1

Naslov izvornika
Her Name was Rose

Claire Allan

S engleskoga prevela
DIVINA MARION

2
Mojim roditeljima, Peteru i Karen Davidson, za sve ono što
jeste, sve ono što činite i sve ono što ste me naučili.

3
 PRVO POGLAVLJE

T rebala sam to biti ja. Mene je u zrak trebao odbaciti automobil koji bi udario
u me i ne bi se zaustavio. „Kao krpenu lutku”, pisalo je u novinama.
Vidjela sam kako se to dogodilo. Nije nimalo nalikovala na krpenu lutku.
Krpena je lutka mekana, podatna. Ovaj udarac nije bio mek. Nije bilo ničega što
bi ga ublažilo. Ni gracioznog leta kroz zrak. Nikakve mekoće.
Čulo se samo: „Pazite!”, a zatim zvuk metala koji drobi tijelo, mišiće, kosti,
škripa guma na asfaltu, vrištanje promatrača, pojedinačne riječi što su se vrtoglavo
miješale. Udaranje moga srca. Dječji plač. Barem je dijete plakalo. Barem se
djetetu nije ništa desilo. Rika motora, zvuk mjenjača u preniskoj brzini kad je
automobil odjurio. Koraci, gromko toptanje nogu, trk prema cesti. Škripa guma
dok su se automobili zaustavljali kad bi naišli na ovaj prizor.
No, usred sve te buke, najglasnija je bila tišina. Ne vrištanje. Ne plač. Ne
posljednji dah. Samo tišina i mirnoća, a bila bih se zaklela da me ona promatra.
Da me optužuje. Okrivljuje.
Nisam mogla otrgnuti pogled od nje. Stajala sam ondje dok su ljudi oko mene
pohitali da joj pomognu, ne shvaćajući ili ne prihvaćajući da njoj više nema
pomoći. Podigli su dijete na ruke. Da ga umire. Pozvali hitnu pomoć. Gledali u
smjeru u kojem je automobil odjurio. Je li bio crn? Ne tamnomodar? Ne
tamnosiv? Bio je prljav. Zatamnjeni prozori. Možda s južnjačkom registracijom.
Teško je to bilo odrediti: pločica je toliko bila zaprljana blatom da su se slova i
brojke loše raspoznavali. Nitko nije fotografirao automobil, ali je neki muškarac
snimao ženu kako krvari na ulici.
Poslije će taj filmić prodati novinama ili će ga objaviti na Facebooku. Pa će
ljudi to „lajkati”. Djevojčica, možda osmogodišnjakinja, je vrištala. Njezini su se
krikovi probijali kroza sve ostalo. Majka ju je stegnula u naručje, pokrivajući
joj oči da ne vidi prizor. No bilo je prekasno. Ono što je jednom viđeno ne može
se zaboraviti. Ljudi oko mene činili su ono što se moralo učiniti. A ja sam samo
ondje stajala: zureći u nju dok je ona zurila u mene.
Zato što sam to trebala biti ja. Ja sam trebala ležati na cesti, a oblaci grimiza
trebali su se širiti po asfaltu oko mene.

Stajala sam ondje nekoliko minuta, možda i manje.

4
 Teško je reći. Sve se odvijalo i tako sporo i tako brzo, a u glavi mi se sve vrti
i miješa pa više nisam sigurna što se prvo dogodilo, kada i kome.
Pomaknula sam se kad ju je netko prekrio, prebacio joj smeđi vuneni kaput
preko glave. Sjećam se da sam pomislila kako to grozno izgleda. Izgleda
pogrešno. Kaput kao da je vidio i bolje dane. Ona je zaslužila bolje. No, zurenje
se prekinulo i neka starija gospođa s umjetno crvenkastoplavom kosom nježno me
uzela za ruku i odvela dalje od pješačke staze.
- Jeste li dobro, draga? - zapitala me. - Sve ste vidjeli?
- Bila sam odmah iza nje - promrmljala sam, i dalje pokušavajući pogledom
prodrijeti kroz gomilu. Sigurna da će, uspijem li u tome, kaput nestati u naletu
kakve čarolije, a same žene više ondje neće biti.
Netko će se pojaviti i uzviknuti kako je to bio samo sjajan trik, a lijepa žena
koja je samo nekoliko minuta prije, dok smo se zajedno vozile dizalom, malom
gugutavcu u kolicima pjevušila Blistaj, blistaj, zvijezdo mala odnekuda će se
pojaviti i nakloniti.
No, smeđi kaput ostao je gdje je i prije bio, a uskoro sam čula i zavijanje
sirena iz daljine.
Ne morate se žuriti, pomislila sam, ona se odavde neće maknuti.
- Donijet ću vam zaslađeni čaj - rekla je plavuša s crvenkastim pramenovima,
vodeći me do klupa u blizini mjesta na kojem je onaj užas još uvijek trajao. Ipak,
to se činilo apsurdnim. Sjediti i piti čaj dok ona žena leži mrtva samo nekoliko
metara od mene. - Dobro sam. Ne treba mi čaj - rekla sam joj.
- Da smirite šok - rekla je plavuša, a ja sam se bezizražajno zagledala u nju.
Ovo je, međutim, bilo više od šoka. Bila je to krivnja. Osjećaj da je svemir
sve pobrkao u ogromnim, glupim okvirima i da će se nakon ovoga Velikom koscu
odbiti od plaće. Udariti na pogrešnu osobu bilo je neoprostivo.
Ogledala sam se unaokolo. Strah se probijao kroz šok. Toliko ljudi. Toliko
lica. A vozač? Jesam li ga uopće vidjela? Makar i letimično? Je li to mogao biti
on? Ili je našao nekoga drugog da odradi prljavi posao, a sam je negdje stajao i
gledao? Bilo bi više nalik na njega da stoji i promatra, uživa u uništenju koje je
prouzročio. Samo, pogriješio je. Ona je izašla prije mene. Propustila sam je.
Pobrkala sam mu planove.
Kada su se bila otvorila vrata dizala, osmjehnula sam joj se i rekla „samo
izvolite”. Uzvratila mi je osmijeh i ne znajući što je čeka.
Papirnata šalica s čajem zalebdjela je preda mnom, tanušna, bež boje. Glas
koji nisam prepoznavala rekao mi je da su unutra četiri kockice šećera. Plavuša s
crvenkastim pramenovima sjela je kraj mene i kimnula, rukom mi dajući znak da
otpijem gutljaj.
Odbila sam. Znala sam da ću, učinim li to, osjetiti okus. Osjetiti kako mi
toplina klizi niz grlo. Namirisati čajne listiće. Podsjetiti se da sam još uvijek ovdje.

5
 - Dajte da vas oslobodim svega toga - rekla je plavuša s crvenkastim
pramenovima. Shvatila sam da čvrsto stežem ručnu torbicu, a drugom rukom
držim papirnatu vrećicu koju sam upravo dobila u Bootsu kad sam podigla lijek
na recept. Lijekovi protiv anksioznosti. Sad bi mi baš dobro došli. Ruke su mi
bile čvrsto stisnute. Prvi put sam je pogledala u oči. - Neće ići - rekla sam. - Moje
ruke neće surađivati.
- To je zbog šoka. Pustite to meni, zlato - rekla je tiho, posegnuvši preko stola
i nježno mi rastvorivši šake, a onda spustivši moje vrećice kraj mene na klupu.
Podigla je šalicu prema meni, stavila mi je u desnu ruku i pomogla mi da je
prinesem ustima. Okus je bio odvratno sladak, čak je izazivao na povraćanje.
Otpila sam koliko sam mogla, ali je u meni rasla panika. Tamo je bila hitna. I
policija. Čula sam kako neka žena plače. Mnogo prigušenih glasova. Ljudi koji
pokazuju u kojem je smjeru odjurio automobil. Kao da će se zbog njihova
pokazivanja ponovo pojaviti. Zvukovi automobilskih truba jer vozači nisu
shvatili da ih je nešto tako katastrofalno zaustavilo na putu na sastanak, dogovor
i kavu s prijateljima. Lica su zamagljena. Poznata, a ipak nepoznata. Nemoguće
da to bude tako.
U prsima me počelo stezati, osjetila sam kao da mi netko izvlači zrak iz pluća,
a onda mi je taj osjećaj prožeo cijelo tijelo sve dok mi se želudac nije zgrčio a u
glavi stalo lagano vrtjeti.
Mogao je promatrati kako se raspadam i uživati u tome.
Buka je postala nepodnošljiva. Roditelji su djeci pokrivali oči. Prodavači iz
trgovina stajali su pred automatskim vratima i rukom prekrivali usta. Kunem se
da sam čula kako odmahuju glavom, tihi šušanj kose na ovratniku dok su se trudili
prihvatiti ono što im je bilo pred očima. Disanje: glasno, duboko. Moje vlastito?
Sjene što se kreću oko mene. Progone me. Osjećala sam mučninu.
- Moram krenuti - promrmljala sam, a glas mi je bio tik, izobličen, daleko
udaljeniji od mene same nego od plavuše s crvenkastim pramenovima, pa sam
odložila šalicu s čajem te dohvatila torbicu i vrećicu.
- Morate ostati, zlato - rekla mi je ona, malo previše odlučno. Tada mi je
postala odbojna. Ne, htjela sam vrisnuti. Moram samo disati, a upravo sada,
upravo ovdje, to je postajalo sve teže.
Umjesto toga, prostrijelila sam je pogledom, ne uspijevajući doći do riječi, ne
uspijevajući izustiti nijednu riječ.
- Pa vi ste svjedok! Policija će htjeti razgovarati s vama.
Zbog toga je u meni panika još više porasla. Hoće li otkriti da sam žrtva
trebala biti ja? Hoće li mene okriviti? Hoću li se pojaviti na naslovnici: „Lokalna
žena sretno izbjegla smrt”, a ako se to i desi, što će još otkriti o meni? Nisam
mogla preuzeti taj rizik.
Tješila sam se da im ionako neću moći priopćiti ništa novo.
Ne, nisam htjela razgovarati s policijom.

6
 Nisam mogla razgovarati s policijom. Policija je već jednom imala sasvim
dovoljno posla sa mnom.

7
 DRUGO POGLAVLJE

borio ženu autom i pobjegao, rekli su. To je bio službeni stav.

O „Zacijelo neki veseljak s ukradenim autom“. Veseljak s ukradenim autom
zaista je čudan naziv. Nikakva veselja u tome nije bilo. Ni ono što je rekla policija
nije me puno utješilo. Nakon što sam uspjela pobjeći Plavuši, triput sam provjerila
brave prije spavanja, zavjese na prozorima svog stana držala navučenima i tih
prvih 48 sati nisam izlazila iz kuće niti se javljala na telefon. Jedina osoba s kojom
sam razgovarala bio je moj šef jer sam mu morala javiti da sam bolesna i da neću
doći na posao. Čak nisam pričekala njegov odgovor. Samo sam prekinula poziv,
opet se zavukla u krevet i popila još tableta protiv anksioznosti.
Pokušala sam misli i strahove racionalizirati onako kako mi je to savjetovala
moja psihoterapeutkinja. Nekoliko je godina prošlo od Benove prijetnje; pet, da
budem točna. Život je išao dalje. On je krenuo dalje. Preselio se u Englesku, ako
je vjerovati mom bratu Simonu. Simonu, za kojeg sam potajno sumnjala da je u
pogledu svega što bi između nas pošlo po zlu vjerovao Benu.
Simonu koji definitivno nije vjerovao da njegov bivši prijatelj iz prikrajka
čeka da mi po drugi put uništi život, osvećujući se na uvrnut način.
- Vi mu dopuštate da svaki dan pobjeđuje - rekla mi je terapeutkinja. -
Pridajete mu moć koju ne zaslužuje.
No, ona ga nije poznavala. Ne onako kako sam ga poznavala ja. Ta sam dva
dana provela sklupčana u krevetu, spavajući ili bar pokušavajući zaspati, te
opsesivno provjeravajući Facebook da doznam koliko god mogu o ženi koja je
umrla umjesto mene.
U tome nije bilo pravde. Sve je bilo na njezinoj strani, a kad bih ja nestala s
lica zemlje, pa... u ovom trenutku nitko to, uistinu, ne bi primijetio. Osim možda
Andrewa koji bi samo čekao da mi pošalje konačno pismeno upozorenje.
Morala sam otići na sprovod. Vuklo me da odem. Morala sam vidjeti tuđu bol
i pustiti da me preplavi... Možda zato da bih ublažila vlastitu krivnju ili zato da
bih se dodatno mučila? Da bih vidjela je li uistinu bila toliko voljena kako se to
činilo.
Morala sam samu sebe podsjetiti i na to kako su bogovi ovo spektakularno
pobrkali.
Možda sam bila pomalo opsjednuta. Bilo je teško ne biti takva. Priča o
njezinoj smrti bila je posvuda, a ja sam bila vidjela kako mi se njezin život gasi
pred očima. Oči su joj bile ostale otvorene i vidjela sam ih svaki put kad bih
sklopila vlastite.

8
 Ispraćaj je održan u Crkvi sv. Marije u Cregganu, kapelici odakle se pruža
pogled na veći dio grada Derryja, niz njegove strme brežuljke prema rijeci Foyle,
prije nego što se grad ponovo počne uzdizati prema Watersideu. Ta se crkva u
povijesti Derryja pamti kao mjesto gdje je održana misa zadušnica za žrtve
Krvave nedjelje. Trinaest kovčega nanizanih jedan uz drugi. Na dan sahrane Rose
Grahame, na vrhu prolaza bio je samo jedan lijes. Od pogleda na njega zastao mi
je dah dok sam se šuljala kroz sporedni ulaz i tražila mjesto daleko od njenih
prijatelja i obitelji. Skrivajući se da me ne primijete.
Sva pozornost bila je usredotočena na život koji je vodila, pun sreće i
predanosti obitelji te uspjeha u karijeri. Razmišljala sam o tome kako su žalobnici,
oni iskreno ožalošćeni i odjeveni u svijetle boje (kao što bi Rose željela), pošli za
kovčegom do ulaza u crkvu, čvrsto se držeći jedan za drugog i uzajamno se
podupirući. Pitala sam se što bi rekli da znaju ono što ja znam.
Dopustila sam da mi se odjek jecaja koji su povremeno prekidali mirno
bogoslužje zavuče pod kožu.
Prepoznala sam njezinog muža Ciana dok je pogrbljen i skršen prilazio oltaru
pa sam se prisilila da ne zajecam. Tuga mu je bila urezana u svaku crtu na licu.
Izgledao je toliko drukčije nego na slikama koje sam vidjela na Facebooku. Oči
su mu bile gotovo jednako mrtve kao i Roseine. Svaki korak kao da je od njega
zahtijevao herkulski napor. Vjerojatno i jest. Njegova ljubav prema njoj činila se
toliko velikom. I njegova će tuga biti takva.
Stao je, pročistio grlo, izgovorio njezino ime, a onda zastao, pognute glavu i
drhtavih ramena. Osjetila sam kako mi se srce steže. Poželjela sam da mu netko,
bilo tko, priđe i stane uz njega. Da ga drži za ruku. Ponudi mu utjehu. Nitko se
nije ni pomaknuo. Kao da su svi u crkvi zadržavali dah, čekajući da vide što će se
dalje dogoditi. Uživajući u predstavi.
Uvukao je dah, uspravio se i progovorio. - Rose je bila više od naslova u
novinama. Više od tragične žrtve. Meni je bila sve. Sve moje. No čak ni to nije
dovoljno reći. Kao piscu, čovjek bi pomislio da će mi biti lako naći prave riječi.
Svakodnevno radim s riječima: dajem im oblik i izgled kako bi rekle ono što
moram reći. No, ovaj put, riječi su me iznevjerile. Ne postoje riječi koje bi doista
opisale kako se osjećam dok stojim ovdje pred vama, gledajući drvenu kutiju koja
krije najdragocjeniji dar koji mi je život ikada dao. Kad netko umre mlad, često
kažemo da je mogao još toliko toga dati. To je vrijedilo za Rose. Svakodnevno je
nešto davala. Imali smo toliko snova i planova.
Zapeo je zagledavši se u stalak za čitanje, zatim u Rosein kovčeg pa opet u
okupljene. - Pokušavali smo dobiti još jedno dijete. Brata ili sestru za Jacka.
Govorili smo da će to našu sreću učiniti potpunom, a sada se, kad znam da se to
nikad neće ostvariti, pitam kako život može biti tako okrutan.
Ponovo je zastao, kao da pokušava pronaći prave riječi, ali je, umjesto da
nastavi, jednostavno odmahnuo glavom i vratio se, polako i bolno, na svoje

9
mjesto, sjeo ondje i zario glavu u ruke dok se zvuk njegovih tjeskobnih jecaja
odbijao od kamenih crkvenih zidova.
Sve to nije imalo ni glave ni repa. Nije tu bilo nikakve pravde. Pokušala sam
samu sebe uvjeriti da Rose upravo nevjerojatno nije imala sreće. Pokušavala sam
se utješiti da je toga dana sreća jednom, u nekom uvrnutom obratu sudbine, bila
na mojoj strani. Morala sam u to vjerovati: vjerovati u slučajnost i lošu sreću, a
ne u nešto zlokobnije. Morala sam vjerovati da me duhovi prošlosti više ne
progone.
Pokušavala sam se uvjeriti da mi život pokušava pružiti još jednu priliku,
priliku koja mi je prije pet godina oteta. Zajebano oteta. Georgea Baileyja dopao
je anđeo Clarence da ga odvede do njegove druge prilike1. Mene je dopala Rose
Grahame i pogibija.
Dopali su me jecaji žalobnika odjevenih u raznolike boje. I dopala me krivnja
za kojom sam žudjela.
Bilo bi mi od pomoći da sam utvrdila kako je Rose Grahame užasna osoba,
iako je način na koji je pjevala svojoj bebi i kako mi se osmjehnula u znak
zahvalnosti što sam je pustila da prva izađe iz dizala na hladnu ulicu već govorio
koliko je bila pristojna osoba.
Sebično sam se pitala bi li se, da je to bio moj ispraćaj, okupila ovolika gomila.
Sumnjala sam u to. Pretpostavljam da bi bili prisutni moji roditelji. Moja braća i
njihove partnerice. Moje dvije nećakinje vjerojatno ne bi. Bile su mlade. Ne bi
imale razumijevanja. Nekoliko rođaka, nekoliko kolega s posla zato što bi
morali doći. Neki radoznali susjedi. Tete i stričevi. Prijatelji... možda, iako je
mnogo njih usput otpalo. Maud bi možda doputovala iz SAD-a, ali to bi ovisilo o
stanju na njezinom bankovnom računu i o cijeni leta. Bili bi primjereno tužni, ali
imali bi vlastiti ispunjeni život kojem će se vratiti - užurbani život; život kakav
je, čini se, imala Rose Grahame. Život koji vam omogućuje da se priberete nakon
tragedije i krenete dalje, čak i ako vam ponekad izgleda kao da gacate kroz blato.
Život ispunjen raznim poslovima i užurbanim društvenim kalendarom, djecom i
hobijima.
Nimalo nalik na moje pustinjaštvo.
Pet je godina puno vremena za usamljeni život.
Jasno, zbog dolaska na ispraćaj osjećala sam se još gore. Pretpostavljam da
sam to trebala i očekivati. No, nisam očekivala da ću joj biti zavidna. Zavidna što
je njezina smrt ostavila takav učinak.
Izvukla sam se iz klupe, progurala mimo gomile u stražnjem dijelu crkve,
mimo gomile fotografa iz lokalnih medija koji su čekali da uhvate sliku slomljene

1
Referenca na film Divan život (1946.) u kojem se glavni lik, George Bailey, želi ubiti do
trenutka kada mu njegov anđeo čuvar pokaže radosti života i time ga navede da životu da drugu
priliku, (op. ur.)

10
obitelji i udaljila se od crkve što sam brže mogla. Krenula sam prema svojem autu,
gdje sam zapalila cigaretu, izvadila mobitel iz torbe i ulogirala se na Facebook.
Od dana nesreće društveni mediji postali su mi opsesija. Kad sam se napokon
vratila kući i zavukla se pod poplun pa pokušala zaspati kako bih spriječila misli
o onome što sam maločas vidjela, o onome što sam maločas učinila, otkrila sam
da sam nesposobna da se toga riješim.
Toga dana nisam spavala. Ustala sam, skuhala kavu i uključila laptop. Sigurno
će o nesreći izvještavati lokalne internetske stranice. Izvještavale su o smrtnom
ishodu, uz napomenu kako je navodno riječ o ženi u tridesetim godinama, uz koju
je u trenutku udesa bilo i dijete.
Oborio ženu autom i pobjegao.
Automobil tamne boje.
Policija je pozivala svjedoke da se jave.
Obitelj tek treba biti obaviještena.
Ženi je „lokalno” nadjenuto ime Rosie Grahame.
Ne, ona je bila Rose Grahame. Ne Rosie. I bile su joj trideset i četiri godine.
Bila je recepcionarka u uspješnoj stomatološkoj ordinaciji.
Scott’s, u ulici Shipquay.
Dijete u kolicima bilo je njezin sinčić Jack, star dvadeset mjeseci.
Bila je udana.
Vjeruje se da je riječ o supruzi Ciana Grahamea, ovdašnjeg pisca, koji je 2015.
dobio prestižnu književnu nagradu Simpson za svoj treći roman, Iz tame dolazi
svjetlost.
Vijesti su se dopunjavale. Facebook je divljao. Ljudi su iznosili detalje.
Izražavali sućut. Širili glasine. Predlagali da se osnuje fond iz kojega će se platiti
pogreb i osigurati izdržavanje malog Jacka, usprkos činjenici da je Cian Grahame,
po svemu sudeći, bio uspješan i očito nije imao velike potrebe za financijskom
potporom.
Dijelile su se slike. Rose Grahame: nasmiješena, plavokosa, kose uvijene u
jednu od onih neurednih punđi za koje je potrebno sto godina da ih složiš. Sunčane
naočale podignute na glavu. Ljubi punački obraščić svoje bebice anđeoskog lica.
Uz nju, nasmijani muž, visok, tamnokos i zgodan (jasna stvar). Lagano obrastao
bradom, ali nekako seksi, ne kao netko kome se ne da gnjaviti s brijanjem. Široko
se osmjehuje ženi i sinu.
Sve je to bila samo strašna, strašna tragedija.
Netko je u komentaru spomenuo Rose Grahame: „Rose, falit ćeš mi, dušo.
Uvijek nasmijana. Lijepo spavaj”. Kao da će Rose Grahame to pročitati samo zato
što je napisano na Facebooku. Postoji li Wi-Fi na nebesima?
Jasno, pregledala sam njezin profil. Htjela sam doznati nešto više o njoj, nešto
više od sitnica koje sam mogla doznati iz novina, više od osmijeha koji mi je
11
uputila dok sam joj pridržavala vrata da je propustim, više od sablasnog pogleda
što mi ga je upućivala ležeći mrtva na tlu dok je boja doslovno istjecala iz nje.
Očekivala sam da će njezin profil biti kao zatvorena knjiga. Mnogo je takvih:
postavke privatnosti podignute na razinu sigurnosti kao u Fort Knoxu. No, Rose
očito nije marila za privatnost. Možda zato što joj je život bio tako veličanstveno
sretan pa je željela da to zna cijeli svijet.
Zatekla sam se kako satima proučavam njezinu vremensku crtu - listajući
njezine fotoalbume. Kao da nikad nije bila bez osmijeha. Ili bez prijatelja da joj
prave društvo.
I evo je, ruku ovijenih oko Ciana na njihov vjenčani dan. Jednostavna lepršava
haljina. Vijenac od ruža. Krasan događaj na otvorenom. Sve je izgledalo kao
primjer iz brošure za hipstersko vjenčanje.
I evo je opet, pokazuje svoj nabrekli trudnički trbuh i pridržava ga sprijeda
objema rukama, sklopivši ih tako da oblikuju srce. Ili stoji s valjkom za bojanje u
jednoj ruci, uz obaveznu mrlju od boje na nosu, dok boji zidove buduće dječje
sobe.
Tu su i večeri s prijateljima, gdje ona blista i iskri, a svi njezini prijatelji
blistaju i iskre zajedno s njom. Slike na kojima se ponosno smješka, stojeći uz
muža dok on uvis diže svoju posljednju knjigu.
A onda se, jasno, pojavljuje i dijete. Na slikama Rose možda izgleda pomalo
umorno ali svejedno sretno, na rukama drži majušno novorođenče, objavljuje
njegovo rođenje i svijetu daje do znanja da je to „najsavršeniji stvor” što su ga
njezine oči ikada vidjele.
Slike koje ju prikazuju kako ga kupa, doji, igra se s njime, gura ga u kolicima,
pomaže mu da punašnim ručicama nagnječi rođendansku tortu. Beskonačno
mnogo sretnih slika. Beskonačno mnogo objava s pozitivnim citatima o sreći,
ljubavi i zahvalnosti zbog nevjerojatnog muža i prekrasnog sina.
Ova se poplava podataka doimala nestvarno: iznova i iznova pritiskala sam
tipku za osvježavanje, a na stranici bi uvijek iskočili novi komentari. Od prijatelja.
Od obitelji. Od kolega s posla, starih školskih prijatelja, bratića i sestrični,
poznanika, bratića i sestrični iz trećeg koljena.
A onda, te noći, nešto iza jedanaest - baš kad sam pomišljala da se isključim
i opet pokušam zaspati, nakljukavši se tableta za spavanje - pojavila se objava
koju je napisao sam Cian.

moja Rose,
Draga Ne mogu povjerovati da te nikad više neću držati u naručju. Da
više nikad nećeš proći kroz naša vrata. Bila si i uvijek ćeš biti ljubav
mog života. Moje sve. Moja muza. Hvala ti na sretnim godinama i
na posljednjem hrabrom činu da spasiš našeg Jacka. Slomljen sam,

12
 draga moja, ali dat ću sve od sebe da nastavim živjeti, radi tebe i radi
Jacka.

Zurila sam u tu poruku. I čitala sam je dok me oči nisu zaboljele a slova se
zamutila. Ta me izjava ljubavi, u kojoj je ono što je trebalo reći bilo tako
jednostavno rečeno, ponovo navela da se zapitam kako su bogovi sve tako
spektakularno zeznuli.
Jadan Cian, pomislila sam. Jadan Jack. Jadni svi oni prijatelji i članovi
obitelji, kolege, bratići i sestrične u dvadesetom koljenu. Svi su uronjeni u najgoru
moguću tugu. Osjećala sam se kao voajer, a opet, nisam se mogla natjerati da
skrenem pogled.
I zbog toga sam, čak i izašavši iz crkve, s pljugom u ruci dok je dim ispunjavao
moj Mini, otvorila Facebook i ponovo učitala Roseinu stranicu. Poruke su se
nastavljale. Objave na njezinoj vremenskoj crti ili objave u kojima je bila
označena.
„Ne mogu vjerovati da danas ispraćamo ovu prekrasnu ženu na vječni
počinak.”
„Danas ću obući nešto najsvjetlije što, uspijem naći, u spomen na najsvjetliju
zvijezdu na nebu.”
„Rose,” napisao je Cian, „pomozi mi da ovo prebrodim, dušo. Sam ne znam
kako.”
Pogledala sam prema vratima kapelice, prema grupama što su stajale uokolo.
Pognute glave. Razgovaraju šaptom. Nekolicina ih puši. Pitala sam se kako je bilo
tko od nas bilo što prebrodio? Sve tragedije u koje nas život baca. Svi sudari sa
životom. Iako, možda je to bio loš izbor riječi. Možda crni smisao za
humor. Takav mi je humor bio potreban posljednjih nekoliko godina. Iako,
ponekad sam se pitala ne služim li se njime pretjerano. Kako bih se pred drugima
činila hladnokrvnom.
Cian je promijenio profilnu sliku, primijetila sam. Sada je to bila crno-bijela
slika: Rose, glave zabačene unazad, nasmijana. Sjajnih očiju. Bore od smijeha
samo povećavaju njenu ljepotu. Izgleda sretno, vitalno, živo.
Bacila sam pogled na kontrolnu ploču. Zapitala sam se trebam li pričekati dok
pogrebna povorka ne napusti kapelicu i krene tim posljednjim kratkim putem do
gradskog groblja u znak poštovanja. Vjerojatno bih mogla poći za njima. Na
prikladnoj udaljenosti. Promatrati kako je polažu na vječni počinak. Time bih,
nekako, okončala to tragično poglavlje.
Povukla sam dugačak dim iz cigarete i ponovo pogledala na mobitel. Po
posljednji put provjerila sam Facebook. Nova obavijest upala mi je u oči i kliknula
sam na nju. I tada je pred mene iskočilo njegovo lice, njegovo ime. Sve mi se
zamaglilo. Bila sam svjesna da ne dišem, ispustila sam cigaretu. Mislim da me
samo pomisao na mogući požar u autu potaknula da se pokrenem. Spustila sam

13
ruku, zgrabila cigaretu, otvorila vrata i bacila je na cestu, istodobno duboko
puneći pluća zrakom. Mogla sam osjetiti kako mi zatiljak bridi od hladnoga znoja.
Prošlo je pet godina otkako sam ga posljednji put vidjela. A sada? Kad mi srce
drhti od straha pri pomisli kako će napokon izvršiti obećanje da će se vratiti u moj
život, evo ga, opet se pojavljuje.
Zahtjev za prijateljstvom od Bena Cullena.
U panici sam se ogledavala baš kad su žalobnici počeli izlaziti iz kapelice.
Pitala sam seje li i on među njima. Je li me cijelo ovo vrijeme promatrao?
Okrenula sam ključ i odjurila: i ne misleći, odvezla sam se na posao, a onda sjedila
na parkiralištu i trudila se da ne drhtim.
Poriv da odem kući bio je vrlo snažan. Da odem i sakrijem se pod poplun. Na
brzinu sam poslala e-poruku prijateljici Maud. Napisala sam samo: „Ben Cullen
mi je poslao zahtjev za prijateljstvom”.
Maud će razumjeti ostatak.
Andrew, moj linijski menadžer u sumornom pozivnom centru u kojem sam
provodila dane, ipak to ne bi razumio. Ne bi shvatio moju paniku ni potrebu da
otrčim kući u sigurnost svog mračnog stana s trostrukim bravama i navučenim
zavjesama. Kako su stvari stajale, mislio je da sam kod zubara. Jasno mi je dao
do znanja da mi taj izostanak s posla neće biti plaćen, a prošlo je već sat i pol
otkako sam otišla iz ureda. Iznenadilo me što me još nije nazvao radi provjere.
Kad bih ga nazvala i probala u riječi pretočiti strah koji me doslovno izjedao
iznutra, on ne samo da ne bi razumio nego bi eksplodirao. Kako su stvari stajale,
s njim sam hodala po opasno tankom ledu. Dva dana izostanka s posla nakon
Roseine smrti bila su šlag na torti.
No, boljela me je glava. Vozeći se, ugledala sam dvojicu policajaca u uniformi
i na tren se zapitala bih li im rekla da mi je Ben Cullen poslao zahtjev za
prijateljstvom, pa sam pomislila da bi u svemu ovome moglo biti izgleda da ga
uhvate. Kad sam to sročila u glavi, shvatila sam koliko bi cijela priča nevjerojatno
zvučala nekome tko o svemu tome ne zna ništa, ali ne i meni: znala sam za što je
sposoban.
Morala sam se maknuti odavde. Htjela sam otići kući, ali trebao mi je posao.
Možda ću na poslu ionako biti sigurnija? Koliko god bili odvojeni od svega, imali
smo dobre sigurnosne mjere. Pobrinula sam se da mi sva vrata na autu ostanu
zaključana i odvezla se dalje, a zahtjev za prijateljstvom ostavila sam bez
odgovora.

14
 TREĆE POGLAVLJE

Rose

2007.

Rose Maguire: misli da bi ovo mogao

biti početak nečeg novog! :)

nala sam, isti tren kad sam ga vidjela, da među nama postoji veza. Nije to bilo
Z kao udar munje ili proplamsaj zvijezde, već me smirenost privukla
tamnokosom i zamišljenom liku koji je sjedio pogrbljen nad stolom u knjižnici, s
kemijskom olovkom u ruci i črčkao nešto po rokovniku uvezanom u kožu.
Čaša od stiropora s kavom stajala mu je sa strane, na licu mu se čitala silna
koncentracija i ja sam znala, čak i dok sam stajala ondje vraćajući knjige koje sam
bila posudila, da će mi on nešto značiti. Možda mi je mozak bio malo previše
opijen romantičnim romanima koje sam čitala, ali osjećala sam da je to tako.
Naprosto se činilo kao da se to mora dogoditi. Nisam mogla ne pogledati ga, ne
zapitati se što tako pažljivo zapisuje u rokovnik. Očito sam zurila malo predugo
ili malo preintenzivno jer me, kad je podigao pogled, uhvatio kako zurim pa mi je
uzvratio jednakim zurenjem. Izraz lica bio mu je isprva znatiželjan, čak i ozbiljan,
a onda se nasmiješio i ja sam vidjela kakav je stvarno.
Snažna čeljust, oči pune sjaja, pomalo neuredna kosa koja je bila tek malo
razbarušena. Kad bi Disney smišljao modernog kraljevića, kraljevića koji visi po
knjižnicama i doima se usredotočeno, a nosi karirane košulje, bilo bi dobro da ga
oblikuje prema ovome muškarcu preda mnom.
Kada me uhvatio kako zurim u njega, vjerojatno sam trebala skrenuti pogled.
Obično bih upravo to i učinila, ali nešto u njemu tjeralo me da i dalje zurim. Nisam
čak ni pocrvenjela, možda mrvicu... iako sam osjećala da rumenim.
Nagnula sam glavu u stranu, uzvratila mu osmijeh. Koketirajući, valjda. Čim
je knjižničarka odskenirala knjige koje sam htjela posuditi, prišla sam mu. Nikad
nisam očekivala da ću baš ovdje naići na bilo kakvu vezu. U Glavnoj knjižnici,
blizu mog radnog mjesta. Funkcionalna zgrada koja nije u sebi imala nikakva
šarma. Doimala se poput liječničke čekaonice, ali kad sam mu se približila a on
je ustao, osjetila sam kako je duboko u meni nešto uzdrhtalo. Tada sam, jasno,

15
porumenjela, pitajući se može li mi čitati misli, vidjeti kako mi se dah malčice
ubrzao kad sam ga ugledala.
- Odlazite? - zapitala sam.
- Kava mi se ohladila - rekao je, mahnuvši prema šalici na stolu. - Baš sam
htio otići po novu. Hoćete li sa mnom? Možemo prošetati dojave? Tamo imaju
izvrstan cappuccino, a vi izgledate kao cura koja pije cappuccino.
- U pravu ste i rado bih pošla s vama - rekla sam.
- Dobro. - Osmjehnuo se i ispružio ruku da se rukujemo. - Ja sam Cian.
- Rose - odgovorila sam.
Nisam mislila da će mi vikend tako započeti. Planirala sam se sklupčati na
kauču, prebaciti deku preko koljena, uzeti šalicu čaja u ruku i zadubiti se u knjige
koje sam posudila. Posljednjih nekoliko vikenda uistinu me iscrpilo; tijekom
ovoga kanila sam se srediti. Naći vremena za sebe.
Nije tako ispalo. Sve je počelo s dva sata provedena uz kavu, a za to vrijeme
razgovarali smo o svemu i svačemu. Rekao mi je da je pisac i da radi na prvom
romanu. Malo sam pocrvenjela kad sam mu rekla da radim u stomatološkoj
ordinaciji - ništa tako glamurozno ili kreativno kao njegov posao, ali on se
nasmiješio i rekao da će ljudima uvijek trebati dobri zubi.
Zapitala sam ga bih li mogla pročitati nešto od onoga što je napisao, ali se on
postidio, pognuo glavu. To još nije spremno da se ikome pokaže. Želi sve bolje
urediti, rekao je. Ipak, ja sam znala će biti dobro: iz njega je zračila intenzivna
sklonost razmišljanju koja se bez sumnje provlačila kroz njegov način pisanja.
Izašli smo iz kafića i razmijenili telefonske brojeve, a on mi je kasnije te
večeri poslao SMS s pitanjem želim li ga vidjeti sutradan: izlet u park St. Columb,
odmah preko rijeke, predložio je. Vrijeme će sigurno biti lijepo, a svježi zrak ga
uvijek nadahnjuje.
Omamljena tom pomisli, ustala sam rano i otišla u trgovački centar Foyleside
da za izlet kupim nešto što će se činiti ležerno, ali ipak pomalo privlačno.
Otuširala sam se i potrošila hrpu vremena trudeći se da potpuno izravnam kosu,
nanijela jedva primjetnu šminku te napravila nekakvu salatu od tjestenine kao moj
doprinos, zajedno s bocom vina koje mi se hladilo u hladnjaku.
Izlet je ispunio sva moja očekivanja. Šetali smo stazama kroz šumoviti park,
dolje prema obali rijeke, daleko od buke na dječjem igralištu. Uhvatio me za ruku.
Čavrljali smo. Sjeli smo u svjetlom prošaranu sjenu drveća i on mi je pročitao
neke od pjesama koje su mu bile najdraže, a mene je to, mada me poezija nikad
nije posebno privlačila, potpuno zanijelo. Zbog osjećaja koji je unosio u riječi,
zbog načina na koji je izgovarao stihove koji su me prije uvijek zbunjivali, sve je
najednom dobilo smisao. Kad bih postavila kakvo pitanje nije se podsmjehivao
nego bi odgovorio na njega.
I on se raspitivao o meni, o mojem životu. Mojem poslu. Mojim prijateljima.
Mojoj obitelji. Glazbi koju volim, filmovima kakve gledam. Nikad neće postati
16
veliki obožavatelj Nore Ephron, rekao je, ali može shvatiti njezinu privlačnost.
Nakon čaše vina i malo hrane (ustvrdio je da je moja salata od tjestenine ukusna),
kad smo se od popodnevnog sunca oboje osjetili pomalo pospanima, legli smo
jedno kraj drugoga na deku i slušali kako se obitelji s djecom igraju u blizini i
tinejdžere kako čavrljaju, osjećajući kako nam sunce pruža osjećaj slobode.
Uhvatio me za ruku i rekao kako već dugo nije proveo ovako divno poslijepodne.
Pogledala sam ga i vidjela nešto, neki izraz koji nisam mogla pročitati.
Pokušala sam smisliti što bih rekla, no prije nego što sam se dosjetila, on
se oslonio na lakat, nagnuo se k meni i tako me nježno poljubio da sam pomislila
kako naprosto lebdim.
Znam da zvuči bolećivo, ali sve se činilo tako ispravnim. Tako ispravnim da
se sa mnom vratio u moj stan pa smo se još malo ljubili, razgovarali, smijali se,
zapadali u san i budili se jedno drugome u naručju, sve dok više nismo mogli
odoljeti pravom snu i on je pošao za mnom u spavaću sobu. Sve do jutra
spavali smo ovijeni jedno oko drugoga.
Kada smo se probudili, ništa nam nije bilo neugodno ili neobično. Nije nam
se čak činilo čudnim ni što smo noć proveli u krevetu, a nismo se, znate, poševili.
Ne da ja nisam htjela, ali je on rekao da ne treba žuriti. Treba uživati u fazi
ljubljenja, rekao je. U obećanju. Zbog toga sam se osjećala posebnom. Paženom
i maženom. Uzbuđenom.
Nedjelju smo proveli gledajući stare filmove: jedan po mom izboru, jedan po
njegovom. Dobro, rekla sam da smo gledali stare filmove, ali upravo je tada palo
i najviše poljubaca. Do silne je promjene došlo kad je te večeri otišao kući pa smo
nastavili razmjenjivati SMS-ove, a onda je to prešlo u telefonski poziv pa u status
Osjećam se sretno na Facebooku neposredno prije negoli sam morala otići na
posao. Znala sam kako ne mogu dočekati da ga ponovo vidim.

17
 ČETVRTO POGLAVLJE

Emily

S rce mi je stajalo u grlu cijelim putem do radnog mjesta: sumorne, betonske

zgrade na glavnoj cesti koja iz grada vodi prema Donegalu, sa zatamnjenim
staklima na prozorima kako nitko od nas ne bi bacio pogled na vanjski svijet i
vidio ga u njegovoj pravoj boji i čudnovatosti. Htjela sam stid onamo i uroniti u
rutinu svakodnevnog života, sve dok ne prestanem razmišljati o bilo čemu
drugom. Rose, Ben; sve mi je to bilo previše.
Razmišljala sam o tome kako sam proteklih pet godina sjedila u svom
pregratku, pred zaslonom računala, tipkajući po tipkovnici, izgubljena u rutini
koja mi je odgovarala ali nije predstavljala nikakav izazov. Bilo je to jedino s čime
sam se mogla nositi nakon njegova odlaska. Mjesto gdje mogu sjediti i raditi svoj
posao, otići kući u pet i ondje ostati do sljedećeg jutra. Bilo je dosadno. Čak je
uništavalo dušu. No, bilo je sigurno.
Zapitala sam se o Rose Grahame. Je li uživala u svom poslu? Je li ju
ispunjavao ili je to jednostavno bilo mjesto na kojem se skrivala od života? Nisam
mogla zamisliti da bi se ona željela sakriti od bilo čega. Njezin je ispraćaj bio
obilježen bojom, baš kao što je, pretpostavljam, njome bio obilježen i njezin život.
- Sve u redu? - upitao me Andrew kad sam ušla u ured, još i prije nego što
sam stigla objesiti kaput.
- Da. Da, super - slagala sam. Nedostajala mi je Maud u tom trenutku. Bilo
mi je žao što više nije ovdje pa da je odvučem u kuhinju i isplačem joj se na
ramenu, a ona da me smiruje kako je to samo Maud mogla.
- Dugo te nije bilo. Već sam se pitao stavljaju li ti nove plombe? Ili vade zub?
Ili ti možda stavljaju sve nove zube koje su iz cakline isklesali kapucinski
redovnici ili slično?
Andrew je bio dobrih osam-devet godina mlađi od mene. Iako je bio na
polovici dvadesetih, još je uvijek izgledao kao da se mora brijati samo jednom
tjedno, pa čak i tada samo prilično tupom britvicom, tek toliko da se osjeti
muževnije. Niska rasta i slabašan, rado je nosio pripijenu odjeću, zbog čega se -
daleko od toga da to laska njegovoj sitnoj građi - doimao poput djeteta koje se
igra odrasle osobe.

18
 - Ne. Ni približno - rekla sam, odvojila pogled od njegova i preko sobe prešla
do svog radnog stola, u nadi da neće poći za mnom. Bilo je dovoljno naporno
pokušati se pribrati i bez njega koji mi visi za vratom.
Moj je stol bio na posebno mračnom mjestu, lišen ikakve prirodne svjetlosti.
Uprava je imala strogu i jasnu politiku o urednosti stolova, ne dopuštajući nikakve
osobne elemente u našim pregradcima. To je navodno trebalo povećati
produktivnost, ali je, umjesto toga, svaki radni prostor učinilo hladnim i
kliničkim. Kao da smo kokoši u kavezima. Uključila sam se u računalni terminal,
vidjela svjetlo na tipkovnici koje mi je davalo do znanja da pozivatelj čeka i
zapitala se koliko će me dugo zadržati u razgovoru.
Rose je dosad vjerojatno već sahranjena. Nešto u meni htjelo je otići na
internet i pretraživati slike sa sprovoda. Doznati više o njenu životu. Provjeriti
mogu li primijetiti Bena među žalobnicima. Većim sam se dijelom užasavala da
bih ga ondje mogla naći.
A onaj zahtjev za prijateljstvom još je čekao. Osjetila sam kako mi se iza
lijevog oka javlja početak glavobolje, upozoravajući me da će me uskoro uhvatiti
migrena.
Bila sam, moram priznati, manje strpljiva nego inače s muškarcem na drugoj
strani veze koji kao da nije bio u stanju razumjeti najosnovnija od mojih pitanja.
Ljutito i u panici mrmljao je kako ne zna isključiti ruter, a čak nije znao ni naziv
tog svog rutera.
Bila je to jedna od onih prilika kad sam se osjećala ljutito. Frustrirano. Kad
sam bjesnila na ovozemaljsku narav ljudskog života. Kako se itko može
uzbuđivati zbog širokopojasne mreže, a jedna je žena umrla? Ubijena. Izbrisana s
lica zemlje.
Ljudi će nastaviti po svome iako policija nije pronašla ubojicu. A on se još
uvijek negdje nalazi. I može slati zahtjev za prijateljstvom bivšim djevojkama na
Facebooku. Paranoična si, rekla sam sama sebi. Bila sam paranoična, ali dok je
onaj čovjek mljeo o tome koje mu lampice trepere ili ne trepere na ruteru koji
je konačno uspio definirati, ja nisam mogla prestati razmišljati o Roseinom
ubojici.
Pitala sam seje li, dok se zabijao u Rose, gledao i druge ljude na ulici? Je li
me vidio? Razjapljenih usta? Očiju razrogačenih od straha i šoka?
Čovjek na telefonu dreknuo mi je nešto u uho, što me otrgnulo iz tih misli.
Ispričala sam se i zamolila ga da ponovi što je rekao.
- O, pa vi ste još uvijek tu? - rekao je, a prezir mu se cijedio iz svake riječi. -
Mislio sam da ste otišli malo prileći ili možda na godišnji.
- Strahovito mi je žao, gospodine - ponovila sam, nastojeći smiriti situaciju.
Ovi su se pozivi snimali, a meni je na kraju mjeseca najmanje trebala ponovna
obuka. - Sad vas posve pažljivo slušam, pa hajde da riješimo ovaj problem.

19
 Deset minuta kasnije bio je zadovoljan, a ja sam uspjela završiti poziv i na
trenutak protrljati sljepoočnice; pokušati se ponovo fokusirati na ono za što sam
primala plaću.
Trideset sekundi, za provjeru slika na internetu neće mi trebati više. Onda ću
se moći srediti i vratiti poslu. Onako kako treba.
Dohvatila sam mobitel, ponovo učitala internetsku aplikaciju i naletjela na
fotografiju uplakanih rođaka - odjevenih u svijetle, gotovo kričave boje - kako
stoje kraj groba. Jacka, s palcem u ustima, kojeg na rukama nosi neka starija žena
u jarko ružičastom kaputu, izraza lica kao da jedva odolijeva porivu da se i sama
baci u raku. Cian je, pepeljasta lica, uhvaćen u trenutku dok baca zagasito bijelu
ružu u rupu u zemlji u kojoj sada leži njegova žena. Otišla je. Sve je gotovo. No,
gledajući lica žalobnika, shvatila sam da je ovo, za njih, tek početak.

Odložila sam mobitel i javila se na sljedeći poziv, a onda vidjela kako Andrew
prilazi mom beživotnom stolu. Iz sve snage trudio se da izgleda kao odlučan
rukovodilac, ali nepogrešiv odsjaj u njegovim očima podrazumijevao je da se
sprema prenijeti vijesti zbog kojih se osjeća važnim. Stajao je malo preblizu dok
je čekao da završim trenutačni razgovor pa baš kad sam se spremala odgovoriti
na sljedeći poziv po redu, skinuo mi je slušalice s ušiju i agresivno se postavio
ravno pred mene.
- Riječ-dvije? - rekao je, naginjući glavu u stranu.
- Bilo koje dvije ili si na pameti imao nešto posebno? - rekla sam, jadno se
pokušavajući našaliti.
Kao što sam se bojala, moja ga šala nije ni dotakla, nego me pogledao kao da
sam zagonetka koju ne može riješiti. Ljudska Rubikova kocka. - Idemo u moj
ured? - rekao je, podigavši obrvu.
Krenuo je naprijed. Preplavio me loš osjećaj. Nikad se ništa dobro nije
dogodilo u Andrewovu uredu. Ipak, jedan je dio mene živio u nadi da će ovaj put
prekinuti s tradicijom demoraliziranja i ponižavanja osoblja, široko prihvaćenom
u cijeloj tvrtki... i ponuditi mi povećanje plaće ili unapređenje, a možda i oboje.
- Zatvori vrata - reče, zauzimajući mjesto za pisaćim stolom. Vjerojatno je
zamišljao da izgleda prijeteće, ali nije. Bio je premalen, previše sitan stvor,
previše žgoljav da bi me mogao zastrašiti. Pitala sam se tko mu skraćuje hlače.
Mamica?
- Sjedni - rekao je pa sam sjela, poravnavši suknju i duboko udahnuvši.
Pogledala sam u njega.
- Onda, to sa zubarom? - reče on.
Slegnula sam ramenima, ne znajući što ga zanima.

20
 - Bila si jutros kod njega?
Kimnula sam. - Tako sam ti i rekla, i uzela sam neplaćeno.
- Je li tvoj zubar jako pobožna osoba? - zapita on, a bila sam sigurna da vidim
lagano podrugivanje.
- Ne mogu reći da smo razgovarali o teologiji - odgovorila sam. Nehajnim
glasom. Bez podrhtavanja.
- Hm, čini se da si jutros bila u crkvi pa sam se pitao nema li tvoj zubar i
dodatni posao kao svećenik? Je li specijalizirao ispovijed u kombinaciji s
vađenjem zuba? - Osjetila sam val straha duboko u želucu.
Prisiljavala sam se brzo razmišljati.
- Tko? Što? Ne znam... što? - zamucala sam, osjećajući kako mi lice sve jače
gori, a u obraze udara crvenilo.
On je okrenuo zaslon svojeg računala prema meni i ja sam na slici, zamrznutoj
u pikselima, ugledala samu sebe kako se iskradam iz crkve prije žalobnika.
Doimajući se podmuklo. Sagnuvši se da izbjegnem kameru, ali očito ne dovoljno.
- Morala sam otići na taj ispraćaj - promrmljala sam, iako sam znala da se,
prema politici tvrtke, takav odlazak dopušta samo članovima uže obitelji. - Uzela
sam neplaćeno. To zapravo i nije važno, je li?
Ovo je očito bilo pogrešno reći.
- Itekako je važno. Imamo ciljeve koje treba ostvariti, a ti si uzela slobodno
zbog tobožnjeg zdravstvenog problema, ali si, umjesto toga, otišla njuškati na
glavnom ispraćaju ove godine. Jesi li je uopće poznavala?
- Nije to baš tako - rekla sam. Crvenilo mi je na obrazima sada već toliko
plamtjelo da sam gotovo mogla čuti navalu krvi u lice. - Bila sam tamo. Vidjela
nesreću. Bila sam svjedok. Morala sam otići. Trebao mi je završetak.
Riječi su izvirale iz mene. Ruke su mi se tresle, možda nedovoljno da bi
Andrew to vidio, ali sam ja osjećala njihovo podrhtavanje te između kratkih,
oštrih rečenica pokušavala uvući dovoljno zraka u pluća. Trudila sam se da me ne
uhvati panika.
Vidjela sam kako Andrew odmahuje glavom. Čula kako uzdiše. Poželjela
vrisnuti na njega.
- Znaš da si ovdje ne možemo priuštiti suvišan balast, Emily. Već smo
razgovarali o tome. O tvom sudjelovanju u poslu. O stavu da moraš biti ovdje i
biti dio tima. Dovoljno smo te puta opomenuli. Ne možemo ti i dalje pružati šansu.
A laganje voditelju? To je grubo kršenje pravila.
Zurila sam u njega. - Ali, morala sam otići. Kako to ne razumiješ?
Ponovo je odmahnuo glavom. Poželjela sam ga zgrabiti i protresti to njegovo
slabo, kržljavo tijelo skupa s njegovom glupom glavom.
- I nisi to dosad ni spomenula? Zbilja? A ja da povjerujem u to? - frknuo je.
Kratki podrugljivi smijeh zbog kojeg se soba oko mene još jače zavrtjela.
21
Napuštala me svaka uravnoteženost, svaka smirenost. - Bez obzira na sve, Emily,
znaš da to nije dovoljno dobar razlog. Nemam drugog izbora osim da te
odmah otpustim. Dobila si više šansi od većine. Da budem iskren, više šansi nego
što zaslužuješ. Žao mi je što je ovako ispalo, ali zbilja, za sve možeš kriviti samo
sebe.
Zavalio se u stolac; ili nesvjestan moje sve jače potresenosti ili nedirnut
njome. Pokušala sam naći riječi da mu nešto odgovorim, ali jezik mi se nije htio
pomaknuti. „Za sve možeš kriviti samo sebe”, divlje mi je odjekivalo u glavi.
Kriviti.
Za sve sam ja bila kriva. Uvijek sam za sve ja bila kriva. Nije li to Ben uvijek
govorio? Da sam sama sebi navlačila probleme? Tada i sada, bila je to mana od
koje nisam mogla pobjeći.
Čula sam tiho brujanje: to je opet on nešto govorio. Mrmljao nešto o tome da
ispraznim svoj radni stol i odmah odem. Kadrovska će mi se javiti. Nada se da
neću napraviti scenu.
- Nemoj si još više pogoršavati situaciju - rekao je, naginjući glavu u stranu.
Lažno suosjećanje zbog kojeg sam željela zaplakati, više nego što bi me na to
navelo istinsko suosjećanje.
Osjetila sam kako mi se u dlanove zabijaju nokti, oštri, bodljikavi, što me
barem natjeralo da osjećam obje noge na zemlji, u prostoriji koja je postajala sve
zagušljivija. Prisiljavala sam se da ustanem, i prisjetim se tehnike disanja koju
sam naučila u bolnici. Prisiljavala sam jezik da se opusti pa da Andrewa mogu
poslati pravo u pakao. Prisiljavala sam se da se naglo okrenem na poluvisokoj peti
svoje cipele i za sobom zalupim vratima njegova ureda. No, noge su me jedva
držale.
Za sve možeš kriviti samo sebe.
Stajala sam, podupirući se o naslon na stolcu. Bila sam nejasno svjesna da
Andrew još uvijek nešto govori, ali ga nisam čula. Čula sam samo poniženje koje
mi je tuklo u žilama.
Najurena s posla. U trideset i četvrtoj. Uz najamninu za stan koji mi nije bio
pretjerano drag i račune po kreditnim karticama s kojima sam se već jedva nosila.
Za sve mogu kriviti samo sebe.
A valjda i Rose. Zato što je preuzela moju ulogu. Zato što je prije mene izašla
na ulicu pa je nju udarila jebena Toyota Avensis.
No, ja sam je propustila. Osmjehnula se njezinu lijepom djetetu kovrčave
košiće i - dirnuta njenim tepanjem i pjevušenjem, kao i bebinim osmijehom s
prvim zubićima - rekla: „Najprije majke i djeca”.
Za sve mogu kriviti samo sebe.
Mogla sam ostati i razgovarati s policijom. Imala bih nekakav dokaz da
pokažem Andrewu kako sam bila tamo. Ali ja sam zbrisala. Da bar sada mogu

22
zbrisati. Ili pasti u nesvijest. Ili povraćati. Reagirati bilo kako samo da to bude
normalna reakcija na šok.
Barem je, mislila sam - trpajući sadržaj iz ladica radnog stola u torbu i trudeći
se da nikoga u uredu ne pogledam u oči - hladna politika tvrtke za održavanjem
stola čistim značila da nemam mnogo toga za spakirati.
Instant juha kojoj je odavno istekao rok. Šalica s izblijedjelim logotipom naše
tvrtke. Pločica paracetamola. Pločica Buspirona (lijeka protiv anksioznosti
koji sam rijetko uzimala na poslu ali je bio tu kao zaštitna mreža, za slučaj da se
javi napadaj panike, što se znalo dogoditi, bez ikakva prethodnog upozorenja).
Par izblijedjelih posjetnica. Četrdeset i sedam penija u kovanicama. Tri spajalice
za papir, dvije vrećice soli i rastrgana, poluprazna vrećica papra čiji se prašnjavi
smeđi sadržaj rasuo po ladici. Gumb s neke davno zaboravljene odjeće. Dvije
kemijske olovke.
Nije baš neki životni rezultat. Izvadila sam dva Buspirona iz paketića i popila
ih s gutljajem vode. Malo će me ošamutiti, otupiti oštricu. Vjerojatno ne bih
trebala voziti. Ne bi bilo sigurno. Ne bi bilo ispravno, a svi znamo kako opasna
vožnja završava.
Mogla bih baš i nešto popiti, pomislila sam. Završiti dan pozitivno, jer za sve
mogu kriviti samo sebe.

23
 PETO POGLAVLJE

edostajao mi je miris dima u pubovima. Utješna mješavina ustajalog dima i

N ustajalog alkohola davala je osjetilima znak da će im uskoro pružiti smirenje.
Sad sam morala kupiti piće i stajati vani, skakućući s noge na nogu i privijajući
piće uz sebe u nastojanju da se ugrijem dok vučem dim iz cigarete.
Piće dana bila je votka. Nisam je pila već neko vrijeme, ali očajnička vremena
zahtijevaju očajničke mjere. Mnogo mjera od 35 ml vodi u zaborav.
Jim, barmen, čudno me pogledao kad sam s vedroga zimskog sunca ušla u
ugodnu sumornost Jackova bara, na samo nekoliko minuta hoda od mog stana na
Northlandskoj cesti.
- Danas si ranije zatvorila dućan? - zapitao me dok sam sjedala za šank.
Upitno sam ga pogledala.
- Nije rano za odlazak s posla? Dobila si slobodno za dobro ponašanje, ha?
Učiteljeva maza?
Nisam mogla a da ne frknem, prezrivo, na ironiju ovih riječi. - Da, tako nešto
- rekla sam. - Duplu votku i dijetalnu kolu. - Podigao je obrve ali ništa nije rekao,
samo je uzeo čašu i prinio dozatoru na boci dok sam ja zurila u bistru tekućinu
koja će me omamiti.
- Gadno, a? - upitao je, dodajući led i otvarajući bočicu dijetne kole. Nju mi
nije nalio u čašu. Pretpostavljala sam da zna, baš kao i ja, da bezalkoholno piće
služi samo kao privid. Dodat ću ga mrvicu u votku, tek toliko da dobije boju, ali
nedovoljno da joj ublaži jačinu.
- Ne može gore - rekla sam, podigavši čašu i iskapivši je nadušak, dopuštajući
da mi oštar okus alkohola zagrije grlo i potone sve do želuca gdje će smiriti sve
jači osjećaj nelagode.
- Nisi se ti na neko vrijeme ostavila cuge? - upitao je Jim kad sam prema
njemu gurnula praznu čašu i pokazala mu pokretom ruke da je ponovo napuni.
- Jesam - rekla sam. - Prošlo je već par tjedana. - Znala sam, baš kao i on, da
je prošlo tek malo više od tjedan dana, ali me on nije ispravio.
- Sigurna si da hoćeš još jedno? Još je rano, a posljednji put kad si bila ovdje
rekla si mi...
- Zaboravi što sam ti rekla - odvratila sam, svjesno se trudeći da mi ton bude
nehajan, a zapravo sam samo htjela da mi natoči još jedno piće. - Gle, Jime. Možeš
mi natočiti još jedno piće, a možda i još jedno poslije toga, ili to mogu srediti
negdje drugdje.

24
 Ali, da budem iskrena, ovdje mi se sviđa. Mirno je i ti se uglavnom ne ponašaš
kao gnjavator.
Jim je slegnuo ramenima i natočio mi piće. Da ga malo odobrovoljim, dodala
sam u čašu malo više od mrvice dijetne kole i kimnula prema terasi pa se s pićem
i pljugama uputila onamo da u sebe uz alkohol unesem i nikotin. Znala sam da ne
bih trebala piti. Jasno da jesam. Ne samo zbog dvostruke doze lijekova protiv
anksioznosti koja mi je kolala po organizmu. Lijekova popraćenih velikim
upozorenjem „Ne konzumirajte alkohol” na prednjoj strani kutije. No, alternativa
nije bila privlačna. Vratiti se kući, u onaj stan, u polumračno poslijepodne, utvrditi
koliko ću si tjedana stanarine moći priuštiti prije nego što i službeno ostanem bez
love. Bez love i bez doma. Uz blagi problem s pićem, ovisnost o lijekovima na
recept, skrivajući se od čovjeka koji me zaista želi fizički ozlijediti, i noseći u
sebi tešku dozu krivnje zbog smrti Rose Grahame.
Stojeći i drhteći na terasi pokraj posude za cvijeće ukrašene opušcima i
nekakvim božićnim svjetlima koja više nisu treptala, osjetila sam prvi val
negativnih osjećaja prema Rose i njezinom savršenom životu. Zar se nije rodila s
osjećajem za opstanak? Osjećajem da se ogleda na obje strane prije nego što
prijeđe cestu? Pa, za ljubav Božju, gurala je dijete u kolicima.
Da je samo podigla pogled, mene sad ne bi mučio nenormalan kut pod kojim
su joj bili svinuti vrat i lijeva noga kada je pala. Uspjela bih pobjeći od tog
staklastog pogleda. Ne bih se osjećala primoranom ići na njezin ispraćaj niti bih
morala lagati Andrewu, ne bih sada bila nezaposlena i osjećala laganu omaglicu
u glavi dok mi posljednje kapljice votke i dijetne kole klize niz grlo.
Popit ću još jednu, a onda idem kući. Ugasila sam cigaretu i ostavila je na
gomili opušaka u posudi za cvijeće, da se svi igraju distopijske verzije Buckarooa,
pa se vratila u bar. Gurnula sam čašu prema Jimu, a on je odmahnuo glavom ali
mi je svejedno natočio još jednu duplu.
- Napravit ću ti tost. Da malo upije taj alkohol - rekao je, ali sam ja odmahnula
glavom.
- Imam dogovor za večeru - slagala sam. - Bit će u redu - slagala sam ponovo.
Otišao je, znajući da je pobijeđen. Ostatak dijetne kole ulila sam u čašu s
votkom, izvukla mobitel i ponovo kliknula na Facebook. Zagledala sam se u
dijaloški okvir s pitanjem: „Što ti je na umu?” Posljednji sam put napisala što mi
je na umu prije nešto više od pet godina, ali se nisam mogla natjerati da izbrišem
profil. Nisam, jasno, uvijek bila tako suzdržana u dijeljenju onoga o čemu
razmišljam.
Prije sam dijelila sve. Moj život, izložen pred svakim tko ga je želio vidjeti,
pa čak i pred nekolicinom onih koji to nisu htjeli. Kad je sve bilo bolje, jasno. Ili
barem kad sam mislila da je sve bolje. Kakva sam bila budala.

25
Ključevi su mi uz zveket tresnuli na pod kad sam nogom odgurnula hrpu pisama
kraj vrata i uletjela u stan, pitajući se tko li je prekidač za svjetlo pomaknuo
nekoliko centimetara ulijevo. Održala sam riječ. Otišla sam nakon trećeg pića
(duplog, ali nije bitno). Sad sam, međutim, teturajući prema prekidaču za
svjetlo koji se neprestano micao i osjećajući bućkanje u želucu - u kojemu i nije
bilo ničega osim alkohola - zaključila da sam malo previše popila. Morala sam
sjesti i natjerati sobu da se prestane vrtjeti. Počinjala me boljeti glava. Znala sam
da mi treba čaša vode i nekoliko tableta protiv bolova pa sam se odvukla do
kuhinje i pronašla kutiju, izvadila dvije male žuto-zelene kapsule Tramadola i
progutala ih s vodom iz slavine. Više mi nije trebalo tako jako sredstvo protiv
bolova; te kapsule bila sam dobila prije nekoliko mjeseci zbog bolova u leđima.
Ostatak sam vjerojatno trebala vratiti u ljekarnu, ali voljela sam osjećaj koji mi
pružaju. Neće me samo riješiti glavobolje, bacit će me u otupjelost koju sam
željela, onakvu otupjelost u kojoj ću, ako mi se posreći, sanjati sretne završetke i
lijepe stvari. U bijeg od stvarnosti i od lica Bena Cullena koje me progonilo u
obavijestima na Facebooku. Možda ću sanjati o seksi mužu s kratkom bradicom
po imenu Cian i dječačiću bucmastih obraza koji se zove Jack te životu u kojem
ću osjećati kako, na kraju krajeva, nešto mogu napisati na Facebooku. Životu
vrijednom žalovanja. Uštipnuvši se za korijen nosa, zbacila sam cipele i legla na
kauč pa na sebe navukla plavi prekrivač od šenija i utonula u mutan san.
Trgnula sam se iz sna u 2:37 ujutro, nastojeći se zamagljenih očiju
usredotočiti na sjenke što su lebdjele kroz sobu, od automobila koji je prolazio
mimo moje kuće. U polusnu i polupijanom stanju, uz omamljenost Tramadolom,
bila sam sigurna da je vidim kako stoji preda mnom, glave još uvijek iskrivljene
pod neprirodnim kutom i staklastih očiju, a krv joj kaplje s ruku. No, smiješila se,
zato što joj je život bio savršen. Zato što joj je, čak i mrtvoj, još uvijek bio bolji
od moga. Srce mi se sledilo, povukla sam pokrivač preko glave i koncentrirala se
na to da smirim dah, svjesna udaranja srca u grudima, trudeći se otjerati sjećanje
na zvuk automobila koji se zabio u nju, ciku i vrisku svih oko nje. Prvi sam put
začula vlastiti vrisak kako se uključuje među ostale. Jesam li tog dana vrisnula?
Više se nisam sjećala.
Ponovo sam se probudila kad se već danilo, a mobitel mi je neprestano pištao.
Bacila sam pogled na upozorenje o praznoj bateriji i uočila pet propuštenih poziva
i šest obavijesti o SMS porukama.
Trljajući oči i razmazujući mrlje od jučerašnje maškare po suhoj koži,
pokušavala sam se usredotočiti na ekran. Propušteni pozivi bili su, svi osim
jednoga, od moje prijateljice Maud. Jedan je bio od Andrewa; vidjevši njegovo
ime, pokazala sam mobitelu srednji prst. Prolazila sam kroz poruke. Pet od Maud,
svaka sljedeća s većom dozom panike od prethodne.

Ben Cullen? Koji bog?

Zvala na posao. Nije te bilo. Kieran je rekla da si otišla.
26
 Što se kvragu dogodilo?
Pokušala te nazvati. Ne javljaš se.
Emily, nazovi me. Stvarno sam zabrinuta.
JAVI SE NA TAJ SVOJ MOBITEL.

Andrew je jednostavno poručio: U Kadrovskoj te očekuju u ponedjeljak ujutro. U

10 sati.

Spustila sam noge s kauča i ustala, boreći se s mučninom u želucu. Otumarala sam
do kupaonice, popiškila se, ispljuskala se hladnom vodom po licu i skupila kosu
u labavi konjski rep. Zagledala sam se u vlastiti odraz u ogledalu. Koža mi je bila
izrazito sive nijanse, s tamnim podočnjacima. Napila sam se vode ravno iz slavine
i oprala zube, a onda se vratila u spavaću sobu i zgulila sa sebe jučerašnju odjeću.
Navukla sam donji dio trenirke, majicu i par različitih čarapa, a onda odšetala u
kuhinju gdje sam si napravila tost (prije toga sam s kruha odrezala lagano pljesnjiv
okrajak) i šalicu čaja.
Odande sam odšetala u dnevni boravak pa, sjedeći prekriženih nogu na kauču,
nazvala Maud. Dvaput je zazvonilo prije nego što se javila, a glas joj je bio
promukao od pospanosti. Sjetivši se da je u New Yorku tek tri ujutro, odmah sam
se ispričala što sam je probudila.
- Isuse, Emily. Nasmrt si me zabrinula. Ben? A onda se samo isključiš? A što
je s poslom? Što se tu koji klinac događa?
Maud se pouzdano može nazvati mojom jedinom prijateljicom.
I Andrewovom prethodnicom u pozivnom centru. Uzela me pod svoje okrilje
kad sam počela raditi u CallSolutions. Rado sam mislila da je u meni vidjela nešto
što se može dotjerati ili voljeti; no bez obzira na razlog, pomogla mi je da ponovo
stanem na noge. Držala me (i to jedva) na pravoj strani mnogih tvrtkinih politika.
Istoga dana, prije 17 mjeseci, kad je najavila da odlazi u Sjedinjene Države gdje
će otvoriti novi pozivni centar za našu multinacionalnu kompaniju, moje je
vrijeme u CallSolutions počelo kliziti prema neizbježnoj činjenici da ću jednog
dana jesti ustajali tost i pitati se kada je uopće sve pošlo po zlu.
- Išla sam na Rosein ispraćaj. Rekla sam Andrewu da idem zubaru. Najurio
me.
Čula sam njen uzdah. - Isuse, Emily. Je li to bilo pametno? Otići na njen
ispraćaj? I lagati o tome?
Ne obazirući se na njezino pitanje jesam li trebala otići na taj ispraćaj, rekla
sam joj da sam Andrewu slagala zato što on ne bi razumio zašto moram ići. Ako
Maud to ne može razumjeti, nema šanse da će to razumjeti Andrew.
Ovaj je put teže uzdahnula. Prije nego što sam to rekla Andrewu, Maud je bila
jedina osoba koja je znala da sam vidjela nesreću: rekla mi je da se obratim

27
psihoterapeutkinji ili da barem razgovaram s liječnikom opće prakse ako osjetim
da mi se raspoloženje pogoršava ili da mi se anksioznost povećava.
Zapravo, natjerala me da joj obećam da ću razgovarati s liječnikom
opće prakse, a, isto tako, i razmisliti o posjetu psihoterapeutkinji.
- Razumio bi da si mu rekla. Znaš to i sama. Svatko bi razumio. Doživjela si
veliku traumu - rekla je, uvlačeći mi se u misli.
Odmahnula sam glavom. - Nisam htjela da on to zna. Ne želim da to itko zna.
Natjerat će me da opet prođem kroz sve to ili da razgovaram s policijom...
- A Ben, kako se on našao u svemu tome?
- Poslao mi je zahtjev za prijateljstvom, rekla sam ti to.
- Jesi li ga potvrdila? - zapita me ona.
- Ne jasno da nisam - gotovo sam zaviknula, ali sam joj prešutjela da taj
zahtjev i dalje stoji na mom korisničkom računu.
- Onda ga samo zanemari. Ostavi to tako. Nemaš se zbog čega brinuti. -
Zvučala je tako sigurno da sam se začas zapitala nisam li pretjerano reagirala ili
sam jednostavno poludjela?
- Ali, što ako se on želi vratiti u moj život? - upitala sam, izostavljajući
činjenicu da se bojim kako je to već učinio i da bi mogao biti povezan s cijelom
ovom situacijom s Rose. Znala sam što će ona reći. Racionalizirat će to do n-tog
stupnja, ali u vezi s Benom Cullenom malo je toga bilo racionalno. On je bio samo
još jedan veliki razlog zbog kojeg ne mogu i neću otići policiji. Svojevremeno su
tako čvrsto stajali na njegovoj strani, voljni vjerovati u ono što im je govorio. Svi
su vjerovali Benu, a ne meni. Svi. Ne bih mogla ponovo proživjeti situaciju u
kojoj bih se osjećala kao lažljivica.
- Hoćeš da ja razgovaram s Andrewom? - Maud mi je prekinula misli. - Možda
ga mogu nagovoriti da ti pruži još jednu posljednju šansu? Iako ti ih je već
dovoljno dao.
Ton joj je bio blag, ali svejedno sam u njenim riječima osjetila da me osuđuje.
Da, Andrew mi je dao niz šansi, ali neki drugi pristojni šef, kao što je bila Maud,
uopće ne bi napravio tako velik problem zbog tako sitnih prekršaja.
- Bože, ne. Ne, bit će sve u redu. Naći ću drugi posao. Sve će se srediti.
Vjerojatno je ionako bilo vrijeme za promjenu. Ništa nije isto otkad si ti otišla -
rekla sam s više samopouzdanja nego što sam osjećala.
- Hmmm - odgovorila je Maud. - Možda ti je baš trebao ovakav udarac u
dupe? I to ti kažem s ljubavlju u srcu. Toliko toga možeš učiniti sa svojim
životom, Emily. Moraš se suočiti sa životom i zgrabiti ga za jaja. Možda si se u
CallSolutions osjećala previše ugodno. Nije bilo nikakvog izazova. Sve je bilo
tako lako, a to ti je onda i trebalo, ali od ugode nema koristi, zar ne?
Prigušila sam smijeh. Nikad se, zapravo, nisam ugodno osjećala u
CallSolutions. Dane sam većinom smatrala nepodnošljivo dosadnima i živjela sa

28
stalnim osjećajem da sam čudakinja. Kolegica koju se petkom nikad ne poziva na
piće ili na subotnje izlaske i koju se nikad ne poziva da se uključi u lutrijsku
komisiju. No, Maud je bila u pravu - tu za mene nije bilo nikakvog izazova. Bilo
je to sigurno mjesto kad mi je trebalo da se osjećam sigurnom.
Sada, iako su mi i dalje potrebni lijekovi da bih noću isključila misli i zaspala,
trebalo mi je nešto više od sigurnog mjesta.
- Što bih mogla raditi? - zapitala sam.
Čula sam kako Maud zijeva. - Ne znam, dušo, ali možeš se okušati u bilo
čemu. Pogledaj na internetu, vidi što se nudi. - Onda se prigušeno nasmijala. - Oh,
zbog ovog ću otići ravno u pakao, ali poprilično sam sigurna da ćeš naći oglas za
mjesto recepcionarke u jednoj stomatološkoj ordinaciji.
Nasmijala sam se i pozdravila je, rekla sam Maud da mi je žao što sam je
probudila i zabrinula.
- Ne ispričavaj se, Emily. A prije svega pokušaj ne brinuti zbog Bena. Bilo je
to davno. Tada ti je sve malo izmaknulo iz ruku. Možda ti samo želi reći da mu je
žao? Nastoj ostati mirna i izdržati, kako se to već kaže. Jasno ti je. Ovo ti je novi
početak.
Završila sam razgovor i, sjedeći na kauču (čaj mi se kraj nogu već bio
ohladio), zapitala se nije li to sve bila neka čudna karmička intervencija. Možda
mi je bilo predodređeno da vidim kako Rose umire zato da nađem drugi posao
gdje ću biti sretna i ispunjena i gdje će svi prema meni biti dragi i prijateljski
nastrojeni i podržavati me? Možda je Maud u pravu; uvijek me uspijevala
nadglasati. Ben se, na kraju, možda hoće ispričati. To što je ta isprika
došla istodobno s Roseinom smrću, više je nego vjerojatno samo slučajna
podudarnost. Prekoravala sam samu sebe zbog tolike paranoje. Počela sam
razmišljati o mogućnostima koje stoje preda mnom.
Zapravo, ništa me nije moglo spriječiti da se prijavim za Rosein posao, zar
ne? Ustvari, s obzirom na to da je Derry bio među tri područja s najvišom
nezaposlenošću u Velikoj Britaniji, vjerojatno bi bilo mudro da to učinim. Imala
sam iskustva u kontaktu s klijentima. Prije puno godina stekla sam sve moguće
kvalifikacije za administratora. Na telefon sam se mogla javljati vedrim glasom,
čak i kad bih imala posla s krajnjim gnjavatorima. Mogla bih to učiniti. Znala sam
da mogu.
Pa čak i ako je razmišljanje o preuzimanju života mrtve žene - ili njegova
privida - bilo mrvicu morbidno, jer ona se tim životom ubuduće neće služiti.

29
 ŠESTO POGLAVLJE

cott’s ordinacija dentalne medicine bila je smještena u blistavim svijetlim

S prostorijama u ulici Shipquay, jednoj od glavnih gradskih prometnica.
Staro džordžijansko pročelje bilo je obnovljeno: sad je bilo ostakljeno, a
unutra je sve bilo dekorirano mekim bijelim tonovima, od udobnih kauča do
recepcije i kala u prozirnim staklenim vazama na svakom stolu. Uz svijetle
mramorne podove i tihu glazbu što se čula u prostoriji, sve je više nalikovalo na
predvorje nekog hotela nego na stomatološku čekaonicu. Izuzevši miris koji je
nepogrešivo ukazivao na zubarsku ordinaciju: miris dezinfekcijskog sredstva s
metvicom, pomiješan s čistim strahom.
Tog jutra otišla sam na frizuru. Zamolila sam frizerku da u moju inače mišje
smeđu kosu ubaci nekoliko plavih pramenova. Novac koji sam si teško mogla
priuštiti potrošila sam na ukusnu odjeću: ravnu suknju, jaknicu i meku svilenu
bluzu, a uz to sam obula klasične lakirane cipele s potpeticom. Na nanošenje
šminke potrošila sam više vremena nego obično. Bila sam vidjela dovoljno slika
koje su prikazivale Rose Grahame i njezine kolegice da uvidim kako su sve lijepo
dotjerane. S krasnim oblinama, depilirane i nalickane te, jasno, uz blistav bijeli
osmijeh, izgledale su kao da dane provode po milanskim buticima, a ne u
užurbanoj stomatološkoj ordinaciji, odgovarajući na pozive, zakazujući preglede
i buljeći u bezbrojna grla pacijenata.
Ako sam se htjela uklopiti među njih - a htjela sam se uklopiti - morala sam
izgledati kao da onamo već pripadam. Morala sam biti Rose broj dva. A htjela
sam biti Rose broj dva. Iako su već bila prošla tri tjedna od njena sprovoda, još
nisam bila pobijedila ovisnost o njenoj stranici na Facebooku. Ljudi nisu
prestajali ondje pisati iako je ona već bila položena na vječni počinak a
u novinama se već naveliko objavljivali novi članci. Osim pokojeg povremenog
poziva za podatke o vozaču automobila, tragična smrt Rose Grahame sad je bila
jučerašnja vijest. Osim za one koji su je voljeli. Ljudi su i dalje dijelili slike. Još
su izražavali zaprepaštenost. Još su pisali o tome kako im nedostaje.
Cian bi gotovo svaki dan nešto objavio - slike, ljubavne citate, poruke zbog
kojih bi i kamen proplakao. Ponekad je zvučao tako krajnje izgubljeno da bih se
zatekla kako se pitam ima li nekoga kraj sebe, tek toliko da ga zagrli i kaže mu da
će sve biti u redu. Ponekad je zvučao bijesno, jasno, ne na Rose, već na nepravdu u
cijeloj toj situaciji. U drugim se trenucima iza njegovih riječi osjećao zamor, kao
da se umorio od toga što se svakog jutra budi i svaki put opet shvaća kako je ona
zauvijek otišla i više se neće vratiti.

30
 Pročitala sam svaku riječ. Facebook mi je postao prozor u vanjski svijet, svijet
u kojeg bih se, možda, mogla ponovo uključiti. Benov zahtjev na Facebooku još
je uvijek stajao u mom poštanskom pretincu, ali me više nije plašio kao prije.
Nisam više ništa čula od njega i uvjeravala sam se da, prema svim izvještajima,
i dalje živi u Engleskoj. Podsjećala sam se na ono što mi je neprestano govorila
moja psihoterapeutkinja: da se suočim s činjenicama i da svaku situaciju ne
shvaćam kao katastrofu.
Stoga sam se usredotočila na ono što mi je bilo poznato. Zanosila sam se
mogućim izgledom pristojnih muškaraca. Onih poput Ciana, koji se nisu bojali
podijeliti svoju ranjivost i tugu. Na njegove objave bilo je mnoštvo odgovora,
„lajkova” i riječi utjehe. Nadala sam se da ih čita i da mu pomažu. Dok sam čekala
na razgovor za posao, pitala sam se kako se osjećaju djevojke iz Scott’s ordinacije
dentalne medicine. Probijaju li se još uvijek svaki dan kroz metaforično blato,
pokušavajući shvatiti svoju tugu? Zacijelo, vedri osmijesi (zasljepljujući i
definitivno plaćeni da budu takvi) na licima dviju žena na recepciji svakoga bi
prevarili i naveli da povjeruje kako se u životu nikad nisu susrele ni s kakvom
žalošću.
No, kad sam ušla u kuhinjicu za osoblje gdje su me ponudili šalicom kave dok
čekam Owena Scotta, vidjela sam znakove žalosti i na ovome radnom mjestu.
Nasuprot stolića kraj bijelog zida stajala je uokvirena Roseina slika, a pred njom
zapaljena svijeća i kitica cvijeća.
Recepcionarka koja me uvela u kuhinju mora da je primijetila kako zurim u
sliku.
- To je Rose - rekla je. - Umrla je prije nekoliko tjedana. Ostavila je za sobom
vrlo velika očekivanja koja valja ispuniti.
Recepcionarka je tiho šmrcnula. Svrstala sam je u srednje četrdesete;
crvenkasta joj je kosa bila zategnuta u sjajni konjski rep, a šminka savršena. Bila
je odjevena u bijelu tuniku i hlače, što je savršeno nanesenim preparatima za
samotamnjenje pomagalo da se još bolje istaknu. Vidjela sam kako su joj se oči
orosile. Pokušavala sam smisliti što bih odgovorila, ali u tom sam trenutku gledala
Roseinu sliku, ovdje na njezinom radnom mjestu, gdje su se njezina prisutnost i
odsutnost morale snažno osjećati.
- Čitala sam o tome - promrmljala sam. - Užasno. - Bila sam odlučila da joj
neću reći kako sam zapravo svjedočila trenutku kad je iz Rose istjecao život na
hladni asfalt.
Gledala sam kako joj suza klizi niz obraz, ostavljajući trag na tekućem puderu.
Posegnula je u džep za papirnatim rupčićem i njime potapkala oči. - Tako mi je
žao, zbilja na vas ostavljam loš dojam. Znali smo da će danas biti teško: s ljudima
koji se prijavljuju na njezin posao. Htjeli smo još malo pričekati, ali imamo
puno posla i ne možemo si priuštiti nikakav zastoj. Sigurno mislite da sam grozna
kučka... sva ta priča o velikim očekivanjima.

31
 Odmahnula sam glavom. Nisam mislila da je kučka. Znala sam da Rose
Grahame nije daleko od svetice.
- Bez brige - rekoh, prešavši prstima niz njezinu nadlakticu. - Mora da je sve
to bilo jako teško.
Žena je kimnula. - Ja sam Donna - rekla je. - Oprostite, nisam se ni predstavila.
Hvala vam na razumijevanju.
Misli su mi se kovitlale. Donna. Vjerojatno Donna O’Connor, ona koja je na
Roseinom Facebooku objavila da joj dan bez njezina osmijeha nikad neće biti isti
kao prije. Nisam imala sliku za usporedbu jer su gotovo svi Roseini prijatelji
odonda, u nekom bizarnom činu solidarnosti, svoju profilnu sliku bili
zamijenili slikom pokojne prijateljice.
- Jeste li bile jako bliske? - zapitala sam.
Donna se nasmijala, a zatim malo šmrcnula, gutajući suze. - Još kako. Zvala
sam je „suprugom na poslu”. Bila je osoba kojoj sam uvijek mogla otići kad bih
imala gadan dan, ili kad bih bila umorna, ili kad mi djeca cijelu noć ne bi dala
spavati, pa bih bila na rubu živaca.
- Mora da vam je teško - umirivala sam ovu savršeno pribranu ženu koja se
upravo raspadala preda mnom. - Ne mogu to ni zamisliti - rekla sam, što je bila
čista laž jer sam očito veći dio protekla tri tjedna provela zamišljajući upravo to.
- Hvala vam - promrmlja ona, dugo i drhtavo udahnuvši da se pribere. - I ne
misliš da se takve stvari stvarno događaju. Čula si za to, ali ne misliš da će se
dogoditi nekome koga poznaješ. To je jednostavno pogrešno. Sve je u tome
pogrešno.
Jesam li loša osoba zbog toga što mi je, dok sam promatrala ovu ženu kako
se bori s vlastitom tugom, primarna misao bila da bi toj ženi dobro došla
prijateljica i da bih ta prijateljica mogla biti upravo ja? Da bih se mogla zaposliti
ovdje i raditi s osobom koja mi se već počela povjeravati, koju sam vidjela u
njenom najranjivijem izdanju pa bismo se i nas dvije mogle povezati. Možda
bih ja mogla biti njezina nova supruga na poslu? Možda bi dolazila k meni kad bi
imala gadan dan? Možda bismo nakon posla mogle otići na piće (pazit ću što
radim, obećavam!) i raditi zajedničke selfije koji će ispuniti moje jadne,
zanemarene stranice na Facebooku? Mjehurić uzbuđenja počeo mi se stvarati
duboko u želucu. Potisnula sam ga. Još nisam dotle došla. Moram još ostaviti
pravi dojam na čovjeka koji donosi odluke.

Owena Scotta nisam poznavala ni sjedne grupne slike na Roseinom Facebooku.

Bio je zgodan čovjek, ali od onih kod kojih to tek postupno primijetite. Na prvi
pogled vidjela sam lagano prosijeda muškarca, izbrazdana lica, s jamicom na
bradi i blago razdražena izgleda. Činilo se da mu je neugodno dok je sjedao za
32
neuredan stol u prostoriji koja je vjerojatno bila ured stomatološke ordinacije.
Tiho se prokleo ispod glasa dok je prekapao po papirima da nađe ono što traži, a
moje samopouzdanje otprije pet minuta počelo je kopniti.
Stisnula sam šake sa strane, trljajući prstima po dlanu kako bih otjerala osjećaj
da ću se preznojiti. Pokušala sam smiriti disanje. Podsjetiti samu sebe da je sve
O. K.. Da ovo mogu izvesti.
Pogledala sam prema njegovom tjemenu, prema tragovima sijedih vlasi
kojima su mu bili prošarani tamni uvojci, a njima bi šišanje zbilja bilo dobrodošlo.
Promatrala sam ga dok je ruke (bez vjenčanog prstena) provlačio kroz kosu, a
zatim se uspravio na stolcu i pogledao me, duboko udahnuvši.
- Trebao sam se bolje pripremiti za ovo - rekao je. - Ovdje je sve u posljednje
vrijeme pomalo teško. - Doimao se umornim, pa sam kimnula glavom.
- Razgovarala sam s Donnom. Ispričala mi je o Rose. Jako mi je žao zbog
vaših problema.
Očiju sivih i tužnih, on je kimnuo. - Ovdje se uz Rose sve glatko odvijalo.
Bojim se da smo se, nekako, opustili otkada... otkada....
- Razumljivo - rekla sam. - To je sigurno bio silan šok.
Ponovo je kimnuo glavom, ali nije odgovorio. Nije ni morao.
Šok mu se čitao na cijelom licu.
Još je jednom duboko udahnuo, pročistio grlo i stisnuo korijen nosa.
- Onda, Emily D’Arcy? - započeo je.
Kimnula sam.
- Pregledao sam vaš životopis. Prošlo je dosta vremena otkad ste izravno
surađivali s klijentima, ali čini se da su vaše kvalifikacije u redu. Ovdje ima
mnogo posla, oslanjamo se na ljude koji mogu dobro raditi, a ponekad i pod
pritiskom. Cijenimo dobre organizacijske sposobnosti... Kako nam se možete
predstaviti?
Bila sam pažljivo uvježbala odgovor na to pitanje. - Umijem ozbiljno raditi i
marljiva sam. Da, posljednjih nekoliko godina provela sam pomažući ljudima
neizravno, ali vjerujem da, ako se netko može nositi s ponekim razjarenim
pozivateljem, i to vodeći računa o vremenu i držeći se točno određenih
pitanja, može se nositi s gotovo bilo čime. Isto tako, vjerujem da je moja dob u
ovakvim okolnostima prednost. Donosim stanovitu zrelost i vlastito mišljenje o
tome što znači biti dobar timski igrač.
Kimnuo je, pogledao u list papira pred sobom, a onda opet u mene. Uzdahnuo
je, a ja sam stisnula i otpustila šake da otjeram napetost koja mi se uvlačila u tijelo.
- A vaše posljednje zaposlenje? Zašto ste ostavili taj posao?
Pokušala sam zadržati bezizražajno lice. Nije bilo vrijeme za pretjerano
kolutanje očima ili loše tempiranu grimasu. - Ponovo sam se zaželjela izravnog
rada s klijentima. Truda da pomognem ljudima. Otkrila sam da u CallSolutions za

33
mene više nema izazova. Odlučila sam se okušati u nečem novom. Hoću reći,
zapravo nikad ne znate što vas čeka. Pa sam pomislila: mogu ostati ovdje i dalje
se osjećati neinspirirano i demotivirano ili se mogu natjerati na veliku promjenu i
nadati se da će mi se to isplatiti. I tako sam otišla... i riskirala jer ponekad u životu
jednostavno morate riskirati.
Znala sam da je s moje strane ovo užasna, strahovita manipulacija. Bila sam
predvidjela ovo pitanje jer nisam baš potpuno blesava te sam odlučila igrati na
nedavnu tragediju u životu Owena Scotta zbog koje se njegov um zacijelo
usredotočio na pomisao o tome kako je „život prekratak”. Igrala sam prljavo, ali
su mi namjere bile dobre.
Bilo je to gotovo neprimjetno, ali nakon tog odgovora vidjela sam nešto u
Owenovim očima. Nešto zbog čega su mu crte omekšale, lice se učinilo manje
iscrpljenim, a njegova privlačnost postala vidljivija.
- Gledajte - rekla sam. - Znam da je ovo, sigurno za svakoga ovdje, vrlo teško
vrijeme i ne može biti lako kad se pojavi netko da preuzme posao koji je prije
obavljala osoba koju ste svi tako visoko cijenili. Ne mogu ni zamisliti kako se
trenutno osjećate, ali ako mi pružite priliku, uvjeravam vas da zbog toga nećete
zažaliti.
Iznenadila sam se otkrivši da doista mislim ono što govorim. Čak sam se i
jače iznenadila osjetivši kako me stišće u grlu i kako mi suze naviru na oči. Nisam
plakala otkako je Rose Grahame umrla. Nisam mislila da imam pravo na to iako
je već i ono što sam proživjela bilo traumatično i grozno, a ponekad, kad bih
se noću probudila, još sam joj mogla vidjeti oči koje zure ravno u mene.
No, ondje, dok sam sjedila sučelice Owenu, primjećujući malu, sićušnu
promjenu u njegovu ponašanju, neku mekoću pogleda, pogodila me spoznaja da
ja zaista, zaista želim ovu životnu promjenu i da mi je ona potrebna. Kako
shvaćam - daleko od toga da je ovo samo govor kojim se trudim dobiti posao na
kojem je Rose bila sretna - ovo je mjesto na kojem bih i ja mogla biti sretna.
Prisiljavala sam suze da ostanu gdje su i bile. Polako sam udahnula, a onda, tek
lagano zadrhtavši, izdahnula.
Owen me gledao. Nisam bila sigurna je li išta rekao nakon mog emocionalnog
ispada ili se, baš kao i ja, pitao što bi pobogu još mogao reći.
- Oprostite - promrmljala sam, posežući za torbicom.
- Zbog čega? - reče on, doimajući se istinski zbunjeno.
- Što sam se pokazala tako emotivnom - slagala sam. - Bilo je to
neprofesionalno od mene.
No zapravo sam željela reći je da mi je žao što pred njim sjedim ja, a ne Rose.
Da mi je žao što je umrla ona, a ne ja.
- Posljednjih dana, ovdje smo svi pomalo emotivni - rekao je blago, uz malen,
utješan osmijeh što mu je zatitrao na usnama. - Shvaćamo da cijeli život zapravo
prekratko traje. I shvaćamo da je nekima potrebna druga prilika.

34
 *

Druga prilika. Zamalo sam počela pisati blog pod takvim nazivom. Tajni blog koji
sam htjela započeti kad je sve pošlo po zlu. Bio bi privatan, anoniman. Bila bi to
svojevrsna terapija. Nitko nije trebao znati za to. Čak ni Maud. Maud bi pomislila
da je to nevjerojatno loša ideja i to biju zabrinulo, a ja joj više nisam htjela
zadavati brige.
Možda sam se zbog toga, na kraju, odlučila protiv toga. Zbog toga i zbog
straha da stvari uvijek izađu na vidjelo. Pružamo previše podataka, znate. Svi mi.
Čak i oni od nas koji se kunemo da to ne radimo. Izražavamo to kroz ponašanje.
Kroz ono što volimo. Ono što ne volimo. Kroz stranice koje pratimo. Odjeću u
kojoj se fotografiramo. Kroz citate koji nas nadahnjuju. Kroz nenavođenje takvih
citata. Kroz glazbu koju dijelimo. Ono što pišemo kad smo umorni. Ili emotivni.
Ili pijani.
Život koji ljudima dopuštamo da vide. Život u koji smo sebi dopustili da
vjerujemo. Čudno je kako smo u stanju sami sebe uvjeriti da je naš život na
Facebooku naš stvarni život, samo zato što to tako očajnički želimo. Bar sam ja
to željela.
Na Facebooku sam pronašla svoj život: tu je sve bilo dobro i prividno
privlačno. Kad se sve završilo bilo je vrlo teško odustati od toga jer sam znala da
će ljudi - a dala sam sve od sebe da neke od njih učinim zavidnima - uživati u
svojevrsnoj zluradosti kad sve krepa.
Ona mi je rečenica ponovo proletjela kroz glavu. Za sve mogu kriviti samo
sebe.
Bila sam previše otvorena. Imala sam previše povjerenja u dijeljenje.
Vjerovala sam da je svijet dobro mjesto. Vjerovala da druge ljude pokreću isti
motivi kao i mene. Vjerovala u snagu ljubavi. Vjerovala kako ga mogu navesti da
me voli onoliko koliko ja volim njega. Da ga mogu promijeniti. Ne, ne
promijeniti... ispraviti. Iscijeliti. Iscijeliti ga ljubavlju.
Podnosila sam sve to jer sam u srcu i duši vjerovala da je Ben Cullen dobra
osoba. Ranjena duša. Donekle izmučena, ali ja mogu iscijeliti njegove ozljede.
Mogu ga voljeti sve dok ne postane osoba za koju znam da se krije ispod njegove
bodljikave, osorne vanjštine.
Iza svih provala bijesa: ljutite vike, povremenog šamara po mom lijevom
obrazu, štipanja za kožu, njezina uvrtanja dok ne bi pobijeljela, dok iz nje ne bi
nestala sva krv, prije nego što bi stisak popustio i počela se stvarati ljubičasta
modrica. Nadlaktice. Gornji dio bedara. Skrivene modrice što ih je nanosio
čovjek kojeg nitko nije razumio. I on je bio povrijeđen, u to sam bila sigurna. Čak
i kad bi mu se bijes pojačao dotle da se i ne bi trudio ostavljati modrice na
mjestima gdje ih je lako sakriti ili kad bi mu se jezik malo previše odriješio u

35
društvu. Nismo baš puno izlazili s drugima. Previše smo puta uživali u „još jednoj
ugodnoj zajedničkoj noći”... bar prema mojim objavama na Facebooku.
No, ja sam ga voljela. Doista jesam. Obožavala sam ga. Tako sam silno htjela
sve učiniti boljim za njega, za nas oboje. Svim sam srcem vjerovala da to mogu.
Onda sam na Facebooku dobila poruku od nekoga koga nisam poznavala.
Nekoga tko je snimio fotku na kojoj muškarac kojeg sam tako samodopadno,
očajnički, strastveno voljela kao svoju srodnu dušu gura drugoj ženi jezik duboko
u usta, a ruku zavlači pod suknju. Ako je i bilo ikakve sumnje da je to on, druga
slika - na kojoj mu se vidjelo lice iskrivljeno u orgazmičkom zanosu dok objekt
njegove naklonosti kleči pred njim - otklonila je svaku sumnju.
Bila mi je poznata majica koju je imao na sebi. Bila sam mu je kupila za
Božić. Za posljednji Božić koji smo zajedno proveli. Prvi Božić koji smo dočekali
kao zaručnici. Izdao me. Moja srodna duša. Čovjek kojem sam pokušavala
pomoći. Kojem sam dopuštala da bijes iskaljuje na meni, u nadi da će ga jednog
dana sve to proći. No, on me izdao i ponizio - iako sam znala da će najgore
poniženje tek uslijediti kad se vijest proširi. Kad ljudi počnu govorkati. Ostavljati
mi na Facebooku poruke pune podrške. Inspirativne citate. Pjesme. Kad na
Pinterestu izbrišem slike o vjenčanju iz snova, a na Instagramu prekrasno
filtrirane slike koje nas prikazuju kako šećemo plažom. Kad shvatim ili prihvatim
kakva je sve to bila laž.
Kad postanem svjesna da sam sama kriva što sam to toliko željela. Što sam
mu dopuštala da sa mnom postupa onako kako je postupao. Što sam mislila da
možemo biti sretni. Za sve sam samo sebe mogla kriviti. Te su riječi bile tako
istinite.
Jasno, voljela bih reći da su ti trenuci, noći i dani što su uslijedili kad sam
razrušila svoj stvarni život, zajedno sa svojim virtualnim postojanjem, bili najniža
točka do koje sam potonula. No, jasno, nije bilo tako.
Najgore će doći tek kasnije.

36
 SEDMO POGLAVLJE

ila sam šokirana i iznenađena kad sam doznala da mi je ponuđen posao u

B zubarskoj ordinaciji. O. K., plaća je bila puno niža od one koju sam dobivala
u pozivnom centru (a i to je bila šokantno niska plaća), ali nudio mi se novi
početak za kojim sam čeznula.
Brzo sam Maud poslala e-poruku da joj zahvalim kako na prijedlogu, tako i
na preporuci. I na tome što je i Andrewa uvjerila da mi napiše preporuku, što ga
je vjerojatno dovelo do toga da punih sat vremena provede u ispovjedaonici zbog
svih laži koje je napričao. Nisu to zaista bile laži: bila sam ja dobar radnik. Ili sam
to mogla biti.
Maud se lagano prestravila kad sam joj rekla da ću njezino ime navesti kao
ime davateljice preporuke.
- Samo sam se šalila kad sam rekla da bi se mogla prijaviti za taj posao - rekla
je ozbiljnim glasom.
- Možda i jesi, ali dobro si pogodila. Tamo postoji slobodno mjesto, a meni
treba posao. Zašto se ne bih prijavila?
Zastala je, a preko telefonske veze čuo se tihi šum. - Ne misliš da je sve to
pomalo čudno? - zapitala je. - Hoću reći, vidjela si tu ženu kako umire. A sad se
prijavljuješ za posao na njenom nekadašnjem radnom mjestu? Za njen posao?
- Hmm - slegnula sam ramenima. - Možda, da sam je poznavala. Ali nisam.
Hoću reći, da, vidjela sam što joj se dogodilo i bilo je grozno, ali to me ne bi
trebalo sprečavati. Ovo bi mogla biti prava prilika za mene, a ta mi prilika treba
sada kad me Andrew najurio. Nije baš da ovdje ima previše slobodnih mjesta.
Nisam u prilici da biram.
I tako sam nagovorila Maud ne samo da mi napiše preporuku, nego i da
razgovara s Andrewom i zatraži od njega da tu preporuku podrži. Znala sam da je
to bezobrazno, ali sam isto tako poznavala Maudin utjecaj. Dugo sam
pretpostavljala da je Andrew zacopan u nju i da će učiniti sve što ona od njega
zatraži.
Smješkala sam se tipkajući poruku na laptopu. „Ovo će biti nov početak”,
pisala sam joj. „Znam da u prošlosti nisam sve uvijek shvaćala kako treba, ali sad
ću moći. Morala bi upoznati ove ljude, Maud. Stvarno bi ti se svidjeli. Tako su
iskreni. Mislim da ću se tamo stvarno uklopiti”.
Još sam se smješkala kad sam pritisnula pošalji te ustala i počela raskrčavati
i čistiti stan. To će biti nov početak i ja ću se zaposliti na najboljem mogućem
mjestu iz kojeg ću najviše i izvući. Razgrnula sam zavjese prvi put nakon nekoliko

37
tjedana i prozujala naokolo, usisavajući posvuda, čak i ispod kauča i duž
zaštitnih zidnih letvica. Skinula sam posteljinu s kreveta, stavila je na iskuhavanje
i pokušala ne razmišljati o tome kad sam je posljednji put promijenila. Obrisala
sam prašinu. Izbjeljivala. Maknula sam hrpu časopisa i neželjene pošte sa stolića
za kavu i stavila je kraj vrata na hrpu za recikliranje.
Očistila sam kuhinjske ormariće i hladnjak. Izbacila sam gomilu hrane kojoj
je bio istekao rok trajanja, a sve s imalo plijesni otišlo je ravno u otpad. Onda sam
pograbila torbe za kupnju i otišla do Marks & Spencera pa kreditnu karticu
opteretila pristojnom količinom voća i povrća te jela s malo masnoće. I vode u
bocama. Kupila sam puno vode u bocama. Činilo mi se to kao nešto što se mora
učiniti.
Stara ja značilo je upravo to: staraj a, ona iz prošlosti, ona koje više nema.
Ovo ću biti nova ja, bolja verzija od bilo kojeg prethodnog primjerka. Naučila
sam lekciju, potonula na samo dno, a onda se opet odgurnula uvis te isplivala na
svježi zrak. Posljednjih nekoliko tjedana, Ben Mrlja, kako sam to nazivala, bilo je
upravo to. Mrlja. Otuširala bih se po dolasku kući, a onda za večeru pripremila
umak bolonjez s niskim udjelom masnoće, poslužila ga s rezancima od bundeve i
ulila si visoku čašu mineralne vode. Onda bih sjela na svježe namješten i
usisavačem očišćen kauč, privukla laptop na krilo i prijavila se na Facebook.
Zurila sam u svoj odavno zanemareni zid - korisnički račun ostavila sam
otvorenim samo zato da bih mogla provjeravati ostale. Te sam večeri, međutim,
ažurirala svoj status, odabravši citat o životu kao velikoj avanturi i o zahvalnosti
zbog tog putovanja. Kliknula sam u obavijesti i konačno jednom zauvijek odbila
Benov zahtjev za prijateljstvom.
Onda sam otvorila Rosein profil. Ondje je bila još jedna Cianova objava, a ja
nisam mogla odoljeti da je ne pročitam.

Rose,
prošlo je tek malo više od mjesec dana otkako si me napustila. Otkako si
nas napustila. Znam da kažu da vrijeme liječi sve rane i da zapravo i nije
prošlo mnogo vremena, ali trenutačno je svaki dan sve teže.
Jack te traži. Očima pretražuje uokolo čim se probudi. Doziva „mama”,
a znam da je razočaran kad svaki božji dan u njegov krevetić zavirim ja.
Svakog dana to razočaranje ubija još jedan djelić mene. On ne može
razumjeti kamo si nestala. Kako mogu od njega očekivati da razumije kad
ni ja to ne mogu?
Ne želim da to bude istina. Molio sam i preklinjao Boga da nam te vrati...
znam, glupo od mene. Znaš da ionako nikad nisam ni vjerovao u Boga.
Ali, ako bih pomislio da postoji kakva prilika... Rose, učinio bih bilo što.
Obećao bih mu bilo što. Sve što imam. Sav uspjeh. Sve nagrade. Sve. Dao
bih samoga sebe samo da ti budeš ovdje.

38
 A opet, kakav je to Bog koji bi mi te oduzeo? Oduzeo te Jacku? Kakav je
to Bog koji bi dijete ostavio bez majke? Nikako ne Bog za kakva bih htio
znati ili u njega vjerovati. To nije Bog dobrote - tu nema nikakve dobrote,
nema „šire slike”, nema „plana” u tome što si nas ti napustila.
Ruke mi se čine tako praznima, ali istodobno i tako teškima. Bolno čeznu
za tobom. Ne razumiju zašto te nema. Nemaju nikakve svrhe. Ja nemam
nikakve svrhe.
Da sam znao koliko će kratko biti naše zajedničko vrijeme, bio bih se više
trudio. Bio bih bolji. Jače bih te štitio. Nikad te ne bih ispustio iz vida. Ni
napet minuta. Borio bih se sa svima koji bi te pokušali oteti. Pa bio to i
neki bog. Borio bih se i sačuvao te zdravu i čitavu. Moram vjerovati da
postojiš negdje tamo daleko, moja jedna i jedina. Moram vjerovati da ću
te jednom opet držati u naručju.
Uvijek i zauvijek,
Cian

Obrisala sam suzu, pogledala njegovu profilnu sliku. Još uvijek nasmiješena
fotografija pokojne supruge. Nakratko mi je palo na pamet da bih mu mogla
poslati poruku. Reći mu da ona još uvijek postoji negdje tamo daleko. Vjerujem
u to. Ljudi zapravo ne odlaze. Ostaje njihov odjek. Netko tako blistav i pun
života kao Rose: ta energija ne nestaje, ne može samo tako nestati. Mora nekamo
otići.
Htjela sam mu red da ostane jak radi onoga prekrasnog plavookog djetenceta
koje se tako vedro smiješilo dok mu je majka pjevušila. Djetenceta koje je vrištalo
kad je njegova kolica odgurnula od automobila što je jurio na njih, a sama se
bacila pred njega.
No, nisam to učinila. Zatvorila sam laptop i posegnula u torbu po jednu od
svojih tableta protiv anksioznosti. Pomoći će mi da zaspim i pripremim se za novi
početak. U nadi da će spriječiti Rose da mi se opet pojavi u snovima - blijeda lica,
a očiju, sada, mutnih i sivih.

Radna odjeća lijepo mi je pristajala. Otkrila sam da mi njezina prikladnost, kao i

osjećaj pripadnosti koji je uz nju došao, pružaju utjehu. U kombinaciji s parom
bijelih balerinki od meke kože i srebrnom pločicom s imenom, izgledala sam
dobro. Čvrsto. Svježe. Stručno. Nisam, doduše, bila nanijela šminku ni
povukla crtu tušem za oči, ali potrudila sam se više nego inače.
Izgledala sam dobro, a i više od toga: osjećala sam se dobro. Kada sam stigla,
pozdravili su me i Donna i Owen. Osmijeh im se činio topao, a doček iskren.
Upoznali su me s ostalim kolegicama čija ću imena na kraju i zapamtiti. Iako, da
39
budemo pošteni, činilo mi se kao da neke od njih već poznajem s njihovih profila
na Facebooku. Donna me provela kroz kantinu i upoznala s osobljem, pokazala
mi gdje se sve nalazi - čaj u vrećicama, kava, ženski toalet. Onda me povela do
male stražnje sobe s ormarićima na zidovima. - Ovaj je tvoj - rekla je, pokazujući
na ormarić točno u sredini gornjeg reda. Svi ostali izgledali su kao da su u
upotrebi. Načas sam se zapitala daju li mi to Rosein ormarić. Zapitala sam se da
li da postavim to pitanje, ali odlučila sam da neću. Umjesto toga, gurnula sam
torbu u stražnji dio i zaključala vrata, a potom izvadila ključ i gurnula ga u džep.
- Owen ne voli da nosimo vlastite mobitele dok radimo, ali protiv toga se
gunđa za vrijeme odmora i ručka. Iako, da budemo pošteni, više vremena
provodimo brbljajući nego tvitajući ili na Facebooku - rekla mi je Donna.
- Vi, onda, svi zajedno ručate?
Donna kimnu. - Pa, tako nekako. Hoću reći, rasporedile smo se jer ne možemo
sve samo tako nestati na sat vremena, ali obično se dobro naklaframo. Svaki dan
u jedanaest naručimo sendviče iz obližnjeg delikatesnog dućana. Nisi se dužna
pridružiti, ali sendviči su fantastični. Ima paninija, tortilja i svega. I
najfinijih salata i juha.
- Kupila si me - nasmiješila sam se, zamišljajući ženske tračeve uz finu hranu
u ovoj ugodnoj kuhinjici, gdje je uokvirena Roseina slika sad visjela na zidu i sve
nas promatrala.
- Ti ćeš danas raditi uz Tori - rekla mi je Donna. - Godinu dana radi na
recepciji i bila je Roseina zamjenica. Pokazat će ti kako sve funkcionira. Malo
vremena provest ćeš i u ambulantama; ponekad moramo ljude s recepcije povući
kao pomoć. Ništa osjetljivo, samo vodiš bilješke, paziš da se kartoni ispravno
ažuriraju. Najbolje da se čovjek navikne na zvuk zubarske bušilice. Ali Tori će te
dobro uputiti, odmah će ti pokazati sustav. Objasniti naša pravila u vezi s hitnim
terminima, propuštenim dolascima i redovitim predbilježbama.
Smiješila se cijelo vrijeme dok mi je to govorila tako da je bilo nemoguće
osjetiti da me zasipa informacijama. Sve je zvučalo izvedivo, čak i rad uz zvuk
zubarske bušilice.
- To mi sve zvuči dobro - rekla sam, sva ozarena, i to bez potrebe da se na to
prisiljavam.
Owen me jednako srdačno dočekao. Osmjehnuo se i rukovao sa mnom,
poželjevši mi dobrodošlicu u ovu „ludnicu”, provjerio imam li podatke potrebne
za prijavu na recepcijskom računalu i pokazao mi sustav prijave u administraciju.
- Ovo vam je prvi dan. Svi prežive taj prvi dan. Dakle, samo polako. Ne brinite
oko sitnica. Slušajte Torine upute. Ne bojte se postavljati pitanja, a sve dok vas
ne nađemo kako između zakazanih termina udišete rajski plin, sve će biti dobro.
Nasmijao se, a ja sam mu uzvratila smijehom i bacila se na novi posao.
Osjećala sam se tako lagano, tako nadahnuto.

40
 Donna se pobrinula da nas dvije zajedno ručamo, preporučivši sendvič sa
šunkom, zelenom salatom i rajčicom iz delikatesnog dućana, za koji mi je rekla
da uz njega dolazi i fantastičan chutney od rajčice koji sami rade. Sjele smo za
stolić uz šalice s kavom koja se dimila, a ona mi je rekla da sam danas dobro
radila. - Sigurna sam da ćeš se dobro uklopiti. Owen zna odabrati osoblje, znaš. -
Nasmiješila se, a zatim zastala, bacivši pogled na sliku na zidu.
- Je li ovo za sve vas neugodno? - tiho sam upitala. - Da ovdje radi netko tko
nije Rose.
Spustila je pogled na sendvič, odložila ga i otpila malo kave iz šalice.
- Ne baš neugodno. Možda čudno. Nikad nisam mislila da je ovdje neće biti.
Čak i kad je bila na porodiljnom zbog Jacka, stalno nas je zvala. Nije se mogla
držati daleko od nas. Nazvala bi da se javi na pet minuta, a na kraju bi ponudila
da umjesto Owena riješi neke tablice ili pomogne u vezi s nekim
uzrujanim pacijentom. Znala je kako će ih smiriti. Svi smo se bili navikli brinuti
o Jacku dok je ona radila svoj posao, a baš se i nismo žalili. Taj mali je pravi
slatkiš.
Osmijeh joj izblijedi na spomen njegova imena. Pretpostavljam da ga je
zamišljala kao siroto dijete bez majke, kao bebu koja, prema Cianovim riječima,
ne može razumjeti kamo mu je nestala majka. Posegnula sam za njenom rukom i
pogladila je.
- Ne mogu ni zamisliti... - rekla sam.
- Voljela je ovo mjesto. Govorila je da smo mi njezina obitelj. Znaš, nije
morala raditi, posebno nakon što su Cianove knjige postigle toliki uspjeh. Cian je
htio da ona s Jackom ostane kod kuće, ali je ona rekla da smo i mi njezina obitelj
pa da, iako ga voli, isto tako voli i nas. Često sam joj govorila da bih dala sve
za muža koji bi me molio da ostanem kod kuće, koji bi se brinuo za nas. - Oči su
joj se orosile, a ja sam još jače stisnula njezinu ruku. Šmrcula je i podignula
pogled, snažno trljajući oči, a od toga joj se razmazao savršeno nanesen tuš za oči.
- Da, ali mora se dalje, zar ne? A ti si, Bože dragi, odlično odradila ovo prijepodne.
Ne želimo da misliš kako moraš udovoljiti svim zahtjevima koje je ona postavila.
Ti si osoba za sebe i sretni smo što si ovdje s nama.
- Shvaćam da je sve to strašno. To što joj se dogodilo. Mora da vas je užasno
potreslo.
- I jest - rekla je, spustivši šalicu s kavom, i zamotala svoj napola pojedeni
ručak. Ustala je. - I još je tako. Gle, ispričaj me, moram provjeriti pozive, vidjeti
da me možda škola nije nešto trebala u vezi s klincima. Uvijek jedan od njih
zaboravi frulicu ili dres za gimnastiku ili je u pitanju neka druga katastrofa.
Dajem sve od sebe da na to pripazim, ali, eto, ja sam samo obična žena, a ne
Wonder Woman. - Osmjehnula mi se, ali kao da joj se taj osmijeh nije odražavao
i u očima. Kad je izlazila iz prostorije, opet je pogledala prema slici na zidu.

41
 - Ja sam osoba za sebe. Ovdje sam zahvaljujući vlastitim zaslugama. Dobro
obavljam svoj posao - šaptala sam u sebi, prisiljavajući se da progutam posljednje
zalogaje sendviča: pikantni chutney od rajčice sad je imao pomalo gorak okus.
Dok sam omot sendviča gužvala u kuglicu, Donna se vratila i rekla uz dubok
uzdah. - Gle, sve ovdje, u vezi s Rose, u vezi sa svim tim, sve je to samo... pa,
komplicirano je i još je otvorena rana.
- Komplicirano? - zapitala sam, podižući obrvu.
Pogledala je prema vratima pa onda opet u mene. - Gle, to je... možda je
komplicirano pogrešna riječ. Ima mnogo toga što treba provjeriti i naći u tome
neki smisao. Ponekad mi je sve to previše.
Bila bih joj postavila još pitanja, ali čim sam otvorila usta u kuhinju je ušla
jedna od ostalih djevojaka i počela se raspitivati kako smo danas. Trenutak je
prošao, ali riječi ću zapamtiti.
Te večeri, presvukavši se u pidžamu, skinuvši šminku uz pomoć sredstva za
čišćenje i tonera, a ne obrisavši je vlažnim dječjim rupčićem kao inače, nasmiješih
se na zahtjev za prijateljstvom od Donne na Facebooku i kratkom Owenovom
SMS-u u kojem se nadao da mi prvi dan nije bio previše zahtjevan.
Otipkala sam kratak odgovor, odložila mobitel i sjela pa krenula razmišljati o
svemu što mi se dogodilo u posljednjih nekoliko godina. Nakon Bena. Život mi
je bio tako podijeljen: prije Bena i poslije Bena. Ona stvarna faza ,,s Benom” kao
da više uopće nije bila toliko važna. Ionako je sve to bila laž.
Je li ovo novo doba u Scottovoj ordinaciji novi početak? Nisam znala. Htjela
sam novi početak. Novi početak. Prijatelje. Možda i ljubavnika. Život.
Sve stvari s kojima sam se uzaludno borila posljednjih nekoliko godina.
Godine koje su slijedile nakon toga većinom su bile javna propast. Bila sam
slomljena. Razbijena na komade. Komade koji, koliko god ih strpljivo, koliko god
ih nježno pokušavala opet sastaviti, nikada neće biti kakvi su bili prije nego što se
cjelina razbila.
Oštri su bridovi stršali. Drugi su, otupljeni gustim kuglicama ljepila, bili
ružni, deformirani, neskladni. Svi su dijelovi još uvijek bili tu. Ali, nisu bili isti.
Ja nisam bila ista. Kako sam i mogla biti? Cjelina je u isti mah postala i više i
manje od zbroja svojih dijelova.
Možda sam se u ovih posljednjih nekoliko godina, ustvari, ponovo pokušavala
slomiti u glupom nastojanju da raščistim ovu stanku, u nadi da će ovaj put rješenje
biti urednije. No, sve se samo pogoršalo. Ponori su se stali produbljivati. Pa sam
ih ispunjavala svime što sam mogla pronaći. Najprije pićem, a onda tabletama.
Slomljeni su se bridovi činili mekšima. Činili su se podnošljivijima.
Samo što se time, zapravo, sve pogoršalo. Postalo mi je lakše donositi loše
odluke. Naglas izraziti koliko me povrijedio. Pokazati Benu vlastiti bijes, a ne
shvaćati kako se istina često može iskriviti. On je svoju stranu priče - svoje laži -

42
pričao svakome tko bi ga htio slušati, a ljudi su mu vjerovali jer su vidjeli
kako seja ubrzano pretvaram u pijanicu. Mislili su da sam nestabilna.
Svaku božju minutu tame otada sam provodila sklupčana od tjeskobe, sigurna
da se svjetlo više nikad neće pojaviti. Takve se stvari ne mogu uzeti zdravo za
gotovo. Kad se spokojno opustite, stvari krenu po zlu.
Razmišljala sam o samoubojstvu. Pogotovo noću kad vas boli i sam čin
postojanja. Čak ni udaranje glavom o zid ne bi utišalo te misli. Kad mi je toliko
nedostajao da sam mogla samo pomišljati na to koliko malo treba pa da sve ovo
prestane.
Da se toliko jako raspadnem da me nitko, pa ni svi kraljevi konji i svi kraljevi
ljudi, neće moći opet sastaviti.2
Čak sam to i planirala. Godine 2010. bila je užasna zima. Činilo se da snijeg
nikada neće prestati. Glavni naslovi u novinama stalno su govorili o rekordno
niskim temperaturama. Smrznula se rijeka Foyle, najbrža europska rijeka, sada je
škripala, spora i troma dok se pokušavala probiti kroz led.
Planirala sam otići na plažu. Popiti s votkom nekoliko tableta, odšetati do
obale, sjesti prekriženih nogu na pijesak i čekati da mi se hladnoća učini
pretoplom. Pričekati da me votka i tablete uljuljaju u san ili odnesu na neko mjesto
gdje se neću osjećati toliko povrijeđenom.
Maud misli da to zapravo nisam htjela. Misli da je sve to bio samo poziv
upomoć. Zašto bih inače poslala Benu e-poruku da mu kažem kako je na mene
došao red da ja njega napustim? Da ne mogu živjeti bez njega.
Maud je, ako mene pitate, bilo potrebno da misli kako je to bio samo poziv
upomoć. Bilo je preteško misliti išta drugo. A moji roditelji? Mislim da mi nikad
nisu oprostili. Iznevjerila sam ih. Kako sam im to mogla učiniti? Kao da sam to
učinila samo zato da njima prkosim. Naš se odnos nikad nije popravio. A ni ja
se nikad nisam oporavila.

2
Parafraza stiha iz dječje pjesmice Humpty Duupty odnosno Dundo Bumbo u Šoljanovu
prepjevu, (op. prev.)

43
 OSMO POGLAVLJE

Rose

2007.

Rose Maguire: u vezi s Cianom Grahameom

P ar centimetara ispod moje lijeve dojke nalazi se okrugla mrlja koju Cian voli.
Nisam sigurna da sam uopće obraćala pozornost na nju prije nego što mi je
on rekao kako je slatka. Prije nego što je prstom zaokružio oko nje dok smo
zajedno ležali u krevetu, a onda se nagnuo i poljubio je, tako nježno da sam ostala
bez daha.
- Čak te i tvoja nesavršenost čini još savršenijom - prošaptao je, a meni je srce
zalepršalo. Zaljubljivala sam se u njega. Zbilja zaljubljivala. Nije to bila samo
požuda, žudnja ili oni osjećaji koji nisu stvarni nego tek u početku nahrupe pa se
dvoje ljudi osjeti opsjednuto jedno drugim. Ovo je bilo nešto više. Ljubav o kojoj
sam čitala, ljubav u kojoj se osjećate nepobjedivo; kao da ste upoznali svoju drugu
polovicu za koju niste ni znali da vam nedostaje.
Shvatila sam da mi je teško kad nismo zajedno iako mi je slao cvijeće na
posao, zvao me u vrijeme ručka, slao romantične SMS poruke, govoreći mi kako
ne može čekati da se opet nađe sa mnom. Kad bih se vratila kući, došao bi i on i
skuhao mi večeru, a napokon mi je i dopustio da počnem čitati ono na čemu je
radio.
Bilo je to toliko drukčije od onoga što sam inače čitala, ali bilo je dobro. On
je bio dobar. Imao je talenta na bacanje. Htjela sam svima govoriti o njemu, o
njegovom pisanju, ali on se toliko ustručavao. Bio je tako tajanstven. Sve najprije
mora biti na svome mjestu, rekao je. Osjećala sam se silno privilegirano što mi je
dopustio da čitam ono što piše.
No, i više od toga, Cian je želio da mu pravim društvo dok je pisao po cijeli
dan. Ja sam njegova muza, rekao je. Zamislite takvo nešto. Ja? Nečija muza!
Osjećala sam se jedinstvenom i posebnom, čak iako se ponekad činilo da se
muzina uloga sastoji u tome da mnogo ne govori, nego da prema potrebi donosi
šalice s kavom i kekse punjene kremom.

44
 Jasno da sam trebala biti uz njega kad bi se počela javljati sumnja: sumnja,
izgleda, ima običaj javljati se piscima prilično često u tri ujutro kad bih ja pokušala
spavati. No, voljela sam ga dovoljno da mi ne smeta probuditi se da ga tješim, da
ga smirujem poljupcem. Da mu govorim koliko je dobar pisac. Zbog toga sam
se osjećala posebnom, a on bi me čvršće zagrlio i govorio mi da ne zna kako je
ikad mogao pisati bez mene, da mu se čini kao da je konačno dospio do vrhunca
vlastitog života, i osobno i profesionalno. Postiže sve što je ikada želio - a mene
će povesti sa sobom.
Bio je tu i vrlo sposoban agent zainteresiran da zastupa Ciana i njegovu knjigu
pa su za njega ulozi bili visoki i posao je trebalo odraditi kako valja. Bio je to
nevjerojatan pritisak. Ne kao na mojem poslu kamo bih došla, razvrstala zubne
kartone i onda otišla kući. Nisam morala razmišljati o svom poslu od rana jutra,
danju i noću. Cian mi je rekao da je knjiga uvijek uz njega. Uvijek. Nasmijala sam
se, zapitala ga je li knjiga uz njega čak i kad nas dvoje, znate već...
Vrlo me pažljivo pogledao, a ja sam duboko u trbubu osjetila poznati grč, grč
koji me tjerao da poželim na sve zaboraviti pa se bučno i bludnički poševiti s njim,
točno tu, na licu mjesta.
- Uvijek je uz mene - rekao je, a onda me tako strastveno poljubio, s takvim
intenzitetom da sam gotovo ostala bez daha.
Ako bi povremeno postao pomalo rastresen, podsjećala sam samu sebe da je
to, kako je on to nazivao, tek dio kreativnog procesa. Prisjetila bih se kako to
dolazi i prolazi, kako je, kad bi sve išlo dobro, postajao zbog toga gotovo
euforičan od radosti pa bih poticala te dobre trenutke, a bila primjereno
suosjećajna kad bi mu dan bio loš.
I neobuzdano sam uživala u načinu na koji je ljubio onu okruglu mrlju odmah
ispod moje lijeve dojke i govorio mi kako me vlastita nesavršenost čini još
savršenijom.
Možda je i s njim bilo isto tako? Bože, toliko sam se zaljubljivala u sve ono
što je kod njega bilo savršeno i nesavršeno da mislim da me ništa u tome ne bi
moglo zaustaviti.

45
 DEVETO POGLJAVLJE

Emily

va tjedna nakon što sam počela raditi u Scottovoj ordinaciji neki je muškarac
D uhićen u vezi sa smrću Rose Grahame. Kažem muškarac, no zapravo je prije
bio dečko. Devetnaestogodišnjak.
Prema tužitelju koji je pratio njegovo prvo pojavljivanje pred sucem, „česta
mušterija” na lokalnom prekršajnom sudu. Kevina McDaida optužbe su teretile
za mnoštvo prekršaja, uključujući krađu vozila uz teže prometne posljedice te
neobavještavanje policije: stajao je u prostoru za optuženike odjeven u sivu
košulju s crnom kravatom oko vrata, valjda jedinom koju je imao, kupljenom za
sprovode, te jeftino odijelo. Slike u lokalnim medijima prikazivale su ga kako
pokušava sakriti lice dok su ga u lisičinama od sudske zgrade sprovodili do
policijskog kombija koji ga je čekao. Zadržan je u pritvoru. Jamčevina mu je
odbijena. No, njegov je odvjetnik jasno i glasno rekao da će na tu odluku podnijeti
žalbu Visokom sudu. Bilo je izgledno da će kroz koji dan opet biti vani. Mladi
momak koji je imao sklonost tomu da krade automobile, prebrzo ih vozi, a onda
ih negdje ostavi. Nikad prije nije u ovoj mjeri prekršio zakon, rekao je
njegov odvjetnik. „Mučen krivnjom, moj klijent nije mogao spavati i opet se
okrenuo alkoholu i drogama”.
Jednostavno ga je „uhvatila panika” kad je udario Rose i u tom se paničnom
stanju odvezao dalje. Znao je da oko Rose ima ljudi koji bi joj mogli pomoći. Nije
mislio da ju je ozlijedio. Ne zaista. Ne dovoljno da je ubije.
Vjerojatno sam loša osoba zato što sam s olakšanjem odahnula na tu vijest.
Priznao je. Bila je to nesreća. Pretjerano sam reagirala misleći da je u pitanju bilo
nešto zloslutnije od toga. Maud je bila u pravu. S Benom je sve bilo ludo. To što
se ponovo pojavio u trenutku Roseine smrti nije bilo ništa doli slučajnosti.
Kevin McDaid „neće sudu praviti poteškoće”, rekao je njegov odvjetnik,
dajući time na znanje da će se njegov klijent izjasniti krivim po svim točkama
optužnice. To je trebalo sve olakšati. Možda nas čak i natjerati da osjetimo
svojevrsnu samilost za Kevina McDaida. Kevina McDaida koji se, ako je
vjerovati slikama, čak nije ni obrijao prije nego što se pojavio na sudu. Njegova

46
čekinjasta brada, za razliku od Cianove, bila je od onih koje nastaju zbog lijenosti,
a nisu nikakav pokazatelj stila.
Iako je odisao krajnjom bijedom koja se ogledala u načinu na koji je hodao,
izlizanim tenisicama koje je nosio, uspaničenom izrazu lica, nisam se mogla
natjerati da ga žalim. Iako sam, bolje od svih ljudi na svijetu, znala koliko ljudi
mogu sjebati stvari.
Bilo mu je 19 godina. Čak i ako dobije tešku kaznu, izaći će iz zatvora i hodati
okolo u ranim tridesetima. Imat će pred sobom sve one godine koje Rose nije
doživjela.
Vijest o uhićenju te o izlasku pred sud izazvala je u Scottovoj ordinaciji
promjenu raspoloženja, i to nagore. Osjećala sam laganu krivnju što je meni to
donijelo osjećaj olakšanja kakav tjednima nisam doživjela. Bar se nisam morala
šuljati uokolo pokušavajući doznati što se događa: svi su u Scottovoj
ordinaciji govorili o tome. Svi su, naravno, bili time opsjednuti. Čak je i Owen
nakratko ostavio pacijenta da bi pogledao podnevne vijesti i odmahnuo glavom
kad se na ekranu pojavio Kevin McDaid.
- Zar on nije jedan od naših? - zapitala je Tori, a puna prostorija užasnutih lica
okrenula se prema njoj. - Mislim, jedan od naših pacijenata. Ili je to bio. Nešto mi
je kod njega poznato.
Donna je otišla u ured da provjeri našu evidenciju i vratila se nakon nekoliko
minuta, pepeljasta lica.
- Nekad je ovdje bio pacijent. To je bilo prije. Bio je ovdje kao dijete; nije
dolazio od svoje 16. godine.
Owen je izašao iz sobe tako snažno zalupivši vratima za sobom da se šalica
koja je stajala kraj mene zatresla a čaj prolio po stolu. Do kraja dana bavio se
samo poslom, tražeći tek ono što je potrebno i ni riječ više od toga. Mi ostali
hodali smo oko njega kao po jajima, cijelo vrijeme izgubljeni u vlastitim mislima
o tome kako glupi postupci nekog 19-godišnjaka mogu mnogim ljudima
izmijeniti život.

Onoga dana kad je Kevin McDaid izveden pred sud, zatekla sam se kako me
kopka da na Facebooku pokušam provjeriti kako se Cian s time nosi. Je li ljut kao
i Owen? Je li on bolji čovjek nego mnogi od nas? Je li u sebi našao samilosti
prema čovjeku koji mu je ubio ženu? Je li osjećao da se ovime nešto zaključuje?
Da je to pobjeda što je sudskom odlukom čovjek koji mu je oduzeo ženu izveden
pred lice pravde?
Otkrila da nije bilo mnogo toga. Ni pisma upućena Rose. Ni gunđanja na
pravosuđe. Bez ljutitih riječi upućenih Kevinu McDaidu. Zapravo, samo četiri
riječi.
47
 Iz tame dolazi svjetlost.
Bio je to naslov njegove dosad najuspješnije knjige. Nisam je pročitala, da
budem iskrena. Nisam voljela čitati knjige. Maksimalno sam se mogla
koncentrirati na kratke vijesti i priče. Ipak sam kliknula na Amazon, potražila
Cianovo ime i naslov knjige.
Prikaz me nije pretjerano prosvijetlio. Uspjela sam utvrditi, opisano kićenim
jezikom, da je to priča o iskupljenju, o neuspješnom detektivu koji otkriva da gubi
sve što mu je bilo drago i bori se da opet ovlada vlastitim životom.
Kliknula sam da kupim knjigu, pitajući se jesmo li Cian i ja u većoj mjeri
srodne duše no što sam to ikad prije pomislila; bi li on razumio, onako kako bi
malo njih to moglo, da i promašeni ljudi mogu ponovo pronaći svjetlo.
Kad sam se kod cura na poslu malo više raspitala o Rose i Cianu, silno pazeći
da ne odam koliko sam toga o njima saznala tijekom sati provedenih na internetu,
Tori mi je rekla da su njih dvoje bili najzaljubljeniji par koji je ikad vidjela.
- Svaki dan dolazio je po nju nakon posla. Znao mi je reći kako ne može
pričekati ni minutu više da je vidi. A onaj njihov mališan? Pa, kad uzmeš u obzir
njihovu genetiku, dobiješ dijete koje može poslužiti kao uzor. Rose mu je bila
tako dobra mama. Ludovala je za njim.
Pitala sam se kakav je osjećaj kad netko nakon posla dolazi po tebe zato što
jednostavno bez tebe ne može izdržati još pet minuta. Oh, da mene netko tako voli
i da to ozbiljno misli.
I tako, kad sam čitala Cianove objave na Facebooku, kad bih pomislila na
muškarca koji se više od svega na svijetu bojao da će sve to izgubiti, sjetila bih se
Tor inih riječi, sanjiva pogleda koji bi joj prešao preko lica kad bi spomenula
Ciana, i pomislila koliko je nepravedno što je netko tko je mogao pružiti toliko
ljubavi ostao živjeti s ovom prazninom.
Ponekad, kad bih noću u krevetu sklopila oči, dopustila bih si da zamislim
njegovo lice. Dopustila bih si da zamislim kako meni izgovara te riječi ispunjene
ljubavlju. Da me gleda s takvom žestinom da se bojim kako će mi dah zauvijek
zastati u grlu. Da će me možda poljubiti, a njegove hrapave čekinje trljat će me
po bradi i licu tako da ću, kad se odmakne, osjećati kako me strasno poljubio.
Pokušavala sam si ne dopustiti da toliko razmišljam o tome jer mi se to činilo
pomalo pogrešnim.
No, ponekad mi se noću, u tami moje spavaće sobe, to činilo vrlo, vrlo
ispravnim.

U utorak je bilo neobično mirno prijepodne kad su se otvorila vrata Scott’s

ordinacije dentalne medicine i neki se muškarac natraške progurao kroz njih
sklanjajući se od kiše i gurajući dječja kolica.
48
 Bila sam za recepcijskim pultom i bavila se pacijentima, a kraj mene je Tori
odgovarala na telefonske pozive. Kad su se vrata otvorila podigla sam pogled;
instinktivna reakcija na zapuh hladnog zraka koji je uletio unutra i zbog kojeg sam
zadrhtala na mjestu gdje sam sjedila. Krupne kapi kiše slijevale su se s čovjekova
kaputa na protuklizni otirač pod njegovim nogama. Kosa mu je bila prilijepljena
uz glavu, a na trapericama se vidjelo dokle je u njih prodrla vlaga iz tla. Otro je
višak vode sa zaštite od kiše na dječjim kolicima i pustio ga da pljusne na ulicu
prije nego što se okrenuo i zatvorio vrata za sobom.
Odmah sam ga prepoznala. Iako je bio promočen i umoran. Iako mu je lice
bilo mršavije nego prije, iscrpljenije.
Cian Grahame. Osjetila sam kako sam naglo udahnula sav zrak oko sebe,
osjetila sam napetost u rukama, osjetila sam kako mi mozak vrišti da ga ne
pozdravim imenom. Da u sebi suzbijem poriv da potrčim k njemu, zagrlim ga i
kažem da mi je tako, tako žao zbog njegova gubitka. Da njegova pisma upućena
njoj nalazim potresnim i iskrenim te da mi se od njih slama srce. Da sam počela
čitati njegovu knjigu, da sam očarana njegovim lirskim jezikom, da osjećam kako
me on poznaje, da u svojoj tečnoj prozi govori o meni.
Zadržavala sam dah dok je išao prema meni. Zavirila sam preko pulta i vidjela
usnulog mališana zavaljenog u kolicima, a zatim podigla glavu i pogledala Ciana
ravno u oči. Pripremila sam se da ga dočekam na najprofesionalniji mogući način.
On nije znao tko sam ja, a ja njega, bar koliko su drugi znali, nisam poznavala.
Baš sam se spremala progovoriti kad sam kraj sebe začula kako je Tori
dahnula.
- Ciane! – uzviknula je, a dvoje pacijenata što su sjedili u čekaonici podigli
su pogled zbog te graje. Skočila je sa stolca, munjevitom se brzinom izvukla iza
pulta i bacila na njega, povukavši ga u golem zagrljaj. On je ustuknuo, ali se ona
nije odvajala od njega i nije popuštala stisak. Dopustio joj je da ga grli dok su
mu ruke mlitavo visjele sa strane, a onda se ona odmaknula i bacila pogled na
dječja kolica, tapkajući po zaštiti od kiše i na sav glas tepajući djetetu u njima.
- Oh, Ciane, tako je divno što si došao! Kao i Jack. - Ošamućen od sna, kroz
prizmu kišnih kapi Jack zatrepta prema njoj. Promatrala sam ga kako trlja oči
bucmastim rukicama dok je Tori odmicala zaštitu od kiše pa ga podigla iz kolica
i zagrlila. Zaplakao je, ali ga je Tori, ne shvaćajući da je upravo ona
uzrok djetetovoj nelagodi, samo privukla bliže k sebi i poljubila u tjeme, govoreći
mu kako je sve u redu. Cian je stajao i promatrao taj prizor, ne miješajući se.
Izgledao je izmoždeno. Svladala sam poriv da pružim ruku prema njemu i
ponudim mu kakvu god pomoć treba.
Tori je i dalje tepala Jacku, a Cian je rekao, blagim i tihim glasom - Znam da
je Rose Jacka namjeravala ovdje upisati kao pacijenta i htio sam učiniti ono što je
htjela. Izbili su mu prvi zubi pa je vrijeme da se počne provjeravati, zar ne? I tako
sam ga doveo ovamo na pregled. Naravno, on vas sve ionako poznaje.

49
 Na to se okrenuo da me pogleda. Suzio je oči, odmjerio me od glave do pete,
kao da me pokušava nekamo svrstati.
- Dobar dan - rekla sam blago. - Ja sam Emily i jako mi je žao zbog vašeg
gubitka.
Ispružila sam ruku prema njemu, ali njemu su ruke ostale visjeti uz tijelo.
Samo me pogledao, praznih očiju, a ja sam se osjećala silno neugodno.
- Kad ste počeli ovdje raditi? - zapitao me, trepnuvši.
- Prije mjesec dana, otprilike - odgovorila sam.
- Vi ste, znači, došli na njezino mjesto? - rekao je tužnim glasom, ali meni
nije promaknula nova napetost u njegovoj čeljusti.
- Owen nije gubio vrijeme, zar ne?
Zacrvenjela sam se i trepnula. Nisam znala što bih rekla. - Sigurna sam da nije
bilo tako. Čula sam da je Rose nezamjenjiva - pokušala sam.
- Očito baš i ne - reče on, a u glasu mu više nije bilo nikakve blagosti.
Nisam nalazila riječi. Samo sam stajala i gledala ga, a zatim pogledala prema
Tori, u nadi da će ona primijetiti moj pogled, ali je Tori bila izgubljena: tepala je
Jacku koji je prestao plakati i sad se ogledao oko sebe, promatrajući prizor koji
mu je svojevremeno bio toliko poznat.
Osjećala sam se nelagodno. Zarumenjela sam se na zatiljku, a sad mi je tamo
počinjao izbijati lagani znoj. Osjećala sam se glupo.
Smeteno. Neželjeno. A isto tako, ako ću biti iskrena, i ljuto zbog njegova
odgovora. Još me gledao, a pogled mu je bio ispunjen prezirom. Potrudila sam se
prihvatiti posla, sjetiti se kako sam ovdje zato da postupam profesionalno.
- Htjeli ste sina upisati kao pacijenta? - promrmljala sam.
- Je li Donna ovdje? - odgovorio je. - Ili čak Owen osobno? Ili nema volje
doći razgovarati s mužem jedne od njegovih najmilijih zaposlenica? - Iz glasa mu
se cijedila poruga.
- Upravo imaju pacijenta, ali sigurna sam da će im biti drago da vas vide. U
međuvremenu, mogu li vam ja pomoći sa svim što je potrebno? - Uputila sam mu
sitan osmijeh, no nije mi uzvratio.
- Znam kako se popunjava registracijski obrazac - rekao je, a ja sam na
podlogu za pisanje pričvrstila jedan primjerak i sve mu pružila, zajedno s
kemijskom na kojoj je stajao natpis „Scott’s ordinacija dentalne medicine”.
Otkoračao je u čekaonicu. Dvoje pacijenata što su tamo sjedili zapiljili su se
u njega, odustavši od pretvaranja da provjeravaju mobitele, pa su sad promatrali
prizor što se odvijao pred njima. Tori je, izgubljena u vlastitom sretnom svijetu,
Jacku pjevala „Dunda Bumba”. Očito, ona nikada nije uistinu razmišljala o tome
koliko je tragično što „svi kraljevi konji i svi kraljevi ljudi nisu mogli ponovo
sastaviti Dunda”.

50
 Sa stidom priznajem da sam osjetila kako me suze peckaju u očima i kako mi
se u grlu stvara knedla. Primijetila sam i da mi se šake stežu dok sam osjećala
kako mi prijeti val tjeskobe. Ovo nije Cian kojeg sam upoznala u objavama na
Facebooku. Ovo nije čovjek kojeg sam toliko žalila. Bio je zloban i okrutan, a
ja sam se najednom ponovo osjetila poput autsajdera. Kako to da nije onakva
osoba kakvom je svijetu dopuštao da ga smatra? A opet, i za Bena se pokazalo da
je netko, nešto, što nikad nisam ni sanjala da je moguće.
Kad sam čula kako se vrata ambulante otvaraju i ugledala Donnu kako odande
izlazi vodeći pacijenta prema recepciji, s olakšanjem sam odahnula. Sad se ona
može nositi s njim. Može slušati njegove agresivne riječi o tome kako se Owen,
je li, samo usudio zaposliti nekoga umjesto njegove mrtve žene, mrtve žene koja,
nešto okrutno u meni željelo mu je to reći, očito nije bila nimalo prikladna za rad.
Trebalo mi je malo zraka. Vidjela sam kako je Donna opazila Tori s Jackom, kako
je pogledala u čekaonicu gdje je Cian sjedio pognuvši glavu nad obrascem
bijesno se mršteći. Vidjela sam kako se okreće prema meni, kao da traži priliku
da shvati ono što vidi, pa sam kimnula glavom.
- Treba mi predah, Donna - rekla sam. - Malo mi je slabo - slagala sam, pa
prošla ravno kroz vrata u kuhinjicu i svlačionicu prije nego što je imala prilike da
me zaustavi.
Izvukla sam torbicu iz ormarića, prekapala po njoj sve dok nisam pronašla
pločicu tableta protiv anksioznosti koje će me malo smiriti pa istisnula dvije na
dlan. Natočila sam hladnu vodu iz aparata, ubacila tablete u usta, zalila ih vodom
i naglo progutala, a onda sjela na stolac, ispod slike blažene Rose, trudeći se
smiriti ruke da se ne tresu.
Ne vjerujem da sam ikad pomislila kako ću se doista naći s njim licem u lice.
Jasno, znala sam da je on istinska osoba, ali u mojim je mislima poprimio drukčiji
status. Bio je moj romantični uzor. Čovjek koji je pokojnoj ženi pisao lijepa,
dirljiva, strastvena pisma. Ne ovaj osorni, bljedunjavi čovjek koji me čeličnim
pogledom promatra kao da sam govno koje je upravo obrisao s cipele. Ne ovaj
čovjek koji je bijesan na mene samo zato što postojim. Zato što stojim na mjestu
na kojem je nekad stajala njegova žena. Znala sam da tuguje. Nisam glupa. Znam
da vas tuga tjera da kažete i učinite koješta što vjerojatno nije normalno za vas,
ali nisam zaslužila da me na taj način odbaci.
Pijuckala sam vodu iz čaše i pitala se isplati li se izaći iz zgrade na brzu pljugu.
Sjetivši se obilne kiše koja je udarala o prednje prozore naše ordinacije, odustala
sam od te ideje. Osim toga, zbilja sam pokušavala manje pušiti - divne i krasne
djevojke iz Scottove dentalne ordinacije nisu pušile. Dvije su upotrebljavale e-
cigarete, ali to je, jasno, bilo nešto drugo. Od toga nije na odjeći ostajao smrdljiv
dim. Profesionalno izbijeljeni zubi nisu od toga postajali žuti.
Baš sam se spremala torbicu staviti u ormarić i vratiti se na posao kad su se
otvorila vrata kuhinjice za osoblje i pojavila se Donna, gurajući Ciana pred
sobom.
51
 - Emily, možeš li napraviti za Ciana šalicu čaja? Samo da Owen i ja završimo
sa sljedećim pacijentom.
Htjela sam vrisnuti „ne!“ Htjela sam pitati „zar ne mogu naći nekoga, bilo
koga, drugog da to učini umjesto mene“, ali to nisam smjela. Nisam se mogla
samo tako naduriti. Ne pristaje to curi u bijeloj odori, sa savršenom frizurom i
srebrnom pločicom na kojoj joj je ispisano ime. Zato sam se nasmiješila i rekla
„da“ pa se pozabavila tim zadatkom, ne gledajući Ciana u oči. Čula sam kako mu
Donna govori da ona i Owen neće dugo i da će se cure rado pozabaviti malim
Jackom, a njemu će šalica čaja možda pomoći da smiri živce. Onda je otišla, sve
uz smirujući ton i prigušen glas, ostavljajući me sa željom da čajnik eksplodira i
ubije me pa me tako spasi od potrebe da opet razgovaram s Cianom.
- Njena slika - reče on. Nisam sigurna je li se obraćao meni, ili sobi, ili
nikome. Ostala sam mu okrenuta leđima, izvadila šalicu i u nju ubacila vrećicu
čaja, čekajući da se voda u kubalu zagrije. Valjda bih ga trebala ponuditi i
keksima. Izvukla sam limenku iz ormara i skinula s nje poklopac.
- Žao mi je zbog onog prije - rekao je, obraćajući se mojim leđima, i zbog
toga sam osjetila napetost. Prišla sam hladnjaku te izvadila mlijeko.
- Ja... pa... bilo mi je teško čak i doći ovamo. Nisam znao je li to pametno.
Mislim da više ne znam što je pametno. Rose je sve to radila, znate. Stomatolozi.
Liječnici. Čuvanje djece. I na satovima glazbe za mame i djecu. Nitko ne želi
vidjeti žalosnog udovca s mrzovoljnim djetetom.
Tada sam se ipak okrenula prema njemu.
- I tako, na meni je ostalo da sve to pokušam, a zapravo i ne znam što radim.
Mislio sam da ću se, ako dođem ovamo, možda osjetiti bliže njoj. Bilo je to glupo
od mene, sada to shvaćam. Hoću reći, Isuse, to je samo još jedno mjesto na kojem
nje više nema. A onda sam vidio vas i, znate, svijet se i dalje vrti bez nje. Svi su
ronili suze i obukli se u crno, čak su i ovdje zatvorili vrata na dan njene sahrane,
ali život ide dalje. Čak i taj čovjek koji je vozio automobil... jeste li znali da ga je
Visoki sud pustio uz jamčevinu? I sad šeće ulicama kao da nikad u životu nikom
nije nanio nikakvo zlo. I samo sam ja zaglavio u ovoj jebenoj zbrci.
Psovao je, ali nije bilo bijesa u njegovim riječima. Tek tuga, a oči su mu bile
pune suza. Zaboravila sam prijašnju uvredu.
- Jasno da vam nije bilo lako doći ovamo - rekla sam, oklijevajući. - Ljudi
nisu zbilja nastavili kao da ništa nije bilo, ako je to ikakva utjeha: svi stalno govore
o njoj, znate? Nedostaje im.
Zario je glavu u ruke, provukao prste kroz još mokru kosu. - Nisam kanio doći
ovamo i praviti budalu od sebe. Rose bi me ubila da me sad vidi - reče.
- Sigurna sam da bi razumjela - odgovorila sam. - Mlijeka i šećera?
Podigao je pogled prema meni dok sam mu ulijevala kipuću vodu u šalicu.
Izgledao je tako jadno da sam se morala boriti s porivom da odložim kuhalo,

52
prijeđem preko prostorije i jednostavno ga zagrlim. Izgledao je kao da mu je
očajnički potreban zagrljaj. Da mu treba utjeha.
- Žao mi je što vam se to dogodilo - rekla sam.
- Hvala - odgovorio je šmrcajući, a ja sam mu pružila komad papirnatog
ručnika da obriše nos. - I bez mlijeka, ali s dvije žlice šećera. Rose se o tome
brinula. Radila je ovdje... i tako. - Prisilio se na suzan osmijeh, od čega se meni
srce još više rastopilo dok sam mu stavljala šećer u šalicu i miješala čaj.
- Čak i Owen stavlja šećer u čaj - rekla sam smiješeći se i pružila mu šalicu.
- Mislio sam da je on ionako već dovoljno sladunjav - reče Cian otpijajući čaj
iz šalice.
Nasmijala sam se toj primjedbi, no on se nije smijao sa mnom. Samo je
protrljao čekinjavu bradu i uzdahnuo, a onda otpio još jedan gutljaj. - Kuhate
dobar čaj - reče.
- Jedna od mojih malobrojnih sposobnosti - promrmljala sam, porumenjevši,
i ponudila mu limenku s keksima. Kad je posegnuo unutra, primijetila sam ne
samo sjaj vjenčanog prstena, već i njegove snažne ruke. Spustila sam limenku na
stol, odmaknula se podalje. Na sigurnu udaljenost.
Minutu nismo govorili ništa. Pokušavala sam pronaći nešto što bih mogla reći
a da ne zvučim kao potpuna blesača, ali jezik mi se ukočio. Svaki put kad bi mi
nešto palo na pamet, to se odnosilo na nešto što vjerojatno ne bih trebala znati,
nešto što sam saznala iz njegovih objava upućenih Rose koje sam čitala na
Facebooku.
- Mali vam je prekrasan - odlučila sam se na kraju.
Opet se nasmiješio. - On mi daje snage da nastavim. Mislim da bih bez njega
digao ruke od svega. Tako je sjajan dečko. Tako ljubak. Tako zabavan. Sve je te
dobre osobine, jasno, naslijedio od Rose.
- Sigurna sam da nije sasvim tako - rekla sam, misleći kako iz njega izviru
dobrota i ljubav prema vlastitom sinu.
- Oh, baš je tako - reče Cian. - Kao da je od nje dobio sve najbolje:
temperament, pamet, lijepe plave oči. Povremeno, kad ga gledam, napravi
grimasu ili nešto takvo, a meni se učini da gledam ravno u nju. To je nešto
najljepše na svijetu, a istovremeno to osjećam kao udarac u lice.
- Mora da je teško, žao mije. Ne mogu smisliti ništa pametno što bih rekla.
Samo bezvezarije.
- Da - reče on, lagano odmahujući glavom. - Samo bezvezarije. Ali, Jack je
dobro. Dobro sve to podnosi.
- Sigurna sam da ste dobar otac. Sretan je što vas ima - rekla sam.
- Hvala - odgovorio je Cian, ali činilo se da je svejedno izgubljen u vlastitim
mislima. Keks s čokoladom vratio je u limenku, a šalicu spustio na stol. Imala
sam osjećaj da će još nešto reći, ali uto su se otvorila vrata i u kuhinjicu su ušli

53
Donna i Owen, a Owen je na rukama držao malog Jacka koji je radosno kliknuo
vidjevši oca i raširenih se ruku bacio prema Cianu, koji ga je privukao u zagrljaj
i poljubio u tjeme.
- Ciane - rekao je Owen. - Nismo očekivali da ćemo te ovdje vidjeti.
- Samo sam htio Jacka ovdje upisati kao pacijenta. Znam da je to namjeravala
i Rose, pa mi se tako činilo ispravnim.
- Pa, mislim da je to lijepo - rekla je Donna. - I, naravno, uvijek smo sretni
kad vidimo svog malog kompu.
- Ali, ako bi tebe i Jacka uznemiravalo da dolazite ovamo, možda bi neki drugi
stomatolog bio bolja opcija? - rekao je Owen ozbiljnim tonom.
Promatrala sam Ciana kako iz limenke vadi isti onaj čokoladni keks koji je
maločas u nju vratio i pruža ga sinu.
- Sada nas, Owene, sve uznemiruje na ovoj ili onoj razini. Da smo sve prestali
raditi samo zato što to vraća sjećanja na Rose, nikad ne bismo ništa činili. Čak se
ni budili ujutro. Ona je svugdje. Za Jacka je dobro da bude u kontaktu sa svim što
ga može podsjećati na nju. Sam Bog zna da je neće pamtiti, ne u nekom stvarnom
smislu, previše je mali. Zato ću uraditi sve kako bih je što dulje zadržao u
njegovom životu.
Nisam mogla točno shvatiti što mi se činilo čudnim u vezi s načinom na koji
je Cian razgovarao s Owenom, ali nešto tu nije bilo na mjestu. Njegov ton? Izraz
na licu? Što je jedva i trepnuo okom dok su razgovarali? Najednom sam se osjetila
kao da promatram nešto što ne bih smjela.
Iskoristila sam prvu priliku da se izvučem iz kuhinjice i vratim na recepciju
te tamo nastavim sa sređivanjem kartona pojedinih pacijenata.
Ni pet minuta poslije Donna je za Cianom i Jackom došla iz kuhinje te ih
ispratila kroz čekaonicu, objašnjavajući kako se svi samo borimo s činjenicom da
smo izgubili Rose i kako nas je njegov posjet malo iznenadio.
- Ti si ovdje dio obitelji - rekla je dok je Cian ponovo vezao Jacka u kolica. -
A ovaj će momčić uvijek biti naša maskota i donositi nam sreću.
Donna je čučnula i poškakljala Jacka, a on se počeo vrpoljiti i smiješiti.
Prisjetila sam se kako se onog dana smiješio majci, a ona mu je pjevušila u dizalu.
Nijedno od njih nije znalo što će se dogoditi.
Cian se zahvalio Donni i njih su se dvoje načas zagrlili. Pokušala sam ne zuriti
u njih ili razmišljati o tome kako bi bilo kad bi ruke ovio oko mene. - Onda, vidimo
se kad ovaj momčić dođe na prvi pregled? Za dva tjedna?
- Da - kimnuo je Cian, podižući ovratnik svog još uvijek mokrog kaputa prije
nego što će otvoriti vrata i opet izaći na pljusak. Podigla sam pogled dok ga je
Donna promatrala kako gura dječja kolica udaljavajući se od naše ordinacije i
odlazi prema glavnoj ulici. Kad se okrenula na peti i vratila do recepcijskog pulta,
spustila sam glavu i potrudila se izgledati kao da sam koncentrirana isključivo na
posao.
54
 - Baš ga je bilo lijepo vidjeti - rekla je Tori.
- Da - odgovorila je Donna. - Nego, cure, možete li srediti da Jacka u
zakazanom terminu pregleda Sarah, a ne Owen?
- Misliš da je tako bolje? - zapitala je Tori, a ja sam pogledala prema njima.
Šarah, nekadašnja školska stomatologinja u kasnim pedesetima, radila je kod nas
na pola radnog vremena, i to obično ne s mlađom djecom.
- Da - rekla je Donna. - Mislim.
I opet, nisam mogla točno odrediti što, ali nešto u cijeloj toj situaciji nije
valjalo.

55
 DESETO POGLAVLJE

asno, tog sam dana auto odlučila ostaviti kod kuće, ujutro nije bilo kiše i često
J je bilo brže i lakše proći pješice ulicom Shipquay nego se od ceste Northland
rvati s jutarnjim prometom. I tako sam, vrativši se te večeri kući, bila promočena
do kože. Nije mi preostalo ništa drugo nego da skinem svu odjeću i ostanem stajati
pod vrućim tušem dok se nisam zagrijala. Obukla sam pidžamu, omotala kosu
ručnikom i baš sam zurila u šalicu čaja s mlijekom kad sam s mobitela začula
zvuk da mi je na Facebooku stigla neka obavijest. U nadi da mi to Maud šalje
poruku da provjeri treba li mi malo razgovora, a zbilja sam osjećala potrebu za
razgovorom, dohvatila sam mobitel i otključala sam zaslon.
Kunem se, mislila sam da će mi srce prestati kucati kad sam vidjela zahtjev
za porukom od Ciana Grahamea.

Zurila sam u ime preda mnom. Ikona kraj njegova imena bila je ista profilna slika
koju sam tako često gledala u posljednja dva mjeseca. Bio je to on. Zaista on.
Posljednja osoba na svijetu za koju bih ikad pomislila da će mi poslati poruku.
Bacila sam mobitel pokraj sebe na jastuk kao da mi je odjednom postao
previše vruć u ruci. Cian Grahame mi šalje poruku. Htjela sam u isti mah pročitati
poruku i ne pročitati je. Bila sam istovremeno znatiželjna i uplašena.
Zaintrigirana i prestrašena. Nehotice sam brzo promrmljala „jebote” i opet
podigla mobitel, okrenula ga i stisnula gumb za prihvaćanje poruke pa su
njegove riječi iskočile pred mene.

Emily,
Samo sam vam htio zahvaliti na ljubaznosti koju ste pokazali prema meni kad
sam danas došao s Jackom u ordinaciju i ispričati se zbog načina na koji sam
razgovarao s vama. Pogotovo kad sam tek prošao kroz vrata. Znam da razumijete
kako je za mene sve ovo teško i cijenim što ste me saslušali dok sam poslije u
kuhinjici gunđao i bjesnio. Ljudi ne slušaju uvijek. Ne uistinu. Tuđa tuga prilično
brzo umori druge ljude. No vi ste me saslušali, i to bez predrasuda. Kao autsajder,
kao netko tko bi mi možda mogao omogućiti malo zdraviju perspektivu.
I čaj koji ste mi skuhali bio je dobar. Volio bih vam tu ljubaznost uzvratiti
tako da vas jednom pozovem na čaj ili kavu. Samo da vam Jack i ja iskažemo

56
zahvalnost? I da vam pokažem kako nisam uvijek seronja koji maltretira
nepoznate ljude.

Dok me unutarnji osjećaj tjerao da se nasmiješim, da osjetim uzbuđenje što se želi

naći sa mnom, što cijeni kako sam ga saslušala, nešto u meni govorilo mi je da
nešto u vezi s tim jednostavno nije u redu. No potisnula sam takve osjećaje jer je
moja želja za sretnim osjećajima bila jača.
Možda je, rekla sam sama sebi, u pitanju upravo ono što se i čini da jest -
možda je Cianu potreban netko s kim bi mogao razgovarati? Možda mu je samo
bilo potrebno da razmišlja o šalici čaja s nekim koga bi mogao slušati? Držati se
za nešto normalno u nevjerojatno nenormalnom svijetu?
Dohvatila sam mobitel i otipkala kratak odgovor.

Nema potrebe za isprikom. Ili pozivom na čaj. Ono je bilo najmanje što sam mogla
učiniti. Mora da vam je sve ovo jako teško.

Pritisnula sam pošalji, ne očekujući nastavak. I, negdje duboko u sebi, nadajući

se možda odgovoru. Nadajući se da će htjeti razgovarati sa mnom. Da će mi se
povjeriti... iako zbilja nisam imala prava to pretpostavljati. Je li to bilo ludo od
mene? Osjećala sam se zbunjenom, ali i nesposobnom da od toga odustanem.
Nije prošlo ni par minuta a njegova je poruka već stigla u moj poštanski
pretinac.

Mislim da će nam sada svaki dan biti težak. Samo pokušavam ići korak po
korak. Moram, zbog Jacka. Molim vas, recite da ćete se naći s nama na šalici
čaja. To je najmanje što možemo učiniti, a, da budem iskren, malo razonode,
prilika za razgovor s nekim novim dobro će mi činiti.

Suosjećala sam s njim. Zamislite da vam se svi ljudi na svijetu upleću u život,
promatraju vas pretvarajući se da vam pružaju podršku u tuzi, ali na kraju, kad
padne noć, on ostaje sam u kući, uz svojeg sina i svoje misli.
Brzo sam otipkala odgovor.

Jasno. Javite mi kad vam je zgodno. I ako u nečemu mogu pomoći.

Njegov je odgovor bio gotovo trenutačan, kao i zahtjev za prijateljstvom što mi

ga je poslao, tako da smo sad bili i službeno „povezani”.

Hoće li biti zgodno u subotu? Poslijepodne? Ili je to prebrzo?

57
Odgovorila sam da će biti zgodno i da to jedva čekam pa smo se dogovorili da se
u dva popodne nađemo u kafiću Primrose.
Kad sam odložila mobitel, uvjerena da je večerašnja razmjena poruka gotova,
otkrila sam kako se moram svjesno truditi da te sretne osjećaje spriječim da ne
nestanu. To je bilo u redu - bilo je potpuno normalno da će potražiti nekoga
donekle udaljenog od situacije u kojoj se sam nalazio i pronaći ubo koje će ga
slušati. Nije li tako?

58
 JEDANAESTO POGLAVLJE

e večeri nisam se imala namjere ponovo uključivati na internet. Htjela sam

T postojati u svom savršenom malom mjehuriću. Mjehuriću u kojem dan pun
kušnje dobro završava; zapravo, dobro je završio uz obećanje još nečega, još jedne
veze. Otišla sam u kuhinju i stala u ormariću ispod sudopera tragati za bocom
votke koju sam tamo bila sakrila. Kako sam sva gazirana pića izbacila iz kuće,
kao prilog namjeri da ubuduće živim zdravo, morala sam se zadovoljiti (velikom)
količinom votke koju sam prelila preko malo leda, počela je pijuckati, a onda
stavila CD Foya Vancea i legla na kauč da ga slušam. Htjela sam uživati u ovom
trenutku; čak ga i slaviti. Naslađivala sam se okusom votke osjećajući kako mi
njezina toplina klizi niz grlo pa u želudac. Jače sam sklopila oči. Popila još malo
votke.
U glavi mi se vrtjelo, a preplavljivala me veličanstvena opijenost. Dohvatila
sam mobitel i javila se Maud preko WhatsAppa. Upoznala sam ga, natipkala sam.
Koga? odgovorila je.
Ciana! Tako je tužan, Maud. Kao da mu je potreban zagrljaj.
Ciana? Muža one žene koja je umrla?
Da, danas je došao u ordinaciju. TAKOOO je zgodan. I tako izgubljen i
sladak.
Moraš biti oprezna.
Naravno! Nisam glupa!
Znaš da sam zabrinuta za tebe.
Nema potrebe. Ja sam velika cura, ubadala sam po ekranu.
Srce, sad imam posla. Ne mogu sad više detaljnije razgovarati o ovome. Ali
nazvat ću te kasnije. Znam da si velika cura. Ali znaš kako to ide...
Znala sam kako to ide. Znala sam da će se Maud uvijek osjećati kao da mi
može spočitavati jer mi je upravo ona pomogla da se sredim nakon svega što se
desilo s Benom i slomilo me. No to je bila prošlost; sad sam bila drukčija. Jača.
Sljedeći put kad me Maud vidi, kad bude vidjela moje samopouzdanje, i moj
novi način prehrane, zdrav i prirodan, kad mi primijeti pramenove u kosi, nedavno
izbijeljene zube, nove dodatke mojoj garderobi, onda će vidjeti dokle sam
dospjela. Bit će sretna zbog mene i prestat će se brinuti.
Ustala sam, možda malo manje stabilna na nogama nego što bih željela, uzela
čašu i bocu pa otišla do kuhinje gdje sam ostatak primamljive bistre tekućine izlila

59
u sudoper. Napunila sam čašu vodom, napila se vode koliko sam god mogla i uz
nju progutala i dva paracetamola.
Neposredno prije nego što sam se bacila u krevet provjerila sam mobitel i
našla SMS od Tori u kojem mi je javljala da pogledam internetsku stranicu Derry
Journala.
Odebljalim prstima i ukočenim palcima pronašla sam stranicu i naišla na
izvještaj o tijelu 19-godišnjaka koje je izvučeno iz rijeke Foyle. Iako pokojnikov
identitet još nije bio potvrđen, u mjestu su ga prepoznali kao Kevina McDaida,
čovjeka kojeg je čekalo suđenje zbog smrti Rose Grahame.
Kliknula sam na Facebook koji je bio podivljao. Otrovni jezici napadali su
McDaida. Emotivna poruka upućena Rose govoreći joj kako sad može počivati u
miru. Ljudi koji su se zalagali za to da se u ovom trenutku razmišlja o McDaidovoj
obitelji. Psovke, ružne slike i svi mogući osjećaji pod kapom nebeskom što su ih
tipkanjem prenosili internetski ratnici u gorljivoj želji da sebi daju oduška.
Misli se da policija ne traži nikoga u vezi s ovom smrću, što u policijskom
žargonu, znala sam, znači samoubojstvo. Kevin McDaid se ubio. Pomislila sam
na trenutak kako to zapravo i nije pošteno. Njegova smrt nije bila tako nasilna kao
Roseina. Zar se ne kaže da je utapanje na kraju sasvim spokojno?
Izbjegao je pravdi. Izbjegao je trenutak kada bi morao stati pred Roseinu
obitelj i svima objasniti zašto je to učinio. Reći im da mu je žao. Pogledati Jacka
Grahamea u lice i reći mu kako mu je žao što mu je oduzeo majku.
No, opet, bio je mrtav. Mrtav i pokojan. Sad bi Cian sigurno mogao nastaviti
sa životom? Sigurno se time za njega nešto zaključuje? Sigurno osjeća svojevrsno
olakšanje kad zna da tog čovjeka više nema i da ga više nikad neće ni biti. Neće
odslužiti nekoliko godina u ugodnoj ćeliji, uz Xbox da mu pravi društvo, dobivati
tri obroka dnevno i ne brinuti o tome kako će naći posao, plaćati račune za grijanje
ili o bilo čemu drugom o čemu se moramo brinuti mi ostali.
Neće jednog dana izaći iz zatvora, ako bi ga uopće i poslali u zatvor, pa početi
ispočetka. Neće imati prilike uživati u novom početku.
Kevin McDaid više nikad ništa neće osjećati. Nikad više nikoga neće
povrijediti. Neće više nikad uništiti tuđi život.
Izvukla sam se iz kreveta, otišla u kuhinju i natočila još jednu čašu vode koju
sam brzo popila, kao da ima čarobna otrežnjujuća svojstva. Stajala sam drhteći u
kuhinji, samo u donjem rublju, i pokušavala ponovo pročitati što mi piše na
mobitelu. Pokušavala sam prihvatiti ono što mi je bilo pred očima. Netko je
napisao da ga je vidio kako pada u vodu. Vidio ga kako skače.
Netko drugi rekao je da je to više nego dovoljno.
Druga osoba rekla je da se McDaid napio i zezao se kako će iz zatvora izaći
za nekoliko godina, i to samo nekoliko sati prije nego što je nestao.

60
 Anonimni profil - očigledno izmišljeno ime - rekao je da je majka primila
njegov SMS, uspaničila se i poslala ljude da ga traže pa je u svoj toj žalosti nastala
prava zbrka.
To se ne bi moglo isfolirati, napisao je netko.
Osim ako nisi Cian Grahame. On Bi mogao smisliti bilo što, odgovorio je
netko, dodavši nasmijani emotikon.
Sve sama zabava za mase, činilo se, ova noćna mora u ljudskim životima.
Morala sam se suzdržati da im svima ne odgovorim kako možda ne bi bili toliko
laki na jeziku da su bili na licu mjesta.

Sutradan ujutro u mojim su mislima prevladavala dva pitanja. Smrt Kevina

McDaida te, ako ću biti iskrena, utjecaj što bi ga smrt Kevina McDaida mogla
imati na moje planove za sastanak sa Cianom u subotu.
Nisam sigurna kakvo sam raspoloženje očekivala u ordinaciji: osjećaj da je
na svijetu sve u redu, možda? Možda neko moralno upitno veselje zbog vijesti da
je McDaid mrtav? Ne kažem da su moje kolegice zlobne ili da bi uživale u
nečijem samoubojstvu, ali u ovom bi slučaju to bilo razumljivo s obzirom na
okolnosti, zar ne? Hoću reći, svi ćemo se pretvarati da se tako ne osjećamo, ali
osjećat ćemo se. Zato što je bio loš čovjek. Dat ćemo sve od sebe da ne
razmišljamo o obitelji i prijateljima koje je za sobom ostavio. Vjerojatno smo ih
ionako već osudili kao bezvrijedne.
No, tog jutra u Scottovoj ordinaciji nije bilo veselja, ni djelomično skrivena
ni bilo kakva drugog. Svi su izgledali iscrpljeno i umorno.
Privid da se ponašamo kao inače, a sve radi pacijenata koji su prolazili kroz
naša vrata, bio je tako slabašan da je mjestimično bio gotovo proziran. Ako biste
pogledali dovoljno pažljivo, ili čak malčice, čak i više od kratkog pogleda,
nazirala se napetost.
Vrata Owenova ureda bila su zatvorena. Mogla sam iznutra čuti glasove,
podignute, emocionalno obojene. Donna i Owen razgovarali su o nečemu. Željela
sam prisloniti uho na vrata da ih bolje čujem, ali ured je bilo jasno vidljiv iz
čekaonice, gdje je bilo tko od naših pacijenata mogao diči pogled i vidjeti me
kako očevidno njuškam.
Zato sam duboko udahnula i krenula prema kuhinjici gdje me dočekalo zureće
lice svete Rose. Zapitala sam se kako bi se ona ponijela u svemu tome? Bila je od
onih žena koje bi Kevinu McDaidu vjerojatno oprostile što ih je ubio još i prije
nego što bi im posljednji dah napustio savršeno oblikovane usnice. Ne bi željela
da iz svega proiziđe dvostruka tragedija. Dvije obitelji utonule u tugu, a ne samo
jedna. Pitala sam se što bi mislila o tome da mi Cian šalje poruke i poziva me na
sastanak? Bi li bila jednako velikodušna u odnosu na mene kao što bi bez sumnje
61
bila prema Kevinu McDaidu? Neke se stvari mogu oprostiti lakše od drugih.
Morala sam samu sebe podsjetiti da ne radim ništa loše. Baš kao ni Cian. Mi smo
samo dvoje poznanika što se nalaze da zajedno popiju čaj. Potpuno platonski. Čak
ako bih si i dopustila da povremeno utonem u sanjarenje u kojem je on u jednoj
ruci držao svoju novu knjigu, a u drugoj držao moju ruku. I smiješio se s moje
stranice na Facebooku.
Napunila sam kuhalo za vodu. Potreba za kofeinom bila je snažna, kao i
potreba da pojedem ogroman kroasan koji sam kupila u M&S Foodhallu u
Foylesideu putem do ordinacije. Pogledala sam u hladnjak u nadi da ću pronaći
malo maslaca koji ću debelo namazati na pecivo: bilo mi je potrebno što više
kalorija da smirim želudac, ali bila sam loše sreće; morat ću ga pojesti bez ičega.
A, kako se činilo, i popiti kavu bez mlijeka. Nije nalikovalo Donni da usput ne
kupi mlijeko, ali opet, ovo je bilo neobično vrijeme. Malo zaboravnosti s vremena
na vrijeme trebalo je i očekivati. U kavu sam dodala malo hladne vode i posljednji
put provjerila mobitel prije negoli sam ga, prema uputama, stavila u ormarić.
Javni post Liz McDaid uvelike se dijelio, zajedno sa slikom Kevina McDaida
koja ga je prikazivala u odijelu kako se iskosa i široko smije prema kameri, a
limenku piva podiže u veselom pozdravu upućenom onome tko stoji iza
fotoaparata. Iako prepuna pogrešaka, njezina je poruka bila i previše jasna.

Ovo je moj dečko. Svi ćete sad pričat o tom kako je umro. Svako u ovom gradu
voli tračeve, a ja znam da će se puno ljudi razveselit na vjest o Kevinovoj smrti.
Sram vas bilo svih! Nije bio anđeo, al imao je samo 19 godina, cjeli život je bio
pred njim. Znam da nije htjeo ubit onu ženu u nesreći, al vi ste ga svi brže-bolje
osudili. Bijo je dobar dečko. Imo je svojih problema, ali bijo je dobar dečko. Moj
jedini sin. I ne slušajte kad vam ljudi kažu da se sam ubijo. Kevin to ne bi učinijo.
On to ne bi učinijo meni. Uvjek je govorijo da će pazit na mene. Ja i on bili smo
par. Ne bi me ostavijo samo tak. A morate znat i da je skoro trebo postat tata.
Jedva je čeko.
Ljudi bi trebali pomno proučit što se dogodilo i policajcima postavit neka
pitanja. Jer moj dječak to ne bi učinijo. Ne bi se bacijo u rijeku. Nije on bježo od
svojih problema.
Ne obilazite oko naše kuće da bi u njega buljili i pravili se da ste mu prijatelji,
a niste htjeli ni pljunut na njega dok je bio živ. Gdje ste bili sve ove posljednje
tjedne? Kad ste mu trebali? Pogledajte se. Što ste napravili mom dečku. Samo
njegovi prijatelji smiju doć na bdjenje, a vi ostali, držite se dalje i od pogreba.
Počivao u miru naš Kev. Moj sinčić.

Suosjećala sam s Liz McDaid. Jasno da jesam.

62
 Bila je ojađena majka, pokušavala se pomiriti s gubitkom sina i s boli koju
je ostavio za sobom. No ona je sigurno, bolje od ikoga drugog, znala kakva je
osoba bio. Njegov kazneni dosje govorio je sam za sebe, priznao on ili ne priznao
da je ubio Rose! Majčina ljubav mora da je zaista bezuvjetna, pomislila sam. Onda
sam pokušala otjerati svaku pomisao na vlastitu majku i naš uništeni odnos.
Bilo je neukusno što Liz McDaid preko društvenih medija govori tako
otvoreno, s obzirom na ono što je Kevin učinio, i što pokušava prebaciti krivnju
na druge. Znala sam takve ljude, ljude koji bi uvijek, uvijek gledali kako da okrive
nekoga drugog, a ne da upru prstom onamo kamo zaista treba uprijeti. Žalosno
je bilo, čak sam i ja to morala priznati, što McDaidovo dijete nikad neće upoznati
svog tatu, ali opet, tko bi želio provesti djetinjstvo posjećujući najdražeg tatu u
zatvoru?
Isključila sam se s veze i upravo otvarala ormarić kad je Donna ušla u
garderobu za osoblje. Izgledala je usplahireno, a ružičastom rumenilu na
obrazima pridružio se crveni trag oko očiju, kao da je plakala.
- Jesi li O. K.? - zapitala sam, svjesna da postavljam najgluplje moguće pitanje
na svijetu i da očiti odgovor glasi ne, jasno da nisam O. K..
Navukla je osmijeh na lice. Vidjela sam da joj je za to bio potreban znatan
trud: da svim ličnim mišićima da pravi oblik. - Jesam - rekla je tiho. - Samo što je
sve ovo tako čudno. Ne znam što bismo trebali osjećati. Sve je opet tako svježe,
ali već je sve gotovo, zar ne? Završeno. Ovime se nešto zaključuje, ali za Rose još
tugujemo. Ništa od ovoga neće je vratiti.
Kimnula sam, nježno je pomilovala po nadlaktici i pokušavala smisliti što bih
rekla.
Prekinula nas je Tori koja je ušla, jedva izbjegavši da se sudari s dovratkom
koliko je zurila u mobilni telefon. - Ekipa, jeste vidjele ovo? Ovaj post od majke
Kevina McDaida?
Nisam odgovorila, nisam htjela dopustiti da se primijeti ni trunčica moje
opsesije priznam li da, jasno da sam to vidjela i podrobno pročitala, ali Donna je
uzela mobitel od Tori i pogledom preletjela ekran.
- Što piše? - zapitala sam, pretvarajući se da nemam pojma ni o čemu.
- Mnogo toga, da je bio fin dečko. - Na ovo Tori zakoluta očima. - I da ne
vjeruje da bi se sam ubio. A ja ne bih rekla da je slučajno pao s mosta, ha? I čula
sam od frendice da su njegove stvari pronašli, uredno složene na stazi, plus što je
njegova mama dobila SMS. Takav SMS ne možeš poslati slučajno.
Donna podiže pogled s mobitela. - Čini se da ta tvoja frendica svašta zna; od
tračeva u ovom gradu dođe ti zlo.
Donna je govorila grubim, ljutitim glasom, ljućim nego što sam to ikad čula
od nje. Jadna Tori vidno se skupila u sebe kad joj je Donna opet gurnula telefon
u ruku. - Sve je to neukusno, svako brbljanje o tome. On je mrtav. Ubio je Rose,
našu prijateljicu Rose. I sad je bio dovoljno pristojan da se ubije, što je za njega

63
sasvim dobro ako se mene pita. A sad mislim da ne bismo smjele zaboraviti kako
smo ovdje zato da radimo i trudimo se da budemo profesionalne... ako niste
zaboravile kako to izgleda.
Tori je izgledala kao da ju je netko pljusnuo. - Nisam mislila ništa... -
promucala je. - Samo... nisam...
- Samo nisi mislila. Nisi mislila - rekla je Donna. - A sad spremi mobitel i
započnimo današnji dan.
Donna je zalupila vratima svojeg ormarića, okrenula se na peti i otišla. Vidjela
sam kako se Tori tresu ruke dok je pospremala torbicu i mobitel. - Nisam mislila
ništa loše - rekla mi je drhtavim glasom. Vidjela sam joj i suze u očima. - Mislila
sam da ćemo popričati o tome. Donna obično razgovara o svemu i svačemu.
- Pokušaj to ne shvatiti osobno - rekla sam, nastojeći je smiriti. - Mislim da
su zbog te novosti svi na rubu živaca. Uzburkat će se osjećaji u vezi Rose i njene
smrti.
- I ja sam je voljela - rekla je Tori izlazeći iz prostorije. - I meni je bila
prijateljica.
- Znam - rekla sam, jer se nisam mogla sjetiti ničega drugog da je utješim
zbog Donnina pretjerivanja. Jesu li njeni osjećaji bili povrijeđeni ili nisu, zapravo
i nije bilo važno. Tori to nije zaslužila. A ipak, nešto užasno u meni još se više
obradovalo što nisam priznala da sam i ja pročitala tu objavu.

64
 DVANAESTO POGLAVLJE

Rose

2008.

Rose Maguire: rekla je da!

amen na mom zaručničkom prstenu svjetlucao je pod jakim svjetlima

K stomatološke ordinacije. Dozvolila sam si da se na tren opijam pogledom na
njega, načinom kako je hvatao svjetlost i vračao mi je, prije nego što sam navukla
rukavice od lateksa i pripremila se za posao.
Neko smo vrijeme o tome šutjeli - ne zato što nismo bili sretni. Bili smo sretni,
opijeni srećom. Nego zato što je Cian rekao da će biti ljepše na neko vrijeme
zadržati tajnu samo za nas.
Možda sam se trebala zapitati osjeća li se posramljeno zbog mog prstena, ali
nisam, uopće se to nisam pitala. No znam da mi je želio dati više od toga.
„Dijamant” na mom prstenu bio je prilično zgođušna kockica od cirkona koja
neupućenom oku neće izgledati nimalo drukčije od dijamantne, ali toliko je ljudi
ovih dana imalo uvježbano oko. Pitat će seje li optočen platinom ili bijelim
zlatom, a uistinu je to bilo tek srebro. Stajao je nešto više od 100 funti, a Cian se,
kleknuvši pred mene na jedno koljeno, zavjetovao da će ga, kad se prilike
poprave, zamijeniti prstenom iz snova.
Neću nikakav drugi prsten, rekla sam mu. Bila sam očarana romantikom, time
da nam je ovaj prsten sasvim dovoljan da jedno drugome kažemo kako se volimo.
Naša je ljubav zbog njega bila čistija. Zar ne?
- Dobit ćeš drugi prsten - ponovio je on, s odlučnošću u glasu.
- Zaslužuješ više od ovog.
Mislila sam da je sve što trebam, sve što zaslužujem, biti s njim u sobi u kojoj
smo bili, živjeti zajednički život. U našem stanu. Jednostavna svakodnevica u
kojoj ja odlazim na posao, a on ostaje pisati. Toliko sam vjerovala u njega da mi
nije smetalo što ja plaćam račune i omogućujem nam da ostanemo na
površini vode. Bili smo tim.
Ali Cian? Ponekad se činilo ne samo da se stidi što ja prehranjujem obitelj,
nego je bio čak i ogorčen zbog toga.

65
 - Ja bih trebao uzdržavati tebe, a ne obrnuto.
- Ne budi blesav - rekla sam mu. - Nisu ovo pedesete. U ovom smo zajedno.
I nije da ti ništa ne radiš: pišeš knjigu, Ciane. Knjigu s kojom znam da ćeš postići
velik uspjeh.
Nasmiješio se. Činilo se da je zadovoljan mojim odgovorom.
- A kad se to dogodi, obećavam da ću ti sve ovo nadoknaditi. Nikad više nećeš
morati raditi ni jedan jedini dan u životu. Ja ću se brinuti za tebe. Pružit ću ti sve
što si ikad mogla poželjeti.
- Već imam ono što sam oduvijek željela - rekla sam mu i poljubila ga u čelo.
- Tebe, svoj posao, prijatelje, obitelj, ovaj prsten na mom prstu. Samo mi je to
važno.
Ozbiljno sam mislila svaku riječ. To su bili naši najsretniji dani, kako god to
čudno zvučalo. Kad nam nije bilo lako. Kad je naš svijet bio malen, ograničen.
Kad sam još mislila da je on dobra i pristojna osoba.

66
 TRINAESTO POGLAVLJE

Emily

o kraja dana hodali smo kao po jajima, a sudeći po izrazu na Donninom licu,
D ona bi sva ta jaja najradije porazbijala. Htjela sam je odvesti u stranu i
porazgovarati s njom, vidjeti kako se zaista osjeća, ali bojala sam se pitati. Sve
smo se bolje slagale, Donna i ja. Imala sam puno vremena za nju. Nesumnjivo se i
u njezinu životu puno toga događalo. Rekla mi je da joj je rad ovdje kao odmor
nakon stresa kod kuće: pretpostavljam kako je bilo sasvim prirodno da je napeta
zato što njezino mirno mjesto više nije bilo takvo.
Bilo mi je žao zbog nje, što je bilo prilično neobično. Meni je puno trebalo da
se nad nekim sažalim, s obzirom na sranje u koje mi se pretvorio vlastiti život.
No, u tom trenutku, znajući da su moje brige zbog Bena neutemeljene, osjećala
sam se malo slobodnijom da mi bude žao zbog drugih. Kad sam uvečer odlazila
kući, nisam se morala više ni zbog koga brinuti ili ga pokupiti u školi. Ona je
imala trojicu tinejdžera, kako se činilo, svu trojicu u onoj užasnoj fazi kada se s
majkom postupa kao s osobnom robinjom. Donna se trudila da zbivanja kod kuće
zvuče kao obiteljska zezancija, ali znala sam da se iza njezinoga previše vedrog
osmijeha krije žena jadna zbog onoga što joj je dopalo. Obećala sam sama sebi da
ću je toga dana pustiti na miru, a onda joj možda za vikend poslati SMS i provjeriti
želi li se naći na ručku ili piću ili tek da pročavrljamo, a ja ću samo slušati i kimati
glavom, a neću joj reći kako su joj klinci nezahvalni govnari jer je, čak ako to i
jesu, ona jedina osoba kojoj je to dopušteno reći.
Nikad mi nije bilo tako drago kad su se rolete spustile na ulazu u Scottovu
ordinaciju a mi smo ostavili ordinaciju za sobom, uz prigušene pozdrave „Laku
noć” što su odjekivali dok smo svi brzo odlazili svatko svojim smjerom, a nitko
se nije ni osvrnuo. Svakome je već svega bilo navrh glave: posla, napetosti,
razmišljanja o Rose i o tome kako je umrla te pokušaja da zaključimo kako bismo
se trebali osjećati zbog smrti Kevina McDaida.
Za večeru sam skuhala tjesteninu i napravila umak od rajčice pa sjela pred
laptop, duboko udahnula i kliknula na Facebookov logo te se prijavila na svoj
korisnički račun. Post Liz McDaid i dalje je kružio, podijeljen na stotine puta.
Ljudi su dečka najednom počeli opisivati kao pristojnu osobu, dodajući samo da
je bio pomalo previše nestašan. Ljudi su govorili da je trebao dobiti drugu priliku.
Bio je tako mlad. Sve je to bio samo strahovit gubitak.

67
 Zatekla sam se kako razmišljam o onoj večeri. O trenutku kad se njegov
automobil zaletio u nju. Pokušala sam se prisjetiti prizora, zvukova i mirisa.
Njezina lica. Jesam li vidjela njegovo? Mislim da nisam, ali znam da je jedva
usporio. Sigurno ju je vidio. Ulica je bila puna ljudi. Već ga je to trebalo usporiti.
Sklopila sam oči, mogla sam čuti zvuk njena pjevušenja. Zvuk otvaranja vrata na
dizalu. Buku s ulice. Promet. Neobavezni razgovor. Zvuk na pješačkom prijelazu
koji ljudima daje do znanja da je sigurno prijeći cestu. Netko viče na mobitel,
zakasnit će, a tko god da je bio na drugom kraju veze može napraviti tu prokletu
večeru. Zvuk koraka na pješačkoj stazi. Kuckanje potpetica. Dijete, možda Jack,
nešto blebeće. Rika motora. Škripa. Udar.
Da, rika motora. Ubrzavanje. Definitivno je u pitanju bilo ubrzavanje.
Nemoguće da je to bila nesreća. Ili jest? Možda mu se noga poskliznula? Ne. Rika
motora. Dovoljno glasna da priguši vrisak „Isuse Kriste”, moj krik. Moj vrisak
dok sam stajala i gledala znajući da ništa ne mogu učiniti.
Ne. Kevin McDaid nije bio nedužan. Ne treba ga pretvarati u sveca samo zato
što je mrtav.
Kliknula sam na Roseinu stranicu: prijatelji su, naravno, pisali da su cijeli dan
mislili o njoj, da se nadaju kako će McDaid sad trunuti u paklu, gdje i pripada.
Cian nije napisao ništa, a ja sam jedino mogla pomisliti kako mora da ga je sve to
osupnulo pa naprosto ne zna što bi rekao. Pisac koji se služi riječima, a koji je sad
ostao bez riječi. Nema ničega tužnijeg. Srce me boljelo zbog njega i zurila sam u
njegovu sliku zamišljajući kako bi bilo kad bih ga mogla tješiti. Držati ga u
zagrljaju. Poljubiti ga u tjeme, proći mu prstima kroz razbarušenu kosu, reći mu
da će s vremenom sve biti lakše. Pitala sam se tko ga tješi. Izgledao je tako sam na
Roseinu ispraćaju. Njezina obitelj kao da se držala zajedno i ostavila ga da korača,
uništen i bez nade, za lijesom svoje žene. S kirnje sada razgovarao? Jesu li ljudi
navraćali do njega donoseći mu jelo od kuće i provjeravajući vodi li računa o sebi?
Jesu li negdje postrance čekale brojne žene da prođe odgovarajuće vrijeme prije
nego što povuku svoj potez? Neće one nikad shvatiti kroz što Cian prolazi. Ne
kao što bih ja mogla.
U tom trenu odlučila sam da ću i ja Cianu poslati poruku. Dati mu do znanja
da nemam ništa protiv ako želi otkazati naš dogovor. Dati mu do znanja kako
shvaćam da je ovo za njega sigurno bio zbrkan, naporan i užasan dan. Dati mu do
znanja da sam spremna odgoditi susret za vrijeme kad on bude spreman. Možda
čak predložiti neki drugi datum? Koliko je prikladno čekati? Nekoliko dana?
Tjedan? Za takve stvari ne postoji točno određena etiketa.
Šokiralo me kad mi je odgovorio, i to gotovo odmah.

Nema potrebe ni za kakvom promjenom. Nađimo se kako smo se dogovorili. X

Potrudili se ništa ne iščitavati iz onoga X.

68
 *

Sutradan ujutro odjenula sam se za posao, potrošila malo više vremena da

izravnam kosu, dotjeram šminku, čak i da na kapku povučem crtu tušem za oči.
Ništa previše. Ne tako da izgleda pretjerano. Samo sam se sad doimala malo
skladnije. Nanijela sam malo svoga najdražeg parfema, Chanel br. 5; taj mi je
miris uvijek pružao samopouzdanje kad mi je to bilo potrebno. Moram samo biti
strpljiva i dalje raditi ono što radim i sve će ispasti u redu.
No, tad još nisam računala na najnoviji preokret u priči od kojeg bi vas
zaboljelo u želucu. Kad sam stigla na posao, već su se bile proširile vijesti da
policija sada istražuje smrt Kevina McDaida jer su se prilikom obdukcije pokazali
znakovi ozljeda teško spojivih sa skokom ili padom s mosta.
„Na vidjelo su izašle nove informacije koje nam daju povoda da se dodatno
pozabavimo okolnostima smrti Kevina McDaida”, izjavio je policijski
glasnogovornik, a korisnici Facebooka već su, jasno, naprečac donosili zaključke.
Je li netko unajmio čovjeka koji će ubiti ubojicu Rose Grahame? Je li se ovaj put
zamjerio pogrešnim ljudima?
Liz McDaid ponovo se oglasila, grdeći sve i svakoga na svijetu. Govoreći
svima da će se istina napokon doznati. Da neće imati mira dok ne sazna što se
dogodilo s njenim sinom. Sve dok ne istjera pravdu. Slika Kevina McDaida bila
je posvuda. Kao što je prije bila slika Rose Grahame. I to ne samo lokalno: priča
je sad već privlačila pažnju na nacionalnoj razini.
Pitala sam se koje je to ozljede bilo teško povezati s njegovim skokom s
mosta? Pokušavala sam zamisliti kako to mora izgledati. .. zakoračiti, sručiti se,
skočiti... nalikuje li to donekle na let? Osjećaš li se slobodnim? To nije bilo nešto
što sam ikad uzela u obzir, čak ni u najvećem očajanju. Previše javno. Previše
zastrašujuće. Mračna voda. Prljava voda. I onda vas odnese brza struja, daleko od
svake mogućnosti da vas netko spasi ili pronađe. No, njega su brzo pronašli. „Na
kaljuži”, napisao je netko, misleći na riječno blato ljepljivo poput katrana. Može
vas i usisati ako se ne možete pomaknuti. Ako ste u padu slomili sve kosti. Most
je bio dovoljno visok da čovjek čak i od udara o vodu slomi pokoju kost. Pad nije
uvijek predvidiv. Ljudi koji su se predomislili i pokušali doplivati na sigurno znali
su odustati zbog iscrpljenosti i hladnoće dok su tonuli u debele naslage uz obalu.
Zadrhtala sam kad mi se u mislima ukazala njegova slika, kako pokušava stići
na sigurno, uplašen, drhteći od studeni. Pred Rose je bilo samo nekoliko sekundi,
ako i toliko, da razmišlja o sudbini koja joj predstoji. Zbilja milosrdno. No, Kevin
McDaid? Tko zna kroz što je sve prošao. Možda utapanje, na kraju krajeva, ipak
nije tako spokojno? Prljava voda. Blato. Gušenje. Hvatanje za oslonac kojeg
nema. Potonuće u zaborav. Svuda uokolo tama. Ne znaš gdje je gore. Gdje dolje.
Pokušavaš pronaći malo zraka. Bjeloočnice se oštro ističu u crnoj, smeđoj i tamno,
tamno modroj vodi.

69
 Pokušala sam izbaciti tu sliku iz glave. Pokušala sam pronaći smirenje.
Podsjetila sam se da u ovom trenutku nisam u klopci. Oko mene ima zraka. Zraka
koji sam slobodno mogla uvući u pluća. Osjetila sam kako mi tijelo dršće dok
nastojim udahnuti što više zraka. Ruke su mi se tresle prekapajući po torbici.
Trebala mi je cigareta. Piće. Udah zraka. Osjećala sam kako mi se koža vlazi na
zatiljku, kako me koža pecka i kako mi savršeno nanesena šminka počinje curiti
niz lice, sada sklisko od znoja.
Stajala sam drhteći u kuhinjici za osoblje, a istodobno se činilo da razgovor o
novostima što se vodio među mojim kolegicama doseže crescendo. Gdje je sad
Donna da ih sve opomene na profesionalnost? Gdje je sad da prijeteći podvikne,
da svima kaže da prestanu s brbljanjem? Da prestanu s tračevima? Bilo mi je
previše sve te buke, u želucu mi je bilo mučno pa sam prošla kroz garderobu i
izašla na stražnja vrata, otvorila izlaz za slučaj požara i udahnula koliko god sam
mogla.
Nisam očekivala da ću Donnu zateći kako sjedi vani, na jednom od stolaca
predviđenih za pušače, odnosno one koji su koristili e-cigarete. Kaput je bila
čvrsto obavila oko sebe, ruke čvrsto prekrižila na trbuhu pa zurila u prazno, a
mobitel je ležao na stoliću kraj nje. Unatoč buci, unatoč mom nasilnom upadu
u njezin prostor, nije se ni pomaknula. Oči joj se nisu srele s mojima. Lice joj je
izgledalo tako blijedo. Tako ranjivo. Bol urezana u svim crtama na njezinu licu
potaknula me da nešto poduzmem. Progutala sam vlastiti strah.
- Donna? - rekla sam. - Jesi li u redu? Čula sam vijesti... to te uznemirilo, zar
ne? Ništa čudno ako si se zbog toga uznemirila.
- Usredotočim li se na to da joj pomognem, možda će to i meni pomoći da se
osjećam dobro.
Polako se pomaknula da me pogleda, a oči su joj bile mutne.
- Što? - rekla je odmahujući glavom, kao da se pokušava nekako ponovo
prizvati svijesti.
- Vijesti? - rekla sam, i dalje osjećajući kako mi je puls malo previše ubrzao.
- Izgledaš uznemireno. Pretpostavila sam da je to zbog vijesti... novosti o istrazi
u vezi s McDaidom. Bila si tako izvan sebe... - Lupetala sam, znala sam to. Donna
je samo trepnula prema meni, a čelo joj se namrštilo kao da sam
iznenada poludjela. Možda i jesam?
Polako, kao da u taj napor ulaže i posljednju mrvicu snage, odmahnula je
glavom. - Ne. Ne. Problem... s dečkima. Kućni problemi. Zapravo, izbio je
problem sa školom pa to sad ja moram riješiti. - Podigla je ruku do čela kao da
sama sebi provjerava temperaturu, a onda se prstima uhvatila za korijen nosa i
nastavila odmahivati glavom. - Morat ću otići i pozabaviti se time. Kao da nikad
nema nikoga drugog osim mene.
Izgledala je umorno. Ne njegovano kao inače.

70
 - Svim tračevima koji vas zanimaju morat ćete se pozabaviti bez mene. - Ton
joj je bio oštar. Htjela sam povikati da ja nisam ni o čemu tračala. Da nisam
tračerica. No ona je već bila ustala i htjela gurnuti mobitel u džep. - Moram se
javiti Owenu. Sve mu objasniti.
- Mislim da još nije došao - rekla sam.
- Oh, jebemusve - rekla je, a mene je to zaprepastilo jer je nikad prije nisam
bila čula kako psuje.
- Mogu mu ja reći umjesto tebe - ponudila sam se. - Sigurna sam da će
razumjeti, Donna. Zašto ne kreneš?
Zagledala se u mene, kao da me pokušava shvatiti. Zbog njezina pogleda
osjetila sam se čudno.
- Da - rekla je, kimnuvši glavom. - Da. - Prošla je mimo mene, vratila se u
ordinaciju, a ja sam ostala stajati i pokušavala se srediti. Naći ću Owena. Objasniti
mu. Pokazati mu koliko dobro mogu funkcionirati u kriznim situacijama. Držati
ekipu na okupu. Samo sam najprije morala pod kontrolu dovesti vlastito disanje.

Owen je samo kimnuo kad sam mu rekla da je Donna otišla kući. Izgledao je
rastreseno: možda se s najnovijim razvojem događaja borio jednako kao i mi
ostali? Rekla sam mu da ću pomoći zamijeniti Donnu u obavljanju njezinih
dužnosti, a on mi je zahvalio i potom se opet zagledao u zaslon računala, no kad
sam se okrenula da odem, zazvao me po imenu.
Okrenula sam se ponovo prema njemu i shvatila koliko umorno i on izgleda.
- Emily - ponovio je. - Objasnite mi nešto. Što vi mislite o svemu tome? O
tome što govori McDaidova obitelj?
- Zbilja ne znam što bih rekla...
- Ali svi govore samo o tome. Morate imati neko mišljenje? Mislite li da u
tome ima još nečeg? Da je riječ o Rose?
- Mislim da bismo trebali pričekati i vidjeti što će policija reći. Ali žao mi je
zbog svih vas, svih koji ste poznavali Rose, jer vas to još više uznemiruje. Stvari
su ionako dovoljno teške. To je i meni jasno.
Kimnuo je polako, tužno. - Zbog toga sve i ispada tako prljavo.
- Prljavo? - zapitala sam.
- Njena smrt. Njena slika jutros se opet može svugdje vidjeti. Ljudi sad o njoj
govore kao da je sporedni lik u nekoj sapunici. Svi koji pišu o Cianu. Svi koji pišu
o McDaidu. I kažu da je bio pristojna osoba. Jeste li vidjeli oznaku?
#PravdazaKevina? Odvratno. Jeftino i gadno - baš kao i on.
Nisam znala što da kažem pa sam samo pokušala navući dovoljno utučen izraz
na lice.
71
 - Zar već nije dovoljno loše što smo se svi mi, njeni prijatelji i obitelj, morali
suočiti s tim da nje više nema, nego još i on u svemu mora ispasti žrtva?
- Da vam bar svima mogu reći nešto utješno - rekla sam.
- Ne mislite valjda da je on žrtva? Ne mislite da bi netko tko je mogao učiniti
ono što je on učinio mogao biti žrtva?
Gledao je ravno u mene, a oči su mu bile uprte u moje, tako da nisam imala
prilike sakriti ono što mi je prolazilo kroz glavu. Pokušavala sam brzo srediti
misli, pokušavala sam smisliti kako da kažem ono što mislim a da pritom ne
otežam situaciju. Duboko sam udahnula.
- U njegovom slučaju? Ne, mislim da nije žrtva u vezi s onim što se dogodilo
s Rose, ali i dobri ljudi mogu pogriješiti, uplesti se u nešto. Tko zna u što je on
bio umiješan?
- Što god to bilo, mislim da u srcu neću žaliti za njim - reče Owen. - Volio bih
da sve ovo prođe. Svi se samo želimo pokušati sa svim tim pomiriti, ali kako da
to učinimo? Pa ljudi čak i ovamo ulaze, postavljaju pitanja. Znate li da sam jutros
već primio ne znam koliko novinarskih poziva... tražili su komentar, ili povjerljive
informacije, ili Roseine slike koje bi mogli upotrijebiti? Isuse, to je odvratno.
- Želite li da se ja danas pozabavim svim tim pozivima? Pobrinut ću se da
odbijem sve novinare. Vi ćete biti u ambulanti?
Polako je kimnuo glavom. Provukao je ruke kroz kosu i ustao. - Ispričavam
se što gunđam - rekao je. - Ne ostavljam baš najbolji dojam.
- Sve O. K., shvaćam. Barem će uskoro vikend. Moći ćete pobjeći od javnosti
na nekoliko dana i nadajmo se da će se ovo malo smiriti.
- I ja se nadam - rekao je, ustavši da krene u ordinaciju. - Zbilja se nadam.

Skinula sam sa sebe radnu odjeću. Uvukla sam se u usku crnu suknju do ispod
koljena i mekani džemper od sivog kašmira i čizme do koljena. Popravila sam
šminku, trudeći se da bude ovlašna i neutralna, te složila kosu u laganu punđu.
Potom sam na internetu provjerila osmrtnice u lokalnim novinama i točno našla
kamo trebam otići.
Navukla sam kaput, sjela u automobil i popušila dvije cigarete zaredom, a
potom se odvezla tri i pol kilometra do Creggana, socijalnog smještaja u kojem je
živjela Liz McDaid. Nije bilo teško pronaći njezinu kuću. Parkirala sam se pa,
dok sam išla prema kući, ugledala omanju skupinu od možda nekih deset-
petnaest osoba. Svi su stajali vani, okruženi smrdljivim dimom cigareta. Stajali
su, pognutih glava i podignutih ovratnika da se zaštite od hladnoće. Premještali
su težinu s noge na nogu, a dim se miješao s dahom što im je izlazio iz usta.
Muškarci su nosili ili snježno bijele košulje na kojima su se vidjele crte na

72
mjestima gdje su u ambalaži bile presavijene, a koje su izvirivale iz njihovih
boljih kaputa ili pak košulje koje više nisu tako bijele zbog prečestog pranja,
vjerojatno još od starih školskih odora. Crne kravate, uske, ovlaš vezane, previše
formalne za ove muškarce koji su se činili premladima da bi tugovali za jednim
od svojih vršnjaka. Govorili su prigušenim tonom, a opuške bacali na tlo i drobili
ih petom cipele. Dok sam se približavala, ugledala sam dvije žene iz njihove
grupe kako u malom prednjem vrtu sjede na kuhinjskim stolicama, pokraj ulaznih
vrata, uz cvjetni vijenac koji je svima objavljivao da je ovo kuća u kojoj se žaluje.
Jedna, očito trudna, jednom je rukom pridržavala trbuh, a u drugoj držala
cigaretu, povlačeći iz nje kao da je u pitanju analgetik. Druga je zurila prema ulici,
s porculanskom šalicom na tanjuriću što joj se, još uvijek puna, nesigurno njihala
na koljenu. Kimnula sam im dok sam prolazila mimo njih; uputila sam im
suosjećajan poluosmijeh, trudeći se da ne osjećam pretjeranu neugodu.
Iako je zrak bio ispunjen brujem šaputava razgovora, atmosfera je bila
svečana. Bez novinskih fotografa. Bez TV kamera. Bez gomile ljudi koja je samo
došla njuškati. Potpuno drukčije od posljednjih nekoliko dana prije ukopa Rose
Grahame. Možda dostojanstvenije? Ili su se ljudi možda previše plašili da bi
se svemu tome približili. Dok sam stajala u redu, čekajući da uđem u uski hodnik,
čekajući da me netko usmjeri do lijesa u kojem je Kevin McDaid ležao u
očekivanju da mu povorka žalobnika oda poštovanje, pitala sam se jesam li
poludjela? Hoće li ostali žalobnici znati da ga nisam poznavala? Hoće li znati da
sam ovdje samo zbog bolesne radoznalosti? Da vidim njegovo lice, da vidim ovog
čovjeka zbog kojeg sam se emocionalno raspala?
Razgovaralo se prigušeno. Uz puno izraza nevjerice. Puno rečenica „bio je
tako mlad”. Puno melankoličnog smijeha u vezi s time kako je uvijek izvodio
nepodopštine. Mnogo razgovora o tome kako bi se „oni” trebali držati podalje.
Vukla sam noge sve dok se nisam našla licem u lice s mladićem kojemu je moglo
biti kako 17, tako i 25 godina, koji se rukovao sa žalobnicima, prihvaćajući
svačiju sućut i usmjeravajući nas sve prema stubama što su vodile do prednje
spavaće sobe. Vjerojatno brat. Nalikovao je na McDaidovu fotografiju koja je tog
dana kolala naokolo. Kimnula sam glavom, prihvatila njegovu ljepljivu ruku,
prihvatila njegov slabašan stisak i rekla mu kako mi je žao zbog njegova
gubitka, a zatim se korak po korak, zajedno s drugima, uputila uza stube.
Soba u kojoj je ležao Kevin McDaid bila je mala i hladna. Obična gola žarulja
visjela je sa stropa. Komoda je bila prekrivena bijelom krpom, a na njoj su stajala
dva ukrašena svijećnjaka, mjedeno raspelo, dvije krunice i Kevinova uokvirena
slika što ga je prikazivala još u školskoj uniformi. Nije mu tu moglo biti više od
četrnaest, lice mu još nije bilo dovoljno koščato kao u odraslog muškarca. Tek
naznaka brčića iznad gornje usne.
Zurila sam u tu fotografiju pokušavajući istodobno izbjeći oči žalobnika koji
su po sobi sjedili uokrug na stolcima posuđenim iz obližnjeg društvenog centra i
trudeći se izbjeći pogled na Liz McDaid koja je sjedila kraj lijesa svojeg sina,

73
jadikujući nad njegovim tijelom, jedne ruke položene na njegova prsa, a vlastite
glave oslonjene o stranicu lijesa radi potpore.
No, koliko god sam se pokušavala oduprijeti, privukli su me vapaj njezine
nevolje, tamne drvene stranice lijesa, sjajni saten kojim je bio obložen. Tijelo je
divno izgledalo u odijelu, nedvojbeno, istom onom koje je na sebi imao na sudu,
prekriženih ruku. Izgledao je smireno, iako mu je, ako biste dovoljno pomno
pogledali, na obrazu i na vratu bila slabo vidljiva modrica. Nešto je bilo tako lažno
u njegovu izgledu - nalikovao je na lutku kojom se služi trbuhozborac, a lice mu
je pogrebnik uredio tako da je izgledalo potpuno neprirodno.
Bilo je teško pomisliti da je ovaj čovjek - zapravo, dijete - preda mnom mogao
ikoga povrijediti.
Duboko sam udahnula, od čega mi je tijelo zadrhtalo, a u meni se javio poriv
za borbu ili bijeg. Kad sam htjela poći, osjetila sam kako nečija ruka hvata moju.
Instinktivno sam se okrenula i vidjela Liz McDaid, njezino okruglo, zajapureno i
vlažno lice, kako me promatra. - Jes’ dobro, mazo? Užasno si blijeda.
Njezina briga me dirnula. Osjetila sam kako mi na oči naviru suze, suze koje
sam pokušavala istreptati, ali koje su svejedno klizile.
- Znam, znam... sve je to užasno. Takav šok. Nije on to učinio, bez obzira na
to što kažu. Nije se ubijo - reče, a glas joj je bio promukao od tuge i iscrpljenosti.
Odmahnula sam glavom, bojeći se progovoriti.
Neki muškarac prijeđe preko sobe i stavi ruke na Lizina ramena. - Hajde sad,
Liz. Nemoj se više uznemiravati. Ni ovu curicu. - Otjerala ga je sliježući
ramenima.
- Ovo je bdjenje za mog sina. Uznemirivat ću se kol’ko god me volja. Svi ste
vi super... znate samo stajat’ovdje i pričat’ da vam je žao zbog mog gubitka, a
’odete se svi skupa sa mnom borit’ za istinu? Rebra su mu polomljena, pokazat
ću vam - rekla je ustavši i posegnuvši u kovčeg, počevši Kevinu
otkopčavati kaputić, a onda ju je onaj muškarac odvukao od toga, govoreći joj da
za tim nema potrebe.
- Itekak’ ima. Polomljena rebra i modrice, kao da ga je ne’ko gurno o ogradu.
Modrice na gležnjevima. Tragovi na rukama... Nije on to sam sebi napravio.
Žena koja je sjedila vani i držala čaj u krilu, sad je ušla i otvoreno jecala. -
Mamice - poviknula je. - Molim te... moraš to ostaviti policiji.
Osjetila sam kako se soba steže oko mene i htjela pobjeći, ali sve je bilo puno
ljudi, do vrata nisam mogla doći i bilo mi je kao da je sav zrak isisan iz sobe.
- Policija neće niš’ učinit’ za ovakve ko mi. Nikad i nisu. Samo im je drago
što su se mogli tog otarasit’, ali kažem vam, to nije bilo samoubojstvo. Nije bilo.
I ja ću vas sve natjerat’ da me slušate...
Žena za koju sam pretpostavila da je Kevinova sestra je prešla sobu i zagrlila
majku, ostavljajući mi tako prostora za bijeg. Prisiljavala sam noge da ne potrče,
da ne odaju kako nisam samo još jedna od običnih žalobnika. Spuštene glave,
74
srameći se što sam uopće došla, kimnula sam u znak pozdrava i otišla,
zaustavivši se samo načas da propustim nekoga s hrpom porculanskih šalica što
su zveckale na pladnju. Kunem se da nimalo zraka nisam udahnula, ne kako valja,
sve dok se nisam našla vani, prošavši mimo pušača i kroz mala, zahrđala vrtna
vrata. Srkala sam zrak u pluća, udišući što sam dublje mogla, zakašljavši se kad
je dah krenuo u suprotnom smjeru.
- Jeste li dobro, gospođo? - upitao me dubok glas. Pogledala sam u oči
uniformiranog policajca, visokog i glatko obrijanog, s istinski zabrinutim izrazom
na licu, a ipak sam se osjetila uzrujano. Pitala sam se može li me prozreti, znati
da ne trebam biti ovdje.
- Dobro sam... samo me sve ovo šokiralo. Vrlo tužno. Sve ovo - rekla sam,
dajući sve od sebe da ga gledam u oči, svjesna da me svaki pokret koji učinim
može prokazati kao autsajdera.
- Pa, čuvajte se. Pođite kući, na sigurno - rekao, a policajka što je stajala uz
njega kimnula mi prije nego što su otišli.
Probila sam se do svog auta što sam brže mogla, popušila još dvije cigarete,
a onda se odvezla kući, strgnula sa sebe svu odjeću, grubo obrisala šminku s lica
i stala pod tuš gdje sam cijelih dvadeset minuta plakala.

75
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

omisao na to da ću se s Cianom naći na čaju znatno mi je sutradan olakšala

P posao. S curama na poslu nisam razgovarala o frizurama ili šminkanju, još su
uvijek bile previše šokirane zbog događaja u posljednjih nekoliko dana da bi se
upuštale u takvo bezbrižno brbljanje. Zamuknuo je i uobičajeni dogovor petkom o
piću nakon posla i planovima za vikend.
Djelomično sam im zamjerala nedostatak entuzijazma za uobičajene
aktivnosti vikendom. Nisam im se često mogla pridružiti u takvu čavrljanju, ne
baš. Ne sa svojim planovima. No, one su samo bile preopterećene pokušajima da
prožive današnji dan. Kao da je tuga isisala energiju iz njih, izvlačeći je iz tijela
pa kroz noge i onda u zemlju. Nestala bi. Ostavljajući meku masu što se pokušava
provući i progurati kroz svaki dan.
Nikad mi nije bilo tako drago završiti s poslom i pozdraviti se s kolegicama.
Pa skoknuti do grada i kupiti neke stvari kojima ću sebi ugoditi, bocu prosecca i
nekoliko svijeća kako bih mogla otjerati sve probleme i opustiti se prije sutrašnjeg
velikog sastanka.
Kad sam se vratila kući, provela sam više vremena nego inače pregledavajući
Roseinu stranicu na Facebooku - sve njezine albume s fotografijama, posebno one
gdje se na slikama pojavljivala s Cianom. Nadala sam se da ću tako dobiti uvid u
to kakav ga izgled privlači. Ne da sam mislila kako ću gaja privući. No bit će bolje
pripremiti se. Za svaki slučaj.

Cian mi je predložio da se na čaju nađemo popodne u kafiću Primrose, na obali

rijeke Foyle. Bilo je to divno mjesto s tobože otrcanim dizajnom, ali s dovoljno
zakutaka i niša da se ondje savršeno može razgovarati nasamo a da vas nitko drugi
ne čuje. Osim toga, imali su dobre kolače. Sjajan kolač koji ću ja
većinom premetati po tanjuru, iz straha da ne ispadne kako previše uživam u
njemu. Rose Grahame doimala se kao žena koja kolač ne bi ni pogledala, a kamoli
na njega dodala hrpu šlaga i proizvodila orgazmičke zvukove dok ga jede.
Lov po Facebooku otkrio mi je da se Rose odijevala prilično konzervativno,
ali otmjeno, što je bio stil koji ja nisam često uspijevala postići. Iz dna ormara
izvukla sam crnu haljinu s preklopom. Nosila sam je samo jednom, za Božić kod
roditelja, na dan koji ni za koga nije ispao posebno ugodan. Dopunivši je čizmama
do koljena, zaključila sam da izgleda prikladno nehajno za savršeno nedužnu

76
šalicu čaja s muškarcem koji tuguje za ženom. Oko vrata sam objesila dva reda
krupnih crvenih kuglica i provela više vremena nego što sam trebala pokušavajući
svojoj kosi dati neuredan, ali otmjen izgled koji su ostale cure, cure poput
Rose, uspijevale postići naizgled bez napora. (Sprej za kosu s morskom soli, rekao
mi je Google, bio je proizvod za takav izgled.)
Pri šminkanju sam se odlučila za prirodni izgled. Tanki sloj ruža za usne
Mac’s Velvet Teddy, samo malo maškare. Mrvica rumenila. Navukla sam stari
zeleni zimski kaput i sa svih se strana promotrila u ogledalu. Izgledala sam dobro,
ali ne previše dobro. Ne dovoljno dobro da bi itko pomislio kako se šepirim pred
jadnim udovcem. Ne dovoljno dobro da bi moje kolegice iz Scottove ordinacije,
za slučaj da naletim na neku od njih, imale razloga da me zapitaju idem li na neko
fino mjesto.
Dok sam išla niz Quay - pješačku stazu koja uz rijeku Foyle vodi od
perifernog ruba gradskog centra ravno u srce grada - mogla sam osjetiti kako mi
hladni zrak štipa nos i obraze. Bar će se oko mene širiti zdrav sjaj kad se suočim
s njim. Kafić je bio prepun zveketa noževa po tanjurima, zveckanja šalica za čaj
po tanjurićima, čavrljanja starih prijatelja zauzetih ogovaranjem, smijeha među
osobljem koje je pripremalo čaj i kavu pa kolače pune kalorija hvataljkama
stavljalo na tanjure. Ogledala sam se tražeći ga i gotovo odmah uočila obojicu.
Sjedio je uz stražnji zid i Jacka posjeo u visoku stolicu, a mališan je po stolu
vozio plastični automobil i široko se smiješio tatici. Promatrala sam Ciana kako
sinu mrsi kosu i puše mu u obraz. Mali je urlao od smijeha, hvatao oca za lice
debeljuškastim dječjim prstićima, a onda se opet okrenuo prema svojem autiću.
Kad ga Jack više nije gledao, vidjela sam kako se Cianu osmijeh gubi s lica, a i
to samo na tren. Mora da ga to iscrpljuje, pomislila sam, stalno tako glumiti
djetetu za ljubav. Pretvarati se da je sretan.
Pogledao je preko sobe i ugledao me, uputio mi je osmijeh koji mi je zagrijao
srce. Ustao je; košulja mu je bila lagano zgužvana, rukavi zasukani, gornji gumb
otkopčan. Pokušala sam ne gledati u mali dlakavi čuperak što mu je provirivao iz
raskopčane košulje. Zbog toga dlakavog čuperka osjetila sam kako mi klecaju
koljena.
- Emily - reče mi tihim i blagim glasom. - Drago mi je što ste došli. - Nagnuo
se i poljubio me u obraz. Uživala sam u kratkom dodiru njegove čekinjaste bradice
s mojom kožom. Ljudski kontakt. Osjećaj kože uz kožu, ma koliko kratak, bio je
tako dobar. - Obojici nam je drago - rekao je, pokazujući prema Jacku koji je
otvorenih usta zurio u nas, kao da pokušava odrediti tko je ova nepoznata žena.
Nisam bila baš jako sigurna kako da se ponašam prema ovom slatkom
mališanu razrogačenih očiju. Nisam imala puno iskustva s djecom. Pretpostavila
sam da osmijeh ne može škoditi pa sam se široko nasmiješila Jacku i rekla mu
kako je predivan mali čovjek. Zauzvrat je nešto zagugutao, pružio mi autić, a ja
sam ga uzela i provezla po stolu, usput ispuštajući očekivano vrum-vrum. Čini se
da mu se ovo svidjelo jer se glasno zahihotao.

77
 - Stekli ste obožavatelja - rekao je Cian, pokazujući mi da sjednem na stolac
sučelice njemu.
- Jako je sladak - rekla sam.
- Namjeravao sam naručiti čaj za dvoje - reče Cian. - Zvuči li vam dobro?
Kimnula sam.
- Super - rekao je, mašući konobarici u prolasku kako bi joj privukao pažnju.
Naručio je čaj te šalicu mlijeka i kekse za Jacka.
- Vjerojatno sam za njega trebao donijeti vrećicu grožđica ili bananu ili već
nešto. Rose bi to učinila, ali ja sam zaboravio. Keksi mu sigurno neće škoditi -
rekao je.
- Ne, neće. Rekla bih da će možda čak i uživati.
Cian mi se opet nasmiješio, a onda je duboko udahnuo i uspravio se na stolcu.
- Želim vam zahvaliti što ste me neki dan saslušali - reče. - Sigurno ste me smatrali
pravim seronjom.
- Nipošto - rekla sam. - A čak i da jesam, mislim da si u ovom trenutku možete
dopustiti da to malo i budete. S obzirom na sve što se događa.
Oči su mu malo potamnile. Možda od tuge. - Svakako je bilo naporno - reče.
- I nema priručnika o ponašanju u ovakvoj situaciji. Mnogo je dobronamjernih
ljudi koji vam žele reći što da učinite, ali nitko od njih zaista ne shvaća što znači
biti u tome.
- Ne, pretpostavljam da ne shvaćaju. Da budem iskrena, ne znam kako se vi
nosite s tim. Kao i s onim što se dogodilo s Kevinom McDaidom...
Spustio je pogled na stol, a zatim pokrio lice rukama. Načas sam se zapitala
neće li se slomiti i zaplakati, a moj em je srcu prijetilo da i samo pukne. Onda je
ponovo udahnuo i prošao rukama kroz kosu prije negoli ih je opet položio na stol.
- Zbog ovoga bih mogao ponovo upasti u kategoriju seronje, Emily - reče on
- ali mene uopće nije briga što se dogodilo s Kevinom McDaidom ili što je Kevin
McDaid sebi učinio. Uopće me to ne zanima. Kažu da je to najzdraviji stav: biti
neopredijeljen. Snašlo ga je ono što ga je i čekalo, više od toga ne mogu reći u vezi
s njim.
Divila sam mu se. Njegovoj neopredijeljenosti. Nisam sigurna da bih u tim
okolnostima mogla biti toliko hladnokrvna. Kad bi me netko povrijedio, bila sam
sklona reagirati drukčije. Ili sve ili ništa, zar ne kažu tako? Čak i kad to nisam
namjeravala učiniti. Čak i kad bih pokušavala odustati, pokušavala se maknuti.
- Ne mogu mu dati prostora u svom životu - nastavi Cian. - Sve je već
dovoljno teško. Cijelo vrijeme. Pokušavam činiti ono što bih i prije činio, ali ne
bih o tome morao dvaput razmisliti. Probuditi se. Ustati iz kreveta. Sve je to tako
jebeno teško: ima dana kad mislim da neću moći dalje. - Glas mu je bio tih i
ljutit; stisnuo je šake i udario njima po stolu, šalice s čajem poskočile su i
zazveckale na tanjurićima, a smećkasta tekućina izlila se iz njih. Jack je skočio,

78
načas se nasmijao, a onda glasno kriknuo kad ga je uhvatio strah. - Žao mi je,
kompa - reče smjesta Cian, ustavši i podigavši sina sa stolca u naručje. - Tako mi
je žao zbog svega.
Tek tada sam shvatila da plače.
Ljudi oko nas počeli su se osvrtati. Samo nekolicina njih, ali dovoljno da se
mrmljanje proširi kroz kafić. Oni koji Ciana nisu poznavali kao cijenjenog autora
sigurno su ga poznavali kao udovca žene koja je poginula kad je neodgovorni
vozač naletio na nju. Stala sam ispred obojice, dajući sve od sebe da ih
sakrijem od tuđih pogleda. Jack se smirio, zagrlio oca i stavio palac u usta, a oči
su mu se sklopile dok se privijao Cianu uz prsa koja su još uvijek podrhtavala od
plača. - O, Bože - promrmljao je. - Ljudi gledaju. Počet će govorkanje.
Izgledao je bespomoćno, pa sam mu nježno položila ruku na nadlakticu. -
Otiđite. Odvedite Jacka do auta. Ja ću riješiti račun. Mali je ionako iscrpljen.
- Ali obećao sam vas bar počastiti čajem, a jedva da smo nešto prigrizli. Žao
mi je, Emily, trenutačno sam potpuno beskoristan. Stalno nešto sjebem, a ovaj
jadni malac zaslužuje nešto bolje. Ne mene. Ne mene koji nisam ništa u stanju
učiniti kako treba.
Zatvorio je sinu uši dok je psovao i nježno ga poljubio u tjeme. Izgledao je
krajnje slomljeno, onako kako nikakvo vrijeme ili napor ne mogu popraviti.
- Daleko ste vi od toga da budete beskorisni - rekla sam spontano. - Gdje ste
se parkirali?
- Odmah ispred Smythsa, onog dućana s igračkama - reče on, pokazujući na
stazu kojom sam maloprije došla.
- Idite, povedite Jacka. Ja ću platiti račun. Sigurna sam da će nam nešto od
ovoga spremiti da ponesemo. Možete mi skuhati čaj kad stignemo k vama, a ja ću
vas slušati sve dok ovo ne postane malo manje strašno. Bar za danas.
Kimnuo je. - Mogao bih se prepirati s vama i reći vam da će s nama dvojicom
sve biti u redu, ali baš nisam siguran u to.
- Idite do auta - ponovila sam. - Vidimo se za pet minuta.
Rekao mi je marku svog auta i koje je boje pa odnio sad već usnulog Jacka
kroz kafić, ne obazirući se na ljude koji su otvorenih usta zurili u njegovu smjeru,
te se provukao kroz vrata. A ja sam učinila ono što sam rekla da ću učiniti i pitala
se kako mi je samo uspjelo da se pozovem u kuću Ciana Grahamea.

79
 PETNAESTO POGLAVLJE

Rose

2009.

Rose Maguire: Danas se udajem! Jedva čekam da

postanem gospođa Grahame. Volim te, Ciane,
svim srcem i ne mogu dočekati da započnemo
zajednički život! Osjećam se toliko sretnom što
me voliš Xxxx #vjenčanidan #blažena

ožda je bila pogreška popiti tri čaše šampanjca uvečer prije vjenčanja.
M Spavala sam na mahove i probudila se s glavoboljom i ustima suhim poput
Sahare. Morala sam ustati rano, jasno. Frizerka i vizažistica stigle su u pola devet
ujutro, a u kući mojih roditelja već je počelo postajati živahnije čim je dan
otpočeo. Moje djeveruše su uskoro trebale doći, a majka nam je svima obećala
obilan doručak. Nije mi baš bilo do jela, želudac mi se grčio. Normalno je biti
živčan, zar ne?
Pogledala sam kroz prozor i vidjela da ne pada kiša pa sam u sebi zahvalila
onom od moje rodbine tko je Praškog Malog Isusa stavio u svoj vrt3 kako bi
bogove lijepog vremena naveo da ga uslišaju. Znala sam da se Cian nada kako
ćemo velik dio današnjeg dana provesti u hotelskom vrtu, okupani suncem i
uživati u opuštenoj zabavi. I sam će sad biti još opušteniji kad će se i vrijeme,
izgleda, pristojno ponašati, a ako on bude opušten, i ja ću se moći malo opustiti.
Umjetnički temperament, tako je on to nazivao: kad bi bio napetih živaca zbog
nečega što nije mogao potpuno kontrolirati.
Kao muško, Cian me iznenadio svojim prijedlozima o tome kako želi da
izgleda naše vjenčanje. Imao je vrlo određene ideje, a ja imam sreće, reklo mi je
nekoliko prijateljica. Većinu muškaraca to uopće ne zanima i mora ih se natjerati
čak da odu i odaberu odijelo. Cian je bio potpuna suprotnost; bio je opsjednut
svim pojedinostima. Htio je dan koji će simbolizirati nas i ono što jedno drugome
značimo, rekao je. Nismo trebali ništa veliko i uočljivo, rekao je. Najvažniji je naš

3
Irski običaj na dan vjenčanja, (op. prev.)
80
brak, a ne sam dan vjenčanja, rekao je. Tome se nisam mogla usprotiviti iako sam
valjda oduvijek sanjala o velikom danu kad ću biti okružena s onoliko
prijatelja koliko se može utrpati u hotel pristojne veličine i kad ćemo se svi
zabavljati do sitnih sati.
Cian je, jasno, bio u pravu kad je istaknuo da nećemo imati dovoljno novca
za takvo što. Da, bio je potpisao ugovor za svoju knjigu i ona se relativno dobro
prodavala, bar koliko je to moguće, donoseći mu izvrsne kritike, no činilo se da
„relativno dobro” ne znači i mnogo novca u banci. Novac i nije zbilja
važan, uvjeravala sam ga, ali znala sam kako se njemu čini da jest. Da mu se čini
kako bi morao priskrbljivati više od toga.
- Ne želim ostatak života započeti u dugovima - rekao mi je. - Osjećao bih se
kao da sam iznevjerio tebe, a i nas. Proslavit ćemo to samo nas dvoje, uz najbližu
obitelj i prijatelje.
Govorio je o tome s takvom toplinom da sam počela uživati u ideji o nečem
intimnijem. Nečem skromnijem. Samo nas četrdesetak, ja u jednostavnoj haljini,
kose ukrašene cvijećem. Išla bih čak i bosonoga ako vremenske prilike to dopuste
pa bismo se uvečer rano iskrali, preskočili veliku večernju zabavu i otišli na tjedan
dana na jug Francuske, što je bio vjenčani poklon mojih roditelja.
Cianovih je uzvanika bilo malo: dvojica-trojica prijatelja, njegov agent, rođak
koji je preuzeo ulogu vjenčanog kuma. Njegovi se roditelji nisu dobro osjećali pa
su se povukli u Cork, ali poslali su nam najbolje želje i ček na 500 funti kao
doprinos trošku. Stoga smo pokušali malo uravnotežiti odnos da broj njegovih
i mojih gostiju ne bude previše neujednačen. Zbog toga je nekoliko pratetaka i
rođaka diglo nos, ali oni mi nisu bili važni kao Cian.
Bit će lijepo ne biti pod pritiskom da moraš čavrljati s dalekom rodbinom i
susjedima koje si pozvao samo zato što se njihov poštanski broj podudara s našim.
Zapravo sam jedva čekala, čak ako se vjenčanje i razlikovalo od onoga što sam
mislila da želim. Zatvorila sam oči i pokušala zamisliti izraz na njegovu licu
kad me ugleda kako između crkvenih klupa koračam prema njemu.
Pitala sam se hoće li zaplakati? Hoće li se nasmiješiti? Hoće li mi uputiti jedan
od onih svojih super žarkih pogleda?
Do kasno u noć, one noći prije vjenčanja, šaptao mi je preko telefona da ću
uvijek biti njegova. Da ćemo biti ja i on protiv svijeta i da je sa mnom kraj sebe
siguran da može postići sve.
- Ovo je zauvijek, zar ne? - pitao je, a ja sam u njegovu glasu uhvatila tračak
nečega nepoznatog. Sumnje? Straha? - Zakleo sam se da to nikad neću učiniti ako
ne bude zauvijek, u dobru i u zlu i sve to - rekao je.
- Jasno - rekla sam, uvjeravajući samu sebe kako je O. K. osjećati laganu
nervozu, čak i ako želim životnu obavezu koju se spremam preuzeti.
- Jutro, ljubavi - rekla je majka, pokucavši na vrata moje spavaće sobe i
otvorivši ih. - Jesi li spremna?

81
 Zbog nečega sam se, kad sam je ugledala, s kosom na uvijačima, u kućnoj
haljini, onako poznatu, punu topline i ljubavi, osjetila pomalo plačljivo. Nisam si
mogla pomoći, a prije nego što sam išta rekla, ona je već sjedila kraj mene, držeći
me u zagrljaju.
- Danas je tvoj veliki dan - rekla je, privijajući me k sebi i ljubeći me u tjeme.
- Bit ćeš sretna, dušice - rekla je. - Ali znaš da će ovdje uvijek biti tvoj dom.
Uvijek. Uvijek ćeš biti moja curica.
- Volim te, mama.

82
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

Emily

d Cianove kuće dijelila nas je samo kratka vožnja. Samostojeća kuća od

O crvene opeke, smještena u vlastitom vrtu i zaklonjena drvoredom, podalje od
ceste Limavady koja se pruža usporedo s rijekom u četvrti Waterside. Dvostruko
pročelje. Pošljunčani kolni prilaz. Uredno pokošen travnjak. Pretpostavila sam da
mu se knjige sigurno dobro prodaju. Živio je životom o kakvu sam ja mogla samo
sanjati. Mislim da je vjerojatno zbog toga sve i bilo još tragičnije.
Izvana, bio je to savršen obiteljski dom, dom koji se savršeno uklapao u
Rosein savršeni život. Nešto me duboko u želucu malčice grizlo od ljubomore.
Prisilila sam se na to da se usredotočim na trenutačnu zadaću. Cian je izašao iz
auta, zaobišao ga i otvorio mi vrata, a onda otvorio kućna vrata i usmjerio me,
skupa s paketom iz Primrosea, kroz vrata u hodnik, gdje su na svakom zidu visjele
slike koje su prikazivale Rose, Ciana i Jacka. Ogledala sam se oko sebe, a Roseine
su oči cijelo vrijeme bile uprte u mene. Činilo mi se kao da me stalno promatra.
Kamo god bih pogledala, ona bi mi uzvratila pogled. Na poslu. Ovdje. U snovima.
Ponovo sam osjetila kako mi srce brže kuca, osvrnula sam se da vidim gdje je
Cian i vidjela kako izvlači Jacka iz automobila i dolazi za mnom u kuću. - Pođite
do kuhinje - reče mi i pokaza prema stražnjem dijelu kuće. - Ja ću ovog klinca
staviti u krevetac.
Bila sam zahvalna što mogu otići u kuhinju i maknuti se od njezina pogleda,
ali to ne znači da nije bila i ondje. Bila je svugdje. Kao da je njezin duh, bit onoga
što je bila, lebdio u zraku i teško me pritiskao.
- Što si to pokrenula, Rose Grahame? - šapnula sam, ogledavajući se po
prostoru gdje je ona bila živjela.

83
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

apunila sam kuhalo za vodu i uključila ga. Bila bih i nastavila s pripremom
N čaja, ali nisam htjela njuškati po ormarićima tražeći vrećice s čajem i šalice.
Zato sam radije otvorila sklopivu kutiju što su mi je bili dali u Primroseu i
presložila sendviče i kolače koji su bili u njoj. Sve je izgledalo vrlo ukusno, ali bila
sam izgubila volju za jelom. Negdje duboko, želudac mi se grčio od napetosti.
Bila sam u Roseinoj kući.
Sad će se svake sekunde njen muž vratiti pa ćemo nas dvoje sjesti,
najvjerojatnije, za ovaj kuhinjski otok, piti čaj i razgovarati. Ja ću ga tješiti. Možda
ću ga opet lagano dotaknuti po nadlaktici. Koža mi se naježila na tu pomisao i
odmah sam osjetila krivnju. Nisam sebi smjela dopustiti da osjećam privlačnost
prema ovom prekrasnom, ranjivom čovjeku, no dio mene već je znao da
sam izgubljena i da me upravo njegova ranjivost privlači k njemu. Nalazila sam
sebe u tome.
Ogledala sam se uokolo. Za čovjeka koji se sam snalazi, čovjeka koji se bori
s teretom tuge, držao je kuću iznimno urednom. Radne plohe bile su prazne, osim
čajnika, aparata za kavu i tostera. Na granitu nije bilo nijedne mrlje. Pod je bio
čist. Na zidovima, obojenim u vrlo blijedo sivu boju, nije bilo ni traga
musavih otisaka dječjih prstića. Nije bilo košare iz koje se presipa rublje. Ni
neopranog posuđa. Ni slike načinjene prstima i pričvršćene na veliki hladnjak u
američkom stilu. Obiteljski crno-bijeli portret visio je na suprotnom zidu iznad
velikoga, mekanog kauča s ovlaš prebačenim bijelim prekrivačima: preko naslona
visjela je siva pokrivka od šenija. Slika je bila jedna od onih koje sam vidjela na
Roseinoj Facebook stranici: Rose i Cian, u bijelim majicama, trapericama,
bosonogi, sjede jedno uz drugo, a mali Jack, star tek šest mjeseci, smješten je
između njih. Slika sreće, široki osmijesi na sve strane. I Rose Grahame koja opet
zuri u mene.
Osim slike na zidu, nekome tko s time nije upoznat jedini nagovještaj da ovdje
živi dijete bila je mala pletena košara, puna drvenih igračaka u jarkim bojama što
je stajala u jednom kutu sobe. Zapitala sam se sjedi li Cian na podu sa sinom i igra
se s njim. Ili je Rose češće sudjelovala u tome? Ili je to bio zajednički trud?
Začula sam korake na stubama i okrenula se kad je Cian ušao u kuhinju.
Izgledao je malo vedrije. Rukave je još jače zavrnuo, a krajevi kose bili su mu
lagano vlažni. Zamislila sam ga kako lice zapljuskuje vodom, osvježava se.
Smiruje.
- Nisam znala gdje što stoji pa da napravim čaj, zato sam samo zakuhala vodu
- rekla sam kad je on prošao kroz kuhinju, otvorio ormar i izvadio dvije šalice.
84
 - Hvala - rekao je, pripremajući se da napravi čaj. Leđima okrenut prema
meni, reče: - Sad se osjećam malo bedasto. Što sam tako plakao. U javnosti. Tko
zna što sad mislite o meni?
Što mislim o njemu? Duboko sam udahnula. - Mislim da ste muškarac koji je
pretrpio velik gubitak u najgorim mogućim okolnostima i da bi bilo čudno kad ne
biste povremeno doživljavali slom. Mislim da bi to svatko shvatio.
- Osim onih koji misle da sam ja imao nešto s tim... - Okrenuo se prema meni,
zelenim očima gledajući ravno u mene, gotovo kao da me može potpuno prozreti.
- Vidio sam komentare na Facebooku. Podsmješljive i zlobne komentare. Dobio
sam i neke poruke u kojima, znate, ljudi kažu da sam je ja ubio. Možete li
to zamisliti? Možete li zamisliti kako se pritom osjećam?
- Sigurna sam da svatko tko vas poznaje zna da nemate ništa s tim. Jasno je
da ste jako voljeli Rose.
- I još je volim - rekao je tiho, podigavši šalice i donijevši ih na kuhinjski otok.
-1 uvijek ću je voljeti.
- Jasno - rekla sam, a bljesak ljubomore još me jednom prostrijelio. Prekorila
sam se. Jasno da će je uvijek voljeti. Jasno da je još uvijek voli. Pa što sam mislila?
Da će se nakon manje od dva mjeseca od njene smrti zaljubiti u mene? Gotovo
sam se nasmijala takvoj gluposti. Gotovo.
Protrljao se po bradi, uzdahnuo i otpio iz svoje šalice. - A Owen? Ostale cure
u Scottovoj ordinaciji? Jesu li mi govorile iza leđa? Nisam mogao a da ne
primijetim Owenovu neljubaznost kad sam došao s Jackom.
- Meni se čini da ste svima jako dragi. Mislim da je Owen samo bio pomalo
zatečen kad vas je vidio. Cure kažu da ga je Roseina smrt teško pogodila. Da se
oslanjao na nju kako bi sve nesmetano funkcioniralo. Nisam ga otprije poznavala,
znate, ali mu (dobro, svima, pretpostavljam) ona zbilja nedostaje. Vaš dolazak
vjerojatno je bilo samo dodatno podsjećanje na to da je više nema.
- Bila je jako odana poslu. Owenu. Svim kolegicama. Sve su bile i dobre
prijateljice. Uvijek su rado zajedno izlazile, smijale se i hihotale - rekao je. -
Ponekad kao da zaboravim da nemam monopol na tugu za njom.
- Mislim da imate više prava od većine - rekla sam tiho i otpila gutljaj iz šalice.
Čaj je bio strahovito vruć, spalio mi je grlo pa sam osjetila kako mi suze naviru u
oči dok sam čekala da taj osjet prođe.
- Jeste li u redu? - upitao me Cian i opet me pogledao kao da me prozire.
- Mogu li dobiti malo vode? - jedva sam protisnula.
- O, Bože, je li vam čaj prevruć? - zapita, pa skoči te izvadi čašu iz ormarića.
- Rose me uvijek zbog toga grdila. Govorila je da ne vole baš svi opeci usta kao
ja.
Pružio mi je čašu, a ja sam otpila iz nje, boreći se s porivom da sve najednom
ispijem. Bol se počela ublažavati. - Sad je dobro - odgovorila sam, no on je
izgledao snuždeno.
85
 - Vidite, ništa ne mogu učiniti kako treba.
Ispružila sam ruku i dotaknula mu podlakticu, golu kožu, toplu pod mojim
dodirom. Pokušala sam suzbiti poriv da zatvorim oči i prepustim se trenutku dok
mi se nešto, možda požuda, uvlačilo u samu bit. - Možete - rekla sam tiho. -
Svakodnevno sve radite kako treba, nastavljate sa životom, brinete se o
Jacku. Vidim kako postupate s njim, kako vas gleda. To je najvažnije što možete
učiniti, a to činite dobro.
Nisam maknula ruku; sviđala mi se njegova čvrstina i stvarnost. Onda je on
položio ruku na moju, potpuno je pokrivši. Zbog čega sam poželjela da i mene u
potpunosti pokrije. Da me iscrpi.
- Hvala vam, Emily. Ne znate koliko mi ovo znači. Zbilja ne znate - rekao je,
vraćajući me u sadašnji trenutak. Vraćajući me u stvarnost u kojoj takav osjećaj
prema njemu nije bio primjeren. Vraćajući me na pitanje je li i on osjetio isti
lagani drhtaj.

Osjećala sam se laganom i - usudit ću se reći - sretnom kad sam se te večeri vratila
kući. Bila sam ponosna, ako je to prava riječ, što mi se Cian povjerio. Što je sjedio
sa mnom u kuhinji i što smo popili nekoliko šalica čaja te razgovarali dok je Jack
na katu spavao. On je, jasno, govorio o Rose i o svojoj tuzi. Govorio je o ljubavi
prema sinu. A govorio je i o svom životu: o svom pisanju. Kako se boji da više
nikad neće moći pisati.
- Zar to nije čudno? Pišem o svoj složenosti života, o svoj zamršenosti ljudske
sudbine u slučaju osoba koje su živjele u relativnoj sigurnosti. A onda se dogodi
nešto ovakvo, nešto što svaku emociju koju ste ikad preživjeli izravno predoči
vašoj svijesti - sirovo, stvarno, intimnije od svega što sam ikad mogao pomisliti
da napišem, a ja se osjećam paralizirano? Kriste, moja posljednja knjiga bila je o
čovjeku prestravljenom zbog gubitka svega što je smatrao dragim, a sad shvaćam
da je to sranje. Bila je to izmišljena glupost. Nemam riječi kojima bih izrazio ovaj
pakao. Nemam sposobnosti da točno prikažem kakav je to osjećaj. Nisam u stanju.
Stoga, ako ne mogu pisati o tome, o stvarnosti koju to označava, koju se tako
osjeća, mislim da više uopće ne želim pisati.
Izgledao je shrvano zbog te misli. Htjela sam mu reći da sam počela čitati Iz
tame dolazi svjetlost i da se preko te knjige osjećam povezanom s njim. No,
možda bi to bilo čudno. Ipak, kad sam se vratila kući ponovo sam je počela čitati
i dopustila sebi da se malo prepustim maštarijama. Maštarijama u kojima bi
njegova ruka svaki dan počivala na mojoj. Mašti u kojoj bih mu pomogla da se
opet nauči smiješiti. Maštarijama u kojima bih mu pomogla da ponovo dođe do
glasa: da ponovo počne pisati. Zavolio bi me zbog toga. Smjestio bi me u onu
svoju veliku kuću i moje bi slike počele u hodniku polako zamjenjivati Roseine.

86
Naš obiteljski portret, on, Jack i ja, a možda i naše dijete, visio bi iznad
kauča. Potrudili bismo se da Jack, jasno, nikad ne zaboravi majku. S puno ljubavi
govorili bismo mu o njoj. Ostavili bismo njezinu sliku kraj njegova kreveta. Ona
bi zauvijek ostala njegova majka, ali oko sebe bi imao novu obitelj. Ja bih oko
sebe imala obitelj. Dopustila sam si da malo razmišljam o tome prije nego što
sam se otrgnula iz sanjarenja, podsjetila sam samu sebe na to koliko je on voli. Bi
li bilo moguće da ikad još nekoga tako voli? Hoće li ikad voljeti mene?

87
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

tigao je ponedjeljak ujutro i svi smo zanemarili činjenicu da se, dok smo mi
S započinjali s poslom, ispraćaj Kevina McDaida odvijao u istoj crkvi u kojoj i
Rosein prije samo nekoliko mjeseci.
Ovo je bilo posve drukčije, nema sumnje. Bez gomile znatiželjnika koji jecaju
zbog njegove tragedije. Tamo će, pretpostavljam, biti novinari, s obzirom da
istraga još traje.
Ipak, to nije nešto o čemu ćemo razgovarati na poslu. Samo ćemo započeti
kao i inače. Svugdje je vladalo usiljeno ugodno raspoloženje. Donna je na licu
imala ukočen osmijeh, a bila se pobrinula donijeti, za jutarnju pauzu, čokoladne
kekse i mlijeko iz Marks & Spencera.
Ipak, još je uvijek izgledala umorno. Bila bih se mogla opaliti nogom u dupe
kad sam se sjetila kako sam joj namjeravala poslati SMS ili je nazvati preko
vikenda, provjeriti kako kod kuće stoje stvari s dečkima. Ako sam željela ovdje
sebi stvoriti život, trebala sam izgraditi i prava prijateljstva. Kao jadan pokušaj
nekakve isprike, pomogla sam joj napraviti čaj i kavu za sve i stavila dio keksa na
tanjur.
- Razmazit ćeš nas - rekla sam bezbrižno.
- Svakome to ponekad treba - rekla je podigavši okrugli keks i odgrizavši
zalogaj. - Osim toga, da sam ih ostavila kod kuće, ne bih ih više nikad vidjela.
Dečki bi se bacili na njih kao roj skakavaca. - Napola se nasmijala, pa stavila
ostatak keksa u usta i stala ga žvakati.
- Pa, drago mi je zbog toga... iako se moji bokovi možda neće s time složiti -
uzvratila sam joj sa smiješkom. Svi zbijaju šale u vezi s dijetom. Pogotovo žene
na radnom mjestu ponedjeljkom ujutro.
- Nemaš ti nikakvih problema s bokovima - reče Donna. - Pričekaj dok ne
rodiš tri bebe od četiri i pol kile, onda ćeš znati što su bokovi. - Podigla je drugi
keks i odgrizla velik zalogaj, a onda se potapšala po bokovima veličine 42,
bokovima koji su bili lijepo zaobljeni, ali se njoj očito nisu sviđali. Htjela sam joj
reći da izgleda fenomenalno, s figurom u obliku pješčanog sata, baš kao Marilyn
Monroe, ali prije nego što sam uspjela progovoriti, ušla je Tori, a usta su joj bila
zaokružena u savršeno O.
- Policija je vani - rekla je. - Žele razgovarati s Owenom. Znate li gdje je?
Odmahnula sam glavom i okrenula se prema Donni koja je izgledala kao da
je upravo vidjela duha ili čula da će uskoro jedan navratiti.
- Donna? - zapitala sam. - Je li Owen došao? Jesi li ga vidjela?
88
 Odmahnula je glavom, odložila ostatak keksa na radnu plohu, natočila čašu
vode i brzo je ispila dok je Tori samo pogledavala od mene prema Donni i obratno.
- Ja ga nisam vidjela - rekla sam da prekinem tišinu.
- Malo kasni - napokon će Donna. - Promet, ali treba doći svaki čas. Jesu li
policajci rekli zašto ga trebaju?
Tori je odmahnula glavom. - Nije mi palo na pamet da pitam, valjda sam se
malo usplahirila. Nisam navikla da policija dolazi ovamo.
- Isuse - rekla je Donna. - Samo nam je još to trebalo. Policija u čekaonici.
Kao da se već dovoljno ne govori o ovom mjestu, nakon svega što se dogodilo.
- Da ih pozovem ovamo? - predložila sam. - Ponudim ih čajem dok čekaju
Owena?
Donna se oštro zagledala u Tori, a onda se okrenula k meni. - To bi bilo
korisno, hvala - reče.
- Otvorit ću ambulante, sve uključiti. Tori, ako bi mogla preuzeti i voditi
recepciju... a ti, Emily, ako nemaš ništa protiv, preuzmi policiju. Ja ću nazvati
Owena i javiti mu da požuri ovamo.
Otišla je prema uredu, još jednom ostavivši Tori potresenu. - Opet sam
zabrljala, ha?
- Ne shvaćaj to osobno - smirivala sam je, a onda krenula prema recepciji gdje
su stajala dvojica policajaca u uniformama, s kapama, u pancirnim prslucima, s
lisičinama i pištoljima vidljivo istaknutim o pojasu. Nipošto u skladu s
opuštajućim raspoloženjem koje smo uglavnom pokušavali potaknuti.
- Izvolite? - počela sam, a njih su se dvojica okrenula da me pogledaju pa sam
se točno sjetila gdje sam već vidjela višeg policajca. Ustvari, samo prije nekoliko
dana naletjela sam na njega izlazeći s bdijenja za Kevina McDaida. Sad sam ja
izgledala kao da sam vidjela duha, a osjećala sam se i malo nesigurnom na
nogama. Oslonila sam se na recepcijski pult da se pridržim, trudeći se doimati što
nonšalantnije. Možda me i neće prepoznati: bio je mrak, sreli smo se nakratko, a
bila sam i drukčije odjevena, umotana u zimski kaput. No, njegove sužene oči,
lagano nagnuta glava, gotovo neprimjetno stisnuta usta naveli su me da
pomislim kako ipak zna tko sam.
- Pretpostavljam da vi niste Owen Scott - rekao je, uz osmijeh na licu koji mu
se nije ogledao u očima.
- Ne. Ne, ja sam jedna od njegovih recepcionarki - rekla sam, svjesno
odlučivši da im neću reći kako se zovem, osim ako me to ne zapitaju. - On malo
kasni, ali navodno će uskoro stići. Ako biste vi i vaš kolega pošli sa mnom do
kuhinjice za osoblje, mogu vas ponuditi šalicom čaja ili kave dok ga čekate.
- Pa, to zvuči kao dobar prijedlog - rekao je viši muškarac i ispružio ruku da
se rukujemo. - Ja sam detektiv John Bradley, a ovo je moj kolega, redarstvenik
Stephen Johnson.

89
 - Pa, detektive Bradley i redarstvenice Johnson, u ponudi imamo i izbor
čokoladnih keksa. - Pokušavala sam govoriti nehajnim, profesionalnim glasom i
ne pružati više informacija nego što je potrebno. Nisam čak ni pitala o čemu je
riječ: mene se to nije ticalo.
No, ipak, svaki me susret s policijom uzrujavao; ne samo zato što se detektiv
Bradley možda pitao zašto sam bila na bdijenju za Kevina McDaida, nego i zato
što me to podsjećalo na vrijeme kad su neke stvari bile baš izvan kontrole. Kad
sam davala sve od sebe da mi bude bolje i da krenem dalje, ali kao da je on,
čovjek za kojeg sam svojevremeno mislila da me voli, bio odlučan da me u
potpunosti uništi. Ne, tim policajcima neću reći kako se zovem ako baš ne budem
morala. Nisam željela da me odmjeravaju, proučavaju moj dosje. Da donose
zaključke i ne poznajući cijelu žalosnu priču.
Odvela sam ih do kuhinjice gdje sam im skuhala čaj i čavrljala s njima
pokušavajući zanemariti kako su se zagledali kad su na zidu vidjeli Roseinu sliku.
- Dakle, puno vas ovdje radi? - upita detektiv Bradley.
- Hmmm, pa imamo ovdje četvoricu stomatologa, njihove pomoćnike,
zubnog higijeničara i administrativni tim; ja sam jedna od njih - znači, četrnaest?
Neki od nas rade na pola radnog vremena.
- A vi, vi isto radite na pola radnog vremena?
- Ne. Zbog svojih grijeha ovdje radim puno radno vrijeme - rekla sam. - Ali
meni se ovdje sviđa. Ekipa je dobra. Ugodna, znate.
- A Rose Grahame? - on kimnu prema njezinoj slici. - Je li i ona ovdje radila
puno radno vrijeme?
- Da. Pa, više-manje. Mislim da je povremeno radila samo po nekoliko sati,
da više vremena može provesti s djetetom.
- Mislite? - podigao je obrvu.
- Tada nisam radila ovdje. Počela sam tek poslije.
- Ah, vi ste došli na njezino mjesto? - rekao je, malo predugo zadržavajući
pogled na mojem. Je li to bio neki njegov štos kako bi me natjerao da otkrijem što
više o sebi? Šutjeti, načiniti stanku, pričekati da ja progovorim? Srećom, spasio
me Owenov dolazak.
- Ova gospoda ovdje žele s vama razgovarati o Rose - rekla sam mu, na što je
Bradley odmahnuo glavom.
- Gospodine Scott, zapravo smo ovdje da bismo s vama porazgovarali u vezi
s istragom o Kevinu McDaidu? Ako imate trenutak vremena.
- Jasno - rekao je Owen, no mogla sam vidjeti koliko shrvano izgleda. - Iako
nisam siguran od kakve bih vam pomoći ja mogao biti. Nisam ga poznavao. Ali,
dođite u moj ured pa ćemo porazgovarati. Učinit ću sve što mogu.

90
 Izašao je iz prostorije, a dvojica policajaca pošla su za njim: Bradley je zastao
samo načas da bi mi kimnuo u znak pozdrava. Tek kad je otišao, shvatila sam da
sam cijelo vrijeme dok je bio u kuhinjici zadržavala dah.

Detektiv Bradley i njegov kolega sumorna lica ponovo su kimnuli u mom smjeru
kad su pola sata poslije izlazili iz ordinacije. Tori i ja smo pogledale prema
Owenovu uredu, očekujući da će on možda izaći i objasniti nam što se zbiva. No,
vrata su nekoliko minuta ostala zatvorena, a kad su se otvorila, Owen je
odjurio ravno u ambulantu, usput nam preko interfona javivši da mu pošaljemo
prvog pacijenta i da se svima u čekaonici ispričamo zbog kašnjenja. Rekao nam
je i da ponudimo novi termin svima koji ne mogu pričekati. Prekinuo je vezu i
ništa više nije rekao, ostavivši Tori i mene da se pogledavamo, poprilično
zbunjene. No, sve veća gužva u čekaonici natjerala nas je da krenemo u akciju pa
smo Owenu poslale prvog pacijenta, hitna intervencija na korijenskom kanalu, a
čas zatim interfon je ponovo zazujao i Owen nas je pitao gdje je Donna.
Bila sam pretpostavila da ga čeka u ambulanti, ali kako to očito nije bilo tako,
otišla sam je potražiti u kuhinjici gdje sam je našla kako sjedi, zureći u Roseinu
sliku i pijuckajući iz iste šalice s čajem, sad već hladnim kao led, koji je skuhala
još kad je došla na posao.
- Owen te treba - rekla sam joj.
- Policija je otišla? - upitala je.
- Da, prije otprilike pet minuta. Owen je upravo otišao u ambulantu i želi da
zajedno prođete popis.
- Nije rekao o čemu se radi?
Odmahnula sam glavom. - Ali sigurna sam da će tebi reći. Ako je nešto važno.
Ipak, mislim da je bolje da to sama provjeriš.
- Da - rekla je, polako ustajući. - Tako je najbolje. Nikad ovdje nema
dosadnog dana - rekla je uz osmijeh koji joj se opet nije ogledao u očima.
- Ako budeš htjela razgovarati... - rekla sam njezinim leđima dok je izlazila iz
prostorije, ali nije odgovorila, nego mi je samo mahnula rukom.
Kad je došlo vrijeme ručka, već smo se gotovo bili uskladili s rasporedom.
Owen nam se nije pridružio u kuhinjici; zapravo, cijelog se dana držao povučeno.
Kad mi se pružila prilika da porazgovaram s Donnom i raspitam se je li joj išta
rekao o policijskom posjetu, odmahnula je glavom.
- Čuj, cijeli dan imali smo posla s pacijentima preko glave i nije bilo prilike
za razgovor, a prema njegovom raspoloženju, mislim da mi svejedno ne bi ništa
rekao. Ponaša se kao medvjed kojeg je netko lupio po glavi.
Prstima je protrljala sljepoočice.

91
 - Glavobolja? - upitala sam.
Kimnula je. - Uza sve ovo, ne spavam najbolje. Najradije bih popodne
zbrisala, ali imamo toliko posla, pa mislim da ne bi bilo pošteno prema drugima.
- Skoro smo sustigli predviđeni raspored, znaš. Ja mogu pomoći Owenu u
ambulanti, popodne nemamo ništa komplicirano. Moraš paziti na sebe. Znam da
je sve ovo teško i znam da bi inače o tome razgovarala s Rose, ali tu sam ako me
budeš trebala. Sa mnom možeš razgovarati, znaš, kad god poželiš.
Načas je sagnula glavu, a kad ju je opet podigla, primijetila sam da pokušava
suspregnuti suze. Posegnula sam i stisnula joj ruku, čestitajući sama sebi na tome
kako sam dobra prijateljica.
- Mislim da ću otići kući - tiho je rekla. - Možda ću uhvatiti malo sna dok su
dečki u školi. Riješiti se glavobolje.
- Imam paracetamola u torbi.
- To bi bilo sjajno - rekla je sa slabašnim osmijehom, a ja sam otišla po
torbicu.
Kad je Donna popila tablete, spakirala stvari i otišla kući, rekla sam Tori da
preuzme recepciju i otišla u Owenovu ambulantu, pitajući se hoće li mi išta reći o
tome što policija točno želi.
- Gdje je Donna?
- Opet joj nije dobro pa sam rekla da ću ja uskočiti, ako se slažete?
Duboko je uzdahnuo, kao da mu je pomisao da radi sa mnom gotovo
nepodnošljiva. - Pa, valjda ćemo morati tako učiniti - odbrusio je, a ja sam se
naglo uspravila zbog oštrine njegova tona.
- Žao mi je... ali stvarno nije izgledala dobro. Stres kod kuće i glavobolje, a
nije ni spavala.
- Pa svima nam je tako - rekao je, ali je onda primijetio moj pogled i
promrmljao da mu je žao i da samo nastavimo s poslom.
- Ako budete htjeli razgovarati - rekla sam, otvorivši dosje sljedećeg pacijenta
i napunivši čašu za ispiranje usta uz zubarski stolac - ovdje sam. A isto tako, mogu
raditi bez ijedne riječi. - Prisilila sam se da zvučim nonšalantno, kao da me nije
bilo nimalo briga hoće li on ikad ponovo progovoriti.
- Policija... policija misli da u McDaidovoj smrti ima još nečega - rekao je,
sjedajući na okretni stolac. - I misle da to znači da bi i u Roseinoj smrti moglo biti
još nečega.
- Još nečega u Roseinoj smrti? - pokušala sam glas zadržati čvrstim, ali već
sam osjećala kako mi srce ubrzano kuca. Graške znoja izbile su mi na čelu.
- Nisu previše govorili, samo su postavljali pitanja o Rose, o njenim
prijateljima, obitelji, Cianu. Je li poznavala McDaida, je li imala kakve veze s
njim dok je ovdje bio pacijent? I tako.

92
 - Bože - samo sam toliko mogla promrmljati, trudeći se da mi srce ne lupa
luđački.
- Rekao sam im da ne mogu pomisliti da bi Rose itko želio nanijeti zlo, a to
je i istina.
No postojao je netko tko je meni želio nanijeti zlo.
- Ali ono što se dogodilo s Rose bila je nesreća? - rekla sam, a u glavi mi se
javilo iznenadno sjećanje na rezigniran izraz na njezinu licu.
- Iz onoga što sam uspio shvatiti... i molim vas, Emily, nikome ni riječi jer
samo pokušavam iz toga izvući neki smisao... oni misle da to možda, ipak, i nije
bila nesreća... iako, Bože, to uopće nema smisla. Nimalo.

To možda ipak i nije bila nesreća.

To možda ipak i nije bila nesreća.
To možda ipak i nije bila nesreća.
Može biti. Policija misli. Možda. Nekoliko tragova koje treba slijediti. Više
nije znao što bi mislio. Pokušavao je u svemu naći neki smisao. No, pojavile su
se informacije koje ukazuju na činjenicu da to što se Kevin McDaid zaletio u Rose
nije samo slučaj neodgovorne vožnje koja je pošla po krivu.
Pitala sam se što će Liz McDaid misliti o tome? Ako bude pošto-poto tražila
odgovore i ako dobije onakve kakvi joj se ne sviđaju; odgovore zbog kojih će
zamrziti svojega voljenog, sad već pokojnog, sina?
Pitala sam se što će Cian pomisliti. Isuse, kako će reagirati? Na činjenicu da
postoji čak i neznatni nagovještaj da je Rose Grahame ubijena namjerno.
Znala sam što ja mislim. Znala sam da sam cijelo vrijeme bila u pravu. Ništa
se nije dogodilo slučajno, osim što se dogodilo pogrešnoj osobi.
Što ako sam žrtva zaista trebala biti ja?
Osjetila sam kako mi noge postaju gumene, začula nekoga, negdje, kako me
iz daljine zove po imenu, a onda mi se sve zacrnilo.

Onda, kad se sve raspadalo, nisam shvaćala kako se Ben može naljutiti. Nisam
shvaćala zašto misli da se ima pravo ljutiti. Kontrola je uvijek bila u njegovim
rukama: on je vukao konce, a ja bih zaplesala. Prerezao bi konce, a ja bih pala...
baš kao što je on sigurno znao da će se desiti. No, ipak i unatoč svemu, ljutio se.
Ljutio se što sam ja u sebi nosila osjećaje koji se nisu samo tako rasplinuli u
dim.

93
 Nisam bila podmukla prema njemu. Nisam bila okrutna.
Nisam ga povrijedila, ne onako kako je on povrijedio mene. Nisam nikad
podigla ruku na njega. Nisam mu porazbijala stakla na autu niti mu provalila u
kuću i odrezala po jednu nogavicu na svakom paru hlača ili stavila smrznute
kozice sa stražnje strane radijatora. Nisam pisala po društvenim medijima da
svima ispričam kakav je gad i varalica. Nisam širila njegove kompromitirajuće
slike. Nisam otišla na policiju i prijavila kako me udario. Kako me zlostavljao.
Kako me nasilu uzimao. Ili to nije činio; je li to bila maštarija... sporazuman
postupak koji bi ga narajcao svaki put kad bih ja rekla „ne“? Čak i kad sam doista
mislila „ne“. Kako je mogao znati kada su granice bile nejasne? Ta sve je bilo
pomalo zamagljeno. Stockholmski sindrom? Ne zove li se to tako? Kad se oteta
osoba zaljubi u svojeg otmičara? Nije on mene baš oteo: pošla sam za njim
svojevoljno, slobodno, u uvjerenju da me voli i da ja volim njega. I da me više
nikad nitko neće moći voljeti onako kao on. Nitko me neće voljeti više od njega.
Tako mi je govorio.
Nosila sam se s tim jer nije uvijek bilo loše. Bilo je prilika kad nam je bilo
dobro i kad sam se osjećala kao najvoljenija žena na planetu te uvjeravala sebe da
je to stvarno i da život treba biti takav. Nitko nije savršen. Nijedan odnos nije
savršen.
I kad je sve to otišlo skupa s njim, nisam znala kako da reagiram.
Bila sam uvjerena da je to samo zabuna. Pa sam mu poslala poruku. I nazvala
ga. Obilazila sam oko njegove kuće, stajala na njegovu pragu i pritiskala zvonce
na vratima, vikala kroz prorez za pisma. Molila ga da razgovara sa mnom, sve
dok nije zaprijetio da će pozvati policiju.
Jednom prilikom obišla sam oko njegove kuće, stala na njegovu pragu i
pritisnula zvonce na vratima pa vikala kroz prorez za pisma sve dok nije doista
pozvao policiju. Nije čak ni razgovarao sa mnom. Rekao je policiji da sam luda.
Luda? Toliko sam pobješnjela kad su mi to rekli da sam sigurno i izgledala kao
luđakinja. Pokušala sam im objasniti, ali oni nisu bili savjetnici za
partnerske odnose. To je problem između nas dvoje, rekli su mi, samo što bismo
o njemu trebali razgovarati ne narušavajući javni red i mir.
Činilo se da ne shvaćaju da Ben uopće neće razgovarati sa mnom. Kad je ono
bio otišao, uvrijeđen što sam otkrila njegovu nevjeru, načinio je čist, brutalan rez.
Nije ga zanimao nikakav razgovor. Bez obzira na to u koje bih vrijeme nazvala:
prijepodne, oko podneva, uvečer ili u tri ujutro, nije mi odgovarao na pozive.
Onda mu je linija isključena i znala sam da je promijenio broj. Zato sam otišla do
mjesta gdje je radio, sjedila ondje, izmučena lica, još uvijek slabašno vonjajući na
alkohol, pokušavajući srediti ptičje gnijezdo na glavi u nešto pristojno, trljajući
oči, još uvijek crvene od plača. Ruke su mi drhtale, ljepljive od znoja; primijetila
sam da sam zaboravila popraviti iskrzani lak za nokte. I tako sam sjedila,
grickajući nokte, češući se, povlačeći rukave vunene jaknice što sam je imala na
sebi da sakrijem šake. I čekala ga. Čekala sve dok nisam vidjela kako ulazi u
94
zgradu s jednom od svojih kolegica. Prije no što sam to i znala, prije nego što
sam uopće znala što radim ili govorim, bila sam uz njega i vukla ga za kaputić od
odijela. Preklinjala ga da razgovara sa mnom. Molila. Objašnjavala mu pred
svima, tako da mu bude jasno kako to zbilja mislim, da mu opraštam sve što je
učinio. Sve povrede. Sve laži. Sve prilike kad bi od bijesa izgubio glavu. Sve
slučajeve kad je spavao s drugima. Čak i one slike. Jecala sam, grebući se po
licu grubim vunenim rukavom, a jučerašnja šminka ili čak šminka od prošloga
tjedna razmazivala mi se i miješala sa suzama, balama iz nosa i pljuvačkom i
bogzna s čime sve ne.
Znala sam da su sve oči uprte u mene: ljudi su me gledali, ali bila sam sigurna
kako će sve biti u redu samo ako ga uspijem navesti da shvati što mu govorim.
No, na njegovu licu mogla sam vidjeti tek izraz ljutnje. Čekala sam da ga to prođe,
da se smiri, da mu se mišići opuste i poprime brižan izraz. Čak, ako ću biti iskrena,
i zaljubljen izraz. Kad sam osjetila njegovu ruku na svojoj, načas sam smalaksala
od olakšanja. Dodiruje me. Povezuje se sa mnom. Povukao me u neki sobičak sa
strane, a ja sam se ondje svojski potrudila da ga poljubim.
Samo što me on odgurnuo. Odgurnuo me, a zatim obrisao usta i prijašnji bijes
sad je zamijenio pogled pun gađenja.
- Emily, jebemusve. Daj se sredi. Ne možeš biti ovdje. Ne možeš. Sve je
jebeno svršeno. Prihvati to i ostavi me na miru, jebemu.
Zatulila sam i bacila se na njega, preklinjući. Moleći ga na sav glas. Jecajući
dok mi je on na uho šaptao najgore gadarije.
„Ni da si jedina žena na svijetu.“
„Zbilja si mislila da ću se tobom oženiti?“
„Drago mi je što sam otišao onda kad jesam. Pogledaj se samo kako izgledaš.“
„Gadiš mi se.“
„Luđakinjo. Luda, ružna kučko.“
Jecala sam kao da je svaka riječ fizički udarac. Jecala dok nisam ostala bez
daha. Jecala sve dok me policija nije odvela pred očima svih njegovih kolega.
Jecala kad su me otraga ugurali u policijski automobil i odveli me u stanicu da se
otrijeznim. Jecala kad mi je majka rekla da se stidi što me uopće poznaje. A onda
sam zajecala i kad mi je poslao SMS u kojem mi je rekao kako mi nikad neće
oprostiti što sam ga tako ponizila. I da će mi to jednog dana vratiti s kamatama.

- Mislila sam da smo s tim završile - rekla je Maud. Razabirala sam kako se trudi
da u glasu priknje razdraženost. - Razmisli o tome, racionalno. Zašto pobogu?
Zašto baš sad?

95
 Bilo je nešto iza dva popodne po njujorškom vremenu i ja sam natjerala
njezinu pomoćnicu da je izvuče sa sastanka kako bi sa mnom razgovarala o nečem
hitnom. Došla je do telefona, bez daha, zabrinuta, samo da bi duboko i glasno
uzdahnula kad sam joj rekla kako sam uvjerena, koliko god to mogu biti, da je
Kevin McDaid htio ubiti mene. Da sam cijelo vrijeme bila u pravu u vezi s
Benom.
- Zato što sada to smije učiniti. Sve je bilo tako davno da nitko to ne bi
povezao s njim...
- Zato što je nastavio sa svojim životom. Svi smo to učinili. Ono što se tada
dogodilo bilo je grozno, ali to je prošlost - rekla je ona.
- Ali Owen je rekao da policija misli kako to možda ipak nije bila nesreća -
rekla sam, gutajući još jednu tabletu i čekajući da me preplavi smirenost. Lupkala
sam prstima po radnoj plohi pitajući se zašto Maud ne može razumjeti moju
zabrinutost. - A na svijetu nema nikoga tko je Rose želio zlo. Ljudi je vole,
svije vole. Nisam o njoj čula nijednu lošu riječ...
- To ne znaš - rekla je Maud. - Poznaješ nekoliko ljudi iz njezinog života i
bila si na njezinu ispraćaju. To ne znači da znaš jesu li je baš svi voljeli ili da nije
imala neprijatelja. Ili da njen muž nije imao neprijatelja. Ili daje, možda, policija
sve pogrešno shvatila.
Osjećala sam kako me hvata napetost. Jednostavno nije shvaćala. - Ali, Maud,
kako ne razumiješ? Oduvijek sam znala da će se takvo nešto desiti u nekoj fazi.
Gledam preko ramena otkako smo se rastali, a on mi je zaprijetio. Ti ne znaš za
što je on sve sposoban. Za njega sam ja samo smetnja. Lopta kao stvorena da je
šutne. Ne vidiš da to ima više smisla?
- Gle, dušice - zlovoljno je rekla Maud - znam da je kopile. Pravi gad. Ali
mislim da nije baš tako zao. Ovo je nešto sasvim drugo - zastala je.
Osjetila sam kako mi pritisak u glavi raste. Bila sam Maud ispričala sve o
njemu. O tome kako me uništio: oduzeo mi i posljednju mrvicu samopouzdanja,
a zdrav razum da i ne spominjem. Kako nije mogla shvatiti da je povratak u moj
život - samo zato da bi me povrijedio - nešto za što je više nego sposoban? To sam
i očekivala. Ako ću biti iskrena, u prvim sam danima čak i žudjela za tim, žudjela
za tim da se vrati i poželi se osvetiti. Tada bih opet bila uz njega. Bilo je to onda
dok još nisam u potpunosti prihvaćala što mi je učinio, u što me pretvorio. Zatim
sam se počela bojati. Pokušavala sam pobjeći od toga. Otišla na psihoterapiju. Na
grupe za pomoć.
Nitko vam, međutim, ne kaže što da učinite kad vas sve neočekivano opet
preplavi.
- Redovito piješ tablete? - zapitala me, prekidajući me u mislima. - Kad si
posljednji put bila kod doktora? Kod psihoterapeuta? Još si uvijek u timu za
mentalno zdravlje?

96
 Protrljala sam se po sljepoočicama. Samo zato što u prošlosti nisam bila
striktno razumna, to nije značilo da je u pitanju nekakvo ludilo. - Dobro sam,
Maud - kratko sam odgovorila.
- Da, pijem tablete i ponašam se kao dobra curica. Radim sve što treba...
- Ako misliš da si u opasnosti, uvijek se možeš obratiti policiji - rekla je
neuvjerljivo, ali to je bilo posljednje što bih učinila. Bacili bi pogled na moj dosje,
a onda, kao i Maud, duboko uzdahnuli i rekli mi da je sve to u mojoj glavi.
A možda je i bilo tako, ali možda i nije bilo. Znala sam samo da sam
prestravljena. Prestravljena, ranjiva i umorna od prestravljenosti i ranjivosti.
Samo mi je bio potreban netko tko će me razumjeti. Netko tko zna što znači
izgubiti nekoga i zauvijek se promijeniti. Netko nalik na mene.
Netko poput Ciana.

97
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Rose

2011.

Rose Grahame: U svojim najboljim krpicama večeras ću

biti uz svog nevjerojatnog muža na promociji njegove
nevjerojatne knjige Neviđeno. Dragi Ciane, ovaj put sâm
si sebe nadmašio i tako sam ponosna na tebe. Uvijek ću te
voljeti, ti si moja svjetlost X #ponosnažena #kupiknjigu!

okti (klasična francuska manikura) - riješeno.

N Preplanuli ten (suptilno) - riješeno.
Kosa (elegantna visoka punđa) - riješeno.
Navukla sam na noge svilene čarape, a onda se odjenula u lijepo krojenu crnu
haljinu do koljena, s izrezom u kojem se pokazivao samo nagovještaj dekoltea.
Obula sam salonke s potpeticom od sedam centimetara. Gledajući se u ogledalo,
na uši sam stavila biserne naušnice, a oko vrata jednostruku bisernu
ogrlicu. Izgledala sam... pa... dobro. Osjećala sam se otmjeno. Osjećala sam se
doista odrasla, sa stilom, dojmljivo.
Osjećala sam se kao netko tko će Ciana učiniti ponosnim pa će mu biti drago
što me vodi pod ruku. Izgledat ću baš kao žena koja pripada uz njega u književnim
krugovima, a neću biti samo „ona Rose koja radi kod zubara”. Nije mene bilo
sram raditi kod stomatologa, daleko od toga. Cian mi je rekao da mogu i prestati s
tim poslom ako hoću, njegov šesteroznamenkasti ugovor za Neviđeno pružao nam
je financijsku slobodu kakvu prije nismo poznavali, ali meni je bilo draže i dalje
raditi. Nakon malo uvjeravanja, kad sam mu dala do znanja da na poslu ne želim
ostati zato što mi nedostaje vjere u njega, već zato što zapravo uživam raditi i
provoditi vrijeme s kolegicama, povukao se. Međutim, upozorio me kako možda
nemam puno zajedničkoga s onim što je on nazivao „knjiškom publikom”.
Posljednja dva tjedna provela sam čitajući časopis Knjižar i pokušavala se što
brže uputiti u to tko je tko i što je zanimljivo u knjižarstvu. Pripremala sam se za
pitanja o tome kako je živjeti s Cianom (opomenula sam sebe da ne spominjem
kako je nepodnošljivo osjetljiv kad se prihvati ispravljanja), a njegovu
98
knjigu pročitala sam, jasno, od korica do korica kako bih bila sigurna da ću o njoj
moći razgovarati sa svojevrsnim autoritetom.
Mnogo sam vremena provela pokušavajući smiriti Ciana. Uvjeravajući ga da
će knjiga postići uspjeh, da ga njegovi izdavači i njegov agent ne bi toliko
podržavali kad ne bi sto posto vjerovali u njega. U trenucima kad je bio bolje
raspoložen zagrlio bi me i rekao da me voli zbog toga što tako potpuno stojim uz
njega. U gorim je danima psovao, govorio mi da ja to ne razumijem, da nikad
neću moći razumjeti. Pa kako bi netko čije su ambicije najdalje sezale do pomoći
u čišćenju zuba uopće mogao razumjeti pritisak pod kojim se on nalazi? Koliko
mu je sve to teško?
Njegove su me riječi pogodile u živac. Ne bojim se reći da sam plakala, ali on
se uvijek iznova ispričavao i objašnjavao mi da je samo pod stresom i da nije tako
mislio. Držala sam ga u zagrljaju, uvjeravala ga da je sa mnom sve u redu i da je
s nama sve u redu, a on mi je mirno objašnjavao kako rad na razini na kojoj on
radi izaziva toliki stres o kojem prije zapravo nije razmišljao. Da imam sreće što
radim „beznačajan posao” koji mogu „na kraju dana ostaviti za sobom”.
Valjda je, na neki način, bio u pravu: jednostavno, o tome nikad prije nisam
tako razmišljala. Dobro sam obavljala svoj posao. Pomagali smo ljudima. Radili
smo zajedno kao tim. O. K., nitko mi nije namjeravao ponuditi visok honorar za
taj posao. Nitko nije kanio pisati recenzije o tome u ozbiljnim novinama niti
me pozvati da nastupim u nekoj panel-diskusiji gdje svi nose tvid i ozbiljno suču
brkove. No meni je moj posao bio važan.
Pokušala sam se otresti tih osjećaja dok sam na vrat i zapešća nanosila parfem
koji je on najviše volio i ubacivala bočicu u večernju torbicu, a onda sam izašla iz
spavaće sobe i hodnikom kroz stan krenula do dnevnog boravka gdje sam znala
da me on čeka.
Uz prilično samouvjereno ,,ta-daaam” ušla sam u boravak, a on se okrenuo
od prozora kroz koji je gledao čekajući naš taksi i promotrio me.
Nisam sigurna kakvu sam reakciju očekivala - jedno ,,opa!” bilo bi lijepo.
Bože, čak bi i „dobro izgledaš” bilo dovoljno. Znala sam da sam dala sve od sebe,
svojski sam se ukrasila i uresila, no, dok me odmjeravao od glave do pete, njegovo
je lice bilo ukočeno.
- Ciane? - upitno sam rekla, a klonulost sam osjetila kao žestok udarac u trbuh.
Čula sam kako neki automobil skreće na pošljunčan prilaz ispred našeg stana,
zvuk trube i Cianovu psovku.
- Isuse - prokleo je ispod glasa. - Rose, sad nije vrijeme za šale.
- Šale? - promrmljala sam, lice mi je gorjelo, a suze su me (koliko god se toga
stidjela) pekle u očima.
- Ta haljina? Pa valjda se šališ? Sise ti gotovo vise iz nje.

99
 Još sam jače porumenjela. Osjetila sam kako me preplavljuje stid dok se od
njega širilo razočaranje. Čak i ta riječ. Sise. Užas. Osjećala sam se kao odrpana
skitnica. U haljini u kojoj sam mislila da izgledam prvorazredno, otmjeno.
- Ovo je promocija knjige, a ne epizoda iz Žena nogometaša - rekao je, u
nekoliko koraka prešao dnevni boravak, uhvatio me za zapešće i odvukao u
spavaću sobu, a cipele su mi se sklizale po popločanom podu pa sam ih zbacila.
- Ne mogu vjerovati... - rekao je. - Taksije ovdje, Rose. I baš večeras. Ne
možeš li nešto učiniti kako treba, bar jedne jedine večeri?
Njegove riječi osjećala sam kao udarce: „bar jedne jedine večeri”. Zar prije
nisam postupala kako treba? Jesam li zaista izgledala tako loše? Mislila sam da
haljina pruža samo nagovještaj dekoltea, dekoltea koji je on volio. Otvorio je
ormar. Skidao vješalicu za vješalicom i bacao haljine na krevet.
- Presvući se - viknuo je na mene, bacajući u stranu odjeću koju je smatrao
neprikladnom. Nisam imala baš velikog izbora, nisam imala puno odjeće za
posebne prilike. Oklijevala sam, osjetila kako mi se u grudima uzdiže jecaj i otima
iz grla.
- O, za Boga miloga - rekao je frustrirano, dobacivši mi maksi-haljinu s dugim
rukavima, haljinu koju sam već neko vrijeme kanila pokloniti dobrotvornoj
trgovini jer mi se činilo da mi ne pristaje. Bila je nešto najbliže burki koliko to
zapadnjačka moda može biti, a ne znam zašto sam je uopće i kupila.
- Ta mi se ne sviđa - rekla sam kad je moja lijepa, elegantna haljina skliznula
na pod.
- Obuci je, Rose, i prestani biti takvo derište: nisi tu važna ti i ono Što se tebi
sviđa. Čekat ću u taksiju.
Izjurio je iz sobe, a nešto je u meni - nešto što je govorilo: „Jebi se, Ciane
Grahame” - pomislilo na to da opet obuče lijepu novu haljinu i ode do taksija, a
njemu kaže neka to prihvati ili ne. I tako mu da do znanja gdje mu je mjesto.
No, ovo je bila njegova večer i nisam mu htjela sve pokvariti. Nisam se htjela
cijele večeri duriti. Znala sam da ovo nije Cian.
Ne onaj pravi Cian. Ne onaj muškarac kojeg sam voljela i za kojeg sam znala
da i on mene voli. Znala sam da će se ispričavati i stidjeti zbog svojeg ponašanja.
Kad ugleda modricu koja mi se već počela stvarati na zapešću, bit će mu žao.
Navukla sam maksihaljinu i po obrazima se potapkala kamenim puderom
kako bih sakrila tragove suza.
Nisam tu ja bila važna.
Važan je bio moj muž i neizmjerni pritisak što ga je on morao podnositi.
Bol nanosiš onome koga voliš, tako kažu. Ja sam bila njegov sigurnosni i
ispušni ventil.
Sve će se srediti. Smirit će se. Vratit će se meni moj Cian. Moj divni Cian,
pun ljubavi. Pun ljubavi kao i dosad.

100
 DVADESETO POGLAVLJE

Emily

rije odlaska u krevet provela sam sate i sate provjeravajući jesu li mi vrata i
P prozori zaključani, zavjese navučene, a čak sam otišla i tako daleko da stol u
hodniku naguram na ulazna vrata. Pobrinula sam se da mi broj za poziv policiji
bude na brzom biranju i da mi mobitel bude do kraja napunjen, a vrata
spavaće sobe zaključana. Spavala sam s nožem ispod bočne strane kreveta, za
svaki slučaj. I obećala sam samoj sebi da ću sutradan ujutro nazvati svoju
nekadašnju savjetnicu u Ženskoj pomoći.
Cak sam i kliknula na Benov profil. Nisam sigurna zašto. Bilo je malo
vjerojatno da će na svojoj vremenskoj crti priznati krivnju, ali nisam se trebala
truditi. Njegove su postavke privatnosti bile neprobojne.
Proguglala sam njegovo ime i pronašla profil na Linkedlnu, gdje je bilo
navedeno da radi u banci u Birminghamu. To mi je u najmanju ruku pružilo neku
utjehu, iako podatke nije ažurirao već osamnaest mjeseci.
Kad sam se probudila, tek se počinjalo daniti i sve mi se činilo, barem
trenutačno, pomalo zastrašujuće. Svejedno, i dalje ću nož držati ispod kreveta, a
možda i dodam još jednu bravu na ulaznim vratima.
No, za sada sam se morala pribrati. Morala sam razmišljati o sadašnjosti i
budućnosti, a ne fokusirati se na prošlost.
Cian i Jack trebaju tog dana doći na pregled. Na to ću se usredotočiti. Prije
neki dan prerasporedila sam dužnosti kako bih bila sigurna da će Sari trebati
pomoć u sređivanju dosjea za vrijeme tog pregleda i da ću joj jedino ja biti na
raspolaganju. Pa, iako se nikad nisam voljela cifrati, priznajem da sam se tog jutra
više potrudila s kosom i šminkom. Malo više sjenila, malo punije usne. Kosa
iznimno bujna, ali ne previše. Ne toliko da bude očito.
Owen je to prokomentirao tako što je rekao da izgledam vedrije i dodao da
mu je žao što se onako otresao na mene, ali je samo pokušavao shvatiti što se
događa. Zamolio me da nikome više ništa ne govorim o policijskoj istrazi, bar ne
dok on sam ne dozna nešto više.
Donna se činila malo vedrijom, i malo odmornijom. Dječaci su se sinoć
pristojno ponašali: vidjeli su da je pod stresom, skuhali su večeru i oprali suđe a
da ona ništa nije morala reći. Najstariji joj je čak natočio čašu vina. Rekla sam joj
da je sasvim O. K. uzeti slobodan dan. Svatko od nas to je bar jednom učinio.
101
 No, danas će biti dobar dan. Uživjet ću se u ovaj trenutak. Poslije ću Maud
poslati poruku da joj kažem kako sam sada bolje, a kad Cian Grahame dođe u
ordinaciju, izgledat ću do krajnosti kao još jedna profesionalna, elegantna i
samouvjerena žena u koju se može slobodno pouzdati. Naime, sigurno je trebao
još samo jedan korak da se zaljubi u mene - i to potpuno.
Do trenutka kad je stigao, u trbuhu su mi već lepršali leptirići. Kad je ušao,
morala sam samu sebe opomenuti da, široko se osmjehujući, ne skočim sa stolca.
Da ne izgledam tako željno. U onolikoj nevolji sam se i našla zbog moje velike
želje. I tako sam sjedila za pultom i čekala. Kad me Cian ugledao, bila sam
sigurna da mu na licu vidim tračak osmijeha.
- Emily - rekao mi je, podižući Jacka iz kolica. - Drago mi vas je vidjeti.
Jack se okrenuo da vidi s kim mu to tata razgovara i široko se nasmiješio kad
sam mu mahnula. – Meni je drago vidjeti i vas i ovog malog muškića. Bok, Jack,
hoćeš nam pokazati svoje slatke zubiće?
Osmjehnuo se, otvorio usta i punim plućima povikao: „Ah! ”.
- Sad ću vas odvesti k Sari - rekla sam uz osmijeh. - Neće vam smetati što ću
ja biti prisutna na pregledu? Sve su ćurke danas zauzete, a ovo je prvi pregled, pa
ću ja voditi bilješke za ovog momčića.
- Jasno da mi neće smetati - rekao je Cian, a ja sam mu pridržala otvorena
vrata i on je prošao noseći razgaljena Jacka te ga posjeo na zubarski stolac, gdje
je dijete odmah otvorilo usta što je jače moglo.
Sarah se nasmijala, a Cian pocrvenio. - Možda smo malo previše vježbali -
nasmiješio se. - Ha, Jack?
Jack je kimnuo i nasmiješio se Cianu stalno ga držeći za ruku, a Sarah je
počela razgovarati s njim. Za stomatologa koji obično nije vodio mlade pacijente,
lijepo se snašla i uskoro su se oboje smijali i hihotali dok mu je ona brojala bijele
zubiće u ustima.
Navodila je niz brojki i slova, a ja sam ih bilježila u dosje preda mnom.
Nastojala sam se koncentrirati jer nisam htjela ispasti nevjesta pred Cianom pa
sam se trudila biti maksimalno pažljiva. I prebrzo, pregled je bio gotov, a Jack i
Cian dobili su naljepnice „Bio sam dobar kod zubara”. Promatrala sam Ciana
kako Jacku oblači kaputić i sprema se da krene.
Osjećala sam se prevareno u svojim očekivanjima. Nagovještaj osmijeha i
domahivanje u znak pozdrava od Jacka? Nisam se samo tome nadala. Ispratila
sam ih kroz čekaonicu, sjela za recepcijski pult i pokušala prikriti razočaranost.
Čula sam kako Cian izgovara moje ime i podigla pogled, baš na vrijeme da
uhvatim Jacka kad mi se bacio u naručje. - Želi vam zahvaliti što ste najbolja
asistentica na svijetu. - Jack mi je na lice prislonio slinavi obraz, što me
zaškakljalo pa sam se glasno nasmijala, a to je i samog Jacka natjeralo u hihot.
- Tako ga je dobro čuti kad se smije - rekao je Cian.
Osmjehnula sam se. - Izgleda kao sretan dečko i za to vam svaka čast.
102
 - Usprkos svemu, je li? - rekao je.
- A vi? Kako se vi držite? - zapitala sam. Unatoč tome što mi je Owen rekao
da nikom ne spominjem policijski posjet, željela sam to ispričati Cianu. Sigurno
bar on, od svih ljudi na svijetu, zaslužuje za to doznati? No, ovo nije bilo prikladno
mjesto.
Cian je slegnuo ramenima. - Kao što se može očekivati.
- Ako poželite razgovarati... - rekla sam upitno, predajući mu Jacka, uživajući
u trenutačnom dodiru s toplinom njegova tijela.
- Poslije ću vam poslati poruku - rekao je tihim glasom.
- Bilo kad, Ciane. Ozbiljno to mislim.
- Prije nego što odem - reče Cian - je li Owen ovdje?
Baš sam htjela reći da jest i da ću provjeriti je li slobodan kadli se ubacila
Tori: ne, izišao je na kasni ručak. Cian je slegnuo ramenima pa, vrativši Jacka u
kolica, otišao.
- Nije slično Owenu da odlazi van na ručak - rekla sam, provjeravajući tko je
Sarin sljedeći pacijent.
- Zapravo i nije otišao - prošaptala je Tori. - Samo mi je rekao da to kažem.
Rekao je da se ne želi upuštati u razgovor s Cianom.
- Ne shvaćam što se događa između njih dvojice - rekla sam. Tori je samo
slegnula ramenima i opet se okrenula prema računalu. Očigledno ni ona nije bila
raspoložena da se upušta u razgovor sa mnom.
- Tko je Sarin sljedeći pacijent? - zapitala sam.
- Louise Flanagan, ali još se nije pojavila.
- Imamo li nekog tko je stigao ranije pa da ga ubacimo umjesto nje?
Tori je odmahnula glavom. - Izgleda da imaš na raspolaganju nekoliko
slobodnih minuta. Sretnice. Možda bi mogla ove dosjee vratiti u ured umjesto
mene?
Podignula sam snop dosjea i okrenula se na peti. Moram priznati da nisam
bila osobito oduševljena Torinim stavom, kao ni naređivanjem. Pitala sam se što
je izjeda i onda mi je sinulo: mora da je vidjela kako me Cian gleda. Vjerojatno
je bila sumnjičava, čak i ljubomorna. Obećala sam sama sebi da ću se sljedećih
nekoliko dana i tjedana oprezno ponašati. U međuvremenu, učinit ću što mi je
rečeno i bit ću dobra mala zaposlenica.
Nisam očekivala da ću Owena pronaći u uredu okruženog hrpom dosjea na
pisaćem stolu.
- Samo ovo vraćam umjesto Tori - rekla sam. - Neću vam dugo smetati.
Odmahnuo je glavom. Primijetila sam da su mu oči krvave, a lice umorno. -
Nemojte se naljutiti zbog ovog što ću vam reći, Owene, ali ne izgledate dobro.
- Sve je u redu - rekao je kratko. - Samo pokušavam nešto pronaći.

103
 - Mogu li nekako pomoći? - ponudila sam se, pokušavajući zanemariti
činjenicu da su svi u Scottovoj ordinaciji tog dana izgledali mrzovoljno.
On je ustao, podigao dva dosjea sa stola i krenuo iz sobe. Tek kad je stigao
do vrata, zastao je i pogledao me. - Možete pospremiti ovu hrpu - rekao je, baš
kad sam primijetila da je dosje u njegovoj ruci označen imenom Kevina McDaida.

Sredila sam kartoteku, pomogla pri još nekoliko pregleda, skuhala čaj za svakoga
tko bi ga poželio pa mi je, u vrijeme odlaska kući, već bilo teško održavati privid
ljubaznosti. Svi su bili grozno raspoloženi, a i ja sam se počinjala očajno osjećati.
Kako je dnevna svjetlost nestajala, opet sam počela osjećati nelagodu i sve što
sam željela bilo je vratiti se kući u sigurnost vlastitog stana, ostaviti svijet s druge
strane vrata i čekati da mi se Cian javi.
Dok sam od ordinacije koračala prema parkiralištu u ulici Foyle, s leđa sam
začula poziv: „Oprostite”.
Nastavila sam još nekoliko stopa, sigurna da, tko god to bio, ne zove mene,
sve dok nisam i drugi put čula isti poziv, ovaj put nešto bliže. Bio je to ženski
glas, ali zbog toga se nisam osjećala manje nelagodno. Ubrzala sam korak i
nastavila hodati, sagnuvši glavu i stisnuvši ključeve u ruci, za svaki slučaj.
Začula sam zvuk koraka za sobom i krenula još malo brže, a srce mi je sa
svakim korakom sve jače udaralo. Podsjećala sam samu sebe da ne zaboravim
disati. Ovo je bilo dobro osvijetljeno i prometno područje. Kakvo bi me zlo moglo
zadesiti? Samo što je, jasno, i Rose umrla upravo usred dobro osvijetljenog
i prometnog područja.
Osjetila sam lagan dodir na nadlaktici, a onda i potezanje kad me žena
zgrabila za jaknu. Okrenula sam se, spremna da viknem što sam glasnije mogla
ne bi li me ostavila na miru, kadli sam ugledala prilično usplahirenu ženu, možda
u svojim tridesetima, glatke i ravne kose ošišane u savršenu plavokosu bubi-
frizuru. Minimalna šminka i besprijekorna koža. Na sebi je imala dugačak kaput
u vojničkom stilu, a ovratnik je čvrsto držala oko vrata da joj ne bude hladno.
Mrvica ružičastog rumenila na obrazima, a dok se ispričavala što me zaustavlja,
činilo se da je pomalo ostala bez daha.
- Nemojte se ljutiti - rekla je. - Znam da se vjerojatno jako žurite, ali htjela
sam vas zamoliti za pomoć. Stvarno sam zaglavila.
Osvrnula sam se oko sebe, pokušala provjeriti ima li u blizini još koga tko nas
promatra ili vreba. Činilo se da je sama. Očekivala sam da će me zapitati može li
se poslužiti mojim mobitelom ili me zamoliti za nešto novca za autobusnu kartu
do kuće - iako nije izgledala kao da bi od bilo koga trebala tražiti novac.
- Vi radite kod Scotta? - nastavi ona.

104
 - Da - rekla sam, ne onako mirno kao što bih željela. Još sam osjećala kako
mi srce lupa. - Ali sad smo zatvoreni. Bojim se da ćete, ako tražite stomatologa,
morati nazvati sutra ujutro.
Odmahnula je glavom. - Ne, ne. Ne radi se o tome. Moram razgovarati s
nekim iz Scottove ordinacije. Zovem se Ingrid Devlin i radim kao reporterka u
Chronicleu. - Prekopala je po džepu i htjela mi pružiti posjetnicu, ali ja nisam
imala želje razgovarati ni s kim iz novina, pa sam odmahnula glavom i rekla da
joj nemam što reći, a onda se okrenula na peti i opet počela koračati u smjeru
parkirališta.
- Molim vas - zazvala me. - Poslali su me ovamo po bilo kakve podatke, a ako
se ne vratim s pričom, lako mogu dobiti otkaz. - Glas joj je prepuknuo kad je došla
do kraja rečenice. Opet sam iza sebe čula njezine užurbane korake. - Gledajte,
pokušala sam razgovarati s ljudima, samo da napišem prikaz o Rose Grahame, o
tome koliko su svi o njoj dobro mislili. Nešto u tom smislu. Ali nitko ne želi
govoriti, a meni ponestaje mogućnosti.
Okrenula sam se da je pogledam, vidjela sam njene molećive oči dok je
užurbano brisala suze. - Sef mi je rekao da, ako to zeznem, slobodno mogu početi
tražiti drugi posao, tako da sam zbilja očajna. - Pognula sam glavu i vidjela kako
joj se ramena počinju tresti.
Izgledala je kao prava pravcata slika jada, kakav mi je bio i predobro poznat.
- Gledajte, nisam sigurna da vam uopće mogu pomoći. Relativno sam nova
ovdje.
Bez sumnje naslutivši to kao priliku, Ingrid me pogledala, a izraz pun nade
nazirao joj se iza suza. - Sjajna bi bila svaka pomoć koju biste mi mogli pružiti.
Sigurna sam da ste čuli kako se priča o njoj? Bit će to anonimno, znate. Hoću reći
da ću ja znati vaše ime i sve ostalo, ali u priči ćete biti navedeni samo kao
izvor. Nitko nikad neće saznati da ste to vi. Nećete upasti u probleme, a meni bi
to zbilja spasilo život.
Ne slušajući zdrav razum, upitala sam je što je zanima.
- Možda bismo mogle negdje sjesti i porazgovarati? - rekla je i još se više
razdragala. - Da odemo onamo? - zapita pokazujući glavom prema River Innu,
pubu na samom kraju ulice Shipquay. - Čaša vina na moj račun? U znak
zahvalnosti.
Ogledala sam se na sve strane da provjerim nema li u blizini nekoga iz
Scottove ordinacije, a zatim sam ušla u bar za Ingrid Devlin, gdje nam je za
nekoliko sekundi pronašla separe i naručila bocu vina prije nego što sam joj imala
priliku reći da se zbilja moram držati samo čaja.
Jasno, kad je stiglo, vino je izgledalo predobro da bi mu se odoljelo. Orošena
boca, kapljice koje se u tankom mlazu slijevaju u kantu s ledom. Ingrid je
podignula bocu i obilno natočila dvije čaše.

105
 - Ne znam kako vi, ali meni bi danas ovo zbilja moglo dobro doći - rekla je,
prekapajući po ručnoj torbici te vadeći iz nje mobitel, notes i kemijsku olovku.
Podesila je mobitel na snimanje glasa i postavila ga između nas dvije, a onda je
podignula čašu i pokazala mi da učinim isto. - Uzdravlje - rekla je, a ja sam
se nevoljko kucnula s njom. - Za moju spasiteljicu i za cure koje si uzajamno
pomažu.
Otpila sam velik gutljaj iz svoje čaše: bilo što samo da se riješim osjećaja
nelagode negdje duboko u utrobi. Da je Maud ovdje, načinila bi grimasu. I rekla
mi da se upuštam u još jednu krasnu zbrku.
- Dakle, kažite mi - rekla je Ingrid - je li bilo šaputanja na radnom mjestu?
Bilo kakvih glasina o tome da Cian Grahame nije čovjek kakav svi misle da jest?
Zagrcnula sam se, spustila čašu s vinom i pogledala Ingrid. Cian? Zašto se
raspituje o njemu? - Mislila sam da će ovo biti prikaz o Rose i o tome kako je bila
super?
- Da, jasno - odgovori ona samouvjereno. - Ali sigurno znate da i o njezinom
mužu kružne ružni tračevi?
Ružni tračevi? Ovo je bilo smiješno. - Ne znam ništa ni o kakvim tračevima,
ružnim ili nekakvim drugim - hladno sam rekla. - Ali, mogu vam reći ovo: nitko
u Scottovoj ordinaciji nema loših riječi za Ciana.
- Nitko nikad nije spomenuo da zna biti razdražljiv?
Cian Grahame bio je najosjećajniji muškarac kojeg sam ikad upoznala.
Razdražljiv? Možda u vezi sa ženinom smrću, ali to je bilo sve. No, to se nije
nimalo ticalo Ingrid Devlin. Pripadala je onakvim reporterima zbog kojih su
novinari i došli na zao glas. - Zbilja mislim da ne bih trebala nastaviti s ovim... s
ovim... kako god to hoćete nazvati.
- O.K., oprostite. Neću vas ni na što tjerati. Samo, znate, tu i tamo čuju se
pojedine stvari.
- Kakve stvari? - zapitala sam.
Ingrid Devlin nagnula se prema meni preko stola, položila ruku na mobitel da
priguši ono što se spremala reći. - Gledajte, imam veza u policiji. Ne bih smjela o
tome ništa reći, ali iz pouzdanih izvora saznajem da se Ciana Grahamea spremaju
ozbiljno provjeriti. I to ne samo u vezi s ljubljenom suprugom... postavljaju se
pitanja o sumnjivoj uplati na bankovni račun Kevina McDaida u istom onom
tjednu kada je Rose umrla.
Ona se zavalila u stolcu, maknuvši ruku s mobitela i čekajući da snimi sve što
bih ja mogla reći.
- Nikad u životu nisam čula takvu besmislicu - rekla sam ustajući i ostavljajući
čašu vina praktički netaknutu. - Da išta znate o Rose i Cianu...
- Mislila sam da ih zapravo ne poznajete? Da ne radite dugo kod Owena?-
upitno će ona, a lagan osmijeh, iskreniji od ijedne njezine prijašnje suze, zaigra
joj na usnama.
106
 - Znam dovoljno da mogu tvrditi kako je on nikad ne bi povrijedio - rekla sam
i prije negoli sam shvatila kako je bolje da više ništa ne kažem. Nisam vjerovala
da ova žena ne bi sve što čuje od mene iskrivila i tiskala kao kakvu strahovitu laž.
- Mislim da više nemamo o čemu razgovarati - rekla sam, okrenuvši se da odem i
ostavivši je preneraženu, s gotovo cijelom bocom vina da je sama popije.

Kad mi je, dok sam se autom vraćala kući s posla, zazvonio mobitel i kad sam
vidjela bratovo ime na ekranu, prva mi je pomisao bila da se nešto loše dogodilo
nekome od mojih roditelja. Bio je to strah s kojim sam živjela, strah koji sam,
pretpostavljam, sama u sebi izgradila jer sam ih nerado posjećivala, nisam se
mogla nositi s tužnim, razočaranim pogledima koje su mi sada upućivali.
Tako sam se mentalno vezala uz pomisao da me u bilo kojem trenutku netko može
nazvati, a moji roditelji - oboje u sedamdesetim godinama - mogu se razboljeti,
umrijeti ili bar slomiti kuk pa ću se zateći s još jednim štapom kojim ću,
opterećena krivnjom, samu sebe tući.
Simon me nikad nije zvao. Nikad. Povremeno bi poslao SMS. Kratak i jasan.
Da mi zahvali na rođendanskoj čestitki koju sam poslala njegovoj kćeri. Da me
podsjeti da nazovem mamu i tatu.
Zaista se nisam mogla sjetiti kad sam mu posljednji put čula glas. Možda na
velikoj božićnoj večeri punoj razočaranja? Onda kada smo svi sjedili, stružući
vilicom po tanjuru, okaljani stidom, neugodom i prikrivenim bijesom što je u
nama potiho ključao. Puretina je bila presuha, poput prašine. Podigla sam čašu s
vinom da je iskapim, a sve su se oči, osim dječjih, odmah uprle u moje. Koliko je
pića previše popiti za Božić kad te u mjestu već bije glas da si luda žena, žena
koja uvijek pomalo vonja na alkohol, a koža joj ima trajno ljepljivi sjaj?
Pretvarala sam se, jasno, da ne čujem kako majka šapće ocu da možda ne bi
trebalo piti alkohol za večeru. Da meni ne bude teško. Baš kao što sam se
pretvarala da ne čujem oca kako joj ljutitim šaptom odgovara da nije stigao u ovu
životnu dob da bi propustio fini Sancerre uz božićnu večeru samo zato što
je njegova kći od sebe napravila budalu.
Nešto je u meni htjelo ostaviti mobitel da zvoni. Brat može ostaviti i govornu
poruku. Pa mi tako prenijeti loše vijesti, ali savjest je užasna stvar. Zaustavila sam
se kraj ceste i javila se.
- Već sam htio prekinuti - rekao je napetim glasom. Bez zdravo. Bez toplog
pozdrava.
- Oprosti - rekla sam i smjesta zamrzila samu sebe zbog te isprike. Uvijek me
tjerao da se ovako osjećam, kao da mu je već sam čin mojeg postojanja dovoljna
muka, pa se zbog toga moram ispričati. - Vozim. Morala sam negdje stati.
- Sad si na putu kući? - zapitao je.

107
 - Da - odgovorila sam. - Promet je gust. Trebala bih stići za desetak minuta:
hoćeš da te nazovem kad dođem doma? Je li sve u redu? S mamom i tatom?
- Deset minuta - reče on. - Razgovarat ćemo kad stigneš.
S tim je riječima prekinuo vezu, a mene ostavio da shvatim što mi je zapravo
maločas rekao. Razgovarat ćemo kad stigneš. Zašto mi nije mogao samo reći što
hoće? Zašto se morao i dalje pokušavati igrati nekakvih pogađaljki u kojima sam
ja glupa sestra, a on se može sa mnom razgovarati kako god hoće? Nije se
dovezao ovamo, 70 km od kuće, radi dobrih vijesti. Osjetila sam kako mi ruke
čvršće stežu upravljač, no istodobno su mi se dlanovi znojili, a stisak na
upravljaču i psihička ravnoteža kolebali. „Samo diši”, šapnula sam sama sebi dok
sam se izvlačila iz prometa i skretala prema kući.
Njegov automobil bio je parkiran vani na cesti, napola na pješačkom prolazu.
Blokirajući prolaz onima koji se pokušavaju onuda provući s dječjim ili
invalidskim kolicima, pa čak i s vrećicama iz dućana. No, takav je bio Simon.
Mislio je samo na sebe. Uparkirala sam se na svoje rezervirano mjesto i obišla
oko kuće do glavnog ulaza, gdje sam zatekla ne samo Simona, nego i majku.
Odmah mi je laknulo što je s njom očito sve u redu, ali zbog Simonovih prezirno
stisnutih usta ubrzo sam se ponovo osjetila nelagodno. Htjela sam mu reći da
izgleda glupo, da mu tako stisnuta usta izgledaju kao mačji šupak. No, prenerazilo
me kad je majka nagnula glavu u stranu, pružila ruku i privukla me u zagrljaj,
stalno mi šapćući kako sam se njima trebala obratiti za pomoć.
U vezi s čime da im se obratim za pomoć? Odmaknula sam se od nje. - Mama,
koliko god mi je drago što te vidim, ovo zaista nije potrebno. Dobro sam. Ne treba
mi nikakva pomoć. Tko vam je rekao da mi treba pomoć?
Gotovo sam mogla čuti kako Simon dramatično koluta očima, vidjela sam
kako ga majka gurka laktom upozoravajući ga da se pristojno ponaša. - Ne moraš
se preda mnom pretvarati, Emily. Znam što se događa. Ali, čuj, ulazna vrata u
kuću nisu mjesto za takve razgovore. - „Takve razgovore” prošaptala je kao da je
riječ o nekakvoj prostoti.
S nelagodom sam se smjestila na rubu kauča dok je Simon kuhao čaj, a majka
je sjela i zagledala se ravno u mene. Primijetila sam tanke bore koje su sada bile
manje tanke nego prije. Je li njena koža i prije izgledala tako osjetljivo i nabrano?
Ako je tako, koliko to već traje? Zar nisam primijetila kako su joj oči blijede, a
vjeđe crvene od godina, obrubljene borama koje ne nestaju bez obzira na izraz na
licu? Zar nisam primijetila kako stari?
- Ne smiješ se ljutiti na Maud - započela je. - Znaš da su joj je stalo do tvoje
dobrobiti. Zabrinuta je zbog tebe. Kaže da misliš kako te Ben progoni? Ben?
Ozbiljno, Emily?
Čula sam kako joj se glas slama. Zbog prikrivene brige što ćemo se opet vratiti
na staru temu.

108
 - Gledaj, mama, dogodilo se nešto zbog čega sam se uznemirila i, da, malo
sam se zanijela... - Ogledala sam se po sobi. Zavjese navučene. Nekoliko brava
na ulaznim vratima. Shvatila sam da se vjerojatno ne čini kako sam pri zdravoj
pameti.
Simon se vratio u sobu, noseći tri šalice s čajem.
- Skratit ću priču jer mama to očito ne želi, a ja ne želim nju i tatu vidjeti da
prolaze kroz ono što su već jednom prošli.
- Ovo uopće nema veze s tim - rekla sam, možda ljutito. Dovoljno da se moja
majka ukoči. Strah nikad nije bio daleko. U meni se stvaralo maleno žarište bijesa
koje je prijetilo da se proširi. Simon i moja majka, oboje su se, izgleda, više bavili
time što ja opet gubim glavu, a nisu se nimalo potrudili pitati zbog čega
sam zabrinuta. Nisu uopće marili jesam li zaista u opasnosti ili nisam. Sve dok
opet njih ne uznemirim.
- Njih dvoje žele da se na neko vrijeme vratiš kući. Maud im je rekla da si
otišla iz CallSolutions.
- I sad imam drugi posao, posao koji volim. Ne idem kući. Sretna sam ovdje
gdje jesam.
Simon je bacio pogled na moj stan: mračan, zatvoren, siguran, pa zakoluta
očima. - Ozbiljno?
Uzvratila sam mu pogled. - Najozbiljnije!
Mama me uhvatila za ruku. - Ali... vidjela si kako ta žena umire, Emily. To
ne može biti lako. To bi mogao biti okidač za nešto. Nikakvo čudo što misliš na
Bena i što si pomalo... pa...
- Opsjednuta - ubacio se Simon.
- Nisam opsjednuta - glasno sam rekla. - Ali ne mogu samo tako zaboraviti
sve što se tada dogodilo. Možda se tebi ne sviđa vjerovati da bi se tvoj prijatelj
mogao onako loše ponašati prema meni, ali on je to učinio.
Simon je odmahnuo glavom, a moja je majka pogledala u pod. Bilo je jasno
da još uvijek misle kako sam ja jedina bila kriva što je sve krenulo po zlu.
Možda da sam inzistirala? Prijavila ga? Ispričala policiji o zlostavljanju? Ali,
jasno, nisam jer sam htjela da mi se vrati. Kako sam prostrla, tako ću i leći.
- Bez obzira na to - nastavila sam - nisam opsjednuta njime. Da ga više nikad
ne vidim ili čujem kako netko spominje njegovo ime, ništa bolje od toga. - Ugrizla
sam se za jezik. Koliko god sam im željela reći da se bojim, nisam to smjela.
Odvukli bi me natrag u Belfast i uključili u psihološko promatranje, nakljukali me
s još više lijekova od kojih ti se muti u glavi. Ne mogu više tamo otići. Neću.
- Nema potrebe da se uzrujavaš - rekla je moja majka, nesvjesna činjenice
kako su uzrok moje uznemirenosti upravo njezina i Simonova nevoljkost da
vjeruju kako u svemu tome nisam krivac ja.

109
 - Ne uzrujavam se - rekla sam. Uhvatila sam majčinu ruku i protrljala je,
stalno iznova uvjeravajući majku da sam, časna riječ, istinski u redu, a u sebi sam
svim srcem poželjela da mi vjeruje kako nikad ni za što nisam ja bila kriva pa da
joj mogu točno reći kako se u tom trenutku osjećam. O, da je bar u mene
vjerovala onoliko koliko je vjerovala u Bena. On je uvijek svakoga mogao osvojiti
svojom karizmom. Čak i moje roditelje, kako se čini. Kad je došao k njima, pun
tobožnje brige za moje mentalno zdravlje, i to nakon što me uništio, vjerovali su
da nema boljega, brižnijeg čovjeka od njega. Svi su ga voljeli. Mora da je u meni
postojala neka urođena pogreška kad sam onako ‘junački’ sjebala našu vezu.
- Ben čak i nije u zemlji, Emily - rekao je Simon. - Preselio se u Birmingham.
Tamo sad radi.
Bi li pogoršalo stvari kad bih im rekla da to znam? Bi li mi vjerovali da kažem
kako je pokušao stupiti u kontakt sa mnom? Nisam imala nikakvih dokaza koji bi
to pokazali. Zahtjev je obrisan. Dakle, nije u tome bilo puno smisla.
- Samo se brinemo - reče moja majka, a ja sam gledala kako se njene
podlivene oči pune suzama, a jedna klizi niz obraz prelazeći preko bora, meke,
krhke kože, preko krhkosti moje voljene majke.
- Bilo je to tako strašno vrijeme. Za sve nas.
Izraz „za sve nas” razdraživao me, ali sam vlastite osjećaje gurnula u stranu.
Ne bi bilo dobro opet raspravljati o istome.
- Nema potrebe, mama. Uvjeravam te. Od srca te uvjeravam.

Kad su otišli, sjela sam u auto, odvezla se do najbližeg dućana s alkoholnim

pićima i kupila bocu vina. Vino ima relativno nizak udio alkohola, ali upravo to
se i tražilo - da ugasi žeđ što ju je u meni izazvao razgovor s Ingrid, a onda i
razgovor sa Simonom i majkom. Pomoći će, isto tako, otupiti oštrinu bijesa što
sam ga osjećala prema Maud. Ona se obratila mojoj obitelji, za Boga miloga, i
zazvonila na uzbunu: „Emily se počinje gubiti”.
Ni minutu nakon što sam se vratila u stan odvrnula sam čep na boci i natočila
si vino, osjećajući kako mi srce kuca malo brže dok je tekućina boje slame potekla
u čašu i napunila je tek malo ispod ruba. Zastala sam u kuhinji, naslonila se na
radnu plohu i prinijela čašu usnama. Mislim da nisam ni osjetila okus prve
polovice čaše - nije tu bilo nikakve naslade. Ništa od nježne vrtnje tekućine u čaši
da se iz vina oslobodi buke. Ništa od prinošenja čaše nosu. Ništa od lagana
gutljajčića i zadržavanja vina u ustima, što bi suptilnim nagovještajima voćnih i
cvjetnih tonova dopustilo da se rasprsnu po mojim okusnim pupoljcima.
Ovo je, naprosto, bilo ispijanje; da u njemu utopim svaku zamisao koju mi je
Ingrid Devlin pokušala usaditi u glavu, zamisao o tome da je Cian Grahame išta
drugo nego dobar muškarac pun ljubavi.
110
 U želucu sam osjetila toplinu kad je vino skliznulo u njega. Druga polovica
čaše pomogla mi je utopiti brige, strah i stid što sam ih osjećala dok sam gledala
majku. Ponovo sam napunila čašu, iskapila je i otišla do dnevnog boravka, uz
lagano zujanje negdje u glavi. Uz ošamućenost uzrokovanu velikom čašom
vina na prazan želudac, a i zbog nekoliko tableta. Taman dovoljno da me opusti.
Da me podsjeti kako sve moram dobro sagledati. Maud je zabrinuta za mene.
Majka je zabrinuta za mene. Simon se sjajno pretvara da je zabrinut za mene. Pa
bih zato trebala potisnuti namjeru da im kažem da odjebu. Dobri su to ljudi,
ispod svega toga. Čak i Simon.
No, Ingrid Devlin, kako mi je govorio unutarnji osjećaj, nije bila dobra osoba.
Lagala je. Navela me da razgovaram s njom. Bila je lovac na prljave pojedinosti.
Prekapala je po smeću. Vjerojatno je i hakirala mobilne telefone mrtvih osoba i
osoba na samrti. Neću s njom više imati nikakve veze i svima ću na poslu
reći kako trčkara naokolo, postavljajući pitanja i govoreći stvari koje nema pravo
govoriti.
Dohvatila sam mobitel i poslala Cianu poruku. Kratak pozdrav. U posljednjih
nekoliko dana razmjenjivali smo neobične poruke. Znala sam da mu ne smeta što
mu se javljam, baš kao što sam znala kako želim i da se on meni javi.
Bilo je nešto prije osam uvečer kad mi je zvrcnuo mobitel i ugledala sam
njegovu poruku. U njoj je stajalo jedno bezbrižno „hej”. Prijateljski. Intimno.
Zamišljala sam kako ga izgovara - dubokim glasom, šapućući mi u uho. Osjetila
sam drhtaj duboko u sebi. Morala sam se podsjećati na to da se ponašam
jednostavno.

Bok. Kako ste?

O. K., s obzirom na sve.

Drago mi je to čuti.

Načas sam razmislila hoću li na kraju dodati smješka, ali odlučila sam da neću.
Kao ni ,,X“ nakon rečenice.

Sigurna sam da će policija to uskoro riješiti. Ostaviti vas da tugujete u miru.

Nadam se, Emily. Zlo mi je svaki put kad čujem njegovo ime. Ljudi sad žale
njega? Gotovo kao da Rose nikad nije ni postojala.

Budite jaki, a ja sam tu ako vam zatreba razgovor.

111
Zapitala sam se bih li mu išta rekla o Ingrid Devlin i njenim groznim
insinuacijama.

Hvala. Nadam se da vam ne smeta što vas ovim opterećujem. Nema mnogo
ljudi koji to razumiju. Lijepo je osjećati da je netko na mojoj strani.

Ne brinite se o tome.

Odlučila sam šutjeti. Imao je povjerenja u mene. Nisam htjela da se to promijeni.

Volio bih još razgovarati s vama. Razmišljam o tome otkako je prošli tjedan
tako brzo prošao, odonda kad sam u javnosti od sebe napravio budalu. Bismo
li mogli pokušati ponovo? Možda ovaj put uz večeru?

Možda sam ciknula od oduševljenja, samo mrvicu.

Voljela bih to.

Još smo malo razmjenjivali poruke. Odlučili smo da će nam subota navečer
odgovarati, samo ako ja nemam kakve druge planove, recimo, sastanak s dečkom
ili nešto slično? Rekla sam mu da nemam dečka. Za nagradu sam dobila još
jednog smješka, no potrudila sam se iz toga ništa ne iščitavati. Pitao me kakvu
branu volim, a ja sam odgovorila da mi sve odgovara osim morskih plodova.
Predložio je The Red Door, zgodan restorančić odmah izvan Donegala.
Dovoljno daleko da izbjegnemo govorkanje. Jasno, složila sam se. Poznavala sam
restoran koji je spomenuo - bio je na dobrom glasu, a raspored stolova bio je takav
da ne bismo sjedili preblizu ostalim gostima, imali bismo mogućnosti za
privatan razgovor.
U drugim okolnostima, to bi se čak moglo smatrati romantičnim.
Završili smo razgovor, a ja sam, možda uzbuđena zbog pomisli da ću s
Cianom izići na večeru i osjećajući se kao da lebdim zbog nekoliko čaša vina koje
sam popila, otvorila laptop i kliknula na svoju e-poštu.
Znala sam da će još biti tamo.
Njegova stara e-adresa. BenCullen76@gmail.com.
Bila sam u stanju to učiniti, znate. Bila sam u stanju suočiti se sa svojim
najgorim strahovima. Bila sam u stanju dokazati Simonu i majci, pa čak i Maud,
da se i sama mogu pobrinuti za sebe.
A, po potrebi, mogla bih dobiti i dokaz da je pokušao stupiti u kontakt sa
mnom. Već je to bilo dovoljno da nastavim.

112
 Natipkala sam kratku poruku.

Bene,
htio si mi se javiti? Primila sam tvoj zahtjev za prijateljstvom. Sigurna
sam da shvaćaš zašto sam ga odbila. Što hoćeš od mene?

Pritisnuvši gumb za slanje, obećala sam sama sebi kako si neću dopustiti da se
opet onoliko bojim Bena.

113
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE

Rose

2012.

Rose Grahame: Došao je i taj dan! Napokon se

useljavamo u svoj dom iz snova! Sljedeći korak našega
zajedničkog života - i dokaz da se naporan rad i talent
isplati. Pojedinosti o proslavi za useljenje slijede poslije,
kad se raspakiramo i smjestimo. Tako sam uzbuđena!
#našnovidom #blažena #gdjesamonospakiralakuhalo?

naš da nećemo slaviti useljenje? - smijao se Cian gledajući preko mog

Z ramena.
- Čak ni sasvim malo? - upitala sam. - Najbliži prijatelji i obitelj?
Puhnuo je kroz nos. - Ljudi koji bi samo njuškali po kući? Neka pogledaju
duplericu časopisu kad sve bude gotovo, ne treba nam da guraju nos u kupaonske
ormariće.
- Užu obitelj i prijatelje ne zanima koju marku šampona upotrebljavamo,
Ciane - narugala sam se, ali on mi nije uzvratio smijehom. Ovih se dana malo više
povlačio u sebe: pritisak zbog treće knjige postajao je sve jači. Htio je da Iz tame
dolazi svjetlost bude knjiga s kojom će se probiti, knjiga koja će mu donijeti
nagrade, priznanje književne zajednice. Druga mu je knjiga donijela honorar
kakav je želio, ali recenzije njegovih kolega nisu uvijek bile dobre. Rado bi to bio
zamijenio.
- Možda kad knjiga bude gotova - rekao je. - Ne treba mi da brinem o proslavi
i o ljudima koji će me pitati kako mi ide pisanje.
Nisam mogla ne osjećati se prevarenom u svojim očekivanjima - ova je kuća
bila više nego što sam mogla i sanjati. Bila je prekrasna, karakterna. Dom u kojem
sam nas mogla zamisliti kako podižemo obitelj. Stajala sam u našoj novoj kuhinji
koja je bila veća od mog bivšeg stana, gledajući novi namještaj koji su nam tek
bili isporučili, i sve je to tako dobro izgledalo da sam se time, jasno, htjela

114
pohvaliti. Možda sam zbog toga bila plitka, kako je rekao Cian, ali ponosna zbog
onoga što smo postigli.
- Ali, valjda mogu navratiti moji roditelji, kao i moje sestre? - zapitala sam,
znajući da moja majka umire od želje da baci pogled na kuću i da je neću moći
dugo odbijati.
Slegnuo je ramenima. - Pretpostavljam da ih ne mogu spriječiti - rekao je. -
Ali, znaš pod kakvim sam pritiskom, pa može li to biti kratak posjet? Priredit
ćemo nešto više kad knjiga bude gotova. Obećajem.
Pokušala sam ga razumjeti. Pokušala sam, ako ću biti iskrena, uvjeriti sebe da
će sve biti sjajno tek kad on završi tu vražju knjigu. Iako mu to nisam mogla reći,
počela mi je smetati njegova vezanost uz pisanje, činjenica da to stavlja iznad
svega ostalog. Kako sam ja u svemu tome izgledala? Kad nam je upravo
kupio ovu veliku kuću na račun svoje blistave karijere? Kao nezahvalna krava,
kako me nazvao kad sam se požalila zbog prijašnjeg vremena koje smo zajedno
provodili.
- Potrudi se da ne izgledaš tako žalosno - rekao mi je Cian, a u glasu mu se
čula frustracija. - Znam da bi sve njih voljela ovdje okupiti. Samo te molim da se
malo strpiš, Rose. To ne znači da ćemo zauvijek svima zalupiti vrata. Ako bi se
osjećala bolje, mislio sam da možda na večeru pozovemo Grega i Lucy? Onda ćeš
se moći svime podičiti.
Greg i Lucy, njegov agent i njegov izdavač. Ljudi koji mi nisu bili mrski,
rekla bih, ali zapravo nismo imali ništa zajedničko. Njima nisu bile zanimljive
priče iz stomatološke ordinacije niti su imali volje razgovarati o sapunicama, a
koliko god seja trudila što više čitati, ipak sam otkrila da mi je draža lakša
literatura, literatura zbog koje se nisam osjećala glupom. Ni Greg ni Lucy nisu
živjeli u blizini, tako da je taj posjet bio velika stvar, zapravo, golema stvar. Da
smo imali ugojeno tele, tom bismo ga prilikom zaklali. Ja ću glumiti domaćicu i
neću se opustiti uz čašu, pa čak i tri čaše vina. To neće biti proslava za useljenje
o kojoj sam sanjala.
- Pitat ću ih žele li prenoćiti u sobama za goste i siguran sam da ćeš ih urediti,
pripremiti baš kako treba. Želim ih impresionirati, Rose. Natjerati ih da misle kako
sve imam pod kontrolom i ne prčkam bez veze po dosadnom zapletu tog vražjeg
romana.
Doimao se žalosnim i pod stresom pa me srce, izgleda, zbog njega malo
zaboljelo. Moj je posao u usporedbi s njegovim bio lagan, kako me stalno
podsjećao. Njegova je knjiga, kao i potreba da bude još bolja od prethodne, uvijek
bila uz njega.
- Knjiga će biti sjajna, Ciane. Potpuno vjerujem u tebe - rekla sam ovijajući
ruke oko njega.
Poljubio me u tjeme, privukao bliže k sebi. - Ne znam kako me uspijevaš
trpjeti - rekao je - ali sretan sam zbog toga. Gle, kako bi bilo da ovaj vikend

115
uzmem slobodan dan? Možemo otići skupa kupovati? Potražiti sitnice za
gostinjske sobe? A da ti u nedjelju pozoveš roditelje i sestre? Na popodnevni čaj?
Mislim da će vrijeme biti lijepo pa da odemo i po nešto namještaja za vrt? Možeš
s njima provesti cijelo poslijepodne dok seja budem patio u radnoj sobi.
- Zvuči predivno, Ciane. Malo zajedničkog vremena, samo za nas dvoje. Tako
da nam ova kuća postane dom. Odmor od pisanja mogao bi ti dobro doći, pružiti
priliku da napuniš baterije.
- Možda - rekao je on - ali nemojmo danas previše razmišljati o tome. Neka
ovo bude sretan dan.
- Da - odgovorila sam gledajući ga u oči, pokušavajući pronaći onu bezbrižnu
naklonost koja je nekoć bila ondje. - Kako bi bilo da potražim kuhalo za vodu i
napravim nam po šalicu čaja, a poslije možemo nastaviti s raspakiravanjem?
- Sviđa mi ovo o šalici čaja - rekao je - ali hoćeš li se ljutiti ako poslije budem
radio nekih sat vremena?
- Jasno da neću - rekla sam mireći se sa sudbinom da ću sama morati
raspakirati sve potrebno za kuhinju. Nadajući se da ispravno postupam. - Radi ono
što moraš.
- Sretan sam što te imam, Rose Grahame - rekao je. - A kad sve ovo završi,
slavit ćemo uz šampanjac. Priredit ćemo najveću proslavu koja se može zamisliti.
Obećavam.
Znala sam da nećemo, ali na trenutak-dva, dok sam ga ljubila i mislila na
blagoslove kojima sam obasuta: kuća, sigurniji prihodi, dopustila sam sebi da
povjerujem u to.

116
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

Emily

M obitel je stalno bio uz mene otkako sam Benu poslala onu e-poruku. Dosad
još nije odgovorio, ali mene to nije sprečavalo da se trgnem svaki put kad
čujem da je stigla kakva obavijest. Tako sam poskočila i kad mi se te subote u
četiri popodne oglasio Messenger, a opustila sam se tek vidjevši da je to poruka od
Ciana. Najvjerojatnije nešto u vezi s večerom. Bila sam sredila frizuru i šminku i
kupila novu haljinu (čajnu haljinu u stilu četrdesetih koja se lijepo ovijala oko
mojih oblina, ali ne pretjerano). Srce mi je klonulo kad sam pročitala prvi redak.

Žao mi je što vam ovo javljam u posljednjem trenutku. Vidite, Jack je danas
malo nemiran, a iskreno govoreći, teško mi je bilo naći bebisitericu. Ne
razumije svatko kako mogu izaći s nekim, i to tako brzo nakon Roseine smrti
- posebno na večeru s prijateljicom.

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, a onda sam nastavila čitati.

Pa, ako se ne biste ljutili, palo mi je napamet da biste mogli doći k meni?
Mogu sklepati nešto ukusno, a moći ćemo i razgovarati. Znam da to nije
otmjena večera i moji pokušaji da vam zahvalim što ste me tako pomno slušali
kao da su osuđeni na propast, ali nadam se da ćete me shvatiti. Osim toga,
siguran sam da bi vas Jack zaista volio vidjeti.

Moja prva reakcija bila je olakšanje što nije u potpunosti otkazao dogovor, ali
osjećala sam se i razočarano: radovala sam se što ću biti dostojno ugošćena u
krasnom restoranu. Prinijela sam ruku savršeno valovitoj i počešljanoj kosi,
pomislila na haljinu što je s unutrašnje strane visjela na vratima moje spavaće
sobe. Zaslužila je da se pokaže u javnosti. No teško da sam se mogla prepirati
s njim. Ovo nije bio spoj. Ovo je bio izlazak dvoje prijatelja na večeru, a prijatelji
imaju razumijevanja za prijatelja koji je nedavno izgubio ženu i ne može naći
nekoga tko bi mu pričuvao dijete nego mora ostati kod kuće.
Pokušala sam samu sebe uvjeriti kako bi mi ovo zapravo moglo ići u prilog.
Cian i ja bit ćemo sami u njegovoj kući (jasno, s Jackom, ali klinci spavaju; po

117
tome su i poznati, ne?). Bit će intimnije. Možda ćemo poslije sjediti na prostirci
ispred rasplamsale vatre i pijuckati vino pa, iako nisam imala (ozbiljnijih)
očekivanja, koješta bi se moglo dogoditi: možda će nastupiti trenutak kad će me
on pogledati i uspostavit će se svojevrsna povezanost koja će poslužiti kao temelj
za nešto drugo?
U odgovor sam natipkala kako bih voljela doći k njemu na večeru i da ćemo
se vidjeti. Onda sam se svejedno presvukla u novu haljinu jer... pa... zapravo i
nisam imala alternative. Teško da sam se pred njim kanila pojaviti u kućnoj haljini
i danas uređenu kosu na zatiljku učvrstiti gumicom.
Jack je već spavao kad sam stigla.
- Jednostavno se iscrpio - reče mi Cian, izgledajući i sam pomalo iscrpljeno,
iako mu je kosa bila vlažna, što je upućivalo na to da se upravo istuširao. Bio je
ležerno odjeven u traperice i snježno bijelu majicu, ne razlikujući se izgledom
puno od onog Ciana na velikom obiteljskom portretu. Odmah sam se osjetila
pretjerano svečano odjevena.
Dok mi je Cian pomagao da skinem kaput, osjetila sam nakratko na zatiljku
njegov dah pa sklopila oči i udahnula miris njegove mošusne vodice poslije
brijanja.
- Htjela sam ovo obući za izlazak - rekla sam. - Gotovo sve drugo treba oprati
- lagala sam.
- Izgledate prekrasno, Emily - rekao mi je, pogledavši ravno u mene i
odmjerivši me od glave do pete. Osjetila sam kako me nešto steže u želucu. - I
nešto ste učinili s kosom?
Rukom sam dotaknula meke uvojke. - Hvala. Bilo je vrijeme za malo
promjene - rekla sam.
- Pristaje vam. Sviđa mi se.
Odveo me kroz kuću sve do kuhinje koju je izrazito obilježavao nedostatak
mirisa kuhanja. Na otoku je, međutim, stajala boca crnog vina, otvorena da vino
diše, a uz nju dvije čaše. Počeo ih je nalijevati. - A sad, da vam sve priznam -
rekao je. - Strašan sam, a pod time mislim „užasan”, kuhar. Nakon Roseine
smrti, Jack i ja zapravo se snalazimo s jelom koje nam ljudi donose kad svrate
ovamo. A, uz to, vrlo uspješno pripremam krumpirove vafle i riblje štapiće.
Pocrvenio je dok mi je pružao čašu s vinom. - Ali, imam lijep izbor jelovnika
s dostavom... sve i sva, od pizze do indijske hrane, pa čak i letak iz tajlandske
zalogajnice u gradu, ali to vam ne bih preporučio, osim ako sutrašnji dan ne želite
provesti povraćajući.
Lagano se nasmijao i cijelo mu se lice od toga promijenilo, a i ja sam se
nasmijala.
- Najbolje onda da to preskočimo - rekla sam.
- Privlači li vas nešto od ovoga? - zapitao me, otvorivši ladicu na otoku i
izvukavši nešto što je doista bila nevjerojatna kolekcija jelovnika s dostavom, a
118
onda ih je raširio preda mnom, pri čemu je njegova ruka okrznula moju dok sam
uzimala letak na kojem je pisalo „Mandarinska palača: kineska hrana“. Zapitala
sam se je li i on osjetio istu iskru kao i ja; zapravo, dopustila sam si da samo na
tren povjerujem kako ju je i on osjetio. Povjerovavši u to, uspjela sam potisnuti
misli o onome što se govorilo na poslu, o tome kako se Owen ponašao, kako je
sve izgledalo. Uživat ću s njim u ovoj večeri. S prijateljem. Prijateljem za kojeg
sam se nadala da bi mogao postati i više od toga.

Nije to bilo, baš, na prostirki ispred rasplamsale vatre, ali Cian i ja sjedili smo
svaki na svojoj strani velikoga mekanog kauča i čavrljali nakon jela. Za večerom
smo odustali od crnog vina i prešli na suho bijelo, a ja sam već bila na drugoj čaši
i osjećala kako se u njegovu društvu sve više opuštam. Zbacila sam štikle s nogu
i zavukla stopala pod sebe pa smo oboje sjedili gledajući jedno u drugo. Cian se
činio manje umornim, manje napetim nego prije u mom društvu. Da nije bilo
goleme slike s koje je Rose gledala odozgo na nas, bila bih se gotovo, gotovo
mogla pretvarati da ona nikada nije ni postojala.
Stoga sam se, kad je Cian počeo govoriti o tome kako se policija ponovo
zanima za njezinu smrt, osjetila, ne znam, razočarano? Razdraženo?
- Samo želim da sve to već jednom završi. Tako da Jack i ja možemo nastaviti
sa svojim životom. Sve mi se to čini kao veliki oblak koji nam visi nad glavom -
tužno je rekao.
- A policija... jesu li vam uopće išta rekli?
Odmahnuo je glavom. - Kao da mi ne žele dati bilo kakve informacije. Kažu
da to „nije relevantno za Rosein slučaj”, a onda postavljaju nova pitanja. Sami
sebi u svemu proturječe. Stalno pitaju jesam li ikad upoznao Kevina McDaida.
Stalno pitaju o mojem odnosu s Rose: kao da im nisam rekao, kao da
cijelom vražjem svijetu nisam rekao kakvi su moji osjećaji prema njoj. Bila mi je
žena, bila je majka mog sina. - Sjedeći, nagnuo se naprijed, na trenutak zario glavu
u šake. Nisam znala što da učinim: nešto u meni željelo je pružiti ruku prema
njemu i dotaknuti ga. Utješiti. Baš kad je taj poriv počeo bivati prejak, on se
opet uspravio, provukao prste kroz kosu i pogledao me. Oči su mu bile stisnute,
gorjele su od bijesa.
- Znate li da me odvjetnik upozorio kako će mi možda pretražiti kuću? Slučaj
nije relevantan za Rosein, ali možda će mi pretražiti jebenu kuću? Možda mi
oduzeti i kompjuter? Kako ću uopće raditi ako mi ga oduzmu? Ne da u ovom
trenutku mogu svoj tekst potpisati kao gotov, ali ipak. To je moje životno djelo,
a oni ga žele uzeti i sve raskomadati u pokušaju da pronađu... što? Neku
pretpostavljenu poruku koju sam Kevinu McDaidu poslao preko Twittera i od

119
njega naručio da mi ubije ženu? Ponudio mu novac da to učini. Pa to je da umreš
od smijeha!
Zavalila sam se na naslon. Načas zapanjena. Cian je sad bio bijesan. Oči su
mu bile potamnjele. Vidjela sam kako su mu se mišići na šakama napeli.
- Sigurna sam da će se sve uskoro razjasniti - umirivala sam ga. - Ne mogu
izmišljati koješta. Ne mogu vas optuživati za nešto što niste ili nikad ne biste
učinili.
- Ali blato se lijepi za čovjeka, Emily. Zar to ne shvaćate? Jednom kad krenu
glasine, ljudi će im početi vjerovati. A ima toliko ljudi koji žele u to povjerovati.
Ljudi koji bi voljeli vidjeti kako na ljestvici padam za koji stupanj.
- Sigurna sam da to nije točno - rekla sam.
- O Emily, vi slatki, naivni stvore. Naravno da je istina. Ovdje ljude ništa jače
ne uzbuđuje nego kad vide da se sve ruši oko nekoga tko je u nečem uspio.
Lažemo, pretvaramo se da smo ponosni na priču o samostalnom uspjehu, ali to je
sranje, Emily. Na kraju dana, svi bismo trebali znati gdje nam je mjesto, a ne
zanositi se nečim iznad svojih mogućnosti. Kao što kaže stara izreka „što se voda
više uzburka, govno lakše ispliva na površinu”. Pa ima dosta onih koji misle da ja
i nisam ništa drugo nego govno: ja, i moje pretenciozno ponašanje, i moje velike
riječi, i moje književne nagrade. Lijepa kuća, lijepi sin i savršena supruga. Ljudi
su sretni što me mogu mrziti zbog toga. Ljudi me žele mrziti. Uništiti me. Misle
da će me uništiti prilijepe li mi to, ali istina je da sam ja već uništen. Uništen sam
od trenutka kad je ona umrla. No, to im nije dovoljno. Ljudi su okrutni, Emily.
To sam i predobro znala - tuđa okrutnost bila mi se urezala u mozak. No, ljudi
mogu biti i dobri, morala sam u to vjerovati.
- Mnogo vas ljudi voli, i vas i Jacka, i žele vam pomoći.
Frknuo je. - Da. Zato je jedina osoba kojoj se mogu povjeriti netko koga
poznajem tek nekoliko tjedana? - Začuo se smijeh, šupalj i hladan. Malo me to
zapeklo.
- Pa imate vi prijatelja. Osoblje u Scottovoj ordinaciji vrlo lijepo govori o
vama.
- Čak i Owen? - podignuo je obrvu.
Zastala sam. - Owen se drži za sebe. Zapravo, s njim previše i ne razgovaram.
- Nije nalik na Owena da se osamljuje. Obično se voli petljati u svačije stvari.
- Kako to mislite? - zapitala sam.
Najednom je Cian ustao, ponovo prolazeći rukama kroz kosu, koračajući po
sobi, odnosno, točnije, ljutito gazeći. Vidjela sam kako mu se ruke na glavi stežu.
Otkoračao je do drugoga kraja kuhinje, okrenuo mi se leđima, rukama se podupro
o radnu plohu, glavu nisko spustio. Nisam znala što bih rekla ili učinila pa sam
pijuckala vino, vino koje je sad imalo topao i gorak okus. Želudac mi se stegnuo.
Shvatila sam da sam još uvijek uzbuđena, ali ne više u pozitivnom smislu.

120
 Nakon nekog vremena, možda trideset sekundi, što se, naravno, činilo kao
mnogo dulje, on se okrenuo da me ponovo pogleda. Lice mu je opet bilo žalosno.
Nestao je i posljednji trag bijesa. - Mogu li se pouzdati u vas, Emily? - rekao je.
- Jasno da možete - odgovorila sam.
- Mislim, stvarno pouzdati? - Krenuo je prema meni, a ja sam se okrenula k
njemu, izvukavši noge ispod sebe i spustivši ih na pod.
- Znate da možete - rekla sam.
Duboko je udahnuo.
- Rose i Owen već se dugo poznaju. Još davno prije nego što je Rose počela
raditi za njega. Upoznali su se dok je Rose bila studentica i subotom radila u
Tescu. I on je tamo radio da zaradi dodatni novac za studij. Postali su prijatelji,
dobri prijatelji, ali ništa više od toga, barem što se tiče Rose. Owen je, međutim,
uvijek osjećao nešto za nju. Mislim, ne mogu mu zamjeriti. Ona je... bila je...
lijepa žena. Tako lijepa. Ipak, on nju nije zanimao u tom smislu. Owen Scott nikad
ne bi mogao biti Rosein tip. Previše je „oprezan”, previše dosadan za nju.
Mislim, zubar? - Cianova se usta na krajevima iskriviše nagore dok je izgovarao
riječ „zubar”, kao da ne može zamisliti ništa dosadnije, staloženije, manje
inspirativno.
- Nije bio sretan kad ga je odbila, ali Rose je Rose, ostali su prijatelji, znate.
Onda smo se Rose i ja upoznali, a Owen nije mogao dovoljno jasno pokazati kako
misli da nisam dovoljno dobar za nju. Bio sam ambiciozan pisac, a u njegovim
očima zgubidan koji živi u oblacima. Rose je počela raditi za njega: ona nas je
tada prehranjivala, pa nikad nije propustio priliku da me na to podsjeti. Da me
podsjeti kako se za Rose ne brinem onako kako bi on mogao. Ipak, bio je
prepreden; nikad to ne bi rekao pred Rose. Govorio joj je kako se divi što ustrajno
slijedim svoj san, a istovremeno je meni trljao nos što nisam uspješan. Rose
je plaćao „bonus” koji nam je pokrivao najamninu za stan, govoreći da bi svaki
prijatelj tako postupio. Zbog toga sam se osjećao kao totalni mekušac. Tako da
možete zamisliti koliko je pošizio kad su se moje knjige počele prodavati, kao i
kad su počele pobuđivati interes kritičara i filmskih producenata. Shvatio je da
jedinu prednost koju je imao preda mnom... sigurnost, novac... više nema. To ga
je razbjesnilo. Rose mi je rekla da se prema njoj na poslu ponaša sve usranije. Već
je razmišljala da da otkaz. Htio sam da to učini, novac nam definitivno više nije
trebao. Ostala je jer je uživala u svom poslu i ondje imala prijatelje, ali on joj
je, ustvari, zagorčavao život. Rekla mi je, znate, da se bojala kako će on reagirati
kad bi mu rekla da odlazi...
Prenerazila sam se. Iako, u posljednje sam vrijeme imala prilike vidjeti tu
mračniju, ljutitu Owenovu stranu. Ipak, ovo je bilo nešto drugo. Nešto što je
nadilazilo moje razumijevanje. - Ne sugerirate valjda da je bio dovoljno bijesan
da povrijedi Rose? Nije mi to nalik na njega. Ne baš. Zna biti zlovoljan, ali ne
toliko.

121
 Cian je odmahnuo glavom. - Ne, ne mislim da bije povrijedio. Ne bi imao
muda da nešto takvo učini. Gospodin Dobrica - to je gotovo ispljunuo, a onda se
nasmijao izobličenim, bijesnim smijehom. - Ali, noću me jedna misao drži
budnim... samo se pitam... bi li on od nekoga zatražio da to učini umjesto njega?
Pomisao na ono što mi je Ingrid Devlin ispričala o novcu uplaćenom na račun
Kevina McDaida prostrujala mi je kroz glavu. Je li bar u vezi s tim govorila istinu?
Boljela me glava zbog kombinacije vina i pokušaja da sve to shvatim.
- Vjerujete mi, zar ne, Emily? - rekao je Cian, uzimajući moje ruke u svoje.
Pogledao me ravno u oči, a izraz lica bio mu je blag, molećiv. Pomislila sam kako
je slomljen. Kao da se tek pomalo snalazi i ništa više. - Važno mi je da mi
vjerujete. Čini mi se kao da nitko nije na mojoj strani: čak se i Roseina obitelj
hladno odnosi prema meni. Kao da vjeruju da bih ja nju povrijedio. Možete li
zamisliti kakav je to osjećaj, Emily? Oni su bili i moja obitelj, a sad su me
odbacili. Preko zajedničkih prijatelja dogovaramo se o posjetu Jacku. Sve se
promijenilo.
Promatrala sam kako mu se suza kotrlja niz lice: instinktivno sam izvukla
ruku iz njegove i obrisala je palcem, prislonivši mu svoju ruku uz obraz. Sklopio
je oči, naslonio mi glavu na ruku kao da tjednima nije otpočinuo. - Moram znati
da mi netko vjeruje - šapnuo je.
Morala sam vjerovati svojim instinktima, na koje je možda utjecalo vino, kao
i zgodnom muškarcu čije mi je lice počivalo u rukama, a čije su mi suze vlažile
zapešće. Na instinkte mi je - shvatila sam osjetivši kako mi se puls ubrzava -
uvelike utjecalo i srce koje je u tom trenutku samo htjelo utješiti Ciana. Otvorio je
oči i pogledao me, trepćući da prikrije suze i čekajući na moj odgovor.
- Vjerujem vam - šapnula sam, a on je okrenuo glavu i nagradio moje
povjerenje u njega najmekšim mogućim dodirom usana na moj dlan.
Povukla sam ruku, ne zato što sam to željela, već zato što sam se bojala da ću,
ako je ne povučem, i to istog časa, izgubiti glavu. Napravit ću nešto glupo,
pokušat ću ga odista poljubiti ili ću učiniti nešto podjednako bedasto, što će ga
natjerati u bijeg. Žena mu je bila umrla prije samo nekoliko mjeseci i bila je ljubav
njegovog života. Tko sam bila ja? Netko s kirnje mogao razgovarati?
- Bolje da sad odem - rekla sam.
- Previše sam tražio od vas - rekao je tiho. - Previše sam toga rekao.
Odmahnula sam glavom, uvukla noge u cipele i u torbi počela tražiti mobitel
da pozovem taksi. Bilo što, samo da ne gledam prema njemu. - Nije uopće stvar
u tome - rekla sam. - Niste previše tražili od mene. Vjerujem vam. - Okrenula sam
se da ga pogledam. - Vjerujem u vas.
- Nemojte otići - rekao mi je. - Ostanite sa mnom, molim vas.
Pogledala sam ga. Zapitala sam seje li pio već i prije mog dolaska. Svakako
za večerom nije popio dovoljno da bi davao ovako glupe prijedloge. - Ne znam
baš - rekla sam, iako su prokleti unutarnji osjećaj i prokleto srce, kao i onaj poriv

122
duboko u meni, vrištali da kažem „da”. - Kasno je, a vi ste uzrujani. Bilo je
ovo teško vrijeme za vas.
- Imamo sobu za goste - rekao je. - Bilo bi jednostavno lijepo znati da ste
ovdje. Mrzim ujutro biti sam. Naći ću vam nešto u čemu ćete spavati, a sutra ću
vas sam odvesti kući.
Ah, samo prijatelji. Osjetila sam mješavinu olakšanja i razočaranja, ali
pomisao da ću mu biti blizu bila je toliko privlačna, a mene je glava i dalje boljela.
- Molim vas - rekao je, uzeo mi mobitel iz ruke i gurnuo mi ga natrag u torbu.
- Puno bi mi to značilo.
Kimnula sam, glas mi se vratio pa sam rekla „O. K”, a zauzvrat sam dobila
osmijeh.
- Znam da vam se ovo čini čudnim - rekao je, dolijevajući mi vina u čašu, a
raspoloženje mu se najednom popravilo - ali sve je u ova posljednja dva mjeseca
bilo neobično pa sam jednostavno naučio živjeti s tim. Instinkti mi govore da ste
osoba koju je dobro imati uz sebe.
Kad je iskapio vlastitu čašu i natočio si još jednu, zapitala sam se jesu li
njegovi instinkti jednako tako temeljito zbrkani kao moji.

123
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

ilo je još mračno kad sam se probudila. Podigla sam telefon, pomolila se da
B se baterija nije ispraznila i provjerila koliko je sati. Bilo je nešto iza sedam
ujutro, a u bateriji mi je bilo ostalo još oko deset posto. Dovoljno da potraje dok
ustanem, obučem se i pozovem taksi.
Sada, ujutro, osjećala sam se neobično, ali ne nužno i ugodno. Spavala sam
relativno dobro: zajamčila je to dodatna čaša vina, a nakon toga čašica-dvije (ili
su bile tri?) najboljeg škotskog viskija. Ipak sam nastojala ostati pri zdravoj
pameti: skrenula sam razgovor opet na svakodnevicu. Ili je razgovor od velikih
pitanja odvratio Cian?
Sve mi je to sad bilo pomalo u magli. Sjećala sam se kako je glazbu s iPada
puštao preko fantastičnog Bluetooth zvučnog sustava koji je vjerojatno stajao više
od moje mjesečne plaće. Rekao je kako je to prvi put od Roseine smrti da ima
prilike vidjeti kako izgleda normalnost, osjetiti kako izgleda normalnost.
Uhvatio me za ruku i digao na noge pa smo plesali i pjevali, vjerojatno
preglasno, na Wonderwall od Oasisa. Jack se probudio, malo uznemiren. Cian je
otišao gore i smirio ga, pjevajući mu stihove iste te pjesme dok je opet tonuo u
san, a sjećam se kako mi je u srcu bujala naklonost prema njemu.
Sjela sam na kauč da dovršim piće, odjednom pretjerano umorna i osjećajući
kako mi se oči sklapaju. U prostoriji je bilo toplo. U glavi mi je zujalo od alkohola,
no bila sam zadovoljna. Nestalo je mojih prijašnjih zabrinutosti da je išta u vezi s
ovim neobično... ta bili smo tek dvoje usamljenih ljudi koji skupa provode
vrijeme. Dvoje slomljenih ljudi. Jasno, on nije znao da sam ja slomljena, no bila
sam. Iako sam se tada, u tom blaženo maglovitom trenutku, ponadala da sam,
možda, napokon na putu da ozdravim.
Oči su mi se otvorile kad sam osjetila njegove ruke na ramenu. - Spavalice -
rekao je. - Možda bismo trebali zaključiti ovu večer? Mislim da smo ionako prošli
cijeli katalog Oasisa, bar one pjesme koje vrijedi pamtiti.
Nasmiješila sam se, kimnula. Pomisao na spavanje bila je izvrsna. - To bi bilo
dobro - rekla sam, ustala, odnijela svoju čašu do sudopera i isprala je.
- Druga vrata desno na katu - rekao je Cian. - Pokraj je kupaonica: tamo ćete
naći čiste ručnike, a u kupaonskom ormariću čak i rezervnu četkicu za zube. Rose
je uvijek voljela da sve bude spremno za goste. Bila je poznata po gostoljubivosti.
Sve je moralo biti na svom mjestu.
- Zvuči kao sjajna žena - rekla sam.

124
 - Da - odgovorio je. - Bila je takva. Ako pođete na kat, donijet ću vam majicu
u kojoj ćete spavati.
Onda sam kimnula i otapkala uza stube do druge sobe s desne strane. Rose je
bez ikakve sumnje imala izvanredan ukus. Soba je bila uređena u klasičnom crno-
bijelom stilu: besprijekorna, čista. Krem sag, krem zidovi. Toaletni stolić prepun
uzoraka raznih krema i tekućina. Gotovo nalik na hotelsku sobu.
Kupaonica nije ništa manje nalikovala na hotelsku. Čak je i toaletni papir na
kraju bio presavijen u uredan trokut. Ovo je izgledalo mnogo ljepše nego što bi
moj stan ikad mogao izgledati. Zapravo, bilo je ljepše od većine hotela u kojima
sam ikad bila odsjela. Umila sam se, pomalo prestravljena zbog toga što će me
Cian vidjeti bez šminke, ali još prestravljenija zbog toga što bih na netaknutoj
posteljini od bijelog egipatskog pamuka na krevetu za goste mogla ostaviti mrlje
od šminke. Onda sam uzela jednu od tri nove četkice za zube u kupaonskom
ormariću i oprala zube. Baš sam završavala kad se na vratima spavaće sobe začulo
kucanje.
U mekom osvjetljenju sobe za goste, Cian Grahame bio je još zgodniji no ikad
prije: razbarušenije kose nego prije, no taj mu je izgled dobro pristajao. Majica
mu je bila zgužvana i djelomično izvučena iz traperica. Kroz glavu mi proleti
misao da bih ruku mogla zavući ispod hladnog pamuka i dodirnuti ga. Otjerala
sam je, ipak.
- Donio sam vam ovo - rekao je, jednom mi rukom pružajući majicu, a
drugom čašu ledene vode. - Za slučaj da noću ožednite. U kupaonskom ormariću
trebalo bi biti aspirina ako osjetite da bi vas mogla uhvatiti glavobolja.
- Hvala vam - rekla sam, uzimajući oboje. - Na sve ste mislili.
- Sve je u detaljima. - Nasmiješio se, očiju uprtih u moje. Bili smo korak,
najviše dva, udaljeni jedno od drugoga. Poriv da ponovo osjetim njegovu hrapavu
bradu na ruci gotovo me svladao. Zapravo, obeznanila sam se, doista obeznanila,
kad se nagnuo i nježno me poljubio u obraz, šapnuvši mi u uho kako se nada da ću
lijepo spavati. Ostala sam bez glasa i nisam ništa bila u stanju reći pa sam samo
kimnula i tek sam, nakon što je zatvorio vrata i nakon što sam ga čula kako odlazi,
vjerojatno u svoju sobu, u sobu koju je nekad dijelio s Rose, shvatila da
zadržavam dah.
Bila sam navikla buditi se noću, ali ne i čuti korake u svojoj sobi. Snena,
udova i kapaka teških od malo previše vina, sve sam se jače, što su se koraci više
približavali, borila da se razbudim. Čula sam duboko i tiho disanje te razaznala
nečiju sjenu u tami. Progunđavši nešto, prisilila sam se da sjednem, povlačeći
poplun oko sebe. Srce mi je ubrzano tuklo, u glavi mi se mutilo. Strah, prije svega.
Instinktivna reakcija. Godine čekanja da me osveta stigne. Stalnog spavanja s
jednim okom napola otvorenim. Koraci su bili teški, a meni se mozak trudio
pribrati. Prisjetila sam se da nisam u svom stanu. Da sam s Cianom. Cian... na
samu pomisao na njega oči su mi se otvorile i eto ga, udno kreveta, kako me gleda.
- Oprostite - šapnuo je. - Samo sam pomislio...
125
 Čvršće sam k sebi privukla poplun, no iako sam znala da bih se trebala osjećati
prestrašenom, nisam se tako osjećala. Umjesto toga, oči su mi poletjele k njemu.
Stajao je tek na nekoliko metara od mene, a na sebi je imao samo nisko spušten
donji dio pidžame. Prsa su mu bila čvrsta, s laganim čupercima tamne dlake koja
se činila kao da će biti meka i topla na dodir, ali sam, čak i u tami, mogla vidjeti
kako mu se spušta preko trbuha nestajući ispod pasa donjega dijela pidžame.
Osjećala sam kako sve brže dišem. Nisam mogla govoriti pa sam ga samo gledala.
- Usamljen sam, Emily. Tako sam usamljen pa sam samo pomislio... pa,
pomislio sam da ste i vi možda usamljeni. I da ćete mi možda dopustiti da vas
držim u zagrljaju?
Kimnula sam. Naravno da ću mu dopustiti da me drži u zagrljaju. Toliko je
vremena prošlo otkako me netko tako držao. A ovo je bio Cian Grahame, zgodan,
talentiran, pun ljubavi i boli, i trebao mu je ljudski dodir. Primaknuo se jednoj
strani kreveta i zavukao unutra; ostala sam ležati i dopustila mu da mi se
prisloni uz leđa, ovijajući ruke oko mog struka. Toplina njegova tijela uz moje.
Osjećaj njegovog daha na mom vratu. Ritam njegova disanja. Mirnoća ove sobe
uz težinu muške ruke, Cianove ruke, na mojem struku. Osjetila sam kako
počinjem disati u skladu s njim, pa sam utonula u san.
Kad sam se u sedam probudila, iako je još bio mrak, odmah sam osjetila da
Cian više nije ovdje. Zapitala sam se jesam li sve samo sanjala, ali kad sam se
okrenula, na drugoj strani kreveta bilo je udubljenje ondje gdje je noćas ležao.
Pružila sam ruku, opipala mjesto gdje mu je počivala glava. Načas sam ostala
ležati, razmišljajući kako je sve to bilo neobično. Lijepo dok je trajalo, ali
neobično. Da uđe u sobu i drži me u zagrljaju, da spava pokraj mene, a onda
nestane. Nisam čula nikakav zvuk u kući pa sam se zapitala spava li on još uvijek,
sad pošto se vratio u vlastiti krevet? Možda s osjećajem krivnje. Jesam li to i ja
osjećala? Krivnju? Jesam li osjećala da sam izdala Rose? Samo sam znala da
želim otići odavde.
Kad bih se brzo i tiho obukla, bila sam sigurna da bih se mogla iskrasti u
prizemlje te izaći na ulazna vrata, a onda s kraja ulice pozvati taksi. Jasno, to će
svejedno biti bijeg nakon zajednički provedene noći, ali podsjetila sam se da
nisam učinila ništa loše. Bili smo samo prijatelji. Čak i u plesu, piću i načinu na
koji me poljubio u obraz prije negoli sam otišla na spavanje. Čak i u zagrljaju u
krevetu.
Nisam nazula štikle, da se mogu tiho spustiti u prizemlje i proći kroz
mramorni hodnik a da ne stvorim previše buke. Bila sam na dva koraka od dna
stuba kad sam začula Ciana kako dolazi hodnikom.
- Jutro, sunašce - rekao je sa smiješkom, a onda ugledao cipele koje sam držala
u ruci i torbu prebačenu preko ramena. - Niste valjda htjeli otići?
- Ovaj - promrmljala sam - nisam vas htjela buditi, pa sam mislila da ću se
jednostavno iskrasti. Danas imam dogovor s roditeljima. - Lagala sam, jasno, ali
on to nije morao znati.
126
 - Oh, mi se uvijek rano budimo. Mladi Jack vodi brigu o tome da nakon šest
ujutro nitko ne spava. Molim vas, nemojte žuriti da odete: ima kave - rekao je,
mahnuvši glavom u smjeru kuhinje. - I svježe pečenih kroasana... hoću reći, nisam
ih zapravo sam umijesio, ali imam nekoliko unaprijed pripremljenih koji će za
nekoliko minuta biti potpuno pečeni. Jack i ja sami nećemo se uspjeti izboriti s
njima... molim vas, ostanite bar na doručku.
Okrenuo mi je leđa, vjerojatno pretpostavivši da ću poći za njim, a miris
kroasana koji su se pekli, pomiješan s mirisom netom skuhane kave i Jackova cika
dok je brbljao i sam se sa sobom smijao u kuhinji bili su vrlo primamljivi. Cian,
u trapericama i bijeloj košulji sa zavrnutim rukavima i otkopčana gornja
dva gumba, isto je tako bio zamaman.
Jack mi se nasmiješio dok sam ulazila u prostoriju, zamahnuo prema meni
bucmastim ručicama sjedeći u svom visokom stolcu. Prostorija je bila savršeno
uredna - svaki trag sinoćnje večere i pića bio je nestao. Cian očito nije bio čovjek
koji će leći dok ga muči mamurluk. A opet, bio je toliko organiziran da je
vjerojatno popio preporučenih pola litre vode prije spavanja te iz predostrožnosti
uzeo aspirin, nešto što bih i ja bila voljela da sam učinila.
- Mogla sam vam ja pomoći u čišćenju - predložila sam, škakljajući Jacka
ispod brade i sjedajući za kuhinjski otok.
- Prije nego što zbrišete ili poslije toga? - rekao je sa smiješkom.
Bila sam toliko pristojna da porumenim. - Žao mi je... samo sam mislila da će
vam tako biti lakše započeti dan.
- Lakše je započeti dan uz nekoga drugog, a ne samo s Jackom - rekao je,
otvorivši hladnjak i izvadivši bocu svježeg soka od naranče. Odjednom sam jako
ožednjela pa sam, kad mi je ponudio čašu, kimnula i ispila je naiskap: imala je
tako dobar okus.
- Niste sinoć popili onu vodu, zar ne? - nasmijao se.
Odmahnula sam glavom. - Bila sam tako umorna, mislim da sam jednostavno
pala u nesvijest.
- Onda je dobro što niste otišli kući taksijem. Bio bih se brinuo što ste kasno
navečer sami u taksiju. Ima mnogo loših ljudi, Emily. Kao što oboje znamo. Osim
toga, bilo je lijepo što ste ostali.
- Sve je dobro što se dobro svrši - rekla sam dok mi je dolijevao sok od
naranče, prije nego što će iz pećnice izvaditi kroasane, lisnate i hrskave.
- Na svu sreću - rekao je i nasmiješio se.
Zajedno smo doručkovali i to je trajalo cijeli sat, pri čemu nijedno od nas nije
spominjalo njegov noćni posjet, a onda me on odvezao kući. U toj fazi vjerojatno
bi me mogao nagovoriti da ostatak dana provedem s njim, ali onda teško da bih
mogla priznati kako sam lagala o odlasku k roditeljima.
Kad me ostavio kod mog stana, usput dok je Jacka vodio u park, rekao mi je
da će mi se javiti. Zahvalio mi je što sam ga slušala. Što sam mu pomogla da se
127
ponovo osjeti kao normalan čovjek. Onda me poljubio, opet u obraz. No ovaj je
put poljubac trajao sekundu-dvije duže nego prije. Bila sam sigurna da sam čula
kako je duboko udahnuo u trenu kad se odmaknuo od mene i bila sam sigurna,
pa... gotovo sigurna da mu u očima vidim stanovitu čežnju prije nego što je od
mene okrenuo glavu.

Nisam mogla na Owena gledati jednako kao i prije kad sam se u ponedjeljak ujutro
vratila na posao. Nisam mogla izbaciti iz glave ono što mi je Cian rekao.
Opsesivan muškarac koji je pobjesnio zato što ga Rose nije voljela? Zato što mu
je rekla da će otići? Da je, kako je Cian vjerovao, možda platio Kevinu McDaidu
da je ubije? To je prelazilo sve razumne granice. Pa opet, i Ben je prevario toliko
ljudi; teško da je to prelazilo Owenove mogućnosti.
Poslala sam Cianu poruku za vrijeme stanke za ručak, objasnila mu da mi je
teško i pogledati Owena, znajući ono što znam.
- Nije vrijedan da se zbog njega brinete - uzvratio mi je Cian. - No, ako se
želite riješiti stresa, dođite ovamo nakon posla. Jack večer provodi s Roseinom
obitelji. Da budem iskren, dobro bi mi došlo nečije društvo da to preživim.
Privlačnost njegova prijedloga bila je jaka. Prije nego što sam i pročitala
poruku do kraja, znala sam da ću iči.
Zbog toga sam se i smiješila, vračajući se kući iz ordinacije, u mislima
planirajući što ću odjenuti i kako ću se počešljati. Smiješila sam se sve dok nisam
začula kako me netko zove, ogledala se oko sebe i ugledala Ingrid Devlin kako
me ponovo slijedi.

128
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

krenula sam joj leđa čim sam je ugledala i produžila sam.

O Nisam joj ništa željela ili trebala reći. Što dalje bude od mene, to bolje, bar
što se mene tiče.
- Emily! - ponovo me zazvala. - Emily, pričekajte. Molim vas, dopustite mi
da vam sve objasnim.
- Nema se tu što objašnjavati - doviknula sam joj preko ramena, ne stajući. -
Shvatila sam kakvi ste i ne želim s vama imati nikakve veze.
Čula sam kako mi se njezini koraci približavaju. Bila je uporna kao vrag. - Ne
želite imati nikakve veze sa mnom? Zato što pokušavate zaštititi Ciana
Grahamea? Vas dvoje kao da se ovih dana vrlo ugodno osjećate kad ste skupa?
Zastala sam, dok mi je srce udaralo, pa se okrenula i ugledala je na samo
nekoliko metara iza sebe. - Ne znam o čemu govorite, ali o Cianu Grahameu
nemate pojma. A ni o meni, kad smo već kod toga.
- Vjerujem da netko tko je rano u nedjelju ujutro otišao iz kuće Ciana
Grahamea ima pojma o njemu - rekla je slegnuvši ramenima.
- To se vas ne tiče - zamucala sam, a u sebi sam se pitala otkud ona to zna.
- Možda i ne, ali naše bi čitatelje svejedno zanimala činjenica da ožalošćeni
udovac Rose Grahame spava sa ženom koja je došla na njezino radno mjesto?
Zlato za tabloide. I to prije nego što uopće spomenemo policijsku istragu.
Kad sam prvi put vidjela Ingrid Devlin, smatrala sam je privlačnom ženom:
staloženom, odmjerenom, profesionalnom. Sad sam u njoj vidjela samo ružnoću,
podmuklost i podlost.
- Otkud vi znate tko izlazi iz kuće Ciana Grahamea i kada? To je pomalo
pizdunski način izvještavanja, ha? - oštro sam joj uzvratila.
- Kažete to kao da bi trebalo zvučati kao uvreda - rekla je primaknuvši se još
jedan korak, opasno blizu upadu u moj osobni prostor. Osjetila sam kako mi puls
ubrzava, a i kako mi hladan znoj izbija i svjetluca na čelu. - No ono što vi nazivate
pizdunskim ponašanjem, ja nazivam razotkrivanjem vijesti.
- Pa ovo ste pogrešno razotkrili. Mi smo samo prijatelji, to je sve.
- Ili u vezi bez obaveza - frknula je.
- Uopće nije tako - rekla sam, svjesna da želim da tako bude. Ili čak i više od
toga. Da sam večeras pješice išla kući razmišljajući o tome koje ću donje rublje
izabrati za večeras. - A vi nemate prava špijunirati obične ljude koji se bave
svojim poslom. Kako se samo usuđujete?

129
 - Užasno ste osjetljivi - rekla je. - Gledajte, Emily...
- I to je zanimljivo - prekinula sam je. - Otkud znate kako mi je ime? Prošli
put vam to nisam rekla.
- Facebook je super stvar, - rekla je - a ja bih bila prilično beskorisna
novinarka kad ga ne bih mogla iskoristiti da odande izvučem vaše ime. Uočila
sam i da ste vi i Cian prijatelji na Facebooku. Ali to je bilo samo usput... Emily,
ne pokušavam vas ni na što navući. Ne kažem da je Cian u svemu tome loš
momak, ali bila sam iskrena kad sam vam rekla da mi treba nešto novo u ovoj
priči. Nešto što nitko drugi ne može otkriti i znam da mi vi možete pomoći.
Možete biti moj pristup Cianu. Dosad je odbio sve zahtjeve koji su dolazili od
medija, nije prihvatio ni jedan jedini. Možda biste ga vi mogli nagovoriti da
razgovara sa mnom? - Podigla je jednu savršeno oblikovanu obrvu i stala čekati
moj odgovor. Na sekundu sam se zabezeknula. Misli li ona to ozbiljno?
- Zašto, pobogu, mislite da bih vam ja pomogla? - zapitala sam. - Lagali ste
mi, vrebali me, jurili za mnom po ulici! Zašto bih uopće razgovarala s vama?
- Pa, stvar je u tome, Emily, što je prilično smiješno da spominjete laganje,
vrebanje i proganjanje jer to obično vi radite. Barem prema onom što kaže vaš
bivši. Službena opomena i zabrana uznemiravanja, zar nije tako završilo? I to sam
otkrila, možda na pizdunski način, kako biste vi rekli. Ali zbilja ne biste željeli da
ovdašnji ljudi, koji su daleko od sve te gadosti, saznaju za to, zar ne?
Osjećala sam se kao da mi je netko naglo istjerao sav zrak iz pluća. Kao da
sam se slomila, uvukla u sebe: do posljednje su me trunčice preplavili stid,
neugoda i poniženje. Razgovarala je s Benom? S Benom koji mi nije odgovorio
na e-poruku? - Nemate prava njuškati po mom osobnom životu... - prošaptala
sam, ni napola uvjerljivo.
- Možda i nemam - reče ona - ali ipak se pitam bi li vas Cian želio kraj malog
Jacka kad bi to znao o vama.
- Vi to ne razumijete.
- Ne, pretpostavljam da ne razumijem. Pretpostavljam i da uopće nije bilo
tako kao što se činilo. Baš kao što ste vi i Cian jučer ujutro jako nalikovali na
slatku malu obitelj dok ste ulazili u njegov auto.
Osjetila sam kako me obuzima panika, kako mi suze naviru na oči. - Što sam
vam učinila da mi to radite?
- Nisam još ništa učinila, Emily. Samo sam vam rekla ono što znam. U
potpunosti je na vama što ću dalje s tim informacijama. Ali, povezati me s
Cianom? To bi me moglo navesti da neke stvari jednostavno zaboravim.
Gledajući u nju, zatreptala sam: osjećala sam kako mi suze klize niz lice.
- Znam da o mnogo toga imate razmisliti, Emily, ali nema razloga da budemo
neprijatelji. Ovo može koristiti i vama i meni. Evo - rekla je, posegnuvši u džep -
uzmite moju posjetnicu. Možete me nazvati na taj broj u bilo koje vrijeme. A ako

130
budete s Cianom govorili o meni, a iskreno se nadam da budete, možete mu reći
da ni njemu neće škoditi bude li koga od novinara imao na svojoj strani.
Okrenula se na šiljastoj kožnoj potpetici i udaljila se, a mene je ostavila da
dršćem i plačem na ulici. Sjećanja su se okomila na mene sa svih strana. Možda i
nije bilo onako kako sam se pribojavala, no prošlost me ipak sustigla i sada je
prijetila da će mi i opet sve uništiti.

Dvije tablete za smirenje, čaša vina, jecanje pod tušem i odlučan razgovor sa
samom sobom pa sam napokon uspjela nalikovati na privlačnu žensku osobu.
Navukla sam traperice, grudnjak bez naramenica i ležernu majicu, a usto i crne
čizme. Vrištalo je: opušteno šik. Razbarušila sam kosu i nanijela malo sjajila za
usne i maškaru. Dodala sam i malo korektora ispod očiju još uvijek crvenih od
plača.
Dok sam se oblačila, zamislila sam da sam Maud: svih njezinih 157
centimetara, sitna, guste tamne kose, lica natkrivena gustim šiškama. Osobe koja
i bez prevelika truda izgleda hladnokrvno.
Maud se rijetko zbog nečeg uzbuđivala. Maud je sve rješavala u trenu.
Zamislila sam kako ću biti iskrena s Cianom... pa, donekle. Nema potrebe da
mu sve kažem. Reći ću mu da Ingrid Devlin hoće razgovarati s njim. Da je čula
govorkanja i želi mu pružiti priliku da ispriča svoju stranu priče. Neću mu reći da
joj ne vjerujem. Da mi je prijetila. Jebeno sigurno mu neću reći u vezi s čime mi
prijeti. Iako sam sama znala istinu o onome što se dogodilo s Benom, nisam
željela da se išta od te zbrke odrazi na ono što on misli o meni. Ništa od toga nije
nalikovalo na Rose. Nedostatak savršenstva u koji se on ne bi zaljubio.
Omamljenost tabletama i čaša vina omogućit će mi da mu se prikažem onakvom
kakvome me treba vidjeti i navedem ga da se složi s onim s čime mi je potrebno
da se složi.
Kad se moj taksi dovezao na kolni prilaz, ulazna su se vrata otvorila i eto
njega, s osmijehom na licu. Kad se automobil zaustavio, prešao je preko šljunka i
otvorio mi vrata, pozdravivši me poljupcem u obraz kad sam izašla. Uzeo me je
za ruku i poveo prema kući, no htjela sam izvući ruku iz njegove jer sam se
pitala ne promatra li netko moj dolazak. Cian mora da je osjetio moju suzdržanost
jer me, čim smo ušli u kuću i vrata su se zatvorila za nama, zapitao je li sve u redu.
- Izgledate kao da ste pod stresom - rekao mi je otvorivši bocu istoga bijelog
vina kakvo smo pili u subotu navečer i natočivši dvije velike čaše. Na stoliću za
kavu pred kaučem bio je naslagao niz tapasa koji su izgledali kao da dolaze ravno
iz nekog prvoklasnog restorana.
- To sam naručio - rekao je sjedajući. - Volite tapase!
Kimnula sam i otpila malo vina. - Volim. Ovo je super. Hvala.
131
 Nije bilo potrebe da se toliko gnjavite.
- Uopće se nisam gnjavio - rekao je. - Samo sam nazvao restoran, a oni su
došli, donijeli i sve postavili. Morao sam samo otvoriti vrata i platiti račun.
Prisilila sam se na smiješak, a on me upitno pogledao. - Zbilja ste pod stresom,
je li?
- Danje bio dug. Valjda sam samo umorna.
- A ja sam vas natjerao da dođete ovamo? Kladim se da biste radije opušteno
sjedili kod kuće umjesto što ste došli ovamo da mene slušate. - Činio se iskreno
zabrinutim.
Ispružila sam ruku i dotaknula njegovu. - Ne. Ne, ne brinite se zbog toga. Zar
ne bi bilo gore da sam otišla kući i prebirala po glavi kojekakve misli? Ovdje bar
imam društvo.
- Siguran sam da ste uvečer rijetko bez društva, Emily - rekao je, položivši
ruku na moju. I opet se javi isto. Onaj osjećaj učvršćenosti, vezanosti za ovdje i
sada. S Cianom.
- Ne toliko rijetko - rekla sam, nesposobna prikriti rumenilo. - Ali, sad sam
ovdje i ovo je vino divno, a isto tako i hrana. Kakav je bio vaš dan? Osjećam se
neotesano što kukam koliko sam umorna, a vi imate toliko toga s čime se morate
nositi.
- Pa, da budem iskren, zapravo je lijepo razgovarati o nečemu što za promjenu
nije izravno povezano s Rose, i to s nekim tko je nije poznavao. Već sam umoran
od svih tih tužnih pogleda i hvalospjeva o tome koliko je bila savršena - ne kažem
da to nije bila - ali znate...teško je živjeti s duhom jedne svetice. Ponekad naprosto
poželim biti ja. Provesti normalan dan. Zvuči li to užasno? - Provukao je prste
kroz kosu, a zatim se okrenuo i pogledao me. - Nego, hajde da kušamo malo ovih
tapasa i popijemo malo vina pa možemo početi sa starim katalogom Blura... ako
vam nije teško malo ostati.
Kimnula sam, iako je to bila prilika da mu spomenem Ingrid Devlin i njezin
zahtjev, ali u tom sam trenutku htjela ono što je on htio: jednostavno biti netko u
prostoriji s još nekim. Bez duhova prošlosti, moje ili njegove, oko mene.
- Uopće mi nije teško - rekla sam. - A sad mi recite što je sve ovo - pokazala
sam prema stoliću pred sobom.

Nakon treće čaše vina sve je zastrla lagana omaglica. Onakva omaglica u kojoj
vrijeme postaje fluidno, a sve doživljavate u trenucima i osjećajima ne brinući se
ni o čemu jednodimenzionalnom. Nisam sasvim sigurna kako je na kraju došlo do
toga da se poljubimo, ali učinili smo to. Sjećam se da smo razgovarali nekoliko
sati. Cian je rekao da je strašno usamljen, a ja sam mu odgovorila da znam kako

132
to izgleda. Rekao je kako ne može vjerovati da netko poput mene ikad može biti
usamljen. Rekla sam mu da će, kad dođe pravo vrijeme za to, osjetiti kako
može nastaviti sa životom: ne naći zamjenu za Rose, nego pronaći nekoga uz koga
će mu usamljenost biti lakša.
Nisam očekivala njegov poljubac, čak ni kad mi je rukom obuhvatio lice, a
zatim mi je provukao kroz kosu. Čak ni kad mi se zagledao duboko u oči i kad
sam njegov dah, topao i sladak, osjetila blizu svog lica. Mislim da nisam očekivala
njegov poljubac ni kad su mu usne okrznule moje. Ili kad mi se njegova ruka našla
iza glave i privukla me bliže sebi, a naš poljubac postao dublji. Kad se njegov
jezik susreo s mojim i kad sam osjetila odgovor vlastita tijela. Kad sam ga rukom
dodirnula po prsima, a zatim je pomaknula na njegovu hrapavu i čekinjastu
bradicu. Čak i kad smo se odvojili jedno od drugoga i kad sam iz njegovih usta
začula uzdah prepun želje prije negoli me ponovo privukao k sebi, mislim da
nisam stvarno vjerovala u ono što se događalo.
Ruka mu je skliznula ispod moje majice, a palcem mi je preko tankog
materijala na grudnjaku okrznuo bradavicu, od čega me je val želje pogodio u
samu bit. Onakav val koji je nadvladao svaku sumnju koju bih mogla osjećati o
tome što radim, što oboje radimo. Osjetila sam kako se naginje nada mnom,
toplinu njegova tijela uz moje dok mi je ustima prelazio na vrat. Nisam sigurna
jesam li bila opijenija vinom ili požudom, ali znala sam da je kombinacija toga
dvoga smrtonosna. Nije bilo načina da se oduprem.
U tim trenucima, kad sam samo osjećala kako mi svi živčani završeci
oživljavaju, znala sam da sam izgubljen slučaj. Pa kad je šapnuo da me želi
odvesti u krevet, bila sam se nemoćna oduprijeti. Slijedila sam svoje nagone,
dopustila mu da me odvede iz ove prostorije i uza stube, gdje me ponovo poljubio,
a onda me odveo u sobu za goste i pritisnuo me uza zid i ja sam osjetila
njegovo tijelo, tvrdo i vruće uza svoje. Tada sam bila izgubljena, povratka više
nije bilo. Nije me bilo briga ni za što što se događalo u tom trenutku, osim za
fizičke osjete koji su strujali mojim tijelom.
I dok smo tako zajedno ležali u krevetu, on u meni, svom težinom nalegavši
na mene i mičući se nada mnom, tijelo mi se osjećalo živim, srce mi je ubrzano
kucalo, znoj nam se miješao, oči su se upirale jedne u druge, usta su pohlepno
žudjela za ustima onoga drugog, bila sam sigurna da postupam ispravno i da je
oduvijek bilo suđeno da se sve ovako riješi. Sudbina je čudan lutkar. No nisam o
tome mislila dok me orgazam preplavljivao i tjerao me da plačem na njegovim
prsima.

Probudila sam se negdje u noći, nemajući pojma koliko je sati. Cian je, na moje
iznenađenje, još uvijek bio kraj mene u krevetu, ovijajući mi ruku oko struka. Na
tren sam ostala tako ležati, pokušavajući u mraku sobe upraviti pogled na njega.
133
Ne znam što sam očekivala: da će odmah nakon ševe vrisnuti kako je
počinio veliku pogrešku i izbaciti me? Da će odjuriti u vlastitu spavaću sobu,
ostavljajući me da se pitam što se, dovraga, upravo dogodilo te da ležim u sobi za
goste i pitam se trebam li otići i kada? No, umjesto toga, privio me k sebi i
prošaptao: „Ostani, molim te, ostani”, dok su mu se oči drhtavo sklapale.
Bila sam previše zasićena, previše pijana i previše sam se ugodno osjećala da
bih raspravljala s njim, a nedugo zatim i ja sam utonula u san. No sada, u sitne
sate i trijezna, pitala sam se što sve ovo znači? Bila sam dovoljno pametna da ga
ne probudim i pitam, pa sam se jednostavno prepustila uživanju u njegovoj blizini,
u dodiru naše kože i bolnih mjesta na mojem tijelu kao posljedice vođenja ljubavi.
To jest bilo vođenje ljubavi? Nije bila tek ševa?
Ipak, znala sam da ova kratka omaglica sreće ne može vječno trajati: ujutro
sam morala na posao i bilo bi posve neprimjereno stići u ordinaciju u seksi majici,
trapericama i donjem rublju od prethodnog dana. Da ne spominjemo činjenicu da
mi je šminka već bila izrazito razmazana po licu i da mi je kosa već na sav
glas vikala o dugotrajnom boravku u krevetu, onakvim glasom koji ljude navodi
na govorkanje. Srce mi je lagano klonulo kad sam se sjetila Ingrid Devlin koja je
sigurno prosuđivala o meni dok sam ležala ovdje uz Ciana. Nisam s njim
razgovarala o njoj, nije bilo pravog trenutka za to. Bila sam sigurna da će mi, čim
mu kažem da neka novinarka zaista mora razgovarati s njim i da sam ja njezin
kontakt, smjesta pokazati vrata.
Takav razgovor sigurno nisam željela voditi s njim ovako gola. Šuljala sam
se po sobi što sam tiše mogla skupljajući odjeću, a onda se uvukla u kupaonicu i
obukla. Pogledala sam se u ogledalo - obrazi su mi bili rumeni, oči blistave unatoč
ranom jutru. Pitala sam se zašto sve mora biti tako komplicirano i u tom sam se
trenutku beskrajno ljutila na Ingrid Devlin koja će me natjerati da sve ovo
pokvarim. Oprala sam zube, umila se i raspetljala kosu. Onda sam se opet ušuljala
u spavaću sobu i sjela na rub kreveta da navučem čarape i nazujem čizme.
- Odlaziš? - začula sam njegov glas iza sebe i okrenula se da ga pogledam,
čak i u tami osjećajući kako su mu oči uprte u mene.
- Moram na posao, idem kući da se presvučem - rekla sam.
- Ostani - rekao je, potapšavši krevet pokraj sebe. - Uzmi slobodan dan. Javi
da si bolesna. Ionako te ne zaslužuju.
- Odbit će mi od plaće ako ne odem - objasnila sam mu. - I još sam uvijek na
probnom roku, a moram i platiti stanarinu.
- Ja ću ti pokriti odbitak za današnji dan - rekao je - samo, molim te, nemoj
otići. Proveli smo tako lijepu večer, tako lijepu noć. Ne znaš što mi znači napokon
se osjećati normalno.
- Ne mogu dopustiti da mi ti nadoknađuješ plaću, Ciane. To dobro znaš. A
Jack će se jutros vratiti od bake. Ne želiš valjda da Roseina majka dođe ovamo i
zatekne me ovdje.

134
 Na spomen Roseina imena, ispružio se na krevetu i zavukao ruke u kosu.
- Misliš da sam totalni gad, ha?
- Sto? Ne! Zašto bih to mislila?
- Spavao sam s tobom, provodim vrijeme s tobom, a nema dugo da je Rose
umrla. Misliš da ne poštujem spomen na nju? - Glas mu je zvučao neobično,
ljutito, ali i kao da bi se svake sekunde mogao slomiti.
- Ne, Ciane, ne. Uopće nije tako. I ja sam spavala s tobom, i to zato što sam
tako odabrala. Kako bih te zbog toga mogla osuđivati?
- Zato što ljudi to čine, Emily. Ljudi su stvorili mišljenje o meni. Neće
razumjeti kako sam toliko mogao voljeti Rose, kako mi je toliko nedostajala, ali
svejedno uživati... i dalje htjeti... biti s nekim drugim.
Sa mnom. Je li „htio” biti sa mnom? Posegnula sam preko kreveta i uzela
njegovu ruku u svoju, osjećajući kako mi, kad smo se dodirnuli, titraju živčani
završeci. - Ne osuđujem te, Ciane. Prihvaćam ljude onakve kakvi jesu, a kod tebe
mi se sviđa ono što vidim. Ne želim da osjećaš kako te tjeram ili prisiljavam da mi
budeš nešto više od prijatelja.
- Mislim da je jasno kako smo više od prijatelja - rekao je, privukavši mi ruku
na svoja prsa da osjetim kako mu srce kuca. - Bilo nam je suđeno da budemo
zajedno, Emily. Znam da i ti to osjećaš.
Kimnula sam, a on me privukao k sebi i onda prislonio usne na moje pa sam
se ponovo izgubila u njegovu dodiru i okusu. Kad smo se razdvojili, oboje bez
daha, opet me zamolio da ostanem s njim, a ja sam pristala i dopustila si da sve
misli o Ingrid Devlin otjeram u zapećak dok je on skidao odjeću s mene i tjerao
me da se potpuno izgubim.
Bilo se već potpuno razdanilo kad smo se opet probudili. Nisam bila sigurna
koliko je sati, ali sam čula ustrajnu zvonjavu na vratima, popraćenu s nekoliko
nestrpljivih udaraca. Razbudila sam se i poskočila, gurkajući Ciana koji je sjeo
zamućena pogleda.
- Je li to Jack? - pitala sam, žurno navlačeći odjeću.
- Ne bi se trebao vratiti prije ručka - rekao je Cian provlačeći prste kroz kosu
i uspravljajući se u krevetu. Zvono na vratima ponovo se oglasilo dok je Cian
navlačio traperice.
- Gospodine Grahame - začuo se dubok muški glas. - Policija. Možemo li
razgovarati s vama?

135
 DVADESET I PETO POGLAVLJE

Rose

2014.

Rose Grahame: Nagrada, a smiješi nam se i Hollywood.

Obećavam da ću vas se svih sjećati kada budem
tulumarila sa slavnima! Tako sam ponosna na Ciana!

govor za film! Tako nevjerojatno uzbudljivo. Cian je potpuno drugi čovjek:

U hoda okolo nadimajući prsa poput ponosna pauna. Čula sam kako telefonom
razgovara s raznim novinarima, kako govori da želi zadržati umjetničku kontrolu
nad scenarijem i imati koju riječ u dodjeli uloga.
- Vrlo je važno da priča sačuva integritet - govorio je. - Silno mi je stalo do
toga, ne bih želio da priča postane nešto što zapravo nije. Ovo je nijansiranije od
prosječne detektivske priče, višeslojno. Bilo bi važno da se tom romanu ne prilazi
samo kao uspješnici. Ne mogu zamisliti ništa gore od toga.
Bila sam impresionirana slušajući ovo povjerenje u vlastiti rad: bila je to takva
transformacija od povučenog autora kojeg sam upoznala prije sedam godina, a
kojem je nedostajalo samopouzdanja i koji se osjećao previše nervoznim da ikome
pokaže svoje djelo.
Sad je otvoreno govorio o svojim postignućima, o svojem „umijeću”, svojim
mišljenjima o književnom svijetu. Nikad mu to ne bih rekla, ali ponekad se
doimao pomalo pompozno. Ipak, bila sam naučila šutjeti: tako je bilo najbolje. Ne
budi Krakena.
Ne diraj lava dok spava. Samo se smiješi i kimaj glavom, kuhaj šalice čaja ili
nalijevaj čaše vinom i poslužuj jelo na zabavama u našem domu. Provjeravaj je li
soba za goste uvijek u tip-top stanju. Omogući mu mir za pisanje: da se osjeća
pažen i mažen kad ga uhvati kreativnost.
Čak i ako je to značilo ne odlaziti na posao zbog neobičnih boljetica, ostati
kod kuće i biti „njegova muza”. Čak i ako je to značilo skrivati od njega vlastite
čitateljske navike kao da su prljava tajna. Čak i ako je to ponekad značilo biti
predmetom njegovih šala. ,,Oh, Rose to ne bi shvatila. Ona više voli lakše stvari,
zar ne, Rose? Sretan sam ako uopće pristane čitati moje knjige”.

136
 Svi bi se nasmijali, pa sam se morala nasmijati i ja. Nisam vidjela smisla u
tome da ispravljam Ciana. Iz toga ne bi proizašlo ništa dobro.
Bio je to njegov autorski lik, uloga koju je morao igrati da bi postigao uspjeh.
A ja sam željela da postigne uspjeh. Željela sam da osvaja nagrade i dobije ugovor
za film. Uživala sam grijući se na suncu njegova uspjeha, govorio je on. A bila
sam i plaćena za to: lijepa kuća, lijep auto, nakit, otmjene večere. Način života
o kojem sam mogla samo sanjati dok sam bila mlada. Izvukao me, izvukao nas je
oboje, iz onog usranog stana i priuštio nam život u kojem je bilo posve moguće
da završimo na crvenom tepihu prilikom dodjele Oscara. „Dajem ti sve”, govorio
je i bilo je tako. Zato bi bilo ružno od mene da budem išta drugo osim zahvalna.
A s kim bih i mogla razgovarati o tome? Tko bi me razumio? Jadna Rose, u
svojoj kući s dvostrukim pročeljem, s kuhinjom rađenom po mjeri i torbicom
marke Mulberry te kosom obojenom u najboljim frizerskim salonima u gradu. A
nije li se nedavno vratila s vikenda u Londonu gdje je jela u svim
otmjenim restoranima i pojavljivala se u novinama? Da, jadna Rose, slušat ću
kako mi priča o svojim problemima dok ja razmišljam kako ću platiti račune i
nahraniti djecu.
Cian je bio u pravu; pozlilo bi im slušajući me. Moje žalopojke zvučale bi
jadno. I što bih uopće rekla? Priznala kako stvari zapravo stoje? Priznala kakav je
on zapravo? Priznala kako postupa sa mnom, štoviše, kako mu sama dopuštam da
sa mnom postupa? Sve s čime sam mu dopustila da se izvuče, budući da sam to
doista učinila. Dopustila sam mu da se izvuče. U svakom pogledu. Ja sam
postavila okvire za njegovo ponašanje. Kako sam se trgala i lomila da njega
usrećim. Pokušavala ga usrećiti. Bila sam kriva jer mu se nisam suprotstavila. Bilo
je lakše održavati mir. Možda su me kuća, odjeća i status previše privlačili da bih
mu se suprotstavila?
Morala sam se ili pobuniti ili držati jezik za zubima.

137
 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

Emily

romatrala sam Ciana kako navlači malo izgužvanu majicu koju sam sinoć ja
P bila skinula s njega i bacila na pod. Nisam znala što da radim ili što da kažem.
Glas je ponovo odjeknuo kroz prorez za pisma, a zvono na vratima je
zazvonilo, i to silno preglasno. Cian se nije zamarao oblačenjem čarapa ili
obuvanjem cipela. Načas je zastao na vratima i okrenuo se da me pogleda. - Emily,
ti mi vjeruješ?
Kimnula sam. - Jasno da ti vjerujem - rekla sam, i to sam ozbiljno mislila.
Apsolutno sam imala povjerenja u njega.
- Vjeruješ mi da nikad, nikad ne bih povrijedio Rose? - Jasno da ti vjerujem -
rekla sam mu.
- Onda mi pomozi, Emily. Molim te. - Pružio je ruku prema meni kao da želi
da pođem s njim. Polako, nesigurna u sebe, prihvatila sam je, a on se okrenuo i
odveo me je dolje, upravo u trenutku kad se kroz vrata začuo treći poziv.
- Stižem - viknuo je Cian, s prizvukom razdraženosti u glasu. Iako sam bila
odjevena, osjećala sam kao da sam gola. Svakome tko me vidi bit će jasno da smo
upravo ustali iz kreveta, a možda i puno više od toga. U najboljem slučaju bili
smo nepočešljani. Kosa mi nije izgledala ništa bolje nego prije, ali bar sam bila
skinula razmazanu šminku i oprala zube.
Očekivala sam da će mi Cian pustiti ruku i poslati me u kuhinju. Kad je rekao
kako želi da mu pomognem, pretpostavila sam kako želi da prikrijem sve što
se dogodilo između nas, ali on se nije tako ponašao. I dalje me držeći za ruku,
otvorio je ulazna vrata trojici policajaca koji su stajali na prednjim stubama, a
jednog od njih odmah sam prepoznala kao detektiva Bradleyja. Kada su nam se
oči nakratko srele, njegove su se malo raširile, a potom se opet okrenuo Cianu.
- Gospodine Grahame, smijemo li ući? Imamo novosti u vezi sa slučajem vaše
supruge i htjeli bismo o tome razgovarati s vama.
Cian se odmaknuo i pustio mi ruku. - Uđite, detektive Bradley - rekao je,
pokazujući kretnjom prema dnevnoj sobi. - Ovo je moja prijateljica, Emily
D’Arcy. Emily, detektiv Bradley: on vodi istragu o Roseinoj smrti.
Nakratko sam kimnula prema detektivu Bradleyju.
- Nas dvoje već smo se upoznali - rekao je.

138
 - U Scottovoj ordinaciji - rekla sam, kao objašnjenje za Ciana, a onda sam
ponudila da skuham čaj ili kavu za njega, detektiva Bradleyja i njegove kolege.
- Čaj, to bi bilo sjajno - rekao je detektiv Bradley.
- Možeš li skuhati i kavu? - upitao me Cian, a onda me poljubio u tjeme i svu
trojicu muškaraca odveo do kuhinje.
To me potpuno smutilo. Nisam bila sigurna što se sprema. No, bio me zamolio
da mu pomognem i ja sam obećala da ću to učiniti. Rekla sam da mu vjerujem i
vjerovala sam mu. Pošla sam za njim do kuhinje, gdje sam brzo sa stola uklonila
prazne boce od vina i čaše, bacila boce u smeće, a čaše isprala.
Cian je popravio jastuke na kauču i ponudio policajce da sjednu, a ja sam se
za to vrijeme crvenjela, prisjećajući se kako su mi njegove ruke prelazile preko
grudi dok me noćas ljubio upravo na tom kauču. Zakuhala sam vodu i pripremila
lončić za kavu. Izvadila sam šalice iz ormarića i složila ih na tacnu.
- U ormariću s desne strane štednjaka ima i keksa - doviknuo mi je Cian,
prekinuvši njihov razgovor. Razgovor o meni.
- Emily mi je bila dobra prijateljica ovih posljednjih tjedana - rekao je Cian. -
Nisam siguran kako bih proživio ovu noćnu moru bez njezine podrške.
- Drago mi je što imate nekoga da vam pruži podršku. Pretpostavljam da je to
vrlo važno - rekao je detetktiv Bradley kad sam mu pružila šalicu s čajem a suđe
od sinoć prebacila na tacnu. Dohvatila sam sa stola mobitel na kojem je treperila
lampica i vratila se u kuhinju gdje sam prljave tanjure i zdjelice složila u stroj za
pranje suda, pretvarajući se da neću slušati njihov razgovor.
- Ne moram biti ovdje ako je ovo privatna stvar - izjavila sam.
- Detektiv Bradley može pred tobom sve reći - rekao je Cian, nasmiješivši se
trojici policajaca.
- Pa, gospodine Grahame...
- Ciane, molim vas. Rekao sam vam da mi se obraćate sa: Ciane.
- Pa, Ciane, kao što znate, sumnjali smo da Roseina smrt nije bila samo obična
nesreća. Sad imamo ozbiljnih razloga da vjerujemo kako je to točno i da je vaša
supruga možda namjerno ubijena. Usto, vjerujemo i da smrt Kevina McDaida
zapravo nije bila samoubojstvo. Ne postoji jednostavan način da vam to kažem,
ali obje su istrage prekvalificirane u istrage o ubojstvu.
Čula sam kako je Cian opsovao, a meni je dah zastao u grlu i zavrtilo mi se u
glavi.
- Ne. Ne. Znamo što se dogodilo s Rose. Bila je to nesreća. Ovo je ludilo -
ljutito reče Cian. - A ta životinja McDaid oduzeo sije život. Kako možete voditi
istragu o ubojstvu ako se netko bacio s mosta? Zar to nije najgore moguće
iskorištavanje policijskih sredstava?
- Ciane, znate da smo raspravljali o našim sumnjama u vezi s nesrećom u kojoj
je Rose poginula. Žao mi je, znam da vam ovo nikako nije lako. Što se tiče

139
McDaida, shvatit ćete da nismo slobodni ulaziti u detalje, osim što vam mogu reći
da nas u ovoj fazi dokazi kojima raspolažemo vode do uvjerenja da Kevin
McDaid nije sam sebi oduzeo život.
- Znači, netko ga je bacio s mosta? Odraslog čovjeka? Tko je, ako je vjerovati
glasinama, Kevinovoj majci poslao poruku s isprikom zbog onoga što dečko
namjerava učiniti? Živim od pisanja romana i odmah vam mogu reći da moj
urednik takvo nešto ne bi dopustio. A ništa od ovoga, čak ako i jest istina,
ne ukazuje na to da je u Roseinu smrt uključena ikakva namjera. Nitko nju ne bi
povrijedio. Nitko.
Detektiv Bradley se nakašljao i pogledao svoje kolege koji su, obojica, zurili
ravno u Ciana. Bradley je ponovo progovorio: - Gospodine Grahame...
- Ciane. Rekao sam vam, jebemu, da me zovete Cian!
- Nema potrebe za takvim izražavanjem, Ciane - rekao je detektiv Bradley,
tiho i toplo. Poželjela sam se pripiti uz taj osjećaj mekoće u njegovu glasu. Zbog
njega se ono što nam je govorio činilo malo podnošljivijim. - Naše su istrage u
osjetljivoj fazi i zbog toga bismo vam željeli postaviti nekoliko pitanja.
- Ne mislite, valjda, ozbiljno da sam ja imao ikakve veze s ovim?
Srce mi je poskočilo u grudima.
- Jednostavno vam samo želimo postaviti nekoliko pitanja. Važno nam je da
od vas dobijemo sve informacije koje možemo. Možemo to učiniti sada ili se
možemo dogovoriti da dođete u policijsku postaju. Možda bi bilo lakše popričati
sada i ovdje.
- Možda bi bilo lakše kad biste mi rekli što točno mislite da se dogodilo mojoj
ženi.
- Kao što sam rekao, sada smo u vrlo osjetljivoj fazi istrage, ali na svjetlo dana
izašle su informacije o kojima bismo zbilja htjeli s vama porazgovarati. U ovoj
fazi molimo vas da nam dobrovoljno pomognete, ali, da, ispitivat ćemo vas i
službeno.
- Onda ću morati zatražiti da na tom ispitivanju bude prisutan i moj odvjetnik.
- To je svakako vaše pravo - rekao je detektiv Bradley.
- I više od toga. To je jedini način da se zaštitim od bilo kakvih budalaština
koje mi uporno pokušavate prikvačiti. Ja pišem kriminalističke romane, detektive
Bradley. Znam da se službeni razgovor vodi samo ako policija ispitanika
istovremeno i sumnjiči za zločin. Bilo bi zato na mjestu da pretpostavim kako
sumnjate da sam nanio zlo vlastitoj ženi... uz koju je u trenutku pogibije bio i moj
sin. A osim toga, mogli biste još sumnjati i da trošim energiju i dah na tog skota,
Kevina McDaida, koji se nikad, samo da ste vi bili učinkovitiji, ne bi našao na
slobodi, vozio poput manijaka i ubijao nevine ljude. Zato mislim da ću
upotrijebiti ono na što imam zakonsko pravo. Ne bojim se odgovarati na pitanja,
detektive Bradley, ali nemojmo se pretvarati da je ovo samo ugodan razgovor uz
čaj i kekse.
140
 - Žao mi je što tako mislite - rekao je detektiv Bradley, zavalivši se na svojemu
mjestu i otresavši s hlača nevidljive mrvice.
- U tom ćemo se slučaju vidjeti u policijskoj postaji, Ciane. Možemo li vas i
vašeg odvjetnika očekivati tamo... negdje u podne?
- Ako uspijem organizirati čuvanje za svog sina, onda možete - rekao je Cian.
- No, siguran sam da znate kako to nije lako.
- Ne, pretpostavljam da nije. Ali dok smo ovdje - rekao je detektiv Bradley,
puno hladnijim tonom nego prije - možda ne biste imali ništa protiv kad bi moji
policajci pogledali neke vaše računalne datoteke? Bacili pogled po vašem uredu?
Cian je frknuo. - Vi ste sigurno sišli s pameti - rekao je. - Detektive, bez
naloga, nisam dužan dopustiti vama ili vašim policajcima nikakav pristup mojoj
kući ili mojim osobnim dokumentima, pa ću najljubaznije zamoliti vas i vaše...
slugane... da odete.
Detektiv Bradley je ustao. - Moram reći, razočaran sam što ne želite surađivati
s nama. Mislio sam da smo ovdje svi na istoj strani. Da želimo točno utvrditi što
se dogodilo vašoj ženi.
- Ali, svi znamo što se dogodilo mojoj ženi - drhtavim glasom je rekao Cian.
- Za ime Kristovo, prepoznao sam njezino tijelo. Vidio sam tragove od udarca na
njezinoj glavi. Vidio sam modrice. Vidio sam kako joj se ruka iskrivila. Vidio sam
krv koja joj se skorila oko usta. Dakle, ja znam što se dogodilo mojoj ženi i vraški
dobro znam tko je to učinio.
U glasu sam mu čula kako se počinje uzrujavati. Još je uvijek tugovao, a ovdje
se policija, u svakom mogućem smislu, na njega nabacivala blatom kao da je
zlikovac. Ovaj nježni čovjek koji mi je dopustio da mu pristupim i pokazao mi
svoju ranjivu stranu, koji je plakao za svojom ženom, pitao se odgaja li
ispravno vlastitog sina samo je želio da ga na kraju dana, kad se osjeća usamljeno,
netko drži u zagrljaju. Muškarac koji je svojoj ženi pokušavao pomoći da se
izvuče iz situacije na poslu koja joj je postala gotovo nepodnošljiva. Muškarac
koji me poznavao tek nekoliko tjedana, a već me pokušavao zaštititi. Koji me već
želio.
- Mislim da je u tom slučaju zaista bolje da ovaj razgovor nastavimo u postaji
- rekao je detektiv Bradley, kimnuo je prema meni u znak pozdrava i okrenuo se
prema vratima.
- I ja tako mislim - rekao je Cian. - No, odmah ću vam reći da griješite. Ja
svoju ženu nikad ne bih povrijedio. A što se tiče McDaida? Jedini put kad sam
vidio ono njegovo jadno lice bilo je na sudu i bio bih sretan da ga više nikad ne
vidim. Istina, žao mi je što one noći kad je gadu proradila savjest pa se bacio s
mosta nisam bio tamo da vidim kako pada u vodu. Ali, ne, bio sam ovdje s Emily
koja me pokušavala uvjeriti kako itekako imam razloga da sam sebi ne oduzmem
život.

141
 *

U glavi mi se vrtjelo, ali sam davala sve od sebe da shvatim što se događa. Cian
me bio zamolio da mu pomognem. Rekao je to netom prije negoli smo sišli niza
stube. Rekao je to nakon što me poljubio. Nakon noći u kojoj mi je izljubio svaki
djelić tijela i doveo me do toga da se osjetim živom onako kako se već godinama
nisam osjećala. Ako ikad i jesam. Zamolio me da mu pomognem nakon što mi je
rekao kako ima povjerenja u mene. Kako vjeruje da nas je sudbina spojila.
Nisam znala na što misli kad me to zamolio. Znala sam samo da ću mu u
svakom pogledu pomoći. Pa kad je rekao policiji da sam bila s njim one noći kad
je umro Kevin McDaid, kimnula sam glavom bez previše razmišljanja. Ionako su
svi već izlazili iz prostorije pa sam samo morala ostati pribrana dok ne izađu
iz kuće. Morala sam na licu zadržati nonšalantan izraz, kao da mi to uopće nije
ništa novo. Kao da Cian nije to ubacio samo tako i bez upozorenja, očekujući da
ću ja primjereno reagirati.
A dvije istrage o ubojstvu? Sve je to zvučalo tako zbrkano, a mamurluk koji
je već prijetio da će me uhvatiti naglo se pojavio i zaboljela me je glava.
Kad sam pogledala u detektiva Bradleyja, vidjela sam kako mi uzvraća pogled
i bila sam sigurna da osjećam boju u obrazima. Osjećala sam se kao da mi je
nelagoda ispisana na cijelom licu, a vjerojatno i na poprsju koje je imalo krasnu
naviku da porumeni kad sam nervozna. Majica sa spuštenim ramenima nije
mogla prikriti ružičasti ton što se prikradao mojemu vratu.
Čim su izašli iz prostorije, okrenula sam se prema sudoperu, do kraja otvorila
hladnu vodu i ispljuskala se po licu, a malo vode nanijela i na zatiljak. Osjetila
sam kako mi se noge tresu i navalu krvi što je prijetila da će me zaglušiti.
Poskočila sam, osjetivši kako mi Cian ovija ruke oko struka pa me s leđa
privlači k sebi, ljubeći me po glavi, a onda i postrance po vratu. - Oprosti što sam
te uvalio u ovo - rekao je skrušenim glasom. - Uspaničio sam se. Emily, vidim
kuda ovo vodi i tako se bojim. - Glas mu se slomio, a s time se slomila moja
odlučnost da ga pitam što je to, jebemu, značilo. Okrenula sam se tako da sam ga
gledala ravno u oči. Plakao je, i meni se srce stegnulo. Obuhvativši mu lice
rukama, palcima sam brisala suze s obraza.
- Bit će sve u redu, Ciane. Hoće.
- Pa vidjela si ih. Čula si što govore. Okomili su se na mene. Uspaničio sam
se. Znao sam da će me prvo pitati gdje sam bio one noći kad je onaj lik umro... i
što sam trebao reći? Da sam bio sam kod kuće? To nikad ne vjeruju. Čak ni Jack
te večeri nije bio ovdje, bio je kod bake i djeda. Uhitit će me i izvesti pred sud
prije nego što trepneš okom, i zbog Kevinove smrti i zbog Roseine. Isuse, Emily,
kao da bih ja, kao da bih mogao...
Tako me intenzivno gledao. Oči su mu gorjele u mojima. Ruke su mu se ovile
oko mog struka. Jedino što sam mogla učiniti bilo je utješiti ga, smiriti i uvjeriti

142
kako će sve biti u redu. Privukla sam ga u zagrljaj, zabrinuta da će na prsima
osjetiti kako mi srce udara.
Onda mi je palo na pamet kako bih još nešto mogla učiniti da mu pomognem,
nešto što bi moglo i meni pomoći. - Znam osobu s kojom bi trebao razgovarati -
rekla sam, odmaknuvši se od njega i posegnuvši u torbu za posjetnicom Ingrid
Devlin.

I sama sam se iznenadila koliko sam se najednom koncentrirala. Rekla sam Cianu
da nazove odvjetnika i dogovori s njim da se nađu u policijskoj postaji. Predložila
sam mu da nazove Roseinu majku i zamoli je da Jacka zadrži kod sebe još jednu
noć, no onda mi je sinulo da to možda i nije najpametniji potez. Ako se istraga
o Roseinoj smrti treba ponovo pokrenuti, pri čemu se sumnjičavim prstom neće
izravno upirati u Ciana, ali će se sigurno općenito mahati u njegovu smjeru,
možda će mu i obitelj Grahame manje izlaziti u susret. Ne, bilo je bolje da Cian
vrati Jacka kući što je brže moguće.
- Ali, teško da ga mogu povesti sa sobom u policijsku postaju - rekao je Cian.
- Ja ću paziti na njega - rekla sam. - Idi i dovedi ga, i to odmah, a ja ću ostati
paziti na njega dok ti razgovaraš s policijom. Sigurna sam da to neće dugo trajati.
Kimnuo je glavom. - A ova žena, Ingrid Devlin? Kako se ona u sve ovo
uklapa?
- Kažeš da ljudi žele vjerovati u tvoju krivnju? Da vole vidjeti kako netko
uspješan strmoglavo pada? Dosad si se držao podalje od novinara. Zatvorio si se
u sebe kad je Rose umrla, sad je vrijeme da se otvoriš. Neka mediji budu na tvojoj
strani. Ispričaj im istinu kakvu ti znaš, Ciane. Ispričaj im sve ono što si meni
rekao: o samotnim noćima, o tome kako Jack i dalje plače za svojom mamicom.
Ispričaj im koliko te sve to boli i natjeraj ih da vide osobu koju ja vidim... osobu
koju je i Rose vidjela. Nježnu, punu ljubavi i zaštitničku. Nemoj dopustiti da te
tračeri demoniziraju.
Zaustavila sam se da ne kažem „kao što se meni dogodilo”. Nije mi promakla
ironija da će, ne nagovorim li Ciana da razgovara s Ingrid, ona i Ben razglasiti
pakao moje prošlosti. Osjećala sam kako me nepravednost zbog svega toga
pogađa sve do srži. Moj završetak s Benom nije ispao pošteno, ali Cian se
mogao pobrinuti da za njega sve dobro završi.
Nije bilo šanse da će biti lažno optužen za nešto što nije učinio. Ako je to
značilo da Ingrid Devlin trebam pružiti na tanjuriću točno ono što želi, onda ću
joj to pružiti i vjerovati kako će karma u budućnosti naći načina da se obračuna s
njom.
Kad je odvjetnik došao po Ciana da zajedno odu do policijske postaje, Jack i
ja već smo sjedili na podu u dnevnom boravku i igrali se drvenim kockama.
143
Nazvala sam na posao, ostavila Tori poruku, i to primjereno promuklim glasom,
da sam bolesna i da nisam sigurna do kada će to trajati. Prije toga sam čula i kako
je Cian telefonirao s Ingrid Devlin i dogovorio se s njom da navrati kasnije
tijekom dana i da sa sobom povede fotografa. Izgledao je razočarano kad sam mu
rekla da mislim kako ne bi bilo dobro da i ja budem ovdje kad Ingrid stigne. Nisam
htjela da ona stvara bilo kakve pretpostavke o našem prijateljstvu, no rekao je da
me razumije. Ne bi svi shvatili, onako kako smo mi to shvaćali, da čovjek ne može
uvijek odabrati kad će mu netko ući u život.
Nisam htjela ni na koji način dovesti u opasnost Cianovu reputaciju, a dok
sam se igrala s Jackom, slažući drvene kocke jednu na drugu, shvatila sam da ne
pokušavam zaštititi samo našu budućnost. Ovaj dečkić, ovo prekrasno dijete, već
je toliko toga izgubio. Još je bio tako mlad, još u pelenama. Još je tražio bočicu s
mlijekom kad mu se spavalo. Još uvijek su mu izbijali zubići, a slina mu je iz usta
curila na podbradnik u vidu rupca dok smo zajedno slagali kocke, pjevajući dječje
pjesmice. Pitala sam se hoće li se uopće sjećati majke? Nisam vjerovala da hoće.
Nikad se neće sjećati njezina glasa, dodira, mirisa njezina parfema. Ili kako
je njegova kolica odgurnula na sigurno dok je auto udarao u nju. Nije smio više
nikoga izgubiti, a najmanje svog tatu. Bilo bi to više nego okrutno.
Iznenada su me preplavili osjećaji, povukla sam ga sebi u krilo, stala ga
škakljati po trbuhu pa sam ga promatrala kako se koprca i smije, oduševljena
zaraznim zvukom njegova hihota. Onda sam ga privukla k sebi, uživajući u tome
kako mi je položio glavu na grudi i pogledao me široko otvorenim modrim
očima, obrubljenima najdužim i najslađim trepavicama. Dodirnuo mi je obraz
bucmastom ručicom, a ja sam ga instinktivno poljubila, ljuljuškala ga i tihano mu
pjevala Blistaj, blistaj, zvijezdo mala dok je, otežalih vjeđa, tonuo u san. Pitala
sam se koliko je puta Rose to učinila i je li to svaki put cijenila onoliko koliko ja
sada. Je li cijenila svojeg sina ili je katkad izgubila živce? Je li ikad pošizila što
se ne može naspavati, a on je postigao sve zahtjevniji? Je li ikad pogledala strije
na svojem tijelu i pomislila kako užasno izgledaju? Je li ih ikad doživljavala kao
ratne rane, kao znak da je postala majka? Je li ikad ispod glasa opsovala kad nije
mogla ni nakratko izaći s prijateljicama zbog brige za Jacka? Je li se ikad, makar
i na trenutak, pokajala što je postala majka ili poželjela vratiti vrijeme?
Je li, na kraju krajeva, zaista bila savršena kako se tvrdilo? Znala sam samo
to da kad bi ovo djetence, djetence koje je imalo toliko povjerenja u mene da mi
može zaspati u naručju, bilo moje, nikad to ne bih uzimala zdravo za gotovo. Niti
bih Ciana uzimala zdravo za gotovo. Cijenila bih svaku sekundu provedenu sa
svojom obitelji.
Poljubila sam mu glavicu, nježno ga njihala iako je već bio zaspao i pjevala
mu o draguljima na nebu, sve se vrijeme nadajući da će se Cian uskoro vratiti
kući. Onamo gdje i pripada.

144
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

Rose

2015.

Rose Grahame: Ovo piše Cian. Jutros se rodio

naš mali Jack. Tri kilograma i dvadeset pet
dekagrama. Mama i beba su dobro. Tako sam
ponosan na svoju nevjerojatnu suprugu koja mi je
dala najveći mogući dar: savršenog sinčića. Nisam
mogao ni sanjati da će me zadesiti tolika sreća.

io je savršen. Ovaj mali dečko u mom naručju. Lijep i bezazlen. Duge

B trepavice oko tamnomodrih očiju što su čas bile široko otvorene, a čas
treptale prema meni, kao da je već prije bio ovdje. Kao da u sebi već nosi mudrost
cijelog svijeta. Sićušni prsti ovijali su mi se oko kažiprsta iako sam, u stvarnosti,
znala da zapravo on mene mota oko malog prsta i da će uvijek biti tako.
Naša beba. Moja beba. Bila sam šokirana snagom majčinske ljubavi koju sam
osjećala prema njemu. Snagom osjećaja da ga moram zaštititi. Da mu moram
pružiti život pun sreće. Negdje između trenutka kad sam ga donijela na ovaj svijet
i trenutka kad sam ga prvi put uzela u naručje moj život dobio je dublji značaj.
Ovaj dečko, ova beba. To je bila ljubav mog života. Nitko drugi to ne bi
mogao biti. Samo je on bio važan. Ne velika kuća. Ne fini auto. Ne uspješan
suprug. Ne sve zamornija bitka da pokušam usrećiti Ciana pa da me ponovo zavoli
kao nekada. Bitka da mu budem manje odvratna.
Naime, to sam vidjela kad bih ga pogledala u oči. Gađenje. Ili nešto slično
tome. Nešto što mi je govorilo da sam manje vrijedna od njega. Imala sam svoje
mjesto u njegovu životu i nisam nimalo sumnjala da me voli na svoj način, ali to
nije bila ljubav kakvu sam željela. Znala je biti okrutna.
Možda će ova beba to promijeniti? Ovaj predivni, bezazleni stvor koji je
jednom polovicom bio on, a drugom ja. Možda će se tako smiriti sve što je pošlo
po zlu između nas. Plakao je kad ga je prvi put uzeo u ruke. Poljubio mu glavu.
Gugutao obraćajući se primalji i pitajući je nije li ovo najljepša beba koju je ikad
vidjela.
145
 Meni je rekao da sam sjajna cura. Da me voli. Da sam ga zadivila. Poljubio
me u čelo, a suze su mu kapale na moj obraz: ja sam se, još sva rumena od trudova
i porođaja, morala boriti s porivom da ga odgurnem od sebe. Osjetila sam kako
počinjem drhtati, a pluća su mi se borila za zrak.
- To se ponekad događa - rekla je babica umirujući me kad me panika natjerala
da povratim i svu bljutavu vodu izbacim iz želuca u bubrežastu zdjelicu. - Tijelo
je u šoku.
Maknula je rajski plin, prikopčala malo kisika i dala mi sredstvo protiv
povraćanja koje me ošamutilo, Tako sam očajnički željela držati na rukama svoju
bebu - bilo mi je potrebno da držim svog sina - no nisam za to bila sposobna.
Gledala sam Ciana kako hoda s njim po sobi, a unutrašnji osjećaj vrištao je u
meni kako želim da mi ga vrati. Moje dijete. Preplavio me zaštitnički osjećaj.
Kad je primalja izašla a nas troje smo ostali sami, Cian je sjeo kraj mene i
opet zaplakao, ljuljajući se naprijed-natrag, držeći Jacka kao da je najkrhkija stvar
na svijetu. Stalno se iznova ispričavao za svoje ponašanje u posljednjih nekoliko
mjeseci. Rekao mi je kako zna da je bio u krivu. Znao je da je loše postupao
sa mnom. Znao je da mu je potrebna pomoć.
- Učinit ću to, Rose. Za tebe i za Jacka. Promijenit ću se. Molim te, vjeruj mi
da ću se promijeniti. Daj mi priliku. Radi nas, radi njega.
Kimnuo je glavom prema mojoj bebi, našoj bebi, i znala sam kako zaslužuje
priliku da pokuša. Zar ne? Svaka beba zaslužuje oca, a on se doimao tako
skrušeno. Ovo je možda prilika za promjenu koju smo čekali. Sada je mogao
izgubiti ne samo mene.
A on se mogao promijeniti, znala sam to, duboko u sebi vjerovala sam u to.
Na kraju krajeva, nije uvijek bilo teško živjeti s njim. Nije uvijek bio tako ljutit.
Svojevremeno me volio, očajnički i strastveno. Zbog nečega sam se, valjda, tako
brzo zaljubila u njega.
Morala sam vjerovati da on može opet postati onakav čovjek kojeg sam onog
dana upoznala u knjižnici. Cian koji me nasmijavao. Cian koji je ljubio okruglu
mrlju ispod moje dojke. Koji mi je govorio da sam njegovo sve.
- Jack zaslužuje da se i dalje trudimo - rekao mi je. - Možemo mi ovo
prebroditi. Naša nesavršenost dugoročno će nas učiniti savršenijima, Rose. On je
sad sve što je važno. Ovaj dečko. Jack. Moramo ga staviti na prvo mjesto i radi
njega učiniti ono što moramo učiniti.
Bio je u pravu: Jacka sam morala staviti na prvo mjesto. Morala sam mu
pružiti priliku da dobije oca kakav sam znala da Cian može biti.

146
 DVADESET I OSMO POGLAVLJE

Emily

og se popodneva u svom stanu nisam osjećala kao kod kuće. Bilo je hladno,
T pretiho. Samotno. I prije je bilo samotno, ali sad se to jače osjećalo. Sve se
promijenilo u posljednja dvadeset i četiri sata. Iz temelja se promijenilo; ne kaže
li se tako? Iako je ručnik kojim sam sinoć brisala kosu još uvijek ležao, vlažan, na
podu spavaće sobe. Iako mi je šminka još bila razbacana po toaletnom stoliću,
radna odjeća bačena na stolac preko naslona. Iako je budilica u mojoj
spavaćoj sobi još uvijek bila postavljena na 20 minuta prerano, navika koju sam
stekla na faksu i koje se nikad nisam riješila. Iako je u mojem hladnjaku još uvijek
bilo samo pola litre mlijeka, dva jaja i malo šunke koja se sa strane malo sasušila.
Iako su zavjese u dnevnom boravku još uvijek bile navučene, sve se činilo nekako
neusklađenim. Kao da mi više nije sasvim odgovaralo. Ovo više nije bilo jedino
mjesto gdje sam se osjećala kao kod kuće. Postojalo je još jedno drugo mjesto,
kao i još netko tko će mi značiti dom.
Osjećala sam se kao prava kukavica što sam otišla od Ciana kad se iz
policijske postaje vratio kući. Vidjela sam da je izmoren, iscrpljen zbog onoga
štoje čuo. Ušao je u kuću, olabavio kravatu, raskopčao rukave na košulji i zavrnuo
ih do lakata. Prišao je ravno Jacku, koji se bio zadubio u epizodu Binga, podigao
ga sebi na koljeno i stao jecati u njegovu kosu. Jadno se dijete streslo, uplašeno
zbog izljeva očevih osjećaja, pa briznulo u suze, udarajući nogama i mlatarajući
rukama kako bi se maknulo od oca, zbog čega se Cianovo raspoloženje samo još
više pogoršalo.
- Jack - dreknuo je. - Sjedi mirno, za ime Kristovo. - Dijete je samo još jače
zaplakalo, skliznulo s Cianova koljena i otapkalo do mjesta gdje sam ja stajala te
mi ručicama obuhvatilo noge. Podigla sam ga, malo s njim cupkala gore-dolje, a
istovremeno sam cijelo vrijeme gledala u Ciana, pokušavajući procijeniti hoće li
se njegov bijes i frustracija usmjeriti na mene.
- Psst, bebice - umirivala sam Jacka. - Tata samo želi da ga njegov najdraži
dečko malo pomazi. Ne ljuti se on na tebe, nimalo.
Jack je zirnuo u tatu, šmrcajući i štucajući, a ja sam nastavila s cupkanjem.
- Ne ljutim se, bebice. Ne na tebe, nikad na tebe. - Cian je ustao i prišao mjestu
gdje sam ja stajala i pružio ruke za svojim sinom koji se, pomalo nevoljko,
okrenuo i skočio ocu u naručje.

147
 - A da mi pokažeš što ste ti i Emily radili dok mene nije bilo?
- Spustio je Jacka na tlo i kleknuo pokraj njega, a njihove su se glave zajedno
nagnule nad kockama. Kad se Jack sretno zadubio u igru, Cian me pogledao, još
uvijek napeta lica, i rekao mi da je bilo gore nego što je mislio da će biti.
- Misle da sam ja Kevinu McDaidu platio da ubije Rose. A usto misle da sam
onda ja njega ubio.
- Što? Kako? Optužili su te? - zapitala sam, razrogačivši oči, dok mi je srce
udaralo, ili se slamalo, ili mu se događalo nešto što nisam shvaćala.
Odmahnuo je glavom. - Ne. Ili barem ne još, kažu. Taj Bradley bio je tako
prokleto samozadovoljan. Nemaju dokaza, kaže mi odvjetnik, u svakom slučaju
nedovoljno da bi me optužili, no to ih ne sprečava da vrše pritisak na mene. Ali,
pitali su me za novac.
Kažu da žele vidjeti moju financijsku evidenciju. Kažu da imaju dokaze da je
na bankovni račun Kevina McDaida uplaćen novac.
Ingrid Devlin rekla mi je to isto: da je negdje u jednadžbu uključen novac, ali
te sam riječi odbacila kao još jednu od njezinih laži. Sad je sve postajalo mučna
stvarnost, samo što ništa od toga nije imalo smisla.
- Ali, to je ludost. Kakav bi ti imao motiv za Roseino ubojstvo? Za ljubav
Božju, pa ti si obožavao tu ženu. To je mogao vidjeti svatko tko ima oči u glavi.
- To sam im i ja rekao. Dozlaboga mi je muka od toga što misle da sam ja njoj
mogao nanijeti zlo. Što, misle da bih platio nekom trknutom malom usrancu kao
što je McDaid da je ubije? Nikada. Uvijek sam želio sve najbolje za Rose. Sve
sam joj dao: kuću, auto, odjeću, nakit. Ništa joj nije nedostajalo. Dao sam joj
svijet, a dao bih joj i mjesec i zvijezde da sam mogao. - Odmahnuo je glavom i
prišao kuhinjskom dijelu i ondje uključio kuhalo za vodu. - Znaš što, Emily? U
pravu si: ponekad ljudi jednostavno žele vjerovati najgore o čovjeku, bez obzira
na to što dokazi koje imaju pred sobom govore suprotno. Policija se
drži jednostavne pretpostavke. Najčešće je u pitanju muž ili partner, a u ovom
slučaju to mora biti muž. Detektivi iz mojih knjiga bolje bi obavljali taj posao, a
oni su samo prokleti izmišljeni likovi.
- A McDaid? Što s njim? Kako bi ti u to mogao biti upetljan?
Cian je odmahnuo glavom. - Nemam pojma - rekao je, okrenuvši se da iz
ormarića izvadi dvije šalice i u svaku ubaci po vrećicu čaja. - Znam samo da tom
čovjeku nikad nisam dao nikakav novac. Ne bih se popišao na njega čak ni da gori
u plamenu.
Izgledao je tako bespomoćno da sam mu prišla i zagrlila ga. Osjetila sam kako
mu se glava naslanja na moju, a zatim i nježan poljubac u kosi. - Mislio sam da je
najgori dio ove noćne more već prošao - rekao mi je - ali kao da sve tek počinje.
- Proći ćeš i kroz ovo - rekla sam mu, odmaknuvši se da ga pogledam u oči. -
Ja sam tu da ti pomognem. A Ingrid Devlin iznijet će tvoju priču svima koji su je

148
spremni saslušati. Napad je najbolja obrana: ostani miran i pusti ljude da te
upoznaju kakav stvarno jesi.
Cian me ponovo zagrlio pa smo popili čaj, a onda mi je pozvao taksi da me
odveze kući. I sada sam se, muvajući se po stanu, pitala je li Ingrid Devlin još
tamo. Uspijeva li se on snaći? Bilo mi je žao što nisam ondje da mu pružim
podršku, ali sam znala da to ne bi dobro izgledalo. Morala sam njegove potrebe
staviti na prvo mjesto. Bilo je silno žalosno što Roseina obitelj nije stajala uz
njega. Ta trebali su se zauzeti za čovjeka kojeg je voljela njihova kći. No, Cian
mi je rekao da je između njega i njegove svojte već dugo vladala napetost. Baš
kao i Owen, i Roseini su roditelji mislili kako njihova kći može naći puno bolju
priliku od ambiciozna pisca. Jasno, kad je postigao uspjeh, pokušali su opet podići
mostove između njih, ali Rose mu je rekla da im to neće tako lako oprostiti. Mogu
zadržati svoj snobizam i gurnuti si ga na ono mjesto, rekla mu je. Dopustila im je
vezu s Jackom, ali je, kako je rekao Cian, to imalo više veze s dobrotom njezina
srca nego s bilo čime što su oni učinili.
Cianovi su roditelji imali mnogo zdravstvenih tegoba, pa su se preselili u neko
seoce u Corku. Na sjever su dolazili samo kad su apsolutno morali. (Snahin
sprovod nije se smatrao nužnim putovanjem, ali su poslali pogrebni vijenac te
Cianu i Jacku ponudili smještaj požele li se, na neko vrijeme, skloniti od svega.)
Dakle, Cian je, u biti, bio sam i srce me boljelo zbog njega, kao i zbog moje
vlastite samoće.

Naslov koji je govorio o tome da Cian Grahame samo želi živjeti u miru kako bi
tugovao za svojom suprugom do ranog se jutra proširio internetom. Slika na kojoj
on u rukama drži istu onu vražju Roseinu fotografiju što je na poslu zurila u mene
sa zida na sve je strane podijeljena po društvenim mrežama, uz linkove koji su
mamili čitatelje da na njih kliknu kako bi doznali „nevjerojatnu priču koju čak ni
ovaj nagrađivani pisac ne bi mogao smisliti”.
Kliknula sam na link, jasno da jesam. Očajnički sam željela pročitati što piše
u članku.
Bilo je bolno čitati njegovu priču, i to ne samo zbog tuge prisutne u svakoj
riječi, već i zato što je bilo sasvim jasno da će ona uvijek biti ono glavno u njegovu
životu.
Možda tuga ipak nije bila prava riječ. Možda je to bila ljubomora?
Idući pješice na posao, zastala sam da kupim tiskani primjerak novina jer sam
ih htjela uzeti u ruke, sačuvati ih. Jasno, prodavačica na kiosku držala je govor o
tome. Starica stisnutih usana i ruku prekriženih na bujnim grudima naglašavala je
činjenicu kako je „grešno što se tako malu bebu miješa u svu tu zbrku”.

149
 Prodavačica je sa svoje strane rekla kako je užasno što se Cianovo ime povlači
po blatu, i to samo zato što je u pitanju netko tko je uspio u životu. Ovo je izazvalo
nekoliko klimanja glavom. Majka izmučena izgleda koja je dijete u kolicima
pokušavala smiriti vrećicom čipsa rekla je kako bi policiji bilo bolje da se
bavi hvatanjem „pravih kriminalaca”, kao što je onaj koji joj je prije nekoliko
tjedana provalio u kuću i ukrao joj novac što ga je bila spremila za Božić, a njezin
sedmogodišnji sin od toga je ostao toliko traumatiziran da je počeo mokriti u
krevet.
- Lik je svejedno jako zgodan - uskliknula je žena s bujnim grudima. - Neće
mu nedostajati ženskinja koje će mu pomoći u odgoju tog dečkića.
- Sigurna sam da bi on radije da mu se žena vrati - rekla je prodavačica novina,
pa su sve mudro kimnule glavom, mrmljajući kako je sve to jednostavno užasno,
i grozno, i teško.
Ja sam samo šutke stajala i slušala. Osjećala sam se pomalo samozadovoljno
zbog staričina komentara o tome koliko je Cian zgodan, misleći kako ja točno
znam koliko je zgodan. Kako mu je tijelo oblikovano ispod prugaste košulje i
traperica što ih je na ovoj slici imao na sebi. Kako su mu ruke jake i napete, a ja
sam se od toga osjećala tako sigurnom. Kako je najzgodnije izgledao kad je
zaspao, a duge su mu trepavice nalikovale na Jackove te su treperile iako su mu
vjeđe bile spuštene.
Kao što sam i očekivala, kad sam stigla na posao, većina je osoblja govorila
o članku, a svi su se zbili u kuhinjici nagnuti nad primjerkom novina.
Tori je pročitala jedan odlomak, a ostali su suosjećajno reagirali. Uz nešto
obrisanih suza. - Nikad nisam mislila da ga policija toliko gnjavi - rekao je netko.
- To je tako nepravedno.
Kimanje u znak suglasnosti po cijeloj prostoriji, a ja sam stajala sa strane, uz
malen i, nadam se, diskretan osmijeh na licu. Iako je susret s Ingrid Devlin
pobudio moje najveće strahove, činilo se da je ipak sve dobro ispalo. Uspjela je
da Cian više nalikuje na sveca nego što je Rose nalikovala na sveticu.
Donna nas je izgrdila zbog tračanja, ali je i sama pomno pročitala članak, a
onda se okrenula postavljajući pitanje nikome posebno: - Znači, oni stvarno misle
da je on imao neke veze s Roseinom smrću? Pitam se kakve dokaze imaju?
Članak se nije upuštao u detalje u vezi s bilo kakvim policijskim tvrdnjama o
dokazima, držeći se samo službene izjave da je istraga proširena i da policija
slijedi nekoliko tragova. Bilo bi „neprimjereno” dalje komentirati u ovoj fazi,
rekao je policijski glasnogovornik.
Otvorila sam usta da spomenem novac koji je policija pronašla na
McDaidovom bankovnom računu, ali sam se u posljednjem trenutku suzdržala.
Cian i ja bili smo s razlogom odlučili da ne razglašavamo svoje prijateljstvo jer
nismo željeli da nas se osuđuje, a ja nisam imala iluzija o tome da osoba ili osobe
koje će nas najviše osuđivati rade upravo u ovoj zgradi.

150
 - Bogzna što to znači - promrmljala sam umjesto toga - ali mora da su ga zbog
nečega natjerali da dođe u postaju.
Donna je odmahnula glavom. Spremala se presaviti novine upravo u času kad
je u prostoriju ušao Owen te ih istrgnuo iz njezinih ruku. - Dopustite mi da ovo
kažem potpuno jasno - rekao je, okrećući se uokolo kako bi bio siguran da svi
gledamo ravno u njega. - Ne želim ovdje vidjeti ništa od ovog smeća. Ne želim
da se o ovome raspravlja. Ne želim čuti da bilo tko od vas razgovara s novinarima
ili raspravlja o tome na društvenim mrežama ili iznosi neke svoje zamršene teorije
o tome što se dogodilo. Ako otkrijem da bilo tko od vas razgovara s
novinarima, trenutačno ćete biti otpušteni. Nemojte zaboraviti da ovo nije neka
blesava sapunica u kojoj možete uživati. Rose nam je bila prijateljica. Naša
odanost prema njoj veća je od svake odanosti koju bismo mogli osjećati prema
njenom mužu. Ako je njemu policija pokucala na vrata, vjerujem da imaju razloga
za to. I više neću okolišati: taj čovjek ovamo nije dobrodošao. A sada, kako bi bilo
da se sve odšetate na svoje radno mjesto i prihvatite se posla, za što ste, na kraju
krajeva, i plaćene.
Okrenuo se na peti i ponovo izašao te otišao u svoj ured, zalupivši za sobom
vrata tako glasno da je neko dijete u čekaonici počelo tuliti.
- Idem to srediti, odnijet ću tom jadničku dodatnu naljepnicu ili čak deset njih
- rekla je Tori krenuvši, dok je ostalo osoblje u neugodnoj tišini ispiralo šalice od
čaja. Dok sam prilazila recepciji, vidjela sam Donnu kako oprezno kuca na
Owenova vrata, a onda ulazi u njegov ured.
Nakon samo nekoliko sekundi, cijelom ordinacijom prolomio se Owenov
povišen glas. - Samo nastavi sa svojim poslom, Donna. Moraš li biti tu, kraj mene,
svaki put kad se osvrnem? Ni misliti ne mogu. A da ne govorimo o tome kako mi
stalno visiš za vratom.
Brzo sam uključila radio da prigušim zvuk njegove dreke, no malo sam
zakasnila. Donna je već izlazila iz ureda, lice joj je plamtjelo, a oči su joj bile
razrogačene, kao da ih se boji smanjiti na normalnu veličinu iz straha da ne
zaplače. Promatrala sam je: duboko je i drhtavo udahnula, a onda se vratila u
zajedničku kuhinjicu.
- Mogu li te malo ostaviti samu? - došapnula sam Tori koja se razbacivala
lažnim osmijesima i radosnim pozdravima kako bi naše pacijente uvjerila da je
sve potpuno u redu i odvija se po planu, a ja sam jurnula hodnikom prema kuhinji
da smirim Donnu. Bila sam ljuta, shvatila sam. Ljuta na Owena i na način na koji
je razgovarao s nama, a ponajviše na to kako je razgovarao s Donnom. Posljednjih
nekoliko tjedana trgala se i lomila kako bi bila što ljubaznija i pružala mu podršku
koliko god je mogla, iako je, bože sačuvaj, imala dovoljno vlastitih briga. Nije joj
trebalo da se Owen prema njoj ponaša poput naglo odrasla, svadljiva tinejdžera.
Ili još gore, kao gnjavatorska, manipulativna, šefovski nastrojena osoba.
Muškarac kakvog mi je Cian opisao. Muškarac koji bi se mogao ponijeti uistinu
odvratno ako sve ne bude po njegovu.
151
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

onna je praznila svoj ormarić bacajući komade papira u koš za otpatke, a

D ostatak u torbu. Zastala bi svakih nekoliko sekundi da lice obriše od suza ili
glasno šmrcne.
- Sad mi je dosta - protisnula je između jecaja. - Ne mogu više trpjeti da on
tako razgovara sa mnom. Može si svoj posao gurnuti tamo gdje sunce ne šija.
- Donna! - rekla sam. - Nemoj mu dopustiti da te tako izbezumi. Nije toga
vrijedan, a i jednostavno je uzrujan zbog svega - smirivala sam je, a usput
posegnula u džep za rupčićem i dodala joj ga. - Nema smisla da zbog toga ostaviš
ovaj posao. Pogotovo kad imaš djecu koju moraš hraniti i oblačiti.
- Nije on jedini kome je dopušteno da se uzrujava - rekla je, a grudi su joj se
nadimale od jecaja. - Tuga nije njegovo vlasništvo, znaš. Nije se on jedini našao
u ovoj jebenoj zbrci. Nema pravo tako razgovarati ni s kim od nas, a najmanje sa
mnom. - Lice joj je i dalje plamtjelo od srama nakon onoga razgovora koji su svi
čuli. Rukom je otrla oči i zataknula iza uha pramen kestenjaste kose što joj se bio
izvukao iz konjskog repa pa nastavila pakirati stvari.
- Nitko ovo ne može beskonačno trpjeti - jecala je. - Pokušala sam ga
razumjeti. Trudila sam se koliko god sam mogla da budem dobra kao i ona. Da
ovo mjesto nesmetano nastavi s radom. Ja sam i dalje radila kad bi svi ostali otišli
kući iako sam doma imala trojicu klinaca koji ne bi znali skuhati ni jebeno jaje, a
kamoli sebi napraviti večeru... ili možda meni. Ja sam se brinula da ne otkažemo
dogovorene pacijente. Naručila prokleto cvijeće za njezin sprovod. Ja sam sve to
napravila! Sve što radim bilo je radi njega. A što dobivam zauzvrat? Da se dere
na mene, a znam da ste svi to čuli. Isuse Kriste, čudim se da se Rose nije probudila
iz mrtvih zbog te dreke! - rekla je, glasno šmrcajući. - Znaš kakvo je to poniženje?
Sad će svi tračati i smijati se. Svi će misliti „Donna ništa ne vrijedi”. A stvar je u
tome što se on neće ispričati. Samo će se i dalje ponašati kao i uvijek, ne
razmišljajući o tome kako postupa s ljudima. Dosta mi je, Emily. Stvarno mi je
dosta.
A onda ju je svaka borbenost napustila i u njoj ostala samo tuga i poniženje
dok se lomila od osjećaja, a ja sam je držala u zagrljaju: jecaji su joj potresali tijelo
pa mi se rame ovlažilo od njezinih suza.
- Duboko diši - potaknula sam je. - Svi te ovdje vole: ti ovo mjesto držiš na
okupu, a ako on to ne vidi, to je njegov problem. Nemoj mu dopustiti da te otjera.
Što bi se time postiglo?

152
 Bila sam toliko bijesna da sam došla u napast da sama uletim Owenu u ured i
kažem mu točno što mislim o tome kako je s njom razgovarao. Čak sam bila u
napasti da mu kažem kako točno znam na koji se način ponašao i prema Rose. Bio
je tek razmažen i djetinjast muškarac. Nasilnik. A nasilnicima se ne smije
dopustiti da pobijede.
- Vrati stvari u ormarić. Skuhat ću ti čaj, a ako me on nešto pita, reći ću mu u
lice da ti je dužan ispriku. Pokrit ću te u ordinaciji dok se ne pribereš. Popravi
šminku i visoko digni glavu. Nemoj ostaviti posao, to ti je izvor prihoda.
Osmjehnula mi se kroz suze i dopustila mi da joj skuham šalicu čaja dok je
ona sjedila brišući oči koje su se neprestano vlažile. Polako je plač prošao i ona
se smirila.
- Hvala ti, Emily - rekla je pijuckajući vrući čaj iz visoke šalice. - Hvala ti što
si me nagovorila da odustanem. Ne znam što bih inače učinila. Ostavila ovaj
posao i ostala bez novca koji mi treba za djecu? O, Bože...
- Gle, još si ovdje. Progurat ćeš ti to, O. K.?
- Ne znam što bih bez tebe - rekla je, a zbog topline u njenu glasu i ja sam se
iznutra osjetila toplo.
- To vrijedi obostrano - rekla sam joj.

Kako sam se tog jutra osjećala, bila bih najsretnija da više nikad ne moram raditi
s Owenom, ali rekla sam sama sebi da, ako se jutros toliko brzo raspalio u
razgovoru s Donnom, mora da je na rubu živaca.
Možda ga je potresla vijest da policija napreduje s istragom. Napokon, možda
je znao kako je samo pitanje vremena kada će ih dokazi uputiti na njega.
Sjetila sam se kako sam vidjela da Owen sa sobom odnosi dosje Kevina
McDaida. Zapitala sam seje li ga i vratio u kartoteku. Provjerit ću poslije, rekla
sam sama sebi zauzimajući mjesto u ordinaciji i čekajući da stigne prvi pacijent.
Pokušavala sam se usredotočiti na pozitivnu stranu cijele priče - ako je
pozitivna strana tu uopće i postojala. Što je Owen bio jače potresen, što su dokazi
više ukazivali na njega, to su manje ukazivali na Bena. A manje i na to da sam ja
bila predviđena meta. Držala sam se bar te misli iako se sve ostalo činilo
zbrkanim.
Owen je ušao u ambulantu i duboko uzdahnuo pogledavši dosje sljedećeg
pacijenta. - Gdje je Donna? - zapitao je. - Nakon ovoga imamo korijenski kanal,
a vi još niste sposobni pritom pomagati. - Glas mu je bio oštar, a ja sam se
nakostriješila.
- Pomaže srediti neki problem na recepciji. Rekla sam da čuje zamijeniti dok
se to ne sredi. Znate Donnu, ona taj kompjuterski sustav poznaje bolje od svih

153
nas. Brzo će ona sve srediti - lagala sam. Nisam mu htjela dati do znanja da ju je
uspio uzrujati.
On je ponovo uzdahnuo. - Pretpostavljam da bih joj se trebao ispričati - rekao
je. Ja sam podignula obrvu.
- Bio sam izvan sebe. To znam. Obično ne gubim živce. - Pregrizla sam jezik
da ne kažem: „Nisam baš tako čula”.
- Izbezumilo me što sam ga vidio u tim novinama, kako se smiješi kao pravo
pravcato nevinašce. Kad bi ljudi samo znali kakav je on zapravo - rekao je, a onda
je izašao da pozove našega prvog pacijenta. Nije bilo smisla da mu objašnjavam
kako je cijela poanta članka u tome da se ljudima pokaže kakav je točno
Cian: istinski, pun ljubavi, brižni Cian. Owen je želio vjerovati u ono što je Owen
želio vjerovati i to je bilo to.
Vratio se s nervoznim tinejdžerom koji je bio naručen na kontrolu.
- Jutros sam triput oprao zube - rekao je mladić pjegava lica. - Trebali bi biti
super čisti.
- Sad ćemo pogledati i provjeriti - rekao je Owen, a na lice mu se vratio
prijateljski osmijeh koji je bio njegov zaštitni znak, kao da maločas nije uzrujao
gotovo sve koji su radili za njega, a jednu od svojih najlojalnijih zaposlenica
naveo da počne razmišljati o tome da smjesta da otkaz.

Kad je došla stanka za ručak, odbila sam uobičajeni sendvič iz delikatesnog

dućana i rekla da idem malo na svježi zrak. Hodala sam ulicom Shipquay do Peace
Parka, odmah preko puta Gradske vijećnice. Sjela sam na klupu u parku i izvukla
mobitel da nazovem Ciana.
Cijeli sam dan nestrpljivo čekala da porazgovaram s njim: da mu ispričam o
onome što se govori po novinskim kioscima, ali i da mu kažem da se Owen, kako
se čini, slama. Znala sam da će ga to razveseliti, a ja sam ga više od svega htjela
usrećiti. Isto tako, htjela sam čuti kako je. Jučer je bio tako shrvan.
Pretražila sam popis kontakata i odabrala njegov broj. Javio se na telefon
nakon tri zvona, ali ton mu je bio oštar.
- Izvoli, Emily? - gotovo je dreknuo. Bez pozdrava. Bez nježnosti. Bez
nagovještaja u smislu „posljednjih tjedan-dva progurao sam samo zahvaljujući
tebi”. Kao da sam neka neželjena smetnja.
Prenerazila sam se. Na trenutak, vrlo kratak trenutak, zapitala sam se jesam li
nazvala pravi broj? No, na drugoj strani linije definitivno je bio Cianov glas.
- Samo sam... nazvala... da vidim kako si - promucala sam. - Nakon članka...
i svega.

154
 On je duboko uzdahnuo. - Upravo sad imam nekog posla. Nazvat ću te poslije.
- I prekinuo je bez pozdrava, a ja sam ostala sjediti na klupi pitajući se što se to
pobogu upravo dogodilo.
Bilo mi je teško prisiliti se na osmijeh kad sam opet gurnula mobitel u torbu
i stala se ulicom Shipquay polako vraćati na posao, zastavši usput u Sandwich
Company da uzmem salatu za koju baš nisam imala puno želje i kavu koju
zapravo nisam imala volje popiti. Bar se Donna doimala vedrijom kad sam ušla
u prostorije za osoblje. Sjedila je sama, pijuckala kavu i čitala neki časopis.
Nasmiješila mi se kad sam joj sjela sučelice i zagledala še u svoj ručak.
- Ispričao se - rekla mi je, a oči su joj zablistale. -1 to još kako. Rekao je da
nije mislio svoju frustraciju iskaliti na meni. Čak mi je naručio i hrpu cvijeća iz
cvjećarne na uglu - rekla je, kimnuvši prema sudoperu gdje je gomila karanfila
žalosna izgleda počivala u vodi. - O. K., ne izgledaju ne znam kako, ali bitna je
namjera.
Vjerojatno ga ne bi trebalo prestrogo suditi. Zbilja je pod velikim pritiskom.
- Svima nam je tako - rekla sam i sjela te se zagledala u salatu pred sobom,
znajući kako nema šanse da ću je pojesti.
- Kao da si nekako loše raspoložena - rekla je Donna, pružila ruku i stisnula
moju. - Inače nisi takva, Emily. Ti nam svima vraćaš osmijeh na lice: što nije u
redu?
Koliko se god stidjela, ipak sam osjetila kako mi suze naviru na oči. No,
nikako joj nisam mogla reći zbog čega sam uzrujana. Ne bi shvatila. Donekle me
utješilo kad mi je rekla da ljudima vraćam osmijeh na lice, ali sam se zbog toga
samo još malo jače rasplakala. Na brzinu sam obrisala suzu s oka.
- Ob, ništa. Valjda PMS ili nešto slično. Pa poznaješ me, ne može se biti mekši
od mene. Cijeli dan osjećam se pomalo neraspoloženo.
Donna se nasmiješila i posegnula u torbicu. - Onda imam pravu stvar za tebe
- rekla je, izvlačeći pločicu čokoladice Dairy Milk. - Mislila sam ovo pojesti kod
kuće, ali tvoje su potrebe veće od mojih.
- Ne - rekla sam, odmahujući glavom - stvarno mi ne treba.
No ona je otvorila omot, odlomila komad čokolade i gurnula mi ga u ruku, a
onda ostatak pločice stavila pred mene.
- Ne budi blesava. To je lijek, inzistiram - rekla je.
Ne želeći je uvrijediti ili možda zato što nisam imala energije da ikoga
uvrijedim, podignula sam komadić čokolade do usta gdje se rastopio: izazivajući
mučninu, sladak i ljepljiv.
Donna je podignula obrvu. - Možda te još uvijek muče jučerašnje tegobe? -
rekla mi je. - Nisi smjela doći na posao. Čuj, zašto ne bi uzela slobodno do kraja
dana? Idi kući, dobro se isplači i dobro odmori pa ti garantiram da ćeš se sutra
osjećati bolje.

155
 I opet sam osjetila kako se nemam energije raspravljati s njom, pa sam,
iznurena i iznenada iscrpljena, dohvatila torbicu, ostavljajući na stolu salatu i
ostatak čokolade, te krenula kući osjećajući se kao da mi noge polako postaju
teške kao olovo.

Vrativši se kući, popila sam tri tablete protiv anksioznosti s velikom čašom vode.
Iz iskustva sam znala kako će me ovo dovoljno smiriti da uspijem otjerati i
najcrnje misli. Ako budem imala sreće, i to zaista, od njih ću postati dovoljno
pospana da zaspim, pobjegnem od stalnog pogleda na mobitel ne bih li vidjela
hoće li me Cian nazvati. Da pobjegnem od poriva da ga opet nazovem i pitam što
se događa. Zvučao je tako hladno. Poznati osjećaj da nekome smetam, glavobolja
koja se nije mogla riješiti s dva paracetamola i čašom vode, počeo me
preplavljivati i to mi se nije sviđalo.
Ubrzo sam osjetila kako me počinje prožimati blažena omaglica izazvana
tabletama pa sam odšetala do spavaće sobe i skinula se u donje rublje, bacivši
radnu odjeću koju sam bila tako brižljivo izglačala na nedoličnu hrpu na podu. I
ne skinuvši šminku, utrpala sam se u krevet i navukla poplun preko glave,
nadajući se da ću pobjeći u blažen i tup san.
Kad sam se probudila, mutne glave, suhih usta, dezorijentirana u pogledu
doba dana ili godine, posegnula sam za mobitelom. Trepćući i pokušavajući se
usredotočiti, zagledala sam se u ekran pred sobom.
Obavijest o pristigloj e-pošti i tri propuštena poziva. Kliknuvši odmah na
propuštene pozive, uputila sam nebesima nijemu molitvu. Molim, neka budu od
Ciana. Molim, neka svi budu pokušaji da mi objasni. Da mi kaže kako mu je žao.
Da me moli neka ga nazovem.
No, pozivi nisu bili od Ciana. Jedan je bio sa skrivenog broja, jedan s Donnina
mobitela, a treći s fiksnog telefona u Scottovoj ordinaciji.
Na mojoj govornoj pošti bile su ostavljene dvije poruke. Je li se bilo previše
nadati da me Cian zove sa skrivenog broja? Počela sam preslušavati govornu
poštu i sa sve manje strpljenja slušala kako automatizirani glas čita broj s kojega
je ostavljena prva poruka. Bila je to Donna.
„Vjerojatno spavaš. Nisam te htjela nazvati i ne ostaviti poruku pa da se brineš
zbog čega sam te zvala. Samo sam ti htjela ispričati najnovije tračeve, ali čula sam
da je policija upravo obavila pretres u kući Ciana Grahamea. On mora da nešto
skriva, Emily. Mora da nas je sve zavaravao. Javit ću ti ako još nešto čujem.
Lijepo se odmori. Vidimo se sutra!”
Zvučala je veselo. Čak i euforično, u potpunoj suprotnosti s užasnim
osjećajem u mom želucu. Preslušala sam sljedeći poziv. Ovaj put bila je Tori. A
zvučala je manje veselo. I nimalo euforično.

156
 „Ovaj, Emily. Policija je maločas bila ovdje. Onaj detektiv Bradley? Htio je
razgovarati s tobom, u vezi s istragom. Postavio je nekoliko pitanja o tebi, Emily.
Koliko te dugo poznajemo i tako? U svakom slučaju, Owen mu je dao tvoje
podatke da te policija može kontaktirati pa mislim da bi trebala očekivati njegov
poziv, a možda i posjet”.
Užasan osjećaj duboko u želucu porastao je i podignuo se, a onda se rasuo po
sagu u mojoj spavaćoj sobi.

157
 TRIDESETO POGLAVLJE

ustila sam tuš da teče, hladan, da se razbudim od šoka. Da budem potpuno

P svjesna što se događa. I da to dovoljno shvatim, pa da se mogu nositi s onim
što će uslijediti.
Nikakvo čudo što je policija baš u ovom trenutku bila na putu prema mom
stanu: znala sam da će se to desiti čim me Cian naveo kao alibi.
Čudnije je bilo što su navratili u Scottovu ordinaciju, razgovarali s osobljem
i dali svima do znanja da kane razgovarati sa mnom. Za moje kolegice to nije
imalo nikakva smisla, ama baš nikakva. Što se njih ticalo, ja sam se pojavila
niotkuda. Nova zaposlenica koja je preuzela posao što ga je prije obavljala
Rose. Bila sam netko tko ništa nije znao, osim onoga što su mi oni rekli, o tome
kako je umrla. Netko tko je Ciana poznavao samo zbog njegova dolaska u
ordinaciju. Netko koga se nikako nije moglo povezati s noćnom morom koja je
započela u trenutku kad je Rose izgurala kolica iz dizala i našla se na putu Kevinu
McDaidu.
Mislit će o meni sve najgore. Owen: bogzna što će Owen misliti. Bogzna što
će Owen učiniti. Ako je, kako je Cian sumnjao, na neki način umiješan u Roseinu
smrt, izlažem li se opasnosti družeći se s muškarcem kojeg je Owen mrzio najviše
od svib?
Zaboljelo me udaranje hladne vode o kožu koja mi se od toga zacrvenjela, a
zatim pomodrjela od hladnoće. Cvokoćući zubima, zatvorila sam vodu i povukla
ručnik s držača. Navukla sam na sebe tajice i širok gornji dio trenirke, prošla
četkom kroz kosu, skuhala svu silu kave i stala čekati da se oglasi zvono na
vratima.
Dok sam čekala, pokušala sam nazvati Ciana. Ako je policija bila u njegovoj
kući radi pretresa, mogla sam shvatiti zašto je prije bio tako osoran prema meni.
Sigurno prolazi kroz pravi pakao. Od članka nije bilo puno koristi. To uopće nije
odvratilo policajce. Nije ih usporilo. I dalje su tražili podatke koji će baciti sumnju
na njega.
Pitala sam se zašto nisu drugdje tražili? Zašto na razgovor nisu pozvali
Owena? Cian im je sigurno rekao kakav je on? Cian je sigurno imao pristup
porukama koje je on slao Rose? Nešto što je dokazivalo njegovu ogorčenost?
Sigurno je to bilo dovoljno da navede policiju na njuškanje i oko Owena? Možda
da im to spomenem? Možda da im kažem da s Cianom slijede krivi trag i da bi
trebali potražiti negdje drugdje.
Cianov me mobitel preusmjerio na govornu poštu.

158
 Ostavila sam mu kratku poruku o tome kako me policija traži. Zamolila sam
ga da me nazove. Rekla sam kako se nadam da je s njim sve u redu. Potrudila sam
se da mi se u glasu ne začuje ni najmanji tračak očaja.
Obavijest o pristigloj e-pošti ponovo je zatreptala pa sam kliknula na nju i
srce mi je stalo kad sam vidjela da je to Benov odgovor. Kao da je sve tempirao
za maksimalni učinak. Bacila sam mobitel na pod, oduprijela se porivu da ga
udarim nogom i gurnem ispod kauča. Nisam mogla, jednostavno nisam mogla -
povrh svega ostalog - naći snage da baš sad pročitam Benovu poruku. Samo sam
ga gurnula pod stolić za kavu da ga više ne gledam.
Trgnula sam se kad sam začula zvono portafona. Kao što sam i očekivala, bili
su to detektiv Bradley ijedna od njegovih kolegica pa su pitali mogu li razgovarati
sa mnom.
Da nazovem odvjetnicu? Prije su mi trebale odvjetničke usluge. U vezi s
Benom. Mogla bih po potrebi naći njezin broj, ali ona je bila u Belfastu.
Vjerojatno neće biti zainteresirana. Grickala sam nokat na palcu dok sam puštala
policajce kroz ulazna vrata i čekala da stignu do mog stana. Pitala sam se jesam li
se trebala našminkati. Ratne boje. Nešto slično oklopu. Što će mi dati hrabrosti da
lažem.
U redu je lagati za neko više dobro, zar ne?
Dolazeći, detektiv Bradley uputio mi je malen, ukočen osmijeh. S njimje
došla i policajka koja je izgledala kao da bi još uvijek trebala biti u šestom razredu.
Stajala je, sva utonula u teške čizme i potpunu uniformu, doimajući se kao da joj
je silno neugodno.
- Izvolite sjesti - rekla sam im, vjerojatno malo previše formalno, a onda sam
se okrenula prema naslonjaču i sjela u njega, namah osjetivši kao da su mi udovi
silno veliki i nezgrapni. Zataknula sam kosu iza ušiju i zagledala se u oboje kad
su sjeli, a mlada je policajka iz džepa izvukla notes.
- Čini se da se vi i ja stalno susrećemo - neutralnim tonom rekao je detektiv
Bradley.
- Nikakvo čudo ako nekom dolazite u posjet - rekla sam, trudeći se da mi glas
ostane nehajan. Nastojeći da ovaj razgovor zvuči poput zafrkancije i pokušavajući
zavarati trnce što su mi prolazili tijelom.
On se osmjehnuo. - Valjda je tako. No vidjeli smo se i u Grahameovoj kući. I
kod Scotta? A ako se ne varam, i pred kućom gdje se održavalo bdijenje za Kevina
McDaida? Stalno ste jako aktivni. Jeste li poznavali Kevina McDaida?
Osjetivši kako mi se vrućina počinje širiti po zatiljku, stavila sam ruku na vrat.
- Ne baš - rekla sam. - Hoću reći, poznavala sam jednu njegovu rođakinju. Zbog
nje sam otišla tamo - slagala sam.
Detektiv Bradley kimnuo je. - Svejedno, zanimljiva slučajnost s obzirom na
vezu između Scottove ordinacije i Rose, kao i, jasno, na vaše prijateljstvo s
Cianom.

159
 - Kažu da je istina čudnija od fikcije - rekla sam trljajući vrat. - Je li ovo
ispitivanje? Znate, kao s Cianom? Službeno ispitivanje?
Detektiv Bradley odmahnuo je glavom. - Ne u ovoj fazi - reče. - Ovo je samo
razgovor, gospođice D’Arcy. Nemate razloga za zabrinutost. Samo dio istrage
koju vodimo. U nekoj fazi od vas ćemo možda zatražiti službenu izjavu, ali zasad
vam samo želimo postaviti nekoliko pitanja.
Policajka mi je kimnula, nasmiješila se kao da su sve to sasvim normalne
svakodnevne stvari.
- Koliko dugo poznajete gospodina Grahamea?
- Otprilike mjesec dana - rekla sam, pokušavajući se ne obazirati na to kako
je podigao obrve na tu izjavu. - Došao je sa sinom u ordinaciju pa smo tom
prilikom razgovarali.
- Brzo ste se povezali, postali ste mu u vrlo kratkom vremenu toliko bliski da
ga pokušate odgovoriti od toga da si oduzme život?
Pomolila sam se da nisam porumenjela. - Nekako smo kliknuli - rekla sam. -
Njemu je trebao netko s kim će razgovarati. Meni se ljudi često otvaraju.
- Jeste li poznavali gospođu Grahame... Rose?
Odmahnula sam glavom. - Ne. Nisam je poznavala. To sam vam već rekla
kod Scotta.
- I bili ste s Cianom one noći kad je Kevin McDaid umro?
Kimnula sam. Nisam rekla ni riječi. Možda, ako ništa ne izgovorim, to neće
biti laž. Mogla bih se izvući.
- Bio je uzrujan i vi ste ga tješili? - ponovio je pitanje koje mi je bio postavio
prije samo nekoliko trenutaka. Je li me pokušavao uhvatiti u laži?
Kimnula sam. - Govorio je kako mu je teško živjeti. Kad tome dodate ljude
koji upiru prstom u njega, nije teško shvatiti zašto je bio blizu sloma. - Nadala
sam se da sam time sve razjasnila, ali detektiv Bradley samo je kimnuo i pogledao
policajku pokraj sebe koja je nešto črčkala u svoj notes. Otkako su mi ušli u
stan uopće nije progovorila.
- Je li vam gospodin Grahame spomenuo nekoga za koga smatra da je htio ili
mogao nanijeti zlo njegovoj supruzi?
Pomislila sam na Owena. Koji mi je pružio drugu priliku, zaposlio me u svojoj
ordinaciji i bio ljubazan i dobar šef... do ovoga posljednjeg tjedna. Kad je pokazao
kako se može ponašati ako je pod stresom; no, bi li on zaista mogao nekoga ubiti?
Pretpostavljam da je sve moguće ako se osjećaš dovoljno prezreno. Ako se
osjećaš izdano i povrijeđeno. Ako hoćeš povrijediti nekoga drugog, ne baš Rose,
već čovjeka koji ti ju je zauvijek oduzeo.
Progutala sam slinu. - Rekao mi je da je Owen Scott zaljubljen u Rosé. Da se
čak razbjesnio kad mu nije uzvratila osjećaje.
- Owen Scott, vaš šef?
160
 Kimnula sam.
- A je li se među vašim kolegicama na poslu nešto govorilo o Owenovoj vezi
s Rose, mislim, otkad ste počeli tamo raditi?
Odmahnula sam glavom. Nisam mu mogla čiste savjesti reći da je toga bilo,
a ionako nije bilo ništa negativno. - Ne - rekla sam, osjećajući se sve neugodnije.
Ovila sam ruke oko trbuha i duboko udahnula pokušavajući se staložiti.
- Osjećate li se dobro, gospođo D’Arcy? Vaša kolegica s posla rekla mi je da
ste danas otišli kući jer vam je bilo loše, baš kao i jučer, rekla je.
Još sam jače porumenila, sva sam se skupila u sebe. Točno je znao da mi je
jučer bilo savršeno dobro i da sam bila u Cianovoj kući gdje sam upravo njemu
skuhala čaj. Biti uhvaćen u laži, bilo je jedno. Kad te u laži uhvati policajac, bilo
je nešto posve drugo. Pogotovo kad me pogledao s tračkom osmijeha na licu.
Valjda bi mi se čak činio i zgodnim da se pred njim nisam osjećala tako uplašeno.
- Pa, zapravo, danas se i ne osjećam baš najbolje, ali jučer da... pa, nije
protuzakonito na poslu slagati da si bolestan. - Pokušala sam se kratko nasmijati,
ali je taj smijeh zvučao lažno i moja se laž zakotrljala po sobi poput divovskih
lopti suhe trave.
Detektiv Bradley pročisti grlo. - Ne, nije. Da jest, policija bi padala s nogu od
posla - rekao je smireno i pribrano, glumeći dobrog policajca. - Kad već govorimo
o poslu, smijem li pitati, je li netko ikad nešto loše rekao o Rose? Je li bilo nečega
što bi upućivalo na to daje, osim gospodina Scotta, imala kakvih neprijatelja?
U sebi sam poželjela da je bilo tako. Time bi se sve pojednostavilo. - Ne -
iskreno sam mu rekla. - Rekla bih da bije, samo da su mogli, predložili za sveticu.
Kao da je bila potpuno bez mane.
- Nitko od nas nije bez mana - rekao je detektiv Bradley, značajno me
gledajući zbog čega sam se osjećala kao da su mi vlastite mane ispisane po cijelom
licu.
- Da, vjerojatno je tako - odgovorila sam.
- Pa, gospođice D’Arcy...
- Emily, molim vas, zovite me Emily - rekla sam u posljednjem pokušaju da
smanjim napetost među nama. Kad bih ga mogla zadržati u raspoloženju dobrog
policajca, možda stvari neće ispasti tako loše.
On je opet kimnuo. - Pa, Emily, mislim da je to zasad sve što trebamo od vas.
Kao što sam već rekao, možda ćemo vas uskoro pozvati da date službenu izjavu,
ali u međuvremenu, ako vam nešto padne na pamet, bilo što, što bi moglo koristiti
istrazi, možda biste me mogli nazvati? - Posegnuo je u džep od jakne i odande
izvukao posjetnicu.
- Hoću - rekla sam ustajući i uzimajući je od njega, a ujedno i jedva čekajući
da ih što prije ispratim iz stana.

161
 Još uvijek šutljiva policajka kimnula mi je i krenula prema vratima, a detektiv
Bradley zaustavio se, okrenuo prema meni i progovorio.
- Emily, možda bi bilo dobro da zaista razmislite o svim detaljima koji bi nam
mogli pomoći u istrazi. Možda se varate u vezi s danom kada ste večer proveli s
gospodinom Grahameom, davali mu savjete? Lako je pomiješati dane i ono što
radimo. Život je ovih dana tako pun događaja. Pa ako se sjetite da ste
nešto pogrešno zapamtili, možda biste mi se mogli javiti? - Izraz mu je bio blag,
a glas ljubazan.
Nisam znala što da kažem. Nisam znala kako da reagiram. Je li znao da lažem?
Je li htio da mu kažem, i to kategorički, kako je Cian bio sam kod kuće one noći
kad je McDaid umro jer bi se to uklopilo u verziju događaja koja je njemu
odgovarala? Bez obzira na razlog, bilo je jasno da mu je pogled bio čvrsto
usmjeren u Ciana, da je ciljao i pripremao se da opali.

Gledala sam kroz prozor dnevnog boravka sve dok nisam vidjela da su se detektiv
Bradley i njegova kolegica odvezli. Priznajem da je moja paranoja bila na
najvišem mogućem vrhuncu. Vjerojatno sam gledala previše petparačkih
kriminalističkih filmova. Pitala sam se jesu li možda negdje ostavili „bubu”, a
zatim se otresla takvih budalaština. Rekla sama sebi da se priberem. Da je
ono maločas bio tek rutinski razgovor u okviru policijske istrage. Da je u pitanju
bilo nešto više od toga, detektiv Bradley igrao bi ulogu lošeg policajca. Ispsovao
bi me na pasja kola zbog toga što sam na poslu slagala da sam bolesna. Više bi
me ispitivao o tome zašto sam bila na bdijenju za McDaida. No nije. Bar
zasad. Malo se podrugljivo smijuckao, to da. Bio je služben, jasno. No općenito
se ponašao ljubazno.
Ipak, najednom sam se osjetila klaustrofobično u vlastitom stanu, a
mogućnosti da nekoga nazovem ne bi li me umirio bile su ograničenije nego ikada
do tada. Mobitel i Benova e-poruka i dalje su mi se izrugivali ispod stolića za
kavu. Bilo me strah i pogledati mobitel, kao da ću time Bena prizvati ravno u
svoj dnevni boravak.
Shvatila sam da se nemam kome obratiti, nikome osim jedine osobe na ovom
svijetu koja bi razumjela pakao koji znači ova istraga. Jedina osoba koja će to
shvatiti ili moći razumjeti bio je Cian.
Privukla sam mobitel i nazvala ga, a onda opsovala u sebi kad mi se i opet
javila govorna pošta. U ljutnji sam bacila mobitel na kauč, a onda ga ponovo
dohvatila, misleći kako je večer ionako vjerojatno otišla dovraga pa bih odmah
mogla riješiti i golemu gnjavažu kakva je bio Ben.
Bio je napisao samo nekoliko redaka koji su mi se zamutili pred očima prije
nego što sam ih uspjela pročitati.

162
 Emily,
Ne znam zašto sam poslao onaj zahtjev za prijateljstvom. Samo sam
razmišljao o tebi i o nama pa popio nekoliko čašica.
Nisam trebao. Puno nam je bolje u životu jednome bez drugoga.
Javila mi se neka novinarka, raspitujući se o našoj vezi. Emily, nastavio
sam sa svojim životom. Znam da sam onda sjebao stvar.
Oboje smo to učinili, ali molim te, nemoj se hvatati prošlosti. Krenimo
dalje, svatko sa svojim životom.
Ben

Znači, to je bilo to. Sav onaj strah, sve one brige, sve se svodilo na kratku e-poruku
u kojoj mi Ben kaže da je previše popio i da mu je bez mene bolje u životu. Bože,
znala sam da je u pravu. Niti je išta u meni ponovo željelo njega u mom životu.
No, nekako je onaj dio u meni - koji je trebao poskakivati od radosti što mi se on
ne kani pojaviti na pragu i što se boji Ingrid Devlin jednako kao i ja - bio miran i
tih.
Osjetila sam dubok stid kad sam shvatila da mi se, nekako, ponovo čini kao
da sam odbačena. Nerazumno, znam, ali osjetila sam kako mi suze naviru i
počinju teći niz obraze.
U tom sam trenutku osjetila potrebu da me netko drži u naručju, da me voli i
kaže mi kako mu puno značim.
Zato sam otišla u spavaću sobu i nazula tenisice. Još uvijek vlažnu kosu
labavo sam učvrstila u konjski rep i zgrabila debelu vunenu jaknicu što je visjela
na vratima spavaće sobe. Dohvativši mobitel, torbicu i ključeve, izašla sam iz
stana, uskočila u auto i zaputila se prema Cianovoj kući.
Radio nisam uključila. Njegov me zvuk živcirao. Sve me živciralo, da budem
iskrena. Crvena svjetla na semaforu. Spori vozači. Kiša koja je počela padati kao
iz kabla, zbog čega je vidljivost postala toliko loša da sam bila prisiljena usporiti,
sve dok mi se sva stakla na blesavom autu nisu zamaglila. Na svakom raskršću,
na svakom crvenom svjetlu provjeravala sam mobitel koji je ležao na suvozačkom
sjedalu da vidim je li me nazvao. No, ako je poziv preusmjeren na govornu poštu,
bi li on uopće znao da sam ga zvala? Pokušala sam se uvjeriti kako je jasno da nije
znao jer da jest, sigurno bi mi uzvratio poziv. Shvatio kako očajnički moram
razgovarati s njim.
Stigavši do njegove kuće, s olakšanjem sam opazila upaljena svjetla. Pokušala
sam ne misliti o tome da je kod kuće i o tome zašto me nije nazvao. Pokušala sam
se ne uzbuđivati zbog auta koji nisam poznavala, a koji je stajao na kolnom
prilazu. Čvrsto omotavši vunenu jaknicu oko sebe, iskočila sam iz auta na kišu
i otrčala do ulaznih vrata. Drhteći, pozvonila sam, a zatim zalupala šakom po
vratima.
163
 Zbog kiše koja nikako da prestane padati, voda mi je tekla niz lice i kapala s
vrha nosa kad su se vrata uz škripu otvorila i kroz njih je provirio Cian, izgledajući
iznimno smireno.
- Emily? - rekao je, ali nije se odmaknuo da me propusti unutra.
- Morala sam te vidjeti, Ciane. Policija je bila kod mene.
Htjela sam da me uvuče u kuću, uzme u naručje, zagrli me i kaže mi kako će
sve biti u redu, ali on me samo tupo pogledao, a onda rekao. - Netko je ovdje kod
mene, Emily. Nisam siguran da je ovo najbolje vrijeme za razgovor.
Netko je ovdje? Pogledala sam ga: traperice spuštene na bokovima, bosonog.
Bijela majica koja mu ističe suncem opaljenu kožu. U ruci je držao čašu crnog
vina.
Stala sam se žestoko tresti. Hladnoća mi je prodirala u kosti. - Molim te,
Ciane. Bojim se i moram znati što da radim. Pitali su me za noć kad je umro Kevin
McDaid.
Ponovo se zagledao u mene, s tračkom prezira na licu, no samu sam sebe
uvjerila da je u pitanju samo moja paranoja. Zatim, kao da mu se negdje u glavi
prebacio prekidač, odmaknuo se unatrag da me propusti.
- Oh, Emily, jadnice mala, dođi unutra - rekao je, možda malo preglasno,
uvodeći me u kuću. - Sigurno se smrzavaš. Čekaj malo - rekao je, okrenuvši se da
ode hodnikom, ali onda je zastao, okrenuo se ovaj put prema meni i lagano me
poljubio u vrh nosa. Tada je ponovo otišao, a ja sam ostala stajati na mjestu dok
mi se kiša s krajeva kose cijedila na pod. Glasno sam šmrcnula pa prešla rukavom
preko lica pokušavajući ga obrisati, ali otkrila sam da je vunena jaknica isto tako
skroz-naskroz promočena.
Promatrala sam ga dok se iz kuhinje vraćao u hodnik. S hrpom ručnika u ruci.
- Ravno iz sušilice - rekao mi je. - Još je sve toplo. Dođi da se istuširaš, a onda
ugriješ i osušiš.
- Policija, Ciane. Postavljali su mi svakakva pitanja - rekla sam kad me
uhvatio za ruku.
- Sad je najvažnije da te izvučemo iz te mokre odjeće prije nego što se nasmrt
prehladiš. Istuširaj se vrućom vodom. Onda ćemo razgovarati.
- Ali, tvoj gost?
- Zapravo, gošća. Malo će pričekati - rekao je, a ja sam pokušala ne osjetiti
nimalo ljubomore zbog riječi „gošća”. Odveo me na kat, opet u sobu za goste s
prekrasnom kupaonicom te je navukao zavjese, upalio svjetiljku na pomoćnom
stoliću, a onda otišao u kupaonicu i pustio vodu iz tuša da teče.
- Nakon ovog ćeš se osjećati bolje - rekao mi je, stavljajući ručnike na krevet.
- Ako mi daš tu mokru odjeću, stavit ću ti je u sušilicu. Ostavit ću ovdje kućni
ogrtač da ga obučeš dok se to osuši. Kako si se samo uzrujala. Ne bi se trebala
brinuti. Policija nikako ne može znati da one večeri nismo bili zajedno ako im ti
to ne kažeš.
164
 - Neću - rekla sam, i dalje drhteći.
Zatim mi je, vrlo nježno, prišao i rukama mi obuhvatio lice nagnuvši mi glavu
unatrag tako da sam gledala ravno u njega. Sagnuo je glavu prema mojoj i nježno
me poljubio, a onda mi kliznuo rukama niz vrat i polako mi svukao jaknicu s
ramena te je pustio da padne iza nas na pod. Opet sam zadrhtala, ali ovaj put ne
od hladnoće.
- Daj da te ja svučem - šapnuo mi je na uho, hrapavom me bradicom trljajući
po obrazu. Miris njegove vodice poslije brijanja osvojio mi je sva osjetila. Osjetila
sam kako su mu ruke skliznule pod moju majicu, osjetila sam njihovu vrelinu na
svojoj hladnoj koži.
- Imala si težak dan. Jadnice mala. Tako ti je hladno - prošaptao je, ovlaš mi
prelazeći usnama po vratu i izmamivši mi iz usta tih jauk kad je rukama krenuo
prema gore i odlijepio mi majicu s tijela. Dugim, snažnim prstom povukao je
potez od moje ključne kosti pa nadolje između mojih dojki, a ja sam duboko
udahnula kad je ruke spustio još niže. - Prekrasna si, Emily - rekao je, ovijajući
mi ruke oko struka.
Kad me ponovo poljubio, zbacila sam tenisice i sklopila oči kad se on spustio
na koljena, ljubeći me po trbuhu i istovremeno s mene svlačeći tajice, a ja sam
iskoračila iz njih, sva sretna što na sebi imam bar napola pristojno donje
rublje. Njegova su me usta na vrlo kratak, vrlo blažen trenutak poljubila kroz
čipkaste gaćice. Njegove su me ruke, tople na mojem tijelu, potaknule da ga
očajnički privučem bliže k sebi, privijem uza se, da se izgubim u njemu, a sa
sobom da povučem i sve brige proživljene u posljednjih nekoliko sati. No, on se
opet uspravio, prelazeći mi rukama po tijelu, blizu, ali nedovoljno blizu mjesta na
kojem sam željela da budu, pa mi se opako nasmiješio.
- Oh, Emily, nemaš pojma što mi radiš - rekao je, a oči su mu bile potamnjele.
- Ako odmah ne odeš pod tuš, izgubit ću kontrolu nad sobom, a dolje me čeka
gošća. - Lagano me poljubio, pokupio s poda moju odjeću pa se okrenuo i otišao,
ostavljajući me zbunjenu, bez ikakve šanse da ne odem odmah pod tuš i dopustim
mu da izgubi kontrolu nad sobom. Svukla sam sa sebe donje rublje, zavukla se
pod mlaz vruće vode i sve negativne osjećaje izbacila iz glave. Još sam mu uvijek
potrebna. Nazvao me lijepom. Sve je u redu, uvjeravala sam se. Natjerat ću ga da
izgubi kontrolu nad sobom čim mi se za to pruži prilika.

165
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

brisala sam se, navukla donje rublje i vidjela kako mi je Cian ostavio kućni
O ogrtač, kao što je i rekao da će učiniti. Bio je bijel i pahuljast. Pitala sam seje
li njegov? Ili je nekad bio Rosein? Obukla sam ga i zavezala pojasom pa, nakratko
zastavši da se pogledam u ogledalo i razbarušim kosu kako ne bih izgledala kao
pokisli miš, otapkala dolje u kuhinju.
Dočekao me zvuk smijeha, lagan i opušten, kao i pogled na rasplamsalu vatru,
a Ingrid Devlin sjedila je na kauču zbacivši cipele i podvivši noge te iz čaše
pijuckala crno vino. Notes i kemijska ležali su ispred nje, no na stranici ništa nije
pisalo. Cian je bio na suprotnom kraju kauča, ali se tijelom bio nagnuo k njoj, a
ruku ispružio preko naslona. Nisam ne znam kakav stručnjak za govor tijela, ali
ništa u tome kako su njih dvoje sjedili nije me nikako moglo utješiti. Čvršće sam
zategnula pojas na kućnom ogrtaču, osjećajući se izloženo.
Prva me opazila Ingrid, podigla pogled i osmjehnula se. - Oh, Emily, dođite
k nama. Da vam natočim čašu vina?
Obraćala mi se kao da je njezino prirodno mjesto u ovoj kuhinji, na ovom
kauču, pokraj Ciana. Kao da joj je prirodna dužnost točiti vino i zabavljati goste.
Zar nisam zapravo ja njoj trebala napuniti čašu?
Ugrizla sam se za jezik. Prigušila ljubomoru koju sam osjećala.
- To bi bilo fino - rekla sam.
- Super - rekla je Ingrid. - Cian je donio čašu za vas dok ste se tuširali.
Podignula je bocu sa stola i dobrano napunila čašu koja je stajala kraj nje. - Nadam
se da ste se sad ugrijali - rekla je, točeći vino. - Cian je rekao da ste do kože
promočeni.
- Bila sam, ali sad se puno bolje osjećam, hvala - rekla sam, a Cian je svrnuo
pogled na mene i uputio mi osmijeh.
- I izgledaš puno bolje - rekao mi je. - U svakom slučaju, kao da ti je toplije.
- Posegnuo je prema meni i uzeo me za ruku pa me poveo do naslonjača sa svoje
desne strane. Sjela sam i stavila na trbuh jedan ukrasni jastučić da se malo
zaklonim.
- Cian mi kaže da je policija danas bila kod vas - rekla je Ingrid.
Kimnula sam. - Raspitivali su se o Rose. O poslu. O Cianu, jesam li bila s
njim one noći kad je umro Kevin McDaid.
- Ne bih tu noć mogao progurati bez tebe - rekao je Cian, a način kako je
glatko izgovorio tu laž istodobno je umirivao i razoružavao. - Bila je briljantna -
rekao je, s osmijehom se okrenuvši prema Ingrid.
166
 - Prijatelj se u nevolji poznaje - rekla je ona, spuštajući vlastitu čašu s vinom
na stol.
Uslijedila je neugodna tišina i ja sam je prva prekinula. - Članak je jako dobro
prihvaćen - rekla sam. - Čula sam kako puno ljudi govori o njemu.
- Nije prihvaćen dovoljno dobro da spriječi dolazak policije s nalogom za
pretres kuće i pristup mojoj financijskoj evidenciji - gorko je rekao Cian.
- To je šokantno - rekla je Ingrid, a ja sam poželjela da ona jednostavno
nestane. Bez obzira na to što je njezin članak trenutačno pomagao Cianu. Samo
sam htjela da ona i njezino povlađivanje nestanu. Htjela sam ostati nasamo s
Cianom i pitati ga o činjenici da sam radi njega lagala policiji. Htjela sam s njim
razgovarati o onome što bismo samo nas dvoje trebali znati. - Jadni Jack jako se
uznemirio.
- Mali je bio ovdje? - zapitala sam, a onda mi je nešto proletjelo kroz glavu. -
Vi ste bili ovdje?
Ingrid je kimnula. - Kad je policija stigla, Cian me nazvao. Zamolio me da
dođem, da budem svjedok onome čemu ga izvrgavaju.
Nazvao je Ingrid Devlin, ali nije nazvao mene.
- Mislio sam da bi Ingrid mogla napisati i nastavak priče, znaš, ostati na
slučaju - rekao je Cian.
- Trebao si mene nazvati - rekla sam, trudeći se govoriti nehajnim tonom. -
Odmah bih došla.
- Ali, ti si bila na poslu, a sumnjam da bi Owen imao razumijevanja za tvoj
odlazak. Osim toga, što si mogla učiniti?
Mogla sam ga utješiti. Smiriti ga. Mogla sam Jacka staviti u kolica i odvesti
ga u park kako bih ga maknula od strašnog pogleda na krupne policajce u njegovu
domu. Mogla sam jednostavno biti ovdje.
Slegnula sam ramenima. Nisam mu htjela tako odgovoriti. U svakom slučaju,
ne pred Ingrid.
- Znači, ovdje ste cijeli dan? - zapitala sam je.
- Ne - upao je Cian. - Došla je ovamo kad je policija stigla pa sam je poslije
pozvao na večeru. U znak zahvalnosti, a i da se detaljnije dogovorimo o nastavku
koji će pisati.
Nakostriješila sam se. Ponovo sam otpila malo vina. Večera u znak
zahvalnosti. Takve su mu večere, kako se čini, bile srcu prirasle. Udahnula sam
zrak i samoj sebi prigovorila zbog gluposti. Sjetila sam se kako me na katu
razodjenuo, poljubio, privukao k sebi, isprekidana daha. Od ove žene nisam se
imala čega bojati.
- Bit će to dobar članak - rekla je Ingrid, upadajući mi u misli. - Pogotovo kad
spomenemo koliko se Jack bio uzrujao. Možda da ga slikamo dok plače? To će
biti dobra fotografija, užasno za Jacka, jasno, ali sjajna da privuče čitatelje.

167
 - Kako je Jack sada? - zapitala sam Ciana. - Je li se teško smirio?
- Trebalo mu je malo vremena, malo više maženja, ali sad je sve u redu. Ni
glasa od njega. - Kimnuo je prema monitoru za bebe što je stajao na polici kraj
vrata, obasjanoj stalnim svjetlom, a iz kojeg nije dopirao zvuk plača.
Opet smo zapali u neugodnu šutnju. - Emily, možda biste i vi trebali razmisliti
o razgovoru sa mnom? - rekla je Ingrid.
- Zbilja ne mislim... Nisam sigurna da bi ljudi to razumjeli. Ne tako brzo
nakon Roseine smrti.
- Cian smije imati prijatelje - rekla je Ingrid. - Ljudi će to razumjeti.
Shvatila sam da sam to ja njoj rekla kad smo se prvi put srele. Ako je sumnjala
i u šta drugo, a mislim da jest, sad me poticala. Sve te priče o tome kako se
prijatelji u nevolji poznaju. Je li htjela da joj kažem kako ovo nije samo
prijateljstvo? Je li htjela da Cian to kaže? Jesam lija htjela da Cian to kaže? Znala
sam da će u javnosti za njega to izgledati loše. Ipak, peklo me što joj nisam mogla
reći gdje joj je mjesto, pogotovo jer se činilo da joj je udobno kraj njega.
- Mislim da bi, kad bi nam netko službeno rekao da Cian za tu noć ima alibi,
to zbilja utjecalo na javno mišljenje, na svakoga tko već nije na njegovoj strani.
- Ne znam baš - rekla sam, razmišljajući i o Owenovoj uputi da nitko od nas
ne razgovara s novinarima, o njegovoj izjavi da ćemo u tom slučaju dobiti otkaz.
A opet, jesam li Owenu išta dugovala? Pogotovo ako je on čudovište kakvim ga
je Cian prikazao. - Treba mi vremena da razmislim.
Ingrid se uspravila na kauču, a za njom i Cian. - U tome i jest stvar - rekla je
Ingrid. - Možda nemamo puno vremena za čekanje. Ako policija uhiti i optuži
Ciana, meni su ruke su vezane. Kad stvari budu subjudice, ni jedne novine ili
mediji na svijetu neće se za njega zalagati. U svakom slučaju, ne do završetka
procesa.
- Ali, ako je nevin? Sigurno je važno samo da se iznese istina? - rekla sam, a
želudac mi se zgrčio na pomisao da bi njega mogli uhititi. Javno provesti u
lisičinama. Poslati u zatvor. A što će biti s Jackom? Roseina obitelj uzet će ga pod
svoje i tko zna hoće li Cianu dopustiti ikakav kontakt ako budu vjerovali da je
nanio zlo njihovoj kćeri.
- Zakon je zakon - rekla je Ingrid. - Čak i da napišem članak, nema izgleda da
ga moj urednik objavi. I sami bismo došli pred sud, pod optužbom za ometanje
postupka. Da budem iskrena, vjerojatno se već sad, kako stvari stoje, igramo s
vatrom, a trenutačno se vodi i istraga. Moj urednik pristao je samo zato što je Cian
toliko poznat.
Cian se nagnuo naprijed, zagnjurio glavu u ruke. - Ovo je noćna mora. Sve je
ovo jebena noćna mora.
Pružila sam ruku i dodirnula mu koljeno. - Možemo to progurati, Ciane.
- Sve ću izgubiti. Već sam izgubio Rose, a sada ću izgubiti i sve ostalo. Svoju
reputaciju. Slobodu. Sina. Ne mogu njega izgubiti.
168
 Primijetila sam da se i Ingrid nagnula k njemu i dodirnula mu drugo koljeno,
pa sam se povukla. - Učinit ću sve što mogu, Ciane. Obećavam - rekla je.
Podignuo je pogled prema njoj i zahvalio joj dok sam ja sjedila, osjećajući se
poput petog kotača na kolima.
Spasio me zvučni signal sušilice. - Mislim da je moja odjeća gotova - rekla
sam pa ustala i otišla do praonice. Dok sam izlazila iz kuhinje, čula sam da Ingrid
kaže kako bi joj bilo bolje da krene, mora završiti članak i još puno toga. Uputila
mi je veseo pozdrav baš kad sam skidala kućni ogrtač i oblačila se u još toplu
odjeću.
Pozdravila sam i ja nju, a nikad mi nije bilo tako drago što netko odlazi.
Možda ćemo sada Cian i ja moći razgovarati kako valja.
Kad sam ušla u kuhinju, Cian se upravo vraćao od glavnih vrata do kojihje,
pretpostavljala sam, bio otpratio Ingrid. - Pristojna žena - rekao mi je, pokazujući
mi da zauzmem mjesto na kojem je ona prije sjedila na kauču. - Odakle si rekla
da je poznaješ?
- Mislim da ti to nisam ispričala - rekla sam, pijuckajući vino iz čaše kako bih
dobila vremena za razmišljanje. Teško da bih mu mogla reći kako me ucijenila
zbog moje problematične prošlosti. - Prije nekoliko godina napisala je priču o
mojoj prijateljici. Prijateljica je uvijek imala visoko mišljenje o njoj. Govorila
je kako je dobra novinarka. - Nadala sam se da mi nije primijetio rumenilo na
obrazima ili da ga je, ako i jest, pripisao činjenici što smo tako blizu.
- Pa, drago mi je što si me povezala s njom. Ona je jedino što se trenutačno
nalazi na mojoj strani. Detektiv Bradley nije se suzdržavao kad je prije bio ovdje.
Rekao je da će otkriti sve što skrivam.
- Eh - rekla sam, primičući se bliže k njemu jer sam osjećala potrebu da mu
se približim što više mogu. - Znaš kako kažu, ako nemaš što sakriti...
Osjetivši se ohrabrenom zbog Ingridina odlaska i pola čaše vina koju sam
popila, i to na prazan želudac, primaknula sam se k njemu što sam bliže mogla, a
onda ustala, okrenula se i opkoračila ga te mu sjela u krilo. - A ti nemaš što skrivati
pa se nemaš zbog čega ni brinuti - rekla sam, sagnuvši glavu prema
njegovoj, pritisnuvši usne na njegova puna usta u očekivanju da mi
uzvrati poljubac, da dovrši ono što smo započeli na katu. No, umjesto da me
vruće, strastveno poljubi, on se povuče. Položi mi ruku na obraz pa mi palcem
prijeđe po usnama. Zatvorila sam oči i pokušala uživati u tom trenutku, a njegova
mi se ruka pomaknula s obraza na zatiljak. Osjetila sam kako mi se približava:
njegov mi je dah bio vruć na vratu, ruka mi je uvijala kosu dok je nije stao trgati,
povlačeći mi glavu unatrag tako da mi se oči otvoriše od šoka i bola. Zatim sam
osjetila njegova usta, topla na mom uhu, zube što su me grizli, trgali. Dovoljno
snažno da ustuknem, da se instinktivno pokušam povući. - Jadna naivna curice -
rekao je, a drugom me rukom povukao čvršće k sebi i sam se snažno stisnuo uz
mene. - Zar ne shvaćaš, kad te muškarac jednom poželi, napravit će s tobom što
god hoće?
169
 *

Bila je to strast. Požuda. Tako sam to sebi objasnila kad sam se sutradan ujutro
probudila u vlastitom krevetu dok mi se u glavi vrtjelo od onoga što se dogodilo.
Za njim je bio težak dan, bio je na rubu živaca. A ja sam mu se primaknula, i to
snažno. Hoću reći, opkoračila sam ga, poljubila. On je samo strastveno odgovorio.
Već me prije upozorio kako bih ga mogla navesti da izgubi kontrolu nad sobom.
Samo što nisam očekivala takvo nešto. Ono što je učinio. Kako je to učinio.
Osjećala sam peckanje na koži na vratu, koža nije bila sasvim progrizena, ali je
svejedno bila bolna. Grudi su me boljele na mjestima gdje ih je natezao i gnječio,
nadlaktice na mjestima gdje mi ih je bio čvrsto izvrnuo na leđa, oduzimajući mi
svaku mogućnost da se branim. Gornji dio bedara bio je osjetljiv na mjestu gdje
se zabijao u mene, grubo, brzo, životinjski, primalno. Bila sam očekivala nešto
nalik nježnosti kakvu smo pokazivali jedno drugome prije neku noć, način na koji
smo tražili utjehu jedno u drugome.
Požuda. To je morala biti požuda.
Nakon toga je postao donekle nježniji. Milovao me po leđima dok sam mu
ošamućena ležala na grudima. Ljubio me u kosu.
Govorio mi da sam lijepa. Da sam savršena u njegovim očima. Da sam ga
spasila. Pomogla mu da prebrodi ovu noćnu moru.
Oči su mi već bile teške od sna kad se on pomaknuo poda mnom. - Vjerojatno
bi trebala krenuti kući prije nego što bude prekasno - rekao je. Zbunjeno sam
zatreptala. Htjela sam spavati ondje, s njim. Trebala sam osjetiti kako mi pruža
utjehu. Trebalo mi je da ne budem sama.
- Radiš prijepodne pa vjerojatno ne želiš zakasniti - rekao je, sjeo i uzeo
navlačiti traperice.
Valjda sam se mogla i usprotiviti, ali bio je u pravu. Radila sam u jutarnjoj
smjeni i to će već samo po sebi biti dovoljno teško a da svemu ne dodam još i
kašnjenje na posao.
- Što da kažem kad me pitaju zašto je policija došla k meni? - zapitala sam.
On je slegnuo ramenima. - Neću ti ja govoriti što ćeš reći, Emily. To ovisi o
tebi.
Osjećajući se vrlo smeteno, počela sam se oblačiti i pogledala ga. - A da im
kažem da smo bili zajedno? - predložila sam.
On se načas ukočio, pogledao ravno u mene, i to tako da sam poželjela
prekrižiti ruke na prsima i sakriti se pred njim. Zatim se, opet kao da je netko
pritisnuo prekidač, primaknuo k meni i poljubio me u tjeme. - Ako im tako želiš
reći, za mene je to u redu. - Dignuo me na noge, a zatim toplo ovio ruke oko mene
u zagrljaju kojim mi je pritisnuo glavu o svoja još uvijek gola prsa. - Jer mi smo
zajedno, je li tako, Emily? Zajedno smo u ovome.

170
 Tako sam se zatekla kako se vozim kući nešto prije ponoći, kroz kišu koja je
još uvijek padala, osjećajući nelagodu zbog svega što se dogodilo tog dana.
Primijetila sam da sam propustila Maudin poziv preko Skypea i došla sam u
napast da je nazovem. Bit će da se vratila s posla pa vjerojatno priprema večeru
ili se sprema za odlazak u neki otmjeni bar na Manhattanu gdje će s
prijateljima pijuckati koktele. No znala sam kako će odgoditi sve planove da bi
razgovarala sa mnom. Znala sam da se mogu osloniti na nju. Osloniti se na nju da
će me saslušati i posavjetovati. Ipak, nešto me sputavalo. Ponos možda. Bila mi
je rekla da budem oprezna, a ja sam se sad već bila preko glave uvalila u ovu
priču. Zaljubila sam se u muškarca koji je tek nedavno izgubio ženu. Lagala
sam radi njega jer sam duboko u sebi vjerovala u njegovu nevinost.
Zar ne?

Mislila sam kako će, ako se budem ponašala kao da nema ničega lošeg u tome što
je policija nazvala i tražila da razgovara sa mnom, sve biti u redu. Zato sam
nekoliko puta duboko udahnula, gurnula vrata Scottove ordinacije i ušla uzdignute
glave.
- Jutro - rekla sam Tori. - Evo me za pet minuta. Samo da se dočepam kave.
Ona je kimnula, a ja sam zanemarila izraz zbunjenosti na njezinu licu. Dok
sam prolazila kraj nje, doviknula mi kako joj je drago što se osjećam bolje. Na
sreću, soba za osoblje bila je prazna pa sam na miru skuhala kavu, zaključala
torbicu i kaput u ormarić i popila kavu, trudeći se da ne gledam Roseinu sliku.
Iako sam znala da bi ona, ako je bila osoba kakvom su je svi smatrali, htjela da
Cian bude sretan i da bi pomaknula i nebo i zemlju kako bi bila sigurna da je s
Jackom sve u redu.
Ipak sam kavu vjerojatno dovršila brže nego inače, samo da izmaknem
njezinu pogledu. Bez komentara, zauzela sam mjesto kraj Tori. Pregledavši popis
termina za taj dan, pozvale smo prvog pacijenta kojeg je Sarah trebala primiti.
Zatim sam seja usredotočila isključivo na ekran, nadoknađujući zaostatke u vezi s
nalozima, terminima i uputnicama. Glavu sam držala pognutu, pokušavajući
izbjeći svaki nepotreban razgovor. Kad god bi Tori pokušala razgovarati sa
mnom, dignula bih telefonsku slušalicu i pretvarala se da je u pitanju neki vrlo
važan poziv, ili bih se najednom sjetila da sam nekome obećala odnijeti čašu vode,
ili bih morala poslati e-poruku s informacijama o našim kozmetičkim postupcima.
Uspjela sam izbjeći svaki razgovor o bilo čemu što nije imalo veze s poslom sve
do nešto prije jedanaest sati, kad mi je telefon na stolu zazujao, a poziv je dolazio
iz Owenove ambulante.
Javila sam se i upitala ga je li spreman za narednog pacijenta, a istovremeno
sam pretraživala po sustavu da vidim koga trebam pozvati.

171
 - Emily, možete li doći na trenutak? - upitao je.
Jasno da sam to morala učiniti. Nisam mogla odbiti. Zato sam ustala te,
pokušavajući zanemariti udaranje vlastita srca, ponovo samu sebe podsjetila kako
nisam učinila ništa loše. U svakom slučaju, ništa o čemu Owen ne bi smio znati.
Uz najbolji profesionalni osmijeh na licu, pokucala sam na njegova vrata i
pričekala da dovikne „naprijed”.
Sjedio je za radnim stolom i pokazao mi da sjednem na stolac nasuprot njemu.
- Mislim da moramo porazgovarati - tiho je rekao.
- Nešto ne valja s mojim radom? - upitala sam, sjedajući. Ako se postavim
kao da je u pitanju posao, Owenu će biti teže razgovarati o bilo čemu drugom.
- Ne. Nipošto. Izvanredno ste se uklopili. Postali ste vrijedna pripadnica našeg
osoblja.
Nisam se mogla suzdržati da se ne nasmiješim. - To dobro zvuči - rekla sam,
popravljajući gornji dio radne odjeće i odmičući kosu iza ušiju, no onda sam se
sjetila da moram prikriti modrice zaostale od prethodne noći. Opet sam kosu
pomaknula naprijed i pogledala Owena.
- Gledajte, ovo je pomalo nezgodno i nisam sasvim siguran odakle da
počnem... - Promeškoljio se na stolcu. Činilo se da nije sasvim siguran u sebe.
- Možda od početka? - rekla sam, trudeći se da mi glas ostane miran, a ton
nehajan. Ponašaj se normalno i sve će biti normalno, rekla sam sama sebi.
- Znate da je detektiv Bradley jučer ponovo bio ovdje - rekao je.
- Da, znam. Vjerujem da je policija postavljala puno pitanja. I ispitivala puno
ljudi - rekla sam.
- Da, jest. Brine vas kad vidite da sve to shvaćaju tako ozbiljno. To je
neshvatljivo, znate. Da misle kako joj je netko namjerno nanio zlo. Da bi netko
mogao nanijeti zlo osobi kao što je Rose.
Kimnula sam, no u srcu me malo zapeklo kad sam opet čula kako se govori o
svetoj Rose. Ljudima kao što je Rose, dobrim ljudima, stalno se događa nešto loše.
Nije to bilo baš tako nevjerojatno.
- Gledajte, Emily. Znam da vam je policija htjela postaviti pitanja o vašoj vezi
s Cianom Grahameom. Mene su pitali jeste li ikad spomenuli da ste vi i Cian
bliski.
Nisam znala što da kažem pa nisam kazala ništa. Samo sam zurila u njega dok
mi je mozak radio trudeći se da smisli što bih rekla a da sve zbog toga ne postane
neugodnije.
- Ne poznajemo se dugo - rekla sam - tek odonda kad je prvi put došao ovamo.
- Gledajte... Znam da me se nimalo ne tiče s kim se vi družite kad niste na
radnom mjestu i možda prelazim sve granice, ali Emily, dragi ste mi. Izgledate
kao fina osoba. Pristojna osoba. I mislim da biste trebali razmisliti u što se
upuštate.

172
 - Znam da on tuguje za Rose, a isto tako i Jack. Znate, puno o tome
razgovaramo. O Rose i njenom životu. - Uprla sam oči u njegove. Gledajući ga
ravno u lice dok sam mu sve to objašnjavala, u nadi kako će iz onoga što govorim
shvatiti da znam puno o Rose. O onome što je Rose povrijedilo. O muškarcima
koji su bili opsjednuti njome i koji su njezin život pretvorili u pakao.
On se opet promeškoljio, spustio pogled na ruke, a onda ga opet upravio u
mene. - Emily, Cian Grahame nije onakav kakvim se prikazuje. Onaj jučerašnji
članak? Današnji nastavak? To nije pravi Cian.
Tada mi je sinulo kako još nisam vidjela današnji napis, ali znala sam kako
će Ingrid pisati o njemu. Prema onome što sam sinoć vidjela, bila je njime
opčinjena.
- Prema onome što znam o njemu, ti ga članci prikazuju točno onakvog kakav
jest - rekla sam, braneći Ciana. - Kao čovjek koji se osjeća progonjenim nakon što
mu je žena poginula. Čovjek koji se mora nositi s ljudima koji mu zavide na onom
što je postigao, i to toliko da zbog toga prema njemu ne mogu pokazati ni
mrvicu ljudske pristojnosti.
Na moje iznenađenje, Owen se nasmijao. Kratkim, slabašnim smijehom.
Onda je odmahnuo glavom. - I kod vas je uspio sa svojom točkom, ha? - zapitao
me. - Silno je dobar u izmišljanju, to mu priznajem.
Osjetila sam kako sam se nakostriješila na njegov odgovor. On je maltretirao
Rose, on joj je prijetio. On je, bar koliko sam znala, bio odgovoran za njezinu
smrt. Ne bih pomislila da je to moguće kad sam ga prvi put srela. No, sad kao da
je kod njega dolazilo do izražaja sve ono na što me Cian bio upozorio.
- Rekao mi je da ćete učiniti sve što možete da ocrnite njegovo ime - rekla
sam, trudeći se da mi glas ostane miran.
- Cianu Grahameu nitko ne treba pomagati da ocrni vlastito ime - rekao je
Owen. - Nikad se niste zapitali zašto mu na vrata ne kuca cijeli niz prijatelja da
mu priskoče u pomoć u teškoj situaciji? Zašto ni njegova vlastita obitelj nije uz
njega? On nije dobra osoba, Emily.
- Prihvaćam ljude onakve kakvi jesu - rekla sam, zauzimajući obrambeni stav.
- Ljudi ne razumiju Ciana. Žele ga uništiti.
- Oh, uobičajeni govor „sažali se nada mnom, jadnim Cianom Grahameom” -
rekao je. - Znači, nije to prerastao?
Ustala sam. - Owene, cijenim vašu zabrinutost, ako je to u pitanju, ali ako ste
zadovoljni sa mnom i mojim radom, onda mislim da više nemamo o čemu
raspravljati. Dakle, kao što znate, danas imamo puno posla i voljela bih se vratiti
na svoje mjesto i dobro obavljati svoje dužnosti, što bi vas jedino trebalo brinuti u
vezi sa mnom.
Ustala sam i okrenula se da odem do vrata. Nisam bila stigla ni do pola puta
kad sam osjetila kako me Owen uhvatio za nadlakticu, jako, toliko da me
zaboljelo, a onda me zavrtio prema sebi.

173
 - Vi kao da ne shvaćate, Emily - rekao je dok sam seja izvijala da se istrgnem
iz njegova stiska.
- To me boli - rekla sam, kad je on progovorio, stiskom mi povređujući ionako
bolne i umorne mišiće. - Molim vas, prestanite.
- Ne mogu - rekao je. - Ne dok točno ne shvatite s kakvim ste se opasnim
muškarcem zbližili.
Slegnula sam ramenima koliko sam mogla, ali on me i dalje držao. - Jedini
opasan muškarac u mojoj blizini ste vi, Owene.
On me pustio, kao da su ga moje riječi opekle, a ja sam počela trljati
nadlakticu.
- Oprostite - rekao je, pa je i sam pružio ruku da mi protrlja nadlakticu, ali
sam se izmaknula. - Žao mi je, Emily, ali gledajte, vi to ne razumijete. On nije
onakav kakvim se čini. Kroz što je Rose zbog njega prošla... morate to čuti.
- Ne! - rekla sam, odmičući se od njega. - On mi je i rekao da ćete sve ovo
reći. Rekao mi je da ćete lagati o njemu. Da ćete učiniti sve samo da ga povrijedite
jer je imao ono jedino što ste željeli, ali to niste mogli dobiti. Rekao mi je da ste
joj zagorčali život! - Zaplakala sam, glas mi se slomio i zažalila sam što ne mogu
dalje govoriti tako da sve kažem do kraja. - Nisam mu htjela vjerovati, Owene, ali
pogledajte se! Pogledajte kako se ponašate!
- Samo zato što ne želim da upropasti još nekoga kao što je upropastio nju -
rekao je.
- Nije ju on upropastio! - povikala sam. - Nije imao nikakve veze s njenom
smrću.
Gledala sam ga dok se ponovo smijao. Zapravo, nasmijao se, pa zaplakao. -
Rose je bila mrtva puno prije nego što se našla pred tim autom, Emily. I sve je to,
do najmanje sitnice, bilo povezano s Cianom.

174
 TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE

Rose

2017.

Rose Grahame tajanstveno se smiješi :)

nala sam da se igram s vatrom što sam tako ažurirala status, ali morala sam
Z sebi dati malo oduška.
Doista sam se tajanstveno smiješila. Bila sam uzbuđena nakon toliko vremena
bez ikakva uzbuđenja. Nakon dugo vremena što sebi nisam dopuštala da išta
stvarno osjetim. Mjesecima nakon Jackova rođenja osjećala sam se kao da gazim
kroz blato, provlačim se kroz maglu ili nešto zbog čega se ne osjećam kao prava
ja. Baš ništa nisam osjećala. Pitala sam se znam li još uopće tko sam.
Cianje, pretpostavljam, isprva davao sve od sebe. Ili je pokušao. Činilo se da
se pokušao promijeniti kao što je rekao da hoće. Puštao me da spavam. Govorio
mi da se odmorim i oporavim. Govorio mi da me voli. Da voli našeg sina.
To me održavalo tih prvih dana. Davalo mi vjere da se stari Cian vratio, da će
se ostvariti sve što je obećao.
No, čini se da je stari Cian bio samo prolazni posjetitelj. Njegovo se strpljenje
iscrpilo. Suosjećanja je ponestalo. Bližio se rok za predaju rukopisa i nije mu
odgovaralo da mu žena podlegne pritisku nedavnog majčinstva. Želio je da opet
postanem „stara ja”, i na kraju me na to pokušao natjerati udarcima nogu i
galamom. Sinu je htio bolju majku.
A sebi bolju ženu.
„Blistaviji trofej” koji ga drži pod ruku. - Nekad si bila tako lijepa, tako puna
života. Kamo je to nestalo?
Htio je nekoga tko će ga više voljeti, voljeti ga dovoljno da za njega bude sve
kada god to poželi. Kako god to poželi.
Nekoga tko će mu kuću održavati savršenom.
Kuhati mu čaj i donositi kekse dok piše.
Paziti da beba bude tiho.
Lijepo izgledati.

175
 Puštati ga da se uzvere na mene i zabije mi se između nogu kad mu je bilo
potrebno da se riješi napetosti.
Postala sam dodatak i dugo sam vjerovala da je to sve čemu služim.
Dugo sam vremena sebi govorila da mi se previše lako stvaraju modrice. Nije
on bio pregrub, nego su moje krvne žile, žive stanice i tkivo od kojih sam se
sastojala, bili preslabi. Lako su krvarili, nisu mogli izdržati ništa osim nježnog
dodira. Nisu se mogli prilagoditi teškim vremenima.
Nije on morao biti ljubazniji i nježniji, nego sam ja morala biti jača. Čvršća.
I zato sam mu se suprotstavila. Suprotstavila sam mu se kad je od mene
zahtijevao da napustim posao. Podnijela sam sve što sam morala (psovke, bačenu
šalicu, udarac šakom), ali ostala sam pri svome. Već sam bila dovoljno izgubila
od vlastite osobe. Nisam htjela i dalje gubiti. Rekla sam mu da će me, ne odustane
li, izgubiti. Upozorila sam ga.
To mi je dalo snage. To, kao i činjenica da sam napokon, neočekivano, osjetila
kako izgleda biti stvarno voljen. Kad sam shvatila da nisam previše mekana. Da
se ne moram mijenjati. Da sam dovoljno dobra takva kakva jesam. Da ne moram
glumiti. Da se ne moram uklopiti ni u čiji kalup osim u svoj vlastiti. Bila sam
vrijedna ljubavi.
Ne mogu izreći koliko me ta spoznaja oslobodila. Da sam vrijedna ljubavi i
da ljubav nije onakva kakva me Cian posljednjih deset godina uvjeravao da jest.
Ljubav bi mogla biti sve ono čemu sam se nadala.
Zato sam se tajanstveno smiješila, no, ako me upita što taj status znači, a to
će učiniti (uvijek se raspitivao), slagat ću mu.
Postala sam prilično vješta u laganju.
Svatko tko bi se zagledao u mene pomislio bi da sam nevjerojatno sretna.
Nisam to bila, ali ću to postati.

176
 TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE

Emily

a Owenove riječi zastala sam kao ukopana.

N Nisam znala kako bih reagirala. On je gledao u mene, a šok mu se čitao na
licu, kao da i sam ne može vjerovati da je to rekao.
- Smiješni ste - rekla sam, a glas mi se stišao do šapta. Samo se jednim sve to
moglo objasniti. - Ljubomora vas tjera da govorite gluposti. Upirete prstom u
nevinog čovjeka. Jeste li to rekli i policiji? Da je loš čovjek? Bilo bi to smiješno,
Owene, kad time ne biste uništavali tuđe živote.
Okrenula sam se da odem jer ga više nisam htjela slušati, nisam htjela slušati
kako se na druge nabacuje glupim optužbama koje ni sa čim, baš ni sa čim nije
mogao potkrijepiti.
- Ta modrica koju imate na vratu, Emily - rekao je dok sam prilazila vratima.
Zastala sam.
- Primijetio sam je - reče Owen.
- To se vas ne tiče - rekla sam, a lice mi se zažarilo dok sam stavljala ruku na
vrat, razljućena što mi nije uspio pokušaj da prikrijem modricu.
- Već sam vidio takve modrice - rekao je.
- Valjda je svatko od nas vidio takve modrice još dok je bio tinejdžer, Owene
- rekla sam, ali s drhtajem u glasu koji nisam mogla prikriti. Prisjetila sam se kako
me Cian grizao za ušnu resicu, grizao po vratu, postajao sve grublji, rukama
naslijepo pipajući, vukući, štipajući. Strast, mislila sam. No, njegovi zubi što su
grizli po mojoj koži pričinjali su mi više boli nego užitka. Osjet koji nikako ne bi
mogao biti ugodan.
- Tako se ponašao i prema Rose. Posjedovao je. Iskorištavao. Kontrolirao. Zar
to ne razumijete? Bio je nasilnik. Zbog toga ga mrzim. Zbog toga mi se od pogleda
na njega naježila koža jer znam što joj je učinio.
- Vi ste lažljivac, Owene. I bez brige, policiji sam već rekla tko ju je
kontrolirao, zlostavljao i od života joj napravio pakao, a oboje znamo da to nije
bio Cian. Možete si zadržati svoj odvratni, mrski posao i svoje laži. Ne želim više
sudjelovati u tome.
Okrenula sam se i izašla iz ambulante, a cijelo mi se tijelo treslo. Osjetila sam
kako me modrica na nadlaktici peče, a koža mi je gorjela od trenja rukava o kožu.
177
Najbrže što sam mogla, otišla sam do garderobe za osoblje gdje sam ono malo
stvari koje sam držala u ormariću utrpala u torbicu te izašla, ne govoreći ni sa kim.
Nisam čak nikoga ni pogledala jer bih se inače slomila. Rasplakala bih se,
razgalamila ili javno prozvala Owena, ne mareći tko me čuje. Nisam se ni
osvrnula.
Zaustavila sam se u malom kafiću, naručila kavu s mlijekom i izvukla
mobitel.
Nazvat ću tri osobe, odlučila sam.
Najprije ću nazvati detektiva Bradleyja, ispričat ću mu o Owenovu ispadu i
kakvu mi je modricu načinio na nadlaktici. Kako se kraj njega osjećam nesigurno.
Onda ću nazvati Ciana, reći mu da sam u bijesu odjurila s posla. Da se bojim
i da me boli. Dopustit ću mu da me smiruje. Bože, nadala sam se da će me
smirivati. Nadala sam se da će me držati u zagrljaju, nježno milovati. Reći mi da
mu je drago što sam se suprotstavila Owenu.
I na kraju, budem li imala dovoljno hrabrosti, nazvat ću Maud i reći joj da
sam se opet do guše uvalila. Opet. I to ne na otkačeni način kao Britney Spears;
na spektakularan, sjeban, zbunjujući, nasilan način koji je značio da više ništa ni
o kome ne razumijem.
Grubo brišući suze s lica, osjećala sam se neugodno što sam tako izložena u
javnosti. Zato sam dohvatila novine s police s časopisima u kafiću, sakrila se iza
njih i počela čitati članak što ga je napisala Ingrid Devlin, a u kojem se Cian
Grahame zaklinje kako nikad više nikoga neće voljeti.
- Samo me jedna žena mogla učiniti tako cjelovitim i potpunim kao što je to
učinila Rose. To se ne doživljava dvaput u životu, nema to smisla ni očekivati -
rekao je.
Srce mi je klonulo pa sam rekla sebi da ću ga svakako nazvati i zatražiti da
me razuvjeri u vezi s time. Onda sam još malo jače zaplakala, a onda... nisam
obavila nijedan jedini telefonski poziv, a kavu nisam ni taknula, pa sam podigla
vrećice i opet se vratila na kišu.
Nisam se mogla suočiti s pomisli da odem kući pa sam izvadila ključeve i
sjela u auto, uključila motor i ventilaciju da se riješim zamagljenosti na
vjetrobranskom staklu. Zastala sam da zapalim i popušim cigaretu kako bi me
pramenovi toplog dima smirili. Neću opet razmišljati o činjenici da sam, i opet,
ostala bez posla. Bez prihoda. Bila sam počela uspostavljati prijateljstva u
Scottovoj ordinaciji, ali ta prijateljstva nisu bila dovoljno čvrsta da bi se nastavila
i sad kad više nisam tamo radila. Pogotovo kad Owenu samo što nisam rekla da
vjerujem kako je zlostavljao i povrijedio Rose. Samo što mu nisam rekla kako
vjerujem da je odgovoran i za njezinu smrt. No, malo mi je nedostajalo.
Zapalila sam drugu cigaretu i utipkala broj koji mi je dao detektiv Bradley,
opsovavši kad me telefonska služba preusmjerila na govornu poštu.

178
 Brzo sam izbrbljala zahtjev da me nazove. Priopćila mu da možda imam
nekakve informacije, a možda i ne.
No svakako sumnje. Imam neke sumnje. Pa bi bilo super ako me nazove.
Ostavila sam mu i svoj broj, iako sam znala da ga već ima.
Zagledala sam se u svoj mobitel, u Maudin broj. Na brzinu sam izračunala
vrijeme: u New Yorku će biti oko šest ujutro. Ona je već na nogama i sprema se
za posao, možda je čak i u teretani.
Pomoći će mi; znala sam da hoće. No, hoće li me i osuditi? Mora da je bilo
trenutaka, sigurno ih je bilo, kad bi samo zakolutala očima i poželjela da me
jednostavno nema.
Ta me pomisao pogodila poput pljuske i otrijeznila. Ugasila sam cigaretu,
ugurala mobitel u torbicu, ubacila mjenjač u prvu brzinu i odvezla se.

Sat vremena vozila sam se uokolo prije no što sam se odlučila krenuti prema
zaljevu Tullagh, osamljenoj plaži na obali Atlantika, četrdesetak minuta od
Derryja. Tamo bih se mogla bez ikakve smetnje izgubiti u mislima. I doista sam
se u njima izgubila. Sjedila sam na plaži sat vremena, pa čak i duže. Izula sam
cipele i skinula čarape pa zagurala nožne prste u vlažni pijesak, trudeći se ne
obraćati pažnju na hladnoću što mi je prodirala u tijelo. Kiša se pretvorila u finu
izmaglicu, izmaglicu za koju se čini da vam ne može ne znam kako naškoditi, ali
vam se za nekoliko sekundi upije u kožu.
Gledala sam valove kako se kotrljaju: pjena se obrušavala i uvijala prije nego
što bi krenula dalje uz obalu i stigla do mene. Promatranje mora uvijek mi je
pružalo podršku. To je bilo nepromjenjivo. Konstantno. Što god da se dogodi,
koja god godišnja doba dolazila i odlazila, bez obzira kako puhao vjetar, što
god da se na svijetu događa, što god da se događa u životu ljudi što šetuckaju uz
obalu, valovi su uvijek činili ono što su najbolje znali. Dolazili su i odlazili.
Pitala sam se koliko je ljudi sjedilo ondje gdje sam sada sjedila ja,
razmišljajući o svojem životu.
Razmišljala sam o svemu što se dogodilo od onoga prvog dana kad se smo
Rose i ja zajedno vozile dizalom. Kako se sve zavrtjelo.
Pitala sam seje li i Rose dolazila na ovu plažu? Možda s Cianom. Možda s
Jackom. Je li ovdje nalazila utjehu zbog plime i oseke? Protrljala sam nadlakticu,
nije me više toliko boljelo, ali sam svejedno osjećala bol. I dalje sam osjećala
Owenov stisak na nadlaktici kad sam se okrenula da odem. Činio se previše
uvjerenim u to da je Cian loša osoba. Opasna osoba. No, nije li tek pokušavao
zaštititi sam sebe?
Morala sam vjerovati svojem unutrašnjem osjećaju. Pomislila sam na Rose,
onu lepršavu osobu na Facebooku. Na njene ljubavne izjave upućene Cianu. Slike
179
zajedničke sreće koje je objavljivala. Na to kako je rekla da se ponosi njime i
njegovim uspjesima. Na njenoj stranici nikad nije bilo ni trunčice negativnosti.
Samo sreća. Samo osmijeh od kojeg bi zasjao sav svijet.
Pomislila sam na njene slike obješene u njihovu domu. Opet onaj osmijeh,
svijetao i iskren. Trenuci koje smo zajedno proživjele, u dizalu kojim smo se četiri
kata spuštale do najdonje razine trgovačkog centra.
Zatvorila sam oči i pokušala se prisjetiti svake sekunde. Otvaranje vrata.
Njezin osmijeh. Jack koji maše bucmastom ručicom. Vrećice koje vise otraga na
kolicima, a uz njih i otkvačeno obojena torba za pelene iz koje viri plišani
medo nježno plave boje. Roseina kosa uvijena u labavu punđu. Kožna jakna. Uske
traperice i teške čizme. Kestenjasta majica: i tog sam se sjećala. Sjećala sam se
kako su se boja majice i krvi stopile kad je Rose pala na tlo. Bijeli šal ukrašen
crnim lastavicama. Izgledala je tako otmjeno. Sjetila sam se da sam to pomislila.
Prava seksi mlada mama s bebom koja je izgledala kao da bi trebala biti
u reklamnoj kampanji Baby Gapa. U isti smo čas obje pružile ruku da pritisnemo
gumb za prizemlje i nasmijale se, onim kratkim pristojnim smijehom kakvim se
ljudi smiju u tim situacijama.
- Gotovo kupovanje za danas? - zapitala sam je.
Glupo pitanje. Išla je prema najdonjem katu, prema izlazu.
- Sve gotovo. - Nasmiješila mi se. - Sve smo obavili, zar ne, Jack?
On je zagugutao prema njoj, a ona mu se vedro nasmiješila.
- Ovom bi dečku bilo najbolje da se vrati kući na čaj, rekla bih.
- Zapravo, idemo u posjet, zar ne, Jack? - Blistala je od sreće. Od
zadovoljstva. Ja sam se osmjehnula, a ona se u potpunosti posvetila Jacku, tiho
mu pjevušeći dok smo se spuštali. Kad su se vrata otvorila, nasmiješila sam joj se
i pokazala joj da prva iziđe. Poželjela joj ugodnu večer s prijateljima.
Uzvratila mi je osmijeh. - Hvala vam. Znam da će biti tako - rekla je te izašla
iz dizala, prešla hodnik i prošla kroz automatska vrata na ulicu. Na cestu.
Nitko ne bi mogao hiniti tu razinu sreće. Ne onakvu sreću koja blista u očima.
Rose je sjala od sreće.
Uspravila sam se na noge, pokupila cipele i ponijela ih u ruci dok sam se po
pijesku vraćala prema autu. Odlučila sam odvesti se do Ciana.
Nadajući se da će me moći usrećiti kao što je usrećio Rose.

Otvorio mi je vrata s Jackom u naručju. Jack je ciknuo od oduševljenja i bacio se

na mene, a ja sam ga uhvatila u zagrljaj i rekla mu kako mi je drago da ga vidim.
I Cian se smiješio. Onim nježnim osmijehom koji sam toliko voljela. Koji
toliko volim, sinulo mi je. Uzvratila sam mu osmijeh, zadovoljna tom spoznajom.
180
 - Ovo je neočekivano iznenađenje - rekao je, nagnuvši se da me poljubi u
obraz.
- Oh, samo sam bila u prolazu pa sam se odlučila usput javiti - slagala sam.
- I opet si do kože mokra - reče on, provirivši kroz vrata i ugledavši moj auto.
- Je li to ovih dana tvoje omiljeno stanje?
Okrenuo se prije nego što sam mu dospjela odgovoriti i krenuo naprijed prema
kuhinji, gdje sam ja spustila Jacka na prostirku pred njegovom drvenom garažom
i nasmiješila se kad je podigao plavi autić i promatrao ga kako juri niz rampu.
Htjela sam sjesti na kauč, ali Cian me spriječio.
- Ne - rekao mi je. - Ne na kauč. Sva si mokra. Uništit ćeš tkaninu. - Trgnula
sam se na grubost u njegovu glasu.
- Oprosti - rekla sam. - Nisam mislila na to.
- Sve je O. K. - rekao mi je i otišao u praonicu pa odande donio nekoliko
ručnika. - Zašto se ne obrišeš? Ili još bolje, na brzinu se istuširaš? Da se malo
ugriješ?
- Ma ne treba, dobro je i ovako - rekla sam, svlačeći kaput.
- Kaput je pretrpio najgori dio, a i moja kosa: sigurno izgledam kao pokisli
miš. - Htjela sam jednim ručnikom osušiti kosu, ali me on zaustavio.
- Emily, idi i istuširaj se. Sredi se. - Glas mu je bio tih, ali mu je usnica bila
iskrivljena, a u riječima se čula odlučna oštrina pa sam shvatila da je najbolje više
ne raspravljati. Trebala sam najprije otići kući i presvući se. Istuširati se. Opet se
našminkati. A ne pojaviti mu se na vratima poput kakve prosjakinje.
- O. K. - rekla sam.
- Ogrtač koji si nosila ostavio sam u sobi za goste, obješen na vratima - rekao
je.
Kimnula sam glavom i otapkala uza stube, pitajući se hoće li me ikad pozvati
u svoju sobu. Ili u obiteljsku kupaonicu. Možda bi mu to bilo preteško: ipak je to
bio prostor koji je dijelio s njom.
Moram mu dati vremena da se izbori sa svojom tugom, podsjetila sam se.
Osim toga, voljela sam ovu sobu za goste, počela sam je doživljavati kao vlastiti
prostor. I tu mi se nije činilo kao da je Rose posvuda oko mene. Svakako, Cian je
rekao kako se ona uvijek brinula da sobe za goste uvijek budu u savršenom
redu, ali tu nije bilo slika s kojih ona zuri u mene. Nije pod tušem bilo polupraznih
bočica njezinog gela za tuširanje. Nije na raznim površinama bilo ukrasa ili
nereda. Ovaj je prostor bio anoniman kao i svaka hotelska soba i to mi se svidjelo
u kući u kojoj se Rose smješkala sa svih zidova.
Skinula sam se, istuširala i navukla kućni ogrtač, ali sam prije toga pogledala
svoj odraz u ogledalu u kupaonici. Modrica na vratu postala je tamnoljubičasta.
Na bedrima su mi se isticale modrice ondje gdje me bio čvrsto stegnuo, kad sam
ga navela da se prestane obuzdavati.

181
 Otapkala sam u prizemlje gdje je Cian bio presvukao Jacka u pidžamu i
pospremio njegove igračke. Jack mu se bio privio na grudi pružajući ruku prema
tatinu licu, a Cian mu je ljubio ručicu i pružao mu bocu mlijeka. Načas sam ih
promatrala s vrata: bio je to tako lijep, nježan prizor. Jacku su vjeđe otežale,
zatreptale, a Cian ga je smirivao, šaptao mu da ga voli i da nikada neće dopustiti
da ga netko povrijedi. Nikad ga neće napustiti. Nikad neće nikome dopustiti da
mu ga oduzme.
Nisam se usudila progovoriti i prekinuti ove njihove zajedničke dragocjene
trenutke. Promatrala sam ih sve dok se Cian nije okrenuo da me pogleda i
nasmiješio se. - Odvest ću ga gore - rekao je. - Ti natoči vino pa onda možemo
razgovarati.
Dok se vratio, ja sam već bila natočila dvije čaše bijelog vina. Sjeo je sučelice
meni i otpio malo iz čaše.
- Kao da si zbog nečeg nezadovoljna - rekao je. - Je li članak u pitanju? Ono
što sam rekao o ponovnoj ljubavi? Znaš da moram navesti ljude da misle kako
nema božje šanse da bih ja njoj nanio zlo. Razgovarali smo o tome. Bila je tvoja
ideja da ništa ne govorimo o vezi između nas. Rekla si da ljudi neće shvatiti.
Kad je to tako postavio, bilo bi ružno da mu kažem kako sam se uzrujala zbog
toga. Sve je to bilo dio igre koju je on morao odigrati kako bi bio siguran da mu
neće oduzeti Jacka. - Ne, nije to - rekla sam. - Owen me danas pozvao na razgovor.
Lice mu se smračilo na spomen Owenova imena.
- I? - upitao je.
- Rekao je da me želi upozoriti u vezi s tobom. Rekao je da si opasan čovjek.
Promatrala sam Ciana: ukočio se, stegnuo čeljust, stisnuo šake. Odmahivao
je glavom. - Što je još rekla ta nula od čovjeka?
- Ja sam njemu rekla da je on opasan - objasnila sam, u želji da ga umirim.
- Ama, što je on rekao? - upitao je Cian, još ljućim tonom.
- Rekao je... rekao je da je Rose umrla puno prije nego što se našla pred tim
automobilom i da si ti za to kriv.
Zvuk vinske čaše što je tresnula o zid natjerala me da se trgnem. Cian je bio
skočio na noge i sad je koračao po sobi. - Isuse, nema nimalo obraza. Kako se
samo jebeno usuđuje! Bili smo sretni. Sve je među nama bilo u redu. Za ljubav
Božju, htjeli smo još jednu bebu. Što si mu na to rekla?
- Rekla sam mu da si može gurnuti svoj posao znaš već kamo - krotko sam
rekla. - A onda sam izjurila odande. I otada se vozim uokolo, pokušavam shvatiti
što to znači i došla sam ovamo jer sam te morala vidjeti.
Sjeo je pokraj mene, obujmio mi lice rukama. - Ispravno si postupila, Emily.
I sama to znaš.
Kimnula sam. - Nazvala sam detektiva Bradleyja, ostavila mu poruku. Želim
mu ispričati kako se Owen ponašao prema meni. O njegovoj razdražljivosti. -

182
Htjela sam se uhvatiti za nadlakticu, ali odlučila sam da neću Cianu ništa reći.
Jesam li se bojala kako će reagirati? - Da, ispravno sam postupila. Iako nemam
pojma od čega ću platiti stanarinu. - Pokušala sam načiniti hrabar izraz lica. - Ali
valjda ima i drugih poslova.
- Ima - rekao je. Maknuo je ruke s mojeg lica, ustao i opet počeo koračati po
sobi amo-tamo. - Dođi raditi za mene - rekao je. - Dođi ovamo. Budi moja
domaćica. Jackova dadilja. Ne volim ga slati u vrtić. Ne želim da ga Roseina
obitelj truje protiv mene. Ti bi to mogla, Emily. Jack te voli. Tako ti dobro ide s
njim. A imat ćeš i mene. Razumiješ.
- Da radim ovdje?
- To je savršeno rješenje - rekao je. - Mogla bi zadržati svoj stan ili bi mogla
živjeti ovdje - rekao je, i dalje koračajući, ali glas mu je bio brži. Čak uzbuđen.
Živjeti ovdje? Je li tražio da se preselim k njemu? Kao zaposlenica ili kao
ljubavnica? Kao domaćica ili kao prijateljica?
- Sviđa ti se ona soba za goste? - brbljao je on i dalje. - Možeš je preurediti po
svom ukusu. Dok ne shvatimo što nas čeka? Mene i tebe? Možemo li započeti
nešto ozbiljno? Postati obitelj?
Obitelj. Ništa drugo nikad nisam ni željela i da, već sam bila progutala mamac
i upecala se na udicu kad je spomenuo Jacka; a o Cianu da se i ne govori.
Htjela sam mu se baciti u zagrljaj. Htjela sam mu izljubiti lice. Eto, vidite,
mogao bi me usrećiti. Upravo je to i činio.

183
 TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

e noći nisam ostala s Cianom. Popila sam čašu vina dok je on telefonirao
T odvjetniku i Ingrid Devlin da im oboma ispriča što se dogodilo između
Owena i mene. Čula sam da odvjetniku govori kako ja samo čekam da mi detektiv
Bradley uzvrati poziv i vidjela sam kako se smiješi slušajući odvjetnikov
odgovor. Jasno, činjenica da je Owen onako planuo mogla je za Ciana biti samo
povoljna. Time se pokazivalo kako Owen nije smiren, hladan i pribran čovjek
kakvim su ga ljudi smatrali.
S Ingrid Devlin, e, pa s njom je govorio tiše. Prigušenim tonom. Rekao joj
kako će me možda zaposliti. Kao domaćicu. Pa se tako svakom tko poželi
postavljati pitanja o tome zašto boravim kod njega može reći da je riječ o
profesionalnom odnosu.
Bio je tako sretan kad je završio s telefoniranjem, kao da je ugledao svjetlo na
kraju tunela. Poljubio me, a onda sjeo, vrpoljio se na kauču, pijuckao vino, lupkao
nogom te mi se povremeno smješkao.
- Bi li ti smetalo da malo pišem? - zapitao je. - Osjećam da me obuzima
nadahnuće. Bože, Emily, razumiješ li ti to? Osjećam nadahnuće prvi put otkako
je Rose umrla. Želim pisati, satima se izgubiti u tome. Ruke me gotovo bole od
potrebe da počnem pisati.
- Naravno da mi neće smetati - rekla sam.
- To bi moglo potrajati, možda i satima. Kad me uhvati pravo raspoloženje...
Izgledao je toliko uzbuđeno da se, iako sam se bila nadala da će me privući k
sebi, nježno me držati u zagrljaju i učiniti da se osjećam voljenom, nisam mogla
naljutiti na njega. Izraz lica bio mu je tako radostan. Tako pun života. Bilo je to
tako dražesno. Nalik na Jacka kad mu pružiš omiljenu igračku.
- Moraš pisati kad dobiješ takav poticaj - rekla sam mu, smiješeći se. - Znam
koliko si se mučio. Gle, Ciane, idem ja sad kući, a tebe prepuštam pisanju. Bio je
ovo dug i stresan dan.
- Nećeš se ljutiti? - zapitao me, podigavši obrve.
- Nipošto - rekla sam, sagnuvši se da ga poljubim. Iako se djelomično i jesam
ljutila jer inače sam, kad smo bili ovako sami, ljubili se i pili vino, mogla umišljati
kako je sve savršeno.
I tako sam se odjenula i odvezla kući. Ondje sam se ogledala po stanu. Stala
sam razmatrati Cianovu ponudu.
Mogla bih za sobom zauvijek ostaviti uleknuti kauč. Grijanje koje je noću
klopotalo. Slavine iz kojih je izlazila ili ledena ili kipuća voda i ništa između toga,
184
u zamjenu za život u kući koja je izgledala kao da je ovaj čas ispala iz časopisa za
dizajn interijera. Uz zgodnog, uspješnog muškarca. I prekrasnoga malog dečka.
Upravo sam skidala radnu odjeću, razmišljajući hoću li je jednostavno strpati
u košaru za prljavo rublje ili je oprati i izglačati pa vratiti u Scottovu ordinaciju
kadli mi je zazvonio mobitel. Na ekranu se pojavilo Donnino ime pa sam se javila.
- Emily, jesi li kod kuće? Mogu li doći do tebe? Moramo razgovarati.
- Baš sam se spremala za spavanje - slagala sam. Nisam bila sigurna jesam li
raspoložena za Donnin posjet i njezin pokušaj da me uvjeri kako je Owen,
zapravo, jednostavno neshvaćen.
- Važno je da porazgovaramo - rekla je. - Zbilja važno. - Glas joj je
podrhtavao.
- Donna, je li s tobom sve u redu?
- Sve je u redu sa mnom, samo što zbilja, zbilja moram razgovarati s tobom.
I što prije, to bolje.
Uzdahnula sam. Donna je bila samo ljubazna prema meni. Nisam je se htjela
tek tako otarasiti. Imala sam osjećaj da ljudi često s njom tako postupaju. - O.K.-
rekla sam.
- Super. Bit ću kod tebe za deset minuta - rekla je i spustila slušalicu.

Nešto više od deset minuta poslije oglasio mi se portafon i ja sam pritisnula gumb
da propustim Donnu. Otvorila sam vrata od stana čekajući da se ona popne uza
stube.
Ono što nipošto nisam očekivala bilo je da će s njom doći i Owen. Kad sam
ga vidjela, srce mi je brže zakucalo. - Ne - rekla sam bez razmišljanja. - Nisam
rekla da i on može doći. Ne želim ga ovdje. - Načinila sam pokret kao da ću
zatvoriti vrata, ali je Donna bila brža od mene: pritisnula ih je rukom i oslonila se
o njih svom težinom prije nego što sam ih uspjela zatvoriti. Gurala sam što sam
jače mogla, ali kad je i Owen rukom pritisnuo vrata pa i on gurnuo, nisam se
mogla mjeriti s njima.
Zateturala sam unatrag. - Zvat ću policiju - rekla sam, a ruke su mi drhtale i
srce mi je divlje udaralo dok sam se pokušavala sjetiti gdje sam ostavila mobitel.
Presvukla sam se u spavaćoj sobi: jesam li ga tamo ostavila? To je bilo na drugom
kraju stana, a njih su dvoje stajali preda mnom i priječili mi put.
- Nema potrebe za tim - mirno je rekla Donna. - Ovdje smo da ti pomognemo,
Emily. Mi smo ti prijatelji.
- Molim vas - rekao je Owen. - Samo nam dopustite da vam sve objasnimo.
Znam da sam prije pogrešno postupio.

185
 Sjetila sam se kako me bio pograbio za nadlakticu. Kako sam mu rekla da me
to boli. Željela sam da bude što dalje od mene. Sve je ovo bilo potpuno pogrešno
i osjećala sam kako panika u meni raste i prijeti da izbije, tako da nisam uspijevala
doći do daha i počinjalo mi se vrtjeti u glavi. Kamo god bih pogledala, njih su
dvoje bili ondje. Nisam ih mogla zaobići. Nisam mogla disati. Htjela sam potrčati.
Htjela sam otvoriti prozor. Pustiti zrak unutra ili se baciti na ulicu.
- Molim te, Emily - začula sam Donnin glas, još uvijek smiren. - Možeš
odahnuti. Uvjeravam te da smo na tvojoj strani. Owen me zamolio da pođem s
njim baš zato da se ti ne uplašiš. Oh, Emily, on je sav jadan, ali kad čuješ zašto,
kad shvatiš zašto je reagirao onako kako jest, i ti ćeš razumjeti.
- Uplašili ste me - rekla sam Owenu, uz jecaj koji nisam očekivala.
- Jako mi je žao, Emily. Istinski žao - rekao je Owen. - Uvjeravam vas kako
mi nipošto nije bila namjera da vam nanesem bol. Jako se stidim.
Osjetila sam kako Donnina ruka hvata moju. - Dođi i sjedni, malena - rekla je
i povela me do kauča. - Nekoliko puta duboko udahni. Owene, donesi joj čašu
vode. Žao mi je što sam te ovako prevarila, ali da sam ti rekla kako i on ide sa
mnom ne bi mi dopustila da dođem.
Ja sam kimnula.
- Ali ono što ti Owen ima reći, važno je. Moraš doznati istinu o Rose. I o
Cianu. A i o Owenu, kad smo već kod toga.
Zvučala je tako iskreno, a njezin me dodir toliko smirivao da sam osjetila kako
mi se disanje počinje usporavati i postaje ravnomjernije. Ipak, osjetila sam
nervozu kad se Owen vratio u sobu i pružio mi čašu vode iz slavine. - Samo gutljaj
- rekao je. - Nemojte se žuriti.
Prešao je preko sobe i sjeo u naslonjač nasuprot nama. Bila sam zahvalna na
tome, na tome što mi je dao prostora da odahnem. Otpila sam malo vode, osjetila
Donninu ruku u svojoj i usredotočila se.
- Onda, htjeli ste razgovarati sa mnom - rekla sam kad mi se vratio glas.
Osjetila sam laganu Donninu napetost. Owen je duboko udahnuo. - Nisam
ponosan zbog svega ovoga - rekao je. - Želim da to znate. Nikad nisam mislio da
ću se zaljubiti u udanu ženu.
Dakle, Cian je bio u pravu: Owen jest gajio osjećaje prema Rose.
- Dakako, nikad nisam očekivao da će mi uzvratiti ljubav, ali stvar je u tome,
Emily, da se to dogodilo. - Ispravila sam leđa, pokušavajući shvatiti što govori. -
Dugo smo se pokušavali boriti protiv toga. Nismo namjeravali nikoga povrijediti.
Morate vjerovati da je Rose bila najslađe, najnježnije stvorenje koje bi čovjek
ikad mogao upoznati. Sve što je radila bilo je s namjerom da pomogne drugima.
Bila je od onih žena koje bi radije ostale gladne ako to znači da će svi ostali biti
siti. Zbog toga sam se zaljubio u nju i bio sam najsretniji čovjek na svijetu kad se
i ona zaljubila u mene.
- To nije Cianova verzija događaja - rekla sam.
186
 - Ne... pa, Cian je uvijek imao svoje gledište, Emily. Rose ga je voljela... u
jednoj fazi. Neću to ni pokušati poreći. Ali, na kraju, Emily, bila je užasnuta zbog
njega. Kontrolirao je svaki aspekt njenog života... sve. Kakvu odjeću nosi. S kim
razgovara. Gdje radi. Čak je umjesto nje stavljao objave po društvenim mrežama.
Povlačio je sve konce, a ona je bila suviše preplašena da bi mu se oduprla. Odvojio
ju je od njezine obitelji... držao ih je podalje od nje. Naučila je da je lakše
jednostavno pristati na ono što on želi, a kad se Jack rodio, sve je postalo samo
još gore. Kao da je izgubila svaku želju za borbom. Rekla mi je kako ne želi
da njezino dijete bude upleteno u njihove svađe pa mu je dopuštala sve što je htio.
Ali, kad je bila ovdje na poslu, sve je bilo drukčije. Tu smo imali svoj zatvoreni
svijet pun bedaste sreće. Ne znam je li Cian posumnjao da nešto postoji između
nas, ali sve je više navaljivao na nju da da otkaz, ostane doma i odgaja Jacka.
Mislio je kako loše izgleda ako „žena uspješnog književnog autora dirinči u
dentalnoj ordinaciji i kirurgiji”. Da mora sina slati u jaslice, a u stanju je pružiti
joj više nego dovoljno da ostane kod kuće i brine se o njemu. U tome mu se
usprotivila. To je bila posljednja kap. Znala je da će, ako prestane raditi, dane
provoditi u onoj velikoj kući, pokoravajući se njegovim hirovima te izgubiti ono
malo od sebe što joj je još bilo ostalo. A nama će biti nemoguće da se ikad više
vidimo. On će uvijek biti tu... uvijek.
Odmahnula sam glavom. - Ne. Oni su bili sretni. Htjeli su i drugu bebu. Ciana
je sve to shrvalo. Rose mu jako nedostaje. Slomljen je.
- Nema on pojma o tome što znači biti slomljen! - rekao je Owen. - Isuse,
kako je on dobar glumac! Ali nije ništa više od toga. Ionako ju je gubio pa je to
moralo biti pod njegovim uvjetima. Namjeravali smo početi ispočetka. Nas dvoje.
Kad je počeo sve više navaljivati na nju da da otkaz, donijeli smo odluku da više
nećemo čekati. Nismo to više mogli riskirati. Ionako ga je kanila napustiti, Emily.
Počela me boljeti glava. Donna me čvrsto stezala za ruku. Pogledala sam je.
- Govori ti istinu, Emily. Njih dvoje bili su zajedno i da, Owen ju je jako usrećio.
- Donnine su oči bile tužne, a riječi su joj zvučale tako iskreno. - Uzdala se u
budućnost. Nije se željela više bojati.
- On je nasilnik - odrezao je Owen. - Ništa više od toga... - Pogledao je ravno
u mene dok je to govorio. Samo je malo nagnuo glavu, gotovo neprimjetno,
pokazujući prema mojem vratu i modricama koje je ondje vidio. - Rekao je da je
voli, da mu je stalo do nje, ali se prema njoj ponašao kao da je njegovo vlasništvo.
Ako još niste vidjeli tu njegovu stranu, Emily, to je samo je pitanje vremena.
Nemojte potpuni nadzor brkati sa strašću. Nemojte opravdavati njegovo loše
ponašanje time što on tuguje. A iznad svega, nemojte misliti da ga možete
popraviti ili da će se on promijeniti. Rose je za njega nalazila toliko isprika, toliko
se trudila popraviti ono što je mislila da ne valja u njezinom braku. Ali, zapravo,
nikad nije ni u čemu imala pravo išta reći. Potpuni nadzor uvijek je bio u njegovim
rukama.

187
 Sjetila sam se Cianova doma. Čak i uz malog Jacka koji trčkara uokolo, uvijek
je sve izgledalo savršeno, kao iz žurnala. Svaka stvar na svom mjestu. Sve
neprestano spremno za fotografiranje. Je li zbog toga loša osoba? Ili jednostavno
voli lijepe stvari i voli da ostanu očuvane? Zamislite kako bih se osjećala da
sam stigla na mjesto puno kanti iz kojih se prosipa smeće, posvuda razbacanih
plastičnih igračaka, prljava rublja i odjeće u kojima se već stvara novi život?
Jesam li ga trebala smatrati nasilnim ovisnikom o kontroli zato što mu je kuća bila
čista? No, onda sam se sjetila kako je reagirao kad sam u mokrom kaputu
htjela sjesti na kauč. Kako se, kad mi je rekao da se sredim, u njegovu glasu
osjetilo neodobravanje ili je to čak bilo gađenje? Kako je neobično reagirao kad
sam mu se pojavila na vratima, kako je zvučao na telefonu kad sam mu rekla da
je policija razgovarala sa mnom. Kako nije ispravio Ingrid kad je rekla da smo
nas dvoje samo prijatelji. Kako se činilo da mu je uz nju ugodno. Kako me ona
pogledala s istim prezrivim izrazom lica kao i on. Svaki od tih sjećanja pogađao
me kao pljuska po licu. Očajnički sam ih htjela potisnuti, no oni su se i dalje
javljali. Ne, nije moguće da i opet nisam prepoznala muškarca koji me želi
kontrolirati. A onda, možda sam samo toliko željela sretan završetak da bih
prihvatila i manje od savršenstva samo da to postignem.
Cak i ako je „manje od savršenstva” graničilo s nasilnošću.
Zadrhtala sam i osjetila kako me oči peku od suza. Nisam htjela da išta od
ovoga bude istina. Svim sam se silama trudila da nekako ignoriram ono što su mi
njih dvoje govorili. Mislila sam na sve što mi je govorio Cian. I izgledao je tako
iskreno.
- Cian mi je rekao da ste vi nasilni. Da Rose želi dati otkaz, ali se boji kako
ćete vi reagirati jer ste opsjednuti njome. Rekao je da ona tamo više ne može raditi
jer joj vi zagorčavate život. - Sljedeće sam riječi prošaptala. Osjećala sam se tako
sjebano što to iznosim. - Owene, on misli da ste možda vi angažirali
Kevina McDaida.
Owen je opsovao ispod glasa i odmahnuo glavom. Donna izvuče ruku iz moje.
- Skuhat ću nam čaj - rekla je, pa ustala i otišla u kuhinju. - Vidim da bi ovo moglo
malo potrajati.
- Oh, Emily, jebemu sve, on zbilja svašta govori - započeo je Owen. - Ja njoj
nikad ne bih učinio ništa nažao.
- I on mi je isto to rekao: da joj nikad ne bi učinio ništa nažao - rekla sam.
- I vi vjerujete u to? Vidio sam vam modricu na vratu, Emily. I kladim se da
nije jedina - prišapnuo mi je tako da Donna ne čuje.
- Ne, nije. I na nadlaktici imam modricu. Modricu koju ste mi vi načinili -
rekla sam, trljajući se po sljepoočnicama. Nisam imala pojma kome bih vjerovala,
ako bih ikome i mogla vjerovati. Mislila sam da je život s Benom dovoljno
kompliciran. Ovo je bilo nešto daleko zapetljanije.

188
 - Oprostite mi na tome. Ne mogu se zbog toga dovoljno ispričati - rekao je. -
Zalit ću to do kraja života. Ali, morate mi vjerovati da govorim istinu. Onoga dana
kad je umrla išla jek meni. Trebali smo se naći na večeri, a zatim otići i razgledati
kuću, mjesto gdje ćemo moći zajedno živjeti. Negdje izvan grada, negdje gdje on
neće doznati za nas. Bila je tako uzbuđena. Cian je bio na nekoj promociji pa je
napokon bila slobodna nešto učiniti bez njega. Samo je o tome govorila: već je
planirala kako će ukrasiti kuću. Svijetle boje. Jastučići. Obnovljeni
stari namještaj. Staromodne drangulije... sve ono što joj on nikad ne bi dopustio
bez obzira na njezine želje. Bila je tako kreativna... umjetnička duša. Željela je
sama nešto izrađivati. Željela je dom, a Cian je držao izložbeni salon. Samo pola
sata prije, razgovarali smo telefonom. Rekla mi je da je pokupila nekoliko
dizajnerskih brošura, kupila nekoliko ludih okvira za fotografije. Da jedva čeka
da mi ih pokaže. - Podignuo je pogled prema meni, a oči su mu bile ispunjene
suzama. - Bili smo tako uzbuđeni. Tako sretni. Htio sam joj pružiti sve što joj on
nije pružio. I onda je sve završilo, samo tako. U djeliću sekunde. I kao da mi to
nije dovoljna noćna mora, sad još i Cian pokušava krivnju svaliti na mene? Kriste
Isuse!
U mislima sam se vratila na onaj dan, na to kako je Rose sretno izgledala.
Kako se spremala ,,u posjet”. Kako je znala da je čeka ugodna večer. Vidio joj se
sjaj u oku. Izgledala je prekrasno... blistavo.
- Bila je sretna - promucala sam. - Bila je tako sretna što će se naći s vama.
Vidjela sam kako mu se zbunjenost ogleda na cijelom licu. Morala sam mu
reći da je bila sretna do posljednjeg trenutka. Ako je ono što mi je govorio bilo
istina, zaslužio je tu utjehu.
Duboko sam udahnula. - Možda sam vam to trebala prije reći, ali nisam znala
kako i nisam željela da me osuđujete. Samo sam željela biti sretna, a u vašoj
ordinaciji svi su izgledali tako sretno. Rose je izgledala tako sretno na svim
slikama s vašim osobljem.
Donna se vratila u sobu noseći dvije šalice čaja, koje je odložila na stolić za
kavu, a onda je sjela: izraz na njezinu licu bio je nalik na Owenov.
- Bila sam uz Rose kad je poginula. Odnosno, neposredno prije nego što je
poginula. Vozila sam se u liftu skupa njom i Jackom. I malo smo razgovarale,
kratko. - Pogledala sam Owena, njegove sada raširene oči. - Rekla mi je da ide
nekamo u posjet i da zna kako će provesti ugodnu večer. Kad se lift
zaustavio, rekla sam joj da izađe prva. Prije mene. Imala je dijete u kolicima i
vrećice s kupljenim stvarima pa sam je samo htjela propustiti, a ona me poslušala.
Prošla je kroz hodnik i izašla na ulicu. Nešto je pjevušila Jacku. A onda je...
zakoračila na cestu i... - Glas mi je zadrhtao. Sklopila sam oči i ponovo me
pogodilo sjećanje na onaj udar. Kao što me pogađalo i svake noći kad bih se
probudila nakon snova o Rose, slomljenoj i krvavoj, misleći kako sam ja trebala
biti na njezinu mjestu.

189
 - Je li to bilo trenutno? - upitao je Owen, trepćući da otjera suze. - Kako su
rekli? Je li patila? Znam, rekli su da nije, ali to bi ionako rekli. Pitao sam se, sve
ovo vrijeme, je li to bila laž?
- Nije bila laž. Bila je tu i onda je više nije bilo, a voljela bih, zaista bih voljela,
da se to nije dogodilo. Radije bih da sam ja bila na njenom mjestu. Sve ovo
vrijeme samo krivim sebe. Da je nisam pustila naprijed... da sam prva izašla, onda
bi onaj auto udario mene. Trebala sam to biti ja. Uvijek sam to trebala biti ja. Čak
sam samu sebe uvjerila da iza svega stoji moj bivši dečko, muškarac koji jednako
voli sve držati pod nadzorom, kao što kažete za Ciana. Bila sam paralizirana od
krivnje, jer da sam ja umrla, nikoga ne bi bilo briga. Ne baš.
Vidjela sam kako se Owen malo lecnuo.
- Siguran sam da nije tako - izjavio je. Cijenila sam njegove riječi. Bila sam
sigurna kako bi više volio da sam to bila ja, čak i kad me pokušavao utješiti.
- Oh, tako je, Owene. Ne kažem to da bi se netko sažalio nada mnom, govorim
vam to kao objašnjenje. Nosila sam stalno u sebi osjećaj da je poginula pogrešna
žena. I još ga nosim. Ali, u svakom slučaju, provjerila sam na Facebooku i vidjela
sretnu ženu, toliko voljenu, maženu i paženu, koja je imala sve ono što sam ja
uvijek željela pa sam... Bože, ovo zvuči užasno... Htjela sam malo te sreće. U
početku nije bilo smišljeno. Ostala sam bez posla. Trebalo mi je nešto. Nisam
htjela samo još jedan posao koji će mi plaćati stanarinu, ali mi neće pružiti ništa
drugo. Bila sam tako usamljena - rekla sam, a suze koje su prije prijetile da će
poteći, sad su i potekle, hladeći mi obraze koji su gorjeli od srama. - Dakle, kad
ste objavili radno mjesto, prijavila sam se na njega jer je Rose tamo izgledala tako
sretno i imala je prijatelje, a ja sam upravo to željela. Toliko sam to željela i bila
sam sigurna da mi se, kad ste mi ponudili to mjesto, pruža druga prilika.
Owen je zario glavu u ruke. Donna je sjedila kao da se sledila. Sigurna sam
da su u glavi prelazili sve što se događalo u posljednjih nekoliko tjedana, čak sve
od mog prijateljstva s Cianom, i pitali se koliko sam trknuta. Kada to izgovorim
naglas, kad pomislim koliko sam to skrivala od Maud, od svojih roditelja, možda
sam zaista i bila trknuta? Nije bilo načina da ovo skrene u pozitivnom smjeru.
- Mislila sam da se u mom bedastom životu sve napokon sredilo. Zapravo,
bila sam sretna, a sada, sad više ne znam tko sam. Ne znam u koga se mogu
pouzdati ili u što mogu vjerovati. Unatoč svim njegovim manama, a ovo vam se
možda neće svidjeti, znam da je Cian jako volio Rose. A Jack, ne vidim da bi ikad
Jacka doveo u opasnost. Jednostavno to ne vidim.
- Ipak, sve je to bila laž - rekao je Owen. - Ono što ste vidjeli o Rose i
njezinom životu, to je bila iluzija za koju se pobrinuo da je ona objavi. Rekao je
kako joj želi pomoći da stekne prijatelje i da pozitivno utječe na ljude, ali nije to
bilo u tako dobroj namjeri.
U bljesku su mi se javila sjećanja, planovi za vjenčanje, slike, savršen odnos
s Benom kakav sam prikazivala na netu, a zapravo je sve išlo po zlu. Ali, ne: Rose
je izgledala sretnije od toga.
190
 Kod nje je sve izgledalo iskreno. Cian joj je pisao duge ljubavne poruke,
poruke na koje je ona odgovarala. Srca i smješci. Ben to nikad nije činio. Nikad
se nije sa mnom povezivao na netu. Nije tip za Facebook, govorila sam ljudima.
Uštipnula sam se za korijen nosa i shvatila da Owen još uvijek govori.
- Njegov je pojam o ljubavi iskrivljen. Možda ju je i volio, ali ne na pravi
način. Niti na zdrav način. Mislim da on i ne zna drugačije voljeti. Ali, Jack?
Jedino što nikako ne mogu shvatiti, kad je policija rekla da je nalet na Rose bio
namjeran, jest kako bi mogao svog sina dovesti u opasnost? Nisam mislio da bi
Cian Grahame mogao biti toliko čudovište.
Glava me boljela pa, iako mislim da više i sama nisam vjerovala u ono što
govorim, sam rekla: - Ipak, on nije čudovište. Moram vjerovati da on nije
čudovište.
Donna me uhvatila za ruku. - Emily, molim te, vjeruj mi, on jest čudovište. I
ja ti to mogu dokazati.

191
 TRIDESET I PETO POGLAVLJE

akon Roseine smrti, a prije nego što će Cian doći po stvari koje je držala na
N poslu, ispraznila sam njen ormarić. Znala sam da je ona imala nekih planova
i nisam htjela, što god da se dogodilo, da on loše misli o njoj i otkrije što se zbiva.
Dugovala sam to uspomeni na nju - rekla je Donna. - Bilo je to najmanje što sam
za nju mogla učiniti.
- Zadržala si njene stvari? - zapitao je Owen.
- Samo ono što je bilo inkriminirajuće - rekla je Donna, gledajući ga ravno u
oči. Owen je problijedio. Svi smo znali da „inkriminirajuće” označava sve što se
odnosilo na njegovu i Roseinu vezu.
- Što je to bilo inkriminirajuće? - izletjelo mi je. - I kako to dokazuje da je
Cian čudovište?
- Rose je vodila dnevnik i u njemu je napisala da je to mjesto gdje joj on ne
može kontrolirati misli. A ondje je držala i pilule. - Pilule? - zapitala sam.
- Kontracepcijske pilule - rekla je Donna, porumenjevši. - Nema šanse da je
Rose htjela još jedno dijete, ne sada. Ne s Cianom. Pilule, međutim, nije mogla
držati kod kuće, čak ni u torbici. On bi ih pronašao. Sve je provjeravao.
- Je li govorila o meni? - Owenov je glas bio slabašan, čak i očajan.
- Pisala je o tome da te voli. A znala je i da ti voliš nju, u to nikada nije
sumnjala. Uz tebe je bila sretna. - Donnin je glas bio tih, gotovo šapat. Nije ga
gledala u oči.
Očekivala sam... pa ne znam što sam očekivala, možda sam zamišljala da će
biti sretan zbog toga što je Donna rekla, ali nije. Izgledao je još više slomljen nego
prije, a onda ga je nešto preplavilo, možda bijes.
- Donna, znaš da mi je policija postavljala svakakva pitanja. Znaš da ih je
Cian hranio lažima... da je Emily natjerao da ih hrani lažima...
Nakostriješila sam se na te riječi, ali nisam se mogla obraniti.
- Cijelo vrijeme postojao je dokaz da Cian loše postupa s njom i da je sretna
sa mnom. Ovo je moglo sve promijeniti. Još prije nekoliko tjedana.
- Mislila sam da te štitim - pobunila se Donna. - Svi su mislili da je riječ o
nesreći... užasnoj, tragičnoj nesreći, a ja sam te htjela zaštititi od Ciana. Htjela
sam biti sigurna da svoju tugu i bijes neće iskaliti na tebi. A osjećala sam i dužnost
da zaštitim uspomenu na Rose. Nisam htjela da bilo tko, ni Cian ni drugi ljudi,
prekapa po njezinom životu. Da je prikazuje kao žrtvu. Da je prikazuje kao drolju.
Na riječ drolja Owen se lecnuo. - Rose nije bila nikakva drolja - prosiktao je.

192
 - Ja to znam i ti to znaš - užurbano je rekla Donna. - No, hoće li drugi jednako
gledati na to? Ako se Cian dokopa njezina dnevnika, ako ga izokrene onako kako
njemu odgovara...
- Ali, pa ona ga je varala! - umiješala sam se... očajnički se držeći one sićušne
nade koja mi je bila preostala, nade da postoji i neko drugo objašnjenje osim toga
da u svakom pogledu Cian ispadne čudovište.
- Emily, probudite se - rekao je Owen. - Prestanite tražiti išta dobro u tom
čovjeku.
- Pokazat ću ti dnevnik - rekla je Donna. - Donijet ću ga sutra ujutro na posao.
- Ali... - počela sam, prisjetivši se kako sam izjurila s posla. Taj posao nije
više bio moj posao.
Owen mi je presjekao misli. - To je bila normalna reakcija na moje ponašanje
prema vama. I jako mi je žao zbog toga. Ne ispadam ništa bolji od njega. Vaš
posao još uvijek vas čeka ako ga želite, Emily.
- Moram razmisliti - rekla sam.
- Dođite sutra. Pogledajte dnevnik. U svakom slučaju, pazite se - rekao je
Owen.
Donna mi je stisnula ruku i ja sam osjetila kako mi na oči opet naviru suze.
Otvorila sam srce pred njima dvoma. Rekla sam im da sam vidjela Rose kako
umire, preuzela sam njezin posao, a oni su me i dalje željeli zaštititi. Ne kao moja
obitelj koja me se toliko stidjela da smo jedni s drugima jedva i razgovarali.
- Znam da vam je sve ovo preteško - rekao je Owen. - Ali namjere su dobre.
Uvjeravam vas.
- Ne morate tako postupati - rekla sam im. - Ne morate biti dobri prema meni.
Shvatila bih vas. Lagala sam vam. Napravila sam takvu zbrku.
- Emily, svi smo od ovoga napravili zbrku - rekao je Owen, s izrazom
rezignacije na licu. - Svi ćemo zbog toga do kraja života osjećati krivnju,
pretpostavljam. Sada moramo učiniti sve što možemo da ona dobije zadovoljštinu
koju zaslužuje.
Kimnula sam, a oni su ustali, spremajući se da krenu. Najednom kao da mi je
i posljednja trunčica energije nestala iz tijela i samo sam željela zaspati i spavati.
- Sutra je naporan dan, zato dođite poslije pet popodne ili navratite ako nešto
budete trebali. I razmislite o poslu, o tome da ostanete - rekao je Owen.
Samo sam kimnula jer sam bila preumorna da bih išta rekla. Owen mi je
stisnuo ruku, a dodir mu je bio nježan, kao da se pokušava iskupiti zbog onoga
kako je prije postupao sa mnom. Onda se odmaknuo, a Donna me zagrlila. - Jesi
li dobro? - šapnula je. - Hoćeš da ostanem?
Htjela sam da ostane. Zaista jesam. Trebao mi je onaj osjećaj sigurnosti koji
vam da je činjenica da znate da je netko uz vas, ali ne: trebalo mi je vremena za
razmišljanje. Za spavanje. Za vlastiti mir.

193
 - Vidjet ćemo se sutra - rekla sam i kimnula prema njoj. U očima joj se pojavio
tračak nečega, ali morala sam to zanemariti. Ovaj čas nikome nisam mogla ništa
pružiti i samo sam tako mogla ostati pri zdravoj pameti. Otišli su, a ja sam
oteturala u spavaću sobu i bacila se na krevet. Pravo blaženstvo: zaspala sam za
nekoliko minuta.

Probudila me hladnoća. Ležala sam, pokušavajući tijelo povezati s mozgom:

smrzavalo se. Zapitala sam seje li grijanje prestalo raditi iako je sinoćnja večer
bila dovoljno blaga, a ovo je bila hladnoća koja vam prodire sve do kostiju. Pri
blagom sjaju ulične svjetiljke koja mi je osvjetljavala prozor spavaće sobe vidjela
sam da mi pri svakom izdahu iz usta izlazi smrznuti dah. Pokušala sam ispružiti
ruku da se omotam u poplun psujući samu sebe što sam zaspala na njemu, ali
udovi su mi bili otežali, kao da ih je nešto vuklo nadolje. Koliko god da sam ih
pokušavala prisiliti da se pomaknu, odbijali su me poslušati, a bila sam sigurna da
u sobi postaje hladnije.
Kraj mojih vrata začulo se škripanje. Podna daska ispred spavaće sobe
ispustila je glasan uzdah, onako kako se to događalo kad bi netko stao na nju. Srce
mi je počelo udarati: tako glasno da sam ga mogla čuti; tako glasno da sam
njegovo kucanje osjećala u ušima. Bojala sam se otvoriti oči, pomaknuti glavu. Je
li to bila neka sjenka? Opet sam se htjela pomaknuti, ali nisam mogla. Lagano
sam otvorila oči: zavjesa je lepršala jer se prozor bio otvorio i u sobu je prodirao
hladan zrak. Ponovno škripanje.
Neka sjenka. Ili je to samo zbog automobilskih svjetala koja prolaze ulicom?
Sve je u nekoj izmaglici. A ja se i dalje ne mogu pomaknuti. Da se pravim da me
nema? Je li to apsurdno? Imam li izbora? Kako god okreneš, to bi bilo nemoguće:
pramenovi toplog daha što lebde u zraku nada mnom odali bi me za nekoliko
sekundi. Osjetila sam kako mi se prst grči i pokušala sam se ponovo pomaknuti.
Jesam li vezana? Pokušala sam provjeriti jesu li mi zapešća slobodna, ali jedva da
sam ih osjećala. Čak i unatoč hladnoći osjetila sam kako mi probija znoj. Pokušala
sam pozvati u pomoć, ali kad sam otvorila usta, začuo se tek slabašan zvuk. Jadan
i promukao šapat „upomoć”.
Činilo mi se da se prozor jače otvorio, a povjetarac se pojačavao. Ako
ustanem, pod uvjetom da u tome uspijem, bih li bila u stanju potrčati? Računala
sam kuda bih sve mogla pobjeći: kroz vrata, kroz prozor? Bila sam na drugom
katu pa pri padu vjerojatno ne bih poginula, ali bih se svejedno ozlijedila. Pojavila
se još jedna sjena i začulo se nečije disanje. Nisam više bila sigurna dišem li to ja
ili netko drugi. Usto se čuo i štropot. Pokušala sam zadržati dah da bolje čujem,
ali čak i onda čula sam samo udaranje vlastitog srca. Glasno. Silovito. Istodobno
u meni i izvan mene.

194
 Hladna ruka, ledeno hladna, na mojoj potkoljenici. Meka, vlažna. Onda sam
osjetila kako mi hladni prsti klize nagore prema koljenu, a jedan jedini ledeno
hladan, tvrd, koščat prst spušta se do gležnja. Pokušala sam ponovo zazvati, no
još uvijek nisam mogla ni glasa ispustiti. Počela sam plakati, osjetila sam kako
mi se jecaji podižu iz prsnoga koša i zapinju u grlu, a njihova snaga prijeti da će
me ugušiti.
Glas. Tih. Pjevan. Nježan. - Blistaj, blistaj, zvijezdo mala... - Znala sam čiji
je to glas i grudi su mi se stezale od straha sve dok nisam uspjela na silu uvući
zrak u pluća. Molim vas, preklinjala sam udove, počnite se micati. Molim vas,
preklinjala sam prsa, opustite se i dičite. Molim te, preklinjala sam vlastiti glas,
dopusti mi da vrisnem upomoć. Osjetila sam kako mi se krevet uleknuo kad je ona
sjela na njegov rub, i dalje pjevušeći. - Tko si, što si, rad bih znala... - Završila je
s pjesmom. Uvukla je dah i opet je postalo hladnije.
Osjetila sam na licu onu ledeno hladnu ruku, a s druge strane lica popratila ju
je druga ruka dok me okretala prema sebi. Prisilila sam se držati oči zatvorenima.
Osjetila sam njezin dah na svom licu, nježan ovlašni dodir kose na obrazu.
Njezine usne okrznule su mi uho. - Pogledaj me - šapnula je, a onda se povukla.
I ja sam je pogledala: bila je to Rose Grahame. Lijepa. Savršena. Mrtva. Vrat
joj je još uvijek bio iskrivljen ustranu. Krv se sušila ondje gdje je štrcnula dok su
njezini posljednji udisaji napuštali tijelo. Koža joj je sada bila siva, išarana.
Osjetila sam kako mi se snaga vraća u udove i uspravila se u krevetu, zureći u nju.
- Žao mi je - rekla sam.
Položila mi je prst na usne. Ušutkala me.
- Ne dopusti da se to i tebi dogodi - rekla je.
Ispružila sam ruke da je zagrlim. Bilo mi je potrebno da je zagrlim. No,
umjesto toga, probudila sam se. Soba je bila topla, prozor zatvoren. Ležala sam
jednako kao i kad sam otišla u krevet. Pokušala sam nešto reći, samo da provjerim
je li mi se glas vratio. Uspravila sam se u krevetu, samo da provjerim da mi udovi
nisu ukočeni. I tako sam sjedila, obgrlivši koljena i plačući zbog Rose i sretnog
završetka kakav ona nikad neće doživjeti.
Kad je Cian ujutro nazvao, nisam se obazirala na njegov poziv.

Sve se promijenilo, u samo nekoliko dana. U samo nekoliko sati. Više nisam znala
tko sam i nisam znala u što da vjerujem. Nikad neću biti u stanju zaboraviti što
sam sad znala o Cianu, ali htjela sam vjerovati da u njemu ima nešto dobrote.
Kliknula sam na Roseinu stranicu na Facebooku, pročitala ponovo njezine
postove, pročitala ponovo njegova pisma upućena njoj. Kad sam uzela u obzir što
su mi rekli Owen i Donna, sve je poprimilo tako zlokoban ton. Čak i nakon njezine
smrti on ju je i dalje držao u svojim rukama. Kontrolirao je način na koji ljudi
195
tuguju za njom. Smatrao ju je svojim vlasništvom, a ne samostalnom osobom.
Istinska ljubav ili opsesija? Gdje završava jedno, a započinje drugo? Je li crta
između toga dvoga bila zamućena ili tek toliko tanka da bi i najmanji urez
jednome dopustio da se prelije u drugo?
Cian me u deset pokušao ponovo nazvati. U jedanaest je poslao SMS, tražeći
da ga smjesta nazovem. Pogledala sam poruku, nakratko razmotrila mogućnost da
ga nazovem, ali sam zaključila da ne znam što bih mislila o njemu, a kamoli što
bih mu rekla.
Donna je poslala poruku samo da provjeri jesam li dobro i pitala mogu li
nakon pet popodne navratiti u ordinaciju. Kratko sam odgovorila „da”, a zatim
odgurnula mobitel na drugi kraj kauča, kao da će me ta udaljenost zaštititi od bilo
kakvih poziva. Jasno, radoznalost mi nije dala mira pa bih mobitel svaki put kad
bi se oglasio, zazujao ili zazvonio, okrenula licem nagore da vidim tko se to javlja.
Kad se na ekranu pojavilo ime „Detektiv Bradley”, duboko sam udahnula i
odgovorila na poziv.
- Detektive Bradley - rekla sam.
- Emily - uzvratio je. - Žao mi je što se tek sad javljam. Ovdje se stvari brzo
odvijaju.
Koža mi se naježila. Gotovo sam se nasmijala. Glupim, histeričnim smijehom
koji kao da je vrištao „ni upola tako brzo kao ovdje”.
- Pa, što ste me trebali? - zapitao je.
- Mislim da imam nove informacije o Cianu i Rose.
- Mislite da imate nove informacije? - Zvučao je oprezno. A kako i ne bi.
Polako mi je svitalo kako u njegovim očima moram izgledati kao tužan slučaj.
- Možete li se naći sa mnom u Scottovoj ordinaciji malo poslije pet? - upitala
sam. - Moram vam nešto pokazati. Hoćete informacije u vezi s vašom istragom o
Cianu?
Detektiv Bradley duboko je udahnuo. - Poslat ću nekog od naših službenika.
- Molim vas - rekla sam. - Molim vas, možete li vi doći? Vama vjerujem. Sve
me drugo plaši.
- Emily, osjećate li se kao da ste u opasnosti? - Zvučao je zabrinuto.
Jesam li bila u opasnosti? Zapravo, više to i nisam znala. Nikad se nisam
osjećala više prepuštena slučaju. - Ne znam - rekla sam.
- Vidimo se malo iza pet - rekao je. - No, ako pomislite da ste u opasnosti,
nazovite nas. Imate moj broj, ali, ako se osjetite neposredno ugroženom, nazovite
999.
Jedva sam mogla govoriti pa sam kimnula, uz neodređeno potvrdan zvuk.
- Pazite na sebe, Emily - rekao mi je prije negoli je prekinuo vezu.
Odgurnula sam mobitel na sigurnu udaljenost na drugom kraju kauča,
dohvatila laptop i uključila ga. Otvorila sam svoju e-poštu i stala pisati poruku
196
upućenu Maud, poruku u kojoj ću joj sve objasniti. Poruku u kojoj ću joj se za sve
ispričati. Poruku u kojoj ću joj reći sve ono što sam bila previše ponosna ili previše
zaslijepljena ili me bilo previše stid da to kažem. Zadržala sam pokazivač iznad
gumba pošalji iako sam znala da ću na kraju poslati poruku, u potpunosti potvrditi
da sam se i opet pokazala kao hodajuća katastrofa. Sklopila sam oči i pritisnula
pošalji, a zatim naglim udarcem poklopila laptop pa, ostavljajući i njega i mobitel
točno tamo gdje su bili, ustala, navukla trenirku i obula tenisice pa krenula u
šetnju. Svježi će mi zrak pomoći. Pružit će mi osjećaj jasnoće. Ako ništa drugo,
izvući će me iz stana i udaljiti od razmišljanja o Rose i od mog sna u kojem ona
sjedi na mom krevetu.

197
 TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

O ko pet sati stigla sam do centra grada. U gradu sam sjedila na klupi pred
donjim ulazom u trgovački centar Foyleside i promatrala promet kako se
jednosmjernom ulicom kreće prema Craigavonu, starom mostu na dvije razine, pa
dalje od višekatnog parkirališta koje je od trgovačkog centra zaklanjalo pogled
na rijeku. Promatrala sam ljude kako ulaze i izlaze kroz automatska vrata,
zaokupljeni raznim planovima, obiteljima, mobitelima. Na semafor je selotejpom
bila pričvršćena kita cvijeća. Bio je to jedini očigledan znak da se ovdje ikad
dogodila tragedija. Nitko zapravo nije na to obraćao pažnju. Život se nastavio,
iako odonda nisu bila prošla ni dva mjeseca.
Polako sam hodala preko ulice Foyle, kroz sada tih trg Waterloo i preko Ceste
Strand, krenula prema kući i vidjela da sam propustila još dva Cianova poziva i
tri Maudina. Nijedno od njih nije ostavilo poruku na govornoj pošti, ali je Maud
je poslala SMS u kojem je napisala kako se nada da je sa mnom sve u redu i pitala
bih li je mogla što prije nazvati, da mi čuje glas i vidi jesam li zaista dobro.
Spremila sam se da pješice odem do Scottove ordinacije, za što i nije trebalo
ne znam koliko truda, samo što ja nisam imala energije da se prije toga presvučem,
popravim frizuru ili se našminkam. Bilo mi je već dovoljno teško stavljati nogu
pred nogu, tako da će me Donna i Owen morati prihvatiti onakvu kako izgledam.
Ta me pomisao umalo nasmijala: da sam vjerovala kako će me itko na svijetu
prihvatiti takvu kakva zaista jesam, ne bih se nikad ni našla u ovoj zbrci.
Tori je dala sve od sebe da se ne doima šokirana mojim izgledom, a stigla sam
baš kad je ona isključila kompjuter. - Ne znam što se događa, ali Owen je cijeli
dan kao na iglama - rekla mi je, podižući obrve, kao da očekuje da joj ja sve
objasnim. Samo sam slegnula ramenima i zapitala je li on ovdje.
- U svom uredu - rekla je - as njim je i Donna: i ona je na rubu živaca. Danas
je bio baš zabavan dan. - Zakolutala je očima na riječ zabavan.
Kimnula sam i zaputila se prema uredu, ostavljajući Tori bez dodatnih
objašnjenja i definitivno zabezeknutu mojom nespremnošću za ogovaranje.
Owen i Donna već su sjedili za stolom kad sam ušla, sa šalicama punim kave
pred sobom, kao i otvorenom kutijom za odlaganje papira.
Owen je izgledao otprilike jednako loše kao i ja. Umorno, s crvenim obrubom
oko očiju. Ruke su mu, dlanova okrenutih nadolje, počivale na bilježnici s
koricama ukrašenim cvijećem. Donnino je lice bilo ozbiljno, ruke sklopljene;
inače savršeno manikirani crveni nokti neuredni, izgriženi. Savršena fasada
našega savršenog radnog mjesta urušavala se.

198
 - Mogu li to vidjeti? - zapitala sam. Owen se uspravio u stolcu, podigao ruke,
a ja sam posegnula i dohvatila bilježnicu. Nisam u sebi očekivala tako snažne
osjećaje samo zbog toga što je držim. No zbog toga što sam znala da je to nešto
što je Rose držala u ruci, da je to mjesto gdje se ona osjećala sigurnom iznijeti
vlastite osjećaje, nešto se u meni zgrčilo. Gotovo da i nisam htjela čitati njene
riječi: zbog toga će sve postati stvarno kako prije nije bilo, ali znala sam da
moram. Bilo je nešto tako, tako intimno u tome što gledam zavijutke i petlje
njezina rukopisa. Razmazana slova. Prekrižene riječi, bilješke užurbano
naškrabane na rubu. Prešla sam rukom preko slabašnih udubljenja što ih je njezina
olovka ostavila na stranici. Ovo je za mene bila najstvarnija Rose Grahame koju
ću ikad upoznati.

Moram ovo nekamo staviti. Negdje gdje on to neće moći pročitati.

Gdje to neće moći kontrolirati.
Gdje to neće moći izmijeniti.
Negdje gdje mogu reći istinu. Pravu istinu. Ne njegovu verziju istine.
Najprije, već toliko dugo želim reći da glumim ulogu. Ulogu poslušne supruge, i
to ne zato što sam to željela, nego zato što nisam imala drugog izbora. On još
uvijek govori da me voli, ali ubio je svaku ljubav koju sam prema njemu godinama
osjećala. I ja sam njega jednom voljela. Voljela sam ga svim srcem. Ne mogu
vjerovati da sam ikad bila tako glupa.
Kad mi svi drugi zavide, poželim zavrištati da to ne čine. Da je sve ovo samo
privid. Ponekad se pitam kako to ne vide. Kako on sve kontrolira. Kako me malo
prečvrsto hvata zamku. Kako je uvijek tu, kraj mene. Uvijek. Izvest će me navečer
ili će se, još gore, nekamo pozvati i svima će to biti drago. Naravno da hoće.
Šarmantni autor bestselera. Koji usto i dobro izgleda. Iako, istina je da što više
nekoga poznajete, ta činjenica jače utječe na to kako ga vidite. Ne vidim ga više
kao zgodnog muškarca. Ne vidim više da je seksi.
Mrzim ga.
I žao mi je, Jack, što ćeš jednog dana ovo čitati pa ćeš pročitati i da mrzim
tvog tatu, ali, mrzim ga. Mrzim što mi je lagao. Rekao mi je da me voli. Naveo me
da vjerujem kako je ljubav onakva kako ju je on odredio. Da me kontrolira. Da
mi oduzme sve što me činilo svojom, sve dok više i nisam znala tko sam. Ne uistinu.
A svi su mi zavidjeli. To je bilo najsmješnije od svega.
Ipak, Jacku je dobar tata. Ne mogu to poreći. Iako živim u strahu da će Jack
odrasti i misliti kako je način na koji se njegov otac ponaša prema ženama
ispravan. Ne želim da se Jack ovako ponaša prema nekoj svojoj curi. Ne želim da
je kontrolira. Natjera je da se promijeni u ono što on želi, a ne da bude ono što
zapravo jest.
199
 Cian kaže da sam nezahvalna. „Dao mi je sve”, kaže. Pretpostavljam da jest.
Kuću. Auto. Dijete. Blesavo skup vjenčani prsten na mojem prstu, a ja ga mrzim
nositi. Dao je prepraviti moj obični, zlatni prsten koji je nosila moja baka i
poklonio mi ga prije našeg vjenčanja, kad je osvojio nagradu Simpson. Nisam
željela nov prsten. Platinu. Dijamant. Blještavi kič. Sve su cure bile lude zbog tog
prstena. Rekle su kako mora da me zaista voli. Mrzila sam taj prsten. Glasan
povik „posjedujem te” što odjekuje s mog prsta. Statusni simbol. „Pogledajte
kako sam super”. Pogledajte što imam. Pogledajte kakvu čast ukazujem svojoj
ženi.
Od toga „pogledajte kakvu čast ukazujem svojoj ženi” nije se zapravo puno
vidjelo. Prsten moje bake pospremio je u kutiju unutar ladice u radnoj sobi. Stavio
ga pod ključ. Da bude na sigurnom, rekao je. Nitko neće doći do njega.
Čak ni ja.
Možda sam sve to sama navukla na sebe. Zato što sam ga poželjela. Kad smo
se prvi put sreli. Pa, opet, onda je bio drukčiji. Nije imao ni prebijene pare, kako
je govorio. Bili smo jednaki, pretpostavljam. I, Bože, volio me. Pazio i mazio.
Pružao mi je jednostavne romantične trenutke, kao piknik na sagu ispred kamina.
Kad bih se vratila kući s posla čekale bi me čaša vina i vruća kupka. Isprva
sam voljela klaustrofobičnu narav njegove ljubavi. Bila sam mlada i glupa. Još
uvijek nisam shvaćala da Heathcliff 4 nije romantični junak, nego psihopat koji
kontrolira i uništava sve što voli.
Sjećam se kako je podsmješljivo frknuo kad sam mu rekla da su mi Orkanski
visovi najdraža knjiga, a to mi čak i nije bila najdraža knjiga. Najmilija mi je bila
Zapali jeftinu svijeću, ali već sam tada znala da će Cian Grahame ostati bez daha
priznam li da volim nešto tako popularno. Tako „obično”. Ne bi mu ništa značilo
da sam pokušala tvrditi kako je taj roman svojevremeno bio sjajan, i to prije svog
vremena, smiješan, tužan i lijep. Zato sam se pokušala sjetiti poznatih djela koja
sam pročitala, a kojih uistinu nije bilo mnogo. Matura iz engleskog. Uživala sam
u Orkanskim visovima. Smatrala sam knjigu mrgodnom i mračnom, a Heathcliffa
seksi i divljim. Moji su tinejdžerski hormoni divljali, a ja sam voljela predodžbu o
muškarcu koji će izludjeti zbog ljubavi prema meni.
Bila sam tako jebeno glupa.
Vjerovala sam da je naša ljubav prava. Da me on tako strastveno želi, da me
treba zato što mu značim sve na svijetu. No, zapravo sam za njega bila samo još
jedna stvar. Još nešto što može posjedovati. Lik iz jedne od njegovih knjiga:
pokušavao me prepraviti, iznova napisati i odlučiti o tome kako će se moj život
odvijati.
A meni je trebalo samo da me voli. Mene. Pravu mene. Mene kakva sam bila
prije nego što smo se upoznali. Mene koja sam samu sebe smatrala dobrom

4
Jedan od glavnih likova Orkanskih visova (op. ur.)

200
osobom. Ugodnom osobom. Znam da mi nije bilo suđeno promijeniti svijet. Nije
me krasio nikakav istaknuti talent. Pronalazak lijeka za rak nije mi bio zapisan u
sudbini. Ali vjerujem da sam bila dobra. Bila sam ljubazna. Bila sam donekle
lijepa. Bila sam donekle zabavna. Bilo mi je stalo do njega. Voljela sam ga. Da,
preglasno sam se smijala kad bih naišla na nešto smiješno. Plakala sam zbog
prizora u reklamama na TV-u, prizora zbog kojih nitko drugi nije plakao. Voljela
sam gledati Anta&Deca.5 Voljela sam čitati zabavne, dobro napisane, lijepe
knjige s ružičastim koricama. Bila sam osoba u koju su se ljudi pouzdavali.
Osoba na koju se možeš osloniti da će u torbici uvijek imati paracetamol,
rezervne ukosnice, vazelin i prozirni lak za nokte u slučaju da nekome ode očica
na najlonkama. Voljela sam nositi trenirke i kosu vezati u rep. Nisam baš marila
za dizajnerska imena i etikete. Vjerojatno sam jela previše čokolade.
Znala sam biti iznimno mrzovoljna kad sam bila umorna. Ali bila sam dobra
osoba. Nadam se da još uvijek mogu biti dobra osoba.
Samo ne dovoljno dobra za Ciana Grahamea, autora bestselera. Za
gospodina Uspješnog. Za gospodina Koji-Mora-Čuvati-Svoj-Javni-Ugled. Je li se
promijenio on ili ja? Je li on mene promijenio? Ponekad više ne znam što se
dogodilo. Ili kako se to dogodilo. Ili tko je za to bio kriv. Ili još uvijek jest.
Cak i ne znam kad se to desilo. Ne točno. Do promjene nije došlo najednom,
ništa nije eksplodiralo. Nije bilo udarca u trbuh ili pljuske preko lica. Nije bilo
udarca u leđa dok sam se penjala ili silazila stubama. Nije bilo trenutka u kojem
sam ga pogledala, šokirana, shrvana onim što je učinio. Isprva to cak nisam ni
shvaćala. Tolika sam glupača bila. Ono što je bilo romantično i zaštitnički postalo
je posesivno i klaustrofobično. Shvatila sam da je prošlo nekoliko tjedana otkako
sam vidjela roditelje ili sestre. Onda su i moje prijateljice praktički prestale
navraćati. Svakako ne kad je on bio kod kuće, a on je književnik pa je uvijek kod
kuće.
Želio je da prestanem raditi, pogotovo kad sam zatrudnjela. Rekao mi je da
većina žena sanja o luksuznom životu, o tome da budu dame koje se s drugim
damama nalaze na ručku. Nisam to mogla zamisliti, nisam to mogla poželjeti.
Svejedno, više i nisam imala „dama” s kojima bih se mogla nalaziti na ručku.
Imala sam samo Ciana pa, dok je nekad pomisao na nas dvoje kako postojimo u
vlastitom zatvorenom svijetu bilo sve što sam mogla poželjeti, sada me to već
plašilo. Užasavalo. Vidjela sam kako moj vlastiti život nestaje. Vidjela sam kako
se stapam s pozadinom, nalik na tapete u njegovoj radnoj sobi. Skupe. Lijepe. Ali
samo kao ukras. Bez stvarne svrhe. Osim da njega usreće. I to šutke.
Govorio mi je da sam nezahvalna. Da mu ne pružam podršku. Govorio mi je
da sam loša majka, i to prije nego što sam uopće prvi put uzela Jacka u naručje.
Kako bi majka mogla roditi dijete i planirati ga dati nekom drugom da se brine
5
Ant&Dec naziv je emisije koju su zajednički uređivala i vodila dvojica engleskih TV voditelja,
glumaca i pjevača, (op. prev.)

201
za njega dok ona odlazi na posao? Objasnila sam mu da bi on mogao paziti na
dijete. Bio je to trenutak pobune s moje strane, trenutak za koji sam poslije platila.
Ne ranama ili modricama. Ali svejedno je boljelo. Nazivao me raznim imenima.
Insinuirao. Gledao me kao da nisam ništa. A onda bi napravio zbrku i strku,
otišao i kupio sav namještaj za dječju sobu koji bi nam mogao zatrebati, pa i više
od toga. Obećavao mi da će se sve popraviti. Da će se on popraviti. Počeli smo
bojiti tu prostoriju, sobu za našu bebu, ispunjenu stvarima koje je on odabrao.
Načinio bi mi bojom mrlju navrh nosa i smijao se, a ja sam pokušavala, zaista
sam pokušavala, ponovo ga zavoljeti. Fotkao me, a ja sam se na njoj smiješila i
dio toga bio je iskren. Uvjeravam vas.
Ali, kad bih rekla da me bole leđa, da mi gležnjevi natiču, samo bi otpuhnuo.
Optužio me da sam mu pokvarila dan. Optužio me da ne marim za dijete. Rekao
mi kako uopće nismo ni trebali razmišljati o tome da imamo djecu. Osjećala sam
u trbuhu Jackove udarce nožicama i meškoljenje, a on me pitao imamo li još
vremena za pobačaj? Mogli bismo svima reći da je do pobačaja došlo spontano.
Molila sam ga da prestane. Govorila sam mu da mi je žao. Lagala sam. Lagala
sam i govorila mu da ga volim i da volim našu bebu, pa bih i dalje bojila zidove
iako me trbuh bolio a gležnjevi me ubijali i u glavi mi toliko nabijalo da sam htjela
zaplakati.
Jednako brzo kako ga je uhvatio, njegov je bijes i prošao. Kasnije me pozvao
k sebi, pokazao mi kako je moju fotku s mrljom od boje na nosu objavio na mojoj
stranici na Facebooku. Poljubio me, poljubio moj trbuh, kao da se prije toga ništa
nije dogodilo. Kao da maločas nije predložio da ubijemo vlastito dijete.
A poslije toga počeo je postajati „nespretan”: slučajno bi se zabio u mene
tako da bih udarila o radnu plohu, rekao bi da me nije vidio dok je zatvarao vrata
zgnječivši mi prste, pomalo se previše gubio u „strasti” i ostavljao mi male
modrice... Nakon nekog vremena nisam mogla poreći da nije u pitanju samo
nespretnost.
Stvar je u tome što, iako znam da on nije dobra osoba, znam da moram
prihvatiti da ni ja nisam dobra osoba.
Dobra osoba ne vara partnera. Dobra osoba ne diže ruke od svojeg braka.
Gak i ako se riječi ,,u dobru i u zlu” sada velikom većinom odnose na zlo. Čak i
ako se zaljubi u nekoga drugog. Možda je Cian cijelo vrijeme bio u pravu. Možda
sam bila nezahvalna. Slaba osoba. Osoba koja ne zaslužuje njegovu ljubav. Ili
ono što mi je pružio.
Bila bih otišla. Prepustila mu pobjedu. Da nije bilo Jacka.
Owen kaže da zaslužujem više od toga. Kaže da nikad ne zaslužujem osjećati
bilo što drugo, nego samo ljubav. Trebala bih biti sretna i svaki se dan buditi
nasmijana i uvjerena da sam dovoljno dobra.
Mislim da me Owen zapravo ne poznaje. Kako bi i mogao kad ja samu sebe
ne poznajem?

202
 *

Danas sam se vratila na pilule. U pauzi za ručak morala sam otići do doktora,
podići recept u ljekarni, sakriti tablete u stražnji dio garderobnog ormarića. Ne
vidim drugi izbor. Potkožni implantat ne mogu dati staviti, on bi to otkrio. Bojala
sam se da bi otkrio čak i da sam dala umetnuti spiralu. Ovo se čini najsigurnijom
opcijom jer ne mogu zatrudnjeti. Ne mogu imati drugo dijete, ne s njim. To bi bio
kraj svega. Ne mogu i dalje uzimati pilule za dan poslije. Ne mogu riskirati da
provjeravam može li mi netko ovamo prošvercati tabletu za pobačaj. Ne mogu
otputovati u Englesku zbog prekida trudnoće. On bi to otkrio. Ne mogu ni sakriti
trudnoću: on je stalno tu, svakih dvadeset i osam dana gura mi pod nos komplet
za provjeru trudnoće. Sjedi na rubu kade dok ja mokrim u čašu, a onda sam
umače štapić u mokraću. Nema šanse da je prikrijem. Nikakve.
Ovo je jedino čega se mogu sjetiti što će mi pružiti kontrolu nad vlastitim
životom. Uvijek sam mislila da ću imati punu kuću djece, pa hi, da je sve drukčije,
i bilo tako. Da on više nalikuje muškarcu kakav je bio kad smo se upoznali... onda
možda? Taj muškarac ne bi vikao na mene onako kako to on čini. Ne bi mi rekao
da nikad neću moći shvatiti kako je to biti on. Da nisam kao on. Da sam obična.
Dosadna. Da ne bih mogla ništa stvoriti pa da mi i život ovisi o tome.
Osim njegove djece, očito. Ali ja to ne želim. Ne sada.
On me zastrašuje.
Raspoloženje mu postaje sve mračnije. Sve je skloniji kontroliranju. Sve mora
hiti baš onako kako on hoće. Jednom sam u dječjoj sobi ostavila Jackovu bočicu,
bila sam umorna i bilo je usred noći, a on me optužio da sam lijena. Da ga
gnjavim. Da nisam zahvalna zbog kuće u kojoj živimo, načina života koji mi on
pruža. Rasplakala sam se. Rekla sam mu da sam jednostavno bila umorna, a on
je podsmješljivo frknuo. Rekao mi je kako ne bih bila toliko umorna da ne
inzistiram na tome da i dalje radim.
Ali kako bih onda ikad vidjela Owena? Ne mogu reći Cianu da je Owen jedino
što me potiče da nastavim živjeti. Da se uz njega osjećam voljeno. Čudno, zar ne?
Možete godinama raditi s nekim. Poznavati ga kao prijatelja, a onda se jednog
dana sve promijeni i vi se pitate kako to nikad, nikad prije niste shvatili? Pa, opet,
nikad nisam vidjela ništa loše u Cianu. Ne isprva. Sada samo to vidim.
Znači, potpuno je moguće da bi kod Owena moglo biti obrnuto. Nikad nisam
vidjela koliko je nevjerojatna osoba. Sada mi znači sve. To zbilja zvuči
pekmezasto, zar ne? Ali i osjećam se pomalo pekmezasto kadgod mislim na njega.

Zaljubljena sam. Ozbiljno zaljubljena. Kao da nikad u životu nisam bila

zaljubljena. A i on mene voli. Pazi me i mazi. I te riječi moram zapisati ovdje jer
203
ih nigdje ne smijem naglas izreći. Ne mogu to dati na velika zvona, kako bih
najradije učinila. Želim biti potpuno i ludo zaljubljena glupača i nositi majicu s
natpisom Volim Owena i Owen voli mene. Želim se zauvijek osjećati onako kako
se osjećam kad sam s njim. Ovo je sreća. Ovo je ljubav. Ovo je sve. On mi je sve.
I tako je seksi... hoću reći... Bože, izluđuje me. (Crvenim se dok ovo pišem, ali
želim da dođe vrijeme kad se nećemo morati brinuti zbog ugrabljenih trenutaka i
tajnih sastanaka, kad ćemo se moći poševiti na kuhinjskom pultu, na kauču ili
bilo gdje to poželimo.) Ni uz koga se nikad nisam osjećala kao uz njega. Nitko me
nikad nije naveo da ga poželim toliko koliko želim njega. Njegov um, njegovo
tijelo (oh, Bože, njegovo tijelo!!! znam da sam poput zatreskane školarke!),
njegovo srce. Najviše od svega njegovo srce. Njegovo lijepo i nježno srce puno
ljubavi. Sposobno da mi pomogne. Kada sve uzmem u obzir, takva sam sretnica,
prava sretnica!

Učinit ću to!!!
Ostavit ću ga. Otići ću i bit ću s Owenom. Uzeti Jacka. Početi iznova.
Owen je bio nevjerojatan. Pomogao mi je da se osjećam dovoljno hrabrom.
Toliko smo o tome razgovarali, toliko planirali. Sad to jednostavno moram učiniti.
Ostaviti Ciana i nadati se da mu je dovoljno jako stalo do vlastite predodžbe u
javnosti pa neće pretjerano raditi scene.
Znam da će biti povrijeđen, ali sad je na njega red da se osjeti povrijeđenim.
Ja sam to dovoljno dugo trpjela. Sad želim biti sretna. Mlada sam. Moram živjeti
svoj život. S Owenom i Jackom.

Pokušala sam dopustiti da mi se pročitane riječi slegnu. Da ih upijem. Pokušala

sam ih povezati s nasmijanim selfijima, citatima o zajedničkom životu, objavama
o tome kako je sretna, kako je blažena. Bilo mi je dovoljno vidjeti tugu kako iz
Owena izbija iz sekunde u sekundu, iz trenutka u trenutak, pa da shvatim kako je
sve ovo istina. Njihao se, polako, sitnim, jedva primjetnim pokretima, no kao da
je sve - što sam dalje čitala, što sam više doznavala, što je priča više izlazila na
vidjelo - postajalo stvarnije. Za sve nas. Ponajviše za Owena. Jasno, znao je da je
bila nesretna. Znao je kako se Cian ponašao prema njoj. Znao je da je
željela pobjeći od njega. Da su mislili kako će zajedno pobjeći. Na neko novo
mjesto. Gdje će početi ispočetka i gdje će joj on pomoći da se oporavi. No, gledati
tuđa lica dok smo čitali njezine riječi? Kao da je njezina bol postala vidljiva i
samo sam to mogla vidjeti kad sam pogledala Owenovo lice.
- Trebao sam se više potruditi - šapnuo je.
204
 - Oslobađali ste je od svega toga - rekla sam. - Pružali ste joj novi početak.
- Ne dovoljno, to nije bilo dovoljno. Nismo bili dovoljno brzi. Nisam je
dovoljno brzo izvukao iz toga.
Pokušavala sam smisliti što bih mu rekla kadli nas je Štropot roleta natjerao
da se trgnemo. Donna me pogledala, uplašena i razrogačenih očiju.
- Detektiv Bradley - rekla sam, odmahujući glavom kao da pokušavam izvući
riječi iz sebe. - Htjela sam vam to reći, zamolila sam ga da se ovdje nađemo. Hoću
razgovarati s njim.
- Ovdje? - zapitala je Donna, čvršće stegnuvši ruke.
- Mislim da on mora vidjeti ovaj dnevnik. Ne mislite li da mora znati sve o
Cianu? O pravom Cianu?
- Jasno da mora - rekao je Owen.
- Ali, to će meni stvoriti probleme - rekla je Donna, a lupa po roletama postala
je glasnija.
- Kako? Zašto?
- Jer sam mu ovo prešutjela... zar to nije ometanje istrage ili nešto slično? -
rekla je. Izgledala je iskreno prestravljena.
- Ne moramo mu reći kad si našla dnevnik - rekao je Owen. - Reći ćemo da
smo ga pronašli jučer... ili danas...
Treći udarac, glasan, gotovo zaglušan, natjerao je Donnu da ponovo poskoči.
- Ali, moram kući k dečkima. On će mi postavljati pitanja, a dečki će se zabrinuti.
Neće znati gdje sam. Nemam vremena ostati ovdje i razgovarati s policijom. Ne
mogu riskirati da upadnem u probleme. Ja sam sve što imaju.
Nisam znala što bih rekla, a nisam htjela pustiti detektiva Bradleyja da još
dugo čeka.
- Samo ti idi kući - čula sam Owena. - Riješit ćemo ovo. Ja ću ovo riješiti,
Donna. Već je i vrijeme da preuzmem malo više odgovornosti za sve.
Začula sam kako ona, kao odgovor, nešto mrmlja dok sam otključavala ulazna
vrata i podizala roletu da detektiva Bradleyja pustim unutra.
- Već sam htio otići - rekao je. Lice mu je bilo ozbiljno, a u glasu mu se
naslućivala razdraženost. - Rekao sam vam da trenutačno imam puno posla,
Emily, pa bi bilo dobro da odmah prijeđemo na stvar.
- Jasno - rekla sam. - Moram vam nešto pokazati i imam vam nešto reći.
Pošao je za mnom do Owenova ureda. Donna je već bila otišla, a Owen je
Rosein dnevnik držao tako čvrsto kao da mu život o tome ovisi. Valjda nisam bila
ni pomislila na to koliko će njemu biti teško da nešto što je u toj mjeri bilo dio
Rose vidi na tako kratko vrijeme, a onda to opet preda dalje.
Ustao je, rukovao se s detektivom Bradleyem. - Emily mi nije rekla da
dolazite, ali u pravu je: ovo morate vidjeti. To je dnevnik koji je Rose vodila, to

205
su njezine vlastite riječi o tome kako su stvari stajale između nje i Ciana. Isto što
sam vam i ja rekao, ali izrečeno njezinim riječima, zapisano njezinom rukom.
Njegove sam riječi osjetila poput pljuske. Owen je bio detektivu Bradleyju
ispričao o tome kako je Cian postupao s Rose, o svojoj vezi s njom, a detektiv
Bradley, cijelo vrijeme dok je razgovarao sa mnom, govorio mi da dobro
razmislim o svemu, znao je za optužbe iznesene protiv Ciana. Vidjela sam kako
je Owen gurnuo knjigu preko stola. Detektiv Bradley izvukao je iz džepa gumene
rukavice, navukao ih na ruke i podignuo dnevnik.
- A gdje je ovo bilo sve dosad? - zapitao je.
- Ovdje - rekao je Owen. - Jučer sam sređivao neke naše dosjee i pronašao
bilježnicu otraga u ladici.
- I čekali ste sve do danas da nam je predate?
Owen se promeškoljio na stolcu. - Kad pročitate taj dnevnik, kad se upoznate
s njegovim sadržajem... vidjet ćete da sadrži puno osobnih podataka. Ne samo o
Cianu, već i o meni. O njezinim osjećajima prema meni. O onome što smo zajedno
imali. - Glas mu se lagano slomio. Zakašljao se. Pročistio grlo. - Samo sam želio
priliku da vidim taj dnevnik. Da ga pročitam. Da provedem neko vrijeme u
društvu njezinih riječi.
Detektiv Bradley otvorio je bilježnicu, prelistao je, preletio je pogledom. S
negodovanjem je odmahnuo glavom. Uzdahnuo je, ali ništa nije rekao.
- Znači, sad ga možete uhvatiti? - rekao je Owen. - Ne ukazuje li ovo na
motiv? Ne ukazuje li na obrazac?
- Ovo je svakako nešto što treba uključiti u istragu - rekao je detektiv Bradley.
- Ne. Mora da je važnije od toga - rekao je Owen. - Mora biti dovoljno da
pokaže što joj je učinio.
- Koliko god bih volio da je tako, Owene, ovo ne pripada u kategoriju čvrstih
dokaza. Svakako je korisno, ali je samo dokaz na osnovi indicija. Bilo koji
branitelj ustvrdit će da je to silno nasumičan zaključak na osnovi nekoliko
črčkarija u dnevniku u kojima ona kaže da se boji kako će je on ubiti, posebno s
obzirom na obilje onoga što je na njenim korisničkim računima objavljeno na
društvenim mrežama.
- Što je on objavio umjesto nje – rekao je Owen, a u glasu mu se čuo bijes.
- Gledajte, Owene, i vi kao i ja znate da želim pritegnuti tog gada. Ne znam
kako, jer se dijelovi još nisu posložili, ali ne sumnjam da on ima neke veze s
njezinom smrću.
Dok su njih dvojica razgovarala, osjetila sam kako mi lice sve jače plamti.
Ako čovjek kalibra kakav je bio detektiv Bradley sumnja da je u cijelu priču
umiješan Cian Grahame, što mora da misli o meni? Da sam jadna nesretnica u
Cianovoj vlasti? Je li cijelo vrijeme znao da je Cian kontrolirao Rose, je li mislio
da to i mene čeka? Protrnula sam na tu pomisao. Kako li sam mu vjerovala.

206
Voljela ga. Možda sam bolesna? Možda sam jednako loša osoba kao i on?
Očajnički sam željela detektivu Bradleyju dati do znanja da nisam takva.
- Lagala sam vam - izlanula sam i oba su me muškarca pogledala. - Lagala
sam kad sam vam rekla da sam bila s njim one noći kad je Kevin McDaid ubijen.
Nisam bila s njim. Nisam znala da će to reći - rekla sam, molećivo gledajući
detektiva Bradleyja u želji da mi povjeruje. - Kad vam je to rekao onog dana u
svojoj kući, nisam znala da će to reći, a čas prije molio me da mu
pomognem. Rekao je da je očajan. Uplašen da će izgubiti Jacka. Uspaničila sam
se kad je tako rekao i trebala sam vam poslije reći istinu. Ali ne, nisam bila s njim.
Toga dana srela sam ga prvi put, kad je došao s Jackom u ordinaciju da ga upiše
kao pacijenta. - Kimnula sam Owenu, tražeći da to potvrdi. On je kimnuo
zauzvrat.
- Nikad prije niste ni razgovarali s njim? - zapitao je detektiv Bradley.
Protrljala sam sljepoočnice. - Ne. Hoću reći, pročitala sam što je pisao na
Roseinoj Facebook stranici...
- Na Roseinoj Facebook stranici? Jeste li s njom bili prijateljica na
Facebooku? Mislio sam da ste rekli kako je ne poznajete?
Osjetila sam kako mi lice gori. Poželjela sam da me zemlja proguta. Sve moje
laži, sav moj jad sad su bili razgolićeni pred policijom i Owenom, pa je ispravno
bilo suočiti se s time, ma koliko od toga htjela pobjeći.
- Ne. Ne. Njena stranica nema postavke privatnosti, odnosno, vrlo su
ograničene. Nakon njene smrti, potražila sam stranicu. Vidjela sam što je Cian
ondje pisao. Stekla sam dojam da se radi o pristojnom čovjeku koji tuguje.
- A vi često pretražujete Facebook stranice umrlih osoba? - zapitao me
detektiv Bradley.
- Ne - rekla sam, zureći u vlastite tenisice. Primijetila sam da mi je koža na
prednjem dijelu desne tenisice oštećena. Duboki urez, ne nešto što bi se moglo
oprati ili lako prikriti. - S Rose je bilo drukčije, bila sam uz nju kad je poginula.
Bila sam na toj ulici. Vidjela sam sve što se dogodilo.

207
 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

e znam kakvu sam reakciju očekivala. Možda da će detektiv Bradley

N brzinom munje izvući lisičine i namaknuti mi ih? Da će mi pročitati moja
prava i onda me odvući odavde? Zbog prikrivanja dokaza? Ometanja istrage?
Jesam li bila kriva i zajedno i za drugo... vjerojatno jesam. Zapravo, sasvim
sigurno.
No, detektiv Bradley nije me uhitio. Rekao mi je kako mora da je bilo vrlo
traumatično vidjeti takvu nesreću. Nasmijala sam se tužnim, jadnim smijehom.
Čak je i „vrlo traumatično” bilo silno ublažen izraz.
- Dat ćete izjavu da niste bili s Cianom one noći kad je Kevin McDaid umro?
- Ovo je bilo postavljeno kao pitanje, ali oboje smo znali da je jedini mogući
odgovor „da“. Kimnula sam.
- I voljni ste dati izjavu da ste ga tog poslijepodneva prvi put sreli?
Ponovo sam kimnula. - Te noći poslao mi je poruku. Na Facebooku. Ali
definitivno se nismo našli.
- Pa to je dobro - rekao je Owen. - Imate li još uvijek tu poruku? Tako bi se
dokazalo da niste bili zajedno. To bi bilo dovoljno, zar ne? Da ga uhvatite? -
Pogledao je detektiva Bradleyja.
Detektiv Bradley je kimnuo. - To će nam sigurno pomoći. Emily, trebat će
nam kopije tih poruka. Napredujemo najbrže što možemo, ali zapinjemo na
svakom koraku. Uspjeli smo iz istrage isključiti puno McDaidovih pajdaša, što
prijatelja, a što neprijatelja. Ako ovo uspijemo iskoristiti da dokažemo kako
je Cian lagao o tome tko je bio s njim te noći, to sve stavlja u drukčiju perspektivu.
- Ali ne dokazuje da je on odgovoran za Roseino ubojstvo - poraženo je rekao
Owen.
- Ne. Ne dokazuje. Ali, prepustite to nama, radimo na nekoliko strana. Uskoro
bismo možda mogli i nešto doznati.
- Kao na primjer? - zapitao je Owen.
Detektiv Bradley odmahnuo je glavom. - Gle, Owene, sviđate mi se i zbog
toga sam... pa... vjerojatno rekao više nego što bih smio. Neću više ništa reći.
Emily, možemo li od vas dobiti pismenu izjavu negdje poslije, večeras ili sutra?
U glavi mi se još vrtjelo, a htjela sam razbistriti misli. Htjela sam sve ispravno
shvatiti. Htjela sam u ovome ništa ne zabrljati... radi Rose, radi Owena i radi
Jacka. Ali i radi mene same: u meni je klijalo sjeme bijesa zato što me Cian
iskoristio. Lagao mi. Naveo me, ukratko, da povjerujem kako bi među nama stvari
mogle uspjeti, a onda mi to sve opet oteo.
208
 - Sutra? - rekla sam. - Mogu odmah ujutro doći u policiju. Hoću li trebati
odvjetnika?
Odmahnuo je glavom. - Mislim da to neće biti potrebno. Ali mislim da se
samo po sebi razumije da Cian o ovom ništa ne smije doznati? Treba nam svaki
mogući element iznenađenja.
Kimnula sam i osjetila kako sam odahnula. Odjednom sam poželjela
zaplakati. Osjetila sam kako mi suze naviru, ali odbila sam im se prepustiti. Dok
je Owen ispraćao detektiva Bradleyja iz ordinacije, sjedila sam i ogledavala se po
njegovu uredu, ovomu mjestu koje mi je postalo toliko važno, i razmišljala o
cijeloj drami, slomljenim srcima, lažima i tajnama što su se čuvale unutar ovih
zidova.
- Dobro ste? - začula sam Owenovo pitanje. Podignula sam pogled prema
njemu i vidjela kako nesretno izgleda.
- Otprilike onako kako vi izgledate - rekla sam sa slabašnim osmijehom.
Uzvratio mi je osmijeh. - Znate, ako ga uhvatimo, to će uvelike olakšati stvari
- rekao je. - Samo to sad želim za nju: da bude optužen zbog njenog ubojstva.
- Zbilja mislite da je to bio on? - upitala sam.
- Ne pada mi na pamet nijedno drugo vjerojatno objašnjenje - rekao je. -
Možda je otkrio da ga se sprema napustiti, možda je to bilo previše za njegov ego?
- A mislite da je ubio i Kevina McDaida?
Owen je slegnuo ramenima. - Od njega me ništa ne bi začudilo. Ne više.
Ponudio mi je prijevoz do kuće, ali ja sam rekla da ću radije prošetati i
pokušati se riješiti glavobolje. Rekao mi je da budem oprezna i ostao je zaključati
vrata, a ja se okrenula da pođem. Prešla sam tek nekoliko koraka niz cestu kad me
on zazvao.
- Emily - rekao je. - Morate znati da je sve ono bila istina. Bili smo sretno
mjesto. Ovdje rade dobri ljudi. Pazimo jedni na druge. Taj dio njene internetske
ličnosti bio je stvaran: bila je sretna s nama. I ona bi, bolje od ikoga, shvatila zašto
netko drugi želi pokušati pronaći sreću.
Kimnula sam i ponovo se okrenula da se udaljim.
- Nemojte sutra zakasniti - doviknuo je za mnom. - Čim završite s detektivom
Bradleyjem. Trebamo vas u timu.

Putem do stana poslala sam Donni SMS da joj kažem kako je sve u redu i da se
nema zbog čega brinuti. Napisala sam joj i da se nadam kako su dečki dobro i da
čuje sutradan vidjeti na poslu. Uzvratila je sa „hvala” i malim poljupcem na kraju.
Zbog toga sam se osjetila malo bolje i potrudila se zadržati taj osjećaj dok
sam se stubama penjala do svog stana i ulazila u njega. Iako sam bila umorna,
209
pomalo sam se bojala otići na spavanje nakon noćašnjeg sna o Rose. Odlučila sam
se opustiti namakanjem u kadi, pa sam, presvukavši se u čistu pidžamu, navukla
čupave i meke čarape i na brzinu osušila kosu te zagrijala malo mlijeka u
mikrovalnoj pećnici. Čeznula sam za jednostavnim stvarima. Utješnim stvarima.
Knjigom za čitanje prije spavanja i šalicom toplog mlijeka da me smiri. Istim
onim običnim stvarima koje su me nekoć tješile kao dijete. Dijelom sam čak
čeznula za majkom: zagrljajem, mirisom njezinog parfema, osjećajem da sam uz
nju, malena i zaštićena.
Kad se začuo zvuk portafona, njegov me kreštavi pisak natjerao da poskočim.
Bilo je prošlo deset uvečer. K meni nitko ne navraća nakon deset uvečer. Zapravo,
k meni uopće nitko ne navraća, a svakako ne bez prethodne najave. Želudac mi se
stisnuo jer sam pomislila da bi to mogao biti detektiv Bradley koji se možda vraća
da me uhiti zbog toga što sam lagala. Možda je završio s izigravanjem dobrog
policajca pa prešao na ulogu lošega.
Podigla sam slušalicu i javila se.
- Emily. Ja sam, Cian. Moram razgovarati s tobom. Pusti me unutra.
Ako mi se od pomisli na detektiva Bradleyja okrenuo želudac, pomisao na
Ciana Grahamea - uza sve što sam sada znala o njemu - natjerala ga je da se
prevrće u svim smjerovima. Duboko sam udahnula: javila sam se na prokleti
portafon. Znao je da sam kod kuće. Pogledala sam preko sobe prema mjestu gdje
sam ostavila mobitel. Da nazovem detektiva Bradleyja? Kažem mu da je Cian
ovdje?
Što ću uopće učiniti ili što mogu učiniti? Ugrizla sam se za usnicu i potrudila
se da mi glas zvuči što normalnije. - Nisam te očekivala. Dođi gore.
Pritisnula sam gumb za otvaranje vrata i stala osluškivati zvuk njegovih
koraka kako se bučno uspinju stubama. Ako se uspijem koncentrirati na to da se
normalno ponašam, ništa mi se neće desiti.
Kad sam ga čula kako se približava namjestila sam osmijeh na lice i otvorila
vrata. - Ovo je pravo iznenađenje - rekla sam kad je došao posve blizu. Nije se
smiješio, ali onda sam shvatila da se smiješak ne javlja često kod Ciana. Više je
volio loše i smrknuto raspoloženje, tužno i intenzivno. Ako bi se nasmiješio,
uvijek je manje nalikovao na sebe.
Približila sam se da ga poljubim iako su mi Roseine riječi prolijetale glavom.
Jednom je u njemu vidjela samo dobro, a poslije je mogla vidjeti samo loše. Maska
je pala i ja nisam htjela čak ni udisati isti zrak kao on, a kamoli ga poljubiti, ali
morala sam se ponašati što sam normalnije mogla.
Ispalo je, međutim, da me on odgurnuo i ušao ravno u stan, a ja sam ostala
stajati kraj vrata i žaliti što ipak nemam mobitel u ruci.
- Hoćeš li čaja? Vode? Bojim se da te nemam bogzna čime ponuditi - rekla
sam.

210
 On je odmahnuo glavom i stao koračati amo-tamo duž mog dnevnog boravka,
a onda je odmaknuo zastor i zagledao se kroz prozor na ulicu pred kućom. Kad se
okrenuo da me pogleda, učinilo mi se kao da opet vidim kako se prekidač
prebacuje. U igru je opet ulazio ljubazni Cian. Možda.
- Žao mi je što sam tako osorno nastupio - rekao je, krenuo prema kauču i sjeo
ondje, ravno pokraj mog mobitela kojeg je podignuo i stavio na stolić za kavu, a
onda je potapšao mjesto kraj sebe. - Cijeli dan pokušavam te dobiti na mobitel.
Jučer si bila toliko uzrujana zbog posla pa sam htio provjeriti jesi li dobro.
- Pa, dobro sam, kao što vidiš. Morala sam obaviti neke stvari. Morala sam
otići do roditelja - lagala sam. - A mobitel sam zaboravila ovdje. Baš sam blesača.
Ponovo je lupio dlanom po kauču i ja sam sjela kraj njega. Uzeo je moje ruke
u svoje, one ruke u kojima sam nekad bila slaba od želje, a sad sam se pitala za
što su, pobogu, uistinu sposobne. Da pišu sjajne knjige. Da nekoga čvrsto uštinu
ne bi li mu nanijele bol. Da nekoga udare. Gurnu ga. Da drugom čovjeku
predaju gotovinu kojom će platiti nečije ubojstvo? Da nekoga ubiju?
- Drhtiš - rekao je.
- Zbilja? - rekla sam, pokušavajući izvući ruke iz njegovih, ali me on prečvrsto
držao.
- Zbilja. Možda ti je hladno. Daj da ti zagrijem ruke - rekao je, pa je svojim
rukama obuhvatio moje i podignuo ih do svojih usana te stao nježno puhati u njih.
Bila je to intimna gesta, onakva gesta zbog kakve bih se prije samo dan-dva
rastopila, ali zbog koje sam sad htjela pobjeći.
- Moraš znati, Emily, da si me zabrinula. Ne smiješ mi to raditi, tako se
ponašati - rekao je.
Tupo sam ga pogledala, bojeći se išta reći da ne kažem nešto pogrešno.
- Nestati. Ne javljati se. Onda seja loše osjećam.
- Pa to je bilo samo nekoliko sati i sad si ovdje. Sve je dobro što se dobro
svrši.
- A otkud sam ja to mogao znati! Znao sam samo da ne mogu stupiti u kontakt
s tobom. Ni ovdje. Ni na Facebooku. Moraš shvatiti da sam bio na rubu živaca. -
U toplini njegova glasa bilo je primjese nečega mračnog.
- Žao mi je - promrmljala sam.
- I treba ti biti - rekao je, a oči su mu zaplamtjele. - Posljednji put... posljednji
put kad nisam uspio stupiti u kontakt s nekim, s nekim tko je uvijek trebao biti tu
radi mene, bio je dan kad je Rose poginula. Pokušavao sam i pokušavao nazvati,
ali nije bilo odgovora. Ni jedan jedini put. Nije bilo vijesti dok policija nije stigla
na promociju knjige i donijela mi vijesti. Zar nisi shvatila da ću se brinuti?
Ispustio je moje ruke, prstima me okrznuo po obrazu, oko njih je ovio pramen
moje kose, a onda mi je kosu zataknuo iza ušiju i ruka mu se zatim pomaknula do
mog vrata. Primaknuo mi se još bliže, očiju uprtih u moje. Osjetila sam njegov

211
dah na licu i slab miris viskija prodro mi je u nosnice. Prisilila sam se da
ne ustuknem, da ne reagiram na poriv za bijegom što mi ga šalje mozak. On drugu
ruku premjesti na moja prsa, prisloni dlan ravno na sredinu. - Srce ti prebrzo kuca
- šapnuo je hrapavim glasom.
- To je zbog tebe - rekla sam, nasilu dajući svom glasu prizvuk nečega što
nisam osjećala. - To je zbog tebe, Ciane, i ti to znaš.
Usne su mu ovlaš dotaknule moje i ja sam se opet potrudila da ne ustuknem.
Pokušala sam mu uzvratiti poljubac. Nisam se morala previše brinuti: usne su mu
načas prešle preko mojih, ali je onda brzo ustima kliznuo do mog uha. Osjetila
sam kako mi kosu na zatiljku mota oko šake. Začula sam kako mu disanje
postaje brže, kao da je uzbuđen, kao da me očajnički treba. Duboko sam udahnula,
a onda ispustila zrak u jednom glasnom, oštrom dahu, dok me on snažno povlačio
za kosu, trzajući mi glavu unatrag i šapćući mi na uho iz tolike blizine da sam
mogla osjetiti kapljice pljuvačke na koži, od čega mi se želudac okretao. - Nikad
mi više to nemoj učiniti, Emily. Čuješ me?
Nisam mogla doći do glasa pa sam pokušala kimnuti, ali ni to nisam mogla.
Njegov je stisak bio prejak, toliko čvrst da mi je tjerao suze na oči.
- Čuješ me, je li, Emily? - pitao me.
Istisnula sam „da“, a on mi je ispustio kosu jednako brzo kao što ju je bio
pograbio pa mi je glava pala prema naprijed, a suza mi kapnula na pidžamu.
- Dobra curica - rekao je, a glas mu je smjesta postao blaži. - Oh, Emily,
Emily, molim te, pogledaj me.
Bojeći mu se suprotstaviti, podignula sam glavu da ga pogledam. On ponovo
podiže ruku, a ja, koliko god se trudila, nisam si mogla pomoći nego sam lagano
ustuknula.
Gladeći me po obrazu i brišući mi suze, tiho je progovorio. - Oh, Emily, nemoj
plakati. Nemoj se uzrujavati. Sve je dobro što se dobro svrši, je li tako? Sama si
to rekla. U redu je. Samo si otišla do roditelja. Možda je bilo malo glupo od mene
što sam se toliko zabrinuo, ali to je samo zbog onog što se dogodilo s
Rose. Razumiješ to, je li? Razumiješ zašto sam se toliko uzrujao i zašto si trebala
biti stalno dostupna?
- Da - rekla sam i opet na lice namjestila lažan osmijeh.
- Dobro. Dobro. Jer, kad se preseliš k meni, ne možeš očekivati od mene da
se brinem zbog tebe. Ili zbog Jacka.
Uto mi je palo na pamet koliko je kasno.
- Gdje je zapravo Jack? - upitala sam, nadajući se da nije vani i da spava u
autu. Bilo je prehladno, bio je previše osjetljiv za takvo nešto.
- Netko pazi na njega - rekao je.
Nešto u meni poželjelo je upitati tko pazi na Jacka: je li to bilo ludo? Iako me
maločas ozlijedio, iako sam znala kakav je, osjećala sam se posesivno i, usuđujem

212
se reći, ljutita zbog pomisli da je netko drugi s Jackom. Ipak ništa nisam upitala,
nisam mu htjela dati novog povoda da se razbjesni. Ovo... ovo hodanje kao
po jajima... dobro sam znala kako se izvodi. Dok sam bila s Benom, postala sam
vrlo spretna u nanošenju što manje štete bilo kojem od jaja među kojima sam
hodala. Mrzila sam osobu kakva sam tada bila, a ta poznata odvratnost prema
samoj sebi trenutačno mi nije bila daleka.
- Danas si mu nedostajala - rekao je Cian. - I to je važno, Emily: ako misliš
biti dio njegovog života, moraš to biti stalno. Moraš njega staviti na prvo mjesto.
To znaš? Hoću reći... Rose... toliko sam je volio. I još je volim, ali za nju on nije
bio na prvom mjestu... ne kad je odlazila na posao.
- Bar se spremala dati otkaz - rekla sam, pažljivo mu promatrajući lice te
iščekujući reakciju.
Na tren ondje nije bilo ničega, čak ni ravnodušja, a onda je kimnuo. - Da.
Jasno. Tako bismo provodili više vremena s Jackom i našom novom bebom, kad
god dođe taj blagoslov. Žalosti me pomisao da Jack odraste kao jedinac ili uz
previše razmaka u godinama između njega i brata ili sestre. Pogledao me i ja sam
požalila što stvari ne stoje drukčije. Požalila sam što on nije muškarac kakvim se
prikazivao. Požalila sam što ono što se dogodilo Rose nije bilo tek vrlo tragična
nesreća. Požalila sam što ovo što mi sad govori nije istina. Kako želi da budem
sve i njemu i Jacku.
- Ciane - rekla sam, očajnički ga želeći maknuti što dalje od sebe. - Jako sam
umorna. Iza mene je dug dan, znaš, posjet mami i tati. Puno vožnje, loše vrijeme
i užasne ceste. Baš sam se spremala na spavanje kad si pozvonio. Bi li se ljutio da
sad odem sama u krevet? Malo me boli glava.
On me pogledao kao da nije u stanju pročitati što krije moje lice. Emily koju
je poznavao vjerojatno bi bila poduzela sve da ga odvede u krevet. Istinu govoreći,
bila je pomalo očajnički lik. - Doći ćeš sutra do nas? - pitao je.
Kimnula sam. - Jasno. Jedva čekam.
- Možemo li te očekivati odmah ujutro?
- Imam zakazano kod doktora. Možda oko jedanaest? - Iznenadilo me koliko
mi je lako bilo lagati.
- O. K.. O. K., to dobro zvuči - rekao je, i dalje me čudno gledajući. Ponovo
se nagnuo prema meni, a ja sam sklopila oči i osjetila kako mi usnama vrlo nježno
dodiruje vršak nosa. - Lijepo spavaj, slatka djevojčice - rekao je, pa ustao i prišao
vratima, a onda ih sam otvorio i izišao.
Ja sam ukočeno ostala sjediti na kauču, sve dok nisam začula kako Cian pali
auto i odlazi.
Bilo je glupo od mene što sam mu rekla da ćemo se sutra vidjeti. Nisam imala
blagog pojma kako ću se izvući iz toga, ali sam znala sam da ne želim ponovo biti
s njim. Više mu nikad nisam htjela vidjeti lice. Nikad osjetiti njegov dodir. A moj

213
san o sretnom životu s njim i Jackom? Tog je sna u potpunosti i konačno nestalo,
a mene je srce boljelo od osjećaja napuštenosti i razočaranja.

214
 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

alo sam čvršće stisnula kaput oko sebe dok sam stajala ispred policijske
M postaje na Cesti Strand i pritiskala tipku za interkom. Kao da su se debela
željezna vrata nalazila baš na pravom mjestu da uhvate vjetar što je puhao s rijeke
pa, dok sam čekala da mi se netko javi, nisam mogla spriječiti drhtanje.
Mislim da sam očekivala kako će se netko doista oglasiti pa sam bila
pripremila svečani nastup. „Emily D’Arcy ide do detektiva Bradleyja u vezi s
istragom o Rose Grahame”, ali to mi nije bilo potrebno: nikakav bestjelesni glas
nije mi se obratio preko interkoma. Vrata su samo teško zaklopotala i počela se
automatski otvarati, cvileći poput željezne rešetke koja struže po betonu.
Provirila sam unutra i ušla. Nigdje nikakva traga života, samo se visoka
bezoblična zgrada (s blindiranim prozorima, dakako) skrivala iza visokih zidova
što su je okruživali. Pogled u neka teža vremena, vremena koja su tragovima
metaka bila urezana u zidove. Prešla sam preko parkirališta do neupečatljive
zgrade od opeke. Nastavila sam uza stube mimo hrpe odbačenih opušaka, kraj
pustoga prijemnog pulta gdje je niz praznih plastičnih stolaca bio naslonjen uza
zid ukrašen porukama protiv kriminala i informacijama o načinu kako se treba
obraćati policajcima.
Na samom prijemnom pultu nalazio se veliki, tamni zaslon od pleksiglasa iza
kojega sam jedva išta mogla vidjeti, ali sam raspoznala nekakvo kretanje. Prišla
sam bliže, zastala i malo sagnula glavu prema otvorima zamišljenim da omoguće
prijenos zvuka sjedne na drugu stranu i pokušala bolje vidjeti što se nalazi
iza zaslona.
Dočekao me nimalo prijateljski pogled policajca u uniformi koji kao da je
procjenjivao koliko sam opasna.
- Izvolite? - pitao je tonom koji je govorio da bi radije bilo kako drukčije
provodio dan nego da mi da bilo kakvu informaciju.
- Ja sam Emily D’Arcy. Imam zakazan sastanak s detektivom Bradleyjem radi
izjave u vezi s istragom o Rose Grahame.
On me ponovo pogledao, ali ništa nije odgovorio. Samo se polako okrenuo i
vratio do svog stola, gdje sam ga, kad sam se sagnula da pogledam, vidjela kako
podiže telefonsku slušalicu i bira neki kućni broj.
Baš sam razabrala da razgovara s detektivom Bradleyem i najavljuje mu moj
dolazak kad se vratio vukući noge i rekao mi da sjednem.
Bila sam, jasno, već i prije u policijskoj postaji. Na službenom ispitivanju.
Službeno pozvana. Slušala sam pripadnike Sjevernoirske policije kako mi govore,

215
ali ih zapravo nisam čula. Bila sam previše smućena. Previše slomljena. Sjedeći
sada ovdje, iako sam se bojala te iako sam se osjećala kao da mi netko otima
život koji sam mislila da vodim, sinu mi da se zbog toga ne osjećam slomljenom.
Izmučenom, da. Pogođenom. Možda sam bila malo napuknuta, ali ne i slomljena.
Otvorila su se vrata desno od recepcije i ušao je detektiv Bradley, a za njim
ista ona šutljiva policajka koja ga je pratila kad je bio došao u moj stan.
- Drago mi je što vas vidim, Emily - rekao mi je s osmijehom koji mi se činio
iskrenim ili barem dovoljno iskrenim da se osjetim sigurno i ugodno u ovoj inače
totalno nadnaravnoj situaciji. - Jeste li za to da nastavimo?
Kimnula sam. - Da. Jesam.
- Sjajno. Pozornica Wilson odvest će vas do sobe za razgovore. Možemo vas
ponuditi čajem ili kavom. Ja ću uskoro stići.
Pozornica Wilson nasmiješila mi se i rekla „Pođite za mnom”, a ja sam učinila
kako mi je rekla, prateći je kroz labirint vrata i uskih hodnika, sve dok ne stigosmo
do male pravokutne sobe, u kojoj su bili stol te jedan plastični stolac ispred njega
i još dva s druge strane. Nije bilo prozora, ali je visoko na zidu puhala
klima raspršavajući hladni zrak što je mirisao na prašinu.
Zatražila sam čašu vode i pozornica mi ju je donijela, a nekoliko trenutaka
kasnije pridružio nam se i detektiv Bradley. Zauzeo je preostalo mjesto i uputio
mi još jedan topao, umirujući osmijeh. Palo mi je na pamet kako bih ga u svakoj
drugoj situaciji mogla smatrati privlačnim i gotovo sam se nasmijala apsurdnosti
te misli koja mi je prostrujala kroz glavu upravo u tom trenutku.
On mi je objasnio da će me pitati o svemu što znam o Cianu Grahameu, a
posebno o njegovom kretanju na određene ključne datume. Kimnula sam glavom
da razumijem, a on mi je rekao da mu, zatrebam li se u bilo kojem trenutku
odmoriti, samo tako kažem. Rekla sam kako sam sigurna da će sve biti u redu, ali
kako mi, prije nego što počnemo, treba savjet.
- Cian je sinoć došao k meni - objasnila sam mu. Promatrala sam kako su se
on i pozornica Wilson zgledali. - Rekao je da se brinuo zato što se jučer nije čuo
sa mnom, a jasno, vi niste htjeli da mu o svemu ovom bilo što kažem. Slagala sam
i rekla mu da sam bila kod roditelja.
No, osjetila sam kako mi se glas lomi. - Postao je... pa... ne baš nasilan, ali se
razjario.
- Je li vas ozlijedio, Emily? - zapitao je detektiv Bradley.
Kroz sjećanje mi je proletjelo kako me oštro povukao za kosu, kako mi je
glavu nasilu potegnuo unatrag. Kako se nisam mogla pomaknuti. Kako mi je
siktao u uho. Kako me glava sinoć boljela, kako mi je vrat bio bolan. Kako sam
plakala, a on mi je govorio da se ne uzrujavam.
- Prestrašio me - promrmljala sam. - I da, ozlijedio me.

216
 - Možete dati izjavu o tome, Emily. Imate li modrica? Je li od toga ostao kakav
trag? Možemo pozvati policijskog liječnika da vas pregleda. Mogli bismo protiv
njega pokrenuti postupak već samo zbog toga.
Sjetila sam se modrice koju sam nosila na vratu: je li to bio napad ili
sporazumna ševa? Bilo je grublje nego što bih ja bila željela, ali nisam mu se
odupirala. Nisam rekla ne. Ni sinoć mu se nisam oduprla. Čak sam mu dopustila
da me poljubi, ali to nije značilo da pristajem na takav postupak. Značilo je da se
pokušavam zaštititi.
Spustila sam ovratnik na radnoj odjeći i pokazala im modricu dok mi je lice
plamtjelo od srama. Ispričala sam im kako me sinoć vukao za kosu.
- Zaštitit ćemo vas, Emily. Molim vas, ne brinite se - rekao je detektiv
Bradley, tonom toliko umirujućim da sam mu povjerovala da hoće.
Zapisali su moju izjavu. Postavili mi toliko pitanja da sam osjećala kako mi
se muti u glavi. Uzeli su zasebnu izjavu o napadu i uvjerili me da se to kvalificira
kao napad. - Kad bi više žena prijavljivalo takve slučajeve, manje bi se muškaraca
izvuklo s ovakvim postupcima - rekla je pozornica Wilson. Pitala sam seje li Rose
ikad pomislila da išta prijavi? Pa opet, ona je njime bila očarana. Učinio joj je ono
što je Ben učinio meni: naveo je da se osjeća kao da ga je sama izazvala da na njoj
iskali svoju ćud i da je kontrolira.
Pitala sam se što je s Benom. Ima li nekoga? Je li se promijenio? Je li zaista
bilo slučajno što sam baš ja iz njega izmamila ono najgore?
Je li nešto u meni to uzrokovalo? Izvlačilo ono najgore iz ljudi, dovodilo ih
do krajnosti? Ili je za njega, kao i za Ciana, jednostavno bilo silno lako oblikovati
me i iskorištavati? Sad ću drukčije postupiti, obećala sam samoj sebi. Otići ću na
psihološko savjetovanje. Neću dopustiti da me ovo slomi.
Samo ako me se Cian prije ne dočepa.
Kad sam završila, već je bilo prošlo jedanaest, već je bilo prošlo vrijeme kad
sam rekla Cianu da ću doći do njega. - Ne znam što da radim - povjerila sam se
pozornici Wilson.
- Sredit ću da vas jedan naš auto odveze kamo god želite - rekla je tiho,
umirujući me. - Dvojica policajaca razgovarat će s Cianom nekoliko sati pa se
nemojte sad brinuti zbog toga. Ako večeras možete prespavati negdje drugdje, to
bi bilo dobro, samo dok se sve malo ne sredi.
Pokušala sam ne razmišljati o tome koliko su mi mogućnosti ozbiljno
ograničene, pa sam samo kimnula. Već ću nešto srediti.
- Hoćete li ga uhititi? - zapitala sam.
- Porazgovarat ćemo s njim o onom što ste nam ispričali. Isto tako, u dnevniku
imamo dovoljno materijala za dodatna pitanja. Odatle moramo krenuti. - Dala mi
je svoju posjetnicu i rekla mi da je nazovem ako je zatrebam ili da, u slučaju
hitnosti, nazovem 999 i netko će odmah stići. Pokušala sam da mi ne pozli od
te pomisli.
217
 - Nemojte se previše brinuti zbog toga: kod ljudi kao što je Cian ponekad je
potrebno samo da mu se netko suprotstavi pa da ga to uplaši. On puno toga može
izgubiti, Emily. Dat će sve od sebe da to izbjegne. Dajte da vas sad ispratim. -
Krenula je ispred mene i povela me natrag kroz labirint hodnika i kroz razna vrata,
sve do one beživotne čekaonice. - Pričekajte malo pa ću vam donijeti letke s
podacima o tome gdje možete potražiti pomoć - rekla je. Baš kad se okrenula od
mene, vrata su se ponovo otvorila i detektiv Bradley provirio je kroz njih. -
Pozornice Wilson, možete li, molim vas, malo doći? Upravo smo dobili snimku
sa sigurnosne kamere, dobro bi bilo da to pogledate, a možda... Emily, možete li
još malo pričekati? Možda ćete nam trebati da potvrdite nečiji identitet.
Njih dvoje nestali su, ostavivši me da sjedim na crvenom plastičnom stolcu i
pitam se što su točno otkrili. Koje su sigurnosne snimke gledali? Snimke nesreće
koja nije bila nesreća? Snimke načinjene one noći kad je umro Kevin McDaid?
Izvadila sam mobitel iz torbice i, vidjevši da sam propustila Cianov poziv u
jedanaest i pet minuta, osjetila kako mi se želudac steže. Već me tražio. Već sam
bila prekršila njegova pravila.

218
 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

esetak minuta nakon toga ponovo sam začula kako se vrata otvaraju i vidjela
D detektiva Bradleyja kako mi prilazi. - Emily, čujte, bismo li vas mogli
zamoliti da pogledate neke snimke?
- Jasno - rekla sam, unatoč tomu što sam drhtala, a opet proći kroz ta vrata
bilo je posljednje što sam željela.
- Hvala vam - rekao je .- Poći ću naprijed da vam pokažem put. Ovaj put otišli
smo u neku drugu sobu gdje je nekoliko policajaca stajalo oko sve sile ekrana. -
Emily, pokušavamo otkriti tko je uplatio povelik iznos na bankovni račun Kevina
McDaida, ali banka u kojoj je to učinjeno čuva snimke samo mjesec dana, a nakon
toga preko njih snima nove pa je do trenutka kad smo od njih zatražili film stari
zapis već bio uništen. Morali smo kod Javne gradske kontrole provjeriti možemo
li preko njihovih sigurnosnih kamera otkriti nekoga tko je ušao u banku u
vrijeme kad je načinjena uplata.
- Znali smo da je novac uplatila žena - rekla je pozornica Wilson, malo
porumenjevši. - I da budemo iskreni, Emily, mislili smo da ste to možda bili vi.
- Nisam. Nisam to mogla biti ja. Nisam ga ni poznavala. Nisam poznavala
nikoga od njih... ne prije...
- Vidjeli smo vas na bdijenju za McDaida - rekao je detektiv Bradley. - A
onda, kad smo vas sreli u Scottovoj ordinaciji i poslije u Grahameovoj kući...
Problijedjela sam, shvaćajući koliko je moje ponašanje bilo inkriminirajuće.
Dosad sam mislila da me to ponašanje prikazuje kao malčice luckastu, ali kad sam
shvatila da sam zbog toga nesmotreno upala u istragu o ubojstvu, ozbiljno mi je
pozlilo.
- Nisam s tim imala nikakve veze. Kunem se - rekla sam, a panika se samo
pojačala. Oslonila sam se rukom na stolac da se pridržim.
- Emily, sve je O. K.. Niste više na popisu sumnjivih, ali biste nam mogli
pomoći u ovome...
Mladi policajac s kratkom, tamnom kosom i naočalama s debelim okvirima
pritisnuo je nekoliko tipki na kompjuteru i na zrnatoj crno-bijeloj slici pojavio se
Diamond, jedna od gradskih znamenitosti. Film je bio snimljen tako da je kamera
preko starog Ratnog spomenika na obali gledala prema banci na uglu gdje se s
Diamondom sastaje Ulica Butcher, jedna od najvećih gradskih prometnica, i bilo
je mnogo ljudi što su onuda hodali pločnikom, parkirali se pred bankom i prelazili
cestu.

219
 - Možete li uvećati sliku? - zapitao je detektiv Bradley, a mladi policajac
približio je prikaz banke. Mnogi od onih koji su onuda prolazili imali su podignute
kapuljače ili su nosili kišobrane da se zaštite od kiše, ali povremeno bih ugledala
pokoje lice, no prepoznala nisam nijedno. Mladi policajac još malo je uvećao
sliku.
- Možete li otići malo naprijed, do 14:42? - zapitao je detektiv Bradley. - E,
to je to - rekao je. - Emily, možete li pogledati priliku koja se banci približava iz
Ulice Butcher? Ima li nešto poznato na osobi koju vidite? Slika nije sjajna, pa
zapravo samo pitamo možete li potvrditi naše sumnje?
Primaknula sam se bliže ekranu, zaškiljila da se usredotočim. Vidjela sam
priliku u kaputu, taman rubac omotan joj je oko vrata, a kišobran priječi jasan
pogled na lice. No, osjetila sam nelagodu vidjevši poznate bijele hlače što su
provirivale ispod kaputa. Kad je žena stigla do vrata i spustila kišobran da ga
sklopi prije nego što će ući u banku, pogledala je prema nebu i, mada je slika bila
zrnata, nije bilo dvojbe o kome je riječ. Ruka mi je poletjela prema ustima i ja sam
pogledala detektiva Bradleyja i pozornicu Wilson koji su zurili u mene, iščekujući
što ću reći.
- To je Donna - rekla sam.
- Tako smo i mi mislili - odvratio mi je detektiv Bradley.

Donna. Slatka Donna. Poslom opterećena Donna. Ništa od toga nije imalo smisla.
Zašto bi, za ime svijeta, ona položila novac na bankovni račun Kevina McDaida?
Zašto bi bila upetljana u išta od ovoga? Sinoć je sjedila s Owenom i sa mnom i
pokazivala nam Rosein dnevnik. Pružala mi dokaz da je Cian nasilnik i ovisnik o
kontroli. Upirući prstom u njega. Osim ako sve to nije bilo dio plana: uprijeti
prstom u Ciana, navesti dokaze koji ukazuju na njega, a nju mimoilaze? No, ništa
ionako nikad nije ukazivalo na nju.
Tko bi ikada pomislio da bi Donna, žena koja je morala balansirati između
posla i roditeljskih sastanaka u vezi sa svojim dečkima, ikad mogla biti povezana
s nečim tako zlokobnim? Donna koja nas je razveseljavala pričama o tome kako
je provela prethodnu večer ne baveći se ničim uzbudljivijim od pregledavanja
propuštenih sapunica i povremenog provjeravanja posljednjih luzerskih postova
na internetskim stranicama za upoznavanje?
Donna koja je gotovo svaki dan plakala zbog Rose. Koja je govorila kako joj
je Rose bila jedna od najboljih prijateljica. Osjećala sam se kao da mi je netko
ponovo izvukao tepih ispod nogu.
Ako je Donna u sve upetljana, znači li to da je Cian ipak nevin? Da, možda je
užasna osoba, ali nije unajmio ubojicu. Je li to značilo da bi i Owen ipak mogao
biti umiješan? Njih su dvoje posljednjih nekoliko tjedana bili kao prst i nokat:

220
Donna je stalno kucala na vrata njegova ureda ili inzistirala da mu pomogne u
ambulanti.
Donna.
Policajci oko mene međusobno su razgovarali, a ja sam to jedva slušala, ali
znala sam da će Donnu dovesti na ispitivanje. Nešto je u meni, ne znam točno
zašto, htjelo dohvatiti mobitel, nazvati je i reći joj da pobjegne. Upozoriti je. Reći
joj da potraži odvjetnika. Sjetila sam se kako se u posljednje vrijeme činila
krhkom i brinula sam se da će je ovo slomiti. No, nije li sve to bila gluma? Jesu li
u ovoj tužnoj priči svi glumili? Jesu li se svi pretvarali da su onakvi kakvi nisu?
Je li bilo moguće da sam ja među svima njima razumom najzdravija?
Zujanje mobitela naglo me vratilo u sadašnji trenutak. Podignula sam ga i
vidjela još jedan propušten poziv od Ciana te SMS od Owena u kojem kaže kako
se nada da sam dobro i da će me uskoro vidjeti; ali, što je trebalo da učinim? Da
odem na posao? Da odem do Ciana? Odem kući? Pobjegnem u Sjedinjene
Države u nadi da će mi ondje Maud ponuditi kauč na kojem ću spavati?
Misli su mi se i dalje vraćale na Donnu. Bit će tako prestrašena. Znala sam da
hoće. Suosjećala sam s njom. Ništa od ovoga nije bilo u redu. Ne, otići ću na posao
i barem ću joj, kad policija stigne, moći pružiti mrvicu utjehe. Pa opet, možda ona
to ne zaslužuje. Bila je, ili je barem tako izgledalo, odgovorna za ubojstvo
druge žene, a umalo i za gubitak života jedne bebe.
Otišla sam iz policijske postaje odbivši ponudu za prijevoz i po hladnoći se
preko ulice vratila do šetališta koje se protezalo duž staroga keja. Prišla sam do
ruba vode, stala i zagledala se u rijeku. Razmišljajući o Kevinu McDaidu i o tome
kako je ovdje dočekao kraj. Toliko je života već uništeno, a ja sam se pitala koliko
će toga još biti prije nego što se to završi. Možda su mi oči prosuzile zbog vjetra,
ali mislim da nije bilo samo to u pitanju.

Kad su policajci stigli u Scottovu ordinaciju, srećom su odlučili nastupiti

diskretno. Detektiv Bradley kimnuo mi je glavom i ja sam mu rekla da ću ga
odvesti do Owenova ureda, a onda otići po Donnu. Nije bilo načina da ovo ne
bude užasno, ali će policajci bar pokušati biti što obzirniji. Sve se ovo, ionako,
neće dobro odraziti na Scottovu ordinaciju. Glasine će se brzo proširiti.
Ruka mi je snažno drhtala kad sam pokucala na vrata ambulante i pritisnula
kvaku, a onda ugledala Donnu i Owena kako, nagnuti nad kompjuterski ekran,
proučavaju zubne rendgenske snimke za sljedećeg pacijenta.
Savršeno normalan dan uskoro će krenuti užasnim smjerom. Kad sam ušla,
oboje su me pogledali. Unatoč svim naporima, nisam uspijevala prikriti kako se
osjećam.

221
 - Emily, što ne valja? - zapitao je Owen. - Izgledate kao da ste ugledali duha.
Je li Cian ovdje? Je li vam dobro? - Ustao je i krenuo prema meni, a ja sam zbog
njegove iskrene brige poželjela zaplakati i zaštititi ga od onog što se sprema.
- Donna - rekla sam, trudeći se da mi glas ostane što mirniji.
- Neki te ljudi žele vidjeti.
Ona me pogledala ne trepnuvši. Nalikovala je na zeca kad se ukoči pred
automobilskim svjetlima, nesposobna da se pomakne. Zapanjena. Užasnuta.
- Ljudi? - zapitao je Owen, naizmjence pogledavajući sad Donnu, sad mene.
- Policija - rekla sam, glasom tek malo jačim od šapta. Začulo se tiho stenjanje
kad se Donna uhvatila za trbuh i presavila nadvoje. Bilo mi je da briznem u plač.
- Zbog čega bi, zaboga, policija htjela tebe vidjeti, Donna?
- upitao je Owen, a lice mu je bilo slika i prilika savršene zbunjenosti.
- Detektiv Bradley i njegovi kolege čekaju te u Owenovom uredu - rekla sam
Donni koja je uvlačila dah i pokušavala prestati jecati.
- Bradley? Nije valjda nešto u vezi s Rose? - zapitao je Owen.
- Donna? - Njegovu je zbunjenost bilo gotovo jednako teško promatrati kao i
Donnin strah. Bilo je jasno da mu ništa od toga nema smisla.
- Znaju? - zapitala me ona i ja sam u tom trenutku shvatila da je sve istina.
Možda i nije imalo smisla, ali bilo je istina.
Kimnula sam.
- Što znaju? - upitao je Owen, sad već nestrpljivim glasom.
- Što se, pobogu, događa?
Donna se okrenula prema njemu i uhvatila njegove ruke u svoje, a on je pritom
izgledao potpuno zbunjen. Trudeći se progutati jecaje, progovorila je. - Tako mi
je žao, Owene. Tako žao. Nije ju trebao ubiti. Trebao ju je samo ozlijediti. Tako
da se sve odgodi, da se spriječi vaš zajednički život. Da ona dobije vremena za
razmišljanje. Da ja dobijem vremena za razmišljanje. Da sam znala što će se
dogoditi... da sam znala da će Jack biti tamo. Nije trebalo ovako ispasti. Nije
trebala umrijeti.
Promatrala sam kako se ozbiljnost situacije očitava na Owenovu licu.
Odgurnuo je njezine ruke kao da se opekao, a ona je odskočila kao da se opekla
ona.
- Rose je jednostavno imala sve, Owene, a ja nisam imala ništa - rekla je
Donna molećivo, želeći da je on razumije. - Samo sam za promjenu željela nešto
za sebe. Priliku da me upoznaš kakva sam stvarno, da shvatiš kako možemo biti
sretni zajedno. Ona je imala Ciana i njih dvoje imali su svojih problema, ali
mogli su to sami riješiti. Zašto bi ti mene samo tako odbacio? - Sad je glasno
jecala, privlačeći pozornost ostalog osoblja i pacijenata. Detektiv Bradley i
pozornica Wilson izašli su iz ureda i kad ih je ugledala, razrogačenih je očiju
pogledala prema meni, a onda prema Owenu.
222
 - Ništa drugo nisam željela nego da me zavoliš kao što sam ja voljela tebe.
Znaš da te volim, Owene. Znaš da te već dugo volim.
Stajala mi je na putu, ali on je nije trebao ubiti. Samo ozlijediti ili uplašiti.
Samo pritisnuti gumb za pauzu. Mislila sam da sam sve predvidjela. Da sam znala
što će se dogoditi, nikad to ne bih učinila. – Dok joj je glas zamirao, detektiv
Bradley prošao je kraj mene i mirno joj počeo objašnjavati da je uhićena zbog
ubojstva Rose Grahame. Vidjela sam kako se na licima naših kolegica najprije
pokazuje šok, a zatim su im se lica naborala od tuge. Dok joj je detektiv Bradley
govorio njezina prava, Donna je i dalje preklinjala Owena, a on je samo promatrao
noćnu moru što se odvijala pred nama. - Zašto je baš ona trebala dobiti sve?
Zašto ja nisam zaslužila da budem sretna? Samo sam htjela biti sretna, Owene.
Samo sam htjela da nas dvoje budemo sretni. Tako mi je žao. Tako, tako mi je
žao. Nije trebala umrijeti.
Iako sam sigurna da je oko nas bilo raznih zvukova dok su Donnu izvodili iz
ordinacije i uvodili u policijski automobil koji je bio parkiran na ulici, ništa od
toga nisam čula. Nisam čula ništa osim njezina preklinjanja i jecanja.
Tek kad su se glavna vrata zatvorila, a automobil se odvezao, naglo su se
vratili zvonjava telefona te tihi šapat i jecaji kolegica koje su se trudile snaći
u onome što se maločas dogodilo.
Pogledala sam Owena koji mi je bio okrenut leđima i stajao ruku naslonjenih
na radnu površinu u ambulanti. Ramena su mu se tresla a zglobovi na prstima
pobijeljeli. Vidjela sam kako se svija, lomi i grči. Zvuk njegova vapaja odjekivao
je sobom.
Vrlo tiho zatvorila sam vrata i vratila se u glavnu čekaonicu. - Jako mi je žao
- obratila sam se pacijentima koji su tamo sjedili - i vjerujem da možete razumjeti
zašto, ali sad ćemo zatvoriti ordinaciju i prebaciti vaše termine u neko zgodnije
vrijeme. Jako mi je žao zbog svih ovih neugodnosti.
Nitko se nije bunio. Nitko nije gunđao. Nitko nije rekao da od nas ionako
nema nikakve koristi. Pacijenti su samo ustali, pokupili svoje stvari i tiho otišli.
Izlazeći, kimali su nam glavom kao na nekom bdijenju. Zaključavajući vrata za
njima, vidjela sam da ih je većina već izvadila mobitele pa tipkaju po ekranima
ili nekoga nazivaju. Vijest će se proširiti, i to uskoro.
- Tori, možete li mi, molim vas, među Donninim podacima pronaći tko joj je
najbliži srodnik? Moramo nekoga obavijestiti da se pobrine za njene sinove.
Tori je kimnula, glasno šmrcajući, ali je otišla po Donnin dosje.
Mi ostali okupili smo se uokolo, ne znajući što bismo rekli ili učinili.
Zvuk vrata sve nas je natjerao da poskočimo. Owen je izišao iz ambulante i
krenuo prema nama. Otvorio je usta da nešto kaže, ali vjerujem da ni sam nije
mogao pronaći prave riječi. Sarah mu je prišla i zagrlila ga. Tori je pošla za njom.
Kao i sve ostale pripadnice našeg osoblja, jedna po jedna, sve dok se i sama
nisam zatekla usred te šokirane zajednice.

223
 - Idite kući - rekao je Owen. - Vratite se svojim obiteljima i najmilijima i
jednostavno, pa, idite kući. Obavijestit ću vas o tome kako stvari stoje. Mislim da
znate... ne, znam da znate, kako trebate izbjegavati svaki razgovor s medijima.
Novinari će se vjerojatno obrušiti na nas čim čuju vijest: ostat ćemo zatvoreni do
idućeg tjedna.
- Ostat ću i pomoći vam da pošaljemo poruke pacijentima - rekla sam.
- I ja - rekla je Tori.
Owen je kimnuo i otišao u svoj ured.
Začudo, cijela mi je ova zgoda odvratila pažnju od ustrajnog zujanja mobitela
koji je svim silama vibrirao u mom garderobnom ormariću dok je Cian pokušavao
i pokušavao sa mnom stupiti u vezu.

224
 ČETRDESETO POGLAVLJE

edini način da se prekine telefonska zvonjava bio je uključiti automatsku

J sekretaricu. Tori je snimila novu poruku u kojoj je navela kako je ordinacija
zatvorena zbog nepredviđenih okolnosti i da će svi pacijenti biti obaviješteni o
promjeni termina.
U prozor smo stavili natpis s istom obavijesti, ali to nije prekinulo lupanje po
roletama i povike nestrpljivih novinara u potrazi za komentarom.
Ubacivali su posjetnice kroz prorez za pisma, zajedno s porukama brzo
napisanim na stranicama istrgnutim iz notesa, s molbom za ekskluzivnu izjavu u
zamjenu za novac i/ili obazriv pristup priči.
Čim bi takve poruke stigle, Owen bi se uznemirio, pa smo mu ih Tori i ja
jednostavno prestale spominjati. Samo bismo ih poderale i bacale u koš. Dok smo
sljedećih nekoliko dana zajedno radile na popisu pacijenata, sjedile smo
uglavnom u tišini. Vjerujem da je to bila jedna od onih situacija u kojoj se toliko
toga ima reći da nitko ne zna odakle bi počeo.
Owen se zaključao u svom uredu. Rekao nam je da mu treba malo mira. Mora
riješiti neke papire, rekao je. Izgledao je krajnje slomljeno, ali mi smo poštovale
njegovu želju da ga ostavimo na miru.
- Misliš li... - zapitala je Tori kad smo se približile kraju popisa na kojem smo
radile - misliš li da je bila umiješana i u smrt Kevina McDaida?
Slegnula sam ramenima. Činilo se nezamislivim, a opet, i pomisao da je u
ikavkom pogledu bila odgovorna za Roseinu smrt činila se isto tako krajnje
nevjerojatnom.
- Meni ništa od toga nije jasno. Možda da, a možda i ne? Ali sve mi to nije
nimalo nalik na nju.
- Znam što hoćeš reći - rekla je Tori. - Ni ja, naprosto, ne mogu sve to shvatiti,
Emily. Ništa od toga. Da je to uopće učinila? Ali, možda ju je ucjenjivao? Mislim,
ako mu je platila da ozlijedi Rose, a onda je on zatražio još novca? Takvim
ljudima ne možeš vjerovati. Vjerojatno bi svatko učinio bilo što da je očajan.
Ali ipak...
Bilo što ako ste očajni. Koliko mora da se Donna bojala kad je sve tako
nevjerojatno krenulo po zlu? Mora da ju je krivnja cijelo ovo vrijeme razapinjala.
Ili možda nije? Možda je bila oduševljena što Owena sad ima samo za sebe?
Pomisao da je možda bila umiješana u ubojstvo Kevina McDaida, to je već bilo
blisko i osobno.

225
 To je na nju bacalo posve drukčije svjetlo. Zadrhtala sam, prisjetivši se kako
sam oduševljeno dočekala njezin ulazak u moj život, kako sam žudjela za
prijateljstvom s njom, vjerovala joj i sažalijevala je, a ona je u međuvremenu
spletkarila na sve strane. Ako Rose, njezina najbolja prijateljica, nije bila od nje
sigurna, tko bi uopće mogao biti?
- Druge ljude zapravo nikad ne upoznaš, Tori - rekla sam. - Ali, možda ne
bismo trebale nagađati što se dogodilo: sigurna sam da je ona sad u policiji i da
će sve malo-pomalo izići na vidjelo.
- Dugo će ostati u zatvoru - rekla je Tori, odmahujući glavom, a zatim se,
izgubljena u mislima, vratila poslu.
Nakon sat i pol bile smo gotovo pri kraju s poslom. Rekla sam Tori da, ako
želi, može otići kući, a ja ću dovršiti ostatak. Jedva je čekala da ode pa se iskrala
kroz stražnja vrata kako bi izbjegla slučajne novinare na ulici, ali me prije toga
čvrsto zagrlila i rekla mi da pazim na sebe.
Oprezno sam pokucala Owenu na vrata: mislila sam provjeriti kako je,
ponuditi mu čaj ili kavu, reći mu da će posao uskoro biti gotov. Pozvao me da
uđem pa sam tako i učinila: sjedio je za pisaćim stolom, spisi rasuti pred njim,
posvuda nered. Oči su mu bile crvene i umorne.
- Mi smo još malo pa gotove - rekla sam mu. - Tori je upravo otišla, a ja ću
završiti s raščišćavanjem. Baš sam htjela popiti šalicu čaja. Mogu li vama nešto
donijeti?
Odmahnuo je glavom, a onda me pogledao i nasmijao se slabašno, stisnuta
grla. - Recimo, vremenski stroj?
- Da je to bar moguće - rekla sam.
- Ne mogu nikako sve to razumjeti - rekao je. - I nikad si neću oprostiti.
- Vi sebi oprostiti? Pa nemate si što oprostiti.
- Zato što nisam primijetio da s Donnom nešto nije u redu. Da jesam... da sam
to shvatio, možda bi Rose još bila ovdje. Ali, nisam. Nije li to dodatni zez u svemu
ovome? Ne ono kopile od muža, nego Donna. Koja je bila zaljubljena u mene. -
Odmahnuo je glavom, kao da mu je to nezamislivo. - Znao sam da je
pomalo nametljiva, ali da me voli? Nikad mi to nije palo napamet. Bio sam tako
zanesen Rose. Kriste, Emily. Da sam je bar pustio na miru, ona bi i dalje bila
ovdje. Donna ne bi bila u policiji. Ne bi to bila učinila... - Odmahnuo je glavom.
- Owene, ne možete birati u koga ćete se zaljubiti. Niste imali loše namjere, a
i ja sam pročitala njen dnevnik: vidjela sam koliko je bila puna nade i sretna.
Mislite li da bi, čak i da je znala kako će se stvari odvijati, išta u tome promijenila?
- Privukla sam stolac i sjela nasuprot njemu. - Čovjek nema često priliku da bude
voljen - rekla sam mu. - A i sami znate da sam ja u životu donijela neke glupe
odluke, i to jednostavno pokušavajući pronaći mrvičak onoga što ste vi i Rose
imali. Nemojte zbog toga žaliti, Owene.
- Tako mi nedostaje - rekao je.
226
 - Ako išta znam, znam to da vam sve ovo sada izgleda kao pakao na zemlji, a
za vas to i jest pakao na zemlji, ne pokušavam reći da nije, ali možda će s
vremenom biti bolje. Nikad nećete biti isti, a neke će vas pojedinosti uvijek
boljeti, ali ovo vas ne mora određivati do kraja života. - Dok sam izgovarala te
riječi, nešto se u meni razjasnilo. Dopuštala sam da me odredi toliko toga što mi
se dogodilo u prošlosti, da svakodnevno sudjeluje u svakoj mojoj odluci. Ono što
se dogodilo s Benom bilo je grozno. Ponižavajuće. Omalovažavajuće. Nakon toga
sam se raspala na tisuću komada i tako ostala, oslanjajući se na alkohol i tablete,
a svi koji su me poznavali počeli su me smatrati osobenjakom. No, to nije moralo
određivati ostatak mojeg života, nisam morala dopustiti da me to opet navede na
iste pogreške.
Sjedeći preko puta Owena čiji se život raspadao, napokon sam se trgnula.
- Idem nam skuhati čaj - rekla sam - a vi dovršite posao. Trebali biste završiti
s poslom, Owene. Vratiti se kući, prijateljima ili obitelji i dopustiti im da se brinu
o vama. Ne zatvarajte se u sebe.
Kimnuo je, a kad sam izlazila iz sobe, doviknuo je za mnom.
- S mlijekom i dvije žlice šećera - rekao mi je s tužnim osmijehom, a ja sam
mu uzvratila osmijeh i otišla do kuhinjice da uključim kuhalo.

Napunila sam kuhalo i dok je voda ključala, ponovo sam prošla kroz zajedničku
garderobu da iz ormarića uzmem mobitel. Primijetila sam da su stražnja vrata
lagano odškrinuta pa sam pomislila da ih Tori sigurno nije dobro zatvorila na
odlasku. Zatvorila sam ih i zaključala, a onda sam se vratila do ormarića i
počela unositi svoju lozinku. Otvorila sam vrata i upravo uvukla ruku da izvadim
torbicu kadli sam osjetila udarac u glavu od kojega sam izgubila ravnotežu. Dok
mi je u glavi pulsiralo i vrtjelo se, pokušavala sam shvatiti što se dogodilo.
Glavom sam udarila o vrata ormarića, njegov hladni metalni rub urezao mi se u
kožu. Osjetila sam plamteći bol iznad lijevog uha te sam ispružila ruku da
dotaknem ranu, ćuteći toplu i ljepljivu krv na vršcima prstiju. Pogledala sam
prema vratima pokušavajući se snaći pa sam opazila na tlu nečije čizme i noge, a
onda krupno tijelo, bijesno lice i ruku koja me zgrabila za grlo i snažno gurnula
na ormariće, istjeravši mi tako zrak iz pluća.
Cian. Samo sam njegovo lice iskrivljeno od bijesa uspijevala vidjeti. Lice koje
se unosilo u moje, njegov dah, vruć i mučan na mom licu. Otvorila sam usta da
pozovem upomoć, ali dočekala me njegova ruka, prekrivajući mi usta i nos te
onemogućujući ne samo da vičem, nego i da dišem. Pokušala sam uvući zrak
u pluća, ali udahnula sam samo znoj s njegove ruke na mojem licu.
- Znao sam da si luda kučka - rekao je - ali ovo... ovo, Emily. To cijeloj priči
daje potpuno novo svjetlo.

227
 Oči su mi se raširile od straha.
Pokušavala sam se izmigoljiti iz njegova zahvata, borila sam se da mu
pobjegnem, osjećala kako mi se bridovi garderobnih ormarića trljaju o odjeću i
kožu trgajući ih.
- Jesi li i ti sudjelovala u tome? Je li ovo bio jedan od tvojih ludih jebenih
poteza, Emily? Ti i Donna, a vjerojatno i onaj gad Owen. Da mi je otmete? A
onda, umjesto da me netko nazove i kaže mi da je kučka uhićena zbog ubojstva
moje žene, policija mi dolazi na vrata s jebenim sranjem o tome kako sam te
napao?
Osjećala sam kako mi se pluća naprežu, kako mi svaka stanica u tijelu
pokušava upiti ono što može, očajnički žudeći za kisikom, očajnički želeći disati.
U meni je rastao bol dok mi se tijelo borilo da pronađe ono čega nije bilo.
- O slatka, naivna, glupa mala Emily, nemaš ti pojma što je napad. Nemaš
pojma za što sam sve sposoban. Mogu te natjerati da nestaneš, baš kao što sam
natjerao Kevina McDaida.
Maknuo mi je ruku s lica, a ja sam udahnula, napunila pluća zrakom kad mi
je njegov stisak na vratu popustio.
- Dakle, Emily, budi tiho. Ili ću... Obećavam da hoću i nitko nikad neće ništa
naslutiti. Samo će pomisliti da se ubila jedna glupa, usamljena, luda žena. Što si,
zapravo, ako malo bolje razmisliš, i trebala učiniti prije nekoliko godina... -
Prislonio mi je prst na usne. - Oh, Ingrid mi je ispričala sve o tebi - rekao
je, prelazeći mi prstom preko usana, a onda mi je stavio ruku pod bradu i gurnuo
mi glavu tako da sam udarila o ormariće. - Da si ozbiljno zeznuta u mozak.
Razgovarala je s tvojim bivšim. Je li ti to rekla? Ti si prava katastrofa. Misliš da
bi nekog bilo briga da jednostavno nestaneš? Da malo odeš na kupanac
kao McDaid? S tobom bi sigurno bilo lakše nego s njim. Najprije se borio sa
mnom, znaš. Trebala si mu vidjeti izraz lica kad sam ga stjerao u kut i natjerao da
uđe u moj auto. Pokušao mi je reći da mu je žao, kao da bi to moglo biti dovoljno.
Tukao se kao curica. I cmizdrio kao curica. Molio me da ga ne tjeram na to. Rekao
mi je da će uskoro postati tata. Pa, vidiš, to me samo još više razbjesnilo. Rose je
već bila majka. I opet je mogla postati majka. Poslije toga zapravo nije imao
nikakve šanse. Mislim da ipak nije vjerovao kako ću to zbilja učiniti. Ali oduzeo
miju je, Emily, i znaš da ga nisam mogao pustiti da se s tim izvuče. Dobro, da,
malo sam grubo postupao s njim, ali pružio sam mu priliku da se ponese kao
čovjek. Da skoči sam. Rekao sam mu da se ponaša kao muškarac. Čak sam ga i
doveo do sredine mosta, pomogao mu da skine cipele i kaput. Složio sam odjeću
umjesto njega, znaš, a on je stajao i plakao kao beba. Upišao se u hlače.
Pokušao je pobjeći pa me na kraju natjerao da ga sredim. Natjerao me. Mogao
je to i sam učiniti, ali ne, natjerao me da ga gurnem, da ga prebacim preko ograde,
tresnem ga šakom po prstima kad se pokušao držati za ogradu. Nije zaslužio da
se drži. Svatko bi učinio isto. Jedina kvaka u cijeloj priči bila je da mi gad nije
htio reći tko je to od njega naručio. Rekao je da ne želi da itko drugi nastrada. Na
228
kraju krajeva, bilo je u njemu nekakve čestitosti ili bar lopovske časti. Ne bi tu,
ionako, bilo nikakve razlike. Nije bilo šanse da se živ izvuče. Ljudi ne mogu meni
učiniti krivo i samo tako se izvući, Emily.
Noge su mi se tresle, ruke stiskale u pesti, pokušavajući uhvatiti nešto
adrenalina, od čega su mi sva osjetila postala oštrija. Njegov miris. Njegov zvuk.
Lupanje mog srca, zvuk krvi što teče mojim tijelom, zujanje u ušima, osjet krvi
koja mi iz porezotine na glavi curi niz vrat.
- I nitko se iz ovog neće izvući, Emily. Nitko tko je sudjelovao u tome da mi
je otme. - Olabavio je stisak, ali je ostao stajati preda mnom, u mom osobnom
prostoru, tako blizu da sam mogla čuti kako njegovo srce udara istodobno s
mojim. Lice mu se smekšalo, glava se nagnula u stranu. - Ja sam je volio, Emily.
Obožavao sam je. Bio bih joj dao sve što hoće. Dao sam joj sve što je htjela,
ali ona je bila tako jebeno nezahvalna. Draži joj je bio onaj dosadni jebeni zubar
nego ja. Ali, bio bih joj oprostio. Oprostio bih joj: dobili bismo drugu bebu i opet
bismo bili sretni.
Plakao je i u vrlo kratkom trenutku opet sam pred sobom ugledala čovjeka u
kojeg sam se bila zaljubila. Čovjeka koji je volio svoju ženu.
Da, bila je to uvrnuta ljubav. Opasna ljubav. Ljubav koja me mamila, unatoč
svim znakovima upozorenja.
- Znam da si je volio - jedva sam istisnula. - Ti si dobra osoba, Ciane - rekla
sam, pokušavajući se obratiti čovjeku za kojeg sam znala da se krije negdje u
njemu. - Misli na Jacka. Ne moraš ovo još i pogoršati. Možeš otići, a ja ću poreći
sve optužbe i nikom neću reći ono što si mi rekao o Kevinu. Reći ću policiji da
sam lagala. Pružit ću ti alibi.
On me na trenutak pogledao, razmišljajući o tome što govorim. - Emily
D’Arcy - rekao je, pjevuckavo oponašajući moj glas.
- Emily D’Arcy, očajna mala Emily. Tužna mala Emily. Zbilja sam se
pouzdavao u tebe, znaš. Nikad nisam mislio da ćeš imati muda reći policiji kako
one noći nisi bila sa mnom. Mislio sam da sam dobro odabrao kad sam se odlučio
za tebe. Bila si tako... tako... ništavna. - Opet mi se približio, pritisnuo se uz
mene, rukama mi obuhvatio lice, zavukao mi ih u kosu. Onda je povukao jednu
ruku, pogledao krv na njoj i usta su mu se iskrivila od gađenja pa mi je moju
vlastitu krv razmazao po licu.
- Bila si tako, tako bezlična, ali, ah, bilo te tako lako oblikovati. Željela si biti
ona, Emily. Zauzela si njezino mjesto na poslu. Neprestano si se trudila biti ona.
Misliš da nisam primijetio kako si posvijetlila kosu da izgleda kao njezina? Kako
si se tako očajnički htjela ugurati u naš život? U moj i Jackov život... pa sam te
iskoristio. Mislio sam da se mogu osloniti na tebe - tu se preponama počeo trljati
o mene i ja sam osjetila kako mi se želudac okreće, a strah u meni raste. - Ali i ti
si mene iskoristila - rekao je, tek se malo odmaknuvši, nedovoljno da bih mu
mogla pobjeći.

229
 - Nikad me nisi željela; željela si ono što si mislila da jesam. Ono što sam
predstavljao. Ono što si mislila da sam bio s Rose, ali s tobom nikad ne bih mogao
biti takav muškarac. Nikad te ne bih mogao voljeti, iako znam da bi tobom bilo
lakše upravljati nego njome. Tebe bih lakše kontrolirao. Tako si to očajnički
željela. Bila si tako zahvalna za mrvice koje sam ti dobacivao. S tobom je bilo
lako. Bila si tako laka. Tužna mala drolja. Zbilja misliš da bih se ikad mogao
zaljubiti u tebe? Samo zato što si spustila gaćice? Ma daj! Nisi bedasta. Znaš kako
svijet funkcionira. Jebačina je jebačina. Ti si usto u sve uložila i alibi, što je bilo
dobro. Uložila si i obećanje da ćeš se brinuti o Jacku i biti mi domaćica. Dobro
je, bravo. Onda mi je Ingrid ispričala o tvojoj vrlo tužnoj prošlosti. Koliko samo
možeš podnijeti - nasmijao se, ponovo mi rukama obuhvatio lice i ponovo
prišapnuo na uho.
- Ti bi bolje igrala tu igru, Emily. Tako si jebeno tužna, dopustila bi mi i više.
Voljela bi priliku da se pokazuješ, da se pohvališ u vezi sa mnom na Facebooku.
Da stvoriš još jednu mrežu laži o tome kako život može biti savršen. Ne bi se
prepirala sa mnom kao ona, ili sam barem tako mislio. Sve dosad. Sve dok nisi
sve uništila odlaskom na policiju. I sad si opet ovdje? U njegovoj radnoj odjeći?
Oh, Emily, toliko si me razočarala.
- Žao mi je - prošaptala sam, očajnički želeći pobjeći, spremna učiniti gotovo
sve kako bih pobjegla, ali svjesna da su iza mene zaključana vrata. Na prednjem
ulazu u ordinaciju rolete su bile spuštene. Jedina druga osoba u zgradi bio je
Owen, a on se bio izgubio u svijetu vlastite tuge i sjedio je u uredu gdje ionako
nije mogao čuti što se ovdje događa. Pa čak i da nas čuje, da li bih, s obzirom na
ono što je Cian učinio Kevinu McDaidu, mogla poželjeti da se Owen sukobi s
Cianom? Ne, Cian je mogao sa mnom postupiti kako god je htio, a ja nisam mogla
ništa poduzeti da ga zaustavim.
- Žao mi je - ponovo sam šapnula, suze su mi potekle, glava mi je pucala od
bola, a noge se tresle.
- I Kevin McDaid je tako rekao - reče Cian. - Ali, mislim da mu zapravo nije
bilo žao. Da jest, bio bi mi rekao sve o Donni, zar ne? Ali, ti, ti bi učinila sve što
ti se kaže jer si takva osoba. Jadna. Da mi nisi pokušala naškoditi, gotovo bih te
žalio.
- Molim te, Ciane. Nemoj!
- Pa znaš valjda da sad ne mogu stati - rekao je, odgurnuvši mi kosu s lica i
stavivši mi je iza uha. - Ne mogu ti vjerovati. Pa ma što mi obećavala. Ako ću
propasti... hm, kako ono kažu? Kud puklo da puklo? - Pružio je ruku iza mene te
izvukao iz ormarića moju jaknu. - Obuci je - dreknuo je, i ja sam shvatila da je
ovo kraj. Pretpostavljam, baš kao što je Rose gledala kako joj se onaj automobil
približava punom brzinom, baš kako je izgledala kao da je oduvijek znala kako će
završiti, i ja sam znala kako ću završiti. Oduvijek sam znala da sam to trebala biti
ja, pa ću to i biti ja.

230
 Plačući, hvatajući zrak, potegnula sam zatvarač na jakni dok je Cian iz
ormarića izvlačio ostale moje stvari.
- Kuda ćemo? - upitala sam ga. - Novinari dolaze i odlaze cijeli dan, netko će
nas vidjeti.
- Neće ako izađemo na stražnja vrata - rekao je. - Nemoj me podcjenjivati.
Otključaj vrata.
- Ne mogu - rekla sam i nisam nimalo lagala. Mislim da nikad do tog časa
nisam shvatila pravo značenje izraza „smrznuti se od straha”. Ruke su mi se
ukočile. Prsti mi se nisu htjeli ni pomaknuti. Jedva sam mogla i stajati.
- Jebemusve - prokleo je, grubo me gurnuo u stranu i otišao do vrata.
Upravo je okrenuo ključ u bravi kad sam pokraj sebe začula tresak, spustila
pogled i pred Cianovim nogama ugledala šalicu u krhotinama. Još jedan tresak i
Cian je opsovao, podižući ruku da zaštiti glavu. Tanjur. Šalica. Dovoljno da ga
razoruža, da ga iznenadi, da ga svlada.
Vidjela sam Owena kako zamahuje. Pokušala shvatiti što mi govori. Policija
stiže. Kad se Cian okrenuo da jurne na njega, moje je tijelo oživjelo u jednom
trzaju pa sam ispružila nogu i saplela ga, gledajući kako posrće i pokušava ostati
na nogama, a onda ga odgurnula i vidjela kako pada, što je Owenu pružilo
dovoljno vremena da ga obori na tlo, a meni dovoljno vremena da ga zaobiđem i
uhvatim za ruke, a onda mu ih potegnem ravno na leđa.
- Nećeš više nikada nikog povrijediti - vikao je Owen, podigavši šaku i
udarivši Ciana što je jače mogao, a onda je i sam pao, sjeo na pod te, odmahujući
glavom, samo gledao Ciana Grahamea, tog muškarca koji je, što izravno, a što
neizravno, uništio toliko života. - Imao si sve, Ciane. I sve si to odbacio.
Izvana se čuo zvuk koraka, teških i užurbanih. Netko je gurnuo vrata. Posvuda
su se nazirali policajci, naoružani, visoki, mračni. Netko, detektiv Bradley, podiže
me, privija k sebi, govori mi kako će sve biti u redu. Ljulja me dok plačem, i
drhtim, i gledam kako odvode Ciana. Šapće mi da će sa mnom sve biti u redu, pa
to stalno ponavlja, sve dok i sama ne počnem u to vjerovati.
Sa mnom će sve biti u redu.

231
 EPILOG

Godinu dana poslije

vo mi je bilo najdraže mjesto na svijetu. Ovaj pisaći stol preko kojega kroz
O prozor mogu uživati u vidiku na obalu Donegala. Podigla sam još jedan list
papira i nastavila pisati pismo. Veliku radost pričinja mi pogled na stranice koje
se pune rukom ispisanim riječima, prije nego što presavijem snježnobijele listove,
stavim ih u omotnicu i pažljivo na njoj napišem adresu.
To mi je postao hobi nedjeljom ujutro. Opustiti se u dnevnom boravku,
odvojiti vremena da se prihvatim svojih pisama. Iako mi je život bio takav da od
njega više nisam željela pobjeći, bio je drukčiji od onog kakav sam mislila da će
biti, no bio je i svojevrsna nagrada, miran i sretan.
U prvom redu, osjećala sam se zadovoljnom. Osjećala sam kao da napokon
znam što je važno i što je stvarno. Vjerojatno sam se povela za Rose u trenutku
kad sam zatvorila korisničke račune na društvenim medijima i odlučila se vratiti
pisanju tradicionalnih pisama. Maud je u početku mislila da sam sasvim pukla,
ali u dobrom smislu. Lijepom smislu. Čula sam njezin smijeh kad sam joj rekla
da ubuduće provjerava poštanski sandučić. Nije joj trebalo dugo da prizna kako
joj se to sviđa: voljela je u sandučiću naći i nešto drugo osim računa. Sada se silno
veselila mojim tjednim „poslanicama”. Jasno, i dalje smo razgovarale telefonom i
povremeno razmjenjivale e-poruke, ali prave emocije, životna stvarnost izlijevale
su se na papir nedjeljom ujutro.
Čak sam se opet povezala i s roditeljima: pisala sam im i objasnila sve što se
dogodilo. Zamolila sam ih za oproštaj ako sam ih povrijedila i oni su me došli
vidjeti, privukli me u zagrljaj. Rekli su mi da ih je najviše brinulo i ljutilo što
nisam od njih zatražila pomoć. Nisu znali kako da stupe u vezu sa mnom. Shvatila
sam da koliko god su oni mene isključili iz svojeg života, toliko sam i ja isključila
njih. Nije bilo lako i put je bio strmovit, ali bar smo krenuli putem koji će nas
povezati. Tako sam se dobro osjećala.
Presavila sam pismo za njih, stavila ga u omotnicu i na njoj napisala njihovu
adresu, adresu kuće u kojoj sam odrasla. Zatim sam se načas zavalila u stolac,
pijuckala kavu iz šalice i slušala pucketanje cjepanica u vatri. Promatrala sam
ritam mora i ono više nije bilo nešto što je prijetilo da će me otplaviti daleko
od svega ostalog. Opet je bilo lijep, bezvremen, uvjerljiv podsjetnik na to da život
ide dalje.
Brinula sam se malo o tome kako je Jack. Nadala sam se da je sretan.

232
 Nakon Cianova uhićenja Roseini roditelji mogli su dobiti skrbništvo nad
unukom. Bilo je i neke koristi od toga što Cian nije bio u kontaktu sa svojom
obitelji, rekla bih. Jednom sam maloga i vidjela. Bio je u slastičarnici, lica
ljepljiva od šlaga i želea i smijao se baki koja mu je pjevušila pjesmice. Znala sam
da će, usprkos užasnim kartama koje mu je život podijelio, uvijek biti voljen.
To je sve što svatko od nas može poželjeti. Svakako, nadala sam se da će i
moje dijete - dođe li dan kad ću i sama biti dovoljno blagoslovljena da ga imam -
uvijek znati da je voljeno.
Drago bi mi bilo kad bih vam mogla reći da je Cian gadno nastradao, onako
kako je i zaslužio, ali život je čudan. Ingrid Devlin zauzela je mjesto koje sam ja
napustila, čini se. Iako, kad se osvrnem, prilično sam sigurna da je već bila na
putu onamo još i dok smo Cian i ja tehnički bili zajedno. Stala je uz njega, snažno i
javno. Oslikala ga je kao romantičnog junaka, muškarca što je ubio čovjeka koji
mu je oduzeo ženu. Zločin iz strasti što ga je počinio muškarac koji je jednostavno
previše volio. I ljudi su to popušili jer je, kao što svi znamo, Cian Grahame vrlo
dobar u stvaranju lažnog dojma o sebi. Također sam čula da Ingrid, uz njegovu
pomoć, piše i knjigu o tome: potpisali su ugovor i sve što treba. Vjerujem, čak, i
da se govori o filmu. Očito dobiva puno pisama od obožavateljica, od jadnih
obmanutih žena, žena kakva sam i ja bila, žena što misle da je on slomljen
muškarac kojem one mogu pomoći. Voljela bih da im svima mogu reći kako
on nije muškarac kojeg bi mogle popraviti, ali sam od toga morala odustati. Moja
psihoterapeutkinja mi je rekla da je to najbolje što mogu učiniti. Odustati od
onoga što ne mogu kontrolirati.
Bila je sjajna u svojoj profesiji, bez obzira na to što su me ponekad, dok sam
udarala nogama i vrištala, morali nasilu vući kroz njezina vrata. Vidite, nisam se
htjela odreći svojih „štaka” - tableta i cuge - ali morala sam ponovo početi
osjećati. Morala sam živjeti.
Moje suosjećanje u svemu ovome bilo je najviše usmjereno na Donnu. Znam
da to zvuči čudno, s obzirom na sve za što je odgovorna. No, vjerujem joj kad je
rekla da to nikad nije trebalo tako ispasti. Rose nikad nije trebala umrijeti.
Vjerovala sam Donni kad je rekla kako bi, da je doista htjela nanijeti zlo Rose, sve
ispričala Cianu, ali to nije htjela riskirati. Znala je kakav on može biti i da će svoj
bijes iskaliti i na Rose i na Owenu kojeg je i sama voljela.
Donna je imala težak život. Samo je željela biti voljena i mislila je da će to
ostvariti s Owenom. Čak i ako je to bio tek plod njezine mašte. Život joj je bio
tako težak, takav neprekidan krug u kojem je nikad nitko nije cijenio, pa se
osjećala očajno. Dovoljno očajno da očisti štedni račun na kojem je čuvala novac
za svoje dečke i njihov odlazak na fakultet te tim novcem isplati Kevina McDaida.
Nikad nije opovrgnula optužbu. Priznala je i plakala na sudu, govoreći kako
nikad neće moći dovoljno iskazati koliko joj je žao. Srce me boljelo zbog nje.
Shvaćala sam tu očajničku želju da se bude voljen.

233
 Mislim da nije bilo puno onih koji su stajali uz nju i podržavali je. Njezini su
sinovi bili posramljeni, zgroženi zbog majčina postupka. Morala sam ostati s njom
u kontaktu, dati joj do znanja da nije bezvrijedna. Da nije užasna osoba, čak ako
i jest učinila nešto užasno.
Owenu ipak nisam rekla da sam joj pisala. Mislim da ne bi razumio. Dobar je
čovjek, pošten, brižljiv čovjek, ali još ne može u srcu pronaći snage da joj oprosti.
Možda će mu to jednog dana uspjeti, rekao je, ali sve je ipak bilo previše svježe.
Mislim da će za njega sve to još dugo biti svježe. Rose je bila ljubav
njegova života. Koliko god nije izgledao tako istrošeno, tako svakodnevno
iscrpljen životom, koliko god se s nama mogao povremeno smijati i smiješiti se,
jasno je da se nije osjećao potpunim.
Postao mi je dobar prijatelj, netko kome se mogu povjeriti. Netko tko me
povremeno doslovno natjera da odem na psihoterapiju. Čak mi je pomogao da
nađem novi dom, sredio mi kombi za selidbu, sam mi pomogao ukrcati i istovariti
stvari. Dobar je on čovjek. Najbolji. Nadam se, zaista se nadam, da će jednog dana
pronaći sreću. Ili barem zadovoljstvo. Nije li to ono što svi zaista želimo?
Vratila sam poklopac na kemijsku olovku i začula grebanje šapa po drvenom
podu, šapa koje su oponašale moje korake. Bilo je vrijeme za šetnju. Šetnju
plažom. Vrata moje radne sobe otvorila su se i u nju je uletio Buster mahnito
mašući repom. Nakon toga upustio se u to da se u krugovima vrti oko mene, kao
da me nagovara da ustanem i krenem dalje.
- U redu, dečko - rekla sam, pomilovavši ga i razbarušivši mu krzno. - Pusti
me da se spremim pa ću uzeti tvoju uzicu.
Bacila sam pogled na sat. Skoro će podne, a meni je to definitivno odgovaralo.
- Neću dugo, obećaj em - rekla sam prolazeći mimo njega do hodnika, gdje sam
navukla kaput i nazula čizme te s kuke dohvatila njegovu uzicu. Omotavši šal oko
vrata, prikopčala sam mu uzicu za ogrlicu i krenula prema ulaznim vratima, niz
vrtnu stazu pa preko ceste do plaže.
U ovo doba dana bilo je mirno, pogotovo s obzirom na činjenicu da se zima
još uvijek osjećala. Nekoliko šetača tumaralo je gore-dolje po pijesku. Psi su
trčali, bacali se u vodu te izranjali iz nje.
Vidjela sam ga izdaleka: njegovo visoko tijelo natjeralo me na osmijeh.
Bonnie, njegova žuta labradorica, trčkarala je uz njega, bez povodca, skačući po
pijesku. Podigla sam ruku da mu mahnem, ugledala kako mi domahuje i gledala
kako se Buster uputio prema njemu.
- Danas je hladno - rekao je uz osmijeh. - Već sam bio u iskušenju da te
nazovem i otkažem dogovor.
- Malo hladnoće valjda ne smeta velikom, krupnom muškarcu kao što si ti?
Nasmijao se, plave su mu se oči krijesile. - Istinu govoreći, više volim kad je
vruće. Ali Bonnie mi nikad ne bi oprostila da zakasnim na neku od njenih šetnji s
Busterom.

234
 - Bravo za Bonnie - rekla sam, hvatajući ga pod ruku.
- Iskreno govoreći, mislim da se ni meni ne bi svidjelo kad bih propustio
sastanak s tobom - rekao je, poljubivši me u tjeme.
- Tako i treba biti. A sad idemo sve do kraja plaže pa natrag, a onda k meni,
gdje nas čeka topla vatrica u kaminu i pečenje u pećnici.
- Razmazit ćeš me - rekao je.
Zastala sam i podigla oči prema njemu, upijajući pogledom crte njegova lica.
Prema ovom čovjeku koji mi je pomagao, smirivao me i štitio, a onda me polako,
ali sigurno naučio kako prava ljubav može izgledati. Srce mi je zadrhtalo pa sam
se podigla na prste i nježno ga poljubila u usta.
- Zaslužio si to - rekla sam mu uz osmijeh. - A sad, tko posljednji - magarac!
- rekla sam, krenuvši punom brzinom i uživajući u zvuku smijeha detektiva Johna
Bradleyja.

235
 ZAHVALE

onajprije moram zahvaliti svojoj urednici Phoebe Morgan što je prihvatila

P bivšu autoricu romana sa ženskom tematikom koja se pokušava probiti u novi
žanr. Zahvaljujem ti na entuzijazmu, ohrabrenju i uputama koji su mi pomogli da
ovu knjigu ovako dotjeram. Bit ću vječito zahvalna i tebi i cijelom Avonovu timu
što ste riskirali sa mnom i što ste prema Rose pokazali toliko ljubavi i privrženosti.
Isto tako, zahvaljujem svojoj agentici Ger Nichol koja se igrala posrednice i
pronašla mi ovaj prekrasan novi dom. Kroz mnogo smo toga prošle, ali ti si
postojano bila uz mene kako pružajući mi prijateljstvo, tako i dajući mi upute.
Hvala ti.
Da sastavim ovu knjigu, trebalo je puno istraživanja i napornog rada. Prelazak
iz jednog žanra u drugi, od romana sa ženskom tematikom na trilere, bio je korak
u nepoznato i ne mogu dovoljno, pismeno ili kako drukčije, zahvaliti prijateljima
koji su mi pružali upute i cijelo me vrijeme uvjeravali da u tome mogu uspjeti.
Posebne zahvale upućujem Fionnuali Kearney, izvanrednoj beta čitateljici,
legendi FaceTimea i jednoj od najboljih prijateljica koje žena može imati, te
Margaret Scott i Caroline Finnerty zato što su uvijek bile uz mene. Uvijek. Danju
i noću. Čak i kad bih zapala u histeriju.
Zahvaljujem i Emmi Hannigan, Melissi Hill, Sheili O’Flanagan, Rowan
Coleman, Cally Taylor, Brianu McGillowayu, Claire Hennessy, Caroline Grace
Cassidy i Shirley Benton.
Ogromne zahvale upućujem Marian Keyes na ohrabrenju i njezinu divnom i
velikodušnom odobravanju ove knjige, kao i njezinu Čovjeku, Tonyju Bainesu,
na njegovoj podršci. Marian, uvijek si bila i ostat ćeš mi golema inspiracija u
životu.
Svojim beta čitateljicama Jacinthi O’Reilly Mooney, Julie-Anne Campbell
(samo ostani kakva jesi, prijateljice!) i Margaret Bonass Madden zahvaljujem za
pomoć u „peglanju” početnih kriza i za upozorenja kad bi tekst počeo malo
„previše vući na Derry”.
Mojim prijateljicama, posebice Vicki, također jednoj od najboljih prijateljica
koje žena može imati. Dug smo put prešli, dušo.
Nekadašnjim curama iz Derry Journala koje su me pratile pri mojem iskoraku
u nepoznato: hvala vam, Bernie, Catherine, a posebno Erin koja je i dalje
vjerovala u mene, čak i kad sam ja tu vjeru bila izgubila.

236
 I ženama koje su mi pomogle da u sebi nađem samopouzdanje kao osoba
kakva sam oduvijek željela biti, Carey Ann i Sandri, koje su navijale za mene i
bile mi prijateljice.
Pisanje vodi u samotnjački život: zato onim prijateljima s Twittera koji danju
surađuju sa mnom kao internetski kolege zahvaljujem na smijehu, razbibrizi,
razumijevanju i prijateljstvu. Od pisaca pa do čitatelja, do onih koji prate Ples sa
zvijezdama, sentimentalnih osoba, gospođa koje obožavaju kukičanje i svih ljudi
s kojima sam se usput slučajno susrela, svima vam zahvaljujem. Previše vas je da
bih vas pojedinačno imenovala, ali nadam se da svatko od vas zna na koga mislim.
Spomenuti moram i Lesley Price, svoju muzu s Twittera, koja je mi je postala
prava i urnebesno opaka prijateljica. Bila bih izgubljena bez tvojeg smisla za
humor i tvojih reakcija na inspirativne citate.
Hvala i Stevieju odnosno g. S., čovjeku sa šeširom, zbog razuma i uživanja u
šalama kad mi je smijeh bio potreban.
Kako se približavam kući i obitelji, možda ću postati emotivna, pa ću se
potruditi biti kratka i sažeta. Svojemu mužu zahvaljujem što je vjerovao u mene,
ohrabrivao me i podržavao sve ovo vrijeme što sam se okušavala u pisanju. Volim
te.
Svojoj djeci, kako to kaže Bryan Adams, poručujem da sve što radim, radim
za vas. Volim vas oboje svim srcem i zahvaljujem vam na svim trenucima u
kojima ste imali razumijevanja za mamu koja ,,i opet piše onu svoju knjigu”.
Mojoj široj obitelji: volim vas. Posebno zahvaljujem Marie-Louise, tetići
Raine i Mirni što su me podržavale i vjerovale u mene.
Mojoj braći i sestrama, Liši, Peteru i Emmi, kao i njihovim partnerima, djeci,
psima i mačkama: hvala vam što ste izdržali život s izmučenom umjetnicom.
Svim ženama poput Rose i Emily, a koje su mi godinama povjeravale svoje
priče. Hvala vam na iskrenosti i hrabrosti.
Hvala mojim čitateljicama i čitateljima za koje se nadam da će uživati u ovoj
promjeni. Hvala svim prodavačima knjiga, knjižničarima, izdavačima, ljubaznim
novinarima i blogerima.
I konačno, zahvaljujem svojim roditeljima kojima je ova knjiga i posvećena:
dugo joj je trebalo da se pojavi, ali vi nikad, ni na sekundu, niste posumnjali u
mene. Oboje vas svim srcem volim: bolje roditelje od mene nitko nema.

237