Samantha Downing

Moja voljena žena

Naslov izvornika: My Lovely Wife

S engleskoga preveo
IGOR RENDIĆ
 JEDAN

P romatra me. Plave su joj oči staklaste i stalno pogledavaju piće pred sobom prije
nego što vrate pažnju na mene. Pogledam svoje piće i osjećam kako me gleda, pita
se jesam li zainteresiran poput nje. Bacim pogled prema njoj i osmijehom joj pokažem
da jesam, a ona mi uzvrati. Ruža joj većinom više nema na usnama, sad je samo crvena
mrlja na rubu njezine čaše. Priđem i sjednem pokraj nje.
Malo si razbaruši kosu kako bi se frizura činila punijom. Nije ništa posebno, ni
bojom ni dužinom. Usne joj se pomiču, kaže bok i oči joj zablistaju, kao da neko svjetlo
sjaji iza njih.
Fizički sam joj privlačan kao što bih bio većini žena u ovom baru. Trideset devet
mi je godina, u odličnoj sam formi, imam bujnu kosu i duboke jamice na obrazima, a
odijelo mi stoji kao saliveno. Zato me je i pogledala i nasmiješila se, zato je sretna što
sam joj prišao. Ja sam slika i prilika muškarca kakvog traži.
Gurnem svoj mobitel prema njoj preko šanka. Na njemu je poruka.

Bok.
Ja sam Tobias.

Pročita poruku i blago se namršti, gleda malo mene pa malo mobitel. Natipkam
sljedeću poruku.

Gluh sam.

Obrve joj sunu uvis i dlanom pokrije usta dok joj se koža blago rumeni. Neugoda
na svima izgleda jednako.
Zavrti glavom. Oprosti, tako mi je žao. Nije znala.

Naravno da nisi.
Kako bi znala?

Nasmiješi se, ali ne u potpunosti.

U njezinoj glavi nisam više ona slika i prilika, nisam onaj kojeg je zamislila sresti,
ali sad više nije sigurna što učiniti.
Uzme u ruku moj mobitel i počne tipkati.

Ja sam Petra.
 Drago mi je, Petra.
Ruskinja si?

Roditelji su mi bili Rusi.

Kimnem i nasmiješim se, a ona mi uzvrati. Vidim kako joj se misli kovitlaju u
glavi. Najradije ne bi ostala sa mnom. Htjela bi otići tražiti muškarca koji će je čuti kako
se smije, koji ne mora tipkati što želi reći.
Istodobno joj savjest poručuje neka ne diskriminira. Petra ne želi biti plitka žena
koja će muškarca odbiti zato jer je gluh. Ne želi me odbiti kao što su to učinile tolike
druge prije nje.
Barem pretpostavlja da jesu.
Taj je sukob u njoj poput predstave u tri čina pred mojim očima, a ja već znam
kako završava. Barem većinu vremena.
Ostane za šankom.
Prvo pitanje koje mi postavi odnosi se na moj sluh, to jest na nedostatak sluha. Da,
gluh sam od rođenja. Ne, nikada nisam ništa čuo - ni smijeh, ni nečiji glas, ni psića kako
laje, ni avion koji prelijeće nebo.
Petra me tužno pogleda. Ne razumije koliko je to pokroviteljski, a ja joj ne kažem,
jer se barem trudi. Jer nije otišla.
Pita me čitam li s usana. Kimnem. Počne pričati.
- Kad mi je bilo dvanaest, slomila sam nogu na dva mjesta. Pad s bicikla. - Usta
otvara i zatvara pretjerano, groteskno. - No, morala sam nositi gips od stopala sve do
bedra. - Zastane, potegne prstom crtu preko bedra za slučaj da nisam shvatio. Shvatio
sam, ali cijenim gestu. A i bedro.
Ona nastavi priču. - Nisam mogla hodati šest tjedana. U školi sam se morala
koristiti kolicima jer je gips bio pretežak za štake.
Nasmiješim se, napola zamislivši malu Petru s velikim gipsom. Napola zamislivši
u kom smjeru ide ova tužna priča.
- Ne kažem da znam kako je živjeti u kolicima ili biti invalid. Samo oduvijek imam
dojam da... no, da sam nakratko okusila, kako bi bilo, znaš?
Kimnem.
Nasmiješi se od olakšanja, bojala se da će me njezina priča uvrijediti.
Natipkam:

Puna si
razumijevanja.
 Slegne ramenima dok sjaji zbog primljenog komplimenta.
Popijemo još po jedno piće.
Ispričam joj nešto što nema nikakve veze s gluhoćom. Ispričam joj o svojemu
ljubimcu iz djetinjstva, žapcu zvanom Sherman.
Sherman je bio veliki žabac koji bi uvijek sjedio na najvećem kamenu u bari i
grabio sve muhe za sebe. Nikad ga nisam pokušao uhvatiti; samo bih ga promatrao,
a ponekad bi i on promatrao mene. Rado smo sjedili zajedno i počeo sam ga nazivati
svojim ljubimcem.
- Što je bilo s njim? - pita Petra.
Slegnem ramenima.

Jednog je dana
kamen bio prazan.
Nikad ga više
nisam vidio.

Petra kaže da je to tužno. Kažem joj da nije. Tužno bi bilo pronaći njegov leš i biti
primoran pokopati ga. To nikad nisam morao učiniti. Samo sam zamislio da je otišao
u neku veću baru, s više muha.
Sviđa joj se to i kaže mi.
Ne kažem joj sve o Shermanu. Primjerice, ne kažem joj da je imao dug jezik kojim
je palucao toliko brzo da ga se jedva moglo vidjeti, ali koji sam ja svejedno uvijek htio
zgrabiti rukom. Znao sam sjediti pokraj bare i pitati se koliko je ta pomisao loša. Koliko
je užasno htjeti zgrabiti tog žapca za jezik? I bih li ga time ozlijedio? Ako bi umro, bi
li to bilo ubojstvo? Nikad ga nisam pokušao uhvatiti za jezik, a vjerojatno mi to nikad
i ne bi uspjelo, ali razmišljao sam o tome. A to me je navelo na pomisao da Shermanu
možda i nisam tako dobar prijatelj.
Petra mi priča o svom mačku Lionelu, nazvanom po njezinu mačku iz djetinjstva,
koji se također zvao Lionel. Kažem joj da je to baš fora, ali nisam siguran da jest. Pokaže
mi fotke. Lionelovo krzno podsjeća na smoking, lice mu je napola bijelo, a napola crno.
Kontrast je prejak da bih ga prozvao slatkim.
Ona priča i dalje, prijeđe na svoj posao. Bavi se označivanjem robnih marki i tvrtki,
kaže da je to istodobno i najlakši i najteži posao na svijetu. U početku je težak jer nije
nimalo jednostavno navesti ikoga da išta zapamti, ali kako sve više ljudi počne
prepoznavati neku marku, tako postaje sve lakše.
- U jednom trenutku prestane biti važno što prodaješ. Marka postane važnija od
proizvoda. - Pokaže na moj mobitel i pita me jesam li ga kupio zbog imena ili zato jer
mi se sviđa sam uređaj.
 Oboje?

Ona se nasmiješi. - Eto. Ni sam nisi siguran.

A valjda nisam.

- Čime se ti baviš?

Računovođa sam.

Kimne. Ne postoji manje uzbudljivo zvanje, ali postojano je, stabilno i nešto čime
se gluh momak može baviti bez problema. Brojevi nemaju glas.
Priđe nam barmen. Uredno je odjeven, čist, studentske dobi. Petra naruči za nas
oboje zato jer sam ja gluh. Žene uvijek misle da se trebaju skrbiti za mene. Drage će
volje učiniti bilo što jer misle da sam slab.
Petra nam naruči još dva pića i novu posudicu grickalica pa se nasmiješi kao da je
ponosna sama na sebe. To me natjera na smijeh. Nijemi smijeh, ali i dalje smijeh.
Nagne se prema meni i položi dlan na moju ruku. Ne pomakne ga. Zaboravila je
da nisam njezin idealan muškarac i postane predvidljivo što će se dalje zbiti. Nedugo
potom odemo k njoj doma. Ta je odluka lakša nego što bi trebala biti, iako ne zato jer
mi je nešto posebno privlačna. U pitanju je izbor. Ona mi omogući odluku, a u ovom
sam trenutku muškarac koji kaže da.
Petra živi u centru, blizu bara, okružena plakatima i reklamama velikih robnih
marki. Stan joj nije uredan koliko sam očekivao. Posvuda je nered: papiri, odjeća i
posuđe. Zapitam se zameće li često ključeve.
- Lionel je tu negdje. Vjerojatno se skriva.
Ne tražim kontrastnu mačku.
Ona je žustra, spusti torbu na jednome mjestu, skine cipele na drugom. Pojave se
dvije čaše pune crnog vina, a ona me potom povede u spavaću sobu. Okrene se prema
meni i nasmiješi se. Petra je postala privlačnija - čak i njezina obična kosa odjednom
naizgled sjaji. Da, to je do alkohola, ali je također i do njezine sreće. Čini mi se da već
duže vrijeme nije sretna i nisam siguran zašto. Petra izgleda posve pristojno.
Stisne se uz mene, toplog tijela i daha natopljena vinom. Uzme mi čašu iz ruke,
spusti je.
Vino dovršim poslije, dok oboje ležimo u mraku i moj je mobitel jedino svjetlo.
Tipkamo, sprdamo se jedno s drugim i s činjenicom da se ne poznajemo.
Pitam je:

Omiljena boja?
 Limeta.
Sladoled?

Okus žvakaće gume.

Žvakaće?
Ono plavo?

Da.

Ma tko kaže tako nešto?

A tvoj?

Vanilija.
Nadjev za pizzu?

Šunka.

Gotovi smo.

Jesmo?

Čekaj,
još uvijek pričamo o pizzi?

Ne pričamo o pizzi.
Ona prva zaspi kad završimo. Razmišljam o odlasku pa o ostanku i toliko se dugo
premišljam da i sam zaspim.
Još uvijek je mrak kad se probudim. Ustanem ne budeći Petru. Ona spava na trbuhu,
jedne noge savijene, kose rasprostrte po jastuku. Ne mogu odlučiti je li mi privlačna ili
nije, stoga i ne odlučim. Ne moram.
Njezine su naušnice na noćnom ormariću. Načinjene su od obojena stakla, vrtlozi
plave boje koji podsjećaju na njezine oči. Nakon što se odjenem, ubacim naušnice u
džep. Uzmem ih kao podsjetnik da ovakvo što ne ponovim. Gotovo sam uvjeren da će
djelovati.
 Krenem prema vratima stana, ne osvrćući se.
- Jesi li doista gluh?
Kaže to naglas, obraćajući se mojim leđima.
Čujem je jer nisam gluh.
Nastavim hodati.
Pravim se da je ne čujem, priđem vratima i zatvorim ih za sobom pa nastavim van
iz zgrade, niz ulicu, za ugao. Tek tada stanem i zapitam se kako je shvatila. Vjerojatno
sam zeznuo u nekom trenutku.
 DVA

N e zovem se Tobias. To je samo ime koje koristim kad želim da me netko zapamti.
U ovom je slučaju to barmen. Kad sam ušao u bar predstavio sam mu se i natipkao
ime pa naručio piće. Zapamtit će me. Zapamtit će da je Tobias onaj gluhi muškarac
koji je iz bara otišao sa ženom koju je tamo upoznao. Ime sam koristio zbog njega, ne
zbog Petre. Ona će me već nekako zapamtiti, jer s koliko je gluhih tipova uopće mogla
spavati?
Da nisam počinio grešku, bila bi to samo neobična fusnota u njenoj seksualnoj
povijesti. No sad će me pamtiti kao »lažnog gluhog tipa« ili »možda lažnog gluhog
tipa«.
Što više razmišljam o tome, to se više pitam jesam li dvaput počinio grešku. Možda
sam se ukočio kad me pitala jesam li gluh. Moguće je, jer ljudi tako reagiraju kad čuju
nešto neočekivano. A ako jesam, ona je to vjerojatno i primijetila. Vjerojatno zna da
sam lagao.
Tijekom vožnje kući muči me opća neugoda. Sjedalo mog auta grebe me, od njega
me bole leđa. Radio je preglasan, svi pjevači kao da krešte. No ne mogu Petru kriviti
za to. Već sam neko vrijeme jako živčan.
Kod kuće me dočeka tišina. Moja je supruga Millicent još uvijek u krevetu. U
braku smo već petnaest godina i ona me ne zove Tobias. Imamo dvoje djece: Roryju je
petnaest, a Jenna je godinu dana mlađa.
Naša je spavaća soba zamračena, no mogu razabrati Millicent pod posteljinom.
Izujem cipele i na vršcima prstiju krenem prema kupaonici.
- No?
Millicent zvuči potpuno budna.
Napola se okrenem i ugledam njen tamni oblik, naslonjen na lakat.
Eto ga opet. Izbor. Kad je u pitanju Millicent to je prava rijetkost.
- Ne - kažem.
- Ne?
- Ona nije ta.
Zrak između nas sad je leden i zagrije se tek kad Millicent izdahne i ponovno spusti
glavu na jastuk.

Ustane prije mene. Kad ušećem u kuhinju, Millicent je već usred organiziranja
doručka, školskih užina, dana, naših života.
Znam da bih joj trebao reći za Petru. Ne za seks - ne bih svojoj ženi pričao o takvom
nečem. Ali trebao bih joj reći da sam počinio grešku i da Petra jest pravi odabir za nas.
Trebao bih to učiniti, jer je ostaviti Petru tamo vani veliki rizik.
Ali ne kažem ništa.
 Millicent me gleda i njeno je razočaranje poput fizičke sile. Oči su joj zelene, tako
zelene i doimaju se poput kamuflaže.
Nisu nimalo nalik Petrinim očima. Millicent i Petra nisu si nimalo nalik, izuzev
što su obje spavale sa mnom. Ili nekom verzijom mene.
Djeca se stušte niz stepenice, već viču jedno na drugo, svađaju se tko je što rekao
jučer u školi. Odjeveni su i spremni za školu, baš kao što sam ja odjeven za posao, u
sportsku odjeću za tenis. Nisam niti sam ikad bio računovođa.
Dok su mi djeca u školi, a moja supruga prodaje kuće, ja sam na teniskom terenu,
pod suncem, podučavam ljude. Većina je mojih klijenata sredovječna i izvan forme,
svi imaju previše novca i previše slobodnog vremena. Povremeno moje usluge unajme
roditelji uvjereni da im je dijete prirodni talent, šampion, budući idol. Do sad su se svi
takvi pokazali u krivu.
No prije nego odem ikome davati poduke, Millicent nas sve tjera da barem pet
minuta provedemo zajedno za stolom. Ona to zove doručkom.
Jenna koluta očima, tapka stopalima, napeto iščekuje trenutak kad se može vratiti
svom mobitelu. Za stolom nije dopušteno imati mobitel. Rory je mirniji od svoje sestre.
On tih pet minuta koristi kako bi pojeo što više može pa zatim u džepove natrpa sve
što mu nije stalo u usta.
Millicent sjedi sučelice meni i drži šalicu kave pred usnama. Odjevena je za posao
u suknju, bluzu i visoke potpetice, a svoju je riđu kosu zategnula unatrag. Pod jutarnjim
se suncem njena kosa čini bakrenom. Iste smo dobi, no ona izgleda bolje - oduvijek je
izgledala bolje. Ona je žena koju ja nisam trebao moći osvojiti.
Kći me tapka po ruci kao da prati ritam neke pjesme i čini to sve dok ne obratim
pažnju na nju. Jenna ne sliči na svoju majku. Oči, kosu i oblik lica naslijedila je od
mene, što me ponekad rastuži. Ali samo ponekad.
- Tata, možeš li me danas odvesti da si kupim cipele? - pita me. Smiješi se jer zna
da ću pristati.
- Mogu - kažem.
Millicent me šutne pod stolom. - Cipele si kupila prije mjesec dana - kaže Jenni.
- Ali sad su preuske.
Čak se ni moja supruga tome ne može usprotiviti.
Nekoliko minuta prije polaska u školu Rory pita smije li ići igrati videoigre.
- Ne - kaže Millicent.
On me pogleda. Trebao bih mu reći ne, ali ne mogu, ne nakon što sam njegovoj
sestri rekao da. On to zna jer od naše dvoje djece, Rory je ono pametnije. A također je
i ono koje liči na Millicent.
- Hajde - kažem mu.
On odjuri.
Millicent snažno udari šalicom o stol.
Jenna uzme mobitel u ruke.
 Gotovi smo s doručkom.
Prije nego ustane od stola, Millicent me prostrijeli pogledom. Istovremeno izgleda
i ne izgleda kao moja supruga.

Millicent sam prvi put ugledao u jednoj zračnoj luci. Bile su mi dvadeset i dvije
godine i vraćao sam se iz Kambodže gdje sam s trojicom prijatelja bio proveo ljeto.
Svakog bismo se dana napušili, svake noći napili i nismo se brijali. Iz zemlje sam otišao
kao uredni klinac iz predgrađa, a vratio se kao zarasli muškarac potamnio od sunca i
pun sjajnih priča. No niti jedna se nije mogla usporediti s Millicent.
Čekao sam presjesti na drugi let, prvo takvo iskustvo otkad sam se vratio u zemlju.
Prošao sam kroz carinu i bio na putu prema terminalu kad sam ju ugledao. Millicent je
sjedila usred prazne čekaonice, sama, nogu podignutih na svoj kovčeg. Zurila je kroz
prozore koji su se protezali od poda do stropa i pružali pogled na pistu. Crvena joj je
kosa bila stegnuta u labavu punđu i nosila je majicu kratkih rukava, traperice i tenisice.
Zastao sam kako bih ju gledao dok promatra zrakoplove.
Privukao me način na koji je gledala kroz prozor.
I ja sam činio isto kad sam krenuo na put. San mi je bio putovati, posjetiti mjesta
kao što su Tajland, Kambodža i Vijetnam, i ostvario sam ga. Sad sam se vratio na poznati
teren, gdje sam odrastao, ali mojih roditelja tu nije bilo. Iako nisam bio siguran jesu li
ikad zaista bili tu za mene.
Kad sam se vratio moji su snovi o putovanju bili ostvareni, ali ništa ih nije
zamijenilo - sve dok nisam ugledao Millicent. Doimala se kao da tek započinje vlastiti
san. U tom sam trenutku poželio biti njegov dio.
No tad mi sve to nije prošlo kroz glavu. Smislio sam to kasnije, kad sam sebi i
drugima pokušavao objasniti što mi je kod nje bilo toliko privlačno.
Tad sam samo nastavio prema svom izlazu. Putovao sam bio već dvadeset sati i
nisam još bio gotov te stoga nisam imao snage obratiti joj se. Mogao sam joj se samo
diviti.
Ispostavilo se da smo na istom letu. Shvatio sam to kao znak.
Sjedila je do prozora, a moje je sjedalo bilo u sredini srednjeg reda. Morao sam
malo uvjeravati ljude, malo koketirati s domaćicom leta i potrošiti dvadeset dolara, ali
uspio sam se premjestiti na sjedalo do Millicentina. Nije podigla pogled kad sam sjeo
pored nje.
Kad su se kolica s pićem dokotrljala do nas, ja sam već imao plan. Naručit ću štogod
ona bude naručila, a pošto sam već bio odlučio da je posebna, nije mi bilo zamislivo
da bi naručila nešto obično kao što je voda. Bit će to nešto neobično, sok od ananasa
s ledom pa kad ja budem naručio isto doći će do trenutka simetrije, simbioze, sretnog
susreta - nazovite to kako želite.
S obzirom na to koliko sam dugo već bio budan, taj mi se plan u glavi činio sasvim
smislenim sve dok se Millicent nije pristojno zahvalila domaćici leta i rekla da ne želi
ništa popiti.
I ja sam rekao isto. Nije imalo učinak koji sam želio.
 No kad se Millicent bila okrenula prema domaćici leta, tad sam joj prvi put vidio
oči. Njihova me boja podsjetila na bujna, široka polja kakvih sam se nagledao diljem
Kambodže. Nisu bile ni približno toliko tamne kao sad.
Nastavila je zuriti kroz prozor. Ja sam nastavio zuriti u nju i praviti se da to ne
činim.
Rekao sam si da sam kreten i da bih joj se trebao obratiti.
Rekao sam si da sa mnom nešto nije u redu, jer se normalne osobe ovako ne
ponašaju zbog neke cure koju nikad prije nisu vidjele.
Rekao sam si da ju trebam prestati uhoditi.
Rekao sam si da je previše lijepa za mene.
Kad je do kraja leta ostalo svega trideset minuta, progovorio sam.
- Bok.
Okrenula se. Pogledala me. - Bok.
Mislim da sam tad napokon prestao držati dah.
Godine su prošle prije nego sam ju upitao zašto je i u zračnoj luci i u zrakoplovu
gledala kroz prozore. Rekla je da je to zato jer nikad dotad nije letjela zrakoplovom.
Rekla je da je samo htjela sigurno sletjeti.
 TRI

P etra je bila prva na popisu, ali sad kad sam ju prekrižio, prešao sam na sljedeću,
mladu ženu zvanu Naomi George. Nisam još razgovarao s njom.
Te se večeri odvezem do hotela Lancaster. Naomi je recepcionarka u Lancasteru,
jednom od onih staromodnih hotela koji opstaju na staroj slavi. Zgrada je golema i toliko
velebno uređena da ju danas nikad ne bi pristali izgraditi. Proglasili bi ju preskupom da
je izgrađena kako treba i previše sladunjavom ako bi nešto zbrljali.
Prednja strana hotela ima staklena vrata koja pružaju dobar pogled na recepciju.
Naomi je tamo, odjevena u hotelsku odoru: plava suknja i sako, oboje obrubljeni zlatnim
pletenicama, te bijela bluza. Kosa joj je crna i duga, a pjegice na nosu čine ju mlađom
nego što jest. Naomi je dvadeset i sedam i vjerojatno joj u barovima još uvijek traže
dokaz da je punoljetna, ali nije nevina kakvom se doima.
Više sam ju puta vidio kako se, kasno noću, ponaša i malo previše prijateljski
prema nekim muškim gostima hotela. Svi su redom bili sami, stariji i dobro odjeveni,
a ona ne bi uvijek otišla iz hotela na kraju smjene. Naomi zarađuje sa strane ili je vrlo
ambiciozna što se tiče seksa na jednu noć.
Putem društvenih mreža saznao sam da joj je suši omiljena hrana, ali i da odbija
jesti crveno meso. U srednjoj je školi igrala odbojku i imala dečka zvanog Adam. Sad
ga zove Kreten. Njen zadnji dečko, Jason, odselio se prije tri mjeseca, a ona je otada
sama. Naomi razmišlja o uzimanju kućnog ljubimca, vjerojatno mačke, ali nije se još
odlučila. Ima preko tisuću prijatelja na internetu, no sudeći po svemu, također ima samo
dvoje ili najviše troje bliskih prijatelja.
Još uvijek nisam siguran da je ona ta koju tražim. Moram saznati više.
Millicent je dojadilo čekati.
Sinoć sam zatekao Millicent u našoj kupaonici kako pred zrcalom skida šminku.
Nosila je traperice i majicu kratkih rukava s natpisom kojim se hvali da je majka
odlikaša. Jenne, ne Roryja.
- Što nije valjalo s njom? - pitala je. Millicent ne koristi Petrino ime jer zna da nije
potrebno. Znam na koga misli.
- Jednostavno nije bila prava.
Millicent me nije pogledala u zrcalu. Dlanovima je nanosila losion na lice. - To je
već druga koju si prekrižio.
- Mora biti prava. Znaš to.
Glasno je zatvorila poklopac bočice s losionom. Ja sam otišao u spavaću sobu i
sjeo na krevet kako bih izuo cipele. Dan je bio dug, ali Millicent nije popuštala. Došla
je za mnom u spavaću sobu i nadvila se nad mene.
- Jesi li još uvijek siguran da želiš ovo? - pitala je.
- Jesam.
 Previše sam bio zaokupljen osjećajem krivnje što sam spavao s drugom ženom da
bih pokazao neki entuzijazam. Štrecnulo me tog popodneva kad sam ugledao jedan stari
par; moralo im je biti najmanje devedeset i držali su se za ruke dok su šetali cestom.
Takvi parovi ne varaju jedno drugo. Podigao sam pogled prema Millicent i poželio nas
dvoje učiniti takvima.
Millicent je kleknula pred mene i položila mi dlan na koljeno. - Moramo ovo
učiniti.
Oči su joj zasjale dok joj je topli dlan polako klizio uz moju nogu. - U pravu si -
rekao sam. - Moramo.
Nagnula se i poljubila me dugo i duboko. To mi je samo pojačalo krivnju i poželio
sam učiniti štogod treba da ju usrećim.

Manje od dvadeset i četiri sata kasnije sjedim pred hotelom Lancaster. Naomi
smjena završava tek u jedanaest navečer, a ja ne mogu baš provesti tri sata pred hotelom.
Umjesto da odem kući, svratim do restorana pa se zaputim u bar. To je sasvim prikladno
mjesto za sve koji nemaju kamo drugamo.
Bar koji sam odabrao tek je napola pun, većinom muškaraca koji su također došli
sami. Nije lijep kao bar u kojem sam bio s Petrom. Kokteli su upola jeftiniji, a svatko
tko nosi odijelo već si je olabavio kravatu. Drveni je pod pun uzoraka ogrebotina od
barskih stolica, a šank prekriven tragovima mokrih čaša. Ovo je mjesto za cugere kojim
upravljaju cugeri, mjesto na kojem su svi previše pijani da bi pamtili detalje.
Naručim pivo pa gledam bejzbolsku utakmicu na jednoj i vijesti na drugoj
televiziji.
Polovina utakmice je. Sutra će kiša, ali možda bude i sunca. Uvijek je sunčano tu u
Woodviewu na Floridi, navodnoj enklavi izvan stvarnog svijeta. Za nekih sat vremena
vožnje možete doći do oceana, parka prirode ili jednog od najvećih zabavnih parkova
na svijetu. Uvijek govorimo kako smo sretni što živimo u središnjoj Floridi, naročito
mi iz Hidden Oaksa. Oaks su enklava u enklavi.
Utakmica ide dalje. Još dva sata do kraja Naomine smjene i trenutka kad ju mogu
početi pratiti.
A kad ono, Lindsay.
Njezino mi se lice smiješi s televizijskog ekrana.
Lindsay, usko postavljenih smeđih očiju i ravne plave kose, tena osobe koja je
često na otvorenom i velikih bijelih zuba.
Nestala je prije godinu dana. Tjedan je dana bila po vijestima, a zatim su ju prestali
spominjati. Pošto nije imala članova uže obitelji koji bi ju držali u vijestima davanjem
izjava i apela, ljudi su prestali obraćati pažnju. Lindsay nije bila nestalo dijete; nije bila
bespomoćna. Bila je odrasla žena i zaboravljena je za manje od tjedan dana.
No ja ju nisam zaboravio. Još uvijek pamtim njen smijeh. Bio je dovoljno zarazan
da se i ja počnem smijati. Sad kad ju vidim, sjetim se koliko mi je bila draga.
 ČETIRI

S Lindsay sam prvi put razgovarao tijekom jedne šetnje prirodom. Jednog sam ju
subotnjeg jutra pratio do staza koje vode preko brežuljaka tik izvan grada. Ona je
krenula niz jednu stazu, ja niz drugu i nekih sat vremena kasnije naletjeli smo jedno
na drugo.
Kad me Lindsay ugledala kimnula je i pozdravila me na način koji nije bio poziv na
početak razgovora. Ja sam joj odmahnuo i ustima oblikovao pozdrav. Sasvim nesvjesno
me čudno pogledala, a ja sam joj pružio mobitel kako bih joj se predstavio.

Oprostite,
to je vjerojatno
izgledalo jako čudno!
Bok, zovem se Tobias.
Gluh sam.

Jasno se vidjelo kako više nije na oprezu.

Predstavila mi se i neko smo vrijeme čavrljali pa sjeli popiti vode, na što me ona
ponudila hranom. Grickalice Pixy Stix, imala ih je čitavu šaku.
Lindsay je tad zakolutala očima. - Užasno, je li tako? Šećer dok vježbaš? Ali
obožavam ih.

I ja.

Što je bila istina. Pixy Stixe nisam jeo od djetinjstva, ali obožavao sam ih.
Pričala mi je o sebi, o svom poslu, svojoj kući i svojim hobijima, o svemu što sam
već znao. Ja sam njoj ispričao isto što i svakoj drugoj. Dok se jutarnje sunce uspinjalo
nebom, odlučili smo zajedno dovršiti šetnju brdima. Većim smo dijelom puta šutjeli,
što mi se sviđalo. Moj je život rijetko kad tih.
Odbila je moj poziv na ručak, ali razmijenili smo brojeve mobitela. Dao sam joj
broj koji koristim kad sam Tobias.
Lindsay mi je poslala poruku nekoliko dana nakon te šetnje. Bilo mi je drago što
mi se javila.

Bilo je super
upoznati te
prošli tjedan,
 možda bismo
jednom
mogli u šetnju
zajedno.

I otišli smo u šetnju.

Taj smo put krenuh jednom drugom stazom, više prema sjeveru i bliže državnoj
šumi Indian Lake. Ponovno je imala Pixy Stixe; ja sam ponio deku. Zastali smo kako
bismo se odmorili na mjestu gdje je sunce bilo zastrto gustim krošnjama. Nasmiješio
sam joj se kad smo sjeli i taj je osmijeh bio iskren.
- Sladak si - rekla je.

Ne, ti si slatka.

Nekoliko mi je dana kasnije ponovno poslala poruku, a ja sam ju ignorirao. Do tog

smo se trenutka Millicent i ja već složili da je Lindsay ta koju tražimo.
A sad je, godinu dana kasnije, Lindsay ponovno bila na televiziji. Pronašli su je.

Iz bara odem ravno kući. Millicent me već čeka tamo, sjedi na prednjem trijemu.
Još uvijek je odjevena za posao, u kožnim cipelama boje puti. Kaže da joj zbog toga
noge izgledaju duže, s čime se slažem. Uvijek primijetim kad ih nosi, čak i sad.
Nakon što sam čitavog dana radio, a zatim sjedio u autu i promatrao Naomi,
odjednom shvatim da se trebam istuširati. Ali Millicent ni ne nabere nos kad sjednem
pored nje. Obrati mi se prije nego što stignem zaustiti.
- Nije problem.
- Sigurna si da nije? - pitam ju.
- Uvjerena sam da nije.
Ne znam govori li istinu. Trebali smo se zajedno pobrinuti za Lindsay, ali na kraju
nije tako ispalo. A sad se ni ne mogu prepirati.
- Ne razumijem kako...
- Nije problem - ponovi ona. Prstom pokaže prema katu naše kuće. Klinci su doma.
Ja želim pitati još nešto, ali ne mogu.
- Moramo pričekati sa sljedećom - kažem. - Ne bismo trebali sad ništa učiniti.
Ona mi ne odvrati.
- Millicent?
- Čula sam te.
 Želim ju pitati razumije li me, ali znam da razumije. No nije zadovoljna.
Uznemirena je što su Lindsay pronašli baš sad kad planiramo sljedeću. Kao da je postala
ovisna.
I nije jedina.
Kad sam u zrakoplovu bio upoznao Millicent, to nije bila ljubav na prvi pogled.
Barem ne za nju. Ona nije bila čak ni pretjerano zainteresirana za mene. Nakon što me
pozdravila vratila je pogled na prozor, a ja sam se ponovno našao na početku. Naslonio
sam glavu na naslon sjedala, zatvorio oči i prekorio se što nisam imao hrabrosti reći
nešto više.
- Oprosti.
Naglo sam otvorio oči.
Gledala me svojim golemim zelenim očima, nabrana čela.
- Jesi li dobro? - pitala je.
Kimnuo sam.
- Jesi li siguran?
- Jesam. Ne kužim što...
- Jer nabijaš glavom o ovo. - Pokazala je prstom prema naslonu za glavu. - Čitavo
se sjedalo trese.
Nisam uopće bio svjestan da to radim. Mislio sam da je sve to moje korenje samog
sebe bilo isključivo u mojoj glavi. - Oprosti.
- Znači, dobro si?
Došao sam k sebi dovoljno da shvatim da cura u koju sam buljio sad razgovara sa
mnom. Čak se i doimala zabrinutom.
Nasmiješio sam se. - Stvarno jesam. Samo sam...
- Lupao glavom. I ja to znam raditi.
- Zašto?
Slegnula je ramenima. - Puno je razloga.
Osjetio sam poriv saznati sve što tu curu tjera lupati glavom od frustracije, ali sletni
se trap upravo tad spustio i nismo imali vremena. - Daj mi jedan - rekao sam.
Ona je razmislila o tome, čak i zamišljeno prislonila prst na usne. Ja sam ponovno
suzbio osmijeh, ne samo zato jer je bila slatka već i zato jer sam napokon imao njenu
pažnju.
Odgovorila mi je nakon što je zrakoplov sletio.
- Šupci - rekla je. - Šupci koji mi se nabacuju tijekom leta dok ja samo želim biti
na miru.
Bez razmišljanja, ne shvaćajući da misli na mene, rekao sam: - Mogu te zaštititi
od njih.
Zurila je u mene, zapanjena. Kad je shvatila da sam ozbiljan prasnula je u smijeh.
 Kad mi je postalo jasno zašto se smije, prasnuo sam i ja.
Do trenutka kad smo izašli iz aviona, već smo se ne samo upoznali nego i
razmijenili brojeve telefona.
Prije nego je otišla, pitala je: - Kako?
- Kako što?
- Kako bi me zaštitio od šupaka tijekom leta?
- Natjerao bih ih da sjednu u sredinu, otimao im naslon za ruke i rezao ih papirom
s uputama za hitne slučajeve.
Ponovno se nasmijala, ovaj put duže i jače nego ranije. Ni dandanas se ne mogu
nasititi tog smijeha.
Taj je razgovor postao dio nas. Za prvi sam joj zajednički Božić poklonio veliku
kutiju, dovoljno veliku da u nju stane divovski televizor, zamotanu i ukrašenu vrpcom.
U kutiji su bile samo upute za hitne slučajeve.
Svakog bismo sljedećeg Božića pokušavali smisliti najkreativnije moguće
reference na tu našu internu foru. Jednom sam joj bio poklonio prsluk za spašavanje, a
jednom je ona božićno drvce ukrasila maskama za kisik.
Kad god tijekom leta vidim te upute, nasmiješim se.
No neobično je što bih, kad bih morao odabrati točan trenutak kad je sve započelo,
kad nas je povelo putem koji nas je doveo ovamo gdje jesmo, morao reći da je sve to
zbog posjekotine papirom.
Dogodilo se to kad je Roryju bilo osam godina. Imao je prijatelja, ali ne puno,
nije bio niti jako popularan niti nepopularan, te nas je stoga iznenadilo kad ga je dječak
zvan Hunter porezao papirom, i to namjerno. Svađali su se koji je super-junak najjači,
a Hunter se zatim naljutio i porezao Roryja. Posjekotina je bila između desnog palca i
kažiprsta i dovoljno bolna da Rory vrisne.
Huntera su poslali kući, a Roryja medicinskoj sestri koja mu je povezala ruku i
dala lizalicu bez šećera. Tad je već zaboravio na bol.
Te smo noći, dok su klinci spavali, Millicent i ja razgovarali o posjekotini. Ležali
smo u krevetu, ona je baš zaklopila svoj laptop, a ja sam isključio televizor. Školska
je godina tek započela i Millicent je još uvijek imala tragove ljetnog tena. Nije igrala
tenis, ali jako je voljela plivati.
Millicent me primila za ruku, protrljala mi kožu između palca i kažiprsta. - Jesi li
se ikad porezao ovdje?
- Nisam. Ti?
- Jesam. Boli k’o sam vrag.
- Kako si se porezala?
- Holly.
O Holly sam znao jako malo. Millicent gotovo nikad nije spominjala svoju stariju
sestru. - Ona te porezala? - pitao sam.
 - Pravile smo kolaž svega što volimo, izrezivale fotke iz časopisa i lijepile ih na
veliki komad hamer papira. Holly i ja smo istovremeno posegnule za istim papirom i -
slegnula je ramenima - porezala sam se.
- Jesi li vrisnula?
- Ne sjećam se. Ali plakala sam.
Primio sam ju za ruku i poljubio posjekotinu koja je već davno zacijeljela. - Što
si voljela? - pitao sam.
- Molim?
- Rekla si da ste izrezivale fotke stvari koje volite. Fotke čega?
- A, ne - rekla je, povukla ruku i ugasila svjetlo. - Nećeš ovo pretvoriti u još jednu
svoju božićnu ludoriju.
- Zar ne voliš naše božićne ludorije?
- Obožavam ih. Ali ne trebamo još jednu.
Znao sam da ne trebamo. Trudio sam se izbjeći temu Holly, jer Millicent nije
voljela razgovarati o njoj. Zato sam ju i pitao što je voljela.
Trebao sam ju pitati o Holly.
 PET

L indsay je stalno u vijestima. Ona je jedina koju su pronašli, a prvo mi je iznenađenje

mjesto na kojem je pronađena. Posljednji sam put Lindsay vidio kad smo bili usred
ničega. Millicent i ja smo ju odveli duboko u močvaru u blizini parka prirode; nadali
smo se da će ju divlje životinje pronaći prije nego to učine ljudi. Lindsay je tad još bila
živa i trebali smo ju zajedno ubiti. Takav je bio plan.
U tome je bila poanta.
Ali zbog Jenne se to nije dogodilo. Sredili smo stvar tako da klinci prenoće kod
prijatelja: Rory igrajući videoigre s prijateljem, a Jenna na zabavi u pidžamama s
čoporom dvanaestogodišnjakinja. Kad se Millicentin mobitel oglasio, zvučao je poput
mačkice, što je značilo da ju zove Jenna. Millicent se javila prije drugog zvona.
- Jenna? Što je bilo?
Gledao sam Millicent kako sluša i srce bi mi malo brže zakucalo svaki put kad
bi kimnula.
Lindsay je bila na tlu, potamnjelih nogu protegnutih na zemlji. Droga kojom smo
ju onesvijestili počela je slabjeti i Lindsay se već meškoljila.
- Dušo, možeš li mi na mobitel dati gospodina Sheehana? - pitala je Millicent.
Uslijedilo je još kimanja.
Kad je Millicent ponovno progovorila, glas joj se promijenio.
Razumijem. Hvala vam puno. Odmah dolazim. - Prekinula je poziv.
- Što...
- Jenni je loše. Viroza ili možda trovanje hranom. Već je sat vremena u kupaonici.
- Ali prije nego sam stigao išta reći, rekla je: - Idem ja.
Zavrtio sam glavom. - Ja ću.
Millicent se nije usprotivila. Pogledala je Lindsay pa zatim mene. - Ali...
- Ja ću - rekao sam. - Idem po Jennu, odvest ću ju doma.
- Ja se mogu pobrinuti za nju. - Millicent je pogledala Lindsay. Nije mislila na
našu kćer.
- Naravno da možeš. - U to nije bilo sumnje, samo sam bio razočaran što ću to
propustiti.
Kad sam došao kod Sheehana, Jenni je još uvijek bilo loše. Putem do kuće dvaput
sam stao pored ceste kako bi povratila. Veći sam dio noći prosjedio s njom.
Millicent se kući vratila malo prije zore. Nisam ju pitao je li premjestila Lindsay,
jer sam pretpostavio da ju je zakopala na tom napuštenom području. Nemam pojma
kako je Lindsay završila u sobi broj 18 motela Moonlite Motor Inn.
Moonlite se zatvorio kad je prije više od dvadeset godina bila izgrađena nova
autocesta. Prepustili su ga prirodi, glodavcima, lutalicama i narkomanima. Nitko nije
obraćao pažnju na njega, jer nitko nije bio primoran voziti se pored njega. Lindsay su
pronašli neki tinejdžeri koji su zatim pozvali policiju.
Motel je duga jednokatnica sa sobama s obje strane. Soba 18 je na stražnjoj strani
zgrade, u kutu i ne vidi se s ceste. Dok na televiziji gledam zračnu snimku motela,
pokušavam zamisliti Millicent koja autom obilazi Moonlite, parkira, izlazi iz auta,
otvara prtljažnik.
Vuče Lindsay preko tla.
Zapitam se je li dovoljno snažna za to. Lindsay se bavila sportom, bila je prilično
mišićava. Možda je Millicent pomoću nečeg premjestila Lindsay. Nekakvim kolicima,
nečim s kotačima. Dovoljno je pametna da se tako nečeg dosjeti.
Novinar je mlad i prpošan; svaku riječ izgovara kao da je užasno bitna. Kaže da
je Lindsay bila zamotana u plastičnu ceradu, gurnuta u ormar i pokrivena dekom.
Tinejdžeri su ju otkrili samo zato jer su se pijani igrali skrivača. Ne znam koliko je dugo
bila u tom ormaru, ali novinar kaže da su Lindsayino tijelo identificirali pomoću otisaka
zuba. Još se čeka na rezultate analize DNK. Policija nije mogla iskoristiti otiske prstiju
pošto su Lindsay sve jagodice izgrebane.
Pokušavam ne zamišljati Millicent kako to čini, ne zamišljati da je to uopće učinila,
ali to je sad postalo jedino o čemu mogu razmišljati.
Prizori su u mom umu i ne daju se istjerati van. Nepomični kadrovi Lindsayina
nasmiješena lica, njenih bijelih zuba. Moja supruga kako turpijom grebe vrške
Lindsayinih prstiju. Vuče njeno tijelo u motelsku sobu i gura ga u ormar. Sve mi to
prolazi kroz glavu čitav dan, tijekom čitave večeri i kasnije, dok pokušavam zaspati.
No Millicent izgleda kao da je sve u redu. Čini mi se takvom dok pravi salatu,
dok skida šminku, kad radi nešto na računalu prije počinka. Ako i jest čula vijesti, ne
pokazuje to. Više puta je zaustim pitati zašto ili kako je Lindsay odnijela u taj motel.
Ali ne pitam. Jer je sve o čemu razmišljam činjenica da ju moram to pitati.
Činjenica da mi nije sama za to rekla.
Sljedećeg me dana nazove usred popodneva i pitanje mi je na vrhu jezika. Također
se pitam i postoji li još nešto što ne znam.
- Zapamti - kaže mi. - Večeramo kod Prestonovih danas.
- Znam.
Ne znam. Ona je toga svjesna i iako je nisam pitao, navede naziv restorana.
- U sedam - kaže mi.
- Vidimo se tamo.

Andy i Trista Preston kupili su kuću preko Millicent. Iako je Andy nekoliko godina
stariji od mene, oduvijek se poznajemo. Odrastao je u naselju Hidden Oaks, pohađali
smo iste škole i roditelji su nam se poznavali. Sad radi za jednu softversku tvrtku i
zarađuje dovoljno za svakodnevne poduke iz tenisa, ali ne pohađa ih zbog čega ima
trbušinu.
 Ali njegova ih supruga zato pohađa. Trista je također odrasla ovdje, ali u drugom
dijelu Woodviewa, ne u Oaksu. Nalazimo se na poduči dvaput tjedno, a ona ostatak
vremena provodi radeći u galeriji. Prestonovi zajedno zarađuju dvostruko više od nas.
Millicent zna koliko joj svaki klijent zarađuje, a većina ih zarađuje više od nas.
Moram priznati da ponekad to meni smeta više nego njoj. Millicent kaže da je to zato
jer ona zarađuje više od mene. U krivu je. To je zato jer Andy zarađuje više od mene,
iako joj to neću priznati. Ona nije iz Oaksa; ona ne razumije kako je odrasti ovdje pa
na kraju završiti i radeći ovdje.
Večeramo u otmjenom restoranu u kojem svi jedemo salatu, piletinu ili losos te
pijemo crno vino. Andy i Trista sami popiju čitavu bocu. Millicent baš i ne voli alkohol
i mrzi kad ja pijem. Ne pijem u njenom prisustvu.
- Zavidim ti - kaže mi Trista. - Jako bih voljela tvoj posao, po cijeli dan biti vani.
Obožavam tenis.
Andy se nasmije, rumenih obraza. - Ali ti radiš u galeriji. To je gotovo isto.
- Biti vani po čitav dan i raditi vani po čitav dan nije isto - kažem. - Ja bih rado
čitav dan sjedio na plaži, besposlen.
Tristin se nos nabere. - Mislim da bi to bilo jako dosadno, samo se izležavati.
Radije bih radila nešto.
Želim joj reći da učiti tenis i podučavati ga nije isto. Kad radim, činjenica da sam
vani mi uopće nije bitna. Većinu vremena provodim podučavajući tenisu ljude koji bi
radije prčkali po mobitelu, gledali televiziju, opijali se ili jeli. Ne trebam ni prst da bih
nabrojao ljude koji zaista žele igrati tenis, a kamoli tek baviti se tjelovježbom. Trista je
jedna od njih. Ne voli ona tenis, ona samo voli dobro izgledati.
Ali šutim, jer se to očekuje od prijatelja. Prijatelji ukazuju jedni drugima na mane
samo ako to on njih bude zatraženo.
Razgovor prijeđe na Andyjev posao, a ja se isključim i hvatam samo ključne riječi,
jer me ometa zvuk pribora za jelo. Svaki put kad Millicent odreže komad piletine ja ju
zamišljam kako ubija Lindsay.
- Pažnja - kaže Andy. - To vam je jedina stvar za koju softverske tvrtke mare. Kako
privući vašu pažnju i kako ju zadržati? Kako vas natjerati da po čitav dan sjedite pred
računalom?
Zakolutam očima. Kad Andy popije, osjeti potrebu popovati. Ili držati predavanje.
- Hajde - kaže. - Odgovorite mi. Što vas drži pred računalom?
- Snimke mačaka - kažem ja.
Trista se smijulji.
- Ne zajebavaj - kaže Andy.
- Seks - kaže Millicent. - Seks ili nasilje.
- Ili oboje - kažem.
- Zapravo, ne mora biti seksa - kaže Andy. - Ne pravog seksa. Bitno je obećanje
da će seksa biti. Ili nasilja. Ili oboje. I priča - morate imati priču. Nije bitno radi li se
o pravoj priči niti je bitno tko ju priča. Samo trebate navesti ljude da im bude stalo što
će se sad dogoditi.
- A kako to postići? - pita Millicent.
On se nasmiješi i kažiprstom iscrta nevidljivi krug u zraku. - Seksom i nasiljem.
- Ali to vrijedi za sve. Čak su i vijesti zasnovane na seksu i nasilju - kažem.
- Čitav je svijet zasnovan na seksu i nasilju - kaže Andy. Ponovno iscrta krug pa
se okrene prema meni. - Znaš i sam - iz ovog si kraja.
- Znam.
Oaks je službeno jedna od najsigurnijih zajednica u državi. Zato jer se sve nasilje
odvija iza zatvorenih vrata.
- I ja to znam - kaže Trista svom suprugu. - Woodview nije toliko drugačiji.
Jest drugačiji, ali Andy joj ne proturječi. Umjesto toga se nagne i nježno ju poljubi.
Kad im se usne dotaknu, ona ga dlanom pomiluje po obrazu.
Ljubomoran sam.
Ljubomoran sam na njihove jednostavne razgovore. Na njihovo opijanje. Na
njihovu jednostavnu predigru i seks koji će uslijediti večeras.
- Mislim da svi znamo - kažem.
Andy mi namigne. Ja bacim pogled prema Millicent koja zuri u svoj tanjur. Ona
javne iskaze nježnosti smatra neukusnima.
Kad stigne račun Millicent i Trista odu do zahoda. Andy zgrabi račun prije nego
ja to stignem učiniti.
- Ne trudi se. Ja ću platiti - kaže dok pregledava račun. - Ionako vas je jeftino voditi
na večeru. Ne pijete.
Slegnem ramenima. - Ne pijemo puno.
Andy zavrti glavom i nasmiješi se.
- Što je? - pitam.
- Da sam znao da ćeš postati takav davež od obiteljskog čovjeka, natjerao bih te
da puno duže ostaneš u Kambodži.
Zakolutam očima. - Sad si ti šupak - kažem mu.
- Tome služim.
Prije nego mu stignem odvratiti, supruge nam se vrate za stol i prestanemo
razgovarati o alkoholu. I o računu.
Svi četvero izađemo zajedno iz restorana i pozdravimo se na parkiralištu. Trista
mi kaže da ćemo se vidjeti na sljedećoj poduci. Andy kaže da će uskoro i on krenuti
na poduke. Trista mu iza leđa koluta očima i smiješi se. Odvezu se, ostave Millicent i
mene na parkiralištu. Došli smo svatko svojim autom.
Ona se okrene prema meni. Pod uličnom se rasvjetom doima tako starom. - Jesi
li dobro? - pita me.
 Slegnem ramenima. - Jesam. - Nemam joj što drugo reći.
- Previše se brineš - kaže ona dok promatra redove i redove automobila pred nama.
- Sve je u redu.
- Nadam se.
- Vjeruj mi - Millicent posegne i uzme me za ruku. Stisne.
Kimnem i uđem u svoj auto, ali ne zaputim se ravno kući.
Umjesto toga se odvezem do hotela Lancaster.
Naomi je za recepcijom. Tamna joj kosa pada po ramenima i iako odavde ne mogu
vidjeti pjegice na njenom nosu, meni se ipak čini da ih vidim. Lakne mi što je tamo, što
još uvijek odrađuje svoju smjenu i još uvijek se vjerojatno bavi dodatnim aktivnostima.
Nemam ustvari razloga provjeravati kako je Naomi, jer smo se dogovorili da ćemo
pričekati. Provjeravati kako je Naomi iracionalno je, no ja to svejedno učinim.
Nije ovo prvi put da sam iracionalan. Nisam se dobro naspavao još otkako su
pronašli Lindsay. Budim se usred noći, srce mi lupa i uvijek me mori neka iracionalna
pomisao. Jesam li zaključao prednja vrata? Jesmo li platili račune? Jesam li napravio
sve one sitnice koje bi trebale osigurati da nam kuća ne izgori ili nam ju ne oduzme
banka i da se auto neće slupati jer sam zaboravio provjeriti kočnice?
Sve mi te sitnice skreću misli s Lindsay. I s činjenice da sad tu ne mogu ništa učiniti.
 ŠEST

S ubota ujutro, Jennina nogometna utakmica. Sam sam ovdje jer Millicent pokazuje
neku kuću potencijalnim kupcima. Subotom je najveća gužva i trgovcima
nekretninama i instruktorima tenisa. Također je i dan kad naši klinci imaju najviše
aktivnosti. Millicent i ja na smjenu provodimo subote s klincima i zadnji smo put svi
četvero bili zajedno prije više od godinu dana, kad je Rory sudjelovao u finalu golf
turnira za mlađe od 14. Upravo sad igra golf - odvezao sam ga do kluba prije nego je
počela nogometna utakmica - i to u istom klubu gdje ja podučavam tenis. On igra golf
zato jer nije tenis, što ja mrzim upravo onoliko koliko on to i želi.
Jenna do sad nije pokazala sklonost takvom buntu. Ona se ne trudi praviti
probleme. Ako Jenna nešto učini to je zato jer je htjela, a ne zato jer će time nekog
razljutiti, što je osobina kojoj se divim. Također se često smiješi, što me uvijek navede
da joj uzvratim osmijehom pa joj zatim dam sve što poželi. Ne znam što to propuštam
primijetiti u vezi nje, zbog čega me Jenna užasno plaši.
Nogomet nije sport za mene. Pravila sam naučio tek kad ga je Jenna počela igrati,
stoga joj baš i nisam od pomoći. Ne mogu joj reći što da učini ili kako da to učini bolje,
kao što bih mogao da je u pitanju tenis. Samo ludom srećom je postavljena za golmana,
stoga barem znam da joj je posao spriječiti da protivnička ekipa zabije gol. Osim toga
ju mogu jedino bodriti.
- Možeš ti to!
- Bravo!
- Svaka čast!
Često se pitani sramotim li ju. Čini mi se da je tako, ali ne posustajem jer mogu ili
to ili gledati utakmicu u tišini. Što mi se čini okrutnim, pa bih ju radije sramotio. Kad
blokira lopti ulazak u mrežu, podivljam. Ona se nasmiješi, ali mi i mahanjem rukom da
je znak da začepim. U takvim trenucima razmišljam isključivo o svojoj kćeri i njenoj
nogometnoj utakmici.
Millicent me prekine u tome poslavši mi SMS poruku.

Ne brini.

To je sve.
Klinci se deru na terenu. Protivnička ekipa pokušava zabiti gol, a moja ih kći u
tome ponovno pokuša spriječiti. Ovog puta ne uspije.
Jenna mi je sad okrenuta leđima, drži ruke na bokovima. Želim joj reći da nije frka,
da svatko griješi, no rekao bih tako vrlo krivu stvar. Svi roditelji to kažu, a svi klinci
to mrze čuti. I ja sam mrzio.
 Jenna gleda travu pod svojim nogama. Suigračica joj priđe i potapšaju po ramenu,
kaže joj nešto. Jenna kimne i nasmiješi se, a ja se zapitam što joj je to ova rekla. Možda
upravo ono što sam ja pomislio, ali iz njenih usta to puno više znači.
Utakmica se nastavi. Pogledam svoj mobitel. Millicent nije ništa dodala.
Potražim vijesti i zastane mi dah.
Mrtvozornikovo izvješće kaže da je Lindsay umrla prije samo koji tjedan.
Millicent ju je negdje, nekako, držala na životu gotovo godinu dana.

***
Osjetim poriv da pobjegnem. Ne znam kamo. Nije bitno. Ne znam ni što bih učinio
tad. Samo želim pobjeći bilo kamo.
Ali ne mogu napustiti Jennu usred utakmice kad sam jedini koji ju bodri. Ne mogu
napustiti kćer. Niti sina.
Kad Jennina utakmica završi, pokupimo Roryja kod kluba pa svi troje odemo na
uobičajenu post-sportsku pizzu i ledeni jogurt. Mučim se sudjelovati u razgovoru. Oni
to primijete, jer su moji klinci - svakog me dana vide i znaju kad nešto ne valja. To me
navede da se zapitam što misle o Millicent.
Ali ona se nikad ne doima kao da je u ičemu problem. Proteklih je godinu dana
bila vrlo smirena, čak i za vlastite pojmove. Prije mjesec je dana spominjala traženje
sljedeće žene.
Sve mi tad sjedne na mjesto. Spomenula je sljedeću ženu tek nakon što je ubila
Lindsay.
Moja je protekla godina bila ispunjena poslom, dječjim aktivnostima, kućnim
poslovima, prepirkama oko računa i pranjem auta. Ništa se nije isticalo. Niti jedan
događaj, dan ili uspomena nisu bili nešto čega ću se sjećati za dvadeset, trideset ili
četrdeset godina. Jennina je nogometna ekipa skoro upala u gradsko finale. Millicent je
imala još jednu dobru poslovnu godinu. Cijena goriva je prvo porasla pa pala, imali smo
lokalne izbore, a moja je omiljena kemijska čistionica propala te sam morao pronaći
novu.
Ili se možda kemijska čistionica zatvorila prije dvije godine. Sjećanja mi se stapaju
u jedno.
Tijekom svog tog vremena, Millicent je Lindsay održavala na životu. Držala ju je
zatočenom.
Prizori koji mi se motaju po glavi kreću se u rasponu od uznemirujućih do
barbarskih. Zamišljam stvari za koje sam čuo na vijestima, koje su se događale ženama
koje bi neki poremećeni tip godinama držao zatočenima. Nikad još nisam čuo da je
neka žena učinila tako nešto. A kao muškarcu mi je potpuno nezamislivo da bih sam
učinio tako nešto.
 Klince odvezem doma pa se zaputim prema kući koju Millicent pokušava prodati.
Nalazi se samo nekoliko ulica od naše, vožnja traje tek koju minutu. Pred kućom su dva
auta, njen i jedan SUV.
Čekam.
Dvadeset minuta kasnije ona izađe iz kuće u pratnji para mlađeg od nas. Žena
ima zadivljen pogled. Muškarac se smiješi. Dok se rukuje s njima, Millicent me ugleda
krajičkom oka. Osjećam pogled njenih zelenih očiju, ali ona ne zastane, ne prekine svoje
glatke, tečne kretnje.
Par se vrati natrag do svog auta. Millicent se zadrži ispred kuće i promatra kako
odlaze. Danas nosi mornarski plavu odjeću, usku suknju, potpetice i bluzu. Riđa joj je
kosa ravna i spušta se samo do linije čeljusti. Bila je puno duža kad smo se tek upoznali
i svake je godine od tad sve kraća i kraća, kao da je odlučila redovito ju kratiti za po pola
palca. Ne bi me iznenadilo kad bih saznao da se upravo o tome i radi. Nisam siguran da
bi me u ovom trenutku išta vezano uz Millicent iznenadilo.
Pričeka da SUV ode prije nego se okrene prema meni. Ja izađem iz auta i priđem
kući.
- Uznemiren si - kaže.
Zurim u nju.
Pokaže rukom prema kući. - Hajdemo unutra.
Uđemo. Predsoblje je golemo, stropovi preko šest metara visoki. Novogradnja, baš
kao i naša kuća, samo puno veća. Svi su prostori otvoreni i prozračni i svi vode do velike
prostorije u koju i mi sad uđemo.
- Što si joj učinila? Što si joj to radila godinu dana?
Millicent zavrti glavom. Kosa joj se ljulja naprijed-natrag. - Ne možemo sad o
tome.
- Moramo...
- Ne ovdje. Imam dogovoreno.
Ona ode, a ja krenem za njom.

***
Nekoliko mjeseci nakon vjenčanja Millicent je zatrudnjela. Na neki način to jest
bilo iznenađenje, jer smo bili spominjali čekanje, ali nije bilo baš potpuno iznenađenje.
Nismo baš uvijek vodili računa o zaštiti. Razgovarali bismo o raznim metodama
kontracepcije pa se uvijek vratili kondomima. Millicent nije rado uzimala išta što ima
veze s hormonima, činilo bi ju to previše emocionalnom.
Kad je Millicent rekla da joj kasni, oboje smo posumnjali da je možda trudna.
Sumnje smo potvrdili prvo kućnim testom, a zatim i posjetom liječniku. Kasnije te noći,
nisam mogao zaspati. Dugo smo sjedili na polovnom kauču u našoj oronuloj
unajmljenoj kući. Sklupčao sam se bio pored nje, položio joj glavu na trbuh i počeo se
zabrinjavati oko svega.
- Što ako zabrljamo? - pitao sam.
- Nećemo.
- Treba nam novac. Kako ćemo...
- Snaći ćemo se.
- Ne želim se snaći. Želim da nam bude dobro. Želim...
- Bit će.
Podigao sam glavu, pogledao ju. - Zašto si tako uvjerena u to?
- Zašto ti nisi?
- Ma jesam - rekao sam. - Ali...
- ... se brineš.
- Da.
Uzdahnula je i nježno mi gurnula glavu natrag na svoj trbuh. - Ne budali - rekla
je. - Bit će sve u redu. Bit će nam i bolje od toga.
Prije samo koju minutu osjećao sam se više kao dijete nego budući otac.
Dala mi je snage.
Dalek smo put prešli od tih ranih dana besparice. Ja sam nastavio studirati kako
bih diplomirao ekonomiju, ali na pola studija je zatrudnjela. Trebali smo novac te sam
prekinuo studij i vratio se onom što sam najbolje znao: tenisu. Bio je to moj jedan jedini
talent, jedina stvar u kojoj sam bio bolji od bilo koga drugog tijekom odrastanja. Na
teniskom sam terenu sjao poput zvijezde. Ne dovoljno jarko da postanem profesionalni
igrač, ali ipak dovoljno da mogu početi nuditi privatne poduke.
Kad sam upoznao Millicent ona je upravo završila godinu dana škole za trgovca
nekretninama i učila je za ispit. Kad ga je položila trebalo joj je neko vrijeme da počne
prodavati kuće, ali uspjela je, čak i trudna, čak i kad su djeca bila bebe. I bila je u pravu -
snašli smo se. Bilo nam je jako dobro. I koliko sam ja znao, nismo još zaribali u odgoju
klinaca.
 SEDAM

A sad, dok stojimo u praznoj kući koju ona pokušava prodati, Millicent mi ne daje
snage. Ispunjava me strahom.
- Nije u redu - kažem. - Ništa od ovog nije u redu.
Ona podigne obrvu. To mi je nekad bilo slatko. - Odjednom ti je izrasla savjest?
- Uvijek sam imao...
- Nisi. Mislim da nisi.
I ponovno je u pravu. Nikad ne bih bio savjestan kad bih ju pokušavao usrećiti.
- Što si joj učinila? - pitam.
- Nije bitno. Nema je više.
- Ima je.
- Previše se brineš. U redu smo.
Zvonce se oglasi.
- Posao zove - kaže ona.
Otpratim ju do vrata. Ona me upozna s klijentima, spomene im moje teniske
vještine. Mladi su, baš kao i prethodni par, i baš kao ni oni nemaju pojma ni o čemu.
Zaputim se kući, provezem se pored nje.
Prvo odem do Lancastera. Naomi je tamo, za recepcijom, do kraja smjene ostali
su joj još sati.
Zatim odem do kluba. Razmišljam o tome da neko vrijeme provedem tamo kako
bih skrenuo misli s Lindsay čavrljajući s klijentima dok gledam sport. I ponovno se ne
zaustavim.
Razmišljam o nizu drugih mjesta: bar, park, knjižnica, kino. Potrošim pola
rezervoara vozeći se, pokušavajući odabrati odredište pa se napokon zaputim prema
neizbježnom.
Kući, mjestu na koje se uvijek vratim.
Kad otvorim vrata, čujem zvuke mog života. Moje obitelji. Jedine prave obitelji
koju sam ikad imao.
Rory igra videoigre i kućom odzvanjaju elektronički prasci pištolja. Jenna je na
mobitelu, razgovara i šalje poruke dok namješta stol. Miris večere širi se velikom
prostorijom, piletina i češnjak i nešto s cimetom. Millicent je za kuhinjskim pultom,
priprema večeru i kao i uvijek si pjevuši nešto u bradu. Uvijek pjevuši nešto apsurdno -
nešto iz mjuzikla ili ariju ili najnoviji pop-pjesmuljak - što je još jedna naša interna fora.
Podigne pogled, nasmiješi se i iskrena je. Vidim joj to u očima.
Svi sjednemo za stol i zajedno večeramo. Jenna majku zabavlja, a bratu dosađuje
detaljnim prepričavanjem utakmice. Rory se hvali svojim golf rezultatima, koji su danas
bili bolji od ikojeg igrača mlađeg od 16. Većina je naših obroka baš ovakva. Puni su
hvalisanja i glasnih priča o tome što su danas radili i opušteni su jer čitavu vječnost
živimo zajedno.
Pitam se koliko smo puta ovo ponovili dok je Lindsay bila negdje zatočena.
Kad legnem u krevet, iznenadi me što već satima nisam pomislio na Lindsay, na
policiju, na ono što smo Millicent i ja učinili. Toliku moć imaju moj dom i sve što ide
uz njega.
Moje djetinjstvo nije bilo takvo. Iako sam odrastao u obitelji s oba roditelja u lijepoj
kući u Hidden Oaksu, s dva auta, pohađao dobre škole s puno izvannastavnih aktivnosti,
mi nismo zajedno jeli kao što to čini moja obitelj. A ako bismo se i zatekli za stolom
u istom trenutku, ignorirali bismo jedni druge. Moj bi otac čitao novine, majka zurila
u prazno, a ja bih jeo najbrže što mogu.
Došli bi me gledati kako igram tenis samo kad bih se natjecao na nekom turniru,
a i tad isključivo ako bih sudjelovao u zadnjoj rundi natjecanja. Moji se roditelji ne bi
nikad bili odrekli svoje subote zbog bilo čega ili bilo koga. Kuća mi je bila mjesto gdje
se spava, gdje se ostavljaju stvari i mjesto koje trebam napustiti što je prije moguće. Što
sam i učinio. Otišao sam iz zemlje čim sam uzmogao. Nisam nikako mogao zamisliti
čitav se život osjećati kao veliko razočaranje drugima.
Iako nisam siguran da je to bilo do mene. Ako bih morao nagađati, rekao bih da
sam ja trebao ustvari spasiti njihov brak. Nakon što sam proveo godine razmišljajući o
tome, vrteći si u glavi stalno i iznova čitavo djetinjstvo, zaključio sam da su me moji
roditelji imali kako bi si pokušali spasiti brak. Nije im uspjelo i njihovo je razočaranje
postalo moja krivnja i neuspjeh.
U Hidden Oaks sam se vratio samo zato jer su mi roditelji preminuli. Bila je to
užasna nesreća koju se nije moglo niti predvidjeti niti spriječiti. Vozili su se autocestom
kad je s vozila ispred njih otpao kotač. Probio je njihovo vjetrobransko staklo i ubio ih
na mjestu. Samo tako i više ih nije bilo. Bio sam siguran da su zajedno i u zagrobnom
životu, jednako jadni.
Nikad nisam vidio njihova tijela. Policija je rekla da ne želim.
Ispostavilo se da su moji roditelji imali puno manje novca nego su ostavljali dojam,
te sam se vratio kući zakopanoj pod hipotekama i s tek dovoljno novca da se plati
odvjetnik koji je sve to razmrsio i prodao. Moji roditelji nisu čak bili ni ono što sam ja
mislio da jesu; bili su muljatori. Nisu si mogli priuštiti život u Hidden Oaksu; samo su
se pretvarali da mogu. Nisam imao druge obitelji niti sam znao što je zapravo obitelj.
Millicent je izgradila našu obitelj. Kažem to jer ja sigurno ne bih mogao. Nisam
imao pojma kako izgraditi dom niti kako navesti ukućane da sjednu i zajedno jedu. Ona
je to znala. Kad smo prvi put posjeli Roryja u stolicu za hranjenje, dogurala ga je do
stola i od tog smo dana uvijek zajedno jeli. Činili smo to i sad, unatoč prigovorima naših
sve starijih klinaca.
Kad je Millicent bila trudna s Jennom, donijela je obiteljska pravila. Ja sam ih
nazivao Millicentinim Zapovijedima.

Uvijek doručkujemo i večeramo zajedno.

 Za stolom nema ni igračaka ni mobitela.
Džeparac treba zaraditi kućanskim poslovima.
Jednom na tjedan zajedno gledamo film.
Šećer samo u obliku voća, ali ne i voćnog soka, ili u posebnim prigodama.
Hrana je organska, koliko to budžet dopušta.
Potiču se fizičke aktivnosti i vježbanje. Ne, obavezne su.
Domaću se zadaću mora napisati prije gledanja TV ili igranja videoigara.

Taj me popis natjerao na smijeh. No ona me prostrijelila pogledom pa sam se

prestao smijati. Znao sam prepoznati kad se samo pravi ljuta, a kad je bijes pravi.
Millicent je krenula provoditi ta pravila jedno po jedno. Umjesto da nam od kuće
napravi zatvor, ona je obitelji pružila strukturu. Oba nam se djeteta bave sportom. Novac
dobiju samo ako ga zarade. Jednom na tjedan svi sjednemo u dnevnu sobu i pogledamo
neki film. Većinom jedu organsku hranu i jako malo slatke hrane. Zadaću uvijek napišu
prije nego se ja vratim s posla. Sve se to događa zbog Millicent.
Iste one Millicent koja je Lindsay godinu dana održavala na životu dok joj je činila
samo bog zna što.

Još uvijek ne mogu zaspati. Ustanem i pogledam što klinci rade. Rory leži na
krevetu, plahte su razbacane oko njega. Kad je napunio četrnaest odlučio je da više ne
želi dinosaure na zidu. Prebojili smo zidove i namještaj te sad njegova soba ima tri crna
i jedan bež zid, šaku plakata rock-bendova, tamne mrlje na svom drvenom namještaju
i zavjese koje u potpunosti blokiraju svjetlo. Doima se poput dječje ideje kako izgleda
soba odrasle osobe. Moj sin postaje tinejdžer.
Jennina je soba još uvijek narančasta. Opsjednuta je tom bojom gotovo od rođenja.
Mislim da je to zbog boje Millicentine kose. Jennina je kosa poput moje, tamnosmeđa
bez tračka riđe. Na njenim su zidovima plakati nogometaška te nekoliko glazbenih
sastava i pokojeg glumca. Ne znam tko su, ali kad god se pojave na televiziji, Jenna i
njene prijateljice skviče. Sad kad je dosegla zrelu dob od trinaest godina sve je lutke
nagurala u ormar. Sad ju zanimaju moda, nakit i šminka koju još ne smije nositi, a
također i plišanci i videoigre.
Šećem kućom, provjeravam jesu li prozori i vrata zaključani. Odem čak i u garažu,
gdje potražim tragove glodavaca ili buba ili štete od vode. Izađem u stražnje dvorište
i provjerim bočna vrata. Učinim isto u prednjem dvorištu pa ponovno obiđem kuću i
ponovno zaključam sva vrata.
Millicent je znala ovo činiti, naročito nakon Roryjeva rođenja. Tad smo živjeli u
oronuloj unajmljenoj kući i svake bi noći zaključavala sva vrata i prozore. Zatim bi
sjedila nekoliko minuta pa krenula ispočetka.
- Ovo nije opasno susjedstvo - rekao bih joj. - Nitko nam neće provaliti u kuću.
- Znam - rekla bi i ustala.
 Naposljetku sam krenuo za njom. Pratio sam ju u korak i oponašao svaki njen
pokret. Isprva me strijeljala pogledom i to ne u šali.
Kad sam nastavio, ošamarila me.
- Nisi duhovit - rekla je.
Bio sam previše zapanjen da bih išta rekao. Nikad me još nije ošamarila žena. Nije
me čak ni pljesnula po guzi, makar iz šale. No pošto sam se upravo rugao svojoj supruzi,
podigao sam ruke u zrak i ispričao se.
- Ispričavaš se samo zbog šamara - rekla je Millicent. Okrenula se naglo, otišla u
spavaču sobu i zaključala vrata.
Noć sam proveo razmišljajući hoće li me ostaviti. Hoće li mi uzeti sina i otići jer
sam sve upropastio. Da, pretjerivao sam. Ali Millicent vam ne trpi gluposti i točka.
Jednom sam joj, dok smo još hodali, rekao da ću ju nazvati u određeno vrijeme pa na
kraju nisam. Više od tjedan dana nije razgovarala sa mnom. Nije se htjela ni javiti na
telefon.
Tog mi se puta vratila. Ali nisam gajio sumnje da će Millicent otići ako ju dovoljno
puta budem naljutio. A jednom i jest otišla.
Roryju je tad bilo godinu i po, Jenni šest mjeseci, a Millicent i ja bismo svaki dan
po čitav dan žonglirali djecom i poslovima. Jednog sam se dana probudio iscrpljen i
shvatio da imam dvadeset i sedam godina, suprugu, dvoje djece i svježu hipoteku.
Samo sam htio malu stanku. Privremeni odmor od sve te odgovornosti. Otišao sam
van s prijateljima, napio se toliko da su me morali nositi kući. Kad sam se sljedećeg
dana probudio, Millicent nije bilo.
Nije se javljala na mobitel. Nije bila u uredu. Njeni su roditelji rekli da nije kod
njih. Millicent je imala svega nekoliko bliskih prijatelja, a niti jedan od njih se nije čuo
s njom. Nestala je i sa sobom povela moju djecu.
Nakon tri ili četiri dana počeo sam ju nazivati svakih sat vremena. Slao sam joj
e-mailove, SMS poruke, postao sam najporemećenija verzija sebe koja sam ikad bio.
Nije to bilo zbog brige za nju. Znao sam da je s njom sve u redu, znao sam da je s
mojom djecom sve u redu. Poludio sam jer sam mislio da je ona otišla, da su svi oni
zauvijek otišli.
Osam je dana prošlo bez ikakva glasa. A onda se vratila.
Kasno sam zaspao na neurednom krevetu pokrivenom kutijama za pizzu i
tanjurima, šalicama i omotima brane. Probudio sam se u krevetu bez smeća i kući koja
je mirisala na palačinke.
Millicent je u kuhinji pripremala doručak. Rory je bio za stolom, u svojoj stolici
za hranjenje, a Jenna u svojoj košari. Millicent se okrenula i nasmiješila mi se. Nisam
sanjao.
- Taman - rekla je. - Doručak je baš gotov.
Pritrčao sam Roryju, uzeo ga u naručje i podigao visoko u zrak sve dok nije
zaskvičao. Poljubio sam Jennu koja me gledala velikim tamnim očima. Sjeo sam za stol,
bojeći se išta reći. Bojao sam se da sanjam i nisam se htio probuditi.
 Millicent je na stol postavila hrpu palačinki i pritom se nagnula toliko blizu da mi
je ustima gotovo dotakla uho pa šapnula: - Sljedeći se put nećemo vratiti.
Čitav sam naš brak proveo nemajući druge nego vjerovati joj. Ali ipak sam spavao
s Petrom.
I s još jednom.
 OSAM

K ad se vratim kući s posla, Millicent i klinci su tamo. Rory leži na kauču i igra
videoigru. Millicent stoji nad njim s rukama na bokovima, smrknuta. Iza nje Jenna
pomiče svoj mobitel amo-tamo, trudeći se napraviti selfie pred prozorom. Ekran
televizora baca svoj sjaj preko svih njih. Na trenutak su ukočeni, pravi portret
suvremenog života.
Millicentin ljutit pogled s Roryja pređe na mene. Oči su joj najtamnije nijanse
zelene.
- Znaš li - kaže ona - što je naš sin danas učinio?
Rory svoju bejzbolsku kapu drži navučenu nisko preko očiju i lica, koja mu ne baš
potpuno skriva podsmijeh.
- Što je naš sin danas učinio? - pitam.
- Reci ocu što si učinio?
Jenna odgovori umjesto njega. - Varao je na ispitu pomoću mobitela.
- Idi u sobu - kaže Millicent.
Moja kći napusti prostoriju. Putem uz stepenice se hihoće pa zalupi vratima svoje
sobe.
- Rory, što je bilo? - kažem.
Tišina.
- Odgovori ocu.
Ne sviđa mi se kad Millicent našem sinu govori kako se ponašati prema meni, ali
ne kažem ništa.
Millicent Roryju iz ruku istrgne upravljač videoigre. On uzdahne i napokon
progovori.
- Nije da ću biti botaničar. Ako ikad budem trebao nešto o fotosintezi, potražit ću
baš kao danas. - Pogleda me široko otvorenih očiju koje tiho pitaju: - Je li tako?
Želim se složiti, jer nekako jest u pravu. No ja sam otac.
- Suspendiran je na tri dana - kaže Millicent. - Ima sreće što nije izbačen.
Da ga izbace iz privatne škole, bio bi smješten u javnu školu. Ne podsjetim
Millicent na to dok određuje kaznu našem sinu.
- ... nema mobitela, nema igrica, nema interneta. Nakon škole dolaziš ravno kući
i, bez brige, provjeravat ću.
Okrene se naglo i uz kuckanje potpetica zaputi se niz hodnik prema garaži. Danas
nosi cipele boje puti.
Nakon što čujem motor njenog auta, sjednem pored svog sina. Kosa mu je riđa
poput Millicentine, ali oči su mu svjetlije zelene. Otvorene.
 - Zašto?
Slegne ramenima. - Bilo je lakše.
Razumijem to. Ponekad je lakše prepustiti se. Lakše je to nego srušiti sve i krenuti
ispočetka.
- Ne možeš varati - kažem.
- Ali ti varaš.
- O čemu pričaš?
- Čujem te kad se šuljaš van iz kuće.
U pravu je. Noću se šuljam van jer ne mogu zaspati. - Ponekad se odem provozati.
Rory se zahihoće. - Izgledam li ti kao idiot?
- Ne.
- Tata, vidio sam te kako si se ušuljao u kuću u odijelu. Tko oblači odijelo ako se
ide samo provozati?
Odijelo nisam nosio još otkako sam bio s Petrom.
- Znaš da večeri često provodim u klubu. Povezivanje je dio posla.
- Povezivanje - kaže on s obilnom ironijom u glasu.
- Ne varam tvoju majku - kažem. I to je gotovo pa istina.
- Lažeš.
Krenem kako bih mu rekao da nisam, ali shvatim da nema smisla. Pokušam
zanijekati da ju varam, ali shvatim da ni to nema smisla. Moj je sin prepametan.
Rado bih mu objasnio, ali ne mogu. Stoga postanem licemjer.
- Ja nisam tema razgovora - kažem.
On zakoluta očima i ne kaže ništa.
- I nikad nisam varao u školi. Mislim, što ako jednog dana dođe do zombi
apokalipse i ti pobjegneš na otok kako bi započeo novu civilizaciju pa budeš morao
uzgajati biljke? Ne misliš li da bi bilo korisno znati za fotosintezu?
- Tata, cijenim tvoj trud. Naročito ovo o zombi apokalipsi. Ali, daj da ti uštedim
vrijeme. - Izvuče nešto iz džepa pa to položi pred mene.
Blistavi komad plavog stakla natjera me da zinem. To je jedna od Petrinih naušnica.
- Jenna nema probušene uši - kaže on. - A mama nikad ne bi nosila ovakvu
bižuteriju.
U pravu je. Millicent nosi dijamantne naušnice. Od pravih dijamanata, ne od stakla.
- Sad se baš i nema što reći, ha - kaže Rory.
Dva-nula. Nemam mu što reći.
- Bez brige. Jenna ne zna da imaš komada - ponovno se podsmjehuje. - Zasad.
 Treba mi trenutak da shvatim kako me vlastiti sin pokušava ucijeniti. I to koristeći
dokaze.
Zadivljen sam njegovom domišljatošću i prestravljen, jer zadnje što želim jest da
mi djeca, naročito kći, odrastu uz oca koji je šupak i vara im majku. Stručnjaci kažu
da upravo takve stvari valja izbjegavati. Kažu da djevojčicama takvi događaji do kraja
života obilježe odnose s muškarcima. Vidio sam to na televiziji.
Jenna ne smije znati, ne smije čak ni pomisliti da Rory to smatra istinom. Bilo što
nužno mora biti bolje od toga.
Obratim se Roryju. - Što želiš?
- Novu igru Bloody Hell.
- Tvoja je majka zabranila te igre u kući.
- Znam.
Ako odbijem, reći će Jenni da joj varam majku. Učinit će upravo ono čime mi se
prijeti.
Ako pristanem, mom će četrnaestogodišnjem sinu uspjeti ucjena.
Čini mi se da sam trebao pretpostaviti da će do ovog doći. Trebao sam to
pretpostaviti još onog dana kad se rodio. Isprva je bio toliko tih da su svi mislili da je
mrtav. Kad je naposljetku zaplakao, odzvanjalo mi je u ušima.
Ili sam to možda trebao pretpostaviti onog dana kad se rodila njegova sestra, a on
je jednakom količinom buke objavio ne njen dolazak na svijet već nedostatak pažnje
posvećene njemu.
Ili ona situacija kad su Jenna i Rory otišli skupljati slatkiše za vrijeme Noći vještica,
kad je Rory Jennu uvjerio da je sve čokoladice otrovao luđak iz lokalnog supermarketa.
Luđak je bio grmalj, ali iako je bio nježan poput zamorca, djeca su ga se bojala, unatoč
tomu što se uopće nije ni trudio zastrašiti ih. Jenna je povjerovala svom bratu i bacila
sve navodno otrovane čokoladice. Ni Millicent ni ja nismo znali što se dogodilo sve dok
Jenna tjedan dana za redom nije imala noćne more, a u Roryjevoj sobi nismo pronašli
hrpicu omota malih čokoladica.
Stoga sad, dok me vlastiti sin ucjenjuje, ja mogu pogledati unatrag i reći da sam
trebao znati kako će do toga doći. No prije ovog trenutka ja nisam imao pojma.
- Reci mi nešto - kažem mu.
- U redu.
- Koliko dugo već znaš za ovo? - Pažljivo ne koristim riječ varanje. Kao da je bitno.
- Nekoliko mjeseci. Prvi sam put posumnjao kad sam rano ujutro otišao u garažu
po nogometnu loptu, a tvog auta nije bilo. Nakon toga sam počeo obraćati pažnju.
Kimnem. - Sutra ću ti kupiti igru. Nemoj da ju tvoja majka vidi.
- Neće. Nemoj ni da tebe vidi kako se šuljaš natrag u kuću.
- Neću to više raditi.
 Nasmiješi mi se dok naušnicu vraća u džep. Rory mi ne vjeruje, ali dovoljno je
pametan da se drži obećanja dok je u prednosti.

Trebao bih Millicent reći za našeg sina. Razmišljam o tome tijekom večere dok
se Jenna trudi ismijavati Roryja iako ne shvaćamo što radi. Razmišljam o tome nakon
večere, kad Millicent Roryju oduzima mobitel. Razmišljam o tome čak i kad smo moja
supruga i ja sami u našoj spavaćoj sobi i obavljamo noćnu rutinu. To je trenutak kad
bih joj trebao reći što naš sin izvodi, ali ne kažem.
Ne kažem joj jer će to samo dovesti do još pitanja na koja mogu odgovoriti.
Prošla su dva tjedna od noći koju sam bio proveo s Petrom. O njoj razmišljam samo
usred noći, kad sam već budan i ne mogu ponovno zaspati. Tad se zapitam čime sam
se odao. Čime sam ju naveo da me pita jesam li zaista gluh? Jesam li reagirao na neki
zvuk, jesam li ju gledao u oči umjesto u usta dok mi je pričala ili sam možda obraćao
previše pažnje na zvukove koje je ispuštala u krevetu? Ne znam. Ne znam hoću li se
ikad ponovno praviti gluh, no te me misli drže budnim. Pretvorilo se to u nit koju moram
potegnuti, ne mogu si pomoći.
Roryjeva je ucjena ista stvar. Još jedna greška. Kao da sam zbrljao nešto i nisam
smio dopustiti sinu da shvati kako se noću šuljam iz kuće. Millicent se to ne bi svidjelo.
Stoga ne kažem ništa. Rory i Petra su tajne koje ne spominjem svojoj supruzi.
Možda zato jer ona ima svoje tajne, više tajni nego sam mislio da ima. Rory i Petra su
također rizici, svatko na svoj način, ali ja ipak ništa ne kažem.
Ne želim joj dati do znanja koliko sam strašno zaribao.
 DEVET

N ije to započelo kao nešto loše. Ja još uvijek vjerujem u to.

Prije tri godine, jednog nedjeljnog popodneva u listopadu, bio sam s Roryjem
i Jennom u našem prednjem dvorištu. Još uvijek su bili dovoljno mali da im ne bude
neugodno što sam pored njih i zajedno smo bili postavljali ukrase za Noć vještica. Taj
im je praznik bio gotovo najdraži, odmah nakon Božića i svake bismo godine kuću
prekrili paučinama, paucima, kosturima i vješticama. Imali bismo i animatroničke lutke
da smo si ih mogli priuštiti.
Millicent se vratila kući s posla. Odjevena u svoju radnu odjeću stajala je u
prednjem dvorištu i smiješila se, diveći se našem radu. Klinci su joj rekli da su gladni.
Teatralno kolutajući očima, Millicent je rekla da će napraviti nešto sendviča. Smiješila
se dok je to govorila. Mislim da smo se svi smiješili.
No stvari nisu bile savršene. Kuća koju smo uređivali bila nam je nova - živjeli
smo u njoj tek šest mjeseci - a hipoteka je bila golema. Millicent je bila pod velikim
pritiskom, morala je prodati svaku kuću koju može. I ja sam bio pod pritiskom; ponekad
sam čak razmatrao da nađem još jedan posao.
Također smo imali stalne probleme s Millicentinom majkom. Otac joj je preminuo
dvije godine ranije. Millicentinoj je majci tad bila dijagnosticirana Alzheimerova bolest
i započelo je dugo i sporo propadanje koje ta bolest sa sobom nosi. Jako smo dugo
tražili medicinsku sestru koja bi mogla živjeti s njom. Prve dvije smo odbili jer nisu
odgovarale Millicentinim standardima. Treća je, barem u tom trenutku, još uvijek bila
odgovarajuća.
Naša je obitelj imala problema - puno problema - no tog smo se dana svi smiješili,
sve do trenutka kad je Millicent vrisnula.
Utrčao sam u kuću, a djeca su trčala za mnom. Stigao sam u kuhinju baš kad je
Millicent bacila svoj mobitel preko nje. Mobitel je udario u zid, razbio se na dijelove,
ostavio trag na zidu. Zarila je lice u dlanove i zaplakala.
Jenna je vrisnula.
Rory je s poda podignuo komade razbijenog mobitela.
Zagrlio sam Millicent dok joj se čitavo tijelo treslo od jecaja.
Kroz glavu su mi prošle dvije najužasnije misli.
Netko je umro. Možda njena majka. Možda neki prijatelj.
Ili je netko bio na samrti. Smrtonosna bolest. Možda netko od djece. Možda moja
supruga.
Moralo je biti jedno od tog dvoga. Ništa drugo ne bi smjelo potaknuti takvu
reakciju. Ni novac ni posao pa čak ni gubitak ljubimca kojeg čak nismo ni imali. Netko
je ili umro ili samo što nije.
Šokiralo me kad sam saznao da nije ni jedno ni drugo. Nitko nije umro, nitko nije
bio na samrti. Dapače.
 Nekoliko mjeseci nakon što smo prohodali, Millicent i ja smo organizirali Večer
trivije. Kupili smo pizzu i vino i otišli u njen mali stan. Dnevni joj je boravak bio toliko
tijesan da je bilo mjesta tek za dvosjed i stolić za kavu te smo sjeli na pod. Zapalila je
svijeće, posložila kriške pizze s kobasicom na prave tanjure i natočila nam vino u čaše
za šampanjac jer nije imala drugih.
Čitavu smo noć proveli postavljajući pitanja. Sve je bilo dopušteno - to smo tako
i isplanirali. Prva su pitanja bila vrlo pitoma; još uvijek smo bili previše trijezni za
spomen seksa pa smo razgovarali o svemu ostalom. Filmovi, glazba, omiljena hrana,
najdraže boje. Čak sam ju i pitao ima li kakvih alergija. Ima. Na kapi za oči.
- Kapi za oči? - pitao sam.
Kimnula je i otpila gutljaj vina. - One koje uklanjaju crvenilo. Meni od njih oči
toliko nateknu da jedva išta vidim.
- Kao Rockyju.
- Baš kao Rockyju. Skužila sam to kad sam se jednom napušila kad mi je bilo
šesnaest. Pokušala sam to sakriti od roditelja pa završila u bolnici.
- Aha - rekao sam. - Znači, bila si zločesta cura?
Slegnula je ramenima. - A ti? Imaš li ti kakve alergije?
- Samo na žene koje se ne zovu Millicent.
Namignuo sam da pokažem kako se šalim. Šutnula me u nogu i zakolutala očima.
Naposljetku smo se toliko opili da smo mogli postavljati dobra pitanja. Većinom su to
bila pitanja o seksu i starim vezama.
Dojadilo mi je bilo slušati o njenim bivšim dečkima pa sam joj postavio pitanje
o obitelji. Znao sam otkud je i da su joj roditelji još uvijek u braku, ali to je bilo sve.
Nikad nije spomenula ikakvu braću ili sestre.
- Imaš li braću ili sestre?
Tad smo već bili poprilično pijani, barem sam ja bio i stalno sam se igrao voskom
koji je kapao sa svijeće pred nama. Vosak se skupljao u maloj posudici ispod svijeće,
a ja sam ga gnječio prstima, pravio od njega kuglice koje bih zatim spljoštio. Millicent
je gledala što radim umjesto da mi odgovori na pitanje.
- Hej? - rekao sam.
Otpila je gutljaj vina. - Sestru. Holly.
- Stariju ili mlađu?
- Bila je starija. Sad je više nema.
Ispustio sam vosak i posegnuo, položio dlan na ruku kojom je držala čašu za
šampanjac. - Tako mi je žao - rekao sam.
- U redu je.
Čekao sam da još nešto kaže. Kad nije, pitao sam: - Što se dogodilo?
Naslonila se leđima na zid iza sebe. Zbog alkohola i svijeća sve je treperilo,
uključujući i njenu riđu kosu. Na jedan trenutak doimalo se kao da žar pada s nje.
 Okrenula se dok je odgovarala. - Bilo joj je petnaest, bila je dvije godine starija od
mene. Holly je više od ičeg htjela voziti auto. Jedva je čekala da dobije vozačku dozvolu.
A onda su jednog dana naši roditelji otišli nekamo. Išli su tatinim autom, mamin je ostao
u garaži. Holly je rekla da bismo se trebale provozati. Samo po našoj ulici - rekla je da
će jako sporo voziti. - Millicent me pogledala i slegnula ramenima. - Nije. I umrla je.
- O, Bože. Tako mi je žao.
- U redu je. Holly mi je bila sestra, ali nije bila... dobra osoba. Nikad.
Htio sam postaviti još pitanja i mogao sam, jer bila je to večer trivije, ali nisam.
Umjesto toga sam ju pitao kad se prvi put napila.
Holly je ponovno spomenuta tek kad smo otišli na večeru kod njenih roditelja.
Tad sam ih već bio upoznao u restoranu kad su posjetili grad, ali ovog smo se puta tri
sata vozili do njihove kuće. Millicentini su roditelji živjeli u velikoj kući na sjeveru
države, blizu granice s Georgijom, usred ničeg. Njen je otac Stan bio izumio nekakav
mamac za ribolov, patentirao ga i prodao tvrtci koja proizvodi sportsku opremu. Nisu
baš bili bogati, ali također nisu morali raditi. Stan je sad dane provodio promatrajući
ptice, loveći ribe štapom i rezbareći drvene kućice za ptice. Millicentina majka Abby
svojedobno je bila učiteljica, a kad se ne bi bavila svojim vrtom, pisala bi obrazovni
blog. Bili su pomalo poput hipija koji umjesto trave uzgajaju korijandar.
Millicent je sličila svom ocu, uključujući oči više nijansi, ali osobnost je imala
poput majke. Abby je bila čak i organiziranija od Millicent.
Fotografiju sam vidio tek kad smo pojeli večeru. Pomogao sam maknuti posuđe
sa stola, odnijeti ga u kuhinju. Fotografija je bila na prozoru iznad sudopera; sitna i
napola skrivena iza jedne biljke. Riđa mi je kosa privukla pažnju. Kad sam ju uzeo u
ruke kako bih ju pogledao, shvatio sam da su to Millicent i njena sestra Holly. Do tog
trenutka nisam ni primijetio da u čitavoj kući nije bilo fotografija. Bilo je fotografija
Millicentinih roditelja, kao i fotografija same Millicent, ali ovo je bila jedina fotografija
koja prikazuje Holly.
- Nemoj da ju ona vidi.
Podigao sam pogled. Millicentina je majka stajala ispred mene. Njene su me tople
smeđe oči gotovo molile.
- Znaš li što se dogodilo Holly?
- Da. Millicent mi je rekla.
- Onda znaš da ju to uznemirava. - Uzela je fotografiju i vratila ju iza biljke. -
Sklonimo ju kad ona dođe. Millicent ne voli kad ju se podsjeća na nju.
- Nesreća ju uznemiruje. Gubitak Holly morao je biti grozan.
Čudno me pogledala.
Taj sam pogled razumio tek onog dana kad je mobitel zazvonio, a Millicent
vrisnula.
 DESET

K utija videoigre Bloody Hell IV ima naslovnicu toliko eksplicitnu da su ju morali

prekriti velikom žutom naljepnicom upozorenja. Na poleđini kutije je pak velika
crvena naljepnica s opisom same igre.
Nisam siguran da je ta igra nešto čemu je mjesto u mojoj kući. Ali ipak ju kupim.
Rory je kod kuće, još uvijek mu traje trodnevna suspenzija. Majka mu je oduzela
računalo, promijenila je lozinku za pristup internetu i pokušala je isključiti kablovsku
televiziju pa napola odustala. Rory sjedi na kauču u dnevnom boravku i prebacuje
programe.
Bacim igru na kauč do njega.
- Hvala - kaže on. - Ali trebao bi poraditi na stavu.
- Nemoj.
Podsmjehne se i zgrabi igru, s naslovnice oguli žutu naljepnicu upozorenja. Na
ilustraciji pod njom nalazi se tucet tijela nabacanih jedno na drugo. Nekakvo ružno
rogato stvorenje, vjerojatno vrag, stoji na toj hrpi.
Rory me pogleda i zelene mu oči zasjaju. Pita me gdje je igraća konzola. Ja
oklijevam pa pokažem prema ostakljenom ormaru u blagovaonici. - Iza srebrnog
poslužavnika. Nemoj ništa razbiti.
- Neću.
- I vrati ju na mjesto kasnije.
- Hoću.
- Nećeš ponovno varati, je li tako? - kažem.
On zakoluta očima. - Kakav otac, takav sin.
Prekine nas televizija, prijelomnim vijestima usred dnevnog talkshowa.
Pojavi se logotip lokalnih, vijesti. Zatim se pojavi onaj mladi voditelj koji
izvještava o Lindsayinom slučaju. Zove se Josh i gledam ga svakog dana otkako je
otkriveno Lindsayino tijelo. Danas mi se čini malo umornim no oči su mu divlje.
Policija je napokon otkrila javnosti način na koji je Lindsay ubijena.
- Ovdje smo s doktorom Johannesom Rollinsom, bivšim medicinskim istražiteljem
okruga DeKalb u Georgiji - kaže Josh. - Doktore Rollins, hvala vam što ste nam se
pridružili.
- Naravno. - Doktor Rollins doima se starijim od svih ljudi koje znam i podsjeća
me na Djeda Božićnjaka, osim što mu je odjeća pogrešna. Odjeven je u kariranu košulju
s običnom plavom kravatom.
- Doktore Rollins, danas ste vidjeli policijsku izjavu. S obzirom na vaše područje
rada, što nam možete reći o njoj?
- Zadavljena je.
 - Da, da. Tako piše ovdje. Asfiksija zbog stezanja.
Doktor Rollins kimne. - To sam rekao. Zadavljena je.
- Možete li nam išta drugo reći?
- Izgubila je svijest za nekoliko sekundi, a umrla u razdoblju od nekoliko minuta.
Josh pričeka hoće li mu doktor Rollins još nešto reći, ali ovaj samo šuti. - U redu.
Hvala vam puno, doktore Rollins. Cijenimo što ste odvojili vrijeme za nas. - Kamera
zumira na Josha, koji udahne. On službeni izvještaj uvijek poprati neslužbenim, jer Josh
je ambiciozan i čini se da ima izvore svugdje.
- To nisu sve informacije koje imamo. Kao i uvijek, News 9 ima više informacija
od svih ostalih i to one koje nećete pronaći u policijskom izvještaju za javnost niti na
vijestima bilo koje druge postaje. Moji mi izvori kažu da tragovi na Lindsayinom vratu
upućuju na davljenje lancem. Ubojica je stajao iza nje i pritiskao joj dušnik lancem sve
dok nije umrla.
- Kul - kaže Rory.
Previše mi je zlo da bih ga prekorio jer njegovu majku, moju suprugu zamišljam
kao ubojicu kojeg Josh opisuje.
Sve to vrlo jasno vidim u mislima, dijelom zato jer poznajem, to jest poznavao sam
obje žene. Vidim užas na Lindsayinom licu. Također vidim i Millicentino lice, iako se
njegovi izrazi stalno mijenjaju. Užasnuta je, laknulo joj je, naslađuje se. Smiješi se.
Rory počne namještati igraču konzolu.
- Jesi dobro? - pita me.
- Dobro sam.
Ne odvrati mi. Bloody Hell IV se upravo učitava.
Odem jer moram na tenisku poduku. U zadnje sam ih vrijeme previše otkazao.
U klubu niz cestu od naše kuće čeka me sredovječna žena. Kosa joj je tamna i
ravna, koža vrlo potamnjela i ima čujan naglasak. Kekona je Havajka. Kad je ljuta,
psuje na pidžinu.
Kekona je umirovljena udovica, što znači da ima jako puno vremena za obraćanje
pažnje na sve što drugi rade. I tračanje o tome. Zbog Kekone ja znam tko s kim spava,
koji parovi prekidaju, koja je trudna i čiji su klinci upali u frku. Ponekad je to više nego
želim znati. Ponekad ju samo želim podučavati tenisu.
Danas saznam da jedna od Roryjevih učiteljica možda ima aferu s ocem jednog
učenika. To jest uznemiravajuće, ali barem nema aferu s učenikom. Također dobijem
nove vijesti o razvodu McAllisterovih koji se rasteže već godinu dana i čujem novu
glasinu o mogućem pomirenju. Tu glasnu ona također vrlo žustro proglasi »vjerojatno
nepouzdanom, ali nikad se ne zna«.
Oko pola sata nakon početka jednosatne poduke ona spomene Lindsay.
To je neobično pošto Lindsay nije pronađena unutar granica naše male zajednice
Hidden Oaks, niti je bila članica kluba. Lindsay je živjela, radila i bila pronađena nekih
tridesetak kilometara dalje, izvan Kekonine zone trača. Većinom se drži unutar Oaksa,
debelo iza vratnica, gdje je njena kuća, jedna od najvećih. Živi manje od ulice
udaljenosti od mjesta gdje sam ja odrastao i jako dobro poznajem Kekoninu kuću.
Barem jesam. Moja je prva djevojka živjela tamo.
- Nešto je čudno u vezi te cure nađene u motelu - kaže Kekona.
- Nije li nešto čudno u vezi svakog umorstva?
- Ne baš. Umorstvo je gotovo pa nacionalni sport. A opet, normalne cure ne pojave
se samo tako mrtve u napuštenim motelima.
Kekona kaže ono što ja sve vrijeme mislim.
Motel me još uvijek zbunjuje. Nije mi jasno zašto ju Millicent nije zakopala ili
zašto nije odnijela Lindsayino tijelo duboko u šumu ili bilo gdje drugdje, samo ne ovdje,
blizu naše kuće, u zgradu u kojoj je morala biti pronađena prije ili kasnije. To mi nema
smisla.
Osim ako Millicent ne želi biti uhvaćena.
- Normalne cure? - kažem Kekoni. - Što je to normalna cura?
- Ma znaš, nije narkićka ili prostitutka. Ne živi na margini društva. Ova je cura bila
normalna. Imala je posao i stan i valjda je plaćala porez. Normalna.
- Gledaš li puno policijskih serija?
Kekona slegne ramenima. - Naravno, tko ih ne gleda?
Milicent ih ne gleda. Ali čita takve knjige.
Pošaljem svojoj supruzi SMS poruku:

Moramo na spoj.

Millicent i ja nismo bili na spoju već deset godina. Ta nam je fraza šifra jer smo
u jednom trenutku sjeli i odabrali šifru. Spoj znači da moramo razgovarati o našim
izvannastavnim aktivnostima. Pravi razgovor, a ne šaputanje u mraku.
A uz SMS poruku i spoj, tu je i Roryjeva suspenzija. Po čitave je dane doma i u
Millicentinoj glavi njen sin to vrijeme koristi za čitanje knjiga koje razvijaju um. No
on ustvari igra novu videoigru i to zbog mene. Kad se vratim u kuću videoigri nema ni
traga. Rory sjedi za stolom, u tišini.
Podigne pogled i namigne mi. Po prvi put mi se ne sviđa osoba koja moj sin postaje.
Za što sam ja kriv.
Odem na kat kako bih se istuširao prije večere. Kad se vratim u prizemlje, Jenna
je došla i ismijava Roryja.
- Danas su svi pričali o tebi - kaže. Jenna tipka na mobitelu dok razgovara s njim.
Uvijek je tako. - Rekli su da si toliko glup da moraš pogledati kako ti se piše ime. Da
su te zato uhvatili kako varaš.
- Ha ha. - kaže Rory.
- Kažu da si preglup da bi bio stariji od mene.
 Rory zakoluta očima.
Millicent je u kuhinji. Presvukla se iz radne odjeće u hlače za jogu, majicu dugih
rukava i prugaste čarape. Kosa joj je u visokoj neurednoj punđi s velikom kopčom.
Nasmiješi mi se i pruži zdjelu salate koju trebam staviti na stol.
Klinci se nastavljaju prepirati dok ona i ja postavljamo hranu na stol.
- Tako si glup - kaže Jenna. - Kažu da sam ja jedina pametna u obitelji.
- Sigurno nisi lijepa - kaže on.
- Mama!
- Dosta - kaže Millicent. Sjedne za stol.
Rory i Jenna začepe. Stave si ubruse u krilo.
Sve je to tako normalno.
Kad završimo s jelom Millicent mene i Jennu zamoli da počistimo posuđe s stola.
Ona želi s Roryjem proći kroz njegovu domaću zadaću kako bi bila sigurna da će ju
cijelu danas dovršiti.
Vidim joj paniku u očima.
Roryja očekuje duga večer; to već čujem u kuhinji dok Jenna i ja peremo posuđe.
Ja ga ispirem vodom, ona ga slaže u perilicu, a usput čavrljamo.
Jenna brblja o nogometu, o detaljima koje ja ne mogu razumjeti. Ne po prvi put
zapitam se bih li se trebao više uključiti i volontirati kao pomoćnik trenera ili tako nešto.
A onda se sjetim da za to jednostavno nemam vremena.
Ona nastavlja pričati, a meni misli lutaju natrag k Millicent. K našem spoju.
Kad završimo s posuđem, a Rory je ostao bez isprika, večer polako krene k svom
kraju. Rory ode u sobu kako bi napravio zadaću koju ranije nije. Jenna istovremeno
razgovara i šalje poruke preko mobitela. Kad dođe vrijeme za počinak Millicent im
oboma oduzme računala. Svake noći to čini kako ne bi ostali budni i preko interneta
razgovarali sa strancima dok mi spavamo. Mislim da na internetu stranaca ima u svako
doba, ali ne uđem u tu raspravu s njom.
Nakon što klinci legnu u krevet, Millicent i ja odemo u garažu na spoj.
 JEDANAEST

S jedimo u Millicentinom autu. Njen je auto ljepši od mojeg, luksuzni crossover

model kojim često klijente vozi do kuća koje im pokazuje. Kožna su sjedala udobna,
prostran je, a kad su vrata zatvorena klinci nas ne mogu prisluškivati.
Dlan položim na središnju konzolu, a ona položi svoj dlan na moj.
- Napet si - kaže ona.
- A ti nisi?
- Neće pronaći ništa što bi ih moglo dovesti do nas.
- Kako možeš biti sigurna u to? Jesi li očekivala da će ju pronaći?
Slegne ramenima. - Možda me nije bilo briga.
Dojma sam da bi sve što znam stalo u moj dlan, a sve što ne znam ispunilo kuću.
Toliko pitanja želim postaviti, ali ne želim odgovore na njih.
- Druge nikad nisu pronađene - kažem. - Zašto Lindsay?
- Lindsay - izgovori ona njeno ime polako. Prisjetim se zbog onoga trenutka kad
smo ju prvi put pronašli. Učinili smo to zajedno: tražili smo, odabrali, a ja sam bio
uključen u svaku odluku.
Nakon druge šetnje prirodom s Lindsay, rekao sam Millicent da je ona ta. Tad smo
razvili naš kodeks, tad je nastala naša posebna noć za spoj, samo što nije bila u garaži.
Dok su nam susjedi nakratko pričuvali djecu, Millicent i ja smo otišli na ledeni jogurt.
Ona je naručila s okusom vanilije, ja s okusom oraha i šetali smo trgovačkim centrom
u kojem je još uvijek bilo otvoreno samo kino. Zastali smo pred otmjenom trgovinom
kuhinjskim namještajem i zagledali se u izlog. Bila je to jedna od Millicentinih omiljenih
trgovina.
- No - rekla je - reci mi.
Ogledao sam se oko sebe. Najbliži su nam ljudi bili kojih stotinjak metara daleko,
čekali u redu pred kino blagajnom. No svejedno sam spustio glas. - Mislim da je
savršena.
Millicent je podigla obrvu, doimala se iznenađenom. I sretnom. - Zaista?
- Ako ćemo se odlučiti na to, onda da. Ona je ta. - Nije bila jedina ta; bila je treća
po redu. Lindsay je bila drugačija jer je bila strankinja koju smo odabrali na internetu.
Odabrali smo ju između milijun drugih mogućnosti. Prve dvije uopće nismo bili
odabrali, one su same došle k nama.
Millicent je pojela zalogaj jogurta od vanilije pa oblizala žlicu. - Znači, misliš da
bismo trebali? Trebali bismo to učiniti?
U njenom pogledu ima nečeg što me natjera da skrenem pogled. Millicent mi
povremeno oduzme dah. Baš se to dogodilo i tad, dok smo u trgovačkom centru
odlučivali o Lindsayinoj sudbini. Skrenuo sam pogled s Millicent na zatvorenu trgovinu
pred kojom smo stajali. Sva mi je ta nova i skupocjena oprema i namještaj uzvraćala
pogled, rugala mi se svojom nedosežnošću. Nismo si mogli priuštiti sve što smo htjeli.
Mislim, nitko nije mogao, ali to mi je svejedno smetalo.
- Da - rekao sam Millicent. - Sasvim sigurno bismo trebali.
Nagnula se prema meni i poljubila me hladno, s okusom vanilije.
Niti u jednom trenutku nismo spominjali držanje Lindsay zatočenom.
A sad sjedimo u garaži na novom spoju. Nema ledenog jogurta, tu je samo mala
vrećica pereca iz pretinca za rukavice. Ponudim Millicent perecima, a ona podigne nos.
Vratim se na razlog zašto smo u autu. - Morala si znati da će pronaći Lindsay...
- Znala sam.
- Ali zašto? Zašto bi htjela da ju pronađu?
Ona se kroz prozor auta zagleda u posložene hrpe plastičnih kutija punih starih
igračaka i božićnih ukrasa. Kad se ponovno okrene prema meni, glavu nakrivi na stranu
i nasmiješi se. - Zato jer nam je godišnjica.
- Godišnjica nam je bila prije pet mjeseci.
- Ne ta godišnjica.
Pomislim kako ne želim sad zaribati jer bih zaista trebao znati o čemu to ona priča.
Trebao bih pamtiti takve stvari.
I odjednom se sjetim. - Prije godinu dana smo odabrali Lindsay. Donijeli smo
odluku.
Millicent se veselo nasmiješi. - Da. I pronađena je točno godinu dana kasnije.
Zurim u nju. Još uvijek mi ništa nema smisla. - Zašto bi htjela...
- Jesi li čuo za Owena Rileyja? - pita me.
- Molim?
- Owen Riley. Znaš li tko je to?
Ime mi isprva ne zvuči poznato. A onda se sjetim. - Misliš na Owena Olivera?
Serijskog ubojicu?
- Tako si ga zvao?
- Owen Oliver Riley. Zvali smo ga Owen Oliver.
- Znači, znaš što je učinio?
- Naravno da znam. Nisi mogao živjeti ovdje, a ne znati.
Nasmiješi mi se, a ja se, baš kao ponekad izgubim. - Nije samo naša godišnjica -
i Owenova je - kaže ona.
Razmišljam, pretražujem sjećanja na događaje koji su se zbili tek nakon što sam
postao odrasla osoba. Nitko nije obratio pažnju na nestanak jedne žene, niti su obratili
pažnju kad je i druga žena nestala. Obratili su ju tek kad je jedna od njih bila pronađena
mrtva.
Sjećam se da sam sjedio u baru s lažnim ispravama, okružen prijateljima
vršnjacima. Pili smo jeftino pivo i žestice dok smo na televiziji gledali snimku otkrića
prvog tijela. U Woodviewu se nikad ništa zanimljivo ne bi dogodilo. Sasvim sigurno
se nisu događala ubojstva lijepih žena zvanih Callie koje rade kao voditeljice trgovine
odjećom. Pronašli su ju u napuštenom odmorištu na međudržavnoj cesti. Tijelo je
pronašao neki vozač kamiona.
Isprva je to bilo samo mučno ubojstvo jedne žene. To sam ljeto proveo opčinjen
vijestima dok su policija i lokalna zajednica pokušavali pronaći neki motiv za taj zločin.
»Lutalica« se pokazalo prihvatljivim odgovorom. Svima je odmah bilo bolje kad
su počeli vjerovati da ubojica nije član zajednice, iako je to značilo da je onda neki
lutalica oteo Callie i mjesecima ju održavao na životu prije nego ju je ubio. No ipak
smo u to vjerovali. Čak i ja.
Kad je pronađeno drugo tijelo, svi smo se osjetili izdanima. Netko od nas je morao
biti odgovoran.
Nitko nije znao da je Owen Oliver Riley odgovoran. Ne još. Tad smo ga zvali samo
Ubojica iz Woodviewa.
Uhvatili su ga nakon što je ubio devet žena. Owen Oliver Riley bio je u tridesetima,
kose boje slame i plavih očiju te sa začecima mlohave trbušine. Vozio je srebrni Sedan,
visio u sportskim barovima i dobrovoljno radio u svojoj crkvi. Ljudi su ga poznavali,
razgovarali bi s njim, prodavali mu robu i usluge, mahali mu u prolazu. Zurio sam u
njegovu fotografiju na televiziji i razmišljao kako ne može biti odgovoran. Doimao se
tako normalnim. I bio je normalan, izuzev toga što je ubio devet žena.
Owena Olivera su isprva optužili za samo jedno umorstvo; ostale su optužbe bile
na čekanju zbog nedostatka dokaza. Nije mu bila odobrena jamčevina. Owen Oliver u
pritvoru je proveo tri tjedna, a zatim su ga oslobodili zbog tehničke greške. Nalog za
uzimanje uzorka DNK nije bio još potpisan u trenutku kad mu je policija uzela bris
obraza. Čak je i njegov od suda dodijeljeni odvjetnik mogao iskoristiti takvu golemu
grešku. Što i jest učinio.
Pošto je DNK izbačen kao dokaz, policiji nije ostalo ništa. Još uvijek su panično
tražili dokaze kad je Owen Oliver išetao iz zatvora. Doimao se toliko normalnim da se
odmah uklopio natrag u društvo i nestao.
Kad su ga oslobodili ja sam bio u inozemstvu, ali svejedno su te vijesti došle do
mene. To je bio jedan od rijetkih trenutaka kad sam se čuo s roditeljima prije njihove
smrti. Nakon njihove sam se smrti vratio kući, ali nisam namjeravao tamo i ostati sve
dok nisam upoznao Millicent. Kad je pristala izaći sa mnom ja sam još mislio da je to
zato jer je nova ovdje i ne poznaje nikog osim mene.
Ponekad mi se još uvijek čini da je tako.
U tom je trenutku Owen Oliver već odavno bio nestao. No svake bi godine, na
obljetnicu njegova puštanja, njegovo lice ponovno dospjelo u vijesti. Tijekom godina
Oliver je postao naše lokalno čudovište, naša babaroga, naš serijski ubojica. Naposljetku
se pretočio u mit, postao veći od života.
- Prošlo je sigurno sedamnaest godina otkad je zadnji put nekog ubio - kažem.
- Ustvari osamnaest. Ovaj mjesec prije osamnaest godina nestala je njegova zadnja
žrtva.
 Zavrtim glavom dok pokušavam posložiti kockice u glavi. I kao i uvijek, Millicent
to učini umjesto mene.
- Sjećaš li se dana kad je Lindsay nestala? Kad su ju počeli tražiti? - pitala je.
- Naravno.
- Pa što misliš da će se dogoditi kad sljedeća nestane? Recimo jedna od žena na
našem popisu.
I tad se, jedan po jedan, nepovezani krajevi počnu spajati. Ako još jedna žena
nestane, policija će pomisliti da je u pitanju serijski ubojica. Millicent je uskrsnula
Owena kako bi na njega svalila krivnju za naša djela.
Millicent nam uspostavlja budućnost.
- Zato si toliko dugo Lindsay držala na životu - kažem. - Kopirala si ga.
Millicent kimne. - Jesam.
- On je davio svoje žrtve, je li tako?
- Jest.
Izdahnem, kako tjelesno tako i psihološki. - To je sve bila namještaljka.
- Naravno da jest. Kad policija krene u potragu, a krenut će, tražit će Owena.
- Ali zašto mi ne bi rekla što radiš? Zašto bi godinu dana to skrivala?
- Htjela sam te iznenaditi - kaže. - Za godišnjicu.
Zurim u nju. U svoju dragu suprugu.
- To je poremećeno - kažem.
Ona podigne obrvu. Prije nego išta stigne reći, položim joj prst na usne.
- I briljantno - kažem.
Millicent se nagne i poljubi me u vrh nosa. Dah joj miriše na večerašnji desert.
Ovaj put to nije vanilija već sladoled od čokolade i trešanja.
Prijeđe preko središnje konzole, objaši me na suvozačkom sjedalu. Dok sa sebe
skida majicu, kopča joj ispadne iz kose i pramenovi se raspuste. Pogleda me očima
mračnim poput močvare. - Nisi valjda mislio da ćemo prestati? - pita me.
Nisam. Sad ne možemo prestati.
Niti to želim.
 DVANAEST

I spočetka se radilo o Holly. I to zato jer je moralo biti tako.

Tog svježeg jesenjeg dana kad je zazvonio telefon svijet nam se raspao. Poziv
je bio u vezi Holly. Puštali su ju van iz psihijatrijske ustanove.
Nisam dobro čuo. Činilo mi se da nisam dobro čuo kad mi je Millicent prvi put
rekla da joj sestra nije s petnaest godina poginula u nesreći, već da su ju zatvorili u
psihijatrijsku ustanovu.
Te subotnje večeri, nakon što smo klince smirili, nahranili i poslali na spavanje,
Millicent i ja smo sjedili u dnevnom boravku, na kauču koji smo još uvijek otplaćivali
kreditnom karticom i ona mi je tad ispričala istinitu priču o Holly.
Ona posjekotina od papira bila je prvi put. Već sam znao tu priču, znao sam da su
pravile kolaže svojih omiljenih stvari.
- Učinila je to namjerno - rekla je Millicent. - Zgrabila me za ruku i porezala me
papirom. Tu - pokazala je između palca i kažiprsta. - Uvjerila je naše roditelje da je
bilo slučajno.
Mjesec dana kasnije šestogodišnja Millicent je već gotovo zaboravila na sve to.
Ali onda se ponovilo. Ona i Holly bile su u Hollynoj sobi, igrale se na mjestu koje su
zvale Ljubičasta Rupa. Millicent i njena sestra stvorile su vlastiti mali svijet od lutaka,
plišanaca i plastičnih konjića i prozvale ga Ljubičasta Rupa. Naziv se odnosio na boju
zidova Hollyne sobe. Soba je bila ljubičasta, a Millicentina je bila žuta.
Dok su bile u rupi Holly ju je ponovno porezala. Ovaj se put poslužila oštrim
komadom plastike koji je odlomila s druge igračke.
Rez je bio na Millicentinoj nozi, dolje kod gležnja. Vrisnula je dok je krv kapala
po sagu. Holly je zurila u nju sve dok njihova majka nije ušla u sobu, a u tom je trenutku
odmah i ona počela plakati.
I to je bilo proglašeno samo nesrećom.
Tijekom sljedećih nekoliko godina Millicent je pretrpjela niz takvih nesreća. Otac
ju je smatrao trapavom. Majka joj je rekla nek malo pazi što radi.
Holly joj se smijala.
Što mi je više Millicent otkrivala, to sam ja bio sve užasnutiji. Neke su mi stvari
također sad imale smisla.
Ugriz na ruci, za koji je bio okrivljen pas. Dva mala blijeda traga koje se i dan
danas moglo vidjeti.
Prst slomljen u vratima. Još uvijek je bio malo iskrivljen.
Onaj mrvicu okrhnut donji prednji zub, oštećen kad se spotaknula i pala na kvaku.
Duga i duboka posjekotina na listu, za koju je odgovornim proglašeno razbijeno
staklo na cesti. Ožiljak je još uvijek bio vidljiv, trakica gotovo petnaest centimetara
duga.
 Pričala mi je, činilo mi se, satima. I što su priče išle dalje, to su bivale sve gore.
Kad je Millicent bilo deset godina, Holly ju je bila gurnula niz stepenice. Millicent
je slomila ruku. Šest mjeseci kasnije Holly se u nju zabila biciklom. Zatim je Millicent
pala iz kućice na stablu u stražnjem dvorištu.
Njeni su roditelji vjerovali da su to sve nesretni slučajevi. Ili su samo vidjeli što su
htjeli vidjeti. Nema tog roditelja koji želi vjerovati da mu je dijete čudovište.
Jedan dio mene u potpunosti je to razumio. Ništa me ne bi moglo uvjeriti da bi se
Rory ili Jenna mogli tako ponašati. To jednostavno nije moguće, nije izvedivo. I bio
sam siguran da su jednako tako razmišljali i Millicentini roditelji.
Što mi nije nimalo ublažilo bijes. Dok sam tako sjedio i slušao što je sve Millicent
proživjela odrastajući, nisam razumom uspio otjerati bijes.
To ponašanje - ne, to mučenje - nastavilo se i tijekom njenih ranih tinejdžerskih
godina. Millicent je do tog trenutka već bila odavno odustala od ideje da će njena sestra
prestati s tim ako se bude lijepo ponašala prema njoj. Umjesto toga je odlučila vratiti
Holly istom mjerom.
Prvi i jedini je put pokušala ozlijediti Holly kad su obje pohađale više razrede
osnovne škole. Na kraju nastave obje su krenule van sa svom ostalom djecom, prema
nizu roditelja koji su ih čekali. Hodale su rame uz rame i Millicent joj je tad podmetnula
nogu.
Holly je pala.
Sve se to zbilo u manje od sekunde, ali pola je škole vidjelo. Djeca su se smijala,
učitelji su im pritrčali, a Millicent se smiješila u sebi.
- Zvuči bolesno - rekla je Millicent. - Ali zaista sam mislila da je došao kraj. Mislila
sam da će mi prestati nanositi bol ako ju ozlijedim.
Bila je u krivu.
Nekoliko sati kasnije Millicent se probudila usred noći. Zapešća su joj bila vezana
za dasku uzglavlja kreveta. Holly joj je upravo vezivala usta.
Holly joj nije rekla ni riječ. Samo je sjedila u kutu i zurila u Millicent sve dok zora
nije svanula. Tik prije nego su im se roditelji probudili Holly joj je odvezala i usta i ruke.
- Da me više nikad nisi pokušala ozlijediti - rekla joj je. - Sljedeći ću te put ubiti.
Millicent nije pokušala. Nastavila je trpjeti zlostavljanje dok je istovremeno tražila
način kako bi dokazala da nije nespretna, da njene ozljede nisu posljedica nesretnih
slučajeva. Holly je bila previše pametna da bi ju uhvatili.
Do dana današnjeg Millicent je uvjerena da bi se to zlostavljanje nastavilo da nije
bilo auta.
Prometna nesreća o kojoj mi je ispričala zaista se i dogodila. Holly je bilo petnaest,
Millicent trinaest i Holly je zaista bila odlučila provozati se maminim autom. Naredila
je Millicent da joj pravi društvo pa se namjerno suvozačkom stranom zabila u ogradu.
Možda bi i to bilo proglašeno samo nesretnim slučajem da nije bilo videosnimke.
 Dvije su različite sigurnosne kamere snimile nesreću. Prva je snimka pokazivala
auto koji ravno vozi cestom, da bi zatim naglo skrenuo i zabio se u ogradu. Druga
je snimka pokazivala vozačevu stranu auta. Holly je bila za volanom i činilo se da je
namjerno okrenula volan.
Policija je razgovarala s njom i odlučila da u pitanju uopće nije bila slučajnost.
Nakon mnogih razgovora s Millicent, s Holly, s njihovim roditeljima, došli su do
zaključka da je s Holly nešto jako pogrešno. Također se došlo do zaključka da je
pokušavala ubiti svoju mlađu sestru.
No umjesto da dopuste da im kćer optuže za pokušaj ubojstva, Millicentini su
roditelji pristali dati Holly na dugotrajno psihijatrijsko liječenje. Liječnici su ju tamo
i zadržali.
Dvadeset i tri godine kasnije bila je otpuštena iz bolnice.
Holly nam je bila prva.

Nakon tog spoja bacio sam se na istraživanje Owena Olivera Rileyja. Ako nam
je namjera bila uskrsnuti našu lokalnu babarogu, onda trebam osvježiti znanje o
činjenicama, naročito o tipu žena kakve je birao za mete. Ne sjećam se baš dobro toga.
Ono čega se sjećam jest da je nasmrt prestravio svaku ženu na ovom području, zbog
čega mi je postalo ili vrlo teško ili vrlo lako upoznati neku ženu. Gledale bi me kao
da se pitaju jesam li Ubojica iz Woodviewa i bi li mi se mogle oduprijeti i pobjeći ako
nešto pokušam.
U to su doba te žene bile moje vršnjakinje, u dobi između osamnaest i dvadeset
godina, iako se sad čini da ih Owen Oliver ne bi ni pogledao. Volio je malo starije,
između dvadeset i pet i trideset i pet.
Plavuše ili brinete - nije bilo bitno. Owenu Oliveru to nije bio kriterij.
No imao je neke druge kriterije. Te su žene bile niže od prosjeka; niti jedna nije
bila viša od metar i šezdeset. Takva je tijela bilo lakše premjestiti. Kako njemu tako i
Millicent.
Sve su živjele same.
Mnoge su radile noćne smjene. Jedna je čak i bila prostitutka.
Owenov je posljednji kriterij bio i razlog što je otkriven. U nekom su trenutku
svojih života sve njegove žrtve bile pacijentice memorijalne bolnice Sv. Marije.
Ponekad jako davno. Jednoj su tamo izvadili krajnike; druga je imala upalu pluća i
provela je dva dana na intravenoznom dripu. Owen je radio u računovodstvu bolnice pa
je tako znao sve o njihovom liječenju, o njihovoj dobi, bračnom stanju i gdje žive.
Sv. Marija je bila jedina poveznica svih žrtava. Tu su poveznicu jako dugo svi
previđali jer svi su išli u Sv. Mariju. Bila je to jedina velika bolnica na našem području.
Sljedeća je bila sat vožnje daleko.
Preskočim većinu detalja o tome što je radio svojim žrtvama dok ih je držao
zatočenima. To je previše informacija koje mi ne trebaju, previše prizora koje ne želim
imati u glavi.
 Jedina informacija koja mi zapne za oko su otisci prstiju. Owen ih je skidao svakoj
svojoj žrtvi. Millicent je tu istu stvar učinila Lindsay.
Zatim prođem kroz galeriju fotografija žena koje je ubio. Sve su bile mlade,
prpošne, sretne. Žrtve uvijek tako izgledaju na tim fotografijama. Nitko ne želi gledati
fotku sumorne mlade žene makar ona bila i pokojna.
Primijetim još nekoliko stvari. Sve su žene bile vrlo obična izgleda. Nisu nosile ni
puno šminke niti naročito lijepu odjeću. Većina se odijevala vrlo slično: obična frizura,
traperice i majice kratkih rukava, bez tamnih ruževa i bez lakiranih noktiju. Lindsay je
odgovarala tom profilu, a također je i visinom odgovarala Owenu.
Naomi je bila više jednostavna nego glamurozna, ali bila je previsoka.
Sve do ovog trenutka nisam nikad birao ženu na temelju takvog profila. Moji su
se kriteriji zasnivali na broju ljudi koji će ju tražiti, na tome koliko će brzo policiji biti
prijavljen njen nestanak, koliko će truda biti uloženo u potragu za odraslom ženom.
Sve je drugo bilo proizvoljno. Lindsay sam odabrao jer je odgovarala svim bitnim
kriterijima i zato jer mi se Millicent nije skidala s vrata sa zahtjevom da odaberem
sljedeću.
Petra je bila drugačija, možda jer sam spavao s njom ili jer je pretpostavljala da
možda nisam gluh. Možda zbog obaju razloga. Još uvijek je tamo vani, još uvijek
predstavlja rizik, ali uopće ne odgovara našem novom profilu. Petra je previsoka i
preglamurozna; nosi suknje i visoke potpetice, a nožni su joj prsti lakirani u crvenu boju.
Moram pronaći neku drugu. Našu četvrtu.
Tako je Owen Oliver radio. Sljedeća bi žrtva nestala tek nakon što bi pronašli
njegovu prethodnu.
Dok pretražujem društvene mreže osjećam porast adrenalina. Nije još navala, ne
baš, ali bit će. Millicent i ja zajedno ćemo vratiti Owena.
Čemu se jako radujem.
 TRINAEST

P rve dvije žene nismo mi odabrali. Lindsay je bila prva koju jesmo i pronašli smo ju
na društvenim mrežama. Ali to je bilo dok još nismo imali ni profil ni nužnu visinu.
Većina ljudi neće navesti svoju visinu na društvenim mrežama, niti postoje kategorije za
točnu visinu ili težinu ili boju očiju. Sve mi to otežava preliminarnu potragu za brojem
četiri.
Ali ipak pronađem mjesto na kojem su navedene visine: web-stranica za spajanje
ljudi. No kratkom pretragom ne nađem ništa poticajno. Sljedećeg dana zatražim od
Millicent sastanak tijekom podnevne stanke. Uzmemo kavu za van i sjednemo u park s
druge strane ulice. Dan je predivan, nebo neprekinuto prostranstvo plave, u zraku nema
previše vlage, a park je dovoljno blizu da možemo koristiti besplatni internet obližnje
kavane.
Objasnim joj naše nove parametre profila i pokažem joj što sam pronašao na
internetu. Ona lista popise žena na stranicama za spajanje pa me pogleda.
- Sve se čine tako... - Zavrti glavom i utihne.
- Lažnima?
- Da. Kao da se trude biti ono što muškarci žele umjesto ono što doista jesu.
Pokažem na jednu, koja je kao hobije navela surfanje na dasci i zabave na plaži.
- I mogle bi imati previše prijatelja.
- Sigurna sam da neke i imaju.
Ona nastavi prelistavati profile, namrštena. - Ne možemo odabrati neku s ovakve
stranice.
Ja ne kažem ništa, a ona me pogleda. Smiješim joj se.
- Što je? - pita.
- Imam ideju.
Ona se opusti, nije više zabrinuta već samo podigne obrvu. - Ma daj?
- Tako je.
- Pričaj.
Pogledam preko parka i napokon ugledam ženu koja na jednoj od klupa čita knjigu.
Pokažem prema njoj. - Možda ona?
Millicent ju pogleda, prouči ju pa se nasmiješi. - Želiš nekog potražiti u stvarnom
svijetu.
- Za početak, da. Pronađemo nekog tko odgovara fizičkom profilu. Zatim ih
potražimo na internetu kako bismo se uvjerili da nam odgovaraju.
Millicent me pogleda. Oči su joj tako bistre. Položi dlan na moj i od njena mi dodira
tijelom prostruji toplina; kao da me puni energijom. Čak mi i mozak bruji tiho.
 Ona kimne i kutovi usana joj se blago izviju kad se počne smiješiti. Jedino o čemu
ja sad razmišljam je poljubiti ju. Baciti ju na tlo usred parka i strgati odjeću s nje.
- Znala sam da ima neki razlog što sam se udala za tebe - naposljetku će Millicent.
- Jer sam nevjerojatno briljantan?
- I skroman.
- A i oku sam ugodan - kažem.
- Ako ovo izvedemo kako spada - kaže ona - policija nikad neće ni pomisliti da
potraži par. Moći ćemo štogod poželimo.
Nešto me u toj izjavi još više ushiti. Svijet je prepun stvari koje ne možemo učiniti,
koje si ne možemo priuštiti, sve od kuća do auta ili kuhinjske opreme, ali ovo, ovo nas
može osloboditi. Ovo je nešto samo naše, nešto nad čime mi imamo vlast. Zahvaljujući
Millicent.
- Da - kažem joj.
- Da na što?
- Da na sve.

Odvezem se do postaje SunRaila pa vlakom otputujem do Altamonte Springsa, u

smjeru suprotnom od Petrina boravišta. Grad je tehnički izvan granica Woodviewa, no
još uvijek je unutar Owenova izvornog lovišta.
Žena ima posvuda. Mladih, starih, visokih, niskih, mršavih, krupnih. Na svakoj su
ulici, u svakoj trgovini, iza svakog ugla. Ne vidim muškarce, već samo žene i oduvijek
je tako. Kad sam bio mlad bilo mi je nezamislivo odabrati samo jednu. Nezamislivo
pošto su tolike dostupne.
To je, očito, bilo prije nego sam upoznao Millicent.
Ja sam onaj koji je drugačiji. Još uvijek procjenjujem žene, doduše ne na isti način.
Ne vidim ih više kao moguće partnerice, ljubavnice ili recke na uzglavlju. Procjenjujem
ih na osnovi toga odgovaraju li ili ne Owenovom profilu. Svaku od njih ocijenim na
osnovi visine, a zatim šminke i odjeće.
Promatram jednu mladu ženu dok izlazi iz praonice rublja i penje se stepenicama
do stana na katu. S mjesta s kojeg ju gledam ne mogu procijeniti je li previsoka. Iz
uredske zgrade izađe jedna druga žena. Poprilično je niska no također iritantno žustra
koraka i gledam ju kako ulazi u auto puno ljepši od mojeg. Nisam siguran da bih joj
se mogao približiti.
Vidim ženu u kavani i sjednem za stol iza nje. Na laptopu je, pregledava web-
stranice koje spadaju pod jednu od dviju kategorija: politika i hrana. Znam ponešto o
obje teme i zapitam se kakav bismo razgovor vodili. To mi potakne znatiželju dovoljno
da ju promatram kako odlazi pa ju krenem pratiti kako bih došao do registracijskog
broja njenog auta.
Nastavim hodati ulicom sve dok ne ugledam nisku ženu koja naplaćuje parkiranje.
knjige.club.Upravo nekom ispisuje kaznu. Nokti su joj kratko podrezani; kosa također.
Ne vidim joj oči od sunčanih naočala, ali ne nosi ruž.
 Prođem pored nje dovoljno blizu da joj mogu pročitati pločicu s imenom.
A. Parson.
Možda jest, možda nije. Nisam još odlučio. No kad sam siguran da me ne vidi,
fotografiram ju nekoliko puta.

Kasnije te noći Millicent je u krevetu i proučava nekakvu tablicu na ekranu svog

laptopa. Klinci spavaju ili bi barem trebali spavati. Ako ništa drugo, barem su tihi. Što
bi ovih dana moglo biti najviše čemu se možemo nadati.
Uvučem se u krevet pored Millicent. - Hej - kažem.
- Hej. - Ona mi napravi mjesta, iako je naš krevet dovoljno velik za oboje.
- Danas sam bio u kupovini.
- Isuse, nadam se da nisi potrošio novac. Upravo proučavam budžet i vidim da
nemamo viška. Ne nakon zamjene perilice.
Nasmiješim se. - Nije to bila takva kupovina. - Položim mobitel pred nju, a na
ekranu je fotografija A. Parson.
- O - kaže Millicent. Poveća fotografiju i zaškilji. - Kakva je to odora?
- Naplata parkiranja.
- Sasvim mi sigurno ne bi smetalo osvetiti im se.
- Ni meni. - Zajedno se nasmijemo. - A također odgovara Owenovom profilu.
Zaista. - Millicent zaklopi računalo i čitavim se tijelom okrene prema meni. -
Bravo.
- Hvala.
Poljubimo se i svi naši problemi s budžetom nestanu.
 ČETRNAEST

I sprva ništa u vezi toga nije bilo seksi. Bilo je zastrašujuće.

Holly je trebala biti kraj, a ne početak. Dan nakon njenog otpusta iz bolnice
Millicent ju je zatekla na našem trijemu kad je ujutro otvorila vrata. Zalupila ih je sestri
u lice.
Holly joj je napisala pismo i ostavila ga u našem sandučiću. Millicent joj nije
odgovorila na njega.
Zvala bi nas. Milicent se prestala javljati na telefon.
Kad sam bio kontaktirao psihijatrijsku bolnicu, odbili su mi išta reći.
Holly se počela pojavljivati u javnosti i iako bi se držala najmanje trideset metara
od nas, svugdje bismo ju viđali. U trgovini živežnim namirnicama kad bi Millicent otišla
u kupovinu. Na parkiralištu trgovačkog centra. S druge strane ulice, kad smo otišli na
večeru.
Nikad se ne bi nigdje zadržala dovoljno dugo da pozovemo policiju. Svaki put kad
bismo pokušali fotografirati Holly kao dokaz, ona bi se okrenula i otišla ili se samo
kretala dovoljno brzo da snimka bude zamućena.
Millicent nije htjela ništa reći svojoj majci. Alzheimerova joj je bolest već
oduzimala sjećanja na Holly i Millicent je htjela da tako i ostane.
Putem interneta sam istražio zakone protiv uhođenja pa krenuo praviti popis na
koji sam unio bilješku svaki put kad se Holly pojavila. Kad sam ga pokazao Millicent,
rekla mi je da nema svrhe. - Neće pomoći - rekla je.
- Ali ako...
- Znam te zakone. Nije ih prekršila, niti će ih prekršiti. Holly je previše pametna
za to.
- Moramo nešto poduzeti - rekao sam.
Millicent je zurila u moju bilježnicu pa zavrtjela glavom. - Mislim da ne razumiješ.
Napravila mi je pakao od djetinjstva.
- Znam da jest.
- U tom bi slučaju morao znati da taj popis neće pomoći.
Htio sam otići na policiju i reći im što nam se događa, ali jedini fizički dokaz bilo
je pismo koje je Holly ostavila u našem poštanskom sandučiću. Pismo u kojem nije
prijetila. Baš kako je Millicent rekla, Holly je bila previše pametna za to.

M,
Ne misliš li da bismo trebale razgovarati? Ja mislim.
H.
 Umjesto odlaska na policiju, ja sam otišao k Holly. Rekao sam joj neka ostavi
Millicent i moju obitelj na miru.
Nije nas ostavila na miru. Kad sam ju sljedeći put vidio, bilo je to u mojoj kući.
Dogodilo se to jednog utorka, u doba ručka, dok sam u klubu završavao poduku i
razmišljao što pojesti. Mobitel mi se oglasio triput, sve redom poruke od Millicent.

911

Dođi kući ODMAH

Holly

To je bilo manje od tjedan dana nakon mog posjeta Holly.

Nisam zastao kako bih odvratio Milicent na poruku. Kad sam stigao kući, Millicent
me dočekala na vratima. Oči su joj bile pune suza koje su se svakog trena mogle sliti
niz obraze. Moja vam supruga ne plače zbog bilo čega.
- Ma koji vrag...
Prije nego sam uspio dovršiti rečenicu, zgrabila me za ruku i povela u dnevnu sobu.
Holly je bila tamo, sjedila na kauču na udaljenom kraju prostorije. Ustala je čim me
ugledala.
- Holly je bila ovdje kad sam došla doma - rekla je Millicent. Glas joj je podrhtavao.
- Molim?
- Upravo to, tu u našoj dnevnoj sobi.
- Ne, nije bilo tako...
- Zaboravila sam fotić - rekla je Millicent. - Trebala sam danas fotkati kuću
Sullivanovih pa sam se vratila kući i bila je tu.
- Čekaj...
- Bila je tu, na našem kauču. - Suze su napokon potekle, punom silom i Millicent
je pokrila lice dlanovima. Zagrlio sam ju jednom rukom.
Holly se činila kao sasvim obična tridesetogodišnjakinja u trapericama, majici
kratkih rukava i sandalama. Kratka joj je riđa kosa bila zalizana unatrag, a ruž joj je
bio vrlo jarke nijanse. Holly je duboko udahnula pa podigla obje ruke, kao da mi želi
pokazati da su prazne. - Čekaj. Nije...
- Prestani lagati - viknula je Millicent. - Uvijek lažeš.
- Ne lažem!
- Čekaj - rekao sam i zakoračio naprijed. - Hajdemo se smiriti.
- Da - rekla je Holly. - Hajdemo.
 - Ne, neću se smiriti. - Millicent je pokazala prema prozoru u kutu dnevne sobe,
onom koji je gledao na bok kuće. Zavjesa je bila navučena no stakla je bilo svuda po
podu. - Tako je ušla. Razbila je prozor kako bi nam ušla u kuću.
- Nisam!
- Kako si onda ušla?
- Nisam...
- Holly, prestani. Daj, prestani. Nećeš mi zavarati muža kao što si zavarala mamu
i tatu.
Millicent je tu bila sasvim u pravu.
- O, Bože - rekla je Holly. Uhvatila se rukama za glavu pa sklopila oči kao da
pokušava blokirati čitav svijet. - Obožeobožeobožeobože.
Millicent je zakoračila unatrag.
Ja sam zakoračio naprijed. - Holly - rekao sam - jesi li dobro?
Nije prestala. Nije mi se činilo da me uopće čuje. Kad se otvorenim dlanom udarila
po strani glave, ja sam se osvrnuo prema Millicent. Ona je zurila u Holly, izgledala je
previše prestrašena da bi se pomakla. Millicent se ukočila.
Podigao sam glas. - Holly.
Naglo je podigla glavu.
Spustila je ruke.
Hollyno se lice iskrivilo u izraz bijesa, gotovo divljačkog. Činilo mi se da vidim
ono čega se Millicent toliko boji.
- Trebala si poginuti u onoj nesreći - rekla je Holly Millicent i zvučalo je kao da
reži.
Millicent je prišla bliže, koristeći mene kao štit pa me uhvatila za ruku. Napola
sam se okrenuo reći joj da pozove policiju no ona je prva progovorila. Glas joj je bio
jedva čujni šapat. - Hvala Bogu što djeca nisu ovdje da vide ovo.
Djeca. Zamislio sam ih. Rory i Jenna u ovoj prostoriji umjesto nas dvoje. Osjetio
sam njihov strah, suočenih s ovom poremećenom ženom.
- Holly - rekao sam.
Nije me mogla čuti. Više nikog nije čula. Pogled joj je bio fiksiran na Millicent,
koja se pokušavala sakriti iza mene.
- Kujo jedna - rekla je Holly.
Nasrnula je prema meni.
Prema Millicent.
U tom trenutku ja nisam donio odluku. Nisam u mislima razmotrio sve mogućnosti,
odvagnuo prednosti i mane svake opcije, logikom došao do najbolje moguće reakcije.
Da sam sve to učinio, Holly bi još uvijek bila živa.
 No ja nisam razmišljao, nisam donio odluku. To što sam učinio doprlo je iz neke
puno veće dubine. Bila je to biologija na djelu, samoočuvanje. Nagon.
Holly je predstavljala prijetnju mojoj obitelji, stoga je predstavljala i prijetnju
meni. Posegnuo sam za najbližim predmetom. Bio je tik do mene, naslonjen na zid.
Teniski reket.
 PETNAEST

P rođe nekoliko dana prije nego netko na televiziji spomene Owena Olivera Rileyja.

Josh, moj radišni, mladi Josh spomene tog serijskog ubojicu tijekom
konferencije za novinare. Otkako je Lindsay pronađena, policija svaki drugi dan
održava konferencije za novinare, kasno popodne kako bi se najzanimljiviji dijelovi
mogli prikazati na večernjim vijestima.
Joshovo će pitanje biti današnji najzanimljiviji dio.
- Razmatrate li mogućnost da se Owen Oliver Riley vratio? Detektiv na čelu
slučaja, proćelavi pedesetogodišnjak nije se doimao nimalo iznenađen tim pitanjem.
Josh je previše mlad da bi se sjećao detalja u vezi Owena Olivera, no također
je inteligentan i ambiciozan izvjestitelj koji internetom može surfati brzinom munje.
Trebao je samo od nekog dobiti početnu točku za potragu.
Za potrebe toga ja sam se vratio nekim od najslavnijih serijskih ubojica. Nekoliko
ih je komuniciralo s novinarima, a neki čak i s policijom i sve to puno prije izuma
elektroničke pošte. No pošto se bilo što elektroničko dalo s lakoćom pratiti, odlučio sam
ne koristiti e-mail. Vratio sam se starinskim metodama.
Owen nikad nikom nije pisao pisma, stoga sam samo trebao načiniti nešto dovoljno
uvjerljivo da bi bilo stvarno. Nakon nekoliko pokušaja, od dugog do kratkog, od
pjesničkog do blebetavog, napokon sam završio sa svega jednom jedinom linijom
teksta:

Lijepo se vratiti kući.

Owen

Nosio sam kirurške rukavice dok sam se bavio papirom, omotnicom i markicom.
Kad sam sve lijepo zapečatio i pripremio za slanje, poprskao sam omotnicu jeftinom
kolonjskom vodom iz drogerije. Vonjala je na kauboje i mošus.
To je bilo zato da malo zbunim Josha.
Zatim sam se odvezao na suprotnu stranu grada i ubacio omotnicu u jedan
poštanski sandučić. Tri dana kasnije Josh je na konferenciji za novinare spomenuo
Owena, ali ne i pismo. Možda ga je odlučio zadržati za sebe ili je možda policija od
njega zatražila da ga ne spominje.
Zasad sam sasvim zadovoljan čekanjem no prije toga moram još nešto obaviti.
Sinoć sam promatrao stan Annabelle Parson. Napokon. Službenicu naplate parkiranja
koja mi je zapela za oko nije bilo lako pronaći kao prethodne. Lindsay i Petru sam samo
trebao potražiti na internetu. Annabelle je bila pametnija od njih, vrlo vjerojatno zbog
želje za skrivanjem od svih onih ljutitih ljudi kojima je napisala kazne. Kako bih saznao
gdje živi morao sam ju jedne noći pratiti do kuće. To me ponešto ozlojedilo.
 Sinoć sam čekao ispred njenog stana kako bih vidio hoće li se vratiti kući sama ili
se viđa s nekim. Negdje oko ponoći primio sam SMS poruku od sina.

Opet si vani?
Koštat će te to.

Što želiš?

Misliš, koliko želim?

Ovog puta ne želi videoigru. Želi novac.

Sljedećeg se dana nađeni s njim kod kuće, nakon posla. On je već na kauču, prevrće
kanale, šalje poruke, igra igru. Millicent se još nije vratila kući. Jenna je na katu.
Sjednem pored njega.
On podigne pogled, a zatim i obrve.
Ovo je greška. Trebao sam sve reći Millicent. Mogli smo lijepo sjesti s Roryjem
i Jennom i objasniti im da se ništa ne događa.
Tata samo voli duge noćne vožnje. Ponekad nosi odijelo.
Pružim Roryju gotovinu.
Toliko je zaokupljen brojanjem novca da ne obraća pažnju na televiziju, gdje se
upravo vrti repriza najzanimljivijih dijelova konferencije za novinare. Rory nema
blagog pojma zašto njegov otac zaista izlazi noću. A sve što bi trebao jest podići pogled.

Za večeru su tacosi od piletine koja je ostala od prethodnog obroka i slasni su.

Moja je supruga dobra kuharica i ustraje svaki dan u pripremanju večere, no čini se da
što brže nešto napravi, to je jelo ukusnije.
Ne kažem joj to.
Za desert su narezane breskve posute smeđim šećerom i po jedan keksić za svakog
od nas. Rory je prvi koji zakoluta očima, no Jenna ga prati u stopu. Millicent je oduvijek
vrlo škrta s desertima.
Svatko od nas jede drugačije. Jenna sa svojih breskvi poliže smeđi šećer, zatim
pojede keksić pa dovrši breskve. Rory prvo pojede keksić pa zatim breskve, iako to učini
toliko brzo da je sve jako mutno. Millicent jede malo voće, malo keksić, griz jednog,
griz drugog. Ja zgnječim breskve i keksić zajedno i sve pojedem žlicom.
Sutra nam je filmska večer pa razgovaramo što bismo mogli pogledati. Prošlog
smo tjedna gledali neki film sa životinjama koje govore. Rory je isprva njurgao, no on
te filmove voli baš kao i svatko drugi. Oba naša djeteta vole sportske filmove, stoga
odaberemo film o juniorskoj bejzbolskoj ligi čiji igrači pokušavaju dospjeti na svjetsko
prvenstvo. Glasamo o tome kao da su u pitanju ozbiljni izbori i Batter Up premoćno
pobijedi.
- Doći ću do pet i po - kažem.
- Večera je u šest - kaže Millicent.
- Jesmo li gotovi? - pita Rory.
- Tko je Owen Oliver Riley? - pita Jenna.
Sve stane.
Millicent i ja pogledamo Jennu.
- Televizija.
- Owen je užasan čovjek koji je ozlijedio ljude - kažem. - Ali tebe ne može
ozlijediti.
- O.
- Ne brini se u vezi Owena.
- Ali zašto ga spominju? - pitala je Jenna.
- Zbog one mrtve cure - kaže Rory.
- Žene - kažem. - Mrtve žene.
- A, nje. - Jenna slegne ramenima i pogleda prema svom mobitelu. - Jesmo li
gotovi?
Millicent kimne i oboje zgrabe svoje mobitele pa istovremeno čiste stol od posuđa
i tipkaju. Ja ispirem posuđe, Jenna ga pomaže složiti u perilicu, a Millicent se rješava
ostataka tacosa.

Dok se spremamo za počinak, Millicent prebaci televiziju na kanal lokalnih vijesti.

Gleda konferenciju za novinare pa se okrene prema meni. Ne kazavši ništa, upita me
jesam li ja na neki način odgovoran.
Ja slegnem ramenima.
Ona podigne obrvu.
Ja joj namignem.
Ona se nasmiješi.
Ponekad si ne moramo ništa reći.
Nismo mi oduvijek ovakvi. U početku bismo čitave noći proveli razgovarajući,
baš kao svaki mladi zaljubljeni par. Ja bih joj pričao moje priče i nisam to mogao činiti
dovoljno brzo jer sam napokon našao nekog kome su bile zanimljive. Nekog kome sam
ja bio zanimljiv.
Naposljetku je znala sve moje stare priče te smo počeli razmjenjivati samo novije.
Ja bih joj usred dana slao poruke o najmanjim sitnicama. Ona bi meni slala smiješne
slike kao opis svoga dana. Nikad još nisam tako dobro nekog poznavao, niti sam ikad
s nekim tako potpuno dijelio život. Nastavilo se to do ženidbe, čak i dok je Millicent
bila trudna s Roryjem.
Još uvijek se sjećam prve stvari koju joj nisam spomenuo. No, prve iole bitne stvari.
U pitanju je bio auto. Imali smo dva; njen je bio noviji, a moj je bio kamionet, krntija
u kojoj sam držao svu svoju tenisku opremu. Kad je Millicent bila u osmom mjesecu
trudnoće, kamionet mi se pokvario. Za popravak mi je trebalo oko tisuću dolara, koje
nismo imali. Sav novac koji smo imali bio je, malo po malo, potrošen na kolijevku,
kolica i planinu pelena koje će nam uskoro trebati.
Nisam ju htio uznemiriti, nisam htio da se brine, te sam stoga napravio odabir.
Rekao sam joj da se kamionet pokvario, ali ne i koliko će popravak koštati. Kako bih
platio popravak uzeo sam novu kreditnu karticu, samo na moje ime.
Trebalo mi je više od godinu dana za otplatu i nikad to nisam spomenuo Millicent.
Nikad joj nisam spomenuo ni ostale troškove na toj kartici.
To je bila prva velika stvar, no oboje smo prestali spominjati sitnice. Imali smo
dijete, pa još jedno i dani su joj postali iscrpljujući a ne zabavni. Ne bi mi više
prepričavala svaku sitnicu, niti bih ja njoj do u detalje pričao o mojim klijentima.
Oboje smo prestali postavljati pitanja, prestali dijeliti tričarije jedno s drugim te se
držali samo najzanimljivijih dijelova. Još uvijek to činimo.
Ponekad su osmijeh i mig sve što vam treba.
 ŠESNAEST

U roku od dvadeset i četiri sata Owen Oliver Riley je posvuda. Lice mu se može
vidjeti na svim lokalnim vijestima i svakoj lokalnoj internetskoj stranici. Moji
klijenti žele razgovarati o njemu. One koji nisu odavde zanimaju detalji. Oni koji jesu
odavde nisu još odlučili je li se vratio. Kekona, lokalna tračerica, nalazi se usred obaju
tabora.
Iako je rođena na Havajima, ovdje živi već toliko dugo da zna sve naše legende,
sve naše mitove i sve naše zloglasne stanovnike. Ne vjeruje da se Owen Oliver vratio.
Ne vjeruje u to, nimalo.
Na teniskom terenu smo i Kekona vježba servis. Ponovno. Uvjerena je da ako
uspije servirati as za asom neće biti potrebe odigrati ostatak meča. U teoriji je u pravu.
U praksi je to nemoguće. Osim ako joj protivnik ne bude petogodišnjak.
- Owen je mogao otići ubijati žene bilo kamo, ali oni misle da se vratio? - kaže ona.
- Ako pod oni misliš na policiju onda ne, nisu uopće spomenuli Owena Olivera.
To je samo neki novinar postavio pitanje.
- Ma.
- Nisam siguran što to znači.
- To znači da je apsurdno. Owen se izvukao, nema potrebe vratiti se ovamo.
Slegnem ramenima. - Ovo mu je ipak dom.
Kekona zakoluta svojim tamnim očima. - Život nije horor film.
Nije ona jedina s takvim stavom. Svatko tko nije proživio njegov prvi pohod
smatrao bi apsurdnom ideju da se vratio. Njima je to baš kao i Kekoni, odabir koji nema
nikakvog racionalnog polazišta.
No oni koji su tad živjeli ovdje i koji su dovoljno stari da bi se toga sjećali, oni
vjeruju da se Owen vratio kući. Žene naročito.
Sjećaju se kako je bilo bojati se kad si sama, bila unutra ili vani jer Owen bi svoje
žrtve otimao gotovo bilo gdje. Dvije su nestale iz vlastitog doma. Jedna je bila u
knjižnici, druga u parku, a barem tri na parkiralištu. Dvije od tih triju bile su snimljene
sigurnosnim kamerama. Snimke su bile stare i zrnate; Owen je bio velika mrlja u tamnoj
odjeći i s bejzbolskom kapom na glavi. Te se snimke sad ponovno ukrug vrte na
vijestima.
Danas držim poduku Tristi, Andyjevoj supruzi, no dok prolazim kroz klub ugledam
ju u sportskom baru. Gleda vijesti na jednom od velikih ekrana. Baš kao i njen muž i
ona je u ranim četrdesetima i ne može proći pod mlađu. Vršci pramenova previše su
joj plavi, oči su joj uvijek obrubljene tušem, a ten joj je uznemirujuće prirodno taman.
Sama je i pije crno vino u jedan popodne. Boca je na stolu pred njom.
Očito danas ništa od poduke.
 Promatram ju izdaleka, jer nisam siguran bih li se trebao uplesti. Ponekad mi
klijenti kažu više nego želim znati. Ispadam kao neki frizer, samo što držim vježbe.
No moram također priznati da zna biti zanimljivo.
Priđem Tristi. - Bok.
Ona mi mahne i pokaže na praznu stolicu, ne skidajući oči s ekrana. Više sam ju
puta vidio kako pije na zabavama i večerama no nikad ju nisam vidio ovakvu.
Kad krenu reklame, ona se okrene prema meni. - Otkazujem našu današnju poduku
- kaže.
- Hvala ti na obavijesti.
Nasmiješi se, ali ne doima se nimalo sretnom. Zapitam se je li možda ljuta na
Andyja. Možda je učinio nešto krivo, a ja se ne želim uplitati u to. Krenem kako bih
ustao, a ona mi se baš tad obrati.
- Sjećaš li se kako je bilo? - kaže i pokaže prema televizoru. - Dok je ubijao.
- Owen?
- Tko drugi?
- Naravno. Svi ovdašnji se sjećaju. - Slegnem ramenima i sjednem natrag. - Jesi
li ikad išla u Okno? Hrpa je nas znala tamo piti subotom navečer i svi su gledali
televizijske vijesti. Mislim da samo tamo...
Ona duboko udahne. - Poznavala sam ga.
- Koga?
- Owena Olivera. Poznavala sam ga. - Trista uzme bocu u ruke i napuni si čašu.
- Nisi mi to dosad spomenula.
Ona zakoluta očima. - Nije baš nešto čime se ponosim. Naročito jer sam hodala
s njim.
- Nema šanse.
- Ozbiljna sam.
Zinem. I ne pretjerujem. - Zna li Andy za to?
- Ne. I ne namjeravam mu nikad reći.
Zavrtim glavom. Nema šanse da bih mu ja to rekao. Nemam namjeru biti glasnik.
- Ali, kako si...
- Za početak, uzmi malo ovog. - Trista gurne bocu vina prema meni. - Trebat će ti.
Trista je bila u pravu. Vino je ublažilo užas njezine priče.
Owena Olivera upoznala je u ranim tridesetima. Bila je desetljeće mlađa, imala je
diplomu povjesničarke umjetnosti i radila je u agenciji za naplatu dugova. Tako su se
upoznali. Owen je radio u bolničkom računovodstvu pa bi, kad netko ne bi platio svoje
liječenje, prebacili stvar agenciji za naplatu dugova.
 - Užasan posao - rekla je. Već je pomalo frfljala od vina. - Nazivala bih bolesne
ljude i zahtijevala novac od njih. Tako da sam i ja bila užasna. Svakog bih se dana
osjećala kao užasna osoba koja radi užasne stvari.
Owen joj je rekao da nije tako. Prvi su put razgovarali o nekoj Leann koja je bolnici
dugovala preko deset tisuća dolara. Nakon sedamnaest poziva Trista je postala uvjerena
da je Leann dala krivi telefonski broj. Jedina osoba koja bi se javila bio je neki starac koji
je zvučao kao da mu je devedeset i koji je sasvim očito bolovao od demencije. Leann je
imala dvadeset i osam godina i živjela je sama. Trista je nazvala bolničko računovodstvo
kako bi provjerila njen broj telefona. Nije ustvari smjela izravno kontaktirati bolnicu no
svejedno je to učinila. Javio se Owen.
- Naravno da sam imala dobar broj. Owen mi je rekao da je Leann glumica. - Trista
je duboko uzdahnula. - Bilo mi je toliko neugodno da ga nisam uopće pitala kako to zna.
Razgovarali su. Njoj se svidio njegov glas, njemu se svidio njen smijeh i dogovorili
su sastanak. Trista je šest mjeseci hodala s Owenom.
- Oboje smo voljeli hranu i piće i radije bismo gledali sport nego se bavili njime.
Seks. Puno seksa. Dobrog, ali ne i sjajnog. Ništa zemljotresno. Ali - Trista je podigla prst
i mahnula njime - zato su mu rolice od cimeta bile zemljotresne. Sve bi napravio sam.
Zamijesio bi tijesto, premazao ga rastopljenim maslacem, dodao mješavinu cimeta i
šećer... - Na trenutak je zurila u prazno i trebalo joj je neko vrijeme da se vrati razgovoru.
- No. Rolice od cimeta bile su jako dobre. S njima je sve bilo u redu. A bilo je u redu
i s Owenom. Osim što je radio u računovodstvu bolnice.
Trista je spustila pogled prema stolu i nasmiješila se. Nije to bio pravi osmijeh -
bio je prepun gnušanja, osmijeh koji je uputila sebi samoj. Podigla je glavu i pogledala
me ravno u oči. - Prekinula sam s njim jer se nisam imala namjeru udati za
tridesettrogodišnjeg bolničkog računovođu. Nije bilo šanse. Ako to znači da sam snob,
onda u redu, ali nisam namjeravala čitav život biti siromašna pa neka me vrag nosi. -
Podigla je ruke u zrak i prepustila se uvredama koje bih joj ja možda htio uputiti.
Ništa nisam rekao. Umjesto toga sam podigao čašu i nazdravili smo te nastavili piti.
Trista mi je gotovo dva sata pričala o Owenu Oliveru Rileyju.
Pratio je sport. Među najdražima mu je bio hokej, iako je najbliža profesionalna
momčad bila stotinama kilometara daleko. Owen bi uvijek nosio traperice. Uvijek, osim
pod tušem, u krevetu ili na bazenu. No nije znao plivati. Trista je pretpostavljala da se
bojao vode.
Živio je u kući na sjevernoj strani grada, u istom području u kojem smo Millicent i
ja živjeli kad smo se tek vjenčali. Nije taj sjeverni dio grada loš no stariji je i oronuliji od
jugoistoka, gdje se nalazi Hidden Oaks. Owen je kuću naslijedio nakon majčine smrti,
a Trista ju je opisala kao „slatka ali skoro koliba“. Što me nije iznenadilo. Većina kuća
na sjevernoj strani grada su male kolibe s trijemom, detaljno ukrašenom drvenarijom i
malim prozorima. Iznutra se sve većinom raspadaju. Owenova kuća nije bila iznimka.
Grijanje nije radilo, prozor spavaće sobe bio je zaglavljen, a sag je bio odvratne
nijanse zeleno-plave. Kupaonica jest imala staromodnu kadu, što se Tristi svidjelo, no
također je imala slavinu koja kapa, što ju je izluđivalo. Kad bi prespavala tamo, morala
bi zatvoriti vrata kupaonice; inače bi kapanje odjekivalo niz hodnik. Kad bijeli kod
Owena koristili bi posuđe njegove majke, obrubljeno žutim cvjetnim uzorkom.
Nakon nekog vremena Trista je bila previše pijana i previše umorna za nastavak
te je od klupskog vozača zatražila prijevoz kući. Rekao sam joj da ću ju rado saslušati
ako bude još htjela razgovarati o Owenu. Što i jest bila istina.
Pružila mi je upravo ono što sam trebao za drugo pismo Joshu.
 SEDAMNAEST

N ikad nisam volio planove. Nisam isplanirao čak ni put u inozemstvo. Nazvao me
prijatelj i tjedan kasnije sam se s njim sastao u zračnoj luci Orlando. Kad sam
shvatio da nikad neću biti dovoljno dobar da bih se profesionalno bavio tenisom, nisam
imao plan. Onog dana kad mi je Millicent rekla da nosi Roryja, nisam imao plan kako
odgajati dijete. Kad je nosila Jennu, još uvijek ga nisam imao. Na planiranje me tjera
isključivo tajna koju dijelim s Millicent.
Moja je igra tenis a ne šah. Igram i podučavam solo igru i to je obično sve što
vidim: dvije strane mreže, dvije suprotstavljene sile, jedan cilj. Nije to složeno. A opet,
evo me, smišljam plan koji uključuje više ljudi, kao da imam nešto za dokazati.
Trenutna verzija mog plana uključuje troje ljudi: Owena, Josha i Annabelle. S
Millicent ih je četvero, a mogao bih čak i Tristu uključiti. Ili barem informacije koje
mi je Trista pružila.
Za početak ću Joshu poslati još jedno pismo. Ne samo što će u njemu biti detalji
Owenova stvarnog života - s naglaskom na spomen doma njegove majke - već će
također sadržavati i datum nestanka sljedeće žene.
Znam, riskantno je to. Možda je čak i nepotrebno. No jednim ćemo potezom
ispuniti cilj. Da, Owen se vratio. Da, odgovoran je za Lindsay i za sljedeću. Nema
nagađanja, nema natezanja policije i medija i pitanja radi li se zaista o njemu ili samo
o nekome tko ga kopira. Informacije koje mi je Trista dala dokazat će im da se radi o
Owenu. Nitko neće sumnjati kad sljedeća nestane.
Bit će to Annabelle Parson, iako ju ne spomenem imenom.
Nedostatak svega toga je što će čitava policija iščekivati nestanak neke žene te noći
i krenut će tražiti Annabelle čim netko prijavi da je nestala.
Prednost je što Annabelle ima jako malo prijatelja. Nestanak će biti prijavljen tek
kad se ne bude pojavila na poslu. To bi nam s lakoćom moglo pružiti dva dana prednosti.
Još uvijek moramo razraditi plan kako oteti Annabelle, a da to nitko ne vidi,
uključujući sigurnosne kamere i to one noći kad svi očekuju nestanak neke žene. A dok
policija bude tražila Owena, uopće neće primijetiti Millicent.
Plan je toliko jednostavan da bi baš mogao ispasti briljantan.
Ponovno ga prođem, počevši s pismom Joshu, a završivši s Annabelleinim
nestankom. Putem ugledam stotine rupa, repova i potencijalnih problema.
Upravo zato ne pravim planove. Iscrpljuje me to. A upravo zato sad i pravim plan.
Pokušavam ga složiti prije nego išta spomenem Millicent. Čak i nakon svih ovih godina,
još uvijek ju želim zadiviti.
A i odavno nisam. Zadiviti Millicent nije bilo lako kad sam bio mlad. Sad je već
gotovo nemoguće.
No naša veza nije jednostrana. Puno je puta ona pokušala zadiviti mene. Millicent
me pokušala zadiviti ukrašavanjem našeg božićnog drvca maskama za kisik. Na petu
je godišnjicu braka obukla isto donje rublje koje je nosila naše prve bračne noći. A za
desetu je godišnjicu isplanirala mali odmor.
Uz dvoje djece i s još većom kućom na popisu želja, nismo imali novca za lijepu
večeru negdje vani, a kamoli za odmor. No Millicent se snašla.
Prvo se pojavila na teniskom terenu. Millicent nikad ne dolazi tamo. Ako uopće i
dođe u klub to je kako bi plivala u bazenu ili ručala s nekim, stoga sam, kad je ušetala
na teniski teren, pomislio da nešto nije u redu. No moja me supruga samo htjela oteti.
Millicent nas je odvezla usred ničega, zaustavila auto i pokazala mi prema šumi.
- Hodaj - rekla je.
Hodao sam.
Nekoliko stotina metara od ceste nalazila se čistina. Na njoj je već bio podignut
šator, odmah pored kamenog ognjišta. Bio je postavljen i mali stol za piknik, namješten
plastičnim tanjurima, čašama i debelim svijećama.
Millicent me odvela na kampiranje. Nije vam ona baš tip za prirodu, ali na jednu
se noć pretvarala da jest.
Bube su nam stvarale probleme jer nije uzela sprej protiv kukaca. Svijeće su bile
pokrivene no svejedno ih je vjetar gasio, a nije se sjetila ponijeti vodu za pranje posuđa
ili zuba. No ništa od toga nije bilo bitno. Sjedili smo pred našim ognjištem i jeli
podgrijanu juhu, pili loše pivo i imali još gori seks. Razgovarali smo o budućnosti, koja
se zbog klinaca tad doimala toliko drugačijom nego prije. Ne drugačijom na neki loš
način već samo drugačijom prioritetima.
Izbjegavali smo razgovor o stvarima koje smo nekoć željeli, ali više nismo mogli
dobiti.
U nekom trenutku nakon ponoći, zaspali smo. Nisam ostao budan do tako kasno
još od Badnjaka, kad smo morali pričekati da klinci zaspu kako bismo zamotali darove.
Kad sam sljedećeg jutra izašao iz šatora zatekao sam Millicent pred njim, s rukom
na ustima. Kamp nam je bio u neredu.
Sve je bilo prevrnuto, pobacano, počišćeno. Hrana je bila ili odnesena ili rastrgana,
a rezervna odjeća porazbacana svuda po tlu.
- Vjerojatno rakuni - rekao sam.
Nije odvratila. Bila je previše bijesna da bi odvratila.
Millicent je krenula kako bi skupila ono što nam je ostalo od stvari.
- Ostalo je kave - rekao sam, držeći u ruci malu limenku instantice. - Mogli bismo...
- Mislim da to nisu bili rakuni.
Zurio sam u nju dok je skupljala ostatke jednog ruksaka. - Što onda?
- Ljudi su nam uništili kamp. Ne životinje.
- Zašto to kažeš?
Pokazala je prema mjestu na kojem smo spavali. - Nisu ni dotakli šator.
- Možda su samo htjeli hranu. Možda ih nije bilo briga...
 - Ili su možda bili ljudi.
Prestao sam se prepirati. Otišli smo iz šume, vrativši se u auto.
Do dana današnjeg ona na spomen tog kampiranja priča o užasnim ljudima koji su
nam kopali po stvarima. Ja još uvijek mislim da su u pitanju bile životinje a ne ljudi, ali
ne ulazim u raspravu s njom. Millicent u svemu vidi skrivene motive.
No ja s tog putovanja pamtim nešto drugo. Bitno je to što je Millicent isplanirala
to putovanje kako bi me zadivila.

Annabelle Parson nikad nije zakasnila na posao, nikad nije izostala zbog bolesti,
nikad nije uzela dva dana godišnjeg zaredom te uvijek mijenja one koji su na bolovanju.
To znači da nema dečka. Svatko tko je u vezi povremeno će javiti da će zakasniti na
posao. Parovi također idu na prave godišnje odmore, naročito parovi koji nemaju djece,
a Annabelle ih nema. I povrh svega toga, kao šlag na torti, Annabelle je pet puta bila
proglašena zaposlenicom mjeseca i spominje ju se na internetskoj stranici okruga.
Sve to pokažem Millicent, a ona sve to detaljno pregleda i kaže mi: - U pravu si.
Savršena je.
- Također slažem sljedeće pismo za Josha, ali to ti neću pokazati.
- Nećeš?
- Želim te iznenaditi.
- Nasmiješi se. - Vjerujem ti.
Čitav tjedan nisam čuo bolje vijesti.
Počnem promatrati Annabelle baš kao što sam promatrao one ostale. Sve se treba
odraditi kako spada.
Danas se vlakom odvezem do njenog radnog mjesta, čisto za slučaj da netko
prepozna moj auto. Nemoguće ju je pratiti dok radi. Annabelle se vozi okružnim
službenim vozilom u potrazi za protuzakonito parkiranim autima i onima kojima je
istekla parkirna karta. Potpuno nasumično pokreće i zaustavlja auto.
Neko vrijeme sjedim u kavani na glavnoj ulici. Svakih dvadeset do trideset minuta
ona prođe i provjerava parking automate. Dok čekam da se pojavi, radim na sljedećem
pismu Owena Olivera. Vodim se pretpostavkom da će ovo biti toliko uvjerljivo da će
dospjeti u javnost. Da Josh i njegova postaja neće moći odoljeti.
Svi su se ustrčali na sam spomen Owenova povratka. Lokalne postaje vrte stare
snimke, retrospektive i profile. Owen je proteklih nekoliko dana stalno na naslovnicama
novina. Rory i njegovi prijatelji pretvorili su ga u uzrečicu (»Rasturim te k’o Owen
Oliver.«) a lokalna grupa za ženska prava lobira za proglašenje Lindsayina umorstva
zločinom iz mržnje.
Pokušavam zamisliti kako bi sve to eskaliralo ako bi glasina bila potvrđena. Ili
čak ako bi ljudi samo pomislili da je potvrđena. To je sve što nam treba. Vjera. Ako
uvjerimo policiju, onda će oni tražiti isključivo Owena i nikog drugog.
 Millicent je možda sve ovo pokrenula, no ja nas mogu odvesti preko cilja. Zadivit
će ju to.
 OSAMNAEST

D a nije bilo Robin, ništa se od ovog ne bi dogodilo. Nismo ju mi tražili; odabrana

je na isti način kao Lindsay. Robin je sve promijenila pokucavši nam na vrata.
Dogodilo se to jednog utorka. Ja sam upravo ušetao u kuću. Bilo je doba ručka,
nikog nije bilo osim mene i imao sam još nekoliko sati do sljedeće poduke. Bilo je to
gotovo godinu dana nakon Holly i život se vratio u normalu. Njenog tijela već odavno
nije bilo, trunulo je u nekoj močvari. Millicent i ja ju nismo spominjali u razgovoru.
Ja više nisam iščekivao policijske sirene. Srce mi je prestalo tući svaki put kad bi nam
netko pozvonio na vrata ili me nazvao na mobitel. Prestao sam biti na oprezu svaki put
kad bih otvarao vrata.
Žena na trijemu bila je mlada, u ranim dvadesetima, odjevena u uske traperice i
majicu poderana vrata. Nokti su joj bili crveni, ruž ružičast, a duga kosa boje pečenog
kestena.
Iza nje se moglo vidjeti mali crveni auto parkiran na ulici. Auto je bio star, gotovo
klasik, ali ne baš pravi. Prije samo nekoliko minuta vidio sam ga kod znaka STOP
nedaleko od kuće. Bila je zatrubila, ali ja nisam imao pojma da je trubila meni.
- Mogu li vam pomoći? - pitao sam.
Nakrivila je glavu, pogledala me iskosa pa se nasmiješila. - I mislila sam da ste
to vi.
- Oprostite?
- Vi ste Hollyn prijatelj.
Na spomen njena imena stresao sam se kao da sam prst gurnuo u utičnicu. - Holly?
- Vidjela sam vas s njom.
- Mislim da ste me zamijenili s nekim.
No naravno, nije. I sad sam ja prepoznao nju.
Kad su Holly otpustili iz ustanove, jedan od liječnika pomogao joj je da dobije
posao u trgovini živežnim namirnicama. Holly je tamo na pola radnog vremena punila
police artiklima. Tamo sam joj bio otišao reći neka nas se kloni, tamo sam se suočio s
njom po pitanju zastrašivanja naše obitelji.
Nisam htio da se stvar otme kontroli.
Otišao sam jednog ponedjeljka ujutro, kad je promet u trgovini bio slab, a police su
punili artiklima. Holly je bila u jednom od prolaza između polica, punila policu kutijama
žitnih pločica; bila je sama. Dok sam joj prilazio niz prolaz, okrenula se prema meni.
Oči su joj bile zelene, bistre i zapanjujuće.
Holly je položila ruke na bokove i zurila u mene sve dok se nisam zaustavio točno
pred njom.
- Da? - rekla je.
 - Mislim da se nismo službeno upoznali. - Pružio sam joj ruku i pričekao da ju
primi. Naposljetku i jest.
Rekao sam joj da mi je žao što se ovako upoznajemo - da bismo na nekom drugom
mjestu, u nekom drugom vremenu možda bili obitelj. No u ovom trenutku to nije bilo
moguće pošto je svojim ponašanjem strašila moju suprugu i moju djecu. Moja joj djeca
nikad nisu ništa učinila. Nisu zaslužila takvo ponašanje. - Molim te - rekao sam joj. -
Ostavi moju obitelj na miru.
Nasmijala mi se u lice.
Holly se smijala sve dok joj suze nisu potekle iz kutova očiju, a zatim se još malo
smijala. Što se duže ona smijala, to sam se ja osjećao sve poniženijim. To ju je možda
nagnalo i da se još jače nasmije. Počeo sam shvaćati kako se Millicent osjeća i to me
naljutilo.
- Kujo - rekao sam.
Prestala se smijati. Oči su joj se gotovo žarile od bijesa. - Marš van.
- A ako ne odem? Što ako ostanem ovdje i zagorčam ti život? - Rekao sam to puno
glasnije nego sam namjeravao.
- Marš van.
- Ne prilazi mojoj obitelji.
Holly je zurila u mene, nepomična poput kipa. Nije se tad cimnula, niti će se ikad
cimnuti.
Okrenuo sam se kako bih otišao, osjećajući se pomalo bespomoćno. Nisam mogao
razumom utjecati na Holly, nisam joj mogao objasniti.
Robin je bila na kraju prolaza i sve je vidjela.
I ona je radila u toj trgovini. Nosila je istu takvu žutu košulju sa zelenom pregačom.
Vidio sam ju, prošao pored nje, možda joj i kimnuo. Ili možda nisam. No bila je tamo,
vidjela me i sad mi je stajala pred vratima.
- Ne varam se - rekla je. - Vas sam vidjela onaj dan.
Nisam zastao. - Oprostite - ali nisam onaj kojeg tražite. - Zatvorio sam vrata.
Ponovno je pokucala.
Ignorirao sam ju.
Kroz vrata se začuo Robinin glas. - Znate da je nestala? Nije došla po zadnju plaću.
Otvorio sam vrata. - Gledajte, jako mi je žao zbog vaše prijateljice, ali nemam
pojma...
- Kužim, kužim. Krivi tip. Niste vi. No, sad kad znam tko ste, neka policija skuži
tko je tko.
Okrenula se kako bi otišla.
Nisam joj dopustio.
 Nitko nije znao da je Holly nestala. Nitko ju nije tražio i ja nisam htio da itko
pokrene potragu. Millicent i ja nismo bili stručnjaci za forenziku ili DNK ili išta takvo.
Tko god bi krenuo malo dublje kopati sasvim bi sigurno naišao na sve naše greške.
Zamolio sam Robin da uđe kako bismo porazgovarali. Isprva je oklijevala. Zatim
je izvadila mobitel iz džepa i držala ga u ruci dok je ulazila u kuću. Otišli smo u kuhinju.
Ponudio sam ju bio pićem; odbila je. Umjesto toga je zgrabila jednu od naranči s stola i
počela ju guliti. Bez da sam išta priznao, bez da sam joj se čak predstavio, pitao sam ju
što se dogodilo. Počela mi je pričati o trgovini živežnim namirnicama, o Holly, o sebi.
Ispričala mi je čitavu povijest svog rada u trgovini, upoznavanja s Holly, razvoja
njihova prijateljstva. Ustao sam od stola i otišao do hladnjaka po gazirani sok. Dok su
vrata hladnjaka bila otvorena, brzo sam Millicent poslao SMS poruku. Iskoristio sam
isti rječnik kojim se ona bila poslužila kad je Holly bila u kući.

911
Dolazi kući
ODMAH

Činilo mi se da su prošli sati prije nego se njen auto parkirao pred kućom. Robin je
do tad već počela pitati što bismo trebali poduzeti kako bismo razriješili našu trenutnu
situaciju. Nije ona htjela pravdu za svoju staru prijateljicu Holly. Htjela je novac, puno
novca.
- Računam da bi ovo mogla biti pobjeda za obje strane - rekla je. Prednja su se
vrata kuće otvorila, a Robin je okrenula glavu u tom smjeru. - Tko je to?
- Moja supruga - rekao sam.
Millicent se pojavila u dovratku, zadihana kao da je trčala čitavim putem. Bila je
odjevena za posao, u suknju, bluzu i potpetice. Sako joj je bio otvoren; nije se zamarala
zakopčavanjem. Pogledala je mene pa Robin, a onda ponovno mene.
- Ovo je Robin - rekao sam. - Svojedobno je na poslu imala kolegicu zvanu Holly.
Millicent je podigla obrvu prema Robin, koja joj je kimnula.
- Tako je. I vidjela sam vašeg muža kako razgovara s njom. Nazvao ju je kujom.
Obrva se podigla prema meni.
Nisam ništa rekao.
Millicent je skinula sako i prebacila ga preko naslona stolice. - Robin - rekla je,
ulazeći u kuhinju - hajde mi ispričaj što se dogodilo, može?
Robin mi se podsmjehnula i započela s pričom, krenuvši od trenutka kad sam
ušetao u trgovinu živežnim namirnicama.
Millicent je bila iza mene, kopala je po kuhinji. Nisam mogao vidjeti što radi.
Čuo sam kliketanje njenih peta po parketu kad se vratila k nama. Robin joj je uputila
neobičan pogled no nastavila je s pričom.
 Tavu za vafle ugledao sam u Millicentinoj ruci tek kad sam začuo pucanje Robinine
lubanje. Uz težak se udarac srušila na pod.
Millicent je Robin ubila na isti način na koji sam ja bio ubio Holly. Bez oklijevanja.
Vođena čistim nagonom.
Iznimno seksi.
 DEVETNAEST

P oziv primim pri odlasku iz kluba, na putu da provjerim kako je Annabelle. Millicent
me zove, kaže mi da nam je kći bolesna.
- Odvela sam ju iz škole.
- Groznica? - pitam.
- Nije. Kakav ti je raspored?
- Mogu odmah sad doma ako treba.
Bilo kakve misli o Annabelle nestanu iz moje glave. Okrenem auto.
Kod kuće zateknem Millicent kako napeto šetka predsobljem dok razgovara na
telefon. Iz dnevne sobe čujem televiziju i vidim Jennu na kauču, zamotanu u deke, glave
naslonjene na hrpu jastuka. Na stoliću pred njom nalaze se čaša đumbirova piva, obični
krekeri i velika posuda za svaki slučaj.
Sjednem na kauč pored nje. - Mama kaže da ti nije dobro. Ona kimne. Napući
usne. - Da.
- Ne glumataš?
- Ne. - Malo se nasmiješi.
Znam da ne mulja. Jenna mrzi biti bolesna.
U vrtiću je zbog upale pluća na mjesec dana izostala s nastave. Nije bila dovoljno
bolesna da mora u bolnicu no jest bila dovoljno bolesna da sve zapamti. A zapamtila
je i Millicent. Ponekad se ponaša kao da je Jenni još uvijek pet godina. Što je malo
pretjerano sad kad joj je trinaest, no ja ne ulazim u tu raspravu. I ja sam zabrinut zbog
Jenne.
- Gledaj sa mnom. - Jenna pokaže na televiziju.
Skinem tenisice i podignem noge na kauč. Gledamo neku zabavnu emisiju,
izvikujemo odgovore na pitanja prije nego se isti pojave na ekranu.
Millicentine potpetice kuckaju podom. Priđe nam i stane pred televiziju.
Jenna isključi zvuk.
- Kako smo? Jesmo li dobro? - pita Millicent.
Jenna kimne. - Dobro smo.
Millicent se okrene prema meni. - Koliko dugo možeš ostati?
- Čitavo popodne.
- Nazvat ću te kasnije.
Millicent priđe Jenni i opipa joj čelo, prvo dlanom pa usnama. - Još uvijek nemaš
groznicu. Nazovite me ako vam išta bude trebalo.
 Potpetice joj kuckaju natrag niz hodnik. Jenna uključi zvuk na televizoru tek kad
se prednja vrata kuće zatvore. Nastavimo gledati zabavnu emisiju. Tijekom reklama
Jenna ponovno isključi zvuk.
- Jesi li dobro? - pita.
- Ja? Nisam ja bolestan.
- Nisam na to mislila.
Znam da nije. - Dobro sam. Samo imam puno posla.
- Previše posla.
- Da. Previše posla.
Ne pita me ponovno.
Millicent nas nazove dvaput, prvi put prekinuvši neki talk show, a drugi put
tinejdžersku sapunicu. Rory se kući vrati oko tri pa nam se pridruži u televizijskom
maratonu nakon nešto početnog gunđanja.
U pet popodne ponovno postanem otac.
- Zadaća - kažem.
- Bolesna sam - kaže Jenna.
- Rory, zadaća.
- Tek si se sad sjetio da idem u školu?
- Zadaća - ponovim. - Znaš pravila.
Zakoluta očima i krene na kat.
Trebao sam nešto reći još ranije. Nisam zaboravio; jednostavno se nisam mogao
sjetiti kad sam zadnji put bio nasamo s klincima.
Millicent se kući vrati četrdeset i pet minuta kasnije. Žustra je s pozdravima i još
žustrija s pripremom večere, napuni pećnicu prije nego se ode presvući. Kuća ima
drugačiju energiju kad je ona tu. Sve je na jednoj višoj razini, zato jer su njena
očekivanja veća.
Večeras svi jedemo pileću juhu s rezancima i nitko se ne žali. To uvijek radimo
kad je netko bolestan.
Druga su pravila također sad ponešto olabavljena. Pošto se Jenna smjestila na kauč,
Millicent odluči da ćemo svi tamo jesti. Svi sjedimo pred televizorom s tanjurima na
preklopnim stolićima. Dotad se Millicent već presvukla u trenirku, a Rory tvrdi da je
napisao domaću zadaću. Gledamo neku novu komičnu seriju, koja je užasna, a zatim
osrednju seriju o policajcima i na nekoliko se sati sve doima sasvim normalnim.
Nakon što klinci odu na počinak, Millicent i ja namještamo dnevnu sobu. Iako sam
se čitav dan samo izležavao na kauču, osjećam se premoreno. Sjednem za kuhinjski stol
i protrljam oči.
- Jesam li puno toga propustila danas? - pita Millicent.
 Pri tome misli na moj stvarni posao, onaj koji bih ionako danas preskočio pošto
sam namjeravao nadgledati Annabelle.
Slegnem ramenima.
Ona mi priđe s leđa i krene mi masirati ramena. Lijepo je.
- Trebao bih ja tebi masirati ramena - kažem. - Ti si ta koja je čitav dan radila.
- Skrbiti za bolesno dijete puno je stresnije.
Millicent je u pravu, iako je Jenna prije malo iscrpljena nego bolesna. - Bit će u
redu. - kažem.
- Naravno.
Nastavlja me masirati. Minutu kasnije kaže: - Kako je sve ostalo?
- Tvoje je iznenađenje gotovo spremno.
- Sjajno.
- Bit će.
Millicent prestane s masažom. - To mi zvuči kao obećanje.
- Možda i jest.
Primi me za ruku i povede u spavaću sobu.

Nismo razgovarali o Robin nakon toga. Nismo razgovarali ni o Holly. Millicent i

ja vratili smo se našim životima, našim poslovima, našoj djeci. Lindsay - naša treća -
kao ideja se pojavila prije godinu i po. Tad to još nisam znao, nisam ni mogao zamisliti
da bih neku ženu odabrao, slijedio i uhodio, te zatim ubio. Tad je to bila samo sitnica
koja se dogodila u trgovačkom centru.
Bio sam tamo s Millicent, bili smo sami. Kupovali smo božićne darove za klince.
Novac je bio veći problem nego inače. Millicent je čekala dovršenje prodaje dviju
različitih kuća, ali oboje smo imali problema s financiranjem. Tjedan dana pred Božić
nismo imali darove, nismo imali gotovine, a na karticama nismo imali bog zna što.
Triput smo već bili smanjili naš božićni budžet. Nisam bio sretan zbog toga. Nismo
morali kupiti samo darove za klince; bili su tu također darovi za naše prijatelje, za kolege
i klijente.
U trgovačkom je centru Millicent stalno govorila ne. Sve što bih ja uzeo u ruke
bilo je preskupo.
- Izgledat ćemo kao da pokušavamo proći jeftino - rekao sam.
- Pretjeruješ.
- Odrastao sam s tim ljudima.
Millicent je zakolutala očima. - Opet ti o tome?
- Što ti to znači?
- Ništa. Nema veze.
 Položio sam joj dlan na ruku. Nosila je košulju dugih rukava, ali ne i sako, jer tu
su čak i u prosincu temperature bile visoke. - Ne, što ti je to značilo?
- Značilo je da stalno pričaš o »tim ljudima«. Ljudima iz Hidden Oaksa. Vrijeđaš
ih, ali se odmah zatim hvališ kako si jedan od njih.
- Nije istina.
Millicent mi nije odvratila. Gledala je policu punu svijećnjaka.
- Ne radim to - rekao sam.
- Što misliš o ovom? - Držala je u ruci srebrni svijećnjak. Ili barem od nečeg nalik
srebru.
Frknuo sam nosom.
Nabila je svijećnjak natrag na policu.
Ja sam već bio ozlojeđen. Sad me uhvatio i umor. U zadnje se vrijeme svaki
razgovor svodio na novac. Bio sam umoran od slušanja kako ga nemamo, kako ne mogu
to kupiti, kako trebam odabrati nešto jeftinije. Čak ni svojim klincima nisam mogao
kupiti što žele za Božić.
Millicent je nastavila pričati, brbljala je o budžetu i bankovnim računima. Prestao
sam se obazirati na nju. Nisam to više mogao slušati, nisam mogao više razmišljati o
tome - trebao sam nešto za odvlačenje pažnje.
A takvo je nešto, pukom slučajnošću, upravo tad prošlo pored mene. Kosa joj je
bila boje pečenog kestena.
- Hej? - Millicent mi je prstima pucnula pred licem.
- Tu sam.
- Jesi li siguran? Jer...
- Podsjetila me na Robin - rekao sam. - Hollynu prijateljicu. Millicent se okrenula
i pogledala ženu koja je polako nestajala u gomili. Kad se okrenula natrag prema meni,
jedna joj je obrva bila podignuta. - Misliš?
- Da.
- Baš neobično.
I jest bilo neobično. A neobičan je bio i osjećaj koji bi me obuzeo kad bih se
prisjetio Robinina umorstva. Svaki bih put razmišljao kako je taj dan bio sjajan, kako
smo združili snage i učinili što je trebalo kako bismo se zaštitili. Zaštitili našu obitelj.
Bilo je to sjajno.
I tako seksi.
Što sam upravo i rekao svojoj supruzi.
 DVADESET

A nnabellein se radni raspored nikad ne mijenja. Od ponedjeljka do petka, od osam

ujutro do pet popodne ona dijeli kazne za nepropisno parkiranje, poziva kamione
za vuču i sluša kako se ljudi deru na nju jer radi svoj posao. Ljudi joj psuju, rade ružne
geste, nazivaju ju svakakvim imenima. Annabelle ostaje smirena, ali ja se pitam kako
joj to uspijeva. Zar zaista ne mari ili pomoć pronađe u kakvoj supstanci? Pitam se kakva
je stopa ovisnosti ljudi u njenoj branši.
Večeri joj nisu lake. Nije u vezi i voli izlaziti, ali ne previše, a kao službenica za
naplatu parkiranja ne zarađuje puno. Srijedom večera s roditeljima no izuzev toga noći
joj nemaju neki ustaljeni raspored. Kad bih morao odabrati noć kad je šansa da će izaći
van najveća, bio bi to petak. Za dva će tjedna biti petak trinaesti. Ne može biti apsurdnije
prikladnije od toga. Annabelle će nestati na petak trinaesti.
Napokon uspijem do kraja sročiti drugo Owenovo pismo za Josha. Kao i prvo i
ovo je otipkano, no također je i puno duže.

Dragi Josh,
Nisam siguran da vjeruješ da sam to zaista ja. Ili možda ti vjeruješ, ali policija ne.
Ne kopiram niti se pretvaram da sam netko tko nisam. Ja sam, isti onaj Owen Oliver
Riley koji je nekoć živio na adresi prilaz Cedar Crest 4233, u onoj kućici s groznim
sagom. Inače, nisam ga ja stavio. To je bila majčina loša odluka.
Čini mi se da ovdje imamo nedostatak povjerenja. Što je sasvim razumljivo, kad
uzmem u obzir da me nitko nije vidio niti razgovarao sa mnom. No, izuzev Lindsay.
Ona me puno puta vidjela. A i razgovarali smo vrlo često tijekom onih godinu dana
kad je bila moja.
No sad sam sam i ti mi ne vjeruješ. Stoga ću ti nešto obećati. Za dva će tjedna
nestati još jedna žena. Čak ću ti reći i točan datum: petak trinaesti. Sladunjavo, znam.
Naravno da jest. Ali također se i lako pamti.
I Josh, ti mi možda sad ne vjeruješ, no naučit ćeš da ja uvijek održim obećanje.
- Owen

Josh će pismo primiti do petka. Ponovno ga poprskam onom kolonjskom vodom

s mirisom mošusnog kauboja prije nego ga pošaljem. Pismo će prvo pregledati policija
te će uslijediti bogzna koliko rasprava prije nego o njemu odluče obavijestiti javnost.
Ili barem javnosti spomenuti dio o petku trinaestom.
U međuvremenu se vratim svom stvarnom životu. Tijekom proteklih sam nekoliko
tjedana otkazao previše poduka. Moj je radni raspored sad krcat čitav dan, svaki dan, a
uz to imam još i hrpe sitnica za obaviti. Voziti klince, ići kupiti štogod nam nedostaje.
Kad se zakopam u takve sitnice, život mi se čini normalnim. Gotovo pa mi uklonio onaj
tik koji uvijek osjećam. Tik koji bi zaista i nestao da me Millicent stalno ne pogledava
i postavlja mi tolika pitanja očima.
 Odgovore dobije u četvrtak navečer.
Millicent i ja smo u klubu, na zabavi za nekog člana odbora koji ide u mirovinu.
Zbivanja u klubu gotovo su vulgarna. Hrana je bogata, vino je teško i svatko svakom
čestita na uspjehu.
Dođemo jer moramo; stvaranje poznanstava i umrežavanje za oboje je dio posla.
Razdvojimo se nakon što uđemo zajedno. Ja odem lijevo, ona desno pa zaokružimo
prostorijom i sretnemo se u sredini. Promijenimo strane, ponovno se razdvojimo pa se
sastanemo kod ulaza.
Millicent nosi jarko žutu haljinu; pošto ima riđu kosu, doima se poput plamena. S
moje strane prostorije mogu ju povremeno vidjeti u gomili, ta mi je žuta haljina uvijek
blizu ruba vidnog polja. Vidim ju kako se smije, kako se smiješi, pokazuje zabrinutost
ili oduševljenje. Kad joj se usne pomiču, ja se trudim pogoditi što kaže. U ruci drži čašu
šampanjca no ne pije. Nitko to nikad nije primijetio.
Večeras su joj oči svijetle kako već odavno nisu bile, nalik svježem listu pod
suncem. Pogledaju me. Millicent vidi da zurim u nju.
Namigne mi.
Ja izdahnem i nastavim s vlastitim umrežavanjem.
Andy i Trista su tu, oboje s čašama punim vina. Andy se potapša po trbuhu i kaže
da bi zaista trebao krenuti u teretanu ili tako nešto i zaista bi i trebao. Trista baš nije
pričljiva, no zato me malo predugo promatra. Sigurno se sjeća našeg razgovora o
Owenu, ili barem dijelova istog.
Kekona je također na zabavi. U pratnji je mladog muškarca kojeg se ne trudi
predstaviti mi. Umjesto toga razgovara o svima ostalima - tko izgleda dobro a tko ne,
tko je već bio kod estetskog kirurga a tko bi trebao otići. Kao jedna od najbogatijih
članica kluba, Kekona može reći štogod želi, a ostali će ju i dalje prihvaćati.
Beth, konobarica u klubu, prođe pored nas s pladnjem pića i ponudi mi jedno. Njen
naglasak iz Alabame strši i uvijek zbog njega zvuči prpošno.
Zavrtim glavom. - Ne večeras.
- U redu - kaže ona.
Priđem jednom od novih parova, Rhinehartovima. Lizzie i Max su se nedavno
doselili u Hidden Oaks. Moja im je supruga prodala kuću u kojoj žive, a ja sam ih jednom
prilikom upoznao. Max igra golf, ali Lizzie tvrdi da se svojedobno bavila tenisom. Misli
da bi mu se možda trebala vratiti. Njenom je mužu dosta te teme pa razgovor prebacuje
na marketing, nešto čime se on bavi. Max smatra kako bi mogao svašta lijepog učiniti
za klub Hidden Oaksa, iako ga nitko još nije službeno unajmio.
Odem dalje, usput spomenuvši Lizzie da me nazove ako ponovno poželi igrati
tenis. Ona mi obeća da će nazvati.
Millicent i ja nađemo se na pola puta. Čaša šampanjca još uvijek joj je puna. Pola
čaše sad isprazni u obližnju vazu.
- Jesi li dobro? - pita me.
- Jesam.
 - Može još jedna runda?
- Hajdemo.
Ponovno se razdvojimo i ja se zaputim drugom stranom prostorije, pozdravljam
sve koje još nisam vidio. Osjećam se kao da se vrtim u krug, što se ustvari i događa.
Objavu naprave prije vijesti u jedanaest navečer. Ne znam tko ju je prvi vidio ili
tko ju je spomenuo no vidim ljude kako vade mobitele. Previše ljudi, svi u isti tren.
Neka žena pored mene šapne: - On je.
I tad shvatim što se događa.
Netko uključi televizore u baru. Okruženi smo Joshem koji je upravo doživio
petnaest minuta slave. Večeras mi se ne čini onako mladim kao inače, što je možda
zbog naočala. Nove su.
- Primio sam ovo pismo ranije ovog tjedna. Nakon razgovora s policijom i
vlasnikom ove postaje, odlučeno je da u interesu javne sigurnosti nemamo drugog
izbora osim sve objaviti.
Na ekranu se pojavi fotka pisma. Svi mi sad čitamo to pismo na ekranu dok Josh
naglas izgovara njegov sadržaj. Kad dođe do dijela o ženi koja će nestati na petak
trinaesti, gosti ispuste kolektivni zapanjeni uzdah.
Osvrnem se i pogledom pronađem žutu haljinu.
Millicent me gleda, napola se smiješeći, jedne podignute obrve kao da mi postavlja
pitanje.
Namignem joj.

- Sjajno - kaže ona. - Sjajan si.

Millicent leži naga na krevetu, a njena žuta haljina prebačena je preko jedne stolice.
- Misliš li da sad svi vjeruju? - Znam da vjeruju. Samo želim to čuti iz njenih usta.
- Naravno da vjeruju. Svi sad vjeruju.
Stojim kod podnožja kreveta, također nag, nasmiješen i osjećam se kao da sam
upravo oteo protivničku zastavu.
Millicent protegne ruke, uhvati se za dasku uzglavlja.
Srušim se na krevet pored nje. - Sad će svi tražiti Owena. - Da.
- Neće primjećivati ništa drugo.
Millicent me dotakne po nosu. - Zbog tebe.
- Prestani.
- Istina je.
Zavrtim glavom. - Moramo prestati likovati.
- Sutra.
 Sljedećih je nekoliko dana baš odlično. Način na koji mi se Millicent smiješi grije
mi srce. Držim se uspravnije nego inače.
A i ona to osjeća. Dan nakon zabave pošalje mi poruku potpisanu s Penny. To je
jedini nadimak koji sam joj ikad dao. Godinama ga već nisam koristio.
Prvi sam ga put smislio kad smo bili na spoju, prije nego smo službeno postali
par, ali nakon što smo spavali jedno s drugim. Nismo imali novca, stoga su nam spojevi
većinom bili vrlo skromni i jednostavni. Išli bismo u duge šetnje, na kino predstave s
popustom, iskorištavali prednosti happy houra u restoranima. Ponekad bismo bili
kreativni. Te smo noći vozili preko trideset kilometara kako bismo u jednoj staroj
igraonici pojeli jeftinu pizzu i igrali videoigre. Porazio bih ju u sportskim igrama, ali
ona bi me zato isprašila u svemu što je uključivalo pištolje.
S druge strane ulice nalazio se bio mali park s fontanom. Izvadila je peni, poželjela
nešto i bacila novčić u fontanu. Gledali smo kako tone do dna, smješta se na vrh hrpice
ostalih novčića. Voda je bila toliko bistra da sam još uvijek mogao pročitati natpis na
novčiću.
Jedan cent.
- Tako bih te trebao zvati - rekao sam. - Penny.
- Penny?
- Millicent.
- O, Bože.
- A imaš i riđu kosu - rekao sam.
- Penny? Ti to ozbiljno.
Nasmiješio sam se. - Penny.
Zavrtjela je glavom.
Bio sam zaljubljen, do ušiju, bez sumnje, no nisam to još bio rekao naglas. Umjesto
toga, zvao sam ju Penny. Naposljetku smo izrekli prave riječi i prestao sam ju zvati
Penny. Sad je vratila taj nadimak natrag u uporabu, a ja ga ne želim pustiti.
 DVADESET I JEDAN

U ponedjeljak devetog Annabelle je na poslu. Prekrasan je dan - sunčan je ali nije

vruć. Gotovo pa svjež. Annabelle je parkirala auto na kraju ulice i sad šeće niz
nju, provjerava registracije i parking automate. Kratka joj kosa viri ispod kape kojom si
je zasjenila oči. U desnom uhu drži slušalicu, bijela joj se žica spušta niz prsa, zavlači
u košulju i završava u desnom džepu hlača. Njena je plava odora iznimno uniseks.
Promatram ju s kraja ulice, čekam. Kad dođe do zelenog auta, krene utipkavati
nešto u svoj ručni skener.
Potrčim niz ulicu, zastanem malo više od metar od nje. Podignem ruke u zrak kao
da joj poručujem neka pričeka.
Annabelle me gleda kao da sam lud.
Izvadim mobitel, tipkam pa joj ga pružim.

Oprostite, nisam vas

htio prestrašiti!
Zovem se Tobias.
Gluh sam.

Pročita poruku. Ramena joj se opuste i kimne mi.

Pokažem na auto pa na sebe.
Ona pokaže na istekli parking.
Sklopim dlanove pod bradom, kao da ju preklinjem. Ili se molim.
Nasmije se. Annabelle ima lijep osmijeh.
Nasmiješim se, pokažem joj jamice na obrazima.
Annabelle mi maše prstom.
Pružim joj mobitel.

Obećavam da
neću više...

Uzdahne.
Pobijedio sam. Zeleni auto ne dobije kaznu.
To čak i nije moj auto.
 Nisam siguran zašto sam se obratio Annabelle. Ovog puta to nije bilo potrebno; ne
moram znati ništa o njenom životu ili njenom domu ili o tome tko ju možda čeka tamo.
Već imam te odgovore, ali ipak sam to učinio. Sve je to dio mog postupka odabira.
Ponovno ćemo se vidjeti u srijedu. Ona to ne zna.

Owenova je fotka posvuda. Računalni stručnjaci su ga postarali, imaju svoje teorije

o tome kako on možda sad izgleda. Čak su uzeli u obzir mogućnost da se maskirao.
Bombardiraju me te fotke; na vijestima su, u novinama, na internetu. Letci zalijepljeni
na telefonske stupove. Owen s bradom, s brkovima, tamne kose, ćelav, debeo, mršav.
Owen duge kose i kratke kose, sa sunčanim naočalama, s lećama, sa zulufima, s kozjom
bradicom. Owen je izgledao kao svatko i kao nitko.
Ja sam odgovoran za ovo.
No, Millicent je. Barem je to započela. Ali i ja sam.
Nisam puno postigao - sasvim sigurno ništa iznimno - ali zbog mene sad svi traže
Owena Olivera Rileyja.
Uvijek sam htio biti više od natprosječnog.
Prvo je bio tenis. Moj ga je otac igrao, moja se majka pravila da ga igra, a ja sam
sa sedam godina prvi put udario lopticu reketom. Bio je to prvi sport koji me zanimao,
stoga su unajmili trenera, kupili mi prvi reket i poslali me na put. U razdoblju od samo
nekoliko godina postao sam najbolji junior u klubu. Još uvijek nisam privukao njihovu
pažnju, ne na način na koji sam htio, ali zbog toga sam samo postao još bolji. Nisam
imao pojma koliko sam pun bijesa sve dok nisam počeo udarati tu malu žutu loptu.
Tad više ne bih bio prosječan, ne bih bio razočaranje ikom osim mojim roditeljima.
Bio sam bolji od svih ostalih sve do trenutka kad sam to prestao biti. U tom trenutku više
nisam znao kako biti prosječan te sam stoga otišao u inozemstvo, daleko od roditelja,
otišao u potragu za mjestom na kojem mogu biti bolji od prosjeka, nešto više od
razočaranja. S Millicent sam takav.
Užasno je to reći, ali život mi je toliko bolji otkako su mi roditelji poginuli.
I otkako mi je u život ušetala Millicent. Zbog nje se osjećam boljim od svih ostalih.
Moje ju je pismo toliko zadivilo da ni u krevetu ne može prestati pričati o njemu.
- Rado bih ga izrezak i zalijepila na hladnjak.
Nasmijem se i protrljam joj nogu koju je lijeno prebacila preko moje. - Klincima
bi moglo biti čudno.
- Ne bi ni primijetili.
U pravu je. Naš je hladnjak kaos slika i fotki, zalijepljenih i poslaganih jedna do
druge poput kakvog obiteljskog albuma. Detalji su toliko stopljeni jedan s drugim da se
ništa ne ističe. - U pravu si - kažem. - Ne bi.
Millicent se okrene i nasloni se licem uz moje. Šapne: - Imam tajnu.
Srce mi malo poskoči i to ne na dobar način. - Što je? - pitam. Ne šapćem.
- Promatrala sam ju.
 - Nju?
- Annabelle. - Ustima joj oblikuje ime bez ispuštanja glasa. Srce mi se malo opusti.
Ovo smo i prošli put učinili; promatrali smo Lindsay, izvještavali jedno drugo.
- I? - kažem.
- Izgledat će savršeno na televiziji.
Svjetla u našoj spavaćoj sobi ugašena su, ali nije mrkli mrak. Naša je soba na katu,
gleda prema prednjem dvorištu. Svjetlo ulične svjetiljke obrubljuje zavjese. Toliko sam
puta zurio u to otkako smo se uselili. Taj mi se četverokut zlaćanog svjetla čini tako
neprirodnim.
- Penny - kažem.
Ona se nasmije. - Što je?
- Volim te.
- I ja volim tebe.
Sklopim oči.
Ponekad ja to kažem prvi, ponekad ona. Volim to jer mi se čini uravnoteženim. No
ona je to prva rekla. Baš prva, na to mislim. Ona je prvo meni rekla da me voli.
Trebala su joj tri mjeseca. Tri mjeseca od dana kad smo se upoznali u zrakoplovu
do dana kad mi je rekla da me voli. Ja sam ju tad već volio dva i po od ta tri mjeseca,
ali nisam ništa rekao sve dok ona nije nešto rekla. Dogodilo se to kad smo doslovno
bili na stablu. Bili smo mladi, dekintirani i tražili smo nekakvu zabavu pa smo se popeli
na stablo.
Woodview, sasvim očekivano, ima stabla. Imamo park pun golemih hrastova,
savršenih za penjanje. No toga smo dana Millicent i ja odabrali jedan javor. Trebao sam
znati da će, kad Millicent kaže da se želi popeti na stablo, odabrati stablo na nečijem
privatnom posjedu.
Stablo se nalazilo pred kućom, a između njega i pred njih je vrata bio samo
prostrani zeleni travnjak.
Bila je sredina kolovoza, vrhunac ljetne žege, a mi smo u to stablo zurili iz mog
klimatiziranog auta. Parkirali smo niz ulicu, na mjesto s kojeg se dobro vidjelo stablo
i kuću te čekali da se sva svjetla u kući pogase. Ostalo je samo jedno, na katu desno.
Millicent me držala za ruku, kao da je napeta.
- Zaista se želiš penjati na stablo? - pitao sam.
Okrenula se prema meni, blistavih očiju. - Ti ne želiš?
- Nisam nikad prije o tome razmišljao.
- A sad?
- Sad se stvarno želim popeti na to vražje stablo.
Nasmiješila se. Nasmiješio sam se. Svjetlo se napokon ugasilo.
 Okrenuo sam ključ i tako isključio klimu u autu. Istog se trena osjetilo kako je
unutrašnjost auta postala toplija. Millicent je prva izašla. Držala je kvaku spuštenom dok
je zatvarala vrata za sobom kako bi napravila što manje buke. Izašao sam i učinio isto.
Zagledao sam se u taj javor koji mi se odjednom činio previše izloženim, previše
na otvorenom i zapitao sam se uključuje li kazna za upad na privatni posjed zatvor.
Millicent je potrčala. Pojurila je preko ulice, preko travnjaka i nestala iza debla.
Ako je napravila neki zvuk, ja ga nisam čuo.
Potrčao sam istim putem. Stopala su mi bila teška, vukla su se, činilo mi se da
svaki moj korak odjekuje susjedstvom. Trčao sam sve dok nisam stigao do Millicent.
Kad sam došao do stabla, povukla me k sebi i poljubila. Snažno. Morao sam doći do
daha nakon tog poljupca.
- Spreman za uspon? - pitala je.
Prije nego sam uspio odvratiti ona se povukla na veliko ispupčenje u kori. Zatim je
posegnula za najnižom granom pa se nastavila uspinjati. Ja sam ju promatrao, očekujući
da će se neko svjetlo u kući upaliti. Ili očekujući da ona padne kako bih ju uhvatio. Ni
jedno ni drugo se nije dogodilo.
- Hajde - šapnula je.
Millicent je sjedila na visokoj grani i gledala me. Mjesečina ju je pretvorila u obris.
Vidio sam kako joj se duga kosa njiše na povjetarcu, kako joj noge vise s obiju strana
grane. Sve je ostalo bila samo sjena.
Popeo sam se na stablo i bilo je to puno teže nego sam očekivao i ponovno mi se
činilo da moje stenjanje i dahtanje čuju svi u dometu od deset kilometara. No obitelj u
kući je nastavila spavati. Svjetla su ostala ugašena.
Kad sam napokon došao do Millicent, bio sam znojan. Bilo je toliko vruće. Zrak
je bio gušći na stablu, vonjao je na znoj i mahovinu i koru.
Millicent me zgrabila za majicu, privukla k sebi i žestoko poljubila. Kunem se da
su joj usne imale okus po javorovom sirupu. Zakopala je lice u moj vrat, kao da se želi
zavući u nj, dah joj je bio vreo na mojoj koži.
- Hej - rekao sam.
Podigla je glavu i pogledala me. Za obraz joj je bilo zalijepljen vlažni pramen kose.
- Volim te - rekla je.
- Volim i ja tebe.
- Zaista? Zaista me voliš?
- Naravno.
Položila mi je dlan na obraz. - Obećaj.
- Obećavam.
 DVADESET I DVA

A utomatski aparati za kavu jedna su od najvećih pogodnosti suvremene tehnologije.

Nema barista, nema punomasnog mlijeka umjesto onog sa samo 2% masti, nema
dodatnih okusa koji su zatraženi, ali ne i dodani. Sve što trebam je odabrati vrstu kave,
vrstu mlijeka, okus pa čak i temperaturu i stisnuti tipku. I eto mi kave. Jeftine.
Nedostatak je što su ti složeni a opet jednostavni strojevi dostupni jedino na
benzinskim crpkama. Prave kavane nemaju uređaje za samoposlugu.
Moj je omiljeni uređaj onaj u trgovini benzinske crpke EZ-Go pet kilometara od
Oaksa. Čak i kad nemam za to vremena, odem tamo na kavu. Za blagajnom je ljubazna
djevojka zvana Jessica; onaj tip cure koji se uvijek smiješi i uvijek ima lijepu riječ za
svakoga. Možda je ona jedan od razloga što se vozim do EZ-Go. No poanta je da mi je
EZ-Go dio redovite rutine. Svatko ima rutinu. Annabelle ju sasvim sigurno ima.
Svake srijede navečer ona i njeni roditelji večeraju u istom talijanskom restoranu.
Pretpostavljam da naručuju istu hranu, ista pića, možda čak i iste deserte. Večera počne
u šest i po i završi u osam. Annabelle uvijek šeće od restorana do stana, za što joj treba
jedanaest minuta, osim ako ne zastane kod trgovine, netko ju ne nazove na mobitel ili
ne naiđe na nekog poznanika. Kao recimo mene.
Dok Annabelle gleda u ekran svog mobitela ja se blago sudarim s njom.
Iznenađeno me pogleda. A onda me prepozna.
- Hej - kaže.
Nosi više šminke nego tijekom dana. Ruž joj je tamniji, oči iscrtane tušem. Njena
joj kratka kosa lice čini još privlačnijim. Izvadim mobitel.

Ma vidi,
najbolja naplata
parkiranja u gradu :)

Ona zakoluta očima. - Kako si?

Kimnem i pokažem na nju.
Ona podigne palac.

Što ćeš sama vani?

Nisi čula da serijski
ubojica luta okolo?

Ona se nasmiješi dok to čita. - Upravo se vraćam kući.

 Želiš li prvo nešto popiti?

Oklijeva.
Ja pokažem prema baru niz ulicu.
Annabelle pogleda na sat. Iznenadi me kad pristane. Trebala bi reći ne, naročito
zbog Owena Olivera no Annabelle je ustvari usamljenija nego sam mislio.
Šanker Eric mi mahne u pozdrav. Već sam nekoliko puta bio ovdje, uvijek sam,
uvijek čekajući da Annabelle prošeće pored bara pri povratku kući s obiteljske večere.
Eric me poznaje kao Tobiasa.
Podučio sam ga svom jeziku znakova koji sam znam. Može sricati moje ime i može
ponoviti moju narudžbu, džin-tonik.
Annabelle naruči isto. - S puno tonika - kaže.
Ne vjeruje mi, a ja ju ne krivim. Ja sam samo tip koji ju preklinjao da mu ne napiše
kaznu. Vrlo vjerojatno sam sasvim dobar gluhi tip koji joj nije nikakva prijetnja.
- Znaš ga? - obrati se Annabelle Ericu dok pokazuje na mene.
- Naravno. Tobias ti malo pije i ostavlja velike napojnice. No nije baš pričljiv. -
Namigne joj, dajući do znanja da se šali.
Ona se nasmije i to je baš krasan zvuk. Počnem se zamišljati u krevetu s njom.
Zapitam se koliko će joj trebati da me pozove k sebi. Već znam da hoće i znam da njen
stan nije daleko od bara. Moć koju imam tim saznanjem, koju dobivam odabirom što
dalje - jako mi se to sviđa.
- Vi ste tim - kaže ona, pokazujući na Erica i mene. Annabelle vodi računa o tome
da bude okrenuta prema meni dok mi se obraća. Nije zaboravila da sam gluh.
Nakon prvih nekoliko gutljaja naših pića, Eric se povuče na drugi kraj šanka. Sad
smo tu samo Annabelle i ja i ona mi priča puno toga što već znam i nešto što ne znam.
Primjerice, nisam znao da je za večeru jela paštu s gljivama. No sad znam da je to što
jede srijedom navečer.
Ispričam joj svoju Tobias priču. Ja sam računovođa, razveden, bez djece. Jako sam
volio svoju suprugu no upoznali smo se u srednjoj školi i prerano se oženili. Dogodi se.
Annabelle jako dobro sluša i kima glavom u svim pravim trenucima.
A što je s tobom? Imaš li dečka?
Ona zavrti glavom. - Već jako dugo nisam imala dečka.
Znam da će se uskoro dogoditi. Očekujem da će me k sebi pozvati nakon drugog,
a prije trećeg pića.

Zašto nemaš dečka?

Pitanje nije samo reda radi. Zaista me zanima odgovor.

 Annabelle slegne ramenima. - Nisam nikog upoznala?
Zavrtim glavom.

Previše generički.

Potrebna joj je minuta. Pretpostavljam da mi se sprema reći da joj je prethodni

dečko bio seronja. Da ju je varao. Da je uvijek bio vani s prijateljima. Da je bio sebični
šupak.
- Prošli mi je dečko poginuo - kaže ona.
Od šoka gotovo progovorim.

To je grozno.
Što se dogodilo?

- Pijani vozač.

Mutno se prisjećam da je Annabelle svojedobno na internetu objavila nešto u vezi

prikupljanja sredstava za borbu protiv vožnje u pijanom stanju. Nije bilo nikakvih
naznaka da je u pitanju osobni interes.
Pitam ju još ponešto o njemu. Zvao se Ben i Annabelle ga je upoznala na poslu. Ben
je bio murjak. Išao je bio u večernju školu, pohađao tečaj prava i htio postati detektiv,
a zatim narednik.
Nije više imala njegovu fotku u mobitelu pošto nije smatrala zdravim zuriti u nju.
Ta me izjava toliko rastuži da moram skrenuti pogled.
- Hej - kaže Annabelle. Nježno me dotakne po ruci, poručivši mi tako da ju
pogledam. - Oprosti. Ovo su preozbiljne teme.

Ne, u redu je.

Pitao sam.

- Umorna sam od razgovora o sebi. Što je s tobom? Imaš li curu? Zavrtim glavom.
- Ti si na redu. Zašto nemaš?

Nije lako ponovno

početi izlaziti na spojeve.
Deset sam godina
bio u braku.
 A još sam i gluh...
što samo otežava stvar,
rekao bih.

- Žena koja s tobom ne želi na spoj zato jer si gluh nije te ni vrijedna.
Nasmiješim se. Izjava je vrlo generička, ali iz njenih se usta doima iskrenom.
Zapitam se što bi rekla kad bih znala istinu.
A zatim odlučim. Neću spavati s njom.
Umjesto toga razgovor preusmjerim na nešto što nismo nas dvoje. Pričamo o
glazbi, o filmovima, o vijestima. Nikakve osobne teme, samo nasumične stvari koje
nikom ne nanose bol. Kad ja prestanem koketirati, prestane i ona. Atmosfera među nama
se promijeni.
Eric se vrati do našeg kraja šanka i pita nas želimo li po još jedno piće. Ne
naručimo.
Ona ne želi da ju otpratim kući. Što je razumljivo, ali ja ustrajem da joj Eric pozove
taksi. Ona to prihvati i siguran sam da je to zbog Owena Olivera. Prije nego ode,
zatražim od nje broj mobitela. Da mi ga, a ja njoj dam broj svog jeftinog mobitela za
jednokratnu uporabu.
Annabelle mi se rukovanjem zahvali na piću, što je formalno ali i slatko.
Promatram ju dok izlazi iz bara.
Neću joj slati poruke. U to sam siguran.
Također sam siguran da Annabelle nije ona koju tražimo. Neće nestati u petak
navečer.

To je zbog njenog dečka. Čim sam čuo tu priču znao sam da ona neće biti ta.
Možda jer bi to bilo previše tragedije za jedan tako mladi život. Izgubiti voljenu
osobu u sudaru pa zatim biti žrtvom umorstva.
Ništa od ovog nije pošteno. Naš je sustav odabira, kojim smo došli do nje dijelom
razvio sam Owen no sam je odabir bio načinjen nasumično. Slučajno sam Annabelle
ugledao tog dana. Mogla je to biti i bilo koja druga žena.
Sad sam se vratio u hotel Lancaster i promatram Naomi. Još uvijek je previsoka za
Owenov profil. Znam ju samo preko računala i pogleda kroz staklena vrata Lancastera.
Nikad joj se nisam obratio, nikad joj nisam čuo glas.
Ali želim to. Želim čuti njen smijeh, vidjeti kako se ponaša nakon nekoliko pića.
Želim znati voli li zaista starije muškarce ili joj je samo potreban novac. Želim znati
sviđa li mi se, ne sviđa li mi se ili jednostavno ne osjećam ništa prema njoj. Ali neću.
Ne mogu riskirati da me nešto navede da je poželim ostaviti živom.
Stoga ne uđem u hotel; ne pristupim joj. Kad joj smjena završi, gledam ju kako
odlazi. Presvukla se iz radne odore u traperice i majicu kratkih rukava. Razgovara na
mobitel dok hoda prema autu, sićušnom vozilu boje limete. U jedanaest i petnaest u
srijedu navečer jedina postaja na putu kući joj je drive-through objekta brze prehrane.
Par minuta kasnije šeće prema svom stanu s vrećicom hrane u jednoj ruci i radnom
odorom u drugoj. Naomi živi u prizemlju tihe zgrade za ljude koji ne zarađuju baš puno.
Dvorište je zaraslo, ispred prednjih vrata raste gusto grmlje.
Savršeno je. U petak trinaesti imat ćemo toliko izbora, od parkirališta hotela do
Naomine stambene zgrade.
Sad samo moram Millicent reći da sam se predomislio.
 DVADESET I TRI

U šest ujutro voditelj na radiju dere mi se na uho dovoljno glasno da poskočim.

Millicent jako voli svoju radio-budilicu. To je stari model, onaj s brojevima na
pločicama koje se okreću i okvirom od imitacije drva, i užasno me iritira. Radio je njena
verzija ostavljanja zahodske daske podignutom.
- Dobro jutro. Četvrtak je, 12. listopada, i dame, ostao vam je još jedan dan do
pritvora. Owen Oliver dolazi po neku od vas ljepotica...
Radio utihne. Otvorim oči i ugledam Millicent kako se nadvija nada mnom.
- Oprosti - kaže ona. - Zaboravila sam ga ugasiti.
Okrene se i odšeće u kupaonicu. Njena se riđa kosa, pamučne hlačice i topić pretoče
u dugi tamni rep i plavu odoru pozlaćena obruba.
Baš sam sanjao Naomi kad se alarm oglasio. Sjedila je iza stola u Lancasteru,
čavrljala s tipom toliko starim da je teško disao dok je pričao. Naomi je zabacila glavu
unatrag i nasmijala se. Zvučalo je to poput hihota vještice iz bajke. Zatim se okrenula
prema meni i namignula mi. Pjegice na njenom nosu počele su krvariti. Mislim da sam
joj se baš nešto spremao reći kad se alarm oglasio.
Millicent je lagala; nije zaboravila isključiti alarm. Još uvijek je bila pomalo
uzrujana. Ne zato jer sam nas u zadnji tren vratio na Naomi već zato jer sam tu odluku
donio bez nje.
Sinoć smo ponovno bili na spoju u garaži. Ona je mislila da će to biti konačna
sesija planiranja prije velikog dana. Što izvorno i jest bila, barem dok joj nisam rekao
da to ne može biti Annabelle.
- Ne razumijem - rekla je.
- Rekao sam da bismo se trebali prebaciti na Naomi.
- Naomi je previsoka. Ne odgovara profilu.
- Znam, ali Annabelle je...
- Ona je što?
U djeliću sekunde sam odlučio slagati. - Počela se viđati s nekim.
- Ima dečka?
- Ako nema još, uskoro će ga imati. On će odmah nazvati policiju. - To je bila vrsta
scenarija koju bismo radije izbjegli.
Millicent je zavrtjela glavom. Možda je čak i opsovala ispod daha. - Ne mogu
vjerovati da smo tek sad saznali za to.
- Uvijek smo ju promatrali dok je bila na poslu.
- Ne uvijek.
Nisam se uhvatio na to. Sad nije bilo vrijeme ispitivati Millicent što mi sve još nije
rekla. Ne sad kad sam joj lagao.
 - No - rekao sam - Naomi.
Millicent je uzdahnula. - Naomi.
Više ne spominjemo Annabelle.

Ne želim na posao, ali nemam izbora. Dan mi je krcat podukama, a kad poduke
napokon dođu kraju odem pokupiti klince u školi i odvesti ih do zubara. Cistom
slučajnošću zakazano kod zubara imaju za četvrtak dvanaestog. Millicent im odlaske
kod zubara zakazuje debelo unaprijed, točno svakih šest mjeseci.
Kad ušećemo u ordinaciju Jenna i Rory igraju par-nepar kako bi odlučili tko će
prvi. To je jedna od rijetkih situacija kad govore u isti glas.
- Par, nepar, bim, bam, buf.
Rory izgubi, Jenna likuje, ali nijedno ni drugo nisu svjesni da ih i dalje iščekuje
čišćenje zuba.
U čekaonici čitam vijesti na mobitelu i tu me bombardiraju fotke Owenovih
prethodnih žrtava. Naše su ih lokalne novine sve stavile na naslovnicu, a sve do jedne
prikazuju žene dok su bile žive i nasmiješene. Poruka nije nimalo suptilna. Ako izgledaš
kao ove žene, sutra si u opasnosti. Owen bi mogao doći po tebe. Nema naznaka da bi
mu se itko mogao oduprijeti ili mu umaknuti i jedinim se načinom za preživljavanje
čini ne biti odabran. Što je pomalo uvredljivo, rekao bih, odnositi se prema ženama kao
da su bespomoćne. Pisac članka očito nikad nije upoznao moju suprugu.
Nakon zubara slijedi sladoled. Millicent se nađe s nama zbog te bizarne obiteljske
tradicije. Ja sam ju započeo još kad su klinici bili puno mlađi, a ja sam htio da prestanu
plakati nakon posjete zubaru. Obećanje sladoleda ušutkalo ih je, nakon čega su ga se
odbijali odreći.
Svi mi imamo svoje favorite. Millicent naruči vaniliju, ja uzmem čokoladu, a Rory
si odabere rocky road. Jenna je ona koja uvijek eksperimentira. Ona uvijek naruči
specijalitet dana. Danas je to malina s čokoladom i njoj je super. Meni se gadi.
Kad nam svima zubi trnu, a mozgovi su nam smrznuti, razdvojimo se. Millicent
klince povede kući, a ja se vratim na posao. Pri povratku u klub naiđem na Tristu.
Otkazala je naš prethodni susret te jedva da sam ju vidio od onog dana kad mi je pijana
ispričala o svojoj vezi s Owenom Oliverom. Užasno sam joj zahvalan na tome, ali ona to
ne zna. U ovom trenutku ona zapravo malo toga zna; zuri u mene pogledom pijandure,
no nije to zbog alkohola. Na tabletama je - vjerojatno na sredstvima protiv bolova i to
jako puno njih. Često to vidim u klubu.
Ali nikad još nisam nju vidio takvu.
- Hej - posegnem i dotaknem joj ruku. - Jesi li dobro?
- Savršeno - kaže ona grubo, kao da je sve samo ne takva.
- Ne izgledaš dobro. Želiš da pozovem Andyja?
- Ne, ne želim da pozoveš Andyja.
Ja mislim da bih trebao jer bih ja rado znao da mi je supruga nadrogirana do te
mjere. Posegnem za mobitelom.
 Trista me pogleda. - Sutra će neka žena nestati. I zatim će umrijeti.
Želim joj reći da se to možda i neće dogoditi, možda će ga uhvatiti, ali ne kažem joj
jer je to laž. Policija neće uhvatiti Millicent i mene. Nemaju oni pojma da mi postojimo.
- Da - kažem. - Netko će vrlo vjerojatno nestati.
- Owen je gad. - Tristin se pogled čini praznim, ali ustvari nije. Iza tableta je nešto
što se odbija ugasiti. Nešto ljutito.
- Hej, prekini. Ne možeš sebe kriviti za ovog šupka.
Ona frkne nosom.
- Sutra nećeš biti sama, je li tako? - pitam ju jer sam iskreno zabrinut za nju. Sve
što Trista čini ide na štetu samo njoj samoj.
- Andy će biti doma. - Ona pogleda televizijski ekran, na kojem se baš uto prikazuje
snimka Owenova uhićenja prije petnaest godina. Trista drhti. - Moram ići.
- Čekaj, daj da te odvezem kući.
- Ne idem kući.
- Trista.
- Vidjet ćemo se kasnije. Reci Millicent da ću ju nazvati. - Ona krene prema ženskoj
svlačionici no zatim se okrene. - Nemoj reći Andyju, u redu?
Nikad mu nisam spomenuo da sam Tristu vidio pijanu, niti sam mu spomenuo
zajedničku povijest nje i Owena Olivera. Još jedno izbjegavanje spomena nečeg neće
izdaju učiniti ništa gorom.
- Neću mu reći - kažem.
- Hvala ti.
Ona nestane u svlačionici, a ja zurim za njom i pitam se što sam to učinio. Vraćanje
Owena utjecalo je na više od samo policijske istrage.
Moj zadnji klijent tog dana također priča o tome. Ljubazan je to muškarac s tri
kćeri, od kojih su dvije u Owenovoj ciljanoj dobnoj skupini. Sve još uvijek žive na
ovom području. Dvije nisu udane i žive same, a on se toliko zabrinuo da im je ponudio
poslati ih nekamo za vikend. Nije živio ovdje u doba kad je Owen harao no čuo je i
više nego dovoljno o njemu.
Unatoč popodnevnom sladoledu, večera je još uvijek u šest. Jenna kaže da već čitav
tjedan svi u školi pričaju o Owenu. Jedna njena prijateljica ima stariju sestru koja je
uvjerena da će Owen doći po nju. Rory se zasmijulji na to i kaže da se to neće dogoditi,
da su njih dvije preružne čak i za serijskog ubojicu. Jenna svog brata gađa krušnom
rolicom, a Millicent im naredi da prestanu. Nakon toga se međusobno vrijeđaju preko
stola ustima oblikujući riječi.
- Rekla sam: dosta.
Millicent se ne voli ponavljati te stoga oboje prestanu. Nakratko. Jenna se trzne
kad ju Rory šutne pod stolom. Uvjeren sam da je Millicent to primijetila no ona ne kaže
ništa jer po završetku večere nam najavi izvanrednu filmsku večer. Ponekad, kad se
previše svađaju, ona ih natjera da provedu još više vremena zajedno. To je njena metoda
staranja da završe složni, a ne odu svatko svojim putem.
Dvadeset se minuta prepiru oko odabira filma. Ni ja ni Millicent se ne miješamo;
ustvari ni ne obraćamo pažnju. U kuhinji smo, dovršavamo pranje posuđa, a ona me
iznenada pita idem li noćas natrag van.
- Idem.
- Siguran si da je to pametno?
- U redu je.
Ton glasa mi je oštriji nego što sam htio. Čitav dan slušati o Owenu nije mi nimalo
ublažilo stres. Niti je pomoglo što sam vidio Tristu. Nešto u vezi nje, u vezi onog što
si radi, nešto me tu jako muči.
Sve što će se sutra dogoditi bit će moja odgovornost. Ja sam napisao pismo Joshu,
ja sam odabrao datum, ja sam obećao da će još jedna žena nestati. I ja sam onaj koji
se sinoć prebacio s Annabelle na Naomi. Ja sam onaj koji se mora uvjeriti da je s njom
sve u redu.
Film za tu večer bude nam na kraju odabran bacanjem novčića, a u pitanju je film
o dupinu. Rory i Jenna zajedno sjede na podu sa zdjelom kokica i ne gađaju se njima.
Millicent i ja sjedimo na kauču s vlastitim kokicama. Ona više vremena gleda u našu
djecu nego film i oči su joj deset nijansi svjetlije. Uvijek su takve kad gleda klince.
Takva je sve do kraja filma, nakon čega se klinci odvuku na kat u krevet, čavrljajući
o dupinima. Krenem ustati no ona mi položi dlan na koljeno i blago ga stisne.
- Bolje ti je da se spremiš - kaže.
Kaže to kao da je sve ovo njena ideja, što mi smeta. - U pravu si - kažem. - Moram
van odavde.
- Jesi li dobro?
Pogledam ju, svoju suprugu bistrih očiju nimalo nalik Tristinima. Millicent je po
svemu suprotnost Andyjevoj supruzi.
Nasmiješim se, zahvalan što nisam oženjen Tristom.
 DVADESET I ČETIRI

N isam namjeravao odjenuti odijelo pošto nisam namjeravao razgovarati s Naomi,

ali u zadnji sam trenutak odabrao baš ono koje Millicent najviše voli. Tamnoplave
je boje i rukom šivana ovratnika te je previše koštalo. No kako ga već imam, mogao
bih ga i nositi.
Dok stojim pred zrcalom i stavljam kravatu, Millicent se pojavi iza mene. Nasloni
se na zid, ruku prekriženih na prsima i promatra me. Znam što me želi pitati, jer to je
odijelo koje nosim isključivo kad idem nekamo s njom. Ona ga je kupila.
Potom stavim kravatu, obujem cipele, uzmem novčanik, mobitel i ključeve. Moj
mobitel za jednokratnu upotrebu ne držim u kući. Kad podignem pogled, ona je još
uvijek tamo, u istom položaju. - A, valjda idem - kažem.
Ona kimne.
Pričekam da mi kaže nešto no ona šuti. Prođem pored nje, spustim se niz stepenice.
Kad dođem do vrata garaže, čujem ga.
- Tata.
Rory je u dovratku kuhinje, s čašom vode u ruci. Palac i kažiprst druge ruke trlja
jedan o drugi. Još novca.
Nije se on slučajno zatekao u kuhinji. Čekao me.
Kimnem mu i izađem.

Naomi je za recepcijom, izdaje ljudima sobe, javlja se na telefon, rješava probleme

svakom tko joj priđe s nekim. Noćas ne sjedim vani. U predvorju sam.
Veliko je i raskošno uređeno, s namještajem tamnih boja i debelih materijala.
Baršunaste zavjese vise sa zidova, obrubljene zlatnim pletenicama, baš kao lancasterske
odore. Resica i kićanki ima gdje god pogledate.
U predvorju se mogu prikriti među svom tom raskoši, biti samo još jedan gost
hotela koji radi na svom računalu i pije piće jer ne može više izdržati ni minutu u svojoj
sobi. Ako je Naomi ona prava, osjećam se ponukanim prići joj malo bliže.
Ali ne kako bih joj se obratio. Odlučio sam da to neću učiniti. Jednostavno nema
vremena za to, ne nakon promjene u zadnji tren. Previše sam pod stresom, previše sam
zabrinut. Oživljavanje Owena Olivera pokazalo se složenijim nego sam očekivao.
Možda je to zbog medija, možda zbog Triste, ali također i zbog moje djece koja ne žele
začepiti i stalno razgovaraju o njemu.
Sve je ovo toliko drugačije nego s Lindsay. Tad smo bili samo Millicent i ja, nije
bilo nikog drugog, čak ni rubno.
Na Silvestrovo smo Millicent i ja otišli na zabavu u klub. Jenni je bilo dvanaest,
Rory je bio godinu dana stariji i to je bilo prvi put da smo ih ostavili same na 31. prosinca.
Bili su apsolutno oduševljeni time. A bili smo i mi. Još otkad su se klinci rodili nismo
dočekali novu godinu u društvu odraslih.
Ni mjesec dana ranije u trgovačkom sam centru ugledao tu ženu koja me tako
podsjećala na Robin. Millicent i ja smo se bili poseksali te noći. Nije to bio onaj bračni,
daj-da-to-odradimo seks. Bio je to seks kao onaj s prvih spojeva, kad se nismo mogli
zasititi jedno drugog. Odličan seks.
Sljedećeg je dana sve to bilo prošla stvar. Seks, raspoloženje, osjećaj. Vratili smo
se svađi oko novca - što si možemo a što ne možemo priuštiti. Što je uključivalo i svečani
doček Nove godine.
Bila je to kostimirana zabava. Millicent i ja nosili smo kostime ljudi iz 1920-ih,
gangstera i njegove djevojke. Moje je odijelo bilo prugasto, a nosio sam i ulaštene cipele
i fedoru. Millicent je odjenula treperavu ljubičastu haljinu i pernatu traku oko glave, a
usne su joj bile grimizne.
Kostimirane me zabave obično deprimiraju. Na njima se osjećam okružen ljudima
koji sanjaju da budu bilo tko osim oni koji ustvari jesu.
No ta je noć bila drugačija za nas dvoje. Nismo bili kao drugi, nismo bili kao itko na
toj zabavi. Millicent i ja razmatrali smo da to ponovimo. Ubiti neku ženu. Razgovarali
smo o tome što bismo joj učinili. Bismo li to učinili. Zašto bismo to učinili.
- Možda ona? - rekla je Millicent pokazavši na ženu čije su grudi bile toliko velike
da su graničile s grotesknim. Bile su lažne i svi smo to znali jer nam je svima rekla
koliko su koštale.
Slegnuo sam ramenima. - Ne bismo ju mogli utopiti.
- E, tu si u pravu.
- A ona? - rekao sam, kimajući prema preplanuloj plavuši u pratnji tipa koji bi joj
mogao biti djed.
Millicent se nasmiješila i bijeli su joj zubi bili tako jarki spram rubinskih usana. -
Ubojstvo iz milosti. Sudeći po njenom tenu, očekuje ju rak kože.
Suzbio sam smijeh. Millicent se zahihotala. Bili smo užasni, tračali smo na najgori
mogući način, ali ipak je to bila samo priča. Većinu smo noći proveli razgovarajući
samo jedno s drugim.
S obzirom na to da nam je bio prvi izlazak nakon jako dugo vremena, bio sam
spreman ostati vani do kasno, čak sam bio popio energetsko piće prije izlaska iz kuće.
Ali nismo ostali vani do kasno. Pet minuta nakon ponoći već smo bili na putu kući.
Petnaest minuta nakon ponoći kostimi su nam bili na podu spavaće sobe. Nisam
imao pojma započinjemo li s nečim ili samo nastavljamo no nisam htio da završi.
U predvorju Lancastera pogledam na ručni sat, provjerim mobitel pa surfam
internetom. Sve to činim kako bi izgledalo da ne promatram Naomi. Ona me ne
primjećuje. Ove je noći puno zaposlenija nego inače, dijelom zato jer je petak trinaesti.
Ljudi su došli posjetiti grad jer ih zanima što će Owen učiniti, koga će oteti i ubiti. Neki
od tih ljudi rade za medije; neki su od one sorte koja ganja svaki spektakl ili događaj
koji se može snimiti i staviti na internet.
 Skupina takvih sjedi nedaleko od mene u predvorju. Sve su to klinci studentske
dobi koji se nadaju zaraditi nešto novca i koji raspravljaju koliko bi to moglo biti. Sve
to ovisi o tome koliko će eksplicitne njihove snimke biti, iako bi snimka same otmice
bila zlato. Naravno, ako im se kamera ne bude tresla u rukama.
Kad napokon odu, vjerojatno u potrazi za mjestima na koja zalaze serijski ubojice,
ja se mogu ponovno usredotočiti na Naomi. Tražim nešto što bih mogao reći Millicent,
nešto što možemo podijeliti. Želim da ovo bude baš kao prije.
Naomi se smiješi već čitavu noć. Sjajno je to, čak i hvale vrijedno. Većina ljudi
koji priđu recepciji nezadovoljna je nečim ili im treba nešto, ali ona je uvijek ljubazna.
Smiješi se čak i kad ju netko nazove idiotom.
Počnem se pitati je li ona jedna od onih koji su uvijek ljubazni i sretni ma što se
dogodilo. Ne sviđa mi se to. To nije nešto o čemu Millicent i ja možemo šaputati u
mraku.
A onda ugledam pukotinu u tom slatkom Naominom oklopu. Kad joj jedan naročito
nepristojan gost okrene leđa, Naomi mu pokaže srednji prst.
Nasmiješim se.
Vrijeme je da se vratim kući i kažem Millicent.
 DVADESET I PET

P robudim se u tišini. Zora je još sat vremena daleko i svijet je taman poput baršuna.
Subota je, četrnaesti.
Millicent se još nije vratila.
Odluku o razdvajanju donijeli smo kasno u četvrtak tijekom noći, kad sam se kući
vratio iz Lancastera. Plan nam je bio neko vrijeme držati Naomi na životu, baš kao
Lindsay. Morali smo, jer je to Owen uvijek činio.
No nije mi se to sviđalo. Nisam to čak ni htio vidjeti.
Dio mene je znao da bih trebao, jer nije bilo pošteno prepustiti sve to Millicent.
Pokušao sam zamisliti kako bi bilo zaključati Naomi negdje, držati ju na životu, hraniti
ju, davati joj vode i mučiti ju. Želudac mi se okrene od toga.
Mislim da tome ne bih mogao svjedočiti izbliza.
Sve me to sprečava da pitam Millicent gdje je držala Lindsay i gdje će držati
Naomi. Razmišljao sam ju već pitati, ali još nisam. Ponekad mi je pomalo krivo zbog
toga no ne dovoljno. Većinom mi je samo laknulo.
- Mogu ja - rekla je Millicent.
Sjedili smo kod kuće u petak ujutro, sami. Klinci su već bili u školi. Sjedili smo u
kuhinji, pili svatko po još jednu kavu i raspravljali o našem planu.
- Ne bi trebala sve to sama - rekao sam.
- Već jednom jesam. - Millicent je ustala i odnijela šalicu do sudopera.
- Ipak - kažem. Tako joj se slabašno usprotivim i svjestan sam toga. No ipak sam
se bolje osjećao.
- Ipak ništa - rekla je Millicent. - Ja ću se pobrinuti za to. Ti se pobrini za onog
novinara.
- Hoću. Na kraju ću ga morati ponovno kontaktirati.
- Upravo tako.
Okrenula se prema meni i nasmiješila se, obasjana jutarnjim suncem koje je sjalo
kroz prozor.
Plan je bio spreman. Bio je to isti plan koji smo iskoristili za Lindsay.
Pripremili smo svaki detalj, baš kako Millicent svaki put učini. Prvo, droga.
Lindsay, a sad Naomi, mora biti u nesvijesti kako bismo ju odvezli na neko pusto mjesto.
Ispostavilo se da kloroform nije čudesno sredstvo kakvim ga filmovi predstavljaju. Naše
nas je istraživanje odvelo na neka mračna i strašna mjesta na internetu, mjesta na kojima
je sve dostupno za pravu cijenu. Elektronička valuta, anonimna e-mail adresa i privatni
poštanski sandučić mogu vam pribaviti bilo što, uključujući sredstvo za uspavljivanje
dovoljno snažno i brzo da sruši dinosaura.
 Pošto smo trebali onesvijestiti samo ženu od šezdeset kilograma, dosta nam je bila
i mala doza.
Millicent je kupila notebook računalo za koje smo samo nas dvoje znali. Koristili
smo ga za istraživanje. Također smo putem njega pronašli Lindsay.
I Petru.
I Naomi.
U petak navečer zajedno smo oteli Naomi. Baš kao Lindsay.
Millicent je mahnula Naomi rukom da se zaustavi na parkiralištu iza hotela, baš
dok se ova spremala odvesti u svom autu. Bile su taman izvan vidokruga sigurnosnih
kamera. Promatrao sam Millicent kako se naginje kroz vozačev prozor, priča brzo kao
da joj treba pomoć jer joj se auto pokvario. Zatim sam ugledao onaj trzaj ruke koji mi
je poručio da je upravo Naomi uštrcala drogu. Millicent je odgurnula Naomino tijelo u
stranu, sjela za volan i odvezla se.
Krenuo sam za njima, smiješeći se. Nakon čitavog tog istraživanja, planiranja i
razgovaranja, jako sam volio vidjeti kako se sve odvija.

Razdvojili smo se u šumi. Ja sam uzeo Naomin auto i riješio ga se dok je Millicent
u mojem autu odvozila našu još uvijek onesviještenu žrtvu. Kad sam se napokon vratio
do Millicentina auta, parkiranog ulicu dalje od Lancastera, a zatim se vratio kući, već
je bila ponoć. Sva su svjetla na trijemovima u Hidden Oaksu bila upaljena, uključujući
i naša.
Klinci nisu spavali. Radili su upravo što bismo i mi u njihovim godinama: gledali
horore. Oboje su bili su dnevnom boravku opremljeni mobitelima i tabletima i hrpama
nezdrave hrane. Pridružio sam im se.
Mislili su da sam vani, patroliram ulicama i pomažem zaštititi Hidden Oaks od
Owena Olivera. Mi imamo vlastite zaštitare no sinoć je skupina stanovnika odlučila
pomoći držanjem oka na svemu. Ja nisam bio jedan od tih.
Klinci su već znali da se Millicent neće vratiti prije jutra. Rekli smo im da je otišla
praviti društvo skupini prijateljica koje ne žele biti same. Klinci nisu marili za to. Nisam
siguran da je Owen Oliver stvaran za njih. On je babaroga s televizije, psihopat u filmu.
Ne padne im na pamet da bi bilo koja žena - učiteljica, susjeda, čak i njihova majka -
mogla biti u opasnosti. Moji su osjećaji spram toga podijeljeni. Želim da mi se klinci
osjećaju sigurnima. No također želim da budu svjesni koliko je svijet opasan.
Još uvijek sam u krevetu kad se zapitam kamo je Millicent odvezla Naomi, što
će joj učiniti. Što joj već možda čini. Kako bih prestao, ustanem i uključim televiziju.
Prebacim na sportski kanal. Pravim si kavu dok slušam jučerašnje bejzbolske rezultate.
Novine lupnu o prednja vrata, a ja ih ostavim tamo. Umjesto toga pijem kavu i
gledam crtiće dok klinci ne ustanu pa ugasim televizor prije nego siđu s kata. Rory prvi
uđe u kuhinju. Zgrabi daljinski i uključi vijesti.
- I, koga su roknuli? - Iz ormarića izvadi zdjelu i natrpaju žitnim pahuljicama.
- Nemoj reći roknuli.
 Zakoluta očima. - Dobro, koga su ubili?
Jenna se pojavi u dovratku. Gleda malo mene, a malo Roryja. - Je li se dogodilo?
Owen se vratio?
Rory pojača zvuk na televiziji. Izvjestitelj na njoj nije Josh već mlada plavuša koja
izgleda baš kao Owenov tip.
- Policija nam je poručila da još neko vrijeme neće ništa znati. S obzirom na opću
brigu vezanu uz prethodnu noć, primili su bili jako puno poziva o ženama koje se nisu
javile na mobitel ili se nisu javile svojim obiteljima. Ne znamo je li i jedna od tih žena
ustvari nestala te će vjerojatno potrajati dok policija ne bude točno znala...
- Policajci su kreteni - kaže Rory. Okrene se prema Jenni i ubode ju prstom u ruku.
- Baš kao ti.
Ona zakoluta očima. - Štogod.
Prestanu razgovarati o Owenu. Ime mu ponovno bude spomenuto tek kad smo u
autu, na putu za Jenninu nogometnu utakmicu. Tijekom stanke između dviju pjesama
najavljivač na radiju objavi da je policija primila više od tisuću poziva ljudi koji tvrde
da su u petak navečer vidjeli Owena Olivera.
Millicent mi se još uvijek nije javila, iako sam lagao klincima i rekao im da je na
ranom ručku s prijateljicama. Čini se da ih uopće nije briga.
Tijekom utakmice sve češće i češće provjeravam mobitel.
Nekoliko roditelja razgovara o vijestima, nagađa o Owenu i poruci o petku
trinaestom, pitajući se je li sve to bila samo varka. Jedan otac kaže da mora biti varka no
žene baš nisu uvjerene u to. Kad se nasmije jedna ga žena pita što mu je toliko smiješno
u tvrdnji da će netko biti ubijen na petak trinaestog.
Provjerim mobitel. Još uvijek ništa.
Jennina ekipa vodi s jednim golom razlike. Pokažem joj podignut palac. Ona se i
nasmiješi i zakoluta očima. Pomislim da palac gore vjerojatno nije nimalo kul gesta.
A onda ju ugledam. Iza Jenne je, blizu parkirališta, šeće oko igrališta. Riđa joj je
kosa raspuštena, poskakuje u hodu. Odjevena je u traperice, tenisice i majicu kratkih
rukava sa slikom lava, maskote škole. Uvijek se trudi izgledati kao ostale mame no
nikad joj ne uspije. Millicent se uvijek ističe.
Kad priđe bliže, nasmiješi se. Širok je to i velik osmijeh koji joj doseže do dubina
očiju. Olakšanje mi preplavi vene. Tek tad shvatim koliko sam zapravo bio napet.
Budalaština. Znam da ne bih trebao sumnjati u Millicent.
Posegnem prema njoj. Ona me obgrli rukama oko struka i nagne se kako bi me
poljubila. Usne su joj tople, a dah miriše na cimet i kavu.
- Kako ide Jenni? - pita Millicent dok se okreće prema igralištu. Ne mogu prestati
gledati u nju.
- Vode za jedan bod.
- Odlično.
 Odmakne se od mene, ode pozdraviti neke od roditelja. Čavrljaju o utakmici, o
krasnom vremenu te naposljetku i o Owenu.
Kad utakmica završi ja moram na posao. Ovo je Millicentina subota i na njoj je
da odvede klince na ručak te imamo samo jedan kratki trenutak nasamo na parkiralištu.
Klinci su u autu, vezani pojasevima, usred neke prepirke. Ona i ja stojimo između naša
dva auta.
- Sve je u redu?
- Sve je sjajno - kaže ona. - Nikakvih problema.
Odemo svatko svojim putem i na putu do kluba osjećam se i više nego sretno.
Možda prpošno, kao da lebdim.

U klubu držim rijetku subotnju poduku Kekoni, glavnoj tračari Hidden Oaksa.
Pretpostavim da je zakazala poduku jer želi razgovarati o Owenu, o onom što se možda
dogodilo sinoć i ispostavi se da sam bio u pravu. Owen je jedino o čemu priča.
- Pedeset i tri žene. U vijestima su rekli da je u razdoblju između večeri i jutra
prijavljen nestanak pedeset i tri žene. - Ona vrti glavom. Kekonina je duga kosa smotana
u punđu pri potiljku.
- Owen nije sinoć oteo pedeset i tri žene - kažem joj.
- Ne, nije. Možda nije oteo niti jednu. No pedeset i tri obitelji misle da jest.
Kimnem, upijajući njene riječi dok pokušavam zamisliti toliku bol. Osjećam se
izdvojeno, kao da sve to nema nikakve veze sa mnom.
 DVADESET I ŠEST

P ričekamo da svi ostali shvate što se dogodilo. Svaki put kad su vijesti na televiziji,
Millicent mi namigne. Kad netko spomene Owena, pogledam ju onako kako će
samo ona razumjeti. To je naša stvar, ono što nas izdvaja od svih ostalih.
Prvi sam put to osjetio nakon Holly. Zatim nakon Robin pa nakon Lindsay. Nakon
svake bi žene Millicent i ja podijelili trenutak u kojem smo bili samo nas dvoje na
svijetu. Osjećao sam se tako kad smo se popeli na stablo. Osjećam se tako i sad, nakon
Naomi. Millicent i ja smo budni dok svi ostali spavaju.

Do ponedjeljka je policija popis suzila na dvije žene. Sve su ostale ili pronađene ili
se vratile kući. Čujem to na radiju tijekom vožnje na posao i to me iznenadi. Nisam imao
pojma da će svima trebati toliko dugo da shvate tko je ustvari nestao. Gotovo poželim
poslati još jednu poruku Joshu, dati mu do znanja da je u pitanju Naomi.
Gotovo. No što duže budu pokušavali shvatiti tko je nestao to će ju kraće tražiti.
Policija nema pojma koga tražiti.
Negdje oko polovice dana primim poziv od ravnateljice škole. Što je neobično,
pošto škola uvijek prvo nazove Millicent no ravnateljica mi kaže da im Millicent ne
odgovara na pozive. Također mi kaže da su imali incident u školi i da bih odmah trebao
doći. Pitam ju radi li se o Roryju.
- O vašoj kćeri - kaže ona. - Imamo problem s Jennom.
Kad stignem u školu Jenna sjedi u kutu ravnateljičina ureda. Nell Granger oduvijek
radi u školi i nije se nimalo promijenila. Još uvijek izgleda kao draga baka koja će te
štipati za obraze dok ti ne poplave.
Jenna zuri u pod i ne podiže pogled.
Nell mi rukom pokaže da sjednem, što i učinim. A onda ugledam nož.
Oštrica od dvanaest centimetara, nehrđajući čelik. Izrezbarena drvena drška. Iz
naše kuhinje je, a sad se nalazi na Nellinom radnom stolu.
Nell ružičastim noktom kucne po nožu. - Vaša je kćer ovo danas donijela u školu.
- Ne razumijem - kažem. Niti sam siguran da želim razumjeti.
- Jedna je nastavnica vidjela nož u njenoj školskoj torbi dok je
Jenna vadila bilježnicu.
Jenna sjedi pored zida, okrenuta prema nama, ali glavu još uvijek drži spuštenu.
Ne kaže ništa.
- Zašto bi donijela ovo u školu? - pitam ju.
Ona zavrti glavom. Ne kaže ništa.
Nell ustane i rukom mi da znak da pođem za njom. Izađemo iz ureda i ona zatvori
vrata za nama.
 - Jenna nije rekla ni riječ - kaže Nell. - Nadala sam se da ćete ju vi ili vaša supruga
moći navesti da nam kaže što će joj taj nož.
- To bih i ja rado znao.
- Znači, ovo nije nešto...
- Jenna nikad nije bila nasilna - kažem. - Ne igra se noževima.
- A opet... - Nell ne dovrši rečenicu, niti ju treba dovršiti.
Sam se vratim u ured. Jenna se naizgled nije pomaknula ni centimetar. Privučem
stolicu bliže njoj i sjednem.
- Jenna - kažem.
Ništa.
- Možeš li mi reći o nožu?
Ona slegne ramenima. Barem nešto.
- Jesi li namjeravala nekog ozlijediti?
- Nisam.
Glas joj je snažan i smiren i to me malo prestraši.
- U redu - kažem. - Ako nisi namjeravala nikog ozlijediti, zašto bi ponijela nož
u školu?
Ona podigne pogled. Pogled u njenim očima ne doima se tako snažnim kao njen
glas. - Za zaštitu.
- Netko te maltretira?
- Ne.
Sva mi je snaga volje potrebna da june zgrabim za ramena i istresena odgovor iz
nje. - Jenna, molim te, reci mi što je bilo. Netko ti je prijetio? Netko te povrijedio?
- Ne. Samo sam htjela...
- Što si htjela?
- Nisam htjela da me povrijedi.
- Tko?
Ona šapne njegovo ime. - Owen.
Udarac koji osjetim u utrobi zapanji me. Bol. Nikad mi nije palo na pamet da bi
se Jenna mogla bojati Owena.
Obgrlim ju jednom rukom. - Owen te nikad neće ozlijediti. Ni za milijun godina.
Milijun bilijuna.
Ona se tiho nasmije. - Glup si.
- Znam. Ali ne u vezi ovog. Ne u vezi toga hoće li te Owen ozlijediti.
Jenna se povuče unatrag i pogleda me očima koje nisu više toliko raširene kao
prije. - Zato sam ponijela nož. Nisam namjeravala nikog ozlijediti.
 - Znam da nisi.
Ona čeka ispred ureda dok ja razgovaram s Nell, koja kima i napola se smiješi dok
joj ja objašnjavam Jennin strah od Owena Olivera. Kažem joj da je stalno na vijestima
proteklih nekoliko tjedana; da mu je lice svuda po internetu, na televiziji, čak i na letcima
ispred trgovine živežnim namirnicama. - Nešto ovakvo vjerojatno je bilo neizbježno -
kažem joj dok pokazujem na nož. - Kad sad malo razmislim, uopće nisam iznenađen.
Mediji neprestano spominju Owena otkako se vratio.
Nell podigne obrvu. - Mislite da se vratio?
Osjećam se kao da mi je trinaest, prepun sam prljavštine i modrica i kut usana
mi krvari. Moja tučnjava s Dannyjem Turnbullom dobro je prošla, barem što se mene
ticalo, osim što sam završio u ravnateljičinom uredu. Kad sam ravnateljici rekao da je
Danny započeo tučnjavu pogledala me baš kao što me Nell Grangersad sad gleda.
- Ne znam je li se vratio - kažem. - Ali očito je da moja kći misli da jest.
- Tako kaže.
- Imate razloga sumnjati u nju? Jer ja nemam.
Nell zavrti glavom. - Ne, nemam razloga. Jenna je uvijek bila dobra cura. - Ne
kaže »dosad«, no ni ne mora.
- Smijem li ju odvesti kući?
- Smijete. Ali morat ću zadržati nož.
Ne prepirem se s njom.
Jenna dobije dopuštenje izostati s nastave ostatak dana pa ju odvedeni na ručak.
Odemo u veliku restoransku franšizu koja ima jelovnik od deset stranica, a na njemu
sve od masnog doručka do rebarca s roštilja i svega između. Već smo sto puta bili u tom
restoranu, a Jenna bi uvijek naručila topli sendvič s rajčicom i sirom ili klupski sendvič.
No danas naruči salatu s umakom i samo vodu, a ne gazirani sok.
Kad ju pitam je li sve u redu, Jenna kaže da jest.
Želim razgovarati s Millicent. Želim joj reći za našu kćer. Ali moja se supruga ne
javlja na mobitel.
Sigurno je s Naomi. Vjerojatno su u nekom bunkeru ili cementari, baš kao na filmu
i zato ne odgovara na pozive. Mobitel nema signala pod zemljom.
Ili je možda jednostavno zauzeta poslom.
Pošaljem joj SMS poruku, dajem joj do znanja da je sve u redu iako nisam baš
siguran da jest. Nakon slanja poruke čujem poznat zvuk najave izvanrednih vijesti.
Na suprotnom kraju našeg separea nalazi se bar s više televizijskih ekrana, a sa
svakog od njih u mene zuri Naomi. Doima se ogromnom na tim velikim ekranima. Tekst
ispod nje kaže:

SUGRAĐANKA SE JOŠ UVIJEK SMATRA NESTALOM

- Ona je, zar ne? - Jenna također gleda u ekrane. - Nju je Owen oteo.
- Ne znaju još - kažem.
- Umrijet će, zar ne?
Ne odgovorim joj. U sebi se smiješim. No, barem pola mene se smiješi.
Druga je polovica zabrinuta za Jennu.
 DVADESET I SEDAM

N aomi. Naomi raspuštene kose, Naomi podignute kose, bez šminke, usana boje
ružičaste žvake. Naomi u radnoj odori, Naomi u trapericama, u zelenoj satenskoj
haljini djeveruše. Naomi je posvuda, na televiziji i na internetu i na svačijim usnama.
Unutar svega nekoliko sati njeno se troje prijatelja namnožilo. Odjednom ju svatko
poznaje i svatko je vrlo voljan novinarima ispričati sve o svojoj dragoj prijateljici
Naomi.
Kod kuće smo u ponedjeljak navečer i televizor je uključen. Millicent je s nama.
Ponudi nam tek ovlaš objašnjenje za svoj popodnevni izostanak. Zauzvrat ja njoj
ponudim tek usputno objašnjenje što se dogodilo u Jenninoj školi. Potrudim se da zvuči
puno manje uzbunjujuće nego jest.
- Sve je u biti bio veliki nesporazum - kažem.
Millicent slegne ramenima. - Siguran si?
- Siguran sam.
Na televiziji su vijesti. Jenna je opsjednuta njima, no Roryju je dosadno ako nema
novih informacija. Naredi joj da prebaci na neki drugi kanal. Ona odbije.
Nisam imao pojma kako će Owen Oliver utjecati na našu djecu. Holly i Robin nisu
nikad dobile ovakav publicitet. Sad se o Owenu priča već tjednima. Jenna možda nikad
ni ne prestane spominjati Naomi.
Zbog toga me počne napuštati dobar osjećaj.
Odem u stražnje dvorište. U jednom nam kutu raste veliki hrast. U drugom je kutu
stari dječji set za igru koji već godinama polako propada. Zaboravio sam da je tamo,
no sad ne mogu ne primijetiti koliko je izblijedio, koliko je plastika ispucala i koliko
opasan mora biti. Vratim se natrag u kuću, odem u garažu po kutiju s alatom. Bitno je,
gotovo i presudno da rastavim set za igru i riješim ga se prije nego se netko ozlijedi.
Matice ne popuštaju iako su samo veliki komadi plastike koju djeca ne mogu odviti.
Jednu od njih razbijem čekićem.
- Što to radiš?
Millicentin me glas ne prestraši. Ustvari, očekivao sam ga. - Kako ti izgleda?
- Izgleda mi kao da bi moglo pričekati do sutra.
- Ali ja to želim napraviti sad. - Ne čujem ju kako uzdiše, ali znam da je to učinila.
Stoji pored mene i promatra me dok razbijam sljedeću plastičnu maticu. - Hoćeš li me
čitavu noć gledati? - pitam ju.
Ona se vrati u kuću. Klizna se vrata zalupe za njom.
Manje od sat vremena kasnije znojan sam i imam hrpu razbijene plastike. Iz
dvorišta se vratim u gorem stanju nego sam u njega otišao.
U dnevnom boravku nema nikog. Čujem ih na katu; netko je u kupaonici, a netko
drugi hoda niz hodnik. Sjednem pred televizor. Prikazuje se nekakva komedija o obitelji
kao što je moja, dva roditelja i dvoje djece, no puno su smješniji od nas. Njihovi
problemi ne uključuju trinaestogodišnjakinju koja je u školu ponijela nož ili sina koji
ucjenjuje vlastitog oca.
Tijekom reklama vidim najavu vijesti pa prebacim na neku drugu seriju, zatim na
treću i činim to sve dok Millicent ne uđe u dnevni boravak i uzme mi daljinski upravljač
iz ruke. Nagne se i prosikće mi na uho.
- Saberi se, jebem te. Odmah. - Baci daljinski na drugi kraj kauča i napusti
prostoriju.

***
Možda vam se čini da se nikad ne suprotstavim Millicent, ali to nije točno. Ne
događa se često, no dogodi se. Dogodilo se barem jednom i dobro to pamtim. Bilo je
zbog nečeg dovoljno važnog.
Roryju je bilo šest, a Jenni pet i Millicent i ja smo bili previše zaposleni da bismo
disali. Ja sam radio dva posla. Uz privatne poduke iz tenisa, također sam radio u
zdravstvenom klubu. Millicent je pokušavala prodavati nekretnine. Klinci su išli u dvije
različite škole - vrtić i prvi razred - i uvijek je trebalo jedno od njih pokupiti ili odvesti.
Imali smo dva auta, ali jedan je uvijek bio pokvaren. A ipak, imali smo i hrane i krov
nad glavom i sve potrepštine. Sve ostalo bilo je užasna gnjavaža.
Jednog nam se dana nasmiješila sreća. Dogodilo se nešto čudno što nisam
očekivao. Jedan moj bivši poslodavac, s posla koji sam radio u srednjoj školi, bio je
metom tužbe koja je nakon deset godina napokon završila nagodbom. Možda je tužitelja
bilo malo, možda su odvjetnici bili bolji od većine no moj udio u nagodbi bio je deset
tisuća dolara. Bilo je to više novca nego sam ikad dotad imao.
Millicent i ja sjedili smo za kuhinjskim stolom i zurili u ček. Klinci su bili u krevetu,
kuća je bila tiha i neko smo vrijeme sanjarili što bismo sve mogli s tim novcem. Tjedan
na Havajima ili mjesec dana u planinama. Put po Europi. Zaručnički prsten koji je
Millicent zasluživala. Popili smo po čašu vina i snovi su postali još apsurdniji. Odjeća
šivana po narudžbi. Kućno kino. Kromirani kotači za oba stara auta. Deset tisuća dolara
nije bilo bogatstvo no pravili smo se da jest.
- Ali, sad ozbiljno - rekla je dovršivši vino. - Klinci. Koledž.
- Vrlo mudro.
- Moramo.
Imala je pravo. Koledž je bio skup i štednja za njega nikad nije bila naodmet. Ali
boljelo je. Boljelo je i nas i našu budućnost koja je mogla postati toliko bolja. - Imam
bolju ideju - rekao sam.
- Bolju od obrazovanja naše djece?
- Saslušaj me.
Predložio sam da novac uložimo u sebe. Tijekom godina našeg braka i od rođenja
naše djece ekonomska nam se situacija nije baš popravila. A ni karijere nam nisu baš
napredovale. Millicent je bila zapela na prodaji stanova i jeftinih kuća. Iskusniji su
agenti dobivali sve skuplje nekretnine. Ja sam privatne poduke davao na javnom
teniskom terenu u parku i klijenti mi nisu bili postojani. Predložio sam da poduzmemo
nešto u vezi toga.
Isprva je to zvučalo poput jednog od naših smiješnih snova. Božićna je gala zabava
u sportsko-društvenom klubu Hidden Oaks stajala dvije i po tisuće po ulaznici. No to
nije bila tek bilo kakva zabava; bila je to karta za pristup ljudima koje inače nećemo
moći upoznati. U Oaksu je sad živjela jedna nova generacija, koja nije poznavala ni
moje roditelje ni mene. Bili su to ljudi koji bi si mogli priuštiti privatne poduke iz tenisa
i skupe kuće. Oni će platiti obrazovanje naše djece.
- Ludost - rekla je Millicent.
- Ne slušaš me.
- Ne. - Odbacila je moju zamisao zamahom ruke.
Što me natjeralo da se ukopam.
Tjedan smo se dana prepirali. Zvala me djetetom, a ja nju kratkovidnom. Rekla je
da samo želim uspon na društvenoj ljestvici, a ja sam njoj rekao da nema mašte. Prestala
je razgovarati sa mnom, a ja sam spavao na kauču. No nisam odustao. Ona jest.
Millicent je tvrdila da je bila umorna. Ja mislim da je postala znatiželjna. Mislim
da je htjela vidjeti jesam li u pravu.
Pola smo novca potrošili na ulaznice pa zatim njoj kupili haljinu i cipele, a meni
smoking i cipele te unajmili luksuzni auto na jednu noć. Millicent je također otišla na
frizuru, šminkanje i pedikuru. Kad smo još platili i dadilju nije nam baš ostalo puno
novca.
No vrijedilo je svakog novčića. Šest mjeseci nakon gala zabave ponuđen mi je
posao teniskog trenera u klubu. Millicent je svoje prve imućne klijente upoznala na
zabavi i karijera joj je počela napredovati. U jednoj smo noći preskočili pet godina
mukotrpnog pentranja ljestvicom. Bilo je to poput automatskog napredovanja lika u
videoigri.
Nismo bogati, ne kao naši klijenti, no te smo im noći prišli korak bliže.
I do dana današnjeg Millicent zna da je to zbog mene. Jer sam ja odlučio što ćemo
s tim novcem. Svake ju godine na to podsjeti naš odlazak na godišnju gala zabavu no,
da budem iskren, nisam siguran da joj je stalo.
 DVADESET I OSAM

I sprva me zaista impresioniralo što je Rory shvatio kako me ucijeniti. To sam voljan
priznati. Više me smetalo što sam se dao uhvatiti nego što me on uhvatio.
No sad me zaista polako razbješnjuje.
U njegovoj sam sobi. On sjedi za svojim stolom. Računalo mu je uključeno i s
ekrana u mene zuri Naomi. Četrdeset i osam sati prošlo je otkako je proglašena jedinom
preostalom nestalom ženom. Njeno je lice posvuda, na svim vijestima i društvenim
mrežama.
- Zašto to gledaš? - pitam ga, kimajući prema njegovom računalu.
- Mijenjaš temu.
U pravu je. Izbjegavam činjenicu da je upravo zatražio od mene stotine dolara kako
ne bi nikom spomenuo moju nepostojeću aferu. Ili bih možda trebao reći, moju vezu za
jednu noć, pošto jesam spavao s Petrom.
- Koliko ćeš dugo ovo raditi? - pitam ga.
- Koliko ćeš dugo ti? Prošli sam te tjedan vidio kako se iskradaš iz kuće.
Nemoguće mi je Roryja smatrati djetetom kad mi se ovako obraća. Unatoč riđoj
kosi i širokoj odjeći nimalo ne izgleda kao četrnaestogodišnjak. Izgleda kao da je puno
odrasliji.
- Imam prijedlog za tebe - kažem. - Ja ti dam novac pa obojica prestanemo. Nikad
me više nećeš vidjeti kako se iskradam van. - A ako te ipak vidim?
- Ako se ponovno budem iskrao iz kuće, dat ću ti dvostruko.
Roryjevo se pokeraško lice raspadne čim mu obrve polete uvis.
Iznenađenje sakrije trljanjem brade dok se pravi kako razmatra moj prijedlog. -
Promatrat ću te.
- Znam da hoćeš.
Kimne mi, razmisli još malo pa odbije moju ponudu. - Imam ja drugu ideju.
Već vrtim glavom, razljućen. Prije sam bio samo na rubu no sad sam već debelo
prešao taj rub. - Ne dam ti više...
- Ne želim novac.
- Nego što?
- Kad se sljedeći put iskradeš van, ne želim novac. Ne želim ništa - kaže. - No
reći ću Jenni.
- Zaista bi rekao sestri?
On uzdahne. Nije to jedan od onih staračkih uzdaha prepunih umora i rezignacije.
Dječji je to uzdah, onaj koji prati drhtava usna. - Tata, prestani - kaže on. - Samo prestani
varati mamu.
 I sad sam ja taj koji je iznenađen. Puno značenje toga što je rekao polako se širi
mnome sve dok naposljetku ne vidim o čemu se zaista radi.
On je dijete. Odrasla je dob još godinama daleko od njega, nije mu ni blizu. Sad
se čini još i mlađim nego jest. Čini se mlađim nego kad sam mu prvi put lagao, mlađim
nego drugi i treći put. Čini se mlađim nego onog dana kad sam ga učio kako se drži
teniski reket i mlađim nego onog dana kad je reket odbacio u korist golfa. Rory se čini
mlađim nego je bio jučer. Još uvijek je samo mali dječak.
Ovdje se nikad nije radilo o novcu ili videoigrama ili čak ucjeni.
Radilo se o onom što on misli da ja činim. On misli da se ja iskradam kako bih
varao njegovu majku. I želi da prestanem.
Kad to napokon shvatim, rasturi me poput sačmarice u trbuh. Barem
pretpostavljam da je to taj osjećaj. Puno je to jače od udarca šakom. Ne znam što niti
kako reći.
Kimnem i pružim mu ruku.
Rukujemo se.

Sve to skrivam od Millicent, baš kao i dosad. Ne spomenem joj čak ni da je Rory
čitao o Naomi na internetu. Klinci ionako sve to vide. Vijesti su posvuda.
Josh još uvijek pokriva tu priču i na televiziji je po čitav dan, kako za prijelomne
vijesti tako i za večernje izvještaje. Još uvijek je vrlo mlad i ambiciozan no sad se također
doima umornim i treba mu šišanje.
Protekla dva dana s policijom je obilazio razna odmorišta pored cesta. Tamo je
Owen držao svoje žrtve, u jednom napuštenom odmorištu, u zgradi koju je izdubio i
pretvorio u bunker. Policija pretražuje sva odmorišta te također i svaku zgradu na karti
koja imalo podsjeća na bunker. Nisu još ništa pronašli.
Noćas Josh stoji na praznoj cesti, s čitavim nizom policijskih automobila iza sebe.
Zabundan je u jaknu i bejzbolsku kapu zbog koje se doima još mlađim i govori kako
upravo provjeravaju još jednu moguću lokaciju. Potraga se sve više širi, dopire na istok,
prilazi državnom parku Goethe.
To je zato jer je Naomi još uvijek živa.
Josh to ne kaže. Niti policija to ne spominje. No svi znaju da ako je Owen još
uvijek živ, živa je i Naomi. Uvijek ih drži na životu i čini im svakakve užasne stvari.
Stvari koje se ne spominju na televiziji. Stvari o kojima ja ne razmišljam jer ih Millicent
upravo čini.
Ili barem pretpostavljam da je tako. Pretpostavljam da je Naomi još uvijek živa
iako ju nisam pitao niti imam pojma gdje bi ju Millicent mogla držati zarobljenom. No
policijska me potraga natjera da se zapitam.
Sljedećeg jutra, dok autom u rikverc izlazim na cestu, Millicent izađe iz kuće.
Podigne ruku, dajući mi znak da pričekam. Gledam ju kako od vrata dolazi do mog auta.
Odjevena je u uske hlače i bijelu bluzu s malim točkicama.
 Millicent se sagne pred prozorom. Lice joj je toliko blizu mojem da joj vidim sitne
bore u kutovima očiju - nisu duboke no na putu su k tome. Kad položi ruku na rub vrata,
ugledam ogrebotine na njenoj podlaktici. Kao da se igrala s mačkom.
Ona vidi što gledam pa potegne rukav prema dolje. Pogled mi sretne njen. Pod
jutarnjim su joj suncem oči gotovo onakve kakve su nekoć bile.
- Što je? - pitam.
Ona posegne u svoj džep i izvadi bijelu omotnicu. - Mislila sam da bi ti moglo
biti od pomoći.
Omotnica je zapečaćena. - A što je ovo?
Namigne mi. - Za tvoje sljedeće pismo.
I ta mi sitnica podigne raspoloženje. Ja ne pišem pisma no Owen ih piše.
- To će ih uvjeriti - kaže Millicent.
- Kako god ti kažeš.
Ona mi položi dlan na obraz, pomiluje ga palcem. Pomislim da će me poljubiti no
ona to ne učini, ovdje na prilazu, gdje bi nas susjedi mogli vidjeti. Umjesto toga se vrati
u kuću jednako ležerno kao što je izašla iz nje, kao da me upravo samo podsjetila da pri
povratku kući kupim bademovo mlijeko.
Gurnem palac u omotnicu, zadignem kut.
U njoj je uvojak Naomine kose.
 DVADESET I DEVET

U natoč onom što je Millicent rekla, ja se premišljam u vezi uvojka Naomine kose.
Pitam se hoće li to situaciju popraviti ili pogoršati. Iako Jenna više ne nosi nož,
barem koliko ja znam, također ni ne jede baš puno. Samo vilicom pomiče hranu po
tanjuru. Ne priča baš za večerom. Nismo čuli detaljne opise nogometnih treninga niti
nastave.
Ne sviđa mi se to. Želim svoju Jennu natrag, onu koja mi se smiješi, onu koja
će nešto zatražiti od mene, a ja ću pristati na to. Jedino što ona sad zatraži jest da joj
dopustimo da se ustane od stola.
Ako Joshu pošaljem pismo, time ću potvrditi da je Naomi Owenova žrtva i samo
pojačati potragu. Policija će pretražiti svaku praznu zgradu u radijusu od pedeset
kilometara kako bi ju pronašli, a mediji će pokrivati svaki trenutak toga.
No možda će biti gore ako ne pošaljem pismo. Možda je gore dopustiti da se svi,
možda i zauvijek, pitaju je li Owen oteo Naomi. Jer tad bi Jenna naučila da ljudi mogu
nestati i nikad ne biti pronađeni. Što i jest istina, ali je možda bolje da ju ona ne sazna.
Barem ne još.
Millicent je ponovno bila u pravu. Onaj uvojak kose je koristan. Prođem kroz
nekoliko verzija pisma. Prva je previše složena; druga je još uvijek preduga. Treću
srežem na jedan odlomak. A zatim shvatim da Owen ne mora ništa reći.
Kosa će reći sasvim dovoljno.
Testirat će ju na DNK i znat će da je Naomina. Sve što trebam jest zamotati ju u
komad papira i na njega se potpisati kao:

- Owen

Jeftina kolonjska voda završni je detalj.

Stavim uvojak kose na moje pismo. Pedeset vlasi, stotinu - ne znam koliko ih je,
no duže su od pet centimetara. Na jednom su kraju blago ispucale i različitih dužna. Na
drugom je kraju uvojak tako ravno odrezan da gotovo mogu čuti zvuk škara koje sijeku.
Ne dopustim si dalje razmišljati o tome. Ne želim zamišljati izraz na Naominom
licu kad ugleda škare, ne želim zamišljati njeno olakšanje kad joj škare odrežu samo
malo kose.
Umjesto toga savijem komad papira oko uvojka kose, stavim sve to u novu
omotnicu i spužvicom navlažim ljepilo pa ju zatvorim. Rukavice skinem tek kad je
pismo u poštanskom sandučiću.
Čim ju ubacim u njega, osjetim navalu adrenalina.
 Posao bi trebao biti bijeg, ali nije. Svi razgovaraju o Naomi, o Owenu, o tome gdje
ju možda drži i hoće li ikad biti pronađena. Kekona je u klubu; danas nema poduku no
svejedno je tamo, trača sa skupinom žena koje su sve dovoljno stare da bi Naomi mogle
biti majka. Muškarci za šankom bara zure u televizijski ekran, u nestalu lijepu ženu
koju bi vrlo rado upoznali uživo. Nitko ne spominje Naomine aktivnosti u Lancasteru.
Postala je svačija kći, sestra, cura iz susjedstva.
Jeziva je brzina kojom je do svega ovog došlo.
S drugima nije bilo ovako - naročito ne s Holly. Nju nikad nitko nije potražio, pošto
njen nestanak nikad nije ni bio prijavljen.
Millicent i ja zajedno smo donijeli tu odluku. Nikad nismo raspravljali o tome
nakon što Holly više nije bilo; nikad mi nije palo na pamet. Bio sam previše zaokupljen
razmišljanjem hoće li nas uhvatiti da bih se pitao što je sljedeće. Danima kasnije, nazvala
nas je Millicentina majka. Njen Alzheimer nije još bio napredovao do te mjere da bi
zaboravila koliko kćeri ima. Nikad joj nismo bili rekli da je Holly puštena iz
psihijatrijske ustanove no ona je ipak znala za to. Nazvala je ustanovu.
Te smo večeri imali naš prvi večernji spoj. Nikad nismo imali večernji spoj ranije.
Rugali smo se s tim izrazom sve do trenutka kad nam je postao koristan.
Kad sam Millicent rekao da je njena majka zvala, izraz na njenom licu nije se
nimalo promijenio. Upravo smo završili s večerom, klinci su gledali televiziju, a nas
smo dvoje još uvijek bili za stolom. Bilo je vegetarijanskih pljeskavica s rajčicom i
organskim sirom, pomfrita od slatkog krumpira i zelene salate. Ja sam još uvijek jeo
pomirit, umakao ga u začinjenu pseudomajonezu.
- I mislila sam da bi se ovo moglo dogoditi - rekla je.
Osvrnuo sam se kako bih se uvjerio da klinci nisu u blizini.
Tih sam se dana bojao i vlastite sjene. Nisam se navikao na kršenje zakona, a
kamoli na umorstvo te je stoga svaki zvuk značio da smo uhvaćeni. Činilo mi se da
svakog dana ostarim po čitavu jednu godinu.
- Ne bismo trebali o tome ovdje - rekao sam.
- Naravno. Kasnije, kad klinci zaspu.
Čak me i to činilo napetim. - Trebali bismo otići van. Ili u garažu. Možemo sjediti
u autu ili tako nešto.
- Odlično. Idemo na spoj.
Naš se prvi takav spoj dogodio nakon što su jedanaestogodišnji Rory i
desetogodišnja Jenna otišli na počinak. Millicent je ostavila vrata između kuće i garaže
odškrinuta, za slučaj da nas klinci budu trebali.
Ja sam pretpostavljao da ćemo njenoj majci reći da nismo vidjeli Holly. Bio sam
u krivu.
- Ne možemo joj reći da je nestala - rekla je Millicent. - Tražit će ju.
- Ali neće naći...
- Ne, neće. Ali prestat će tražiti tek kad zaboravi da ju traži.
 - Znači, lagat ćemo tvojoj majci? Reći ćemo joj da je Holly ovdje i da je sve sjajno?
Zavrtjela je glavom. Millicent je zurila u ploču s instrumentima, izgubljena u
mislima. Naposljetku je rekla: - Nema druge.
Ja sam čekao u strahu da ću ponovno ispasti glup.
Kad je Millicent rekla da se želi praviti kako je Holly još uvijek živa, ja sam, sjećam
se, pomislio kako to neće upaliti. Nakon svega što smo učinili, nakon svega što nam je,
činilo se, prošlo kako treba, bit će to ona kap koja će preliti čašu i uništiti nas. Nismo
bili pažljivo razmislili o tome. Nismo čak ni raspravili.
- Neće upaliti - rekao sam. - Naposljetku će htjeti razgovarati s njom, vidjeti ju.
Doći će ovamo ili će ju pokušati kontaktirati... - brbljao sam, navodeći razloge zašto
neće upaliti. Nismo mogli tvrditi da smo jedine osobe koje viđaju i razgovaraju s Holly.
- Mislim da Holly želi otići - rekla je Millicent. - Vjerojatno zbog mene, pošto ju
podsjećam na ono što je učinila, na razlog zbog kojeg su ju zatvorili u ustanovu.
Tad počnem shvaćati. - Da sam na njenom mjestu, htio bih nov početak. Možda
bih čak i otišao u inozemstvo.
- Ja bih definitivno otišla u inozemstvo - rekla je.
- Želiš li majci poslati e-mail?
- Pismo. Dugo pismo, u kojem ću joj dati do znanja da je sve u redu, da samo
trebam vremena kako bih shvatila što želim.
Pismo je poslala gotovo tjedan dana nakon Hollyne smrti. Holly je u njemu rekla
da ide u Europu kako bi zaliječila svoje rane, kako bi se pronašla, otkrila svoj put kroz
život i svijet, no rekla je i da će se redovito javljati. Njena je majka odgovorila i rekla da
ju razumije. Čak je i priložila fotografiju. Bila je to jedna od onih koje sam ja snimio,
kad sam fotografirao Holly ispred škole naše djece. Pismo je načinilo puni krug kad ga
je tijekom posjeta pokazala Millicent.
U trenutku kad je moja punica preminula, nije se sjećala niti jedne svoje kćeri.
 TRIDESET

V ijest prvi put vidim na mobitelu, dok sjedim u autu ispred kavane. Došao sam po
kavu na povratku u klub nakon što sam klince odbacio doma nakon škole. Mobitel
mi se oglasi zvukom najave prijelomnih vijesti.

OWEN SE PONOVNO JAVIO

Na snimci Josh priča o najnovijoj Owenovoj poruci. Po prvi put u jako dugo
vremena ne izgleda umorno. Stoji pred policijskom postajom. Obrazi su mu rumeni, a
oči široke od ushićenja a ne kofeina. Nakon što je proveo tjedan dana prateći policiju dok
ovi provjeravaju sva prazna odmorišta i napuštene barake, sad izgleda kao novi čovjek.
Preko ekrana bljesne fotografija pisma. Owenovo se ime sasvim jasno može
pročitati.
- Ova poruka nije jedino što smo primili od čovjeka koji tvrdi da je Owen Oliver
Riley. U ovaj je komad papira bio zamotan uvojak kose. Ne znamo kome uvojak pripada.
Ne znamo čak ni pripada li kosa muškarcu ili ženi. Analiza DNK je upravo u tijeku i
čim budemo imali više informacija, bit ćete prvi obaviješteni.
Josh zatim razgovara s mladom ženom koja kaže da je Naomina prijateljica, iako
također ponovi kako ne znamo što se zapravo dogodilo Naomi. Njena mi prijateljica ne
izgleda poznato; ne sjećam se da sam ju vidio s Naomi uživo ili ju primijetio na internetu.
Ova žena ima unjkav glas koji para živce i čini mi se kao da je u autu sa mnom. Tvrdi
da je Naomi »draga ali ne i slatka, sjajna prijateljica ali također samostalna, pametna ali
ne i sveznalica«, a ja nemam pojma što išta od toga znači.
Ona iskorači iz kadra. Kamera švenka natrag do Josha, pored kojeg sad stoji neki
muškarac. Krupan je i ima brčine zbog kojih podsjeća na morža. Josh kaže da je to
pomoćnik upravitelja hotela Lancaster i da je radio s Naomi. Josh ne zatraži od njega
da jednom riječju opiše Naomi no ovaj to ipak učini.
- Ako bih Naomi morao opisati jednom riječju, bilo bi to ljubazna. Uvijek je bila
ljubazna prema svima, prema gostima i prema svim kolegama.
Uvijek je bila spremna pomoći. Ako bi gostu trebalo nešto u sobi, a posluga je
bila zauzeta, ona bi se dobrovoljno javila. Ako bi se netko razbolio, Naomi bi pokrila
smjenu. Nikad nije ništa tražila. Barem ne od mene. Ne mogu govoriti u svačije ime.
Poskočim kad mi netko pokuca na prozor auta.
Trista.
U staklu vidim nju i njen odraz. Kad sam ju zadnji put vidio, bila je gotovo u komi
od količine opijata. Kako sam i obećao, nisam ništa spomenuo Andyju.
Trista se smiješi, pokaže mi da spustim prozor. Kad to učinim, ona se nagne i
poljubi me u obraz. Njen ruž boje breskve je ljepljiv.
- Bok - kažem joj.
 Ona se nasmije. To ju čini mlađom, kao i štitnik od sunca s uzorkom tratinčica koji
nosi oko glave. - Oprosti. Dobro sam raspoložena.
- Vidim. - Izađem iz auta i stanem pred nju. Tristine su oči bistre, zjenice niti
premale niti prevelike. Koža joj je svijetle nijanse ružičaste, kao da je čitav jučerašnji
dan provela na plaži. - Sjajno izgledaš.
- Sjajno se i osjećam.
Preplavi me olakšanje i shvatim koliko sam zapravo bio napet u vezi nje. - Jako
mi je drago to čuti. Bio sam zabrinut za tebe.
- Ostavila sam Andyja - kaže.
- Gdje si ga ostavila? - Pogledam iza nje, misleći da je u kavani. Biser.
- Ne, želim reći da nismo više zajedno.
Ne mogu sakriti svoj šok. Andy i Trista vjenčali su se nedugo nakon Millicent
i mene. Bili smo im na svadbi. Niti jedno od njih nije nikad dalo naslutiti da imaju
problema, ni meni ni Millicent. Rekla bi mi da je znala nešto.
- Nije ti rekao? - pita me Trista.
- Nije.
- No, ostavila sam ga.
Želim joj reći da mi je žao što joj se brak raspao, jer zaista jest. Ipak su mi prijatelji.
No ona se doima toliko sretnom da ne kažem ništa.
Trista zakoluta očima. - U redu je. Ne moraš ništa reći. Ali, znaš što? Nikad ga
ustvari nisam ni voljela. Ne kao što ti voliš Millicent. - Nasmiješi se i nije joj nimalo
neugodno. - Istina je. Udala sam se za Andyja jer ispunjavao popis. Zvuči užasno, je li
tako? Hajde, reci, slobodno. Užasna sam.
- Nikad nisam rekao da si užasna.
- Ali, pomislio si to. Moraš - Andyjev si prijatelj.
- I tvoj sam prijatelj.
Ona slegne ramenima. - Moramo prestati s podukama. Žao mi je zbog toga, ali ne
mogu više dolaziti u klub dok je Andy tu.
- Razumijem.
- Znaš, zaista si mi bio od pomoći - kaže ona. - Onaj mi je razgovor pomogao da
posložim stvari u glavi.
Razgovor je i meni pomogao. Zbog Triste sad znam stvari o Owenu koje inače ne
bih znao i bez kojih ne bih mogao napisati uvjerljivo pismo Joshu. Ali ona ne misli na to.
- Nisam ništa napravio - kažem joj. Možda kako bih sebe uvjerio da nisam kumovao
raspadu prijateljeva braka.
- Da me nisi tad saslušao, nikad ne bih toliko pričala o Owenu. Nitko ne želi čuti
to o njemu. Svi samo žele da bude čudovište.
- Pa nije li čudovište?
 Ona razmišlja dok cucla svoju slamku. - Jest. I nije. Sjećaš se da sam ti rekla kako
je seks s Owenom bio dobar? Ne sjajan, nego dobar?
Kimnem.
- Lagala sam. Seks je bio odličan. Ustvari, fantastičan. Owen je bio, bio je... -
Glas joj utihne. Zagleda se preko parkirališta kavane, izgubljena u sjećanjima koja ja
ne mogu vidjeti. Neugodno mi je samo zuriti u nju no bilo bi mi još neugodnije nešto
joj reći te stoga šutim.
- Voljela sam ga - kaže ona.
- Owena?
Kimne pa zavrti glavom. - To zvuči užasno. Ne želim reći da bih htjela pobjeći i
živjeti s njim ili tako nešto. Nije da znam gdje ga potražiti. O, Bože, nisam tako mislila.
- Podigne ruke u zrak, odustane od pokušaja objašnjavanja. - Oprosti. Ovo je sve jako
čudno.
- Ne... - Ali ne mogu smisliti neku drugu riječ za to.
- Čudno je.
Slegnem ramenima. - U redu, čudno je. - I užasno.
- Nije li grozno kad voliš čudovište?
- Nisi znala da je čudovište kad si se zaljubila, je li tako?
- Nisam.
- Niti si se zaljubila u njega zato što je bio čudovište, je li tako?
Sad slegne ramenima. Nasmiješi se. - Kako bih to znala?
Nemam odgovor na to.
 TRIDESET I JEDAN

C rkva zvana Družba Nade postala je okupljalište svih koji žele razgovarati o Naomi,
moliti se za nju, zapaliti svijeću. Počelo je s njenim prijateljima i kolegama, možda
je sve pokrenuo onaj morž ili ona unjkava, a sad se proširilo.
Nikad nisam ušao u tu crkvu no više sam puta zastao pored nje u autu i promatrao
ljude kako ulaze i izlaze. Neki se zadrže; neki odu nakon sam nekoliko minuta. Neke
prepoznajem iz kluba i kladio bih se da nikad u životu nisu sreli Naomi. To nisu ljudi
koji se druže s recepcionarkama.
Vijest o tome dođe do Millicent, možda preko nekog njenog klijenta te ona odluči
da bi naša obitelj trebala u petak otići u crkvu.
Ta je večer vrlo užurbana. Vratio sam se kući dosta kasno s poduka i skočio pod
tuš. Rory je nakon nastave otišao kod prijatelja no izgubio je pojam o vremenu pa je
Millicent otišla po njega autom. Jenna se sprema u svojoj sobi. Nemamo vremena za
večeru kod kuće, stoga ćemo otići nekamo nakon posjeta crkvi. Millicent je započela
grupni razgovor porukama kako bismo dogovorili u koji ćemo restoran otići. Rory želi
talijansku kuhinju, Millicent meksičku, a mene baš briga.
Kad Millicentin auto uđe u garažu, pozovem Jennu.
- Pokret - kažem joj. Jenna mi uvijek kaže da zvučim tako blentavo kad to kažem.
No sad šuti.
- Jenna?
Kad mi opet ne odvrati odem na kat i pokucam joj na vrata. Pored vrata sobe ima
malu pločicu. Ukrašena je vrpcama u duginim bojama i na njoj veselim rukopisom piše
Rory, ne.
U prizemlju se otvore vrata garaže i Millicent zazove: - Spremni?
- Evo - kažem i ponovno pokucam na vrata.
Jenna se ne javi.
- Što se događa? - pita Millicent.
Vrata su otključana. Odškrinem ih. - Jenna? Je li sve u redu?
- Da. - Tako je tiha. U kupaonici je.
U našoj kući nitko nema samo spavaću sobu. Imamo čitave apartmane s
kupaonicama. Četiri spavaće sobe, četiri i po kupaonice - tako je u svakoj kući u Hidden
Oaksu.
- Hajde! - viče Rory.
Millicent se uspinje stepenicama.
Prijeđem preko Jennine sobe, hodam kroz hrpe igračaka i odjeće, cipela i šminke
propupale tinejdžerice. Vrata kupaonice otvorena su. Baš kad namjeravam baciti pogled
u nju, Millicent se pojavi u hodniku ispred Jennine sobe.
 - Što se događa? - pita ona.
Jenna stoji na bijelim keramičkim pločicama, stopala okruženih uvojcima tamne
kose. Pogleda me i mislim da nikad nisam vidio tako široke oči. Jenna si je odrezala
svu kosu. Ogoljela je gotovo do skalpa, ostala su možda dva centimetra.
Čujem kako je negdje iza mene Millicent zastao dah. Pojuri pored mene, prema
Jenni i zgrabi ju s obje ruke. - Što si to napravila? - kaže.
Jenna zuri u nju, ne trepće.
Ja ne kažem ništa iako znam odgovor. Znam što je Jenna učinila. Od tog shvaćanja
se ukočim; moje se tijelo ukopa i pusti korijenje ravno u sag boje draguna na podu
Jennine sobe.
- Ma, koji... - Rory je sad također u sobi, zuri u svoju sestru, pa u kosu na podu
kupaonice.
Jenna me pogleda i kaže: - Sad me neće oteti, je li tako?
- Isuse - kaže Rory.
Ne Isus.
Owen.

Ne odemo u crkvu. Ne idemo nikamo.

- Liječnik - kaže Millicent. - Našoj kćeri treba liječnik.
- Znam jednog - kažem. - Klijent mi je.
- Zovi ga. Ne, čekaj. Možda ne bismo trebali zvati klijente? Možda ne želimo da
saznaju?
- Što da saznaju?
- Da našoj kćeri treba pomoć.
Zurimo jedno u drugo i ne znamo što učiniti. Ovo više nije ni nestvarno.
Sad imamo novi problem. Knjige o odgoju djece pružaju odgovore na sve.
Millicent ih sve ima. Ako ti je mučno, idi liječniku. Ako ti nije dobro, legni u krevet.
Ako muljaš, idi u školu. Ako imaš problem s nekim drugim djetetom, nazovi njegove
roditelje. Ako dijete ima histerični napadaj, pošalji ga na figurativnu klupu.
Ali nemaju odgovor na ovaj problem. U tim knjigama ne piše što učiniti kad vam
se dijete boji serijskog ubojice. Naročito ne ovakvog.
U spavaćoj smo sobi, tiho razgovaramo. Jenna je u prizemlju, na kauču, gleda
televiziju i na glavi nosi bejzbolsku kapu. Rory je s njom. Rekli smo mu da ne skida
oči sa sestre. Također smo mu rekli da june ismijava. I po prvi put on učini točno što
mu kažemo.
Millicent je odlučila pozvati našeg obiteljskog liječnika. Doktor Barrow nije naš
klijent. On je samo obiteljski liječnik kod kojeg odlazimo već godinama. Liječi nam
grlobolje i pokvarene želuce, provjerava jesmo li slomili kost ili dobili potres mozga
no mislim da ne bi bio od pomoći u ovoj situaciji. On je već čovjek u godinama koji
možda i ne vjeruje da je mentalno zdravlje prava stvar.
- Kasno je - kažem Millicent. - Neće nam se javiti.
- Služba će ga pozvati. Uvijek ima neki način za doći do liječnika.
- Možda bismo trebali...
- Pozvat ću ga - kaže ona. - Moramo nešto učiniti.
- Da. Valjda bismo trebali.
Millicent me pogleda dok podiže telefon. Rijetke su prilike kad ne mogu
protumačiti što njen pogled znači, ali ovo je jedna od tih. Kad bih morao nagađati, rekao
bih da malo podsjeća na paniku.
Odem u prizemlje provjeriti kako je Jenna. I ona i Rory su na kauču. Gledaju
televiziju, jedu sendviče od kruha i čipsa. Jenna me pogleda. Nasmiješim joj se,
pokušam joj time poručiti da je sve u redu, da je na sigurnom, da je svijet siguran i da
ju nitko neće ozlijediti. Ona skrene pogled i zagrize u svoj sendvič.
Nisam joj uspio ništa poručiti.
Vratim se na kat i vidim da je Millicent još uvijek na telefonu. Glas joj je smiren,
čak i previše smiren dok dispečeru hitnih službi objašnjava da je ovo hitan slučaj i da,
zaista večeras mora razgovarati s doktorom Barrowom. Spusti slušalicu, pričeka pet
minuta pa ponovno nazove.
Doktor Barrow joj se napokon javi. Millicent zvuči užurbano dok mu objašnjava
što se dogodilo, što je naša kćer učinila. Ne može pričati toliko brzo koliko bi htjela.
Ovo je kriza za nju, za nas, za našu obitelj. Ja sam u sredini.
Jenna je ta koja je u krizi.
Millicent je ta koja poduzima nešto po tom pitanju.
Rory je taj koji se drži po strani. Izvan vatrene linije.
Ja sam taj koji trči uz i niz stepenice, koji provjerava kako su svi i koji ne donosi
nikakve odluke. Ponovno sam u sredini.
 TRIDESET I DVA

D oktor Barrow nam preporuči dječjeg psihologa, koji nas pristane primiti u subotu,
za dvostruko veću cijenu. Čitava mu je ordinacija u bež boji, od saga do stropa,
i imam dojam da sam u zdjelici žitnih pahuljica.
Psiholog je specijaliziran baš za ovakve slučajeve, jer se takve stvari zaista
događaju i kaže nam da se Jenna ne osjeća sigurno. Pretpostavlja da je u pitanju nekakav
poremećaj tjeskobe izazvan medijima, iako pravi naziv nije bitan. Također nisu bitni ni
razlozi njenih ispada, jer nemaju smisla. Tu nema mjesta smislu i razumu.
- Možete Jenni ponavljati da je na sigurnom, sve dok to ne počne govoriti u snu,
no neće pomoći.
Millicent sjedi pred psihologom, najbliže što je moguće. Noć je provela u Jenninoj
sobi, jedva je oka sklopila i izgleda užasno. Ni ja ne izgledam ništa bolje. Jenna je sinoć
odlično spavala. Čini se da joj je rezanje kose donijelo mir. Kad psihologu to pokušam
reći, on podigne ruku.
- Netočno.
- Netočno - kažem ja. Pokušam oponašati ton njegova glasa, ali previše je tu
arogancije.
- Taj je mir vrlo vjerojatno samo privremen, dok neke druge vijesti ne postanu
sljedeći okidač - kaže on. Proteklih je sat vremena proveo s Jennom kao dio hitne seanse
koju je ugovorio doktor Barrow. Mi smo drugi dio.
- Što da radimo? - pita Millicent.
On ima neke prijedloge kako bismo mogli Jenni pružiti osjećaj sigurnosti. Za
početak, dvije seanse tjedno u njegovoj ordinaciji. Po dvjesto dolara svaka, ne prihvaća
zdravstveno osiguranje, samo gotovinu ili debitne kartice. Zatim trebamo učiniti sve što
kažemo da ćemo učiniti. Ne smijemo nikad iznevjeriti Jennu. Ne smijemo joj dopustiti
da pomisli kako nećemo biti uz nju.
- Ali uvijek smo uz nju - kažem ja.
- Uvijek? - pita on.
- Barem devedeset posto vremena - kaže Millicent. - Možda devedeset i pet.
- Neka bude sto.
Millicent kimne, kao da ima magični štapić kojim će sve to ostvariti.
- I za kraj - kaže on - maknite ju od medija - od ovog serijskog ubojice, od svib
priča o njegovim žrtvama. Jasno mi je da od vas tražim nemoguće, naročito u današnjem
svijetu, no pokušajte smanjiti to na najmanju moguću mjeru. Ne gledajte vijesti kod
kuće. Ne razgovarajte o Owenu ili o ičemu vezanom s njim. Trudite se ponašati kao da
on nema nikakve veze s vašom obitelji.
- Nema veze - kažem.
- Naravno da nema.
 Ispišemo psihologu ček s povećim iznosom i odemo. Jenna je u čekaonici. Na
televizijskom je ekranu neki crtić. Ona zuri u svoj mobitel.
Millicent se namršti.
Ja se nasmiješim i dam sve od sebe. - Tko je za doručak?
Vikend nam je vihor sastanaka: s čitavom obitelji, samo s Jennom, samom s
Roryjem, s oboje djece, samo s Millicent. Toliko sastanaka s Millicent. Do nedjelje
navečer imamo nova pravila, koja se vrte oko uklanjanja vijesti iz naših života.
Zabranjene su emisije s vijestima, kao i novine. Filmove ćemo gledati preko streama i
izbjegavati televizijske programe uživo što više možemo. Nema radijskih emisija uživo.
Sve je to lako u usporedbi s internetom. Klinci ga koriste za školu, za zabavu, za
komuniciranje.
No Millicent ipak pokuša, započevši sa zaporkom. Nitko se neće moći spojiti osim
ako im ona ne utipka zaporku.
Digne se pobuna.
- Ja onda ne mogu živjeti ovdje - kaže Rory.
Jenna kimne, složivši se s bratom. Rijedak je to trenutak solidarnosti.
Ja se slažem s klincima. Millicent je predložila nešto nepraktično, neizvedivo.
Apsurdno.
Ali ništa ne kažem.
Rory pogleda mene pa onda svoju majku, nanjušivši slabost. Nabroji nam sve
razloge zašto zaporka neće funkcionirati, započevši s Millicentinim dugim radnim
vremenom.
Jenna doda: - Past ću iz engleskog.
I to je to.
Engleski joj ove godine predstavlja veliki problem. Dvostruko se više trudi kako
bi ostala među najboljim učenicima te pomisao da bi Jenna mogla ispasti iz te skupine
natjera Millicent da se predomisli. Odluči se za manje ekstremna pravila.
Roditeljske kontrole uređaja, prijenosna računala preseljena u dnevni boravak, sve
aplikacije s vijestima uklonjene s mobitela. To su više psihološki nego praktični potezi,
ali svima nam je jasno. Nemam pojma hoće li se Jenna držati tih novih pravila.
Frizerka se potrudi oblikovati ono što je ostalo od Jennine kose. Nakon što joj
ujednači frizuru, ne izgleda uopće loše - već samo drugačije. Millicent joj kupi svakakve
kape i šešire za slučaj ako bude htjela pokriti glavu. Posloži ih sve na stol u blagovaonici
pa
Jenna onda šeće i isprobava jedan za drugim. Naposljetku slegne ramenima.
- Lijepi su - kaže.
- Imaš li nekog koji ti se najviše sviđa? - pita Millicent.
Jenna ponovno slegne ramenima. - Nisam sigurna da mi treba šešir.
 Millicentina se ramena malo spuste. Nju Jennina kosa brine više nego Jennu. - U
redu - kaže ona dok skuplja šešire. - Ostavit ću ih u tvojoj sobi.
Prije počinka odem do Roryja. On leži na krevetu i čita strip. Gurne ga pod jastuk,
a ja se pravim da nisam vidio.
- Što je? - pita me. Svi su ozlojeđeni.
Sjednem za njegov radni stol. Knjige, bilježnice, prazni punjači. Puna vrećica čipsa
i crtež nečeg što je napola čudovište a napola junak. - Nije pošteno - kažem mu. - Ti
nisi ništa kriv, ali ipak moraš živjeti s tim.
- Primi jedan za ekipu. Kužim.
- Što misliš o tome? - pitam ga.
- O čemu?
- O svojoj sestri.
Zausti kako bi nešto rekao. Prema pogledu u tim zelenim očima znam da će biti
nešto sarkastično.
No zaustavi se. Zastane. - Ne znam - kaže. - Malo je opsjednuta ovime.
- Owenom.
- Da. Ono, opsjednutija nego inače. Znaš kakva zna biti.
Tu misli na Jenninu sposobnost laserske usredotočenosti na neku temu, bio to
nogomet ili vrpce ili poniji. Rory to naziva opsjednutošću samo zato jer on nije takav.
- Kakva je u školi? - pitam ga.
- U redu, barem koliko ja znam. Još uvijek je popularna.
- Možeš li mi reći ako se nešto promijeni?
On razmisli, možda razmatra zatražiti nešto zauzvrat. - Da - kaže.
- I nemoj biti veliki šupak prema njoj.
- Ali to mi je posao. Ja sam joj brat. - Rory se smiješi.
- Znam. Samo nemoj biti dobar u tom poslu.

***
U nedjelju kasno navečer Millicent i ja smo napokon sami. Iscrpljen sam. Zabrinut.
Grozim se sljedećih vijesti o Owenu ili Naomi ili Lindsay.
Naomi. Po prvi put u protekla dva dana shvatim da se Millicent nije maknula iz
kuće. Sa mnom je, s Jennom još od petka navečer. Zapitam se gdje je Naomi, je li još
uvijek živa. Sigurno ima vode. Ako je nema, neće preživjeti.
Nikad nisam htio razmišljati gdje je Naomi, kako je svezana, u kakvom je
okruženju. Natjerao sam se ne razmišljati o tome. No misli su same dolazile. Prizori
za koje sam čuo, podzemni bunkeri ili podrumi, zvučno izolirane prostorije u naizgled
sasvim običnim domovima. Spone - i o njima razmišljam. Lanci i lisice, od čelika koji
se ne može razbiti.
Ali možda nije tako. Možda je samo zaključana u nekoj sobi u kojoj se može kretati.
Možda je to sasvim obična soba s krevetom i ormarom i kupaonicom, možda i
hladnjakom. Udobna i čista soba, a ne komora puna užasa i sprava za mučenje ili ičeg
takvog. Možda ima i televizor.
Ili nema.
Okrenem se prema Millicent koja sjedi u krevetu, drži u rukama tablet i istražuje
što s djecom koja se boje onog što čuju na televiziji.
I ponovno razmišljam pitati ju za Naomi. Želim znati gdje ju drži, na koji način,
no bojim se onog što bih mogao učiniti s tim informacijama.
Nisam siguran da bih se mogao kontrolirati.
Ako budem znao gdje je, otići ću vidjeti kako je. Morat ću. Što ako je riječ o
najgorem mogućem scenariju? Što ako je vezana za radijator u nekom podrumu, prljava
i krvava od mučenja? Jer ako to budem vidio, nisam siguran što bih mogao učiniti.
Bih li ju ubio. Bih li ju pustio na slobodu.
Stoga ne pitam.
 TRIDESET I TRI

O wenov je povratak ispunio svoju svrhu. Nitko se više ne pita je li zaista on taj koji
je oteo i ubio Lindsay, onaj koji sad ima Naomi. Sad je došlo vrijeme da Owen
nestane. To je jedini način da zaustavimo vijesti: nema više pisama, nema više uvojaka
kose. Nema više nestalih žena. Nema više leševa.
Potrebna nam je izlazna strategija. Jenni je potrebna.
U klubu je Owen još uvijek glavna tema. Ignoriram to. Izađem iz kluba, maknem
se od tračeva, čak i od Kekone. Još uvijek imamo poduke dvaput tjedno no ona je sad u
klubu svaki dan. Ja po čitav dan provodim na teniskom terenu, ili s klijentom ili čekajući
sljedećeg. Nakon proteklih nekoliko tjedana, nakon proteklog vikenda, ovaj se dan čini
gotovo normalnim. Nešto će ga morati presjeći.
Držim poduku paru koji u Hidden Oaksu žive još od nastanka naselja. Sporo se
kreću, no činjenica da se uopće mogu kretati je fenomenalna sama po sebi.
Kad završimo s podukom, svi troje odšećemo do trgovine opremom. Ja želim kavu
i baciti pogled na raspored za ovaj tjedan. Najkraći put do trgovine je kroz zgradu kluba,
gdje ugledam Andyja.
Nisam ga vidio otkako ga je Trista ostavila. Dok su bili zajedno uvijek je izgledao
isto: trbušast, proćelav, rumen od sveg onog vina.
No sad izgleda sasvim krivo. Naslonjen je na Šank i nosi hlače od trenirke koje
izgledaju barem sto godina stare. Njegova pamučna majica sa znakom Hidden Oaksa
nova je, još uvijek se vide crte, kao da ju je upravo kupio i odjenuo. Obrijan je, ali kosa
mu izgleda nepočešljana. Piće u njegovim rukama smeđe je i čisto - nema leda.
Priđem mu jer mi je prijatelj. Ili je barem bio prije nego sam mu počeo tajiti stvari.
- Hej - kažem.
Okrene se prema meni, no ne doima se sretnim. - No, no, vidi ga, profesionalac.
Teniski, je li. Osim ako nisi još kakav.
- Što ima?
- O, mislim da ti dobro znaš što ima.
Zavrtim glavom. Slegnem ramenima. Pravim se kao da nemam pojma o čemu
priča. - Jesi li dobro?
- Ne, baš i nisam. Ali, pitaj moju ženu. Mislim, dobro ju znaš, je li tako?
Prije nego uspije išta drugo reći, uhvatim ga za ruku. - Idemo na zrak - kažem.
Srećom, ne usprotivi se. Ne kaže ništa što bi me moglo uvaliti u probleme na poslu.
Prođemo kroz prostor kluba i izađemo na prednja vrata. Stojimo u nadsvođenom
prolazu. Bršljan se uspinje jednom stranom prolaza, spuštajući se niz drugu. U jednom
je smjeru trgovina opremom. U drugom je parkiralište.
Zastanem i okrenem se prema Andyju. - Gledaj, ne znam što...
 - Spavaš li s mojom ženom?
- Isuse. Ne.
On zuri u mene, nije siguran.
- Andy, nikad ne bih spavao s tvojom suprugom. Nikad.
Njegova se ramena malo opuste kako ga bijes napušta. Vjeruje mi.
- Ali zaljubljena je u nekog drugog.
- Nije u mene. - Nemam mu namjeru reći o kome se radi.
- Ali ti ju stalno viđaš. Dvaput na tjedan, je li tako? Ti joj daješ poduke iz tenisa?
- Već nekoliko godina. Znaš to. Ali nikad nije spominjala aferu.
Andy zaškilji prema meni. - To je istina?
- Koliko se dugo već poznajemo?
- Otkad smo bili klinci.
- I misliš da bih bio odaniji Tristi nego tebi?
Andy podigne ruke u zrak. - Ne znam više. Stvarno su ju uznemirile te nestale cure.
Odbija više gledati vijesti. - Spusti pogled i potegne stopalom preko lažne kaldrme. -
Kuneš se da ne znaš ništa?
- Kunem se.
- U redu. Oprosti - kaže.
- U redu je. Želiš li da ručamo zajedno ili tako nešto? - Ne spominjem piće.
- Ne sad. Idem kući.
- Siguran si?
Kimne i odšeće. Andy ne krene prema zgradi kluba već prema parkiralištu. Krenem
mu reći da nije u stanju voziti, ali ne kažem ništa. Poslužitelji parkirališta će ga
zaustaviti. Pravna odgovornost kluba i sve to.

Nastavim s podukama. Nema vijesti. Nema ni poziva, nema smetnji. Pojave se tek
kad odem s posla i na putu kući svratim do autopraonice.
Obično mobitel - onaj jednokratni - provjeravam svaki drugi dan, no prekršio sam
vlastito pravilo. Previše se toga događa, s previše se toga trebam baviti.
Mobitel je skriven u rezervnoj gumi u mom prtljažniku. U autopraonici izvadim
sve iz stražnjeg dijela auta kako bi ga se moglo usisati, pa uz sve ostalo uzmem i mobitel.
Dok auto prolazi kroz praonicu, ja uključim mobitel. Prestraši me zvuk pristigle poruke.
I zvuk i mobitel su staromodni. Nije to čak ni pametni telefon već samo prepaid mobitel
koji je teži nego što izgleda.
Kupio sam ga na rasprodaji prije više godina. Trebalo mi je neko vrijeme da se
odlučim. Ne u vezi modela - svi ti prepaid mobiteli izgledaju isto. Trebalo mi je neko
vrijeme da se odlučim kupiti ga. Pojavila se ljubazna prodavačica i ponudila mi pomoć.
Izgledala je prestara da bi išta znala o tehnologiji, no ispostavilo se da zapravo zna sve. I
bila je tako ljubazna, tako strpljiva dok sam ja postavljao pitanje za pitanjem. Odgovori
mi nisu bili bitni. Nisam mario za tehničke detalje. Pokušavao sam odlučiti želim li
drugi mobitel, potrošni, te mislim da sam ga na kraju kupio, jer sam u jednom trenutku
pomislio da će biti bezobrazno ako to ne učinim. Oduzeo sam joj previše vremena.
Imam ga od tog dana. Annabelle je samo najnovije ime u njemu.
Nisam pomislio na nju još otkad sam odlučio da ona neće biti ta. Nije više bilo
razloga razmišljati o Annabelle, sve dok me nije nazvala. No, poslala mi poruku. Nema
baš neke svrhe nazivati na mobitel gluhog čovjeka.

Hej, stranče,
hajdemo uskoro
ponovno na piće.
E da, zovem se
Annabelle :)

Nemam pojma kad je poslala tu poruku. Mobitel ju primi kad ga uključim te ju

je stoga mogla poslati i prije tjedan dana. Najmanje je tjedan dana prošlo od prošlog
uključivanja.
Pomislim da možda odgovorim na poruku te joj barem dam do znanja da june
izbjegavam namjerno.
Auto je još uvijek na pranju pa prođem kroz poruke. Prije Anebelleine poruke
dobio sam onu jednu jedinu poruku od Lindsay. Onu koju sam ignorirao. Koja je sad
petnaest mjeseci stara.

Tobiase,
onaj mi je dan
baš bilo super.
Vidimo se uskoro!

Tobias. On uopće nije trebao imati vlastitu osobnost. Niti je trebao spavati s ikim.
Millicent i ja smo ga zajedno smislili. Dogodilo se to jedne od rijetkih hladnih
floridskih noći kad se temperatura spustila ispod četiri stupnja. Tobias se rodio negdje
između toplog kakaa i kile sladoleda.
- Ne možeš baš promijeniti svoj izgled - rekla mi je. - Mislim, ne bez nekakve
perike ili umjetne brade.
- Nema šanse da nosim periku.
- Znači, trebat će ti nešto drugo.
 Ja sam predložio da se pravim gluhim. Samo nekoliko dana ranije sam podučavao
tenisu gluhog tinejdžera i koristili smo mobitele za komuniciranje. Zapamtio sam to i
predložio.
- Sjajna ideja - rekla je Millicent. Poljubila me baš kako volim. Zatim smo
razgovarali o imenu. Moralo je biti pamtljivo, ali ne i neobično, tradicionalno, no ne
uobičajeno. Došli smo do dva: Tobias i Quentin. Ja sam htio ovo drugo, zbog nadimka.
Quint je puno bolje od Tobias.
Raspravljali smo o prednostima i manama oba imena. Millicent je čak potražila
otkud potječu.
- Tobias dolazi od hebrejskog imena Tobias - pročitala mi je s interneta. - Quentin
dolazi od rimskog imena Quintus.
Slegnuo sam ramenima. Niti jedno mi porijeklo nije ništa značilo.
Millicent je nastavila. - Quentin je rimska riječ za petinu. Tobias je biblijsko ime.
- Što je radio u Bibliji?
- Samo tren. - Millicent je klikala i čitala pa rekla: - Ubio je demona kako bi spasio
Saru pa ju zatim oženio.
- Želim biti Tobias - rekao sam.
- Siguran si?
- Tko ne želi biti junak?
Te se noći rodio Tobias.
Malo ga je tko upoznao - tek nekoliko šankera i nekoliko žena. Čak ga ni Millicent
nije upoznala. Tobias mi dođe gotovo kao alter ego. On ima čak i vlastite tajne.
Ne odgovorim na Annabellein poziv na piće. Ugasim mobitel i vratim ga natrag
u prtljažnik.
 TRIDESET I ČETIRI

B ožić, prije šest godina. Roryju je bilo osam, a Jenni sedam godina i oboje su počeli
zapitkivati zašto imaju samo jednog djeda i jednu baku. Ja nisam nikad spominjao
svoje roditelje, nikad im nisam rekao tko su bili ili kako su umrli. Njihova su me pitanja
tjerala da razmislim što bih im ustvari mogao reći. Što bih im trebao reći.
Jedne sam se noći spustio do kuhinje, nadajući se da će mi se, ako napunim želudac,
prispavati dovoljno da zaobiđem nesanicu. Pojeo sam ostatke složenca od graha i to
ravno iz posude za pečenje. Bio je hladan, ali i dalje sasvim ukusan. Dok sam jeo
Millicent je ušla u kuhinju. Zgrabila je vilicu i pridružila mi se.
- Što se događa? - pitala je. Millicent je uzela veliki zalogaj složenca pa se zagledala
u mene, čekajući. Nisam običavao ustati usred noći kako bih pojeo nešto. Znala je to.
- Klinci me pitaju o mojim roditeljima.
Millicent je podigla obrve, ali nije ništa rekla.
- Ako slažem i kažem im da su im djed i baka bili divni, mrzit će me kad saznaju
istinu, neće li?
- Vjerojatno.
- Ali mogli bi me mrziti, kako god.
- Neko vrijeme - rekla je. - Mislim da svi klinci prođu kroz fazu kad su roditelji
krivi za sve.
- Koliko dugo traje?
Ona slegne ramenima. - Nekih dvadeset godina?
- Nadam se da je vrlo mirno tijekom te faze.
Nasmiješio sam se. Nasmiješila se i ona.
Mogao sam im reći da su me roditelji zlostavljali. Mentalno. Fizički. Čak i
seksualno. Mogao sam im reći da su me tukli, vezivali, palili cigaretama i tjerali da
hodam u školu uzbrdo u oba smjera. Ali nisu. Odrastao sam u lijepom domu u
prekrasnom kraju i nitko me nikad nije dirao na krivi način. Moji su roditelji bili
uglađeni, pristojni ljudi koji bi u snu naizust mogli izrecitirati pravila bontona.
Također su bili užasni, hladni ljudi koji nisu trebali postati roditelji. Trebali su biti
dovoljno pametni da znaju kako dijete neće ništa popraviti.
Posljednja je slamka bila moj odlazak u inozemstvo. Kad sam im rekao da želim
uzeti stanku od studiranja i putovati, dali su mi nešto novca. Kupio sam kartu s
otvorenim povratkom i veliki ruksak te popio par desetaka žestica. Andy i još druga dva
prijatelja odlučili su pridružiti mi se te smo složili vrlo površan plan i odabrali datum.
Ni njima niti nikom drugom nisam rekao da se bojim.
Nekoliko sati prije leta ja sam se još uvijek pakirao, još uvijek pokušavao odabrati
majice i odlučivao hoće li mi trebati debela jakna. Da, bio sam ushićen. Sanjao sam o
tome da pobjegnem iz Hidden Oaksa. Žudio sam maknuti se od svoje sobe čiji su zidovi
još uvijek bili obojeni kao nebo posuto zvijezdama. Bio sam umoran od sanjarenja o
tome da sam negdje drugdje i htio sam to negdje vidjeti vlastitim očima.
Također nisam imao pojma što će se dogoditi. Već sam bio doživio neuspjeh s
tenisom, a zatim još jedan s upisom na dobar koledž. Osrednji tenisač, osrednje ocjene.
Što će se dogoditi ako budem osrednji i tijekom putovanja? Nisam imao pojma. No
moralo je biti bolje od uvjeravanja samoga sebe da se nikad nisam trebao roditi.
Nadao sam se da se nikad neću vratiti, nikad neću ponovno vidjeti te zidove
oslikane poput neba.
Roditelji me nisu odvezli do zračne luke. Pokupio me taksi, pošto sam se previše
sramio pitati za vožnju svoje prijatelje ili njihove roditelje. Bila je srijeda ujutro, let je
bio rano i zora je tek počela pucati. Moja majka sa šalicom kave, moj otac već odjeven
- takvi smo stajali u predsoblju, na blistavim pločicama, okruženi zrcalima. Vaza na
stolu u sredini bila je puna narančastih krizantema. Izlazeće je sunce osvijetlilo kristalni
luster nad nama, posulo stepenice dugom.
Taksije zatrubio. Majka me poljubila u obraz. Otac mi je stisnuo ruku.
- Tata, želim...
- Sretno - rekao je.
Nisam se mogao sjetiti što sam htio reći pa sam otišao. To je bilo posljednji put
da ih vidim.

Na kraju ipak nisam lagao djeci. Rekao sam im da su im djed i baka poginuli u
užasnoj nesreći prije puno godina.
Nisam im rekao sve no rekao sam im dovoljno. Bilo je to zbog Millicent. Zajedno
smo odlučili koliko ćemo im reći. Kako bi bilo službeno, sazvali smo obiteljski sastanak.
Rory i Jenna bili su tako maleni. Možda nije bilo pošteno, ali svejedno smo to učinili.
Sjedili smo u dnevnom boravku. Jenna je već bila u svojoj žutoj pidžami s
balonima. Voljela je balone, a Rory ih je obožavao probijati. Jennina je tamna kosa bila
kratka i imala je šiške ravno preko čela. Tamne su joj oči virile ispod njih.
Rory je nosio plavu majicu i donji dio trenirke. Kad je napunio sedam godina,
proglasio se prestarim za pidžame. Millicent i ja bili smo odlučili da možemo živjeti s
tim i prestali mu ih kupovati.
Bilo je tako teško gledati ta lišca puna povjerenja i reći im da je ponekad bolje kad
ljudi nemaju djecu.
- Ne bi svatko trebao biti roditelj - rekao sam. - Kao što nije svatko dobra osoba.
Jenna je prva progovorila. - Znam već za strance.
- Nije svatko u tvojoj obitelji dobar. Ili bio dobar.
Stisnuta lica. Zbunjenost.
Deset sam minuta govorio. Samo je deset minuta trebalo da svojoj djeci objasnim
da im baka i djed nisu bili dobri roditelji.
 Koliko je to bilo ironično, shvatio sam tek godinama kasnije, nakon Holly i svih
ostalih. Jednog će dana Rory i Jenna možda razgovarati s vlastitom djecom i istu im
stvar reći o Millicent i meni.
 TRIDESET I PET

P retpostavio sam da će DNK analiza uvojka Naomine kose potrajati duže od tjedan
dana. Možda je to bilo zato jer se na televiziji takva stvar uvijek odvijala jako brzo
pa sam računao da u stvarnosti mora trajati puno duže. Prava DNK analiza zasigurno
traje mjesecima. I ispostavilo se da zaista jest tako, ali da to ne vrijedi za preliminarne
nalaze. I da ne vrijedi za situacije kad policija pokušava pronaći ženu koja je možda
još uvijek živa.
Analiza je pokazala kako više od 99% postoje izgledi da je kosa Naomina.
Sve to čujem od Kekone. Naše redovne poduke iz tenisa pretoče se u nastavu
forenzike pošto su njen novi hobi dokumentarci o istinitim zločinima, emisije u kakvima
su nestale i/ili mrtve žene vrlo uobičajene.
- Uvijek su mlade, lijepe i tako nevine - kaže ona dok nabraja osobine jednu po
jednu. Ponijela je sa sobom šalicu kave i prilično sam siguran da joj nije prva. - Iako
povremeno bude neki slučaj s prostitutkom, kao upozorenje.
- A onda što? - pitam.
- Kako to misliš?
- Mislim, što se dogodi nakon što ta mlada, lijepa i tako nevina žena nestane?
Kekona podigne obje ruke u zrak kao da pokušava utišati glasnu publiku. - Prva
mogućnost je dečko, jer je ljubomoran ili posesivan. Ili bivši dečko, jer je ljubomoran
i posesivan.
- To je sve prva mogućnost?
- Da. Obrati pažnju. Druga je mogućnost stranac ili vjerojatno stranac. Ovdje
govorimo o psihopatu/uhodi/sociopatu/mentalnom bolesniku/serijskom ubojici.
Najmanje jedna od tih stvari, možda i više.
Kekona mi ne govori ništa što već ne znam. I ja gledam televiziju. Doduše, ne
proteklih dan ili dva, pošto su vijesti sad u našoj kući zabranjene. Propustio sam bio
Joshev prilog o rezultatima DNK analize te u svoj mentalni notes zabilježim da ću
kasnije potražiti rezultate na internetu.
- Mogući ishodi? - kaže Kekona kao da sam ju pitao o njima. Nisam. - Smrt.
Silovanje i smrt. Mučenje i silovanje i smrt.
Nema se baš što na to reći.
- Povremeno neka preživi - kaže ona.
- Ali ne često.
Kekona zavrti glavom. - Čak ni u fikciji.
Vratimo se igranju tenisa. Naposljetku ipak imam još jedno pitanje za nju. - Zašto
misliš da su toliko popularne? Priče o nestalim ženama?
- Pa tko može odoljeti djevi u nevolji?
 Zabrana vijesti u našoj kući oduvijek je pomalo besmislena pošto svi imamo
internet na mobitelima. Svi znamo za rezultate DNK analize. Millicent me nakon večere
odvede u garažu. Neočekivani spoj.
Želi s Jennom razgovarati o rezultatima. Prošlo je manje od tjedan dana od
incidenta s kosom no Jenna se od tog dana čini sasvim dobro. Čak djeluje sretna.
Millicent je zabrinuta da bi se moglo ponoviti. Nisam siguran što. Počinjem se pitati
je li Jenna možda poduzetna a ne paranoična. Jer tko bi htio biti otet od strane
psihopata/uhode/sociopata/serijskog ubojice? Moja kći zasigurno ne.
Dok sjedimo u autu Millicent mi opiše svoj plan našeg prilaska toj temi. Ne želimo
ju uznemiriti, ali također ne želimo ni ignorirati vijesti. Ne želimo joj se obraćati svisoka,
no također joj ne možemo biti prijatelji. Želimo da tu bude razgovor a ne prodika, želimo
utješiti ali ne tetošiti. Millicent stalno ponavlja mi, kao da je to naš a ne njen plan.
- Kako je ona? - pitam.
- Zasad se čini da joj je dobro. Ali i prošli se tjedan činila takvom, a onda...
- Ne pričam o Jenni.
Ona nakrivi glavu, zbunjena. Ozlojeđena. A onda shvati.
- Pričamo o Naomi - kaže ona.
- Još uvijek je živa?
- Živa je.
Želim povući to pitanje. Želim reći nešto što će Millicent natjerati da se nasmije,
nešto od čega će mi krenuti adrenalin, od čega ćemo se oboje dobro osjećati.
Ali um mi je prazan.
Zurimo jedno u drugo i oči su joj toliko tamne da djeluju poput rupa. Zurim sve
dok mogu ili prestati ili ju pitati gdje je Naomi.
Skrenem pogled.
Millicent izdahne.
Krenem za njom natrag u kuću. U dnevnom boravku sjednemo na kauč na kojem
Jenna i Rory gledaju televiziju. Rory prvi primijeti da nas dvoje gledamo u njih, a ne
u televiziju. Ne ostaje na razgovoru.
Čini mi se da razgovor ide sasvim dobro. Jenna nas sluša, smiješi se i kima glavom.
Kad ju Millicent pita ima li kakvih pitanja, Jenna zavrti glavom. Kad ju pitam kako se
osjeća, ona kaže da je dobro.
- Bojiš li se? - pitaju Millicent.
Jenna posegne rukom i dotakne svoju kratku kosu. - Ne.
- Owen ti neće nauditi.
- Znam.
Ozlojeđenost u njenom glasu umiri me. Zvuči i izgleda sasvim normalno, ako
izuzmemo njenu kosu.
 Kasnije, Millicent i ja odemo u našu spavaću sobu. Ona preslaguje stvari, šeće od
ormara do ormara, sprema neke stvari, vadi druge van. Priprema stvari za sutra ujutro
kako bi bilo lakše. Ona ne voli užurbanost. Niti kašnjenje.
Ja ju gledam. Riđa joj je kosa raspuštena, neuredna i stalno ju zabacuje dlanom
unatrag. Nosi tople tajice, one staromodne i prugaste čarape. Kućna joj odjeća nije
nimalo otmjena i rekao sam joj već koliko blentavo izgleda. Ali večeras joj to ne kažem.
Umjesto toga odem niz hodnik i provjerim kako je Jenna.
Ona spava, ugniježđena među narančastim plahtama pod bijelim poplunom. Lice
joj je opušteno, spokojno. Ni tračka straha.
U našoj sobi Millicent zateknem u krevetu pa legnem pored nje. Ona me pogleda
i pomislim da će spomenuti naš razgovor u garaži. No ona samo ugasi svjetlo, kao da
taj razgovor nije bitan.
Pričekam da joj se disanje uspori pa ustanem i ponovno odem pogledati kako je
Jenna.
Taj se put ni ne trudim vratiti u krevet. Tijekom čitave noći još triput provjerim
kako je. A u međuvremenu gledam televiziju. Oko dva ujutro zadrijemam gledajući
neki stari film. Kad se probudim, ugledam Owenovo lice. Na televiziji se prikazuje
dokumentarac o njemu.
Nekoliko je više i manje detaljnih dokumentaraca snimljeno o njegovim zločinima.
Uspio sam ih izbjeći baš kao što sam izbjegavao i čitanje o onom što je Owen činio
svojim žrtvama. No ovaj put ne mogu izbjeći jer sam se probudio baš u krivom trenutku.
Baš kad ugledam Owenovo lice na ekranu, u dokumentarcu naprave rez na
prostoriju u kojoj je držao jednu od svojih žrtava.
To je videosnimka načinjena za potrebe Owenova suđenja, do kojeg nikad nije
došlo. Snimka je petnaest godina stara, načinjena ručnom kamerom koja se previše trese.
Owen je ispraznio zgradu jednog odmorišta pored ceste, srušio zid između muškog i
ženskog zahoda. Pod prekriven pločicama možda je nekoć bio bijel, ali na snimci je
sivkastosmeđ. Ostala je samo jedna zahodska školjka, a uz nju su tamo bili jedan
umivaonik, madrac i stol. Cijevi su se protezale uz i niz zidove; od negdje duboko ispod
tla sve do stropa pa duž njega i zatim niz njega, natrag u betonski pod. Savršene za
lisice. Za jednu od cijevi još uvijek je bio vezan par lisica.
Videosnimka se zatrese pa zumira pod. U širokom se kadru nije vidjela krv. No sad
se vide mrlja ovdje, nekoliko kapi tamo. Crvenih je točkica posvuda, kao da je netko
mahao četkom za ličenje. Kamera polako prelazi preko poda, odlazi do kuta. Tu je veća
količina krvi, kao mrlja na zidu. Nisko je, tek nekoliko centimetara od poda, kao da je
netko čučao dok je krvario.
Kut kamere se ponovno promijeni, sad je okrenuta prema madracu. Zamišljam
Naomi kako leži na njemu.
Promijenim kanal.
 TRIDESET I ŠEST

T ek dva dana kasnije čujem za Tristu. Millicent me obavijesti.

Subota je navečer. Rory je na katu, Jenna spava kod prijateljice. Čim nam
nestanu iz vidokruga, ja se bacim na kauč i stavim noge na stol. To nije dopušteno - ni
meni ni djeci - ali kad Millicent sjedne pored mene, ne spomene mi to.
Što me navede da spustim noge na pod iako se to ne zatraži od mene. Toliko mi
je to čudno. - Što nije u redu? - pitam.
Ona položi dlan na moj i sad sam zabrinut. Čak i uspaničen. - Millicent, samo...
- Trista - kaže ona.
- Trista?
- Njena me sestra ranije nazvala. Andy je previše uzrujan da bi s ikim razgovarao.
- Njena sestra? Zašto bi...
- Počinila je samoubojstvo.
Zavrtim glavom kao da mi uši odjednom ne funkcioniraju. Kao da nije upravo
rekla da se Trista ubila.
- Tako mi je žao - kaže Millicent.
Shvatim tad da je stvarno i ubije mi svu energiju. - Ne razumijem.
- Prema onom što je rekla, nitko ne razumije. Naročito Andy. - Kako? - pitam ju.
- Objesila se na šipku zastora od tuša.
- O, Bože.
- Znala sam da su imali problema, ali nisam imala pojma da je bilo tako ozbiljno.
Millicent nije imala pojma koji je pravi razlog, pošto joj nikad nisam spomenuo
razgovor s Tristom, nikad joj nisam spomenuo da je Trista hodala s Owenom. I da je
još uvijek zaljubljena u njega.
Kao da mi večera progara rupu u želucu. Otrčim u kupaonicu i ispovraćam se.
Millicent je na vratima, pitam me jesam li dobro. Kažem joj da jesam, iako sad već
povraćam zrak.
Prejeo sam se, kažem joj.
Ona posegne i opipa mi čelo; nije toplo. Sjednem na pod, naslonim se leđima na
zid i odmahnem rukom kako bih joj dao do znanja da sam dobro.
Ona odšeće od mene. Sklopim oči, slušam kako hoda kuhinjom, kako kopa po
hladnjaku. Tražeći nešto što mi je moglo izazvati mučninu.
Želim joj reći da smo mi razlog. Da imamo kći koja je u školu ponijela nož i koja
si je odrezala svu kosu. Da je sad žena mrtva. Ne Naomi već jedna druga žena.
Zbog Owena. Zbog mene. Ja sam napisao ona pisma Joshu.
 Millicent dotrči natrag u kupaonicu s bočicom ružičastog lijeka.
Progutam lijek i ponovno mi pozli.

Ispraćaj je u pogrebnom domu Alton, istom onom gdje se održao Lindsayin. Nisam
bio na njemu, ali čitao sam u vijestima. Lindsay je imala zatvoren lijes, zbog onog što
joj je Millicent učinila. Tristin je lijes otvoren.
Andy joj je još uvijek suprug i sve je sredio. Prostorija je velika i sve su stolice
popunjene. Mislim da bi Tristi bilo drago znati da se na njenom pogrebu tražila stolica
više. Svi su tu, odjeveni u najfiniju crninu, neki zbog posljednjeg ispraćaja, a neki samo
kako bi zurili. Ja sam ovdje jer sam odgovoran.
Millicent je sa mnom iako još uvijek nema pojma zašto se Trista ubila. Nitko ne
zna. Već danima ljudi u klubu razgovaraju o raspadu njihova braka, o depresiji, o
problemima s novcem. Po tome ispada da je Trista narkomanka, alkoholičarka,
nimfomanka. Trudna je ili je barem bila trudna pa spontano pobacila. Možda je već i
umirala od neke smrtonosne bolesti ili tumora na mozgu.
Čini se da se nitko ne sjeća, ili možda nitko ne zna da je prije kojih dvadeset godina
hodala s Owenom Oliverom Rileyjem.
Njena je sestra na pogrebu. Krupnija je i smeđokosa verzija Triste. Kaže da ju
je Trista znala čuvati dok bi im roditelji bili na poslu; pripremala bi joj večeru i prala
odjeću.
- Odrasle smo na drugom kraju grada. Nismo uvijek živjele u Hidden Oaksu.
To zvuči poput uvrede. Tristina mlađa sestra još uvijek živi na drugom kraju grada.
Ne spominje Andyja.
Sljedeći govor održi jedna od Tristinih prijateljica. Mršava je i plava poput Triste
i ispriča podužu priču o tome kako je Trista uvijek bila spremna poslušati ju, pomoći
joj, uskočiti kad god treba.
Posljednji govornik je Andy. Ošišao se otkako sam ga zadnji put vidio i nosi tamno
odijelo umjesto trenirke. Priča kako je upoznao Tristu. Radila je bila kao neplaćena
stažistica u muzeju, još uvijek tražeći posao na kojem će moći iskoristiti diplomu
povjesničarke umjetnosti. On je tamo bio na nekakvom događanju za prikupljanje
sredstava i naišli su jedno na drugo pred nekom skulpturom. Ispričala mu je sve o njoj.
- Bio sam očaran. Očaran njome, očaran time što je rekla i kako je to rekla, čak
i tonom njezina glasa. Ne mogu smisliti bolju riječ za to. Trista je bila jednostavno
očaravajuća.
Andy se slomi kad to kaže. Prvo krenu suze, a zatim i jecaji.
Nitko se ne miče.
Skrenem pogled. Ponovno osjećam mučninu.
Andyju priđe brat i šapne mu nešto na uho. Andy duboko udahne i sabere se.
Nastavi pričati. Ja ga ne slušam. Razmišljam o toj riječi.
Očaravajuće.
 Kad završi, imamo priliku proći pored lijesa, priliku oprostiti se od Triste. Gotovo
svi to učine. Samo nekolicina ljudi ostane gdje jesu. Millicent i ja nismo među njima.
Lijes je od drva toliko tamnog da je gotovo crno, a unutrašnjost je boje blijede
breskve. Nije grozno kako zvuči. Boja pristaje Tristinoj plavoj kosi i ružu boje marelice.
Lijepo joj je pristajala ta boja i drago mi je što ju je netko tako našminkao.
No njena je odjeća sušta suprotnost tomu. Tamnoplava je, dugih rukava. Oko vrata
ima nisku bisera i biserne naušnice. Ništa od toga ne pristaje Tristi. Izgleda kao da je
netko tu odjeću kupio jučer jer mu se činilo da bi ju trebalo pokopati u nečem
dostojanstvenom umjesto u nečem što bi joj se sviđalo nositi.
Što me, sasvim naravno, uznemiri. Ne sviđa mi se što će Trista provesti vječnost
u odjeći koju mrzi. Nadam se da s neba ne gleda ovaj pogreb.
- Izgleda prelijepo - kaže Millicent.
Ako bih Tristi išta mogao reći, rekao bih joj da mi je žao. Žao zbog odjeće, žao što
sam ju pitao za Owena, što sam vratio Owena.
Također bih joj rekao da je Andy u pravu. Da jest bila očaravajuća. Znam to jer
točno razumijem na što je Andy mislio.
Millicent je očaravajuća. Upravo je to riječ kojom bih ju opisao. Bila je očaravajuća
kad sam ju upoznao, i još uvijek jest. A ako bi umrla i morao bih držati govor na njenom
pogrebu, bio bi to govor baš kao Andyjev. Ako bih morao opisati koliko je očaravajuća
bila, a istovremeno znati da je više nema, zaprijetio bih nebesima šakom. Ili kome god
da je već upropastio sve.
Što bih, u Andyjevom slučaju, bio ja. Njegov prijatelj.
 TRIDESET I SEDAM

M uškarac na televiziji je pretio i nezdrava izgleda, već napola mrtav u pedesetima.

Trbušina mu je meka i okrugla, obrazi mu već lagano vise, a kosa je posuta sitnim
sjedinama. Znam taj tip. Moji su klijenti baš kao on, ili su barem nekoć bili.
Josh ga intervjuira ispred hotela Lancaster. Taj je čovjek prvi koji kaže ili samo
daje natuknuti da je Naomi bila išta osim djevojke iz susjedstva kakvom ju svi opisuju.
- Ne kažem ja da je radila nešto krivo - izgovori on. - Samo mislim da ako ju
tražimo, onda moramo biti pošteni u vezi toga tko je bila.
On je često posjećivao Lancaster, dolazio bi dvaput na mjesec u grad poslom.
Nekoliko je puta razgovarao s Naomi, kao i s nekim drugim redovnim gostima. - Recimo
samo da nije bila strogo poslovna s baš svakim gostom.
- Možete li pojasniti? - pita Josh.
- Mislim da zaista nije potrebno. Ljudi su dovoljno pametni da sami shvate.
To je prvi put da itko spomene Naomine slobodne aktivnosti. No nije i posljednji.
Njeni se suradnici počnu javljati, tvrde da znaju istinu o Naomi. Spavala je s više
muškaraca. Neki od njih su bili gosti hotela. Nitko ne spominje novac već samo seks.
Nije bila prostitutka. Naomi je bila dvadesetsedmogodišnjakinja koja se seksala s više
nego jednim gostom hotela.
Prvi od njenih ljubavnika koji iziđe u javnost s pričom ne želi otkriti svoj identitet.
Na televiziji se pojavi kao silueta, iskrivljena glasa.
- Jeste li ikad bili gost u hotelu Lancaster?
- Da, jesam.
- I jeste li poznavali recepcionarku zvanu Naomi?
- Jesam.
- I jeste li imali seks s njom?
- Sramim se reći da jesam.
Zatim kaže kako je Naomi bila agresivna. Kako se ona njemu nabacivala.
Zatim se javi još jedan čovjek. I još jedan. Još sjena, još iskrivljenih glasova. Svi
ostanu anonimni. Niti jedan muškarac koji je spavao s Naomi ne otkrije svoj identitet.
Nije to zato jer su oženjeni, pošto se barem dvojica izjasne kao samci ili razvedeni.
Jednostavno ne žele priznati da su bili neki od tih muškaraca.
Od njenih recki. Netko ih na televiziji tako prozove.
Razgovori u klubu počnu se mijenjati. Ljudi prestanu govoriti da je to besmislica
i šteta. Neki čak i prestanu govoriti da je Owen čudovište. Umjesto toga se ljudi počnu
pitati kako je Naomi možda mogla spriječiti svoj nestanak. Kako je mogla izbjeći postati
žrtvom.
 Kekona je jedna od tih. Priče o Naomi potvrđuju njeno uvjerenje da nevolja zadesi
one koji ju traže. A u njenoj je glavi seks nevolja.
Na televiziji ne prestaju pričati o Naominom osobnom životu. Josh je na čelu priče;
svatko tko se javi razgovara prvo s njim. Što više gledam te priloge, to sam opčinjeniji.
Naomi je u tren oka od jedne osobe postala neka sasvim druga.
Prvi put kad dobijem priliku razgovarati o tome s Millicent bilo je nakon Jennina
najnovijeg posjeta psihologu. Odvezemo ju natrag do škole, gdje se s prijateljima
sprema ukrasiti sportsku dvoranu za nadolazeću dobrotvornu priredbu. Millicent me
zatim odveze natrag do kluba, gdje sam parkirao auto. Uključi radio i zapljusnu nas
vijesti. Voditelj kaže da se još jedan muškarac, koji je kao i ostali, tražio da ostane
anoniman, javio da je spavao s Naomi tijekom odsjedanja u Lancasteru. To je sedmi
po redu.
- Sjajno - kaže Millicent.
- Sjajno?
- Dokle god pričaju o njoj ili o Owenu, ne moramo se ni oko čega brinuti.
Želim spomenuti Jennu i način na koji mi se čini da sve to možda utječe na nju.
Iako bih bio jako sretan da mi kći do kraja života ostane djevica, čak i ja moram priznati
da to nije zdravo.
Millicent posegne i stisne mi dlan. - Imao si pravo što si ih zamijenio. S Annabelle
ne bi bilo kao s njom.
Što je istina. I što me također navede da joj uzvratim stisak.

Odem Jenni poželjeti laku noć u njenu sobu. Ona leži na krevetu, čita pravu
pravcatu knjigu jer joj je laptop u prizemlju. Kosa joj je sad mrvicu duža i počinje
izgledati vrlo otmjeno, barem bih rekao. Pogleda me preko vrha knjige i tim pogledom
pita što želim.
Ja sjednem na rub njenog kreveta.
- Želiš razgovarati, je li tako? - pita me.
- Postala si prepametna za mene.
Jenna zaškilji. - Zašto mi laskaš?
- Vidiš? Prepametna.
Ona uzdahne i spusti knjigu. Osjećam se zbog toga glupo, što je prilično uobičajen
dojam kad se družim sa svojom djecom.
- Kako si? - pitam ju.
- Dobro.
- Ozbiljan sam. Pričaj sa mnom.
Ona slegne ramenima. - U redu sam.
- Doktor ti se sviđa?
- A, valjda.
 - Ne bojiš se valjda još uvijek Owena?
Ponovno slegne ramenima.
Proteklih su nam nekoliko tjedana razgovori baš ovakvi. Nekoć su bili drugačiji.
Jenna bi mi pričala o svojim prijateljima i učiteljima - što je ovaj ili onaj učinio ili rekao.
Brbljala bi do zore ako bih joj dopustio.
Znam čak i za njenu prvu ljubav. Sjedio je u klupi ispred njene na nastavi
engleskog, što je dijelom bio razlog njenog lošeg uspjeha.
No sad mi ništa ne govori i to je zbog psihologa. Mislim da joj je dosta razgovora.
Nagnem se naprijed i poljubim ju u čelo. U tom mi trenutku nešto zatreperi u rubu
vidnog polja. Između kreveta i noćnog ormarića, nešto viri ispod madraca. Prepoznam
to nešto iz naše kuhinje.
Moja je kći uzela još jedan nož iz kuhinje i sakrila ga pod madrac.
Ne kažem ništa.
Umjesto toga joj poželim laku noć i odem, zatvorivši tiho vrata. Dok koračam niz
hodnik, prođem pored Roryjeve sobe i čujem ga kako razgovara na mobitel. Spremam
mu se reći da ide spavati no tad čujem da spominje Naomi.
Nemoguće je spriječiti dolazak vijesti u kuću.
 TRIDESET I OSAM

N ekoliko sam stvari zatajio Millicent. Pokvareni kamionet, prije svih onih godina. I
Tristu. Nisam joj rekao da je Trista hodala s Owenom Oliverom Rileyjem. Nikad
joj nisam spomenuo da je zato ostavila Andyja, da je zato izvršila samoubojstvo.
Petra. Sad bi bilo glupo spomenuti Petru, ženu koja je nagađala da nisam gluh.
Nemam ju razloga spominjati.
I Roryja. Također joj nisam spomenuo Roryjevu ucjenu, pošto bi to vodilo do Petre.
A onda je tu i Crystal.
Millicent nikad nije htjela kućnu pomoćnicu; nije vjerovala da bi itko mogao čistiti
kako ona želi, niti je ikome htjela povjeriti odgajanje svoje djece. Jedini put kad smo
nekog unajmili bilo je za grupnu vožnju naše djece i djece iz susjedstva u školu i na
razne aktivnosti. To je bilo prije nekoliko godina, kad smo Millicent i ja bili toliko
zaposleni da nismo stizali sve bez pomoći.
Bilo je to baš nakon Hollyna ubojstva. Prije odmora.
Crystal smo bili unajmili da nam pomogne s vožnjom djece. Bila je lijepa mlada
žena koja nikad nije kasnila i bila je sjajna s djecom. Radila je za nas sve dok Millicent
nije odlučila da nam više nije potrebna.
No prije toga me poljubila.
Bilo je to kad je Millicent bila u Miamiju na konferenciji s kolegom zvanim
Cooper. Nikad mi nije bio drag.
Ta tri dana kada Millicent nije bilo kući, Crystal je bila kod nas više nego inače.
Pokupila bi klince iz škole i napravila im večeru kod nas. Jednog smo se popodneva
zatekli sami u kući i tad se to dogodilo.
Bilo je doba ručka, a ja sam došao kući pojesti nešto i ona je bila tamo sama, pošto
su klinci bili u školi. Napravila nam je sendviče i zajedno smo ih jeli razgovarajući o
njenoj obitelji. Ništa uzbudljivo, ništa neobično. Ništa što bi me navelo pomisliti da
koketira sa mnom. Nakon što smo pojeli sendviče, sudarili smo se dok sam ja išao prema
hladnjaku, a ona prema sudoperu.
Nije se odmaknula od mene.
Da budem iskren, nisam se ni ja odmaknuo. Možda sam htio vidjeti što će učiniti.
Poljubila me.
Odmaknuo sam se. Do tog trenutka još nikad nisam prevario Millicent. Nisam čak
ni pomislio prevariti ju. Razmišljao sam o njoj u Miamiju s tim svojim kolegom.
Prije nego sam stigao Crystal išta reći, ona se ispričala i napustila prostoriju.
Mislim da nakon toga više nikad nismo bili negdje nasamo.
Razmatrao sam da kažem Millicent za to sve do trenutka kad sam ju pokupio u
zračnoj luci Orlando. Odlučio sam ne riskirati.
 Razmišljam sad o tome jer mislim da nisam jedini koji nije potpuno iskren. Mislim
da mi Millicent laže. Pomislio sam to prvi put kad je Jenni pozlilo. Baš sam se vratio
kući s posla i bilo je kasno; trebali smo otići na zabavu udruženja brokera za hipoteke.
Millicent je jurcala po kući, spremala se, Rory je igrao videoigre, a Jenna povraćala u
kupaonici.
Millicent je te noći na zabavu išla sama. Ja sam ostao kod kuće s Jennom.
Već smo ju jednom prije toga vodili liječniku zbog trbuha. Naš obiteljski liječnik
kaže da se previše brinem. Kaže da klinci uvijek imaju probleme s trbuhom. Ali sad ih
ima često, problemi s trbuhom pogoršali su joj se otkako je Owen oživio. To me navodi
na pomisao da njen strah od Owena ne jenjava već joj stvara tjelesnu mučninu.
Pogledao sam u kalendar na mobitelu i pokušao razabrati koliko joj često bude
mučno. Jedan od prvih puta bilo je kad smo bili s Lindsay, kad sam Millicent ostavio
samu s njom kako bih otišao po Jennu.
Otkako su pronašli Lindsayino tijelo ja sam se pitao u vezi te noći, u vezi onog što
bi se dogodilo da Jenni nije bilo mučno. Bismo li te noći išli do kraja i ubili Lindsay?
Ili bi mi Millicent rekla da želi Lindsay ostaviti na životu?
I kad je ona vodila računa o njoj? Dok je trebala biti na poslu? Kako joj je uspijevalo
prodavati sve one kuće i istovremeno godinu dana održavati Lindsay na životu?
Previše je to pitanja na koja nemam odgovor. Ja imam tajne. Zašto ih ne bi imala
i ona?

Prva mi je zamisao glupa. Pomislio sam pratiti Millicent kako bih saznao što radi,
možda saznao gdje drži Naomi. No čim pomislim pratiti Millicent, shvatim da je to
nemoguće. Ona predobro poznaje moj auto, kao i moju registraciju. Prepoznala bi me
u sekundi.
A uz to moram i biti na poslu. Moj posao jest fleksibilan, ali nije opcionalan.
No ne moram ju pratiti jer tehnologija može to obaviti za mene. Petominutno
istraživanje na internetu otkrije mi kako to funkcionira baš kao na filmu. Kupim GPS
lokator s magnetom, uključim ga i zalijepim za ovjes njenog auta. Zatim je sve što
trebam ulogirati se u aplikaciju na mom mobitelu koja će mi pokazati gdje se auto nalazi.
Aplikacija također bilježi adrese na kojima se Millicent zaustavlja, zbog čega ju ne
trebam pratiti u stvarnom vremenu.
Sve je to nevjerojatno jeftino, čak i uz naknadu za informacije u stvarnom vremenu.
Nikad nije bilo lakše špijunirati nekog.
Kad ovako pričam zvuči jako jednostavno i tehnički jest, no pravu cijenu plaća
moja psiha. I moj brak.
Čak i nakon što kupim napravu, ne postavim ju odmah. Držim ju u prtljažniku auta
i progara mi rupu u umu. Ne želim si upropastiti brak i obitelj, što će se i dogoditi ako
Millicent ikad sazna da ju špijuniram.
Ne želim to učiniti, ali želim znati što ona radi.
 Kad se vratim kući s posla, Millicent je već tamo, a auto joj je u garaži. Treba mi
tek sekunda da postavim GPS lokator.
Kasnije te večeri shvatim da možda postoji način na koji bi ona mogla shvatiti da
joj je na autu lokator. Sva tehnologija ima protutehnologiju - barem to pretpostavljam
- te stoga provedem sat vremena na mobitelu, tražeći sve načine na koje bi Millicent
mogla saznati što sam učinio. I u pravu sam; mogla bi saznati. No prvo bi morala početi
sumnjati da ju netko prati.
Pogledam prema njoj. Ona sjedi s Roryjem za stolom u blagovaonici i pomaže mu
učiti povijest. On nikad nije bio baš sjajan učenik jer se, kako to njegovi učitelji kažu,
nikad ne posveti učenju. Millicent se s njima slaže te mu stoga nekoliko puta na tjedan
pomaže s učenjem. Bez mobitela, bez smetnji, samo domaća zadaća i njegova majka.
Čak se ni ja ne miješam kad Millicent radi s Roryjem.
Nakon nekoliko minuta ona osjeti da zurim u nju. Podigne pogled i namigne mi.
Ja joj uzvratim.
Kasnije te noći skinem lokator s njenog auta.
Sljedećeg ga jutra ponovno postavim.
 TRIDESET I DEVET

K ad nekog promatram uživo, to je vrlo intiman osjećaj. Osoba nema pojma da ju

promatram te je stoga opuštena, prirodna. Ja tako saznam kako se kreće, kako
hoda, naučim njene male tikove i geste. Ponekad mogu čak i predvidjeti što će ta osoba
sljedeće učiniti.
Korištenje lokatora puno je drugačije jer Millicent ne promatram. Promatram plavu
točku koja se kreće kartom.
Aplikacija mi govori kamo ona ide - daje mi adrese, zemljopisnu dužinu i širinu.
Znam koliko dugo ostaje tamo gdje je, koliko brzo vozi, znam točno kako i gdje parkira.
Aplikacija mi izbacuje grafikone koji mi govore koliko vremena provodi u vožnji,
otkriva mi njenu prosječnu brzinu i prosječno vrijeme koje provodi na svakoj od
lokacija. Pokušavam zamisliti Millicent za volanom, odjevenu za posao, možda
razgovara na mobitel ili sluša glazbu. Pitam se radi li nešto što ja ne znam. Možda pjeva
kad je nasamo. Ili razgovara sama s sobom. Nikad ju nisam vidio kako radi jedno ili
drugo, no mora raditi nešto. Svatko radi nešto kad je nasamo.
Prvog dana odveze klince u školu i ode do ureda. Radi u agenciji za prodaju
nekretnina, ali ne provodi previše vremena za stolom. Nakon toga se odveze do Lark
Circlea, stambene adrese u Hidden Oaksu. Tijekom sljedećih osam ili devet sati ona
posjeti jedanaest različitih kuća, sve su za prodaju. Sve ih povjerim. Ona pokupi klince
iz škole, zastane kod trgovine, odveze se natrag kući.
Iznenadi me kad vidim gdje je otišla na ručak. Umjesto salate, sendviča ili brze
hrane, Millicent je otišla na sladoled.
Ostatak se popodneva pitam je li uzela kornet ili kup.
Večeramo prženu puricu s ljutom kobasicom i slatkim krumpirima. Rory brzo
promijeni temu svoje ocjene na ispitu iz povijesti tako što ispriča uzbudljivu priču o
klincu kojeg su uhvatili kako puši i koji je zbrisao prije nego ga je itko uspio
identificirati. Jenna je čula istu priču, ali prijatelj njenog prijatelja rekao je da je u pitanju
sin zamjenika ravnatelja i da je zato zbrisao.
- Pogrešno - kaže Rory. - Ja sam čuo da je to bio Chet.
Jenna podigne nos. - On je kreten.
- Chet Allison? - pita Millicent. - Allisonovima sam prodala kuću.
- Ne. Chet Madigan.
- U školi imate dva Cheta? - pita ona.
- Tri - kaže Jenna.
Razgovor nakratko zamre. Ja razmišljam o obilju Chetova dok bacam skrovit
pogled na Millicentin tanjur. Tamo su debeli komad puretine, puna žlica nasjeckane
kobasice i mali slatki krumpir. Za nju je to uobičajena porcija za večeru. Za voće su
desert i kolačići od đumbira. Nema sladoleda.
 Odjednom sam fasciniran hranidbenim navikama moje supruge. Pitam se da li to
što ruča određuje što ćemo jesti za večeru, za desert ili oboje.
Sljedeći dan ponovno promatram plavu točku.
Millicent odbaci klince do škole, ali ja odem po njih i tijekom toga ona je u kući
u ograđenoj zajednici Willow Park. Danas ide do ureda, ali ne svrati nigdje na ručak.
Ponovno se zadrži u malom radijusu, u području gdje prodaje najviše kuća.
Policija je pak proširila radijus svoje potrage. Noću, dok Millicent spava, ja gledam
vijesti na mobitelu u kupaonici jer ako odem u garažu sin će mi pomisliti da mu još
uvijek varam majku.
Josh sad svaki prilog započinje spomenom broja dana od Naomina nestanka. Zove
to »Brojanje« i trenutno je na dvadeset i dva. Dvadeset i dva su dana prošla od petka
trinaestog, a Josh još uvijek prati policajce u pretraživanju napuštenih zgrada, baraka
i bunkera. Neki stručnjak kaže da je to vjerojatno besmisleno budući da Owen gleda
vijesti i stoga Naomi ne bi držao u nekoj praznoj zgradi, baraci ili bunkeru. Osim toga,
ženu se može držati bilo gdje. U jednoj jedinoj prostoriji, u kontejneru za teret. U
ormaru.
Prilog traje samo nekoliko minuta. Nekoć bi zauzimao pola večernjih vijesti. Priča
se polako gubi jer se ništa novo nije dogodilo i jer Naomi više nije djevojka iz susjedstva.
Ukaljana je. Gledatelji gube zanimanje.
A mene je plava točka potpuno opčinila. Svih ovih godina braka nisam se nikad
zapitao zašto Millicent treba toliko vremena za pokazivanje kuće ili koliko joj dugo
treba za ručak ili koliko kuća na dan pokaže ljudima. No sad kad ju pratim sve je to
postalo zanimljivo.
Provjeravam aplikaciju svaki put kad mi se ukaže prilika. Prije i nakon poduka
iz tenisa, kad sam u autu, u klubu, u svlačionici. Naomi nema ni traga. Millicent nije
posjetila nikakve nepoznate stambene zgrade ili napuštene poslovne zgrade, a sve kuće
koje posjeti su navedene za prodaju. Ide u trgovinu, u školu, u banku kako bi zatvorila
neki račun. Nakon četiri dana počnem se pitati je li Naomi već mrtva.
Ma koliko uznemirujuće bilo, čini mi se da bi tako bilo najbolje.
Ako je više nema, ako nitko više neće čuti za nju, Owen možda izblijedi iz sjećanja
zajedno s njom. Kad njega nestane iz vijesti, bit će kao da se nikad nije ni vratio.
Trista će još uvijek biti mrtva. Tu nema pomoći. No Jenna će se prestati bojati.
Prestat će razmišljati o Owenu Oliveru.
A onda će, godinu dana od danas, Owen ponovno dospjeti u vijesti. Obljetnica će
biti obilježena dokumentarcima, specijalnim prilozima i dramatičnim rekonstrukcijama
događaja, no neće biti ništa novog za reći. Čut ćemo za Naomi i muškarce u sjeni,
iskrivljenih glasova.
Nakon čega će Owen ponovno nestati. Kao i Naomi s njim.
Jenna će biti godinu dana starija i pričat će o momcima. Kosa će joj ponovno biti
duga i neće više držati nož pod madracem.
 Kako dani prolaze, tako ja počnem misliti da se sve to zaista i događa. Naomi više
nije živa, Millicent ju ne posjećuje, ne muči ju. Policija još uvijek nema tragova. Sve,
sve što smo učinili polako će izblijedjeti, dok svi ne zaborave.
Plavu točku sad promatram uz smiješak. Millicent popodne dođe kući, ostavi
klince pa se zaputi natrag van. Zastane kod kavane i znam da ide na kavu s vanilijom.
Možda s pojačanim okusom, ali to je teško prosuditi iz točke na karti.
Toliko sam zaokupljen promatranjem Millicent da propustim prijelomne vijesti.
Neka žena tvrdi da ju je Owen Oliver Riley napao.
 ČETRDESET

P rvi put za tu ženu čujem u EZ-Go. Televizijski je ekran postavljen iznad aparata
za gazirana pića, vidljiv svima u trgovini, a čak mu se i odraz vidi u sigurnosnim
zrcalima. Oznaka prijelomnih vijesti je posvuda, ali ja pažnju obratim tek kad se Josh
pojavi na ekranu. Kaže da je policiji došla žena koja tvrdi da ju je napao Owen Oliver
Riley.
Ona se ne pojavi na ekranu, čak ni skrivena u sjenama. Zasad je samo prijava
predana policiji. Na ekranu se pojavi tekst, koji istovremeno čita glas ženske novinarke:

U utorak navečer postala sam najnovija žrtva Owena Olivera Rileyja, no Božjom
sam mu milošću uspjela pobjeći. Ja sam frizerka i nakon posla smo svi iz salona otišli
na piće u bar preko puta ulice. Kasnije te noći bila sam u baru na cesti Mercer, no
odlučila sam otići pošto sam sljedeći dan morala na posao. Dogodilo se to oko 23 sata
i sjećam se vremena jer je netko rekao koliko je sati, a ja sam pomislila da bih trebala
uskoro kući te sam odlučila otići. Parkirala sam na stražnjem parkiralištu, koje čak
nije ni mračno zbog ulične rasvjete, a i bilo je mjesečine - možda je bio pun mjesec,
ali nisam provjerila. Bilo je dovoljno svjetla da sama prijeđem parkiralište te sam to i
učinila. Nisam uopće razmišljala o Owenu. Nije mi niti pao napamet.
Bila sam možda metar od auta kad sam osjetila povlačenje. Bilo je kao da mi je
naramenica torbe zapela za nešto. Nije to bio snažan trzaj, nije me prestrašio. Stala sam
i potegnula i shvatila da je definitivno naramenica zapela za nešto. Pa sam se okrenula.
Stajao je tamo, držao naramenicu moje torbe. Za to sam zapela. Za Owenovu ruku.
Znala sam da je to on iako je imao kapu navučenu tako da mu je pokrivala pola
lica. No još uvijek sam mu mogla vidjeti usta. Njegov osmijeh. Svi poznaju taj osmijeh
- svuda je na vijestima jer se on smiješi na onim starim policijskim fotografijama i tako
znam da je to sasvim sigurno bio on. I zato sam ispustila torbu i pobjegla.
Nisam daleko dospjela prije nego me srušio. Otud mi sve ove ogrebotine, pokušala
sam mu se oteti. No nisam uspjela, bio je previše snažan i svaki put kad bih se pokušala
pomaknuti, on bi me čvršće stegnuo.
Živa sam samo zbog mog mobitela. Brat me nazvao i znala sam da je on zbog
zvona. Sva su mi zvona personalizirana jer volim znati tko me zove, znate? Zvono mog
brata zvuči poput eksplozije jer je on takav - velika eksplozija. Nekako se uvijek čini da
mu je život eksplozija za eksplozijom, nakon čega me uvijek nazove. Ali više ne mogu
prigovarati jer su njegov život i njegovo zvono razlog što sam još uvijek živa. Zvuk
eksplozije bio je toliko glasan da je Owen poskočio. Naglo se osvrnuo i mislim da je
bio uvjeren da je nešto zaista eksplodiralo.
Ja sam brzo ustala i potrčala ravno natrag prema baru, a on nije krenuo za mnom.
Mislim da nije shvatio da to nije bila prava eksplozija. Možda još uvijek misli da
je bila prava.
 To je kraj njene izjave ili barem onaj dio koji su pročitali na vijestima. Riječi
nestanu s ekrana i ponovno se pojavi Josh. Stoji na parkiralištu iza tog bara u ulici
Mercer. Nisam tamo bio još od svojih dvadesetih. U to te doba tamo nisu pitali koliko
imaš godina.
Josh se doima vrlo ozbiljnim. Bolje mu je jer se čini da više nije ushićen oko nečeg
užasnog. Napadnutu ženu naziva Jane Doe.
- Oprostite.
Pored mene se progura starija žena. Ja sam još uvijek u trgovini, stojim pored
aparata za gazirana pića i zurim u ekran. Jedina druga osoba koja gleda u njega je tip
za blagajnom. Tamo nije Jessica, blagajnica koju inače na tom mjestu vidim. Ovaj tip
je ćelav i glava mu sjaji pod fluorescentnim svjetlima.
Pogleda me i zavrti glavom, kao da želi reći: - Nije li grozno? Nije li šteta?
Ja kimnem dok kupujem svoju uobičajenu kavu i vrećicu čipsa s okusom roštilja.

Život s Millicent je oduvijek takav. Život ide kako bi trebao, bude povremeno
neka rupa na cesti, ali većinom se vozi glatko i mirno. A onda se odjednom tlo pretvori
u ponor dovoljno širok da proguta sve. Ponekad je to u ponoru dobro, gotovo sjajno;
ponekad nije.
Dogodilo se to kad mi je rekla da je Holly još uvijek živa. Dogodilo se kad sam
Robin odvalio tavom. I ponovno se dogodilo kad je uskrsnula Owena.
Sve su to događaji od golemog značaja, kad ponor postane širi od same zemlje.
No nisu svi bili takvi. Ponekad je ponor tek dovoljno širok da mene proguta, kao kad je
otišla s djecom i nestala na osam dana nakon što sam se ja kući vratio pijan.
A imamo onda i pukotine. Kad se tlo otvori, nastanu pukotine. Neke su veće od
drugih, kao Jenna koja drži nož pod madracem. Ili Trista koja izvrši samoubojstvo. Sve
su različitih veličina - duge, kratke, razne - ali sve potječu iz istog ponora.
Prva se pukotina otvorila na dan našeg vjenčanja.
Millicent i ja vjenčali smo se u kući njenih roditelja usred polja ružmarina, origana
i korijandra. Nosila je bijelu haljinu tanku poput gaze, dugu do gležnjeva, a na glavi
rukom pleten vijenac od lavande i narcisa. Ja sam nosio kaki hlače zavrnute do gležnjeva
i bijelu košulju koju nisam zataknuo u hlače, a oboje smo bili bosi. Bilo je savršeno sve
do trenutka kad je prestalo takvim biti.
Na našem je vjenčanju bilo osmero uzvanika. Tamo su bila trojica momaka s
kojima sam bio u inozemstvu, uključujući i Andyja.
Nije bilo Triste. Tad su već hodali, ali nisu još bili oženjeni, a Andy nije bio
spreman natuknuti joj ideju. Abby i Stan, Millicentini roditelji također su bili tamo, a
bila je i Millicentina prijateljica iz srednje škole. Preostale su dvije osobe bili njihovi
susjedi.
Ceremonija je bila baš i isključivo to: gluma, ritual. Niti je Millicent bila vjernica,
niti sam bio ja; sljedećeg smo se ponedjeljka namjeravali oženiti kod matičara u
gradskoj vijećnici Woodviewa. U međuvremenu smo se pravili da se vjenčamo, a
Millicentin je otac glumio svećenika. Stan je izgledao tako službeno u svojoj košulji
zakopčanoj do grla i sijede kose zaglađene gelom. Stajao je pred svojim poljima s
knjigom u rukama. Nije to bila Biblija već samo obična knjiga i gotovo je rekao sve
prave riječi.
- Dame i gospodo, ovaj mladić danas želi oženiti moju kćer, a ja mislim da mora
dokazati. - Stan je hinio da me mrko gleda. - Stoga se iskaži.
Ja sam tucet puta napisao i prepravio svoje zavjete, svjestan da ću ih morati izreći
naglas. Nisu mi smetali okupljeni koji će me slušati. Bio sam napet što ću ih izreći
Millicent. Duboko sam udahnuo.
- Millicent, ne mogu ti obećati svijet. Ne mogu ti obećati kupnju velike kuće ili
otmjenog auta ili golemog dijamantnog prstena. Ne mogu ti čak ni obećati da ćemo
uvijek imati hrane na stolu.
Zurila je u mene, ne trepnuvši. Pod jarkim su se suncem njene oči doimale poput
kristala.
- Nadam se da ću ti pružiti sve to, ali nemam pojma hoće li to biti moguće. Ne
znam što nas očekuje u budućnosti, ali znam da ćemo to dočekati zajedno. To ti mogu
obećati bez oklijevanja, bez straha da ću ti slagati. Uvijek ću biti ovdje za tebe, s tobom,
pored tebe. - Nasmiješio sam se blago jer sam joj ugledao suzu u oku. - I nadam se da
ćemo imati što za jesti.
Osmero se ljudi nasmijalo. Millicent je kimnula.
- No - rekao je Stan i okrenuo se prema svojoj kćeri. - Sad je valjda red na tebe.
Uvjeri nas da je ovo muškarac za tebe.
Millicent je podigla ruku i položila mi dlan na obraz. Nagnula se prema meni,
prislonila usne tik do mojeg uha i šapnula: - Krećemo.
 ČETRDESET I JEDAN

T ijekom večere nitko ne spominje ni vijesti ni Jane Doe. Ona je tu s nama, ali svi
se pravimo da nije. Umjesto toga razgovaramo o slavnoj osobi koja je otišla na
kliniku za odvikavanje. Ponovno.
Razgovaramo o nogometnoj utakmici koju nisam gledao. Razgovaramo o tome što
bismo mogli pogledati za filmske večeri. Rory želi komediju o životu studenata, Jenna
bi radije romantičnu komediju.
Jedina vijest o kojoj razgovaramo je pucnjava u trgovačkom centru u susjednoj
državi.
- Bolesnik - kaže Rory.
Jenna pokaže na njega vilicom. - Ti si taj koji igra igrice s napucavanjem.
- Ključna je riječ igra.
- Ali voliš ih.
- Šuti.
- Dosta - kaže Millicent.
Tišina.
Kad večeri dođe kraj, oboje odu na kat i povuku se svatko u svoju sobu.
Millicent i ja zurimo jedno u drugo. Ona pokaže na mene, ustima oblikuje: - Jesi
li to bio ti?
Pita me jesam li ja napao Jane Doe. Ja zavrtim glavom i pokažem prema garaži.
Nakon što operemo suđe, a klinci zaspu, izađemo iz kuće u garažu i sjednemo u
auto. Millicent ponese preostale slatkiše od Noći vještica i podijelimo bocu gazirane
vode. Ona nosi jarko plavu majicu kratkih rukava. Mislim da je nova pošto sam ranije
tog dana vidio da joj se auto zaustavio pred trgovačkim centrom.
- Ti nisi imao ništa s tom ženom? - pita ona.
- Apsolutno ne. Ne bih tako nešto napravio a da ti prvo ne kažem. - Barem mislim
da ne bih.
- Nadam se da ne bi.
- Niti bih učinio išta zbog čega bi se Jenna više bojala.
Millicent je kimnula. - Trebala sam znati.
- Možda Jane Doe laže - kažem.
- Moguće je. Iliju je samo neki slučajni tip napao, a ona samo misli da je to bio
Owen. Ne znamo što je zapravo vidjela.
- Postoji i treća mogućnost - kažem.
- Postoji?
 Odmotam komadić čokolade, prelomim ju na pola i dam joj jednu polovicu. - Što
ako se zaista vratio?
- Owen?
- Naravno. Što ako je to bio on?
- Nije.
- Kako možeš biti sigurna?
- Jer bi bilo glupo. Zašto bi se vratio sad kad ga baš svi traže?
- Imaš pravo.

Natrag sam u bež ordinaciji, čekam da Jenna završi seansu kod psihologa. Liječnik
nas je nazvao nakon što je čuo za Jane Doe i rekao da želi dodatnu seansu. Boji se da
bi se Jenni zbog tog novog napada stanje moglo pogoršati. Nisam siguran da joj je sad
dovoljno dobro niti da bi joj moglo postati gore, ali ipak ju odvedem k njemu. Millicent
kaže da ona ne stigne, stoga sjedim u čekaonici i promatram njenu plavu točku. Moja
je supruga u kući na prilazu Danner; navedena cijena je tik ispod pola milijuna dolara.
Nakon toga se odveze do delikatese.
Ponekad ode s klijentima na ručak no nikad još nisam čuo da ih je odvela u
delikatesu.
Millicent je sad samo nekoliko minuta udaljena od psihologove ordinacije no ne
dođe do nje. Ode u delikatesu i još uvijek je tamo kad se vrata ordinacije otvore i Jenna
izađe iz nje. Moja se kći ne doima ni sretnom ni tužnom, kakva je bila i kad je ušla u
ordinaciju.
Sad je na njoj red da pričeka dok ja razgovaram s liječnikom. Doktor Bež. Meni je
on uvijek doktor Bež. To ime nije niti pošteno niti točno pošto mu je samo ordinacija
bež; osobnost mu nije. Liječnik je vrlo arogantan i s puno karaktera. Nikad još nisam
sreo nekog liječnika koji nije takav.
- Drago mi je što sam pozvao Jennu - kaže. - Ovaj je novi napad bio poprilično
iznenađenje.
Doktor Bež ne kaže da je Jenna bila iznenađena no to je ono na što misli. Tako
zaobilazi obavezu čuvanja informacija o svojim pacijentima. - Sasvim sigurno jest
iznenađenje - kažem.
- Bitno je dati joj do znanja da se ništa nije promijenilo. Da je sigurna.
- Ona jest sigurna.
- Naravno.
Zurimo jedan u drugog.
- Jeste li primijetili nekakve promjene u njenom ponašanju? - pita on. - Ikakve
promjene.
- Ustvari, nešto sam vas htio upitati. Jenna u zadnje vrijeme ima probleme s
trbuhom. Mučninu.
 - A kad je to počelo?
- Ne tako davno i postaje sve gore. Je li moguće da je jedno povezano s drugim?
- O, apsolutno. Mentalni stres se apsolutno može manifestirati kao tjelesni problem.
Ima li još nečeg?
Pravim se da razmišljam o tome pa zavrtim glavom. - Ne, mislim da nema.
Pitam se je li svjestan da lažem. Nitko još ne zna za nož pod krevetom.
Razgovor završi kad mi mobitel zavibrira. Millicent.

Oprosti, nisam stigla.

Kako je prošlo?

Njena plava točka upravo napušta delikatesu.

Jenna je u čekaonici, črčka po bilježnici dok gleda neki talkshow na televiziji. Zbog
kratke joj kose oči izgledaju goleme i nosi majicu dugih rukava, traperice i tenisice.
Kažem joj da idemo pojesti nešto prije nego joj pokupimo brata. Nasmiješi se.
Joeova delikatesna trgovina je sedam minuta vožnje od ordinacije, barem po
mojem računanju. Kad se parkiram tamo, Millicent je već odavno otišla. Delikatesa je
vidjela i bolje dane, možda zbog lokacije. Joe je u starijem dijelu grada, koji gubi bitku
protiv novijeg, otmjenijeg dijela.
U delikatesi je dovoljno svijetlo da se vide ogrebotine na pultu i staklu izloga. Sve
meso, sirevi i salate čine se pomalo čudnim. Mi smo jedini gosti i vlada potpuna tišina
sve dok Jenna ne okrene policu s čipsevima i čuje se hrđava škripa. Pojavi se neka žena,
kao da je sjedila pa sad naglo ustala. Punašna je i plavokosa i doima se umornom no
kad se nasmiješi čitavo joj lice sjaji.
- Dobrodošli kod Joea - kaže ona. - Ja sam Denise.
- Denise, drago mi je - kažem. - Nikad još nismo bili ovdje. Kakve specijalitete
imate?
Ona podigne prst i tako me zamoli da pričekam pa nestane iza pulta. Rukom
posegne u jedan od izloga i zgrabi pladanj s narezanim mesom. Spusti ga pred nas. -
Začinjena puretina. Malo slatko, malo ljuto. Ne previše.
Pogledam Jennu.
- Kul - kaže ona.
Uzmemo dva sendviča, njen od kruha sa sjemenkama, a moj od kajzerice, oba
samo sa salatom i rajčicom. - Treba se osjetiti puretina - kaže žena.
Joeova Delikatesa ima bočnu terasu koja se ne vidi s prednjeg parkirališta. To je
zidom ograđeno mjesto s nekoliko porazbacanih stolova; čisto i uredno, ali bez ikakve
osobnosti. Minutu kasnije to uopće nije važno jer je puretina tako dobra. Čak i Jenna
jede.
- Jesi li ovo mjesto našao na internetu? - pita Jenna.
 - Nisam. Zašto pitaš?
- Jer je to nešto što bi napravio. Tražio čudna mjesta koja imaju sendviče.
- Nije čudno mjesto. Dobro je.
- Mami bi se gadilo - rekla je. - Nije organski.
- Nemoj joj reći da smo bili ovdje.
- Želiš da joj lažem?
Ignoriram ju. - Što misliš o svom liječniku? Je li ti od pomoći?
Ona slegne ramenima. - A valjda je.
- Bojiš li se još uvijek?
Jenna pokaže prstom. Kroz bočna vrata delikatese pruža se pogled na televizijski
ekran iznad staklenog pulta. Plavuša sjedi na stolici za blagajnom i gleda vijesti. Naslov
govori da će Jane Doe sutra navečer održati konferenciju za novinare.
 ČETRDESET I DVA

M illicent i ja stojimo na praznom parkiralištu trgovačkog centra Ferndale. Jedini

zvuci dopiru s autoceste iza nas. Petak navečer je i Jenna je kod prijateljice gdje
će i prespavati, a Rory kod prijatelja igra videoigre.
Konferencija za novinare Jane Doe završila je prije sat vremena. Millicent i ja
gledali smo ju u popularnom restoranu i sportskom baru odmah uz centar. Konferenciju
se moglo vidjeti na svakom ekranu. Najnoviji obrat u našoj drami o serijskom ubojici
postao je razlog za druženje petkom navečer, uključujući pileća krilca i pivo. Gledali
smo ju s još jednim parom, Rhinehartima, koji su vjerovali svakoj Jane Doeinoj riječi.
Millicent je naslonjena na auto, ruku prekriženih na prsima i kose blago razmršene
povjetarcem. Ona je uvijek prikladno odjevena, čak i ovdje u sportskom baru. Crne je
traperice kombinirala s majicom kratkih rukava s natpisom UJEDINJENI
WOODVIEW, slogan koji se pojavio nakon Naomina nestanka. Kosa joj je spletena u
pletenicu koja joj se proteže niz leđa, izuzev tog jednog nestašnog pramena.
Ona zavrti glavom. - Ne sviđa mi se - kaže. - Ne sviđa mi se njena priča.
Pomislim na zarobljenu Lindsay. Možda se ni ona nije svidjela Millicent.
- Nije bitno - kažem ja.
- Ne znamo to.
- Pa što...
- Trebamo znati više - kaže ona.
- Ne misliš valjda...
- Ne mislim ja ništa.
U tišini stojimo neko vrijeme prije nego Millicent otvori vrata auta. Gledam kako
sjeda na suvozačko sjedalo mog auta. Ona zatvori vrata i pogleda me. Ja se još nisam
pomaknuo. Gotovo ju mogu čuti kako uzdiše dok otvara vrata i opet izlazi van. Nosi
obuću s gumenom petom te ne stvara zvuk dok mi prilazi.
Položi mi dlan na prsa i pogleda me. - Hej - kaže ona.
- Hej.
- Sve u redu?
Slegnem ramenima.
- To znači da nije - kaže ona.
Sad je na meni red da uzdahnem. Ili puhnem. Teško udahnem. Nešto. - Znaš,
zabrljali smo - kažem.
- Jesmo li?
- Mislim da jesmo.
- Slušam.
 Ne znam gdje početi; sve je tako kaotično, a ja joj ne želim spomenuti nešto što
ne bih trebao. Recimo Petru, koju nikad još nisam spomenuo. Ili Roryjevu ucjenu. Ona
zna za Jennu, ali ne zna sve o njoj. Tristino samoubojstvo. Lokator na njenom autu.
Joeova Delikatesa.
Toliko toga Millicent ne zna. A opet, imam dojam da imam toliko toga za otkriti.
- To s Owenom - kažem naposljetku. - Izvan kontrole je.
- Ne bih rekla.
- A što s Jennom?
- Trebala sam pretpostaviti da će se to dogoditi.
Taj me njen odgovor zatekne. Ona rijetko kad pogriješi, a kamoli da još i prizna
grešku. Zbog toga odlučim ne spomenuti joj što je doktor Bež rekao. Ne čini mi se ovo
dobrim trenutkom da joj kažem kako je Jenni od svega ovog doslovno mučno.
Osvijetli nas auto koji skrene za ugao trgovačkog centra. Kad nam priđe bliže
shvatim da to uopće nije auto. Zaštitarska vozila ovog trgovačkog centra su kolica za
golf, a na ovima se vozi jedna sredovječna žena. Zaustavi se pored nas i pita je li sve
u redu.
Millicent joj mahne. - Sve je super. Moj muž i ja samo razgovaramo o ocjenama
našeg sina.
- O, razumijem vas. Imam trojicu.
- Onda kužite.
Zaštitarka kimne. Ona i moja supruga se smiješe jedna drugoj, razumiju jedna
drugu kako samo majke mogu.
- E, ali trebali biste krenuti. Centar je zatvoren.
- Hvala. Idemo - kaže joj Millicent.
Zaštitarka pričeka da sjednemo u auto i odvezemo se. Kad se zaustavimo na
semaforu, Millicent mi položi dlan na ruku. - Razmišljala sam upisati Jennu na tečaj
samoobrane. Mislim da bi joj podiglo samopouzdanje.
- Dobra je to ideja. - I jest.
- Raspitat ću se sutra.

Millicentino svraćanje do Joeove Delikatese nije nešto što se dogodilo samo

jednom. Sljedećeg dana opet svrati tamo tijekom stanke za ručak i zadrži se trideset
minuta prije nego ode pokazati klijentima neku kuću. Niti jedno drugo mjesto na kojem
zastane nije neobično. Čak svrati i do dvije različite škole borilačkih vještina i spomene
mi ih nakon večere, kad smo sami u spavaćoj sobi.
- U jednoj podučavaju natjecateljski tae kwon do. Imaju sastanke i timove i natječu
se za vrpce. Ali u centru ima jedna koja podučava krav magu. Ta je malo skuplja, ali
usmjerena je više prema samoobrani.
- Mogla bi iskušati obje pa neka odabere onu koja joj se sviđa.
 Millicent mi priđe i poljubi me u nos. - Tako si pametan.
Zakolutam očima. Ona se zahihoće.
Ne spomene mi delikatesu niti punašnu plavušu širokog osmijeha. Pokušam
smisliti kako ju pitati što je jela za ručak, ali ne doslovno tim riječima i to onako
iznebuha. Ali ja nisam pametan koliko Millicent tvrdi, jer kad počnem brbljati kako sam
dobro ručao danas, ona mi ne uzvrati. Samo kima glavom i smiješi se dok se sprema
za počinak, glumi da ju zanima moj monolog o izmišljenom ručku. Legnemo u krevet
bez razgovora o Joeovoj Delikatesi.
Usred noći ustanem i odem do knjižnice. Zovemo to knjižnicom jer je ispunjena
policama s knjigama i ima veliki stol od mahagonija, no miju koristimo za privatne
telefonske pozive. Također sam ju počeo koristiti i za surfanje internetom nasamo.
Joeova je Delikatesa otvorena prije dvadeset i dvije godine. Imala je u
međuvremenu dva vlasnika, koji nisu bili u rodu jedan s drugim i delikatesa je uvijek
bila u istoj zgradi. Unajmljenoj, ne u vlasništvu vlasnika delikatese. Jedina nevolja koja
se ikad dogodila bilo je kad se netko okliznuo i pao pa tužio lokal, tvrdeći da je pod
bio mokar. Riješilo se to izvan suda. Nije bilo drugih zločina, tužbi ili ozbiljnih kršenja
propisa. Joeova Delikatesa je baš onakva kakvom se čini: sasvim obična delikatesa.
Činjenica da je tako obična čini sve to vrlo sumnjivim. Millicent nije imala razloga tamo
otići jednom, a kamoli dvaput.
Satelitska karta tog područja pokazuje da je u pitanju zgrada na nečem što je nekoć
bila puno prometnija cesta. S druge je strane ulice mala trgovina rabljenim autima. Pored
nje je trgovina vodovodnim materijalima, a pored nje urarska radnja.
Jedno je svraćanje tamo mogla biti slučajnost. Mjesto izvan ruke za koje joj je
netko rekao i koje je odlučila pogledati pa brzo shvatila da nije za nju. Bio bih čak
spreman i povjerovati da je svratila jer je bila žedna, a Joeova je Delikatesa bila jedino
takvo mjesto u blizini, iako je bila kilometrima daleko od svog uobičajenog područja
kretanja. Povjerovao bih u svaki razlog zajedno i samo jedno svraćanje do Joea. Ali dva
se dana kasnije vratila tamo.
Ona ima još neki razlog za svraćanje do Joea. Isprva pomislim da je Naomi taj
razlog - možda ju drži tamo negdje - ali Millicent nije svratila nigdje drugdje. Nema
praznih stambenih zgrada ili napuštenih poslovnih zgrada, nema nikakvog mjesta do
kojeg bi se moglo doći pješke od Joeova parkirališta.
Sve to nema nikakvog smisla. Osim ako nije razvila ukus za nezdrave, neorganske
sendviče.
A znam da se to nije dogodilo.
 ČETRDESET I TRI

N akon Holly nikad nisam pomislio da će biti još jedna. Sve dok se Robin nije
pojavila na našem pragu i zaprijetila uništiti sve osim ako joj ne platimo.
Nakon Robin mi također nikad nije palo na pamet da bi mogla biti još neka. Sve
dok nisam poželio ponoviti to.
Ta mi se zamisao već neko vrijeme motala po glavi, počevši s novogodišnjom
zabavom na kojoj smo Millicent i ja razgovarali o drugim ženama. Taj se razgovor
rastegnuo na sljedećih nekoliko mjeseci te smo naposljetku počeli tražiti žene na
internetu. Ta nam je aktivnost postala afrodizijak.
Razgovarali smo o tome kako bismo ih ubili i kako bismo se izvukli s tim i tih bi
nam noći seks bio nevjerojatan. Divlji. Gdje god bismo mogli, naravno, ako djece ne bi
bilo u blizini. Ako bi klinci bili kod kuće, trudili smo se biti tihi.
Bilo je to gotovo kao da se penjemo ljestvama. Šalili bismo se čavrljajući o tome,
birali žene, kovali planove. Svaki put kad bismo dosegli novu prečku, posegnuli bismo
prema sljedećoj. A onda je netko predložio da to zaista i učinimo. Ja sam predložio.
Rekao sam to dok smo bili u kuhinji. Bilo je kasno ujutro i ležali smo goli na
hladnim pločicama. Upravo smo na internetu pronašli Lindsay. Oboje smo se složili da
je savršena.
- Trebali bismo to učiniti - rekao sam.
Millicent se zahihotala. - Mislim da upravo jesmo.
- Ma ne to. No, da, i to, ali nisam na to mislio.
- Želiš reći da bismo trebali ubiti Lindsay.
Zastao sam. - Da. Da, to želim reći.
Millicent me promatrala dijelom iznenađeno a dijelom nekako drugačije. U tom
trenutku nisam bio siguran kako. Sad mislim da je u pitanju bilo zanimanje. Ili
zaintrigiranost. Ali nije bilo gađenje. - Jesam li se udala za psihopata? - pitala je.
Nasmijao sam se, a i ona se nasmijala.
Donijeli smo odluku.
Millicent me nikad kasnije nije podsjetila na tu noć, nikad nije rekla da je to bila
moja zamisao. Nikad nije rekla da je to bila moja krivnja. Ali ja znam da jest. Da nije
bilo mene ne bi bilo ni Lindsay ni Naomi, niti bi se Owen vratio. Naša bi kći još uvijek
imala dugu, sjajnu kosu i ne bi spavala s nožem pod madracem.
Ili je možda Millicent bila odgovorna. Možda me ona čitavo to vrijeme navodila.
Ne znam više.
No nekoliko se dana kasnije podsjetim na tu odluku. I na njene neplanirane
posljedice.
 Škole borilačkih vještina dopuste Jenni gledati početnike kako vježbaju da bi
odlučila sviđa li joj se što vidi. Prvo smo otišli na tae kwon do. Pola sata kasnije Jenna
je zavrtjela glavom i otišli smo. Nije se htjela natjecati, niti ju zanimaju vrpce i trofeji.
Jenna je htjela da se može oduprijeti Owenu.
Sljedećeg smo popodneva otišli na krav magu. Za razliku od tae kwon doa, škola
krav mage nema ni odore ni pojaseve, što se Jenni puno više sviđa od bijelog kimona
koji svi pohađatelji tae kwon doa moraju nositi. Jenna bi radije nosila trenirku i majicu
kratkih rukava.
Nikad mi nije palo na pamet da bi mogla ozlijediti dječaka koji ju je pokušavao
podučiti nečem, a kamoli ga onesvijestiti.
Sve se dogodilo toliko brzo da nitko nije ni vidio. Čak ni ja nisam vidio, a
promatrao sam Jennu sa stolice u redu označenom za roditelje. U jednom su trenutku
oboje stajali na nogama i dječak je Jenni bio pokazivao kako se pravilno izvodi udarac
šakom. U sljedećem je trenutku pao na pod i vrisnuo od boli.
Nekoliko je kapi krvi kapnulo na prostirku i svi su poludjeli.
- Ma koji...
- Ma što...
- Je li to kamen?
Neka je mama u tirkiznom džemperu pokazala prema Jenni. - Ona je kriva. Udarila
ga je kamenom.
Uslijedio je posvemašnji kaos, s puno vrištanja i teških optužbi.
Trebalo je nekoliko sati da se sve posloži, dijelom zato jer se pojavila dječakova
majka i počela vikati na sve nas jer nismo zvali hitnu pomoć. To je navelo nekog da
ju pozove. Kao i policiju.
Dva su uniformirana policajca došla i pitala što se dogodilo. Dječakova je majka
pokazala na Jennu i rekla: - Udarila mi je sina.
Policajci su, sasvim razumljivo, bili zbunjeni jer smo bili u školi krav mage gdje
se ljude na redovitoj osnovi mlati. Također im je bilo pomalo neobično što je jedna cura
udarila nekog dečka. No vlasniku škole to se nije činilo nimalo neobičnim.
Dečku je naposljetku bilo sasvim dobro. Krv je bila posljedica male posjekotine
na usni i zaista nije bilo više od nekoliko kapi. Nitko nije završio u bolnici niti je itko
bio priveden no Jenni i meni su povukli poziv u školu krav mage.
Tijekom čitava popodneva dječakova se majka klela da će nas tužiti. A povrh svega
toga ja sam morao otkazati nekoliko poduka iz tenisa te tako raspizdio najmanje jednog
klijenta.
Kad smo napokon sjeli natrag u auto, pitao sam: - Zašto?
Jenna je zurila kroz prozor.
- Morala si imati neki razlog - kažem.
Slegnula je ramenima. - Ne znam. Možda sam htjela vidjeti mogu li.
- Možeš li udariti onog dečka kamenom?
 - Mogu li ga nokautirati.
Nisam joj ukazao na očito. Nije ga nokautirala. Samo mu je razbila usnu.
- Hoćeš li reći mami? - pitala je Jenna.
- Hoću.
- Zaista?
Zapravo, nisam imao pojma hoću li joj reći. U tom trenutku nisam mogao ni
pogledati Jennu.
Nikad me nije podsjećala na Jennu. Kad se Rory rodio, imao je male pramenove
riđe kose na glavici. Jenna se rodila ćelava. Kad joj je kosa napokon počela rasti, bila
je iste boje kao moja: tamno-smeđa bez tračka riđe. A i oči su joj bile poput mojih.
Bio sam tako razočaran.
Nije to bilo osobno. Nije u pitanju bilo nešto što Jenna jest ili nije učinila. Samo sam
htio malu riđokosu djevojčicu, u skladu s mojim sinom i mojom kćeri, oboje plamene
kose. Tu sam sliku imao u glavi, to je bilo ono što bih zamislio kad bih razmišljao o
svojoj obitelji. Prava se Jenna nije uklapala u tu sliku budući da je umjesto na svoju
sličila na moju majku.
Prvi put kad me podsjetila na Millicent bilo je kad je tog dečka udarila kamenom.
Izgledala je baš kao Millicent kad je u našoj kuhinji udarila Robin.
Ono što mi je kod moje supruge bilo seksi kod kćeri me ispunjavalo stravom.
 ČETRDESET I ČETIRI

K asna je noć. Millicent i ja smo u njenom uredu. Ona radi za Nekretnine Abbot,
malu baru u kojoj je ona već godinama najveća riba. Ured se nalazi na potezu
punom trgovina i uredskih prostora, uguran između teretane i kineskog restorana.
Imamo ga za sebe, pošto u ovo doba nitko ne traži nove nekretnine. Nedostatak je što
ured ima prednji zid u potpunosti od stakla, što znači da bilo tko može vidjeti što se
događa unutra. Kako nema pregrada između stolova mi ne palimo svjetla i držimo se
stražnjeg dijela ureda. Da su okolnosti drugačije, možda bi bilo i romantično.
Millicent zna za Jennu. Neka prijateljica joj je rekla prije nego sam ja stigao i to ju
potpuno razbjesni. Nazvala me i vikala dovoljno glasno da mi bubnjići zavibriraju, jer
rekla mi je da sam ju trebao nazvati još kad smo bili u studiju. U pravu je.
Jenna je sad na sigurnom kod kuće, u svom krevetu i ne baca kamenje. Ne povraća.
Ne reže si ostatke kose. Millicent je smirena. Čak je i kupila desert, jedan čokoladni
ekler. Prereže ga na dva dijela i te su polovice savršeno jednake. Uzmem jedan griz
svoje polovice, a ona uzme jedan griz svoje pa joj ja obrišem čokoladu s gornje usne.
- Nije joj dobro - kaže Millicent.
- Nije.
- Moramo razgovarati s njenim liječnikom. Mogu ga nazvati... - Je li njoj kao
Holly? - pitam.
Millicent spusti svoj ekler kao da bi svakog trenutka mogao eksplodirati. - Kao
Holly?
- Možda je u pitanju ista stvar. Ista bolest.
- Nije.
- Ali...
- Ne. Holly je s dvije godine već mučila kukce. Jenna nije nimalo nalik njoj.
Ako napravimo takvu usporedbu, u pravu je. Jenna vrišti kad ugleda kukca. Ne
može se natjerati da ubije pauka, a kamoli da ga muči. - Onda smo mi krivi - kažem.
- Moramo se riješiti Owena.
- Pokušavamo.
- Mislim da bi potraga za Naomi morala završiti - kažem. - Trebali bismo dopustiti
da ju pronađu.
- Kako će to pomoći...
- Tako bismo se zauvijek riješili Owena. - Kad Millicent počne ukazivati na očito,
ja podignem ruku. - Znam, znam. Teško se riješiti nekog koga zapravo nema, je li tako?
- Moglo bi se tako reći.
- On je bio odlična zamisao - ne poričem to. Ali izazvali smo toliko problema.
- Toliko?
 - Jenna. Ljudi u ovom gradu. Žene se zaista boje. - Pažljivo izostavim stvari za
koje ona ne zna, kao recimo Tristu.
Millicent kimne. - Nikad nisam htjela povrijediti Jennu.
- Znam da nisi. - Nagnem se naprijed u stolici, bliže Millicent, kako bi čula sve što
joj kažem. - Bilo bi teško, ali ne i nemoguće lažirati njegovu smrt bez tijela. Ustvari,
jedini bi način bilo da se utopi u oceanu ili jezeru i nikad ga ne pronađu. Ali ljudi
bi sigurno sumnjali. A kako bi bilo barem napola uvjerljivo, trebao bi nam uvjerljivi
svjedok.
- Kao Naomi - kaže Millicent.
- A kakve su šanse da Naomi učini tako nešto?
- Nikakve.
- Onda Owen možda neće umrijeti. Možda će samo otići. - Ja zastanem i pričekam
njenu reakciju. Kad ona ne odvrati, ja nastavim govoriti. - Owen ima tako velik ego da
je pisao novinaru kako bi svi znali da se vratio i kako bi svi znali kad će zgrabiti svoju
sljedeću žrtvu. Zašto onda ne bi svima rekao da odlazi? On je baš taj tip koji bi se hvalio
učinjenim. Rekao bi: - Rekao sam vam točno što ću učiniti i kad ću to učiniti, a vi me
ipak niste mogli uhvatiti. Sad me nikad nećete pronaći.
Millicent kratko kimne, kao da razmišlja o svemu tome.
- Znam da nije idealno - kažem. - Ali kad Owena ne bi više bilo, svi bi prestali
pričati o njemu i možda se Jenna ne bi više bojala.
- Moramo pažljivo tempirati - kaže ona. - Naomi moraju pronaći prije nego pošalješ
sljedeće pismo.
- O, apsolutno.
- Ja ću se prvo pobrinuti za to.
- Možda bismo to trebali zajedno učiniti.
Ona me pogleda, glave nakrivljene na jednu stranu. Na trenutak pomislim da bi
se mogla nasmiješiti, ali to se ne dogodi. Ovo je previše ozbiljno. Ovo nam više nije
predigra.
- Ja ću se pobrinuti za Naomi - kaže ona. - Ti se usredotoči na pismo. Moraš ih
sve uvjeriti da je Owen otišao.
Želim joj se suprotstaviti i izvesti moju zamisao, ali umjesto toga kimnem. Njena
zamisao ima smisla.
Ona blago uzdahne. - Nadam se da će upaliti.
- I ja se nadam.
Posegnem i primim ju za ruku. Sjedimo tako sve dok ona ne uzme ostatak mog
eklera i zagrize u njega. Ja uzmem ostatak njenog i učinim isto. Na licu joj se pojavi
malen smiješak, a ja joj stisnem dlan.
- Bit će sve u redu - kažem.
 Millicent je tako nešto već rekla. Rekla je to kad smo bili mladi i bez prebijene
pare, kao roditelji jednog djeteta, a s drugim na putu. Rekla je to kad smo kupili našu
prvu kuću, a zatim i drugu, veću.
Također je to rekla nakon Holly, kad je njen leš ležao u našem dnevnom boravku,
glave razbijene teniskim reketom.

Dok sam ja stajao nad Holly i pokušavao se suočiti s onim što sam učinio, Millicent
se bacila na posao.
- Imamo li još uvijek onu ceradu u garaži? - pitala je.
Trebao mi je trenutak da shvatim što me pita. - Ceradu?
- Uzeli smo ju kad nam je prokišnjavalo.
- Mislim da imamo.
- Idi po nju.
Zastao sam, razmišljajući o tome da bismo trebali pozvati policiju. Jer to je ono
što treba napraviti kad nekog ubijete u samoobrani. Pozovete policiju i objasnite im što
se dogodilo, budući da vi niste učinili ništa loše.
Millicent mi je pročitala misli.
- Misliš da bi policija vjerovala da je Holly predstavljala prijetnju tebi? - pitala me.
Meni, sportašu. Meni, sa slomljenim reketom u ruci.
Holly, nenaoružana.
Nisam se usprotivio. Otišao sam do garaže i kopao po policama i plastičnim
spremnicima sve dok nisam pronašao zarolanu plavu ceradu. Kad sam se vratio u dnevni
boravak, Hollyno je tijelo bilo premješteno u drugi položaj; noge su bile izravnate, ruke
položene uz bokove.
Raširili smo ceradu preko poda pa smo Millicent i ja zajedno zamotali njen leš
poput mumije.
- Premjestimo ju u garažu - rekla je Millicent.
Bilo je gotovo kao da nije morala razmišljati o onom što radi.
Ja sam učinio što mi je rečeno i Holly je završila u prtljažniku moga auta. Odvezao
sam ju u šumu i zakopao dok je Millicent čistila krv. Kad su se klinci vratili iz škole,
svaki je trag Holly bio izriban.
Isto smo bili učinili s Robin, samo što ona nije završila zakopana. Njeno tijelo i
njen mali crveni auto završili su na dnu jednog jezera.
Millicent je u pravu. Uvijek je bilo sve u redu s nama.
Sad je na meni red da se za to pobrinem.

Nakon što obje polovice eklera više nema, Millicent obriše mrvice sa stola u koš
za smeće. Ustanemo kako bismo otišli, hodamo kroz mračni ured natrag prema autu.
Kasno je. Čak je i kineski restoran zatvoren no teretana radi 24/7. Ističe se poput jedine
halogene zvijezde usred tamnog neba.
Prije nego pokrenem auto, okrenem se prema Millicent. Ona provjerava svoj
mobitel. Ja posegnem i položim svoj dlan na njen obraz, na isti onaj način na koji me
ona već toliko puta dodirnula. To ju natjera da me iznenađeno pogleda.
- Znači, imamo plan? - pitam ju.
Osmijeh joj dopre do očiju. - Apsolutno.
 ČETRDESET I PET

N ema više buke. Po prvi put, ma koliko se to činilo nevjerojatnim, sve postane
kristalno jasno. Tek kad sam vidio Jennu i onog dečka shvatio sam da Millicent i
ja sve ovo vrijeme radimo puno više nego mislimo. Uništavamo vlastitu obitelj.
Owenovo posljednje pismo također je ono koje mi je bilo najlakše napisati. Sad
imam cilj - otarastiti se Owena - i čini mi se kao da točno znam kako to postići.
Iako ću ga, kao i svako do sad, poslati Joshu, pismo je zapravo namijenjeno
javnosti. Javnosti kojoj poručujem da je blesava.

Dao sam vam ovo. Pokušao sam vam pomoći da me uhvatite tako što sam vam
dao točan datum kad ću oteti svoju sljedeću žrtvu. Čak sam vam dao i dva tjedna za
pripremu, planiranje. Ali niste uspjeli. Niste me zaustavili, niste me uhvatili i zbog vas je
Naomi mrtva. Nemojte se zavaravati: njena smrt nije moja krivnja. Krivnja je na vama.
Ona je znala. Naomi je vidjela sve te priloge, pročitala je moje prethodno pismo, ali
ipak je bila vani sama u noći petka trinaestog. Naomi je znala da radi glupost. No imala
je vjere. Imala je vjere da ju tražite, vjere da ćete ju pronaći. Bila je napola upravu.
Kad bih imao vremena, ispričao bih vam sve što sam joj učinio. Svaki udarac, svaki
rez, svaku modricu. Ali to bi bilo nepotrebno. Već imate njeno tijelo.
Ustvari, više ni nemam što za reći. Igrali smo igru i izgubili ste. Naomi je izgubila.
Svi su izgubili, osim mene. I sad sam gotov. Vratio sam se i postigao svoj cilj. Više
nemam što dokazati. Ni vama ni sebi. Zbogom.
Napokon.

Nakon što napišem tu konačnu verziju pisma, kažem Millicent. Ona je došla do
kluba po Roryja, koji je nakon škole išao igrati golf i završio je s tim prije nego ja s
podukama iz tenisa. Millicent svrati do teniskog terena gdje ja čekam sljedećeg klijenta.
Njene cipele boje puti kuckaju po cementu dok mi prilazi, nasmiješena.
Prošli su dani od našeg kasnonoćnog razgovora. Sad kad je Jane Doe izašla u
javnost sa svojom pričom, daje intervjue svakom tko to od nje zatraži. Bilo ju je
nemoguće izbjeći sve dok se sinoć nije pojavila Jane Doe #2.
Umjesto konferencije za novinare, ona je svoju priču podijelila s javnosti putem
livestreama putem interneta koji su lokalne stanice prenijele na svojim kanalima. Ta
je žena mlađa od prethodne, možda studentica i ima crnu kosu, blijedu put i usne kao
oslikane krvlju. Jane #2 je gotovo sušta suprotnost Owenovoj tipičnoj žrtvi no ispričala
je priču gotovo identičnu priči Jane #1. Samo je parkiralište bilo drugo, uz nekoliko
sitnih izmjena za potrebe drame. Ova Jane tvrdi da ju je Owen udario u lice i pokazala
je svima ljubičastu modricu na obrazu.
Čim je livestream završio, na televizijskom se ekranu pojavio moj stari prijatelj
Josh. Josh je u zadnje vrijeme vrlo ozbiljan, no sinoć je zvučao gotovo sarkastično. Nije
izravno rekao da smatra kako Jane Doe #2 laže, ali baš je i mogao. Ne mogu zamisliti
da joj je itko povjerovao. Znam da ja nisam.
No problem je što žene poput nje drže Owena u prijelomnim vijestima. Ne moram
podsjetiti Millicent na to dok mi prilazi preko teniskog terena.
- Spreman sam kad god si ti spremna - kažem joj.
Tamne joj sunčane naočale skrivaju oči kako od sunca tako i od mene, ali ona
kimne. - Dobar dan i tebi.
- Oprosti. - Nagnem se i poljubim ju u obraz. Miriše na limun. - Bok.
- Bok. Pismo je spremno?
- Želiš li ga pročitati? - Hoću čuti da želi, želim ju gledati kako ga čita, no ona
zavrti glavom.
- Nije potrebno. Vjerujem ti.
- O, znam. Ali ipak pitam.
Ona se nasmiješi i poljubi me u obraz. - Vidimo se kod kuće. Večera je u šest.
- Kao i uvijek.
Gledam ju kako odlazi.
Danas ne svrati do Joeove Delikatese. Danas je samo na poslu, ili u uredu ili u
kućama za prodaju.
Još uvijek gledam lokator, još uvijek provjeravam kamo ide, ali nije to zato jer
želim znati što je s Naomi. Već znam što je s njom. Ako nije već mrtva, uskoro će biti.
Gledam lokator jer volim gledati Millicent.

Prođe jedan dan pa zatim još jedan i Josh nastavi brojati dane od Naomina nestanka.
Stalno gledam njegove priloge na mobitelu, čekam prijelomne vijesti o pronalasku
njenog tijela. Čak i kad se probudim usred noći, osjetim poriv da vidim je li se što
dogodilo. Vijesti se na internetu mogu pojaviti bilo kad. To obično nije problem, no sad
kad čekam da se vijest napokon objavi, izluđuje me. I nije mi zgodno.
Odem u prizemlje i izađem u stražnje dvorište pa provjerim mobitel. Vijesti su
iste kao kad sam otišao na spavanje. Nema prijelomnih vijesti, nema novog razvoja
događaja; sve je kao neka dosadna repriza.
Ali nisam umoran. U dva ujutro sve je mirno i tiho, od zraka do našeg susjedstva. U
Hidden Oaksu nitko ne održava kasnonoćne zabave niti pušta glasnu glazbu. Ne vidim
čak ni uključeno svjetlo u nekoj od skoro-pa-vila.
Rado bih rekao da je ovo naša kuća iz snova, da smo na prvi pogled znali kako
tu želimo živjeti, da smo za ovo tako mukotrpno radili. No to nije istina. Naša je kuća
iz snova dublje u Hidden Oaksu, tamo gdje kuće zaista i postaju vile. Unutarnji krug
rezerviran za vlasnike investicijskih fondova i kirurge.
Mi živimo u srednjem krugu, ali samo zbog jednog zeznutog razvoda koji je doveo
do zamrzavanja sredstava i bankrota. Pošto je Millicent banci upletenoj u priču poslala
mnoge klijente koji su tražili hipoteke, našli smo se u prilici da kupimo ovu kuću iako
si ju nismo mogli priuštiti. Zato živimo usred Hidden Oaksa. Trebali bismo živjeti u
vanjskom krugu, ali ja sam ponovno pronašao put do sredine.
U grmlju nešto zašušti i natjera me da poskočim. Večeras ne puše vjetar.
Zvuk dopire s bočne strane kuće. Da imamo psa, pretpostavio bih da je on izvor te
buke, ali nemamo ga. U ovom području nema čak ni jelena.
Ponovno čujem šuštanje, a zatim škripu.
S mobitelom u ruci pođem istražiti. Naš je stražnji trijem otprilike pola dužine
naše kuće i proteže se od kuhinje do ugla. U mraku priđem ogradi na udaljenoj strani
trijema. Staza koja vodi oko kuće dijelom je osvijetljena uličnom rasvjetom i na njoj
nema nikog. Nema životinja, nema provalnika, nema serijskih ubojica.
Negdje odozgo se začuje tiho grebanje. Podignem pogled baš na vrijeme kako bih
ugledao Roryja kako se šulja natrag u kuću.
Nisam imao pojma da se iskrao iz nje.
 ČETRDESET I ŠEST

D ivlje zabave, droga, cure. Ili mu je jednostavno došlo jer može.

To su razlozi zašto bi se Rory iskrao iz kuće. Isti su to razlozi kao i kod

bilo kojeg tinejdžera. Ja sam se prvi put iskrao kako bih pušio travu. Sljedeći sam se
put otišao jer mi je prvi put bilo upalilo. Naposljetku sam se iskradao zbog Lily. Moji
roditelji nisu imali pojma. Makar je vjerojatnije da jednostavno nisu marili.
A opet, kad je Rory vidio mene kako se iskradam iz kuće, meni pak nije palo na
pamet da bi on mogao činiti isto. Toliko sam bio nesvjestan onoga što se događa.
Umjesto da se odmah suočim s Roryjem, ja pričekam sljedeći dan. To mi pruži
mogućnost da provjerim jesam li što propustio, bih li nešto trebao znati prije nego
započnem razgovor s njim.
Soba mu je, kao i uvijek, u neredu, izuzev stola. Kao da je opsesivno-kompulzivan,
ali ne zaista, pošto osim svog stola nije uredan u vezi s ičim drugim. Nije ga briga što
mu je odjeća u hrpi na podu ili što su knjige posvuda, no stol je uvijek uredan. Možda
zato jer ga nikad ne koristi.
Ja obično nikad ne bih pretražio njegovu sobu. Nikad to dosad nisam učinio. A
opet, nikad ga još nisam vidio kako se iskrada van iz kuće. Moj sin ima tajne, što mi
govori da trebam pretražiti njegovu sobu.
Rory je u školi. Ponio je mobitel sa sobom, a pošto mu ne dopuštamo računalo u
sobi, moja se pretraga odvija u analognom svijetu. Prvo je na redu noćni ormarić, zatim
stol, potom mali ormar pa veliki. Pogledam čak i pod njegov krevet, pod ormare i u
ladicu s čarapama.
Pretraga je iznimno razočaravajuća.
Nema pornografije, jer ju gleda na internetu. Nema poruka od cura, jer ih šalju
putem mobitela. Nema fotografija, jer su na mobitelu. Nema droge ni alkohola, jer ako
ih i koristi, nije toliko glup da ih skriva u sobi. Računam da je i to nešto. Moj sin nije
kreten.
Ne kažem Millicent, pošto ima već dovoljno briga.
Ona ne zna. Kad bi znala, Rory bi već bio u kazni do kraja života. No ona ne zna
zato jer ga nikad ne bi čula. Millicent spava kao zaklana. Nisam siguran da bi ju čak
ni požarni alarm probudio.
Kad završim s beskorisnom pretragom već je gotovo vrijeme ručku te se stoga
zaputim do škole. Službenica škole pošalje SMS poruku njegovoj učiteljici, koja ga
pošalje u njen ured. Iako Rory i Jenna pohađaju privatnu školu, školske odore nisu
obavezne. Imaju doduše pravila odijevanja, stoga Rory svaki dan nosi kaki hlače i
košulju. Košulja mu je danas bijela. Ruksak nosi na jednom ramenu, a riđa bi mu kosa
trebala posjet frizeru. Čim me ugleda, makne si rukom šiške s čela.
- Sve u redu? - pita me.
- Sve je super. Samo sam mislio, mogli bismo zajedno provesti popodne.
 On podigne obrve, ali ne prepire se. Zasad mu je provesti vrijeme sa mnom još
uvijek bolja mogućnost od popodnevne nastave.
Ručamo u Roryjevu omiljenom restoranu, gdje on naruči odrezak kakav Millicent
nikad ne priprema. Ne postavlja nikakva pitanja sve dok mu konobar ne donese gazirano
piće, nešto što nemamo kod kuće. Zna da se nešto događa, stoga nisam iznenađen kad
kaže: - Tata, što je?
No ono što me šokira jest kad doda: - Ti i mama se razvodite?
- Razvodimo? Zašto bi tako nešto uopće pomislio?
On slegne ramenima. - Jer se ovako nešto radi kad želiš reći nešto takvo.
- Ma daj?
- Da - kaže on kao da svi to znaju.
- Tvoja majka i ja se ne razvodimo.
- U redu.
- Stvarno, ne razvodimo se.
- Čuo sam te.
Uzmem dugi gutljaj ledenog čaja, a on isto učini sa svojim gaziranim pićem. Ne
kaže ništa i tako me prisili da ja započnem.
- Kako je sve?
- Super je, tata. Kako si ti?
- Super sam. Ima li nečeg novog?
Rory oklijeva. Donesu nam hranu, što mu pruži dodatno vrijeme za razmišljanje
o tome, što ja to ustvari tražim od njega. Kad konobarica ode, on blago zavrti glavom.
- Ne baš.
- Ne baš.
- Tata.
- Ha? - Uzmem zalogaj odreska.
- Reci mi zašto smo ovdje.
- Samo želim znati što se novog i uzbudljivog događa u tvom životu - kažem. - Jer
mora biti novo i uzbudljivo kad se u gluho doba noći iskradaš iz kuće.
Roryjeve se ruke ukoče usred rezanja odreska. Gotovo mu mogu vidjeti misli kako
jure glavom.
- Bilo je samo jednom - kaže mi.
Ja ne kažem ništa.
Rory uzdahne i spusti pribor za jelo. - Danijel i ja smo zajedno to napravih. Htjeli
smo vidjeti hoće li nam proći.
- I je li prošlo?
- Koliko znam.
 - A što ste radili?
- Ništa. Otišli smo do igrališta, malo šutirali loptu. Lutali smo okolo.
Uvjerljivo. S četrnaest ti je godina uzbudljivo već samo to što si izvan kuće u
ponoć. No nije mi izgledalo kao da je to bio prvi put da se penje kroz taj prozor.
Sljedeće se noći ne iskrade iz kuće, niti one poslije. Što me ne iznenađuje, pošto
sam ga uhvatio. Ali ne obraćam pažnju samo tijekom noći; sad također obraćam pažnju
na sve što sam dosad ignorirao.
Večerima ga promatram dok šalje poruke, kad mu mobitel zavibrira, a on
provjerava tko je, dok je na računalu. Tijekom filmske večeri gledam ga kako mobitel
drži skriven, ali ga također više puta provjerava. Jednom mu mobitel zazvoni no zvuk
nije rock glazba niti pištanje iz neke videoigre. Pjesma mi nije poznata no glas je
promukao i ženski i zvuči kao da ona stoji na rubu litice.
Kad odem po klince u školu, dođem tamo dovoljno rano da bih imao odličan pogled
na vrata zgrade. Tad ugledam djevojku koja sasvim očito izluđuje mog sina.
Sitna je to plavuša ružičastih usana, mliječne puti i kose koja joj se spušta do brade.
Zabacuje ju unatrag dok razgovaraju i prebacuje težinu s jedne noge na drugu. Djevojka
je nervozna baš kao i on.
Koliko već, pitam se. Koliko već ima tu curu ili skoro pa curu? Da ga nisam one
noći vidio, u potpunosti bih to propustio. Možda bih čitav život proživio a da ne znam
za tu sitnu plavušu koja se sviđa mom sinu.
Je li bilo drugih djevojaka - plavuša i brineta i riđokosih - koje su mog sina
izluđivale kao ova? Jesam li propustio prvu, drugu, treću? U ovom trenutku nemam
načina da to saznam.
On mi neće reći ako ga pitam. Nije mi čak ni ovu trenutnu spomenuo.
A ja nisam primijetio, nisam imao pojma sve dok se nisam potrudio. Da se nisam
potrudio, u potpunosti bih propustio.
Pitam se je li se to dogodilo mojim roditeljima. Oni se nikad nisu potrudili i
propustili su me.
 ČETRDESET I SEDAM

T ijekom večere svi su nam mobiteli poredani na pultu iza Millicent. Jedemo rižoto s
gljivama i poriluk s malim mrkvama kao prilogom kad mi se mobitel oglasi poput
roga. Prijelomne vijesti.
Millicent posegne rukom iza sebe i utiša moj mobitel.
- Oprosti - kažem joj. - Sportska aplikacija.
Ona me čvrsto pogleda. Mobiteli bi za vrijeme večere trebali biti utišani.
Prijelomne bi vijesti mogle biti o bilo čemu, ali znam da nisu. Moja je aplikacija
za vijesti namještena da filtrira sve osim spomena Naomi, Owena Olivera i riječi
pronađeno je tijelo. Tehnologija je sjajna stvar.
Također je i užasna jer sad moram pretrpjeti večeru prije nego saznam više. To je
još gore od toga da sljedećih dvadeset minuta nemam pojma da se išta dogodilo.
Kad napokon završimo s večerom, zgrabim mobitel dok klinci raščišćavaju stol.

PRONAĐENO TIJELO ŽENE

Pogledam Millicent. Ona stoji pred sudoperom, odjevena u staru majicu i crne
tajice te par mojih čarapa. Uhvatim njen pogled, pokazujući joj na moj mobitel.
Ona mi jedva primjetno kimne uz smiješak.
Ostatak vijesti uspijem saznati tek kad je raščišćavanje stola gotovo i klinci su sjeli
gledati televiziju. U tom trenutku odem na kat, uđem u kupaonicu i pogledam vijesti.
Savršeno je ispalo.
Naomino je tijelo pronađeno u kontejneru za smeće iza hotela Lancaster. Zadnji je
put bila viđena baš na tom parkiralištu, nedaleko od tog kontejnera, nakon što je u petak
trinaestog otišla s posla. Posljednja snimka Naomi koju su sigurnosne kamere uhvatile
bila je kad je prelazila preko parkirališta na putu prema svom autu. Kamere pokrivaju
samo dio parkirališta. Naomin auto i kontejner za smeće oboje su u slijepim točkama.
Josh stoji nasuprot hotelu, baš tamo gdje sam ja običavao parkirati kako bih
promatrao Naomi. Izgleda naliven kofeinom ili adrenalinom ili oboma i dobro je
ponovno ga vidjeti takvim. Činilo mi se da ga one Jane Doe, naročito ona druga,
deprimiraju.
Sad je pun energije, naznaka i nagađanja, pošto u javnost nije pušteno baš puno
pravih činjenica. Sve što zaista znamo jest da je tijelo žene koja izgledom podsjeća na
nestalu Naomi pronađeno u kontejneru za smeće tijekom njegova pražnjenja od strane
tvrtke za zbrinjavanje otpada. Pozvana je policija, čitavo je područje blokirano i večeras
se možda bude održala konferencija za novinare ili možda ne bude, no Josh misli da
će se ipak održati.
 Jedino što ne bude spomenuto jest Naomina prošlost. Sad kad je mrtva a ne više
nestala, bilo bi vrlo neljubazno reći išta loše o njoj.
Josh komentira kako su prošli tjedni otkako smo čuli išta od Owena Olivera
Rileyja.
Nasmiješim se.
Pismo je adresirano na televizijsku postaju i označeno kao Osobno i povjerljivo
za Josha. Zamišljam njegov orgazmički izraz lica kad mu pismo stigne, iako neće biti
sretan kad sazna da je to posljednje pismo koje će mu Owen poslati. Pisma su od Josha
učinila zvijezdu, barem na lokalnoj razini i kolaju glasine da je neka kablovska postaja
zainteresirana za njega. Lijepo bi on napredovao na takvoj postaji. Tako je ozbiljan i
doima se tako iskrenim da mu je teško ne povjerovati.
Josh je jedan od rijetkih kojima će sve ovo poboljšati život.
Trista nije.
Jadna pokojna Trista nikad neće biti prepoznata kao žrtva. A žrtva jest, makar je
sama sebi oduzela život. Žao mi ju je, ponajviše jer je njoj tako žao bilo ostalih. Teško
je ne voljeti nekog tko je imao toliko empatije.
Najbolje što se sad može učiniti jest spriječiti da se to ponovi.
Odem u prizemlje, gdje se klinci svađaju zbog toga što će sljedeće gledati.
Millicent im prijeti slanjem na kat kako bi čitali ako se ne slože oko nečeg i prostorija
odjednom utihne. Začuju se uvodni taktovi neke tinejdžerske dramske serije; Jennine
omiljene, a Rory uspije ne zastenjati od muke. Pretpostavljam da je to također zbog one
sitne plavuše. Ona vjerojatno gleda iste serije koje gleda Jenna.
Millicent mi mahne rukom pa kroz kuhinju odemo u svečanu blagovaonicu koju
koristimo samo za blagdane i zabave s večerama.
- Pronašli su ju? - šapne ona.
Kimnem glavom. - Jesu. Čeka se službena potvrda.
- Sad ćeš...
- Poslat ću pismo sutra.
- Savršeno.
Nasmiješi se. Poljubi me u vršak nosa.
Vratimo se u dnevni boravak i pridružimo se klincima no kako gledamo program
koji ide uživo, ne možemo ne čuti za Naomi. Najava vijesti pojavi se za vrijeme reklama
i to tako brzo da ne stignemo promijeniti program.
Roryjev se mobitel osvijetli. On ga uzme u ruku i počne slati poruke.
Jenna ne reagira. Zuri u televiziju kao da još uvijek gleda seriju, a ne vijesti o
mrtvoj ženi.
- Tko želi sladoled? - pita Millicent.
Rory podigne prst. - Ja.
- Jenna?
 - Može.
- Jednu kuglicu?
- Tri.
- Naravno, srce - kažem i ustanem s kauča.
Millicent podigne obrvu prema meni i krene za mnom u kuhinju. Uzmem četiri
zdjelice i svakom stavim po tri kuglice sladoleda. Ona namjerava nešto reći, no ja ju
prekinem.
- Nemojmo večeras o velikim količinama šećera. Postat će gore prije nego postane
bolje. - I istina je. Naomi će biti na vijestima svake večeri i spominjat će svaki detalj
toga kako je pronađena i kako je ubijena. Postat će još gore kad Josh primi moje pismo,
jer će tad uslijediti sati rasprave o tome je li Owen zaista otišao ili samo čeka da svi
ponovno pomisle kako su sigurni.
Naposljetku će sve to polako prestati. Nešto će drugo doći na to mjesto i Owen
će zauvijek nestati.
Ali dok se to ne dogodi, tri kuglice sladoleda.
Vratimo se natrag u dnevni boravak, gdje je tinejdžerska serija upravo završila.
Rory promijeni program pa gledamo kraj jedne serije dok čekamo početak sljedeće. No
između serija bude stanka za prijelomne vijesti. Prije nego Millicent stigne zgrabiti
daljinski upravljač, Josh nam se pojavi na televizijskom ekranu. Ponovi sve one
informacije koje smo već čuli na onom drugom programu.
Kad završi s pričom o otkriću Naomina tijela, Rory se okrene prema svojoj sestri.
- Što misliš, jesu li ju mučili?
- Jesu.
- Više ili manje od one prethodne?
- Hej - kažem ja, jer ne znam što bih drugo rekao.
- Više - kaže Jenna.
- Hoćeš se kladiti?
Ona slegne ramenima. Rukuju se.
Millicent ustane i napusti prostoriju.
Ja svoju zdjelicu sladoleda odnesem u kuhinju. Mobitel samo što mi se nije ugasio
jer je baterija pri kraju te stoga krenem kopati po ladici svaštari u potrazi za punjačem.
Punjača je uvijek posvuda, osim kad mi trebaju, a u ladici nema niti jednog. Potražim
ga zatim u smočnici, jer tamo uvijek završe čudne stvari. Kad je Jenna bila mlađa znali
bismo tamo pronaći njene plišane životinje, postavljene u krug oko kolačića, kao da ih
štite. Sad tu često pronađem elektroničke naprave.
Ali ne i večeras. No na najdonjoj ladici, iza limenki juhe pronađem malu bočicu
kapi za oči.
Onu vrstu na koju je Millicent alergična.
 ČETRDESET I OSAM

K ad ugledam kapi za oči, pomislim na Roryja. Ako je Millicent njima znala skrivati
činjenicu da je napušena, sigurno su se toga dosjetili i drugi tinejdžeri. Možda
je to ono što on radi kad se noću iskrada iz kuće. Možda on i njegova mala djevojka
puše travu.
Moglo bi biti i gore. Puno gore.
Smočnica nije logično mjesto za kapi za oči, no ja pretpostavim da ih je upravo
tamo sakrio. Možda se kući vratio napušen i tamo ih stavio u zadnji čas. Ili je možda
pomislio kako nitko neće ništa tražiti na donjoj polici, iza limenki juhe.
A opet, mogla bi to biti i Jenna. Možda je ona ta koja puši travu. Ne, to mi ne
zvuči dobro. Jenna si ne bi uništavala pluća. Nogomet joj je previše važan da bi učinila
tako nešto.
Uzmem bočicu. Putem do kluba pitam se što bi još moglo izazvati crvenilo očiju
osim dima ili prašine ili nekog takvog iritanta. Alergije ili umor, iako ni jedno ni drugo
nije nešto što treba skrivati. Možda mamurluk. Možda neka nova droga za koju još
nisam čuo.
Kad Kekona dođe na poduku iz tenisa, ja sjedim na jednoj od klupa i zurim u tu
bočicu kapi za oči.
Kekona je toliko nabrijana od tračanja da poskakuje kao da joj je šest, a ne šezdeset.
Čim stupi na teniski teren počne pričati, jer mora sve izbaciti iz sebe prije nego napusti
grad. Svake se godine Kekona vrati na Havaje na mjesec dana i to je putovanje pred
vratima. Boji se što će sve propustiti sad kad je pronađeno Naomino tijelo.
- Zadavljena - kaže ona. - Poput ostalih.
- Znam.
- I mučenje. Svi ti prokleti tanki rezovi.
Srce mi poskoči. - Tanki rezovi?
- Kao papirom. Policija je rekla da je bila prekrivena njima. Da ih ima čak i na
očnim kapcima. - Ona zadrhti kao da je vani hladno.
Tanki rezovi, kao papirom.
Zatvorim oči i pokušam ne zamišljati Millicent kako ih zadaje. Trudim se izbrisati
iz glave pomisao da je našu malu šalu pretvorila u nešto tako bolesno.
Tek je jedanaest ujutro. Ranije su spomenuh da su joj otisci prstiju uklonjeni
grebanjem no policija je već imala Naomine zubne otiske spremne za identifikaciju.
Tijelo je njeno.
- Policija je spomenula te rezove? - pitam.
- Ne službeno. Samo neki neimenovani izvori - kaže Kekona. - Ali ako mene pitaš,
tempiranje je baš čudno. - Nakon toga zastane.
 Pitam ju: - Što je čudno?
- Pa, prethodnu je ženu držao godinu dana. Ali Naomi? Samo mjesec i po.
- Možda je Owenu dojadilo čekati da ga policija pronađe.
Kekona mi se nasmiješi. - Danas si malo prpošan, ha?
Slegnem ramenima i uzmem u ruku tenisku lopticu, dajući joj do znanja da bismo
trebali zaigrati, pošto me već plaća za to. Kekona se malo protegne i zamahne reketom
oko sebe.
- Da smo u filmu, ta bi razlika u vremenu značila nešto - kaže ona.
Kekona mi priđe i potapša me po ruci. - Bez brige - kaže mi. - Kći će ti postati
zajebana cura.
Nasmijem se. I nadam se da je u pravu. Radije bih da Jenna bude zajebana nego
bilo što drugo od ponuđenih opcija.

Završim s Kekoninom podukom, napokon mogu pogledati vijesti. U pravu je što

se tiče njegove prethodne žrtve. Bianca i Naomi zaista sliče jedna drugoj; obje su imale
tamnu kosu i izgledale kao djevojke iz susjedstva. Bianca je također bila opečena, iako
ne vodom.
Uljem.
Taj sličan detalj navede medije da ponovno bace oko na Lindsayin slučaj te su sad
pronašli raniju Owenovu žrtvu koja je također imala ravnu plavu kosu.
Ja sve to smatram nategnutim. Medijima samo treba nešto čime će se baviti te su,
u nedostatku pravih informacija, počeli povezivati nepovezivo. Da je Millicent htjela
ponoviti neki zločin, detalji ne bi bili samo slični. Bili bi identični.
Te me vijesti pomalo uznemire. Na putu do posla poslao sam pismo Joshu. Bilo je
dovoljno rano da parkiralište poštanskog ureda bude prazno, stoga nitko nije vidio da
nosim kirurške rukavice dok sam ubacivao pismo u sandučić. No da sam vidio vijesti,
drugačije bih sročio pismo. Rekao bih Joshu da su mediji u krivu te da, kao i obično,
izmišljaju. Prethodne se žrtve ne ponavljaju, stoga prestanite pričati o svim raznim
načinima na koje su bile mučene.
Moja kći ne mora to slušati.
Ali nisam vidio vijesti, nisam čuo za Biancu i sad je prekasno.
Kad sam stigao u klub, Josh je bio na svim ekranima, izgledao je iscrpljeno, ali
nabrijano. Još uvijek stoji nasuprot hotelu Lancaster. Dnevno svjetlo zgradu čini gotovo
kičastom.
U pravu je, ali razlozi za to su krivi. - Nisi li baš ti rekla da život nije horor film?
Kekona mi ne odvrati.
- Serviraj - kažem joj.
Dvaput servira lopticu. Ja joj ne vraćam servise jer ona još uvijek ne želi volej.
Ona želi servirati as.
 - Također kažu da su ju palili - kaže Kekona.
- Palili?
- Tako kažu. Da posvuda na tijelu ima opekotina, kao da je opečena.
Naježim se od pomisli da se slučajno opečem. A Millicent je to učinila namjerno.
- Znam, i meni je mučno od toga - kaže Kekona. Ponovno servira pa stane. - Jutros
su rekli da će on možda pokušati ponoviti svoje stare zločine. Već je palio jednu
prethodnu žrtvu, Biancu ili Briannu. Neko takvo ime. Jutros su pokazali njenu fotku i
jako podsjeća na Naomi.
Sve sam to propustio. Problem je kad ne možeš kod kuće gledati vijesti. - Baš
neobično - kažem. - Serviraj.
Ona servira, a ja izbrojim devet servisa prije nego ona ponovno stane, samo ovaj
put ne zato da bi razgovarala o Owenu.
Ona spomene Jennu.
- Čula sam za tvoju kćer - kaže ona.
Nisam iznenađen što je Kekona čula za incident na krav magi. To je baš vrsta trača
kakvim smo se nekoć bavili. Samo što tad to nisu bili tračevi o mojoj obitelji.
- Da - kažem, trudeći se smisliti neko objašnjenje, neku ispriku što mi je kći klinca
udarila kamenom. Imala je loš dan, pala je na ispitu, zaboravila je uzeti lijek? Sve to
zvuči loše. Sve to zvuči kao da se moja kći ne može kontrolirati.

- Iako znamo da je Naomi George pronađena u kontejneru za smeće iza ovog

hotela, niti jedna druga javnosti poznata informacija nije zasad potvrđena. No naši
izvori upućuju da je Naomi bila mrtva tek jedan dan prije nego je pronađena...

Millicentini GPS podaci za taj dan ne pokazuju ništa neobično. Nije čak ni svratila
do Joeove Delikatese - samo do škole kako bi tamo odvezla klince pa zatim do ureda,
nekoliko kuća za prodaju, trgovine živežnim namirnicama i benzinske postaje. Nema
nikakvih naznaka gdje je možda držala Naomi. Osim ako to nije bilo u nekoj od kuća
za prodaju. Što mi se ne čini vjerojatnim, s obzirom da ljudi po čitav dan ulaze i izlaze
iz tih kuća.
Nije da je to važno u ovom trenutku, budući da je Naomi pronađena. A sutra će
Josh primiti moje pismo.
On će ga odmah objaviti javnosti. Prošli sam put očekivao da će policija provesti
više vremena pregledavajući pismo, no vijest o njemu gotovo je odmah objavljena. S
ovim bi pismom trebalo biti isto. Izgleda baš kao prethodno, miriše baš kao prethodno,
čak je i papir iz istog valjka. Neće biti sumnje da je pismo poslala ista osoba koja je
napisala i prethodna. Kad bih bio kockar, kladio bih se da će pismo biti na svim vijestima
prije nego se vratim kući s posla.
Ali nisam kockar. Ovih trideset i devet me godina pretvorilo u planera. Možda čak
i dobrog.
 ČETRDESET I DEVET

T eško je reći jesam li dobio ili izgubio imaginarnu okladu. Pitanje je to stupnjeva
ili, u ovom slučaju, sata.
Mislio sam da će Josh objaviti sadržaj pisma tik pred večernje vijesti, kako bi bilo
na svakom programu baš kad svi sjednu za večeru. No vijest se pojavi satima ranije,
dok smo Jenna i ja u ordinaciji doktora Beža. On smatra da bi ona češće trebala dolaziti
na terapiju. Ja mislim da njoj treba novi liječnik. Otkad je Jenna počela odlaziti kod
njega, s rezanja kose je prešla na izazivanje mučnine samoj sebi, a s toga na udaranje
ljudi kamenom.
Millicent i ja sad dijelimo seanse. Ne možemo oboje izostati s posla po tri puta na
tjedan, što je prijedlog doktora Beža kad čuje za incident na krav magi. Danas je moj
red u čekaonici, gdje mogu birati između terapeutskih stripova, obrazovnih časopisa
ili televizije. Sam sam u čekaonici, ako izuzmemo recepcionarku stroga izgleda i crne
perike koja ignorira sve oko sebe. Prebacim na televizijski kanal na kojem je zabavna
emisija s igrama i sudjelujem u mislima.
Prijelomne se vijesti pojave nekih deset minuta nakon početka Jennine seanse. Na
televizijskom se ekranu pojavi Josh i nakon kratkog uvoda počne čitati naglas najnovije
Owenovo pismo. Recepcionarka podigne pogled.
Dok Josh čita riječi koje sam napisao, naježim se. Kad dođe do kraja pisma, do
Owenova konačnog pozdrava, prisiljen sam suzbiti smiješak. Owen u tom pismu zaista
zvuči kao samouvjereni seronja.

Zbogom.
Napokon.

Josh ponovno pročita pismo još dvaput prije nego Jenna izađe iz ordinacije doktora
Beža. Čini mi se da joj je dosadno.
Liječnik je iza nje. On mi se čini zadovoljnim.
- Zamjena - kaže ona. Na meni je red ući u ordinaciju kako bi me doktor Bež
nahranio zdjelicom budalaština.
No danas odbijem ući. - Ispričavam se, ali nemamo vremena. Mogu li vas možda
kasnije nazvati?
Dobri se doktor baš ne čini zadovoljnim.
Nije me briga.
- To bi bilo u redu - kaže on. - Ako ne budem mogao primiti poziv, samo ostavite...
- Zvuči sjajno. Hvala vam puno.
Pružim mu ruku, a njemu treba nekoliko trenutaka da ju prihvati. - No. Doviđenja.
 - Doviđenja.
Čim zakoračimo na parkiralište, Jenna me pogleda iskosa.
- Čudan si - kaže mi.
- Mislio sam da sam uvijek čudan.
- Čudniji nego inače.
- To je poprilično čudno.
- Tata. - Ona prekriži ruke na prsima i zuri u mene.
- Želiš hotdog?
Jenna me gleda kao da sam predložio da drmnemo po jednu ljutu. - Hotdog?
- Da. Znaš ono, mali valjak mesa ili čega već, u pecivu, sa senfom...
- Mama ne dopušta hotdog.
- Pozvat ću ju da nam se pridruži.
Mislim da Jenni na to glava mrvicu eksplodira, no u auto uđe bez daljnjih
komentara.

Top Dog poslužuje trideset i pet vrsta hotdogova, uključujući i onaj od tofua. To je
ono što Millicent naruči. A kad Rory naruči dva hotdoga s čilijem i govedinom ona ni
ne trepne. Sve djeluje kao slavlje, zato jer i jest slavlje. Owen je otišao i neće se vratiti.
Danas je sve pošlo po planu i čini se da svi to osjećaju.
- Možemo li sad doma natrag na normalno? - pita Rory. Millicent se nasmiješi. -
Definiraj normalno.
- Bez zamračenja. Natrag u civilizaciju.
- Želiš gledati vijesti? - pitam ga.
- Ne želim da mi bude zabranjeno gledati vijesti.
Jenna zakoluta očima. - Samo želiš impresionirati Faith.
I eto, Roryjeva plavokosa prijateljica zove se Faith.
- Tko je Faith? - pita Millicent.
- Nitko - kaže Rory.
Jenna se zahihoće. Rory ju uštipne, a ona zaskviči.
- Prestani - kaže ona.
- Začepi.
- Ti začepi.
- Čekaj, razgovarate o Faith Hammond? - pita Millicent. Rory joj ne odgovori, što
je potvrda. To također znači da Millicent poznaje Faithine roditelje, vjerojatno zato jer
je Hammondovima prodala kuću u kojoj žive.
 - Zašto ga nisu uhvatih? - pita Jenna dok zuri u televizijski ekran. Možda se baš
i nismo vratili u normalu.
- Već su ga jednom uhvatili - kaže Rory. - I pustili na slobodu.
- Znači, ne mogu ga uhvatiti?
- Uhvatit će ga. Ljudi poput njega ne ostanu vječno na slobodi - kažem ja.
Rory zausti nešto reći, ali Millicent ga ušutka pogledom.
Sve što meni padne na pamet izreći zvuči jako glupo u mojoj glavi, stoga ne
otvaram usta. Čak ni Rory ništa ne kaže. Svi šutimo dok Jenna ne kaže nešto.
- Nije mi dobro - kaže ona dok si masira trbuh. Jenna je naručila hotdog s okusom
roštilja i luka, velik gotovo poput mog s čilijem i sirom. Mislim da joj danas nije mučno
zbog stresa.
Millicent me pogleda.
Ja kimnem. Da, ja sam kriv jer sam predložio hotdog.
Millicent zgrabi svoju torbu i daje nam rukom znak za pokret. Jako je bila dobra
u vezi hotdogova, s obzirom da nismo razgovarali o njima prije odluke i ja ju primim
za ruku. Hodamo za klincima prema parkiralištu.
- A kakvo je tebi stanje sa želucem? - pita ona.
- Savršeno. Tebi?
- Nikad bolje.
Nagnem se i pokušam ju poljubiti. Ona se odmake.
- Dah ti je odvratan.
- A tvoj se osjeti na tofu.
Ona se nasmije, baš kao i ja, a u želucu mi baš i nije sjajno kako sam rekao. Čim
se vratimo kući i meni i Jenni pozli. Ona ode u kupaonicu na katu, ali ja ne stignem do
nje i na kraju iskoristim onu u prizemlju.
Millicent trčkara od jedne do druge, donosi nam pivo od đumbira i hladne obloge.
- Rigaju na sve strane! - viče Rory. Smije se, a i ja se smijem, u sebi.
Noćas mi je sve smiješno, čak i kad ležim na podu kupaonice, svladan mučninom.
Noćas kao da sam izdahnuo.
Nisam ni znao da držim dah.
 PEDESET

T aj me hotdog držao budnim čitavu noć te sam stoga uspio malo odspavati tek
sljedećeg jutra. Kad napokon izađem iz kuće prekasno je da svratim do EZ-Go.
Umjesto toga odem u kavanu tik izvan vratnica Hidden Oaksa. To je jedna od onih s
kavom od pet dolara i muškim baristom koji ima napornu bradicu i zuri u televizijski
ekran. Vrti glavom prema njemu dok mi toči šalicu obične kave.
- Moram prestati gledati vijesti - kaže on.
Ja kimnem, razumijevajući ga više nego što zna. - Samo će vas deprimirati.
- Baš tako - kaže on i zaista djeluje da tako i misli.
Odem bez pitanja o kakvim se vijestima radi. Još uvijek raspravljaju je li Owen
zaista otišao ili nije, ali nema pravih vijesti. Nema novih saznanja. Samo na nove načine
ponavljaju stare stvari.
A Owen već počinje polako blijedjeti. Još uvijek je glavna vijest, ali nije više tema
čitave emisije.
Baš kako sam i očekivao.
Sad mi se misli vrte oko moje obitelji, mojih klinaca. Oko Roryjeve djevojke, koju
još uvijek nisam upoznao. Shvatio sam da Hammondovi žive u susjednoj ulici. Roryju
bi trebalo samo šezdeset sekundi od naše kuće do njihove, ako bi presjekao kroz sredinu
kvarta. Trebao sam to već znati, trebao sam znati da se Rory iskrada iz kuće, ali bio sam
prezauzet vlastitim iskradanjem. Sad nadoknađujem propušteno vrijeme.
Jenna ima novu fascinaciju šminkom. Pojavila se tek prošlog tjedna, možda zato
jer se više ne pokušava sakriti od Owena. Jednog sam ju jutra vidio kako stavlja sjajilo
na usne prije odlaska u školu, a Millicent je rekla da joj se čini kako nam je netko bio
u kupaonici.
Još uvijek drži nož ispod madraca. Počinjem se pitati je li zaboravila da je tamo.
Sve su to stvari koje bih propustio da me još uvijek ometaju Owen, Naomi,
Annabelle i Petra. Ne sjećam se kad sam zadnji put napunio onaj jednokratni mobitel.
I Millicent. Razgovarali smo o odlasku na pravi večernji spoj. Nismo još otišli, ali
kad budemo, nećemo razgovarati niti o Holly, niti o Owenu, niti o bilo čemu takvom.
U međuvremenu je započela internetski križarski pohod protiv hotdoga.
Skinuo sam lokator s njenog auta. Sad želim gledati svoju suprugu, a ne plavu
točku koja ju predstavlja.
Čak imam i više posla, dva nova klijenta, jer mi raspored nije više tako kaotičan.
Većinu dana provodim u klubu te stoga, kad ne podučavam, imam vremena za
povezivanje s ljudima.
Andy. Nisam razgovarao s njim otkako se odselio iz Hidden Oaksa. Otišao je
odmah nakon Tristine smrti; stavio je kuću za prodaju i od tog ga dana nisam vidio.
Više ne svraća u klub. Ne čini mi se ispravnim što sam dopustio da mi nestane iz života.
Dijelom je to zbog mog rasporeda. No također i zbog Triste.
 Nazovem ga kako bih ga pitao kako je. Andy se ne javi niti mi uzvrati poziv.
Potražim ga na internetu, ali bez previše entuzijazma, pokušam shvatiti gdje sad živi,
no odustanem nakon nekoliko minuta.
Još uvijek imam onu bočicu kapi za oči, iako nisam naišao na ikakve dokaze da
Rory ili bilo tko drugi koristi neku vrstu droge.
Nema smisla što su u kući, a kamoli još u smočnici. Kapi za oči nisu nešto što
treba skrivati.

Kekona je otišla natrag na Havaje na mjesec dana te mi je stoga sad prva klijentica
gospođa Leland. Ona ne voli razgovarati o zločinu ili o Owenu ili o ičem takvom.
Gospođa Leland je ozbiljna igračica tenisa koja razgovara isključivo o tenisu.
Nakon kraja njene poduke imam nekoliko slobodnih trenutaka do termina sa
sljedećim klijentom, taman dovoljno za čitanje Millicentine SMS poruke.

Ne znam što joj to znači niti što me želi pitati, stoga joj napišem:

Što je?

Usred poduka umirovljeniku imena Arthur, Millicent mi pošalje internetsku

poveznicu na vijesti. Naslov tih vijesti nema nikakva smisla.

OWEN JE MRTAV

Vijest pročitam jednom pa zatim još jednom, a onda i treći put, kad mi postane još
nevjerojatnija nego prvi put.

Prije petnaest godina Owen Oliver Riley bio je optužen za umorstvo, ali je optužba
bila odbačena zbog tehničke greške. Nestao je bez traga, sve donedavno, kad je
pronađeno tijelo mlade žene, a netko tko je tvrdio da je Riley poslao je pismo lokalnom
novinaru, preuzevši odgovornost za umorstvo i obećavši sljedeću žrtvu, čak i navevši
dan kad će nestati. Kad je pronađeno tijelo sljedeće žene, činilo se da je Riley ispunio
svoje obećanje. U sljedećem je pismo tvrdio da je završio sa svime i da će sad otići
zauvijek. No je li zapravo ikad zaista bio ovdje?
Jennifer Riley kaže: - Nije.
Owenova je sestra kontaktirala lokalnu policiju tijekom proteklog tjedna te nakon
toga dala izjavu.
Posrijedi je obrat toliko zapanjujuć da se teško može zamisliti stvarnim: ona tvrdi
da su se prije petnaest godina, nakon što je Owen Riley pušten na slobodu, ona i njezin
brat preselili u Europu. Nisu se vraćali u Sjedinjenje Američke Države, čak ni u posjet
nekom, a u izjavi tvrdi i da su promijenili imena te živjeli u anonimnosti.
Prije pet godina, rekla je policiji, njen je brat obolio od raka gušterače te je nakon
nekoliko terapija zračenjem naposljetku podlegao zloćudnoj bolesti i preminuo. U izjavi
se tvrdi da je njegovo tijelo bilo kremirano.
Osmrtnica Owena Rileyja nije se pojavila niti u jednim novinama u SAD.
Objavljena je samo u novinama u Ujedinjenom Kraljevstvu i to pod njegovim
pseudonimom, tvrdi Jennifer Riley. Policiji je dostavila primjerak osmrtnice, a uz nju i
potvrdu o smrti. Policija je trenutno u postupku utvrđivanja istinitosti tih informacija.
Jennifer Riley je policiji rekla da sve donedavno nije imala pojma da se njen brat
vratio na mjesto na kojem je odrastao. Još je rekla: - Nisam htjela imati ništa sa svim
tim. Nakon što smo prije toliko godina otišli, nisam htjela ništa s tim. No kontaktirala
me stara prijateljica i uvjerila da bih trebala nešto reći, jer je policija bila uvjerena
da je Owen odgovoran.
- Reći ću ovo najjasnije što mogu: nedavna umorstva dviju mladih žena velika su
i užasna tragedija. No mora svima biti jasno da moj brat nije imao nikakve veze s tim.
 PEDESET I JEDAN

M obitel mi je nasred cementnog terena, razbijena ekrana. Ne sjećam se da mi je

ispao iz ruke. Ili sam ga možda i bacio. Nečija je ruka na mojoj ruci. Moj klijent
Arthur zuri u mene. Oči su mu skrivene pod gustim sijedim obrvama, stisnute.
Zabrinute. - Jeste li dobro? - pita me.
Ne. Nisam ni približno dobro. - Oprostite. Moram ići. Obiteljska...
- Naravno. Idite.
Podignem mobitel s tla, uzmem torbu i odem s terena. Putem prema parkiralištu
čujem kako me ljudi pozdravljaju, ali ne vidim im lica. Sve što vidim je taj naslov:

OWEN JE MRTAV

U autu, dok motor radi, pomislim kako nemam pojma gdje je Millicent, budući
da više nema lokatora na njenom autu. Gledajući u razbijeni ekran, pošaljem joj SMS
poruku.

Večernji spoj

Ona odvrati:

Spoj uz ručak.
Sad.

Odmah napustim parkiralište.

Klinci su u školi te se stoga nađemo kod kuće. Auto joj je parkiran ispred kuće,
a ona je unutra, šetka dnevnim boravkom. Cipele su joj danas mornarski plave i ne
ispuštaju nikakav zvuk dok hoda. Kosa joj je kraća, do iznad ramena pošto nije htjela
da Jenna bude jedina u obitelji s kratkom kosom.
Kad uđem u kuću ona prestane šetkati i pogledamo se. Nemamo si što reći.
Osim: zaribali smo.
Ona mi se slabašno nasmiješi. Nije to nimalo sretan osmijeh. - Nisam ovo
očekivala.
- Nismo mogli očekivati ovakvo nešto.
Posegnem prema njoj, a ona mi priđe i zagrlim ju. Srce mi tuče brže nego je
normalno, a ona mi nasloni glavu na prsa.
- Sad će početi tražiti pravog ubojicu - kažem.
 - Da. - Ona nasloni glavu unatrag i pogleda me.
- Mogli bismo otići.
- Otići?
- Odseliti se. Ne moramo živjeti ovdje. Ne moramo čak ni živjeti u ovoj državi.
Ja mogu bilo gdje podučavati tenis. Ti možeš nekretnine prodavati bilo gdje. - Ta mi je
zamisao upravo pala na pamet, dok stojim tu s Millicent. - Odaberi mjesto.
- Ti se šališ.
- Zašto ne bismo?
Ona se odmakne od mene i ponovno počne šetkati. Vidim ju kako u glavi slaže
popise, pokušava odlučiti što bi sve trebalo učiniti. - Usred školske godine smo.
- Znam.
- Ne bih uopće znala koju školu odabrati.
- Taj problem možemo zajedno riješiti.
Ona utihne.
Ja ponovim očito. - Počet će tražiti pravog ubojicu.
To nikad prije nije bio problem. Lindsayino tijelo je prvo koje je bilo pronađeno.
Do nje nitko nije niti znao da postoji ubojica. Nitko nije znao da nekog treba tražiti.
Ali sada znaju. I znaju da je u pitanju netko tko se pravio da je Owen.
- Nikad neće znati da smo to bili mi - kaže ona.
- Nikad?
Millicent zavrti glavom. - Ne znam kako bi saznali. Sve smo bili razdijelili. Ja
nikad nisam ni taknula pismo...
- Ali gdje god da si držala Naomi...
- Ti tamo nikad nisi bio. A što je s tobom? Je li te itko ikad vidio s...
- Ne. Nikad nisam razgovarao s Naomi - kažem.
- Nikad? - Millicent jedno vrijeme šuti. - U redu, to je dobro. Nitko te nije vidio
s njom.
- Nije.
- A s Lindsay?
Zavrtim glavom. Lindsay i ja smo razgovarali tijekom šetnje prirodom. - Nitko
nas nije vidio.
- Dobro je.
- Jenna - kažem. - Ali mislim da bismo se možda trebali odseliti zbog...
- Pričekajmo barem dok ne budemo sigurni da je ovo stvarno. Da nije nekakva
prevara.
Nasmiješim se. Sve je to previše ironično. - Kao Owenova pisma. Takva prevara.
 - Da. Takva prevara.
Oglasi se podsjetnik na mom mobitelu. Sljedećeg klijenta imam za petnaest
minuta. Ili ću se vratiti u klub ili ću mu otkazati.
- Idi - kaže mi ona. - Sad možemo samo čekati.
- Ako je ovo stvarno...
- Onda ćemo ponovno razgovarati.
Priđem joj i poljubim ju u čelo.
Ona mi položi dlan na obraz. - Sve će biti u redu.
- Uvijek sve bude.
- Tako je.

Klinci su već čuli vijesti. Namjeravali smo im zajedno reći za njih tijekom večere,
ali oni već znaju. Internet i njihovih prijatelji brži su od nas.
Ako je Roryju stalo, on to ne pokazuje. Rukom čvrsto drži mobitel, poveznicu sa
svojom djevojkom.
Jennino je lice poput kamena. Njene oči, obično tako izražajne, sad gledaju ravno
kroz nas. Ona nas ne sluša čak ni sad kad je u prostoriji s nama. Ne znam gdje je u
mislima. Progovori tek kad Millicent i ja kažemo ono što joj govorimo već tjednima:
na sigurnom si.
Mislim da nam ne vjeruje. Nisam siguran ni da nam sam vjerujem. Ispostavilo se
da je sve što je ona smatrala točnim pogrešno. Owen nikad nije bio ovdje. Od početka
je to bio netko drugi i nitko nema pojma tko.
Ne krivim ju što se ugasila. I ja poželim učiniti isto.
Kad završimo s pričom, Rory poskoči na noge i krene na kat. Već šalje poruke.
Jenna i dalje zuri.
- Dušo? - kažem i posegnem dotaknuti joj ruku. - Jesi li dobro? Ona se okrene
prema meni i pogled joj se usredotoči. - Znači, sve je bila laž. Ubojica je možda još
uvijek tu.
- To još ne znamo - kaže Millicent.
- Ali možda jest.
Ja kimnem. - Možda.
Prođe minuta, a zatim još jedna.
- U redu - kaže ona i izvuče ruku iz moje. Ustane. - Idem na kat.
- Osjećaš li se...
- Dobro sam.
Millicent i ja gledamo kako odlazi.
 Ostatak večeri provedem na internetu, tražeći nam novo mjesto za život. Vrtim
ukrug stranice s vremenskim prilikama, školama, životnim troškovima i vijestima.
Neobično je kad ne znam što slijedi. Još otkako sam napisao ono prvo pismo Joshu,
većina me vijesti nije nimalo iznenadila. Već sam znao što će staviti u pismo i mogao
sam pogoditi na koji će ga način razni ljudi u vijestima analizirati. Čak me ni pronalazak
Naomina tijela nije iznenadio. Nisam znao detalje, ali znao sam da će biti pronađeno.
Jedino iznenađenje su bili oni tanki rezovi, kao papirom.
No sad mi ništa nije poznato, ništa nije očekivano. Ne sviđa mi se to.
 PEDESET I DVA

P ratim razvoj situacije putem televizijskih vijesti kao da nisam na neki način upleten
u njih. Kao da sam tek jedan od promatrača. A kako nemam nikakvu moć utjecati
na tijek ove priče, samo se nadam. Svaki put kad prebacim na vijesti, ponadam se da
Owenova sestra laže. No jedne noći, dok sjedim na stražnjem trijemu i gledam vijesti
u jedanaest navečer, to nije ono što Josh kaže.
Noćas je u studiju, u sakou i s kravatom, a lice je, čini mi se, obrijao tek koju minutu
prije početka vijesti. Josh zvuči poput ozbiljnog novinara kad kaže da se Jennifer Riley
vraća natrag u zemlju. Želi sprati ljagu s bratova imena.
Osjetim ponovno poriv da bacim mobitel no zaustavi me zvuk grebanja. Ustanem
i odem pogledati.
Rory.
Samo bi se on nastavio iskradati iz kuće nakon što je uhvaćen u tom istom činu.
To jest, samo bi njemu moglo proći iskradanje nakon što bude uhvaćen u tom činu.
Pitam se koliko ga već puta nisam vidio kako se iskrada.
Ugleda me baš kad se spusti na tlo. Rory se nije vraćao, nego je izlazio iz kuće.
- O - kaže on. - Bok.
- Ideš malo na noćni zrak?
On slegne ramenima i ne prizna ništa.
- Dođi, sjedni - kažem mu.
Umjesto da sjednemo na trijem, odemo dalje niz dvorište kuće. Tamo, na
udaljenom kraju, imamo stol za piknik sa suncobranom, smještene između velikog
hrasta i rastavljenog seta za igranje.
Rory kaže: - Ti baš nemaš prava prigovarati o iskradanju.
Prije samo nekoliko dana Owen je trebao zauvijek otići i tad mi taj njegov komentar
uopće ne bi smetao. Radovao sam se razgovoru sa svojim sinom, razgovoru o njegovoj
prvoj djevojci. No sad mi se to čini kao naporan posao koji treba obaviti.
Pokažem na jednu od klupa. - Dupe. Na. Stolicu.
On sjedne.
- Kao prvo - kažem mu - možda si primijetio da ti sestri baš nije lako u zadnje
vrijeme. A siguran sam da ti, njen jedini brat, ne želiš da joj bude gore?
On zavrti glavom.
- Naravno da ne želiš. Stoga znam da joj nećeš spominjati svoju teoriju o tome
kako misliš da ti varam majku.
- Teoriju?
Zurim u njega.
 On ponovno zavrti glavom. - Ne. Neću joj ništa reći.
- I znam da me ne namjeravaš usporediti sa sobom, u vezi tvog iskradanja iz kuće
noću. Jer si upola mlađi od mene. Nisi ni blizu odrasloj dobi. Ti se nemaš pravo iskradati.
On kimne glavom.
- Što je? - pitam.
- Ne. Nisam nas namjeravao uspoređivati.
- I također znam da ako te upitam zašto se iskradaš iz kuće ti nećeš reći da je to
zbog toga da bi visio s Danielom. Jer to nije razlog, je li tako?
- Nije.
- Iskradaš se kako bi se nalazio s Faith Hammond.
- Da.
- Odlično. Drago mi je da smo to razjasnili.
Roryjev se mobitel oglasi. Pogled mu skače s mene na njega i natrag, ali ne
provjerava čija je poruka.
- Hajde - kažem mu.
- Ma, u redu je.
- Nemoj da te Faith čeka.
On provjeri mobitel i pošalje poruku dok rukom miče pramen riđe kose iz očiju.
Faith mu odmah odgovori porukom, a on pošalje još jednu. Razgovor se nastavi i ja
čekam sve dok on ne spusti mobitel na stol. Ekranom prema gore.
- Oprosti.
Ja uzdahnem.
Nisam ljut na Roryja. On je samo klinac koji je otkrio da cure naposljetku i nisu baš
tako loše. Običavao je reći da su cure »grozne i odvratne i najviše od svega ružne«. To
je citat iz neke knjige koju je pročitao i uvijek bi me nasmijao. Ja bih se okrenuo prema
Millicent i rekao: - Ti si ih svaki tjedan vodila u knjižnicu. - Ako bismo u tom trenutku
bili u kuhinji, ona bi me možda udarila kuhinjskom krpom. Jednom je to učinila toliko
snažno da me ozlijedila. Rana je bila površinska, jedva probijena koža, ali Rory je bio
impresioniran tim potezom svoje majke. Sa mnom baš i nije bio.
A sad kasno noću odlazi iz kuće kako bi se vidio sa sitnom plavušom po imenu
Faith.
- I ona se iskrada iz kuće? - pitam ga. - Negdje se nalazite?
- Ponekad. Ali odem i u njenu sobu.
Želim mu zabraniti sve to, staviti mu lokot na prozor i nazvati Faithine roditelje
i reći im da su premladi i da je to sve previše opasno. Owen je mrtav, a neki ubojica
se mota ovim krajem.
Ali to nije istina. Ja se samo moram praviti da jest. Baš kao što se moram praviti
da se ne sjećam svoje prve djevojke.
 - Moraš prestati - kažem mu. - Vidio si vijesti. Previše je opasno noću da biste
bili sami vani.
- Da, znam, ali...
- Niti bi se ti trebao iskradati iz kuće. Kad bih to spomenuo tvojoj majci, ona bi ti
zaključala prozor i postavila kamere svuda po kući.
Roryjeve obrve polete uvis. - Ona ne zna?
- Da zna, bio bi u kazni do fakulteta. A bila bi i tvoja djevojka.
- U redu. Prestat ćemo.
Duboko udahnem. Samo zato što sam ljut ne znači da sam neodgovoran. - A pošto
već imaš djevojku, koristiš li zaštitu...
- Tata, znam kako se kupuju kondomi.
- Dobro, dobro. U redu, noću joj samo šalji poruke, može? Viđajte se tijekom dana,
može?
On kimne i brzo ustane, kao da se boji da bih se mogao predomisliti.
- Samo još jedno - kažem mu. - I želim izravan odgovor.
- Dobro.
- Drogiraš li se?
- Ne.
- Ne pušiš travu?
On zavrti glavom. - Kunem se da ne pušim.
Pustim ga da ode. U ovom trenutku nemam vremena razmatrati laže li ili ne.
Kad ne gledam vijesti sve o čemu mogu razmišljati je to jesmo li još nešto
propustili. Razmišljati o svim načinima na koje bi nas mogli uhvatiti, na sve forenzične
podatke za koje sam saznao putem televizije. DNK, vlakna i drugi dokazi u tragovima -
sve mi to jurca glavom kao da ima nekog smisla, iako zapravo nema, ali znam da ništa
od toga ne upućuje na mene. Naomi nikad nisam rekao niti riječ, a kamoli ju dotaknuo.
Svi će dokazi upućivati na Millicent.

Owenovu sestru prvi put vidim na televiziji. Owen je ubijao kad mu je bilo trideset;
sad bi mu bilo oko pedeset. Jennifer se doima nešto mlađom, u srednjim četrdesetima.
Oči su joj modre poput njegovih, no kosa joj je tamnije nijanse plave. Toliko je mršava
da joj strši ključna kost, baš kao i vene na vratu. Kažu da kamera dodaje kilograme, a
ako je to istina, onda Jennifer uživo mora izgledati prilično boležljivo.
Na svakom je ekranu u zgradi kluba, tamo gdje su svi koji su došli na ručak ostali na
koktelu kako bi gledali konferenciju za novinare. To je prvi put da javnost vidi Owenovu
sestru. Šef policije joj stoji sjedne strane; mrtvozornik s druge. Jedan je kosmat, drugi
nije, a trbušine su im podjednake.
Jennifer kaže da je sestra Owena Olivera Rileyja i da smo svi bili u krivu što se
tiče ovih umorstava.
 - Mogu vam dokazati da u proteklih pet godina Owen nije ubio nikog. Došla sam
ovamo kako bih se pobrinula da vam svima bude jasno da je moj brat mrtav. - Jennifer
podigne komad papira i kaže da je to potvrda o Owenovoj smrti, potpisana rukom nekog
mrtvozornika u Velikoj Britaniji i potvrđena službenim pečatom. Ona ponovi: - Mrtav
je.
Mrtvozornik priđe mikrofonu i potvrdi ono što je Jennifer rekla.
Mrtav.
Zatim za mikrofon stane šef policije i razveze nadugo i naširoko kako je bilo
neizbježno da se policija usredotoči na Owena, kao i to da su bili navedeni na krivi trag.
Također potvrdi Jenniferinu tvrdnju.
Mrtav.
Sad je sve jasno. Vjerujemo joj. Owen je mrtav, a policija se vraća dokazima kako
bi vidjeli što su propustili.
No prije toga Jennifer ima još nešto za reći: - Moja sućut svim obiteljima. Žao mi je
što je toliko vremena potraćeno na mog brata umjesto na potragu za pravim ubojicom.
Stara me prijateljica kontaktirala u vezi događaja u Woodviewu. Kad me počela
preklinjati daše vratim, znala sam da moram učiniti što je ispravno.
Jennifer daje rukom znak nekome iza sebe i mrtvozornik se pomakne u stranu.
Kamera zumira njenu prijateljicu.
U glavi mi se zavrti toliko snažno da se skoro onesvijestim.
Žena koja je pozvala Jennifer Riley punašna je i plavokosa i ima osmijeh od kojeg
se osvijetli čitav ekran.
Denise. Žena za pultom Joeove Delikatese.
 PEDESET I TRI

G PS lokator leži na ploči s instrumentima mog auta. Okrenem ga na jednu stranu,

zatim na drugu pa krenem ispočetka. Istu stvar radim u mislima otkako se na
televiziji pojavila žena iz Joeove Delikatese, Millicentina novog omiljenog mjesta za
ručak. Denise. Ista ona žena koja je poslužila Jennu i mene.
To je slučajnost. Mora biti slučajnost. Činjenica da je Owen mrtav sad nije od
pomoći Millicent i meni. Nanosi nam štetu.
Da je Joeova Delikatesa organski bistro koji poslužuje pečenu govedinu od krava
hranjenih organskom travom, nikad mi ne bi palo na pamet da to nije slučajnost. Ali
Joeova Delikatesa nije slučajnost. Tamo je organski riječ iz nekog drugog jezika.
Da mogu, pitao bih Millicent otkud to zanimanje za jeftine sendviče. Ali ne bih
trebao znati za to. To su informacije do kojih sam došao špijunirajući svoju suprugu.
Nikad to prije nisam učinio. Razmišljao sam o tome, ali nikad to nisam učinio. Čak
ni onda kad je Millicent radila s muškarcem koji ju doživljavao kao nešto više od obične
kolegice. To mi je bilo očito čim sam ga upoznao. Cooper. U glavi razuzdani studoš
koji se nikad nije ženio, niti se ikad namjeravao ženiti. Koji je htio spavati s Millicent.
Cooper je bio onaj s kojim je Millicent otišla na konferenciju u Miami. Onog
vikenda kad me Crystal poljubila.
Bio sam uvjeren da je Cooper isto učinio Millicent.
Kad su se vratili to me uvjerenje gotovo natjeralo da počnem špijunirati oboje. Ali
nisam. Barem nisam špijunirao nju. No
Cooper, njega sam promatrao dovoljno dugo da shvatim kako on želi spavati sa
svakom ženom. Nije u pitanju bila samo Millicent.
I koliko sam uspio razabrati, nisu spavali.
No sad, kad sam špijunirao svoju suprugu, uviđam problem s tim. S tim
informacijama ne mogu ništa. Lokator je na mojoj ploči s instrumentima, a ja sjedim
na parkiralištu kluba i zurim u tu spravicu, jer špijuniranje samo vodi prema nastavku
špijuniranja. Da sam znao kakav je to začarani krug, nikad to ne bih učinio.

Pileći pho
za večeru?

Zvuči dobro.

Pričekam sljedeću poruku, onu u kojoj piše večernji spoj ili bilo kakav spomen
današnjih vijesti, ali mobitel mi ne zasvijetli.
Kad se vratim kući, Millicentin je automobil već u garaži. Razmišljam o tome da
ponovno postavim lokator na njega, ali odustanem od te zamisli.
 Ona je u kuhinji, priprema pileći pho za večeru. Krenem joj pomagati, režem
povrće dok ona dodaje svježi luk i đumbir u juhu. Klinaca nema u blizini.
- Na katu su - kaže prije nego stignem pitati. - Domaća zadaća. - Jesi li vidjela
vijesti?
Ona napući usne i kimne glavom. - Mrtav je.
- To su ponovili samo tisuću puta.
Malo se nasmiješim. A i ona se nasmiješi. Činjenicu da je Owen mrtav ne možemo
promijeniti.
Šutimo nekoliko sljedećih minuta, pripremamo večeru, a ja pokušavam smisliti na
kojih bih način mogao spomenuti Denise. Klinci se pojave prije nego išta smislim.
Ponovim im da ne bi trebali obraćati pažnju na bilo što na vijestima. - Ništa vam
se neće dogoditi.
To je izravna suprotnost onom što sam neku noć rekao Roryju, da je previše opasno
da bi se iskradao van, no Rory nije onaj koji klince mlati kamenjem. Jenna jest.
No on ipak primijeti. Zakoluta očima. Nismo si baš puno toga rekli nakon našeg
razgovora u stražnjem dvorištu. Nisam siguran ljuti li se jer sam ga uhvatio kako se
iskrada ili je ljut jer sam ga pitao drogira li se. Vjerojatno je oboje u pitanju.
Kad nitko nema više što za reći o Owenu, razgovor skrene na subotu. Rory će igrati
golf. Jenna će imati utakmicu i na Millicent je red za vožnju. Ja u subotu radim. Svi
ćemo se zajedno naći za ručak.
Owen bude ponovno spomenut puno kasnije, kad je večera već završena, posuđe
oprano, a klinci su otišli na počinak. Millicent je u našoj kupaonici, sprema se za krevet,
dok ja gledam vijesti i čekam ju. Izađe iz kupaonice u jednoj od mojih majica kratkih
rukava iz kluba i donjem dijelu trenirke, lica sjajna od losiona. Trlja ga dlanovima dok
gleda televiziju.
Josh stoji pred hotelom Lancaster, tamo gdje je odsjela Jennifer Riley. Priča o
konferenciji za novinare, nakon čega prilog prijeđe na videosnimku.
- Ovo nisam vidjela - kaže Millicent.
- Nisi?
- Ne. Vidjela sam samo vijest na internetu.
Pojačam zvuk na televizoru. Prikazuju isječke konferencije za novinare,
uključujući svaki dio u kojem je spomenuta riječ mrtav. Nitko ne kaže da je Owen
preminuo, čak ni njegova sestra.
Kad se Denise pojavi na ekranu, ja pogledam Millicent.
Ona nakrivi glavu u stranu.
Ja čekam.
Kad videoisječak dođe kraju, ona kaže: - Čudno.
- Što je čudno?
- Znam tu ženu. Klijentica mi je.
 - Zaista?
- Vlasnica delikatese. I to poprilično uspješne. Traži kuću.
Millicent odšeće natrag u kupaonicu.
U sebi izdahnem. Denise je klijentica. Nikad mi nije palo na pamet da bi mogla
imati dovoljno novca za kuću - barem ne za kupovinu kuće kakve Millicent prodaje -
ali izgleda da ipak ima.
Kakva sam ja budala.
Iako mi je laknulo kad sam saznao da je sve ovo samo bizarna slučajnost koju je u
potpunosti izazvalo moje špijuniranje, naš problem i dalje postoji. Još je i gori. Owen
je mrtav, a policija traži pravog ubojicu.
Sef policije je rekao da je na slučaj postavljen novi detektiv. Taj detektiv dolazi
iz neke druge postaje i bacit će svjež pogled na čitav slučaj. Ja sam isto trebao učiniti
s Denise.
Kad se Millicent vrati iz kupaonice, televizor i svjetla su isključeni. Uvuče se u
krevet, a ja se okrenem licem prema njoj, iako je previše mračno da bih išta vidio.
- Ne želim se odseliti - kažem.
- Znam.
Ona uvuče svoj dlan u moj. - Brinem se.
- U vezi Jenne? Ili u vezi policije?
- Oboje.
- Što ako bismo otišli iz grada? - pitam.
- Ali upravo sam rekla...
- Na odmor, na to mislim.
Ona šuti. U mislima mi se vrte svi mogući razlozi protiv odlaska. Klinci će
propustiti nastavu. Nemamo viška novca. Ona je usred nekoliko različitih prodaja. Ja
ne bih trebao ponovno otkazivati poduke. Isti razlozi sigurno prolaze i njoj kroz glavu.
- Razmislit ću o tome - kaže ona. - Prvo da vidimo kako stvari idu.
- U redu.
- Sjajno.
- Pileći pho je bio odličan - kažem.
- Smiješan si.
- Čak i da sad ne odemo na godišnji odmor, trebali bismo otići kad sve ovo završi.
- I hoćemo.
- Obećaj.
- Obećavam - kaže ona. - A sad spavaj.
 PEDESET I ČETIRI

N ovi je detektiv žena. Puno joj je ime Claire Wellington, prezime joj zvuči kao da
joj je obitelj došla u Ameriku još na Mayfloweru, ali kladim se da nije tako. No
nije ni bitno.
Claire je žena stroga izgleda, kratke smeđe kose, blijede kože i smeđeg ruža za
usne. Nosi ozbiljna odijela, sva do jednog tamnih boja i nikad se ne smiješi. Znam sve
to jer je stalno na televiziji. Njen je pojam detektivskog posla tražiti pomoć od javnosti.
- Znam da je netko u ovoj zajednici vidio nešto, čak i ako nije svjestan toga. Možda
one noći kad je Naomi nestala. Svi su te noći bili na oprezu i svi su znali da će se nešto
dogoditi. Ili je možda bilo kad je tijelo Naomi George bačeno iza hotela Lancaster.
Molim vas, prisjetite se te noći, razmislite što ste sve tad radili, s kim ste bili i što ste
vidjeli. Možda ste vidjeli nešto a da i ne znate.
Uspostavljena je internetska stranica putem kojem javnost može slati informacije
o slučaju. Također je moguće anonimno nazvati posebnu telefonsku liniju ako znate
išta o Lindsay i Naomi.
Ne sviđa mi se ovakav razvoj događaja. Svakakve bi informacije mogle isplivati
na površinu zbog Claireine turneje odnosa s javnošću. Josh je već izvijestio da policija
ima tucet novih tragova.
- Policija također koristi inovativni računalni program razvijen na sveučilištu
Sarasota, čiji su studenti napisali algoritam koji može sortirati dojave i pronaći
opetovano korištene riječi. Time se dojave mogu rangirati od najviše do najmanje
korisnih.
Sve se to dogodi unutar nekoliko dana od Claireina dolaska. Već je samo po sebi
loše što se nikako ne skida s televizijskih ekrana. Sad također moram slušati kako je
inovativna i učinkovita. Čak ju ni kod kuće ne mogu izbjeći. Millicent je inzistirala da
navečer ne gledamo televiziju jer Claire uvijek iskoči usred reklama. Lokalne postaje
počele su davati obavijesti za javnost u vezi telefonske linije za dojave.
Umjesto gledanja televizije, igramo igre. Millicent je pronašla špil karata i paket
plastičnih žetona te smo klince naučili igrati poker, jer je to bolje od gledanja Claire.
Rory je već znao kako se igra, budući da na mobitelu ima aplikaciju za poker.
Jenna brzo nauči, jer ona sve brzo nauči. Također i najbolje blefira. Mislim da je
u tome čak i bolja od Millicent.
Ja užasno blefiram i gubim svaku partiju.
Dok igramo, Rory spomene da će se sutra u školi održati skup učenika. Millicentino
se čelo nakratko nabere. Trudi se što manje mrštiti, zbog bora.
- Nisam dobila obavijest o skupu - kaže ona.
- Detektivka dolazi u školu - kaže Jenna.
- Ona ženska - kaže Rory.
 Millicent se ponovno namršti.
- Zašto žena detektiv dolazi u vašu školu? - pitam.
Rory slegne ramenima. - Vjerojatno kako bi nas pitala jesmo li išta vidjeli. Isto što
radi i na televiziji. Daniel je rekao da ide po svim školama.
Jenna kimne kao da je i ona čula isto.
- Naporna je - kaže Rory. - Ali barem zbog nje nema nastave.
Millicent ga pogleda. On se pravi da june vidi i proučava svoje karte.
- E, pa meni se sviđa - kaže Jenna.
- Sviđa ti se detektivka? - pitam ju.
Ona kimne. - Čini se čvrstom. Kao da će ga zaista uhvatiti.
- O, s tim se slažem - kaže Rory. - Kao da je opsjednuta.
Naravno da se zbog žene koja bi nas mogla uhvatiti Jenna osjeća bolje. - Svi imaju
jako puno povjerenja u nju - kažem.
- Nadam se da ću moći razgovarati s njom - kaže Jenna.
- Siguran sam da je vrlo zauzeta.
- Očito. Ali samo kažem.

Jenna i Rory pohađaju školu koja skupove ne održava u sportskoj dvorani. Ima za
to posebno namijenjenu dvoranu, nazvanu po donatoru koji je platio njenu izgradnju.
Kad dođem tamo, dvorana je ispunjena klincima, nastavničkim osobljem i roditeljima.
S obzirom na to koliko je Claire na vijestima, gotovo kao da je slavna osoba.
Viša je nego sam očekivao te zastrašujuća čak i u krcatoj prostoriji. Claire ne želi
razgovarati o sebi, o svojoj prošlosti, o svojim iskustvima. Započne obraćanje tako što
klincima kaže da su na sigurnom.
- Tko god da je ubio ove žene, ne traži vas. Traži žene starije od vas. Velike su
šanse da nikad neće sresti osobu koja je ubila Naomi i Lindsay.
Jenna sjedi s prijateljima odmah desno od pozornice. Čak i odavde gdje stojim,
u stražnjem dijelu dvorane, vidim ju kako se naginje naprijed, kako pokušava vidjeti
i čuti sve.
Rory sjedi u sredini, sa svojom djevojkom, i možda obraća pažnju na sve, a možda
i ne. Teško je reći.
- No - kaže Claire - ako ste se već sreli s ubojicom, toga možda niste ni svjesni.
Možda ste vidjeli nešto bitno, a da to ni ne znate. Bilo što što vam se činilo neobičnim,
nešto što se izdvaja, baš bi to moglo biti važno.
Kaže sve što je već rekla na televiziji, no koristeći manje riječi i kraće rečenice.
Obraćanje završi rekavši da će biti dostupna za razgovor ako netko bude htio nešto reći.
Zbog toga sam ja ovdje: prvo, kako bih se pobrinuo da Jenna uspije upoznati Claire i
drugo, kako bih ju i sam upoznao.
 Jenna je okružena prijateljima te me stoga ne zagrli. Zajedno čekamo kako bismo
razgovarali s Claire. Pred njom se uobličio nepravilan red i kad dođemo do nje,
pristupim Claire i predstavim joj se. Dovoljno je visoka da se gledamo u oči. Na
televiziji joj se oči čine običnim smeđim. No uživo i izbliza vidim da u njima ima zlatnih
mrljica.
- Ovo je moja kći Jenna - kažem.
Umjesto da Jennu pita koliko ima godina ili u koji razred ide, Claire ju pita želi
li biti detektivka.
- Rado! - kaže Jenna.
- Onda prvo moraš zapamtiti da je sve važno. Čak i sitnice koje se čine kao ništa
posebno.
Jenna kimne. Oči joj sjaje. - Mogu to.
- Sigurna sam da možeš. - Claire se okrene prema meni. - Kći će vam biti dobra
detektivka.
- Mislim da već jest.
Smiješimo se jedno drugom.
Ona zakorači prema sljedećoj osobi, okrećući nam leđa.
Jenna skakuće na vršcima prstiju. - Stvarno misliš da mogu biti detektivka?
- Možeš biti štogod poželiš.
Ona prestane skakutati. - Tata, zvučiš kao reklama.
- Oprosti. Ali istina je. I mislim da bi bila odlična detektivka.
Ona uzdahne i okrene se natrag prema prijateljima koji joj sad mašu. Odbije moj
zagrljaj. - Moram ići.
Gledam ju kako trči prema prijateljima, koji na njene vijesti reagiraju s više
entuzijazma od mene.
Očinski zajeb broj 79042, a tek joj je trinaest.
Zahvalan sam što je Claire vodila toliko računa kako bi klincima dala do znanja
da su na sigurnom. Zbog nje je Jenna sad sretnija nego što je bila već duže vrijeme.
Što i dalje ne znači da mi je Claire draga. Dapače, sad kad sam ju upoznao, mrzim
ju.
 PEDESET I PET

S premam se istražiti našu novu detektivku, ali Jenna me preduhitri. Tijekom večere
čujemo životnu priču Claire Wellington, barem kakvu ju internet poznaje. Rođena u
Chicagu, studirala u New Yorku, prvi posao u njujorškoj policiji. Preselila se na ruralni
srednji zapad, gdje je postala detektivka i članica skupine za borbu protiv narkotika.
Claire je manje gradove polako zamjenjivala većima te naposljetku bila promaknuta u
detektivku odjela za umorstva. Bila je dio ekipe koja je istraživala skupinu ubojstava
poznatih kao Umorstva u River Parku. U roku od dva mjeseca od početka istrage ubojica
je bio uhićen.
Claire je nastavila s radom i postala jedna od najuspješnijih detektivki u svom
odjelu. Stopa uspješnosti bila joj je za pet posto viša od one njenih kolega.
Bila je zastrašujuća djelima koliko i izgledom.
Klinci i ja nismo jedini koji su upoznali Claire. Millicent ju je također srela. Claire
je htjela unajmiti smještaj, budući da je hotelska soba bila previše skupa za policijski
budžet, te je stoga nazvala ured za prodaju nekretnina i rekla im da traži nešto u najam.
Nešto malo, jednostavno i već namješteno. Millicent se ne bavi takvim stvarima, no bila
je u uredu kad je Claire tamo svratila.
U rano nedjeljno jutro ona i ja smo sami u kuhinji jer klinci još spavaju pa Millicent
pitam što misli o Claire Wellington.
- Vrlo je visoka.
- Pametna je - kažem.
- A mi nismo pametni?
Nasmiješimo se jedno drugom.
Millicent se upravo vratila s trčanja. Stoji pored sudopera u spandex trenirci, a ja
se divim pogledu. Ona me uhvati u tome i podigne obrvu.
- Želiš natrag u krevet? - pitam ju.
- Pokazat ćeš mi koliko si pametan?
- Hoću.
- Ali trebam se istuširati.
- Želiš li društvo?
Želi.

Započnemo pod tušem pa nastavimo u krevetu. Seks nam je ugodan i poznat

umjesto strastven. Nije to loše.
Kad se Rory probudi mi smo još uvijek u krevetu. Znam da je to Rory jer on nije
sposoban zatvoriti vrata bez lupanja, a koraci su mu teški dok se spušta do kuhinje.
Nedugo zatim Jenna ustane i slijedi istu rutinu - kupaonica pa kuhinja - ali s puno manje
zvukova.
Millicent je sklupčana pored mene. Gola je i zrači toplinom.
- Kava se još uvijek kuha - kaže ona. - Pitat će se gdje smo.
- Neka se pitaju. - Nemam namjeru ustati iz kreveta sve dok ne budem baš morao.
Protegnem se i sklopim oči.
Netko uključi televiziju i pojača zvuk. Klincima je vjerojatno drago što nismo u
prizemlju. U nedjelju ujutro obično ne gledamo televiziju te je stoga ovo prava
poslastica za njih. Prebacuju s crtića na filmove s eksplozijama i natrag.
- Kladim se da jedu žitne pahuljice - kaže Millicent.
- Imamo pahuljice?
- Organske. Bez šećera.
- Imamo mlijeka?
- Sojinog.
Ne kažem fuj naglas ali pomislim. - Pa onda nije loše.
- A valjda nije.
Ona se stisne uz mene.
Ovakav je život bio prije Holly. Sve je bilo nešto sporije, manje panično, bez nekog
uzbuđenja.
Dani bi se stapali jedan u drugi i samo bi se veliki događaji isticali. Prva nam je
kuća bila tako mala, no ostavljala je dojam nečeg golemog, barem dok ju nismo prerasli
- a zatim je uslijedila prva Millicentina velika prodaja, Jennin prvi dan škole, naša veća
kuća i veća hipoteka. Posjekotina papirom na Roryjevoj ruci.
Kad je Jenni bilo četiri godine, uhvatila je prehladu koja se zatim pretvorila u
bronhitis. Odspavala bi tek oko sat vremena prije nego bi ju kašalj probudio. Millicent
i ja smo proveli tri noći za redom spavajući u njenoj sobi, ja na podu, a Millicent u
Jenninom malom krevetu. Time smo Jenni omogućili da se naspava više od nas.
Naučio sam Roryja kako se vozi bicikl. On to nikad neće priznati, no dosta vremena
je koristio pomoćne kotače. Nije mu baš išla ravnoteža. Ni danas mu ne ide.
U to doba ništa od toga nije bilo uzbudljivo. Bile su to rutine i odgovornosti,
povremeno bi uletio neki smiješak ili smijeh. Trenuci sreće praćeni dugim razdobljima
zamućenih dana, svaki isti kao prethodni. Sad bih sve to natrag. Možda smo dobili i
malo previše ushićenja ili mi je ovo sad malo previše ushićujuće, no kako god bilo, ovo
nije ono što želim.
- Hej - kaže Millicent. Uspravi se u sjedeći položaj, pokrivena plahtom. Riđa joj
je kosa raščupana. - Čuo si ovo?
Iz prizemlja se čuje glazba koja najavljuje prijelomne vijesti. Naglo prestane kad
klinci prebace na neki crtić.
Ja zakolutam očima. - Prijelomne vijesti svakih pet minuta.
 Povučem Millicent natrag na leđa, u moje naručje, bez namjere da se pomaknemo
osim ako nam policija ne provali kroz vrata. - Vjerojatno su uhitili nekog slavnog.
- Ili je netko slavan umro.
- Ili su političara uhvatili kako vara ženu - kažem.
- To više nije materijal za vijesti.
Nasmijem se i zavučem dublje pod pokrivač.
Nadam se da su uhitili nekog osumnjičenog za umorstva. Ne - će to bili Naomin i
Lindsayin ubojica, no bit će netko tko je učinio druge loše stvari. Netko tko je zaslužio
da završi u zatvoru prije nego ozlijedi nekog. Zamišljam neurednog muškarca luda
pogleda.
- U redu, to je bilo to - kaže Millicent. - Ja ustajem.
Zbaci pokrivače sa sebe u jednom potezu, kao da skida flaster.
I uspije joj. Krevet bez nje nije udoban.
Navuče na sebe kućni haljetak i zaputi se u prizemlje. Ja prvo odem po tuš.
Klinci su na kauču, gledaju neku tinejdžersku seriju o svemircima. Na stoliću za
kavu nalaze se prazne zdjelice za žitne pahuljice i iznenadi me što je Millicent dopustila
da tamo ostanu. Zateknem ju u kuhinji, pored aparata za kavu. Šalica joj se prevrnula,
kava se cijedi niz kuhinjski pult, kapajući po podu. Ona ju ne primjećuje. Pogled joj je
usredotočen na mali televizijski prijemnik koju drži u kuhinji.
Na ekranu je Josh. Stoji pred šumovitim područjem toliko punim grmlja da se ne
može vidjeti zgradu u pozadini već samo vrh zvonika, visoko iznad stabala. Ne znam što
je to niti gdje se nalazi. Drveni znak pred crkvom pokazuje tragove vremena i izblijedio
je. Josheva se usta otvaraju i zatvaraju, ali ne čuje se zvuk. Zvuk je previše stišan.
No zvuk mi nije potreban. Preko donjeg dijela ekrana jasno se može pročitati vijest,
ispisana crvenim slovima.

KUĆA BOŽJA ILI KUĆA UŽASA?

U NAPUŠTENOJ CRKVI PRONAĐENA

PODZEMNA TAMNICA
 PEDESET I ŠEST

N a sekundu sam bio uvjeren da je Millicent uznemirena vijestima jer su užasne, jer
su šokantne, jer nemaju nikakve veze s nama. Ili barem želim misliti da sam u
to bio uvjeren.
No već u sljedećem trenutku znao sam da je ona u pitanju. Da je crkva mjesto na
kojem je držala Lindsay i Naomi.
- Crkva?
Ponovno smo na katu, u spavaćoj sobi, no raspoloženje nam ne bi moglo biti
drugačije. Tamnica u crkvi nije ni na koji način seksi.
Naša obitelj ne ide u crkvu, nikad nije išla. Millicent je odgojena kao agnostik; ja
sam odrastao kao katolik, ali vrlo rano prestao sam vjerovati. Crkva je mjesto na koje se
ide na vjenčanja, sprovode i prodaje kolača u dobrotvorne svrhe. A čak i ja smatram tu
lokaciju jednim od najgroznijih odabira koje je Millicent mogla napraviti. Jedino gore
mjesto bila bi zgrada male škole.
Millicent više nije zapanjena otkrićem, niti se boji. Postala je defenzivna. - Trebala
sam neko mjesto. Mjesto koje se neće sjetiti pretražiti.
- Stišaj glas. - Klinci su u prizemlju, gledaju televiziju, ali ja se još uvijek bojim
da će nas čuti.
- No, nitko ga i nije našao, zar ne? Barem ne dok su bile žive. - Nije. Crkvu su
pronašli tek nakon što je Claire došla u grad. - Prema Joshu, crkva je pronađena zbog
dojave. Netko je vidio auto na parkiralištu koje je sad zaraslo u korov.
Millicent stoji ispred mene, ruke drži na kukovima. Još uvijek je u kućnom
haljetku.
Televizor u našoj spavaćoj sobi je uključen, ekran je iza njenih leđa. Novinari
još uvijek nisu pušteni u crkvu i nema nikakvih fotografija unutrašnjosti, stoga je Josh
primoran ponavljati ono što je neimenovani izvor rekao.
- Užasan prizor... lanci na zidovima... željezne lisice oblivene krvlju... čak je i jedan
prekaljeni policajac zaplakao... kao nešto iz filma.
Millicent odmahne rukom, na taj način odbacujući te riječi. - Nije obliveno krvlju.
To nije nekakav bunker, to je samo podrum. I crkva je sigurno sto godina stara. Tko
zna što se sve tamo već dogodilo?
- Ali, očistila siju?
Zaškilji prema meni. - Stvarno me to pitaš?
Podignem ruke u zrak umjesto odgovora.
Millicent mi priđe, lice joj je blizu mome kao kad smo bili u krevetu, ali sad nema
ničeg ugodnog u tome, ona ne zrači toplinom. - Da se nisi usudio sumnjati. Ne sad.
- Nisam...
 - Jesi. Prestani.
Haljetak joj šušti dok se okreće i nestaje u kupaonici.
Mogu razumjet njezin gnjev. Ljuta je jer su otkrili crkvu, ljuta je jer sumnjam u
nju. Ali ja u tom podrumu ne bih ostavio ni kap krvi. Sve bih natopio amonijakom i
izbjeljivačem ili čime god već što bi uklonilo ostatke krvi, izlučevina i bilo kakve DNK.
Možda bih ostavio i zapaljenu cigaretu i sve spalio, učinio da izgleda kao nesreća.
No nisam imao priliku učiniti išta od toga, jer nisam znao za crkvu. Jer se nisam
mogao natjerati da pitam.

Millicent odluči da ćemo to popodne svi u kino. S obzirom na okolnosti taj je

prijedlog apsurdan, ali kažem si da je to bolje nego čitav dan gledati vijesti. Da, dobra
je zamisao izaći iz kuće.
Izaći iz vlastite glave. Maknuti se od Josha. Ponavljam si to dok se odijevam,
trudeći se ostaviti sa strane crkvu i njen podrum. I gotovo mi uspije.
- Nije mi baš dobro. - Naglasim to držanjem za trbuh.
Millicent me pogleda. - Možda ti kokice pomognu.
- Ne, ne, samo vi idite. Zabavite se.
Odu bez mene.
Ja ne uključim vijesti. Umjesto toga se odvezem do crkve.
Televizija nije dovoljno dobra. Želim vlastitim očima, uživo vidjeti to mjesto na
kojem je Millicent držala Lindsay i Naomi zarobljene.
Crkva se nalazi na samotnoj cesti između nigdje i ničeg. Jedine zgrade koje vidim
putem su daskama zatvoren bar, napuštena benzinska postaja i prazni ranč na kraju
privatne ceste. Zato crkvu nikad nisam primijetio na GPS-u. Ranč je za prodaju i adresa
mi se nekoliko puta već pojavila na lokatoru. Mogla je išetati kroz stražnja vrata kuće
na ranču i za svega nekoliko minuta doći do crkve. S ceste ju nitko ne bi mogao vidjeti.
Područje je sad prepuno automobila, kombija televizijskih postaja i znatiželjnika.
Navučem jaknu, stavim na glavu bejzbolsku kapu i pokušam se stopiti s gomilom.
Izvjestitelji su se raširili pred crkvom, a zvonik se uzdiže iza njih. Stoje točno pred
žutom policijskom vrpcom i policajcima u odorama. Neki od policajaca su tako mladi.
Neki su natečenih lica, spremni za mirovinu.
Nikad još nisam bio tako blizu Joshu, nikad ga nisam vidio igdje osim na
televizijskom ekranu. Niži je i mršaviji nego izgleda na televiziji.
Pored mene stoji postarija žena i pogledom prelazi preko svih troje izvjestitelja.
- Oprostite, znate li možda, jesu li rekli išta novog? - pitam ju.
- Kad? - Glas joj je promukao od cigareta. Kosa joj je bijela i gusta, a oči žute.
- U zadnjih pola sata?
- Ne, ništa niste propustili.
 Kroz gusti šumarak vidi se vrh bijelog šatora. Izgleda baš kao onaj u kojem se
slave dječji rođendani i svadbe. - Što je ono?
- Policija ga je odmah podigla. Zovu to bazom.
- Tamo je šef policije - kaže muškarac koji stoji iza mene. Vrlo je krupan, barem
deset centimetara viši i dobrih trideset širi od mene.
- Žele biti sigurni - kaže on.
- Sigurni u što?
- Sigurni da su tamo bile samo one dvije žene - kaže. - Da ih nije bilo još.
- Bože sačuvaj - kaže žena.
Bile su još dvije - Holly i Robin - ali niti jedna od njih nije završila u podrumu.
Barem ne koliko ja znam.
Jarko svjetlo bljesne kad Josh počne izvještavati uživo. Ponovno spomene svoje
izvore, sve do jednog anonimne.
Dali su mu još informacija o podzemnoj prostoriji ispod crkve i kaže da je ovaj put
tamo dolje nešto pronađeno. Čini se da je netko tko je bio zarobljen tamo dolje pokušao
ostaviti poruku na zidu, u jednom kutu.
 PEDESET I SEDAM

N a trenutak razmatram da pitam Josha ima li još informacija. Nikad još nismo
razgovarali, nikad nismo komunicirali izuzev što sam mu slao ona pisma, no ova
me glasina o skrivenoj poruci tjera na paniku. Skoro.
No umjesto da učinim nešto glupo, kao što sam često u prošlosti činio, ja se
odmaknem. Razmislim. Razmotrim. I dođem do zaključka: glupost. Ta je priča glupost.
Joshevi su izvori u krivu. Policiji je trebalo manje od dana da pronađe tu navodnu
poruku, stoga nema šanse da bi ju Millicent propustila vidjeti. Možda nije znala da joj
se sin noću iskrada iz kuće, ali prašinu ugleda s udaljenosti od dvije prostorije. Ne bi
propustila poruku na zidu.
A i kakvu bi to poruku Naomi ili Lindsay ostavile? Upomoć? Zarobljena sam?
Nezamislivo mi je da bi im Millicent rekla kako se zove, stoga ne bi mogle ostaviti
zapis o identitetu njihova otmičara.
Skrivena je poruka sigurno laž koju je podmetnula Claire kako bi nas izvukla na
otvoreno. Svatko tko gleda televiziju zna da policija laže. To mi se čini dovoljno
vjerojatnim da me navede da odšećem. Vratim se kući. Razgovaram s Millicent.
No kad dođem kući, kuća je prazna. Uključim televizor i prebacujem s jednih na
druge vijesti. Josh još uvijek priča o toj poruci, ali nema novih detalja o istoj.
Izvjestiteljica na nekom drugom kanalu ponavlja ono što je Josh rekao. Treći izvjestitelj
priča o crkvi.
Crkva Kruha života započela je život s jednom jedinom obitelji i nekih pedesetak
članova pastve. Stare fotografije prikazuju skupinu ozbiljnih ljudi vremešnih lica i
pohabane odjeće. Kasnijih je godina skupina, činilo se, napredovala i imala puno više
kruha; bili su krupniji, a nekoliko ih se čak i smiješilo. Dosegli su vrhunac u pedesetima
pa se do osamdesetih sveli na gotovo ništa. Prema onome što se zna, zgrada je proteklih
dvadeset godina bila prazna. Budući da je nedjelja, nacrti zgrade iz gradskog ureda
za urbanističko planiranje nisu dostupni, ali lokalni povjesničari pretpostavljaju da je
podrum od početka dio zgrade. Možda je bio korišten kao smočnica.
Prebacujem s kanala na kanal, čekam da se nešto novo dogodi. Millicent i klinci
tek se oko pet popodne vrate. Proveli su popodne u kinu i u trgovačkom centru, gdje
si je Jenna kupila nove tenisice, a Rory novu majicu s kapuljačom. Oboje otrče na kat
i ostave Millicent i mene same.
- Je li ti bolje? - pita me. Zvuči sarkastično.
- Ne baš.
Ona podigne obrvu.
Televizor je isključen. Nemam pojma je li čula najnovije vijesti. - Spominju
nekakvu poruku - kažem.
- Spominju što? - Millicent odšeće u kuhinju kako bi počela pripremati večeru. Ja
krenem za njom.
 - Poruku na zidu. Koju je ostavio netko tamo zarobljen.
- Nemoguće.
Zurim u nju. Ona kida listove salate. - Da, to sam i mislio - kažem.
- Evo, dovrši. - Gurne zdjelu i glavicu salate prema meni. - Razmišljala sam za
večeru napraviti tost s tunom.
- Jeo sam tunu za ručak.
- Sve si pojeo?
- Većinu.
Vrata hladnjaka iza mene glasno se otvore. Ona ne kaže ništa, ali čujem njen bijes.
Vrata se glasno zalupe.
- Mislim da bih mogla napraviti neki složenac od patlidžana ili tako nešto - kaže
ona.
- Zvuči sjajno.
Radimo jedno pored drugog; ona reže patlidžan, ja ribam sir koji ide na vrh
složenca. Kad ga napokon gurnemo u pećnicu, Millicent se okrene prema meni.
Podočnjaci su joj tamniji nego ikad prije.
- Oprosti zbog onog ranije - kaže ona.
- U redu je. Oboje smo napeti, zbog Claire i crkve i svega.
- Bojiš li se?
- Ne.
- Zaista? - Zvuči iznenađeno.
- Bojiš li se ti?
- Ne.
- Onda je sve odlično, zar ne?
Ona me zagrli oko vrata. - Odlično smo. I osjećam da jesmo.
Odem na kat klincima poželjeti laku noć. Roryjevo je svjetlo ugašeno, ali on je
budan i gleda u mobitel.
Prije nego išta kažem, on kaže: - Da, dopisujem se s Faith. I Danielom. I također
igram igru.
- Da li ti išta od toga ide?
On spusti mobitel i pogleda me. Baš kao Millicent. - I ne pušim travu.
Kako sam i očekivao, još uvijek je ljut.
- No, kako ti je djevojka? - pitam.
- Faith.
- Kako je Faith?
 On uzdahne. - Još uvijek mi je djevojka.
- Večeras se ne iskradaš van?
- Samo ako i ti ostaneš doma.
- Rory.
- Da, oče? - kaže glasom iz kojeg se cijedi sarkazam. - Kakvu mi lekciju želiš
večeras dati?
- Laku noć.
Zatvorim vrata prije nego stigne odvratiti. Ne želim ga čuti. Ne večeras.
Jenna se upravo uvlači u krevet pa sjednem kako bih porazgovarao s njom. Oboje
nam klinaca već znaju za crkvu i podrum ispod nje, saznali su za to brže od svjetlosti,
kao i za sve drugo. Poželim to nekako zaustaviti pošto je ona tako mlada. Nije više
dovoljno mala da bi spavala s plišanim životinjama, ali jest još uvijek dovoljno mlada
da ih drži u sobi. Ali i dalje zna previše o ovakvim stvarima. Djevojčice bivaju otete
i zarobljene negdje u knjigama, u filmovima, na televiziji i u stvarnom životu. Nije
moguće propustiti tako nešto te stoga ona nije ništa od toga propustila.
- Bile su vezane lancima tamo dolje, je li tako? - pita ona.
Ja zavrtim glavom. - Ne znamo još.
- Nemoj lagati.
- Vjerojatno jesu.
Ona kimne i legne na bok, okrenuta prema noćnom ormariću. Svjetiljka na njemu
ima sjenilo u obliku cvijeta. Narančasto je, naravno.
- Kako ti je trbuh? - pitam ju.
- Dobro je.
- Super.
- Zašto bi netko tako ozlijedio nekog?
Slegnem ramenima. - Neki su ljudi jednostavno pogrešno spojeni u glavi. Misle
da su loše stvari dobre.
- Kladim se da će ga Claire uhvatiti.
- Kladim se da si u pravu.
Ona se blago nasmiješi.
Ja. se nadam da je u krivu.
 PEDESET I OSAM

P rve su fotografije podruma iznenađujuće. Uopće ne izgleda kao srednjovjekovna

tamnica kakvu sam zamislio.
Umjesto toga izgleda poput nedovršenog podruma neke stare zgrade. Zemljani
pod, drvene police na zidovima, stare stepenice. Samo je zid najudaljeniji od stepenica
drugačiji, jer je jedini koji ukazuje na to da se u podrumu nešto možda dogodilo. Zazidan
je ciglama i pokriven žbukom. Pored njega na tlu se nalazi hrpa lanaca i lisica.
Claire pokazuje te slike tijekom večernje konferencije za novinare, koju ja gledam
u jednom baru. U istom baru u kojem sam bio kad je pronađeno Lindsayino tijelo.
Pijuckam pivo i sjedim tamo gdje imam dobar pogled na prednji prozor bara. S
druge strane ulice nalazi se restoran First Street Bar &Grill, gdje goleme hamburgere
poslužuju uz golema piva iz domaće radinosti, a sve je to jeftinije nego što je za
očekivati. Milicent nije baš luda ni za hamburgerima ni za pivom, stoga tamo odlazimo
samo na sastanke s klijentima ili na zabave.
Claire detaljno opisuje što se vidi na svakoj od fotografija. Neke prikazuju mrlje
na zidovima i zemljanom podu. Podsjećaju na hrđu, ali ona kaže da je to zapravo krv.
Šanker vrti glavom. U baru vlada potpuna tišina. Svi su previše zauzeti
pijuckanjem i gledanjem u ekran.
Nije mi zamislivo da bi Millicent ostavila toliko krvi za sobom, ako je zaista krv u
pitanju. Claire možda laže. Gleda ravno u kameru te se stoga doima kao da gleda ravno
u mene. Ili u tipa pored mene. Ili u šankera. Uznemirujuće je to.
Mrzim Claireina odijela. Noćas nosi mornarski plavo odijelo s tamnosivom
bluzom. Uvijek izgleda kao da se sprema na nečiji sprovod.
Claire stoji na podiju pored crkve, iako se s te udaljenosti zaista može vidjeti samo
stabla. Čak se ne vidi ni zvonik. Šef policije i gradonačelnik stoje joj s jedne strane,
a s druge se nalazi stalak. Na njemu su naslagani veliki primjerci fotografija i dva
uniformirana policajca listaju ih i pokazuju kamerama dok Claire priča.
- Već smo započeli s analizom krvi, uspoređujemo uzorke s Naomi i s Lindsay.
Također smo otkrili tragove sline, koje smo isto dali na testiranje.
Ne prima pitanja. Čitava konferencija za novinare traje možda dvadeset minuta,
što izvjestiteljima i komentatorima u studiju daje dovoljno vremena za seciranje. Claire
nije rekla ništa o poruci na zidu niti je pokazala neku fotografiju iste.
Šanker prebaci na kanal sa sportskim vijestima. Ja naručim još jedno pivo, ali jedva
da otpijem gutljaj.
Ugledam ga četrdeset minuta kasnije: Josh ušetava u First Street Bar &Grill. To
mu je omiljeni restoran.
Sasvim sam slučajno naletio na tu informaciju kad sam se prije nekoliko noći vozio
ovom ulicom. Dok sam čekao na crvenom svjetlu, vidio sam kako Josh izlazi iz auta i
ulazi u restoran. Sljedeće sam se noći ponovno tuda provezao i ponovno vidio njegov
automobil parkiran ispred restorana. Pa i treće noći za redom. Te sam večeri prošetao
pred restoranom i vidio ga kako sjedi za šankom i pije pivo dok gleda televiziju.
Prijeđem ulicu i sjednem nekoliko stolica dalje od Josha. Pošto sam već večerao
naručim jednu žesticu i jedno pivo. Baš kao i on. Pogledam ga pa skrenem pogled. Zatim
ga ponovno pogledam, hineći da sam ga tek sad prepoznao.
Bez upućivanja pogleda prema meni, rekao je: - Da, ja sam onaj s televizije.
- I mislio sam da si ti. Gotovo svake večeri te vidim na televiziji - kažem. Josh u
stvarnosti izgleda posve drugačije. Lice mu nije tako glatko kao na ekranu. Tekstura
njegove kože neujednačena je. Nos mu je crven, baš kao i oči. Šteta što nisam ponio
kapi za njih.
On uzdahne i napokon se okrene prema meni. - Hvala što gledaš.
- Ne, hvala tebi što izvještavaš. Baš si postao glavni izvor informacija za ovaj
slučaj, ha? Te žene koje su ubijene?
- Da, bio sam.
- Pa još uvijek jesi. Izgleda mi kao da sve prvi saznaš.
Josh otpije trećinu svog piva u jednom gutljaju. - Ti si jedan od onih frikova koji
se lože na istinite zločine?
- Nipošto. Samo netko tko želi da ovaj šupak završi u zatvoru.
- Kul.
Rukom dam šankeru znak da mi natoči još jednu žesticu. - Hej, čovječe - kažem
Joshu. - Daj da te častim.
- Nemoj zamjeriti, ali nisam gej.
- Ne zamjeram. Nisam ni ja.
Josh prihvati žesticu. Šanker nam uz nju donese još po jedno pivo svakome.
Zajedno gledamo sportski kanal, komentiramo ovu ili onu momčad. Častim ga s
još nekoliko žestica, ali svoje vrlo pažljivo izlijevam u posudicu s kikirikijem. Josh
svoje žestice pije pa zatim naruči još dvije.
Kad počne nogometna utakmica, on kimne prema ekranu. - Ja sam se kladio na
Blazerse. Ti?
- Isto - slažem.
- Igraš? Izgledaš mi kao da igraš nogomet.
Slegnem ramenima. - Ne baš.
On strusi ostatak svog piva i pokretom ruke zatraži još dva. - Jednom sam davno
igrao nogomet za momčad zvanu Marauders. Bili smo pušiona, ali ljudi su nas se ipak
bojali. Što je zapravo bilo super.
- Pa i zvuči super.
Tijekom reklamne stanke pojavi se oglas za lokalnu postaju vijesti, a kao dio njega
vidi se isječak konferencije za novinare. Claire Wellington, ponovno na velikom ekranu.
 Josh zavrti glavom i pogleda me. Oči mu nisu bistre kao što su bile kad sam ušetao
u restoran. - Hoćeš informacije? - pita me on.
- Naravno.
Pokaže prema televiziji. - Kučka.
- Ma daj?
- Ali ne zato što je žena. Ne, ozbiljno, to što je žena nema nikakve veze s tim.
Problem kad žene upravljaju nečim je što onda moraju sve promijeniti. Kako bi se
dokazale, znaš? A i nisu one krive - kužim ja to. Samo bih rado da usput ne zaribaju sve.
- A, da?
- Milijun posto da.
Mladi i energični izvjestitelj kojeg sam gledao na televiziji nije zapravo ništa takvo
u stvarnosti. Doduše, ne znam zašto sam očekivao da će i biti.
Naručim još nekoliko žestica. Josh popije svoju i udari čašom o šank.
- Prije par dana izvijestio sam o nečemu što mi je rekao jedan od izvora. Sljedeći
dan me ona nazvala i rekla mi da ne mogu više pričati o tome. Tehnički gledano,
policajac može dobiti otkaz zbog pričanja s novinarima. Ona je upravo odlučila provesti
to pravilo. - On podigne naglo ruke u zrak, kao da je to užas i strahota. - Čak i ako
razgovaraju sa mnom. A ja s policijom surađujem još otkako sam primio ona pisma od
Owena. Ili koga god već da ih je poslao. A nisam to morao učiniti. Mogao sam ih lijepo
pročitati u eteru a da ništa ne kažem policiji.
- Što to znači? - pitam ga. - Tvoji ti izvori više ništa neće reći?
- O, kažu oni meni svašta. Samo ja ne smijem više izvještavati o tome u eteru. No,
mislim, mogao bih, ali kad sam dobar tip. Ne želim nikom smjestiti otkaz, naročito ne
nekom tko mi je potreban. Neće ta kuja vječno ostati ovdje.
Prije nego stignem odvratiti, oglasi se njegov mobitel. On ga pogleda pa zakoluta
očima. - Evo, o ovome ti ja pričam. Dobio sam dojavu od izvora, sad već po drugi put
čujem istu informaciju ali ne mogu ništa s njom. SZT, piše. Samo za tebe. - On dugo
i glasno izdahne. - Najgora kratica ikad.
- Pušiona.
- Ma daj.
Ja čekam. Zurim u televizijski ekran, ne kažem ni riječi i nadam se da ostavljam
dojam da mi ništa od toga nije bitno. Jer što ja manje budem mario, to je vjerojatnost
veća da će mi on sve ispričati. Za što mu je potrebna još samo jedna žestica.
- U redu, nekom moram reći - kaže on frfljajući. - Ali ako ikome kažeš, zanijekat
ću da sam ti išta pokazao. Barem dok ne daju to u javnost.
- Misliš da hoće?
- Nemaju baš izbora.
Josh gurne mobitel prema meni preko šanka. Na ekranu je poruka od nekog zvanog
J. Sve me to pomalo podsjeća na trenutke kad sam Tobias.
Ali onda pročitam poruku.

SZT: Pod crkvom su

zakopana tijela.
 PEDESET I DEVET

M islio sam da će se poruka odnositi na navodnu poruku na zidu podruma crkve.

No ona spominje nekakva zakopana tijela. - Pa što? - pitam.
- Pa što? - ponovi Josh.
- Ta je crkva preko sto godina stara. Vjerojatno tamo dolje postoji čitavo groblje.
- Pa siguran sam da postoji. Ali ne govori on o tome. - Josh se nagne prema meni
i pomalo spusti glas. Zadah alkohola pogodi me ravno u lice. - Jesi li bio tamo?
Ja zamalo kažem da jesam, ali se onda sjetim da nisam frik za istinite zločine. -
Nisam.
- Imaju taj veliki šator tamo, ali podigli su ga iza hrpe stabala. E, tamo drže tijela.
- Stalno to spominješ. Kakva tijela?
- Tijela u podrumu nisu stara sto godina - kaže on. - To su žene koje su nedavno
ubijene.
- Ne.
- Da. A ja s tim ne mogu u eter.
Josh nastavi blebetati, iznova počne njurgati u vezi Claire i svojih izvora. Ja ga
više ne slušam.
Naomi i Lindsay već su pronađene, što znači da preostaju samo tijela Robin i Holly.
Holly je bila ubijena usred ničeg, usred šume te smo ju tamo i zakopah.
Robin je ubijena u našoj kuhinji. Njeno tijelo i njen automobil nalaze se na dnu
obližnjeg jezera.
Prekinem Josha usred priče. - Znaš li kad će to objaviti javnosti?
- A, siguran sam da će uskoro. Ne mogu vječno skrivati ta tijela.
Nastavi pričati, ali meni se po glavi mota samo Claire Wellington. Neće joj trebati
dugo da nam se pojavi na kućnom pragu i započne postavljati pitanja o Millicentinoj
sestri Holly.
Pitati zašto nikad nismo prijavili njen nestanak.
Jer smo mislili da se odselila.
Jer nas nije bilo briga.
Jer je običavala mučiti moju suprugu.
Jer je bila luda.
Pošaljem poruku Millicent.

Treba nam
večernji spoj.
 Ona me odbije.

Nema večernjih spojeva.

U bolnici sam.

Triput pročitam poruku prije nego bacim novac na šank i napustim First Street Bar
&Grill bez riječi upućene Joshu. Ili sam mu možda rekao da moram ići. Nisam siguran.
Millicent me nazove baš kad ja pokušam nazvati nju. Priča brzo, a ja sam popio
koju te stoga uspijem razabrati samo najhitnije detalje.
Rory. Odjel bitne službe. Pao kroz prozor.
Ni ne trudim se sjesti u auto jer sam dovoljno blizu bolnici da tamo otrčim. Ona
je samo tri ulice dalje i kad dođem tamo, zateknem Millicent kako napeto šetka
predvorjem.
Čim ju ugledam, znam.
S Roryjem je sve u redu. Ili će barem biti.
Millicent steže šake, pući usne i ostavlja dojam da kroz nju šiba električna struja.
Da je Rory ozbiljno ozlijeđen ona bi sad bila zabrinuta, plakala bi ili bila u šoku. Ali
nije ništa od toga. Pršti od bijesa.
Zgrabi me i zagrli. Brz je to potez, žestok, nakon čega se malo odmakne kako bi
mi pomirisala dah.
- Pivo - kažem joj. - Što se dogodilo?
- Naš se sin iskrao iz kuće kako bi se našao sa svojom djevojkom. Pao je dok se
penjao do njenog prozora.
- Ali, u redu je?
- Da, u redu je. Mislili smo da je slomio zapešće, ali samo je natečeno. Morat će
nositi udlagu...
- Zašto me nisi nazvala čim se dogodilo? - pitam ju.
- Jesam. Poslala sam ti poruku.
Izvadim mobitel iz džepa. I eto je, na napuklom ekranu. Ovisi o kutu iz kojeg se
gleda ekran, teže ju je ili lakše pročitati. - O, Bože, oprosti...
- Zaboravi. Sad si ovdje. Bitno je samo da je on dobro. - Millicent je ponovno
bijesna, ako je uopće i prestala biti. - Samo što će biti u kazni sljedećih sto godina.
Netko se zasmijulji.
Jenna je iza ugla, sjedi u čekaonici. Mahne mi. Ja joj odmahnem. Millicent me
odvede prema aparatu za kavu. Kava iz njega je gorka i peče mi jezik, no to je upravo
ono što mi treba. Umiri me umjesto da učini suprotno jer mi srce lupa kao blesavo od
trčanja, alkohola i sina koji je u bolnici.
 Millicent nestane u prostoriju za preglede. Kad izađu van, Rory nosi udlagu oko
zapešća i ruka mu je sad u povezu koji visi s vrata. Millicentin se bijes, barem zasad,
stišao.
On me ne pogleda u oči. Možda se još uvijek ljuti na mene ili možda zna da je
u frci. Teško je reći što je u pitanju pošto sam trenutno rastrzan između želje da ga
odvalim po glavi i želje da ga zagrlim. Promrsim mu kosu.
- Ako nisi htio igrati golf, samo si trebao reći - kažem mu.
On se ne nasmiješi. Obožava golf.
Kući se vratimo nakon ponoći. Provjerim kako je Rory nekoliko minuta nakon što
legne u krevet. Čak i on zaspi odmah, poput klade.
Sjednem na svoj krevet, iscrpljen.
Auto mi je još uvijek kod restorana First Street Bar &Grill.
A pod crkvom su bila zakopana tijela.
- Millicent - kažem.
Ona izađe iz kupaonice, usred svoje noćne rutine. - Što je?
- Noćas sam bio na pivu s Joshem. Izvjestiteljem.
- Zašto bi...
- Rekao mi je da su u podrumu crkve zakopana tijela.
- Tijela?
Kimnem i promatram ju. Njena mi se iznenađenost čini iskrenom. - Je li rekao čija
tijela? - pita ona.
- Pretpostavljam Holly i Robin.
- One nisu nigdje blizu te crkve. To znaš i sam. - Ona se vrati natrag u kupaonicu.
Ja krenem za njom. - Zaista nemaš pojma o tim tijelima zakopanima tamo dolje?
- Nikakvog pojma.
- Znači, u podrumu crkve je samo hrpa nekih nasumičnih tijela.
- Isuse, ne znam. To je isti novinar koji je tvrdio da na zidu postoji neka poruka.
Gdje je ta poruka sad?
Ima pravo.
Možda je Josh u krivu. Ili mu možda netko servira laži kako bi ga držao podalje od
istine. Policija na filmu stalno radi takve stvari. A Claire je možda pametna baš poput
njih.
 ŠEZDESET

S ad kad je Millicent otkrila da Rory ima djevojku i da se iskradao kako bi se viđao

s njom, želi se sastati s Faithinim roditeljima kako bi raspravili o svemu tome.
Hammondovi su joj klijenti te se spremno odazovu prijedlogu da se nađemo na večeri.
Ni Rory ni Faith nisu pozvani na nju.
Na putu smo prema restoranu, vrlo tradicionalnom, s bijelim stolnjacima i izborom
hrane koji opušta i stvara ugodu. Oni su odabrali restoran, nije Millicent.
- To su razumni ljudi - kaže Millicent.
- Siguran sam da jesu - odvratim.
Kad dođemo u restoran, Hammondovi nas već čekaju za stolom. Hank Hammond
sitan je i plavokos, baš kao i njegova kći. Corinne Hammond nije sitna i nije prirodna
plavuša. Oboje nose klasičnu odjeću i pristojne osmijehe. Odmah se bacimo na hranu.
Nitko ne naruči vino.
Hankov je glas dvostruko jači od njegova stasa.
- Faith je dobro dijete. Počela se iskradati iz kuće tek kad je upoznala vašeg sina
- kaže on.
Skoro mogu vidjeti lopticu kako leti na naš dio terena. Millicent se nasmiješi
pristojno i slatko poput sirupa. - Ja bih isto mogla reći za vašu kćer, ali nabacivanje
krivnjom nam neće pomoći.
- Ne govorim ja o krivnji. Ja govorim o držanju jedno podalje od drugog.
- Želite Roryju i Faith zabraniti da se viđaju?
- Faith je već bilo zabranjeno viđati se s vašim sinom bilo gdje osim u školi - kaže
Hank. - To je valjda nemoguće izbjeći.
- Trebali biste ju školovati kod kuće - kaže Millicent. - Tako se nikad ne bi vidjeli.
Položim dlan Millicent na ruku. Ona ga otrese.
- Možda je vaš sin taj koji bi se trebao obrazovati kod kuće - kaže Hank.
Corinne kimne.
- Zaista mislite da će se prestati viđati ako im... zabranite da se viđaju? - kaže
Millicent.
- Naša će kći učiniti što joj kažemo - kaže Hank.
Osjećam da se Millicent grize za jezik jer i sam činim isto.
Corinne razbije napetost. Glas joj je snažniji nego što sam očekivao. - Najbolje je
tako - kaže ona.
Millicent sad gleda Corinne i zastane prije nego prozbori. - Ne običavam djeci
braniti da rade nešto.
Laže.
 - Pa, očito smo drugačiji od vas - kaže Hank.
- Možda bismo se trebali vratiti temi razgovora - kažem. - Mislim da se ne trebamo
baviti našim filozofijama roditeljstva.
- U redu - kaže Hank. - Vi držite vašeg sina podalje od moje kćeri i to je to.
Konobar donese račun, a Millicent ga zgrabi prije nego Hank stigne isto učiniti.
Pruži mi ga i kaže: - Mi ćemo platiti.
Večera završi kratkim pozdravima.
Millicent šuti na povratku kući.
Rory nas dočeka na dovratku. Ozlijedio je zapešće, ne može igrati golf i još je u
kazni. Faith je jedino što mu je preostalo ili što barem misli da mu je preostalo. Nimalo
se ne veselim što ću mu reći da je sad i nju izgubio.
Ali ne kažemo mu to. Millicent priđe Roryju i položi mu dlan na obraz. - Sve je
u redu - kaže ona.
- Sve je u redu? Zaista?
- Ali nikad se više nemoj iskradati iz kuće.
- Obećavam.
Rory odskakuće s mobitelom kako bi nazvao Faith, koja će od svojih roditelja
dobiti sasvim drugačiju poruku.
Millicent mi namigne.
Pitam se nauče li se neke djevojke podmuklosti na ovaj način. Nauče li to zbog
nečije tuđe majke.

Sljedećeg dana primim poziv iz škole. Zbog Jenne, a ne Roryja. I ovaj put nisu u
pitanju ni oružje ni njen trbuh. U pitanju su njene ocjene.
Uvijek je bila odlična učenica, no tijekom proteklih mjesec dana ocjene su joj se
pogoršale. Danas nije predala pismeni rad koji joj je bio zadan. Jenna se čak nije ni
pokušala ispričati učiteljici.
Ni Millicent ni ja nismo imali pojma. Jenna je bila tako dobra učenica da nisam
nikad provjeravao tjedne izvještaje putem interneta. Nakon čitavog vihora poruka i
poziva, odlučimo razgovarati s njom nakon večere.
Millicent započne razgovor spomenom telefonskog poziva iz škole pa kaže: - Reci
nam što se događa.
Jenna nema pravi odgovor, nudi nam samo izmotavanje i okretanje glavom.
- Ne razumijem - kaže Millicent. - Uvijek si bila odlična učenica.
- Čemu? - pita Jenna. Ustane s kreveta i prijeđe preko sobe. - Čemu sve to, ako me
netko može zatvoriti u podrum i mučiti me?
- Nitko ti to neće učiniti - kažem.
- Kladim se da su i one mrtve žene isto mislile.
 Još jedan udarac u trbuh. Samo što je ovaj poput šiljka za led.
Millicent duboko udahne.
Činilo mi se da je Jenni bolje otkako je upoznala Claire. Stalno je pričala o tome
kako će biti detektivka. No sve je to stalo kad smo saznali za crkvu.
Sad se vrtimo ukrug s njom, pokušavajući joj logikom ukloniti strah. Nije baš
uspješno. Sve što dobijemo jest obećanje da neće pasti iz bilo kojeg predmeta.
Pri izlasku iz Jennine sobe ugledam otvorenu bilježnicu na njenom krevetu.
Istraživala je koliko žena svake godine bude oteto i ubijeno.
Millicent počne obavljati pozive, pokušavajući pronaći novog terapeuta.
Već je treći dan kako nema novih informacija o crkvi. Claire svake večeri održava
konferenciju za novinare kako bi ponovila sve što već znamo.

Četvrti dan započne psećim lavežom. U susjedstvu imamo nekoliko pasa, stoga je
nemoguće reći koji me točno probudio u pet ujutro, no odbija umuknuti.
Uspravim se u krevetu, pitajući se zašto se nikad prije nisam toga dosjetio.
Pas.
Dovoljno velik da se Jenna osjeti sigurnom, dovoljno zaštitnički nastrojen da zalaje
svaki put kad je netko vani. Primjerice, kada se Rory pokušava iskrasti ili krišom vratiti
u kuću.
Poželim se šutnuti što se nisam ranije toga sjetio. Pas bi nam riješio tolike
probleme.
Barem jednom ustanem prije Millicent. Kad se ona spusti u prizemlje odjevena za
trčanje ja pijem kavu i na internetu istražujem pse. Ona se ukoči kad me ugleda.
- Želim li znati što to...
- Vidi - kažem i pokažem prema ekranu. - U azilu je, mješanac rotvajlera i boksera.
Millicent mi uzme kavu iz ruke i otpije gutljaj. - Želiš psa.
- Za klince. Kako bi štitio Jennu i sprečavao Roryja da se iskrada iz kuće.
Ona me pogleda i kimne. - Pa ovo je sjajno.
- Sine i meni povremeno.
- Ti ćeš skrbiti za tog psa?
- Klinci će.
Ona se nasmiješi. - Ako ti tako kažeš.
Prihvatim to kao pristanak.
Tijekom stanke između poduka svratim do azila za pse. Ljubazna me žena povede
u obilazak dok joj objašnjavam što točno tražimo. Ona predloži nekoliko različitih pasa
i jedan od njih je mješanac rotvajlera i boksera. Zove se Digger. Ona provjeri
dokumentaciju i kaže da bi bio dobar obiteljski pas, no klinci će morati doći u azil i
sresti se s njim prije nego nam dopuste da ga usvojimo. Obećam službenici azila da ću
se vratiti.
Zbog tog se psa sad osjećam optimističnije.
Svratim u drive-thru na kavu i sendvič. Dok čekam svoj ručak pred prozorom za
preuzimanje narudžbe, vidim televizijski ekran u prostoriji s druge strane. Claire
Wellington održava još jednu konferenciju za novinare. Od riječi pri dnu ekrana poskoči
mi srce:

U CRKVI JE PRONAĐENO JOŠ TIJELA

Kad mi blagajnica pruži hranu kroz otvoren prozor, čujem Clairein glas: ... tijela
triju mladih žena pronađena su zakopana u podrumu.
Ostatak konferencije za novinare odslušam na parkiralištu, na radiju u autu.
Tri žene. Sve nedavno ubijene.
Policija se sigurno vara u vezi s vremenom ubojstava. Nema šanse da bi netko tamo
zakapao tijela dok je Lindsay bila...
- Barem dvije od triju žena u toj su mjeri nedavno ubijene da istražitelji mogu
utvrditi način smrti. Kao i prethodne, i ove su žene bile zadavljene. Također su na njima
pronađeni i tragovi mučenja.
Ne mogu doći do daha jer Claire odbija zašutjeti.
- Također smo pronašli i riječi napisane na zidu podruma, iza jedne od polica.
Iako još nismo dobili rezultate DNK analize, krvna grupa odgovara Naominoj.
Kad Claire kaže što piše na zidu, srce mi stane.
Tobias.
Gluh.
 ŠEZDESET I JEDAN

N aomi nije mogla napisati Tobiasovo ime. Ona ga nikad nije srela.

Vrtim tu misao po glavi, pokušavajući dokučiti što se dogodilo. Lindsay je

poznavala Tobiasa. Ona je znala da je on gluh.
No njeno je tijelo bilo pronađeno prije Naomina nestanka. Nisu mogle razgovarati
jedna s drugom, nisu mogle razmijeniti informacije.
Millicent je jedina koja je mogla.
To nema smisla. Ništa od svega ovog nema smisla.
Kad uzmem branu i odvezem se s parkirališta, uključim radio kako bih čuo kraj
konferencije za novinare. Kad konferencija završi, najavljivači nastave govoriti. Stalno
ponavljaju riječi napisane na tom zidu.
Tobias.
Gluh.
Naomi nije znala za Tobiasa.
Lindsay je znala za njega.
Millicent je znala.
Zaustavim se pored ceste. U glavi mi je sve toliko zamućeno da ne mogu razmišljati
i voziti istovremeno.
Tobias.
Gluh.
Isključim radio i sklopim oči. Sve što vidim jest Naomi u podrumu crkve, lancima
vezana za zid. Pokušam ju izbiti iz glave, pokušavam razbistriti misli. No i dalje ju
vidim, skutrenu u kutu, prljavu i oblivenu krvlju.
Pozli mi od toga. Žuč mi se diže u grlu; okusim ju u ustima. Iskoračim iz auta,
osjećam mučninu i baš tad mi zazvoni mobitel. Millicent.
Ona već priča kad se ja javim.
- Ispuhala ti se guma?
- Molim?
- Pored ceste si.
Podignem pogled, očekujući da ću vidjeti kameru ili dron, ali nebo je prazno. Nema
ni ptice na vidiku. - Kako znaš gdje sam?
Ona uzdahne. Velik, umoran uzdah, onaj kakav mrzim. - Pogledaj ispod auta -
kaže ona.
- Molim?
- Pogledaj. Ispod. Auta.
 Kleknem i pogledam. Lokator. Baš onakav kakav sam njoj stavio pod auto.
Zato nikad nisam saznao za crkvu.
Ona je znala da ju pratim.

Trenutak u kojem to shvatim je poput eksplozije bombe u mojoj glavi.

Samo je jedna osoba mogla napisati tu poruku Naominom krvlju. Znao sam to čim
sam čuo za poruku - ali čitavo sam vrijeme tražio neko drugo objašnjenje.
No drugog objašnjenja nema.
- Smjestila si mi - kažem. - Sve si mi ih smjestila. Lindsay, Naomi...
- I ostale tri. Nemoj njih zaboraviti.
Misli mi preplave prizori Millicent koja žene ubija sama pa meni smješta njihova
umorstva.
Sad znam što je ona radila dok sam ja sve one noći i dane provodio kod kuće s
bolesnom Jennom.
Budućnost se rasprostre iz mene poput krvavo crvenog saga.
Sklopim oči, nagnem glavu unatrag i razmišljam o svim raznim načinima na koje
mi je Millicent mogla podvaliti. DNK kojoj ima pristup. Što je sve mogla podmetnuti,
što je sve mogla dati policiji. To čak ni ne uključuje sve ljude koji me poznaju kao
gluhog muškarca zvanog Tobias.
Annabelle. Petra. Čak i šankeri.
Svi će se oni sjetiti.
Sve će ukazivati na mene.
Moj se um opire toj zamisli. Vrtim se i vrtim u krug, razrađujem svaku zamisao do
samog kraja, ustanovim da neće upaliti. Svaka je staza prepriječena, svaka je zamisao
nešto čega se Millicent već dosjetila. Kao da sam u golemom labirintu bez izlaza. Ja
uopće nisam planer, nipošto ne onakav kakav je moja supruga.
Hodam naprijed-natrag uz svoj auto. U glavi mi je kao da me stalno netko trese
strujom.
- Millicent, zašto si ovo učinila?
Ona se nasmije. Zvuči kao da je zagrizla nešto. - Otvori prtljažnik.
- Molim?
- Tvoj prtljažnik - kaže mi. - Otvori ga.
Oklijevam zamišljajući što bi sve moglo biti unutra. Pitam se koliko još gore sve
ovo može postati.
- Hajde - kaže ona.
Otvorim prtljažnik.
 Unutra je samo moja oprema za tenis. Svaki je reket na svom mjestu. - Ne
razumijem...
- Rezervna guma - kaže ona.
Moj mobitel, onaj potrošni. Onaj na kojem su poruke od Lindsay i Annabelle.
Posegnem u unutrašnjost gume za tim mobitelom, no ne nađem ga. Nađem zato nešto
drugo.
Pixy Stix grickalice.
Lindsay.
Prva s kojom sam spavao.
Dogodilo se to nakon druge zajedničke šetnje prirodom.
Sladak si. To mi je Lindsay rekla.
Ne, ti si slatka.
Millicentin me glas vrati u sadašnjost. - Znaš, fascinantno je što ti sve ljudi neće
otkriti kad ih držiš zatočene godinu dana.
- Ma, što to...
- Vidjela te one noći kad smo ju oteli. Lindsay se već polako budila prije nego što
si ti otišao. Ustvari, bila je prilično iznenađena što nisi gluh.
Obuzme me val mučnine. Mučnine zbog onog što sam učinio. Zbog onog što je
moja supruga učinila.
- Znaš, zanimljivo je to što je - kaže ona - Lindsay mislila da ju mučim zato jer je
spavala s tobom. Pokušala sam joj reći da nije to posrijedi, barem isprva nije bilo, ali
mislim da mi nikad nije povjerovala.
- Millicent, što si to učinila?
- Ja nisam ništa učinila - kaže Millicent. - Ti si učinio. Sve si ovo ti učinio.
- Ne znam što misliš da se dogodilo...
- Ne obraćaj mi se pokroviteljski.
Ugrizem se za jezik sve dok ne okusim krv. - Koliko već dugo sve ovo planiraš?.
- Zar je bitno?
Nije. Više nije bitno.
- Mogu li ti objasniti? - pitam ju.
- Ne.
- Millicent...
- Što? Žao ti je, jednostavno se dogodilo, nije ništa značilo? Ugrizem se za jezik.
Doslovno.
- I što ćeš sad učiniti? - kaže ona. - Pobjeći, sakriti se; ili ćeš ostati ovdje i boriti se?
Ni jedno ni drugo. Oboje. - Molim te, nemoj.
 - E, vidiš, u tome leži tvoj problem.
- U čemu?
- Uvijek se usredotočiš na pogrešne stvari.
Zaustim kako bih ju pitao što su to pogrešne stvari, no zaustavim se. Jer upravo
dokazujem da je u pravu.
Ona se nasmije.
Poziv se prekine.
 ŠEZDESET I DVA

T rebalo bi mi pozliti. Trebao bih se ispovraćati, isprazniti želudac jer mi je moja

supruga, s kojom sam već petnaest godina u braku, smjestila umorstva više žena.
No umjesto toga kao da mi je čitavo tijelo puno novokaina.
Nije to loše, pošto mogu razmišljati umjesto da osjećam.
Bježi i sakrij se. Ostani ovdje i bori se.
Nijedno ni drugo nije mi privlačno. Kao ni zatvor, smrtna kazna, injekcija kojom
se ista izvršava.
Bježi.
Za početak, sagledam stanje stvari. Imam auto, spremnik do pola pun goriva,
sendvič, djelomično ledenu kavu i nekih dvjesto dolara u gotovini. Kreditne kartice ne
mogu koristiti jer će me Millicent motriti.
Pitam se bih li stigao podići gotovinu u banci.
Osim toga, mogućnosti su mi vrlo ograničene. Auto ne mogu predugo zadržati
osim ako se ne riješim registracijskih pločica, a zatim je tu i pitanje odredišta. Kanada
je predaleko. Dok dospijem tamo gore, moja će fotografija već odavno biti na svim
vijestima.
Meksiko je jedina mogućnost za vožnju, ali čak bi i to bilo previše za očekivati.
Sve ovisi o tome koliko će se brzo sve ovo odviti. Moje ime i fotografija mogli bi biti
posvuda već za samo koji sat.
Mogao bih zrakoplovom napustiti zemlju, no u tom bih slučaju svakako trebao
putovnicu. Znali bi gdje sam sletio. Ja se u niti jednom trenutku nisam pripremio za
ovakvu vrstu bijega. Millicent to zna.
Bijeg će samo dovesti do mog hvatanja.
Bijeg bi također značio napustiti klince. Ostaviti ih s Millicent.
I sad mi pozli. Ispraznim sve što imam u želucu na cestu, iza auta. Prestanem
povraćati tek kad više nemam što izbaciti iz sebe.
Bježi i sakrij se. Ostani tu i bori se.
Počnem razmatrati treću mogućnost. Što ako bih ušetao u policijsku postaju i sve
im rekao?
Ne. Millicent bi možda uhitili, ali uhitili bi i mene. Ne bih mogao tvrditi da sam
nevin, jer to nije istina.
Ali mora postojati neki način. Neki način na koji bih mogao uperiti prst u nju,
skrenuti pažnju sa sebe, jer ja nikad nisam ubio nikog. Uz pravog odvjetnika, pravog
tužitelja, pravog suca možda bi se moglo postići nekakav dogovor. Ali ja nemam ništa
od toga. Za razliku od Millicent, ja nisam vrijeme provodio smještajući umorstvo
suprugu.
 Uvijek se usredotočiš na krive stvari.
Možda je u pravu što se toga tiče; možda razlog zašto i nije bitan. Ali, bit će.
Razlog je to što će me progoniti, ono o čemu ću razmišljati kad budem noću ležao u
krevetu. Ako budem u krevetu. Možda budem na zatvorskom ležaju. U pravu je ona u
vezi razloga. Pogrešna je to stvar za usredotočiti se u ovom trenutku.
Bježi i sakrij se. Ostani ovdje i bori se.
Stalno se i iznova te mogućnosti ponavljaju u mojoj glavi, poput riječi napisanih
na podrumskom zidu. Millicent je te mogućnosti navela kao da su jedine. Kao da su
ili jedno ili drugo.
No u krivu je. Mogućnosti su krive.
Za početak, ja ću ostati ovdje. Nema šanse da napustim svoju djecu.
A ako ostanem, morat ću se sakriti. Barem dok ne pronađem način kako bih
natjerao policiju da mi povjeruje u vezi Millicent.
Što znači da se moram boriti.
Ostani, sakrij se, bori se. Ovo prvo nije teško. Nema bježanja.
Policija. Mogao bih na policiju, sve im reći, reći im...
Ne. Ne mogu to učiniti. Ruke su mi zaista krvave, to će čak i potpuni novak shvatiti.
A ako ne mogu otići na policiju, morat ću ih izbjegavati.
Novac. U novčaniku imam dvjesto dolara, što mi neće dugo potrajati. Zaputim se
ravno do banke i skinem s računa svu gotovinu koju mogu, a da ne uzbunim poreznu
službu. Millicent će znati da se to dogodilo, pošto je lokator još uvijek pričvršćen na
auto.
Millicent. Koliko dugo ona već zna? Koliko me dugo već prati? Kad je uopće
započela planirati sve ovo? Pitanjima nema kraja, niti odgovora.
Uzevši sve što smo proživjeli, sve što smo zajedno učinili, nezamislivo mi je da
mi nije ništa rekla, da me nije ništa pitala, da mi nije barem dala priliku. Nisam imao
nikakve šanse, nisam imao mogućnost objasniti joj.
Sve mi se to čini pomalo ludim.
I slama mi srce.
Ali nemam vremena razmišljati o tome. U roku kraćem od sat vremena život mi
se sveo na najosnovniju razinu: preživljavanje.
Zasad mi to baš i ne ide. Millicent zna gdje sam, a ja nemam pojma koji mi je
sljedeći korak.

Moj dom. Mjesto na koje se još uvijek vraćam.

Zgrabim iz kuće sve što mogu - odjeću, zahodske potrepštine, laptop. Onaj laptop
na kojem smo istraživali žene, tog laptopa više nema, vjerojatno je uništen, no umjesto
njega uzmem Millicentin tablet. I fotografije. Skinem par fotografija klinaca s zida.
Također im pošaljem poruku.
 Ne vjerujte
svemu što vam kažu.
Volim vas.

Prije odlaska isključim GPS lokator, ali ga i zadržim. Ona će se neko vrijeme pitati
da li ja to samo sjedim u našoj kući. Možda. Ali to je samo ako sam u pravu u vezi
vlastite supruge.
Izađem autom s prilaza i zaputim se niz ulicu bez ikakva pojma kamo idem.
Neka prazna zgrada, motel uz cestu, neko parkiralište? Močvara, šuma, staze za
šetnju prirodom? Nema pojma, ali ne čini mi se pametnim biti na mjestu koje ne
poznajem. Trebam neko mjesto gdje ima tišine, gdje mogu razmišljati. Neko mjesto
gdje me nekoliko sati nitko neće smetati.
Potpuni nedostatak izbora i originalnosti odvedu me do kluba.
Pošto sam zaposlenik, imam ključ za urede, koji nikad ne koristim te ključ za
prostorije s opremom, kao i onaj od sportskih terena. Nakratko svratim do trgovine po
vreću hrane, većinom nezdrave i skrivam se od pogleda dok ne prođe devet navečer.
Tad se rasvjeta teniskih terena gasi i zaštitari ih zaključaju preko noći.
Tamo se zaputim. U zgradi kluba postoji kamera. No na terenima ih nema.
 ŠEZDESET I TRI

S ve mi je u vezi teniskih terena poznato. Odrastao sam na njima. Tu sam naučio

igrati tenis, ali to nije sve. Trener me tjerao da istrčavam beskrajne krugove kako
bih se doveo u formu. Tu sam osvajao trofeje i strašno gubio, ponekad na isti dan.
Tu sam pronalazio bijeg; tu bih došao maknuti se od prijatelja, škole, a naročito od
roditelja. Isprva sam dolazio ovamo jer me zanimalo hoće li me potražiti. Kako nikad
nisu, počeo sam terene koristiti kao skrovište. Tu sam se čak i prvi put poljubio.
Lily. Bila je godinu dana starija od mene i puno, puno iskusnija ili mi se barem tako
činilo. Jedne Noći vještica, prije nekih milijun godina, prijatelji i ja smo se maskirali
u gusare. Ona i njene prijateljice maskirale su se u lutke. Naletjeli smo jedni na druge
negdje u Oaksu, dok smo skupljali slatkiše, i Lily mi je rekla da sam sladak. Pretpostavio
sam kako to znači da me voli i mislim da zaista i jest.
Jedan je komentar vodio k sljedećem i nedugo zatim pitao sam ju želi li vidjeti
jedno kul mjesto. Rekla je da želi.
Kul je možda bila presnažna riječ, ali kad ti je trinaest misliš da je već to što nisi u
kući jako kul, k tome usred noći i s djevojkom. Ni Lily nije smatrala da je to loše, pošto
me poljubila. Imala je okus po čokoladi i slatkišima od sladića, a ja sam to obožavao.
Na trenutak sam toliko zaokupljen tim sjećanjem da mi se čini da je sve u redu.
Ali nije. Na teniskom sam terenu jer me progoni policija i ne mogu kući.
Ali te misli o Lily navedu me da shvatim kako ipak imam kamo otići.
Alarm na mom mobitelu probudi me u pet ujutro. Skočim na noge, skupim stvari i
vratim se u auto. Pokušaj spavanja na klupi pored terena pružio mi je dovoljno vremena
za smišljanje plana. Pristup internetu mobitelom omogućio mi je da plan bude dobar.
Ispostavilo se da postoje deseci internetskih stranica koje objašnjavaju kako nestati,
kako si zamesti trag, kako umaknuti policiji, šefu ili ljutitoj supruzi. Svatko od nas želi
pobjeći od nečeg.
Odvezem se iz grada, zaputim se niz međudržavnu cestu i zaustavim se tek nakon
sat vremena. Naposljetku parkiram na benzinskoj postaji, uključim GPS lokator i
pričvrstim ga za ovjes nekog kamioneta. Nakon što iz mobitela izvadim bateriju, svratim
do trgovine i kupim jeftini jednokratni.
Zatim se zaputim natrag prema Hidden Oaksu.
To je nešto što mi internet ne preporučuje da učinim, ali internet nema djecu. Da
nemam djecu samo bih nastavio vožnju, promijenio u nekom trenutku registracijske
pločice ili se riješio auta. Autobusom se vozio od države do države te naposljetku završio
u Meksiku.
Ali to nije mogućnost. Ne dok su Jenna i Rory još uvijek s mojom suprugom.
Na pola puta natrag svratim do trgovine živežnim namirnicama i napunim
prtljažnik. Provjerim sve novine, tražeći u njima svoje lice, ali ne vidim ga nigdje. Svi
su naslovi svedeni na dvije riječi.
 TOBIAS GLUH

Tijekom vožnje kući pitam se jesam li ponovno jako glup.

U Oaks se može ući kroz dvije različite vratnice. Prednje su one sa stražarima; ako
želite ući, morate proći pored njih.
No Hidden Oaks je poveća zajednica, s obzirom da uz stotine domova ovdje imamo
i čitavo igralište za golf. Stoga postoje i stražnje vratnice. Zapravo, postoje dvije. Za
prve vam treba šifra; za druge vam treba daljinski upravljač kao za garažna vrata, no
nema stražara. Tuda uđem u Oaks.
Nakon toga se vozim prvo pored manje skupih domova pa između kuća srednjeg
cjenovnog ranga, koje se tek grade i naposljetku se zaustavim pred kućom dvostruko
većom od moje. Ima šest spavaćih soba, barem jednako toliko kupaonica te bazen u
stražnjem dvorištu. Kekonina je kuća prazna, jer je ona još uvijek na Havajima.
Ovo je najbriljantniji dio mog plana. Ili možda najgluplji. Znat ću to tek kad
pokušam ući.
Tu je nekoć živjela Lily. Te mi je Noći vještica postala prvom djevojkom. Tolike
sam noći proveo krišom napuštajući vlastitu i ulazeći u njenu kuću. Baš kao što moj sin
sad čini zbog svoje djevojke.
Tolike su godine prošle od tog vremena i kuća je u međuvremenu ponovno oličena,
preuređena i obnovljena. Brave su vjerojatno promijenili već nekoliko puta. Ali,
zanimljivo je to s prodajom nekretnina. Ljudi uvijek mijenjaju brave na prednjim i
stražnjim vratima. Kladim se da brava na francuskim vratima sa stražnje strane kuće,
onima na katu, nikad nije promijenjena. Ta se brava nikad nije dala zatvoriti kako treba.
Stoga za nju nije bio potreban ključ.
Uspeti se do tih vrata nije baš tako lako kao nekad, ali ne brinem se hoće li me
netko vidjeti. Kekonina je kuća duboko usred Oaksa, u skupom području, gdje svatko
ima više terena nego što mu je potrebno. Najbliže se susjede jedva vidi s prednjih vrata
kuće, a kamoli iz stražnjeg dijela.
Nekako se uspijem popeti te ustanovim da vrata zaista jesu otključana. U nekom
su ih trenutku ponovno oličili, možda čak i promijenili izolaciju na njima, ali brava je
ostala ista. Po prvi se put u proteklih dvadeset i četiri sata nasmiješim.
Nekoliko minuta kasnije nađem se u kući pa izađem kroz garažu. Kekona ima jedan
auto, terenac za gradsku vožnju, što znači da u njenoj garaži ima mjesta za moj auto.
Unesem živežne namirnice u kuću, istuširam se i smjestim. Po prvi put mi se čini da
imam neku šansu. Nisam siguran za što, ali barem više ne spavam na teniskom terenu.
Kad otvorim laptop, zaskoči me prvi problem: šifra za bežični internet.
Kekona je s modema skinula naljepnicu sa šifrom, stoga mi nije lako doći do nje.
Previše mi vremena treba da napokon shvatim kako je naljepnica sad na vratima
hladnjaka.
 Kad se napokon domognem interneta, potražim način za pristup Millicentinom
tabletu. Potreban mi je PIN od četiri znamenke. I bez pokušaja znam da ona nikad ne
bi iskoristila nešto generički kao što je datum rođenja ili neke obljetnice. Trebam nešto
bolje.
Na vijestima ne prestaju pričati o konferenciji za novinare, o Tobiasu i tri žene u
podrumu.
Ja pokušavam shvatiti tko su te žene, koga je to Millicent mogla odabrati. Žene
s našeg popisa? Žene koje sam odbacio, poput Annabelle i Petre? Nadam se da nije
Annabelle. Ona ničim nije zaslužila Millicent.
Ne, to ne bi imalo smisla. Netko mora biti živ kako bi identificirao gluhog
muškarca zvanog Tobias. Nije mogla ubiti sve koji su ga vidjeli.
Možda je Millicent odabrala strance, žene koje nikad nisam vidio, s kojima nikad
nisam razgovarao. Ili bi to možda bilo previše nasumično za njen ukus.
Kažem si da moram prestati. Misli mi se vrte u krugovima i ne postižu ništa.
Nastavim se baviti tabletom, nadajući se odgovoru. Kad sunce napokon zađe,
nisam nimalo bliže otkrivanju PIN-a.
Šest popodne je i trebao bih biti kod kuće, za večerom. Filmska je večer, a ja nisam
tamo. Ako moja poruka nije Jenni i Roryju dala do znanja da nešto nije u redu, to što
sad nisam tamo trebalo bi.
Probudim se i pomislim da sam kod kuće. Osluškujem je li Millicent u prizemljuje
li se vratila s trčanja i upravo priprema doručak. Kroz misli mi bljesne današnji raspored;
prvu poduku držim u devet. Okrenem se i uz glasan udarac padnem na pod.
Nisam kod kuće. Spavao sam na kauču u Kekoninom dnevnom boravku. Kauč je u
dijelovima, boje zelene morske pjene i ogroman, ali ja sam se svejedno uspio otkotrljati
s njega. Stvarnost me udari baš kad i drveni pod.
Televizor je uključen, kava se kuha, računalo se pokreće. Prethodnu sam noć
proveo praveći popise. Popise onog što znam, onog što ne znam i onog što trebam znati.
Popis kako doći do informacija koje su mi potrebne. Taj je popis malo kratak pošto
nisam ni detektiv ni haker. Ono što znam jest da se ovo može odraditi na dva načina:
mogu dokazati da je ona ubila te žene ili mogu dokazati da ih ja nisam ubio. Idealno
bi bilo oboje.
One noći kad je Naomi nestala ja sam se vratio kući i ostao s klincima, ostavio ju
samu s Millicent. Isto je bilo s Lindsay; bio sam s Jennom kojoj je bilo mučno. Klinci
su mi alibi, ali ne baš dobar. Jer ne mogu potvrditi išta što se dogodilo dok su spavali.
Ali mogu li dokazati da je Millicent odgovorna? To mogu dokazati koliko i da ja
nisam.
Millicentin se tablet pokaže većim problemom nego što sam očekivao. Iako postoji
softver za resetiranje PIN-a, to se može učiniti samo putem adrese elektroničke pošte
koju tablet koristi. Što je još jedna zaporka koju nemam i koju ne mogu pogoditi. Usred
noći sam na kraju posustao i počeo čitati internetske stranice na kojima su tinejdžeri
tražili iste stvari kao ja.
 No možda postoji drugi način. Možda. Ali samo ako nekog uspijem navesti da mi
pomogne.
Pola jutra provedem pitajući se je li bolje pomoć zatražiti sad, prije nego mi lice
bude svuda na vijestima ili nakon što bude objavljena potjernica. Pokušam zamisliti
kako netko mene dolazi pitati za pomoć, netko tko možda jest, a možda nije psihopat.
Bih li im pomogao ili bih im zalupio vrata pred licem i pozvao policiju?
Odgovor je isti. Ovisi.
A mogućnosti su mi ograničene. Moji su prijatelji i Millicentini; dijelimo ih. Ja
imam mnogo klijenata, no većinom su samo to. Samo mi jedna mogućnost pada na
pamet - samo bi jedna osoba mogla biti voljna i sposobna mi pomoći.
Andy, ako pristane.
 ŠEZDESET I ČETIRI

G OLDEN WOK je kineski restoran nekih trideset minuta udaljen od Hidden Oaksa.
Već sam jednom bio tamo, svratio na putu nekamo drugamo i sasvim je nalik
svim ostalim kineskim restoranima u kojima sam ikad bio. Dođem rano i napunim si
tanjur govedinom na mongolski, slatkom i kiselom svinjetinom, piletinom chow mein i
prženim proljetnim rolicama. Na sredini obroka Andy Preston uđe u restoran i pridruži
mi se.
Ustanem i pružim mu ruku. On ju odgurne i zagrli me.
Andy nije isti čovjek kakav je bio prije Tristina samoubojstva. Nije čak ni isti
čovjek kojeg sam vidio na njenom sprovodu. Nema više onih suvišnih kilograma; sad
je gotovo i premršav. Nije to zdravo. Kažem mu da si uzme tanjur.
Kineski je restoran bio njegov odabir. Napustio je Hidden Oaks nakon Tristine
smrti, a Kekona mi je rekla da je dao otkaz i dane provodi na internetu, potičući strance
da ne izvrše samoubojstvo. Vjerujem u to.
Andy sjedne za stol i nasmiješi mi se. Osmijeh se doima praznim.
- No, što se događa? - pitam ga. - Kako si?
- Pa nije baš sjajno, ali moglo bi biti i gore. Uvijek bi moglo biti gore.
Ja kimnem, impresioniran time što može tako nešto reći nakon svega što ga je
zadesilo. - Imaš pravo, moglo bi.
- A što je s tobom? Kako je Millicent?
Pročistim grlo.
- A joj - kaže on.
- Trebam pomoć.
On kimne. Ne postavlja pitanja - jer još uvijek mi je prijatelj, iako ja baš i nisam
neki prijatelj njemu.
Čitavog sam se jutra premišljao što mu sve reći o mojoj situaciji. Prvo, tablet.
Izvadim ga iz torbe za teretanu i gurnem prema njemu, preko stola. - Možeš li mi pomoći
ući u njega? Ima PIN, a ja ga ne znam.
Andy pogleda prvo tablet pa mene. U očima mu sad vidim da je uzbunjen. - Bilo
koji osmogodišnjak bi ti mogao provaliti u ovo.
- Ne mogu klince pitati za pomoć.
- Znači, ovo je Millicentin tablet.
Kimnem. - Ali nije to što misliš.
- Nije?
- Nije. - Pokažem prema njegovom tanjuru. - Završi s jelom pa ću ti sve reći.
Kažem sve, ali ne mislim to zaista.
 Kad završimo s jelom, odemo sjesti u njegov kamionet. Star je i nimalo nalik
sportskim autima koje je običavao voziti.
- Što si učinio? - pita me.
- Zašto misliš da sam nešto učinio?
On me pogleda iskosa. - Jer izgledaš užasno, jer imaš novi broj mobitela i jer želiš
provaliti supruzi u računalo.
Ma koliko bih htio nekom reći sve, ne mogu. Ma koliko se mi dobro poznavali,
svako prijateljstvo ima svoje granice. Umorstvo je jedno od njih. Također i tajenje stvari
o nečijoj supruzi.
- Varao sam Millicent - kažem.
Ne doima se iznenađenim. - Što ti baš i nije dobar potez.
- Još si i blag.
- Znači, izbacila te van i želi ti uzeti sve? Kuću, mirovinski fond, fond za studiranje
klinaca?
Tako bih rado da je to posrijedi. - Ne baš - kažem. - Millicent želi više od toga.
- Ne mogu reći da sam iznenađen. - Zastane na nekoliko trenutaka pa zavrti glavom.
- Sad kad si sve zaribao, mogu ti reći istinu.
- Kakvu istinu?
- Millicent mi nikad nije bila draga. Uvijek mi se činila pomalo hladnom.
Osjetim poriv da se nasmijem, ali ne čini mi se prikladnim. - Smješta mi stvari za
koje nisam odgovoran. Neke jako loše stvari.
- Protuzakonite stvari? - pita on.
- Da. Vrlo protuzakonite.
On podigne ruku kao da me želi spriječiti da kažem išta više. - Znači, bio sam u
pravu. Hladna je.
- Bio si u pravu.
On jedno duže vrijeme šuti. Prelazi dlanom preko volana, nešto što djeluje sasvim
nesvjesno jer ste previše zauzeti razmišljanjem. Sve što ja mogu jest šutjeti i pustiti ga
da sam odluči jesam li i koliko lud.
- Ako si samo trebao provaliti u tablet, zašto si mi rekao sve ostalo? - pita me.
- Zato jer se nas dvojica jako dugo poznajemo. Jer ti dugujem istinu.
- I?
- I zato jer ću vjerojatno uskoro završiti u vijestima.
- Vijestima? Pa kog ti vraga ta žena radi?
- Ti si prva osoba koja me vidjela od jučer - kažem mu. - Molim te, nemoj nikome
ništa reći.
 On zuri kroz prozor, u neonski znak Golden Woka. - Ne želim znati više od ovog,
je li tako?
Ja zavrtim glavom.
- Onda je to usluga - kaže on. - Šutjet ću.
- Tako nekako. Da. Ali zaista trebam pristup tabletu - kažem mu i pokažem na
Millicentin uređaj, na Andyjevoj ploči s instrumentima. - Hoćeš li mi pomoći?
On ponovno šuti.
Andy će mi pomoći. Možda toga još nije svjestan, ali već mi je odlučio pomoći.
Inače bi dosad već otišao. A ako je suditi prema njegovu izgledu, ovo bi i njemu moglo
biti potrebno koliko i meni.
- Uvijek si bio teški davež - kaže mi. - I čisto da se zna, previše naplaćuješ poduke
iz tenisa.
Nasmiješim mu se. - Primljeno na znanje. Ali, optužio si me da ti spavam sa ženom.
Duguješ mi.
On kimne. - Daj ovamo.
Dam mu tablet.

Čekanje je najgori dio. Kao kad znate da će eksplodirati bomba, ali ne znate kad
ni gdje. Ili kod koga. Sljedeći dan provedem u Kekoninoj sobi za projekcije. Ima ekran
širine zida i kožne naslonjače. Stalno gledam Josha kako priča o Tobiasu. Čak se i
obratio stručnjacima s pitanjima o tome kako je biti gluh.
Moram priznati da su mi neke od tih informacija zanimljive. Bilo bi korisno znati
ih onda kad su mi bile potrebne.
Iz misli me prene glazba koja najavljuje prijelomne vijesti. Od fotografije na
ekranu poskoči mi srce.
Annabelle.
Slatka Annabelle, službenica naplate parkiranja koja je momka izgubila u sudaru
s pijanim vozačem.
Živa je.
I još uvijek je slatka, kratke kose i nježnih crta lica, iako se ne smiješi. Ne doima
se nimalo sretnom kad ju Josh predstavi kao »ženu koja je susrela gluhog muškarca
zvanog Tobias.«
Nisam iznenađen što je ona prva koja se javila. Nije mogla spasiti svog momka
pa sad želi spasiti sve ostale.
Annabelle ispriča našu priču, barem onaj dio koji zna, započevši s trenutkom kad
mi je skoro napisala kaznu za auto za koji sam tvrdio da je moj. Objasni kako smo se
sreli na ulici i kako sam ju pozvao na piće. Čak i navede ime mjesta na koje smo otišli.
Ako šanker Eric već nije otišao na policiju, sad vjerojatno hoće.
 Annabelle ništa ne izostavi, spomene čak i poruku koju mi je poslala. Policija sad
ima taj broj mobitela.
Pitam se hoće li se Millicent javiti kad nazovu na nj.
I šećer na kraju, Annabelle kaže da je čitavo jutro provela s policijskim crtačem.
Crtež su prikazali odmah nakon intervjua.
U potpunosti izgleda poput mene, a istovremeno nimalo ne podsjeća na mene.
Zamišljam Millicent kako gleda vijesti i kritizira crtež, kaže da je nos prevelik, a
uši možda premalene. Rekla bi i da nisu stavili madež pored uha te da je moja put druge
nijanse. Sve bi ona to primijetila jer ona uvijek sve primijeti.
Neće puno vremena proći prije nego me identificiraju, iako neki ljudi sigurno već
sad tragaju za mnom. Recimo, moj poslodavac. Millicent vjerojatno glumi paniku, pravi
se da sam nestao bez razloga.
Jenna i Rory - tko zna što oni misle?
Ostatak dana provedem u kući, bojeći se izaći van dok je sunce još na nebu.
Podsjeti me to na dan kad sam oženio Millicent, onaj dan u domu njenih roditelja,
usred ničega. Vidim ju u mislima u onoj jednostavnoj haljini, podignute kose, posutu
sitnim cvijećem kao da je kakva nimfa ili vila iz nekog drugog svijeta. Bila je baš takva,
sve u vezi nje bilo je kao s drugog svijeta. Valjda još uvijek jest.
Također se prisjetim onog što je rekla tog dana, jer te riječi sasvim odgovaraju
situaciji.
Krećemo.

Vijesti pristižu sve brže i brže, što me nimalo ne iznenađuje. Javnost je dobila
taman dovoljno informacija da sad i sama može pružati nove.
Druga osoba koja tvrdi da poznaje Tobiasa je šanker, ali ne Eric. Ovaj mladić radi
u baru u kojem sam sreo Petru. Josh se, iako pretjerano ushićen tim novostima, također
doima razočaranim što se taj mladić ne sjeća ni točnog dana ni točnog sata kad je sreo
Tobiasa. Sjeća se toliko malo toga da je ustvari neugodno, barem njemu. A povrh svega
je i piće pogrešno zapamtio. Tobias nikad nije naručio votku-tonik.
To me gotovo vrijeđa. Uvijek sam Tobiasa smatrao pametnijim.
Ili je možda ovaj šanker totalni kreten.
Kad se ništa novo ne dogodi, na vijestima ponavljaju sve već rečeno. Stalno se vrti
intervju s Annabelle; ponavljaju najbolje dijelove sve dok ih ne znam naizust. Tijekom
stanki za reklame pitam se gledaju li moji klinci isti kanal.
Znam da ga Millicent gleda. Mogu ju zamisliti kako sjedi na kauču, gleda
Annabelle na našem velikom televizoru. U mojim se mislima Millicent smiješi. Ili mršti.
Oboje.
Kad dođe vrijeme za večernje vijesti pojavi se Eric, ali na drugom kanalu. Josh nije
dobio priliku i njega intervjuirati. Izvjestiteljica koja s njim radi intervju sredovječna
je žena, jedna od poznatijih osoba iz našeg kraja. Sve do ovog trenutka nisam ju vidio
kako pokriva išta u vezi ovog slučaja - ni kad se Owen vratio niti kad se ispostavilo da
je mrtav. Činjenica da je ona sad upletena u ovo stvara mi zabrinutost. Vrlo ozbiljna
potjera već je u toku ili samo što nije krenula, a svi traže mene.
Eric se sjeća više detalja nego prethodni šanker, započevši s pićem: džin-tonik.
Opiše moje odijelo sve do vrste kravate koju sam te večeri nosio. Prisjeti se boje mojih
očiju, moje puti, dužine moje kose.
Svako novo otkriće okrene mi želudac. Nekako sam uspio pronaći jedinog šankera
u čitavom gradu koji ima fotografsko pamćenje.
Unutar nekoliko minuta sve ostale postaje ponavljaju ono što je Eric rekao. Pozli
mi malo kad čujem Josha kako ponavlja sve one osobne stvari o meni. Rado bih da sam
znao kakva je on užasna osoba. Da sam znao, nikad mu ne bih poslao ona pisma.
Iako valjda ne bih trebao suditi tko jest, a tko nije užasan.
Prođu sati i sati prije nego krenu stari filmovi i duge reklame. Otvorim laptop i
započnem pretraživati internetske stranice o istinitim zločinima. Skica moga lica
posvuda je, kao i intervjui koje sam upravo pogledao pa preletim što ljudi na tim
stranicama pišu o svemu tome. Moje ime nije navedeno na njima, niti bi trebalo biti.
Barem ne još.
 ŠEZDESET I PET

U spijem samo kratko odspavati. U razmaku od sat vremena nakon buđenja postaje s
vijestima pripremile su se za konferenciju za novinare Claire Wellington. Mučno
mi je od kave dok čekam da konferencija započne. Claire nije rekla još ništa zanimljivo
i znam da se to ni ovog jutra neće promijeniti.
U policijskoj je postaji postavljen podij. Okruženje zastavama Sjedinjenih
Američkih Država i federalnim zastavama te mikrofonima, kamerama i reflektorima.
Deset minuta nakon zakazanog vremena, Claire se pojavi na podiju. Ne nosi odijelo.
Danas je u mornarski plavoj suknji i sakou, vrlo sličnim onima kakve Millicent nosi,
ali ne toliko uskim. Nešto mi govori da to nije dobar znak.
Claire konferenciju otvori pokazivanjem crteža koji je već objavljen javnosti te
zatraži od čitave zajednice da ga izlože u izlozima svojih trgovina i ureda, u školama i
svim javnim zgradama te na internetskim stranicama. Iako ga dosad nisu vidjeli
isključivo ljudi koji nemaju dostupne televiziju i internet. Ili su u komi.
Ali to nije razlog što je Claire sazvala konferenciju za novinare. To je tek uvertira.
Predstava tek treba početi.
- Sad, imam novosti o tri žene koje su pronađene u podrumu crkve. Pokušaj njihove
identifikacije mukotrpan je, zbog različitih stanja raspadnutosti tijela. Također su im
bili uklonjeni otisci prstiju.
Ona zastane pa duboko udahne. - Unatoč tim poteškoćama, mrtvozornik i
forenzični istražitelji okruga Woodview odradili su izniman posao. Prva od žena sada
je identificirana i kontaktirali smo njezinu obitelj.
Zahvaljujući napornom radu mnogih ljudi, ta će mlada žena napokon moći na
vječni počinak.
Prije nego stigne izgovoriti ime, na ekranu se pojavi fotografija.
Poznajem ju.
Jessica.
Blagajnica u EZ-Go kamo odlazim po kavu. Ne tako davno je dala otkaz. Tip koji
ju je zamijenio rekao mi je da se otišla školovati u neku drugu državu. Zapanjen sam što
je Millicent znala za nju. Millicent u EZ-Go ne svraća ni po kavu ni po bilo što drugo.
Sigurno me pratila puno duže nego što sam mislio. Možda je Millicent oduvijek
vodila računa što radim. I s kim razgovaram.
Od te mi pomisli srce počne prebrzo kucati. Spustim kavu.
Na televizijskom ekranu sad je na jednoj polovici Jessica, a na drugoj Claire.
Detektivka još uvijek priča, objašnjava zašto preostale dvije žene još uvijek nisu
identificirane.
E, sad, ja znam što je Millicent učinila. Ubijala je žene koje poznajem, koje bi
mogle biti povezane sa mnom. Možda je to bio dio njene namještaljke.
 Ili možda misli kako spavam sa svima njima. Možda je odlučila sravniti sve sa
zemljom, uništiti sve koje bi mogle biti prijetnja.
U glavi mi se vrti od razmišljanja tko bi mogle biti preostale dvije žene. Nisu neke
od mojih klijentica. Niti jedna od njih nije nedavno nestala jer bih znao da jesu. Bogati
ljudi ne nestanu a da ih netko ne krene tražiti.
Prođem u glavi kroz popis svih žena koje poznajem, naročito mladih žena koje
odgovaraju Owenovom profilu. Veći broj njih radi u klubu kao šankerice, konobarice,
prodavačice. Sve ih poznajem iz viđenja i većinu sam barem jednom pozdravio. Neke
tamo rade duže. Većina ih još uvijek radi tamo; ne leže mrtve u podrumu crkve.
Izuzev jedne.
Beth.
Prpošna Beth iz Alabame, konobarica u klubu. Nikad nismo imali aferu; ona je
bila samo jedna draga mlada žena i ponekad bismo razgovarali kad bih ručao u klubu.
To je bilo sve.
Ne tako davno zbog hitnog se slučaja u obitelji vratila u rodni Mobile. To mi je
rekla uprava restorana. Nitko to nije doveo u pitanje. Nitko nije ni pretpostavljao da joj
se nešto možda dogodilo. Nitko ju nije pošao tražiti.
Da je prošlo još neko vrijeme, možda bi ju njena obitelj napokon počela tražiti.
Ustanem i počnem šetkati - prvo dvoranom za projekcije, a zatim čitavom kućom.
Na katu, prizemljem, obilazim sve prostorije u krug.
Još jedna.
Millicent je ubila i treću ženu. S obzirom da nije i neka treća žena nestala - barem
koliko ja znam - pitam se bi li u pitanju mogla biti Petra. Budući da i Annabelle i šankeri
mogu prepoznati Tobiasa, zašto je se ne bi riješila?

Zvonjava mobitela probije mi se kroz paniku. Jedina osoba koja ima ovaj broj je
Andy.
- To si ti - kaže mi on. Ne spomene policijski crtež, ali ni ne mora ga spomenuti.
Kimnem kao da me može vidjeti. - To sam ti pokušavao reći - kažem mu. - Smješta
mi.
- Da, taj sam dio skužio. Ali nisi mi baš prenio razmjere njene ljutnje na tebe.
- Rekao sam ti da ne želiš znati. Rekao sam ti.
- Kako joj je ovo uopće uspjelo?
I ponovno mu poželim reći, ali ne mogu. Također nemam ni dobar odgovor za
njega. - Kad bih to znao, rekao bih policiji.
Uzdahne. Tik prije nego prekine vezu, kaže mi: - Dovraga sve.
A Millicentin je tablet još uvijek kod njega.
 Čitav dan gledam vijesti, pretražujem preko laptopa internet u potrazi za mojim
klincima. Ne otkrivam ništa novo - samo stare članke o Jenninoj nogometnoj ekipi ili
Roryjevu sudjelovanju na turniru u golfu.
Gledam fotografije koje sam uzeo iz kuće. Kao da su stotinu godina stare, iz doba
kad sam imao život koji mi se sad čini poput sna.

Noć je. Pored bazena sam, šećem oko njega. Da Kekona ima susjede možda bi
pomislili da sam poremećen, što možda i jest istina, ali nema nikog u blizini. A pošto
nikog nema, ja skočim u bazen, potpuno odjeven i ostanem ispod površine sve dok više
ne mogu izdržati. Zrak je poput šoka kad izbijeni na površinu. Probudi me, ali i smiri.
Izađem iz bazena i legnem na terasu, zagledam se u nebo i trudim se ne zapitati
koliko bi gore još moglo postati.
Život mi je upravo eksplodirao i trebao bih biti ljut zbog toga. Mislim da gnjeva i
ima u meni, da ključa ispod površine pomiješan s tugom i slomljenim srcem, krivnjom,
sramom i užasom. Sve će to izbiti van, sve će me to preplaviti, ali ne još. Tek kad
shvatim kako se izvući iz sveg ovog nereda.
I kako doći do klinaca. Zaspim razmišljajući o njima. Samo mi, bez Millicent.

Probude me sunce i ptice. Tu kod Kekone tako je spokojno, tako je lako pretvarati
se da ostatak svijeta ne postoji. Jasno mi je zašto ona tako rijetko napušta Oaks. Zašto
bi itko svojevoljno otišao odavde u stvarnost? Ja ne bih da ne moram.
Naposljetku se ipak vratim u kuću i uključim televizor.
Ja sam na njoj.
Ja sam tamo na zidu, zurim u samog sebe. Moja fotografija ispunjava ekran, a na
dnu ekrana stoji natpis:

OSUMNJIČENIK

Iako sam to očekivao, ipak me sruši na koljena.

Tako brzo. Čitav mi se život raspao u manje od tjedan dana. Da se sve ovo ne
događa upravo meni, rekao bih da nije moguće.
Joshev me glas natjera da podignem pogled. On priča, uvijek priča, ali danas nije
izvjestitelj. Pošto smo se sreli u First Street Bar &Grillu, on je sad subjekt intervjua.
On je sad zvijezda.
Većina onog što kaže su laži, k tome skraćene. Ja sam mu prišao. Ja sam ga pitao
o slučaju. Preklinjao sam ga za imena njegovih izvora. Izostavio je dio gdje je on pijan,
kada Claire Wellington naziva kučkom, žali se u vezi informacija koje ima i koje je
podijelio s policijom, ali koje mu nije dopušteno spomenuti u eteru.
- Shvaćam da je policija ovog muškarca proglasila samo osumnjičenim i da je
on možda samo to i ništa više. Mogu vam reći samo kako sam se osjećao. Znate onaj
osjećaj kad jednostavno znate da je nešto pogrešno? Kao da vam se u glavi uključio
alarm, poručuje vam da bježite? E, tako je meni bilo u društvu tog tipa.
Njegova je izjava dovoljno jeziva da zvučim kao da sam kriv, iako Josh nije bio
nimalo u stanju tako nešto osjetiti kad smo se sreli.
Poželim vratiti bateriju natrag u svoj pravi mobitel. Vidjeti jesu li mi klinci poslali
poruku, jesu li zabrinuti, vjeruju li u sve ovo što se priča o meni. Ili vidjeti koliko me
puta policija nazvala.
No, ja sam sam, zarobljen u Kekoninoj prekrasnoj kući bez ikog za društvo i
razgovor.
A onda mobitel zazvoni. Andy.
Javim se, ali ne kažem ni riječ. On već govori.
- Ta su umorstva zaista uznemirila Tristu. Gotovo mi je drago što ne može vidjeti
koliko ih je bilo.
Da je Trista još uvijek živa, ona bi znala da Owen nije ubio te žene. I ne bi imala
razloga izvršiti samoubojstvo. No to ne spomenem.
- Sjećam se - kažem. - Pričala je o tome u klubu.
- Ali ti nisi odgovoran za njih.
- Nisam ubio te žene. - Što je istina. Ubio sam samo Holly, koju nitko nije pronašao.
- Ako saznam da je istina nešto drugo...
- Nazovi policiju - kažem mu. - Prijavi me.
- Htio sam reći da ću te u tom slučaju ubiti.
Duboko udahnem. - Dogovoreno.
- Provalio sam u tablet. Možeš li mi reći gdje si?
- Za tvoje vlastito dobro, bolje je da...
- Ne znam - kaže on. - Razumijem.

Sastanemo se na jednom parkiralištu, ne onom ispred Golden Wok restorana. Moja

su krinka bejzbolska kapa i sunčane naočale te dvodnevna brada. Nije to baš nešto, ali u
Kekoninom me terencu nitko ne traži. Odvezem se kroz stražnje vratnice Hidden Oaksa
kako bih izbjegao stražare.
Mrak je jer odbijam izaći iz kuće tijekom dana. Također ne želim Andyju dopustiti
da vidi auto ili registraciju te stoga parkiram dvije ulice dalje i odšećem do parkirališta.
On me čeka ispred svog kamioneta, u ruci držeći Millicentin tablet. Oko nas nema
drugih auta, a ulična je rasvjeta ugašena. Parkiralište pripada daskama zatvorenoj
trgovini auto dijelovima.
Andy se drži ponešto uspravnije nego prošli put kad smo se sreli. Brada mu je
podignuta.
- Čitav te vražji okrug traži - kaže mi.
- Da, taj sam dio shvatio.
 Andy se okrene i položi tablet na haubu, držeći ga uspravno rukom.
- Ako mi kažeš da nisi uspio, prestat ću vjerovati da si genij - kaže mu.
- Ja uvijek uspijem. Ali nisam baš siguran da će ti ovo biti od pomoći. - On prijeđe
rukom preko ekrana, koji se na to osvijetli i prikaže tipkovnicu. - Nova šifra. Šest-tri-
sedam-četiri. Za početak, loše vijesti. Sigurno je znala da si ga uzeo, jer je izbrisala sve
podatke u cloudu.
- Naravno.
- Ali bez brige - ima i dobrih vijesti. Neki su podaci bili sačuvani na tvrdom disku
tableta. Do njih nije mogla doći.
Pokaže mi nekoliko fotografija. Neke su s klincima, neke prikazuju kuće za
prodaju, a jedna je slika popisa za kupovinu.
Ja zavrtim glavom. Sve je to previše obično da bi bilo korisno.
- Voljela je igre - kaže Andy. Otvori nekoliko Spoji 3 igara i križaljki.
Ono malo nade što sam imao sad nestane poput lista na vjetru. Naravno da na
tabletu nema ničeg. Millicent nikad ne bi bila toliko glupa.
- Također sam našao nekoliko recepata - kaže on dok otvara nekoliko pdf-datoteka.
- Punjene gljive, ha?
- Humus od špinata zvuči jako dobro.
Uzdahnem. - Baš si šupak.
- Hej, to je tvoja supruga - kaže on. - I za sam kraj, popis svega što je gledala
i tražila po internetu. Obrisala je to iz preglednika, ali uspio sam povratiti većinu; ne
znam doduše koliko će biti od koristi.
Baš i neće. Još recepata, stranice s medicinskim savjetima u vezi ozlijeđenih
zglobova i pokvarenih želudaca, školski internetski kalendar i hrpa stranica za prodaju
nekretnina.
- Nema pištolja iz kojeg se dimi - kažem.
- Rekao bih da nema.
Uzdahnem. - Nisi ti kriv. Hvala što si pokušao.
- Znaš, duguješ mi vječno - kaže on.
- Ako ne završim na doživotnoj.
Zagrli me prije nego se odveze u svom starom kamionetu.
Ponovno sam sam i ne žuri mi se vratiti do Kekonine kuće. Čak vas i tako velika
kuća može gušiti.
Umjesto toga se vratim tabletu i počnem pregledavati sve one stranice za prodaju
nekretnina. Nitko nije savršen, kažem si. Čak ni Millicent. Nekako je, negdje, napravila
grešku.
Oči mi skoro već krvare kad ju napokon pronađem.
 ŠEZDESET I ŠEST

I nternetska stranica koju je Millicent najviše puta posjetila je baza podataka

nekretnina i terena. Svakog ju je dana posjećivala, istražujući zapise o prodaji i
prijenosu vlasništva nekretnina, što su sve javno dostupne informacije. Njezin
preglednik zabilježio je sve adrese koje je istraživala.
Jedna od njih je poslovna zgrada na adresi avenija Brownfield 1121. Prije šest
mjeseci muškarac zvan Donald J. Kendrick tu je zgradu prodao za 162 000 dolara.
Zgrada je preko dvadeset godina stara i imala je samo jednog dugovječnog
najmoprimca.
Joeova Delikatesa.
Donald je zgradu prodao društvu s ograničenom odgovornošću koji je u vlasništvu
drugog koji je u vlasništvu trećeg. Na kraju tog lanca, zgrada je u vlasništvu R. J.
Enterprises d.o.o.
Rory. Jenna.
Ovo je Millicent kako koja ispada pametna, pošto ona to nikad ne bi smatrala
greškom. Naša djeca nikad nisu greška. Ovo je učinila namjerno.
Prisjetim se vremena prije šest mjeseci, shvatim da se to zbilo točno nakon što je
prodala tri kuće za redom. Imala je gotovine napretek.
Denise nikad nije bila Millicentina klijentica.
Ona je najmoprimka. Najmoprimka koja je sasvim slučajno prijateljica Owenove
sestre.
Poznajući Millicent, ona je provela sate istražujući Owenovu povijest - njegovu
obitelj, gdje su živjeli i pohađali školu. Tražila je i njuškala sve dok nije otkrila da je
Owen zapravo mrtav te zatim pronašla nekog tko bi to mogao dokazati. Kao primjerice
Owenovu sestru. Sve što je trebalo bilo je dovesti ju natrag u zemlju.
A tko bi to bolje mogao od stare prijateljice? Naročito stare prijateljice s vrlo
zahtjevnim najmodavcem. Prijateljice koja bi kontaktirala Jennifer Riley i preklinjala
ju da se obrati javnosti po pitanju Owenove smrti.
Millicent. Sve je to bila Millicent. I sve je to učinila u proteklih šest mjeseci.
Sad razumijem njenu reakciju na vijesti o Jane Doe žrtvama. Millicent je bila
uvjerena da te žene lažu; ustrajala je na tome da se stvarni Owen nije vratio. Jer je već
znala da je on mrtav.
Njena predanost tomu da me uništi bila bi zadivljujuća da nije toliko bolesna.
Ali ja još uvijek nemam dokaza. Samo jedan d.o.o. i jednu poslovnu zgradu, za
koju bi čak i loš odvjetnik mogao uvjerljivo tvrditi da je samo ulaganje, a ne dio urote
kojom se nekom smješta odgovornost za umorstvo.
Odvezem se natrag u Hidden Oaks kroz stražnje vratnice, koristeći Kekonin
daljinski upravljač za njihovo otvaranje. Jednom kad uđem u Oaks, osjetim poriv da
prođem pored moje kuće. Sunce izlazi i pitam se spavaju li klinci. Ako uopće mogu
zaspati. Da živimo bilo gdje drugdje, bili bi okruženi novinarima. Ali ne ovdje. Ovdje
javnost nema pristup.
No ne provezem se. To bi bila velika glupost.
Umjesto toga se zaputim natrag do Kekonine kuće i tamo uključim njen golemi
ekran.
Ja. Ja sam glavna tema svega.
Sad kad su me identificirali, svatko ima nešto za reći o meni i svi redom to kažu
pred kamerama. Bivši klijenti, suradnici, poznanici - svi imaju neko mišljenje o tome
što sam osumnjičeni. Nestali osumnjičenik.
- Drag čovjek. Možda malo previše fin prema ženama, ali što ćete, podučava tenis.
- Moja je kći kod njega išla na poduke i sad mi je jedino drago što je živa.
- Znao sam ga viđati u klubu. Uvijek je tražio nove klijente.
- Moja supruga i ja godinama ih već poznajemo. Nikad ne bismo pretpostavili.
Nikad.
- Tu u Hidden Oaksu? Nezamislivo. Zaista nezamislivo.
- Stravično.

Josha sad intervjuiraju drugi novinari, budući da ga je razgovor sa mnom učinio

dijelom moje priče.
Moj šef kaže da sam najbolji profesionalni tenisač kojeg je ikad zaposlio te da je
baš šteta što sam bolesnik.
I Millicent. Ona se ne pojavi pred kamerama i ne pokažu njenu fotografiju, no moja
je supruga dala pisanu izjavu:

Moja djeca i ja molimo da poštujete našu privatnost tijekom ovog nezamislivo

teškog razdoblja. U potpunosti surađujem s policijom i u ovom trenutku nemam ništa
više za reći.

Kratko, slatko i pisano Millicentinom rukom. Vjerojatno po diktatu nekog

odvjetnika, možda nekog koji joj je klijent. Nekog tko mi je bio prijatelj.
Sad imam samo Andyja, iako bi me on ubio da zna istinu.
Razmišljam o Kekoni, pitam se je li mi prijateljica, bi li mi povjerovala da je ovdje.
Poznajemo se već najmanje pet godina i tijekom poduka već odavno vodimo vrlo
opuštene razgovore. Čak i kad propusti neku poduku, uvijek ju plati, a kad organizira
zabavu kod kuće uvijek nas pozove. Čini li ju to mojom prijateljicom? Više ne znam.
Nisam navikao biti ovako sam. Sedamnaest je godina Millicent bila uz mene, a i
klinci su bili ovdje većinu vremena. Imao sam obitelj za koju sam se morao brinuti i
koja se brinula za mene. Nakon prvih nekoliko godina života u Hidden Oaksu moji su
se stari prijatelji počeli ženiti, mnogi su se odselili kako bi zasnovali vlastite obitelji.
Nije mi se činilo bitnim što ih više nema. I bez njih sam bio zaokupljen.
Ali sad uviđam svoju grešku. Usredotočivši se isključivo na svoju obitelj, ostao
sam sam i izoliran, izuzev jednog starog prijatelja koji nikad ne smije saznati istinu.
Claire Wellington me prekine u zabavi koju sam si pripremio, s temom
samosažaljenja. Vjerojatno zato jer ona mrzi zabave i ona je osoba koja na njima uvijek
gleda koliko je sati, pijucka vodu i čeka prvu priliku za bijeg. Nemam pojma jesam li
u pravu što se toga tiče, ali svejedno vjerujem u to.
U pet popodne održi još jednu konferenciju za novinare, baš na vrijeme za večernje
vijesti. Danas je njeno odijelo ružno sive boje, nalik flanelu, iako nije flanel, jer je ovo
Florida i to bi bio apsurdan odabir. Kosa joj ne sjaji, a isto je i s licem. Claire u zadnje
vrijeme baš ne spava puno i vjerojatno bi trebala prestati toliko raditi.
- Kao što svi znaju, imamo tim ljudi koji se bave identifikacijom žena pronađenih
u podrumu crkve. Prva identificirana žrtva je dvadesetogodišnja Jessica Sharpe. Sad
smo uspjeli identificirati i preostale dvije.
Ona duboko udahne, a isto učinim i ja.
S njene lijeve i desne strane sad su postavljeni stalci s fotografijama. Obje su
prekrivene, a policajac sad priđe i otkrije prvu.
Bio sam u pravu. Beth.
Na fotografiji nije našminkana i kosa joj je vezana u rep, zbog čega izgleda kao
dvanaestogodišnjakinja.
- Beth Randall bile su dvadeset i četiri godine, rodom je iz Alabame i zadnje
poznato radno mjesto joj je ono konobarice u društveno-sportskom klubu Hidden Oaks.
Nedavno su njezini roditelji primili pismo za koje su mislili da je ona poslala. Tkogod
da ga je napisao tvrdio je da se Beth seli u Montanu kako bi radila na farmi.
Millicent. Prepoznao bih njen smisao za humor bilo kad i bilo gdje. Ako ona nešto
mrzi više od ribolova, to su farme.
- Istovremeno je njen poslodavac primio pismo u kojem ga obavještava da je imala
hitan slučaj u obitelji te da se vraća u Alabamu kako bi pomogla. Nijedni ni drugi nisu
znali da su pisma lažna.

Claire na trenutak zastane dok kamere zumiraju Bethinu fotografiju. Zatim se

okrene prema drugom stalku. Ja još uvijek mislim da to mora biti Petra. Ne pada mi na
pamet bilo tko drugi tko je nestao ili se odselio. A ja već jako dugo nisam provjerio što
je s Petrom. Da sam mogao izaći iz kuće, možda i bih.
Policajac otkrije fotografiju.
Ovaj sam put bio u krivu. Nije Petra.
Crystal.
Žena koja je nekoć radila za nas.
Žena koja me poljubila.
 Nikad je se ne bih sjetio. Ali sad, kad razmislim, trebao sam je se sjetiti, jer Crystal
nisam vidio već duže od godinu dana. Nismo bili u kontaktu još otkako je prestala raditi
za nas.
Je li Millicent znala za poljubac? Je li zato ubila Crystal? Ili je Crystal samo usputna
šteta, dio Millicentina većeg plana?
Možda nikad neću saznati. Na popisu svih pitanja koja bih sad htio postaviti
Millicent to ne bi bilo u prvih deset.
Ali pretpostavljam da je Crystal taj poljubac spomenula Millicent. Da ju je ova
mučenjem na to natjerala.
Ne želim o tome razmišljati.
Konferencija za novinare još uvijek traje i Claire nam sad predstavi muškarca kojeg
prepoznajem iz dokumentarca o Owenu.
On je prilično slavan profiler, koji sad u mirovini radi kao nezavisni savjetnik i
piše knjige o istinitim zločinima. Taj muškarac - visok, mršav i oronuo starac - kroči na
podij i kaže da nikad još nije naišao na ubojicu poput mene.
- On ubija žene koje su mu tek poznanice, kao što je, primjerice, blagajnica te je
također konstruirao odvojenu personu, gluhog muškarca Tobiasa kojom se koristi u
pronalasku novih žrtava. Ta razlika u metodama mogla bi biti razlog što je toliko dugo
trebalo da bude otkriven.
Ili je možda sve to laž. Ali to nitko ne kaže.
Moj život biva uništen dio po dio, kao da nikad i nije bio stvaran. On je samo niz
domino pločica koje je Millicent postavila. Što se pločice brže ruše, manje se izglednim
čini da ču se izvući iz svega ovog.
Ali ja ne skidam pogled s ekrana.
Gledam sve dok mi se pogled ne zamuti i ne počne mi se činiti da će mi se lice
raspasti.
Čvrsti dokazi. To je ono što mi je potrebno. Nešto kao DNK na oružju kojim je
počinjeno umorstvo ili videosnimka koja prikazuje Millicent kako ubija neku od tih
žena.
Ali nemam to.

Probudi me zvonjava mobitela. Zadrijemao sam usred promatranja vlastite

apokalipse. Kekonina su sjedala u dvorani za projekcije jednostavno previše udobna.
Uzmem mobitel u ruku i čujem Andyjev glas.
- Još uvijek dišeš?
- Jedva.
- Ne mogu vjerovati da te nisu uhvatili.
- Podcjenjuješ moju inteligenciju. - Na televiziji pokazuju moju fotografiju s
maturalne zabave.
 - Prije bih rekao da imaš ludu sreću - kaže mi on.
Povrh sveg ostalog tu je i krivnja. Andy mi vjeruje jer zapravo ne zna ni pola priče.
Na televiziji je sad neki drugi profiler. Ima dubok, zvečeći naglasak od kojeg
poželim prebaciti kanal. Ali ne učinim to.
- Razina mučenja može se izravno povezati s razinom ljutnje koju ubojica gaji
prema žrtvi. Primjerice, opekotine na Naomi ukazuju da je ubojica na nju bio gnjevan
iz nekog razloga. Nemoguće je znati je li tom gnjevu uzrok nešto što je učinila ili je
jednostavno ubojicu podsjetila na nekog. Vjerojatno nećemo znati sve dok ne bude
uhvaćen.
Sad prebacim kanal. I ugledam duba. Mog duba.
Petru.
 ŠEZDESET I SEDAM

N ije ona samo živa; također izgleda drugačije. Nema toliko šminke na licu, a šminka
koju nosi je puno manje spektakularna. Otmjenija je, kao da je proteklih nekoliko
dana odlučila provesti stvarajući si novi imidž. Plave su joj oči oštre i usredotočene, a
njena prethodno obična kosa sad je sjajna i sređena.
Prisjetim se njenog stana, njenog kreveta. Mačka zvanog Lionel. Nje kako voli
zelenu boju limete i sladoled od vanilije i kako ne vjeruje da ja volim šunku na pizzi.
A ne volim ju.
Također se prisjetim i Petrina glasa kad me pita jesam li zaista gluh. Istog glasa
koji sad čujem na televiziji. Sumnjičavog glasa. Glasa punog optužbi. Glasa pomalo
povrijeđenog.
- Upoznala sam Tobiasa u baru.
Kad ju izvjestitelj pita zašto je danima čekala da se javi policiji, Petra oklijeva prije
nego odgovori.
- Jer sam spavala s njim.
- Spavali ste s njim?
Ona kimne, glave pognute od srama. Ne znam je li od srama što se seksala ili što
je mene odabrala za partnera. Možda je oboje u pitanju.
Isprva su me mediji predstavljali kao bolesnog, izopačenog psihopata i serijskog
ubojicu. Sad sam bolesni i izopačeni psihopatski serijski ubojica koji vara suprugu.
Kao da je ljudima trebao još jedan razlog da me mrze.
Kad bi znali da sam ovdje, stajali bi u redu pred kućom, s vilama u rukama. Ali ne
znaju te stoga mogu sjediti ovdje, gledati televiziju, jesti nezdravu hranu i čekati da me
ili oni pronađu ili se Kekona vrati kući. Štogod se prvo dogodi.
Petra je prvo bila nigdje, a sad je svugdje. Laže o nekim stvarima, o drugima govori
istinu. Svakim intervjuom njena priča postaje detaljnija, a moja depresija sve dublja.
Još uvijek se dogode trenuci kad mi se čini da bih mogao poduzeti nešto te stoga
satima pretražujem taj glupi tablet u nadi da će se pojaviti nešto novo. Možda
videosnimka Millicent u tom podrumu ili popis žena koje treba ubiti.
A kad ne radim nešto beskorisno, jednostavno jesam beskoristan. Gruda
samosažaljenja i mržnje prema samom sebi, koja se pita zašto se uopće ikad ženila.
Poželim da nikad nisam sreo Millicent, a kamoli sjeo pored nje u onom zrakoplovu. Da
nije bilo nje danas ne bih bio ovo što jesam.
A kad ne tonem u živo blato depresije, zurim u televiziju. Pravim se da je sve to
nečiji tuđi problem.
Pitam se koliko me moji klinci mrze. I što Doktor Bež govori o meni. Kladim se
da je Jenni rekao kako sam ja izvor svih njenih problema. Nikad to nisu bili Millicent
ili Owen već ja, oduvijek ja. Jer sasvim sigurno izvor ne bi mogla biti ona.
 Andy me ponovno nazove.
- Vidio sam ti suprugu - kaže.
- Što si?
- Millicent. Otišao sam do tvoje kuće, posjetio ju - kaže.
- Zašto?
- Vidi, pokušavam ti pomoći. Nije da baš želim biti u istoj prostoriji s tom ženom
- kaže on. - Stoga sam ju nazvao. Millicent i ja imamo puno toga zajedničkog. Oboje
smo ostali bez bračnih drugova.
Samo što ja nisam mrtav. - Jesu li i klinci bili tamo?
- Da, vidio sam oboje. Dobro su. Možda su malo ludi, jer su zatvoreni u kući, a
mediji su posvuda.
- Jesu li rekli išta o meni?
Stanka. - Nisu.
Što vjerojatno jesu dobre vijesti, ali svejedno bole.
- Slušaj, što god namjeravao učiniti, bolje bi ti bilo da požuriš - kaže Andy. -
Millicent je rekla da želi klince odvesti nekamo, na neko vrijeme.
Što bi bio sasvim razuman potez za suprugu koja je upravo otkrila da je njen suprug
serijski ubojica. Također bi bio sasvim razuman potez za serijskog ubojicu koja
pokušava smjestiti svom suprugu. - Ali, nije ti rekla kamo idu, zar ne?
- Nije.
- Nisam ni mislio.
- I još nešto - kaže on.
- Što je?
- Da nisam s tobom razgovarao prije nego je sve ovo izašlo u javnost, nisam siguran
da bih ti povjerovao. Ne nakon što sam Millicent vidio onakvu.
- Kakvu?
- Kao da ju je sve to slomilo.
Taj zadnji dio je ono što me zabrinjava. Nitko mi neće povjerovati ni riječ. Ne bez
dokaza.

Kako sati prolaze, ja tonem sve dublje u Kekonin naslonjač. Prizori s televizije
plutaju mi pred očima: Lindsay, Naomi, ja, Petra, Josh. On priča, uvijek priča i ponavlja
i ponavlja. Autopsija. Zadavljena. Mučena. Tu zadnju riječ je ponovio već sigurno
milijun puta.
Kad ju izgovori po milijun i prvi put, ja se uspravim u naslonjaču.
Budan sam i sad trčim kroz Kekoninu kuću, razbacujem odjeću i smeće sve dok
ga ne pronađem. Millicentin tablet.
 Pretraživala je internetske stranice s medicinskim savjetima zbog klinaca, ali
možda to nije bilo sve. Možda sam nešto propustio. Da ja želim nekog mučiti, ali ne i
ubiti, morao bih prvo obaviti istraživanje. Koje bih započeo s raznim vrstama ozljeda
zabilježenim na internetskim stranicama.
Izgledi su jako mali. Jako, jako mali.
Ma koliko se blesavo osjećao što mislim da bi se takvi dokazi mogli naći na tabletu,
ipak me naprijed tjera pomisao koliko bih se glupo osjećao da ne potražim... a to što
tražim je sve vrijeme bilo tamo.
Tablet pronađem u Kekoninoj blagovaonici, na stolu dovoljno velikom za šesnaest
ljudi. Čini mi se savršenim mjestom za sjesti i ponovno pregledati tablet. Provjerim
svaku internetsku stranicu, tražim bilo što vezano uz mučenje i davljenje. Tražim
opekotine od vrele vode i ulja, unutarnje krvarenje i posjekotine na očnim kapcima.
Potražim čak i opekotine od cigareta, što je apsurdno, jer Millicent odbija biti igdje
blizu cigareta.
I ne pronađem ništa.
Potražila je bila koliko dugo treba ozlijeđenom zapešću da zacijeli. Također je
potražila razne informacije o pokvarenom želucu - što ga izaziva i što učiniti po tom
pitanju.
I to je sve.
Nema ničeg o mučenju, ničeg korisnog. Trebao sam znati.
Odgurnem tablet od sebe i on se otkliže preko stola. Nagonska mi je reakcija
provjeriti je li ogrebao lak na Kekoninom blagovaoničkom stolu. Uopće nije bitno, no
svejedno to učinim. Ustanem i pogledam niz stol, prijeđem prstima preko površine i tad
mi pogled zapne za nešto na tabletu.
Na ekranu je još uvijek internetska stranica o pokvarenim želucima. Na desnoj je
strani ekrana popis mogućih uzroka. Jedan od njih je ljubičaste umjesto plave boje, jer
je ta poveznica bila kliknuta.
Kapi za oči.
 ŠEZDESET I OSAM

T etrahidrozolin je aktivni sastojak u kapima za oči koji uklanja crvenilo. Gutanje

većih količina može izazvati ozbiljne probleme. Kapi spuštaju krvni tlak te mogu
nekog čak i baciti u komu. Ili ubiti.
No gutanje manje količine može pokvariti želudac i izazvati povraćanje. Bez
groznice.
Kapi za oči pripadaju Millicent.
Ona ih je davala Jenni.
Ne.
Nemoguće.
Od same mi pomisli pozli. Jenna je naše dijete, naša kći. Ona nije ni Lindsay ni
Naomi. Nije netko koga treba mučiti.
Ili možda jest. Možda Jenna nije nimalo drugačija. Barem ne što se tiče Millicent.
Moja kći nema opetovane probleme sa želucem.
Ima majku koja ju truje.
Poželim ubiti Millicent. Poželim otići kući, ubiti svoju suprugu i svršiti sa svime
ovim jednom za svagda. Toliko sam ljutit.
No ovaj je osjećaj drugačiji. Prije nikad ne bih zaista pomislio »Želim ubiti neku
ženu« ili »Želim ubiti baš ovu ženu«. Moja želja nikad nije bila tako jasna, tako čista.
Uvijek se radilo o Millicent, o nas dvoje i ono što sam ja htio od svega toga bilo je
puno složenije. No sad je jednostavno. Želim da moja supruga umre. Zaputim se prema
prednjim vratima bez kape ili krinke ili oružja bilo koje vrste. Ljutit sam i zgađen i nije
me briga što nemam plan. Ruka mi je na kvaki kad shvatim koliko sam zapravo glup.
Koliko sam oduvijek bio glup.
Vjerojatno bih mogao prijeći Hidden Oaks da me nitko i ne primijeti. Većina ljudi
misli da sam usred bijega, a ne da se skrivam u vlastitom susjedstvu. A jednom kad
dospijem natrag do vlastite kuće, mogao bih ući, jer imam ključ. Naravno, ako kuća
nije pod prismotrom.
S druge strane, tu je moja supruga. Za koju sad znam da je čudovište.
Baš kao što je to bio pravi Owen.
Također su tu i moji klinci. U kući su i oboje vjeruju da sam ubojica ja, a ne ona.
Da sam ja čudovište. I sve o čemu sad mogu razmišljati jest njihova reakcija kad im
ubijem majku.
Ne otvorim vrata.
I nije mi potreban samo plan. Potrebni su mi dokazi. Jer su dokazi o meni posvuda
na televiziji.
 Moja DNK. Iako me to ne bi trebalo iznenađivati. Millicent me još uvijek
zadivljuje. Govorim to još otkako sam ju upoznao.
Uspjela je čitavu crkvu Kruha života prekriti mojom DNK. Moj su znoj pronašli na
kvaki prednjeg ulaza, na lokotu u podrumu, čak i na ogradi stepenica. Kao da je imala
čitavu epruvetu mog znoja pa sve poprskala njime.
Na policama uza zid pronađena je kap moje krvi.
Na lisicama još znoja.
Krv na lancima i zemljanom tlu.
Ostavila je dojam kao da sam većinom počistio sve za sobom, ali i napravio par
propusta.
Claire održi konferenciju za novinare u podne kako bi objavila sve to. Službeno
postajem osumnjičen. Jedini osumnjičenik.
Čak i kaže da sam »vjerojatno naoružan i sasvim sigurno opasan.«
Nakon više sati gledanja kako me stručnjaci, izvjestitelji i bivši prijatelji
pokušavaju pribiti na križ, napokon odem iz kuće. Odvezem se ravno iz Hidden Oaksa,
u svijet gdje me netko možda prepozna, a možda i ne.
Na drugoj strani grada provezem se pored onog EZ-Go u kojem sam znao uzimati
kavu. No umjesto da svratim tamo ja se odvezem skoro dvadeset kilometara
međudržavnom cestom do jednog drugog EZ-Go, koji ima isti takav samoposlužni
aparat za kavu. S bejzbolskom kapom na glavi i gotovo tjedan dana starim bradom i
brkovima uđem u EZ-Go i poslužim se kavom.
Mladi tip za blagajnom jedva da podigne pogled s mobitela. Sve je to gotovo odviše
mirno.
Također me i mrvicu ohrabri. Ne traži me baš svaka osoba na ovom svijetu.
Vjerojatno bih mogao jesti u nekom restoranu, kupovati u trgovačkom centru i pogledati
film u kinu prije nego me netko prepozna. Ja jednostavno ne želim učiniti ništa od toga.
Kad se vratim natrag u Hidden Oaks, nešto me natjera da se prođem pored moje
kuće. Na travnjaku nema igračaka, a na vratima više ne stoji znak dobrodošlice. Zavjese
su navučene.
Pitam se je li Millicent kupila još jednu bočicu kapi za oči. Je li uopće potražila
onu staru bočicu.
Također se pitam je li Jenna jedina koju je otrovala.
I meni je nekoliko puta bilo loše. Ako Millicent može vlastitoj kćeri izazvati
mučninu, sigurno je sposobna isto učiniti bilo komu drugom.
Ne uđem u kuću. Ne još. Vratim se do Kekone. Policija me ne čeka, nitko me nije
pratio. Unutra sve djeluje isto kao prije.
Gotovo ne uključim televizor i pokušam se odmoriti od svega, ali ne mogu se na
to natjerati.
Gotovo svi neprestano pričaju o DNK, a Josh je jedina iznimka. Ponovno je
izvjestitelj i upravo intervjuira kriminalističkog patologa. Glas tog muškarca nije
iritantan, ali ipak je pomalo dosadan, poput kakvog profesora. Barem je takav dok ne
dođe na temu posjekotina od papira na Naominom tijelu.
- Lokacija posjekotina od papira je ključna za određivanje načina na koji su
nastale. Kažemo da su kao od papira zato jer se radi o takvoj vrsti reza, no postoje
različite vrste papira. Primjerice, Naomi je imala plitke rezove na tvrđoj koži, kao
recimo tabanima te dublje rezove na mekšoj koži, kao recimo donjoj strani nadlaktice.
To upućuje na isti predmet, no nije mogao u pitanju biti običan komad papira. Moralo
je biti u pitanju nešto što bi moglo prorezati kožu pete.
Skočim s kauča kao da me stresla struja. A na neki način i jest. Jer točno znam
čime je Millicent napravila te rezove.
 ŠEZDESET I DEVET

M illicent rijetko kad išta napravi slučajno. Za sve što čini ima razlog, makar taj
razlog bila želja za zabavom.
Ovo je jedna od takvih situacija.
Započelo je prije toliko godina, kad me pitala kako bih ju zaštitio od šupaka koji
joj se upucavaju u zrakoplovima.
Natjerao bih ih da sjednu u sredinu, otimao im naslon za ruke i rezao ih papirom
s uputama za hitne slučajeve.
Upute za bitne slučajeve. Kakve sam joj poklonio prvog Božića koji smo proslavili
zajedno. Nikad ih nije bacila.
U svom starom stanu držala ih je selotejpom zalijepljene na zrcalu u kupaonici.
Naš prvi zajednički dom bila je mala unajmljena kuća, a upute su bile pričvršćene
za hladnjak magnetom s licem buljavih očiju.
Kad smo kupili našu prvu kuću, zataknula je upute u okvir našeg visokog zrcala.
A u našoj većoj, skupljoj kući, imamo dvoje klinaca koji ne cijene dosjetke s
uputama za hitne slučajeve. Smatraju to sladunjavim. Millicent upute nosi sa sobom,
zataknula ih je u štitnik za oči u svom autu. Kad joj sunce bliješti u oči, a ona spusti
štitnik, upute ju uvijek nasmiju. Uputama je napravila sve one posjekotine. Nikad ni u
što nisam bio uvjereniji.

Hidden Oaks nije jednostavno mjesto za skrivanje. Ljudi primijete nove aute,
naročito one koji se naprosto pojave i parkiraju. Ne primjećuju ljude koji trče ili šeću.
Ovdašnji ljudi stalno započinju i prestaju s režimima tjelovježbe te bi stoga u bilo kojem
trenutku na ulici moglo biti deset ljudi ili niti jedan. Nekolicina ih je uvijek vani, poput
Millicent, no većina tek povremeno.
Noseći onu istu bejzbolsku kapu, s još većom bradom, širokim donjim dijelom
trenirke i velikom majicom kratkih rukava - zahvaljujući Kekoni koja posjeduje
zapanjujuću količinu široke odjeće - napustim kuću kroz stražnja vrata, preskočim
ogradu i otrčim niz cestu.
Nestao sam tek prije tjedan dana i novinari su još uvijek posvuda. Millicent i klinci
sasvim sigurno još uvijek ne žive normalnim životom. Ona ne može na posao, a klinci
ne mogu u školu, no ja želim znati da li Millicent ikad napušta kuću. Puno bi mi lakše
bilo doći do tog papira s uputama za bitne slučajeve ako ona izveze auto iz garaže i
parkira ga negdje gdje mu mogu pristupiti.
Gotovo bilo što može poći po krivu s tom zamisli. Možda je u potpunosti očistila
taj papir s uputama te sad na njemu više nema ničije DNK - ni njene niti bilo koje od
žena. Ili se možda riješila papira, bacila ga u smeće ili spalila.
Za vlastito se dobro nadam da nije.
 Možda ne znam što sve ona čini niti što je sve učinila, ali znam tko je iznutra. Te
upute je zadržala kako bi ju podsjećale na nas. I kako bi sebe podsjetila na ono što je
činila tim ženama. Millicent uživa u tome. Sad sam u to siguran.
Hoće li mi policija povjerovati ako im donesem taj papir? Ako na njemu bude
DNK jedne li više mrtvih žena, ali ne i Millicentine DNK? Vjerojatno neće.
Hoće li mi povjerovati ako im također kažem za zgradu koju je Millicent kupila
putem tri d.o.o-a, za Denise i Owenovu sestru, te ako im pokažem moj raspored za sve
one dane kad su te žene nestale? Uvijek sam bio kod kuće. I nemam pojma što bi klinci
rekli u vezi tih noći.
Ne, ne bi mi povjerovali. Uz moju DNK u podrumu i s više ljudi koji su me
identificirali, a da ne spominjem i Millicentinu izvedbu, ne bi mi ni na sekundu
povjerovali da sam nevin. Ali mogli bi povjerovati da smo Millicent i ja zajedno ubili
sve te žene, što bi značilo da bi moja djeca bila na sigurnom.
To je jedina prilika koju imam. Ne samo prilika da se spasim već i da nju stavim
gdje joj je mjesto - u zatvor ili u pakao. Oboje mi odgovara dokle god ju drži podalje
od moje djece.
Džogiram niz ulicu paralelnu s mojom kućom, pogledom tražim Millicentin auto
kroz uličice između kuća. Tijekom drugog trka, zaputim se niz ulicu kojom bi ona
skrenula putem do škole.
Kako sam i očekivao, autu nema ni traga.
Tijekom dana nekoliko puta odem provjeriti, ali niti jednom ju ne vidim kako
napušta kuću. Jednostavno ne mogu biti siguran. Bilo bi toliko jednostavnije da sam
na njenom autu ostavio lokator. No ipak se trudim, jer moram. Džogiranje i hodanje
postali su mi novi hobi. Šteta što nisam stigao udomiti onog psa iz azila. Sad bi mi baš
dobro došao.
Nazovem Andyja. Zvuči iznenađen što sam mu se javio. Možda iznenađen što sam
živ.
- Samo imam pitanje za tebe - kažem mu.
- Reci.
Pitam ga napušta li Millicent ikad kuću. - Pretpostavljam da čak ni na posao više
ne ide - kažem.
On oklijeva prije nego što odgovori. - Mislim da je tako. Susjedi im svaki dan
donose branu. To stalno spominju u vijestima. Mislim da su se izolirali, izbjegavaju
medije.
- To sam i mislio.
- Zašto? - pita me.
- Nije bitno. Još jednom, hvala ti. Nemaš pojma koliko cijenim ovo što radiš.
On pročisti grlo.
- Što je? - pitam.
 - Morat ću te zamoliti da me više ne zoveš. - Kad ja šutim, on nastavi pričati. -
DNK. Sve je ovo postalo puno veće nego sam...
- Razumijem. Ne brini.
- Ali, vjerujem ti - kaže on. - Jednostavno ne mogu...
- Znam. Neću te ponovno nazvati.
On prekine poziv.
Jedino iznenađenje je što je već ovoliko dugo ostao uz mene. Ne zaslužujem ovo
prijateljstvo. Ne nakon Triste.
Sunce je počelo zalaziti, a ja odlučim napraviti još jedan krug prije nego pokušam
ući u kuću. Sve što trebam jest ući u garažu i doći do njenog auta, ali moram to učiniti
dok Millicent spava.
A ključeve imam.

Petnaest minuta kasnije protrčim paralelnom ulicom i pogledom potražim bilo što
neobično. Recimo, policijski auto bez oznaka, jer oni očekuju da ću učiniti upravo ono
što činim. Ali nema ničeg. Nema neobičnih automobila, nema kamiona ili kombija.
Nema ničeg čega se već ne sjećam kao dijela susjedstva. Izuzev mene, bradatog tipa
koji previše džogira. Iznenađuje me što me još nitko nije zaustavio.
Zaputim se natrag Kekoninoj kući koristeći druge ulice od onih kojima sam došao.
To je duži put, ali kraći sam već iskoristio. Kad napokon stignem do kružnog prilaza
njenoj kući, naglo zastanem.
Pred kućom je automobil.
Vozač iz prtljažnika izvlači kovčeg.
Čujem joj glas. Kekona se vratila kući.
 SEDAMDESET

Z nat će. Svi će saznati.

Kekoni će trebati tek koja sekunda da shvati da joj je netko živio u kući.
Policiji će trebati samo nekoliko sekundi više da shvati da sam to bio ja. U garaži je
moj auto. Otisci mojih prstiju su posvuda. Također i moja DNK, a Millicentin je tablet
nasred kuhinjskog stola.
E, da, i moj novčanik. Nisam ga ponio kad sam otišao džogirati. I on je sad na
kuhinjskom stolu.
Vratim se putem kojim sam došao i otrčim do najmanje skupih kuća u Oaksu. Tu je
i mala zelena površina, podalje od dječjeg parka, gdje zastanem pored skupine stabala
pa se pravim da se rastežem.
Nemam kamo otići. Nemam Andyja kojeg bih nazvao niti mobitel kojim bih to
učinio. Nemam novca, nemam prijatelja i gotovo u potpunosti sam bez ikakve nade. No
imam ključeve. Oni su jedina stvar u mojim džepovima.
Noćas sam ionako namjeravao sve to učiniti, ovo je trebala biti noć kad ću ući u
garažu kako bih došao do uputa za hitne slučajeve. U tom se pogledu ništa nije
promijenilo. Ono što se jest promijenilo je da se moram negdje sakriti dok Millicent
ne zaspi.
Prvo mi na pamet padne klub. Tamo ima sasvim dovoljno malih prostorija i ormara
u kojima bih se mogao skrivati dok ne padne mrak. No ući i izaći iz kluba bio bi problem.
Previše je sigurnosnih kamera.
Teren za golf je tijekom noći prazan, ali također je pun širom otvorenih prostora
koji se lako vide s ceste.
U Hidden Oaksu neću nikad pronaći otključan auto. Svatko ovdje ima suvremene,
skupe automobile, opremljene računalima koja rade sve, uključujući i zaključavanje
vrata.
Na trenutak razmišljam o tome da se sakrijem pod neki auto. No bojim se da će
ga netko pokrenuti.
U daljini se čuju sirene. Dolaze ovim smjerom, ali ne prema meni. Idu prema
Kekoninoj kući.
Mogućnosti je sve manje i moram se pokrenuti. Ne mogu vječno ostati na ovoj
maloj zelenoj površini. Osim ako se ne želim pokopati.
Razmišljam čak i o tome da se sakrijem u vlastitom dvorištu. A onda to i učinim.

Gledano odozgo, sve se čini drugačijim. Susjedstvo, automobili, nebo. Moja kuća.
Moja kuhinja, u kojoj je upaljeno svjetlo.
Millicent.
 Ona me uvjerila da se popnem na stablo. Nije to bilo nešto što sam očekivao da
ću ikad ponoviti, no eto me, skriven u krošnji velikog hrasta u stražnjem dijelu našeg
dvorišta. Dovoljno daleko od kuće da nitko ne bi čuo šuštanje lišća dok sam se penjao.
Millicent je u kuhinji, pere posuđe. Predaleko je da bih mogao razabrati ikakav
detalj izuzev njene riđe kose i crne odjeće. Kladim se da ovih dana nosi isključivo crnu
odjeću, naročito kad policija svrati. Oplakuje te žene, svog supruga te raspad svoje
obitelji.
Zadivljen sam koliko mi je i mučno.
Rory ušeće u kuhinju i zaputi se ravno do hladnjaka. Ne miče desnu ruku i ja
pretpostavim da je to zbog udlage. Uzme nešto iz hladnjaka i ostane tamo nekoliko
minuta, razgovarajući s Millicent.
Jenna ne uđe u kuhinju, no ja moram vjerovati da je s njom sve u redu. Da joj nije
loše. Millicent nije imala razloga da ju danas otruje.
Počnem osjećati grčeve u nogama te se promeškoljim, iako baš nemam puno
mjesta. Kuhinjsko se svjetlo ugasi, no svjetla u spavaćoj sobi još uvijek su upaljena.
Prerano je za počinak.
Svuda oko mene susjedstvo utihne kako se svi spremaju za noć. Na ulici je jako
malo automobila. Utorak je navečer, što baš i nije popularna večer za izlaske. Naslonim
glavu na deblo i čekam.
U deset navečer svi bi već trebali biti u krevetu. U jedanaest se kanim spustiti sa
stabla, no zatim odlučim pričekati još pola sata. U jedanaest i po spustim se i prošećem
rubom dvorišta, držeći se uz ogradu čitavim putem do kuće.
Na putu do sporednih vrata garaže, podignem pogled.
Roryjevo je svjetlo ugašeno, a prozor zatvoren.
Gotovo nikad ne koristimo sporedna vrata garaže. Pomalo sam izložen, pošto se
nalaze pred stražnjim ulazom u dvorište. Uguram ključ u bravu i otključam. Zvuk tog
otključavanja čini mi se puno glasnijim nego ustvari jest te se ukočim na jedan trenutak
prije nego uđem u garažu.
Ugledam obris Millicentina auta. Luksuzni je to model, parkiran u sredini garaže.
Više nema potrebe praviti mjesta za mene. Priđem vozačevoj strani auta, zahvalan što
je prozor spušten. Ne moram čak ni otvoriti vrata. Samo posegnem i spustim štitnik.
Nešto padne na sjedalo.
Posegnem rukom i pipam, ali ne nađem upute za bitne slučajeve, ne nađem ništa
takvo. Otvorim vrata auta. Istog se trena upali svjetlo u autu i vidim nešto na bež kožnom
sjedalu.
Plava staklena naušnica.
Petra.
Znala je. Millicent je znala za obje žene s kojima sam spavao.
Rory to nije rekao Jenni. Rekao je Millicent.
Padnem na koljena. Poraz je preslaba riječ. Gotov. Jednostavno sam gotov.
 Naposljetku završim na betonskom podu, sklupčan u fetalnom položaju. Nemam
volje ustati, a kamoli potrčati. Puno je lakše samo ostati ovdje i pričekati da me pronađu.
Sklopim oči. Tlo je tako svježe, gotovo ledeno, a zrak je mješavina prašine, ulja i
tračka ispušnih plinova. Nema tu ni utjehe ni ugode. No ipak se ne pomaknem.
Prođe sat, možda i dva. Nemam pojma. Možda je prošlo tek pet minuta.
Klinci su ono što me natjera da ustanem.
Klinci i ono što bi im Millicent mogla učiniti.
 SEDAMDESET JEDAN

U kući ne vlada baš mrkli mrak. Svjetlo ulične rasvjete i mjesečina prodiru kroz
prozore i omogućuju mi vidjeti taman koliko treba da se ne spotaknem o nešto.
Da ne pravim buku. Iako znam da će me uskoro uhvatiti, to se još ne smije dogoditi.
U podnožju stepenica zastanem kako bih osluhnuo. Na katu se nitko ne miče.
Uspnem se stepenicama.
Peta stepenica tiho zaškripi. Možda sam i znao da škripi, a možda nikad nisam
obratio pažnju.
Nastavim uspon.
Jennina je soba s lijeve strane, zatim Roryjeva, a na samom kraju hodnika nalazi
se glavna spavaća soba.
Započnem sa sobom moje kćeri.
Ona leži na boku, okrenuta prema prozoru i ravnomjerno diše. Spokojno. Njezin
veliki bijeli poplun je svuda oko nje, kao da spava u oblaku. Želim ju dotaknuti, no
znam da to nije pametno. Promatram ju, pamtim sve. Ako me strpaju u zatvor do kraja
vječnosti, ovako želim pamtiti svoju malu curicu. Sigurnu. Opuštenu. Zdravu.
Nekoliko minuta kasnije izađem i zatvorim vrata za sobom. Rory je raširen na
svom krevetu, udovi posvuda. No, većina udova. Ruka u udlazi je jedina koju drži uz
bok. Spava otvorenih usta, ali ne hrče; što je iznimno neobično. Gledam ga kako sam
gledao Jennu, pamtim sve. Nadam se da će moj sin postati bolji muškarac nego što je
to bio njegov. Nadam se da nikad neće sresti ženu poput Millicent.
Ne mogu ga kriviti što je majci rekao sve. Krivim sebe. Krivim se zbog Petre, zbog
uzimanja naušnica. Krivim se za sve.
Odem iz njegove sobe, nečujno zatvorim vrata i krenem niz hodnik. Zamišljam
Millicent na krevetu, sklupčanu pod pokrivačima, riđe kose rasute po bijelom jastuku.
Čujem one duge udahe koje stvara dok duboko spava. I vidim zapanjeni pogled u njenim
očima kad se probudi i osjeti moje ruke oko svog grla.
Jer namjeravam ubiti svoju suprugu.
Kad je Millicent otkrila da ju varam, otkrila je i svoju točku pucanja.
Noćas sam ja otkrio svoju.
Dođem do zatvorenih vrata spavaće sobe i nagnem se naprijed, osluškujem. Ništa
se ne čuje. Kad otvorim vrata, prva stvar koju vidim je krevet.
Prazan.
Prvi mi je nagon pogledati iza vrata. Možda zato jer znam da bi me Millicent bez
problema ubola u leđa.
Nema nikog.
- Bilo je i vrijeme.
 Glas joj dopre s druge strane prostorije. Vidim sjenu, njezin obris. Millicent sjedi
pored prozora, u mraku. Čeka me.
- Znala sam da ćeš doći - kaže mi.
Zakoračim naprijed. Ne previše. - Ma daj?
- Naravno. Jer ti si takav.
- Vraćam se kući?
- Nemaš kamo dalje.
Taje istina poput šamara. No najgore je što mogu čuti njen smiješak. Premračno
je da bih išta vidio sve dok ona ne upali svjetlo i ustane. Millicent je odjevena u svoju
dugu pamučnu spavaćicu. Bijela je i ljulja joj se oko stopala. Nisam očekivao da ću je
zateći budnu. Nisam čak ni ponio oružje.
Ali ona jest.
Pištolj drži u ruci, ali ruku drži uz bok, cijevi uperene u pod. Nije uperena u mene.
Ali također nije ni skrivena.
- To ti je plan? - pitam ju, pokazujući prema pištolju. - Ubit ćeš me u samoobrani?
- Nisi li ti zato došao? Ubiti mene?
Podignem obje ruke. Prazne su. - Malo vjerojatno.
- Lažeš.
- Lažem li? Možda samo želim razgovarati.
Ona se zasmijulji. - Ne možeš biti tako glup. Da si tako glup, ne bih se udala za tebe.
Između nas je krevet. Bračni je i pitam se bih li ga stigao preskočiti prije nego ona
uspije podići pištolj i opaliti.
Vjerojatno ne bih.
- Nisi pronašao upute za bitne slučajeve, je li tako? - pita me.
Ne kažem ništa.
- Rory mi je dao onu bižuteriju - kaže. - Mislio je da me varaš, ali onda je shvatio
da se iskradaš iz kuće kako bi ubijao žene. Naravno, nisam mu rekla da je bio u pravu
s prvom pretpostavkom.
Zavrtim glavom, trudeći se razumjeti. - Zašto...
- Ostavila sam tu ženu na životu kako bi svi saznali da si preljubničko govno -
kaže mi.
Petra.
Petra je još uvijek živa samo zato jer se seksala sa mnom. Što nikad neće saznati.
- Imaš li ti pojma - kaže Millicent - kolike će terapije biti potrebne našem sinu?
Ne mogu uopće pojmiti užas toga što je ona učinila. Zapanjujuća količina
strpljenja. Discipliniranosti. - Zašto me nisi ostavila? - pitam ju. - Zašto si sve ovo
učinila?
 - Što sam učinila? Podigla sam naš dom, skrbila za djecu, vodila računa da sve teče
glatko? Kontrolirala budžet i kuhala večere? Ili misliš na Owena? Jer izvorni je plan bio
vratiti ga. Za nas oboje. - Priđe korak bliže krevetu, ali ne zaobilazi ga.
- Ne...
- A ti si bio tako voljan i spreman. Jedva sam morala išta učiniti. Ti si ubio Holly,
a ne ja.
- Prijetila ti je. Prijetila je našoj obitelji.
Millicent zabaci glavu unatrag i nasmije se. Nasmije mi se u lice.
Zurim u nju i prisjećam se svega što mi je pričala o Holly. Ozljede, nezgode,
prijetnje. Posjekotina na njenoj ruci, između palca i kažiprsta. Svi mi se ti komadići
slagalice preslaguju u glavi, kao da sam ih pogrešno posložio.
Millicent je sve to učinila sama sebi. Holly je samo bila okrivljena za to.
- Isuse - kažem. - Holly nikad nije bila prijetnja, je li tako?
- Moja je sestra uvijek bila samo slaba cendravica koja je zaslužila sve što sam
joj učinila.
- Slupala se autom jer si ti nju mučila - kažem. - Ne zato jer je ona mučila tebe.
Millicent se nasmiješi.
I sve se u tom trenutku obruši na mene, dovoljno silno da mi se zavrti u glavi.
Millicent je svojoj sestri smjestila, baš kao što je smjestila meni.
Ona oduvijek muči ljude. Svoju sestru. Lindsay. Naomi.
Jennu. Možda nije trovala Jennu samo kako ne bih znao što Millicent radi.
I mene. Možda je ona bila odgovorna za sve one situacije kad mi je bilo mučno.
Jer Millicent voli nanositi bol drugima.
- Ti si čudovište - kažem joj.
- Baš zanimljivo, pošto je policija istu stvar rekla za tebe.
Izraz njena lica je pobjedonosan, a ja po prvi put vidim koliko je ona ustvari ružna.
Ne mogu vjerovati da sam ju ikad smatrao prelijepom.
- Pronašao sam kapi za oči - kažem. - One u smočnici.
Oči joj bijesnu.
- Trovala si nam kćer - kažem.
Nije to očekivala. Nije mislila da ću shvatiti.
- Zaista si lud - kaže mi. No ovaj put ne zvuči tako samouvjereno.
- U pravu sam. Sve joj je ovo vrijeme loše zbog tebe.
Ona vrti glavom. Krajičkom oka ugledam pokret. Pogledam prema vratima.
Jenna.
 SEDAMDESET I DVA

O na stoji u dovratku, odjevena u svoju narančasto-bijelu pidžamu. Kosa joj strši na

sve strane, oči su joj razrogačene. Budna je. Zuri u svoju majku.
- Zbog tebe mi je bilo loše? - pita. Glas joj je tako tih da zvuči poput malog djeteta.
Djeteta prepukla srca.
- Nipošto - kaže Millicent. - Ako te itko trovao, to je bio tvoj otac.
Jenna me pogleda. Oči su joj pune suza.
- Tata?
- Srce, ne. Nisam to bio ja.
- Laže - kaže Millicent. - Trovao te i ubio je sve one žene. Zurim u Millicent i
nemam pojma za koga sam se to oženio. Ona mi uzvraća pogled. Okrenem se prema
kćeri. - Stavljala ti je kapi za oči u hranu kako bi ti pozlilo.
- Ti si lud - kaže Milicent.
- Razmisli - kažem Jenni. - Svi oni slučajevi kad ti je bilo mučno, tko ti je kuhao
hranu? Koliko često ja uopće kuham?
Jenna zuri u mene, a zatim joj pogled prijeđe na majku.
- Dušo, ne slušaj ga - kaže Millicent.
- Što se događa?
Sve nas zatekne novi glas.
Rory.

Priđe Jenni s leđa. Oči su mu krmeljave i protrlja ih dok gleda malo u mene, malo
u majku, potom malo u sestru i doima se zbunjen svime. Klincima je život implodirao
tijekom proteklih tjedan dana. Oca su im optužili da je serijski ubojica; majka im je
vjerojatno rekla da je to istina. Ne znam jesu li joj povjerovali.
- Tata? - kaže on. - Zašto si ovdje?
- Rory, nisam učinio to što kažu. Moraš mi vjerovati.
- Prestani lagati - kaže Millicent.
Jenna pogleda svog brata. - Tata kaže da mi je zbog mame bilo loše.
- I jest - kažem.
- Laže - kaže Millicent. - Sve što govori je laž.
Rory ju pogleda i kaže: - Jesi li već zvala policiju?
Ona zavrti glavom. - Nisam imala priliku. Upravo je ušao u sobu.
- A ti si baš slučajno imala pištolj u ruci? - pitam ju.
 Roryjeve se oči rašire kad ugleda pištolj uz Millicentin bok.
Ona još uvijek nije podigla ruku.
- Čekala je da se pojavim - kažem. - Kako bi me ubila i tvrdila da sam ju napao.
- Začepi - kaže Millicent.
- Mama? - pita Jenna. - Je li to istina?
- Vaš me otac došao ubiti.
Zavrtim glavom. - To nije istina. Došao sam kako bih vas oboje odveo od vaše
majke - kažem. A zatim odem dalje, jer moraju znati. - Vaša mi je majka smjestila.
Nisam ubio one žene.
- Čekaj malo - kaže Rory. - Ne kužim...
- Što se događa? - viče Jenna.
- Dosta - kaže Millicent. Glas joj je tih i grub.
Svi zašutimo, baš kao što bismo uvijek zašutjeli kad bi to rekla. Dovoljno je tiho
da se čujemo kako dišemo.
- Djeco - kaže Millicent - izađite. Idite u prizemlje.
- Što ćeš napraviti? - pita ju Jenna.
- Idi.
- Tata nema oružje - kaže Rory.
Ja ponovno podignem svoje prazne ruke u zrak. - Nemam čak ni mobitel.
Rory i Jenna se okrenu prema svojoj majci.
Millicent me strijelja pogledom dok zaobilazi klince i podiže ruku. Cilja me
pištoljem.
- Mama! - vrisne Jenna.
- Čekaj! - Rory skoči naprijed, postavi se između pištolja i mene. Zbaci udlagu s
sebe i ispruži obje ruke.
Millicent ne spusti ruku. Podigne drugu te sad objema drži pištolj. Pištolj uperen
u našeg sina.
- Miči mi se s puta - kaže mu ona.
On zavrti glavom.
- Rory, moraš se maknuti - kažem ja.
- Ne. Spusti pištolj.
Millicent zakorači naprijed. - Rory.
- Ne.
Vidim joj gnjev u očima, čak i na njenom licu. Licu koje poprima neprirodno
rumenu boju.
- Rory - kaže ona. - Miči se.
 Glas joj je poput režanja. Vidim kako se Jenna trza na njega.
No Rory se ne pomakne. Ja ispružim ruku, namjeravajući ga zgrabiti i skloniti s
puta. A upravo tad Millicent pomakne pištolj i opali jedan hitac. Metak nam probije
krevet.
Jenna vrisne.
Rory se ukoči.
Millicent zakorači prema njemu.
Izgubila je kontrolu. Vidim joj to u očima, crnim poput bezdana. Ako bude morala,
ustrijelit će Roryja.
Ustrijelit će sve nas.
Poskočim naprijed i srušim Roryja, pokrijem njegovo tijelo svojim. Baš kako
udaramo o pod, ugledam zamućen pokret narančastih i bijelih točkica. I bljesak metala.
Jenna. Ima nož koji je držala ispod kreveta. Nisam ga uopće primijetio u njenoj
ruci.
Nasrće ravno na Millicent, podignuta noža i zabija se u nju. Obje se ruše unatrag,
na krevet.
Pištolj ponovno opali.
Netko ponovno vrisne.
Poskočim na noge. Rory je odmah iza mene. On zgrabi pištolj koji je ispao
Millicent iz ruke. Ja zgrabim Jennu i povučem ju s nje. Nož joj je još uvijek u ruci.
Klizne van iz Millicent.
Krv.
Toliko krvi.
Millicent sad leži na podu, dlanovima pritišće abdomen. Krv teče iz nje.
Jenna vrišti negdje iza mene i ja se okrenem kako bih vidio je li ozlijeđena. Rory
zavrti glavom i pokaže prema zidu. Onaj drugi je metak tamo, a ne u mojoj kćeri.
- Vodi ju odavde - kažem mu.
Rory izvlači Jennu iz sobe. Ona je histerična i vrišti čitavim putem do prizemlja,
ispustivši putem krvavi nož.
Okrenem se prema Millicent.
Ona leži na podu, zuri u mene. Njena bijela spavaćica sad postaje crvena, pred
mojim očima. Izgleda upravo kao moja supruga, a istovremeno joj nimalo ne sliči.
Ona otvori usta, pokuša nešto reći. Krv poteče iz njih. Millicent me gleda, divlje.
Nije joj još dugo ostalo. Nekoliko minuta, nekoliko sekundi i svjesna je toga. Trudi se
nešto reći.
Ja zgrabim nož i svom ga snagom zabijem ravno u njena prsa.
Millicentina ne bude zadnja.
 EPILOG

TRI GODINE KASNIJE

K arta na zidu pokazivala je čitav svijet, od Australije do Amerika, od

sjevernog do južnog pola. Nismo koristili strelice pošto svi imamo
averziju prema metalnim predmetima oštrih rubova. Umjesto toga smo pronašli onu
staru igru u kojoj magarcu treba prikačiti rep i stavili nove ljepljive trake na repove.
Svatko je probao jednom, vezanih očiju. Prvo Jenna, potom Rory. Na kraju ja.
Izdahnuo sam od olakšanja kad su prva dva repa završili u Europi. Ni Arktik ni
Antarktika mi nisu baš zvučali primamljivo.
Stavili smo zatim na zid kartu Europe i ponovno zaigrali - sve dok nismo pronašli
novo mjesto za život: Aberdeen u Škotskoj. Odabrali smo.
To je bilo prije dvije i po godine, odmah nakon što je policija sve raščistila. Nisam
mislio da će se to dogoditi. Zapravo, mislio sam da će Millicent samo biti proglašena
jednom od mojih žrtava. Nitko nije znao da ju je Jenna ubola nožem, ne nakon što sam
ja obrisao dršku noža i pobrinuo se da na njemu budu samo moji otisci. Također sam i
priznao. Rekao sam policiji da sam suprugu ubio u samoobrani, jer je ona ustvari bila
ubojica. Nisam uopće očekivao da će mi itko povjerovati.
Ne bi mi niti povjerovali da nije bilo Andyja, koji im je rekao da ja ne mogu biti
ubojica. Rekao im je da nisam mogao koristiti tablet pa kako bih onda pobio sve te žene
a da me ne uhvate?
A tu je bila i Kekona, koja je rekla da sam užasan lažljivac i da nikad ne bih mogao
biti serijski ubojica. Iako jest napomenula da sam jako dobar podučavatelj tenisa.
I moji klinci. Jenna je policiji rekla da nas je čula kako se svađamo i da je njena
majka tijekom te svađe priznala da mi je sve smjestila. Rory im je rekao da je smrt bila u
samoobrani, pošto ga je njegova majka namjeravala ustrijeliti. Ni on ni ona nisu policiji
rekli što se zaista dogodilo. Ti detalji nisu bitni.
Rado mislim da je policija povjerovala svima koji su se zalagali za mene, svima
koji su znali da ja ne bih mogao biti ubojica. No zaslužna je bila DNK. Svi su oni dokazi
pronađeni u podrumu crkve bili podvrgnuti rigoroznim analizama u laboratoriju FBI-ja
u Quanticu. Rezultat je potvrdio ono što smo već znali: DNK je bila moja.
Uzorci su došli iz dvaju izvora: krv i znoj. I spasili su me. To jest, Millicentin
me nedostatak znanja spasio. Analize koje je FBI izvršio otkrile su da svi uzorci krvi i
znoja pokazuju jednake količine raspadanja. Doimalo se kao da je Millicent sve moje
izlučevine skupila u jednom potezu pa ih poprskala posvuda istovremeno. U izvješćuje
pisalo da sam u podrumu morao biti samo jednom, jer sam svu tu DNK očito ostavio
istoga dana. Što je bilo nemoguće ako sam te žene ubio u različitim prilikama.
 Šteta što Millicent nikad neće saznati koliko je gadno zaribala.
Čim sam bio oslobođen optužbi, prodali smo kuću i otišli iz Hidden Oaksa. Prva
stvar na koju sam se morao naviknuti bila je hladnoća. Hladnoća i snijeg.
Nikad još nisam živio negdje gdje sniježi, ali sad smo okruženi snijegom. Isprva je
lagan i nježan, poput ručno ispredene šećerne vune. Kad pokrije grad, sve utihne. Kao
da je nešto Aberdeen podiglo ravno u oblake.
No dan kasnije pretvori se u bljuzgu, prljav je i čitav grad izgleda kao prekriven
čađom.
Približava nam se treća zima ovdje i pomalo sam se već naviknuo na sve to. Rory
nije. Baš mi je sinoć pokazao internetsku stranicu koledža u Georgiji.
- Predaleko - rekao sam mu.
- U Škotskoj smo. Sve je predaleko.
Imao je pravo. Ali to i jest bila poanta svega, maknuti se daleko od našeg starog
života. Dobro nam je. To mogu reći i da ne prekrižim prste.
Jenna ima novog terapeuta i pije neke lijekove. Meni je pravo čudo što uopće može
funkcionirati, s obzirom na ono što joj je Millicent učinila. Rory ima svog terapeuta, a
imam ga i ja. Povremeno imamo zajedničke terapije i još uvijek nismo ozlijedili jedni
druge.
Ne kažem im da mi ona nedostaje. Ponekad. Nedostaje mi obitelj koju je izgradila,
struktura koju je uspostavila, pravila kojima nas je držala organiziranima. Ali ne
nedostaje mi stalno. Sad nemamo baš toliko pravila, ali ipak imamo neka. Sve sad ovisi
o menija mogu, ali i ne moram uspostaviti neko pravilo. Prekršiti ga ili ne. Nema mi
tko reći jesam li u pravu ili u krivu.
Danas sam u Edinburghu, gradu većem od Aberdeena. Došao sam razgovarati s
poreznim odvjetnikom. Seljenje u drugu državu složen je postupak. Poreze treba plaćati
na raznim mjestima, ovisi o tome gdje držite novac. Naša nam je kuća u Hidden Oaksu
donijela lijepu svotu; sad nam je i više nego dobro što se tiče novca. Također podučavam
tenis. U Škotskoj je to užasno popularan sport, iako ga uglavnom igramo u dvoranama.
Kad završim s odvjetnikom, shvatim da imam nešto vremena prije vlaka za
Aberdeen. Svratim do puba pored željezničke postaje i šankeru rukom dam znak da mi
natoči pivo. On kriglu napuni tamnom, sirupastom tekućinom, nimalo nalik ijednom
pivu koje sam pio kod kuće.
Žena pored mene ima tamnu kosu i blijedu put. Odjevena je kao netko tko je upravo
završio s poslom i svratio je na piće prije povratka kući. Osjećam njeno olakšanje što
je danu gotovo kraj.
Nakon pola pića, ona baci pogled prema meni i nasmiješi se.
Ja joj uzvratim osmijehom.
Ona pogleda u stranu pa vrati pogled na mene.
Ja izvadim mobitel, natipkam poruku i gurnem mobitel preko šanka.
 Bok.
Zovem se Quentin.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books