Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books
Naslov izvornika
The Whole Town’s Talking

Fannie Flagg

S engleskoga preveo
OZREN DOLEŽAL

2
 Knjige.Club Books

Posvećeno Clunyju Brownu,

koji sve zna popraviti

3
 Knjige.Club Books

Što vrana zna

Ustaju rano, u selu i gradu, žudeći da se posvete svojem ptičjem

poslu. Okupljaju se u velika jata, lete same ili u paru. Cijeloga dana
uzlijeću i poniru, dovikujući užurbanim ljudima ispod sebe. Viču sa
stabala, krovova, telefonskih žica...

SAD! ŽIVI SAD! BRZO ĆE KRAJ! KRAJ! KRAJ!

Sirote naše vrane. Misle da nam govore, a ljudi čuju samo:

KRA! KRA! KRA! KRA! KRA! KRA!

4
 Knjige.Club Books

PREDGOVOR

Što ti mogu reći o gradu? Da si se onomad provezao njime, vjerojatno

bi ti djelovao kao svaki drugi, obični gradić... ali nije bio takav. Ja sam
se ondje rodio i odrastao pa točno znam o čemu govorim. Gradić nije
bio bogat, ali jedni drugima bili smo podrška. A kad smo čuli što se
dogodilo Hanni Marie, svi smo se uzrujali. Svi smo pričali o tome.
Svatko se zavjetovao da će nešto poduzeti. Ali nikada, ni u najluđim
snovima, nismo mogli naslutiti tko će doista nešto poduzeti. Ili, što je
još važnije, kako će to učiniti. Ali kad bih ti sada još nešto odao,
pokvario bih ti iznenađenje. A tko ne voli dobro iznenađenje? Ja
svakako volim.

Prijatelj

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

5
 Knjige.Club Books

Eto kako je počelo...

6
 Knjige.Club Books

LORDOR NORDSTROM

1889.
Missouri, SAD

U dobi od dvadeset osam godina, Lordor Nordstrom napustio je svoj dom u

Švedskoj i doputovao u Ameriku tražeći zemlju koju bi kupio. Nekoliko
mjeseci poslije, dok je prolazio južnim Missourijem, pronašao je veliku parcelu
dobre, plodne zemlje s mnogo prirodnih izvora, idealnu za mljekarstvo.
Raščistivši teren za farmu, objavio je oglas u jednim švedsko-američkim
novinama u kojem je tražio mlade farmere koji bi se doselili i osnovali novu
zajednicu pa su mu se uskoro pridružili ostali, dovevši sa sobom obitelji i stoku.
Do 1880., nastala je mala poljoprivredna zajednica koju su ostali stanovnici
nazivali Švedskim gradom, premda su ondje živjela i dva Nijemca te jedan
Norvežanin (za kojega se sumnjalo da je Finac).
Ovoga dana, Lordor Nordstrom stoji na vrhu brežuljka i gleda prostranstvo
valovitih zelenih livada i bijele kućice. Gore je bilo posve spokojno i tiho, a čuo
se samo pjev ptica i daleka kravlja zvonca. Na sve strane pružao se ugodan vidik.
Upravo je to tražio.
Ovu zemlju darovat će zajednici i nazvati je Spokojna livada. Dok se spuštao
niz brdo, Lordor je bio jako zadovoljan sam sobom. Kao prvi doseljenik, osjećao
je veliku odgovornost prema onima koji su se doselili nakon njega. I upravo im je
pronašao idealno konačno počivalište za budućnost.
Idućih tjedana, Lordor i ostali mještani raščistili su teren na tom brežuljku te
počeli premjeravati i obilježavati nizove grobnih mjesta. Svakome je dodijeljen
broj, napisan na švedskom i engleskom, kako ne bi bilo zabune. Na ulazu su
podigli lijep, drven luk izrezbaren cvijećem, na kojemu je pisalo GROBLJE
„SPOKOJNA LIVADA“, UTEMELJENO 1889.
Kad je uređenje terena dovršeno, Lordor je sazvao sastanak na svojem imanju
i objavio da će za sve izvorne doseljenike grobna mjesta biti besplatna - tko prvi,
njegova djevojka - jer mu se to činilo jedinim poštenim postupkom. Svi budući
doseljenici plaćat će grobno mjesto pedeset centa.
Iduće nedjelje, sve obitelji natovarile su kola i dovezle se na brdo da obilježe
svoja mjesta malim štapovima. Neki, kao Swenseni, koji su se nadali da će
7
 Knjige.Club Books
zasnovati velike obitelji, obilježili su cijeli niz od dvadeset ili više mjesta kako bi
ih bilo dovoljno za one koji sada žive i one koji će se tek roditi.
Birdie Swensen bila je vrlo zadovoljna odabirom. Imala je uho za glazbu pa
je voljela slušati ptice i kravlja zvonca u daljini. A sviđao joj se i pogled. Rekla je
svojemu suprugu: - Gle, Lars, odavde se vidi naša farma i vjetrenjača. To će biti
krasno za djecu kada nas dođu obići.
Gospodin Henry Knott i njegova gospođa željeli su, pak, pogled na
kukuruzišta na drugoj strani.
Premda je zaravan na brežuljku bila prilično prostrana pa se groblje moglo
širiti, većina ljudi robuje navikama. Željeli su mjesta uz svoje susjede, kao što su
živjeli dolje, s Lordorom u sredini, pod velikim hrastom, oko kojega su se redali
svi ostali. Odnosno, svi osim Starog Hendersena, koji je srdito otišao na drugu
stranu i ondje zabio svoj štap. Netko je jednom rekao da Eustus Hendersen više
voli svoje mazge nego ljude, a on se s time složio.
- Mazge su zle, ali te ne gnjave pričama kad te sretnu.
Kad su svi izabrali svoja mjesta, sjeli su na piknik. Bila je sezona borovnica
pa su dame ispekle pite. Gospodin Lindquist svirao je violinu, a gospođa Knott
harmoniku. Sve u svemu, bilo je to zabavno poslijepodne.
Naravno, tada još nitko nije znao za neobične i tajanstvene događaje koji će
se odviti na tome brežuljku. Sve da im je za njih netko i rekao, ne bi mu ni u ludilu
povjerovali.

8
 Knjige.Club Books

LJUBAV I BRAK

ordor je naslutio da ga je na razmišljanje o budućnosti potaklo upravo

L pripremanje vječnog počivališta i odluka o tome koliko mjesta treba zauzeti
za sebe i svoju obitelj. U zreloj dobi od trideset sedam godina, još je bio jedan od
brojnih neoženjenih farmera u tom području. Nije to bila svjesna odluka. Naprosto
je bio odviše zaokupljen pretvaranjem ničega u nešto. Ondje je bilo pet udanih
gospođa koje su ga vječno salijetale da pronađe neku dragu ženu i skrasi se, ali
nije bilo lako pronaći suprugu.
Lordor se nije protivio toj ideji. Nekoliko godina prije, na njihov nagovor,
pokušao je neku upoznati. Toga je proljeća otišao na šišanje kod pravoga brijača,
kupio nove novcate cipele iz kataloga, pa otputovao sve do švedske zajednice u
kanzaškom Lindsborgu. Ali stigavši onamo, ustanovio je da su sve dobre žene već
zauzete. I tako se Lordor vratio kući praznih ruku, ali s istim novim cipelama i
dobrom frizurom.
Švedskome gradu uistinu je dramatično nedostajalo žena. Ovako nisu mogli
upriličiti ni pristojan ples u parovima. Ovako su muškarci morali naizmjence
plesati s bijelim rupcem na ruci, što je označavalo da preuzimaju ulogu plesne
partnerice. A nakon plesa s dlakavim, žuljevitim seljakom tvrde kože, stvarne
žene djeluju ljepše, mekše i krhkije nego što jesu. A zbog nestašice dama gubili
su i dobre radnike. Nakon plesa s metar i pol visokom te metar širokom Nancy
Knott, jedan mladi farmer rekao je Lordoru: - Kad ti gospođa Knott počne
djelovati privlačno, vrijeme je da se krene. - Tako je i bilo.
Lordor je shvatio kako je sada posljednji trenutak ako ikada kani ponovno
potražiti neku dragu damu. Imao je novi ugovor za prodaju mlijeka i sira
radnicima na pruzi pa mu se financijska budućnost činila dovoljno stabilnom za
udržavanje žene. Usto, bio je osamljen. Želio je nekoga s kime bi dijelio novu
kuću koju je izgradio. Ali propisno udvaranje tražilo je mnogo vremena, koje
trenutačno nije imao. Manjkalo mu je radnika pa je cijele dane bio prisiljen
provoditi na mljekarskoj farmi.

Na idućoj proslavi podizanja nove štale, dok su svi ručali za dugim, drvenim
stolom, Lordor je sa susjedima porazgovarao o svojoj situaciji. Henry Knott, sitan,
krivonog svinjar, doviknuo je s drugoga kraja stola: - Hej, Lordore... zašto ne daš
oglas u novine i naručiš nevjestu poštom? Tako će ona doći k tebi i nećeš izgubiti
ni dana posla.
Sve su žene spremno prihvatile taj prijedlog. - O, Lordore - rekla je gospođa
Eggstrom - upravo bi to trebao učiniti.

9
 Knjige.Club Books
Lordor je skeptično gledao, ali gospođa Lindquist je rekla, mašući mu žlicom
pred nosom: - Znam što misliš, Lordore, ali u tome nema nikakve sramote. Mnogi
muškarci na zapadu to rade i sigurno mnogo dragih, mladih Šveđanki čeka na
udaju.
- Ima pravo - nadoda Birdie Swensen, koja je pred njega upravo stavila nov
komad pohane piletine. - Ako djevojku prijedlog zanima, pošalje ti fotografiju.
Tako je svi možemo pogledati i pomoći ti u odluci.
Lordor se svejedno nećkao. Ionako je pred ženama bilo pomalo nespretan, a
pomisao na brak s potpunom neznankom nije mu bila ugodna. No, na koncu je
gospođa Knott sažela problem: - Stariš, Lordore. Daj se na posao!
Ocijenio je da može bar pokušati. I tako je tjedan dana poslije, u čikaškom
švedsko-američkom listu, osvanuo malen oglas.

ŠVEĐANIN OD 37 GODINA TRAŽI

ŠVEĐANKU ZA BRAK.
IMAM KUĆU I KRAVE.

LORDOR NORDSTROM
ŠVEDSKI GRAD, MISSOURI

10
 Knjige.Club Books

ŠVEĐANKA

1889.
Chicago

atrina Olsen, koja se tek prije pet godina doselila iz Švedske, bila je služavka
K u jednoj velikoj kući u Chicagu. Toga jutra, dok je pomagala u čišćenju
kuhinje, ugledala je Lordorov oglas u novinama. Oprezno ga je istrgnula i
spremila u džep pregače. Te večeri, kad se našla sa svojom prijateljicom i
kolegicom Annom Lee u njihovoj spavaćoj sobi, pokazala joj je oglas.
- Misliš li da bih se trebala javiti?
Anna Lee pomalo ga zabrinuto pogleda. - O, Katrina... Missouri? Ne znamo
čak ni gdje je to. Možda ima divljih Indijanaca ili čak medvjeda. A taj Lordor
Nordstrom mogao bi biti zao i ružan.
Katrina uzdahne. - Znam, ali ne želim cijeloga života ostati služavka.
- Ne, ni ja, ali ne vidim mnogo razlike između toga da si služavka i žena nekog
starog kravara. Usto, previše je to teškoga rada i to bez plaće. Ne, ja bih radije
ostala u gradu i iskušala sreću s nekim gradskim dečkom.
Budući da je bila zgodna djevojka, Katrina je izašla s nekoliko mladića u
Chicagu, prijateljima Anne Lee, ali za njezin ukus bili su previše prepredeni i
brbljavi. A i nekako je nije plašila pomisao da naporno radi na vlastitoj zemlji.
No, itekako ju je zabrinulo ono što je Anna Lee rekla o Indijancima i medvjedima.
Dok su učili engleski, pročitali su sve popularne američke ljubiće kao što su
Treperica Bess i Kate s planine, u kojima su se opisivale brojne pogibelji s kojima
se žene suočavaju živeći u divljini.
No, što je Katrina više razmišljala o oglasu, to ju je više intrigirao. Znala je
da bi put do dalekoga Missourija bio opasna pustolovina. Mogao bi je pojesti
planinski lav ili je snaći neka gora sudbina. Ali u oglasu je pisao da čovjek ima
kuću. Na odlasku iz Švedske, dala je izvjesna obećanja i očajnički ih je željela
ispuniti. Znači, isplatilo bi se riskirati, ali trebalo joj je tako dugo da odgovori da
je gospodin Nordstrom jamačno već nekoga pronašao. Svejedno je zaključila
kako nije naodmet pisati i pitati.

Dragi gospodine,

Kao dvadesetčetverogodišnja Šveđanka luteranske vjeroispovjesti i

blage naravi, koja zna kuhati, šiti i vrtlariti, javljam se na vas oglas.
11
 Knjige.Club Books
Prilažem svoju fotografiju. Ako želite, i ako već niste zauzeti, budite
tako ljubazni da pošaljete svoju fotografiju.

Srdačno,
Katrina Olsen

Već je bilo prošlo nekoliko tjedana, a Lordor Nordstrom nije primio nijedan
odgovor na svoj oglas. Mnogo ga je djevojaka vidjelo, ali većina mladih Šveđanki
u Chicagu bile su poput Anne Lee. Napustile su seoska imanja u Švedskoj i nisu
se željele vratiti na staro. Lordor je već bio odustao od svake nade kada je stigao
odgovor gospođice Olsen.

12
 Knjige.Club Books

PRESUDA

Č im je stiglo pismo, Lordor je fotografiju gospođice Olsen odnio ženama, kao

što je i obećao. Sve su se tom prigodom okupile u kuhinji gospođe Knott.
Nakon što im je predao fotografiju, Lordoru je naloženo da pričeka vani kako bi
mogle otvoreno govoriti.
Lordor je odšetao do štale i popušio cigaretu s gospodinom Knottom, kojemu
je također zabranjen pristupi kuhinji. Jedva je popušio do kraja, kadli su se
kuhinjska vrata s treskom otvorila, a gospođa Knott ga je dozvala: - Lordore, uđi...
Henry, ti ostani vani. Za minutu ćeš dobiti ručak. - Gospodin Knott je
kimnuo. Nadao se da će za ručak biti kobasice i krumpir. Njegova supruga nije
bila bogzna kakva ljepotica, ali njezino kipuće kiselo zelje, pohano meso, vruće
pečenke, tjestenina s vrhnjem i knedle s jabukama...
Lordor se polako uspeo stubama da čuje presudu. Smaknuo je šešir, ušao i
naloženo mu je da sjedne praćen netremičnim pogledima pet dama. Već je osjetio
da se znoji od pritiska kad se oglasila Birdie Swensen, najnježnija od tih pet
gospođa.
- Slušaj, Lordore... djevojka može biti zgodna i zavarati muškarca, ali ne može
zavarati drugu ženu. Da, ova djevojka je zgodna, ali za ženu ti je potreban i netko
dobre ćudi.
Lordor pročisti grlo. - Da, valjda.
- Vjeruj nam, tako je. Stoga smo se, nakon pomnog razmatranja, sve složile.
Ova djevojka je dobra. - Sve su kimale dok je ona nastavljala: - Smatramo da joj
odmah moraš odgovoriti dok je ne ugrabi netko drugi.
Ubaci se gospođa Lindquist: - Usto je luteranka, Lordore. Što još trebaš znati?
Lordoru je bilo neopisivo drago što su gospođe donijele takav sud. Bilo mu je
jako stalo do njihova mišljenja, ali u ovom slučaju nije ga trebalo puno nagovarati.
Zaljubio se čim je vidio djevojčinu fotografiju. Bila je prava Šveđanka, s plavim
pletenicama uredno učvršćenim preko glave s bijelom bluzom visokog, čipkastog
ovratnika s kamejom. I bila je jako zgodna. No nešto mu je drugo odmah privuklo
pozornost. Bio je to izraz u očima koji doseljenici prepoznaju jedni na drugima.
Pogled joj je bio pun nade i odlučnosti, gotovo kao da gleda preko njegove glave,
ravno u budućnost. Toga dana kada je fotografija stigla, toliko je dugo zurio u nju
da je vidio njezino lice i kada je te noći u postelji sklopio oči. Zaključio je kako
to nešto znači, ali sam je sebi priječio da brza. Prvo se morao otići slikati kako bi
djevojci dao priliku da vidi njega.
O, Gospode. Ježio se od same pomisli da će ona gledati njegovu sliku. Sada
je znao kako se osjećao siroti konj kojega je netom kupio dok ga je pregledavao
13
 Knjige.Club Books
dio po dio te mu provjerio sve zube prije negoli je izvadio novac. Sutra će tom
konju dati više sijena kako bi mu se ispričao.

14
 Knjige.Club Books

KATRINA OLSEN

Studeni 1865.
Viken, Švedska

ijete se rodilo mnogo prije termina. Žena po imenu Ingrid Olsen rodila je uz
D jezero pokraj polja krumpira na kojemu je radila. Po težini krumpira,
ocijenila je da novorođena djevojčica nema više od dvije i pol kile. Prijateljica je
pomogla Ingrid da umota bebu u poderanu vreću od jute.
Ingrid je već bila izgubila dva djeteta, ali ako ovo nekim čudom poživi, nazvat
će je Katrina. Znala je da stiže zima. Stoga nije imala mnogo nade, jer je hrane
bilo malo, a kuća je bila hladna.
Ingrid je spustila pogled na migoljavo, plavooko živo biće od dvije i pol kile
koje je držala u rukama i zaplakala nad njegovom budućnosti.

Godine 1865. Švedska je bila zemlja strogih klasnih podjela, bez sredine. Ako nisi
posjedovao zemlju, radio si za zemljoposjednike, bez nade da tebe ili tvoju djecu
čeka drukčija budućnost.
Ali nešto se dogodilo. Nešto zvano Amerika. I na svijetu je osvanula nada.
Postojalo je mjesto na kojem, budeš li predano radio, bar imaš priliku za bolji
život. Ali u tom trenutku, Ingridina mala djevojčica bila je tek četrdeset dvije
minute na svijetu i već je bila gladna.
Katrina je preživjela, ali je cijeloga života bila krhka i boležljiva. Sa sedam
godina zarazila se ospicama koje su joj zahvatile oči tako da je privremeno
oslijepila. Tijekom idućih nekoliko godina, vid joj se postupno vraćao, ali nikada
nije bio kao prije. Nakon očeve smrti, Katrina je ostala kod kuće da bi skrbila o
mlađem bratu i sestri, a majka je nastavila raditi u polju.
Kad je Katrina poodrasla, mogla je pomoći u kuhanju i pečenju. Prije udaje,
njezina majka radila je u gradu kao slastičarka jedne bogate obitelji. Ali to je bilo
prije negoli se zaljubila u seljaka najamnika.
Na svu sreću, Ingrid je još pekla s lakoćom. Stoga je, kad više nije mogla
raditi u polju, za posebne prigode uspijevala prodati svoje kolače obitelji koja je
posjedovala tu zemlju. No, novca nikada nije bilo dovoljno. Bilo je mnogo večeri
kad su na spavanje odlazili gladni. Jedina nada u opstanak bilo bi da se nekako
domognu Amerike i ondje pronađu posao. Svi su vjerovali da će otići Katrinin
brat Olaf, ali on je još bio premlad. Katrina nije željela otići od kuće, ali smatrala
je da nema izbora.

15
 Knjige.Club Books
Onoga dana kada je odlazila, Katrina se trudila progutati suze. Željela je biti
snažna radi majke. Pješice su otišle do najbližeg gradića, gdje su stajale čekajući
kola koja će Katrinu prevesti do vlaka u Bremenu, u Njemačkoj, odakle će
parobrodom u Liverpool pa na golem brod koji plovi za Ameriku.
Dok su kola prilazila, majka je posegnula u džep pregače i šutke nešto utisnula
Katrini u ruku. Bio je to bijeli rupčić, izvezen crvenim i plavim cvjetovima, dar
od jedne bogate dame za koju je radila u gradu. Kada je Katrina vidjela što je
dobila, rekla je: - O, mamice... sigurna si? Obožavaš ovaj rupčić.
Majka je kimnula i posljednji put zagrlila kćer.
Plovidba do Amerike u potpalublju zamalo ju je ubila. Katrina nije imala
mnogo novca za hranu pa je, kada je brod napokon pristao u New Yorku, već bila
toliko mršava da je jedva stajala na nogama.
Kad je inspektor ureda za doseljenike primijetio da joj nije dobro, zamalo ju
je poslao natrag u Švedsku, ali vidio je da se iz petnih žila trudi djelovati snažno
i zdravo. Inspektor je bio grub čovjek i navikao je svakodnevno otpravljati ljude,
ali nije imao srca poslati kući tu djevojku blistavih očiju pa ju je pustio da prođe.
Katrina je stigla u Ameriku i odmah dobila posao u Chicagu. U to vrijeme,
švedske služavke bile su izuzetno tražene, čak su imale i prednost. Bile su poznate
po urednosti, iskrenosti i sposobnosti da nauče jezik. Usto, u novonastalom
visokom društvu Chicaga, imati u kući švedsku služavku bio je znak prestiža.
Prelijepa trokatnica od crvene opeke u Lincoln Parku, gdje je Katrina
radila, zapošljavala je čak pet služavki.
Četiri mjeseca poslije, Katrinina majka je u Švedskoj primila pismo i napokon
uspjela bezbrižno zaspati.

Najdraža majko,

Uspjela sam prijeći more, mamice, i sada sam u Americi. Imam posao
u gradu koji se zove Chicago. Danju radim, a navečer moja
prijateljica Anna Lee i ja učimo engleski. Gospodarica u ovoj kući kaže
mi da ga već vrlo dobro govorim. Nadam se da će vam pomoći novac
koji šaljem. Ništa ne trošim na trice. O, mamice, jako mi nedostaješ.
Spavam s tvojim rupčićem. Vidim tvoje lice na rastanku.

Poljubi malene u moje ime,

Katrina

16
 Knjige.Club Books
SPRINGFIELD, MISSOURI

iroti Lordor. Odlazak u Springfield na fotografiranje za njega je, blago rečeno,

S bio traumatičan. Vidio bi svoje lice u zrcalu dok se brijao, ali nikada prije nije
posvećivao pozornost tome kako izgleda. Sada, kad je vidio svoju fotografiju,
mogao je samo zuriti i stenjati: - Bože, kakve uši. - Zašto je dopustio gospođi
Knott da mu skrati kosu na kablicu. Trebao je otići pravome brijaču. Nancy Knott
je šepala, a dok je hodala oko njegove glave sa škarama, rez nije ispadao ravno.
Bio je razočaran i općim izgledom. Očekivao je da će do tada djelovati više
američki, ali muškarac na fotografiji bio je isti onaj krupni, tupi Šveđanin krupnih
kostiju koji je tek sišao s broda. Čak je i u posuđenoj, otmjenoj odjeći izgledao kao
seljak, što je i bio. Samo mu je nedostajala slamka da mu viri iz kuta usana.
Položio je fotografiju gospođice Olsen na kuhinjski stol pokraj svoje i zagledao
se u njih. Ne. Nema šanse. Bila je tako profinjena, tako otmjena.
Nikada nije bio tašt, ali ulog je sada bio visok. Čak je razmišljao o tome da s
pomoću malo tinte smanji uši. Ali to ne bi bilo pošteno i nije mogao lagati toj
miloj djevojci. Predosjećao je da će sliku morati poslati takvu kakva jest, s ušima
i svime ostalim. Odgađao je slanje, premda su ga gospođe svakodnevno kinjile.
Naposljetku su poslale Henryja Knotta k njemu da uzme fotografiju i odnese je
na poštu. - Oprosti, Lordore, ali Nancy je rekla neka idem ja, jer će inače otići ona
i ostale gospođe.
Lordor je stajao na svojem trijemu gledajući kako Henry jaše u daljinu,
odjednom obuzet dubokom tugom. Bio je uvjeren da mu se gospođica Olsen
nikada više neće javiti. Pokušavao je ne raspirivati nadu, ali usprkos svemu, počeo
je sanjariti o tome da ima nekoga koga će razmaziti, za koga će raditi, kome će se
uvečer vraćati kući. Ali znao je da su to puke sanje. Gospođica Olsen pogledat će
njegovu sliku i pitati se kako je uopće imao hrabrosti pomisliti da bi ga ona htjela
za muža.

17
 Knjige.Club Books

ČOVJEK U POLUCILINDRU

ad je Lordorovo pismo napokon stiglo, Katrina je istrčala iz velike

K blagovaonice gdje je upravo prostirala stol i uzletjela na kat u svoju sobu.
Brzo ga je otvorila i pogledala fotografiju. Visok, plavokos muškarac sjedio je na
stolici u ukočenoj, studijskoj pozi. Bistre, plave oči gledale su ravno preda se i
nije se smiješio, ali primijetila je da su mu ruke posve čiste. Katrini se to
jako svidjelo. Bila je podrijetlom iz obitelji seljaka s prljavim rukama.

Draga gospođice Olsen,

Vaše pismo i priložena fotografija uzrokovale su veliko uzbuđenje u

našoj malenoj zajednici. Meni izgledate kao anđeo, a ostali koji su
vidjeli vašu sliku kažu da biste lako mogli biti odviše lijepi za ovog
sirotog mljekara.
To je možda točno. Međutim, svejedno vam šaljem svoju fotografiju
i, ako vas kojim sretnim slučajem moje ružno lice ne prestraši i ne
odbije, prilažem i nekoliko riječi o sebi. Ne znam se sam hvaliti, ali
imam prijatelja koji su ponudili govoriti u moje ime.

Srdačno vaš,
Lordor Nordstrom

Katrina je pročitala i tri priložena pisma.

Draga gospođice Olsen,

Pišem da potvrdim kako je na priloženoj fotografiji doista Lordor

Nordstrom koji vam piše. Nova je i vjerna njegovu liku. Moj suprug i ja
poznajemo Lordora Nordstroma mnogo godina. Poznavali smo i
njegovu obitelj u Švedskoj. Dobar je čovjek, prokušan i iskren, i bio bi
vam dobar suprug. Po prirodi je plah, ali velika srca. Dođite u
Missouri i dajte mu priliku da iskusi sreću doma i obitelji.

Srdačno,
Gospođa Svara Lindquista
18
 Knjige.Club Books

Gospođice Olsen,

Lordom Nordstromu potrebna je supruga. Njegova kuća je čvrsta i ima

trijem koji stvara hlad, što će vam se jamačno svidjeti. Bogobojazan
je čovjek i vješt u računanju s brojevima. Ovdje je ugodno, s obiljem
vode i dobrom, plodnom ilovačom. Mi držimo svinje. Jednu možete
očekivati za svadbeni dar. Lordor ima zdrav apetit i sve zube.

Gospođa H. Knotta,
Podrijetlom iz Hamburga u Njemačkoj

Najdraža gospođice Olsen,

Priključujem se ovome pismu u nadu da ćete razmotriti našega

prijatelja Lordora Nordstroma za muža. Ima krasnu mljekarsku farmu
koju od naše kuće dijeli polje i predan je radnik, ali ozbiljno mu treba
supruga i zdravi sinovi za ispomoć. Jako mi se svidjela vaša fotografija.
Odmah se vidjelo da ste izvrsna žena. Podsjećate me na moje nećakinje
u Stockholmu. Moj suprug prilaže zemljovid našeg imanja, da vidite
gdje smo smješteni.
U našem domu imamo glasovir. Svirate li? Ako ne, ja vas mogu
podučiti. Svi uzbuđeno čekamo vaš odgovor u nadi da ćete
pristati. Gospođice Olsen, dođite u Missouri i udajte se za Lordora.
Obećavam vam da ćemo vas svi srdačno primiti i pobrinuti se da vam
bude dobro. Ovdje nije kao u Švedskoj. Ne dopuštamo muškarcima da
vladaju čeličnom šakom. Ovdje u Missouriju, sve smo slobodne
Amerikanke.

Uz najsrdačnije pozdrave,
Gospođa Birdie Swensen

Katrina opet pogleda fotografiju. Izgledao je kao dobar čovjek, ali ispunjen
nelagodom. Nije znala da fotograf u Springfieldu muškarcima koji traže ženu
uvijek posudi posebno odijelo kako bi djelovali dostojanstvenije i uglednije. Ali
najveće odijelo koje je čovjek imao, Lordoru je bilo dva broja pretijesno, kao i
crni polucilindar koji mu se ljuljao navrh glave, te mu je doista bilo nelagodno.
Jedva je disao.

19
 Knjige.Club Books

MISSOURI

Draga moja gospođice Olsen,

Bio sam tako sretan kad ste mi se ponovno javili. Susjedi kažu da se u
krugu od nekoliko kilometara čuo moj glasan: ,,Hura!“ Iz sveg srca se
nadam da vas dražestan odgovor znači kako sam s uspjehom preskočio
prvu od brojnih zapreka koje me još očekuju. Doista mi je laknulo što
vam moj izgled nije bio odviše odbojan, bar ne toliko da biste se
suzdržali od odgovora.
Kao što vidite, ljepota mi nije jača strana, ali vi toga imate za nas
oboje. Oduševili su me podaci koje ste poslali o sebi i sve mi se
čini prikladnim na svaki mogući način.
I da, na vaše pitanje sa zadovoljstvom ću odgovoriti. Nikada nisam
bio u braku. Nemam djece, ne pušim i ne pijem, osim u posebnim
zgodama. Nisam kockar, ali znao sam se koji put okladiti na igru
bacanja potkova. Ali nikad nisam uložio više od četvrt dolara. Stigao
sam do petoga razreda, ali ne dalje, te stoga znam ama baš sve o
kravama, ali zato mi je vokabular ograničen. Na moju sreću, kravlji
vokabular sastoji se od jedne riječi i to im ništa ne smeta.
I ja vjerujem da je čistoća pola zdravlja te cijenim čist dom, ali
budući da sam muškarac, na tom planu ponešto zakazujem.
Uglavnom sam luteran, ali s vremena na vrijeme znao sam odlutati
prema metodistima. Međutim, na tome polju spreman sam uvijek nešto
novo naučiti te sam i više nego spreman slijediti Vas u smjeru
koji smatrate najboljim.

Vaš sluga pokorni,

Lordor Nordstrom

Lordoru se svidjelo što Katrina cijeni urednost. Kada je tek stigao u Ameriku,
primijetio je da čistoća baš nije primarna briga. Jednu noć je prespavao u hotelu
u Dodge Cityju u Kanzasu, a kad je zatražio čisti ručnik, recepcionar se uvrijedio.
- Vi ste dvadeset šesti čovjek koji se služi tim ručnikom i prvi koji se žali.

Idućih nekoliko tjedana, kad god bi tko sreo Lordora, pozdravio bi ga istim
riječima: - Je li gospođica Olsen već donijela odluku?
20
 Knjige.Club Books
Razmijenili su još nekoliko pisama. Ali Katrina je osjetila da joj je upravo
ovo zadnje pomoglo da odluči.

Draga gospođice Olsen,

Pišem da vam javim kako smo lani moj susjed Lars Swensen i ja naručili
četiri velike, crvene švedske krave iz domovine te da su stigle žive i
zdrave. Svi se slažu da su jako zgodne. Nadam se da se slažete s tom
kupnjom, jer je imanje već ionako napola vaše. Morate samo doći i
prisvojiti ga, zajedno s ne baš lijepim farmerom koji dolazi s njim u
paketu.

Lordor Nordstrom

Te večeri, rekla je Anne Lee da je donijela odluku, ali da odgađa poslati pismo s
pristankom. Nešto još nije napisala Lordoru o sebi. Anna Lee je smatrala kako to
svakako mora zatajiti. Ali poslije, kada je počela pisati Lordoru, još ju je jednom
upitala:
- Anna Lee, jesi li apsolutno sigurna da mu to ne bih trebala reći?
- Nikako. Da se nisi usudila. Ne poznaješ muškarce jednako dobro kao ja.
Žele da im žene budu savršene pa ako želiš ovog muškarca, prvo ga osvoji... a
onda mu reci.

Toga jutra, kada je stiglo posljednje Katrinino pismo, Lordor je otrčao do crpke,
oprao lice i ruke pa se počešljao, kao uvijek kad bi mu stiglo njezino pismo. Potom
je sjeo na trijem ispred svoje kuće da ga pročita. Blagi Bože, pa ona dolazi! Skočio
je na noge i potrčao do velikog zvona za vatrodojavu u dvorištu. Ubrzo su svi u
krugu od sedam kilometara doznali novost. Čim su čuli zvono, Knottovi su došli
s kolima punim svojeg domaćeg, njemačkog piva i gospodin Lindquist, kojemu
je svaki izgovor za sviranje violine bio dobro došao.
Kasnije tog poslijepodneva, kada je proslava završila, Birdie Swenson se
popela na novo groblje gdje je zalijevala i podrezivala četiri male vrbe koje je
njezin muž Lars posadio blizu grobova obitelji Swensen. Još svečarski
raspoložena, Birdie je obilazeći stabla počela pjevušiti jednu švedsku melodiju.
Nije imala pojma da je netko motri.

21
 Knjige.Club Books

ČIKAŠKI GLAMUR

Travanj,
1890.

atrina i Anna Lee imale su slobodan dan pa su trčale kroz gust promet u State
K Streetu, izbjegavajući brza kola i kočije s konjima, šibajući brzinom vjetra.
Katrina se po običaju bojala za goli život i grčevito se držala za stražnji dio
blejzera Anne Lee.
Katrinu su od samoga početka izbezumljivali gradska buka i vreva: duge,
široke avenije okružene visokim zgradama, miris lučkih skladišta, strka i halabuka
koje čine Chicago. Već ju je umorio neprestan, glasan štropot kotača i topot kopita
koja galopiraju po kaldrmi. Svima se nekamo žurilo.
No, njezina prijateljica Anna Lee uklopila se u gradski život kao riba u vodi.
Obožavala je uzbuđenje u zraku, noćni život, pivnice na otvorenom, žamor,
plesnjake, kazališta, danonoćne zabave, sav taj glamur. Anna Lee čak je jednom
popušila cigaretu i nosila samo najmoderniju odjeću.
Toga dana vukla je nevoljnu Katrinu u butik za žene da joj kupe prikladnu
odjeću za putovanje. - Zar stvarno moramo? - pitala je Katrina.
Anna Lee nadglasavala je uličnu buku: - Da, moramo. Ne možeš ići u
Missouri odjevena kao sobarica. Možda je kravama svejedno, ali njemu neće biti.
- Odjednom vozač putničkih kola koja su im brzo prilazila straga zazvoni tako
glasno da je Katrina zamalo iskočila iz vlastite kože. Anna Lee samo se okrenula
i poslala kočijašu poljubac u prolazu. Muškarci u kolima sa slamnatim,
brodarskim šeširima, naginjali su se kroz prozore i zviždali dok je podizala suknju
da im pokaže djelić gležnja. Ali takva je bila Anna Lee.
Jednom kad su se našle u omiljenome butiku Anne Lee i nakon jednoga sata
isprobavanja odjeće, Katrina je napokon bila od glave do pete odjevena prema
najnovijoj modi, a imala je i nov, otmjen šešir. Prije negoli se snašla, sve je
zapakirano i izašle su da se sastanu s jednim od brojnih momaka Anne Lee u
lunaparku da bi se provezli čamcem.
Premda su bile vršnjakinje, Katrina i Anna Lee bile su kao nebo i zemlja.
Katrina je bila sitna, uredna i povučena. Anna Lee bila je cura bujna poprsja,
čupavih, plavih uvojaka i crvenih usana, koja se voljela šaliti i zabavljati. I,
naravno, Katrina ju je obožavala i iskreno će joj nedostajati.

22
 Knjige.Club Books

MISSOURI

Svibanj,
1890.

Najdraža gospođice Olsen,

Jako nam je drago što ćete odsjesti kod nas. Imamo ugodnu spavaću
sobu na katu, svijetlu i prozračnu, sa zrcalom i komodom. Dajem vam
riječ da ćemo za vašega boravka u potpunosti poštovati vašu
privatnost. Svojoj sam djeci naredila da nikada, ni iz kojega razloga,
ne ulaze u vašu sobu. Moja najstarija kći vidjela je vašu fotografiju i ne
može vjerovati da će u našem domu boraviti netko tako lijep.
Gospođice Olsen, nadam se da me nećete smatrati drskom, ali čula
sam da u Chicagu stavljaju haringe u limenke. Ako je to istina i ako
vam to ne bi bilo nezgodno, biste li mi mogli donijeti jednu? Prilažem
jedan dolar za taj trošak i nadam se da je dovoljno. Živimo u
unutrašnjosti pa mojem suprugu i meni nedostaju haringe. Ali ako
haringe u limenci ne postoje, iskoristite priloženi dolar za nešto pudera
za lice i možda modni časopis. Radujem se što ću imati priliku
porazgovarati s jednom damom. Moja prva susjeda, gospođa Knott,
vrlo je draga, ali je Njemica pa ne govori mnogo.

Srdačan pozdrav,
Gđa Birdie Swensen

23
 Knjige.Club Books

PUSTOLOVINA

ri tjedna poslije, gospođica Katrina Olsen je sa svom svojom ovozemaljskom

T imovinom i jednom limenkom haringa, sjedila na vlaku koji vozi u južni
Missouri. Jedno je bilo planirati putovanje, a drugo otputovati. Nakon silnog
pakiranja i opraštanja, sada je doista bila na putu i postala svjesna stvarnosti svoje
odluke. Poželjela je ustati, iskočiti iz vlaka i otrčati natrag u Chicago pa preklinjati
da joj vrate stari posao. Zašto je dala otkaz? To je bilo glupo. Istina, dala je
obećanja i očajnički ih kanila ispuniti, ali čovjek koji će je dočekati na postaji
potpuni je neznanac. Gdje joj je bila pamet? Hoće li uopće moći učiniti sve što joj
je Anna Lee rekla da se od supruge očekuje?
I, ako pobjegne, hoće li gospodin Nordstrom tražiti da mu vrati novac za
željezničku kartu? Bože, što li je samo učinila? I zašto gospodinu Nordstromu nije
u pismu otkrila cijelu istinu o sebi?
Sada je bilo prekasno. Katrina je zurila kroz prozor vlaka u mračno, sivo nebo
i gustu kišu. Nikada se u životu nije osjećala tako osamljeno i napušteno. Izvadila
je majčin rupčić i prekrila njime lice. Nedostajala joj je majka. Nedostajala joj je
Švedska.
Sutradan ujutro, nakon noći pune suza i nemirna sna, kad je podigla sjenilo
na prozoru svojega kupea, dočekalo ju je veliko, blistavo, žuto sunce. Vlak je toga
jutra štropotao između polja i ušao u Missouri. Vozili su se pokraj polja
suncokreta, žita i mladog kukuruza koji se prostirao dokle god pogled seže.
Kako je dan odmicao, imala je dojam da joj se suncokreti smiješe i s
iznenađenjem je ustanovila da se malčice razvedrila. Na kraju krajeva, ipak je bila
djevojka sa sela. To prostranstvo sa zlaćanom pšenicom koja se povijala na vjetru,
plavo nebo i paperjasti, bijeli oblaci, podsjećali su je na dom. A poslije, dok su se
vozili pokraj malih skupina seoskih kućica, počela se pitati kako izgleda
kuća Lordora Nordstroma. Ima li pravu kuhinju? I vrta za povrtnjak? Voljela je
krave. Možda joj dopusti da drži kokoši, a ako sve dobro prođe, gospođa Knott je
obećala prase. Obožavala je praščiće.
Do večeri, Katrinu su zaokupile druge brige. Što ako se Lordoru Nordstromu
uopće ne svidi i pošalje je natrag? Što ako nije toliko zgodna koliko se nadao ili
pomisli kako nije dovoljno snažna da bude dobra seljakova žena? Pomisao na
povratak u Chicago tada joj je postala jednako strašna koliko joj je maločas bila
pomisao na odlazak. Umirila se iznova pročitavši zadnja dva Lordorova pisma.

Draga gospođice Olsen,

24
 Knjige.Club Books
Drago mi je što je stigla karta i novac koji sam poslao. Sad kada smo
sve dogovorili, bojim se da bi vas moglo brinuti što možete očekivati
od Missourija i mene. Preklinjem vas da ne očekujete previše, jer čete
se sigurno razočarati. Ja sam priprost seljak i ovo je priprosto mjesto.
Živim u strepnji da ćemo vam ja i ovdašnji život biti dosadni nakon
vremena provedenog u Chicagu. Odjednom me ulovila trema. Ali
molim vas da imate na umu da, ako se moje strepnje pokažu točnima,
nemate nikakvu obvezu da ostanete kod nas. U svakom ču pogledu
uvažiti vaše želje.
Ja sam, pak, neopisivo sretan što uopće dolazite. Čitao sam knjige
koliko god sam stigao i dajem sve od sebe da se unaprijedim do
vašeg dolaska. Molim vas, požurite. I sve ovdašnje dame me se trude
poboljšati. Kad napokon stignete, vjerojatno ću biti odviše izbrušen i
nesposoban za išta.

Vaš sluga pokorni,

Lordor Nordstrom

P.S. Ne budite iznenađeni ako vam iste te dame prirede ples u parovima
i svečanu večeru ne bi li vas impresionirale. Već me tjednima vuku
po plesnome podiju kako bi me izbrusile za tu veliku prigodu. Kako će
mi ići, tek će se vidjeti. Molim vas, javite mi točan datum i vrijeme
vašeg dolaska.

Draga gospođice Olsen,

Dočekat ću vas na vlaku 16. lipnja i odvesti vas u dom obitelji Swensen.
Na šeširu ću nositi crveni cvijet kako biste me prepoznali na
peronu. Također prilažem burmu pokojne majke supruge Henryja
Knotta, koju moli da nosite u vlaku. Smatra da nije sigurno za mladu
damu da putuje sama zbog preprodavača, kitničara i prefriganih
trgovačkih putnika. Nisam sretan što čujem tu novost. Nastojte ne
djelovati odviše lijepo, ako si ikako možete pomoći, u što sumnjam. Kao
što gospođa Swensen kaže, cijela naša zajednica je „ustreptala“ od
uzbuđenja. Ja sam gotovo obamro od same pomisli da dolazite.

Vaš,
Lordor Nordstrom

25
 Knjige.Club Books
Gospodin Nordstrom u pismima je djelovao tako uvjereno u svoje osjećaje, tako
srdačno i brižno. Osjetila bi se bolje čim bi ih pročitala. Lordor u zadnjem pismu
nije spomenuo da se nekoliko dana nakon što je poslao kartu i novce, i on
probudio usred noći obliven hladnim znojem uz misao: „Bože, što li sam učinio?“
Bilo ga je ponijelo uzbuđenje zajednice, ali tada je odjednom shvatio da traži od
mlade, zgodne djevojke da se odrekne svega, dođe na mjesto gdje nikoga ne
poznaje i provede s njim ostatak života. Gdje mu je bila pamet? Gospođica Olsen
živjela je u Chicagu, u velegradu, među velegradskim ljudima. Što ako joj se on
ne svidi? Što ako joj se ne svidi Missouri? Očekuje li da njegova kuća bude veća
ili velebnija nego što jest? Nije ona nova krava ili konj kojega je naručio. Ona je
živo biće s osjećajima. I ta hrabra djevojka odlučila mu je dati priliku. Nikada u
životu nije bio toliko prestrašen. A onda se nečega sjetio. Ustao je i kleknuo do
kreveta. Nije često molio, ali te noći pomolio se da nije pogriješio i da se sirotica
ne razočara i ne ode.

26
 Knjige.Club Books

DJEVOJKA NA PERONU

Springfield,
Missouri

ada je vlak stigao, Katrina se zagledala niz dug peron škiljeći na jarkom,
K jutarnjem suncu. Nazrela je obris krupnog, visokog, plavokosog muškarca
odjevenog u novo, crno odijelo, s crvenim cvijetom na šeširu. Oko njega su stajale
dvije udane dame, koje su ga dopratile, kako je i red. „To mladenki olakšava prvi
susret“, govorilo se. Zapravo su Lordoru bile potrebne. Bojao se da je neće
prepoznati, ali znao je da je to ona čim je kročila na peron. Mjesecima je bio
proučavao fotografiju, ali to ga nije pripremilo za osobni susret.
Djevojka koja je stajala na peronu bila je sitne građe i imala je najmanja
stopala koja je on ikada vidio. S bijelom, porculanskom puti, rumenim obrazima
i plavim očima, izgledala je kao švedska lutkica kakvu je njegova majka nekoć
držala na svojoj komodi. Dvije dame bile su toliko uzbuđene što je vide da su joj
pohrlile ususret i ostavile Lordora da stoji u prašini. Nakon što su je zagrlile,
izrazile sreću što je vide i pohvalile njezinu ljepotu, počele su opipavati tkaninu
od koje je bila sašivena njezina otmjena čikaška odjeća. Oduševljeno su proučile
otmjenu, sitnu dugmad na kožnatim rukavicama i dražesno pero na šeširu, držeći
se kao da cijeli svijet postoji samo radi njih i njihove nove novcate igračke.
Proučivši Katrin od glave do pete, Birdie Swensen napokon se osvrne,
domahne Lordom i reče Katrini: - To je on, gospođice Olsen, takav kakav jest...
vaš zaručnik.
Lordor je krotko pristupio i skinuo šešir.
Gospođa Knott nestrpljivo reče: - Pa pozdravi je, Lordore, nemoj samo stajati.
Sirotica je prešla pola svijeta da te upozna.
Ali Lordor je uspio samo još jednom podiči šešir i nakloniti se.

Lordor ih je odvezao u kuću obitelji Swensen pa dao Katrini vremena da se

raskomoti i odmori. Pokoran napucima, pustio ju je na miru do idućega dana, kada
je prema planu odvezao Katrinu i Birdie Swensen u obilazak svoje mljekarske
farme i kuće. Jutro je bilo divno i vožnja ugodna. Brdašca u pozadini bila su
vedre, ljetne zelene boje. Dok su prolazili pokraj drugih imanja, ljudi su im
mahali. Kad su se zaustavili ispred Lordorove kuće, Katrina je ugledala polje
prepuno suncokreta, kakva je gledala iz vlaka. I taj prizor ju je razvedrio baš kao
prije. To je odlučila shvatiti kao dobar znak.

27
 Knjige.Club Books
Kad su se konji zaustavili, Lordor je pročistio grlo i rekao: - Ovo je kuća. -
Bila je upravo onakva kakvom ju je opisala gospođa Knott: velika jednokatnica s
trijemom koji se proteže oko cijele kuće i krasnim puzavicama koji se oko njega
ovijaju. - O, gospodine Nordstrom, kuća je stvarno krasna - rekla je.
Dok su silazili s kola, Lordor je osjećao kako mu srce divlje udara. Bio je to
trenutak kojega se istodobno bojao i željno ga iščekivao. A i pekla ga je savjest.
Toga jutra, nekom nakon svitanja, Nancy Knott došla je k njemu i doslovno ga
izbacila iz kreveta. Počela je ribati i prati kuću od podruma do tavana. Lordor je
bio uvjeren da je kuća čista, ali očito je bio u zabludi. Kad je završila, kuća je
blistala. Lordor joj je bio zahvalan, ali i pomalo zabrinut. - Zar ovo nije varanje?
- upitao ju je.
- Malo jest - kroza smijeh je odgovorila gospođa Knott.
Kad su se uspeli na trijem, Lordor je otvorio vrata i propustio dvije dame.
Unutra je bilo prostrano predsoblje iz kojega se ulazilo u dnevnu sobu s kaminom
i salon. U dnu kuće bila je velika kuhinja s prekrasnom, crnom, blistavom peći na
drva i izlazom na stražnji trijem. Budući da su na katu bile samo spavaće
sobe, Lordoru je naređeno da ostane u prizemlju dok gospođa Swensen ne odvede
Katrinu na kat da ih razgleda. Birdie je znala da je situacija osjetljiva. Na trenutak
je otvorila vrata glavne spavaće sobe i dopustila Katrini da zaviri unutra, ali onda
ih je žurno zatvorila. Katrina se svejedno zarumenjela ugledavši veliki krevet s
nebnicom. Potom su obišle ostale prostorije i vratile se u prizemlje.
Lordor ih je potom odveo da razgledaju njegovo mljekarsko imanje. Bilo je
prilično impresivno, s dva dugačka, crvena štaglja i tri silosa. No, Katrina se u
mislima zadržala u kući. Bila je to bjelodano muškarčeva kuća, prilično ogoljena,
s malo pokućstva, ali Katrina ju je mogla zamisliti s tepisima, nabranim bijelim
zavjesama na svakom prozoru i nekom zgodnom slikom iznad kamina. Svidjele
su joj se i krave koje je pogladila, što je Lordoru i rekla. Lordor je kimnuo i rekao:
- Dobro. - Ali još se nijednom nije nasmiješio.
Nakon onolike silne brige, Katrina je ustanovila da Missouri nije Divlji zapad
o kakvom je čitala u popularnim romanima. Zapravo, nevjerojatno ju je podsjećao
na imanja u domovini. Od trenutka kad je stigla, osjećala se ondje sigurno i
ugodno. Od jela Birdie Swensen do blage zvonjave kravljih zvona na
pašnjacima, sve ju je podsjećalo na Švedsku.

Draga moja majčice,

Stigla sam živa i zdrava pa ne trebaš više brinuti. Ovdje nema divljih
Indijanaca, medvjeda i planinskih lavova, nego samo krave, koze,
pilići i svinje. Ponijela sam sa sobom tvoje recepte za kolače i već ih
nekoliko ispekla za svoje domaćine. Rekli su da ih podsjećaju na
domovinu. Nadam se da ću impresionirati gospodina Nordstroma

28
 Knjige.Club Books
tvojom pitom od badema i pecivima s cimetom. Pozdravi sve kod kuće
u moje ime.

Od tvoje kćeri, s ljubavlju,

Katrina

P. S. O, majko, ovdje ima dovoljno hrane za sve. Uspijem li skupiti

dovoljno novca za put, hoćeš li doći?

29
 Knjige.Club Books

ULAZAK U DRUŠTVO

ao što ju je Lordor upozorio, prve subotnje večeri u njezinu je čast u štaglju

K Lindquistovih priređen ples i večera. Najavljeno joj je da je dio takvih
proslava uvijek dražba. Žene pripreme večeru za dvoje i spakiraju je u kutiju za
cipele pa se muškarci nadmeću za njih. Pobjednik osvaja i večeru i damu, koja će
mu praviti društvo na objedu. Muškarci ne bi trebali znati za čiju se kutiju
nadmeću, ali već u srijedu ujutro, sve žene u naselju i Lordorov najbolji prijatelj,
Lars Swensen, pobrinuli su se da dozna kako će Katrinina imati veliku, plavu
vrpcu.
Te večeri, kad je na dražbi pokazana kutija s velikom plavom vrpcom, sve su
se oči uprle u Lordora. Gospodin Lindquist, koji ju je držao u zraku, vikne: -
Hajde, dečki, koliko nudite za ovu zgodnu kutijicu? Moram reći da sjajno miriše.
Lordor brzo podigne ruku i ponudi cijelih četvrt dolara, nadajući se da će
pobijediti otprve, budući da je većina kutija odlazila za deset centi. Ali na njegovo
iznenađenje, svi su se drugi muškarci počeli nadmetati s njim. Čak je i mali
osmogodišnji Willem Eggstrom bez prednjeg zuba ponudio pedeset centi.
Lordor to nije znao, ali svi su se urotili da se malo našale s njim. Svi su tada
već ionako bili napola zaljubljeni u Katrinu i jedva su se suzdržavali gledajući ga
kako se preznojava povećavajući ponude, u paničnom strahu da će biti pobijeđen.
Kad je siroti Lordor dao zadnju ponudu, cijena je već bila dosegla deset dolara
i šezdeset pet centi. Čim je gospodin Lordquist rekao: „Prodano Lordoru
Nordstromu“, cijela je prostorija prasnula u smijeh. Kad je Lordor shvatio što se
dogodilo, Katrina ga je prvi put vidjela kako se smiješi. Bio je to jako dražestan
osmijeh. Očito je bio presretan što je uspio pobijediti. Ali svejedno, dok su hodali
prema stolu postavljenom za dvoje, i za vrijeme cijele večere, jedva joj je uputio
koju riječ. Ona je morala pokušati zapodjenuti razgovor: - Dakle, gospodine
Nordstrom, kakvim vam se čini vrijeme u Missouriju?
- Dobro - rekao je jedući veliki zalogaj njezine salate od krumpira.
- Jeste li one crvene, švedske krave naručili iz domovine?
- O, da - rekao je kimajući uz novi zalogaj salate. I tako se to nastavilo. Ništa
je nije pitao pa je sama morala govoriti. No, još ju je više razočaralo što njezinu
pitu od badema nije pohvalio.
Poslije je započeo ples i svi su se počeli vrtjeti i kružiti po plesnome podiju,
a Katrina se morala nasmijati vidjevši kako Lordor, sa svojih stotinu i devedeset
centimetara, komično i ukočeno podiže koljena visoko u zrak.

30
 Knjige.Club Books
No kako su dani prolazili, Katrina je osjetila da nešto nije u redu. Lordor je
bio savršeno ljubazan i pristojan, ali ništa više. Povjerila je svoju zabrinutost
Birdie Swensen. Birdie joj je odgovorila neka se ne brine, jer je Lordor samo
sramežljiv, ali Katrina je slutila da nije samo to posrijedi. Kad bi izašli zajedno,
imala je dojam da glumi udvaranje. Bila je ondje već tri tjedna i primijetila da još
nijednom nije izgovorio riječ brak. Tada više nije bila sigurna hoće li biti pozvana
da ostane ili poslana natrag u Chicago. Tada više doista nije željela otići odande.
Nije poželjela ostati ni zbog lijepe kuće, ni imanja, ni njegovih naklona i
skidanja šešira, ni njegova smiješnoga plesa. Dogodilo joj se nešto posve
neočekivano.
Već prvoga dana na peronu zaljubila se u Lordora Nordstroma. Nakon što je
pokupio njezinu prtljagu i utovario je na kola, te posegnuo za njezinim laktom da
joj pomogne ući, osjetila je kako mu ruke drhte. To ju je dirnulo, gotovo joj
slomilo srce. Bilo je nešto dražesno i ganutljivo u krupnome, snažnome
muškarcu kojemu je odjednom do nečega toliko stalo.
No sada se počela pribojavati da on ne dijeli njezine osjećaje. Nije to bio isti
onaj muškarac koji joj je pisao divna pisma. Ovaj jedva da je otvarao usta. A što
je ona više govorila, to je on bio šutljiviji.
Jednoga poslijepodneva, kad su se izašli provozati zajedno u njegovim
kolima, napokon je smogla hrabrosti da ga to pita, premda je strepila od odgovora.
- Gospodine Nordstrom, jesam li u nečemu pogriješila? Jeste li nezadovoljni sa
mnom?
Lordorove krupne plave oči naglo se razrogače. - Nezadovoljan? - Povukao
je uzde i viknuo: - Oj! - Kad su se kola zaustavila, okrenuo se prema njoj. -
Gospođice Olsen, ja sam prezadovoljan. Zašto ste pomislili da nisam?
- Ne razgovarate sa mnom. Kad smo zajedno, šutite. Nikada ne znam što
mislite i to me plaši.
Lordor reče: - O, razumijem. - Spustio je pogled na svoje ruke, duboko
udahnuo, ali nije nastavio.
- Je li u meni stvar? - nastavi ona. - Recite mi u čemu sam pogriješila.
On odmahne glavom. - Ne, ne... niste vi.
- Što je onda, gospodine Nordstrom? Morate mi reći. Prešla sam dalek put.
Lordor je očito s mukom tražio riječi, a onda izvalio: - Bojim se da se ne znam
propisno izražavati. Znao sam da ste lijepi, ali nisam znao da ste toliko vješti s
riječima. Ne govorim mnogo, jer ne želim da shvatite koliko sam glup. Mogli
biste se poželjeti vratiti u Chicago.
Katrini nikada u životu nije toliko laknulo da su joj na oči navrle suze. - O,
Lordore - rekla je, iznenadivši i samu sebe. - Baš me briga za to. Samo želim da
razgovaraš sa mnom. Nije mi važno kako ćeš se izraziti.

31
 Knjige.Club Books
- Samo malo - rekao je podigavši ruke. - Trebaš znati još nešto. Loše i pišem.
Pisma koja sam poslao? Pomagala mi je gospođa Swensen i uputila me kako se
pišu duže riječi.
Katrina je sa smiješkom odmahnula glavom. - Svejedno.
Lordor je pogleda u nevjerici. - Stvarno?
- Stvarno?
- To znači da ćeš ostati?
Katrina zausti odgovor, ali je zapeče savjest. Upravo je bio iskren prema njoj.
Mora mu reći. - Lordore, prije nego što odgovorim, postoji nešto o meni što...
trebaš znati. Nešto što sam do sada prešutjela.
Djelovao je iznenađeno. - Što?
Katrina zagrize usnu, pa polako otvori torbicu i izvadi nešto iz nje. - Lordore,
ja zapravo ne vidim dobro... i potrebno je da sada to znaš. - Izvadila je iz
baršunaste vrećice naočale okruglih, crnih okvira, stavila ih na nos i okrenula se
prema njemu. - Nosim naočale... znam da izgledam grozno, ali bez njih mi je sve
mutno. - Sjedila je i čekala njegov odgovor.
Lordor je treptao i gledao je. Nakon što joj je dugo motrio lice, reče: - O,
Katrina, griješiš. Izgledaš vrlo ljupko s naočalama... i vrlo pametno. Sviđaju mi
se. - Potom joj se nasmiješi. - Jako mi se sviđaju.
- Ne smetaju ti?
- Ne. Dobro je da muškarac ima pametnu ženu.
- Oprosti što ti to nisam prije rekla, ali Anna Lee...
Nije joj dopustio da završi. - Katrina, odgovori mi na ovo pitanje.
- Da?
- Hoćeš li ostati?
- Da.
- Zauvijek?
- O, da.
Lordor se nasmiješi. - Dobro.
Kad su nastavili vožnju, oboje su se smiješili. Toga dana, Katrina je prvi put
jasno vidjela Lordorovo lice i bio je zgodniji negoli je očekivala.

Od toga dana, Katrina je nosila naočale, a Lordor joj je skoro probio uši pričama
o svojim planovima za grad, za njih, za budućnost. Katrina je nastavila stanovati
kod Swensenovih i pridružila se Birdienom pletačkom sijelu s ostalim damama.
Brzo je učila i ubrzo je plela najbolje od njih.
Nakon dolična tri mjeseca, Swensenovi su se odvezli s njima u veliku
luteransku crkvu u Springfieldu da se Katrina i Lordor vjenčaju. Nakon obreda,
Birdie je zaplakala, ali Katrina i Lordor su odahnuli. Nakon toliko čekanja, jedva

32
 Knjige.Club Books
su čekali da odu kući i napokon počnu živjeti kao muž i žena. No, život nekada
ne teče po planu.

Te večeri, kada su stigli kući, zatekli su je okruženu desecima kola, mulama i

konjima te jarko rasvijetljenu. Dame su organizirale golem, nenajavljen pir te
poslužile dovoljno hrane da nahrane cijelu vojsku. Bila je to krasna proslava s
glazbom i plesom, koja je potrajala do četiri ujutro. Bila je gotovo zora kad su
otišli posljednji uzvanici. Violinist je popio previše piva gospodina i gospođe
Knott i onesvijestio se. Lordor i Lars morali su ga odnijeti do njegovih kola.
Napokon su mogli započeti prvu bračnu noć.
Uspeli su se na kat, gdje je Katrina otišla u spavaću sobu da se preodjene iz
vjenčanice u spavaćicu, a Lordor je otišao u sobu na drugome kraju hodnika.
Svukao je novo, crno odijelo s leptir-mašnom i objesio ga u ormar. Navukao je
novu, pamučnu noćnu košulju na plave pruge pa prišao zrcalu i počešljao se te
sjeo da pričeka Katrinin poziv. Nakon nekoliko minuta, čuo je: - Sada možeš doći.
- Prošao je hodnik i otvorio vrata. Sjedila je na krevetu, lijepa kao slika. Pokušao
je glumiti smirenost. Oboje su bili usplahireni.
Baš dok se Lordor uspinjao na veliki krevet punjen perjem da se pridruži
mladenki, čuli su kako se ulazna vrata otvaraju s glasnim treskom. Potom su čuli
bat teških koraka koji jure kućom i tresak prevrnutih stolova i stolica te glasne
praskove razbijenog stakla i tava koja padaju na pod. Tko god bio uljez,
trenutačno je haračio po njihovoj kuhinji.
Lordor je dohvatio samčaricu koju je držao uz krevet, spreman braniti njihove
živote od bandita ili nekog goreg. Premda je naredio Katrini da ostane u sobi i
zaključa za njim vrata, ona je dohvatila naočale i pošla za njim u prizemlje
naoružana svojim novim zrcalom srebrne drške.
Lordor nogom otvori kuhinjska vrata i spremi se opaliti. Ali nasred tog silnog
nereda nisu stajali banditi, pa čak ni jedan jedini bandit. Bila je to svinja od 700
kilograma zvana Krumpirica, koju su im Henry i Nancy Knott dali kao svadbeni
dar. Svinja se uspjela probiti iz tora i njuškom provaliti u kuću. Krumpirica
se očito nije bojala ni pušaka ni ljudi pa je samo podigla pogled prema njima,
nimalo impresionirana, te nastavila jesti ostatke hrane s pira. Očito joj je najviše
godila svadbena torta jer joj je njuška bila prekrivena bijelom glazurom.
Nered je bio nevjerojatan. U potrazi za hranom, prevrnula je sve što se dalo
prevrnuti. Bilo je razbijenih tanjura, stolica, posvuda lonci i tave. Sve Katrinino
novo porculansko posuđe i drugi krasni svadbeni darovi, koji su bili izloženi u
kuhinji, sada su bili na podu, kao i nova, bijela posteljina i prekrivači, sve je to
bilo na podu, prekriveno ostacima hrane i sitnim svinjskim otiscima papaka.
Njima dvoma trebalo je više od pola sata da izvuku Krumpiricu natrag van, niza
stube i u tor.
Sunce je već bilo izašlo kada je napokon bila sigurno zaključana. Nakon što
je pothvat napokon okončan, i nakon što su se oboje trudili biti savršeno dotjerani
33
 Knjige.Club Books
za prvu svadbenu noć, bili su od glave do pete prekriveni blatom i kolačima. To
je bilo toliko smiješno da su oboje prasnuli u takav smijeh da su morali sjesti
na tlo. Kad god bi se jedno od njih prestalo smijati, ono drugo iznova bi započelo.
Oko pet minuta poslije, Ollie Bersen, najamni radnik, stigao je na posao i
ugledao ih u odjeći za spavanje kako sjede u dvorištu ispred kuće, smijući se kao
blesavi. Ollie nije ništa rekao, nego samo zaključio da je prva bračna noć očito
bila izvrsna.
Nisu ga vidjeli, jer se Lordor odjednom nagnuo prema njoj i poljubio je u usta.
Mladenki se to očito svidjelo, jer ga je zagrlila i uzvratila mu poljupcem. I to po
danjem svjetlu. Po svemu sudeći, dobro im je krenulo. Toliko dobro, štoviše, da
se Ollie bojao pogledati prema njima, u strahu da ne vidi kako napreduje.
Ali budući da je i Ollie ipak bio samo čovjek, ušavši u štagalj, nije mogao
odoljeti da se još jednom ne osvrne pa je vidio kako Lordor podiže Katrinu s tla i
nosi je stubama u kuću. Zaboga! Zaključio je kako Lordora neće tako brzo vidjeti
u štaglju, bar ne toga dana.

Premda im je Krumpirica zamalo upropastila prvu bračnu noć, oboje su naučili

nešto dragocjeno. Koliko god guraš, mamiš, šutaš, moliš, udaraš ili preklinješ...
svinju je nemoguće požuriti. A pogotovo kada jede ostatke svadbene torte.
Također su naučili da je smijeh najbolji početak bračnoga života. Pogotovo kad
počnu dolaziti djeca.

34
 Knjige.Club Books

MISSOURI

1890.

Draga Anna Lee,

Često mislim na tebe. Kako si? Pišem da ti javim kako sam sada udana
gospođa i jako sam sretna. Lordor je bolji suprug negoli sam mogla
i zamisliti, jako brižan i dobar. Kuća nam nije raskošna, ali okoliš
je predivan. Stražnji prozori kuće gledaju na polja žita, ječma i
djeteline. S prednjeg trijema vidim crvene štagljeve mljekare, na
obroncima s lijeve strane. Svakoga jutra krave prolaze mimo naše kuće
kada idu na pašu i kada se predvečer vraćaju. O, Anna Lee, da to samo
možeš vidjeti, pomislila bi da si opet u domovini.
Reci onom svom dečku koji me jednom nazvao seoskom mišicom da
je bio upravu. Ovdje na imanju vrlo je mirno. Lordor i ja spavamo
po mraku i ustajemo sa suncem. Ali uživam u tome.
Iskreno se nadam da si ti sretna i da si dobro, draga prijateljice.
Piši mi kako si.

S ljubavlju,
Katrina.

P. S. Lordoru se sviđaju moje naočale. Zar to nije divno?

35
 Knjige.Club Books

KĆERINO OBEĆANJE

ordor i Katrina imali su sreće. Tijekom godina, sklapanje braka putem oglasa
L bilo je puno stupica i razočaranja. Neke žene doputovale su čak iz daleke
Europe i provele više mjeseci u natkrivenim vagonima, samo da bi ustanovile
kako muškarac koji ih čeka nije onaj s fotografije niti ima kuću i zemlju kao što
je tvrdio.
Isto se tako znalo dogoditi da muškarac pošalje sav svoj novac zgodnoj
mladoj djevojci na fotografiji, da bi se nekoliko mjeseci kasnije pojavila dama s
mnogo više kilograma i godina negoli bi se po fotografiji dalo naslutiti.
Na obje strane, bio je to očajnički hazard. Ali, začudo, mnogo je brakova
opstalo i njihovi potomci napučili su zemlju otpornim i pustolovnim ljudima.
Ljudima koji su bili spremni putovati bilo kamo i žrtvovati bilo što svojoj zemlji,
na kojoj mogu biti slobodni i neovisni.

Katrinina i Lordorova prva zajednička godina naprosto je proletjela. Kuća se

pretvarala u pravi dom s bijelim, nabranim zavjesama na prozorima, tepisima na
podovima i slikama na zidovima. Ali najvažnije je da su Lordor i Katrina bili
sretni zajedno. Ona je jedva čekala da se on vrati s posla, a on je jedva čekao da
stigne kući. Kad su bili vani u javnosti, on bi zurio u nju s blesavim smiješkom na
usnama. Kao što se izrazila gospođa Tildholme: - Nikada nisam vidjela da se
dvoje ljudi tako bedasto ponašaju kada su zajedno.
A Lordor je bio u pravu u vezi Katrine. Od početka, Katrina nije bila fizički
snažna, ali bila je hrabra i odlučna. Kući nije slala mnogo novca, ali spašavala je
obitelj od gladi. Sada je, na sreću, njezin mlađi brat Olaf već stasao dovoljno da
se zaposli na imanju. Njezin idući korak bio je da ih nekako doseli u Ameriku.
Majci je tako obećala.

36
 Knjige.Club Books

1891.

Najdraža majčice,

Mnogo ti hvala na zadnjem pismu. Jako mi je drago što su darovi stigli

do tebe na vrijeme. Uvjerena sam da je mala Brigitte bila krasna
sveta Lucija na zadnjoj božićnoj proslavi. Reci joj da sam ponosna na
nju zato što su je izabrali.
I ovdje smo divno proslavili Božić. Gotovo kao kod kuće. Čak je
palo i malo snijega. Gospođa Eggstrom i nekoliko drugih dama
priredile su krasan božićni domjenak u vijećnici. Ja sam donijela
peciva svete Lucije i tvoje kekse od đumbira. Lordor i drugi muškarci
pronašli su prelijepo božićno drvce, cedar, pa ga okitili svijećama,
zastavicama i životinjicama od slame. U ponoć smo svi zapalili svijeće
i otpjevali švedske božićne pjesme te nahranili ptice na božićni dan
kako bismo si osigurali sreću cijele godine.
O, majčice, jednome dijelu mene dom strašno nedostaje. Tako ste
mi daleko. Ali kao što vidiš, Švedska mi je još u srcu, kao i vi.

Voli te tvoja kći,

Katrina

P.S. Moja susjeda, Birdie Swensen, uči me plesti. Nadam se da ću ti

iduće godine moći poslati toplu vestu.

37
 Knjige.Club Books

CHICAGO

Draga Katrina,

Hvala ti na pismu. Već sam se pobojala da te pojeo medvjed ili da si

zaboravila naš stari Chicago i mene. Sada mi je jasno zašto ne
pišeš. Teško mi je povjerovati da je moja mala prijateljica sada majka.
Čestitam ti. Tvoj muž sigurno je sretan što se rodio sin. Stvarno mi se
sviđa ime Lordor Theodor Nordstrom. Dobro je.
Stvarno nam nedostaješ.
Djevojka koja je zauzela tvoje mjesto na poslu zove se Dagmar
Jensen i dolazi iz Gutenberga, a tako i izgleda! Sjedi, jede i plače po
cijele noći jer joj muž ne piše. Vidjela sam njegovu fotografiju. Fuj!
Izgleda kao veliki debeli kolut sira.
Svi dečki ovdje pitaju se gdje si nestala, a ja im kažem da si sada
stara farmerka. Ovdje nema ništa posebno novo osim što imam
novog famoznog frajera. Zove se Hector i radi kao biljeter na novom
hipodromu. Ja i svi moji prijatelji imamo slobodan upad. Nema mnogo
novca, ali zgodan je i stvarno se sjajno oblači. Piši mi opet, može? I
posjeti me jednom prije nego što postaneš starica. Ha. Ha.

Anna Lee

38
 Knjige.Club Books

SUSJEDI

U velikim gradovima susjede smatramo dobrima kad pozdrave ili koji put
popričaju, ali u malim seoskim zajednicama Missourija, susjedi su mnogo
važniji. O njima ovisi tvoj opstanak. Nije važno sviđa li ti se tko od njih manje ili
više. Ipak su ti susjedi. A u Lordorovoj zajednici, premda su došli iz raznih
krajeva, a čak su i Šveđani bili iz raznih predjela Švedske, odnosi su bili skladni.
Žene su ovisile o susjedama što se tiče savjeta o kuhanju i odgoju djece, kao
i po pitanju razgovora. Muškarcima nije bilo toliko do razgovora, ali im je trebala
pomoć. U početku su, kada bi uzmanjkalo novca, razmjenjivali urod, Lordor je
djecu opskrbljivao besplatnim mlijekom, a odrasle sirom i maslacem, u zamjenu
za sijeno i žito kojim je hranio konje i krave.
Godine 1895., kada je Swensenovima izgorjela staja, svi su udružili snage i
podigli novu za manje od tjedan dana. A iduće zime, kada je Katrina nakon poroda
dobila groznicu, Lars Swensen jahao je cijelu noć kroz snježnu oluju da joj dovede
liječnika koji joj je, kako je tvrdio, spasio život. Za takve stvari zahvala se nije
tražila niti očekivala. Lars je znao da bi Lordor za njega učinio isto. A kad su
priredili večeru kako bi prikupili novac za gradnju silosa, Knottovi su donirali
svinju za pečenje, Birdie Swensen dvadeset svojih pilića, a gospođa Lindquist
ispekla je pite. Katrina je ispekla kruh i pitu od badema te donijela sir i kavu. Bila
je to dobra večera. Katrina je obožavala pohanu piletinu. A budući da je svinja
bila bliska srodnica Batatu, Katrina je preskočila pečenu svinjetinu. Bila je to
srdačna i otvorena zajednica, ali stiglo je i vrijeme kušnje.
U svibnju 1897. doselio se izvjesni gospodin Elmer Mims s gospođom, a
potom su počeli pozajmljivati novac od svih redom za izgradnju kuće. S
vremenom je postalo jasno da je on pijanac i besprizornik. A supruga nije bila
ništa bolja. Kada je Henry Knott svratio do njih da upita za povrat duga, ona mu
je rekla kako postoje i drugi načini da mu ona vrati dug, a koji ne uključuju
novac. Nasmrt ga je prestrašila. Pobjegao je iz njezine kuće takvom brzinom da
se zamalo spotakao o vlastite cipele trčeći kući gospođi Knott. Tom paru dali su
još godinu dana, a kad nisu posijali nikakve usjeve niti vratili ikakve dugove,
Lordor je sazvao sastanak.
Jedne večeri, nekoliko tjedana poslije, dok je par uživao u neočekivanom
pozivu na besplatnu večeru na imanju Knottovih, cijela njihova kuća tiho je
rastavljena, dasku po dasku, čavao po čavao, te uredno naslagana na kola zajedno
sa svom njihovom imovinom. Stigavši kući, zatekli su samo natovarena kola
nasred prazne parcele. Shvatili su poruku, odvezli se i nikada se nisu vratili.

39
 Knjige.Club Books
O tome nitko nije govorio. Nisu se time ponosili, ali kao što je Lars Swensen
rekao svojoj supruzi: - Birdie, katkad jednostavno iz jabuke moraš izvaditi crva.

40
 Knjige.Club Books

Dvadeseto stoljeće

NOVO DOBA

41
 Knjige.Club Books

GRAD

atrina nije Lordoru bila samo dobra supruga, a svima ostalima srdačna i
K pouzdana susjeda, nego je i pripomogla razvoju zajednice sa svoje dvoje
djece, prvorođenim Teddyjem i djevojčicom koja je nazvana Ingrid, u čast
Katrinine majke.
Tijekom 1890-ih, prema Američkom zavodu za statistiku, Švedski Grad imao
je sedamdeset pet stanovnika. Početkom dvadesetoga stoljeća, broj stanovnika se
udvostručio.

Mnogo prije odlaska iz Chicaga, Katrina se već bila zamorila od gradske

prljavštine, čađe i vreve. Iskreno je obožavala svjež zrak i seoski spokoj. Ali
nakon rođenja prvoga djeteta, Katrina je na vlastitoj koži iskusila kako je teško
biti daleko od liječnika i putovati do najbliže trgovine u kojoj možeš kupiti
kućanske potrepštine.
Jednoga dana je rekla: - Lordore, ovdje nam je potreban pravi grad... s pravim
trgovinama. - Lordor je shvatio da je u pravu. Doseljavalo se sve više obitelji, a
ženama je bilo teško putovati daleko, pogotovo zimi.
Te večeri, Lordor je sjeo za kuhinjski stol s olovkom, papirom i ravnalom pa
ugrubo nacrtao plan za središte grada. Nakon žetve, muškarci su se te godine
posvetili gradnji četiriju urednih, prostranih ulica u kojima su potom posadili
drvorede brijestova radi hlada. Potom su iz Chicaga naručili arhitektonski katalog
tvrtke Lyman-Bridges. Kad je stigao, izabrali su nekoliko modela trgovina, crkvu,
vijećnicu i nekoliko stambenih kuća za trgovce. Imali su dojam da su povoljno
prošli. Mogao si dobiti trgovinu za manje od osamsto dolara, a crkvu s klupama i
vijećnicu za oko pet tisuća dolara pa su svi dali novac i naručili dostavu
željeznicom.
Tri mjeseca poslije, Lordor i neki drugi muškarci dočekali su vlak u
Springfieldu, natovarili nove gradske trgovine na kola i dovezli ih kući. Potom su
podigli novu crkvu, trgovine i sve ostalo što su naručili pa shvatili kako bi bilo
dobro da smisle ime za novoizgrađeni grad.
U novoj vijećnici sazvali su sastanak i neki su predložili da ga nazovu
Nordstrom, jer mu je Lordor bio utemeljitelj, ali on se usprotivio. - Ne - rekao je.
- Ovaj grad sada pripada svima.
Netko drugi predložio je da ga nazovu Novigrad u Missouriju. Norvežani su
predlagali Violingrad, a nakon duge rasprave o razmetljivijim nazivima kao što
su Atena, Pariz, Gastonija ili Utopija, Lordor je predložio iskrenije i jednostavnije
ime. - Da ne zavaravamo ljude - pojasnio je.
42
 Knjige.Club Books
Nekoliko sati poslije, dogovoren je naziv Elmwood Springs, Missouri. - Tako
nikoga ne zavaravamo - rekao je gospodin Knott. - Imamo brijestove, odatle
Elmwood i imamo izvore, odatle Springs. Hajde da glasujemo pa da idemo kući
jesti. - Glasovanjem je taj naziv prihvaćen, uz samo jedan glas za Pariz u
Missouriju, za koji se založila Birdie Swensen. Na istom sastanku, Lordor
Nordstrom jednoglasno je izabran za prvoga gradonačelnika, nakon čega je Henry
Knott otišao kući gdje je večerao tjesteninu s vrhnjem i okruglice s jabukom.
S novim gradonačelnikom, novim imenom i novim građevinama, Elmwood
Springsu preostalo je samo da objavi oglas u jednom listu na istoku zemlje.

POZOR! TRAŽE SE OBRTNICI!

__________________________________________________________
Molimo one koji razmatraju mogućnost pokretanja neke vrste obrta na
istoku, da dođu u Elmwood Springs u Missouriju. U cijeloj državi nećete
pronaći bolje ni poželjnije mjesto za život. Smješteno je u zelenoj dolini
uz divne izvore pitke vode, u prelijepom krajoliku, a nastanjuju ga
nenadmašno radišni i predani ljudi. Potreban nam je liječnik, zubar i
trgovac, koji će grad snabdjevati poljoprivrednim alatom, lijekovima,
gotovim radnim kombinezonima te šeširima i drugom opremom za
dame. Također, jedan luteranski svećenik. Ne odveć zadrt.
__________________________________________________________

Kada je Lordor pročitao oglas, koji je napisala Birdie Swensen, učinilo mu se da

je malo nakićen, ali svejedno ga je poslao. Trebala im je sva raspoloživa pomoć
da privuku stručnjake i trgovce.
Po cijelom američkom zapadu i srednjem zapadu, mala naselja nazvana Mala
Poljska, Mala Italija ili Njemački grad, mijenjala su imena ne bi li zvučala
američkije, u nadi da će se tako brže razviti. Elmwood Springs imao je sreće. Za
manje od godinu dana, imali su liječnika, brijača koji je u slučaju potrebe znao
vaditi zube i jednog luteranskog svećenika po imenu Edwin Wimsbly. Ne odviše
zadrtog, po narudžbi.

43
 Knjige.Club Books

UČITELJICA LUCILLE BEEMER

1901.

prošlosti, sva su se seoska djeca školovala kod kuće. No, gradske žene ubrzo
U su se počele baviti mišlju da im osiguraju nešto bolje. Katrina je prva
poželjela da Teddy i Ingrid steknu prednost formalnog školovanja. Po običaju,
Lordor se složio.
Nekoliko mjeseci poslije, podignuta je dražesna, crvena školska zgrada. Te
jeseni, zaposlili su gospođicu Lucille Beemer, osamnaestogodišnju učiteljicu iz
Philadelphije, da poučava djecu od prvog do osmog razreda.
Bila je mlada, ali odboru se u njezinoj prijavi posebno svidjelo što je zanima
književnost i engleski jezik, jer je to njihovoj zajednici bilo vrlo važno. Budući da
su se tek nedavno doselili, željeli su da njihova djeca dobro govore i pišu engleski.
Prvih nekoliko godina nisu bile lake za gospođicu Beemer. Većina udžbenika
koje je dobila bili su na švedskom, a i nitko nije znao u koji bi razred upisao dijete.
Najstariji učenik bio joj je Gustav Tildholme, koji je imao šesnaest i pol godina
te pohađao osmi razred. Najmlađe dijete bio je šestogodišnji Ander Swensen, a
imala je još petnaest učenika raznih dobi i razreda - i sve ih je poučavala u istoj
učionici. Nije to bio lak zadatak. Gospođici Beemer je prve godine bilo izuzetno
drago što u učionici ima Gustava. Za hladnih, zimskih jutara, ranije bi se dovezao
mulom u školu, donio drva i naložio vatru u debeljuškastoj peći. Budući da je bio
viši od metar i sedamdeset, pomagao joj je uvesti red kada bi mlađi učenici
podivljali. Gustav je bio skloniji fizičkom radu pa nije bio posebno pozoran
učenik, ali bio je od neprocjenjive pomoći. Volio je gospođicu Beemer kao sva
druga djeca.

Najdraži roditelji,

Pišem vam da vas izvijestim kako je vaša kći postala prava učiteljica.
Imam sedamnaest učenika koji me oslovljavaju s „učiteljice Beemer“
i osjećam se jako odraslo. Živim s obitelji jednog švedskog para,
gospodina Lordora Nordstroma i njegove supruge. On je visok i
srdačan, ona nije visoka, ali je jako lijepa i mila i nosi karirani šešir.
Njihovo dvoje djece, Teddy i Ingrid, prava su milina i izvrsno su
odgojeni. Gospodin Nordstrom ima mljekarsku farmu s mnogo krava,
pilića i jednom svinjom. Svinja mi se ne sviđa. Jednom sam se previše

44
 Knjige.Club Books
približila toru pa me pokušala ugristi, a ja sam skoro pala u nesvijest!
Gospođa Nordstrom je rekla kako joj je žao što me svinja pokušala
ugristi, ali da je očito mislila da imam nešto za jelo.
Majko, bi li mi mogla poslati moju plavu haljinu? Nisam mislila da
će mi trebati, ali ovdašnji su ljudi jako druželjubivi pa često
priređuju plesnjake i okupljanja. Malčice sam se udebljala. Gospođa
Nordstrom stalno peče pite i slatka peciva, a meni se teško oduprijeti.
Pišite mi što ima nova kod kuće.

S velikom ljubavlju,
Lucille

45
 Knjige.Club Books

CHICAGO

Bokić, Katrina,

Jako mi je drago što si mi opet pisala. Sada si majka dvoje djece! Ne

mogu vjerovati. Ja sam još na terenu. Ti se baviš djecom, a ja zabavom.
Ti si ionako oduvijek bila majčinski tip, a ja ne. Uglavnom, sve se čini
da su ti djeca divna.
U kući nema ništa posebno novo, osim da se Dagmar Jensen
pridružio njezin suprug. Zaposlili su ga, pa ja sad imam sobu za sebe.
Moja je ona izbica na trećem katu, gdje smo nekoć skrivale knjige, ali
poslužit će zasad.
Trenutačno hodam s jednim igračem bejzbola. Igra za Chicago
Cubse i, majko mila, kakav je samo udarač! A kakve su samo zabave!
Stvarno znaju što je dobar provod. Jamčim ti! Sinoć sam došla kući tek
u četiri ujutro.
Nego, kako je ono prase o kojem si mi pisala? Zvuči kao cura po
mojoj mjeri. Moram jurit. Stara je ustala i zvrnda.

Anna Lee

Krumpirica je od samoga početka stvarala probleme. Nikada nije bila, kako bi se

reklo, dobro odgojena. Kad god bi je Katrina, Lordor ili djeca pokušali pogladiti,
jasno bi im pokazala da joj nije do toga. „Hranite me, ali me ne gnjavite“, to je
bio njezin moto. A jela je sve. Jednom je pojela Lordorove duge, crvene gaće
koje su odletjele s užeta za sušenje, zajedno s dugmadi, potom katalog robne kuće
i jednu kožnatu cipelu.
Bila je doista odvratno, proždrljivo stvorenje, očito s neuništivom probavom.
- Ta svinja je prava svinja - govorila je Katrina. Ali koliko god stvarala nevolja,
Lordor i Katrina nikako se nisu mogli natjerati da je prodaju, a kamoli da je pojedu
za večeru. Za njih je Krumpirica imala jednu važnu prednost. Bila je toliko
zadovoljna svojom nakaradnošću, toliko nesvjesna tuđega mišljenja, tla ih je
redovito nasmijavala. Naravno, budući da je bila svinja, Krumpirica nikada nije
pojmila koliko ima sreće.
Sva sreća što nije razumjela engleski. Gospođa Knott često bi glasno rekla: -
Katrina, da je ovo moja svinja, danas bi mi već bila u loncu, a sutra bih
doručkovala kobasice.

46
 Knjige.Club Books
Krumpirica bi samo otpuhnula i nastavila žderati. Govorilo se da je jedina
svinja u Missouriju koja je uginula od starosti. Krumpirica nikada neće shvatiti tu
ironiju sudbine, ali nadživjela je čak i gospođu Knott.

47
 Knjige.Club Books

MALI SUSJED

ali Ander Swensen, sada već sedmogodišnji sin Birdie i Larsa Swensena,
M bio je dražestan, riđokosi dječak koji je izgledao kao da mu je netko sasuo
u lice vjedro puno pjegica. Samo na licu i ušima imao je tisuće točkica. Ali svima
je bio drag zbog umilne ćudi i šašavog smijeha.
Budući da im je bio blizak susjed, mnogo je vremena provodio u domu
Nordstromovih. Obožavao je jela gospođe Nordstrom i bjelodano bio zaljubljen
u Ingrid. Dopuštao joj je da mu nemilosrdno šefuje.
Ingrid je obožavala ocu priređivati smicalice. Jednoga dana čak je natjerala
Andera da joj pomogne odjenuti jednu od Lordorovih omiljenih krava.
Kad je Lordor toga jutra došao u štalu da je pomuze, njegova prvoklasna krava
Sally nosila je Katrinin veliki, slamnati šešir i crvenu kariranu pregaču. Lordor je
iz sjenika čuo prigušen hihot pa se pretvarao da je uzrujan. - Jao... sirota moja
Sally. Kad otkrijem tko ti je ovo učinio, bacit ću ga u tor kod Krumpirice pa će
zažaliti!
Naravno da je Lordor znao tko je krivac. Vidio je toga jutra da dvoje djece
krišom iznose iz kuće šešir i pregaču.
Kada je za ručkom Lordor prepričavao Katrini i gospođici Beemer što se
dogodilo, Anderove krupne smeđe oči su se razrogačile, a budući da je bio iskren
i pošten dječak, smjesta se slomio i sve priznao. - Ja sam kriv, gospodine
Nordstrom. Bila je to moja ideja. Slobodno me bacite u tor ako želite.
Odrasli su jedva susprezali smijeh. Lordor reče: - Što vi mislite, gospođice
Beemer? Vi ste mu učiteljica. Da ga bacim u tor ili ne?
Ander je užasnuto gledao gospođicu Beemer, iščekujući presudu.
- Ne, gospodine Nordstrom. Mislim da je krasno što je priznao istinu.
Smatram da zaslužuje oprost.
Ander odahne. - O, hvala vam, gospođice Beemer. Užasno se bojim te svinje.
Katrina reče: - Slažem se, gospođice Beemer. Zapravo, mislim da Ander za
iskrenost zaslužuje drugi komad pite.
Ingrid se nato javi: - I ja bih još.
- Žao mi je, Ingrid, prekasno. Propustila si priliku - reče Teddy.
Ingrid ošine Andera pogledom. - Kanila sam priznati, ali ti si me pretekao.
Ingrid je bila prva mala vragolanka. Jedne večeri je uz objed pogledala
gospođicu Beemer i upitala je izravno: - Je li onaj visoki Gustav, koji vas svakoga
dana prati kući iz škole, vaš dečko?

48
 Knjige.Club Books
Teddy ju je šutnuo ispod stola.
Katrina se brzo umiješa: - Ingrid! Ne budi blesava. Nepristojna si.
- Ali zašto bi bilo loše imati dečka? Ander je rekao da je moj dečko, a Teddyju
se sviđa Elsa Bergsen.
- Ne sviđa! - brzo se obranio Teddy. - Gospođice Beemer, laže. Ne vjerujte
joj.
Gospođica Beemer se nasmiješi. - Pa, Teddy, meni se čini da je Elsa stvarno
krasna djevojka.
Katrini je bilo strašno neugodno što je Ingrid postavila Lucille to pitanje, ali
bila je zabrinuta za Lucille. Bojala se da nema dovoljno prijatelja svoje dobi.
Kasnije iste večeri, dok su njih dvije u kuhinji prale posuđe, Katrina reče: -
Žao mi je što je Ingrid bila onako drska, Lucille.
- Nema veze, gospođo Nordstrom. Ima radoznao um.
- Ali, sviđa li ti se neki mladić, Lucille? Pitam samo zato da ti kažem kako ga
slobodno možeš pozvati ovamo kad god zaželiš.
- O, ne... ne postoji takav - odgovorila je Lucille, stavljajući tanjur na sušilo.
- Sigurno će se ubrzo netko pojaviti. Sjajna si s djecom pa ćeš sigurno nekome
jednoga dana biti krasna žena i majka.
- Stvarno? Lijepo od vas što to kažete, ali ne. Sumnjam da ću se ikada udati.
- Ali zašto?
Gospođica Beemer uzdahne. - Ma, samo imam takav osjećaj.
- Ne bih bila tako sigurna na tvojemu mjestu. I ja sam tako nekoć mislila, a
pogledaj me sad.
Uto začuju strahovitu viku. - Upomoć! Upomoć! - vikala je Ingrid utrčavši u
kuhinju i usput prevrnula stolicu, a Teddy joj je bio za petama i prevrnuo drugu
naganjajući je oko stola.
Vikao je: - Majko, ukrala mi je bilježnicu.
- Nisam! - vrištala je Ingrid bježeći na druga vrata.
Katrina vikne za njima: - Djeco, dosta vriske! Smjesta. Vaš otac pokušava
čitati.
Katrina potom pogleda Lucille i nasmije se. - Naravno, i samački život ima
prednosti. Bar imaš mira.

Na imanju obitelji Swensen nije bilo ništa mirnije. Birdie Swensen već je nekoliko
mjeseci pokušavala isplesti Anderu novu vestu za rođendan. No, to nije bilo lako
jer joj je sin vječno upadao u sobu za šivanje. Ako ne bi upao Ander, došao bi
Lars ili neko od najamnika kojemu je nešto trebalo. I tako je u zadnje vrijeme
počela odlaziti gore na groblje s košarom za vrtlarenje i nosila sa sobom pletivo.

49
 Knjige.Club Books
Nakon što bi sve zalila i obrezala, preokrenula bi košaru, sjela na nju i plela. Bilo
je lijepo biti izvan kuće, u prirodi, sama na brdu s ptičicama.
Dok je sjedila i plela, Birdie je često razmišljala o tome kako će jednom netko
na tome brdu biti pokopan. Do tada su imali sreće i samo su se nekoliko puta
prepali - jednom kada je Katrina poslije poroda dobila vrućicu. Ali još su svi bili
prilično zdravi i nitko nije umro. No, zapravo su još svi bili razmjerno mladi.
Tih dana na brdu, Birdie je počela zapažati nešto neobično. Isprva je mislila
da se to mašta poigrava njome. Moralo je tako biti. Ali nije je napuštao neobičan
dojam da je netko motri. Naravno, Birdie je bila u pravu. Netko ju je doista motrio.

50
 Knjige.Club Books

BRZOJAV

1902.

novom gradiću Elmwood Springs u Missouriju, drveni nogostupi zamijenili

U su zemljane ulice, a u središtu mjesta živnuli su obrti. Prvo se otvorila
trgovina s poljoprivrednim potrepštinama, zatim kovačnica, ljekarna te trgovina
živežnim namirnicama u kojoj si mogao kupiti krekere, sir i kisele krastavčiće za
pet centa.
Subotom ujutro, glavna ulica bila je puna teretnih kola i užurbanih pješaka
koji su obilazili trgovine ili prijatelje, žena koje kupuju tkanine za šivanje,
muškaraca koji traže poljoprivredne alate. Djeca su jela sladoled u kornetu ispred
ljekarne, a muškarci (izuzev velečasnog Edwina Wimsblyja) častili su se čašicama
viskija u dnu trgovine. Isključivo iz zdravstvenih razloga, dakako. Ali ljudi su se
uglavnom vrzmali ulicom da sretnu ljude koje cijeloga tjedna nisu vidjeli.
Muškarci su se, sjedeći na klupi ispred ljekarne, ugodno ugrijani lijekom, divili
ženskoj sklonosti razgovoru. Nisu shvaćali koliko je život na seoskom imanju
samotan za njihove supruge. Za razliku od muškaraca, žene su trebale
društvo drugih žena.
Katrina je obožavala svoje susjede i uživala je u satovima pletenja koje je
Birdie Swensen svakoga četvrtka poslijepodne održavala u svojemu domu. Birdie
i ostale gospođe bile su nevjerojatno ljubazne prema njoj, pogotovo otkako su
stigla dječica. No, majka joj je svejedno strašno nedostajala. Previše su godina
provele razdvojene. Jednoga dana, Lordor se vratio kući i zatekao je kako plače,
a kada mu je povjerila koliko joj nedostaje majka, Lordor ju je zagrlio. - Piši joj
neka dođe. Cijela obitelj treba biti ovdje s nama.
Ubrzo je stigao brzojav s viješću da stiže Katrinina majka, sestra Brigette i
brat Olaf. Katrina je bila izvan sebe od sreće.
Manje od tri mjeseca poslije, Katrina je sa smiješkom vadila kruh iz pećnice.
Mnogo je pisama i dokumenata putovalo amo-tamo, uloženo je mnogo vremena i
truda, ali Lordor je na koncu sve uspio organizirati. Majka će napokon doći živjeti
u kući s grijanjem i tekućom vodom. Katrina je jedva čekala da stigne. Ona i
Lordor štedjeli su novac od prodaje mlijeka u limenci za kavu i upravo su ga
poslali u Švedsku za putne karte. Lordor je bio sretan što vidi Katrinu tako sretnu.
No, nekoliko tjedana poslije, stiglo je sljedeće pismo:

Draga moja kćeri,

51
 Knjige.Club Books
Molim te da mi oprostiš, ali liječnik mi je rekao da moje staro tijelo
neće izdržati put do Amerike niti dočekati odredište živo. Ali ne tuguj
zbog mene. Amerika je za mlade, za one šije molitve tek trebaju biti
uslišane. Sve moje molitve su uslišane. Zahvaljujući tebi i Lordoru,
moja djeca i unuci neće gladovati. Hvala ti na slikama Ingrid i Teddyja.
Prekrasni su. Zgodni na tatu. Mislim na tebe svaki dan.

Zauvijek ću te voljeti,
Ingrid Olsen, tvoja majčica

Nedugo potom, brzojavljeno je da je Katrinina majka preminula.

Kako se glas o tome širio gradom, žene su jedna po jedna dolazile Katrini i
sjedile uz nju. Nisu mnogo govorile. Samo nisu željele da bude sama.
Šest mjeseci poslije, kad su joj brat i sestra stigli iz Švedske, Katrina je bila
oduševljena što ih vidi, ali bilo je gorčine u tome slatkom susretu, jer majke nije
bilo s njima. Katrininu sestru Brigette, sada osamnaestogodišnju djevojku, s
veseljem su dočekali lokalni momci i ubrzo se udala za jednog od Eggstromovih
sinova. Njezin brat Olaf, sada odrastao muškarac, odmah se zaposlio u trgovini
tekstilom i počeo štedjeti. Godinu dana poslije, s malo tajne Lordorove pomoći,
poslao je u Švedsku po svoju mladu suprugu Helgu.

52
 Knjige.Club Books

S PROLJEĆEM PROCVALA I
MLADIĆEVA ŽELJA

o proljeća 1903., između gospođice Beemer i njezina učenika Gustava

D Tildholmea nastala je nezgodna situacija. Znala je da je Gustav dvaput
hotimice pao osmi razred. A znala je i zašto. Sjedio je u učionici i blejao u nju
krupnim, smeđim očima punim čistog, iskrenog obožavanja.
Gustav joj je čak pisao ljubavna pisamca u kojima je izražavao želju da se
jednoga dana oženi njome. Pretpostavljala je da je sama za to kriva. Previše se
oslanjala na njega. Možda je bila i odviše srdačna.
Ali, premda je bila samo godinu i pol starija od Gustava, postojao je izvjesni
etički kodeks, granica koju nije bila spremna prijeći. Usto, ona je bila kvekerica,
zaboga. Udajom za svojega učenika izazvala bi sablazan. Kakva pomisao!
Kad je napokon rekla Gustavu da se iduće godine ne može vratiti na nastavu
i da je više ne smije pratiti kući, srce mu se slomilo. Pokušavala ga je urazumiti i
objasniti mu da osjeća samo dječačku zaluđenost. Uvjeravala ga je da će to
nadrasti. - Neću - odvratio je. - Prije ću umrijeti. Vidjet ćete.
Potom je istrčao iz učionice u šumu iza škole i nikada se onamo nije vratio.
Njegova obitelj joj je rekla da je otišao u Kaliforniju, ali nisu znali točno kamo.
Vječno se pitala gdje je i hoće li se ikada vratiti. Prve godine bio joj je izrezbario
cvijetak od jelovine i ostavio joj ga na stolu kao dar. Još ga je čuvala na komodi.
Baš neki dan, netko je rekao da je možda vidio Gustava Tildholmea uz jezero
u Elmwood Springsu. Ali to nije mogla biti istina. Da je to bio on, jamačno bi joj
se javio.

Za to vrijeme, Elmwood Springs nastavio je cvasti. Na jednome uglu otvorila se

nova novcata ljekarna Rexall s pravim ljekarnikom po imenu Robert Smith, a uz
ured Western Uniona pravi je zubar otvorio ordinaciju. Ubrzo su postavljene i
tračnice pa su dobili tramvaj koji je vozio sve do jezera i natrag.
A u bijelome svijetu, kao da su svakodnevno nicali novi izumi. Jednoga dana
u prosincu, Lordor je bio na šišanju, kadli je gospodin Goodnight, njihov
telegrafist, banuo u brijačnicu crven u licu od uzbuđenja.
- Bože, dečki... upravo je brzojavljeno. U Sjevernoj Carolini, ljudi lete
automobilima! Izumili su leteće automobile!
Brijač je zastao usred reza i upitao: - Što?
- Izradila su ga neka braća Wright iz Ohioa i ima dva velika krila. Voze ga
najbrže što mogu i on se uskoro odvoji od tla i poleti kao ptica.
53
 Knjige.Club Books
- Kako je to moguće?
- Ne znam... ali tako je pisalo. Znam samo da su izumili nekakav motor koji
leti. Nemam pojma kako. Ali kažu da postoji i slika, tako da mora biti istina.
- Čovjek koji leti zrakom u automobilu s krilima... siguran si?
- Da. Kažem vam da je vijest upravo stigla... prije jedne minute.
- Mislim da je to neka žestoka zafrkancija. Jesi li ti to izmislio?
- Nisam, kunem se da je istina. Samo čekajte. Ti strojevi počet će uskoro letjeti
iznad naših glava pa ćete se uvjeriti na vlastite oči!
- Čuj, George, kako bi se nešto tako teško kao automobil moglo odići s tla?
- A kako se mjesec diže svake večeri? Ne znam kako, ali diže se. Treba mi
piće - reče gospodin Goodnight. - Gdje je?
Brijač otvori ormarić i izvadi bocu. - Dođavola... ako je to istina, svima nam
treba piće.
Glas se brzo proširio pa su se sutradan ujutro svi okupili da dočekaju novine.
Kad su svi pročitali o letećim strojevima i vidjeli fotografiju, Svar Lindquist
postavio je pitanje koje će idućih godina postajati sve češće: - Čega li se sve neće
sjetiti?

54
 Knjige.Club Books

NAĐIMO SE NA SAJMIŠTU

1904.
St. Louis

remda Lordor nije stekao dobro formalno školovanje, bio je napredan mislilac
P i vječno je iznalazio načina da poboljša sebe i druge. Jednoga jutra, Lordor je
sjedio na krevetu, u hotelu u kojem su odsjeli. Pogledavši ženu, reče ozbiljna lica:
- Mislim da je to najveći događaj u povijesti. - Mislio je na Svjetski sajam koji se
1904. održao u St. Louisu, u Missouriju.
Kao gradonačelnik, pobrinuo se da si svi stanovnici Elmwood Springsa
priušte put u St. Louis. Za one koji si to nisu mogli priuštiti, a željeli su ići, platio
je iz vlastitoga džepa. Gospođica Beemer povela je sve svoje učenike koji su bili
dovoljno odrasli za putovanje.
Sudeći po onome što je pročitao, Lordor je zaključio da će sajam biti zanimljiv
i poučan, ali nitko nije mogao niti sanjati kakva ih čudesa, spektakli i atrakcije
čekaju. Ljudi su nagrnuli u St. Louis iz cijeloga svijeta. Prvi put su vidjeli golemu
Strujnu Palaču, osvijetljenu tisućama lampica. Većina promatrača bila je toliko
zaprepaštena da je ostala bez riječi.
Lordor je bio u pravu. Ljudi nikada nisu vidjeli ništa slično. A i veličina
sajma! Sama Poljoprivredna palača prostirala se na dvadeset tri jutra zemlje. U
samo dva dana, vidjeli su pravog, živog Kineza, pravog Eskima, slona, film i bebe
u inkubatorima - stvari i ljude koje Lordor nije mislio da će za života vidjeti.
Pogledao je svoju iscrpljenu, pozaspalu djecu i nasmiješio se. - Kakva li ih samo
budućnost čeka, Katrina. Kakve li im divote predstoje.

Odlazak na sajam sve ih je promijenio. Prije sajma, stanovnici Elmwood Springsa

uglavnom su bili poljoprivrednici iz maloga mjesta, koji su živjeli u svojemu
malenome svijetu, ali nakon što su se nagledali čuda, više nikada neće biti isti.
Nisu se mogli oteti optimizmu.
Na prvome sastanku nakon povratka kući, Lordor je rekao: - Moj san je
rasvijetliti naš grad kako više nitko ne bi morao živjeti u tami. - Tako je i učinio.
Nakon mnogo posjeta Elektroprivrede Missourija, u trgovine i kuće na Glavnoj
ulici - a obećano je da će isto biti provedeno i u svim ostalim kućama u gradu -
uvedena je struja. Godine 1906., kada su ugrađene nove ulične svjetiljke, priredili
su zabavu i svi su se odjenuli u svoje najbolje ruho. Ingrid Nordstrom nosila je
majčin šešir, a njezin brat Teddy je iz vica nazuo očeve velike cipele.

55
 Knjige.Club Books
Lordor je obožavao svoju djecu i, što se njega ticalo, nisu mogla pogriješiti.
Pogotovo Ingrid. Za razliku od brata, ona je voljela krave i već je pomagala pri
mužnji. Ljeti je Katrina znala stajati pred kuhinjskim prozorom i gledati kako
Lordor ide prema pašnjaku dok malena Ingrid grabi uz njega. O, kako li je samo
obožavala svojega taticu.
Lordor joj je, dakako, ugađao. Čak joj je kupio muški kombinezon i gumene
čizme. - Želim izgledati kao tata - rekla je.

S djecom je rastao i njihov gradić. Do 1907., uglavnom na poticaj Birdie Swensen

i ostalih dama, podigli su malu zgradu opere u kojoj će nastupati putujuće
kazališne družine i izvoditi se predstave mjesnih amatera. Kao što je Birdie rekla:
- Možda živimo na selu, ali to nije razlog da se tu i tamo ne izložimo kulturi. -
Premda su se s time svi slagali, zadnja izvedba Shakespeareovske glumačke
družine bila je razočaranje. Glumac tankih nožica koji je glumio Hamleta imao je
najmanje sedamdeset godina.

56
 Knjige.Club Books

ISPOD POVRŠINE

bog povećanja broja učenika, gospođica Lucille Beemer preselila se iz doma

Z Nordstromovib u grad, malo bliže školi. Stanovala je u svratištu gospođe
Molly Ballantine, koja je primala same dame i gospodu te povremeno putujuće
trgovce. Jedne večeri, gospođica Beemer sjedila je u svojem sobičku na
prvome katu ispravljajući testove. Ali nekako se nije mogla koncentrirati.
Otvorila je prozor i pogledala van. Kakva lijepa, topla, ljetna noć. Osjećala je
miris cvjetova kozje krvi koji su cvali na velikoj verandi ispod nje i čula glazbu u
daljini. Netko u susjednoj kući puštao je pjesmu na gramofonu na navijanje.
Upravo bi se takvih večeri sjetila Gustava i zapitala se gdje je. Premda su joj
se svi u gradu, i odrasli i djeca, obraćali s gospođica Beemer, ona se još osjećala
kao dijete. Jedva je bila napunila osamnaest kada je prihvatila prvi učiteljski
posao.
Ali kao što je izvjesna udana gospođa rekla, kada je Lucille prije nekoliko
godina izašla iz vlaka: - Ne trebate se bojati da će vam ona ukrasti muža, moje
dame. Na čelu joj krupnim slovima piše: Učiteljica-usidjelica.
Lucille Beemer imala je dugu, crnu kosu koju je nosila stegnutu u čvrstu
punđu i malčice predug, uzak nos. Doista je djelovala kao ozbiljna i dolična osoba.
Ali nešto se krilo ispod površine. Budući da je tako mlada dobila posao i
odgovornost, pomno je krila romantičnu djevojku u sebi, punu snova o romanci i
pustolovini.
Čak bi i njezinoga oca, svećenika u Philadelphiji, iznenadili skroviti snovi
njegove kćeri - snovi o lijepome neznancu koji će joj ujahati u život i oteti je. U
zadnje vrijeme, taj neznanac sve je više sličio Gustavu Tildholmeu.
Nekoliko starijih samaca u gradu bilo ju je pozvalo van, kao i gospodin Glen
Early, tenor u crkvenome zboru. Ali ona nije bila zainteresirana. Što je Gustav
duže izbivao, to je više shvaćala da je i njezino srce negdje drugdje. Odnedavna
je počela dovoditi u pitanje zašto joj je uopće bilo toliko stalo do toga što bi ljudi
rekli da pobjegne s njim.
Uto se jedan od muških gostiju na verandi glasno i prostački nasmijao, pa je
polako zatvorila prozor.

57
 Knjige.Club Books

ELMWOOD SPRINGS, MISSOURI

Draga Anna Lee,

Hvala ti na tvojem zadnjem pismu. Javljam ti da sam i ja još uvijek

sretna. Voljela bih da mi možeš doći u posjet. Ove godine sve je puno
sunovrata.
Djeca rastu kao korov. Moj sin je presladak, a Ingrid me ne prestaje
očaravati. Kažem ti, Anna Lee, ona nije poput nas. Prava
je Amerikanka. Ljeti posmeđi kao orah i juri naokolo bosonoga, kao
dječaci. Lordor kaže da jaše mule čak i bolje od njih. I jako se ponosi
njome. Prošloga tjedna odveo ju je na veliki stočni sajam u Kansas
Cityju. Kaže da već sada zna o kravama više od mnogih muškaraca.
Uglavnom, nedostaješ mi i često mislim da naše vrijeme u Chicagu.
Što bih bila radila bez tebe ondje, draga moja prijateljice?
Sada ću zaključiti pismo kako bih nahranila piliće. Da, sada imamo
mnogo pilića, uključujući jednu golemu i čupavu bijelu kokoš koju
sam nazvala Anna Lee u tvoju čast. Ponosila bi se njome. Nese mnogo
jaja i svi veliki, crveni pijetlovi zaljubljeni su u nju.

S ljubavlju,
Katrina

P.S. Prilažem fotografiju Teddyja i Ingrid.

58
 Knjige.Club Books

CHICAGO

Draga Katrina,

Oprosti što ti nisam prije pisala. Puno ti hvala na zadnjem pismu i

fotografiji klinaca. Ingrid ti sve više slici.
Ja sam sjajno... a kad već govorimo i pijetlovima, čovječe, imam
jednog pravog. Talijan je i malo grub, ali ima krupne, sanjive oči. I
obožava plavuše! Da samo znaš kako! Nemoj se čuditi ako se ubrzo
obogatim. Pravi vlastita alkoholna pića i prodaje ih za masne pare.
Juhu! Upravo sam od njega dobila famoznu bijelu bundu. Tko zna?
Idući put kad ti budem pisala, možda se potpišem kao „gospođa
Johnnyja Zenelle“. Zaželi mi sreću i potapšaj onu kokoš po glavi u moje
ime.

Anna Lee

P.S. Kad ćeš mi doći u posjet?

59
 Knjige.Club Books

JESI LI TO TI?

1908.

eć je bilo dobrano nakon devet navečer kada je Lucille Beemer začula

V kucanje na vratima. Bila je to njezina gazdarica, gospođa Ballantine. -
Gospođice Beemer, čeka vas poziv iz druge države. Zove neki muškarac. - Lucille
je već bila u krevetu, spletene kose, ali brzo je skočila na noge, navukla kućni
ogrtač i papuče pa se strčala do telefona u prizemlju. Gospođa Ballantine ju je
pričekala da joj preda slušalicu pa se povukla u svoju sobu da bi joj dala
privatnosti.
- Halo, ovdje Lucille Beemer - rekla je, gotovo bez daha. - Halo? - Lucille je
čula glazbu u pozadini, ali nitko se nije javljao. - Halo? - ponovi. - Gustave... jesi
li to ti? Halo? Ovdje sam... - Na drugome kraju nije bilo odgovora, a onda je
pozivatelj prekinuo vezu.
Gospođa Ballantine izađe iz svoje sobe. - Tko je bio?
- Ne znam. Je li rekao odakle zove?
- Ne, samo je tražio vas. Ali meni je zvučao pripito, tko god bio.
- Možda nazove ponovno.
- Ako nazove, nadam se da će izabrati pristojnije vrijeme. Gospođica Beemer
čekala je uz telefon u nadi da će opet zazvoniti, ali nije.

60
 Knjige.Club Books

NA ODJELU RUKAVICA

vo svakako nije bilo planirano. Gospođica Beemer naletjela je na Gustavovu

O majku posve slučajno. Jednostavno su istoga dana došle u Springfield u
kupnju. Nakon nekoliko minuta ćaskanja i iskušavanja rukavica, gospođica
Beemer postavila je svoje pitanje što je ležernije mogla, pazeći da ga smjesti usred
razgovora kako bi djelovalo manje važno nego što je bilo.
Prije negoli je zaustila, gospođica Beemer navukla je par sivih rukavica pa ih
podigla, ne mičući pogleda s njih, i upitala: - Kako vam se ove sviđaju, gospođo
Tildholme? Nisam sigurna što mislim o ovoj dugmadi. O, i kako je Gustav? Je li
vam se javio u zadnje vrijeme? - Opet pogleda rukavice. - Ne, preotmjene su za
mene - rekla je, svukla ih, a srce joj je uzbuđeno tuklo u iščekivanju odgovora.
Gospođa Tildholme proučila je rukavice i rekla: - Da, slažem se... previše
dugmadi. O, Gustav. - S uzdahom je odmahnula glavom. - Taj dečko. Sada se
preselio čak u Oregon, gdje radi kao drvosječa za neku veliku tvrtku. Kaže da
dobro zarađuje, ali ja bih voljela da se vrati kući, makar u posjet. - Odjednom se
gospođi Tildholme oči ozare jer se nečega dosjetila. - O, gospođice Beemer, biste
li mi učinili veliku uslugu? Gustavu ste bili neizmjerno dragi. Biste li mu mogli
pisati da se vrati kući? Možda će vas poslušati. Mladi ljudi u današnje su vrijeme
svojeglavi. Roditelje ne slušaju, ali učitelje bi mogli. Biste li to učinili? Imam
njegovu adresu.
Već idućeg jutra, Lucille je sjela za svoj mali pisaći stol i malo potom uzela
pisaljku, umočila je u tintarnicu i započela pismo.

Dragi Gustave,
Pozdrav iz Elmwood Springsa. Nadam se da si dobro. Tvoja majka mi kaže
da si sada drvosječa. To mi zvuči kao roman Jacka Londona. Bistra si uma...
nadam se da nisi zapustio čitanje...

Zgužvala je papir i započela iznova.

Dragi moj Gustave,

Pozdrav od stare prijateljice. Jako nedostaješ majci i ocu, a i me...

Najdraži Gustave,
Ovo pismo nosi zakašnjeli pozdrav tvoje bivše učiteljice, Lucille Beemer...

61
 Knjige.Club Books

Dragi Gustave,
Znam da dugo nismo razgovarali, ali često mislim na tebe i to s velikom
privrženošču. Pitam se bi li...

Dragi Gustave,
Žao mi je što te naš zadnji susret uzrujao. Ali moraš shvatiti moj položaj kao...

Odjednom je prestala pisati. Gospode! Pa što to radi? Gustav više nije dijete. Sada
je odrastao čovjek. Ne može pisati odraslom muškarcu da mu javi kako njegova
majka želi da se vrati kući. Sada vodi nov, uzbudljiv život, možda je čak i ne
pamti. Bilo bi krajnje neprimjereno pisati tako prisnim tonom jednom bivšem
učeniku. Vjerojatno bi mu bilo neugodno primiti takvo pismo od šašave, stare
usidjelice koja mu je nekoć predavala. Možda bi se čak nasmijao i pokazivao ga
prijateljima.
Pokušaj da pretoči osjećaje u riječi i potom ih pročita crno na bijelom,
pokazao joj je koliko je situacija beznadna. Gustav je bjelodano nastavio sa
životom. Ona bi samo mogla od sebe napraviti budalu. Shvatila je da je živjela u
ishitrenome snu da će se Gustav jednoga dana vratiti kući i reći joj da je još voli.
Uto začuje kucanje na vratima. - Gospođice Beemer, Sonia ovdje, čistačica,
gospođo. Imate li smeća koje bi trebalo odnijeti dolje?
- O, da, Sonia. Samo trenutak... slobodno uđite. - Gospođica Beemer zgužva
zadnji list papira na kojemu je pisala, baci ga u gotovo krcatu pletenu košaru za
otpatke i pruži je čistačici. - Izvolite.
Presipavajući odbačene papire u veću košaru, Sonia upita: - Ispravljate
testove?
- Molim? Da.
- Ah. Kao što kažu, posao učitelja nikada ne staje. A ljudi se uglavnom odluče
rađati djecu, zar ne? Blagoslovljeni vi bili na svojem trudu. Moja malena će iduće
godine doći k vama u razred.
- Znam, da, i radujem je se upoznati.
- Vidimo se sutra - reče Sonia pa zatvori za sobom vrata i ostavi gospođicu
Beemer da sjedi sama za svojim stolom uz praznu košaru za otpatke, zagledana
kroz prozor, suočena s realnošću. Suočena sa samotnim životom koji je čeka. Ali
bar će je učenici zaokupiti.

62
 Knjige.Club Books

DAN NEOVISNOSTI

1909.

K ao i uvijek na Dan neovisnosti, dok su dame bile zauzete pripremanjem brane

za veliki piknik, svi su muškarci i dječaci bili zaokupljeni ozbiljnom igrom
bacanja potkova. Odjednom nastane graja među muškarcima. Katrina zastane i
zaprepašteno pogleda. Njezina kći Ingrid, jedina djevojčica koja je sudjelovala u
igri, upravo je izvela savršeno bacanje Ingrid je bila posve različita od nje u toj
dobi. Bila je tako neovisna. Tko zna što će ona učiniti sa svojim životom. Bila je
prava američka djevojčica prve generacije, a svijet se mijenjao. Čak se govorkalo
nešto o ženskom pravu glasa, s čime se Lordor posve slagao. Rekao je: - Ako
smije glasovati svaki tupavi, pijani uličar, zašto ne bi i dame?
Lordor je volio svoju kćer, ali njegov susjed Henry Knott bio je nesretan što
ima samo kćeri. Često je Lordoru spominjao kako bi volio imati sina koji bi
naslijedio imanje.
Lordor se složio kako bi bilo lijepo da sin preuzme očev posao, ali Teddy se
nije želio baviti mljekarstvom. Bio je sličniji majci i obožavao je peći. Sanjao je
o tome da jednoga dana otvori vlastitu pekaru. Lordor mu to nije zamjerao. U
Švedskoj su mnogi vrsni pekari bili muškarci. Čak je kupio Teddyju bijelu,
pekarsku kapu. Najvažnije mu je bilo da su djeca sretna. Jednom je čak
rekao Katrini: - Krave ili voliš ili ne voliš.
Kako su godine prolazile, njihova farma nastavila se razvijati. Išlo im je tako
dobro da su naručili još krava i podigli četiri nove štale. Nisu imali pojma koja je
tajna njihova uspjeha. Možda je tlo u tom dijelu Missourija bilo dobro ili djetelina
koju su krave pasle. A možda su zaslužne bile posebne pasmine goveda koje je
Lordor križao. Kako god, svi su se slagali. Nije bilo slađeg mlijeka i sira od onog
koje su davale Lordorove krave. I tako su farmu odlučili nazvati Mljekarstvo
Slatka djetelina.
Dok Teddy nije pokazivao ni najmanje zanimanje za mljekarstvo, njegov
susjed, sada petnaestogodišnji Ander Swensen jest. I obožavao je Lordora. Neki
su tvrdili da je Lordor najbolji proizvođač u državi, a Ander je želio jednoga dana
biti kao on.
Budući da mu je Lordor bio najbolji prijatelj, Lars Swensen upitao ga je bi li
uzeo Andera pod svoje i poučio ga mljekarskome poslu od dna do vrha. Lordor
se odmah složio. Ander mu se sviđao. Bio je iskren dječak, dobar radnik i brz
učenik. I tako se Ander radosno uselio Nordstromovima. Obožavao je

63
 Knjige.Club Books
svakodnevno surađivati s Lordorom. A imao je još jedan razlog. Zgodnu djevojku
po imenu Ingrid.

64
 Knjige.Club Books

CHICAGO

duće pismo koje je Katrina primila od svoje prijateljice Anne Lee, sadržavalo
I je iznenađujuće vijesti - nešto što Katrina od prijateljice doista nije očekivala
čuti.

Draga Katrina,

Imam vijesti. Upoznala sam muškarca po imenu Karl Johanssen.

Krupan je i tup Šveđanin koji ima poljoprivredno imanje u
Wisconsinu. Među svim fantastičnim frajerima koje sam upoznala u
Chicagu, zašto sam morala pasti baš na ovog? Možeš se smijati koliko
hoćeš. Ne bih te krivila nakon svega što sam izgovorila o farmerima.
Uglavnom, zaprosio me i ja sam pristala. Tvoja velegradska
prijateljica potkraj mjeseca seli se u Wisconsin.

Pusa,
Anna Lee

65
 Knjige.Club Books

OREGON

isok, zgodan muškarac od oko dvadeset pet godina, koji je radio kao
V drvosječa negdje u okolici Portlanda, upravo je primio majčino pismo.
Pismu je trebalo gotovo mjesec dana da stigne do njega u šumu.

Dragi Gustave,

Tvoj otac i ja jako smo ti zahvalni na zadnjem novcu koji si nedavno

poslao. Jako si dobar prema svojoj staroj mami i tati. Nedostaješ
nam. Voljela bih da vidiš kako se grad promijenio. Središte je dugo više
desetaka metara, a priča se i da će se uskoro izgraditi masonska loža i
metodistička crkva.
Ovdje je ljeto vrlo ugodno. Upravo smo dobili novo tele i to nas
raduje. Ona stara Lindquistova farma za koju si pitao još je na prodaju.
Drago mi je što voliš svoj posao i što ti tako dobro ide. Ovdje svi pitaju
za tebe. Tvoji bratići i sestrične, čak i tvoja bivša učiteljica, gospođica
Beemer, koja ti je bila toliko draga, pita za tebe kad god se sretnemo.
Birdie Swensen mi je neki dan rekla da je gospođica Beemer zaručena
i to mi je bilo drago čuti. Oduvijek je bila jako draga. U gradu se
govorka i o gradnji nove škole, ali meni će ona stara nedostajati. Brzo
nam se vrati kući. Godine će i tebe dostići.

Pusa,
Majka

P. S. Popravili smo krov

Kasnije iste večeri, jedan od drvosječa upitao je radnika na susjednom poljskom

krevetu: - Što je Tildholmeu? Ne prestaje čitati jedno te isto pismo.
Birdie Swensen nije bila tračerica. Samo je pogrešno shvatila vijest o
gospođici Beemer. Tu glasinu pokrenuo je gradski draguljar koji je vidio da
neženja Glen Early razgledava zaručničko prstenje. Poslije je Molly Ballantine
pojasnila Birdie istinu. - Ne, Birdie - rekla je. - Lucille nije zaručena. Pouzdano
znam da je glatko odbila gospodina Earlyja i to ne jednom, nego dvaput.
Birdie je to bilo žao čuti. - O, baš šteta. Eto, što se babi htilo, to joj se i snilo.

66
 Knjige.Club Books
Gospodin Early oženio se svojom sestričnom u šestom koljenu, Iris Loveless,
i zajedno su se odselili u Summit Falls u Missouriju, te oboje postali svećenici
unionističke crkve.
Gospođa Tildholme nije se sjetila pisati Gustavu ispravak. Nije znala da je
važno.

67
 Knjige.Club Books

TUŽNO RAZDOBLJE

S vi koji su ga poznavali, govorili su da Lordor Nordstrom ima zlatno srce.

Dvaput je zamalo ostao bez imanja jer je često vraćao tuđe dugove, kad bi se
ljudi našli u nevolji. Ali prema najnovijem mišljenju liječnika, to srce počelo ga
je izdavati. Katrina je bila očajna pri pomisli da bi ga mogla izgubiti i gotovo se
nije odvajala od njega. Pokušali su sakriti vijest od djece, ali Lordor je iz tjedna u
tjedan postajao sve slabiji i uskoro više nije mogao raditi. Ubrzo je ostao vezan
uz krevet.
Lordor je znao da mu vrijeme istječe i želio je osigurati svojoj obitelji
budućnost. Mljekarski pogon postao je prevelik da bi ga mogla voditi Katrina ili
Teddy, a Ingrid je odlučila otići na fakultet. Nakon razgovora s obitelji,
dogovoreno je da će prodati imanje.
Čim se u mljekarskoj industriji pročulo da se Mljekara Slatka djetelina
prodaje, počeli su dolaziti ljudi izdaleka s velikodušnim ponudama.
A bliže njima, Ander Swensen pozajmio je od oca i banke koliko god je novca
mogao i dao svoju ponudu. Znao je da je manja od ostalih, ali više nije uspio
smoći.
Iz dana u dan, Lordor je slušao ideje kupaca o tome kako bi vodili imanje.
Potanko su mu objašnjavali načine na koje bi uvećali količinu mlijeka koju krave
daju.
Jednoga jutra, Lordor je zazvao iz svoje sobe Teddyja, koji je bio u kuhinji i
brzo došao na vrata. - Sine, želim da otrčiš u mljekaru i pozoveš mi Andera.
- Da, gospodine.
Teddy je odjahao do mljekare, pronašao Andera i rekao mu da ga Lordor želi
smjesta vidjeti. Ander se ostavio posla i upitao Teddyja zna li o čemu je riječ.
- Ne znam.
Ander je stigao u kuću pet minuta poslije, još u gumenim čizmama i ne baš
čist. Skinuo je šešir i pokucao na vrata Lordorove spavaće sobe.
- Uđi i zatvori za sobom vrata.
- Odmah. - Ander je prišao i sjeo na stolicu uz krevet. Vidio je da je Lordor
bljeđi nego ikada.
Lordor se uspravi i reče: - Andere, vidim kako ljudi u današnje vrijeme
upravljaju svojim farmama i to mi se ne sviđa. Nije to dobro.
Ander kimne: - Nije, gospodine.
- Želim da se s mojim kravama dobro postupa.

68
 Knjige.Club Books
- Da, gospodine.
Lordor pogleda mladića i reče: - Zato prihvaćam tvoju ponudu i prodajem
imanje tebi.
Zaprepašteni Ander nije mogao vjerovati. - Molim? Ali, gospodine
Nordstrom...
Lordor podigne ruku. - Ne... nema prepiranja. Ti si jedni kojemu vjerujem da
će poslovati kako treba. A i zavrijedio si ovo.
- Ali, gospodine Nordstrom. Vi ste me poučili svemu što znam...
- To je sve u redu, ali Andere, želim da mi nešto obećaš. Nešto što će ostati
među nama... Jasno?
- Da, gospodine?
- Obećaj mi da će imanje i krave uvijek ostati unutar naše dvije obitelji. Ne
smiješ ih prodati nikome drugome. Pristaješ li?
- Da.
- I to ćeš jednoga dana staviti u svoju oporuku... da bi vrijedilo čak i nakon tvoje
smrti.
Ander svečano odgovori: - Kunem se vlastitim životom, gospodine.
Lordor se sa smiješkom osloni natrag na jastuke. - Dobro. Sada idi reci
ostalima.

Obitelji je bilo drago što je Lordor izabrao Andera da preuzme imanje. Birdie i
Lars Swensen bili su im najbolji prijatelji, ali Ander je bio kao brat Teddyju i
Ingrid, a Katrini kao sin.

Poslije, kada se vijest proširila, laknulo je cijelome gradu. Nisu mogli niti zamisliti
da neki neznanac preuzme Lordorovo imanje. Lordor je uložio velik trud u njega.
Tijekom godina, Mljekarstvo Slatka djetelina postalo je dio svih njih.

Dva tjedna poslije, kao što je i primjereno, Lordor Nordstrom postao je prva duša
koja počiva na Spokojnoj livadi. Kao što je zamišljeno mnogo godina ranije,
pokopan je u sredini, ispod velikog hrasta.

LORDOR NORDSTROM
1852. -1911.
Dobar i pošten čovjek
Neka mu put bude blagoslovljen

69
 Knjige.Club Books

PROMJENA ADRESE

bitelji je strašno nedostajao Lordor, a njegova smrt ostavila je golemu

O prazninu i u zajednici. Lordor im je oduvijek bio gradonačelnik i grad se bez
njega osjećao izgubljenim. Većina zajednica održala bi izbore da odrede novoga
gradonačelnika. Ali stanovnici Elmwood Springsa okupili su se i zapitali kome
trebaju izbori. Jednostavno su obavijestili Lordorova sina Teddyja, koji
je nedavno navršio dvadesetu, da je on novi gradonačelnik. Već su se bili navikli
govoriti gradonačelnik Nordstrom i nisu se željeli promijeniti. Bilo im je dovoljno
teško što su ga izgubili. Premda su svi bili na Lordorovu pogrebu, još nisu mogli
vjerovati da ga doista nema. I, na neki način, bili su u pravu.

Ubrzo nakon pogreba, dogodilo se nešto vrlo neobično. Lordor Nordstrom se

probudio. I znao je točno tko je. Još je mogao misliti i prisjećati se. Vidio je plavo
nebo i oblake nad sobom te čuo ptičji pjev. Ne samo to, osjećao se lagan kao perce
i opet je prodisao bez napora i boli. I sve je mirisalo svježe. Zemlja, trava, cvijeće.
Osjećao se mirno i spokojno.
Ali gdje je? Je li u raju? Je li mrtav ili živ? Tada Lordor opet podigne pogled
i ugleda stari hrast iznad sebe. Odjednom je točno znao gdje je. Bio je navrh brda
u svojem grobnom mjestu na Spokojnoj livadi. Nije bilo sumnje da je mrtav. Ali
još je bio tu.
Ugodnog li iznenađenja. Da mu je netko to najavio, ne bi mu povjerovao, ali
evo ga. Nije imao pojma kako se to dogodilo ni zašto. Znao je samo da se nikada
nije bolje osjećao. Lordor još jednom duboko udahne pa utone u dug, opuštajući
drijemež.

Nakon Lordorove smrti, Ander je zamolio obitelj Nordstrom da ostane na imanju.

Ali Katrina i djeca odlučili su novcem od prodaje kupiti novu kuću u gradu.
Katrini se vid pogoršao, a bez Lordora farma nije bila ista ni za nju, ni za Ingrid,
ni za Teddyja. Previše im je nedostajao. Pogotovo Katrini. Na imanju je bilo
previše uspomena. Dio nje uvečer je napola očekivao da Lordor uđe na stražnja
vrata. I svaki dan bi je zaboljelo kada se to ne bi dogodilo. Gubitak Lordora
natjerao je Katrinu da sjedne i napiše kćeri pismo, dok još dovoljno dobro vidi.

Draga moja Ingrid,

70
 Knjige.Club Books
Ako mi se nešto dogodi, želim da uzmeš ovaj rupčić. Pripadao je tvojoj
baki i donijela sam ti ga izdaleka, pa ga dobro čuvaj. Tako nam je
malo stvari ostalo iz pradomovine. Nadam se da ćeš jednoga dana obići
mjesto na kojemu sam odrasla.
Mamine recepte ostavljam tvojem bratu. Mislim da to nećeš
zamjeriti. Kao što je tvoj otac govorio: „Ili voliš peći, ili ne voliš“, a
Teddy voli.
Znaš li kako smo tvoj otac i ja oduvijek bili ponosni na tebe? Ti si
moja prava Amerikanka. Također prilažem nekoliko komada dječje
odjeće koju je Birdie Swensen isplela za tebe i brata. Jako su mi dragi
i nerado bih ih se odrekla.

Volim te zauvijek,
Majka

Potom je sve to spakirala i spremila na sigurno.

Kada je Lordor već proveo neko vrijeme gore na Spokojnoj livadi, postao je
ponosniji na sebe negoli je bio. S novog gledišta imao je prekrasan vidik. Doista
je izabrao savršeno mjesto i jedva je čekao da mu se drugi pridruže i to mu
priznaju. Naravno, budući da je bio znatno stariji, Lordor će još neko vrijeme
morati pričekati Katrinu, ali u međuvremenu, slušao je u daljini krave
na pašnjaku, kukurikanje pijetlova i nježno brujanje traktora u poljima ispod sebe,
a nedjeljom i crkvena zvona. Sve sami zvuci doma.
Ustanovio je da je pravo olakšanje što se više ne treba brinuti za imanje, a i
uživao je u tome što ima vremena za počinak i razmišljanje. I nije bio osamljen.
Na blagdane je dolazilo mnoštvo posjetitelja. Uživao je pogotovo kad bi došli
Katrina, Ingrid i Teddy, a volio je gledati i kako Ingrid brzo raste. Isprva je
pokušavao razgovarati s njima, ali shvatio je da ga ne čuju. No, dobra vijest je bila
što je on čuo njih i uvijek su donosili zanimljive novosti. Bilo je lijepo i znati da
ga ljudi nisu zaboravili.
Baš se prošloga tjedna do njega popeo Ander Swensen, koji mu je govorio o
svojim novinama koje je unio u mljekarsku farmu te rekao kako se nada da bi
Lordor sve to odobrio. I odobravao je. Ander je bio dobar čovjek.

71
 Knjige.Club Books

ŽIVOT SE NASTAVLJA

1915.

radsko središte Elmwood Springsa nastavilo je cvjetati. Dva grčka brata

G prezimena Morgan otvorila su pravu robnu kuću s najnovijom muškom i
ženskom modom. Katrinin brat Olaf zaposlen je kao prodavač na odjelu cipela.
A budući da su držali korak sa svijetom, staro kazalište pretvoreno je u
kinematograf. Zaposlen je projekcionist, donesen je pijanino, a Birdie Swensen je
kao crkvena orguljašica preuzela svirati prateću glazbu uz nijeme filmove, a
specijalizirala se za ljubavne prizore i potjere.
Filmovi su im otvorili cijeli jedan novi svijet mašte. Ubrzo su sve djevojke
željele biti Mary Pickford ili fatalna Theda Bara. Kada je u grad stigao film
Paulinine nedaće s Pearl White, Ingrid Nordstrom preklinjala je majku da joj kupi
jahačke hlače i čizme kakve nosi Pauline.
Dječaci su bili opčinjeni pustolovinama zvijezde nijemog filma Toma Mixa,
kralja kauboja, i počeli jahati mule svojih očeva po imanjima, pretvarajući se da
su Tom Mix u sedlu svojega Čudesnoga konja, koji jaše naokolo u potrazi za
zlikovcima.
Nakon što se prvotni ushit istrošio, sve se nastavilo po starome. Djeca su
završavala osnovnu i srednju školu, ljudi su se ženili, djeca su se rađala.
Elner Knott i Katrinina nećakinja Beatrice Olsen upravo su upisali prvi razred.
Elner, najstarija Knottova kći, već visoka za svoju dob, bila je dobroćudna, vesela
djevojčica. Prvoga dana došla je u školu u haljini koju su joj kod kuće sašili od
vreće za napoj i nosila je veliku limenu zdjelu s ručkom.
Beatrice je bila sitna i krhka, odjevena u novu novcatu haljinu iz trgovine s
čipkastim ovratnikom i bijele cipele od umjetne kože s dugmadi. Olaf ju je toga
jutra doveo u školu i osobno predao gospođici Beemer. No, Beatrice je svejedno
bila uplašena jer se prvi put našla sama izvan doma.
Za vrijeme velikog odmora, Beatrice je otrčala na drvenu klupu, gdje je sjela
sama i zaplakala. Željela je kući. Kada ju je Elner vidjela da sjedi sama, uzela je
svoju kanticu s ručkom i sjela do nje. Nakon nekoliko trenutaka, Elner reče: - Ako
me nećeš tužiti, pokazat ću ti nešto tajno... ali to mora ostati među nama. No
prvo moraš prestati plakati.
- Što je to? - upita Beatrice kroza suze.
- Moraš mi obećati da me nećeš tužiti - reče Elner.
Beatrice šmrcne i odmahne glavom. - Neću te tužiti.
72
 Knjige.Club Books
Elner polako podigne poklopac s rupicama sa svoje kantice i reče: - Pogledaj.
Beatrice se nagne i ugleda paperjastu, žutu patkicu koja sjedi u plavoj zdjelici.
- Zove se Pete i smiješ ga podragati ako želiš.
Bestrice pruži ruku i pogladi meku, paperjastu glavicu. - Ooo, kako je sladak
- reče.
Elner reče: - Imamo još puno pataka i kokoši kod kuće. I zečića.
- Stvarno?
- Aha. Jesi li za pecivo? Imam ih pet ispod kuhinjske krpe. Ja sam Njemica,
mi volimo mnogo jesti. - Potom izvadi jedno pecivo i pruži ga Beatrice. - Evo,
pojedi. Imam i pekmeza.
Nakon što su pojele sva peciva i još malo dragale patka, Elner reče: - Ja znam
izvesti premet. Hoćeš li vidjeti?
- Hoću.
Tako je i bilo. Kada je vidjela da se Elner suknja podigla preko glave tako da
su joj se razotkrile duge, bijele gaće, Beatrice se nasmijala.
Kada je gospođica Beemer zvonom označila svršetak odmora, zajedno su se
vratile u razred i Beatrice se više nije bojala. Premda to nisu znale, od toga dana
zauvijek će ostati prijateljice.

Sve je teklo manje-više po običaju, ali u proljeće 1916., muškarci u Elmwood

Springsu počeli su osjećati neki nemir, a nisu bili sigurni zašto. Imali su dojam da
su ih supruge počele čudno gledati. A primijetili su i da dame vječno nešto
međusobno šapuću.
Ubrzo su se žene počele okupljati na tajnim sastancima usred dana, u
spremištu ljekarne, gdje bi se po dolasku zaključale. Pred vratima je stražarila
Hattie Smith, ljekarnikova supruga. Kada je njezin muž Robert pristojno upitao
što se unutra događa, ona je odgovorila: - To se tebe ne tiče.
Premda to muškarci tada još nisu znali, ali u toj prostoriji sastajao se Klub
sufražetkinja Elmwood Springsa.
Birdie Swensen, pretplatnica časopisa The Missouri Woman, proslijedila je
svim ženama na čitanje i raspravu članak o ženskom pravu glasa. Borba je bila u
jeku i, premda je Elmwood Springs bio maleno mjesto, željele su u njoj
sudjelovati.
Birdie se dopisivala s predsjednicom Sufražetske udruge St. Louisa, koja joj
je napisala da će se u lipnju dogoditi nešto jako važno. Upozorila ih je da bi moglo
biti opasno, ali one su se zavjetovale da će sve do jedne stajati rame uz rame kada
stigne poziv u boj. Možda su bili malena grupa, ali čvrsto su odlučile
odigrati ulogu u povijesti, bez obzira na posljedice.
Kako su dani prolazili, muškarci bi po povratku kući zatekli supruge
zaključane u sobama za šivanje, kako na nečemu rade, i nisu znali što niti ih je
73
 Knjige.Club Books
bilo briga. Znali su samo da na stolu nema večere, što je ponajviše unesrećilo
Henryja Knotta. On je zahtijevao svoje njoke s vrhnjem i odrezak točno u šest
sati.

Dana 14. lipnja 1916., u Koloseju St. Louis, najvećoj sabornici u okrugu, održao
se Demokratski nacionalni skup. U St. Louisu je vladalo svečarsko ozračje i sve
su zgrade bile ukrašene crvenim, bijelim i plavim zastavicama. Grad je bio prepun
izaslanika iz cijele zemlje.
Prvoga dana skupa, kada su svi muški izaslanici nagrnuli iz hotela i slili se u
Locust Street na putu prema sabornici, dočekalo ih je veliko iznenađenje. Duž
obje strane ulice, natiskale su se stotine žena, mladih i starih, svaka sa žutim
suncobranom, dugom, bi jelom haljinom i jarkožutom ešarpom na kojoj je pisalo
GLAS ZA ŽENE. Dokle pogled seže, žene iz cijele zemlje stajale su
zajedno šutke prosvjedujući, bez glasa, bez kretanja, u znak solidarnosti.
Prizor je bio vrlo dojmljiv. Putom do Koloseja, prošli su pokraj mnogo dama
koje su ih podsjetile na njihove supruge ili majke. Neki izaslanici bili su nakon
toga spremni razmotriti mogućnost ženskog prava glasa. A sve je to postignuto
bez ijednog povika.
Toga dana, dvanaest žena iz Elmwood Springsa ponosno je stajalo u ulici
Golden Lane, uz žene cijeloga svijeta, držeći svoje žute suncobrane kućne izrade
i žute ešarpe nad dugim, bijelim haljinama.
Birdie Swensen, Nancy Knott i Nancyna kći Elner također su bile ondje. I,
premda joj se vid toliko pogoršao da su je morali voditi, s njima je bila i Katrina
Nordstrom sa kćeri Ingrid. Znala je da bi Lordor bio ponosan na njih.
Da, njihov cilj je bio plemenit, ali dame Elmwood Springsa nisu imale ništa
ni protiv toga da se u St. Louisu i dobro zabave. Nakon prosvjeda, sve su zajedno
otišle u kino pogledati Irene i Vernona Castlea u Vrtlogu života i pomahnitale za
kratkom frizurom Irene Castle. Sutradan ujutro, njih šest se spustilo u prizemlje
hotela u frizerski salon i ošišalo se u njezinome stilu. Prva je bila Nancy Knott,
zatim Ingrid pa sedamdesetdvogodišnja majka Lily Tildholme, koja je rekla da bi
strašno željela sudjelovati u utrci povodom Dana zahvalnosti.
Kada se Nancy Knott vratila iz St. Louisa s novom kratkom frizurom, njezin
suprug Henry zamalo se onesvijestio. - Draga, gdje ti je punđa?
- Ostala je gore u St. Louisu sa svima ostalima. Zašto?
Po njezinom je pogledu shvatio da mu je bolje odustati. - Samo me zanimalo
- rekao je.
Henry je sutradan s dečkima u brijačnici podijelio svoje mišljenje: - Dečki,
nadrapali smo. Žene su nam pomahnitale kao krave u mećavi. Tko zna što će im
još pasti na pamet. Dovraga, pa ja živim s njih četiri. Možda me ubiju na spavanju
samo radi zlatnih zuba.
Naravno, Henry nije imao zlata na zubima. Samo se volio malo hvalisati.
74
 Knjige.Club Books

PONOVNI SUSRET

atrinu Nordstrom, koja je nažalost posve izgubila vid nekoliko mjeseci prije
K smrti, porazila je neočekivana sušica te je u prosincu 1916. položena u grob
do svojega supruga.

KATRINA OLSEN NORDSTROM

1865.-1916.
Stigla je kao neznanka i
umrla među prijateljima

Kada je Katrina otvorila oči, začula je mužev glas: - Katrina? Čuješ li me?
- Lordore? Zar sanjam?
- Ne, draga. To sam ja.

Nakon dugoočekivanog ponovnog susreta, Katrina uzdahne i reče: - O, Lordore,

ne mogu vjerovati. Tako je divno ovdje gore... ponovno vidim... i sve je tako
lijepo, i nebo, i oblaci, i zvijezde. Čak i ljepše nego što pamtim.
On reče: - Jesam li donio dobru odluku? Je li mjesto lijepo?
- O, da - odgovori ona.
- Dobro. Jako mi je drago što si sada uz mene.
- I meni.
- Nedostaju mi djeca, ali znaš li što mi najviše nedostaje? - upita Lordor.
- Ne, što?
- Slušati tebe kako govoriš. Mogao bih te zauvijek slušati.
Bio je to krasan trenutak. Samo njih dvoje, sretni i zadovoljni što su opet
zajedno. Onda odjednom netko reče: - Pozdrav, ljudi!.
Zaprepašteni Lordor upita: - Koji je to sad vrag?
Hrapav muški glas odgovori: - Pokojnik po imenu Evander J. Chapman.
- Gdje si? - upita Lordor.
- Preko puta... vama slijeva.
- Bože, koliko si već dugo ovdje?
- Od lipnja 1854. Koliko je to?
- Dugo. Zašto do sada nisi ništa rekao?

75
 Knjige.Club Books
- Pa, gospon, niste vi ništ’ rekli pa nisam ni ja. Istinu da velim, nisam znao ni
da mogu... dok vas nisam čuo da pozdravljate svoju gospoju. Poštovanje, gospođo
- pristojno doda.
- Dobar dan, gospodine Chapman - reče Katrina. - Ja sam Katrina Nordstrom,
a ovo je moj suprug Lordor.
- Poštovanje, gospodine Nordstrom. Drago mi je.
- Također.
- Prolazio sam ovuda ’54., u lovu na dabrove i bizamske štakore kad me sredio
jedan Injun! Otad sam tu i vraški mi je drago što imam društvo. Odakle vi tu?
Mene je probola strijela, ravno kroz jetra.
- O, ne, gospodine Chapman - reče Katrina. - Mora da je bilo strašno.
- I je, gospođo. Taj Injun mi se prišuljao, nastrijelio me i ostavio, a jedan stari
Kanađanin iz Quebeca s kojim sam lovio, dođe i vidi me kak’ ležim, nastrijeljen
i skalpiran pa veli da će se vratiti za dan-dva kad budem do kraja mrtav, da me
pokopa. Psovao sam ga na sav glas. Mislio sam da briše, a mene ostavlja
škanjcima. A ni prije se ne bi baš kladio na njega. Znao je dobro potegnut žesticu
od kukuruza. Ali na koncu me taj stari Kanađanin poslužio pošteno i kršćanski.
Održ’o riječ, vratio se i pokopao me na ovom brdu kako spada. Čak je i rek'o sve
što spada... samo na kanadskom francuskom pa nemam blage veze šta je rek’o...
al’ mi je bilo žao što sam ga toliko psovao.
Nakon što su se Lordor i Katrina oporavili od šoka što nisu sami, doznali su
da je gospodin Chapman rođen u Kentuckyju te da je daleki rođak Johna
Chapmana, voćara koji je donio jabuke u Ameriku. Pričao im je o svojim
lovačkim danima i rekao da je 1854., kada je prošao ovim dijelom Missourija,
šuma bila toliko gusta da si morao krčiti put nožem.
Katrina upita: - Jeste li vidjeli kojega medvjeda?
- Pa, gospođo, najmanje dvaput dnevno!
- A planinske lavove?
- Jednom me jedan zaskočio, ali sklupčao sam se u loptu i zbunio ga. Al’ me
prije odlaska gadno ogrebao i ugrizao.
- Je li ovdje živjelo mnogo Indijanaca?
- Nisam siguran, gospođo. Vidio sam samo onog koji mi je drpio krzna, konja
i pola skalpa.
Malo poslije, Lordor reče: - Gospodine Chapman, mislim da sam vam dužan
ispriku. Nisam znao da je ovdje već netko pokopan. Moguće je da sam nekome
darovao vaš grob. Nisam siguran, ali moguće je da ste na parceli obitelji
Lindquist.
- O, nema veze, gospodine Nordstrom. Meni je drago da dolazi još ekipe.
Sam’ se nadam da ima i ženski. Vidio sam tu na brdu već jednu zgodnu curu.
Jedna dolazi dost’ često i obrezuje vrbe.

76
 Knjige.Club Books
Katrina reče: - Sigurno ste vidjeli Birdie Swensen.
- E, oduvijek sam bio sklon damama. Grdno mi fale.
Lordor upita: - Koliko ste imali godina kada ste nastrijeljeni?
- Hm, da vidim... nisam bio tak’ mlad, pa mislim da sad već imam više od
stotke.
Kada su mu Lordor i Katrina poslije pričali o suvremenom Missouriju,
gospodin Chapman nije mogao vjerovati svojim ušima. - Kočije bez konja koje
voze kilometrima i svjetlo koje se pali na dugme? Zezate me, gospodine
Nordstrom, ne?
- Ne, gospodine.
- A ta kola koja voze bez konja, mule ili vola?
- Da, gospodine.
- A čim hranite te momke?
- Benzinom.
Gospodin Chapman kratko porazmisli pa reče: - Ne znam što je to.
Lordor je pokušao objasniti kako radi struja, ali uzalud.
- Čuo sam ja šta velite... ali ne shvaćam ništ’. Prenapredno za mene.
Lordor je zaključio kako će biti bolje da gospodinu Chapmanu me spominje
zrakoplove. Vjerojatno bi umro od straha.
Katrina se sažalila nad čovjekom pa se ubacila: - O, gospodine Chapman,
nemojte tako o sebi. I ja struju doživljavam kao vi. Ne shvaćam kako radi.
- Tko je sad predsjednik? - upita gospodin Chapman da promijeni temu.
Lordor reče: - Ne znam. Zaboravio sam pitati. Tko?
Katrina odgovori: - Woodrow Wilson.
- Je li vrijedi šta? - upita gospodin Chapman.
- Valjda kao i svi ostali, vrijeme će pokazati, gospodine. Vrijeme će pokazati.
Gospodin Chapman reče: - Stari Franklin Pearce je bio zadnji za kojeg sam ja
glasovao... kako je on prošao?
- Ne znam. Nisam još bila ovdje.
- Aha.
Njih troje to nije znalo, ali zapravo je na Spokojnoj livadi bilo četvero ljudi.
Preko puta njih ležao je jedan stari Indijanac iz plemena Osage, kojega je voda
nanijela na drugu stranu brda za vrijeme poplava 1715. Kada ih je čuo da
razgovaraju, nije to prepoznao kao ljudski jezik. Mislio je da je to kavga nekih
ptica pa se okrenuo na drugu stranu i ponovno utonuo u san.

Idućih nekoliko mjeseci, njih troje često se posjećivalo i brbljalo, a Katrina i

Lordor posebno su uživali u pričama gospodina Chapmana o njegovim godinama

77
 Knjige.Club Books
lova i izviđanja. Nisu znali je li samo vješt pripovjedač ili je doista vidio i učinio
sve što tvrdi, ali u svakom slučaju bio je jako zabavan. Jednoga je dana rekao: -
Nećete vjerovati, ali jednom sam bio u izvidnici sa starim Kitom Carsonom. Nije
mi dosegnuo ni do nosa, ali bolji čovjek nije rođen. - Potom, iz navike, gospodin
Chapman promijeni temu: - E, imam jednu dobru. Vi ste, ljudi, iz Švedske, ne?
- Da, oboje.
- E, kao što velim. U svoje doba svega sam se nagledao. Ali ljudi, nikad nisam
vidio ni čuo ništa tako lijepo kao kad je ona švedska ptica pjevica, Jenny Lind,
glavom i bradom, došla u Tennessee. Pamtim k’o danas. Bio je travanj ’52. i došli
su frajeri odasvud da je vide. E, morao sam upucat jednog u nožni palac da se
dokopam karte, ali uspio sam. Sjedio sam visoko na balkonu, ali nije tu bilo
razočaranja. Pjevala je k’o ptica... a te plave lokne. Bila je tako zgodna da je
boljelo za gledat’. Kao da vidiš anđela s nebesa i nisam se oporavio nikad. To je
bila najbolja noć u mom životu. I još ću vam nešto reć’... ta uspomena olakšala
mi je smrt.
Katrina se često pitala je li gospodin Chapman ikada doista vidio Jenny Lind
i kako bi se ona osjećala kada bi saznala da jedan čovjek iz njezine publike,
sedamdeset godina kasnije, tu večer smatra vrhuncem svojega života.
A onda je jednoga dana, bez najave ili oproštaja, jednostavno iščezao. Uporno
su ga dozivali: - Gospodine Chapman? Gospodine Chapman? - Ali nikada više
odgovorio. Nestao je, a Katrina i Lordor pitali su se kamo.

78
 Knjige.Club Books

NANCY KNOTT

udući da nisu umrli baš u cvijetu mladosti, Lordor i Katrina nisu dugo ostali
B sami. Još im se nekoliko prvih doseljenika pridružilo 1918. Nancy Knott je
stigla prva i, po običaju, odmah prešla na stvar.
- Otkako ste vas dvoje umrli, imali smo rat.
- O, ne, Nancy - rekla je Katrina. - Toga sam se i bojala.
- E, ali brzo je završio. Jenkiji su otišli onamo i vratili se ravno kući.
Umiješa se zabrinuti Lordor: - Jesmo li izgubili kojega mladića iz Elmwood
Springsa?
- Ne, ne. Otišao je Eggstromov mali, ali vratio se kući živ i zdrav. A vaš mali
Ted? Još se nije oženio, ali koliko ja poznajem muške, i neće tako brzo.
- O, nadam se da griješiš, Nancy.
- I ja. Gerta, moja srednja kći, bacila je oko na njega.
- A Ingrid? Ima li ona kakvog momka? - upita Katrina.
- A... ta je prepametna za dečke koji tu žive, ali svi kažu da ti iz dana u dan
sve više sliči.
- Stvarno? - upita Katrina.
- To je dobro - reče Lordor. - Ljepša si od mene. A ostali, jesu li dobro?
Nancy reče: - Naravno. A moj Henry? E, on nije baš tako dobro. Teško hoda
i kašlje i kašlje. Čudo je da sam ja otišla prva. Katrina reče: - Da, stvarno jest. A
što se tebi dogodilo, Nancy?
Nakon duge stanke, Nancy reče: - Previše piva.
Katrina pomisli da nije dobro čula. - Previše piva?
- Aha.
Čekali su da objasni, ali nije. Nisu željeli zabadati nos u tuđa posla. Bilo bi to
nepristojno, ali svejedno su se pitali koliko je piva potrebno da te ubije.
Malo poslije, Katrina reče: - Mrsko mi je to pitati, Nancy, ali kako je
Krumpirica?
- Fuj! Ta svinja. Šteta je kobasica, ali ona je još svoja.
Katrini je laknulo što to čuje.

Posve očekivano, nedugo nakon Nove godine, Henry Knott došao je na Spokojnu
livadu da se pridruži supruzi. Prvo što je po dolasku rekao Katrini i Lordoru bilo

79
 Knjige.Club Books
je: - E, je li vam moja stara ispričala kako se napila i pala s kola dok se vraćala
kući s plesa?
- Začepi, Henry - reče Nancy.
- Pronašli smo je sutradan u jarku pokraj farme staroga Tildholmea, posve
zaleđenu.
- Henry! - vikne Nancy. - Jezik za zube!
- O.
Nancy potom pojasni Katrini: - Sto puta sam mu rekla da je ta letva klimava,
ali nije me slušao.
Lordor i Katrina bili su jako sretni zbog toga što su im se pridružili stari
prijatelji, ali još nisu odgonetnuli zašto je Evander Chapman naglo i tajanstveno
nestao. Odlučili su ne spominjati gospodina Chapmana Henryju i Nancy niti im
ispričati što se dogodilo. Možda bi ih to uznemirilo. Usto, nisu mogli biti
sigurni da će se to ponoviti. Ali svejedno su se pitali kamo je nestao i hoće li se
vratiti.

80
 Knjige.Club Books

IGRA UDVARANJA

ladi Ted Nordstrom, sada gradonačelnik Elmwood Springsa, imao je zdrav

M njuh za posao, baš kao otac. Novcem od prodaje svojega udjela u
mljekarskoj farmi, kupio je nekoliko zgrada u središtu gradića. Budući da je u
tome kraju još uvijek bilo mnogo Šveđana, otvorio je Nordstromovu švedsku
pekaru u kojoj je koristio mnogo majčinih recepata, istih koje je prije
mnogo godina donijela iz pradomovine.
Naravno, pekara je bila izuzetno uspješna. Dobru pekaru svi vole, bili Šveđani
ili ne. Nakon majčine smrti, Ted je izlazio s nekoliko djevojaka. Jedna je bila iz
Joplina u Missouriju, a poslije je prohodao s novom zubnom tehničarkom koja se
nedavno doselila u grad. Međutim, kao što je Nancy Knott predvidjela, na koncu
se oženio Gertom Knott. Svi su govorili da su idealan par. Ted je obožavao peći,
a Gerta je, slatka punašna djevojka, voljela jesti kao i svi Knottovi. Bili su kao
prst i nokat.
Ali Tedova sestra Ingrid imala je posve drukčiju priču o udvaranjima i udaji.
Ljudi su se nadali da će se jednoga dana udati za Andera Swensena, ali odrasli su
zajedno i previše se zbližili kao brat i sestra.
Premda je bila lijepa na majku i mnogi su je momci pozivali u izlaske, nju
nisu zanimali i sve ih je redom odbijala.
Kad nije bila u školi, ili bi zabila nos u knjigu ili bi radila kod lokalnog
veterinara. Ljudi su se počeli pitati hoće li se ikada udati. Činilo se da su joj
životinje milije od momaka.
Štoviše, jednom je u nos tresnula mladog Morrisa Shinglea zato što se grubo
ophodio prema svojemu konju.

81
 Knjige.Club Books

JOŠ DOBRIH PRIJATELJA

1919.

dući je na Spokojnu livadu stigao gospodin Lindquist, kojega su pokopali s

I njegovom violinom, i prvo što je rekao bilo je: - Dođavola, da sam znao da ne
idem dalje od ovoga brda, bio bih im rekao da me toliko ne dotjeruju. I, Lordore,
kako je ovdje gore?
- Pa, ne znam kako bih to točno opisao. Jednostavno je... Katrina, ti si bolja s
riječima. Reci mu.
- O, hvala ti, Lordore, ali bojim se da je ovo jedan od onih trenutaka kada su
riječi nedostatne. Svakako nije samo lijepo ni uzbudljivo. Rekla bih sublimno, ali
ni to nije dovoljno. Mogu samo reći da je to osjećaj o kojem nisi mogao niti sanjati
i da uopće ne jenjava.
Lordor reče: - Upravo tako!
Nekoliko mjeseci poslije, kada je Birdie Swensen stigla na Spokojnu livadu,
zaprepastila se kao i svi. Izuzev uobičajenih predrasuda o zagrobnom životu,
čovjek bi pomislio da će biti dosadno, ali nije bilo. Svi su govorili da im ni
trenutka nije dosadno, koliko god vremena proveli na Spokojnoj livadi. Istina,
nisu se mogli kretati kao prije, ali mogli su razgovarati do mile volje. Morao
si samo zazvati sugovornika imenom. I koje god bilo doba dana, uvijek si imao
nekoga za razgovor.
Ali, što je najvažnije, bez svakodnevnih obveza, mogao si uživati u beskrajnoj
panorami prirode. U izlascima sunca, zalascima sunca, kiši, snijegu, oblačnim
danima i sunčanim danima, a usto i u mnogim neočekivanim i uzbudljivim
zbivanjima kao što su zvijezde padalice, nenadana i veličanstvena zraka sunca
nakon oluje, duge i srebrne munje koje paraju nebo. I u mjesecu, mjesec je bio
predstva za sebe. Nekih noći bio je krupan i narančast, katkad polumjesec, krupni,
bijeli mjesec ili tek srp nalik na odrezan nokat. I svako je godišnje doba donosilo
svoje radosti. Beskrajna jata pataka i gusaka koje prolijeću u jesen, cvat stabala u
proljeće. Ljeti, za toplih, blagih noći, zrak je bio pun mirisa kozje krvi i visterije.
A zimi, kad bi se zrak ispunio dimom iz dimnjaka, neki stariji ljudi mogli su
pogoditi koje drvo gori u peći pa bi izvikivali: cedrovina, hrastovina ili karija.
Zima je bila predivna. Katkad bi Spokojna livada bila prekrivena snijegom, ali
njima je uvijek bilo toplo i udobno. Dosadno? Nebesa, nikako. Birdie je
jednom rekla Katrini: - Jedva čekam da se probudim i vidim kakve je divote novi
dan priredio.

82
 Knjige.Club Books

Dvadesete

SVIJETLA BUDUĆNOST

83
 Knjige.Club Books

ELMWOOD SPRINGS NAPREDUJE

ahvaljujući trudu mladoga gradonačelnika i njegova gradskog vijeća, na

Z oduševljenje svih stanovnika, izgrađen je golem vodotoranj na kojemu je
krupnim, crnim slovima pisalo ELMWOOD SPRINGS, MISSOURI. Vidio se s
kilometarske udaljenosti. Nitko to nije mogao objasniti, ali osjetili bi se
važnije kada bi podigli pogled i ugledali taj natpis.
Što se više mladih ljudi doseljavalo s farmi u grad, otvaralo se više djelatnosti.
Pokraj kina se otvorio Restoran Tramvaj, a 1920. gospođica Dixie Cahill unajmila
je veliku prostoriju iznad ljekarne i otvorila Školu stepa i društvenih plesova.
Ubrzo se upisalo mnogo djevojčica i nekolicina nesretnih dječaka.
U kinu su ih nasmijavali Charlie Chaplin i Buster Keaton. I svi mjesni dječaci
i djevojčice ludo su se zaljubili u neku filmsku zvijezdu. Gospođa Eggstrom čak
se pojavila na blagajni tvrdeći da joj je Greta Garbo sestrična u drugome koljenu
s očeve strane po udaji. Izgledi nisu bili veliki, ali na koncu je ipak dobila
besplatnu ulaznicu i vrećicu kokica.

Elmwood Springsu i dalje je nedostajao Lordor Nordstrom. Određeno je da će 22.

svibanj, kada je grad osnovan, biti Dan utemeljenja. Svake godine na taj dan,
cijelo gradsko vijeće te učenici osnovne i srednje škole, popeli bi se na Spokojnu
livadu i položili velik vijenac na grob Lordora Nordstroma. Poslije bi se svi
građani okupili pred pozornicom u parku na godišnjoj priredbi.
Lucille Beemer pisala je, režirala i producirala te glazbene priredbe.

OD ŠVEDSKE DO MISSOURIJA
SAGA LORDORA NORDSTROMA

__________________________________________________________
Inspirativna priča ispripovijedana uz pjesmu i ples o tome kako je 1880-
tih, dvadesetosmogodišnji švedski doseljenik napustio domovinu,
doputovao u ovaj kraj i raščistio teren na kojemu danas stoji Elmwood
Springs.
__________________________________________________________

84
 Knjige.Club Books
U predstavi je prikazan Lordor i ostali izvorni doseljenici kako stižu jedan po
jedan u njihov kraj, donoseći domaće životinje i poljoprivredni alat. Muškarci su
bili odjeveni u kombinezone, a dame u duge haljine i karirane šešire.
Predstava je prvi put postavljena i praizvedena 1920. i sjajno je prošla, osim
što su bile neposlušne neke od domaćih životinja koje su dobile uloge domaćih
životinja. Idućih godina su ovce, svinje, krave i mule bile od kartona. To nije bilo
ni izdaleka tako realistično, ali kao što je rekla Lucille Beemer: - Bolje
spriječiti, nego liječiti.

85
 Knjige.Club Books

ODJEL ZA CIPELE

tkako je Katrinin mlađi brat Olaf Olsen preuzeo odjel za cipele u Robnoj kući
O braće Morgan, posao je procvao. Sva su djeca voljela dolaziti da im izmjeri
stopala srebrno-crnim kliznim mjeračem. Nakon mjerenja, uvijek bi glumio
iznenađenje i zafrkavao ih kako su im golema stopala govoreći im da će izrasti u
trometarske gorostase pa im darovao slatke štapiće od metvice. Izuzev toga što je
bio srdačan, Olafa su krasili vladanje i vanjština koju su cijenile sve dame i
djevojčice: zalizana, crna kosa, uvijek uredan, bijeli ovratnik. Naravno, imao je
mnogo ženskih mušterija koje su dolazile najmanje jednom tjedno i provodile
jedan sat isprobavajući cipele. Nije to zamjerao. Znao je da će prije ili poslije neke
kupiti.

Bila je subota u svibnju 1921. i Olaf je upravo posluživao tri dame koje su brbljale
o svojoj omiljenoj temi, a to je bila Ingrid Nordstrom. Dok je Olaf vadio osmi par
cipela iz kutije da ih gospođa Bell isproba, rekla je: - O, a Olafe, kako je ona tvoja
krasna kćerkica... mala Bertha?
Nasmiješio se. - Mislite na Beatrice?
- Tako je, Beatrice.
- Sjajno, gospođo Bell. Ona i njezina školska kolegica Elner Knott upravo su
u kinu. Trebale bi stići svaki čas.
- Koliko joj je sada godina?
- Deset, uskoro jedanaest.
- O, onda još ne trebate brinuti o traženju muža za nju.
Kad je Olaf otišao u skladište po još cipela, dame su nastavile razgovor o
Ingrid Nordstrom. - Oduvijek je bila tatina kći. Mislim da nikada neće pronaći
muškarca koji bi se mogao mjeriti s Lordorom Nordstromom - rekla je gospođa
Bell.
- Ne, on je bio neusporediv. Takvi se više ne rađaju - složila se Mabel
Whooten. - No, ako i ne nađe muža, gospođica Beemer nikada se nije udala, a
djeluje prilično sretno.
- Naravno da djeluje sretno, Mabel - reče gospođa Gumms, ali znaš da nijedna
žena nije uistinu sretna bez doma i djece.
Gospođa Bell reče: - Nisam baš sigurna. O, nije da ne volim Lyoda i djecu,
ali svejedno... povremeno bi bilo lijepo imati nešto vremena za sebe. - Uzdahne.
- Ali svejedno se nadam da će Ingrid pronaći nekog dobrog.

86
 Knjige.Club Books
Nakon što je izneseno još šest pari cipela, gospođa Bell nazuje jedne koje su
joj se činile udobnima. Ali kada ih je izula i pogledala broj, prestrašila se. - Olafe,
ja nosim broj 5, a ovo je broj 7!
Olaf pogleda cipelu i reče: - O, gospođo Bell, imate pravo. Ali ova tvrtka
uvijek proizvodi cipele dva broja manje od ostalih. Ovo je zapravo po veličini broj
pet.
- Shvaćam... Onda ih uzimam.
Nakon odlaska dama, Olaf je sakupljao kutije odbačenih cipela i nasmiješio
se. Posve su smetnule s uma da mu je Ingrid Nordstrom nećakinja. Poznavao je
Ingrid cijelog njezinog života. I nije za nju bio nimalo zabrinut.
Uto njegova kći Beatrice protrči kroz robnu kuću i bane na odjel za cipele,
vukući za ruku svoju prijateljicu Elner Knott. - Tatice, Elner bi željela da joj
izmjeriš stopalo!
Nasmijao se. - Dobro... dođi ovamo, mila. Izuj cipelu i stavi stopalo ovdje. -
Elner se izuje i stavi stopalo na mjerač. - Sada stani ravno i ne miči se. - Olaf
pomakne polugu do njezinih nožnih prstiju i očita veličinu. Elner je imala golema
stopala za svoju dob.
Ali nije joj to rekao. Hineći iznenađenje, uzvikne: - Pa vidi ti ovo! Elner, imaš
stopalo iste veličine kao švedska kraljevna Margareta. Mora da imaš kraljevske
krvi. - Potom pogleda Beatrice glumeći ozbiljnost. - Beatrice, od sada je moramo
slušati u svemu. Beatrice se zahihoće i reče: - Sada moje stopalo, tatice.

Elner je tu noć, kao mnogo puta do tada, provela s Beatrice u gradu. Kao što je
djevojčicama običaj, navečer su u krevetu razgovarale o tome što bi željele biti
kad odrastu. Beatrice je točno znala. Rekla je: - Ja se želim udati za lijepog
čovjeka i imati troje djece, dva dječaka i jednu djevojčicu, koju ću nazvati Hanna
Marie po mojoj baki u Švedskoj. A ti, Elner? Koliko djece ti želiš?
Elner porazmisli pa odgovori: - Ne znam, Beatrice. Mama kaže da rađanje
beba grozno boli. Ja bih radije mačiće.
Beatrice se nasmije i reče: - Ne možeš roditi mačiće, budalice!
- Zašto ne?
- Jer si osoba. Moraš imati bebe.
- Stvarno?
- Da.
- Prava šteta. Ja bih radije mačiće.

87
 Knjige.Club Books

INGRID NORDSTROM

1922.

a opće čuđenje, Lordorova i Katrinina kćer Ingrid bila je prva žena upisana
N na slavni Veterinarski fakultet u Iowi. Ali nije bilo lako.
Premda je najbolje riješila prijamni ispit, kada se pokazalo da je brucoš I.
Nordstrom žena, gospodin Richard Livermore, tajnik fakulteta, ostao je kao
gromom ošinut.
To se nikada prije nije dogodilo. Brzo je sazvao fakultetsko vijeće i prodekana
za upise da se dogovore kako će ispraviti pogrešku i riješiti je se uz što manje
buke. No, kada je supruga gospodina Livermorea doznala da je Ingrid upisana na
fakultet, banula je na sastanak i obratila se svojemu suprugu: - Bolje ti je da primiš
tu djevojku na fakultet, gospodine Livermore, ili ćeš dobiti svoje od svih žena u
Iowi... počevši od mene!
Nitko se nije želio zamjeriti gospođi Livermore. I, kao što je rekao prodekan:
- Ako je ne primimo, nadrapali smo. - I tako su je primili.
Ingrid je znala da će idućih nekoliko godina studija biti vrlo zahtjevno i da će
je kinjiti muški kolege, kojima nije bilo drago što je primljena. No, bila je hrabra
i odlučna kao njena majka. I, na svu sreću, jednom mladom studentu bilo je
izuzetno drago što se upisala.
Te godine dogodilo se još jedno iznenađenje, ali na Spokojnoj livadi. Kasno
jednog poslijepodneva, Nancy Knott pjevala je jednu od svojih omiljenih
njemačkih gostioničkih pjesama, kadli je odjednom utihnula usred melodije. Svi
su čekali da nastavi, ali dočekali su samo muk. Nakon što su je neko vrijeme
bezuspješno dozivali, postalo je jasno da više nije s njima. Dakle, ponovilo se.
Kad su Lordor i Katrina ostalima opisali nestanak gospodina Chapmana,
Henry Knott je pomalo razdraženo rekao: - Baš tipično za Nancy da mi nestane
usred pjesme. Kažem vam, ta je žena oduvijek bila svoja. A sada je odletjela iz
gnijezda bez najave ili pozdrava. Kvrapcu.

88
 Knjige.Club Books

ZABAVA NA SPOKOJNOJ LIVADI

remda su mnogi tvrdili da je odviše zloban da bi umro, Stari Henderson

P napokon je preminuo i stigao na Spokojnu livadu. Očekivano, kad su ga
stanari brda srdačno dočekali, jasno im je dao do znanja da ga razgovor uopće ne
zanima. Rekao je: - Sretan sam što vam je drago da sam ovdje, ali kako da,
dođavola, počivam u miru dok me gnjavite? Treba mi san. Laku noć!
Lordor se nasmijao. - Valjda je lijepo znati da se neke stvari nikada ne
mijenjaju. Neka stari spava. - Tako je i bilo.
Tijekom idućih nekoliko godina, na Spokojnu livadu stigla je i stara gospođa
Tildholme, Birdien suprug Lars, gospođa Lindquist i Eggstromovi. Bilo je lijepo
ponovno biti s njima.
I krasno je što su se svi još mogli smijati. A na Spokojnoj livadi bilo je mnogo
razloga za smijeh. Svake Noći vještica, neki bi gradski dečki izazvali jedni druge
da provedu noć na Spokojnoj livadi i time dokažu hrabrost.
Prošle Noći vještica, oko ponoći, kada su dva dječaka tek razmotala svoje
vreće za spavanje, huknula je jedna golema sova i izletjela iz stabla, na što su
dječaci vrisnuli kao djevojčice i pobjegli kući. Nikada se nisu vratili po vreće za
spavanje. I, naravno, tu je bio i vodotoranj. Dečki su se vječno pokušavali popeti
na vrh, ali većina bi se prestrašila i odustala na pola puta. Muškarci na Spokojnoj
livadi su ih gledali i kladili se u pobjednika.

U rujnu 1923., gospođa Hattie Smith postala je posljednja od izvornih doseljenika

koja se pridružila starim prijateljima i jedva je čekala da priopći Katrini dobru
vijest: - Dobile smo pravo glasa! Zakon je prihvaćen!
- O, Hattie, pa to je divno! Jesi li čuo, Lordore? Žene smiju glasovati.
Prije negoli je stigao odgovoriti, Hattie nastavi: - I to nije sve. Pazi ovo. Ti i
Lordor sada ste baka i djed. Imate krasnog, lijepog dječaka nazvanog Gene Lordor
Nordstrom, po djedu.
Katrina je bila oduševljena. - O, Lordore, imamo unuka!
- Dječaka? Kako izgleda? Jesi li ga vidjela?
- A što misliš? Isti ti, Lordore. Plavokos, plavook... Samo čekaj. Sigurno će
te doći obići za Božić. Sam ćeš se uvjeriti.
Hattie Smith bila je u pravu. Toga Božića, kada su Ted i njegova supruga
Gerta došli urediti grob, Katrina i Lordor vidjeli su svojeg unuka,
devetomjesečnog Genea Lordora i, baš kao što je Hattie najavila, bio je plavookos
i plavook dječak, isti djed.
89
 Knjige.Club Books
U Elmwood Springsu, kao i drugdje, prošli naraštaj je umro i naslijedio ga je
novi. Osim Lordorova i Katrinina unuka, tu su bile i dvije osmogodišnje blizanke,
Bess i Ada, koje su se rodile Hazel, Lindquistovoj kćeri, udanoj za Clarencea
Goodnighta, a čekali su i treće dijete.

90
 Knjige.Club Books

VJENČANJE

odine 1927., Charles Lindbergh oduševio je svijet letom preko Atlantika i

G svi su pjevali i plesali uz novu pjesmu Sretni Lindy.
U Elmwood Springsu, cijeli je grad brujao o vjenčanju Ingrid Nordstrom. Kao
što je Hazel Goodnight rekla Gerti u pekarnici: - Godinama od nje ni glasa, a onda
se odjednom vrati kući i udaje za potpunog neznanca!
- Ne samo to - rekla je Gerta pružajući Hazel veliku princes-krafnu u
ružičastoj kutijici - nego je i iz Teksasa!
Ingridin momak, Ray Wallace, bio je u mnogome nalik na njezina oca.
Obožavao je pametne žene i poludio je za Ingrid čim ju je upoznao. Udvarao joj
se pune dvije godine fakulteta i ona ga je odbijala. Ali onda je jednoga dana, usred
predavanja, ona odjednom shvatila da ga voli i rekla mu da će se udati za njega
čim diplomiraju. On je zamalo izgubio svijest, a Ingrid je nastavila secirati golemo
bikovo truplo na stolu. Oduševio ju je njegov probavni sustav u usporedbi s
konjskim.
Par je zajedno s njegovim roditeljima, braćom i sestrama stigao u grad dan
prije pira. Uglavnom je to bilo obiteljsko slavlje. Ingridin brat Ted ispekao je
svadbenu tortu i otpratio je do oltara. Njezina šogorica Gerta bila je kuma, a
njezina sestrična, sada sedamnaestogodišnja Beatrice Olsen, djeveruša. Prsten je
nosio unuk Katrine i Lordora, četverogodišnji Gene Nordstrom. Svi su govorili
kako je tužno što Katrina i Lordor nisu doživjeli taj dan.
Došao je cijeli grad osim Morrisa Shinglea. On se još bojao Ingrid otkako ga
je onomad opalila po nosu, pa se skrivao u grmlju i virio kroz prozor. Međutim,
poslao je svojega sinčića Lestera na domjenak da ukrade komad torte.

Rano idućega jutra, prije negoli je par pošao na medeni mjesec, Lordor Nordstrom
podigao je pogled i iznenadio se ugledavši svoju kćer Ingrid kako stoji iznad
njega. - Katrina, probudi se! - rekao je.
Položivši svadbeni buket na grob, Ingrid reče: - Mama, tata. Ovo je doktor
Ray Wallace, moj muž. Upravo smo se vjenčali i željela sam da ga upoznate. -
Mahnula mu je da priđe. - On vam želi nešto reći.
Mladić u novom plavome odijelu pročisti grlo i počne: - Ovaj, dobar dan,
strašno mi je žao što se nismo imali priliku upoznati, ali želio bih da znate koliko
volim vašu kćer. Ingrid je najsjajnija cura na svijetu i želio bih vam zahvaliti što
ste je stvorili... i znajte da ne trebate biti zabrinuti za nju. Odsada se ja brinem za
nju.

91
 Knjige.Club Books
Ingrid mu pristupi i primi ga za ruku. - I hoće, znate. Pogodite kamo me vodi
na medeni mjesec. U Švedsku! Idemo vidjeti gdje ste odrasli ti i ujak Olaf. Još
imam rupčić koji si mi dala, mama. Ponijela sam ga na vjenčanje za sreću.
Uglavnom... doviđenja. Volim vas.
Nakon njihova odlaska, Katrina reče: - O, Lordore, zamisli samo. Naše
djetešce se udalo. Zar nije prelijepa? I vidim da je sretna. A mladić je djelovao
posve iskreno, zar ne?
- Da, valjda.
Bila je to tipična reakcija. Katrina je znala da taticama nikada nitko nije
dovoljno dobar za njihovu kćer. Malo poslije je dodala: - Znaš, Lordore, nešto me
u tom mladiću podsjetilo na tebe.
- Misliš? - upita Lordor malčice se razvedrivši.
- O, da. Djeluje snažno i pouzdano, i jako pametno. Baš kao ti.
Lordor ništa više nije rekao, ali osjetio se malo bolje. Ako se Katrini sviđa, ne
može biti tako loš.

Ander Swensen nije bio vlasnik samo Nordstromove mljekare, nego je naslijedio
i susjedno imanje svoje obitelji te je sada upravljao doista velikim mljekarskim
pogonom. Rijetko je imao vremena da ikamo ode, ali naravno da je došao na
vjenčanje svoje prijateljice Ingrid.
Te godine, romanca je očito bila u zraku. Ander je poznavao Beatrice Olsen
otkako je bila dijete, ali toga dana, kada je vidio itekako odraslu Beatrice gdje
hoda crkvom u ljupkoj, ružičastoj opravi za djeverušu, nešto se dogodilo.
Kupidova strijela pogodila je Andera točno među oči i odjednom se zaljubio. To
se zna dogoditi na svadbama.
A Ingrid se, pak, odmah nakon medenog mjeseca s Rayem preselila u njegov
rodni grad, Mansfield u Teksasu, u okolici Dallasa, gdje su zajedno otvorili
veterinarsku ordinaciju. Premda su liječili sve životinje, Ingrid je, očekivano,
najveće zanimanje pokazivala za krave. I uživala je u teksaškim prostranstvima,
kao i u tome što svakodnevno smije nositi kaubojske čizme.

92
 Knjige.Club Books

MALA, BIJELA KUTIJA

brzo nakon što je Ander Swensen ugledao Beatrice Olsen na Ingridinome

U vjenčanju, počeo ju je pozivati van. Ander je shvaćao da je s trideset dvije
godine stariji od većine njezinih udvarača te da joj je to možda nezgodno. Stoga
je u poziv redovito uključivao njezinu prijateljicu Elner. A to je Elner posve
odgovaralo. Toga ljeta često se vozila u Anderovu novom automobilu, jela u više
otmjenih restorana i vidjela mnogo dobrih filmova. To troje prijatelja toga se ljeta
sjajno provodilo. Pokazalo se da Ander zna biti jednako šašav kao i Elner. Jednom
je došao po njih s plavom kovrčavom perikom na glavi. Drugi put ih je odvezao
sve do Springfielda i natrag spuštena krova.
Jednoga poslijepodneva, 12. kolovoza, na velikoj proslavi Beatricina
osamnaestog rođendana u gradskome parku, ljudi su cičali od smijeha gledajući
kako se gospođe i djevojčice utrkuju s jajetom na žlici. Pobjednica je bila ona koja
dotrči do cilja ne ispustivši jaje. Elner je redovito pobjeđivala. Trčala je bosa,
jednom rukom pridržavajući suknju, a drugom noseći žlicu s jajetom. Bila je brza
za jednu djevojčicu.
Poslije su Ander i Beatrice zajedno sudjelovali u utrci u vrećama, ali dva
osmogodišnjaka pobijedila su ih za metar i pol. Ander je darovao za proslavu svu
hranu i sladoled, a kao posebno iznenađenje doveo je pjevački kvartet iz Joplina
da zapjeva slavljenici. Nakon rezanja torte, Beatrice je otvorila sve darove. Ander
joj je darovao lijep damski kovčeg, kojemu se divila u Springfieldu. I premda joj
nije bio rođendan, i Elner je dobila isti. Nakon proslave, Ander je potiho pružio
Beatrice malu bijelu kutiju i rekao: - Ne otvaraj je dok ne dođeš kući, može?
Elner je te večeri spavala u gradu kod Beatrice, a kad su se popele u Beatricinu
sobu, Beatrice sjedne na svoj krevet i protrese Anderovu kutijicu. - Pitam se što
je unutra.
- Otvori je, budalice.
Otvorila ju je i iznenadila se ugledavši velik dijamantni prsten s porukom:
„Obožavam te. Hoćeš li se udati za mene?“
- Elner, gle! Ander želi da se udam za njega. O, ne. Znala sam da mu se
sviđam, ali nisam shvaćala... Mislim, i on se meni jako sviđa... ali... što da radim?
- Pa, mogla bi se udati za njega.
- Ali, Elner, ima crvenu kosu i pjegice. Što ako mi djeca budu pjegava?
- J a ne bih pjegicama dopustila da mi stanu na put. Jednom sam imala pjegavu
kokoš i bila mi je miljenica. Ali, znaš ti mene. Meni se Ander jako sviđa.
Beatrice kimne sa smiješkom. - Jako je zgodan... zar ne?

93
 Knjige.Club Books
- Kao šećer.
- I bilo bi mi strašno da ga otme neka druga djevojka. Ne želim odbiti, ali
nisam spremna niti prihvatiti. Želim na fakultet.
- Onda mu tako i reci. Ali prsten do tada zadrži.
- O, to nikako ne bih mogla - odvrati Beatrice. - To ne bi bilo lijepo.
- Ali on ga neće primiti natrag. U to sam sigurna.
- Kako znaš?
Elner podigne pogled prema stropu. - Rekla mi je ptičica.
- O, vražice, znala si za ovo unaprijed? - reče Beatrice mlateći Elner jastukom.
Elner smijući se zaštiti glavu. - Ne kažem da jesam i ne kažem da nisam. - Ali
znala je. Pomogla je Anderu izabrati prsten.
Beatrice je prihvatila Elnerin savjet i rekla Anderu istinu - da se još nije
spremna nikome obvezati. Pitala ga je koliko je dugo spreman čekati odgovor.
Ander nakon kraćeg razmišljanja odgovori: - Ma, samo cijeli život. Koliko je
to?
U rujnu je Beatrice prema planu otputovala u St. Louis na dvogodišnji ženski
fakultet, ali je prsten zadržala, jer je Ander na tome ustrajao.
Ander je znao da bi je mogao zauvijek izgubiti ako ode, ali istodobno je želio
da bude sretna.

94
 Knjige.Club Books

NESTANAK GOSPOĐE KNOTT

N akon nenadanog nestanka njegove supruge Nancy sa Spokojne livade, Henry

Knott postao je osamljen. Na svu sreću, njihove tri kćeri, Elner, Gerta i Ida,
često su ga obilazile. Zadnji put je Elner došla na Spokojnu livadu u pratnji Willa
Shimfisslea. Henry se nasmijao i rekao Katrini: - Pitam se što će s tim kikićem.
Neće se valjda udati za njega.
Katrina reče: - Ali Will je jako drag mladić i izvrstan radnik, Henry.
- Istina. No, dobro. Tko bude oženio Elner, dobit će vraški dobru curu.

I doista, kasnije iste godine, Elner, krupna, visoka djevojka od metar i osamdeset
iznenadila je cijeli grad udajom za sitnog, mršavog, predanog poljodjelca Willa
Shimfisslea, koji je imao samo metar šezdeset pet u čarapama. Ali kao što je netko
rekao: - Svaka čarapa ima par, a mali Will Shimfissle je Elnerin.

Idućeg Božića, na opće oduševljenje, kada se Beatrice vratila kući na praznike,

pristala se na proljeće udati za Andera Swensena.
Kada je stigao taj trenutak, Elner joj je bila kuma, zbog čega je otišla u grad
da se opremi od glave do pete.
Pir je bio dražestan i narušilo ga je samo to što se mladoženja osramotio
jecajući dok je izgovarao zavjete.
Poslije je na primanju Elner doteturala u novim visokim potpeticama do
Andera i Beatrice pa rekla: - Sada kad je ovaj cirkus napokon gotov, vas dvoje mi
morate obećati da ćete zauvijek ostati zajedno, jer ja ovu muku više ne ponavljam.
Nikada se u životu nisam osjećala tako nakićeno i utegnuto. Stopala me ubijaju.
Jedva čekam da se vratim na farmu i skinem ovu haljinu. Onda ću Willa natjerati
da je iznese u dvorište i izrešeta.
Oboje su se nasmijali. A Beatrice reče: - O, Elner... što bih ja bez tebe koja
me nasmijavaš?
- Valjda bi cijeli život bila tužna.

Iste godine, dogodilo se nešto slatko i neočekivano. Nova osnovna škola otvorena
je na istoj strani grada gdje je Spokojna livada pa su svi njezini stanovnici, kada
bi vjetar zapuhao u pravome smjeru, čuli kako gospođica Beemer zvoni za
početak nastave, kao i glasove djece koja se smiju i igraju na školskome igralištu.
Bili su to veseli, prpošni zvuci.

95
 Knjige.Club Books
Mnogo je ljeta prošlo otkako se Katrina pridružila mužu i znala je da je jedno
od djece koja se igraju njihov unuk Gene. Jednoga takvoga dana, okrenula se i
rekla: - Lordore, je li ovo raj? Mora biti.
Lordor se nasmiješio. - Pa, ako i nije, svakako će poslužiti dok ne dođemo na
pravo mjesto.

96
 Knjige.Club Books

Tridesete

PREDSTAVA NE SMIJE STATI

97
 Knjige.Club Books

RASPLESANE KRAVE

o 1930. Velika depresija već je žestoko zahvatila većinu zemlje. Elmwood

D Springs je kao seoska sredina izdržavao bolje od većine mjesta. Zahvaljujući
Swensenovoj mljekari, djeca su imala mlijeka, a imali su i dovoljno kukuruza,
pšenice i alfalfe za prehranu krava i svinja. Uzgajali su vlastito povrće, a mnogi
su imali i voćke u dvorištu. Smokve i jabuke izvrsno su uspijevale, a gotovo svi
su držali kokoši. Znali su da imaju sreće. Pošteđeni su gladi koja je morila većinu
zemlje. U plesnoj školi još su se održavali plesovi, a Lucille Beemer pobrinula se
da se nastavi i tradicija održavanja predstave u čast Lordora Nordstroma na Dan
utemeljenja. - Tradicije su znak civiliziranoga društva - tvrdila je.
Po običaju, u Elmwood Springsu bilo je i dalje mnogo vjenčanja i djece,
srećom, upravo tim redoslijedom. Godine 1930., obitelji Warren, koja drži
željeznariju, rodio se sin Macky. A 1931., Beatrice i Ander Swensen preselili su
se u novu gradsku kuću i planirali što prije zasnovati obitelj.
Iste godine, Elnerina sestra Ida udala se za Herberta Jenkinsa, bankareva sina,
pa se odselila s imanja Knottovih u grad. Pristojnih jedanaest mjeseci poslije,
rodila je djevojčicu, koju je nazvala Norma.
Budući da se počela poprilično oholiti nakon poroda, Ida je izvijestila cijeli
grad da kćer nije nazvala Norma po slavnoj filmskoj glumici Normi Shearer, nego
po naslovnoj junakinji opere Norma. Otkako se udala za bankara, počela je težiti
uključenju u intelektualnu elitu, o kojoj je čitala u časopisima.
Na Idin trajni užas, njezina sestra Elner slušala je radijsku emisiju s country-
glazbom iz Nashvillea. Elner je nastavila živjeti na seoskom imanju, što joj je više
odgovaralo. Za razliku od Ide, Elner se znala zabavljati gdje god bila.
Zahvaljujući vlastitoj kulinarskoj vještini, Elner je sada bila krupna, jastučasta
mlada farmerica koja je nosila kosu začešljanu u punđu i, premda je bila odrasla
žena, zadržala je umilno, otvoreno lice djeteta. Obožavala je sve životinje i ljude.
- Volim sve što živi - govorila je.
Kada je Lucille Beemer umrla od raka dojke u prosincu 1932., bio je to velik
gubitak za grad i godišnju glazbenu priredbu. Na svu sreću, Dixie Cahill mogla je
uskočiti i preuzeti uzde te svečanosti. Uvela je mnogo više plesa, pa su iduće
godine u velikom finalu plesale čak i kartonske domaće životinje, koje su držali
njezini polaznici. Osnivačev unuk, desetogodišnji Gene Nordstrom odigrao je
ulogu svojega djeda, u švedskoj odjeći i s velikim, crnim šeširom na glavi. Svi su
se složili da je tako plavook i plavokos idealan odabir za tu ulogu.

98
 Knjige.Club Books
Kasnije iste godine, kada je rasplesan i raspjevan film Četrdeset druga ulica,
s Ruby Keeler u glavnoj ulozi, stigao u kino Elmwood Springsa, cijeli je grad
poludio za stepom.
Iste godine, Dixie Cahill osnovala je Stepsice, žensku plesnu skupinu koja je
otada, odjevena u prepoznatljive plave kostime sa zvjezdicama, stupala u svakom
mimohodu, nastupala na svakom sajmu, nazočila svakoj svečanosti i dočekivala
sve uglednike. Do tada još nije bio došao nijedan uglednik, ali nisu gubile nadu.
Te godine filmovi kao da su postajali sve bolji. Svakog četvrtka navečer, u
kinu su kokice koštale samo deset centa. A Jean Harlow, djevojka platinaste kose
i britka jezika, postala je nova filmska opsesija mlađeg naraštaja.

Kada su dvije starije i staloženije dame u gradu, gospođa Bell i njezina prijateljica
Hazel Goodnight, došle na matineju filma s Jean Harlow, bile su zgrožene. Kad
se platinasta seks-bomba, rođena u Kansas Cityju, prošetala po platnu u dugoj,
bijeloj satenskoj haljini, gospođa Bell je ostala bez daha i šapnula tako glasno da
ju je čulo cijelo kino: - Zaboga, Hazel... pa ova cura ne nosi donje rublje!
Poslije, dok su sjedile za pultom ljekarne Rexall, uživajući u svojem tjednom
sladoledu s karamelom, gospođa Bell još je bila šokirana. - A još je k tome iz
Missourija. Što li će ljudi pomisliti? Ja ne bih ni mrtva dopustila da me se na ulici
zatekne bez steznika i grudnjaka, a ti? A kamoli još da paradiram po
filmskom platnu pred očima cijeloga svijeta. Kažem ti, Hazel, ako ćudoređe još
malo propadne... ne znam što će biti. Gdje je nestala čednost? Pa mene do dana
današnjeg gospodin Bell nije vidio posve nagu.
Sedamnaestogodišnji šanker, koji ju je slučajno načuo točeći sokove, malčice
se trznuo. Taj podatak nije želio znati.

99
 Knjige.Club Books

NEOČEKIVANI GOSTI

Travanj 1933.

oga jutra, Elner Shimfissle šetala je po dvorištu iza svoje kuće u ružičastoj,
T cvjetastoj pamučnoj kućnoj haljini noseći točkastu, plavo-bijelu posudu s
hranom za perad, koju je bacala kokošima pjevajući: Ooo, ta haljina plava divno
ti stoji, u gradu ljepša cura ne postoji...
Elner je uvijek pjevala svojim kokošima. Vjerovala je da zahvaljujući tome
nesu veća jaja. Usto, voljela je pjevati. Nažalost, katkad nije znala riječi i često je
falšala, ali kokoši joj to očito nisu zamjerale.
Nekoliko minuta poslije, Elner je ugledala svojega muža Willa daleko u polju
na njegovu traktoru. Mahnula mu je i doviknula: - Juhuuuu! - On ju je ugledao i
otpozdravio.
Nahranivši kokoši, Elner je objesila posudu o klin na zidu kuće i uto začula
kako se ispred kuće zaustavlja automobil. Pomislila je da joj je u posjet došla Ida
ili Beatrice.
Brzo je obrisala ruke o plavu, kariranu pregaču i otišla pogledati tko je. Bio
je to nepoznat muškarac u velikom, crnom, prašnjavom automobilu koji je piljio
u zemljovid.
- Dobar dan - rekla je. - Mogu li vam pomoći?
Muškarac se trgne i podigne pogled. - O, dobar dan. Čini se da smo se izgubili.
Je li ovo pravi put za Joplin?
Nasmijala se. - O, nebesa, nikako. - Prišla je, oslonila nogu o hodni okvir
automobila pa se nagnula unutra i pokazala mu niz cestu. - Morate se okrenuti i
odvesti odakle ste došli pa skrenuti desno na autocestu na prvom raskrižju.
- O, shvaćam - odgovorio je čovjek.
Elner tada primijeti djevojku koja je sjedila na suvozačkome mjestu. Nosila
je dražesnu pletenu kapicu. Elner je po izgledu zaključila da su mladenci i rekla:
- Žao mi je što ste se izgubili, ali sada kad ste već ovdje, uđite. Priredit ću vam
finu čašu ledenog čaja ili kavu prije negoli nastavite put.
Par se upitno pogleda, a djevojka potom slegne ramenima. Mladić reče: - To
zvuči strašno dobro. Već dosta dugo vozimo pa... ako vam stvarno nije teško...
- O, nebesa, ni najmanje. Volim društvo. U ovoj zabiti rijetko ga imamo. -
Otvorila je kućna vrata i rekla: - Slobodno uđite. Nadam se da vam mačke ne
smetaju. Ja sam Elner Shimfissle. Moj muž Will ore u polju i bit će mu žao što se
mimoišao s vama. Kako se zovete?
100
 Knjige.Club Books
- Ja sam Clyde. Ovo je Bonnie.
- Drago mi je.
Prošli su kroz kuću do prostrane kuhinje koja je mirisala po šunki i posvuda
se vrzmalo šest mačaka. Elner pokaže bijeli stol od emajla s četiri drvene stolice.
- Sjednite. E, kladim se da ste gladni, djeco. Jeste li već doručkovali?
- Pa, nismo - reče čovjek. - Ne još. Kanili smo doručkovati u Joplinu.
Elner pogleda djevojku. - A ti si jako sitna. Moraš nešto pojesti inače ćeš pasti
u nesvijest, a ja ti neću dopustiti da odeš dok nešto ne staviš u usta. Pozvat ću vas
kad sve bude spremno. U međuvremenu se raskomotite. - Pogleda djevojku. -
Znam da vjerojatno moraš u kupaonicu pa slobodno idi, mila. Imam čak i sapun
iz dućana. Nekoć sam pravila svoj, ali sam se ulijenila.

Desetak minuta poslije, par je sjeo pred veliki tanjur pun jaja sa šunkom, svježih
peciva s kiselim mlijekom i domaćim pekmezima. - Svakako ih pojedite dok su
još vrući - rekla je Elner. Baš kad je par sjeo, u kuhinju se dogegao veliki debeli
rakun, bjelodano kućni ljubimac, pa se zaputio prema vratima s mrežom protiv
komaraca. Elner je bez riječi ustala i pridržala mu vrata. - Vidimo se poslije,
Richarde - rekla je pa sjela natrag. - Dakle, ljudi, krenuli ste u Joplin? Znam da
nije daleko, ali znate, nikada nisam bila u Joplinu. Moj tata je bio svinjar pa se
nekako bojim velikih gradova. Moja sestra Ida je bila tamo i kaže da je jako lijepo.
Između zalogaja izvrsnih peciva i šunke, mladiću se razvezao jezik. Isprva je
djevojka malo govorila, ali onda se postupno uključila u razgovor. Ispričala je
Elner kako je nekoć radila kao frizerka, kod kuće u Teksasu. Elner je bila
impresionirana. - O, to traži veliku vještinu... i pametna si što to imaš u životopisu.
Što god bilo, uvijek se tome možeš vratiti. Ovdje u gradu je jedna djevojka Tot,
koja Idi i Beatrice pravi frizure na svojem kućnom trijemu, ali mislim da nije
školovana. A čime se ti baviš, Clyde?
- Ovaj... bankarstvom - rekao je mažući maslac na novo pecivo.
- O, kakva podudarnost. Moja sestra Ida, koju sam već spomenula, udana je
za bankara koji se zove Herbert Jenkins. Poznaješ li ga?
Clyde odmahne glavom. - Ne... ne bih rekao.
- Uglavnom, njegov je tata vlasnik banke u Elmwood Springsu. Morate ga ići
pozdraviti. Proći ćete kroz Elmwood Springs na putu prema Joplinu. Krasan
gradić. Moja sestra Gerta i njezin muž Ted vode pekaru. Moja prijateljica Beatrice
i njezin muž Ander također žive ovdje. Ander je vlasnik velikog mljekarskog
pogona pokraj kojeg ste se provezli.
Nakon što su čuli sve o njezinom desetogodišnjem nećaku Geneu, malom
izviđaču koji je već skupio sve značke, pokazala im je staru fotografiju svojih

101
 Knjige.Club Books
roditelja, Nancy i Henryja Knotta, kako što je uz svoju nagrađivanu svinju
Okruglicu br. 3. - Oboje su preminuli - rekla je. - Gore su na Spokojnoj livadi.
Mama je pala s kola i smrznula se, a tata je dobio tuberkulozu. Stvarno
mi nedostaju.
Gotovo četrdeset pet minuta poslije, kada je par ustao da ode, Elner reče: -
Čekajte. Imam nešto da vam dam za put. - Otišla je u smočnicu i s police pune
staklenki skinula dvije staklenke s domaćim pekmezom od smokava. Pruži ih
djevojci. - Izvoli, mila. Svježe su, jučer skuhani, ravno sa stabla. Nadam se da
ćete uživati u njima.
Djevojka ih prihvati i zahvali dok su hodali prema vratima.
- Čujte, vas dvoje, sretno vam bilo. Ako opet budete prolazili ovuda, svakako
navratite, može?
- Svakako - odgovorili su.
- O, i ne zaboravite na odlasku svratiti u banku. Ne možete je promašiti. Na
Glavnoj ulici je. Svakako recite da vas šalje Elner.
Perući posuđe nakon doručka, Elner je bila sretna što joj je u goste došao tako
simpatičan par.
Sve dok nije vidjela njihovu sliku u novinama, nije imala pojma da je to bio
slavni pljačkaški par, Clyde Barrow i Bonnie Parker.
Kad je policija banula u njihovo skrovište u Joplinu, uspjeli su pobjeći, ali je
pronađen fotoaparat s nerazvijenim filmom, a fotografije zloglasnoga para
objavljene su u novinama Joplin Globe. Objavljena je slika Bonnie sa strojnicom
kako puši cigaru. Elnerin muž Will užasnuo se kad mu je rekla da je to onaj par
kojem je skuhala doručak.
- Draga, zar nisi mogla procijeniti da su to hladnokrvni ubojice?
- Pa, nisam. Nisam čak niti znala da ona puši. Meni su izgledali kao običan
dragi par, ali stvarno ne razumijem zašto bi ta djevojka željela pljačkati i ubijati
kad može posve lijepo živjeti od friziranja? - Uto Elner padne na pamet nešto
strašno pa pogleda muža. - O, Bože. Wille, misliš li da će policija otkriti da samj
a napravila one pekmeze pa pomisliti da sam im ortakinja?
- Ne znam, Elmer. Činjenica je da nitko ne pravi pekmez od smokava kao ti.
Mogli bi.
Elner razrogači oči.
- Samo se šalim, Elner. Naravno da ne.
Drugo što Elner nije znala bilo je da je taj par onoga dana kad su svratili k
njoj namjeravao opljačkati banku u Elmwood Springsu na putu za Joplin, gdje su
se trebali sastati s Clydeovim bratom Buckom. Ali nakon što su upoznali Elner,
predomislili su se.
Nije znala ni da je Bonnie lagala da je bila frizerka. Zapravo je Buckova
supruga Blanche bila frizerka. I, premda to nikada nije objavljeno, policija je

102
 Knjige.Club Books
doista u njihovu skrovištu u Joplinu pronašla dopola pojedenu staklenku pekmeza
od smokava. Elner je imala sreće što nisu na njoj tražili otiske prstiju, jer bi je
inače jamačno posjetio šerif.

103
 Knjige.Club Books

IDE NA BOLJE

1934.

glavnom zahvaljujući daljnjem rastu Mljekare Slatka Djetelina, Elmwood

U Springs je 1934. dobio vlastitu željezničku postaju. Vlak je ondje stajao
jednom dnevno i njegov dugi umilni zvižduk bilo je ugodno čuti. Nekim
stanovnicima brijega budio je ugodne uspomene. Prvi put kad ga je čula Katrina
je rekla Birdie Swensen: - Još pamtim dan kada ste me ti i Lordor dočekali na
postaji u Springfieldu.
- I ja to pamtim. Kao da je bilo jučer - reče Birdie. - Bila si tako elegantna.
Nisam mogla niti sanjati da ćemo ostati prijateljice do kraja života.
- I duže - reče Katrina.
Birdie se nasmije. - Tako je... i duže.

Iste godine, Katrinin unuk Gene Nordstrom i njegov prijatelj Cooter Calvert
odlučili su se uspeti na vrh vodotornja da odmjere vlastitu hrabrost. Gene se uspeo
prvi s džepom punim crvenih balona. Nije priznao Cooteru da umire od straha, a
budući da je bio srpanj, što se više uspinjao, to je postajalo vrućije. Kada su stigli
do odmorišta, već su obojica bila iscrpljena, rumena i znojna, ali ushićena. Nakon
što su napuhali balone i zavezali ih za ogradu da dokažu kako su bili ondje,
uspravili su se i promotrili krajolik i grad, puni nada i snova o veličanstvenoj
budućnosti koja se prostire pred njima.
Gene reče: - Reći ću ti što želim biti kad odrastem. Bit ću novinski izvjestitelj
i putovati cijelim svijetom. - Upravo je bio čitao knjigu Billy Banyon, sportski
novinar.
Cooter je bio zadivljen. - Sjajno... mogu li i ja s tobom?
- Naravno. A onda ću pokrenuti vlastite novine, kao Joplin Globe, samo veće!
Možda ću čak intervjuirati Babea Ruthea... ili predsjednika. Zar to nije sjajno?
Cooter reče: - Znaš, Gene, kad bolje razmisliš, već se baviš novinama, zar ne?
Gene, koji je radio kao raznosač novina, pogleda prijatelja i reče: - Da, Cooter,
imaš pravo. Istina. Nisam to gledao na taj način. Zapravo sam već novinar.

Na Spokojnoj livadi, Stari Hendersen prvi je ugledao crvene balone kako plešu na
vjetru i izjavio: - Gle. Opet se neki prokleti idiot popeo na vodotoranj.

104
 Knjige.Club Books
Te večeri, Gene i Cooter imali su ruke pune žuljeva i takve opekline od sunca
da su se jedva micali. Svjetloputiji Gene imao je takve opekline da nije mogao
nositi odjeću pa je iduća dva dana proveo u pidžami od meka pamuka. Ali bio je
sretan. On i Cooter prošli su ispit hrabrosti i njihovi baloni još su lebdjeli.
Iste godine, Hazel Goodnight zgrozila se doznavši da se njezina kći Ada
također uspela na vrh vodotornja. Rekla je Adi da je sramota za djevojčicu da radi
nešto tako opasno i muškobanjasto. Ali Adina baka je rekla: - Koještarije, Hazel!
Ako je moja majka mogla ujutro roditi dijete u natkrivenim kolima i iste večeri
pripremiti večeru za desetoricu, Ada smije sve što zaželi.
Taj smjeli podvig bio je najava budućnosti. Ada će izvesti još mnogo opasnih
i muškobanjastih podviga, baš kao i njezin uzor, Amelia Earhart. Adina sestra
blizanka Bess imala je druge planove. Željela je odrasti, udati se za Tarzana i
stanovati na stablu.

105
 Knjige.Club Books

RJEŠENJE PROBLEMA

o 1936., već se otvorilo mnogo novih trgovina i obrta, a kao što je netko
D ustvrdio, Elmwood Springs pretvarao se u pravu metropolu. Premda je ta
tvrdnja možda bila malo pretjerana, središte grada sada se protezalo preko dva
raskrižja i nastavljalo rasti. Merle i Verbena Wheeler otvorili su kemijsku
čistionicu Plava vrpca pokraj pošte, a nova Masonska loža od opeke, koja je
služila i kao okupljalište umirovljenika, podignuta je na sljedećem uglu. U
proljeće je otvoren i novi novcati bazen nazvat Kaskadni tobogan, a preko puta
Nordstromove švedske pekare, niknula je postolarska radionica Mačja šapa, s
ružičastom, neonskom cipelom u izlogu.
Tedova i Gertina Švedska pekara proširila se na susjedni ulaz. Njihov
trinaestogodišnji sin Gene upravo je dobio značku mlađeg spasioca na bazenu pa
je toga ljeta radio s prijateljem Cooterom na bazenu. Sve u svemu, ljudi su
djelovali sretno i zadovoljno. Svi, osim onih na Spokojnoj livadi.
Proteklih nekoliko mjeseci nastao je nepredviđen problem. Uz izvorne
doseljenike te uobičajen broj srčanih udara, raka, umrlih od starosti, žrtava
nesreća i tako dalje... groblje se brzo punilo... i nastao je pravi pravcati kaos.
Kad god bi stigao novi stanar, svi bi počeli govoriti uglas. Neki su bili toliko
uzbuđeni da su pozdravima nadglasavali ostale. A novopridošlice je graja strašno
zbunjivala, kao da nije bilo dovoljno što su se probudili na Spokojnoj livadi.
Napokon se Lordor odlučio posvetiti rješavanju tog problema. - Čujte, ljudi,
znam da ste sretni što vidite svoje voljene, ali to što smo mrtvi ne znači da ne
možemo imati pravila.
I tako je predloženo rješenje. Izabrat će jednu osobu koja će se obratiti
novopridošlici i biti službeni domaćin. Svi su se složili da je za to najprikladnija
gospođica Beemer, koja se nedavno pridružila prijateljima na brdu nakon što je
cijeloga života obuzdavala raspojasanu djecu. Lucille je godinama šeste razrede
poučavala engleski i govorništvo ju je jako zanimalo. Usto je bila srdačna i imala
ugodan glas.
Naposljetku je odlučeno da će Lucille dočekati pridošlice i objasniti im
situaciju. Dopustit će im da se malo odmore, ako je potrebno, a potom će im se
ostali smjeti obratiti prema određenom redoslijedu. Prvo najbliži rođaci: majke,
očevi, djedovi i bake i tako dalje, potom muževi, žene i djeca, ako ih ima. Potom
susjedi i prijatelji te na koncu poznanici koji se žele pozdraviti. Oni koji tek žele
upoznati pokojnika, smiju mu se obratiti zadnji.
Naravno, plan nije bio bez rupa. Znali su da ne žele svi prvo razgovarati s
obitelji i rođacima, ali to je bio jedini način da se održi kakav-takav red. Na svu
106
 Knjige.Club Books
sreću, sistem je dobro funkcionirao, osim što se Stari Hendersen vječno ubacivao
i govorio kad ga volja.

107
 Knjige.Club Books

STUPICA

remda su svi čitali o zločinima u Kansas Cityju i drugdje, Elmwood Springs

P nije imao svoju policijsku postaju. Na svu sreću, izuzev sitnijih prijestupa,
nisu imali poteškoća sa zločinom sve do 1937., kad je opažen voajer. Već prvoga
dana, vijest se proširila gradom poput požara i cijeli se Elmwood Springs
prestrašio. Voajer je opažen kako vreba u grmlju pokraj kuća nekoliko djevojaka.
Uvijek bi bio viđen po mraku i brzo bi pobjegao tako da mu nitko nije ugledao
lice. Roditeljima je bila strašna pomisao da netko vreba po mraku i motri im kćeri.
Neki muškarci bi nakon sutona obišli svoje kuće s puškom nadajući se da će ih
voajer vidjeti i uteći.
Na Dan neovisnosti, ugledan je kako usred bijela dana viri kroz školski prozor
i promatra Stepsice, koje su se presvlačile nakon sudjelovanja na paradi. Vrisnula
je Mary Childress, koja je nazrela njegov obris na prozoru. Ali uspio je pobjeći.
Nakon što su to trpjeli gotovo godinu dana, Hazel Goodnight je na idućem
sastanku u gradskoj vijećnici iznijela plan. Rekla je da misli kako je voajer
nekoliko puta bio pred njezinom kućom i virio kroz prozor sobe njezinih kćeri, a
budući da je bio drzak, moglo se pretpostaviti da će se vratiti. Stoga je smatrala da
bi mu trebalo postaviti stupicu. Na tlo ispred prozora postavit će blistavu, novu
kovanicu od četvrt dolara, u nadi da će je voajer pokupiti.
Premda on to neće znati, novčić će biti obilježen jedva zamjetnim tragom
crvenog laka za nokte, o čemu će biti obaviješteni svi trgovci u gradu. Svi su se
složili da je to izvrstan plan. Kovanica je postavljena i cijeli je grad bez daha
iščekivao lov na prijestupnika.
Prošlo je nekoliko tjedana, ali ništa se nije dogodilo. A onda je jednog
subotnjeg jutra, petnaestogodišnji Lester Shingle ušao u pekarnicu i na pult
položio kovanicu od četvrt dolara obilježenu crvenim lakom za nokte, da plati
tucet krafni. Gerta ju je uzela, primijetila lak i viknula: - Ovdje je kovanica!
Njezin sin, četrnaestogodišnji Gene, uletio je poput munje iz skladišta gdje je
upravo radio s ocem, poletio za Lesterom, koji se dao u bijeg, i oborio ga ispred
kemijske čistionice. Čuvši metež, ljudi su u cijeloj ulici počeli izlaziti iz trgovina
baš u trenutku kada je Gene podigao Lestera, koji je vrištao i otimao se, pa ga
odalamio po nosu. Gene je bio bijesan kao ris. Njegova djevojka bila je među
Stepsicama koje su se onoga dana presvlačile i nimalo mu se nije sviđalo što ju je
Lester uhodio.
Čim je ulovljen, Lester Shingle je počeo tvrditi da je kovanicu pronašao toga
jutra ispred poštanskog ureda. Nisu mogli dokazati da nije, ali nitko mu nije
vjerovao. Svi su bili prilično sigurni da je voajer napokon uhvaćen.

108
 Knjige.Club Books

ELNERIN SAN

oajer je uhvaćen, ali bilo je i tužnih vijesti. Beatrice Swensen bila je napokon
V zanijela nakon mnogo uzaludnih pokušaja. Ali mjesec dana poslije,
doživjela je spontani pobačaj.
Ander je bio strašno tužan, ali Beatrice je bila gotovo neutješna, čak toliko da
je Ander zamolio Elner da bude uz nju dok on radi u mljekari.
Elner je svakodnevno sjedila u Beatriceinoj sobi uz njezin krevet i držala je
za ruku dok je plakala. - O, Elner... a toliko sam željela dijete.
- Znam da jesi, mila, znam da jesi - govorila je Elner tapšajući je po ruci.
- Zašto se to dogodilo, Elner? A bila sam tako oprezna.
- Ne znamo zašto, ali još si mlada. Mnogo je vremena i bit će prilike da ti i
Ander dobijete hrpu djece.
- Ne bih rekla. Liječnik je rekao da ja...
Elner je prekine usred rečenice. - O, fućkaš tog starog liječnika, Beatrice. On
ne zna sve. Usto, ja sam sinoć sanjala. Bila sam u kuhinji na svojemu imanju i
gulila krumpire, a ti si me uzbuđeno nazvala telefonom i rekla: „Pogodi što se
dogodilo, Elner? Opet sam trudna.“
- Stvarno?
- Da! I znaš, Beatrice, da se moji snovi uvijek ostvaruju. Pa zar nisam sanjala
da ćete se ti i Ander vjenčati i zar ti to nisam najavila? - Istina... sjećam se - rekla
je Beatrice.
- Dakle, ne smiješ gubiti nadu. Samo imaj vjere. Strpi se i vidjet ćeš.
Idućega jutra, vrlo zahvalni Ander Swensen dočekao je Elner na ulaznim
vratima. - Ne znam što si joj rekla, ali sinoć je djelovala malo bolje.
- Izvrsno - odgovorila je. - Drago mi je. - Uspinjući se na kat s crno-bijelim
mačićem kojega je donijela za Beatrice, uzvikivala je: - Juhu... dovodim ti jednog
malog prijatelja.
Premda o tome nikada nije govorila, Elner je smatrala da je skrb o živome
biću najbolji lijek za slomljeno srce.

109
 Knjige.Club Books

U RITMU MUZIKE ZA PLES

ih je godina zemljom harao swing pa je gradonačelnik Ted Nordstrom na

T zahtjev građana dao za mlade postaviti paviljon za ples pokraj jezera
Elmwood Springs.
Gospodin Warren iz željeznarije objesio je lampice i postavio četiri zvučnika.
Prve večeri sve je bilo krcato. Pokazalo se da i mlado i staro voli plesati i skakati
uz glazbu Glenna Millera, Bennyja Goodmana, Tommyja Dorseyja i drugih. Ted
i Gerta bili su dežurne gardedame, a šesnaestogodišnji Gene postavio je tezgu s
pićima za žedne plesače. Stara gospođa Gravely prve se večeri toliko zanijela da
je iščašila kuk.

Gore na Spokojnoj livadi, neke je od starijih stanovnika zabrinulo glasno

bubnjanje kad su prvi put čuli glazbu što je dopirala iz paviljona. Ali većina ostalih
uživala je u glazbi za dugih ljetnih večeri dok su gledali zvijezde.
Lordor i Katrina nasmijali su se kad su prvi put čuli pjesmu Glenna Millera
Little Brown Jug, a gotovo svima su se sviđale Andrew Sisters. Birdie Swensen
bila je zadivljena njihovom usklađenošću dok su pjevale Bei Mir Bist Du Schӧn.
- Te cure imaju savršenu intonaciju - rekla je.
Lucille Beemer posebno je voljela I’m Getting Sentimental Over You
Tommyja Dorseyja. Pjesma ju je podsjećala na Gustava.

Godine 1939., sve su se djevojke zatelebale u Clarka Gablea nakon filma Zameo
ih vjetar. Dvadesetdvogodišnja frizerka Tot Hagood čak se udala za Jamesa
Dwaynea Whootena (koji je htio postati ličilac), jer ju je podsjećao na Clarkea
Gablea. Njezina majka tvrdila je da James Whooten sliči Clarkeu Gableu koliko i
vjeverica na slona. Ali Tot se nije dala smesti. Zaljubila se.
Bilo je to lijepo vjenčanje, osim što se Totin otac napio i onesvijestio na ulazu
u crkvu pa nije mogao otpratiti kćer do oltara, a Jamesu je zrno riže zapelo u uhu
pa su prvu bračnu noć proveli u bolnici. Ali izuzev toga i još nekoliko nezgoda,
bilo je to lijepo desetljeće.

110
 Knjige.Club Books

Četrdesete

SVIJET SE UBRZAVA

111
 Knjige.Club Books

DOBRE VIJESTI

1940.

tarijem naraštaju činilo se da se svijet ubrzava zastrašujućom brzinom. Novi

S ples jitterbug, koji su klinci plesali, djelovao im je suviše manično da bi im
odgovarao. Kao što je rekla stara gospođa Childress: - Bojim se prijeći ulicu dok
svi ti tinejdžeri jurcaju naokolo u tim svojim novim i nabrušenim krntijama.
Ali ljudi su u pravilu bili dobre volje. Franklin Delano Roosevelt imao je biti
izabran za treći mandat, za što nije bilo presedana, Velika depresija napokon je
popuštala i svi su ponovno osjetili nadu.
Elmwood Springs upravo je dobio službenu postaju autobusa Greyhound, s
pravim stupom i znakom i svim ostalim. Izgrađena je i nova novcata kuglana.
Željeznarija obitelji Warren uvela je plaćanje na rate pa su do ljeta gotovo sva
djeca u gradu već imala nove koturaljke i plavo-bijele Schwinnove bicikle. U
lipnju se desetogodišnji sin Warrenovih Macky popeo na vrh vodotornja i nasmrt
prepao majku Olu. Macky je uspon preživio bez problema, ali se tjedan dana
poslije zamalo utopio u bazenu nakon što je udario glavom o skakačku dasku. Na
svu sreću, Gene Nordstrom, koji je radio kao čuvar, ugledao ga je na vrijeme pa
ga za kosu izvukao iz bazena u posljednji čas.
Također je, za divno čudo, toga lipnja gradska frizerka Tot Hagood Whooten
dobila u banci pozajmnicu bez ikakvih konkretnih jamstava, pa otvorila vlastiti
frizerski salon. Tot to nije znala, ali pomogla joj je Ida Knott Jenkins, bankareva
supruga. Ida je bila Totina klijentica i nije joj se sviđalo što joj frizuru rade na
stražnjem trijemu obitelji Whooten, jer to nije bilo dostojno njezina novog
društvenog položaja. Jednoga dana za večerom je uprla štapić celera u supruga i
rekla: - Herberte, baš me briga za vašu bilancu, ali vi muškarci imate brijačnicu,
pa nema nikakvog razloga da naš grad nema kozmetički salon. - Herbert je znao
kako će morati Tot dati pozajmnicu, jer inače više neće imati mira. Kad god bi
Ida u njega uprla celer, to je značilo da misli ozbiljno.

Dva tjedna poslije, Ida Jenkins je sjedila u salonu s uvijačima u kosi pod novim
sušilom, udubljena u članak u časopisu:
Patite li od perfekcionizma?

1. Pazite li na svaku sitnicu?

2. Jeste li napeti ili živčani?

112
 Knjige.Club Books
3. Nestrpljivi?
4. Kritizirate li druge?
5. Budi li nered u vama nemir?
6. Brine li vas budućnost?

Popis se nastavljao u beskraj. Ida je bila oduševljena jer je na sva pitanja

odgovorila potvrdno. Tko ne bi želio biti savršen?
- Na kraju krajeva, ne želite ući u draguljarnicu i reći: „Želim nesavršen
dijamant“ ili liječniku reći „zadovoljit ću se nesavršenim vidom, hvala“ - govorila
je. Još odmalena nije joj bilo jasno zašto bi netko odustao od potjere za
savršenstvom.
Ida je oduvijek bila drukčija od ostalih. Kada bi se u školi djeca igrala crkve,
jedno bi željelo biti svećenik, drugo svećenikova supruga, treće đakon, neko
zborovođa, a ostali župljani koji dolaze u crkvu, dok je Ida uvijek željela biti Bog,
jer je smatrala da jedino ona zna kako se to radi.
Naravno, Idina visoka mjerila već su bila veliko opterećenje za njezinu kćer
Normu. Iste godine, Norma Jenkins dobila je ulogu rasplesanoga tulipana u
proljetnoj plesnoj priredbi Dixie Cahill. Kad je te večeri na nastupu napravila
pogrešan korak, pobjegla je s pozornice u suzama. Kao što je Gerti rekla njezina
tetka Elner Shimfissle, koja je bila u publici: - Sirota mala Norma, tek joj je devet,
a već je na rubu živaca.
Norma je imala dvije tetke: Geneovu majku Gertu i tetku Elner. Bile su sušta
suprotnost Norminoj majci.
Ida je bila najljepša među sestrama Knott i problem je bio u tome što je toga
bila svjesna. Od samoga početka čvrsto se odlučila udati za bankara i napredovati
u svijetu. I uspjela je. Njezina sestra Elner bila je jednostavna poljoprivrednica
koja je još nosila starinske cipele na vezanje: zimi crne, ljeti bijele.
Ida je nastojala slijediti trendove i čitala je sve modne časopise. Željela se
odijevati kao dame u magazinima McCall's i Glamour. Sprijateljila se s
gospođicom Howard, glavnom dobavljačicom u Ženskom odjelu Robne kuće
braće Morgan, koja joj je nabavljala najnovije odjevne predmete.
Norma je smatrala da njezina majka nije dovoljno ljubazna prema tetki Elner.
Ida je često govorila: - Kad bar ne bi bila takva seljanka. Pa dopušta da joj kokoši
ulaze u kuću, Norma!
Ida se sramila svog seoskog podrijetla i iskaljivala se na Elner. Premda su
njihovi roditelji, Henry i Nancy Knott, bili vlasnici svinjogojske farme, Ida će se
do kraja života pretvarati da nije tako. Norma nikada nije vidjela fotografiju
svojega djeda i bake. Ida ju je sakrila zajedno s obiteljskom Biblijom u kojoj je
bio popis datuma rođenja svih članova obitelji. Mala, debela, njemačka seljanka
u pregači i mršav muškarac u radnom kombinezonu koji stoje ispred ograde
svinjskoga tora, nisu činili obiteljski portret kakav je Ida priželjkivala. Često je
113
 Knjige.Club Books
prigovarala Elner na tome što tu fotografiju drži na vidljivome mjestu. - Zar se
nisu mogli bar otmjenije odjenuti, zašto su na slici morale biti svinje? Sramota.
Elner je rekla: - Možda, Ida, ali te svinje platile su tvoju svadbu.
Kao što je Elner poslije rekla svojoj nećakinji: - Čuj, Norma, ja volim Idu...
ali Gospode, stvarno se pravi važna.
Bila je to istina. Za Idu je idealna žena toga doba bila Eleanor Roosevelt.
Istina, ta žena nije imala stila, odijevala se grozno, a frizura joj je bila sramotna.
Ali krasila ju je odvažnost. Bila je prava žena od akcije, s vlastitim planovima,
koja ne trpi besmislice i ne voli sjediti u pozadini. „Baš kao ja“, mislila je Ida.
Ida je imala političke planove za svojega supruga: prvo će postati guverner
njihove savezne države, a poslije će osvojiti Bijelu kuću. Nažalost, Herbert
Jenkins bio je posve zadovoljan bankarskim poslom u Elmwood Springsu, što je
Idu dovodilo do ludila.
- Kada bih mislila da žena može biti izabrana, ja bih se kandidirala - govorila
je. Sirota Ida, rođena prije svojega vremena.
Te godine, ljeto kao da je proletjelo. Filmovi su i dalje nadahnjivah modu i
frizure i svi su željeli imati figuru kao Claudette Colbert.
A pogotovo Gerta Nordstrom. U listopadu je bila na velesajmu i pogriješila
ušavši u šator Pogađamo vašu težinu. Čovjek je pogodio do u dlaku pa glasno
objavio da svi čuju: - Ova mlada dama ima osamdeset kilograma!
Velesajam je bio zabavan za svu djecu uključeno u društvo 4-H za promicanje
izvrsnosti i mnogi su osvojili plave vrpce. Elner Shimfissle osvojila je prvo mjesto
u kategoriji Zimnice i pekmezi. A Merle Wheeler uzgojila je najveću rajčicu.
Gene Nordstrom, Gertin i Tedov sin, sada učenik trećeg razreda Srednje škole
Elmwood, postigao je 16. studenog odlučujući bod u ragbiju pa su sezonu završili
kao prvaci triju okruga. A onda je odjednom osvanuo prosinac.
U Robnoj kući braće Morgan zablistao je kao uvijek raskošan božićni izlog,
a te godine imao je i pomične dijelove. Svi su bili oduševljeni što sobovi Djeda
Božićnjaka poskakuju. Mala Norma Jenkins dobila je lutkicu tvrtke Sparkle
Plenty, a njezina majka bundu od lisice s plastičnim očima i nosom.
Na Badnjak se Totin muž James Whooten napio punča i pao na božićno drvce,
ali inače su svi proveli krasan Božić.

114
 Knjige.Club Books

NOVA GODINA

S ada, kad je Velika depresija bila pri kraju, pekara je opet radila punom parom:
duge vitrine bile su pune peciva s cimetom, princes-krafni i mafina, sve jedno
ljepše od drugog. Svi su obožavali dolaziti u pekarnicu. Slatko je mirisala i imala
lijep, blistav crno-bijeli pod koji su Ted i Gerta održavali tako čistim da si mogao
jesti s njega. Mnogo djece to je i činilo. Ako bi im kolač ispao, podigla bi ga i
nastavila jesti, a roditelji se nisu bunili.
U kinu je Clarkea Gablea zamijenio novi srcolomac, Tyrone Power, i svi su
dječaci željeli biti John Wayne. No pokazalo se da više ne žele baš sve žene biti
Claudette Colbert. Jednoga poslijepodneva u svibnju 1941., kad se netom
osnovana Ženska kuglačka reprezentacija Elmwood Springsa zaputila u kuglanu
Plava vrpca na trening, Ada Goodnight, krupnija blizanka, objavila je da
želi postati glumica poput njezina idola, Joan Crawford. Njezina najmlađa sestra
Irene joj se narugala, ali kao što je njihova majka poslije rekla: - Tko zna, Irene?
Ada možda nema dara za glumu, ali svakako ima ramena za to.
Plesovi na jezeru nastavili su se svakoga vikenda, kao što je Birdie Swensen
rekla na Spokojnoj livadi: - Ovoga ljeta kao da ima više krijesnica nego obično.
Opet je stigao rujan. Po običaju, u srednjoj školi, maturanti su bili sretni što
su maturanti, trećaši su imali tremu, a prvašići i drugašići su se osjećali kao u
limbu i čekali da vrijeme prođe. Potkraj studenog, Irene Goodnight, tada u trećem
razredu srednje škole, vratila se kući i klonula na sofu pa uzdahula: - Toliko mi je
dosadno na domaćinstvu da ne znam što ću. Ako budem morala ispeći još jedan
biskvit, povratit ću.
A onda su 7. prosinca Japanci napali Pearl Harbour i odjednom su se svima
životi preokrenuli naglavce.

Već sutradan, svi maturanti iz Srednje škole Elwood odvezli su se u Springfield i

prijavili u vojsku, uključujući osamnaestogodišnjeg Genea Nordstroma, koji je
otišao u marince. Sve je bilo nabijeno emocijama. Ljudi nisu mogli vjerovati da
su ih Japanci napali i ubili toliko njihovih mladića. - Ne razumijem. Što smo im
mi skrivili? - pitala se Gerta. Svi su se složili. Verbena Wheeler je izjavila da
nikada više neće pojesti nijednu limenku piletine chow mein. James Whooten
toliko se naljutio zbog napada da se otrijeznio na tri dana i pokušao se prijaviti u
vojsku, ali nije prošao medicinski pregled.
Ljudi su prilično dugo ostali u šoku. Preko noći je cijeli grad postao
zaokupljen ratom. Ali nakon nekoliko tjedana, kada su se mladići razišli po

115
 Knjige.Club Books
raznim kampovima za vojne vježbe, svi su se posvetili naporu da pomognu kako
god mogu.
Hazel Goodnight organizirala je skupinu žena i srednjoškolki da se odvezu u
Springfield i ondje dočekuju vlakove s vojnicima koji onuda prolaze. Postavile su
tezgu i dijelile momcima toplu kavu i sendviče kroz prozore vagona. Uplašeni
vojnici na putu za bogtepitaj kamo, bacali su im papiriće sa svojim imenima i
adresama u nadi da će im neka djevojka pisati. Neke su doista pisale i pisma
pečatile poljupcem.
U idućih šest mjeseci, Ander Swensen i Mljekarstvo Slatka djetelina već su
radili danonoćno, šaljući mlijeko i sir dečkima u obližnjim kampovima za vojne
vježbe.
Sirote krave nisu imale pojma da je rat. Samo su vidjele da su ljudi jako
užurbani.
Školarci su prikupljali gumu i metal. U lipnju 1942., Beatrice Swensen
pristala je stati na čelo mjesnog ogranka Crvenog križa. Bila je zadužena za žene
koje su namatale zavoje i pakirale kutije za slanje preko oceana, a Elner joj je
pristala pomoći. Zbog policijskog sata, sve ulične svjetiljke obojene su u plavo.
Zbog toga su njihove male bijele kuće izgledale kao da su vječno obasjane
mjesečinom. Ali, kao što je rekla Ruby Robinson: - Očito je upalilo. Još nas nisu
bombardirali.
Ljudi kod kuće bili su redovito informirani. Ratne vijesti emitirane su na
radiju triput dnevno i triput dnevno svi su prestajali s poslom da bi ih poslušali. I
svake nedjelje navečer svi su uključivali radio da čuju predsjednikovo obraćanje.
Do kraja 1943. uvedena je opća racionalizacija. Racioniranje šećera teško je
pogodilo pekaru, a većina šećera koji su Ted i Gerta smjeli koristiti, trošio se na
kolače i kekse koje su slali svojemu sinu Geneu, njegovu najboljem prijatelju
Cooteru Calvertu i ostalim dečkima iz grada raspoređenima diljem zemlje. Cooter
Calvert bio je u dalekom New Jerseyju, a Billy Eggstrom je bio stacioniran u Scott
Fieldsu, u Illinoisu.
Ida Jenkins, koja se oduvijek dičila svojim dvorištem s prelijepim kamelijama
i živicom, odjednom se proglasila glavnom nadzornicom ratnih povrtnjaka. Čak
si je dala sašiti i zelenu odoru i kapu sa zlatnom zvijezdom. Odora ništa nije
značila, ali ona je uživala u njoj stupati tuđim vrtovima izvikujući zapovijedi.
Bila je dobra u tom poslu i tijekom rata grad je imao izvrsno povrće. Kao što
je rekla Verbena Wheeler: - Ida zna biti pravi davež... ali u buće se razumije. -
Netko drugi je primijetio: - Bože, da je Ida muškarac, sada bi već dogurala do
generala.
Ada Goodnight je znala pilotirati, zahvaljujući bivšem dečku koji je upravljao
avionom za zaprašivanje, pa je otišla u Teksas da se priključi novoosnovanom
odredu pilotkinja. Pilotkinje su bile itekako potrebne za prijevoz aviona i
namirnica diljem Sjedinjenih Država kako bi oslobodile muškarce za borbene

116
 Knjige.Club Books
zadatke. I pisma su bila važna. Nakon dugog čekanja, jedna majka u gradu
zasplesala je od radosti primivši jednu jedinu riječ od sina koji je sudjelovao u
Bitci kod Midwayja. Poruka je glasila: OK. Sutradan je Hazel Goodnigbt
obradovalo kćerino pismo.

SWEETWATER, TEKSAS

Draga majko,

Oprosti što mi je trebalo ovako dugo da ti napišem pismo. Imam dojam

da ovdje danonoćno vježbamo. Jesi li znala da je u Teksasu VRUĆE?
Gotovo gorimo... ali upoznala sam sjajnu ekipu cura. Cimerica mi je
prava faca iz Wisconsina i zove se Fritzi Jurdabralinski. Ona je ovdje
najbolja pilotkinja.
Ja sam druga, mislim. Javit ću ti nakon idućeg probnog leta. Puno
pozdravi Bess i Irene. Molim te, piši što ima nova kod kuće.

Pusa,
Ada

ELMWOOD SPRINGS, MISSOURI

Najdraža kćeri,

Najveća novost kod kuće jest da nam svima strašno nedostaješ. Ovdje
činimo sve što je u našoj moći. Bila bi ponosna na svoju sestru
Irene. Radi pola radnog vremena u mljekari, a tvoja sestra Bess daje
svoj obol u poslovnici Western Uniona.
Gospodin Ericsen je pao s bicikla i slomio nogu pa sada brzojave
dostavlja Macky Warren. Elner Shimfissle donijela nam je dva
tuceta jaja i pitala za tebe, kao i svi. O, skoro sam zaboravila, prošloga
tjedna uhvatila sam onog pokvarenog Lestera Shinglea u grmlju ispred
Irenina prozora. Dala sam se u potjeru, ali uspio je pobjeći, vrag ga
odnio.

Voli te,
Mama

117
 Knjige.Club Books

SAN FRANCISCO, KALIFORNIJA

1943.

ečki nisu točno znali kamo idu, ali mogli su nagađati. Upravo su provodili
D svoja zadnja tri tjedna u San Franciscu, koji je vrvio vojnicima poput njih, u
potrazi za curama. Plesovi koje je organizirala Središnja vojna organizacija bili
su toliko krcati da je bilo deset puta više vojnika nego djevojaka, tako da je
Gene gotovo odustao.
Toga poslijepodneva družio se s prijateljem Beamisom ispred robne kuće na
Union Squareu. Lucky Beamis te večeri je imao spoj s djevojkom koja ondje radi
pa je čekao da joj završi smjena.
Dok su stajali ondje prodajući zjake, netko je izašao na okretna vrata i Gene
je na trenutak ugledao djevojku koja je radila na pultu s parfemima. - Vidimo se
poslije, Beamis - rekao je i ušao kupiti bočicu parfema za majku.
Idućih nekoliko tjedana, njegova majka, potom tetka Ida i tetka Elner, pa čak
i mala nećakinja Norma, primile su prelijepo zamotane bočice parfema iz robne
kuće I. Magnin u San Franciscu. Dugo mu je trebalo, ali napokon je uspio zakazati
spoj. Zvala se Marion.
Želio ju je impresionirati na prvome spoju pa ju je odveo na večeru i ples u
Top of the Mark, glamurozan klub i restoran u neboderu s pogledom na grad. Bio
je odjeven u svečanu plavu uniformu, a ona u ljubičastu haljinu i nosila je bijelu
gardeniju u kosi. Svatko tko je te večeri vidio taj par kako sjedi za malim okruglim
stolom pokraj prozora, mogao je prepoznati da je dečko zaljubljen.

118
 Knjige.Club Books

SAN FRANCISCO

Dragi moji,

Kad primite ovo pismo, ja ću već biti na brodu. Žao mi je što nije bilo
vremena da stignete na svadbu. Obavili smo to na brzinu u matičnom
uredu. Ne brinite, kada se vratim, doći ćemo kući i sve obaviti kako
spada. Jedva čekam da upoznate Marion. Nećete moći vjerovati koliko
je lijepa. Također, oprostite što nisam prije pisao, ali protekla dva
tjedna imao sam pune ruke posla kako bih osigurao da Marion prima
trećinu moje plaće dok sam u službi itd. Bože, život se stvarno promijeni
kad postaneš oženjen muškarac. Toliko sam sretan da mislim kako
nikada neću pasti s ovog ružičastog oblačka.

Pusa od vašeg zaljubljenog sina

P.S. Zahvalite teti Elner na pekmezima

119
 Knjige.Club Books

RAT

otkraj 1943., rat je već bjesnio punom parom, a Bess Goodnight zamijenila je
P muškarca koji je pozvan u vojsku pa je ona sada vodila poslovnicu Western
Uniona.
Vojska je trebala sve raspoložive muškarce. Unovačen je čak i
tridesetdvogodišnji Snooky Pickens, projekcionist u gradskom kinu, koji je bio
strašno kratkovidan, te mu je naređeno da se u dva tjedna javi u kamp za vojnu
obuku. Na brzinu je uputio Jamesa Whootena u osnove svojega posla, ali nije išlo
glatko. Dok je James sjedio za projektorom, slika je katkad bila na platnu, a
katkad na bočnome zidu.
Toga ljeta su otkazani plesovi na jezeru. Nije imao tko plesati osim Lestera
Shinglea i nekoliko staraca.
Oko deset sati svakoga jutra na prozor poslovnice Western Uniona stavljana
su imena svih mladića iz Missourija koji su poginuli u bitci. Bud Eggstrom, koji
je služio u Prvome svjetskom ratu, imao je sina negdje na Pacifiku, ali nije znao
gdje. Svakoga dana je ustajao kako bi pogledao popis, kao i ostale obitelji čiji su
sinovi bili unovačeni. I svakoga dana čitali su bez daha. I svakoga dana kada ime
Billy Eggstrom nije bilo na popisu poginulih i nestalih, Bud bi svratio u crkvu da
se zahvali.
Hollywood se do 1944. također posvetio ratu. Čak su i likovi iz crtića, kao što
su Bugs Bunny i Daffy Duck, podsjećali gledatelje da ne trate dragocjen benzin,
toliko potreban za vojne pothvate. Filmske zvijezde kao što su James Stewart i
Henry Fonda prijavili su se u vojsku, a ostali su zabavljali vojnike. Odjednom
su velike holivudske zvijezde počele obilaziti zemlju prodajući ratne obveznice.
U svibnju 1944. filmska zvijezda podrijetlom iz Missourija, Ginger Rogers,
krenula je na turneju Srednjim Zapadom da bi prodavala vojne obveznice, a kad
je objavljeno da će doći i u Elmwood Springs, cijeli je grad poludio. Gospodin
Warren i još nekoliko muškaraca podiglo je podij ispred kina za tu prigodu.
Toga dana kada je gospođica Rogers trebala doći, ulice su zakrčili ljudi iz
kruga od nekoliko kilometara i uzbuđenje je bilo neizdrživo.
Oko tri sata stigla je izgledajući kao na platnu, samo bolje. Ljudi su vrištali i
klicali dok je školski glazbeni sastav svirao pjesmu Hura za Hollywood.
Gradonačelnik Ted Nordstrom ponosno joj je uručio ključeve grada. Odmah
nakon govora, plesna skupina Stepsice je pod vodstvom Dixie Cahill istrčala iz
kina na pozornicu da izvede posebnu točku uz pjesmu Isn't It a Lovely Day.
Trinaestogodišnja stepsica Norma Jenkins imala je veliku tremu jer joj je
Ginger Rogers bila najdraža zvijezda na cijelome svijetu. Kad je podigla pogled i
120
 Knjige.Club Books
prvi put je ugledala uživo, pala je u nesvijest nasred plesnog podija. Užasnuta
Dixie Cahill potrčala je da je odvuče u stranu. Kao što je poslije rekla Normi teta
Elner: - Nije mogla podnijeti blizinu takve velikanke.

121
 Knjige.Club Books

VOJNA POŠTA

1945.

Dragi mama i tata, sigurno vam je Marion već pisala o bebi. Sada ste
baka i djed djevojčici od četiri kilograma i 64 centimentra. Zove se
Dena Katrina Nordstrom. Možete li vjerovati da sam postao otac? Jeste
li već dobili njezinu fotografiju? Kakva ljepotica. Uvjeren sam da će
biti Miss Amerike 1965. To je dodatan razlog da ovaj odvratan kaos što
prije privedemo kraju. Svi oženjeni dečki s djecom dijele moje mišljenje
i to nas potiče da se borimo žešće.

Gene

P.S. Prošloga tjedna izgubio sam prijatelja Beamisa

122
 Knjige.Club Books

IWO JIMA, JAPAN

1945.

oš je odzvanjala sporadična paljba dok je liječnik polako puzao prema vojniku.

J Čim je stigao do njega, brzo mu je skinuo metalni lančić s vrata, stavio mu
metalnu pločicu s imenom među zube, stegnuo ih najjače što je mogao... i
produžio.
Bio je to gadan posao. Katkad bi nekom slomio zub i rasjekao usnu, ali bilo
je lako pogriješiti uz toliko rastrganih tijela, utroba, mozgova, ruku i nogu
posvuda. U žurbi da se mrtvi i ranjeni sklone s bojnog polja, pločice s imenom
znale su se izgubiti pa je dolazilo do zabuna. Ovo je bio jedini način da se pravi
vojnik pošalje na pravo mjesto. Uz toliko žrtava, mnogim je obiteljima poslano
pogrešno truplo.
Liječnik je otpuzao do idućeg, nadajući se da će mladić kojeg je upravo
ostavio stići svome domu. Djelovao je kao drag dečko. Vjerojatno iz fine familije.

123
 Knjige.Club Books

ELMWOOD SPRINGS

a cijeloga rata, grad je provodio obvezne vježbe zamračenja i birao dežurne

Z vatrogasce, ali nitko zapravo nije vjerovao da bi Elmwood Springs mogao
biti napadnut. Čuli su za rat, gledali ga u vijestima, čitali o njemu u novinama, ali
bio je tako daleko da nisu vjerovali da ih može doseći.
A onda bi, nedjeljom 1945., petnaestogodišnji Macky Warren, koji je radio
za Bess u poslovnici Western Uniona, sjeo na bicikl i dostavio brzojav koji će
nekoj obitelji zauvijek promijeniti život. Zašto je to moralo biti baš nedjeljom?

124
 Knjige.Club Books

SAN FRANCISCO, KALIFORNIJA

ad se probudio, bilo je mračno i čuo je ispod sebe glasan štropot. Zbog

K vibracija je imao neobičan osjećaj da se kreće. Ali gdje je?... U bolnici?...
Još na žalu?
Dvadesetdvogodišnji razvodnik Gene Lordor Nordstrom ležao je nastojeći
shvatiti što se događa. Zadnje što pamti je strah, trčanje žalom pa više ništa.
Shvatio je gdje je tek kad je osjetio pločicu s imenom uguranu među zube. O,
sranje... bio je mrtav. Mrtav i u vlaku prema kući.
Valjda je to bar dobro. Znao je za dečke koji se nikad nisu izvukli s bojnog
polja. Odjednom ga je uhvatila panika. „Samo malo. Pa ja sam oženjen. Imam
malenu djevojčicu. Što će biti s njom? O, Bože. Nadam se da će moje životno
osiguranje biti dovoljno.“ Onda se sjeti svoje supruge Marion. „O, Marion, nisam
imao ni izdaleka dovoljno vremena s tobom.“
Dva dana poslije, kada se vlak polako zaustavio uza škripu, muški glas je
izviknuo: - Elmwood Springs! - Još je bilo mračno, ali Gene je ubrzo začuo
otvaranje vrata teretnog vagona na drugome kraju kompozicije i obuzelo ga je
nestrpljenje. „Hajde... ovdje sam.“ Napokon su stigli do njegova vagona. Čuo je
glasnu škripu klizanja metalnih vrata i vagon je odjednom ispunila jarka sunčeva
svjetlost. Ušla su dva muškarca i prišla mu.
Jedan reče: - Jesi li siguran da je ovaj pravi? - Drugi je odgovorio: - Jesam,
piše na pločici: Nordstrom, Elmwood Springs, Missouri, ali Ed kaže da ga ne
mičemo dok ne stigne obitelj.
Dok su čekali, jedan od muškaraca zapali cigaretu. ,,Bože“, pomisli Gene,
„kako dobro miriše ta cigareta.“ Zatim začuje još koraka i netko reče: - Hajde,
dečki, iznesite ga. - Gene osjeti da ga podižu pa spuštaju na ravnu podlogu. Tada
je ugledao roditelje i tetku Elner. Bio je jako sretan što ih vidi i poželio ih
pozdraviti iz svega glasa, ali bili su tako tihi, tako mirni, hodajući uz njega. Dok
su ga gurali peronom, pomislio je: „Neka netko nešto kaže... To sam ja. Vratio
sam se kući.“ No, čuli su se samo koraci i škripa kotača ispod njega. Svi pokraj
kojih su prolazili bili su nijemi i nepomični. Muškarci su skidali šešire, a Hazel
Goodnight stajala je s rukom na ustima pa dodirnula ruku njegove majke dok su
prolazili.
Bio je to vojni pogreb i bio je ponosan kada je vojnik skinuo američku zastavu
s lijesa, presavio je i predao njegovoj majci, ali onda je morao svrnuti pogled.
Izraz na majčinu licu previše ga je zabolio. Mora da je utonuo u san jer je, kad se
probudio, osjetio kako ga spuštaju u raku. Ubrzo je začuo vrlo poznat glas. -
Pozdrav, mladiću. Dobro došao na Spokojnu livadu.

125
 Knjige.Club Books
- Gospođice Beemer? Jeste li to vi? Sjećate li me se? Ja sam Gene Nordstrom.
Predavali ste mi u šestom razredu.
- Mali Gene. Pa naravno, sjećam te se... ali što ti radiš ovdje, tako mi svega?
- Poginuo sam u ratu, gospođice Beemer.
- O, nisi valjda. Bog te blagoslovio. Sigurno su tvoji roditelji uzrujani.
- Da, učiteljice, rekao bih da jesu.
- Naravno, očekivano. Pamtim da sam rekla tvojoj majci dok sam ti predavala:
„Gospođo Nordstrom, Gene je jedan od najumilnijih dječaka kojima sam ikada
predavala.“ Stvarno mi je žao.
- Hvala vam, učiteljice. Cijenim to.
- Što ti se dogodilo, mili?
- Upucali su me, ali nije me boljelo.
- Eto ti ga na. U životu se nikad ne zna, zar ne?
- Ne, učiteljice. Istinu govorite.
Gene začuje hrkanje. - Gospođice Beemer, tko je to ovdje?
- To je Eustus Percy Hendersen. Budan je češće negoli se pravi da jest. -
Potom glasno upita: - Jeste li budni, gospodine Hendersen?
- Pa, sada jesam - odgovori starac.
- Gospodine Hendersen, ovdje je Gene Nordstrom. Bio je moj učenik.
Gene reče: - Drago mi je.
Gospodin Hendersen kimne: - Kakva ti je to uniforma?
- Marinac sam. Odnosno, bio sam.
Lucille reče: - Poginuo je u ratu, gospodine Hendersen.
- Kojem?
- Drugom svjetskom ratu.
- Drugom? Bio je i drugi? Protiv koga se sada borimo?
- Protiv Njemačke i Japana - odgovori Lucille.
Gospodin Hendersen reče: - Njemačke? Kvragu. Njih smo već jednom
pomeli. Koga vraga se opet s njima borimo? Ima smisla... Gadna ekipa. Protiv
koga ste još rekli?
- Japana, gospodine Hendersen - reče Lucille. - Zar niste čuli kada smo svi
razgovarali o tome?
- Ne, ne slušam to vječno brbljanje. Japan... ha... to nije razlog za brigu. Pa
manji su od zrna gorušice.
Gene reče: - Da, gospodine... ali ima ih strašno puno.
Lucille odluči promijeniti temu. - Baš sam govorila Geneu da je bio jedan od
najumilnijih dječaka kojima sam ikada predavala, ali i otac i majka su mu dragi
ljudi. Predavala sam čak i njegovoj tetki Elner.

126
 Knjige.Club Books

Gospodin Hendersen zagunđa. - Nećeš valjda imati brdo rođaka ovdje da stvaraju
gužvu?
- Gospodine Hendersen, dopustite sad dečku da se malo odmori. Tek je stigao.

Prošlo je nekoliko minuta, kada Gene reče: - Gospođice Beemer?

- Da, mili?
Znate li da sam se vjenčao?
-
Ne, nisam znala. Je li tvoja draga iz Elmwood Springsa? Poznajem li je?
-
Ne, učiteljice, nije odavde. Ali svidjela bi vam se. Imam i kćerkicu. Nisam
je još vidio, ali sigurno će ubrzo doći u posjet.
- Pa, onda se imaš čemu radovati, zar ne?
- Tako je, gospođice.
- Probudit ću te ako netko dođe.
- Hvala vam. Kao što sam rekao, očekujem suprugu i kćerkicu, pa ako biste
mogli...
- Ne brini, imam lak san. Časna riječ. Javit ću ti čim dođu.
- Hvala vam.
Gene zatvori oči, ali prije negoli je utonuo u san, sine mu kako bi prije
pomislio da je posve luda osoba koja bi mu rekla da će završiti pokopan pokraj
svoje učiteljice iz šestog razreda.

Geneova smrt ozbiljno je potresla grad. Nordstromova pekarnica se zatvorila, a

gradski stijeg spušten je na pola koplja. Gene je bio prvi mladić izgubljen u ratu i
to je pogodilo gotovo svakog stanovnika. Svi su ga gledali kako odrasta. Kosio
im je travnjake, dostavljao novine i igrao u napadu njihove ragbijaške
momčadi. Čak su i mlađi ljudi, koji ga nisu upoznali, vidjeli njegovu sliku u
izlogu pekarnice i osjetili dio sveopće tuge. Nitko nije znao što bi rekao Gerti i
Tedu. Stoga su im uglavnom ostavljali pisamca na trijemu da im pokažu kako
misle na njih. Elner je također osjetila kako je bolje ništa ne govoriti. Što bi se i
moglo reći?
Nakon Geneova odlaska u kamp za vojnu obuku, Gerta je njegovu sobu
očuvala netaknutom. Iste slike na zidu, isti pokrivač na krevetu. Gotovo kao da
soba ne zna da se neće vratiti i iščekuje svakoga trenutka njegov dolazak.
Gerta je sada svakodnevno sjedila u njegovoj sobi, gledajući stvari koje je
sakupio tijekom godina. Metalni autić na njegovom radnom stolu, model aviona

127
 Knjige.Club Books
obješen sa stropa, kutija pikula, stari, potrgani jo-jo. Znala je da joj ti predmeti
neće vratiti Genea, ali podsjećali su je na vrijeme kad je još bio tu.

Herbert Jenkins, predsjednik uprave banke, pričekao je nekoliko tjedana, a onda

došao na vrata svoje šogorice da bi obavio mrski razgovor. Znao je da će taj
razgovor Gerti i Tedu biti bolan.
Premda za to nije imao ovlasti, zatvorio je Geneov štedni račun, koji je Gene
otvorio s dvanaest godina. Gene je štedio sav novac koji je zaradio tijekom ljeta
ili nakon nastave pa je prikupio gotovo osamsto dolara. Herbert ih je oboje posjeo
i pružio im ček.
- Pomislio sam da biste željeli ovo da... učinite... što želite.
Ted ga pogleda. - Nisam imao pojma. Jesi li siguran da je sve ovo Geneovo?
Djeluje puno.
- O, da. Ne zaboravite da se tijekom godina nakupilo i kamata. Gerta pogleda
Teda i reče: - Ovo bismo trebali dati Marion.
Dat ćemo joj ček kada dođe.
- Kada dolazi?
- Čim dijete naraste dovoljno za putovanje.
- Dobro, ovo bi joj trebalo malo pripomoći s troškovima.
- Pa... mnogo ti hvala, Herberte, što si došao.
- O, nema na čemu. Kad god vam išta zatreba, slobodno nas nazovite. Ida vas
pozdravlja.
Nije im to rekao, ali on i Ida dodali su štednom računu dvjesto dolara. Većina
ljudi toga nije bila svjesna, ali premda se pravila važna, Ida je povremeno znala
biti gotovo humana.

128
 Knjige.Club Books

DOČEK

K ad se Gene Nordstrom ponovno probudio, Lucille Beemer vedro ga je

pozdravila. - Dobro jutro. Kako se osjećaš? Malo odmornije?
- Da, gospođice.
- Pa... ovdje je nekoliko ljudi koji čekaju kako bi porazgovarali s tobom.
- Da?
- Da. Izvoli, Lordore.
- Dobar dan, Gene. Ja sam tvoj djed Nordstrom. Nisi me upoznao. Umro sam
prije tvojega rođenja, ali dobrodošao kući, sine.
Gene je bio zaprepašten. - O, sjajno... Pa... dobar dan, gospodine. Drago mi
je. Glumio sam vas u priredbi povodom Dana utemeljenja.
- To mi je ispričala gospođica Beemer. Čujem i da si bio izvrstan.
- Čuo sam mnogo lijepih stvari o vama od tate... i majke. Rekla je da ste jako
drag čovjek. Još im vaš portret visi u dnevnoj sobi. - O, stvarno? Koji? - upita
Lordor.
- Ne znam, gospodine. Bili ste u tamnome odijelu... s polucilindrom.
Gene odjednom začuje ženski smijeh. - Kako li dobro pamtim tu fotografiju.
Pozdrav, Gene, ja sam tvoja baka.
- Baka Katrina?
- Da.
- Stvarno? Ne mogu vjerovati. Nisam mislio da ću vas ikada upoznati.
- Znam. Zar to nije divno?
- Svakako jest. Dakle, ovaj, bako... bih li vas smio pitati nešto što me oduvijek
zanimalo?
- Naravno.
- Stvarno ste se udali putem novinskog oglasa ili je tata to izmislio?
- Nije, istina je.
- Istinu ti kaže, Gene - potvrdi Lordor.
- Nevjerojatno... i kako je to bilo?
- Pa, u ono doba morali smo se udvarati putem pisama. Ali čim sam ugledao
fotografiju tvoje bake, sve je bilo riješeno.
- Shvaćam. Nije ni čudo. Vidio sam jednu tvoju staru sliku, bako, i bili ste
prava bomba. Kako se tebe dojmila djedova slika?
- Djelovao mi je čisto.
129
 Knjige.Club Books
- I odmah ste se vjenčali?
Odgovori Lordor: - Ne, trebalo nam je neko vrijeme... da se upoznamo.
- Predugo - doda Katrina kroz smijeh.
Gene je ostatak dana proveo upoznavajući druge rođake i pozdravljajući se s
ostalima. Budući da je bio mlad, većina je bila starija, a među njima je bio i njegov
bivši trener ragbija. - E, mali. Dobrodošao natrag. Ovdje trener Cready...
- Treneru? Nisam znao da ste ovdje gore. Nitko mi nije rekao...
- Da, pa, izdalo me srce. Prije samo godinu dana.
- O, baš mi je žao, treneru...
- Hvala... Ali čuj, mali, jako sam ponosan na tebe. Marinac. Semper fidelis.
Bio sam tamo onoga dana kad si sjeo na autobus za vojnu obuku u Quanticu.
- Znam, gospodine, sjećam se.
- Kako je bilo? Teško?
- Da, gospodine.
- Ali sve si izdržao?
- Da, gospodine.
- Pao si u boju?
- Da, gospodine.
- Bravo. Dakle, Gene... što ti misliš? Hoćemo li pobijediti?
- Da, gospodine. Znam da hoćemo.
- Tako treba. - Trener potom ponosno objavi: - Ljudi, želim da znate kako je
ovaj mladić bio najbolji napadač kojega je Elmwood Springs ikada imao, a i
vraški dobar marinac.

Gene je bio zaprepašten brojem ljudi koji ga pamte, a i time da je uspio upoznati
djeda i baku. Čuo je mnogo priča o njima, ali doista nije očekivao da će ih
upoznati. Tko i bi? Još ga je nešto iznenadilo. Nitko mu nije spomenuo da su
govorili sa švedskim naglaskom.
Kad su si zaželjeli laku noć, Lucille Beemer reče: - Zar to nije bilo divno?
Čuti koliko je ljudi sretno što te vidi.
- Da, gospođo, jest. Ali još ne razumijem posve što se dogodilo. Dobro, ubijen
sam. Ali zašto sam još ovdje? Zašto su svi još ovdje? Malo sam zbunjen.
- Naravno da jesi, mili. Svi smo bili zbunjeni. Najlakše se to može objasniti
tako što ti je tijelo mrtvo, ali ti nisi, Gene. Ima li to smisla?
- Donekle... valjda.
- I ja sam se pitala o tome - reče Lucille - ali odustala sam. Nitko ne zna točno
zašto smo ovdje. Ali drago mi je da jesmo. Ali, Gene, dragi... sad kada si jedan
od nas, moram ti još nešto reći o Spokojnoj livadi.

130
 Knjige.Club Books
- Da, učiteljice?
- Opet, ne znamo zašto se to događa, ali neki stanari su nakon nekog vremena
otišli... i to posve neočekivano.
- Nisam siguran kako to mislite.
- Pa, jednoga dana su ovdje, a idućeg ih više nema. Jednostavno ispare... i
nikada se ne vrate. Bar se još nitko nije vratio.
- O... kako čudno - reče Gene.
- Ne želim te uznemiriti. Samo ti to kažem da se ne iznenadiš, ako se dogodi.
Laku noć, dragi Gene.
- Laku noć.
Gene je bio umoran, ali nije odmah zaspao. Uznemirila ga je ova zadnja
informacija o nestanku ljudi. Trenutačno Gene nije mogao biti siguran je li to
dobra ili loša vijest. Kako god bilo, život poslije smrti nije bio onakav kakav je
očekivao.

131
 Knjige.Club Books

DJETEŠCE

ekoliko mjeseci poslije, Geneova supruga Marion i njezino djetešce ukrcali

N su se na vlak u San Franciscu i zaputili se u Elmwood Springs u Missouriju.
Napokon stižu.
Gerta i Ted, Elner i Ida te Idina kći Norma činili su odbor za doček na
željezničkoj postaji. Svi su vidjeli njihove fotografije, ali jedva su čekali da ih
napokon upoznaju.
Marion nije bila čak ni Idina snaha, ali Ida je svejedno iskoristila priliku da
kupi novu odjeću za sebe i Normu. Rekla je mužu: - Važno je ostaviti na nju dobar
prvi dojam. Na kraju krajeva, ipak je iz San Francisca. Samo se iz sveg srca nadam
da se Elner neće pojaviti u onoj svojoj staroj pamučnoj kućnoj haljini i cipelama
s vezicama.
Naravno da je Elner upravo takva došla.
Bilo je to dugo putovanje s dva presjedanja, ali napokon su stigle. Čim je
vidjela dijete, Elner je rekla: - Ajme, pogledajte samo tu plavu kosu i oči. Pljunuti
Gene!
Marion je bila upravo onako lijepa kakvom ju je Gene opisao i gotovo jednako
sramežljiva. Za vrijeme vožnje do kuće, nije rekla skoro ni riječ, ali smiješila se
dok su svi naizmjence držali bebu u naručju. Gene joj je sve ispričao o svojoj
obitelji, i to nevjerojatno točno. Bili su upravo tako ljubazni i srdačni kakvim ih
je dočarao. Gene joj je pričao i svojoj teti Idi Jenkins. Tada je vjerovala da se šali,
ali pokazalo se da je bio ozbiljan. Ida nije zatvarala usta sve do kuće.
Iduće nedjelje, svi su se popeli na Spokojnu livadu da pokažu Marion Geneov
grob. Elner je išla prva, a kada su stigli do mjesta gdje je Gene pokopan, rekla je:
- Evo ga, mila. - Potom: - Ovdje su tvoja žena i dijete... došli su iz dalekog San
Francisca da te obiđu!
Gene ju je čuo jasno kao dan pa podigao pogled i prvi put vidio svoje dijete.
Jedanaestomjesečna Dena Katrina Nordstrom bila je premalena da bi to znala,
ali kad su Gerta i Ted obišli grad pokazujući im svoje novo unuče, svi su se osjetili
malčice bolje, kao da je jedan dio Genea još s njima. Ubrzo, pekarnica se ponovno
otvorila.

132
 Knjige.Club Books

KOLOVOZ 1945.

tanovnici Spokojne livade čuli su metež u gradu, trube i crkvena zvona, ali
S nisu znali što se događa. Neko vrijeme sve je bilo mirno, ali bili su zabrinuti
zbog rata kao i svi. Ali srećom, nekoliko dana nakon dana pobjede nad Japanom,
stigao im je gospodin Albert Snavely, zahvaljujući puknuću slijepog crijeva, s
najnovijim vijestima. Kada im je ispričao što se dogodilo, svi su
ostali zaprepašteni.
- Što su bacili? - upitali su.
- Atomsku bombu... najveću bombu u povijesti. Njemačka se predala, ali ne i
Japanci. Oni su se nastavili boriti pa smo im bacili bombu. Još su se odbijali
predati pa je stari Harry Truman rekao: „Ma da? Vidjet ćemo mi još.“ Onda je
bacio još jednu... i bum... primili smo pismeno priznanje poraza, potpisano,
štambiljano i dostavljeno.
- Znači, rat je gotov? I mi smo pobijedili?
- Da!
Svi na Spokojnoj livadi vidno su odahnuli. A onda Katrina upita: - I dečki se
vraćaju kući?
- Očekujemo ih svakoga dana.
- A Ada Goodnight? - upita netko. - Još pilotira?
- Već se vratila i dovela sa sobom muža.
- Zar doista? Nebesa...
Trener Cready vikne: - Ej, Gene... imao si pravo, mali! Pobijedili smo! Tako
mi svega, pobijedili smo!
Nekoliko tjedana poslije, Geneu Nordstromu došao je posjetitelj. Cootera T.
Calverta upoznao je u petom razredu, kad su se Cooterovi roditelji doselili u grad.
I danas ga je došao obići visok, štrkljast dvadesetdvogodišnjak, još u vojnoj odori.
Cooter je prišao grobu, neko vrijeme stajao pa čučnuo i zabacio kapu pa
rekao: - Bok, stari. Upravo sam se vratio i tvoja mama mi je rekla da si ovdje.
Kvragu, Gene... zar si baš ti morao stradati? Najbolji među najboljima. Svi su još
uvijek strašno potreseni. Tvoja mama u izlogu pekare još drži tvoju sliku sa
zlatnom zvijezdom. Uglavnom... samo sam ti želio zahvaliti na tome što si bio
tako dobar prijatelj. Mislim, nekako je još teško prihvatiti da od svih dečki baš
tebe nema više. Sranje... trebao sam ja stradati. Ja sam obična propalica. A ti... svi
smo vjerovali da ćeš se vratiti i... eto... da mi onoliko godina nisi dopuštao da se
družim s tobom i čuvao me od nevolja, ne znam... ali nešto ću ti reći, Gene, bit ću
bolji. Toliko ti bar dugujem. Pokušat ću voditi najbolji mogući život... samo za
133
 Knjige.Club Books
tebe. Tvoj tata kaže da ćeš dobiti odlikovanje... možeš li ti to zamisliti, Kemosabe?
Čuo sam da si se vjenčao i da ti je žena pravi komad. Ti si uvijek mogao osvojiti
najljepše. Uglavnom, ne znam što bih ti još rekao. Ali ne trebaš biti zabrinut za
svoje. Ja ću se brinuti za njih umjesto tebe. - S uzdahom je odmahnuo glavom. -
Joj, čovječe, samo se nadam da je ovaj rat bio vrijedan toga. Tebe... zašto si baš ti
morao poginuti od svih mladića na svijetu? - Potom se Cooter, misleći da je sam,
slomi i zaplače kao dijete.

Nakon Cooterova odlaska, Gene je razmišljao o njegovim riječima. „Je li rat bio
ovoga vrijedan?“ pitao se. Bi li otišao u rat da mu se pruži druga prilika? Nije to
nikako mogao uljepšati. Žalio je što nije imao više vremena. Priliku da bude muž,
otac svojoj kćerkici. Dao bi sve da nije poginuo. Ali da mu se pruži druga prilika,
ponovno bi otišao u rat. Nije bio ni povjesničar ni filozof, ali znao je da na svijetu
treba biti bar nekoliko slobodnih država, jer inače život nema smisla. Iznenadilo
ga je što će biti odlikovan. Pitao se za što. Nije pamtio da je učinio ikakvo junačko
djelo.

134
 Knjige.Club Books

DOBRE VIJESTI

1946.

ljekarstvo Slatka djetelina tijekom rata je gotovo utrostručilo proizvodnju i

M sada je postalo najveći mljekarski pogon u tom dijelu zemlje. Ander
Swensen imao je trideset osam dostavnih kamiona i zapošljavao više od stotinu
radnika, a pogon je nastavio rasti. Ander i njegova supruga Beatrice upravo su bili
kupili dvokatnicu od opeke i automobil. Imali su sve što par može poželjeti, osim
djeteta.

Potkraj rujna, Elner Shimfissle stajala je za sudoperom, ispirući mahune hladnom

vodom, kadli je zazvonio telefon.
- Halo?
Bila je to Beatrice, koja reče: - Elner, guliš li možda krumpire?
- Ne, upravo sam očistila mahune. Zašto?
- Sjećaš li se svojega sna?
Elner je morala kratko porazmisliti, a onda se sjeti. - Nije valjda, Beatrice?
Zar ozbiljno?
- Da! Upravo sam se vratila od liječnika.
Elner je bila toliko sretna zbog prijateljice da je zaplesala po kuhinji.
Beatrice i Ander već su odavna bili odustali od djeteta, kad je liječnik
neočekivano obavijestio Beatrice da je sa skoro trideset i šest godina napokon
zatrudnjela. Ona i Ander bili su presretni.
Tjedan dana poslije, sretni par odletio je u Chicago i u robnoj kući Marshall
Field kupio sve za bebu. Kupili su najmoderniju odjeću, zipku i dječji krevet sa
slikom Majke Guske te gotovo ispraznili odjel s igračkama. Prodavače je
oduševio taj presretan par, bjelodano iz maloga mjesta. Ander je prodavačima
podijelio cigare, a prodavačicama broševe u obliku buketa ruža. Kupili su po dva
primjerka od svega, jedan u plavoj, a drugi u ružičastoj boji. To dijete bit će
voljeno i odgojeno kao kraljević ili kraljevna. Nisu znali spol. Nije ih bilo briga.
Ali dijete je bilo na putu.
Istoga dana u Chicagu, u jednoj stambenoj zgradi sa sivim klimavim stubama
na stražnjem pročelju, jedna je druga žena očekivala dijete, i to šesto. U tome nije
bilo nikakve radosti, samo očaj.

135
 Knjige.Club Books
Bila je premorena. Ali nije znala kako bi spriječila da joj se djeca rađaju svake
godine. A i svećenik joj je rekao da bi bio grijeh to pokušati. Dok je stajala
gledajući uže puno mokrih plahti i pelena, razapeto između zgrada, odjednom se
trgne od bola. Ovo će biti muško. Osjećala je to po snazi njegova ritanja. Rodit će
se tek za mjesec dana, a već je isti otac. Rodit će se kao i svi ostali dječaci, gladan
i bijesan, željan nekoga odalamiti.
Na svijet su trebale doći dvije bebe. Dva različita života. Šansa da se ikada
sretnu bila je ravna nuli.

136
 Knjige.Club Books

CURICA JE!

akon nešto problema pri porodu, rodilo se željno iščekivano dijete obitelji
N Swensen. Bila je to prelijepa, smeđooka djevojčica koju su nazvali Hannah
Marie. I Ander i Beatrice bili su izvan sebe od radosti. Ander je svim svojim
zaposlenicima u mljekari dao bonus od pedeset dolara i u čast njegove kćeri
priređena je velika zabava.
Kao što je netko rekao: - Gospode, pa čovjek bi pomislio da su prvi ljudi na
svijetu kojima se rodilo dijete. - Zabava je održana u kući i cijeli je grad dobio
ružičaste pozivnice vezane bi jelom vrpcom.

Dođite pozdraviti
GOSPOĐICU HANNU MARIE SWENSEN
U utorak poslijepodne, od dva do pet

Godinu dana poslije, sva djeca u gradu dobila su ružičaste pozivnice na kojima je
pisalo:

Srdačno vas pozivamo na proslavu prvog rođendana

GOSPOĐICE HANNE MARIE SWENSEN
Nagrade, zabava i nepresušna zaliha sladoleda!

Došla su sva djeca u gradu. Nije im bilo toliko do bebe, ali prilika da pojedeš
sladoleda koliko možeš vjerojatno se pruža samo jednom u životu. A njihovi
roditelji rado su ih odveli. Svi su voljeli Swensenove i rado ih posjećivali. Njihova
kuća bila je prelijepo uređena i opremljena vrhunskim pokućstvom, a imala je i
velebno stubište koje je vodilo na drugi kat. Ida Jenkins obišla je krupnim
koracima sve sobe i uzviknula: - Kunem ti se, Beatrice, da ti i ja imamo isti ukus!
- Kada se Ida te večeri vratila kući, upitala je svojega muža Herberta zašto oni
nemaju velebno stubište kao Swensenovi.
- Zato što živimo u jednokatnici, Ida.
- Ne bismo li mogli dodati drugi kat?
- Mogli bismo da se kupamo u novcu. To što radim u banci, ne znači da sam
njezin vlasnik.
- Pa ti si predsjednik uprave. Zar ne bi sam sebi mogao odobriti kredit?
Herbert uzdahne. Volio ju je, ali u financije se stvarno nije razumjela.
137
 Knjige.Club Books

Kada je Hanna Marie imala jednu godinu, njezina slika već je krasila sve dostavne
kamione obitelji Swensen. Cijeli grad željno je iščekivao pozivnice za proslavu
drugog rođendana, ali nisu stigle.
Drugi su to prvi primijetili. Neki su čak počeli šaputati. Nisu znali u čemu je
točno stvar, ali vidjelo se da Hannah Marie nije kao njezini vršnjaci.
Isprva su roditelji to ignorirali i pretvarali se da je sve u redu, ali ubrzo je
postalo jasno. S njihovom djevojčicom nešto nije bilo u redu.

138
 Knjige.Club Books

KLINIKA MAYO

aravno da su i prije sumnjali. Gradski liječnik im je to dao naslutiti, ali vijest

N je svejedno bilo teško primiti. Specijalist u klinici Mayo sjedio je nasuprot
Andera i Beatrice Swensen: - Vaša djevojčica je posve gluha.
Bile su to strašne vijesti. Ponadali su se da je samo nagluha pa će joj biti
moguće pomoći.
Ander je rekao: - Novac nije problem, doktore. Zar ne postoji neka...
operacija?
Doktor odmahne glavom. - Ne. Žao mi je.
Djevojčica je vidjela da su njezini roditelji uzrujani pa je gladila majku po
obrazu. - Nikada neće moći govoriti? - upitao je Ander.
- Ne, kada je dijete gluho od rođenja, ne zna kako govor zvuči. Vide da nam
se miču usta, ali za njih je to bešuman svijet. Ali kao što vidite, vrlo je bistra.
Kognitivna ispitivanja prošla su odlično.
I, tako mi svega... pogledajte je samo. Nevjerojatno je lijepo dijete s tim
svojim smiješkom, a postoji i mnogo škola za gluhu djecu. Naučit će znakovni
jezik, čitati s usana... uz malo posebnog školovanja, može voditi posve normalan
život... udati se, imati djecu... mnogi gluhi ljudi u tome uspiju.
Beatrice upita: - Stvarno mislite da će se moći udati?
- Ne vidim zašto ne bi - reče doktor sa smiješkom. - Jednostavno ćete se morati
strpjeti i nadati se najboljem.

139
 Knjige.Club Books

VIJESTI PRIMJERENE ZA TISAK

ekoliko mjeseci nakon što se Cooter Calvert vratio iz vojske, oženio se

N svojom starom djevojkom i uz malu pomoć punca pokrenuo lokalne novine.
Nakon mnogo razmišljanja, nazvao ga je Glasnik Elmwood Springsa. Naziv
nije bio originalan, ali grad je bio uzbuđen što dobiva vlastite novine i svi su
obećali platiti oglase.
Prvoga dana kad je Cooter otvorio svoje uredništvo, u njegovu se uredu
nacrtala Ida Jenkins i rekla: - Čuj, Cooter u, treba ti netko tko će pisati kolumnu u
društvenoj rubrici, a ja sam ti u tome spremna pomoći.
Cooter nije bio svjestan da u Elmwood Springsu postoji ikakvo društvo, ali to
Idi Jenkins nije rekao. Usto, već je bila napisala prvu kolumnu, a donijela je i
svoju fotografiju koja će biti objavljena na vrhu stupca.

CIJELI GRAD PRIČA

Piše: Gđa Ida Jenkins

__________________________________________________________
Pozdrav svima! Ovoga tjedna, cijeli grad priča o veličanstvenoj soareji
koju su priredili gospodin i gospođa Swensen, vlasnici našeg Mljekarstva
Slatka djetelina. Svečanost je priređena povodom trećeg rođendana
njihove kćerkice, gospođice Hanne Marie Swensen. Kada je u pitanju
moda i stil, nitko ne može nadmašiti taj tandem majka i kćer Swensen.
Hanna Marie bila je ilustracija savršene mode za djevojčice u dražesnoj,
ružičastoj haljinici na volane. Majka Beatrice također je bila ljupka u
pletenoj, svjetlo-plavoj haljini, koja savršeno odgovara njezinoj figuri.
Nikada nisam vidjela tako ponosnog oca. Kao i uvijek na tim
divnim okupljanjima kod obitelji Swensen, došli su svi koji nešto
znače. Došla je i Elner Shimfissle, koja prijateljuje s gospođom Swensen
od malih nogu.
___________________________________________________________

140
 Knjige.Club Books

DAN SJEĆANJA

1949.

ko šest ujutro, J. J. Ballantine, čuvar groblja, obišao je cijelo groblje i položio

O američke zastave na grob svih veterana. Bila je to mala zastava, ali mnogo
je značila, pogotovo poginulim dečkima. Premda su se bili smatrali odraslim
muškarcima, većina je bila dovoljno mlada da bi uživala u takvim znakovima
pažnje.
Gene se toga dana probudio rano i jedva čekao da stigne njegova obitelj. Po
suncu je procijenio da je oko pola deset. Lani su doveli i njegovu kćerkicu Denu.
Nadao se da će doći i ove godine.
Vrlo brzo čuo je kako dolaze automobili i odmah prepoznao zvuk crnog
Plymoutha iz 1936., koji je njegov otac vozio cijeloga života. Gene je čuo kako
se zaustavlja na nogostupu, a potom otvaranje i zatvaranje svih vrata. I evo ih.
Majka je, kao uvijek, došla prva. Otac je ostale zadržao na nekoliko trenutaka
kako bi ona sama mogla stati nad grob i položiti ruku na bijeli križ. Rekla je: -
Ovdje je moj sinčić.
Gene je gotovo mogao osjetiti njezinu ruku, kao toliko puta dok je bio dječak.
Tu hladnu ruku koja je uvijek mogla odagnati strah, koja je činila da se osjeća
bolje dok je bio bolestan, nezamjenjivu ruku koja bi ga uvjerila da će sve biti
dobro. - Nedostaješ mi, sine - rekla je.
- I ti meni nedostaješ, mamice.
Potom je došao tata, koji je izgledao nešto starije nego lani. Gene je primijetio
da mu nastaje trbuščić, ali kako da ga čovjek okrivljuje kad vodi pekaru?
Vidio je i tetu Elner. Ali gdje je Dena? Znao je da svako ljeto provodi s
djedom i bakom. Već se bio zabrinuo, kadli je dotrčala s druge strane automobila,
vukući za sobom njegovu nećakinju Normu. Norma je bila udubljena u razgovor
s nekim plavokosim, sportski građenim mladićem kojega nije poznavao.
Djevojčica se otrgnula Normi i dotrčala do njega. Iznenadio se koliko je
visoka. Od prošle godine narasla je najmanje četiri centimetra i neobično ga je
podsjetila na fotografije njega dok je bio mali - ista plava kosa i plave oči. Teta
Elner stala je iza nje i rekla: - Ovdje je tvoj tata, mila. Možeš mu nešto reći ako
želiš. - Djevojčica je pogledala što teta pokazuje i zbunila se.
- Kamo da gledam?
- Nije važno. Čuje te.

141
 Knjige.Club Books
Neko je vrijeme stajala, a Gene joj je pokušavao pomoći. „Hajde, mila“,
mislio je. „Reci nešto. Čujem te, mila.“
- Hajde, mila, reci tati kako si narasla - nukala ju je teta Elner.
Djevojčica pogleda grob, podigne četiri prsta i reče: - Ovoliko puno. - Genea
je to dirnulo. Nastavila je: - Imam malu macu. Zašto se nisi vratio kući?
Teta Elner potapša je po glavi. - Vratio bi se da je mogao, mala moja. Ali voli
te i svaki dan te promatra.
„Tako je“, pomisli Gene. „Reci joj da sam se želio vratiti.“
- Dena, zar nećeš tati reći da i ti njega voliš?
- Hoću.
- Hajde. Reci mu.
Djevojčica se nagne nad grob i vikne najglasnije što je mogla: - Volim te, tata!
Gene se nasmijao. Onda je čuo svoju majku kako doziva ostale da joj
pomognu iznijeti iz auta cvijeće i ostale stvari.
Katrini je bilo beskrajno drago što ih sve vidi i rekla je Geneu: - O, Gene...
prelijepa je.
- Zar ne? Mislim da će biti jako visoka.
- Da, to se vidi.
Geneu je bilo drago vidjeti što je košara koju su stavili pred spomenik još veća
nego lani. Bar se ne smanjuje. Najviše se bojao da će ga zaboraviti.
Odjednom uoči da je njegova nećakinja Norma postala prava ljepotica. Tada
je prepoznao i mladića kojega je Norma dovela. Bio je to Macky Warren, čiji je
tata vodio željeznariju, i koji je sada već stasao u muškarca. Gene ga je učio plivati
dok je još bio toliko mršav dječačić da su mu stalno spadale kupaće gaćice. Gene
je naslutio da je to Normin dečko, jer ga je gledala kao zaljubljeno tele.
Gene je zadrijemao na nekoliko minuta na suncu, ali probudio se kad je čuo
zvuk otvaranja očeva prtljažnika. Vidio je da mu tata prilazi s dekom za piknik
tražeći gdje bi je prostro, da bi se na koncu odlučio za manje-više isto mjesto kao
uvijek, desno od sinovljeva groba.
Za Genea, to je bilo savršeno mjesto. Vjetar je puhao prema njemu noseći
miris hrane koju su vadili iz košara. Prvo salata od krumpira... fina i kisela, zatim
kruh i maslac, kiseli krastavci, masline, vrući klipovi kukuruza. A onda... evo ga.
Čim je podignuta bijela kuhinjska krpa, blagi povjetarac donio mu je poznat miris
majčine zlatne pohane piletine i, što je to? Aha, svježa peciva s kiselim mlijekom
koja peče teta Elner. Netko je jedno upravo mazao maslacem. Zatim je čuo
otvaranje njezine staklenke pekmeza od smokava.
Bilo mu je drago što je obitelj postala razgovorljivija. Prve dvije ili tri godine,
svi su bili prilično šutljivi. Ovoga puta nisu pa ih je sa zadovoljstvom slušao.
Doznao je da je Tot Whooten opet izbacila iz kuće svojega supruga Jamesa i da
je Ida, Normina majka, trenutačno u St. Louisu na jednom od okupljanja svojega
142
 Knjige.Club Books
vrtlarskoga kluba. Elner je rekla da se još pravi važna, što mu je izmamilo osmijeh
na lice. Ništa se posebno ne mijenja.
Nakon objeda, teta Elner je ustala i izlila ostatak ledenog čaja blizu njegovih
nogu, a on se smijao dok je hladna tekućina hladila zemlju. Zar je to doista osjetio?
Ili je to umislio? Kako bilo, osjećaj je bio ugodan. Nakon što su sklonili stvari s
deke, otac ju je složio. Gene je opet čuo otvaranje i zatvaranje prtljažnika, što je
bio znak da se spremaju otići. Bilo mu je mrsko što odlaze, ali sunce se počelo
spuštati pa je znao da moraju odvesti Denu kući, jer su komarci opaki u to doba
dana. Za tako malenu djevojčicu, bio je to vjerojatno dug dan.
Svi su ušli u automobil i, po običaju, pričekali da se otac sam vrati do
sinovljeva groba, gdje je neko vrijeme nepomično stajao pa salutirao sinu. Dok je
auto kretao i udaljavao se, Gene vikne: - Doviđenja. I ne zaboravite me.
U suton su došli predstavnici veteranske udruge, a Bobby Smith, skaut, puštao
je glazbu dok su spuštali zastavu. Kada su se svi odvezli, na groblju je opet
zavladala tišina. Baš kad su krijesnice počele bljeskati i kad se pokazao
polumjesec, gospodin Hendersen, koji je cijeloga dana šutio, tada primijeti: - Ej,
marinče, stari ti se baš udebljao.
Gene se nasmiješio. - Dobio je trbuščić, svakako.
Gene je vjerovao da bi sličio ocu da je doživio njegovu dob i to mu nije
smetalo. Uto dovikne gospođa Lindquist: - Gene, časna riječ, Gerta i Elner iste su
kao onoga dana kad sam umrla, jednako bucmaste i slatke.
Mary Childress reče: - Sve su cure u obitelji Knott bucmaste, osim Ide koja
se izgladnjuje.
Malo potom djed dovikne Geneu: - Baš ih je bilo lijepo vidjeti sve zajedno,
zar ne, sine?
- Da, jest.
Lucille reče: - Sve u svemu, krasan dan.

143
 Knjige.Club Books

DEČKO

acky Warren i Norma hodali su od srednje škole. Nikada nije niti pogledao
M ijednu drugu djevojku. Ali dok su se tog Dana sjećanja vraćali prema
Norminoj kući, jedno ga je pitanje morilo. Bi li se njih dvoje trebali vjenčati ili
još čekati? Ona je to željela. A i on. Ali nekako ga je odlazak na groblje s
Nordstromovima naveo da se zamisli. Premda je upravo on dostavio
obitelji brzojav s viješću da je Gene mrtav, prije četiri godine, još nije mogao
vjerovati da je doista tako.
Gene mu je odmalena bio junak, kao i većini ostalih dječaka u gradu. Svi su
željeli biti kao on kada odrastu. Igrati bejzbol, košarku i ragbi, biti čuvar na
bazenu, baš kao Gene.
Nisu ga idolizirali samo dječaci. I sve su se djevojčice vječno vrzmale oko
bazena, hihoćući se kad god bi ih pozdravio, a on kao da nije bio svjestan da su
svi zaljubljeni u njega. Macky ga je posljednji put vidio na željezničkoj postaji,
onoga dana kada su svi došli ispratiti dečke u rat. Toga dana, Gene je bio tako živ,
bajkovit. A sada je od njega ostala samo fotografija u izlogu pekarnice.
Geneova smrt jako je pogodila Mackyja i ostale dječake njegove dobi. Do
tada su se osjećali sigurno i zaštićeno. Ali pogibija Genea Nordstroma u ratu sve
je to promijenila. U filmovima uvijek pogibaju negativci, a pozitivci žive sretno.
Geneova smrt natjerala ih je da se suoče sa stvarnošću. Ako se ovako nešto moglo
dogoditi Geneu Nordstromu, ni u što više ne možeš biti siguran.
Život je bio nepredvidljiv, a smrt konačna. Ne dobiješ drugu priliku. To je
bilo to. Moraš iskoristiti svaki trenutak u život.
Ako se sada oženi, što će sve propustiti? Možda završi kao otac, koji ne ide
nikamo osim na posao i natrag te svake godine na isto mjesto na tjedan dana
godišnjeg odmora. Bilo mu je teško biti odrastao i donositi životne odluke. Prava
je šteta što ima samo jedan život. Trebala su mu bar tri ili četiri da učini sve što bi
želio kao primjerice igrati profesionalno ragbi, pecati na Aljasci, jedne godine
putovati za suncem sve do Australije. Sanjao je o godini s dva ljeta. Čak je jedne
godine radio u očevoj željeznariji da bi uštedio novac za put. Ali ako se sada oženi
Normom, morat će taj novac dati kao polog za kuću. Volio je Normu, ali ona
nije bila dovoljno pustolovna da bi putovala s njim. Bojala se udaljavati od kuće.
S druge strane, ako se ne oženi Normom, što će propustiti? Što ako se Norma
uda za nekoga drugoga? Idućih nekoliko mjeseci, Macky će se još stotinu puta
predomišljati.
Te večeri na Spokojnoj livadi, Gene je posljednji put razgovarao s djedom.
Sutradan ujutro, Lordora više nije bilo. To je sve šokiralo. Lordor je bio ondje od
144
 Knjige.Club Books
početka. Vijest se proširila Spokojnom livadom i svi su se pitali isto što i uvijek.
Kamo je otišao? Hoće li se vratiti? Ista pitanja koja su njihovi bližnji postavljali
kada su oni umrli, sada su se postavljala na Spokojnoj livadi... pitanja na
koja nitko nije znao odgovor.

145
 Knjige.Club Books

Čudesne pedesete

U ELVISOVU RITMU

146
 Knjige.Club Books

POSEBAN DAN

1950.

oga srpnja, kao da je sunce znalo koji je dan. Nestrpljivo i gorljivo, nije više
T moglo čekati nego je brzo spalilo jutarnju maglu i okupalo grad bistrim
jarkim svjetlom. „Ustanite, ljudi, mnogo je posla, mnogo će biti zabave!“
Gore na brdu, Lucille Beemer je rekla: - Dobro jutro svima. - Dvije stotine i
troje ljudi nato se probudilo odgovorivši: - Dobro jutro. - Ili nešto slično.
Gospodin Henderson je samo zagunđao. On si je umišljao da je to dobar odgovor,
a odgovorio je samo zato što je toga dana, htio ili ne, morao pripadati ljudskome
rodu.
Bio je četvrti srpnja, Dan neovisnosti, i cijeloga će dana biti događanja, a
navečer vatromet. Koliko god bio star, još je iz djetinjstva pamtio Dan neovisnosti
u crvenoj, bijeloj i plavoj, s petardama, vatrometom, malim papirnatim
vjetrenjačama za djecu, lubenicama, utrkama, mimohodima i sladoledom.
Kasnije toga jutra, nanjušili su hotdogove koji su se pekli na roštilju
veteranske udruge. Gene Nordstrom reče: - Mogao bih ih sada pojesti deset.
Bilo je gotovo jedanaest i sudeći po zvucima, uskoro će započeti mimohod.
Čuli su svirače okupljene na parkiralištu kako se zagrijavaju. Čuli su tiho
trubljenje i treperenje truba i trombona te nježno bubnjanje bubnjeva.
Ubrzo su začuli sirene pa su znali da su stigli masoni u svojim nakićenim
automobilima. Nekoliko minuta poslije, začuo se dirigentov zvižduk i krenuli su
uz živahne zvuke pjesme Stars and Stripes Forever. Za cijelo vrijeme mimohoda,
čuli su ljude koji govore na megafone, izvikuju naredbe, a gledatelji kliču kad
pokraj njih prođe zastava ili divovski balon. Čuli su poznate zvukove plesne
skupine Dixie Cahill, koja je plesala step u povorci.
Svi su uživali u glazbi osim Birdie Swensen, koja je bila crkvena orguljašica
i imala savršen sluh. Šapnula je mužu: - Ne razumijem kako cijeli orkestar može
biti falš. John Philip Sousa se sigurno okreće u grobu.
Na svu sreću, većina građana bila je odviše uzbuđena da bi to zamijetila i
sjajno su se zabavljali dok su pokraj njih plesale Stepsice. Kakav prizor! Dvadeset
četiri djevojke u kratkim, jarkoplavim haljinicama na škljokice i bijelim čizmama
s gajtanima stepale su i vrtjele mažoretske štapove. Bilo je to dovoljno da svakom
mladiću stane srce, a srce je zatitralo i mnogim starijim muškarcima.
Dixie Cahill stupala je uz svoje djevojke, pazeći na svaki korak i na to da
redovi ostanu pravilni. Glenn Warren, vlasnik željeznarije, vozio je traktor koji je

147
 Knjige.Club Books
vukao kola s prikazom Georgea Washingtona koji prelazi Delaware, a njegov sin
Macky hodao je malo iza njega s lopatom i kanticom, čisteći za životinjama
u povorci, među kojima su bile dvije koze, četiri patuljasta ponija i vrhunske
krave, svinje i ovce, sve ukrašene vrpcama u crvenoj, bijeloj i plavoj.
Svoja kola priredili su te godine i Lions Club, Rotary, Optimists i
Gospodarska komora. Na najvećim kolima bila je divovska soba u kojoj je Hazel
Goodwin kao Betty Ross šila američku zastavu. Ujak Sam je bio u sredini, a na
drugome kraju Ida Jenkins kao Kip slobode. Iza njih su išla dva odjevena psa u
dječjim kolicima.

Nakon povorke, svi su se okupili na livadi za piknik pokraj osnovne škole pa se

na Spokojnoj livadi čula buka i zabava, dječji smijeh i igre lovica te udarci palica
na svečanoj bejzbolskoj utakmici. Ali još nije prošlo ono najbolje. Kad se
smračilo, nebo su obasjali vodoskoci jarkoružičastih, bijelih, crvenih i zelenih
iskrica, koje su se slijevale prema tlu pa nestajale. Potom još vatrometa: zlatni,
ljubičasti i zlatni, srebrni, svaki veći i glasniji od prethodnoga.
A onda veliko finale. Pop! Pop! Pop! Pop! Uz najglasniji prasak, nebo se
rasvijetlilo u deset istodobnih vatrometa. Kada su oni zamrli, na nebu se pojavila
divovska američka zastava. Čovječe!
Kad je napokon sve završilo, svi na brdu bili su umorni i sretni, kao i ljudi
koji su došli na groblje i ondje postavili deke za promatranje vatrometa.
Otamo je doista bio najbolji pogled. Macky Warren i Norma bili su jedan od
parova na brdu te večeri. Ali Mackyju na pameti nije bio samo vatromet, nego
nešto što je tjednima planirao. Netom uoči velikog finala, izvadio je nešto iz džepa
i okrenuo se Normi. - Hoćeš li se udati za mene? - upitao je. Nije čuo
njezin odgovor od buke vatrometa, ali vidio je izraz na njezinu licu. Nije bilo
sumnje da pristaje.

148
 Knjige.Club Books

SRETNO DOBA

odina 1950. bila je sretna u Elmwood Springsu. U željeznariji Glenna

G Warrena, sada su se mogli kupiti televizori Motorola i Sylvania pa su gotovo
svi stanovnici imali televizore. Sva su djeca obožavala Howdyja Doodyja i
Buffalo Boba. Merle Wheeler postao je ovisan o gledanju hrvanja s
Veličanstvenim Georgeom, a njegova supruga Verbena manično je gledala
Liberacija. I svi su obožavali gledati komičara zvanog Stric Miltie. Tot Whooten
je rekla: - Nema ništa smješnije od muškarca koji se odijeva kao žena.
Većina malih Amerikanaca najradije je doručkovala žitne pahuljice. Ako ih
ne pojedeš, govorili su im, nećeš biti slavni bejzbolaš ili ragbijaš kad odrasteš. A
sladoled je, pak, bio desert za kojim su svi čeznuli. A i žitne pahuljice i sladoled
traže mlijeko, mlijeko i još mlijeka. A to je bila dobra vijest za lokalnu mljekaru.

Ander i Beatrice Swensen još su bili toliko oduševljeni svojom kćerkicom

Hannom Marie da su odlučili učiniti nešto lijepo za cijeli grad. Stoga je Ander
doveo profesionalnog krajobraznog arhitekta koji je dizajnirao i uredio krasan
gradski park s jezercem u sredini, stazama, klupama, fontanom i rasvjetom.
Nazvao ga je Memorijalni park Lordora Nordstroma, po svojem prijatelju i
mentoru.
Ženski kuglački tim Elmwood Springsa osvojio je prvo mjesto u svojoj ligi i
postao prvak okruga. U kinu je na velikim plakatima pisalo da je uvedena
klimatizacija pa su za sparnih i vrućih ljetnih dana i djeca i odrasli više sati sjedili
u ledenoj dvorani. Bilo je tako hladno da si mogao vidjeti vlastiti dah, a
prodavačica slatkiša u predvorju morala je nositi šal i rukavice. Jedna se
majka požalila da joj se sin vratio kući nakon dana provedenog u kinu i da su mu
usnice još plave.
Ali toga ljeta, prodano je mnogo kokica s maslacem i stotine kutija Sugar
Babiesa, Raisinetsa, Goobersa, Good & Plentyja, Junior Mintsa i ostalih slatkiša,
zahvaljujući neočekivanom povećanju broja posjetitelja.

Premda su roditelji bili zabrinuti za nju, Hanna Marie nije shvaćala da se razlikuje
od ostale djece i da ne može govoriti. Bila je srdačna prema svima. Šetala bi
gradom s majkom i obilazila ljude na glavnoj ulici. Postala je gradska maskota i
svi su je obožavali. Bilo je dovoljno da raširiš ruke i djevojčica bi dotrčala da te
stegne u zagrljaj. Svi su joj trgovci u gradu davali slatkiše, a Greta Nordstrom
kolače. Obožavali su njezin osmijeh. Međutim, to je uskoro postao problem i
Beatrice je morala zamoliti da joj prestanu davati slatko. Rekla je Greti: - Ako se
149
 Knjige.Club Books
ovako nastavi, uza sav sladoled koji joj Ander daje, do dvanaeste godine izgubit
će sve zube.

150
 Knjige.Club Books

SIROTA TOT

1951.

rad je tada već imao četiri crkve i na Spokojnoj livadi je u nedjelju ujutro
G bilo divno slušati razna zvona. Na brdu je inače, izuzev zvona i pokoje
kosilice, i dalje bilo mirno i tiho.
No, dolje u gradu, 12. kolovoza poslijepodne, nije tako bilo u kući Tot
Whooten, na Prvoj sjevernoj aveniji.

U svakome gradu kao da mora postojati jedan pehist. A u Elmwood Springsu, ta

je osoba bila sirota Tot Whooten. Zbog financijskih poteškoća kod kuće, morala
je početi raditi već sa šesnaest godina, kada je frizirala žene na svojemu trijemu.
Njezin otac je bio pijanac, a ona je, kako to već bila, i za muža izabrala
alkoholičara. Njezin suprug, James Dwayne Whooten, bio je prava propalica koja
nije znala zadržati posao ni da spasi živu glavu.
Tot nije bila prirodno darovita frizerka. Priučila se jer nije imala kako drukčije
zarađivati. A sada je imala i dvoje male djece, Dwaynea mlađeg i Darlene, koje
je trebalo uzdržavati, kao i supruga i bolesnu majku. Većina sugrađanki dopuštala
je da ih frizira iz sućuti. Poslije bi sve kod kuće popravile frizuru, ali imale
su osjećaj da im je kršćanska dužnost pomoći sirotoj Tot. Tot je bila mršava i
riđokosa žena koja je previše pušila, ali tko bi je mogao osuđivati? Prvo se morala
nositi s ocem, potom s mužem, a sada joj je i majka skrenula s pameti.
No, ona se nije žalila. Tot je svašta mogla otrpjeti... ali čuvaj se kad napokon
izgubi živce. Zadnja takva prilika zabilježena je i u Glasniku Elmwood Springsa.

BRAČNA RAZMIRICA

14. kolovoza

__________________________________________________________
Policija je uhitila ženu koja je grebla, udarala i gađala praznim bocama
viskija svojega supruga, tijekom prepirke na Prvoj sjevernoj aveniji.
Potom je iščupala više vrtnih biljaka i grmova pa zavitlala cementnog
vrtnog patuljka na supruga koji se pokušavao domoći automobila da
pobjegne. Dok je odmicao, uhvatila se za auto, koji ju je potom vukao

151
 Knjige.Club Books
nekoliko metara tako da je zadobila poderotine od pada. Poslije je
odvedena u zatvor i optužena za ozbiljan fizički napad čim je puštena iz
bolnice.

U članku nije navedeno nijedno ime, ali svi su znali da je riječ o Tot. Iščupala je
mnogo biljaka pa joj je vrt ostao u kaosu. Čuvši da je optužena za ozbiljan fizički
napad, Tot je rekla sucu: - Dobro je i prošao! Taj gad me varao!
Puštena je uz opomenu.

152
 Knjige.Club Books

CIJELI GRAD PRIČA

Piše: gđa Ida Jenkins

__________________________________________________________
Ovoga tjedna cijeli grad priča o nedavnoj svadbi gospođice Norme
Jenkins i gospodina Mackyja Warrena. Ako slučajno niste znali, ja sam
radosna mladenkina majka! Tako mi svega, nemam pojma kako druge
majke prežive stres odabira prave haljine. Gospođica Howard sa ženskog
odjela Robne kuće braće Morgan bila mi je od neizmjerne pomoći. Nakon
nekoliko dana, odlučile smo se za haljinu obrubljenu čipkom i
odgovarajući blejzer nježnoružičaste nijanse uz odgovarajuće cipele, šešir
i rukavice. Nevjesta je bila ljupka u vjenčanici od bijeloga satena. Par je
otišao na medeni mjesec i vraća se za tjedan dana.
Među ostalim temama razgovora ovoga tjedna izdvajamo: Stratford-
upon-Avon nije nam ni do koljena. Zahvaljujući Anderu i Beatrice
Swensen, kupljen je krasan par odraslih labudova koji sada veselo klize
po jezercu u našem gradskom parku. Nadajmo se da su bračni par. Bilo
bi krasno vidjeti male labudiće. Navodno su sivi, zbog čega ih i nazivaju
ružnom pačadi.
Podsjećam da travnjak ispred kuće mnogo govori o njezinim
stanarima. Što govori vaš travnjak? Odražava li vašu osobnost? Savjet:
uredno ošišano grmlje i čiste zavjese na prozorima pravi su znak
urednoga domaćinstva.
__________________________________________________________

153
 Knjige.Club Books

LESTER SHINGLE

travnju 1952., kada se pročulo da je Lester Shingle mrtav, u gradu su bile

U najmanje četiri žene koje za njim nisu pretjerano žalile. Nikada to nije
izgovoreno, ali se znalo. Tri od njih bile su svejedno na pogrebu, ali Tot Whooten
nije bila od onih koje će se pretvarati da su tužne ako nisu. Pogreb je održan u
nedjelju, kada je njezin salon zatvoren, pa je otišla na kuglanje. Bližio se veliki
ženski turnir pa je željela što više trenirati.
Prethodna godina bila je bajkovita za ženski kuglački tim Elmwood Springsa.
Postale su prvakinje svoje savezne države.
I blizanke Goodnight i njihova mlađa sestra Irene, poznata i kao Nepobjediva
Irene zbog brojnih pogodaka, sve su redom bile izvrsne kuglačice. Ali kada je
trebalo stvarno potegnuti, pobjeđivale su uglavnom zahvaljujući Tot Whooten,
koju su drugi timovi prozvali Strašna Tot, ljevoruka kuglačica iz pakla, zbog
njezina zastrašujućeg dara za bacanje kugle. Premda je bila mršava, vižljasta žena,
Tot je bacala tešku kuglu i nikada nije promašivala. Njezino ciljanje bilo je
ubojito, a i zloglasno u kuglačkim krugovima. Tot je znala zavrtjeti kuglu tako da
bi gurnula čunj u središte zemlje. - To sam naučila tako što sam godinama uvijala
ženama kosu na uvijače - govorila je.
Kad se Lester Shingle probudio na Spokojnoj livadi i shvatio gdje je, prvo je
rekao Lucille Beemer: - Pogodi što se meni dogodilo?
- Nemam pojma - rekla je.
- Pa, pogodi. Pogodi zašto sam ovdje.
- Pa, da vidimo. Razbolio si se? Gadna gripa?
- Ne. Hladnokrvno sam ubijen.
Lucille je bila zgranuta i prvi put otkako je preuzela posao domaćice, ostala
je bez teksta. Nije mogla zamisliti da bi se takvo što moglo dogoditi u Elmwood
Springsu. Uspjela je promucati samo: - O, jao meni... jako mi je žao. Mora da si
se jako uzrujao. - Znala je da to nije baš primjeren odgovor, ali što čovjek
uopće može reći u takvim okolnostima?
Naravno da je pamtila Lestera. Oduvijek je imao loš ten. A sada još i ovo.
Bila je i svjesna da nije bio baš omiljen... ali vijest ju je svejedno šokirala.
Nadala se da to više neće spominjati. Uzrujavalo ju je i razmišljati o tome, a
kamoli razgovarati. Naravno, kada je stigla sljedeća osoba, gospođa Carrie
Uptick, koja je umrla od zatajenja jetre, Lester ju je odmah počeo rešetati
pitanjima: - Jesu li već uhitili mojega ubojicu?
- Kako, molim? - upitala je gospođa Uptick.

154
 Knjige.Club Books
- Ženu koja me ubila.
- Zaboga... nisam čula da je itko uhićen zbog ubojstva.
,,Dovraga“, pomisli Lester. „Ta žena je još na slobodi i mogla bi ponovno
ubiti. Policija Elmwood Springsa stvarno ne zna svoj posao. Ubojica bi mogla
pobjeći iz države.“
Sumnjao je na četiri žene, ali nije znao koja je kriva. Možda su se čak urotile
sve zajedno. Sve su mu bile prijetile smrću. I sve četiri su te večeri bile u kuglani
Blue Star. Vidio ih je.
Zaboravio je da je srijeda ženska večer pa je došao i, čim ih je ugledao,
okrenuo se na peti i izašao, ali jedna ga je očito vidjela, jer je posljednje što pamti
udarac u potiljak teškim, tupim predmetom, nakon čega se probudio na Spokojnoj
livadi. Nije bilo sumnje. Jedna od tih žena opalila ga je po glavi kuglom i na
mjestu ga ubila.

155
 Knjige.Club Books

POSJET IMANJU

orma i Macky bili su u braku godinu dana kada je on unovačen i poslan u

N Koreju. Tjedan dana poslije, Norma je sjedila na trijemu svoje tete Elner. -
Mrzim promjene. Voljela bih da sve ostane uvijek isto.
- Pa, mila, mnogo je toga uvijek isto - uzvratila je Elner. - Što god mali ljudi
činili, sunce će ujutro izaći, a mjesec i zvijezde zasjati na nebu. Koliko god se nas
ljudi rađa i umire, priroda se ne mijenja. Tješi li te što svake godine možeš
računati na proljeće?
- Valjda.
- Moraš si nabaviti mačića da ti pravi društvo. To će ti svrnuti misli s briga.
- Teta Elner, ako Macky pogine poput Genea, ja to neću podnijeti, kunem ti
se. Ja ću... nemam pojma što ću.
- Ne razbijaj glavu takvim mislima. Mali Macky neće poginuti, a usto, čekaš
bebu. Ne bavi se crnim mislima. Moraš njegovati sretne misli da dijete ne bude
napeto. Rekla sam tvojoj majci: „Ida... previše si napeta pa činiš Normu napetom.“
- E, sada sam napeta.
- Dušo, oduvijek si bila napeta. Bila si napeta kao beba. Dakle, pazi na svoje
misli. Ne želiš valjda napetu bebu?
- Ne.
- Usto, od briga ćeš se naborati. Pogledaj mene. Stara sam žena, a nemam
bora. Zašto? Zato što me ništa ne brine.
Vozeći se natrag u grad, Norma shvati da u zadnje vrijeme često razmišlja o
svojem bratiću Geneu. Njegovi roditelji nikada se nisu oporavili od tog gubitka.
Ni ostali. Pamtila je kako je jednom došao na njezin plesni nastup. Bila je glavni
tulipan i zabrljala koreografiju. Naravno, majka je bila nezadovoljna, ali Gene ju
je nakon predstave zagrlio i rekao joj da je bila najljepša na pozornici pa joj za
vožnje kući krišom dao čokoladicu. Kad je imala šest godina, bila se zagledala u
njega i rekla mu da bi se željela udati za njega kada odraste. On se nasmijao i
rekao: „Rođaci se ne mogu ženiti, ali samo se ti strpi. Već će te ukrasti neki
mladić. A ako ti ne bude dobar, opalit ću ga po nosu.“ Žalila je što nije doživio
njezinu udaju. Ako rodi sina, nazvat će ga Gene.
Gubitak Genea svima je teško pao. Obitelj je kao slagalica i sada joj je
nedostajao veliki komad. Ta praznina nikada neće biti popunjena.
Sedam mjeseci poslije, Norma je rodila djevojčicu i nazvala je Linda. Dobra
je vijest bila što beba uopće nije bila napeta, a Macky je vratio kući živ i zdrav.

156
 Knjige.Club Books

CIJELI GRAD PRIČA

Piše: gđa Ida Jenkins

__________________________________________________________
Cijeli grad priča o novom, samostojećem televizoru u izlogu Braće
Morgan.
Također me raduje što mogu izvijestiti da je ovogodišnju potragu za
pisanicama uveličao dolazak Uskršnjeg Zeca glavom i bradom, koji je
obradovao djecu.
Hvala svima koji su uranili da sakriju pisanice. Mnogo krasnih
prugastih i točkastih kantica donirala je Željeznarija Warren.
Ne zaboravite da idućeg tjedna u grad dolazi čovjek s ponijem pa svakako
fotografirajte svoje dijete na konjiću. Još imam fotografiju Norme na
poniju, a vjerujem da je ovo isti poni.
Sada kada je Uskrs prošao, vrijeme je da se pripremimo za Majčin
dan. Idućeg tjedna Vrtlarski klub će izrađivati buketiće za sve naše majke
i bake u staračkom domu Sretno mjesto.
Znate da ne volim biti gradsko gunđalo... ali... gledala sam novi
vestern Točno u podne s Garyjem Cooperom u ulozi šerifa i prelijepom
gospođicom Grace Kelly u ulozi napaćene žene gospodina Coopera,
premda je zapravo gospođica Kelly jedino mogla glumiti njegovu kćer.
Evo što se ja pitam: Tko to u zadnje vrijeme bira glumce za holivudske
filmove? Rekla bih da su to neki starci zaslijepljeni vlastitim maštarijama.
Iz tog razloga, ne preporučujem ovaj film.
Nerado završavam kolumnu tužnom viješću, ali prošle srijede izgubili
smo našeg dragog sugrađanina Olafa Olsena. Sućut njegovoj supruzi
Helgi i njegovoj kćeri Beatrice Swensen. Naši mlađi čitatelji možda ne
pamte Olafa, ali nama koji smo odrasli uz njegovo srdačno lice na odjelu
na cipele Braće Morgan, itekako će nedostajati.
__________________________________________________________

Ida je zaboravila spomenuti da je Uskršnji Zec bila njezina sestra Elner

Shimfissle, odjevena u kostim zeca čupavih ušiju i stopala, koji je sama sašila.

157
 Knjige.Club Books

STIŽE NOVI PRODAVAČ CIPELA

studenom 1952., Katrinin mlađi brat Olaf stigao je na Spokojnu livadu i

U oduševio se što ponovno vidi svoju sestru Katrinu. Rekao je: - Katrina, ne bi
prepoznala mljekaru. Golema je. - Kako je moja draga nećakinja Beatrice. Je li
još sretna?
- O, da. Njoj i Anderu cvatu ruže, kao i mljekari. Mislim da su sada najbogatiji
ljudi u gradu. Možeš li to zamisliti, Katrina? Došli smo iz takvog siromaštva, a
sada naša obitelj ima najveću kuću u gradu s toplom i hladnom tekućom vodom.
Zar mama ne bi bila ponosna? I nećeš vjerovati... nakon mojeg odlaska u
mirovinu, Helga se poželjela vratiti na selo pa smo se uselili u vašu staru kuću na
imanju.
- O, Olafe, to mi je strašno drago. Bojala sam se da je srušena. - Nikako...
nikada ne može biti srušena. Znaš koliko je Ander volio tebe i Lordora. Povukao
je mnogo veza i uspio je postići da kuću proglase povijesnim spomenikom. Rekao
je: - U toj sam kući proveo toliko sretnih trenutaka da je ne mogu izgubiti.
- O, kakav krasan dečko.
- Jest. A znaš li da imaš pranećakinju po imenu Hanna Marie? - Da, to je
divno.
- Jest... ali tužno je, Katrina, što je rođena gluha.
- Čula sam, siroti anđelak.
- Ali moram ti reći da se usprkos tome sjajno snalazi. Znam da mi je unuka
pa da nisam objektivan. Ali Katrina, mislim da je ta djevojčica doista anđeo.
Pravi. Ima nešto u njoj. Ima neki poseban pristup. Ne možeš odoljeti da je ne
zavoliš.
Uto se javi Gene Nordstrom: - Ujače Olaf, hej! Pogodi tko je.
Olaf odgovori: - Mene nećeš zavarati. Ti si moj nećak Gene Nordstrom, onaj
s divovskim stopalima...
- Taj sam. Drago mi je što si nam stigao, ujače Olaf.

A Olaf je točno rekao za Andera. Obožavao je Lordora i od njega naučio sve što
zna. Jednoga poslijepodneva, kada je Ander imao šesnaest godina, zaputio se s
Lordorom prema štali u vrijeme za mužnju, a Lordor je rekao: - Andere, odat ću
ti tajnu dobroga mljekara.
Ander se pretvorio u uho: - Da, gospodine?
- Jesi li spreman?

158
 Knjige.Club Books
- Da, gospodine.
- Budeš li pazio da tvoje krave budu sretne, i one će tebe usrećiti.
- O... ali kako, gospodine Nordstrom?
- Isto je kao sa ženama, Andere. Svakoga dana govori im da su lijepe. Gle. -
Lordor je prišao velikoj crvenkastoj kravi koja je pasla na livadi. - O, evo moje
ljepotice Sally. Jako si mi lijepa danas, ljubavi. - Krava je podigla oči, zatreptala
i pošla za Lordorom ravno u štalu mašući repom. Lordor je stvarno znao s
kravama.
Ander to nikada nije zaboravio. Kada je preuzeo mljekaru, naputio je sve
zaposlenike da kravama daju ime i svakodnevno im govore da su lijepe. Čak i kad
su se morali prebaciti na strojnu mužnju, Ander je uložio u vrhunske strojeve, koji
su za krave najudobniji. A i naložio je zaposlenicima da stoje uz krave dok
traje mužnja i pričaju im. Mora da je upalilo, jer je proizvodnja mlijeka neprestano
rasla.
Godine 1950. Ander je naručio profesionalni logotip za sve proizvode, na
kojemu je bila šarena slika zgodne, crvene krave s dugim, uvijenim trepavicama
i čipkastom, švedskom kapicom na glavi. Ispod slike je bio je slogan:

ŠVEDSKA KRAVA SALLY KAŽE:

AHA, IMA OKUS KAO U NAŠOJ STAROJ DOMOVINI.
(Sretne krave iz Elmwood Springsa u Missouriju snabdijevaju vas samo
vrhunskim sirevima i drugim mliječnim proizvodima)

159
 Knjige.Club Books

VRIJEME JE ZA ODVAJANJE

1952.

R obert Smith, ljekarnik, imao je sina po imenu Bobby. A Bobby je volio

slatkiše kao sva ostala djeca u gradu, pa bi svaki novčić koji bi dobio nosio
u pekarnicu da kupi dvije krafne, jednu s javorovim sirupom, a drugu prelivenu
čokoladom i šećernim mrvicama.
Pekarnica je poslovala kao prije, ali Gerta Nordstrom kod kuće još nije
sklonila Geneove stvari iz njegove sobe. Jedne večeri toga ljeta, dok su sjedili na
trijemu nakon večere, Ted je rekao: - Znaš, mali Bobby Smith danas je opet
svratio. Stvarno je drag dječak. - O, da. Podsjeća me na Genea u toj dobi.
- Da... uglavnom... Baš sam pomislio da bi mu možda dobro došla stara
Geneova bejzbolska rukavica, a možda i košarkaška lopta. Glupo je da samo stoje
u ormaru. - Gerti su briznule suze pri pomisli da bi se trebala odvojiti i od jedne
Geneove stvari. Ali muž ju je primio za ruku i rekao: - Vrijeme je, draga... i
mislim da bi Geneu to bilo drago.
Kimnula je. - Dobro... ako ti tako misliš.
- Mislim.

Sutradan ujutro, Ted je na putu na posao svratio do kuće obitelji Smith s velikom
kartonskom kutijom. Kada je Dorothy Smith došla na vrata, rekao je: - Donio sam
vam neke stvari koje bi Bobbyju mogle dobro doći.
Dorothy je otvorila mrežasta vrata i doviknula: - O, hvala ti, Tede. Sigurna
sam da hoće.
Kada je Bobby vidio kutiju, bio je oduševljen. Prvo je zgrabio metalni autić.
- Čovječe! Vidi ovo! - rekao je majci. - Ima prave gumene kotače!

Prolazilo je još jedno ljeto, a Spokojnom livadom širio se ugodan miris pokošene
trave. Kao što je primijetio Gene Nordstrom: - Posebno je ugodno kada je ne
trebaš sam kositi. - Svi su obožavali ljeto, i oni gore, i oni dolje. S brda su se
krasno vidjeli oblaci. Nalik na velike vunene lopte koje polako klize.
Za tih lijepih, toplih dana, Beatrice bi često vodila Hannu Marie na Elnerino
imanje. Elner je držala u dvorištu velike debele kokoši, koje je razmazila hraneći
ih kukuruznim kruhom i mlijekom, pa je uvijek imala mnogo pilića da ih Hanna
Marie vidi.

160
 Knjige.Club Books
Toga dana, dok su Beatrice i Elner sjedile na njezinom velikom trijemu
zaštićenom mrežom protiv komaraca, gledajući Hannu Marie kako se smije i igra
u dvorištu, Beatrice reče: - O, Elner, srce mi se slama. Tako je sretna ovdje kod
tebe, a kad je odvedem u park, daje sve od sebe da razgovara s drugom djecom, a
ne može. Nakon nekog vremena, sva se udalje od nje, a ona ne razumije zašto,
niti joj ja to znam objasniti.

161
 Knjige.Club Books

DOBRO DOŠAO KUĆI, HARRY

Siječanj 1953.

wight D. Eisenhower upravo je položio zakletvu za novog predsjednika

D Sjedinjenih država, a prethodni predsjednik Harry S. Truman i njegova
supruga Bess, vraćali su se vlakom iz Washingtona u rodni Missouri.
Nekoliko dana poslije, skupina dama iz Elmwood Springsa odvezla se u
Independence, gdje su stajale među tisuću petsto ljudi koji su klicali ispred kuće
obitelji Truman u North Delaware Streetu 219, da im zažele dobrodošlicu.
Ida je pošla s njima, premda je bila republikanka i glasala za Thomasa E.
Deweyja. Nije joj se svidjelo što Trumana u Washingtonu nazivaju seljom-beljom
i rugaju se njegovom napadnom izgovoru iz Missourija. - Oni imaju napadan
izgovor - govorila je.
Stojeći u mnoštvu i čekajući povratak Trumanovih, Ida pomisli: „Bogu hvala
što je siječanj pa je Elner u dugom zimskom kaputu. Tko zna što je odjenula ispod
njega. Ali nosi taj stari, otrcani, crni šešir. Sada se sjetila staviti šešir!
Normino vjenčanje bilo je vrlo svečana poslijepodnevna prigoda pa je Elner
bila jedina dama bez šešira. „Elner ne zna prepoznati pravu prigodu“, mislila si je
Ida. Često se pitala je li istina da krv nije voda... ili je ona možda posvojena.
S bundom od lisice, novom torbicom od krokodilske kože i cipelama od
zmijske kože te dugim, smeđim, kožnatim rukavicama, Ida je bila od glave do
pete nakićena kožom mrtvih životinja, a osjećala se moćno i otmjeno. Ida bi kao
prava žrtva mode bila odjenula i klokanovu kožu da je to vidjela na stranicama
Glamoura ili Harper’s Baazara. Beatrice je pak, premda si je mogla priuštiti
što god bi poželjela, ostala vjerna konzervativnoj modi te je došla
u jednostavnom, crnom kostimu s bijelim, satenskim ovratnikom i za razliku od
Ide, nije bojila sjedine na sljepoočnicama.
Nakon dugog čekanja, Trumanovi su napokon stigli. Prošli su kroz mnoštvo
koje je klicalo pa se uspeli na svoj trijem, gdje su se okrenuli i svima mahali. Bess
Truman zaklonila je oči od bljeskalica, škiljeći pronašla pogledom skupinu žena
iz Elmwood Springsa pa uskliknula: - Zar ono tamo nije Elner Shimfissle?
Elner vikne: - Bok, Bess! Dobro došla kući!
Bess trkne Harryja pod rebra. - Gle, Harry, Elner Shimfissle.
On je pogleda i nasmiješi se: - Bok, Elner, drago mi je što te vidim!
- I meni, Harry! - vikne Elner. - Dobro došao natrag u Missouri!

162
 Knjige.Club Books
Ida je bila zgromljena i zurila u Elner kao da je nikada nije vidjela. Kada je
napokon došla do daha, upitala je: - Odakle poznaješ Bess i Harryja Trumana?
Elner je, još mašući bijelim rupčićem, odgovorila: - Ma, jednom su svratili na
moje imanje.
- Zašto? Zašto bi svratili na tvoje imanje?
Elner je pogleda i reče: - A zašto ne bi?

Kad su se vratili u automobil, Ida se razdraženo okrenula prema Elner. - Zašto mi

nisi rekla da poznaješ Trumanove, Elner?
Elner slegne ramenima i odgovori: - Nikada me nisi pitala.
Ida je cijelim putom do kuće sjedila ošamućeno šuteći, zbog čega je Elner u
sebi umirala od smijeha. Nije rekla Idi da su Harry i Bess svratili na njezinu farmu
iz istog razloga kao svi ostali.
Izgubili su se. Upoznala je mnoge drage ljude zahvaljujući nezgodnom
skretanju na cesti za Joplin. Istini za volju, Elner nije vjerovala da je se Trumanovi
sjećaju. Bilo je to prije mnogo godina, davno prije negoli je postao predsjednik.
Ali Elner nije uzela u obzir da Trumanovi u životu nisu upoznali mnogo ljudi koji
imaju slijepog oposuma zvanog Calvin Coolidge, koji jede sladoled iz zdjelice na
stolu, ni ratobornog, tronogog pijetla. A i svake godine im je slala pekmez od
smokava. Harry je bio famer i za teških godina u Bijeloj kući, ti pekmezi su ga
podsjećali na dom.
S druge strane, Elner Idi nije ispričala niti da je upoznala Bonnie i Clydea.
Niti da ih je uputila prema Herbertovoj banci uz napomenu neka kažu da ih šalje
Elner. Bogu hvala što je nisu opljačkali, jer nikad ne bi bilo kraja prijekorima.
Premda je Idu uzrujala cijela ta priča s Trumanovima, u idućoj kolumni ipak
se pohvalila:

CIJELI GRAD PRIČA

Piše: gđa Ida Jenkins

__________________________________________________________
Ovoga tjedna, cijeli grad priča o našem nedavnom izletu automobilima u
Independence, gdje smo dočekali svoje dugogodišnje obiteljske prijatelje,
bivšeg predsjednika Harryja Trumana i njegovu suprugu Bess, koji su se
upravo vratili iz Bijele kuće, te smo im čestitali na uspjehu. Bravo, Harry!
__________________________________________________________

163
 Knjige.Club Books
U tjednoj kolumni, Ida je zvučala kao da je sve savršeno i još je bila uzrujana na
Elner. Kao što je rekla svojemu suprugu: - To mi je bila jedina prilika da se družim
s uglednicima, a Elner mi je prešutjela da poznaje Trumanove. Da sam to znala,
za tjedan dana bih već sjedila s njima na čaju u Bijeloj kući.
Herbert je upita: - Kako bi to postigla?
- Lako. Znaš ti mene. Otputovala bih u Washington iz istih stopa, pokucala,
rekla da sam Elnerina sestra i da sam ih svratila pozdraviti.
Nasmijao se. - O, Ida.
- Samo se ti smij, ali ja ti jamčim da bih ti toga dana do odlaska već osigurala
visoki položaj u vladi, najmanje veleposlanički. Ali ne. Elner je samo rekla:
„Nikada nisi pitala.“ I zato sada čamimo ovdje u Elmwood Springsu, a tko zna
dokle smo mogli dogurati. Mogla bih je zadaviti.
Herbert je pogledao ženu i zaprepašteno odmahnuo glavom. Potom sa
smiješkom reče: - Draga, predivna si. Luda, ali predivna.

164
 Knjige.Club Books

DAN KADA SE DJECA DOVODE NA POSAO

1954.

smogodišnja Hanna Marie Swensen dvaput tjedno odlazila je u Springfield

O da nauči znakovni jezik. Beatrice i Ander često su sjedili na satima kako bi i
oni naučili taj jezik te mogli razgovarati s kćeri.
Znakovni jezik Anderu je teže išao zbog krupnih, mesnatih ruku, ali davao je
sve od sebe. Uporno je vježbao i iznenadio Hanu Marie na osmi rođendan
znakovima još rekavši: „Ti si najljepša djevojčica na svijetu“. Ander to nije znao,
ali zapravo je rekao: „Ti si najljepša vjeverica na svijetu.“ Hanna Marie zahihotala
se vidjevši njegovu pogrešku i ovila mu ruke oko vrata. Obožavala je svojega
taticu.
Ander je bio posvećen obuci mladih ljudi, kao i Lordor nekoć. Svakoga ljeta,
Ander je obučavao mlade članove kluba 4-H, posvećenog dodatnom školovanju
mladih, ispravnoj skrbi i uzgoju krava. Mnogi su, kad su odrasli, došli raditi u
njegovu mljekaru.
Jednako tako davno, Ander je odlučio da je svaki prvi ponedjeljak u svibnju
dan kada zaposlenici mogu dovesti djecu na posao. Imao je dojam da je čak i za
mlađu djecu korisno vidjeti kako roditelji zarađuju za život, a smatrao je i da će
djeci tako od malih nogu usaditi radnu etiku. Ali praktični razlozi na stranu,
taj dan svima je bio zabavan. Djeca su obožavala trčati po mljekari, gladeći krave
i upoznavajući sve aspekte mljekarskoga posla, od mužnje i punjenja boca do
pravljenja sira i gledanja kako se zaposlenici u uredima bave računima i
narudžbama.
Hanna Marie obožavala je toga dana dolaziti na posao s tatom. A on ju je s
užitkom vodio u obilazak svih odjela, upoznavajući je s novim zaposlenicima.
Ona bi se rukovala sa svima, a Ander bi prštao od ponosa.
Te godine, kada je Hanna Marie ugledala gospođicu Davenport, koja je radila
u uredu, gospođica Davenport izrazila je čuđenje time koliko je djevojčica narasla.
Pogledala je Andera i rekla: - O, pa Hanna Marie je sada već visoka gotovo kao
ja.
Potkraj dana, za sve je priređena zabava na otvorenom, a Hanna Marie i Ander
pomagali su u dijeljenju sladoleda djeci.
Svake godine, oboje bi se vratili zamrljani sladoledom od glave do pete, ali
Beatrice to nije zamjerala. Znala je kako to znači da su se oboje divno proveli.

165
 Knjige.Club Books
Hanna Marie nije mogla ići u školu s drugom gradskom djecom, ali Beatrice i
Ander zaposlili su privatnu učiteljicu, specijaliziranu za rad s gluhima, koja je
došla i živjeti s njima. Ubrzo je Hanna Marie učila čitati i pisati, što joj je bilo
jako uzbudljivo.
Nekoliko mjeseci poslije, Elner je u svome poštanskom sandučiću, na svoje
veliko iznenađenje, pronašla pismo napisano djetinjim, ali posve čitkim
rukopisom, adresirano na:

TETA ELNER SHIMFISSLE

FARMA COTTONWOOD
SEOSKI PUT 216
ELMWOOD SPRINGS
MISSOURI

Draga teta Elner,

To sam ja, Hanna Marie, i pišem ti pismo da te pozdravim. Nadam se

da si dobro. Ja sam dobro. Pozdravljaju te moji mama i tata. Molim te,
piši i ti meni. Moja učiteljica kaže da dobro čitam. Nacrtala sam ti
svojeg tatu.

Jako te volim,
Hanna Marie Swensen

Premda joj Elner nije bila prava teta, Hanna Marie stvarno ju je voljela. Poznavala
ju je od rođenja. Često je noćila kod Elner i Willa na farmi. Norma je i sada gotovo
svakoga subotnjeg jutra vozila Hannu Marie i svoju kćerkicu Lindu u posjet.
Jednog lijepog jutra u lipnju, Norma i Elner sjedile su na Elnerinom velikom
trijemu zaštićenom mrežicom protiv komaraca, pijući ledeni čaj, dok su se
djevojčice igrale s novim zečićem. Otkako je Hanna Marie naučila čitati i pisati,
uvijek je sa sobom nosila bilježnicu i olovku, pa je toga dana zapisala jedno od
166
 Knjige.Club Books
svojih brojnih pitanja. Kad je pokazala bilježnicu Elner, Elner je pročitala: „Je li
ovaj zeko djevojčica?“
Elner je uzela zečića, proučila ga pa ga vratila djevojčici i potvrdno kimnula.
Hanna Marie brzo je napisala iduće pitanje: „Kako znaš?“
Elner pogleda Normu tražeći pomoć. - O, Bože, Norma, ne mogu to napisati.
Norma se nasmijala. - Pa, bolje joj nešto napiši jer neće odustati.
Elner uzme bilježnicu i napiše: „Djevojčice imaju kraće uši.“
Naravno, to je bila laž, ali Hannu Marie očito je zadovoljila jer je prešla na
iduće pitanje.
„Teta Elner, možemo li sada ići pogledati kozliće, molim te?“
Elner odloži čaj i ustane. - Naravno, mila. Hajde, Norma. Idemo pogledati
koze.
Norma odmahne glavom. - Ne, samo vi idite. Meni nije baš do koza. Smrde.
Ako nećete zamjeriti, radije ću ostati ovdje i gledati iz daljine.
- Dobro, ali čuvaj kuću dok se ne vratimo.
Dok su se spuštale stubama, Norma dovikne: - Linda, sada drži tetu Elner za
ruku.
Norma se nasmiješila gledajući kako Hanna Marie i Linda odlaze u dvorište
s tetom Elner, pršteći od uzbuđenja. Sjetila se kako se ona osjećala isto u njihovoj
dobi kada bi došla na ovu farmu. Život joj se otada promijenio iz temelja.
Promijenilo se sve osim tete Elner. Ona je bila jednako draga kao uvijek. I uvijek
je isto izgledala.

167
 Knjige.Club Books

CIJELI GRAD PRIČA

Piše: gđa Ida Jenkins

__________________________________________________________
Cijeli grad priča o novim ružičastim štednjacima i hladnjacima koji se
nude. Kakva zabava. Napokon kuhinja više ne mora biti ona dosadna
crno-bijela prostorija kao prije.
Također, vlada veliko uzbuđenje zbog izgradnje novog naselja uz
državnu cestu. Budući da smo blizu Joplina, moj suprug Herbert kaže mi
da će više od sedamdeset pet povoljnih ciglenih kuća u rančerskom stilu
već za godinu dana biti spremno za ljude koji rade u gradu. Herbert kaže
da će to biti blagodat za naše trgovine i škole.
Neki kažu da tužna vrba donosi nesreću. E, a ja sam iz prve ruke
doznala da je ispod jedne od krasnih tužnih vrba oko našega jezera
gospođica Edna Bunt rekla da gospodinu Ralphu Childressu. Inače, jeste
li znali da vrbe dolaze iz Kine? Možda ne odobravamo njihovu
komunističku politiku, ali obožavamo njihova stabla.
Jeste li već obavili kupnju za Božić? Ja nisam. Međutim, središte
grada toliko je veselo i svečano zahvaljujući lampicama u glavnoj ulici,
da kupnja djeluje zabavno. Jako nam se sviđa i glazba koja sada dopire iz
svih trgovina. Jeste li vidjeli soba Rudolpha u izlogu željeznarije? Da... i
svijetli!
Inače, pokoja svježa grančica božikovine na kaminu ili stolu stvara
pravi božićni ugođaj... zar ne?
_______________________________________________________

168
 Knjige.Club Books

IZBORI 1956.

oga svibnja, na sastanku građana u gradskoj vijećnici, raspravljalo se o tome

T je li gradu potrebna policijska postaja, a temu je pokrenuo Merle Wheeler.
Rekao je: - Nije dobro da grad nema neki oblik zakona i reda. Stječe se dojam da
nas nije briga.
- Slažem se - rekao je Glenn Warren. - Glupo je zvati policijsku postaju u
Joplinu kad god iskrsne problem. Usto, moramo razmišljati o budućnosti. Čuo
sam da je ta nova rock-and-roll glazba komunistička urota za snižavanje morala
naše mladeži. Jeste li vidjeli onog Elvisa Presleyja? Tko zna što će sljedeće
smisliti? Moramo biti spremni. - Prijedlog je iznesen na glasovanje i prihvaćen.
Na istom sastanku, gradonačelnik Ted Nordstrom iznio je još jedno važno
pitanje. - Čujte, kad smo već kod toga, zar ne mislite kako bi bilo vrijeme da
održimo izbore? Već dugo ovo radim i možda bi netko drugi želio priliku da bude
gradonačelnik.
Hitro se javi Herbert Jenkins: - Bilo bi to traćenje novca i vremena, Tede.
Nitko se neće natjecati protiv tebe... i za Boga miloga, nemoj mojoj ženi dati ideju
da se kandidira za gradonačelnicu, ionako je nikad nema kod kuće.
Kada je vlasnik i urednik novina, Cooter Calvert, napisao izvješće, prenio je
da je prihvaćen prijedlog da se oformi policijska postaja. Ali nije spomenuo
moguće izbore za gradonačelnika.
Znao je da time uskraćuje građanima pravo na informacije, ali Ida Jenkins već
je ionako izluđivala grad svojim ishitrenim idejama. Da ona ikada postane
gradonačelnica, sam Bog zna što bi joj sve palo na pamet.

169
 Knjige.Club Books

JESI LI TO TI?

ucille Beemer sada je već nekoliko godina bila na Spokojnoj livadi i još je
L voljela svoj posao. Bilo je zabavno gledati različite reakcije ljudi koji su
stizali, a pogotovo onih koji su bili teško bolesni, jer su odjednom bili oslobođeni
boli i laki kao perce. I svaki dan čekalo ju je neko iznenađenje. Nikada nisi znao
tko će biti sljedeći.
Lucille Beemer to nije znala, ali za nekoliko dana dočekat će je vrlo osobno
iznenađenje.
Lucille je upravo bila završila doček gospođe Koonitz, kojoj je zaželjela
dobrodošlicu na Spokojnu livadu. Tek što ju je smjestila, stigao je novi stanar. -
Dobar dan i dobro došli na Spokojnu livadu - rekla je Lucille. - Jako smo sretni
što ste s nama i učinit ćemo sve da se osjećate kao kod kuće. Smijem li pitati s
kime razgovaram? - Molim? - rekao je muškarac, još čujno zbunjen.
- S kime razgovaram? - ponovila je.
- O. Ja sam Gustav... Gustav Tildholme.
Da Lucille nije bila mrtva, tada bi se onesvijestila. Doslovno je zanijemjela.
Nakon nekoliko trenutaka, Gustav upita: - Ima li koga? Halo? - Gustave.
Ovdje je Lucille Beemer. Sjećaš li me se? Bila sam ti učiteljica. - Pričekala je, ali
nije odgovorio. Očito ju je zaboravio, pa je nastavila, nastojeći prikriti
razočaranje. - Svakako, zašto bi me pamtio? Bilo je to davno. Samo ti želim reći
da si na Spokojnoj livadi, na sigurnom, i da je ovdje mnogo tvojih rođaka i
prijatelja koji te žele pozdraviti. Da javim tvojoj majci da si ovdje ili bi se radije
odmorio? ... Gustave?
- Sjećam li te se? Nisam te zaboravio ni na trenutak. Pamtim čak što si nosila
kad sam te zadnji put vidio.
- O. - Lucille je bila zatečena. - Stvarno?
- Nebesa, da. To si stvarno ti?
- Da, ja sam.
Odjednom ih preplavi val uspomena i Gustav je opet bio krupan, zgodan i
spretan šesnaestogodišnjak, a ona još zgodna, mlada učiteljica od osamnaest
godina, rumenih obraza.
Gustav nikada nije vidio sitnu usidjelicu sijede kose s naočalama, u koju se
pretvorila. Ona nikada nije upoznala ćelavog, naboranog starca kakav je on
postao. Jedno za drugo, zauvijek će biti mladi.

170
 Knjige.Club Books
Oboje su imali pregršt pitanja, ali Gustavovi roditelji više nisu mogli čekati
pa su zazvali: - Pozdrav! - A ubrzo su se pridružili i ostali koji su željeli
razgovarati s njim.
Katrina reče Lucille: - Mora da ti je drago što je Gustav stigao. Pamtim da ti
je oduvijek bio miljenik.
- O, da - odvrati Lucille. - Oduvijek.

171
 Knjige.Club Books

CIJELI GRAD PRIČA

Piše: gđa Ida Jenkins

__________________________________________________________
Zločinci, strepite! Ovoga tjedna cijeli grad priča o našem prvom
policajcu, gospodinu Ralphu Childressu, koji je upravo diplomirao na
Policijskoj akademiji u Kansas Cityju. Uvjerena sam da ćemo se svi
osjećati sigurnije sada kada je Ralph na dužnosti. Dakle, kada ga vidite u
novom crno-bijelom policijskom vozilu, slobodno mu mahnite.
Usput, Ralpbova ljupka nevjesta Edna, također nije nepoznata u
ovome kraju. Kao što se možda sjećate, prošle jeseni bila je finalistica
natjecanja u pečenju kolača u Pillsburyju sa svojom jedinstvenom kiselo-
slatkom pitom od jabuka sa šlagom. Mljac. Ralph je sin Mary i Richarda
Childressa. Edna je kći gospodina J. D. Nobblita i njegove gospođe, s
Druge južne avenije.
Sve nas je rastužila vijest o smrti gospodina Gustava Tildholmea, koji
je rođen u Elmwood Springsu i ovdje još ima živuće obitelji. Gospodin
Tildholme pokopan je ovdje prošloga tjedna. Arvis i Neva Oberg, vlasnici
Pogrebnog poduzeća Počivajte u miru, koji su bili zaduženi za
organizaciju pogreba, kažu da smo primili desetke izraza sućuti povodom
smrti gospodina Tildholmea iz cijeloga svijeta. Čujem da je gospodin
Tildholme vodio vrlo uspješno poduzeće za uvoz i izvoz te bio
vlasnik tvrtki u mnogim zemljama.
__________________________________________________________

P.S. Pazite da zalijevate ruže. I ne zaboravite na nametnike. Zapamtite,

bubamare su najbolje prijateljice vaših ruža.

172
 Knjige.Club Books

PRIČE IZ PROŠLOSTI

alo poslije, nakon što se Gustav pozdravio sa svima, on i Lucille nastavili

M su prekinuti razgovor.
Rekao je: - Uvijek sam razmišljao o tebi i pitao se što radiš. Nakon odlaska,
pratila me sumanuta ideja da ću se vratiti s hrpom novca, kupiti staru farmu i...
- O, Gustave, da si mi barem pisao.
- Trebao sam. Ali nisam, jer sam čuo da si zaručena.
- Ali ja nikada nisam bila zaručena.
- Nisi?
- Ne, Gustave... to je bila pogrešna informacija.
- Čuo sam da jesi... i onda sam se otisnuo u svijet. Uskočio sam na prvi teretni
brod i obišao svijet. Japan, Kina, Indija, Južna Amerika... posvuda sam bio.
- O, Gustave, kakva egzotična mjesta. Doduše, zemljopis ti je oduvijek dobro
išao.
- Da, bio je to jedini predmet koji sam doista volio. Dakle... nikada se nisi
udala?
- Ne... nikada.
Gustav reče: - Blagi Bože, a ja sam sve ove silne godine bio uvjeren da jesi.
Bio sam budala kad sam tako pobjegao. Valjda sam bio odviše ponosan. Potratio
sam sve to vrijeme. Vječno sam tražio neku tebi sličnu. Jednom sam čak bio
oženjen. Za neku dragu ženu iz Ria de Janeira. Ali ona nije bila ti. Trebao sam se
jednostavno vratiti kući... Kako sam mogao biti tako prokleto glup?
- O, Gustave, nisi ti kriv. Ja sam ti trebala pisati i reći ti da se vratiš... valjda
sam se bojala što će ljudi reći. Ali sada ne možemo izmijeniti prošlost. Sada si
ovdje i to je jedino važno... a da si se vratio, ne bi upoznao svijet.
- To je vjerojatno istina... a što je bilo s tobom, Lucille?
- Pa... povremeno sam bila osamljena. Na svu sreću, imala sam učenike. I da
znaš, Gustave, do dana današnjeg dolaze me obići neki bivši učenici. Možeš li to
zamisliti?
- Mogu. Bila si divna učiteljica.
- O, hvala ti, Gustave. Puno mi znači što tako misliš.
Bila je to istina. Doista je bila divna učiteljica. Lucillein život bio je na neki
način samotan, ali ispunjen. Obožavala je gledati kako njezini učenici stasaju. A
onda je poučavala njihovu djecu i unuke, što joj je bila velika utjeha.

173
 Knjige.Club Books
Premda to nije znala, promijenila je mnogo života time što je godinama bila
u gradu i znala reći pravu stvar u pravome trenutku.
Jedan učenik, krhak dječak kojemu su se drugi dječaci katkad rugali, postao
je vrlo uspješan dramatičar u New Yorku i pisao joj o nečemu što je bila
zaboravila:

Kad sam bio neuspješan u matematici i svemu drugome, kada sam prezirao sam
sebe, sjeli ste do mene i rekli: „Mili, ima onih kojima ide matematika, a ima i
onih, kao što si ti, koji su blagoslovljeni kreativnim umom i divnom maštom.
Jednostavno znam da ćeš postići velike stvari u životu.“ Nikada nećete doznati
koliko ste mi toga dana promijenili život.
Nažalost, nije doživjela da to čuje, ali kad je isti taj učenik osvojio nagradu
Tony na najbolju dramu godine, svoj govor na dodjeli nagrada završio je ovim
riječima: - I naposljetku, moram zahvaliti svojoj učiteljici u šestom razredu, koja
je vjerovala u mene kada u mene nitko drugi nije vjerovao. - Potom je podigao
nagradu te pogledao uvis i rekao: - Ovo je za vas, gospođice Beemer.

Kao što je Lucille Beemer naučila tijekom godina, ljudi rijetko znaju zašto ih život
vodi određenim putem, ali na koncu se obično pokaže da ih vodi točno kamo treba.
Ona je na neko vrijeme izgubila Gustava i to joj je bilo teško, ali sada je uz nju
zauvijek... a možda i duže.
Nakon što je proveo nekoliko godina na Spokojnoj livadi, Gustav joj je rekao:
- Draga, slušaj. Ako jednoga dana odem odavde prije tebe, zapamti sljedeće: kamo
god išao... gdje god se našao, čekat ću te. Neću te nikada više izgubiti. Pronaći ću
te bez obzira na sve.
Odjednom se javi Stari Hendersen: - Za Boga miloga. Koliko ćete vas dvoje
još biti toliko ljigavi? Bljuje mi se od vas.
Gustav se nasmije i odgovori: - Zauvijek, stari šašavče. Idi, spavaj.

Dolje u Elmwood Springsu, sve je teklo prilično glatko. Ljudi su se smijali

Skrivenoj kameri i emisiji komičara Reda Skeltona te uživali u emisiji Garryja
Moorea s komičarkom Carol Burnett. Elner Shimfissle, koja je upravo dobila
televizor na svojoj farmi, nikada nije propuštala emisiju Lawrencea Welka.
Njezina majka je svirala harmoniku pa joj se sviđala njegova svirka, a voljela
je gledati i kako Lawrence pleše s pjevačicom. A sve djevojke bile su zaljubljene
u glumca Taba Huntera.

174
 Knjige.Club Books

Šezdesete

NEŠTO NOSI VJETAR...

175
 Knjige.Club Books

BUDUĆNOST PRED VRATIMA

o 1960. Mljekarstvo Slatka djetelina već je nudilo svoje proizvode u šest

D saveznih država. Nije samo osiguravalo radna mjesta mjesnom stanovništvu,
nego je bilo i izvor njihova neizmjernog ponosa.
Kada je Glenn Warren bio na večeri priređenoj za vlasnike trgovina na
Srednjem zapadu, koja se održala u Cincinnatiju, upitao je gospodina Sockwella
iz Little Rocka u Arkansasu je li ikada čuo za maslac Slatke djeteline. Gospodin
Sockwell je odgovorio: - Naravno, njihovi se proizvodi nude u svim trgovinama
u našem kraju. Moja supruga kupuje i njihovo mlijeko i sir... zašto? - Ta tvrtka
nastala je u mojem rodnom gradu.
- Stvarno... ha...
- Da, pokrenuo ju je Šveđanin, Lordor Nordstrom. Moj otac je bio njegov
dobar prijatelj.
Ander i Beatrice mnogo čime su zadužili svoje sugrađane. Godine 1949.
osnovali su fond za školarine te financirali izgradnju mjesne bolnice.
Ander je u više navrata platio i jamčevinu za Jamesa, supruga Tot Whooten.
Kad ga je peti put doveo kući, Tot je rekla: - Andere, hvala ti, ali trebao bi ga
pustiti da neko vrijeme odsjedi u zatvoru... inače će se ovo ponoviti. - Naravno,
ponovilo se.

Normina kći Linda postala je polaznica Plesne škole za step i dvoranske

plesove Dixie Cahill. Kći Tot Whooten, Darlene, također je pohađala njezine sate,
ali je Dixie jednoga dana nazvala Tot i rekla joj kako bi bilo najbolje da Darlene
odustane. Rekla je: - Tot... Darlene nikada neće postati plesačica i ne bih željela
da tratiš teško zarađeni novac na nešto što ti se nikada neće isplatiti.

U listopadu 1963., kada je preminuo gradonačelnik Ted Nordstrom, na pogrebu

je bilo više od dvjesto ljudi. Njegova sestra Ingrid također je bila na ukopu i
Katrini je bilo drago ponovno vidjeti svoju kćer. Tedova smrt bila je velik gubitak
za grad, ali njegov prelazak na Spokojnu livadu bio je lak. Mnogi su jedva čekali
da porazgovaraju s njim, a i on se zaželio mnogih. Prvoga dana rekao je svojoj
nekadašnjoj učiteljici: - Samo zamislite, gospođice Beemer. U istome danu mogao
sam ponovno pozdraviti i svoju majku, i svojega sina. - Genea je njegov dolazak
uvelike utješio. Sada, kad mu se otac pridružio na Spokojnoj livadi, znao je da
nikada neće biti zaboravljen.

176
 Knjige.Club Books
Poslije je Gene rekao Tedu: - Hej, tata. Već dugo nisam vidio Marion i Denu.
Jesu li dobro?
- O, jesu, sine. Dobro su. Nisi ih neko vrijeme vidio jer se Marion morala
vratiti u svoj rodni grad. Mislim da se netko u njezinoj obitelji ozbiljno razbolio.
Uglavnom, otišla je u New York i dobila izvrsno plaćen posao u nekoj otmjenoj
robnoj kući. Mislim da se zove... ma, zaboravio sam... vjerojatno tvoja mama zna.
Denu ne bi prepoznao. Marion nam je nedavno poslala njezinu fotografiju. Slika
joj je obavljena u časopisu Seventeen. Već je odrasla djevojka.
Gene se nasmiješio zamislivši svoju kćer kao tinejdžericu koja jurca naokolo
baveći se svime čime se bave tinejdžeri, baš kao on nekoć.
Na idućem sastanku u gradskoj vijećnici Elmwood Springsa, za
gradonačelnika je imenovan Glenn Warren. Rekao je: - Ljudi, nisam siguran.
Posao gradonačelnika jako je odgovoran. Zar ne bismo mogli održati izbore?
- Čuj, Glenne - rekao je Merle Wheeler. - Bio si Tedov najbolji prijatelj.
Moraš to prihvatiti.
Uhvaćen u stupicu, na koncu je pristao.
Kada se Glenn vratio kući na ručak da to javi svojoj ženi Oli, iznenadio se
kad ga je dočekala na vratima uz glasan pozdrav: - Dobar dan, gradonačelniče
Warren.
- Kako si doznala? Pa tek su me imenovali.
Nasmijala se. - Nazvala me Verbena Wheeler.
- O. Jedva je čekala da razglasi vijest, je li?
- Tako je.
Bila je to istina. Takav podatak za Verbenu Wheeler bio je kao vruć krumpir.
Jednostavno ga se morala što prije riješiti. Do dva sata, već je cijeli grad znao da
je Glenn Warren novi gradonačelnik Elmwood Springsa.
Na Spokojnoj livadi, priroda je priredila pravu predstavu. Prošloga tjedna,
veliki jastreb odjednom je izletio iz krošnje i jaka mjesečina zablijelila mu je krila
dok je jedrio preko brda u dolinu.
A kada su veliki mlažnjaci počeli letjeti iznad njih, i oni su postali dio
programa. Bilo je čudesno koliko su zrakoplova vidjeli noću. I velikih i malih, s
bijelim i crvenim svjetlima koja su treperila na noćnome nebu.
Kada je jedan stari norveški farmer prvi put vidio mlažnjak, rekao je svojemu
unuku: - Želiš li mi reći da se time gore voze pravi živi ljudi?
- O, da. I ja sam se vozio mlažnjakom - letio sam od St. Louisa do New Yorka.
- I jesi li se osjećao kao da sjediš na ptici?
- Ne. Ne, previše je bučno za to. I krila ne lepeću.
- A kako to onda ide?

177
 Knjige.Club Books
- Pa... uđeš u veliku cijev koja podsjeća na dug, uzak autobus. Pronađeš
sjedalo i zavežeš se, a nekoliko minuta poslije uključe velike glasne motore. Onda
juriš pistom najbrže što ide i u trenu se odvojiš od tla, a kad spustiš pogled, vidiš
zemlju daleko ispod sebe, a ti putuješ iznad oblaka.
- Ti bokca! - rekao je tinejdžer, koji je preminuo 1923.
- Onda ti zgodna djevojka donese vrećicu kikirikija i piće, a dok si trepnuo,
opet si na tlu, stotinama kilometara dalje od polazišta.
- Koliko ste visoko letjeli?
- Ma... nekoliko kilometara.
- Blagi Bože. Mali moj, kakvih li se još budalaština neće sjetiti?

178
 Knjige.Club Books

ODLAZAK OD KUĆE

oga dana, samo je Beatrice došla na Elnerinu farmu u posjet.

T I bila je uzrujana. Hanna Marie spremala se za odlazak u poseban koledž
za gluhe u Bostonu. Beatrice reče: - Strahovito sam zabrinuta za nju, Elner.
Nikada nije bila tako daleko od kuće. A Boston je daleko. Jako će mi nedostajati.
Elner reče: - Znam da je teško, mila, i znam da će ti nedostajati. Svima će nam
nedostajati. Ali gledaj to s vedrije strane, Beatrice. Kad već mora ići, bar ti i Ander
imate dovoljno novca da je pošaljete u najbolju školu. Što bi bilo da je rođena u
siromašnoj obitelji?
- Znam i zahvalna sam na tome. Ali da se mene pita, ja bih je zauvijek zadržala
kod kuće.
- Kada kreće?
Beatrice uzdahne. - Za nekoliko tjedana... O, kako li se bojim toga dana, ali
kažu da se mora naučiti biti neovisna... i znam da su u pravu. Ali svejedno sam
zabrinuta. Puna je povjerenja i ne poznaje svijet.
- Ja mislim da je to dobro.
- Misliš?
- Stvarno - reče Elner.
Beatrice se nasmiješi. - Ma, znam da će biti dobro, ali ne brine me samo škola,
nego i njezina budućnost. Što ako se nikada ne uda? Ander i ja nismo mladi. Što
ako nam se nešto dogodi? Tko bi se brinuo o njoj?
- O, Beatrice. Ništa se neće dogoditi tebi i Anderu, zaboga.
- Znam - reče Beatrice. - Ali obećaj mi, Elner, ako nam se ipak nešto dogodi,
hoćeš li se brinuti za nju... paziti da bude dobro?
Elner potapša Beatrice po ruci. - To me ne trebaš niti pitati. Znaš da hoću.
Kada bi itko želio nauditi tom slatkom anđelu, mogao bi to samo preko mene
mrtve. A ne zaboravi da sam ja krupna, snažna seljanka. A i cijeli grad bi je štitio,
baš kao i ja.

2. rujna 1965.

Najdraža teta Elner,

Pozdrav iz Bostona! Oprosti što ti nisam prije pisala, ali bila sam u
gužvi oko smještaja u učenički dom, prijave i ostaloga. Jedva sam imala
179
 Knjige.Club Books
koji trenutak za sebe. Puno ti hvala što si mi darovala pekmez od
smokava. Sjetim te se kad god ga jedem. Teta Elner, čuvaj mi mamu i
tatu, može? Izgledali su jako tužno kad sam odlazila od kuće.
Molim te, nemoj im to reći, ali oboje mi strašno nedostaju. Katkad
zaspem plačući. Ali učim mnogo novih stvari. Između ostalog
i matematiku. Uf! Ali i to moram znati da bih pomogla tati s
dobrotvornim radom. Pozdrav za sada.

Voli te kao uvijek tvoja,

Hanna Marie

28. studenog 1965.

Draga teta Elner,

Nadam se da si dobro. Meni je puno bolje. Naravno, dom mi još

nedostaje, ali moram reći da je lijepo biti okružen ljudima kao što sam
ja. Stekla sam prijatelje iz cijele zemlje. Jedna djevojčica je čak iz Južne
Amerike. Služi se znakovnim jezikom na španjolskom! Da umreš od
smijeha! Obje istodobno učimo klizati i sjajno se zabavljamo. Kada
dođem kući za Božić, pokazat ću ti fotografije snijega koje sam ovdje
snimila. Svake nedjelje idem na misu za gluhe, a idući tjedan na satima
glume radimo Shakespeareove Romea i Juliju. A niže potpisana glumi
Juliju. Molim te, nemoj to spominjati mami i tati. Znam da će htjeti doći,
ali tako bih imala veću tremu nego što je imam.

Pusa,
Hanna Marie

P.S. Zamisli! Iduće polugodište idem na sate društvenih plesova.

30. siječnja 1966.

Draga Hanna Marie,

Primila sam tvoje zadnje pismo. I, mila, nemoj da te brinu mama i tata.
Vjeruj mi, posve su dobro. Odgovorila sam ih od toga da se presele u
Boston i uzmu stan u tvojoj blizini. Ti samo uči i zabavljaj se, a
staru Beatrice i Andera prepusti meni. Imam i ja svoje trikove.

180
 Knjige.Club Books
Pozdravlja te Norma, a i ja. Samo pazi da na tom snijegu ne zaradiš
pne...u...moni..., upalu pluća.

Teta Elner

P.S. Postoji li nekakav poseban bostonski grah? Je li drukčiji od

običnog? Ako postoji, donesi mi malo, može?

18. veljače 1966.

Najdraža teta Elner,

Hvala ti, hvala, tisuću puta hvala! Oboje ih obožavam, ali da se dosele
ovamo, po cijele dane bih se brinula imaju li što raditi. Kad ovoga ljeta
dođem kući, smjesta dolazim na farmu prespavati kod tebe. Imam ti
tolikoooooo toga za ispričati. Pozdravi ujaka Willa i Normu, Mackyja
i Lindu.

Pusa,
Hanna Marie

181
 Knjige.Club Books

BOK, COOTERU!

P rijatelj Genea Nordstroma, Cooter Calvert, stigao je na Spokojnu livadu

prilično rano zbog raka prostate.
Bio je sretan kada je vidio da je Gene isti onaj stari tip, pun entuzijazma, još
zainteresiran za sve što je Cooter u međuvremenu radio. Mnogo se dogodilo u
dvadeset godina otkako je Gene otišao pa su imali mnogo novosti za razmjenu.
- Kad sam se vratio kući, oženio sam se Thelmom, i imamo kći Cathy. I, Gene,
osnovao sam novine, baš kako smo namjeravali.
Gene je bio oduševljen što to čuje. - Bravo, Cooteru. Sjajno. Jesu li uspješne?
- O, da. A mama je sada u umirovljeničkome domu Sretno mjesto... znaš da
Macky i Norma imaju kćer Lindu?
- Da, to sam čuo.
- Da vidimo... tko još... o... i tvoja teta Elner još je jaka kao bik. Zadnje sam
čuo da ima cijeli čopor mačaka.
Gene se nasmija. - Očekivano. A teta Ida?
- O, Bože, što reći? Ida je Ida. - Nasmije se. - Sada piše kolumnu u mojim
novinama.
- Šališ se. O čemu?
- Ma, znaš. Bedaste priče iz Vrtlarskoga kluba.
Nastavili su razgovor o tricama. Genea je zanimalo kako ide ragbijaškoj
momčadi i slično.
Uglavnom su zbijali šale i prisjećali se svojih zabavnih i ludih podviga.
Cooter reče: - Sjećaš li se svih filmova koje smo gledali?
- Da... sate i sate smo provodili u kinu.
Cooter se trudio da razgovor bude što ležerniji i pozitivniji. Mnogo se toga
dogodilo u svijetu otkako je Gene prešao na Spokojnu livadu. Nije rekao Geneu
da mladići sada spaljuju pozive za vojsku i odbijaju služiti. Kako to reći čovjeku
koji je poginuo služeći domovini?

Za to vrijeme, Lester Shingle još je jedva čekao vijesti. Čekao je da na Spokojnu

livadu dođe netko tko će mu reći da su napokon ulovili njegova ubojicu, ali za
sada ništa. Nitko nije čak niti razgovarao o njegovu ubojstvu. Čovjek bi očekivao
da u tako malom gradu to bude glavna tema razgovora. Ali kako je vrijeme
prolazilo, počeo se pitati. Hoće li se ta žena izvući nekažnjena? Je li bilo svjedoka?
Te večeri, parkiralište kuglane bilo je prazno. Jesu li potražili krv na kuglama?
182
 Knjige.Club Books
Jesu li potražili otiske prstiju? Naravno, to ne bi bilo lako jer se mnogo ljudi služi
istom kuglom. Ali morala se bar nečime odati. Nije mu se to činilo fer.
Zdravog mladića u naponu snage pokosila je osvetoljubiva ženska, a nitko ništa
ne poduzima.

183
 Knjige.Club Books

JEDAN POSEBAN MLADIĆ

1967.

H anna Marie Swensen odrasla je u krasnu, mladu damu, vitku, prelijepe

svilenkaste smeđe kose i krupnih, smeđih, izražajnih očiju. Imala je prirodno
umilnu ćud, mnogo prijatelja, gluhih i onih koji čuju, te je bila vrlo druželjubiva.
Naslijedila je majčin osjećaj za stil pa je uvijek bila lijepo odjevena. No
usprkos tome, kada je na početku četvrtog razreda pisala roditeljima da je
upoznala jednog divnog mladića, njih je to donekle iznenadilo. Beatrice je znala
da je stekla mnogo prijatelja, ali do tada nije spominjala nijednog posebnog
mladića. I, naravno, Beatrice je bila uzbuđena. Tada još nije znala je li mladić
gluh ili nije... a niti išta drugo.

Draga moja,

Jako sam sretna da ti dobro ide i da još uživaš u životu na koledžu. Tvoj
prijatelj Michael zvuči kao draga osoba. Ne želim biti radoznala
majka, ali je li gluh?
Nije važno, samo pitam. Ako želiš, tvoj otac i ja rado ćemo ga
primiti u posjet. Uglavnom, milena, ne zaboravi da te mama i tata jako
vole i da im nedostaješ.

Majka

Otac Hanne Marie bio bi to pismo sročio drukčije. Možda bi napisao: „Dovedi tog
pajaca kući i daj da ga dobro promotrim.“ Na svu sreću, Beatrice je bila zadužena
za pisma.
Ali muškarci su drukčiji od žena kad su u pitanju njihove kćeri. Kad je Linda
Warren počela izlaziti s dečkima, Mackyju se nijedan nije sviđao. Kao što je rekao
Normi: - Koliko god djelovali pristojno, i ja sam nekoć bio dječak i znam što ti
mali gadovi smjeraju.

184
 Knjige.Club Books

CIJELI GRAD PRIČA

Piše: gđa Ida Jenkins

__________________________________________________________
Ovoga tjedna, cijeli grad priča o sjajnim prvim koracima našeg novog
gradonačelnika Glenna Warrena. Imao je moćnog prethodnika. Također,
čestitamo Klubu majki Srednje škole ,,Elmwood Springs“. Njihova
prodaja kolača bila je veličanstven uspjeh. Besramno ću priznati da sam
kupila dvije pite od jabuka Edne Childress i prekršila dijetu, ali možete li
me kriviti? Pitam se samo kako njezin suprug Ralph uspijeva ostati tako
vitak? No, sve je to bilo za plemenit cilj. Znam da ćemo svi biti sretni kad
napokon zamijene onu staru tubu. Dirigent orkestra Ernest Koonitz kaže
da je ta odsvirala svoje!
Inače, glavni problem u ovo doba godine jest što odnijeti na groblje.
Na Majčin dan svi znamo da su ruže idealno rješenje. Također, gardenije
su uvijek u modi za majke ili bake, ali ja se često pitam što je prikladno
za očeve i djedove na njihov dan. Ja kažem da ne možete pogriješiti s
malom biljkom u tegli, koja izražava ljubav, a opet nije odviše ženskasta.
Izbora je mnogo. Idući put kad se nađete pred zidom, razmislite o geraniji,
begoniji ili bršljanu u teglici. Za vaše muške pokojnike krasne bi bile i
šarene ili crvene ili zelene sadnice paprike. Zar nismo sretni što nam
priroda nudi toliki izbor?
Inače, je li netko primijetio da su počeli cvasti tulipani koje je
Vrtlarski klub posadio pokraj vodoskoka u parku? Hajde, prošećite i
pomislit ćete da ste u Nizozemskoj.
Ljepota je važna, a tako malo košta.
Cvijeće su poruka prirode: „Razvedrite se, proljeće je!“
__________________________________________________________

185
 Knjige.Club Books

MLADIĆ

anna Marie dovela je Michaela Jamesa Vincenta kući u Elmwood Springs

H da upozna njezine roditelje i sve ih je šarmirao. Nekoliko dana poslije,
Beatrice i Ander priredili su veliku kućnu zabavu kako bi ga mogli upoznati
prijatelji Hanne Marie.
Te večeri, Ander i Beatrice sjedili su u salonu gledajući kako se mladi ljudi
zabavljaju, kadli se Beatrice okrenula mužu: - O, Andere. Tako sam sretna.
Djeluje kao drag mladić. Slažeš li se?
Ander je bacio pogled na mladića u susjednoj prostoriji. - Možda, ali svejedno
mislim da moramo provjeriti odakle dolazi. Beatrice se namršti: - Kako to misliš?
- Samo nekoliko telefonskih poziva. Ne znamo mnogo o njemu i njegovoj
obitelji.
- Andere Swensen, da se nisi usudio. Baš me briga odakle je. Hanna Marie ga
voli i kada bi otkrila da si učinio išta slično, nikada ti to ne bi oprostila... a ni ja!
Ander je zurio u strop. Beatrice je poznavala taj pogled. - I, Andere, ako misliš
da to možeš izvesti iza mojih leđa, znaj da ću prije ili poslije doznati.
Ander uzdahne i pomisli: „Bože, pravi je pakao biti oženjen osobom koja
uvijek točno zna što misliš. Kvrapcu.“ Naravno, bila je u pravu. Prije ili poslije bi
doznala. Kao da je imala natprirodne moći. Baš je prošloga tjedna pojeo dvije
čokoladice Hershey putem s posla, misleći da to neće doznati, ali k’o za vraga ona
je sutradan u ladici automobila pronašla omote.
Mladić je djelovao pristojno, ali svejedno mu je bilo drago što je Lordor stavio
onu klauzulu u oporuku. Bilo mu je drago što nakon njegove smrti nitko neće
moći oteti mljekaru njegovoj kćeri. Lordor mu je još nedostajao. Sve je više
uviđao da je Lordor bio najmudriji čovjek kojega je poznavao.

Toga Božića, gotovo kao u odgovor na Beatricine molitve, mladić je zaprosio

Hannu Marie i imali su se vjenčati na proljeće. Elner je bila prva kojoj je Beatrice
to otrčala javiti, gotovo izbezumljena od sreće. - Elner, naša djevojčica je
zaručena!
Cijeli se grad radovao zbog Hanne Marie. Mladić je bio vrlo zgodan, kovrčave
crne kose i plavih očiju, te bjelodano lud za njom. Nije bio gluh, ali je znakovni
jezik naučio radi nje.

186
 Knjige.Club Books

PEPELJUGA I NJEZIN PRINC NA BIJELOM KONJU

jenčanje je bilo najveći društveni događaj ikada održan u Elmwood

V Springsu. Hanna Marie je bila djeveruša na Norminoj svadbi, a Norma je
sada bila počašćena što je pozvana da bude kuma. Nekadašnja Hannina učiteljica
znakovnog jezika došla je prevoditi joj bračne zavjete dok ih je svećenik čitao.
Kada su se mladenka i mladoženja pogledali i znakovnim si jezikom
rekli: „Uzimam“, u crkvi nijedno oko nije ostalo suho.
Na primanju je par otplesao svoj prvi ples, a on je bio nevjerojatno nježan
prema njoj. Elner Shimfissle sjedila je za mladenkinim stolom s Anderom i
Beatrice kad je Beatrice rekla: - Siroto moje čedo, ne čuje čak ni glazbu na
vlastitome vjenčanju.
Elner odvrati: - Ali, pogledaj kako je sretna. Mislim da nikada nisam vidjela
sretniju nevjestu.
Ander je bio ozaren. - U pravu si, Elner. To je najvažnije. Želim da moja kći
bude sretna.
Kao što je Ida izvijestila u svojoj kolumni: „Vjenčanje je bilo kao savršen
svršetak bajke u kojem se kraljevna uda za princa na bijelom konju i žive sretno
zauvijek.“

Zahvaljujući velikodušnom daru njegova novog punca, Michael i Hanna Marie

otplovili su u Europu na produženi medeni mjesec. Dok je kupovao karte, Anderu
se učinilo da je to savršena prilika za obiteljsko putovanje, ali Beatrice se nije
složila.
- Ne, Andere, ne možemo s njima na medeni mjesec.
- Zašto ne? Svatko bi imao svoju sobu.
Beatrice je Anderu napravila ustupak utoliko što je pristala da ih otprate do
New Yorka. Toga dana, kada se oglasila truba velikoga broda spremnog za
isplovljavanje, Ander i Beatrice stajali su na doku prekrivenom konfetima i
mahali im, a Ander se, po običaju, raspekmezio.

Treće noći na moru, u svečanoj blagovaonici, bogata udovica i žena koja se

pet puta razvodila i mnogo puta preplovila Atlantik, sjedile su za svojim stolom
uživajući u pogledu i slušajući glazbeni sastav. Kad je primijetila Michaela i
Hannu Marie, udovica je upitala prijateljicu, koja je o svima sve znala: - Tko je
onaj krasni mladi par na plesnome podiju? Nisam ih prije vidjela.

187
 Knjige.Club Books
- Ni ja - reče njezina prijateljica. - Prezime im je Vincent. Priča se da je njezin
otac vlasnik velike mljekare negdje na Srednjem zapadu.
- Aaaa... A tko je on?
- Samo njezin muž, koliko znam, ali netko ga je načuo kako govori blagajniku
da je njegova supruga posve gluha te da se obraćaju samo njemu.
- Jao. A tako lijepa djevojka.
- I očito bogata - reče prijateljica.
Neko je vrijeme gledala, potom upitavši: - Samo malo. Kako može tako
plesati ako je gluha?
- Ne znam. On vodi, a ona ga prati, valjda. Pogledaj je. Tako je otmjena, tako
vitka, tako dotjerana. Možda oni jesu sa Srednjeg zapada, ali ta haljina nije.
- Ne, nikako. Pogledaj kako ga gleda - kao da je upravo objesio mjesec na
nebo.
Raspuštenica stavi u usta novu žlicu parfea. - Brzo će je to proći, vjeruj mi.
Muškarca ne upoznaš dok s njim ne počneš živjeti, ja to najbolje znam.
Uto pjevač u večernjem odijelu stane pred mikrofon i zapjeva: „Zvijezde su
izašle, ne znam je li vedro i oblačno, jer samo tebe gledam, draga.“

Prava šteta za Hanninog princa na bijelome konju. Da je Ander Swensen slijedio

svoje instinkte i malo se raspitao, doznao bi da je Michael Vincent doista odrastao
u Lake Forestu u Illinoisu te pohađao Northwestern University. Ali muškarac za
kojeg se njegova kći upravo udala nije bio taj Michael Vincent.
Zapravo, Michael Vincent uopće mu nije bilo pravo ime. Pronašao ga je u
školskom godišnjaku.

188
 Knjige.Club Books

CIJELI GRAD PRIČA

Piše: gđa Ida Jenkins

__________________________________________________________
Ovoga tjedna, baš kao prošloga, cijeli grad priča o velikome planu
izgradnje trgovačkoga centra uz autocestu, preko puta doma za stare i
nemoćne. Govorka se da je već nekoliko trgovina iz grada počelo planirati
preseljenje u novi centar. Dakle, slijede velike promjene.
Budući da je dovršen i Elmwood Acres, teren za kamp-prikolice,
mnogi se brinu da će to privući tornado u naš kraj. Ali moj suprug Herbert
uvjerava me da je taj strah obična bapska priča. Nadam se da je u pravu.
Ali pitam se zašto stvari ne mogu ostati kakve jesu. Meni se naš grad sviđa
baš ovakav. Moj suprug Herbert kaže da je napredak dobar za sve, ali
katkad se pitam je li u pravu.
O, kako li samo mrzim ove duge, hladne, zimske dane. Moram vas
podsjetiti da su sobne biljke sjajan način da prirodu uvedete u svoj dom.
Begonije, azaleje i hortenzije pretvorit će mračnu sobu u šareni spektakl.
Pamti li tko prekrasne violine od plavoga stakla obrubljene bršljanom,
kojima je Dorothy Smith svojedobno ukrasila sve svoje prozore? Očito
pod stare dane postajem nostalgična.
Čini li mi se samo ili vrijeme jednostavno leti? Imam dojam da je
moja kći Norma još jučer bila beba. Sada je odrasla mlada žena s
vlastitom kćeri.
Inače, kada sam nedavno bila sa svojim suprugom Herbertom u
Chicagu da mu specijalist pregleda srce, izuzetno su me se dojmile nove,
elegantne, pripijene, plavo-bijele odore koje su nosile stjuardese. Très
chic!
__________________________________________________________

Ida to nije napisala u kolumni, nije ju brinula samo mogućnost da će novi kamp
privući tornado. Brinula ju je i klasa ljudi (kojima nedostaju tri prednja zuba) koju
će privući. A pogotovo jedna obitelj. Vidjela je majku (kojoj su nedostajala tri
prednja zuba) kako kao vola u kupusu mlati svojega petogodišnjeg sina Luthera.
Istina, on je nju šutnuo u trgovini kad mu je pokušala oduzeti slatkiš, ali riječi
kojima se služila i uvrede kojima ga je obasipala obično se nisu čule u Elmwood
Springsu. Osim možda od Tot Whooten. Ali Totin sočan vokabular nikada nije
189
 Knjige.Club Books
bio upućen djeci. A njoj se takav izbor riječi može i oprostiti, s obzirom na
okolnosti.
Sirota Tot. Nakon što je godinama trpjela pijanoga muža, on se napokon
otrijeznio, ali je godinu dana poslije pobjegao s mlađom ženom po imenu Jackie
Sue Potts. Tot je toliko pobješnjela da su mjesecima svi hodali raščupani. Verbeni
je napravila tako jaku trajnu da se ova nije mogla niti počešljati.

190
 Knjige.Club Books

MORA DA SE ŠALIŠ

judi u Elmwood Springsu oduvijek su voljeli dobru šalu ili hvalisavu

L anegdotu te ih često pričali, pa su uvijek sumnjali da ih netko zafrkava.
Stoga gotovo nitko nije povjerovao gospodinu Claybornu, kada je 1969.
stigao na Spokojnu livadu i rekao im da je čovjek po imenu Neil Armstrong hodao
po Mjesecu.
- Čuj, Willarde, možda smo mrtvi, ali nismo glupi - rekao je Stari Hendersen.
- Ne, stvarno je tako bilo. Vidio sam na televiziji. Čak je i govorio. Rekao je:
„Ovo je mali korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo.“ Ili ljude? Tako nešto.
Ali vjerujte mi, istinu vam kažem. Ne šalim se. Kunem se.
- Ma daj, Willarde, a moja mama ima tri glave.
Premda su svi i dalje sumnjali da ih Willard zafrkava, svi su te noći gledali
mjesec pitajući se bi li moglo biti da se netko popne sve do gore i prošeta.

Nekoliko tjedana poslije, kada je Jack Look došao nakon moždanog udara, prvo
što su ga upitali bilo je: - Je li se čovjek stvarno popeo na Mjesec?
- O, da. Vidio sam na televiziji. Neil Armstrong.
- I govorio je gore?
- Jest.
- Rekao sam vam, tupani - rekao je Willard.
Kada se pokazalo da je ta nevjerojatna vijest točna, starci su se prestali čak i
pitati što će iduće smisliti. Nakon leta na Mjesec, što još uopće preostaje?

191
 Knjige.Club Books

Sedamdesete

GROZNICA SUBOTNJE VEČERI

192
 Knjige.Club Books

VIJETNAM

totine vreća s tijelima naslagano je na kamione da budu prevezena kući. Opet

S je bio vruć i sparan dan i neki vojnici na dužnosti bili su napušeni, a drugi koji
su čitali pločice s imenima mogli su i biti napušeni, koliko su bili premoreni. Bili
su predugo ondje i događale su se pogreške.
Po običaju, Lucille Beemer dočekala je novopridošlicu. - Dobro došli na
Spokojnu livadu. Ja sam Lucille Beemer. Kako je tebi ime, mili?
Mladić se zbunio. - Ovaj, Jackson. C. J. Gdje ste rekli da jesam? - Spokojna
livada. Groblje Spokojna livada.
- Jesam li u New Jerseyju?
- Ne, u Missouriju.
- Šalite se.
- Ne.
- E, ne bih trebao biti ovdje. Došao sam u pogrešnu državu, prokletstvo. Ja
sam iz Elmwood Hillsa u New Jerseyju.
- O, jao meni. Mili, ne znam što bih ti rekla. Ali, ako ti to nešto znači,
počašćeni smo što si ovdje s nama.
Uto je nedavno pristigli Rusty Hagood shvatio što se dogodilo pa se oglasio s
polja 431: - Bok, kompa. I ja sam se upravo vratio iz Vijetnama. Što se dogodilo?
Gdje su te sredili?
- Phnom Penh - odgovorio je C. J. Dugo su čavrljali, a Rusty ga je upoznao
sa svim veteranima, uključujući Genea Nordstroma.
Poslije se C. J., iscrpljen od razgovora s tolikim ljudima, pripremio na
počinak. Ali prije negoli je usnuo, porazmislio je o svojem neobičnom problemu.
No, dobro. New Jersey nikada nije posebno volio - bar ne onaj dio u kojem je
odrastao. Ondje je imao od obitelji samo stariju polusestru, koja ga nikada nije
naročito voljela pa je zaključio da ovo možda i nije tako loše. Ekipa je
djelovala srdačno. Zaključio je da mu ovdje neće biti ništa gore nego
igdje drugdje. Oduvijek je želio otići na Srednji zapad. Jedna djevojka iz Iowe
svojedobno je bila vrlo draga prema njemu. Vrlo, vrlo draga. Dakle, koga briga?

193
 Knjige.Club Books

IDA JENKINS

1971.

ljedeća novopridošlica na Spokojnoj livadi nije čekala da joj zažele

S dobrodošlicu, nego je nastupila sama: - Dobar dan svima. Ja sam Ida jenkins.
Prerano sam završila ovdje, ali to je druga priča. Samo sam željela reći da me, kad
sam već ovdje, slobodno možete pitati sve o našem najnovijem projektu.
- O čemu to ona govori? - upita Bertha Gumms. - Kakvom projektu?
Gospođa Bell reče: - Ma, ona ti je predsjednica Vrtlarskog kluba. Valjda je
nešto vrtlarsko u igri.
- Ja nemam pojma tko je ona.
- Neka ti bude drago što nisi imala posla s njom. Upravljala je Vrtlarskim
klubom gvozdenom pesnicom i ako nije bila zadovoljna izgledom tvojega
dvorišta, došla bi ti ošišati živicu.
- Nije valjda.
- O, da - nastavi gospođa Bell. - Jednom je, dok sam bila na putu, dala iskopati
moja četiri grma kamelija i presaditi ih na mjesto koje joj se činilo boljim.
- I, je li bilo bolje?
- Jest, ali trebala je pitati.
- Aha.
Uto Ida dovikne: - Je li to tamo gospođa Bell?
- Da. Pozdrav, Ida.
- Pozdrav, draga... samo sam vam željela reći da se vaše kamelije dobro drže.
Malo sam porazgovarala s novom ženom vašega muža... onom vašom
prijateljicom, kako li se zove? Nije ih dobro zalijevala, ali sredila sam to.
- Onzelle Deasen?
- Da. Uglavnom, i vaš muž se posve dobro drži, premda moram priznati da su
se svi mrvicu iznenadili kada se Lloyd tako brzo ponovno oženio nakon vaše
smrti, ali eto... znate kakvi su muškarci. Meni je drago da je moj Herbert umro
prvi. Ne bih vam voljela biti na mjestu, da mi se druga žena tako brzo useli u
kuću. Vi se niste iznenadili? Gospođo Bell?
- Nisam znala da se ponovno oženio, Ida.
- O... uglavnom, drago mi je što smo popričale, mila.

194
 Knjige.Club Books
Nakon nekoliko trenutaka oglasio se Idin suprug Herbert, koji je na groblje
stigao prethodne godine: - Ida, zar nikad ne razmisliš prije nego što progovoriš?
Uzrujala si gospođu Bell.
- Pa, nemam pojma zašto se toliko uzrujala. Nije da se oženio nekom
neznankom.
Bila je to istina. Žena kojom se gospodin Bell oženio nije bila neznanka.
Međutim, kad je nakon nekoliko godina preminuo i stigao na Spokojnu livadu,
prva gospođa Bell prilično ga je hladno dočekala. Nije mislio da će je ikada više
vidjeti, a kamoli da će doznati za njegov drugi brak. Ajoj. A sebi s druge strane,
kupio je grobno mjesto za Onzelle. Čeka ga velika frka. Kada ona umre, ostat će
u škripcu između dvije supruge za vijeke vjekova. Gospode, pomozi mu.

Kasnije iste večeri, Ida reče suprugu: - Herberte, znaš, drago mi je što smo
opet zajedno, dragi, ali pomalo sam zabrinuta.
- A, za Normu?
- Ne. Za svoju kolumnu. Kako će ljudi doznati novosti sada kad mene više
nema?
Nije imala razloga za brigu. Kolumnu je preuzela Cathy, kći Cootera Calvina,
koja je sada uređivala Glasnik Elmwood Springsa, i pisala pod umjetničkim
imenom Brbljavica Katica.

195
 Knjige.Club Books

ELNER SE SELI U GRAD

1972.

orma je bila jedinica pa joj je gubitak obaju roditelja teško pao. Prvo je umro
N otac, a godinu dana poslije majku je pokosio rijedak oblik leukemije. Majka
joj je strašno nedostajala, premda ju je izluđivala dok je bila živa.
Sada je bila samo umorna. Dopao ju je golem zadatak prodaje roditeljske kuće
i raščišćavanja četiriju kovčega sa stvarima koje su pripadale majci. Trebalo joj je
sto godina. Zašto bi ikome trebalo devetnaest kompleta posuđa i sedamdeset šest
porculanskih ptičica?
Nakon smrti njezina ujaka Willa Shimfisslea, Norma je manje-više inzistirala
da Elner proda farmu i preseli se u grad. Ida je bila sakrila obiteljsku Bibliju pa
nitko nije znao koliko točno Elner ima godina, ali bila je svakako prestara da bi
živjela sama. Norma je željela da se preseli bliže kako bi mogla pripaziti na nju.
Teta Elner je naposljetku pristala. - Dobro, mila, ako ćeš se ti tako bolje osjećati.
Elner je prodala farmu prijateljici, ali zadržala je nekoliko komada pokućstva,
narančastu mačku i nekoliko omiljenih kokoši. Normi je to bilo strašno. Nitko u
gradu više nije držao kokoši pa se bojala da će biti pritužbi.
Norma je bila željela da Elner kupi jednu od zidanih kuća u novome dijelu
grada, blizu novog trgovačkog centra. Ali Elner je kupila staru kuću obitelji
Warren u starome dijelu grada sa stablom smokve u dvorištu. Rekla je: - Ne bih
bila sretna bez trijema na kojem mogu sjediti i lijepim dvorištem iza kuće za moje
kokoši.
Pokazalo se da susjedima kokoši uopće ne smetaju. Štoviše, s užitkom su
slušali kako im Elner pjeva. Baš ovoga jutra počastila ih je živahnom verzijom
pjesme Dok smo ti i ja bili mladi, Maggie i svi su se oduševili. Premda su se
nedavno preselile u grad, kokoši su nastavile nesti golemu količinu jaja.
Zahvaljujući Elner, nitko u susjedstvu više nije morao kupovati jaja (ni pekmez
od smokava).
Norma se zato morala duže voziti do Elnerine kuće, ali jedna od prednosti
preseljenja u stariji dio grada bili su poznati susjedi. Merle i Verbena Wheeler,
vlasnici kemijske čistionice Plava vrpca, sada joj stanovali točno preko puta.
Zdesna je živjela Ruby Robinson, umirovljena medicinska sestra, i njezin suprug
John. Tot Whooten i njezina devedesetdvogodišnja majka stanovale su joj slijeva.
I svi su bili jako druželjubivi. Kuće su im sa stražnje strane gledale na veliko
kukuruzište pa bi za topla vremena iznijeli plastične stolice i sjedili u Elnerinu
dvorištu gledajući zalazak sunca i pijući ledeni čaj ili pivo, po volji.
196
 Knjige.Club Books
I nije im trebala kvartovska policija. Verbena je ionako sve motrila, a i čuvali
su jedni druge, pa provalnik u toj ulici nije imao šanse. Elner stoga nikada nije
zaključavala vrata, što je Normu pomalo brinulo. Ali, Elner je rekla: - Mila, meni
bi provalnik učinio uslugu. Ionako imam previše stvari. - Bila je to istina. Kuća joj
je bila u kaosu i, naravno, nikada nije bila onako čista kako bi to Norma željela.
Jednoga dana, nedugo nakon Elnerina useljenja, Norma je nasred Elnerina
kuhinjskog stola ugledala veliku limenku kave Maxwell House punu zemlje. -
Teta Elner, što je ovo? Je li ti uvela neka biljka?
Elner se nasmijala. - Ne, to su moji crvi. Donijela sam ih sa sobom. To su mi
kućni ljubimci, premda oni to ne znaju... i jako su slatki. Svako malo neki izviri i
zaljulja glavicu. Umirem od smijeha.
- Držiš crve za kućne ljubimce?
- Da, i nisu zahtjevni... svako malo im dam koju mrvicu kruha ili zrna kave i
oni su sretni. O, mila, kad smo već kod toga... pogodi što imam za tebe. Baš sam
to ovoga jutra pronašla u dvorištu.
- Nije valjda puž ili crv?
- Ne, nego četverolisna djetelina. Rekla sam Merleu: - Ovo ide Normi. Imam
je u zamrzivaču.
Norma je sjedila za stolom zureći u limenku. - Teta Elner, ispužu li ti crvi
katkad iz limenke?
- Par puta jesu, ali vratila sam ih unutra.
- I ne brinu te zaraze?
- Ne, stol je čist.
Za vožnje kući, Norma je samo mogla zahvaliti Bogu što njezina majka nije
živa da to vidi. Ida bi umrla od srama da dozna kako njezina sestra na kuhinjskom
stolu drži limenku s crvima. Norma se samo blago užasnula. Doduše, Norma je
bila manično uredna. Ako kod Norme u gostima zapališ cigaretu, ispraznit će
pepeljaru prije negoli popušiš do kraja. Opirala se tom porivu. Trudila se
ne vidjeti, ali nije joj išlo. Jednoga je dana upitala svoju kćer: - Linda, misliš li da
imam opsesivno-kompulzivni poremećaj?
- Ne znam, mama. Zar ne čiste svi svoje žaluzine vlažnim maramicama dvaput
dnevno? Pih.
Norma uzdahne. - E, za to je kriva tvoja baka. Kada mi soba ne bi bila
savršena, rekla bi: - Zar želiš da ljudi pomisle kako si odrasla u svinjcu? Samo
pučani žive u prljavim domovima, Norma!
Norma je čitala o toj potrebi za savršenstvom u časopisu Psychology Today.
Njezina majka svakako je bila rob vlastitoga srama i to je prenijela na svoju kćer.
Točno je znala odakle joj to i koliko se glupo ponaša, ali opet, ako ona ne
opere te žaluzine, tko će? Nije pila, drogirala se ni pljačkala banke, nego je bila
ovisna o sredstvima za čišćenje.

197
 Knjige.Club Books
Bar se mogla tome smijati... katkad... ponekad... možda. Ali zapravo joj
prljavština u kući uopće nije bila smiješna. Usto, čišćenje je kratilo dane. Nije joj
bilo jasno zašto Linda i Macky prave toliku dramu oko toga. I drugi ljudi imaju
hobije, a njezin je hobi čišćenje. Zašto je to toliko grozno? I zašto su vrata
hladnjaka opet puna otisaka prstiju? Dok je četvrti put toga dana brisala dršku
na vratima, zapitala se je li joj možda doista potrebna psihološka pomoć, ali kome
nije? Svatko ima svoje mušice. Teta Elner ima crve za kućne ljubimce. Naravno,
Mackyju je to bilo urnebesno smiješno. Ali u njegovim očima teta Elner nije
mogla pogriješiti. Beskrajno ju je obožavao. Svakodnevno je prije posla odlazio
k njoj na kavu. Norma nije imala pojma o čemu njih dvoje razgovaraju, ali Elner
ih je noću i danju zvala telefonom i tražila Mackyja. Nije imala pojam o vremenu.
Katkad bi nazvala u pola šest ujutro da ga nešto upita ili mu ispriča glupi vic koji
je negdje čula.
Baš toga jutra, nazvala je u cik zore, Macky se javio i rekao: - Ne znam, teta
Elner. Zašto je pasanac prešao cestu? - Potom se nasmijao i spustio slušalicu.
Naravno, Macky se odmah vratio na spavanje, a Norma je bila cijeli dan budna.
A uopće je nije bilo briga zašto je pasanac prešao cestu.

198
 Knjige.Club Books

OBLJETNICA

1974.

M ichael J. Vincent bio je u Chicagu na poslovnom sastanku s agencijom za

oglašavanje koja je radila za mljekaru njegova punca. Toga poslijepodneva
imao je doći u Elmwood Springs, ali prije polaska morao je ženi kupiti dar.
Sutradan im je bila šesta obljetnica braka, a stari će ga motriti kao kobac.
Prije vjenčanja s Hannom Marie, pretpostavljao je da će im njezin otac
izgraditi dom. Ali stari ga je manje-više ucijenio da se moraju useliti u njihovu
veliku kuću. - Jednoga će dana biti tvoja, a njezina majka i ja želimo s kćeri
provesti što više vremena od onoga koje nam je preostalo. - I tako je Michael sada
kupovao vrijeme, pristajući na igru, i čekao. S Hannom Marie i njezinom majkom
bilo je lako. Ali starome je postajalo sve teže ugoditi.
Ušao je u trgovinu, stresao snijeg s ramena pa stao pred pult s nakitom i
mahnuo zgodnoj prodavačici. - Hej, srce, dođi ovamo. Odaberi mi nešto od ovoga
i zamotaj.
Prodavačica se zbunila. - Ali, gospodine, zar ne znate što želite? Rubine,
smaragde ili...?
- Nije važno, izaberi bilo što. Vratit ću se po to. Gdje stoji dugmad za
manšete?
- Dva pulta dalje.
Stvarno je bilo svejedno što će kupiti toj ženi. Ionako je cijele dane provodila
u svojoj sobi baveći se dobrotvornim radom i zafrkavajući se s mačkama koje joj
je darovala Shimfissleova. Njoj ništa nije trebalo. A njemu je trebalo svašta.
On i Hanna Marie rođeni su iste godine. Njoj je otac pružio sve što bi
poželjela. A on je odrastao na drugome kraju grada, na jugu Chicaga, u prljavom,
jednosobnom stanu s hladnom vodom, kao šesto od osmero glasne i bučne djece.
Od oca je jedino dobio pljusku po gubici i nogu u guzicu kad je imao petnaest
godina. Onoga dana kada je otišao od kuće, zavjetovao se dvije stvari: prvo, da
nikada neće imati djece, i drugo, da nikada više neće kročiti u taj stan, što je i
ostvario. Prije nekoliko godina, odvezao se do te zgrade, podigao pogled prema
sivim, klimavim stubama i zapitao se je li još tko iz obitelji živ. Nadao se da nije.
Kad bi znali da ima novca, pokušali bi ga se domoći, a to im nije kanio
dopustiti. Previše se namučio da ga stekne.
Počeo je raditi s trinaest godina, kao potrčko za ekipu koja se bavila ilegalnom
lutrijom, i prilično je dobro zarađivao, ali nije mu bilo dovoljno. Imao je dojam

199
 Knjige.Club Books
da živi s licem vječno priljubljenim uza staklo kroz koje gleda kako živi bogatija
polovica. Gorljivo se želio probiti na drugu stranu toga stakla. Odlučio je to
postići ne pitajući za sredstva. Laganjem, varanjem, krađom... čak i ženidbom s
nekom bogatašicom.
Michael se nerado vraćao u Chicago. Ondje je imao pomalo sumnjivu
povijest. Bio se zaposlio u nekoj agenciji za oglašavanje i dobro mu je išlo. Stoga
se grdno naljutio kad mu je jedna od kolegica došla reći da je trudna. Počela je
žicati brak. A bila je neka obična tajnica. Dogovorio je s njom susret u jednom
malom, obližnjem restoranu da porazgovaraju o tome.
Dva sata poslije, djevojka je ondje sjedila sama, gledajući komad papira s
imenom i adresom. Adresa je bila u dijelu grada u kojem ona nikada nije bila, a
prostorija je bila iza trgovine s jeftinim putnim torbama. Kad je djevojka
pokucala, otvorio joj je neki mali debeljko i ugledao zgodnu plavušu na pragu
koja se trese od straha. Vrlo je sličila onoj zadnjoj curi koju je Sardino poslao.
Te večeri oko pola osam, Hershie Abrams se preznojavao. Proteklih nekoliko
sati naporno je radio. Napokon je odabrao Sardinov broj i šapnuo: - Ja sam... nije
izdržala.
- Što?
- Mrtva je. Nemam pojma što se dogodilo. Nisam to mogao spriječiti...
- Tko je mrtav? O čemu ti to govoriš?
- Cura... cura koju si poslao. Iskrvarila je. Moraš doći i odnijeti je nekamo.
- Nemam pojma o čemu govoriš. Nisam ti ja poslao nikakvu curu.
- Plavuša. Rekla je da si je ti poslao.
- Ne poznajem ti ja nikakve plavuše.
Abramsovim licem tada se već cijedio znoj. - Moraš mi pomoći. Cura je
mrtva.
- Kao što sam rekao, ne poznajem ti ja nikakvu curu.
- Što da radim?
- Ne znam, Hershie. Valjda bi mogao pozvati policiju - rekao je i spustio
slušalicu.
Hershie je ostao zgranut. Imao je u životu posla s mnogo hladnokrvnih
gadova, ali ovaj ga je plašio. Sardino se u trenu okrenuo protiv njega.
Anthony Sardino bio je uvjeren da nikako ne može biti povezan s tim
događajem, ali se svejedno odlučio preseliti. Glupe žene. Odlučio je da više s
njima neće imati posla, ako od toga ne bude mogao imati koristi.

200
 Knjige.Club Books

BOSTON, MASSACHUSETTS

1967.

A nthony Patrick Sardino, koji se sada zvao Michael James Vincent, bio je
pedeset posto Irac, pedeset posto Talijan i stopostotni gad. Bio je zgodan,
šarmantan i poletan. Sada je živio u Bostonu i radio u oglašivačkoj agenciji.
Proučavao je fine dečke - kako hodaju, kako se odijevaju. Nije bilo tako teško.
Znao je nasamariti ljude. Toga dana uspio se uvući na zabavu jednog učeničkog
bratstva, u kojem je imao prijatelja. Sviđale su mu se srednjoškolke. Baš dok se
ogledavao oko sebe, ugledao je nju. Pitao je osobu pokraj sebe tko je ta gluha
djevojka. Mladić je pogledao prema njoj. - To ti je mala Swensenica. Otac joj je
vlasnik goleme mljekare negdje na Srednjem zapadu. Missouri, mislim.
Nije znao mnogo o kravama. Njegov otac i stričevi radili su u luci. Bio je to
prljav i smrdljiv posao na kakav on nikada ne bi pristao. Ali ne bi imao ništa protiv
toga da postane vlasnik lijepe, velike, čiste mljekare. Pogleda ponovno. Cura
uopće ne izgleda loše. Čak bi se moglo reći da je zgodna, na taj neki naivan način.
Pa što ako je gluha? Bilo bi fora biti oženjen ženom koja ne može govoriti.
Kimnuo joj je i nasmiješio se. Vidio je da je sramežljiva. Čak se i zarumenjela.
Ne, uopće nije ružna. Odložio je pivo i prišao joj.

201
 Knjige.Club Books

MAJČIN DAN

ore na Spokojnoj livadi, svi su bili dobro raspoloženi. Proljeće im je bilo

G omiljeno doba godine. Prvo je došao Usrks, koji bi im doveo mnogo
posjetitelja pa bi do podneva cijelo brdo bilo puno košarica s uskršnjim ljiljanima.
A sada je bio Majčin dan. Čak i ako nisi majka, svi su gore imali majke i
posebno bi im se posvetili. Ted Nordstrom mogao je osobno čestitati majci njezin
dan. Katrina je rekla: - Tako mi je drago što je moj sin sa mnom ovdje. Ljepši
Majčin dan nisam mogla niti poželjeti.
Toga jutra, Macky i Norma odvezli su se po tetu Elner da je dovezu na groblje.
Teta Elner kupila je ruže za majku, kao i proteklih šezdeset i nešto godina. Macky
i Norma također su ponijeli ruže za svoje majke.
Te večeri, miris ruža širio se cijelim brdom. Prije odlaska na spavanje, Ida
reče: - Zar nije lijepo kad te se netko sjeti?
- O, da - odgovori Katrina. - A ti imaš sreću što imaš tako milu kćer.
Ida se nasmiješi. - Da, oduvijek je bila mila djevojčica. Napeta, ali mila.

U kući Tot Whooten, Majčin dan je došao i prošao neopaženo. Za nju to nikada
nije bio posebno sretan dan. Totina kći Darlene radila je neko vrijeme u Totinom
salonu dok nije obojila kosu svećenikove žene u narančasto. Darlene nije znala
pročitati etiketu ni da spasi živu glavu. A kad je ostavila zapaljenu cigaretu na
polici s papirićima za uvijače, zamalo je zapalila spremište. Bila je opasna i Tot
ju je morala otpustiti. A onda je Darlene imala obraza tražiti od majke otpreminu.
Od vlastite majke.
Ni Darlene ni njezin brat, Dwayne mlađi, nisu završili srednju školu. Tot bi
se snuždila kad god bi vidjela automobil s naljepnicom na kojoj je pisalo MOJE
DIJETE JE POČASNI UČENIK SREDNJE ŠKOLE ELMWOOD SPRINGS.
Njezina djeca su se u školi uglavnom častila travom. Ali to se moglo i očekivati,
valjda. Ona i njezin otac nisu im bili dobar primjer. Sada, kad bi o tome
razmišljala (prekasno), shvaćala je da je ranije trebala ostaviti Jamesa umjesto da
ih tjera gledati sve one silne svađe. I stvarno nije trebala razbiti telefon o
Jamesovu glavu. Doktor je rekao da bi ga to ubilo da nije bio toliko pijan. No,
žalila je zbog mnogo svojih postupaka.
Prvo, nije se trebala roditi takva kakva jest i na mjestu gdje jest. U jednom je
članku pročitala da čovjek bira roditelje kakvi ti trebaju da usvojiš životne lekcije
koje ti trebaju, ali u to nije ni na trenutak povjerovala. Tko bi pri zdravoj pameti
odabrao pijanoga oca i ludu majku? Njezin otac je bio toliko pijan na njezinoj

202
 Knjige.Club Books
svadbi da je zaspao ispred crkve pa je Tot morala sama hodati prema oltaru, a
kada je svećenik upitao tko predaje mladenku, nitko nije odgovorio. Majka joj je
skrenula još nekoliko godina prije. Preuranjena demencija, rekli su, ali Tot je
zaključila da se hotimice isključila i tko bi je mogao kriviti? Ali, svejedno nije baš
bilo zabavno skrbiti se o starici koja redovito odluta.
Zadnji put se to dogodilo u trgovačkom centru. Tot je okrenula leđa na pet
minuta i majka je isparila. Kad je rekla Gradyju, zaštitaru, da je izgubila majku,
on je rekao: - O, Tot, jako mi je žao. Kada je preminula? - Morala mu je objasniti
da nije mrtva - nego da ju je doslovno izgubila negdje u trgovačkome centru.
Nakon dva sata potrage, napokon su je pronašli. Bila je odlutala u kino, gdje
je sjela i odgledala film do kraja.
Nakon toga, Tot joj je stavila natpis: „Ako je pronađete, molimo da je vratite
Tot u kozmetički salon“.
Sirota Tot pripadala je sendvič-generaciji, mnogo prije negoli su je u Americi
tako prozvali. Našla se u sendviču između vlastite djece i majke. Znala je da je
ljudi žale, ali je isto tako znala da su joj mnoge mušterije upravo zbog toga odane.
Nije željela biti žrtva, ali novac joj je itekako trebao. Uz brigu o djeci i majci,
nikada nije uspjela prištedjeti ni centa. Noću, dok svi spavaju, katkad bi sjedila u
zamračenoj dnevnoj sobi, pušila cigarete i sanjarila o tome da je neudana žena bez
djece.

203
 Knjige.Club Books

TOTALNA RASPRODAJA

akon smrti Ide Jenkins, Vrtlarski klub prešutno se raspao, što za Spokojnu
N dolinu nije bila dobra vijest. Neko vrijeme su Norma i njezini prijatelji
jednom mjesečno volonterski dolazili počistiti groblje, ali s vremenom se mnogo
ljudi odselilo ili odustalo pa se na koncu svaka obitelj brinula samo o svojem
grobnom mjestu.
Kad se zatvorila lokalna banka, vlasnik pogrebnog poduzeća Počivajte u miru,
Arvis Oberg, preuzeo je poslovni račun Spokojne livade, ali nakon dvanaest
godina mu je dosadila zafrkancija s tim. Papirologija je bila golema, a većina
njegovih klijenata ionako se odlučivala za novo groblje. Nakon razgovora sa
suprugom, odlučili su rasprodati preostala grobna mjesta i dići ruke od Spokojne
livade.
Kada je Cathy Calvert idućeg jutra ušla u svoje uredništvo, pročitala je oglas
koji je Arvis predao za petak.

GDJE ĆETE PROVESTI VJEČNOST?

Ne znate što biste darovali ocu za Dan očeva?
Mami za njezin dan?
Pitate se što da kupite suprugu ili supruzi za obljetnicu?
Dijamanti su vječni, ali grobno mjesto je za vijeke vjekova.
Posljednji poziv za kupnju grobnih mjesta na Spokojnoj livadi. Požurite...
požurite... požurite... ostalo ih je samo 54!
Samo ovoga tjedna nudimo dva za cijenu jednoga, za nju i njega.
Nazovite i svratite već danas u pogrebno poduzeće Počivajte u miru!

Cathy se nije slagala s Arvisovom pretpostavkom da je grobno mjesto idealan dar,

ali Arvis joj je bio jedan od stalnih oglašivača pa joj nije bilo druge nego objaviti
oglas.

204
 Knjige.Club Books

JOŠ JEDNA OBLJETNICA

ormi i Mackyju bližila se dvadeset četvrta obljetnica braka, a Mackyju je bilo

N jako teško kupiti dar. Žene su muževima uglavnom kupovale darove u
željeznariji, ali kada je muž vlasnik željeznarije, to je velik problem. Na koncu
mu je kupila pidžamu s uzorkom ribičkih mamaca koju je pronašla u Searsovu
katalogu.
Macky je imao sličan problem. Nikada nije znao što bi kupio Normi, a datum
se bližio. Kad je vidio oglas u novinama za grobna mjesta na Spokojnoj livadi,
bio je to odgovor na njegove molitve. Sutradan je otrčao onamo rano ujutro i nije
požalio. Dobio je posljednja mjesta na akciji dva za jedan. Arvis mu je rekao da
se ljudi cijelo jutro grabe za grobna mjesta i da se prodaju kao alva.
Norma je još bila u kućnom ogrtaču kad ju je nazvala teta Elner: - Sretna
obljetnica!
- O, hvala ti, teta Elner.
- Kako ćete proslaviti, golupčići? Idete li van na večeru?
Norma uzdahne. - Valjda.
- Kamo?
- Ne znam. Rekao je da će me iznenaditi.
- Što je bilo, mila? Ne zvučiš sretno.
- Pa... i nisam baš. Nećeš vjerovati što mi je Macky darovao za obljetnicu.
- Što?
- Sjediš li? Grobna mjesta za nju i njega na Spokojnoj livadi. Rekla sam mu:
,,Macky, grobno mjesto nije baš romantičan dar.“
- Oooo, meni se čini da je to baš brižno.
- Možda jest, ali ja bih radije nešto što mi sada može biti korisno. Koliko mi
zabave može pružiti grobno mjesto? Neću doživjeti da u njemu uživam.
Teta Elner se nasmije.
- Samo se ti smij, ali meni smrt uopće nije smiješna.
- Mila, ne smiješ gubiti smisao za humor. Smrt je dio života.
- Smrt je ozbiljan i oduran dio života, mrzim je.
- Da, ozbiljna je. Gubitak voljenih ljudi najgora je životna patnja. Mislim da
nam je zato Gospod dao smisao za humor. Da ga nemamo, svi bismo umrli od
bola, zar ne?
- Pa, možda, ali... ne mogu si pomoći. Naježim se pri samoj pomisli na smrt.

205
 Knjige.Club Books
- E, pa, dušice, svi ćemo jednom umrijeti.
- Da, ali ja ne želim. I ne želim razmišljati o svojoj ili Mackyjevoj smrti, a
pogotovo ne na našu obljetnicu.
- Malo ljudi želi, ali smrt će svejedno doći, a ja sam spremna kad god Ona
odluči.
- Teta Elner... stvarno. Neću ti oprostiti ako umreš nakon svega što sam prošla
s mamom i tatom. Čak ću dati Tot Whooten da ti napravi frizuru.
Teta Elner se nasmije. - O, onda mi je bolje da izdržim još malo. Ne želim
izgledati kao Ida. - Norma se na to morala nasmijati.
- O, Bože. Teta Elner, sjećaš li se kakvu joj je frizuru napravila? Sva je bila
natapirana na jednu stranu.
- Sva sreća što je Ida već bila mrtva, jer bi nas inače obje ubila.
- Sirota Tot. Bila je uvjerena da majka posve dobro izgleda. Umirala sam od
srama dok su ljudi dolazili do lijesa. Kakvi su im samo bili izrazi lica...
- Znam. Bila sam tamo. Ali neka joj je sa srećom. Tot ima dobrih strana. Šteta
što dar za friziranje nije među njima.
Norma prasne u smijeh.
- Znaš da je tako.
- O, Bože... nadajmo se samo da će se umiroviti prije naše smrti jer ćemo
inače završiti natapirane.
Spustivši slušalicu, Norma obriše oči ubrusom i doista se osjećala bolje. Teta
Elner bila je u pravu. Što je više razmišljala o tome, to je više uviđala da je Macky
napravio dražesnu gestu kupnjom grobnog mjesta za obljetnicu... a i duhovitu.
Druge žene dobivaju rubine i perle. A ona je dobila grobno mjesto.

206
 Knjige.Club Books

TRČI KOLIKO TE NOGE NOSE!

1975.

ilo je podne na Uskršnji ponedjeljak, kadli su svi začuli tuljenje sirene.

B Nekoliko minuta poslije, vedro travanjsko nebo odjednom je postalo ružno,
bolesno tamnozeleno, a vjetar se podigao i počeo vrtložiti. Merle Wheeler prvi je
ugledao konus u vrtnji i vrisnuo: - Tornado! - Ubrzo su čuli glasno hučanje dok se
približavao, vrteći se kroz grad i bacajući crjepove, kokošinjce i vrtne stolice,
nakon čega je preletio preko grada i odnio s groblja košarice s ljiljanima i komade
starog, drvenog luka na ulazu. Uslijedila je sablasna tišina, a potom vatrogasne
sirene i novinarski helikopteri.
Svi su na Spokojnoj livadi čekali, zabrinuti za svoje prijatelje i obitelji u
gradu. Sudeći po grozomornom zvuku, bili su uvjereni da će u idućih nekoliko
dana mnogi doći k njima. Will Shimfissle bio je posebno zabrinut za svoju ženu
Elner. - Bože, nadam se da je na vrijeme stigla u podrum. - Na svu sreću, njezina
susjeda Verbena upozorila ju je na vrijeme pa je stigla u svoj podrum, zajedno s
mačkom i malom vjevericom koju je držala u kutiji za cipele.

Nekoliko tjedana poslije, kada nitko nije stigao, svima je laknulo. Gene je rekao:
- Očito nitko nije stradao. Sjajno.
Imao je pravo. Ali tornado je srušio stari, drveni vodotoranj i sravnio sa
zemljom cijeli kamp za prikolice Elmwood Estates. Od njega je ostalo samo
prazno zemljište puno razbacanih spremnika za butan i trideset četiri cementne
ploče na kojima su stajale kamp-kućice.
Mnogi građani odmah su se javili da će primiti obitelji koje su zbog tornada
ostale bez domova. Bila je to brižna i velikodušna susjedska gesta, ali svi su
istaknuli jedan uvjet: samo da nije obitelj Griggs.
Roditelji su bili jedna priča, ali zapravo su zazirali od sina. Jedanaestogodišnji
Luther Griggs bio je vragolan na putu da se razvije u pravog maloljetnog
delinkventa. Dvaput je pokušao spaliti školu.
Idućeg tjedna već su sve obitelj imale privremene domove. Samo je jedna
obitelj ostala bez krova nad glavom. Lutherovi roditelji odlučili su se vratiti u
Zapadnu Virginiju, ali su Luthera nakanili ostaviti u gradu da završi školsku
godinu.
- Neću živjeti s nekom starom babom - rekao je dok su ga vukli uz stube Elner
Shimfissle s papirnatom vrećicom punom darovane odjeće. Merle Wheeler,

207
 Knjige.Club Books
zadužen za odbor za zbrinjavanje, frustrirano je rekao: - Baš mi je žao, Luthere,
ali jedino te je ona spremna primiti pa začepi.
Elner ga je dočekala na ulaznim vratima. - Bok, mali Lutheru. Uđi i dobro mi
došao.
Luther se nije micao pa ga je Merle gurnuo preko praga i rekao: - Sretno,
Elner. - I pobjegao.
Ušavši, Luther je prostrijeli pogledom: - Neću ostati ovdje.
- U redu, mili. Ali prije odlaska pojedi nešto i dopusti da ti bar operem tu
odjeću.
- Dobro... ali neću ostati. I ne možete me natjerati.
- Ne pada mi na pamet.
Ogledao se oko sebe. - Ovo je ionako glupa, stara kuća... a i ti si glupa i stara.
- Čim je to izgovorio, trznuo se kao da očekuje udarac, ali Elner se samo složila s
njim.
- Da, prilično je glupa. A i ja sam prilično ružna - rekla je gledajući se u zrcalo.
- No, dobro. Hajde, pokazat ću ti što imam u kuhinji. Imam slaninu, vruća peciva,
med... voliš li sladoled od jagoda? Možemo pojesti malo prije tvojega odlaska.
Neko vrijeme je ostao stajati, a onda pošao za njom kroz kuću.
Kad je Norma čula da je Elner primila na stan Luthera Griggsa, nazvala ju je,
gotovo histerična: - Bože moj, teta Elner. Zašto si dopustila da te Merle Wheeler
nagovori na takvu glupost? Trebala si prvo mene nazvati.
Elner je poznavala Normu i očekivala poziv. - Znam, ali Norma, netko ga je
morao uzeti k sebi. Usto, neće dugo ostati - rekla je.
- Ne bi me čudilo da ti spali kuću... ili te ubije na spavanju. - Norma je ostala
uzrujana i nakon što je spustila slušalicu. - Blagi Bože. - Ionako ju je morilo
dovoljno briga otkako je Linda otišla na studij, a sada još i ovo. Kako da se opusti?
Teti Elner je život visio o koncu.
Sutradan je gradonačelnik Smith došao do Elner s kutijom. - Elner, pronašao
sam ovu kutiju s Bobbyjevim stvarima u ormaru pa pomislio da bi možda Lutheru
dobro došle.
Nakon Robertova odlaska, Luther je zavirio u kutiju u dnevnoj sobi i brzo
zgrabio metalni autić koji je nekoć pripadao Geneu Nordstromu, pa otrčao s njim
u svoju sobu i zaključao za sobom vrata. Pokazalo se da dečko voli sve što ima
kotače.
Četiri tjedna poslije, kada je školska godina već bila na izmaku, Elner je za
doručkom rekla Lutheru: - Mora da ti sada već strašno nedostaju roditelji.
Podigao je pogled prema njoj žvačući palačinke s kiselim mlijekom zalivene
javorovim sirupom: - Nimalo.
- Zar ne možeš jedva dočekati da ih opet vidiš, mili?
- Ne. Puca im prsluk za mene. Radije bih ostao s tobom.
208
 Knjige.Club Books
- O, mili, sigurna sam da to nije istina.
U ovom slučaju jest bila. Bio je neželjen i to mu je majka više puta rekla. -
Da nije tebe, ja i tvoj tata ne bismo morali ostati u ovom šugavom gradu. Živjeli
bismo u Las Vegasu ili negdje gdje se možemo bar malo zabaviti.
Kada je Elner nazvala Lutherove roditelje da ih pita bi li Luther mogao još
malo ostati kod nje, njegov je otac rekao: - O, da, bokte. Zadržite ga koliko hoćete.
- Tako je i bilo.

U kolovozu, kada je Hazel Goodnight stigla na Spokojnu livadu, svi su željeli čuti
o tornadu. - O, bilo je strašno - rekla je. - U središtu grada nastala je velika šteta -
mnogi su prozori razbijeni. Željeznarija i kemijska čistionica Plava vrpca ostali
su bez znaka. Ali bar još stoje. Najgore je pogođen dio grada uz Cestu 289.
Tornado je poharao cijeli kamp za prikolice.
Ida Jenkins odmah reče mužu: - Vidiš? Zar ti nisam rekla? Čim su ga podigli,
rekla sam da će privući tornado. I jest!
Stari Henry Knott, koji je umro 1919., upita: - Što je kamp za prikolice?
- Joj, tata - odgovori mu Ida - ne želiš znati. Ljudi u današnje vrijeme žive u
limenkama.
- Zašto?
- Pojma nemam. Svijet je izgubio svu otmjenost i dražest koje smo mi
poznavali kao mali. Jako mi je drago da sam odrasla upravo ovdje i upravo tada.
Neobičan stav za osobu koja je odrasla na svinjogojskoj farmi.

209
 Knjige.Club Books

ANDERA NEŠTO KOPKA

nder Swensen isprva je bio presretan što se njegov zet pristao useliti u
A njihovu kuću. Ali više nije bio tako siguran u svoju odluku nakon što je
proveo nekoliko godina s njim pod istim krovom.
Ander je bio uspješan poduzetnik i tijekom života surađivao je sa svakojakim
ljudima, ali nikada prije nije upoznao nekoga kao što je Michael Vincent. U svako
doba dana i noći, Michael je izgledao kao da je sišao s reklame za otmjene muške
košulje. Svaka dlaka na glavi zalizana i savršeno podšišana. Cipele uvijek
blistave. Svaki odjevni predmet čist i uglačan. Čak je i mirisao dobro. A kako li
je samo znao šarmirati dame.
Ta večer nije bila iznimka. Kad se obitelj okupila u blagovaonici na večeri,
Ander je gledao kako Michael pridržava Beatrice stolicu, potom čini isto za
Hannu Marie pa sjeda između njih. Po običaju, prvo se obratio Beatrice: -
Predivno izgledate večeras, majko. Ovaj broš je krasan. Ističe plavetnilo vaših
očiju.
Beatrice se igrala rogom obilja na brošu od dragulja i rekla: - O, baš ti hvala,
Michael.
Ander je vidio da je na površini kod Michaela sve u redu, ali nešto ga je
kopkalo, premda nije znao što. Već neko vrijeme bio je rastrgan između
zadovoljstva što mu je kći još uvijek sretna s mužem i želje da mu tresne tanjur s
pire-krumpirom o glavu. Nešto nije bilo kako treba. Nije znao je li Michael samo
preveliki kicoš za njegov ukus ili je nešto drugo posrijedi, ali poludio bi kad
god bi ga Michael oslovio s tata.
Te večeri, kada je Bridget poslužila juhu, Michael mu sa smiješkom reče: -
Tata. - Pri tom primi Hannu Marie za ruku i pogleda je. - Ako nemate ništa protiv,
ove nedjelje bih poveo naše dvije djevojke na piknik. Bih li mogao posuditi vaš
veliki automobil?
Krupne, smeđe oči Hanne Marie ozare se dok je s nadom gledala oca, čekajući
odgovor. Ander je već bio napravio druge planove za obitelj te nedjelje. U poslu
je mogao odbiti svaku ponudu koja mu se nije svidjela, ali s Hannom Marie je
bilo drugo. Ona je još bila njegova kćerkica i mogla je dobiti što god zaželi.
Kada se nakon deserta kuharica vratila u sobu, Michael joj reče: - Možeš
raspremiti stol. Popit ćemo kavu u dnevnoj sobi.
Kada je Michael prvi put počeo naređivati posluzi, Anderu se to nije svidjelo,
ali nije reagirao. Ali kad je te večeri Bridget posegnula za njegovim tanjurom,
Ander je podigao ruku i rekao: - Ne, ne još, Bridget. Nisam završio.

210
 Knjige.Club Books
Michael brzo reče: - O, oprostite, tata. Mislio sam da jeste.
Ander ga pogleda i gotovo prijetećim tonom izgovori: - Ne, nisam završio,
Michael. Ne još.
Budući da je bila gluha, Hanna Marie nije mogla čuti blagu promjenu u očevu
tonu, ali znala je da se nešto upravo dogodilo. Osjetila je to. Brzo je pogledala
prvo oca, a potom Michaela, koji se smiješio kao da je sve u redu. Beatrice nije
uopće opazila nijanse ovoga razgovora. Njoj se Michael još uvijek sviđao. Ali
Michael je shvatio poentu. Od sada će morati biti oprezniji.

211
 Knjige.Club Books

POSJET

1976.

ucille Beemer reče: - Gene, probudi se. Netko ti je došao u posjet.

L Gene je podigao pogled i ugledao prelijepu plavušu koja je stajala uz
njegov grob. Nije imao pojma tko je, ali nije izgledala kao da je iz Elmwood
Springsa. Bila je odjevena u blejzer od smeđeg antilopa, crnu dolčevitu i crne
hlače, kao filmska glumica. Uto do nje stane njegova teta Elner i reče:
- Vidim da si ga pronašla.
- Jesam.
Obje su neko vrijeme šutke stajale. Tada teta Elner reče: - Sjećaš li se kako si
mu kao mala dolazila ovamo u posjet?
Plavuša se iznenadi. - Ne... već sam ovdje bila?
- O, da, dva ili tri puta. Vodili smo te ovamo na Dan sjećanja na pale borce.
Čak si razgovarala sa svojim tatom.
- Stvarno?
Teta Elner kimne. - Voljela bih da si mogla upoznati svojega tatu. Bio je tako
drag dječak... i pametan. Jao, vjerovala sam da će postati pisac kad naraste.
- Da?
- Da, još dok je bio u osnovnoj školi, kada bih došla k njima, on bi bio u svojoj
sobi i mahnito tipkao... kuc-kuc-kuc-kuc. Igrala si se njegovim pisaćim strojem
dok si bila mala.
- Ha, ne sjećam se. Tko je još ovdje pokopan? - upitala je gurnuvši ruke u
džepove blejzera.
- Svi. Tvoji prabaka i pradjed, baka i djed, a jednoga dana bit ću i ja. - Elner
je zabrinuto pogleda. - Mila, imaš li ti već svoje grobno mjesto?
- Ne.
- Onda ti savjetujem da ga kupiš. Znam da si mlada, ali lijepo je znati gdje ćeš
završiti... utješno je na neki način.
Nakon njihova odlaska, Gene je ostao u blagome šoku. Ta prelijepa žena bila
je njegova kći. Zadnji put ju je vidio prije gotovo trideset godina. A sada je bila
odrasla žena, starija nego on kad je umro. Bio je uvjeren da ona to ne zna, ali s
tom plavom kosom i očima, njegova kći neodoljivo je podsjećala na fotografiju
bake Katrine.

212
 Knjige.Club Books
Dena je imala ostati u gradu samo nekoliko dana, pa ih je nakon odlaska s
groblja Norma odvezla na selo da vidi staru farmu obitelji Nordstrom. Prvo što je
Dena primijetila kad su se ondje zaustavili bilo je obilje cvijeća u polju pokraj
kuće. - Čovječe. Pogledaj koliko suncokreta. Obožavam suncokrete.
Elner se nasmije. - Logično. To bi ti trebalo biti urođeno. Tvoja prabaka ih je
posadila prije gotovo osamdeset godina... i cvatu iz godine u godinu.
- Stvarno?
- O, da - reče Elner. - Pamtim kako je mama opisivala koliko je Katrina
Nordstrom voljela suncokrete. Voljela bih da sam je upoznala, ali bila sam još
mala kad je umrla. Ali svi su je obožavali, to znam. Da bar može vidjeti kako si
lijepa. Sigurno bi bila ponosna.

Nisu to mogle znati, ali Katrina ju je vidjela i upravo u tom trenutku razgovarala
o tome s Geneom. - O, Gene, stasala je u tako lijepu mladu ženu.
Gene je rekao: - Zar ne? Mislim da jako sliči tebi.
Uto se uključi Birdie Swensen koja je slušala njihov razgovor: - Gene je u
pravu, Katrina. Pljunuta je ti u toj dobi... samo viša.
- O, hvala ti. Ali ja nikada nisam bila tako zgodna.
- Baš jesi! - rekla je Birdie.
- Ali nosila sam naočale.
- Bila si zgodna i s naočalama. Samo to nisi znala.

Kada se Dena vratila u New York, žalila je što prije nije posjetila Elmwood
Springs. Toliko je dugo živjela u velikome gradu da je gotovo zaboravila na svoje
podrijetlo. Ušla je u avion s teglicama pekmeza od smokava i četverolisnom
djetelinom koju je njezina pratetka Elner pronašla i darovala joj.

213
 Knjige.Club Books

PREŽIVJET ĆE TO ONA

1978.

Č inilo se da je Tot Whooten preboljela to što ju je suprug James ostavio radi

osamnaestogodišnje Jackie Sue Potts.
Toga jutra, Norma je došla na svoj redoviti tjedni termin kod Tot na frizuru.
Pušeći kao dimnjak, Tot je iznosila Normi svoju novu životnu filozofiju. - Znaš,
Norma - rekla je. - Svi cvile kako je ovo novi, sebični naraštaj. Ali meni to
savršeno odgovara. I mislim da ću od sada biti - sebična. Cijeloga života mislim
na druge i što mi je to donijelo? Dovraga, dvadeset godina brinem se o mami, a
ona čak niti ne zna tko sam. Posljednjih pet godina života zvala me Jeanette.
- Tko je Jeanette?
- Nemam pojma. Žao mi je što je umrla, naravno, ali meni je to stvarno
oslobodilo mnogo vremena i za promjenu mogu raditi što mi padne na pamet.

Tot je malo obradovalo i to što joj frizerski posao cvate. Zahvaljujući Farrah
Fawcett i televizijskoj seriji Charliejevi anđeli, u modi su bile velike frizure. Ako
ti kosa nije bila natapirana, začešljana, puna umetaka i lakirana uvis tako da se u
njoj može sakriti omanje dijete, jednostavno nisi bio u modi. Toga dana Tot je
tapirala i lakirala kosu sirote Norme sve dok joj nije stršala najmanje trideset
centimetara iznad glave.
Otkako je Tot vidjela film Groznica subotnje večeri, postala je nova žena.
Odjednom je nosila cipele s visokim platformama i kombinezone od poliestera s
trapezicama te odlazila svakoga vikenda plesati u Disco City. Verbeni je rekla: -
Znaš li onu pjesmu I will survive? Mislim da ju je ta ženska napisala za mene.
Kao što kaže Mary Tyler Moore: - Možda se na koncu ipak izvučem.
Tot se bacila grlom u sedamdesete. U salon je 1976. objesila plakat tenisačice
Billie Jean King. U spavaćoj sobi sada je imala svjetiljku u kojoj su plutali šareni
mjehurići, u dnevnoj sobi vreću za sjedenje, a kupila je čak i prsten koji je
mijenjao boju ovisno o raspoloženju. Kao što je objasnila Normi: - Čim se
probudim, pogledam prsten i, ako mi kaže da sam loše raspoložena, jednostavno
otkažem sve klijentice za taj dan. To i meni i njima prištedi mnogo muke.

214
 Knjige.Club Books

Osamdesete

SVIJET SE MIJENJA

215
 Knjige.Club Books

KUL ZA POLUDIT'

otin sin James Dwayne Whooten Mlađi oduvijek se družio s kul ekipom.
T Njegova banda počela je pušiti travu i piti pivo već u sedmom razredu.
U srednjoj školi nisu igrali ni ragbi, ni košarku niti svirali u školskom sastavu
kao kreteni i štreberi, a najmanje im je bilo do učenja i dobrih ocjena.
Nisu baš ni hodali s curama, ali to im nije bilo toliko važno jer su bili
maksimalno kul, stari s dugim, prljavim kosama i Grateful Dead majicama. A ako
nisi bio napušen do osam ujutro, bio si totalka luzer, stari. U trećem razredu,
većina te ekipe već je bila odustala od škole ili su, kao Dwayne, izbačeni.
Da bi zaradio za pivo, Dwayne je navečer meo majčin salon s prijateljima
Weezerom i Buckom, a preko tjedna su radili u autopraonici. Ali vikendom su
zato tulumarili. Zabavi nije bilo kraja.
S trideset jednom godinom, Dwayne mlađi imao je već tri bivše žene i
stanovao u majčinoj kući, na uvjetnoj slobodi, s dvije kazne za vožnju u
alkoholiziranom stanju i dva uhićenja zbog posjedovanja droge. Weezer je još
radio u autopraonici, a tri druga prijatelja bila su u zatvoru zbog preprodaje kreka.
Njegov najbolji prijatelj Buck bio je u Kansas Cityju, gdje je spavao na ulici, a
danju od jedanaest sati do dva stajao uz autocestu s kartonskim natpisom na kojem
je pisalo: VETERAN BESKUĆNIK, MOLIM POMOĆ. To nije bila istina. Nije
bio veteran, ali bilo je unosno to napisati. Do dva poslijepodne, zahvaljujući
dragim ljudima koji bi mu dali dolar ili više, obično je imao dovoljno za drogu da
preživi noć. Nije morao raditi za dilera ni plaćati stanarinu. Baš kul, ne?

216
 Knjige.Club Books

TAJNI SNOVI

edna od najdražesnijih stvari u ljudima njihovi su mali, tajni snovi. Edna

J Childress, udana za načelnika policije Ralpha Childressa iz Policijske postaje
Elmwood Springs, sanjala je jednoga dana o odlasku u kupnju u veliki Mall of
America, a Cathy Calvert, novinarka, sanjala je o intervjuu s nekom slavnom
osobom.
Luther Griggs, sada sedamnaestogodišnjak, sanjao je da će s njim jednom
razgovarati Bobby Jo Stash, koja radi u sladoledarnici u trgovačkom centru.
Ernest Koonitz, dečko iz Elmwood Springsa koji trenutačno studira tubu na
Sveučilištu Missouri te radi kao dirigent orkestra u srednjoj školi, sanjao je da će
njegov orkestar jednoga dana biti izabran da stupa u Macyjevoj paradi povodom
Dana zahvalnosti u New Yorku.
Tot Whooten je sanjala da će njezina djeca, Dwayne mlađi i Darlene, jednoga
dana otići od kuće i prestati se vraćati.
Čak je i Lester Shingle gore na Spokojnoj livadi još imao snove. Odustao je
od svake nade da će mu policija Elmwood Springsa osigurati pravdu. Bilo je
posve jasno da ne postoje nikakvi tragovi ako dosad nitko nije uhićen za njegovo
ubojstvo. A njegov ubojica sada sjedi u Elmwood Springsu uvjeren kako je
počinio savršen zločin, a pritom možda i jede sladoled. No dobro... on bar
vremena ima napretek. Svojedobno je pročitao nekoliko knjiga Perryja Masona i
smislio je plan. Ako ih zakon ne može srediti, on može. Pričekat će dok sve četiri
žene ne stignu na Spokojnu livadu, kada će ih jednu po jednu pozvati na red,
izložiti im dokaze i nemilosrdno ih izrešetati pitanjima. Jedna će se sigurno
slomiti... ili cinkati ubojicu. A možda se netko tko je te večeri bio u kuglani nečega
sjeti, nekog detalja koji će ih razotkriti i prokazati ih pred cijelom Spokojnom
livadom. Možda su se izvukle dolje u Elmwood Springsu, ali ovdje neće. On će
se za to pobrinuti. U međuvremenu, bio je umoran. Iscrpili su ga silni planovi.
Odlučio je nekoliko godina spavati. Doviknuo je susjedu: - Ej, Jake... probudi me
kada dođu sestre Goodnight ili Tot Whooten.
- Dobro, može.
Lester je utonuo u san i sanjao o svome danu na sudu, kad će napokon uživati
u osveti.

217
 Knjige.Club Books

OSTVARENJE SNA

atkad se u životu snovi doista ostvaruju. Godine 1986., nakon mnogo godina
K bezuspješnih pokušaja, orkestar Srednje škole Elmwood Springs pobijedio
je na natjecanju i postao jedini orkestar iz tog dijela Amerike koji je pozvan da
sudjeluje u velikoj Macyjevoj povorci povodom Dana zahvalnosti u New
Yorku. Bila je to golema čast i cijeli je grad pucao od ponosa.
Svi su se slagali da je njihov srednjoškolski orkestar najbolji u tom kraju.
Njihova izvedba Brazila bila je neodoljiva, bar stanovnicima Elmwood Springsa.
Nitko nije mogao znati što bi o njoj mislili Brazilci, ali ta pjesma osigurala im je
ulazak u finale i državnu slavu.
Linda, Normina i Mackyjeva kći, bila je mažoretkinja, a Norma je još bila
zadužena za prikupljanje sredstava. Ljudi su po cijelome gradu davali sve od sebe
da im pribave nove uniforme za svirače i mažoretkinje te da zamijene neke
dotrajale instrumente. Održavali su rasprodaje kolača, dobrotvorne večere,
prodaje rabljenih predmeta i pranje automobila za prikupljanje novca. Svakoga
dana nakon škole i subotom, orkestar je vježbao stupajući gore-dolje glavnom
ulicom. Željeli su izgledati i zvučati najbolje što mogu. Ne znajući što se događa,
stanovnici Spokojne livade pitali su se čemu toliko proba.
Merle Wheeler je u kemijskoj čistionici priznao: - Obožavam dobar orkestar...
ali, Gospode, stvarno više ne mogu slušati Brazil.

218
 Knjige.Club Books

LISTOPAD

1986.

lner i njezini susjedi baš su gledali zalazak sunca nad kukuruzištem iza kuća
E kadli je Elner rekla: - Obožavam jesenske sutone. Katkad su ljepši od ljetnih.
- I duže traju. Onda oko Dana zahvalnosti sunce počne brže tonuti - primijeti
Verbena.
Tot reče: - Hej, zar nije sjajno što su klinci osvojili taj put u New York?
- Naporno su radili... Mogu biti itekako ponosni.
Merle reče: - Ja sam jednom osvojio nagradu.
- Da? Za što? - upita Elner.
- Imao sam najveću rajčicu u okrugu - imala je više od šest kilograma. Bila je
pravi mutant.
Verbena reče: - Pitam se je li Luther Griggs mutant. Nikada u životu nisam
vidjela da itko tako brzo raste... ili može pojesti toliko hrane odjednom.
Elner se nasmije. - Ima dobar apetit, doista.
Luther je netom bio maturirao. Nizao je dvojke iz svih predmeta osim iz
automehanike, iz koje je imao sve petice. Zahvaljujući nekom neobičnom
genetskom hiru, pokazalo se da je Luther genije za sve što se tiče automobila. Bio
je lud za autima i znao je popraviti sve što ima motor. Mnogo mladića njegove
dobi na zidovima sobe držalo je slike djevojaka, a Luther je imao slike
automobila, kamiona i tenkova. Od dvanaeste godine radio je na lokalnoj
benzinskoj postaji nakon škole, a u sedamnaestoj je već bio zadužen za popravke.
Elner je bila jako ponosna na njega, što mu je bilo drago. Ona je bila jedina
osoba u njegovu životu kojoj je bilo stalo do njega. Tko bi rekao da će taj mali,
žgoljavi dječak, bijesan kao ris, izrasti u krupnog, plećatog stokilaša?
Elner si za to nije pripisivala gotovo nikakve zasluge. - Samo mu je trebao
netko da mu se malo posveti.

219
 Knjige.Club Books

AJOJ

akon posebno lijepe nedjeljne večeri kod kuće, Norma je ujutro na jastuku
N pronašla poruku koju joj je ostavio Macky. - Dobro jutro, ti zgodna, seksi
vještice. Čujemo se poslije. Ugodan dan.
Norma se nasmiješila. Bilo je pravo čudo što Macky i nakon toliko godina
braka još smatra da je seksi. Oduvijek je pretpostavljala da će u određenoj životnoj
dobi njihovoj romantici doći kraj.
Norma je poslije u kuhinji pila kavu. Kad je zazvonio telefon, javila se svojim
najsenzualnijim glasom: - I tebi dobro jutro, velika, seksi, zgodna muškarčino.
Nastala je kratka stanka. - Ovaj... dobro jutro, gospođo Warren. Ovdje
Emmett iz Automehaničarske radionice Olivera. Zovem s procjenom.
Užasnuta, Norma se očajnički pokušavala oporaviti pa je što normalnijim
glasom protisnula: - O, svakako, Emmette.
- Šef kaže da može sve srediti, i branik i poklopac motora, za sedam dolara i
dvadeset pet centa.
- Dobro, hvala ti - reče Norma i spusti slušalicu.
Emmett spusti telefon u radionici misleći, Gospode, kamo ide ovaj svijet.
Gospođa Warren je bila zgodna za svoje godine, ali procijenio je da ima više od
pedeset. Mora da je od onih žena koje naganjaju mlađe muškarce.
Norma je odmah histerično nazvala Mackyja. - Bože moj. Tako me sram.
Zašto nisi nazvao?
- Upravo sam se spremao. Zašto? - Kad mu je Norma ispričala što je rekla,
Macky se samo nasmijao. - Siguran sam da si mu uljepšala dan.
- Umirem od srama.
- O, draga, ne zamaraj se time. Vjerojatno se takve stvari stalno događaju.
- Meni ne. Želim da ga nazoveš i kažeš mu da to nije bilo upućeno njemu.
- Što te briga što Emmett misli?
- Što ako kaže svojoj ženi, a ona svima rastrubi da sam se upucavala
njezinome mužu?
- O, Norma...
- Ne, ne. Ne razumiješ, Macky. Ne mogu živjeti u ovome gradu ako ljudi to
misle. Moraš ga nazvati i to smjesta!
- Zašto ga ti ne nazoveš?
- Ne mogu. O, molim te, Macky. Molim te!

220
 Knjige.Club Books
Norma je po običaju od buhe pravila slona. Ali nazvat će.
U automehaničarskoj radionici, glas je preko interfona rekao: - Emmett...
telefonski poziv... linija broj tri...
Obrisao je ruke i javio se. - Halo?
- Emmette, ovdje Macky Warren.
- Da, gospodine?
- Jesi li ti ljubavnik moje žene?
- Nikako, gospodine. Bože, ne!
Samo se šalim.
- O.
- Čuj... znaš da je mislila da ja zovem kad ti se danas javila, zar ne?
- O, da, gospodine.
- Dobro. Samo se malo posramila pa sam to želio raščistiti. U redu, stari?
- Nema problema... riješeno.
- Dobro. A, i procjena je prihvatljiva.
- Dobro, gospodine.
Kada je Emmett spustio slušalicu, srce mu je još divlje tuklo. Znao je da je
Macky bio u Zelenim beretkama pa je premro od straha.
Dvije minute poslije, Norma je opet bila na telefonu. - Jesi li ga nazvao?
- Jesam, nema problema. Nasmijao se. Možeš nastaviti sa životom, dobro?
- Dobro, ali ti ćeš morati po auto. Ja mu ne mogu na oči.
- To sam si i mislio.
- Za sve ovo si ti kriv, znaš. Ne bi smio biti tako seksi - reče mu.
- Potrudit ću se. O, inače, Emmett mi je rekao da imam sreće što mi je žena
takav seksi komad.
- Nije! Stvarno je to rekao?
- Ne, ali kladim se da to misli.
- O, Macky!
- Moram ići. Bok!
Norma je spustila slušalicu odmahujući glavom. Macky je znao biti pravi
šaljivac.

221
 Knjige.Club Books

PARADA

ri dana prije Dana zahvalnosti, cijeli se grad okupio ispred srednje škole da
T isprati veliki, žuti autobus s orkestrom koji je kretao prema New Yorku.
Nekoliko majki članova orkestra također je bilo u autobusu kao pratnja, a s njima
je išla i Tot Whooten kako bi napravila frizure mažoretkinjama za paradu. Kao
što je Tot rekla Cathy Calvert: - Cijela će nas zemlja gledati pa ću ih sve natapirati
i posebno jakim lakom im učvrstiti frizure do neba i natrag tako da će naše cure
biti lijepe od početka do kraja bez obzira na vremenske uvjete. - Luther Griggs
pošao je s njima da im pomogne utovariti i istovariti stvari iz autobusa.
Dva dana poslije, autobus pun glasne i uzbuđene djece napokon je stigao u
motel u Newarku, u New Jerseyju, gdje će odsjesti. U predvorju motela dočekao
ih je veliki natpis koji je grad naručio: SRETNO SUTRA, PONOSNI SMO NA
VAS.
Oko četiri ujutro, u praskozorje Dana zahvalnosti, samo nekoliko sati prije
negoli je orkestar Srednje škole Elmwood Springs trebao dočekati svojih pet
minuta slave, nešto se dogodilo.
Kad je Luther Griggs izašao na parkiralište motela da otključa autobus, njega
nije bilo. Ukraden je, zajedno s njihovim instrumentima i kostimima.
Kad je klincima rečeno što se dogodilo, svi su samo šokirano bauljali
motelom. Mnoge djevojke su zaplakale. Nisu mogle vjerovati. Nakon što se cijeli
grad toliko potrudio da prikupi novac za njihov dolazak, a svi su se roditelji, bake
i djedovi toliko radovali što će ih vidjeti na televiziji. Neki su čak kupili novi
televizor, samo za tu prigodu. A oni sada neće sudjelovati u paradi. Policija je
došla i uzela izjave, ali su rekli da trenutačno ne mogu ništa.
Poslije su klinci sjedili u predvorju s gospodinom Koonitzom i pratnjom,
gledajući paradu na televiziji. Prešli su toliki put i toliko se trudili, a ni za što.
Toga poslijepodneva, škola je morala unajmiti drugi autobus da ih preveze kući.
Kao što je Merle Wheeler rekao Ernestu Koonitzu kad su se vratili kući: -
Čovjek se zapita o ljudskoj prirodi, zar ne? Kako lopovi žive sami sa sobom? Zar
im nije palo na pamet što čine toj sirotoj djeci kradući autobus? - Tot Whooten je
bila ljuta kao pas dok je izlazila iz autobusa. Rekla je Verbeni, koja je došla po
nju: - Možeš ti to vjerovati? Ukrali su mi uvijače, četke, sav gel i lak.
Macky i Norma Warren došli su pred autobus. Dovezli su se do srednje škole
da razvezu djecu kućama. Kada je Macky vidio poražene izraze na dječjim licima,
to ga je strašno pogodilo.
Te večeri je, kada su legli u krevet, rekao: - Sve bih dao da mogu pronaći
gadove koji su ukrali taj autobus. Zadavio bih ih golim rukama.
222
 Knjige.Club Books
Kao i ostatak grada, Macky je bio ljut zbog gubitka autobusa, instrumenata i
uniformi, ali znao je da je sve to moguće nadomjestiti. Najviše ga je ljutilo što je
krađa pogodila djecu. Takav grozan događaj oduzeo im je dio prostodušnosti i
povjerenja u svijet koje su imali. A to je nemoguće vratiti.
Naravno, budući da je Elmwood Springs bio prvenstveno kršćanska
zajednica, iduće nedjelje je većina propovijedi bila o opraštanju, a glavni motiv je
bio redak: Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine. Ali Macky nije bio spreman na
to. Što se njega ticalo, taj podli bijednik koji je ukrao autobus točno je znao što
čini. Bez obzira na propovijed, bio bi slomio vrat kradljivcu da ga je mogao
pronaći.

223
 Knjige.Club Books

LOŠA KARMA ILI DVA ZLATNA LANČIĆA

akon što su sve stvari iz školskog autobusa istovarili u podrum napuštene

N zgrade u kojoj su skladištili ukradenu robu, dvojica lopova odvezla su
autobus na drugi kraj grada, skinuli mu tablice i ostavili ga na parkiralištu.
Kad su se vratili u zgradu, majka jednog od lopova je sa svojim dečkom
prekapala po odjeći i već je odrezala svu dugmad s uniformi. Strgnula je i bacila
sve prišivene etikete s natpisom PUHAČKI ORKESTAR ELMWOOD
SPRINGS.
Tjedan dana poslije, dugmad, uniforme, bijele cipele i mažoretske čizmice
prodane su trgovini rabljenom robom u Secaucusu za dvjesto dolara.
Svi bubnjevi, trube, tromboni, saksofoni, klarineti i tube koje su ti klinci platili
zahvaljujući napornom radu, naposljetku su završili u raznim zalagaonicama
diljem New Jerseyja i New Yorka. Kupci nisu znali odakle ti predmeti dolaze.
Većinu nije bilo briga. Znali su samo da su dobro prošli. Lopove nikada nisu
uhvatili, a ta krađa im je u bandi priskrbila mnogo uličarskog ugleda i poštovanja.
Tri godine poslije, kada im je u Newarku zagustilo, njih dvojica preselili su
se u San Francisco, gdje je jedan od njih imao bratića. U listopadu 1989., kad se
igrala finalna utakmica svjetskog prvenstva u bejzbolu, bili su u parku
Candlestick, ali ne zato da bi gledali utakmicu. Nekoliko minuta poslije, jurili su
s parkirališta u novom novcatom crvenom Ferrariju koji su upravo ukrali. Čim su
izašli na autocestu, dali su si pet i umrli od smijeha. Stisnuli su gas do daske i
zaputili se na sjever autocestom Nimitz uz treštanje glazbe. Nekoliko sekundi
poslije, cijeli je zaljev zatresao potres i gornja pruga autoceste pala je na donji i
pretvorila dvojac u Ferrariju u palačinke.
Dok su raščišćavali autocestu, veliki se kran okrenuo i podigao ostatak
Ferrarija iz otpada, a jedan je promatrač primijetio: - Sranje... taj auto izgleda kao
frizbi.
Vlasnik ukradenog Ferrarija prijavio je krađu policiji. Nekoliko tjedana
poslije, nazvali su ga iz policije i muški glas je rekao: - Gospodine, zovem u vezi
vaše prijave krađe automobila.
- Da?
- Javljam da smo pronašli vaše vozilo. Od njega nije mnogo ostalo.
- Gdje je? Mogu li ga vidjeti?
- Gospodine, na vašem mjestu, ne bih se zamarao. Nema se što vidjeti.
- O... A gdje je pronađen?

224
 Knjige.Club Books
- Na autocesti Nimitz. Osumnjičeni su se očito zaputili na sjever kada se
dogodio potres pa je na njih pao nadvožnjak. Obojica su ostala na mjestu mrtva.
- U redu. Jesu li identificirani?
- Ne, gospodine. Nema se baš što identificirati osim dva zlatna lančića.
- Aha... dobro... a može li se još nešto iscijediti iz njih ako ih prijavim?
Policajac je zastao, jer je bio sklon crnom humoru. Strašno je želio reći: „Već
su iscijeđeni, gospodine.“ Ali nije.

Napušten autobus pronađen je tjedan dana nakon krađe iza jednoga skladišta u
Newarku, posve ogoljen. Ukraden mu je motor, gume, radio, kožnata sjedala, sve.
Netko je crnim sprejem išarao karoseriju grafitima.
Cathy Calvert ovako je naslovila svoju kolumnu:

NOVI AUTOBUS, UNIFORME I INSTRUMENTI STIŽU

Piše: Brbljavica Katica

__________________________________________________________
Gradsko vijeće Elmwood Springsa danas je objavilo da će zahvaljujući
velikodušnoj donaciji neimenovanog darivatelja, orkestar najkasnije do
15. siječnja dobiti novi autobus i sve što je s njime ukradeno.
__________________________________________________________

Naravno, cijeli je grad znao da je ček poslala Hanna Marie. Premda je sada bila
gospođa Vincent, još je bila prava Swensenica i očeva kći.
Ander je tada već bio u poodmaklim godinama i prije nekoliko ljeta otišao u
mirovinu. Za novog upravitelja postavio je Beatriceinog nećaka Alberta Olsena.
Ander je obučio tog mladića i imao dojam da ostavlja mljekaru u dobrim rukama.
Ali svejedno je povremeno svraćao onamo samo da ih pozdravi.
Ander Swensen možda je bio zadovoljan time što je Albert Olsen postao
upravitelj, ali njegov zet nije, jer je sada morao slušati njegove naredbe. Smatrao
je da je on trebao dobiti taj položaj jer je Hannin muž. Ali tada još ništa nije rekao.
Procijenio je da neće još dugo morati trpjeti Andera. A čim stari ode u nebo, sve
će se promijeniti.

225
 Knjige.Club Books

STARENJE

ližio se rođendan tete Elner pa ju je Norma pitala što bi željela ove godine na
B dar. Teta Elner je odgovorila: - Mila, meni ništa ne treba. Ionako imam
previše stvari.
- Sigurno nešto želiš, teta Elner.
- Ne želim.
- Ne, stvarno... Razmisli, kad bi mogla imati bilo što na svijetu, što bi
zaželjela?
- Ali, mila, ja nemam želja.
- Stvarno?
- O, da sam mlađa, vjerojatno bih poželjela leglo mačića. Na cijelome svijetu
nema ništa zabavnoj od gledanja igre mačića. Preslatki su... s tim svojim
šapicama, mogla bih ih ubiti poljupcima.
- Znam, samo što odrastu u velike, ružne mačketine i ne možeš ih se riješiti.
Nikome ne treba šugava stara mačka.
- O, Norma. Pa ne mogu one protiv toga. Svi odrastemo. Što bi bilo da mi više
nikome ne koristimo kad odrastemo? To što su starije, ne znači da su išta manje
slatke.

Igrom slučaja, gore na Spokojnoj livadi razgovaralo se o istoj temi. Lucille

Beemer upravo je upitala: - Gospođo Bell, s koliko godina ste se vi počeli osjećati
staro?
- Pa, zadnji put kad sam se slikala za vozačku dozvolu, zamalo sam umrla od
straha. ,,Nebesa“, pomislila sam. „Otkada sam ovako škiljava i odakle mi toliko
podbradaka?“ Najbolje je izbjegavati fotografiranje i slušanje snimke vlastitoga
glasa. To te stvarno može deprimirati. Bila sam uvjerena da sam još dražesna, ali
bila sam u krivu. Bila sam starica sa staračkim glasom. To mi je stvarno unizilo
mišljenje o sebi samoj.
- A ti, Birdie?
- Kada sam počela izgledati kao svoja baka. Ali čudno je što se iznutra nisam
osjećala staro. Sjećam se kako sam prije gledala stare ljude. Nisam ih mogla
zamisliti kao mlade... ali kad si na drugoj strani, to je posve druga priča.
- O, itekako - složi se Ola Warren. - Ja sam na kraju zazirala od toga što imam
tijelo. Sve se počelo kvariti i počela sam se raspadati kao stari auto. Ako me nije
boljelo jedno, boljelo me drugo. Čim se riješiš žučnog kamenca, srce ti se počne

226
 Knjige.Club Books
čudno ponašati, onda ti zatreba novi kuk pa operacija mrene i slušni aparat. I tako
bez kraja i konca. Kada napokon sve popraviš i pomisliš da si na konju, izbije ti
psorijaza. Nazive većine bolesti koje sam dobila nakon toga nisam znala niti
napisati kako spada.

227
 Knjige.Club Books

BONUS ZA RANORANIOCE

L orene Gibble bila je dio inventara u kavani Glavna ulica, kao i stolovi i
stolice. U toj je kavani radila od šesnaeste godine, uz stanke jedino da rodi
svoje troje djece, a i s porodiljskog se dopusta vraćala već za tri tjedna. Kada su
joj djeca odrasla, počela je raditi u smjeni rane večere. To doba dana najviše joj
je odgovaralo. Dođeš u tri, pripremiš sve do pola pet kada počneš posluživati i
doma si u pola devet, na vrijeme da pogledaš svoje omiljene serije i - na spavanje.
Te večeri, bila je tužna što ne vidi gospođu Floyd za stolom broj četiri,
stolićem za kojim je redovito sjedila od 1966. Njezin prijatelj javio je da je
prethodnoga dana preminula. Premda gospođa Floyd nije mogla govoriti otkako
je preživjela moždani udar, Lorene je nedostajao njezin umilan i pomalo naheren
smiješak. Gospođa Floyd naručivala je uvijek isto: ledeni čaj, pečena pileća prsa s
mahunama i pireom te čokoladni puding, ako ga ima.
Lorene je obožavala sve svoje male ranoranioce, uglavnom udovice i pokojeg
udovca. Ali baš su je stare gospođe najviše dirale u srce. Sve su živjele od
mirovina i ovo im je najčešće bio jedini pravi obrok u danu. Kada bi završile,
Lorene bi im brižno spakirala ostatke i ubacila nekoliko peciva, koje je znala da
će vjerojatno doručkovati. Sve su bile siromašne kao crkveni miševi, a svejedno
su u torbici tražile sitniš ne bi li joj ostavile napojnicu, premda si to nisu mogle
priuštiti. Lorene je točno znala kada je kojoj rođendan i potrudila bi im se prirediti
nešto posebno. Besplatan sladoled i kolač. Bila je to sitnica, ali njima je mnogo
značila.
Već godinama bi se, točne kao urica, poredale pred vratima točno u pola pet,
dotjerane, napudrane i čiste. Znala je da se većina vraća u puste domove. Boljela
ju je pomisao da te dame koje su bile učiteljice, odgajale djecu, radile u
trgovinama ili knjižnicama, pravodobno plaćale hipoteke i porez, sada moraju
brojati sitne kovanice za večeru.
Nije joj se to činilo poštenim. Svi oni koji nikada društvu ničime nisu
doprinijeli i mogli bi raditi da požele, žive na vladinoj grbači i muzu je do
besvijesti. Među njima je bila i njezina kći koja je živjela od invalidnine samo
zato što su je malo boljela leđa i imala je budalastog liječnika. Lorene je cijeloga
života radila usprkos kurjim očima, oštećenom i bolnom koljenu i katkad s
paklenskim mamurlukom, ali uvijek bi dolazila na posao sa smiješkom i katkad
pošalicom da nasmije svoje dame.
U ovome svijetu spektakularnih postignuća, većina bi rekla da Lorene nije baš
postigla neki uspjeh. Svakoga dana protekle četrdeset dvije godine, bilo sunce ili
kiša, osjećala se dobro ili ne, pobrinula bi se da njezini ranoranioci budu zbrinuti.

228
 Knjige.Club Books
Za neke je Lorene bila jedina svijetla točka u danu. Možda nije zaslijepila
svijet svojom genijalnošću, ali kad je napokon stigla na Spokojnu livadu,
mnogima je bilo jako drago što je vide. - Stigla je naša Lorene - rekla je gospođa
Floyd, bez ijednog traga moždanog udara koji ju je za života ušutkao.

229
 Knjige.Club Books

Devedesete

WALMART I SUPERCUT

230
 Knjige.Club Books

NOVE PROMJENE

zadnje vrijeme, središte Elmwood Springsa djelovalo je pomalo otužno.

U Otkako se veliki supermarket Walmart otvorio sjeverno od grada, gotovo
nitko više nije kupovao u gradskom središtu. Nakon smrti Dixie Cahill, nije imao
tko preuzeti plesnu školu pa je zatvorena. Kao i kavana Glavna ulica i restoran
Tramvaj. Mogao si nešto prigristi samo u kafiću na uglu, a i on se zatvarao u tri
poslijepodne. Uvečer više nitko nije dolazio u centar.
Svi tinejdžeri motali su se po trgovačkom centru, koji je upravo otvorio novo
kino s više dvorana i niz restorana brze hrane. Čak je i Robna kuća braće Morgan
preselila poslovnicu iz središta grada u trgovački centar.
Nedaleko Walmarta otvorena je nova željeznarija Ace pa se Macky jedva
jedvice nadmetao s njihovim cijenama. Trgovački centar utjecao je i na posao Tot
Whooten. Kao što je rekla Normi: - Otkako su tamo otvorili Supercut, više mi ne
dolaze mladi... preostale su mi samo moje stare, redovne mušterije. I ja bih se
najradije preselila u trgovački centar, ali dio moje starčadi ne može voziti tako
daleko. Neki mi dolaze već pedeset godina pa ću ostati uz njih do zadnjeg daha. -
Tako je i bilo.
Ponedjeljkom ujutro, koliko god umorna bila, odvezla bi se u starački dom
gdje bi svima besplatno napravila frizuru. Darlene njezina majka nije bila jasna. -
Zašto friziraš te ženske tamo? Pa one nikamo ne izlaze.
- Zato, Darlene, što im to da je osjećaj da su još žive. I raduju se tome... nije
sve u novcu, Darlene.
- Ma da? Zašto onda meni i Busteru ne posudiš para?
- Da biste ti i Buster mogli kupiti još onog bijelog praha koji šmrčete? Ne bih
rekla. Imate sreće što vam ne zovem Ralpha Childressa.
- Ti piješ pivo.
- Da, i koliko znam, to je još legalno. Neću ja pod svojim krovom skrivati
kriminalce.
- Onda ćemo se odseliti.
- Joj, Darlene, daj, prestani lupetati. Znaš vrlo dobro da ti i Buster ne idete
nikamo dok god se nudi besplatan obrok.
Tot se nije činilo točnim obećanje da su djeca podrška u starim danima, ili
bilo kojim danima. Darlene i Dwayne mlađi ulazili su u brakove sa svakom
budalom na koju bi naletjeli. Tot je već platila za ukupno sedam razvoda. Tot usto
nije bila zadovoljna ni promjenama u svijetu. Više nije postojao čak ni Disco City.
Prije više godina pretvorio se u Crveni štagalj, gdje se puštala country glazba i

231
 Knjige.Club Books
plesali se country plesovi. Čak se i na radiju sve manje govorilo, a sve više se
puštao country.
- Nedostaje mi disko - rekla je.

Godine 1990., kad je Beatrice Swensen stigla na Spokojnu livadu, njezini su

roditelji jedva dočekali da porazgovaraju s njom. Njezin otac Olaf odmah ju je
pitao: - Kako je moja krasna unučica, Hanna Marie?
- O, tatice, divna je. Udala se za krasnoga muškarca po imenu Michael. On
sada radi u mljekari s Anderom. A samo da vidiš kako je lijepa. Svi se slažu da je
najotmjenija dama u gradu. Jako sam ponosna na nju.
Godinu dana poslije, kada je na Spokojnu livadu stigao njezin suprug Ander,
na pitanje kakav mu je zet, odgovorio je vrlo šturo.

232
 Knjige.Club Books

MALA GOSPOĐICA DAVENPORT

miješno je kako se u malome gradu određene ljude uvijek naziva isto. Cijeloga
S života Tot Whooten je pratio takav peh da su je svi zvali sirota Tot. Isto se
odnosi i na Dottie Davenport. Bila je visoka samo metar i pol, pa su je svi zvali
Mala Gospođica Davenport. Bila je radnica iz snova i trideset pet godina je radila
u tajništvu mljekare gospodina Swensena, kojemu je bila odana do boli. Čak i
nakon umirovljenja gospodina Swensena, ostala je raditi u uredu samo da bi
držala na oku njegova zeta. Bio joj je sumnjiv.
Michael Vincent smjesta je primljen u tvrtku i činilo se da mu dobro ide. Svi
su, uključujući Malu Gospođicu Davenport, bili sretni što je Hanna Marie
pronašla tako dobrog supruga. Njezin muž je prema njoj u javnosti uvijek bio
besprijekorno udvoran i dobar. Ali nakon nekog vremena, ljudi su ga prozreli.
Prvi, njegov punac. On i Mala Gospođica Davenport otkrili su da krade novac s
računa tvrtke. A to je bilo posve nepotrebno. Da je samo pitao, dobio bi sve što
poželi. Ander to nije spomenuo svojoj supruzi ni Hanni Marie. Dok god je ona
sretna s njim, ništa drugo nije važno.
Kad je gospodin Swensen umro, ostavio je cijelu tvrtku i kuću svojoj kćeri,
Hanni Marie. Ubrzo su ljudi u mljekari počeli uočavati promjenu u njegovu
vladanju. Michael Vincent počeo je grubo izvikivati zapovijedi zaposlenicima i
govoriti im neka zaborave naputke koje im je dao upravitelj mljekare, Albert
Olsen. Tvrdio je da je sada on glavni. Svi su bili zbunjeni. Nakon svađe s njim,
voditelj odjela ambalaže otišao je u ured Male Gospođice Davenport. - Dottie, jesi
li sigurna da Vincent nije naveden u oporuci?
Mala Gospođica Davenport odgovorila je: - Posve. Gospodin Swensen sve je
prepisao Hanni Marie. Može se on slobodno šepiriti kao da je gazda. Ali na papiru
on je običan zaposlenik odgovoran Albertu.
- E pa, stvara popriličnu pomutnju radeći Albertu iza leđa i prijeteći ljudima
otkazom. Već su tri djelatnika iz mojega odjela dala otkaz.
- Znam - reče ona.
- Oprosti na izrazu, ali prava je šteta što mu Hanna Marie ne da nogom u
guzicu. Ali valjda bi bilo teško otpustiti vlastitoga muža.
Ona uzdahne. - Valjda. Ali najradije bih joj rekla što se događa. Ne bih željela
biti ta koja će joj skinuti ružičaste naočale. Ali ako se ovako nastavi, hoću.

233
 Knjige.Club Books

KLUB SUTON

1994.

asno jednog subotnjeg poslijepodneva, svi su susjedi sjedili u stražnjem

K dvorištu Elner Shimfissle, gledajući suton i raspravljajući o životu,
propitujući tuđe postupke. Tot reče: - Dođavola, stvarno mi to nije jasno. Darlene
jedan dan mrzi život, a onda upozna nekog novog zgubidana i opet ga zavoli.
- Mislim da većinu ljudi život zbunjuje, jer se istodobno događa više stvari -
rekla je Elner. - Svašta se događa istodobno. Život je i tužan i sretan, i jednostavan
i zamršen, a sve u isti tren. Uzmimo za primjer moju sestru Idu. Oduvijek je
vjerovala da će je nešto usrećiti... bogat muž, velika kuća, savršena kći, pravi
vrtlarski klub ili nešto sedmo. Manje-više dobila je sve što si je zacrtala, ali nikada
nije bila sretna. Ništa nije bilo dovoljno. Stalno je kupovala nove stvari i spremala
ih u kovčege. Sjela sam, porazmislila i rekla joj: „Ida, znaš li da si u dvadeset pet
godina potrošila trideset dvije tisuće dolara da bi imala gdje pohraniti stvari koje
ti ne trebaju?“ Ali to je nije zaustavilo. Nastavila je kupovati stvari, za slučaj da
joj jednom zatrebaju. Kažem vam, ta je cura imala energiju vjeverice i vječno je
trčala amo-tamo. Nije si dala vremena za tugu. Čak ni kad je Herbert umro. Dan
nakon pogreba već je kupovala u trgovini s pokućstvom. Ida je bila stvarno teška,
ali uza sve svoje mane, strašno mi nedostaje, baš kao i moja sestra Gerta.
- I meni, Elner - rekla je Ruby. - Otkako se pekarnica zatvorila, više nigdje ne
možeš dobiti krišku pristojne pite. Ono što prodaju u supermarketu je grozno.
Kupila sam jednu njihovu pitu i bila je toliko grozna da sam je bacila kravama.
Elner reče: - Trenutačno najbolje pite u gradu peče Edna Childress. I to sve
radi sama. Znate mene. Obožavam pitu od jabuka, a Ednina je nenadmašna.
- Istina - složi se Verbena. - Zato Ralph sada ima toliki trbuh. Edna kaže da
svaki dan kad se vrati iz policijske postaje ruča kavu i pitu.
Tot reče: - Tko bi mu zamjerio? Da sam u braku s Ednom, i ja bih tako.
- Strašno je razmazila tog čovjeka - reče Verbena.
Verbenu pogleda njezin suprug Merle: - Zašto ti ne bi malo mene razmazila?
- Čuj, mužiću, kuham ti tri topla obroka dnevno i to je posve dovoljno.
Tot Whooten povuče dim cigarete i reče: - E, kad već govorimo o ljudima koji
nisu više s nama, je li tko u zadnje vrijeme vidio Hannu Marie?
Elner odmahne glavom. - Ne baš često, a budući da joj je tata nedavno umro,
zabrinuta sam za nju. Nadam se da je dobro.

234
 Knjige.Club Books
- I ja - reče Verbena. - Mala Gospođica Davenport rekla mi je da je prije znala
navraćati u ured, ali da sad većinu dana provodi sama u onoj praznoj kućerini. Ali,
naravno, zato viđam onog njezinog muža kako se vozika naokolo u Anderovu
velikom autu i pravi se važan. Reći ću samo da mi je žao Hanne Marie.
Elner reče: - Znate, čudi me da me Hanna Marie ne posjećuje ili bar ne piše.
- Vjerojatno je prezauzeta humanitarnim radom - reče Ruby. - Sigurno će ti
se ubrzo javiti.
- Nadam se. Malo sam zabrinuta za nju - reče Elner.
- I ja - reče Tot. - A ne možemo je nazvati telefonom.
- Da, ne možemo - potvrdi Ruby.
Hanna Marie zapravo nije bila prezauzeta, kao što je Ruby pretpostavljala.
Bila je izvan sebe. Gotovo odmah nakon očeve smrti, muž joj je rekao kako ne
želi da više dolazi u mljekaru, a on je jedva i dolazio kući, a i to samo da se
presvuče i ode opet van. Nije znala što mu je skrivila. Pokušala ga je pitati, ali
odgovorio joj je da si umišlja.
U rijetkim prigodama kada bi je netko ugledao u gradu, djelovala je jako
tužno. A onda je u studenom spremačica spomenula Verbeni kako je čula Hannu
Marie da plače u svojoj sobi. Kad je Elner to čula, odlučila je zaboraviti na bonton
i nacrtala joj se na pragu. Ulazna vrata otvorila joj je služavka pa je Elner ušla,
uspela se središnjim stubištem i zaputila se ravno prema Hanninoj spavaćoj sobi,
gdje ju je zatekla kako sjedi za pisaćim stolom. Hanna Marie podigla je pogled,
iznenadila se pa ustala da je zagrli.
- Dugo mi se nisi javila. Kako si?
Hanna Marie se nasmiješila i napisala na blok: „Posve dobro. A ti?“
- Ma, znaš ti mene. Uvijek ista.
Elner tada uoči da se Hanna Marie postarala. Smeđa kosa koju je nosila
začešljanu s lica bila je prošarana sjedinama, a mladenački sjaj u očima počeo je
blijedjeti. Elner reče: - Jesi li sigurna da si dobro?
Hanna potvrdno kimne.
Elner se ogleda po sobi. - E... a gdje ti je mačak?
Hanna tužna lica napiše: - Pobjegao je.
- O, prava šteta. Čuj, mila, znam da si odrasla žena. Ali svejedno, obećala sam
tvojoj majci da ću se brinuti za tebe pa me svakako pozovi ako ti išta zatreba.
Naljutit ću se ako me ne pozoveš.
Hanna Marie se nasmiješi pa kimne i zagrli je na rastanku.
Baš dok je Elner odlazila, na vratima se pojavio Michael Vincent. Kada ju je
vidio, neugodno se iznenadio. - Što ti radiš ovdje?
- Posjetila sam prijateljicu - rekla je Elner i spustila se stubištem.

235
 Knjige.Club Books
Viknuo je za njom: - Bolje ti je da joj nisi donijela još jednu prokletu
mačketinu.

236
 Knjige.Club Books

MLJEKAR

erbenin bratić Virgil A. Newton radio je za mljekaru više od četrdeset

V godina. Ustajao je svakoga jutra u tri, odijevao se u uštirkanu, bijelu
uniformu s leptir-mašnom od crne kože i kapu, pa je u 3,40 pred mljekarom
utovarivao mlijeko u kamion i u gradu bio već u 4,15. Dok se vozio pustim
ulicama, cijeli je grad spavao. Bio je to Virgilov privatni svijet, svijet prije
buđenja grada i buke automobila, strojeva i ljudi. Nekoliko bi pasa zalajalo,
nekoliko pijetlova zakukurikalo, ali uglavnom je bilo tiho i Virgil je davao sve do
sebe da ne pomuti tišinu zore. Pred svakom kućom zastao bi kamionom uz
nogostup najtiše što je mogao pa odnio žičanu košaru s mlijekom na trijem i
odložio je što tiše. Čak je nosio crne, kožnate cipele s dvostrukim, gumenim
potplatima. Kad bi uzimao prazne boce, pazio je da što manje zveckaju.
Kasnije bi ljudi po cijelome gradu otvarali vrata i uzimali ostavljeno mlijeko
ne razmišljajući o njemu. Ali Virgil je dolazio svaki dan, po kiši i suncu, po
vrućini i ledenoj studeni zime, mnogo prije negoli bi došao raznosač novina,
kamion s kruhom ili poštar.
Ali kako su godine prolazile, njegova je trasa postajala sve manja i manja.
Trgovina A&P počela je prodavati mlijeko i vrhnje u kartonskim pakiranjima i
ljudima se više nije dalo zezati s bocama. A onda je jednoga dana mljekara ukinula
kućnu dostavu i on je premješten u skladište da broji inventar. Novo radno
vrijeme bilo mu je od osam do četiri, ali nastavio se buditi u tri. Katkad bi se, kad
bi se probudio, vozio gradom prije zore, prisjećajući se vremena kada je još
dostavljao ml eko.
Vozio bi se po staroj trasi i gledao kako se u kućama starijih ljudi svjetla pale
oko pet. Elner Shimfissle obično bi bila u kuhinju u 5,15, a njezini susjedi
najkasnije u pola šest. Elner je bila poput njega. Nije željela propustiti izlazak
sunca. Pamtio je vremena kada je u toj kući stanovao Glenn Warren s obitelji. U
tom dijelu grada nekoć je bilo sedamdeset i pet kuća. Sada je ostalo samo
nekoliko starih, ali on ih je još sve pamtio, kao i njihove stanare.
Katkad bi, vozeći se rano izjutra, Virgli i zviždukao svoju omiljenu pjesmicu:

I nagib tvog šešira,

I kako piješ čaj,
To meni ne da mira...
Ne, to ne može mi oduzet nitko, znaj.

237
 Knjige.Club Books
Virgil je obožavao raditi kao mljekar. Stari gospodin Swensen bio je tako drag
poslodavac. Ali nakon njegove smrti, sve je manje-više preuzeo njegov zet, a prije
nekoliko tjedana umrla je i Mala Gospođica Davenport. Ništa ne ostaje isto.
Njegov je život bio niz promjena. Od staklenih boca do tetrapaka, od vožnje
kamiona do brojenja inventara u postrojenju. Radio je za tako dragog čovjeka, a
sada radi za gada. Mljekara je oduvijek bila obiteljski posao dok se taj tip nije
uvukao.
Više nitko nije uživao u radu u mljekari. Nekoć je to bilo sretno mjesto. Što
li samo ona draga dama vidi u tom tipu? Čuo je svašta od djevojaka koje rade u
uredu. O tome što im Vincent radi. Netko bi joj trebao reći.

238
 Knjige.Club Books

KAD SRCE ZABOLI

1998.

G otovo svatko ima tajnu koji nosi sa sobom u grob, a Bonnie Gumms, koja je
nedavno stigla na Spokojnu livadu, nije bila izuzetak.
Bonnie je godinama poučavala ljude country plesovima u Crvenom štaglju, a
budući da je na neki način bila profesionalka, smatrala je da radi u šoubiznisu.
Jednom je upoznala Tammy Wynette, a doista je znala sve country pjesme.
Premda je dostigla status lokalne mini-zvijezde, bila je nespokojna i nezadovoljna
svojim životom. Bonnie je čekala neki ushit, vječno vrebajući nova lica, čeznući
za nepoznatim uzbuđenjima.
A onda je jedne noći to i dočekala. Dok je pokazivala polaznicima novi korak,
podigla je pogled i učinilo joj se da je ugledala slavnoga pjevača Willieja Nelsona
kako se krišom uvlači na stražnja vrata Crvenoga štaglja. Sada je sjedio sam za
šankom. Čula je da mu je navika katkad se uvući na neko mjesto i krišom otići, a
da se nikome ne predstavi. Između dvije koreografije, srce joj je počelo ludo tući
dok se ležerno približavala šanku da ga bolje vidi. To je stvarno bio on. Isto staro,
izbrazdano lice, slijepljena kosa i brada te prepoznatljiva crvena marama na glavi.
Bonnie ga je pokušala ostaviti na miru, pustiti ga da malo uživa u sjeni, ali nije
uspjela svladati uzbuđenje u blizini takve veličine.
Kad se više nije mogla suzdržati, stala je do njega pred šank, najtiše što je
mogla, nadajući se da će cijeniti što je dovoljno profesionalna da ga ne oda. Usto,
kada bi ga odala, svi bi nagrnuli na njega pa bi joj promakla prilika da se druži s
velikim Williejem Nelsonom. Nakon nekoliko trenutaka, nagnula se prema njemu
i ispod glasa rekla, gledajući u drugome smjeru: - Inače, znam tko ste. Ali ne
brinite. Neću ništa reći. Samo sam vam željela reći da sam vaša velika
obožavateljica.
Pogledao ju je, pomalo zatečeno, ali odgovorio je jednako tiho: - Hvala, mila.
Cijenim to.
- Samo ste u prolazu? - rekla je bacivši pogled prema stropu.
- Aha. - Kimne. - Zgodno vam je ovo mjesto. A i imate prilično fora pokrete
tamo na plesnom podiju, mlada damo - rekao je s vragolastim sjajem u oku. - Što
piješ, malena?
Idućeg jutra, Bonnie se probudila u motelu s najgorim mamurlukom na
svijetu, a Willieja više nije bio, jer je očito nastavio put.

239
 Knjige.Club Books
Kao da nije bilo dovoljno strašno što je spavala s Williejem Nelsonom, koji
je dvostruko stariji od nje, nego je još poslije doznala i da to uopće nije bio Willie
Nelson. Kako strašno. Sada, dvadeset četiri godine poslije, kad je već bila u grobu,
Bonnie je i dalje držala jezik za zubima.

Iduća je na Spokojnu livadu stigla Bess Goodnight, a prijatelj Lestera Shinglea

održao je obećanje i smjesta ga dozvao: - Hej, Lesteru... probudi se! Stigla je jedna
od Goodnightica. - Bess je jedna od četiriju žena koje su bile u kuglani Plava
zvijezda kada je ubijen pa je bila među glavnim osumnjičenicama.
Sudbina je htjela da joj se samo šest mjeseci poslije na brdu pridruži njezina
sestra blizanka, Ada Goodnight. Sada su već ovdje dvije glavne osumnjičenice!
Od tada je Lester Shingle bio posve budan i pozorno slušao ne bi li nabasao
na neki trag. Pratio je neće li ga koja spomenuti u razgovoru. Za sada, ništa. Samo
brbljarije o djeci, vjenčanjima i sličnim sranjima.

240
 Knjige.Club Books

Novo tisućljeće

SVRŠETAK JEDNE EPOHE

241
 Knjige.Club Books

ELNER IDE DALJE

2006.

N ekoliko godina ranije, Elner Shimfissle pala je sa svoje smokve i prevezena

je u bolnicu. Njezina susjeda Verbena Wheeler smjesta je po gradu proširila
glasinu da je Elner mrtva. To nije bilo točno, ali to je Cathy Calvert doznala tek
nakon što je poslala u tisak njezinu osmrtnicu. Kada se Elner vratila iz bolnice,
jako se dobro zabavila čitajući je. Nažalost, kada se drugi put pročulo da je Elner
Shimfissle umrla u snu, to je bila istina. Cathy je tiskala istu onu osmrtnicu koja
se Elner toliko svidjela. A budući da je Elner toliko dugo bila dio tolikih života u
gradu, Cathy je zamolila građane da je opišu u jednoj ili dvije riječi, te
njihove opise pridodala osmrtnici:
Dobila je ,,duhovita“, ,,slatka“, „djetinjasta“, „mudra“, „dobra kuharica“,
„velikodušna“, „smiješna“, „divna susjeda“, „najbolii pekmez od smokava“,
„jedinstvena“, „obožavala životinje“, „obožavala kukce“, „prava kršćanka“,
„osobita“ i dvaput „nezamjenjiva“. Bolje od toga se ne može.
Premda je smrt Elner Shimfissle za grad bila tužan događaj, na Spokojnoj
livadi izazvala je oduševljenje. Vijest se brzo proširila. Stigla je Elner Shimfissle!
Elner je ovdje! - Lucille Beemer bila je posebno oduševljena.
Znala je da će Elner ljudima biti sjajna sugovornica. Oduvijek je imala
zanimljiva stajališta.
Ali Elner su svi voljeli, a budući da je bila jako stara, Elner je poznavala
mnogo ljudi i imala gore mnogo rođaka. Trebalo joj je gotovo tjedan dana da ih
sve pozdravi. Nakon što su je svi pozdravili kako spada, rekla je: - E, ne možete
zamisliti koliko sam iznenađena. Jedva sam čekala da vas sve opet vidim, ali
mislila sam da ću letjeti do oblaka i neba, a kad tamo, svi ste bili na drugom kraju
ulice!
Njezin muž Will se nasmije: - Mene samo zanima, ženo, zašto si se tako dugo
zadržala? Čekao sam te.
- Znam da jesi, dragi. Nisam namjeravala živjeti ovako dugo. Valjda sam
jednostavno bila prezdrava.
Njezinom nećaku Geneu također je bilo drago što je stigla teta Elner. Prvo je
pitao za Denu i je li dobro. - O, jest, mili. Udala se za jednog strašno dragog
liječnika i sretna je.
- Stvarno?
- Da, Norma je baš prošli tjedan primila pismo.

242
 Knjige.Club Books
- O, to je dobra vijest. Hvala što si mi rekla. A kako je Norma?
Teta Elner se nasmije. - Još je napeta kao puška i slatka kao uvijek. Nedostajat
će mi ta cura. A i Macky. - Elner je bilo žao što je većina starosjedilaca već otišla
dalje kad je ona stigla na brdo, ali uživala je s onima koji su ostali i svim
razgovorima koji su se vodili. Prije dolaska na Spokojnu livadu, ljudi najradije
razgovaraju o svojim operacijama, a jednom kad stignu, o tome kako su završili
ondje.
Toga jutra, gospođa Bell ponovno joj je pričala kako je došla, najmanje deseti
put. - I tako me doktor pozove i kaže: „Žao mi je što vam to moram reći, gospođo
Bell, ali imate rak i morate odmah krenuti na terapiju.“ A ja sam rekla: „Nemojte
me gnjaviti time, doktore. Nemam vremena za rak. Imam previše posla.“ I tako
sam otišla odande i poživjela još pet godina. Ali kad znaš da ti je vrijeme, vrijeme
ti je, a moj je čas bio kucnuo pa se ni na što ne žalim, ali poenta je smiješna. Umrla
sam od srčanog udara.
Gustav reče: - Ne znam je li ti to poznato, Elner, ali mene je sredio krpelj.
- O, ne. Pa gdje si zaradio krpelja?
- Na Aljasci. S losa kojeg sam upucao. Krpelj je bio zaražen pa sam odapeo
za tjedan dana.
- Taj stari sob se bogme osvetio.
Nasmijao se. - Da, zapravo jest.

243
 Knjige.Club Books

KLINAC

acky je sjedio ispred prozora kafića i ručao kadli se ulicom prošetao

M Tommy Lindquist Mlađi, trenutačna zvijezda školske ragbijaške lige.
Macky je gledao kako mu svi razdragano mašu i smiješe mu se.
Macky je nekoć bio taj Klinac, svjetlokosi dečko koji je postigao pobjednički
bod i oženio se Normom, najljepšom curom u gradu. On je bio taj kojemu je bilo
suđeno osvojiti svijet. On je bio taj kojemu su mahali i smješkali se. A onda
jednoga dana, više nije.
Nakon povratka iz Koreje, morao je pomoći ocu u vođenju željeznarije.
Nikada se nije okušao u profesionalnom ragbiju, što su svi očekivali.
A sada je počeo ćelavjeti, koljena su ga boljela i netko drugi je bio Klinac. On
i njegovi suvremenici odgurnuti su ustranu da bi dali mjesta novoj, neiskusnoj
ekipi. On je sada bio ostarjeli nikogović koji gleda kako se ovaj novi klinac šepiri
gradom, tako siguran u sebe, tako uvjeren da će ovako zauvijek ostati. Uzalud
bi bilo govoriti mu da će njegovi zvjezdani dani brzo prohujati, da će se uskoro
zapitati što se dogodilo, jer će još biti uvjeren da mu život tek počinje, a zapravo
je gotovo na izmaku. Kako je išla ona pjesma? „Zar je ovo sve što ima u životu?“
Nemoguće da jest.
Bože, inače nije tako cmizdrav. Nedostajala mu je teta Elner i bilo mu se teško
pomiriti s time da je više nikada neće vidjeti. Poznavao ju je odmalena. Njegovi
su roditelji od nje kupovali jaja, a onda se vjenčao njezinom nećakinjom. I sve do
smrti zvala ga je mali Macky, tako da se osjećao vječno mladim. Isuse Kriste, pa
što mu je? Sjedi pred prozorom kafića i sažalijeva se. Bože... život ti tako brzo
klizne kroz prste. Gluposti ti odvlače pozornost i onda se zatekneš kao stari
prdonja čije je vrijeme prošlo i koji je zavidan nekom balavcu.
Kad je prošla mlada konobarica, uočila je da briše oči i nos ubrusom. -
Gospodine Warren, jeste li dobro?
- O, da - odgovorio je Macky. - Spopala me hunjavica.
- Još kave?
- Može. Becky, još uvijek namjeravaš ujesen otići na državni fakultet?
Becky se blago namršti. - Znate, nisam sigurna, gospodine Warren. Ovisi.
- Čuj, ako je stvar u novcu, Norma i ja rado ćemo ti dati pozajmicu.
Becky je bila dirnuta. - Stvarno, gospodine Warren?
- Nego što. - Pogleda je. - Nemoj ostati ovdje, Becky. Kreni odmah, mila.
Nemoj čekati.

244
 Knjige.Club Books

VERBENIN NESRETAN ODLAZAK NA TOALET

sto što je opet bila sa svojim voljenim Willom i ostalim prijateljima i

U članovima obitelji, Elner je dolazak na Spokojnu livadu posebno radosnim
činila i spoznaja da će joj se za nekoliko godina pridružiti i ostale susjede.
Verbena, Ruby i Tot kupile su grobna mjesta istodobno i, na svu sreću, sve na
istom dijelu groblja. Isti ljudi, nova adresa. Verbena je stigla prva i to vrlo
bombastično.
Kada se po Spokojnoj livadi pročulo da je stigla Verbena Wheeler, Elner
Shimfissle je bila posebno sretna što se opet sreće sa starom prijateljicom. Nakon
što se pozdravila s obitelji, prva joj se javila Elner.
- Hej, Verbena, baš mi je drago što si ovdje. Nedostajala si mi. - I ti meni.
Došla sam ti na pogreb i poslala cvijeće.
- Hvala ti. Žao mi je što ti nisam mogla uzvratiti.
- Nema veze. Znaš, Elner, Lutber Griggs je kupio tvoju staru kuću.
- Da, znam. Kako se ti osjećaš, draga?
- Osjećam se dobro. Ne boli me više kuk, ali moram ti reći, Elner, da nisam
sretna.
Elner se začudi. - Da? Kako to, draga?
- Ne sviđa mi se što sam mrtva, eto. Deset godina sam štedjela za put u
Kaliforniju, a sada neću otputovati, a karta se ne može vratiti.
- O, žao mi je. Ali što ti se dogodilo - razboljela si se?
- I to me muči. Cijelog sam života bila uvjerena da ću umrijeti na smiješan
način. Trudila sam se uvijek biti dama. Nikada nisam psovala ni pušila u javnosti.
Znaš, Elner, uvijek sam nosila sa sobom čisti rupčić i nisam propuštala nedjeljnu
misu, a onda mi je na kraju zahodska školjka eksplodirala i katapultirala me u
strop.
- Ma nije valjda!
- O, da. Samo se nadam da to nisu napisali u mojoj osmrtnici. Justin Klump
ne bi se smio nazivati vodoinstalaterom ništa više nego što bi se pile smjelo
proglašavati klizačem. Kada je zahod počeo izvoditi bijesne gliste, rekla sam
Merleu da zove vodoinstalatera O’Della. Ali on je rekao da su preskupi. Znaš
kakva je škrtica. Sjećaš li se kad je kupio brdo umjetne trave? Svaka je bala bila
druge boje. A rabljena tuš-kabina? Nikada nije radila kako treba. Zna s novcima,
ali nema pojma o životu. Nadam se da uživa u deset dolara koje je uštedio. Sada
sam mrtva, a on udovac.

245
 Knjige.Club Books
- Žao mi je što si propustila put u Kaliforniju, ali pokušaj ovo gledati s vedrije
strane. Bar nisi umrla mlada.

Elner je bilo jako drago što je Luther kupio njezinu staru kuću. Doslovno je ondje
odrastao.
Lutheru je u srednjoj školi išlo toliko loše da je zamalo odustao, ali Elner mu
je ponavljala: - Mili, svatko je dobar u nečemu. Moraš samo otkriti u čemu. - Na
svu sreću, otkrio je. Odmah nakon mature, dobio je preko Andera posao u
mljekari, gdje je vozio kamion s prikolicom. Za dečka s prosjekom ocjena dva,
zarađivao je prilično dobro i uspio se oženiti svojom djevojkom Bobby Jo.
Na žalost Bobby Jo, Luther ju je vukao na svaku utrku i predstavu vezanu uz
automobile, kamione i druga vozila. Govorio je:
- To je posao, draga. Bavim se vozilima i moram pratiti trendove.
- Naravno, to je bila čista laž. Obožavao je automobile i kamione.

246
 Knjige.Club Books

VIJEST PRIKLADNA ZA OBJAVLJIVANJE

athy Calvert razbijala je glavu time kako da sroči osmrtnicu Verbene

C Wheeler. Njezin otac, koji je pokrenuo novine, u osmrtnicama je uvijek
navodio uzrok smrti pa bi sada čitatelji poludjeli da ga ona sada izostavi.
Pokušala ga je izostaviti kada je gospođa Speir pojela pokvarenu kamenicu u
Arnoldovom ribljem restoranu (Arnold joj je bio jedan od glavnih oglašivača, a
gospođa Speir tek sto druga), ali pretplatnici su je neumorno zivkali.
- Kako je umrla?
- Zanima me što ju je ubilo?
- Nije umrla sama od sebe. Želimo detalje.
Tako je na teži način naučila da nije dobro prikrivati informacije, a Arnoldov
restoran je ionako propao. No, ovo je bila druga priča. Uzrok smrti Verbene
Wheeler bio je osjetljiva tema, na granici između prava javnosti na informaciju i
škakljivog zadiranja u njezinu intimu. Nakon što je dugo preslagivala riječi, Cathy
je odlučila preskočiti pojedinosti i napisala da je poginula u „nesretnom slučaju u
svome domu“.
Ali, premda se potrudila zaštiti Verbenu, glas se proširio pa su svi točno znali
što se dogodilo, pogotovo nakon što je Merle tužio Vodoinstalaterski obrt Klump
i detalji su izašli na vidjelo. Da, bilo je neosjetljivih ljudi koji su morali gutati
smijeh pri pomisli da je netko raznio zahodsku školjku povukavši vodu tako da je
i zahod i njegov trenutni korisnik izletio kroz strop.
Međutim, prava tragedija Verbenine pogibije sastojala se u tome što Verbena
toga dana zapravo uopće nije morala na zahod. Odlučila je otići u trgovinu pa je
sjela za svaki slučaj. Isključivo iz opreza. Kada se ništa nije dogodilo, iz navike
je povukla vodu. Naravno, to je znala samo Verbena i nikome to nije odala.

Tri mjeseca poslije, stigao je i Verbenin suprug Merle. Nakon što ga je dočekala
Lucille Beemer, rekao je: - Znači, ovo je taj zagrobni život... ta velika vječnost o
kojoj smo toliko slušali.
- Upravo tako, Merle.
- E, hvala ti na dobrodošlici i informacijama, Lucille. Ali, dopusti da nešto
razjasnimo. Kažeš da ljudi odavde katkad jednostavno iščeznu?
- Da.
- I nitko se nije vratio?
- Ne, i to će ostati tajna dok se netko ne vrati.

247
 Knjige.Club Books
Elner Shimfissle, po navici, odjednom zapjeva: - O, slatka tajno života mog,
napokon te pronađoh.
Birdie Swensen šapne mužu: - Zašto uvijek najradije pjevaju oni koji nemaju
sluha?

248
 Knjige.Club Books

TUŽAN BOŽIĆ

orma je bila sjetna. Bio je to prvi Božić bez tete Elner, a da stvar bude gora,
N kad se probudila na božićno jutro, Mackyja nije bilo. A to nije bilo tipično
za njega. I to baš na Božić, kada je znao da je depresivna. Ustala je, navukla kući
ogrtač i nazula papuče pa se spustila u kuhinju. Kava je bila skuhana, ali ni
Mackyja ni auta nije bilo, a nije joj ostavljena nikakva poruka. Inače bi uvijek
ostavio poruku. Što se to događa? Nazvala ga je na mobitel i javio se nakon duge
zvonjave.
- Gdje si?
- Oprosti, morao sam nakratko istrčati, ali upravo se, vraćam. - Potom je
prekinuo vezu. Natočila si je kavu i vratila se na kat. Sada je već bila ljuta. Znao
je da će se prestrašiti ako se probudi sama, bez poruke. Pet minuta poslije, čula je
otvaranje ulaznih vrata.
Kad se vratila u prizemlje, on je sjedio u dnevnoj sobi keseći se od uha do
uha, a ispod drvca je bio veliki paket.
Uzdahnula je. - O, Macky, rekla sam ti da mi ništa ne kupuješ. Obećali smo
da ove godine nema darova.
- Otvori ga - rekao je.
- Dobro... ali nadam se da nisi puno potrošio. Samo da uzmem još kave.
- Odmah ga otvori.
Prišla je paketu i čula da iz njega dopiru neobični zvukovi. „Što je to?“ Kad
je sklonila papir s vrha, unutra je ugledala leglo od šest sivih, prugastih mačića,
koji su svi mijaukali uglas.
- Zaboga, Macky, par zar si skrenuo s uma? Odakle ti ove mačke?
- Ostavio ih je Djed Božićnjak - rekao je.
- Ne mogu vjerovati da si ih donio u kuću. Odakle su? - Dok je govorila, jedan
mačić uspio je izaći iz kutije. Kada ga je Norma podigla, počeo je presti kao
maleni motor.
- O, Macky - rekla je bijesno ga gledajući. - Mogla bih te ubiti. Samo mi još
treba hrpa ružnih, smrdljivih lutalica da se brinem o njima.
Idućih nekoliko dana kupovali su igračke, hranu i pijesak za mačke i igrali se
s mačkama. Već godinama nisu proveli tako ugodan Božić.
Nekoliko mjeseci poslije, udomili su tri mačića i zadržali druge tri. Sve cure.
Ona koju su nazvali Elner poderala joj je nove zavjese, ali nekako, to joj nije
zamjerila.

249
 Knjige.Club Books

BOKIĆ, SUSJED

Z a Elner i Verbenu bio je to sretan dan. Stigla je njihova prijateljica Ruby i bila
vrlo zadovoljna što je s njima. - Ovdje gore osjećam se kao kod kuće,
okružena svojim susjedama. Nakon što ste vas dvije otišle, slomila sam kuk i
završila u invalidskim kolicima. Nisam mogla nikamo ići, niti išta raditi. A na
televiziji više nema ništa dobro. Skoro sam poludjela od dosade.
- Dakle, od našeg odlaska, nije se dogodilo ništa uzbudljivo? - upitala je
Verbena.
- Ama baš ništa. Oh, osim što se doktor Orr uvalio u skandal. - Tko? - upita
Elner.
- Doktor Orr, zubar. Onaj koji je danju bio zubar, a noću Elvisov oponašatelj.
Katkad je nastupao u Crvenome štaglju. Rekao je da izvodi hommage Elvisu, ali
ja smatram da je bio običan oponašatelj, što god on govorio.
- Što mu se dogodilo?
- Pa, ulovljen je sa svojom medicinskom sestrom u nekom motelu... i morao
je zbrisati iz grada. Njezin muž je rekao da će ga upucati ako ga ikada više vidi.
- Onda je to valjda i kraj njegovih izvođačkih dana? - rekla je Elner.
- Vjerojatno jest.
Verbena: - Kvrapcu. Malo mi je žao što sam to propustila. Elner na to reče: -
Ruby, jesi li čula išta o Hanni Marie?
- Ne, mila, nitko nije ništa čuo. Postala je prava pustinjakinja. Na to se umiješa
Verbena: - A kako je naša trknuta Tot?
Ruby se nasmije. - O, znaš ti Tot. Isto kao uvijek, još pije kavu, još puši
cigarete. Sigurna sam da će nam se ubrzo pridružiti.
Premda dame toga nisu bile svjesne, ali Beatrice i Ander čuli su razgovor o
Hanni Marie. Beatrice reče: - Nije to u njezinu stilu, Andere. Sigurno nešto nije u
redu.

250
 Knjige.Club Books

SRETAN ROĐENDAN

2008.

orma se uspela drvenim stubištem stare kuće tete Elner ogledajući se oko
N sebe. Promijenila se. Stara smokva s koje je teta Elner svojedobno pala
izgledala je nekako otužno. A tamnozelene plastične stolice iz Walmarta koje su
Luther i Bobby Jo Griggs držali na trijemu, nisu doprinosile šarmu kuće. Dok je
teta Elner na trijemu držala bijelu, željeznu ljuljačku sa žuto-bijelim točkastim
jastučićima i dvije bijele stolice, sve je izgledalo vedrije. No dobro, kuća je sada
njihova. Norma pokuca na mrežasta vrata, ali nikoga nije bilo kod kuće. Kroz
vrata je vidjela da je na nosiljci za mačku u predvorju neka poruka. U nosiljci je
bila narančasta mačka tete Elner, Sonny. Ušla je i pročitala poruku.

Morala sam hitno izaći, Norma. Ali evo ga.

Bobby Jo

Norma uzme mačku i odveze je na groblje. Kad je stigla na grob tete Elner,
primijetila je da je netko ostavio novu vazu s plastičnim žutim cvjetovima. Znala
je da su zacijelo od Tot. Namjera joj je bila dobra, ali kako li je cvijeće bilo ružno.
Pomaknula ga je mrvicu u stranu i rekla: - Bok, teta Elner, ovdje Norma. Ne znam
sjećaš li se toga, ali danas ti je rođendan. Dakle, sretan rođendan! Macky i Linda
također te pozdravljaju. Donijela sam ti svježeg cvijeća, a i Sonny te došla
pozdraviti. Znala sam da će ti to biti drago. - Položila je mačku na grob, okrenutu
prema nadgrobnom spomeniku. Mačku nije pretjerano zanimalo gdje je.
Norma izvadi iz tla malu, limenu teglicu i ode je napuniti vodom na slavinu.
Dok je aranžirala cvijeće, nastavila je govoriti: - Znaš, teto Elner, dok si bila živa,
znala si mi ići na živce s pozivima danju i noću i šašavim pitanjima, ali sad kada
te više nema, nemaš pojma koliko mi nedostaješ. Valjda deset puta dnevno priđem
telefonu s namjerom da te nazovem. A kad nam telefon zazvoni, prvo pomislim
da si to ti, ali naravno da nisi. - Uzdahne. - Znala sam da ćeš mi nedostajati. Samo
nisam znala koliko. I Mackyju također... nedostaju mu jutarnje kave s tobom...
Idem do groba mame i tate da ih pozdravim, ali ostavit ću ti nakratko Sonnyja.
Kad god bi došla na groblje, Norma je bila zgrožena promjenama koje nisu
bile nimalo pozitivne. Prelijepi drveni luk izrezbaren cvijećem odnio je tornado i
nije zamijenjen. Prolaze je trebalo iznova popločati, a travnjaci su bili ogoljeli.
Pamtila je kada je trava ondje bila raskošno zelena, a cijelo groblje puno

251
 Knjige.Club Books
svježeg cvijeća, uredno aranžiranog. Toga dana je vidjela da je netko ostavio na
tlu praznu vrećicu čipsa.
A nadgrobni spomenici! Norma je znala da ljudi katkad na spomenik daju
uklesati mali masonski simbol ili znak vojne postrojbe u kojoj su služili, ali otkada
se prihvatljivim motivom za nadgrobni spomenik smatra tegljač ili motor?
Jednostavno više nije bilo pravila ni običaja, ničega što bi groblju pridalo dojam
kohezije. Vladao je opći kaos. Ovdje klupa, ondje kugla, a ondje blistavi crni
nadgrobni kamen pokraj male cementne ovčice iz dvadesetih. Kao da izgradiš
McDonald’s pokraj nečijeg ljupkog doma.
Stvarno nije bila snob. Norma je shvaćala da si katkad ljudi nešto ne mogu
priuštiti, ali postajalo je sve teže održavati posljednji privid doličnosti i
uljuđenosti u današnjem svijetu, a pogotovo uz ludosti koje se svakodnevno
prikazuju na televiziji. A sada se odjednom promijenilo i posljednje mjesto na
kojemu si očekivao mir, tišinu i ljepotu. Ali što da ona radi? Ljudi su čak
počeli stavljati svoje fotografije na nadgrobne spomenike. Bilo je jezivo u prolazu
gledati kako ti se smiješe pokojnici. Kako su to uopće uspjeli? Ona ne bi znala
izabrati svoju fotografiju koju će ljudi zauvijek gledati.
A tu je, naravno, bio i grob Harolda Wigglera, na kojemu je pisao: „Hej, ovdje
unutra je mračno. Neka netko uključi svjetlo.“ To je bilo jezivo zbog niza razloga.
Uvijek je izbjegavala proći dvanaestim redom, ako je ikako mogla. Taj natpis nije
joj bio nimalo smiješan. Smrt za nju nije bila šala, a u Haroldovu slučaju šala nije
bila duhovita.
Nakon što je obišla roditeljski grob, Norma se vratila, pokupila Sonnyja pa
pozdravila tetu Elner i otišla.

Nakon Normina odlaska, Elner reče svojoj susjedi Ruby Robinson: - Stari Sonny
baš dobro izgleda, zar ne?
- Da, ako voliš mačke, valjda. Ali zar nije krasno što se Norma sjetila tvojega
rođendana?
- Jest.
- Stvarno joj nedostaješ.
- I ona nedostaje meni. Slatka je to cura. Strašno se trudi, ali katkad joj živci
jednostavno otkazu poslušnost.
- Znam. Mislim da je ona jedina osoba kojoj bih savjetovala da povremeno
nešto popije.

252
 Knjige.Club Books

BOK, TOT!

ao što je i očekivano, Tot Whooten stigla je na Spokojnu dolinu nedugo

K nakon Ruby. Odmah nakon što ju je Lucille Beemer dočekala, začula je glas:
- Bok, Tot. Ovdje majka.
Tot se zaprepastila čuvši kako majka mlado zvuči.
- Da, draga, to sam ja.
- Znaš li tko sam?
- Naravno da znam.
- Nemaš više Alzheimerovu bolest?
- Ne. Um mi se vratio čim sam preminula. Sad će opet moja djevojčica biti uz
mene, kao u stara vremena.
Tot nije mogla niti sanjati da će ikada više razgovarati s majkom, a kamoli
mentalno zdravom majkom. Majka zadnji šesnaest godina života nije
prepoznavala Tot.
Kasnije je razgovarala s djedom i bakom, susjedima i mnogim klijenticama iz
frizerskog salona. Verbena joj je doviknula: - Kladim se da ti neće nedostajati
svakodnevni odlasci na posao, Tot, je li?
- Posve si u pravu, mila - reče Tot i obrati se Elner: - Srce mi poskoči od
radosti kad pomislim da više neću morati tapirati kosu.
Ruby reče: - Uživat ćeš ovdje, Tot. Zamisli, sve nedaće su iza tebe... nema
više briga ni tuge. Od sada, samo mirno more.
- Pa, hura. Ni da mi plate ne bih ponovno proživjela takav život. A tebi, Elner?
Je li tebi bilo drago što je gotovo?
- Nisam sigurna, Tot. Ja sam uživala u životu usprkos malim brigama.
- Lako je to tebi reći, Elner - reče Tot. - Ti se nisi udala za budalu.
Prekine je muški glas: - Bok, Tot.
Tot se iznenadi. - Jesi li to ti, Jamese? Gdje si?
- Šest redova iza.
- O, tako je. Stavili smo te na staro grobno mjesto obitelji Whooten.
- Kako si, draga? - krotko upita James.
- Osim što sam mrtva i pokopana, izvrsno. - Tot se obrati Elner: - Blagi Bože,
zaboravila sam da je on ovdje. Na svu sreću je iza, a ne pokraj mene. Ne treba mi
da ta njegova nova žena hoda po meni kad god mu dođe na grob.
James ju je čuo. - Ne dolazi baš često, Tot.

253
 Knjige.Club Books
- No... to sam ti i ja mogla reći.
- Da, ostavila me.
- Čula sam. - Malo potom doda: - Slomio si mi srce, Jamese.
- Žao mi je. Mrziš li me još uvijek.
- Nikada te nisam mrzila, Jamese. Bila sam ojađena. Mogli smo ostati zajedno
da si ranije prestao piti. Trebao si mi, a djeci je trebao otac. A sam Bog zna da ni
ja nisam bila baš neka majka, jer sam po cijele dane rintala u frizerskom salonu,
ali što sam drugo mogla? Bar je netko morao zarađivati. Uglavnom, oba djeteta su
nam koma. Ne znam koliko će naraštaja trebati da se ispravi nered koji smo im
stvorili. Dwayne Mlađi ženi se idiotkinjama koje misle da ga mogu spasiti.
Darlene je imala tri besprizorna muža i radi na četvrtom. Imaš jednu unuku koja
je navučena na krek i dvaput je uhićena, a druga ti pleše u striptiz klubu u Kansas
Cityju, puna tetovaža i piercinga u nosu. A najgore je što vjeruje da dobro izgleda.
- Uzdahne. - Ne znam, Jamese. Pokušala sam, ali nisam uspjela. Baš sam Elner
govorila kako mi je drago što sam mrtva.
- O, mila, nemoj tako govoriti... Istina je, bila sam strašno umorna. Ne bih
mogla dalje. Nemaš pojma koliko je olakšanje što ne poskočiš svaki put kad
zazvoni telefon, pitajući se je li ti opet uhićena neka unuka.
- Žao mi je, Tot. Oduvijek sam te volio. Samo to nisam znao.
- I meni je žao, Jamese. Valjda ti ni ja nisam mnogo pomogla. Nisam trebala
baciti na tebe onog betonskog patuljka.
- Nema veze, draga.
- U tvoju obranu mogu reći da nisi bio sav svoj otkako ti je ono zrno riže
zapelo u uhu na vjenčanju.
- Možda - reče James. - Ali to svejedno nije opravdanje za moje ponašanje.
Nakon duge stanke, Tot reče: - Jamese, ne možemo izbrisati svu bol koju smo
si nanijeli, ali voljela bih da ostanemo prijatelji. Možemo li?
- Tot, da samo znaš koliko sam se dugo molio za to.
- Dobro. Sad kada smo prijatelji, možeš li mi reći kojega si vraga ikada vidio
u Jackie Sue Potts?
- Sam Bog zna. Bio sam budala, to jedino znam. Prokleta budala.
- A što je najgore, ona mi je bila klijentica!
- Znam. Žao mi je.
- Pa, muško si, valjda nisi ti kriv. Nisi se znao kontrolirati kad su žene u blizini
i u tome nisi jedini.
- Amen, sestro! - složilo se još šest žena koje su prisluškivale.
- Možda - reče James - ali zar misliš da me nije pekla savjest? Ne znaš koliko
sam se puta poželio vratiti kući, ali me bilo sram pojaviti se pred tobom.

254
 Knjige.Club Books
Tot je čula što je rekao. Ali svejedno je žalila što se nije vratio. Naravno da
on to nije znao, ali bila bi ga smjesta primila natrag.
Elner je primijetila kako je zanimljivo doznati nešto što nisi znao. Premda su
je mnogi voljeli, većina ljudi je vjerovala da je Tot ogorčena i ljutita. Znala je
zvučati okrutno. A ona je zapravo, sirotica, bila beznadno zaljubljena u muškarca
kojega više nije bilo. Neuzvraćena ljubav i slatki će krumpir učiniti gorkim.

Sutradan su Elner i Verbena razgovarale o tome kako je krasno što Tot i James
opet razgovaraju. - I on je trijezan! - rekla je Verbena. - Nisam to očekivala ikada
vidjeti.
Dok su dvije stare susjede čavrljale, odjednom na hrast sleti golemo jato
vrana. Nekoliko sekundi poslije, cijelo jato opet odleti. Elner se nasmije: - Zar
vrane nisu smiješne? Znam da ih mnogi ljudi ne vole, ali meni su sjajne. Sonny ih
mrzi i trudi ih se uloviti, ali nikada nije uspio. Siroti, stari Sonny. - Odjednom
Elner zapjeva: - O, mali Sonny, frule te zovu od mraka do jutra. O, bit ću uz tebe
u jadu i tuzi. Toliko te volim, moj mali Sonny...
Verbena je prekine. - Pjevaš krivu melodiju, Elner. Ova pjesma se zove Mali
Danny.
- O, u pravu si. - Potom zapjeva: - O, popni mi se na koljeno, moj mali Sonny,
premda su ti tek tri, moj mali Soooony....
Will Shimfissle se zahihoće i reče prijatelju: - Pjeva kao dva mačka s
trboboljom, zar ne?

Nakon teškog i prilično nesretnog života, Tot Whooten je uživala na Spokojnoj

livadi. Kao što je rekla Ruby jedne večeri: - Tužno je kad pomislim da sam za
života propustila mnogo ovako divnih noći. Čudesno je gledati kako trepere tisuće
zvijezda. Valjda su oduvijek bile ovdje. Znala sam gledati zalazak sunca s
Elner, ali poslije bih uvijek ušla u kuću gledati televiziju dok ne bi bilo vrijeme
za spavanje. A sada uživam gledati noćno nebo, slušati sove, žabe i zrikavce. To
sam trebala više raditi umjesto da gledam televiziju. Svake bogovetne noći bila
sam ovisna o Dinastiji i Velikoj dolini s Barbarom Stanwyck. Oduvijek sam joj se
divila. Izgledala je kao da bi te svakoga časa mogla upucati. Žena po mojoj mjeri.
Lester Shingle, koji je redovito slušao razgovore svojih glavnih
osumnjičenica, posebnu je pozornost posvetio potonjoj rečenici. Tot svakako ima
nasilnu crtu.

255
 Knjige.Club Books

SHREVEPORT LOUISIANA

2011.

uther Griggs vozio je tegljač s prikolicom i sanjario o zgoditku na lutnji. Imao

L je u tom trenutku deset listića u džepu. Sanjao je o velikom dobitku kojim bi
kupio dug, luksuzan srebrno-smeđi kamper. Nije to bio nejasan san. Znao je točan
model i godinu proizvodnje. Želio je Boundera sa svim dodacima, krevetima
na izvlačenje i posebno širokom tuš kabinom te tendama.
Dao bi otkaz, a on i Bobby vozili bi se po cijeloj Americi, od jednog kampa
do drugog, uživajući u životu na visokoj nozi. Čitao je o auto-kampu Flying Flags
u Buelltonu u Kaliforniji, koji ima bazen, restoran i svakoga petka bingo, a
subotom živa svirka i roštilj. Što bi čovjek još mogao poželjeti?

Padala je blaga kišica kada je u retrovizoru vidio da mu se približava neki

automobil. Bio je to prekrasan, crveni Plymouth Duster iz 1970. Pustio je da ga
pretekne kako bi ga bolje pogledao. Vozačica mu je mahnula pa je mahnuo i on
njoj. Da, bio je iz sedamdesete. Ona ili njezin muž stvarno su ga lijepo održavali.
Još je imao originalnu boju i kotače.
S prekidima je kišilo zadnjih šest sati i koliko god mu se žurilo kući, nije
premašivao dopuštenih devedeset na sat. U tom dijelu Louisiane bilo je mnogo
rafinerija nafte, a ovaj dio međudržavne ceste znao je biti itekako sklizak na kiši.
Još je vozio iza Plymouth Dustera, a nekoliko kilometara poslije, baš dok je
prelazila most, pred automobil joj je istrčao pasanac, a ona je učinila najgore što
je mogla. Skrenula je da ga izbjegne, i to prebrzo. Lutber je vidio kako gubi nadzor
nad volanom, skreće u stranu i udara u betonski rubnjak pa klizi po nasipu i pada
u rijeku. - O, čovječe - uzviknuo je Luther. Pogledao je iza sebe, ali nitko nije bio
na cesti niti dolazio iz suprotnog smjera pa je usporio najbrže što je mogao, a da
ne prokliže, zaustavivši kamion uz cestu. Čim se zaustavio, dohvatio je veliki,
teški ključ koji je držao na suvozačkom sjedalu radi zaštite, iskočio i potrčao
prema mostu najbrže što je mogao. Stigavši, pogledao je u rijeku i vidio crveni
automobil koji se jedva još nazirao iznad vode, skakutao i brzo tonuo. Na svu
sreću, automobil je još bio blizu obali pa je Luther spuznuo oko sedam metara niz
nasip i ušao u vodu. Probio se do auta, skočio nekoliko koraka pred njega pa se
uspio uhvatiti za kvaku na vratima dok je automobil voda nosila mimo njega.
Baš kao što se bojao, svi su prozori bili zatvoreni, ali vidio je kako žena unutra
u panici pokušava otkopčati pojas. Gadno se namučio, jer je sada bio ispod vode,
ali iz desetog pokušaja uspio je razbiti prednji prozor i otkopčati joj pojas. Potom
256
 Knjige.Club Books
je uz golem napor otvorio vrata. Izvukao je ženu iz automobila i gurnuo je prema
gore najjače što je mogao. Posljednje što je vidio, bila su dva stopala u najlonkama
kako lamataju, noseći je prema površini. Bogu hvala.
A onda su on i automobil potonuli na dno, a Lutheru je odjednom sinulo: „O,
sranje... pa ja ne znam plivati.“
Kada je imao pet godina, otac ga je bio bacio u jezero i tada se skoro utopio.
Otada se užasavao vode.

LUTHER GRIGGS
1964. - 2011.
Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za prijatelje.

Kada je Rubyn muž, John Robinson, stigao na Spokojnu livadu, brbljajući s Elner
je spomenuo: - Je li ti Luther ispričao kako je dospio ovamo?
- Samo je rekao da mu se dogodila nesreća.
- Što? - Uto John vikne: - Luther Griggs, zašto nisi rekao Elner i ostalima da
si se utopio spašavajući jednoj ženi život?
Luther je mumljao: - O, ne znam. Valjda me bilo sram. Ne znam plivati.
- E pa, Luthere, to nije razlog za sram. Pravi su junak. Žena koju si spasio
majka je troje djece - reče John. - Zamislite samo. Skočio je u rijeku da spasi
potpunu neznanku.
Nakon što je Elner čula cijelu priču, rekla je: - Mene to ni najmanje ne čudi.
Oduvijek sam znala da je Luther dobar dečko, zar ne, mili?
- Da. To si mi uvijek govorila.

Žena koju je Luther spasio to mu nije zaboravila. Ona, njezin muž i djeca dovezli
su se u Elmwood Springs na pogreb. Njezina najmlađa kći, koja je upravo bila
navršila šest godina, čak mu je napisala pismo i položila mu ga na grob.

Dragi gospodine Griggs,

Hvala vam što ste spasili moju mamicu. Dobra je i njoj je drago. Jako
mi je žao što ste se zatopili.

Pusa,
Tracy

257
 Knjige.Club Books

LAGODAN ŽIVOT NA PLAŽI

io je ugodan utorak i Dwayne mlađi, napušen po običaju, nosio je svoju

B majicu s natpisom Ušlagiran u Margaritavilleu i pobjegao nakratko iz kuće.
Žena mu je bila na poslu, a klinci u školi. Popeo se na brdo sa šest piva. Zavalio
se uz majčin grob, zapalio travu, otvorio limenku hladnoga piva. Zagledao se u
grad s uzdahom. Sada kad je majka umrla, to mjesto je postalo prava dosada. Tot
je oduvijek bila zabavna. Zločesta kao sam vrag, ali zabavna. Zašto mu je morala
umrijeti? Dođavola, da se nije toliko puta ženio i napravio toliko djece,
jednostavno bi digao sidro, otišao u Key West i pridružio se drugim
obožavateljima Jimmyja Buffeta u dobro, starom Margaritavilleu. Kimnuo je sam
za sebe. O da, sve bi bilo sjajno kad bi mogao otići u Key West. Sjedio bi na plaži
i po cijele dane pio. Ne bi bilo žena, bivših žena ni djece da ga kinje. Čovječe,
možda bi čak upoznao Jimmyja Buffeta glavom i bradom. To bi bilo baš kul.
Jednoga dana će to i ostvariti. Ako mu ikada vrate vozačku dozvolu. Dođavola,
pa može i autostopom. Jednoga dana, možda jednostavno digne sidro i nikad se
ne vrati. To bi baš bilo kul. Otvori novo pivo. - Da, to bi baš bilo kul.
Nakon njegova odlaska, Tot uzdahne i reče Jamesu: - Cuga, dar koji nikada
ne dosadi.
- O, da - uzdahne James.
Bilo je kasno ujutro kada su svi na Spokojnoj livadi čuli kako gradom jure
policijska kola i vozilo hitne pomoći uz glasne sirene te se naglo zaustavljaju. -
Što se dogodilo? - pitali su se. Čuli su da se hitna pomoć zaustavila negdje u gradu,
ali gdje? Tko je ozlijeđen? Tko je bolestan?
Oglasi se Tot Whooten: - Nadam se da onaj po koga dolaze da ga odvezu
bolnicu zna koliko će ga to koštati. Kad se meni riba iglica zabila u nogu na
Floridi, naplatili su mi više od pet tisuća dolara za vožnju od šest blokova. Ja sam
rekla: ,,E, mogla sam nazvati taksi i prištedjeti brdo para.“ Nakon toga svima
govorim: „Ako možeš ustati i hodati, idi, samo ne daj da te naguraju u ta vražja
kola bitne pomoći.“

Nažalost, osoba po koju je stigla hitna pomoć bila je u kući obitelji Swensen i nije
mogla hodati.

258
 Knjige.Club Books

ŽENA KAO BROD

svakome gradu postoje ljudi koji privlače mnogo pozornosti, a ima i onih
U koji žive povučeno i neprimijećeno. Norvaleen Whittle oduvijek je bila malo
bucmasta, tek toliko da to odbije dečke i onemogući joj da bude mažoretkinja ili
navijačica.
Sada je, s trideset sedam godina, Norvaleen bila knjigovođa za nekoliko tvrtki
u gradu i, zahvaljujući internetu, mogla je raditi od kuće. Roditelji su joj ostavili
lijepu kućicu s tri sobe i jednom kupaonicom, koju je u zadnje vrijeme rijetko
napuštala osim da ode u trgovinu po hranu ili u ljekarnu. Njoj je to posve
odgovaralo. Imala je jorkširsku terijericu po imenu Mitzi, koja joj je bila dobro
društvo i znala je mokriti na za to predviđeno mjesto.
Jednoga dana, dok je kupovala u Walmartu, odjednom je primijetila da se,
dok boda, klati kao prekooceanski brod. Tada je Norvaleen prvi put shvatila da je
postala debeljuca. Spoznaja joj je polako dolazila do mozga. Stopala su joj bila
prevelika za cipele i već dugo nije mogla nositi prstenje ili sat. Trebala je to
prije opaziti. Problem je bio u tome što je Norvaleen bila slijepa na svoj problem,
ali je istodobno bila i u McDonaldsu, gdje je jela hamburger sa sirom i
krumpirićima. Očito dijetna Coca-Cola ne može poništiti unesene kalorije. Kakav
šok! Postala je krava u japankama, a da to nije primijetila. Ma, znala je da je
bucmasta, ali danas joj je doktor Halling na pregledu rekao da je već odavno
premašila bucmastost. Prema stroju u njegovoj ordinaciji, koji izračunava omjer
masti i mišićnog tkiva, preletjela je u pretilost i bližila se granici morbidne
pretilosti. Prije odlaska joj je zakazao termin u klinici za mršavljenje.
Vozeći se kući, pitala se gdje joj je bila pamet. Zašto je mislila da može jesti
kao tinejdžerica? U tome i jest problem. Nije koristila pamet. Protekle dvadeset
dvije godine provela je ispred televizora jedući grickalice i život joj se pretvorio
u grickanje od jutra do sutra. I sada je morala otići na taj pregled, jer će je tužiti
doktoru Hallingu ako ne ode.

Žena u klinici za mršavljenje bila je izuzetno vedra i puna podrške. Rekla je

Norvaleen da u njoj čuči mršava žena koja čeka da iskoči. Ali Norvaleen je znala
kako stvari zapravo stoje. U njoj je bila debela žena koja nema snage za skakanje.
Usto, čemu sve to? Ionako je nitko ne voli. Jedini mladić kojega je voljela oženio
se drugom. Zašto bi to činila? - Učinite to za sebe - rekla joj je ta žena, ali
Norvaleen se radovala samo dobroj hrani, igranju s Mitzi i televizijskim
emisijama.

259
 Knjige.Club Books
Žena u klinici za mršavljenje rekla je: - Gospođice Whittle, nemate problem
sa snagom volje, nego ste ovisnica o hrani. Ovisni ste o šećeru i ugljikohidratima
kao heroinski ovisnik o heroinu. Ako želite trajno skinuti kilograme, morate posve
izbaciti šećer i žitarice.
Dobro. Što ako doista ode na sve sastanke, potrati vrijeme i novac, napati se
kako bi izgubila kilograme? Bit će jednako nesretna mršava osoba, vjerojatno s
viškom kože. Doktor je rekao da će živjeti deset godina duže ako izgubi
kilograme.
Norvaleen je porazmislila, ali nije bila sigurna da želi još deset godina ako ne
bude smjela jesti kruh i sladoled. Odlučila se radije za deserte i nikada se nije
vratila u kliniku.
Bio je petak ujutro, nekoliko godina poslije, kad se Norvaleen izvukla iz auta
nogu po nogu, došla do daha pa se zaputila preko parkirališta do ljekarne.
Približivši se trgovačkom centru, čula je iznutra neki metež. Ljudi su vrištali i
bacali se na pod. Netko je vikao: - Zaustavite ga! Zaustavite! Baš kad je podigla
pogled, ugledala je muškarca s pištoljem kako trči kroz ostakljena vrata, a za njim
hita zaštitar. Norvaleen nije imala baš mnogo vremena za razmišljanje. Samo je
prekrižila ruke i stala pred njega, zapriječivši mu put. Zaletio se u nju tolikom
silinom da mu je pištolj odletio iz ruke, a on se izvalio na tlo. Ona je brzo sjela na
njega i ostala tako do dolaska policije. Sva sreća. Pokazalo se da je čovjek upravo
opljačkao draguljarnicu Key.
Ljudi koji su svjedočili tome događaju, rekli su da čovjek nije mogao ustati,
koliko god se migoljio i batrgao. Kriminalac je poslije tvrdio da je žena koja ga je
zarobila težila dvjesto kilograma, što nije bila istina, ali svejedno su bila potrebna
tri vatrogasca i jedan promatrač da podignu Norvaleen na noge.
Kad se uzbuđenje slegnulo, a lopov je odvezen u lisičinama, policajac koji je
uzimao podatke svjedoka odjednom iznenađeno podigne pogled prema njoj. -
Norvaleen? Vi ste Norvaleen Whittle? Išli smo u školu zajedno. Sjećaš li me se?
Ja sam Billy... Billy McMichael?
Ona je žestoko porumenjela. Pamtila ga je. To je bilo mladić u kojega je bila
zaljubljena.

Toga poslijepodneva Cathy Calvert napravila je s njom razgovor za novine i

napisala članak objavljen na naslovnici s naslovom:

STANOVNICA ELMWOOD SPRINGSA ZAUSTAVILA

PLJAČKAŠA U TRGOVAČKOME CENTRU

Norvaleen je to prešutjela Cathy, ali nije ga hotimice zaustavila. Jednostavno nije

mogla ustati. Netko ju je mobitelom snimio kako sjedi na tom čovjeku i objavio

260
 Knjige.Club Books
snimku na YouTubeu. Naravno, zlobnici su zbijali šale, uglavnom tinejdžeri, ali
većinu ljudi impresionirala je njezina hrabrost. Ljudi su govorili: „Možda se
Norvaleen nije mogla dati u trk... ali ga je bogme znala zaustaviti.“
U zahvalu za hrabrost, dobila je bon od stotinu dolara za sve trgovine u
trgovačkome centru, uključujući restorane. Poslije je od gradonačelnika primila
nagradu za Građansko junaštvo, a načelnik policije, Ralph Childress dodijelio joj
je počasnu policijsku značku. Za tu prigodu, Norvaleen je kupila novu veliku crnu
haljinu u diskontnom dućanu i otmjene japanke s cirkonima.
Te večeri, Billy je došao po nju u policijskom vozilu da je odveze na
svečanost. Dok ju je vozio natrag kući, upitao je: - Bi li voljela koji put sa mnom
izaći na večeru?
Billy se bio oženio jednom od zgodnih djevojaka iz srednje škole, ali brak nije
uspio. Bio je razveden i protekle tri godine stanovao je u ružnoj stambenoj zgradi
na drugome kraju grada. Isprva su nekoliko puta tjedno izlazili na večeru, a
postupno je Billy počeo kod nje provoditi noći. Norvaleen je bila tako sretna da
je godinu dana poslije opet bila samo bucmasta, što Billyju nije ni najmanje
smetalo. Otkrio je da voli velike cure. Godinu dana poslije, Norvaleen je
iskoristila darovni bon u draguljarnici Key da kupi burmu za Billyja.
Potrebno je mnogo vremena i truda, ali katkad, kada to najmanje očekuješ,
život ispadne baš kako treba. Krenula je u ljekarnu da kupi kortizon za ekcem i
vidi što se dogodilo. Od svih ljudi na svijetu, ona je za sebe najmanje očekivala
sretan kraj.

261
 Knjige.Club Books

NORMA IZBJEGAVA SMRT ZA DLAKU

2012.

ada je Cathy Calvert naletjela na Normu u ljekarni, iznenadila se što hoda na

K štakama.
- O, Norma... što se dogodilo?
- Slomila sam kost u stopalu.
- Kako?
- Pa, bila sam u trgovačkom centru i kupovala u velikoj Macyjevoj trgovini.
Mackyju su trebale potkošulje, a u podrumskom dijelu je bila rasprodaja.
Uglavnom, baš dok sam se spuštala, zazvonio mi je mobitel pa sam ga pošla
izvaditi iz torbice i očito nisam pazila, jer sam promašila prvu stubu pokretnog
stubišta i u idućem trenutku padala... kotrljala sam se i valjala s haljinom preko
glave sve do dna, jer na stubištu nije bilo druge osobe da mi ublaži pad.
- Jao, ne!
- Da. I dok sam padala, najviše sam se bojala da će mi stubište zahvatiti haljinu
kad padnem do dna i uvući me i prožvakati pa sam vrištala: „Ugasite ga! Ugasite
ga!“ Bogu hvala, neki bistri zaposlenik na pultu s nakitom u zadnji je čas pritrčao
prekidaču i pritisnuo ga pa me spasio da ne ostanem raskomadana. Ali sletjela
sam na bok i ostala prikliještena naglavce. Ostala sam kao mačka s nogama u
zraku i upravo je u tom trenutku naišla moja kolegica iz škole, Kathy Gilmore,
koju nisam vidjela dvanaest godina, pa spustila pogled i rekla: „Norma, jesi li to
ti?“ „Da, ja sam“, rekla sam. A ona: „Pa što radiš ovdje?“ Ja sam rekla: „Pala sam
niz pokretno stubište i zapela. Zovi hitnu.“ A onda je odgovorila: „Nema frke,
draga.“ Do tada se već oko nas okupilo golemo mnoštvo, a meni je haljina bila
sva poderana. Totalni kaos. Bila sam oderana i izgrebena od glave do pete. Tjedan
dana sam bila u bolnici. A znaš li što je najgore? Osoba koja me nazvala
na mobitel i prouzročila pad uopće nije osoba. Zvao me govorni automat...
prodaja! Možeš li to zamisliti?
Cathy reče: - Jao, Norma, pa mogla si poginuti kad si pala niza stube. Ne
zaboravi što se dogodilo sirotoj Hanni Marie.
- Nemoj misliti da mi to nije palo na pamet. Dok sam padala, mislila sam:
„Samo da ne završim kao jadna Hanna Marie“.

262
 Knjige.Club Books

ŠTO SE DOGODILO

NASLOV JE GLASIO:

NAŠA VOLJENA SUGRAĐANKA POGINULA PRI PADU

__________________________________________________________
Kućna pomoćnica je pronašla Hannu Marie u dnu stubišta toga jutra kada
je došla na posao. Mrtvozornik je rekao da je smrt nastupila trenutačno.
Kada se vijest proširila gradom, svi su bili potreseni i rastuženi. Ali kad
su poslije doznali da je njezin suprug te večeri bio na jednom od svojih
brojnih poslovnih putovanja u New Yorku, obuzeo ih je bijes.
Kao što je Norma rekla Mackyju: - Zamisli, ostaviti sirotu gluhu ženu
noću samu u toj velikoj kući dok ti negdje planduješ... i to za njezine
novce. Ne znam kako živi sam sa sobom.
__________________________________________________________

263
 Knjige.Club Books

ČUJEŠ LI ME SADA?

obzirom na njezinu dob i zdravstveno stanje, svi su očekivali da će Irene

S Goodnight biti iduća među njihovim prijateljicama koja će stići na Spokojnu
livadu. Ali na njihovo iznenađenje, sljedeća je stigla Hanna Marie Swensen.
Smrt Hanne Marie bila je problem s kakvim se Lucille Beemer do tada nije
susrela. Kako će se obratiti gluhoj osobi?
Kao što se bojala, kad se obratila Hanni Marie, nije bilo odgovora. - Jao meni
- rekla je. - Grozno se osjećam. Nemam načina da joj kažem gdje je.
Verbena je rekla: - Lucille, ne znam što bih ti rekla. Možemo govoriti do
besvijesti, a ona neće čuti ni riječi. Prava šteta. Rado bih porazgovarala s njom da
čujem što ima reći o onom svom pokvarenom, prijetvornom mužu. Već je
godinama vara sa svakom fufom u gradu.
A onda se odjednom začuje ženski glas: - Mislim da sada čujem.
- Hanna Marie? - upita Lucille.
- Da, mislim. Čujem li to svoj glas?
Zaprepaštena Lucille odgovori: - Da, to si svakako ti!
- I izgovaram prave riječi?
- O, da.
- I to ispravno?
- Savršeno.
- Jesam li preglasna? Ne mogu procijeniti.
- Ne, nimalo. Imaš prekrasan glas. Kakvo divno iznenađenje... jao, samo čekaj
da te čuju roditelji. - Lucille dovikne: - Beatrice! Andere! Dođite pozdraviti svoju
kćer.
Beatrice se prva javi: - Mila, majka je. Čuješ li me?
- Da, majko, čujem!
Ander reče: - Mila, tata ovdje.
- O, tatice, ne mogu vjerovati.
Verbena Wheeler, koja je prisluškivala, nije se više mogla obuzdati pa je
viknula na sav glas: - Blagi Bože. Ovdje je Hanna Marie koja govori i čuje!
Bio je to čudesan trenutak. Prvi put, Beatrice i Ander mogli su razgovarati s
kćeri, a ona ih je prvi put mogla čuti.
Elner je pričekala da njih troje porazgovaraju, a onda je rekla: - Bok, mila.
Ovo je tvoja velika, stara teta Elner da te pozdravi.

264
 Knjige.Club Books
Hanna Marie reče: - Teta Elner, kako mi je drago što ti čujem glas. O, hvala
ti što si bila toliko draga prema meni cijeloga života.
- Nema na čemu, mila. Prema tebi je bar oduvijek bilo lako biti drag.
- Hanna Marie, ovdje tvoja pratetka Katrina Nordstrom i samo sam ti željela
reći da znam kako se osjećaš. Ja sam potkraj života posve oslijepljela, a sada opet
vidim.
Odjednom su svi željeli razgovarati s Hannom Marie i podijeliti svoje
mišljenje o tom čudu.

Hanna Marie cijeloga je dana razgovarala s brojnim prijateljima i obitelji. Oko

šest sati navečer, Stari Hendersen je rekao: - Blagi Bože, pa ova je prava
brbljavica. Zar nikada ne zašuti?

Poslije, kada je sunce zašlo, sestre Goodnight su kao poseban znak dobrodošlice
otpjevale višeglasnu verziju pjesme Over the Rainbow.
Kad su završile, Hanna Marie je rekla: - O, mnogo vam hvala, moje dame.
Znači, ovako zvuči glazba. Oduvijek sam se pitala. Kako je lijepa i umirujuća. I
kako je divno što vi, dame, tako krasno pjevate.
U tom trenutku, oglasi se Hannina pratetka Birdie Swensen: - Za Boga
miloga, Elner, da se nisi usudila sada zapjevati. Neka sirota djevojka još neko
vrijeme živi u iluziji.
Elner se nasmija. - Nastojat ću, Birdie. Dat ću joj nekoliko dana da se
privikne.
Prije negoli su pošle na spavanje, Ruby šapne Verbeni: - Verbena, nisi smjela
reći da Hannu Marie vara muž.
- Kako sam mogla znati da čuje? Nadam se samo da nije slušala - rekla je
Verbena.

Sutradan, kada se uzbuđenje malo stišalo, Lucille Beemer upita Hannu Marie što
se točno dogodilo.
- Kada sam se probudila, počela sam čuti zvukove. Isprva nisam znala što je
to.
Lucille reče: - Ne, mislila sam, što te dovelo na Spokojnu livadu?
- A, to. Iskreno, ne znam. Ali valjda se nešto dogodilo jer me inače ne bi bilo
ovdje.
- Ne bi.
- Jao, pitam se što se moglo dogoditi. Znam da Michael nije bio u gradu i
zadnje što pamtim jest da sam ustala i zaputila se prema kuhinji... a nakon toga,
ništa.

265
 Knjige.Club Books
- Ma, ne zamaraj se time. Doznat ćemo. Netko će već doći ovamo gore da
nam kaže, a za sada je svima dovoljno što si s nama.
- O, i meni je drago, gospođice Beemer. Bojim se da u zadnje vrijeme nisam
bila jako sretna.
Verbena šapne Ruby: - Jesi li čula, Ruby? Hanna Marie je rekla da joj muž
„nije bio u gradu“. Možda zna više nego što smo mislile.

266
 Knjige.Club Books

SLUČAJ ZAKLJUČEN

D a je Lester Shingle imao brkove, sada bi jedan uvijao. Upravo je na Spokojnu

livadu stigla Irene Goodnight, posljednja od njegovih osumnjičenica za
ubojstvo, pa će napokon dočekati suđenje. Sutradan ujutro, obratio im se svima
četvorma glasnim, prodornim glasom: - Ovo je Lester Shingle! Znam da je
počiniteljica jedna od vas i očito je mislila da će proći nekažnjeno. Ali neće.
Bila je istina da su mu sve te četiri žene svojedobno prijetile smrću.
Sve su znale da je zloglasni voajer. Ada i Bess Goodnight rekle su mu da će
ga upucati ako ga ikada više vide u blizini svoje kuće. Irene je rekla da će ga živog
oderati. A Tot Whooten prijetila mu je nečim gorim, za što bi joj bile potrebne
škare.
Ada se prva oglasila: - O čemu ti to govoriš?
- Znaš ti dobro o čemu. O mojem ubojstvu.
- Čemu?
- Jedva od vas udarila me u glavu kuglom za kuglanje i hladnokrvno me ubila
u kuglani Plava zvijezda, na parkiralištu u travnju 1952., a ja kanim doznati koja.
Tot nije mogla vjerovati vlastitim ušima. - Jesi li ti lud, Lesteru? Nitko te nije
udario kuglom, idiote! Poskliznuo si se na ledu i udario glavom o automobil
Mildred Ogleby. Za Boga miloga. - Potom Tot vikne: - Hej, Billy!
- Da?
- Ovdje Tot Whooten.
- E, bok, Tot, kako je moja stara ljevoruka prvakinja?
- Posve dobro... Čuj, Billy, imam pitanje za tebe. Zar nisi vidio kako Lester
pada i udara glavom o auto gospođe Ogleby i zar nisi pozvao bitnu pomoć?
- Jesam. Zašto?
- Ovaj idiot misli da ga je netko udario u glavu kuglom za kuglanje.
- Što? Ma kakvi. Raskolio si je glavu o njezin far - kao lubenicu, koliko
pamtim.
Javi se i gospođa Ogleby, vlasnica Buicka iz 1946.: - U pravu je, Lesteru, a i
platila sam pravo bogatstvo da ga popravim.
Tot reče: - Vidiš? Ne lažem.
Nakon duge stanke, Lester reče: - Kvrapcu onda. Toliko sam godina bio
uvjeren da sam ubijen... sada sam pomalo potišten.
Ubaci se i Irene Goodnight: - Pa, ako te nešto tješi, da sam te vidjela te večeri,
ja bih te bila ubila.
267
 Knjige.Club Books
- Hvala ti, bar nisam bio daleko od istine. Ali svejedno sam jako razočaran.
Tolike sam godine vjerovao da sam žrtva zločina, a sada sam obična žrtva
nesretnog slučaja.
- Pa, znaš kako se kaže, Lesteru - reče Bess. - Nesretni slučajevi zapravo ne
postoje.
- A ljudi prije ili poslije dobiju što ih ide - doda Verbena.
- Da, valjda... Ali sada kad nisam žrtva, osjećam se kao nitko i ništa... kvrapcu.

Dakle, pokazalo se da na koncu Lester Shingle uopće nije ubijen. Ali to ne znači
da se u Elmwood Springsu nije dogodilo ubojstvo...

268
 Knjige.Club Books

RIĐOKOSA

remda je već prilično dugo bila pokojna, Verbena Wheeler bila je i ostala
P zabadalo. Toga dana radoznalo je zurila u ženu koja je stajala nad grobom
Hanne Marie Swensen.
Verbena šapne Ruby: - Hej, tko je ona riđokosa žena nad grobnim mjestom
Hanne Marie?
Ruby pogleda ženu u baloneru i šapne: - Nemam pojma. Nije odavde... Bar je
ja ne poznajem. Možda je to neka kolegica Hanne Marie iz škole za gluhe.
Tko god ta žena bila, dugo je stajala nad grobom, samo piljeći u njega.
Naposljetku je rekla: - Žao mi je. Jako mi je žao. - I otišla.
Nakon nekog vremena, Verbena više nije mogla odoljeti pa je zazvala Hannu
Marie: - Hanna Marie?
- Da?
- Ovdje Verbena Wheeler. Ruby i ja smo baš primijetile kako si imala lijepu
posjetiteljicu.
- Da. Vrlo zgodnu.
Pričekale su još podataka, ali uzalud.
Nekoliko dana poslije, Verbena više nije mogla izdržati ni minute pa je
otvoreno upitala Hannu Marie tko je bila ta žena.
- Pa, Verbena, voljela bih da znam. Nemam blage veze. Nikada je prije nisam
vidjela.
- Dobro. Uglavnom, stvarno je ljepotica.
Verbeni je sve to bilo vrlo čudno. Hanna Marie možda nije poznavala tu ženu,
ali ona je bjelodano poznavala Hannu Marie. Jako je dugo stajala na grobu. I
djelovala je veoma tužno. A ne možeš tako tugovati za osobom koju ne poznaješ.
To nema smisla. Neznanci ne dolaze neznancima na grob. Osim ako ne pogriješe
grobno mjesto... a to nema šanse. Hanna Marie imala je golem nadgrobni
spomenik s imenom napisanim velikim, jasnim slovima. A ta žena gledala je
ravno u njih.
Pitala se je li joj možda Hanna Marie prešutjela da poznaje tu ženu. Kako god
bilo, nešto je tu sumnjivo. I zbog čega je ženi bilo žao? Verbena je čvrsto odlučila
otkriti istinu. Obožavala je dobre misterije. Bila je velika obožavateljica serije
Ubojstvo, napisala s Angelom Lansbury.

269
 Knjige.Club Books
U Elmwood Springsu doista se dogodilo ubojstvo, ali nažalost, žrtva toga nije bila
svjesna. Kako bi i mogla biti? Ta bila je gluha. Nije čula muškarca kako joj prilazi
s leđa. Nije znala da je gurnuta. Policija također nije znala da je riječ o ubojstvu.
Nije bilo provale. Čovjek unajmljen za taj posao dobio je ključ od kuće. Nitko nije
vidio kako ulazi ili izlazi.

270
 Knjige.Club Books

ČULO SE ZA VEČEROM

2013.

judi katkad ne shvate da netko sluša njihov privatni razgovor. Na primjer,

L jedne večeri dok su sudac i njegova supruga uz objed razgovarali o sadržaju
oporuke Hanne Marie, njihova kuharica, gospođa Grace, ostavila je vrata
blagovaonice pritvorena. Jako ju je zanimalo što će sudac reći. Kuharica je,
naime, bila radila za gospodina i gospođu Swensen do njihove smrti.
Premda je dugo trebalo da prođe proces odobrenja, sudac je napokon odobrio
oporuku Hanne Marie, a kad su ljudi čuli kako glasi, ostali su zgromljeni. Bilo je
gotovo nevjerojatno da bi Hanna Marie iz oporuke izostavila cijelu svoju rodbinu
i sve dobrotvorne organizacije. To jednostavno nije bilo njoj slično. Ali prema
oporuci, ama baš sve je ostavila suprugu. Potkraj prošlog kvartala, poduzeće je
bilo procijenjeno na trideset šest milijuna dolara. Oporuka je bila čudna čak i
Laverne Thorneycroft, sučevoj supruzi, što je spomenula za večerom: - Baš me
briga što ti kažeš, Same. Ali nešto tu smrdi. Ovo je kao da je ostavila poduzeće
čovjeku s mjeseca.
Sudac odmahne glavom. - Laverne, što ja tu mogu reći? Mogu se samo držati
slova zakona. Moram odobriti provedbu oporuke.
- Ja svejedno ne vjerujem da je sve ostavila njemu.
- Prema oporuci, jest. Hanna Marie bila je gluha, ali nije bila slijepa, Laverne.
Znala je čitati i pisati. Dok god je na papiru, legalno je. - Sudac je brižno namazao
pecivo maslacem pa dodao:
- Ali na njegovu mjestu, ja bih od sada u ovome gradu oprezno prelazio ulicu.
Kada se pročuo sadržaj oporuke, svi su se uzrujali. Nije im bilo jasno kako je
Hanna Marie mogla učiniti takvo što.
Čim je platio porez i službeno preuzeo mljekaru, Michael Vincent prvo je
otpustio sve koji su bili blisko povezani s obitelji Swensen. Prvo je otpušten rođak
Hanne Marie, Albert Olsen, koji je bio upravitelj u tvrtki gotovo trideset godina.
Albert je bio slomljen. Rekao je supruzi da bi se Ander jamačno okretao u
grobu kada bi znao kako taj Vincent vodi mljekaru.
- Taj tip pojma nema kako se vodi mljekara. Otpustio je gotovo cijelu upravu,
a ovi novi radnici koje je doveo ne znaju ništa o radu s kravama. I baš ga briga za
krave i kvalitetu proizvoda - samo ga zanima količina i brzina. Ova je tvrtka
oduvijek pripadala gradu. Svi su svakoga poznavali. Ovi novi radnici
ovdje nemaju korijena. Kvragu, pa neki još žive u svojim automobilima. Sam Bog

271
 Knjige.Club Books
zna koliko im plaća. Pazi što ti kažem, brzo će on upropastiti tu tvrtku ili je prodati
nekom velikom konglomeratu.
Albertova žena uzdahne: - Kada samo pomislim koliko se Ander godinama
naporno trudio da je izgradi, koliko si se ti trudio, kao i svi ostali, slama mi se
srce.
Sutradan je jedan od Albertovih sinova rekao policijskom načelniku Ralphu
Childressu: - Kažem ti unaprijed, Ralphe, da ću prebiti tog tipa na mrtvo ime, čim
ga negdje zateknem samog, zbog onoga što je učinio mojem tati.
Bio je treća osoba koja je Ralphu toga dana rekla isto. Nije bilo nikoga u gradu
tko se nije poigravao mišlju da ubije Vincenta, ili ga bar obogalji, a među njima
je bio i Ralph. Čak je i njegova žena Edna rekla: - Najradije bih otrovala tog
štakora.

272
 Knjige.Club Books

MALA GOSPOĐICA DAVENPORT

OTKRIVA CIJELU ISTINU

ada je gospođa Grace, kuharica suca Thorneycrofta, preminula, ispričala je

K prijateljici Verbeni Wheeler o Hanninoj oporuci, nakon čega se poput
šumskog požara proširila vijest da je muž dobio sve od igle do lokomotive.
Stanovnici Spokojne livade bili su jednako iznenađeni kao i stanovnici grada. A
Hanna Marie bila je zgranuta.
Znala je što stoji u njezinoj oporuci. Otac ju je naučio čitati pravne spise i
pročitala je svaku riječ prije potpisa:
Ni pod kojim okolnostima, tvrtka i posjedi Mljekare Slatka djetelina ne smiju
biti prodani ni darovani ikome tko ne pripada obiteljima Nordstrom, Olsen ili
Swensen.
Ander se posebno uzrujao. Obećao je Lordoru na njegovoj samrtnoj postelji
da će mljekara zauvijek ostati obiteljska tvrtka.
Hanna Marie učinila je točno kako je otac bio tražio i u svoju oporuku
uključila istu klauzulu koja je stajala u njegovoj te posebno pazila da se njezine
dobrotvorne aktivnosti nastave i nakon njezine smrti. - Nije mi jasno kako se to
moglo dogoditi - rekla je. - Jako sam zbunjena.
Mala Gospođica Davenport na polju 258 do tada nije željela ništa spominjati,
ali tada se osjetila obveznom progovoriti. - Hanna Marie? - rekla je. - Ovdje Dottie
Davenport. Nekoć sam radila za vašega tatu... a poslije za vašega muža.
- Da, naravno, gospođice Davenport. Kako ste?
- Istinu da vam kažem, bijesna sam kao ris, jednako kao vi.
- A zašto?
- Da se nisam razboljela i umrla kad jesam, mogla sam spriječiti da vam taj
čovjek ukrade sav novac.
Odjednom je cijelo groblje naćulilo uši.
- Vjerojatno se toga ne sjećate, ali ja sam bila u uredu onoga dana kada ste
došli potpisati oporuku. Nakon što ste je potpisali i otišli, vaš muž mi je dao ključ
i naložio da pohranim oporuku u privatni sef u pismohrani.
- Toga se sjećam.
- On to ne zna, ali putem do pismohrane, ja sam pročitala vašu oporuku i znam
kome ste sve htjeli ostaviti novac.
- Pročitali ste je?
- Nisam smjela, ali jesam. I reći ću vam što još on ne zna. Prije negoli sam je
pohranila u sef, na brzinu sam je umnožila, za slučaj da pokuša muljati.
273
 Knjige.Club Books
Verbena Wheeler tada je već bila izvan sebe i povikala: - Bože mili... jeste li
svi čuli ovo? Mala Gospođica Davenport napravila je kopiju Hannine oporuke!
- A što ste učinili s tom kopijom, mila? - upitala je Hanna Marie.
- Sakrila sam je.
Verbena opet vikne: - Sakrila ju je, ljudi. Mala Gospođica Davenport sakrila
je primjerak oporuke!
Ruby reče: - Šuti, Verbena! Neka dovrši priču. Hajde, Dottie, gdje si je
sakrila?
- Pa, nisam imala mnogo vremena pa sam je, vraćajući se s ključem, presavila
i tutnula iza portreta vašega oca.
Oglasi se Ander: - Onog u dvorani za sastanke.
- Da.
- Je li itko vidio da to činiš, Dottie? - upitao je.
- Mislim da nije, ali moguće da jest. Tada su već svi uhodili jedni druge ne bi
li mu se dodvorili.
- Misliš li da je kopija još ondje? - upita Ander.
- To nikako ne mogu znati, gospodine Swensen.
Hanna Marie na to reče: - Ali bili ste jako hrabri kad ste me pokušali zaštititi.
Stvarno to cijenim, više nego što možete zamisliti.
- O, hvala vam. Da sam vas nadživjela, barem za koji mjesec, bila bih čula za
oporuku i zaustavila ga. Mislim da se urotio s tom nekom odvjetnicom pa su
zamijenili vašu oporuku, a ja sam to mogla dokazati.
Hannu Marie taj je podatak iznenadio: - Odvjetnicom?
- Jednom iz New Yorka. Dolazila je povremeno u grad, tobože poslovno, ali
meni se oduvijek činila malo previše koketnom za to.
- Ne pamtim da sam je ikada upoznala. Kako je izgledala?
- O, bila je zgodna, valjda, ako volite riđokose.
- Jesi li čula, Hanna Marie? Ona žena na tvojem grobu bila je njegova
odvjetnica.
Premda su šutjeli, svi su odmah pomislili: ,,A vjerojatno i cura.“

Kada su čuli priču Male Gospođice Davenport, svi su Hannini prijatelji i rodbina
na Spokojnoj livadi bili jako uzrujani, a ponajviše njezina majka Beatrice. - A
djelovao je kao tako drag mladić - rekla je.

Hanna Marie užasnula se doznavši da je iznevjerila oca. Uporno je ponavljala: -

O, žao mi je, tatice, tako mi je žao.
Ander je rekao: - Nema veze, mila, nisi ti kriva. Imao sam osjećaj da će nešto
pokušati ta ništarija...
274
 Knjige.Club Books
Prekine ga Birdie Swensen, Hannina baka: - Hanna Marie, ovdje tvoja baka.
Nemoj sebe okrivljavati. Nitko se ne ljuti na tebe, zar ne, Katrina?
Njezina pratetka Katrina reče: - Ni najmanje, mila. Ljutimo se na tog čovjeka.
Mora da je učinio nešto nezakonito.
Uto dovikne njezin bratić, Gene Nordstrom: - Kad bi se bar mogao dokopati
tog gada.
- I ja - reče Gustav Tildholme. - Dobio bi što ga ide.
Ubrzo su svi počeli zamoriti o tome što bi mu učinili. Merle Wheeler je rekao:
- Da nema dama, i ja bih vam rekao što bih mu učinio.
Katrina je to prešutjela, ali znala je da bi Lordoru srce puklo kada bi znao da
je mljekara prešla u ruke nekog neznanca. Nije joj se činilo pravednim da će taj
čovjek proći nekažnjeno.

Potkraj dana, Elner Shimfissle sažela je frustraciju koju su svi osjećali: - Dovraga
i bestraga - rekla je - ovo je svakako jedan od nedostataka zagrobnog života.
Imamo sve podatke koji bi tog pokvarenjaka strpali u zatvor, a ne možemo
poduzeti apsolutno ništa.

275
 Knjige.Club Books

PRELJUB

jezina preljubnička veza s Michaelom Vincentom započela je u New Yorku.

N Radila je u pravnoj službi marketinške agencije zadužene za mljekaru. Rekao
je da on i njegova žena nisu sretni u braku, ali da ima osjećaj kako je ne može
ostaviti jer je gluha.
Da stvar bude gora, rekao je da je nedavno doznao kako je posve izostavljen
iz njezine oporuke. Tvrdio je da je njegov punac gad i da njegova žena nije bila
pri zdravoj pameti kada ju je sastavila. Njome je manipulirao ostatak obitelj kako
bi mu uskratila dio koji mu pripada. To nije bilo pravedno prema Michaelu.
Godinama je naporno radio i izgradio tvrtku iz nule, a sada se ovako prema njemu
ophode. Tako joj je barem rekao. A bila je preko ušiju zaljubljena u njega. Žena,
kada je zaljubljena, katkad ne vidi ono što joj je pred nosom. Čak i žena koja je
diplomirala pravo.

Onoga dana kada mu je telefonom javljeno da je njegova žena doživjela nesreću,

bila je s njim u hotelskoj sobi. Premda su već dugo živjeli odvojeno od stola i
postelje, on se svejedno uzrujao.
Ona je promijenila oporuku za njega, dugo prije smrti njegove žene, dugo
prije negoli je doznala kakvo je čudovište i kako ju je iskoristio. Nije bilo teško.
Ukloniš članak tu, članak tamo, promijeniš imena nasljednika, preformuliraš koju
rečenicu. Naravno, zbog toga je mogla biti izbačena iz odvjetničke komore,
ali istodobno, on joj je bio strašno zahvalan i tvrdio da je to za dobro njihove
zajedničke budućnosti.
Kakva li je samo bila budala kad mu je vjerovala. Nakon ženine smrti, prestao
joj se javljati. Tada je počela zbrajati dva i dva. Sjela je na avion pa unajmila
automobil i odjurila u njegov ured u Elmwood Springsu da ga pozove na red.
Kada je zaprijetila da će ga prijaviti policiji, on se samo nasmijao: - Samo daj. Ja
ću im rado reći kako si prekrojila oporuku moje žene. Možda izađeš iz zatvora za
desetak godina, budeš li imala sreće. Zato bolje pokupi te svoje gaćice i nosi se
dođavola prije nego što te ja izbacim!
Odvjetnica je samo stajala i zurila u muškarca kojega je tek u tom trenutku
doista upoznala. - O, Bože moj... sirota tvoja žena. Što si joj učinio?
Kada je to izgovorila, nešto je zablistalo u dubini njegovih hladnih plavih
očiju, nešto studeno, od čega joj se sledila krv u žilama i što ju je nasmrt
prestrašilo. Okrenula se i otišla. Odvezla se iz grada. No, prije toga svratila je na
groblje.

276
 Knjige.Club Books

DRUGI POSJET DWAYNEA MLAĐEG

a Majčin dan, Dwayne mlađi opet se našao na Totinu grobu. Opet pijan,
N sažalijevao se i plakao u pivo, vičući na njezin nadgrobni spomenik: -
Prokleta stara luđakinjo. Kako si mi mogla umrijeti, mamice? Volio sam te, a ti
mi ništa nisi ostavila. Ni jedan vražji cent. Vrag te odnio. Volio sam te, prokleta
luđakinjo. Volio sam te. Trebala si mi kupiti onaj motor. Ti si kriva što nemam
para. Kako si mogla umrijeti i ostaviti me? Volio sam te.
Tot nisu dirnuli ti pijani izrazi ljubavi. Dok je bila živa, bespoštedno ju je
okradao.
Ispričala je Jamesu kako je jednoga dana kada se vratila kući ustanovila da je
ukrao cijeli komplet pokućstva u blagovaonici.
James je rekao: - Prokletstvo. To je naslijedio od mene. I ja sam te potkradao.
I Bog i ja mrzimo lopove. Hvala Bogu što sam napokon prestao piti. Svoj zdrav
razum zahvaljujem društvu za liječenje alkoholičara.
- Blago tebi. Ja svoj zahvaljujem Pointer Sisters i disku.
- Disku?
- Da, bila sam tada već prestara za to, ah baš me bilo briga. Disko mi je spasio
život. Nakon tvojega odlaska, teško sam podnosila samoću. Unajmila sam dadilju
za mamu i unuke pa bih svakoga petka i subote odlazila s posla, našminkala bih
se, uvila kosu pa se zaputila u Disco City. Kakvo mjesto. Imali su golemu kuglu
s ogledalcima koja je visjela nad plesnim podijem, okretala se i blistala... zviždalo
se, a šareni reflektori bojili bi te u plavo, žuto i ružičasto dok si plesao. Čovječe!
Ja i dvadesetak homoseksualaca iz Joplina, svi sa boama od ružičastoga perja,
plesali smo uz She works hard for the money u visokim cipelama s platformama,
s trapezicama i umjetnim trepavicama. Mora da sam te godine preplesala tisuće
kilometara. Šteta što si to propustio.

277
 Knjige.Club Books

NORMA STARI

2014.

orma se s trideset godina zavjetovala da će sa šezdeset godina prestati bojiti

N kosu, ali naravno da nije. Sijeda je dobro stajala drugima. Mackyju je sjajno
stajala, ali njoj ne. Put joj je bila odviše svijetla. Ona je samo izgledala staro i
isprano. Nije željela ni staračke zube pa je potrošila pravo bogatstvo na obnovu
osmijeha. Sada je izgledala kao starica sa zubima šesnaestogodišnjakinje.
Međutim, nakon što je potrošila taj silan novac, nije više imala toliko razloga
za osmijeh ni ljudi oko sebe kojima bi se mogla smješkati. Zapravo je odlazila
samo u supermarket i natrag. A blagajnice nisu obraćale posebnu pozornost na
njezin obnovljeni osmijeh. Jedva su ikad podizale pogled.
Drugi je njezin problem bio u tome što su veći dio života svi njezini prijatelji
bili stariji od nje. Pročitala je da je to uobičajeno za jedince. I tako joj je sada
većina prijatelja bila pokojna.
Kažu da treba sklapati prijateljstva s mlađim ljudima i u gradu je još bilo
nekoliko bivših Lindinih školskih kolega, koji bi je pozdravili u trgovačkome
centru, ali većina ih se odavna odselila. Za to je okrivljavala internet. Sada kad
ljudi mogu raditi od kuće, bježe na druga mjesta za život. Neki su se čak odselili
u druge zemlje kao što su Puerto Rico, Costa Rica ili neko mjesto koje se zove
Palo Alto.
Njezina kći Linda preselila se u Seattle i gotovo je uopće nije zvala telefonom.
Radije je slala poruke. Ali Norma je imala potrebu čuti zvuk njezina glasa. Iz
neosobnih tekstova nije mogla zaključiti kako je. Usto, nije baš znala tipkati.
Nikad joj nije išla nikakva vrsta tipkanja. Macky ju je pokušao naučiti, ali nije joj
išlo pa se osjećala glupo i staromodno.
Njezina šestogodišnja unuka već je imala profil na Facebooku. Čak se i teta
Elner naučila koristiti pametnim telefonom. Ona i Linda stalno su si slale poruke
i elektroničku poštu. Norma je bila uvjerena kako je ostala jedina osoba u Americi
bez e-adrese. Oni malobrojni prijatelji s kojima je ostala u kontaktu prestali su joj
se javljati. Svi su se odvikli od telefona. Čak su i službe za korisnike sada bile na
internetu i ako bi slučajno imao sreće da dobiješ živu osobu, ona bi obično bila u
Indiji pa ju Norma ništa nije razumjela.
Bila je osamljena. Nedostajali su joj stari, poznati glasovi. Nedostajali su joj
ljudi s kojima bi mogla razgovarati o dobrim, starim vremenima, smijati se i
katkad plakati.

278
 Knjige.Club Books
Norma nije mogla niti sanjati da će jednoga dana većina njezinih prijatelja
nestati, a ona će navečer usnuti ispred televizora ili će Macky i ona leći prije devet.
Niti da će ona i Macky doći u godine kada će početi razgovarati o odlasku u
starački dom, gledajući brošure na kojima zgodni i dobro odjeveni sijedi parovi
stoje i smiju se ili piju vino.
„Ali što se može?“ pomislila je. Ne možeš se vratiti u mladost kao na
videosnimci. Možeš samo pokušati starjeti što dostojanstvenije, držati um
aktivnim i nastojati ne pasti. Otkako je počela nositi progresivne leće, jednom je
pala niza stube, a drugi put uspinjući se stubama.
A i pamćenje ju je počelo izdavati. Prošloga tjedna otišla je u policijsku
postaju i prijavila Ralphu Childressu da joj je ukradena torbica. Kasnije istog
poslijepodneva, pronašla ju je u vlastitome hladnjaku.

279
 Knjige.Club Books

PISANJE PORUKA U VOŽNJI

K ada su na Spokojnu livadu stigli gospodin Arthur Kidd sa suprugom, oboje

žrtve automobilske nesreće, rekli su da nesreću nije uzrokovala pijana
vožnja. Rekli su da su usporili kako ne bi udarili psa i da je neka tinejdžerica koja
je pisala poruku skrenula udesno ravno u njih.
Sutradan je stigla i Tiffany Ann Smith, dotična tinejdžerica, i netko ju je
nesmotreno upitao kako je završila na brdu.
- O, pa... ovaj... vozila sam se na sastanak s prijateljicama. U šoping-centar,
znate? I kasnila sam... i ovaj... ovaj... spustila pogled samo na ono... sekundu? Da
vidim, ovaj... piše li mi neka od njih. I ovaj... pisalo je nešto u stilu... Di ste? I
jedna od njih mi je odgovorila. I lupila sam neki... ovaj... auto. I... mislim...
nemam pojma tko je kriv ni išta. Znate? Mislim... ono... kao, ne mislim da je baš
fer... ono... optuživati mene. Kao... ti ljudi ispred mene su trebali ono, znate, stati.
Nije bilo znaka ni ičeg takvog. I... kako sam ja mogla znati da je neki pas na cesti?
Tiffany je nastavila nadugo i naširoko obrazlagati kako je završila na
Spokojnoj livadi tako mlada, a gospođa Carroll na polju 298, koja je diplomirala
književnost i duboko cijenila ispravno korištenje jezika, promrmljala je susjedi: -
Žao mi je mlade dame, ali ako još jednom kaže ovaj, počet ću vrištati.

280
 Knjige.Club Books

NEOČEKIVANI GOSTI

P okazalo se da Gene Nordstrom nije jedini odlikovani vojnik na Spokojnoj

livadi.
Memorijalnog dana 1914., kada je Ada Goodnight podigla pogled, iznad nje
su stajale Fritzi Jurdabrandinski i Bea Wallace, žene s kojima je služila u avijaciji
tijekom Drugoga svjetskog rata. Bila je zatečena. Nije ih vidjela trideset godina,
od zadnjeg susreta avijatičarki. Odakle one u Elmwood Springsu, zaboga? I zašto
su s njima njezine nećakinje i gradonačelnik? I zašto su tu mažoretkinje i Cathy
Calvert iz novina? Pa iza njih se okupilo veliko mnoštvo.
Prva se oglasila Fritzi: - Ada, čuj, dugo nam je trebalo, ali donijele smo ti
nešto. - Potom je izvadila kutijicu i podigla je. - Ovo je Medalja časti. Čestitam,
stara.
Adu je cijela priča prilično šokirala. Rekla je: - Mislila sam da nas nitko više
ne pamti, a kamoli da bi nam dodijelio odlikovanje.
- Kao što ja uvijek kažem, Ada - rekla je Verbena. - Katkad to potraje, ali svi
dobiju što ih ide.

Toga poslijepodneva, društvo je raspravljalo o svojim omiljenim američkim

junacima. Gene je rekao: - Mislim da moramo početi od ljudi koji su napisali
Ustav. Bez njih, Amerike ne bi bilo. Lucille Beemer je rekla: - Sjajno. Elner, tko
su tvoji junaci? Elner porazmisli pa odgovori: - Pa moglo bi se reći da su mi nakon
Isusa Krista to Thomas Edison i Walt Disney.
Uskoči Ida: - Navodimo samo Amerikance, Elner. Isus nije bio Amerikanac.
- O... dobro. Onda Thomas Edison i Walt Disney.
- Slažem se s gospođom Shimfissle - rekao je gospodin Bell. - Ali nisam niti
shvatio koliko su Miki Maus i Pajo Patak slavni dok nisam došao u Rusiju.
Pogledao sam u jedan izlog i ondje je bio kipić Mikija Mausa. Stari, dobri Miki
dopro je čak preko Željezne zavjese.
Uskoro su svi počeli dobacivati svoje favorite:
- A Babe Ruth?
- Ja kažem Abner Doubleday.
- Tko?
- Izumio je bejzbol.
- Aha.
- Franklin Roosevelt. On nas je održao na okupu u vrijeme Velike depresije.

281
 Knjige.Club Books
- Harry Truman. On je prekinuo rat.
- Harvey Firestone dao nam je automobilske gume - rekao je Luther Griggs.
- Will Rogers i Bob Hope. Oni su nas nasmijavali.
- Ne zaboravite Andrewa Carnegieja. On nam je dao javne knjižnice.
Jedan od mlađih ljudi vikne: - Roy Rogers i Gene Autry!
- J. Edgar Hoover - vikne netko treći.
Birdie Swensen, koja je bila s Katrinom 1916. u St. Louisu na velikom
prosvjedu za žensko pravo glasa, reče Katrini: - Jesi li primijetila da među velikim
Amerikancima nitko nije spomenuo nijednu ženu? A što je sa Susan B. Anthony?
Ona je pomogla osigurati pravo glasa za pedeset dva posto američkih
državljana. Pedeset dva posto!
- Nebesa, jednom sufražetkinja, zauvijek sufražetkinja - šapnuo je jedan
suprug svome prijatelju.

Idućeg tjedna, na Birdien i Katrinin zahtjev, dame su povele raspravu o omiljenim

Amerikankama, a Elner je imala spreman popis.
- Ginger Rogers, Dolly Parton i Kip slobode.
Njezina sestra Ida reče: - Zaboga, Elner. Kip slobode nije osoba.
- Pa nekoć je bila, zar ne?
- Da, ali nije bila Amerikanka. Gospođica Beemer je rekla da nabrajamo samo
Amerikanke. E, a ja biram gospođu Reginu Chalkey.
- Tko je to? - upita Elner.
- Savezna predsjednica Američkog vrtlarskog kluba. Eto tko.
- Nitko nikada nije čuo za nju, Ida - reče Gerta.
- E, ja jesam.
Gospođa Bell odjednom doda ime: - Kate Smith.
- Tko? - upita jedna mlađa dama.
Elner odgovori: - Kate Smith. Bila je punašna pjevačica, stalno je bila na
radiju, imala je onaj jedan veliki bit. - Elner glasno zapjeva: - Oooo, when the
moon comes over the mountain.
- Još ne znam tko je ona - reče njezina sugovornica.
Ada Goodnight uto reče: - E, imam ja jednu. Što kažete na Sally Ride,
astronauticu?
- Izvrstan izbor - reče Tot.
Verbena reče: - Minnie Pearl.
- Tko? - upita Birdie.

282
 Knjige.Club Books
- Bila je komičarka u kazalištu Grand Ole Opry. Uvijek je nosila smiješni
šešir.
Katrina reče: - A Louisa May Alcott?
- Bravo, Katrina - reče Ruby.
Odjednom Elner primijeti: - Zar to nije smiješno? Kate Smith bila je jedna od
najvećih zvijezda na svijetu, a nitko mlađi od sedamdeset nije čuo za nju.
Odjednom se razgovoru priključi Tiffany Ann, tinejdžerica koja se služila
mobitelom u vožnji. - E, ono, kao, nitko nije spomenuo Lady Gagu!
- Koga? - upita stotinjak glasova.
- Kao, onu... zvijezdu... kao... u cijelome svijetu. Ono... halo?
Bio je to zanimljiv razgovor. Lucile Beemer, koja je vječno smišljala nove
teme za diskusije, za idući je tjedan predložila temu: „Slava i je li vrijedna truda?“
Tada to još nisu znali, ali bit će im to posljednja diskusija četvrtkom. Lucille
Beemer su za njezin idući rođendan, 129., svi njezini prijatelji i nekadašnji
učenici, a bilo ih je mnogo, odlučili otpjevati Sretan rođendan da je iznenade.
Na jutro njezina rođendana, sestre Goodnight započele su pjesmu i ubrzo su
im se svi pridružili glasno zapjevavši stih Sretan rođendan, draga Lucille, tebi
želimo mi! Nakon toga, svi su počeli klicati: - Govor! Govor!
Čekali su što će reći. Čekali su nekoliko minuta. A onda Ruby upita: - Lucille,
jesi li ovdje?
Nije bilo odgovora. Lucille Beemer je otišla.

Bio je tih čovjek pa su tek nekoliko tjedana poslije primijetili da je otišao i Gustav
Tildholme.

283
 Knjige.Club Books

NORMA

orma je tek kratko bolovala, ali kad se našla na Spokojnoj livadi, doživjela
N je neopisiv šok. Nije je zateklo to što je ondje, budna i sposobna za razgovor.
Nego nešto posve drugo.
- Cijeloga života bojala sam se smrti, a uopće nije bila strašna. Samo sam
otplutala i ne mogu vjerovati kako se sada mirno i spokojno osjećam.
- Jako mi je drago zbog tebe, draga - reče Elner. - Znam da si oduvijek patila
na živce.
- O, hvala ti, teta Elner. Samo se nadam da će osjećaj potrajati. - O, hoće,
časna riječ. Čak će postati bolje. Svakoga jutra kada se probudim, iznova se
zaljubim u svijet. Imala sam mnogo spokojnih trenutaka prije dolaska ovamo, ali
ne ovakvih. To doista nadilazi ljudsko shvaćanje, zar ne, Tot?
Tot Whooten reče: - Hej, Norma, drago mi je što si ovdje, mila. I lijepo je što
nemaš posla, nego se možeš opuštati i uživati.
Elner reče: - Draga, nije li ti sad drago što ti je Macky kupio grobno mjesto?
Da nije, tko zna gdje bi završila.
Tot doda: - Hej, Norma, sva sreća što nisam znala koliko je zabavno biti mrtav
jer bih inače bila skočila sa zgrade i došla ranije.
Elner se nasmija: - I sva sreća što u Elmwood Springsu nemamo visokih
zgrada.
Tot reče: - Pa, mogla sam skočiti s vodotornja. Nisam se toga sjetila. Sada je
prekasno. Uostalom, valjda sam došla ovamo kada sam trebala.
- Misliš li da je to istina, teta Elner? - upita Norma. - Da smo umrli kada smo
trebali.
- O, ja osjećam da je tako, draga. - Potom Elner doda: - Zapravo, ja mislim da
si stigla u pravi trenutak.
Dva dana poslije, nestala je Elner Shimfissle. Bio je to velik gubitak za sve.
Prvo gospođica Beemer, sada Elner. Svima će strašno nedostajati, ali Norma je
bila sretna što je bar imala priliku s njom još jednom razgovarati.

284
 Knjige.Club Books

SLJEDEĆA POSTAJA, KEY WEST

ilo je tri ujutro i James Dwayne mlađi prekapao je po kuhinji, nastojeći biti
B što tiši. Pogledao je u njezinu torbicu, ali njegova je žena Debbie po običaju
sakrila od njega ključeve svojega auta. Radila je u Walmartu i nedavno si je kupila
novu Toyotu Camry pa nije željela da se napije i razbije auto. Prokleta
Debbie, bila je uzrok svih njegovih problema. Da nije zatrudnjela, bio bi je
odavno ostavio, a ovako je ostao skrbiti o djeci, svojoj i njezinoj iz prvog braka.
A sada je doznao da ga vara s nekim tipom s odjela za razvijanje fotografija. I
djeca ga nimalo nisu poštovala. Baš prošloga tjedna, dok je ležao onesviješten na
sofi, jedno od njezinih derišta pokušalo ga je zapaliti pa neka svi zajedno idu
dovraga. Pretražio je sve. Vrč za kavu, mikrovalnu, sve ladice, police, iza tostera,
ali od ključeva ništa. Sranje.
Poražen, otišao je u dnevnu sobu i bacio se na kariranu vreću za sjedenje. A
onda se nečega dosjetio. Ustao je i otišao do ladice u kojoj je držala sve podatke
o kuhinjskim uređajima i papire od osiguranja, i doista, eno je: omotnica od
distributera Toyote s papirima za auto, a među njima, rezervni ključ. AHA...
Margaretville, stižem!

285
 Knjige.Club Books

PITA

ila je srijeda i Edna Childress bila je po običaju u domu za stare i nemoćne.

B Srijedom se igrao bingo, a Edna nikada nije propuštala taj dan, kao ni
teksaški poker.
Ralph Childress bio je kod kuće i sjedio je za kuhinjskim stolom s kavom i
komadom pite od jabuka koju mu je Edna ostavila, te pretraživao svoj mobitel.
Na eBayju je tražio slike rabljenih kamp-kućica na prodaju. Luther Griggs, koji
je bio stručnjak, objasnio mu je koji su modeli najbolji.
Edna to još nije znala, ali kada idućeg tjedna ode u mirovinu iz policije, kupit
će kamp-kućicu i odvesti Ednu u Mall of America da kupuje do mile volje. Ralph
je baš nakanio zagristi pitu, kadli je pred svojim ulaznim vratima čuo strahovitu
vrisku i lupanje. Skočio je na noge da vidi koji se vrag događa.
Trebao je znati. Kad je otvorio vrata, ondje je zatekao Debbie, četvrtu ili petu
ženu Dwaynea Mlađeg - nije se mogao točno sjetiti koja je - kako u histeričnom
napadaju vrišti i priča kako joj je taj beskorisni gad Dwayne upravo ukrao novu
novcatu Toyotu Camry. Ralph je slušao i umirivao je koliko je mogao. Pozvao ju
je na sastanak u policijsku postaju za pola sata, gdje će ispuniti prijavu za krađu
vozila. Što se njega ticalo, nije bilo žurbe. Znao je da Dwayne Mlađi nije mogao
daleko odmaći. Bio je preglup i previše napušen da bi uopće pronašao izlaz iz
grada.
Kada se Ralph vratio u kuhinju i sjeo da dovrši pitu, ustanovio je da je tanjur
prazan. Od pite je ostalo samo nekoliko mrvica i crno pero na prozorskoj dasci. -
Dovraga i bestraga. - Kada bi ga ljudi bar prestali gnjaviti dok je kod kuće. Dok
je stajao na vratima bakćući se s Debbie, neka je prokleta vrana uletjela kroz
prozor i odnijela mu pitu. - Dovraga. - A jako mu se jela pita. Znao je da je trebao
svoje patrolno vozilo parkirati iza kuće.
Ralph uzme mobitel, stavi pištolj za pojas pa zalupi za sobom kućna vrata.
Grdno mu je dojadilo baviti se Whootenovima i nije znao što bi. James Whooten
vječno na otrežnjavanju, Totin napad betonskim vrtnim patuljkom, kći koja je
zapalila dečku kamion i sada opet Dwayne Mlađi. Gospode. U toj obitelji
stvarno kolaju loši geni.

286
 Knjige.Club Books

DWAYNE MLAĐI

osljednje što pamti jest da je svratio u Quik Mart po kasetu piva za put. Kada
P se tri dana poslije probudio, James Dwayne Whooten Mlađi brzo je shvatio
da nije u Key Westu. Bio je na Spokojnoj livadi, u grobu obitelji Whooten, mrtav
kao leš i trijezan prvi put u trideset pet godina.
- Bok, mama - rekao je majci. - Pogodi što se dogodilo? Upravo sam poginuo
u automobilskoj nesreći.
- Zašto me to ne čudi?
- Ne čudi te što sam ovdje?
- Ne, samo me čudi što nisi ranije stigao. Zanima me samo odakle ti auto.
Mislila sam da su ti zauvijek oduzeli vozačku dozvolu.
Dwayne Mlađi zausti laž (to mu je oduvijek bio prvi poriv), ali začudo, čuo
se kako govori istinu: - Ukrao sam Debbien auto.
- O, Gospode... sirota Debbie. Nisi nikoga ubio, zar ne?
- Ne, samo sebe. U nesreći je sudjelovalo samo jedno vozilo. Zabio sam se u
stablo.
- Čista sreća. Sigurno si bio pijan kao letva.
- Pa, valjda jesam.
- Nerado ti govorim da sam ti rekla, ali rekla sam ti.
- Bok, sine - umiješa se James.
- O... bok, tata. Jesi li čuo što mi se dogodilo?
- Da, jesam.
- Peh, ha?
- Pa, sine, koliko god to ružno zvučalo, ali bio je to jedini način da se
otrijezniš.
Mjesec dana poslije, Dwayne Mlađi reče: - Mama, oprosti što sam ti ukrao
sve one stvari i vrijeđao te.
- Hvala što to kažeš. Sine.
- Nisam htio.
- Znam da nisi, mili, ali ne zaboravi da te volim bez obzira na sve i da ćeš
uvijek biti moj sinčić.
Ta rečenica omamila je Dwaynea Mlađeg više od ijedne droge ili alkohola.
Morao se zabiti u stablo da bi stigao ovamo, ali napokon je bio na mjestu gdje se
osjeća sretno, radosno, slobodno i posve trijezno. Baš kul, zar ne?

287
 Knjige.Club Books

Poslije je Norma rekla majci: - Majko, zvučiš jako opušteno.

- I jesam - reče Ida. - Pitaj oca.
Herbert reče: - Istina, mila. Trebalo joj je dosta vremena, ali napokon se
primirila.
- Znaš, Norma, oduvijek sam mislila da ću nešto propustiti ne budem li vječno
jurcala posvuda, ali sada uživam u gledanju svijeta koji se vrti oko mene. Da sam
bar to prije znala.
- I ja.
- Mila?
- Da? - upita Norma.
- Hvala ti što si mi svakog Majčinog dana donosila ruže.
- O, nema na čemu, majko.
- Inače... tko je ona mala Kineskinja koju je Linda dovela da me vidi?
- O, to je Apple. Tvoja praunuka.
Nakon kraće stanke: - Linda se udala za komunista?
- Ne, majko. Usvojila je djevojčicu iz Kine.
- O... shvaćam.
- A i Kinezi više nisu komunisti.
- Stvarno? O, to je lijepo čuti... ima ih jako puno.

288
 Knjige.Club Books

DOJAVA

pravilu, kada netko počini zločin, uvijek postoji netko drugi tko za to zna.
U A taj će prije ili poslije, iz krivnje ili osvete, ispričati sve što zna.
I upravo se to dogodilo u slučaju krivotvorenja oporuke Hanne Marie
Swensen. Jednoga dana, iz čistoga mira, Ralph Chidress dobio je neobičnu poruku
na mobitel: Pogledaj iza A.S.-ova portreta u mljekari.
Ralph nije imao pojma što to znači, ali znao je da A.S. znači Ander Swensen.
Starčev je portret visio u mljekari. Možda ga to neki klinac zafrkava. To mu se
često događalo u zadnje vrijeme, ali svejedno je odlučio provjeriti.

Kad je stigao, mladić koji je radio na recepciji nije bio od velike pomoći.
- Ne, gospodine - rekao je. - Ja ovdje radim već šest godina i nikada nisam
vidio ničiji portret.
- Razumijem.
- Rado bih vas poveo u obilazak.
- Ne, nema veze. Ali svejedno hvala.
Na putu do auta, Ralph se odjednom sjetio da je Mildred Flowers, cura s
kojom je išao u srednju školu, radila u mljekari nakon smrti Male Gospođice
Davenport. Odlučio ju je nazvati. - Bok, Mildred. Ovdje Ralph Childress.
- E, bok. Kako si? Nismo te dugo vidjeli. Jesi li dobro? Edna te još hrani
pitama?
- O, da. Čuj, moram te nešto pitati. Zar u mljekari nije visio portret gospodina
Swensena?
- Da, visio je u dvorani za sastanke među nagradama i ostalim.
- Znaš li gdje je završio?
- Znam. Nakon smrti sirote Hanne Marie, Njegovo Kraljevstvo Zgubidanstvo
naložilo nam je da sve to skinemo i bacimo. Zašto?
- I, jeste li ga poslušali?
- Pa, ne baš... sve sam skinula, ali ništa nisam bacila. Poznavala sam
Swensenove. Taj čovjek mukotrpno je radio da izgradi tvrtku i osvoji te silne
nagrade. Nisam ih kanila baciti u kontejner samo zato što mi on tako kaže.
- I, što si učinila s tim stvarima?
- Spremila sam ih u veliku kutiju i odnijela u svoju garažu. Zašto?
- Jesu li još ondje?

289
 Knjige.Club Books
- Koliko ja znam, jesu, ako ih Carl nije bacio. Ali sumnjam.
- Bih li mogao doći da ih vidim?
- Ne, ali možda će mi trebati vremena da ih pronađem. Garaža je puna sranja
koja je Carl sakupljao četrdeset godina. Ne vjeruje u bacanje stvari. Još negdje
ima cipele pokojnoga oca.
Ralph je poveo sa sobom nekoliko mladih pomoćnika pa su nakon dva sata
znojenja i napora među kutijama pronašli onu koju traže. I, nebesa, doista je nešto
bilo uglavljeno u drveni okvir na poleđini slike. Ralph je otvorio omotnicu i vidio
o čemu je riječ. Nije bio siguran zašto bi to bilo važno, ali je spis svejedno odnio
sucu.

Ubrzo nakon što je Ralph Childress pronašao kopiju Hannine oporuke i predočio
je sucu Thorneycroftu, uhićene su dvije osobe. Pronašli su odvjetnicu i ona se
nagodila za manju kaznu u zamjenu za pismeno svjedočanstvo o tome kako su
ona i Michael Vincent krivotvorili oporuku. Odvjetnica je osuđena na dvije
godine za prijevaru. On je dobio deset godina zatvora bez mogućnosti za uvjetnu
kaznu zbog dobrog vladanja. Kao što je jedan porotnik rekao nakon suđenja: - Taj
ne bi znao što je dobro vladanje ni da ga ono šutne po nosu.
Drugi je rekao: - Pokazuje se da je stara izreka istinita.
- Koja?
- Nema većeg gnjeva od onog prezrene žene, a pogotovo ako je riđokosa.
Dobro mu je zasolila, a mislim da je pritom i uživala.
Na naslovnici je pisalo:

OSUĐEN MICHAEL VINCENT, VLASNIK MLJEKARE.

290
 Knjige.Club Books

FARMA ZA KOZE U DIVLJINI

2015.

N jezin otac je pokrenuo Glasnik Elmwood Springsa davne 1949. godine. Toga
jutra, Cathy Calvert sjedila je za svojim radnim stolom ogledavajući se po
uredu, u kojem je radila od početka karijere. Bio je u neredu - posvuda papiri,
materijali zalijepljeni po zidovima. Godinama si je obećavala da će ga dovesti u
red, ali nije stigla. A sada se novine gase.
Grad je ostao bez stanovnika, broj pretplatnika je opao, a i nije se mogla
nadmetati s internetom. Već ga je zamrzila. Nije mogla pratiti toliko tweetova i
instant-vijesti. Navečer bi bila iscrpljena od pokušaja da odgovori na sve
primljene mailove. U današnje vrijeme, izvjestitelj je svaki klinac s mobitelom
koji će u trenu lansirati priču putem Facebooka.
Proteklih trideset pet godina, pisala je tjednu kolumnu naslovljenu Brbljavica
Katica, a u zadnje vrijeme imala je dojam da nema što nova napisati. Umirovit će
se iz novinarstva i započeti novi posao. Dugo je štedjela i kupila zemljište s kućom
te planirala uzgajati koze.
Bit će to velika promjena, ali oduvijek je voljela kozliće i od djetinjstva se
igrala s njima na farmi Elner Shimfissle. Sada je pisala posljednju kolumnu
Brljavice Katice.

Dragi čitatelju,

Kao što znate, odlazim iz Elmwood Springsa i gasim novine. Nažalost,

ovo nam je posljednji broj.
Nakon toliko godina što sam bila vaša „mala izvjestiteljica“, vrlo
mi se teško oprostiti od vas. Mnogo sam toga naučila od svih vas:
Pravo značenje obitelji i prijateljstva te što znači biti dobar susjed. Sve
sam vas poznavala velik dio života i posebno sam počašćena što ste mi
prepustili zadatak da sastavljam osmrtnice. Tužno je izgubiti nekog
bližnjeg i zamisliti se nad vlastitom smrtnošću, ne znajući što nas čeka
kada s ovoga svijeta odemo na sljedeći.
Ali mogu reći da, zahvaljujući tome što sam vas poznavala, odlazim
s visokim mišljenjem o ljudima. Želim vam svima sve najbolje,
do ponovnog susreta.

291
 Knjige.Club Books
Cathy Calvert

P.S. Pišite mi na „Farma za koze u divljini”, P.P. 326, Two Sisters,

Oregon, 94459.

292
 Knjige.Club Books

TKO JE KRIVAC?

N ekoliko godina poslije, kada je Ralph Childress stigao na Spokojnu livadu,

ljudi su jedva dočekali da ga ispitaju. Merle Wheeler je rekao: - Bok, Ralphe,
čuli smo da si pronašao kopiju Hannine oporuke. Kako si uspio?
- Da - nadovezala se Verbena. - Kako si to prokljuvio?
Ralph se zahihoće. - Pa, malo me sram reći, ali nije to bilo zbog moje
istražiteljske genijalnosti. Netko mi je javio neka pogledam iza portreta, a ja sam
to i učinio.
- Tko?
- E, upravo to ne znam. Bila je to anonimna dojava. Jednoga dana, pretraživao
sam po mobitelu i pregledavao popise s obvezama, kadli mi se našla u kalendaru.
- I ne znaš tko ju je stavio?
- Ne, i nije bila Edna. Rekla je da poruku nije prije vidjela. Možemo samo
zaključiti da mi je taj netko hakirao mobitel.
Ruby reče: - Ja osobno mislim da je to bio netko tko je vidio Malu Gospođicu
Davenport kako skriva oporuku.
Tot se složi. - Da, ili je svjedok to nekome prenio.
Verbena reče: - Ja bih jako voljela doznati tko je to bio... i zašto im je trebalo
tako dugo da se jave.
Merle reče: - Ja mislim da je to bila ona riđokosa.
- Možda - reče Ralph. - Ali to nikada nećemo doznati.

293
 Knjige.Club Books

MACKY JE ZABRINUT

orma je preminula prije više od tri godine, a Macky se samo motao po kući.
N Njihova kći Linda preklinjala je da se doseli k njima u Seattle, ali odbio je.
Morao je ostati u Elmwood Springsu, gdje je i Norma.
Brinuo se za njezin grob i održavao ga. Premda mu je strašno nedostajala, bilo
mu je drago što je otišla prije njega. Pretkraj se toliko bojala da bi joj bilo mnogo
strašnije da njega nije bilo uz nju.
Bio je Dan neovisnosti, ali njemu se nije išlo na paradu. Mladac kojemu je
prodao željeznariju pozvao ga je da se odveze s njim, ali nije ga zanimala. Macky
je znao da bi u današnjem svijetu veterani stranih ratova bili smiješni kada bi
sudjelovali u paradi sa svojim šeširima pred tolikim mladim ljudima. A možda
mnogi od njih i jesu smiješni starci koji se još drže svojih slavnih dana. Ali svi
su nekoć bili mladi, spremni boriti se i umrijeti za svoju domovinu. A gdje bi
Amerika bila danas da nije bilo tih smiješnih mladih ljudi?
Bio je zabrinut za svoju zemlju. Nešto je bilo trulo iznutra - polagano je
propadao osjećaj za dobro i loše. Kao da stotine ciničnih malih štakora nagrizaju
tkivo zemlje, razarajući ga iz godine u godinu, dok se ne raspadne u lokvu sive
sluzi i samomržnje. Takvi su osjećaji već izbijali iz učionica, iz vijesti, iz filmova
i televizijskih emisija, te polako izmijenili nacionalni dijalog tako da je danas bilo
groteskno biti ponosan na svoju zemlju, glupo biti domoljub i bezosjećajno uopće
predložiti da se ljudi pobrinu sami za sebe.
Povijest se iznova pisala iz sata u sat, a junaci su se obarali za volju političke
korektnosti. Nekoć smo živjeli u zemlji gdje je sloboda govora postojala za neke,
ali ne za sve. Kako Ameriku vratiti na pravi put? Zar će biti zaboravljeno sve za
što su se borili? Bilo mu je drago što su Norma i on stasali kada jesu. Odrasli su
u tako nedužno doba, dok su ljudi željeli raditi i izgrađivati se. Sada zemlja
slobodnih ljudi znači nešto posve drugo. Svaki je naraštaj slabija verzija
prethodnog, a sada postajemo nacija plačljivaca, ljudi koji žele besplatne
povlastice - čak ih i zahtijevaju. Dođavola, pa klinci se više niti ne odseljavaju od
roditelja. Imao je dojam da sve odlazi nizbrdo.
Gore na Spokojnoj livadi, nisu se svi slagali s njim. Onamo je netom stigla
prapraunuka gospođe Lindquist koja je imala nešto reći u obranu svojega
naraštaja. - O - rekla je. - Danas se događa mnogo krasnih stvari. Svakodnevno
pronalaze lijekove za mnoge bolesti. I ljudi su mnogo tolerantniji i otvoreniji za
sve: druge rase, druge vjeroispovijesti, druge životne stilove. Život je mnogo lakši
nego dok ste vi odrastali i žene se smiju baviti čime žele, a tu je i internet... no,

294
 Knjige.Club Books
cijeli se svijet promijenio. Iskreno, ja smatram da sam odrasla u najbolje moguće
vrijeme.

295
 Knjige.Club Books

BOK, MACKY!

ada je Macky Warren napokon stigao u zagrobni život i završio na brdu, prvo
K je čuo Normin glas: - Iznenađenje!
- Blagi Bože, ženo, pa zamalo si me nasmrt prestrašila. Norma se nasmije. -
Ma nemoj, Macky. Već si mrtav, šašavče. O, Macky. Tako mi je drago što si
ovdje. Toliko ti toga želim ispričati. Teta Elner je bila u pravu. Rekla mi je da će
mi biti drago što si nam kupio ova grobna mjesta i stvarno jest. Jako će ti
se svidjeti ovdje, mili.

Poslije, kada se Macky oporavio od šoka izazvana Norminim povikom, počeo je

uviđati da je njegovo novo stanje pravo olakšanje. Oduvijek su ga mučila pitanja:
Čemu život? Koja mu je svrha, dođavola? Što bi trebalo činiti?
Ali sada je sve dobilo smisao. Živio je i umro, jednostavno. Nije mu bila
potrebna svrha. To što je rođen dovoljan je razlog za postojanje. Bilo mu je suđeno
da bude dijete svojih roditelja, muž svoje žene, otac svoje kćeri i tako dalje.
Usprkos svim velikim planovima i težnji da pokrene svijet, da bude poseban, bio
je tek jedna karika u lancu života, koji se polako kreće iz naraštaja u
naraštaj. Mogao se opustiti i uživati. Upravo ovdje sada treba biti. Morao se složiti
s Normom. U cijelome životu nije bio sretniji nego sada.
Kako su godine prolazila, stara ekipa - Tot, Ruby, Verbena i Merle - postupno
su nestali. Jedno po jedno. Činilo se da ljudi sve ranije odlaze. I počelo se o tome
govorkati.
Dwayne Mlađi rekao je Geneu Nordstromu: - Hej, jesi li čuo? Sinoć je otišlo
još troje.
- Kvragu, to nije dobro - odgovorio je Gene.
- Ne misliš valjda da ti ljudi odlaze u pakao?
- Ne, ne mislim. Da je to slučaj, odmah bi otišli.
- Da, vjerojatno si u pravu - reče Dwayne - a možda su i otišli u neku drugu
dimenziju ili neki stvarno kul paralelni svemir.
- Kamo?
- U paralelni svemir. Zar nisi gledao Zvjezdane staze na televiziji?
- Ne, umro sam 1945. Nismo imali televiziju.
- O, čovječe. Koja koma. Ali čuj... s obzirom na to kako ljudi nestaju u zadnje
vrijeme... Ako me sutra ne bude, znaj da mi je stvarno drago što sam te upoznao.
- I meni isto, stari - odvrati Gene.

296
 Knjige.Club Books

SVRŠECI

2016.

M acky Warren bio je posljednja osoba pokopana na Spokojnoj livadi, a

budući da nisu stizali novi ljudi, smanjio se i broj posjetitelja.
S godinama, Spokojna livada postala je mjesto na koje ljudi dolaze džogirati,
voziti bicikle, šetati pse, učiti djecu voziti, piti pivo, pušiti travu ili se ljubiti s
curom.
Jednoga jutra, Stari Hendersen probudio se bijesan kao ris. Prethodnoga dana,
neki je klinac prevrnuo njegov nadgrobni kamen, kao i još četiri druga, kada je
zabunom krenuo u rikverc. - I neće ga popraviti - rekao je. - Ovo mjesto odlazi
dođavola, posvuda korov, i je li itko primijetio najezdu krtica? Po cijele noći
slušam kako kopaju. Grebu, grebu, grebu.
Ida Jenkins obrati se mužu: - U pravu je. Sramota je kako su dopustili da se
ovo mjesto zapusti. Ne razumijem gdje je Vrtlarski klub. Ovo se ne bi dogodilo
dok sam ja bila živa.
Tri dana poslije, otišao je i Eustus Percy Hendersen. Koliko god to čudno
zvučalo, ljudima je nedostajao. Kao što je rekao Gene: - Bio je prgav kao sam
vrag... ali meni se taj stari sviđao.

Do 2020., gradić Elmwood Springs gotovo više nije postojao. Zatvorio se stari
trgovački centar, a na drugoj strani mljekare, gdje je niknulo naselje, podignut je
diskontni trgovački centar s IMAX kinom. Otpao je i stari natpis na autocesti
DOBRODOŠLI U ELMWOOD SPRINGS, koji je ondje postavio Lions Club.
Preostalo je samo nekoliko starih kuća, autokamp i skladišni centar. Linda je znala
za Uskrs poslati cvijeće za roditelje, ali s vremenom je prestala. Zapravo, ionako
nije vjerovala da su roditelji tamo. Bila je u pravu, naravno. Tada su već oboje bili
otišli dalje.
Za nekoliko godina, Spokojna livada ostat će pusta. Ondje je sada samo
samotno brdašce na kojem korov i visoka trava skrivaju potrgane nadgrobne
spomenike.
Kada se sve sagleda u cjelini, njihovo vrijeme na Spokojnoj livadi bilo je
kratko, ali dobro.

297
 Knjige.Club Books

POGOVOR

2021.

B ilo je kasno i prometna buka postupno je jenjavala.

Stara vrana na stablu se uspravila, protresla crna krila dugina sjaja, pa se
opet pogurila da zaspe. Gledala je kako posljednji parovi brzaju iz parka.
Nakon nekog vremena, stara vrana trepne i uzdahne: - Jako sam uživala dok sam
bila čovjek, a ti?
Siva golubica koja je sjedila do nje odmahne glavom: - Ne bih znala, Elner.
Nikada nisam bila čovjek.
- Aha... e, pa, imaš se čemu radovati. Jako je zabavno - rekla je stara vrana. -
Ali opet, uživam i u tome što sam vrana. Znam da mnogi ljudi ne vole vrane, ali
meni su oduvijek bile fantastične. Svakoga jutra, moj muž Will i ja sjedili bismo
na stražnjem trijemu i gledali kako kruže nebom. A sada kad sam jedna od njih
i činim isto, mislim da je čudesno što mogu letjeti.
Uto se uključi siva vjeverica sklupčana u gnijezdu iznad njih: - Ja sam
šezdeset četiri godine bila kornjača.
- Jao, a kako je to bilo?
- Spokojno - odgovori vjeverica.
- Zar to nije čudesno? Neprestano putujemo dalje... Tko bi to povjerovao?
Na to se nasmije mala četverolisna djetelina ispod klupe. - Ja sigurno ne bih.
Oduvijek sam vjerovala da je, kada ti istekne vrijeme, to kraj svemu, ali priznajem
da je zabavno putovati iz jednoga stanja u drugo.
Golubica reče: - Slažem se. Tko god ili što god pokrenulo cijeli taj ciklus
života, znalo je što čini.
- U to nema sumnje - složi se vjeverica. - Ali pitam se kamo ćemo nakon
života na zemlji.
- Ja se ne bih time previše zamarala - reče četverolisna djetelina (koja je nekoć
bila profesorica znanosti u Akronu u Ohiou). - Taj će proces trajati bilijunima
godina i... postoji više od osam milijuna vrsta riba, da ne spominjemo kukce.
- Ja sam bila jednom muha - reče crvić u prolazu.
Siva vjeverica zagrize orah, ispljune komad ljuske i reče: - Ali ipak ti dođe da
se zamisliš. Tko zna? Možda jednoga dana svi završimo zajedno na drugome
planetu, u posve drugom svemiru, i krenemo iznova.

298
 Knjige.Club Books
- O, slatkog li misterija života - zapjeva stara vrana. Mjesec se nasmiješi i
zađe za oblak i ubrzo su svi pozaspali, radujući se novome danu.
Za to vrijeme, ispred Oxnarda u Kaliforniji, Luther Griggs (sada mali zeleni
korov koji je slučajno niknuo iz napukline u cementu uz autocestu 101), također
je uživao gledajući kako prolaze različiti modeli kamiona i kamp-kućica.
Gospodin Evander J. Chapman (trenutačno puž u Woodsborou u Marylandu)
još nije prestao govoriti, a budući da su puževi među najsporijim stvorenjima na
svijetu, imao je stalnu publiku. Dok se skupina puževa polako kretala, on je prešao
na novi list i nastavio: - Tako vam je to bilo, moj gospon. Bili smo tam’ samo ja i
stari Andrew Jackson. Stari Hickory glavom i bradom. Pa mora da nas je okružilo
najmanje deset tisuća Indijanaca, a oni su svi ludi... I tako smo stajali, bok uz
bok... i vješto ih odbijali dok nam nije ponestalo streljiva. Tad sam ugled’o prolaz
u šumi i dreknuo: ,,U trk!“ E, moj gospon, ja sam sredio jednog, on drugog... kad
sam ga idući put sreo, veli on meni: „Evandere, spasio si mi život, mali!“ A ja ću
njemu na to...
Premda su puževi u pravilu spori, manje je poznata činjenica da uz poticaj
mogu podignuti svoje kućice i odgalopirati. Neki su tako i postupili nakon što su
predugo slušali priče gospodina Chapmana.
A negdje u Južnoj Americi, dva prelijepa žuto-crna leptira lepršala su na
blistavome suncu - jedan se zvao Gustav, a drugi Lucille.
I premda je sada bila vrana, Elner je zadržala uspomene i nekoliko tajni. Kada
bi se vrane mogle smijati (a ne mogu), tada bi se nasmijala. Nitko to nije znao, ali
upravo je ona uletjela kroz kuhinjski prozor i ukucala poruku u Ralphov mobitel.
Ralphovu je pitu pojela onako usput. Znala je da je to prava krađa. Ali tko bi
odolio Edninoj piti od jabuka? Ta mala stvarno je znala s kolačima!
Nedugo nakon uhićenja, izvorna oporuka Hanne Marie stupila je na snagu
tako da je cijeli imutak, uključujući mljekaru, vraćen Albertu Olsenu i svim
Hanninim nećacima i nećakinjama. A Škola za gluhe u Missouriju primila je
anonimnu donaciju od pet milijuna dolara za stipendije. A sve to zahvaljujući
Maloj Gospođici Davenport i jednoj staroj vrani.

Nažalost, Michael Vincent nije odležao za ubojstvo Hanne Marie Swensen, kao
što je trebao. Međutim, dok je bio u zatvoru, jedan od zatvorenika iz čista mu je
mira zabio u srce iglu za pletenje. Ostaje tajna kako se igla za pletenje našla u
muškome zatvoru.
Možda je istina ono što je Verbena Wheeler oduvijek govorila: - Prije ili
poslije svi dobiju što ih ide.
Naravno, i Hannina baka Birdie Swensen i njezina pratetka Katrina
Nordstrom za života su bile strastvene pletilje.

SVRŠETAK
299