MICHAEL LEE WEST

ZALJUBLJENE LUDE CURE

2
Naslov originala:
Michael Lee West
Mad Girls In Love

3
za Ellen Levine

4
 Moramo poznavati književnost prošlosti i to je poznavati drukčije nego što smo
je ikad prije poznavali, ne zato da bismo prenosili predaju, nego da bismo se
oslobodili njezinih okova.

ADRIENNE RICH

5
 PROLOG

PISMO ZA PAT NIXON

Dorothy McDougal, Duševna bolnica - Central State Nashville, Tennessee,

Ponedjeljak, 17. listopada 1972.

Draga Pat Nixon,

Ne znam čitaju li Prve dame pisma svojih obožavatelja, ali se nadam da će ovo
pismo nekako dospjeti do vas. Jednostavno nisam znala kome se drugome obratiti.
Molim vas, nemojte da vas odbije moja adresa - ja nisam luda. Jednako sam
duševno zdrava kao i bilo tko u Washingtonu. Ali, to nije razlog što vam pišem.
Znate, moja devetnaestogodišnja kći Bitsyje u nevolji. Nepravedan sud oduzeo joj je
kćer i sad cijeli grad bruji o tome. Priložila sam primjerke Times-Picayunea,
Atlanta Jounral-Constitutiona, Nashville Tennesseana i Crystal Falls Democrata
kako biste vidjeli što se dogodilo. Najprije želim objasniti da Bitsy nije nasilna
osoba. Ni mrava nije zgazila, a kamoli da bi ozljedila čovjeka. Zapravo, to nije
posve točno. Kad joj je bilo pet godina, slučajno je progutala bubamaru. Ja sam se
strašno zabrinula, mislila sam da će je boljeti trbuh, ali Bitsy se na to nije
obazirala. Nju je brinula buba. Zbog nje je plakala. Predložila sam joj da priredi
sprovod - sprovod za kukca in absentia. I to je bilo vrlo lijepo. Ali, Bitsy i danas,
kada je vani, pazi da drži usta zatvorena. Stoga možete zamisliti kako sam se
iznenadila kad sam čula da je premlatila muža. Poslužila se zamrznutim komadom
rebara odojka koji je kupila na rasprodaji po trideset devet centi. Nekoć sam imala
izvrstan recept za rebra odojka - rado ću vam ga poslati. To me podsjetilo na
Bitsynu trudnoću. Dok je nosila Jennifer Leigh, trbuh joj je bio golem. Bila sam
uvjerena da nosi blizance, ali pokazalo se da je dijete samo imalo veliku glavu. Svi
Wentworthovi imaju velike lubanje. Na žalost, mene su poslali u ovu bolnicu prije
nego što mi se rodila unuka pa sam je vidjela samo na fotografijama. Jennifer Leigh
će 31. listopada navršiti 10 mjeseci i glava joj jest malo prevelika, ali je srećom
skrivena plavom kosom. Ima očev prćast nos i crvene madeže na licu. I to je
karakteristično za Wentworthove. Ali, Claudeova majka, Miss Betty, sigurno će
odnijeti dijete dermatologu u Nashvilleu da joj ih uklone. Namjeravala je i sinu
platiti plastičnu operaciju nosa, ali čini se da se moja kći za to već pobrinula.
Nakon takozvanog zločinačkog ispada, Bitsy živi s mojom sestrom Clancy Jane,

6
koja me nikad nije voljela. Ali, neću sad o tome. Kaže da Bitsy neprestano plače i ne
ustaje iz kreveta. A zbog toga mnogi završe u ludnici. Odjel je prepun žena koje su
odveć tužne da bi oprale kosu ili sepresvukle. Moja kosa je suha i ispucala, ali
prala bih je svaki dan kad bi me pustili odavde. Majci bi morali dopustiti da tješi
kćer, čak i ako ta majka nije sasvim zdrave glave. Oduvijek sam sanjala o tome kako
ćemo živjeti u susjednim kućama i jednako se odijevati - osobito volim kostime i
sandale s otvorenim prstima - i da ćemo možda imati i sličnu frizuru. Ali, nikad mi
nije palo na pamet da ćemo istodobno doživjeti slom živaca. To sad prepuštam
vama, Pat - ili biste radije da vas oslovljavam s Patricia? Mi majke moramo se
držati zajedno. (Osim kćeri imam i dvadesetogodišnjeg sina koji se zove Mack.
Možda bi ga Trisha rado upoznala? U Vijetnamu je ostao bez noge, ali je vrlo
zgodan.) No, htjela sam vas zamoliti da pitate svojeg supruga bi li Vrhovni sud
primio slučaj moje kćeri. Ili možda Dick osobno može nazvati nekoliko ljudi i
izgladiti stvar. Nadam se vašem brzom odgovoru. Srdačan pozdrav, Dorothy
McDougal

P.S. Evo mojeg recepta za rebarca. Sigurno će postići velik uspjeh na večerama
u Bijeloj kući!

Rebarca u burbonu - recept Dorothy McDougal

3-5 kg svinjskih rebara (odmrznutih)

1 veliki bijeli luk
1/2 šalice smeđeg šećera
2 velike žlice dijonskog senfa
1/2 šalice umaka od soje
3/4 šalice burbona
1 velika žlica Worcestershireskog umaka
1/3 šalice jabučnog octa
2 žličice svježeg soka od limuna sol, papar, crvena paprika

Nasjeckajte luk. U velikoj zdjeli dobro pomiješajte sve sastojke. Rebarca

posolite, popaprite i dodajte malo crvene paprike. Stavite na pleh i prelijte
umakom. Neka se hladi 8 sati ili preko noći. Pecite na žaru 45 minuta. Dovoljno za
12 porcija.

7
 GLAVA 1

BITSY

ŠTO DANAS MORAM UČINITI, 17. listopada 1972.

1. Ustati iz kreveta.
2. Ili ostati u krevetu i napisati moju stranu priče.
3. Naci jeftinog (ali pametnog!) advokata.
4. Kupiti Buy Summer Blonde da dotjeram svoje korijene.

Ozloglašena. Tako me nazvao Times-Picayune. A u Atlanta Journal - Constitutionu

su napisali: »Izopačena Bitsy Wentworth izgleda kao Barbika - izvana je lijepa, ali
ispod toga se skriva oštar um tinejdžerske zločinke.«
Zovem se Lillian Beatrice McDougal Wentworth - ili kraće, Bitsy - i ovo je moja
strana priče. Sve je počelo prije dva mjeseca, u kolovozu, jednog vrućeg ljetnog
poslijepodneva. Dan je počeo normalno. Najprije sam svojoj kćeri oprala kosu u
sudoperu. Jennifer ima prilično bujnu kosu za osmomjesečnu bebu pa je to dugo
trajalo. Zamotala sam je u ručnik i onda smo plesale po sobi. Na radiju, koji stoji na
hladnjaku, svirao je valcer »Na lijepom plavom Dunavu«. Inače bih slušala Neila
Diamonda, ali otkako smo Claude i ja obnovili bračne zavjete - točno šest tjedana
prije - odlučila sam da ću proširiti svoje horizonte. Ipak je Claude iz obitelji
Wentworth, a oni su već stotinu godina vrlo kultivirana obitelj. Pritom ne mislim na
kiselo mlijeko i kulture bakterija. Mislim na sofisticiranost. Pokušala sam naučiti nove
riječi iz rječnika, ali katkad bi ih pogrešno izgovorila pa bi mi se Claudova mama,
Miss Betty, rugala. No klasičnu glazbu sam mogla slušati, samo ako me ne pitate tko je
skladatelj.
Malena se pomaknula u mojem naručju i sve je zamirisalo na dječji šampon i tako
smo plesale sve do druge strane kuhinje, prolazeći kroz lokvice sunčanih zraka koje su
ulazile kroz prozor. Jennifer se nasmijala. Bio je to zvuk iz njezinog trbuha i pomalo je
zvučala kao Phyllis Diller, ali dražesno. Nakon što sam joj uredila kosu i odjenula je u
ružičasto odijelce, odnijela sam je u dnevni boravak. Uzela sam deku i počela se s
njom igrati skrivača kad mi je pogled slučajno pao na sat. Bilo je gotovo tri, a Claude
je volio da objed bude poslužen točno u pet. Stavila sam malenu u ogradicu, pohitala u
kuhinju i otvorila vrata ledenice. U njoj sam imala jedino golem komad rebara.
Nadajući se da će se brže odlediti, napunila sam sudoper vodom i stavila ih unutra.
Zatim sam promijenila postaju na radiju - našla sam neku na kojoj su puštali ljubavne

8
pjesme. The Fifth Dimension su pjevali »One Less Bell to Answer«, a ja sam se pitala
zašto muškarci odlaze i kakve veze s tim imaju pržena jaja.
Čula sam kako u dnevnom boravku Jeniffer udara po svojem malom ksilofonu -
meni je zvučala vrlo darovito - a onda sam dograbila vreću s ugljenom za roštilj i
benzin za upaljač. Izašla sam van. Bilo je prerano da upalim brikete, ali sam ih htjela
prirediti. Dok sam ih slagala, pokušavala sam se sjetiti majčinog recepta za umak - je
li ono bio s medom ili sa smeđim šećerom? Nisam je mogla pitati jer je bila u
psihijatrijskog bolnici gdje su je liječili od paranoje pa nije bila u formi za
razmjenjivanje recepata.
Zazvonio je telefon u kuhinji pa sam pohitala unutra, pokliznula sam se na
linoleumu, a moja haljina s točkastim uzorkom zalelujala mi je oko nogu. Obožavam
crno-bijele točkaste uzorke. Dograbila sam slušalicu i oponašajući glas Julie Christie,
koja se sviđala Claudeau, a ja sam ga čula u »Dr. Živagu«, javila sam se.
- Je li Claude tu? - Bila je to neka žena. Nisam prepoznala glas, ali mi je zvučao
na vlažne ljetne noći na bakinom zatvorenom trijemu dok vani zuje komarči.
- Ne, ali očekujem da će svaki čas doći. - Odmahnula sam rukom kao da tjeram
muhu.
- To vjerujem. Nema veze. Naći ću ga poslije. - Žena se nasmijala i spustila
slušalicu. Namrštila sam se, pokušavajući se prisjetiti čiji je to glas. Zujao mi je u
ušima i izazivao vrtoglavicu. Htjela sam ga pljusnuti i izmlatiti. Ali, možda je to bila
jedna od Claudeovih klijentica. Radio je na kreditnom odjelu banke Citizen's - njegov
tata, Claude Wentworth III. bio je predsjednik. A ljudi su uvijek tražili zajmove.
Na radiju je Petula Clark pjevala »My Love«. Na trenutak sam zurila u telefon.
Onda sam nazvala banku. Moja je ljubav prema Claudeu bila dublja od najdubljeg
oceana i to ništa na svijetu nije moglo promijeniti - osim ako on nešto muti.
Kad se recepcionistica javila, stisnula sam nos kako bih promijenila glas. -
Molim vas gospodina Claudea Wentwortha IV. - Naglasila sam brojku kako me žena
ne bi spojila s Claudeom III., mojim svekrom.
- Žao mi je - rekla je. - Danas poslijepodne nije u uredu. Želite li ostaviti poruku?
- Kako to mislite, nije u uredu? - povikala sam svojim normalnim glasom
- Bit će tu sutra - rekla je, a onda dodala sumnjičavim tonom: - A tko ga treba?
Spustila sam slušalicu i kao u transu otišla u dnevni boravak. Srušila sam se u
tamno-plavi naslonjač. Kupila sam ga jeftino, a onda ga je Claudeova mama dala
pretapecirati tkaninom koja je njoj od nečega preostala. Na temelju toga sam sobu
uredila plavim i bijelim komadima. Claude je rekao da mu se jako sviđa. Ali, Claude
je štošta govorio. Ako danas nije otišao u banku, gdje je onda? Pogledala sam
Jennifer. Ostavila je ksilofon i slagala plastične zdjelice jednu u drugu. Podigla je

9
pogled i nasmiješila mi se - bila je slika i prilika Wentworthovih, visokog čela i
kovrčave plave kose. Onda je zdjelice bacila u zrak i vrisnula.
Telefon je ponovno zazvonio. Skočila sam na noge i pojurila u kuhinju. Čim sam
se javila, veza se prekinula. Sad sam se već zabrinula. Često sam to viđala u
sapunicama na televiziji i uvijek je značilo jedno od dvojega - brakolomstvo ili
naručeno ubojstvo. Ali, obično je bila riječ o drugoj ženi. Spuštanje slušalice bilo je
međunarodni signal ljubavnica. Claude je bio dovoljno bogat da uzdržava neku ženu,
ali nije bio dovoljno star. Premda, s njegovim je genima sve bilo moguće. Vratila sam
se u dnevni boravak i podigla malenu iz ogradice. - Naći ćemo mi taticu - rekla sam
joj i krenula prema vratima, ali nje se to baš nije dojmilo. Na prilazu kući je vruć
vjetar tresao grane stabala. Zrak je mirisao na losion za sunčanje. Izvor tog zadaha bio
je zamrljani pleteni stolac na bočnoj terasi, na kojoj se Claude često sunčao. Bilo mu
je jako stalo kako izgleda, ali i meni također. To nam je, osim djeteta, zapravo jedino
bilo zajedničko. Upravo tog jutra pomogla sam mu izabrati kravatu uz plavo laneno
odijelo, a on me upozorio da će možda morati dokasna raditi. - Sve je u redu, dušo -
rekla sam, pokušavajući biti dobra supruga. - Priredit ću ti nešto slasno kad se vratiš
kući.
Claudeov crni labrador, uškopljeni mužjak po imenu Princeton, izležavao se na
prilazu. Psu je dao ime kad je pisao molbe za upis na fakultete. Kad ga je pravi
Princeton odbio, bilo je prekasno da psu promijeni ime. Prekoračila sam psa i
otvorila vrata svojeg svijetlo-plavog mustanga. Opipala sam dječje sjedalo da se
uvjerim kako nije prevruće, upravo kako je dr. Spock preporučio. Kad sam je
smjestila, Jeniffer je stisnula oči i nasmiješila se - vidjeli su joj se zečji zubi. Na
trenutak je moja prekrasna kći izgledala kao slika i prilika Claudeove majke.
Najprije sam odjurila do banke, nadajući se da se tajnica prevarila. Kad sam
vidjela da nema Claudeove corvette - s narančastom naljepnicom na kojoj je pisalo
»Go Vols!« - odvezla sam se do Mountain Air Motor Courta i skrenula na parkiralište
dižući prašinu. Polako sam kružila i kočila svaki put kad bih vidjela nizak bijeli
automobil. Od vrućine i histerije digao mi se želudac. Objedovala sam sendvič s
maslacem od kikirikija i bananom. Da sam znala da ću postati detektivka, pojela bih
nešto umirujuće, primjerice prepečenac sa salatom od piletine - to je Nancy Drew
uvijek jela. Nadala sam se da je Claude na golfskom igralištu s ocem, da tjera
komarce i pije votku s tonikom. Ali, slutila sam da radi nešto gore.
Vratila sam se na cestu i krenula prema Holiday Innu. Obišla sam i to parkiralište,
ali Claudeu nije bilo traga. Pomislila sam da svratim do tetine kuće po savjet, ali
Clancy Jane je odletjela na Bermude s dr. Falkom, njezinim novim mužem. Nitko od
moje obitelji nije bio u gradu. Tata je otišao s crkvom na izlet u Gatlinburg, moj brat

10
Mack je bio na Myrtle Beachu sa svojom ženom Earlene, moja sestrična Violet se
vratila na fakultet, a majka je, dakako, bila u ludnici.
Na pola puta niz Town Creek Road, zakazao mi je automobil. Skrenula sam s
ceste dok su gume škripale po šljunku. To mi se tog tjedna dogodilo već dvaput. Motor
bi se obično upalio ako bih pritiskala pedalu za gas. Jennifer je motala kosu oko prsta
i nakesila se. - Ta? - upitala je.
Poljubila sam je u nosić i onda pokušala upaliti motor. Malo je štekao, ali se
onda ipak upalio. Dok sam vozila kući, sjetila sam se popisa stvari koje sam tog dana
željela obaviti i u mislima dodala »popraviti automobil«. Tata mi je kupio mustang
kad sam maturirala - nije to bilo tako davno - ali se automobil, čini se, raspadao kao i
moj život.
Kad sam skrenula pred kuću i vidjela bijelu corvettu, morala sam se nasmijati
vlastitoj gluposti. Jednostavno smo se mimoišli. Uzela sam Jeniffer sa sjedala. Dok
smo išle prema kući, zbog nekog razloga sam dotaknula haubu corvette. Bila je vruća.
Zar se mogla toliko zagrijati ako je iz banke vozio ravno kući? Duboko sam udahnula i
ušla unutra, pitajući se da li da ga napadnem ili da se pretvaram da ništa nije bilo.
Kad sam zakoračila u kuhinju, Eaglesi su pjevali »Take It Easy«. Bacila sam
pogled u dnevni boravak - Claud se zavalio u plavi naslonjač i čitao novine. Pitala
sam se ima li naslov pjesme Eaglesa neko skriveno značenje, poručuje li mi da ne
dopustim da me izludi zvuk vlastitih automobilskih guma. Ali, nisam se mogla
spriječiti. - Jesi li imao mnogo posla u banci? - upitala sam.
Nije odgovorio. Jennifer mi je skliznula iz naručja i krenula prema ocu, raširenih
ruku poput zvjezdače. Claude ni na to nije obratio pozornost nego je nastavio čitati.
Nagnula sam se da vidim što ga je to zainteresiralo. Dr. Henry Kissinger je bio u
Parizu, otet je venezuelanski zrakoplov i preusmjeren na Kubu, Nolan Ryan nije
postigao zgoditak. Voljela bih da mi je jedan od tih naslova mogao nešto reći o
aktivnostima moga muža. Nisam htjela histeriju, samo činjenice. Ali, da mi je Claude
pogledao u oči i rekao »aspetti, confesso«, što je, uzgred, na talijanskom, možda bih
privremeno izgubila razum.
- Claude, mili, bi li mogao spustiti novine?
Uzdahnuo je i spustio ih. - Čuj, stvarno sam umoran. Slomio sam se danas na
poslu. Možeš li mi donijeti čašu vina? Obećavam ti, kad se opustim, možemo
razgovarati.
Obraćao mi se istim tonom kao svojem labradoru. Za trenutak će mi baciti kost -
samo da začepim. Odnijela sam Jennifer niz hodnik, u ružičasto-bjelkastu sobu. Moj
trošni primjerak knjige »Odgoj djece« ležao je u kolijevci pa sam ga premjestila na
stol za presvlačenje. Claude se uvijek smijao kad bih citirala dr. Spocka. Stavila sam

11
Jennifer u kolijevku. Protegnula se i zagledala u mene očevim očima. Bile su modrije
od mojih i kao da su mi govorile: »Pusti, mama. Idi slaži rublje ili tako nešto.«
- Volim te, Jenkins - rekla sam i protrljala njezinu punašnu ručicu. - Sad malo
odrijemaj.
Izišla sam u hodnik i zatvorila vrata njezine sobe. Dok sam odlazila u kuhinju,
Claude mi je doviknuo: - Dušo, zar si zaboravila na moje vino?
Dok sam vadila bocu iz hladnjaka, sjetila sam se one žene koja je nazvala i
ponovno sam se naljutila. - S arsenom ili bez? - promrmljala sam. Takvo što bi rekla
moja sestrična Violet. Ona je pokupila svu pamet u obitelji i upozoravala me da se ne
udajem ponovno za Claudea. Ali, vidjela sam kako je ona odrastala bez oca i to nisam
željela svojoj kćeri. Otvorila sam gornji ormarić i izabrala zelenu kristalnu čašu s
uzorkom - te su čaše pristajale uz posuđe koje smo izabrali kad smo se vjenčali. Ja
sam, dakako, željela nešto plavo, ali u trgovini su rekli da je to uzorak koji kupuje
Miss Betty, što je značilo da je dobar. Nisam ni po čemu željela nalikovati svojoj
majci. Ona je imala posuđe s naslikanim ružnim kokošima. Ali, sad više nisam željela
nalikovati ni na Claudeovu mamu. Miss Betty je nosila srebrnu pljosku u svojoj
Diorovoj torbici i bocu Smirnoffa u prtljažniku. Prije dva tjedna vozila se svojim
otmjenim lincolnom pogrešnom trakom i policajac ju je zaustavio. Ali, kad je vidio
tko je, uplašio se i pustio je.
Pogledala sam na pult i vidjela Claudeovu novčarku i ključeve. Posegnula sam za
novčarkom - u njoj bi najvjerojatnije sakrio račun od motela - ali sam se zaustavila
kad sam čula da su novine pale na pod. Naslonjač je zaškripao a onda su kuću
pretresli koraci. Trenutak poslije on je stajao u dovratku i srdito me gledao.
- Što si to rekla?
- Ništa. Samo sam ti htjela uliti vino. - Odmaknula sam se od novčarke i
pogledala ga u oči. Namjeravala sam ga pitati želi li uz piće sir i krekere. Umjesto
toga, iz usta mi je izišlo: - Jesi li bio s nekom ženom?
Claude je zinuo. - Koga to vraga govoriš?
- Danas te ovdje nazvala neka žena.
- Koja žena? Ne poznajem ja nikakve žene.
- Pitala je jesi li kod kuće. Onda sam nazvala banku i rekli su mi da si uzeo
slobodno poslijepodne.
- Pa, jesam - profrfljao je. - Išao sam na šišanje! Pogledala sam mu kosu. Nisam
mogla prosuditi je li se šišao ili nije. Plave su vlasi stajale uspravno kao da su
plastične. Kratko se šišao da bi ugodio svome ocu. Chick Wentworth bio je
predsjednik mjesnog Republikanskog kluba i veliki pobornik Richarda Nixona. Cak je
i nalikovao na njega, s onim dugim nosom, prorijeđenom kosom i zgurenim ramenima.

12
 - A nakon šisanja sam morao obaviti neke poslove - rekao je Claude razdraženo.
- A ti su poslovi bili... - Mahnula sam rukom, pozivajući ga da nastavi.
- Ne moram ja tebi polagati račune. - Namrštio se, a onda prkosnim glasom rekao.
- Ne moram ti reći ama baš ništa.
- A žena koja je nazvala?
- Naš je broj u imeniku. Što ja znam tko zove.
To je, doduše, bilo točno. Pomislila sam da sam možda naslijedila majčinu
paranoju. Nekoliko sam puta duboko udahnula i pokušala se smiriti. Zazvonio je
telefon. Zgrabila sam slušalicu. - Halo?
Tišina, a onda se veza prekinula. Već sam htjela spustiti slušalicu, ali se Claude
malo previše pravio važan, kao da očekuje da glumim Debbie Reynolds, a on će biti
Eddie Fisher. Pa sam ga odlučila nasanjkati. Zakolutala sam očima i rekla: - Opet ona.
Claude je pogledavao amo-tamo.
- Evo, razgovaraj s njom!
- Neću!
- Kako god želiš. - Pritisnula sam slušalicu uz uho i rekla: - Oprostite, Claude se
ne želi javiti. Prevelika je kukavica...
- NISAM! - Skočio je i oteo mi slušalicu.
- Candy? - rekao je. - Jesi li tu?
Candy? Pa to je ime za hrčka, a ne za ljubavnicu. Znala sam neku Candy McCall
koja je radila u trgovini bijelom tehnikom, ali bila je mršava platinasta plavuša koja
je mnogo pušila i osim toga, bilo joj je trideset godina. Kupila sam od nje hladnjak
upravo prošli mjesec. Onda sam pomislila da je možda rekao »Randy«. S nama je u
razred išlo najmanje pet Randyja i bilo kojem od njih mogao bi trebati zajam.
Claude me lukavo pogledao i rekao: - Ona mi je samo prijateljica.
- Ona?
- Candy mi je prijateljica. Nije to onako kako ti misliš.
Stavila sam obje ruke na prsa i povikala: - Otkud ti znaš što ja mislim?
- Pa, očigledno je. - Sam si je ulio vino, uzeo čašu i otišao u dnevni boravak.
Smjestio se u naslonjač i posegnuo za novinama. Za njega je tema bila završena. U
pravom stilu Wentworthovih. Nije namjeravao ništa priznati. Pogledala sam u sudoper
da vidim rebarca. Još su izgldala zamrznuto, ali sam ih mislila svejedno ispeći. Ako
slomi zub na tvrdom mesu, tako mu i treba. Zamišljala sam kako ona žena naziva
banku i kaže: »Ja sam Candy... poljubi me.«
Telefon je ponovno zazvonio i Claude je viknuo: - Ja ću! - ali pretekla sam ga. -
Hej, Candy - rekla sam vedrim glasom. - Ili da te radije zovem Glavom šećera? Ili si
možda Taffy ili Ginger. - Natjerala sam se da se nasmijem. - Znaš kakav je Claude...

13
ima nešto slatko u svakom dijelu grada. Kod njega nije desert du jour nego djevojka
du jour. Teško mi je pratiti sve te njegove droce. Ili da kažem, lesfdles. To zvuči
mnogo ljepše, nije li tako?
Claude je dojurio i bacio se na mene. Neko smo se vrijeme hrvali oko slušalice, a
onda sam je ja naglo pustila. On je zateturao a onda prislonio slušalicu uz uho.
- Candy? - prošaptao je, a onda još uznemirenije: - Candy? Jesi li još tu?
Dok sam promatrala muževljevo lice, srce mi je jače zatuklo. Tko god ta žena
bila, prodavačica hladnjaka ili prostitutka, njegova je ljubavnica. Poželjela sam da se
nisam ponovno udala za njega. Mamina sestra Clancy Jane jednom je rekla da su mali
izgledi da Claude, koji je cijeli život bio tako razmažen, ikad postane pristojno
ljudsko biće. Treskom je spustio slušalicu, a onda udario šakom o pult tako jako da je
s police pao moj omiljeni porculanski zečić - imam vrlo lijepu zbirku - i razbio se.
Neću ga moći zalijepiti. Razbile su mu se uši. Sagnula sam se da pokupim dijelove i
potiskivala suze. To je samo zečić, nije moje srce. Claude je još stajao pokraj
sudopera. Posegnuo je rukom u vodu i izvadio paket mesa.
- Što je ovo? - upitao je prezirno. - Svinjski sladoled? Nisam odgovorila. On je
ispustio paket, koji je pao postrance.
- Moraš se bolje organizirati. Želim jesti prije nego što mi počnu omiljene
televizijske emisije. - Otvorio je ormarić i izvadio novu čašu. Još jedna osobina
Wentworthovih - nisu htjeli piti iz već upotrijebljene čaše, čak ni vlastite. Možda je
Claude takav i sa ženama. Doista je bilo ironično da mu je omiljena emisija bila
»Ljubav na američki način«. Ja volim »Bridget voli Bernieja«. Iz boce se čulo
grgljanje dok je punio čašu. Njegovi su roditelji svakog poslijepodneva pili martini s
votkom u sobi obloženoj trešnjevim drvom. Kad bi ih dvorkinja pozvala na večeru u
blagovaonicu, već su bili trešteni, okruženi praznim čašama. A on će biti isti kao oni.
Ispio je vino i izvadio novu čašu. Ugrizla sam se za jezik pokušavajući se spriječiti da
nešto kažem. Znala sam da ne bih trebala spominjati opasnosti alkohola, ali se nisam
mogla spriječiti. Uprla sam prstom u čašu i rekla: - Dovoljno si popio.
- Popit ću i cijelu bocu ako mi se prohtije. - Podigao je čašu i namjerno otpio dug
gutljaj.
Pitala sam se jesu li on i Candy otvorili bocu pjenušca. Onda mi je izletjelo: - Pa
samo izvoli, budi isti kao tvoja majka.
Claude je suzio oči. - Gadno sam pogriješio što sam te primio natrag.
- Zašto si to onda učinio?
- Zbog Jennifer. Ali, ti nisi sposobna da odgajaš moju kćer.
- Tvoju kćer? Onda mi objasni ovo - postaješ li time što imaš ljubavnicu bolji
roditelj?

14
 - Ne znam. Pogledaj što o tome kaže dr. Spock. - Uzeo je još jednu čašu i napunio
je. - Ti me ne zaslužuješ. Svi u gradu sve znaju o tvojoj obitelji.
- Znaju i o tvojoj - prasnula sam. - Samo navrati u bilo koji frizerski salon u
gradu pa ćeš čuti...
Bacio je čašu. Razbila se na podu. Komadići zelenog stakla klizali su po
linoleumu. U grlu mije bilo nešto vruće. Kao da bih mogla pljunuti na tog momka
prćastog nosa i spaliti ga. U drevna vremena vjerojatno nisu postojali zmajevi koji
rigaju vatru nego samo srditi ljudi sa žgaravicom. Dok sam gledala krhotine, smislila
sam novu uvredu.
- Samo izvoli, razbij još jednu. Miss Betty bi to učinila.
- Gaduro! - Uhvatio me za kosu i odvukao do sudopera te mi uronio lice u vodu.
Osjetila sam kako mi puni nos i počela sam se gušiti. Posegnula sam iza sebe da
dohvatim njegovo lice. Moja vlažna ruka kliznulaje preko njegovih usta. Jako me
ugrizao za palac. Otvorila sam usta da vrisnem i progutala vodu. Odmahivala sam
glavom lijevo-desno, ali me on nije puštao. Usne su mi počele trnuti, a u očima sam
vidjela crne točkice. Boreći se da ostanem pri svijesti, uprla sam se o dno sudopera.
Onda sam napipala lanac i potegnula ga. Sudoper se odčepio i voda je počela otjecati,
ali sporo. Prošle su dvije sekunde, pa tri. Rukama sam se pokušavala uhvatiti za dno
sudopera. Tad sam napipala paket s rebarcima. Čvrsto sam ga dograbila, podigla i
zamahnula u velikom luku. Osjetila sam kako su udarila o nešto čvrsto. Meni su se
ruke tresle od udarca, ali Claude me nije puštao. Ponovno sam zamahnula. Ovaj put su
mu prsti popustili. Podigla sam lice iz vode i zateturala natraške. On je vrištao, rukom
pokrivajući nos. Između prstiju mu je curila krv. Iz sudopera iza mene čulo se kako
otječe ostatak vode.
- Gaduro! Slomila si mi nos, jebote!
Pojurio je prema pultu, a ja sam dohvatila meso, spremna da ga ponovno udarim.
On je zgrabio toster od nehrđajućeg čelika, istrgnuo ga je iz utičnice i podigao. Kad je
vidio vlastiti odraz, vrisnuo je. Onda je bacio toster. Pokušala sam se izmaknuti, ali
mi je ogrebao čelo.
- Jebena gaduro - vikao je, samo što je to zvučalo kao »jefena fafuro«, jer su mu
usne i nos oticali. Okrenuo se prema pultu, uzeo mikser i bacio ga prema meni. Ovaj
put sam se izmaknula, mikser se odbio o zid iza mene i pao na pult.
- Tfunuf feć u satvofu - frfljao je. - Moji fe se pobfinuti za to.
Bojeći se da će još nešto baciti na mene, pritisnula sam meso uz prsa i pobjegla,
ostavljajući za sobom mokre otiske. Claude me sustigao, uhvatio za kosu i okrenuo.
Pokušala sam ga udariti rebarcima, ali se izmaknuo. Pritom se okliznuo na vlažnom
podu. Pustio mi je kosu. Zamahao je rukama i pao. Čulo se kako mu je potiljak udario

15
pod. Čekala sam da ustane i nastavi psovati, ali on je samo ležao. Onako sklopljenih
očiju, nije se doimao opasno.
- Claude? - Kleknula sam pokraj njega i oprezno mu dotaknula ruku. Pala je na
pod i tad sam mu vidjela lice. Nos mu je bio pritisnut ulijevo i triput veći nego inače.
Nagnula sam se prema njemu pri čemu mi je mokra kosa pala naprijed. Diše li? O,
Bože, što ako je mrtav ili u komi kao ona jadna Karen Ann Quinlan u New Jerseyju?
Njezini roditelji tražili su zakonsko dopuštenje da isključe aparate. Stresla sam se,
prisjetivši se vlastitog bliskog susreta sa smrću.
Možda je samo omamljen, pomislila sam. Možda će se probuditi i tražiti večeru.
Stiskajući rebarca uz prsa, zaobišla sam Claudea i pohitala prema vratima. Usput sam
uzela kutiju šibica. U stražnjem je dvorištu povjetarac tresao gornje grane stabala i
grmlje tako da su cvjetovi letjeli na sve strane. Dotaknula sam si čelo. Nisam krvarila,
ali mi je iznad obrve nastala kvrga. Palo mi je na pamet da se čudno ponašam. Claude
nije bio u stanju u kojem bi mogao jesti pečena rebarca. Ali, zašto ih ne bih ipak
skuhala, za svaki slučaj? Posula sam brikete benzinom i upalila šibicu. Zapuhao je
vjetar i zadigao mi haljinu, zamalo iznad glave. Kad sam rukom spustila rub, šibica se
ugasila. Bilo je to kao da me vjetar upozorava: »Ne čini to, Bitsy. Nemoj peći ta
rebarca.« Ali, nisam se mogla zaustaviti. Zapalila sam još jednu šibicu i bacila je na
brikete. Plamen je liznuo uvis i počelo se dimiti.
Onda sam odmotala rebarca. Nisu izgledala kao oružje, ali ja i nisam počinila
zločin. Pokušao me utopiti. Udarila sam ga u samoobrani. Ali, živjeli smo u Crystal
Fallsu. Policiji je trebalo prilično vremena da dođe na mjesto zločina, a obično
ničega nije ni bilo osim vandalizma ili pijanstva. Čak i da sam ih pozvala, vjerojatno
se ne bi pojavili još najmanje jedan sat, a dotad bi moji dokazi nestali. Kosa bi mi se
osušila, rebarca odmrznula. Policajci bi me odvukli čim bi vidjeli tko je momak na
podu. Valjda ne pretjerujem?
Sklopila sam oči i sjetila se kako je Miss Betty plakala na oba moja vjenčanja.
Ako joj je sin mrtav ili u komi, neće se ograničiti samo na plakanje - upropastit će mi
život. Bacila sam meso na roštilj dok su poskakivale iskrice. Dugo sam ondje sjedila i
pokušala smisliti što ću. Kad je meso počelo cvrčati, Claudeov je labrador iznenada
dojurio kroz grmlje i njušio zrak. Bacila sam mu prazan paket od mesa. Princeton ga je
zgrabio i odjurio. Vratila sam se u kuhinju. Mrežasta vrata su se zalupila za mnom.
Claude se još uvijek nije pomaknuo, ali je stenjao. Znači, samo što se nije osvijestio.
Nisam htjela biti tu kad se to dogodi. U posljednjih trideset minuta - ili možda samo
tri minute, dogodilo se sljedeće:

1. Doznala sam za Claudeovu vezu s Candy.

16
 2. On me pokušao utopiti u sudoperu.
3. Ja sam mu slučajno slomila nos ili ga možda ubila.

Do tog dana nikad nije bio nasilan. Poznavala sam ga od prvog razreda. Bio je
moja prva i jedina ljubav. A sad sam mu trajno promijenila profil. Otišla sam do
sudopera i namočila krpu za posuđe. Zatim sam kleknula pokraj njega i blago mu
pritisnula krpu uz lice. Iz nosa mu je pocurio nov tanak mlaz krvi. Skrenuo mu je oko
uške, pod bradu i niz vrat. Inače se nisam bojala krvi - na posljetku, rodila sam, nije li
tako - ali, sad su mi ruke počele drhtati. Pomislila sam da ću se onesvijestiti. Ne, ne
smijem. Moram biti jaka.
- Claude? - Dlanovima sam mu pokrila obraze. Nisam ga mogla ostaviti da tako
leži i iskrvari. Voljela sam ga unatoč njegovim nedostacima. Shvatila sam da je većina
muškaraca, uključujući i moga tatu, prefrigana kada je riječ o seksu, ali, dragi Bože,
ima i gorih stvari - nuklearni rat ili kuga, primjerice.
- Otvori oči, mili - rekla sam trljajući mu ruku. - Reci nešto, Claude.
Jennifer se oglasila iz svoje sobe. Oklijevala sam, ne znajući da li da se posvetim
kćerinim suzama ili muževljevoj možda brzoj smrti. Malena je još jedanput glasno
vrisnula. Ustala sam i htjela prekoračiti Claudea, a onda sam se sledila. Sjetila sam se
jedne gimnazijske nogometne utakmice. Krupan igrač navale zabio se u igrača broj 14
- to je bio Claude. Zgranuto sam gledala kako lopta leti iz Claudeovih ruku u ruke
igrača protivničke obrane. Onda je igrač navale nalegao na broj 14. Navijači
protivničke momčadi su bili presretni. Iz razglasa se čulo: »Ispuštena lopta. Uhvatio ju
je Putnam County.« Claude je nepomično ležao na tlu. Prošla je minuta i kad i dalje
nije ustajao, treneri su otrčali do njega i pomogli mu. Dok je šepao prema klupi,
domaći navijači su pljeskali. Poslije, na stražnjem sjedalu očeva lincolna, priznao mi
je da je to odglumio kako bi pokrio svoju pogrešku.
- Trebao bih u Hollywood - rekao je i ja sam se složila. Mislila sam da bi bio
uspješan ili kao glumac ili kao političar, a to je, što se mene tiče, ista stvar.
Kad sam se svega toga sjetila, zamislila sam da pruža ruku, hvata me za gležanj i
ruši. Jennifer je ponovno zaplakala pa sam preskočila Claudea i potrčala prema
vratima. Onda sam se okrenula. I dalje se nije pomicao. Mogla bih ga barem pokriti.
Pohitala sam niz hodnik do naše spavaće sobe i otvorila ormar. Pomilovala sam
Claudeova odijela i košulje složene prema boji. Onda sam s police uzela hrpu
kašmirskih pulovera. Osjetila sam blagi miris njegove kolonjske vode, Canoe. Ako ga
zagrijem, bit će mu bolje, mislila sam. Dragi Bože, ne daj da mu bude loše.
Jennifer se opet oglasila. Tutnula sam pulovere pod ruku i brzo izišla iz spavaće
sobe. Moja je kći stajala u kolijevci ispruženih ruku, punašnog lica oblivenog suzama.

17
Podigla sam je slobodnom rukom i naslonila na pulovere. Osim tihog zujanja ledenice,
u kući je bilo sablasno tiho. Ali, prisilila sam se da odem u kuhinju. Claude je i dalje
ležao na podu, u istom položaju. Nos mu je izgledao kao razbijena rajčica. Kad sam se
približila, malena mi se okrenula u naručju, pokušavajući vidjeti svoga tatu.
- Psst, tata spava. Nećemo ga buditi. - Pokušala sam njezinu glavicu pritisnuti uz
svoje rame, da ga ne vidi. Takvi prizori mogu naškoditi djeci, a to nisam htjela
dopustiti. Onda sam se nagnula i stavila pulovere na Claudeova prsa. Kao da su mi se
misli malo razbistrile - otišla sam do telefona. Njišući malenu, nazvala sam Pogrebno
poduzeće i ambulantnu službu Cox. Kad se javila gospođa Cox, promucala sam: -
Do... dođite po mojeg muža! Udario je glavu i ne diže se.
- Tko ste vi? - upitala je gospođa Cox.
- Stanujemo u Ulici T... Taver broj 508. Molim vas, požurite. - Spustila sam
slušalicu i poljubila kćerine uvojke. Blago su mirisali na šampon. Telefon je gotovo
odmah zazvonio. Pomislila sam da je to ona žena pa se nisam javila. Gledala sam
Claudea. Da čekam hitnu pomoć, pitala sam se, ili da pobjegnem i sakrijem se?
Odnijela sam Jennifer u dnevnu sobu i stavila je u ogradicu. Odmah je počela
plakati, ali morala sam organizirati bijeg. Otrčala sam do ormara u hodniku i izvadila
kovčeg - ne jedan od mojih plavih, nego Claudeov Gucci, koji je dobio za Božić od
svojih. Ali, morat će poslužiti. Dok sam jurila kućom i na brzinu grabila dječje stvari,
naišla sam na svoj Websterov rječnik otvoren na slovo M. Prije nego što sam ga
sklopila, pogledala sam jednu riječ: »malefactor«. Kako prikladno, pomislila sam.
»Malefactor« - muški faktor. Ali, onda sam pročitala definiciju i vidjela da to znači
kriminalac. Još prikladnije.
Gurnula sam rječnik u kovčeg i zatvorila ga. Namjeravala sam nestati na dan-dva,
tek toliko da se stvari slegnu. Nisam htjela uzeti Claudeovu corvettu - nije ni
djelomice bila moja -ali barem neće zakazati kao moj mustang. Zamislila sam kako
moj zakazuje negdje na nekoj mračnoj, maglovitoj cesti. Čak sam zamislila i što bi
pisalo u novinama: »Plavi mustang iz 1972. nađen napušten na Cemetery Roadu.
Policija još traži majku tinejdžericu i njezinu glavatu bebu.«
Nakon što sam ubacila kovčeg u prtljažnik, otišla sam do mustanga i uzela dječje
sjedalo. Pričvrstila sam ga u corvetttu i pojurila natrag u kuhinju. S roštilja se dimilo.
Kad sam bolje pogledala, vidjela sam da su rebarca nestala, premda su za rešetke još
bili prilijepljeni komadići mesa. Okrenula sam se. Na kraju dvorišta, Princeton je
vukao rebarca kroz travu i za sobom ostavljao mastan trag. Iz daljine sam čula sirenu.
Potrčala sam u kuhinju i uzela Cludeovu novčarku i ključeve. Onda sam pojurila u
dnevni boravak po svoju kćer.

18
 BITSY

MOGUĆNOSTI
1. Vratiti se u Crystla Falls i ispričati svoju stranu priče.
2. Nastaviti voziti.
3. Odsjesti u nekom motelu,po mogućnosti u nekom slatkom gradiću, i odlučiti
koju opciju poduzeti 1. ili 2.
4. Prestati praviti popis. Nije mi potrebno imat pisane dokaze zbog policiju.

Dok sam jurila autocestom, u meni se probudila majčina paranoja - mislila sam
da se iza svakog grma skriva policajac. Kad Wentworthovi shvate da sam pobjegla iz
grada i uzela Claudeovo dijete i njegovu corvettu, da i ne spominjem Guccijev
kovčeg, pozvat će policiju. Miss Betty je poznavala sve suce, a vjerojatno i ponekog
plaćenog ubojicu. O, znala sam ja dobro što ona misli o meni. Prije mnogo godina,
kad je preuređivala kuću, dopustila je Claudeu da sam uredi svoju sobu. Bilo mu je
tek dvanaest godina, ali izabrao je cirkuski motiv: zidovi su bili obloženi tkaninom
zelenom poput trave. Zavjese su imale uzorak crvenih i žutih balona. Iz Nashvillea su
naručili krevet na kat od imitacije bambusa. Punjene cirkuske životinje vezane su oko
vrata i ovješene sa stropa, a sam je strop bio uređen tako da izgleda kao krov
cirkuskog šatora. Punjene životinje imale su odjeću - majmuni su nosili šešire i crvene
prsluke, slonovi hlače, a tigrovi smokinge. Bilo je to živopisno i dražesno, ali posve
neprimjereno za dječaka njegove dobi. »Zar ne možeš izabrati nešto drugo?«, žalila se
Miss Betty. »Cijena nije u pitanju. Dapače, što bude skuplje, to će bolje izgledati.«
Što se ticalo Miss Betty, ja sam bila kao ta soba - jeftina dječja pogreška,
prolazan hir, nešto što će njezin sin prerasti.
Kad sam zaključila da autocesta nije sigurna, skrenula sam na drugu, prema
Nashvilleu. Prolazila sam kroz gradiće na brežuljcima kojima su imena nadjenuli po
cvijeću i stablima. U suton sam stigla u Crab Orchard i vidjela ženu u žutoj haljini i
ružnim cipelama kako nosi pladanj u garažu, gdje su djeca imala domjenak. Garaža je
bila osvijetljena, a na stupovima su bili pričvršćeni baloni. Dala bih sve na svijetu da
sam ta žena, da živim njezinim životom, iako žuto nije moja boja. Ističe mi
podočnjake.
Nakon Crab Orcharda, cesta je skretala uz strm brijeg. Preko ograde sam vidjela
provaliju, ništa osim modre izmaglice i dalekih planina. Vidjela su se svjetla iz doline
i gradova uz rijeku. Jennifer je počela udarati sjedalo svojom bočicom. U njoj se
pjenila cola. Dr. Spocku se to ne bi svidjelo, nitko to ne bi odobravao. Ni ja nisam

19
odobravala, ali ništa drugo nisam mogla smisliti.
U Lebanonu sam kupila gorivo. Dok je pomoćnik prao vjetrobran, izvadila sam
Claudeovu novčarku, prebrojala gotovinu i pogledala kreditne kartice. Nisam željela
upotrijebiti njegove kreditne kartice - to je bilo protuzakonito, a već sam dovoljno
učinila - ali Claude je imao samo tristo dolara, a ja jedva dvadeset. Dala sam čovjeku
karticu i krivotvorila muževljevo ime, pritom mi se ruka toliko tresla da mi je
kemijska ispala iz ruke. Čovjek nije ni pogledao potpis. Ako je tako lako nekoga
prevariti, onda je svijet u doista lošem stanju. Ali, bolje svijet nego ja.
Kad sam stigla u Nashville, promet na auto-cesti je bio gust pa sam skrenula u
sjenovite ulice, prolazila pokraj kuća s kružnim prilazima, pokraj bijelih ograda iza
kojih su pasli konji. U Bellevueu je cesta skretala i spuštala se u svjež zeleni mrak.
Spustila sam prozor i vjetar mi je zapuhnuo lice i podigao kosu. Bilo je to kao da je
corvettea brod - zamišljala sam da sam na valovima, a ne na bregovima, i da je zrak
slan i miriše na more. Kad sam prešla preko jednog brijega, svjetla zapadnog
Nashvillea obasjala su retrovizor, a onda naglo nestala.
Meksiko, pomislila sam. Onamo ću otići. Mogu nestati u Meksiku. Ali, večeras
moram doći barem do Memphisa. Razmišljala sam o tome da obojim kosu, i svoju i
Jenifferinu, možda modro-crno kao Priscilla Presley. Ona je bila negdje u Memphisu i
čekala da Elvis dođe kući i puca u televizor. A ako se ne varam, i on je nju prevario, i
to ni manje ni više nego s Ann-Margret. Pitala sam se kako se ona postavila - je li mu
progledala kroz prste ili ga je ganjala po Gracelandu s ubojitim oružjem u ruci.
U Waverlyju sam ponovno kupila gorivo i onda skrenula na cestu 1-40, prema
Memphisu. Paranoja me sad više nije toliko mučila. Osim toga, Jennifer i mene nitko
ne traži. Još ne. Ako je Claude umro - a mogao je - optužili bi me za ubojstvo iz
nehata. Ali, zasad nisam bila tražena žena. Bila sam samo majka koja se vozi sa
svojim djetetom.
Kad je Jennifer postala nemirna, zaustavila sam se pred restoranom u Jacksonu,
jednom od onih u kojima za fiksnu cijenu možeš jesti koliko hoćeš. Stavila sam malenu
u njezin stolac, odgurala je do stola, uzela crveni pladanj i na brzinu izabrala hranu.
Inače obično vrlo malo jedem. Samo premještam hranu po tanjuru. Claude je smatrao
da mi je porođaj promijenio tijelo, da se raskvasilo kao mekan margarin koji su
reklamirali na televiziji. Ne poigravajte se s Majkom prirodom, upozoravala je
reklama. Claude mi je jednom dao dijetne pilule svoje majke, ali ih ja nisam uzimala
iako su imale oblik ružičastih srdaca. Claude se brinuo zbog moje linije - rekao je da
sam odveć niska da bih smjela jesti. Da je on o tome odlučivao, živjela bih na
dexedri-neu, mineralnoj vodi i sirovoj mrkvi. Ali, večeras sam se odlučila dobro
najesti. Ljudi su me gledali dok sam tovarila jela na pladanj - goveđe pečenje, štrucu,

20
pohanu piletinu, pire. Onda sam ugledala svinjska rebarca blistava od umaka i
ustuknula sam.
- Što je, dušo? - upitala me žena s naušnicama velikim poput tanjura. - Zar ćete se
onesvijestiti?
- Ne, ne. Samo sam gladna. - I dalje sam trpala hranu na pladanj. Pohanu okru,
makarone, brokulu, pecivo, čokoladnu tortu. Ako se udebljam, možda me
Wentworthovi neće prepoznati. Zatim sam se vratila za stol i razdrobila štrucu za
Jennifer te u to dodala sitne komadiće kukuruznog kruha. Ona je navalila, a bome i ja.
Domalo su tanjuri bili prazni. Prije nego što smo otišle, napunila sam Jenniferinu
bočicu mlijekom - dr. Spock kaže da djeca koja ne dobivaju dovoljno kalcija mogu
oboljeti od rahitisa.
Vozila sam dok nisam došla do rijeke Mississippi i skrenula prije mosta. Preda
mnom se uzdizao Hotel Peabody. Jednom sam natjerala Claudea da obeća da će
povesti Jennifer i mene da vidimo patke, ali on je uvijek odlazio na golfske turnire. Ili
tko zna kamo.
Na parkiralištu sam ključeve Claudeovog automobila dala pomoćniku i otkopčala
Jenniferino sjedalo. Pomoćnik me slijedio u polumračno, rashlađeno predvorje,
pokraj metar visokog aranžmana gladiola i irskih zvončića. Zgodna smeđokosa
recepcionarka nasmiješila se Jennifer pa meni.
- Trebam sobu, molim vas - rekla sam i izvadila Claudeov American Express.
Glasila je na C. E. Wentworta IV. - ime mu je bilo Claude Edmund, ali ako zatreba,
nešto ću smisliti. Reći ću da je C. kratica od Candy. Pomislila sam kako je šteta što
mu inicijali nisu E. C. - tada bih mogla reći da se zovem Eat Candy.
- Svakako - rekla je recepcionarka bacivši pogled na karticu. - Želite li još nešto,
gospođice Wentworth? Ili gospođo?
- Treba mi prijenosna kolijevka - rekla sam, pokušavajući promijeniti temu.
Žena je ponovno pogledala karticu, a meni je srce počelo tući. Nastojeći izgledati
nedužno, okrenula sam se prema predvorju, prema fontani. Bila je poznata po
patkama, ali ih te večeri nije bilo.
- Nadam se da će vam boravak u Memphisu biti ugodan - rekla je i gurnula
karticu preko mramornog pulta. Ja sam je zgrabila, ali ona je povikala za mnom: -
Gospođice!
Sledila sam se. Gotovo je. Nekako me provalila. Okrenula sam se, spremna sve
priznati.
- Zaboravili ste ključ - rekla je i pružila mi ga.
S prozora sobe gledala sam svjetla duž rijeke. Most me podsjećao na nešto s
karnevala, iako nisam gledala zemljovid, bila sam prilično sigurna da se do Teksasa, a

21
onda do Meksika, najbrže može stići preko Arkansasa. Pokrila sam lice rukama
misleći o tome kakvu sam zbrku ostavila za sobom u Crystal Fallsu. A nehotice sam
sve još pogoršavala. Sad na popis svojih zločina mogu dodati i krivotvorenje potpisa.
Ljudi iz MasterCarda, Essa i American Expressa uskoro će me početi tražiti - možda
su već i počeli.
Najprije se moram riješiti corvette i zamijeniti je jeftinim, neupadljivim
automobilom. Nikad još nisam kupila automobil - mustang mi je darovao tata. Iskreno
govoreći, nikad ništa nisam kupila osim ruža za usta i odjeće. Ako automobil kupim
gotovinom, hoću li morati potpisivati dokumente? Hoće li tražiti moju vozačku
dozvolu? Ili preporuke? Koliko ću im morati reći?
Okrenula sam se i spustila na krevet. Nisam se bojala da ću probuditi Jennifer
nakon tako naporna dana. Pokrivač je imao uzorak cvjetića boje breskve. Zarila sam
lice u njega. Da sam barem negdje daleko, daleko i živim na nekom egzotičnom
mjestu, u gradu koji miriši na mandarine i tamjan. Prije mnogo godina, s obitelji sam
objedovala u House of Fu u Panama Cityju na Floridi. U mojem kolačiću s
proročanstvom pisalo je: »Plivaj što dalje u more života.« Nadala sam se da će se to
dogoditi iako sam znala da neće. Crystal Falls bio je na stotine kilometara od mora. I
ne samo to, nego u njemu nije bilo ni kineskog restorana. Ipak, u svakom gradiću ima
nečega osobitog i za razliku od drugih članova moje obitelji, ja nikad nisam žudjela za
tim da odem. Htjela sam samo živjeti s Claudeom i našim djetetom. Htjela sam kuhati
i šivati i preuređivati pokućstvo. A kad ostarim, uzgajat ću rajčice. Velike i lijepe koje
ću moći slati na natjecanje.
Sad je izgledalo da je ono proročanstvo bilo točno. Pitala sam se hoću li biti
sigurna u Meksiku. Neću smjeti piti vodu, a jezik ne govorim. Šteta što ne mogu u
Francusku. Kad sam bila mala, sama sam naučila francuski. Claude je to obožavao,
čak i kadsam mu šaptala besmislice. Poticao me da učim strane jezike sve dok nisam
napravila budalu od sebe na večeri koju su Wentworthovi svake godine priređivali za
Valentinovo. Nakon dvije čaše vina, skupila sam dovoljno hrabrosti da nešto kažem na
francuskom pa sam ženu pokraj sebe zamolila da mi doda ciklu, samo što sam zapravo
rekla »dodajte mi pimpek«. Gosti su prasnuli u smijeh, ali Claudeova mama je prolila
vino. Pila je burgundac i ja sam se naježila gledajući kako se na svečanom stolnjaku,
koji je već dugo bio u obitelji, širi crvena mrlja.
Ustala sam i počela razgledati sobu. Našla sam besplatni primjerak Commercial-
Appeala na komodi. Pogledala sam oglase. Za oko mi je zapeo jedan: zeleni cadillac
iz 1967., u odličnom stanju, jevtin.
Mogla sam točno zamisliti što bi Miss Betty rekla o tom oglasu - tko god umjesto
»jeftin« napiše »jevtin« sigurno se zna dobro pogađati. Bacila sam novine, podigla

22
slušalicu i okrenula Violetin broj u studentskom domu u Knoxvilleu. Već sam htjela
prekinuti vezu kad se Violet javila odsječnim »halo«.
- Ja sam, Bitsy.
- Kriste Bože! - povikala je Violet. - Gdje si?
- Bolje da ne znaš.
- Wentworthovi nazivaju na sve strane i dižu paniku. Kažu da si poludjela i
pokušala ubiti Claudea.
- Ne, bilo je suprotno. On je pokušao ubiti mene.
- To nije njegova verzija. Sjedi na odjelu za intenzivnu i psuje te.
- Na intenzivnoj? Zar je tako ozbiljno?
- Pa, to je u Crystal Fallsu, a ne u velikoj gradskoj bolnici. Ali, pustimo to.
Gadno si se uvalila. Raspisali su tjeralicu, za pokušaj ubojstva, otmicu i krađu
automobila. Ako se ne vratiš i ne ispričaš svoju verziju, izgledat će kao da si kriva.
- Ali, nisam!
- Što se dogodilo, Bitsy? Mislila sam da ste vas dvoje napokon riješili sve
probleme.
- Pa, tako je izgledalo, ali mislim da se viđa s drugom ženom. Posvađali smo se i
on mi je gurnuo glavu u sudoper. Koji je bio pun vode. Znaš, odmrzavala sam svinjska
rebarca. Htio me utopiti, Violet. Nisam mogla disati. I... tako sam ga udarila.
- I pobjegla. Mala kukavice.
- Ali, ne mogu u zatvor. Ne mogu ostaviti svoju kćer.
- Pa ćeš i dalje bježati? Takav život zamišljaš za nju?
- Ne, naravno da ne.
- Onda se upitaj što je najbolje za Jennifer.
- To se i pitam! - povikala sam. - Oh, Violet. Zar ne shvaćaš? Što god učinim neće
valjati.
Pošto sam spustila slušalicu, ponovno sam se srušila na krevet. Možda Violet ima
pravo. Možda mogu nazvati i sve objasniti Claudeovom ocu - Chick je bio kudikamo
najrazboritiji od svih Wentworthovih. Pogledala sam na sat - bilo je gotovo pola
jedanaest. Zar sam doista otišla iz Crystal Fallsa prije samo pet sati? Dosad su Chick
i Miss Betty vjerojatno trešteni, ali uz sve to uzbuđenje i s Claudeom u bolnici, možda
su se rastrijeznili. Ali, ako su pijani, vjerojatno se ne bi ni sjetili da sam nazvala.
Morala sam riskirati. Stavila sam telefon na krilo i okrenula broj.
Javila se Miss Betty čvrstim glasom. Mogla sam zamisliti kako joj se iznad glave
diže dim cigarete. Htjela sam spustiti slušalicu, ali me njezin glas zaustavio. - Bitsy? -
rekla je. - Jesi li to ti?
Zastala je i razdraženo uzdahnula. U pozadini se čulo kako led lupka u čaši. -

23
Jesi, ti si.
Zaustila sam da progovorim, da joj kažem da Claude ima ljubavnicu po imenu
Candy - Miss Betty je prezirala takva imena. Htjela sam joj reći da me njezin sin
pokušao utopiti, ali da ga i dalje volim. Prije nego što sam išta dospjela reći, ona je
rekla: - U nevolji si, mlada damo. Angažirala sam najbolju odvjetničku tvrtku u
Nashvilleu, koja ima mnogo istražitelja. Naći će i tebe i corvetteu moga sina. I Bitsy...
zatvorski ti život možda neće odgovarati, ali odlično ćeš izgledati u prugastoj odori.
Spustila sam slušalicu i grickala palac, pitajući se jesu li mogli otkriti odakle sam
zvala. Cijeli je razgovor trajao manje od minute, što nije dovoljno. Vidjela sam to u
»Ulicama San Francisca«.
Napunila sam kadu i skliznula u vruću vodu. Sklopila sam oči. Htjela sam
razbistriti misli, ali sam stalno vidjela samo Crystal Falls. Zamišljala sam cedrove
koji rastu uz ograde, planine Appalachi kako se uzdižu prema nebu, bakinu kuću, žutu s
plavim zaklopcima, dugi, zahrđali zatvoreni trijem, bijelu emajliranu zdjelu punu
mahuna, vrt pun rajčica velikih kao šaka. Vidjela sam bakinu nekadašnju dvorkinju
Queenie. Njezine su tamne ruke posjedovale tajno znanje - mogla je iz tebe izvući
svaku laž i sniziti svaku temperaturu. Smeđe ruke svijetlih dlanova kako mi pritišću
malo, vruće lice. Imaš vrućicu, dijete. Gdje li je ona tvoja mama?
Moja mama je vječito jurila nekamo igrati karte. Narukvica s privjescima joj je
zveckala. Ali, uvijek bi svratila u susjednu kuću, k Miss Gussie. Majka je imala široke
bokove i kad bi sjela, stolac bi zaškripio. Sirota stara Dorothy, uvijek je željela
pomoći. Toliko je željela da je njezina mama voli. »Daj, draga majko, ja ću očistiti
grašak«, rekla bi posežući za zdjelom.
A u crvenoj kući od opeke, moj je otac sjedio sam u dnevnom boravku i gledao
»Bonanzu«. Mack, sav važan jer je bio jedini dječak u našoj obitelji, preskakivao bi
prskalice u vrtu dok mu se ne bi skvasila kosa. S trijema Miss Gussie, odjevena u
ružičaste tajce i mornarsku bluzu, moja bi se majka smijala i rekla: - Gle, kako taj
dečko jurca. Mogao bi na Olimpijadu. - Dorothy tada još nije bila luda. Imala je
kovrčavu plavu kosu i smijeh poput Lane Turner. Najljepša majka na svijetu.
Nikad mi nije padalo na pamet da će se naš život promijeniti. Šokiralo me kad su
se potkraj šezdesetih mama i tata rastali. Tata se preselio samo nekoliko kilometara,
ali činilo se dalje. Ili se doimalo? Ne znam, gramatika mi nikad nije išla. Izlazio je s
udovicama i prodavačicama iz svoje trgovine. Imao je sreće što je majka pod ključem
- rastavljena ili ne, ne bi joj se svidio njegov novi društveni život. Tata se nikad nije
mnogo bavio nama djecom, ali nikad nisam sanjala da bi mogao biti ženskar. I moj je
brat volio žene. Iako je u Vijetnamu ostao bez noge (a metalna proteza mu je škripala
dok je hodao), cure su ga i dalje ganjale. On i njegova druga žena Earlene bili su jako

24
zaljubljeni i zajedno su otvorili građevinsku tvrtku. Ja nisam bila u ratu, ali sam
nekako oštetila svoj život, a možda i Jenniferin. Spustila sam se niže u kadi i pustila
da mi voda prekrije lice, misleći na trenutak kad me Claude pokušao utopiti. Nikad
nisam osjetila takav strah. Možda sam pretjerano reagirala, možda nije mislio ništa
loše. Što ako me samo htio uplašiti? Da sam pričekala još trenutak, možda bi me
pustio i ništa se od ovoga ne bi dogodilo.
Sljedećeg sam jutra nazvala one ljude za cadillac. Na četvrto se zvono javilo
neko dijete. Kad sam rekla da zovem zbog automobila čulo se šuškanje dok je dijete
prekrivalo slušalicu. Onda je povikala zvonkim glasom: - Netko zove zbog
automobila!
Tišina, a onda je promukao glas nešto doviknuo. Djevojčica je nastavila
razgovor. - Moja baka sad karta, ali rekla je da možete svejedno doći. Možete
parkirati na ulici. - Dala mi je adresu i upute kako da onamo dođem. Zapisala sam ih.
Na izlasku iz hotela primijetila sam u predvorju mnogo ljudi koji su čekali patke.
Stala sam pokraj dizala i kad su se srednja vrata napokon otvorila, patke su krenule
crvenim sagom. Nekoliko ih je ljudi fotografiralo. Jennifer je okrenula glavu i uprla
prstom u njih. Hoće li se ovoga sjećati? Hoće li se sjećati kako su se patke penjale uz
platformu i skakale u fontanu?
Neka se sredovječna žena nasmiješila Jennifer. - Kad sam ja bila njezine dobi -
rekla mi je - roditelji su mi priredili proslavu rođendana upravo ovdje u Peabodyju, a
ja sam skočila u fontanu zajedno s patkama.
- O joj - rekla sam i nasmiješila se. Jennifer se počela buniti i pokušavala mi se
oteti.
- Nakon toga mi je majka stavila ormu. - Ženin se pogled zamaglio. - Držala me
na uzici! Nemojte to nikad učiniti svojoj kćeri.
- Ne, budite sigurni da neću.
Jennifer je ženi dobacila nadmen pogled i stavila ručicu na bok. Znala sam od
koga je to naslijedila, to oholo i melodramatsko ponašanje. Bojala sam se da će mi
kćer, kad odraste, pogrešno izgovarati francuske riječi i pritom mahati rukama.
Osim tete Clancy, koja pije zeleni čaj i jede organski uzgojene suncokretove
sjemenke, i moje pametne sestrične Violet, koja se odijeva u stare vojne odore, sve
boljestojeće žene koje znam u Crystal Fallsu paze na izgled. Vole provesti dan u
kozmetičkom salonu gdje im tapiraju kosu i uređuju nokte. Moram priznati da se i
sama katkad odveć našminkam pa mi šminka zamrlja ovratnike bluza. Obožavam
narukvice s privjescima koji zveckaju kad pomaknem ruku. Nekoliko puta na dan
namirišem se Shalimarotn - to je moj parfem. Od rođenja sam tako ženskasta - što nije
tako ugodno kako možda mislite - i to mi je bilo u genima. Majka je znala reći da ljudi

25
ne shvaćaju koliko truda moraš uložiti da izgledaš tako napirlitano. Ne postiže se to
preko noći.
Dok sam čekala da pomoćnik doveze corvetteu, zabacila sam glavu i zagledala se
u oronule zgrade s druge strane ulice. Vjerojatno taj grad više nikad neću vidjeti, što
je šteta, jer je Memphis južnjačkiji grad nego Crystal Falls. Nisam bila navikla na
takvu vlagu, ali se od nje moja kosa ošišana u stilu Fare Fawcett-Majors počela
kovrčati oko lica - bolje nego domaća trajna. Vjerojatno bih mnogo uštedjela da
ostanem tu, ali, kad bih ostala tako blizu Crystal Fallsa, vjerojatno bih potrošila cijelo
bogatstvo na bojanje - i moje i Jenniferine kose. Zaključila sam da ne bismo dobro
izgledale kao brinete, a ni kao riđokose, pa će biti najbolje da nastavimo putovati. Još
sam na sebi imala onu točkastu haljinu koju sam odjenula jučer, ali sam u hotelu našla
glačalo pa nije bila naborana. U Guccijevom kovčegu uglavnom su bile dječje stvari i
to mi je bilo drago. Okupala sam Jennifer u umivaoniku i onda je odjenula u ružičastu
haljinicu s izvezenim patkicama. Za sebe mogu kupiti nekoliko sitnica u nekoj jeftinoj
trgovini ili muslinske suknje žarkih boja u nekom gradiću blizu granice.
Pomoćnik je dovezao corvetteu, izišao i pružio mi ključeve. Odnijela sam
Jennifer na drugu stranu i usput pogledala registarske pločice. Ispod broja se jasno
vidjelo »Županija Falls«. Budući da nisam imala mnogo gotovine, a neću moću
nastaviti rabiti Claudeove kreditne kartice, upitala sam se ne bih li trebala zadržati taj
auto i samo promijeniti registarske pločice, ali, kad bi me onda slučajno zaustavio
policajac, bila bih u još većoj nevolji. Kad bi vidio da se broj na pločicama ne
podudara s onim u registraciji... Morat ću biti oprezna.
Osoba kojoj je pripadao cadillac živjela je na kraju ulice Tulip Lane, ravne i
vruće. Kuća je imala stupove, a drvenarija je bila obojena blijedo-žućkastom bojom.
Posvuda su bili parkirani automobili. Sjetila sam se da je ona djevojčica spomenula
neku partiju karata.
Otišla sam na trijem i pozvonila. Nakon nekoliko trenutaka pojavila se sjedokosa
žena. Iz kuće me je zapuhnuo svjež zrak i miris kave i kolača. Žena me pogledala, a
onda se nakesila malenoj. - Zdravo, dušo - rekla je uz širok osmijeh. Izgledala je kao
čajnik - obla, s jednom rukom na boku a drugom ispruženom i savijenom u laktu.
Držala je čipkast rupčić, a u kutovima usana bile su joj mrvice kolača. Mršava,
riđokosa djevojčica kojoj je moglo biti devet godina stala je iza nje i pogledala me.
Mali, šiljasti nosić bio joj je prekriven pjegama. Iz kuće se čulo kako neka žena viče:
- Pa ja sam već povisila ulog, glupačo!
- Ja sam nazvala zbog automobila - rekla sam i premjestila Jennifer na lijevu
stranu.
- Ah, da! - Rupčićem je obrisala usta i zamrljala ga ružem. Zakoračila je na trijem

26
i prstom pokazala prilaz. - Garaža je straga. Nađemo se tamo.
Obišla sam kuću dok mi je Jennifer poskakivala u naručju. I garaža je bila neke
ružičasto-bež boje, a na krovu je bio vjetrokaz. Žena je izišla na stražnja vrata kuće s
ključevima u ruci. Crvenokosa djevojčica hodala je za njom grickajući pletenicu. Kad
je žena otvorila vrata garaže, zapuhnuo nas je topao zrak, koji je mirisao na motorno
ulje i svježe pokošenu travu.
- Ma jeste li ikad doživjeli topliji dan? - rekla je žena, brišući čelo rukom. - Sve
mi cvijeće sahne. Ali, zamalo će rujan pa vjerojatno ionako ne bi dugo trajalo. -
Okrenula se prema automobilu i mahnula rukom. - Eto, to je cadillac moje majke.
Djevojčica mi se primaknula. Poškakljala je Jeniffer po bosoj nožici. - Kako se
zove? - upitala je smiješeći se. Neki su joj zubi nedostajali.
- Jennifer - rekla sam, a onda se trgnula. Baš sam pametna, dajem naša prava
imena.
- Baš lijepo ime! - Djevojčica je poškakljala Jennifer ispod brade. - Koliko je
stara?
- Gotovo osam mjeseci.
Mala riđokosa se okrenula. - Bako, gle kako mi se beba smiješi.
- Gledam - rekla je baka, rastreseno provlačeći prste kroz kosu.
Jennifer je zaskvičala i zgrabila djevojčicu za prst, frfljajući nešto na »t«. Žena je
počela govoriti o automobilu pravim južnjačkim naglaskom koji me očarao. Bila sam
više navikla na gorske naglaske, a ona je govorila tako lijepo i mekano. Htjela sam
reći: »Krasno govorite.« Ali, bojala sam se da ću time potaknuti razgovor - stare je
ljude na to lako navesti - i da bih mogla odati neki važan podatak.
- Mogu li je držati, gospođice? - Djevojčica me gledala. Imala je sitne smeđe oči
i zlatne trepavice. - Ide mi s djecom. U crkvi ih uvijek držim.
- Možete se pouzdati u nju - rekla je baka. - Koščata je, ali žilava. Otvara mi sve
staklenke. Nije li tako, Alice Ann?
Djevojčica nije odgovorila. I dalje se smiješila Jennifer, razrogačivši oči.
- No, dobro. - Stavila sam Jennifer u njezine tanke ruke. Jennifer je zabacila glavu
i gledala je.
- Ni? - upitala je Jennifer, gledajući djevojčicu i dodirujući joj pletenicu.
- Ona misli da se ja zovem Ni. - Djevojčica se nakesila. - Zovem se Alice Ann.
Reci Alice Ann!
- Bio je to majčin automobil - rekla je baka zveckajući ključevima. Mahnula je
rukom prema cadillacu. Bio je boje zelene boce. Ne samo što me podsjećao na
porculanskog papagaja kojeg je Claudeova mama jednom držala u ukrasnoj krletki,
nego sam se bojala da će privući pozornost na cesti.

27
 - Majka je mislila da će možda putovati - nastavila je žena dok sam ja pregledala
unutrašnjost. - Znate ono, otkriti Ameriku, kako je govorila Lady Bird Johnson. Čak
smo stavili i nosač za prtljagu - vidite taj metalni dio na krovu? Ružan je, jel'da? I
majka je tako mislila i nikad se nije odvezla nikamo izvan Midtowna. Prevalio je
samo nekoliko stotina kilometara. Možete provjeriti ako želite, na spidometru.
- Odometru - rekla je djevojčica, vješto premještajući Jennifer na kuk.
- No nikad ne mogu zapamtiti. - Baka se nasmijala i obrisala znoj s obraza, pri
čemu je opet razmazala ruž. Sunce joj je obasjavalo kosu, koja je na vrhovima
izgledala srebrno. Prošla je pokraj mene. Mirisala je na cigarete, bourbon, kavu i
Miss Dior. Upitala sam se, je li oglas dala djevojčica.
- Izgleda posve nov. Je li pouzdan? - upitala sam, dodirujući retrovizor.
- Nema ni pet godina, i gotovo ga nikad nije vozila - rekla je baka.
- Odlazila je samo u banku i u trgovinu - dodala je mala. - Kad se razboljela, dr.
Peterson je dolazio u kućni posjet. Baka i ja smo sve obavljale za nju.
- Ali ne ovim automobilom - rekla je baka.
- Odvezli smo ga u Senatobiju. - Djevojčica se njihala amo-tamo a Jennifer je
hihotala.
Baka je mahala rukama ne bi li ušutkala malu. Kad je vidjela moj pogled, rekla
je: - Pa nismo stalno tamo odlazile. Ali, u Senatobiji imaju odličan odjel za djecu.
Često imaju rasprodaje. Nismo li tebi kupili mnogo toga, Alice Ann?
Alice Ann se napravila kao da je nije čula i dalje je nešto govorila Jennifer
dražesnim, visokim glasom.
- A koliko tražite? - upitala sam.
- Dvjesto dolara. - Ponovno je provukla prste kroz kosu. - Vjerujte, vrijedi mnogo
više. Na stotine, možda i tisuće dolara više. Ali, zauzima mi prostor. Znate,
namjeravam pretvoriti garažu u trgovinu antikvitetima.
- A ja sam mislila da će to biti moja soba za igranje - rekla je djevojčica.
- O tome ćemo poslije, Alice Ann - rekla je baka. Uto se neka žena pojavila na
vratima kuće. Na sebi je imala sivu odoru. - Miss Eunice? - povikala je. - Nastala je
zbrka. Gospođa Taylor i gospođa Hill se opet svađaju oko karata, a gospođica Hill je
prevrnula zdjelu s punčem.
- Ne valjda majčinu zdjelu!?
- Nije se razbila. Samo Bog zna zašto, ali punč vam je razliven po cijelom podu.
- O, Bože. Oprostite - rekla je meni - odmah ću se vratiti. Alice Ann, lijepo se
ponašaj.
- Hoću, bako.
Baka je odjurila. Kad je otvorila vrata, čula sam vrisak i onda smijeh. U Crystal

28
Fallsu su Wentworthovi bili poznati po svojim domjencima - svi ambiciozni ljudi
željeli su biti pozvani, ali to nikad nisu bili. Moja rođena majka, koja nije bila
siromašna, nikad nije stupila u kuću Miss Betty - čak ni nakon što sam se ja udala za
Claudea.
Duboko sam uzdahnula, sretna što sam se riješila svih tih snobovskih gluposti.
Okrenula sam se Alice Ann. - Koliko ti je godina?
- Deset. - Nakesila se.
- Je li taj automobil doista dobar? Ne bih voljela da stane negdje na autocesti.
- Na koju autocestu mislite, gospođice?
- Ni na koju određenu.
- Jeste li iz Memphisa?
Odmahnula sam glavom. - I, je li automobil dobar?
- Valjda.
- Zašto ga onda zapravo prodaje?
- Jer joj treba mjesta za Odellov auto. Odell je njezin novi muž. Vozi lincoln i ne
voli ga ostavljati vani. Smijem li dati Jennifer keks? Imam jedan u džepu. Sally ih je
ispekla za društvo.
- Sally?
- To je naša kuharica. Zna sve skuhati, čak i žive kornjače, premda ih ja nikad
nisam jela. Alice Ann je kopala po džepu i izvadila keks. Jennifer ga je uhvatila s dva
prsta i prevukla preko donjih zubi. Alice Ann se okrenula meni. - Sviđa joj se. Pitajte
Sally za recept. Kad odrastem, otići ću odavde. Želim biti glumica.
Djevojčica se počela odveć zbližavati pa sam se uplašila što bih joj mogla odati.
Zato sam otišla do auta i prstom dodirnula haubu. Alice Ann je uhvatila Jennifer za
bradicu i pokupila mrvice. - Moja baka se zove Eunice - nastavila je - ali sljedeći me
tjedan šalje u školu u Arkansas. Skroz gore u Ozarku.
- Vjerojatno će ti se svidjeti. - Čučnula sam pokraj gume i mislila kako bih
voljela znati što zapravo trebam pregledati.
- Neće. - Alice Ann se namrštila. - Pokušavam se izvući iz toga. - Ne želim ići.
I dalje gledajući gumu, pitala sam se jesu li njezini roditelji živi. Zvučalo je kao
da nisu.
Ali, možda su je ostavili kod bake kao što je Violet bila ostavljena kod Miss
Gussie kad je teta
Clancy pobjegla. No, to se mene ne tiče, a osim toga, budem li pitala, djevojčica
bi mogla postati još brbljavija ili još gore - mogla bi se rasplakati. Nije mi izgledala
kao plačljivica, ali nisam htjela riskirati. Bolje je pitati se nešto u mislima nego
izravno pitati i izazvati tugu. Činilo mi se da je ona kao Violet - jaka i tiha, starija od

29
svoje dobi. Od one vrste koja nikad ne govori o intimnim podacima. Još je bilo stvari
koje nisam znala o svojoj sestrični i vjerojatno ih nikad neću ni znati - osobito sad kad
sam u bijegu.
- Je li se ovaj auto ikad pokvario? - upitala sam je. - Reci istinu.
- Baki nikad nije. Ali, Eunice ti nije sve rekla. - Alice Ann je obrisala još jednu
mrvicu s Jenniferine brade. - Povremeno je vozila taj auto zbog održavanja motora.
Odell kaže da ako ne voziš auto, motor istrune a gume se ispušu.
- Ti mnogo znaš o automobilima.
- Odell mi je rekao. Imao je zastupstvo za prodaju automobila u Poplaru, ali ga je
prošle godine prodao.
- A gdje je on sada?
- Igra golf. Ne podnosi Eunicine partije karata. Uvijek bude bučno. A traju satima.
Bit će vam najbolje da si nađete mjesto u hladu i raskomotite se. Vjerojatno ćete
morati dugo čekati.
- Ne mogu ostati. Moram obaviti neke poslove pa ću se vratiti poslije. -
Posegnula sam za Jennifer. Kad sam je uzela u naručje, naslonila mi je glavicu na vrat.
- Mi ćemo biti tu - rekla je Alice Ann. - Samo nemojte predugo čekati.
Prije nego što sam se odjavila iz Peabodyja, skovala sam plan. Najprije sam u
trgovini suvenira kupila mapu. Zatim sam nazvala Eunice da je pitam mogu li iskušati
automobil, ali javila se Alice Ann. - Doći ću za otprilike jedan sat - rekla sam joj.
- Čekat ću vas - odgovorila je.
Kad sam spustila slušalicu, uzela sam kreditne kartice i savijala ih dok nisu
pukle. Komadiće sam zatim bacila u zahod, nadajući se da ga neće začepiti. Sad sam
morala smisliti što ću s corvetteom. Morala sam je ostaviti na nekom neupadljivom
mjestu, gdje će se izgubiti među mnogim drugim automobilima. Možda na parkiralištu
trgovačkog centra ili još bolje, u zračnoj luci. Bila je blizu Gracelanda pa sam, kad
sam izišla na autocestu, počela tražiti putokaz. Jennifer se uznemirila, potezala je
svoju kosu - isto kao moja mama kad je bila nezadovoljna. Uhvatila sam je za nožicu,
nadajući se da ću joj odvratiti pozornost. - Idemo vidjeti zrakoplove - rekla sam,
trudeći se da zvučim vedro. Jennifer je odgovorila iščupavši si pramen kose. Zatim je
spustila ruku i zagledala se u vlasi.
Skrenula sam u traku za dugotrajno parkiranje i na rampi uzela karticu. Rampa se
podigla i ušla sam na parkiralište. Zrak je bio vrlo vlažan, ali rekla sam sebi da se
moram naviknuti na takvu klimu. Činilo mi se kao da automobili lelujaju, a boje se
slijevaju. Parkirala sam pokraj crvenog volva, zataknula karticu za retrovizor i
gurnula ključeve pod sjedalo. Primijetit će ga za mjesec dana, možda i više. Dok
otkriju da pripada Claudeu, Jennifer i ja već ćemo biti daleko.

30
 Kad sam izlazila iz automobila, iznad nas je proletio zrakoplov i uskovitlao vrući
zrak. Zaudaralo je na gorivo. Podignula sam malenu, koja je i dalje držala pramen
svoje kose, zajedno sa sjedalom u jednoj ruci, a drugom uzela kovčeg. Teturala sam
blještavim parkiralištem - morala sam se nekoliko puta zaustaviti da premjestim
stvari. Vjetar mi je podizao rub haljine, ali ga nisam mogla spustiti. Jennifer se držala
za moj ovratnik i okretala glavu svaki put kad bi preletio zrakoplov.
- Ja! - povikala je i otvorila šaku. Vjetar je odnio vlasi.
Kad je taksi skrenuo u Tulip Lane, vidjela sam da su automobili kartaša još ondje.
Platila sam i grozno se osjećala zbog premale napojnice. Onda sam podigla dijete u
naručje i izišla, vukući kovčeg i dječje sjedalo na pločnik. Jennifer je pogledala preko
moga ramena prema sjedalu. Ozbiljnim je tonom rekla: »Ba-drang.«
Taksist mi je pokazao srednji prst i odjurio. Ostavila sam kovčeg na pločniku,
uzela sjedalo slobodnom rukom i odvukla ga do trijema te pozvonila. Opet je otvorila
Eunice. Ovaj put u ruci nije imala rupčić nego karte. Na poleđini karata bile su
naslikane magnolije. Iznutra se začuo oštar smijeh. Razbila se čaša i netko je povikao:
- Opa!
- Vratili ste se! - rekla je Eunice veselo, hladeći se kartama. Uvojci su joj
poskakivali. - Alice Ann mi je rekla da ste ponovno nazvali. Zapravo, igrala se u
garaži i čekala vas.
- Je li sada ondje? - Pogledala sam prilaz kući. - Htjela bih se pozdraviti s njom.
- Ah, tko to zna. - Eunice se nasmijala. Onda se uozbiljila. - Znači, niste došli po
automobil? Došli ste čak ovamo kako biste se pozdravili s Alice Ann?
- Ne, hoću automobil, ali ga najprije želim iskušati.
- Da, da. To je u redu. - Zvonko se nasmijala. - Samo vi krenite prema garaži, evo
mene odmah.
Otišla sam do garaže. Vrata su još bila otvorena i zraka sunca je obasjavala haubu
cadillaca tako da je izgledao intenzivno zeleno. - Alice Ann? - dozvala sam. Nije bilo
odgovora. S neke se grane oglasila ptica rugalica oponašajući kardinala. Eunice je
sišla niz stražnje stube, vukući nogu pred nogom. Karte je negdje ostavila i sad je
držala ključeve automobila.
- Jeste li našli Alice Ann? - upitala je.
- Nisam.
- Nije ni čudo. Ista je majka. Stalno u pokretu. Ali, Alice Ann je vrlo bistra - to je
naslijedila od moje strane obitelji. Moj je sin bio odlikaš. Alice Ann je tako pametna
da nastavnici ne znaju što bi s njom. A i odlična je glumica. - Eunice je zakolutala
očima. - Katkad je to nešto najteže na svijetu. Evo ključeva, draga.
- Dajte da prvo vidim hoće li se dječje sjedalo uklopiti - rekla sam i odvukla ga

31
do suvozačkog mjesta.
- Pitala sam se što je to. - Eunice je uprla prstom u sjedalo. - Kad sam ja bila
mlada, puštali smo da djeca stoje. Tako sam vozila i Alice Ann, i nekako je ipak
preživjela.
- Da, da... samo želim da bude sigurna. - Slegnula sam ramenima. - Biste li
pridržali malu dok ne učvrstim sjedalo?
- Samo mi je dajte. - Eunice je uzela Jennifer pucketajući jezikom. Malena joj je
gledala usta, a onda se ogorčeno oglasila.
- Uh, ima zdrava pluća - rekla je Eunice i dopustila Jennifer da se igra
ključevima. - I
Alice Ann ih je imala. Znala sam biti u dvorištu, ali bih je čula kako vrišti u
kolijevci. I sad,
kad se naljuti na mene, viče. Ta će vrištati dok sve ne bude po njezinom.
- Dugo je s vama? - upitala sam i posegnula za vratima cadillaca. Vrata su
zaškripala, otvorila se i onda sam stavila dječje sjedalo unutra. Dok sam ga vezala
pojasom, osjetila sam ustajali miris sredstva protiv moljaca i metvice. Pogledala sam
na stražnje sjedalo i vidjela da je na podu kockasta deka. Htjela sam je uzeti, ali tad je
Jennifer počela plakati. Okrenula sam se i pružila ruke.
- Alice Ann je sa mnom odmalena - rekla je Eunice, pružajući mi malenu. -
Njezina majka bi je ostavila ovdje i jednostavno nestala. - Eunice je podigla ruku i
zavrtjela prstima kao da želi pokazati hirovitost majke Alice Ann. - Moj se sin oženio
nesretnicom s Meksičkog zaljeva. Rekla je da je bila striptizeta, ali nisam u to sigurna.
Ali, znate kakvi su mladi. Zaljube se dok si rek'o keks. Nakon što se rodila Alice Ann,
moj je sin poslan u Vijetnam. Njegov su helikopter srušili 1967. godine, iste godine
kad je majka kupila ovaj cadillac.
- Žao mi je - rekla sam. Bilo mi je na vrh jezika da joj ispričam o svome bratu
Macku, koji je ostao bez noge u ofanzivi Tet, ali sam se na vrijeme zaustavila.
- Zrakoplovstvo tvrdi da je moj sin nestao u akciji, ali tijelo nikad nije nađeno.
- A što se dogodilo s vašom snahom?
- Tužna je to priča. Jednog je dana ostavila Alice Ann ovdje s ružičastim
kovčežićem za Barbiku. Krenula je u Biloxi, bogzna što je namjeravala raditi.
Mahnula je, odvezla se i završila ravno u rijeci Mississippi. - Eunice je srdito podigla
obrve, a obrazi su joj porumenjeli. - Ako mene pitate, bilo je to namjerno. Neki je
svjedok rekao da uopće nije kočila. Proletjela je kroz ogradu. Hvala Bogu što Alice
Ann nije bila s njom.
- Sirotica. - Stresla sam se.
- Iskreno govoreći, zna ona biti vrlo nestašna. - Eunice se nasmijala. - Sad

32
pokrenite motor, mila. Provozajte se oko četvrti. Evo ključeva. Veliki je za paljenje, a
četvrtasti za prtljažnik i vrata.
Smjestila sam Jennifer na njezino sjedalo, zaobišla cadillac, i sama sjela i stavila
ključ. Motor se odmah upalio. Nisam ništa znala o automobilima, ali činilo mi se da
dobro zvuči. Vani je Eunice i dalje pričala. Pogledala sam na sat na kontrolnoj ploči.
Ako je bio točan - bilo je gotovo šest - onda već kasnim. Namjeravala sam voziti na
jug, ravno kroz Mississippi. Htjela sam dospjeti do Baton Rougea u Louisiani prije
mraka, ali do tog je grada bilo preko 500 km od Memphisa. Morat ću biti sretna ako
do devet stignem do Jacksona.
- Znate što, ne treba mi pokusna vožnja. Jednostavno ću ga kupiti - rekla sam i
posegnula za torbicom. Izvadila sam novčanice iz Claudeove novčarke i dala ih
Eunice.
- Jeste li sigurni? - Eunice se doimala šokirano.
- Jesam. Odlučila sam. - I dalje sam joj pružala novac i smiješila joj se. - Osim
toga, vi se morate vratiti svojim gostima.
- Pa, to je istina. - Eunice je uzela novac i čvrsto ga smotala. - Ima nove gume
Bridgestone. A Odell je nedavno promijenio ulje. Ne biste trebali imati nikakvih
problema. Ali, ne mogu jamčiti da neće biti teškoća. Dugo je mirovao. Ali, ako se
predomislite i zaključite da ga ne želite...
- Neću.
- Pa, i nadam se da nećete. Jer, što se mene tiče, dogovor je dogovor - rekla je
iznenada
vrlo poslovno. - Odell ne odobrava vraćanje.
- Neće biti potrebno - rekla sam.
- Dobro. - Nasmiješila se i provukla prste kroz kosu. Doimala se odsutno.
- Recite Alice Ann da sam je pozdravila - rekla sam i krenula unazad.
- O, svakako. - Kimnula je. - Drago mi je što smo se upoznale, dušo.
Uključila sam rashladni uređaj na najjače i pritisnula gas. Automobil se polako
iskotrljao iz garaže. Eunice je hodala uz njega kao da joj je teško što odlazi. Na kraju
prilaza, zaustavila sam cadillac, otvorila prtljažnik i ubacila kovčeg. Ponovno sam
mahnula Eunice kad sam se vratila u automobil, a onda sam skrenula na ulicu i još
jedanput mahnula. Eunice je stajala na prilazu ruku sklopljenih ispod brade. Podigla je
jednu ruku. Onda sam zašla za ugao i više je nisam vidjela.

BITSY

33
 U suton, nadomak Jacksona u državi Mississippi, prošla sam znak na kojem je
pisalo: »Sada ste u županiji Hinds«. Barem je malena zaspala, što je bilo dobro, jer
je promet postao gust, a od toga me hvatala nervoza. Pogledala sam u retrovizor.
Svjetla automobila iza mene obasjala su stražnje sjedalo i glavu riđokose djevojčice.
Pogledi su nam se sreli u retrovizoru. Vrisnula sam, a onda nagazila na kočnicu.
Cadillac je skrenuo u drugu traku. Neki je vozač zatrubio, ja sam dograbila upravljač i
vratila se u svoju traku.
- Alice Ann? - povikala sam, a Jennifer je trepćući podigla glavu.
- Hej - rekla je Alice Ann i mahnula mi.
- Otkud ti ovdje?
- Pobjegla sam.
- Ne, mislim, kako si ušla u auto?
- Sakrila sam se ispod ovoga. - Podigla je kockastu deku. - Sva sam znojna.
- E pa, vozim te natrag - rekla sam i dala znak da skrećem na sljedećem izlazu. -
Tvoja jadna baka se sigurno jako brine.
- Neću ići. - Primaknula se vratima i uhvatila ručku. - Skočit ću van.
- Čekaj da najprije usporim - rekla sam, pokušavajući prikriti paniku.
Pretpostavljala sam da se tom tehnikom već poslužila - tehnikom šoka. Dok je Claude
Wentworth bio mali, terorizirao je majku tako što je prijetio da će skočiti iz njezina
automobila. Sprijeda sam vidjela prometno križanje. Upalilo se narančasto svjeto na
semaforu pa sam pritisnula kočnicu i pogledala automobil pokraj mojega, žuti
studebaker koji je vozila zgodna brineta. Kosa joj je bila savršeno uređena. Imala je
naočale s okvirom od kornjačevine. Zagledala se u semafor i jednim prstom lupkala
po upravljaču. Pitala sam se zna li kako joj se život brzo može promijeniti. Poželjela
sam spustiti prozor i reći joj da sam se do prije nekoliko dana i ja vozila kroz život
kroz sama zelena svjetla na semaforima.
Svjetlo se promijenilo. Skrenula sam na parkiralište željezarije i zaustavila
automobil. - Dobro - rekla sam. - Sad možeš izići. Samo oprezno.
- Ne možeš me tu ostaviti - rekla je Alice Ann. - Ja sam tvoje novo dijete.
- Nisi, nego Eunicino.
- Ona je prestara da bi imala malu djevojčicu. - Alice Ann je prekrižila ruke i
suzila oči. - Ali, ti nisi.
- Alice Ann, znaš li što je to kidnapiranje?
- Znam.
- Tako bi policija ovo opisala.
- Baš me briga. - Isturila je donju usnu. - Što god ti rekla, ja se ne vraćam. Eunice
me neće. Htjela me poslati u privatnu školu.

34
 - Možda bi ti se svidjelo.
- Nimalo mi se ne bi svidjelo. Tamo idu same ludare. Časne sestre ih tjeraju da
nose odore i jedu kašu. Dođe mi zlo od toga. - Uhvatila se za vrat i isplazila jezik.
- Ne kaže se »ludare«, to su gljive - rekla sam.
- A tko si ti, moja učiteljica? - Alice Ann je zakolutala očima. - Čuj, Eunice me
mrzi. Učinit ćeš uslugu i njoj i meni.
- Bake ne mrze svoju unučad.
- Ma nemoj? Kad sam neposlušna, Eunice ode van, otrgne tanku vrbovu šibu i
izudara me po nogama.
Lupkala sam prstima po sjedalu, pokušavajući shvatiti što zapravo znači bijeg
Alice Ann. U daljini sam ugledala neonski osvijetljene lukove McDonaldsa, ali s
ceste na kojoj sam bila nisam mogla doći onamo. Morala bih se vratiti na autocestu,
probiti se kroz promet i izaći na sljedećem odvojku. Pokrenula sam automobil i vratila
se putem kojim sam došla.
- Kamo ćeš sad? - upitala je Alice Ann skakućući na sjedalu.
- U restoran - rekla sam. - Jest ćemo, a onda ću nazvati Eunice.
- Dobro. Reći ću joj da si me kidnapirala.
- Ona će znati da nije tako - odgovorila sam. - Vidjela je kad sam se odvezla.
- Reći ću da si me srušila s bicikla i ukrala. Da si me udarila u glavu i bacila u
prtljažnik. Da si me otela kako bih čuvala Jennifer.
- To ti neće povjerovati.
- E baš hoće - rekla je Alice Ann. - A to nije sve. Zaboravila ti je dati vlasničke
papire.
Naglo sam udahnula, odveć zapanjena da bih odgovorila.
- I to nije sve - nastavila je. - Na registarskim pločicama ti piše 274463X, Shelby
County. To sigurno nisi znala. Istekle su prošle godine. Ali, ne brini se, riješila sam to
pastom za cipele. Pretvorila sam broj 1971 u 1972. Nisam li to pametno izvela?
- Sjajno - rekla sam.
- Ali, što se tiče vlasničkog lista, tu ne mogu ništa. - Nagnula se naprijed i rekla
mi na uho: - Nadam se da tebi misli ne lutaju kao Eunice jer ću inače i o tebi morati
voditi brigu.
- Dođe mi da te isti tren izbacim iz automobila - rekla sam.
- Samo izvoli. - Prekrižila je ruke. - Baš me briga. Autostopirat ću. A ako se
zaustavi policajac, reći ću mu što si učinila.
- Nisam još učinila ništa - rekla sam, ali već sam smišljala telefonski razgovor s
Eunice kad je nazovem iz McDonaldsa. Onda ću ostaviti Alice Ann kod poslovođe i
objasniti da mi se sakrila u autu. Čim otvori usta, svi će znati da je Alice Ann mala

35
pametnjakovićka. A Jennifer i ja odvest ćemo se na jug. Sto se više uspijem udaljiti od
Alice Ann, to bolje. Mogla sam zamisliti kako razgovara s policijom i opisuje im
zeleni cadillac i registarski broj. Odmah bi me ulovili i odvukli natrag u Crystal Falls.
Ali, morala sam to riskirati.
Kad sam se vratila na autocestu, pogledala sam u retrovizor. Alice Ann je gledala
kroz prozor i pjevušila pjesmu »This Old Man« tako da se svaka druga riječ rimovala
s »kidnapirana«. Nisam željela ukrasti registarske pločice ali činilo se da ću morati.
To se moglo obaviti na parkiralištu svakog restorana Howard Johnson's. Samo, ne
mogu stare ostaviti. To bi policiji previše olakšalo posao. Mogu ih odviti rašpicom za
nokte. Sad sam već počela i razmišljati kao kriminalka. I nisam za Jennifer željela
takav život. Moja je djevojčica trebala odrasti s prijateljicama, domjencima, vlastitim
ružičastim telefonom. Ne samo što će govoriti francuski nego će i proputovati
Francusku, sva ona mjesta koja sam ja mogla samo zamišljati. A kao dijete
otmičarke/ubojice (premda nisam bila ni jedno ni drugo), bit će joj suđena stambena
prikolica ili još gore, boravak kod udomitelja.
Pritisnula sam gas, priželjkujući da je McDonalds bliže. Sa stražnjeg se sjedala
oglasila Alice Ann: - Opa! Iza tebe je murijak.
Pogledala sam preko ramena i bome doista, vidjelo se plavo svjetlo. Jennifer je
ispružila ruku da ga uhvati.
- Eto vidiš što se događa kad voziš brže nego što je dopušteno - rekla je Alice
Ann. - To je protuzakonito.
- Da? E pa, baš dobro. Jednostavno ću te predati policajcu. - Pritisnula sam
kočnicu i skrenula na odmorište. Drugi automobili su jurili pokraj cadillaca, vidjela
su im se samo stražnja crvena svjetla.
Alice Ann je opet počela pjevati »This Old Man«, ali je izmišljala tekst. - Nemaš
vlasničke papire, ravno ćeš u zatvor, lopovi i prevaranti bit će tvoji garanti...
- Daj ušuti - povikala sam. - Da nisi više ni riječ progovorila. Ne otvaraj usta.
Alice Ann je prstima raširila usne i otvorila usta što je više mogla.
U bočnom zrcalu vidjela sam kako prilazi policajac. Bio je visok i vitak,
kukastog nosa. Kad se nagnuo i zagledao u automobil, iza njega je sijevnula munja.
Kazna za prebrzu vožnju bit će dokaz da sam bila na ovoj autocesti. Zabilježit će
model i broj cadillaca.
- Vozili ste sto na sat, a dopušteno je osamdeset - rekao je, gledajući Jennifer pa
Alice Ann. - To vam baš nije pametno, s obzirom na to koga imate u automobilu.
- Pa, jako smo gladne. Samo sam htjela stići do McDonaldsa. - Teatralno sam se
nasmijala i zakolutala očima.
On je pomaknuo kapu i pogledao niz cestu prema redu neonskih znakova.

36
Izgledali su kao da ih je posadio pijani poljodjelac. Shoney's, Arby's, Best Western,
McDonald's, Holiday Inn.
- Vozimo se cijelu vječnost - rekla sam, a Alice Ann je nogom udarila moje
sjedalo.
- A kamo ste se vi dobri ljudi uputili? - Govorio je dubokim baritonom.
Zamišljala sam kako ispituje svoju kćer, ako je ima, zašto je došla kući kasnije nego
što je trebala. Pokušala sam se sjetiti nekog obližnjeg grada, ali nisam poznavala ovaj
dio zemlje.
- Pa samo... - zastala sam. Iza policajca sam vidjela putokaz. Hazlehurst, 50 km. -
Idemo
u Hazlehurst - rekla sam trunku prebrzo. Pitala sam se je li vidio kako sam mu
pogledala iza leđa.
Vidio je. Iz njegovog se automobila čuo radio. - Imate nekoga u županiji Copiah?
- upitao je, premještajući se s noge na nogu.
Kimnula sam, ali to mi nije zvučalo kao policijsko pitanje. Alice Ann je počela
poskakivati na sjedalu. - Copiah County - pjevala je. - Nadmorska visina 479 stopa. A
zrak je tako čist.
- Ti si pametna mlada dama. - Policajac se nasmiješio.
- Prava genijalka - rekla sam ja.
Prestao se smiješiti kad je pogledao mene. - Što je samo još veći razlog da vozite
oprezno gospođice - rekao je i opet pomaknuo kapu.
- Da, imate pravo - rekla sam kreštavim glasom.
- Vozačku i prometnu, molim.
Trepnula sam. Pogledala sam pretinac pitajući se je li Eunice kojim čudom u
njega stavila prometnu. Nagnula sam se, rukom pritišćući Jenniferine punašne nožice, i
otvorila pretinac. Bio je besprijekoran: kutija papirnatih rupčića, dokument o
promjeni ulja, savijena mapa Tennesseeja. Alice Ann je zahihotala. Zatvorila sam
pretinac i naglo se uspravila. Posegnula sam za torbicom, ali nisam mogla naći svoju
novčarku. A imala sam je kad sam kupovala benzin u Oxfordu. Znala sam da je
nezakonito voziti bez vozačke i prometne.
Alice Ann se nagnula naprijed i naslonila pjegavi obraz na naslon moga sjedala.
Poigravala se jednom pletenicom. - Mamice, ostavila si novčarku u drugoj torbici. U
njoj su ti vozačka i prometna i čak i vlasnički list. Ali, tata ih može donijeti u
Hazlehurst kad dode.
Pogledala je policajca i nasmiješila mu se pokazujući rupu između zubi. - Molim
vas, nemojte nas kazniti, gospodine. Moja teta Eunice je upravo rodila dječaka i
idemo joj pomoći. Zato se žurimo. Nije li tako, mamice? - Podigla je pletenicu i

37
njome mi dotaknula obraz.
Pokušala sam se nasmiješiti, ali usnice su mi podrhtavale. Da bih to prikrila,
pokrila sam usta rukom i kimnula. Oglasila se i Jennifer. Uhvatila je svoje stopalo i
gurnula ga u usta. Onda se zavodnički nasmiješila policajcu. - Molim vas, gospodine -
ponovila je Alice Ann uperivši vrh pletenice u njega. - Dajte nam samo još jednu
priliku. Ja sam kriva što je tako brzo vozila. Gnjavila sam je. Plakala i udarala joj
sjedalo. Jer sam gladna. Uvijek sam gladna. »Vozi brže, mama«, rekla sa joj. Neću to
više nikad učiniti, gospodine Nugent. Naučila sam svoju lekciju.
Pogledala sam policajčevu odoru - doista se tako zvao.
- A gdje vi živite? - upitao je.
- U Memphisu - rekla je Alice Ann. - U državi Tennessee. Dok smo mi u
Hazlehurstu, tata će zamoliti dječaka iz susjedstva da nam hrani psa.
- A kakvog psa imate, malena?
- Joj, jako je sladak! Mali kao čiuaua, ali nije čistokrvan. Jako je, jako smiješan.
Zove se Lukavi. Kao što neki ljudi znaju biti. - Alice Ann se nagnula kroz prozor.
Nasmiješila se policajcu, podigla pletenicu i pretvarala se kao da pletenica govori. -
Molim vas, gospodine policajče, molim vas. Pustite te dobre ljude da odu. Bit će
dobri. Vozit će dopuštenom brzinom.
Policajac se nasmijao i odmaknuo od cadillaca. Onda je upro prstom u mene. -
Ovaj ću
vas put pustiti. Oprezno vozite, jeste li me čuli?
- Da, gospodine. - Kimala sam glavom.
- Hvala - rekla je Alice Ann pjevuckavo.
- Onda dobro. - Policajac je mahnuo Alice Ann pa se vratio u svoj automobil.
Ugasio je plavo svjetlo. Duboko sam udahnula, uhvatila upravljač i prebacila u prvu
brzinu. Kad se promet prorijedio, pritisnula sam gas i cadillac je pojurio s odmorišta
na autocestu. Kad sam pogledala u retrovizor, vidjela sam da se policajac nije
pomaknuo. Alice Ann se naslonila na prozor, ruku ispod glave, i nastavila pjevati
»This Old Man«. Glas joj je bio visok i lijep. Vozila sam oprezno i prošla pokraj
McDonaldsa. Pjevanje je naglo prestalo.
- Zar ne idemo jesti? - povikala je Alice Ann, okrenula se i zagledala kroz
stražnje staklo.
- Zaustavit ću se poslije. - Pogledala sam pokazivač brzine. Vozila sam malo
ispod 90 km na sat.
- U Hazlehurstu, mamice? - Počela se smijati pa se srušila na bok na sjedalu i
lupala po njemu. - Moraš priznati da sam bila dobra!
- Odlična - rekla sam. - Bolja od Shirley Temple.

38
 - Spasila sam te, sad ćeš me morati zadržati.
- Radije bih zadržala čegrtušu.
- Zapamtila sam broj značke policajca Nugenta. - Ponovno se nagnula naprijed,
držeći se za naslon. - Ako me sad ostaviš, reći ću mu sve o tebi.
- Ti ništa ne znaš o meni.
- O da, znam. Lillian Beatrice. - Podigla je, moju plavu plastičnu novčarku.
Posegnula sam za njom, ali se Alice Ann odmaknula. Privukla je noge prsima i
otvorila novčarku. - Opusti se, Lillian. Prezivaš li se Wentworth ili McDougal? Imaš
dokumente na oba prezimena. Je li to zakonito? Da niste neka varalica?
- Izgledam li ti kao varalica?
- Izgledam li ja kao dijete? Eunice uvijek kaže da izgled vara. I, reci, zašto si
otišla iz Crystal Fallsa?
- Odmah mi daj moju novčarku. - Pucnula sam prstima.
- Neće ti pomoći. Već sam upamtila tvoju adresu. Avenija Dixie 214. Poštanski
broj 38501. Kladim se da bi mi netko dobro platio kad bi doznao gdje si.
- Nikoga ne zanima gdje sam - rekla sam, nadajući se da sam uspjela prikriti
strah. Ta je mala bila pametna, ali ubojita. - Ali, sigurna sam da je Eunice očajna zbog
tebe.
- Nije. - Alice Ann je počela bacati moju novčarku u zrak i loviti je. - Ti nešto
skrivaš.
- Možda. Možda sam opasna zločinka.
- Aha, a ja sam predsjednik države.
- Možda samo zaustavim auto i pustim te van.
- To su već pokušali, dušo draga - rekla je razvučeno - ali, ja se uvijek vratim.
- Kad stignemo u Hazlehurst, nazvat ću Eunice. Zar nisi ni najmanje zabrinuta za
nju?
- Nisam. Daj mi tu mapu da vidim kako ćemo stići do Point Minettea.
- Do Point Minettea? - Zbunjeno sam trepnula. - Gdje je to?
- To je tvoje sljedeće odredište. - Alice Ann je raskopčala bluzu i ubacila moju
novčarku
ispod nje. - Ali, pada mrak. Bit će bolje da nam nađeš neki motel.
- Što je u Point Minetteu? - upitala sam.
- E, baš bih tebi rekla.
- Bit će ti bolje da mi kažeš. Jer, ja putujem u drugom smjeru.
- Putovala si. Sad više ne putuješ. Moja mama je u Point Minetteu i čeka me.
- Ali... - Protrljala sam čelo i pokušala smisliti kako da to kažem što ljubaznije. -
Tvoja mi je baka rekla nešto drugo. Rekla je...

39
 - Da, da, da. Znam što ti je rekla, da se moja mama utopila u rijeci. - Podigla je
obje ruke kao da njima odgurava nevidljivu zapreku. - Ali, nikad nisu našli tijelo.
Kladim se da ti Eunice to nije rekla.
- Pa, nije, ali...
- Uvijek pronađu tijelo. Ali, moju mamu nisu našli. I ona uopće ne bi prešla preko
tog mosta jer je išla u drugom smjeru.
- Progovorila je dubljim, hrapavijim glasom. - »Dušo, idem u Point Minette u
Mississippiju. Radit ću kao striptizeta.« Tako mi je rekla. Bit će je lako naći.
- Ali... - Uzdahnula sam, želeći da je mogu ostaviti u nekoj crkvi s papirićem
prikačenim za haljinu i uputama kako da nazovu Eunice.
- Ako ti budeš dobra, i ja ću biti dobra - rekla je Alice Ann i pletenicom prešla
preko naslona moga sjedala. - Razumiješ me?
- Savršeno - rekla sam. - Ali te svejedno ne mogu odvesti na more.
- Moraš. - Počela je udarati moje sjedalo. - Ja trebam biti s mamom. Znam što
misliš, ali to je laž. Moja mama NIJE mrtva! - Alice Ann je obrisala suze. - Nije!
Nije!
- Nisam ni rekla da jest. To je Eunice rekla. Molim te, prestani plakati.
- Življa je nego ti - povikala je Alice Ann. - I mnogo ljepša. Bit će ti bolje da me
odvezeš k njoj, inače ćeš požaliti.
Oko podneva sljedećeg dana parkirala sam cadillac ispred ružičaste zgrade. Nad
izlogom je bio znak »Flying Cups & Saucers Cafe«.
- Osjećam miris oceana - rekla je Alice Ann sa stražnjeg sjedala. Zijevnula je i
protegnula ruke. - Je li ovo Point Minette?
- Mhm. - Zagledala sam se kroz prozor. S druge strane ulice bile su zgrade s
balkonima s ogradama od kovanog željeza i ukrasnim biljkama. Bile su tu trgovine s
jastucima na napuhavanje, stolcima na sklapanje i ručnicima za plažu. Na uglu se u
kinu prikazivao film »Posejdonova avantura«. Kupovale su uglavnom žene u
pamučnim haljinama i bijelim sandalama. Za njima su hodala djeca ližući lizaljke,
kose vezane u konjski rep. Nisam mogla zamisliti da bi striptizeta izabrala taj grad.
Uostalom, nisam ni vjerovala da je majka Alice Ann živa. Pogledala sam prema
kafiću.
- Idemo naći moju mamu - rekla je Alice Ann.
- Mislila sam da bismo najprije mogle nešto pojesti.
- Dobro, ali na brzinu.
Izišle smo iz automobila. Ja sam uzela Jennifer. Alice Ann je iskočila i onda
koračala
pretjerano dugim koracima. Zastala sam ispred »Flying Cups & Saucers« i

40
kupila novine, Point
Minette Tribune. Gurnula sam ih pod ruku i slobodnom rukom uvela Alice Ann u
kafić. Unutra je bilo hladnije i mirisalo na svježu kavu. Stropni ventilatori puhali su i
pomicali zelene biljke. Na dugom pultu bila su staklena zvona ispod kojih su bili
uštipci, kolačići i pite. Mrzovoljna konobarica sjedila je na stolcu i pila ledeni čaj.
Kad nas je ugledala, ustala je i odvela nas do slobodnog stola. Tamna joj je kosa bila
natapirana, a na kapcima je imala zeleno sjenilo. Na bluzi je imala pločicu s imenom -
Doris.
Pomogla mi je da smjestim Jennifer u njezin stolac. - Da vam donesem nešto
osvježavajuće za piće? - upitala je umornim glasom. Onda je oklijevajući izvadila iz
džepa zeleni notes i olovku.
- Za mene samo Tab - rekla sam, otvorila torbu s pelenama i izvukla bočicu. -
Biste li mi ovo napunili mlijekom?
- Naravno, dušo - rekla je Doris i uzela bocu. Namignula je Jennifer, koja je
šakom udarala po svojem stolcu, a onda se okrenula Alice Ann. - A ti, riđokosa?
- Ja ću hamburger sa sirom, pomfrit i čokoladno mlijeko.
- Hamburger sa svim dodacima? - upitala je Doris ne podižući pogled s bloka.
- Bez zelene salate, rajčice ili luka - rekla je Alice Ann. - I nemojte to slučajno
zaboraviti.
- Klinci - rekla je Doris, odmahujući glavom. - Kako je govorila moja mama, ili
su ti knedla u grlu ili bol u guzici.
- Rekla si prostu riječ - zapjevala je Alice Ann.
Dok smo čekali jelo, otvorila sam novine i počela čitati oglase.
- Tražiš posao? - Alice Ann je podvila koljena i pokušala čitati novine naopako.
- Ne, nego jeftino prenoćište - odgovorila sam.
- Samo jednu noć? - Alice Ann se doimala uznemireno. - Možda će potrajati dulje
da nađemo moju mamu. A ti baš nemaš novca. Pogledala sam u tvojoj novčarki.
- To nije bilo lijepo od tebe. - Potisnula sam zijevanje, pitajući se što li je sve
mala pogodila.
Doris nam je donijela piće. - Jeste li u prolazu? - upitala je.
- Jesmo - rekla sam joj, pitajući se bih li joj mogla nekako doturiti papirić na
kojem bih objasnila situaciju s Alice Ann. Mogla bih pričekati da mala ode u zahod i
onda pobjeći s Jennifer.
- Tražimo motel - rekla je Alice Ann.
- Da vidimo - rekla je Doris, lupkajući olovkom po papiru. - Ima jedan novi, u
Ulici River. Lijep, ali skup. Ako želite uštedjeti, nazovite gospođu Finch. Ona na plaži
ima pansion.

41
 - Odlično - rekla je Alice Ann i podigla svoju blijedu, pjegavu ruku. - Moći ću se
sunčati.
Doris se nasmijala i otišla.
- Ako želiš da ja budem majka - rekla sam, naginjući se prema Alice Ann - onda
se počni ponašati kao dijete.
- Ja želim naći svoju pravu mamu. - Alice Ann je isplazila jezik.
Četrdeset pet minuta poslije, stajale smo na trijemu gospođe Finch. Bila je to
trokatnica,
uzdizala se nad nama poput svadbene torte, bijela sa zaklopcima boje maslaca.
Uza stube su bili
poluusahli grmovi ruža, a crvene ptice skakutale su u travi visokoj do gležnjeva.
- Jesi li sigurna daje to tu? - upitala je Alice Ann.
- To je adresa koju mi je dala Doris. - Pritisnula sam kićeno zvono. Začuli su se
prvi taktovi pjesme »Old Rugged Cross«.
- Stižem! - povikala je žena iz kuće, nadglasavajući psa koji je lajao. Vrata su se
odškrinula, a nama se nasmiješila sjedokosa gospođa. Mali crno-bijeli pas trčao je
ukrug i naizmjence njuškao i lajao.
- Vi ste sigurno obitelj zbog koje me nazvala Doris - rekla je, pridržavajući vrata
izobličenom rukom. Psić je skakutao i šapama joj dodirivao ljubičastu kućnu haljinu. -
Prestani, Kenny -prekorila ga je, ali je on nastavio skakutati. - Ne obraćajte pozornost
na njega, uvijek se tako ludo ponaša. Ja sam gospođa Finch. Izvolite, uđite.
Ušli smo u mračan hodnik koji je zaudarao na plijesan. Kenny se sad okrenuo
Alice Ann. Gospođa Finch nas je uvela u sumoran salon. Sve je pokućstvo bilo
prekriveno plahtama. Sjela sam na nešto što je izgledalo kao viktorijanska sofa. Oko
mene se podigao oblačić prašine. Kenny je dotrčao i stavio mi glavu na koljena,
gledajući me s obožavanjem. Bio je posve crn osim bijelog kruga oko desnog oka.
Pomilovala sam mu glavicu i osjetila kako se nešto u meni opušta.
Gospođa Finch je obilazila sobu, podizala plahte i virila ispod njih. Pritom mi je
govorila što sve moram znati. Stanarina je bila 25 dolara tjedno, ali joj ne moram dati
predujam. U to su uključeni plin, voda i struja. Obroci nisu. Kupaonica je zajednička
za sve stanare, ali srećom ima i drugih u kući. Mogu se koristiti sve sobe u prizemlju,
uključujući kuhinju. Dok je ona i dalje govorila, Kenny je otrčao do Alice Ann i liznuo
joj ruku.
- U mjestu je mali koledž pa mi dolaze studenti. Većinom čekaju dok ne nađu stan.
Posljednja stanarka je studirala umjetnost i obojila je svoju sobu tamno-ljubičasto. Tu
ćete sobu dobiti.
- Moja sestrična je imala ljubičastu sobu - rekla sam, a Alice Ann mije dobacila

42
značajan pogled.
- Pa, boja je živa, to je sigurno - rekla je gospođa Finch.
Šutke smo obišli sobe s visokim stropovima. Kenny je trčkarao za gospođom
Finch. U blagovaonici su zidovi bili prekriveni tapetama, a u sredini je bio dug stol s
nogama u obliku dupina. Četiri stolca su bila ista. Svijećnjak je bio okićen staklenim
ukrasima koji su lovili sunčeve zrake. Povela nas je uz stubište s trošnim crvenim
sagom. Kenny je potrčao ispred nas dašćući od napora. Potrčao je niz hodnik i
zaustavio se pred jednim vratima. Gospođa Finch je u džepu tražila ključ. Ona je
otvorila vrata. Kad sam ušla, vidjela sam da su zidovi mnogo jače boje nego Violetini
kod kuće. Podsjećali su me na uskrsno jaje koje je predugo sjedilo u ljubičastoj boji.
- Ne dajte da vas odbije boja - rekla je gospođa Finch. - Možete ih prebojati ako
želite. Ali, boju ćete morati sami kupiti. I ja imam neka pravila.
- Ne, ljubičasta nam odgovara - rekla sam brzo.
- Pa onda dobro. - Gospođa Finch se nasmiješila pa sam pomislila da joj se
možda malo sviđamo, sasvim malo. Dok je Kenny obilazio hodnik, otvorila sam ormar
i pogledala u njega.
- Kuća je stara - rekla je gospođa Finch - i nema mnogo ormara, ali pogled je
vrlo lijep. Ta
francuska vrata otvaraju se na trijem. S njega stube vode do travnjaka.
Alice Ann otvorila je vrata i povirila van. Vidjela sam zelene drvene stube koje
su vodile u dvorište. Na dnu su bili grmovi kamelija. Vidjela se i staza koja je vodila
na plažu, i živica. Staza je vodila do prometne ceste. S druge strane je počinjala plaža,
a u daljini su se vidjeli bijeli vrhovi valova. Alice Ann je počešala Kennyja iza uha.
On se iskezio i jako mahao repom.
- Pa, možemo ostati ovdje - rekla je gledajući me. Pružila sam joj Jennifer,
otvorila torbicu, uzela novčarku i prebrojila Claudeov novac. Zelene novčanice,
uglavnom od jednog ili pet dolara, izgledale su kao debeo svežanj u rukama gospođe
Finch, ali njoj to kao da nije smetalo. Gurnula je novac među prsa.
- Dobrodošli u kuću Finch - rekla je i pružila mi ruku. Nakon što je otišla, Alice
Ann je raširila ruke i pojurila po sobi. - Pa to je prava vila!
- Pa baš i nije - rekla sam, prisjećajući se kuće Wentworthovih u Crystal Fallsu.
Metar i pol visoka ograda od kovanog željeza okruživala je njihova tri jutra blizu
središta grada.
- Morat ćemo naći prodavaonicu rabljenog namještaja i kupiti kolijevku i
ogradicu za bebu - rekla sam, gledajući krevet. Bio je to bračni krevet visokog
izrezbarenog zaglavlja. Mramorna ploča na komodi bila je napukla i drvo se iskrzalo,
ali to mogu srediti ljepilom. No dakako, da bih mogla kupiti kolijevku i ljepilo,

43
najprije moram što prije naći posao.
Sljedećeg sam jutra odjenula svoju točkastu haljinu i stala pred zamrljano zrcalo.
Namrštila sam se gledajući svoj odraz. Podočnjaci su mi bili iste boje kao zidovi u
sobi.
- Lijepo izgledaš - rekla je Alice Ann i stavila Jennifer sebi u krilo. - Kamo ideš?
- Idem tražiti posao. - Poravnala sam suknju.
- Treba ti crna haljina - rekla je Alice Ann. - Plavuše izgledaju inteligentnije u
crnom.
Nasmijala sam se. - Gdje si to čula?
- Mama je bila plavuša. - Namrštila se. - Hoću reći, mama jest plavuša.
- Pa odakle tebi riđa kosa?
- To nitko ne zna. - Alice Ann je slegnula ramenima.
- Od tate?
- Ne, Eunice kaže da je bio smeđokos.
- Kako izgledam straga?
- Kao super komad - rekla je Alice Ann.
- Da imam novca za sapun - rekla sam - njim bih ti isprala usta. - Rukom sam joj
prokuštrala kosu.
Dok je Alice Ann zabavljala Jennifer, ja sam ispunjavala molbe u restoranima uz
obalu - svi su tražili kuhare, a konobarice im nisu trebale. Oko podneva sam izišla iz
male čajane odmahujući glavom. - Tu imaju ljude s doktoratima koji rade kao
konobari - rekla sam Alice Ann. - Ako slučajno ne znaš, doktorat je...
- Znam što je. Mama mi je rekla.
- Pa što onda znači? - upitala sam je sumnjičavo.
- Doktore, izliječite me?
Nasmijala sam se, sjetivši se niza pogrešnih izgovora i značenja iz repertoara
moje
majke: tunj je bio »albatros«, a Chicago je zvala »She-CAR-go«.
Na sljedećem su mjestu s obje strane bile upaljene plinske svjetiljke. Alice Ann
je upitala je li to pogrebni zavod, a ja sam joj rekla da nije, nego otmjen restoran.
Pokazala sam joj zlatnu ploču prikucanu na zid. Pisalo je The Embers. Otvorila sam
teška vrata od kovanog željeza, a onda smo zakoračile u posvemašnji mrak. Odnekud
se stvorio muškarac dlakavih ruku. Alice Ann se naglo povukla s Jennifer u naručju i
sakrila se iza umjetne biljke. Muškarac me odveo do malog crvenog separea
poluskrivenog paravanom. Ako bih se nagnula udesno, mogla sam vidjeti kako Alice
Ann čuči iza biljke i trudi se ne privući pozornost, iako je zlovoljan konobar stalno
prolazio i dobacivao joj oštre poglede. Nestao je kroz neka vrata, a Alice Ann je

44
otrčala na drugu stranu i sakrila se ispod stola s dugim stolnjakom.
- Za koji ste posao zainteresirani? - upitao je muškarac.
- Spremna sam raditi bilo što - kuhati, biti konobarica, čistačica - rekla sam.
Dlakavi se muškarac samo nasmiješio. - Naš stručnjak za salate je iz New
Orleansa - rekao je. - A kolače nam radi čovjek iz CIA-e.
Zinula sam. Iz CIA-e? Nisam mogla zamisliti da u malom mjestu poput Point
Minettea kao kuhar radi špijun.
- Većina konobara radi kod nas najmanje pet godina - dodao je.
- Ah - rekla sam razočarano. - Nisam to znala.
- Mogli biste pokušati u Le Cordon Bleuu. Recite gospođi Bianchi da sam vas ja
poslao.
Izišle smo na sunce. Mirisalo je na šećernu vunu. Skrenule smo niz usku, opekama
popločanu ulicu u kojoj su sva vrata bila obojena živim bojama. Zaustavila sam se
pred trgovinom s tirkiznim vratima. Izula sam cipelu i preokrenula je. Ispao je
kamenčić.
- Moramo se vratiti gospođi Finch i reći joj da smo pogriješile - rekla sam. -
Možda nam vrati stanarinu. Čak i ako nam da samo polovicu, i to je bolje nego da
umremo od gladi.
- Ja ne moram jesti - rekla je Alice Ann i gurnula mi dijete u naručje. - Već sam
se ionako previše udebljala. Nemoj da još odemo. - Skakutala je pločnikom i zašla za
ugao, a onda nestala. Trenutak poslije veselo je uzviknula. Stisnula sam Jennifer i
duboko udahnula. Alice Ann je dotrčala natrag. - Našla sam restoran - povikala je
mašući rukama. - Dođi brzo!
Moje novo zaposlenje proslavili smo ručkom u skupoj čajani u sjenovitoj ulici.
Zvala se Miss Nina's. Zapravo si to nismo mogle priuštiti, ali barem sam se zaposlila.
Bila sam samo kuharska pomoćnica, ali nekako sam morala početi.
Poslije ručka smo se prošetale prije odlaska kući. Bose smo hodale plažom.
Zaljev je bio s jedne strane, a hoteli i benzinske crpke s druge, između vila koje su sve
bile sagrađene tako da izgledaju kao stare kolibe s ogradama obraslim ružama. Sunce
je bilo u zenitu i more se čudno presijavalo. Alice Ann je rekla da to anđeli lete uz
površinu vode i da je sjaj od šljokica s njihovih krila. Samo sam se nasmijala.
Uostalom, mogle su i biti šljokice, jer Point Minette bio je vrlo blizu New Orleansa i
isplutavale su čudne stvari, podmetači za čaše, plastične šalice i boce.
Kad smo prošle plažu, prešle smo na pločnik. Podigla sam Jennifer visoko u zrak.
Zahihotala je. Prošli smo pokraj motela štukanog pročelja i susjedne kavane u kojoj su
turisti gledali kroz prozore. Zatim smo naišle na gradilište. Bilo mi je mrsko prolaziti
pokraj njega zbog radnika. Dok smo prolazile, njihovi su se zvižduci miješali s

45
kricima galebova.
- Hoćeš li biti konobarica ili kuharica? - upitala je Alice Ann. - Zaboravila si mi
reći.
Navukla je cipele na ruke kao da su igračke.
- Ne, učit će me da postanem kuharica. Počet ću sa salatama, ali možda prijeđem
na plodove mora. - Haljina mi je lelujala oko nogu i Jennifer je pružila ruku da je
uhvati.
- Šteta što nećeš peći kolače. - Alice Ann je vukla noge kroz pijesak.
- Pazi da ne nagaziš na staklo - rekla sam. Vjetar mi je ponovno zadigao haljinu, a
kad sam pružila ruku da je poravnam, drugi nalet vjetra podigao je stražnju stranu i
napuhao je kao balon oko mojih kukova. Na cesti je neki motociklist ubrzao i povikao:
- Hej, debeloguza!
Pritisnula sam tkaninu slobodnom rukom, očajnički se trudeći da je poravnam. -
Nisam debeloguza - protisnula sam kroz zube. Ali, zapravo jesam bila. Nekako su mi
se kilogrami uvijek ondje taložili.
Alice Ann se zaustavila i pogledala. - Mrsko mi je što ti to moram reći, ali imaš
jabučastu guzu.
Netko u plavom datsunu zaustavio se i buljio. Gurnuo je glavu, kroz prozor i
povikao: - Hej, ti! Ti, plavokosa! Besplatno ću te provozati ako ti provozaš mene! Što
veliš?
- Nemoj se nikad udati za Južnjaka - rekla sam Alice Ann. -Kad odrasteš, nađi si
pristojnog muškarca iz New Jerseyja.
- Ja se nikad neću udati - rekla je Alice Ann, poskakujući da održi korak sa
mnom. - Ali, kladim se da ti hoćeš.
- Ne, ja sam završila s muškarcima - rekla sam i okrenula se da je pogledam.
Kosa joj se rasula po licu i prekrila i usta.
- Nemoj biti tako sigurna - rekla je Alice Ann. - Dok ti je gospođa Bianchi
pokazivala restoran, jedan od kuhara te odmjeravao. Onaj s tetovažom i zlatnim
zubom.
- Ne zanima me - rekla sam. - Meni treba plaća, a ne problemi.
Otišle smo pješčanom stazom do pansiona. Unatoč onome što je gospođa Finch
rekla o studentima, trenutačno su sve ostale stanarke bile žene koje su napustili muževi
- ili su umrli, ili se razveli ili nestali na moru. Bio je to hotel za udovice i ondje sam
se osjećala sigurno. Vidjela sam da sjede na metalnim stolcima i pijuckaju neko
pjenušavo ružičasto piće. Činilo se da uvijek nešto piju. Kenny je ležao sklupčan u
krilu gospođe Finch. Kad je vidio da se približavamo, naćulio je uši.
- Hej, Lillian! - povikala je gospođa Finch. - Dođi, popij nešto s nama.

46
 - Drugi put - rekla sam. - Djevojčice moraju odspavati. Ali, hvala na ponudi.
Dok smo se penjale uza stražnje stube, osvrnula sam se i pogledala udovice.
Željela sam im se pridružiti iako nisam osobito voljela piti, ali znala sam da bih im
odmah počela pričati svoju životnu priču, sve do poslijepodneva kad sam otišla iz
grada. Rekla bih im svoje pravo ime i kako je Claudeovo neobjašnjivo odsustvo iz
banke dovelo do nasilja. Opisala bih im roštilj i Claudeovog crnog labradora i
rebarca. Ali, i sama pomisao na ispovijed, pa makar i pijanu, ispunjala me očajem.
Nikad o hrani - osim o majonezi - nisam razmišljala kao o ubojitom oružju: francuska
salata koja se inkubira u plavoj zdjeli, jaja se kisele na suncu. Sada sam posvuda
vidjela opasnost. Ako se zamrznutim rebarcima čovjeku može razbiti nos, onda se
zamrznutim kolačem nekome može razbiti lubanja.
Te sam noći ležala budna i zamišljala novu vrstu zločinca, ljude kako pljačkaju
banke
naoružani zamrznutim odrescima, kobasicama ili kukuruzom. Ali, misli su mi se
vratile na ono kratko razdoblje kad smo Claude, Jennifer i ja živjeli kao obitelj.
Dobro sam mogla zamisliti našu kućicu u mraku i krijesnice kako lete nad travom
visokom do koljena. Brikete u roštilju još bi gorjele a paperjasti se komadići dizali u
noćni zrak.

PISMO DOROTHY MCDOUGAL,

4. rujna 1972.

Draga Clancy Jane,

Trebala si mi reći za Bitsy. Zamisli kakav sam šok doživjela kad sam ugledala
svoju kćer na televiziji u bolnici. Gledali smo 5. program i spiker, Chris Clark,
nazvao ju je »opasnom bjegunicom«. Sjedila sam na ofucanoj sofi, još iz
Eisenhoiverovih vremena, i blenula sam u televizor. Bjegunica, pomislila sam. Onda
sam pogriješila i povikala: »Nije ona nikakva bjegunica! Nikad ona ne bi prekršila
zakon!«
Dvije sestre su dojurile i zgrabile me za ruku. Mršava me pitala zašto vičem.
Uperila sam prst u televizor. Ali, Bitsyno lice je nestalo, sad su prikazivali reklamu
za Mr. Cleana. »Moja kći je bila na televiziji«, rekla sam. »Kunem vam se da jest.«
»Smirite se, gospođo McDougal«, rekla je druga sestra i pritom popravila
crvenu vlasulju. Pokušala sam im objasniti, ali one su me počele ispitivati. Pitali su
me koji je datum i dan u tjednu, a ja nisam znala. Kad si ovdje, lako izgubic osjećaj
za vrijeme. »Znam da je rujan«, rekla sam na kraju. Zatim su me pitali kako dugo je

47
moja kći bila u televizoru. Zar nisu slušale? Zakolutala sam očima i rekla: »Po
posljednji put, njezina je slika bila na vijestima. Rekli su da je počinila neki
zločin.«
Sestre su se pogledale. »Ne valjda ona dražesna plavuša koja vas posjećuje? «
upitala je mršava. »Sigurno ste se malo zabunili«, rekla je riđokosa. »Nije baš
vjerojatno da bi vaša kći bila na vijestima.«
»Ali, BILA je«, povikala sam. Sestre su dale znak bolničaru, koji me stavio na
kolica i otkotrljao u sobu sa zelenim pločicama. Ondje su svi nosili maske.
Pomislila sam da je riječ o pljački, pa sam podigla ruke i rekla da imam nešto
novca u novčarki. Rekla sam im da sve uzmu, samo ih molim da ne pucaju.
Pritisnuli su me i stavili mi nekakve žice na glavu. Vrištala sam i dozivala svoga
sina i Isusa Krista, ali sestre me nisu puštale. Mogla sam misliti samo na
Frankensteina, na ludog liječnika kako podiže Borisa Karloffa prema prozoru na
stropu, prema oluji. Prije nekoliko godina skupo sam platila ulaznicu da gledam taj
film s prijateljicama, a sad sam to proživljavala. Ja sam sad bila čudovište.
Šok-terapija je gora od čupanja obrva, gora od neuspjele domaće trajne.
Nakon takozvane terapije, nekoliko mi je pramenova bilo spaljeno i ostala su
ćelava mjesta. Mislila sam da će liječnici to primijetiti i pomisliti da patim od šuge,
a ne od halucinacija. Reći će da mi treba veterinar, a ne psihijatar.
Tražili su da priznam da moja kći nije bila na televiziji, da sam to izmislila. Ali,
neću lagati. I ne bi me trebali liječiti terapijama koje mi nisu potrebne. Ako se tako
nastavi, morat će me jednostavno ubiti. Ili možda ipak ne. Prije nego što napustim
ovaj svijet, želim jamstvo da će me primiti u raj. I htjela bih vidjeti jelovnik. Ovdje
je hrana grozna, sve osim deserta. Pa mi nemoj reći da država Tennessee ne
zarađuje na nama. Bog ne bi bio takav, ne bi nas zakidao na hrani. U raju zacijelo
postoje male pekarne i slastičarnice pune torti i tržnice na otvorenom s tropskim
voćem i ledenim daiquirijem. I sve to, dakako, besplatno.
Liječnici su stalno tupili o mojoj takozvanoj televizijskoj halucinaciji. Naljutila
sam se i rekla im neka nazovu 5. program i pitaju Chrisa Clarka o Bitsy. Nisu htjeli.
Pitali su me jesam li imala i kakve druge vizije. »Samo o ušećerenim šljivama«,
rekla sam, pokušavajući se zafrkavati. »One mi plešu pred
očima.«
Bila je to velika pogreška. Liječnici su pucnuli prstima pa se bolničar vratio s
kolicima i odgurao me natrag u sobu za elektrošokove. I sad mi se teško ičega
sjetiti. Ne znam više množiti i dijeliti. Ali, još dovoljno znam da se mogu ljutiti na
tebe, Clancy Jane. Sve se to moglo izbjeći da si samo bila toliko pristojna da dođeš
ovamo i priopćiš mi novosti o Bitsy OSOBNO. Molim te, nazovi ih i objasni. Dala

48
bih ti broj telefona, ali elektrošokovi su mi ga ispržili iz mozga.

Tvoja sestra, Dorothy

DOROTHY

Ordinacija dr. Pattersona bila je na kraju dugog hodnika popločanog zelenim

pločicama. Kad je Dorothy ušla, liječnik je sjedio za svojim stolom i nešto pisao.
Crno uokvirene naočale kliznule su mu na vrh nosa. Dorothy se nagnula spremna da ih
uhvati, ali nekako su mu ipak ostale na nosu. Dr. Patterson joj je rukom pokazao
drveni stolac s naslonom pa je sjela, stavila ruke na krilo i gledala ga kako piše.
Njihovi su terapijski sastanci uvijek počinjali tako što bi je on pitao: »Kako smo
danas, Dorothy?« Kao da su sijamski blizanci koji imaju zajednički mozak - ili još
gore, dijele iste halucinacije.
Liječnik je zaklopio bilježnicu. Stolac je zaškripao dok ga je okretao. - Kako smo
danas, Dorothy?
- Prilično dobro - rekla je, potiskujući osmijeh. - S obzirom na to da ja već
svijetlim u mraku.
- Svijetlite? - Dr. Patterson je podigao obrve.
- To je bila šala - rekla je Dorothy. Zar nije shvatio? Zar nije upravo Patterson
odredio da joj daju šok-terapiju? Dobacio joj je sumnjičav pogled, a onda se okrenuo
stolu i otvorio bilježnicu. Nešto je zapisao. Ne gledajući Dorothy, rekao je: - Jutros
sam razgovarao s vašom sestrom - gospođom Clancy Jane Falk.
- Znam kako se zove. - Dorothy je kimnula. Barem joj to nisu spržili iz mozga.
Barem zasad.
- Razjasnila je mali nesporazum o nestanku vaše kćeri.
- Mali nesporazum? - Dorothy se počeo trzati palac na desnoj ruci. To je počelo
nakon posljednje šok-terapije.
- Gospođa Falk također je spomenula vaš dugogodišnji spor.
- Baš je rekla »spor«? - Dorothy je osjetila potrebu da protrlja obrve, ali nije
mogla jer ih je odavno iščupala. I nikad joj više nisu narasle - takve je ona bila sreće.
- Možda bi bilo točnije reći »sestrinsko suparništvo«. - Liječnik se nasmiješio. -
Kako je to počelo?
Dorothy je iskrivila usta. - Zar vam moja sestra nije rekla?
- Volio bih čuti vašu verziju.
- Ah, tako. - To je on uvijek govorio pa ga je oponašala. Vidjela je da mu se to

49
nije svidjelo. Ali, nije se mogla brinuti zbog toga jer joj se palac opet trzao, kao kod
bankovnog blagajnika koji broji novčanice.
- Zar ste zaboravili? - Dr. Patterson je nakrivio glavu.
- Ne, samo vam se bojim ispričati svoju verziju bilo koje priče. Sjetite se samo
što se
dogodilo neki dan, kad sam vidjela kćerino lice na televiziji. Nitko mi nije
vjerovao. A onda ste...
- Da, da - rekao je liječnik nestrpljivo - ali, zanima me vaša verzija.
- Dobro. Ali, to bi moglo uzeti nekoliko sati.
- Zašto je malo ne sažmete, opišete mi dobre i loše osobine vaše sestre. Pa mi s
tim dođite na sljedeći sastanak.
- Ali, ja taj popis znam napamet. Ne možemo li odmah početi? Glavna joj je loša
osobina to što je hladnog srca. Ali, neću početi od samog početka, na dan kad se
Clancy Jane rodila - bilo je to, uzgred, 1938. godine i to bi bila vrlo duga priča. Jer,
sve Južnjakinje rode se s kromosomom govorljivosti. Ja sam ih zacijelo dobila dva,
pa ću zato skratiti. Počet ću od 1953. godine. Tada sam bila sretno udana žena s dvoje
djece - Mackom i Bitsy. Nju sam vidjela na televiziji. Ali, moj je sin mnogo zgodniji.
I bolji. No, uglavnom, 1953. godine bila sam dvadesetjednogodišnja majka dvoje
djece, a mojoj je sestri bilo petnaest. Bila je kraljica svega u gimnaziji u Crystal
Fallsu. Onda se spetljala s propalicom koji se zvao Hart Jones. Bio je kapetan
footbalske momčadi. I s njim je zatrudnjela. Pobjegli su i tajno se vjenčali. To je
zamalo ubilo moju majku.
- Da, ali ne razumijem kako se u tome vidi da je hladnog srca, a osim toga, naš
sastanak...
- Nisam završila, rekla sam vam da će to potrajati. Bit će vam najbolje da
otkažete ostale sastanke kako biste me saslušali. Uglavnom, Clancy Jane i majka jako
su se posvađale. To je bilo vrlo neobično. Dotad su bile vrlo prisne. I tako je Clancy
Jane otišla iz grada s onim propalicom. Ne znam kamo su sve išli. Sedam mjeseci
poslije, dobili smo razglednicu iz Louisiane, pisalo je da je Clancy Jane rodila. Bila
je djevojčica, Violet. Ali, nismo joj mogli odgovoriti jer nam nije napisala svoju
adresu. Onda nismo ništa čule od nje pet godina. Majka je bila izvan sebe. Jako je
smršavila. Pokušala sam biti pažljiva prema njoj, ali ona se samo otresala na mene.
Valjda su joj oslabili živci. Ljutila sam se na sestru jer je to bilo zbog nje. Nitko s
imalo duše ne bi pustio da proteknu mjeseci i godine a da se ne javi obitelji. A onda
se jednog dana 1958. godine Clancy Jane odjednom vratila. Dovezla se u nekom
groznom automobile, majka i ja stanovale smo vrata do vrata i imale zajednički prilaz.
Na automobilu su bile registarske pločice iz Louisiane.

50
 - To je vrlo zanimljivo, Dorothy, ali...
- Vjerojatno se pitate je li Clancy Jane bila majčina miljenica? Jest.
- Dorothy...
- I mislite da sam to doživjela kao nepravdu. I jesam. - Znala je da previše
govori, da on želi otići, ali sam je to tražio, nije li tako? Ili je to možda neka klopka?
Možda je to test da vidi koliko je zapravo luda. Pokrila je usta rukama i rekla: - Ma
kako sam se samo raspričala. Je li to loš znak?
- Ne, Dorothy - rekao je dr. Patterson. - Nije to loše. U vama ključa mnogo
osjećaja. Počinjem vjerovati da se bojite nevoljenosti. Ali, to ćemo morati ostaviti za
sljedeći sastanak.
- Ma, dajte. Pa baš nam je dobro krenulo.
- Znam. Ali, morat ćemo pričekati. I ne zaboravite napraviti popis pozitivnih i
negativnih strana. - Ponovno se okrenuo stolu i otvorio bilježnicu, što je bio znak
da je sastanak
završen.
Dorothy je ustala da ode. - Dr. Patterson?
- Da?
- Sad kad znate istinu o mojoj kćeri, hoće li mi prestati davati šok-terapiju?
- Moguće je.
Zbunjeno je trepnula. Zar će samo to reći? Neće li joj ponuditi utješnu nagradu,
primjerice dodatni desert?
- Ima li još nešto, Dorothy? - Zagledao se u nju preko ruba naočala.
- Ne, mislim da nema.
- Dobro, onda se vidimo sutra u isto vrijeme.
Vratila se u sobu i legla na krevet. Sestre nisu voljele da pacijenti ostaju u
krevetu. Ne, htjele su da igraš društvene igre s manijacima i ubojicama, tako je to
bilo. Neki su pacijenti bili zločinci. Sve je to bilo tako zamorno. Sklopila je oči.
Šokovi su joj izbrisali dobar dio kratkoročnog pamćenja. Da su joj bar spalili
prošlost. Godine 1958. sjećala se i odveć jasno. Još je mogla vidjeti Clancy Jane
kako se dovozi u onom prastarom crnom plymouthu. Prozor je bio spušten i iz
automobila se čuo glas Frankieja Avalona. Motor se ugasio i glazba je prestala. Vrata
su se uz škripu otvorila i iskoračila je Clancy Jane. Kosa joj je bila dulja nego što se
Dorothy sjećala, i svjetlija. Bila je vezana svilenim rupcem, ali nekoliko pramenova
plesalo joj je oko lica. Bila je odjevena u plave biciklističke hlače i bluzu bez rukava
i izgledala je prsata i uskih bokova. Na nogama je imala ravne sandale. Dorothy u
Crystal Fallsu još nikad nije vidjela nekoga s toliko stila.
Otvorila su se suvozačka vrata i iskočila je smeđokosa djevojčica. To je morala

51
biti Violet, ali nije nalikovala na Clancy Jane. Imala je ravnu, tamnu kosu i žućkastu
put. Nosila je zgužvanu žutu haljinu koja joj je dosezala do ispod koljena. Bila je
mršava kao glista i neprestano se saginjala da počeše gležnjeve koji su bili prekriveni
krastama. Zatim su se zalupila vrata i Dorothy je ugledala svoju majku kako trči preko
trave raširenih ruku.
- Ne mogu vjerovati svojim očima! - vikala je Miss Gussie. Čvrsto je zagrlila
Clancy Jane pa su se zajedno njihale. Onda je Clancy majku okrenula prema
automobilu i djevojčici.
- Mama, gle - povikala je Clancy. - Ovo je Violet, tvoja unuka.
- Dragi Bože - rekla je Miss Gussie. Kleknula je pred djevojčicom sklopljenih
ruku. Djevojčica se sagnula i počešala gležanj. - Ma kako si samo prekrasna.
Clancy Jane je uto ugledala Dorothy i povikala: - Hej!
- Zdravo! - povikala je Dorothy, a proteklih pet godina kao da je nestalo. Raširila
je ruke i rekla: - Dođi ovamo i zagrli me.
Baš u tom trenutku nešto joj je zazvrljalo nad glavom. Podigla je pogled i
ugledala pticu rugalicu kako leti preko dvorišta. Odletjela je ravno do njezinog novog
coupe de villea - blijedo-žutog sa svijetlo-plavim krovom. Ptica je zadigla rep i
posrala se na vjetrobran. Zaokružila je i spremila se to ponoviti. Bio je to već peti
napad tog tjedna. Ako se nastavi, Dorothy će morati stalno nositi kišobran.
Ptica je odletjela do ukrasa na haubi cadillaca i sjela. Zagledala se u Dorothy.
Prošlog
proljeća je svila gnijezdo na obližnjem stablu. Ptići su se odavno izlegli, ali je
ona i dalje čuvala
prazno gnijezdo. Ptice rugalice bile su zle i strogo su čuvale svoj teritorij - nisu
se libile napasti ljude. Dorothy je čitala o njima u enciklopediji.
S druge strane dvorišta, Miss Gussie je povikala ptici: - Ma gle kako si lijepa.
Vidiš ptičicu, Violet?
Djevojčica je zabacila glavu ali nije ništa rekla. Clancy Jane je prišla Dorothy.
Ako je primijetila pticu - a vjerojatno nije, nikad ona ništa nije primjećivala - nije to
pokazala. Sestre su se zagrlile. Clancyina kosa je blago mirisala na sapun, ali dah joj
je bio kiseo kao u stare gospođe Michey koja je patila od šećerne bolesti. Dorothy je
naglo udahnula i sklopila oči. Kad ih je ponovno otvorila, vidjela je kako Miss Gussie
i Violet šeću dvorištem držeći se za ruke i čavrljajući kao stare prijateljice.
- Izvrsno izgledaš - rekla je Dorothy, odmaknuvši se od sestre. - Koliko ostaješ?
- Nisam sigurna. - Clancy Jane je slegnula ramenima.
Miss Gussie je vodila Violet prema svojoj kući, prema zatvorenom trijemu.
Osvrnula se prema Clancy Jane i doviknula: - Jesi li gladna? Ispekla sam šah-tortu.

52
 - Umirem od gladi - rekla je Clancy Jane. Krenula je prema majčinoj kući a one
lijepe sandale grebale su po šljunku. Dorothy je zakruljio želudac - obožavala je
majčine kolače - pa je pohitala za sestrom. Kad se počela penjati uza stube, Miss
Gussie se okrenula i rekla: - Pričekaj da ih smjestim, onda ih možeš posjetiti. Može li
tako?
- Naravno. - Dorothy je kimnula. Gledala je za majkom dok je ulazila u kuću i
zatvarala vrata. Zatim je oteturala u vlastito dvorište. Prokleta ptičurina odjednom je
odnekud doletjela, preletjela preko cadillaca i posrala se na vjetrobran, ovaj put na
Dorothynu stranu. Onda je odletjela na orah u dvorištu Miss Gussie. Pobjedonosno je
zacvrkutala.
Dorothy je sjedila u svojoj kuhinji od borovine i čekala da zazvoni telefon.
Prošao je jedan sat, pa dva. Ustala je i ispekla tortu s nadjevom od vanilije. Telefon
još nije zazvonio pa je zamutila ružičastu ocaklinu i počela ukrašavati tortu. Svijetlo-
plavom ocaklinom napisala je »Dobrodošle kući Clancy Jane i Violet«.
Pogledala je na sat. Bilo je vrijeme da počne pripravljati večeru za Alberta i
djecu. Namjeravala je pripraviti mesnu štrucu, pire krumpir i mahune, salatu od
želatina i kukuruzni kruh. I dakako, torta će biti odlična. Ima više nego dovoljno i za
Miss Gussie i za sebe. Otišla je u kuhinju i nazvala majku. - Zdravo - rekla je - ja sam.
- Baš sam te namjeravala nazvati - rekla je Miss Gussie.
- Spremam večeru. Biste li sve došle? Spremit ću...
- Baš lijepo od tebe - upala joj je u riječ Miss Gussie - ali cure su premorene.
Već su u spavaćicama.
- Pa, mogu vam servirati u tanjure i donijeti.
- A da to ostavimo za drugi put? - Miss Gussie je zastala. -Vidjet ćeš ih sutra.
Obećavam. Upravo ih gledam. Zaspale su na kauču. One su moji anđeli. Idem ih
pogledati, a mi se vidimo sutra. Može, Dorothy?
Sljedećeg su jutra Dorothy i njezina djeca otišli prijeko do Miss Gussie. Mack je
bio visok
za sedmogodišnjaka i izgledao je odraslo u svojem svijetlo-plavom nedjeljnom
odijelu s leptir
mašnom. Bitsy je skakutala ispred njega, a čvrste pletenice odskakivale su joj od
ramena. Bila je
godinu mlađa od Macka i nosila je svijetlo-ružičastu haljinu baby-doll. Dorothy
je odjenula ružičastu lanenu haljinu, obula svijetle salonke i stavila bisernu ogrlicu
koju su joj Albert i djeca darovali za prošli Božić. Držala je kišobran nad glavom za
slučaj da ptica rugalica negdje vreba.
- Koga to ono trebamo upoznati? - upitao je Mack.

53
 - Vašu sestričnu Violet - rekla je Dorothy.
- Zašto je nikad prije nismo vidjeli?
Dobro pitanje. Dorothy nije znala odgovor. - Požurimo - rekla je djeci. - Možda
biste mogli povesti Violet u stražnje dvorište, do ljuljačke.
- Ja joj mogu pokazati kako se penje na stablo.
Bitsy je odskakutala uza stube lupkajući bijelim lakiranim cipelama. Posegnula je
da otvori mrežasta vrata, ali prekinuo ju je glas Miss Gussie: - Uh, kakva buka. -
Namrštila se na Dorothy. - Što to radite tako rano?
Dorothy je zaobišla kćer i otvorila vrata te poslala djecu unutra. - Devet je sati -
rekla je.
- Da, znam koliko je sati, Dorothy - rekla je Gussie. - I molim te, govori tiše. Sve
ćeš probuditi.
Mack je stao uz Dorothy, ali Bitsy je zagrlila bakine noge. - Zdravo, Mit Guti -
frfljala je.
- Gdje je djevojčica? - upitao je Mack.
- Vratite se kasnije - rekla je Gussie.
- Kada? - upitao je Mack. Dorothy je kimnula. I ona je upravo to isto htjela pitati.
Gussie nije odgovorila. Rastreseno je potapšala Bitsy po glavi i čudno pogledala
Dorothy.
- Zašto nosiš kišobran, Dorothy? - upitala je. - Na nebu nema ni oblačka.
- Ne, ali ima ptica - rekla je Dorothy.
- Molim? - Gussie je razrogačila oči.
- Muči me ptica rugalica. - Dorothy je spustila kišobran i stavila ga pod ruku.
Pokušavajući promijeniti temu, upitala je kad će djeca moći upoznati Violet.
- Pa, spava k'o mrtva - rekla je Gussie.
- Mrtva? - zinuo je Mack.
- Ne, ne - rekla je Gussie. - Hoću samo reći da tvrdo spava.
- Možda bi mogle svratiti na objed - rekla je Dorothy. - Ispekla sam im tortu.
- Vidjet ćemo. - Gussie je napućila usta.
- Pa, nazovite nas kad budete spremne. - Dorothy je primila Bitsy za ruku i
krenula preko trijema, a Mack je trčkarao za njima.
- Oh, zaboga - doviknula je Gussie. - Nemoj se držati tako pokislo, Dorothy.
- Rekla si da ne vičemo - rekao je Mack.
Gussie je rukom pokrila usta i kimnula. - Pardon - prošaptala je. - Prekršila sam
vlastito pravilo, je li?
I slomila moje srce, mislila je Dorothy.
Djeca su trčala preko dvorišta, ali Dorothy je hodala polako. Ptica rugalica

54
doletjela je sa stabla, zatim kao da je naglo stala točno iznad Dorothyne glave.
Dorothy je pokušala otvoriti kišobran, ali je ptica bila odveć brza. Posrala joj se na
glavu, a onda odletjela natrag na bor.
- E, sad je dosta - povikala je i zamahala šakom. - Sad si prekardašila!
Pojurila je u kuću, otvorila ormar i uzela staru Albertovu zračnu pušku. Krenula
je van, pumpajući ručku kako je vidjela da Albert čini. Zastala je na prilazu,
pogledala u stabla i pokušavala naći prokletu pticu. Nije je vidjela, ali ju je čula.
Prikrala se automobilu, a ptica je poletjela s oraha i sjela na granu, okrećući glavu
amo-tamo, rugajući joj se. Zvučala je baš kao Clancy Jane. Dorothy je podigla pušku,
naciljala i potegnula okidač. Ptica rugalica je pala sa stabla i teško udarila o tlo.
Jedno je pero poletjelo u zrak.
- Dobila si što si zaslužila! - povikala je Dorothy očajničkim tonom. - Ne bih to
bila učinila, ali stvarno si me izazvala.
Migrena je počela istog trenutka kad je ustrijelila pticu, a do vremena kad ju je
bacila u smeće, već je sve vidjela dvostruko.
Unatoč vrućini, prozor spavaće sobe bio je otvoren kako bi čula djecu u dvorištu.
Okrenula se na bok i divila svojim čipkastim zavjesama koje su lelujale na
poslijepodnevnom povjetarcu i bacale sjenu na svijetlo-plavi zid.
Ispod prozora čula je glasove svoje djece. Podigla je hladni oblog s očiju i
naslonila se na lakat te zaškiljila u grmlje. - Violet, ne možeš ti biti Tarzan - rekao je
Mack. - Ja sam Tarzan. Ti možeš biti ili Jane ili Čita.
- Ja sam Jane! - izjavila je Bitsy nadmeno.
- E pa, ja nisam majmun! - povikala je Violet. Čulo se kako se guraju i prepiru.
Onda se čulo da netko zavija. Nije to bilo ni jedno od Dorothyine djece. Taj visoki
glas mogao je pripadati samo Violet.
- Tužit ću te! - vikala je.
- Plačljivica - povikali su Mack i Bitsy. Zatim su se čuli koraci i zvuk udarca, a
zatim Violetino zavijanje. Dorothy se naslonila na jastuke i vratila oblog na oči.
Nekoliko minuta poslije, na vratima je zazvonilo triput zaredom. Onda je netko
počeo lupati po njima. Dorothy je zastenjala i ustala. Držeći krpu uz čelo, odvukla se
niz hodnik. Kad je otvorila vrata, vidjela je Clancy Jane kako ondje stoji iskrivljena
lica. Držala je Violet za ruku. Djevojčici je lice bilo crveno i obliveno suzama. Kosa
joj je bila zamrljana pijeskom. Pogledala je Dorothy suznim očima i počela zavijati
kao mačka u veljači dok joj je slina curila iz nosa. Nitko u njihovoj obitelji nije imao
takav nos, s ružnom kvrgom na vrhu. Svi Hamiltonovi imali su lijepe, ravne nosove.
- Bitsy je bacila pijesak Violet u oči - rekla je Clancy Jane dok su joj se prsa
uzbuđeno dizala i spuštala.

55
 - Žao mi je - rekla je Dorothy, trljajući čelo.
- I to je sve što možeš reći? - Clancyin je glas podrhtavao. -- Zar je nećeš kazniti?
- Clancy Jane, molim te, prestani vikati. Nisam joj ja bacila pijesak u oči. Imam
migrenu i teško mi je i misliti. - Pogledala je prema majčinom trijemu. Bio je prazan.
Nadala se da će tako i ostati. Jer, ako Miss Gussie nešto čuje o ovoj svađi, odmah će
napasti Dorothy.
- Mogla je oslijepiti Violet. - Clancy Jane je uhvatila kćerino široko, uplakano
lice. - Ne možeš dopustiti da Bitsy samo tako napada druge.
- Nikad to prije nije učinila - rekla je Dorothy.
- Ma pogledaj je samo! - Clancy Jane je i dalje stiskala Violetino lice
iskrivljavajući ga. -
Zašto nisi digla svoje debelo dupe i prekinula svađu?
Dorothy je zbunjeno trepnula. - Da, ja doduše imam problema s kilogramima, ali
mi nije ugodno da ti o tome govoriš. Ne želim se svađati. Idi natrag majci.
- Ne, ostat ću tu. Nisi ti vlasnica ove zemlje. Majka ju je dala tebi i Albertu.
- Točno, dala nam ju je kao vjenčani dar.
- Ja barem nisam nikad ništa uzela od majke.
Dorothy je gotovo pustila da to prođe bez komentara. Bila je to klopka. Ali, još je
bila srdita zbog opaske o njezinoj debljini. Ali, u Bibliji piše da okreneš drugi obraz i
upravo je to namjeravala učiniti. Ali, nije se mogla suzdržati. - Zamalo si joj slomila
srce kad si pobjegla. Dvije je godine plakala svake večeri. Nitko s imalo duše ne bi
dopustio da prođu mjeseci i godine a da se ni jednom rječju ne javi obitelji.
- Javila sam se nakon što se rodila Violet. - S Clancynog lica je kapnula suza.
- Ali se nisi potrudila napisati svoju adresu - rekla je Dorothy.
- Jer sam se selila!
- Mogla si poslati drugu razglednicu.
- Marke su skupe!
Dorothy je pogledala sestrine noge i pomislila: »Skupe su i bijele sandale.« Onda
je pogledala Violet. Porub na onoj predugoj haljini se otparao. - Osim toga, mogla si
nazvati telefonom, na naš račun.
- Nisam imala telefon. - Clancy Jane je brisala oči.
- Pustimo to. Ne želim se svađati. - Dorothy je kimnula Violet. Mala je trljala oči.
Izgledala je tako jadno da je Dorothy dodala: - I ne brini se. Kaznit ću Bitsy. Zna se
ona praviti važna. A i prerasla je gotovo svu svoju odjeću. Zašto ne bismo ušle i
vidjele pristaje li što od toga Violet.
- Neću nikakvu milostinju! - povikala je Clancy Jane. - Ali, ti i ne znaš ništa
drugo nego to ponuditi. Navikla si se na to da dobivaš rabljenu robu.

56
 - Samo sam htjela...
- Ne zanima me što si htjela.
- Nadala sam se da će se djeca moći upoznati - rekla je Dorothy.
- I vidi što se dogodilo! - Clancy Jane je odmahivala glavom, a ona njezina
svijetlo-plava kosa poskakivala je amo-tamo. Zgrabila je Violet za ruku. - Dođi, dušo.
Idemo natrag u New Orleans.
Odvukla je djevojčicu preko dvorišta, kroz grmlje, pa na trijem Miss Gussie i u
kuću. Dorothy je trljala čelo i pitala se kako bi to mogla zagladiti. Ispast će ona kriva
- kada je riječ o Clancy Jane, uvijek je Dorothy za sve bila kriva. Otvorila su se vrata
Gussienog trijema. Clancy Jane i Violet su istrčale s papirnatim vrećicama iz kojih su
virile spavaćice. Miss Gussie je hitala za njima i vikala: - Što je? Recite mi!
Clancy Jane se okrenula i uprla prst u Dorothy. Onda je odmahnula glavom. Bože
dragi, što li samo govori? Clancy Jane i Violet sjele su u svoj auto i odvezle se na
cestu dok je šljunak frcao na sve strane.
- Molim vas, nemojte ići! - vikala je Gussie. Ali, bilo je prekasno. Otišle su. U
zraku je
lebdjela prašina od šljunka. Gussie je zabila ruke u džepove i odlučnim korakom
došla u Dorothyno dvorište. - Zašto si se morala svađati? - povikala je, prilazeći
kćeri. Niz lice su joj tekle suze, ostavljajući tragove na puderu. - Rekla je da si bila
zla prema njoj.
- Djeca su se malo posvađala. A da bih to popravila, upravo sam pokušala dati
Violet staru Bitsynu odjeću.
- A jesi li? - Gussiene su oči bljeskale.
- Clancy Jane je nije htjela. Pobjesnila je...
- To ti ne vjerujem. Clancy Jane nikad nije bila ni najmanje zlobna.
- E pa, uvrijedila se. Ali, nije nikakva sramota uzeti rabljenu robu - rekla je
Dorothy i pomislila: »Ja je dobivam cijeli život.«
- Vjerojatno zbog načina na koji si to rekla. Znam ja dobro kakva znaš biti,
Dorothy. Oduvijek mrziš sestru. A sad je otišla. Možda nikad više ne vidim Violet.
Dorothy su se oči napunile suzama. Nije željela biti Gussiena miljenica, ali bilo
bi tako lijepo moći nasloniti glavu na majčino rame.
Gussie je obrisala oči, naglo se okrenula i pošla prema svojoj kući.
- Žao mi je - povikala je Dorothy. - Stvarno mi je jako žao.
Ne okrećući se, Gussie je podigla ruku i odmahnula. Brzo je otišla na trijem i
zalupila vratima. Između dva dvorišta dizala se prašina sa šljunka. Dorothy je gledala
kako lebdi prema stablima i za sobom na svemu ostavlja mastan sloj.

57
 CRYSTAL FALLS DEMOCRAT - NOVOSTI IZ OKRUGA FALLS
Vol. 99* Br. 82 Još od 1888. godine

POLICIJA TRAŽI NESTALO DIJETE

Izdana tjeralica za nestalom mladom majkom
Napisao: Tim McCoy

Policija je izdala državnu tjeralicu za ženom iz Crystal Fallsa, koja je, čini se,
istukla muža, Claudea Edmunda Wentwortha IV., starog 19 godina, te otela njihovu
kćer Jennifer Wentworth, staru 7 i pol mjeseci. Nije viđena još od 19. kolovoza.
Šerif okruga Falls, Jeremy Prescott, rekao je: »Trenutačno nas najviše zabrinjava
gdje je dijete.« Rekao je da je majka djevojčice 19-godišnja Lillian Beatrice
Wentworth, koju traže i zbog tri optužbe: pokušaja ubojstva iz nehata, krađe
automobila i krađe osobne imovine, uključujući kreditne kartice i skupog kovčega.
Gospođa Wentworth nije se 15. rujna 1972. pojavila na sudu da odgovori na te
optužbe.
Vidi NESTALA, str. 3

NESTALA (Nastavak s 1. stranice)

Iako su policajci isprva mislili da se gospođa Wentworth s djetetom skriva
negdje u blizini, nedavno su doznali da su kreditne kartice upotrijebljene u
Lebanonu, Jacksonu i Memphisu, pa je raspisana tjeralica na razini države.
»Budući da majka u obitelji ima povijest ludila i zbog drugih stvari koje smo o njoj
doznali, veoma smo zabrinuti za njih«, rekao je Prescott. »Majka se ne ponaša
racionalno. Nasilna je, kadra naškoditi sebi i drugima. Vjerujemo da je dijete
možda u opasnosti.« Gospođa Wentworth plavooka je plavuša visoka 160 cm i teška
oko 55 kg. Vjeruje se da vozi bijelu corvetteu iz 1972. s registarskim pločicama na
kojima piše TNFRAJER. Jennifer Wentworth ima plave oči i plavu kosu, visoka je
oko 50 cm i teška oko 7 kg. Ima crveni madež na desnom obrazu. »Kako sada stvari
stoje«, rekao je Prescott, »namjeravamo podnijeti dokaze istražnom sudu pojavila
se majka ili ne.« Zamolio je da svi koji nešto znaju o djetetu nazovu šerifov ured na
broj 555-8262.

PISMO DOROTHY MCDOUGAL,

12. rujna, 1912.

58
 Draga Bitsy,

Ne znam kamo da tipošaljem ovo pismo pa ga šaljem na 214 Dixie. Pitam se

gdje si. Bježi, dušo. Da sam barem i ja pobjegla. Savjetujem ti da se ni slučajno ne
predaš! Ako se vratiš, završit ćeš u prugastoj odori ili u bolnici poput ove. NE
DOPUSTI da te nađu. Znam ja Betty Wentworth. Igrala sam s njom bridž dvanaest
godina. Um joj funkcionira kao klopka za vjeverice. Chic pije više nego ona, ali on
je opušteniji. Možda zato što stalno igra golf pa ga tjelovježba opušta. Ili možda od
apaurina. Oduvijek sam se nadala da će Claude biti na tatu. Nisam ni sanjala da će
se pretvoriti u Miss Betty s mudima. Postupila si ispravno, iako će to biti teško
objasniti. Ako ovo pročita Clancy Jane, želim joj pošast skakavaca na glavi i u
dvorištu. Tvoja majka Dorothy

P.S. Claude bi ti trebao zahvaliti što si mu razbila nos. Bio je prćast i ružan, a
nije da nema novca da ga sad ljepše dotjera.

BITSY

Bila sam na pauzi i Alice Ann i ja stajale smo u uličici da udahnemo zraka i
gledamo radnika kako otvara kamenice. Prazne školjke ležale su po tlu. Radila sam tu
već tjednima i doznala da se radnik zove Daniel. Meni se nije činilo da se zatelebao u
mene, ali se Alice Ann klela da jest. Nadala sam se da griješi. Dok bi otvarao
kamenice, nabrekao bi mu mišić na kojem je imao tetovažu fleur-de-lis. Doimala se
kao da ju je izradio amater. Pitala sam se je li možda bio u zatvoru. U uličici je bilo
svježije zahvaljujući bananovcima koji su rasli uz ogradu. Stražnja vrata restorana
bila su odškrinuta i između njih i dovratka umetnuta opeka. Osjećao se miris prženog
luka. S nekog su se tranzistora čule jutarnje novosti. Spiker je malo frfljao. Henry
Kissinger se vratio u Washington i obavijestio predsjednika Nixona o
jedanaestodnevnoj turneji po Aziji... a u Munchenu je američka košarkaška momčad
izgubila od sovjetske 51:50 u kontro-verznoj utakmici za zlatnu medalju. Sjedinjene su
se Države uzalud bunile.
Nakon toga je išla reklama za pivo Budweiser. Naslonila sam se na gajbu i
promatrala kako se pomiču radnikovi mišići a tetovaža poskakuje poput pauka. Onda
sam pogledala u kuhinju i mahnula glavnom kuharu Joeu, koji je nosio visoku kuharsku
kapu, a među zubima držao debelu cigaru. Pomoćni kuhar Manny sjeckao je celer i
brisao lice o rame dok je novi kuhar, Emile, gurao hljebove u pećnicu. Vlasnica,

59
gospođa Bianchi, sjedila je u ostakljenom uredu. Na stolu joj je bila čaša s ledenim
čajem.
- Isuse - rekao je Manny - od ovog luka će mi iscuriti oči. Okrenula sam se i
trepćući pogledala automobil koji je gazio odbačene školjke. Zaustavio se i iz njega je
izišla trudnica kojoj su niz lice tekle suze. Zakoračila je, posegnula u torbicu i
izvadila pištolj. Najprije se okrenula prema meni. Ispustila je čudan krik i naciljala na
moju glavu.
- Jesi li ti ta koja se viđa s mojim Dannyjem? - Pištolj joj je podrhtavao u ruci.
Vjenčani joj je prsten bio pričvršćen za bluzu sigurnosnom iglom za pelene. Izgledao
je premalen za njezine prste.
- Nisam! - povikala sam.
- Ramona? Dušo? - Radnik se nakesio ženi. - Pa znaš da sam ti uvijek vjeran.
Nije dobro izabrao riječi. Lice joj se izobličilo. - Lažeš, lažeš, LAŽEŠ! - Na čelu
su joj iskočile dvije ljubičaste žile. - Zašto sinoć nisi došao kući? Reći ću ti zašto,
zato što si bio s njom. A znaš što sam ja radila? Ležala sam u našoj prikolici i molila
Boga da umrem. Tako je, Danny. Tvoja je trudna žena ležala u onoj vrućoj prikolici i
čekala da je Bog ubije. A i tvoje dijete, Danny. Razmisli malo o tome! A ti se u
međuvremenu ševiš s tom plavušom. Ali, sad sam se smirila. Sve mi je jasno. Ne
želim umrijeti, Danny. Želim da ona umre!
Ramona je stisnula oči i pritisnula okidač. Eksplodirao je vrh jednog bananovca.
Meni je po glavi i ramenima popadalo zeleno lišće. Alice Ann je vrisnula i sklupčala
se kao lopta.
- Ti obična droljo! - povikala je Ramona i ponovno naciljala.
- Nemoj ubiti dijete! - vrisnula sam. - Bježi, Alice Ann, bježi!
Radnik se prikradao Ramoni iza leđa. Vidjela ga je i pokušala ga udariti drškom
pištolja. Sad su se oba kuhara pojavila na vratima.
- Hej! - povikao je Joe i pojurio prema Ramoni. Ona se hrvala sa svojim mužem.
Prije nego što je Joe stigao do njih, pištolj je ponovno opalio. Čula sam kako mi je
nešto prozviždalo uz uho. Onda sam osjetila vruću bol. Ruka mi je poletjela prema
vratu. Kad sam je odmaknula, prsti su mi bili crveni.
- O Bože! - rekla sam. - Pogođena sam!
Ramona je pogledala pištolj pa mene. Radnik joj ga je oteo iz natečenih ruku. -
Glupa gusko! - povikao je i pritom je malo popljuckao. Ona ga je šakom udarila u
rame. Joe je pojurio prema meni i stavio mi krupnu ruku na rame. - Da vidim, Lillian.
Hajde, makni ruku. Da Joe vidi.
- Gdje je Alice Ann? - upitala sam i odmaknula se od Joea želeći naći dijete.
Alice Ann je i dalje čučala pokraj stabla. Zaustila je da nešto kaže, ali usta kao da su

60
joj bila paralizirana.
- S njom je sve u redu - rekao je Joe. - Samo je uplašena.
- Hvala Bogu - rekla sam sklapajući oči. - Hvala Bogu.
- A i s tobom će biti sve u redu - rekao je Joe. - Metak te samo okrznuo. To ti je
samo ogrebotina, samo ogrebotina. - Skinuo je pregaču, pritisnuo je na ranu i onda
srdito pogledao Ramonu. - Mogla si je ubiti!
- Šteta što nisam! - Ramona je prkosno zabacila glavu.
- Jako je dobro što nisi. I trudnice idu u zatvor. - Joe je dlakavom rukom zagrlio
Alice Ann i privukao je meni.
Radnik je zataknuo pištolj za remen. Brzo me pogledao. - Žao mi je zbog ovoga.
Ne znam zašto je mislila da tebe ševim.
- Zato što je ševiš - Ramona je porumenjela. Podigla je nogu i udarila ga ravno u
testise. On je vrisnuo, rukama pokrio taj dio tijela i pao na jedno koljeno. Gospođa
Bianchi progurala se pokraj kuhara i perača posuđa koji su se okupili pokraj vrata da
nas gledaju. Pogledala je radnika pa mene.
- Prokleti bezveznjaci - protisnula je. - Danny, ti si obična propalica. Odmah
odlazi odavde. A ti, plavokosa, i ti se čisti. - Odmahnula je rukom pa kimnula
Mannyju. - Ostali, natrag unutra. U restoranu ima posla.
- Ali, gospođo Bianchi - rekla sam. - Nisam ja kriva...
- Ne zanima me. - Stisnula je šaku i njome udarila u drugi dlan. - Dajem ti otkaz.
Čistite se dok nisam pozvala policiju.
Joe mi je stisnuo rame. - Pritišći ranu pregačom dok krvarenje ne prestane.
- Odmah u kuhinju! - povikala je gospođa Bianchi i pokazala vrata.
- Idi - rekla sam, gurajući Joea laktom. - Ne smiješ i ti zbog mene dobiti otkaz.
- Ma, neće ona meni dati otkaz - zarežao je, ali je ipak krenuo, izbjegavajući
pogled gospođe Bianchi. Kuhari su pošli za njim. Gospođa Bianchi je pljunula na tlo i
zatvorila vrata.
Ramona je gledala svojeg muža, sklupčanog pod njezinim nogama. Uzdahnula je i
prstima protrljala trbuh. Onda me oštro pogledala. - Prvo mi ukradeš muža, a sad je
zbog tebe dobio i otkaz. Trebala bih ti pucati ravno među oči. I tebi i tvojem kopiletu.
- Ja nisam kopile! - vrisnula je Alice Ann.
- Ma nemoj? - Ramona je zabacila glavu i prezirno frknula. - Pa baš dobro da
imaš tatu jer će ti trebati. Naročito nakon što ti ubijem mamu. Da, da, gadure. Možete
me gledati koliko god hoćete, ali to vam ne mijenja budućnost. Jedne ćete se noći
probuditi i naći nož zabijen u vrat.
- Ne slušaj je - rekla sam i povukla Alice Ann niz uličicu. Hodale smo tako brzo
da smo podizale prašinu. Mene je bolio vrat.

61
 - Poznajem jednog tipa, upravo je izišao iz Parchmana - vikala je Ramona. - Taj
će ti isjeći srce. I tebi i tvojoj maloj. I baciti vas ribama!
- Što je to Parchman? - upitala je Alice Ann, držeći se za moju pregaču. Trudila
sam se da se ne rasplačem, ali sam osjećala pritisak iza očiju.
- To je zatvor - rekla sam. - Ali, ne brini se. Nije ni blizu Point Minettea.
- Svejedno se bojim. Ako ta žena poznaje nekog pokvarenog muškarca... - Alice
Ann kao da se u grlu pomicala knedla. Prljavim je rukama obrisala oči.
- Ma ne poznaje ona nikoga takvog - rekla sam i slobodnom je rukom potapšala
po ramenu. Prsti su mi bili krvavi. Alice Ann se odmaknula.
- Ali, što ako poznaje? - Pogledala me u oči. Na drugom kraju uličice, Ramona je
i dalje vikala o gadurama koje su dobile što su zaslužile.
Provukle smo se kroz živicu i sjele u auto. Odmaknula sam pregaču s rane i
pogledala je. Krv mi je bila žarko-crvena. Od pogleda na nju zaboljele su me oči.
- Još nije ni doba večere, a ti si već ostala bez posla. - Alice Ann je prekrižila
ruke. - Samo me vrati u Memphis. Tamo je možda dosadno, ali Eunice barem nitko ne
pokušava ubiti.
Nisam odgovorila. Prošla sam još tri ugla i onda skrenula prema Ulici Oak.
Pansion je bio ravno pred nama. Udovice su sjedile na zelenim metalnim stolcima pod
stablima i nešto pijuckale. Gospođa Finch je držala Jennifer u krilu i dala joj da se
igra plastičnim ključevima pastelnih boja.
- Ozbiljno ti kažem - rekla je Alice Ann. - Odmah me vrati k Eunice.
- Ne mogu sad otići odavde - rekla sam. - Gospođa Bianchi mi duguje plaću. Taj
nam je novac potreban. Ako se bojiš, navući ću ormar pred vrata.
- To ih neće zaustaviti. - Alice Ann je prekrižila ruke i srdito me gledala.
- Ne postoje nikakvi oni - rekla sam. - Ta je žena lagala.
- Baš me briga. Ako me ne vratiš u Memphis, nazvat ću policiju. Reći ću im tvoje
pravo ime. Reći ću da si me kidnapirala.
- Možemo li o tome poslije? - Vidjela sam kako stare gospođe gledaju automobil.
- Moram obrisati krv. Ne želimo da se gospođa Finch i ostale stanarke uzrujaju.
Alice Ann je izletjela iz automobila i potrčala uz stražnje stube. Ja sam pogledala
u retrovizor, pokušavajući ocijeniti koliko sam ozlijeđena. Već se počela stvarati
krastica. Da me metak pogodio koji centimetar bliže, bila bih mrtva. Stresla sam se i
gurnula pregaču u torbicu. Onda sam izišla iz automobila. Dok sam prelazila dvorište,
ležerno sam mahnula udovicama i pohitala uza stube. Kad sam otvorila francuska
vrata, zatekla sam Alice Ann kako baca odjeću iz starinarnice, koju sam joj kupila, u
papirnatu vrećicu.
- Dušo, ne boj se - rekla sam. - Nije ta žena opasna.

62
 - Samo me ostavi na miru. Hoću svoju Eunice. Nedostaje mi.
- Prespavajmo noć, a sutra ujutro...
- Ne, ne! - Alice Ann je udarila nogom u pod. - Odlazimo odmah ili ću nazvati
policiju.
- Daj da nazovem Eunice.
- Voziš me kući i to je to. - I ne pogledavši me, Alice Ann je zgrabila one dvije
vrećice i istrčala iz sobe. Čula sam joj korake na stubama. Izišla sam na trijem i
pogledala u dvorište, vidjela kako trči do cadillaca. Pomišljala sam na to da
razotkrijem njezino blefiranje. Nisam vjerovala da bi nazvala policiju.
- Kamo ćeš? - upitala je gospođa Finch Alice Ann ustajući sa stolca dok su
ključevi još zveckali u Jenniferinoj ruci. Ostale žene su se skupile jedna uz drugu
gledajući kako djevojčica baca vrećice u auto.
- Umrla mi je baka - odgovorila je Alice Ann jasnim, mirnim glasom. - Moramo
odmah otići.
- O, dragi Bože - rekla je gospođa Finch i potapšala Jenniferine noge. - Znači,
morate odmah otići?
- Da - rekla je Alice Ann i srdito me pogledala. Odjednom sam shvatila da je
posve kadra nazvati policiju i izazvati svakakve neprilike. Nisam imala drugog izbora
nego malu luđakinju vratiti u Memphis i moliti se da je nikad više ne sretnem.
- A hoćete li se vraćati? - Gospođa Finch se namrštila.
- Tko zna - rekla je Alice Ann i slegnula ramenima.
- Vozite oprezno - doviknula je gospođa Finch. - Danas su ceste pune manijaka.
Sišla sam niza stube i krenula prema gospođama. Alice Ann je projurila pokraj
mene i došapnula mi: - Bit će ti bolje da se spakiraš. - Prišla sam gospođi Finch i
uzela Jennifer. Duboko sam udahnula. - Tako mi je žao - rekla sam.
- Ma, nema problema - rekla je gospođa Finch i pogledala u moj vrat. Ostale
udovice su se nagnule naprijed i buljile.
- Hvala vam što ste pričuvali Jennifer. Vrlo je ljubazno od vas što ste pazili i na
nju i na Alice Ann.
- Ona je pravi mali anđeo - rekla je gospođa Finch. - Bilo mi je drago brinuti se
za nju.
Čuvajte se. Kamo idete?
- U Georgiju - rekla je Alice Ann, koja se iznenada pojavila iza mene. Nosila je
Jenniferino automobilsko sjedalo. Pogledala me i rekla: - Spakirala sam tvoje stvari.
- Ta Alice Ann je kao minijaturna odrasla osoba, zar ne? - rekla je jedna od
udovica.
- Je li joj otac živ? - upitala je druga.

63
 - Ne - rekla sam, zahvalna što ne moram lagati. Privila sam Jennifer uz prsa. Iz
kutka oka vidjela sam kako Alice Ann trči natrag u našu ljubičastu sobu. Laknulo mi je
što udovice nisu ništa rekle o mojem krvavom vratu.
Požurila sam do cadillaca. Jenniferino sjedalo bilo je na tlu. Stavila sam Jennifer
u njega i vezala je, a onda sam podigla sjedalo. Vidjela sam da Alice Ann trči niza
stube dok joj riđe pletenice poskakuju. Spotaknula se na posljednjoj stubi, a vreće su
odletjele iz njezinih ruku.
Starice su uzviknule. Alice Ann je pala i nije se pomicala. Nepomično je ležala
na travi. Stavila sam sjedalo s Jennifer na krov automobila i pojurila do nje. Čučnula
sam i upitala je: - Jesi li ozlijeđena?
- Nije važno. - Alice Ann se uspravila i protrljala ogrebeno koljeno. Onda je
zgrabila vreću, gurnula svoje rublje unutra i odšepala do automobila. Sjela je na
suvozačko mjesto i pritisnula trubu. Udovice su sve to promatrale, krivile glavu i
došaptavale se.
Alice Ann je ponovno zatrubila. Onda je počela vrištati. Potrčala sam prema
automobilu i bacila plavu košulju na sjedalo pokraj novčarke. - Idemo! - vrisnula je
Alice Ann.
Ruka mi je drhtala dok sam palila motor. Krenula sam vozeći unatrag, ali udovice
su skočile na noge i frenetično mahale. Alice Ann je kleknula na sjedalo i gledala ih.
Gospođa Finch je vikala, ali nisam čula što.
- Nešto nije u redu - rekla sam i pritisnula kočnicu.
- Ma sve je u redu - vrisnula je Alice Ann. Stisnula je šaku i udarila sjedalo.
Obrazi su joj porumenjeli, a oči bljeskale.
Oklijevala sam, gledajući udovice. Trčale su prema nama.
- Da se nisi usudila stati! - vrisnula je Alice Ann. - Vjerojatno hoće zaostalu
stanarinu. Vozi.
Primaknula mi se, srušila mi torbicu na pod, zavukla se ispod i pritisnula gas.
Caddilac je pojurio niz prilaz i srušio kante za smeće. Alice Ann se uspravila i
pokušala dograbiti mjenjač, ali ja sam je pretekla. - Idemo! - vikala je razrogačenih
očiju. - Idemo, idemo, idemo!
Prebacila sam u prvu brzinu, polako se odvezla do ulaza i skrenula na Aveniju
Broad Beach. Alice Ann mi je vrištala na uho: - Brže, brže, brže! - Čvrsto sam
uhvatila upravljač i usredotočila se na cestu. Plavo nebo kao da se kroz vjetrobran
ulijevalo u automobil - golem otvoren prostor koji se doimao većim i od oceana.
Alice Ann se opustila pokraj mene, i dalje prekriženih ruku. Počela je lupkati cipelom
o cipelu.
- Koliko će nam trebati da stignemo u Memphis? - upitala je.

64
 - Čitav dan. - Nisam joj rekla koliko je za mene opasno vratiti se u Tennessee.
Bila sam sigurna da bi sve ispričala baki. »Kidnapirana sam«, rekla bi. »I to usred
bijela dana.« Eunice bi onda pozvala policiju, dala opis cadillaca i registarskog broja
i mene bi zaustavili prije nego što bih uspjela izići iz grada.
Nisam stigla ni do sljedećeg ugla kad sam vidjela kako se iza mene pojavio crno-
bijeli policijski automobil. Plavo svjetlo je bljeskalo na krovu dok mi se približavao.
Sirena je bila sve glasnija. Alice Ann se okrenula, stišćući naslon sjedala pjegavom
rukom.
- Nije moguće da traže nas - rekla sam.
- Vjerojatno si presporo vozila - odgovorila je.
Policijski automobil se pomaknuo usporedo s nama. Policajac je vikao i
pokazivao krov mojeg automobila. Spustila sam prozor i upitala: - Što nije u redu?
- Zaustavite prokleti automobil! - viknuo je. - Imate dijete na krovu!
Zapanjeno sam zurila u njega ništa ne shvaćajući, a onda sam zinula. - O moj
Bože!
Alice Ann je sjedila na koljenima i gledala prazno stražnje sjedalo. - Glupačo
glupa - rekla mi je - zaboravila si Jennifer.

OD CLANCY JANE FALK

Draga Dorothy,

Nisu nam dopustili da posjetimo Bitsy do suđenja, a i tad su je čuvala dva

policajca i odvjetnik kojeg joj je dodijelio sud. Sjedila sam u stražnjem dijelu
sudnice s Byronom. Nagovorili smo Violet da ostane u Knoxvilleu i obećali da ćemo
joj sve javljati. Ali, Mack je svakako htio doći. Sjedio je pokraj mene i stalno se
meškoljio na klupi pa su mu se zadizale hlače i vidjela mu se proteza. Za sestrino je
suđenje obrijao bradu, a alergičan je na losion poslije brijanja pa su mu brada i
vrat bili prekriveni crvenim mrljama. Svako malo bi se počešao, a onda nervozno
micao kosu s očiju. Kosa mu je duga do ramena i valovita i nekoliko nijansi
svjetlija od Bitsyne zato što tako dugo radi na suncu.
Neki čovječuljak je ustao i nešto rekao o sporu između države Mississippi i
Bitsy Wentworth, slučaj broj 4152. Wentworthovi su sjedili na drugoj strani sudnice
i držali se nadmeno dok je njihov odvjetnik nabrajao Bitsyne zločine; tvorni napad,
dva slučaja kidnapiranja, krivotvorenje, prijevaru, krađu automobila i dovođenje u
opasnost malodobnog djeteta. Nije se potrudio reći istinu o onom demonskom
djetetu iz Memphisa iako je Alice Ann na kraju priznala istinu, da nije bila

65
kidnapirana i da je lagala. Sudac je slušao odvjetnike Miss Betty, a onda Bitsynog
javnog branitelja. Vidjela sam da taj na suca baš nije ostavio neki dojam.
Zapovjedio je Bitsy da potpiše dokument kojim se odriče skrbništva nad Jennifer.
Onda joj je rekao da potpiše još jedan papir na kojem je pisalo da se neće protiviti
razvodu koji su Wentworthovi pokrenuli za Claudea. Bitsy se rasplakala i odbila
odreći svoga djeteta.
Na to joj je sudac zaprijetio optužbom za nepoštovanje suda i crno opisao
zatvorski sustav u Mississippiju. Bitsy ni tad nije htjela potpisati. Sudac se nagnuo
naprijed i rekao Bitsy i njezinom odvjetniku da mu priđu. Tu su se nešto silno
došaptavali, a sudac je govorio tako brzo da je popljuckao papire kojima je mahao.
Bitsyje toliko plakala da se zamalo srušila. Sudac je i dalje govorio. Nisam čula
što. Na kraju se Bitsy uspravila i uzela kemijsku. Sudac je lupio čekićem, a
čovječuljak je ustao i najavio slučaj države Mississippi protiv Donnieja Raya
Weemusa. Bitsy je nepomično stajala i zurila u suca. »Slobodni ste otići«, rekao joj
je. Meni se u glavi vrtjela pjesma Janis Joplin o Bobbyju McGeeju i o tome što
sloboda znači. Odveli smo je do automobila i te večeri otišli iz Point Minettea
sporednim cestama kroz Mississippi, a onda preko Alabame. Njezin je takozvani
zločinački pohod trajao mjesec dana, ali činilo se kao da je bilo dulje. Byron i
Mack su cijelim putem šutjeli, sve do Birminghama, a ja sam stalno pitala: »Bitsy,
zašto si pobjegla? Što ti je bilo na pameti?«
Bitsy se sklupčala na svojoj strani stražnjeg sjedala i kao da ni o čemu
osobitom nije razmišljala. Možda zbog dva apaurina koje je popila. Pokušala sam
na radiju pronaći glazbu, ali ni jedna se postaja nije dobro čula. »Jesi li mislila
ostati na Zaljevskoj obali?«, upitao je Byron. »I nikad više ne vidjeti svoju obitelj?«
»Ako bi to b-b-bilo po-potrebno da zadržim svoje dijete«, rekla je Bitsy. Onda
je počela plakati. Tako je strašno jecala da se treslo cijelo stražnje sjedalo.
»Pa, barem ne moraš u zatvor«, rekao je Byron.
»Prokleti Wentworthovi! Doveli su odvjetnike Vanderbiltovih!«, rekao je Mack i
šakom udario kontrolnu ploču. »Bitsy nije imala nikakvih izgleda.«
»A jeste li vidjeli Miss Betty?«, upitala sam. »Držala se kao da je kraljica.«
Znam ja sve o toj ženi. Miss Betty se drži kao da je kraljica, ali njezin je tata
nekoć prodavao cipele na trgu. Mala Betty Stewart je jako napredovala u svijetu. Ili
možda nije. Prije nekoliko stoljeća njezini su preci bojali lice plavom bojom kao
Strumfovi i spaljivali žive ljude u pletenim košarama. Sad je, dakako, lice namazala
Max Factorom, ali se sve što ta dotakne pretvori u pepeo. To je zasad sve. Pisat ću
ti opet kad bude nekih novosti.

66
 Pozdrav, Clancy Jane.

PISMA IZ BOLNICE CENTRAL STATE,

17. listopada 1972.

Draga Betty,

Prije mnogo godina bile smo prijateljice - ne baš najbolje, priznajem, ali bile
smo u istom bridž-klubu i svake godine išli na isto putovanje u Floridu. Osim toga,
obje smo Jenniferine bake i to nas posebno povezuje. U ime našeg prijateljstva i
srodstva, preklinjem te da dopustiš Bitsy da vidi svoju kćer. Ako se bojiš da će se
nešto dogoditi, da će Bitsy opet pobjeći, pošalji policiju ili Nacionalnu gardu. Ali,
molim te, nemoj razdvajati majku od kćeri. Srdačan pozdrav, Dorothy.

8. studenog 1972.

Betty,

Prošlo pismo koje sam ti napisala vratilo mi se - na omotnici je pisalo »vratiti

pošiljatelju«. Prepoznala sam tvoj rukopis - kosa velika slova koja si oduvijek
voljela. Inače mi dopisivanje dobro ide. Redovito pišem Pat Nixon, a ona mi NIKAD
ne vraća pisma. Još te jednom molim da dopustiš Bitsy da vidi našu zajedničku
unuku. Razboljet će se ako to ne učiniš. Sirota Jennifer najviše će platiti tvoju
sebičnost. Je li ti jasno da ja Jennifer još nikad nisam vidjela? I ne žalim se. A ti je
viđaš svaki dan. Baka ne može nadomjestiti majku. Možeš pokušati, ali nećeš
uspjeti.

Dorothy.

OD CLANCY JANE FALK,

15. studenog 1912.

Draga Violet,

67
 Uskoro će Dan zahvalnosti i silno se veselim što ću te vidjeti. U Crystal Fallsu
stalno imamo problem za problemom. Provezla sam se pokraj bivše Bitsyne kuće u
Ulici Tarver - iznajmljena je nekoj petoćlanoj obitelji. Pokucala sam na vrata i
predstavila se, pitala jesu li našli išta od Bitsynih stvari. Nisu imali pojma o čemu
govorim. Pokušala sam dobiti Chica u banci, da mu kažem da ću platiti za prijevoz
Bitsynih stvari ovamo. Nije ni imala tako mnogo. Ali, nije primao moje pozive.
Poslije sam doznala da su unajmili nekoga da zapakira njezine stvari i odveze ih na
smetlište.
Sirotica je slaba kao da se oporavlja od neke teške bolesti. Stvari su se
pogoršale kad je stigao paket s onim papirima koje je potpisala u Mississippiju. To
je ponovno otvorilo stare rane.
Kad dođeš kući, možda ćeš se šokirati kad vidiš Bitsynu sobu. Miss Betty je
vratila sve plišane igračke koje smo slali Jennifer. Sakrila sam ih u ormar na katu,
a onda je jednog dana Bitsy otvorila vrata i sve su se srušile na nju, svi oni
ružičasti i plavi medvjedići. Sad su svi na njezinom krevetu i kad spava, zagrli
velikog ružičastog medu. Nosi malu ružičastu mačkicu - dakako, plišanu - u torbici.
To joj je sigurnosna mačka. Pitam se je li to nadomjestak za Jennifer. Ili možda
nazaduje. Listala sam Byronove knjige, ali nisam uspjela naći ni jedan psihički
poremećaj povezan s plišanim igračkama. Možda se ti nečega sjetiš.
Byron kaže da je u žalosti. To dobro razumijem. Ali, iako je Jennifer živa,
valjda joj je kao da je mrtva kad joj je ne dopuštaju vidjeti. Kad dođeš kući, možda
možemo povesti Bitsy u kupovinu u Nashville. Pokušali smo ovdje, u Crystal Fallsu,
ali ljudi su bili odveć nepristojni.
Toliko o kršćanskoj etici. Nije ni čudno da me organizirana religija pretvorila u
ateisticu. Voli te ,Tvoja mama poganka.

PISMO OD BITSY,
30. prosinca 1972.

Draga Jennifer,

Sretan rođendan, mila, ne mogu vjerovati da će ti sutra biti godinu dana. Pitam
se koliko si riječi već naučila, je li ti kosa još kovrčava i plava i sjećaš li me se. U
mislima ću sutra biti s tobom. Nadam se da ćeš dobiti mnogo darova i da ti se
svidjela plišana panda. Šaljem ovo dan ranije kako bi stiglo prije proslave. Uvijek
ću te voljeti i ti ćeš uvijek biti moje djetešce. Voli te majka.

68
 OD CLANCY JANE FALK,
9. siječnja 1973.

Draga Dorothy,

Blagdani su bili teški. Chic je svratio i donio sva pisma i darove koje je Bitsy
poslala Jennifer za Božić i rođendan. Bitsy nije mogla prestati plakati.
Wentworthovi su je odlučili po svaku cijenu udaljiti od malene. Bojim se da bi mogli
uspjeti.
Prošle nedjelje temperatura je porasla na oko 15 stupnjeva. Bitsy i ja smo
izišle i sjedile u vrtu. Bilo je prohladno, ali je barem malo bila na suncu. Tako je
blijeda da joj se vide žile ispod kože. Možda od pomanjkanja vitamina. Jednog sam
dana točno promatrala što je pojela: jednu jagodu, žličicu juhe, pola keksa i gutljaj
vrućeg čaja. Na licu joj se ističu sve kosti. Ne zanimaju je ni muškarci ni ljubav.
Rekla sam joj da ne brza, da ne može o svima suditi prema Claudeu, ali ona samo
odmahuje glavom. S muškarcem ili bez njega, mora nešto učiniti sa svojim životom
pa sam zatražila obrazac za upis u kozmetičku školu. Znam da ti tome nisi sklona,
ali pomislila sam da bi joj to išlo. Ali, u rubrici gdje je trebala napisati što su joj
hobiji, napisala je »šminkanje«. Bilo mi je teško gledati kad je morala staviti
kvačicu u kućicu pokraj pitanja o tome je li kažnjavana. Škola ju je odbila. Pismo
sam sakrila u stari Reader's Digest. Nije potrebno da ona to zna. Sljedeći tjedan ću
je dovesti u bolnicu da se vidite.

Pozdrav, Clancy Jane.

IZ CRYSTAL FALLS DEMOCRATA - KAVANA POD NOVOM UPRAVOM

Iz »Gradskih priča«
Kolumne Rayette Parsons, lipnja 1973.

»Zeleni Papagaj« otvorit će se u 11 sati 6. lipnja 1973. godine. Bivši Velma's

Diner nije promijenjen samo izvana. Novi vlasnici kavane, Clancy Jane Falk i Zach
Lombard, promijenili su i jelovnik. Gospođa Falk, rođena u Crystal Fallsu i
supruga mjesnog liječnika, želi ponuditi zdravu hranu. Lombard je iz Ithace u
državi New York, gdje je kuhao u restoranu Moosewood. »Veseli me što ću Crystal

69
Fallsu predstaviti međunarodnu kuhinju«, rekao je našem novinaru. Oni od vas koji
očekuju meso s tri priloga razočarat će se izborom jer se tu više ne nudi
tradicionalna južnjačka hrana. Ako i niste skloni »pomodnoj« hrani, uživat ćete u
»ugođaju prašume«, jedinstvenom u ovom dijelu Tennesseeja. Keramički papagaji i
plišani majmuni vise sa stropa i vire iz brojnih palmi. Plastični separei tapecirani
su tamnozelenom tkaninom. Zidovi su oslikani paprati i biljkama kao iz Tarzana.
Ako bolje pogledate, vidjet ćete da se na njima skrivaju papagaji. S gramofona se
čuje kričanje ptica. Na dan otvorenja samo će konobarice nositi papagajske
kostime. No g. Lombard ističe da uređenje restorana nema veze s kuhinjom. »Nije ni
južnoamerička, ni afrička, premda dajemo prednost etničkoj hrani«, rekao je.
»Nudimo razne vrste jela, uključujući i vegetarijanska.«
Na jelovniku će biti egzotična jela poput gazpacha, taboulija i otopljene
kombinacije u grčkom kruhu. Za djecu su tu kuglice od tofua s orasima, pohani sir
te maslac od kikirikija i med. Svoj će se djeci uz jelo besplatno poslužiti domaći
krekeri u obliku životinja. Na popisu deserta su torta od sira posuta čokoladnim
mrvicama, makovnjača, torta od mrkve s preljevom od sira i albanska čokoladna
krema.

70
 GLAVA 2

BITSY

Iz stražnjeg dijela kavane, gledala sam kako mušterije ulaze kroz vrata dok im nad
glavom zvoni zvonce. Bilo mi je vruće i bila sam umorna. Osjećala sam se glupo. Za
otvorenje sam morala nositi ptičji kostim i perje na glavi. Ispravila sam svoj plastični
kljun i poželjela da je Clancy Jane kavani nadjenula neko drugo ime.
- Moraš izaći iz kuće - rekla mi je teta Clancy kad joj je palo na um da otvori
kavanu. - Dovoljno se dugo potežeš po kući. A mogla bi mi pomoći u kavani.
- Moram li? - pitala sam i progutala knedlu. Stalno sam se nadala da ću dobiti
odgovor od kozmetičke škole, ali nisu mi se javili.
- Ne - rekla je teta Clancy - ali bih voljela da to učiniš. Od skandala je prošla
gotovo cijela godina i ljudi sad tračaju o drugim stvarima. Pa ako se bojiš suočiti s
njima...
- Ne bojim se - rekla sam. I doista me nije bilo briga što će ljudi misliti o meni,
ali sam se bojala da ću izazvati ogovaranje i izgubiti sve izglede da vratim kćer.
Nakon što sam izgubila skrbništvo, tjednima nisam izlazila iz sobe u kući tete Clancy
osim po kavu i jutarnje novine. Sve su regionalne novine pisale o mojim nedaćama.
»Oteto dijete vraćeno zabrinutoj obitelji«, pisalo je u nashvilleskom Tennesseanu.
»Završio zločinački pohod«, pisao je Crystal Falls Democrat. Na naslovnici je bila
moja policijska fotografija - raščupana kosa, ogreben i krvav vrat, usta širom
otvorena. I sad, godinu poslije, još sam bila neka vrsta izopćenice.
Nekoliko dana prije otvorenja kavane, svratila sam u trgovinu po sir i naletjela na
jednu od svojih djeveruša s prvog vjenčanja s Claudeom, Karu Lynn Ketchum. Nisam
je vidjela još od 1971. godine, od domjenka na kojem su mi prijateljice donijele
darove za Jennifer. Ona joj je darovala pokrivač s izvezenim slovom W (za
Wentworth).
Kara Lynn je vikala nagluhom gospodinu Nokesu: - Hoću ovo - lupkajući po
staklenom ormariću i pokazujući odrezak.
- Ovo? - upitao je gospodin Nokes i podigao svinjska rebarca.
- Ne, pe-če-nje - vikala je Kara Lynn. Njezin je otac bio vlasnik zastupstva
buicka, a novac su držali u banci Wentworthovih.
- Ha? - upitao je gospodin Nokes nabirući nos.
Pod ružičastim svjetlom je meso izgledalo baršunasto. Mesar je debelim prstima
uzeo but i stavio ga na vagu.

71
 - Zdravo, Kara Lynn - rekla sam.
Kara Lynn se okrenula i kao da se skamenila. - Bitsy - rekla je slabašno. - Dugo te
nisam vidjela. Mislila sam da si otišla iz grada.
- Ne, još sam tu - rekla sam. Pogodio me oštar pogled moje nekadašnje
prijateljice. Poznavale smo se još od dječjeg vrtića. Kara Lynn se ponovno okrenula
mesaru, koji je otrgnuo komad bijelog papira. - To će biti sve, gospodine Nokes.
Koliko sam dužna?
- Molim?
- Pitam koliko sam dužna. - Mahnula je novčarkom. - Gospode Bože, koliko
KOŠTA?
Zakolutala sam očima. Znači, tako će to biti. Kara Lynn je platila mesaru, uzela
svoj paket i požurila prema izlazu ni ne pogledavši me. Vrata su se zalupila, a Kara
Lynn je brzim korakom otišla pločnikom.
- Sljedeći! - povikao je gospodin Nokes, iako sam ja bila jedina mušterija u
mesnici. Prišla sam mu i rekla da sam iz Zelenog papagaja. Onda me uhvatio neki hir
pa sam pokazala svinjska rebarca i rekla: - I htjela bih i ovo.
A sad, skutrena u kutu kavane, gledala sam svoj kostim. Moje obećanje da ću
pomoći teti Clancy nije obuhvaćalo nošenje pernatog odijela. Na radiju su bile
podnevne vijesti - Watergate, John Dean, Nixon, Vijetnam. Teta Clancy ih je
poslušala, a onda odjurila dalje. Ona nije nosila papagajski kostim. Imala je dugu
suknju s uzorkom paisley i bijelu seljačku bluzu i mnogo tirkiznih niski oko vrata.
Oduvijek je prezirala kostime Bobbie Brooks koje sam ja voljela. Njoj se sviđala šik,
hipijevska odjeća koja kao da je govorila o dalekim putovanjima. Ormar joj je bio
pun indijskog muslina, skandinavskih pulovera, kukičanih šalova s ukrasnim biserima,
prozirnih lanenih bluza sa satenskim vrpcama. Palo mi je na pamet da je njezin ukus
jednako jedinstven i živopisan kao jelovnik u kavani. Htjela je da dekor bude
egzotičan pa smo tjednima prije otvorenja slikali fresku - gustu prašumu punu
majmuna, palmi i ptica. Iznad moje glave je keramička ptica visjela s konca. Kad bi
rashladni uređaj puhao u tom smjeru, kao sada, ptica je nalikovala na strvinara. S
donje je strane ispod repa imala veliku rupu, što baš nije bilo prikladno za restoran.
Zach i Violet su objesili po jednu pticu iznad svakog stola i kad sam vidjela kako ih
gosti zgranuto gledaju, znala sam što misle. Rekla sam im neka se opuste, da su to
keramičke, a ne prave ptice.
U kuhinji je zazvonilo zvonce, a kuhar je povikao: - Spremno! - Uzdahnula sam i
posegnula za tanjurima te ih smjestila na svoja krila. Pokušavajući ne udisati miris
tofua, požurila sam prema vratima i prošla pokraj stakla na kojem je bilo svježe
obojeno Green Parrot Cafe. Za to je unajmljen pravi slikar pa je svako slovo bilo

72
oblikovano od zelenog bambusa s crnim porubom; čak sam i ja znala da to nije
prirodno. Oko slova je slikar naslikao palme i golemu papigu.
Kad su se napunili stolovi i separei, preostalo je mjesta samo za stajanje.
Mušterije su se gurale na pločniku u skupinama od po dvoje i četvero i pile besplatne
šalice voćnog ledenog čaja dok su čekale na slobodan stol. Iako je u kavani postojao
rashladni uređaj, gosti su neprestano otvarali vrata pa je ulazio vruć zrak. Obrisala
sam čelo papirnatim rupčićem. Pod kostimom sam se sve više i više znojila. A ako me
još jedna mušterija potegne za pernati rep, počet ću kokodakati. Ma zapravo ne. Jer,
ako ikad više želim dobiti skrbništvo nad svojom kćeri, ili barem pravo posjeta,
moram se ponašati kao dama.
Osvrnula sam se i ugledala Violet. Došla je kući na ljetne praznike, ali danas je
jurcala po kavani u papagajskom kostimu s tanjurima na krilima. Njoj vrućina kao da
nije smetala. Ali, uvijek je bilo teško pogoditi što Violet misli. Prošla je pokraj svoje
majke, koja je nešto raspravljala sa svojim partnerom, Zachom Lombardom. Teta
Clancy je otvorila kavanu unatoč muževljevom neodobravanju. Pitala sam se, je li
Byron Falk ljubomoran na Zacha, koji je bio hipik iz države New York, duge smeđe
kose koju je komadićem kože vezao u rep. Zach nije bio u Vijetnamu jer je imao sreće
i dobio visok broj koji nikad nije prozvan. Bio je deset godina mlađi od tete Clancy,
ali samo pet godina stariji od mene. Ali, i da su me zanimali muškarci - a nisu - on
uopće ne bi bio moj tip. Meni se činilo da njega hrana više zanima nego žene. Teta
Clancy je rekla da sam luda. Njoj se i malo previše sviđao, premda on to nije
zamjećivao.
- Gospođice, juha je hladna! - povikao je neki ćelavi muškarac upravo kad je
Violet hitala pokraj njega ruku punih tanjura. Rukom je dotaknuo njezino perje pa se
zaustavila. - Život nije savršen - prasnula je. - Naviknite se na to.
Gost se počeo buniti, ali Violet je odjurila. Dok je prolazila pokraj jednog
separea, drugi ju je ogorčen gost zgrabio za perje i počeo se žaliti na svoju hranu. -
Ah, shvaćam u čemu je problem - rekla je Violet svojim tonom velike
pametnjakovićke. - Gazpacho i treba biti hladan. Biste li radije nešto drugo?
Prije nego što je gost dospio odgovoriti, požalio se i neki muškarac čupavih
obrva.
- Ja nisam htio majonezu na hamburgeru!
- Odmah se vraćam, gospodine - rekla je Violet i odjurila do drugog stola. Susreli
su nam se pogledi i znala sam što misli. Kakva ludnica! Moja je sestrična spuštala
tanjure, katkad dajući gostima ono što su naručili, a katkad ne. Poželjela sam da i ja
budem tako nehajna kao Violet - da kažem što mislim i pritom se ne uvalim u nevolje.
Pokušala sam to naučiti, ali već sam tog dana rasplakala neku ženu zbog kiselog

73
vrhnja. Pokušavajući je utješiti, rekla sam: - Nema ničeg goreg od kiselog vrhnja kad
nisi raspoložen za njega. - Reagirala je tako što je uzela svoj tanjur i treskom ga
bacila na pod.
- Gospođice? - doviknuo je čovjek u modroj košulji. -Naručio sam salatu s
mangom i piletinom, ali mi niste to donijeli.
- Ah, ne, to je tabouli. - Violet se osvrnula, dograbila njegov tanjur i zamijenila
ga tanjurom koji je stajao ispred žene za susjednim stolom. Žena je držala vilicu s
listom salate na pola puta do usta. Samo je zinula kad je Violet pred nju spustila
tabouli.
Violet se okrenula muškarcu i rekla: - Jel' sad sve u redu?
- Nije! - povikao je on gledajući tanjur kao da mu je Violet dala pogrešni mozak a
ne pogrešno jelo. - Neću to jesti! Već je pojela dio piletine!
- Donijet ću vam drugu. - Violet se okrenula a perje na kostimu se zatreslo. Ćelavi
muškarac je podigao svoju zdjelicu s juhom.
- Molim? - upitala je Violet.
- Osim što je hladna - povikao je muškarac i nakrivio zdjelicu - u njoj je
kovrčava crna vlas. Odakle to?
- Nisam sigurna - rekla je Violet - ali vas uvjeravam da je s nečije glave.
Muškarac je zinuo - vidjelo mu se pet-šest srebrnih plombi. - Želim razgovarati
sa šefom
- rekao je i spustio zdjelicu.
- Morat ćete stati u rep - rekla je Violet i glavom mahnula prema blagajni, gdje se
već nekoliko ljudi okupilo oko Zacha. Clancy Jane je sad posluživala goste. Violet je
otišla do sljedećeg stola. Držala je penkalu nad zelenim blokom. Muškarac je imao
ravnu crnu kosu začešljanu od lica i natapiranu, a žena je imala lijepo lice, ali mesnate
ruke.
- Hej - rekla je Violet gledajući krupnu ženu. Da je ta nešto rekla, bila sam
uvjerena da bi moja sestrična odgovorila uvredom - mogla sam zamisliti kako joj kaže
da bi bila vrlo ukusna kad bi je ispekli s malo ružmarina. No, umjesto toga, Violet se
dražesno nasmiješila.
- Želite li naručiti - upitala je ženu - ili vam treba još nekoliko trenutaka?
Jednog dana, kad je kavana bila otvorena već oko mjesec dana, došao je moj tata.
Zbunjeno je treptao gledajući fresku, škiljio u palme, majmune i papige kao da se pita:
»Ima li ovo veze s pravom prirodom?« Meni su ruke bile pretrpane tanjurima pa ga je
pozdravila Clancy Jane. Blijedo se nasmiješila i rekla: - Hvala ti što si svratio,
Alberte.
On je podigao pogled. - Zapravo, nisam došao jesti. Došao sam vidjeti Bitsy.

74
 - Svakako. - Clancy Jane ga je odvela do stola pokraj prozora uz kojeg su bili
ružičasti geraniji i odjurila. Ja sam sve to promatrala s druge strane lokala. Teta
Clancy i moj tata nisu razgovarali šest godina. Pogledom je šarao po prostoriji i
rukom zaglađivao kosu. Na sebi je imao zgužvano ljetno odijelo i usku kravatu koja je
izišla iz mode još dok je predsjednik bio LBJ. Prišla sam mu i poljubila mu tjeme koje
je bilo pomalo slankasto. - Da ti donesem čašu ledenog čaja? - upitala sam.
- Pa, zapravo...
- Ili možda želiš kompletan obrok? Danas je specijalitet tabouli - savršen za
ovako vruć dan.
- Možeš li malo sjesti, dušo? Molim te? - Rukom je pokazao prazan stolac.
- Zapravo ne bih smjela - rekla sam, ali sam mu vidjela razočaranje na licu pa
sam ipak sjela. - Što se dogodilo?
Oči su mu izgledale staro i umorno. Pripremila sam se na najgore: možda je Mack
kamionom sletio u provaliju. Ili je Dorothy u ludnici progutala vlastiti jezik.
- Pa, ovako ti je to, dušo.
- Reci, tata.
Porumenio je. - Kao što znaš, tvoja majka i ja već dugo ne živimo zajedno. Pa
sam postao usamljen. I tako, upoznao sam jednu gospođu. Poznaješ je, to je June
Rinehart. Radi u mojoj trgovini.
Kimnula sam. Naravno da sam znala June Rinehart. Bila je blagajnica u tatinoj
trgovini, niska, živahna plavuša kose ošišane u paž iz četrdesetih godina, s šiškama do
pola čela. Nosila je haljine sa širokim suknjama i plastične bijele remene jako stisnute
u struku. Mnogo sam je puta vidjela kako viri u malo zrcalo nad vagom - za jedan cent
mogao si se vagati i dobiti proročanstvo. June Rinehart nikad se nije vagala. Samo je
gledala u zrcalo, tapkala kosu i skidala ruž sa zubi. Pouzdano sam znala da je počela
raditi u trgovini godinu nakon što su moju majku zatvorili.
- Želim se oženiti s njom - rekao je tata.
- Ali, ti si već oženjen! - Zažalila sam čim sam to izustila. Svi u lokalu su utihnuli.
Nekoliko je ljudi buljilo u nas, a to mi je najmanje trebalo. U ovom gradu nitko ne bi
smio vikati osim na nogometnoj utakmici. Samo sam se nadala da ovo nitko neće
prepričati Wentworthovima.
Tata je spustio ruke na stol. - Ali, to će se promijeniti. Podnio sam zahtjev za
razvod.
Na trenutak sam sklopila oči. Upravo sam bila primila mamino pismo. Redovito
mi je pisala otkako sam izgubila Jennifer. Uglavnom mi je savjetovala da ponovno
steknem ugled kako bih sudski mogla tražiti da mi vrate kćer. Posljednje je pismo bilo
prepuno majčinskih savjeta i ganulo me. »Tako mi je drago što sad imaš zaposlenje«,

75
napisala je, »čak i ako je kod Clancy. Samo ne viči na goste. Neki od njih mogao bi
biti sučev rođak. U Crystal Fallsu nikad ne znaš tko je s kim u rodu.«
- Tata, molim te, ne brzaj u to.
- Tvoja je majka već dvije godine u Central Stateu - rekao je. - Ne vjerujem da će
joj se stanje poboljšati. A ne zaboravi, ona i ja prestali smo živjeti zajedno dugo prije
nego što je onamo otišla... dugo prije nego što je skočila s krova trgovine. Imam pravo
na sreću. Zato ću joj danas odnijeti papire za razvod. - Tata se potapšao po džepu.
Onda je rukom protrljao čelo i raščupao obrve. Stršale su kao mačja dlaka kad je
pomiluješ u pogrešnom smjeru.
Spustila sam glavu pokušavajući srediti osjećaje. Ponovno sam se sjetila
majčinog pisma i oči su mi se napunile suzama.
- Oh, dušo - rekao je tata.
- Molim te, nemoj. Obrisala sam lice. - To će je strašno deprimirati.
- Gdje si naučila tu riječ? - Tata se nasmiješio.
- U Mladima i nemirnima - rekla sam, i to je bila istina. Ne može se sve naučiti iz
rječnika. Onda sam suzila oči. - Ne pokušavaj promijeniti temu. Pomisli na mamu.
Ona računa s tim da ćete vas dvoje opet biti zajedno.
Tata je razrogačio oči i nagnuo se prema meni. - To ti je rekla?
- Ne, zapravo nije - rekla sam opet brišući oči - ali, posjećivao si je svake
nedjelje prošlih pet godina. Ni jednu nisi propustio. To sigurno znači da je još voliš.
Da ti je stalo.
- Jest mi stalo. Uvijek će mi biti stalo do tvoje majke, na neki poseban način. Ali,
stalo mi je i do June Rinehart. Dušo, nisam se namjerno zaljubio.
- Zar se ne možeš odljubiti?
Tata me na trenutak gledao. - Želim se oženiti s June. Tvoja je majka možda
bolesna, ali ona razumije pitanja srca.
- Neće ona to razumjeti. Ni slučajno.
- Podcjenjuješ je. Dorothy nije glupa žena. Bitsy, dušo, to što se razvodim od
tvoje majke i živim svoj život ne znači da ću prestati biti tvoj tata.
- Znam. - Kratko sam kimnula, a suza mi je pala na stol. - Nisam zabrinuta za sebe
nego za mamu. Ti si joj sve što ima na svijetu.
- Ne, to nije točno.
- Jest. Ti si čitav njezin svijet! - povikala sam. Opet su svi prestali razgovarati.
Čak su i kuhari povirili kroz kuhinjska vrata. Violet i teta Clancy stajale su pokraj
blagajne i nešto se došaptavale. Zach je stajao pokraj jedne od palmi i buljio. Iako
lokal nije dugo bio otvoren, već sam poznavala većinu mušterija i oni su poznavali
mene. Zvali su me mala Bitsy McDougal i nikad nisu dodavali moje udano prezime,

76
Wentworth. Mala Bitsy McDougal, otac joj je vlasnik trgovine, a mama joj je
doživjela slom živaca. Svi su znali i sve o teti Clancy i propuštali su spomenuti oba
njezina udana prezimena - Jones i Falk. Znali su za aferu s mojim tatom i kako je
ostavila Violet i pobjegla u Kaliforniju sa svojom prijateljicom Sunny. Ljudi su još
govorkali o tome kako je teta Clancy preotela Byrona ženi i kako razbacuje njegov
novac na ovaj lokal. U Crystal Fallsu su svi znali sve neugodne pojedinosti iz svačijeg
života. Ništa nije bilo sankrosanktno (tu sam riječ naučila iz rječnika prošli tjedan). Ja
sam voljela ostajati nezamijećena - to mi je bio jedini način da ikad više dobijem
svoju kćer. Sad će cijeli grad govorkati o McDougalovima i njihovom odavno
očekivanom razvodu.
Tata je provukao ruku kroz kosu. - Ne, dušo - rekao je. - Ja nikad nisam bio čitav
njezin svijet. Ne želim biti okrutan, ali nisi ni ti. Dorothy doista obožava jedino tvoga
brata. On je njezin svijet.
- To nije istina. - Bila sam u iskušenju da mu pokažem njezino pismo, da mu
dokažem da me ona voli. Da on možda nije u pravu. Ali, iznenada me svladao umor.
Nisam se imala snage natezati s njim. Ustala sam, a tata me uhvatio za ruku. Izvukla
sam je i nehotice udarila rame čovjeka za susjednim stolom. Ruka mu se trgnula, a
komadić voća poletio je u zrak i pogodio u vrat ženu koja je sjedila na drugoj strani
restorana. Ustala je, skinula komadić breskve s vrata i počela vrištati. Zach je pohitao
k njoj i ponudio joj rupčić.
- Dopustite da vam donesem desert - kuća časti - rekao je Zach onim newyorškim
naglaskom koji je tu bio jednako stran kao i njegova jela.
- Ne želim to konzervirano voće - rekla je žena - ali mogla bih kušati tortu od
limuna s marcipanom.
- Mogu vam prirediti pladanj raznih deserta. - Zach je raširio svoje lijepe tamne
oči.
- Da razmislim - rekla je žena i tapkala se po bradi. - Dobro, može. Ali, možete li
mi to dati da ponesem kući.
- Svakako. - Zach se odmaknuo i dobacio mi ubojit pogled.
- Vidi što se sad dogodilo - viknula sam na oca. - A toliko sam se trudila da
budem dobra.
- Žao mi je. Nisam mislio da ćeš tako reagirati.
- A kako bih trebala reagirati, tata?
Šutio je nekoliko trenutaka, a onda rekao: - Već sam zaprosio June.
- I kladim se da je pristala.
Porumenio je. - Gospođica Rinehart je dobra žena. Pjeva u zboru u Crkvi
prvorođenog živoga Boga.

77
 - Je li to ona u koju idu seljačine?
- Ne budi tako umišljena.
- Ali, ženiš se kršćankom koja te hoće zbog novca. Violet kaže da je to najgora
vrsta. Jer ne znaju što čine - uopće ne razumiju vlastito ponašanje. - Ušutjela sam i
rukom pokrila oči. Moja je sestrična to doista rekla, ali kad sam ja to izgovarala, nije
zvučalo tako pametno i
domišljato. Zvučalo je glupo.
- Nije ona takva. - Progutao je knedlu a Adamova jabučica mu je poskočila.
Gledala sam njegove usne i pitala se, je li poljubio June Rinehart i je li se ikad trljala
o njega u skladištu. Od same pomisli da je moj otac seksualno biće bilo mi je
nelagodno. Tatice se ne bi trebale tako ponašati.
- Ne mogu birati koga ću voljeti, dušo - rekao je.
Brada mi je zadrhtala. Okrenula sam se i odjurila u kuhinju. Kuhari su nijemo
gledali kako skidam pregaču. Onda sam je počela vrtjeti iznad glave, iznova i iznova,
sve dok bijela tkanina nije počela fijukati. Kad sam je pustila, udarila je u policu s
loncima i zatresla ih. Kuhari su uglas uzdahnuli. Mogla sam ih zamisliti na sudu, kao
svjedoke moga ispada bijesa. Ne, gospodine suče, ona je odveć luda da bi odgajala
dijete. Jennifer će biti bolje s bogatim alkoholičarima i ženskarima.
- Sranje - rekao je jedan od kuhara - prolupala je.
- Još nije - rekla je Violet ušavši u kuhinju - ali je blizu.
Gurnula sam stražnja vrata i u kuhinju je ušla zraka svjetlosti. Onda sam
zakoračila u uličicu, trudeći se da mi ne pozli od zadaha taloga od kave i kora dinje.
Čula sam korake i okrenula se. Mislila sam da je to možda Violet, ali bila je teta
Clancy. - Ulazi natrag - povikala je.
- Neću. - Odmahnula sam glavom. - Dajem otkaz.
- Ne možeš dati otkaz - nasmijala se Clancy Jane. - Ovo je obiteljski restoran.
- Ja štetim poslu - rekla sam.
- Možda ti samo treba odmor. Hej, imam ideju. Zašto ti i Violet ne biste otišle
nešto obaviti? Možete mome ljubljenom odnijeti karamel-tortu.
- Kojom prigodom? Je li Byronu rođendan?
- Ne, samo pokušavam biti prava žena. - Slegnula je ramenima i nasmijala se. -
Čini se da on to želi. I tako, da bih održala mir u kući, učinit ću to. Što misliš, hoće li
mu biti drago?
Byronova nas je recepcionistica srdačno dočekala. - Mhm, to baš izgleda slasno -
rekla je gledajući tortu koju je Violet vadila iz kutije. Ja sam otišla do kraja hodnika i
skrenula u Byronovu ordinaciju. Na polici za knjige stajale su uokvirene fotografije i
skrivale medicinsku literaturu. Dotaknula sam fotografije Byronovih kćeri, triju

78
plavookih plavuša - dvije su imale rupice na obrazima, a treća je nosila aparatić za
poravnavanje zubi. Više nisu živjele u Crystal Fallsu, bile su u Michiganu s majkom.
Byron ih uopće nije viđao.
Violet je došla iza mene i uzela fotografiju Clancy Jane. Na toj je fotografiji
njezina majka bila u tirkiznim kožnim čizmama i dugom puloveru. Noge su joj bile
tanke, ali lijepo oblikovane. Na drugoj fotografiji, snimljenoj u kapelici za vjenčanja
u Las Vegasu, Clancy Jane se smijala a Byron ju je zagrlio odostraga. Clancy Jane je
nosila trapez traperice i bijelu bluzu s izvezenim cvijećem. U kosi je nosila tratinčice.
Byron je na sebi imao prugastu golfsku bluzu i kratke hlače. Nos mu je bio izgorio od
sunca.
- Izgledaju sretno - rekla sam.
- Ali nisu - rekla je Violet. - Hajde, idemo odavde. Markirale smo iz kafića i
odvezle se ravno doma. Violet je, čim je izišla iz auta, otišla do mreže i srušila se na
nju. Rekla je da umire od žeđi. Odrasla je u prirodnu ljepoticu - imala je visoke
jagodice, guste trepavice kojima nije ni
trebala maškara, ali njoj kao da do izgleda uopće nije bilo stalo.
- Možeš li nam pripraviti nešto hladno za piće? - upitala je i ne čekajući odgovor,
dodala: - Idi nam napravi ledene margarite.
- Ali, tek je sredina poslijepodneva - rekla sam. - Ne želim postati kao Miss
Betty.
- Ona ne pije margarite, nije li tako? Prestani me tako gledati. Umirem od žeđi.
Idi i zdrobi malo leda u mikseru. I nemoj staviti previše. Nasjeci svježu limetu. Onda
uzmi Triple Sec i tekilu. Ne zaboravi staviti sol na čaše. I to one velike, za konjak. Ali
natrljaj rubove limetom pa ih uvaljaj u sol. I to ne običnu nego morsku...
- Znam kako se prave margarite - rekla sam preko ramena i odjurila u kuhinju dok
se ona ne dosjeti još neke zapovijedi. Moja bi sestrična bila dobar redatelj. Ili
general. Teta Clancy uvijek kaže da je Violet takva od rođenja. Meni se činilo da ju je
fakultet pretvorio u takvu pametnjakovićku. Bila je samo godinu dana mlađa od mene,
ali doimala se starije. No nisam joj mogla zamjeriti jer je gotovo uvijek imala pravo.
A ja krivo.
Izvadila sam mikser iz ormarića i zdrobila led točno onako kako mi je ona rekla.
Bože, da me sad vidi Miss Betty. Nikad ne bih dobila skrbništvo. Našla sam samo
jednu čašu za konjak. Podigla sam je prema svjetlosti. Violet ju je osvojila na
gradskoj proslavi. Bila je u akvariju, a u njoj je bila plava ribica. Rub je zaškripao
kad sam ga natrljala limetom, a onda uvaljala u morsku sol. Dok sam ulijevala gustu
tekućinu, pitala sam se kako nekoga poput Miss Betty - skrivenu alkoholičarku - mogu
smatrati sposobnom za odgoj moga djeteta. Iako je Claude imao isključivo skrbništvo,

79
pouzdano sam znala da Jennifer živi s njegovim roditeljima. I bojala sam se da će
zapaliti kuću cigaretom ili što slično.
Čvrsto sam stisnula oči i onda odmahnula glavom. Kad bih ovladala svojom
maštom i prestala zamišljati što bi se sve moglo dogoditi! Osim toga, da i imam
skrbništvo nad Jennifer, nema jamstva da bi sve bilo u redu. Pogledajte samo što sam
učinila u Point Minetteu. Wentworthovi je barem nisu ostavili na krovu automobila.
Oprezno sam izišla u dvorište, pokraj sjenice i do viseće mreže. Nakon što sam sjela,
pružila sam golemu čašu Violet.
- Neću dobiti vlastitu čašu? - Napućila je usta, a onda posegnula za čašom. - Hej,
da nemaš kakvih bacila?
- Draga moja, ono što ja imam nije zarazno.
- Još si uzrujana zbog tate? - Violet je nagnula čašu prema ustima i onda otpila
dug gutljaj.
- Da. - Kimnula sam glavom. - Ali, ne zadugo. Požuri i dodaj mi čašu.
Violet je obrisala usta i pružila mi čašu. - Tebi je to vjerojatno teško shvatiti, ali
čak i starci poput tvog tate imaju svoje porive.
- To ni ne želim razumjeti. - Dograbila sam čašu i dobro potegnula.
- Možda čak i nije riječ o seksu. - Violet se protegnula i promrdala nožnim
prstima. - Možda stricu Albertu treba netko da se brine za njega. Tako njegov naraštaj
razmišlja. Treba im kućanica, a ne ljubavnica.
- Ne vjerujem da moj tata ima... privatni dio.
- A kako si onda ti došla na svijet? - Violet se nasmijala i gurnula nogom. - Čuj,
možda je samo htio dobru kršćanku.
- Moja je majka svake nedjelje išla u crkvu.
- Da, išla je, ali joj misli nisu bile s Isusom. - Violet se uspravila i ponovno uzela
piće. - Možda misli da crkvenjakinji može zapovijedati.
- Onda je glup. Jesi li ikad vidjela da muškarac zapovijeda kršćanki?
- Pa, nisam, ne osim ako je u ruci imao bič.
- Moj tata to nikad ne bi učinio.
- Dovoljno je da citira Rutu - »tvoj narod bit će moj narod« i tako dalje. - Violet
se nasmijala. - S tvojom majkom to nije mogao. Teta Dorothy je nosila hlače u vašoj
obitelji i to ne možeš poreći.
- I gle što se dogodilo. - Spustila sam glavu i suza mi je kapnula na ruku.
- Joj, nemoj mi se sad tu raspasti! - Violet se nagnula naprijed i potapšala me po
ruci. - Znam što ćemo. Ostavimo ovo domaće piće i pođimo u obilazak barova.
- Znaš da to ne mogu.
- Ali, ovo je hitno. Stric Albert se ženi glupačom.

80
 Na kraju smo zaključile da nam se ne da presvlačiti. Sjedile smo i pijuckale onu
margaritu dok je oko nas padao mrak. Pojavile su se krijesnice i žmirkale oko nas, a iz
daljine sam čula kako se djeca igraju. Byronov MG pojavio se na prilazu. Odmah za
njim zaustavila se teta Clancy u svome volvu. Ni ona nas nije vidjela. Dok se penjala
uz stražnje stube, Byron joj je otvorio vrata. Privukao je tetu Clancy u naručje, a ona
je zahihotala kao mlada djevojka. Jednom davno previše je pila, ali to je prevladala. I
gostionica joj je pomogla. Nije lako biti udana za liječnika. Ali, nije uopće lako biti
jedna od žena iz obitelji Hamilton.
- Pogledaj kakvi su, kao golupčići. Možda ispričaju svoju priču časopisu za
domaćice. - Violet je prezirno frknula. - Brak spašen tortom s karamelom. Nije li to
nevjerojatno glupo?
Nisam se htjela prepirati pa sam samo nešto promrmljala. Onda sam se pustila i
pomislila da moram nabaviti taj recept.

PISMO IZ BOLNICE CENTRAL STATE,

??? srpnja 1973.

Draga Bitsy,

Ne znam točan datum jer se televizor pokvario, a bez mojih omiljenih emisija
svi mi se dani slijevaju u jedan. Osim toga, Albert mi je donio knjigu »Ralje« i tako
sam se uživjela da sam izgubila osjećaj za vrijeme. Ali, nešto sam smislila. Počni
pisati pisma važnim ljudima i objasni im što ti se dogodilo s Jennifer. Ja sam pisala
Prvoj dami, a ozbiljno razmišljam da pišem Jeanne Dixon, da vidim što te čeka.
Osim toga, mislim da bi morala početi pisati pisma Jennifer kako bi te ona
upoznala. Nemoj ih slati poštom jer je premalena da shvati što se dogodilo, a osim
toga, Miss Betty će ih jednostavno baciti. Ili te optužiti za ometanje. To se može
dogoditi. Jedna moja prijateljica tu u bolnici za to je optužena - bila je zaljubljena
u svojeg ginekologa i bombardirala ga je pismima, čak ga je pokušala i ubiti i sad
zajedno sa mnom plete košare. Ali, ti samo piši pisma svome djetetu jer te ona
jednog dana željeti znati istinu. Sad moram ići. Dolazi sestra. Ljuti se na mene zbog
malog incidenta od neki dan. Jedan od bolesnika, neki stari shizofreničar, pokušao
me uhvatiti za grudi. Ja sam ga bocnula svojom olovkom, a on sad posvuda priča da
ima trovanje olovom. Doduše, vrh mu se doista odlomio pod kožom. Ali, žena se ima
pravo braniti. I ima pravo pisati pisma. Voli te mama.

81
 PISMO BITSY WENTWOPTH,
214 Dixie Avenue Crystal Falls, Tennessee
15. srpnja 1973.

Draga Jennifer,

Odveć si mala da bi mogla čitati ovo pismo, ali jednog ćeš dana željeti
postavljati pitanja, a ja možda neću biti tu da na njih odgovorim. Ma što ti baka
Wentworth govorila, ja te nisam svojevoljno ostavila. Tvoj tata i Miss Betty su me
htjeli staviti u zatvor, a tada mi se nije činilo da bih te mogla dobiti preko suda.
Dakako, sad sam pametnija. Nemam novca za odvjetnike, ali pokušavam sve što
mogu da te dobijem natrag. Samo za to živim. Ma što se dogodilo, uvijek ću te
voljeti. A ti ćeš mi se jednog dana vratiti. Uvijek te voli tvoja mama.

ROWAN, VAN CLEAVE, HARLOIV I GRIFFIN, PLLC ODVJETNICI

600 First Avenue Crystal Falls, Tennessee

OSOBNO I POVJERLJIVO,
30. srpnja 1973.

Lillian Beatrice »Bitsy« Wentworth, 214 Dixie Avenue Crystal Falls, Tennessee

Poštovana gospođo Wentworth,

Sva pisma gospodinu i gospođi Claude E. Wentworth III., g. Claudeu E.

Wentworthu IV. i Jennifer Wentworth (»klijenti«) odmah moraju prestati. Ako se
nastavi ometanje klijenata, poduzet ćemo daljnje korake.

S poštovanjem,
Arthur P. Van Cleave III.

Kopije: G. i gđa Claude E. Wentworth III., G. Claude E. Wentworth IV., gđa

Dorothy H. McDougal, gđa Byrona Falka

SNIMLJENA PORUKA PAT NIXON

82
 Dorothy Hamilton-McDougal, Bolnica Central State, Nashville, Tennessee,
1. ili 2. kolovoza, 1973.

Draga Pat,

Sestre mi više ne daju olovke pa ne mogu pisati pisma. Dale su mi umjesto toga
ovu napravu za snimanje i obećale da će vam poslati kasetu. Ne bi je smjele slušati.
Nadam se da neće. Možda misle da ću odmotati vrpcu i objesiti se - nisu mi osobito
sklone. Ali, pustimo to, dosta o meni. Htjela sam vas malo razvedriti sad kad vam je
muž svaki dan na vijestima. Kao da je još jučer potpisivao ugovor na 769 milijuna
dolara - nešto u vezi s kultiviranjem oružja, što zacijelo nije nimalo nalik
kultiviranju orhideja. A onda odjedanput govori ljudima neka uzmu svoje sudske
naloge i gurnu si ih znate već kamo. Sigurno bi mu bilo najdraže da nikad nije čuo
riječ Watergate. Ponekad i ja to poželim jer saslušanja prekidaju moje omiljene
emisije na televiziji.
Od mojeg posljednjeg pisma, na koje niste odgovorili, pratim svjetska zbivanja.
Možda jesam luda, ali nisam glupa. I neki vrlo pametni ljudi bili su ludi. Čak i
mjesto poput ove bolnice dobiva novine i ima televiziju pa znam što se Dicku
događa u Washingtonu. Moj muž Albert nije republikanac, a nije ni psihijatar.
Pojma nema o ženama a ipak je ženskar, a ja sam sad strpana u ovu ludnicu. Stavio
me ovamo običnim potpisom. Bilo je grozno, Pat. Nekako mi je prirodno da vas
zovem Pat - ili bi vam možda bilo draže Patty - iako se nikad nismo upoznale.
Mislim da bismo se svidjele jedna drugoj. Obje smo u vlasti moćnih muškaraca.
Dick uza se ima Republikansku stranku - ili ju je barem imao - a čini se da moji
psihijatri na svojoj strani imaju cijelu Elektru. Toliko struje troše na mene.
Ne znam gledate li u Bijeloj kući Javnu televiziju. Ako imate, pokušajte
pogledati reprizu emisije o mačkama. U njoj su govorili o mužjacima i o tome kako
u jednoj noći mogu oploditi desetke mačaka. Da bi došao do ženke, mačak će se
izložiti opasnosti od pasa i prometnih autocesta. A ona će ga čekati u nekoj rupi.
Ali, ako se tjera, a neki drugi mačak prvi dođe do nje, podići će rep i čučnuti. I
zamijaukati. »Mijau!« Ako mačke imaju takve potrebe, zašto ne i Don Juan? Zašto
ne i Albert? Razlikuju li se ljudi baš toliko od životinja? Možda ne. Ne znam. I ne
pitam.
Liječnik traži da gledam mrlju od tinte i kažem mu što vidim. Vidim penis
veličine palca. Ili je to možda palac veličine penisa. Ne znam. Mogla bi to biti i
kokoš. Kukuriku! Ali, to ne kažem. Nije lijepo, a osim toga, ne smiješ reći što doista

83
misliš, neovisno o tome jesi li u ludnici ili kod frizera.
I tako buljim u mrlju. Pa kažem: »Vidim zgodnog zečića. A ondje vidim cvijet.«
Ne spominjem pčelu u cvijetu, a još manje trnje i grinje. Ne spominjem zečićev
spolni organ, koji se vuče za njim kroz kupusište. Zeko, zeko, baš ti je velik. Zapravo
i ne znam imaju li zečevi spolne organe. Ali ne pitam i ne razmišljam o tome.
Zacijelo mislite kako sam prosta. Dopustite da objasnim. U ovoj ludnici nisam
izgubila samo lijepe manire. Ali, čim budem na slobodi, vratit ću ih. Za tili čas.
Ulijevat ću čaj gospođama iz crkve. Baptisticama u Crystal Fallsu to se mora
priznati - bit će ljubazne prema meni iako me ne vole. I to ne zato što se boje božje
srdžbe, nego zato što ne žele da ih ljudi ogovaraju i kažu kako nisu dobre kršćanke.
Pat, ovdje moram prekinuti jer sestra ide ravno prema meni. Ali, bilo je ugodno
čavrljati s vama. Vaša prijateljica, Dorothy McDougal.

Sestra je rekla Dorothy da je Albert čeka u sobi za posjete i dodala: - Nije li to

krasno, Dorothy? Dođite i sjedite za stol za kartanje sa svojim mužem.
Dorothy je sjela, prekrižila ruke i kimnula Albertu. Sunčeve zrake obasjavale su
joj ruke. - Oni kažu da je ovo stol za kartanje - rekla mu je - ali nam ne daju karte zbog
oštrih rubova. Ovdje ne možemo igrati remi. Jedna od nas luđakinja mogla bi si
prerezati grkljan asem srca.
Albert se trgnuo. Imao je podočnjake, ali ni jedne sijede vlasi na glavi. Dorothy
je podigla ruku i zagladila svoju kosu. Da u ludnici barem postoji frizerski salon!
Kosa joj je posve posijedila od šoka što je tu. Možda bi mogla nagovoriti Alberta da
joj prokrijumčari boju.
- Zdravo, Dorothy - rekao je Albert. - Izgledaš... - Prekinuo se kao da traži pravu
riječ. - Smireno - rekao je na kraju. Onda je posegnuo u džep i izvadio dugu plavu
omotnicu. Dorothy je pomislila da izgleda kao ono što ti auto-klub pošalje prije nego
što kreneš na put. Ali, sprijeda je pisalo »odvjetnik«. Dorothy su pale na pamet dvije
stvari. Prvo, da je uzeo odvjetnika kako bi je izvukao iz te odvratne ludnice. Drugo, da
je uzeo odvjetnika kako bi se pobrinuo da ona nikad ne izađe. Prema nelagodi na
njegovu licu zaključila je da je riječ o potonjem. Došlo joj je da skoči na njega i
počne mu čupati kosu, ali znala je da bi je onda poslali na hidro-terapiju i elektro-
šokove. U ludnici ne smiješ govoriti glasno ni činiti išta čime bi privukla pozornost.
Najbolje je biti što neprimjetnija.
- Znam što si smislio i to ti neće upaliti - rekla je blago, ali je stisnula šaku kako
bi mu pokazala da misli ozbiljno. - Pobjeći ću odavde i naći te. Nema tog mjesta na
kugli zemaljskoj gdje bi se mogao sakriti.
- Što to, draga? - Albertova je ruka odskočila od plave omotnice kao da ga je

84
ubola. Jedna od sestara podigla je pogled s papira na kojem je nešto pisala. Dorothy
se usiljeno nasmiješila. Sestra se vratila pisanju. Albert se doimao rastrojeno, kao da
je i on pacijent. Stalno je provlačio prste kroz kosu.
- Već sedam godina ne živimo u pravom braku - rekao je.
Dorothyn je glas bio leden, ali se i dalje smiješila. - Ne baljezgaj - rekla je. -
Kakve veze naš brak ima s tim što sam ja ovdje?
Albertu se niz čelo cijedio znoj, a obrazi su mu malo pozelenjeli, kao da će
povratiti.
Dorothy se na trenutak upitala što jede sad kad mu ona ne kuha. - Kada si postao
tako okrutan? - Oči su joj se napunile suzama, ali ih je brzo obrisala.
- Šećeru...
- Ne zovi me tako! - Brzo se stišala. - Ako to nije okrutno, to da me želiš zauvijek
ostaviti ovdje, onda ne znam što jest okrutno. Bila sam dobra. Trudim se da ozdravim.
Već si jednom potpisao papire i ja sam ti oprostila, ali neću ti dopustiti da to ponovno
učiniš.
- Čekaj malo. Da te ostavim ovdje? Kako to misliš, šećeru? -Čeljust mu se
opustila. Razrogačio je oči.
- Ovdje! - povikala je, a sestra je ponovno podigla pogled. Dorothy joj se široko
nasmiješila i sklopila ruke ispod brade.
- Ali, ali... - promucao je Albert.
- Zatvori usta - prasnula je Dorothy. - Izgledaš kao zlatna ribica. I to velika,
debela i ružna. - I doista tako izgleda, pomislila je. Izgleda točno kao one ribice koje
je nekoć prodavao
u trgovini, one prozirne kojima vidiš govnašce unutra, svijeno kao opruga.
- Zbunjen sam. - Protrljao je tjeme.
- Kao i obično. - Dorothy je zakolutala očima.
- Smiri se, Dorothy.
- Jesam smirena.
- Što to govoriš o potpisivanju papira?
- To pokušavaš izvesti. - Pogledala je njegov sako i zgužvane papire koji su virili
iz džepa.
- Pogrešno si shvatila, Dorothy. Papiri u mojem džepu nemaju nikakve veze s
tvojim boravkom ovdje.
- Nemaju?
- Ma ne. - Izvukao je plave papire i gurnuo joj ih u ruke te ponovio da ništa ne
pokušava izvesti. - Ne namjeravam te zadržati tu. To su samo papiri za razvod.
Samo? Dorothy se stisnulo grlo. Nije mogla ni izgovoriti ni misliti tu riječ. Morat

85
ću je pjevati, pomislila je, kao Tammy Wynette (r-a-z-v-o-d). - Onesvijestit ću se -
povikala je i počela mahati rukama. Jedno je naučila u bolnici - ako se ponašaš kao da
ti se vrti u glavi, kao da ti se možda upalilo unutarnje uho, sestre će te ostaviti na miru.
Ali, muškarci uvijek padaju na to. Ustala je i posrnula ulijevo, Albert je spremno
raširio ruke i uhvatio je dok je glumila da pada.

BITSY

Potkraj ljeta počela sam proučavati riječi na »L« u rječniku, ali kad sam došla do
riječi »ljubav«, preskočila sam je. Jer više nisam znala što znači. Tata je otišao u
Meksiko da se na brzinu razvede. Mama mu je, u rijetkom trenutku lucidnosti, rekla
neka »ide s Bogom«, neka je prestane gnjaviti i neka gnjavi neku drugu. Otišla sam je
posjetiti, a dok me nije bilo, teta Clancy je otišla u frizerski salon. Čula je kako
gospođe razgovaraju o Miss Betty, koja je također onamo navraćala. Čini se da je
neprestano ogovarala Jenniferine dadilje. Otjerala ih je već dvadeset pet. Claude je
stanovao iza kuće - u kućici uz bazen - ali nije imao nikakve veze s Jennifer, što mene
nije nimalo iznenadilo. Sad Wentworthovima nije bilo lako pronaći nekoga tko će se
odreći vlastitog života i raditi za njih dvadeset četiri sata na dan za minimalnu plaću.
Miss Betty je čak morala povesti Jennifer u salon. Mojoj je malenoj bilo dvadeset
mjeseci - samo što nije navršila drugu godinu, koju svi smatraju groznom. Teta Clancy
je rekla da frizerka nije mogla prestati govoriti o tome kako je to bilo strašno. Miss
Betty nikome nije dopuštala da je prekori pa je tračala na sve strane, jela što je god
htjela i spavala gdje joj se prohtjelo. Zaboljelo me srce kad sam se sjetila kako sam
pomnjivo slijedila sve savjete dr. Spocka.
Gospođe su rekle i to da se Miss Betty žalila svakome tko ju je htio slušati da
mora propuštati partije bridža i domjenke, a Chick ne može igrati golf. Uglavnom, tad
im je valjda toliko dozlogrdilo da su pitali može li Jennifer biti kod mene. Toliko su
bili očajni. Samo na jedno poslijepodne, i kad je nazvala, Miss Betty je zahtjevala da
me netko nadgleda. Byron i teta Clancy su rekli da će me oni nadgledati.
Očajnički sam željela ponovno uspostaviti odnos (znala sam da će doći trenutak
kad će mi zatrebati te riječi) sa svojom kćeri, ali nisam znala kako bih počela. Nisam
je vidjela od onog dana u Mississippiju. Pokušavala sam. Svaki bih se dan provezla
pokraj kuće Wentworthovih, ali njihovo je dvorište uvijek bilo besprijekorno i prazno.
Ni po čemu se nije vidjelo da tu živi dijete.
Kad se Claudeov otac pojavio u Ulici Dixie 214, nosio je Jennifer u naručju.
Suzdržala sam se i nisam pojurila prema njima da uzmem malenu u naručje. Mirno

86
sam stajala u hodniku s Byronom i tetom Clancy. Jennifer je na sebi imala ružičasto
odjelce i zlatnu narukvicu sa srcem. Tiho me promatrala dok joj je duda poskakivala u
ustima. Dobacila mi je preziran pogled, a onda zaronila lice u Chickovu golfsku
majicu. Podigla je ručicu i skinula mu bijelu kapu na kojoj je pisalo »Crystal Falls
Golf & Country Club«.
I dalje je držeći u naručju, Chick je razmijenio nekoliko uljudnih rečenica s
Byronom, ali nije htio pogledati ni mene ni tetu Clancy. Onda je spustio Jennifer na
pod i krenuo van, obećavši da će se vratiti za nekoliko sati. Kad su se vrata zalupila,
Jennifer se bacila na njih i počela vrištati. I nakon dva sata još je bila histerična. Teta
Clancy i ja sve smo pokušale. U očajanju smo izvadile Violetine Zlatne knjige i
pokušale joj čitati, ali Jennifer je poderala stranice. Onda je odgurnula knjige,
potrčala prema vratima i lupala po njima. - Tata - zavijala je i gledala praznu ulicu.
Ja sam otrčala u kuhinju, ulila sok od jabuke u plastičnu čašu, vratila se i
ponudila je svojoj kćeri.
- Ne! - Jennifer je napravila grimasu i udarila me u ruku tako da je sok poletio u
zrak.
- Ka-ka - vrištala je Jennifer. Onda je zgrabila vlastitu kosu i počela je čupati s
korijenom kao što je nekoć činila moja majka.
- Uskoro će prijeći na obrve - rekla je Clancy Jane.

OD CLANCY JANE FALK,

21. kolovoza 1973.

Draga Violet,

Pokušala sam te nazvati u dom, ali tvoja cimerica uvijek kaže da si u knjižnici.
Iako si otišla prije samo tjedan dana, strašno mi nedostaješ. Osim toga, Jenniferini
posjeti ne idu dobro. Čim je Chick ostavi, zavuče se pod sofu i ostane ondje dok ne
čuje njegov automobil. Onda se izvuče sva raščupana, uvijek s dudom u ustima, i
pojuri da se baci djedu u naručje.
Bitsy je otišla do Albertove trgovine da kupi nekoliko igračaka, ali su joj rekli
da je Miss Betty kupila sve lutke i ostale igračke dostupne na tržištu. Budući da će
Jennifer navršiti 2 godine 31. prosinca, Byron misli da je dovoljno stara da počne
učiti o prirodi. Ne mislim pritom na ptičice i pčelice, nego na dar koji se ne može
kupiti novcem, kao što su imena stabala, ptica i cvijeća. Rekao je da na to treba
gledati kao na intelektualno obrazovanje koje će biti protuteža odgoju kojem je
izložena kod Miss Betty. To je žalosno ali točno. Ta žena čini sve što može da

87
pretvori Jennifer u razmaženu malu WASP-ovku. Danas se, primjerice, malena
pojavila sa zlatnom narukvicom, dijamantnim naušnicama i Puccijevim odijelcem.
Ne, ne šalim se. Bitsy kaže da je gospođa Wentworth vjerojatno platila svojoj
krojačici da sve njezine stare haljine pretvori u odijelca i bluze za malenu.
Bitsy se silno uzrujava zbog takvih stvari. Ali, ima sreće što Wentworthovi
dopuštaju te posjete. Dakako, oni nas i nju samo iskorištavaju kao dadilje, ali i to
je neki početak. Vodim evidenciju o posjetima kako bih mogla pokazati sudu koliko
smo pouzdani kad i ako budemo tužili Claudea. Ali, moram paziti na Bitsy. Neki dan
je pokušala »slučajno« proliti sok od grožđa na ono Puccijevo odijelce. Bitsy je
odveć impulsivna, samoj je sebi najgori neprijatelj. Byron kaže da je nezrela za
svoje godine. I da joj moramo oprostiti zbog mladosti. Tko zna? Možda prevlada
svoje genetsko nasljeđe, iako su joj roditelji kralj i kraljica loše prosudbe. Ali, ima
Bitsy i nešto od Miss Gussie. Možda odraste u jaku i zanimljivu ženu. Tu i tamo joj
u očima nazrem inteligenciju. Doduše, možda je to samo odraz. Isto tako bi mogla
završiti kao prodavačica Avonovih proizvoda. Premda je Mary Kay više u njezinom
stilu. Lako ju je zamisliti kako izlazi iz ružičastog automobila, kuca na vrata i
šminka mušterije, širi kreme za lice i površnost kamo god ode. No, i to netko mora
raditi. Možda nam da popust. Voli te mama.

CLANCY JANE

Jenniferini su posjeti bili sporadični i ovisili su o društvenom životu

Wentworthovih. Jednog vikenda je Chick donio malu kod Clancy Jane i spomenuo da
on igra golf, a Betty bridž.
- Ne morate se žuriti - rekla je Clancy Jane dok ga je pratila prema vratima. Ona i
Bitsy su u knjižnici mnogo čitale o prirodi i jedva su čekale da malenoj počnu nešto
pokazivati. Nagovorili su Jennifer da iziđe u dvorište, ali kad su je htjele staviti u
kolica, stisnula je šake i počela ih udarati. Kad su je napokon smjestile, brzo su
hodale tako da se malena morala držati za prednji dio kolica dok joj je kosa lepršala
na vjetru. Nakon nekog vremena, Clancy Jane joj je počela pokazivati oblake, ali
Jennifer je na to samo iščupala pramen vlastite kose. Brzim su korakom obilazile
četvrt i Clancy Jane je počela pokazivati ptice, ali kad ju je pogledala, vidjela je da je
Jennifer zaspala. Bitsy je predložila da odustanu od prirode i da je umjesto toga uče
kako se zovu pojedine vrste laka za nokte. Mogle bi uzeti njezine bočice sa živopisnim
imenima: »Šećerni pamuk«, »Nar«, »Grožđani poljubac«.
Bitsy nije znala nabrojati predsjednike države po redu, ali znala je ime i

88
proizvođača svakog ruža i sjenila, šampona i regeneratora. I ne samo to, nego je imala
i vrlo izražena stajališta. »Preli« je za dječake, »Suave« za škrtice, a »Breck« za malu
djecu. Stoga nije čudno da su je neki smatrali površnom i plitkom. Ali, bila je i bistra.
Nije ona bila kriva što je ispala
mješavina Dorothy i Alberta. Ti su loši geni bili otporni i trajni - Byron ih je
usporedio sa zadahom skunksa. Kad je to rekao, Clancy Jane se samo nasmijala, ali
tek je poslije shvatila da je govorio i o njezinim genima.

PISMO IZ BOLNICE CENTRAL STATE,

31. kolovoza 1973.

Draga vještice Betty,

Bitsy me danas došla posjetiti i dobro joj ide, hvala na pitanju. Slučajno je
spomenula da je njezin i Claudeov razvod danas postao pravomoćan. Pogodi čiji
još? Ne, ne moj i Albertov, nego Elvisov i Priscillin. To znam jer sam pročitala u
novinama. Baš je neobično da slavan čovjek poput njega nije pokušao zadržati Lisu
Marie. Ostavio ju je Priscilli jer djeca trebaju svoje majke. Prošla je već puna
godina otkako si ukrala moju unuku. Pazim ja na te stvari. Nemoj se iznenaditi ako
dobiješ prijekorno pismo iz Bijele kuće. Dorothy.

BITSY

Ponedjeljak ujutro, kad sam išla na posao, zastala sam pred trgovinom Marshall i
zagledala se u izlog. Miss Betty je tu trgovinu smatrala bijednom, ali jedino su tu
prodavali čarapice za sandale. Osim toga, Marshallovi su poslovali s bankom
Wentworthovih pa je Miss Betty morala ondje kupovati ogrtače, pulovere i haljine,
koje bi zatim odmah dala svojim dvorkinjama. Ona ni mrtva ne bi nosila ništa što nije
od kašmira. Ali, ja sam smatrala da imaju prekrasnu odjeću, iako sam si mogla
priuštiti jedino da gledam u izlog. Iskreno govoreći, torbice su me zanimale mnogo
više nego muškarci. Srce mi je još uvijek bilo zaleđeno. Bila sam prilično sigurna da
nikad neću naći nikoga tko bi me volio nakon onoga što sam učinila. Ali, torbice nije
zanimala moja prošlost. Osobito ako bih ih kupila za nekoga drugog.
U desnom kutu izloga vidjela sam zgodnu torbicu s drvenom ručkom i zlatnom
kopčom. Na samoj torbici, koja je nalikovala na košaru za piknik, bio je naslikan
gradić. Slikar je napisao Strawberry Fields s jedne strane, a Nonvegian Wood s druge.

89
Bila je tu i crkva St. Paul's. Očigledno je bila riječ o Beatlesima, ali inače nisam
znala gdje je to i postoji li uopće takav grad. Cijena je bila diskretno izložena - 59
dolara i 99 centi, cijelo malo bogatstvo. Kod njih bi ti nešto pričuvali jedino ako bi
im platio najmanje 10 dolara unaprijed, a ja sam imala samo koliko mi je trebalo za
objed. Dakako, mogla sam besplatno jesti kod tete Clancy, ali ta mi hrana nije
odgovarala. Znala sam da bi se mojoj teti silno svidjela ta torbica - Beatlesi su se
raspali prije tri godine, ali je ona redovito slušala njihove stare ploče. Najdraža joj je
pjesma bila »Strawberry Fields Forever«. Rođendan joj je upravo prošao, ali ta bi
torbica bila sjajan dar za Božić.
I tako sam odlučila preskočiti objed. Ušla sam i upitala gospođu Marshall bi li mi
pričuvala tu torbicu za pet dolara. Odmahnula je glavom i rekla: - Žao mi je, to se
protivi našim pravilima. - Onda je suzila oči i upitala me: - Osim toga, što bi ti s
takvom torbicom?
- Nije za mene - objasnila sam, a obrazi su mi gorjeli. Pitala sam se, je li tako
odbojna zbog Miss Betty ili je samo loše raspoložena. Vratila sam se u gostionicu,
popila šalicu kave, a novac za objed strpala u džep. Zaključila sam da ću za dva
tjedna imati dovoljno novca za predujam.
Svaki dan nakon svoje smjene zastala bih pred trgovinom samo da gledam tu
torbicu.
Katkad bih je gledala dvaput na dan. Dva tjedna nisam objedovala, a kad sam
uštedjela dvadeset dolara - više nego dovoljno za predujam - odjurila sam do
trgovine. Ali, torbice više nije bilo. Na njezinom je mjestu stajala poluodjevena lutka
s kukičanom kapom u stilu Ali McGraw. Gospođa Marshall se pojavila u izlogu sa
šalom s resama i počela ga omatati oko lutkinog vrata. Pogledala me i namrštila se.
Nadajući se da nije prodana, ušla sam u trgovinu i pitala za torbicu, spominjući da
sam spremna uplatiti velik predujam u gotovini. - Žao mi je, ali ta je torbica jutros
prodana. Bila je unikat - rekla je. - Naručila sam drugu, s ulicama Crystal Fallsa.
Koliko mi možeš platiti?
- To me ne zanima. - Odmahnula sam glavom i zahvalila joj se, pokušavajući
prikriti razočaranje. Tjedan poslije sjedila sam u kuhinji tete Clancy i čitala
Democrat. Na šestoj sam stranici vidjela onu torbicu u ruci gospođe Core Smith,
nastavnice domaćinstva koja je te godine odlazila u mirovinu zbog parkinsonove
bolesti. Njezine su učenice skupile novac i kupile joj torbicu. Gospođa Smith je
podigla torbicu u zrak i ponosno se smiješila. Uzvratila sam joj osmijeh.
Sljedeći put kad je Chick ostavio Jennifer - mislim da je on išao na golfski turnir,
a Miss Betty je kod kuće igrala bridž - povela sam je u vrt tete Clancy. Vrt je bio
bujan i čaroban, mješavina povrća, ljekovitog bilja i cvijeća. Teta je bila na drugom

90
kraju vrta, miješala je zdrobljene ljuske jaja i krv i to ukopavala u zemlju. Uvijek je
govorila da su njezine rajčice i tikvice tako velike jer se hrane životinjskom hranom.
Ispod plavih zumbula bi stavila zahrđale čavle. Ružičaste nije dirala. - Moji dječaci i
djevojčice - tako ih je zvala. Vrt je dobro mjesto za dijete. Dok je Jennifer dirala
okru, ja sam pričala priču o Majci prirodi, kako nam šalje sunce i kišu i pomaže
povrću da raste. Jennifer kao da me nije shvaćala. - Mama Wen'wurf - rekla je,
pokazujući mi okru.
- Ne, ja sam tvoja mama - rekla sam. - Znaš li reći mama? Jennifer je odlučno
odmahnula glavom. Sagnula sam se da je poljubim - kosa joj je mirisala na sunce i
šampon (Wentworthovi nisu rabili »Breck«). Jennifer mi se izmigoljila i posegnula za
klipom kukuruza. Ručicama je stisnula ljuske i otrgnula ih, otkrivajući svilene vlasi i
sitna zrna.
- Uuu - rekla je, pokazujući ih. Kleknula sam i zagrlila je, ali me ona odgurnula.
Narančasta perzijska mačka tete Clancy istrčala je iz grma u vrt. Kad me vidjela, Pitty
Pat je pojurila kroz rajčice, pokraj kukuruza pa do mene kako bi se trljala o moje
noge. Podigla sam mačku u naručje.
- Barem me ti voliš - rekla sam joj, a onda se osjetila glupo što razgovaram s
mačkom pa sam je spustila. Na drugom kraju vrta teta Clancy je podigla glavu.
- Nemoj da ti bude nelagodno - rekla je. - Ja stalno razgovaram s Pitty. Dobro
sluša. Bolje nego muževi i kćeri. Bolje nego Bog. Zato samo lijepo i dalje pričaj s
njom.

Srdačno vas pozivamo da sudjelujete u Kristom blagoslovljenoj bračnoj sreći

gdice June Mae Reinhart i g. Alberta Franklina McDougala 22. rujna 1973. u dva
poslijepodne u Vrtu molitvi Crkve preporođenog živoga Boga, Old Nashville
Highway, Crystal Falls, Tennessee

Prijam slijedi odmah nakon vjenčanja u Dvorani Isus je Gospodin.

- Što je to »Kristom blagoslovljena bračna sreća«? - upitala sam tetu Clancy

držeći pozivnicu.
- Ne znam i nadam se da nikad neću ni doznati - rekla je. Izišla je u stražnje
dvorište i počela skupljati zelene orahe koji su pali oko sjenice. Bio je početak rujna i
dani su postajali kraći. Ali, ljeto je još bilo u zraku, još je bilo pomalo vruće. Nije
bilo nikakve naznake da slijede hladniji dani. Spoj vrućine i maminog i tatinog
meksičkog razvoda doveo me na rub živaca.
Otišla sam u susjednu kuću i zatekla brata u kuhinji, okruženog papirićima - kad je

91
dobio pozivnicu, poderao ju je napola, a onda svaku polovicu na sitne komadiće. Kad
me ugledao, provukao je prste kroz kovrčavu plavu kosu. Sad mu je bila do ramena.
Nikad ne biste pogodili da je bio marinac.
- Naš je tata gad - rekao je. Njegova žena Earlene pojavila se na vratima u
tijesnim trapericama i majici bez rukava. U ruci je imala ruž i nanijela ga je ne
gledajući u zrcalo. Ukrala je mog brata od njegove vijetnamske žene Sloopy i
njegovog sina Christophera. Oni su sad živjeli u Kaliforniji, blizu njezinih rođaka.
Earlene je potapšala svoju pamučastu kosu i zauzela pozu, držeći ruž kao oružje.
Pouzdano sam znala da koketira s Mackovim radnicima kad misli da je on ne vidi.
- Kakvo je to smeće? - Namrštila se gledajući poderani papir.
- Moj tata se ženi - rekao je Mack.
- E, taj ne gubi vrijeme. - Earlene je zakolutala očima, a onda je prišla Macku i
zavukla mu prste ispod majice. - Ne bih voljela da ja moram to priopćiti tvojoj mami.
Kad je Violet te večeri došla kući iz Knoxvillea, teta Clancy i ja bile smo u
kuhinji i spremale rajčice s orasima. Posvuda su bile staklenke i poklopci. Na
hladnjaku je bio mali radio. Slušale smo postaju NPR. Najavljivali su glazbu. Domalo
su prostoriju ispunili umirujući zvukovi Debussyja.
Violet je spustila kovčeg i pogledala ploču od plutovine. Zaškiljila je kad je
ugledala pozivnicu, koja je izgledala kao foto-kopija zamrljana ljubičastom tintom.
Violet je napućila usta. - Kakvo ime za crkvu! Gospođica June očigledno pripada
nekom kultu.
- Ne, to ti je samo jedna od onih čudnih religija - rekla sam i podigla poklopac s
lonca. Podigla se para i na trenutak mi zamaglila vid.
- Hoćeš li bojkotirati veliki događaj? - upitala me Violet.
- Voljela bih, ali to ne bi bilo u redu. - Vratila sam poklopac i otišla do ploče.
Poravnala sam pozivnicu.
- U redu? - Violet je zinula tako da su joj se vidjele srebrne plombe. - Što te briga
je li u redu ili nije?
Teta Clancy je uzela hvataljke a onda ih zadržala u zraku kao da se sprema nekoga
uštipnuti. - Tvoj mi otac nikad nije bio jasan. - Mahnula je hvataljkama. - Uvijek mi se
činio tako...
- Kao papučar? - pomogla joj je Violet.
- Točno - rekla je teta Clancy. Spustila je hvataljke i nastavila vaditi staklenke. -
Ali, obično upravo ti tihi tipovi, kukavice, učine najokrutnije stvari - dodala je. -
Teško da možeš pasti niže nego da ženi koja je u toj ustanovi doneseš papire za
razvod.
- Meksički razvod je bio još gori - rekla sam i vratila se štednjaku.

92
 - Je li uopće zakonit? - Violet je zijevnula. - Znači, svakako ideš?
- Naravno. - Obrisala sam ruke o pregaču, na kojoj je ostala crvena mrlja. - On
mi je tata, makar se ženi čudakinjom.
- Pa, vidjela sam je - rekla je teta Clancy. - Ne bih je nazvala čudakinjom, samo
se doima doista staromodno.
- Tetak Albert je oduvijek bio sklon čudnim ženama - rekla je Violet.
- Nadam se da mene ne uključuješ u njegov harem - rekla je teta Clancy i spustila
hvataljke.
- Zašto ne? - Violet je slegnula ramenima. - Bila si u njemu.
- Na dvije sekunde - nasmijala se teta Clancy. - Ako i toliko.
- A evo nas, šest godina poslije, i još uvijek osjećamo posljedice. - Violet je
uzdahnula. Uzela je rajčicu i držala je na dlanu. - Krivi su elektro-šokovi. Oni su joj
izbrisali pamćenje. Jesi li znala da električni impusli izazivaju grčenje?
Clancy Jane je razrogačila oči. Uzvratila sam joj pogled. Iako joj je bilo trideset
pet - dakle, gotovo je bila sredovječna žena - katkad se doimala mlado, s onim sitnim
prćastim nosom i napućenim usnama. Kosu, koju sam joj nedavno obojila, skupila je u
labavu punđu. Nekoliko joj je pramenova padalo niz lice. Imala je plave starinske
naočale koje su skrivale njezine lijepe oči.
- Jesam li ti ikad pričala o djevojci koja je imala napadaj s grčevima? - upitala
me Clancy. - Bila je hipi na Haightu. Dokopala se lošeg tripa. Dogodilo se to pred
trgovinom gdje su prodavali lule i slično - ruke su joj sa savile u zglobovima i trzale
pod bradom, oči su joj se okrenule tako da su se vidjele samo bjeloočnice. Mjehur joj
je popustio pa se popiškila. Na pločniku se širila mokraća.
- I što joj se dogodilo? - upitala sam.
- Ne znam. Došla je hitna pomoć i više je nikad nisam vidjela.
- Teta Clancy, jesi li ti ikad uzela trip?
- Ne moraš ti znati baš sve što sam ja radila. - Teta Clancy se nasmiješila. Onda
je pogledala svoju kćer. - Cak ni Violet ne zna sve.
Violet je prezirno puhnula.
- Umirem od gladi. - Teta Clancy je otvorila ormarić. - Kamo sam stavila štapiće
sa sirom?
- Ne mijenjaj temu - rekla je Violet.
- Dobro, ako netko promijeni radiopostaju. - Teta Clancy je namreškala nos.
- Ali, to je Debussy - rekla sam.
Na to je Violet živnula. - Jesi li sigurna?
- Jesam. - Kimnula sam.
- Smijem li pitati kako znaš?

93
 - Disk-džokej je rekao. Nisi slušala.
- Ta postaja ima disk-džokeje?
- Prestani me bockati. Samo se pokušavam usavršavati.
- Ako ti je do usavršavanja, dušo - rekla je teta Clancy - trebat će ti nešto više od
Debussyja.
- To shvaćam - rekla sam.
Teta Clancy je dobacila pogled Violet. - Uči napamet riječi iz tvojeg starog
Webstera. Prošli tjedan je učila riječi na C. Ovaj tjedan na P.
- Koju si riječ danas naučila? - Violet se nasmiješila. - Primadona? Princeza?
- Prijapizam - odgovorila sam i isplazila jezik. - Ti mene zapravo uopće ne
poznaješ.
Crkva je bila na kraju seoske ceste. Parkirala sam i izišla iz automobila slušajući
cvrčke koji su se glasali iz korova. Kao da su govorili: bježi, Alberte, još nije
prekasno. Sama je crkva bila okrenuta prema korovom zarasloj ravnini. Na jednom je
stablu bio prikucan znak »NE BACAJTE OTPAD«, ali se na to nitko nije obazirao. Bili
su tu stari štednjak i slomljeni naslonjač. Sunce je obasjavalo razbijene pivske boce, a
iz zahrđalog metalnog kanistra osjećao se zadah truleži. Upitala sam se je li tata odveć
zaljubljen u June da bi sve to primijetio.
Zakoračila sam prema crkvi noseći vjenčani dar pod rukom. Kupila sam ga u
trgovini u Ulici Construction koju su držali neki hipiji - plavu keramičku zdjelu
oslikanu dupinima. Na dnu se potpisao mjesni slikar. Violet je rekla da je šteta što
nisam našla zdjelu na kojoj je prikazan starac koji stoji pokraj plavokose zadrte
vjernice. Mack tati nije kupio dar. Ostao je kod kuće s Earlene i gledao nogometnu
utakmicu na televiziji.
Crkva je bila ukrašena zelenim balonima i vrpcama. Preskakala sam ih i slijedila
neku staricu uz škripave stube. Toj je crkvi trebao kršćanski sponzor. Netko poput
Alberta McDougala, tko će bacati novac na ono što voli njegova mladenka, primjerice
na ličenje i zamjenu prozora.
Unutra je vrućina bila gotovo vidljiva - udaljeniji predmeti, primjerice križ iznad
oltara, kao da su lelujali. Zelene mašne od krep-papira resile su svaki red klupa, a sa
stropa su visjele duge vrpce. Na oltaru su žmirkali deseci svijeća. Svijeće su mirisale
na nekakvu kemikaliju. Udahnula sam odvratan zadah citronele, parfema i znoja. Neko
je djetešce plakalo, a njegova majka se nije ni potrudila umiriti ga. Žena valovite crne
kose uzela je moj dar i stavila ga na stol već pretrpan paketima. Pomoćnik s frizurom
sličnom pačjem repu ponudio mi je ruku i upitao: - Mladenkina ili mladoženji na
strana?
Mladenkina je strana bila pretrpana. Vjerojatno je dobar dio njezinih gostiju

94
premješten na mladoženjinu stranu. Dok me pomoćnik vodio niz prolaz, nisam
prepoznala nikoga osim gospodina Noonana iz Lion's kluba. Vrat mu je straga bio
oznojen - kapi su mu curile pod ovratnik. Svi su izgledali ozbiljno, kao da čekaju
cijepljenje protiv tetanusa, a ne vjenčanje. Napokon je punašna pijanistica sa zelenim
šeširom ušla kroz bočna vrata. Sjela je na krhku klupu koja je pod njom zaškripjela.
Debelim je prstima pritisnula tipke pa su se začuli zvukovi pjesme »Obećaj mi«.
Sjetila sam se svoga prvog vjenčanja s Claudeom. Velika, raskošna vjenčanja ne znače
ništa. Samo se trati novac. Ako se ikad ponovno zaljubim - a to nisam namjeravala -
pobjeći ću i udati se negdje na brzinu.
Zatim se pojavio tata i stao pred oltar. Pridružio mu se kum, koji je veoma
nalikovao na June Reinhart: imao je iste izbočene zube, široko razmaknute buljave oči
i paperjastu plavu kosu. Pitala sam se, je li joj to brat. Tata i taj muškarac imali su na
sebi ista zelena odijela i zelene karanfile u zapućku.
Pripreme su trajale cijelu vječnost: nekoliko djeveruša u zelenim haljinama koje
su nosile
Biblije umjesto cvijeća, nekoliko djevera kojima kao da je bilo neugodno u
svijetlo-zelenim poli-esterskim odijelima na kojima se vidjelo da su jeftino obojena.
Zatim je došao mali riđokosi nosač prstenja odjeven kao vilenjak. Činilo se da ima
tremu. Njegova majka, kojoj je očigledno bilo neugodno, ustala je i odvukla dijete do
oltara. Cvjećarica nije imala taj problem. Imala je debele crne pletenice koje su
poskakivale dok je izvodila zvijezde niz prolaz, rasipajući tratinčice i pokazujući
zelene duge gaće. Na kraju je stariji par, valjda mladenkini baka i djed, krenuo niz
prolaz. I on i ona imali su štake. Za njima je išla mladenkina majka u ledeno-zelenoj
šifonskoj širokoj haljini, koja je također izgledala kao da je sašivena kod kuće. Za
haljinu joj je bila prikopčana kitica cvijeća. Bila je visoka i mišićava, građena poput
tenka. Drveni je pod škripio pod njezinim velikim stopalima.
Tata se okrenuo prema stražnjem dijelu crkve. Njegova je mladenka ondje stajala
pod ruku sa svojim ocem, krivonogim muškarcem s gustom sijedom kosom i crnim
naočalama. Kad je zasvirala glazba, njih su dvoje krenuli niz prolaz. Juneina je haljina
zapinjala za rasute tratinčice. Haljina je bila lijepa, od satenske svile boje bjelokosti s
visokim, djevičanskim ovratnikom. Iza vela sam na trenutak vidjela Juneine naočale s
crnim okvirima i njezin mali namreškani nos. Pijanistica je ubrzala tempo pa je June
počela brže hodati. Činilo se da vuče oca. Odavala je dojam misionarke koja se
hrabro uputila u Amazonu. Na pola puta do oltara, potpetica joj je zapela za veo pa je
zateturala. Vrisnula je, a njezin otac je skrenuo lijevo i teško sjeo u krilo neke
tinejdžerice. Glazba je naglo prestala. Gosti su uglas uzdahnuli. Tinejdžerica je
odgurnula Juneinog oca. Mladenka je nepomično ležala u prolazu. Onda je podigla

95
glavu. Veo i naočale su joj se nakrivili. Tata i kum su pohitali da joj pomognu. Skočilo
je i nekoliko mladića, nudeći pomoć. Kad su posjeli Juneinog oca pokraj njezine
majke, June je ponovno bila na nogama. Uhvatila je tatu pod ruku i ponovno je
zasvirala glazba.
Napola sam očekivala da će propovjednik progovoriti nekim nerazumljivim
jezikom ili barem donijeti čegrtušu. Ali, otvorio je trošnu. Bibliju i počeo čitati iz
Prve knjige Korinćana. Straga je ono dijete histerično plakalo, ali propovjednik je
samo govorio još glasnije. Dijete je vrisnulo, a onda se čuo prigušen zvuk - ruka u
rukavici udarila je golu kožu. Dijete se smirilo i uzdahnulo. Trenutak poslije kriknulo
je tako jako da nam se sledila krv u žilama. Mlada je žena ustala noseći dijete.
Pohitala je van. Krikovi su postali tiši i onda prestali.
- Možete poljubiti mladenku - rekao je propovjednik. Tata je podignuo Junein veo
i poljubio je, ne dugo i čeznutljivo nego kratko i površno. Propovjednik se nakašljao i
podigao ruke.
- Dame i gospodo - rekao je okrećući par - predstavljam vam gospodina i
gospođu Albert McDougal.
Prijam se održao u zagušljivoj susjednoj zgradi. Na drvenoj je ploči srebrnim
slovima pisalo »Isus je naš spasitelj«. Nije bilo prave hrane, samo kolačića s
metvicom, torte i punča - sve u zelenim tonovima. Gospođe su dijelile hranu kao na
tekućoj vrpci. Mlaki punč - pivo od đumbira pomiješano sa sorbeom od limete - bio
je odvratno sladak. Uspjela sam progutati samo komadić. Spustila sam šalicu i tanjur i
onda krenula prema mladencima, usput slušajući što ljudi govore.
- Kako krasno vjenčanje - rekla je pijanistica s golemim zelenim šeširom.
- I onda prekrasna mala cvjećarica! - uzviknula je gospođa riđe kose i plavih
očiju.
Tata me ugledao na kraju repa pa se odvojio od June, prišao mi i nezgrapno me
zagrlio. Zaudarao je na naftalin i znoj pomiješan s kolonjskom vodom Old Spice. -
Tako mi je drago što si došla. Da si barem mogla dovesti i malu Jennifer.
- Wentworthovi ne dopuštaju da se vozi u automobilu sa mnom.
- Pa, to je razumljivo. - Tata se zgurio.
- Molim? - Zatreptala sam, pitajući se jesam li ga dobro čula. Ako moj rođeni
otac misli da sam loša majka, onda to možda i jesam. Možda je vrijeme da odustanem
i budem zadovoljna svojim životom onakvim kakav je bio.
- Jesi li zadovoljna svojim poslom? - upitao me iznenada.
- Mijenjaš temu - rekla sam. - Ali, da, jesam, volim raditi u gostionici. Teta
Clancy je odlična šefica.
- Vjerujem ti. - Zagladio je kosu. - Čuj, dušo, želim ti nešto reći. Neko se vrijeme

96
nećemo vidjeti.
- Pa naravno - rekla sam. - Ideš na medeni mjesec.
- Da, idemo u Ruby Falls i Rock City. Ali, nisam na to mislio. - Progutao je
knedlu tako da mu je leptirmašna poskočila. - Znaš, Junie i ja se selimo.
- Kamo?
- Odlazimo iz Crystal Fallsa. Zatvorit ću trgovinu.
Nijemo sam buljila u njega i odmahivala glavom.
- Ta moja trgovina jednostavno ne donosi novac. Pa ćemo Junie i ja otvoriti
trgovinu posuđem blizu Gatlinburga. Možda ćemo prodavati i suvenire. Junie misli da
bismo trebali.
- Ali... a ja i Mack?
- Dušo, dobro znaš da volim tebe i tvoga brata. Ali, katkad čovjek mora nešto
korjenito promijeniti.
I dalje sam buljila u njega pokušavajući shvatiti što mi je rekao. Ako tata bude u
Gatlinburgu a mama u ludnici, ja ću zapravo postati siroče. - E pa, to doista jest
korjenito - rekla sam na kraju. - Zna li Mack da odlaziš?
Tata je odmahnuo glavom gledajući me ispod onih gustih obrva. - Htio sam mu
reći, ali nije danas došao. Nadao sam se da ćeš mu ti reći.
- To je tvoja obveza.
- Da, vjerojatno jest. - Tata je protrljao vrat. Izgledao je staro, bore oko očiju bile
su mu duboke. Ispod čeljusti mu je visjela koža. - Oh, Bitsy. Nemoj biti tako tužna,
dušo. Nije to kraj svijeta. Ne selim se na drugi kraj zemlje. Bit ću udaljen samo
nekoliko sati. A ni ti više nisi mala djevojčica. Odrasla si. I s tobom će sve biti u
redu. Nije li tako?
Zinula sam. Pitanje koje je postavio bilo mi je nezamislivo. - Da, bit će sve u
redu - rekla sam jer je to bilo ono što je želio čuti. Uhvatila sam ga za ruku i prinijela
je svome obrazu. -Nedostajat ćeš mi, tata.
- I ti meni, dušice. - Pogledao je preko ramena. June mu je bjesomučno mahala.
Sagnuo se, poljubio me u obraz i onda pohitao svojoj mladenki.

BITSY I VIOLET

Nakon tatinog vjenčanja nisam mogla prestati štucati. Počelo je dva dana nakon
vjenčanja i probudilo me iz nemirnog sna punog zelenih djeveruša s papirnatim licima
i prstima sličnim mahunama. Štucanje je do zore postalo još gore. Udarala sam se po
prsima kako bih lakše disala. Da bi sve bilo još gore, neočekivani val vrućine

97
zapuhnuo je planine i temperatura je bila preko trideset. Nisam mogla ni jesti ni
spavati, a razgovarati sam mogla jedino jednosložnim riječima i očajničkim mahanjem
rukama.
Četvrte sam se noći od štucanja pomokrila u krevetu. Morala sam se okupati, ali
sam se bojala da ću probuditi Byrona i tetu Clancy pa sam se iskrala niz hodnik do
kupaonice i zatvorila vrata. Sjela sam na rub starinske kade i pustila da se voda vrlo
sporo ulijeva. Vrata su se odškrinula. Bila je to teta Clancy.
- Hej, jesi li dobro? - upitala je zijevajući.
Htjela sam joj ispričati što se dogodilo, ali mi je iz usta izišlo nešto poput
glasanja žabe. Samo sam odmahnula glavom i pokazala joj zamrljanu spavaćicu. Dok
ju je gledala, teta se namrštila. - To je zabrinjavajuće - rekla je. - Što ako ne budeš
mogla prestati štucati?
- Prestat će - rekao je Byron prišavši Clancy s leđa, zijevajući i trljajući oči.
- Možda bi ti pomogla joga - predložila je teta Clancy.
- Tek su dva sata ujutro - rekao je Byron.
Ona se na to oglušila. Uhvatila me za ruke, odvukla od kade pa u dnevni boravak.
Vježbale smo pozdrav suncu i pozu psa. Ali, nije pomoglo. Na kraju je odustala i
otišla u kuhinju skuhati čaj. Ja sam se okupala.
Nekoliko sati poslije, još sam štucala kad su Mack i Earlene svratili i donijeli
kutiju uštipaka s čokoladnim preljevom. - Stavi šećer na jezik - predložila je Earlene i
pružila mi uštipak.
- Ili bih te ja mogao uplašiti - rekao je Mack. - Navodno čovjek prestane štucati
ako se jako uplaši.
- Zaboravite te bapske priče - rekao je Byron i zagrizao uštipak.
- Ti znaš neko bolje rješenje? - upitala je teta Clancy.
- Injekcija torazina - rekao je Byron oblizujući prste.
- Ali... nije li to isti lijek koji moja sestra dobiva u bolnici? - upitala je teta
Clancy.
- Jest, ali prekida štucanje - rekao je Byron sliježući ramenima. - Od jedne
injekcije vjerojatno joj ne bi ništa bilo.
- Ali, moglo bi? - upitao je moj brat.
- Sve ima svoje rizike, čak i štucanje. - Posegnuo je za još jednim uštipkom. -
Čini mi se da je papa Pio umro od njega.
- Baš si pravi izvor dobrih vijesti - rekla je teta Clancy.
Kad se Violet dovezla na vikend, ja sam štucala već punih šest dana. Zakoračila
je u kuhinju i zinula kad je vidjela moje lice. - Dragi Bože, što se tebi dogodilo? -
Meni, pomislila sam. A tebi? Violetina je kosa bila složena u punđu. Bila je izrazito

98
mršava, a s onim krupnim tamnim očima podsjećala me na Audrey Hepburn u
»Doručku kod Tiffanyja«. Odgovorila sam trosložnim cviljenjem.
- Neprestano štuca - rekao je Byron. Stajao je za pultom i pregledavao poštu.
Podigao je pogled kad je teta Clancy ušla u kuhinju. Provukla je prste kroz kosu -
upravo ju je obojila pe-peljasto-plavo - a onda ga je poljubila u čelo. Iako je službeno
bila jesen, na sebi je imala ljetnu crvenu suknju i bijelu meksičku bluzu koja joj nije
pokrivala ramena. Oko vrata je imala ogrlicu od srebrnih križeva i crnih kuglica koje
je uzela sa starih brojanica. Zahvaljujući meni, nokti na nogama bili su joj lijepo
lakirani Revlonovom bojom »Malinov poljubac«. Lakiranje je trajalo cijelu vječnost
jer su moje ruke tako podrhtavale.
- Znam lijek - rekla je Violet buljeći u majčine nokte. - Alkohol u velikim
količinama.
- Kakva ti je to frizura? - Teta Clancy je škiljila u Violet.
- Izgleda kao Holly Golightly - rekla sam, govoreći brzo. Htjela sam istisnuti što
više riječi prije nego što ponovno počnem štucati.
- Ovo? - Violet je samo odmahnula rukom. - Jedna od djevojaka iz moje zgrade se
spremala na ples pa je vježbala na mojoj kosi.
- Ah, shvaćam - rekla je teta Clancy. - Jer tebi nije slično da se tako uređuješ.
- Ne - rekla je Violet - nije.
Majka i kći zurile su jedna u drugu. Clancy Jane je prva spustila pogled. Zatim se
okrenula Byronu. - Mili, reci mi otvoreno. Bi li joj alkohol pomogao?
- Pa, mogli bismo reći ovako - odgovorio je. - Ako i ne izliječi štucanje, bit će
odveć pijana pa joj neće smetati.
- Idemo - rekla je Violet i zgrabila me za ruku.
- Violet, pa tek si stigla - povikala je Clancy Jane. - A poslije su na televiziji
Sonny i Cher.
- Ali, moram pokušati pomoći Bitsy - rekla je Violet. - Činit će joj dobro.
Žestoko sam odmahnula glavom. Nisam željela izići iz kuće, ne kad ne mogu
kontrolirati mjehur.
- Ali, možda sretnemo neke zgodne momke - rekla je Violet.
- Ha. Imam dvadeset godina, a samo što nisam napunila osamdeset - rekla sam i
štucnula. U tom stanju ne bih nikoga mogla privući. A i da mogu, Miss Betty i njezini
odvjetnici doznali bi i to iskoristili protiv mene.
- Ne budi glupa - rekla je Violet. - Ne bi ti škodilo da se malo provedeš, s nekim
iziđeš.
- Pokušavam rehabilitirati ugled, a ne ga još više upropastiti.
- Uh, čovječe, upotrijebila si doista dugu riječ. Jesi li proučavala riječi na R?

99
 - Sad si me uvrijedila. - Podigla sam bradu i štucnula.
- Ma ne, nisam mislila ništa loše. Samo sam pokušavala prekinuti to tvoje
štucanje.
- Nije uspjelo - rekla sam.
- Što je doista dobar razlog da se odemo napiti. - Okrenula se majci. - Hej, mama,
hoćeš s nama?
- Ja ne štucam. - Clancy Jane je otišla do sudopera i počela sjeckati mladi luk.
Pripravljala je vegetarijansku salatu od krumpira, što je bio pravi izazov jer je
odlučila postati veganka. Izbacila je iz prehrane sve od mlijeka do majoneze. Bilo mi
je drago što štucam jer tu salatu ne bih jela ni da mi platite.
Violet me odvukla prema vratima pa smo zakoračile u vruće, vlažno
poslijepodne. Zrak
je bio tako gust da sam jedva disala. Osim Vijetnamskog rata, vrijeme je tih dana
bilo jedina tema razgovora. Suša je pogodila nasade naranača u Floridi. Clancy Jane
je uprla prstom u mali televizor u kuhinji i rekla: - Ako misliš da je tebi teško, pomisli
samo na te jadne uzgajivače voća.
Prijetila je da će otplesati ples za dozivanje kiše ako uskoro ne počne padati.
Pitala sam se bi li me vrućina mogla izliječiti od štucanja. Podigla sam kosu s vrata i
požalila što je nisam uredila kao Violet. Ali, možda to i ne bi bila dobra ideja. Što
god učinila, uvijek sam izgledala više kao Barbika nego kao Audrey Hepburn. Htjela
sam se promijeniti, samo nisam znala kako. Znala sam da nije dovoljno začešljati kosu
u punđu.
Violet je hodala ispred mene grebući pločnik cipelama s potplatima od pluta. - Ti
vozi - doviknula je, prošla pokraj svojeg volkswagena i otišla do mojeg starog plavog
mustanga.
- Ja? - povikala sam. - Ali, ja sam bolesna.
- Štucanje ti neće smetati pri vožnji.
- Ali, moglo bi - rekla sam malo glasnije nego što je bilo potrebno. - Mogla bih
nehotice pritisnuti gas.
- Molim te, samo vozi - rekla je Violet. Onda je zaskvičala kao štene. - Molim te,
molim te, molim te! Upravo sam se dovezla čak iz Knoxvillea.
- No dobro. Ali, veži se. - Otvorila sam vrata i skliznula na svijetlo-plavo
sjedalo. Bilo je upravo bolno vruće, opeklo mi je stražnju stranu bedara i ramena.
Izvezla sam auto s prilaza i krenula niz Aveniju Dixie te skrenula desno u Ulicu Main.
Na radiju je Carly Simon pjevala »You're So Vain«. Na trgu sam pogledala banku u
kojoj su radili Claude i Chick - ako se to što su radili moglo nazvati poslom. Ali,
banka je imala odličan znak. Pokazivao je 35 stupnjeva, 16 sati i 57 minuta.

100
 - Crystal Falls je u planinama. Ne bi smjelo biti tako vruće - žalila se Violet. -
Ali, to je samo dokaz kako je ovo ludo mjesto. Mrzim ga. Ne znam zašto se mama
vratila ovamo.
Napućila sam usta i nisam ništa odgovorila. Da naša baka nije imala leukemiju,
teta Clancy bi možda još uvijek živjela na Zapadnoj obali, a Violet bi možda izabrala
drugo sveučilište, možda negdje na istoku. Znala sam da moj život ne bi bio nimalo
drukčiji. Svejedno bih Claudeu slomila nos i pobjegla. I izgubila bih svoju kćer. I od
tatinog vjenčanja bih vjerojatno svejedno počela štucati.
Hut je bio omiljeno okupljalište blizu rijeke Cumberland. Nudili su trik-trak,
miješana pića i živu glazbu. Da bih došla onamo, morala sam prijeći rijeku, preko
visokog mosta. Mrzila sam taj most i držala sam dah dok nisam došla na drugu stranu.
Kad sam prošla tu zapreku, skrenula sam s autoceste na loše asfaltiranu cestu. Prošla
sam pokraj tvornice betona Rocky Top - iza njihove ograde virili su kipovi vilenjaka i
plamenaca. Cesta se račvala nekoliko puta, ali poznavala sam put. Prošla sam pokraj
polja malina pa skrenula na šljunčanu cestu. Kroz prašinu i izmaglicu vidio se Hut
okićen žutim božičnim svjetalcima. Svako treće je pregorjelo. Vlasnik Fred Harding,
neuspješni sin mjesnog optičara, ovjesio je znak na kojem je pisalo DOBRODOŠLI U
VALHALLU.
- Čudi me Fred - rekla je Violet gledajući ga. - Nisam znala da je tako pametan.
- A što je zapravo Valhalla? - upitala sam vozeći prema parkiralištu.
- Stvarno ne znaš?
- Zvuči kao kalifornijsko vino. - Štucnula sam u stisnutu šaku.
- Bila je to prekrasna dvorana gdje su mrtvi ratnici pili vino iz kozjih vimena.
- Ne shvaćam.
- Shvatit ćeš nakon što popiješ nekoliko pića - rekla je Violet. - Hajde. Uđimo,
unutra je hladnije.
- Samo trenutak - povikala sam i prekopala torbicu. Izvadila sam ruž, »Baby
Lips«, i spustila zrcalo. Nikad ne znaš koga možeš sresti na takvom mjestu. Možda
muškarca mojih snova, možda i samog đavla. Nadam se da u Božjim očima oni nisu
ista osoba.
Izvukla sam se iz mustanga i posrtala po šljunku. Na sebi sam imala isto što sam
imala svaki dan - suknju od džinsa, bluzu boje safira i plave sandale. Imale su
posebno visoke potpetice. Činilo se da mi se gležnjevi savijaju. Ušla sam u predvorje
trepćući od dima i izmaglice. Ali, barem je bilo svježe. Čekala sam da mi se oči
naviknu na mrak. Iznad šanka su također bile božične svjećice. Desno je prazan plesni
podij bio osvijetljen kolutom s bojama koji se okretao - mama je jednom takav stavila
na svoje aluminijsko božično drvce. Boje su osvjetljavale podij - crvena, zelena,

101
plava, zlatna pa opet crvena. Bilo je prerano za živu glazbu, ali na plakatu je pisalo da
će Jerry i Bottle Rockets svirati svake večeri u rujnu.
Otišla sam ravno do šanka i ugurala se pokraj Violet, koja je razgovarala s
barmenom Jebom. Bio je to simpatičan stariji muškarac krupnih mišića koji nikad nije
zvao policiju, čak ni kad bi se netko potukao noževima. Mogao si računati na to da će
Jeb čuvati tvoje tajne.
- Što bi, mala? - Jeb se dlanovima naslonio na šank.
S druge strane šanka neki mi se muškarac nakesio. - Hej, slatkice - rekao je
napućivši usta - kako se na francuskom kaže francuski poljubac?
Violet mu je uputila namrgođen pogled i rekla: - A da te naučim kako se kaže
»odjebi«?
Muškarac se nasmijao i malo gurnuo šešir na glavi. - Dođi ovamo pa ću te naučiti
pet riječi za stojka.
Nagnula sam se prema šanku. - Jebe, htjela bih mai tai - rekla sam i počela
štucati.
- Zvučiš mi kao da si ih već previše popila - odgovorio je.
- Donesi nam dva - rekla je Violet. Osvrnula se i mahnula muškarcu u crvenoj
košulji. Zaškiljila sam i pokušala se sjetiti tko je. Imao je naočale s okvirima od
kornjačevine i tamno-plavu kosu. Dok je brzim korakom hodao prema nama, prednji
dio kose, zalizan kao kod Elvisa, poskakivao mu je. Traperice su mu bile svježe
izglačane. Imao je duge, tanke noge. Violet nije bila sklona dobro građenim
muškarcima. Njezin bivši dečko, Laurence Prescott III imao je sićušnu glavu, a
jednom je rekla da joj se sviđa neki razroki momak. Njezina je teorija bila da će ti
manje privlačni muškarci teže slomiti srce. Nisam još bila spremna iskušati tu teoriju.
Momak se probijao između ljudi. Kad se približio, vidjela sam da mu iz džepa na
boku viri ravnalo, kao da bi ga svaki tren mogli pozvati da riješi neki matematički
problem. Prišao je Violet, a ona ga je razigrano udarila u rame. - Hej, Danny - rekla
je.
- Hoćeš igrati trik-trak? - upitao je Danny Violet i popravio naočale.
- Može - rekla je. - Čekaj samo da mi stigne piće.
Čekala sam da nas upozna, ali Violet se naslonila na šank i odmjeravala nekog
tipa s kaubojskim šeširom. Nisam bila navikla vidjeti Violet da se ponaša šašavo u
muškom društvu jer smo obično bile same. Jeb je donio čaše pune prozirne crvene
tekućine. Moj lijek, pomislila sam i posegnula za jednom. Violet je zgrabila svoju i
rekla: - Bit ću straga s Dannyjem, vrijedi?
Štucnula sam u čašu. Na drugoj strani prostorije netko je na džuboksu pustio
Three Dog Night. Brzo sam popila mai tai i odmah naručila još jedan. Barmen mi ga

102
je donio i nekako sam ga progutala između štucanja. Jeb me promatrao i odmahivao
glavom. Kad sam podigla čašu i naručila i treće piće, rekao je: - Dobro, samo još
jedno. A dok ti ga budem pripravljao, pojedi malo kikirikija.
Stavio je pred mene košaricu kikirikija. Namrštila sam se gledajući je. Što ako
štucnem u pogrešnom trenutku i ugušim se? Sumnjala sam da itko od prisutnih zna
pružiti prvu pomoć. Slomila sam nekoliko ljuski i razbacala ih kako bih zavarala
barmena. Teta Clancy je obožavala jezgričavo voće. »Prepuno je bjelančevina«,
govorila je dok bi ga stavljala na salate, šparoge s maslacem ili u gljive. I neprestano
je propovijedala duhovno zdravlje, ekološku svijest i mističnu moć mahunarki.
Jeb je prošao pokraj mene i dobacio mi pogled koji je značio: »Mene nisi
zavarala.« Samo sam uzdahnula. Otkako sam prije tjedan dana počela štucati, nisam
ništa mogla jesti i suknja mi je počela plesati oko struka. Baš jadan način da
smršavim. Čim prestanem štucati, naručit ću pizzu sa salamom i cijelu je pojesti.
Začula sam hihotanje i osvrnula se. Tri djevojke su sjedile u separeu, gledale me
i došaptavale se. Iznenada sam ih prepoznala. Zvali su ih Tri Sare - najbolje
prijateljice koje su imale isto ime, a razlikovale su se samo po boji kose - dvije
plavuše i jedna riđokosa - i po srednjem imenu: Beth, Lou i Jill. Poslije gimnazije su
se zaposlile u telefonskoj tvrtki. Pravo je čudo što su uspjele zadržati posao jer su
imale kreštave glasove koji su zvučali kao da ih netko muči.
Čula sam što šapuću. »Kidnapiranje«, »pokušaj ubojstva«, »gubitak skrbništva«.
Skliznula sam sa stolca i počela se probijati kroz gužvu pijuckajući piće. Zaobišla
sam konobaricu, koja je izgledala staro i umorno. Upitala sam se hoću li i ja u njezinoj
dobi još raditi u Zelenom papagaju. Možda je vrijeme da se pokrenem, upišem na
mjesni fakultet, nešto naučim. Ali, zarobile su me vlastite glupe odluke koje sam sve
donijela kad mi je bilo devetnaest. Prišla sam Violetinom stolu. Onaj smiješni momak
se nakesio. - Tuče me - objasnio je.
- Zato ja ne igram s njom - rekla sam vedrim glasom. Napokon sam počela
osjećati posljedice ruma.
- Nije to razlog. - Violet se okrenula i nasmiješila svome prijatelju. - Znaš,
Danny, pravi razlog što Bitsy neće igrati trik-trak jest to što ne zna množiti. Sve zbraja
na papirnatom ubrusu.
Poželjela sam je udariti, ali sam se bojala da ću proliti piće, a znala sam da mi
Jeb neće dati drugo. - Prestani me bockati.
- Opusti se, Ditsy. Sjedni - rekao je čudni mladić, a Violet je kreštavo zahihotala,
zbog čega su se Tri Sare okrenule i buljile.
- Ditsy? - rekla sam. Nevjerojatno kako jedan suglasnik sve može promijeniti.
Isto vrijedi i za samoglasnike. Prije nekog vremena, kad sam proučavala riječi na

103
»L«u Violetinom velikom rječniku Merriam-Webster, naišla sam na »labijalno« i
»labilno«. Ne bih voljela pobrkati te dvije riječi. A Violet je obožavala iskrivljavati
tuđa imena. Zvala me Itsy i Bitchy, a Bessie kad bi se naljutila. Ja bih joj uzvratila sa:
»Smiri se, Violentna«. Ili: »Ne uzrujavaj se, Violino.«
Pola sata poslije izišle smo iz bara na topli zrak koji je blago mirisao na
cedrovinu. Nebo je bilo plavičasto s nekoliko žarko-ružičastih oblaka na zapadu. Za
nekoliko minuta past će mrak. Danny je stajao na vratima osvijetljen žutim svjetlom
iznutra. - Ne biste smjele voziti - doviknuo je i prekrižio ruke. Pogledao je u nebo. -
Opasno je.
- Radile smo to već milijun puta - rekla je Violet hodajući natraške i keseći mu
se. Traperice su joj bile tijesne i dobro su se vidjeli obrisi njezinih bokova. Imala je
remen s tirkiznim i srebrnim ukrasima, suvenir s putovanja u New Mexico, dok je teta
Clancy još živjela ondje. Nekoliko pramenova joj je ispalo iz punđe. Odmaknula ih je.
Nije imala pojma koliko je lijepa.
Danny se namrštio i protrljao bradu pa provukao prste kroz kosu koja je potom
odmah poskočila. - Ipak nije sigurno. Nikad ne znaš na što možeš naići.
- Što, na primjer? - Violet je značajno podigla jednu obrvu.
- Murjake - rekla sam, gledajući svoj mustang. - Znaš, on ima pravo. Možda
bismo trebale nazvati tvoju mamu.
- Ne budi smiješna. - Violet me gurnula prema automobilu. - Nismo daleko. Bit će
sve u redu.
- Ti vozi - doviknula sam Violet i podigla ključeve. Na prstenu je bila minijaturna
gumena patkica koja je doista plutala na vodi.
- Ne, ti voziš. - Violet se naslonila na mustang i zabacila glavu gledajući u nebo.
Svakog je trenutka bilo sve mračnije. Iznad planina su se pojavile zvijezde.
- Hej! - doviknuo je netko iz bara. - Čovječe, zatvori vrata. Puštaš sav hladan
zrak!
- Budite oprezne! - doviknuo je Danny. Kao na usporenom filmu, zakoračio je
natrag i zatvorio vrata za sobom, ali vidjela sam da gleda kroz mali prozor na vratima.
- Čini mi se da mu se sviđaš - rekla sam Violet.
- Ma ne, samo je čudak - odgovorila je. - Vjeruje u male zelene ljude.
- U vilenjake?
- Ma ne, nego u svemirce.
- Ozbiljno? - Pogledala sam prema vratima. Danny je i dalje stajao iza njih.
- Jednog dana živjet ću u nekom mjestu gdje temperatura nikad nije viša od 20
stupnjeva - rekla je Violet hladeći se rukom.
Zaustila sam da kažem: »I ja«, ali sam zadržala dah i podigla ruku prema vratu.

104
 - Što ti je? - upitala je Violet.
- Prestala sam štucati.
- Vidiš! Rekla sam ti! - Violet se pobjedonosno nasmiješila. Vitkom je rukom
zagladila kosu - još je više nalikovala na Audrey. - Kamo ćemo sada? U Tap Room?
Ili u Sheraton?
- Idemo kući pa ćemo naručiti pizzu s kobasicom i salamom. Umirem od gladi.
Čim sam upalila motor, osjetila sam pun učinak onih pića. Gledala sam kroz
vjetrobran, a cesta kao da je plesala. Čvrsto sam zgrabila upravljač i oprezno nas
izvezla s parkirališta, ali sam unatoč tome srušila betonski stup. Automobil se jako
zanjihao.
- Hej, pazi! - povikala je Violet i uhvatila se za upravljačku ploču.
- Rekla sam ti da ti voziš. - Pritisnula sam kočnicu i automobil se naglo zaustavio.
- Hoćeš li?
- Ja sam pijanija od tebe. Samo nas nekako odvezi kući, Bessie.
- Onda mi ne zanovijetaj, Violence - uzvratila sam. Uvijek kad bih se uplašila,
glas bi mi postajao tanji i tanji, već sam se užasavala pomisli da ću morati voziti
preko onog mosta. Zamišljala sam kako probijam tanku zelenu ogradu i padam u
rijeku. Violet i ja polomit ćemo sve kosti ako nas pad ne ubije, kao što se dogodilo
majci Alice Ann. Namrštila sam se i razmišljala o tome kao ta mala muči Eunice i
Odella, ili su je dali u onu školu u Arkansasu.
- Možda ako zatvorim oči - rekla je Violet.
Pritisnula sam gas. Šljunak je letio na sve strane pod kotačima.
- Majko Božja. - Violet se prekrižila. A nije čak ni bila katolkinja. Nije bila ništa.
- Stvarno mislim da bismo se morale vratiti i nazvati tetu Clancy - rekla sam.
- Nećemo nikoga zvati. - Violet je mahnula rukom prema cesti. - A sad vozi jer ću
ti inače iščupati sve izbijeljene vlasi na glavi.
- Nisu izbijeljene.
- Lažljivice. Vidjela sam kutiju u smeću.
- Nisam ja jedina plavuša u kući. - Polako sam pritisnula gas i pitala se promatra
li nas Danny još uvijek. Moj je mustang podigao toliko prašine da se božična svjetla
gotovo uopće nisu vidjela. U širokom luku skrenula sam na glavnu cestu, držeći
stopalo nad kočnicom. Automobil je puzao. Srećom nije bilo drugih automobile,
mislim da to ne bih mogla podnijeti. Kad sam bila pijana, trebala mi je cijela cesta.
Kad smo došle do polja malina, već je bio suton, a nad stablima se vidio mjesec.
Cesta se račvala pa sam nagazila na kočnicu. Razmišljala sam. Ako skrenem lijevo,
bit ćemo kod kuće za deset minuta, ali morala bih prijeći onaj prokleti most. Osim
toga, policajci su često čekali na drugoj strani rijeke. Ako bi me zaustavili, dobila bih

105
kaznu, možda bi me čak odveli u zatvor, a Wentworthovi bi mi istog trena zabranili
posjete Jennifer. Ako skrenem desno, izbjeći ću policiju, ali to je bila opasna cesta uz
rijeku i moraš prijeći ne jedan nego tri rasklimana mosta. Ali, bila je prazna pa sam
mogla voziti koliko god sporo sam željela.
- Zašto smo stale? - upitala je Violet razdraženo.
- Pokušavam odlučiti kojim ćemo putem.
- Isuse Kriste, pa to je cesta, a ne jelovnik u restoranu. Jednostavno izaberi.
Još sam trenutak oklijevala, a onda sam skrenula desno. Cesta je bila tako uska da
je poljsko cvijeće udaralo u automobil. Kukci su padali na vjetrobran.
- Kvragu, trebala sam otići u zahod prije nego što smo otišle - zastenjala je
Violet. - Grozno mi se piški.
- Čekaj da nađem neko mjesto gdje mogu stati. - Primaknula sam lice vjetrobranu,
ali vidjela sam samo korov i rupe na cesti.
- Ne idem u to vražje grmlje. Tko zna što me sve može ugristi. Jednostavno ću
gurnuti svoje malo dupe kroz prozor i popišati se.
- Violet! - povikala sam zgranuto. - Muškarci pišaju. Djevojke piške.
- Ma, ne budi glupa. Već sam piškila iz automobila u pokretu.
- Sa mnom bome nisi.
- Ali jesam u Knoxvilleu. Sve cure to rade. Čak i voditeljice navijača.
Popularnije je nego skinuti se gol i pretrčati ulicu.
- Odvratno je. Što ako mi se popiškiš na automobil? Ili u automobil? Čekaj da se
zaustavim!
- Ma daj, opusti se. Pridruži se mlađoj generaciji.
- Ja joj i pripadam.
- Ne, Bessie, ti si zapela u ranim šezdesetim.
- Nemam ja punđu kao Holly Golightly.
- To nije punđa nego francuska frizura, Bessie.
- Ne zovi me tako! I neću da mi automobil zaudara na mokraću.
- Neće, časna riječ. Znam ja kako se to radi. - Violet je otkopčala remen i svukla
traperice. Stražnjica joj je bila čvrsta i obla i mnogo vitkija od moje, unatoč mome
nedavnom gladovanju.
- Prestani buljiti. Vozi! - zapovijedila mi je Violet. Kleknula je i okrenula
stražnjicu prema prozoru. Držeći se za krov automobila, podigla se i gurnula
stražnjicu van.
- Sad ubrzaj - rekla je dok su joj pramenovi ispadali iz punđe. - Požuri ako ne
želiš da posvuda bude mokraće.
- Baš ti hvala na upozorenju - rekla sam i pritisnula kočnicu. Čak i kad je bila

106
trijezna, s Violet je bilo teško raspravljati. Kad bi jednom nešto odlučila, to je bilo to.
- Moli se da cesta ostane prazna - dodala sam. - Automobil iz suprotnog smjera
odnio bi ti pola guzice.
- Jedino ako bi vozio u pogrešnom smjeru. - Violet je bila u nestabilnom položaju
- glavu i ramena naslonila je na krov, stražnjica joj je virila kroz prozor, koljena su
bila savijena, a cipele pritiskale naslon za ruku i stvarale udubinu u njemu. Objema se
rukama držala za krov. Stisnula je oči, a na čelu su joj se pojavile dvije bore. Onda se
nakesila tako da su joj se vidjeli sitni krivi zubi. Kapi mokraće su jedna po jedna
letjele u noć, blijedo-žute na tamnoj pozadini.
- Ahhh - uzdahnula je. Usta su joj se opustila od olakšanja. Onda je zaskvičala: -
Viva le jebote. Vozi brže, Bitsy! Osjećam mokraću na nogama.
- Dobro, dobro! - Pritisnula sam gas i automobil je pojurio. Svjetla su stvarala
dva tunela u mraku.
- Savršeno, upravo sa-vr-še-no! - povikala je Violet i gurnula stražnjicu još dalje
kroz prozor. - Osušit ću se na zraku. Uh, kako je ovo dobro.
Odahnula sam s olakšanjem, sretna što je to završilo. Skrenula sam pogled s ceste
i zaustila da kažem Violet da se vrati u automobil, ali prije nego što sam uspjela išta
reći, kotač je upao u duboku rupu na cesti. Od udara sam poskočila u sjedalu i glavom
udarila o krov. Onda sam teško pala natrag. Svjetla su osvjetljavala cestu - ravno pred
nama bilo je još desetak golemih rupa.
Violet se još držala za krov automobila. Nije vrisnula iako su joj usta bila širom
otvorena. Čvrsto sam uhvatila upravljač. Onda su oba kotača upala u još veći krater.
Violet je izgubila ravnotežu i ispala kroz prozor mašući rukama i nogama. Držeći
upravljač jednom rukom, pokušala sam drugom uhvatiti sestričnu za gležanj, ali bilo je
prekasno. Violet se otkotrljala u mrak. Zaustavi automobil, pomislila sam. Nađi
Violet, potraži pomoć - tim redom. Htjela sam pritisnuti kočnicu, ali piće mi je
uneredilo mozak pa sam umjesto toga pritisnula gas. Automobil je pojurio i skrenuo s
ceste. Pred sobom sam vidjela korov i mladice. Hrastove su grane udarale u
vjetrobran, a pod kotačima su škripale suhe stapke kukuruza. Nagazila sam kočnicu.
Automobil se naglo zaustavio tako da sam odskočila sa sjedala ravno u vjetrobran.
Čelom sam udarila u nešto hladno i tvrdo, a onda se sve zacrnjelo.
Svjetla su se probijala kroz zavjesu hrastovog lišća. Ustala sam. Vrtjelo mi se u
glavi. Onda sam se sjetila. Violet je negdje u mraku. I moram je naći. Glava me
strašno boljela dok sam izlazila iz automobila i teturala kroz visoku travu. Noge su mi
bile kao od gume, i to ne zbog cipela. Cesta je bila neravna, stalno sam se spoticala.
Dvaput sam pala i ogrebla koljena.
- Violet! - vikala sam i onda osluškivala. Ništa osim cvrčaka koji su dozivali

107
ženke. Čula sam skakavce i duboko glasanje močvarne žabe. Naučila sam joj
prepoznati glas kad smo se teta Clancy i ja spremale učiti Jennifer o prirodi. Čula sam
i druge, čudnije zvukove i pitala se što li se sve skriva u mraku.
- Violet? - ponovno sam viknula. Odazvala se samo ptica. Začula sam stenjanje i
okrenula se, pokušavajući odrediti smjer, ali sve je bilo crno. - Tu sam - slabašno se
oglasila Violet. - U p-prokletom jarku.
- Nastavi govoriti tako da te mogu naći - rekla sam. Unatoč toplini sva sam
drhtala i gotovo uopće nisam vidjela kuda hodam. Posrtala sam u smjeru iz kojeg mi
se činilo da čujem Violetin glas. Našla samje u jarku. Ostatak punđe visio je na jednu
stranu. Nisam vidjela krv, ali bilo je vrlo mračno.
- BOLI! - vrisnula je Violet. Onda me pogledala. - Jesi li... udarila... glavu... ili
tako... nešto? - Govorila je polako, hvatajući dah između svake riječi. - Sva si krvava.
- Stvarno? - Ruka mi je poletjela prema čelu. Osjetila sam nešto vlažno, a onda
pogledala prste. Bili su crni. - Pusti ti mene - rekla sam. - Čini li ti se da si nešto
slomila?
- Nemam pojma, čovječe. Sranje... izvuci me odavde. - Violet je pružila drugu
ruku.
- Da pozovem hitnu? Što ako si ozlijedila glavu? Boli li te?
- Ne, ne, glava mi je dobro. Samo me odvezi kući. Ubija me guzica.
Čak i u mraku vidjela sam da su Violetine cipele još na mjestu, ali da nedostaju
cijeli komadi pluta. Koliko je zapravo ozlijeđena?
- Pomozi mi da ustanem - zapovjedila je.
- Sigurna si?
- Da.
Uhvatila sam je za ruku i povukla. Nekako je ustala, kao nešto što se rađa iz
močvare, još krvavo od porođaja. Onda se svom težinom naslonila na moje rame.
- Moraš liječniku - prošaptala sam. - Otići ćemo po Byrona...
- NE, NE PO NJEGA! - vrisnula je Violet. - On će sve ispričati mami, a neću da
me ona vidi ovakvu. Poludjet će.
- Ali, jako si ozlijeđena. Ne možeš to sakriti od nje.
- Samo me odvedi do automobila i odvezi kući. Nekako ću stići do svoje sobe.
Treba mi samo zavoj i peroksid. Ili misliš da bi to odveć boljelo?
- To ćemo poslije smisliti - rekla sam, pokušavajući je ne plašiti. Nije mi padalo
na pamet da je vozim kući. Odvest ću je na hitnu. Malo sam zakoračila, ali Violet se
nije pomicala. Počela sam vikati, misleći da je umrla, a onda sam vidjela u čemu je
problem - nije mogla hodati jer su joj traperice bile ovijene oko gležnjeva. Iznad
naših glava noćni je soko glasno kriknuo.

108
 - Mogu li ti svući traperice? Mislim da ćeš lakše hodati bez njih. - Pogledala sam
prema automobilu. Doimao se kilometrima daleko. Stražnja su svjetla crveno
svijetlila među korovom.
- Ne, ne! - Violet je odmahivala glavom. - Ništa ne diraj. Samo me pusti da se
naslonim na tvoje rame.
- Dobro, ali samo polako.
- Polako - ponovila je Violet tupo.
- Dobro ti ide. - Osjetila sam kako me alkohol peče u grlu. Oteturale smo s ceste
među poljsko cvijeće, prema automobilu, prema crvenim svjetlima. Violet je bila sva
od mišića, teža nego što sam očekivala.
Kad smo se približile automobilu, Violet je razrogačila oči. - Isuse, Bitsy, zar si
sletjela s ceste?
- Samo malo - rekla sam, trudeći se da zvučim umirujuće. Kao da znam što radim.
Kao da sam osoba na koju se možeš osloniti u nevolji. Ili koja je kadra odgajati dijete.
Kad smo došle do automobila, otvorila sam suvozačka vrata i pomogla Violet da dođe
do stražnjeg sjedala i ispruži se na trbuh. Kopča na njezinom remenu zveckala je dok
se namiještala. Mjesec je izišao iza oblaka i obasjao njezinu stražnjicu. O, Bože. Bila
je sva razderana. Brzo sam okrenula glavu bojeći se da će mi pozliti.
- Ja sam kriva - rekla sam. - Da nisam onako štucala, sjedile bismo kod kuće i
gledale »Petkom navečer u kinu«.
- Ne, gledale bismo Sonnyja i Cher. Prestani se okrivljavati i sjedni - rekla je
Violet.
- Nikad više neću piti - odgovorila sam. Začula sam glasanje sove.
- O, hoćeš, hoćeš - rekla je Violet umornim glasom. Zatvorila sam vrata i zaobišla
automobil. Sjela sam na svoje mjesto i upalila motor. Kad sam krenula unazad, kotači
su se samo okretali u mjestu.
- Nemoj dodavati gas - rekla je Violet.
Stopalom sam tapkala papučicu za gas. Automobil se ljuljao amo-tamo u maloj
udubini, a onda je poskočio preko livade, rušeći korov i mladice. Kad sam parkirala
pred hitnom službom bolnice u Crystal Fallsu, ispod haube se vidio dim. Pomogla sam
Violet da ustane. Nekako se uspjela osloboditi cipela i traperica. Na svoj užas,
vidjela sam da je gola od struka naniže. Podigla je pogled, zaškiljila prema svjetlima
pa zakreštala: - Ne, ne. Rekla sam da neću u bolnicu!
Nisam imala vremena raspravljati s njom. Osvrtala sam se tražeći plahtu ili bilo
što drugo čime bih je pokrila. Bedra su joj bila zamrljana krvlju koja se širila sve do
gustih stidnih dlačica. Izgledalo je kao da joj se šljunak zavukao pod kožu. Slobodnom
sam rukom otkopčala bluzu i omotala je Violet oko struka. Teturale smo prema

109
automatskim vratima. Staklo se odmaknulo i ušle smo. Pokraj nas je prošla medicinska
sestra s pladnjem u ruci. Kad je vidjela Violet, ispustilaje pladanj i medicinski
instrumenti su se rasuli po podu.
- Prestanite buljiti i zovite liječnika! - povikala je Violet.
Čekala sam u predvorju. Vratili su mi okrvavljenu bluzu, ali barem nisam bila
gola. Umorni ljudi, svi odjeveni u ljetnu odjeću, sjedili su na plastičnim zelenim
stolcima i gledali televiziju. Prikazivao se film »Odavde do vječnosti«. Pokraj mene
je sjedila žena u otrovno-zelenim hlačicama i purpurnoj majici. Na ramenima je imala
opekline od sunca, a grudi su joj namreškano visjele. Okrenula sam glavu prema
staklenim vratima pred kojima su se zaustavila kola hitne pomoći s upaljenim crvenim
svjetlom. Dva bolničara su iskočila, otrčala do stražnje strane kola i izvukla ležaljku.
Treći bolničar je trčao uz nju i držao vrećicu s intravenoznom tekućinom. Automatska
vrata su se opet otvorila i muškarci su uletjeli, gurajući ležaljku za ugao, kroz čelična
vrata na kojima je pisalo »samo za osoblje«.
Gospođa u purpurnoj majici nagnula se prema meni i dotaknula mi ruku. - Dušo,
je li te netko pretukao?
- Ne, gospođo - rekla sam. - Imala sam prometnu nesreću. Upravo pomažu mojoj
sestrični.
Kad su Clancy Jane i Byron uletjeli u predvorje, ustala sam, a sa mnom i žena u
purpurnoj majici. - Eno mojeg liječnika! - rekla je i mahnula Byronu.
Byron kao da je nije ni čuo. Odjurio je do jednog prozora i počeo lupati po
njemu. Recepcionarka s tapiranom smeđom kosom otvorila ga je. Teta Clancy je
stajala iza njega. Još je bila u onoj bijeloj bluzi i crvenoj suknji. Kosu je nemarno
pričvrstila kožnom kopčom. Doimala se uplašeno i držala se za Byronov rukav kao da
je slijepa, a on joj je vodič. Okrenuo se od prozora i jednu ruku stavio na njezinu te
joj nešto šapnuo na uho. Stisnuo joj je rame, a onda krenuo prema bolesničkoj sobi.
- Gospodine? - povikala je recepcionarka gurajući glavu kroz prozor kao
kornjača. - Gospodine, ne možete onamo.
- Ali, on je liječnik - rekla je teta Clancy istim tonom kojim bi rekla: »On je
Isus.«
Recepcionarka je stisnula usta i povukla glavu. Teta Clancy se okrenula i
pretraživala lica u predvorju. Kad me ugledala, oči su joj se malo raširile. Krenula je
prema meni dok joj je suknja šuškala. Zgrabila me za ručni zglob i odvukla u alkoven.
Žena u purpurnoj majici nagnula se i promatrala nas.
- Što se dogodilo? - Glas joj je bio promukao kao da je upravo dugo vikala na
nekoj utakmici. Pogledala je krvave mrlje na mojoj bluzi.
Mene je opet boljela glava. Na trenutak sam sklopila oči, pokušavajući smisliti

110
odakle da počnem. Doista mi nije trebala prodika o vožnji u pijanom stanju - znala
sam da smo pogriješile. - Vraćale smo se iz Huta i... - prekinula sam se, sjetivši se što
sam obećala Violet. - Doživjela sam nesreću, a Violet je izletjela iz automobila.
- O, Bože. - Teti Clancy su na vratu iskočile žile, a obrazi su joj porumenjeli.
Pogledala je u strop. Kroz zube je istisnula: - Jeste li bile pijane?
- Jeesmo. - Osjetila sam kako mi naviru suze. Grlo mi se stisnulo. Ponovno sam
progutala knedlu i poželjela da ponovno počnem štucati kako bih imala izliku da ne
govorim. Teta Clancy je čekala da nastavim. Kad nisam, rekla je: - Izletjela iz
prokletog automobila. - Prekrižila je ruke na prsima i počela se tresti.
- Rekla sam vam da ne idete, nisam li? - povikala je. - Koliko je teško
ozlijeđena? Je li udarila glavu? Je li paralizirana? Je li pri svijesti? - Govorila je sve
glasnije i glasnije. Glasovi u predvorju su utihnuli. Ljudi su ustali i buljili u nas. Žena
u purpurnoj majici je zinula kao da je sve to fascinira.
- Ne paničari, teta Clancy. Može hodati.
- To je dobro, zar ne?
- Mislim da jest. Pala je na stražnjicu, a ne na glavu. Odrana joj je koža.
Teta Clancy je ustuknula. Rukom je pokrila usta i polako se okrenula oko sebe.
Zgrbila se. - Kad smo se vozili ovamo, Byron je rekao da se nada da nema unutarnjeg
krvarenja - šapnula je. Oči su joj čudno blistale. Jedan kapak se trzao. Protrljala ga je,
ali čim je maknula ruku, kapak se ponovno trzao.
- I ja se nadam - rekla sam. Gledala sam u pod i pokušavala odgonetnuti uzorak
pločica.
- Što ste pile? - upitala je Clancy Jane.
- Mai tai.
- Teško mogu smisliti nešto slađe od čega se možeš napiti - rekla je ogorčenim
tonom. - Osim pink lady i daiquirija.
- Prošlo me štucanje.
- Sjajno. Upisat ću to u maminu knjigu kućnih savjeta. - Teta Clancy je pružila prst
u zrak i pomicala ga kao da nešto piše. - Lijek protiv štucanja.
Te su večeri snimili svaki centimetar Violetinog tijela, a onda su je prebacili u
jednokrevetnu sobu na kirurgiji i na vrata stavili znak »STROGA IZOLACIJA«. Sestre
su objasnile da je to zato da zaštite Violet od infekcije. Svi posjetitelji su morali nositi
kutu i masku.
- Tako postupamo s pacijentima koji imaju opekline - rekla je sestra.
- Ali, ona nema opekline - rekla sam.
- Ne, ali joj je zderana koža pa je izloženija infekcijama.
Teta Clancy i ja stajale smo pred sobom. Nismo smjele unutra dok liječnici ne

111
završe pregled. Byron je pozvao nekoliko specijalista i oni su stajali nad krevetom i
osvjetljavali Violetinu stražnjicu. Meni je sestra uputila oštar pogled. - Kako se sve to
zapravo dogodilo?
Odmahnula sam glavom i slegnula ramenima. Kroz staklo sam nazirala Violet.
Ležala je na trbuhu, stražnjica joj je bila zaštićena gazom. Oči su joj bile zatvorene.
Byron je izišao i zagrlio tetu Clancy.
- Imala je sreće. Nije polomila ni jednu kost - rekao je.
- Zacijelo ima anđela čuvara - rekla je teta Clancy.
Da, pomislila sam. Anđela koji štiti ljude koji piške. Zaštitila ju je božica
mokraće.
- I jest - rekao je Byron i okrenuo se meni. - Bitsy, hvala Bogu što si bila ondje.
Što si našla Violet u mraku i prisilila je da dođe u bolnicu. To je bila zrela odluka.
- Ne razumijem. - Teta Clancy se namrštila.
- Tvoja tvrdoglava kći mislila je da se može sama izliječiti. - Glavom je mahnuo
prema Violetinim vratima. - Sama mi je sve ispričala. Čut ćeš poslije.
Ja sam nastavila buljiti kroz prozor. Ta je pohvala bila tako nezaslužena da me
bilo sram.
- Ali, moram znati - rekla je Clancy Jane. - Kako je teško ozlijeđena?
- Bit će sve u redu - rekao je Byron gledajući je u lice. Vrata su se otvorila pa je
još jedan liječnik izišao u hodnik. Byron je mahnuo prema njemu i rekao: - Clancy,
sjećaš se Rona Fishera? Kirurga?
Teta Clancy je kimnula i stavila dva prsta na usne.
- Znam da stanje vaše kćeri zvuči zastrašujuće - rekao je dr. Fisher. - Ali, izgleda
gore nego što jest. Krvni tlak joj je stabilan. Nema ozljeda glave. Nema naznaka
unutarnjeg krvarenja. Bit će sve u redu - imat će samo nekoliko ogrebotina i malo će
je boljeti. Možda joj ostane nekoliko ožiljaka, ali neće se vidjeti.
- Ožiljaka? - rekle smo teta Clancy i ja uglas.
- Ako već moraš negdje imati ožiljak, najbolje ga je imati na stražnjici - rekao je.
- Ali, možda ih i ne bude imala. Stražnjica će je jako boljeti sljedećih tjedan-dva, ali
oporavit će se.
- Ja je neću ostaviti - rekla je teta Clancy.
- Ni ja - rekla sam.
- I ja ću ostati - rekao je Byron. Stali smo pokraj prozora i buljili u Violet kao da
gledamo neku televizijsku seriju i bojimo se da će nam promaknuti važan prizor.
Sljedećeg su me jutra probudila kolica koja su tandrkala. Otvorila sam oči i
uspravila se, gledajući kauče u čekaonici. Bili su prazni. Sunce se probijalo kroz
stakleni zid i osvjetljavalo predvorje. Svjetlost je bila tako jaka da su me boljele oči.

112
Podigla sam ruku pokušavajući ih zaštititi. Pitala sam se, je li teta Clancy otišla po
kavu ili se Violet pogoršalo stanje. Pokušala sam ustati, ali mi se zavrtjelo u glavi pa
sam sjela i uhvatila glavu rukama. Nisam znala je li to potres mozga ili mamurluk, ali
toliko je boljelo da se nisam mogla pomaknuti. Nakon nekog vremena ponovno sam
zaspala. Gotovo odmah potom osjetila sam kako mi netko trese ruku. Iznad mene je
stajala teta Clancy s dvije plastične šalice kave. Pružila mi je jednu.
- Upravo sam bila kod Violet - rekla je i otpila gutljaj. - Boli je, ali barem je
trijezna. Uzgred, dali smo odvući tvoj automobil automehaničaru. Bio je u prilično
lošem stanju.
Iz hodnika sam čula zveckanje. Neka sestra je gurala kolica s lijekovima. - Moći
ću ponovno k njoj za osam minuta - rekla je teta Clancy. - A i ti. Liječnik kaže da će
sljedeći tjedan moći izići iz bolnice. Dakako, ona se buni i htjela bi odmah van. Ima
strašan mamurluk - kao vjerojatno i ti - i strašno se želi vratiti u Knoxville.
- Hoće li moći završiti semestar? - upitala sam.
- Nadam se - rekla je teta Clancy. - Inače će nas sve izludjeti.
Šest dana poslije, Violet je priredila scenu. - Zahtjevam da me pustite iz bolnice!
- vikala je i srdito gledala sestre. - Propuštam predavanja. Ne mogu si priuštiti da
budem na repu događaja. Imam stipendiju koju ne mogu izgubiti.
Ja sam sjedila na dnu kreveta u papirnatoj kuti, s maskom, i pokušavala se ne
smijati, ali svoju sestričnu nisam uspjela zavarati. - Što je to tako smiješno? - upitala
je srdito.
- Rekla si »na repu«. - Nasmiješila sam se, a i teti Clancy se po očima vidjelo da
se smiješi.
- Freudovska pogreška. - Violet se okrenula na bok i stisnula oči od boli. Budući
da je
ona bila pacijentica, nije morala nositi masku. - Čuj, nisam raspoložena za viceve
tipa »napila se i pala na dupe«. Zato ne počinji.
- Neću.
Byron i onaj liječnik s čudnim naglaskom ušli su također odjeveni u papirnate
kute i maske i rekli da Violet nije sposobna odlaziti na nastavu ni sudjelovati u bilo
čemu gdje bi morala dulje sjediti.
- Onda ću stajati - rekla je Violet. - Kupit ću gumeno sjedalo s rupom u sredini.
Bitsy ga je imala nakon što je rodila Jennifer. Nije li tako?
- Da, i pomoglo mi je - rekla sam. - Mogu otići s tobom u Knoxville. Voziti te,
nositi ti knjige. Hej, možda bismo mogle otići do Pigeon Forgea i posjetiti moga tatu.
Nakon što su Byron, teta Clancy i drugi liječnik otišli, Violet se okrenula prema
meni. - Dušo, ja te volim, i imala si pravo što si me dovela ovamo. Ali, ne želim da

113
ideš sa mnom u Knoxville. Odavno se brinem sama za sebe. Sama sam se u ovo
uvalila i sama ću se izvući.
- Ali, mogla bih ostati s tobom nekoliko dana, samo da se uvjerim da...
- Bitsy, ja sam jaka. Osim toga, Knoxville ti se ne bi svidio.
- Zašto ne? - upitala sam, trudeći se da ne zvučim uvrijeđeno. Ali, nisam si mogla
pomoći. Kako ona to misli? Da bih je osramotila?
- Sve se odvija mnogo brže nego u Crystal Fallsu. Neke od djevojaka su
umišljene i prate modu. Ne, ne pravi grimasu. K vragu, sad sam te povrijedila.
- Ne, ne - odmahnula sam glavom. - Nisi. Bila je to samo ideja. Shvaćam te.
- Kako to? - Violet je razrogačila oči.
- Voliš me, ali me se sramiš. Ja sam tvoja sestrična, mala seljančica.
- Mala? Ti ni po čemu nisi mala. - Nasmijala se. - A na nekim si mjestima veća
nego što bi trebala biti.
- Samo daj, Violent, podsjećaj me na to - rekla sam i potapšala se po bokovima.
- Mislila sam na tvoje srce, a ne na dupe. - Uhvatila me za ruke. - Srce ti je veliko
kao u kita.

ROWAN, VAN CLEAVE, HARlOW I GRIFFIN,PLLC ODVJETNICI,

600 First Avenue, Crystal Falls, Tennessee

OSOBNO I POVJERLJIVO,
14. listopada 1973.

Lillian B. Wentworth, 214 Dixie Avenue, Crystal Falls, Tennessee

Poštovana gospođo Wentworth,

Doznali smo da ste nedavno sudjelovali u rizičnom ponašanju koje je izazvalo

ozljede Violet Jane Jones. Stoga ukidamo sva prava posjećivanja malodobnog
djeteta Jennifer Wentworth (u daljnjem tekstu DIJETE) do daljnjega. Ako imate
kakvih pitanja, obratite se našem uredu. Nipošto nemojte pokušavati stupiti u vezu s
g. Claudeom E. Wentivorthom III, gđom Claudea E. Wentwortha III ni s g.
Claudeom E. Wentivorthom IV (u daljnjem tekstu KLIJENTI) jer ćemo inače
poduzeti zakonske mjere, primjerice zabranu pristupa. Osim toga, odmah prestanite
slati pisma DJETETU ili KLIJENTIMA jer ćemo vas inače tužiti za uznemiravanje.
Srdačan pozdrav, Arthur P. Van Cleave III

114
 Zabrana nije traja ni dva i pol mjeseca, sve dok Miss Betty ponovno nije mogla
naći dadilju, a planirala je putovanje u Atlantu. Chick je nazvao Bitsy i rekao da je
već razgovarao sa svojim odvjetnicima i rekao im da se posjeti mogu nastaviti. Kad
se Chick pojavio pred kućom, Jennifer je na sebi imala crni kaput od buklea sa
Chanelovim cvijetom na ovratniku.
Bitsy je znala da nešto nije u redu čim je uzela Jennifer u naručje. Obrazi su joj
bili rumeni, oči sjajne i imala je vrućicu.
- Chick, čekajte - viknula je za njim. - Dijete je bolesno. - Ali, on je već otišao.
Sjeo je u svoj crni mercedes i odvezao se. Clancy Jane je našla toplomjer - Jennifer je
imala temperaturu od 40 stupnjeva. To je bilo zlostavljanje djeteta. Byronje pritisnuo
stetoskop na Jenniferina prsa. Dao je i Bitsy da sluša - ono što se čulo zvučalo je kao
pucketanje suhog lišća. Rekao je da Jennifer ima bronhitis i da će joj nabaviti
antibiotike, ali da bi moglo potrajati dok ne počnu djelovati. Imao je pravo. Jennifer
se probudila usred noći jako kašljući. Bitsy ju je odnijela u kupaonicu i pustila vruću
vodu. Onda je sjedila na podu držeći je u naručju i čekala da zaspi. Ujutro je Jennifer
počela lakše disati.
Bitsy je bila bijesna na Wentworthove i njihove odvjetnike. Požalila se teti da se
zakonska definicija neprikladnosti mijenja prema rasporedu Miss Betty. Još nekoliko
dana bez liječenja i Jennifer bi završila u bolnici. Tako je rekao Byron. Počela je
pisati srdito pismo Arthuru P. Van Cleaveu III, ali Clancy Jane ju je zaustavila. - Samo
ćeš sebi otežati, dušo.
- Zar uopće može biti gore?
- Uvijek - rekla je Clancy Jane. - Preopterećena si. Mislim da ti je potreban mali
odmor. Mogu bez tebe u gostionici.
I tako je sljedećeg vikenda Bitsy posudila Clancyn automobil i odvezla se u
posjet Violeti, koja se osjećala dovoljno dobro da obilazi barove. Pod crnim,
svjetlucavim zvijezdama u Holiday Innu, sestrične su plesale s trgovačkim putnicima,
muškarcima iz Tulse, Cincinnatija, Santa Fea, Mobilea, Little Rocka. Njihovi su
naglasci bili jednako različiti kao i kokteli koje su naručivale - nezakonito, budući da
se tu nije smjelo piti.
Kad su se vraćale u studentski dom, Violet je rekla: - Trebale bismo kupiti veliku
mapu i zabadati pribadače u nju.
- Da pratimo rat? - upitala je Bitsy.
- Ne, nego sve muškarce s kojima smo plesale.
- Ja sam se dobro zabavila - rekla je Bitsy i sama se tome iznenadila. - Samo što
to kod kuće nikad ne bismo mogle. Miss Betty bi me upropastila.
- Dušo, ona je to već učinila - rekla je Violet. - Ali, to nije razlog da se prestaneš

115
zabavljati.

PISAMCE OD BITSY

Draga Jennifer,

Nema tog odvjetnika u Tennesseeju koji bi me mogao spriječiti da ti pišem.

Problem je u tome što su mi odvjetnici tvoga djeda zabranili da ti šaljem pisma.
Zato mi je tvoja prateta Clancy Jane donijela kutiju od cedrovine i sva svoja pisma
čuvam u njoj. Tako ćeš jednog dana možda moći pročitati moja pisma i sama
zaključiti jesam li bila loša majka. Voli te mama.

116
 GLAVA 3

BITSY

Ljeta 1974. godine prestao je moj celibat. Za to je bio zaslužan novi Winn Dixie.
Na otvorenju sam osvojila nagradu, besplatan zubarski pregled, čišćenje zubi ili jednu
plombu. Kad je riječ o zubima, moje je geslo bilo: ako ne boli, ne diraj. Očigledno
nisam samo ja tako mislila jer sam u Zelenom papagaju pokušala darovati te kupone,
ali ih nitko nije htio. Byron je rekao da nikad nije čuo za tog zubara, dr. Waltera
Saylora Jr., ali mi je savjetovao da zadržim kupone. Stavila sam ih u ladicu i
zaboravila na njih sve do prvog tjedna u lipnju, kad me zabolio zub.
Automobilska nesreća s Violet posve je uništila moj automobil pa sam posvuda
išla pješice. Ordinacija dr. Saylora bila je u četvrtastoj zgradi od crvene opeke.
Povjetarac je pomicao znak pa se ljuljao: WALTER SAYLOR, stomatolog. Zamalo sam
se okrenula i otišla jer me zub jučer prestao boljeti, istog trenutka kad sam se naručila.
Ali, onda sam malo razmislila o svojem financijskom stanju i predomislila se. Brzo
sam ušla unutra - čekaonica je bila puna - i napisala svoje ime i vrijeme za koje sam
bila naručena na blok. Sjedokosa recepcionarka me zamolila da ispunim obrazac s
podacima o pacijentima. Našla sam prazan stolac i naslonila blok na koljena, upisala
ime, datum rođenja i najbliži rod.
Napokon su me prozvali i poveli u malu prostoriju niz hodnik s ružičastim i
smeđim pločicama koji je mirisao na metvicu. Na jednom je zidu bio naslikan
vodopad, stabla i brza rijeka. Na suprotnom zidu bio je prozor od mliječnog stakla.
Sjela sam na tapecirani stolac i pitala se zašto bi stomatolog htio sakriti pogled na
vanjski svijet i zamijeniti ga umjetnim. Nadala sam se da je to zato da bi zaštitio
privatnost pacijenata, a ne da bi prikrio neke barbarske stomatološke metode.
Bušilica je zavijala u pozadini, a sestra teških kapaka stavila je moj karton kod
vrata i stavila mi papirnati ubrus oko vrata. Na prsima je imala bijelu pločicu na kojoj
je crnim slovima bilo napisano njezino ime, Patricia Eller. - Gospođo, mislim da sam
se zabunila što sam došla ovamo - rekla sam gledajući njezino golemo koso čelo koje
joj je bacalo sjenu na oči. Izgledala je kao kromanjonka, kao netko s crteža koje sam
vidjela u Violetinom udžbeniku antropologije.
- Zabunili? - Zbunjeno je trepnula. Na kapcima je imala tirkizno sjenilo.
- Zub me više ne boli. - Htjela sam ustati sa stolca. - Pa će biti najbolje da odem.
- Ne bojte se, dušo. Dr. Saylor je poznat kao bezbolni zubar. Samo mirno sjedite.
On će odmah doći. - Potapšala me po ruci i brzo izišla okrenuvši se na peti te čvrsto

117
zatvorila vrata za sobom kako ja ne bih pobjegla.
Sklopila sam oči i slušala glazbu koja se posvuda čula. Nije to bila ona
staromodna glazba kakvu čujete u dizalima, nego moderna rock glazba - Deep Purple
su pjevali »Woman From Tokyo«. Nakon dugog vremena, bušilica je umukla. Nisam
čula ni prigušeno jecanje ni vriskove pa sam se počela opuštati. Napokon je zubar
ušao u moju sobu, a za njim i kromanjonka. Doimao se staro, moralo mu je biti
najmanje trideset. Imao je kovrčavu riđu kosu ošišanu u bjelački »afro«. Obrve su mu
bile guste i izvijene pa mu je lice izgledalo blijedo poput krede - izgledao je kao da
pati od teške slabokrvnosti.
- Ah - rekao je - Bitsy Wentworth - jeste li gospođa ili Ms.?
- Ms. - odgovorila sam. - I mislim da imam karijes.
- Dobro. - Uzeo je dug instrument s malim zrcalom na kraju. - Biste li mogli jako
otvoriti
usta?
Sklopila sam oči i osjetila kako mi razvlači usne. - Hmm - rekao je, pomičući
zrcalo uz moje desni. - Nije tako strašno.
- Svalno? - profrfljala sam i osjetila se glupo.
- Imate lijepe zube. - Nagnuo se bliže i gledao mi sjekutiće. - Jeste li nosili
aparatić?
Kimnula sam, ali me malo zbunjivao njegov intenzivni pogled. Oči su mu bile
smeđe sa žutim prugama. Izvadio je zrcalo iz mojih usta i onda mi se nasmiješio.
- Tko vam ga je napravio? - upita je. - Mislim, aparatić.
- Dr. Throckenberry - odgovorila sam.
- On je u mirovini.
- Da, znam.
- Rado bih bio vaš zubar - rekao je. - Ako ste studentica - jeste li? Uglavnom,
studenti imaju popust.
- Imat ću to na umu - rekla sam.
Opet mi se široko nasmiješio i prstom lupnuo vlastite zube. - Navlake - rekao je.
- Ali, nisam ih sam napravio. Sad opet otvorite usta. Dobro. Oh, sjajno.
Stavio mi je dugi štapić s vatom na desni. Najprije sam osjetila nešto slatko, a
onda su mi usta počela trnuti. Zubar je bio okrenut prema pultu. Čula sam kako
zveckaju instrumenti. - Samo ću uspavati vaš zub - rekao je i sestra mu je pružila
injekciju. Uhvatio je moju gornju usnu, a onda mi je nešto oštro probilo desni.
Liječnik je pomicao moju usnu amo-tamo.
- Boli li? - upitao je zabrinuto. Uspjela sam promrmljati: - Ne-e.
- Ne? - upitao je, a sestra mi je pokraj jezika stavila sisaljku koja je glasno

118
grgutala.
- Mhmmm - uspjela sam reći. Pomislili biste da će zubar znati da ne treba
započinjati razgovor sa ženom koja ne može odgovoriti. Negdje iza mene zazvonio je
telefon. Zubar je uzdahnuo, ali je nastavio ubrizgavati lijek u moje desni.
- Gospođo Eller - rekao je smireno - biste li molim vas provjerili tko me zove? I
recite da sam s pacijenticom.
- Svakako, doktore Saylor. - Kimnula je i izišla. On mi se primaknuo.
- Biste li sa mnom izišli na večeru i u kino? - prošaptao je. Pitala sam se jesam li
ga dobro čula. Čak i ako jesam, bojala sam se odgovoriti jer mi je igla još bila u
desni, a sisaljka usisavala tko zna što. Kao da je osjetio moju nedoumicu pa je
izvukao iglu. I dalje me gledao, a žute oči su mu blistale.
- Tako je bolje, zar ne? - Podigao je one čudne obrve. - I, hoćete li?
Taj je zubar govorio previše za vlastito dobro. Kad se pročuje da se ubacuje
pacijenticama, propast će. Izvadila sam sisaljku i upitala: - Pozivate me na sudar?
- Da, moglo bi se reći - rekao je zbunjeno.
- Zar zubari to smiju?
- Obično to ne činim. Zapravo, nikad to prije nisam učinio. Upravo se razvodim
i... i, ne znam ni sam što sam mislio. Nadam se da vas nisam uplašio.
Nije bila stvar u strahu. Namrštila sam se i zagledala u sliku na zidu, na onaj
vodopad. Rod Stewart je pjevao »It's All Over Now« s albuma »Gasoline Alley« -
prepoznala sam ga iz zbirke tete Clancy. Dok sam ga slušala, pokušavala sam smisliti
uljudan odgovor. Nisam htjela da se naljuti na mene prije nego što mi stavi plombu.
Što ako mi dotakne živac? Namjerno. Htjela sam mu reći da mi je žao, neka to ne
shvati osobno, ali jednostavno nisam zainteresirana - ni za njega ni za ikoga. Zanimaju
me samo posao i posjeti kćeri. Ali, onda bih mu morala objasniti zašto ja nisam
skrbnica svoje kćeri, a nisam bila raspoložena da se ispovijedam zubaru.
- Hvala na pozivu - rekla sam i protrljala lice. Bilo je utrnulo i gumenasto. - Ali,
žao mi je, ja ne izlazim.
- Oh, oh. - Doimao se iznenađeno, a onda je kimnuo, kao da je shvatio. - Već ste s
nekim u vezi?
- Nisam.
- Ako niste ni s kim u vezi, onda ste slobodni viđati se sa mnom. Je li to točno?
- Mislim da ne razumijete. Više ne izlazim s muškarcima. - Namrštila sam se. To
nije dobro ispalo. Pitala sam se jesam li ga još više zbunila ili sam počinila faux pas.
- Smijem li pitati zašto? - upitao je razrogačenih očiju.
- Duga je to priča. - Pogledala sam na sat, koji mi je darovala Violet. Imao je
ružičasti remen i sliku Pepeljuge. Njezine su ruke pokazivale tri i šest. - A i žuri mi se.

119
 - Sigurno imate mnogo posla. Zgodna žena poput vas. - Zastao je i znala sam da
čeka odgovor. Ali, nisam mogla objasniti i odlučila sam ni ne pokušavati. Počeo je
petljati s bušilicom, namještati novi dio, iglu ili što već. Izgledala je prevelika. Srce
mi je počelo tući.
Hladno me pogledao i rekao: - Jeste li utrnuli?
- Molim? - Nisam shvatila. Ako me pitao jesam li postala neosjetljiva na muški
rod, odgovor je glasio »da«, ali to se njega nije ticalo. Sjetila sam se nagradnih
kupona i poželjela da nikad nisam zakoračila u Winn Dixie.
- Vaš zub - rekao je. - Je li utrnuo?
- Ah, to. - Ponovno sam dodirnula lice. - Mislim da jest.
- Jeste li slobodni u subotu?
- Ne, nisam - rekla sam. Izgledao je razočarano, pa sam brzo dodala: - Imam
obiteljske obveze.
- Cijeli vikend?
- Hm, da. I u petak i u subotu - rekla sam. Ono što sam osjećala nije bila
odbojnost, nego više kao nešto suprotno privlačnosti.
- Jeste li slobodni u nedjelju? - ustrajao je. - Mogli bismo otići na doručak. Ili
kasni doručak.
Ucjenjivao me. Dobacila sam mu prezriv pogled. Zar ne razumije da »ne« znači
»ne«? Možda isto tako ne razumije što znači »da«. Čekaj malo - to bi mi mogla biti
izlika. - Naravno, doručkovat ću - slagala sam i brzo dodala: - Naravno, ako me ne
bude bolio zub.
Obećala sam da ću se naći s njim u nedjelju ujutro na kamionskoj postaji Caney
Fork. Zatim je uzeo bušilicu i pozabavio se mojim zubom. Kad sam došla kući, zatekla
sam tetu Clancy u vrtu kako bere zelene rajčice i svaku zamata u papir. Izgledala je
kao da se upravo vratila iz gostionice. Bila je odjevena kao i obično - u vezenu
pamučnu bluzu i kratke hlače. Oko struka je imala pojas od antilopa s resama. U
kolovozu će navršiti trideset šest, ali izgledala je mnogo mlađe. Kosa joj je padala do
ispod ramena i bila obojena pepeljasto-plavo. Dok se pomicala, naušnice su joj
bljeskale na poslijepodnevnom suncu.
Svašta je proživjela, ali to nikad ne biste pogodili kad biste vidjeli njezin
spokojan izraz lica. Oči su joj bile krupne i sjajne, nevjerojatno plave. Nos joj je bio
malo prćast - bila je prirodno lijepa, od onih kojima se nikad ne vide godine.
Izgledala je kao netko iz starog Hollywooda, a ne iz Crystal Fallsa. Violet se uvijek
smijala kad sam uspoređivala ljude s filmskim zvijezdama, ali danas me teta Clancy
podsjećala na Tippi Hedren iz »Ptica«. Tippi spuštene kose, ali bez šalova, krzna i
sunčanih naočala - premda bi teta Clancy sjajno izgledala s njima.

120
 - Gdje si ti bila? - upitala me škiljeći prema meni. - Lice ti čudno izgleda.
- Utrnulo je - rekla sam i povukla usnicu. - Upravo sam bila kod zubara. I
dogodilo se nešto vrlo čudno. Pozvao me da iziđem s njim.
- Prije nego što ti je stavio plombu ili poslije? - nasmijala se teta Clancy.
- Prije.
- Nije li to ucjena? Iziđi sa mnom jer ću ti inače izbrusiti zube dok ne ostanu samo
patrljci!
- I ja sam imala takav osjećaj.
- Ali si pristala. Opa. - Ispala joj je rajčica i otkotrljala se između mojih nogu.
Kimnula sam.
- Nadam se da nema zle namjere - rekla je.
- Ali, on je profesionalac. Položio je zakletvu.
- Mislila sam da si rekla da je zubar.
- I jest.
- Jedina zakletva koju je taj položio jest da će previše naplaćivati za plombe i
vađenje korjena. - Teta Clancy je uzdahnula. - Oh, Bitsy. Da sam barem ja naivna kao
ti. Da samo čuješ kako Byron govori o drugim liječnicima. Čim muškarac navuče
bijeli ogrtač, ponaša se kao da je gospodar svijeta. A ti si privlačna djevojka.
- Nemam se namjeru naći s njim. Ali sam barem dobila besplatnu plombu.
- Je li zgodan? - Teta Clancy je posegnula za drugom rajčicom.
- Ma kakvi. - Nasmijala sam se i sjela na travu. Obasjavalo nas je ljetno sunce.
Penjačice su bile u punom cvatu i probijale se kroz ogradu. - Osim toga ima pjege i
tonu kose. Narančaste i jako kovrčave, kao Abby Hoffman.
- Ima narančastu kosu? - Teta Clancy se namrštila. - A nalikuje li na Abby?
- Ne. Izgleda kao da mu je netko izlio kantu batata na glavu. - Nasmijala sam se. -
Ah da, i ima prodorne žute oči.
- Kao u »Rosemarynoj bebi«? Kako si rekla da se zove - dr. Saperstein?
- Ne, dr. Saylor.
- Možda su u rodu. Prezimena im počinju na »Sa«. - Teta Clancy je zahihotala. -
Baš bih voljela vidjeti bijelca s afro frizurom u ovom gradu. Možda postoji razlog što
ima toliko kose. Jesi li provjerila ima li rogove? Je li mu broj 666 utetoviran na
tjemenu?
- Mogla bih se naći s njim u nedjelju i otkriti. »Dr. Saylore«, reći ću, »moja teta
Clancy misli da ste vi đavo. Biste li ljubazno skinuli gaće da vidim da nemate rep?«
- Ili račvast jezik - rekla je teta Clancy. - Je li oženjen?
- Mislim da je rekao da je razveden.
- Misliš?

121
 - Pa, u tom mi je trenutku držao iglu u ustima. Ali, teško je povjerovati da je dr.
Saylor ikad bio oženjen. Odveć smiješno izgleda.
- Da, ali je zubar. Oni ne moraju biti zgodni. Ako misliš otići na taj sudar, bit će ti
bolje da se malo raspitaš. Jer devedest posto svih muškaraca počini preljub. Ostali
umru u pubertetu. - Teta Clancy je podigla malu rajčicu. - Ma gle ovo! Odveć je
savršena da je pojedemo. Kao savršen muškarac. Stavit ću je u kuhinjski prozor i
diviti joj se.

DOROTHY

Sredinom lipnja država Tennessee proglasila je Dorothy McDougal duševno

zdravom. - Eto velikog dana - rekla je sestra. - Napokon možete kući. Jeste li
uzbuđeni?
- Nitko mi ništa nije rekao. - Dorothy je zgranuto bacila ruke u zrak.
- Znali ste - rekla je sestra.
- E baš nisam - odgovorila je Dorothy i narogušila se.
- Znate već tjednima - rekla je sestra. - Ali, ako niste spremni otići, uvijek možete
ostati još jednu noć.
Dorothy je zapravo zaboravila, ali nije bila raspoložena za prepirku. Požurila je
do telefona da nazove sina, ali on nije bio kod kuće. Nisu bile ni Bitsy ni Clancy Jane.
I tako se u Crystal Falls vratila autobusom. Bila je to velika pogreška. Drugi putnici
doimali su se zastrašujuće. Nije im se usudila pogledati u oči. Vidjela je svoj odraz u
prozoru i provukla prste kroz kosu. Uh, grozno izgleda. Sva naborana i iznurena, s
podočnjacima. I još gore, svaka vlas na glavi bila joj je sijeda i kovrčava. Izgledala
je kao Albert Einsten. A bile su joj samo četrdeset dvije godine. Nije pošteno da je
tako mlada, a izgleda tako staro. Odmaknula je kosu s lica. Nekoć je bila plavokosa i
lijepa, pomalo punašna ali elegantna i ugodna oku. Kad dođe kući, odmah će se
naručiti kod frizerke.
Dok je gledala kroz prozor, obuzelo ju je samosažaljenje. Da je ikome u njezinoj
obitelji stalo, bili bi kod kuće kad je nazvala. Autobusna stanica bila je u opasnom
dijelu grada. Ali, to nije zdrav pristup životu. Ne smiješ se obazirati na nepažljivost. -
Ja nisam od onih koji zaborave i oproste - rekla je posljednjem liječniku, ćelavom
muškarcu s naočalama kao u Johna Lennona. Ispod uškrobljenog bijelog ogrtača nosio
je normalnu odjeću, košulje Arrow i hlače Haggar.
- Želite li biti potišteni i jadni ili vedri i suosjećajni? - upitao ju je liječnik
sklapajući ruke.

122
 - Zašto ne bih mogla biti potištena i vedra? - upitala je pitajući se nije li on
zapravo pentakostalni propovjednik.
- Možete - odgovorio je. - Ali, u tom bih vas slučaju morao zadržati tu u bolnici.
Svim se silama trudila oprostiti, ali to je bila najteža stvar koju je ikad pokušala.
Bilo bi lakše disati pod vodom nego oprostiti onima koji su je ovamo strpali. A nisu
to bili samo članovi njezine obitelji. Znala je ona što misle ljudi u Crystal Fallsu. Ako
luda stara Dorothy McDougal ikad izađe iz ludnice, otvorit će kutiju glista. Noćnih
gmizavaca, kako ih je zvao njezin tata. Bile su dobar mamac.
Na autobusnoj stanici kupila je ledeni sok od grožđa i oprezno otpila gutljaj.
Čovjek za blagajnom žalio se na vrijeme. Rekao je da nije kišilo već dvanaest dana, a
sinoptičari kažu da će i sljedećih pet biti sušno. - Nisam vas prije viđao ovdje - rekao
je Dorothy. - Jeste li novi?
Na to se pripremila. Namjeravala je svima reći da je bila na farmi za
mršavljenje, samo je neće tako nazvati. Reći će da je bila na pomlađivanju. - Da -
odgovorila je muškarcu. - Posve sam nova.
Izišla je na trijem stanice i pokušala se orijentirati. Ulice u Crystal Fallsu dobile
su ime prema kontinentima. Na zelenom metalnom znaku pisalo je Afrička ulica. Bio
je to stari dio grada.
Dorothy je podigla svoj kovčeg i krenula. Prošla je pokraj skupljališta otpada
Reggieja Swaina, prepunog razbijenih automobila. Vidjela je plavi mustang i pitala se
je li Bitsyn. Bitsy joj je prošlog rujna ispričala kako je počela štucati i onda razbila
automobil. I Violet je bila s njom. Dorothy je ustuknula kad je čula za ozljede svoje
nećakinje, ali cura je bila otporna kao i svi Jonesovi i nakon oporavka joj je ostalo
samo nekoliko ožiljaka.
Dorothy je hodala dalje po šljunku. Imala je osjećaj da putuje u duboko srce
Konga. Sjene stabala sklapale su se oko nje pune majmuna koji su vrištali - ne čujem
zlo, ne vidim zlo, ne govorim zlo. (Ali, tko zapravo zna?) Palo joj je na pamet »U
dolini sjene zla«. Tko god je to napisao, nije se šalio, pomislila je Dorothy.
Vjerojatno je i živio u Crystal Fallsu. Poželjela je da joj je kuća blizu Europske ulice.
Ali, ne možeš sve imati.
Kad je došla do križanja Afričke i Azijske ulice, zabrinula se. Tu je počinjao red
kuća s naherenim drvenim ogradama i vrtovima punim korova. Zbog suše je sve bilo
žuto i suho. Nekoliko mladih seljačića stajalo je pokraj prometnog znaka. Doimali su
se opasno. Dorothy je ubrzala korak dok je naizmjence hodala kroz hlad i sunce. Ne bi
li otjerala one klince i sve druge potencijalne kradljivce, počela je pjevati crkvene
pjesme. Ovo je moja priča, ovo je moja pjesma, hvalim Gospodina po čitav dan.
Prekoračila je pukotinu na pločniku, ako staneš na pukotinu, jadna ti majka. No,

123
njezina draga majka već je umrla - Miss Gussie je propala od leukemije, a nitko, čak
ni Clancy Jane, nije se potrudio reći Dorothy. Miss Gussie je umrla prije nego što su
se dospjele pomiriti. Neću dopustiti da se to dogodi sa mnom i Bitsy, pomislila je.
Zastala je, spustila kovčeg i obrisala lice o haljinu. Bilo je jako vruće, čak i u
hladu, a cvrčci su bjesomučno cvrčali sa stabala. Zadihala se. Zrak je bio vlažan.
Nadala se da neće doživjeti srčanu kap. Liječnik u ludnici rekao je da je tjelovježba
korisna za luđake - dakako, ne tim riječima, ali Dorothy je shvatila što je mislio. Ona
je vjerovala da je tjelesno iscrpljivanje opasno. Nadala se da joj hladnjak nije prazan
jer bi joj dobro došla ledena kola, a i limenka mješanog jezgričavog voća. Slijeva je
vidjela znak na kojem je pisalo NE BACAJTE OTPAD i LUBENICE NA PRODAJU.
Podigla je kovčeg i skrenula na asfaltiranu cestu koja je vodila do trga. Kroz
izmaglicu je nazirala obrise suda i kipa palom vojniku iz Građanskog rata.
Kad je došla na trg, prošla je pokraj sjedokosog muškarca. Triput je namignula
prije nego što se uspjela spriječiti. Muškarac je ustuknuo i onda zbrisao. Cipele su mu
lupkale po pločniku. Dorothy se okrenula tako naglo da je sok u boci zagrgljao.
- Nisam koketirala s vama! - povikala je. - Imam tik.
Muškarac je potrčao i nestao iza magnolije.
- Seljačina - rekla je Dorothy i uzdahnula. Nije poznavala tog sjedokosog
čovjeka, a i da jest, ne bi mu bila namjerno namignula. Njezino je lice radilo što je
htjelo. Pokušavala je to spriječiti, ali što se više trudila, to je više namigivala. U
bolnici su joj davali neki lijek koji joj je uništio živce u licu. Nezadovoljni
rezultatom, liječnici su prepisali drugi, ali ona je i dalje namigivala. - Možda će se s
vremenom ublažiti - rekao joj je psihijatar. - Ali, moglo bi i ostati trajno.
- Uvijek ću tako namigivati? - upitala je zgranuto.
- Moguće je - priznao je liječnik - ali, to nije tako velika cijena za duševno
zdravlje.
Događalo joj se samo kad je bila umorna ili napeta. Dok je prelazila trg,
namignula je još tri puta - tikovi su obično dolazili u valovima. Kad je napokon
skrenula u Aveniju Dixie, mišići su joj se počeli opuštati. Njezina je kuća bila četiri
ugla dalje. Nakon što je tako dugo bila zatvorena s luđacima, čeznula je za privatnošću
vlastite kuće, u kojoj će u miru moći namigivati, trzati se i gledati svoje omiljene
sapunice.
Ja sam samotna žena, pomislila je Dorothy. Sama i usamljena. Više nije bila
gospođa Alberta McDougala. Nakon što se oženio svojom blagajnicom - koja zacijelo
nije namigivala - odselili su se. Dorothy je zamišljala bivšeg muža, dobrog starog
Alberta s mlohavim trbuhom i prosjedom kosom. Proklet bio, bila mu je dobra žena.
Ali, žene ne cijene čak ni u Bibliji. Često se pitala kako bi Lot opisao svoju ženu.

124
»Sjajna žena. Pravi stup društva.«
Svake večeri u pola šest Dorothy bi postavila stol u kuhinji. Poslužila bi svinjske
odreske, pire krumpir, mahune, kukuruzni kruh i šah-tortu za desert. Oh, kako je samo
dobro kuhala. Bila je dobra prilika za svakog muškarca. Nedjeljom navečer skuhala bi
Albertovo omiljeno jelo, grašak s rižom i slaninom, veliku posudu kukuruznog kruha i
mnogo slatkog čaja. Bila je dobra kućanica. Doduše, u ormarima je pomalo vladao
nered, ali moraš malo i živjeti. Jednostavno nije bilo pošteno da sve to izgubi, mislila
je Dorothy. Ali, počela je shvaćati da poštenje nikad nije bilo u igri. Život je težak i
jednostavno to moraš prihvatiti.
Dorothy je jedva čekala da vidi svoju kuhinju boje avokada. Ona i Albert
sagradili su kuću 1951. godine. Bila je to dvokatnica od opeke, ružna ali zanimljiva, s
gotičkim lukovima i zaklopcima boje maslaca. Kuća je bila odmah do majčine. Majka
joj je umrla istog dana kad je Dorothy navodno skočila s krova Albertove trgovine.
Ali, ne smiješ vjerovati sve što čuješ.
Kad je stigla blizu kuće, haljina joj se zalijepila za tijelo kao da se tkanina
rastopila.
Popila je posljednji gutljaj soka, a onda bocu sakrila među cvijeće. Potiskujući
podrigivanje, nastavila je pločnikom. Isprva je sve izgledalo čudno premda poznato;
neprestano je treptala. Na kraju ulice vidjela je ružičastu drvenu kuću sa svijetlo-
ljubičastim zaklopcima. Osim zaklopaca, koji su bili oslikani vještičjim
polumjesecima i te boje, kuća je - kuća u kojoj je odrasla - izgledala kao i uvijek.
Nekoć je njezina majka plaćala Preacheru da je oliči svakih nekoliko godina.
Govorila je da će oporukom odrediti da je svakog ljeta oboje drukčijom bojom. Ali,
sirotica nije bila zdrave glave kad je umrla.
Dorothy nije bila na čitanju oporuke, ali Albert joj je sve ispričao. Njezina je
majka svoju kuću ostavila Clancy Jane i Violet. Da ju je barem ostavila popola
Dorothy i Clancy Jane. To bi bilo pošteno. Ali, nije, tko zna zašto, a želje mrtvih
moraju se poštivati, do đavola.
Pogledala je ulijevo i krenula prema svojoj kući, ali i ona je nestala. Na njezinom
mjestu stajala je četvrtasta zgrada. Crvene opeke bile su prefarbane svijetlo-
ružičastom bojom. Na svim su prozorima bili tamno-zeleni zaklopci. U cvjetnim
lijehama bile su plastične ruže i maćuhice. Kapci su joj se počeli trzati pa nije dobro
vidjela. Onda je shvatila da to jest njezina kuća. Dok je ona sjedila u ludnici, netko je
hodao gradom i ličio kuće tako da nedavno oslobođeni duševni bolesnici više nisu
mogli naći svoj dom.
Zašto li su kuću oličili ružičasto? Izgledala je kao sirup za želudac. Ako bi netko
u blizini patio od žgaravice, bilo bi dovoljno da je poliže. Nakon što je otišla u

125
bolnicu, Albert je spomenuo nešto o tome da se Mack uselio u kuću. Nije joj ispričao
pojedinosti i ona nije pitala, ali Dorothy je znala da je ona grozna blajhana cura sad
udana za njezinog sina. Počeli su se viđati dugo prije nego što je Dorothy prolupala.
Kako se ono zvala - Darlene? Earlene? Sharlene? Nešto na »lene«. Dorothy ih je
mogla zamisliti kako se valjaju po plahtama na kojima je ona osobno izvezla
monograme i kupaju u njezinoj kadi koju nisu ni oprali.
Sad je zurila u kuću moleći se da njezin sin nije unutra ništa mijenjao. Valjda nije
oličio njezinu spavaću sobu, u kojoj su se ona i Albert ljubili za laku noć tijekom
čitavog braka. Uvijek bi se poljubili upravo kad bi na Drugom programu počele
vijesti s Larryjem Munsenom, meteorološkim izvješćem i sportskim novostima (u
Nashvilleu se nikad nije bogzna što događalo). Kuća se doimala tako golemom nakon
što su svi otišli - najprije Albert, onda je Mack otišao u Vijetnam, a Bitsy se udala. I
upravo kad se naviknula živjeti sama, doživjela je slom živaca.
Ali, nisam ja bila kriva, mislila je. Moja me draga obitelj strpala u duševnu
bolnicu u studenom 1971. godine i zaboravila da postojim. Dorothy je na trenutak
sklopila oči. Bilo je tako vruće. Onda je krenula uz prilaz postrance, poput raka. Mack
je bio njezin miljenik, unatoč tome što je imao loš ukus kad je riječ o ženama, ali tako
ružičastu kuću ipak nije mogla podnijeti. Privlačit će pozornost, a Dorothy nije voljela
pozornost. Znala je kako ljudi u Crystal Fallsu sve vole etiketirati. Ovaj je škrtac, onaj
je lud, a ona živi u Ružičastoj kući.
Dok je buljila, limun-žuta vrata su se otvorila i pojavila se mršava blajhana
plavuša. - Bože dragi - rekla je plavuša kad je rukom zaštitila oči od sunca. -
Gospođo McDougal? Ne mogu vjerovati svojim očima!
- Tko ste vi? - upitala je Dorothy. To je, dakako, bila laž - točno je znala tko je ta
fifica, vozila je školski autobus, ali Dorothy ga nigdje nije vidjela. Osim ako nije
parkiran iza kuće.
- Zar me se ne sjećate? - Fifica je na sebi imala bijele visoke čizme, crvenu
minicu i srebrnu majicu bez rukava. A tek je bilo podne.
- Jeste li vi dvorkinja? - upitala je Dorothy nevinim glasom.
- Ne, ja sam Earlene, Mackova žena. Vaša snaha.
- Posljednja snaha koje se sjećam je Sloopy. - Dorothy se nevinim pogledom
zagledala u djevojku. Mack se već po drugi put oženio čudnom ženom. Bila je time
vrlo nezadovoljna. Doduše, nije mogla birati s kim će njezina djeca biti u braku, ali to
ne znači da joj se njihovi bračni partneri moraju sviđati. Niti da ih uopće mora
priznati. Earlene je bila na zlu glasu, ali to Macku ništa nije značilo.
- Sva je puna energije - rekao joj je.
- Bila je i Frankensteinova mladenka - odgovorila je Dorothy.

126
 - Mack se odavno razveo od Sloopy - rekla je Earlene. - Ona i Christopher su se
odselili u Kaliforniju. Ondje joj živi sestra.
Dorothy je stisnula usnice, odbijajući komentirati, pa je Earlene nastavila.
- Mack i ja smo se vjenčali prije nego što ste vi... otišli.
- Žao mi je, ne sjećam vas se. - Dorothy je protrljala mjesto na licu gdje su joj
trebale biti obrve, a onda je malo okrenula glavu, kao da se silno trudi prisjetiti se.
Da, dobro je mogla zamisliti kako ta plavuša juri autocestom u autobusu dok se
dječica stiskaju jedno uz drugo, vrište i mole je da uspori.
- Jeste li... jeste li dobro? - Earlene se doimala uplašeno.
- Odlično sam - prasnula je Dorothy. - A ti?
- Ne, samo sam mislila...
- Zanima te jesam li luda? Earlene je pocrvenjela. - E pa, dobro sam. Odlično. I
sjećam te se. Samo sam te zafrkavala. Prije si vozila žuti školski autobus.
- Jesam! Ali, prestala sam. Sad vozim cadillac. - Earlene je uprla prstom u bijeli
automobil koji je virio iz garaže.
- To ti vjerujem - rekla je Dorothy ispod glasa.
- Dobro izgledate - rekla je Earlene.
- Stvarno misliš? - Dorothy se nasmiješila. Earlene joj se počela sviđati - i to
jako. Iako je vjerojatno ona sprječavala Macka da posjeti Dorothy u bolnici. Ne bi ih
bilo ubilo da su se dovezli koji put nedjeljom. Ali, nema veze. Postrance je pogledala
Earlene. - Gdje je moj sin?
- Unutra, gleda bejzbolsku utakmicu - rekla je Earlene. -Upravo sam mu
pripravila sendvič sa šunkom i pivo. Mogu li vama što ponuditi?
Dorothy je krenula uz prilaz. Hrana u bolnici je bila neprobavljiva. Osim toga,
uglavnom bi završila na podu ili razmazana u nečijoj kosi. Pomisao na normalan
sendvič jako ju je privlačila. Godinama nije jela sendvič sa šunkom. Dobro ga je
mogla zamisliti: slojevi sjajne ružičaste šunke na prepečenom bijelom kruhu s
majonezom, rajčicama i zelenom salatom.
- Pa, mogla bih nešto prigristi - priznala je, trudeći se da ne počne sliniti. - Dok
mi budeš pravila sendvič, možeš mi objasniti zašto si dala prebojati moje opeke.
- Bio je to gospodin Frank - rekla je Earlene. - Sjećate ga se? Vaš dekorater?
- Što s njim?
- Pa, on je za to kriv - rekla je Earlene. - Ja sam htjela da kuća bude narančasta,
ali gospodin Frank je rekao: »Ne, ne, Earlene. Nipošto!« Htio je da kuća bude siva s
bijelim porubom - kao u Novoj Engleskoj. Na kraju smo se složili da će biti neka
pastelna boja. Boje sam izabrala prema kolačićima iz Ralphove slastičarnice. -
Earlene je govorila povjerljivim tonom. U sunčanom hodniku protegnula je ruke iznad

127
glave kao da pozira za neki časopis. - Mack je sad vrlo uspješan graditelj, gospođo
McDougal. Ali, to sigurno već znate. Traže ga po cijelom okrugu. Ja biram tapete i
boje za kuće koje gradi za prodaju. Zato sam prestala voziti onaj grozni autobus.
- Mislim da bi mi godilo pivo. - Dorothy se stresla i počela namigivati na oba
oka. - I ne muči se s čašom, Darlene. Pit ću ga iz limenke.
- Ime mi je Earlene - rekla je plavuša. - Earl-lene.
Earlene i Mack su proveli Dorothy kroz kuću i oko nje. Osjećajući sve dublji
užas, Dorothy se iz prve ruke uvjerila kako je Mack uništio dom u kojem je odrastao.
Ništa nije ostalo od nekadašnje kuće. Doduše, nikad nije bila nešto osobito, ali ipak.
Vjerojatno ga je na to nagovorila plavokosa fifica. No Dorothy nije pitala zašto i nije
se usudila razmišljati o tome. U vrtu iza kuće nestale su cvjetne lijehe raspoređene
prema bojama. Umjesto njih je tu bio bazen s plavim dnom, a na sjevernom zidu kuće
nije bilo ni traga bršljanu. Njezina kuhinja boje avokada više nije postojala. Ormarići
su bili obojeni bojom fuksije. Čak je i bijela tehnika bila obojena u tom stilu. Nestao
je njezin lijepi smeđi linoleum, a na njegovom mjestu bile su ružičaste i bijele
pločice, dijagonalno raspoređene, tako da su izgledale kao šahovska ploča. Dorothy je
pogledala kroz veliki prozor, očekujući da će vidjeti svoj okrugli stol od trešnjeva
drva i stolce. Ni njih nije bilo. Na njihovu mjestu stajao je stakleni stol s metalnim
nogama. Plastični stolci doimali su se neudobno, a jastuci na njima imali su uzorak
tigrove kože.
- Možeš živjeti ovdje sa mnom i Earlene - rekao je Mack, ali se nije doimao
oduševljenim tom pomisli. Naprotiv, doimao se očajno. Djeca su takvi izdajnici,
mislila je Dorothy. Dojiš ih, brišeš govna s njihove stražnjice, a oni onda jedva čekaju
da te se riješe.
- Ja? Da živim tu s tobom i... Oh, ne bih to mogla.
- Pa, uvijek možeš otići prijeko i živjeti s tetom Clancy. Soba sučelice Bitsynoj je
prazna.
Dorothy je zapanjeno gledala sina. Zar nije znao da to uopće ne dolazi u obzir?
Ne nakon što je Clancy Jane učinila što je učinila. Mackovo lice na trenutak je
izgledalo kao da ga to zabavlja. Osim tog posve neprimjerenog izraza lica, bio je isti
onaj dječak kojeg je oduvijek obožavala. Za razliku od njezine kuće, koja više uopće
nije nalikovala na sebe, Mack je ostao isti - plavokos i plavook, bez noge koju je
izgubio u Vijetnamu. Njezin Mack. Voljela ga je više nego što je ikad ikoga voljela. A
tako joj on zahvaljuje.
- Znaš da se Clancy Jane i ja ne slažemo - rekla je Dorothy. - Osim toga, ona je
udana. A ja nikad ne bih mogla dijeliti kupaonicu s nepoznatim muškarcem.
- Mi gore imamo sobu za goste, gdje je prije bila Bitsyna soba - rekla je Earlene.

128
- Vrlo je lijepa. Ružičasta kao opeke na pročelju. Bilo bi nam drago da budete u njoj.
Dorothy se počeo trzati obraz. Nekako su je uspjeli prevariti i oteti joj dvije
kuće, jednu ružičastu i jednu ljubičastu. Gdje ću živjeti, pitala se, potiskujući paniku. I
s kim?
Neću živjeti među svojim neprijateljima, pomislila je Dorothy, nehotice gledajući
ljubičastu kuću preko puta. Mogla ju je vidjeti s gotovo svakog prozora, osim sa
sjeverne strane. Godinama je špijunirala svoju majku i Clancy Jane, majčinu
miljenicu. Gledala je kako kopaju u vrtu jedna pokraj druge. Čovjeku nimalo ne
pomaže kad nekoga odveć voli. Naprotiv, vjerojatno ga slabi iz srži. Zanemareni kao
da uvijek imaju veće srce i zbog toga im je bolje.
A, ne. Nije se željela družiti sa sestrom, a kamoli živjeti s njom pod istim
krovom, unatoč tome što je Bitsy bila ondje. Dorothy je uvijek bila sklonija Macku -
nije si mogla pomoći, voljela ga je više nego Bitsy. Liječnici u bolnici - kao da oni
nešto znaju - govorili su o tome da joj je Miss Gussie bila loš uzor. Pa se Dorothy
ponašala kao i ona kad je rodila vlastitu djecu. Izabrala je Macka za miljenika. Rekli
su i da se Dorothy nikad nije naučila slagati s majkom i sestrom i da će se stoga
nastaviti prepirati s drugim ženama, uključujući i vlastitu kćer.
Poticali su je da zaboravi i oprosti. Samo ih je zapanjeno gledala. Praštanje je
vjerska stvar, a ne psihološka. A oprostit će kome ona bude htjela. Prije nego što se
odmetnuo, Albert joj je bio najvjerniji posjetitelj u bolnici. Što je bilo pomalo
ironično ako se sjetimo da je njihov brak završio nakon njegove afere s Clancy Jane.
Uh, boljelo je i sjetiti se toga. Osim toga, ima ona prečih problema.
Mack je dodao: - Vjerojatno bi ti bilo ljepše s Bitsy i ostalima nego sa mnom i
Earlene.
Mali nezahvalnik. Pojma on nema o sreći, ponajmanje o njezinoj. Dorothy bi ga
najradije zgrabila za ramena i protresla. Umjesto toga, brojala je do deset, ali to nije
pomoglo. U njoj je još kuhalo. Pa je broiala do dvadeset, na do trideset pa do
četrdeset. Kad je došla do sedamdeset, osjetila se dovoljno smirenom da progovori. -
Ostajem ovdje - rekla je gledajući svoga lijepog sina, plavokosog foto-modela kojega
je ona stvorila vlastitim rukama. Imao je njezine oči, njezin nos, njezinu kosu - barem
njezinu nekadašnju kosu, prije nego što su je šokovi spržili. Na njemu nije bilo ni
traga Alberta. Bilo je to pravo čudo.
- Ovdje? - upitali su Mack i Earlene uglas.
- Da. - Dorothy je odvratila pogled od sinovljeva zgranutog lica i snahinih
stisnutih usnica. - Sad kad smo to riješili, gdje je ta gostinska soba?

129
 SNIMLJENA PORUKA ZA PAT NIXON

212 Dixie Avenue, Crystal Falls, Tennessee,

17. lipnja 1974.

Draga Pat,

Znam da ste u groznom stanju nakon svih nedaća s Dickom pa vam opraštam
što mi niste odgovorili na pismo. Ali, sad sam kod kuće, stanujem u svojoj kući u
Aveniji Dixie 212 pa se slobodno možete poslužiti tom adresom. Samo što više
nemam osjećaj da je to MOJA kuća. Kad sam se udala za Alberta, majka mi je dala
zemljište pokraj njezine kuće. Bilo je to početkom pedesetih godina. Unajmili smo
graditelja i on mi je dopustio da sve biram. Ja sam izabrala crvenu opeku. Mislila
sam da tu tu živjeti do kraja života, ali Albert je učinio ono što je učinio i ja sam
završila u duševnoj bolnici. Dok me nije bilo, moj sin i njegova grozna žena uselili
su se u moju kuću. Izbacili su svu moju odjeću, cipele i sve ostalo. Mack je bacio i
VLASTITE stvari - staru odjeću, igračke i svjedodžbe koje sam ja čuvala. No, da
skratim, Mack je srušio neke zidove, prorezao rupe u krovu i izbacio tapisone.
Ali, još niste čuli najgore. Moja je snaha kuću dala oličiti ružičasto. Gornji kat
izgleda kao gimnastička dvorana, kao ona u kojoj je Jack Lalayne vježbao na
televiziji. Grozno je, ništa gore nisam vidjela. Ali, moram priznati da mi se sviđaju
prozori na stropu. Mogu ležati u krevetu i gledati kako prolaze oblaci. Ali, NE sviđa
mi se što se svake večeri moram penjati uza stube. Boli me noga nakon što sam pala
s krova Albertove trgovine. I NE sviđa mi se kako mi je uređena soba. Moj stari
namještaj od trešnjeva drva obojen je oker. Zavjese su jadne, kupljene u Searsu -
narančaste s ružičastim cvjetićima. Sa stropa visi odvratan oslikan kokos - izgleda
kao nečija glava, a oči me posvuda prate.
Moja se kuća toliko promijenila da je jedva prepoznajem. Ponekad, kad se
vraćam iz grada, prođem pokraj nje. A kad noću hodam kućom, sudaram se sa
zidovima i rušim stolove. Misli mi vrludaju - obično se ne mogu sjetiti jesam li
uzela lijek za živce ili nisam. A ne smijem ih uzeti ponovno, doza bi bila prevelika.
Uvjerena sam da je tako umrla Marilyn Monroe. Nisam opsjednuta njome, samo je
žalim. Sve je bilo na njezinoj strani, ali nije mogla upamtiti koje je lijekove uzela a
koje nije. Neki dan mije Earlene dala nekoliko omotnica da ih pošaljem poštom, a
ja sam ih spustila na komodu i zaboravila. Earlene je dvolična blajhana plavuša
kojom se oženio moj sin. Ništa bolja od obične prostitutke ako mene pitate. Kao i
ona drolja, moja sestra, ukrala je mog sina od njegove prve žene. Mack uopće nema

130
kontakta sa svojim sinom. Sloopy se preudala i njezin je novi muž posvojio dječaka.
Earlene je oduševljena time, vidim ja to. Ne voli konkurenciju, čak ni od djeteta ili
svekrve. Radi kao muškarac, vozi traktor, zakucava opeke, zida zidove. Kad ju je
moj sin upoznao, vozila je školski autobus, ali sad mu pomaže graditi kuću u
naselju Shenandoah Estates. Kad kuće budu gotove, preda ih tvrtki Century 21. U
džepu nosi rašpicu za nokte i mali odvijač.
Ne želim time reći da je posve loša. Odlično održava kuću. To joj moram
priznati. Podovi blistaju, nigdje nema prašine, zahodske školjke su besprijekorno
čiste. Ima lijepe noge i pokazuje ih kad god može, ali ne kuha. Srećom, ja sam
odlična kuharica. U bolnici sam na televiziji stalno gledala slavnu Juliju Child. Pa
sam počela pripravljati nabujke i omlete, ali Earlene samo podigne nos i odvuče
Macka u Burger Barn. Svakog mu jutra složi odjeću na krevet - čarape, gaće,
traperice, košulju, remen, kaubojske čizme. Nekoliko puta poprska njegovu drvenu
nogu laštilom za drvo i podmaže je. Sjedi mu u krilu i ljubi ga u vrat, a mene to
izluđuje. Vulgarno je. Koja bi majka to željela gledati? No, da se vratim na one
omotnice koje je Earlene htjela da pošaljem. Pokazalo se da su to bili računi za
režije pa su nam isključili struju i vodu. Doista je zlobno staroj ženi isključiti vodu,
osobito ako ta stara žena drži ptice u krletki. Imam kanarinca koji sjedi u posudici s
hranom i lepeće krilima. Možete zamisliti posljedice. Da bi se to počistilo, potrebna
je voda. Earlene se toliko naljutila da me natjerala da se riješim ptice. Pokušala
sam to reći gospođi u vodoopskrbi, ali ona mi je samo odgovorila da moram na
vrijeme plaćati račune. Pokušala sam joj objasniti što se dogodilo s omotnicama i
da imam loše pamćenje, ali nju to nije zanimalo. Molila sam je da označi račun
moga sina. Onda sam shvatila da je možda malo zbunjujem pa sam joj objasnila
cijelu priču, da živim kod Macka i Earlene i tako dalje. Stalno me prekidala i
govorila da ona tu samo radi, da nije ona ta koja isključuje vodu.
Ali, ne mogu skuhati kavu i ne mogu pustiti vodu u zahodu, rekla sam joj. Onda,
kad je moj sin osobno došao platiti račun, trebalo vam je prilično dugo da ponovno
pustite vodu. A kad ste je pustili, znate što se dogodilo? Što, upitala je djevojka.
Zrak u cijevima.
Djevojka je slegnula ramenima. Bila je mlada, otprilike kao Earlene, ali ni
približno tako jeftina. Istina je da ne volim druge žene, nijednu osim vas. Što više,
sad kad sam izišla iz bolnice, nadam se da ću moći doći u Washington D. C. i popiti
čaj s vama u Plavoj sobi. Ili bismo mogle otići u vašu privatnu rezidenciju. Nadam
se da mi nećete zaboraviti odgovoriti na pismo, odnosno snimku. Strašno je teško
biti ovako rastresena. Neki dan sam se probudila i nisam se mogla sjetiti očeva lica.
Umro je prije samo dvadeset šest godina pa biste očekivali da ću ga se sjećati, ali

131
nisam se mogla prisjetiti lica. Ne mora čovjek biti lud da izgubi razum. Premda,
moglo bi to biti zbog otvrdnuća arterija ili zbog lijeka koji uzimam. Tako bih se
voljela svega sjećati. Važno je znati kamo ideš, ali možda je još važnije znati gdje si
bio. Isprva sam mislila da ću pisati obiteljsku povijest za svoju djecu, ali kako bih
im objasnila što činim a da oni ne postanu sumnjičavi? Ako misle da sam izgubila
pamćenje brzo će doći do zaključka da sam izgubila razum. Pa će me strpati natrag
u bolnicu. Pokušavam prikriti zbunjenost, na primjer kad ne znam kamo sam stavila
televizijski program, ali teško je tako živjeti. Upravo mi je palo na pamet da možda
i vaš muž ima teškoća s pamćenjem. Možda je izbrisao one vrpce i onda zaboravio
što je učinio. Ako vam budem potrebna kao svjedokinja o njegovom karakteru,
slobodno me pozovite. Vaša prijateljica Dorothy.

OD CLANCY JANE FALK,

19. lipnja 1914.

Najdraža Violet,

Nisam ti pisala jer sam imala puno posla pomažući Bitsy da uredi sobu za
Jennifer.
Izabrale smo bivšu sobu za šivanje Miss Gussie jer je sunčana. Onda smo
skinule tapete. Bitsy
je otišla u trgovinu Sherwin-Williams i kupila svijetlo-plavu boju. Njome smo
obojili zidove i strop. Mislila sam da je soba odveć plava dok Bitsy nije počela
posvuda slikati oblake. Onda smo na prozore ovjesile prozračne bijele zavjese.
Našle smo u potkrovlju lijep nabran bijeli pokrivač za krevet i navlake za jastuke.
Dorothy ih je bacila u sudoper i obojala plavo. Byron i Mack su pokućstvo obojili
bijelo. Ja sam u trgovini našla čupav bijeli sag. Bitsyne plišane životinje stavili smo
na policu za knjige. Onda je uzela nekoliko starih čipkanih prostirki i ovjesila ih
iznad kreveta. Sve nas je to stajalo manje od 150 dolara, uključujući sag koji je
stajao 75. Bitsyje otkrila svoj poziv. Samo što mislim da ne možeš živjeti od toga što
uređuješ tuđe kuće. Gospodin Frank je u ovom gradu već osvojio to tržište, a gle što
vozi - stari chevroletov kamionet. XX OO

BITSY

132
 Stajala sam u odjeljku žitnih pahuljica u Winn Dixieju pokušavajući odlučiti da li
da kupim Cap'n Crunch ili Special K kad sam primijetila da neki visok muškarac bulji
u mene. Imao je gustu riđu kosu i pjege. Uzelo mi je nekoliko trenutaka da ga
prepoznam. O, Bože, pomislila sam, pa to je on, dr. Walter Saylor.
- Poznajem vas. - Raširio je oči tako da su mu se još bolje vidjele žute šarenice. -
Nisam li vam stavio plombu?
- Mhmm. - Maknite se, mislila sam.
- Je li s n jom sve u redu? - upitao je gledajući moju kockastu smeđu haljinu - to
inače uopće nije moja boja, ali darovala mi ju je Earlene. Bila je bez rukava i imala
je ugrađen grudnjak zbog kojeg su moje male grudi izgledale veće.
- Da - rekla sam, misleći na naš takozvani dogovor za doručak na kojem se nisam
pojavila.
- Došao sam u kupovinu. - Pogledao je u svoja kolica. I ja sam pogledala. U
njima su bile jabuke, zelena salata, kruh, jetrica, majoneza. Bilo je zanimljivo
analizirati ljude prema sadržaju kolica u trgovini, ali oduprijela sam se iskušenju.
Trudila sam se ne donositi zaključke na brzinu. Osim toga, moja su kolica obično bila
puna čudnih stvari za tetu Clancy i da ih je netko vidio, zaključio bi da sam jako
izbirljiva. Danas sam u kolicima imala sojino mlijeko, artičoke, talijanski peršin,
plave rođendanske svjećice, brie, goveđe odreske. Bilo je to za Byronov trideset osmi
rođendan. Na taj bi dan moja teta pripravila meso i ispekla tortu za koju je bilo
potrebno tuce jaja.
- Pitao sam se kao ste - rekao je dr. Saylor i ubacio kutiju žitnih pahuljica u
kolica. - Kako vam je ono ime?
- Bitsy.
- Ah, da, tako je. Sad se sjećam. - Posegnuo je za još jednom kutijom. - Dugo sam
vas čekao na onoj kamionskoj postaji.
- Žao mi je - rekla sam, pokušavajući smisliti uvjerljivu laž. Palo mi je na pamet
nekoliko, ali sam ih sve odbacila. Iskrenost je također bila dio moje kampanje
samousavršavanja. Ali, grozno sam se osjećala gledajući njegove tužne oči.
- Pa, propustili ste dobar doručak. - Uzdahnuo je. Pogled mu je prešao preko
mojih
grudi, do stopala i natrag do lica. - Imate vrlo lijepu haljinu. Izgledate kao foto-
model.
Imala sam čudan osjećaj da sam te riječi već čula - možda u reklami za
deodorans.
- Laskavče - rekla sam.
- Ne, doista, tako ste lijepi da biste mogli biti filmska zvijezda. Prekrasni ste.

133
Toliko da mi je postalo vruće.
Namrštila sam se. Činilo mi se pogrešno razgovarati o seksualnoj kemiji usred
žitnih pahuljica.
Dr. Saylor se nasmiješio i stavio još jednu kutiju Raisin Brana u kolica. Ponovno
me pogledao, a onda je uzeo kutiju Trixa.
- Zacijelo jako volite žitne pahuljice.
- Molim? Oh, dragi Bože. - Porumenio je i počeo vraćati kutije na policu. - Ne
znam što mi je.
- Pa, drago mi je što sam vas srela, ali sad moram juriti. Sladoled mi se topi. -
Gurnula sam kolica.
- I moje srce. - Stavio je ruku na prsa.
Bilo mi je mučno od njega pa sam na brzinu rekla »vidimo se« i odjurila prema
blagajni. Stalno sam se osvrtala, bojeći se da će me slijediti, ali nije se pojavio.
Ostavila sam stvari kod kuće, a onda me teta Clancy ponovno poslala u grad da
tražim teleskop. Mislila je da bi to bio lijep dar za Byrona. Svratila sam u Big K i
Western Auto, ali sam se vratila praznih ruku. Kad sam došla na prilaz tetinoj kući,
vidjela sam kiticu žutih ruža naslonjenu na mrežasta vrata. Uzela sam bijelu karticu.
Bilo vas je lijepo ponovno vidjeti. Srdačno, Walter
Sljedećeg jutra kad sam krenula kroz kuhinjska vrata, bila je pred njima još jedna
velika kitica ruža - ovaj put ružičastih, još prekrivenih kapima vode iz hladnjaka
cvjećara. Iako je bio bogat, Claude mi nikad nije slao cvijeće osim za maturalni ples i
vjenčanja (a to sam sama odabrala). Iz zelenog celofana ispala je bijela kartica.

Ovo je dokaz da ne odustajem lako. Srdačno, Walter

Kad sam se tog poslijepodneva vratila kući, pred vratima je bila još jedna kitica
ružičastih ruža. Polako sam hodala prema vratima, nadajući se da mi se cvijeće samo
privida. Ali, nije bilo tako. Podigla sam kiticu i opet je na stube pala kartica.

U mojim ste snovima. Srdačno, Walter

Četkala sam Jenniferinu kosu kad je zazvonilo na vratima. Malena mi je

odgurnula ruku i pojurila, dozivajući Chicka. Ali, kad sam otvorila vrata, u hodnik je
pao aranžman viši od pola metra. Po podu se rasula voda zajedno s crvenim ružama,
klinčićima i ostalim cvijećem. Voda se razlila na bijelu karticu koja je visila s crvene
vrpce. Podigla sam Jennifer da ne bi smočila noge, a onda uzela vazu. Tinta se malo
razlila od vode, ali poruka se jasno vidjela.

134
 Neću odustati. Srdačno, W.

Slobodnom sam rukom uzela cvijeće i otišla do kraja prilaza kući. Jennifer je
zgrabila šaku klinčića i strpala ih u usta. - Ne, zločesto cvijeće - prekorila sam je,
misleći da je prestara da se tako ponaša. Napravila je grimasu i počela zavijati, kao
da je kod Wentworthovih bila navikla jesti cvijeće. Gurnula sam joj prst u ustašca i
izvukla latice. Zakašljala je i izmigoljila mi se iz naručja. Sjela je na tlo i prkosno me
pogledala držeći latice na dlanu.
- Daj! - povikala je, lupila nogom i prstom pokazala cvijeće.
- Ne - rekla sam. - Zločesto cvijeće.
Bacila sam kiticu u kantu za smeće i čvrsto zatvorila poklopac. Jennifer je
zaskvičala, bacila se na prilaz i zgrabila pramen svoje kose te ga iščupala iz korijena
- baš kao moja majka. Pogledala sam susjednu kuću. Majka je stajala raširenih ruku i
nogu pred prozorom blagovaonice. Otkako se doselila Macku i Earlene, zabavljala se
špijunirajući mene i Clancy Jane. Ostalo vrijeme provodila je kuhajući za Macka i
Earlene. Mahnula sam, a ona je spustila zavjesu. Odmah potom, majka je izišla iz
ružičaste kuće. Na sebi je imala vrećaste hlače i crvenu bluzu. Zaboravila je nacrtati
obrve.
- Bitsy, što se događa? Je li malena ozlijeđena?
- Ne, m... - Htjela sam reći »ne, mamice«, ali sam se prekinula i stisnula usta.
Znala sam da voli da je tako zovem. Promrmljala sam »mmm«, ali ostalo nisam mogla
izgovoriti. Sjetila sam se kako mi se Claude rugao tvrdeći da je glupo majku zvati
»mamice«. Kad god smo se svađali, pokušavao bi me posramiti. Možda to i jest
zvučalo afektirano, kao da se pravim Engleskinja. Možda je vrijeme da majku počnem
drukčije oslovljavati.
- Ne, Dorothy - rekla sam i iznenadila se kako mi se svidjelo zvati je po imenu. -
Samo je ljuta jer joj ne dam jesti cvijeće.
- Ne možeš djetetu dopustiti da jede cvijeće.
Namrštila sam se, pokušavajući smisliti neku kompliciranu riječ. - Jennifer ih je
intencionalno pojela.
- Ne budi smiješna. Djeca ne jedu biljke osim ako su jako gladna.
Jennifer je ustala, bacila se na moje noge i počela ih udarati šakama, vičući: -
Moje!
- Bit će bolje da je smiriš - rekla je Dorothy. - Ako Betty Wentworth dozna za
ovo, napravit će cirkus.
Odavno sam prestala slijediti savjete dr. Spocka. Prešla sam na dr. Brazletona,

135
koji je savjetovao da na takve scene ne treba obraćati pozornost. Nagnula sam se,
pokušavajući skinuti cvijeće s kćerine plave kose. - Neki muškarac mi je poslao kiticu
cvijeća. Nisam je htjela - rekla sam Dorothy.
- Ne! - vrisnula je Jennifer. Jednom si je rukom raščupala kosu. - Nemoj!
Podigla sam obje ruke glumeći da sam iznenađena i pogledala kćer. Jennifer je
nekoć bila mirno i zadovoljno dijete, ali pretvorila se u sićušnu delinkventicu. - Zar se
ne znaš lijepo ponašati? - upitala sam je, a ona je odlučno odmahnula glavom.
- Muškarac? - Dorothyno široko, nenašminkano lice se namrštilo. - Poznajem li
ga?
- Ne vjerujem.
- No dobro, budi zagonetna. Ali, ne bi ti škodilo da imaš dečka. - Dorothy je
otišla do kante za smeće, podigla poklopac i izvadila kiticu. - Ma pogledaj samo kako
je to lijepo. Klinčići. Trebala bi biti sretna. Grijeh je bacati cvijeće.
- Gdje to točno piše u Bibliji?
- U Mudrim izrekama? - Dorothy se počešala na mjestu gdje su joj trebale biti
obrve.
- Da, u Mudrim izrekama - nastavila je odlučno. - Sad se sjećam. Tko štedi, ne
boji se gladi. Ili je to izreka Benjamina Franklina? - Njezino se bijelo čelo pomicalo.
- Sad si me zbunila. Ne mogu to podnijeti.
Dorothy je uzela cvijeće, a Jennifer je ponovno vrisnula. Kad sam je pokušala
podići, zgrabila je ovratnik moje bluze i povukla je tako da se vidio moj jeftini
grudnjak. Dorothy nije obraćala pozornost na dijete. Obratila se cvijeću.
- Jadnice. Savijene ste. Ali, sredit ćemo vas mi. - Pružila je ruku unuci. - Dođi,
Jennifer. Obrisi suze, dušo. Odnijet ćemo ovo lijepo cvijeće u moju kuću i staviti ga u
vazu.
Jennifer je pustila moju bluzu i isplazila jezik, na kojem je još bila mala latica
klinčića. Dorothy ju je slobodnom rukom uhvatila za bradu. - Ispljuni to, dušo.
Jennifer je stisnula usnice i namrštila se na Dorothy. - Neću!
- No dobro, onda pojedi tu odvratnu laticu - rekla je Dorothy. - Ali, kad te zaboli
trbuh, nemoj se meni žaliti. - Dorothy je posegnula za Jenniferinom rukom. - Ne brini
se. Brinut ću se za nju. I izvadit ću onu laticu.
- Sretno - povikala sam. Zaboljelo me kad sam vidjela kako moja kći prihvaća
Dorothynu ruku.
- Mislim da joj izbija kutnjak - rekla je Dorothy. - Dobro ću joj pregledati usta.
- Možda ima gliste - povikala sam.
- E, to neću pregledavati. Neka se tim pozabave Chick i Betty. - Dorothy je
pogledala malenu. - Meni ne izgledaš kao da imaš gliste. Nimalo.

136
 Jennifer se nasmiješila, pokazujući svoje zečje zube.
- Priredit ćemo čajanku, ti i ja - rekla je Dorothy. - A onda ću te pustiti da skačeš
po Earleneinom vodenom krevetu. Neće li to biti zabavno?
- Nemoj je razmaziti, Dorothy - rekla sam.
- Ne pada mi na pamet - odgovorila je. - Time se već bave Wentworthovi.
Dva dana poslije, otvorila sam vrata i u kuhinju je palo pet kitica cvijeća. Teta
Clancy je upravo ušla i razrogačila oči. - Od žutookog zubara? - upitala je.
- Na žalost - rekla sam. - Kuća već miriše kao pogrebni zavod.
- Ili kapelica za vjenčanje - rekla je teta Clancy. Kad je podigla kitice, na pod je
palo pet bijelih kartica.
Na svakoj je pisala po jedna riječ - već sam poznavala Walterov rukopis. Složila
sam ih jednu uz drugu ali nisu imale smisla. Nazovite molim me uskoro vas. Presložila
sam ih. Molim vas, nazovite me uskoro.
- Možda bi trebala - rekla je teta Clancy. - Raspitala sam se o njemu. Odličan je
zubar. Barem mi tako kaže frizerka. Stella kaže da je na glasu kao bezbolni zubar, a ne
kao ženskar.
- Razgovarala si o meni kod frizera? - povikala sam.
- Oprosti, ali došli smo na tu temu dok mi je izbjeljivala korjene. I nismo
razgovarale konkretno o tebi. Samo sam je pitala kojem zubaru odlazi, a kad je rekla
dr. Sayloru, zamalo sam ispala sa stolca. Pa sam je malo potaknula i imala sam što
čuti. Zanima li te?
- Ne.
- Naravno da te zanima. Rekao ti je istinu. Rastavljen je od žene. Ona se zove
Fiona i navodno je vrlo nametljiva.
- Onda su dobar par. Još nikad nisam čula da je zubar pacijenticu pozvao da iziđu
- osobito kad joj je upravo zabio iglu u desni.
- Kod liječnika to nije etično, ali ne znam za zubare. Ali, Stella je rekla da je bio
vrlo služben kad joj je vadio umnjak. A gospođa koja je sjedila pokraj mene - došla je
na trajnu - rekla je da s njom gotovo uopće nije razgovarao dok joj je stavljao plombu
u očnjak. Znači da si mu se ti svidjela.
- Ali to nije bilo obostrano.
- Ne? Dušo, ima već dvije godine da nisi bila s muškaracem.
- To nije dugo. Osim toga, jednostavno nisam spremna.
- A kada ćeš biti?
- Kad sredim svoj život. Možda onda naiđe onaj pravi.
- »Onaj pravi« je čisti mit. Prihvati nepravog. Nije dobro da zaboraviš kako izići
s muškaracem. Ne pravi grimasu - ja jesam zaboravila.

137
 - Ali, ti si udana.
- Jedva. U svakom slučaju, dr. Saylor možda nije muškarac tvojih snova, ali
barem bi mogla vježbati na njemu.
- To baš ne bi bilo lijepo.
- Oprostite na uvredi, gospođo Dobrice.
- Želim se usredotočiti na svoju kćer.
- Da, ali zaslužila si i malo zabave. Ne bi bilo dobro da se jednog dana probudiš
i nađeš paučinu na vagini. - Teta Clancy je otvorila ormarić, izvadila zelenu vazu -
staru i elegantnu, oblika kitice hortenzija. Napunila ju je vodom.
- Možda ga nazovem kad bude razveden - rekla sam, želeći je umiriti.
- Znam zašto si takva, Bitsy. Zbog onoga što je Claude tebi učinio. - Zatvorila je
vodu i podigla vazu. - Vjerojatno ne odobravaš što sam odvojila Byrona od žene i
djece. Ali, njemu i njegovoj ženi sigurno nije bilo dobro zajedno, inače se ne bi
spetljao sa mnom.
- Možda je ona bila sretna - rekla sam. - Možda je mislila da je i Byron sretan.
- Kobna pogreška.
- Za koga?
- Pa za njegovu ženu, naravno. Nisam mislila na Byrona ili na sebe, ako me to
pitaš. - Vaza je izgledala besprijekorno, ali domalo je s dna počela curiti voda.
Blago ju je spustila u sudoper i izvadila cvijeće. Stavila ga je na stranu i rekla: -
Mogu je pokušati zalijepiti. Sva sreća da je nisam stavila na stol Miss Gussie. Ostala
bi bijela mrlja.
- Ne bi ti bila kriva - rekla sam. - Ako nisi znala da je napukla, kako bi itko
mogao očekivati da je popraviš?
- Nikako. - Teta Clancyje stisnula usta. Uzela je jednu ružu. Latice su titrale. - U
tome i jest problem, što to nikako ne možeš.
Tog vikenda se Violet dovezla iz Knoxvillea. Kad je ušla u kuhinju, zinula je
gledajući vaze poredane na pultu i na podu.
- Tko je umro? - Nagnula se da pomiriše ružu. Na sebi je imala kamuflažno
odijelo i nezgrapne čizme, ali kosa joj je opet bila složena kao u Audrey Hepburn.
- Bitsy ima obožavatelja - rekla je teta Clancy.
- Je li cvjećar? - Violet je još jedanput onjušila ružu, a onda je otvorila hladnjak i
gurnula glavu unutra. Izvadila je čokoladnu tortu.
- Ne, nego zubar - rekla je teta Clancy, gledajući kako Violet otvara ladicu i vadi
nož i tri vilice. - I nemoj mene uključivati u to pretrpavanje šećerom.
- Ma daj. - Violet je skinula plastični omot. - Konzervansi su zdravi.
Rekla sam joj neka mi odreže debelu krišku, otišla do ormarića i izvadila tri

138
tanjura s točkicama te ih stavila na stol.
- I, pričaj mi o tom udvaraču koji šalje toliko cvijeća - rekla je, poslužujući tortu.
Dok joj je teta Clancy sve prepričavala, Violet je gurnula velik komad torte u usta
i žvakala. Obrve su joj se pomicale gore-dolje. Obrve su joj bile djevičanske - nikad
nije iščupala ni jednu jedinu. I dalje žvačući, gurnula je ruku u kutiju i prstom pokupila
preljev. Stavila je prst u usta i podrignula.
- Tako mi je drago što si tu - rekla sam iskreno. Sviđalo mi se kako se žene opuste
kad nema muškarca u blizini. A Byron je u posljednje vrijeme stalno bio u bolnici,
stalno zaposlen. Kad bi došao kući, ili bi zaspao na kauču ili zario nos u neki
medicinski časopis.
- Kako se zove taj zubar? - upitala je Violet.
- Walter Saylor Jr. - odgovorila sam.
Violet je razrogačila oči. - Hej, možda ga poznajem. Ima li zečju usnicu?
- Nisam primijetila.
Teta Clancy je prezirno puhnula. - Kako si mogla ne primijetiti takvo što?
- Nisam rekla da nisam primijetila - uzvratila sam. - Samo sam rekla...
- Nije Bitsy kriva - rekla je Violet mašući vilicom. - Ako govorimo o istom
Walteru Sayloru, ima mali ožiljak na gornjoj usnici. Kažu da se jedva vidi. Nikad ga
nisam vidjela. Ne znam zašto ti šalje cvijeće. Oženjen je. Ili je barem bio prošlog
ljeta. Ali, tukao je ženu pa bi ti bilo bolje da ga se kloniš.
- Kako ti samo doznaš takve stvari? - upitala sam. - Tko ti je rekao?
- Imam svoje izvore. Duboko grlo - rekla je Violet. - Iz Crystal Fallsa.
- Danny, sigurna sam - rekla sam.
- Onaj mali pištavac? - nasmijala se teta Clancy. - Taj ne zna gdje mu je dupe a
gdje glava. I sama si tako rekla, Violet.
- Nisam rekla da je on moj izvor. Rekla sam izvori. U množini. A moji izvori
poznaju vijetnamskog veterana koji je oličio kuću susjeda dr. Saylora. Čuo je
vrištanje.
Bila sam zabola vilicu u tortu ali mi se ruka skamenila. Nadala sam se da je
Violet to izmislila kako bi me uplašila. Za razliku od svoje majke, smatrala je da je
muškarac iz Crystal Fallsa posljednje što mi treba i uvijek me nagovarala da se
upišem na mjesni fakultet, na kojem bih upoznala muškarce i istodobno zaradila
diplomu.
- Ličilac je čuo vriskove? - upitala je teta Clancy. Violet je kimnula.
- Prestani jesti. - Teta Clancy je pljesnula Violet po ruci. - Kakve vriskove?
- Visoke - rekla je Violet žvačući.
- Nije li to moglo biti nešto s televizije?

139
 - Televizori ne skviče: »Molim te, Waltere, nemoj!« - Violet je otvorila usta - na
jeziku je imala trag čokolade - i strpala još jedan komad torte u njih. I dalje žvačući,
dodala je: - Navodno je ličilac čuo i veliki tresak. A sljedećeg je dana vidio ženu u
dvorištu sa šeširom i tamnim naočalama.
- I što to dokazuje? - upitala je Clancy Jane. - Možda je bio sunčan, topao dan.
- I ja sam to pomislila. Ali, ličilac kaže da je bilo oblačno. Hej, jeste li vas dvije
završile? - Ne čekajući odgovor, Violet je počela vilicom strugati tortu i skidati
caklinu. - Ženi nisu trebali ni šešir ni naočale osim ako je nešto pokušavala sakriti.
- Šljivu na oku? - upitala je teta Clancy.
- Tako je mislio ličilac. - Violet je polizala vilicu. - Žena je nosila i nešto s dugim
rukavima. Čudno za vruć ljetni dan.
Sve tri smo zanijemile. Čula se jedino Violetina vilica dok ju je strugala zubima.
Na kraju je teta Clancy rekla: - A ti? Još spavaš s onim pjesnikom?
- Ne, ostavio me zbog studentice povijesti umjetnosti i tako mi je bolje. Bio je
neuredan i zaboravljiv. - Violet je šmrcnula. - Muškaraci imaju samo dvije brzine,
»uključen« i »isključen«. Nisu komplicirani. Što više, potpuno su jebeno plitki.
- Ako tražiš dubinu, nađi si bazen - rekla je teta Clancy - ali nemoj početi mrziti
muškarce.
- Bi li ti bilo draže da ih proždirem? - Violet je stavila kutiju s tortom u krilo. -
Draža mi je torta.
- Kako možeš toliko jesti i ostati vitka? - upitala sam.
Prije nego što je dospjela odgovoriti, zazvonilo je na vratima. Krenula sam za
tetom Clancy u hodnik. Otvorila je vrata, a Donnie, patuljasti pomoćnik iz
cvjećarnice, pružio je dvije staklene vaze, obje pune tropskog cvijeća - hibiskusa,
rajske ptice i još nečega čudnog. Odnijela sam ih u kuhinju i stavila na stol.
Violet je zinula.
Teta Clancy je dotaknula omotnice. - Smijem li?
- Samo izvoli.
- A pobjednik je... - Otvorila je omotnice i podigla dvije bijele kartice. Na jednoj
je pisalo »nazovi«, a na drugoj »me«. Na poleđini kartice na kojoj je pisalo »me« bio
je nažvrljan telefonski broj. Pružila mi ju je i rekla: - Moraš ovo dovršiti.
- Da se nisi usudila nazvati tog gada koji tuče žene - povikala je Violet i ustala.
- Ali, ne može jednostavno ignorirati toliko cvijeće. Samo mora biti odlučna i
vrlo jasna, jer će on inače misliti da je zainteresirana.
- Bitsy, ne slušaj mamu - rekla je Violet. - Ako nazoveš, on će se samo još više
zapaliti. Ignoriraj ga pa će nestati. S vremenom.
- Nadam se da imaš pravo - rekla je teta Clancy i napućila usta.

140
 Bacila sam kartice u smeće.
- Ja sam još gladna - rekla je Violet. - Idemo na trg po sladoled.
Uskočile smo u Violetin volkswagen i odvezle se u grad. Pokušavale smo naći
mjesto za parkiranje blizu slastičarnice. Na radiju je Marvin Gaye pjevao »What's
Going On«. Prošle smo pokraj muškarca koji je džogirao pločnikom. Violet je naglo
nagazila na kočnicu i nagnula se prema vjetrobranu. - Hej, gle njega. Sladak je.
Muškarac je sad trčao pokraj ljekarne. Na sebi je imao kratke hlače i iznošenu
majicu na kojoj je pisalo Memphis State. Rukave je odrezao. Imao je duge mišićave
noge i široka ramena. Bicepsi su mu bili kao isklesani. Na glavi je imao vrpcu, a s
kose, koja mu je visjela oko lica u dugim narančastim uvojcima, curio mu je znoj.
Vjetar mu je podigao majicu pa smo mu vidjele ravan trbuh i dlakava prsa.
- Pa to je dr. Saylor - povikala sam.
- K vragu, kako dobro tijelo - rekla je Violet. - Moram priznati da ne izgleda
opasno. Ako i jest, ja s njim mogu izići na kraj.
- Ti?
- Zašto ne? Čovječe, stvrdnule su mi se bradavice unatoč narančastoj kosi. Ali,
savršeno će se uklapati na nogometnim utakmicama Sveučilišta Tennesseeja.
- Ako ti s njim možeš izići na kraj - rekla sam - mogu i ja.
- Sad ti je sigurno žao što nisi poderala onu karticu! - nasmijala se Violet, a dr.
Saylor je zašao za ugao i nestao.
Nakon večere, dok su Violet i teta Clancy prale posuđe, ja sam sjedila
prekriženih nogu na pultu s telefonskim imenikom u krilu. Walter Saylor Jr. imao je
dva broja, službeni i privatni. Okrenula sam privatni broj prije nego što mi je
ponestalo hrabrosti.
- Koga zoveš u ovo doba? - upitala je teta Clancy spuštajući čašu u sapunjavu
vodu.
- Zubara - rekla je Violet snovitim glasom.
- Molim? - Teta Clancy se okrenula tako naglo da je posula sapunicu po podu.
- Objasnit ću ti poslije - rekla je Violet, bacila krpu i požurila k meni. Skočila je
na pult i pritisnula uho uz slušalicu. Kad se dr. Saylor javio, rekla sam: - Halo, ovaj...
Ovdje Bitsy Wentworth. Ona kojoj šaljete cvijeće.
- Ah! Dobili ste ga?
- Da, jesam - rekla sam vedrim tonom, misleći na njegove noge.
Teta Clancy je stavila čašu u plastičnu posudu za cijeđenje i prišla pultu.
Namjestila sam slušalicu tako da sve tri čujemo.
- Možete li pričekati trenutak? - upitao je. - U hodniku sam, moram samo odvući
telefon u kupaonicu. - Samo malo - nastavio je. - Pustit ću tuš.

141
 Violet je prekrila usta rukom i zahihotala.
- Možda je bolje da vas nazovem kasnije - rekla sam.
- Ne, ne, ovo je u redu. Sve je u redu. Vidite, ja još uvijek živim s Fionom - ali ne
kao muž i žena. Fiona je moja buduća bivša. Ne bi joj se svidjelo da razgovaram
telefonom.
- Ah. - Pogledala sam Violet i napravila grimasu.
- Jel' se on još uvijek razvodi? - upitala je teta Clancy.
- Psst! - prosiktala je Violet.
- Oprostite, nisam trebala nazvati - rekla sam mu. - Mislila sam da ste
rastavljeni...
- I jesam. Duga je to priča. Ako biste sutra doručkovali sa mnom, sve ću vam
objasniti.
Dok smo se dogovarali gdje i kada bismo se mogli naći, čula sam nekakve
udarce. - Što je to?
- Fiona - rekao je Walter. - Lupa po vratima.
U pozadini se čuo promukao glas. - Waltere? Što tamo radiš? I zašto ti treba
telefon? Trebaš li me?
- Ne, Fiona. Makni se - povikao je Walter.
- Waltere? - povikala je Fiona. - Ako mi ne odgovoriš, provalit ću u kupaonicu.
Waltere?
- Recite nešto - predložila sam mu. - Recite joj da ste dobro.
- Dobro sam - viknuo je.
Na trenutak je zavladala tišina. Palo mi je na pamet da je mene moj muž pokušao
utopiti, a ja sad ohrabrujem nekoga tko tuče ženu. Zašto privlačim takve tipove?
Fiona je glasno viknula: - Ali, Waltere, što tamo radiš tako dugo? Opet
razgovaraš s majkom?
- Ne, Fiona. Nazvao sam da čujem koliko je sati i koja je temperatura.
- To sam ti ja mogla reći - rekla je Fiona. - Dušo, ako kakiš, samo mi reci. Opet
imaš proljev?
- Ne! - vrisnuo je Walter. - I nisam tvoja duša. Razvodim se od tebe, Fiona. Zato
lijepo otiđi!
- E NEĆU! - vrisnula je Fiona. - Istrgnut ću telefon iz zida ako odmah ne iziđeš.
Čekala sam trenutak i onda rekla: - Fiona zvuči uzrujano. Bit će bolje da
prekinemo razgovor.
- Čekajte, ne još! Nađite se sa mnom sutra na kamionskoj postaji Caney Fork na
autocesti 70 - rekao je. - Je li devet prerano?
- Dobro, doći ću - rekla sam.

142
 - Odlično, odlično - rekao je dr. Saylor.
- Što je odlično? - vrisnula je Fiona. - Što se tamo događa, Waltere? Odmah
otvori vrata, inače ćeš požaliti!
- Možda ću morati provesti noć ovdje - rekao je dr. Saylor. - Zato nemojte otići
ako malo zakasnim.
Nakon što sam spustila slušalicu, Violet je pripravila vrč margarita pa smo sjele
na stražnjem trijemu i gledale zvijezde. Već dva tjedna nije kišilo i gradska uprava je
prijetila da će racionirati vodu. Teta Clancy je izišla na trijem s tranzistorom u ruci.
John Denver je pjevao »Annie's Song«. Polako je otvorila mrežasta vrata, pazeći da
nas ne udari, a onda je sjela na stubu iza Violet i posegnula za vrčem.
- Da barem padne kiša - rekla je.
- Možda bismo trebale plesati - predložila je Violet.
- Mislim da sam zaboravila kako se to radi - rekla je teta Clancy.
- Sjetit ćeš se - rekla je Violet i uhvatila majku za ruku.
- Hajde, Bitsy - viknule su. - Diži dupe i dolazi ovamo.
Dok je John Denver pjevao svojoj ljubavi, nas tri smo se uhvatile za ruke,
podigle ih i počele se njihati u ritmu. Na susjednoj kući se upalilo svjetlo na trijemu.
Dorothy i Jennifer su izišle, a za njima i Earlene. - Izgledate glupo - doviknula je
Dorothy.
- To je ples - odgovorila je teta Clancy. - Dođi ovamo. Trebaš nam.
- Ja nipošto neću...
- Da! - Jennifer je vukla Dorothy za ruku. - I ja plesati.
- Oh, zaboga. - Dorothy je zakolutala očima. Ali, pustila je da je Jennifer odvuče
niza stube i preko dvorišta. Ja sam pustila Clancynu ruku i uhvatila kćerinu. Earlene se
ugurala između Jennifer i Violet. Onda smo se sve okrenule Dorothy.
Clancy Jane je pružila ruku. - Neću te ugristi ako ti ne ugrizeš mene - rekla je.
- Nema veze, cijepljena sam. - Dorothy je uhvatila sestru za ruku pa smo nas šest
zaplesale u krug. - Sad plešite i mislite na vodene stvari - rekla je teta Clancy. -
Kupke, rijeke, rosu, vodopade, sirene, ribe, rakove.
- Žabe - rekla je Dorothy. - Pijavice.
- Smrkave nosove - rekla je Violet. - Amniotičku tekućinu. Majčino mlijeko.
Menstrualnu krv. Sol. Znoj.
- Začepi, Violet - rekla je teta Clancy smijući se.
- Žeđ - rekla sam. - Fontane.
- Utapljanje - rekla je Dorothy.
- Plutanje - rekla sam ja.
- Brže! - povikala je Jennifer i povukla nas. Njezin je smijeh poletio prema nebu,

143
prekrasan zvuk, kao kad žlicom lupkate po finom kristalu. - Pleši, mama - rekla je
povlačeći me za ruku. - Pleši.
Kiša je upravo prestala kad sam parkirala pred kamionskom postajom Caney
Fork, četvrtastom betonskom zgradom sa zelenim neonskim znakom. Pogledala sam u
retrovizor i zagladila kosu. Imala sam frizuru kao Grace Kelly, a odjenula sam plavu
haljinu s cvjetićima koju sam našla na rasprodaji. Na nogama sam imala plave kožne
cipele s dvostrukim remenčićima oko gležnja i visokim debelim potpeticama.
Prekopale smo potkrovlje Miss Gussie i našle starinsku odjeću koja je jeseni 1974.
bila u modi. Ali, malo sam se čudila samoj sebi što se toliko trudim zbog muškarca
koji se sakriva u kupaonici i možda tuče ženu.
Kad sam ušla, on je stajao naslonjen na crveni znak na kojem je pisalo »SAMI
IZABERITE STOL«. Dobro je izgledao u tamno-zelenim baršunastim hlačama i
smeđim mokasinama s resama. Bijela košulja mu je bila raskopčana pod vratom pa se
vidio pramen riđih dlaka i mrtvački bijele kože. Kosa je, kao i uvijek, bila šokantna.
Kad me ugledao, nasmiješio se i uhvatio me za lakat.
- Nije baš najotmjeniji restoran za palačinke - rekao je dr. Saylor sliježući
ramenima - ali je najbliže tome što imamo u Crystal Fallsu.
Nad stolovima se dizala izmaglica dima cigareta i masti. Zasuzile su mi oči. Dva
vozača kamiona okrenula su se i buljila usta punih kajgane.
- Može li ovaj stol? - upitao je dr. Saylor, pokazujući separe pokraj prozora s
pogledom na korovom zaraslo parkiralište. Prozor je bio prekriven kišnim kapima.
Umjesto zavjesa ili žaluzina bio je tu filodendron, tu i tamo pričvršćen za prozor
pribadačama.
- Mhm - rekla sam, gledajući zlokoban oblak dima koji je izlazio iz kuhinje. Nitko
od kuhara nije nosio mrežu za kosu - teta Clancy bi pala u nesvijest kad bi to vidjela.
Sjela sam, a dr. Saylor mi je sjeo sučelice. Unatoč onoj kosi, imao je prilično fine crte
lica. Danas su mu oči izgledale smeđe, bez traga žutila. Pokušala sam otkriti gdje mu
je ožiljak od zečje usne. Bio je blijed i zakrivljen. Bojeći se da će primijetiti da
buljim, spustila sam pogled prema stolu. Vidjela sam da ga je netko nedavno obrisao
nečim mokrim. Sunčeve zrake probijale su se kroz srcolike listove filodendrona.
- Zanimljiva ideja - rekla sam i protrljala list. Kad je dr. Saylor pružio ruku da ga
i on dotakne, slučajno je dotaknuo moju ruku. Polako sam je spustila. Laknulo mi je
kad se pojavila konobarica, koja je njihala širokim kukovima. Kapci su joj bili
prekriveni sjajnim zelenim sjenilom. Na lijevom joj je džepu pisalo »Minnie«.
Spustila je na stol dva jelovnika.
- Kavu? - upitala je dr. Saylora.
Kimnuo je. - Da, dobro bi mi došla. A ti, Bitsy?

144
 Nasmiješila sam se Minnie. - Frescu, molim.
Minnie je to zapisala i otišla. Uzela sam jelovnik koji se sastojao od dvije
fotokopirane stranice u plastičnim navlakama. Netko je kemijskom olovkom u
kutovima nacrtao pastrvu koja samo što nije zagrizla mamac koji je nalikovao na
ožiljak dr. Saylora. Jelovnici u »Zelenom papagaju« bili su napisani kaligrafski i
imali su sliku zelenog papagaja. Osim jelovnika, Zach je postavio veliku ploču na
koju bi ružičastom kredom napisao specijalitete dana. Gostionica je bila savršen spoj
simpatičnog i elegantnog, pomodnog i tradicionalnog. Mušterije su se osjećale
otmjeno kad su ondje jele. Dok su jele, mogle su se osjećati pripadnicima
kontrakulture a da nisu morale putovati ni trajno mijenjati prehranu, politička stajališta
ili način života. Premda većina ljudi u Crystal Fallsu nije ni razmišljala o takvim
stvarima.
Minnie se vratila s pladnjem. Poslužila nam je napitke. Zatim je uzdahnula i iz
džepa izvadila isti blok kakvim sam seja koristila u »Zelenom papagaju«. - Jeste li
izabrali - rekla je razvučenim južnjačkim naglaskom - ili vam treba još vremena?
- Meni treba još trenutak, ali vi naručite - rekla sam dr. Sayloru.
- Onda dobro. Ja ću kamiondžijski doručak.
Pogledala sam jelovnik. Kamiondžijski doručak sastojao se od palačinaka,
kobasice, žganaca, krumpira i četiri jaja pripravljena po želji.
- Kako želite jaja, dušo? - upitala je Minnie.
- Na oko, molim vas.
- S dodatnim prepečencem za umakanje?
- Svakako. - Dr. Saylor je kimnuo.
- A vi, gospođo? - Minnie mi se strpljivo smiješila dok sam proučavala jelovnik
tražeći nešto što nije sadržavalo kilu masti.
- Imate li možda salate? - upitala sam.
- Zapravo ne. Imamo od tuna. - Minnie je napravila grimasu. Nagnula se bliže
meni i šapnula: - To jest, ako volite nešto s mnogo majoneze. Nećete nimalo uštedjeti
na kalorijama, vjerujte mi. Ja bih na vašem mjestu naručila omlet. Moje je geslo, ako
već moraš jesti nešto od čega se deblja, neka bar ima dobar okus. Shvaćate me?
Nasmiješila sam se i kimnula. Svidjela mi se Minnie. - Dugo ovdje radite? -
upitala sam.
Prije nego što je Minnie dospjela odgovoriti, dr. Saylor je rekao: - Ma, donesite
dva
kamiondžijska doručka.
- O, ne - odmahnula sam glavom. - To je previše.
- Ali je povoljno - rekla je Minnie. - Tako će te dobiti svega pomalo.

145
 - I onako nismo došli zbog hrane - rekao je dr. Saylor i dobacio mi značajan
pogled.
- Ha, to još nikad nisam čula. - Minnie je podigla obrve i zapisala narudžbu. -
Reklo bi se da ste vas dvoje zaljubljeni.
Odjurila je, a dr. Saylor je stavio ruku na naslon separea. - Moja najmlađa sestra
Jobeth je radila ovdje - rekao je. - Odatle znam za ovo mjesto.
- Ja radim kao konobarica u »Zelenom papagaju«. - Ponovno sam dotaknula
filodendron.
- Onda ću morati početi ondje objedovati. - Nasmiješio se. Sunce je blještalo
kroz prozor i kroz njegovu kosu pa mu se tjeme sjajilo.
- Što radite kad ne radite?
- Volim raditi u vrtu s tetom. - Protrljala sam mrlju na stolu.
- I ja sam prije imao biljke. Paprat i slično. Ali, mislim da bih volio proučavati
astronomiju, učiti o zviježđima.
- Da, to bi bilo lijepo. Imate li teleskop?
- Ne, ali možda ga nabavim. - Nagnuo se preko stola i popravio mi uvojak kose. -
Tako je mekana i lijepa - rekao je. -Pitam se kako biste izgledali s crvenom kosom.
Zamalo sam rekla »grozno«, ali ipak nisam. Nagnula sam se natrag i moja je kosa
kliznula između njegovih prstiju.
- Oprostite - rekao je. - Izgleda da vas ne mogu prestati dodirivati.
Na to nisam ništa rekla.
- Nije vam ugodno sa mnom, jel'da?
- Bi li mi trebalo biti?
- Možda će vam biti kad me bolje upoznate. - Sklopio je ruke. - Imate li kakvih
pitanja?
»O čemu?«, pomislila sam. Ali, rekla sam: - Zašto ste se razišli sa ženom?
- Jednostavno se tako dogodilo. - Porumenio je i spustio pogled.
- Jeste li imali ljubavnicu? - Pretpostavljala sam da je tako jer se prema meni od
samog početka ponašao prilično nasrtljivo.
- Ne, ne! Pogrešno ste me procijenili. Nisam taj tip. Dovoljna mi je jedna žena.
- Možda je još volite. Zašto ne pokušate spasiti brak?
- I riskirati smrt? - povikao je. Nekoliko se vozača okrenulo i buljilo.
- Fiona je nasilna žena - promrmljao je. Obrazi su mu sad već bili purpurni. -
Tuče me.
Zbunjeno sam trepnula, misleći da sam valjda pogrešno čula. - Mislite, udara
vas?
- Stalno. Sinoć me ganjala s vrućom špatulom. Imam i opeklinu kojom to mogu

146
dokazati. Osvrnuo se i onda zadigao rukav. Iznad ručnog zgloba imao je crvenu
opeklinu. Vidjele su se sitne točkice, baš kao na špatuli.
- Počela me tući još na medenom mjesecu - rekao je. - I nikad nije prestala. Ali,
ja nju nikad nisam ni taknuo. Nikada. Ne očekujem zbog toga odlikovanje. Ali, mnogo
sam toga podnio.
Stisnula sam ruke sjećajući se kako mi je Claude gurnuo glavu u sudoper i zario
mi prste u vrat. A onda sam se sjetila kako sam mu razbila lice.
- Ali, ako je tako nasilna, zašto ste još s njom? - protisnuta sam.
- Stanarsko pravo. Ona hoće kuću, a zakonski je polovica moja. Iako sam je ja
kupio.
Minnie se približavala našem stolu ruku punih pladnjeva. Počela ih je spuštati
pred dr. Saylora. Brzo je prekrila čitav stol: četiri jaja na oko, pečena slanina,
kobasica, žganci s maslacem, krumpir, pečene jabuke, pecivo, prepečenac.
- Čovječe, gle ovo. - Dr. Saylor je stisnuo svoje tanke usne i zazviždao.
- Nije li prekrasno? - rekla je Minnie smiješeći se i slažući tanjure pred mene.
- A i brzo - rekao je dr. Saylor.
Minnie se nakesila kao da je osobno zaslužna za brzinu pripravljanja hrane. Ja
sam se pitala kada je hrana zapravo pripravljena.
- Hoćete mlijeka?
- Donesite cijelu kravu. - Dr. Saylor se nakesio Minnie, a onda se okrenuo hrani.
Meni se zavrtjelo od zadaha masnoće.
- Nakon svega ovoga, neću moći jesti čitav tjedan - rekla sam.
- Ni ja. - Dr. Saylor je istisnuo kečap na krumpir. Podigla sam vilicu i nabola
kobasicu. Na tanjur je kapnula mast. Još nisam bila uvjerena da govori istinu. Iz kuta
oka gledala sam kako je navalio na hranu. I na prstima je imao pjege, toliko da ih
nisam mogla izbrojiti, a na noktima je imao bijele mrlje i točkice, kao da njegovo
tijelo šalje hitnu poruku morzeovim kodom. Opasno. Kloni se. Ili možda: Bezopasan.
Besplatne ruže. Iskoristi priliku.
- Ovo je slasno - rekao je trpajući krumpir u usta. Kap kečapa pala mu je na
košulju, točno preko srca, kao rupa od metka. - Ali, kod El Tora je bolje. Možda jedan
dan odemo onamo, samo vi i ja.
- Nemojte me pogrešno shvatiti - rekla sam - ali bojim se ikamo izići s vama. Još
živite s Fionom. Što ako pukne? - Pucnula sam prstima a on je ustuknuo.
- Jedino čime bi mogla puknuti - rekao je turobno - jest bič na mojim leđima.

CLANCY JANE

147
 U kuharici koju je kupila na vrtnoj rasprodaji, Clancy Jane je našla recept za jelo
koje se zvalo Buddhin dragulj - okruglice od tofua u slatko-kiselom umaku s gljivama
i kestenjem. Otrčala je u pretrpani ured pun kuharica u stražnjem dijelu gostionice da
ga pokaže Zachu. On se usprotivio, rekavši da je Buddha imao tri dragulja, a ne jedan,
a osim toga, gosti bi mogli pomisliti da je riječ o »obiteljskim draguljima«, to jest
mudima. Njoj to nije bilo palo na pamet.
Predložio je da umjesto toga posluže quiche od tofua i špinata, što je na sjeveru,
odakle je on bio, bilo vrlo omiljeno jelo. Uzeo je prvi svezak »Vegetarijanskog
epikurijanca« Anne Thomas. Dok je pregledavao kazalo, Clancy Jane je ponovno
primijetila kako su mu ruke lijepe i bilo joj je drago što na sebi ima prozračnu tuniku i
traperice i Violetine crvene cipele ukrašene kožnim ružama. Primaknula se da mu
preko ramena vidi recept, ali je rekla da nije posve odustala od Buddhinih muda. On
se nasmijao i rekao da ga ona podsjeća na njegove neustrašive prijatelje kod kuće.
Clancy ga je upitala ne smatra li sad Crystal Falls svojim domom, a on je odgovorio: -
Ja sam kao Odisej. Čeznem za Itakom.
Zamalo ga je upitala je li Odisej jedan od njegovih prijatelja na sjeveru, ali
bojala se da će misliti da je odveć radoznala pa ga je samo pitala stoje Itaka. Umjesto
odgovora, on je rekao da moraju razgovarati o nečemu važnom. Clancy Jane je zatuklo
srce. Pitala se čuje li ga i on. Onda ju je upitao što misli o tome da prošire poslovanje
- da počnu posluživati i doručak.
Tad je shvatila da on ima pravo - ma koliko je vremena tu proveo, još nije bio
domaći. Pokušala mu je blago objasniti da ljudi u Crystal Fallsu vole žgance i pecivo
za doručak. Ali, kad je vidjela kako je razočaran, rekla je da bi možda mogli
posluživati žgance sa sirom. Zach je, dakako, želio moderniji jelovnik - omlete, vafle
s borovnicama, biskupski kruh, domaći džem. I kavu raznih okusa.
Clancy Jane je rekla da bi tako radili sedam punih dana tjedno i umrli od
iscrpljenosti. On se samo nasmijao i rekao joj neka se ne brine, da će dovoljno
spavati i ostati jednako lijepa. Uštipnuo ju je za obraz. »Bi li to učinio da mu nisam
privlačna?«, pomislila je Clancy Jane. Mislila je da mu se sviđa, ali bila je udana, a
dakako, bila je tu i razlika u godinama - deset godina ipak je malo previše. Vjerojatno
je dovoljno pametan da izbjegava dodatne komplikacije u životu. Ali, da je stariji - ili
da je Clancy mlađa - bili bi savršen par.
Glave pune svih priča o starijim ženama i mlađim muškarcima koje je ikad čula,
krenula je kući da ispriča Byronu novost. Zatekla ga je u kuhinji kako čita medicinski
časopis za stolom za žetvu. Bio je to prvi predmet u kući koji je bio njihov, zajednički,
a ne njezin ili njegov otprije. Našli su ga u starinarnici na selu i nije stao u volvo pa

148
su ga vezali na krov. Kad su ga unijeli u kuhinju, Clancy Jane je skočila na njega,
osjetila tvrdo drvo pod bedrima i pružila ruke Byronu. Kad su počeli voditi ljubav,
bojala se da će stol popustiti, ali nije.
Sad je Byron spustio časopis, a ona mu je rekla da razmišlja o tome da počne
posluživati doručak u gostionici. Podigao je obrve i upitao: - Je li to tvoja zamisao?
- Pa, moja i Zachova - odgovorila je.
Byron je bacio časopis i ustao od stola. Clancy Jane je viknula za njim: - Baš ti
hvala na podršci.
On je viknuo preko ramena: - Oduvijek sam ti pružao podršku.
Clancy Jane je uzvratila tiradom o tome da ne može samo sjediti kod kuće i čekati
njega da se vrati s posla, da je njezin posao važan, da je simbol hranjivosti.
Nasmijao se. - Hranjivosti?Jesi li rekla hranjivosti? U ovoj kući nije se pojavilo
ni jedno jaje otkako smo se vjenčali. Ali, samo ti poslužuj omlete i jaja benedict
masama. Barem će netko nešto jesti.
- To nije pošteno - povikala je. - Zar si zaboravio koliko sam jaja stavila u tvoju
rođendansku tortu? I koliki sam ti biftek ispekla? Baš imaš kratko pamćenje.
- Znao sam da ćeš to reći - rekao je i brzo izišao iz kuhinje.
- Trebala sam se udati za veganca - rekla je tiho. - Možda sljedeći put i hoću.

BITSY

Teta Clancy i ja sjedile smo na trijemu i vodile pomalo tužan razgovor. Ja sam joj
pričala o mojem problemu s dr. Saylorom. Nisam se htjela viđati s njim dok god živi u
istoj kući sa ženom. Onda mi je ona ispričala kako se katkad probudi noću i osjeti
Byronovo tijelo uz svoje i pita se kako dvoje ljudi može biti tako blizu a ipak tako
daleko. Upravo je počela govoriti o tome da ih je razdvojila hrana kad se na prilazu
pojavio sivi thunderbird. Izišao je dr. Saylor u podrezanim trapericama i sivoj majici.
Uzeo je dugu kutiju sa stražnjeg sjedala. Sa strane je bila fotografija teleskopa. Nije
mi se svidjelo što je došao, ali mi je bilo drago što je prekinuo naš razgovor.
Kad se popeo na trijem, pogledao je kutiju pa mene. - Dobar dan, nadam se da
vas nisam prekinuo u nečemu važnom - rekao je.
- Ma ne - rekla je teta Clancy. - Vi ste zacijelo dr. Saylor. Kimnuo je i ja sam ih
brzo predstavila. A onda, iako sam već znala odgovor, upitala sam: - Što je u toj
kutiji?
- Teleskop - rekao je. - Rekao sam ti da ću ga nabaviti.
- Super je - rekla je Clancy Jane. Ustala je, odškrinula vrata i povikala: - Byrone?

149
Možeš li doći na trenutak?
Trenutak poslije, Byron se pojavio s časopisom »New England Journal of
Medicine« u ruci.
- Ovo je dr. Saylor - rekla sam.
- Tip s cvijećem - rekao je Byron. On i dr. Saylor su se rukovali.
- I gle što je donio. - Teta Clancy je govorila izrazito vedro.
- Dobro bi mi došla pomoć da ga sastavim. - Dr. Saylor je spustio kutiju na pod i
skinuo poklopac. Izvadio je papir s uputama. - Imate li phillipsov odvijač?
- Nemam pojma. Ne razumijem se u mehaniku - rekao je Byron. - Samo bih vam
otežao posao.
- U alatnici je kutija odvijača. - Teta Clancy je krenula kroz vrata. - Odmah se
vraćam.
- Neka, ja ću - rekao je dr. Saylor. - Samo mi recite kamo.
Čovječe, pomislila sam naherivši glavu i zureći u mišićave noge dr. Saylora,
možda sam ovoga podcijenila.
Sljedeće se večeri opet pojavio s kiticom ružičastih divljih ruža i nekoliko
bombonijera. Pod rukom je nosio Male zlatne knjige za Jennifer, iako je nikad nije
vidio. Ni ja je već tjednima nisam vidjela.
- Otkud vi ovdje? - rekla sam i ugrizla se za jezik, bojeći se da sam bila odveć
nepristojna. Na sebi sam imala donji dio crne trenirke prekriven mrvicama i vrećastu
majicu.
Odgovorio je pružajući mi knjige - »Malo štene«, »Ružno pače«, »Dječak od
medenjaka«, »Henny Penny« i »Tri jarčića«.
Zaustila sam da mu se zahvalim, ali mi se stisnulo grlo. Onda sam počela plakati
na sav glas. Teta Clancy je čula da se nešto događa i dotrčala.
- Jesam li u nečemu pogriješio? - pitao je dr. Saylor moju tetu. Pocrvenjele su mu
uši. - Je li njezina kći premalena za knjige?
- Ma ne, savršene su - rekla je Clancy Jane. - Bitsy voli čitati. Znate li da svaki
dan nauči novu riječ iz rječnika? Koja je bila današnja riječ, Bitsy?
Govorila je o meni tako ponosno da sam se još više rasplakala. - Zamjerka -
rekla sam.
- Znači, knjige su u redu? - upitao je dr. Saylor.
- Savršeno - rekla sam i privila ih uz prsa. - Dr. Saylor, želite li me još uvijek
izvesti?
- Da. - Kimnuo je. - Više nego išta na svijetu.
- Onda idemo.
- Sada?

150
 - Samo da se presvučem. - Spustila sam knjige na stol i stavila ruke na njegovu
nadlakticu.
Odvezli smo se u Električni cirkus - jedini diskoklub u gradu i našli miran kut.
Nakon dva piva, pokušala sam objasniti zašto Jennifer ne živi sa mnom. Izbjegla sam
morbidne pojedinosti, osobito ono o svinjskim rebarcima. Očekivala sam mnogo
pitanja, ali me dr. Saylor iznenadio rekavši: - Sirotice. Nisi to zaslužila.
Poslije smo se odvezli u kino i gledali »Slučaj Odesa«. Bila je već prošla ponoć
kad smo se vratili kući. Uhvatila sam dr. Saylora za ruku i povela ga u mračni dnevni
boravak. Naslonili smo se na zid i počeli ljubiti. Rukom mi je prešao preko bluze.
Onda smo polako krenuli preko sobe, sudarajući se sa stolcima. Dr. Saylor se srušio
na kauč, a ja na njega. Obuhvatio mi je lice rukama i prošaptao: - Želim te od prvog
dana kad sam te vidio. Jednostavno sam te morao imati.
Nisam bila sigurna da mu vjerujem. Da bih ga razvedrila, rekla sam: - Ne želim
biti žena s kojom ćeš se samo oporavljati od braka - ali, on me shvatio ozbiljno.
- Nije važno. Ne mogu ti dopustiti da pobjegneš. - Protrljao mi je bradu.
Pogledala sam ga. Imao je božansko tijelo, ali i onu kosu i zube. Ali, divila sam
se njegovoj inteligenciji i pažljivosti. Nekoć bi mi srce počelo tući od pomisli na
Claudeove poljupce. Žudjela sam za njegovim dodirom i onda sam na stražnjem
sjedalu lincolna Continental njegova oca spremno izgubila nevinost. Još sam jučer
govorila teti Clancy da nisam sigurna da ću to ikad više osjetiti. Ona me dugo gledala,
a onda je rekla: - Neka ti to bude drago.
Dr. Saylor je valjda moju šutnju shvatio kao neodlučnost. Zabacio je glavu i
zagledao se u strop. - Zbog tebe mi je vruće - prošaptao je i poveo mi ruku sebi među
noge. Počela sam se otimati. Stekao bi pogrešan dojam ako bih na prvom sudaru
spavala s njim. A onda sam se zamrznula. Osjetila sam ga ispod tkanine. Zastenjao je i
okretao glavu lijevo-desno. Teta Clancy je uvijek govorila o seksualnoj revoluciji - o
slobodnoj ljubavi i ženskoj emancipaciji. Uvijek je govorila da žena može uživati s
muškarcem i ako nije zaljubljena u njega. Možda i ja to mogu. Možda je bolje kad ti se
muškarac samo sviđa.
Zašuštao je njegov patentni zatvarač. Onda je brzo svukao hlače i gaće. Sve je
mirisalo na mošus i meni se zavrtjelo u glavi. - Raskomotimo se - rekao je i polako mi
raskopčao haljinu. Podigla sam ruke i on mi ju je skinuo preko glave, a onda je uredno
složio na pod. Zatim mi je svukao gaćice. Bila sam mirna, pasivna poput djeteta,
puštala da mi podigne jednu pa drugu nogu. Zatim se on sasvim svukao i odjeću
položio pokraj moje haljine pa me ponovno povukao na kauč. Iz glave su mi nestale
sve brige i skrupule.
Sljedećeg se dana Walter iselio iz svoje narančaste kuće. Nakon moje smjene u

151
gostionici, otišla sam do njegove ordinacije. Ne obraćajući pozornost na pacijente
koji su buljili, privukao me u naručje i rekao mi da je unajmio sobu u Sullivanovom
motelu, u kojem su iznajmljivali na tjedan. - Više ne živim s Fionom. Sad možemo
izlaziti tu, u Crystal Fallsu - rekao je, a recepcionarka je naglo podigla obrve.
Podigao je pramen moje kose i protrljao ga između prstiju. - Zašto ne bi iz vica
obojala kosu da bude kao moja?
Prije nego što sam dospjela odmahnuti glavom, uzeo me za ruku i rekao: - Ne
mogu ti reći koliko bi mi to značilo.
Zakazala sam termin u salonu »Utopian« u koji je odlazila teta Clancy. Moja
frizerka se zvala Tina. Bila je niska žena širokih bokova s razmakom između prednjih
zubi. Obrve je oblikovala u tanke izvijene crte, kao preokrenuto slovo V. To nije dobar
znak, pomislila sam, ali sam pošla za njom i sjela na ružičasti stolac.
- Možete li mi staviti nekoliko pramenova? - upitala sam. - Blago crvenih? Ali,
htjela bih da izgledaju prirodno.
- Dušo, sve mi želimo da izgledaju prirodno - zahihotala je Tina i stručno mi
prstima prolazila kroz kosu kao da traži uši. - Meni se čini da ste vi prirodna plavuša.
Osma razina, bež plavuša. Zene su spremne ubiti za tu boju. Oprostite na pitanju, ali
zašto biste htieli da bude crvena?
- Samo privremeno. - Slegnula sam ramenima. - Namjeravam je poslije vratiti na
prirodnu boju.
- Dušo, ne shvaćate. Lako je vašu kosu obojiti crveno. Ali, vratiti je na plavo - e,
to je druga priča.
- Čak i ako su samo pramenovi?
- Da. A da i ne spominjem koliko ćete oštetiti vlasi. - Tina je uzdahnula. Podigla
je pramen moje kose i sumnjičavo ga gledala. - Zašto si ne kupite vlasulju?
- Tko u Crystal Fallsu prodaje vlasulje?
- E, tu ste me zatekli. Mislim da biste morali otići u Nashville.
- Možda da stavite samo nekoliko pramenova.
- Bome ste hrabri. Ili ludi.
Boljelo je dok mi je radila pramenove. Navukla mi je na glavu gumenu kapu s
mnogo sitnih rupica i vezala mi je ispod brade. Onda je uzela neki dug oštar predmet -
nalikovao je na iglu za kukičanje ili neki zubarski instrument - i počela izvlačiti
pramenove kose. Dok ih je izvlačila, ja sam se držala za stolac dok su mi suze tekle
niz lice. Sjetila sam se kako sam se prijavila za kozmetičarsku školu i kako sam
nedavno našla pismo u kojem me odbijaju u starom Reader's Digestu. Imala sam
sreće, jer nije mi se nimalo sviđao miris frizerskih salona.
Tini to, čini se, nije smetalo. Ona i ostale frizerke pričale su o svojim svekrvama.

152
Ali, nisam se mogla usredotočiti. Čula sam Tinin glas kao da je stropni ventilator.
Nakon nekog vremena napunila je plastičnu bočicu narančasto-crvenom bojom i
istisnula je na pramenove. Onda ih je stisnula prstima tako da su stršali na sve strane.
Pogledala sam se u zrcalo i pomislila da nalikujem na Kip slobode.
Nakon što su mi oprali kosu, Tina me povela natrag i počela me češljati. Bila sam
u ugodnoj izmaglici. Slušala sam druge žene kako brbljaju i pitala se ima li boja za
kosu možda i drugi učinak - možda opušta jezik. Onda sam čula ime na koje sam se
naglo probudila. Tina je razgovarala s krupnom frizerkom za susjednim stolcem. -
Nemoj se okrenuti, ali Fiona Saylor se ponovno šiša.
Druga frizerka je pogledala u prednji dio salona i rekla: - To je već drugi put ovaj
tjedan. Pitam se što li se događa u njezinom životu.
- Pitaj Anitu. Ona je već sto godina Fionina frizerka. Okrenula sam glavu i
ugledala ženu čija se kosa doimala prekratko za friziranje. Zapanjeno sam buljila dok
je frizerka uzimala električni brijač i brijala Fionin vrat. Zatim joj je skinula ovratnik
i mahnula njime poput matadora. Rekla je: - Čekaj samo dok te dr. Saylor vidi!
Odustat će od razvoda.
- Ah, to. Nije to ozbiljno. - Fiona je prezrivo odmahnula rukom, a onda nešto
potražila u krilu. Izvukla je naočale i stavila ih na nos pa se zagledala u svoj odraz u
zrcalu. - Oh, prekrasno
- rekla je. - Walteru će se jako svidjeti, sigurna sam.
Čekaj malo, pomislila sam. Je l' to nas Walter obje vuče za nos? Sjetila sam se
kako je vikala na Waltera dok je bio u kupaonici - bio je to taj isti glas, samo malo
tiši. Meni se njezina nova frizura nije sviđala. Nije pristajala uz njezinu sitnu glavu.
Straga je izgledala kao da su južnoamerički Indijanci na njoj izvodili eksperimente
smanjivanja. Gledala sam je u zrcalu dok je prilazila pultu. Duga stopala su joj bila
iskrenuta prema van. Nosila je debele čizme kakve vole lovci. Imala je plavu košulju
od džinsa na kojoj je plavim i zelenim šljokicama bilo napisano FIONA. Košulja je
bila uvučena pod hlače kao kod vojnika, što je još više naglašavalo njezine široke
kukove. Podigla je torbicu na pult i izvadila trošnu novčarku. Na lijevoj sam joj ruci
ugledala vjenčani prsten. Bljeskao je dok je brojila novac i pružala ga mladoj
blagajnici.
Fiona je zatim prišla automatu s pićima i zagledala se unutra da vidi što se nudi.
Bio je to stari automat okruglog vrha. Gledala je u gumbe - Orange Crush, Tab, 7UP,
Coca Cola. Ubacila je deset centi i pritisnula na gumb za Orange Crush pa se
odmaknula. Kad boca nije izišla, prišla je, stisnula šaku i udarila aparat. Boce i dalje
nije bilo. Okrenula se i doviknula frizerkama: - Opet mi je ukrao novac! Možete li mi
ga vratiti?

153
 - Žao mi je, automat nije naš - rekla je Tina. - Ne mogu ga otvoriti.
- A tko može? - Fiona je jednu ruku naslonila na bok.
- Tip za automate - rekla je druga frizerka. - A on živi u Nashvilleu.
- E pa, mora doći i popraviti ovaj automat. - Fiona se sagnula iz struka i
pokušavala pogledati unutra. Onda se uspravila i dvaput udarila automat nogom. Boca
je izletjela i Fiona ju je uhvatila. Otvorila je vrata i izišla, pijuckajući sok. Anita je
odmahnula glavom. - To učini svaki put kad dođe.
- Jednog dana će slomiti automat - rekla je Tina i povela me prema sušilu.
- A kad to učini - rekla je Anita - poslat ću joj račun.
- Tako je gruba - rekla je Tina. Spustila mi je haubu na glavu i uključila sušilo pa
ih više nisam mogla čuti. Vidjela sam da im se usne pomiču i pitala se što govore.
Tina mi je bacila Photoplay i Glamour u krilo, otišla u prednji dio salona i vratila se
s drugom mušterijom, starijom ženom krute kose.
Malo poslije, kad mi se kosa osušila a obrazi još bili rumeni od vrućine, Tina mi
je počela skidati uvijače i otkrivati duge crvenoplave pramenove. Izgledali su kao
slatki prutići koje je jela mala blagajnica.
- O moj Bože - rekla sam, prekrivši usta rukom. Na to su se oko mene okupile
ostale frizerke.
- Upozorila sam vas - rekla je Tina. - Bog je znao što radi kad vam je dao plavu
kosu. Ne plačite. Popravit ćemo to. Samo ne danas, jer nemam više slobodnih termina.
- Izrast će - rekla je druga frizerka.
- To mi je najdraže kod kose - rekla je Tina.
Jednog maglovitog poslijepodneva u srpnju, Walter me poveo da se provozamo. -
Želim ti pokazati svoju bivšu kuću - rekao je i krenuo prema autocesti za Nashville. -
Želim ti pokazati sve o sebi.
Kad bi takvo što rekao, brinula bih se što mu nisam sve rekla o sebi i Claudeu i
svinjskim rebarcima. Ali, samo sam kimnula. Skrenuo je s ceste u naselje Shenandoah
Estates pa desno u Gettysburg Court pa lijevo u Aveniju Shiloh. Walterova kuća je
bila u slijepoj ulici. Sjetila sam se Violetine priče o vriskovima koji su se čuli iz te
kuće i kako je Fiona sljedećeg dana nosila sunčane naočale.
Ja sam kuću zamišljala kao turobnu, s iskrivljenim zaklopcima, sasušenim
grmovima i smećem na prilazu, s pregorjelim žaruljama, bojom koja se ljušti. No,
kuća je bila dobro održavana. Nije bilo pretrpanih kanti za smeće. U lijehama su cvale
zinije. Teta Clancy i ja još nismo posadile cvijeće. Doduše, nismo ni morale s
obzirom na to koliko je cvijeća Walter još uvijek slao.
- Prava je sramota što ne možemo tu živjeti. - Walter je izbočio bradu. Pritisnuo
je gas i odvezao nas do kraja ulice pa se okrenuo i po drugi put prošao pokraj Fionine

154
kuće. Na drvenoj je ploči pisalo »Dobrodošli k Saylorovima«. Oble kamene stube
vodile su pokraj ukrasnog grmlja. Straga sam vidjela trijem od cedrovine i roštilj
prekriven crnom plastikom.
- Sam sam posijao travu - rekao je Walter. - Morao sam nabaviti posebnu
mješavinu za travu koja raste u hladu.
- Dobro si to obavio - rekla sam.
- Nije da zamjeram Fioni što ju je dobila - rekao je, pogledavši kuću još
jedanput. Onda se ugrizao za usnicu. - Ma zapravo joj zamjeram - priznao je. - Ne bih
bio ljudsko biće kad ne bih želio ono što je moje. Ona nije platila ni centa za hipoteku.
- Nabavit ćeš drugu kuću - rekla sam.
Napućio je usne i puhnuo kao da izbacuje mačje dlake. - Sumnjam. Dobit će
toliku alimentaciju da ću jedva odnijeti gaće na štapu.
- Jamčim ti da je moguće naći mir i sreću i bez kuće - rekla sam mu.
- Mir bi mi dobro došao - rekao je i polako se nasmiješio.
- Čekaj, na kakav to mir točno misliš? - I ja sam se nasmiješila.
- Prvo se maknimo odavde - odgovorio je.
Walter je htio da upoznam njegovu obitelj pa smo se tjedan poslije odvezli izvan
grada, u mjesto koje se zove Hanging Limb. Skrenuo je na šljunčani prilaz koji je
vodio do neasfaltiranog dijela. Ugasio je motor i stavio mi ruku na koljeno. - Želim ti
nešto reći o svojima - rekao je. - Mama je kućanica, a tata je lud za golfom.
Pogledao je kuću. Bila je drvena, obojena svijetlo-zeleno, s crnim zaklopcima.
Travnjak je bio prepun žutih golfskih loptica. Na ogradi trijema zračio se ružičasti
prekrivač za krevet. Bilo mi je teško zamisliti da tu živi obožavatelj golfa, ali činilo
se da je majku točno opisao.
Kao da mi je pročitao misli, Walter je rekao: - Igrao je golf cijelo prošlo ljeto.
Navio bi sat na pet ujutro kako ne bi morao čekati u redu. Mama je ostajala kod kuće i
usisavala. Čak ni ne vozi. Jako će ti se svidjeti. I moje sestre tu žive pa ćeš i njih
upoznati.
- Koliko ih imaš? - upitala sam. Zbog načina na koji je rekao »moje sestre«
zamislila sam cijeli harem, žene duge kose s draguljima u pupku.
- Dvije. Lacy je starija, a Jobeth mlađa.
Kad smo Walter i ja došli do ulaznih vrata, iza njih je provirila ženska glava
sijede kose i svijetlo-plavih očiju. Uzviknula je, a tijelo kojem je pripadala -
iznenađujuće mladoliko u crvenom kostimu od poliestera koji je isticao uzak struk i
lijepe noge - istrčalo je na trijem i zagrlilo Waltera. Ljubila mu je oči, nos i bradu.
- Prestani, mama - požalio se Walter. - Ne mogu disati! Gospođa Saylor je pustila
sina i okrenula se prema meni. - Ti si sigurno Walterova mala djevojka - rekla je

155
oduševljeno i uhvatila me za ruke. - Jedva smo čekali da te upoznamo. Njegove sestre
će odmah doći. U kupaonici su, tuširaju se.
Pogledala sam Waltera, ali činilo se da njemu ta rečenica nije bila čudna. Uhvatio
me za ruku i poveo unutra. Kad sam zakoračila u dnevni boravak, osjetila sam jak
miris jabučnog octa. Oči su mi zasuzile.
- Oh, pogledaj, Waltere! Ona plače! - Gospođa Saylor me opet uhvatila za ruke. -
Kako dražesne. Mekog je srca kao i mi. U to ime moramo nešto popiti. Waltere,
povedi svoju djevojku u dnevni boravak, a ja ću odmah doći.
Walter me poveo niz otrcan hodnik s izblijedjelim zelenim tapetama, pokraj hrpe
prljavog rublja i duge klupe od borovine na kojoj je sa svake strane bio izrezbaren
križ. Shvatila sam da je to klupa iz crkve, ali nisam imala vremena ništa pitati jer me
Walter vukao u sobu obloženu brodskim podom. Tu je zaudaralo na cigare i prljave
noge. Na prijenosnom televizoru prikazivao se golfski turnir. Bile su tu dvije sofe
prevučene vinilom - jedna zelena i jedna smeđa, obje poderane. U kutovima su bila tri
naslonjača. Krupan, nizak muškarac izvalio se na jedan naslonjač. Imao je debele
podlaktice, tjeme mu je bilo ćelavo i sjajno, okruženo pramenovima posijedjele
narančaste kose. Nije nas čak ni pogledao.
- Hej, tata - rekao je Walter.
- Čekaj! - zarežao je gospodin Saylor. Nagnuo se naprijed zureći u televizor. Uši
su mu izgledale kao školjke. Progutala sam knedlu prisjetivši se Point Minettea. - Sad
je na trinaestoj rupi.
- Tko to? - upitao je Walter.
- Arnold Palmer, a sad umukni! - povikao je gospodin Saylor.
Walter mi je na uho šapnuo: - Kad ne igra golf, onda ga gleda.
Kimnula sam i ponovno se osvrnula. Pomislila sam da je Walter svoju majku
opisao malo odveć velikodušno. Sa stropa je visjela paučina i prašina. Velike staklene
pepeljare bile su prepune opušaka. Poveo me do smeđe sofe pa smo sjeli. Bedra su
nam se dodirivala. Pokušala sam se odmaknuti, ali me on povukao natrag. Budući da
nisam htjela da Saylorovi steknu pogrešan dojam o meni, sjedila sam pristojno - ruku
na krilu, stisnutih koljena. Na zidu iza gospodina Saylora primijetila sam sliku Are de
Triomphea. Sledila sam se. Claudeova majka je imala sličnu sliku, samo što je njezina
bila uljana, a ne reprodukcija. To nije bio dobar znak.
Iz hodnika se čulo lupanje vrata, a zatim ženski smijeh. Trenutak poslije pojavile
su se
Walterove sestre. Imale su svijetlo-crvenu kosu i blijeda, pjegava lica. Jedna je
bila visoka i vitka, druga niska i obla. Sjele su na suprotne krajeve zelene sofe i
smiješile mi se. Zubi su im bili sitni i oštri poput čavala.

156
 Otvorila su se vrata iza kojih sam na trenutak vidjela prljavu kuhinju - pultovi su
bili pretrpani posuđem i vrećicama s čipsom. Ušla je gospođa Saylor noseći pladanj.
- Djevojke, pozdravite Walterovu curu - rekla im je i podijelila Bloody mary.
- Zdravo - rekle su sestre uglas.
- Ono tamo je Walterov tata - rekla je gospođa Saylor, kimnuvši prema njemu.
Podigla je svoje piće. Led je zveketao u čaši. - Zovemo ga Pijetao jer tako izgleda.
Pomalo. Pijetlu, isključi televizor i pozdravi Walterovu curu.
- Evo sad ću. Arnold je spreman. - Gospodin Saylor se namrštio.
Gospođa Saylor se spustila na zelenu sofu, između kćeri. Ja sam otpila malo pića.
Votka je bila jaka i gorka, a sok od rajčice vodenast.
- Waltie, misliš li da je pošteno da Fiona dobije tvoju kuću? - Gospođa Saylor ga
je prepredeno pogledala.
- Molim te, ne počinji, mama. - Oštro ju je pogledao.
- Ti si nevjerojatno velikodušan. Ali, da se mene pita, izbacila bih je iz te kuće pa
neka si ona unajmi motelsku sobu. Kao što si ti morao. - Gospođa Saylor je
primaknula čašu usnama i popila pola pića, uzdahnula i okrenula se prema meni. -
Obožavam votku, a ti?
- Da - rekla sam uljudnim, dodvornim tonom. Otpila sam samo nekoliko malih
gutljaja a već mi se vrtjelo u glavi.
- Slobodno me zovi Wilma.
Čuli smo kako publika plješće Arnoldu Palmeru. Sad se i Walter premjestio na
rub kauča, pljeskao i navijao.
Gospođa Saylor je pogledala kćeri i napravila grimasu, kao da kaže »ah, ti
muškarci«, a onda me oprezno pogledala.
- Imate lijepu sliku. - Podigla sam čašu kao da nazdravljam Are de Triompheu.
- Da, lijepa je. - Gospođa Saylor se okrenula i pogledala preko ramena. - Ne
znam što je to na njoj - možda Walter zna. On mi ju je darovao za prošli Božić. Nije li
tako, Waltere? Waltere?
- Što? - Brzo je okrenuo glavu.
- Što je na onoj slici? - upitala je gospođa Saylor.
- Nešto u Italiji ili Grčkoj, čini mi se. - Walter je zaškiljio u sliku. - Ili možda u
Nizozemskoj.
- Moj je dečko tako pametan - rekla je gospođa Saylor. Onda me udarila u
nadlakticu. - Kako ste se vas dvoje upoznali?
- U njegovoj ordinaciji - rekla sam. Nisam dalje objašnjavala, a nije ni Walter.
- Kad kažeš u ordinaciji - rekla je Jobeth crtajući navodnike u zraku komadićem
celera - hoćeš reći da si ondje radila?

157
 - Ne, ne - rekao je Walter. Pokrio je moju ruku svojom i stisnuo je. - Došla je da
joj plombiram zub i zaljubio sam se čim sam je vidio.
Jobeth i Lacy su buljile u njegovu ruku i podigle obrve, ali nisu ništa rekle.
- Bitsy, radiš li ti negdje? - upitala je gospođa Saylor.
- U »Zelenom papagaju« - odgovorila sam.
- To je restoran njezine tete - objasnio je Walter.
- Kada je vjenčanje? - upitala je Jobeth Waltera.
- Glupo pitanje - povikala je Lacy. - Pa on i Fiona se još nisu ni razveli.
- Ali, ljepša je od Fione - rekla je Jobeth.
- I bolje građena - rekla je Lacy.
- Koliko imaš kila? - upitala me Jobeth.
- Pa... - Nisam mogla odgovoriti jer nisam imala pojma. Vaga u kupaonici tete
Clancy nije bila pouzdana. Jedan dan bi pokazala 64 kg, a sljedeći 52. Ti su mi dani
bili draži. Upravo sam to htjela objasniti kad se oglasio Walter.
- Jobeth, što ti je? Nije pristojno ljude pitati koliko imaju kila.
-Ali, ona nije debela. - Jobeth je slegnula ramenima. - Samo je zbijena.
- Fiona je bila ogromna - rekla je Lacy.
- Nije ni čudo. Nije znala skuhati ništa osim pohane piletine i torte od banane -
rekla je Jobeth. - Znaš li ti kuhati, Bitsy? - upitala je gospođa Saylor.
- O, da, gospođo. - Kimnula sam.
- U školi je najviše učila domaćinstvo - rekao je Walter.
- To će ti dobro doći - rekla je gospođa Saylor. - Moje kćeri su najviše učile
pušenje i seks.
Svi su se nasmijali osim mene i Pijetla.
Jobeth je obrisala oči. - Nismo bile loše - rekla je majci. - Nismo savršene, ali
nismo ni loše.
Na televiziji je publika pobjedonosno vikala. Pijetao je skočio s naslonjača,
pojurio naprijed i sjeo ispred starog televizora.
- ZAŠUTITE već jednom! - povikao je.
- Daj, smiri se - rekla je gospođa Saylor keseći mi se. I Walterove sestre su se
smiješile. Na trenutak sam imala osjećaj da sam doista dobrodošla.
- Sranje - rekao je Pijetao. Onda se zagledao u sina. - Hej, nisam znao da si
došao.
- Ali, maloprije si razgovarao sa mnom - rekao je Walter.
- To si bio ti? - Pijetao je podigao obrve. - Hoćeš da malo igramo?
- Ako ima muda - nasmijala se gospođa Saylor. - Mislim da mu ih je Fiona uzela.
- Možda bi bilo bolje da provjeriš, sine. - Gospodin Saylor se nasmijao i

158
namignuo Walteru. - Vjeruj mi na riječ, sine, te gadure će ti odsjeći jaja i pustiti te da
iskrvariš. I neće ni trepnuti. Odsjeći će i ženska muda.
- Isuse, tata - rekao je Walter zgranuto. - Pa žene nemaju testise.
- U ovoj obitelji imaju - rekao je i lupio Waltera po ramenima. - Premda bih ja
volio da nemaju. A sad, da odigramo koju?

SNIMLJENA PORUKA ZA BETTY FORD

212 Dixie Avenija, Crystal Falls, Tennessee,

9. kolovoza 1914.

Draga Betty,

Dok sam gledala kako vaš muž polaže zakletvu (na televiziji, ne osobno), pitala
sam se da li da uopće pišem. Djelujete mi pomalo ukočeno. Osim toga, neće vam
biti ni približno tako zabavno pisati kao Pat. Sigurno je sva izvan sebe, ali i ja sam.
Pogledajte samo s čim se moram nositi: Earlene je zla vještica iz pakla koja ne
kuha. Jutros je na kuhinjska vrata ovjesila papir na kojem piše: »Blagoslovljena je
majka koja svojoj djeci da krila da polete«. Nasmijala sam se kad sam to vidjela,
ali povrijedilo me je. Nije tako lako odgajati dijete - nema mature, kad im na
ovratnik staviš značku. Ona i ja trenutačno ne razgovaramo. Sinoć sam sinu
pripravila izvrsnu večeru. Najprije hladan svinjski odrezak pa francusku juhu od
luka (iz konzerve, ali nemojte nikome reći), miješana salata s francuskim preljevom
i gulaš - meso je bilo tako mekano da si ga mogao sjeći žlicom. Za desert, pita od
limete - doduše, morala sam upotrijebiti sok iz bočice a ne prave limete. Earlene je
sjedila sa strane i lakirala nokte odvratnim lakom boje bakra. Nije ni jela ni
razgovarala s nama.
Iako se ne doimate osobito srdačno, nadala sam se da bismo se mogle
dopisivati i razmjenjivati savjete i zamisli. Ili si jednostavno olakšati dušu, kako
kažu. Kat-kad mislim da je teže biti majka nego prva dama. Za nekoliko godina, ako
vaš muž ne pobjedi na izborima - što, uostalom, i nije - možete ponovno biti samo
supruga. Ali, ma koliko vam djeca bila stara ili zla, i dalje su vaša djeca. Možda
dođe vrijeme kad ih treba prestati tetošiti, ali majka ste im zauvijek. I nema tu
nikakvih krila osim ako ste anđeo ili šišmiš.
Večeras ću prirediti švicarske odreske, rižu, engleski grašak, svježu rajčicu,
pecivo i slatki čaj, a za desert tortu od ananasa. Ananas je iz konzerve, ali rajčice

159
su iz vrta moje sestre. Prije nego što je bio njezin, vrt je bio majčin što bi trebalo
značiti da je napola moj, ali Clancy uzima sve povrće kao da na to ima pravo. Ono
koje ne želi da meni ili ga posluži u svojoj gostionici kako bi na njemu zaradila.
Moja kći Bitsy ondje radi, a stanuje preko puta, kod moje sestre. Clancy Jane sve
krade, i povrće i ljude. Pokušala je ukrasti i moga muža, a kad to nije uspjelo,
ukrala je muža jedne druge žene. Bitsy će u listopadu navršiti dvadeset jednu
godinu. Ima dvogodišnju kći, ali joj nije skrbnica iako je muž nju prvi udario.
Bitsyna kći se zove Jennifer. Voljela bih da su joj dali ime po meni, ali tako vam to
ide. Povremeno me posjeti i nešto sam otkrila - OBOŽAVAM biti baka. Točno je ono
što kažu, da tako dobiješ svu radost, a nimalo odgovornosti. Obožava se popeti na
majčin trijem i prekapati po staroj odjeći. Mislim da joj se i mi sad malo više
sviđamo. Ipak, još uvijek potrči prema vratima čim čuje Chickov automobil na
prilazu. Chick je njezin bogati djed, pijanac i republikanac. Sad moram ići, moram
pripraviti večeru. Onda tu gledati »MASH« sa svojim sinom. Mogu vam poslati
uzorke jela koja spravljam ako želite, samo recite. Recite bilo što, ja neću odati
vaše tajne ako vi ne odate moje. Jesmo li se dogovorile? Vaša nova prijateljica,
Dorothy McDougal.

Bila je rana večer sredinom rujna i vjetar je nosio suho lišće po dvorištu. Walter i
ja sjedili smo na mojem trijemu u vlažnom mraku. Zagrlio me je oko ramena. - Volim
te, Bitsy. Zbog tebe bih se borio sa zmajevima.
Htjela sam reći nešto dosjetljivo, nešto što bi ga nasmijalo, ali još sam mislila na
njegovu obitelj. Mahnuo je prema nebu. - Pogledaj gore. Koja je ono blještava
zvijezda?
- Sirijus?
- Zapamtila si. - Poljubio me u nos. U susjednoj ulici zalajao je pas. Onda je
zamijaukala ulična Macka. Pas je zaskvičao i onda počeo zavijati.
- Jadan stari pas - rekla sam i primaknula se bliže Walteru. - Kad tako laje.
- Hoćeš da ga odem ubiti? - rekao je Walter smijući se i poljubio me u vrat.
- Dragi Bože, ne.
Walter je posegnuo u džep i izvadio crvenu baršunastu kutiju. Otvorio ju je i
otkrio dijamant u stilu Tiffanyja. Uzeo ga je i podigao. - Bitsy, hoćeš li se udati za
mene?
Zapanjeno sam zurila u njega. Htjela sam reći: »Daj mi malo vremena. Želim
pogledati prije nego što skočim. Loše skačem. Tako se bojim da ću ponovno
pogriješiti.« Viđali smo se jedva mjesec dana. Njegova obitelj bila je i više nego
čudna. I još nije bio službeno razveden, ali osmijeh mu je bio tako pun nade. Svi su mi

160
se ti problemi vrtjeli po glavi. Sklopila sam oči i čekala božansko nadahnuće. Kad bi
se samo Bog pojavio i sve razjasnio. Možda bi rekao: »Bitsy, znaš li razliku između
ljubavi i potrebe?«
»Ne, Bože«, odgovorila bih, »ne znam.« Walter je mahao prstom pred mojim
nosom kao da drži burmuticu. - Bitsy?
- Samo sam zanijemila od osjećaja - rekla sam.
- Nakon što se vjenčamo, uzet ću odvjetnika i vratit ćemo ti kćer.
- Ti bi to učinio?
- Učinit ću što god bude potrebno. Neću odustati dok ti i Jennifer ne budete
ponovno zajedno. A sad mi daj ruku. Tako. - Walter mi je stavio prsten na prst. - Eto,
savršeno pristaje - rekao je.

CLANCY JANE, BITSY, VIOLET, DOROTHY I EARLENE

Cure su priredile Bitsy proslavu zaruka (i Noći vještica) samo za žene. Clancy
Jane je trčkarala blagovaonicom a njezina duga baršunasta suknja pometala je pod.
Zavrnula je rukave pulovera - moda se jednostavno ne uklapa u život, mislila je - i
ulijevala punč Tiki u zdjelu. Obavljala je posljednje pripreme za domjenak. Sobu je
ukrasila svijećama i omotala svijećnjak narančastim krep-papirom.
S novog kasetofona Crosby, Stills, Nash i Young pjevali su »Just a Song Before I
Go«. Violet je ušla s Jenniferinom kutijom magnetskih slova. Dorothyju je slijedila
ukorak s pladnjem domaćih kolačića. Zastala je i nasmiješila se gledajući tortu. Bila
je narančasta s crnim preljevom na kojem je pisalo »Sretno Bitsy i Walter!«. Pokraj
torte bile su košarice pune krekera. Violet je iznijela razne umake, ali ostavila ih je u
plastičnim kutijama. Pa, nije ni čudo, pomislila je Dorothy. To jadno dijete nikad nije
imalo prilike naučiti kako se treba ponašati u društvu. I nikad i neće.
Dorothy je zaustila da upita sestru želi li da prebaci umake u zgodne zdjelice, ali
bojala se da će Clancy Jane to shvatiti kao kritiku. Ona možda ima gostionicu, ali kod
kuće pojma nema. Prazne boce punča Tiki bile su natrpane pod stolom, pokraj prazne
staklenke. Dorothy je tu staklenku već vidjela, ispod sudopera u Mackovoj kući.
Mislila je da je u njoj klor za rublje, ali on je rekao: - Ne, mama, to je moja privatna
zaliha čistog alkohola.
- Za masiranje mišića? - upitala je Dorothy.
- Za piće, mama.
Dorothy je spustila pladanj i otišla do zdjele s punčem. Odlučila je čavrljati sa
svojom sestrom. Na posljetku, žive u susjednim kućama i vrijeme je da zaborave

161
prošlost.
- Ovo je najcrveniji punč koji sam ikad vidjela - rekla je Dorothy. Bilo bi joj
draže da je
narančast kako bi se uklapao sa svime ostalim. Nije ga namjeravala piti, ali
nadala se da ostali hoće. Sviđalo joj se kad bi se svi napili, a ona ostala trijezna. U
njezinoj kući je to bila svakodnevna pojava - ili bi možda trebala reći u Mackovoj i
Earleneinoj kući? Byron je sad bio ondje i gledao televiziju kako bi se djevojke
mogle zabavljati.
- Punč je opak - rekla je Violet - U njemu je čisti alkohol.
- Hoćeš malo? - Clancy Jane joj je pružila šalicu, ali Dorothy je odmahnula
glavom.
- Ma hajde, teta Dorothy - rekla je Violet. - Alkohol ne mijenja okus ni boju. To
ima okus kao običan punč.
Dorothy je htjela objasniti o svojim lijekovima i o tome da uz njih ne smije
uzimati alkohol, ali uto su se otvorila vrata i ženski je glas povikao: - Ju-hu!
Bila je to Earlene. Uletjela je u dnevni boravak s pladnjem sitnih sendviča koje je
spustila na stol. Crnom je olovkom na obrazu nacrtala madež kakav ima Elizabeth
Taylor. Iako je bilo hladno, na sebi je imala purpurnu majicu bez rukava ili
naramenica i podrezane traperice, a na nogama cipele s visokim potpeticama. Dobro
se uklapala u duh Noći vještica - napola vještica, napola drolja. - Vjetar grozno puše -
rekla je i zagladila kosu. Pogledala je ostale žene. - Gdje je Bitsy?
- Gore, uređuje se - rekla je Violet.
- Zašto? - Dorothy se iznenadila. Dotaknula je čelo i ponadala se da se sjetila
nacrtati obrve. - Pa valjda neće doći Walter?
- Ne, bit ćemo samo mi cure - rekla je Clancy Jane.
Bitsy je sišla niza stube u oker baršunastoj haljini koju je našla u trgovini
rabljenom robom. Kosu je začešljala u francusku punđu, ali crveni pramenovi nisu joj
pristajali uz haljinu pa je izgledala više kao Lucille Bali nego kao Grace Kelly. Kad
je zakoračila u blagovaonicu, Clancy Jane je zapljeskala. - Evo naše počasne gošće! -
Zapljeskale su i Earlene i Dorothy, a Violet im se nevoljko pridružila.
Kad su se stišale, Violet je pogledala Bitsy i rekla: - Pa zar u ormaru nisi imala
narančastu haljinu?
- Čuvam je za tebe - odgovorila je Bitsy.
- Touche - rekla je Violet.
- Najbolje ti je da odmah kapituliraš - rekla je Bitsy.
- Nazaduješ - rekla je Violet. - Vratila si se na riječi na »K«? Žalosno. Očekivala
sam da si dogurala do »Z«.

162
 - Ne idem redom, ali već drugi put prolazim tvoj rječnik, tako da znaš - rekla je
Bitsy. Sjela je pokraj Violet, pružila lijevu ruku i zagledala se u dijamant. Zatim se
osvrnula i svaku ženu pogledala u lice.
- Cure, griješim li? - upitala je.
- Ne možeš sad odustati - rekla je Earlene. - Slomila bi jadnom dečku srce.
- On baš i nije »dečko« - rekla je Violet. - Bitsy, je li to bilo retoričko pitanje ili
doista želiš čuti moje mišljenje?
- I jedno i drugo. - Bitsy je i dalje gledala dijamant.
- Hej, Bitsy - rekla je Clancy Jane preko ramena. - Neposredno prije nego što
sam se
udala za Byrona, i ja sam se uplašila.
- Što se dogodilo? - Bitsy se uspravila. - Što si učinila?
- To je očigledno. Udala se za njega - rekla je Violet smijući se.
- Dušo, normalno je dvoumiti se - rekla je Earlene. Podigla je plastični omot sa
sendviča koje je donijela.
- I mene bi bilo strah - rekla je Dorothy - kad bih se ponovno zaručila.
- Nema straha - rekla je Violet i uzela sendvič s piletinom.
- Ne znaš ti sve, Violet - rekla je Dorothy. - Čak ne znaš ni da nije otmjeno
poslužiti umak u tim plastičnim posudama. Mogla bih ja naći muškarca. Samo se ne
želim time gnjaviti.
- Što nedostaje plastičnim posudama? - upitala je Violet.
- Nisu primjerene. Mogla si umak barem preliti u staklene zdjelice - rekla je
Dorothy. - Kad je moja majka živjela u ovoj kući, imala je stotine zdjelica. Ali, ja ih
nikad ne vidim. Kamo su nestale?
- Sprema se svađa - rekla je Earlene Clancy Jane. - Brzo dijeli punč.
- Odmah! - Clancy Jane je počela ulijevati punč i dijeliti šalice. Dorothy je svoju
dodala Violet.
- Super - rekla je Violet. Ispraznila je obje šalice, uzela praznu vinsku čašu i
gurnula je na sredinu stola. Zatim je magnetskim slovima napisala »DA« sjedne strane
stola, a s druge »NE«.
- Dosta nagađanja - rekla je. - Uhvatimo se za ruke i stupimo u vezu sa živima.
- Misliš s mrtvima? - prošaptala je Dorothy.
- Šalila sam se - rekla je Violet i blago prstima dodirnula dno čaše. Žene su se
približile i stavile prste uz Violetine.
- Koncentrirajte se - rekla je Clancy Jane. Stisnula je oči tako da su joj se oko
njih stvorile sitne bore, a tri duboke na čelu.
- Dobro - rekla je Violet dubokim putenim glasom. Spustila je pogled, ali nije

163
zatvorila oči. - Ljubi li Walter tlo kojim gazi Bitsy?
- Ljubi? - zastenjala je Bitsy i odmaknula prste. - Nemoj to pitati!
- Čaša je moja i mogu je pitati što god hoću - odgovorila je Violet.
- Zvučiš kao da ti je deset godina - rekla je Dorothy.
- Ne, tako si ti zvučala kad ti je bilo deset - prasnula je Violet. - Oprosti, teta
Dorothy. To nije bilo lijepo. Odsad ću piti manje punča.
- Ljubi, ljubi, ljubi - govorila je Dorothy ne obraćajući pozornost na Violet. Kad
je htjela, Dorothy se itekako mogla usredotočiti.
- No dobro. - Bitsy je uzdahnula i vratila prste na čašu. Čaša je zatitrala pa se
pomaknula preko stola do riječi »NE«, zastala na dvije sekunde i pojurila na drugu
stranu, prema »DA«.
- Jeste li sve to vidjele? - upitala je Violet i razrogačila oči.
- Zašto se ne može odlučiti? - upitala je Bitsy.
- Možda su oba odgovora točna? - Clancy Jane je pogledala Bitsy.
- Pomaknula si je - rekla je Bitsy i podbola Violet laktom.
- Nisam!
- Možda su nam se svima pomaknuli prsti - rekla je Dorothy. - Pitajmo ponovno.
- Ali, drugim riječima - rekla je Earlene.
- Dobro. Čekajte da razmislim. - Violet je sklopila oči. Onda je rekla: - Je li
Walter luđački zaljubljen u Bitsy?
Čaša se zatresla, pojurila preko stola vukući prste žena za sobom tako da je
Earlene morala ustati i ispružiti ruke. Čaša se zaustavila na »DA«. Onda se vratila na
»NE«.
- Vidiš? Rekla sam ti da se prokleta čaša ne može odlučiti - promrmljala je Bitsy.
- Treba više informacija - rekla je Violet. - Bitsy, reci nam kako Walter izgleda
gol?
- I ja sam se to pitala - rekla je Earlene.
- Ja nisam - rekla je Dorothy.
- Pitaj prokletu čašu - rekla je Bitsy. - Ja vam ništa neću reći.
- Je li posvuda mršav? - zahihotala je Earlene. - I gdje mu prestaju pjege?
- Ne postavljaj osobna pitanja - rekla je Dorothy. - Nije pristojno. Osim toga, ti
već imaš muškarca.
- Imam li ga? - Earlene se zagledala u svekrvu. Svi u obitelji su nagovarali
Earlene da raščisti stvar s Dorothy, ali bi Earlene uvijek odmahnula glavom i rekla: -
Ne mogu. Ona mu je majka. Odveć ga grize savjest da bi sredio situaciju.
- Pitajte što god hoćete, tu smo samo mi cure - rekla je Violet i nalila si još jednu
šalicu punča. Nije ga pijuckala nego je nagnula šalicu i izlila je u usta kao da zalijeva

164
cvijeće.
- Nije potrebno pitati duhove - rekla je Clancy Jane i podigla ruke iznad glave,
zadižući gustu pepeljastoplavu kosu. - Sudeći prema izrazu na Bitsynom licu, čini se
da je zanimljiv.
- Zanimljive su i slike Andyja Warhola - rekla je Violet.
- Dušo, svi muškarci dobro izgledaju u mraku - rekla je Earlene.
- To ti sigurno dobro znaš - promrmljala je Dorothy.
Earlene se samo nasmijala i rekla: - Istina je. I nije me sram to reći.
- Ja sam vidjela tijelo Waltera Saylora i odlično je - rekla je Violet. - Ne gledajte
me tako šokirano. Sve je bilo savršeno nevino. Bitsy je bila sa mnom. To je bila
prekretnica u njihovom odnosu.
- Nije, nego kobasica - rekla je Clancy Jane.
- Zbunjena sam - rekla je Dorothy. - Prvo govorite o njegovom golom tijelu, a
onda o mesnom naresku.
- To je eufemizam, teta Dorothy - rekla je Violet i nestašno se nasmiješila - za
njegov pimpek.
- Obožavam salamu. - Earlene je skočila sa stolca i otišla do hladnjaka.
- Cure, popile smo previše alkohola - rekla je Clancy Jane. - Naše duhovne aure
su se zamutile. Pustimo ovo. Igrat ćemo se voodoo križaljke.
- Dobra ideja - rekla je Violet. Bila je to njezina igra, izvukla ju je odnekud iz
dubina pretrpanog volkswagena. Kad bi se žene sastale, igrale bi je na različite načine
- katkad bi igrale »vulgarne križaljke«, u kojima su se smjele rabiti samo odvratne
riječi. Ali, za tu bi verziju morale biti malo pijanije. Najdraža im je verzija bila
»voodoo križaljka«, u kojoj bi ispisivale riječi kao da su u transu. Sva su slova bila
okrenuta licem gore u kutiji i mogle su birati koja su god htjele. Postojalo je samo
jedno pravilo: svaka je imala točno deset sekundi da napiše riječ tako da se uklapa s
ostalima. Dok bi igračica birala, ostale bi naglas odbrojavale vrijeme - dvadeset
jedan, dvadeset dva itd.
Earlene se vratila za stol noseći sladoled od grožđa.
- Ne sjećam se kako se igra - rekla je Dorothy.
- Brzo ćeš se sjetiti - rekla je Earlene. Gurnula je sladoled u usta i jako sisala
tako da su joj se udubili obrazi. - Moraš samo čitati između redaka.
- Dajte mi nekoliko slova. - Violet je gurnula kreker prekriven umakom u usta i
pružila ruku.
- Ja ću početi - rekla je Clancy Jane. Bez oklijevanja je u vodoravnoj crti
napisala »SEKSUALNOST« lupkajući kockicama.
- E, ti si imala sreće - rekla je Earlene, pojela ostatak sladoleda i grizući štapić

165
uzela svoja slova. - Kako se piše »felacija«?
- Ako moraš pitati - rekla je Clancy Jane oponašajući Louisa Armstronga - onda
nikad nećeš znati.
- Kad smo već kod toga - rekla je Violet, uzela slova K, R, A i C i stavila ih oko
slova U u riječi »seksualnost«.
- Trebale smo pitati čašu hoćemo li Walter i ja imati djece - rekla je Bitsy.
- Samo ti ostani na piluli - rekla je Clancy Jane. - Valjda je uzimaš?
- Uzima Ovral - rekla je Violet. - U kutiji s nacrtanim leptirićima. Vidjela sam je
u kupaonici.
- Nastavi ih uzimati - rekla je Clancy Jane.
Violet je gledala Earlene. Onda je upitala: - Hej, hoćete li ti i Mack imati djece?
- Ja ne mogu imati djecu, dušo - rekla je Earlene i prekrižila noge. - Liječnik kaže
da mi je jajovod začepljen.
Dorothyina je ruka zadrhtala kad je posegnula za čašom s punčem. Hvala Bogu na
bakterijama, pomislila je. S druge strane, Bitsy bi trebala imati dijete da joj
nadoknadi Jennifer. Bitsy je odrasla u dragu mladu ženu. Bila je jednako dobro
građena kao Earlene, samo se time nije vulgarno razmetala. Walter Saylor je ružan, ali
to njegova struka nadoknađuje. Dorothy se nije voljela hvalisati - barem ne previše -
ali u posljednje vrijeme bi o njemu u gradu govorila kao o dr. Sayloru, »zaručniku
moje kćeri«. Ili bi rekla: »Moj budući zet, zubar« na početku rečenice. Ljudi su na to
itekako obraćali pozornost.
- Walterovo će dijete imati dobro zdravstveno osiguranje. Zubari si mogu priuštiti
najbolje - rekla je Dorothy. - Ali, vjerojatno će imati njegove kozje oči.
- Meni više nalikuje na žabu - rekla je Earlene.
- Prestanite! - Bitsy je lupila šakom o stol tako da su slova poskočila. - Dobar je
prema meni.
- Dobar u krevetu? - upitala je Earlene. - Ili dobar u duhovnom smislu?
- Dobrota nije razlog da se udaš - rekla je Violet.
- Možda griješim - rekla je Bitsy - ali neću tu sjediti i slušati kako ga vrijeđate.
- Ima pravo, dušo - rekla je Earlene i uzela nekoliko slova. - Tko zna? Možda
promijeni Bitsyn život.
- Šećeru, za to je potrebno nešto više od muškarca - rekla je Violet ne trudeći se
prikriti sarkazam. Uzela je nekoliko pločica i ispisala »ROMANTIKA«. - Pokušaj sa
školovanjem.
- Koledž nije za svakoga - rekla je Clancy Jane.
- Ovisi o tome što želiš u životu - rekla je Violet i slegnula ramenima.
- Želim muža koji čita novine dok mu ja pečem slaninu - rekla je Bitsy.

166
 - Ne razumijem - rekla je Violet. - Želiš biti osobna kuharica? Ili možda otirač za
noge?
- Otirač? - rekle su Dorothy i Bitsy uglas, zbunjene.
- Peći ćeš mu slaninu? I jaja? - Violet se stresla. - Pa dobro, budi ponovno Donna
Reed.
- Ne sudi da ti ne bi bilo suđeno - rekla je Dorothy trudeći se da ne podrigne.
- Samo želim biti voljena - rekla je Bitsy. - Želim muškarca koji je dobar i iskren.
- Očekuješ malo previše, dušo - rekla je Clancy Jane blagim glasom.
- Grozno se bojim. - Bitsy je ispružila ruku preko stola, preko ploče i uhvatila
Violetinu.
- Ne moraš se bojati - rekla je Violet. - Nitko ne kaže da se moraš odmah udati.
Mogu to biti najdulje zaruke u povijesti.
- Ti ne bi trebala davati savjete - rekla je Clancy Jane. - Nisi bila udana.
- Milošću Božjom - rekla je Violet.
- Vjerojatno ćeš završiti s nekim obrazovanim muškarcem - rekla je Earlene. - Ne
bi mogla biti sretna s običnim radnikom.
Violet se okrenula majci. - Zar ti nije žao što netko s tobom nije porazgovarao o
običnim radnicima prije nego što si se udala za mog tatu?
- Ne, ni najmanje - rekla je Clancy Jane. - Jer onda ne bih imala tebe.
Violet je zadrhtala brada, ali Clancy Jane je nastavila: - Ti si bila moje sidro. I
dok si bila mala, ti si me držala u redu.
- Nemojmo o tome - rekla je Violet promuklim glasom.
- Šutite! Pogledajte ploču - rekla je Dorothy brzo slažući još jednu riječ. -
Proročište je progovorilo!

FIONA

Na blagdan Svih svetih, Fiona Saylor se odvezla u K-mart zbog rasprodaje

toaletnog papira. Iako je Walter predao papire za razvod, još se nadala da će se
vratiti. A za slučaj da se vrati, htjela je biti spremna. Vjerovala je da s njegovim
crijevima nešto ozbiljno nije u redu jer je toliko vremena provodio u zahodu pa kad je
čula za rasprodaju, pohitala je u trgovinu. Ondje je naletjela na svoje dvije
najradoznalije susjede.
- Fiona! - povikala je Mary Sue Parks. Imala je svježu frizuru, a nosila je crvenu
sportsku jaknu i crne hlače. - Iznenađena sam što te vidim vani.
- Zašto? Nisam bila bolesna. - Fiona je pogledala Mary Sue iza ramena, u oči

167
druge susjede, Leslie Adams. Stanovala je u kući od opeke u Ulici Appomattox s
mužem i troje bučne djece.
- Tako mi je žao - rekla je Mary Sue, tapšući Fionu po ruci. - Nisam imala pojma.
- O čemu? - Fiona je zbunjeno trepnula. Počela se ljutiti.
- Pa, o groznoj vijesti - odgovorila je Leslie Adams razrogačivši krupne zelene
oči.
- O Walterovim zarukama. - Mary Sue se nagnula prema Fioni i promatrala joj
lice. - Jesi li dobro? Nekako si blijeda, Fiona. Nećeš se valjda onesvijestiti?
- Dobro sam, dobro sam! - povikala je Fiona i odgurnula je.
- Oženit će se s nekom zgodnom malom riđokosom - rekla je Mary Sue, očigledno
uživajući. - Niska je, ali dobro građena. Vidjela sam je u frizerskom salonu, pravili su
joj francusku punđu. Mislim da se zove Betsy. Ili možda Becky? Radi u »Zelenom
papagaju«. I ima malu kćer, ali mislim da ne živi s njom...
- Rado bih još čavrljala - rekla je Fiona - ali, žuri mi se.
- Čekaj malo - rekla je Leslie. - Ti i Walter niste dugo razvedeni?
- Nismo razvedeni - prasnula je Fiona i gurnula kolica prema toalet-papiru.
Udaljila se od susjeda i odjurila u drugi prolaz. Kolica su zaškripala i udarila u policu
s depilatorima. Sve su bočice pale na pod. Fiona je prstima pritisnula usne i
zamišljala neopisive stvari. Poznavala je svaki centimetar Walterova tijela, udove
prekrivene narančastim dlakama, dugi pjegavi penis koji mu je visio između nogu.
Zamišljala je ruku koja ga blago hvata za spolovilo. Ruka je pripadala božici, plavuši
s licem Brigitte Bardot, grudima Marilyn Monroe, zubima Fare Fawcett-Majors i
nogama Cheryl Tiegs.
Izletjela je iz K-marta i otrčala u automobil. Ako one dvije žene znaju za
Walterove zaruke, onda zna cijeli grad. Ali, morala je to čuti osobno od Waltera.
Vozila je na drugi kraj grada mijenjajući prometne trake, trubeći sporijim vozačima.
Pet minuta poslije parkirala je ispred njegove ordinacije, izišla i potrčala pločnikom.
Čekaonica je bila prazna. Prošla je pokraj zapanjene recepcionarke, neke stare babe
koju Fiona još nije vidjela.
- Gospođice? Mogu li vam pomoći? - povikala je žena kad je Fiona odlučnim
korakom krenula u hodnik. Znala je kako izgleda u vrećastim trapericama s konopcem
za rublje oko pojasa. Ali, Walter je odnio sve svoje remene kad se odselio, a oni su
joj savršeno pristajali. Odnio je i donje rublje, ali namjeravala je kupiti novo u K-
martu.
Fiona je našla Waltera u sobi broj 3, u kojoj je na zidu bila slika vodopada.
Nagnuo se nad gospođu Edwarda Cranea, čiji je muž bio vlasnik željezarije. Nova
pomoćnica podigla je pogled. Bila je to starija žena ovješenih obraza.

168
 Kad je Walter ugledao Fionu, sledio se. Bušilica je umuknula. Gospođa Crane je
podigla glavu i pogledavala Waltera i njegovu pomoćnicu.
- Što ti ovdje radiš? - Walter je to rekao ležerno, ali zjenice su mu se raširile od
straha.
- Hoću čuti istinu! - Fiona se primaknula. - Istinu o toj ženi!
- O meni? - upitala je pacijentica, gledajući Waltera.
- Ne, ne o vama. - Fiona je zadrhtala. Dograbila je pladanj pun instrumenata i
bacila ga o zid.
Pomoćnica se okrenula Walteru. - Doktore, da zovem policiju?
- Zasad još ne - rekao je Walter. Potapšao je gospođu Crane po ruci. - Oprostite
na smetnji, odmah ću se vratiti. - Stavio je bušilicu na svoje mjesto, ustao sa stolca i
izišao iz sobe. Fiona je pohitala za njim.
- Hajde - rekla je, zgrabivši ga za rukav i potežući. - Da čujem. O onoj riđokosoj.
-Slobodnom je rukom počela udarati Waltera u glavu. Njezina je šaka tonula u njegovu
crvenu
kosu.
- Fiona, prestani! - Walter je rukama zaštitio lice. - Prestani! Praviš scenu!
- Želim znati što se događa. - Ponovno ga je udarila.
- Dobro, dobro. - Walter je problijedio. - Upo... upoznao sam nekoga.
- I... - Zakoračila je prema njemu podignute šake. - Je li istina da si se zaručio?
Kimnuo je.
- Ali, još si u braku sa mnom - povikala je. Dobro, svađali su se, ali svi se
svađaju. I svetac bi izgubio živce kad bi morao s nekim živjeti. - To je bigamija! -
dodala je.
- Savršeno je zakonito - odgovorio je. - Mogu biti zaručen s jednom osobom, a i
dalje formalno u braku s drugom. Nisam prekršio nikakav zakon.
- Možda nisi prekršio zakon - rekla je Fiona suznih očiju, spuštajući ruke - ali si
meni slomio srce.
Walter je zurio u pod. Fiona također. Davno je izabrala te pločice misleći kako se
na njima neće vidjeti prljavština. A evo kako joj on to uzvraća.
- Mogao si mi reći! - Fiona je ponovno stisnula šake i pripremila se za novi
napad. - Ali, ne. Morala sam to čuti u K-martu. Naši susjedi su znali prije nego ja.
- Fiona, ne mogu sad o tome razgovarati.
U odgovor je podigla desnu šaku i udarila ga u glavu. Odmaknuo se. - Fiona, u
nevolji si. Podnijet ću prijavu policiji.
- Za što to? - Ispljunula je te riječi.
- Za tvorni napad. Moji pomoćnici su vidjeli tvoj ispad. Tražit ću da ti zabrane

169
pristup.
- Bilo je u samoobrani! - povikala je.
- Ne, nije. Ovaj put imam svjedoke. - Protrljao je tjeme. - Posvuda imam čvoruge
- dodao je. - Ti me zlostavljaš, Fiona.
- Ti si običan popišanac. Mamin sinčić. - Zamahnula je da ga udari, a onda je
zastala i pogledala svoju ruku. Željela ga je udariti, ali ne na javnom mjestu. Ne,
pričekat će. Ima vremena. Izjurila je iz ordinacije, kroz hodnik i čekaonicu, pokraj
zapanjenih pacijenata. Napokon je bila vani. Bilo je hladno poslijepodne u studenom.
Uskoro će Dan zahvalnosti, ali se oko njezinog stola neće okupiti obitelj i neće biti
muža kojeg će moći sasjeći.
Ušla je u automobil, upalila motor i krenula u grad. Pokazat će ona njemu i toj
njegovoj patuljastoj fifici. Zaustavila se pred frizerskim salonom i brzo ušla. Mahnula
je Aniti, koja je pravila trajnu nekoj starijoj gospođi. - Imate li zakazano? - doviknula
je Anita.
- Ne, ali ovo je hitan slučaj. Treba mi sve - rekla je Fiona - manikiranje,
pedikiranje, nova frizura.
- Fiona, pretrpana sam. Možete li doći sutra?
- Sutra će biti prekasno! - vrisnula je Fiona.
Smijeh i čavrljanje su utihnuli. Svi su buljili u nju. - Molim vas, radi se o životu i
smrti. Morate me nekako ugurati.
- Pokušat ću. - Anita se namrštila. - Izvolite sjesti.
Fiona je zgrabila nekoliko časopisa i odnijela ih do pletenog stolca. Listala ih je i
zurila u žene duge plave kose. Jednom je davno i Fiona lijepo izgledala. Kad je
upoznala Waltera Saylora, imala je samo 64 kilograma i nosila je odjeću broj 42.
Kosa joj je bila tamnosmeđa i ravna. Nije ni čudno da je privukla Waltera. Vjenčali su
se u ljeto prije nego što je počeo studirati stomatologiju. Fiona se svađala s majkom
zbog vjenčanice. Njezina majka izabrala je haljinu koja je izgledala kao sjenilo za
svjetiljku, a Fiona je htjela jednostavnu haljinu A-linije, bez čipke ili bisera. Umjesto
buketa htjela je nositi svoga kućnog ljubimca zečića, gospodina Moffetta, ali je majka
reagirala kao da je Fiona rekla da će nositi uzorak izmeta.
Povikala je: - Što će ljudi pomisliti?
Fiona je slegnula ramenima. Pa neće o vjenčanju pisati svi časopisi. Walterovi su
roditelji bili tako zaostali da bi mogli pomisliti kako je zečić chic.
Na medenom mjesecu u Panama Cityju Walter je kupovao kole iz automata u
hotelu, donosio ih u sobu i onda ostavljao poluprazne boce na stolovima. To se još
pogoršalo kad je medeni mjesec završio i kad su se uselili u stan u Memphisu. Fiona
bi svakog jutra prije odlaska na posao u banci provodila deset minuta skupljajući

170
Walterove prazne boce. Primijetila je bijele krugove po svome lijepom pokućstvu. -
To mora prestati - rekla mu je i pokazala krugove. - Ako ostaviš samo još jednu bocu
kole na stolu, zadavit ću te.
Jedne večeri dok je pekla hamburgere, primijetila je kako stavlja praznu bocu na
stolić. Uzela je špatulu, okrenula hamburgere i izišla iz kuhinje. Podigla je špatulu i
navalila na Waltera. On je skočio sa sofe i pobjegao u hodnik. Trčala je za njim iz
sobe u sobu mašući masnom i vrućom špatulom. Nadala se da će ga time natjerati da
postane uredniji, ali činilo se da je Walteru bilo draže da ga udari nego da je posluša.
Nastavio je ostavljati boce na stolovima, a krugovi su se množili.
Pomišljala je na to da se iseli, ali Memphis je bio opasan grad pun silovatelja,
ubojica i lopova. Ne, ostat će u braku i natjerati ga da se promijeni.
Nakon što su se preselili u Crystal Falls, otvorio je ordinaciju i Fiona ga je
rijetko viđala. Ali, bilo joj je drago što svoje kole pije drugdje. Zabavljala se
promatrajući susjede koji su upravo ličili kuću. Radnici su imali brade i dugu kosu i
jedan drugome su pokazivali srednji prst - ili možda znak za mir. Fioni su nalikovali
na obitelj Charlesa Mansona. Bojala se da će joj zabosti vilicu u prsa i napisati
»SVINJA« na zidu. Onda je jednog poslijepodneva bila u spavaćoj sobi i čula
prigušene korake na stubama. Svaki korak kao da je govorio: »Dolazim te srediti!« S
noćnog ormarića uzela je srebrnu rašpicu za nokte. - Naoružana sam - povikala je - i
ne bojim se.
Kad je muškarac zakoračio kroz vrata - kvragu, zaboravila ih je zaključati -
vrisnula je i pojurila na njega mašući rukom kao majka u »Psihu«. Znoj joj je curio u
oči, ali nastavila je zamahivati. Otjerala je muškarca natrag u hodnik.
Onda je on povikao: - Prestani, Fiona! To sam ja. Zaboga, prestani! - Slika joj se
razbistrila i vidjela je Waltera. Od šoka je zakoračila natraške. Promašila je vrh
stubišta i vrišteći se skotrljala niza stube. Zaradila je šljive na oba oka, masnice na
stražnjici, rukama i nogama. Tjedan dana je morala nositi sunčane naočale, duge
rukave, hlače i šešir. Bilo je ljeto pa joj je bilo strašno vruće. Walter nije pokazao ni
trunku kajanja. Odbio je o tome razgovarati s njom, jedino je rekao da je on
zlostavljan muškarac i da će nazvati policiju ako ga ikad više nečim ubode ili čak u
njegovoj nazočnosti upotrijebi rašpicu za nokte. Ali, nije nikad zvao policiju. Bio je
prevelika kukavica.
Sad je Fiona bila odveć napeta da bi sjedila na pletenom stolcu u salonu. Bacila
je časopise tako odlučno da je blagajnica podigla pogled i buljila u nju. Fiona je znala
što misli. »Razvod« znači »neželjena«. Dostojanstveno je biti udovica, ali kad te muž
ostavi zbog blajhane glupače, to je sramota - a bila je uvjerena da nijedna blajhana
žena nema mozga ni morala. Pogledajte samo Jayne Mansfield i Marilyn Monroe. Da,

171
pročitala je u Photoplayu da je Jayne Mansfield navodno genij, ali Fiona je mislila da
je to laž. Nije znala što je gore - da te muž ostavi zbog druge žene ili da te optuži zbog
tvornog napada. U oba je slučaja propala.
Pogledala je kroz prozor i vidjela da pada mrak. Nebo je bilo baršunasto-plavo,
mekano poput kućnog ogrtača njezine majke. Fiona nije voljela plavu boju. Nakon što
bi izmlatila Waltera, masnice na njegovim leđima poprimile bi indigo boju, ali on ih
je skrivao. Čak i usred ljeta nosio je duge rukave kako se masnice ne bi vidjele. Zatim
bi postale purpurne pa odvratno žute.
To bi trajalo nekoliko tjedana i kao da bi je izazivalo: »Udari me ponovno«,
govorila joj je boja. »Hajde ako se usudiš.«
Svukao bi se pred njom, a masnice su bile glasnije od ikakvog prijekora. »I to će
proći«, govorila je sebi. Divila se otpornosti ljudskog tijela. Svakog je trenutka
zacjeljivalo, razgrađivalo razlivenu krv, apsorbiralo višak, odnosilo ga u limfne
čvorove - tako se tijelo oslobađalo nečistoća. Čitala je o tome u Walterovim
knjigama. Mogao je biti liječnik da je htio. Mogao je biti mnogo toga, među ostalim i
dobar muž.
Ustala je i otišla do automata s kolom. Ne bi mogla podnijeti ako je Walterova
fifica ženskasti tip žene - parfem, vrpce u kosi, ruž, svilene čarape, ružičasti telefon. -
Ružičasti! - rekla je naglas. Ružičasta boja bila je još gora od plave - slabašna, s
mirisom pice. Ubacila je kovanicu u automat i slušala kako pada. Zamalo je pritisnula
gumb za Orange Crush, ali se sjetila da taj nikad ne radi pa je umjesto toga pritisnula
gumb za 7UP i čekala bocu. Kad boca nije ispala, šutnula je automat. I dalje ništa.
Nekako ju je automat podsjećao na Waltera koji ne odustaje od svojih navika, ne mari
što njoj smetaju. Lice joj se izobličilo, stisnula je šaku i počela udarati sve gumbe.
Onda je zgrabila zaobljeni vrh automata i zanjihala ga amo-tamo. Frizerke su vikale,
ali Fiona nije čula što govore. Uhvatila je ritam, plesala od srdžbe. Baš je bilo dobro
nešto mlatiti. Ispustila je ratni poklič i navalila. Ovila je ruke oko automata, a on se
zanjihao i onda pao na nju.

WALTER I NJEGOVA OBITELJ

Clancy Jane je čistila kuću pripremajući je za Bitsyno vjenčanje. Trebalo je biti

28. prosinca, ali Clancy nije imala dobar osjećaj jer je Walter zakonski još bio u
braku. Bitsy je rekla da će razvod postati pravomoćan nakon Dana zahvalnosti ako
Fiona pristane. Clancy je stajala pokraj njezinog kreveta pokušavajući okrenuti
madrac. Zažalila je što se ponudila da priredi vjenčanje kod kuće.

172
 - Ja ću ti sve isplanirati ako hoćeš - rekla je Bitsy.
- Kad bi barem Jennifer bila cvjećarica - rekla je Bitsy. - Misliš li da bi Claude
to dopustio?
- Vjerojatno ne, ali možeš ga pitati.
Clancy Jane je odlučila da će se obred održati u njezinom dnevnom boravku. Bit
će lijepo s kaminom u pozadini. U tu sobu može stati dvadeset petero ljudi, možda i
trideset. Naći će nekoga da svira antikni glasovir. Naručila je i mjesnog violinista.
Naručila je i cvjetni aranžman za stol u blagovaonici, za kuću i prilaz. Ona i Bitsy su
za mladenkin buket izabrale tri tuceta crvenih ruža s čipkanim ukrasima i vrpcama.
Zach je sastavio jelovnik: prutiće sa sirom, jagode u čokoladi, punč i pjenušac. Iz
Ralphove pekarnice naručili su troslojnu tradicionalnu tortu. To je bila tradicija u
Crystal Fallsu. Nisi se mogao vjenčati ili proslaviti rođendan bez Ralphove torte.
Još se hrvajući s madracom, Clancy Jane je začula zvono na vratima. Požurila je
dolje, otvorila vrata i ugledala Walterove zakrvavljene oči. - Je li Bitsy kod kuće? -
upitao je cvokoćući zubima.
- Preko puta je. - Clancy Jane se zagledala u Waltera. Nešto mu nije bilo u redu s
očima. Pitala se je li ulovio gripu. - Odmah će se vratiti. Hoćeš je pričekati?
- Ne znam što da radim. O, Bože. Fiona je mrtva. Nisam to želio. Nisam. - Sav je
drhtao. Clancy Jane se bojala da će se onesvijestiti pa ga je uvukla u kuću i povela uza
stube do Bitsyne sobe i rekla mu da legne. Dok je navlačila prozračne plave zavjese,
pogledala je van. Padao je mrak. Domalo će se pojaviti mjesec.
- Hvala - rekao je ne otvarajući oči. - Zašto se to dogodilo? Ima li to neki
smisao?
- Spavaj - rekla je Clancy Jane. Htjela je pitati što se dogodilo Fioni, ali Walter
se doimao odveć rastrojeno. - Samo spavaj. Bit će ti bolje kad se malo odmoriš.
Walter je ostao u krevetu zamotan u pokrivač. Probudio se jedino kad mu je Bitsy
donijela pileću juhu i krekere, čašu piva od đumbira i zdjelicu želatine. Spavao je
cijelu noć i probudio se sljedećeg jutra zamišljen. Gotovo uopće nije pojeo doručak,
koji je bio kao za bolesno dijete: kuhano jaje, prepečenac i čaj.
- Kako grozan način da vratim kuću - rekao je Bitsy nakon što joj je ispričao što
se dogodilo s Fionom i automatom za kolu. A onda: - Želim otići tamo. Možda me
neće proganjati kao duh ako ti budeš sa mnom. Je l'da ćeš ostati cijelu noć?
Bitsy je oklijevala. Samo hipiji i filmske zvijezde provode noć s ljubavnicima.
Nitko u Crystal Fallsu to ne bi razumio osim tete Clancy. - Moram razmisliti - rekla je.
- Ako ne dođeš - rekao je - ona će me sigurno srediti.
Te se večeri Walter preselio natrag u narančastu kuću. Dok mu je Bitsy pomagala
preurediti spavaću sobu, zazvonilo je na vratima. Prije nego što su stigli do predvorja,

173
vrata su se otvorila i povirila je Walterova majka. - Ju-hu, ima li koga?
Poljubila je Waltera i nasmiješila se Bitsy, a onda je otišla u kuhinju. Lacy i
Jobeth ušle su u predvorje, a za njima i Pijetao. - Uh, umirem od gladi - rekla je Lacy.
- I ja - rekla je Jobeth.
Sestre su otišle u kuhinju. Bitsy je povirila kroz vrata. Ladice i ormarići bili su
otvoreni, Fionino posuđe izvađeno. Jobeth je navalila na nabujak s piletinom koji je
Fiona valjda pripravila prije nego što je otišla iz kuće. Lacyje otvorila hladnjak i
našla pitu s orasima u kutiji iz pekarnice. Gospođa Saylor je u međuvremenu kopala
po ormariću i izvadila kutiju kolačića s
metvicom. Govorile su o Fioni i strašnom načinu na koji je umrla.
- Nisam ih ja pozvao - rekao je Walter. - Možda neće dugo ostati.
- Čula sam to - povikala je gospođa Saylor. - Idemo, djevojke. Ovdje nismo
dobrodošle. Samo smo došle izraziti poštovanje Fioni, ali nema problema, idemo
odmah.
Na izlasku je Lacy pokazala Walteru srednji prst. On je zatvorio i zaključao vrata.
Bitsy je pogledala kuhinju. Ormarići su ostali otvoreni. Kutija s keksima - u kojoj su
ostale samo mrvice - stajala je na pultu uz polupojedeni nabujak. Saylorovi su je
podsjećali na skakavce - došli bi u roju, pojeli svu hranu i onda otišli.
Sad kad Fione više nije bilo, Saylorovi su odlučili vratiti Waltera u obitelj. Dok
je Bitsy prije osjećala da su joj skloni, sad je osjećala da je ne vole - nimalo. Nisu
spominjali Fionin sprovod ni Walterovo vjenčanje. Posve su prestali razgovarati s
Bitsy. Kad bi je spomenuli, zvali bi je »Walterova cura«, a to je zvučalo isto kao da su
rekli »Walterov virus« ili »Walterov tumor«.
Jedne su nedjelje uletjeli u kuću i doimali se iznenađeno kad su zatekli Waltera i
Bitsy na podu s Jennifer, koja je provodila poslijepodne s njima - Clancy i Byron su je
doveli. Walter joj je pomagao sagraditi grad od lego kocaka.
- Tko je to dijete? - upitala je gospođa Saylor, sklopila ruke pod bradom i
nasmiješila se.
- Jennifer, Bitsyna kći - rekao je Walter.
- Kako imaš lijepe oči - rekla je gospođa Saylor i kleknula. - I kosu.
Bitsy je odmah pomislila na Crvenkapicu. Kad se gospođa Saylor primaknula i
pomilovala Jennifer po kosi, Bitsy je osjetila zadah viskija. Pijetao se spustio na pod
pokraj Jennifer na sve četiri i oponašao bika. I on je zaudarao na viski. Onda je počeo
lajati i mijaukati. Jennifer je razrogačila oči. Pogledala je Bitsy, brzo ustala i bacila
se na kauč.
- Nemoj je plašiti, tata - rekao je Walter.
- Mislio sam da je zabavljam - rekao je Pijetao snuždeno. Lacy je pljesnula

174
rukama i nasmiješila se Jennifer. - Dođi k meni, mila.
Jennifer ju je nadmeno pogledala podignutih obrva i raširenih nosnica. Bitsy je
ustuknula. Izgleda točno kao Miss Betty, pomislila je.
- Što joj je? - Lacy se namrštila.
- Umorna je - rekla je Bitsy i ispružila ruku da pomiluje kćer po ramenu. Jennifer
se odmaknula i namrgođeno je pogledala.
- Možda bi trebala dobiti po turu. - Gospođa Saylor se ljuljala na petama
saginjući se prema Jennifer, koja je na to uhvatila plavi jastuk i bacila ga na nju.
Gospođa Saylor je uzviknula i izmaknula se, a jastuk je pao na lego kocke i rasuo ih.
Sestre su se nasmijale. - Gađaj je još jedanput - rekla je Lacy i pružila drugi
jastuk. Jennifer se namrštila i odgurnula ga.
- U moje doba su djecu držali u ogradicama - rekla je gospođa Saylor.
- Ona nije beba, mama - rekao je Walter. - Tri su joj godine.
- To ne znači da je prestara za ogradicu - odgovorila je gospođa Saylor. - Čini mi
se da je zločesta.
- Slatka je - rekla je Lacy i sjela na rub kauča. - Ne misliš li i ti da je slatka,
Jobeth?
Jennifer je otrčala u spavaću sobu i zalupila vrata za sobom. Bitsyje htjela krenuti
za njom, ali Walter joj je dotaknuo ruku. - Ostavi je na miru - rekao je.
- Ima pravo - rekla je gospođa Saylor. - Ne smiješ se obazirati na dječje scene.
- Bome je vatrena - rekla je Jobeth. - Ali, doista je preslatka. Tata joj je sigurno
bio zgodan. Je li bio i dobar u krevetu?
- Prestani, Jobeth - rekao je Walter.
- Neću. - Jobeth je isturila bradu. - Nisam ja kriva što je drugi muškarac posijao
sjeme u utrobu Walterove cure.
- Ne govori »utroba« - rekla je Lacy. - To je ružno. Reci pica.
- U moju su bome posijali mnogo sjemena - rekla je Jobeth i posegnula za
pepermintom. - Kladim se da su i u Walterovu curu.
- Bitsy - rekao je Walter. - Zove se Bitsy.
Gospođa Saylor kao da ga nije čula. Rekla je: - Kladim se da joj je ona stvar
rastegnuta k'o žvaka.
- Moja je labava k'o remen na usisavaču - rekla je Jobeth.
- Pica Walterove cure sigurno je prevelika za njega - rekla je Lacy.
- Sigurno - rekla je Jobeth. - Vjerojatno bi kroz nju mogao proći kamion s
prikolicom. Jeste li vidjeli glavu tog djeteta? Golema je.
Walter se namrštio i ustao. - Jobeth, ako ne možeš začepiti, onda idi. Osim toga,
tko si ti da nešto govoriš. I ti si rodila.

175
 - Ali je moje dijete imalo manju glavu - rekla je Jobeth.
- Svaka je vagina drukčija - rekla je Lacy. - Osim toga, Jobethino dijete ne živi s
nama.
- Tu nisam ništa mogla, moj prokleti dečko je dobio skrbništvo - povikala je
Jobeth.
- Sama si mu ga dala - odgovorila je Lacy.
- Ni Bitsyna kći ne živi s njom - rekao je Walter. Bitsy je ustuknula, čekajući da je
počnu ispitivati, ali Lacy je nastavila o vaginama. - Sve žene u našoj obitelji imaju
vrlo male pice - rekla je.
- To je točno - rekla je gospođa Saylor. - Kad god odem na papa test, ginekolog
mora upotrijebiti instrumente za djecu.
- Zove se spekula - ispravila ju je Jobeth, kolutajući očima.
- Ti bi to i trebala znati - uzvratila je gospođa Saylor. - Tebi su ih gurnuli na
tisuće. Osobito nakon što te onaj vozač kamiona zarazio...
- Shvatili smo što želiš reći, mama - rekla je Jobeth i podigla ruku. Porumenjela
je ispod pjega.
- Pa, izgledalo je kao da nikad nećeš ozdraviti - rekla je gospođa Saylor.
- Prestani, mama - rekla je Jobeth. Okrenula se Walteru. - Hej, imaš li koji
besplatan uzorak za nas? Četkice ili konac za zube i slično?
- Nemam ih kod kuće - rekao je Walter.
- Meni ne treba četkica za zube - rekla je Lacy. - Treba mi bogat dečko. Ne
kolutaj očima, mama. Baš mi treba. Waltere, zar me ne bi mogao povezati s nekim od
tvojih kolega? Nije me briga je li razveden, rastavljen ili oženjen.
- Svi zubari koje poznajem su pred mirovinom - rekao je Walter.
- Ne bi mi smetao starac - rekla je Lacy.
- Osobito ako tebi sve ostavi - nasmijala se Jobeth.
- Onda bi mi mogla kupiti novu kuću - rekla je gospođa Saylor.
- Ne, kupit ću corvetteu - rekla je Jobeth. - Osim toga, Walter ti je obećao novu
kuću, a ne ja.
- To je točno - rekla je gospođa Saylor.
- Ne brini se, mama - rekla je Jobeth tapšući gospođu Saylor po bedru. - Jednog
dana ćemo ti nabaviti lijepu novu kuću. Čak i ako se budem morala kurvati, krasti i
pisati čekove bez pokrića.
- Da u kući imamo samo deset centi, podijelili bismo ih - rekla je Lacy. - Da
imamo jedan keks, podijelili bismo ga podjednako. Svatko bi dobio malo.
- Ne budi tako stroga prema Walteru - rekla je Jobeth sestri. - Platio ti je
posljednja dva pobačaja. I još ti je ostala uska pica. A to je zapravo jedino do čega je

176
muškarcima stalo.
- Nadala sam se da će nas njegova zubarija spasiti - uzdahnula je gospođa Saylor.
- To sam mu govorila svakog jutra kad bih se zavukla u njegov krevet i budila ga
poljupcima.
To je privuklo Bitsynu pozornost. - Mislite kad je bio mali - rekla je. Njih tri su
se zablenule u nju. Pocrvenjela je.
- Ne, nego kad je bio u braku s Fionom. Katkad bi prespavao kod mene pa bih mu
donijela kavu u krevet. - Gospođa Saylor se nasmiješila, očigledno se dobro
zabavljajući. - Nadam se da ti to ne smeta.
- Naravno da joj ne smeta - rekao je Walter. - Mama, pokušavaš li ti to izazvati
nevolje?
- Tko, ja? Dušo, nikad ne bih takvo što učinila. - Gospođa Saylor je izbočila
donju usnu. - Nikad, nikad, nikad.
Nakon Dana zahvalnosti je zatoplilo pa je Clancy Jane izišla u vrt i grabljala
lišće. Ležalo je u dubokom nanosu između njezinog i Dorothynog dvorišta. - Dođi mi
pomoći - doviknula je Bitsy, koja se skrivala u kuhinji.
- Došla bih, ali što ako nas vide Walterovi? - Bojala se izići da ne bi naišli
Saylorovi i vidjeli je ondje. Vozili su se Avenijom Dixie nekoliko puta tjedno i ako bi
ugledali Bitsy pred kućom, smatrali su to pozivom da uđu u kuću, otvaraju hladnjak i
rugaju se hrani. Bitsy ih je prezirala i bojala ih se kao što se bojala crnih udovica -
samo što Walterovu obitelj ne bi zgazila cipelom.
- Da, znam da su grozni, ali ne bi ih trebala mrziti, mila - rekla je Clancy Jane. -
To će ti se vratiti. Mržnja tako djeluje.
Bitsy se nasmiješila. - Teta Clancy, ti se bojiš karme više nego ičega drugog.
Možda je to znak.
- Čega?
- Da se ne bih trebala udati za njega.
- Put do prave ljubavi nikad nije lak, dušo. - Clancy Jane je čelom dodirnula
Bitsyno. - Razgovaraj s Walterom. On ih najbolje poznaje.
Lacyje uletjela u Walterovu ordinaciju. Zatekla ga je za stolom kako jede uštipak.
Naglo
je ustao a mrvice su mu padale s hlača. - Samo se nadam da znaš koliko si
povrijedio mamu - povikala je. - Bili smo obitelj davno prije nego što si sreo Fionu
ili onu drugu curu. Ili ona ili mi, frajeru. Biraj.
- Ali, ženim se za nekoliko tjedana - rekao je Walter. Sjeo je tako teško da se
stolac pomaknuo i udario u zid.
- Kad si to postao tako škrt? - Lacy ga je srdito gledala. - Nisi tako odgojen.

177
 - Molim te, ne počinji opet s tim. - Walter je uzdahnuo. Dojadilo mu je obiteljsko
geslo, »svima jednako«. U gimnaziji, kad je dobio cistične akne, Lacy bi mu sjela na
prsa i stiskala mu prišteve. Kad bi stisnula sve na licu, okrenula bi ga i pretraživala
mu leđa.
Srdito ga je gledala. - Biraj! - povikala je. - Ili mi ili ta cura!
- Nije u redu tjerati čovjeka da bira.
- Biraj!
- Onda valjda biram nju. - Progutao je knedlu.
Tog poslijepodneva Bitsy je počela primati čudne telefonske pozive. - Oprostite,
pogrešan broj - rekla bi neka žena. Bitsy je rekla Clancy Jane da je prepoznala
Jobethin glas.
Katkad bi drugi glas - glas gospođe Saylor - zatražio banku First National. -
Oprostite - rekla bi. - Zacijelo sam birala pogrešan broj. Više ne vidim dobro,
otkako... no, nije važno. Oprostite na smetnji.
Kad bi se javili Byron ili Clancy Jane, nastao bi kratki tajac a onda bi se
prekinula veza. Premda je Clancy Jane jednom prilikom jasno čula kako netko sikće: -
Gadura!
- Moramo nabaviti tajni broj - rekla je Bitsy.
- Sredit ću to sutra ujutro - rekla je buduća mladenka.
Walter je sjedio za svojim radnim stolom i proučavao brošure o medenom
mjesecu - htio je povesti Bitsy u Niagara Falls, ali vjenčanje će biti u pogrešno
godišnje doba. Netko je pokucao na vrata. Kad je podignuo glavu, ugledao je svoju
glavnu tajnicu. -Dr. Saylor, opet zove vaša majka - rekla je. - Kaže da je hitno.
- Uvijek je hitno - promrmljao je Walter i pogledao telefon. Prva linija je
bjesomučno svjetlucala. Rezignirano je pritisnuo gumb i rekao: - Ovdje Walter. Što ti
treba, mama?
- Pa bilo je krajnje vrijeme - vrisnula je. - Zašto mi se ne javljaš?
- Na poslu sam, mama - rekao je Walter. - Moram ljudima stavljati plombe.
- Kod kuće te ne mogu nazvati. A ne mogu nazvati ni onu malu vješticu. Svi ste
nabavili tajne brojeve!
- Znači, to si doista bila ti - rekao je Walter. - Bitsy je imala pravo.
- Ne spominji mi tu drolju! - prosiktala je gospođa Saylor. - I ja znam igrati tu
igru. I mi ćemo nabaviti tajni broj.
- Za sve je ona kriva. - Bila je to Lacy na drugom telefonu. - Drži te za muda.
- Kako se možeš okrenuti protiv vlastite obitelji? - povikala je gospođa Saylor. -
I igno-rirati nas? Nije te briga jesmo li živi ili mrvi, bole li nas zubi... - Prekinula se
jecajući. - A meni krvare desni. Usta mi se raspadaju, a mog sina zubara uopće nije

178
briga.
- Briga me je, mama.
- Ne, nije! - I dalje je šmrcala. - Stara sam i siromašna i boli me zub. A ti se
valjaš po onoj
kući s onom curom i piješ džin. Ja sam ti majka, do đavola. Ja sam te donijela na
ovaj svijet. Ja sam te hranila i prala ti guzicu. Zaslužila sam malo poštovanja.
- Zaslužila si i više od toga - rekla je Lacy. - Zaslužila si kuću od opeke s
garažom.
- A on meni ništa ne da - rekla je gospođa Saylor. - Sve daje onoj svojoj curi.
- Mama, daj se smiri. Ako te boli zub, dođi u ordinaciju. Pogledat ću ga.
- Moram li se naručiti? - Gospođa Saylor odjedanput je zvučala vrlo službeno.
- Ne, mama. Svrati kad god hoćeš.
- U ordinaciju ili u kuću?
- U ordinaciju. U njoj je rendgen.
- Ne možeš nas se samo tako riješiti - povikala je Lacy. - Imamo te pravo posjetiti
kad god želimo.
- Potrebno mi je malo privatnosti - rekao je Walter. - I ja imam svoj život.
- Da ti nešto kažem - rekla je gospođa Saylor. - Imaš obitelj i mi smo tvoj život.

BITSY

Crudités, Soup à l’Oignon Gratinée, Coq au Vin, Tart de Poireaux, Choux de

Bruxelles,
Haricots Blancs, Tart Tatin, Gâteau au Chocolat

Bili smo u dnevnom boravku kod Byrona i tete Clancy i pomagali im okititi bor
kad mi je Walter pružio zgužvan list papira. - Sastavio sam jelovnik - rekao je.
- Žao mi je, Waltere - rekla je teta Clancy vadeći srebrnog anđelčića iz kutije. -
Zach i ja smo već počeli zamrzavati jela. Ali, ako želiš nešto posebno, možemo to
dodati.
Walter je pocrvenio. - Govorim o drugom domjenku. O obiteljskom okupljanju.
- Obiteljskom? - upitala sam gledajući papir.
- Tvoje i moje obitelji - rekao je Walter. - Da se nađu prije vjenčanja. Možda
bismo to mogli ovdje.
- Ovdje? - povikala sam malo preglasno. Dojadilo mi je kako bi Walterova majka
i sestre uvijek prekapale po kući. Teta Clancy je prikačila anđelčića za granu, a onda

179
je uhvatila Byrona za ruku i izvela ga iz sobe. Nakon što su otišli, rekla sam: - To nije
dobra ideja, dušo. Teta Clancy i ja još spremamo kuću za vjenčanje, a to će biti mnogo
teže nakon domjenka.
- Onda možemo kod mene - rekao je Walter.
Spustila sam jelovnik i uzela ukras za bor. Okupljanje njegove i moje obitelji u
Walterovoj kući? Ne ako se mene bude pitalo. - Molim te, nemoj se uvrijediti - rekla
sam - ali, ja baš ne volim domjenke.
- Naravno da ih voliš - rekao je. - Čuj, znam da te moja obitelj namučila. Ali,
mislio sam da će možda popustiti ako ih pozovemo na nešto.
- Mora li to biti domjenak? - Ovjesila sam ukras na granu. -Zar ih ne bismo mogli
povesti u El Toro?
- To ne bi bilo isto.
- Mogu li razmisliti o tome? - Posegnula sam u kutiju i izvadila malog snjegovića,
tako starog da se na nekim mjestima oljuštila boja.
Uzeo je jelovnik i gurnuo mi ga u ruke. - To su samo prijedlozi. Ništa nije
odlučeno. Ali, mislio sam da bi mogla pokušati nešto francusko kad već govoriš jezik.
Pogledala sam papir - pola jela nisam poznavala. Jednom me davno Miss Betty
optužila da izmasakriram sve francusko, bio to izgovor ili umak, ali kad bih Walteru
šaptala neke riječi, bio bi silno ponosan. - Moja zaručnica govori francuski - govorio
je svim pacijentima. - Prava je dama. - Noću bih mu šaptala ma puce, moja buho, ili
mon chou, moj kupusu, tako da je to zvučalo romantično i nestašno. Ali, kada je riječ
o kuhanju, bila sam prava Amerikanka.
- Hoćeš li mi to učiniti? - upitao je Walter pomičući narančaste obrve.
Ponovno sam pogledala njegov jelovnik i uzdahnula. - Bi li ti razmislio o El
Toru?
- Ako je to ono što želiš. Ali, bio bih tako sretan kad bi ih impresionirala
francuskim jelima, francuskim vinom i francuskim jezikom. - Uhvatio me za ruku i
poljubio mi prste. Kad je podigao pogled, vidjela sam kako se u njegovim očima
zrcali cijela moja budućnost. A ta je budućnost u nekoj mjeri obuhvaćala njegovu
obitelj.
- Reci da, Bitsy. - Počeo mi je ljubiti drugu ruku. - Molim te, molim te, reci da.
- Oui - rekla sam.
Na dan domjenka, Walter je poslijepodne stajao na ljestvama i stavljao svjećice u
boji na gole grane svibova. Ja sam mu odozdo davala upute: - Malo ulijevo. Ne, ne,
VIŠE!
Onda sam otrčala u kuhinju i izvadila pekač iz Fionine pećnice. Moja obitelj nije
bila pozvana - na njihov zahtjev. Užasavala sam se te večere, toga što ću morati

180
čavrljati sa Saylorovima i ne obraćati pozornost na njihove ubode. Radije bih večer
provela sklupčana na kauču s Walterom i gledala neki stari božični film.
Umjesto toga, tražila sam cimet u ormariću. Našla sam ga zajedno sa zalihom
starih lijekova - bili su tu deseci bočica apaurina, nembutala, demerola. Na svakoj je
pisalo FIONA SAYLOR, UZIMATI PREMA UPUTAMA. Protresla sam bočicu
apaurina. Možda bi mi jedna tableta smirila živce. Moja ih je majka uzimala svaki dan
i činilo se da joj pomažu. Spustila sam bočicu u džep i požurila van.
Kad smo ovjesili svjećice, Walter je odvukao ljestve do Fionine sjenice na koju
je također trebalo staviti svjećice. - Najbolje je da ih jednostavno baciš gore -
doviknula sam mu. - Smotaj ih i baci. Da, tako.
- Dobro izgleda. - Walter je protrljao bradu; nije se još obrijao. Nakesio se. -
Dobro, narednice. Misliš li da imam vremena za brijanje?
- Imaš vremena i za nešto više - rekla sam i uzvratila mu osmijehom.
Stajala sam pred prozorom u dnevnom boravku i promatrala cestu. Na gramofonu
je bila hrpa ploča Billie Holiday. Upravo je svirala pjesma »You're My Thrill«.
Odjenula sam crnu haljinu koju sam našla na dvorišnoj rasprodaji i bisere Miss
Gussie. Iako mi je kosa bila svijena u francusku punđu i vani je bilo jako hladno, vrat
mi je bio znojan. Brada mi je bila crvena kao da me dugo ljubio muškarac koji se
čitav dan nije obrijao. Krivac mi je prišao iza leđa i poljubio me u vrat.
Automobil Saylorovih je upravo skretao na prilaz, podižući šljunak u zrak.
Zaustavio se pokraj Walterovog thunderbirda. - Stigli su - rekla sam i posegnula u
džep za lijekovima.
- Kvragu, slomila sam nokat - povikala je Lacy ulazeći. S užasavanjem je gledala
svoju desnu ruku. - Imaš li pri ruci rašpicu, Jobeth?
Gospođa Saylor je izišla iz automobila. Na sebi je imala crveni kostim s hlačama
i crvene kožne čizme. Preko ramena je nosila crvenu torbicu. Na ovratniku je imala
mali broš u obliku Djeda Mraza.
Walter mi je stisnuo ruku. - Bit će sve u redu - rekao je. Željela sam mu vjerovati,
ali sam s trijema čula kako Jobeth kaže: - Ma naravno, imam sve, čak i pribor za
tuširanje. - Sjetila sam se što bi Miss Gussie rekla prije napornih domjenaka. - Mogu
me ubiti, ali me ne mogu pojesti.
Ponovila sam to u sebi, ali mantra mi nije mnogo pomogla dok je Walter otvarao
vrata a ja gledala u ona pjegava, zubata lica.
- Hej, društvo - rekao je Walter.
- Hej i tebi - rekla je Jobeth.
Pružila sam ruku da ih pozdravim, ali me gospođa Saylor ignorirala i šutke
odmjeravala sina. Iz torbice je izvadila cigaretu i pripalila. - Nešto bome dobro

181
miriše - rekla je.
- Je li itko za čašu vina? - upitao je Walter. Izabrala sam dobar pinot noir kakav
sam jednom vidjela na večeri koju je priredila gospođa Wentworth. Zato sam mislila
da mora biti dobro.
- Znala sam da ćeš nas to pitati - rekla je Jobeth. - Gospodin umišljenko - dodala
je.
- Ja bih pivo ako ga imate - rekla je Lacy podrignuvši.
- Bojim se da nemamo. - Walter me upitno pogledao a ja sam odmahnula glavom.
- To sam si i mislila. - Lacy je uzdahnula. - Zato smo ga sami donijeli. Da nas
netko ne bi optužio da smo žicari.
- Pjetliću, dušo - rekla je gospođa Saylor - otiđi do automobila po pivo.
- Kakvu to bezveznu glazbu slušaš, braco? Daj, stavi božične pjesme! - Lacy je
udarila Waltera u rame a onda se sagnula, uzela cigaretu iz ruke gospođe Saylor,
povukla dim i ispuhnula pravilan prsten. Lebdio joj je iznad glave prema božičnom
drvcu, prema anđelu od krep papira te mu sjeo oko vrata poput omče.
Dok su gosti pili pivo, ja sam se skrivala u kuhinji čekajući da se zagrije kruh.
Pijuckala sam vino, gutala tablete i slušala Billie. Dijelovi razgovora dopirali su do
mene iz dnevnog boravka poput ledenih valova. Uglavnom su bili o Fioni, o tome kako
je umrla i o Lacynim bivšim dečkima - jedan je bio hrvač iz Oklahome a jedan je
sjedio u zatvoru u Arkansasu jer je nekoga opljačkao.
- Waltie, i ti imaš loš ukus što se tiče žena - rekla je gospođa Saylor. - Kad smo
već kod toga, jesi li u posljednje vrijeme vidio Patriciju?
- Patriciju? - upitao je Walter. - Ne poznajem ni jednu Patriciju.
- Mislim na onu koja radi kod tebe - rekla je gospođa Saylor. - Patricia Eller.
- Ah, ona - rekao je Walter. - Zašto pitaš? Vidim je gotovo svaki dan.
- Da, i te kako je vidiš - rekla je Lacy. Ona i Jobeth su zahihotale.
Povirila sam kroz kuhinjska vrata i vidjela da Walter sjedi u brokatnom
naslonjaču. Izgledao je njegovano i uredno u kockastoj košulji i svečanim zelenim
hlačama od rebrastog samta.
- Bitsy bi trebala koji put navratiti u tvoju ordinaciju - rekla je Jobeth.
Bila sam navratila dan prije. Walter je sjedio za stolom i nešto pisao. Patricia je
stajala iza njega ruku punih fascikla. On joj je pružio papir na kojem je pisao. Patricia
ga je odmah dodala hrpi koju je držala i brzo otišla iz ordinacije, uljudno mi
kimnuvši.
Walter je spustio penkalu i raširio ruke. - Eto moje cure - rekao je. - Dođi i
poljubi me.
- Kad smo posljednji put svratile u njegovu ordinaciju - govorila je Lacy -

182
Patricia je ispirala usta. Ako shvaćate što hoću reći. - Pogledala je sestru pa su obje
zahihotale mašući rukama.
- Cure, grozne ste - prekorila ih je gospođa Saylor. - Možda je imala zadah iz
usta.
- Nisam grozna nego sam gladna - rekla je Jobeth i oštro pogledala Waltera. -
Kad ćemo jesti, dušice?
Dok je Billie pjevala »Good Morning, Heartache«, ja sam iz pećnice izvadila
domaći francuski kruh, Zachov dar. Kvragu, predugo sam ga pekla. Spustila sam pekač
na pult i popila još jedan apaurin s vinom. Duboko sam udahnula, ušla u blagovaonicu
i pozvala goste za stol koji je bio uređen kao bife. - Tanjuri su na onoj strani, a
srebrnina na ovoj - rekla sam mašući rukom. Učinilo mi se da previše mašem i da
čudno govorim.
- Ajmo, djeco - rekla je gospođa Saylor pljesnuvši rukama. - Dječji vrtić je
otvoren.
Poredali su se uz stol kolutajući očima i smijući se. Iza njih je svjetlucalo božično
drvce. Walter mi je prišao straga i poljubio me u vrat. - Ne daj da te uzrujaju - šapnuo
je. - Uskoro će ovo biti gotovo.
Kimnula sam, pitajući se što to njegova obitelj želi reći o Patriciji Eller. Nije mi
se svidjelo ono što sam mislila. Nisam osobito konzervativna, ali pomisao da Walter i
Patricia... To mi je bilo odvratno. Mogla bi mu biti majka. A možda ga upravo to
privlači. Podigla sam čašu i popila ostatak vina. Osjetila sam da apaurin djeluje. Ili
možda vino. Nisam znala i nisam marila. Otišla sam u kuhinju, dohvatila kruh i počela
njime mahati kao štapom. Komadići kore pali su na pod.
Walter je ušao u kuhinju. Kad je vidio kako mašem kruhom, problijedio je. - Što
se događa? - upitao je.
- Reći ću ti ako mi objasniš što imaš s Patricijom. Quid pro quo, Waltie.
- Nemam ti što objasniti. Moje te sestre pokušavaju razbjesniti. Ne slušaj ih. -
Walter je pogledao u strop i odmahnuo glavom. Nisam bila sigurna u što da vjerujem,
a apaurin me nije nimalo smirio. Uputila sam mu dug prezriv pogled i spustila kruh u
košaricu tako naglo da se čulo. Uzela sam košaricu, zaobišla ga i ušla u blagovaonicu.
Billie je pjevala »That Ole Devil Called Love«. Gledala sam kako Saylorovi
navaljuju na stol.
- Hej, što je ovo? - Lacyje uprla prst u staklenu posudu za pitu. - Izgleda kao pita,
ali bome ne miriše tako.
I ostali su se okrenuli i buljili u hranu - neka su jela bila na porculanskim
pladnjevima, a neka u zdjelama. Sve sam složila na plavi kockasti stolnjak.
- To je torta od poriluka - rekla sam prilazeći stolu. Mir iz bočice nije te smirio,

183
pomislila sam. Samo me usporio i učinio glupom i sumnjičavom.
- Jesi li se popišala u nju? - nasmijala se Lacy.
- Još ne - odgovorila sam - ali razmišljam o tome.
Saylorovi su zinuli u mene pokušavajući odgonetnuti je li to bila šala. Odjednom
mi ih je bilo žao. Kada je riječ o kulinarstvu, bili su još nevini.
- Poriluk je vrsta luka - rekao je Walter, koji je u međuvremenu ušao u
blagovaonicu.
- Ah, oprostite što sam govorila francuski - rekla je Lacy i lupnula se po bedru, a
onda je podbola i Jobeth. - I tebi je oprošteno.
- Reci im što je što - rekao je Walter.
- Možda ona ne zna što je što - rekla je Lacy. - Ako shvaćaš što želim reći.
- Walter ima pravo - rekla je gospođa Saylor. - Bit će bolje da znamo što jedemo.
- Slažem se - rekla je Jobeth. - Čovjek mora znati što mu ulazi u usta.
- Imate pravo - rekla sam, osjećajući se nevjerojatno smireno. Posegnula sam u
džep i opipala bočicu s apaurinom, misleći na onu pjesmu Rolling Stonesa, »Mother's
Little Helper«. Ma tko šljivi glazbu, ja bih radije Micka Jaggera. Zurila sam u stol.
Umjesto da vidim hranu oko koje sam se toliko namučila, vidjela sam Patriciju Eller
na koljenima, otvorenih usta. Ako je to točno, a sumnjala sam da jest, dugujem
Saylorovima uslugu. Trepnula sam i pripremila se za predstavljanje jela. Dotaknula
sam jednu zdjelu i rekla: - Trou de cul. - Što, dakako, znači »čmar«.
Pokazala sam drugo jelo i rekla: - Pourriture. - Trulo smeće.
- Merde a mouche. - Muhin izmet.
- Chagatte. - Pica.
- Ah, baš ti hvala - rekla je Jobeth i zakolutala očima. - To mi je jako pomoglo.
Krenula sam dalje niz stol i pokazala još jedno jelo. - Svakako kušajte ovo - to je
fils de pute.
- Pripravila si nam flis? - Pijetao se doimao zgranuto.
- Valjda to ide uz onu popišanu tortu - rekla je Lacy.
- Ne, nego uz glazbu - rekla je Jobeth.
- Samo bismo htjeli znati koga vraga jedemo - rekla je Lacy. - Razumiješ?
Jobeth je ozbiljno kimnula glavom.
- Inače smo mogli ostati kod kuće i jesti hrenovke.
- Wilma mi nikad u životu nije skuhala flis - rekao je Pijetao.
- Ah, kladim se da jest - rekla sam. Odjednom sam se osjećala vedro i
raspoloženo.
- Je li to nekakva šala? - Gospođa Saylor je podigla ruku i brzo mahnula nad
stolom kao da je zla vještica koja čara.

184
 - Ja sam rekao Bitsy da vam to pripravi - objasnio je Walter. - Ja sam sastavio
jelovnik. Izričito sam tražio francuska jela. Pa ako vam se ne sviđaju, okrivite mene.
- Dušo, mi bismo ti oprostili i da nekoga ubiješ - rekla je gospođa Saylor suznih
očiju. - Krv je jača od pišaline.
- Oh, mama. - Walter ju je zagrlio i pjegavim joj prstima poravnao kovrčavu
kosu. - Molim te, ne plači. Pa to je samo hrana.
- Ne mogu si po-po-pomoći.
Pijetao je podigao poklopac s jedne zdjele. Bila je puna malih zelenih kuglica. -
Što si ono rekla, što je ovo? - upitao je.
- Lagala sam. To nije fils de pute - rekla sam. - To je prokulica.
- Pa zašto to odmah nisi rekla? - Lacy je zahihotala i obrisala oči.
- Pitala sam se što to tako smrdi. - Jobeth je napravila grimasu.
Ja sam si nalila još jednu čašu vina. Ispila sam je u tri gutljaja. Kako se alkohol
spajao s apaurinom, osjećala sam se i vedro i bezbrižno. - Dragi moji seljačine - rekla
sam grandioznim tonom, vjerno oponašajući gospođu Wentworth. - Fils de pute znači
»kurvin sin«, ali obećavam vam da nema takav okus. A to bih ja doista trebala znati.
Lacy i Jobeth su se pogledale i prezrivo puhnule. Walter mi je prišao i zagrlio me.
Bio je vrlo rumen. - Dušo - rekao je strpljivim glasom - previše si popila.
- Ne, popila sam samo minuskulnu količinu. - Odmaknula sam se od njega.
- Što znači »minuskulnu«? - upitao je Pijetao.
- Pogledaj sebi među noge - rekla je gospođa Saylor, a njezine kćeri su
zahihotale.
- Laissez-moi tranquille - rekla sam, mašući slobodnom rukom.
- Prestani - povikao je Walter i okrenuo me.
Ali, nisam mogla prestati. Baš mi je bilo krenulo. Odmaknula sam se od njega i
zagledala se u blijeda lica mojih gostiju. - Žao mi je - rekla sam im. - Da vam
prevedem. Upravo sam rekla: »Dosadni ste k'o proljev. Ostavite me na miru.«
- Prestani, Bitsy! - povikao je Walter. - Jesi li to rekao i Patriciji? - upitala sam.
- Opa - rekla je Jobeth. - Čini mi se da se sprema obiteljska svađa.
- Kaže se prepirka - ispravila sam je.
Jobeth je treskom spustila tanjur na stol i okrenula se ostalima. - Ja više ne
mislim trpjeti to francusko sranje. Idemo mi lijepo u Lucky Lee's Smorgasbord na
autocesti 231. Oni će sigurno imati rebarca.
- S roštilja - dodala je Lacy.
- Ali, ne ona koja ubijaju - rekla je gospođa Saylor poigravajući se crvenom
torbicom. Onda se okrenula sinu. - Uzgred, pitaj Bitsy kako ona pripravlja svinjska
rebarca. Pitaj je o prvom mužu i o tome što mu je učinila.

185
 Walter je otvorio vrata i rekao: - Ona nikome ništa nije učinila. Zato je bolje da
odete.
- Udarila je bivšeg u lice - rekla je gospođa Saylor. - I zato Jennifer ne živi s
njom. Ja i cure smo se malo raspitale o njoj.
Lacy se okrenula prema meni. - Sigurno si mislila da ćeš nas zavarati! Nisi ni
sanjala da će glasine doprijeti do Hanging Limba u Tennesseeju.
- Pa i nisu - rekla je gospođa Saylor. - Morale smo se raspitati po frizerskim
salonima u Crystal Fallsu. Njezin bivši je morao na plastičnu operaciju nakon što ga
je Bitsy udesila. Operirao je nos. Svakako je pitaj o tome, Waltie. I želim ti dobro
zdravlje za Božić.
Saylorovi su brzo izišli iz kuće, ostala je samo Jobeth. - Mi smo vrlo priprosti
ljudi - rekla mi je. - Da si nam poslužila nešto s roštilja i banana split, ljubili bismo ti
noge.
- Možda ne želim da mi netko ljubi noge - rekla sam, želeći se zaustaviti, kajući
se što sam uzela toliko apaurina.
- Da si govorila engleski - rekla je Lacy osvnuvši se - poljubili bismo te u dupe.
- Tire-toi morpion! - rekla sam vedro.
Walter je zatvorio vrata nakon što su njegovi izišli te se naslonio na njih i srdito
me gledao.
- Žao mi je, Waltere - rekla sam. - Bila sam tako napeta, ne znam što mi je bilo.
Zapravo, znam. Previše sam pila. I uzela sam nekoliko Fioninih apaurina. Našla sam
ih u ormariću - uzgred, zašto ih je uzimala?
- Nisam znao da ih je uzimala.
- Možda sam ih uzela previše.
- Ne možeš se izvlačiti na vino i sedative. Znam da su moji glasni i nemaju ukusa,
ali ja ih volim, a ti si pretjerala.
- A ti? Što je to bilo s Patricijom?
- Između nje i mene nikad ništa nije bilo.
Pogledala sam ga u oči. - Ali, tvoje sestre su rekle...
- One žele da prekinemo. - Spustio je narančaste obrve. - A što je to s tvojim
bivšim mužem? Jesi li mu doista razbila nos ili je mama lagala?
- Nije. Ali, mogu ti objasniti.
- Doista si ga udarila? - Odmaknuo se i podigao ruke.
- Nisam ja kao Fiona. To je bila samoobrana.
- To je i Fiona uvijek govorila. Zašto mi nisi jednostavno rekla? Imala si
dovoljno prilike. Ne mogu riskirati da se upleteni s još jednom nasilnom ženom. -
Ispružio je ruku dlanom prema gore, malo savijenih prstiju. - Žao mi je, Bitsy, ali

186
zaruke su gotove.
Sakrila sam ruku iza leđa. - I sam si rekao da su tvoji htjeli da raskinemo.
- Daj mi ga!
- Ali, ja te volim, Waltere! Vjenčat ćemo se.
- Zar nisi čula što sam rekao? Zaruke su gotove! - Prekrižio je ruke kao nogometni
sudac. Ispuštena lopta! Ona namijenjena Bitsy Wentworth više nije u igri.
- Hajde da prespavamo, može? A sutra možeš razgovarati s tetom Clancy. Ona će
ti objasniti sve o mojem prvom braku. -Pokušala sam se nasmiješiti, ali usne su mi
bile kao od gume i vjerojatno sam zapravo napravila grimasu.
- Dovoljno sam čuo. Neću leći u krevet s čegrtušom. Zadrži prokleti prsten. I
onako nije bio osobito skup.
- Ali, ja želim tebe, a ne prsten.
- Molim te, otiđi. Želim biti sam.
- U redu. - Pogledala sam svoj prst i onda skinula dijamant. Uhvatila sam Waltera
za ruku. Trgnuo se kad sam mu gurnula prsten na mali prst. - Eto - rekla sam. - Kao
saliven.

SNIMLJENA PORUKA ZA BETTY FORD,

22. prosinca 1974.

Draga Betty,

Nadam se da će vaš Božić ispasti bolje nego moj. Zubar (Walter Saylor) je
prekinuo zaruke s mojom kćeri. Postavila se na glavu da mu ugodi. Prirodna je
plavuša, ali kad ju je on zamolio da oboji kosu u crveno, otišla je ravno u salon i
učinila to. Uglavnom, nakon što su prekinuli, otišla je u parfumeriju i kupila Miss
Clariol broj 8. Ali, boja je ispala loše pa je ipak morala frizerki na još jedno
ispravljanje boje. Sigurno shvaćate budući da ste i vi plavuša. Samo, njezina je
kosa bila odveć porozna i oštećena od tolikog bojanja pa je ispucala i otpala oko
pet centimetara od vlasišta. Nije se previše uzrujala, ali kratka kosa ne pristaje uz
njezino oblo lice. Baš mi ju je bilo žao. Ne samo što je slomljena zbog raskida nego
je i gotovo ćelava. Zato mi nemojte reći da to nije kozmička nepravda. Najprije je
Fiona doživjela nesreću ufrizerskom salonu, a sad i Bitsy.
Dakako, sad kad joj je propao ljubavni život, neću vam moći osigurati onaj
popust kod zubara. Ali, ako svratite u Crystal Falls, skuhat ću vam nešto dobro.
Jučer sam ispekla šunku - tajna je u tome da je zalijevate kolom. Spravila sam i

187
makarone i sir i kukuruzni kruh i blitvu. Za desert sam ispekla čokoladnu pitu. Moja
su jela bolja od onih što ih moja sestra poslužuje u onoj gostionici, a kod kuće više
ne kuha. Gotovo svake večeri Bitsy i Byron jedu sa mnom i Mackom i onim stvorom
kojim se Mack oženio. Ne vjerujem da mi je sin sretan. Sad gotovo stalno u ruci drži
pivsku bocu, čak i danju. I više ne čujem da im škripe opruge u krevetu.
Ljubavne muke čovjeka mogu natjerati na piće. Ja, dakako, ne pijem jer ne
smijem zbog lijekova koje uzimam. Moj sin se samo izležava, gleda televizijske
serije i pije dok ne zaspi. Ali, probudi se istog trenutka kad promijenim program.
No, sad moram ići jer ne želim da mi izgore kolačići u pećnici. Prilažem dva tuceta
da ih kušate. Voljela bih da možete navratiti. Dorothy McDougal.

PISAMCE OD BITSY,
30. prosinca 1974.

Draga gospođo Wentworth,

Ispričavam se što vam pišem, ali nisam uspjela drukčije stupiti u vezu s vama.
Zanima me biste li dopustili da izvedem Jennifer na večeru u El Toro? Ići će cijela
moja obitelj. Znam da to ne može biti na njezin rođendan, ali vas molim da mi javite
koji bi vam dan odgovarao. Prilazem čestitku i darove od svih nas. Molim vas,
možete li joj ih dati na proslavi? Srdačan pozdrav, Bitsy.

30. prosinca 1974.

Draga Jennifer,

Ne mogu vjerovati da ćeš sutra navršiti tri godine. Šaljem ti darove dan prije
kako bi ih imala na proslavi. Nedostaješ mi i nadam se da ćemo se uskoro vidjeti.
Voli te mama.

SNIMLJENE PORUKE ZA BETTY FORD,

15. siječnja 1915.

Draga Betty,

188
 Za moj 43. rođendan, kći mije uredila spavaću sobu. Nekoć sam obožavala
preuređivati kuću. Nazvala bih dekoratera i rekla mu što želim. Ali, Bitsy je bolja od
njega. Rekla sam joj da je moja soba moj privatni otok na Moru antagonizma.
Budući da mi je zelena omiljena boja, oličila je zidove bojom limete. Mackov je
posao bio da oljušti onu odvratnu narančastu boju s namještaja. Skinula je ružne
zavjese i postavila žaluzine. Preko njih smo ovjesile tanke bijele zavjese koje se
pomiču na povjetarcu. Čak smo kupile i pletenu krletku za mojeg kanarinca, Franka
Sinatru.
Onda je na vrtnoj rasprodaji Bitsy našla pokrivač za krevet s uzorkom palmi,
dvije bijele svjetiljke oblikovane poput posuda iz orijentalnih hramova i tapeciran
naslonjač koji je pristajao uz pokrivač. Zatim smo otišle u staklenik g. Peytona i
nakupovale kućne biljke, čak i palmu. Samo se nadam da ih neću zaboraviti
zalijevati. Kad smo se vratile, Mack je već obojao pokućstvo bojom slonovače. Bitsy
ga je nagovorila da mi kupi tapison koji posve pokriva pod. Kad je Earlene čula za
to, obrazi su joj pocrvenjeli. Insistirala je da ide s nama u kupovinu i napravila
grimasu kad sam izabrala bijeli čupavi tapison. Nije otišla sa mnom i Bitsy na
rasprodaju Gladnih slikara u Holiday Innu. Izabrale smo nekoliko prizora s plaže i
odvezle se kući. Earlene mi je rekla neka pogledam u svoju sobu, da mi je kupila
dar. Bila je to zelena biljka, takozvani svekrvin jezik. Mislite li da mi je nešto htjela
poručiti ili je samo ljubomorna? Srdačno, Dorothy.

1. svibnja 1975.

Draga Betty,

To sam opet ja, Dorothy McDougal iz Tennesseeja. Imam prekrasnu vijest.

Moja nećakinja Violet diplomirat će prva u generaciji na Sveučilištu Tennesseeja i
upisat će se na medicinu. Svi idemo u Knoxville na svečanost, a onda na večeru.
No to ne znači da u mojem životu nema neugodnosti. Moja kći ni s kim nije
izišla već 17 mjeseci, dva tjedna i šest dana. Jedino ju je prije tri mjeseca mljekar
pozvao van. Trebali su ići u kino u 19 sati. U 18 sati, mljekar je nazvao i rekao da je
upravo čuo da je Bitsy pokušala ubiti muža i da nažalost mora otkazati dogovor.
Bitsy se samo nasmijala i rekla da će promijeniti ime u Lizzie Borden. Ali,
strahujem da nikad neće naći pravu ljubav. Ona nije nasilna osoba. To samo tako
izgleda. Bila bi nekome dobra žena. Ako bi se vaš zgodni sin volio upoznati s njom,

189
molim vas, javite mi. Zamislite samo, kad bi se slagali, mi bismo postali rod. Vaša
prijateljica Dorothy.

PISMO OD VIOLET,
17. lipnja 1975.

Draga Bitsy,

Hvala ti napoklon-bonu za knjižaru. Dobro ću ga iskoristiti. Bilo mi je drago

sve vas vidjeti u Knoxvilleu. Nije li svečanost bila super? Primili su me na medicinu
na Vanderbiltu i u Memphisu. Mama bi htjela da se upišem na Vanderbilt, ali ja
mislim da je to preskupo. No dobro, to i nije prava istina. Istina je da je Vandy
preblizu Crystal Fallsu. Eto, napokon sam to izgovorila. Volim svoju majku, ali
želim živjeti daleko, daleko. I tako, čini se da ću u rujnu pjevati blues u Delti.
Molim te, porazgovaraj s mojom mamom. Mora shvatiti da sam odrasla.
Inače će mi nabaciti grižnju savjesti pa ću se morati odseliti još dalje. Toliko
od mene, Violet.

190
 GLAVA 4

BITSY

Mack i Earlene pozvali su tetu Clancy, Byrona i mene na Center Hill Lake za Dan
nezavisnosti i upravo smo se spremili krenuti kad je zazvonio telefon. Teta Clancy je
rekla Byronu neka se ne javlja, ali on je pomislio da ga možda zovu iz bolnice pa se
ipak javio. Bio je to Chick. On i Miss Betty su bili pozvani na neki otmjeni domjenak
u klubu, a nisu mogli naći nikoga da čuva Jennifer. Byron mu je rekao da ćemo je rado
uzeti - blago rečeno - ali da ćemo dan provesti na jezeru. Pitao ga je je li u redu da
Jennifer pođe s nama. Chick se morao posavjetovati s Miss Betty. Nakon nekoliko
trenutaka, ona je pristala.
Kad smo stigli na jezero, Earlene se upoznala s nekom peteročlanom obitelji i
zamolila ih da posudi sigurnosni pojas za plivanje. Bili su malo zapanjeni, ali su joj
ga posudili. Htjela sam Jennifer odjenuti kupaći kostim, ali kad sam pogledala u torbu
koju je Chick donio - bila je to zapravo velika Vuittonova torbica - vidjela sam da
nisu stavili kupaći kostim. Earlene je htjela i to posuditi od one obitelji, ali zaključili
smo da ćemo improvizirati pa smo pustili Jennifer da pliva u gaćicama. Izgledala je
prekrasno, kao morska nimfa, i sjajno se zabavila.
Prije nego što smo krenuli kući, vratila sam pojas. Svukla sam Jennifer mokre
gaćice, stavila ih u plastičnu vrećicu pa u torbu i odjenula joj suhe kratke hlačice. Bila
je umorna pa je spavala cijelim putem kući. A onda, petnaestak minuta nakon što je
Chick došao po nju, Miss Betty je nazvala i vikala da bi samo luđak poslao dijete kući
bez gaća i da će nazvati policiju. Teta Clancy joj je pokušala objasniti što se
dogodilo, ali Miss Betty je nije htjela slušati. Nazivala me svakakvim pogrdnim
imenima, što nije bilo neuobičajeno, ali onda je rekla da su Byron i
Mack možda izopačeni. Wentworthovi su ponovno zabranili posjete, ali svi kažu
da to neće potrajati jer smo mi jedini koji su ih voljni trpjeti.

PISMO OD VIOLET,
15. listopada 1915.

Draga Bitsy,

Drago mi je što ste ti i mama došle u Memphis i pomogle mi da se uselim.

Zavjese su vrlo lijepe, a uživam i u hrani koju ste mi kupile. Lijepo od tebe što si mi

191
kupila ukrasni kamen.
Kako je mama? Znaš li da me naziva svaki dan? Prije je neprestano pisala, ali
ovo je još gore. Izluđuje me. Volim je, ali nabavila sam telefon da bih mogla
naručiti pizzu, a ne da bih beskrajno čavrljala. Trebaju mi mir i tišina da bih mogla
učiti. Molim te, reci joj da sam dobro.

Violet.

P. S. Nisam ni s kim izišla otkako sam došla ovamo. Svi na medicini su ili
oženjeni ili nešto s njima nije u redu - na primjer, pate od opsesivno-kompulsivnog
poremećaja.

VIOLET JONES

Bila je Noć vještica, a Violet se našla usred zadimljene prostorije u Midtownu.

Bila je to glupa kostimirana zabava, ali ona nije htjela nositi kostim. Mladić s kojim je
došla sjedio je na pultu u kuhinji i čekao da dođe na red za pivo. Na sebi je imao
kostim klauna. Koji bezveznjak. Uzela je svoju staru vojničku jaknu i izišla van, ruku u
džepovima. Na vratima je naletjela na visokog, blijedog momka koji ju je uhvatio za
lakat.
- Oprosti, jesam li ti nagazio na nogu? - upitao je.
- Ne, sve je u redu, hvala.
Pustio joj je lakat i zakoračio unatrag. Pod svjetlom na trijemu Violet je vidjela
da ima ravnu smeđu kosu. Ni on nije imao kostim.
- Samo ne mogu podnijeti zadimljenost - rekla je i mahnula prema vratima.
- Ni ja. - Pogledao je Violet i porumenio. - Nisam baš za domjenke. Zapravo,
upravo sam se spremio otići.
- Kako se zoveš?
- Oh, oprosti. - Pružio joj je ruku. - George Atherton. Na poslijediplomskom na
Memphis Stateu. Pišem radnju o Hardyju.
- Violet Jones - rekla je i stisnula mu ruku. - Ja sam na prvoj godini medicine.
Iz kuće se čula vika. Violet je primijetila da George ima prekrasne smeđe oči i
duge trepavice, kao žirafa iz stripa. Lice mu je bilo oblo i na bradi je imao osip, ali
sviđalo joj se što izgleda tako sramežljivo. Zaustila je da ga pita koliko ima godina,
ali uto je netko izletio iz kuće i povikao: - Sretna Noć vještica, glupani! - Netko je u
kući bacio šaku čokoladnih bombona. Vidjela je kako padaju oko mladića s kojim je

192
došla. On se ljubio s nekom sitnom plavušom u minici s krilima poput vilinskih na
leđima.
- Imaš li automobil? - Violet je zgrabila Georgea za ruku.
- Imam. - Kimnuo je. - Hoćeš da te odvezem kući?
- A da odemo k tebi? To jest, ako imaš stan.
- Imam, ali...
- Idemo. - Violet ga je primila za ruku i odvukla s trijema. Stanovao je blizu i kad
je otvorio vrata, ususret im je dotrčao irski seter i skočio na njega. - Dosta, Beau! -
rekao je. - Lijepo se ponašaj! Imamo gošću. Pozdravi... oprosti, kako se ono zoveš?
- Violet.
- Ah. - George se premještao s noge na nogu. - Jesi li za kasni doručak?
- Odlično. - Violet je pošla za njim u kuhinju i sjela na pult.
- Voliš li kajganu ili jaja na oko? - upitao je.
- Oboje - odgovorila je Violet smijući se. - Odgojila me veganka pa, dakako,
jedem sve. Nikad nisam srela muškarca koji zna kuhati - osim, naravno, Zacha.
- Zacha? - Jednom je rukom razbio jaje.
- On i moja majka imaju gostionicu u Crystal Fallsu.
- Ah.
- Ti se baš ne razbacuješ riječima, George.
- Ne.
Dok je pripravljao kajganu, Violet se prošetala stanom. Bio je pretrpan, ali
sviđao joj se - bilo je tu mnogo knjiga, stari perzijski sag, trošni naslonjači presvučeni
baršunom s jastucima s guščjim perjem i starinski pisaći stol prepun papira. Zašla je
za ugao i ponovno se našla u kuhinji. Dok je nije bilo, George je otvorio kuhinjski
prozor. Slasni mirisi dopirali su iz restorana Justine's preko puta. Pas je otrčao do
prozora i gurnuo njušku van, udišući mirise.
- Zacijelo ti nije lako stanovati preko puta tog restorana - rekla je Violet. - Voliš
francusku hranu?
- Zapravo je nikad nisam kušao.
- Ni ja. Osim toga, nikad nisam imala psa - rekla je Violet i pomilovala setera,
koji je živahno mahao repom. Sagnula se i pomilovala ga po glavi. - Sigurno si takav
prema svim djevojkama, jel'da, Beau?
- Zapravo, ti si prva - rekao je George i porumenio. Nakon doručka, koji je bio
odličan, odvezao ju je kući a da je čak nije poljubio ni u obraz. Violet je zaboravila na
njega sve dok je sljedećeg tjedna nije pozvao na košarkašku utakmicu. Kad su se
vratili u njegov stan, Violet se sklupčala na kauču i igrala s psom. George joj je sjedio
sučelice, u jednom od baršunastih naslonjača. Pogled mu je lutao. Violet je ustala,

193
prišla naslonjaču i sjela mu u krilo. Sagnula se tako da je njezina duga kosa pala
između njih i poljubila ga. Stisnuo je usne, a ona ih je pokušala razdvojiti jezikom.
Jednom je rukom počela otkopčavati bluzu. - Ti se sviđaš meni, ja se sviđam tebi.
Prema tome, idemo u krevet - rekla je između poljubaca.
- Ja ne bih.
- Zašto ne?
Ubrzano je disao. - Violet, ja sam... - Prekinuo se, oblizao usne i pokušao
ponovno. - Violet, ja nisam svjetski čovjek.
- Ali, čitao si Hardyja - rekla je.
On se počeo smiješiti, ali je odmah prestao. - Ne izlazim često s djevojkama.
Zapravo, uopće ne izlazim.
- Nikada?
- Ne.
- Hej, tebi trebaju Masters i Johnson a ne ja. - Ruke su joj drhtale dok je
zakopčavala bluzu. Ne sviđa mu se, u tome je stvar. Ustala je.
- Da, vjerojatno imaš pravo. - Ustao je i počeo koračati amo-tamo, povremeno je
pogledavajući. Kao da je donio neku odluku. - Ne znam kako bih ti to rekao, ali...
- Što? - Violet se pokušala doimati smireno, ali pomišljala je na grozne stvari.
Deformacije. Zaostatak u razvoju. Nespuštene testise. Namrštila se, pokušavajući se
sjetiti što u njezinom udžbeniku piše o spolnim deformacijama. Ako mi kaže da je
hermafrodit, pomislila je, želim vidjeti dokaz.
- Pa, vidiš, ja sam... - Njegovo oblo lice kao da je nateklo.
- Reci napokon, George. Ja studiram medicinu. Ne može biti tako strašno.
- Nikad nisam bio sa ženom.
Violet je odahnula. Pogledala je u pod pa u Georgea. - Je li to sve?
- Zar nije dovoljno?
- To moramo odmah popraviti. - Krenula je prema njegovoj spavaćoj sobi usput
zbacujući odjeću. Našla je svijeću na komodi i upalila je. George je stajao u dovratku
pritišćući ga rukama. Od svjetlosti svijeće sve je izgledalo crno-bijelo i Violet se
osjećala kao da pozira za starinsku fotografiju. Naslov bi bio: »Par razmišlja o
snošaju«.
- Lijepa si - prošaptao je i sramežljivo se nasmiješio.
- Jesi li ikad prije vidio golu ženu, George? - Violet je rukama obuhvatila dojke,
pokušavajući mu odvratiti pozornost od ožiljaka na stražnjici. Nisu bili tako strašni,
ali nije ga htjela uplašiti.
- Na filmu, ali ne u... u stvarnom životu - odgovorio je. Prišla mu je i počela mu
otkopčavati odjeću. Poslušno je iskoračio iz traperica i gaća, a onda pošao za njom na

194
krevet. Krevet je bio od orahovine, s visokim, izrezbarenim zaglavljem. Posteljina je
bila čista i blago mirisala na deterdžent. Ležali su nekoliko trenutaka gledajući jedno
drugo. Osjećala je njegov dah na licu. Djevac, pomislila je. To će baš biti super.
Uzela je njegovu ruku i stavila je na svoju dojku. On se stresao. Onda se primaknula i
počela ga ljubiti. Osjetila je kako drhti. Spustila je ruku i protrljala mu unutrašnju
stranu bedara. Kad je osjetila kako joj njegov kruti penis dodiruje ruku, povukla ga je
na sebe.
- Hoćeš li... možeš li... uh, sranje. - Napravio je grimasu i srušio se, hvatajući
dah. Nakon nekoliko trenutaka, poljubio joj je kosu i prošaptao: - Oprosti, nisam
mogao čekati.
- To je razumljivo - rekla je Violet i pogledala noćni ormarić. Tražila je papirnati
rupčić.
- Je li? - upitao je s nevjericom.
- Pa, prvi ti je put. Nastavit ćemo dok sve ne bude kako treba.
On se odmaknuo i gledao ju razrogačenih očiju. - Misliš da ću ikad uspjeti?
- O, da - rekla je i ponovno ga privukla. - Apsolutno.

CLANCY JANE

Clancy Jane je sjedila za stolom i pisala pismo kad je čula da se pred kućom
zaustavlja
automobil. Podigla je pogled i vidjela plavu toyotu Zacha Lombarda. Zatrubio je.
Clancy Jane je pohitala do kuhinjskih vrata, otvorila mrežu i zakoračila na trijem.
Negdje u daljini je grmjelo.
- Nadam se da ti ne smetam - rekao je Zach i izišao iz automobila. Njegov konjski
rep, koji mu je dosezao do polovice leđa, vijorio je na vjetru. Proučavao je budizam i
nedavno joj posudio svoju omiljenu knjigu, »Uzak put do dalekog sjevera i druga
putovanja«, ali je ona nije imala vremena pročitati. Obećala je samoj sebi da će
početi večeras. Možda će ga tako bolje razumjeti.
- Nimalo - odgovorila je.
- Posjetio sam Menonite i jedva sam čekao da ti pokažem što sam donio.
- Išao si sam? - upitala je Clancy Jane. Nešto ju je probolo u srcu. Nekoliko ga je
puta pitala može li s njim na jedan od tih izleta. Kako bi sakrila razočaranje,
pogledala je kroz prozor toyote u prepune kutije.
Nije odgovorio. Posegnuo je na stražnje sjedalo i izvadio jednu od kutija. - I čini
se da sam se vratio upravo na vrijeme. Počinje oluja.

195
 - I, što si našao?
- Džem. Od jagode, breskve, šljive i jabuke.
- Super - rekla je, nadajući se da zvuči oduševljeno. Krenuo je prema vratima pa
mu ih je otvorila.
- Ali, ova kutija nije za gostionicu - rekao je i spustio je na pult - nego za tebe.
- Kako lijepo od tebe. - Nasmiješila se. - Ostani, pripravit ću čaj. Pričaj mi o
Menonitima.
Pogledao je na sat, pa van u nebo. Vjetar je tresao stabla. Nekoliko suhih
javorovih listova palo je na pločnik. - Bit će bolje da krenem.
- Imam čaj iz sjeverne Kalifornije - rekla je.
- U Kaliforniji uzgajaju čaj? - Nasmiješio se.
- Ne, to je asamski čaj. Moja prijateljica Sunny mi ga je poslala - rekla je Clancy
Jane i napunila čajnik vodom. - Živi na obali kod Mendocina i izrađuje pokrivače.
Onda ih neki butik prodaje po nevjerojatnim cijenama.
Počelo je kišiti. Clancy Jane je stavila čajnik na štednjak i otišla do ormarića.
Zastala je i upalila radio. Sergio Mendes i Brasil '66 pjevali su »Fool on the Hill«.
To baš nije bila zavodljiva glazba, ali podsjetila ju je na 1968. godinu. Dok je vadila
šalice, u sebi je blagoslovila pljusak i praznu kuću.
- Volio bih da u gostionici možemo posluživati poslijepodnevni čaj - rekao je
Zach. - Klasični, dakako. Englesko pecivo, kremu od limuna. Premda ne znam gdje
bismo nabavili sastojke.
- Uštogljeni engleski čaj? To ti baš nije nalik.
Zach nije odgovorio. Zurio je kroz stražnja vrata kao da ga je oluja skamenila.
Voda se slijevala na prilaz i ispunjavala pukotine na kamenoj stazi. Čajnik je
zazviždao i Zach se okrenuo.
- Doista ne bih smio ostati - rekao je. - Morao bih kući.
- Ali, pokisnut ćeš. - Clancy Jane je spustila posudicu s čajem.
- Potrčat ću. - Zach je podigao ovratnik. Krenuo je prema vratima, a ona ga je
nagonski
zgrabila za ruku.
- Ne idi - rekla je. Pogledala mu je u oči. Iza nje je zavijao čajnik, ali ona nije
obraćala pozornost. Samo još jedan korak, mislila je, i bit će dovoljno blizu za
poljubac. Premda je željela mnogo više od poljupca. I on to sigurno zna, mislila je.
On je na trenutak razrogačio oči kao da ga je uštipnula. Onda je zakoračio
unatrag. Zgrozio se, pomislila je. Podigao je obje ruke kao da se brani od udarca. - Ja
sam veliki dečko - rekao je. - Neću se rastopiti od kiše. Previše se brineš.
Veliki dečko? Znači, tako je on vidi, kao ženu koja želi igrati majčinsku ulogu.

196
Ona uopće nije bila majčinski tip - dovoljno je vidjeti kako je zaribala s Violet. Palo
joj je na pamet da se on možda pretvara. Možda tako postupaju budisti. A ona postupa
kao glupača. Sad ga više nije mogla voljeti ni izdaleka, jer ma kako se ponašala, on je
znao što joj je u srcu i zbog toga mu je bilo neugodno. Kad bi barem mogla vratiti
vrijeme, ne zgrabiti ga. Ali, nije si mogla pomoći.
- Moram ići - rekao je i izjurio kroz vrata. Kišne kapi udarale su u njegovu
košulju. Preskočio je mlaku i ušao u automobil. Toyota se okrenula, ostavljajući
tragove na travnjaku, a onda pojurila nizbrdo i nestala u pljusku.
U prvom tjednu u prosincu Byron je otišao na liječničku konvenciju u Kansas
Cityju, a kad se vratio, osjećao se kao da je došao u tuđu kuću. Najprije je, prilazeći
stražnjem ulazu, pogledom potražio kineska zvonca - nije ih bilo. Umjesto njih je na
stablima vidio mačke bakrenih očiju. Gledale su ga kao da bi im mogao biti doručak.
Najveća je zamijaukala. Byron se upitao je li se Pitty Pat, Clancyn ne više tako mlad
perzijski mačak, nekako uspio klonirati.
Byron je ušao u kuhinju i zaustio da pozove Clancy Jane, ali se prekinuo i spustio
kovčeg. Prostorija je bila neprepoznatljiva. Prije nego što je otišao, kuhinja je bila
prepuna sobnih biljaka i keramike. Vitrina je bila pretrpana posuđem, pladnjevima i
pokrivenim zdjelicama između kojih je bilo poneko pismo, ali dok ga nije bilo, sve je
to nestalo osim osam plitkih tanjura. Na pultovima nije bilo ničega osim radija. Heart
je pjevao »Barracudu«. Byron je protrljao oči. Kod sudopera je nepravilan red
water-bugs hodao u ritmu glazbe.
Izišao je u hodnik i ušao u dnevni boravak. Clancy Jane je ležala na kauču
zamotana u crveni pleteni pokrivač i čitala novi prijevod Tao Te-Činga. Na podu su
bile knjige »Zen i umijeće održavanja motocikla« i »Velika sutra o savršenoj
mudrosti«. Pogledala ga je preko knjige. - Hej, već si se vratio?
- I ja sam oduševljena što tebe vidim.
- Kako je bilo u Kansas Cityju?
- Dobro. Ali, što se ovdje dogodilo? - Osvrnuo se po sobi. Sve su slike bile
skinute sa zidova, ostale su samo rupe od čavala. Žaluzine su nestale - kroz prozor je
vidio kako suton pada na stabla. - Gdje su ti kineska zvonca? I što se dogodilo s
kuhinjom? - Mahnuo je rukom u tom smjeru. - Spremaš se preuređivati?
- Ne, samo mi je dojadila pretrpanost. - Spustila je knjigu i uspravila se, mičući
kosu s lica. - Bitsy mi je pomogla da sve spremim u kutije.
- Meni se sviđalo. Bilo je lijepo.
- Imali smo odveć stvari, Byrone. Odveć razloga za zabrinutost. Odveć
održavanja. Pa sam to smanjila.
- Imali? - Upitao je Byron. - To si rekla?

197
 - Neke sam stvari odnijela u Caritas.
- A da me nisi ni pitala? U ljudskoj je prirodi da se vežemo za neke predmete. -
Htio je sjesti, ali je mačka vrisnula i skočila mu preko ramena, usput mu zabivši
pandže u košulju. Brzo se okrenuo. - Što je to bilo?
- To je Jelly Bean - rekla je Clancy Jane. - Netko ju je ovdje ostavio dok te nije
bilo.
- A one mačke vani, na stablima? Imaju li i one imena?
- Stella, Moksha i Calcutta - odgovorila je.
- A gdje je Pitty Pat?
- Skriva se. Ne sviđaju mu se novi ljudi.
- Ne sviđaju se ni meni. Nazovi sklonište za mačke.
- To je smrtna presuda.
- Ali, upravo si rekla da sve želiš smanjiti. Ako ti je posuđe bilo prevelika
odgovornost, što su onda, dovraga, te mačke?
- Posuđe nije živo, Byrone. A mačke su u nekom drugom životu možda bile ljudi.
Upravo sam čitala o nečemu što se zove samsara. Na sanskrtu to znači prelazak iz
jednog života u sljedeći. Vjerujem da je možda tako s Jelly Bean i ostalima.
- Mogla si pričekati da se vratim. Znaš, i ja ovdje stanujem. - Byron se opet
spremio sjesti, ali se onda sledio. Nije bilo jastuka. Spustio se u šupljinu.
- Nisam mislila da će ti smetati - rekla je Clancy Jane sliježući ramenima.
- Ima li Zach neke veze s tim?
- Pa, posudio mi je ove knjige. Nismo još ni o čemu razgovarali.
- Ali, hoćete, je li?
Nije odgovorila. Uhvatila je Jelly Bean i nosom dodirnula mačkin nos. - Jesi li
gladna, curice? Da ti nalijem malo mlijeka?
- A ja? - povikao je Byron. - Ja umirem od gladi.
Sljedećeg je jutra Clancy Jane ulovila Byrona kako prska kuhinju insekticidom.
Pojurila je i izbacila mu limenku iz ruke. - Ubojico! - povikala je.
- Što ti je?
- Prestani ubijati mrave! - Pojurila je do pulta i prstom pokazala mrava koji je
očajnički pokušavao doći do pukotine na površini. - To je možda duša u tranziciji, a
ne samo kukac koji puže po pultu.
- O, koje sranje - rekao je.
- Ono što činimo u ovom životu utječe na sljedeći.
- Na što sljedeće?
- Sljedeći život! Tvoj sljedeći život. Taj mrav je možda tvoja baka.
- A možda je samo mrav, Clancy Jane.

198
 Tri dana poslije, Byron se probudio s osipom i počeo je kihati. - Ako se ne
oslobodiš onih mačaka, morat ću se odseliti - rekao je i ispuhao nos. Koš za smeće
bio je pun papirnatih rupčića. -Već sam razgovarao sa specijalistom za alergije. Kaže
da bismo morali udomiti te mačke.
- Vjerojatno si samo prehlađen. - Clancy Jane je podigla nož i srdito počela
sjeckati mladi luk.
- Ne mogu disati - rekao je Byron. - Ubijaš me.
- Možda si alergičan na luk, a ne na mačke.
- Ne shvaćaš koliko patim.
- Ne, ti ne shvaćaš. - Prestala je sjeckati luk i mahnula nožem. - Te su mačke u
procesu ponovnog rađanja. Neću ih se osloboditi. U skloništu bi ih ubili. A ako ih
oslobodim, mogle bi dospjeti pod kamion ili bi ih mogao ugristi pas. To je loša karma.
- Jebeš karmu. Te mačke moraju van.
- Uopće nije riječ o alergiji, zar ne? - Suzila je oči. - Najprije si mrzio moju
gostionicu, a sad mačke. Zašto ne mogu imati kućnog ljubimca?
- Ljubimce, Clancy Jane. Množina.
- Znam gramatiku.
- Imala si Pitty Pata i nisam se bunio. Ali čopor je nešto drugo.
- Kako to misliš?
- Čopor, kao čopor lavova. - Byron je odmahnuo glavom. - Ili vukova, ili jato
riba. Ili ti je to odveć komplicirano?
- Ah, čopor - rekla je i porumenjela.
- Da - rekao je Byron - kao da ti o tome nešto znaš.

SNIMLJENA PORUKA ROSALYNI CARTER,

21. siječnja 1977.

Draga Rosalyn Carter,

Ne biste me razlikovali od Adama - ili se kaže »atoma« - ali, glasala sam za

onog vašeg muža debelih usana. Gledala sam vas jučer na televiziji i činilo mi se da
je njegovo odijelo tek kupljeno u jeftinoj trgovini. Ne znam kako je uspio šarmirati
nekoga poput vas. Dakako, mnogi su to govorili i za mene i Alberta - to je moj bivši
muž. Mnogi su mi rekli: »Dorothy, nije nam jasno kako je Albert završio s tobom!«
Vjerojatno zbog mojih ženskih čari, da i ne spominjem grudnjak 5D, ali i dobri
muškarci se mogu pokvariti.

199
 Što me podsjeća zašto pišem. Kako ste podnijeli kad je vaš Jimmy priznao da je
osjetio pohotu u srcu? Je li vas to šokiralo? Jeste li o tome prvi put čitali u
Playboyu ili vam je on sam rekao? Prišao vam i rekao: »Rosalyn, uspalila me fifica
u kratkoj suknjici?« Ipak mislim da su oni iz Playboya prvi doznali. Muškarci se ne
povjeravaju ženama. Lažu. Varaju. Rosalyn, ne budite glupača. Ako je pohotu
osjetio u srcu, možete biti sigurni da ju je osjetio i u gaćama. Praktički je rekao da
mu se pimpek digne u blizini lijepih žena. Da je vodoinstalater, ni jedna ga žena ne
bi htjela. Kažem vam to da vas utješim, a ne da optužim predsjednika da je ružan.
Da je ikad učinio više od osjećaja pohote, vi biste mu vjerojatno oprostili. Možda
biste plakali i natjerali ga da se posavjetuje s pastorom, ali biste mu na kraju
oprostili.
Ja nisam imala priliku oprostiti svome mužu ženskaru. Albert se razveo od
mene dok sam bila u bolnici, a onda se oženio ženom s kojom je radio. Samo,
zaboravio je promijeniti policu životnog osiguranja. Ja sam mu bila jedina
nasljednica. Valjda je to jednostavno smetnuo s uma - ili je možda najprije izgubio
razum - ali, tu sam imala sreće. Jer, zamislite što se dogodilo! Prošli mjesec je
Albert otišao na sanjkanje na gorje Smokey - nemam pojma gdje mu je bila žena - i
zabio se u stablo i slomio vrat. A prema polici osiguranja, isplaćuju dvostruko ako
pogine u nesreći. I tako sam odjedanput postala bogata. Ju-hu! Njegova žena je
poludjela i uzela nekog bezveznog odvjetnika iz Tennesseeja. Moj odvjetnik je
diplomirao na Vanderbiltu. I tako sam ja dobila sav novac. Vulgarno je reći koliko,
ali broj je šesterocifren. Čime ne želim reći da mi je drago što je Albert poginuo. No
dobro, malo možda jest. Zaslužio je. U početku je bio princ, a onda se pretvorio u
žapca. Možda ga nisam dovoljno ljubila jer odskakutao je na drugi list lopoča.
Sad kad više nisam siromašna, rado bih dala doprinos vašem omiljenom
dobrotvornom društvu. Molim vas, javite mi kojem. Uz najbolje želje, Dorothy.

VIOLET I CLANCY JANE

Violet nije namjeravala doći kući za Uskrs, ali kad ju je majka nazvala i uzbuđeno
počela govoriti o jelovniku - umjesto tradicionalne šunke i mladog povrća, Clancy
Jane je kupila odojka - Violet je osjetila nostalgiju.
- Mack će donijeti natkriveni roštilj i cijeli ćemo dan okretati odojka.
- Mislila sam da ti ne jedeš meso - rekla je Violet smijući se.
- I ne jedem. Ali, jede ga Byron.
Budući da Violet još nije bila spremna predstaviti Georgea obitelji, došla je

200
sama. Osim toga, već je majci ispričala o razdjevičenju, a Clancy Jane ju je
zadirkivala o krvi na plahti.
Kad je Violet stigla do Avenije Dixie, već je pala noć. Skrenula je na dugi prilaz,
a svjetla njezina automobila osvijetlila su dva zgurena lika. Bili su to Clancy Jane i
Mack. Gledali su dim koji se dizao s roštilja. Clancy Jane se nasmiješila i mahnula.
Njezine su plave oči izgledale neobično sjajne i male, a obrazi su joj bili rumeni i
mesnati. Oko brade joj je koža pomalo visjela.
Zagrlila je Violet pa se ponovno okrenula Macku, koji je čučnuo i ubacivao drva
u roštilj i rekla: - Kako sam rekla, on je možda proktolog, ali ne zna gdje mu je dupe a
gdje glava. -Clancy Jane je žaračem pomaknula užareni ugljen. Okrenula se Violet. -
Govorim o jednom od Byronovih kolega. Pravi je kreten.
Mack je prezrivo puhnuo. Na metalnom stoliću stajao je tranzistor. Svirao je »The
Israelites« Desmonda Dekkera i Acesa. Violet je primijetila da joj je bratić počeo
ćelaviti i da oko struka ima naslage sala. Taktično je odvratila pogled.
- Gdje su teta Dorothy i Bitsy? - upitala je. Nije spomenula Byrona jer je već bila
navikla da njega nema.
- Pisala sam ti - rekla je Clancy Jane. - One su u Cozumelu.
- Zajedno?
- Pa, zbližile su se otkako je tata umro - rekao je Mack.
- Albert je umro? - povikala je Violet.
- U nesreći na sanjkama - rekao je Mack. - Zabio se u stablo.
- Tako mi je žao - rekla je Violet. Već dugo nije otvorila nijedno pismo od kuće.
Kad nije secirala leševe, bila je u krevetu s Georgeom. Anatomija joj je trenutačno
bila omiljeni predmet.
- Kad je mama doznala, zamalo se onesvijestila - objasnio je Mack. Kad se
Dorothy McDougal dosjetila javiti Bitsy i Macku o očevoj smrti, sprovod je već
prošao, bio je već pokopan na groblju Pigeon Forge. - Onda se opet zamalo
onesvijestila kad je doznala da joj je ostavio životno osiguranje - dodao je Mack.
- Na dvjesto pedeset tisuća dolara - rekla je Clancy Jane. -Ali, budući da je umro
nesretnim slučajem, isplaćen je dvostruki iznos.
- Čudi me da nije u Zurichu - rekla je Violet - s tajnim bankovnim računom.
- Nije sve zadržala - rekla je Clancy Jane. - Dala je pedeset tisuća Macku i isto
toliko Bitsy. Ostalo je stavila u banku. A moram pohvaliti Bitsy. Mislila sam da će sve
potratiti. Znaš kako voli cipele i torbice. Ali, kupila je rabljeni mustang i nove gume,
a ostalo je oročila - ali ne u Claudeovoj banci.
- Dok sam ja posve otkačio - rekao je Mack. - Earlene i ja smo kupili motocikle i
nekoliko puta otišli u Las Vegas.

201
 - Bitsy se upisala na tečaj učenja kod kuće - rekla je Clancy Jane. - Škola za
dekoratere Ha'vard. Koju, dakako, ne valja pobrkati s Harvardom.
- Uvijek je imala smisla za uređivanje kuća - rekla je Violet.
- Ali ne za muškarce - rekla je Clancy Jane. - Ni s kim se ne viđa. Stalno uči.
- Što je posve u redu. - Violet se stresla. - Gdje je Earlene?
- Gore u Montereyu - rekao je Mack. - Mama joj je bolesna.
- U posljednje je vrijeme stalno bolesna - rekla je Clancy Jane.
- Nadam se da nije nešto ozbiljno - rekla je Violet i pokušala dahom zagrijati
ruke. - Brr, meni je ovdje hladno, idem unutra.
Ušla je u kuhinju i zapanjila se vidjevši kako je uredna. Njezina mama nikad nije
bila osobito uredna - naprotiv, bila je šlampava. Ali, sad su pultovi bili čisti i prazni,
jedino je na jednom bio tanjur s čašama. Violet si je nalila čašu vode i krenula prema
dnevnom boravku. Nije više bilo naslonjača presvučenih zlatnim baršunom ni
Gussienih mramornih stolova. Na zidovima nije bilo slika osim plakata s cvijećem
Georgije O'Keeffe. Na naslonu kauča izležavale su se mačke, a Pitty Pat je spavao na
Byronovom televizoru. Jednom je šapom pokrio lice.
Otišla je gore u svoju spavaću sobu i vidjela da se majčin novi minimalizam tu
nije proširio. Legla je na trbuh na krevet od trešnjeva drva i rukama zagladila
pokrivač boje lavande. Polica je bila ugodno pretrpana starim udžbenicima i
fasciklima. Vrata ormara bila su odškrinuta pa je mogla vidjeti male kockaste haljine
koje je nosila u gimnaziji. Violet odjeća nikad nije zanimala. Nosila bi bilo što, samo
ako joj je broj odgovarao. Sklopila je oči, a kad ih je ponovno otvorila, već je bila
prošla ponoć. Čula je korake na škripavim stubama i Byronov glas:
- Samo još jedan korak, Mack. Ne, ne desno. Tako, stari moj.
Violet je ustala i istrčala u hodnik, trepćući na oštroj svjetlosti.
- Bratić ti je odveć pijan da ode kući - objasnio je Byron i poveo Macka niz
hodnik. - Vodim ga u krevet.
- Gdje je mama? - Violet se osvrnula pokušavajući pogledati u njihovu spavaću
sobu.
- Dolje - rekao je Byron, ali je nije pogledao u oči. - Žao mi je što sam te
probudio, Violet.
Mack je zatreptao očima. Pogledao je Violet i nakesio se. - Hej, seko! - rekao je
vedro. - Tvoja mama i ja pili smo goruće ruže.
- Skreni lijevo - rekao je Byron i poveo Macka u gostinjsku sobu. Violet se
vratila u svoju sobu, presvukla se u spavaćicu i uvukla u krevet. Ugasila je svjetlo,
pokrila se i sklopila oči. No tek što je zaspala, probudio ju je tresak. Naglo se
pridigla i osluškivala. Vladala je tišina. Onda se čulo stenjanje, žensko stenjanje.

202
Napela je trbušne mišiće čekajući Byronove korake, ali u kući je bilo sablasno tiho,
čulo se samo pucketanje peći i vjetar. Zbacila je pokrivač i sišla u prizemlje. Clancy
Jane je ležala na kuhinjskom podu okružena razbijenim čašama.
- Mama!
Clancy Jane je podigla glavu. - Okliznula sam se.
- Jesi li ozlijeđena? - Violet je čučnula pokraj majke.
- Ne znam. - Clancy Jane je protrljala potiljak. - Nigdje se nisam posjekla, samo
sam malo ošamućena. Ali, pogledaj samo moju kuhinju!
- Počistit ću poslije. Idemo gore. - Violet je pomogla majci da ustane.
- Nisam ni najmanje pospana - rekla je Clancy Jane i zateturala.
- Pazi da ne staneš na staklo - upozorila ju je Violet i zagrlila je oko struka. Pod
prstima je osjetila kolutove mlohavog sala. Možda ne jede meso, pomislila je Violet,
ali nešto bome jede.
- Neću spavati, hoću kuhati - rekla je Clancy Jane i ponovno zakoračila. Podigla
je nogu previsoko. - Nisam ni najmanje pospana.
- Da, znam - rekla je Violet umirujućim glasom, ali osjećala je srdžbu i strah.
Zažalila je što nije ostala u Memphisu. Ona i George mogli su otići na puretinu u
Morrisonovu gostionicu pa ne bi znala da joj majka pije.
Kad su došle na kat, Violet je oklijevala vidjevši Byronova zatvorena vrata.
Pokušavala se sjetiti jesu li prije bila otvorena ili zatvorena. - Hajde, mama - rekla je
i povela Clancy Jane prema vlastitoj ljubičastoj sobi. Pomogla joj je da legne i
pokrila je do brade. Posvuda pijanci, pomislila je. Pijanci koji padaju.
- Samo ću se na trenutak odmoriti - rekla je Clancy Jane. - Treba mi samo minuta.
Violet se vratila u prizemlje, našla metlu i lopaticu i pomela razbijeno staklo.
Vidjela je gdje je Clancy Jane napravila kućni bar - bile su tu boce viskija, tekile,
ruma, tonika. Limenke kole i mineralne vode bile su naslagane na podu. U hladnjaku
su bile boce meksičkog piva i zdjelice pune maraskino trešanja i nasječenih limeta.
Neki joj je glas u glavi govorio: »Baci sve to, Violet. Izlij i posljednju smrdljivu kap
u sudoper.« Kad bi to učinila, majka bi joj rekla da je rasipna. Osim toga, nije htjela
da majka ima neprilike s BYronom. Sudeći prema izgledu kuhinje, Clancy Jane se
odrekla svojih prehrambenih načela i sad se Byronu udvarala hranom. Na staklenom
tanjuru bila je crvena baršunasta torta, a uz nju domaći voćni kolač koji je zaudarao na
viski. Bile su tu i tri pite - čokoladna, s orasima i s limunom. U hladnjaku je bilo
mnogo slatkog vrhnja, slanine i malih paketića dimljenog lososa.
Zalupila je vrata hladnjaka i brzo se vratila u svoju sobu. Podigla je pokrivač i
uvukla se u krevet pokraj majke. Ruke je ispružila iznad glave. Clancy Jane je blago
hrkala. Zaudarala je na viski i tekilu. Još davno, kad su se tek doselile u kuću Miss

203
Gussy, Clancy Jane je na strop nalijepila zvijezde koje svijetle u mraku. Odavno su ih
skinule, sve osim desetak koje su još blijedo svijetlile. Bilo joj je drago što majka
nije preuredila i njezinu sobu.
Te je noći sanjala da Clancy Jane stoji na rubu provalije i pruža ruku. »Mogu li
doći u Memphis i živjeti s tobom?«, pitala ju je sablast. »Ne«, rekla je Violet tužno.
»Zaljubljena sam u Georga.«
Sljedećeg je jutra stavila dvije šalice kave na pladanj i odnijela ih Clancy Jane.
Onda se zavukla u krevet. Prema majci je osjećala i ljubav i prezir, žarom zbog kojeg
se osjećala djetinjasto.
- Probudi se, pospanko - promrmljala je. - Uskrs je, a ja ne znam kuhati.
- Uh, sranje - zastenjala je Clancy Jane i pokrila oči rukom.
- Mrzim jebene blagdane.
- Progurat ćemo. Kao i uvijek.
- Osjećam miris kave.
- Donijela sam ti šalicu.
- Prava si svetica. - Clancy Jane se podigla na laktove. Kad se namjestila, Violet
joj je u drhtavu ruku stavila šalicu kave. Clancy je malo otpila, a onda se naslonila na
zaglavlje. - Sigurno se pitaš što je to sinoć bilo - rekla je.
Violet je odvratila pogled.
- U nevolji sam. - Clancy Jane je otpila još kave.
Violet je uzela svoju šalicu. Njezina je majka imala razdoblja teškog opijanja.
Neko bi vrijeme apstinirala, katkad i dugo, ali na kraju bi uvijek završila s čašom u
ruci. Kad je bila mala, za Violet je svaki povratak alkoholu brisao tisuće dana
trezvenosti.
- Zar nećeš ništa reći? - upitala je Clancy Jane. Pitty Pat je skočio na krevet i
šapama masirao pokrivač. Pružila je ruku i pomilovala ga. - Vjerojatno bih mogla
okriviti Byrona. A on bi okrivio Buddhu i mačke.
- Mama, koliko mačaka sad zapravo imaš?
- Osam. Ali, ne žive stalno u kući. Pa i nije to tako mnogo. - Clancy Jane je
napućila usne i puhnula u kavu. - Ja mislim da je Byronova alergija samo izlika. Imam
Pitty Pat otkako smo se vjenčali, ali dosad se nikad nije žalio.
- Što ćeš učiniti?
- Još ne znam.
- Samo ga nemoj udariti po glavi kao Bitsy. - Violet je namignula.
- Dušo, ako ne mogu ubiti mrava, zašto bih ubila Byrona? - Clancy Jane je
spustila šalicu na prsa i pomilovala Macka, koji je počeo presti.
- Tako je, mama. - Violet je pomilovala mačkovu glavu. - Neka sudbina riješi

204
pitanje Byrona.
- Znaš što? Potreban mi je novi život. - Clancy Jane je prstom napravila krug po
rubu šalice. - Ali, to se ne čini vjerojatnim, pa ću učiniti isto što čine sve liječničke
žene. Kupit ću nešto grozno skupo.
- Nikad ti to nećeš učiniti, mama. Ti se ne pališ na kupovinu.
Ispostavilo se da je Violet imala pravo. Umjesto da potrati novac, Clancy Jane je
odlučila škrtariti osjećajima. Počela je ignorirati Byrona. Vodila je duge jednostrane
razgovore sa svojim mačkama. Onda ga je odlučila isključiti na još jedan način.
Ispraznila je kuhinjske ormariće. I prestala piti. Istina, Byron kao da na to nije
obraćao pozornost. Jednostavno je jeo u liječničkoj menzi ili s Dorothy i Mackom.
Clancy Jane je dugo ostajala u gostionici i pomagala Zachu s nedjeljnim doručkom.
Nabavili su dugi stol za bife s halogenim svjetlom i parom koja se dizala prema
stropu. Pazila je da mu se odveć ne približi, ali nije digla ruke od njega. Onda je on
zaposlio harfisticu po imenu Lydia iz Glazbene škole Blair u Nashvilleu da svira
nedjeljom.
Clancy Jane je stajala pokraj aparata za espresso i čekala da se mlijeko uspjeni.
Oštro je gledala Zacha. On je stajao pokraj oslikanog zida i uklapao se među palme i
majmune. Na licu mu je bio blažen izraz, kao da su ga eterični zvukovi bacili u trans.
Harfistica je malo savila prste, poput pauka koji plete mrežu. Duga joj je crna kosa
padala poput zavjese preko ramena. I Clancy je shvatila da će se on zaljubiti u nju.
Nakon doručka, Zach je Lydiji dao zelenu bocu napunjenu vodom iz Gangesa i kip
Buddhe. Clancy Jane se zaključala u zahod i dobro se isplakala. Na kraju je došla do
zaključka da ima sreće što je on u njezinom životu. Mogla je uživati u glasnim
svađama o globalnim problemima i strastvenim raspravama o tome kako lanci
supermarketa uništavaju Ameriku. Mogla je uživati u njihovim raspravama o
prednostima pojedinih žitarica, raznim vrstama riže i prehrambenoj vrijednosti
falafela i graha mung. Nije zločin tajno ga voljeti. Dok god time nikoga ne povređuje,
što onda? Udaljila se od Violet. Odrekla se alkohola. Brak kao da joj je bio na samrti.
Imala je samo nekoliko desetaka uličnih mačaka i zaljubljenost u mlađeg muškarca.
Ali, to joj je bilo dovoljno da može disati.

BITSY

Brinula sam se zbog tete Clancy. Pitala sam Violet bi li došla kući, ali ona je
rekla ne jer ona i George idu u New York, a osim toga, ona ne može upravljati
majčinim životom. Rekla je da njezina majka nije ni okom trepnula kad je ona, Violet,

205
1971. godine otišla na studij. Možda je Violet tako mislila, ali ja se sjećam kad smo
joj pomagale useliti se u stan u Memphisu ljeta 1975. godine. Tetu Clancy je oblio
hladan znoj dok je vješala zavjese, a moja sestrična je kolutala očima i pitala kad
ćemo više završiti.
Tako sam se jasno sjećala tog dana. Kad smo se udaljile od Violetinog stana, teta
Clancy je najprije prodorno kriknula, a onda nije mogla voziti jer je toliko jecala.
Morala je parkirati. Onda se okrenula i rekla mi: - Nemoj me pogrešno shvatiti. Jako
sam ponosna na Violet. Ali, moj se svijet posve raspao.
- Do Memphisa ima samo pet sati, često ćemo je posjećivati.
Clancy Jane je rukom pritisnula prsa i rekla: - Jednostavno je sve išlo prebrzo.
Voljela bih da je još mala.
Zatim sam ja rekla nešto nenamjerno okrutno. Rekla sam: - Kako to da nisi
plakala kad je otišla na Sveučilište Tennessee?
Isturila je donju usnu. - Zato što nisam znala što to znači. Nisam znala da će se
sve promijeniti. Dok je bila ondje, Violet je stalno dolazila kući. Bilo je lako
povjerovati da je studij nešto slično ljetovalištu. Da će se na kraju zauvijek vratiti
kući. Ali, sad znam da nije tako. Nikad više neće stalno živjeti sa mnom. Izgubila sam
je.
Vratile smo se u Crystal Falls. Ona je plakala gotovo cijelim putem. Znala sam
točno kako se osjeća. Ali, nastavila je plakati i nakon što smo se vratile kući. Oči su
joj stalno bile crvene i otečene kao da pati od neke alergijske reakcije. Uporno sam se
nadala da će je Byron zagrliti i malo maziti kao da je dijete. Ali, nije.
Htjela sam reći Violet neka ne bude prestroga prema njoj, ali nisam mogla.
Jednostavno nije bila raspoložena da to shvati.

2. svibnja 1977.

Draga Bitsy,

Vratila sam se iz New Yorka. George i ja smo se našli na pljusku kad smo se
vraćali iz restorana. Bilo je oko 9 navečer kad smo stigli u hotel. Ugurali smo se u
pretrpano dizalo, a onda je nestalo struje. Da smo bili sami, možda bismo bili
uživali u tome. Ali, nisam osobito uživala stisnuta kao sardina između sedmero
drugih ljudi koji su uglavnom nešto vikali na talijanskom. Uzgred, mama pati od
sindroma praznog gnijezda. Mora to prevladati. Violet.

206
 Dorothy i ja sjedile smo za kuhinjskim stolom kod tete Clancy i slagale
Jenniferine fotografije u album. Upravo smo zalijepile pretposljednju fotografiju kad
su se otvorila stražnja vrata. Uletjela je moja teta i za njom tri žute mačke. - Pogodite
što je novo! Byron i ja se možda selimo. - Sagnula se i podigla jednu od mačaka. -
Nije li to super?
- Selite se? - Zamalo mi je ispalo ljepilo. - Kamo?
- Našla sam kuću iz snova, u prirodi, uz županijsku granicu, blizu rijeke Caney
Fork - rijeka se čuje iz spavaće sobe na katu. Upravo smo bili kod posrednika
nekretninama. Byron je dao nisku ponudu, ali kuća je već neko vrijeme na tržištu.
- Ne želim ti kvariti raspoloženje, ali savršene kuće ne postoje. - Dorothy se
osvrnula po praznoj kuhinji.
- Ali, ova je blizu savršenstvu - rekla je teta Clancy. - Podsjeća me na rančeve u
sjevernoj Kaliforniji - drvo, staklo i kamen. S visokim stropovima i trijemom oko
cijele kuće s jacuzzijem. Ima toliko soba da im ne znam ni broj. I šezdeset devet jutara
zemlje. Pogled me podsjeća na gorje Rocky. Ili barem na niže dijelove.
- Nisi li rekla da izgleda kao sjeverna Kalifornija? - Dorothy je podigla nacrtanu
obrvu.
Teta Clancy je slegnula ramenima.
- Bi li Buddhi trebalo toliko prostora? - upitala sam.
- Ne, ali Byronu treba. - Teta Clancy je izvukla stolac i sjela. - Joj, obožavam je.
Kuhinja ima stakleni zid koji gleda na šumu. Kuća je trenutačno malo prenakićena.
Previše tapeta, previše boja. Platit ću Macku i Earlene da je oliče.
- Ne zovi Earlene - rekla je Dorothy. - Osim ako ne želiš da ti kuća izgleda kao
kupleraj. Bolje pitaj Bitsy. Ona ima odličan ukus.
- Rekla sam da ću Earlene platiti da oliči kuću, a ne da je uredi - rekla je teta
Clancy.
- A što će biti s ovom kućom? - upitala je Dorothy.
- Polovica već pripada Violet pa ću svoj dio prenijeti na Bitsy.
- Nije li to velikodušno. - Dorothy je stisnula usnice i posegnula za ljepilom.
Istisnula ga je na poleđinu neke fotografije i onda je zalijepila u album. - Vjerojatno
nećeš htjeti ovo staromodno pokućstvo?
- Ne - rekla je teta Clancy i zagnjurila lice u mačkino krzno. - Vjerojatno ne.
Dorothy je raskolačila oči. - Čak ni posuđe i žlice i ostalo?
Ja sam šutke sjedila i pokušavala shvatiti što se događa. Nisam znala ni da se želi
preseliti, osobito ne na tako samotno mjesto. - Čudi me da je netko sagradio kuću uz
županijsku granicu. Nije ni čudo da se nije prodala - rekla sam.
- Kad je vidiš, bit će ti jasno zašto je želim - rekla mi je. -Uzet ću samo svoju i

207
Byronovu odjeću. I, dakako, ovaj stol.
- Nećeš uzeti Byronov televizor? Ni naslonjač?
- Manje je više. Tamo je tako tiho.
- Mene se to, istina, ne tiče, ali Byron nikad nije kod kuće - rekla sam. - Ti bi
stalno bila sama u divljini.
- Imat će svoje mačke - rekla je Dorothy.
- Da, imat ću svoju krznatu djecu. - Pomilovala je mačku po glavi i onda je
spustila na pod. - Nisam ni sanjala da ću se udati za radoholičara.
- Pa, barem nije alkoholičar - rekla je Dorothy. - Jer, Mack doista previše pije. A
ja mislim da je za to kriva ona fifica kojom se oženio.
- Ne možemo birati koga ćemo voljeti, Dorothy. - Clancy Jane je otišla do
hladnjaka i otvorila ga. Izvadila je zelene paprike i stavila ih na stol. Jedna se
otkotrljala blizu albuma. Dorothy ju je uhvatila i onda čvrsto spustila na stol.
- Ne bi li ih mogla sjeckati negdje drugdje? - Dorothy se namrštila na tetu Clancy.
- Radimo na albumu.
- Neću vam ja smetati. - Teta Clancy je uzela jednu papriku i držala je na dlanu. -
Pravim gazpacho.
- Mislila sam da ga Byron mrzi - rekla sam.
- Da, ali on mrzi sve, od mačaka do hladne juhe. - Počela je guliti luk. - Bit će
bolje da iziđete, luk bi vam mogao izmamiti suze.
- Ja nikad ne plačem - rekla je Dorothy.
Byronovu su ponudu gotovo odmah prihvatili; upitala sam se koliko su vlasnici
kuće očajni. Teta Clancy je živnula. Nikad je nisam vidjela tako sretnu i živahnu. Iako
još nisu potpisali ugovor, počela je birati boje.
- Glavna boja će biti žućkasta, kao boja nebijeljenog platna. Meni se sviđa
nijansa koju zovu »Čipkasti rupčić« - rekla je teta Clancy Violet, koja je došla kući
kad je čula novosti. - Bitsy se sviđa »Školjka«, ali meni se sviđa i »Stari porculan«.
- I meni se sviđa »Stari porculan« - rekla sam.
Byron se nije doimao osobito sretno. Kuća iz snova bila je gotovo u susjednoj
županiji pa bi se svakog dana morao voziti dvadeset pet minuta. Sjedio je za stolom i
listao New England Journal of Medicine. Teta Clancy mu je prišla i blago odgurnula
časopis. Složila je pred njega uzorke boja. - Mili, koja se tebi sviđa?
Slegnuo je ramenima. - Gotovo su iste.
- Nisu. Jel'da nisu, Bitsy? Ako bolje pogledaš, vidjet ćeš kako su različite.
Voljela bih da izabereš jednu.
- Dobro, dobro. - Byron je pogledao uzorke i onda noktima lupnuo po jednom. -
Ovaj.

208
 - »Šećer u prahu«? - Clancy se snuždila. - Jesi li siguran?
- Izaberi što ti želiš, draga. Meni to nije važno.
- Ali, trebalo bi biti. Ipak je to i tvoja kuća.
Byron se počešao po glavi i protrljao lice. Pogledao je stol i uzeo uzorke. -
Dobro. - Širokim je noktom lupnuo po najtamnijem. - Evo, biram »Stari porculan«.
- Ma da. Vidim koliko ti se sviđa.
- Što hoćeš od mene? - Podigao je uzorke i pružio joj ih. - Svađamo li se zbog
boje ili zbog nečega drugog?
Teta Clancy je zinula.
- Ti si živa, hodajuća kontradikcija - nastavio je hladnim glasom. - Ne želiš
stvari, ali cjepidlačiš oko boja. I čini se da ti nimalo ne smeta hipoteka na trideset
godina.
- Nisam ja kontradikcija. Istina, moram još mnogo naučiti o budizmu, ali mislim
da znam malo više nego ti.
- Eto vidiš, ljuta si. Ne mogu razgovarati s tobom kad si takva.
- Ustao je, otišao do vrata i gurnuo ih.
Ponašao se čudno, kao da se jako kaje što se u sve to upustio.
- Nisam ja ljuta, nego ti - viknula je za njim. Nije odgovorio. Čule smo njegove
korake na kamenom prilazu. Teta Clancy se naglo okrenula, hladeći se uzorcima.
- Što vi djevojke mislite? Nije li »Školjka« odveć bež? Bitsy, dođi malo ovamo.
Ti imaš dobro oko za boje.
Izvila sam vrat da vidim. - Pa više je žućkasto-bijela.
- Ako mene pitaš - rekla je Violet - žućkasto-bijela boja je odvratna. Mogla bi
isto tako oličiti zidove zobenom kašom.
- Tiho, Violet. Izaberi boju, Bitsy. Uzdam se u tvoj ukus.
- Sve su lijepe - rekla sam.
- Ali, koju da izaberem? - Teta Clancy je podigla uzorke.
- Pa, to je teško reći. Boje nikad nisu iste kad ih staviš na zid.
- Oklijevala sam, a onda dodirnula »Čipkasti rupčić«. - Kladim se da je ova
prekrasna.
- Ma super - rekla je Violet podrugljivo.
- Prestani kritizirati moj ukus. - Teta Clancy je bacila uzorke. Nekoliko je mačaka
izletjelo iz kuhinje.
- Mama, vrati se - povikala je Violet. - Pa to je samo boja. Ako ti se ne svidi,
možeš zidove oličiti drugom.
- Sve su lijepe - povikala sam ja. - Doista.
Teta Clancy nije htjela odgovoriti. Kućom je zavladala mrtva tišina. Violet i ja

209
smo se gledale. - Mama je u nevolji - rekla je. - Potajno pije. Osjećam joj u dahu.
- Možda joj ta nova kuća pomogne.
- Pomoći će. - Violet je krpom obrisala tanjur. - Na neko vrijeme. Ali, to neće
potrajati. Spakirat će svoje probleme i ponijeti ih sa sobom. Otjerat će Byrona i ostati
sama tamo na vrhu planine. I požalit će. Mislim da ga voli više nego što je svjesna.
- Ponaša se kao da ga mrzi.
- U tome i jest problem. Mama ne zna pružati ljubav. Odgojena je da je prima.
Zagrlila sam Violet i privukla je k sebi onako kako držim svoju kćer. Pogledale
smo kroz prozor i vidjele Byrona kako nešto prtlja oko bivšeg Walterovog teleskopa.
Uperio ga je u nebo, sklopio jedno oko i sagnuo se da pogleda. Tko zna što je tražio.

IZ CRYSTAL FALLS DEMOCRATA - iz kolumne gđe Rayette Parson,

25. svibnja 1977., str. 6

Vjenčanje Claudea Edmunda Wentwortha IV i gđice Kare Lynn Ketchum

zakazano je za 4. srpnja u Prvoj prezbiterijanskoj crkvi. Mladenka je kći gospodina
i gospođe Hoyta P. Ketchuma Jr. iz Crystal Fallsa. Pohađala je Tehnološki fakultet
Tennessee, gdje je bila voditeljica navijača i članica Alfa Delta Pija. Mladoženja je
sin gospodina i gospođe Claudea Edmunda Wentwortha III. Mladenki su priredili
cijeli niz svečanih objeda i domjenaka. Pokusna večera održat će se 3. srpnja u
Dvorani Iris u Golf and Country Clubu Crystal Fallsa. Vjenčanje će biti
najsvečanije ovoga ljeta. Glavne boje su crvena, bijela i plava. Na kraju će biti
vatromet.

CLANCY JANE I VIOLET

U Memphisu je bilo trideset stupnjeva i tako vlažno da si zrak mogao miješati

prstom, ali Violet je željela šalicu vrućeg čaja. Njezina je baka uvijek govorila da on
dobro djeluje, da doslovce zagrijava dušu. Dok je čekala da voda provrije, Violet je
zamišljala svoju majku kako stoji uz sudoper i puni bakreni čajnik. Dok bi se punio,
Clancy Jane bi nešto pjevušila. U toj slici nije izgledala kao loša majka. Ali, Violet ju
je poznavala.
Utjehu je potražila u učenju. Nadala se da će medicina biti savršena zaštita od
majke jer je iz blizine Clancy Jane bila odveć živopisna, kao da gledaš psihodeličnu
pop art sliku. Utjecala je na nju čak i iz daljine. Kao kasno sinoć, kad je zazvonio

210
telefon i Violet nije još dospjela ni reći »halo«, a majka je već govorila.
- I, kuhaš li se dolje u Memphisu?
Violet je u pozadini čula mijaukanje mačaka, a Led Zeppelin su pjevali nešto o
boli u srcu. Pomislila je: »Ne boli onoliko koliko mene boli dupe.« - Zašto ne spavaš?
- upitala je majku, namještajući udžbenik iz anatomije na koljenima. Nevjerojatno, ali
Clancy bi je uvijek nazvala noć prije ispita. Koliko joj je Bitsy rekla, Clancy Jane su
počeli zvati Catfucije. Violet je uljudno upitala kako su mačke.
- Neka žena iz ulice se žalila na njih - rekla je Clancy Jane.
- Pokušala sam biti pristojna, ali onda je počela vikati. Rekla je da će nabaviti
klopku za moje miljenice.
- Ali, uskoro se seliš - rekla je Violet.
- Ne dovoljno brzo za moj ukus. Izgleda da se netko pokakao među susjedinim
rajčicama.
- Netko? Ili nešto?
- Nabacila je da je to bila jedna od mojih mačaka. Ne znam kako bi to mogla
znati. Pa valjda ne možeš mačja govna razlikovati po DNK-u. Ali, vikala je na mene,
Violet. Rekla je: »Gospođo, da želim gnojivo u vrtu, kupila bih umjetno, Miracle-
Gro.«
- Pa, to jest dobro gnojivo - rekla je Violet, pokušavajući nasmijati majku.
- Što mogu osim držati ih u kući? - požalila se Clancy Jane. - A onda se Byron
žali na alergiju.
- Tja, nitko nije savršen - rekla je Violet.
- Samo tako, pridruži im se i ti. Rugaj mi se - rekla je Clancy Jane.
Violet je uzdahnula. Kad je njezina majka bila takva, nije bilo druge nego samo
slušati.
Prislonila je telefon uz uho i pomislila kako majka sve više i više zvuči kao teta
Dorothy. Na posljetku, sestre su. Ljudi podlegnu svojim genima.
Clancy Jane je uzdahnula. - Treba mi odmor od ovog groznog grada.
- Da, i ja se moram maknuti. George je sljedeći vikend slobodan. Vodi me u New
Orleans na jazz i gumbo.
- Fora!
- Mama, nitko više ne kaže »fora« - prekorila ju je Violet.
- Baš me briga, ja ću govoriti kako hoću. - Clancy Jane je zijevnula. - I , koliko
George ima godina?
Sljedeće subote, dok se Violet pakirala za putovanje u New Orleans, pogledala je
kroz prozor i vidjela majčin automobil kako ulazi na parkiralište. Zatvorila je kovčeg
i osjetila težinu u prsima. Opsovala je i potrčala prema ulaznim vratima dok je Clancy

211
Jane izlazila iz automobila s kovčegom Samsonite boje meda. Na sebi je imala
vrećastu majicu na kojoj je pisalo: »Ako ti ne porazgovaraš sa svojom mačkom o
mačjoj metvici, tko će onda?« Kad je vidjela Violet pred vratima, mahnula je. - Imaš
lijepu haljinu - povikala je. - Purpurna boja ti tako dobro stoji.
Violet je preko volje rekla hvala i dodirnula svoje srebrne naušnice - rođendanski
dar od Georgea. Onda je zagladila svoju tamnu kosu. Tog jutra ju je oprala u pivu i
pustila da se sama osuši - to je bio jedan od starih Bitsynih trikova. Na pola puta do
ulaza, Clancy Jane se iznenada zaustavila. - Nešto nije u redu? Violet je odmahnula
glavom.
- Ne izgledaš kao da ti je drago što sam došla.
- Naravno da mi je drago! - rekla je Violet i ponovno dotaknula naušnicu. - Ali...
tko ti čuva mačke?
- Potkupila sam Byrona. Zašto? - Clancy Jane je pogledala kćerine naušnice i
sjajnu kosu. - Nešto skrivaš.
- Ništa strašno, mama. George i ja ovaj vikend idemo u New Orleans. Sjećaš se,
rekla sam ti kad smo neki dan razgovarale.
- Nisi mi rekla. - Clancy Jane se namrštila.
- Jesam, jesam.
- Tako mi je žao. Valjda sam zaboravila. - Mahala je kovčegom. Sa strane je iz
njega virio komadić plave tkanine. - Hoćeš da odem? Otići ću, samo reci.
- Znaš da si uvijek dobrodošla. Dobro će ti činiti da se makneš iz Mačkograda.
Dat ću ti rezervni ključ.
- Hvala. Valjda. - Clancy Jane je otišla do malog trijema i nespretno zagrlila kćer.
Mirisala je na kamilicu i curry. Onda je ušla u mali stan i bacila kovčeg na pod.
- Ima li u Memphisu pristojnih vegetarijanskih restorana? Umirem od gladi.
- U hladnjaku ima zelene salate. - Violet je mahnula prema čajnoj kuhinji. - Mogla
bih ti napraviti salatu.
Clancy Jane je sjela na kauč i prekrižila noge. Na koljenima su joj se isticale
kosti. - Znaš što? Bit će najbolje da odem. Ne osjećam se dobrodošlo.
- Što sam sad učinila?
- Ne krivim te. I ja bih se ljutila da se ja spremam u New Orleans, a majka mi se
prikaže na vratima. Sjećaš li se kad smo ondje živjeli, ti, ja i tvoj tata?
Violet je prekrižila ruke, ali nije ništa rekla. Tih se dana i odveć dobro sjećala.
- Mogu odsjesti u motelu. - Clancy Jane je napravila grimasu. - Možeš li mi neki
preporučiti?
- Ne budi smiješna. Savršeno je u redu da budeš ovdje.
- Je li? - Upitno je pogledala kćer.

212
 Otvorila su se ulazna vrata i George je povirio u sobu. -Violet? Jesi li spremna?
- Zamalo - rekla je Violet.
- Ti si sigurno George - rekla je Clancy Jane, ustajući s kauča.
- Da, gospođo. - Zakoračio je naprijed naherivši glavu. - A vi ste...
- Ja sam Clancy Jane, Violetina majka.
- Ah. - George je kimnuo, a onda odmahnuo glavom. - Mnogo ste mlađi nego što
sam očekivao.
- Što ti je to Violet rekla o meni? - Clancy Jane se nasmijala. - Da sam neka stara
baba?
- Ne, ne. - George je pocrvenio. - Samo sam vas tako zamišljao.
- Pa, bila sam vrlo mlada kad sam je rodila. - Clancy Jane je sjela na kauč i
podvila jednu nogu. Violet je poznavala taj položaj, znala je da se majka sprema
ispričati Georgeu sve o svojem životu, od trenutka kad je skočila u Bayou LaFourche.
Onda će ispričati kako je Violetin otac nastradao u Vijetnamu, kako je živjela kao hipi
u Kaliforniji i tako dalje, sve do udaje za Byrona i skorašnje selidbe. Violet ne bi
iznenadilo ni da njezina majka nešto spomene o djevičanstvu. Pogriješila je što joj je
to ispričala o Georgeu.
Violet je s naslona stolca podigla čipkasti šal - Bitsy ga je našla na rasprodaji. U
Memphisu je bilo prevruće da ga nosi pa joj očigledno neće trebati ni u New
Orleansu, ali bio je tako lijep da ga je željela ponijeti. Ogrnula ga je i okrenula se
majci. - Žao mi je što moram juriti, ali George i ja moramo krenuti.
- Da, doista moramo. Do viđenja, gospođo Jones - rekao je George dodirujući
Violetinu ruku. - Drago mi je što smo se upoznali.
- Zapravo, sad sam gospođa Falk, Clancy Jane Falk. Violet se preziva Jones i ja
sam se tako preživala, ali sam se preudala za liječnika. Mrzi moje mačke. A ja sam mu
rekla: »Mislila sam da voliš mice, Byrone.« Kat-kad mi se čini da bi radije živio u
stanu. Bez mačaka, dakako.
Violet je vidjela da je majka tek počela. - Doista moramo poći. - Gurnula je
Georgea prema vratima.
- Čekaj, pa jedva sam stigla progovoriti s... kako se ono zoveš?
- George. - Nervozno je pogledao Violet.
- Žao mi je, tako sam zaboravljiva. - Clancy Jane je potapšala kauč. - Dođi,
George. Pričaj mi malo o sebi. Što studiraš?
George je krenuo prema njoj, ali Violet ga je zgrabila za ruku i povukla natrag. -
Bit će profesor engleskog - rekla je.
- Sad sam asistent na Memphis Stateu - dodao je on.
- I Violet je vrlo bistra. Ali, to si sigurno već primijetio. Imala je tako visok

213
rezultat na prijamnom da su je morali primiti na medicinu. Ali, ako doista želiš
zaraditi, izaberi plastičnu kirurgiju. To mi Byron uvijek kaže. Premda ti Violet sigurno
više može reći o pojedinim specijalizacijama nego ja. Nije mi važno koliko Byron
zarađuje, ali voljela bih da ima više slobodnog vremena. Možda bismo mogli
putovati. Oduvijek sam voljela New Mexico.
Violet je bilo mučno. Znala je da je sljedeće poglavlje u majčinoj sagi ono o
razdoblju hipija.
- Samo vi djeco idite - rekla je Clancy Jane. - I ne brinite se zbog mene. Umorna
sam od puta. I malo potištena, ali ne suicidna. Daleko od toga. Premda me to
povremeno uhvati. To nam je u genima.
George se okrenuo prema Violet i podigao obrve kao da je pita: »Je li ona uvijek
takva?«
- Vidimo se, mama. - Violet ga je uhvatila za ruku i odvukla ga kroz vrata u
sparno poslijepodne. Čim su došli na pločnik, počeli su trčati prema automobilu.
Čipkasti šal vijorio je za njima.

CLANCY JANE

Clancy Jane je provela vikend u kćerinom stanu razmišljajući o ljubavi,

pokušavajući je shvatiti. Bila je udovica pet godina kad je srela Byrona. To se ne bi ni
dogodilo da se nije vratila u Crystal Falls na Bitsyno i Claudeovo vjenčanje i doznala
da majka ima leukemiju. Nije joj bilo do romantike. Byron je bio liječnik Miss Gussie
i bio je oženjen. Ali, jednog je dana došao obići svoju pacijenticu, a Clancy Jane ga je
pozvala u kuhinju na šalicu čaja. Zanimalo ga je sve o njezinom takozvanom ludom
životu u Kaliforniji i New Mexicu pa mu je ponešto ispričala.
Vidjela je da je opčinjen pa je nastavila pričati. Dok je Miss Gussie spavala
zahvaljujući tabletama morfija, oni su pili zeleni čaj u kuhinji, a koljena su im se
doticala ispod starog bijelog lakiranog stola. On se nagnuo naprijed, obuhvatio joj
lice rukama i poljubio je. Bio je to vrlo dobar poljubac. Ona ga je milovala po
leđima. I dalje se ljubeći, ustali su i oteturali do pulta. Ona je laktom udarila zdjelicu
s kolačićima. Zdjelica je bila oblika svinje - Miss Gussie je govorila da će ih to
možda spriječiti da ih previše jedu. Svinja se nije razbila, ali Byron ju je odvukao od
pulta i pritisnuo je uz hladnjak. Onda je otkopčao hlače i podigao je u naručje.
Seks je s Byronom bio metafizički - dva bića koja su u istom trenutku zauzimala
točno isti prostor. Još spojeni, plesali su po kuhinji i sudarali se s pultom. Clancy Jane
je glavom udarila u ormarić i sjećala se da je kriknula, ne od boli nego od užitka.

214
 Kad bih mogla poželjeti jednu želju, pomislila je dok je sjedila na kćerinoj
trošnoj sofi, bilo bi to da Violet nađe veliku ljubav - ljubav koja traje a da joj ne
naškodi i ne proguta je. Možda će to biti s tim uljudnim mladićem. Možda će vječno
trajati. Posegnula je za telefonom. Byron se javio nakon petog zvona.
- Dolazim kući - rekla je. - Ostavi svjetlo na trijemu.

SNIMLJENA PORUKA ZA ROSALYN CARTER,

15. srpnja 1977.

Draga Rosalyn,

Preselila sam se natrag u kuću u kojoj sam odrasla pa sam vam željela javiti
svoju novu adresu. Bilo mi je teško otići iz sinovljeve kuće, ali preselila sam se u
susjednu. Njegova žena prostakuša Earlene oduševljena je. Gurnula me je kroz
vrata. A sve sam vrijeme odlazila u kupovinu, kuhala joj i čistila. Htjela sam
povikati: »Nedostajat će ti sve ono što sam radila.« Ali, naučila sam šutjeti kad me
ljudi razočaraju. Moraš pustiti da djela govore. Srdite riječi nikamo ne vode.
Šutjeti ne znači biti slabić, nego biti pametan. Uzelo mi je četrdeset pet godina, od
kojih sam nekoliko provela u duševnoj bolnici, da shvatim moć šutnje. Uglavnom,
ubuduće mi možete pisati na adresu Avenija Dixie 214, Crystal Falls, Tennessee.
Znam zašto mi dosad niste pisali: jer je ona glupa Earlene bacala vaša pisma. Ali,
to je u redu. Sve se vraća, sve se plaća. A ja sam sve dosad mislila da vi i vaša
obitelj jednostavno ignorirate moja pisma - na kraju krajeva, i Samov sin je pisao
pisma. Ali, ja nisam takva. Ja sam pravo srdašce. Srdačno, Dorothy McDougal.

CLANCY JANE I BYRON

Nakon što su se Falkovi preselili u novu kuću, i dalje su se prepirali oko

uređenja. Byron je želio svoj naslonjač, a Clancy Jane prostirke od sisala i jastučiće s
resama. Kad je uredila svetilište Buddhi, Byronu su smetali mirisni prutići. Nije
mogao disati, nije mogao naći mjesto na kojem bi se opustio. Stalno je ponavljao da je
muškarac, a ne redovnik.
Clancy Jane nije slušala njegove prigovore. Sklonila se u kuhinju, gdje je pekla
kruh i pripravljala daiquirije. Prostorija je cijela bila iste bež nijanse - mramorni
pultovi, popločani pod, žaluzine. Hladnjak i štednjak uklapali su se u ormariće i

215
zidove, koji su bili oličeni bojom »Laneni rupčić«. Stari žetveni stol stajao je pred
prozorom, ali nije bilo mjesta za sjedenje - stolce je ostavila u Aveniji Dixie. To jest
bio problem, ali vjerovala je da će joj univerzum ponuditi neko rješenje.
Jedne su se večeri odlučili odvesti u Crystal Falls u kino, ali prije nego što su
izišli iz kuće, počeli su se svađati. Clancy Jane je silno željela pogledati »Tražeći
gospodina Goodbara«, ali Byronje rekao da nije raspoložen ni za što teško i htio je
gledati »Ratove zvijezda«. I tako su ostali kod kuće. Byron je otišao u dnevni boravak,
složio jastuke na pod i upalio televizor. Clancy Jane je ostala u kuhinji, pripravila vrč
daiquirija i slušala novi album Carly Simon. Odnijela je piće do žetvenog stola, a
onda joj je nešto sinulo. Otišla je po pilu i otpilila noge stola. Onda se odmaknula da
se divi svome djelu. Tad je shvatila da je pogriješila.
Kad je Byron to vidio, lice mu se izobličilo a žile iskočile na vratu. - Clancy
Jane, što si to učinila?!?
- Samo uređujem kuću - rekla je tiho.
- Ne, nego je uništavaš. Ne mogu ovako živjeti. Odlazim. - Byron je izišao iz
kuhinje i otrčao na kat. Mislila je da se duri dok nije sišao s dva kovčega i krenuo
kroz vrata. Potrčala je za njim, a za njom je trčalo desetak mačaka. Nadala se da se
Byron neće okomiti na njih i rugati joj se. Ali, nije imala srca otjerati mačke.
- Byrone, čekaj - viknula je. - Čekaj! Što sam ti učinila?
- Volio sam taj stol - viknuo je preko ramena. - Bila je to prva stvar koju smo
zajedno kupili. Kako si mu mogla odsjeći noge?
- Pa nisam odsjekla tvoje.
Opsovao je i prošao pokraj njezinog plavog karmann Ghije do svoga bijelog MG-
a. Dok je jurio niz prilaz, crvena mu svjetla ni jednom nisu namignula.
Clancy Jane je čekala da je nazove. Provodila je sate na stražnjem trijemu i zurila
u dugi, krivudavi prilaz, nadajući se da će ugledati njegov automobil. Kad bi joj se
mačke trljale o noge, ulila bi im vrhnje u zdjelice i na tanjuriće stavila smrdljive
konzerve mačje hrane.
Sad je imala samo još mačke - bile su mnogo zabavnije od njezinog ljudskog
djeteta, a i obraćale su više pozornosti na nju. Mace su se gurale da legnu na njezin
krevet, danju su se ganjale po kući, spavale na patuljastom stolu u blagovaonici i
ostavljale tragove šapa na automobilu. Birala im je čudna imena - mali polusijamac
zvao se Princ zavijanja, drugi se zvao Princ kakice jer je vječito sjedio u mačjem
zahodu. Smatrala je da je njezin stari mačak Pitty Pat veleposlanik koji zastupa ostale.
U nekom bivšem životu, Pitty Pat je zacijelo bio polubog. Svakog bi se jutra u zoru
mačke okupile u hodniku u prizemlju i onda bi poslale veleposlanika Pitty Pata gore u
Clancynu spavaću sobu, gdje bi mijaukao dok je ne bi probudio. Dok bi silazila, Pitty

216
Pat bi to dojavio ostalima. Poredali bi se pokraj kuhinjskih vrata podignutih repova,
čekajući da Clancy Jane otvori vrata. Kad bi Pitty sišao niza stube na travnjak, ostali
bi ga slijedili.
Dok je Clancy Jane to pričala - tijekom kasnonoćnog telefonskog poziva Violet -
znala je kako ludo zvuči i zabrinula se.
Mačke nemaju veleposlanike i ne manipuliraju tako ljudima. Možda reinkarnacija
uopće ne postoji. Što ako je ispraznila svoj život bez razloga? Sumnjala je da je
možda skliznula u neki blagi oblik ludila, možda krizu srednje dobi - pa nije li se to
ponavljalo u njezinoj obitelji?
Sad kad je Byron otišao, shvaćala je problem. Nije mrzio mačke nego je bio
ljubomoran na njih. Istina, davala im je prednost u svemu. I dok je u gostionici
zahtijevala da sve bude anti-septično, kod kuće bi pojela grožđe koje je palo na pod.
Ako bi jedna od mačaka dobila proljev i ako bi joj se dlake oko stražnjice zgrušale,
Clancy Jane bi je podigla na kuhinjski pult i pritiskala tople ručnike na tom dijelu.
Onda bi strpljivo prstima skinula zapetljani izmet i na kraju dio odsjekla škaricama za
nokte. - To je doista odvratno - rekao bi Byron. - Na tom pultu pripravljamo hranu. -
Ja pripravljam hranu, a ne ti - rekla mu je Clancy Jane, ne podižući pogled s mačjeg
čmara. - Osim toga, to nije nehigijenski. Redovito mačkama dajem sredstva protiv
glista.
Sad kad je ostala sama u kući, to joj se jest činilo gadljivim i bila bi to priznala
Byronu, ali on joj se nije javljao. Prošao je još jedan tjedan. Počela je slušati stare
albume. Znala je da je u nevolji kad je slušala »The Pusher« i brojala koliko su puta
Steppenwolf rekli »prokletstvo«. U kupaonici je našla Byronovu četkicu za zube i
polupraznu bocu losiona poslije brijanja. Spustila se na pod. Doista joj je nedostajao.
Gad ju je napustio i eto je sad, plače nad njegovom četkicom za zube.
Nije imala snage raditi u gostionici pa je sve prepustila Zachu. Jednog ju je jutra
nazvao da razgovaraju o jelovniku. Raspravljali su o tome koju juhu da posluže tog
dana. Kad je počela o Byronu, Zach ju je prekinuo i predložio joj da mu proda svoju
polovicu »Zelenog papagaja«. - Uzmi novac i vrati se u Taos -rekao je. - Nikad nisi
bila sretna u Crystal Fallsu.
- Je li to bilo tako očigledno? - upitala je.
- Da - odgovorio je, a nju je zaboljelo srce.
Zašto bi ostala? Da gleda kako se Zach i njegova lijepa harfistica još više
zaljubljuju? Da sluša ljude kako se rugaju njezinim mačkama?
- Ako želiš gostionicu - rekla je Zachu - tvoja je.

217
 BITSY

Kad mi je Zach rekao novost, odvezla sam se ravno do kuće tete Clancy u svojem
starom mustangu. Odvezla sam se do stražnje strane kuće i potrčala na trijem. Vrata su
bila otvorena pa sam ušla. Dok sam prolazila kroz gotovo prazne sobe, mogla sam
vidjeti svoj odraz na ulaštenim podovima.
Tetu sam našla u dnevnom boravku. Sjedila je u položaju lotosa pred praznim
kaminom. Blizu njezinih nogu gorio je mirišljavi prutić. Na sebi je imala bijeli
kimono, a kosa joj je padala niz jedno rame. Oči su joj bile sklopljene, a dlanovi
naslonjeni na bedra.
Bojala sam se išta reći da ne bih prekinula njezin čudni budistički ritual, premda
je, što se mene tiče, to mogao biti i vještičji ritual. Clancy Jane je otvorila oči. Lice
joj se doimalo manjim i usahlim. - Sjedni - rekla je.
Na što da sjednem, pitala sam se osvrćući se. Sunčane zrake probijale su se kroz
gole prozore na pod. Kleknula sam pokraj nje. - Upravo sam čula za tebe i Byrona. -
Mirisalo je na kredu i začine. To mi je škakljalo nos.
- Je li ti rekao on ili Violet?
- Ne, nego Zach.
- Žao mi je, dušo. Trebala sam ti sama reći. - Clancy Jane je podigla jednu ruku i
mahnula njom nad mirišljavim prutićem. Zglavak joj je izgledao tanak kao u djeteta.
- Ali, što se dogodilo? Zach ne zna.
- Idi vidi sama. - Clancy Jane je prstom pokazala francuska vrata. - U kuhinji je.
Kad sam prišla francuskim vratima, vidjela sam žetveni stol. Oko njega su bili
jastuci od damasta - tkanina je bila lijepa, baršunasta bež sa zlatnim resama. Sve
skupa je izgledalo kao nešto iz filma o Jamesu Bondu, »Samo se dvaput živi«.
- Kako vidiš, uvela sam neke promjene - doviknula je Clancy Jane. - Ali, nije
tako strašno, što misliš?
- Zašto ne bi došla sa mnom u grad na nekoliko dana?
- Ne mogu. Ne bih se dobro osjećala - rekla je. - Dorothy je kuću napunila
smećem. Meni je potreban prostor. - Pružila je jednu tanku ruku i pokazala golu sobu.
Kad su se Clancy Jane i Byron odselili, Dorothy se odmah uselila. Vratila je
magnetiće na hladnjak i njima pričvršćivala razglednice, pisma i Jenniferine
fotografije. Ja sam na policu složila mjedene kutije tete Clancy i rasporedila časopise
na stolić upravo onako kako sam naučila u školi za dizajn. - Znam da je kod nas zbrka
- rekla sam - ali, zar to ne bi mogla podnijeti na jednu noć?
- Ne. - Clancy Jane je spustila glavu i kosa joj je pala naprijed, skrivajući joj
lice. - Moram hraniti mačke.

218
 - Povest ćemo ih. Bit će kao nekada.
- To nije moguće.
- Sigurno postoji nešto što mogu učiniti. Jesi li jela? Hoćeš da odem po
namirnice? Reci.
- Možeš se prestati brinuti.
- Ali, zabrinuta sam.
- Ja sam dobro. Stvarno jesam. - Tankom mi je rukom prokuštrala kosu da me
podsjeti tko je tu odrasla osoba, a tko dijete.
- Ne trebaju mi namirnice. Potrebno mi je da se zbrojim. Kad sam otišla, odvezla
sam se ravno u Byronovu ordinaciju i zahtijevala da ga odmah vidim. Recepcionarka
se počela buniti, ali ja sam se progurala pokraj nje i otišla u hodnik. Tu je bilo svježe
i blago je mirisalo na sredstvo za čišćenje. Neka riđokosa sestra me nervozno
pogledala. Recepcionarka je dotrčala za mnom. - Gospođice? Bojim se da ćete
morati...
- Bit ću u njegovoj ordinaciji - rekla sam joj preko ramena.
- Recite Byronu da mu je došla nećakinja. Recepcionarka se povukla, a ja sam
ušla ravno u Byronovu ordinaciju. Uredila ju je njegova prva žena. Prostorija se
doimala muževno, puna knjiga i smeđe kože. Na stolu je bila upaljena svjetiljka. Na
policama su bile fotografije njegove tri kćeri, ali nisam vidjela ni jednu jedinu
fotografiju tete Clancy. Što li je učinio s njima?
Byron je uletio u ordinaciju sav rumen. - Nešto nije u redu? Što se dogodilo?
Odmah sam prešla u napad. - Kako si mogao samo tako ostaviti tetu Clancy? Što
ti je?
- Što je meni? - Byron je zaobišao stol i sjeo u svoj naslonjač. - Je li ti rekla za
stol?
- Vidjela sam ga. Ne izgleda tako strašno.
- Ne ako si patuljak.
- Byrone, stol se može nadomjestiti. Kupi drugi.
- Za to je malo prekasno.
- Zašto, zar se nećeš vratiti?
- Je li te ona zamolila da razgovaraš sa mnom? - Nagnuo se prema meni.
- Ne, ljutila bi se da zna da sam ovdje. Ali, vidjela sam je danas i grozno izgleda.
Blijeda i mršava. Mislim da danima nije ništa jela.
Hladno me gledao.
Onda sam shvatila. - Riječ je o onoj sestri u hodniku, jel'da?
- Ne, ne - rekao je odlučno. - Riječ je o osakaćenom stolu. Riječ je o tome da
nema stolaca, nemamo društveni život, ne jedemo crveno meso i imamo previše

219
mačaka.
- Ali, ona te voli, Byrone.
- Volim i ja nju.
- Pa onda je nazovi. Reci joj da ćeš doći kući. Upravo si priznao da je voliš...
- Ne mogu živjeti s njom.
- A riđokosa? Je li ona sljedeća?
- Već sam ti rekao zašto sam otišao. - Govorio je namjerno vrlo smireno, kao da
se obraća umišljenom bolesniku, nekome tko ne želi čuti istinu. - I to nema nikakve
veze s drugom ženom. Bio sam joj vjeran muž. Ali, lijepo je što joj ti želiš pomoći.
Odrastaš u dobru ženu, Bitsy.
- Što si učinio s fotografijama tete Clancy? - upitala sam.
- Zar ih nema? - Okrenuo se prema polici, nagnuo i gurkao knjige. - Ne, nigdje ih
nema. Ali, drago mi je da si primijetila. Nisam ni znao da su nestale.

VIOLET I CLANCY JANE

Oko podneva 16. kolovoza 1977. godine, Clancy Jane se ponovno pojavila u
Memphisu.
Violet je jedva dospjela otključati vrata kad je njezina majka uletjela u stan s
dvije vrećice namirnica. - Brzo me pusti unutra, dok se ne rastopim - rekla je Clancy
Jane. - Je li u Memphisu uvijek tako vruće? Ne čekajući odgovor, prošla je pokraj
Violet i ušla u kuhinju.
Iz jedne je vrećice počela vaditi mrkvu, krumpir, luk i konzervirane mahune. -
Pripravit ću ti odličnu juhu od leće - rekla je.
- Hoće li nam se George pridružiti?
- On mrzi leću. Ali, da, doći će poslije. - Nije htjela spomenuti da neka jela nisu
za ljeto.
- Nadam se da znaš što radiš - rekla je Clancy Jane, otvorila ladicu i izvadila
nožić za guljenje krumpira.
- Kako to misliš? - Violet je sjela na stolac i naslonila bradu na ruke, gledajući
kako njezina majka pere povrće.
- Zaljubljivanje može biti opasno. - Clancy Jane je počela guliti mrkvu.
Narančaste trake padale su u sudoper.
- Mama, reci mi, što te muči?
- Byron. - Uzela je krumpir i napala ga nožem. - Nedostaje mi.
- Žao mi je, mama. Ali, nisi ga htjela.

220
 - Jesam. Divila sam se njegovom obrazovanju. On je bio liječnik, a ja čak nisam
ni maturirala. A on je volio mene. To mi je bilo nevjerojatno.
- Zašto govoriš u prošlom vremenu?
- Jer to jest prošlost. I prestani se ponašati kao profesorica engleskog. Ponašaj se
kao kći.
Kad je juha počela vritia, Clancy Jane je obrisala ruke kuhinjskom krpom. - Ima
li u blizini trgovina alkoholom? Voljela bih malo vina uz juhu.
- Na semaforu skreni desno. Trgovina je tri ugla dalje.
- Ti nećeš sa mnom?
- Ne mogu. Moram učiti. - Violet je uzela udžbenik s police i sklupčala se na
kauču, pretvarajući se da uči. Ako je njezina majka odlučila pretvoriti ovaj stan u
vlastiti hotel slomljenih srdaca, dolaziti i odlaziti kad joj se prohtije, onda se
prevarila.
Nakon što je Clancy Jane izišla, Violet je pričekala pet minuta, bacila knjigu i
izišla. Majčin automobil nije bio na parkiralištu. U zraku se osjećao blagi miris
roštilja iz gostionice u blizini. Pomislila je da se iskrade i ode pojesti porciju hladne
svinjetine kad joj je prišla neka djevojčica gurajući bicikl.
- Hej - rekla je djevojčica - jesi li čula novost? Elvis je odapeo.
- Elvis Presley?
- Na svim je programima na televiziji - rekla je malena. -Kralj je umro. Moj tata
radi u Baptističkoj bolnici i kaže daje Elvis kakio i umro. Valjda se previše napinjao.
Djevojčica je stala na jednu pedalu i odgurnula se. Kosa joj je poskakivala.
Kad se Clancy Jane vratila, Violet je još uvijek sjedila na prednjem trijemu.
Gledala je kako majka izlazi iz karmann ghije i prelazi na pločnik, pritišćući papirnate
vreće uz prsa.
- Kupila sam burgundac - viknula je. - Ne znam koje je godište i nije me briga.
Bio je na sniženju, 25 posto. I kupila sam...
- Nisi čula vijesti? - Violet je ustala.
- Koje vijesti?
- Elvis je umro. Moramo upaliti radio. Daj mi svoje ključeve.
- Umro? O, ne! - Clancy Jane joj je pružila ključeve. Violet ih je zgrabila i otrčala
do automobila. Kad se radio upalio, okretala je gumb dok nije našla postaju WMSU.
Neki disk-džokej je govorio: »Istina je, dragi sugrađani. Elvis Aaron Presley umro
je sa samo četrdeset dvije godine.«
- Osjećam se kao da mi je umro dečko! - Clancy Jane je naglo sjela na rub
pločnika s papiratom vrećicom između koljena. Violet je pojačala zvuk pa je
parkiralište odjekivalo. Ljudi su izišli iz stanova i okupili se oko automobila.

221
 - Je li to ozbiljno? - upitao je neki muškarac smeđe kose i sitnih zelenih očiju.
- Je li potvrđeno? - upitala je djevojka kovrčave kose.
- Istina je, ljudi - rekla je Violet.
Clancy Jane se počela njihati. Violet je najprije pomislila da joj majka plače.
Nekoliko se ljudi odmaknulo i promrmljalo: - Što joj je?
- Elvis - rekao je netko. - Upravo je odapeo, čovječe. Clancy Jane je počela nešto
pjevati, glasno i snažno i tužno.
Zvučalo je tako lijepo da je Violet stišala radio.
- Je li to »Amazing Grace«? - upitao je dečko u podsječenim trapericama.
- Ne, nego »Can't Help Falling In Love« - rekao je onaj zelenooki čovjek.
Sve je više ljudi izlazilo iz stanova - privuklo ih je Clancyno pjevanje. Kad bi
završila jednu kiticu, nastavila bi sa sljedećom, a kad joj je ponestalo riječi, samo je
pjevušila. Oko nje se okupila svjetina. Violet je izišla iz automobila i krenula prema
majci. Clancy Jane je pjevala o budalama koje ulijeću u veze i ludim starim ljudima
koji se zaljubljuju htjeli to ili ne.
Onda su se svi pridružili pjesmi.
Iz kutka oka, Violet je vidjela kako Georgeov crveni automobil ulazi na
parkiralište. Izišao je i onda buljio u njih. Vodeći Beaua na uzici, probio se kroz
svjetinu. Ljudi su se odmicali da ga propuste. Irski seter ih je pogledao i zacvilio.
George je tako jako potezao uzicu da je Beau ustao na stražnje noge i ponovno
zacvilio. - Violet, jesi li čula vijest? - upitao je kad je došao do nje.
- Psst! - rekla je Violet i obuhvatila mu lice rukama. - Mama pjeva.

CLANCY JANE
15. rujna 1977.

Dragi Byrone,

Bili smo zajedno gotovo šest godina. Nadam se da ćeš se sjećati i dobrih
vremena, a ne samo loših. Ja sam voljna ponovno pokušati ako si i ti. Molim te,
nazovi me. Voli te, XX OO

Sad kad je prekinula šutnju, Clancy Jane je morala slijediti pravila ljubavi i
čekati njegovu reakciju. Mislila je da će je nazvati; barem se nadala da hoće, ili
pisati. Svaki je dan odlazila do poštanskog sandučića puteljkom koji je, prema pjesmi
Beatlesa, nazvala »The Long and Winding Road«. Napokon je jednog dana otvorila

222
sandučić i unutra je bilo pismo - natipka-no, bez žiga ili marke. Razderala je omotnicu
tako naglo da su posvuda letjeli komadići papira.

Draga Clancy Jane,

Dođi u restoran El Toro večeras u pola osam pa će se sve razjasniti. Byron

Dvaput je nazvala njegovu ordinaciju, ali joj je oba puta neki mladi ženski glas
objasnio da se dr. Falk ne može javiti na telefon. Clancy Jane je oba puta ostavila
poruku. Onda je nazvala Bitsy i rekla: - Upomoć, trebam se naći s Byronom u El Toru
na večeri. Što da odjenem?
- Malu crnu haljinu - rekla je Bitsy. - Imaš li je?
- Nemam.
- Ja ih imam nekoliko. Nosim broj 38, ali ti si smršavila, vjerojatno ti treba broj
36.
- Ako ti tako kažeš.
- Odmah ću doći.
- Ponesi cipele! - povikala je Clancy Jane.
- Ali, ja nosim broj 36 i pol, a ti 37 i pol.
- Namazat ću noge vazelinom.
Bitsy je izvadila kovčežić za šminku i stavila ga na pult. Kovčežić je bio vrlo
kvalitetan - dobila ga je od Macka, Dorothy i Earlene za Božić - Dorothy ga je osobno
napunila šminkom iz Wal-Marta i Rexalla.
Rekla je Clancy Jane neka sjedne, a onda se bacila na posao. Rumenilo, ruž, lak
za nokte, maškara, sivo sjenilo. Začešljala je Clancynu kosu u labavu punđu,
ostavljajući slobodne pramenove na nekoliko mjesta. Ponijela je crnu haljinu, bez
rukava, dubokog izreza koji je isticao Clancyne grudi. Bitsy je uzela nekoliko
komadića vate, namočila ih parfemom Shalimar i gurnula joj ih u grudnjak.
- Godinama nisam ovo nosila - bunila se Clancy Jane, potežući naramenice
grudnjaka.
- Tiho. - Bitsy je izvadila lak za kosu. - Zatvori oči. Kad se lak slegnuo, podigla
je zrcalo. - I, što kažeš?
- O moj Bože. - Clancy Jane je uzbuđeno disala. - Bitsy, ti si prava umjetnica.
Promašila si zanimanje. Bila bi fantastična kozmetičarka.
Bitsy je pritisnula obraz uz Clancyn i prošaptala: - Sretno!
U petnaest do sedam, Clancy Jane je ušla u restoran posrćući na Bitsynim
premalenim crnim cipelama s visokim potpeticama. Kosooka hostesa u haljini koja

223
kao da je bila namijenjena maturalnom plesu prišla joj je i pitala ima li rezervaciju. -
Da, na ime Falk, dvije osobe. - Clancy Jane je zagladila kosu.
Hostesa je začuđeno pogledala Clancy Jane, a onda je pogledala u knjigu
rezervacija. Kosa joj je bila kovrčava kao u pastirice. Nedostajao joj je samo prut.
- Nešto nije u redu? - upitala je Clancy Jane.
- Jeste li rekli Falk? - Djevojka je podigla pogled i namrštila se.
- Da. Moj muž samo što nije došao.
Djevojka je lupnula usnicu olovkom gledajući u knjigu, a onda je slegnula
ramenima. - Želite li sjesti?
Clancy Jane je kimnula. Oči joj se još nisu navikle na polumrak. Posrtala je za
hostesom koja ju je odvela do stola i pružila joj knjižicu od umjetne kože. Iz sjene se
pojavio tamnoputi konobar, sigurno stranac. Svečano je zapalio svijeću. Clancy Jane
je naručila čašu stolnog
burgundca. Byronu sigurno neće smetati ako počne bez njega.
Osvrnula se oko sebe. Pozornost joj je privukao muškarac za stolom pokraj
prozora, tamnokos, prosijedih zalistaka. Bio je okrenut na drugu stranu i ramena su mu
djelomice bila skrivena fikusom benjaminom. Ramena su joj izgledala nekako poznata
- široka i mišićava. I kosa, začešljana tako da pokrije ćelavi dio glave.
Bio je to Byron. Sjedio je za najboljim stolom. Njemu sučelice sjedila je
riđokosa žena. Svijeća joj je osvjetljavala lice. Naslonila se na laktove, smiješila i
kimala na nešto što je Byron govorio. Rukom je odmaknula dugu ravnu kosu.
Clancy Jane je uzela crvenu svijeću sa stola i ugasila je. Podigao se mali oblačić
dima. Par za susjednim stolom dobacio joj je prijekoran pogled. Nije obratila
pozornost. Gledala je Byrona i ženu s kojom je bio. Vilicom je zagrabio malo torte od
sira i gurnuo joj je u usta. Onda je ona njemu dala žličicu moussea. Tijekom cijelog
njihovog braka, Byron joj nikad nije stavljao hranu u usta. Hrana je među njima bila
izvor napetosti. Odvratila je pogled kad je konobar spustio čašu s vinom na stol. Vino
se opasno bućkalo. Konobar je držao tamne ruke nad njim kao da mu zapovijeda da se
smiri i ponaša pristojno. Dok se motao oko nje, Clancy je prepoznala riđokosu. Bila
je to sestra koja je radila u Byronovoj ordinaciji.
Clancy Jane je ispila vino. Byron se doimao zatelebano. Nije imala nikakvih
izgleda da ga vrati. Konobar se vratio i upitao je je li spremna naručiti.
- Ne, ali bih voljela votku s juiceom. - Clancy Jane je brzo obrisala oči. Tko god
je stavio ono pismo u njezin sandučić htio je izazvati nepopravljivu štetu.
Još je jedanput kriomice pogledala Byronov stol. Pružao je kreditnu karticu
konobaru. Frka, najgora frka na svijetu. Clancy Jane se malo opustila kad je konobar
donio njezino piće. Ispila ga je u četiri glasna gutljaja, a onda pružila čašu i glasno

224
uzdahnula. Konobar je malo razrogačio oči.
- Još jedno - rekla je, blago ošamućena. - Uostalom, donesite mi odmah dva.
- Želite li još nešto?
- Mogu li dobiti onog muškarca? - Sklopila je jedno oko i uprla prstom. - Onog
tamo.
Konobar ju je bespomoćno gledao.
- Zaboravite muškarca - rekla je Clancy Jane odmahujući rukom. - Samo mi
donesite piće.
Konobar je pobjegao, a Clancy Jane se ponovno okrenula Byronovom stolu.
Upravo su ustajali. Clancy Jane je osjetila kako je hvata bijes. Prestani, htjela je
povikati. Vrati se! Riđokosa je zaobišla umjetnu biljku i Byron joj je prstima dodirnuo
križa. Bila je to nevažna kretnja, ali je Clancy rekla sve što ju je zanimalo. Ako već
nisu spavali zajedno, uskoro hoće. Vrijeme je da Clancy Jane krene dalje.
Nije pričekala pića. Ostavila je nešto novca na stolu, ustala i krenula u privatni
bar, kroz tapecirana vrata. Čak su i zidovi u Clubu El Toro bili tapecirani, kao u
ludnici.
- Votku s juiceom - rekla je starom barmenu.
- Odmah, gospođo.
Postrance je pogledala muškarca glatkog lica koji je sjedio pokraj nje. Snuždeno
je gledao u čašu piva. Ravna smeđa kosa padala mu je na čelo. Iz džepa su mu virile
olovke za crtanje. Imao je naočale debelih stakala, s okvirima od kornjačevine. Kad je
primijetio da Clancy zuri u njega, uspravio se. - Hej, niste li vi Violetina majka?
Violete Jones?
- Jesam - rekla je. Barmen je pred nju stavio veliku čašu.
- Baš mi je drago što sam vas sreo - rekao je mladić. Zgrabio joj je ruku i
srdačno se rukovao.
- A vi ste...?
- Oh, oprostite. Daniel Walker, ali svi me zovu Danny. Dvije sam godine studirao
na Sveučilištu Tennessee. Violet i ja bismo zajedno diplomirali, ali ja sam morao
prekinuti studij. Hoćete igrati dame? - dodao je i nakesio se.
Danny je radio u tvornici Sunbeam otkako je prekinuo studij. Radio je u dnevnoj
smjeni, na održavanju strojeva. Kad bi mu završila smjena, odvezao bi se biciklom do
Clancyne kuće u prirodi - petnaestak kilometara strmim bregovima. Bilo joj je drago
što stanuje gdje stanuje, jer da je bila u gradu, ljudi bi mislili da su ona i Danny
ljubavnici, a to nipošto nisu bili. Među njima nije bilo ničega romantičnog. Istina,
mnogo su pili i on bi često prespavao na podu u dnevnom boravku, ali za nju je on bio
dijete.

225
 Činilo se da ga je tako doživljavala i njezina obitelj. - Nije li malo premlad? -
rekao je Mack kad je jedne večeri svratio na pivo. Danny je bio u vrtu i gledao
zvijezde kroz bivši Walterov teleskop. Šarena mačka skočila je Macku u krilo i
zamijaukala.
- Isto bi se moglo reći za Byronovu djevojku - rekla je Clancy Jane. - Vidjela sam
ih u El Toru prije nekoliko tjedana i nakon što mu je cura povečerala, morao ju je
tapšati po leđima da podrigne. - Onda je ispričala Macku o toj večeri, počevši sa
zagonetnim pismom i završavajući s Dannyjem.
- Trebala bi Byronu pokazati pismo - rekao je Mack.
- Bacila sam ga. Jesam li ti spomenula da su mi neki dan uručili papire za
razvod?
- Kurvin sin. - Mack se pljesnuo po bedru. - Na temelju čega?
- Nepomirljivog neslaganja. - Clancy Jane se nasmijala. - Nisu spomenuli
nepomirljive riđokose.
- No dobro, ali nemoj srljati u nešto s tim ludim dečkom. Znam da si povrijeđena,
ali polako. - Mack je suzio oči. - Misliš li da se Byron potajno viđao s njom dok ste
još bili zajedno?
- Ne. - Odmahnula je glavom. - Ah bih gotovo voljela da jest.
- Zašto?
- Jer me ostavio bez razloga.
Zahvalna na Dannvjevom društvu, prihvatila ga je kao što je prihvatila mačke
lutalice i hranila ga beskrajnim juhama od povrća. Bio je sitan i krhak, premda su mu
bedreni mišići bili pretjerano razvijeni od tolike vožnje biciklom. Živio je od qua-
aluda i kikirikija, koje je nosio u džepovima hlača. Gledao je sve epizode
»Zvjezdanih staza« i veoma su ga zanimali filmovi poput »Zabranjenog planeta« i
»Bliskih susreta treće vrste«. Osim toga, patio je od alergije i kihao svaki put kad bi
Clancyn najveći mačak, Mephistopheles, skočio na njegova prsa i počeo ga masirati.
Jedne večeri kad su pušili džoint, stavio je ruku na Clancyno rame i rekao joj da
je u opasnosti. Mislila je da on možda misli na to što je neudana, živi sama na selu, ali
pokazalo se da je mislio na nešto posve drugo.
- Izvanzemaljci su među nama - rekao je. Zjenice su mu se raširile iza debelih
stakala.
- Da? - Clancy Jane je udisala dim. Zadržala ga je duboko u prsima. Mislila je da
on govori o vijetnamskim izbjeglicama.
- Vellagranci nas stalno promatraju - rekao je.
- Tko? - upitala je Clancy Jane iskašljavajući dim.
- Vellagranci - odgovorio je, kriomice pogledavši preko ramena.

226
 - Molim? - Clancy Jane je zurila u džoint pitajući se misli li on na njezin način
prehrane. Veganci i Vellagranci - zvučalo je slično. Ili je možda ta marihuana
onečišćena. Katkad može izazvati paranoju.
- Dolaze s planeta Vellagre - objasnio je. - To je negdje na rubu Mliječnog puta.
Htio sam vam reći, ali sam se najprije morao uvjeriti da vi niste jedna od njih.
Kako bi je zaštitio od vellagranskih zraka, koje su navodno bile jednako moćne
kao magnetske zrake u »Zvjezdanim stazama«, Danny je oblijepio tavanske prozore u
Clancynoj kući trostrukim slojem plastične folije, objašnjavajući da će to blokirati
zrake. Prozori su izvana izgledali kao jelo zapakirano za crkvu. Zatim je zaštitio
prozore na drugom katu i spremao se u prizemlje kad ga je Clancy Jane zaustavila.
- To je dovoljno - rekla je. - Trebaju mi sunce i svjež zrak.
- Volite živjeti opasno - rekao je i povukao se u potkrovlje, kamo je stavio
Walterov teleskop ispod rupice u foliji. Pretvorio je potkrovlje u stožer. Nacrtao je
grubi dijagram zvijezdama posutog Mliječnog puta i drugih zviježđa te crnom
indijskom tintom ispisao njihova imena. Svake je večeri stajao vani u dvorištu i
gledao u nebo, misleći da je svaki zrakoplov ili meteorološki balon svemirski brod.
Clancy Jane nije znala što mu je. Loša prehrana, ali sumnjala je i na shizofreničnu
paranoju. Iskopala je Byronov »Merckov priručnik«. Danny je imao sve simptome
shizofrenije osim glasovnih halucinacija. Ali, bila je osamljena, a njegovo je ludilo
bilo više zabavno nego zastrašujuće. Njihova čudna zajednica možda bi dugo
potrajala da jedne večeri ona nije predložila da sjednu u jacuzzi. - Dođi - rekla je i
izvadila dva ručnika. - To će te opustiti.
- Bit ćemo posve izloženi Vellagrancima!
- Ja nisam osobito sretna žena, Danny. Ako žele moje tijelo i život u njemu, neka
im. -
Izišla je na stražnja vrata, na terasu, i pustila da se zalupe za njom. Kad je došla
do jacuzzija, koji je bio ugrađen u pod, počela se svlačiti. Noćni je zrak bio svilenkast
i ugodan dok se spuštala u vodu. Mjesec se kretao između oblaka. Sklopila je oči i
pokušavala ne misliti na onih nekoliko puta kad su ona i Byron uživali u tom jacuzziju.
Uhvatila se za rub i njezino je tijelo plutalo na površini.
Dannyje izišao na terasu s bocom tekile. Sumnjičavo je pogledao u mjesec pa u
nju.
- Još sam tu - rekla je. - Vellagranci valjda imaju posla drugdje.
- Ne znate kakvom se riziku izlažete - rekao je promuklim glasom. Prinio je bocu
ustima. Tekila mu je curila niz bradu.
Podigla je desnu ruku. - Dodaj mi bocu, kompa.
Čučnuo je uz rub kade. Dok joj je davao bocu, dotaknuli su im se prsti. Njezine su

227
dojke
plutale tik ispod površine vode. Nakon nekoliko trenutaka vratila mu je bocu i
pritom pokazala golo meso. - Čudno, ali nikad nisam čula da su nekoga uzeli iz vode.
Obično uzimaju ljude iz šume.
- To je točno! - Otpio je još gutljaj i krenuo prema kadi. - Ulazim.
- U odjeći?
- Ah, da. - Postavio je bocu na rub kade, izuo se i svukao majicu. Zatim joj je
okrenuo leđa i svukao traperice i gaće. Clancy Jane je jedva dospjela vidjeti bijelu
stražnjicu kad se okrenuo, rukama pokrivajući prepone. Između prstiju su mu virile
kovrčave smeđe dlačice. Onda je skliznuo u vodu.
Zaplivala je prema njemu. Noge su joj se klizale po dnu kade. Onda je primijetila
kako zuri u nju. Što ako misli da se udružila s Vellagrancima? Možda joj gurne glavu
pod vodu i zadrži je tako dok se ne prestane praćakati. Bacio se naprijed tako naglo
da je voda pljuskala oko kade i spustio se pred njom na koljena. Obujmio ju je oko
struka.
- Hej - rekla je.
Privukao ju je i ušutkao poljupcem. Pokušala ga je odgurnuti, ali on ju je uhvatio
za ruku i gurnuo je sebi među noge. Opipala je nešto debljine mrkve. Pomislila je da
on možda jest Vellagranac. Otela mu se i pokušala izići iz kade. Uhvatio ju je za
nadlakticu. - Hej, pa nemojte sad bježati - rekao je i obrušio se na nju, pritišćući je o
stube.
- Ne bježim nego...
Ustima joj je poklopio usta i nos, kao da joj daje umjetno disanje. Osjetila je
kako je dodiruje između nogu i gura prst u nju. Uhvatila se za rub kade, očajnički se
boreći da ostane iznad površine. Puhnuo joj je zrak u usta i to ju je opet podsjetilo na
umjetno disanje. Dvadeset jedan, dvadeset dva, dvadeset tri. Njegov je prst još bio u
njoj. Onda je osjetila njegove ruke - obje ruke - oko struka. Pa ako ono dolje nije
njegov prst, što je onda? Počela se boriti za zrak, a mladić je, valjda misleći da je to
znak strasti, počeo dahtati. Stenjao je i upirao se u nju.
- Uh, to je baš bilo dobro - rekao je teško dišući. Odmaknuo se, a mrkvica mu je
plutala među nogama.
O moj Bože, pomislila je. Tako izgleda vellagranski penis.
- Je li i vama bilo dobro, gospođo Falk? - Pogledao je zvijezde. - Samo se nadam
da nas Vellagranci nisu vidjeli.
Na spomen izvanzemaljaca, Clancy se malo rastrijeznila. Odmaknula se na
suprotni kraj kade, nezgrapno izišla i uzela bocu tekile.
- Pa ne idite još - povikao je. - Tek sam se počeo zagrijavati.

228
 Te se noći oposum zavukao u električni transformator pa je cijela županija
završila u mraku. Danny je još bio vani. Dozivao je Clancy Jane. Još ošamućena od
tekile, vratila se na terasu. Danny ju je gledao razrogačenih očiju.
- To je spletka izvanzemaljaca - rekao je. - Žele nam odvući pozornost. - Upro je
prstom u nebo. - Kako bi nas mogli oteti. Kad nema svjetla, mogu činiti što god hoće.
- Ja ništa ne vidim. - Clancy Jane je pogledala u nebo i vidjela mjesec iznad
stabala. Zrak je mirisao na borovinu.
- Slušajte - prošaptao je.
Upravo mu je htjela reći da otiđe, da joj je dosta, kad je čula tiho rumorenje.
Isprva je pomislila da to možda doista jest svemirski brod, ali onda su se na nebu
pojavili helikopteri Nacionalne garde. Redovito su prelijetali njezino imanje i uvijek
ih je psovala što je bude.
- Čovječe, pa to je jebena invazija - rekao je Danny.
- Ne, nije - odgovorila je. Helikopteri su bili tako glasni da su se stakla na kući
tresla. Danny je počeo skakati gore-dolje, a sićušni penis mu se njihao. - Vide nas!
- To nisu izvanzemaljci, to je samo Nacionalna garda - rekla je.
- Ne, to su crni helikopteri - povikao je.
- Polako - rekla je. - Ti helikopteri tuda prelijeću jedanput mjesečno. To je
prokleta Garda!
- Nije, to su oni. - Otišao je do ruba terase. - A i vrijeme je da se suočim s njima.
Zato se ne brinite. Ja ću vas zaštititi, gospođo Falk. Zavarat ću ih tako da će oteti
mene, a ne vas. - Još je u daljini čula helikoptere. Danny je požurio niza stube i otrčao
preko livade. Clancy Jane je otvorila vrata da uđe u kuću, a onda se osvrnula. Danny
je stajao uspravno kao da se sprema skočiti u nebo. - Tu sam! - vikao je. - Ja sam onaj
kojeg tražite!

SNIMLJENA PORUKA ZA ROSALYN CARTER,

28. prosinca 1911.

Draga Rosalyn,

Želim vam se zahvaliti na božičnoj fotografiji vas,Jimmyja i djece. Divim vam

se kako dospijete slati čestitke i kupovati darove. Silno me zanima što ste kupili
svekrvi. Uh, ta mi žena izgleda prilično teška. Earlene misli da sam ja teška. Nije
joj se svidio moj božični dar. Darovala sam joj primjerak Jamaica Inna koji sam
našla na rasprodaji. Slagala je i rekla da je to već pročitala, ali kad sam je
pritisnula, priznala je da je samo gledala film. Moj sin je samo sjedio i nije ništa

229
rekao. Ali, ako Earlene laže meni, sigurno laže i njemu. Kćeri sam darovala lijepu
crnu torbicu koju sam našla na rasprodaji Episkopalne crkve. Zagrlila me i
poljubila. Sad se doista dobro slažemo. Kad je Bitsy bila mala, nisam ni sanjala da
će postati dobra kći, ali doista je draga i ljubazna. Nismo mogli provesti Božić s
njezinom kćeri Jennifer jer su je druga baka i djed odveli u Hilton Head. Neće se
vratiti do siječnja. Ali, ostavit ćemo bor i sve darove - dobila ih je deset - dok se ne
vrati. Još jednom hvala na čestitki. Uvijek ću je čuvati. Srdačno, Dorothy.

RAZGLEDNICE OD BITSY,
3. svibnja 1978., Hotel Princess, Montego Bay, Jamajka

Draga Dorothy,

Hvala ti još jedanput na ovom prekrasnom daru za diplomu. Na Jamajki je tako

lijepo. Kad se vratim kući, bit ću odmorena i preplanula i spremna za potragu za
poslom. Kupila sam Jennifer bisernu narukvicu i narukvicu od školjaka. A najradije
bih joj darovala mjesec i zvijezde. Tvoja kći Bitsy.

P. S. Poslala sam i Jennifer razglednicu. Nadam se da će joj je dati.

4. svibnja 1918. Hotel Princess, Montego Bay, Jamajka

Draga Jennifer,

Tek sam stigla, a već mi silno nedostaješ. Ovdje bi ti se sve jako svidjelo osim
hrane. Poslužuju mnogo jarećeg mesa, koje ima grozan okus. Kupila sam ti nekoliko
zgodnih darova. Voli te mama.

5. svibnja 1918. Hotel Princess, Monego Bay, Jamajka

Draga Violet,

Danas sam se šetala otokom i neki mi je mještanin pokušao prodati cigaru

marihuane. Rekla sam mu da se makne, da sam ja misionarka. On mi je rekao da bih

230
trebala iskušati i neki drugi položaj. Ha ha. Isprva me bilo strah, ali onda mi je
sinulo - još nikad nigdje nisam bila sama! Nikad u životu. To je
žalosno. Sad je vrijeme da uživam. Otišla sam u Ocho Rios sa skupinom turista
i popela se na vrh vodopada. Svi smo se držali za ruke. Ima nekoliko privlačnih
muškaraca koji ovdje ljetuju, ali ja se bojim razgovarati s njima. Na povratku u
Montego Bay, vidjela sam divlje ananase uz cestu. Zasad sam rezervirala izlet
jeepom u Cockpit Country i vožnju balonom. Ali, danas se opuštam pokraj bazena.
Moram preplanuti prije nego što se vratim kući. Voli te Bitsy.

231
 GLAVA 5

BITSY I LOUIE

Pčela je pala s neba blago zujeći i završila na čaši martinija koja je koso stajala u
pijesku. Pala je na rub čaše i mahala krilima, a onda je polako počela hodati rubom.
Namjestila sam sunčane naočale i gledala je, pitajući se kako pčelu može privući
gorak ostatak martinija, osobito kad na otoku ima toliko slatkog cvijeća.
Jučer kad smo se vraćali iz Ocho Riosa, vozač je zaustavio autobus i pokazao
nam ananas. Jedan od turista, muškarac kovrčave crne kose i duboko usađenih očiju,
nasmiješio mi se. Na sebi je imao crvenu košulju Izod, bijele kratke hlače i japanke,
ali glas mu je bio kultiviran, zvučao je kao netko tko ima veliku kuću, djecu i lijepu
ženu, pa mu nisam uzvratila. Poslije sam ga ponovno vidjela kod hotelskog bazena.
Dok smo plivali u dubokom dijelu, malo smo razgovarali. Zove se Louie
DeChavannes i kardiološki je kirurg iz New Orleansa.
- Nedavno sam se razveo - po drugi put - rekao mi je. - Zvuči li to opasno?
Zvučalo je. Dobacila sam mu zagonetan osmijeh (barem sam se nadala da je bio
zagonetan) i otplivala do ljestvi, izišla iz bazena i popela se na odskočnu dasku. Dolje
u modroj vodi, liječnik je plivao savršenim američkim kraulom. Čekala sam da dođe
do plitkog dijela, a onda sam skočila. Kad sam izronila, doplivao je do mene. -
Izgledate kao Afrodita - rekao je. - Biste li večerali sa mnom?
Na kraju smo preskočili večeru. Zapravo, uopće nismo izišli iz moje sobe. Na
brzinu smo se svukli i pritom srušili moj parfem. Sljedećeg jutra smo naručili poslugu
u sobu. Kroasani, papaje, džem i med. Gusta jamajkanska kava. Kako bismo izbjegli
jak miris Shalimara, jeli smo na privatnom balkonu koji gleda na Montego Bay i malu
pješčanu plažu na kojoj je bio čuvar u odori s njemačkim ovčarom i dvocijevkom.
- Ti si Vaga, a ja Škorpion - rekao je. - I diplomirala si na Harvardu.
- Na Školi dizajna Ha'vard - promrmljala sam i zagrizla kroasan. Pekla me
savjest što bi mogao pogrešno shvatiti. Još me više pekla savjest što jedem slatkiše
kad mještani izgledaju neuhranjeni. Posvuda su bili prosjaci, trčali su za turističkim
autobusima i dizali kolu i cigarete prema prozorima. Čini se da Louieja to nije
opterećivalo. Progutao je svoj kroasan i oblizao prste.
Kad smo završili doručak, odnio me u krevet i poljubio između grudi, a onda
prešao na trbuh. - Shalimar ćemo baciti, mila - rekao je.
- Shalimar? - upitala sam snovitim glasom. - Zašto?
- Nije te dostojan. - Sad mi je ljubio rame, sve više i više dok nije došao do

232
vrata. - Za tebe je Bandit. Kažu da je njega voljela Greta Garbo. Ona je bila božica, a
to si i ti. Vražja božica.

6. svibnja 1978., Hotel Princess Montego Bay, Jamajka

Draga Violet,

Prije dva dana upoznala sam Louieja DeChavannesa. Nemam pojma kako se to
izgovara - ne pitaj. Bio je oženjen najmanje dvaput, ali sad je razveden. Radi kao
kardiološki kirurg u Bolnici Oschner u New Orleansu. Prvi me put primijetio u
turističkom autobusu, ali bolje smo se upoznali u hotelskom bazenu. Više poslije.
Tvoja sestrična Bitsy.

Svratili smo na recepciju i rezervirali dnevni izlet na Negril Beach, navodno

središte hedonizma, samo sat i pol od hotela. Kad je došao autobus, sjeli smo straga.
Ulazili su ostali putnici: plavokosi par u uniseks plavim kockastim kratkim hlačama
koji je govorio s britanskim naglaskom, mladenci iz Missourija, koji su sjeli ispred
nas i filmski se ljubili, dvije razgovorljive žene sa slamnatim šeširima i ogrlicama s
keramičkim privjescima u obliku voća. Svima su nudile pepermint. Bila je tu i krupna
djevojka obrijane glave i lijepih plavih očiju koja je stalno nešto zapitkivala vozača.
On je u odgovor pojačao radio. Nilsson je pjevao »Coconut«.
Negril je mjesto u kojem se nitko ne presvlači za večeru, iako su u boljim
restoranima i barovima postavljeni znakovi: ZABRANJENA GANJA - ZABRANJEN
KOKAIN. Otišli smo u najomiljeniji bar, Rick's, gdje se mještani i turisti okupljaju da
gledaju zalazak sunca. Ja sam preko crnog bikinija nosila prozirnu bijelu mrežastu
haljinu, ali me nitko nije ni pogledao. Bilo je takvo olakšanje biti negdje gdje se
uklapam, gdje nitko ne upire u mene prstom i došaptava se.
Konobarica nas je smjestila na terasu. Ja sam naručila salatu od jastoga i
chardonnay, a Louie jastogov rep i pjenušac. Nisam bila sigurna što on to slavi - kraj
godišnjeg odmora ili kraj naše afere. Za nekoliko dana otići ćemo s otoka. On će se
vratiti u New Orleans, a ja u Crystal Falls. Ali, nisam bila tužna. Ponešto sam naučila
na ovom putovanju - da mogu putovati sama i imati ljubavnika a da me to ne sludi.
Preko njegovog ramena vidjela sam kako se sunce spušta uznemirujućom brzinom.
Kada je nestalo, a more poprimilo ružičastu boju, gosti su ustali i pljeskali.
Louie je gledao stijene nad zaljevom osvijetljene narančastom svjetlošću. Još je
bilo dovoljno svijetlo da se vide plivači koji su se kretali poput mrava na pješčanom

233
dnu uvale.
- Idem - rekao je Louie i svukao košulju. Onda je posegnuo u džep kupaćih gaća i
izvadio novčarku i ključ sobe. Sve je spustio na stol.
- Kamo?
- Idem skočiti. Hoćeš i ti? Stavi stvari u torbu.
- Ali, ako idem i ja, tko će nam čuvati torbu? - Pogledala sam ga.
- Onda ćeš morati ostati, ljepotice.
- Ljepotice?
- To je od milja. Bi li ti smetalo da odem sam?
Da, smetalo bi mi, htjela sam reći. Jako. Lijepo sjedni i popij piće. Ali, Louie je
već izuo sandale i krenuo crvenom pješčanom stazom prema stijeni. - Pazi da ne
udariš glavom o dno - povikala sam. - Kladim se da u Negrilu nema ni jednog
neurokirurga.
Netko je s druge strane terase doviknuo: - I nema!
Muškarac dva stola dalje nakesio mi se. - Izvest će Zeldu - doviknuo je
jenkijevskim naglaskom. Bio je proćelav i trbušast. Zbunjeno sam ga pogledala.
- Kao Zelda Fitzgerald - rekao je. - Luda žena F. Scotta? Jedne je noći na Rivijeri
skočila u ocean s visine od deset metara kad je bila oseka. Poslije je skočila u fontanu
ispred Hotela Plaza, ali to vjerojatno nije bilo baš tako uzbudljivo.
Za susjednim stolom Engleskinja je rekla: - Vaš muž, čini se, voli rizike.
- To mi nije muž - odgovorila sam.
- Šteta - rekao je onaj koji je pričao o Zeldi. - Skakači čine život uzbudljivim.
Gledala sam kako se Louie penje na vrh. Prije njega je skočio neki plavokosi
muškarac. Stisnuo se u fetalni položaj neposredno prije nego što je pao u vodu. Kad je
izronio, ispustio je ratni poklič i onda otplivao do metalnih ljestvi. Visoko iznad
lagune, na rubu, Louie kao da je proučavao modru vodu. Odozdo je neka roniteljica -
žena duge riđe kose - ispljunula regulator.
- Hajde, ljepotane - povikala je druga, dugonoga plavuša kojoj grudi samo što
nisu probile ronilačko odijelo.
Ustala sam i otišla do ograde. Mislila sam da će Louie podići palčeve ili barem
mahnuti, ali on je samo gledao more. Zamahnuo je rukama iznad glave i udahnuo.
Onda je savio koljena i skočio uvis. Poletio je ravno dolje i glatko zaronio.
Kad nije odmah isplivao, stisnula sam ogradu i pogledala preko ruba. Plivao je
pod vodom, ali nije bio sam. Okružile su ga one žene u ronilačkim odijelima. Prošle
su dvije minute pa pet. Shvatila sam da neće isplivati, da se ondje zabavlja i uzima
zrak iz njihovih tankova. Iza mene je prasnuo čep pjenušca. Okrenula sam se, a
konobarica mi je pružila bocu iz koje je tekla pjena. Čula sam zvuk mjehurića. Mislila

234
sam da će mi srce puknuti.
- Nazdravlje - rekla je konobarica.

10. svibnja 1978., Montego Bay, Jamajka

Draga Dorothy STOP

Pokušala sam nazvati, ali nitko nikad nije kod kuće STOP
Odlučila sam ostati još tjedan dana STOP
Odlično se provodim STOP
Ne brini se STOP
Voli te Bitsy STOP

20. svibnja 1978., MGM Grand Hotel Las Vegas, Nevada

Draga Violet,

Louie i ja smo se jutros vjenčali i sad sam službeno gđa DeChavannes. Nije li
to sjajno? Još nisam upoznala njegovu majku i užasno se bojim. Ona ima dvije
velike kuće, ljetnikovac u Pass Christianu u Mississippiju i kuću u Alabami. Znam
da vjerojatno misliš da sam se udala odveć naglo i to je na neki način točno, ali
nikad nisam upoznala nikoga kao što je Louie. Svjetski je putnik i mnogo zna o vinu
i glazbi, ali nije snob. Kupit ćemo kuću u New Orleansu i imati mnogo djece.
Nadam se da ću ovaj put sve učiniti kako treba. Nadam se da će Claude dopustiti
Jennifer da nas posjeti. Kupila sam joj preslatku torbicu, koju joj šaljem preko
Dorothy. Tako sam sretna! Louie me vodi na pravi medeni mjesec - u Pariz. Nije li
to silno romantično? Sad znam kako se Grace Kelly osjećala kad je srela princa
Rainiera. Premda joj ja nisam nimalo nalik - čak nemam ni putovnicu. Ali, dobit ću
je. Voli te Bitsy DeChavannes.

P. S. Oprosti što ti ovo javljam pismom. Pokušala sam nazvati i svoju i tvoju
mamu ne znam koliko puta, ali nitko se ne javlja. Vjerojatno su strašno zabrinute.
Znam da mrziš telefonirati, ali bi li ih mogla zvrcnuti?

P. S. S. Upravo sam se sjetila da su se teta Clancy i Byron također vjenčali u

235
Las Vegasu pa te to možda postati obiteljska tradicija.

P. S. S. S. Molim te, reci svojoj mami da mi pošalje moju kutiju za pisma od

ružina drva. Znat će gdje je. Adresu ću poslati poslije.

25. svibnja 1978.

Draga Jennifer,

Nadam se da ti se sviđa torbica. Kupila sam je u zgodnom butiku tu u Las

Vegasu. Narukvice su s Jamajke. Udala sam se za krasnog čovjeka. Zove se dr.
Louie DeChavannes i jedva čeka da te upozna. Selim se u Neiv Orleans, ali ne brini
se, sve ću poslije objasniti telefonom. Nadam se da ćešme moći posjećivati. Jako te
volim i svake se večeri molim za tebe. Voli te mama.

DR. I GĐA DECHAVANNES

Bili smo pozvani u kuću Louijeve majke u Mobile Bayu. Nekoliko kilometara
poslije Hotela Grand, skrenuo je s ceste i zaustavio automobil ispred veličanstvene
željezne kapije u visokom štukanom zidu. Na nekim su se mjestima vidjele stare
opeke. Crno kovano željezo bilo je ukrašeno nečim što je izgledalo kao magarac, a
ispod njega je nešto pisalo. Kao da je to bio grb, ali nisam bila sigurna. Louie je
spustio prozor i utipkao nekoliko brojki na metalnoj kutiji. Automobil je zapahnuo
miris borovih iglica i mora. Bojala sam se susreta sa svojom novom svekrvom,
Honorom DeChavannes. Ako je imalo slična tom kićenom ulazu, onda sam u nevolji.
- Ne vidim što piše - rekla sam škiljeći u kapiju, koja se počela otvarati. Činilo
mi se da »ane« možda znači »magarac«, ali nisam bila sigurna. Od incidenta s
Walterovom obitelji, zapustila sam francuski.
- Duga je to priča. - Louie je uzdahnuo i upalio motor. Asfaltiran put krivudao je
među stablima. - Najprije moraš shvatiti da majka nije pretenciozna. Ali, udala se u
obitelj koja je to bila. Da si samo vidjela staru kapiju. Bila je ukrašena pozlaćenim
fleur-de-lisotn i našim prezimenom.
Dok je vozio, Louie je objasnio da je njegova baka, stara gospođa DeChavannes,
kuću nazvala Chateaux DeChavannes. Nakon što je umrla, kuća je prešla u Honorine
ruke. - Moja majka nikad nije prihvatila pretencioznost moga oca i njegove obitelji. I

236
tako, kad je došlo vrijeme da se kapija zamijeni, smislila je nešto novo - objasnio je
Louie. - Uzela je riječ »chauve«, što znači »ćelav«. »Ane« znači »magarac«, ali kao i
u engleskom, znači i »glupan«. Jedan od njezinih prijatelja umjetnika nacrtao je
simbol - ćelavog priglupog magarca, koji će se koristiti kao engleski lav i jednorog.
To je na kapiji.
- Što to znači?
- Majka je zaključila da su očevi preci bili francuski seljaci koji nisu imali ništa
osim ćelave mazge, a ono »de« su dodali kako bi zvučali otmjenije.
Kimnula sam pokušavajući se držati nonšalantno, ali srce mi je jako tuklo.
Louiejeva majka mi je zvučala hirovito i briljantno, ali što ako bude poput Claudeove
majke? Pogledala sam kroz prozor i vidjela pet paunova kako se šeću pod hrastovima.
- Nismo više daleko - rekao je Louie. Prošli smo još jedan zavoj, a onda sam
ugledala kuću. Bila je to trokatnica, štukanog pročelja, s ružama koje su rasle uz
zidove. Louie je parkirao mercedes na kružnom prilazu, u sjeni hrasta.
- Dušo - rekao je i potapšao me po ruci. - Moram ti malo pričati o mami. Ona
skuplja ljude. Svakakve ljude. Nekima ne ide dobro, neki su vrlo daroviti. Glazbenici,
slikari, bivše filmske zvijezde, bivši narkomani. Svi završe kod moje majke.
- Zvuči velikodušno.
- Da, to i jest - rekao je Louie. - Ali, pretjeruje. I izravna je. Odmah ćeš znati
sviđaš li joj se ili ne.
Dok smo prilazili kući, poravnala sam svoju ružičastu suknju s cvjetnim uzorkom.
Odjednom mi se činila prekratka i napadna. Prošli smo pokraj sjenice i fontane. -
Vidiš onaj kip? - rekao je Louie. - To je Kirka, ulijeva otrov u vodu.
- Kirka?
- Čarobnica iz »Odiseje« koja je voljela muškarce pretvarati u životinje -
objasnio je. Povukao me je na krivudav puteljak. Prošli smo pokraj mramorne
šahovske ploče, tako velike da su figure morale biti ljudske veličine. Stisnula sam ga
za ruku. Bio je osam godina stariji, ali tisuću godina mudriji. Nadala sam se da će me
i dalje pratiti sreća, da će me zauvijek voljeti.
Puteljak nas je doveo do niza zaobljenih stuba koje su vodile do druge kapije od
kovanog željeza, također ukrašene magarcima. Iz grmlja se oglasio paun.
- To su Honorini psi-čuvari - nasmijao se Louie. Gurnuo je kapiju koljenom.
Takvo dvorište još nikad nisam vidjela osim u časopisima. Podigla sam pogled.
Krošnje su zaklonile nebo, a stabla su bila obrasla mahovinom. - Je li to prednja
strana kuće? - upitala sam.
- Da, ali mi idemo straga.
Gurnula sam točkastu torbicu pod ruku nadajući se da se neće vidjeti. Ako je

237
Louie doista odrastao u tom dvorcu, zacijelo je silno razmažen. Doista mi nije trebao
još jedan Wentworth.
- Moram mami odati priznanje - rekao je Louie. - Učinila je sve što je mogla da
staru vilu pretvori u seosku kuću. Jedne je godine dodala prugaste tende, druge
zagrađeni trijem. Da se toliko ne voli sunčati, sigurno bi napunila bazen zemljom i
zasadila još jedan vrt.
Ispred nas je bila golema popločana terasa i na njoj bazen u obliku slova L. Tu i
tamo bile su raspoređene grčke urne, svaka puna svijetlo-ružičastog cvijeća. Željezni
vrtni namještaj izgledao je veličanstveno - bio je zelen s mjedenim nogama s
pandžama na dnu. Na drugoj strani, među stablima, stajala je kućica za presvlačenje.
Vrata su bila otvorena. Košare crvenih i purpurnih fuksija njihale su se na vjetru koji
je donosio miris mora i bilja. Kroz mahovinu sam vidjela mol koji se pružao u
valovite vode zaljeva.
- Dome, slatki dome - rekao je Louie ironičnim tonom. Mahnuo je rukom. - Dođi,
idemo unutra. Pripravit ću nam piće.
Ušli smo kroz francuska vrata u sunčanu kuhinju popločanu bijelim i svijetlo-
narančastim pločicama, s mramornim plohama i bakrenim posuđem koje je visjelo s
kuka. Na štednjaku se u loncu od lijevanog željeza kuhalo nešto što je mirisalo na juhu
i začine. Sjedne su strane visjele kuhinjske krpe, također ukrašene Honorinim
magarcima. U kuhinji su bile četiri pećnice, dva plinska štednjaka s ukupno dvanaest
plamenika, dva hladnjaka i dvije perilice za posuđe. Ni u »Zelenom papagaju« nije
bilo toliko opreme, a ondje su svakog dana jele stotine ljudi. Pitala sam se, je li moja
nova svekrva izvanredna kuharica ili često ima mnogo gostiju.
- Mama? - povikao je Louie. Pogledao me i slegnuo ramenima. - Nemam pojma
kamo je nestala.
- Tu sam - začuo se ženski glas. Pošla sam za Louiejem u ostakljenu prostoriju
pokraj kuhinje, punu biljaka i uljanih slika. Privlačna brineta spustila je vrč za
zalijevanje i prišla Louieju. Izgledala je kao da bi joj moglo biti oko pedeset pet.
Kosa joj je bila začešljana u urednu punđu. Na sebi je imala bež hlače i crnu
dolčevitu, u stilu Jackie O. Na drugoj strani prostorije su za staklenim stolom sjedile
dvije žene i jedan muškarac. Pušili su. Stol je bio pretrpan pepeljarama i praznim
čašama za margarite, a još nije bilo ni vrijeme za objed.
- Dušo - rekla je brineta i poljubila Louieja u obraz. - Vidim da si doveo Bitsy.
Doista je krasna, nisi pretjerivao.
- Posljednja cura koju je dovukao ovamo imala je zelenu kosu - rekla je
sredovječna plavuša i pripalila cigaretu.
Dovukao? Pitala sam se odnosi li se ta riječ na mene.

238
 - Grozne nijanse zelene - rekao je proćelavi muškarac.
- Ali, zar ona nije pala u Honorin bazen? - upitala je žena oštrih zelenih očiju, s
paž-frizurom.
- To sam posve zaboravila - rekla je plavuša. - Jako je mirisala na klor.
- Zaudarala je na njega - rekao je ćelavac.
Louie se okrenuo prema meni. Njegov je osmijeh bio zasljepljujući, gotovo
pretjerano sretan. - Hej, mila, dođi i upoznaj moju mamu i njezine omiljene strvinare.
- Čekaj da je prvo zagrlim. - Vitka brineta mi se nasmiješila i zagrlila me.
Mirisala je na neki jako dobar parfem. Onda se odmaknula i gledala me ne trepćući. -
Mila, žao mi je što te nisam dočekala pred kućom. Uzgred, ja sam Honora.
Meni se zavezao jezik. Ali, dobro sam vidjela na koga Louie tako dobro izgleda -
od nje je naslijedio tamne, kose oči i visoke jagodice. Honora me povukla do
staklenog stola i počela predstavljati. - Društvo, ovo je Bitsy, Louiejeva mladenka.
Ona dražesna plavuša je Desiree, a zelenooka vještica je Gladys. Ćelavi stvor se zove
Merrill.
- Stvor? - Merrill je strogo pogledao Honoru. - Zar sam nazadovao?
- Nikada. - Honora je uzela cigaretu iz Merrillove ruke i povukla dim. Onda je
rekla: - Pogodi tko stanuje u mojoj gostinjskoj sobi?
- To nije moguće pogoditi, mama.
- Isabella. Smjestila se gore sa svojim psima. - Honora je uzdahnula, a onda se
okrenula prema meni. - Isabella D'Agostino, znaš, ona glumica? Jesi li gledala neki
njezin film?
- Sami filmovi noir - puhnula je Desiree.
- Ma daj, Desi - prekorila ju je Gladys. - Samo si ljubomorna.
- Bolje da je u Honorinoj gostinjskoj sobi nego u mojoj - rekao je Merrill.
- Pa ona ih ima dvanaest - rekla je Desiree.
- I sve su zauzete - dodao je Merrill.
- Sve? - Louie je razrogačio oči. - Majko, koliko ljudi živi ovdje?
- Misliš, ovaj tjedan? Trenutačno šestero - rekla je Honora i vratila cigaretu
Merrillu. - Ali, to se mijenja. Isabelli, dakako, trebaju dvije sobe, jedna za nju i jedna
za pse.
- Bojim se da je oni koriste samo kao zahod - rekla je Gladys. - Morat ćeš ih
okrečiti kad Isabella ode.
Honora nije obratila pozornost na to. Protegnula je ruke iznad glave, otišla do
francuskih vrata i otvorila ih. Bazen je bio sablasno zelene boje. - Možda ću malo
plivati - rekla je. - Ali, najviše bih sad voljela kilu kavijara beluga. Zamislite samo,
moje dame! Srebrni pladanj s komadićima dvopeka i možda blina.

239
 - Sedefasta žličica - rekla je Gladys.
- I visok, plavokosi batler čvrste guze - rekla je Desiree.
- Obično nismo ovakvi - rekla mi je Honora. Ispružila je jednu ruku. Koža joj se
sjajila na svjetlu.
- Ne, obično ste gori - rekao je Louie i poljubio majku u obraz.
- Aha - rekla je Honora i uštipnula ga za obraz. - Pravi se javio. A sad svojoj ženi
pripravi piće dok je ja provedem po kući.

IZ CRYSTAL FALLS DEMOCRATA

»Tko je tko i tko je gdje«, kolumna Rayette Parsons, str. 3., 10. kolovoza 1978.

Claude E. Wentworth IV i njegova mladenka Regina Henley Wentworth upravo

su se vratili s bračnog putovanja u Hilton Head u Južnoj Carolini. Vjenčali su se u
domu g. i gđe Claudea E. Wentwortha III, 1. kolovoza 1978. Živjet će u Crystal
Fallsu, gdje je Claude Wentworth IV novi predsjednik Citizen's banke.

CLANCY JANE

Clancy Jane je pristavila lonac leće na štednjak, pojačala plamen i otišla u prazni
dnevni boravak u kojem su odjekivali koraci njezinih bosih nogu. Odvukla je jastuke s
resama do prozora, na sunčano mjesto, i legla. Mislila je da će samo malo sklopiti
oči, ali ju je alarmni uređaj za dim probudio iz duge noćne more u kojoj su bili Byron
i riđokosa.
Oko nje je bio oblak crnog dima koji je zaudarao na izgorjelu leću. Brzo je
skočila i otrčala do telefona, koji je stajao na podu na drugoj strani sobe. Nakon što je
pozvala vatrogasce, otrčala je u kuhinju, otvarajući usput vrata i prozore i dozivajući
mačke. Činilo joj se da kroz dim nazire plamenove. Jedna joj je mačka proletjela
između nogu. Jednom je rukom pokrila usta, a drugom mahala kako bi rastjerala dim.
Onda je potražila kuharske rukavice u obliku mačaka, koje su visjele na kuki pokraj
štednjaka. Kupila ih je u Pass Christianu kad je otišla na Bitsynu i Louiejevu svadbu.
Navukla ih je na ruke i otišla do zadimljenog lonca. Uh, izgorjela leća je strašno
zaudarala. Pomislila je da ih više nikad neće moći jesti. Zgrabila je lonac za ručke i
istrčala niza stube u stražnje dvorište. Kad je došla do grmlja, bacila je lonac. Udario
je u neko stablo. Onda je oteturala natrag na trijem i sjela, pokrivši lice rukama.
Dozivala je mačke dok nije promukla, ali male su se gadure sakrile pod krevete i

240
ormare. Samo ih se nekoliko skrivalo u grmlju.
Još je bila na stubama i ošamućeno gledala kako dim izlazi kroz stražnja vrata
kad je začula sirenu. Trenutak poslije dojurila su dva vatrogasna kamiona. Vatrogasci
su skočili s njih s crijevima i ušli u kuću. Jedan je zastao i dotaknuo joj rame. Bio je
visok, mnogo viši od 180 cm, guste tamne kose i prodornih plavih očiju.
- Gospođo? Jeste li dobro? - upitao je.
- Jesam. Ali, moja ku-ku-kuhinja je upropaštena. - Zubi su joj cvokotali i nije ih
mogla smiriti. - Ku-kuhala sam leću. Lonac sam bacila u grmlje. Ondje.
Pokazala mu je. On je kimnuo.
- Sigurno je sve u redu? - ponovno je upitao. Kimnula je. To je dugo nitko nije
pitao.
- Ne mičite se - rekao je. - Odmah se vraćam.
- Bit ću tu - rekla je i ovila ruke oko sebe. Kamo bi, uostalom, otišla?
Čim joj je kuhinja ponovno bila u radnom stanju - morala je kupiti novi štednjak i
hladnjak i oličiti strop - nazvala je vatrogasca i pozvala ga na večeru. Kad je Tucker
O'Brien došao, sa sobom je donio paket sa šest boca piva. Clancy Jane ga je odvela u
kuhinju i gurnula pivo u novi hladnjak. Zalupila je vrata, okrenula se i nasmiješila.
Bio je visok, mnogo viši nego što se sjećala. - Večera će biti gotova za otprilike...
Ušutkao ju je poljupcem. Grube, žuljave ruke zavukle su joj se pod pamučnu
bluzu i škakljale joj kožu. Kosa mu je mirisala na šampon, ali osjećao se i miris
požara u skladištu koji je gasio tog poslijepodneva. Svlačili su se usput, dok su išli
prema spavaćoj sobi. Madrac je bio na podu, namješten točno ispod stropnog
ventilatora. Spustili su se na njega.
Poslije, dok su jeli, Tucker je sjedio prekriženih nogu pokraj žetvenog stola. -
Koliko je centimetara od poda? - upitao je Clancy Jane.
- Pa, petnaestak - odgovorila je. - Je li ti neudobno?
- Ne, sve je u redu. Bi li mi dodala još malo kruha, molim te? - Pojeo je tri
porcije vegetarijanskih lazanja i polovicu kruha s medom i orasima. Onda je ona
bacila jastuke na pod u dnevnom boravku i na gramofon naslagala ploče. Domalo su
Stonesi pjevali »Time Is On My Side« - bila je to Mickova najbolja pjesma o ljubavi,
seksu i osveti.
Tucker joj je pomilovao obraz, a ona je pomislila: »Što ako se pokaže da je
običan bezveznjak?« A onda je pomislila: »Pa što onda?« Nije bila sigurna ni da bi
mogla podnijeti kad bi se pokazalo da je prekrasan.
- Ova je soba stvarno velika - rekao je.
- To je privid. Da ima pokućstva, doimala bi se manjom. - Savila je noge u
polulotos.

241
 - Kako to da ga nemaš? Je li ga dim oštetio?
- Ne, proučavam budizam i...
- Bu...? Što ti je to? - Blijedo ju je gledao.
- Neki ga ljudi smatraju religijom, ali to je više filozofija života. Uglavnom,
pokušavam smanjiti svoju vezanost za materijalne predmete. Daleko sam još od
nirvane. - Podigla je čašu. - Vidiš? Još pijem.
- A gdje je nirvana?
- To je cilj budizma.
- Pričaj mi malo više o tome. - Ispružio se na jastuku i prekrižio duge noge.
Oduševljena što je želi slušati, Clancy Jane je počela brzo govoriti. On bi kimnuo, tu i
tamo je prekinuo da je nešto upita. Ma kako se doimao provincijalno, činilo se da sve
razumije, osim učenja da je sve patnja. To mu je morala malo bolje objasniti. Kad je
završila, Tucker se osvrnuo po praznoj sobi.
- Možda u tome nečega ima - rekao je. - Ljudi se doista vežu za stvari.
Automobile, brodove, televizore.
- Da! - Razrogačila je oči. - Upravo tako.
- Kad gasim požare, ne bi vjerovala što me ljudi mole da spasim. - Pogledao ju je
u oči. - Možeš li me poučavati o tome? O budizmu?
- Vrlo rado. - Pljesnula je rukama.
- Kvragu, jedva čekam. - Nakesio se i povukao pramen njezine kose. Na trenutak
ju je podsjetio na Macka. On je uvijek počinjao rečenice s »kvragu«. Doduše, nije
tako počeo. Tijekom godina je izgubio manire koje mu je Dorothy nametala, a čim je
ona završila pod ključem, preuzeo je Earlenein stil.
- Koliko ti je godina? - upitala ga je.
- Dvadeset osam. Je li to previše, premalo ili taman? - Kad nije odmah
odgovorila, uhvatio ju je za ruku i protrljao je. - Što je?
Kad njoj bude sedamdeset jedna, njemu će biti pedeset osam. Je li to tako
strašno? Možda ne za nju, ali najvjerojatnije neće ostati zajedno ni dva tjedna, a
kamoli dvadeset godina. Zabacila je glavu i nasmiješila mu se.
- Pomislila sam kako je ova prazna soba savršena za plesanje.
Tijekom kasnonoćnog telefonskog razgovora s Violet, Clancy Jane je rekla: -
Ludo sam zaljubljena.
- U vatrogasca?
- Da, i kunem ti se da je on onaj pravi. Kad je ugasio požar u mojoj kuhinji,
upalio ga je u mojem srcu.
- Mama, to je tako otrcano.
- Vrlo je visok i mišićav, kao drvosječa. Violet se nasmijala.

242
 - Prošli vikend smo išli na logorovanje i uopće se nije žalio na orahe i voće koje
sam ponijela. Stavila sam zaleđenu povrtnu juhu u željezni lonac i kuhali smo je nad
otvorenom vatrom. Njegov najbolji prijatelj Joe je šef vatrogasne službe u Crystal
Fallsu. On ima kuću na vodi u Center Hillu. Prolazili su pokraj mjesta gdje smo
logorovali, pa smo otplivali do kuće. Bilo nam je sjajno.
- Drago mi je zbog tebe, mama. Zaslužila si da budeš sretna.
- Da, krajnje je vrijeme. Ali, čekaj - nisam ti završila priču o kući koja je
izgorjela. Tucker je uletio i spasio mačku. Dao joj je umjetno disanje i spasio joj
život. Onda ju je donio k meni. Nazvali smo je Zar. Ima spržen rep i brkove, i nekako
promuklo mijauče.
- Baš ti je to trebalo - još jedna mačka. - Violet se opet nasmijala.
- Uvijek ima mjesta za još jednu. I znaš što? Sad kad Tuckera poučavam o
budizmu, shvaćam gdje sam pogriješila. Kako sam išla u krajnosti.
- Misliš na svoj minimalizam?
- Da. Ja sam sredovječna žena, a ne redovnik s prosjačkom zdjelicom. Kauč i
ormar mi neće ugroziti put prema nirvani. Osim toga, ionako onamo neću stići u ovom
životu. Kao što je Tucker rekao, vjerojatno je gore jako se napiti nego držati slike na
zidu. I tako smo se odrekli piva i vina i sad samo pijemo ledeni čaj s mnogo limuna.
- Ma daj - povikala je Violet s nevjericom.
- Razmišljam o tome da prodam kuću i kupim neku malu u gradu. Oh, Violet,
moraš ga upoznati.
- Dovedi ga na moje vjenčanje.
- Na tvoje... o moj Bože! - povikala je Clancy Jane. Glas joj je odjekivao
praznom kućom. Počela je poskakivati, a telefonska žica se okretala kao konopac za
skakanje.
- Smiri se - nasmijala se Violet. - To će biti tek sljedećeg ljeta. Imat ćeš dovoljno
vremena da nađeš haljinu.
- Moju haljinu! A što je s tvojom? O, Bože! Moja curica se udaje. Sjećaš se
koliko sam uživala planirajući Bitsynu udaju za Waltera Saylora? Možda bi mogla
doći kući - naravno, dovedi i Georgea - pa ćemo izabrati cvijeće i glazbu i tortu.
- To smo već obavili.
- Da?
- George i ja se želimo vjenčati u Memphisu. Večera će biti u Peabodyju.
Clancy Jane je počela odmotavati telefonsku žicu. Nakon nekoliko trenutaka,
rekla je: - Hoćeš li imati djeveruše?
- Ne. Jedva sam pristala i na svadbu. Ali, Georgeova mama bi bila razočarana.
Georgeova mama? Clancy Jane se trgnula.

243
 - Mama, jesi li još tu?
- Mhm.
- Valjda se ne ljutiš? Molim te, reci da se ne ljutiš.
- Ljutim? Ne, ne bih to tako rekla. - Clancy Jane je isturila bradu, odlučna da ne
bude uzrujana. - Nikad nisam bila u Peabodyju. Da unajmim smoking za moga dragog?
- Dragog?
- Pa, u mojim godinama je smiješno reći da imam dečka. - Clancy Jane se
nasmijala.
- Uvijek možeš reći da ti je on partner. I ne, smoking nije potreban.

BITSY

U studenom sam doznala da sam trudna i Louie je počeo tražiti savršenu kuću.
Njegovi su zahtjevi bili pravi izazov svakom posredniku nekretninama u New
Orleansu - htio je nešto staro i elegantno, po mogućnosti u Garden Districtu. Naša
najnovija posrednica bila je zdepasta riđokosa žena kratko ošišane kose. Danas nas je
povela da pogledamo veličanstvenu, premda trošnu, kuću blizu Ulice Pytrania,
elegantno zdanje sa štukanim pročeljem i zelenim zaklopcima, visokim krovom i
ukrašenom strehom. Stupovi su bili čudna kombinacija jonskih i korintskih, a straga je
bio zatvoren trijem. Sve sam te izraze naučila dok sam studirala dizajn. U stražnjem
sam dvorištu vidjela neurednu živicu i prugastu mrežu ovješenu između dva stabla.
Podsjetila me na onu u Crystal Fallsu na kojoj smo Violet i ja pile i razgovarale o
muškarcima.
Louie me uhvatio za ruku pa smo zajedno obišli dvorište. Bilo je veliko i
sjenovito, s hrastovima, bananovcima i visokom živicom od forsitije. Posrednica nas
je potjerala unutra i ponovila svoju litaniju: pet spavaćih soba, pet i pol kupaonica,
bazen, paviljon, vrata sa staklom. Pokazala nam je svijećnjake i zrcala. - Njih su uzeli
iz bordela početkom stoljeća.
Louie je otišao na kat pogledati spavaće sobe, ali ja sam ostala dolje. Ispred
sumorne blagovaonice otvorila sam neka vrata misleći da je to ormar i ugledala
porculanski umivaonik s mrljama od hrđe i naherenu zahodsku školjku koja je
zagrgljala kad sam potegnula vodu.
- Na tome treba dosta poraditi - rekla je posrednica prilazeći mi straga. Onda je
pogledala prema stropu kao da prati Louiejeve korake. - Ali, dr. DeChavannesu se
sviđa, vidim ja to. A čujem da se vi bavite unutarnjim uređenjem - e pa, ova kuća je
pravi san za dizajnere.

244
 - Ili noćna mora - rekla sam i nasmijala se. - Moram priznati da sam se nadala
nečemu manjem.
- Vjerojatno vam to ne bih trebala reći - rekla je posrednica prisnim, urotničkim
tonom - ali jednom davno pokazivala sam dr. DeChavannesu i njegovoj prvoj ženi
staru vilu, nedaleko odavde. Ili mu to možda nije bila prva žena. Koliko se puta doktor
zapravo ženio?
Ugrizla sam se za usnicu, a ona je nastavila: - U svakom slučaju, doktoru se kuća
jako svidjela, a njoj ne. Mislim da se zvala Shelby. Na kraju su kupili kuću pokraj
golfskog igrališta. Valjda je ona voljela moderne kuće. A doktor je htio staru,
veličanstvenu kuću. - Posrednica je zastala. - Vjerojatno znate da ju je upravo
prodala? Mislim, onu kuću pokraj golfskog igrališta. I to jeftino. Valjda je bila očajna.
Ružne uspomene čovjeka tjeraju na ludosti.
Bome je bila dobar trgovac. Okrenula sam se i pošla uz zavojite stube. Svaka je
škripjela. Na vrhu me Louie uhvatio za ruke i odvukao u sunčanu sobu koja je gledala
na vrt.
- Ne bi li ovo bila dobra dječja soba? - rekao je.
Stajala sam na sredini sobe, na svjetlu. Prozori su gledali na hrastove, a među
granama sam nazirala komadiće plavog neba. Mogla bih strop i zidove oslikati
oblacima. I lijevo bismo mogli staviti policu za knjige i na nju složiti lutke. Bila sam
uvjerena da ću roditi kćer. Izračunala sam da ću roditi potkraj srpnja. - Hoćemo li je
stići dovršiti prije porođaja?
- Učinit ću sve da tako bude. - Louie mi je poljubio ruke. Doimao se tako sretno,
tako mi je želio udovoljiti, ali svejedno sam se brinula. Ta je kuća sa sobom nosila
kompliciran društveni život, čak ekstravagantniji nego kod Wentworthovih. To me
plašilo. Bogatstvo Miss Betty nije donijelo nimalo zadovoljstva, ma kako joj kuća
bila uređena, pa nisam imala razloga vjerovati da bi mene usrećilo.
- Dajmo joj ponudu. - Louie me poljubio u vrat.
- Jesi li siguran?
- Potpuno.
Pomislila sam da u toj kući možda ima duhova i zamalo sam rekla: »Pogledajmo
još malo. Sigurno možemo naći neku drugu, koja će nam se oboma sviđati.«
Kao da mi je pročitao misli, Louie je rekao: - Znam da sad izgleda grozno, ali
pozvat ću najboljeg arhitekta u New Orleansu. Ali, ako se upustimo u renoviranje i
onda predomislimo, nije važno. Nije to neopozivo.
Malo što jest, pomislila sam.
Iz mercedesa sam promatrala svog muža kako stoji pred kućom bivše žene. Bio je
to trošan kućerak u zaljevu - time je Shelby DeChavannes zamijenila golemu kuću

245
pokraj golfskog igrališta. Shelby je napokon otvorila vrata u vrećastim trapericama i
majici. Plavu je kosu složila u neurednu punđu koju je pričvrstila žutim olovkama.
Njihova mala kći Renata izletjela je van. Shelbyjuje uhvatila za ruku i povukla natrag
da je poljubi. Onda je pogledala automobil i divlje zurila u mene. Shelby je odbila
alimentaciju, nije od Louieja htjela ni pare. Novac za dijete išao je na račun za
Renatu. A Shelbyje po cijelom gradu pisala čekove bez pokrića. Tu je njezinu kuću na
vodi, čini se, stalno trebalo popravljati. Što je još gore, zbog preseljenja je Renata
morala promijeniti školu, što ju je toliko uzrujalo da se zaletjela u staklena vrata i
izbila si prednji zub, i to trajni, pa su joj morali staviti krunicu.
- Je li Shelby uvijek bila takva? - upitala sam Louieja nakon prošlog Renatinog
posjeta.
- Ne - rekao je očajničkim tonom, kao da govori o predmetu neprocjenjive
vrijednosti koji je izgubio i koji više nikad neće naći. Dobacila sam mu pogled, ali
nisam više ništa pitala.
Danas je Renata bila u iznošenim crvenim kratkim hlačama koje su joj bile
nekoliko brojeva prevelike pa je izgledala kao da ima iks-noge. Podsjetila me na
Alice Ann. Svaki put kad bismo Louie i ja posjetili Honoru u Pass Christianu, koji je
bio blizu Point Minettea, bila sam u iskušenju da odem pogledati je li kuća Finchevih
još ondje, ali sam se bojala da ne uzburkam duhove. Poučena iskustvom s Walterom
Saylorom, Louieju sam sve priznala, ali on je moju prošlost smatrao šašavom i
duhovitom i neko me vrijeme zadirkivao da sam njegova mala kriminalka. Sad se to
više uopće nije spominjalo.
Od trudnoće sam se osjećala ošamućeno i mučno, ali sam svakako htjela nešto
skuhati za Renatu. Kuhinja u Louiejevom samačkom stanu nije bila veća od ormara za
ogrtače, ali se s prozora nad sudoperom dobro vidjelo jezero Pontchartrain. Pitala
sam Louieja što želi za večeru. Na trenutak je razmišljao, a onda rekao: - Pohane
škampe.
- A ti, Renata? - upitala sam.
- Ja vikendom ne jedem - rekla je. Lice joj je bilo mršavo, kosti su se jasno
nazirale ispod blijede kože.
- Zar nikada? - upitala sam, a Renata je odmahnula glavom. Pletenice su joj
poskakivale - doista me jako podsjećala na Alice Ann.
Za večerom je pojela samo nekoliko malih zalogaja, ali sam je poslije zatekla u
kuhinji kako uzima čips i senf. - Dušo, daj da ti pripravim nešto dobro - rekla sam.
- Ovo je dobro - rekla je Renata i zagrizla. Nekoliko je trenutaka bjesomučno
žvakala. - Kad se mama i ja odselimo baki Honori, moći ćemo se stalno viđati s
tatom, a tebe više neću morati trpjeti.

246
 Renata mi je isplazila jezik. Bio je žućkast od senfa i posut mrvicama čipsa.

DOROTHY I LOUIE

Početkom siječnja, kad je Dorothy doznala za kćerinu kompliciranu trudnoću,

zaključala je kuću i odvezla se u Louisianu. Bitsy je bila trudna tek tri mjeseca, a grlić
maternice joj se počeo prerano širiti pa joj je ginekolog rekao da mora ležati.
Dorothy je vozila spuštenog prozora. Njezin svileni šal, zelen s plavim
papagajima, lepršao je na vjetru i privlačio pozornost svih vozača kamiona na cesti.
Ona bi im zatrubila i mahala. Za prošli se rođendan počastila uljepšavanjem. Kupila
je dvije vrećice kozmetičkih proizvoda, a onda se odvezla u frizerski salon gdje su joj
vješto ošišali kosu, obojili je i počešljali. Budući da nije imala odjeću koja bi
odgovarala novom izgledu, nakon toga je otišla u trgovinu rabljenom odjećom Karen's
Consignments, gdje je našla upravo ono što je željela. Nekoliko je kompleta bilo iz
ormara Miss Betty, broj 46, i savršeno su joj pristajali. Zatim se uputila u New
Orleans.
Bitsy i njezin novi muž upravo su se uselili u staru vilu u Garden Districtu. Po
svemu sudeći Bitsyni su problemi bili posljedica preuređivanja kuće. Srećom, muž joj
je bio jedan od najuglednijih liječnika u New Orleansu i poznavao je sve najbolje
ginekologe pa je Bitsy bila u dobrim rukama. Dorothy je uživala u tome što joj je zet
liječnik i po cijelom je Crystal Fallsu o njemu govorila kao o »kardiologu« ili
jednostavno »liječniku«. To je zvučalo mnogo bolje nego »zubar«. Katkad bi počela
rečenicu riječima: »Moj zet, kardiolog«. To bi uvijek privuklo pozornost.
Kad se Dorothy zaustavila na kružnom prilazu ispred kćerine kuće, na krovu je
ugledala nekoliko muškaraca koji su se doimali zastrašujuće. A neki su gangsteri ličili
trijem. Dorothy je izišla iz automobila i lupa je prestala. Svi su se radnici okrenuli
gledali je dok je vadila kovčeg i trčala na trijem. Vrata su bila širom otvorena pa je
brzo ušla, nadajući se da nitko od onih razbojnika vani nije silovatelj i ubojica.
Našla je Bitsy kako leži u spavaćoj sobi, na krevetu koji je navodno kupljen iz
kuće Margaret Mitchell - bio je to vjenčani dar od Louiejeve majke. - Dorothy! -
povikala je Bitsy pri-dižući se. Odmaknula je mlohav pramen kose s lica. - Hvala
Bogu što si došla.
- Vozila sam kao luđakinja - rekla je Dorothy. - Gdje je Louie?
- U bolnici.
- Kako uspijevaš ležati u krevetu sa svim tim... groznim ljudima koji trčkaraju po
kući? - Dorothy je dotaknula kćerino lice. Obrazi su joj bili puniji, kao da ih je netko

247
napuhao. Već se počela debljati.
- Oh, Dorothy, nisu grozni. To su radnici.
- No dobro. - Dorothy se stresla. - A ti? Jesi li još krvarila?
- Nimalo. Čini mi se da ležanje doista pomaže. - Bitsy je uzela crni daljinski
upravljač i uperila ga u televizor. Upalio se. - Premda mi je dojadilo gledati sapunice.
- Sirotice moja - rekla je Dorothy naćulivši uši. - A koje gledaš?
- »Mlade i nemirne« - rekla je Bitsy. - Ali, počela sam gledati i »Zlatnu
svjetlost«.
- Onda ćemo se dobro zabavljati. Te su i meni najdraže. - Dorothy je sjela na rub
naslonjača presvučenog plavom svilom. Pokušavala je ne gledati kćerinu neurednu
sobu. Na podu su bile hrpe knjiga visoke gotovo metar, uglavnom o unutarnjem
uređivanju i rađanju. Prazna kutija od žitnih pahuljica služila je kao koš za smeće. Na
polici iznad kamina bile su poredane prljave šalice za čaj. Dorothy se nagnula i
povukla ruku po prozorskoj daski - na prstima joj je bio debeo sloj prašine. Odlučila
je da će porazgovarati s Louiejem o tome da uzmu čistačicu. Ljudi iz sapunica su
rijetko imali poslugu, a kuće su im ipak uvijek bile uredne i lijepe. Kad bi barem tako
bilo i u stvarnosti.
Poslije, dok je pripravljala objed u poluobnovljenoj kuhinji, odlučila je da će
konzerve poslagati abecednim redom. Zatim će očistiti kupaonice, koje su radnici jako
zaprljali. Vjerojatno će uzeti nekoliko tjedana dok ne nađu domaćicu pa je Dorothy
odlučila unijeti red, mir i čistoću u kćerinu spavaću sobu - čistu posteljinu, svjež zrak,
ulašteno pokućstvo. Kad je Louie došao kući, odvezao ju je u Winn-Dixie, gdje je
kupila sredstva za čišćenje i kvalitetne namirnice. Dorothy je htjela da taj kardiolog
shvati da Bitsy potječe iz dobre obitelji. Obitelji koja zna ovladati svakom situacijom
i poboljšati je.
Louie je gledao kako njegova punica odlazi niz hodnik. Straga je imala široke
kukove i pomalo pogrbljena ramena. Radeći kao liječnik, primijetio je da majke i
kćeri obično slično stare. Njegov otac, pokojni dr. DeChavannes, odbio se oženiti
Honorom prije nego što je vidio njezinu majku. Louiejeva prva žena, CeeCee,
potjecala je iz obitelji brineta iz Alabame koje su vjerovale da žena stari u skladu s
vještinom njezine frizerke - dobra boja može je pomladiti koliko i plastična operacija.
Louiejeva druga žena, Shelby, potjecala je iz obitelji ljepotica iz Louisiane. Louie se
najbolje sjećao kose Shelbyne majke - svake je godine postajala sve svjetlija dok na
kraju nije bila krhka poput mahovine. Prošlog mjeseca, kad je žena naglo umrla, bila
je posve ćelava.
Kad je to čuo, odvezao se do Shelbyne kuće na vodi kako bi joj izrazio sućut.
Shelby mu je donijela čašu viskija i bacila mu se u naručje. - Jadna mama - plakala je.

248
- Ne mogu je pokopati bez vlasulje.
Louie je nabavio ne jednu nego dvije vlasulje od prave kose. Tijekom bdijenja,
on i Shelby su se odvojili od ostalih, među kojima su bile i njegova majka, njegova
kći i njegova trudna žena. Louie je pošao za Shelby na kat, u sobu u kojoj su izlagali
lijesove. Ona je zbacila cipele, popela se u »lijes za visoke muškarce« i ispružila se
na svili. Louie je raskopčao hlače i popeo se za njom.
Poslije se, još rumen od seksa, vratio dolje svojoj ženi i kćeri u kapelici. Uhvatio
je Bitsy za ruku i poljubio je u dlan. - A tu si, Bitsy - rekao je pomalo bez daha. -
Posvuda sam te tražio.
- Pa bila sam tu. - Bitsy mu se nasmiješila. Primijetio je kako se zaoblila. Njezine
su prekrasne jagodice bile prekrivene salom. Ipak, odisala je unutarnjom ljepotom
koja kao da je potjecala od djeteta. Zarekao se da neće dopustiti da se stvari razmašu
sa Shelby.
Pokleknuo je već nekoliko dana poslije. Oprostio se od žene i odvezao k Shelby
što je brže mogao. Legao je u Shelbyn krevet, koji je zaškripio pod njegovom težinom,
i privukao je u naručje. Podizala je kukove i uvlačila ga dublje u sebe. Znao je da će
za trenutak svršiti - uvijek bi mahala glavom lijevo-desno sklopljenih očiju i
izvikivala njegovo ime, »Louie, Louie«, dok i on ne bi svršio. Voditi ljubav s njom
bilo je ugodno i umirujuće pa se uvjeravao da to nije brakolomstvo. Samo se našao u
prijelaznom razdoblju. Ali, prijelaz je probudio njegov stari problem - nesanicu.
Nikad nije mogao spavati kad bi ga mučila grižnja savjesti.
Louie se nadao da će, sad kad je došla Dorothy, moći više vremena provoditi sa
Shelby. Ali, pokazalo se da je njegova zdepasta mala punica pravi tiranin.
Zapovjedila bi mu da je odveze u kupovinu. Škrgutao bi zubima dok bi gurao kolica i
pretvarao se da ga zanimaju razlike između raznih vrsta kelja ili zimskih rajčica. Kad
bi došli kući, tražila bi od njega da odloži kupljene namirnice. Kad bi to bilo gotovo,
stavila bi mu u ruku metlu i rekla mu da pomete pod.
- Ima li još što? - rekao je dižući obrve. - Da možda odmrznem ledenicu ili
operem pločice?
- Nisam ni slutila da si tako krasan - rekla je Dorothy. - Pravi si biser. Ne, zasad
ne treba ništa od toga. Ali, bilo bi sjajno kad bi mi nasjekao luk. Htjela bih tebi i Bitsy
pripraviti svoje slavne špagete. Voliš li talijansku hranu, Louie?
Louie je kimnuo, uzeo veliku glavicu luka, odnio je do daske i izvadio francuski
nož.
- Pazi da ga sitno nasjeckaš - doviknula je Dorothy. - Zločin je pripraviti špagete
s krupnim komadima povrća.
- Svakako, gospođo - rekao je i kimnuo. Podigao je nož i prepolovio luk. Istina je

249
bila da je počinio zločine o kojima njegova punica nije ni sanjala. Jednoj je ženi
lagao, s drugom je spavao - što li mu je došlo? Pa eto, barem zna sjeckati luk. Majka
ga je dobro odgojila.
Prošlo je mjesec dana. Bitsy nije htjela ni čuti za poslugu pa je Dorothy i dalje
komandirala Louieju. Pod njezinim budnim okom, očistio je zahodske školjke, složio
posteljinu u ormar i pomeo prednji trijem. Imao je toliko posla da nije dospio odlaziti
k Shelby. Svratio je k njoj na Valentinovo. Dočekala ga je na vratima. - Već sam ti
dojadila?
- Ne, kunem ti se da nisi.
- Dokaži - rekla je i prekrižila ruke. Na sebi je imala crnu prozirnu spavaćicu. -
Renata je kod tvoje majke pa možeš prenoćiti ovdje.
- Ne mogu, moram ići kući, usisavati. - Nije to namjeravao reći. Posramio se.
Shelby je stisnula usta. - Dok si bio sa mnom u braku, nikad nisi usisavao. Izgleda
da si stvarno zaljubljen u tu tvoju malu plavušu.
Nije znao što bi rekao pa je samo stajao i treptao na škripavom doku i stiskao
darove - Shelbyne omiljene čokoladne bombone i kale.
- Ne, zapravo mi te je žao. Siroti Louie. Žena mu je bolesna i ne može se ševiti.
Pa on usisava. Ne treba mi to sranje. Ili se odluči za mene ili smo gotovi. - Uhvatila je
pramen svoje plave kose i proučavala vrhove. Bili su ispucali, slični tankim žicama.
Shelby je ipak bila kći svoje majke. Doimala se veoma umorno.
- Što hoćeš od mene? - upitao je.
- Naš nekadašnji život. - Rukama mu je obujmila lice, a njemu se stisnulo srce.
Bilo je kasno kad je Louie došao kući, potišten i praznih ruku. Na vratima ga je
dočekala Dorothy, zgrabila ga za ruku i prosiktala: - Gdje je bombonijera? Gdje je
cvijeće?
Zateturao je natraške, pitajući se, je li špijunirala njega i Shelby. - O čemu
govorite? - upitao je. Prošao je pokraj nje i krenuo u kuhinju. Zabrinuo se kad je vidio
da ga ona slijedi. Možda je Shelby poludjela, nazvala Bitsy i sve joj rekla o njihovoj
vezi. Ne, to zapravo nije bila veza, samo susret. Otvorio je ledenicu i izvadio bocu
chablisa.
- Vrati to - rekla je Dorothy. - Moraš me nekamo odvesti.
- Sada? - upitao je.
- Da, sada! Zaboravio si cvijeće! - Podigla je ruke u zrak. -Zaboravio si
bombone! - Dorothy je u dva koraka prešla kuhinju i uzela mu vino iz ruku. - Pa
Valentinovo je!
- Isuse! - Lupio se rukom po čelu.
- Sad su već sve cvjećarnice zatvorene - rekla je - ali, ako požuriš, možeš još

250
naći bombonijeru u drogeriji. I čestitku! Pa gdje ti je pamet, Louie?
Bitsy je u snu izgledala zabrinuto. Čelo joj je bilo naborano, jednu je ruku
zabacila preko glave i stisnula prste. Louie opet nije mogao spavati. Odmaknuo je
pokrivač, ustao i iskrao se niz škripave stube. Prošao je kroz niz soba, koje su sve
čekale preuređenje, i otišao u kuhinju. Otvorio je hladnjak i zatreptao pod svjetlom.
Tad je vidio kako je njegova punica uredila unutrašnjost - prutići celera stajali su u
prugastim čašama, jaja u košarici, razne vrste senfa na pladnju. Ostatke jela pokrila je
aluminijskom folijom, što je značilo da ih je sve morao otvoriti da vidi što je unutra.
Odlučio se za hladni hamburger. Onda je odmotao francuski kruh i koso ga
narezao. Obje je kriške namazao majonezom, kečapom i senfom. Na to je stavio list
salate, sir s ljutim papričicama i pečene crvene paprike. Kad je završio, u kuhinji i
hladnjaku je vladao nered, ali sendvič je bio odličan. Slobodnom je rukom uzeo
telefon i odnio ga u blagovaonicu. Sjeo je na pod i stavio ga u krilo. Žvakao je salatu,
a ljuti mu je sir pekao usta. Sa Shelby je u krevetu jeo čokoladne bombone i papričice
marinirane u tekili, a onda napunjene sirom i pohane. Pospano se javila nakon četvrtog
zvona.
- Ja sam - rekao je.
- Bože, koliko je sati? - Shelby je zijevnula.
- Ne želim da bude gotovo s nama, Shel. Molim te, razgovaraj sa mnom.
- Pa razgovaram. - Opet je zijevnula.
- Mogu li sutra doći k tebi? - Odvukao je telefon do prozora i zagledao se u hrast.
Ispod uličnog svjetla bio je grm posut cvijećem.
Šutjela je nekoliko trenutaka, a onda rekla: - Ne, bit će bolje da ne dođeš.
- Htio bih te vidjeti. - Stisnuo je oči. - Molim te.
- Zaboga, pa žena ti je trudna. Budući da ti očigledno nemaš savjest, morat ću se
poslužiti vlastitom. Osim toga, sutra imam zakazano kod frizerke.
- To nije pošteno. Nisam ja loš čovjek, srce mi je na pravom mjestu.
- Ali pimpek nije. - Ponovno je zijevnula. - Zbogom, Louie. Doista, zbogom.
- Čekaj! - povikao je i okrenuo se prema kuhinji. - Nemoj spustiti slušalicu.
Molim te. Moram te vidjeti. - U dovratku je netko stajao. Sledio se. - Bitsy?
- Ne, ja sam, Dorothy - začuo je glas.
- O, Bože - čuo je kako je rekla Shelby i spustila slušalicu. I Louie ju je spustio,
posve tiho. Duboko je udahnuo i pokušao se nasmiješiti punici. Lice joj je bilo
kameno, a oči hladne. Zakoračio je, spotaknuo se o telefonsku žicu i pao na pod.
Telefon se prevrnuo i zazvečao. Dočekao se desnom rukom i zdrobio sendvič.
- Jesi li dobro, Louie? - upitala je Dorothy prekriženih ruku.
- Razgovarao sam s pacijentom - rekao je.

251
 - S pacijentom - ponovila je. - U ovo doba noći?
- Da.
Zurila je u njega.
- Mnogi moji pacijenti rade noću - rekao je. - Liječnik se nikad ne može odmarati.
Znate kako to ide.
- Ne, ne znam. - Dugo je zurila u njega. Onda je pogledala u kuhinju. Na pultu su
bile otvorene staklenke, nož zamrljan senfom, otvoreni paketići.
- Napravio si nered - rekla je. - Bojim se da ćeš ga morati sam srediti.
Dorothy se vratila u gostinjsku sobu i ispružila na željeznom krevetu osluškujući
svoje srce koje je tuklo jako i neuredno. Proklet bio, nek trune u paklu. Vrata njezine
sobe bila su otvorena i svaki se zvuk pojačavao u mraku - njezino hrapavo disanje i
kćerino tiho mrmljanje, škripanje madraca kad je Louie legao u bračni krevet. Po
cijeloj kući je pucketao parket, a kuhinjski aparati ispuštali su čudne zvukove. Dršćući
je navukla pokrivač. Nije imala pojma da u New Orleansu u veljači može biti tako
hladno. Ako Bog da, Bitsy će roditi za četiri mjeseca. A Dorothy joj nije smjela
prenijeti ni riječ onoga što je prečula. Jer, trudnoća je bila komplicirana. Jer
telefonski poziv ništa ne dokazuje. Jer će život teći dalje, a Dorothy samo mora šutjeti.
Sklopila je oči i sjetila se svega što je rekao na telefonu: »Molim te«, preklinjao je tu
drugu ženu. »Moram te vidjeti.«
Da je Albert živ, razbio bi mu zube, iako je i Albert šarao u njihovom braku.
Muškarci i njihove nevjere. Od toga se staroj ženi mora podići tlak. Mogao bi nastati i
ugrušak. Odlučila je da neće ništa reći, držat će jezik za zubima, ali će biti na oprezu.
Bila je prilično sigurna da Louie računa s njezinom šutnjom. Nije joj djelovao kao
muškarac koji će prenagljeno sve priznati. Muškarci rade što im drago, osobito
liječnici - u Crystal Fallsu su svi liječnici imali bazen i ljubavnicu. Sam Bog zna što
je Byron činio Clancy Jane iza leđa. Ah, barem nikad nije dao sagraditi bazen.
Njezina je majka govorila da su muškarci skloni varanju dok im je žena trudna, ali
Dorothy je imala drugu teoriju - muškarci su uvijek skloni varanju. Genetski su
programirani da šire svoje sjeme, čak i oni koji su se podvrgnuli vasektomiji.
Dorothy je bilo nepodnošljivo što netko povređuje njezino dijete, ali, majka ne
može sve. Može kuhati čaj, prati prozore vodom pomiješanom s octom i obrisati svu
prašinu ispod saga.

PISMO OD CLANCY JANE,

2. ožujka 1979.

252
 Najdraža Violet,

Byron i riđokosa su prekinuli. Znala sam ja da to neće potrajati. Navodno ju je

ulovio kako se ljubi s dvadesetdvogodišnjim majstorom koji popravlja perilice. U
Byronovoj glavi poljubac nije daleko od ševe. Nazvao je da mi se isplaće na ramenu
i promrmljao nešto o tome da bismo mogli na večeru. Prikrila sam radost i ponudila
lažnu sućut, premda mu jesam rekla da se s nekim viđam. Uh, kako sam uživala u
tome. Pozdravlja te Tucker. XX OO

BITSY

Nedugo nakon prvog travnja, moja je svekrva navratila s bocom Dom Perignona.
Na sebi je imala kostim od smeđeg tvida, a kosu je vezala Hermesovim šalom koji se
bojama slagao s kostimom. Imala je Chanelovu torbicu, a pod rukom je nosila žutu
omotnicu.
- Tako mi je drago da si na nogama - rekla je i poljubila zrak pokraj mojeg uha.
Njezin parfem mirisao je na začine i voće. - Sigurno si oduševljena što više ne moraš
ležati.
- Jesam. - Nasmiješila sam se i pogledala svoj veliki trbuh.
- I sviđa mi se kako napreduje preuređenje kuće. - Okrenula se i pogledala
predvorje. Dijamantske naušnice bljeskale su na svjetlu. Pružila mi je bocu. - Ovo će
ti se početi sviđati - dakako, nakon što rodiš. Kad bi to trebalo biti?
- Trideset prvog srpnja.
- Uh, bit će vruće, ali srećom imaš klimu. Je li Louie sav sluđen zbog djeteta?
Uzgred, je li kod kuće?
- Ne, nije - rekla sam. - Bit će u ordinaciji gotovo cijelo jutro.
- Odlično. Tako ćemo moći pročavrljati.
Ušle smo u veliku, četvrtastu dnevnu sobu i zastale pred francuskom komodom
koju smo Louie i ja kupili u Francuskoj četvrti. - Oh, ovo je krasno - rekla je Honora.
- I zavjese su ti vrlo lijepe. Jesu li od Cowtana i Touta ili od Brunschwiga?
- Od Cowtana i Touta - rekla sam, pomalo iznenađena.
- Ali, zar tu tkaninu ne mogu nabaviti jedino dizajneri?
Odlučila sam ne spomenuti svoju diplomu s Ha'varda.
- Ja sam kupila onu krasnu tkaninu Osborne & Little za jednu od gostinjskih soba
preko moje drage prijateljice sestre De Benedetto. Nije redovnica, ako si to
pomislila. Ona je vodeća dizajnerica u New Orleansu. Bile smo cimerice u

253
Newcombu prije sto godina. Da je dovedem jedan dan? Svidjet će ti se - i ona i
njezine tkanine.
Honora je hodala amo-tamo po sobi i pričala o sestri De Benedetto i o
antikvitetima koje su njih dvije nabavile iz Normandije. Ja sam uljudno kimala i
pokušavala se doimati zainteresirano. Stavila sam pjenušac na stol i rukom zaštitila
trbuh. Učinilo mi se da se nešto pomaknulo - možda nožica? Kad je moja svekrva na
trenutak zašutjela, progovorila sam. - Molim vas, nemojte se ljutiti, ali htjela bih
ostatak kuće urediti sama. Nije još ni izdaleka završena, ali htjela bih to malo-pomalo.
Louiejeva majka mi je dobacila pogled. - Oh, pa nisam mislila da sestra uredi
tvoju kuću. Mislila sam da bi ti mogla raditi s njom dan-dva u tjednu. Naravno, nakon
što se dijete rodi. Možda ti da posao ili tako nešto. Ima vrlo zgodnu trgovinu u Ulici
Royal. To kažem samo zato što bi ti tako bilo lakše podnositi Louiejeva duga
izbivanja. On je pravi radoholičar. Ali, to već znaš.
- Da, to je točno - rekla sam. Pomisao na posao u Francuskoj četvrti bila je
primamljiva, ali znala sam da me, kad se dijete rodi, ništa na svijetu, čak ni slavna
dizajnerica, neće izvući iz kuće.
- Poznajem svojeg sina. - Namrštila se. - Bojim se da se stvari neće popraviti.
- Da, da. Jeste li možda za kavu?
- Popila bih bourbon, ako ga imaš. - Sjela je na sofu koja je bila tako nova da je
na njoj još bila cijena. Podigla ju je i odobravajući kimnula. - Ova je soba prekrasna.
Imaš izvrstan ukus. Uživat ćeš raditi sa sestrom. Jesi li išta učinila s glavnom
spavaćom sobom?
- Još nisam.
- Samo ću ti jedno savjetovati - rekla je smijući se. - Nikad ne stavljaj pokrivač s
cvjetastim uzorkom u sobu, inače će ti muž osjetiti potrebu da dokaže svoju
muževnost. To govorim iz iskustva. Louiejev je otac bio sklon šaranju.
- Zamolila sam Louieja da izabere boje i tkanine za spavaću sobu - rekla sam.
- Baš si domišljata!
Dok sam joj ulijevala piće, ona je na stolić spustila nekakvu omotnicu. Pitala sam
se što li je u njoj - uzorci tkanine? Dokumenti? Još smo malo čavrljale o sestri i
njezinim slavnim klijentima: britanskoj rock zvijezdi, televizijskom kuharu, bivšoj
Miss Amerike. Onda je Honora počela govoriti o jednoj od svojih gošća, glumici
Isabelli D'Agostino. - Šezdesetih je godina bila hollywoodska zvijezda koja se
specijalizirala za uloge bogatih, razmaženih gadura. Igrala je s Rockom Hudsonom,
Jamesom Garnerom i Doris Day. Kad joj je karijera presušila, došla je na obalu i ja
sam je upoznala s najbogatijim čovjekom u Mobileu, Dickie Boyem McGeeheeom. On
je umro, a Isabella se uselila u jednu od mojih gostinjskih soba na vikend. Otad je kod

254
mene.
Spustila je praznu čašu na podmetak i zapalila cigaretu. Onda je uzela onu
omotnicu i iz nje rasula fotokopije. - Nije mi drago što ti ovo pokazujem dok si trudna
- rekla je - ali, nisam znala što drugo učiniti.
Primaknula sam se i pročitala naslov: »BJEGUNICA UHIĆENA, OTETA DJECA
VRAĆENA OBITELJIMA«. Nešto me stegnulo u prsima. Naslonila sam se na jastuke.
- T-tko je to poslao?
- Netko anoniman - nije bilo povratne adrese ni marke. To su mi ostavili u
poštanskom sandučiću.
Kimnula sam. Oči su me pekle od suza.
Louiejeva majka je zurila u svoju cigaretu dok joj se dim dizao između prstiju. -
Dušo, mrsko mi je pitati, ali zna li Louie za ovo?
- Da. - Potekle su mi suze. - Zna sve.
Dugo me i prodorno pogledala. - Što misliš, tko bi te želio uvaliti u nevolje?
Odmahnula sam glavom, ali odmah mi je palo na pamet najmanje osam sumnjivih
osoba iz obitelji Wentworth i Saylor. Premda je to mogao biti i neki nezadovoljni gost
»Zelenog papagaja« ili netko od mojih bivših »prijatelja«. Samo, nisam mogla
zamisliti da bi se itko od njih odvezao čak u Mobile Bay i stavio fotokopije u
poštanski sandučić moje svekrve.
Nagnula se prema meni. - Jesi li doista otela tu djecu?
Oklijevajući sam joj počela pričati svoju priču. Kad sam završila, ispuhnula je
kolut dima i rekla: - Znaš, čini mi se da se sjećam tog slučaja. Mlada majka
zaustavljena dok joj je dijete bilo na krovu. Cijelu sam jesen provela u Point Minetteu
- to je bilo 1972. godine, zar ne? Odlazila sam kiropraktičaru. Zgodan gradić, zar ne?
Sigurno sam stotinu puta prošla pokraj tog pansiona. Znaš li da su ga modernizirali?
Starica ga je prodala nekom čovjeku iz Charlestona i on ga je lijepo uredio. Vrlo
zgodno. Nisam ni sanjala...
Zastala je, a ja sam završila njezinu rečenicu: - Niste ni sanjali da će vam snaha
biti kriminalka? Tako mi je žao. Trebala sam vam sama reći. Sigurno ste zgranuti.
- Ne, ne, nisi mi dopustila da završim. Htjela sam reći da nisam ni sanjala da će
nam se putovi sastati. Znaš mene, sklona sam oštećenim ženama. Primam ih k sebi u
kuću.
To sam doista znala. Shelby DeChavannes i Renata već su mjesec dana bile kod
Honore. Kad god je Louie odlazio u Point Clear po kćer, išao je sam, a ja sam dala
mašti maha. Doduše, nisam imala nikakvih dokaza. Bio je to samo neodređen osjećaj.
Pogledala sam Honoru i rekla: - Vjerojatno ovo ne bih smjela pitati, i ne tiče me se,
ali moram nešto znati.

255
 - Da? - Nagnula se prema meni i pozorno me gledala. Iznad glave joj se dizao
dim cigarete.
Sklopila sam ruke i čvrsto ih stisnula. Ovo neće biti lako. Guram nos u tuđa posla
i mojoj se svekrvi to neće svidjeti. - Voli li Shelby još uvijek mojeg muža? Želi li ga
natrag?
Doimala se zapanjeno. Ugasila je cigaretu pa zapalila novu.
- Žao mi je - rekla sam. - Nisam smjela pitati. - Smiri se, rekla sam sebi. Zar nije
upravo rekla da je privlače oštećene žene? Teta Clancy je skupljala mačke. A moja
svekrva je imala i golemu zbirku skupih ručnih torbica. Violet je jednom rekla da
kolekcionare i opsjednute dijeli vrlo tanka crta. I ja sam bila na rubu jer sam i sama
imala fetiš ručnih torbica, a Louie mi je kupovao nevjerojatno skupe cipele. Kad bi mi
noge natekle, Louie bi me jednostavno odveo u Maison Blanche i kupio mi veći broj.
- Ne ispričavaj se. To imaš pravo znati. - Spustili su joj se kutovi usana. - Moj sin
zna biti tako nestašan - baš kao njegov otac. I tako, kad me Shelby pitala mogu li ona i
Renata stanovati kod mene, bilo mi je drago. I dobro je da su došle jer je Shelby jako
potištena. Ali... mogu li govoriti otvoreno?
Kimnula sam.
- Kad sam te tek upoznala, nisam imala pojma o tvojim prijašnjim... nestašlucima.
I premda si mi se jako dopala, mislila sam da si vjerojatno mala oportunistica koja
želi iskoristiti mojeg sina. Louie zna biti nevjerojatno glup kad je riječ o ženama.
Doista sam mislila... ma, nije važno što sam mislila. Kad si se ti pojavila u
Louiejevom životu, on i Shelby samo što se nisu pomirili. Pozvao ju je na Jamajku, ali
je Renata imala ozbiljnu prehladu i Shelby je nije htjela ostaviti. A onda je Louie sreo
tebe.
Trgnula sam se.
- Nije ti to rekao?
Odmahnula sam glavom.
- Ne čudi me. - Zastala je i ispuhnula još jedan savršen kolut dima. - Znaš što?
Mislim da je vrijeme da Shelby krene u novi život. A slučajno poznajem idealnog
muškarca za nju. Grozna sam spletkarica, ali imam dobre namjere. Nema veze.
Dugujem ti ispriku. Prebrzo sam te osudila i žao mi je. Imaš više hrabrosti od ostalih
Louiejevih žena. Jesi li doista mužu slomila nos i onesvijestila ga.
- Da. Zamrznutim svinjskim rebarcima.
- Oho! Pa, po onome što si mi rekla, zaslužio je. - Nasmiješila se i zapalila još
jednu cigaretu. - Ali, ti i ja ćemo se sjajno slagati.
- Da, gospođo.
- Molim te, zovi me Honora. - Ustala je, otišla do kamina i bacila foto-kopije

256
unutra. Onda je na njih bacila svoju zapaljenu cigaretu. - A sad - rekla je - mogu li
vidjeti što si još učinila u kući?

IZ TIMES PICAYUNEA,
21. svibnja 1979.

Shelby Stevens DeChavannes i Randolph Filbert Van Dusen III vjenčali su se

21. svibnja 1979. godine u četrnaest sati u domu gospođe Honore DeChavannes u
Point Clearu u Alabami. Vjenčao ih je pastor Dale Newbury. Goldie Hawn bila je
kuma in absentia. Mladenkina kći, gospođica Renata DeChavannes, bila je
cvjećarica.
Među gostima su bili gđa Honora DeChavannes iz Point Cleara, Alabama i
Pass Christiana, Mississippi, g. i gđa Randolph Filbert Van Dusen Jr. iz
Brentwooda, Kalifornija, Isabella D'Agostino-McGeehee iz Beverly Hillsa,
Kalifornija i Point Cleara, Alabama, senator i gđa James »Bubba« Bradent iz
Baton Rougea, Louisiana, dr. i gđa Chaz Breaux, dr. i gđa Martin Addison, T. S.
Talmage, Beverly Shantrell, dr. i gđa Jordan Theroux, gda Vernona St. Claira, svi iz
Point Cleara, Alabama, dr. i gđa James DeChavannes iz Pass Christiana,
Mississippi, dr. i gđa Niles DeChavannes iz Gulfporta, Mississippi, gđica Mary
Agnes DeChavannes iz Pass Christiana, Mississippi.
Nakon medenog mjeseca u Toskani, mladi će par živjeti u Malibuu u
Kaliforniji, gdje je mladoženja potpredsjednik tvrtke Van Dusen Films Inc.

CLANCY JANE I VIOLET

Violet Jones i George Abernathy - Pozivaju vas na svoje vjenčanje 23. lipnja
1979. godine u 19 sati u Prvoj unitarističkoj kapeli Memphis, Tennessee.
Svadba će se održati u hotelu Peabody. Umjesto darova, molimo da pošaljete
doprinos Američkoj psihijatrijskoj fondaciji.

Violet je išla prema oltaru u bijelom svilenom odijelu koje je našla na rasprodaji
u robnoj kući Rich's. Popravila je mekani slamnati šešir, koji je u posljednjem
trenutku našla u trgovini rabljene robe. Imao je i vrpcu i starinski veo. Ona i George
su odlučili da neće imati buket, djeveruše, kuma ni sladunjavu glasovirsku glazbu.
Osvrnula se i kimnula muškarcu duge crne kose koji je stajao pokraj prilično složenog
razglasnog sustava. Pritisnuo je neki gumb i Queen su zapjevali »Crazy Little Thing

257
Called Love«.
Otvorila su se bočna vrata i iskoračio je mladoženja, a za njim pastor. Obojica su
bila neobično odjevena - George u ispranim trapericama i martensicama, pastor u
dugom crnom plastu. Violet je krenula prema njima, zastajući pokraj svake klupe da
malo popriča s prijateljima i rođacima. Neki mladić u bijeloj liječničkoj kuti poljubio
ju je u obraz i pružio joj ružu duge stapke. Kad je došla do klupe u kojoj su sjedili
DeChavannesovi, Violet je podigla ružu i, poput vile s čarobnim prutićem, potapšala
dr. DeChavannesa po glavi. Onda je zagrlila Bitsy i divila se njezinoj trudničkoj
haljini od plavog sifona. Kad je došla u prednji dio kapelice, pogledala je Dorothy,
Macka i Earlene i podigla palce, a zatim se nasmiješila Georgeovoj obitelji.
Georgeovi roditelji nisu uzvratili. Njegov je otac skamenjeno gledao preda se, a
majka je objema rukama pokrivala nos i usta. Ili se molila ili je hiperventilirala.
Violet je zastala pokraj svoje majke. Stisnula je šaku i udarila Tuckera u
nadlakticu, a onda zgrabila Clancynu ruku. Otišle su zajedno do oltara i okrenule se
pastoru. On je otvorio anglikanski kanon i rekao: - Tko predaje ovu mačku?
- Ja - rekla je Clancy Jane i gurnula Violet prema Georgeu.
Violet je posegnula u džep, izvadila zgužvani papir, podigla ga i s njega pročitala
pjesmu Edne St. Vincent Millay. Georgeov je dio bio živahniji - recitirao je Carla
Sandburga napamet. Nisu jedno drugome obećali da će se voljeti, nego da će jedno
drugome ostaviti prostor da rastu, »bez okova«. Pastor se nasmiješio i rekao: - Sad ste
vjenčani. Fora?
Clancy Jane je htjela sobu s romantičnim pogledom na rijeku Mississippi, ali
prozor je gledao na krov drugog dijela hotela. Tako je Tucker sišao na recepciju i
šarmirao recepcionarku dok im nije dala sobu na višem katu. Clancy Jane je
razmaknuta zavjese. Tamna se voda doimala uljasto pod osvijetljenim mostom. Kako
mijenjaju pregorjele svjetiljke? Rijeka ju je podsjetila na staru pjesmu Creedence
Clearwater Revivala. Svukla se da joj bude manje vruće i bacila na veliki krevet.
Onda je pogledala Tuckera. Bio je privlačan, kratke tamne kose ošišane kao u vojnika.
Oko vrata je nosio lančić s medaljonom svetog Kristofera. Rekao joj je da ih nose svi
vatrogasci, za zaštitu.
Prišao joj je i popeo se na krevet, spuštajući koljeno između njezinih nogu.
Medaljon se njihao amo-tamo dodirujući joj grudi. Uhvatila ga je za remen i privukla
bliže. Spustio se na nju. A Proud Mary se i dalje valja, mislila je. Valja niz rijeku.
- Sviđa mi se kako se uklapamo - rekao je.
- Što, uspoređuješ me s onima u tvojem životu s kojima se nisi uklapao? - Clancy
Jane mu je prstom pomilovala usne. - S niskim ženama čije male glavice nisu dopirale
do tvoje brade? Ili s visokim damama dugih vratova na koje si se penjao kao muha na

258
kalu?
- Ti si tako originalna, Clancy Jane.
- Znaš li koliko te volim?
- Znam - odgovorio je - ali, pričaj dalje.

BITSY

Radio sa satom se uključio i začuo se glas Jimmyja Buffetta. Pjevao je

»Changing Latitudes, Changing Attitudes«. Ne otvarajući oči, i ja sam zapjevala,
brkajući tekst. Dijete me iznutra udarilo nožicom kao da se buni. - Oprosti, dušo.
Mama ti ne zna pjevati - prošaptala sam. Onda sam gurnula nogu na Louiejevu stranu
kreveta, ali tamo su bile samo hladne plahte. Ovo je znak, pomislila sam. Prazan
krevet, prazno srce. Ostavlja me. Pobjeći će s nekom ženom ravnog trbuha. Iznenada
sam se sjetila prizora iz uličice iza Le Cordon Bleua u Point Minetteu.
Uspravila sam se i pogledala kroz prozor. Bit će to još jedno vruće srpanjsko
poslijepodne u New Orleansu, 35 stupnjeva, bez kiše. Prošli mi je tjedan liječnik na
ultrazvuku pokazao monitor. - Dijete je okrenuto zatkom. Prekasno je da se on okrene.
- On?
- Vidite? Tu mu je penis - pokazao mi je. Onda je dodao: -A vidite, tu vam je
posteljica odveć niska. Nije ništa strašno, ne bojte se, ali prenisko je na stjenci
maternice. Moramo pripremiti Louieja na carski rez. - Pripremiti Louieja?
On mi je doviknuo iz kuhinje: - Bitsy, hoćeš li doći? Zakasnit ćemo.
- Samo sekundu! - Zbacila sam pokrivač i ustala. Nisam htjela zakasniti na
proslavu Honorinog rođendana u Point Clearu. Pohitala sam u kupaonicu i s vješalice
skinula crnu trudničku haljinu te je počela navlačiti preko glave. Haljina je mirisala na
znoj i parfem - Bandit Roberta Piageta. Pod haljinom je bilo zagušljivo i počela me
hvatati panika. Što sam se više borila da je navučem, to sam se više zapetljavala. Na
kraju sam očajničkim naporom gurnula glavu kroz otvor. Kad sam ugledala svoj odraz
u zrcalu - golemi trbuh, izbočeni pupak kao ventil cijevi - napravila sam grimasu.
Haljina mi je još bila nabrana oko vrata, poput elizabetanskog ovratnika. Moje su
goleme hula-hopke bile tijesne i sjajne od rastezanja. Spustila sam haljinu koja mi je
bolno pritisnula grudi. Kosa mi je bila nemarno počešljana u pletenicu koja mi se
spuštala niz leđa, ali nekoliko je kratkih pramenova pobjeglo i visjelo mi oko
sljepoočnica. Umorno sam odmahnula rukom prema zrcalu, a onda sam pokušala naći
patentni zatvarač na leđima. Kad sam ga dohvatila, gurala sam ga gore-dolje. Boljelo
me kad mi je dodirivao kožu.

259
 Louie je ušao u spavaću sobu. Mahnula sam prema svojem vratu. - Dušo, možeš li
me zakopčati?
Pogledi su nam se susreli u zrcalu. - Večeras će biti vruće - rekao je, sumnjičavo
gledajući duge rukave moje haljine. - Zar ne možeš odjenuti nešto lakše?
- Ne. - Slegnula sam ramenima. - Kad rodim, spalit ću ovu haljinu.
- Oh, Bitsy. - Stisnuo me. - Pa ovo je samo jedno poslijepodne. Nekako ćeš
izdržati.
Termometar u obliku kolibrija na Honorinoj terasi pokazivao je 33 stupnja. Dok
smo obilazili bazen, ugledala sam plavušu u kićenoj zelenoj haljini kako sjedi na
odskočnoj daski i otresa pepeo u vodu. Kosa joj je bila vješto obojena u nekoliko
nijansi plave boje. Zabacila ju je preko ramena.
- Tko je to? - prošaptala sam.
- Žena Dickie Boya McGeeheeja.
- Ime mi nekako zvuči poznato. Nije li nam poslala srebrnu zdjelu za vjenčanje?
- Ako jest, zdjela je vjerojatno bila Honorina. Gospođa McGeehee živi u jednoj
od majčinih gostinjskih soba.
- Kako to da je dosad nisam upoznala?
- Dušo! - Plavuša je mahnula Louieju i sišla s odskočne daske. Na trenutak joj se
vidjelo bedro. - Dođi i poljubi me. Nisam te vidjela sto godina.
Obišli smo bazen i krenuli prema dubokom dijelu. Plavuša je raširila ruke i Louie
je prihvatio njezin zagrljaj. Poljubila ga je u obraz, na kojem je ostala ružičasta mrlja.
Louie je posegnuo za mojom rukom i rekao: - Isabella, jesi li upoznala moju ženu?
- Ne, još nisam imala to zadovoljstvo - rekla je žena smiješeći se. - Ali, mnogo
sam čula o tebi, dušo. Sve najbolje, dakako. I moram ti čestitati. Čujem da očekuješ
još jednog malog DeChavannesa. Kako je to uzbudljivo!
- Gdje su ti psi? - upitao je Louie.
- Honora me natjerala da ih zatvorim u sobu. - Isabella se okrenula prema meni. -
Bi li ti jako smetalo ako bih na trenutak posudila tvojeg zgodnog muža?
Prije nego što sam dospjela odgovoriti, Isabella je uhvatila Louieja za ruku i
odvukla ga prema Honorinoj sjenici među hrastovima. Louie mi je dobacio
bespomoćan pogled. Podigla sam pletenicu s vrata i polako sjela na pleteni naslonjač.
Iz jastuka se začuo zvuk kao da je pustio vjetar. Nadala sam se da me Louie i plavuša
nisu čuli. Poslijepodnevno je sunce obasjavalo azaleje. Posvuda su letjele mušice.
Sjetila sam se vremena kad sam stalno bila na suncu. Violet i ja bismo se ispružile na
prostirci u dvorištu s bocom domaćeg losiona za sunčanje - mješavinom dječjeg ulja i
joda - od kojeg bi nam put poprimila zlatnu boju, iako bi nam dlanovi postali
narančasti. Tada je moje tijelo bilo čvrsto i vitko. Starenje mi uopće nije padalo na

260
pamet. - Starost nije ružna - govorila je Miss Gussie, sliježući ramenima. - Starost je
samo starost.
Otvorila su se francuska vrata i pojavila se Honora. Doimala se elegantno u
lanenoj haljini bez rukava i dvostrukom niskom bisera oko vrata. - Bitsy, izgorjet ćeš.
Dođi unutra i pojedi malo rođendanske torte. Bojim se da sam već ugasila svijećice.
Kroz francuska vrata vidjela sam blagovaonicu. Na sredini stola bio je cvjetni
aranžman
- irski zvončići i poljsko cvijeće. Na drugoj strani je bila golema torta ukrašena
poput golfskog igrališta s devet rupa, s minijaturnim stablima, cestama i livadama.
Honora je voljela golf - sa strane je stajao dar koji je kupila sama sebi, komplet novih
štapova Patty Berg u Vuittonovoj golfskoj torbi.
Ustala sam pridržavajući trbuh i kriomice bacila pogled prema sjenici. - Neka
žena je otela Louieja - požalila sam se.
- Oh, to je samo Isabella D'Agostiono. - Honora je zaškiljila. - Udovica Dickie
Boya McGeeheeja. Sigurno sam ti je spomenula.
- Od čega joj je muž umro?
- Jetra. Dickie Boy je bio legendaran alkoholičar. Sve do samog kraja nije
izgledalo da će umrijeti. Ali, nikad nije izgledao ni zdravo. Uglavnom, Isabella je na
sprovodu htjela zatvoren lijes, ali njegova majka to nije dopustila. I tako su ga stavili
na blijedo-zlatni saten, koji nikako nije pristajao uz njegovu žuticu. No ostavio je
Isabelli dvjesto milijuna dolara.
U sjenici se Isabella smijala nečemu što je Louie rekao. Prekrižila je noge, a rub
zelene haljine popeo joj se preko koljena. Iako je bila lijepa, bila je prestara za mojeg
muža. Počela sam se opuštati. A onda je Honora rekla nešto od čega mi se podigao
tlak.
- Jako je volim, ali ne dopusti da se mota oko Louieja - rekla je i povela me u
kuću. Na polici je bila hrpa darova. Louiejevi stričevi - muškarci klana DeChavannes
- razgovarali su pokraj zdjele s punčem i koketirali s Honorinim prijateljicama iz
Point Cleara. Stric James je bio ugledan neurolog na Golfskoj obali i lijepo je ostario,
kako to često bude sa smeđokosim muškarcima - imao je prosijede zaliske. Stric
Nigel, kojeg su svi zvali »Boo«, bio je liječnik opće prakse. Oporavljao se od face-
lifta pa su mu oči još bile malo otečene i ukošene kao u Kineza, ali masnice su nestale.
Lice mu je bilo napeto i sjajno.
Ženama koje su htjele vidjeti ožiljke žalio se: - Morao sam prestati uzimati
coumadin, inače me ne bi operirali. - Honorina prijateljica Desiree ušla je odjevena u
crnu haljinu, s cipelama s vrlo visokim potpeticama.
- Dobrodošla! - povikala je Honora. - Mislila sam da si još u Škotskoj!

261
 - Pa zar bih ja propustila tvoj rođendan? - povikala je Desiree.
- Uh, neću se žaliti ako u životu više ne vidim ni jednu ovcu.
- Jesi li upoznala kojeg plemića? - upitao je stric James.
- Nisam, ali sam vidjela plavog terijera Kerry kojem se nisu spustili testisi.
- Jesi li ga donijela sa sobom? - upitao je Boo smijući se.
- Dušo, već imam jednog muškarca bez muda. Misliš da mi treba drugi?
U suton sam izišla u dvorište potražiti Louieja. Sjedio je uz bazen sučelice
Isabelli. Nagnuli su glavu jedno prema drugome a koljena su im se dodirivala.
Iznenada sam se sjetila vremena kad je Violet čitala Casanovine memoare - dvanaest
svezaka neumornog ženskarenja. Sad sam se pitala gdje bi ih mogla naći da ih i ja
pročitam.
Kad smo se vozili kući, usmjerila sam hladan zrak sebi među noge. - Što je ono
bilo?
- Što to? - Louie se namrštio.
- Ne pravi se glup. S tobom i onom glumicom. Malo ste mi se previše udomaćili.
- Uzrujavaš se bez razloga, a to nije dobro za dijete. - Louie je podigao jednu
ruku s
upravljača i protrljao vrat. - Sljedeći tjedan bi trebalo kišiti. Možda se sve malo
rashladi.
Te sam večeri, ležeći uz Louieja, gledala reprizu nekog dokumentarca. Bilo je
umirujuće gledati Jane Goodall kako se igra sa svojim čimpanzama. Jane je nekako
uspjela naći ljubav u divljini Afrike. I bila je vrlo bliska s majkom. Kad je emisija
završila, nespretno sam ustala i, trudeći se da ne probudim Louieja, otišla u kuhinju.
Otvorila sam francuska vrata i izišla na terasu, otišla do bazena pa u vrt. Još je bilo
vruće, ali je trava bila ugodno svježa i vlažna pod mojim stopalima. Čučnula sam i
počela čupati korov.
Radila sam do zore i još sam radila kad je Louie, spremajući se u bolnicu,
povirio kroz vrata.
- Zar si cijelu noć bila budna? - upitao je zveckajući ključevima automobila.
Kimnula sam i dobacila mu pogled koji je značio: ja tu ništa ne mogu. Molim te,
ne gnjavi me.
- Izgledaš malo natečeno. Kako se osjećaš?
- Dobro sam, Louie. Samo ne mogu spavati.
- Onda ću te večeras odvesti na plažu. I skuhati ti lonac gumba.
- I ostat ćeš čitav vikend?
- Morat ću svratiti u bolnicu, ali to nije problem. Odvest ću se i vratiti.
Tog sam vlažnog, vrućeg, beskrajnog jutra listala rječnik, a onda sam se ispružila

262
na sofu i razmišljala o ljubavi. Odgovor mi je izmicao baš kao i san.
U podne sam se odjenula i odvezla do liječnika. Kad sam ušla, sestra mi je
mahnula da uđem u hodnik. Stala sam na vagu. Sestra je s neodobravanjem coktala
jezikom. - Udebljali ste se dva i pol kilograma za samo tjedan dana!
- To nije moguće. Nisam jela ništa osim salate.
- Vaga je rekla svoje.
Sestra me povela u sobu bez prozora, s tapetama boje fuksije. Nijansa je bila
grozna, kao zdrobljeno voće. Gotovo sam mogla čuti kako zuje muhe. Sestra mi je
zatim izmjerila tlak. Ruka me zaboljela od pritiska. Ona je podigla tanke obrve.
- Tlak vam je jako visok. Ne smije više rasti - rekla je strogim glasom.
- E pa, nisam ga ja podigla - prasnula sam. Dobro, možda sam jela malo torte, ali
doista nisam znala kako bih počela upravljati vlastitim tlakom.
- Skinite gaćice i popnite se na stol, dušo - rekla je sestra. -Dr. Savat će biti vrlo
uzrujan.
Sestra je otišla u hodnik i zatvorila vrata za sobom. Fluorescentno svjetlo je
pucketalo nad mojom glavom. Zateturala sam i uhvatila se za stol. Skinite gaćice,
dušo. Te su mi riječi odjedanput zvučale opsceno. Jedino ako vi najprije skinete
svoje. Zidovi boje maline su me izluđivali. Domalo će ući liječnik i čavrljati dok mi
na trbuh bude mazao ledeni gel. Onda će po njemu vozati napravu za ultrazvuk. Voljela
bih mu reći istinu o trudnoći. Boli kad u trbuhu imaš lubenicu. Sjetila sam se one
pjesme Led Zeppelina, o ženi kojoj se niz krupne noge cijedi sok.
I dalje se pridržavajući za stol, sklopila sam oči i pokušavala ne misliti na
mučninu koju sam osjećala. Pred očima su mi plesale ružičaste mrlje. Trebao mi je
odmor, a ne još jedan ultrazvuk u toj odvratnoj sobi s ružičastim, kiselim, vrućim
zidovima. Osjetila sam silnu želju da vidim Louieja, da spustim glavu na njegova
prsa. Možda bismo se mogli odmah odvesti na plažu. Požurila sam prema vratima,
onda sjela u svoj mercedes i upalila motor. Uključila se klima. Zrak je mirisao na
plijesan, na sunce i novu kožu. Dok sam se vozila, mučnina je prošla. Jela mi se salata
od govedine i plavog sira. Ili pohani račići s mnogo umaka. Skrenula sam u Ulicu St.
Charles, prema Louieju i njegovoj lijepo uređenoj ordinaciji - ostavio mi je slobodne
ruke, a ja sam dala sve od sebe da ne izaberem nijednu boju koja ima veze s
kardiološkim operacijama - crvena bi možda uplašila pacijente. Zar žena dr. Savata
nije znala da ne smije izabrati boju utrobe za njegovu ordinaciju?
Cesta se odjedanput zamaglila i umjesto četiri prometne trake vidjela sam osam.
Dok sam skretala na parkiralište, popela sam se na rub pločnika. Gume su se zatresle,
a dijete me u znak prosvjeda udarilo šakom. Došla sam do Louiejeve zgrade i dvaput
je obišla. Parkirala sam mercedes u sjeni magnolije u punom cvatu. Svaki je cvijet bio

263
velik kao tanjur. - Ručak - pomislila sam, osjećajući kako se ona nova dva i pol
kilograma vuku za mnom.
Nekako sam se izvukla sa sjedala i nesigurno uspravila. Bilo mi je teško podizati
široka, otečena stopala, ali pomalo sam napredovala, nagnuta prema natrag poput
pingvina. Nekoliko se prolaznika maknulo da me propuste. Kad sam ušla u rashlađenu
zgradu, vidno polje mi se suzilo. Vidjela sam crvene točkice. Osjetila sam vrtoglavicu
pa sam se jednom debeljuškastom rukom naslonila na zid i čekala da me prođe. Nakon
nekoliko trenutaka, oči su mi se privikle na polumrak pa sam krenula niz hodnik sa
zelenim zidovima. Čija li je žena izabrala tu boju? Malo sam posrnula, više kao da
sam zaplesala - trudnički ples. Dizalo nije radilo, ali Louiejeva ordinacija je bila na
drugom katu pa sam pošla stubama. Kad sam došla do odmorišta, bila sam bez daha i
sva oznojena. Oteturala sam u hodnik bez prozora. Louie će se vraški iznenaditi,
pomislila sam. Otkako sam zatrudnjela, rijetko sam svraćala u ordinaciju. Otvorila
sam vrata na kojima je pisalo »samo za osoblje« i zakoračila u hodnik.
Začula sam Louiejev smijeh prije nego što sam ga ugledala. Ćula sam kako s
linije, koju sam spretno sakrila na polici za knjige, svira stara pjesma Tine Turner.
Poznavala sam Louiejev smijeh jednako dobro kao i njegov miris. Onda sam začula
žensko hihotanje, visoko i ritmično, poput kokodakanja kokoši. Poželjela sam stati i
okrenuti se, ali me težina tijela gurala naprijed, za ugao, u Louiejevu ordinaciju, u
kojoj je plavuša kovrčave kose u kratkoj bijeloj kuti sjedila na njegovom stolu,
prekriženih dugih vitkih nogu. Učinilo mi se da je puna sebe, zaljubljena u sebe. Na
stolu - od izrezbarenog mahagonija, koji sam našla u nevjerojatno skupoj trgovini u
Ulici Royal - bila je limenka pepsija i polupojeden sendvič na papiru punom maslina i
kapara. Tragovi ruža na kruhu, tragovi ruža na limenki. Ali, ništa na Louiejevom
ovratniku. Djevojka je okrenula glavu i dalje se smijući - imala je pune dječje usne
namazane sedefastim ružičastim ružem. I Louie se smiješio i smijao. Onda mu je
pogled odlutao preko djevojčinog ramena i ugledao je mene. Naglo je ustao, srušivši
stolicu, i sudario se s policom za knjige. Djevojka se uspravila, izvijenih leđa, i
zabacila kosu.
- Dušo. - Louie je to izgovorio kao pitanje. Djevojka se okrenula prema njemu,
obrva podignutih u iščekivanju, kao da nije bila sigurna kojoj se od nas obraća.
- Došla sam te odvesti na ručak - rekla sam, odmičući znojnu kosu s lica. - Ali,
izgleda da si već jeo.
- Hoćete kiseli krastavac? - rekla je djevojka gledajući moj trbuh. - Čula sam da
trudnice vole kisele krastavce.
Kap znoja pala mi je u oko. Obrisala sam je. Plavuša se nije ni pomaknula.
Njezini zamamni kukovi počivali su na hrpi bolesničkih kartona. Stavila sam ruke

264
ondje gdje su mi otprilike bili kukovi i isturila zdjelicu. Malo mi je nedostajalo da joj
kažem da ode, ali iznenada me obuzela mučnina. Potisnula sam potrebu da pljunem na
pod ili možda na tu plavokosu fificu. Razmak između njegovog stola i njegovog krila
nije bio velik. A kad bi mu se jednom našla u krilu, ne bi bila daleko od njegovog
kreveta.
Moja mi se budućnost prikazala okrutnom jasnoćom. Udebljat ću se od još jedne
trudnoće ili možda od previše goveđe salate. Krupna supruga koja organizira
domjenke, dodaje gostima pladanj sa sirom, ispričava se ostalim suprugama. »Nisam
se mislila ovako udebljati«, rekla bih. Da, vidjela sam kako bih mogla postati slaba,
odvraćati pogled, čekati da Louie odraste i prestane ševiti druge žene.
- Ja sam Bitsy DeChavannes - rekla sam ženi. - A vi ste...?
Prije nego što je dospjela odgovoriti, Louie je rekao: - Ovo je Tiki. Samo je na
zamjeni.
- Zamjenica Tiki? - S mukom sam izgovarala riječi. Gurajte jače, uskoro će mi
reći liječnik. Samo izvolite, razderite se što više.
- Pregledavali smo kartone. - Louie je mahnuo rukom prema stolu. - Morao sam ih
potpisati.
- A to ne možeš sam? - upitala sam.
Louie je pocrvenio. Nije mu se to lako događalo. Od silne srdžbe ili nelagode, u
sauni, nakon tjelesnog napora, previše vina - i straha. Rumenio je sve više a ja sam
uporno zurila u njega, čekajući da progovori. S radija je Tina Turner umjesno upitala:
»Kakve veze ljubav ima s tim?« Odgovorila su joj tri milijuna godina biologije.
»Razmnožavajte se«, šaptali su. »Nastavljajte vrstu, prenosite DNK.«
Plavuša je zabacila kosu i gledala me ravno u oči. - Mogu li vam nešto donijeti?
Čašu vode? Sendvič?
- Sve što želim od vas - rekla sam gledajući je - jest da maknete guzicu sa stola
moga muža.
Louie je nesigurno pogledao plavušu. - Sastanak je završen, Tiki.
Sastanak, mo'š si misliti, pomislila sam.
Tiki je polako kliznula sa stola, tako da joj se bijela suknja zadigla još više, a
onda je, ni ne pogledavši me, otišla u hodnik. Za njom je ostao trag parfema
Emeraude. Louieju se ne sviđa. Meni se od mirisa zavrtjelo u glavi. Odmicala sam
vlasi s lica.
Ruka mi je bila teška i mirisala je na zemlju. Žene na njegovom stolu, žene lijepih
nogu koje dobro mirišu. Kad su Tikini koraci nestali u hodniku, Louie se okrenuo
meni. - Ona je samo privremena zamjena.
- Privremena kao virus, nadam se - odgovorila sam, ne skrivajući zajedljivost.

265
Nagnula sam se prema njegovom stolu i podigla dio sendviča. - Jeli ste isti sendvič?
Isturio je bradu i usne. Durio se. - Bože dragi, Bitsy, pa to je samo hrana. Nismo
to planirali. Svratila je da me pita o kartonima i spremala se jesti pa mi je ponudila
malo.
- Malo... čega? - Još sam držala sendvič.
- Ma, potpuno je bezazlena. - Louie je podigao ramena.
- Kao morski pas? - Spustila sam sendvič. Talijanska salama rasula se po stolu.
- Ne brini se. Sljedeći tjedan više neće biti tu.
- Ne, ali bit će netko poput nje.
Namrštio se. - Nisam ništa učinio. Zašto se stalno uzrujavaš? No da, to su
hormoni.
- Ne, nego ti.
- Molim te, idi kući i pokušaj se smiriti.
Bradat muškarac s okruglim naočalama prošao je pokraj ureda. Imao je stetoskop
oko vrata. Nisam se mogla sjetiti kako se zove, ali znala sam da je Louiejev novi
partner - trebao je dežurati svaki drugi vikend. Ali, Louie je i dalje radio kao i prije.
- Bitsy, izgledaš iscrpljeno - rekao je Louie. - Zašto ne odeš kući i ne odmoriš se?
Odvezao bih te, ali čekaju me pacijenti.
- Ne može li ih primiti tvoj partner?
- On ima vlastite pacijente. - Podigao je list salate sa stola i držao ga u zraku.
Jednog dana, uskoro, pomislila sam, bit će to stidna dlačica.
- Dobro. Idem. - Zakoračila sam u hodnik.
- Odmori se - doviknuo je za mnom. - Vidimo se večeras. Onda idemo na plažu,
važi?
Okrenula sam se. - Možda odem sama.
- Volio bih da me pričekaš - rekao je - ali, znam kakva si.
- Ne, ne znaš - odgovorila sam, šokirana što bi me uopće pustio da se odvezem
sama. Nisam željela ići bez njega - zar to nije znao?
- Nazovi me kad stigneš - rekao je.
Ne odgovorivši mu, okrenula sam se i pošla niz hodnik. Hvala Bogu što je ova
trudnoća prenosiva. Da nije, ostavila bih je za sobom. Odgegala sam se do
parkirališta, sjela u mercedes, pojačala rashladni uređaj i upalila radio. Doobie
Brothersi su pjevali »What A Fool Believes«. Osjećala sam se kao budala, ali više
nisam znala što bih vjerovala.
Vozila sam se starom cestom 90, a kad sam prošla kroz Slidell, sjetila sam se da
je Jayne Mansfield tu poginula, i premda je bila pokopana drugdje, pod spomenikom u
obliku srca, njezin bi duh još mogao biti u blizini. Nisam joj se željela pridružiti pa

266
sam vozila sporije od dopuštene brzine i ignorirala nestrpljive vozače koji su mi
trubili.
Čim sam se zaustavila pred našom bijelom kućicom, znala sam da sam
pogriješila. Noge su mi natekle, boljela me glava. Osjećala sam čudno pulsiranje u
ušima i pitala se znači li to da mi opet raste tlak. Okrenula sam se i vratila u New
Orleans, osjećajući se kao Hera koja njuši Zeusov trag.
Nekoliko sati poslije, zaustavila sam se pred našom kućom i parkirala pokraj
Louiejevog crnog jaguara. Protrljala sam oči. Ružičaste mrlje su se vratile. Izišla sam
iz automobila i mahnula našem prvom susjedu, gospodinu Harkreaderu koji je
zalijevao biljke. Onda sam začula pljuskanje iz našeg dvorišta i krenula prema tom
zvuku. Bila je rana večer, ali zrak je bio težak i vruć. Najradije bih legla i stavila
vlažnu krpu preko očiju. Kad sam došla do terase, pogledala sam u bazen. Dugonoga
gola žena ronila je pod površinom vode, a plava joj se kosa širila za njom. Sirene,
pomislila sam zapanjeno. Sirene u bazenu, sirene ispod razine mora. Onda je izronila.
Prepoznala sam joj lice. Bila je to Tiki, fifica koju sam vidjela na muževljevom stolu.
Louie je stajao pokraj željezne ograde u plavim kupaćim gaćama. Kockice leda
lupkale su o staklo dok je miješao piće dugom srebrnom žlicom. Na šanku je bila
hrpica listova metvice. Kako se samo usudio toj brakorušiteljici napraviti mint- Julep
s mojom metvicom?
Voda je zapljusnula Tikinu blajhanu glavu. Ja sam stajala otvorenih usta, udišući
klor, burbon, metvicu i losion za sunčanje koji je mirisao na kokos. Chanelova torbica
koju mi je darovala Honora ispala mi je iz ruku i pala na tlo. Iskotrljali su se ruž,
pepermint, ključevi. Louie je upravo bio posegnuo za metvicom kad me ugledao. Vrč
mu je ispao iz ruku. Kristal se razbio na pločicama. Djevojka je bila u sredini bazena.
Plivala je.
- Bitsy? - rekao je Louie prigušenim glasom. Uplašeno je razrogačio oči. - Dušo,
čuj me. Nije to ono što ti misliš. Ona mi ništa ne znači - rekao je i mahnuo rukom
prema djevojci. - Dušo, čekaj!
Vrč ide na vodu dok se ne razbije, govorila je moja majka. Osjetila sam grč u
križima i maternica mi se stisnula. Zateturala sam natrag na stazu i požurila na drugu
stranu kuće. Zbog onih ružičastih mrlja, zabubala sam se u stablo. Lišće je zašuštalo.
Nekako sam se izvukla. Bol me ponovno probola u leđima i trbuhu. Nekako sam stigla
do prilaza kući, ali na pola puta do automobila sam pala. Tlo je bilo iznenađujuće
tvrdo. Ispružila sam obje ruke, pokušavajući zaštititi svoje dijete. Iz daljine sam čula
kako gospodin Harkreader nešto viče. Onda je bio nada mnom i dozivao me.
- Moje dijete. - Uhvatila sam ga za ruku. - Ne dopustite da mu se nešto dogodi.
Njegova se glava pomaknula i onda sam vidjela kako Louie šepa prema meni.

267
Zadovoljstvo. To sam osjetila kad sam vidjela da mu je desna noga oblivena krvlju.
Bilo mi je drago što je nagazio u razbijeno staklo. Lice mu je bilo izobličeno. Nije
bilo moguće odgonetnuti uzrok njegove boli.

SNIMLJENA PORUKA ZA ROSALYN CARTER,

25. srpnja 1979.

Draga Rosalyn,

Pišem vam da vam javim da je moja kći izgubila dijete nakon što je našla golu
ženu u svojem bazenu. Sin me odvezao u New Orleans, ali kad smo stigli, liječnici
su već obavili carski rez i Bitsy se oporavljala. Louie je koračao hodnikom
razdrljene košulje, sav u suzama. Na nozi je imao krvav zavoj. Nije mi bilo jasno što
se dogodilo. Onda me njegova majka odvela u stranu i rekla mi za onu ženu u
bazenu. Zatim je rekla da je Bitsy patila od oteklina i povišenog krvnog tlaka.
Utroba joj se rastvorila i prekinula dovod kisika djetetu. Ako mene pitate, nije to
bilo zbog tlaka nego zbog kurvanja mojeg zeta. Ne bi me čudilo da je republikanac.
Što ne znači da su svi konzervativni muškarci lažljivci i nevjernici ili da ne misle na
opće dobro. Moj je zet vjerojatno republikanac jer je jako bogat i zanima ga
smanjenje poreza. Mnogo toga bi on htio. Najradije bih ga bila pljusnula, ali
doimao se tako potreseno.
Biste li možda mogli pisati mojoj kćeri, da je razvedrite i možda date poneki
savjet o muškarcima? Predsjednik je očigledno lud za vama. Vidim ja to. Pa sigurno
znate neke tajne. Prilazem kćerinu adresu u New Orleansu. Ne brinite se ako vam
ne odgovori. Poludjela je od žalosti. Muž ju je odveo na obalu da se oporavi, a ja
raščišćavam dječju sobu. Srdačno vaša, Dorothy McDougal.

PISAMCE OD HONORE DECHAVANNES,

11. kolovoza 1979.

Draga Bitsy,

Sjedim na tvojem prednjem trijemu i ne znam bih li pozvonila - bojim se da te

ne probudim ako spavaš - ili da ti samo ovo ostavim. I tako sjedim i pišem na
poleđini jelovnika iz restorana. Draga moja, znam da ti je srce puklo i da si se

268
suočila s ozbiljnim pitanjima o svojem braku, ali osjetila sam silnu potrebu da ti
dam poneki savjet o nevjernim muževima.
Jednom je davno moja prijateljica Desiree smislila »trojno pravilo«. Jedna
ljubavnica je slučajnost. Dvije znače nezrelost. Ali, tri znače da se stvara način
ponašanja. Vjerojatno si odveć u šoku da bi sada nešto odlučila, ali morat ćeš
odlučiti voliš li ga dovoljno da mu oprostiš - i da se ne obazireš kad primijetiš da
gleda druge, što će se sigurno dogoditi. Nije lako živjeti s nevjernim muškarcem.
Srce ti otvrdne. Možda razmišljaš o samostalnom životu - ja ti i dalje preporučujem
sestrinu trgovinu. Budeš li »vani u svijetu«, punom svakakvih krasnih ljudi, zadržat
ćeš duševno zdravlje.
A sad o onom najtežem: ako odlučiš otići, otiđi. Ne osvrći se. Trebat će ti
udaljenost, i to velika. Inače će on dati sve od sebe da te obrlati, a unaprijed te
upozoravam da je u tome vrlo vješt. Odlučiš li ostati, budi spremna. Redovito će ti
se događati da ga s nekim zatekneš. Što god odlučila, želim da znaš da sam ti na
raspolaganju. Ja sam na tvojoj strani. Kad malo ojačaš, voljela bih da dođeš k
meni. Naučit ću te igrati bridž i moći ćemo dugo razgovarati o mome sinu. Voli te
Honora.

PISAMCE OD BITSY,
19. rujna 1979.

Draga Violet,

Kad sam se probudila iz anestezije, ugledala sam Louiejevu glavu pritisnutu uz

bolnički madrac. Ramena su mu se tresla od čega se boca s intravenoznom
tekućinom iznad moje glave njihala amo-tamo. Tad sam znala da sam izgubila
dijete. Dorothy je sjedila na drugoj strani sobe i nešto vezla. Stalno mi je govorila
neka odem s njom kući. Onda mi je rekla da je, cijelo vrijeme dok sam ležala zbog
trudnoće, Louie petljao sa Shelby - nitko ne zna točno koliko. Majka je bacila ručni
rad i napala ga. Rekla je: »Nemoj mi se popišati na glavu i onda tvrditi da krov
propušta.«
Nije joj bilo jasno kako mogu i pomišljati da mu se vratim nakon što sam ga
zatekla s golom ženom i pobacila. Ali, ne vjerujem da je taj šok izazvao pobačaj. Ja
sam kriva, jer se nisam brinula za sebe. Dorothy mi je rekla da ne tratim život na
tog muškarca. Da se vratim kući s njom. Da zna da ga volim, ali da će to ponovno
učiniti. I njegova majka je rekla nešto slično. Zamolila sam sestru da mi donese

269
rječnik i potražila sam definiciju praštanja. Silno sam ga željela nakon što sam
izgubila Jennifer. Tad sam naivno vjerovala da će pokora donijeti oprost. Ali, nije.
Onda mi je sinulo da, ako želim da meni bude oprošteno i ja moram praštati. Voli te
Bitsy.

PISAMCE OD VIOLET,
25.rujna 1979.

Louie,

Da, znam da ti se vratila. Samo upamti ovo: budeš li popuštao svakoj svojoj
želji, neće ti ostati ništa vrijedno. Tek toliko, Violet.

SNIMLJENA PORUKA ZA NANCY REAGAN,

25. veljače 1981.

Draga Nancy,

Muž vam je imao vrlo lijepo odijelo na polaganju prisege. Nije ni vaše bilo
loše. Mnogo sam čitala o vama kod frizera i laknulo mi je kad sam shvatila da
imamo Prvu damu koja se ne slaže sa svojom djecom. Znam da su vas kritizirali da
ste odveć vezani za Rona, ali ja se divim onome što ste postigli. Djeca odu, ali
muževi bi trebali ostati. A ne ostanu ako djecu staviš na prvo mjesto. Tu sam lekciju
prekasno naučila.
Budući da nas veže nesloga u obitelji, nadam se da bismo se mogle tješiti
pismima. I uzgred - gdje kupujete one svoje zgodne kostimiće? Mislim da bi mi
pristajali. Srdačan pozdrav, Dorothy McDougal.

PISMO OD BITSY
800 Pytrania Avenue, New Orleans, Louisiana,
1. ožujka 1981.

Draga Violet,

270
 Louie je odlučio uzeti dulji odmor. Unajmio je kamenu kuću u Engleskoj u selu
koje se zove Stow-on-the-Wold. Imat ćemo i vrtlara, domaćicu i nekoliko jutara s
ovcama. Putujemo 7. srpnja. Ali, najprije ćemo otići u Tennessee i provesti nekoliko
dana s Dorothy. Rado bih te vidjela prije nego što odemo, ali znam da si jako
zauzeta. Nećeš vjerovati, ali i ja sam postala radna žena. Zaposlila sam se kod
Honorine prijateljice Sestre - to je ona dizajnerica o kojoj sam ti pričala - i
preuređujemo nekoliko prekrasnih kuća blizu Ulice St. Charles. Sestra je darovita
žena i doista imam sreće što sam njezina pomoćnica, iako su njezine radne navike
slične Louiejevim - radi osamnaest sati na dan. Vrlo često letimo u Atlantu. Toliko
sam zaposlena da sam zasad odustala od preuređivanja vlastite kuće. Zapravo mi je
laknulo. Bilo mi je sve teže i teže oduševljavati se komodama Bombe i granitnim
plohama. Sve je to vrlo lijepo, ali ipak su to samo stvari. Kad budeš ovo pročitala,
vjerojatno ćeš odgovoriti jednim od svojih zagonetnih pisama od jednog retka i reći
mi da sam potištena. Ali, nemoj. Nisam. Samo sam u zrelim godinama postala
mudrija. Voli te tvoja sestrična Bitsy.

271
 GLAVA 6

JENNIFER WENTWORTH

Jennifer se vratila s Dana baka i djedova u Osnovnoj školi Crystal Falls i bacila
se na pod, plačući i vičući da je ona jedino dijete u Crystal Fallsu koje nema obitelj.
Podigla je glavu i srdito se zagledala u svoju baku. - Zaboravila si me! - zarežala je.
- Mislila sam da je to sljedeći tjedan - rekla je Miss Betty lomeći ruke.
- Bilo je danas - povikala je Jennifer. - Dosta mi te je. Želim vidjeti svoju drugu
baku ovog trenutka!
- To nije pametno - rekla je Miss Betty.
- E baš jest. - Jennifer je prekrižila ruke i probadala je pogledom.
Miss Betty je uzdahnula, otvorila ladicu i izvadila debeli snop isječaka iz novina.
Stavila ih je pred dijete. Isječci su bili zgužvani i požutjeli i Jennifer je počela kihati
od prašine, ali to je nije omelo. Htjela je pročitati sve sočne pojedinosti. Na prvom je
isječku bio veliki naslov: »RASTROJENA DOMAĆICA SKOČILA S KROVA
TRGOVINE«. Podnaslov je glasio: »SMRT SPRIJEČILA POPLAVLJENA ULICA«.
Ispod toga je bila mutna fotografija Dorothy na nosilima. Bolničari su gacali kroz
duboku vodu. Kosa joj je bila raščupana i činilo se da vrišti. Iza nje se vidio trg i sud.
Sve je bilo poplavljeno.
Drugi isječci nisu bili o Dorothy nego o Jenniferinoj majci. Jennifer je prstom
pratila svaku riječ, svjesna da je Miss Betty pozorno gleda. Njezina je baka uvijek
govorila kako je prava sreća što Jennifer nije odrasla među tim ljudima. Sva sreća što
se ne sjeća djetinjstva. Ali, istodobno kao da se svim silama trudila da je podsjeti. -
Ostavila je tvojeg oca da umre - povikala je i pokazala jedan isječak. - Stavila te na
krov automobila i sjela za upravljač. Zamalo si poginula. - Miss Betty je podigla dva
prsta. - Želiš li još uvijek vidjeti Dorothy?
- Da! - rekla je Jennifer i vrisnula.
- No, dobro. - Miss Betty se ukočila. - Nemam pojma otkud sad to. Razlog
sigurno nije to što nisam došla na Dan baka i djedova. Znaš li da Dorothy zapravo
nikad nije voljela Bitsy? Mack joj je bio draži. Zašto bi onda voljela tebe?
- Jer me voli!
Miss Betty je pozvala djeda Chica i rekla mu neka požuri i odveze Jennifer u ludu
kuću - tako je ona nazivala kuću u Aveniji Dixie 214.
- Dođi, dušo. - Djed je stajao na vratima i mahao joj. Jennifer je zgrabila isječak
s vrha hrpe i gurnula ga pod bluzu.

272
 - Spremna sam - rekla je umiljatim tonom. - Dolazim.
Poslije, kad je pokazala isječak Dorothy, njezina je baka samo rekla: - Rebarca
su bila zamrznuta, a ne pečena - barem ne još. Tu priču je valjda razglasio tvoj otac.
Nakon toga je Jennifer stalno tražila da je vode u ludu kuću. Činila je to da bi
prkosila Miss Betty. Zapravo joj je bila draža raskoš kuće Wentworthovih u Ulici
Jefferson, s ogradom i golemim vrtom. Tu je mogla činiti što je htjela, a služavke su
joj davale što bi god poželjela. »Jadno malo siroče bez majke«, rekle bi kad bi
Jennifer prolazila pokraj njih. Bila je i bez oca, ali to kao da su svi previđali. Njezin
je tata bio zauzet svojom novom obitelji. Njegova treća žena, Regina, upravo je rodila
kćer stožaste glave.
Svakog drugog vikenda Chick bi je odvezao tri ugla dalje, do tatine kuće, u
viktorijanskom stilu, s bijelom ogradom. U proljeće je bila okružena tulipanima. U
stražnjem dijelu dvorišta bio je bazen, a sa strane složena ljuljačka, koja je pripadala
Jenniferinoj polusestri Millicent Ann, staroj mjesec dana. Jedne subote kad je ušla u
kuću, sve je zaudaralo na prljave pelene i sredstva za čišćenje, a njezina je maćeha
vikala: - Imam domjenak za pet sati i hoću da to ljenčarenje prestane. Otvorite
prozore, prozračite kuću, neka miriše kao vrt.
Jennifer je stajala u mramornom predvorju s ružičastim barbikinim kovčežićem u
ruci. Voljela je kad su se služavke rugale Regini jer nije skinula kile koje je dobila u
trudnoći. Najviše se udebljala oko kukova i bedara. Službeno su je zvale »Miss
Regina«, a iza leđa »Velika debela mama«.
Jennifer je spustila kovčežić i pošla za njima u blagovaonicu. Dopustile su joj da
im pomogne laštiti srebrninu i slagati je vrlo precizno na stol. Jennifer je na bakinim
koljenima naučila kako se planira domjenak i voljela je iznositi kristalne slanike sa
sićušnim žličicama sa strane. Upravo je stavljala posljednji na stol kad je Regina
dojurila u blagovaonicu sva rumena.
- Kada si ti stigla, Jennifer? Ma, nema veze. Idi van i igraj se. Ne mogu
razmišljati dok tu stojiš! - Regina je protrljala sljepoočnice.
Jennifer je zgrabila svoj kovčežić i odjurila na stražnji trijem. Bio je starinski,
dubok, s dovoljno prostora za komplet pletenog namještaja uključujući njihaljku.
Otkopčala je kovčežić, izvadila papirnate lutke i počela ih slagati ispod njihaljke. Iz
kuće je čula kako njezina polusestra vrišti, a onda korake. Jennifer je htjela voljeti
svoju novu sestru, ali njezin tata i Regina su uvijek slinili nad njom. Ostavila je lutke i
otišla u kuhinju. Počela je stizati naručena hrana. Vani je zapuhao vjetar i podigao
Jenniferine papirnate lutke, noseći ih prema bazenu. Regina je dotrčala u kuhinju i
stala pokraj vrata. - Morat ću se pomoliti da ne bude oluje... - Prekinula se zureći u
papirnate lutke koje su se kovitlale u zraku. Okrenula se suženih očiju i zgrabila

273
Jennifer za ruku.
- Otkud tvoje lutke tamo? - Tako se namrštila da joj se na čelu stvorilo slovo V.
Stisnula je prste. Nokti su joj se zabili u Jenniferinu kožu. - Samo pogledaj. Što će
moji gosti misliti? Da više nikad nisi napravila takav nered. - Regina je otvorila
kuhinjska vrata i gurnula Jennifer na trijem. - Izvoli pospremiti za sobom. Jesi li me
čula?
- Da, gospođo. - Jennifer je gurnula palac u usta.
- I izvadi taj prljavi palac iz usta - zarežala je Regina. Na katu je zaplakala beba.
- Eto vidiš što si sad učinila! Uh, ti grozna mala štakorice. Jedva čekam da ti otac
dođe kući i vidi što si učinila.
Sljedećeg dana, kad se Jennifer vratila baki i djedu, brzo je potražila Miss Betty,
podvrnula rukave i pokazala joj tragove Regininih noktiju. - To mi je Regina učinila -
povikala je. - Hoću svojoj pravoj mami. Ako mi ne dopustite da je vidim, pokazat ću
ovo Dorothy. Ona će sigurno tužiti Reginu na sudu.
Za samo deset dana, Miss Betty je isplanirala Jenniferin let u New Orleans.
Jennifer je obožavala istraživati kuću DeChavannesovih. Kad nisu priređivali
domjenak, blagovaonica je bila mračna i tiha, kao da se oporavlja od duge, teške
bolesti. Ali, ipak je to bila lijepa soba, sa svijetlo-plavim zavjesama sa žutim
prugama, velikim prozorima koji su gledali na vrt i ogradu od kovanog željeza u
daljini. Na gornjem katu je njezina majka malu sobicu pretvorila u garderobu.
Mirisala je na puder i skup parfem. Bila je tu polica s nakitom, a za cipele i torbice
bilo je potrebno nekoliko polica. Torbice su bile darovi od Louiejeve majke. Jennifer
je sjedila na podu i pregledavala svaku torbicu dok je Bitsy objašnjavala čemu služi i
za koje je prigode primjerena. Jennifer je najviše voljela prići vješalicama sa
svjetlucavim večernjim haljinama, pritisnuti lice u tkaninu i udisati majčin miris.
Bitsy je bila dizajnerica i radila je dva dana tjedno s nekom slavnom ženom koja
se zvala Sestra. Slavna je žena pomogla Bitsy urediti blagovaonicu - stol je bio dulji
od Regininog, čak i od stola Miss Betty - i uz njega je išlo šesnaest stolaca, a krasan
stolnjak od organdina i čipke dosezao je do poda. Majka joj je objasnila razlike
između tkanina, govoreći joj neka ih protrlja između prstiju. I ona je jednog dana
željela biti dizajnerica.
Nakon tog posjeta, kad se Jennifer vratila u Crystal Falls, sve je više vremena
provodila s Dorothy. Čeznula je za mirnim ljetnim večerima na bakinoj staroj verandi
gdje su jorgovani mirisali poput vrata neke starice, gdje se ispod čaša s ledenim
čajem nisu stavljali podmetači i gdje nije bilo važno što se uzorci ne uklapaju. Mogla
je proliti plavi lak za nokte ili kolu na pod -nitko nije urlao ni pravio grimase. Jennifer
je provela mnoga kišna jutra u nekadašnjem Bitsynom krevetu, slušajući kako se voda

274
izlijeva iz oluka. Pitala se je li i njezina majka slušala taj zvuk. Nakon doručka bi
gurnula baki penkalu u ruku i diktirala pisma Bitsy, onako kako je vidjela da njezin
djed diktira u banci. Zanimali su je majčini domjenci, omiljena vina i cvjetni
aranžmani, je li ikad pomislila da nosi večernju haljinu koja se po uzorku podudara sa
stolnjakom. Nakon nekog vremena stizali su Bitsyni odgovori. Bilo je teško čitati
njezin rukopis pa joj je Dorothy morala prevoditi. Bitsy je jela nabrajala bez reda,
predjela uz desert, glavno jelo uz juhu.
Jennifer je silno željela ponovno otići u New Orleans, ali Wentworthovi su je,
želeći je zadržati u Tennesseeju, upisali na balet.
- Mogu i u New Orleansu ići na balet - rekla je Jennifer.
- Jednostavno ne možeš ići i gotovo. - Miss Betty su porumenjeli obrazi.
- Posjetit ću svoju mamu i ti me ne možeš spriječiti!
- Pusti je na tjedan dana, Betty - rekao je Chick.
- Dva tjedna - rekla je Jennifer.
- Pitaj oca - rekla je Miss Betty. - Vidjet ćeš ga ovaj vikend.
Za večerom s Reginom i tatom, Jennifer je spomenula odlazak u New Orleans. -
Ne, ne dolazi u obzir - rekao je Claude, odmahujući glavom. - Ne možeš tako
poremetiti bakine planove.
- Je li te majka pozvala? - upitala je Regina.
- Ne, ali...
- To znači da te ne želi - rekla je Regina, žličicom hraneći bebu.
- Ne želiš me ni ti - povikala je Jennifer. - Tebe zanima samo tvoja beba.
- Ne budi ljubomorna.
- I nisam!
- Tiše - prosiktao je Claude. - Čut će te služavke.
- I nadam se da hoće!
- Izgovoriš li samo još jednu riječ, mlada damo - upozorio ju je Claude - odnijet
ću sve tvoje lutke Vojsci spasa.
- Odnesi ih - rekla je hrabro, iako joj je glas podrhtavao.
- Dobro, u redu. - Claude je izišao iz sobe.
- Nisam rekla jednu riječ nego dvije - povikala je za njim. Maćehina vilica
stajala je na pola puta do usta. S nje je visjela mlohava šparoga.
- Što buljiš, Vagina? - Jennifer su se zacaklile oči.
Regina je spustila vilicu i uzela ubrus da obriše blijede usne. - Možeš otići od
stola - rekla je. Jennifer je mirno uzela svoj čaj.
- Ma, ti mala... - Regini su se raširile nosnice.
Krenuvši prema vratima, Jennifer se nagnula nad Regininim tanjurom i pljunula na

275
njega malo čaja.
- Reći ću tvojem ocu. Nećeš godinu dana nikamo mrdnuti - rekla je Regina
promuklo.
- Nisi mi ti gazdarica - rekla je Jennifer, a onda prošaptala: - Mirišeš kao Vagina.
- Claude? Claude? - povikala je Regina. - Odmah je vodi natrag svojoj majci.
- Samo daj, tužibabo - rekla je Jennifer. - Ali, ja ću biti tu dugo nakon što ti više
ne budeš.

BITSY

Prije nego što smo krenuli u Englesku, Louie je nazvao Claudea i pitao može li
Jennifer s nama. - Bit ćemo ondje nekoliko mjeseci, ali ako želite, ona može ostati
samo dva-tri tjedna.
- Bilo bi mi draže da nikamo ne ide.
- Bit će poučno za nju da vidi Englesku - rekao je Louie svojim umirujućim
liječničkim tonom.
Claude je uzvratio: - Pa ona je samo mala djevojčica. Ne može sama letjeti preko
Atlantika.
- Koliko joj je sad godina? Devet? Može putovati s nama - rekao je Louie - a na
povratku ćemo joj uzeti kartu za prvi razred.
- Jeste li poludjeli? - povikao je Claude. - Odlazak u kuću na Floridi, to
razumijem, ali Engleska je odveć daleko.
Louie se bunio, ali znala sam da trati vrijeme. Koliko god su se Wentworthovi
razmetali otmjenošću i bogatstvom, nikad nisu bili nigdje izvan kontinentalnog dijela
Sjedinjenih Država. Za njih je luksuzan odmor značio tjedan dana u Destinu ili Hilton
Headu ili kupovina u Atlanti.
Početkom srpnja Louie i ja smo svratili u Crystal Falls da posjetimo moju obitelj.
Teta Clancy nas je pozvala na ručak, ali Louie je rekao da to zvuči kao žensko
okupljanje i da će on ostati kod kuće i odrijemati. Tako smo Dorothy i ja sjele u njezin
stari karavan i krenule u Clancynu divljinu. Prošle smo pokraj znaka na kojem je
pisalo »Pazi na mačke« i onda parkirale na vrhu brijega. Kad smo izišle iz
automobila, desetak mačaka se razbježalo iza grmlja. Crna mačka s tri bijele šape
dotrčala je k meni i protrljala mi se o noge.
- Vjerojatno ima gliste - rekla je Dorothy i uputila mački prezriv pogled.
Na trijemu je bilo bijelo vrtno pokućstvo. Vrata su bila otvorena pa smo ušle u
kuhinju. Vidjele smo sofe i naslonjače s cvjetnim uzorkom, policu za knjige pretrpanu

276
lijepim kamenjem i albumima. Usred kuhinje stajao je dug stol od borovine, netaknutih
nogu. Glineni vrčevi puni bilja stajali su na sunčanom prozoru. Na vrhu velikog
hladnjaka sjedila je zelenooka mačka.
Teta Clancy je stajala pokraj sudopera, ruku na bokovima i odmahivala glavom
gledajući Violetinu asimetričnu frizuru - do čeljusti s desne strane, a desetak
centimetara kraću s lijeve.
- Što se dogodilo? Otišla si iz salona prije nego što je frizerka završila?
- Prestani gnjaviti - rekla je Violet. - Namjerno je takva.
- Violet! - uzviknula sam. - Nisam znala da ćeš ti doći!
- Htjele smo da to bude iznenađenje - rekla je teta Clancy. - Dame, smjestite se.
Violet je zijevnula i upitala: - Gdje je Earlene?
- Tko zna? - Dorothy je podigla ramena. - Rekla je da pomaže majci u vrtu. Ako
mene pitate, ima ljubavnika. Kako ste ti i George? - Dorothy je izvukla stolac i sjela. -
Je li medeni mjesec završio?
- Još nije. Jako smo sretni. - Violet se nasmiješila. - Takvi se ne rađaju svaki dan.
- U čemu je vaša tajna? - upitala sam i sjela između majke i Violet.
- Nemam pojma. - Slegnula je ramenima. - Nastojim to ne analizirati previše.
- Baš mi je drago. - Uhvatila sam sestričnu za ruku i stisnula je.
- A ja sam ponosna - ubacila je Dorothy. - Moja nećakinja, buduća psihijatrica.
Ako uspijem nagovoriti Jennifer da postane odvjetnica, riješile smo sve probleme.
Sve smo zašutjele. Dakako, pozvale smo Jennifer, ali Miss Betty je našla neku
neuvjerljivu izliku. Iskočila mi je žila na sljepoočnici dok sam gledala kako teta
Clancy stavlja na stol plavi stakleni pladanj pun sendviča s krastavcima, sirom
pimento, dimljenom puretinom i jajima. Otišla je do pulta i vratila se s još dva
pladnja. Pripravila je i kruh s tikvicama. Na kristalnom pladnju su bili sitni kolačići iz
pekarnice - na ružičastom preljevu bile su posute zašećerene ljubičice. Na svakom je
kolačiću pisalo »pojedi me«.
- I, kako ide s dizajnom? - upitala me teta Clancy. Nasmijala sam se i rekla im
kako, otkad radim za Sestru, ne samo da imam pristup najboljim antikvitetima u gradu
nego i čujem tračeve o eliti iz cijelog New Orleansa. Sve naše klijentice kao da su
supruge političara i liječnika. Ispričala sam im o specijalistu za alergije koji je
zarazio svoju ženu. Na kraju sam rekla: - I tako joj je donio Flagyl.
Violet se nasmijala i rekla: - Flagyl je protiv trihomonijaze.
- Je li to ono što dobiješ kad jedeš sirovu svinjetinu? - upitala je Dorothy.
- Ne, nego spolno prenosiva bolest - rekla je Violet. - Ali, nastavi, Bitsy. Što se
dogodilo?
- Žena je odbila uzeti lijek dok joj muž ne prizna istinu. Uporno je tvrdio da joj je

277
bio vjeran i ponašao se kao da je do infekcije došlo spontano - djevičanski porođaj
bakterija, tako-rekuć. A žena mu je rekla: »Čuj, možeš mi lagati koliko god hoćeš, ali
ja sam zaražena, a to nisam pokupila na zahodskoj daski. Spetljao si se s nekim s dna
močvare.«
- Evo što je pouka te priče - rekla je Violet. - Ako ti muž gurne pimpek kurvi u
stražnjicu, traži antibiotike, a ne priznanje. Na posljetku, ti si mu žena, a ne
ispovjednik.
Dorothy kao da je zasmetao Violetin način izražavanja pa ju je prekinula i počela
govoriti o zečevima koji joj jedu salatu u vrtu. Onda se žalila na cijenu salate u
trgovinama. Potom je dugo prepričavala recept za sedmoslojnu salatu. Pokrila sam
usta rukom i nasmiješila se. Slušati moju majku bilo je kao da si zakoračila kroz
zrcalo trčeći za Bijelim zecom.
Dorothy je rastreseno stavila kolačić u usta. Teta Clancy je donijela golemu čašu
za konjak punu jagoda. Pokraj nje je stavila zdjelu tučenog slatkog vrhnja. Znala sam
da moja teta i dalje izbjegava proizvode životinjskog podrijetla i duboko me ganula ta
gesta. Uto se Dorothy nagnula i punih mi usta šapnula: - Što ako je otrovano?
Čajnik je zazviždao pa je teta Clancy otišla do štednjaka. - Kako je Louie? -
upitala je. - Ponaša li se?
- Bilo bi mu pametno da se ponaša - rekla je Dorothy.
- A ako se ne ponaša? - Violet je podigla tamnu obrvu.
- Onda će ubrzo pjevati u Bečkom dječačkom zboru - rekla je Dorothy. - Za to ću
se ja pobrinuti.
- Misliš na Zbor bečkih dječaka? - Violet se nasmiješila. Bilo mi je drago da je
razgovor tako skrenuo. Mojima je bilo teško shvatiti zašto sam se vratila Louieju. Ali,
trebali su samo poslušati Billie Holiday. Billie je shvaćala strašnu težinu loše ljubavi.
Kad je pjevala »Ain't Nobody's Business If I Do«, govorila je svijetu nek' se goni.
Dok se pripravljao čaj, teta Clancy je izvadila šalice na kojima je flomasterom
bilo napisano »popij me«. Doimala se sretno. Pitala sam se hoće li se ona i
vatrogasac vjenčati ili su zadovoljni sadašnjom situacijom.
- Claude bi trebao pustiti Jennifer da ide s vama - rekla je Violet.
- Neće on to učiniti - rekla je teta Clancy.
- Možda se boji pustiti dijete da leti preko Atlantika - rekla je Dorothy. - Znam da
bih se ja grozno bojala.
- Pa, devet joj je godina - rekla je Violet. - Danas sudovi dopuštaju djeci da
poslije razvoda odluče s kim će živjeti. Wentworthovi su učinili sve što su mogli da
onemoguće da te Jennifer voli, Bitsy. Vide zraku svjetlosti u njezinom srcu, možda
vrlo tanku, ali se boje da će se proširiti. Pa je pokušavaju ugasiti. Ali, ako ugasiš sve

278
što je u srcu, što ti ostaje?
Sve smo zašutjele.
Na kraju je Dorothy pomilovala Violetinu asimetrično ošišanu kosu. - Možda to
nisi znala - rekla je - ali kvocijent inteligencije si naslijedila od mene.
Trebali smo poletjeti u 10.45, izravno iz Nashvillea u Chicago. Prema rasporedu,
veći dio dana proveli bismo u zračnoj luci O'Hare, a u 19.43 poletjeli British
Airwaysom na Heathrow.
Kad smo ušli u zrakoplov u Nashvilleu i smjestili se u prvom razredu, stjuardesa,
živahna brineta pjegavog lica, počela je nabrajati što nam sve može ponuditi za piće.
Louie ju je prekinuo. - Imate li pjenušac?
- Da! - rekla je vedro. - Da donesem dvije čaše? Louie je kimnuo i poljubio me u
vrh nosa.
- Obožavam mladence - rekla je stjuardesa i nasmiješila se. Louie je naglo
udahnuo i sjeo posve uspravno. Zurio je u nešto u prolazu, iza stjuardese.
- Što se dogodilo, mili? - Uhvatila sam ga za ruku, a onda pogledala što gleda.
Prema nama je išla druga stjuardesa. Za ruku je vodila plavokosu djevojčicu.
- Jennifer! - Skočila sam sa sjedala i udarila glavom odjeljak za prtljagu. Dok
sam teturala kroz prolaz, sudarila sam se sa sjedokosim muškarcem. Ispričala sam se,
a onda se probila pokraj njega. Jennifer me trepćući gledala, a onda oprezno
zakoračila prema meni.
- Karte vaše kćeri - rekla je stjuardesa i pružila mi ih. - Ja ću se pobrinuti za
njezin kovčeg.
Karte nisu bile teže od nekoliko deka, ali su me prikovale za pod zrakoplova.
Željela sam postaviti milijun pitanja, ali nisam znala gdje početi ni koga pitati.
Ponajmanje sam htjela uznemiriti Jennifer. Možda ju je netko iz obitelji oteo i doveo u
zračnu luku.
- Nešto nije u redu? - Stjuardesa se doimala zabrinuto. Odmahnula sam glavom i
čučnula pokraj kćeri. - Dušo, kako si došla ovamo?
- Tata - rekla je.
- I ideš u Englesku sa mnom i s Louiejem?
Kimnula je glavom. Stjuardesa je već izgledala očajno. Znala sam da ometamo
prolaz drugim putnicima, ali nisam se mogla pomaknuti.
- Bismo li mogli propustiti druge putnike? - upitala je stjuardesa. Putnici su bili
natiskani sve do ulaza u zrakoplov. Sagnula sam se i poljubila Jennifer u tjeme koje je
mirisalo na šampon te je povela do Louieja. Rekla sam joj neka ostane s njim, da ću
se odmah vratiti. Louie ju je uhvatio za ruku i poveo je do naših sjedala. Kad sam
došla do prednjeg dijela zrakoplova, preda mnom se stvorila još jedna stjuardesa i

279
zapriječila mi izlaz. Iza nje su bile metalne stube. Pogledala sam joj preko ramena i
vidjela Claudea. Kosa mu je lepršala na vjetru.
- Žao mi je - prasnula je stjuardesa - ali ne možete izići. Nagnula sam se preko
njezine
ispružene ruke i mašući viknula: - Claude? Tu sam.
Kad je čuo moj glas, naglo se okrenuo, uspravio i oprezno zakoračio prema meni.
Jedan od radnika ga je gurnuo natrag. I dalje me gledajući, Claude je podigao ruke i
slegnuo ramenima kao da kaže: »Ne znam ti ovo objasniti.«
Kad smo stigli u Cotswolds, Jennifer se durila. - Kad će prestati kiša? - pitala je
Louieja vukući prst kroz nepojedeni sendvič s jajima. Bili smo ondje tek tjedan dana.
On je malo razmislio pa rekao: - Koliko je dug komad konopca?
- Kakve veze konopac ima s kišom? - upitala je.
- Velike - odgovorio je.
- Ne sviđa mi se ovdje - rekla je.
Louie je ironično podigao obrvu i upitao: - Bi li sljedećeg ljeta radije išla u
Opryland?
- Naravno da ne bi. Ne budi šašav. - Raširila sam zemljovid Britanije i počela
planirati izlete. Sljedećeg smo dana vlakom otišli u London, a onda taksijem u
Westminstersku opatiju, gdje smo obilazili grobove pjesnika.
- Ovdje čudno miriše - rekla je Jennifer potežući me za ruku. - Možemo li izići?
Molim te?
Kasnije tog poslijepodneva kupili smo karte za vožnju brodom Temzom u suton.
Turisti su uglavnom sjedili, ali Louie je insistirao da mi stojimo uz ogradu, podignutih
ovratnika da nas zaštite od vjetra. Pokušao je objasniti gdje smo, ali Jennifer to nije
zanimalo. Stalno me potezala za kaput.
- Majko, koliko je sati u Crystal Fallsu? - stalno me zapitkivala.
- Ne znam, mila - odgovorila sam joj svaki put.
- Pogodi - rekla je Jennifer na kraju. - Samo pokušaj pogoditi.
- Jedanaest ujutro - odgovorio je Louie i ne gledajući na sat. Brodić je prolazio
pokraj zgrade Donjeg doma. Na terasi su bili okupljeni ljudi koji su pili bijelo vino iz
skupih čaša. Jedan od njih podigao je ruku i mahnuo nam. U daljini je odzvanjao Big
Ben. Odbrojala sam šest udaraca. Što je značilo da je u New Orleansu doista
jedanaest sati.
- Nije li ovo lijepo? - upitala sam kćer.
- Hladno je - rekla je Jennifer poskakujući. - Brr!
Brod se okrenuo i zaplovio natrag. Zapuhnuo nas je vjetar. Raskopčala sam ogrtač
i uvukla Jennifer pod njega. - Je li sad bolje? - upitala sam.

280
 Sad kad nismo bili u New Orleansu, Louie se doimao bezbrižno. Mirno je
kupovao sadnice, čekao u repu kod mesara da kupi janjeći but, brbljao s poštaricom
dok je kupovao marke. - U svojem si elementu, zar ne? - upitala sam ga jednog dana.
To zapravo nije bilo pitanje nego želja. Jer, ja jesam bila u svojem elementu. U
Engleskoj sam se osjećala posve smireno - i sigurno. Ali, bili smo vrlo daleko od
Louiejevog svijeta.
- Aha - odgovorio je listajući Guardian. - Ali, prodao bih dušu za zdjelu gumba.
- Meni je draža engleska piletina s porilukom - rekla sam, pozorno ga
promatrajući.
- Dušo, jedva čekam da ti pokažem svijet.
- Zar ti se ovdje ne sviđa?
- Pa, sviđa mi se njihov čaj - rekao je Louie nakon trenutka razmišljanja.
- Nisu li ti se svidjeli oni ružičasti i zeleni kolačići koje smo jučer kupili u
Bathu?
- A čudno je - nastavio je kao da me nije čuo - da se rijetko susretne debeo
Britanac.
- Sigurno ih ima - rekla sam, pokušavajući ne gledati svoja široka bedra. Već sam
se udebljala dva kilograma, ako se moglo vjerovati zahrđaloj vagi u kući. Ali, dobro
sam ih sakrila ispod vunenih pulovera i dugih suknji.
- To nam je lekcija - rekao je Louie. - Amerikanci previše jedu. I premalo se
kreću.
- Za mene to svakako vrijedi. - Potapšala sam se po bokovima.
- Poslije ćemo se prošetati. - Ispružio se na sofi. Bilo je vrijeme da odrijema.

PISMO IZ STOW-ON-THE-WOLDA,
28. srpnja 1981.

Draga Dorothy,

Danas smo otišli u London kako bismo zajedno s oduševljenim britanskim

podanicima gledali vjenčanje princa Charlesa i lady Diane u crkvi St. Paul's. Ulice
su bile pune taksija i rolls-roycea. Lady Diana je stigla u kočiji kao iz Pepeljuge.
Kupila sam ti pladanj s njihovom fotografijom i kuhinjske krpe. Na svadbu je bilo
pozvano nekoliko Amerikanaca, među njima i Nancy Reagan. Jako mi se sviđa život
na selu. Vrt nam je pun bijelih hortenzija - svaki je cvijet velik kao cvjetača. Uz
kamene zidove penju se ružičaste ruže. Sutra ćemo na čaj u pub koji se zove Put u

281
Indiju. Vjerojatno i sama vidiš koliko mi se ovdje sviđa.
Nadam se da nisi zaboravila gledati kraljevsko vjenčanje na televiziji. Bili smo
negdje u svjetini. Voli te Bitsy.

Louie je rekao da je Dartmoor posljednji ostatak divljine u Engleskoj. Menije

izgledao vrlo pusto. Sjetila sam se kako je Violet čitala »Baskervilleskog psa« i tako
se bojala da je spavala s upaljenim svjetlom. Dok smo se vozili kroz Devon, podigla
se izmaglica i okružila automobil. Louie se nagnuo nad upravljač i vozio vrlo oprezno.
Jennifer je počela gunđati. - Što ako sle-timo u provaliju?
- Ovdje je sve moguće - rekao je Louie. Kad smo se približili Princetownu,
magla je nestala i zatvor se uzdizao iznad nas, eteričan i sablasan. - Sagrađen je za
zarobljenike u ratu protiv Napoleona - rekao je Louie. - Tu su zatvarali Amerikance u
ratu 1812. godine. A sad Englezi tu drže počinitelje seksualnih zločina. Malo niže je
gostionica. Da svratimo?
- Odlično - rekla sam, gledajući zatvor. Kao da je nestajao u magli.
Parkirali smo land rover uz pločnik i krenuli prema gostionici »Prince of Wales«.
Počela je padati laka, hladna kišica. Cvokotali su mi zubi kad smo ušli. Jennifer i ja
sjele smo pokraj otvorenog kamina, a Louie je otišao za šank i naručio dva piva i
kolu. Onda se upustio u razgovor s dva starca.
- Što mislite, kad će proći magla? - upitao je.
Jedan je zapalio cigaretu i rekao: - Možda za nekoliko minuta. A možda za
nekoliko dana.
- Prošlog ljeta su pobjegla tri zatvorenika. Dvojicu su našli u močvari - rekao je
drugi i počešao se po bradi. - Trećega još traže.
- Vjerojatno je pao u živo blato - rekao je prvi. - Ili su ga odveli vilenjaci-
zavodnici. I zatvorenici i putnici često se izgube u močvari.
Na to je Jennifer prestala trljati ruke i uspravila se. - Što su to vilenjaci-
zavodnici? -
upitala ih je.
- Neki kažu da su naši vilenjaci duše nekrštene djece. Što god bili, vole izazivati
nevolje. Zavedu putnike poput vas na krivi put svojim svjetlima. Jadnici se zbune i
više ih nikad ne nađu.
- Vilenjaci ih pojedu? - upitala je Jennifer.
- Ne, curice. Samo ih zavaraju. Uvijek kažemo da su vilenjaci-zavodnici na djelu
kad netko nestane ili se izgubi.
Jennifer je razrogačila oči dok je on pripovijedao stare legende - magla, kiša,
zatvorenici, vilenjaci i fantomski psi. Jedan je pogledao mene i savjetovao mi da

282
pripazim ako budem išla u zahod - navodno ga posjećuje duh opata ženskara. Onda se
okrenuo Louieju i rekao mu da oprezno vozi kući.
- Čuvajte se Harryjevih ruku - rekao je.
- Tko je on?
- Nije »on« - rekao je čovjek. - To su dvije sablasne ruke koje se pojave
niotkuda, zgrabe upravljač i izazovu nesreću. - Onda je, mahnuvši glavom prema
prozoru i ulici na kojoj se skupljala magla, ponovno upozorio na vilenjake. - Ali, ako
ga vidite, samo preokrenite podsuknje i pobjeći će.
- Pokažite mi vilenjaka. - Jennifer je uprla prstom u prozor. - Odmah mi jednog
nabavite.
Starac se nasmijao i upitao: - A što bi ti s njim, curice?
- Stavila bih ga u kovčeg i odnijela ga kući, a onda bih ga nahuškala na svoju
maćehu.
Jennifer je gunđala i kad smo išli u Stonehenge. Udarala je nogama u Louiejevo
sjedalo i zahtijevala da okrene land rover istog trena. Louie me uhvatio za ruku i
stisnuo je, a onda se okrenuo prema Jennifer i spustio tamne obrve. - Trebala bi se
pridružiti nogometnoj ekipi u školi - rekao je.
- Ovdje to zovu fudbal.
Kad smo se zaustavili, krenuli smo pješice prema tunelu gdje je visok nezgrapan
vodič nešto govorio na francuskom velikoj skupini turista. Glas mu je odzvanjao,
egzotično i lirično. Jennifer je zaostajala za nama - pozornost joj je privukla starija
žena s neposlušnim »Cairn« terijerom. Kad je pas ugledao Jennifer, napinjao se da joj
priđe.
- Da barem ja imam psića - zanovijetala je i kleknula pokraj njega da ga
pomiluje. Pogledala je ženu suznim očima. - Mogu li ga kupiti od vas?
Žena je odmahnula glavom i coknula psu. Zajedno su izišli iz tunela i nestali u
svjetini. Louie je tražio slušalice za engleski. Kad ih je našao, uzeo je dva para i
prišao mi.
- Kad odemo odavde - rekao je - pođimo na čaj u Salisbury.
- Neću čaj - rekla je Jennifer. - Mrzim čaj i mrzim englesko pecivo.
- Ti možeš dobiti sendvič i colu - rekla sam i posegnula za kćerinom rukom. -
Dođi, idemo vidjeti Stonehenge prije nego što opet počne kišiti.
- Ne želim gledati nekakvo glupo kamenje! - Jennifer je prekrižila ruke na prsima
i isturila bradu.
- Nije glupo! - rekla sam šaljivim tonom.
- E baš je! - Jennifer se namrštila.
Louie nas je slušao, a onda mi je dotaknuo ruku. - Besmisleno je raspravljati s

283
djetetom - rekao je. - S Renatom nikad nije uspjelo. Sigurno se ni njoj ne bi svidio
Stonehenge.
Nikad nisam provela više od pet dana zaredom sa svojom kćeri pa nikad nije bilo
prilike da se uspostavi nekakva disciplina, a još manje onaj tajni jezik koji razviju sve
obitelji. Louie ga je imao s Renatom. Nije morao ništa reći, bilo je dovoljno da
podigne obrvu na određeni način i Renata je znala da će dobiti po turu. To je meni
trebalo, pogled koji bi značio: »Ako tako nastaviš, bit će zla.«
- Ako želiš vidjeti Stonehenge, sad ti je prilika - rekao mi je Louie i pružio mi
slušalice. - Jer, ne mislim se vraćati.
Odgurnula sam slušalice. Već sam sve pročitala o kamenom krugu. Samo sam
htjela sjesti na travu i zamišljati drevne obrede.
- Bit će sve u redu - rekao je Louie gledajući Jennifer. Ona se naslonila na zid
tunela i dobacivala nam otrovne poglede.
- Siguran si?
- Potpuno.
Louie me uhvatio za ruku pa smo izišli iz tunela i popeli se uz kosu strminu. Iza
nas je Jennifer počela vrištati. Glas joj je odzvanjao u tunelu. Francuski vodič je
zašutio i zagledao se u nju, a s njim i svi iz grupe. Neki azijski par se povukao,
zgranuto je gledajući. Tinejdžer sa zelenom pankerskom frizurom podignuo je palčeve
i rekao joj: - To, curo!
- Mrzim ovo! - vikala je Jennifer. - Mrzim tebe! Hoću svojeg tatu!
- Nastavi hodati - rekao je Louie i vukao me za sobom. Vriskovi u tunelu postali
su još glasniji.
Zabrinuti turisti izlazili su iz tunela osvrćući se i gledajući Jennifer dok su se
penjali uz strminu.
- Zanimljivo je da je odlučila vrištati - rekao je Louie, vodeći me uz stazu. - To je
jedan od oblika komunikacije razumljiv na svim jezicima. Vjerojatno misle da smo je
kidnapirali.
Kad sam čula riječ »kidnapirali«, trgnula sam se i zaustavila. Louie je produžio.
Iza nas su Jenniferini krikovi iznenada prestali. Trenutak poslije dotrčala je stazom,
crvenog i otečenog lica oblivenog suzama. - Ostavila si me! - povikala je. - Netko me
mogao oteti! Mrzim te!
- Jennifer, prestani! - rekla sam.
- Ne! - Kriknula je i zaletjela se svom snagom u moj trbuh. Pala sam na leđa.
- Sad je dosta - rekao je Louie Jennifer. - Da te danas više nisam čuo.
- Ne možeš mi ti zapovijedati što da radim. - Isplazila mu je jezik.
Nakon što sam došla k sebi, Louie mi je pomogao da ustanem. Zgrabila sam je za

284
ruku i rekla joj: - Da me nikad, nikad više nisi gurnula.
Jennifer je zabacila glavu. - Ne smiješ me udariti. Tata mi je to rekao. To mogu
samo roditelji.
- Ja sam ti roditelj.
- Nisi!
- E bome jesam. - Okrenula sam leđa mužu i kćeri i nastavila sama. Ugledala sam
velike
stijene, veće nego što sam zamišljala. Mirno sam stajala dok mi je vjetar mrsio
kosu. Nisam
mogla odvojiti pogled od njih.

IZ CRYSTAL FALLS DEMOCRATA.

9. rujna 1981. godine, str. 4.

OTVARA SE NOVA KAVANA

Java Hut u Ulici West Broad 1244 otvorit će se 18. rujna 1981. godine.
Vlasnica Clancy Jane Falk kaže da će posluživati espreso, kapućino, ali i običnu
kavu. Nudit će i golem izbor slastica, uključujući našu omiljenu tortu od kokosa,
kolač s cimetom, savijaču od jabuka, pitu od limete i »blato Mississippija«, da
spomenemo samo neke. Prodavat će se i nemljevena kava iz Kenije i obale Kone,
kao i mlinovi za kavu, ukrasne šalice i sirupi raznih okusa. Kavana će raditi od
ponedjeljka do petka od 7 do 14 sati.

PISMO OD CLANCY JANE,

12. rujna 1981.

Draga Bitsy,

Hvala ti na ručnicima i knjizi fotografija. Drago mi je da ste se sretno vratili

kući iz Engleske. Nisam vidjela Jennifer, a ni tvoju majku. Violet je počela stažirati
kao psihijatrica u Virginiji. Ni nju nisam vidjela. Sljedeće tri godine proučavat će
ondašnje luđake - baš po njezinom ukusu. George je uspio dobiti mjesto profesora
na koledžu u Richmondu i namjerava raditi na doktoratu. Drago mi je što im tako
dobro ide. Poslala sam vijest o tome Crystal Falls Democratu. Violet se nikad ne bi
sama hvalila svojim postignućima. Ne znam zašto je tako zatvorena. Uzgred, Zach i

285
Lydia su prekinuli i on se sad viđa sa ženom MOJIH godina koja peče baklave. Ako
uspijem naći stakleni ormarić s hladnjakom - neki zgodan - počet ću prodavati
njezine kolače u mojoj kavani. Prodavat ću i šalice s naslikanim mačkama. Izrađuje
ih Kelly Lane, tu u gradu. Tucker mi pravi police na kojima ću ih izložiti. Znaš,
nisam mislila da je moguće da muškarac i žena dulje žive zajedno a da ne zavlada
anarhija, ali Tuck i ja se nikad ne umorimo jedno od drugoga. Jednostavno se
uklapamo u svakom smislu. Ali, i dalje sam odveć praznovjerna da bih razmišljala o
braku. Volim te XX OO.

SNIMLJENA PORUKA OD DOROTHY,

26. rujna 1981.

Draga Bitsy,

Majčin bambus iza garaže je u punom cvatu. Pozvala sam mnoge prijatelje i
darovala im cvijeće. Izvrsno je za aranžmane. Cvjećar koji radi za Clancy Jane bio
je oduševljen. Kad već spominjem svoju sestru, otvorila je kavanu i ja sam svratila
u znak podrške. Njezina je kava odveć jaka i gorka za moj ukus, ali imala je mnogo
mušterija. Prodaje ručno izrađene šalice, sve u obliku mačaka. Neka njezina nova
hipijevska prijateljica ih izrađuje vrlo jeftino. Pomogla sam Clancy Jane da ih složi
na police. Voljela bih da ih ta njezina prijateljica izrađuje u obliku pasa. Nadam se
da će razmisliti o tome. Voli te Dorothy.

PISMO ZA NANCY REAGAN,

1. listopada 1981.

Draga Nancy,

Pitam se imate li sestara i ako ih imate, kako se slažete s njima. Ja imam sestru
koju nije lako voljeti. Clancy Jane je hipi i vegetarijanka. Bojim se da će postati
komunistica. Ne voli ni vas ni Ronnieja. Mrzi vašu kampanju »Samo reci ne«, a
znate li zašto? Jer voli drogu. Da. Vidjela sam njezine čudne cigarete vlastitim
očima. Prošli tjedan je priredila domjenak i nije me pozvala, a upravo smo se
počele dobro slagati. Pa nagađam da se ondje svašta događalo. Ako želite poslati
nekoga iz Odjela za narkotike da istraži stvar, poslat ću vam upute kako doći do

286
njezine kuće.
Ne bih bila ni otišla na taj njezin vražji domjenak, ali ipak me mogla pozvati.
Valjda ne želi da budem blizu njezinih prijatelja da ne bih napravila kakav ispad.
Znate, prije sedam godina imala sam duševnih tegoba, ali nisam više ni približno
tako paranoična kao prije. Ali, tko bi u to uvjerio moju sestru. Vaša prijateljica
Dorothy.

DOROTHY I NJEZIN SIN

Earlene McDougal sve je šokirala kad je pobjegla s posrednikom nekretninama,

članom Kluba milijun dolara. U pismu koje je ostavila Macku za to je okrivila
njegovo opijanje i njegovu majku. Mack se urušio. Postavio je akvarije u svim
sobama da ne bi bio sam. Zatim je u dugom hodniku instalirao električnu stazu za golf.
Kad mu ni to nije popravilo raspoloženje, obojao je svoju drvenu nogu
fluorescentnom zelenom bojom, a onda ju je razlupao vozajući se automobilčićem u
lunaparku. S novcem od osiguranja kupio je novu nogu, najskuplju koju je mogao naći.
Nije mu se sviđala njegova nova noga i nije volio živjeti bez žene u kući. Kvragu,
nedostajala mu je Earlene. Uvijek se brinula za njega - vodila je knjige, slala i plaćala
račune, razgovarala s mušterijama. Kad je otišla, bio je odveć potišten da bi radio.
Zanemario je tvrtku. Nacrti su se gomilali u njegovom uredu. Katkad bi se rasuli po
prašnjavom stolu. On ih ne bi dirao. Nitko mu više nije nudio pravi posao pa je radio
sitne - oličio bi nekome trijem, odčepio zahod, popravio vrata. Takve poslove
ozbiljne tvrtke nisu htjele raditi.
Budući da nije imao za što živjeti - barem ne bez žene u životu - svake se večeri
opijao. Oči su mu požutjele, kosa mu je počela ispadati. U rijetkim prilikama kad bi
Bitsy razgovarala s njim - obično kad ne bi našla Dorothy kod kuće - nesuvislo bi
buncao. Kleo se da mu se Earlene kradomice uvlači u kuću, pije njegovo pivo i jede
njegovu hranu. Pričao bi duge pijane priče o tome kako vreba na kosove koji mu seru
na krov kuće. Opisivao je Bitsy kako je dugo i strpljivo sjedio u kamionu s nabijenom
sačmaricom u jednoj, a pivom u drugoj ruci, čekajući ptice. Kad bi neku ugledao,
iskočio bi iz kamiona i podigao pušku, ali ptice bi se uvijek razletjele prije nego što
bi dospio nanišaniti.
- Zabrinuta sam za tebe - rekla bi mu Bitsy, ali nikad se nije ponudila da dođe
kući i sredi mu život. Umro bi od gladi da mu Dorothy nije kuhala tri obroka na dan.
Imala je vlastiti ključ pa je dolazila i odlazila kako je htjela. Nije se htio na to žaliti
jer ne samo što mu je kuhala, uz to mu je i prala rublje, mijenjala posteljinu, prala

287
podove i izlijevala ustajalo pivo u slivnik. Nabacivala je da bi im bilo bolje kad bi
stanovali zajedno, bilo u Mackovoj kući ili u kući Miss Gussie, ali on je želio zadržati
svoju kuću. Volio je zalaziti u barove i spetljati se sa mršavim blajhanim plavušama
koje su ga podsjećale na Earlene, ali uzeo bi sve što se nudilo.
Na Kolumbov dan, kad je Dorothy povela u šetnju svoje nove pomeranske psiće i
uživala na jutarnjem zraku, gledajući vlastita posla, našla je polugolog muškarca
sklupčanog ispod Mackove ljuljačke na trijemu. Psići su zarežali. Mali mužjak se
popiškio muškarcu na cipelu. Onda je vidjela kako se otvaraju vrata i kako izlaze
dvije oskudno odjevene plavuše. Jedna je nosila malo dijete.
Dorothy je pokupila svoje pse, otišla ravno kući i doživjela prvi napadaj
vrtoglavice. Nije nazvala Macka nego hitnu pomoć. Byron Falk ju je primio u bolnicu
i obavio pretrage dok je Mack sjedio uz njezin krevet, pijuckao pivo i koketirao s
medicinskim sestrama. Byronova je dijagnoza glasila »vrtoglavica neodređenog
uzroka«, što je bio samo uljudan način da kaže kako je riječ o emocionalnom
problemu. Mack ju je odvezao doma iz bolnice i smjestio je u dnevni boravak s
limenkom dijetne cole i sendvičem, a onda se spremio otići, rekavši joj da bi rado
ostao i pravio joj društvo, ali da ima sudar s medicinskom sestrom.
- Onom punašnom ili onom s blajhanom kosom? - upitala je Dorothy.
Kad je rekao s plavušom, Dorothy je sklopila oči. Ponovno joj se zavrtjelo u
glavi. - O joj - protisnula je, ali Mack je samo izjurio, ostavljajući majku da se brine
sama za sebe.
Sljedećeg je poslijepodneva svratila Clancy Jane i donijela joj savijaču od
jabuka i termosicu kave. Zatekla je Macka na prilazu kući kako puca na kosove.
Posvuda oko njega bile su prazne limenke piva. Clancy ga je pogledala i rekla: -
Mack, grozno izgledaš. Što je s tobom?
- Ništa. - Slegnuo je ramenima. - Ubijam vrijeme.
- Moraš prestati piti.
- Čemu? - Opet je slegnuo ramenima. S grane je neka ptica poletjela ravno prema
njegovom krovu. Podigao je pušku i opalio.
Dorothy je izletjela iz susjedne kuće mašući rukama. Razvedrila se kad je
ugledala svoju sestru. - Ma gle što je Macka dovukla u kuću!
- Donijela sam ti savijaču - rekla je Clancy Jane gledajući prazne limenke. -
Mack, dušo, tvoja jetra ovo neće moći podnijeti.
- Pusti ti njegovu jetru na miru - rekla je Dorothy. Otela je sestri savijaču iz ruku.
- Brini se za svoju obitelj. A kad već govorimo o jetri, imam odličan recept za paštetu.

288
 PISMO OD CLANCY JANE FALK,
15. prosinca 1981.

Draga Bitsy,

Hvala ti što si me pozvala u New Orleans za Božić, ali Tucker i ja smo već sve
isplanirali. Obećali smo Sunny - sjećaš se, to je moja stara prijateljica - da ćemo
Božić provesti s njom. Prošle godine je otišla iz Mendocina i vratila se u Crystal
Falls. Otvorila je butik. Prodaje rezbarije s Madagaskara i sagove iz Maroka.
Izrađuje i vlastite sagove. Njezina se trgovina zove »Let na čarobnom sagu«.
Uglavnom, Sunny i ja ćemo prirediti večeru kod nje - i znaš što? Neće biti sto posto
vegetarijanska! Da, ponovno jedem meso. Dakako, ondje će biti i Tucker kao i Zach
i njegova nova djevojka Helen, zagrižena veganka. Moja nova prijateljica Laura -
prva ateistica u Crystal Fallsu - također će doći. Laura je cvjećarka. Nadam se da
joj crkvenjaci neće upropastiti trgovinu. Nađemo se svakog petka i razgovaramo o
umjetnosti, glazbi i politici. Od Violet nisam čula ni riječi, ali znam da je zauzeta
proučavanjem tuđih mozgova. Nadam se da ćete se ti, Louie, Dorothy i Mack lijepo
provesti. Mir i ljubav od tete C.J.

DOROTHY

Na sredini stola u blagovaonici DeChavannesovih bio je aranžman s bijelim

tulipanima. Dorothy se pitala jesu li umjetni pa se sagnula da ih pomiriše. Ne, bome su
bili pravi. Uspravila se i otišla u kuhinju u kojoj je njezina kći užurbano radila.
Poželjela je reći: - Stani, sjednimo i porazgovarajmo. Reci mi kako si.
Dorothy se činilo da joj je lice upalo. Jagodice su joj bile istaknutije nego inače,
a lijepa svilena crna haljina bila je komotna oko kukova. Nakon odmora u Engleskoj,
Bitsy se bila udebljala. Sadašnja joj vitkost nije pristajala, iako je mršavost bila u
modi. Mlade djevojke su se izgladnjivale ili si gurale prst u grlo. Doduše, to Bitsy ne
bi učinila. Dorothy se nadala da je smršavila zbog dijete, a ne zbog Louiejevog
šaranja. Ali, moglo je biti i zbog Jennifer. Nakon onog groznog putovanja u Englesku,
mala se okrenula protiv majke i očuha.
Dorothy se pitala kad će njezina kći imati vremena da sjedne i porazgovara s
njom, ali bila je odveć zaposlena. Unatoč njezinim prosvjedima, Louie je unajmio
kuhara da im pripravi večeru, a onda je svratio slavan fotograf - sa sedam prijatelja.
Unajmljeni je kuhar odvukao Bitsy u stranu i prosiktao: - Rekli ste mi da pripravim

289
večeru za četvero!
- Sad nas je dvanaest. - Bitsy ga je potapšala po ramenu.
- Ali, nisu bili pozvani - promucao je kuhar.
- Samo ih nismo očekivali - rekla je Bitsy. - Ali, dobrodošli su. Samo ću postaviti
još osam tanjura.
- Majko Božja! - Kuhar se lupio po čelu. - Pa to ništa neće riješiti! Nemamo
dovoljno hrane.
- U hladnjaku imam tri tuceta jaja. Možemo poslužiti omlet. Ma dajte, ne budite
tako snuždeni. Ja ću vam pomoći.
- Omlet za Božić?
- Ubacit ćemo crvenu i zelenu papriku. - Bitsy je otvorila hladnjak. - I napravit
ćemo salatu od puretine. Društvo je važnije od hrane.
Dorothy je stisnula psiće koje je držala ispod ruku. Još od dana u Bolnici Central
State mrzila je miris jaja. Ako ludilo ima miris, onda je to miris jaja. Kuhar je počeo
sjeckati pureća prsa, a Bitsy je priređivala preljev za salatu. Dorothy bi voljela imati
takvu prostoriju, u kojoj vise vijenci češnjaka, s talijanskim keramičkim posuđem. Na
stolu je bila čaša za konjak puna malih kutija šibica, a na svakoj je bio naziv nekog
stranog mjesta. Pokraj sudopera je bila posuda sa sićušnim francuskim sapunima.
Svaki je imao drukčiji cvjetni miris. Na drugoj strani kuhinje vrata su vodila u
prostoriju za vino s kontroliranom klimom. Na stropu su bile drvene police na koje su
se vješale čaše.
- Mogu li vam nekako pomoći? - upitala je Dorothy dok je kuhar gledao psiće.
Dorothy nije mogla biti sigurna, ali činilo joj se da bi ih on najradije upotrijebio da
obogati jelovnik.
- Hvala - rekla je Bitsy - ali, sve je pod kontrolom.
Dorothy je laknulo. Otišla je razgledati sunčane sobe. Cipele su joj tonule u
debele perzijske sagove složenih uzoraka. U predvorju su najviše upadala u oči
staklena vrata sa svjetiljkom. Dug izrezbaren stol stajao je uza zid. Na njemu je bila
kristalna vaza s tri tuceta gladiola. U blagovaonici je Dorothy uzela tanjur i okrenula
ga. Wedgwood. Kako dosadno. Nije bio svečan, nije bio primjeren Božiću. Ona je
kod kuće skupljala komplet Naifa s uzorcima Villeroy i Boch. Otkrila ih je u trgovini
Borden - živopisni prizori na tanjurima očarali su je. Željela je živjeti u takvom
mjestu, gdje svi za Božić kite bor i idu na klizanje na jezero sa šarenim šalovima oko
vrata.
Otišla je do stražnjeg stubišta i gledala fotografije u crnim okvirima ovješene u
skupinama. Bile su to snimke Bitsy i Louieja na njihovim putovanjima. Dorothy je
neka mjesta prepoznala iz filmova - Eiffelov toranj, Are de Triomphe, Londonski

290
most, Akropolu. Prepoznala je i Michelangelovog Davida. Druga su joj mjesta bila
nepoznata. Na jednoj fotografiji se iza Bitsy i Louieja vidjela golema planina sa
snježnim vrhovima. Izgledala je opasno i uzbudljivo. Vjetar je mrsio Bitsynu kosu.
Louie se smiješio. Iza njih su se u snijegu vidjele stube koje su vodile uz strminu.
Otkako se udala za dr. DeChavannesa, Bitsy je postala svjetska žena. Darovitost
je naslijedila od mene, govorila je Dorothy sebi, iako je znala da nije tako. Ali, one
gladiole u predvorju su je progonile - zašto ih ima tako mnogo? I zašto ih je stavila u
prostoriju u kojoj će ih ljudi vidjeti samo u prolazu? To ju je podsjetilo na kuću Miss
Betty, kako se uvijek pravila važna kad se igrao bridž.
Dorothy je osjetila blagu srdžbu na svoju kćer - na sve žene koje su znale živjeti
zanimljivo. Iako to nikad ne bi priznala, ona nije posjedovala taj dar. Nije razumjela
lijepu stranu života. A nije bila riječ o novcu, jer kad je dobila novac od Albertovog
osiguranja, postala je bogata. Bilo je to nešto neopipljivo.
- Ne mogu se opustiti u ovoj kući - šapnula je psima. U radnoj sobi je prošla
pokraj sofe napunjene guščjim perjem. Primijetila je da se cvjetovi na tkanini kojom
je sofa bila presvučena poklapaju s cvjetovima na izvezenom jastuku. Dorothy je sjela
na stolac u stilu Luja XIV. Spustila je psiće, ali oni su se bunili. Htjeli su da ih drži.
- Jednostavno ne mogu naći udobno mjesto - rekla im je. Zapravo je mislila:
»Bojim se da ću oštetiti tu lijepu tkaninu. Katkad mi mjehur popusti kad se jako
smijem i tu ne pomaže ni pelena za odrasle. Ne uklapam se tu. Ne uklapam se u kćerin
život. Ništa u ovoj kući nije slično ničemu što imam u Crystal Fallsu. Odmaknula se
izvan mojeg domašaja.«
Nakon večere, Dorothy je prihvatila čašu konjaka od Louieja. Sjela je na prugasti
dvosjed. Psići su joj plesali oko nogu i držali se kao da jako pate. - No dobro - rekla
je i podigla ih na krilo.
Bitsy je ponudila pladanj čokoladnih bombona i uskih komadića torte od sira koju
je kuhar na brzinu pripravio. Dorothy je pijuckala konjak. Što je više pila - a nije to
moglo biti više nego što bi stalo u naprstak - to je glasnije govorila. Fotograf i njegovi
prijatelji uljudno su je slušali. Mack je ustao i odgegao se do ostakljenog ormara koji
je pretvoren u bar. Posegnuo je u srebrnu posudu i izvadio bocu vina. Nakon što je
izlio ostatak dvolitrene boce u svoju čašu, odmaknuo se kao da se divi baru. Kod kuće
je vino držao na podu, ali Bitsy je u New Orleansu sve činila kako treba.
Dok se vraćao, upao je majci u riječ. - Mama, njih ne zanima kako si obojila našu
odjeću za Uskrs - uključujući tatinu. Ne zanimaju ih tajne kućnog bojanja.
- Malo uspori s tim vinom - upozorila ga je Bitsy.
- Ali, blagdan je. - Posrtao je pa su psići skočili na pod i sakrili se iza
Dorothyinih nogu.

291
 - Nemoj to proliti na Bitsyn sag - rekla je sinu. Zatim se nervozno nasmijala i
okrenula gostima. - Moj sin obično ne pije toliko.
- Vraga ne pijem - rekao je Mack.
- Svakog mu dana skuham večeru - nastavila je Dorothy još glasnije. - Ali,
nemojte misliti da mi je zahvalan. - Ispraznila je čašu. - Ne. Nije, ni najmanje. Samo
pojede i odjuri. Takav je on sin.
- Dorothy, molim te - rekla je Bitsy.
Dorothy se posramila i zagledala u praznu čašu. To je govorio konjak. Fotograf i
jedan od gostiju su se nasmijali. Ostali su se premještali na sjedalima. Bilo im je
neugodno.
- Lijepo je od vas što kuhate za njega - rekao je fotograf, privlačan plavokosi
muškarac, keseći se.
- A što drugo majci preostaje - rekla je, skromno trepćući. Nije pokušavala
koketirati. Fotograf nije bio njezin tip. Kriomice je pogledavala Bitsy, koja je
otvoreno zurila u nju. Dorothy je podigla dva prsta do usana i okrenula ih kao da nešto
zaključava.
Mack je pio vino i pokušavao razgovarati s jednim od fotografovih prijatelja. -
Moja bivša žena znala je voziti traktor kao muškarac - rekao je. Onda se rasplakao. -
Bila je zgodna i elastična. Mogla je zabaciti noge preko glave.
- Je li bila gimnastičarka? - upitao je čovjek. Imao je švedski naglasak za koji je
Dorothy isprva pogrešno mislila da je ruski. Zvučao joj je kao ljudi s klizačkih
natjecanja.
- Ne, samo je stvarno bila dobra u krevetu - objasnio je Mack. - Da, bila je vrlo
elastična. I nikad nije neugodno mirisala.
- To je besmislica. - Dorothy je zakolutala očima. - Svi katkad neugodno mirišu.
- Moja Earlene nije. Nikad.
- Kamo je nestao Louie? - upitao je fotograf. - Zar se skriva od nas?
- U knjižnici je, razgovara s Renatom. Ona je u Italiji s majkom i očuhom. - Bitsy
je pružila pladanj s desertom. Šveđanin ga je proučavao. Izabrao je čokoladni bombon
i ubacio ga u usta.
- Tako je lijepo od Louieja da odvoji vrijeme i nazove kćer. - Dorothy je ubacila
čokoladni bombon u usta i zagrizla. Zatim je dodala: - Kad već govorimo o kćerima,
je li ti se javila Jennifer?
- Ne, ali obično piše poslije Nove godine. - Bitsy se ukrutila.
- Nema ti vremena poslati božičnu čestitku? - Bombon je izbočio Dorothyn obraz.
- Ošišala se kao princeza Di. Ali, ima malo preduge šiške.
- Sigurna sam da joj odlično pristaje.

292
 - Ne, varaš se. - Dorothy je spustila praznu čašu na stol presvučen kožom i
poravnala bluzu. Nije ju voljela, u njoj je izgledala deblje. - Ja i te kako uživam u
čestitkama koje mi ti i Louie šaljete svake godine - nastavila je. - Čestitka je znak da ti
je stalo. Isto tako i telefonski pozivi. Što ih je više, to bolje.
- Mama, zvučiš kao reklama. - Mack je otvorio još jednu bocu vina. - Ono,
»dotakni nekoga mislima«.
Fotograf se promeškoljio. - Bitsy, nadao sam se da ću ponovno sresti tvoju
šarmantnu svekrvu.
- Honora provodi blagdane u Australiji s prijateljima - rekla je Bitsy.
- Ondje je krasno u ovo doba godine - rekao je fotograf. Zatim su svi zašutjeli.
- Jennifer ima sreće - rekao je Mack i tiho podrignuo. - Koliko djece njezine dobi
ima oca koji je predsjednik banke i djeda koji je...
- Želi li tko još nešto? - upitala je Bitsy.
- Hej, upala si mi u riječ - povikao je Mack. - Htio sam svima reći da je
Jenniferin djed predsjednik upravnog odbora banke.
Bitsy je ignorirala brata. Okrenula se fotografu. - Nismo baš kao sa slike
Normana
Rockwella - rekla je.
- Ne, ali zanimljiv je i Hieronymous Bosch. - Fotograf se nasmiješio.
- Jel' vi to govorite tako da ja ne razumijem? - Mack se namrštio.
- Nismo uopće govorili tebi - rekla je Bitsy.
- Prestani mijenjati temu. - Mack si je ulio još vina. - Samo si ljuta jer se Jennifer
nije svidjelo u Engleskoj.
- O tome ćemo poslije - rekla je Bitsy napeto.
- Zašto? Imaš zakazano kod manikirke? Želim sad razgovarati o tome, do đavola.
Fotografi njegovi prijatelji nelagodno su se pogledali. Mack je podigao čašu i
uputio sestri srdit pogled.
- Ne treba ti još jedno piće - rekla mu je.
- Pa ne treba mi ni još jedan golfski štap, ali to ne znači da ga neću kupiti. -
Nakesio se Šveđaninu. - Hej, stari, igraš li ti golf?
- Idem pripraviti kavu - rekla je Bitsy.
- Neću usranu kavu. Hoću još vina. - Ispraznio je čašu i ponovno je napunio te
oteturao do Bitsy. - Trebala bi i ti malo popiti. Možda bi te opustilo.
Bitsy je jako porumenjela i bespomoćno pogledala Dorothy.
- Hajde, samo reci - povikao je Mack ljuljajući se na nogama. Vino mu se
izlijevalo iz čaše na pod. Psi su pojurili i njuškali mrlju. - Misliš da sam glupan.
- Ne. - Pogledala je pladanj s desertom i ugrizla se za usnicu. - Ali, bojim se da

293
si alkoholičar.
- Koji kurac? - Mackovo se lice izobličilo.
- Molim te, pripravit ću ti...
Mack je izlio vino Bitsy u lice. Zateturala je unatrag, a pladanj joj je ispao iz
ruku. Bomboni su se rasuli po sagu. Fotograf i njegovi prijatelji su ustali. Psi su
zalajali.
Šveđanin je podigao pladanj i stavio ga na stol. Čuvši bjesomučno lajanje, Louie
je dotrčao u sobu. - Što se događa? - upitao je namršteno.
- Ne gnjavi me - rekao je Mack.
Louie je pohitao k Bitsy i izvadio rupčić s izvezenim inicijalima LdeC. Kao
Rebecca de Winter, pomislila je Dorothy i stresla se. Louie je nježno obrisao Bitsyno
lice i gornji dio haljine. - Eto - rekao je - sad je bolje. Što se dogodilo, ljepotice?
- Bojim se da ju je brat zalio vinom - rekao je fotograf. Louie se naglo okrenuo i
suzio oči.
- To je i zaslužila - rekao je Mack.
Dorothy je brzo procijenila situaciju. Njezin je zet bio gotovo deset centimetara
viši od Macka i petnaest kilograma teži. Osim toga, Louie nije imao drvenu nogu i nije
bio pijan. Podigla je ruku, pokušavajući dati znak sinu da ušuti i sjedne.
- Kakvo barbarsko ponašanje - rekao je Louie tihim, otrovnim glasom. Stisnuo je
rupčić. - Želim da odeš.
Mack je pogledao Dorothy. Uzvratila mu je. Pogledom mu je rekla: »Sam to
sredi. Meni je dosta.«
- Ali, Božić je - rekao je Mack. - Još nisam pojeo desert.
- Uzmi nešto s poda i odlazi - rekao je Louie.
- Ne možeš me izbaciti. Premlatit ću te ako pokušaš.
Louie je zgrabio Macka za koščata ramena i počeo ga vući preko sobe. Macku je
spala cipela pa se vidjelo plastično stopalo. Zapelo je za stolac Chippendale i
zaškripjelo, ali Louie nije zastao.
- O moj Bože - povikao je fotograf. - Što mu je s nogom?
- Umjetna je - rekla je Dorothy. Ustala je, obrisala suze i prišla kćeri. - Tako mi
je žao - prošaptalaje i pritisnula obraz uz Bitsynu kosu. - Samo sam htjela provesti
malo vremena s tobom, dušo. Tako mi nedostaješ.
- Znam - rekla je Bitsv. - I ti meni.
Dorothy je ponovno stisnula Bitsy, a onda je pucnula prstima dozivajući pse.
Nadala se da će Louie oprostiti Macku ispad i dopustiti im da ostanu, ali činilo se da
se to neće dogoditi. Bitsy se doimala zapanjeno, a Louie je klečao, skupljao
čokoladne bombone s poda i pokušavao otjerati pse koji su ih htjeli pojesti. Ipak, bio

294
je Božić i obitelji bi trebale biti zajedno, pa makar se prolijevalo vino i gubile cipele.
- Mama, uzmi torbicu, odlazimo. - Mack je ustao, uzeo cipelu i odšepesao u
hodnik. - Vrag me odnio ako se ikad vratim ovamo - povikao je te se osvrnuo. -
Mama? Dolaziš?
- Molim te, ispričaj se, Mack. Zamoli ih da ti oproste.
- Zašto? Uopće mi nije žao. Uh, mislim da mi je nešto slomio u nozi. - Upro je
prstom u Louieja. - Nadam se da imaš osiguranje, jer ću ti poslati račun.
Izjurio je iz kuće, a Dorothy s psima za njim. Kad su došli do Mackovog
kamioneta - crvenog forda s velikom kabinom - htio je voziti, ali mu Dorothy nije
dopustila. Smjestila je pse na stražnje sjedalo. Kamionet je bio visok pa se namučila
dok se nije popela u kabinu. Uhvatila je upravljač i čekala sina, koji se sporo penjao
na suvozačko mjesto. Dorothy se osvrnula. Bitsy je stajala u dovratku. Na haljini je
imala veliku mrlju, a maškara joj je bila razmazana. Psi su gledali kroz bočni prozor,
lupkajući pandžama o staklo.
Dorothy je pritisnula gas i brzo vozila pokraj pretencioznih kuća s ogradama od
kovanog željeza, pitajući se kako je mogla roditi tako različitu djecu i zašto blagdani
uvijek tako loše prođu. Svaki put. To jednostavno nije bilo pravedno.

SNIMLJENE PORUKE ZA NANCY REAGAN,

12. siječnja 1982.

Draga Nancy,

Još mi niste odgovorili na pisma i kasete ni JEDNIM jedinim znakom. Ostale

prve dame obično bi mi poslale fotografije ili božične čestitke, a vi ništa. Ali, dat ću
vam još jednu priliku. Molim vas, pišite.Srdačno, Dorothy.

16. lipnja 1982.

Draga Nancy,

Prošlo je već mnogo vremena, a vi mi ne pišete. Mislim da i nećete. Voljela bih

da se javite jer mi treba savjet. Zabrinuta sam za kćer. Možda neće roditi drugo
dijete jer je najzaposlenija dekoraterka u New Orleansu. Kako sigurno znate, djeca
i karijera ne idu dobro zajedno. Mogli biste barem reći tajnici da mi pošalje vašu

295
fotografiju s autogramom, ali čak ni to niste učinili. Mislite samo o kupovanju onih
glupih kostima i o dijetama kako biste ostali »sićušni«. Ha! Meni izgledate kao da
vam nešto nije u redu sa štitnjačom. Idite liječniku dok vam se oči ne izbulje.
Iskreno, Dorothy McDougal.

30. lipnja 1982.

Draga Umišljenice,

Danas sam morala potpisati priznanicu jer mi je stigao golem paket. Kad sam
vidjela da je iz Washingtona, zamalo sam se onesvijestila. Otvorila sam kutiju
tražeći pisamce, ali niste čak bili dovoljno pristojni da nešto napišete kad ste mi
vratili sva pisma i kasete koje sam vam poslala. Vjerojatno mislite da sam luđakinja
poput onog groznog mladića koji je pucao u vašeg muža. Ali, varate se. Ja nikoga
ne bih ozlijedila, ni tjelesno ni duhovno. Doduše, jednom sam ubila jednu pticu.
Vrlo je okrutno od vas što ste mi vratili pisma. JA više neću glasovati za vas.
Iskreno, Dorothy McDougal, pisačica pisama extraordinaire.

RAZGLEDNICA IZ CERNE ABBASA,

12. srpnja 1982.

Draga Violet,

Honora, Sestra i ja stigle smo u London prije četiri dana. Unajmile smo
automobil i završile sjeverno od Dorchestera, kod Diva Cerne Abbas. Visok je 60
metara, umjetnički predmet u Picassovom stilu uklesan u stijenu u Brončano doba.
S prednje strane razglednice vidjet ćeš da je anatomski točan, premda falus i testisi
nisu u pravom omjeru. Neki kažu da su se tu održavali svibanjski plesovi, a neki da
div liječi neplodnost. Viktorijanci su ga zvali »prostak« i pokrivali mu spolovilo.
Ali, kako vidiš, vraćen je u izvorno stanje. Prvog svibnja je div okrenut ravno prema
suncu dok izlazi. Bilo bi lijepo to jednog dana vidjeti. Na parkiralištu smo se
uzajamno fotografirale. Držale smo ruke tako da izgleda kao da smo uhvatili diva
za penis. Poslije smo svratile u gradić Cerne Abbas na čaj. Honora je kupila sat. Na
njemu je naslikan div, a penis služi kao duga kazaljka. Voli te Bitsy.

296
 GLAVA 7

DOROTHY

Dorothy se probudila iz uznemirujućeg poslijepodnevnog drijemeža i dok je

ležala i razmišljala o tome, shvatila je da se zapravo sjeća nečega što se doista
dogodilo u kolovozu 1938. godine, kad je njoj bilo šest godina, a Miss Gussie je
nosila Clancy Jane. U snu je bilo vruće i suho poslijepodne. Miss Gussie je vukla
Dorothy niz pločnik. Naglo se zaustavila ispred draguljarnice Borden's. U izlogu je
bio zgodno aranžiran poruclan na tamno-plavom baršunu. Odvukla je Dorothy u
trgovinu. Podigla je jednu šalicu i stavila je na svoj veliki trbuh. Prišla im je
prodavačica. - Nije li lijepa? - rekla je. - To je Spode. Kraljica Mary izabrala ju je
prošle godine pa se zove Kraljičina ptica.
Dorothy je posegnula za tanjurićem. A onda joj je, kao u usporenom filmu, ispao
iz ruke. Pao je na popločani pod i razbio se napola - ptičja glava bila je na jednoj
strani, a trup na drugoj.
- Dorothy, ne! - povikala je njezina majka. Onda kao da se pribrala i stavila ruku
na kćerin obraz. - Ne plači. To je samo stari tanjur. Platit ću ga - rekla je Gussie. Onda
je uzela još jednu šalicu i tanjurić i rekla uzrujanoj prodavačici: - Kupit ću i ovo.
Hoću da moja djevojčica ima nešto lijepo.
Dorothy je odmahivala glavom, tako odlučno da joj je kosa letjela amo-tamo.
Nije odbijala dar, ali znala je da njezina majka nema novca ni za jednu šalicu i
tanjurić, a kamoli za dva kompleta. - Ne - plakala je - neću ih. Vrati ih. - Vidjela je
kako je njezinoj majci zadrhtala ruka dok je spuštala šalicu. Pričekale su da
prodavačica zamota slomljeni tanjurić i onda su otišle kući.
I nakon toliko godina, sjećala se majčinog osmijeha, majčine ruke na licu, kako su
šutke išle kući s razbijenim tanjurićem u papirnatoj vrećici. Clancy Jane se rodila
nekoliko dana poslije i kao da se sve promijenilo. Ali, sad nije sumnjala da ju je
majka voljela. Da je barem uzela svoju porciju, prihvatila ono što joj je majka nudila.
Da jest, sve bi bilo u redu.
A onda je pomislila: kad sam se udala i rodila svoju djecu, ponovila sam
pogrešku koju sam pripisivala svojoj majci. Pravo je čudo da Bitsy ne mrzi Macka -
ili mene što sam ga tako pretjerano voljela. Ali, nije ga zamrzila. Želim biti kao moja
kći. Ne želim osobito biti kao Clancy Jane, ali ne smeta mi što sam njezina sestra.
Barem ne mnogo.
Zbacila je pokrivač i otišla u blagovaonicu te prekopala dio ormara u kojem su

297
bile stare stvari Miss Gussie dok nije našla Spodeove šalice. Samo Bog zna kako su
preživjele Clancyno zenovsko preuređivanje kuće. Dorothy je oprezno stavila šalicu
na tanjurić. Dugo ih je gledala. Onda je našla kutiju, odvezla se do pošte i poslala
šalicu kćeri.

PISAMCE OD CLANCY JANE,

20. kolovoza 1982.

Najdraža Violet,

Jučer je svratila Dorothy s darom, čestitkom i tortom koju je kupila u

slastičarnici. Ja sam bila posve zaboravila da mi je rođendan. Kad nije paranoična,
gotovo je ugodna. U kutiji je bio jastuk koji je sama izvezla. U kutovima su
suncokreti. U sredini piše: Smiješim se jer si mi ti sestra Smijem se jer ti tu ništa ne
možeš. XX OO.

CLANCY JANE

Clancy Jane nije bila raspoložena za kupovinu namirnica. Mrzila je biti u masi,
među škripavim kolicima punim nekvalitetne hrane i pilećih prsa. Prišla bi
neznancima i rekla:
- Ta hrana koju kupujete - to je otrov. Zar ne znate da se ubijate time?
Ljudi su je gledali kao da je poludjela. Clancy Jane bi uzvratila pogled - nije ona
ništa pogriješila, oni su bili krivi što jedu takvo smeće, što žive u tom smrdljivom
gradiću. Pojma nisu imali koliko je štetan bijeli šećer. A kršćanstvo je jednako loše
kao crveno meso. Doista. Ipak, kad bije Tucker zamolio da ispeče biftek i pojede ga,
ne bi oklijevala. Doduše on to od nje nikad ne bi tražio.
Odvezla se kući s tonama jogurta i smeđe riže, a onda je nazvala Violet da se
požali na uskogrudne Južnjake koji čekaju drugo Kristovo došašće. - Dođe mi da im
kažem: »Drugo do-šašće? Mislite na višestruki orgazam?«
- Mama, prestani - povikala je Violet.
- A kad si to ti postala vjernica? - Clancy Jane je uzdahnula. - Ne bih te trebala
nazivati i žaliti se.
- Žaliti? Ovo je zvučalo više kao bogohuljenje. Stvarno sam zabrinuta za tebe.
Osjećam kod tebe mnogo potisnute srdžbe. Trebala bi je pustiti van.

298
 - Ma o čemu ti to govoriš? Sretnija sam nego ikad u životu.
- Ozbiljno ti kažem, potiskuješ srdžbu koja se pomiješala s tugom. Ako ih ne
pustiš van,
nikad nećeš naći sreću.
- Zvučiš kao Hallmarkova čestitka. Volim Tuckera. Nemam vremena za srdžbu ili
tugu. I bilo bi ti bolje da me prestaneš analizirati.

PISMO OD DOROTHY,
4. veljače 1983.

Draga Bitsy,

Čula sam na televiziji da je danas umrla Koren Carpenter, od gladovanja. Zato

se nadam da ti jedeš kako treba. Poneki suvišan kilogram nikome ne škodi. Osim
toga, kupila sam još jednog slatkog psića. Nadam se da ću jednog dana moći
uzgajati i prodavati pse. Vjerujem da bih dobro zaradila. Voli te Dorothy.

PISMO OD JENNIFER WENTWORTH,

25. srpnja 1983.

Draga majko,

Gledala sam »Curu iz Doline« i bilo je nevjerojatno super. Želim se preseliti u

Kaliforniju, ono, sutra. Ali, moj tata i Regina se nikad neće maknuti iz ovog grada.
Baka me za ljetne praznike vodi u kupovinu i to će biti opako. Voli te Jen.

P. S. Molim te, odsad me zovi Jen, važi?

BITSY

Louie mi je bez ikakva razloga darovao narukvicu i komplet kovčega, a onda smo
odletjeli u Irsku na šesnaest dana. Vozili smo se od Shannona i prenoćili na obali
Connemara. Nakon ne baš irske večere - kineskih okruglica i salate - odšetali smo se
do vjetrovite, stjenovite obale i gledali zvijezde. Bila je oseka pa su se stijene pružale

299
u daljinu. Naslonila sam se na Louieja dok nas je šibao vjetar. Spustili smo se u travu
i počeli voditi ljubav. Zavedena irskim viskijem na irskom tlu i tamnookim muškarcem
iz New Orleansa. Poslije me Louie držao za ruku pa smo se zajedno vratili u hotel.
Ta je putovanja uvijek planirao Louie, a ne ja. Imao je zemljovid svijeta koji je
pokrivao čitav jedan zid u njegovoj radnoj sobi. Kad god bismo posjetili neko novo
mjesto, zabo bi pribadaču ondje. Nakon što bi obišao mjesto, Louie je osjećao
zadovoljstvo kao da je ostvario neki cilj. Dok smo obilazili otočje Galapagos,
okrenuo se i rekao mi: - E, to je bilo uzbudljivo. Nema potrebe da se vraćamo.
Nešto je slično rekao dok je vozio jeep kroz australsku divljinu, povremeno se
zaustavljajući da nešto fotografira. - Nije li ovo sjajno? - rekao bi. - Svatko bi to
jedanput trebao učiniti. - Dok smo se spuštali s Akropole, zaustavila sam se da
nahranim divlje mačke. Louie me zagrlio i rekao: - Bolje od ovoga ne može. - Ali,
nije želio ponovno ići onamo.
Petog dana u Irskoj zaustavili smo se u tvornici Waterford, a onda se odvezli do
Ring of Kerryja. Bilo je odveć maglovito za fotografiranje pa smo našli gostionicu i
pili guinness dok se vrijeme nije popravilo. Nakon druge krigle zagrlila sam ga.
- Volim te, ljepotice - rekao je i poljubio me u kosu. - To moraš upamtiti ma što se
dogodilo.
- A što će se to dogoditi?
- Ništa osobito, ljepotice. Samo ću te uvijek voljeti.

RAZGLEDNICA IZ IRSKE,
29. kolovoza 1983.

Draga Jen,

Jučer smo poljubili Kamen Blamey. Louie je rekao da se nada kako me to neće
pretvoriti u brbljavicu. Dok smo silazili niz spiralno stubište, spotaknula sam se i
bila bih se skotrljala do dna da se nisam držala za konopac. Stubište je bilo vrlo
tijesno i pretrpano. Nešto niže od nas neka je žena zapela - neki su rekli da su joj
kukovi odveć široki, neki da ju je uhvatila vrtoglavica. Bila je histerična i glasno je
jecala. Kad smo napokon sišli, otišli smo do Blarney Milla. Kupila sam ti krasan
pulover i prostirku koju možeš nositi sa sobom na footballske utakmice. Sutra idemo
u Dublin. Vole te mama i Louie.

Louie i ja bili smo u kuhinji i pripravljali gumbo. Dok je on sjeckao celer,

300
čavrljali smo o apartmanu u Francuskoj četvrti koji smo Sestra i ja obnavljale. - Volio
bih da te Sestra malo pusti na miru. Previše radiš - rekao je. - Možda te otmem i
odvedem na obalu za vikend.
- To bih voljela. - Gledala sam kako sjecka povrće. Imao je duge, vitke prste kao
u njegove majke i sviđalo mi se kako je vješto radio. Vidjela sam vrhunske kuhare na
televiziji i oni su to isto tako radili. Kad je celer bio nasjeckan po duljini, premjestio
je nož i počeo ga sjeckati po širini.
- Ideš li na onu aukciju sutra? - upitao je.
- Da, doista moram. Ali, u Mandevilleu je i sve bi skupa moglo potrajati do
večeri. Znaš kako mrzim prelaziti Pontchartrain nakon mraka.
- Ne brini se, ljepotice. Nazovi me kad budeš željela kući, poslat ću limuzinu po
tebe.
Ali, kad sam se vraćala iz Mandevillea bilo je tek poslijepodne pa sam odlučila
svratiti u njegovu ordinaciju i pokazati mu zdjelu Limoges koju sam kupila. Pogledala
sam se u retrovizoru - kosa mi je bila začešljana u čvrstu punđu, a Louie je više volio
kad mi je slobodno padala. Zato sam na trenutak zastala, izvadila ukosnice i
raščešljala je.
Ordinacija je bila mracna i tiha, samo se ispod njegovih vrata vidjela svjetlost.
Trenutak prije nego što sam otvorila vrata imala sam mučan osjećaj deja vua, Tiki je
odavno nestala, a moj se zgodni muž popravio. Otvorila sam vrata. Na Louiejevom
stolu je bila boca Don Perignona. Na njegovom kožnom naslonjaču sjedila je gola
žena i držala plastičnu čašu u ruci.
Tu sam bocu ja kupila prije mjesec dana i držala u hladnjaku čekajući Louijev
rođendan sljedeći mjesec. Gad ju je ukrao. Zar nije primijetio da je na njoj bila
crvena mašna? Šteta što mu je nisam vezala za jaja na svijetu vjerojatno nema
dovoljno vrpce da se zaustavi taj muškarac. To mi je sad bilo savršeno jasno i od toga
mi je bilo zlo.
Na drugom naslonjaču je bilo njegovo Guccijevo odijelo, od sive svile, koje je
kupio u New Yorku prošlog proljeća. Ja sam mu pomogla izabrati košulju boje
lavande koja je pristajala uz njega. Sad je gola zena ispružila ruku i zgrabila sako
kako bi se njime pokrila.
- Sivo ti ne stoji - rekla sam joj, mirno spuštajući zdjelu na stol. Onda sam uzela
bocu s pjenušcem, pokrila otvor prstom i počela je tresti. Osjećala sam kako pritisak u
njoj raste.
Otvorila su se vrata kupaonice i pojavio se Louie. - Jesam li došla u nezgodno
vrijeme? - upitala sam ležerno. Louie je razrogačio oči. -Izgleda da jesam - rekla sam,
ne čekajući odgovor. Odmaknula sam palac i posula ljubavnike pjenušcem.

301
 - Kakvo traćenje dobrog pjenušca - rekla sam i spustila bocu uz muževljeve noge.
Dok sam izlazila, nonšalantno sam se osvrnula. - Uzgred dragi, večeras ti neću kuhati.
Možda bi mogao naručiti nešto iz kineskog restorana.
Je me demurds, pomislila sam, zalupivši vrata za sobom. Srce mi je tuklo, ali
sam produžila. Iza mene je Louie otvorio vrata i dozivao me. Pravila sam se da ga ne
čujem. Dizala sam ruke od njega.
Odvezla sam se do naše kuće i na brzinu spakirala dva kovčega. Uzela sam
nekoliko uspomena - šalicu Spode koju mi je darovala majka i staru kutiju od ružina
drveta u kojoj sam čuvala sva pisma koja sam napisala Jennifer. Odvezla sam se u
zračnu luku i sjela u prvi zrakoplov za Atlantu. Dok sam stajala u repu ispred Deltinog
pulta, pogledavala sam monitor i čitala imena gradova. Najprije sam mislila da ću
pokušati živjeti u Parizu, ali znala sam samo nekoliko francuskih izraza, a nije mi bio
potreban dodatni stres nepoznatog jezika. I tako sam odletjela u London, grad
Shakespearea, Dickensa i Jacka Trbosjeka, da i ne spominjem Henrika VIII i sve
njegove frustrirane žene. Dok sam čekala ukrcaj, osjećala sam se kao izbjeglica - ne iz
neke opresivne države iz trećeg svijeta nego od ljubavi i vlastite šarolike prošlosti.
Tijekom dugog leta, stavila sam slušalice. Elton John je pjevao »Blue Eyes«.
Louie je znao reći da je to moja pjesma. Promijenila sam kanal i slušala hard rock.
Nekako sam zaspala. Sanjala sam da živim na ladanju u Engleskoj, u kući s prozorima
s obojenim staklom, portretima vojvoda i tamnim jakobinskim pokućstvom, s tajnim
vrtom i tajnim prolazima.
Dok sam prolazila kroz carinsku kontrolu, iznenada sam shvatila da nikoga ne
poznajem na ovoj strani oceana. Čak nisam ni pročitala Henryja Jamesa. Pogledala
sam preko ramena. Kad bih se sad okrenula, vjerojatno bih uzrujala carinike pa sam
odlučila strpljivo čekati i onda se vratiti u dvoranu za odlaske. Iako sam mnogo puta
bila na Heathrowu, iznenada se doimao staro, u stilu šezdesetih godina. Sve je bilo
smeđe i trošno. Čak mi se i zrak činio starim, gotovo ga je bilo teško udisati. Tad sam
shvatila da je zrak zadimljen - svi su Britanci pušili.
Zašto sam od svih mjesta na svijetu izabrala London? Za moje bi mi raspoloženje
bolje došao Barbados. I zašto bih ja otišla od kuće? Ja nisam prekršila bračne zavjete.
Zamislila sam se kao veselu rastavljenicu u Firenci. Ali, ne govorim ni talijanski. A
sama mogu biti bilo gdje, čak i u New Orleansu. Onda sam se sjetila što me ondje
čeka - Louie i ona brakolomnica; ali ne, žena nije bila u našoj kući - barem ne još - i
osim toga, Louie je uništio naš dom.
Kad bih se vratila u New Orleans, on bi se odrekao te žene na razmetljiv,
dramatičan način. Louie se odlično pomirivao. Nitko mu nije bio ravan. Što god želiš,
mila. Dva tjedna u Parizu, bundu, BMW. Jednom mi je dao buket ruža, a na kartici je

302
visio dijamant od tri karata u platinastom ležaju. Ljubav na prodaju, to je bila njegova
mantra. Ali, ovaj put mu neće uspjeti.
- Sljedeći! - povikao je carinik.
Uspravila sam se i gurnula kolica preko žute crte. Pružila sam mu putovnicu i on
je odmah udario žig. Ne podižući pogled, rekao mi je: - Dobrodošli u London.

BITSY I PISMA OD KUĆE

Odsjela sam u Hotelu Rubens i smušeno hodala Londonom. Stalno sam mislila da
će me Louie pokušati naći. Kraj listopada nije najbolje vrijeme u Londonu - desetak
dana uopće nisam vidjela sunce. Bilo je mračno kad bih se probudila, što me
uznemiravalo, a onda bi se nebo malo rasvijetlilo. Sredinom poslijepodneva ponovno
bi bio mrak. Počela sam se pitati patim li od one
nove bolesti, poremećaja osjetljivosti na godišnja doba.
Tjedan dana poslije preselila sam se u lijep pansion u Mayfairu. Moja je soba
gledala na vrt. Znala sam satima sjediti sklupčana uz prozor i razmišljati o svojoj
dilemi. Možda Louie može potražiti pomoć. Ili se možda ja moram promijeniti. Mogla
bih pokušati riješiti ono što nije u redu. Ali, ne, svršeno je s Louiejem. Nisam se
mogla vratiti.
Obećala sam samoj sebi da ću izdržati barem šest tjedana, a ako se i dalje budem
osjećala jadno, ponovno ću procijeniti situaciju. Ali, dotad se ne smijem sažalijevati.
Zatim sam nazvala majku i natjerala je da obeća da neće reći Louieju kamo sam otišla.
- Naziva svaki dan - rekla je. Onda me pitala o toj drugoj ženi i kako sam ih poprskala
pjenušcem. - Oh, da sam barem ja to učinila tvojem ocu - rekla je.
Kad sam se udomaćila u kući u Mayfairu, vlasnica, gospođa Sturgis, pozvala me
na čaj. Razvedrila se kad je čula da sam dekoraterka. - Moja najbolja prijateljica traži
nekoga. Ima turoban stan u blizini, u Green Parku. Biste li bili zainteresirani?
Zapravo, poznajem nekoliko ljudi koji traže dekoratere - dakako, ako imate dara i ako
ne naplaćujete previše. Pa i ovo bi se moglo malo preurediti. Možda bismo se mogle
nagoditi - da vam ne naplaćujem stanarinu zauzvrat. Bi li vas to zanimalo?
I te kako me je zanimalo. Nazvala sam njezinu prijateljicu i dogovorila se da
svratim u njezin stan. Prolazile smo kroz mračne sobe i to me obeshrabrilo. Taj je stan
odražavao moje raspoloženje. Bojala sam se da ću ga učiniti još turobnijim. Svi su
zidovi bili sivi, a prozori sakriveni iza debelih zavjesa. Stajale smo u ostakljenoj
prostoriji koju je vlasnica, sredovječna odvjetnica, napunila otpadom iz potkrovlja. -
Što biste vi učinili s ovim stanom? - upitala me. Na trenutak sam razmišljala, a onda

303
joj rekla: - Morate promijeniti boje. Trenutačno su u modi boje dragulja, ali one bi
bile odveć tamne. Vidim žute zidove u spavaćoj sobi, možda i u dnevnom boravku.
Skinula bih debele zavjese u svim sobama. Pogled je odveć lijep da bi se skrivao.
Zaposlila me na licu mjesta. Bacila sam se u izradu planova, odabir boja i
tkanina. Neko sam vrijeme prestala razmišljati o svojim problemima, ali kako se
vijest o mojoj rastavi proširila u obitelji, bombardirali su me pismima. Majčina su
pisma mirisala na njezin jeftini parfem. Na pismima tete Clancy bile su mačje dlake.
Nisam ih imala srca baciti pa sam ih složila u onu moju kutiju. Jedan put tjedno bih
sjela na pod i raširila pisma oko sebe. Poredala bi ih kronološki i svako ponovno
pročitala. Glasovi od kuće donosili su mi utjehu.

22. listopada 1983.

Draga Ljepotice,

Nisam znao kamo da pošaljem ovo pismo pa sam ga proslijedio tvojoj mami.
Pretpostavljam da si u Crystal Fallsu, iako ona to poriče. Molim te, Ljepotice -
preklinjem te da mi daš još jednu priliku. Učinit ću što god želiš. Zapošljavat ću
samo muškarce. Dat ću da mi odrežu pimpek. Čekat ću da me nazoveš. Toliko ti toga
želim reći. Voli te tvoj muž Louie.

28. listopada 1983.

Draga Bitsy,

Koliko god mi je mrsko ono što je Louie učinio, voljela bih da nisi tako
pobjegla. Čitala sam u novinama da je jedan od ministara tamo u Engleskoj morao
podnijeti ostavku OSRAMOĆEN nakon
što je njegova trudna ljubavnica sve odala. Obično tako bude. Pokušat ću te
večeras ponovno nazvati, nadam se da neću pogriješiti vremensku razliku. Voli te
Dorothy.

30. listopada 1983.

304
 Draga Bitsy,

Reakcija na akutni stres zove se »borba ili bijeg«. To je mehanizam opstanka.

Ti si se pokušala boriti za svoj brak. Nije uspjelo. I tako si ovaj put pobjegla.
Ponosim se tobom. Oduvijek sam znala da si jaka. Voli te Violet.

1. studenog 1983.

Draga Ljepotice,

Zabrinut sam za tebe. Molim te, piši mi da barem znam da je sve u redu.
Odlazim psihijatru. Kaže da sam u depresiji i dao mi je recept za elavil. Sigurno
misliš da sam ti bio nevjeran jer te ne volim, ali to nije točno. Ti si moj život, moja
jedina prava ljubav. Volim te Louie.

17. studenog 1983.

Draga Ljepotice,

Nema te već četiri tjedna, dva dana, dvanaest sati i trideset tri minute. Nisi mi
se javila ni jednom jedinom rječju i doista sam zabrinut. Jesi li dobro? Molim te,
nazovi me ili tako nešto.
Jutros sam si skuhao kavu i izišao u tvoj vrt. Sjeo sam na klupu i pokušao se
sabrati. Gotovo je Dan zahvalnosti, a tvoje ruže još cvatu. Tumačim to kao znak da i
tvoja ljubav za mene još traje. Sjećam se kad si ih posadila. Klečala si, a obraz ti je
bio zamrljan zemljom. Dok sam te gledao, srce mi je jako tuklo. Odveo sam te
unutra, položio na krevet i rekao ti koliko te volim. Volim te i sada. Uvijek ću te
voljeti. Louie.

7. prosinca 1983.

Draga Ljepotice,

Danas sam mislio da sam dobio srčanu kap. Boljelo me u prsima i srce mi je

305
ubrzano tuklo. Kad su me dovezli na hitnu, puls mi je bio preko 150. Kad sam se
vraćao kući, slušao sam radio i čuo da se u Madridu srušio neki zrakoplov. Hvala
Bogu što nisi otišla onamo. Ili jesi? Molim te, daj mi neki znak. Ne znam živjeti bez
tebe. Voli te Louie.

1. siječnja 1984.

Draga majko,

Hvala ti na super kašmirskom puloveru. Čak se i baki svidio. Ali, najdraži dar
od tebe bilo mi je kamuflažno odijelo. Gdje si ga našla? Baka je nazivala na sve
strane, ali svugdje su bila rasprodana. Darovala sam tati novi štap za golf i bio je
oduševljen. Regini sam darovala odvratan crveni kućni ogrtač, ali nije ga ni
izvadila iz kutije. Stalno je u svojoj sobi, plače i gleda sapunice. Jel` se ti, kao,
misliš rastati od Louieja ili ćete samo ostati razdvojeni? Ako ostaneš u Londonu,
mogu li te posjetiti? Donijela sam ove novogodišnje odluke:
1. Sponzorirat ću dijete u Somaliji ili Etiopiji za manje od 60 centi na dan.
2. Prestat ću špijunirati.
3. Prestat ću sjeckati Reginin ruž britvicama.
4. Otvarat ću vrata sakatima i smiješiti se retardiranima.
Voli te Jen.

ZA VALENTINOVO,
14. veljače 1984.

Draga Ljepotice,

Moje će srce uvijek pripadati tebi. Voli te Louie.

l.travnja 1984.

Draga Bitsy,

Tvoja majka i teta su se urotile i neće ni meni ni Louieju odati gdje si. Ne

306
zamjeram im. Louie mi je ispričao svoju stranu priče i bila je odveć neukusna da bi
bila laž. Žena na njegovom stolu bila je zastupnica farmaceutske tvrtke Eli Lilly,
zove se Danita Hollaway. Neću ga braniti, ali rekao mi je da ga je dugo opsjedala.
Iscrpila ga je. Ne znam zašto je sve riskirao zbog žene koja mu ništa ne znači. Ali,
znam da te voli. Nikad nisam vidjela da se tako muči. On je slomljen čovjek. Molim
te, učini nešto. Barem mu javi da si još živa. Voli te Honora.

4. svibnja 1984.

Draga Ljepotice,

Danas je šest godina otkako smo se upoznali. Znam da živiš u Engleskoj jer
sam dobio pismo od tvojeg odvjetnika. Ne želim razvod. Počinio sam grozote i da
mogu, to bih promijenio. Ali, ne mogu. Ostala mi je samo budućnost. Molim te
nazovi me da to nekako riješimo. Obećavam da te neću gnjaviti pozivima ili skočiti
u zrakoplov i prikazati ti se na vratima. Ali, htio bih da me saslušaš.
Uzgred, i dalje patim od tahikardije i bolova u prsima. Uvijek tvoj Louie.

20. svibnja 1984.

Draga Ljepotice,

Sretna ti godišnjica. Uvijek ću te voljeti, malena. Tvoj muž Louie.

11. rujna 1984.

Draga majko,

Uh, strašno sam uzbuđena. U našu školu je došla ovdašnja spisateljica i

razgovarala s nama. Mislim da bih možda i ja to voljela biti. To bi bilo tako guba, a
ne bih morala ni otići od kuće. S druge strane, volim se uređivati pa bih možda
voljela raditi u nekom jako slatkom butiku. Netko je pitao koliko pisci zarađuju.
Žena je prasnula u smijeh. Ja sam podigla ruku i pitala je kako nalazi ideje, a ona
je rekla da namoči prst i gurne ga u utičnicu. Istina, kosa joj jest izgledala spržena,

307
ali mislila sam da je to samo od vlastoručne trajne. Moja nastavnica se naljutila i
rekla joj da ode. Onda nam je rekla da to nikad ne pokušamo. Ostatak sata smo
morali pisati sastavak. Evo što sam ja napisala:
Kako sam provela ljeto - Jennifer Wentworth
Provela sam ljeto šetajući se po slanom, vlažnom pijesku. To je bilo istodobno
super i grozno. Smrdljivo more mi je stalno zalijevalo noge. »Fuj!«, vikala sam.
Mrzim hodati bosa zbog prljavih školjki, morske trave i ostalih gadosti. Ali, volim
more. Stvarno je strahobalno. Glupi plivači su donijeli stolce, pića i prugaste
ručnike na našu privatnu plažu ne obraćajući pozornost na super znakove koje smo
postavili. Zabadali su suncobrane u tvrdi pijesak i mazali se uljem za sunčanje. Bili
su grozni. Nisu pazili na svoju djecu. Baka se spremila nazvati policiju. Rekla je da
je platila stotine tisuće dolara za kuću na obali, ali prije nego što je dospjela
nazvati, doletjeli su galebovi i posrali se na turiste. To je bila totalna gadoslovija.
Gadoslovija je stanje gadnosti i odnosi se na sve gadne stvari. Smijala sam se dok
su turisti vrištali i bježali. Ono, fora.

26. listopada 1984.

Draga Ljepotice,

Britanci su presadili babunovo srce u tijelo djeteta starog petnaest dana. Da

barem ja mogu presaditi praštanje u tvoje. Nema te već godinu i 9 dana. Uvijek te
voli Louie.

6. studenog 1984.

Draga Bitsy,

Danas su kod nas izbori. Prilažem kasetu koju ću poslati Nancy Reagan,
premda je nije zaslužila. Nadam se da ti je toplo. Voli te Dorothy.

Nancy,

Nisam vam namjeravala nikad više pisati, ALI, predomislila sam se. Jela sam
čokoladu i gledala rezultate glasovanja. Vidi, vidi. Vaš je muž danas pobijedio

308
golemom većinom. Sad ćete imati puste novce da kupite još jedan kostim za još
jedno polaganje zakletve. Žuri mi se. Vrijeme je da pojedem još jedan čokoladni
bombon Godiva. Da, priznajem, ja sam čokoholičarka, ali nemojte očekivati da ću
SAMO REĆI NE. Vrlo neiskreno, Dorothy.

2. siječnja 1985.

Draga Bitsy,

Lijepo smo proveli Božić. Jako mi se svidio tartanski šal i kolač. Clancy Jane
mi je darovala »Službeni priručnik za snobove« i uživam u knjizi. Ja sam njoj
darovala papuče u obliku mačaka i majicu na kojoj piše »Griješiti je ljudski, presti
mačje«. Nadam se da ti se svidjela bluza. Našla sam je na vrtnoj rasprodaji, ali još
je imala etiketu i cijenu. Tvoja svekrva mi je poslala osam golemih kutija tvoje
odjeće, cipela i torbica. Javi mi što želiš da učinim s njima. Vrijeme je da gledam
»Mjesečarenje«. Jedva čekam da Bruce i Cybill završe u krevetu. Voli te Dorothy.

12. siječnja 1985.

Draga majko,

Hvala ti na super rječniku. Nisam imala vremena potražiti nepoznate riječi

zbog svega što se događa kod kuće. Baka i Chick misle da previše vremena
provodim u trgovinskom centru. Hoće da idem s njima u Hilton Head za blagdane,
ali zaljubila sam se u Patricka Littlea i moram ostati ovdje. Regina me totalno
zaključala u sobu i rekla mi da sam delinkvent. Nek jede govna i krepa. Molim te,
dođi po mene. Grozno mi je dosadno, samo čitam stare brojeve »Seventeena«. Voli
te Jennifer.

10. svibnja 1985.

Draga majko,

Tata i Regina se razvode. Rekla sam ti ja. Baka je oduševljena. Vodi nas na

309
Karibe za Dan palih boraca. Možda se sad ti i tata možete pomiriti. Sviđa mi se
jedan dečko u mom razredu, Sammy Wauford, ali njemu se sviđa Debbie Tickner,
koja nosi odjeću iz Kmarta. Voli te Jennifer.

12. svibnja 1985.

Draga Bitsy,

Tvoja mi je majka napokon dala tvoju adresu. Upravo sam se vratila iz New
Orleansa. Louie se srušio u ordinaciji, činilo se kao da je srčana kap, ali zapravo je
bio samo probavni problem. On je takav cmizdravac. Potpuno te razumijem što se
želiš razvesti. Ne možeš samo sjediti dok vrijeme leti.
Ne brini se, neću dati Louieju tvoju adresu. Ali, bi li ti smetalo da je dam
Sestri? Stalno pita za tebe i poznaje mnogo dekoratera na tvojoj strani oceana. Ako
namjeravaš ostati u Londonu, može ti pomoći. Voli te Honora.

4. lipnja 1985.

Draga majko,

Završila je školska godina i grozno mi je dosadno. Otišla sam do Dorothy i ona

se naljutila kad sam joj rekla da je »Službeni priručnik za snobove« zeka. Ono,
nemam riječi. Onda se zamalo onesvijestila kad sam joj rekla da je George Michael
homić. Stalno sluša onu pjesmu, »Careless Whisper«. Pitala me otkud znam toliko
toga, ali zapravo ne znam. Bome sam se prevarila u tati. Nije tugovao za Reginom
jer me posjeo u radnoj sobi i rekao mi da me želi upoznati sa ženom koja se zove
Nicole.
Upoznali su se igrajući golf. Tako da se ti i on ipak nećete ponovno vjenčati.
Sljedeći tjedan me baka i Chick vode u Hilton Head. Radije bih išla u Kaliforniju
da vidim prave cure iz Doline. Voli te Jennifer.

15. lipnja 1985.

Draga Bitsy,

310
 Neko mi se vrijeme nisi javila pa ti šaljem snimljenu poruku umjesto pisma.
Nije li to mnogo bolje? Pozvala sam susjeda udovca, g. Stumpa, na večeru.
Pripravila sam pohanu piletinu, mahune, žele, pire, i kolač s jabukama. Sljedećeg
me jutra nazvao. Pohvalio me i pitao je li što ostalo od hrane. Nikad nisam čula za
nešto tako drsko, ali on je iz Indiane, a oni baš nisu dobro odgojeni. Rekla sam mu
da mi je žao, ali da je ostala samo mala zdjelica pirea. Rekao je da će odmah doći.
Ma zamisli tu drskost! Možda pljunem u krumpir, premda doista jest jako dobar.
Tajna je u tome da dodaš mnogo PRAVOG maslaca i vrhnja. Neću tako skoro
ponovno pozvati g. Stumpa na objed. Nadam se da uživaš u svojem poslu. Voli te
Dorothy.

21. lipnja 1985.

Draga Bitsy,

Danas je solsticij. Sigurno je super živjeti blizu Stonehengea. Htjela sam ti

poslati Violetinu adresu. Potkraj mjeseca se ona i George sele u Boulder u
Koloradu. Ona je tamo našla posao. George će biti istraživač na Sveučilištu
Kolorada. Moja kavana odlično posluje. Za 4. srpnja Tucker i ja idemo na proslavu
na Joeovom brodu. Voljela bih da mu mogu roditi dijete iako sam zašla u godine kad
ne volim djecu. Sljedeći mjesec ću navršti 41 i jedina jajašca koja su mi preostala
vjerojatno su se pretvorila u kajganu. Voli te XX OO.

5. srpnja 1985.

Draga Bitsy,

Pokušala sam te nazvati, ali stalno dobivam automat. Dogodilo se nešto

strašno. Sjedni prije nego što nastaviš citati. Jučer su Clancy Jane i Tucker otišli
na proslavu Dana nezavisnosti na jezeru. Zakazao je generator pa ga je Tucker
otišao popraviti. Bitsy, ubila ga je struja. Dovela sam Clancy Jane k sebi i dala joj
tabletu. Nazvala sam Byrona, ali nije se javio. Kažu da je na godišnjem odmoru. A
kladim se da nije sam. Onda sam nazvala Zacha i on je odmah došao. Govorio joj je
o ciklusu ponovnog rađanja. Ali, ne mogu zamisliti da bi se Tucker ponovno rodio

311
kao mačak.
Dušo, sad moram prestati pisati. Clancy Jane je histerična, moram joj dati
tabletu. Nadam se da ti se sviđa novi posao. Voli te Dorothy.

19. rujna 1985.

Draga Bitsy,

Puno ti hvala na cvijeću koje si poslala. Vrlo je lijepo. Žao mi je što nisi mogla
doći na sprovod, ali Dorothy kaže da se seliš u novi stan i da nisi mogla. Oprosti što
mi je trebalo tako dugo da ti se javim, ali bila sam izvan sebe. Evo što se dogodilo
te večeri. Na brodu su bila tri para i upravo smo plivali. Tucker je izronio iza mene
i rekao: »Bu!« Onda se nasmijao i rekao mi da moramo razgovarati o nečemu
važnom. Pitala sam o čemu, ali on se samo nasmiješio i rekao: »Vidjet ćeš, vidjet
ćeš.«
Kad smo se popeli na brod, sve je bilo u mraku. Generator je zakazao pa je
Tucker počeo petljati oko njega. Netko je otišao po bateriju. Pazi, mili, rekla sam
Tuckeru i naježila se. Svjetla su dvaput bljesnula, a onda je nešto zapucketalo.
Tucker je izgledao kao da pleše, a onda je pao u more. Zvala sam upomoć, a onda
skočila za njim. Bilo je toplo i mračno i nekako sam našla njegovu ruku. Ali, bio je
tako težak da sam tonula. Na površini sam vidjela pljusak i svjetlo, ali ga nisam
pustila. Mislila sam da ću potonuti do dna, ali netko mi je oslobodio ruku - nisam
vidjela tko - a ja sam se otimala. Netko drugi me zgrabio straga i odvukao na
površinu. Kad sam izronila, ostali su osvjetljavali vodu, a jedan od muškaraca je
ronio tražeći Tuckera.
U zoru su ga našli policijski ronioci. Bila su potrebna trojica da ga podignu na
brod. Sve sam pitala tko me odvojio od Tuckera, ali nitko nije priznao. Bilo bi mi
draže da su me jednostavno pustili.
Budući da je Zach jedini drugi budist u gradu, pomogao mi je oko sprovoda.
Ožalošćenima smo dali svijeće i rekli im da ih upale. Onda smo stali u red i krenuli
iz mrtvačnice. Stajali smo u mračnom dvorištu. Onda je Zach rekao neka svi ugase
svijeće, ali jedan po jedan. Kad smo došli do posljednje svijeće - Zachove - rekao
je: »Kad se jedan plamen ugasi, drugi se upali.« I svojom je svijećom upalio moju.
Bilo bi lijepo vjerovati da je, u trenutku kad je Tucker umro, negdje nastao novi
život. Ali, je li njegova duša otišla onamo? Ne vjerujem. Mislim da je postigao
nirvanu. Znao je davati i primati ljubav, i ako je to jedina lekcija koju naučimo,

312
dovoljna je. Volim te XX OO.

15. listopada 1985.

Draga majko,

Mrzim školu. Osmi razred je grozan. Nastavnica je grozna i stalno nam daje
domaće zadaće. Tata stalno pije, čak i za doručak. Pao je i ozlijedio leđa i sad
uzima lijekove od kojih sve vidi dvostruko. Baka se tako uzrujala da je morala otići
u bolnicu. Završit ću u sirotištu. Molim te, dođi po mene. Voli te Jennifer.

20. listopada 1985.

Draga majko,

Dorothy je došla i odvela me k sebi. Rekla je da si je nazvala i objasnila joj što

se događa. Nećeš vjerovati, kupila je još jednog psa koji piša po cijeloj kući. Ono,
da se ispovraćaš. Ja se sakrijem u tvoju bivšu sobu. Neugodno mi joj je reći, ali
kuća joj SMRDI. Plus toga, pas toliko laje i kestenje pada sa stabla pa ne mogu
spavati. Imaš li dečka Engleza? Ili još patiš za Louiejem? Ja sam digla ruke od
dečki. Ovdje u Crystal Fallsu mi je izbor ograničen. Ne želim se udati za
električara. Radije bih za doktora ili političara. Odoh u drugu sobu. Voli te Jen.

2. studenog 1985.

Draga Bitsy,

Možda me se ne sjećate, ali ja sam domaćica Wentworthovih. Radila sam kod

njih kad ste se udali za gospodina Claudea samo što sam bila mnogo mlađa. Upravo
sam pročitala vaše pismo Miss Betty u kojem je pitate može li vas Jennifer posjetiti
u Londonu. Ja mislim da je to odlična ideja. Za Dan zahvalnosti ne mora u školu.
Ali, da vam najprije objasnim što se ovdje događa. Gospodin Claude je u Centru
Betty Ford pa su Wentworthovi otišli onamo da mu prave društvo. Ja sam kod kuće s
Jennifer. Miss Betty se sigurno neće vratiti do poslije Božića. Znam da ona ne hi

313
htjela da mala ikamo ide, ali Jennifer je izvan sebe. Što god oni govorili, znam da vi
volite Jennifer. I spremna sam preuzeti taj rizik. Molim vas, slobodno me nazovite
da dogovorimo plan putovanja. Srdačan pozdrav, Bernice Calhoun.

25. studenog 1985.

Draga Dorothy,

Evo što mi je mama kupila u robnoj kući Harrod's:

1. torbicu
2. srebrni privjesak za ključeve
3. ružičasti kišni ogrtač, ružičasti kišobran i ružičaste velingtonke - to su ti
čizme
4. krznene rukavice
5. razne druge rukavice
6. sjajilo za usne
7. dva albuma.
Majka živi na krovu visoke svijetlo-smeđe zgrade. Stan je grozomoran. Svaki
put kad želim izići, moram ući u najmanje dizalo koje si ikad vidjela. Oni ga zovu
lift. U njega stane samo dvoje ljudi. Jedina lijepa soba u njezinom stanu ima
staklene zidove i strop. Vrata se otvaraju na trijem s klupom i odatle se vidi park.
Super se vide zgrade. U jednoj od njih živi kraljica, ali ta zgrada nije ništa
naročito. Jučer je nestalo struje i sve je bilo u mraku. Mama i ja smo izašle na
trijem i sjedile na klupi. Onda mi je sinulo da mi je ostalo samo još nekoliko dana
prije nego što se budem morala vratiti u Crystal Falls. Rasplakala sam se i rekla joj
da ne želim otići, da će mi previše nedostajati. I ona se rasplakala. Onda smo se
dugo grlile. Voli te Jennifer.

PISMO OD CLANCY JANE,

28. prosinca 1985.

Draga Bitsy,

Božić je bio grozan. Violet je u drugoj državi, ti u drugoj zemlji - a sve to zbog
muškaraca u vašim životima. A ako ti život ne uprskaju muškarci, onda to učine

314
blagdani. Zašto ih toliko ima? Voljela bih da je Božić svake druge godine. Ne želim
da trgovci manipuliraju mnome, odbijam kititi bor, vješati čarape i slično. Zach mi
je dao keramički komplet božičnih figurica s psima. Tri mudraca su bili njemački
ovčar, crni labrador i zlatni retriver. Bijela pudlica je bila Djevica Marija, a Josipa
je predstavljao baset. Isusa je predstavljao smeđi čiuaua. Zgodno, ali ni to me nije
oraspoložilo. Tijekom godina iskušala sam toliko toga
- ROLF, EST, budizam, transcendentalnu meditaciju. Ništa ne djeluje osim
dobre stare ljubavi. A to više nikad neću imati. Nikad neću preboljeti Tuckera.
Sinoć sam zaspala i sanjala da se krećem između stabala, kroz maglu. Onda se
preda mnom pojavio muškarac građen točno kao Tucker. Osjetila sam njegov miris -
pepeo i gar pomiješani s muškim znojem. Podigao je ruku, mahnuo i onda se vratio
u maglu. Viknula sam neka me pričeka.
Zaustavio se i osvrnuo. To je doista bio Tucker. Nije bio mrtav. Vratio se.
Otrčala sam prema njemu što sam brže mogla i bacila mu se u naručje. On me
zavrtio. Odmaknula sam mu kosu s čela i rekla: - Znaš li koliko te volim?
- Pa moram znati - rekao je. - Dovoljno puta si mi rekla.
Tad sam se probudila i rasplakala. Jednom davno, Violet me optužila da ne
znam voljeti ni biti srdita. Rekla je da sam pasivno agresivna.
Pokušala sam se sjetiti prvog puta kad sam osjetila čisti bijes. Ne u djetinjstvu
- Dorothy je tad bjesnila. Kroz te sam godine prošla a da nikad nisam podigla glas.
Nisam morala - Miss Gussie je to činila umjesto mene, vikala je na Dorothy u moje
ime. Nitko me nije uspio naljutiti dok se nisam udala za Violetinog oca, a on je umro
prije nego što sam ga uspjela izdevetati. Možda doista nisam znala kako se nositi sa
sržbom. Iskušala sam tehniku vizualizacije. Sklopila sam oči i pokušala je dozvati,
izmamiti kao što izmamim mačke iz šume zdjelicama vrhnja. Nije uspjelo. Osjetila
sam samo umor. Ali, Violet se u jednome prevarila - znam voljeti. No, nadam se da si
ti provela Božić bolje nego ja. Voli te teta Clancy.

PISMO OD JENNIFER. WENTWORTH,

1. siječnja 1986. Nova godina

Draga majko,

Hvala ti na darovima za Božić i rođendan. Sinoć, na proslavi mojeg rođendana

tata se, ono, totalno napio. Nicole je izlila sav alkohol u slivnik, a onda ga je
ulovila kako pije i pipka ženu po imenu Gwen koja ima goleme grudi. Njezina tvrtka

315
je dopremila i servirala hranu. Nicole joj je rekla neka ode poslužiti još nešto. Ne
znam što se dogodilo poslije jer me Nicole poslala da se vratim svojim gostima.
Kad su svi otišli, Nicole je istjerala Gwen iz kuće. Onda je našla tatu kako pijan
spava na njihovom krevetu pa je uzela ljepljivu traku i zalijepila mu komad preko
usta. Onda ga je pokrila plahtom i uzela veliki pištolj sa spojnicama i prikovala ga
za madrac. Počeo se buditi. Ona je uzela praznu bocu tekile i izmlatila ga njome.
Vrištao je upomoć, ali je Nicole zalupila vrata. Totalno sam suosjećala s njim. Sad
je tata u bolnici i izgleda grozno na kvadrat. A baka je strpala Nicole u zatvor zbog
tvornog napada. U tatino je ime podnijela zahtijev za razvod braka. Njezini
odvjetnici joj sve dopuštaju. Voli te Jen.

5. ožujka 1986.

Draga Bitsy,

Molim te, nazovi me. Želim ti čuti glas. Tako sam osamljen bez tebe. Voli te
Louie.

2. lipnja 1986.

Draga Bitsy,

Hvala ti što si mi pomogla naći košulju Thomas Pink za Georgea. To mu je dar

za trideset drugi rođendan. Primam sedam pacijenata na dan, četiri dana u tjednu.
Dobro zarađujem, ali katkad se pitam pomažem li ikome. Nisam ni sanjala da će biti
ovako. George mi kaže neka ne razmišljam o tome, da ću inače postati
egzistencijalno depresivna. Silno se ponosim onim što si ti postigla u Engleskoj.
Stvarno si hrabra. Voli te Violet.

20. svibnja 1986.

Draga Bitsy,

Možda više nismo u braku, ali ovo je i dalje naša godišnjica. Volim te, Louie.

316
 15. listopada 1986.

Draga Bitsy

Sretan ti rođendan, Ljepotice. Još te volim svim srcem. Louie.

15. prosinca 1986.

Draga majko,

Evo mojeg super popisa božičnih darova:

Za tatu - golfske loptice s inicijalima
Za Gwen (tatinu djevojku) - Chanel 5
Za baku - razne vrste kave, mlin za kavu, aparat za espresso
Chick - cigare
Mack - Jack Daniels i kutija za alat
Dorothy - plavi kućni ogrtač, čokoladni bomboni Godiva
Dorothyini psi - ovratnici s ukrasima
Prateta Clancy - kišobran s naslikanim mačkama
Tvoj ne spominjem jer je to veliko iznenađenje. Nisam ništa kupila teti Violet
jer mi se ona nikad ne javlja. Je li još živa? Na Staru godinu ću napuniti 15 godina.
Baka mi za rođendan priređuje veliku
proslavu u klubu. Nadam se da će biti bolja nego lani. Voli te Jennifer.

12. veljače 1987.

Draga majko,

Oprosti što ti nisam prije pisala, ali bila sam totalno prezaposlena. Hvala ti na
darovima. Pada snijeg pa su nas pustili iz škole u deset ujutro. To je bilo super.
Gwen je čudna i razgovara sa mnom kao da sam joj prijateljica, a ne Ijubavnikova
kći. Evo što mi je danas rekla: »Teško mi je biti umiljata kad Claude spava sa
svakom koja će raširiti noge. Pretvorila sam se u vic. Ne mogu više otići ni na

317
pristojnu frizuru jer je spavao sa svim frizerkama.« A ja sam mislila da samo ima,
ono, groznu kosu. Voli te Jennifer.

2. kolovoza 1987.

Draga majko,

U rujnu ću krenuti u 10. razred. Baka i ja smo odletjele u Houston, a onda se

limuzinom odvezle u Galleriju. Tamo je, ono, ludnica. Vozač nas je slijedio i nosio
naše vrećice iz Neimari Marcusa. Svako malo morale smo čekati da on otrči do
limuzine i ostavi naše stvari. Malo se zapuhao pa sam mu, ono, rekla da ohladi.
Baka je kupila nešto iz nove Valentinove kolekcije. Evo što sam ja kupila:
1. Guccijevu torbicu
2. rukavice od čipke
3. vrpce za kosu od čipke
4. zelenu haljinu Laura Ashley s puf rukavima
5. privjesak u obliku srca od 18 karata
6. novčarku Louis Vuitton
7. novi Madonnin album
8. veliki ružičasti pulover
9. tajce
Pisat tu ti još poslije. Voli te Jen.

15. prosinca 1981.

Draga Bitsy,

Mack i ja otišli smo u kino i gledali »Kobnu privlačnost«. Imaš sreće da

nijedna Louiejeva ljubavnica nije bila luda. Ali, sad se bojim da će mene napasti
neka bivša djevojka g. Stumpa. Da, viđamo se, ali se bojim. Zamišljam kako ulazim
u kuhinju, a u loncu se kuha jedan od mojih pasa. Sutra ću nazvati bravara. Onda tu
g. Stumpu postaviti ultimatum: neka prestane šarati. Voli te Dorothy

22. prosinca 1981.

318
 Draga majko,

Ovaj tjedan provodim kod Dorothy. Jutros je okitila svoj totalno lažni bor. Ima
grozne ukrase, uključujući nešto što sam napravila dok sam bila u osnovnoj školi.
Kad je završila, onaj njezin grozni pas Rebel popišao se po boru. Nedostaješ mi.
Voli te Jen.

11. siječnja 1988.

Draga Bitsy,

Zaljevska obala nije ista bez tebe. Neki dan sam raspremala sobu s torbicama i
našla sam jednu Guccijevu u stilu Jackie O. Smijem li je poslati tvojoj majci? Louie
i dalje tuguje. Nikad nisam doživjela da je tako dugo bio bez žene. Ali, sam si je
kriv. Nadam se da ti Englezi pružaju poštovanje i ljubav koje si zaslužila. Voli te
Honora.

12. svibnja 1988.

Draga Bitsy,

Moj siroti prijatelj g. Stump stajao je na stražnjem trijemu i spotaknuo se o

uzicu za cipele. Pao je u cvjetnu lijehu i slomio vrat. Nije umro, ali je mjesec dana
bio u bolnici. Onda je došla njegova kći i odvela ga k sebi. Nije mi on bio pravi
dečko, ali nedostaje mi. Kad smo već kod toga, Earlene je ostavila onog iz Kluba
milijun dolara zbog odvratno bogatog udovca iz Knoxvillea. Gotovo mu je 79
godina. Sad Earlene vozi novi jaguar. Ali, i dalje ima onu platinastu kosu i izgleda
kao drolja. Samo se nadam da se neće vratiti i početi motati oko Macka. Voli te
Dorothy.

20. svibnja 1988.

Draga Bitsy,

319
 Sretna ti godišnjica. Neću odustati, pa ti je bolje da me nazoveš. Voli te Louie.

9. prosinca 1988.

Draga Bitsy,

Tako sam uzbuđena što dolaziš kući za blagdane. I JAKO mi se sviđa tvoja ideja
da ranije proslavimo Jenniferin rođendan. Clancy Jane kaže da će ona nabaviti
sendviče i kavu, a Mack će se pobrinuti za dimljenog purana i šunku. Brojim dane
Dorothy.

10. siječnja 1989.

Draga majko,

Bilo je super što si bila tu. Sviđaju mi se svi darovi. Žao mi je što nisam bila na
proslavi, ali kad je počeo padati snijeg, mislila sam, ono, nema šanse. I kad su moje
prijateljice rekle da idu na sanjkanje, morala sam ići. Bilo je super. Išla sam na
mini-val i dobila sam vozačku. Želim vlastiti automobil, ali tata viče neka usporim i
općenito šizi. Ja ga jednostavno ignoriram i samo pojačam kasetofon. I sad ga
slušam. Roxette pjevaju »It Must Have Been Love«. Vidimo se Jen.

P. S. Svi morate upamtiti da me zovete Jen, važi?

22. siječnja 1989.

Draga Bitsy,

Evo kopije kasete koju sam poslala Barbari Bush. Misliš li da zvučim ludo?
Voli te Dorothy.

22. siječnja 1989.

320
 Draga Barbara Bush,

Već godinama nisam pisala prvoj dami, ali nadam se da vi i ja možemo postati
prijateljice. Nevjerojatno smo slične. Imamo istu paperjastu sijedu kosu i lijep
osmijeh, samo što sam ja mnogo mršavija. Moja nećakinja Violet također ima muža
koji se zove George i on je dobar prema njoj, ali nije baš obiteljski tip. Voli se
skijati i splavariti. Bio je takav i prije nego što su se on i Violet odselili u Kolorado
- tamo žive sami čudaci. Nisu ni republikanci ni demokrati, nego nezavisni. Osim
toga nemaju djece (sumnjam na slabu spermu). Čujem da su glasovali za Rossa
Perota, koji izgleda kao štakor iz »Fantazije«. Ne čudi me njihova politika. Moja
nećakinja je ateistica i odlazi sama u Afriku medicinskim poslom, premda nemam
pojma što točno tamo radi - ona je psihijatrica. Uvijek vaša Dorothy McDougal.

5. veljače 1989.

Draga Bitsy,

Cijelo jutro nosim pletenu jaknu koju si ostavila za Božić. Još miriše na tebe.
Grozno mi je hladno. Preko noći je naglo zahladnilo. Temperatura je pala na minus
10 i cijevi su mi se zamrznule. Mack je to pokušao riješiti. Uzeo je bacač plamena.
Bojala sam se da će kuća izgorjeti. Mack je pustio vodu na katu i kad su se cijevi
otopile, voda je napunila umivaonik i poplavila kupaonicu. Kapala je kroz strop u
blagovaonicu. Sad se natežem s osiguravajućim zavodom. Mislim da si je tvoj jadni
brat oštetio mozak. Kažu da alkohol doslovce UBIJA moždane stanice. Čudi me da
mu je i jedna preostala. Voli te Dorothy.

21. svibnja 1989.

Draga Bitsy,

Još jedna godišnjica - da barem znam tvoju adresu. Ispunio bih ti kuću plavim
Tijfanyjevim kutijama. Voli te Louie.

321
 8. prosinca 1989.

Draga majko,

ZAMISLI! Sljedeći tjedan idemo na božićno putovanje u Švicarsku!!!! Letjet

ćemo iz Nashvillea u Atlantu i onda u Zurich. Tako ću letjeti u tri zrakoplova
ukupno. Nadala sam se da ćemo svratiti u London, ali nije nam usput. Ali, mislila
sam da bismo se svejedno negdje mogle naći, možda u Lucernu. Znam da ti kasno
javljam, ali ako pogledaš moj itinerer, koji sam morala UKRASTI, možda se možemo
potajno naći, baka ne mora znati. Držim palce! Jen.

JENNIFER I WENTWORTHOVI

Kad su Jennifer i njezini baka i djed stigli u zračnu luku u Nashvilleu, Miss Betty
je na Deltinom pultu predala njihove putovnice i karte. Okrenula se Jennifer i upitala:
- Nije li ovo uzbudljivo?
Zdepasta Deltina djelatnica podigla je pogled. - Čini se da imamo problem -
rekla je. Otvorila je Jenniferinu putovnicu i podigla je.
- Što nije u redu? - Miss Betty se nagnula preko pulta i pogledala putovnicu. -
Znam da na fotografiji drukčije izgleda, ali to je snimljeno 1984. godine. Naravno da
sad drukčije izgleda, ali to je ona.
Jennifer je izvadila vozačku dozvolu i školsku karticu i dala ih djelatnici nadajući
se da će time dokazati svoj identitet. Djelatnica se doimala zbunjeno. Rekla je: -
Dušo, znam da si to ti, nije u tome problem. Izgledaš isto kao na fotografiji. Problem
je u tome što će ti putovnica isteći dok budeš na putu.
- A to znači? - Miss Betty je podigla obrve.
- Da ne možeš napustiti zemlju.
- Dajte mi to. - Miss Betty je zgrabila putovnicu, pogledala datume i počela
vikati. - Ali, prokleta putovnica nije istekla danas! Ističe 23. prosinca, a mi se
vraćamo petog siječnja. Pa to ne može biti takav problem.
- Žao mi je - rekla je djelatnica.
- To je glupo - rekla je Miss Betty i okrenula se mužu. - Chick, daj djevojci sto
dolara pa da to obavimo.
Djelatnica je počela odmahivati glavom.
- Tristo? - upitao je Chick i spustio debelu novčarku na pult. - Petsto? Ne gledajte
me tako, mlada damo. Recite što želite.

322
 - Vi to mene pokušavate podmititi?!? - upitala je djelatnica.
Miss Betty je prasnula: - Nikad se ne bismo tako srozali da podmićujemo nekoga
tako
beznačajnog. Ne iživljavajte se na meni zato što imate glup posao. Nisam ja kriva
što sam bogata. Nisam ja kriva što idem u Europu. Nisam ja kriva što vi nikad niste
zakoračili nogom izvan ove zemlje.
- Čini se da niste ni vi - rekla je djelatnica. - Da jeste, znali biste da će putovnica
gospođice Wentworth uskoro isteći. A to vam u svijetu jet seta nikako ne ide.
- Kako se usuđujete! Želim vidjeti vašeg pretpostavljenog! - Jennifer su na to
porasle nade.
- Sa zadovoljstvom - rekla je djelatnica i podigla slušalicu. Miss Betty se
okrenula Chicku. - Morali bismo nazvati Georgea Busha. Na posljetku, dali smo mu
najveći doprinos u županiji Falls, ako ne i u cijelom Tennesseeju.
- Da, ali senator Gore je možda utjecajniji - rekao je Chick. Prišao im je Deltin
nadzornik. Djelatnica, Miss Betty i Chick su svi počeli istodobno govoriti. Ljudi su
zurili u njih. Jennifer se povukla, pokušavajući postati nevidljiva. Nadzornik je uzeo
putovnicu i pogledao je, a onda, kad je Miss Betty zastala da uhvati dah, rekao joj je
da mu je žao, ali da Delta ne može ispostaviti karte. Ali, nije sve izgubljeno. Zamolio
je djelatnicu da se pomakne i počeo lupkati po tipkovnici. Rekao im je da mogu
odletjeti u New Orleans i sljedećeg jutra taksijem otići do ureda za putovnice. Onda
bi ili istog dana ili sutradan, ovisno o dostupnim letovima, mogli odletjeti u
Švicarsku. To je zvučalo dobro dok im nije rekao ostatak: morali bi biti na listi
čekanja, što znači da ne bi letjeli prvim razredom.
- Ne pada mi na pamet! - povikala je Miss Betty. Nadzornik kao da je nije čuo.
Gledao je u monitor. - Možete letom 211 u Atlantu pa letom 1145 u New Orleans. Ali,
budući da ih kupujete u posljednjem trenutku, to bi vas stajalo dodatnih tisuću dolara.
- Samo za karte do New Orleansa? - upitao je Chick.
- Da - rekao je nadzornik. - Ili možete sačuvati novac za prekooceanske karte i
odletjeti drugi put.
- Glupane, novac nije u pitanju - povikala je Miss Betty. -Ali, vrijeme jest bitno.
Sad ćemo krenuti, pomislila je Jennifer. Nadzornik joj je pružio putovnicu i ona
ju je stavila u torbicu. Miss Betty se iznenada smirila i pitala djelatnicu je li sve u
redu s njezinom i Chickovom putovnicom.
Kad je nadzornik rekao da jest, da samo Jenniferina nije u redu, Miss Betty je
nešto šapnula Chicku. On je gurnuo nekoliko stotina dolara Jennifer u ruku i rekao joj
neka naruči limuzinu.
- Zašto? - upitala je Jennifer.

323
 U međuvremenu je Miss Betty sortirala prtljagu. Rekla je radniku da njezine i
Chickove kovčege podigne na traku. Nadzornik je pružio Chicku karte. Onda su
krenuli prema izlazu.
- Kamo ste to pošli? - povikala je Jennifer.
Miss Betty se okrenula. - Dušo, pa ne možeš očekivati da se odreknemo
putovanja. To ne bi bilo u redu, nije li tako? - Dobacila joj je poljubac i zacvrkutala: -
Lijepo se vrati kući, a ja ću ti donijeti nešto od Cartiera.
Posrećilo joj se sa ženom za Hertzovim pultom. Nije joj mogla razmijeniti
stoticu, ali je imala deset centi za telefonsku govornicu. Nije mogla nazvati oca.
Claude je opet bio na Klinici Betty Ford. Prestao je piti, ali nije mogao prestati
uzimati percodan. I tako je Jennifer nazvala Dorothy, koja joj je rekla neka mirno
sjedi i ne razgovara s neznancima, da ona i ujo Mack već stižu. Jennifer je otišla do
trgovina i potrošila Chickov novac na modne časopise, plišane medvjediće i slatkiše.
Kad je plaćala, blagajnica je rekla: - Tako mnogo? Jesu li to darovi?
- Ne, sve je za mene - odgovorila je Jennifer.
- Bome ste prava sretnica.
- Aha - rekla je Jennifer, zgrabila još jednog medvjedića i stavila ga pred
blagajnicu. - Najsretnija cura na svijetu.

DVA PISAMCA OD DOROTHY,

30. ožujka 1990.

Draga Bitsy,

Nadam se da je u Londonu sve u redu. Čitam Tennessean samo da bih mogla

pratiti kakvo je tamo vrijeme i primijetila sam da kiši. Zato ti prilažem zgodan
kišobran. I pismo koje bih htjela da pročitaš. Voli te Dorothy.

COLUMBIA BROADCASTING SYSTEM,

51 W. 52 STREET NEW YORK, NEW YORK 10019
25. ožujka 1990.

Draga gospođo McDougal,

Hvala vam što ste pisali CBS-u i poslali prijedlog za zaplet u seriji »Baklja«.

324
Uvijek tražimo nove ideje za priču o Joshu i Revi. Vaša zamisao da se Reva klonira
i za nas je malo pretjerana, ali imat ćemo je na umu. Međutim, kad nam jednom
predate ideju, ona postaje vlasništvom CBS-a. Ponovno vam zahvaljujemo na
zanimanju. Priložio sam, kako ste tražili, fotografiju Kim Zimmers autogramom.
Srdačno, James P. Calhoun, pomoćnik urednika.

21. svibnja 1990.

Draga Bitsy,

Pogodi što je? Dakako, naša godišnjica. Da me barem nazoveš. Promijenio sam
se. Voli te Louie.

14. lipnja 1990.

Draga majko,

Žao mi je što nisam imala vremena za tebe na maturalnoj svečanosti. Ali, znaš
kako je to, bilo je toliko tuluma. Tata mije darovao 10 tisuća dolara i kartu za
Atlantu prvog razreda. Ali, OBOŽAVAM bež haljinu koju si mi ti kupila. Ponijet ću
je najesen na koledž. Primili su me na Tennessee Tech, ali baka me nagovorila da
idem na Falls Junior College, koji je samo dva ugla od njezine kuće. Želim studirati
trgovinu modnim predmetima i onda se preseliti u Italiju i raditi za Guccija ili
Versacea. Taj predmet nemaju na Falls Junior Collegeu, pa ću se poslije morati
premjestiti na neko veće sveučilište. Pogledala sam studentski dom i grozan je pa ću
jednostavno ostati kod kuće. Chick mi je kupio super bijeli BMW kabriolet kako bih
bila studentica sa stilom. Voli te Jen.

14. listopada 1990.

Draga majko,

Baš ti HVALA što si došla na vikend za roditelje. Tata je opet kod Betty Ford, a
baka i djed su tako uzrujani zbog toga da su otišli u Hilton Head. Čak ni Dorothy

325
nije mogla doći. Bila je na nekoj glupoj izložbi PASA. Jednom u životu si mi doista
bila potrebna, ali se nisi pojavila. Ja sam bila jedina bez obitelji, Jen.

22. studenog 1990.

Draga majko,

Bilo bi super kad bi poslala Doc Martensice broj 10 za mog novog dečka što je
prije moguće. Zove se Luke Vantrese i studira ekonomiju. Meni pošalji velingtonke
broj 6, jer očekujemo vlažno vrijeme. Neke zemljane boje da se ne vidi blato, Jen.

2. siječnja 1991.

Draga majko,

Hvala ti na parfemu i torbici. Luke mi nije darovao prsten kako sam se nadala.
Zapravo, prekinuo je sa mnom. Rekao je da sam odveć razmažena i luda da bih bila
dobra supruga. Ja sam njemu rekla da ON nikad neće biti dobar muž jer ima
premali pimpek. Voli te Jen.

22. ožujka 1991.

Draga Bitsy,

Hvala ti na krasnom rođendanskom daru. Ne mogu vjerovati da mi je 37. Još se

uvijek osjećam kao da mi je 16. Ali, George i ja smo zaključili da nam je krajnji
trenutak da imamo dijete. Nakon svi sukoba s mamom, jednostavno nisam mislila da
bih bila dobra majka. Ali, mislim da sam sad spremna. Htjela bi da ti budeš kuma.
Voli te Violet.

21. svibnja 1991.

Draga Ljepotice,

326
 Vrati mi se. Daj mi još jednu priliku. Ili mi barem pošalji svoj broj telefona.
Toliko ti toga moram reći. Voli te Louie.

14. lipnja 1991.

Draga Bitsy,

Nazivam i nazivam, ali ti nikad nisi kod kuće. Zato mi nije bilo druge nego da ti
ovo pošaljem zračnom poštom. Prije nego što nastaviš čitati, duboko udahni. Prije
dva dana se Jennifer vozila uz Ulicu South Maple s prijateljicama. Zašle su za ugao
i naletjele na g. Raymonda Fowlera, koji je gurao kosilicu za travu preko ulice.
Jennifer je izgubila kontrolu nad automobilom i zabila se u stablo. Njezine
prijateljice su prošle s ogrebotinama i masnicama, ali Jennifer je izletjela iz
automobila. Sigurno su je čuvali anđeli jer nije poginula. Razbila je glavu i ručni
zglob. Jadnog g. Fowlera proglasili su mrtvim na licu mjesta.
Wentworthovi su sve zagladili. Nekako su spriječili da priča završi u novinama.
Platili su i pogreb g. Fowlera. Čula sam da su potplatili njegovu obitelj. Mack je
rekao da je to ubojstvo automobilom i da je morala praktički letjeti da bi mu učinila
to što mu je učinila. Rekla sam mu da prebrzo vozi tom cestom otkako se ispisala s
fakulteta, a Chick ju je proglasio potpredsjednicom banke. Reci što želiš da učinim.
Voli te Dorothy.

21. lipnja 1991.

Bitsy:

Claude mi je rekao da si zvala. Nema potrebe. Jennifer je dobro. Ne znam

odakle ti informacije, ali ona nije nemarna vozačica. Chick i ja smo je odavno
naučili voziti. Ako nastaviš širiti takve laži, čut ćeš od naših odvjetnika, Elizabeth
Wentworth.

BRZOJAV ZA BITSY,
8.srpnja 1991.

327
 Posljednje upozorenje - prestani zvati i pisati STOP
Jen neće dobiti tvoja pisma STOP
Ne dolazi STOP
Jen nije u Crystal Fallsu STOP

Elizabeth Wentworth

14. srpnja 1991.

Draga Bitsy,

Mack i ja ćemo te dočekati u zračnoj luci u Nashvilleu. Ali, nemoj očekivati da

ćeš vidjeti Jennifer. Wentworthovi nisu lagali - doista su je poslali nekamo izvan
grada. Pokušat ću doznati kamo. Vidimo se uskoro. Voli te Dorothy.

2. kolovoza 1991.

Draga Bitsy,

Unatoč stresnim okolnostima, bilo mi je tako drago vidjeti tebe i Dorothy. Kao
u stara vremena. Nedostajale su nam samo Earlene i Violet i ploča za gatanje. Da si
barem našla Jennifer. Jesu li je Wentworthovi možda odveli u Kaliforniju? Znaš
kako obožavaju Kliniku Betty Ford. Vjerojatno je jedno krilo dobilo ime po njima. I
dalje ću slati pisma Wentworthovima kako bi Jennifer znala da je volimo. Dorothy
kaže da piše i deset pisama na dan. Voli te XX OO.

6. kolovoza 1991.

Draga Bitsy,

Razmislila sam o situaciji s Jennifer i Wentworthovima i zaključila da su svi

ludi. Možda pate od folie a deux ili, u njihovom slučaju, a trois. To je zajedničko
samozavaravanje, neka vrsta zarazne psihoze, koju dijele dvije ili više tijesno

328
povezanih osoba. Dominantna ličnost nametne iluziju pasivnima. Lijek je
razdvajanje, ali to mi se ne čini vjerojatnim. Tu sam ako me trebaš. Voli te Violet.

SNIMLJENA PORUKA OD DOROTHY,

6. rujna 1991.

Najdraža kćeri,

Ne mogu zamisliti da ti ovo kažem telefonom a ionako ništa ne možeš. Jennifer

se vratila. Doznala sam da su je odveli u Cumberland Heights, onu novu
psihijatrijsku bolnicu pokraj kuglane. Naletjela sam na nju u Win-Dixieju i jedva
sam je prepoznala. Bila je mršava, divljeg pogleda, s cigaretom u ruci. Rekla je:
»O, zdravo, Dorothy«, kao da smo se viđale svaki dan i da se ništa nije dogodilo.
Rekla je da je dobro, samo je vrlo, vrlo loše raspoložena. Pokušala sam joj reći
koliko si bila zabrinuta, ali oči su joj se na to ugasile. Vidjela sam da me ne sluša.
Pomislila sam kako je to nešto najtužnije na svijetu. Po drugi put ste izgubile jedna
drugu.
Ako išta mogu učiniti, samo javi, dat ću sve od sebe. U međuvremenu ću
nastaviti špijunirati. Voli te Dorothy (007).

16. rujna 1991.

Mojoj biološkoj majci:

Zamalo sam umrla. Ti nisi marila. Nakon nesreće mi uopće nisi pisala. Ni
jednom nisi nazvala. Sad si za mene mrtva. Tu su sva pisma i razglednice koje si mi
poslala, i one kad sam bila mala. Ne znam zašto sam ih čuvala. Baci ih. Potpali
njima vatru.
Baka me odvela psihologu koji kaže da si TI kriva što sam tako sjebana. Tvoje
pogrešne odluke su usmjerile moj život. Baš ti hvala. Život mi je u potpunom kaosu.
I nemoj mi reći da su baka, djed i tata spriječili razvijanje naših odnosa. Da si me
doista voljela, bila bi već našla neki način.
Sad mi je 19 godina. Više mi nije potrebna majka. A ako mi zatreba, imam
maćeha na izbor. Jennifer.

329
 BITSY

Nazvala sam Violet da je pitam zna li zašto se Jennifer tako ponaša. Moja je
sestrična rekla da ne može zamisliti da bi joj i jedan pravi psiholog rekao takve
grozote. Zatim je objasnila da je naš odnos s našim majkama presudan i da utječe na
sve naše ostale veze. Onda mi je rekla da se prestanem okrivljavati. Da je u ovom
slučaju tu ulogu preuzela Miss Betty, pa ako nekog treba okriviti, onda je to ona.
Violet se nasmijala i rekla da čak i u svojoj dobi oklijeva nazvati svoju majku jer
samo govori o kavani i valunzima i neredovitoj mjesečnici. Kaže da je teta Clancy u
menopauzi.
Kad smo završile razgovor, otišla sam u zimski vrt i naslonila obraz na staklo. U
glavi mi je još odzvanjao Violetin glas. Nedostajali su mi dani kad smo svi bili
zajedno. Unatoč svim tegobama, to je bilo zlatno doba. I nikad se više neće vratiti.

11. srpnja 1992.

Draga majko,

Sad sam na programu 12 koraka i nikako ne mogu progurati 8. i 9. korak, u

kojima moram sastaviti popis svih ljudi koje sam povrijedila. Onda to moram
popraviti. Dakle, oprostila sam ti, važi? U međuvremenu čekam da Bog ili viša sila
ili što već, izbriše moje mane. Da barem sretnem pravog muškarca. Dan po dan,
Jennifer.

3. studenog 1992.

Draga Bitsy,

Moja kujica je okotila dva šteneta. Namjeravam ih skupo prodati, premda mi

novac nije potreban. Prilazem ti kopiju pisma koje sam napisala Barbari Bush kad
te moja pisma tako zabavljaju.

3. studenog 1992.

330
 Draga Barbara,

Danas sam glasovala za vašeg muža, a zamalo sam se predomislila. Pitam se

jesam li trebala glasovati za Clintona. Zgodan je. A ni Al Gore nije loš i k tome je iz
moje države, iako ne govori južnjački. To je sigurno Tipperin utjecaj. Možda bih
bila glasovala za demokrate samo da vidim što će učiniti s pitanjem zdravstva, ali
na kraju sam odlučila zbog Hilarynih kolačića. Meni su izgledali kupljeni. Voljela
bih da mi vi pošaljete svoj recept. Ostat ću budna cijelu noć i gledati rezultate. Vaša
prijateljica, Dorothy.

21. siječnja 1993.

Draga Bitsy,

Evo kasete koju sam poslala Clintonu. Nadam se da se nećeš ljutiti što sam se
hvalila tobom. Voli te Dorothy.

SNIMLJENA PORUKA ZA BILLA CLINTONA,

21. siječnja 1993.

Dragi Bili,

Dok sam vas večeras gledala na televiziji, divila sam se vašoj kravati i pitala
se, je li ju Hilary izabrala. Ja se bojim letjeti preko oceana, ali znam da se vi ne
bojite. Nisam li negdje pročitala da ste studirali na Oxfordu? Ili možda nosite takve
cipele. Često pobrkam mušku garderobu i školovanje. Ali, ako ikad budete išli u
Englesku, slobodno potražite moju kćer. Ona je dekoraterka - i to vrlo dobra.
Miljenica je bogataša koji imaju kuće na ladanju, konje i lovačke pse. Klijenti je
sve češće pozivaju na domjenke i pošalju limuzinu po nju. Ako su domjenci daleko,
pošalju privatni zrakoplov. Svidjelo bi vam se kako živi. Možda se družite s istim
ljudima. Bitsy je preuredila kuću Dianine prijateljice.
Plavokosa je i plavooka, ista Gennifer, samo stoje mlađa i diskretnija. Da ste
mi barem vi zet. Što ne znači da se nadam da će se nešto dogoditi Hilary - ali, moja
kći ne bi trebala biti u Engleskoj, a bila bi sjajna prva dama. Srdačno, Dorothy Mc

331
Dougal.

PISAMCE OD LOUIEJA DECHAVANNESA,

21. svibnja 1993.

Draga Ljepotice,

Ovo je moje posljednje pismo, malena. Volim te i uvijek ću te voljeti. Ali, ako se
ubrzo ne javiš, odustat ću. Sretna ti godišnjica, Louie.

Danima sam držala njegovo pismo na svojem radnom stolu, pitajući se da li da

odgovorim ili ne. Nisam ni na trenutak žalila što sam došla u Englesku, ali vjerno mi
je pisao gotovo deset godina, što je bilo dojmljivo s obzirom na njegovu sposobnost
koncentracije. Ne mogu reći da sam postala ovisna o tim pismima. Nisam živjela
samotnim životom. Prijatelji su me stalno upoznavali sa šarmantnim muškarcima i
uživala sam u njihovom društvu, ali si nikad nisam dopustila da mi bude stalo. Svi su
važni odnosi u mojem životu bili na neki način oštećeni - s majkom, s kćeri, s
ljubavnicima. Zato nisam ni mogla ni htjela riskirati da nekoga tako duboko volim.
Svaki put kad bih prošla pokraj pisaćeg stola, uzela bih Louiejevo pismo.
Pozornost mi nije privukla njegova prijetnja da će dići ruke od mene, nego drhtav
rukopis. Zamišljala sam ga pogrbljenog i slabog dok se saginje nad papirom, prstiju
krutih i izobličenih dok drži penkalu. Na kraju sam sjela za stol, uzela list papira i
počela pisati. Ali, nisam nikako uspijevala naći pravi ton. Bilo mi je lakše čitati nego
pisati pismo, osobito tako važno pismo. Za nekoliko trenutaka, koš za smeće bio je
pun zgužvanih papira.

Dragi Louie, Ne odustaj tek tako. Evo ti moj broj telefona. Nazovi.

Poderala sam to pismo, bacila ga u koš i počela ponovno.

Dragi Louie, Porazgovarajmo.

I to sam pismo poderala. Onda sam uzela novi papir i brzo napisala svoj
telefonski broj. Savila sam papir i strpala ga u svoj stari pulover, koji sam donijela iz
Avenije Dixie 214, prije nego što sam se dospjela predomisliti. Počela sam
pripravljati čaj, a onda sam slučajno pogledala na sat. Obećala sam da ću se naći s

332
prijateljicom, Rosamund, u Waterstoneu, na promociji njezine nove knjige za djecu.
Rosamund je bila visoka plavuša oštrih crta koja je grizla nokte i neprestano pušila.
Prošle sam godine dekorirala njezin stan u Kensigtonu i premda smo bile vrlo
različite, sprijateljile smo se unatoč njezinoj razdražujućoj navici da me odvlači na
potpisivanje knjiga i domjenke i da me upoznaje sa slobodnim muškim prijateljima
piscima, koji uopće nisu bili moj tip. Prošli me mjesec odvukla na domjenak na Trgu
Bedford, gdje sam upoznala njezinog nakladnika, mladog plavokosog muškarca po
imenu Ian. Pokušala sam biti srdačna, ali sam ga otpisala jer je bio premlad.
Nadajući se da će mi odlazak u Waterstone's razbistriti misli, izjurila sam iz stana
i sjela u taksi na Trgu Picadilly. Kad sam došla u knjižaru, Rosamund nije bila ondje.
Umjesto nje, zatekla sam njezinog nakladnika kako sjedi na podu i čita »Tajni vrt«
desecima djece. Sjela sam s djecom očarana njegovim glasom. Kad je završio, ustao
je i djeca su projurila pokraj njega. I ja sam se spremila otići, ali mi je on doviknuo: -
Vi ste Rosamundina prijateljica, zar ne?
- Da. - Pružila sam mu ruku, iznenađena što me se sjeća.
- Drago mi je što smo se ponovno sreli. - Čvrsto mi je stisnuo ruku. - Rosamund
je opet nestala. I meni prepustila posao.
- Odlično ste to obavili. - Oduvijek mi se sviđao britanski engleski.
Zahvalio mi se. - Primijetio sam da je prestalo kišiti - rekao je gledajući kroz
prozor. Sunce je slabašno osvjetljavalo vlažnu ulicu. - Jeste li za šetnju?
Izišli smo iz knjižare i krenuli prema gostionici za koju je Ian znao, blizu Charing
Crossa. Oblaci su bili niski i domalo je ponovno počelo kišiti. - Lijeva - rekao je Ian i
pružio mi svoj kišobran. Onda je zastao da zaustavi taksi. Gurnula sam jednu ruku u
džep da je zagrijem. Taksi se zaustavio uz pločnik. Izvukla sam ruku iz džepa, a moje
pismo Louieju je odletjelo s vjetrom. Potrčala sam za njim, ali onda sam vidjela da
me Ian čeka. Još sam jednom pogledala pismo. Odletjelo je preko telefonske
govornice i završilo na susjednoj tendi. Vratila sam se Ianu, koji mi je pomogao da
uđem u taksi. Blago je mirisao na duhan, ali ne odbojno. Ian je dao vozaču adresu
gostionice. Kosa i ogrtač su mu bili mokri. Vozač je brzo krenuo, tako da sam poletjela
prema Ianovom ramenu. Bilo je to prilično ugodno - čvrsto, poznato. Osjetila sam
miris njegove kolonjske vode - mirisao je na začine i još nešto. Ian mi se nasmiješio i
rekao: - Žao mi je.
Ali, meni nije bilo žao. Nimalo.

15. listopada 1993.

333
 Draga Bitsy,

Ne mogu vjerovati da ti je danas 40 godina. A našoj će maloj Jennifer na Staru

godinu biti 22. Znaš da volim kupovati darove unaprijed, pa sam joj kupila zgodnu
Diorovu večernju torbicu na rasprodaji Episkopalne crkve. Toliko mi nedostaješ.
Žao mi je što prošlog ljeta nisam mogla doći u London, ali imam toliko pasa pa je
teško putovati. Voli te Dorothy.

3.siječnja 1994.

Draga Bitsy,

Sjedni prije nego što ovo pročitaš. Prilazem isječak iz novina. Voli te Dorothy.

IZ CRYSTAL FALLS DEMOCRATA

Odjeljak F, Život u gradu, 3. siječnja 1994.

G. Claude E. Wentworth IV objavljuje zaruke njegove kćeri Jennifer i Pierrea

Armanda Tourneara iz Atlante, Georgia. Gospođica Wentworth je unuka g. i gde
Claudea E. Wentwortha III i Dorothy Hamilton McDougal i pokojnog Alberta
McDougala. Maturirala je u Gimnaziji Crystal Falls 1989. godine i pohađala Falls
College. Radi u Banci Citizen's kao potpredsjednica.
G. Tournear je sin g. i gde Thurmonda Tourneara iz Mariette, Georgia. Kratko
je pohađao Kennesaw College, a sad radi u Gapu u Buckheadu, Georgia.
Vjenčanje je zakazano za 15. svibnja 1994. godine.

DOROTHY

Nakon što je poslala isječak Bitsy, Dorothy je nazvala unuku da se požali što joj
nitko ništa nije rekao. Jennifer joj je odgovorila neka »oladi«. Onda je rekla: - Posve
suosjećam s tvojom boli, Dorothy. Ali, namjeravala sam ti reći.
Dorothy nije mogla smisliti odgovor. Bila je uvjerena da Miss Betty nije

334
dopustila Jennifer da joj kaže. Toj ženi ništa nije bilo dovoljno. Ne samo da je
prisvojila titulu bake, nego je Dorothy uskratila pravu titulu i to ju je jako živciralo.
- Hoćeš li reći svojoj majci? - upitala je Dorothy. - Ili da joj ja kažem?
- Dovraga, ne petljaj se u moja posla - povikala je Jennifer. -Ako joj išta kažeš,
osobno ću poslati nekoga da ti slomi noge.
- Obećavam, neću - rekla je Dorothy. - Ali, zanimljivo je da uvijek unovčiš
čekove koje ti majka šalje, ali joj ne odgovaraš na telefonske pozive.
- Ne petljaj se, nađi neki hobi.
- Moja obitelj jest moj hobi. - Dorothy je zastala, a onda brzo promijenila temu. -
Gdje si srela tog Francuza?
- Pierre nije Francuz. Iz Georgije je.
- Ah, onda mi je lakše.
- Ma, pusti to. Samo mi reci koji broj smokinga Mack nosi.
- Zašto? - Dorothy se razvedrila. - Hoće li on primati goste?
Jennifer se samo podrugljivo nasmijala. - Ne, samo hoću da bude prikladno
odjeven. - Onda je rekla neka se Dorothy pobrine da Mack još istog tjedna naruči
smoking.
- Čemu žurba? - upitala je Dorothy. - Vjenčanje je tek u svibnju.
- Samo želim da sve bude organizirano.
Dorothy je ona zvučala kao jedna od luđakinja iz emisije »Sally Jessie«.
Opsesivno-kompulsivne mladenke koje se ispovijedaju na televiziji. Kao da joj je
pročitala misli, Jennifer je rekla: - SVAKAKO se pobrini za Mackov smoking. Ili još
bolje, daj mi njegove mjere pa ću ga ja naručiti.
Te je večeri Dorothy otišla prijeko k Macku i pregledala mu ormar. Zapisala je
sve brojeve na papirić, a onda ga je dala sinu i rekla mu neka nazove svoju nećakinju i
pročita joj podatke, da se Jennifer uzrujava zbog smokinga.
Mack je otvorio bocu piva, otpio gutljaj i rekao joj neka to ona učini.
Dorothy je uzela bežični telefon i izabrala unukin broj, a onda je gurnula slušalicu
sinu u ruku. Dok je recitirao brojke, porumenio je. Bio je gotovo posve ćelav. Blijed,
plavook, proćelav muškarac s ljubičastim podočnjacima, da se i ne spominje žuta put.
Ako si je uništio jetru, pomislila je Dorothy, dat ću mu ja svoju.
Mack se namrštio i rekao: - Unutarnja duljina nogavice? Mama mi to nije rekla.
Pružio joj je slušalicu kao da je to živa čegrtuša. Jennifer je vikala: - Nikad nisam
ni čula za nekoga tko ne zna koja mu je unutarnja duljina. Kakav si ti to primitivac?
Čuj, ako želiš doći na moje vjenčanje, provjeri.
Mack je spustio slušalicu i srdito pogledao majku. - Ti si za ovo kriva. Nisi mi
dala prokletu unutarnju duljinu.

335
- Ne - rekla je. - Ali Bog jest.

336
 GLAVA 8

BITSY WENTWORTH DECHAVANNES

Visoko iznad Green parka, u zimskom vrtu na krovu, moja je šalica Spode ležala
razbijena na podu, a iz nje se izlijevao čaj lung ching. I sama sam se osjećala prilično
slomljeno. Na krilu mi je bila gravirana pozivnica na vjenčanje moje
dvadesetdvogodišnje kćeri. Znala sam da je zaručena i očekivala sam pozivnicu. Ipak
me šokirala. Stavila sam naočale za čitanje i ponovno je pogledala.
Claude Wentworth IV Sa zadovoljstvom vas poziva na vjenčanje svoje kćeri
Jennifer i
Pierra Armanda Tourneara u subotu, petnaestog svibnja u 18.30 sati tisuću
devetsto devedeset četvrte godine na Hammersmith Farmu Crystal Falls, Tennessee
svadba će se održati neposredno poslije vjenčanja R. S. V. P.
»R. S. V. P.« je bilo prekriženo zelenom tintom, ali šalica mi je izletjela iz ruke
kad sam pročitala ono »vjenčanje svoje kćeri«.
Lice mi je bilo vruće pa sam se hladila pozivnicom i udisala slab miris
Boucherona. Miris me podsjećao na Jennifer, sitnu djevojku intenzivnih plavih očiju,
plave kose ošišane vrlo kratko u frizuru koja je podsjećala na Cezara. Mjesecima
nismo razgovarale, još od naše posljednje telefonske prepirke koja je počela
neslaganjem o tome kako se izgovara »Hermes«, a završila time da je ona zalupila
slušalicu. Kada je bila riječ o modi, moja je kći znala sve, ali prema meni je bila
nemilosrdna.
I dalje se hladeći, ustala sam i prekoračila razbijeni porculan. Ubacila sam CD
Johna Coltranea u napravu i dok je svirao »Lush Life«, izračunala sam koliko je sati u
Tennesseeju, zgrabila slušalicu i nazvala kćer prije nego što se dospijem predomisliti.
- Zdravo - rekla sam, a želudac mi se stisnuo.
- Ah, ti si. - Zastala je. - Vjerojatno zoveš zbog pozivnice.
- Da. - Držala sam slušalicu između ramena i obraza, prišla francuskim vratima i
pritisnula čelo o staklo poprskano kapima. Kvrgava grana laburnuma pružala se preko
nižeg tijela terase. Podsjećala me na majčinu visteriju. Za nekoliko tjedana će
procvasti i oko nje će zujati pčele. Nekoć sam bila tako glupa da sam zamišljala kako
Jennifer i ja sjedimo na terasi, pijemo čaj od jasmina i jedemo sendviče.
- Boja je pravi klasik. Zar biserni ukrasi nisu krasni? - Jennifer je odjedanput
govorila uzbuđeno poput djevojčice. - Čekaj dok vidiš ubruse i kutije šibica. A
haljina mi je, ono! Vera Wang. U stilu sirene, satenska, a veo je da umreš. Tijaru smo

337
dali napraviti od bakine stare ogrlice Van Cleef & Arpels.
- Jedva čekam da je vidim - rekla sam, pokušavajući zvučati impresionirano.
- A za vjenčanje - nastavila je - Pierre će nositi crni starinski smoking, bijelu
košulju i prsluk i leptir-mašnu. Isto i kum i momci koji će smještati goste, samo s
drukčijim gumbima. Ali, sve bi to znala da živiš bliže. Ili da si barem ponekad
nazvala.
- Pokušavala sam. Uvijek se javi tvoj automat. - Sklopila sam oči i pritisnula
kapke prstima. Htjela sam je pitati je li dobila rođendanske darove - poslala sam ih
prije nekoliko mjeseci - i je li pročitala moja pisma. Iako to nije bilo važno. Možda
bolje da ne spominjem. Htjela sam se uzdići iznad sitnih prepirki, a istodobno - zbog
osobina koje sam naslijedila od majčine obitelji - željela sam pravdu.
No rekla sam: - Zašto moje ime nije na pozivnici?
Jennifer je dugo i dramatično uzdahnula. - Znala sam da nećeš shvatiti.
- Tako ispada kao da nemaš majku.
- A imam je?
La belle dame sans merci, pomislila sam i zamalo spustila slušalicu. Ali, zastala
sam. Ako to učinim, prekinut ću jednu od posljednjih tankih niti koje su nas vezivale.
- Čuj, žao mi je što si se uzrujala - rekla je Jennifer. - Poslala sam ti pozivnicu iz
pristojnosti. Ne očekujem da dođeš. Zato sam prekrižila R. S. V. P.
- Naravno da ću doći - rekla sam udišući blagi miris Boucherona i čaja lung
ching. - Ne bih to propustila ni za što na svijetu.
- Zašto ne? Propustila si moje djetinjstvo. Čuj, učini nam objema uslugu i
jednostavno zaboravi pozivnicu. Ostani lijepo na svojoj strani oceana, a ja ću ostati
na svojoj. Ali, ako želiš poslati dar, dobro bi mi došao tanjurić Portmerion. Osim ako
nisi voljna potrošiti na čajnik ili pladanj. Moj uzorak je »Botanički vrt«. Sigurno ga
imaju kod Harroda.
Veza se prekinula. I dalje sam držala slušalicu, nadajući se da je to neka zabuna,
da ću još čuti kćerin glas. Zatim sam drhtavim prstom pritisnula tipku za ponovno
biranje. Dok je telefon zvonio, pripremala sam što ću reći. Jennifer, ti toliko toga ne
znaš. Ja nisam zla osoba, samo sam nesavršena žena koja te voli više od ičega na
svijetu. Ali, Jennifer se ili nije htjela javiti ili je već izišla. Sklopila sam oči i nadala
se da ću moći ostaviti poruku. Ali, ni to nisam mogla, pa sam na kraju spustila
slušalicu.
Dok je u pozadini svirala melodija »Seven Steps to Heaven«, pokupila sam
krhotine razbijene šalice. Kako čudno - preživjela je pedeset godina uzbuđenja u
bakinom životu i više od dvadeset u mojem - uključujući moj bijeg preko oceana - bez
i jedne okrhotine, a onda je pala žrtvom moje nespretnosti.

338
 Noseći je u kantu za smeće, zastala sam pokraj prozora s kojeg se vidio park.
Otići ću na vjenčanje, rekla sam sebi. Ovaj se put neću predati bez borbe.
Kroz prozor sam vidjela kako ljudi žure niz Queen's Path s kišobranima u rukama,
zgureni ispod kišnih ogrtača. Prije deset godina, kad sam tek došla u London, uhvatila
me panika kad je meteorolog na BBC-u najavio deset dana kiše. A sada, nakon toliko
godina, kiša je još padala. Dolje je neki panker sa zelenom kosom prišao starijem
gospodinu koji je uperio kišobran u njega. Panker je samo produžio. U parku su se
nekoć održavali dvoboji, ali sad je bio samo prečica s Piccadillyja do Buckinghamske
palače. Ne tako daleko, na Eccleston Placeu, moj mnogo mlađi ljubavnik Ian Maitland
vjerojatno je radio u svojem turobnom uredništvu, okružen papirima i omotnicama.
Očekivala sam ga na čaju. Zamišljala sam što bi rekao o mojoj prepirki s Jennifer.
Vjerojatno bi rekao da »otpozvana« nije riječ koja postoji, ali nisam se mogla sjetiti
druge. Nije mi odgovarala ni »opozvana« jer jesam bila pozvana.
Razmišljajući o etimologiji riječi »pozvati«, otišla sam u kuhinju, pristavila vodu
za čaj i pojačala plamen. U dnevnom boravku je CD Johna Coltranea zamijenio Luther
Vandross. Pjevao je »A House Is Not A Home«. Za Luthera je stolac bio stolac, ali ja
se, kao dekoraterka, nisam s tim mogla složiti. Provodila sam dane birajući tkanine i
boje. Ian, koji je kolektivno otpisivao moje klijentice kao »sve one Penelope, Cynthije
i Daphne«, iznenadio se kad je prvi put vidio moj stan. Očekivao je nešto u stilu
Osborne & Little, a umjesto toga je zatekao debele jastuke, prepune police s knjigama
i mješavinu raznih vrsta drva i stilova. Po meni su predmeti rijetko donosili duševni
mir, ali nisam to rekla. Nije bilo na meni da definiram tuđu sreću. I tako, davala sam
sve od sebe da nađem ono što su moji klijenti željeli, bilo da je bila riječ o nekom
ruskom antikvitetu ili flamanskoj tapiseriji.
Telefon je zazvonio dvaput, tipično za Britaniju. Misleći da je to možda Ian,
potrčala sam i gotovo se okliznula na ulaštenom podu. Htjela sam reći nešto
provokativno, ali onda sam začula majčin glas, visok i nazalan, pomalo histeričan. -
Nadam se da te nisam nazvala usred noći - rekla je Dorothy. - Pokušala sam izračunati
vremensku razliku, ali se nisam mogla sjetiti jesi li ispred ili iza nas. Trebalo bi ubiti
one koji su smislili vremenske zone. Vrijeme nije maslac da ga razmazuju.
- Ja sam ispred tebe. - Upitala sam se hoda li moja majka amo-tamo po sobi dok
govori - svi su njezini telefoni imali vrlo duge žice pa bi hodala naokolo sa
slušalicom stisnutom između ramena i obraza, usput brišući prašinu.
- Upravo me nazvala tvoja kći - rekla je Dorothy.
- I?
- Imaš se pravo ljutiti zbog one pozivnice, ali barem si je dobila. Dakako, ona
tvrdi da ju je poslala i meni. Ali, ne vjerujem joj. To djeluju njezini wentworthovski

339
geni. Claudeovi preci su bili krokodili. Hvala Bogu što je Jennifer naslijedila tvoju
ljepotu i moju umiljatost.
Nisam komentirala. Moja je kći bila umiljata poput kobre.
- Ponudila je da će dati ponovno tiskati pozivnice - nastavila je Dorothy dok je u
pozadini zveckao porculan.
- Ali, već su poslane.
- Znaš što, mila? Pusti to. Pa što ako je tvoje ime ispušteno? Imaš rodni list koji
dokazuje da si ti njezina majka.
- Zar nisi čula? - Nasmijala sam se. - Claude joj je i majka i otac.
- Ne budi ogorčena, dušo. To ti neće nimalo pomoći, vjeruj mi. Ja imam monopol
na gorčinu. Osim toga, znam što s tobom nije u redu. Menopauza. Estrogen ti divlja.
Kad sam ja navršila četrdeset jednu, više uopće nisam imala hormona - nastavila je
Dorothy. - A od tvojeg estrogena je vjerojatno ostalo samo »e«.
- Navršit ću četrdeset jednu tek u listopadu.
- Znam kad ti je rođendan - rekla je Dorothy. - Ti si vaga, zračni znak. Iako se
ponašaš kao riba. Riba na suhom. - Dorothy je zatim progovorila oštrije. - Moraš doći
na vjenčanje i pokazati tim Wentworthovima kakva si doista. Spakiraj najbolju odjeću.
- Odjeću? Koliko mi treba?
- Održat će pokusnu večeru i vjenčanje - rekla je Dorothy.
Upitala sam se imam li vremena odjuriti do Aquascutuma ili Jaegera, ali
prekrajanje bi moglo predugo trajati. Moja prijateljica Caroline poznavala je
dizajnere iz St. Martina i Royal College of Artsa, ali ona se skrivala u sjevernoj
Italiji sa slavnim (i vrlo oženjenim) rock glazbenikom.
- Propustila si čajanke i domjenke. Zapravo, i ja sam ih propustila. Pošta stalno
gubi moje pozivnice. Barem tako tvrdi Jennifer.
- Posve je raspamećena - rekla sam i spustila šalicu, staru Wedgwoodovu koju
sam našla u kredencu.
- Zvučiš kao prava Engleskinja. Više ni ne govoriš kao Južnjakinja. Zašto ne rabiš
riječi
koje razumijem?
- Kao »neizlječiva shizofrenična paranoja«?
Dorothy je teško uzdahnula.
Kvragu. Nisam je namjeravala povrijediti. Počela sam se ispričavati, ali se veza
prekinula.

DOROTHY I JENNIFER

340
 Nakon što je prekinula razgovor s kćeri, Dorothy je izišla na zatvoreni trijem i
sjela na ljuljačku. Pitala se hoće li je uhvatiti vrtoglavica - to joj se uvijek događalo
kad se prepirala s djecom ili kad bi Mack pokušao dovesti kući neku svoju djevojku. I
uvijek bi upalilo. Pogledala je u dvorište. Jutros je meteorolog najavio 25 stupnjeva.
Dorothy je na sebi imala Gapove traperice. Na majici je pisalo »CVATI GDJE SI
POSAĐEN« - to ju je nasmijavalo jer je bilo tako glupo. Podsjećalo ju je na
sprovode. Mrtve zapravo ne zakapaju nego sade u skupim lijesovima. Danas je sve
cvijeće na grobljima bilo iz trgovina.
Rukom je zagladila kovrčavu kosu. Obrve je na brzinu nacrtala crnom olovkom.
Imala je krupne kosti i plavu kosu, mišići su joj bili čvrsti ispod naborane kože.
Tikovi su odavno prestali, ali ih je zamijenio drugi problem. Na leđima joj je rasla
mala grba. Pročitala je da je to zbog pomanjkanja kalcija. Ako je to bilo točno, kosti
samo što joj nisu počele pucati. Kad je pokazala grbu Byronu Falku, prepisao joj je
lijek koji je morala ubrizgavati u nos. Zaključila je da on pojma nema. Pa muči je
grba, a ne alergija.
Ljuljala se i gledala koje će cvijeće procvasti. Za nekoliko dana bit će to irisi en
masse, kako bi rekla Bitsy. Stanovnici Crystal Fallsa osobito su se ponosili svojim
irisima. Nakon što procvatu, žene će se početi »dijeliti i razmnožavati«, što je zvučalo
kao nešto iz Biblije, ali zapravo je to bila vrtlarska tehnika. Žene bi iskopale irise,
podijelile rizome u komade u obliku slova Y. Oštrim bi nožem sjekle glavni rizom,
pazeći da svaki dio ima barem jedan pupoljak i jedan korijen. Onda bi ih ponovno
posadile. Dorothy je smatrala da bi tu tehniku trebalo nazvati »podijeli i osvoji«, jer
žene su voljele razdvajati cvijeće - irise u jednom dijelu vrta, sunovrate u drugom,
ništa se nije smjelo miješati. Ali, postupak odvajanja cvjetova od glavnog rizoma bio
je sličan slanju djeteta u svijet - ni jedno ni drugo nije se moglo postići bez otkidanja.
Nekoć je grobnica Hamiltonovih bila blizu njezine kuće i Dorothy je vjerovala da
je progone duhovi. Sjećala se kako bi čučala pokraj grobova pokušavajući ne drhtati
dok je Miss Gussie dijelila i sadila rizome. Pokraj svakog nadgrobnog kamena
posadila bi žuti iris. Sad je, dakako, poljanu zamijenilo naselje. Početkom
sedamdesetih godina Mack je naslijedio zemlju od Miss Gussie, što je nadoknadilo
godine uvreda. Barem je donekle to nadoknadilo. On je preselio grobove i podijelio
zemljište na mala dvorišta i sagradio Hamilton Place. Povremeno bi se u nekom od
dvorišta neki iris uspio probiti kroz svračicu. To se Dorothy činilo kao čudo, kao da
su njezina majka i žene prije nje ipak imale posljednju riječ.
Dorothy je sišla s trijema u dvorište i zastala pokraj lijeha. U ovo doba godine
izgledale su grozno jer je nicao korov. Sagnula se i iščupala ga, ne znajući što je.

341
Možda korov, možda čak marihuana. Dok je Clancy Jane tu živjela, bila je
drogerašica. Vjerojatno još uvijek jest. Dorothy je onjušila korov. Trenutak poslije
osjetila se čudno. Nije se mogla sjetiti je li tog jutra uzela svoje
lijekove. Ali, toga se nikad nije mogla sjetiti.
Trebala bi okopati korov. Obožavala je vrtlarstvo. Jačalo joj je mišiće i
smirivalo je. Bila je u odličnoj formi za šezdesetdvogodišnjakinju. Premda su je u
posljednje vrijeme prepirke s Jennifer i Bitsy uznemirile. A sad je Clancyn korov
čudno djelovao na njezine ruke i noge. Bockao ju je. Byron joj je rekao da pati od
napadaja panike, ali on je lud. Možda nije primijetio, ali ona više nije bila duševni
bolesnik i imala je pravo na boljetice kao i svaka druga normalna žena. Ali ne, on joj
je i dalje prepisivao psihijatrijske lijekove. Uzimala je toliko lijekova da bi se njima
moglo upravljati raspoloženjem omanje države - Liechtensteina ili Andorre. Dok su
Bitsy i Louie bili u braku, slali su joj razglednice s putovanja, inače Dorothy ne bi ni
znala da te zemlje postoje. Pričvrstila bi razglednice magnetićima za hladnjak ili ih
zataknula oko zrcala u dnevnom boravku. Razglednice su potrajale dulje od braka
njezine kćeri - i to s tako dragim muškarcem. Da joj je prije mnogo godina netko rekao
da će Bitsy ne samo završiti sama nego i živjeti izvan kontinentalnog dijela
Sjedinjenih Država, umrla bi od smijeha. A onda, nakon što se Bitsy iznenada
preselila u London - ili točnije, pobjegla - Dorothy ju je svakodnevno nazivala i
molila je da se odmah vrati.
- Ostavi muškarca, a ne cijelu zemlju - preklinjala je Dorothy. Louie
DeChavannes bio je jedan od najdarovitijih kardiokirurga u New Orleansu i najveći
lažljivac u Louisiani. Bitsy je osjetila potrebu da se što više udalji od njega i (kako je
Dorothy pretpostavljala) od svojih ludih rođaka u Tennesseeju. Ali, najviše je otišla
zbog Louiejevih preljuba.
- Mogao bi on biti žena za jednog muškarca - rekla je Dorothy.
- Misliš, muškarac za jednu ženu? - rekla je Bitsy.
- Ne, to on nije u stanju.
Dorothy su sad utrnule usnice pa ih je dodirnula prstima. Upitala se bi li trebala
uzeti apaurin. Ali, možda joj treba lasix. Ili ih je možda već uzela. Uh, prava je
gnjavaža morati pamtiti sve te lijekove. Jennifer se uvijek rugala njezinim bočicama
na kuhinjskom prozoru. Katkad bi, nakon što bi njezina unuka otišla, bočica apaurina
bila prazna. No dobro, nema veze. Jennifer je živce naslijedila od Bitsy i Clancy Jane,
ali oholost od Betty Wentworth i možda malo i od Bitsy. Što se Dorothy ticalo, radije
bi patila od napadaja panike nego od oholosti.
U dvorištu su njezini psi počeli lajati na prugastu mačku. Tog jutra ih je
pričvrstila za konopac za sušenje rublja. Upotrijebila je posebne kuke kako se ne bi

342
zapetljali - morala bi to patentirati, prodavalo bi se k'o blesavo. Psi su trčkarali amo-
tamo i lajali i režali, a kuke su se pomicale po konopcu. Mužjak se podigao na stražnje
noge koje nisu bile ništa veće od pilećih krila. Macka je otišla niz stazu podignuta
repa, ne obraćajući pozornost na pse.
- Prestanite - rekla je Dorothy psima. Ona i Mack su odveli pse na obuku, jednog
po jednog, i taj se napor isplatio. Psi su sjeli i dahtali. Dorothy se sagnula i počela
čupati korov - nalikovao je na grančice iz živice. Psi su je promatrali bistrim očima.
Onda su se dvije skotne ženke počele prepirati oko kosti - bile su poput žena koje se
bore oko muškarca. Veća je ugrizla manju za rep i vukla je. Dorothy je namjeravala
prodati štenad po tristo dolara. Svoje je uzgajalište nazvala »Dorothyne dušice« i
reklamirala ga je u novinama, s fotografijama - štenad u šalicama za čaj i u malim
crvenim vagonima. A ako je netko nazove proizvodačicom pasa, tužit će ga. Već ih je
sve upozorila kad je u oglasu napisala: »Ovo nije uzgajalište! Pse s ljubavlju
odgajam kod kuće« - I s konopcem za rublje, pomislila je i nasmijala se. Iskreno
govoreći, bilo joj je draže uzgajati pse nego djecu. Psi ne pitaju jesi li uzela lijek. Ne
traže od tebe ništa osim da ih pomiluješ po glavi i daš im zdjelicu hrane - Dorothy je
naručivala posebnu. Iako bi se psi povremeno popiškili na pod, nikad joj se nisu
pokakili, što za ljude nije mogla reći.
Iščupala je još jedan korov, a onda zastala i promatrala kako psi skakuću, igraju
se i njuškaju jedan drugome stražnjice. Ponovno se nagnula i ugledala peonije koje je
njezina majka posadila još 1936. godine. Velik dio Dorothyne obitelji bio je pokopan
u Crystal Fallsu, a ona je redovito nosila cvijeće - i to ne umjetno - na groblje. Pitala
se tko će se - i hoće li se itko - brinuti za njezin grob kad umre. Nadala se da će Mack
donijeti malu kosilicu i možda posaditi nekoliko tulipana, ali to se nije činilo
vjerojatnim. Uvijek žene održavaju grobove, a ovdje nije ostala ni jedna od žena osim
Jennifer i Clancy Jane. A njih Dorothy nije mogla zamisliti kako održavaju grobove.
Njezina se obitelj rasipala i to ju je rastuživalo. Samo je ona ostala u Aveniji
Dixie 214 - hvala Bogu što je Mack stanovao preko puta. Da, svi su nestali, ali ostale
su za njima stvari. U jednoj je ladici našla Bitsyne stare bočice parfema koje su još
mirisale na Shalimar i Clancyine hipijevske ogrlice. Iz druge je ladice izvadila
otvrdnule uskrsne bombone. Rastuživalo ju je što predmeti nadživljavaju ljude.
S ulice je čula motor automobila. Prepoznala ga je i podigla se na vrhove prstiju,
zaklanjajući oči rukom. Jenniferin crveni BMW približavao se kući, što je ponovno
izazvalo lavež. Njezina je unuka iskočila iz automobila i pošla prema kuhinjskim
vratima dok su joj visoke potpetice odzvanjale pločnikom.
- U vrtu sam - doviknula je Dorothy i mahnula korovom. Debela ženka - Dorothy
jednostavno nije mogla izgovoriti riječ »kuja« - zalajala je jasno i glasno, ali ostale su

343
zvučale kao da ispiru usta kiselinom. Jennifer je ugledala baku i krenula prema vrtu.
Sunce joj je obasjalo plavu kosu - Dorothy je uvijek govorila da ima frizuru kao Mia
Farrow, premda Jennifer nikad nije gledala »Rosemaryinu bebu«, a kamoli »Gradić
Peyton«. Uvijek je mislila da Dorothy govori o nekome koga je upoznala u duševnoj
bolnici. Danas je Jenniferina kosa bila raštrkana. To je učinila namjerno. Dorothy je
vidjela kako stavlja gel na kosu i podiže kosu da bi tako izgledala.
Kad bi je posjetila, Jennifer bi obično bila odjevena u astronomski skupu odjeću.
Izrecitirala bi Dorothy gdje je što kupila i koliko je stajalo. Danas je bila odjevena
kao pankerica-grobarica - kratka crna suknja, crne hulahupke, nabrana bijela majica i
jakna od crnog džinsa. Ne mnogo šminke na očima. Sitne biserne naušnice, diskretan
zlatni prsten na nosu. Imala je i probušen pupak, ali je, hvala Bogu, bio sakriven ispod
majice, kao i tetovaža srca na lijevom ramenu. U sredini srca bila su sitna crna slova:
CHIC. U posljednje je vrijeme obožavala Courtney Love, kojoj je nevjerojatno
nalikovala, po svemu osim po frizuri.
- Nećeš više dugo nositi crne hulahupke - rekla je Dorothy. - Uskoro će Dan palih
boraca.
- Dotad ima još nekoliko tjedana. - Jennifer se namrštila na pse, koji su se
zaletavali prema njoj, istežući konopac za rublje. -Ti psi imaju najgoru narav od svih
koje sam vidjela - dodala je i zaobišla ih, praveći grimasu. Jedan se počeo valjati po
prašini, a skotne ženke su se bacile jedna na drugu grizući se za vrat.
Dorothy se naglo okrenula, pogledala ih i viknula: - Dosta! Psi su odmah prestali.
- Tako - rekla je Dorothy i kimnula. - Sad je bolje.
- Ne razumiju oni ni riječi - rekla je Jennifer.
- Razumiju, razumiju. Samo nisu navikli na neznance. - Pogledala je konopac. Psi
su se smirili i uzajamno se njušili.
- Zar sam ja neznanka?
Naravno da jesi, mislila je Dorothy. Prava si luđakinja. Premda joj je morala
priznati da su joj crne cipele izvanredne. Dorothy je znala prepoznati kvalitetnu kožu
kad bi je vidjela. Zaključila je da Jennifer nema Bitsynu ljepotu. Više je nalikovala na
Wentworthove - imala je prćast nos kao Claudeov prije nego što mu ga je Bitsy
slomila, a čeljust je bila kopirana Miss Betty.
- Nisam to tako mislila, dušo - rekla je Dorothy. - Samo nemamo mnogo
posjetilaca.
- Hoćeš reći da bih trebala češće navraćati? - Jennifer je cipelom grebla po travi,
nesvjesno oponašajući psiće. - Pa stalno razgovaramo telefonom.
- Da, to je točno. - Dorothy je mahnula prema unukinim cipelama. - Lijepe
salonke.

344
 - Ove? - Jennifer je mahnula nogom. - Manolo Blahnik.
- To sam i mislila - slagala je Dorothy. Zapravo nije imala pojma, iako joj je ime
zvučalo poznato. Nije se razumjela u dizajnere cipela iako je Jennifer uvijek donosila
hrpe starih modnih časopisa i govorila joj da sve pročita. I doista je pogledala sve
stranice. Njoj nikad nije bilo stalo do etikete - važno je bilo jedino izgleda li u nekoj
haljini debelo. Ali, voljela je pratiti modu kako bi imala nešto zajedničko s unukom.
- Nisi spomenula moj Birkin. - Jennifer je podigla četvrtastu torbicu sa zlatnom
kopčom. - Od Hermesa je. Četiri tisuće dolara. Dar od bake Wentworth. Bila je na
listi čekanja. Upravo sam je dobila prošli tjedan.
- Pa to stoji gotovo kao karta prvog razreda za London - rekla je Dorothy.
Jenniferina opsjednutost modom izgledala je kao očajnička želja za pozornošću, ali i
kao nadmetanje. Kao da je htjela reći: »Gle, mama! Meni se sviđa isto što i tebi, ali ja
to sebi mogu priuštiti.« Dorothy je vidjela istu takvu torbicu na »Sally Jessy«.
- Meni je draža torbica. - Jennifer ju je otvorila, otkrivajući nered nevjerojatno
elegantnih stvari - sunčane naočale, Vuittonovu novčarku, ruž Estee Lauder, kutiju
bombona, debeli snop pozivnica. Dorothy se učinilo da vidi i prezervative, cijeli
paket. Ali, možda se prevarila. Prije nego što je Jennifer zatvorila torbicu, Dorothy se
učinilo da je na omotu vidjela slova T i J.
- Prestani gledati moje stvari. - Jennifer je prebacila torbicu preko ramena. - Ja
tvoje ne gledam.
- Sva sreća. Možda bi te ugrizla zmija - rekla je Dorothy. Unuka ju je na nekoga
podsjećala - ne na Clancy Jane, ne na Miss Betty nego na sebe samu. Jednom je davno
Dorothy bila upravo takva.
- Da barem majka može vidjeti moj Birkin. Sjećaš se kako smo se bile posvađale
oko izgovora riječi Hermes?
Dorothy nije ništa rekla. Tu je priču već čula. Bitsy i Jennifer su se složile da se
»H« ne izgovara, ali se nisu složile oko slova »s« i drugog »e«. Bitsy je ime
izgovarala »Ermes«, a Jennifer »Ermejs«. Bitsy je tvrdila da je nedavno čula ispravan
izgovor u pariškom butiku, a Jennifer ju je pitala kako to da može odletjeti u Pariz, a
ne može u Sjedinjene Države.
- Pa bila sam i tamo - rekla je Bitsy. - Prošlog ljeta sam bila u Atlanti i kupovala
tkanine za...
- Bila si tako blizu a nisi ni nazvala? - povikala je Jennifer.
- Pokušala sam nekoliko puta - rekla je Bitsy.
- Nisi ostavila poruku.
- Jesam.
- Moja automatska tajnica nikad ne zakaže.

345
 - Možda si zabunom izbrisala poruku?
- Mogla si barem nazvati Dorothy ili čak Clancy Jane, ali ne, to ti je bilo odveć
naporno.
Kad je Dorothy doznala za Bitsyn tajni dolazak u Ameriku, stala je na Jenniferinu
stranu pa su zajedno ogovarale Bitsy. Neko se vrijeme činilo da su se ona i njezina
unuka zbližile. Jennifer je počela nazivati kasno navečer i onda bi se satima obje
žalile na Bitsy i nabrajale njezine mane. A imale su velik izbor - Bitsy je imala mana
koliko je bilo korova u Dorothynom vrtu. Ona je kćeri oprostila kao i uvijek, ali
Jennifer nije bila tako velikodušna.
Sad je Jennifer protrljala svoju torbicu. - Danas ne mogu dugo ostati. Zapravo,
već kasnim u banku. Ali, imam jedno kratko pitanje.
Dorothy se pripremila za prodiku. Pitanja njezine unuke nikad nisu bila kratka. A
u posljednje vrijeme, svaki put kad bi došla, gnjavila bi Dorothy zbog njezine odore
za vjenčanje. Tako ju je zvala, »odora«.
- Ali, nisi me ni poljubila - rekla je Dorothy.
- Ne sad, Dorothy. - Jennifer se odmaknula. - Prljava si. Što ti je to u rukama?
- Korov. - Dorothy je podigla biljke.
- Pa baci ga. - Jennifer je mahnula rukom. Nokti su joj bili izgriženi do krvi. Što
ženu može natjerati da tako grize vlastite ruke, pitala se Dorothy. Osobito kad je rob
mode. Dorothy je smatrala da su je prečesto vodili u kupovinu i na depiliranje
voskom. Dorothy je znala kako depiliraju bikini liniju i smatrala je to suludim. U
starosti je postala sklona dlačicama. Zašto trpjeti bol da ih se riješiš, osobito kad se
ne vide? Jennifer je tvrdila da je to najnovija moda, ali Dorothy nije namjeravala
žrtvovati ni jednu vlastitu stidnu dlačicu.
- Nadam se da ćeš na vjenčanju nositi rukavice. - Dorothy je uzela unukinu ruku.
- Nabavit ću umjetne nokte.
Dorothy je odvojila pogled od tih groznih noktiju i pogledala unukinu sitnu građu.
Obujmila je prstima njezin struk. - Jesi li doručkovala?
- Ma kakvi. - Jennifer je istrgnula ruku.
- Ali, premršava si. Daj, ispeći ću ti jaje. Ili hoćeš kuhano?
- Vjenčanica mi je broj 36. Jedno jaje, bilo kako pripravljeno, i morala bih zvati
krojačku.
- Ali, znam da piješ kavu. Upravo sam pripravila svježu.
- Popit ću je u banci.
- Nije kao moja. Ja kupujem kavu od Clancy Jane. Tvoja majka obožava moju
kavu. - Dorothy je počela brbljati o razlikama vrsta kave, a onda je Jennifer dala
recept u kojem se koristila kava. Dok je govorila, uzbuđeno je mahala rukama pa su se

346
i psi uznemirili. Ženka je počela zavijati. Dorothy je pucnula prstima i rekla: -
Sjednite! Svi! - Psi su se pogledali i sjeli. Mužjak je prezrivo puhnuo i iskezio se na
Dorothy. Psi su izgledali jadno, kao zatvorenici u zatvorskom dvorištu. Ali, poslušno
su sjedili i gledali Dorothy, čekajući sljedeću zapovijed.
- Nisam došla razgovarati o receptima - rekla je Jennifer. - Ne volim kuhati.
Došla sam te pitati jesi li odlučila što ćeš odjenuti za svadbu?
- Ne opet. - Dorothy je pogledala u krošnje stabala. - Po posljednji put, nosit ću
kostime. Jedan na pokus, jedan na vjenčanje.
- Nadam se da su elegantni. Zar ne možeš kupiti haljinu?
- Ali, to su dizajnerski kostimi.
- A jesi li ih kupila za moje vjenčanje, u robnoj kući ili na vrtnoj rasprodaji?
- Tek toliko da znaš, prošli mjesec sam na vrtnoj rasprodaji našla Guccijevu
torbicu - rekla je Dorothy narogušeno. Nitko, ali nitko nema pravo rugati se njezinoj
potrazi za sniženjima. - Tek da znaš, nosim St. Johnov kostim na pokus, a Chanel na
vjenčanje.
- Mogu li ih vidjeti?
- Morat ćeš otići u kemijsku čistionicu. - Dorothy je odvratila pogled. Zapravo su
kostimi visjeli u ormaru u hodniku. Nekoć su pripadali Miss Betty. Bili su poderani
ispod pazuha zbog njezinih krupnih ramena.
- Zar nemaš ništa elegantnije?
- Što je elegantnije od Chanela?
Jennifer je slegnula ramenima. - Koje su boje? To doista moram znati.
- Zbog cvijeća? - upitala je Dorothy razvedrivši se.
- Ne, nego da budem sigurna da će biti u skladu s odorom bake Wentworth. I s
haljinama Pierrove bake. - Jennifer je hladno pogledala Dorothyine traperice i majicu.
- Tebi bi bilo slično da nosiš neku trulu boju. Moram se pobrinuti da se to ne dogodi.
Dorothy je prkosno isturila bradu. Onda je protrljala čelo. Trebala bi iz inata
odjenuti haljinu od narančastog šifona s odgovarajućim cipelama koje je našla na
vrtnoj rasprodaji. Na istoj je rasprodaji kupila i svileni kostim boje limete s
odgovarajućim cipelama i zgodnom torbicom s papagajskim perjem - baš je bila
neobična. Domaćica vrtne rasprodaje nosila je isti broj kao Dorothy - tako je ona
voljela misliti o tim okupljanjima, kao o domjencima s domaćicom kojoj uopće nije
stalo koliko ćeš ostati, iako bi Dorothy samo navratila, sve obišla i onda odjurila na
sljedeću rasprodaju-domjenak.
- Bojiš se da ću se pojaviti u hlačama od zlatnog lamea? - Dorothy je podigla
jednu obrvu ne znajući da se razmazala od kose i da sad izgleda kao drogirani klaun.
- To ti ne bi učinila - rekla je Jennifer, ali trepavice su joj zatitrale dok je gledala

347
bakino čelo.
Dorothy je slegnula ramenima.
- Čuj, već imam dovoljno briga. - Jennifer je stala raširenih nogu na travnjaku,
prekriženih ruku. - Jesi li u posljednje vrijeme razgovarala s majkom?
- Jesam. - Dorothy je potisnula osmijeh. Nema šanse da tom zlobnom djetetu
prenese i jednu riječ koju je Bitsy rekla. Njezin je psihijatar nekoć govorio da je
opsjednuta kontrolom, ali pojma taj nije imao o majkama i kćerima, a ponajmanje o
visokoj modi. Čak mu se ni čarape nisu poklapale, ali za to je bila kriva njegova žena.
Na ženi je da odjene muškarca.
- I? - Jennifer se nagnula prema njoj.
- Zgodno kako je zoveš »majka«. Slatko i starinski - rekla je Dorothy,
odugovlačeći. - Uzgred, moja pozivnica još nije stigla - dodala je. - Nadam se da se
nije izgubila u pošti.
- Imam jednu kod sebe. - Jennifer je otvorila torbicu i izvadila pozivnicu. -
Pročitaj je i reci mi vidiš li ikakvu pogrešku.
Dorothy je uzela pozivnicu. Bila je lijepa, nedvojbeno najskuplja koja se mogla
dobiti. Kad je pročitala »njegovu kćer«, pogledala je Jennifer.
- Ne, nema njezinog imena i žao mi je. Ali, ja je u posljednje vrijeme ne
zanimam. - Jennifer je pogledala grm pokraj kojeg je stajala. Bio je pun gusjenica,
najboljeg mamca za ribolov.
- I te kako je zanimaš - rekla je Dorothy. - Ona te voli.
- Prestani je braniti. Potpuno je obuzeta samom sobom.
- A ti nisi? - Dorothy je napućila usne, pitajući se da li da kaže što doista misli ili
da šuti. Imala je izvezenu jednu od omiljenih izreka Willa Rogersa: »Nikad ne
propusti dobru priliku da ušutiš.« Ali, nakon boravka u bolnici, naučila je ponešto o
ljudskoj prirodi - možda ne o vlastitoj, ali samoanaliza je katkad teška - i bila je
spremna to prenijeti drugima.
- Oh, Dorothy, ti to jednostavno ne razumiješ.
- Možda ne, ali zašto je ne nazoveš? Reci joj da ti je žao...
- Ni pod razno. - Jennifer je prezrivo pogledala Dorothy. - Ona meni duguje
ispriku. Kad sam bila mala, zamalo me ubila.
- Ali, nije. Ne možeš nekoga optuživati zbog nečega što se moglo dogoditi. Zašto
izvlačiš tu staru priču?
Jennifer je podigla obje ruke i zagladila kosu. Kad je završila, kosa joj je
izgledala kao da ju je žvakao rottweiler. - Jednostavno ne mogu udovoljiti majci. Ne
vrijedi ništa što učinim.
- Nije riječ o tome da joj udovoljiš. Riječ je o tome da je ne povrijediš.

348
 - Nije ona povrijeđena, nego je bijesna. To nije isto.
Dorothy je pogledala unuci u oči tražeći i najmanji trag suosjećanja. Nije vidjela
ništa osim samosažaljenja. Pred njom je stajalo dijete koje je čvrsto odlučilo kazniti
svijet za sve stvarne i izmišljene uvrede.
- Otkad si ti na njezinoj strani? - Jennifer su iskočile žile na vratu.
- I na tvojoj sam.
- Žao mi je, ali ne možeš biti na obje.
- Mogu ja što god hoću.
- U tom slučaju ne želim tvoju podršku. Daj je njoj. - Jennifer se naglo okrenula i
pohitala preko travnjaka. Psi su zalajali i grebali prašinu.
- Dušo, čekaj. Nemoj samo tako pobjeći.
Jennifer je sjela u BMW i odvezla se. Dorothy se lupkala po prsima,
pokušavajući uhvatiti dah. Znoj joj se cijedio niz lice. Dok ga je brisala, nije osjećala
lijevi obraz. I ruka joj je utrnula. Taj je osjećaj trajao nekoliko sekundi, a onda kao da
su je bockale iglice. Podigla je ruku da zagladi kosu. Bila je vlažna od znoja. Nije ni
čudo, s temperamentnom unukom poput Jennifer. Nemaj drugih majki pred sobom,
mislila je. Ako te obrva uvrijedi, iščupaj je. Do posljednje dlačice. Naruči brazilsku
bikini depilaciju. Ako to mogu izvesti ondje dolje, onda obrve nisu nikakav problem.
Bome će izbaciti Jennifer iz oporuke. Sve će ostaviti Američkoj kinološkoj udruzi
radije nego da i novčić završi u rukama Betty Wentworth. Babetina bi to samo
potrošila na Birkin i St.John's.
Val vrtoglavice srušio ju je na koljena. Ma kakav napadaj panike! Byron pojma
nema. Previše vremena troši na zabavljanje svojih djevojaka. Posljednja je izgledala
kao mlada i vitkija Clancy Jane, ali nije bila vegetarijanka. Dorothy ih je vidjela kako
zajedno kupuju namirnice - kolica su bila puna pilećih prsa, svinjetine, govedine, čak i
slanine. Svega onoga što Byron pacijentima nije dopuštao. - Životinjske masti će vam
podići kolesterol - uvijek je govorio. U međuvremenu se on prežderavao kokošima,
svinjama i premladim ženama. Dorothy se pitala ide li njegova djevojka na
depiliranje bikini linije ili sve ostavlja prirodno.
U glavi joj je pulsiralo - nije to bila oštra, nego tupa bol. To će riješiti aspirin, ali
ni njih ne smiješ previše uzimati. Stalno je na to upozoravala Macka. Zapravo nije
njega najviše voljela. Majčina se ljubav ne može tako raspoređivati. Kad bi barem
bilo moguće davati ljubav ravnomjerno. Ili barem prema tjelesnoj težini. Ali ne, Bog
je to morao prepustiti majkama, a ne ljekarnicima. »Snađite se kako znate«, vjerojatno
je rekao i otišao za važnijim poslovima poput onih u Sodomi i Gomori ili u
kockarnicama u Las Vegasu. A jadne majke su se trudile koliko su mogle, davajući
nekoliko kapi jednom djetetu a cijelu poplavu drugom premda bi bilo bolje da su

349
višak izlile na tlo.

BITSY

Ian Maitland je u suton svratio u moj stan. Donio je vrećicu peciva. - O Bože, već
si u kućnom ogrtaču? - Nježno se nasmijao. Imao je ravnu plavu kosu, gustu i čvrstu,
začešljanu od čela. Nije mu bilo lako obrijati oštru čeljust i rupicu na bradi - barem je
tako tvrdio. Uhvatila sam ga za ruku - Ian je imao lijepe ruke, uredničke ruke, ruke
čovjeka koji misli i prstima i mozgom.
- Da, ali čekaj da vidiš što je ispod njega. - Povela sam ga niz uzak hodnik i
prepričala mu današnje događaje. Odgovorio je citatom: »Udaj se u svibnju, zažali u
lipnju« - rekao je, vadeći pecivo iz vrećice. - To je škotska uzrečica. Kraljica Mary
udala se za grofa Bothwella 15. svibnja 1597. Zato misle da je to loš mjesec za
vjenčanja.
- Svakako je bio loš za nju - rekla sam i uzela pecivo s malinama, koje mi je bilo
najdraže. Ian mi je često donosio pecivo i vrhnje nakon što sam priznala da sam
sklona engleskim slatkišima.
Spustila sam se na krevet i navukla pokrivač do vrata. Nasmiješila sam mu se.
Bio je uvijek drag i ozbiljan, a i prilično darovit ljubavnik; ali tog sam
poslijepodneva imala drugi razlog što sam se pokrila - naglo je zahladnilo i smrzavala
sam se. London nije bio najhladnije mjesto na svijetu, ali bome nije bio ni najtoplije.
Moj je krevet bio golem, viktorijanski, a dodala sam desetak vunenih deka i kićen
pokrivač, žut i ružičast, posut cvijećem. Bio je topao, napunjen guščjim perjem.
- Malo nam se izležava, je li? - Sjeo je na pokrivač.
- Razmišljala sam - rekla sam. - To što su izostavili moje ime na pozivnici samo
je uvod. Kad Jennifer bude imala djecu, isključit će me iz njihovog života kao što su
me nekoć isključili iz njezinog. Claude će biti i djed i baka.
- Ne uzrujavaj se, ljubavi. - Ian mi je dotaknuo obraz. Dolly Parton je pjevala
»Little Sparrow«. Prozori su bili samo malo otvoreni. Hladan je vjetar zaljuljao
čipkaste zavjese i zavijao u kaminu.
- Imaš li srebrnih metaka? - upitala sam.
- Za što? - Razrogačio je oči.
- Da ustrijelim vukodlaka u potkrovlju. - Pokušavala sam potisnuti osmijeh, ali su
mi usne podrhtavale. Izvukla sam ruku ispod pokrivača i dodirnula mu venu na ruci.
Kako je lijepo biti krvno zrnce u njegovom krvotoku, prolaziti kroz sve dijelove
njegova tijela. Zavukao je ruku ispod pokrivača i mojeg ogrtača te mi dotaknuo golu

350
kožu na trbuhu. Zadržala sam dah kad je dotaknuo ožiljak koji se protezao od pupka do
stidne kosti. - Je li ti još hladno?
- Žudim za toplinom.
- Mislio sam da žudiš za žgancima i američkim orasima.
- I električni pokrivač bi pomogao - rekla sam čeznutljivo.
- Onda ćeš ga dobiti. - Poljubio me u nos. Prošlog prosinca kad sam se
prehladila, kuhao mi je čaj i kokošju juhu s porilukom, tvrdeći da engleska hrana liječi
prehladu. Dok mije čitao ulomke iz Ivanhoea, sklopila bih oči i zadrijemala, pitajući
se je li on posljednji muškarac svoje vrste - vrste koja zna davati - ili ću se ujutro
probuditi i shvatiti da sam halucinirala.
Jutarnje svjetlo probijalo se u spavaću sobu. Prozori su bili odškrinuti. Hladan je
zrak mirisao na zumbule. Već sam bila pripravila čaj i vratila se u krevet. Sad sam
sjedila prekriženih nogu okružena jastucima, pila Earl Grey i slušala Dolly Parton
kako pjeva »I Get A Kick Out Of You«. Ian je bio ispružen pokraj mene, sklopljenih
očiju, ali nos mu se trzao pa sam znala da je budan.
Podignula sam šalicu. Spavaća soba bila mi je najdraža od svih u stanu, dakako
ponajviše zbog Iana. Večer prije odjenuli smo se i odjurili u Hard Rock Cafe na
hamburgere, zatim se brzo vratili kući preko parka. Na podu su se vidjeli dokazi naše
žurbe: Ianova košulja i hlače, moje zavodljivo donje rublje, crna salonka s visokom
potpeticom pokraj boce Drambuieja.
Vjetar je pretresao zavjese. Stresla sam se. - Nikad se neću naviknuti na ovu
klimu - rekla sam.
To mu je privuklo pozornost. Otvorio je oči, podigao glavu s jastuka. - Tu si
samo... koliko ono? Deset godina? Pričekaj još jedno desetljeće, ljubavi. Nama
Britancima trebalo je nekoliko tisuća godina. - Zatim je dodao: - Ako žudiš za paklom,
otiđi u Italiju, po mogućnosti u srpnju. Trebao bih te odvesti u Hotel Monaco u
Veneciji. Prekrasan pogled. Ali, svidio bi ti se bazen u Ciprianiju.
- Ne mogu toliko čekati - rekla sam, cvokoćući zubima. Spustila sam šalicu na
noćni ormarić. - Možda da otrčim do robne kuće po još jedan pokrivač.
Zavukla sam se pod pokrivače i okrenula na bok. Ian se stisnuo uz mene straga i
bradom mi protrljao rame. - Doista si se smrznula. Treba ti dug vikend u Nici.
- Treba mi više od vikenda. Osim toga, zar ne idemo u Irsku?
- U Nici je toplije.
Zamislila sam kako pijem cafe au lait pod suncobranom s lanom, bacam pticama
mrvice kroasana i gledam u daleka plava brda, predio mrzovoljnog Cezannea. Sjetila
sam se suhog, vrućeg ljeta u Aix-en-Provenceu - Louie je sjedio u kafiću i pio vino,
gledajući kako nešto kupujem s pulta na otvorenom. Bili smo razdvojeni dulje nego što

351
smo bili zajedno. Prestani, rekla sam sebi. Kad bih barem silom mogla odagnati te
neželjene misli. Naglo sam se uspravila izmičući Ianovim rukama i poravnala jastuk
udarajući ga jače nego što je bilo potrebno. Ian je ulovio pero koje je izletjelo iz
njega. Bože, kako je lijep. Čak su mu i kretnje bile uzbudljive. Prstom sam pomilovala
njegovu rupicu na bradi. Osjećaj je bio odveć dobar. A to se uvijek dogodi prije
nevolje. Upozoravala sam se da budem oprezna, da se sjetim kako žene iz klana
McDougal-Hamilton imaju lošu sreću s muškarcima - dakako, osim Violet; a nikome
nije bilo jasno kako je moja sestrična uspjela izbjeći tu kletvu.
Vjetar je ponovno zanjihao zavjese. Rekla sam: - Osjećam miris zumbula.
- Ne, dušo - odgovorio je Ian. - To je đumbir. Udišeš miris Suntoryja.
Zamislila sam japanski restoran na kraju Ulice St. James. Zakruljilo mi je u
želucu. - Baš si morao spomenuti hranu - rekla sam i ustala. - Hoću još čaja. A ti?
- Vrlo rado. - Uhvatio me za ruku i povukao natrag da me poljubi. Onda sam
otišla u hladnu dnevnu sobu. Bosim sam nogama prelazila debeli perzijski sag. Zastala
sam i zamijenila CD Dolly Parton Milesom Davisom. Jadna je Dolly cijelu noć
pjevala ljubavne pjesme. Vrijeme je da se odmori.
U kuhinji sam napunila lonac za vodu, stavila ga na plamenik i upalila plin. Dok
sam čekala da voda zakuha, pogledala sam metalnu policu s koje su visjele dvije krpe
- lijevo je bila kraljica Mary, a desno Elizabeta I. Kao da su zurile jedna u drugu. Jesu
li u stvarnosti ikad bile tako blizu? Ian je tvrdio da se nikad nisu srele. Krpa s
Elizabetinom slikom nabrala se točno iznad njezinog srca. Jadna Bess nikad nije
upoznala svoju majku. I unatoč povijesnim tračevima, možda nikad nije doživjela
romantičnu ljubav. To je ili bila najveća tragedija u njezinom životu ili njezina
najveća sreća. Škotska je kraljica bila prava ovisnica o ljubavi. Sa svoje strane
police prezrivo je gledala svoju djevičansku sestričnu. - Licemjerko - rekla sam joj.
Onda sam se osjetila glupo što razgovaram s krpom za posuđe. S lijeva je Elizabeta
nekako zbunjeno gledala, kao da kaže da su vino, žene i pjesme samo vrh kraljevskog
ledenjaka.
Krpu s kraljicom Mary kupila sam prošlog listopada u Edinburghu, ali Elizabetu
sam kupila prije nekoliko tjedana, na odmoru u Bathu. Ian me zadirkivao kad sam se
ugurala u suvenirnicu. - Požuri - rekao je - suveniri se brzo prodaju.
Dok sam sad brisala ruke o Elizabetu, pitala sam se znače li te stvari nešto.
Nisam bila sigurna točno što - da volim kuhinjske krpe? Da volim kupovati? Krpe su
bile omiljene jer ih je bilo lako zapakirati, a kad se vratiš u Sjedinjene Države, nemaš
što prijaviti na carini. Možda je to bilo sve - možda sam samo skupljala uspomene,
stvari koje neće zauzeti mnogo prostora u mojim kovčezima ako ikad napustim ovaj
otok.

352
 Doduše, nisam se namjeravala seliti. Unatoč vremenu, obožavala sam Englesku.
Podigla sam se na prste i otvorila jedan od ormarića. Drvo je bilo obojeno bojom
zgusnutog vrhnja. Površine za posuđe bile su iznad dugih, sjajnih granitnih ploha uz
sudoper. Kad sam se tek doselila u Ujedinjeno Kraljevstvo, uredila sam tu kuhinju za
lady Agathu Sykes, imućnu odvjetnicu koja se poslije preselila u Južnu Afriku. Kad
me pitala bih li joj htjela pričuvati stan, odmah sam zgrabila tu priliku.
I dan danas sam službeno još uvijek čuvala njezin stan. Iz ormarića sam izvadila
šalice i tanjuriće s uzorkom ruža i starinski porculanski čajnik u obliku krave. Sve sam
stavila na pladanj. Voda još nije prokuhala pa sam otvorila kutiju keksa s narančinom
korom i stavila ih na tanjur. Miris naranača podsjetio me na ljeto kad me Jennifer
posjetila u New Orleansu i prehladila se. Njegovala sam je, kuhala joj čaj, pileću juhu
i donosila kekse s marmeladom od naranče. Dugo nakon što se Jennifer vratila u
Crystal Falls i dalje sam Louieju pripravljala »bolesničke pladnjeve«.
Odnijela sam čaj u spavaću sobu. Ian se uspravio u krevetu. Dok me nije bilo,
zapalio je svijeću iako je soba bila vrlo svijetla. Spustila sam pladanj na noćni
ormarić, ulila mu čaja i stavila dva keksa na tanjurić. Na drugoj strani sobe vjetar je
ponovno protresao zavjese. Okrenula sam se kao da nešto očekujem. Zvukovi Londona
nikad mi nisu dojadili - još su mi zvučali strano i to mi se sviđalo; ali, katkad bih čula
glazbu iz drugog stana i zvučala je kao jazz iz Francuske četvrti. Ti slatki, tužni, teški
glasovi uvijek su me ispunjavali neizrecivom nostalgijom.

DOROTHY

SNIMLJENA PORUKA OD DOROTHY MCDOUGAL

Draga Tipper Gore,

Vi ste prva druga dama kojoj sam ikad pisala. Posljednje sam se dvadeset dvije
godine dopisivala s prvim damama. Ali, kad je Hillary došla u Bijelu kuću,
promijenila sam taktiku i pisala njezinom mužu. Sad sam izabrala vas. Osim toga,
živim blizu Carthage pa očekujem da mi odgovorite. Imam mnogo pitanja. Prvo,
zanima me što je najvažnije u vašem braku. Uzgred, bila sam udana za muškarca
koji se zvao Albert, ali to nije dobro ispalo. Katkad mislim da je izbor muža jednako
rizičan kao izbor lubenice. Moraš je rasjeći da vidiš što si dobila. Nemojte me
pogrešno shvatiti. Nekoć sam bila u duševnoj bolnici, ali nisam opasna...

353
 Dorothy je osjetila probadajuću bol u glavi i prestala je pisati. Trljajući
sljepoočnicu, upitala se nema li možda tumor na mozgu. Ali, vjerojatnije je to
posljedica stresa zbog Jennifer i Bitsy. Istini za volju, Dorothy nikad nije propuštala
priliku da se pohvali svojom kćeri. Prije nekoliko godina kupovala je hranu za pse
kad je naletjela na Waltera Saylora Juniora, Bitsynog bivšeg dečka. Dorothy je
primijetila kako mu se kosa prorijedila, a riđa brada posijedila. Mišići su mu oslabili,
imao je trbuh.
- Dobar dan, gospođo McDougal - rekao je Walter. - Što ima nova s Bitsy?
- Zar nisi znao? Živi u Londonu - u Engleskoj - dodala je. - Bome mi nedostaje.
Jesam li spomenula da je dekoraterka? Klijenti je šalju diljem svijeta.
- Baš mi je drago - rekao je Walter i spustio pogled. Rekao joj je da je i dalje
zubar. Nikad se više nije oženio i živio je s majkom i sestrama. Dorothy ga je
pozdravila i brzo otišla. Ali, doista mu je željela sve najbolje.
Inače obično nije vjerovala u želje nego u djelovanje. Zato je poslala svoju
pozivnicu na Jenniferino vjenčanje Louieju DeChavannesu. Istina, nije to smjela, ali
uživala je ispisujući njegovu adresu i križajući R. S. V. P. i zamjenjujući ga svojim
telefonskim brojem. Nadala se da Louie nije ni na što posumnjao. Jest, doduše, bio
vrlo bistar. I još joj je slao božične čestitke i cvjetne aranžmane za stol u blagovaonici
- stol koji je uvijek bio postavljen za dvoje jer je njezina kći rijetko uspijevala doći
kući za blagdane. Pitala se je li Jennifer ta koja ne želi Bitsy na vjenčanju ili ju je
Claude nagovorio - ili možda njegova nova djevojka izaziva probleme.
Počeo joj je rasti krvni tlak - barem joj se tako činilo - kad je razmišljala o
Claudeovoj najnovijoj djevojci, Samanthi Cole- Jennings. U ovom gradu nisi mogao
sačuvati tajnu, mislila je Dorothy, jer obično sve završi u Crystal Falls Democratu, na
stranici o društvenom životu. Posljednjih je tjedana Dorothy vidjela fotografije i
tekstove o domjencima za Jennifer - čajankama, objedima itd. A na svakoj je
fotografiji uz Jennifer stajala Claudeova djevojka. Dorothy mu je morala priznati da
ovaj put nije izabrao ni pustolovku ni neku iz visokog društva nego nešto između. Nije
bila ni pretjerano mlada kao njezina prethodnica. Samantha je, sudeći prema
fotografijama, imala oblo, lijepo lice i kovrčavu pepeljasto-plavu kosu. Dorothy se
raspitala i doznala da Samantha potječe iz obitelji srednjeg staleža tu iz Crystal Fallsa
- obitelji kakve su Wentworthovi obično prezirali. Samanthin tata je prodavao
osiguranje, a majka je radila u administraciji mjesne bolnice. Bila je vrlo različita od
glamuroznih cura kojima je Claude inače bio sklon.
Dorothy je začula buku iz Avenije Dixie. Onda se pojavio Mackov novi kamion i
skrenuo na prilaz, prilaz koji je Albert dao izgraditi šezdesetih godina, dok je još bio
njezin Albert, još obiteljski čovjek. Dorothy je iz kamiona čula glasnu glazbu, nešto na

354
divljoj električnoj gitari o svjetioniku. Nadala se da joj sin nije postao Jehovin
svjedok. Ustala je i sišla s trijema. Dok je došla do pločnika, glazba je prestala. Mack
je izišao iz kamiona i šepao prema kući.
- Mack? - povikala je krećući se dvorištem postrance poput raka. Njezin se sin
nije osvrnuo. - Hej, Mack! - povikala je glasnije, tako glasno da je neka ptica
odletjela s javora.
Mack je stao kao sleđen. Onda se okrenuo. Lice mu se izobličilo i tiho je
opsovao. Tako ga je srdila. Nije se mogao ni posrati a da ona za to ne zna. Otjerala je
Earlene i sad ga je imala gdje ga je htjela. Cijeli život mu je bila zaštitnica,
navijačica, hraniteljica, mučiteljica i osobna tajnica istodobno. On joj je bio cijeli
svijet, ali ona nije bila njegov. Ma kakvi, mislio je, nisam ja mamin sinčić. Ja sam
pravi muškarac.
Dok se Dorothy približavala odmičući kosu s lica, Mack je poželio pobjeći.
Jednom joj je nehotice dotaknuo kosu. Bila je odvratna, kao žica za ribanje. Htio je
vrisnuti. Danas je po cijeloj glavi stavila male kopče u obliku leptira. Dok je zurio u
plastične leptire, osjetio je bol. Sirota starica, ne može si pomoći, misli da to lijepo
izgleda. Prisilio se da se nasmiješi.
- Večera ti je spremna - rekla je Dorothy približavajući mu se znojna čela. Unatoč
leptirima, izgledala je iznureno, s dubokim podočnjacima. - Svinjsko pečenje i pire. A
skuhala sam i prokulicu. Budeš li jeo dovoljno prokulice, nikad nećeš dobiti rak. To
sam pročitala u novinama. A za desert sam napravila kolač s jagodama, samo mi daj
trenutak da istučem vrhnje.
- Nemam vremena. Moram ti popraviti ogradu, da ti oni usrani psi više ne bježe.
- Ne vrijeđaj ih. Oni su ti kao braća i sestre.
Stresao se, navukao kapu na oči i krenuo prema svojoj garaži, bivšoj Dorothynoj.
Sve što je imao, osim kamioneta, nekoć je bilo njezino. Još uvijek mu je koješta
darivala, uglavnom smeće s vrtnih rasprodaja, ali ponašala se kao da mu je kupila
jahtu, a ne neko sranje za koje je platila dva dolara. No dobro, imala je dobre
namjere, mislio je. Kuhala mu je, obavljala sitne poslove.
I nije mu baš sve smetalo. Zapravo, život bi mu bio savršen da mu je samo
ostavila malo privatnosti.
Vukući umjetnu nogu za sobom, prišao je malom hladnjaku - njega mu je kupila
Earlene - i izvadio hladno pivo. Ugodno ga je osvježilo. Možda će mu se domalo
prestati tresti ruke. Nije bio alkoholičar, ma kakvi, a nije bio ni osakaćen. Pa svatko
ima neki nedostatak. Neki vidiš, a neki ne. Nitko nije savršen.
Ispio je pivo, ali ruke su mu i dalje drhtale pa je iz hladnjaka izvadio još jedno.
Popio ga je ne zatvarajući hladnjak, tako mu je hladan zrak hladio nogu. Bilo je vrlo

355
ugodno, ali ako ostane tu, Dorothy će ga sustići. Osvrnuo se. Nije vidio majku, ali je
osjećao njezinu nazočnost. Evo sad će mu viknuti da pazi da se ne ozlijedi.
- Pazi! - povikala je sa svoje strane dvorišta. - Nemoj se ozlijediti!
Ignorirao ju je kao i uvijek i krenuo za svojim poslom. Kad je došao do ograde,
spustio je kutiju s alatom i otpio još piva. Izvadio je škrip i pričvrstio ga za slomljenu
dasku. Nekoć mu je Earlene bila pomoćnica. Dodavala mu je alat i čavle, brisala mu
čelo, ljubila ga, dodavala mu pivo - ni za što je nije morao pitati, sve je to činila
dragovoljno. Ponašala se kao da je ona sestra, a on ugledan kirurg. Zasuzile su mu oči
od same pomisli na nju, a kad je počeo dizati ruku da obriše lice, prst mu se nekako
uhvatio u škrip. Limenka piva je odletjela na drugu stranu. Isuse Kriste, bila je to
najgora bol koju je ikad osjetio. Gore nego u jebenom Vijetnamu! Slobodnom je
rukom pokušao olabaviti škrip, ali nije mogao. Potegnuo je ruku - velika pogreška!
Osjetio je kako mu se meso dere s prsta. Zabacio je glavu i opsovao. Osjetio je kako
mu se lomi kost i tetiva. Postoji li za to proteza? A mogao bi odmah nabaviti i protezu
za penis, onu s pumpicom. Već se godinama nije probudio s erekcijom.
Kap krvi pala je na ogradu kao što je onomad u Vijetnamu padala na tlo. Ispali
nekoliko metaka, ubij neprijatelja, baci napalm i izgubi nogu za ujaka Sama. Počeo je
udarati škrip. Mogao bi umrijeti spojen s tom ogradom, a ona ga tu možda nikad ne bi
potražila. Onda bi nakon godinu-dvije povela one svoje pse u šetnju i slučajno
pogledala ogradu i vidjela kako ondje visi njegov kostur. Vrisnula bi i pala, psi bi joj
pobjegli i pišali po njegovim kostima. Nije to u redu.
Vrisnuo je. Iz kutka oka vidio je kako Dorothy trči prema njemu dok joj ona kosa
poskakuje. - Mack! - vikala je. - Jesi li...
- Dovraga, mama - povikao je i stisnuo oči.
- O, Bože - rekla je i nagnula se nad njega.
- Sranje. - Otvorio je jedno oko. Vidio je samo kosu i one grozne nacrtane obrve.
- Zar ne mogu ni doživjeti nesreću a da mi ti nisi stalno pred nosom?
- Treba ti injekcija tetanusa - rekla je ne slušajući ga. - Da nazovem hitnu? Reci
mi što da radim.
- Goni se u kurac!
Lice joj se nabralo kao da ju je pljusnuo. Okrenula se stiskajući zeleni pulover
oko ramena i krenula prema svojem dvorištu. Na pola puta do grmlja posrnula je i
zaljuljala se. Ispustila je dubok, grlen zvuk, kao da se obraća psima. Oni su bili
zaključani u kući i lajali su k'o blesavi.
- Mama? - povikao je. Malo se zabrinuo. Nije odgovarala, samo je posrtala amo-
tamo. Plače li to? A onda se srušila na tlo. Čekao je da ustane, ali je samo sjedila.
Bome će se naljutiti ako ga zeza. Na trenutak zaboravivši na svoj prst, krenuo je

356
prema njoj, ali ga je ograda povukla natrag. Bol mu je probola ruku, ali sad ga to nije
brinulo.
- Mama? - ponovno je povikao. Ma, samo se pretvara. Činila je to katkad kad je
bio zao prema njoj. - Mama, daj, prestani me zezati.
Dorothy je nepomično ležala na travnjaku okružena maslačcima. Vjetar je
pretresao grmlje.
Neka je ptica poletjela iznad grmlja, preko ograde i posrala se ravno u Mackovu
kutiju za alat. Ponovno je opsovao, a onda se sagnuo da bolje pogleda škrip.
Podsjećao ga je na one kineske igračke koje je njegov otac nekoć prodavao u trgovini.
Mack ih je obožavao. Naveo bi Bitsy da gurne prste s obje strane, a onda bi sjedio i
gledao kako se pokušava osloboditi. Što se više trudila, to joj je igračka čvršće držala
prste. Onda bi se rasplakala, a on bi otišao po škare i držao joj ih iznad glave.
- Ovo te nimalo neće boljeti - rekao bi. - Nećeš ništa osjetiti.

BITSY

Zazvonio je telefon i probudio me iz sna u kojem sam letjela iznad Stonehengea.

Još sam u mislima kružila iznad ruševina kad sam u mraku ispružila ruku da podignem
slušalicu. Najprije sam upalila svjetiljku.
- Halo? - Glas mi je zvučao promuklo i pospano. Kroz otvoren prozor čula sam
kako Big Ben odzvanja četiri puta.
- Bitsy? - Bio je to moj brat.
- Mack? Što se dogodilo?
- Riječ je o mami. - Glas mu se slomio. - Nisam te htio probuditi. U Crystal
Fallsu je osam sati.
- Što je s Dorothy?
- Onesvijestila se u dvorištu. Odvezao sam je u bolnicu. Na hitnoj nisu znali što
joj je, ali mama kaže da je moždana kap.
Moždana kap, pomislila sam i primaknula koljena bradi. - Pa je li... pri svijesti?
- Mama nikad nije baš imala jaku savijest. Uvijek je činila što je htjela...
- Je li kadra govoriti?
- O, da. Budna je i pravi cirkus kao i obično. Ali, stalno pita za tebe. Kaže da se
želi
oprostiti. Mrsko mi je to reći, seko, ali možda bi morala doći kući. Znam da si u
gužvi zbog
Jenniferine udaje, ali što ako mama umre? Zvuči tako jadno.

357
 - Pokušat ću doletjeti sutra - zapravo, već jest sutra. - Zastala sam i pomislila
kako je moja majka riješila moju nedoumicu hoću li na vjenčanje ili neću.
- Ne mogu te dočekati na aerodromu. Ne mogu više izostajati s posla. - Zastao je.
- Jako mi je žao. Mislim da nemamo koga drugog nazvati. Znam da si u svađi s
Jennifer, ali možda
Clancy Jane može doći po tebe. Premda mislim da više ne vozi u Nashville. Kaže
da je promet odveć gust.
- To je u redu. Unajmit ću automobil.
- To ti je dobra ideja. Ti uvijek znaš što treba poduzeti.
- To nije točno - rekla sam turobno.
- No dobro, vidimo se kad se vidimo. Možeš odsjesti kod mame, ako možeš
podnijeti one njezine pse.
Nakon što smo završili razgovor, tupo sam gledala kroz prozor. Svim sam se
silama trudila da se ne rasplačem, ali brada mi je podrhtavala.
Kosa mi je pala u oči. Ian ju je odmaknuo. Bila je sramotno duga za ženu mojih
godina. Kao i većina žena srednje dobi, živjela sam dovoljno dugo da čujem i
laskanje i kritiku, katkad od iste osobe u istoj rečenici. Ali, nisam se bila spremna
ošišati.
- Reci mi što nije u redu - rekao je Ian.
- Moja majka. Doživjela je ili moždanu kap ili napadaj vrtoglavice. Moram kući.
Ionako sam namjeravala otići na svadbu, Iane, što ako ne uspijem naći let?
- Ne brini se, naći ćemo nešto, makar preko Pariza ili Amsterdama. - Ian se
uspravio i prodorno me pogledao. - Da pođem s tobom, mila?
Zvučao je gorljivo i iskreno. Znala sam da mi se događa ono najgore - odveć mu
je stalo. Možda je zato dobro što odlazim. - Mogu sama - rekla sam i ustala. Otvorila
sam ormar. Podigla sam se na prste i skinula kovčeg s gornje police. Moram spakirati
i stvari za Jenniferino vjenčanje. Čak ako Dorothy i jest doživjela kap, Jennifer
sigurno neće otkazati vjenčanje. Posegnula sam dublje u ormar i izvukla suknju boje
kositra s uzorkom apstraktnog cvijeća i crnu bluzu od žoržeta koja je otkrivala ramena.
Kombinacija boja je bila neobična ali privlačna. Uzela sam i dugu haljinu Oscar de la
Renta boje jorgovana i srebrne sandale koje sam nosila uz nju. Onda sam iza cipela
izvukla kutiju za pisma od ružina drva koju sam vukla sa sobom posljednje dvadeset
dvije godine. Tu sam kutiju zvala »Moja strana priče«.
- Molim te, prestani se pakirati - rekao je Ian. - Dođi ovamo i daj da te zagrlim.
Upravo kad sam se htjela odmaknuti od ormara, napipala sam debeli pulover -
Louie i ja smo ga kupili za Jennifer prije mnogo godina, u Irskoj, u Blarney Millsu.
Bio je plav sa zelenim nitima, s bijelim ovcama među kojima je bila samo jedna crna.

358
Prije nekoliko godina moja se kći tako razbjesnila da mi je pulover poslala kurirskom
službom uz poruku: »Ovo je prekičasto za moj ukus. Vjerojatno si ga kupila za sebe
pa ti ga vraćam. Nosi ga kad odeš u Stonehenge.«
Sad sam zaronila lice u vunu, misleći kako žena može preletjeti ocean, ali ne
može pobjeći od onoga što jest i od ljudi koje je ostavila za sobom.
Ian je otišao sa mnom podzemnom do Heathrowa, do ulaza u Terminal 4, gdje je
čovjek u odori pregledavao karte i putovnice. - Žao mi je, stari - rekao je Ianu. -
Morat ćeš ostati tu.
Dalje mogu samo putnici s kartama.
- Odmah ću - rekao mu je Ian. Onda me zagrlio. - Volio bih da se predomisliš i
dopustiš mi da dođem s tobom - rekao je podižući mi bradu. - Reci da i doći ću
sljedećim letom. Ili je sve pod kontrolom?
- Ne, hvala, bit će sve u redu. - Podigla sam se na prste i poljubila ga u obraz. Iza
nas su putnici nestrpljivo lupkali nogama.
- Požuri, dušo - doviknula mi je žena kovrčave plave kose koja je sa svake strane
držala za ruku po jedno dijete. - Moramo uhvatiti let.
Dotaknula sam Ianovu bradu. Onda sam stavila svoju ručnu prtljagu, punu starih
pisama i isječaka, na pokretnu vrpcu. Žena koja je sjedila iznad naprave zagledala se
u monitor.
- Krenite - rekao mi je muškarac u odori i mahnuo.
Ian me okrenuo i poljubio. Iznenadio me pa su mi ruke na trenutak lamatale iznad
njegove glave, a onda sam ga pomilovala po kosi. Bio je to dug, strastven poljubac, a
kad me na kraju pustio, ostali su putnici pljeskali. Ian je porumenio ali im je mahnuo i
nasmiješio se.
- Možemo li sad napokon krenuti? - upitala me plavuša, a nekoliko se ljudi
nasmijalo.
Odmaknula sam se i dalje gledajući Iana. Podigla sam ruku.
- Nazovi me - rekao je.
- Ako te ona ne nazove, ja hoću - rekla je plavuša smijući se.
Kad sam došla do izlaza, putnici prvog razreda već su se bili ukrcali, a pred
pultom se stvorio dug rep u obliku slova S. Unutrašnjost Boeinga 767 izgledala je kao
karton za jaja - stisnuta plava sjedala čekala su putnike. Oba su prolaza bila puna ljudi
koji su stavljali prtljagu u pretince. Stjuardesa se probijala između njih i zatvarala
pretince, govoreći: - Ako nema mjesta, rado ćemo vašu prtljagu smjestiti dolje.
Našla sam svoje sjedalo u posljednjem redu, što je značilo da ću sljedećih sedam
sati i četrdeset pet minuta sjediti posve uspravno. Ali, bila sam sretna što sam uopće
našla mjesto. Ian je nazvao neke ljude i osigurao mi ga. Gurnula sam torbu u pretinac i

359
sjela. Koljena su mi dodirivala časopise i sigurnosne upute.
Pokraj mene je sjeo muškarac sa smeđim brkovima i počeo prekapati veliku
kožnu torbu. Vadio je bombone protiv kašlja, kapi za nos, kapi za oči i debelu knjigu s
naslovom »Oslobodite se alergija«. Ispred mene se smiještala krupna žena. Zurila
sam u telefon koji je bio smješten na poleđini sjedala, ali sam brzo odustala od
pomisli da nazovem kćer. U Tennesseeju su bila tek četiri sata ujutro.
Moj si je susjed ubrizgao kapi u nos. Namjestila sam sat na vrijeme u Tennesseeju
i mislila na Dorothy. Ako je doista doživjela moždanu kap, a to je bilo moguće, možda
se dugo neću moći vratiti u London.
Nakon što je zrakoplov poletio, krupna žena je duboko odahnula i spustila
sjedalo, gurajući ga meni u krilo. Niz prolaze su luparala kolica s napitcima. Čule su
se upute o sigurnosti, filmovima, bescarinskoj trgovini i obrocima - salata od pastrve i
celera, govedina ili pileća korma s mangom. Našla sam svoj jastuk i tanki pokrivač i
pokušala se smjestiti.
Visoko iznad Atlantika, zrakoplov je naglo propao. Probudila sam se i vidjela
kako boca vina leti s kolica i kotrlja se niz prolaz. Drugi me potres podigao u zrak.
Nešto se razbilo i netko je prigušeno vrisnuo. Upalio se znak za vezivanje pojasa.
Stjuardesa se probijala kroz prolaz držeći se za pretince. Uši su mi se začepile dok je
zrakoplov mijenjao visinu leta. Ispred mene je ona krupna žena frenetično mahala
stjuardesi. Netko je povikao: - Rušimo li se? U Atlantik? Majko Božja, ne znam
plivati.
- To je samo turbulencija - rekla je stjuardesa monotonim glasom. Isto je tako
mogla reći »dobroćudni tumor«. - Molim vas, vežite se. Vežite...
Zrakoplov se protresao. Stjuardesa se spotaknula o noge mojeg susjeda. Onda je
zrakoplov propao. Ispale su maske za kisik i njihale se u zraku. Kabina je podrhtavala,
a pretinci su se počeli otvarati. Nekoliko redova ispred mene ispao je Vuittonov
kovčeg, otvorio se, i iz njega su počeli padati čipkasti grudnjaci. Kad je moja torba
pala u prolaz, rasula su se pisma i isječci. Zrakoplov je ponovno propao i, točno kako
kažu, meni se pred očima počeo odvijati čitav moj život.

DOROTHY

Kad se Dorothy probudila, osjećaj za vrijeme bio joj je poremećen. Nije bila
sigurna gdje je, ali je pretpostavljala da ju je Mack poslao ili u toplice ili u neku
drugu ludnicu. Pogledala je prozor. Žaluzine su bile navučene pa nije znala je li dan ili
noć i jesu li na prozoru rešetke. Iz daljine je čula glazbu iz serije »Mladi i nemirni«.

360
Kad je bila mlada, poznavala je sve pjesme Colea Portera; sad je pratila rok, ali
zapravo joj je bila najdraža glazba iz sapunica. Umirivala ju je, iako su priče bile
tjeskobne. Nije joj bilo jasno zašto voli televizijske emisije koje promiču očaj, ludilo
i varanje, da i ne spomene pomanjkanje vitamina - ali, gutala ih je. Smatrala je da su
glumice u njima premršave. Sigurno sve uzimaju laksative. Zašto ne mogu biti malo
punije, što tome nedostaje? Dorothy je preživjela duševnu bolest i bila je neugodna
osoba, ali je uvijek jela tri obroka na dan, a kad je zatrebalo, uzela bi sredstvo za
čišćenje.
Žene u bijelim odorama ulazile su i izlazile iz sobe, pitale Dorothy je li joj
udobno, treba li joj što. Nadala se da su to hotelske sobarice. - Vode - protisnula je. -
Ili čašu pjenušca, ako ga imate.
- Pjenušac? - Sobarica se doimala šokirano.
- Zar ovo nije Holiday Inn? - upitala je Dorothy s nadom.
- Ne baš - odgovorila je sobarica. - Imali ste napadaj panike, gospođo
McDougal. Nalazite se u Općoj bolnici Crystal Falls. Zar se ne sjećate?
- Znači, vi niste sobarica?
- Diplomirana sam medicinska sestra, gospođo McDougal. - Sestra se uspravila.
- Oprostite. Samo sam malo zbunjena. - Dorothy je protrljala čelo.
- Pokušajte se opustiti - rekla je sestra i pokrila je. - Odmah ću vam donijeti
vodu.
Nakon što je sestra otišla, Dorothy se osvrnula po sobi. Napadaj panike? Ne, to
nije moguće. Vrtjelo joj se u glavi i ponašala se pomalo melodramatično. Jednog će se
dana sama dovesti do moždane kapi. Pomislila je da bi možda trebala izabrati lijes
prije nego što to učini tko drugi, primjerice Mack - on je drag, ali ima grozan ukus.

BITSY

Let 1279 prisilno je sletio u zračnu luku Shannon. Pilot je preko razglasa rekao da
zrakoplov treba »malo podesiti« među ostalim, nedostaje mu ventil za gorivo za treći
motor. Rekao je da ekipa za održavanje traži rezervni dio. Ako ga ne uspiju naći,
smislit će nešto drugo.
Žena ispred mene je ustala i rekla: - Što to znači? Hoće li nas staviti na splav?
Kad god odvezem automobil na popravak, uvijek se vrati s novim problemom. Što ako
se to i sad dogodi? Vrijede li išta ti irski mehaničari? Možda se svi drogiraju ili su
članovi IRA-e.
Stjuardesa koja je čučala u prolazu i skupljala moja pisma pogledala ju je i rekla:

361
- Smirite se, gospođo. Jeste li za slane prutiće?
- Ne - odgovorila je žena. - Radije bih apaurin.
- Uvjeravam vas da pilot neće poletjeti dok zrakoplov ne bude siguran. I on ima
obitelj.
- Imam je i ja. - Žena se okrenula meni i dodala: - Nikad više neću letjeti. A vi?
- Da - rekla sam joj i gurnula pisma u torbu. Barem sam bila spremna riskirati kad
je riječ o letu. Tri sata poslije, nakon što su našli i instalirali ventil, zrakoplov je
poletio. Bio je to najmirniji let koji pamtim.
Bio je već mrak kad sam unajmljenim jeepom skrenula pred kuću. Svjetla su
osvijetlila i ljubičastu i ružičastu. Pogledala sam bivšu kuću tete Clancy - sad
Dorothynu. Oko cijelog dvorišta bila je metalna ograda za pse. Na travnjaku su se
vidjeli metalni tanjuri puni hrane za pse. Kineski zvončići zvonili su na granama, a
ispod stabla je bila zahrđala ljuljačka, još iz vremena Miss Gussie. Ti su mi stari
predmeti donosili neobjašnjiv mir. Unatoč okolnostima, bila sam presretna što sam
kod kuće.
Pogledala sam susjednu kuću. Mackova sigurnosna svjetla osvjetljavala su opeke
koje je još davno Earlene obojila ružičasto. Boja se mjestimice istrošila pa je kuća
izgledala kao da mijenja kožu. Izišla sam iz automobila, uzela prtljagu sa stražnjeg
sjedala i krenula prema Dorothynoj kući. Zatvoreni je trijem bio pun sjena, ali
poznavala sam na njemu svaku udubinu i svaki kutak. Upalila sam svjetlo i uzela ključ
ispod otirača. Mack je na vrata nalijepio poruku.

Draga Bitsy,

Ako stigneš poslije 19.30, ja ću već spavati. Moram rano na posao. Mama je u
bolnici, u sobi 314, ali prekosutra izlazi. Byron je napravio sve moguće pretrage,
ali rezultati su normalni. Uzrok nije fizički. Nadam se da te nisam bez razloga
natjerao da se vratiš. Vidimo se sutra. Voli te Mack.

S druge strane vrata čuo se bjesomučan lavež. Oklijevala sam, a onda otvorila
vrata i gurnula prtljagu u hodnik. Mirisalo je na prekuhano meso i izgorio kukuruzni
kruh. Pet psića pomeranaca pojurilo je na mene, lajući i dižući se na stražnje noge.
- Dobri ste vi čuvari, nije li tako? - Kleknula sam da ih pomilujem i povirila u
dnevni boravak - nije se promijenio od mojeg posljednjeg posjeta osim što je bio još
pretrpaniji. Zelena baršunasta sofa još je stajala uz dugi zid, a iznad je nje visjelo
četvrtasto talijansko zrcalo. Dorothy je u okvir zataknula pisma, članke i fotografije.
Prepoznala sam vlastiti rukopis na desetak razglednica i iznenada sam se vidjela kako

362
stojim pred kioskom u Mont-St.-Michelu i biram najljepšu da je pošaljem majci.
Brzo sam prošla pokraj vitrine pune porculanskih figurica pa pokraj police za
knjige natrpane albumima. Iz jednog je virila fotografija. Izvukla sam je. Bili smo to
Louie i ja ispred bazilike St. Nazaire u Carcassonneu. Snimljena je 1982. godine,
godinu prije nego što sam ga napustila.
Gurnula sam fotografiju natrag u album i ušla u kuhinju, misleći da bi me
osvježila šalica čaja. Police su bile pune kutija žitnih pahuljica, slanih grickalica i
psećih keksa. Na pultu je bila vrećica brašna pokraj otvorene kutije vrhnja u prahu.
Površina je bila posuta sitnim bijelim prahom. Otkad Dorothy već živi u tom neredu?
Nisam znala bih li počela čistiti ili da sutradan kupim kantu sredstva za dezinfekciju.
Podigla sam bakreni čajnik i napunila ga vodom. U hladnjaku sam našla mlijeko s
dva posto masti. Pogledala sam rok trajanja - prošao je prije osam dana. Izlila sam
mlijeko u slivnik i u ormariću potražila čaj. Mogla sam zamisliti kako bi me Dorothy
prekorila zbog rasipnosti, kako bi govorila o pomanjkanju kalcija i grbama na leđima.
Ona nikad nije provjeravala rokove trajanja proizvoda.
- Ja sam dijete Depresije - rekla bi. - Grešno je išta rasipati.
Pogledala sam zeleni telefon na zidu - starinski, bez tipaka. Iznad njega su na zidu
crvenom olovkom bili napisani brojevi. Bio je tu Jenniferin broj kao i nekadašnji moj
u New Orleansu i sadašnji u Londonu. Ondje je već bilo tri ujutro - prekasno da
nazovem Iana ali Jennifer je vjerojatno još budna. Stavila sam ruku na slušalicu, na
trenutak oklijevala i onda okrenula broj. Jennifer se javila nakon drugog zvona.
- Zdravo, dušo. Ja sam, tvoja majka. Upravo sam...
Veza se prekinula. Spustila sam slušalicu i otišla do pulta. Stala sam na prste i
otvorila ormarić te izvadila šalicu na kojoj je pisalo »Sretan Majčin dan 1977.«.
Sjetila sam se tog proljeća -Claude je protiv volje dopustio da nas Jennifer posjeti
dan prije Majčinog dana pa sam odvela kćer u Hallmark da kupi Dorothy dar. Izabrale
smo šalicu, a prodavačica je dopustila Jennifer da izabere ukrasni papir. Gledala sam
kćer kako se naginje preko pulta. Nabrana haljinica podigla joj se uz noge pa su joj se
vidjele čipkaste gaćice. Jednim je prstićem uprla u ljubičasti papir.
- Dajte mi to - rekla je glasom Claudeove majke.
Uzela sam slušalicu i ponovno okrenula njezin broj. - Čekaj! Ne spuštaj slušalicu
- povikala sam i brzo govorila, nastojeći što više reći prije nego što ponovno poklopi.
- Dorothy je u bolnici.
- O, Bože. Što joj je?
- Nisam sigurna. - To je bilo točno, unatoč Mackovoj poruci. - Upravo sam ušla u
kuću.
- Ti si tu?! U Crystal Fallsu?

363
 - Da.
- Doletjela si iz Londona?
Zamalo sam rekla: »Ne, veslala sam«, ali sam se na vrijeme zaustavila. - Da,
doletjela sam iz Londona u Atlantu pa u Nashville.
- Sigurno je ozbiljno kad si ti došla.
- Ona mi je majka - rekla sam. - Nemam rezervnu.
Sljedećeg jutra sjedila sam na trijemu s Byronom Falkom, pila kavu i slušala
kako se ptice prepiru na stablima. Byronova je kosa uglavnom bila srebrna, protkana
tu i tamo smeđim vlasima. Imao je 55 godina kao i Clancy Jane, ali Dorothy mi je
rekla da je njegova najnovija prijateljica samo godinu starija od Jennifer.
- Dorothy je sinoć dobro izgledala - rekla sam mu. - Stigla sam u bolnicu nakon
vremena za posjete, ali su mi sestre dopustile da povirim. Žalila se na hranu.
- Vratila se u normalu, ako takvo što postoji kod tvoje majke. Na CT-u i MRI-u se
ništa ne vidi. Obavio sam za svaki slučaj i pretrage srca. Pregledali smo je od glave
do pete. Vjerujem da je to bio još jedan napadaj panike.
- Baš me nasamarila - rekla sam. - Ali, ionako sam namjeravala doći na
Jenniferino vjenčanje.
- Da, i ja sam dobio pozivnicu - rekao je lupkajući zeleni tanjurić žličicom. - I
vidio sam njezinu fotografiju u novinama. Lijepa je. Jeste li još u svađi?
- Naravno. Kao mačke Kilkenny - rekla sam. - To je irska legenda o dvije mačke.
Toliko su se čerupale da od njih nije ostalo ništa osim repova.
Byron je zabacio glavu i nasmijao se. - Trebala bi tu priču ispričati Clancy Jane.
Nasmiješila sam se i dodala šećera u kavu. Onda sam se zagledala u svoje ruke -
tako slično Violetinima i Dorothynima. Spustila sam žličicu i poravnala haljinu. Našla
sam je u ormaru na katu.
- Nije li Clancy Jane imala takvu haljinu? - upitao je Byron i namrštio se.
- To i jest njezina. - Uhvatila sam tkaninu između dva prsta. - Ostavila ju je kad
ste se vas dvoje preselili.
Byronje spustio pogled. Podigao je šalicu i otpio kave. Htjela sam ga upitati zašto
se nije borio za svoj brak. Zar je nije volio? Ali, to se mene nije ticalo. Byron je imao
pravo voljeti koga je god htio, premda bi mi bilo draže da je još volio Clancy Jane.
Ali, muškarci katkad ne praštaju kad je riječ o Hamiltonovim ženama - Albert,
Claude, Byron - čak i dobri stari Walter Saylor Jr.
- Danas ćemo obaviti još neke pretrage, samo da se uvjerim da nešto nisam
propustio - rekao je Byron. - Znat ću više do večeri. Ali, ne očekujem da ću išta naći.
Sigurno će sutra moći kući. Žilava je Dorothy. Tvrdi da su joj šezdeset dvije, ali se
doima mnogo mlađe. Pred njom je još mnogo godina. - Byron se nasmiješio. - Nema

364
većih zdravstvenih problema.
- Njoj oni nisu problemi - rekla sam - nego rješenja.
Sat poslije ušla sam u Dorothynu bolničku sobu i zatekla je kako sjedi u krevetu i
viče na tehničara. - Osjetila sam to! Joj! Prestanite!
- Žao mi je - rekao je tehničar. - Zamalo je gotovo.
Dorothyje na sebi imala sivi bolnički ogrtač s mrljom na jednom ramenu. Kroz
otvore na ogrtaču vidjele su se kružne bijele mrlje na njezinim prsima - mjerile su joj
bilo, slale rezultat na mali monitor koji je visio sa stropa. Na ekranu je bijela točka
skakutala gore-dolje.
Nagnula sam se nad krevet i poljubila je u obraz. - Jutros sam razgovarala s
Byronom. Kaže da ćeš ubrzo moći izići, možda već sutra.
- Nadam se. Osjećam se kao da sam u Kini na akupunkturi. - Dorothy je lupila
tehničara po ruci. - Prestanite!
Tehničar je uzdahnuo i počeo pakirati svoju opremu. Dorothy mi je dodirnula
kosu. - Znam da nisi namjeravala već sad doći kući, ali drago mi je da jesi. Moramo
početi planirati što ćemo odjenuti. Odlično ćemo se provesti. Bit će kao u stara
vremena, zar ne?
Na zvuk ključa u bravi, psići su pojurili u kuhinju klizajući se po linoleumu. Kad
sam ušla s vrećom namirnica, slijedili su me po kuhinji. Ulila sam svježe mlijeko u
lonac, stavila ga na plamenik i onda tražila žlicu. U stražnjem dijelu ladice bila je
gravirana pozivnica na drugo vjenčanje moga oca - papir je potamnio i malo se
zgužvao. Čula sam da se June McDougal preudala i preselila u Texas.
Vratila sam pozivnicu u ladicu. Mlijeko je bilo kuhano. Ulila sam ga u šalicu i
pošla sjesti u dnevni boravak. Pijuckajući mlijeko, pogledala sam na sat. Bilo je šest
poslijepodne u Londonu, Ian je vjerojatno u nekom pubu. Žudjela sam za njegovim
mirisom, željela sam se nasloniti na njegovo rame.
Zazvonio je telefon pa sam požurila u kuhinju. Bila je to Jennifer. - Znam da si tu i
sve to, ali nisam se predomislila. Slobodno propusti moje vjenčanje. Nisi mi
potrebna.
Sklopila sam oči pokušavajući se pribrati. Voljela sam je, ali neću biti mučenica
te ljubavi. - Zašto se osjećam kao da si mi i sudac i porota? - rekla sam. - Što god
učinila - ili ne učinila - uvijek sam kriva.
- To ti nisam ja kriva. - Jennifer je uzdahnula.
- Tvoja teta Violet mi je davno nešto rekla, a sad ću ja to reći tebi. Ne volim te
zato što si mi potrebna, dušo. Potrebna si mi jer te volim.
- Što god ti to značilo. Hvala Bogu da ona ne dolazi na vjenčanje. Dosta mi je tih
psiho-bljezgarija. Čuj, učini kako želiš. Kao i obično. Možeš doći ili ne doći. Sad ću

365
spustiti slušalicu. Oh, još nešto. Ako si mi donijela dar - a vjerojatno nisi - samo ga
ostavi kod Dorothy.
Sljedećeg jutra sam pregledala gornji kat. Kad sam prošli put bila tu, pokušala
sam se osloboditi dijela natrpanog smeća, ali me Dorothy spriječila. - Kamo ćeš s tim
termoforom? - upitala je podižući nacrtane obrve.
- U smeće. Pokvaren je.
- Nije. Ako malo promrdaš žicu, radi.
Sad mi je bila prilika. Sortirala sam stvari dok nisam čula zvukove odozdo. Psi
su zalajali, a onda su se zalupila vrata. Čula sam bratov glas. - Seko? Hej, seko!
- Gore sam - viknula sam.
Mack se polako penjao uza stube - umjetna noga udarila je u svaku. Psići se nisu
mogli penjati pa su zavijali. Mack je došepao niz uski hodnik i povirio u sobu. - Teta
Clancy bi dobila slom živaca da vidi svoju bivšu kuću.
- Je li je itko nazvao? - upitala sam.
- Zašto?
- Da joj kaže za Dorothy. I pita hoće li doći na vjenčanje.
- Ne gledaj mene, seko. - Mack se pogledao u zrcalu koje je najprije obrisao.
Onda se zagledao u prašinu na prstu. - Umoran sam od maminih napadaja. Jednog će
dana biti pravi. Mislim da ne uzima lijek redovito.
- Vjerojatno imaš pravo. - Ustala sam i otresla ruke. - Posve je zanemarila kuću.
- I to te čudi? - Mack je slegnuo ramenima. - Nastojim izbjegavati gornji kat. Ne
uđem dalje od kuhinje.
- Trebali bismo raspremiti dok je ona u bolnici. - Podigla sam ruku i pokazala
tričarije složene uz jedan zid i kartonske kutije prepune staromodne odjeće.
- Trebat će nam kolica.
- Kamion bi nam bolje došao.

CLANCY JANE

Clancy Jane je sjedila na sofi i jela lo mein i rebarca iz kineskog restorana.

Masnim je prstom pritisnula gumb na daljinskom i prebacila program s HBO-a na
program kataloške prodaje. Prsata je plavuša prodavala Lominu kremu za
preplanulost koja nije boja i možete je dobiti za samo 23 dolara i 95 centi. Koja
bljezgarija. Prešla je na glazbeni program Aaron Neville i Linda Ronstadt pjevali su
duet. Glasovi su im se isprepletali kao ljubavnici.
Komadić makarona pao je na Clancyn kućni ogrtač, koji je nedavno kupila preko

366
kataloga. S njim je dobila i papuče u obliku mačaka u smokingu. Uzela je makaron i
pojela ga. Prugasta mačkica, Jellybean IV, prestala se umivati i gledala je kao da joj
kaže: »Ma kakvo je to ponašanje!« Clancyna je kuća bila prihvatilište za mačke.
Napustila je budizam i okrenula se tau mijau. Prazni prostori u sobama - a nije ih bilo
mnogo - bili su ispunjeni mačjim kičem. Bile su tu šalice, svjetiljke, držači za ubruse,
jastuci i čajnici. Na njezinom je volvu pisalo: »Moja je mačka pametnija od tvojeg
odlikaša«. U svakodnevnim je razgovorima uvijek spominjala mačke. Ako ljudi misle
da je luda, vjerojatno imaju pravo. Violet je to nazvala mačjom manijom, ali je
pridonosila fetišu. Za svaki je Majčin dan slala tanjur Laurel Burch, koji je Clancy
Jane ponosno izlagala u novoj vitrini.
Dok je bila hipi, rugala se starim gospođama koje drže mačke. Zapravo, rugala se
gotovo svemu. Uzela je rebarce i odgrizla zalogaj sjajnog masnog mesa. U posljednje
je vrijeme više voljela meso nego povrće. I više je voljela neznance nego rodbinu.
Prijatelje je birala među avangardom Crystal Fallsa. Oni su razumjeli njezinu potrebu
za samoćom. Godine koje je provela u komuni u New Mexicu pripremile su je da živi
samostalno - da peče kruh i pripravlja zimnicu. Java Hut, njezina kavana, dovodila ju
je u dodir s običnim ljudima, što nije uvijek bilo ugodno, ali čim bi se odvezla uz
brijeg na mačji prijelaz, obuzeo bi je spokoj kao u onoj pjesmi Doobie Brothersa.
Brijeg nije bio prava planina, ali je bio dovoljno visoko da ima vlastitu klimu.
Posljednjih nekoliko dana bilo je snijega kad se probudila, a kad se odvezla u Crystal
Falls, dolje je bilo sunčano i proljetno, ljudi su hodali u kratkim rukavima.
Jellybean je mrdnula ušima, a trenutak poslije se na prilazu začuo automobil. I
dalje držeći rebarce i kutiju s jelom, otrčala je do prozora. Bijeli je jeep pratio oblak
prašine. Srce joj je zatuklo. Pitala se namjerava li joj vozač nauditi - možda je to
kradljivac mačaka. Pogledala je rebarce, pitajući se može li ga upotrijebiti kao oružje.
Bitsy je to uspjelo. A i naslovi u novinama dobro bi zvučali: »Lopov spriječen, žrtva
zahvalna kineskoj hrani«.
Clancy Jane je gledala kako se automobil zaustavlja. Vrata su se otvorila i izišla
je lijepa plavokosa žena. Mačke su potrčale do dna stubišta. Mrzile su neznance. Ali,
ovo nije bila neznanka. Clancy Jane se još više primaknula prozoru. Bila je to njezina
nećakinja. Stavila je rebarce u kutiju i spustila sve na stolić. Zatim je otrla ruke o
kućni ogrtač. Kad je krenula prema vratima, mačke su pojurile uz stubište. Na trenutak
se i Clancy Jane poželjela sakriti. Ali, nije mogla. Ako je Bitsy kod kuće, znači da se
nešto dogodilo, a vjerojatno ima neke veze s Jenniferinim vjenčanjem. Clancy Jane je
pratila pranećakinjine domjenke u mjesnim novinama. Mislila je da nalikuju na
epizode sapunice.
Clancy Jane i Bitsy su se pozdravile kao davno izgubljene prijateljice. - Oprosti

367
na neredu - rekla je Clancy Jane odmičući se od Bitsy. - Nisam imala vremena
pospremiti. Danas sam bila na jogi i onda svratila po kinesku hranu. Jesi li za
rebarce?
- Ne, hvala, ali bi li mi pripravila šalicu čaja?
- Pristavit ću vodu - rekla je Clancy Jane i stisnula Bitsynu ruku. - Razmišljam o
preuređenju kuće. Razumiješ li se u feng shui? To imam na umu. Premda bi se u ovoj
kući trebao zvati feng mijau.
Bitsy se nasmijala i zagrlila tetu. - Tako si mi nedostajala.
Poslije, dok je pijuckala čaj iz šalice u obliku žute mačke, Bitsy se raspitivala za
Violet.
- Nemam pojma, ne javlja se. Nikad se neće promijeniti - rekla je Clancy Jane. -
Znaš li da joj je najdraži film još uvijek »Lawrence od Arabije«? Svaki put kad ga
pogleda, uhvati je poriv da ide na logorovanje. Znaš li da u torbici još nosi švicarski
vojni nož? Sva sreća da George tako voli biti na otvorenom. - Dok je čavrljala, lice
joj se razvedrilo. - Upravo su kupili novu kuću. Nisam vidjela fotografije, ali Violet
kaže da je sve u staklu i drvu, s prekrasnim pogledom na Boulder. Da barem ne žive
tako daleko. Ali, vjerojatno imam prevelike želje. - Zakolutala je očima i nasmijala
se. - Počela sam zvučati kao tvoja majka. Kako je ona? Tjednima je nisam vidjela.
- Trenutačno je smirena. Ili točnije, pod lijekovima. U bolnici je. Samo napadaj
vrtoglavice. Byron kaže da je napadaj panike. On je njezin liječnik.
- Njega godinama nisam vidjela. Pomislila bi da će barem nekad svratiti u moju
kavanu. Ali, neka samo pije kavu gdje god hoće. I je li Dorothy sad dobro?
- Fizički jest.
- Tja, nitko nije savršen. - Clancy Jane se nasmiješila. - Kad već govorimo o
savršenstvu, kako je Jennifer?
- Misliš, Supermladenka?
Clancy Jane je opet zakolutala očima. - Moraš mi reći sve o vjenčanju. Sve
prljave pojedinosti.
- Zar nećeš doći?
- Dušo, nitko me nije pozvao.
- Neka te to ne uzrujava. I ja sam jedva uspjela dobiti pozivnicu, a onda je
opozvana. Ali, namjeravaš doći, zar ne?
- Nema šanse, ne idem nikamo nepozvana. A i postala sam samotnica. Mačke su
mi draže od ljudi. - Pokazala je dvije mačkice koje su se skrivale pod stolcem. Kad se
Bitsy okrenula da ih pogleda, pojurile su na drugu stranu sobe i počele se penjati uz
tapete. - Draže mi je ostati na mojoj planini. Kad sam sama, mijaučem s njima. I one
mi uzvraćaju. To ne bih priznala nikome osim tebi. - Clancyjane je dodirnula Bitsynu

368
kosu. - Jesi li primijetila da se u našoj obitelji ponavlja ludilo? I da imamo problema
s muškarcima.
- U dobrom smo društvu - rekla je Bitsy. - Madame Butterfly, Sylvia Plath,
Elizabeth Taylor.
- Ana Karenjina. - Clancy Jane je zakolutala očima. Onda se ponovno
nasmiješila. - I, pričaj mi o Supermladenki. Sve me zanima.

DOROTHY

Zazvonilo je na vratima i psi su zalajali. Dorothy, koja je tek izišla iz bolnice,

doviknula je Bitsy: - Ja ću! - Odgurnuvši psiće nogom, odškrinula je vrata i zagledala
se u unukine oči ocrtane crnom olovkom.
- Pa i vrijeme je - rekla je Jennifer prolazeći pokraj bake. Bila je u poderanim
trapericama i ružnoj jakni od satena boje masline - oči su joj poprimile čudnu,
blatnjavo-plavu boju. Zbacila je jaknu s ramena i pokazala Dorothy etiketu. - Yohji
Yamamoto - rekla je. - Osamsto pedeset pet dolara.
- Da barem ja imam tvoj posao. - Dorothy je odmahnula glavom i u sebi dodala:
»Ali ja bih nosila Givenchy, a ne Yamamoto.«
- Nisi primijetila moje cipele. - Jennifer je podigla nogu, na što su se psići
razbježali.
- Ti nisi pitala kako sam - rekla je Dorothy. Provukla je ruku kroz kosu. - Ali,
svejedno ću ti reći. Imala sam mali napadaj nesvjestice, ali ništa ozbiljno. Premda bi
to moglo biti zbog srca. Upravo sam izišla iz bolnice. Tvoja me majka danas dovezla
kući.
- I, osjećaš li se bolje?
- Zapravo ne. - Dorothy je uzdahnula. - Nemam energije.
- Bit će da je ipak imaš jer si pospremila dnevni boravak. - Jennifer se okrenula
oko sebe. - Izgleda... prilično dobro.
- To je učinila tvoja majka - rekla je Dorothy i nastavila šaptom: - Ali, samo Bog
zna što je sve bacila. Ne usuđujem se pitati.
- Je li ona ovdje? - Jennifer se osvrnula.
- U kuhinji je - rekla je Dorothy. - Pripravlja čaj. Mislim da ga je prokrijumčarila
iz Engleske. Hoćeš?
- Ne, hvala. Ne mogu se zadržati. Moram se naći s Pierreom.
Dorothy se stresla. Ni zmiju ne bi nazvala Pierre.
Jennifer je pogledala prema kuhinji, u kojoj je Bitsy lupala vratima ormarića i

369
vadila porculan. - Došla sam jer želim posuditi neke fotografije ako ih imaš. Tata
snima video za pokusnu večeru koji će biti nešto kao priča o mojem životu. I Pierreovi
rade isto za njega. Danas je nazvao snimatelj i tražio još fotografija. Nadala sam se da
ih možda ti imaš.
Uzrujana tonom unukina glasa, Dorothy je otišla do police i izvadila album. Na
prvoj stranici je bila fotografija trudne Bitsy na proslavi prije porođaja. Stajala je
pokraj plastične rode u narančastoj trudničkoj tunici i hlačama. Dorothy je brzo
okrenula stranicu i našla fotografiju novorođene Jennifer. - Ovo je valjda snimljeno
kroz prozor u bolnici - rekla je i izvadila fotografiju. Na poleđini je Bitsynim
djevojačkim rukopisom pisalo: »31. prosinca 1971. godine. Moja novogodišnja
beba!«
- Nisam znala da to imaš. - Jennifer je stavila album sebi u krilo i okretala
stranice. Fotografije su naglo prestale ujesen 1972. godine. Nastavile su se 1974.
Ispod prvih je Bitsy drhtavom rukom napisala »Jennifer, 2 godine«. Zatim je tu bila
fotografija Jennifer kako pleše u dvorištu s Clancy Jane i Violet - držale su se za ruke i
smijale. Na poleđini je Bitsy nažvrljala »Kišni ples, Jennifer, 4 godine«.
- Mnogo toga ti ne znaš - rekla je Dorothy.
Bitsy se pojavila na vratima s pladnjem. Zbunjeno je trepnula gledajući kćerinu
satensku jaknu i tijesne traperice, kratku kosu. Osobito ju je šokirao prsten u nosu. -
Jennifer - rekla je pomalo bez daha.
- Zdravo, došla sam samo po neke fotografije. - Jennifer je pogledala majku, a
onda se okrenula Dorothy i podigla album. - Mogu li ga uzeti? Vidim nekoliko
fotografija koje će biti savršene za video.
- Pa dobro - rekla je Dorothy gledajući Bitsy. - Samo ako mi obećaš da ćeš ih
vratiti.
- Zapravo, voljela bih uzeti sve albume.
- Ali, čuvaj ih - rekla je Dorothy. - Ne bismo voljeli ostati bez njih.
- Neću ih izgubiti. - Jennifer je pokazala fotografiju na kojoj je držala krupnu
ribu. - Ovo će biti super.
- To ti je bila četvrta riba - rekla je Dorothy ponosno. - Ujak Mack te vodio u
ribolov u Center Hill.
- Čudno, ne sjećam se toga. - Proučavala je natpis ispod fotografije. Jennifer, 5
godina. Okrenula je stranicu i vidjela sebe kako gasi šest svijeća na torti, okružena
dvama naraštajima žena iz klana Hamilton. - Te smo godine tvoj rođendan slavili
tjedan prije jer su te Wentworthovi vodili na Hilton Head.
- Kako to da se ja toga ne sjećam? - Jennifer je napućila usta. - Gubitak pamćenja
zbog traume?

370
 Bitsy i Dorothy su se pogledale. Bio je to neugodan trenutak i Dorothy ga je
odlučila iskoristiti. - Sad kad smo sve tu - rekla je - mislim da je krajnje vrijeme da
sjednemo i popričamo o tome.
- Već sam ti rekla, Pierre me čeka. - Jennifer je uzela albume i ustala. Krenula je
prema vratima, ali ju je baka zaustavila.
- Polako - rekla je Dorothy. - Vrati se i sjedni.
- Ne mogu. Ozbiljno kasnim. Čuj, nazvat ću sutra pa ćemo se nešto dogovoriti.
Važi?
Izjurila je kroz vrata. Dorothy je otišla do prozora i odmaknula zavjese. - Ako mi
ne vrati albume - šapnula je - unajmit ću plaćenog ubojicu.

BITSY

Nakon što je Dorothy legla, nazvala sam Violet i rekla joj što se događa u
obitelji. - Ni mene nije pozvala - rekla je.
- To je tako čudno - rekla sam. - Zašto Jennifer izostavlja cijelu stranu obitelji?
Zar smo tako grozni?
- Zar to doista moraš pitati? Ti si praktički bivša robijašica. Dorothy je malo
udarena, ali mislim da Jennifer više zabrinjavaju njezine obrve. Da i ne spominjem
Mackovu umjetnu nogu.
Dakako, mama nikad nije bila na dobru glasu. Ali, stvarno sam bijesna na
Jennifer. Mogla mi je poslati pozivnicu. Meni ništa ne nedostaje. A muž mi je
sveučilišni profesor.
- Nagovorila sam tvoju mamu da dođe, s pozivnicom ili bez nje.
- I?
- Čak će i Byron doći.
- E, to će biti zanimljivo. Zapravo ne bih sve to htjela propustiti. Čekaj da
pogledam rokovnik. Evo ga, samo tren. - Violet je zastala. U pozadini se čulo šuškanje
papira. - Dobro, da vidimo... ne, ne mogu doći na pokusnu večeru. Ali, mogla bih na
vjenčanje ako nađem jutarnji let.
- Pa vjenčanje je tek u 19 sati.
- Šteta što nije pobjegla u Las Vegas. Mogla se udati u istoj kapelici kao mama i
Byron. Ili ti i Louie. A onda, kad prođe zanos - a s Jennifer će to potrajati otprilike
dva dana - mogla se tamo i razvesti.
- Jedva čekam da te vidim - rekla sam. - Stvarno si mi nedostajala.
- I ti meni - rekla je Violet.

371
 Prekrasno proljetno jutro u Crystal Fallsu - sunce se probijalo kroz kavanske
zavjese koje su bile malo koso ovješene u Dorothynoj kuhinji. Na sredini stola bio je
pladanj kolačića s makom i limunom, a pokraj njega vaza lijepog žutog poljskog
cvijeća. Dorothy je uzela kolačić dok su psići plesali pokraj njezinog stolca. Ja sam
izvadila vrećicu čaja iz šalice i blago je stisnula.
Dorothy je pogledala kroz prozor, provukla prste kroz kosu i rekla: - Došla ti je
kći.
Spustila sam šalicu zapanjena majčinom kretnjom. Istom se služila Jennifer kad je
bila uzrujana.
- Da barem nazove prije nego što svrati - rekla je Dorothy i brzo zakopčala
ružičastu haljinu. - Još nije ni osam, a ona će se ušetati sva dotjerana. Popravi kućni
ogrtač, Bitsy. Vide ti se sise.
Psi su zalajali a stražnja vrata su se otvorila. Jennifer je uletjela u kuhinju, a psići
su uzbuđeno skakutali oko njezinih nogu. - Prestanite, čudovišta! - Lupila je nogom o
pod i podigla aktovku prijeteći da će ih udariti, ali nisu se povukli. Bespomoćno je
pogledala baku. - Poderat će mi hulahupke. A već kasnim na posao!
- Mir! - Dorothy je uprla prstom u pse, koji su pobjegli pod stol.
- Ne mogu vjerovati kako su poslušni. Kao ujo Mack. - Jennifer se podrugljivo
nasmijala, a onda poravnala jaknu. Isturila je nogu i pokazala cipele s nevjerojatno
visokim potpeticama. - Sviđaju li ti se?
- Mogla bi nas najprije jednostavno pozdraviti - rekla je Dorothy i zagrizla
kolačić.
Jennifer nije odgovorila. Pogledala je na sat. - Mogu ostati samo minutu. Ali,
želim nešto razjasniti o pokusnoj večeri i vjenčanju. Moramo se uskladiti. Najprije, o
garderobi. Ne znam što ste vi planirale, ali ja ću na pokusnoj večeri imati Pradinu
haljinu.
- Razmetljivice - rekla je Dorothy i razmrvila komadić kolačića ispod stola.
- Samo moje cipele koštaju... ma, nije važno. - Jenniferje pogledala svoja stopala.
- Pozlilo bi vam. A budući da je nekima ovdje očigledno zlo od mene, neću ni
spomenuti kreatora.
- Ali, zar pokusna večera nije na vrhu planine? - upitala sam misleći da će uništiti
Pradine cipele.
- Da, kao i vjenčanje, ako nisi zaboravila - rekla je Jennifer. - Ali, pokusna
večera je u klubu. Bit će formalna. Pa se odjenite kako treba. Mislim na obje.
Dorothy se nasmiješila. Vidjela su se zrnca maka između njezinih zubi. - Nismo
maloumne. Budi uvjerena da znam što znači »formalna«.
- Postoji razlika između vrlo formalne večernje odjeće, formalne i poluformalne -

372
nastavila je Jennifer.
- Da odjenem ovaj kućni ogrtač, dušo? - upitala je Dorothy. Psići su zarežali
ispod stola. - Ma čuj ih samo. Nisu li slatki? Trebala bi ih snimiti i poslati snimku
Lettermanu.
- Možeš li ti misliti i o čemu osim o svojim psima? - povikala je Jennifer.
- Ne budi ljubomorna. - Dorothy je posegnula ispod stola, podigla jednog psića i
stavila ga u krilo.
- Ma, zaboravi. - Jennifer je provukla prste kroz kosu, koja je nakon toga stajala
poput pijetlove kreste. - Imam tisuću problema. Nisu stigli darovi za djeveruše, a oni
u Tiffanyju kunu se da su ih poslali prije dva tjedna. Osim toga, Sharper Image je
zeznuo s darovima za djevere. Kaos.
- Mogu li ja što učiniti? - Uzela sam šalicu.
- Možeš napisati ček i platiti polovicu vjenčanja - odgovorila je Jennifer.
Ispljunula sam čaj, a psi su zalajali.
- Samo se šalim. - Jennifer je podigla obrvu. Sablasno je nalikovala na Dorothy. -
Premda, da si još udana za Louieja, očekivala bih da platiš polovicu - ne zato što tati
treba novac nego iz principa. Ali, znam da ništa ne zarađuješ kao dekoraterka pa se ne
moraš brinuti.
Zaustila sam da nešto kažem, ali me Dorothy uhvatila i odmahnula glavom.
- Bože, majko. Kosa ti je grozna. - Jennifer je ispružila ruku i oklijevajući
dotaknula jedan moj uvojak. - Sva si sijeda. Doista ti trebaju pramenovi. A kad već
budeš pri tome, ošišaj se. Kosa ti je preduga. Ili napravi punđu - ali, elegantnu - ili se
ošišaj.
Podigla sam uvojak i pogledala ga. - Pa nije baš tako sijeda.
- Onda si valjda slijepa. Vidi se, vjeruj mi, i zbog toga izgledaš deset godina
starija. - Jennifer je dotaknula vlastitu kratku kosu.
- A obrve - trebala bi ih dati urediti voskom. Nazovi Utopian, to je najbolji salon
u Crystal Fallsu. Svi gosti će otići onamo.
- Čak i muškarci? - Dorothy je podigla ruku i sakrila široko čelo na kojem još
nije nacrtala obrve.
- Pa da. Neki će si dati urediti obrve. - Jennifer je uzdahnula. - Neću da mi
pokvare fotografije, pa ih je Pierre uspio nagovoriti. Idu i na pedikiranje.
- Nemoj da to čuju tračare. Mislit će da priređuješ skup lizanja nožnih prstiju, a
ne vjenčanje - rekla je Dorothy.
- Jako smiješno. - Jennifer je krenula prema vratima.
- Ako se spotakne - rekla je Dorothy - morat ćemo na sprovod, a ne na vjenčanje.
Poslije, kad sam zakoračila u dnevnu sobu i zatekla Dorothy kako nešto šapće u

373
telefonsku slušalicu, rekla sam joj da prestane s tim tajnim pozivima. - Znam da
razgovaraš s Jennifer - rekla sam.
Dorothy je tako brzo spustila slušalicu da je tresnula o aparat.
- Nisam razgovarala s njom - rekla je ne gledajući mi u oči.
- Nego s kim?
- Što se to tebe tiče? Imam ja vlastiti život. Razgovarala sam s ljudima koje ti ne
poznaješ - otresla se Dorothy. - Imam i ja pravo na privatnost.
- Mislila sam da želiš da češće dolazim - rekla sam.
- Da, da me posjetiš - odgovorila je - a ne da špijuniraš. Ali, znaš što? Ja mislim
da bi savršen kum bio Sean Connery. A ti?
Ian, pomislila sam. Ali, budući da s majkom nisam mogla otvoreno razgovarati o
muškarcima jer bi uslijedilo unakrsno ispitivanje, samo sam slegnula ramenima. - Ne
mijenjaj temu - rekla sam. - Reci mi s kim si razgovarala.
- To je iznenađenje - rekla je Dorothy. - Što me podsjeća. Pripremila sam zgodan
mali dar za Jennifer. Htjela bih da ga vidiš i kažeš mi što ti misliš.
Dorothy je otvorila ostavu, izvadila plastiču vrećicu i posegnula u nju. Izvadila je
izvezen ružičast i ljubičast jastučić na kojem je pisalo »Uprava modne policije«.
- Ti si to napravila? - upitala sam.
- Mhm - rekla je Dorothy i izvadila još jedan na kojem je pisalo »Otišla s
psima«.
- Imam klijente kojima bi se jako dopali - rekla sam naginjući se da bolje vidim
majčin rad. - Imaš li uzorke koje bih mogla ponijeti?
- Ponijeti? - Dorothy se namrštila.
- U London - rekla sam.
- I mislila sam da na to misliš - uzdahnula je Dorothy. - Čak ni kad si bila mala
nisi mogla mirovati. Ali, slažem se sa svjetskim putovanjima ako će se ovi jastučići
prodavati. Možda mi to bude druga karijera. Pitam se hoće li biti unosnija od uzgoja
psića?
U zoru je zazvonio telefon. Misleći da je možda Ian, skočila sam iz kreveta i
potrčala u hodnik da se javim. - Jutro, majko - rekla je Jennifer vedrim glasom.
Upravo idem na jutarnje trčanje, ali htjela sam te podsjetiti na pokus na farmi
Hammersmith. Sutra je točno u šest.
- Dobro - rekla sam.
- I molim te, pobrini se da se Dorothy odjene kako treba. - U zraku je visjelo
neizgovoreno upozorenje: »A i ti također.«
- Potrudit ću se. - Potisnula sam zijevanje.
- Dolazi li Mack?

374
 - Na večeru, da - rekla sam. - Ali, ne na pokus.
- Jesi li vidjela što će on odjenuti?
- Nisam.
- Možeš li doznati i nazvati me?
Podigla sam zavjesu i pogledala prilaz bratovoj kući. Bijeli kamion bio je
parkiran u cvijetnjaku. - Ne - slagala sam. - Već je otišao. Valjda radi.
- Vjerojatno je s nekom prostitutkom. Ali, nema veze - rekla je Jennifer. - Dolazi
li još tko na večeru? Clancy Jane? Violet? Nisam ih pozvala jer sam računala da ćeš
to ti obaviti.
- One dolaze samo na vjenčanje.
- Uh, olakšanje. Jer, ne volim Pierrovoj majci stalno davati drukčiji broj gostiju.
Rezervacije su napravljene prije mjesec dana pa je to doista neugodno.
Zamalo sam rekla nešto neugodno o Pierrovoj majci i njezinim promjenljivim
brojevima, ali sam se uspjela suzdržati.
- Još samo nešto, majko - rekla je Jennifer nabusito. - A tiče se tatine djevojke.
Želim da Samantha sjedi u redu s bakama. S Dorothy. Hoće li ti to smetati?
Srce mi je zatuklo. Potekle su mi suze, ali sam ih obrisala. - Možda bi to trebala
pitati Dorothy - rekla sam - budući da se nje tiče.
- Zvučiš uzrujano.
- Ne, ne, sve je u redu. Samo sam pospana.
- Uštipni se i probudi. Ovo je važno. Da su Samantha i tata vjenčani, ona bi
sjedila u prednjem redu s tobom - rekla je Jennifer. - Doista mi je bila pri ruci. I
dugujem joj tu čast.
To ti vjerujem, pomislila sam. Jennifer nije namjeravala biti okrutna, bila je samo
glupa. Dorothy je spomenula da će Claudeova treća bivša žena Regina doći na
vjenčanje s njihovom kćeri. A druga žena, moja bivša djeveruša, također je pozvana.
Dodavanje djevojke, osobito na počasnom mjestu, moglo bi izazvati ustanak. Što bi
zapravo bilo prilično zgodno. Jennifer i njezine majke.
- Hej, jesi li još tu? - upitala je Jennifer.
- Samo sam razmišljala - rekla sam, osjećajući da je vrag došao po svoje. - Zašto
jednostavno ne smjestiš Samantu u prvi red, sa mnom?
- Ti... ne bi ti smetalo? - upitala je Jennifer sumnjičavo.
- Ni najmanje.
- Pa dobro. - Jennifer je zastala. - Hoću. I hvala.
- Ne moraš mi zahvaljivati, draga - rekla sam joj.
Dorothy je bila na frizuri u Utopianu, ali ja sam se odvezla u Fabulous Fred's na
trgu. Nisam htjela pedikiranje ni uređivanje obrva. Zamolila sam frizerku, koja je

375
nalikovala na Cher - imala je dugu crnu kosu podijeljenu na sredini i oči poput
Kleopatre - da odsječe desetak centimetara kose. - Izgledat ćete tako dobro - rekla je
podižući škare. Sklopila sam oči i poželjela da sam se ošišala u Londonu - na
nekoliko koraka od mog stana bilo je nekoliko salona svjetske kvalitete.
Nakon nekog vremena, frizerka je rekla: - Evo, dušo, možete pogledati.
Otvorila sam jedno oko i pogledala u zrcalo. Nisam se prepoznala. Kosa mi je
bila stepenasto ošišana, jedva do ramena. Bilo mi je mrsko priznati, ali Jennifer je
imala pravo. - Jako mi se sviđa - rekla sam.
- Imamo vremena i na pretek - rekla je. - Odveć ste lijepi da imate toliko sjedina.
- Ne, hvala - rekla sam i ustala. - Zaslužila sam ih.
Na povratku kući svratila sam u draguljarnicu i kupila ukrasnu zdjelu. Bila je
dovoljno velika za sva pisma koja sam donijela iz Engleske. Ubacila sam i poklon-
bon. Kad sam otišla kući, počela sam se predomišljati o pismima. Otišla sam pokazati
majci zdjelu i upitati je za savjet.
- Trebala bi ih čuvati kao blago - rekla je Dorothy. - Možda se opameti. Ali,
zdjela je tako lijepa da možda nikad neće skinuti poklopac i naći pisma. Voljela bih da
možemo vidjeti sve njezine darove, ali oni su kod Miss Betty. Jennifer kaže da su
raspoređeni na stolovima u sobi za bilijar. Obećala je da će ih fotografirati kako bi ih
mogla vidjeti, ali valjda ima previše posla. A i ti i ja imamo posla.
Provele smo poslijepodne birajući odjeću. Ja sam ovjesila sjajnu purpurnu
haljinu Oscar de la Renta na kuhinjska vrata da se izravna i podigla srebrne sandale. -
Što misliš, Dorothy?
- Izgledaš kao princeza - uzdahnula je Dorothy. - Da barem ja imam nešto
svečanije. Ali, morat će poslužiti moji kostimi.
- Savršeni su za ženu tvoje dobi - rekla sam. - Odlično ćeš izgledati.
Psići su bili u kuhinji, neki su se izležavali na linoleumu ispruženih stražnjih nogu
a neki su tražili mrvice. Večer je bila topla pa su stražnja vrata bila otvorena. Izvana
je dopirao miris cvijeća.
Upravo sam podigla bočicu laka za nokte da ga usporedim s haljinom kad je
zazvonio telefon. Jedva sam i podigla pogled. Dorothy se javila, nakašljala se i
pružila mi slušalicu. - Netko po imenu Ian. Bome dobro zvuči.
Naglo sam spustila bočicu i uzela slušalicu. - Iane?
- Draga - rekao je - kako si?
- Drago mi je što si nazvao. - Držala sam slušalicu objema rukama i vrtjela se,
omatajući žicu oko sebe. Samo su Britanci znali pretvoriti dvosložnu riječ od milja u
erotski ulomak iz D. H. Lawrencea.
- Tako mi nedostaješ - rekao je. - Zato sam te nazvao. Rezervirao sam let za sutra

376
ujutro. Trebam sletjeti u Atlantu oko 15 sati. Nikad nisam prolazio kroz američku
carinu pa ne znam koliko će potrajati.
- Dolaziš u Atlantu? - Grickala sam palac razmišljajući mogu li ga nekako
dočekati.
- Ondje samo presijedam. - Zastao je. - Dolazim k tebi, mila.
- Ovamo? - Naslonila sam se na pult.
- Odmah mi reci ako ću smetati.
- Ne, ne, presretna sam.
Moja majka je stajala pokraj vrata i poravnavala moju purpurnu haljinu. Doimala
se kao da ne prisluškuje, ali poznavala sam ja nju.
- Bit ću u Nashvilleu sutra navečer. Koliko je Crystal Falls daleko od
Nashvillea?
- Dva sata. Mogu doći po tebe.
- I propustiti večeru? Ne, unajmio sam automobil.
- Limuzinu?
- Ne, mislim da se zove Hertz. - Ian je zastao. - Nazvat ću te kad stignem.
Rezervirao sam posljednju slobodnu sobu u Holiday Innu.
- Imat ću mobitel sa sobom - rekla sam. - Nazovi ako se izgubiš. Doći ću i naći te.
- U tom slučaju možda izmislim krizu. Spakirao sam svoj stari smoking.
- Nije star - rekla sam. - Prekrasan je. I jedva čekam da vidim tvoje prekrasno
tijelo.
- Bitsy?
- Molim?
- Lud sam za tobom. Jednostavno lud.
Ponovno sam pogledala Dorothy, koja je prestala prtljati oko haljine. Doimala se
sve zgranutije.
- Znam da se bojiš - rekao je - ali, mila, ne završavaju sve ljubavi tragično, nije li
tako?
Pitanje je bilo tipično britansko - nije očekivao odgovor, što je bilo dobro, jer ga
ja nisam bila spremna dati.
Kad sam spustila slušalicu, Dorothy me odmah zaskočila. - Tko je Ian?
- Urednik je u nakladničkoj kući - rekla sam. - Svim se silama trudim da ga ne
volim, ali mi baš ne polazi za rukom.
- O dragi Bože. - Dorothy je naglo sjela pruženih nogu. Psi su zarežali.
- Što nije u redu? - Pohitala sam k njoj. - Je li te opet uhvatila vrtoglavica?
- Ne, ne. - Dorothy je nestrpljivo odmahnula glavom. - Samo... Pa, nisam znala za
tog Iana. I nešto sam ti učinila iza leđa.

377
 - Što to? - Sledila sam se.
- Bit ćeš srdita. - Dorothy je provukla prste kroz kosu. - Sjećaš se onog
telefonskog poziva?
Kimnula sam.
- Molim te, nemoj poludjeti, ali... pozvala sam Louieja na vjenčanje.
- Onda ćeš ga morati nazvati i reći mu da ne dođe.
- Prekasno je. - Dorothy me fiksirala nevinim pogledom. - Već je tu. Stigao je
jutros, dok si ti bila u kupovini. On je...
- Tu je? U gradu? Uh, kakva zbrka.
- Pazi što govoriš - rekla je Dorothy. - Ja sam ti majka, a u Bibliji piše da ne
smiješ biti zla prema meni. U svakom slučaju, Jennifer je rekla da je to savršeno u
redu. Na posljetku, on joj je bio očuh.
- Trag na radaru - rekla sam suho. - Hvala što si mene pitala.
- Nema na čemu. - Dorothy me lukavo pogledala. - Možda će ti dobro činiti da ga
ponovno vidiš.
- Kako bismo razgovarali o starim vremenima?
- Ne izmotavaj se. Možeš ga posjesti pokraj tog Engleza i lijepo ih usporediti. Ja
tako radim s lubenicama.
- Govorimo o muškarcima - rekla sam - a ne o lubenicama. Osim toga, ne želim
vidjeti Louieja.
- Ali ćeš ga vidjeti. Ne na pokusnoj večeri, samo na vjenčanju. Znaš kako on voli
dobro vino i hranu. Zabavit će ga Jenniferina formalna večera s pet jela.
- Samo se nadam da neće sjediti za mojim stolom - rekla sam.
Dorothy je samo trepnula.
- Dorothy! - povikala sam. - Hoće li?
- Moguće je - rekla je Dorothy. - Zapravo, vrlo je vjerojatno. Sjedi između tebe i
mene. Ali, ako odemo na vrijeme, mogu zamijeniti mjesta.
- Sve gore i gore.
- Žao mi je. Ali, nisam znala za tog Iana. Ni ti nisi znala da će doći. Osim toga,
moraš se suočiti s činjenicom da je Louie bio tvoja velika ljubav.
- To kažeš kao da se ljubav događa samo jedanput.
- Pa tako i jest.
- Ja se nadam da nije - rekla sam.
- Pravi si optimist - rekla je Dorothy. - Ali, ne brini se. Samo se ponašaj kao
dama i sve će biti u redu. Tako bih ja postupila.

378
 WENTWORTHOVI I MCDOUGALOVI

Kad sam skrenula na prilaz farmi Hammersmith, još smo se svađale zbog Louieja.
Bila je rana večer, ali sunce još nije zašlo - istiskivalo je posljednje zrake u udolinu.
Parkirala sam daleko od kćerinog BMW-a, skupila skute purpurne haljine i složila ih
preko ruke. Na drugoj strani livade, na početku zemljane staze koja je vodila uz
planinu, bio je parkiran velik kamion i muškarci su skidali stolce na sklapanje te ih
nosili na vrh, gdje je bio podignut bijeli šator za sutrašnje vjenčanje. Iz daljine su
radnici izgledali kao mravi.
Gurnula sam mobitel u večernju torbicu. Zrake su se odbijale o kristal Swarovski
i obasjavale Dorothyn kostim. - Lijepo izgledaš. - Nasmiješila sam joj se.
- Hvala. - Dorothy je otresla suknju. - Kupila sam kostim u trgovini rabljenom
odjećom. Prodavačica mi je rekla da ga je upravo donijela Miss Betty. Obje nosimo
broj 46. Pitam se hoće li ga prepoznati.
- Sumnjam. Ti uvijek izgledaš originalno.
- Zato što i jesam - rekla je Dorothy.
Tamno-zeleni jaguar skrenuo je na livadu i zaustavio se ispred mojeg unajmljenog
jeepa. Iz njega je izišao Chick, sa sunčanim naočalama, u lakoj plavoj vjetrovki.
Pomislila sam da izgleda kao Freddy Kruger. Nedostajali su mu samo oni dugi nokti.
Obišao je automobil i otvorio suvozačka vrata. Miss Betty mu je pružila blijedu ruku.
Dok je ustajala, kosa koja je dopirala do ramena nije joj se pomaknula - izgledala je
kao da je slijepljena. I ona je imala sunčane naočale iako je već bio suton. Nosila je
jednostavnu crnu haljinu, a preko mesnatih ruku nemarno je prebacila kašmirski
pulover. Pogledala sam svoju haljinu pa Dorothy.
Zaustavio se još jedan automobil iz kojeg su iskočile tri mlade žene, sve u
pamučnim ljetnim haljinama.
- Zar ovo nije trebalo biti ultraformalno? - upitala sam. - Ili sam pogrešno
shvatila?
- Nisi ništa pogrešno shvatila. - Dorothy je stisnula usta. - Ali, možda je Jennifer
htjela da se odjenemo ležernije za pokus, a onda se vratimo kući i presvučemo za
večeru.
- Nemamo dovoljno vremena. - Pogledala sam na sat u automobilu. - Večera
počinje za trideset minuta. Jedva ima dovoljno vremena za pokus.
Chick i Miss Betty su krenuli preko livade. Miss Betty je bila u jednostavnim
ravnim crnim cipelama, ali i tako je teško hodala. Pitala sam se kako ću tek ja u
sandalama s potpeticama. Za livadu su primjerene čizme, a ne elegantne večernje
sandale - i to još srebrne. Što mi je bilo? Poznavala sam teren u Tennesseeju, i

379
geološki i emocionalno. Trebala sam doći spremnija.
Ispred jeepa je parkirao bijeli saab. Ugledala sam muškarca bez čarapa u smeđim
mokasinama i dvije mlade žene u pamučnim suknjama i jaknama od džinsa. Zatim je
došao srebrni mercedes iz kojeg je izišao Claude u svijetlo-žutoj košulji i modrim
hlačama. Udebljao se. Vrat mu je bio jarko-crven, oko očiju je imao bore - to je
prokletstvo svih strastvenih golfera. Njegova plava kosa - ono što je od nje ostalo -
bila je prošarana sjedinama. Kad se okrenuo, vidjela sam mu profil i pomislila kako
mu je nos kljunast. Otvorila su se suvozačka vrata i pojavila se krupna plavuša u crnoj
haljini bez rukava. Na nogama je imala salonke s niskim potpeticama. Što li se
dogodilo s Candy, pomislila sam. Možda ju je pojeo.
- To je Samantha Cole- Jennings, Claudeova djevojka - rekla je Dorothy. - U
posljednje se vrijeme stalno pojavljuje u novinama, na svim Jenniferinim
domjencima. Njih dvije su najbolje prijateljice. Zlo mi je od toga.
S brijega je Jennifer domahnula ocu. Na sebi je imala ružičastu haljinu i špicaste
smeđe ravne cipele. Zurila sam kroz vjetrobran. - Je li to ta Pradina haljina za tisuću
šesto dolara?
- Meni izgleda kao nešto iz robne kuće - promrmljala je Dorothy. - A cipele kao
da je uzela iz Snjeguljice i sedam patuljaka.
- A ja izgledam nacifrano.
- Da - rekla je Dorothy - ali ti to odlično pristaje.
Uz majčinu pomoć, uspjela sam se popeti do vrha brijega a da nisam upropastila
cipele. Pokraj nas su prolazili radnici noseći stolce. Blizu šatora, tri su radnika
dovršavala fontanu. - Navodno će iz nje brizgati pjenušac - rekla je Dorothy. -
Jennifer mi je rekla da je izrađena po uzoru na fontanu iz Disney worlda.
- Original je zapravo u Parizu, na Place de la Concordeu - rekla sam. - Ondje su
nekoć ljudima odsijecali glavu giljotinom.
- Nemoj to reći Jennifer - upozorila me Dorothy. - Reći će da joj kvariš zabavu.
Oko fontane su bile kutije na kojima je pisalo »Andre«. Dorothy ih je sumnjičavo
pogledala. - Kako će uliti toliki pjenušac u fontanu?
- Bocu po bocu? - rekla sam.
- Ne pravi se pametna - rekla mi je.
U sredini šatora, koji je bio dovoljno velik za cirkus, radnici su stavljali crne i
bijele mramorne ploče u uzorak šahovske ploče - to me podsjetilo na jednu od
Honorinih terasa. Oko šatora je bila gusta trava, svježe pokošena pa je zrak
ispunjavao oštar kiseo miris. - Umjetna je - rekla je Dorothy. - Jennifer mi je rekla da
su je razmotali kao perzijski sag. Još se vide granice između kocaka.
Kad sam prišla šatoru, gosti su se uskomešali. Miss Betty je nešto bjesomučno

380
šaptala Chicku. Djeveruše su se cerekale zaklanjajući usta rukama. Krupna plavuša
koja je sjedila pokraj Claudea isturila je bradu i pobjedonosno se nasmiješila
Jennifer. Sredovječna žena brzo nam je prišla držeći papire.
- Ako ne znate, ja sam organizatorica vjenčanja - rekla je. -Koja je od vas
mladenkina majka?
- Mislim da je to dama u purpurnom - rekao je kovrčav mladić smiješeći se. Upro
je prstom u mene.
- Ah? - Organizatorica je na trenutak zatreptala očima, a onda mi je pružila ruku. -
Biste li došli ovamo, gospođo...?
- Bitsy - rekla sam.
- Pa, onda smo spremni - rekla je organizatorica. - Najprije okupimo obitelji.
Jennifer je, izbjegavajući moj i Dorothyn pogled, otišla do djevera i djeveruša
koji su izgledali kao postava »Sokolovog Grebena«. Za njom je pošao kovrčavi
mladić koji me nazvao damom u purpurnom. Kao i ostali mladići, na sebi je imao
bijelu majicu i sportske hlače. - Zaručnik? - upitala sam se na glas. Pogledala sam
njegove gole gležnjeve pa lice. Gusta smeđa kovrčava kosa padala mu je ispod
špicaste brade. Oči su mu bile tamno-smeđe, gotovo crne. Osjetila sam miris njegove
kolonjske vode - Bvlgari Pour Homme - bila je ista koju je volio Louie.
Dorothy je potvrdila i rekla da ga je već vidjela u robnoj kući s metaliziranim
sunčanim naočalama. Sad nije imao naočale i stalno je namigivao kumi, brineti s
velikim naušnicama koja kao da je uživala u njegovoj pozornosti.
- Jesi li to vidjela? - prošaptala je Dorothy.
- Jesam. Ali bi mi bilo draže da nisam.
Organizatorica nas je sve poredala i poslala dva djevera meni i Samanthi nakon
što se uvjerila da nemamo ništa protiv sjediti u istom redu. Zatim je poslala djevera
Pierreovoj majci, debeljuškastoj ženi lijepog oblog lica. Na sebi je imala haljinu od
žutog šifona i mnogo dijamanata - očigledno je i ona dobila pogrešnu poruku.
Napokon se organizatorica okrenula bakama. Onda je svima objasnila kako da uđu i
iziđu iz redova.
Dorothy je pogledala sve mračnije nebo i rekla: - Čini mi se da će kišiti.
- Ma ne govorite tako - rekla je organizatorica. - To bi bilo strašno!
- Grozno - složila se Dorothy.
Pokus je trajao gotovo čitav sat. Bilo je sedam kad smo stigli u klub. Mack je već
bio ondje. Dvije djeveruše naglo su se pojavile i zamalo se zabubale u Dorothy. Jedna
od djevojaka, koja je nalikovala na Heather Locklear, ispričala se, a onda, pogledavši
Macka, rekla: - Izgleda da je služba čišćenja poranila.
Druga, ista Madonna, zakolutala je očima i nasmijala se. - Izgleda da čistaču

381
nešto nije u redu s nogom.
- Izgleda mi opasno - upozorila ju je Heather. - Pripazi na svoju novčarku.
- To je torbica - rekla je Dorothy - a ne novčarka.
Djevojke su se zapanjeno okrenule. - Molim? - rekla je Heather.
- Samo šesnaestogodišnjakinje nose novčarke - puhnula je Dorothy. - Zar ne čitate
modne časopise?
Djeveruše su napravile grimasu i otišle, ostavljajući klan McDougalovih sam na
pločniku. Mack je otvorio vrata i rekao: - Dame imaju prednost.
Dorothy je ušla u osvijetljeno predvorje, ali ja sam oklijevala. Nisam tu bila od
svoje pokusne večere 1971. godine.
- Hej, seko, ideš li?
- Oprosti. - Nasmiješila sam se Macku i zakoračila kroz vrata. Sustigli smo
Dorothy pred plesnom dvoranom. Dorothy je popravila Mackov sako. - Morala sam
ga prisiliti da kupi ovo modro odijelo - rekla je. - Ali, nije li naočit?
Rekla sam da jest i poljubila ga u obraz.
- Čekaj dok vidiš moj smoking. Ima izvanrednu unutarnju duljinu. - Namignuo mi
je. - A sad, gdje je šank?
- Polako, mili - rekla je Dorothy.
- Dovraga, sredovječan sam muškarac - rekao je Mack smijući se. - Ostavi me na
miru.
- I jetra ti je sredovječna - rekla je Dorothy i otresla mu ramena. - Osim toga,
nepristojno je lokati besplatan alkohol. Da se nisi usudio popiti više od dva pića.
Tvoja sestra je večeras već napravila budalu od sebe jer je odjenula pogrešnu haljinu.
Mack me odmjerio. - Meni izgleda prilično dobro. - Onda se namrštio. - Što, zar
Jennifer ima nešto protiv purpurne boje?
- Ne, ima nešto protiv Bitsy.
Ušli smo u dvoranu. Sa stropa je još uvijek visjela ista stroboskopska svjetiljka i
okretala se suprotno od kazaljke na satu.
Dok nam je Mack otišao donijeti piće, Dorothy je odvukla stolac u kut i sjela. Ja
sam se kretala između gostiju. Vidjela sam Claudeove bivše žene s druge strane šanka
- žena broj dva zurila je u ženu broj tri, a žena broj tri se mrštila na Samanthu. One su
se nekako uspjele odjenuti kako treba.
Onda sam naišla na gospodina i gospođu Tournear - domaćine večere.
Namjeravala sam razgovarati s njima na pokusu, ali nestali su prije nego što sam to
uspjela. Nisu stajali i pozdravljali goste kako sam očekivala nego su se stisnuli uza
zid i pijuckali pića. Pierreova je majka pogledavala svoju žutu haljinu pa haljine
ležerno odjevenih drugih žena. Pierreov otac je bio mnogo viši od svoje žene. Upitala

382
sam se je li crno odijelo kupio u specijaliziranoj trgovini. Duboko sam udahnula,
prišla im i predstavila se.
- Ah, da, vidjela sam vas na pokusu - rekla je gospođa Tournear. Pogledala je
muža. - Nije li tako, mili?
Pierrov otac je kimnuo, ali nije ništa rekao. Gospođa Tournear ga je stisnula za
ruku i rekla: - Zamalo sam uništila cipele penjući se onamo. Da me Jennifer barem
upozorila.
Zavladao je neugodan tajac. Očajnički sam posegnula za svojom zalihom
južnjačkih uljudnosti. Bila je to vještina koju si morao naučiti, a ja sam je naučila
tijekom godina s Louiejem, na bezbrojnim prijamima. Isprva sam bila zabrinuta - tim
jezikom godinama nisam govorila. Srećom, odmah mi se vratio. Pomoglo je i to što ga
je poznavala i Pierreova majka pa smo za nekoliko trenutaka živo razgovarali o
raznolikosti odjeće. Ubrzo me gospođa Tournear spontano zagrlila - jako je mirisala
na bourbon i Escadin parfem. Zamolila me da je zovem Tonya.
Uzvratila sam joj zagrljaj i obećala da ću je uskoro posjetiti u Atlanti. - Ma
krasni ste! - rekla je moja nova prijateljica, a ja sam osjetila blagu tugu što sad živim
među suzdržanim Englezima. Jedini težak trenutak nastupio je kad su Chick i Miss
Betty prišli Tournearovima. Chickove su oči bile staklaste i nefokusirane. Miss Betty
se nasmiješila, ali usne kao da su joj u kutovima bile zacementirane. Oči su joj bile
ukošene, valjda od posljednjeg faceliftinga.
- Nije li ovo krasna zabava - rekla je Miss Betty gledajući nekamo iznad glave
gospođe Tournear. Okrenula se meni i promuklim glasom rekla: - Mislim da se još
nismo upoznale.
- Ali, to je Jenniferina majka. - Tonya Tournear doimala se zapanjeno.
- Samo se šalila - rekao je Chick i stisnuo ženinu ruku. -Nije li tako, mila?
Miss Betty je razrogačila oči, a onda je zabacila glavu i kraljevski se okrenula,
kao da će pozdraviti još nekog gosta, ali se zabubala u stol. Uhvatila je ravnotežu,
opet posrnula i onda se obratila djeverušama: - Hvala vam svima što ste došle.
Tonya Tournear me uhvatila za ruku i rekla: - Možete li vjerovati da će se naša
djeca vjenčati za manje od dvadeset četiri sata? - Rasplakala se. Onda se nasmijala i
obrisala oči. - Oh, obećala sam Pierreu da neću plakati, a gle sad. Sutra ću morati
uzeti apaurin. Premda nisam uzrujana. Pa, možda malo jesam. Ipak je sve to stresno.
Znate što hoću reći, Bitsy?
- Da - rekla sam i stisnula joj ruku. - I te kako znam.
Pridružila sam se Dorothy i Macku u redu za bife. Para se dizala s posuda s
piletinom u umaku, pire krumpira, graška. Na kraju stola bile su kriške pite s orasima,
još ledene od ledenice. Svjetina se primaknula, stišćući tanjure kao upravljače.

383
 - Ovo izgleda kao da su skupili ostatke nakon nečijeg sastanka - prošaptala je
Dorothy. - Ali, sigurno su podigli cijenu Pierreovoj obitelji.
Claude je prošao ne pogledavši nikoga od nas, ali se Samantha zaustavila preda
mnom. - Vaša haljina... uh, čovjek jednostavno mora buljiti - rekla je i podigla obrvu.
Zgrabila je Claudea za ruku i povukla ga natrag. Pogledao je mene pa Samanthu.
- Kako lijepo od vas što ste primijetili. - Nasmiješila sam se.
- Kupila ju je u Londonu - oglasila se Dorothy.
- Tako je upadljiva - rekla je Samantha. - Zar ne, mili? Claude je suho
promrmljao: - Drago mi je što te vidim.
Drago mi je što te vidim? To je sve što je uspio reći nakon dvadeset dvije
godine?
Očigledno je bilo, jer zagrlio je Samanthu i rekao: - Dušo, trebaju nas za glavnim
stolom.
Otišli su i sjeli uz Pierreove roditelje, baku i djeda. Mi smo našli svoja mjesta na
suprotnom kraju dvorane. Sjedila sam između Macka i Dorothy. Za stolom je već
sjedio sredovječan par. Predstavili su se kao ujna i ujak Samanthe Cole- Jennings.
Potkraj obroka dvorana se zamračila, a konobar je dogurao veliki televizor.
Claude je izišao na podij i uzeo mikrofon. Oči su mu bile sjajne i bezizražajne dok se
kočoperio s video-kasetom. Sjetila sam se kako je doveo Jennifer u zračnu luku u
Nashvilleu kako bi mogla u Englesku sa mnom i Louiejem. Iako se Jennifer nije
svidjela Engleska, uvijek ću biti zahvalna Claudeu što joj je dopustio da pođe. -
Molim vas da pogledate ekran. Sastavio sam mali film koji sažaljuje Jenniferin i
Pierreov život - rekao je.
Sažaljuje? Taj gaf je primijetila čak i Dorothy.
- Mrtav je pijan - šapnula je.
Nakon malo prtljanja, video-kaseta je napokon sjela na mjesto. Barbra Streisand
zapjevala je »The Way We Were«. Najprije se vidjela fotografija novorođene Jennifer,
a onda Pierrea. Fotografije su se brzo mijenjale - uspomene na Pierrea, Jennifer,
Claudea, Miss Betty, Chicka i Claudeovu drugu i treću ženu. Nije bilo ni jedne
fotografije mene s Jennifer. Ni jedne fotografije koja bi pokazivala da Jennifer ima
biološku majku. Dorothy me uštipnula za ruku. - Što se dogodilo sa svim onim
fotografijama koje sam joj posudila?
- Psst - prosiktala je Samanthina ujna i priprijetila nam prstom. Kad se okrenula,
Dorothyjoj je isplazila jezik.
Na ekranu se pojavila Jenniferina fotografija. Moglo joj je biti pet ili šest godina.
Smiješila se i držala ribu. Svi u dvorani su uzdahnuli, a netko je povikao: - Kako
lijepo, tata ju je vodio u ribolov!

384
 - To je tvoja riba, Mack - rekla je Dorothy i gurnula ga laktom. - Brzo, ustani i
reci im.
- Briga me - rekao je i uzeo svoju čašu.
- Psst - ponovila je Samanthina ujna.
- Ti ušuti - prasnula je Dorothy. - Ne mogu mijenjati povijest.
- Upravo su to učinili - rekao je Mack.
Film je završio fotografijom zaručnika, a onda su počele zdravice. Najprije su
bile vedre i pomalo duhovite, ali kako se večer rastezala, postajale su sve dulje i
turobnije nakon niza boca kućnog pjenušca i chablisa. U jednom je trenutku nesigurno
ustala Miss Betty i rekla: - Želim vam ljubav i sreću kakvu imamo Chick i ja. - Onda
se uhvatila za naslon i sjela.
Dorothy je prošaptala: - To je više kao kletva.
Chick je nekako uspio ustati i podigao je čašu: - Pierre, želim ti reći koja su tri
pravila braka. Nikad joj nemoj reći da nema pravo, nikad joj nemoj reći da je frivolna
i nikad, nikad nemoj reći da je debela, čak i ako te pita.
Publika se nasmijala, a nekoliko staraca ustalo je i zapljeskalo.
Samantha je ustala desnom se rukom naslanjajući na Claudeovo rame i počela
pričati kako su se ona i Jennifer prošle godine upoznale u mjesnom butiku. - Zaljubile
smo se u istu Guccijevu torbicu - rekla je.
- Diorovu, a ne Guccijevu - povikala je Jennifer i podigla torbicu da je svi vide.
Zatim je Claude suznim glasom rekao Pierreu neka se brine za njegovu Jennikins.
- Ja nisam uvijek dobro postupao u životu, ali trudio sam se - dodao je brišući oči.
- Koji dupeglavac - rekao je Mack.
Na to se oglasila Dorothy prije nego što sam je uspjela spriječiti. - Podižem čašu
šarmantnom mladoženji - rekla je. - I mladenki, mojoj unuci, koja kreće u brak.
Jennifer, brak nije lak. Težak je. Živi se dan po dan. Katkad i sat po sat.
Sjela je, a onda se nagnula prema meni i upitala: - Kako sam zvučala?
- Savršeno - rekla sam i stisnula joj ruku.
Poslije zdravica gosti su se počeli kretati dvoranom. Moj je mobitel zazvonio pet
puta prije nego što sam ga uspjela naći u torbici ispod ubrusa i nekoliko mi je ljudi sa
susjednih stolova dobacivalo poglede. Nakon što sam ga isključila, našla sam Macka i
pitala može li odvesti Dorothy kući.
- Naravno, ali... nemoj mi reći da si ovdje nekoga našla?
- Ja ću ti sve ispričati - rekla je Dorothy i uhvatila ga pod ruku.
Dok sam se udaljavala, čula sam kako mu kaže: - Tako sam ponosna na Bitsy. Ista
je kao ja.
Kad sam ušla u predvorje Holiday Inna, Ian je stajao pokraj police s časopisima i

385
listao brošuru. Rock City, Dollywood, splavarenje. Imao je na sebi bež košulju rukava
podvrnutih do lakata, crni ručni sat, smeđe hlače i martensice. Gusta mu je plava kosa
padala niz čelo. Srce mi je počelo brže tući. Iznenada sam se sjetila kako sam se
jednom, tijekom duge, raskošne kupke u njegovoj uskoj kadi, na glas upitala jesam li
se rodila u pogrešnom stoljeću. Kako bi bilo lijepo obilaziti Kubu s Hemingwayem,
rekla sam, ili živjeti na Tahitiju s Gauguinom. Sad sam pomislila, dovraga s
umjetničkim tipovima i egzotičnim mjestima. Ništa ne bi bilo uzbudljivije od jedne
noći u Crystal Fallsu s Ianom Maitlandom.
Podigao je pogled a usne su mu se raširile u onaj njegov prekrasan osmijeh.
Potrčala sam mu u naručje. Podigao me, a moja se skupa haljina zadigla dok sam mu
sklopila noge oko struka. Nasmijao se i zavrtio me. Mirisao je na duhan i Acqua di
Parma. Poljubila sam ga u usne, u čelo, u bradu - na kraju mu je cijelo lice bilo
zamrljano ružem. Onda sam uzdahnula i odmaknula se.
- Ljubavi moja - rekao je. Jednom me rukom držao za stražnjicu, a drugom oko
vrata. Onda smo se polako poljubili.
Kad smo se razdvojili, recepcionar se nakašljao i podigao ključ. - Dobacite ga -
rekao je Ian, podigao ruku i ulovio ga.
- Vaša soba gleda na bazen. - Recepcionar se nakesio. - I molim vas, nemojte se
kupati goli, zabranjeno je.
- Imat ćemo to na umu - obećao mu je Ian. Spustio me, ali smo se i dalje ljubili
kad smo zakoračili pod Holidome, staklenu kupolu nad bazenom i jacuzzijem. S
oklijevanjem sam se odmaknula i udahnula. Zrak je bio ispunjen parom i blago je
mirisao na klor. Kod bazena je bio samo stariji par koji je sjedio za stolom i muškarac
koji je plivao. Voda se pjenila oko njega. Dragi Bože, to je bio Louie. I kad sam ga
prvi put vidjela plivao je u hotelskom bazenu. Upitala sam se je li to neki znak.
Ian je podigao ključ - soba 202. - Idemo? - rekao je. Stavio je ključ među zube i
podigao me u naručje dok se purpurna svila ovijala oko nas poput vode.
Sljedećeg jutra me probudilo pljuskanje vode. Otvorila sam oči, na trenutak
zbunjena. Onda sam se sjetila gdje sam pa sam ispružila ruku preko plahte. Krevet je
bio prazan. Podigla sam se na lakat pitajući se jesam li sanjala tu noć s Ianom.
Izišao je iz kupaonice trljajući glavu ručnikom. - Prekrasan dan - rekao je keseći
se. Zaboravila sam kako je vedar ujutro. - Izgledaš tužno - rekao je. - Što ti je?
- Brine me što će biti večeras. Ne znam kako ću to progurati.
- Ovlašten sam davati samo uredničke savjete - rekao je. -Ali, možda bi se
morala uzdići iznad ostalih, kao sveznajući promatrač. Ograničeno sveznajući.
- To bi možda uspjelo. - Nasmiješila sam se.
- Hej, sviđa mi se tvoja nova frizura. Dođi, nešto sam ti donio.

386
 Otvorio je kovčeg i izvadio bijelu kutiju na kojoj je pisalo »Spode«. Spustio mi
ju je u krilo i sjeo pokraj mene dok sam je otvarala. - Kraljičina ptica! - povikala sam.
Stavila sam šalicu na tanjurić. - Oh, Iane, kako lijepo od tebe.
- Dakako, nije ista, ali, možda je zavoliš.
- Već je volim. Posvuda ću je nositi sa sobom.
- Imam jedan uvjet - rekao je i privukao me u naručje, pazeći da ne sruši šalicu.
- Koji?
- Da i mene posvuda vodiš.

CLANCY JANE

Kiša je lupkala po prozoru u Clancynoj spavaćoj sobi. Duboko u šumi oglasila se

neka životinja - Clacy Jane se naježila. Ležala je u krevetu i jela mango okružena
desecima mačaka, ali sad se uspravila i nagnula prema prozoru. Ponovno je čula zov.
Nije joj zvučao kao vuk ili čagalj - zapravo još nikad nije čula taj žalobni zvuk.
Uplašio ju je - što ako taj stvor jede mačke? Ponovno se oglasio. Mačići su izvili
leđa. Samo Jellybean kao da se nije zabrinula. Šapice su joj bile savijene ispod prsa,
a pogled je usmjerila na Clancyn mango.
- Možda je to sablast - rekla je mački. Jellybean je sklopila oči i zaprela. Clancy
Jane je spustila posudu s mangom na pod, polizala prste i okrenula se na bok,
navlačeći jastuk preko uha. Ponovno je čula onaj zvuk iz šume i upitala se hoće li
uopće moći zaspati. Sutra je Jenniferino vjenčanje a ona bi, iskreno govoreći,
najradije ostala kod kuće u pidžami, okružena mačkama koje čekaju da otvori ladicu i
izvadi njihove keksiće. Nekoć je vjerovala da je njezine mačke obožavaju, ali
pročitala ih je. Njih je samo zanimala hrana.
Zazvonio je telefon na noćnom ormariću. Nitko osim njezine kćeri nikad nije
nazivao tako kasno pa je Clancy Jane zbacila jastuk i podigla slušalicu. - Halo -
prošaptala je.
- Zdravo, mama - rekla je Violet. - Nadam se da te nisam probudila.
- Ne, patim od nesanice.
- Popij toplog mlijeka pa će ti biti bolje.
- Radije bih apaurin.
- Stvara ovisnost. - Violet se nasmijala. - Čuj, nisam ti prije rekla jer nisam bila
sigurna hoću li uspjeti doći, ali dolazim na Jenniferino vjenčanje. Slijećem u
Nashville sutra u 14 sati ako ne dođe do nepredviđenih komplikacija.
- Kad si bila mala, nisam ni sanjala da ćeš odrasti i govoriti mi takve stvari.

387
 - Oprosti, još sam u terapeutskom filmu.
- E pa, oslobodi ga se. Jedva čekam da te vidim, malena. Godinama nisam bila u
Nashvilleu, ali naći ću zračnu luku. Kad ti slijeće zrakoplov?
- Ne, nema potrebe, unajmila sam automobil i - molim te, ne ljuti se - odsjest ću u
Holiday Innu.
- Odsjest ćeš u motelu? - Clancy Jane je progutala knedlu. -Ali, kod mene ima
dovoljno mjesta.
- Nemoj mi nametati grižnju savjesti.
- A ti mene prestani analizirati. - Clancy Jane je zavrtjela telefonsku žicu. Znala je
da je to Violetin način da kaže kako bi mogla prenoćiti na mačjem prijelazu, ali je
rezervirala motel za svaki slučaj. - Uzgred, ne očekuj vjenčanje poput tvojeg.
- Wentworthovi uvijek moraju biti pretenciozni.
- Da, Miss Betty ne bi dopustila ništa drugo. - Clancy Jane se nasmijala. - Dolazi
li i
George?
- Mi smo emancipiran par, mama. Ne treba mi muškarac za to. Osim toga,
postavlja ogradu oko našeg dvorišta.
- Zar ćete nabaviti psa?
- Ne.
- Odveć ste emancipirani za kućne ljubimce, je li?
- Bilo nam je odveć bolno kad je Bojangles uginuo. - Violet je zastala. - Koliko
sad imaš mačaka?
- Četiri - rekla je Clancy Jane. To je svima govorila. Ma koliko mačaka bilo u
kući, uvijek je tvrdila da ima samo četiri. Inače bi je ljudi ogovarali.
- No dobro - rekla je Violet. - Kad te vidim, nećeš mi reći: »Da barem češće
dolaziš«?
Clancy Jane je rukom pokrila oči. Prsti su joj bili ljepljivi i mirisali su na mango.
- Odsjedni gdje želiš. Posjeti me kad te uhvati inspiracija. To je tvoj život, a ne
moj.
- Hvala. Čekala sam trideset devet godina da mi to kažeš.
- Osim toga, iza kuće zavija sablast pa ionako ne bi mogla spavati.
- Sablast?
- Možda je čagalj. - Clancy Jane je pogledala kroz prozor. Bilo je oblačno, nije
vidjela zvijezde. Kiša je prestala padati, ali u meteorološkom je izvještaju vidjela da
se primiču novi oblaci preko Kansasa, Arkansasa i Oklahome. Rekli su da će sutra
navečer biti pljusak - Clancy Jane se nadala da će početi nakon Jenniferine svadbe.
- To što sam odsjela u Holiday Innu ne znači da te ne volim - rekla je Violet.

388
 - Zar ti još trubiš o tome? - Clancy Jane se ugrizla za usnicu.
- Znam da me voliš.
Nakon što je spustila slušalicu, uvukla se pod pokrivač. Sablast se ponovno
oglasila. Ovaj put se činilo da se malo udaljila. Možda se kreće, loša sreća u prolazu.
Samo Bog zna kamo će dalje otići.

BITSY I JENNIFER

Kasno poslijepodnevno sunce skrilo se iza oblaka i bacilo farmu Hammersmith u

sjenu. Blizu glavne ceste pet je tinejdžera mrzovoljno pokazivalo put prema livadi.
Mercedesi, jaguari, BMW-i, cadillaci i lincolni uredno su slijedili upute. Kad bi
parkirali, muškarci bi krenuli naprijed dok bi žene oprezno obilazile kravlju balegu
zadižući večernje haljine. Išli su prema stazi ukrašenoj stotinama bijelih balona na
kojima je pisalo »Jennifer i Pierre«.
- Ne volim svečanosti na otvorenom - rekla je Dorothy dok je Bitsy parkirala
ispod znaka na kojem je pisalo »Svadba Wentworth-Tournear«, kao da se na planini
održava još nekoliko vjenčanja. Ian je sjedio na suvozačkom mjestu. Bio je vrlo
elegantan u svojem smokingu. Dorothy se nagnula naprijed između sjedala. - Jesi li
nagovorila moju sestru da dođe? - upitala je.
Bitsy se okrenula Ianu. - Moja teta Clancy baš nije usmjerena na obiteljski život.
- A ti jesi? - Dorothy je podigla obrvu nacrtanu smeđom olovkom. Bitsy nije
odgovorila,
a Dorothy je posegnula ispod jakne i dotaknula novčanicu od deset dolara koju je
pričvrstila za
kombine - uvijek je tako nosila novac »za svaki slučaj«.
- Mogli bi nas ugristi krpelji pa bismo se mogli razboljeti - rekla je. - Mogli bi
ugristi i mladenku i mladoženju.
- E, to ti je dobra ideja - rekla je Bitsy.
- Daje barem Mack došao s nama - uzdahnula je Dorothy.
- Doći će - rekla je Bitsv. - Otišao je po djevojku.
- Ne želim ni zamišljati kako će ova izgledati - rekla je Dorothy i uzdahnula.
Otresla je jaknu i ponovno uzdahnula. Gledala je kako Ian pomaže Bitsy izići iz
automobila i upitala se ima li kojeg strica. Baš dobro izgledam u ovom Chanelovom
kostimu, pomislila je. Nadala se da Ian ne zna odakle joj i da ne zna da je bila u
duševnoj bolnici.
Ian se okrenuo Dorothy i ponudio joj ruku. Polako je izašla iz jeepa, zahvalila mu

389
se, uhvatila ravnotežu i gledala kako se on ponovno okreće Bitsy. Srce joj se stisnulo
kad je vidjela kako se njih dvoje gledaju. Da je barem nju neki muškarac tako gledao -
no, možda bi se to bilo dogodilo da je bila tako dobro građena i imala lice poput
Bitsy. Možda bi njezin život bio drukčiji.
- Vrijeme je da krenemo - rekla je. - Ne želimo kasniti. I nadajmo se da se Bitsy
nije previše svečano odjenula.
Bitsy je odjenula crnu bluzu bez ramena i dugu suknju boje kositra i vrhnja.
Dorothy je ispružila ruku kao da će potapšati kćerino rame, ali onda je zavukla ruku
pod njezinu bluzu i pogledala etiketu.
- Chetta B? - rekla je oponašajući Jenniferin glas. Ispustila je etiketu pretvarajući
se da se zgraža. - Kakav je to bezvezni kreator?
Pogledale su se i nasmijale. Bitsy je zadigla suknju. Čim je vidio njezine srebrne
večernje cipele, Ian ju je podigao u naručje i odnio je preko livade do staze. Bilo je
vlažno zbog sinoćnje kiše - a očekivalo se da će i večeras kišiti - ali Claudeovi su
ljudi pokrili stazu prozirnim gumenim prostirkama.
Na vrhu staze šest se djevojčica držalo za ruke i trčalo u krug.
- Pepeo, pepeo - pjevale su - pada dolje. - Nekoliko metara dalje, dva su dječaka
žonglirala limunima. Iza paravana je dopirao miris bifteka i škampa na žaru. Malo
dalje bio je telefonski stup s kojeg su se žice pružale do šatora i do prijenosnih
poljskih zahoda. Claude je donio struju na planinu. Da je Jennifer to tražila, vjerojatno
bi i pomaknuo planinu, pomislila je Dorothy. Prošli su pokraj prijenosnih zahoda.
Jedan je bio otvoren pa su vidjeli crne i bijele mramorne pločice, zlatne slavine,
mramorne umivaonike, kristalne svijećnjake. Pokraj njih su projurila dva muškarca
noseći dasku na kojoj je bila velika ledena skulptura okružena endivijom. Činilo se da
skulptura prikazuje vjevericu.
- Što znači skulptura glodavca? - upitao je Ian.
- Trebalo je biti srce - odgovorila je Dorothy.
- Možda to nekako srede. - Ian je gledao muškarce kako nestaju iza paravana.
Konobari su raznosili pladnjeve zaobilazeći djecu. Pod šatorom su također bili
kristalni svijećnjaci. Osvjetljavali su crno-bijeli mramorni plesni podij i
improviziranu pozornicu. Stolovi ukrašeni kompliciranim cvijetnim aranžmanima
okruživali su plesni podij.
Dok se Dorothy provlačila između stolova i gledala kartice s imenima, violinist
ju je slijedio i svirao »Evergreen«. Ian i Bitsy pošli su za njom. Iza šatora stajali su
bijeli drveni stolci u simetričnom uzorku koji je podsjećao na bijele mramorne
križeve u St. Laurent-sur-Meru, groblju na brijegu nad morem u Normandiji.
Pokraj fontane su stajali djeveri i razgovarali. Tonya je stajala pokraj njih s

390
golemom bijelom kiticom cvijeća. U bijeloj je haljini nalikovala na golem val. Prišla
je Pierreu i popravila mu leptir-mašnu. Claude, blijed i iznuren, u bijelom smokingu s
bijelom leptir-mašnom, stajao je sa strane, ruku sklopljenih iza leđa. Iza njega se
Chick naginjao nad šank i gledao kako barmen miješa viski i sodu. Na sebi je imao
blještav crni smoking i širok svečani pojas koji je izgledao kao povoj.
- Chick je zaprljao cipele - rekla je Dorothy prezirno. - Guccijeve, kladim se.
Vidjela sam njegov stari par u trgovini. Ima li on to žuticu ili je rasvjeta prejaka?
Kažu da će morati na presađivanje jetre. Ali, možda su to samo glasine. Gle, eno Miss
Betty.
Sa svojom vječitom čašom vina u ruci, Miss Betty se držala kraljevski. Nosila je
dugu haljinu od bež tafete - to je bila tradicionalna boja za mladenkinu majku. Buketić
joj se iskrivio - sastojao se od sitnih ruža pomiješanih s orhidejama i satenskim
vrpcama. Kroz lakiranu kosu virile su smaragdne naušnice. Imala je i sunčane naočale
iako je nebo bilo sve oblačnije.
- Što, zar mi nećemo dobiti cvijeće? - šapnula je Dorothy.
- To je sigurno puka slučajnost - šapnula je Bitsy. - Psst, dolazi ovamo.
- Ah, dobar dan - rekla je Miss Betty grandiozno. Činilo se da je ovaj put trijezna
i da je prepoznala Bitsy. - Izgledaš mlado kao proljeće s tom ostriženom kosom. To je
sigurno najnovija moda u... gdje ono sad živiš?
- U Engleskoj - rekla je Dorothy. - Živi u Londonu u Engleskoj.
- Da, mislim da mi je Jennifer spomenula da si se preselila. Rekla je da bježiš od
još jednog muža.
- Otišla je odmah poslije njegovog sprovoda - rekla je Dorothy. - Jadnik.
Ian se nasmijao. Miss Betty mu je dobacila oštar pogled. Podigla je čašu, otpila
vina i rekla: - Mislim da se nismo upoznali. Da niste Bitsyn socijalni radnik?
- Jesam - rekao je Ian svojim odsječnim britanskim naglaskom.
- To joj je dečko - rekla je Dorothy. - On je slavan urednik.
- Ja bih na vašem mjestu bila oprezna - rekla je Miss Betty bezizražajnim glasom.
Htjela je popiti još vina, a onda je vidjela da joj je čaša prazna. - Je li itko vidio
Jennifer? Vjerojatno joj Samantha pomaže da se pripremi. Poznaješ Samanthu, zar ne,
Bitsy?
- Sinoć smo se upoznale - rekla je Bitsy. Stara babuskaro, pomislila je.
- Da, da, točno. Svi ste se upoznali na pokusnoj večeri. - Miss Betty se okrenula
Ianu. - Niste vidjeli prekrasnu haljinu koju je Bitsy sinoć odjenula. Nikad nisam
vidjela nešto tako purpurno osim u prodavaonici donjeg rublja.
- Ne, ne, vidio sam je - rekao je Ian i uhvatio Bitsy za ruku.
- Haljina je Oscara de la Rente - rekla je Dorothy.

391
 - Dorothy, moram ti priznati - rekla je Betty - možda jesi luda, ali imaš odličan
ukus. Taj kostim ti je prekrasan.
- I mora biti, prije je bio tvoj. - Dorothy se pobjedonosno nakesila. Miss Betty
kao da je bila zapanjena. Skinula je sunčane naočale i zagledala se u kostim. Ali, prije
nego što je dospjela išta reći, Dorothy je stavila jednu ruku na Ianov lakat, drugu na
Bitsyn i blago ih je gurnula prema suprotnom kraju šatora.
Iza njih je violinist prišao Miss Betty i zasvirao »We've Only Just Begun«.
Nakon što je Ian krenuo prema najbližem šanku da im donese piće, Dorothy je
laktom podbola kćer. - Eno ti brata. I samo pogledaj što je doveo sa sobom.
- Što to? - Bitsy je mislila da Mack izgleda sjajno u unajmljenom smokingu.
Stajao je na drugoj strani šatora, pokraj drugog šanka, i držao se za ruke s visokom
riđokosom ženom u tijesnom narančastoj haljini.
- Ne pitaj me kako se zove - rekla je Dorothy - ali radi u super-marketu Kroger. I
ima troje djece - svako s drugim mužem. Barem mislim da su joj to bili muževi.
Nadam se da neće pokušati uloviti Macka.
Organizatorica vjenčanja jurila je prema njima u tankoj bež haljini. Porub se već
zamrljao od vlažne trave. Nosila je hrpu papira i bila namrštena. Kad je ugledala
Dorothy i Bitsy, zaustavila se. - Dogodilo se nešto strašno - rekla je. - Smokinzi
djevera se ne poklapaju. - Pogledala je prema stropu šatora i zatresla glavom. - Kako
je to moguće?
- Nisam ni primijetila - rekla je Bitsy.
- Nadam se da neće ni Jennifer - rekla je organizatorica uplašena pogleda.
- Vjerojatno hoće - rekla je Dorothy. - Natjerala me da Mackov smoking naručim
još prije nekoliko mjeseci.
- A što je s ledenom skulpturom? - upitala je Bitsy. - Je li Jennifer vidjela
vjevericu?
- Kakvu vjevericu? - Organizatorica se sledila.
Bitsy joj je htjela objasniti, ali žena je odjurila, gurajući se između gostiju. Bitsy
je pokraj šanka ugledala ženu u intenzivno-plavoj haljini koja se rastegnula preko
golemog trbuha. U isti ju je tren ugledala i Dorothy. - To ne može biti Violet - rekla je
i zaškiljila. - Bože, kako se raširila.
- Trudna je - rekla je Bitsy.
- Ne budi smiješna. - Dorothy ju je udarila u nadlakticu. -Violet je prestara.
Sigurno su joj već posijedile stidne dlačice.
Na drugoj strani se Clancy Jane penjala na vrh staze. Znoj joj je curio niz lice a
pepeljasto-plava kosa zalijepila se za vrat. Za njom su išle tri djevojčice u haljinama
od bijelog organdina.

392
 - Dragi Bože, evo moje sestre. Gle kako se oznojila. - Dorothy je odmahnula
glavom, a onda je pjevuckavim glasom dodala: - Ona se topi, teta Em!
- Tiše. - Bitsy je protresla majčinu ruku. Nadlaktica se zatresla. - Samo danas.
Samo zbog mene.
- Pokušat ću - uzdahnula je Dorothy - ali, ne mogu ništa jamčiti.
Clancy Jane i djevojčice zastale su kod bifea. Clancy je uzela nekoliko bombona.
Konobar je vikao. - Ma daj, ne budi tako analan - rekla je Clancy Jane i bacila
bombone djevojčicama.
Dorothy je podigla obrve. - A ti meni kažeš da se stišam!
- Želim vidjeti Violet - rekla je Bitsy.
- Nije fer. Ja sam je prva vidjela - povikala je Dorothy i krenula. Sustigla je
Violet za šankom i glasno uzviknula. Zgrabila je nećakinju i nespretno je zagrlila.
Violet je jedva uspjela izmaknuti svoj golemi trbuh.
- I meni je drago što te vidim, teta Dorothy - nasmijala se Violet. - Je li Bitsy tu?
- Iza mene.
- Sigurno sjajno izgleda, kao i uvijek.
- I više nego sjajno - rekla je Dorothy. - Sumnjam na plastičnu kirurgiju, ali ona to
niječe. Možda ćeš ti moći vidjeti laže li. A možda je vještica. Vještice nikad ne stare.
Bitsy je projurila pokraj Dorothy i zagrlila sestričnu. Dorothy se povukla kao da
proučava Violetin trbuh. Bitsy joj je gotovo mogla pročitati misli: »Možda je tumor.
Ili se pretjerano udebljala u srednjoj dobi.« Znala je da je pogodila kad je Dorothy
upitala: - Violet, jesi li se ti malo udebljala?
- Petnaest kila. - Violet je stavila ruku na trbuh i oduševljeno ga gledala. - Sedam
je od djeteta, pretpostavljam. Ali, bojim se da je ostalo salo.
- Znala sam - rekla je Dorothy.
- Pozdravi Mariah - rekla je Violet.
- Mariah Carey je ovdje?!? - Dorothy se brzo osvrnula.
- Ne, moja curica će se zvati Mariah.
- Zna li Clancy Jane? Nadam se da si je pripremila, jer upravo je stigla. -
Dorothy je uprla prstom u suprotnu stranu šatora, gdje je njezina sestra davala
bombone djevojčicama i plesala s njima. Ponaša se kao maloumnica, mislila je
Dorothy.
- Još ne. - Violet se okrenula i zagledala u majku. - Zato sam odlagala dolazak
kući. Znala sam da ću morati štošta objasniti.
- Hajde, slušam - rekla je Dorothy. - Ali, najprije mi reci zašto ste ti i George
tako dugo čekali?
- Teta Dorothy, nisi se ni najmanje promijenila. - Violet se nasmijala. - Još uvijek

393
si radoznala.
- Ne mijenjaj temu. Zašto ste toliko čekali?
- Nismo namjerno. - Violet se nagnula prema njoj. - Ovo je neka vrsta
djevičanskog porođaja.
Dorothy je razrogačila oči. - Ne razumijem.
- George nije otac - rekla je Violet.
- Imala si ljubavnika? - Dorothy se uhvatila za vrat. Kakva majka, takva kći,
pomislila je. Kad te hoće muškarca, jednostavno ga uzmu.
- Dragi Bože, ne. - Violet je odmahnula glavom. - Nikad ne bih prevarila
Georgea.
Bitsy je mahnula prema sestričninom trbuhu. - Ako on nije otac, tko je?
- Neznanac - rekla je Violet.
- O moj Bože! - Dorothy je brzo pokrila usta. Zatim je prošaptala: - Silovao te?
- Ne daj Bože. - Violet je sklopila oči. - To ne mogu ni zamisliti.
- Pa onda... kako? - Dorothy je zurila u nju.
- Umjetna oplodnja. - Violet se nasmiješila svojem trbuhu.
- Pa zašto ste to učinili? - povikala je Dorothy. - Zašto te nije oplodio dobri
stari... kako se ono zove?
- George? Pa, trudio se - rekla je Violet ležerno. - Ali, vrijeme nam je istjecalo, a
htjeli smo dijete.
- No, nemoj si predbacivati, to čine sve filmske zvijezde. - Dorothy je pružila
ruku prema Violetinom trbuhu. - Smijem li ga dotaknuti?
Pokraj njih je prošao Chick Wentworth. Staklo mu je lupkalo u čaši. Razrogačio
je oči kad je vidio Dorothynu ruku na Violetinom trbuhu. Pojas mu se malo spustio
prema kukovima. Onda se okrenuo i Bitsy je vidjela da je oćelavio.
- Možda je donator sperme pravi odgovor - rekla je Dorothy mašući glavom
prema Chicku. - Neki se muškarci ne bi smjeli razmnožavati.
Okrenule su se i pogledale Claudea, koji je stajao na drugoj strani šatora,
rukovao se s gostima i smiješio. - Gdje je Jennifer? - upitala je Violet.
- Negdje u šatoru, priprema se - rekla je Bitsy gledajući preko ramena.
- Zašto nisi s njom?
- Zar nisi čula? Wentworthovi su sve organizirali - rekla je Dorothy. - Da. Bitsy
bi sad trebala biti s Jennifer, pomagati kćeri da se pripremi, popravljati joj veo,
provjeravati ima li nešto posuđeno i nešto plavo. Umjesto toga joj pomaže Claudeova
prokleta cura. Miss Betty nije mogla dočekati da nam to kaže.
Violinist je sad slijedio skupinu tinejdžerica i svirao melodiju iz »Afere Thomasa
Crowna«, Claudeovog najdražeg filma. On i Bitsy su ga gledali u Kinu Princess 1971.

394
godine i pohotni prizori iz filma na kraju su doveli do Bitsyne trudnoće.
- Večeras su tu četiri mladenkine majke - rekla je Dorothy Violet.
- Znaš, ja sam psihijatrica, ali nikad nisam uspjela shvatiti čime Claude drži
Jennifer - rekla je Violet.
- Samo se osvrni. - Dorothy je podigla ruku. - Šator. Svijećnjaci. Prijenosni
zahodi s mramornim podovima. Fontana s pjenušcem.
Violet se osvrnula, pogledala livadu i golemu fontanu. Gosti su se naginjali nad
njom s čašama u ruci.
- Premda je to možda pišalina - dodala je Dorothy.
Glazbenici su sjeli u ograđen prostor i počeli ugađati instrumente. Djeveri su se
okupili pod baldahinom koji je bio u sredini šatora. Ispod njega su bili bijeli stolci.
Nekoliko starijih gostiju već je sjelo.
- Od te glazbe mi je zlo - rekla je Violet. - Nisam navikla na užase lake zabavne
glazbe.
Bitsy je potisnula osmijeh. Njoj se glazba sviđala. Bila joj je potrebna. Katkad je
čak i pjevala kad je bila sama.
- Ma znam da ti voliš tu pjesmu. - Violet ju je zagrlila. - Ali, odveć je tužna za
vjenčanje.
- Trebala si doći ranije - rekla je Dorothy. - Svirali su nešto iz filma »American
Tail«.
- Svadbena bi glazba trebala biti simbolična - rekla je Violet.
- Mogli su barem svirati Midlericu. Možda nešto sa CD-a »Bathhouse Beth«. Na
primjer, »That's How Love Moves«.
- Pa, nisu mene pitali za savjet - rekla je Bitsy i nasmiješila se.
- Drž' se, mala. - Violet je stisnula šaku i blago dodirnula sestričninu bradu. - Ako
uspiješ preživjeti ovo vjenčanje, onda sve možeš preživjeti.
- I ti se drži - rekla je Bitsy. - Stiže tvoja majka.
Ali, Violet je slijedila Dorothyn pogled, prema fontani, gdje se okupila nemirna
skupina. U sredini je bio Louie DeChavannes - elegantan u krem hlačama, lijepoj
Zegninoj košulji, plavo-sivoj svilenoj kravati i ružičastom sakou od kašmira. U
lijevom gornjem džepu bio je namješten rupčić. Na zapućku je bio ružičast ljiljan.
Imao je i metalizirane sunčane naočale.
- Uh, ružičasto - rekla je Dorothy. - Jennifer će umrijeti.
- Meni se sviđa - rekla je Violet i zapjevala nekoliko taktova »Hotela
California« o lijepim momcima.
- Barem nema ružičaste hlače - rekla je Dorothy. - Poznavajući ga, nagađam da je
taj sako stajao cijelo malo bogatstvo.

395
 - Jest - rekla je Bitsy. - Ja sam bila s njim kad ga je kupio.
- Uh, pa to je bilo prije sto godina - rekla je Violet.
- Gdje ti je bila pamet, dušo? - rekla je Dorothy i namrštila se. - Znam da voliš
ružičastu boju, ali, na muškarcu?
U tom je trenutku Louiejev pogled preletio preko Bitsy i brzo se vratio. Kad se
nasmiješio, Bitsy se nije mogla spriječiti, uzvratila mu je osmijeh. Još je bio zgodan,
ali se nije doimao zdravo. Iako je bio preplanuo, put mu je bila siva i kredasta. Skinuo
je naočale i nazdravio ženama praznom čašom.
Da je barem... Bitsy se zaustavila. Da je barem što? Da je barem umro? Da ga
barem nikad nije srela? Počela je tražiti Iana. Stajao je pokraj šanka i razgovarao s
Mackom i njegovom riđokosom prijateljicom. Glazbenici su zasvirali
»Greensleeves«. Bitsy je još jedanput kriomice pogledala Louieja. Ponovno je stavio
sunčane naočale i naginjao se nad fontanom puneći čašu.
Dobro, riješimo ovo, pomislila je i počela se probijati prema njemu. Kad je
vidio da mu se približava, ponovno je podigao čašu.
- Ljepotice - rekao je i nagnuo se nad njezinu ruku. Ritmički ju je stiskao. Poruku
je dobro znala. »Otiđimo odavde.« Njezina mlohava ruka odgovorila je: »Ne.« Pokraj
njih je prolazio konobar pa je Bitsy pustila njegovu ruku i posegnula za čašom.
- Lijepo od tebe što si došao - rekla je. - To mnogo znači.
- Kome? - Otpio je malo pjenušca. - Jennifer? Tebi?
Nije odgovorila. Kad bi barem skinuo te proklete naočale. Sjetila se njegovog
posljednjeg pisma. »To je to, mala.«
Preko Louiejevog ramena vidjela je kako se njezina majka probija prema njima.
Doimala se uspaničeno. Na drugoj strani šatora glazbenici su zasvirali »Odu radosti«.
- Dorothy! - povikao je Louie. - Dođi i zagrli me.
- Nimalo se nisi promijenio - rekla je Dorothy djevojačkim glasom. Zagrlila ga
je.
- Ni ti - odgovorio je smiješeći se.
- Laskavče. - Dorothy je koketno zatreptala.
Louie se okrenuo prema Bitsy. - Nadam se da te majka upozorila da ću doći.
- Jesam - rekla je Dorothy.
- Bitsy, ja... - Zastao je i namrštio se. I Dorothy se nagnula prema njemu. Srce joj
je zatuklo pod Chanelovim kostimom. Reći će joj da je još voli, mislila je Dorothy.
Uh, ovo je uzbud-
ljivije od nesretnih ljubavi u seriji »Guiding Light«. Usnice su mu se pomicale,
ali glas kao da mu je zapeo u grlu.
Reci, mislila je Dorothy. Jednostavno reci. Onda je Louie razrogačio oči.

396
Pogledao je iza Bitsy i zakoračio unatrag. Dorothy se okrenula i vidjela kako se Ian
probija kroz gužvu s tri čaše za pjenušac. Zamalo je rekla: »Iš, Iane!« Doduše, nije
imala ništa protiv njega osim što živi u Britaniji. Zadržala je dah i pokušala gurnuti
svoje misli u kćerinu glavu. Bitsy, ti i Louie spadate zajedno. Istina, on ima svojih
ograničenja, ali koji muškarac nema? Onda je vidjela kako njezina kći gleda Engleza i
znala je da je trenutak prošao.
Ian im je prišao i pružio čaše. Bitsy je spustila netaknutu čašu koju je već držala i
prihvatila novu od Iana. Na Louiejeve oči kao da je pao veo. Onda kao da se pribrao.
Nasmiješio se, ponašao uljudno i srdačno. Bitsy ih je predstavila jednoga drugome.
Louie je skinuo naočale i pružio ruku. - Izgleda da će kiša - rekao je gledajući u nebo.
- Možda je to neki znak. Jeste li vidjeli ledenu skulpturu?
Podigao je obrve i nakesio se. Bio je to dio slavnog šarma DeChavannesa -
unošenje lakoće upravo onda kad je najpotrebnija. - Vidio sam kako se svađaju ljudi
koji su je donijeli i neka plavuša...
- Organizatorica vjenčanja - rekla je Bitsy.
- Poludjela je. - Louie se još šire nasmiješio. - Navodno je srce koje je naručila
Jennifer otišlo prijamu za nekog prirodnjaka koji fotografira vjeverice.
- Ali, skulptura je izledala kao zemaljska vjeverica.
- Čini se da je kipar kihnuo u presudnom trenutku i tako je vjeverica ostala bez
repa.
- Pa, noć je topla - nasmijala se Bitsy. - Neće dugo ostati vjeverica.
Dok je violinist svirao »Isn't She Lovely«, nekoliko je mladića pojurilo prema
poljskim zahodima, ali ondje su već ljudi čekali u repu. Zatim su otišli do staze tražeći
neko mjesto iza stabla gdje bi se mogli pomokriti. Jedan se skotrljao niz brijeg.
Prijatelji su pošli za njim, a kad su se vratili, odijela su im bila prekrivena kukcima.
- Gotovo smo spremni - rekla je organizatorica. - Vi idete prvi, Bitsy. Za vama će
Samantha. Stanimo u red. Todde, dođi ovamo i stani uz Jenniferinu majku.
Majke, pomislila je Jennifer. Ćuli su se zvukovi Vivaldijeva »Proljeća«. Uhvatila
je djevera pod ruku. On je svojom rukom pokrio njezinu i namignuo joj.
- Vi ste bome zgodna mama - rekao je. - Što radite poslije vjenčanja?
- Tiho! - Organizatorica je pucnula prstima. Njezin mladi pomoćnik dotrčao je i
nešto joj šaptao na uho. - Ah zaboga - rekla je organizatorica i odjurila. Osvrnula se i
dodala: - Odmah se vraćam. Ne mičite se.
Kutkom oka Bitsy je nazrela bijeli satenski til - Jennifer je bradati djever nosio
na leđima uz brijeg. Ispod zadignute haljine vidjela su se vitka, preplanula bedra,
tanki gležnjevi i bijele salonke. U desnoj je ruci držala bocu pjenušca. Djeveruše su je
okružile. Bile su u žarko-crvenim haljinama. Izgledale su kao balerine - visoke,

397
anoreksične vile. Sve su imale bisernu ogrlicu i naušnice, a i frizure su im bile iste.
Kuma je imala bijeli puder na nosu i gornjoj usnici kao da je jela brašno. Očigledno
je bila uzbuđena. Mladoženje nigdje nije bilo. Za njima je išla Samantha, držeći skute
svijetlo-ružičaste haljine - bila je to boja ruža na Jenniferinoj sedmoslojnoj svadbenoj
torti.
- Dobro, dosta mi je - rekla je Jennifer djeveru. - Spusti me, Christopher.
- Ne! - vrisnula je Samantha pružajući manikiranu ruku. - Ne spuštaj je,
Christophere, trava će joj uništiti haljinu, a haljina je od Vere Wang.
Djeveruše su zahihotale. - Mladenka je nosila Wang.
- Veru Twang - rekla je druga.
- Veru Wrong - dodala je treća.
- Veru Wang Wang Blues.
- Dajte začepite. - Jennifer je kliznula niz djeverova leđa. Satenska haljina kao da
je nešto zagrebla. Spustila je visoke potpetice na tlo. - Prije ili poslije ću morati
hodati, a osim toga, utrnula mi je stražnjica.
- Nemoj zaprljati haljinu - doviknula je Samantha.
- Zašto, da je možda ti ne namjeravaš sljedeća odjenuti? - Jennifer je popravila
veo koji je nekako uspjela učvrstiti za kratku kosu. Šiške su joj stršale naprijed. Bile
su boje hrastovine, tamnije od Bitsyne kose. Onda je podigla bocu pjenušca i malo
otpila. Bitsy je primijetila da je pjenušac Moet, a ne Dom Perignon ili Five Star.
- To nije lijepo. Samo sam ti htjela pomoći. - Samantha je porumenjela.
- Ma daj, ne uzrujavaj se - rekla je Jennifer. - Možeš je posuditi. A pomirila sam
se s nečim mnogo gorim od mrlja od trave.
Pogledala je niz livadu, dalje od šatora i glazbenika koji su svirali Debussyjev
»Beau Soir«. Onda je zakoračila naprijed dok joj se haljina blago vukla po travi.
Podigla je glavu i pogledala Bitsy ravno u oči. Čini se da je to primijetila i Samantha
i pokušala je stati između njih dviju, ali ju je Jennifer spriječila.
Bitsy je oklijevajući krenula prema njoj, misleći kako joj je kći lijepa mladenka.
Upravo joj je to htjela reći, ali onda je zapuhao vjetar, podigao veo i čipku, a Jennifer
je opsovala i pritisnula ih rukom. Dotrčala je organizatorica sa svojim papirima.
- Ne bi trebala biti tu - rekla je Jennifer. - Odmah otiđi iza zavjese.
- Kakve to ima veze? - Jennifer je slegnula ramenima.
- Odmah! - Organizatorica je pružila ruku i pokazala šator. Izgledala je kao lik iz
Čarobnjaka iz Oza. Glazbenici su zasvirali »Dolazak kraljice od Sabe«.
- Ma te budale! - Organizatorica je napravila grimasu. - To je glazba za poslije. I
nismo je čak ni izabrali. Trebali bi svirati Kanon u D. Što još može poći po zlu?
Kad je Jennifer napokon krenula niz prolaz držeći Claudea pod ruku, iza njih su

398
sijevale munje. Nisu se na to obazirali. Kad su prolazili pokraj reda u kojem su
sjedile bake, Jennifer je kimnula svima. Miss Betty je Dorothy uvijek zvala »ona
luđakinja«, a Dorothy nju »umišljenka«. Ali, danas je vladalo primirje. Ponovno
zakoračivši, Jennifer je kriomice pogledala majku. Pomislila je da se gracioznost i
ljepota nasljeduju. Morala se upitati nije li majku pogrešno procijenila. Sinoć je u
zdjeli našla pisma i čitala ih je do poslije ponoći. Namjeravala ih je ponovno
pročitati kad se vrati s medenog mjeseca i dugo razgovarati s majkom.
Claude i Jennifer su prišli oltaru. Naglašenim »ja«, njezin je otac odgovorio na
pastorovo pitanje o tome tko predaje tu ženu, a onda ju je predao Pierreu. Dok je
pastor otvarao Bibliju, vjetar je jače zapuhao. - A sad ću čitati iz Pavla i Korinćana -
rekao je pastor. - »Premda govorim jezicima ljudi i anđela, samo sam zvuk bez
ljubavi. Ljubav je strpljiva, ljubav je ljubazna i sve trpi.«
Je li doista tako, pitala se Jennifer, a onda se prekorila zbog ciničnosti. Počela je
padati kiša, a vjetar je prohujao kroz šator. Pastor je upitao Pierra uzima li Jennifer za
ženu. Pierre se nagnuo desno, tražeći pogledom Jennifer, a onda je pogledao goste.
Nastala je šutnja. Pastor je obrisao kišne kapi s lica i strpljivo čekao Pierreov
odgovor. Jennifer je izvila vrat pokušavajući vidjeti što je to privuklo Pierreovu
pozornost.
- Pierre? - rekla je.
Mladoženja se ponovno okrenuo pastoru i rekao: - Hoću, to jest, valjda da.
Mladi gosti su se nasmijali. Jenniferina prsa su se dizala i spuštala ispod skupe
haljine. Kad je bila mala, majka joj je govorila: »Bila si u meni, točno ovdje.«
Pritisnula bi Jenniferinu ruku uz svoj ravan trbuh. »Bila si mala sirena i stalno si se
koprcala. Toliko energije! Znala sam da ćeš imati peraje i rep kad se rodiš.«
»Bolje to nego rogove«, rekla bi teta Violet.
Nakon duge večere, orkestar je zasvirao pjesme iz sedamdesetih i osamdesetih
godina uz poneki standard za starije goste. Ian je podigao čašu i rekao: - Za ljubav!
- Za ljubav - rekla je Jennifer i kucnula se s njim.
I ostali su se pridružili. Konobar im je donio pladanj čokoladnih bombona s
metvicom. Dorothy je ustala i uzela nekoliko, onda je ponovno sjela i jedan ponudila
sestri. Clancy Jane ga je htjela uzeti, ali je uto ugledala Byrona kako im prilazi.
Spustio je ruku na naslon njezinog stolca. - Nadao sam se da ću te večeras vidjeti -
rekao je. Kad nije odgovorila, dodao je: - Imaš lijepu haljinu.
Sramežljivo je promrmljala »hvala«, a onda ga pogledala i nasmiješila se. - I,
Byrone, kako si ti dospio na popis gostiju?
- Dorothy je potegnula neku vezu. - Namignuo je bivšoj šogorici. Ona je
zahihotala, a onda nastavila jesti bombone.

399
 - Povukla je više od jedne. - Clancy Jane mu je pokazala Louieja, koji je plesao s
Violet. Dorothy je zakolutala očima i pojela još jedan bombon. U sljedećem životu,
pomislila je, neće imati djece i neće uzgajati pomerance. Radit će u trgovini
bombonima.
Glazbenici su zasvirali »Silver Spring«.
- Napokon - rekla je Clancy Jane - pristojna pjesma. Premda pjevačica nije
Stevie Nicks.
- Zaplešimo - rekao je Byron i pružio joj ruku. Clancy Jane ju je prihvatila i
ustala. Na drugom kraju stola Ian se spustio na koljenu i nasmiješio Bitsy. - Hoćeš li
plesati sa mnom?
Bitsy mu je proučavala lice. Kao da ju je zapravo pitao nešto drugo, ali htjela je
da on najprije zna koliki je put prevalila, kroz sve one glupe godine svojeg života, da
dođe do ovog spokojnog trenutka. Onda je prihvatila njegovu ruku. - Rado bih plesala
s tobom - rekla je.
Ustali su, otišli do kockastog plesnog podija i zagrlili se. Jednom je rukom
obuhvatio obje njezine i prinio ih svojim prsima. Ona je podigla bradu. Dodirnuo joj
je lice ali nije ništa rekao.
Nekoliko metara dalje, Louie i Violet su se okrenuli i gledali ih. Još su ih gledali
kad je pjesma završila i neka dugonoga djevojka prišla mikrofonu i zapjevala »Crazy
Love«.
- Nikad se neće vratiti, Louie - rekla mu je Violet.
- Tako se čini. - Teško je uzdahnuo. - Stvarno sam zabrljao, je li?
- Bome jesi - rekla je Violet strogim glasom, a onda blaže dodala: - Ali i dalje si
jedini muškarac koji izgleda muževno u ružičastom sakou.
Pjesma je završila i dvije nove pjevačice zapjevale su »Ever Changing Times«.
Clancy Jane i Byron razgovarali su o njezinim mačkama. Iskreno mu je rekla koliko ih
ima, a on je zabacio glavu i nasmijao se. Onda ju je još čvršće zagrlio.
- Odakle izvlače te pjesme? - uzdahnula je Clancy Jane. - Stalno čekam da
zasviraju nešto od New Kids On the Block.
- Nedostaješ mi. - Byron joj se primaknuo. Vani je munja na trenutak osvijetlila
brijeg. Kiša je padala sve jače.
Neka žena žarko-crvenih nokata plesala je s krupnim muškarcem u vlažnom
smokingu. Rekla je: - Dobra večer, doktore Falk - a onda se obratila Clancy Jane: -
Nije li odličan plesač?
- I mora biti - odgovorila je Clancy Jane. - Ja sam ga naučila.
Dorothy se vrtjelo u glavi i to ne zato što je Mack doveo onu fificu na vjenčanje,
nego od pjenušca. Sjedila je brade naslonjene na ruke i gledala kako se gosti glupo

400
ponašaju. Vjenčanja kao da su u ljudima izazivala najgore. Djeveri su se okupili oko
fontane i pili pjenušac ne obraćajući pozornost na pljusak. A onaj prokleti Chick je
bio s njima i pio koliko i oni. Mokri mu se smoking prilijepio uz tijelo. Miss Betty je
stajala uz rub šatora i svađala se s dostavljačem hrane, koji je disao u smeđu
papirnatu vrećicu. Sam Bog zna koliko je ta večera koštala. Kad se Jennifer sljedeći
put bude udavala - a vjerojatno hoće, s obzirom na dob i gene - Dorothy se nadala da
će naći kapelicu u Gatlinburgu i izostaviti svu tu snobovštinu. Mogla bi se udati, igrati
golf i večerati za manje od sto dolara. A ako doda još malo, mogla bi i skakati bungee.
Oko deset je prestalo kišiti pa je Dorothy otišla do poljskih zahoda. Najednom su
se otvorila vrata i istrčale su dvije djeveruše natečenih lica. Izgledale su kao da su ili
plakale ili povraćale ili oboje. Dorothy je krenula za njima prema šatoru za
presvlačenje. Jedna je zavjesa lelujala na vjetru. Djevojke su prošle pokraj nje, ali
Dorothy se zaustavila. Iznutra je čula Pierreov glas. Čula je stenjanje. Vjetar je
podigao zavjesu nekoliko centimetara pa je vidjela Pierreove hlače spuštene do
gležnjeva. Kuma je zadigla crvenu haljinu. Savila se u struku. Pierre je ponovno
zastenjao, poluzatvorenih očiju. Vjetar je prestao i zavjesa se spustila pa je Dorothy
sad vidjela samo obrise iza tkanine, ali stenjanje se nastavilo.
Dragi Bože, mislila je. Pokrila je usta rukom. Morala je pronaći Bitsy. Ne, mora
pronaći Jennifer. Ne može dopustiti da joj unuka ode na medeni mjesec s tim malim
nevjernikom. Nisu prošla ni dva sata otkako su se vjenčali, a on je već vara.
U daljini je grmilo i ponovno je počela padati kiša. Dorothy se brzo vratila pod
šator i našla svoje mjesto. Pokušavala je doći do daha. Jennifer je plesala s ocem i
smijala se nečemu što je rekao. Doimala se tako sretno. Pierreova je majka izišla na
sredinu plesnog podija i počela njihati bokovima. Izgledali su kao smrtonosno oružje,
pomislila je Dorothy. S gađenjem je okrenula glavu i onda ugledala kumu kako trči uz
drugu stranu šatora. Maškara joj se cijedila niz lice. Podigla je haljinu i preskočila
muškarca koji je ležao nasred livade s praznom bocom pjenušca u ruci. Dorothy ga je
prepoznala. Riđokosa ga je očigledno ostavila, što je Dorothy bilo vrlo drago.
Krenula je prema svome sinčiću - mora ga odvesti prije nego što dobije upalu pluća.
A onda je ugledala Pierrea kako stoji na rubu plesnog podija. Krenuo je naprijed,
zabubao se u Louiejevo rame, zaobišao Violet. Jennifer i Claude su prestali plesati i
gledali kako se Pierre penje na pozornicu i gura glazbenike. Dohvatio je mikrofon i
osvrtao se na sve strane. Onda je vrisnuo: - Tiffany!
Glazba je prestala. Nekoliko parova je nastavilo plesati, ali svi ostali su gledali
Pierrea. Gosti su se počeli došaptavati: - Tko je Tiffany? Koja Tiffany?
- Kuma - rekao je netko.
Okrećući se prema pozornici, Bitsy se upitala je li Pierre ulovio tu djevojku kako

401
vezuje kondome i limenke od soka za limuzinu pa je upozorava da prestane. Pierre ju
je i dalje dozivao. Tad je Bitsy napokon shvatila. Miss Betty, koja je stajala nekoliko
koraka od Dorothy, također kao da je shvatila pa je glasno počela objašnjavati da
Tiffany duguje Pierreu i Jennifer mnogo novca.
- Tiffany! - viknuo je Pierre ponovno promuklim glasom.
- Mnogo novca - rekla je Miss Betty nekoj gošći.
- TIFF-FANY!
Jedan od glazbenika pretresao je Pierreovu ruku, ali mladoženja je stajao kao
ukopan. Onda je netko iz publike zapljeskao i Pierre se naklonio. Njegov otac i
Claude popeli su se na pozornicu. Zgrabili su ga i gurnuli ustranu. Na trenutak se
činilo kao da njih trojica plešu. Na kraju su odvukli Pierrea s pozornice na livadu, na
kišu, pokraj fontane.
Jennifer je nepomično stajala na sredini plesnog podija. Claude je doteturao
natrag pod šator, prema pozornici. - Zasvirajte nešto - rekao je glazbenicima. - I
nastavite svirati, ma što se dogodilo. Samo se pretvarajte da ste na Titanicu.
Glazbenici su dohvatili instrumente i zasvirali »Addicted to Love«, ne baš
najsretniji izbor. Ali, kad su počeli, kao da nisu mogli prestati. Jennifer je odmarširala
s plesnog podija, pokraj Miss Betty, koja ju je uhvatila za ruku.
- Tvoja prekrasna haljina - uzviknula je Miss Betty. -Upropastila si je.
- Odnesi je u trgovinu rabljenom odjećom - rekla je Jennifer i otela joj se.
Otrčala je na kišu. Samantha je skočila sa stolca i pokušala je slijediti, ali je
mramorni plesni podij bio sklizak i pun razbijenog stakla. Negdje na sredini izgubila
je ravnotežu i pala na kuk. Glazba nije prestajala. Nekoliko ljudi je dotrčalo i pitalo je
li se ozlijedila. Ona je nepomično sjedila savijenih nogu. Odgovorila je tek kad joj je
Louie DeChavannes pomogao ustati.
- Ja sam liječnik - rekao je. - Boli li vas išta?
Počela je odmahivati glavom, a onda kao da se predomislila pa je odlučno
kimnula. - Možda... možda me treba pregledati - rekla mu je.
Pokraj fontane, na kiši, Jennifer je vikala na Pierrea. On joj je uzvraćao istom
mjerom.
Podigla je svoj buket i počela ga udarati po glavi. Latice su letjele na sve strane.
Dorothy je ustala pa ponovno sjela. Ako napravi scenu, nikad to sebi neće oprostiti.
Posljednjih je nekoliko godina gledala vlastita posla i trudila se vratiti nekadašnji
ugled. Njezina je pjesma bila »Smile«, premda je u stvarnosti bila oprezna glede
smiješenja jer je izazivalo bore. Lyle Lovett je tako dobro pjevao tu pjesmu. Dorothy
ga je obožavala, premda se nikad ne bi udala za njega kao Julia Roberts. Ali, možda
se Julia zaljubila u njegov glas. I Lyle je varao Juliju, ako je vjerovati žutom tisku.

402
 Dorothy im je vjerovala.
Dok je Jennifer tukla svojeg mladoženju, on se zgurio i pokrio lice onako kako to
čine kriminalci kad ih policija vodi pokraj novinara. Okrenula se i vidjela svoje
djeveruše koje su zurile u njih. Kuma nije bila među njima. Jennifer je duboko
udahnula i bacila buket u zrak, ne prema djeverušama nego u fontanu. Na trenutak je
plutao, a onda potonuo.
- Dovraga, Jen - rekao je Pierre zureći u cvijeće - nisi to morala učiniti.
- Ma daj začepi. - Zadigla je haljinu i krenula na suprotnu stranu, a onda se
zaustavila. - Ti kretenu.
- Pa jebote, uništila si ga - povikao je. Onda se okrenuo da dohvati buket, ali je
izgubio ravnotežu i upao. Pjenušac se izlio iz fontane na travu. Buket se udaljio nošen
valom, nije ga mogao uhvatiti.
Kiša je sad padala još jače. Tukla je po Jenniferinim ramenima. Kad se približila
šatoru, ugledala je svoju majku i odjedanput se sjetila kako su plesale u bakinom
dvorištu. Navodno su htjele dozvati kišu, ali Jennifer se sad upitala je li taj ples imao
dublji smisao, da im ostvari želje i odgovori na molitve. Pogledala je u nebo,
trepavica mokrih od suza i kiše, i nešto poželjela.
Gosti su se okupili na rubu šatora. Dorothy se nije svidjelo kako bulje u Jennifer
pa ih je počela voditi prema plesnom podiju. Na svu sreću glazbenici su i dalje
svirali. - Molim vas, plešite - vikala je uzbuđenim ali odlučnim glasom. - Svi plešite!
Violinist se pojavio iza fontane i zasvirao »She Moves Through the Fair«. Neke
note se nisu čule od malog orkestra, koji je svirao drugu pjesmu Fleetwo od Maca, ali
violinist se nije dao omesti. Bitsy je stisnula Ianovu ruku i nešto mu šapnula. Onda je
zakoračila pokraj Chicka i Miss Betty na kišu. Bila je posve mokra za samo nekoliko
sekundi. Iznad glave joj je grmjelo, ali ona kao da to nije primjećivala. Jennifer i
Bitsy hodale su jedna prema drugoj. Violinist je i dalje svirao i glazba se uzdizala
iznad oblaka, sve do zviježđa i dalje. Jennifer je stisnula majčinu ruku i poželjela još
jednu želju: Bože, daj da budem kao ova žena.

403