Knjige.

Club Books

SANJA SRDIĆ JUNGIĆ

Ti si moje sve

Split, 2020.

2
Knjige.Club Books

Tati

3
 Knjige.Club Books

I.
Budi sa mnom sutra

4
 Knjige.Club Books

Prolog
Moj dan

- Sutra se udajem, tata.

Gledajući u mramornu ploču na kojoj je srebrnim slovima bilo upisano samo
jedno muško ime, čvrsto je stisnula zube i pokušala ih zaustaviti, no dvije su suze
svejedno kapnule na njezine obraze. Duboko je udahnula, čekajući da njezine
riječi izgube malo na težini koju nije očekivala osjetiti usred ljetnog i sunčanog
dana. Oči su joj se vrlo brzo ponovno napunile suzama, no nakon onih dviju
izdajničkih, koje se nije ni trudila obrisati, ni jedna se druga na koncu nije usudila
napustiti ih. Trebala joj je gotovo minuta da odvoji oči od nadgrobne ploče, a onda
se ogledala oko sebe, kao da je odjednom shvatila gdje se nalazi. Mirogojsko
groblje. Nekima gradski spomenik kulture, drugima mjesto utjehe i sjećanja.
Većini mjesto velike i neprežaljene boli.
Nakratko se uplašila da ju je netko čuo kako razgovara s tatom. Ili, bolje
rečeno, sa samom sobom. Nitko nije mogao sigurno reći da ju je on čuo. Pa ipak,
ovoga puta odlučila je reći mu sve što je htjela. Makar potrajalo čitav dan i uz
rizik da će okolni posjetitelji misliti da je luda. Srećom, nije vidjela nikoga osim
jedne starije gospođe nekoliko metara dalje, koja je revno čistila grob svoje
voljene osobe. Nije se doimalo kao da ju je primijetila, a čak i da jest, Elenu
zapravo nije bilo ni briga. Bila je ondje s misijom pa je pročistila grlo i nastavila.
- Da, dobro si me čuo. Sutra je moj dan. Dan o kojem sanja svaka mlada
djevojka. Dan kojem se veseli cijela njezina obitelj. Dan u kojem je njezin tata...
u kojem je... - zaustila je, a onda s teškoćom progutala slinu. Nestrpljivo je
trepnula nekoliko puta kako bi otjerala suze. Posljednje što joj je trebalo bilo je
da doma dođe sva natečena od plača. Nije htjela da Mia ima previše posla oko
njezine šminke, a bome ni da bilo tko iz obitelji primijeti da nešto nije u redu.
Naposljetku, godinama se pravila da je tatin odlazak nije bolio toliko koliko zaista
jest. Što je još jedan dan?
- Dan u kojem si me trebao voditi do oltara. Eto, rekla sam to. Znam da je tebi
jednako teško kao i meni, ali morala sam ti to reći. Propustio si toliko toga.
Vozački, maturalna, diploma, prvi posao... A sada propuštaš i ovo.
Pustila je da njezine riječi sjednu na svoje mjesto. Pokušala ih je izreći bez
imalo ljutnje, no ona joj je svejedno pobjegla iz usta. Ne bi to nikome nikad
priznala, ali bila je neopisivo bijesna. Na tatu, što je tog dana prije toliko godina
uopće izašao iz kuće. Na čovjeka koji je bio kriv što njezin tata otad nije s njima.

5
 Knjige.Club Books
Na sebe, jer ju je cijela priča oko gubitka oca boljela toliko godina nakon njegova
odlaska.
Polako je smirila disanje, a onda se usredotočila na čišćenje groba. Inače
hladni mramor sada se svim silama branio od sunca, reflektirajući njegove zrake
ravno u njezino lice, stoga joj se činilo da je još toplije nego što je zapravo bilo.
Kapljica joj je skliznula s nosa na tamnu ploču; nakratko se razljutila misleći da
su ponovno suze u pitanju, a onda je shvatila da joj je cijelo čelo orošeno
kapljicama znoja. Ideja da posjeti groblje na početku ljeta, i to još u popodnevnim
satima, očito nije bila jedna od njezinih najboljih. Svesrdno se nadala da uza sve
neće još izgorjeti po golim ramenima. Počela se pitati što joj je sve to trebalo.
Očev grob nije voljela posjećivati još od najranijih dana nakon njegove smrti, a
bilo je još toliko sitnica koje je trebala napraviti oko sutrašnjeg velikog dana da
se već ozbiljno zabrinula oko toga je li luda što priča sama sa sobom umjesto da
radi nešto korisno. No očito su je noge dovele do tamo s razlogom, ako već sama
nije uspjela shvatiti zašto je njezina popodnevna šetnja nakon ručka završila baš
na Mirogoju.
Kada je završila s čišćenjem suhog lišća, prošetala je do pumpe za vodu kako
bi prebrisala grob nakon ljetnog pljuska otprije nekoliko dana. Napunila je
plastičnu bocu koju je već na ulasku u groblje uočila pokraj pumpe, a onda je i
sama odlučila popiti nekoliko gutljaja kako bi lakše mogla nastaviti s poslom.
Gurnula je palac unutar pumpe i pritisnula ručku do kraja. Osjetila je snažan
pritisak vode na prstu, no znala je da će strpljivim držanjem postići da pritisak
bude manji kako bi mogla lakše popiti nekoliko gutljaja. Aleks ju je tome poučio
još davnih dana, iako je u prvom trenu mislila da je potpuno blesav.
Vratila se grobu smirenija i s blagim osmijehom na licu. Bila je dovoljna samo
pomisao na njezina zaručnika da se momentalno razvedri. Brišući grob
prastarom maramicom koju je pronašla u torbici, zamišljala je svoj sutrašnji
prilazak oltaru i osobi koju je voljela gotovo čitav svoj život i koja je s njom
već odavno bila i u dobru i zlu. Usta su joj možda bila razvučena u lagani osmijeh,
no oči su joj se ponovno napunile suzama.
- U redu, što ne valja sa mnom? - upitala se naglas. Ostavila je maramicu na
grobu, malo se protegnula i opet bacila pogled oko sebe. Staričica je završila s
čišćenjem i upravo je hodala prema izlazu. Osim Elene na groblju nije bilo nikoga.
Odlučila je iskušati metodu koja je nikad nije razočarala kako bi doznala što je
posrijedi iza njezina neplaniranog posjeta ocu i počela samoj sebi postavljati
pitanja u nadi da će doći do korijena svoje tjeskobe.
- U redu, sutra se udajem, tate neće biti, to je stresno, ali tog sam već neko
vrijeme svjesna, znači to nije. Neće me imati tko pratiti do oltara, mama će htjeti
da to bude Lovro, ja ću reći hvala, ne, i time će ta priča završiti. Lara... - zastala
je nakratko spomenuvši ime svoje starije sestre. - Hja, Lara, ako bude sreće, valjda
će se barem pojaviti. Aleks...

6
 Knjige.Club Books
U tom je trenutku zastala malo duže. Osjećaj u trbuhu rekao joj je da je na
pravom putu. Znala je da nije tjeskobna zbog toga što se predomišlja jer to nije
moglo biti dalje od istine, ali očito je postojalo nešto što ju je u vezi s njezinim
zaručnikom mučilo.
- Aleks... Tata, jako bi ti se svidio Aleks. Zaista. Kako da ti ga opišem
ukratko? Visok je, zgodan, duhovit i znamo se otkad smo bili klinci. Prošao je sa
mnom većinu problema s Larom, pomogao mi je s mamom, shvatio je odmah moj
odnos s Mijom i nije ju osuđivao...
Što je dulje pričala, grč u želudcu sve je više popuštao i nakon nekoliko
minuta konačno je shvatila zašto je došla.
- Hej, tata, a što kažeš na to da ti ispričam cijelu priču o Aleksu?

7
 Knjige.Club Books

1.
Davna prošlost

Blistavo proljetno jutro polako se šuljalo u sobu u trenutku kada je Elena

otvorila oči. Godinu dana mlađa Mia tiho je hrkala u svom krevetu nekoliko
metara dalje. Elena je pogledala na sat i vidjela da još ne mora ustati pa je ostala
ležati još neko vrijeme, a na njezin krevet ubrzo je skočila obiteljska perzijska
mačka Moki. Kao i svakoga jutra, legla joj je na prsa i tiho prela, mjestimice
zabijajući sitne pandže u Eleninu ruku. Elena je osluškivala radio koji je njezina
majka uključila u dnevnoj sobi, potiho pjevušeći, dok je spravljala doručak za
čitavu obitelj.
Kroz lagane note pjesme, koju je Elena prepoznala kao domaći hit koji je
njezina majka obožavala slušati iako su je kćeri zbog toga zafrkavale, probijao se
zvuk šišteće vode iz kupaonice. Elena je pretpostavila da je u njoj njezin otac koji
je, bez obzira na višegodišnje majčine molbe da zatvori vodu dok pere zube,
puštao vodu da slobodno teče tijekom cijelog procesa. Ubrzo je začula zatvaranje
vode, a njezin je tata izašao iz kupaonice i krenuo prema kuhinji. Mia se lagano
promeškoljila, no nije se probudila. Spavala je tvrdo kao top, a probuditi ju je
mogao samo majčin prodorni glas koji će ubrzo obje čuti.
U dnevnoj sobi začula je smijeh i maminu rečenicu „Pssssst, cure su možda
budne!“. Fuj, sigurno se opet ljubakaju, pomislila je. Njezini su roditelji bili
dvadeset godina u braku i nadala se da će jednog dana prestati sa svojim internim
šalama i razgovarati kao da se ne mogu podnijeti, poput roditelja njezinih
prijateljica, dok je onaj njezin mali racionalni dio bio sretan što se i dalje dobro
slažu. Uskoro je začula majčine korake u hodniku, a onda i dobro poznati povik:
- Lara, Lena, Mia! Ajmo, iz kreveta!
Mia je nastavila hrkati kao da se ništa nije dogodila, a Elena se pomaknula u
krevetu i pokušala skinuti Moki s prsa. Ova joj je na to samo još jače zabila pandže
u ruku.
- Ajde, debela, diži se, moram ustati, nisam ja kriva, škola i to... - pokušala se
umiliti mački.
Moki ju je gledala kao da je to ni najmanje ne interesira.
- Lara, Lena, Mia! - bila je nešto glasnija njihova majka, ovog puta stojeći
ravno ispred njihovih soba.
Elena je znala da, ako uskoro ne ustane, slijedi bjesomučno kucanje. Začula
je kako otac stavlja Moki hranu u zdjelicu, a isto je čula i Moki koja je za tili čas
bila na podu i čekala da Elena otvori vrata njihove sobe.
8
 Knjige.Club Books
- Ma je li, sad je odjednom dosta maženja?
Moki je umilno zamijaukala, kao da je razumjela Elenino bockanje. Elena je
otvorila vrata taman u trenu kada je njezina majka zaustila:
- Lara, Le.... O, dobro jutro. Je li Mia ustala?
- Ne, ali ako želiš mogu je zaliti vodom po glavi da je malo ubrzam? - ponudila
se Elena.
- Da ti nije palo na pamet. Ajde u kupaonicu, a ja ću probuditi Laru i Miju.
U tom trenu i Elenina starija sestra Lara izašla je iz svoje sobe. Duga gusta
plava kosa padala joj je gotovo do struka, a vesele plave oči, koje kao da su se
uvijek smiješile, blistale su na svjetlosti koja je ulazila kroz krovni prozor.
- Bok, mami, bok, Leni! - pozdravila ih je veselo i provukla se u kupaonicu.
- Eto, sad nikad nećeš ući. - nasmijala se mama i krenula probuditi Miju.
Elena se nije mogla naljutiti na Laru ni da je htjela. Bila je gotovo tri godine
starija od nje, već je išla na fakultet i bila je oličenje sreće i smirenosti. Nerijetko
bi je ujutro pozdravila poljupcem, bila je tu za sve što je Eleni trebalo, bilo
instrukcije ili tračanje dečki i vrlo bi često sprječavala tučnjave između nje i Mije,
koje nisu prestale čak ni sada kada je Elena bila blizu punoljetnosti.
Izgubivši red za kupaonicu, Elena je produžila u dnevni boravak kroz dugi i
široki hodnik. Obožavala je njihov stan. Nije bio pretjerano velik, svega
osamdesetak kvadrata, i morala je dijeliti sobu s Mijom, no svakodnevno je
uživala u njihovoj prostranoj dnevnoj sobi okupanoj suncem te starim gredama
koje su nosile potkrovlje i koje kao da su u sebi imale neku svoju priču.
U blagovaonici spojenoj s dnevnim boravkom stajao je njezin otac ubacujući
kockice šećera u kavu. Upravo se spremao natočiti mlijeko iz malih okruglih
posudica sa slasnim punomasnim mlijekom za kavu kad mu je Elena zgrabila
jednu iz ruke i naiskap popila mlijeko iz nje. Njezin se otac samo nasmijao i uzeo
drugu.
- Mislim, slobodno se posluži. - zaključio je.
- I jesam! - nasmiješila se ponosno.
- Vidio sam.
Otac ju je zabavljeno gledao. S visinom nešto sitno iznad dva metra, krupnim
i širokim ramenima te tamnom kosom sa svega nekoliko sijedih vlasi svojim je
poslovnim partnerima vjerojatno povremeno izgledao zastrašujuće, no Elena je
znala da se u njemu nalazi dva metra čiste dobrote. Obožavao je svoje kćeri i nije
to mogao sakriti, što mu nije baš pomoglo kada ih je trebalo ukoriti i kada se
pravio strog.
- A ja vidim da ti opet zdravo doručkuješ. - pogledala je mrko u njegovu
šalicu.
- Kako se ono kaže, život je prekratak... - pokušao se opravdati.

9
 Knjige.Club Books
- Za zdrav doručak, znam. - rekla je nestrpljivo. - Svjestan si da to zapravo
nije izreka nego nešto što si sam izmislio, zar ne?
- Svejedno zvuči dobro, ne? Ajde, mala, ne brini se, bit ću ja ovdje još neko
vrijeme. Ali mislim da tvoja sestra neće ako ne ustane istog časa jer znaš kakva je
mama oko kašnjenja.
- VŠT? - upitala je nadobudno.
- Vodena šok terapija, nema druge. - zaključio je pomirljivo i slegnuo
ramenima.
Elena je u tili čas imala čašu u rukama te se zatrčala prema sobi. Mia je
bezbrižno sanjala, i ne znajući što joj se sprema. Elena se nesvjesno počela šuljati
njezinu krevetu i samo što nije nagnula čašu iznad njezina nevinog lica kada je
osjetila stisak ruke na svom zglobu.
- Da ti nije palo na pamet! - prijeteći je rekla njezina majka.
- Ali tata je rekao...
- Tata vas nije razdvajao neki dan kad ste se tukle kao dva bijesna psa. Mia
još ima masnicu na licu. Njezina razrednica zvala me na razgovor i ispitivala
događa li se u našoj obitelji kakvo nasilje. Mislim da je i dalje uvjerena da nas tata
sve mlati. - zaključila je zabrinuto.
- Ha, ha, da nas tata mlati, nisam već dugo čula nešto smješnije. No dobro,
ako baš želiš Mijinu zlovolju preuzeti na sebe, samo izvoli. - završila je Elena
taman kada je čula otvaranje kupaonice i Larin izlazak iz nje. - Pogotovo kad joj
spomeneš da je kupaonica zauzeta. - nadodala je brzo i izletjela iz sobe.
Iza svojih leđa čula je Mijino negodovanje što ju majka budi prije nego što bi
ona htjela, a potom i vrisku kada je čula da je Elena ušla u kupaonicu prije nje.
Zadovoljno se nasmiješila svom odrazu u ogledalu. Pogled joj je uzvratila
samouvjerena djevojka od sedamnaest godina, jagodasto plave kose do pola leđa
i sivoplavih očiju.
Iako im je otac bio taman, sve su tri sestre imale plavu kosu poput svoje
majke, no to je bila i jedina njihova sličnost. Lara je bila visoka na tatu,
nebeskoplavih očiju i mirne naravi. Uz majčinu strogoću, djevojkama je bila kao
zamjenska majka zbog svoje blagosti te su sestre prvo s njom dijelile sve što im
se u životu događalo, bilo dobro ili loše, a onda tek sa svojim roditeljima. Mia je
pak bila potpuna suprotnost objema. Glasna i tvrdoglava, obožavala je pažnju, a
dobivala ju je i u dovoljnim količinama s obzirom na sitniju građu, prodorno plave
oči i kosu još dužu od Larine, zbog koje je izgledala poput male šumske vile.
Svojim je vanjskim izgledom često zavarala dečke iz škole koji obično ne bi ni
znali što ih je snašlo sve dok je nisu malo bolje upoznali. Njihov je tata s
nelagodom zaključivao da će uskoro morati patrolirati oko kuće s palicom s
obzirom na to koliko su Miju opsjedali obožavatelji.
Elena se, poput svakog srednjeg djeteta, nekako našla između dvije vatre. Bila
je dovoljno tvrdoglava da se zauzme za sebe, a da ipak ne prijeđe granicu.

10
 Knjige.Club Books
Dovoljno blaga da bude uvijek spremna pomoći, ali da ne daje da je se prevesla.
Zbog sličnosti s Mijom njih dvije rijetko su nalazile zajednički jezik, dok su pak
sličnosti s Larom doprinijele tome da se njih dvije obožavaju odmah po Eleninu
rođenju. Njihovi roditelji mislili su da će se Elena i Mia zbližiti ako ih stave da
zajedno dijele sobu, ali vjerojatno su i sami shvatili svoju pogrešku po broju
masnica na objema djevojkama. Njihovi sukobi bili su relativno česti, ali najčešće
uopće nisu ni razgovarale.
Nakon brzinskog tuširanja uslijedilo je jednako brzo šminkanje. Možda je
pubertet utjecao na njezino ponašanje, ali nije i na lice, stoga Elena nikada nije
imala problema s prištićima kao što su imale djevojke iz razreda. Bilo joj je
dovoljno tek malo rumenila kojim bi svojoj blijedoj puti dala nešto kontrasta, uz
maskaru koja bi istakla njezine prirodno svijetle i inače gotovo nevidljive
trepavice. Bez obzira na to što joj je trebalo svega petnaest minuta za cijelu
kupaoničku rutinu, Mia je već počela bjesomučno udarati po vratima.
- Izlazi, kravo, zakasnit ću u školu!
- Mia! - zaustila je njihova majka koja je u tom trenu prolazila kroz hodnik.
- Ali, mama, uvijek mi to radi, a zna da mi najduže treba da se spremim!
- Ako si toga svjesna, onda bi mogla i malo prije ustati, zar ne? - provocirala
ju je Elena iz kupaonice.
- Mama! Je l’ čuješ kako me izaziva!?
- Ajde, Mia, ne drami, nije ti rekla ništa krivo.
- Da, naravno, ja uvijek dramim, stalno staješ na njezinu stranu, dosta mi je
toga... - Mijin je glas bivao sve tiši jer je hodala prema njihovoj zajedničkoj sobi,
a onda i tresnula vratima, za svaki slučaj ako ostatak ukućana nije bio svjestan da
je njezino jutro započelo s nervozom.
Elena je te sekunde izašla iz kupaonice.
- Nisi mogla izaći minutu ranije da spriječiš ovaj kraval? - poprijeko ju je
pogledala mama.
- Aha, jesam. - opušteno je rekla Elena.
- Isuse, nemoguće ste obje. - zaključila je i krenula prema stubištu.
Nakon nove prepirke s Mijom koja je uslijedila za svega nekoliko minuta,
ovoga puta oko odjeće, Elena se odlučila spremiti što je moguće prije kako ne bi
više morala gledati njezino glupo lice ni sekunde duže. To joj je, naravno, i rekla
na izlasku iz sobe, što je uzrokovalo još malo Mijina vrištanja. Lara je izašla iz
svoje sobe, naoko namrgođena.
- Elena, pa dobro je l’ mora svako jutro biti ovako? Znate da imam kolokvij,
ne želim svaki dan visjeti u knjižnici zato što se moje mlađe sestre doma svađaju
kao hijene. - rekla je umorno.
- Sorry, Lara, nisam razmišljala. Kad ti je kolokvij? - pitala ju je pomirljivim
tonom. Lara je bila na drugoj godini medicinskog fakulteta; prvu je položila s

11
 Knjige.Club Books
odličnim ocjenama, što Eleni nikako nije bilo jasno s obzirom na veličinu i
količinu knjiga koje su se mogle naći na njezinu stolu.
- Idući tjedan.
- Mogu li ti kako pomoći?
- Samo nemoj izazivati Miju na urlanje, može?
- Da ‘samo’... Ali u redu, probat ću. - nasmiješila se sestri. Mia je te sekunde
izašla iz sobe i obje ih ratoborno pogledala. Prošla je pokraj njih bez riječi.
- Tata, trebam lovu! - čule su je kako umilnim glasićem govori u drugoj sobi.
Lara se pak nasmiješila Eleni i zatvorila ponovno u svoju sobu. Mia je ubrzo opet
prošla dok je Elena oblačila tenisice, brojeći novčanice u rukama. Izašla je iz stana
i ne pozdravivši ukućane. U hodniku se ubrzo pojavio njihov otac.
- Ti znaš da si joj već jučer dao novce? - pitala ga je Elena prijekorno.
- Ali danas je trebala za kazalište. - rekao je s razumijevanjem. - I jučer je
trebala za kazalište. Kulturni neki razred, ne misliš?
- Hm. Da, trebao sam malo bolje slušati što mi priča.
- A ona bi mogla povremeno smisliti neku novu foru za izvlačenje love.
- Treba li tebi što novaca? - upitao je nakon nekoliko trenutaka.
- Ne, stari, hvala, u redu sam.
- Stari... Smiješno.
- Što kad jesi. - kreveljila se nakratko i potom i ona izašla iz stana.
Na izlasku iz kuće naletjela je na majku. Bila je u donjem stanu, u kojem se
nalazila tatina mama Milica. Njih su dvije obvezno pile kavu zajedno ujutro.
- Je li Mia otišla na vrijeme? - pitala ju je majka.
- Yes, sir! - šalila se Elena.
- Lara gore uči?
- Yes, sir!
- Tata još nije izašao?
- No, sir!
- Hoćeš li se prestati glupirati danas?
- No, sir!
Ne pričekavši majčin odgovor, izašla je iz kuće i krenula prema školi.
Pretpostavila je da je njezina prijateljica Petra nije pričekala, s obzirom na to da
je zbog svih peripetija s Mijom kasnila na njihov dogovor. Tako je vrijedilo otkad
su krenule svakodnevno zajedno u školu još prije deset godina - ako kasniš, nema
čekanja. Ili bi se u dogovoreno vrijeme našle na dogovorenome mjestu ili bi se
vidjele u školi, bez ikakvih suvišnih pitanja. Na kraju, škola im se ionako nalazila
petnaestak minuta od kuće, pa nije bilo ni potrebe za zajedničkim odlascima
svakoga dana. Mia je išla u istu školu, samo jedan razred ispod Elenina, no njih
dvije nikada nisu išle zajedno, čak ni kada bi doslovno istodobno izašle iz kuće.
12
 Knjige.Club Books
Eleni to nije smetalo. Uživala je u samostalnim šetnjama, iako joj je,
naravno, odgovaralo i Petrino društvo na putu do škole. U školu je stigla desetak
minuta prije početka prvog sata, dovoljno za kratko tračanje i razmjenu
informacija oko meksičkih sapunica koje je pratila s prijateljicama. Elena i Petra
bile su najbolje prijateljice, ali se zbog njihove razigrane naravi i vječno dobrog
raspoloženja oko njih uvijek okupilo veće društvo te je razgovor najčešće bio jako
glasan, što je povremeno nerviralo profesore koji su prolazili. No kako im je
ostala samo još jedna godina do završetka škole, nitko ih nije previše gnjavio.
Elena je sanjala da jednog dana upiše komparativnu književnost, a Petra se
već punu godinu dana pripremala za glumu na Akademiji dramske umjetnosti.
Bez obzira na to, školu nikad nisu doživljavale previše ozbiljno, iako su obje
imale vrlo dobre ocjene. Više su ih zaokupljali dečki; što oni iz njihova razreda,
što oni iz škole općenito.
- Jeste li čule da su Ana i Dino zabrijali? - uletjela je Gabi, ne mareći za temu
o kojoj su cure pričale samo koju sekundu prije.
- Ajde konačno! Naganjala ga je već dvije godine, a stvarno nije toliko dobar.
- zakolutala je očima Petra.
- A Simon i Arijana su prekinuli.
- Opet! - izletjelo je neuvjerenoj Eleni.
- Ali sad zapravo.
- Da, bilo je zapravo i prošli mjesec i pretprošli i onaj prije toga... - nadodala
je Petra i počela se praviti kako provjerava poruke na mobitelu. Veza Simona i
Arijane naoko joj nije previše privukla pozornost.
- Hoćeš reći da to tebe ne zanima? Pa svi znaju da ti se Simon sviđa. - hrabro
je upitala Lorena.
- Davna prošlost... - zijevnula je Petra, praveći se da je ta priča niti najmanje
ne zanima. - Ali kada netko sazna nešto konkretno o ovom bombonu, slobodno
mi javite.
Djevojke su se okrenule iste sekunde kako bi vidjele o kome priča, i to ne
previše diskretno. Čak ni Elena nije mogla sakriti svoju znatiželju pa je brzo
ugledala objekt Petrine žudnje. Na pola metra od njih prošao je Aleks Pejić,
maturant iz B razreda koji se nalazio kat iznad njihova i tiha patnja većine
djevojaka iz gimnazije. U ruci je držao košarkašku loptu, a s ramena mu je visjela
obješena torba za teretanu u kojoj je vjerojatno imao stvari za trening. Često ga se
moglo vidjeti na školskom igralištu, a glasine su bile takve da se pripremao za
fakultet u Americi koji mu je nudio stipendiju na temelju njegove dobre igre. U
kuloarima ga se povezivalo s raznim djevojkama, no nikad ga se nije moglo
vidjeti ni s jednom od njih, tako da su djevojke njegov manjak interesa
protumačile kao da hoda s nekim izvan škole.
Prošao je pokraj njih a da im nije dobacio ijedan pogled, zabavljen svojim
mislima. Svijetlosmeđa kosa, nonšalantno zabačena unazad kao da je tek izašao

13
 Knjige.Club Books
ispod tuša, poskakivala je sa svakim njegovim korakom, dok su njegova široka
ramena zakrivala velik dio školskog hodnika. Djevojke su ga pratile pogledom
sve dok nije zaokrenuo iza ugla.
- Što s njim, pa svi znaju da je zauzet? - upitala je Gabi naposljetku.
- A ne, ne, mi svi mislimo da je on zauzet, ali je li ga koja vidjela s nekom
curom u posljednje tri godine otkad smo u ovoj školi? - mistično je upitala Petra,
kao da pričaju o nekoj velikoj teoriji zavjere.
- Zaboravi, ja sam pokušavala dobre dvije godine doprijeti do njega; lik je ili
aseksualan ili voli dečke. Treće nema. - samouvjereno je ubacila Lorena.
- Oh, da, jer je jedini koji nije pao na poznati Lorenin šarm. - posprdno je
dodala Gabi.
- Ne seri, imala sam više dečki ove godine nego što ćeš ti imati tijekom cijelog
života. - zajedljivo je uzvratila Lorena.
- Mda, to više govori o tebi nego o meni. - zaključila je Gabi.
Elena je bila sretna što je daljnju raspravu prekinulo školsko zvono.

14
 Knjige.Club Books

2.
A što misliš, što je bilo?

Nakon blok sata matematike, sata fizike, tjelesnog, kemije te politike i

gospodarstva, Elena je jedva dočekala kraj školskog dana. Utorak joj je uvijek bio
najmrži, upravo zbog predmeta s brojevima kojima i nije bila naročito vična. Trud
koji je pokazala u prvom razredu višestruko se isplatio pa su joj profesori sljedećih
godina više-manje gledali kroz prste, a nije mogla dočekati dan kada će se
konačno riješiti svih prirodnih predmeta i moći posvetiti samo književnosti. Petra
je imala još ekstremnije mišljenje o tome, pa kako je gotovo svakodnevno nakon
škole imala i pripreme za Akademiju, pod satima matematike uglavnom je
spavala. Elena se često pitala kako su njih dvije uopće uspijevale proći razred, a
kamoli još s visokim ocjenama.
Bezvoljno su se klatarile prema izlazu iz škole, s noge na nogu, kada je Petra
odjednom zgrabila Elenu za ruku.
- Gle, Simon!
Elena je u daljim ugledala visokog mršavog kolegu iz B razreda za kojim je
Petra ludovala posljednju godinu dana, no između njih nikad nije bilo ničega osim
povremenih dužih pogleda, uglavnom s Petrine strane.
- Mislila sam da si rekla da te ne zanima.
- Naravno da sam rekla to pred Lorenom, pa nisam luda da kažem nešto drugo
pred njom, odmah bi cijela škola znala. Osim toga, od ovog tjedna imam novu
taktiku, glumim nedostižnu.
- Kako će on znati razliku kada ionako nikad niste razgovarali?
- Ne budi partybreaker, znaš da obično dobijem ono što zacrtam. A ako je
ova priča s Arijanom konačno točna, šanse su mi dvostruko veće.
- No dobro, to stoji. A što s Aleksom, nisi li danas rekla da ti se on sviđa?
- Eh, on mi je više nekako tvoj tip. Visok, šutljiv, nabijen, smeđa kosa... Znaš
da ja padam na mršave plavuše. Makar priznajem da ima lijepe zelene oči.
- Znači, to je isto bila diverzija? Malo mi je teško pohvatati sve tvoje ljubavne
interese danas.
- Pa gle, da bih se bunila da mi Aleks priđe, i ne bih, a ti?
Elena se zagonetno osmjehnula prijateljici, ali nije rekla ništa čime bi
potvrdila ili opovrgnula njezina razmišljanja. Da, Aleks je bio zgodan.
Jako zgodan. Iako su bili isto godište, iz nekog joj je razloga uvijek izgledao
nekoliko godina starije od svih njih, kao da je odrastao doslovno preko noći. Elena

15
 Knjige.Club Books
se zato nikad nije posvetila razmišljanju o njemu u potpunosti jer joj je od starta
izgledao nedostižno i nepristupačno. Lakši ulovi, poput Viktora ili Daniela, s
kojima se zabavljala prethodne dvije godine, a koji su pak bili savršeno nezreli za
svoje godine, bili su joj puno draži.
- Znam taj osmijeh, ti bi da ti Aleks uvali jezičinu ove sekunde, Elena plus
Aleks, Elena plus Aleks... - Petra je bivala sve glasnija.
- Daj ušuti, kozo! - prekinula ju je i šaljivo opalila po ramenu.
U razgovoru o dečkima provele su ostatak vremena do kuće, a potom se
dogovorile da će se vidjeti kod Petre kako bi zajedno vježbale njemački na koji
su išle u drugi turnus. Oprostile su se poljupcem u obraz; gesta koju su pokupile
od Lare i njezinih prijateljica i za koju su smatrale da je jako odrasla, a Elena je
nastavila sama prema svojoj kući. Ispred nje nije bilo automobila, što je nije
začudilo; njezini su roditelji uglavnom bili na poslu do sedamnaest sati, tata vrlo
često i duže od toga. Zato je odlučila prvo svratiti u bakin stan.
Baka Milica bila je Elenina baka s tatine strane. Majčini roditelji živjeli su u
Australiji i nisu često svraćali u Hrvatsku, a njezin djed, suprug bake Milice, umro
je kada je Elena bila još jako mala. Bio je to glavni razlog zašto su njezini roditelji
odlučili useliti u obiteljsku kuću i na katu iznad Milice napraviti svoj stan; kako
baka jednog dana ne bi završila posve sama. A Elenina majka i baka Milica ionako
su se izvrsno slagale, stoga je ta kombinacija odgovarala svima. Naročito
djevojkama, koje su nakon škole često pojurile k baki Milici na palačinke.
- Bok, bako!
- Palačinke? - uzvratila joj je baka odmah.
- Je li to neki novi pozdrav?
- Smiješnog li djeteta. Kao da ja ne znam zašto si tu. Ne zezaj me, nego reci
koliko.
- Hmmmm, kad već inzistiraš... Neka bude velika porcija!
- Velika? To nisi dugo naručila.
- Imala sam naporan dan u školi. - objasnila je Elena.
- Dečki?
- Da bar. Fizika i matematika.
- Ma ne muljaj. Tako se žališ svake godine pa na kraju uvijek prođeš s pet. -
opomenula ju je baka.
- Da, i ja se često pitam kako mi se to uvijek dogodi, no čini se da su mi
zvijezde naklonjene. - zaključila je.
Elena je s užitkom gledala baku kako joj sprema palačinke. Katkad joj je
pokušala pomoći, no kada je shvatila da joj baka vječno uzima posude i pribor iz
ruke i na kraju sve radi sama, prestala se miješati. Baka se dosta dobro držala za
jednu sedamdesetogodišnjakinju s moždanim udarom iza sebe. Nitko ne bi ni
mogao pretpostaviti da je nekad imala zdravstvenih problema, osim kada bi joj se

16
 Knjige.Club Books
ruke s vremena na vrijeme toliko zatresle da nije mogla ni prebrisati prašinu. No
takve su situacije bile rijetke i kratko bi potrajale, a Elena bi uvijek izmislila neku
temu za razgovor kako ni ona ni baka ne bi razmišljale o bakinu problemu
s drhtavicom. Srećom, tog dana to nije bio slučaj pa je baka spravljala palačinke
kao od šale.
- Onda, pričaj mi što se još događa u školi osim fizike. Ima li neki dečko koji
ti se sviđa?
- Bako! - uzviknula je Elena nelagodno.
- Znam da se čini nemogućim, no bila sam i ja tvojih godina, znaš? - pogledala
ju je baka ispod obrva.
- Moš mislit!
- Elena...
- Znam, zezam te. Nitko poseban, iskreno. Tu i tamo imam nekog dečka, ali
ne da mi se vezati za nekog ovako mlada, sad će i faks...
- Pametno, dijete bakino, tako treba! - pohvalila ju je.
- Ha, ha, jesi li ti ozbiljna? Pa ti si samo s dedom bila cijeli život.
- Zato ti to i kažem. - nasmiješila se baka mudro.
Kada su završile s palačinkama, Elena je ostatak odnijela u njihov stan.
Tanjur je stavila u kuhinju i zavikala da ima palačinki jer joj se nije dalo
obavještavati obje sestre posebno. Lara kao da je nije čula, dok je Mia u tili čas
izašla iz njihove sobe i došla u kuhinju. Sestre se nisu ni pozdravile; u Miji je
netrpeljivost očito kuhala još od jutra, a Elena je i sama bila dovoljno tvrdoglava
da ne popusti prva. Kuhinja je bila dovoljno velika za obje, no Elena je stavila
dvije palačinke na tanjur, obilno ih namazala Nutellom i potom se uputila u
smjeru Larine sobe. Oprezno je pokucala, a potom je, začuvši Larin poziv, stupila
u njezinu sobu.
- Hej, ima palačinki. Donijela sam ti dvije.
- Hvala ti. Jesi ti to maloprije zvala iz kuhinje? - upitala je Lara, uzimajući
palačinku s tanjura.
- Aha.
- Mislila sam da se ti i Mia opet kefate pa se nisam obazirala. - rekla je,
gledajući je pomalo prijekorno.
- Ne još.
- Elena. - opomenula ju je.
- Lara. - uzvratila je Elena.
- Mmmm, odlične su. - rekla je stavljajući palačinku u usta. - Kako su baki
ruke?
- Bez brige, nisu se nijednom zatresle dok je miješala smjesu. - odgovorila je
Elena, umirujući sestru, koja kao da je sve brige svijeta morala preuzeti na sebe.

17
 Knjige.Club Books
Često bi provjeravala baku i njezino stanje, a kada je Elena imala gripu koji
mjesec prije, Mia se momentalno i bez riječi iselila iz njihove sobe kako se
slučajno ne bi zarazila, dok joj je Lara svakodnevno donosila čaj i mjerila
temperaturu. Iako Lara trenutačno nije imala dečka, Elena se nekako nadala da će
se to što prije dogoditi kako bi što prije dobila nećaka ili nećakinju. Jedva je čekala
da Lara svoju brižnost počne pokazivati prema vlastitoj djeci, ne samo prema
ratobornim sestrama.
- Hoćeš me ispitivati malo po skriptama? - upitala je Elenu nakon što je
dovršila palačinke, protrljavši oči od umora.
- Naravno! Daj da vidim. - rekla je Elena spremno, uzimajući papire iz sestrine
ruke. - Sjećaš se kako sam slučajno naučila pjesmu Cvrčak kada sam te ispitivala
i kada si je morala naučiti napamet?
- Ha, ha, da, to je bilo zanimljivo. - složila se.
- Eto, možda sad naučim i... što je ovo... Fiziologiju, bez učenja. Ili...
- nastavila je listajući papire - ne hvala, ubila bih se da ovo moram učiti.
- Pa baš ti hvala. - odgovorila je Lara namrgođeno.
- Reci mi... Ajme, Lara, ja ovo ne mogu ni pročitati. Hm. Akutni proliferativni
glomerulonefritis.
- Akutni nefritički sindrom ili akutni glomerulonefritis upala je glomerula
koja dovodi do iznenadne pojave krvi u mokraći, uz nakupine crvenih krvnih
stanica i različite količine bjelančevina u mokraći. Akutni nefritički sindrom može
uslijediti nakon streptokokne upale poput gnojne angine... - izrecitirala je Lara
bez zastajkivanja.
- Odvratno! - rekla je Elena ispod glasa.
- Hej, obećala si!
- Uh... u redu, nastavi.
- Dakle, u tim se slučajevima bolest naziva poststreptokokni
glomerulonefritis. - nastavila je Lara, kao da u njezinu odgovaranju nije bilo
nikakva prekida.
- Glomu... Glomuer... Glomerul...
- Elena! Glomerulonefritis! - rekla je Lara i nasmiješila se sestri.
Djevojke su zajedno uz pauze učile sve dok njihovi roditelji nisu došli s posla.
Eleni se učinilo kako je među njihovim glasovima čula i glas svoga krsnog kuma
Nina, tatina poslovnog prijatelja, kojeg su obje obožavale pa je nekako uspjela
nagovoriti Laru da naprave pauzu od učenja i odu u dnevnu sobu na druženje.
- Nino! - povikala je Elena.
- Hej, cure! - odgovorio je njezin kum veselo.
- Otkud ti ovdje?
- Došao sam izvući tvog tatu iz nevolje. - rekao je naoko ozbiljno.

18
 Knjige.Club Books
- Kakve nevolje? - upitala je Lara pomalo zabrinuto.
- Nevolje u koju će sad upasti s tvojom mamom kad joj kaže da se moramo
vratiti na posao. - nasmijao se obješenjački.
- Zar niste dosta radili za danas? - priupitala je naoko nezadovoljna Elenina
majka, koja je načula Ninov odgovor Eleni.
- ‘Nema odmora dok traje obnova!’ - izvalio je njezin kum jedva čekajući
priliku. Bila mu je to jedna od najdražih rečenica.
- Oprosti, ljubavi, zaboravio sam ti reći. Imamo kratko piće s poslovnim
partnerom koji je ovdje došao na nekoliko dana iz Amerike. Sutra već ide u
Tursku i nismo se mogli drugačije dogovoriti nego večeras. - pomirljivo je
zaključio Elenin tata.
- Boli mene briga s kim ti ideš, samo me zanima tko će curama objasniti da
im tata neće ispeći svoju poznatu pizzu s mozzarellom. - nastavila je majka u
podbadajućem tonu.
- Štooo, ali, tata, rekao si... – zakmečala je Mia koja je u tom trenutku ušla u
dnevnu sobu.
- Što ako se vratim s čak dvjema pizzama iz vaše najdraže pizzerije na
povratku, hoću li se iskupiti?
- Jedino ako kupiš i sladoled na tom povratku. - dodala je Lara.
- I Colu light. - ubacila je Elena.
- Bože, što ste vi jeftine. Ajde mi sve to zapišite i vidimo se ovdje u devetnaest
sati, dogovoreno!
- Može! Ja ionako sad idem na odbojku. - zaključila je Lara.
- A ja idem k Petri učiti za test. - nadodala je Elena.
- Dakle, uopće ne bi bio problem što mene nema doma kad nema ni vas i ovo
s pizzom bila je totalno izmišljena situacija?
- Upravo tako. - zajedno su odgovorile Elena i Lara.
- Na što se ti sve daš nagovoriti. - zadirkivao ga je Nino. Bio je vječni neženja
pa su ga često zabavljale njihove obiteljske prepirke. - Treba li kojoj od vas
prijevoz, cure?
- Samo ako ja budem vozila! - odgovorila je Lara nadobudno sa širokim
osmijehom. Položila je prije samo koji mjesec te se koristila svakom prilikom
kako bi zasjela za volan tatina automobila.
- Oh, onda ja svakako idem pješice. - kreveljila se Elena.
- U redu, ali imaš pet minuta da se spremiš inače ćemo zakasniti. - rekao je
otac pogledavajući na sat.
- A ja izlazim odmah jer ja već kasnim kod Petre! - ubacila je Elena i šmugnula
iz stana. Na izlasku je čula kako njezin otac majci govori kako će se brzo vratiti

19
 Knjige.Club Books
dok ju je još ljutu ovlaš ljubio u čelo. Uspio je namignuti i Eleni prije nego što je
izletjela na stubište.
Petra je živjela u susjednoj ulici, u visokoj prizemnici, sa svojim roditeljima
koji su u trenu kada je Elena ušla još bili na poslu. Bila je jedinica i razmažena do
krajnje mjere. Njezina je soba zauzimala gotovo pola njihove kuće, a Petrini su
roditelji brinuli o tome da Petri ništa ne nedostaje dok nisu doma, pa je tako u njoj
imala tehnološke opreme za čitavo susjedstvo. Eleni su, uz satelitsku antenu uz
pomoć koje su najčešće gledale MTV i Vivu, najdraži bili i Playstation 2 te
kompjutor na kojem su djevojke često gradile virtualne obitelji u igrici Sims.
Elenina je najčešće bila bez Mije.
Iako su zajedno trebale učiti omraženi njemački, Petra je već unaprijed
namjestila MTV kako bi slušale najdraže pjesme boy bendova za kojima su slinile.
Muzika je bila glasna, no nije mogla zaglušiti zvuk praska koji se začuo već koju
minutu nakon Elenina dolaska. Djevojke su se pogledale, a potom bacile pogled
kroz prozor očekujući prizor dima jer su bile uvjerene da je buku izazvala
eksplozija u obližnjem skladištu. Samo koji tjedan prije dogodila se nesreća u
kojoj je poginuo jedan radnik, a novine su danima pisale o tome. Ubrzo su
slegnule ramenima i nastavile skakati i pjevati po Petrinoj praznoj kući. Kada su
se začuli zvukovi sirena koje su se približavale mjestu na kojem se očito dogodio
prasak, jednostavno su pojačale muziku. Na repertoaru je bila Elenina najdraža
pjesma, stoga je izvadila sjajilo iz džepa i počela pjevati na njega kao da drži
mikrofon, ignorirajući zvonjavu telefona.
- To ti je nešto novo? - pokazala je Petra na Elenin „mikrofon“.
- Da, s okusom limuna. Genijalno je.
- Nisi se ništa pohvalila.
- Tata mi je to kupio neki dan, ničim izazvan.
- Tvoji su starci zakon... - zaključila je Petra, pomalo tužno. Elena je stišala
muziku. Kola hitne pomoći više se nisu čula.
- A što nedostaje tvojima?
- Vidiš li ih možda ovdje?
- Ajde ne pretjeraj, nisu ni moji nikad doma. A osim tog, da tvoji jesu, gdje
bismo ti i ja plesale i pjevale svaki dan?
- Da, u pravu si. - konačno se složila Petra i malo odobrovoljila.
Naposljetku su učile možda petnaest minuta, a Elena nije mogla vjerovati
kada je na satu vidjela da je već 18:45. Njemački je počinjao za sat vremena, a
ona je još morala doma na večera. Zatvorila je bilježnicu i počela spremati stvari.
- Hej, pa nismo završile zadnji zadatak. - usprotivila se Petra.
- Znam, ali moram doma, dogovori sa starcima i tako dalje.
- Ajde, ne da se ni meni više, u pravu si. - odgovorila je veselo i bacila knjigu
na drugi kraj sobe.

20
 Knjige.Club Books
- Pa da, stvarno smo se potrgale od učenja. - nasmijala se Elena.
Lagano je krenula prema kući, još pjevušeći pjesme koje je slušala kod Petre.
Kada je ušla u svoju ulicu, učinilo joj se da ispred svog dvorišta vidi neki
neuobičajeni metež. Na trenutak se zabrinula da se nešto dogodilo njezinoj baki,
no kada ju je vidjela u gužvi s Mijom, nakratko je odahnula.
- Elena, dušo...
Bila je to susjeda Anka i Eleni kao da je već tad trebalo biti jasno da nešto
opasno nije u redu jer je ova nikad nije zvala „dušo“. Elenu i njezine prijateljice
mrzila je već godinama zato što su joj, djeca kao djeca, tijekom jedne igre skrivača
izgazili svu salatu u vrtu. Nije pomoglo ni to što joj je Elenin tata nakon toga
svakih nekoliko mjeseci kosio vrt. Pristojno ju je pozdravljala, kako su je i naučili,
ali ona je uvijek glavu odvratila u drugu stranu, kao da joj je Elena ubila djecu, a
ne samo pogazila nekoliko glavica salate. Osjetila je peckanje ispod pazuha.
Nešto nije bilo u redu.
- Što se događa, zašto svi stojite ispred kuće? - upitala je s nelagodom.
Nitko kao da se nije usudio odgovoriti. Pogled joj je stoga pao na Miju.
Vidjevši je uplakanu, konačno je shvatila da nešto ozbiljno ne valja. Mia nikad ne
bi pokazivala osjećaje, ni pred Elenom, a kamoli pred cijelim susjedstvom.
- Mia... - zaustila je.
- Imali su saobraćajku. Nino je... - započela je, no nije smogla snage završiti
rečenicu. - A tata... Elena, ne znaju što će biti s tatom, - uspjela je izgovoriti prije
nego što ju je baka uhvatila u čvrsti zagrljaj.
Isprva se htjela nasmijati. Mislila je da je riječ o nekoj zezanciji, skrivenoj
kameri. Nemoguće da se to događa baš njima, zar ne? To je moguće u filmovima,
serijama, susjedima ili prijateljima, ali ne i... njoj. Koliko god je gledala u
okupljenu grupu ljudi, nitko se nije nasmijao. Štoviše, činilo se kao da čekaju da
se Elena slomi pred svima. Odlučila ih je ignorirati.
- U redu, u kojoj su bolnici? Gdje su mama i Lara?
A onda joj je sinulo.
- Mia, što je s Larom!? - pitala je gotovo histerično.
- Mama je otišla s policijom. Lara je... Lara je imala samo nekoliko
ogrebotina. Dali su joj nešto za smirenje i hitna ju je povela sa sobom. Mama mi
je samo stigla reći da ostanem s bakom i pričekam... pričekam tebe. - završila je
Mia šmrcajući.
Kada je poslije razmišljala o tome, Elena se nije mogla sjetiti kako je došla na
kat njihove kuće. Znala je samo da su se gore našle ona, baka, Mia. Ostatak
susjeda ostao je ispred kuće, začudo im dajući privatnost dok su Čekale
informacije. Minute su se pretvorile u sate. Činilo se kao da nitko u stanu ne diše.
Čak je i Mia prestala šmrcati, a baka je samo grčevito držala maramicu u ruci i
blijedo gledala ispred sebe. Moki, koja je inače glasno izražavala svoje
nezadovoljstvo time što nije u centru pažnje, ovoga je puta ležala sklupčana pod
21
 Knjige.Club Books
stolom, na nekoj središnjoj točki između njih triju, kao da im je željela reći da je
tu za sve njih. Elena je slušala kuckanje sata u dnevnom boravku. Jedan, dva, tri...
četrdeset pet. Tristo šezdeset jedan. Došla je do minimalno 10 000. A onda je
začula otvaranje vrata.
Prva je ušla Lara, blijeda kao duh, a iza nje mama i, na Elenino čudo, stric
Lovro, tatin brat kojeg nije vidjela već nekoliko godina. Držao je mamu obgrljenu
jer se činilo kao da ne može samostalno hodati. I opet joj je sve trebalo biti jasno.
A Elena je svejedno pitala.
- Lara, što je bilo?
Podigla je svoje blijedo lice koje kao da je netom ostarjelo deset godina,
pogledala je neuobičajeno hladno i odvratila:
- A što misliš, što je bilo?
Začuo se vrisak. Tko zna, možda i njezin. A onda... Onda je sve postalo crno.

Iz nesvjestice ju je probudila zvonjava telefona. Ili je to bilo jecanje? Na prvu

se nije mogla ni sjetiti što se događa, a onda je ugledala mamu na podu. Neutješno
je ridala dok su je baka i stric Lovro pokušavali dići na stolac. Pokraj njih sjedila
je Lara kao da je se događaji iz dnevne sobe ne dotiču, a na pola metra od sebe na
svoje je iznenađenje ugledala Miju. Primijetila je da joj je majica bila u potpunosti
mokra, a Mia je u rukama imala lavor vode. Očito ju polijevala da uspije doći k
sebi. Dugo joj se zagledala u oči, pokušavajući u njima naći odgovore na pitanja
koja su joj se uz tupu glavobolju pojavljivala u glavi. Ono koje se najglasnije
čulo bilo je - što se događa? Mia joj je odgovorila trzanjem glave, kao da
nema odgovor. Potom se spustila na pod da pomogne stricu i baki s
mamom. Elena je kao na autopilotu otvorila prozor kako bi ušlo malo zraka,
dok je telefon koji joj je pomogao da dođe k sebi iz nesvjestice cijelo
vrijeme neumorno zvonio. Odlučila se javiti.
- Ej, kozo, mogla si javiti da na kraju markiraš. Test je bio jebena katastrofa!
Bila je to Petra. Nije imala pojma što da joj kaže. Nije to mogla reći naglas
jer ako to kaže, onda bi značilo da je istina. Zato je odlučila šutjeti.
- Erm, znam da si tu, čujem kako dišeš. Jedno ‘oprosti’ bilo bi u redu.
Mama je konačno sjedila u stolcu pa su svi pažnju preusmjerili na Elenu, a
ona je počela hiperventilirati. Stric Lovro uzeo joj je slušalicu iz ruke.
- Halo, tko je to? Bok, Petra, ja sam Elenin stric. Slušaj, ovo nije najbolji
trenutak... Eleni je umro tata.

22
 Knjige.Club Books

3.
Samo pokaži da si tu

Molim te da ne bude istina. Molim te da ne bude istina. Molim te da ne bude

istina...
Držala je oči čvrsto zatvorene i ponavljala ovu rečenicu u sebi od sekunde
kada je osjetila da je budna. Odbijala ih je otvoriti. Ako ih otvorim, bit će stvarno.
Čuti najgoru vijest u životu vjerojatno je i najgori trenutak bilo koje tragedije.
Preživiš ga isključivo nagonski, jer ti vlastito tijelo ne da da se samo sklupčaš na
pod i umreš kada čuješ da si izgubio voljenu osobu. Ipak, probuditi se sljedeće
jutro i spoznati da je sve što se dan prije dogodilo bilo istinito i da će se takav
trenutak ponavljati svako jutro do kraja tvog života... vjerojatno je jednako bolno.
Ako ne i gore.
Sve joj je to prošlo kroz glavu kada se probudila dan poslije. Dan nakon što
joj je umro tata. Dan nakon što se u njega zaletio drugi automobil. Dan nakon što
joj je na mjestu ubio krsnog kuma. Dan nakon što je jedan dio njezina srca bio
nepovratno izgubljen. I svaki će dan otad biti dan nakon. Dan nakon tate.
Molim te da ne bude istina. Molim te da ne bude istina. Molim te da ne bude
istina...
Računala je da je rečenicu izgovorila najmanje sto puta. Moralo je djelovati,
jednostavno je. Ne postoji svijet bez njezina tate. Ne može postojati. I kada joj se
učinilo da se uspjela uvjeriti u to, usudila se otvoriti oči. Srce joj se istog momenta
spustilo u pete.
Nalazila se u dnevnoj sobi, na razvučenom trosjedu. U oči su joj upale
pepeljara puna opušaka, prazne boce vode, sokova, alkohola. Tablete za smirenje.
Hrpa fotografija. I jedna upaljena svijeća.
Elena se osjećala omamljeno. Posljednje čega se sjećala bilo je kako je na
stričev nagovor konačno popila tabletu za smirenje. Ili ju je uzela od susjede? Na
kraju, je li bitno? U prvi čas nije vidjela figuru pokraj stola, no poslije je shvatila
da na stolcu sjedi njezina sestra Lara. Tamni podočnjaci uokvirili su njezine plave
oči koje su izgledale gotovo prozirno od plakanja. Netremice je gledala u zid i
činilo se kao da je ne primjećuje.
- Lara? - upitala je suho.
- Pusti je, nije joj do razgovora.
Bio je to stric Lovro. Očito je probdio noć u njihovu stanu. Elena je kimnula.

23
 Knjige.Club Books
- Mama? - upitala je nakon nekoliko sekundi. Glas joj je zvučao promukao
kao da danima nije pričala.
- U kupaonici je. Sprema se.
- Za posao? - upitala je zbunjeno.
- Ne, moramo ići u pogrebno poduzeće. Dogovoriti sve za sprovod.
Elena je teško progutala. Svrgnula je pogled na Laru, kojoj su niz obraze sada
klizile suze.
- Lara? - pokušala je ponovo.
- Umorna je. Pod teškim sedativima. Nije bilo lako vidjeti to što je ona vidjela.
Elena je još neko vrijeme gledala u svoju sestru, a potom je ipak odlučila
pustiti na miru nekoliko sati. Ako se itko mogao izvući iz ove situacije i naći neku
pozitivnu stranu u svemu, to je mogla biti samo Lara.
- Ja... Nemam ništa crno. - izgovorila je nakon nekoliko minuta, kao da se
toga tek te sekunde sjetila.
- Nabavit ćemo.
- OK.
Sjedila je na kauču još nekoliko trenutaka, a onda krenula prema svojoj sobi.
Nije mogla jasno razmišljati, još mamurna od tableta za smirenje, a nije baš imala
zajedničkih tema sa stricem s kojim nije godinama razgovarala. Prolazeći kroz
hodnik, začula je šištanje tuša koji je očito bio paravan za majčino jecanje.
Zaustavila se na sekundu, pitajući se da li da proba ući, no naposljetku je ipak
produžila prema svojoj sobi. U njoj se nalazila Mia. Spavala je na svom krevetu,
pod rukom držeći plišanu igračku koju joj je tata kupio, a koja je inače stajala na
polici jer je Mia tvrdila da je prevelika da spava s njom. Oči su joj se napunile
suzama, a soba odjednom postala premala za svu njezinu bol. Okrenula se na peti
a da se nikome javila, izašla iz stana. Nije imala nikakva plana; kod bake Milice
čula je glasove, stoga je odlučila preskočiti posjet baki te izaći iz kuće u
nepoznato.
Ispred kuće ju je dočekalo sunce, što ju je osupnuto na nekoliko sekundi.
Očekivala je protom oblaka, kišu, grmljavinu... no ne i lijepo vrijeme, koje kao da
se rugalo njezinoj tuzi. Ulicom su prolazili automobili, prolaznici su gurali dječja
kolica ili šetali svoje pse i nitko naoko nije obraćao pozornost na nju. Kao da se
baš ništa nije dogodilo, pomislila je. A meni se srušio cijeli svijet.
Nakon nekoliko trenutaka piljenja u blistavo plavo nebo, pogled joj je
privukao poštanski sandučić koji se nalazio kod ulaznih vrata u dvorište. Bio je
prepun raznih omotnica pa je odlučila izvući nekoliko da vidi o čemu je riječ. Na
jednoj od njih pisalo je Brzojav sućuti, a ispod njih nalazile su se dnevne novine
na koje su bili pretplaćeni. Iako ih nije rastvorila, uspjela je pročitati jedan od
naslova s naslovnice.
U jezivoj nesreći u centru grada poginuli zagrebački poduzetnici R. P. i N. T

24
 Knjige.Club Books
Ispod je djelomično vidjela tatin automobil, izobličen gotovo do
neprepoznatljivosti. Omotnice je vratila u sandučić, a novine strpala u džep jakne
i uputila se prema obližnjem parku. U njemu nije bilo nikoga; sva su djeca iz
kvarta očito bila u vrtiću i školi. Sjela je na najudaljeniju klupicu i duboko
udahnula te rastvorila novine. Vijest o nesreći pokrivala je prve dvije stranice.
Sada je vidjela i cijelu fotografiju; tatin automobil, u potpunosti uništen, a
nekoliko metara od njega nekakvo dostavno vozilo, također dobro izubijano. Na
drugoj se fotografiji nalazila fotografija prekrivenog tijela. Kum Nino... Suze su
joj se počele slijevati niz lice, no nije mogla svrgnuti pogled s članka. Pijani mladi
vozač... Izgubio kontrolu nad vozilom pri velikoj brzini... Prošao s lakšim
ozljedama... N. S. (44) poginuo na samome mjestu, a R. P. (42), otac troje djece,
podlegao teškim ozljedama u bolnici. Kći L. P. (20) prošla s lakšim ozljedama.
Mladić koji je skrivio nesreću pokušao je pobjeći s mjesta nesreće.
Nije vidjela više ništa od suza, a i novine su već bile dobrano razmrljane od
njih. Bacila ih je u smeće, a potom se vratila na klupu i počela plakati toliko da
joj se u jednom trenu zacrnjelo pred očima zbog nedostatka zraka. Zvuk mobitela
konačno ju je malo prizvao k sebi. Nije ni znala da ga je ponijela sa sobom od
kuće. Elena je pokušala zaustaviti jecanje prije javljanja. Na ekranu je velikim
slovima pisalo Mia.
- Dođi doma. Idemo kupiti odjeću za sprovod.
Uvijek taktična.
Ne čekajući njezin odgovor, Mia je poklopila slušalicu. Elena je ostala sjediti
na klupici još koji trenutak kako bi došla do daha i kako bi suze barem malo
prestale teći, a potom je krenula prema kući. Tatina automobila nema, bila joj je
prva pomisao kada je došla ispred dvorišta. Naravno da ga nema, glupačo, kad je
umro, zaključio je neki hladni distancirani glas u njezinoj glavi. Tomu je
svjedočio i lampion ispred ulaza koji je očito ostavio netko od susjeda. Duboko je
udahnula i ušla u dvorište, a potom i u kuću. Lara je i dalje nepomično sjedila u
istom stolcu te piljila u istu točku u koju je piljila kada je Elena posljednji put bila
u dnevnoj sobi.
- Lara... - pokušala je.
- Zaboravi, probala sam i ja. Šuti kao da je retardirana. - oglasila se Mia u
potpuno indolentnom tonu.
- Mia!
- Molim? - upitala je Mia smireno.
- Pa možeš li biti normalna i pristojna barem danas, jebemu majku? - Elena je
gubila živce.
- Gle, tko se javlja. A nego što bi rekla kada je tako. Gledaj je. Čak nas i ne
pokušava utišati.
Elena je shvatila da je Mia u pravu.

25
 Knjige.Club Books
Lara bi u normalnoj situaciji već odavno reagirala na povišene tonove. A
sada... sada se ponašala kao ukrasna biljka u sobi. Koliko traju ti sedativi? upitala
je samu sebe zbunjeno.
- Rekla si da idemo kupiti odjeću za sprovod. Tko ide? - obratila se Miji
naposljetku.
- Ti i ja. Mama je otišla sa stricem riješiti sve, a on mi je rekao da bismo
trebale kupiti nešto crno. Ostavio je novce na stolu. Mislila sam da odemo u
Kaptol centar. Ili Galleriu? - razmišljala je Mia na glas.
- Je l’ tebi ovo neka zajebancija? Ideš šopingirati, uživaš u tome? - pucala je
Elena po šavovima.
- Da, kravo, uživam u tome što idem kupiti odjeću za sprovod svoga mrtvog
tate. Odjebi, Elena, idem sama. - prasnula je Mia i krenula prema hodniku.
- Mia, čekaj!
- Neću, jebi se! Znam dobro što misliš o meni! Sponzica, žicarošica, tatina
mezimica koja se njime samo koristila kao bankom... I ja sam ga voljela, znaš?
Ne samo ti! I nije samo tebi teško! Sjaši malo sa svog trona. Htjela sam da idemo
skupa da ovo skupa pređemo, kao sestre. Što se mene tiče, obuci se kao jebeni
klaun, boli me briga. Nisam očekivala ni da ćeš se javiti na mobitel, baš kao što
se nisi javila ni jučer!
- Mia!
Ali, bilo je već kasno. Mia je pokupila novce sa stola i izašla iz stana. Elena
je ponovno pogledala Laru. Prišla je stolcu na kojem je sjedila, spustila se na
koljena i uhvatila je za ruke.
- Lara, molim te. Ne mogu ovo sama. Znam da ti je teško, ali daj, reci nešto,
ne znam. Reci mi da sam glupa što se svađam s Mijom, reci da srao djetinjaste,
reci da ne možeš podnijeti naše urlanje. Molim te. Samo pokaži da si tu.
Lara je nastavila gledati u istu točku na zidu, dok su se Eleni ponovno počele
slijevati suze niz lice.

26
 Knjige.Club Books

4.
Drago mi je, ja sam Aleks

Školsko zvono označilo je kraj posljednjeg sata toga dana. Elena je duboko
udahnula; zazirala je od izlaska iz razreda. Ionako nije pretjerano voljela
matematiku, ali izlazak na školsko dvorište za nju je posljednjih tjedana bio teži
od bilo kojeg ispita iz geometrije.
- Elena, je li sve u redu? - upitala ju je zabrinuto profesorica Peršin. Nije joj
to bilo pravo prezime; zapravo se prezivala Perešin, no Peršin je za nju svakako
bilo uobičajenije. Ne samo da je njezino prezime aludiralo na to, nego je bila vitka
i visoka, a najdraža joj je boja, kao za inat, bila zelena i nosila ju je u svim
prilikama. Učenicima nije dugo trebalo da zbroje dva i dva i smisle joj nadimak
koji će je progoniti ostatak radnog vijeka.
Podigla je pogled i vidjela da je razred prazan. Brzo je ustala i stavila stvari u
torbu te kimnula profesorici Peršin, koja ju je na to sažalno pogledala. Izašla je
prije nego što je stigla postaviti novo pitanje. Sažalni pogledi. Glavni razlog zbog
kojih je i mrzila biti izvan razreda. Ili u školi generalno. Osjetila ih je na sebi čim
je izašla iz razreda, iako je veći dio učenika već otišao iz škole i krenuo prema
svojim kućama.
- Ovoj bi darkerici netko trebao reći da postoje i druge boje osim crne.
- Šuti, glupane, to je ova kojoj je tata... no, znaš već.
- Aha, ups, nisam imao pojma...
Eto ga. Bilo je pitanje vremena. Prkosno je podigla glavu i pogledala u smjeru
konverzacije te vidjela djevojku iz razreda do njih i njezina kolegu kako naprasno
bulje u nju kao da je velebitska degenija. Poželjela im je pokazati srednji prst,
barem odvratiti nešto, ali naposljetku je samo sagnuta glavu i nastavila hodati
prema doma.
U školu se vratila tjedan dana nakon sprovoda. Sam ispraćaj bio je lijep, ako
se to uopće može tako reći. Došao je cijeli njezin razred, cijeli Mijin razred, Larini
kolege s fakulteta, tatini poslovni partneri... Jedva da su svi stali, a nisu im svi
stigli ni sućut izraziti. Majčini su roditelji došli skroz iz Australije kako bi bili uz
svoju kćer, no ona se ipak najviše držala bake Milice, koja je pokazivala neopisivu
snagu za osobu kojoj je netom poginuo sin. Elena je bila zadovoljna i kako su njih
tri sve to podnijele. Lara je i dalje bila u svom filmu, Mia nije razgovarala s njom
još od incidenta odjeća, ali su sve tri bile dostojanstvene u svojoj boli. Hrabre
i odvažne. Onako kako ih je tata naučio. Njegove male žene.

27
 Knjige.Club Books
Ninov sprovod, koji se održao samo koji sat nakon tatina, prošao joj je zato u
potpunoj magli, vjerojatno i zbog tableta koje ju je Lovro natjerao da uzme.
Sprovodi su, na koncu, bili i najmanja stvar. Nekako je imala dojam da će se, kao
u filmovima, oprostiti s tatom i da će to biti to, da će se moći vratiti svom životu.
A onda je otkrila da je svaki dan u kojem se probudi a da ga ne čuje ili vidi teži
od bilo kojeg sprovoda. Vrlo je brzo postala svjesna da joj je najgori bio zvuk
zvona ili okretanja ključeva. Ni sama više nije znala koliko je puta pomislila da
će tata samo ući u stan. Da su liječnici napravili pogrešku i zamijenili podatke. Da
je njezin tata sasvim u redu. Zato gotovo da je jedva dočekala svoj povratak u
školu, pa čak i ako je to značilo sjedenje na matematici.
- Hej, jesi ti...
Trebalo joj je nekoliko sekundi da dođe k sebi i prestane razmišljati o
najgorim danima svog života. Shvatila je da je bezglavo hodajući prema doma
pogrešno skrenula i nije htjela ni dočekati ostatak pitanja koje je začula iza leđa.
U naletu frustracije iz nje je izletjelo:
- Da, ja sam darkerica koja sluša heavy metal, zlostavlja životinje, organizira
klub Štovatelja Sotone i pleše po grobu svoga mrtvog tate!
Nakon što je nabrojala sva zadirkivanja koje je posljednjih nekoliko dana čula
u prolazu, odlučila je okrenuti se i vidjeti pametnjakovića koji je mislio da će
ispasti smiješan pred svojim frendovima zafrkavajući curu-kojoj-je-umro-tata.
Iza nje se nalazila samo jedna osoba. I to, na njezinu nesreću, najzgodniji tip iz
škole.
- Zapravo, htio sam provjeriti jesi li ti iz 4. A. Imate hrvatski dan prije nas,
danas ste pisali test pa sam te htio pitati možeš li mi napisati pitanja, znaš da ih
Pačić uvijek ponavlja... - pokušao je pomirljivo.
- Ah, tako. Ovaj, nisam pisala test, nisam se stigla pripremiti, mrtav tata i sve
to...
O. Moj. Bože. Nisam to upravo rekla.
- Aha. Sve jasno. U redu, oprosti onda na smetnji, nastavi svojim... putom.
Zbunjeno je pogledao ispred nje gdje se nalazio kraj ceste. Odlično, slijepa
ulica. Mora da izgledam kao kompletna luđakinja.
- Živiš li ti ovdje? - blenula je.
- Da, nalazimo se ispred moje kuće, zašto? - upitao je pristojno, no i dalje
zbunjen.
- Oprosti što sam reagirala kao psihopat. Izgubila sam se malo u razmišljanju
kad si me zazvao, a očito sam uspjela i pogrešno skrenuti. Nemam pojma ni kako
se zove ova ulica. - priznala je na kraju.
- Nisi daleko od glavne ceste, ali lako se ovdje izgubiti. Ajde, otpratit ću te. -
našao se dva koraka ispred nje i upitno je pogledao. Krenula je za njim.
- Hvala, a ja ću ti zauzvrat izdiktirati nekoliko pitanja iz hrvatskog.

28
 Knjige.Club Books
- Mislio sam da nisi pisala test. - odvratio je zainteresirano.
- I nisam, ali zapamtila sam pokoje pitanje, nisam imala što raditi dok su oni
pisali osim buljiti u tuđe testove.
- Žao mi je... zbog tvog tate, mislim. - pogledao ju je iskreno.
- Oh, hvala. Mislim da mi nitko iz naše generacije to još nije rekao tako u lice,
lakše im je šaptati mi iza leđa.
- Stvar je u tome da je ljudima neugodno jer ne znaju što bi ti rekli. Teško je
snaći se kada ti se to nije dogodilo.
- Ma nemoj, pa kako si ti onda znao što reći? - upitala je direktno.
Značajno ju je pogledao. Sranje.
- Ovaj, tko je tebi umro? - usudila se pitati naposljetku.
- Mama. Rak dojke. - odgovorio je kratko.
- Žao mi je. - rekla je suosjećajno.
- U redu je, bilo je to dok sam još bio malen, više sam se priviknuo na život
bez nje nego na život s njom. A što je točno bilo s tvojim tatom? - upitao je
oprezno.
- Prometna. Tata i moj krsni kum imali su zajedničku firmu i skupa su krenuli
od nas doma predvečer na poslovni sastanak. Moja je sestra vozila, ali samo što
su zašli u susjednu ulicu u tatinu i kumovu stranu zaletio se pijani vozač. Gotovo
usred bijela dana. Kum Nino poginuo je na samome mjesta, a moj je tata umro u
bolnici nekoliko sati poslije.
Uspjela je prvi put sve izreći a da se nije rasplakala, što ju je iznenadilo.
Odlučila je to podijeliti s njim.
- Ti si prvi kojem sam to rekla bez neke emotivne scene.
- Ono prije pet minuta nije bila emotivna scena? - pokušao se našaliti.
- Ma mislim, bez suza i to. - priznala je.
- Znam što misliš. Tijekom godina zaključio sam da je lakše pričati s ekipom
kojoj se dogodilo nešto slično nego s ljudima koji to nisu iskusili. Mrzim onaj
njihov...
- Pogled sažaljenja? - upala mu je u rečenicu.
- Točno. - nasmiješio se, a dvije preslatke rupice pojavile su se na njegovim
obrazima. Osjećala je kako lagano crveni. Srećom, konačno je prepoznala gdje se
nalazi.
- Hej, pa znam ovo mjesto. Čovječe, živimo jako blizu jedno drugom, a nikad
nisam bila u ovoj uličici.
- Znam, to je njezina čar, nema ni puno automobila... Ovaj, oprosti. - rekao je
naglo.
Nije ni shvatila što ga je mučilo na prvu.

29
 Knjige.Club Books
- Ako ću izbjegavati automobile do kraja života, mislim da će mi biti teško ići
u školu ili na posao u budućnosti. - rekla je nakon nekoliko trenutaka.
Ponovno se nasmiješio.
- A što se tiče onih pitanja, hoćeš li ih zapisati? - pokušala ih je vratiti na
normalnije teme.
- Što kažeš da mi ih pošalješ u poruci? Ne da mi se sad izvlačiti bilježnicu iz
torbe i pisati nasred ceste.
Srce joj je malo poskočilo. Imati broj najzgodnijeg dečka u školi nije bila mala
stvar. Petra ne bi vjerovala... kada bi joj mogla reći uopće. U Posljednje vrijeme
kao da je propala u zemlju.
- Ovaj, pišeš? - upitao ju je pomalo nestrpljivo.
Izvadila je mobitel i upisala njegov broj i ime. Potom mu je izdiktirala svoj.
- Usput, ja sam...
- Elena, znam. Drago mi je, ja sam Aleks.

Epizoda s Aleksom dobro joj je poslužila za distrakciju jer je već mogla znati
što će je čekati doma. I, baš kao što je i pretpostavila, na njihovu katu bili su baka,
stric Lovro, dvije susjede i mamina prijateljica. Nitko to ne kaže naglas, ali za
Elenu je jedan od najgorih dijelova gubitka voljene osobe bio i taj što te više očito
nitko nikad neće pustiti na miru. Stan im je bio danonoćno pun. Mama je još bila
na bolovanju, a i Lara se još nije osjećala dovoljno dobro da bi išla na fakultet pa
je mama ostajala doma i zbog nje. Svaki dan netko im je donosio hranu, prao suđe,
kuhao kavu. Na početku je to bilo sasvim u redu, kao nekakvo komešanje da
ne razmišljaju previše o tome što im se dogodilo, ali Elena je ipak živjela
u uvjerenju da će se stan nakon sprovoda isprazniti. Jedan dan čak je razvukla
trosjed nasred boravka kako bi razgovorljivoj ekipi objelodanila da je vrijeme za
spavanje, no ni to ih nije pokolebalo.
Najčudniji od svih bio joj je stric Lovro. Nije znala što je točno bilo između
njega i tate, ali nije ga vidjela u njihovu stanu već godinama, a sada je pak stalno
bio tu. Dolazio je odmah nakon posla, a odlazio kasno navečer.
- Bok, ljubavi. - prekinula ju je mama iz razmišljanja. Tlak joj je odmah skočio
na 250. To se događalo često posljednjih nekoliko dana, a posebno u maminu
slučaju. Nije da je nikad nije zvala ljubavi, ali u posljednje vrijeme to joj je
zvučalo skroz isforsirano. Kao da se pred društvom želi pretvoriti u najbrižniju
mamu na svijetu. Elena je bila bliska s mamom, ali je za nježnosti oduvijek bio

30
 Knjige.Club Books
zadužen tata. Majka je sad očito pokušavala popuniti rupu. Ne pretjerano suptilno.
I ne baš uspješno.
- Jesi li jela, hoćeš li da ti spremim nešto? - nastavila je nakon što nije
odgovorila. Jučer je krenula raditi palačinke i tek nakon što joj tri
komada zaredom nisu uspjela, primijetila je da nije stavila jaja u smjesu.
Tablete za smirenje još je gutala kao bombone.
- Ne, hvala, jela... - započela je Elena.
- Moraš jesti, gle kako si mršava, ja ću ti napraviti nešto, a ima i lazanja od
jučer i pite od jabuke... - nabrajala je susjeda Anka, otvarajući hladnjak kao da se
nalazi u svojoj kući. Ušutjela je kada je vidjela ledeni pogled na Eleninu licu.
- Ne, hvala. - ponovila je i odletjela prema svojoj sobi bez daljnjeg
objašnjenja.
Na putu do sobe stala je i pogledala kroz odškrinuta vrata ne bi li uhvatila koji
pogled na Laru. Kao i posljednjih nekoliko dana, ležala je u krevetu i bezizražajno
gledala u prozor nasuprot njemu. Elena je brzo zatvorila Larina vrata. Nije ju
mogla gledati takvu. Ušla je u Mijinu i svoju sobu. Mia je također ležala na svom
krevetu i gledala neku glupu TV emisiju.
- Kako si? - pitala je Elena uljudno.
- Ko da te briga. - odvratila je ona na svoj način.
Ne znam zašto se uopće trudim.
Sjela je za svoj stol i počela izvlačiti bilježnice iz torbe. Iako su joj neki
profesori i dalje gledali kroz prste, neki su joj manje ljubazno najavili da je prošlo
već gotovo mjesec dana i da život ide dalje te da se primi učenja. Mislila je da će
ipak biti nešto više pedagoški nastrojeni jer čak i ako bi čovjek izuzeo činjenicu
da joj je umro tata, nije mogla zamisliti učenje uz Laru zombija, natabletiranu
mamu, čudaka Lovru i nesnosnu susjedu Anku. Na kraju je još Mia ispadala
najnormalnija od njih. Malo se nasmijala toj pomisli, a onda osjetila grižnju
savjesti. Je li normalno smijati se sad kad tate više nema? Znala je da bi njezin
tata to volio, ali bez obzira na to nije se osjećala dobro kada joj se učinilo da
postoji bilo kakva naznaka da njezin život može i mora ići dalje bez njega. Kad
bi bar mogla s nekime pričati o tome...
Aleks! Sjetila se njegove priče o mami, ali i da mu mora poslati pitanja iz
hrvatskog. Uspjela ih se prisjetiti sedam od deset, u nadi da će mu biti od pomoći.
Na kraju je ispalo lakše nabrojati pitanja koja je vidjela na tuđem testu nego
započeti poruku. Ej, Aleks... ma ne, to je glupo. Bok, ovo su pitanja... ma jok,
preslužbeno. Bokić... ne.

Hej, hoće li ta pitanja skoro ili si previše zauzeta zlostavljanjem

životinja? :)

31
 Knjige.Club Books
Eto. Koliko je to moglo biti teško? Zagledala se u njegovu poruku i ovlaš se
osmjehnula, na što ju je Mia sumnjičavo pogledala. Da, očito ne smiješ biti malo
bolje volje u ovoj kući.

Sorry, trebala sam proći sedam krugova pakla do svoje sobe (čitaj:
zabrinutu rodbinu i susjede). Ovih se pitanja sjećam...

Napisala mu je svih sedam i jedno za koje nije bila sigurna je li se pojavilo.

Srce joj je stalo kada je vidjela broj znakova u poruci. Brzo je provjerila stanje na
računu; srećom, imala je još nešto bona za tih nekoliko dugih poruka. Jedna dobra
strana nedopisivanja s Petrom bila je da ima višak novaca na računu. Na to joj je
pobjegao i pomalo žalostan uzdah. Mia ju je sad pogledala s podignutim obrvama.
Elena joj je okrenula leđa, brišući dijakritičke znakove iz poruke kako bi uštedjela
koju kunu bona.

I usput, prvo ide ples po groblju, onda ritualno zlostavljanje - ipak je

poslala još jednu poruku.

Elena, koja si ti glupača, pomislila je odmah nakon toga. No njegov odgovor

vrlo brzo ju je naveo da se predomisli.

:)

OK, očito nije tolika katastrofa, pomislila je zahvalno.

Hvala ti puno, spasila si me. Uz treninge ne bili stigao sve naučiti pa se

snalazim kako znam. Bit će lakše, vjeruj mi. A dotad nemoj izgubiti ovaj
čudan smisao za humor koji imaš!

Nakon dugog predomišljanja nije ništa odgovorila. A i što bi? Nema na čemu,
pitaj me za pitanja kad god zatrebaš? Ispala bi jadna. Ionako se više nikad neće
ni javiti. Nekadašnja Elena možda bi pomislila da je činjenica što ju je tražio broj
mogla značiti da mu se sviđa. No kome bi se sviđala današnja vječno natmurena
darkerica Elena? Ako ništa drugo barem joj je skratio vrijeme do spavanja.
Preostao je još samo koji sat do ponoći, kada je mogla zatvoriti oči i praviti se da
se ništa loše ne događa u njezinu životu.

32
 Knjige.Club Books

5.
Sveti Lovro

Alarm na budilici probudio ju je oko 7 sati. Ugasila ga je pritiskom na gumb

kako bi ukrala još koji trenutak za sebe. Već se danima nije mogla prisiliti na
buđenje odmah po zvuku budilice. Iako je oduvijek bila jutarnji tip, budilica je
sada bila prvi znak da nešto u njezinu životu ne štima. Nekad bi je iz sna budili
radio, tatino pranje zubi, mamino vikanje po hodniku i Moki. Sada je stan bio
sablasno tih. Majka je nakon nekoliko tjedana odustala od spremanja doručka jer
ga više nitko nije jeo. Radio se nitko nije ni sjetio uključiti. A Moki je većinu svog
vremena provodila u Larinu krilu. Prestala je skakati po kuhinjskim elementima,
nešto što je stalno radila dok ju je njihov tata hranio, a mama vječno mrmljala
kako nikad nije htjela mačku. Čak su i svađe djevojaka oko kupaonice prestale.
Alarm se oglasio još jednom. Elena ga je, tiho uzdahnuvši, ponovno ugasila,
a onda je ustala i zgrabila crnu majicu i hlače sa stolca. Bilo je to isto što je nosila
i jučer, ali kada nosiš crno svaki dan, tko će primijetiti razliku uopće? Na izlasku
iz sobe odlučila je baciti pogled na Laru. Ležala je okrenuta prema zidu pa nije
mogla biti sigurna spava li ili je budna. Pretpostavljam da ne bi ni bilo velike
razlike. Iako je posljednjih nekoliko dana napokon počela razgovarati sa svojim
ukućanima, Larini odgovori uglavnom bi se svodili na da, ne i možda. Baka
Milica Eleni je ispričala kako su bolničari našli Laru kako sjedi pokraj onog što
je ostalo od tatina automobila i drži oca za ruku, dok se krv slijevala niz njegovu
košulju. Elena još nije skupila hrabrosti da pita sestru da joj sama ispriča što
se dogodilo i kako je pa se zbog toga osjećala poput izdajice. Lara bi već idućeg
dana bila kod mene u sobi, a ja je samo izbjegavam, pomislila je. Ne, daješ joj
vremena da se malo oporavi od svega pa će ti ispričati sve sama kada bude imala
snage za to, rekao joj je drugi glas u glavi. Moki je, kao i svakog dana u posljednje
vrijeme, vjerno ležala pod njezinim nogama. Okrenuvši glavu prema kupaonici,
gotovo se zaletjela u svoju majku.
- Oh, dušo, oprosti, nisam te vidjela. Taman sam krenula prema tebi i Miji da
vas probudim.
Elena se zagledala u nju, prvi put pošteno nakon nekoliko dana. U posljednjih
nekoliko tjedana vidno je smršavjela. Ispod očiju nalazili su joj se tamni kolobari,
a crnina koju je pobožno nosila, baš kao i ostatak kućanstva, dodatno je
naglašavala njezin blijedi ten. Bilo je dana kada joj je išla neopisivo na živce, ali
danas se čak i sažalila na nju.

33
 Knjige.Club Books
- Ne trebaš, ja sam, kao što vidiš, budna, a vidjela sam da se i Mia polako
sama budi. Ideš na groblje? - pitala je, zagledavši se u vrećicu s lampionima u
njoj.
U početku su i Mia i Elena svaki dan išle s njom, ali je to uz školske obveze
postalo neizvedivo, a Elena više nije bila ni sigurna da su uopće željele biti tamo.
Lijepo je to izgledalo u filmovima; dođeš, zapališ svijeću, pozdraviš se s dragom
osobom koja tamo leži i onda sretno živiš i vratiš se tek za godinu dana ili na neku
drugu obljetnicu i blagdan. U stvarnosti je Elena osjećala kako svako jutro pilji u
nadgrobnu ploču, a da ne osjeća nikakvu povezanost s njom jer je teško shvatiti
da se unutra nalazi tvoj tata, 100 kilograma čiste sreće i ljubavi. Na kraju su i
Mia i ona u razmaku od jednog dana mami rekle da bi htjele prestati ići na groblje
svakodnevno. Bio je to još jedan od razloga zašto je čak i u kući svakoga jutra
vladala zagrobna tišina.
- Da, Lovro će doći po mene da ne moram ići autobusom, a onda će me odvesti
na posao da produžim bolovanje.
Eto ga. Opet sveti Lovro. Bila je dovoljna samo jedna rečenica da Elena
momentalno izgubi sve sažaljenje koje je imala prema majci i vrati se u
uobičajenu fazu tihog prijezira. Zakolutala je očima i zatvorila se u kupaonicu.
Ispod tuša je pokušala shvatiti zašto joj tako smeta Lovro kada je očito samo
pomagao njezinoj majci oko svakidašnjih aktivnosti, no bila je uvjerena da se u
pozadini svega krije još nešto. Lovro nikad nije bio prisutan kada je njezin otac
bio živ. Znala je da je iza svega bila neka svađa s ocem stara čak i više od nje pa
joj je bila neobična ova iznenadna ljubaznost prema njezinoj majci. Zaboga,
praktično se nisu ni znali.
Zamotana u ručnik približila se ogledalu. I ona se mogla pohvaliti tamnim
podočnjacima bez obzira na to što je posljednjih nekoliko dana ipak spavala malo
bolje nego nakon očeve smrti. Nakon što se odjenula crnina je samo dodatno
naglasila njezin blijedi ten, a činilo se da je čak i njezina kosa izgubila svoj sjaj.
Nije se ni trudila staviti šminku, bez obzira na to što je u školi pokušavala glumiti
kao da je sve u redu.
Začula je kako je i Mia već budna pa se brzo pokupila iz kupaonice. Činjenica
da nije imala snage ni za svađu s vlastitom sestrom govorila je dosta o njezinu
psihičkom stanju. Uzela je torbu i ne provjerivši jesu li sve potrebne bilježnice u
njoj i bez pozdrava izašla iz kuće.
Iako je došla na vrijeme na dogovoreno mjesto s Petrom, njoj nije bilo ni
traga. Elena se već gotovo naviknula na to. Petra je bila uz nju prvih nekoliko
dana, a onda je uslijedilo nekoliko neugodnih šetnji do škole tijekom kojih bi
pokušavala pričati o glupostima u kojima Elena jednostavno nije ni mogla ni
htjela sudjelovati. Nakon nekog vremena, prestala se pojavljivati na njihovu
mjestu, uz neke neuvjerljive izlike u školi. Vrlo su brzo čak i izlike prestale, a
nekoliko dana poslije preselila se u klupu s Gabi.

34
 Knjige.Club Books
Elena je primijetila da će doći u školu desetak minuta prije pa je usporila hod
maksimalno moguće. Nije željela imati previše vremena za sjedenje s
prijateljicama na hodniku. Svima je bilo čudno kada je ona bila tamo, napetost se
mogla rezati s nožem. Ipak, bile su dovoljno uviđavne da to ne kažu naglas pa je
i Elena bila dovoljno uviđavna da na prvi sat uvijek uđe doslovno u posljednji
tren. Sjela je sama u zadnju klupu, kao što je to činila posljednjih tjedana. Otvorila
je torbu i ustanovila da uopće nije uzela potrebne bilježnice za taj dan. Moram si
prestati to raditi. Neće vječno imati obzira prema meni, već su mi to rekli. Izvadila
je papir iz sredine i počela pisati gradivo, obećavši sama sebi da će sve papire s
kojima se snalazila posljednjih tjedana prepisati to popodne u prave bilježnice.
Odmore je provodila igrajući Zmiju na svojoj Nokiji. I dalje je sjedila
relativno blizu svog društva, ali prestala se uopće truditi sudjelovati u njihovim
razgovorima. Sapunice nije više gledala. Tračevi je nisu interesirali. Muziku nije
slušala. Da im priča o Lovrinoj stalnoj prisutnosti u kući ili o tome da je Lara
otišla totalno kvragu? O da, to bi baš svakog zanimalo.
Jedva je dočekala kraj dana. Pričekala je nekoliko minuta u zahodu da Petra
iziđe prije nje kako se ne bi zajedno vraćale prema kući, a onda je izašla na već
gotovo prazno školsko dvorište. Nakon nekoliko koraka prema kući iza sebe je
začula ritmičke udarce košarkaške lopte o tlo. Okrenula se iznenađeno, a onda
ugledala Aleksa.
- Hej! - izletjelo je iz nje veselije nego što je htjela.
- Hej i tebi! - uzvratio je s osmijehom na licu.
- Što ti radiš ovdje?
- Hm, ja idem u školu ovdje, sjećaš se? - odgovorio je i dalje nasmiješeno,
spremajući loptu u svoju golemu torbu kako bi je bolje čuo. Nastavili su šetnju u
istom smjeru.
- Naravno da se sjećam, ali kako to da te posljednjih godina nisam sretala? Pa
živimo praktično nekoliko ulica dalje. - upitala je pomalo zbunjeno.
- Nisam ti jučer spomenuo, tata i ja relativno smo se nedavno preselili blizu
tvoje ulice. Stan je pripadao mojoj baki koja je umrla prije dvije godine, a kako je
njezin stan bio veći od našeg, uselili smo se u njega, a naš stari preuređujemo kako
bismo ga rentali. No ni taj nije bio jako daleko, samo što nam se onda putovi do
škole definitivno nisu preklapali. - zaključio je.
- To sad ima smisla. Žao mi je zbog tvoje bake. Uopće mi je nezamislivo da
izgubim još nekoga nakon tate, tako da ne znam kako si ti to podnio. - priznala je
pomalo zabrinuto.
- Ah, baka je bila već jako stara i posljednjih nekoliko godina sve se teže
kretala, imala je demenciju i iskreno, poznajući je prije nego što joj je postalo loše,
siguran sam da ni ona ne bi htjela živjeti dugo u tom stanju. Bilo je teško, ali
nekako... - zaustio je, a potom zašutio na nekoliko sekundi.
- Nekako što? - upitala je naposljetku.

35
 Knjige.Club Books
- Nekako, nakon što izgubiš nekog toliko bliskog, poput mame ili tate, u tvom
i mom slučaju recimo, nekako svi drugi postanu manje važni. Možda je to samo
do mene. Ne znam. Nadam se da nećeš uskoro testirati. - odgovorio je iskreno.
- Da, ni ja isto. Nego, moramo li ti i ja uvijek o crnjacima? - upitala je,
osjećajući ipak nekakvu lakoću razgovora s njim. Čak i kad se radilo o malo
tmurnijim temama.
- U pravu si. Ne moramo. Ali u moju obranu, pitala si, a morao sam ti objasniti
otkud ja u tvom kvartu.
- Istina, inače bih se već polako brinula da me uhodiš. - usudila se malo
našaliti.
- Eto vidiš. - odgovorio je raspoloženo.
- Mislim, bilo bi to u potpunosti u skladu s tvojom vanjštinom i komentarima
koji te prate. - nadodala je nespretno.
- ‘Mojom vanjštinom’ i ‘Komentarima koji me prate?’ Mene, molim te, prate
neki komentari? - upitao je iznenađeno.
- O da. - potvrdila je zdušno.
- Kao naprimjer?
- Visoki, zgodni patnik koji nikada nije pogledao ni jednu curu iz škole,
kamoli porazgovarao s njom te već tri godine hoda s prezgodnom crnkom iz neke
druge škole.
Elena se na sekundu pitala nije li otišla predaleko s tim što mu je ispričala sve
tračeve koje je čula o njemu u posljednje tri godine, no Aleks se toliko počeo
smijati da je ubrzo shvatila da se itekako isplatilo.
- Ne znam otkud da krenem, - jedva je izrekao od smijeha. - Od patnika,
visokog i zgodnog ili imaginarne crnke s kojom hodam već tri godine? Bože, moj
život zvuči puno uzbudljiviji nego što to stvarno jest.
- A kakav je onda tvoj život, ako već nije takav kako se priča? - upitala je
znatiželjno.
- Na moju preveliku žalost, ne uključuje nikakvu atraktivnu crnku. Visok
jesam, u ovo da sam zgodan neću ulaziti, a jedino zbog čeg patim je količina
treninga koju imam, što je ujedno i glavni razlog mog veselja.
- Eto, znala sam da si nekakav čudak. Kako možeš patiti zbog nečeg što te
istodobno veseli? - začudila se.
- Košarka je moj život. Treniram uglavnom šest dana tjedno, što bilo kakve
zgodne crnke izbacuje iz jednadžbe. - zaključio je u pomalo tužnom
tonu.
- Znači, onda je i istina da si dobio stipendiju da igraš košarku i studiraš u
Americi? - izletjelo joj je.
- Tko tu sad koga uhodi? - upitao je kroz smijeh.
- Aha, znala sam!
36
 Knjige.Club Books
- Znaš zabrinjavajuće puno stvari o meni. Srećom pa ih pola nije istina.
Ali u redu, ovo sa stipendijom zapravo i jest.
- Kako ti je to uspjelo? - zanimalo ju je.
- Ne bi čovjek rekao, ali dobro igram košarku. - zaključio je skromno. - Ako
zaista treniraš šest puta na tjedan, bilo bi tužno da nije tako.
- Hm, ne nužno. Igram i Age of Empires gotovo svaki dan pa se ne mogu
pohvaliti da mi ludo dobro ide.
- Age of Empires? - upitala je zbunjeno.
- Nemoj biti takva cura. - rekao je, pogledavši je poprijeko.
- Kako to misliš?
- Ti sigurno igraš Simse po cijele dane i uređuješ si kućicu i radiš djecu s
frajerima koje si nazvala po likovima iz škole.
- Da, naravno, kao da nemam pametnijeg posla.
O, moj Bože, on je vidovit!
- Aha, samo se pokušavaj izvući. To što ne hodam s atraktivnom crnkom ne
znači da ne znam kakve su cure. No, da se vratimo na temu, Age of Empires...
- Ajme, ne... - zakolutala je očima.
- Šalim se. Dakle, da, stipendija. Moj trener davnih dana igrao je košarku u
Americi. Pretpostavljam da je u meni vidio nekakav potencijal jer je poslao
snimku jedne naše utakmice na svoj nekadašnji koledž i tamošnji trener pokazao
je interes da dođem igrati za njih. To je bilo još praktično u prvom razredu srednje.
Ali otad sam morao dobrano podići ocjene da bi me uopće razmotrili za
stipendiju, radio sam na tome kao manijak posljednje dvije godine i na početku 4.
razreda, nakon gomile testova, transkripata, razgovora s profesorima i mojim
trenerom dobio sam 80-postotnu stipendiju za Brown. - završio je svoje izlaganje.
- Vau, pa to zvuči odlično, čestitam! - rekla je iskreno.
- I da i ne. Naime, čak i s tom relativno bogatom stipendijom, troškovi studija
i dalje su golemi. Sreća je u nesreći što je mama prije svoje smrti uplaćivala policu
osiguranja pa sam naslijedio nešto novaca od toga, a i tata je digao kredit kako bi
mogao otplatiti to što je nedostajalo. No iznajmljivanje bakina stana bi trebalo
barem pokriti te troškove pa, ako ništa drugo, nemam grižnju savjesti zbog toga.
- A zbog nečeg imaš? Možda zbog misteriozne crnke koju ostavljaš iza sebe?
- nastavila ga je zadirkivati.
- Ah, da, zbog nje, a i zbog tate. Samo smo nas dvojica tu i koma mi je što ću
ga sad još i ja ostaviti. No ne prihvaća ništa drugo za odgovor. Želi mi priuštiti
najbolji mogući život, a ja ne mogu zamisliti ništa drugo osim košarke i tako je
izbor pao na Ameriku. Vidjet ću godinu dana kako će ići, a onda ćemo odlučiti
što i kako dalje.
- Ali plan je da završiš faks tamo i počneš igrati za neki klub?

37
 Knjige.Club Books
- Tako je, da. Ali ti i ja znamo da nikad ne znaš što život nosi pa... idemo dan
po dan, godinu po godinu. A što s tobom? - upitao je zainteresirano.
- Ja neću igrati košarku u Americi. - rekla je kratko, pokušavajući se izvući
od pitanja na koje ni sama nije znala odgovoriti.
- To mi je bilo jasno čim sam te vidio.
- Hej, kako to misliš? - pitala je pomalo iznenađeno.
- Malo si preniska za košarkašicu. A i da budem skroz iskren, malo
preženstvena. - izletjelo mu je.
- Sad se i vrijeđamo? - nespretno se našalila. - U svakom slučaju, ja sam ipak
malo prizemnija sa svojim željama. Komparativna književnost za mene. I pisanje
kao hobi. - procijedila je naposljetku, tiho i pomalo kroz zube.
- Baviš se pisanjem? - začudio se.
- Iskreno? U posljednje vrijeme i ne pretjerano.
- Pa dobro, s obzirom na okolnosti to je i logično. - zaključio je blago.
- Da. Kome bi se dalo čitati o tome kako mi je sestra skrenula ili kako mama
stalno guta tablete. Fun. - izletjelo joj je, a onda se ugrizla za jezik. Možda nije
trebala biti baš toliko iskrena.
- Meni bi. - rekao je, na njezino čuđenje, pun podrške.
- Vjerojatno jednako kao i meni gledati košarku. - zaključila je neuvjereno.
- Jesi li ikad bila na kojoj košarkaškoj tekmi? - upitao je na koncu.
- Naravno da ne.
- Ajmo onda ovako. Kao vježbu pisanja napiši mi neku situaciju od doma na
najzanimljiviji mogući način, a kao moju vježbu oslobađanja od treme zbog
igranja pred publikom ti ćeš me doći gledati ovaj vikend.
- Imaš tremu igranja pred publikom? Kako to funkcionira uopće? - upitala je
skeptično.
- Ne, zapravo. Samo pred atraktivnim plavušama. - namignuo joj je, a Elena
se toliko zbunila da je naposljetku pogledala ustranu. Nastao je neugodan muk.
- Onda, imamo li dogovor? - pitao je naposljetku.
- Ne znam bas... čini mi se da ja izvlačim deblji kraj. Moram pisati i ići na
utakmicu. Što ja točno imam od toga?
- Hm, u pravu si. Sladoled nakon tekme, recimo? Moram nadoknaditi
potrošene kalorije, a to se obično dogodi u Mekiću. Ja ću se natrpati
hamburgerima, ali ti zasigurno paziš na liniju pa za tebe samo sladoled.
- O, kako da ne. Ne pristajem ni na što manje od Happy Meala.
Dogovaramo li mi dejt upravo? zapitala se u čuđenju.
- U redu. Nakon nekoliko odlazaka u McDonald’s ionako ćeš se toliko
udebljati da ćeš mi prestati dolaziti na utakmice. - nasmiješio se.
- Ha, ha, i moj tata uvijek misli da mogu pojesti...
38
 Knjige.Club Books
Nakratko je ostala bez zraka i pogledala u pod.
- Ovaj... Mislio je da mogu pojesti puno manje od tog koliko zapravo mogu,
a da se ne udebljam.
Jedva je izgovorila rečenicu a da joj nije puknuo glas, ali nije mogla sakriti
svjetlucanje u očima pa je nastavila gledati u pod.
- Koliko će vremena morati proći prije nego što se ne raspadnem na svakoj
trećoj rečenici ili pak svakoj koja je povezana s tatom? - upitala je frustrirano,
pokušavajući obrisati kutove očiju a da Aleks to ne primijeti.
- Hej. Stani. Pogledaj me.
Aleks ju je primio za ruku kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Iako su
cijelo vrijeme razgovora hodali prema svojim kućama, poslušala ga je i zaustavila
se na mjestu, no nije joj uspjelo podići pogled prema njemu. Približio joj se za
pola metra i kažiprstom joj podignuo bradu kako bi ga pogledala. Čim su im se
oči susrele, niz lice su joj počele teći suze koje je dotad s mukom zadržavala.
- Znam da se ne znamo dugo. I znam da ovu ja-sam-čvrsta-cura fasadu moraš
turati u školi jer i ti i ja svjesni smo da je sve bolje od pogleda sažaljenja. A oni
uglavnom izostanu ako uspijemo dobro maskirati kako se zaista osjećamo. Ali ne
moraš se praviti čvrsta preda mnom. Kada ti se plače, plači. Kada ti se priča o tati,
u prošlosti ili sadašnjosti, pričaj. Kada ne želiš da ga spomenemo, reci mi ‘Aleks,
ušuti’. Samo se nemoj skroz zatvoriti. Vjeruj mi, znam o čemu pričam. Iako se
ovo s mamom dogodilo davno, imao sam jedan period gdje sam osjećao da me
nitko ne razumije, isključio sam sve ljude iz svog života i to je glavni razlog zašto
izgledam kao samotnjak po školi, ne košarka. Vidim da si i ti već počela raditi
jednako; ne sjećam se kad sam te posljednji put vidio s onom tvojom frendicom,
Petrom, je li?
Kimnula je glavom i progutala knedlu u grlu. Znala je da je u pravu.
- Ne znam što se događa s vama dvjema i ne osjećam se pozvanim da se tu
uplećem. Možda se ne možeš ili ne želiš otvoriti pred njom. Znam da je jebeno
teško. Ali ako ništa drugo, daj barem na mene gledaj kao na neku sigurnosnu
mrežu, može? Neću misliti da si jadna ili da zahtijevaš pažnju ako se tu i tamo
raspadneš. A s vremenom će biti lakše. I moći ćeš o njemu pričati bez suza u
očima. Dotad, uvijek se možeš meni rastaliti. To će te koštati samo odavanje
pitanja prije testova iz hrvatskog do kraja godine, u redu?
Stisnuo joj je ruku, lagano joj se nasmiješio te je onda pustio. Eleni su kapnule
još dvije suze niz obraze, ali uspjela se i ona njemu nasmiješiti. I zaista, osjećala
se bolje. Ponovno su počeli koračati prema kući i ubrzo su se našli na ulasku u
njegovu ulicu.
- Hvala ti na ovom. Da, stvari s Petrom ne idu najbolje. Nisam mislila da se
tako primijeti. - priznala je naposljetku.

39
 Knjige.Club Books
- Znao sam vas vidjeti kako povremeno idete skupa u školu. A u školi kako
zajedno komentirate frajere. U posljednje mi se vrijeme čini da te stalno viđam
samu ili s mobitelom u ruci po hodnicima.
- Oprosti, molim te, kako ti znaš o čemu smo mi pričale? - upitala je začuđeno.
- Možda izgledam kao da me nije briga ni za što i ni za koga, ali vjeruj mi da
niste toliko neprimjetne koliko mislite kada pričate o dečkima iz škole. I da,
pritom mislim i na sebe. - nadodao je pomalo samouvjereno.
Na sekundu joj je bilo pomalo neugodno, no znala je da je ona u većini
slučajeva bila vrlo suzdržana što se tiče komentiranja naglas; tu su
ipak prednjačile Gabi i Lorena. No nije htjela ni lagati.
- Pošteno, mogle smo biti malo suptilnije.
- Ma ni govora, škola bi bila puno dosadnija bez toga. Nego, moram ići.
Trebalo mi je dvostruko duže nego inače od škole do doma, tako da sad mogu
samo uzeti stvari i sjuriti se na trening. Ali javi ako ti bude trebalo rame za
plakanje predvečer. - zaključio je suosjećajno.
- Nope, mislim da sam ispucala svoju kvotu plakanja pred neznancima za ovaj
tjedan.
Iako se žurio, vidjelo se da neće moći tako lako pustiti ovu temu, pa makar i
zakasnio na trening.
- Neznancima? Ako ništa drugo, očekivao bih barem susjedima.
- U redu, kako želiš. Kolegama iz škole. - nasmiješila se.
- Do kraja tjedna možda postanemo i frendovi ovim tempom.
Nije pričekao njezin odgovor; okrenuo se na peti, odmahnuo joj rukom i
požurio prema svojoj kući.
Da, to bih zaista voljela, pomislila je.

40
 Knjige.Club Books

6.
Uživajte, golupčići

Elena je nekad živjela za vikende. Subotom i nedjeljom izležavala se do mile

volje. Onda bi se, u prešutnom dogovoru s Mijom, pravila da pospremaju sobu
tako da su samo hrpe stvari sa stolaca prenijele u ormar i čvrsto ga zatvorile,
fingirajući kako su jako uredne da ih mama što prije pusti na miru. Popodne bi
povremeno otišle s tatom u tjednu nabavu, što je uglavnom značilo gomile slatkiša
i vrlo malo korisnih i jestivih stvari. Nakon njihove nabavke mama bi obično
morala još jednom ići u trgovinu. Podneva je uglavnom provodila kod Petre,
bjesomučno igrajući Simse, a petnaestak minuta ostavile bi za rješavanje zadaće.
Navečer bi se skupili oko televizora i gledali neke domaće serije ili filmove, u
čemu je jedino njihov tata uživao. No bili su to neki njihovi rituali, povremeno
prekidani tatinim poslovnim sastancima, maminim dežurstvima ili pripremama
djevojaka za testove ili kolokvije.
A sad... Sad je umjesto rutine vladala izgubljenost. Jedino što je ostalo od
starih vikenda bilo je dugo spavanje. Mijina i Elenina soba bila je prekrcana
stvarima, no majka ih uglavnom više nije gnjavila oko nereda. U nabavu je
odlazila isključivo ona, u Lovrinoj pratnji, zbog čega su djevojke najčešće
preskakale tu aktivnost. Podneva bez Petre bila su pak najduža. Elena bi ih kratila
provođenjem vremena kod bake ili šetnjama Maksimirom. Mije navečer često nije
bilo pa je Elena sama u njihovoj sobi gledala neki film na TV-u, čekajući da cijeli
vikend prođe kako bi barem dio dana izgubila u školi. I zato ju je u nedjelju ujutro
vibriranje mobitela gotovo izbacilo iz kreveta od šoka. Na zaslonu ju je
dočekalo ime koje joj je, barem nakratko, stavilo smiješak na lice.

Utakmica mi je danas u 14 sati, ako si zaboravila. Poslat ću ti točnu

adresu, ali samo ako stvarno želiš doći. Bez pritiska.

Elena je sagledala svoje opcije. Mogla je gledati kako Lovro pomaže mami u
kuhinji, nešto što je nekad radio njezin tata, na što joj se odmah smučilo. Mogla
je sjediti kod Lare u sobi, pričajući joj o svom danu, dobivajući da, ne i možda
kao povratnu informaciju. I mogla je svađati se s Mijom oko daljinskog u sobi,
što bi prije ili poslije rezultiralo njihovom tučnjavom. Zato je uzela mobitel u ruke
i brzo natipkala odgovor.

41
 Knjige.Club Books
Gledanje košarke trenutačno je puno zabavnije od svega ponuđenog
doma, vjeruj mi. Pošalji mi adresu.

Ustala je iz kreveta i otvorila svoj ormar. Nekad vesele tinejdžerske nijanse

njezine odjeće u većini je zamijenila crnina. Više nije mogla ni prepoznati koja je
koja majica, samo ih je bezidejno vadila iz ormara kombinirajući ih s jednako
dosadnim crnim hlačama i cipelama. Izbjegavanjem kuhinje, mame i Lovre,
neplanirano je skinula nekoliko kilograma, i obrazi su joj sada izgledali upadljivo
upali. Podočnjaci su se lagano primirili, no znala je da i dalje ne izgleda ni kao
sjenka sebe nekad. Danas je, ipak, odlučila tome stati na kraj. Svjetlo je u njezinoj
sobi bilo bolje nego u kupaonici, stoga se odlučila probati našminkati upravo
tamo. Kada je na lice počela nanositi puder, krajičkom oka primijetila je da je s
kreveta gleda Mia u odrazu u ogledalu.
- Što točno misliš da radiš? - upitala ju je u bahatom tonu nakon nekoliko
sekundi.
Elena se pobojala da je možda zabunom uzela njezin puder, što bi
momentalno značilo turu Mijina vrištanja, a nije joj se dalo unaprijed objašnjavati
majci kamo ide nakon što bi sigurno došla smiriti situaciju.
- Stavljam puder. Zašto? - upitala je nestrpljivo.
- Ne stavljaš ga valjda prstima tako kao čobanka? - zgražala se Mia.
- Erm, to je točno to što radim.
- To se ne radi tako, glupačo.
- U redu, Mia, ajde mi se molim te skini s grbače i nastavi gledati televiziju. -
odgovorila je i okrenula se nazad prema ogledalu.
- Ne mogu, ti si mi zabavnija. Volim gledati kako radiš klauna iz sebe.
Prije nego što joj je Elena uspjela odbrusiti, Mia je ustala iz kreveta i uzela joj
puder iz ruku.
- Nažalost, ti i ja smo u rodu pa, ako ti budeš izgledala kao seljanka, onda će
se sigurno netko sjetiti da smo sestre, a to pak ne mogu dopustiti. Nagni glavu
tamo i šuti dok ne završim.
- Ali...
- Halo, rekla sam da šutiš.
Elena nije imala snage raspravljati se s njom dalje. A realno, Mia je ipak znala
što radi. Pretpostavljala je da neće izgledati gore nego da se ona sama išla pošteno
našminkati. Sestra joj je nanosila šminku nježnošću koju još nikad nije doživjela
od nje.
- Imaš nos kao majmun. - zaključila je potiho.
Eh, da, to je već Mia koju znam, nasmiješila se Elena u sebi.
Za petnaest minuta bila je gotova. Mia nije ni pričekala da se Elena pogleda i
prokomentira njezin rad, nego se nakon skidanja pudera s ruku vlažnim
42
 Knjige.Club Books
maramicama vratila u krevet i nastavila piljiti u neku glazbenu emisiju kao da se
ništa posebno nije dogodilo. Elena je zaškiljila prema njoj, a potom se pogledala
u ogledalo. Kada se konačno ugledala, gotovo da se nije prepoznala. U svom je
odrazu vidjela naznake stare Elene; na trenutke je na svom licu vidjela i dijelove
Mije, što je pripisala njezinu načinu šminkanja, a njezine su oči, inače crvene od
konstantnog plakanja i neispavanosti, ponovno dobile svoj oblik i boju.
- Kako ti je to uspjelo? - upitala ju je zapanjeno.
- Što točno? - odgovorila je Mia lijeno i nezainteresirano.
- Ne znam, sve. Da mi oči ne izgledaju šugavo kako izgledaju svaki dan.
- Ah, stavila sam ti bijelu olovku na liniju donjih kapaka. Tako izgledaju veće.
Malo konturirala lice da ne izgledaš kao kostur. I nakapala sam ti kapi za oči da
ti smanjim crvenilo, nisi osjetila to?
- O, moj Bože, ne. Bila sam potpuno hipnotizirana činjenicom da želiš imati
ikakve veze s mojom facom. Ja.... Hvala ti, Mia.
- Nema na čemu. Možda se poševiš s Aleksom pa ne budeš više tako nadrkana
cijelo vrijeme. - izjavila je nonšalantno.
- Što!? Jesi li ti normalna? I kako uopće znaš za Aleksa? Kao prvo, mi smo
frendovi, a kao drugo...
- Da, da, da, poštedi me detalja, nisam rekla da me zanimaju. Samo kažem,
dobro bi ti došlo.
- A što ti znaš o tome, molim te? - upitala ju je Elena šokirano.
- Ajde, bok, Elena, moraš ići.
- Mia...
- Baj, baj! - završila je raspravu i pojačala ton na televiziji.
Elena se još jednom pogledala u ogledalo i izašla iz sobe. U hodniku je
nakratko zastala, razmišljajući o sestrinim riječima. Je li moguće da ona ima
nekog? I da već spava s njim? Ustanovila je kako će se pozabaviti s tim nešto
poslije. Inače bi se odmah sjurila u Larinu sobu tražeći je savjet, a i Lara bi to
sigurno već znala... No u ovoj situaciji i Elena i Mia bile su posve prepuštene
same sebi. Kontemplirajući o tome bi li se trebala javiti mami ili samo izaći iz
kuće, ipak je krenula prema dnevnom boravku. Začula je majčin smijeh koji ju je
podsjetio na njezino nekadašnje kuhanje s tatom. Pa ipak, u kuhinji se nalazio stric
Lovro, a ne njezin otac. To nije normalno, pomislila je. Ali nije imala vremena
baviti se ni time. Za svega četrdeset pet minuta trebala je biti u dvorani srednje
škole za koju i nije znala točno gdje se nalazi, stoga je morala biti brza.
- Ja idem. - obavijestila ih je kratko.
- U redu, dušo. - odgovorila je njezina majka.
- Kako to misliš, Ja idem? Kamo to ideš, mlada damo? - autoritativno ju je
pitao stric Lovro.
Wtf se događa ovdje?
43
 Knjige.Club Books
- Ja idem, kao, ja izlazim iz kuće. - odvratila je nestrpljivo.
- Taj sam dio shvatio. Mislim da duguješ mami odgovor kamo ideš. - Lovro
nije odustajao.
- Da je mama htjela znati, mogla me pitati i sama.
- Ne razgovaraj tako sa mnom.
- Nemam vremena za ovo. Idem gledati prijatelja na utakmici. - rekla je
nestrpljivo uzdahnuvši, pokušavajući ih obavijestiti da joj se ovaj neprirodno
nametnuti autoritet ni najmanje nije sviđao.
- Budi doma do 7 na večeri. - zaključio je Lovro, izazivajući je na bunt.
Elena je samo zakolutala očima i izašla iz stana. U dvoranu je ušla tik pred
početak utakmice. U gledalištu nije bilo puno ljudi, uglavnom obitelji koje su
došle podržati svoje sinove ili braću, s naglaskom na nadobudnim majkama koje
su zdušno navijale kao da se radi o utakmici reprezentacije. Moš mislit, trema od
publike. Samo nije htio biti sam, pomislila je i lagano se osmjehnula. Bilo joj je
drago što i ona njemu može biti podrška kada je on to neočekivano posljednjih
dana postao njoj.
Sjela je negdje na sredinu gledališta i usmjerila pogled prema terenu.
Pokušavala ga je naći u grupi visokih smeđih tipova u istim dresovima, što i nije
bio najlakši zadatak. Ako ništa drugo, barem joj je netom prije dolaska otkrio da
je njegov tim plave boje. Uskoro ga je ugledala, a učinilo joj se da i on nju. Nije
bila sigurna bi li mu trebala mahnuti, no on ju je preduhitrio mahnuvši joj, a potom
joj se činilo da tu situaciju komentira s kolegama iz tima, široko se osmjehujući.
Nisam valjda napravila budalu od sebe što sam došla? pomislila je zabrinuto.
Nekad je takva pitanja ne bi zaokupljala, ali posljednjih nekoliko tjedana jedino
što je sigurno mogla reći o sebi bilo je da se pretvorila u klupko nesigurnosti.
Najmanje radnje, poput mahanja, dolazaka na utakmice, komentiranja ili pošalica
sada su bile situacije koje je neumorno analizirala u svojoj glavi. Biti tinejdžer
bilo je dovoljno izazovno i bez obiteljske tragedije, s time se bar mogla složiti bez
previše analize.
Odlučila je staviti svoju nesigurnost sa strane i pokušati uživati u utakmici. O
nogometu, koji je gledala s tatom, čak je nešto i znala, no košarka joj je bila posve
novi sport, osim ono malo što su morali igrati na satima tjelesnog. Pravila je ubrzo
pohvatala, no ono što joj baš nitko nije trebao objasniti bila je Aleksova igra. Čak
bi i najveći nepoznavatelj košarke mogao uočiti koliko je bio superioran na
utakmici. Nije znala trudi li se posebno taj dan ili je to bila njegova uobičajena
igra. Ali bila je sigurna da je za više od pola koševa koje je njegov tim dao bio
zaslužan upravo on. Čak se i Eleni bilo teško praviti ravnodušnom pa je do kraja
utakmice i ona počela glasno navijati za plave. Pobijedili su s velikom razlikom,
a Elena je uživala gledajući Aleksa na terenu kako slavi sa svojim timom. Nije
znala treba li ga čekati u dvorani ili ispred nje pa je pokušala neopaženo izaći kako
ga ne bi smetala u veselju.

44
 Knjige.Club Books
- Nećeš me valjda ostaviti da sad tu umrem od gladi nasred terena? - začula
je iza sebe dok je još hodala po tribinama. Okrenula se, a na terenu je na samom
rubu gledališta stajao Aleks. Netom prije skinuo je majicu, a mokru je kosu brisao
ručnikom. Elena je ostala bez daha na koju sekundu, ugledavši neočekivane
pločice na njegovu trbuhu. Nije mogla biti sto posto sigurna, no učinilo joj se da
je primijetio kako joj je pogled pobjegao na njegov torzo pa se pokušala snaći što
prije.
- Da, stvarno izgledaš grozno. - izletjelo joj je.
- Šali se ti, ali ovo zahtijeva teško održavanje. Minimalno jedan McDonald’s
tjedno. Pričekaj me da se istuširam pa da se izgubimo odavde?
- Samo daj, bit ću vani. - zaključila je, pokušavajući izbaciti iz glave
imaginarne scene Aleksa ispod vrućeg tuša.
Izašao je nakon petnaestak minuta, s hrpom dečki iz svojeg tima. Vidjela ga
je kako im odmahuje, a potom joj se pridružio na mjestu gdje je stajala. Njegova
je ekipa i dalje gledala prema njima.
- Sorry. I mi muški znamo biti babe povremeno. - prokomentirao je dečke iza
sebe, a potom im okrenuo leđa. - Hoćemo li krenuti? Umirem od gladi.
- I ne čudim se. Stvarno si izvrsno igrao. - priznala je kada su počeli hodati
prema restoranu brze hrane. Pustila je Aleksa da vodi jer se nije snalazila po tom
kvartu.
- Ma nije mi ovo bila jedna od najboljih utakmica. - pokušao je biti skroman.
- Kako onda izgledaju te koje su ti najbolje, tvoji sjede na klupi, a ti sam
zabijaš koševe? - nasmijala se.
- Ne pretjeruj. Možda sam danas dao najviše koševa, ali košarka je timski
sport. Ne bih bio nigdje bez svoje ekipe. - nadodao je, skromno kao i uvijek.
- Je li danas bila neka bitna utakmica? Činilo mi se da ste bili dosta veseli
nakon.
- Zapravo i jest. Osigurali smo prvo mjesto na ljestvici, čak i da izgubimo
svaku utakmicu nakon ove. Što, naravno, nećemo. - zaključio je sa smiješkom. -
Kako ti se sviđa košarka kao sport?
- Iskreno? Nogomet mi je još malo zanimljiviji, ali nije mi bilo dosadno.
- Ma je li? Onda računam na tebe u publici do kraja sezone!
- Hm, ne znam baš. Teška je odluka između gledanja tvojih tekmi, mlaćenja
sa sestrom ili praćenja čudne situacije na relaciji mama-stric u mom kućanstvu. -
priznala je naposljetku.
- Ma da? Što se događa? Želiš li pričati o tome? - upitao je pomalo zabrinuto.
- Ne trenutačno. Idemo te prvo najesti, onda možemo o teškim obiteljskim
temama kao i obično.
- Dogovoreno!

45
 Knjige.Club Books
- Ali, kad smo već na temi obitelji, nakratko, moram pitati. Kako to da ti tata
ne dolazi na tekme? - zanimalo ju je dok su hodali prema restoranu.
- Rekao sam mu da mi to nije tako napeto pa da se ne mora tlačiti. No činilo
mi se da mu je malo teško što su tamo uglavnom roditelji u parovima pa sam ga
htio poštedjeti.
- Čak i ako to znači da nemaš nikog u publici? - upitala je pomalo tužno.
- I dalje ga zovem na one najhitnije. A za ove ostale imam tebe i hordu
imaginarnih atraktivnih crnki s kojima hodam. - rekao je sa smiješkom.
- Joj, da, kako sam mogla zaboraviti na njih.
- Morat ću napraviti raspored utakmica na koje dolaziš ti i one, da se slučajno
ne sretnete i ne potučete oko mene.
- To bi u najmanju ruku bilo pristojno od tebe.
Oboje su se nasmijali i potom ušli u McDonald’s. Stojeći u redu i šaleći se
oko triju menija koje je Aleks planirao naručiti, Elena se nakratko osvrnula oko
sebe, a potom ugledala neka poznata lica iz škole.
- Ma je li moguće? - promrmljala je ispod glasa.
- Ha? - upitao je Aleks, želeći pogledati u istom smjeru u koji je i ona gledala
koju sekundu ranije.
- Ne okreći se! - prosiktala je.
- Atraktivna crnka koja nas je uhvatila u prevari? - upitao je obješenjački.
- Ha, ha. Ne. Gore. Ekipa iz škole.
- Joj zaboravio sam na to. Simon i ekipa s ovog su kvarta. Znao sam koji put
naletjeti na njih i prije. Što želiš napraviti? - pitao je obzirno.
- Kako to misliš? - bila je zbunjena.
- Hoćemo li ih pozdraviti, praviti se da ih ne vidimo?
- Pa to je ekipa iz tvog razreda, odluka je na tebi.
- Koliko vidim, ima tu i tvojih. - rekao je, gledajući krajičkom oka prema
grupi iz škole.
Elena nije mogla odoljeti svojoj znatiželji pa je pogledala u smjeru njihova
stola. Na svoje iznenađenje, pokraj Simona ugledala je Petru.
- Nije mi ništa rekla... - zaključila je pomalo začuđeno.
- Da hodaju? Ima već nekoliko dana. - slegnuo je ramenima.
- Zaljubljena je u njega najmanje godinu dana. Slušala sam o tome svaki Božji
dan... dok smo razgovarale.
- Hoćeš da odemo odavde? - upitao ju je taman u trenutku kada mu je želudac
zakrulio toliko glasno da je to i Elena čula. Prasnula je u smijeh.
- Ma da, pa da budem odgovorna za smrt najperspektivnijeg hrvatskog
košarkaša. Umro od gladi u redu za McDonald’s, novine bi poludjele za tom
viješću. Ajmo naručiti.
46
 Knjige.Club Books
Nakon što su uzeli hranu, prešutno su odlučili sjesti što dalje od ekipe iz škole
kako bi imali što manje objašnjavanja. No ovi su ih svejedno spazili na izlasku.
- O, Aleks, di si kućo stara? - pozdravili su se dečki na njima tipičan način. -
Što radiš ovd...
Simonu, a i ostalima, pogled je ubrzo pao na Elenu, koja se čak malo i
zacrvenjela. Petra je šokirano gledala u nju te je izgledala kao da joj je pomalo
nelagodno.
- Imao sam tekmu tu u obližnjoj školi pa sam došao nadoknaditi kalorije s
frendicom. Elenu znate, zar ne? - ubrzao je Aleks kako bi ispunio neugodnu tišinu.
- Kako ne, kako ne. Nego, mi idemo cugati tu u parkić pa nam se slobodno
pridružite nakon što završite.
- Hm, znaš mene i cuganje. Preskočit ćemo ovaj put.
- Naš vrli sportaš. - zaključio je Simon pomalo posprdno. - Ali nema veze,
navest ćemo te mi već jednom na krivi put. Uživajte, golupčići! - završio je
teatralno, a potom su se svi uputili prema izlazu.
- Ovo je prošlo sjajno. - suho je rekla Elena nakon što su se odmaknuli.
No koliko god da je susret možda bio neugodan, olakšao im je sljedeće tjedne
u školi. Aleks bi sada, kad god bi mu se pružila prilika, odmore provodio s Elenom
kako ona ne bi bila prisiljena cijelo vrijeme buljiti u mobitel, a kući su se počeli
vraćati skupa svakodnevno, kao što se nekad vraćala s Petrom. Društvu je to
možda u početku bilo čudno, no nakon nekoliko dana svi su naviknuli vidjeti ih
zajedno po školi. Pa iako je izgubila neke životne rutine, otkrila je kako u srcu i
dalje ima mjesta za neke nove. Potencijalno još ljepše od nekih starih.

47
 Knjige.Club Books

7.
Ovdje sam za tebe

-... i zato, draga moja Elena, Age of Empires milijun je puta zrelija i bolja
igrica od Simsa. - završio je Aleks svoje izlaganje koje je trajalo gotovo cijelim
putom na povratku iz škole.
- Oprosti, što si rekao? Mislim da sam mjesečarila dio puta, uopće se ne
sjećam posljednjih 15 minuta. - odgovorila je, teatralno zijevajući.
- Nemoguća si. Kad dolaziš kod mene na poduku pa da vidiš koliko si bila u
krivu?
- Erm... nikad? Nekad mi je bilo žao što nemam komp doma, ali sad si mi
totalno objasnio razmišljanje mojih staraca koji nisu htjeli da mi igrice pojedu
mozak. Imaš trening sad?
- Budimo realni - a kad nemam? - uzdahnuo je.
- Hoćeš li se stići pripremiti za test iz matematike sutra? Ponudila bih se
pomoći, ali znaš mene i matematiku.
- Duga je noć. - zaključio je pomalo kroz zube.
- Sretno! - zaželjela je, a potom odmahnula rukom i krenula putom svoje ulice.
Nakon koje minute hoda ispred svoje kuće ugledala je kombi. Srce joj je naglo
preskočilo jer je iz daljine mislila da je riječ o hitnoj pomoći. Ne bi to nikome
priznala, ali svaki put kada je čula samo zvuk sirene, doživljavala je mini napadaje
panike. Znala je da bi joj mama samo dala neke tablete pa je pokušala sama sa
sobom riješiti taj problem. Iako su posljednjih tjedana bili bliski, nije to
spomenula čak ni Aleksu.
Začula je korake iza sebe. Okrenula se i ugledala Miju. Po dobrom starom
običaju, vraćala se u isto vrijeme iz škole kad i Elena, ali nije joj se javila. Elena
je, ipak, usporila za koju sekundu.
- Znaš li ti što se događa? - upitala je mlađu sestru.
- Mhm. - zaključila je Mia nonšalantno.
- Dobro. Planiraš li to podijeliti sa mnom? - upitala je Elena nestrpljivo.
- Ne znam kako da to kažem a da se ne ispovraćam.
- Kad smo već na toj temi, opet sam te čula u WC-u jučer. Planiraš postati
bulimičarka? - konačno se usudila pitati. Odnedavno je Mia počela ustajati prije
svih, a Elena više nije mogla nabrojiti na prste jedne ruke koliko je puta čula
zvukove povraćanja. Ako je i znala nešto u vezi s tim, majka očito nije imala
mišljenje o toj temi, jer Elena ni jednom nije čula da ju je ova išta upitala.
48
 Knjige.Club Books
- Nešto mi je pogrešno sjelo na želudac. - promrmljala je.
- Po koji put ovoga tjedna?
- Elena, ajmo se ne praviti kao da te briga za moje zdravlje. - odbrusila joj je
Mia.
- Mama tabletomanka, starija sestra zombi, mlađa bulimičarka... - nabrajala
je Elena, više za sebe nego za nju.
- I srednja sestra svetica. Zar ne? Nisam ti htjela upropastiti dan, ali kad se
već ponašaš kao potpuna krava, eto ti. Lovro se useljava.
- Kod nas!? - šokirano je upitala Elena.
- Ne... još. Mislim da nam prvo misle mazati oči selidbom k baki Milici. -
zaključila je Mia pronicljivo.
- Kako to misliš, mazati oči?
- Za nekog tvojih godina znaš biti jako naivna, sestro.
- ‘Za nekog mojih godina’, starija sam od tebe godinu dana. Ne pametuj nego
izvoliš završiti to što si mi slila. - uzvratila je Elena.
Sestre su se zaustavile ispred kuće. Lovro je unosio stvari u prizemlje, ne
primijetivši kako djevojke stoje tik do kombija. Mia je nastavila ravnodušno i
jednako glasno.
- Lovro se useljava k baki Milici. Kao, da njoj pomogne nakon tatine smrti.
Iako ne znam osobu kojoj bi manje trebalo pomoći od bake Milice. Žena je stijena.
- Hm, s jedne strane da, ali u posljednje vrijeme ruke joj se tresu gotovo cijelo
vrijeme. Ne sjećam se kad nam je posljednji put napravila palačinke. - podijelila
je Elena s njom.
- U redu, ako ti želiš povjerovati u to, samo daj. - nadodala je Mia posprdno.
- A što ti misliš?
- Ja mislim da se Lovro i mama trpaju. - odgovorila je bez okolišanja.
- Fuj, Mia, kakve ti ideje imaš? - upitala je Elena zgroženo.
- Bože, Elena, ti kao da u životu nisi dotakla dečka. A znam da si ih imala.
Ajde, molim te, skini tu opravu opatice. Ti nisi primijetila da je frajer kod nas 24
sata dnevno otkad je tata umro?
Zašutjele su na koji trenutak jer je Lovro izašao iz kuće. Ovoga puta vidio ih
je, no osim kimanja glavom nije im se drugačije obratio. Štoviše, Eleni se činilo
kao da izbjegava njihov pogled.
- Ja... jesam. I mislila sam da je to malo čudno, ali činilo se da mami pomaže.
- Naravno. Seks svima pomaže.
- Evo je opet. - odgovorila je Elena nestrpljivo.
- U redu, Elena, onda se ne seksaju. Samo si pomažu psihički. Daj, odrasti. -
zakolutala je očima i ušla u kuću.

49
 Knjige.Club Books
Elena je ostala nekoliko sekundi na zraku, razmišljajući o Mijinim riječima.
U želudcu joj je nervozno krčkalo, a u grlu je osjećala knedlu. Ako je ovo istina,
nije ni čudo da Mia konstantno povraća. Mogla bih i ja početi. Naposljetku se
ohrabrila i ušla u kuću. U njihovu stanu čekala ih je majka s ranom večerom.
- Ja nisam gladna. - rekla je Elena umjesto pozdrava.
- Prvo Mia, a sad ti. Za kog ja uopće kuham? - upitala je njezina majka
nervozno.
- Za Lovru. - zaključila je Elena bahato, a potom otišla u njihovu sobu. No
majka je ušla odmah za njom. U sobi je Mia već ležala ispružena na krevetu i
pravila se kao da je se skori sukob majke i Elene ni najmanje ne dotiče.
- Elena, što je to trebalo značiti? - zahtijevala je.
- Ne znam, majko, reci ti meni.
- Tebi možda smeta Lovrina prisutnost u ovoj kući? Šteta, jer mislim da nam
je samo pomagao otkad je vaš otac... - zašutjela je nakratko. - A osim tog, sad će
još i češće biti ovdje pa bi se mogla i naviknuti.
- Da, čujem da plemeniti Lovro uskače u pomoć baki Milici. - drsko je
odgovorila Elena, naglašavajući riječi baki Milici, a Mia se, na njezino čuđenje,
zakikotala u krevetu.
- Ponašate se kao sebična derišta. Da, baki treba pomoć, a i nama isto. Osim
ako niste mislile da će se računi plaćati sami nakon što se firma vašeg tate zatvori.
- Molim te, nemoj se ponašati kao da ovo radiš zbog nas.
- Ne, meni trebaju novci za fakultete i srednje škole. Naravno da radim zbog
vas. - odvratila je njihova majka povišenim tonom.
- Hvala, nisi trebala. - odgovorila je Elena instantno.
- Ma nemoj? Hoćeš li ti možda početi raditi da imamo za tvoje i Mijine
udžbenike?
- Hoću. Čim upišem faks. A sigurna sam da će i Lara uskočiti. - rekla je, iako
ni sama nije bila uvjerena u to.
- Lara i ja danas smo bile na njezinu fakultetu. Odobreno joj je pauziranje
godine.
- Molim!? To je posljednje što joj treba! Faks je bio jedino što ju je moglo
vratiti među žive. Sad više neće imati ni taj razlog za ustajanje! Jesi li ti kompletno
sišla s uma!?
Pljas. Prvi put u životu, Elena je osjetila vrućinu na svom obrazu. Otvorila je
oči, a majka je još držala ruku u zraku, kao da ni sama nije mogla vjerovati što je
napravila. Mia je konačno odvojila oči od ekrana.
- Znaš, ako si već mislila zamijeniti tatu Lovrom, onda se nisi trebala truditi
biti suptilna. Ionako ti loše ide. A ja ne mogu vjerovati da sam te prije samo koju
minutu branila. - zaključila je Elena i izašla iz stana.

50
 Knjige.Club Books
Noge su je automatski dovele do Aleksove ulice. Imala je svega nekoliko kuna
na računu, no uspjela ga je nazvati. Nije mogao sakriti iznenađenje; obično se nisu
čuli preko poziva, a ni ovako rano tijekom dana, svega pola sata nakon što su se
vidjeli.
- Hej, je li sve OK? - upitao je pomalo zabrinuto.
- Nije. Ispred tvoje kuće sam. - procijedila je.
- Izlazim.
Elena je još osjećala vrućinu na obrazu kad je Aleks izašao u svoje dvorište.
Oči su joj bile suzne, a njemu nije trebalo dugo da zbroji dva i dva kada je vidio
crvenilo na njezinu licu.
- Elena? Jesi li ti to... - približio joj se te rukom ovlaš prešao preko njezina
obraza.
- Dobila šamar prvi put u životu? Da. Ovo je očito godina za svakakva nova
iskustva.
- Što se dogodilo? - upitao je šokirano, primajući je u zagrljaj.
- Lovro se useljava. Mama i on se očito ševe, Mia mi je otvorila oči. Lara
pauzira godinu na faksu. Sve odlazi kvragu... - jedva je dovršila, prije nego što su
joj se suze počele slijevati u njegovu majicu.
Stajali su zagrljeni nekoliko minuta prije nego što se Elena smirila. Kada se
konačno odvojila od njega, vidjela je da je u košarkaškom dresu.
- Jebemu, ti imaš trening sada! - odvratila je i zatvorila oči, osjećajući krivnju.
- Više ne. - zaškiljio je na sat na ruci, a potom joj se blago osmjehnuo. - Ajme,
oprosti, Aleks, naručit ću ti taksi... - započela je, grozničavo razmišljajući o tome
koliko novaca ima u novčaniku.
- Ne budali. Neće se ništa dogoditi ako propustim jedan trening. Daj mi samo
sekundu da se javim treneru, a onda idemo malo prošetati. Ako ništa drugo, imat
ću više vremena za vježbanje matematike.
- Isuse, ti i test imaš sutra. Koja sam ja sebična krava! - primila se rukama za
glavu.
- Elena, ti si sve samo ne sebična. Diši. Sve će biti u redu. Imam osamnaest
godina, neću valjda i tebi morati objašnjavati da znam koje sve obveze imam i
koliko vremena imam za njih, kao što to stalno moram tati.
Nije pričekao njezin odgovor, nego se udaljio kako bi mogao obaviti poziv.
Rukom joj je pokazao da se ne miče s mjesta. Potom je otišao u kuću presvući se,
a izašao s majicom i za nju. Imala je duge rukave i kapuljaču.
- Malo je zahladilo, a ti si u kratkim rukavima. - rekao joj je dok joj je pružao
svoju majicu. Elena ju je zahvalno navukla. - A ovako... - nastavio je navlačeći
joj kapuljaču na glavu - možeš se praviti da nikog ne vidiš i nitko te neće ni
prepoznati. - zaključio je, iako je znala da je kapuljačom samo htio prikriti

51
 Knjige.Club Books
crvenilo na njezinu obrazu. Zagrlio ju je nakratko, a onda su krenuli putem
Maksimira.
Pričekala je da uđu malo dublje u šumu, a onda mu se otvorila oko svega što
ju je mučilo. Bakinih sve bolesnijih ruku. Lovre u prizemlju. Lovre i njezine
majke. Mije i problema sa želudcem. Lare, čije stanje očito nije toliko prolazno
kao što su mislili u početku.
- Znaš, imaš sreće što si jedinac. - rekla je nakon nekoliko minuta šetnje u
šutnji.
- Nisam baš siguran. Ovako stalno imam dojam da sve što napravim utječe i
na mog tatu. Svaka moja loša ocjena, svako pijanstvo, svako propuštanje
treninga...
- Da, sad mi nabij grižnju savjesti. - odvratila je, prisjećajući se da upravo
zbog nje propušta današnji trening.
- Nisam to zato rekao. Ti, ako ništa drugo, to možeš podijeliti sa svojim
sestrama.
- S Larom u posljednje vrijeme baš ne pričam, a s Mijom razmijenim u
prosjeku tri rečenice godišnje.
- I to je i dalje puno više nego ja sa svojim nepostojećim bratom i sestrom.
Osim toga, jednom kad ti odeš iz kuće, n njoj će vjerojatno ostati Mia. Ili Lara,
ako joj se stanje ne popravi. Nećeš imati grižnju savjesti kakvu ja imam zbog
ostavljanja tate i odlaska u Ameriku. - nadodao je pomalo sjetno.
- O vjeruj mi, mislim da nitko neće imati grižnju savjesti zbog ostavljanja
naše majke. A mislim da je sad kristalno jasno da neće ostati sama ni kad sve nas
tri odemo. To je očito bilo i jedino što joj je bilo bitno.
- Gle, znam da je sranje. I to je brat tvog tate i prošlo je stvarno kratko. Ali
iskreno... najiskrenije... ja bih stvarno htio da tata nađe nekog, a ne da bude vječno
sam kao duh. I znam da bi ti isto htjela za svoju mamu.
- Da, ali ne sad. I ne na ovaj način. - odgovorila je nakon što je malo razmislila
o njegovoj rečenici.
- O tome bi se svakako dalo diskutirati.
Šetali su još maksimirskom šumom, a onda došli gotovo do glavnog izlaza.
Aleks se zaustavio kod pumpe kako bi popio vode.
- Trebaš pomoć? - pitala ga je kad su se približili.
- Ne, mogu sam.
- Ma kako? Daj da ti držim pumpu dok se ti napiješ.
- A ne, ne, imam trik. Gle ovo.
Gledala ga je kako gura palac na mjesto gdje je dolazila voda iz pumpe, a
potom pritišće pumpu.
- Što gledam, kako ćeš se sav zaliti vodom? - upitala je, a na licu joj se pojavio
posprdni smiješak.
52
 Knjige.Club Books
- Ne, upravo suprotno.
- Voda će ti prasnuti u lice. Ili će ti prst zapeti unutar pumpe. A rekla bih da
ti prsti trebaju za igranje košarke. Daj se ne glupiraj.
- Strpljenja, gospođice.
Kada joj se učinilo da će voda prsnuti po Aleksu, odmaknula se koji korak, a
on je slavodobitno izvadio prst iz pumpe iz koje je voda sada tekla toliko sporo
da se mogao normalno napiti.
- Kako ti je to uspjelo? - upitala je znatiželjno.
- Magijom. A i poznavanjem nekih elementarnih zakona fizike. - nacerio se.
Uzvratila mu je osmijehom.
- Čini mi se da si se smirila malo. Možemo li krenuti prema doma? Poznavanje
fizike neće me spasiti na testu iz matematike sutra. - priznao je naposljetku.
- Naravno. Oprosti još jednom što sam te tako naglo izvela iz kuće.
- Rekao sam ti to prije nekoliko mjeseci i kažem ti sad, ako ti nije ostalo u toj
tvojoj glavici. Ovdje sam za tebe. Za što god treba. Bilo to šetnje Maksimirom,
pouke iz pumpanja vode ili prežderavanje u McDonald’su. Prijatelji su tu jedni za
druge.
- Eto. Od susjeda do školskog kolege pa prijatelja. Uspjelo ti je. - namignula
mu je.
- Pih. Rekao sam ti da hoće. - nasmiješio se, a dvije jamice u obrazima dodatno
su naglasile njegovo zadovoljstvo.
Bila je već večer kada je Elena ušla u stan. Planirala se brzinski provući do
kupaonice, kako bi izbjegla majku, no prije nego što je provela svoj plan u djelo
učinilo joj se kako je Lara doziva iz svoje sobe.
- Hej, zvala si me? - upitala je sestru oprezno.
- Ne.
- Aha, onda mi se nešto učinilo. - odgovorila je tužno, spremna vratiti se kroz
vrata do hodnika.
- Mislim da je Mia ostavila uključen televizor u sobi. - dodala je Lara prije
nego što je Elena izašla.
- Oprosti, isključit ću ga.
- Ne, nego ti se možda zato učinilo.
- Aha. - ponovila je Elena, ne znajući što drugo da kaže.
- Ti i mama svađale ste se. - izrekla je Lara, ne postavljajući dodatno pitanje.
- Čula si nas?
- Da.
Elena je pričekala koju sekundu da je sestra pita neko potpitanje; prije bi
željela čuti svaki mogući detalj svađe kako bi što bolje shvatila situaciju i dala

53
 Knjige.Club Books
dobar savjet Eleni kako se s njom nositi dalje. Danas kao da je to nije interesiralo.
Kada je vidjela da je Lara neće više ništa pitati, odlučila je nastaviti.
- Rekla mi je da ste otišle pauzirati tvoju godinu. Što se događa, Lara? Pa ti si
gotovo prolazila s 5.0. Znam da je sjebano, ali...
- Ne želim više. - odvratila je kratko.
- Ne želiš što?
- Ne želim više ići na faks. - nastavila je u istom tonu.
- Kako to misliš, na medicinu ili općenito? - upitala je, a potom sjela na njezin
stolac.
- Na medicinu. Općenito. Ne znam. - odgovorila je Lara gledajući kroz prozor.
- Gle, znam da ti je teško. Svima nama je. Ali Mia i ja morale smo nastaviti
sa školom. Mama se morala vratiti na posao. Prije ili poslije morat ćeš se i ti vratiti
u svoj život.
- Ti nisi vidjela što sam ja vidjela. Nitko nije.
- A što si to vidjela? Ispričaj mi, Lara. - rekla je, konačno se ohrabrujući na
pitanje koje je izbjegavala već neko vrijeme.
Lara je šutjela dok su joj se oči punile suzama. Čim je vidjela svoju sestru i
kako je spremna na plakanje, i Elenine su se oči instantno zamaglile.
- Lara... bit će ti lakše ako to podijeliš s nekim. - nagovarala ju je na razgovor
Elena.
- Ne mogu, Elena. Ne želim razmišljati o tome. Znam samo da mu sve moje
petice nisu pomogle da ostane živ. I da nisam trebala sjesti za volan tog dana. I to
ću nositi na svojim ramenima do kraja života. - izrekla je, a suze su joj počele
kliziti niz lice.
- Lara, nisi valjda ozbiljna? Pa nisi ti kriva što je tata... što je... Što je otišao.
- zagrcnula se Elena.
- Bila sam preumorna od učenja. Nisam ih trebala gnjaviti da vozim. Možda
nisam dovoljno pozorno gledala, stvorio se niotkud...
- Lara, prestani. Pijani vozač zaletio se u vaš automobil. Nisi mogla ništa,
nitko te ne krivi ni za što. Sreća je uopće što si ti ostala živa...
- Ali, Elena, bila sam tamo. Vidjela sam što se dogodilo. Ostala sam živa.
Praktično neozlijeđena. I uz sve moje školovanje zamrznula sam se na mjestu i
jedino što sam mogla je...
Lara je zajecala i nije mogla završiti rečenicu. Elena ju je zagrlila te su tako
plakale sljedećih nekoliko sekundi. Osjetila je kako njezina sestra guta slinu i
uzima duboki dah kako bi rekla ono što je namjeravala.
- Jedino što sam mogla jest držati ga za ruku.
- Vjerujem da je to bilo jedino što mu je trebalo u tom trenutku. - pokušala ju
je uvjeriti.

54
 Knjige.Club Books
- Ne, Elena. Trebao mu je netko tko ga je mogao spasiti. Liječnik. Ili budući
liječnik. A ja nisam ni jedno ni drugo. - odmahnula je glavom.
- Još stigneš biti. Uzmi ovu godinu i posloži se malo, vidjet ćeš da ćeš se brzo
htjeti vratiti na faks.
- Ako ne mogu spasiti vlastitog tatu, onda kog mogu? Medicina i ja smo
gotove. I ne želim više razgovarati o tome.
Lara je ponovno okrenula glavu prema prozoru, dajući Eleni znak da izađe iz
sobe. Elena je još nekoliko sekundi razmišljala o tome da li da joj kontrira i pokuša
je uvjeriti da je svojom ozbiljnošću, pameti, emotivnošću i ostalom idealna za
medicinski fakultet, no znala je da joj, barem u tom trenu, neće moći promijeniti
mišljenje. Još je jednom pogledala svoju sestru, a onda izašla iz njezine sobe. No
ako je mislila da će tim činom teški razgovori za taj dan završiti, pogriješila je.
- Možemo li razgovarati? - začula je majku iz dnevnog boravka. Pitanje je
očito bilo usmjereno njoj.
- O čemu? - pitala je naposljetku te ušla u blagovaonicu.
- Nisam te trebala udariti.
- Nisi. - odvratila je Elena hladno.
- Ispričavam se zbog toga. Ali dok god si pod mojim krovom, pokazivat ćeš
minimum respekta prema meni.
- Srećom pa to neće biti još dugo. - odgovorila je Elena i okrenula se na peti
prema svojoj sobi. - I hvala na šamaru. - nadodala je na kraju. - Bio je on vrijedna
životna lekcija.

55
 Knjige.Club Books

8.
Samo prijatelji

- Za kraj, rekli smo da trgovačkih društava ima četiri vrste. Zna li netko
nabrojiti sve četiri?
- Javno trgovačko društvo, komanditno društvo, dioničko društvo i društvo s
ograničenom odgovornošću. - promrmljala je Elena, više za sebe nego za
profesora i razred. Znala je to još odmalena kada je njezin tata otvarao još jednu
od svojih firmi, a Lara je s njim, zbog određenih promjena u zakonu, proučavala
što će mu sve biti potrebno od dokumenata.
- Nitko? - upitao je profesor politike i gospodarstva pomalo očajno. Od
daljnjeg muka u razredu spasilo ga je školsko zvono.
- Znate, to će vam sve biti na posljednjem ispitu, a upisi na faks bliže su nego
što mislite. - zaključio je, iako ga gotovo nitko više nije slušao.
Elena je izašla iz razreda i izvadila mobitel. Sjela je na klupicu i nastavila
igrati Zmiju. Aleks je ležao doma s blago povišenom temperaturom, a u nedjelju
ga je čekala posljednja utakmica sezone pa nije htio riskirati da ne može igrati.
Tijekom odmora do njihova je razreda došao Simon. On i Petra razmijenili su
sočan poljubac, a Elena je primijetila da se takvi najčešće događaju u prisutnosti
njegove bivše, Arijane.
- Vidimo se večeras u klubu, nemoj kasniti. - dometnuo je prije odlaska, a
potom spazio Elenu na klupici. - Ej, Elena. Ne znam jesu li ti cure rekle, ali imamo
tulum večeras. I ti si, naravno, pozvana. Nekoliko dečki iz vašeg i našeg razreda
slavi rođendan u razmaku od nekoliko dana pa smo se spojili da napravimo
najjebeniji tulum godine. Bit će pola škole. Rekao sam Aleksu još prije koji dan.
- Da, nemam pojma hoće li moći doći, bolestan je doma s temperaturom. -
odgovorila je, ne želeći priznati da prvi put čuje za ikakav tulum.
- A jebiga, ali dođi bar ti, niste valjda vezani pupčanom vrpcom. - nacerio se
i krenuo prema svom razredu.
U posljednje vrijeme često su je slijedile takve pošalice, ali ona ih je
uglavnom ignorirala. Kao da je muško-žensko prijateljstvo postojalo samo u
nekoj dalekoj galaksiji. Ipak, začudilo ju je što joj Aleks nije ništa spomenuo oko
tuluma.

Mislila sam da se štediš za tekmu, a ne večerašnji tulum :) - poslala je

nakon nekoliko sekundi razmišljanja.

56
 Knjige.Club Books
Joj, to je danas? Kako sam samo zaboravio...
Znači znao si i nisi mi rekao, namjerno?
Nisam mislio da bi htjela ići. Jesam li pogriješio?
Ne znam, možda.
Ti se ljutiš na mene? - upitao je nakon nekoliko trenutaka.
Možda bi mi bilo drago da ne donosiš odluke u moje ime, samo to.
Opa. Ako želiš ići, idemo.
Pa sad ne želim s tobom.
Durilice.
Konju.
Pokupim te oko 9.
U redu.

Elena nije znala točno ni zašto je htjela ići. Možda ju je iznervirala Simonova
rečenica oko toga da su je djevojke trebale pozvati, a nisu. Naravno da nisu. Jer
Eleni je zabava očito bila zabranjena. E, pa pokazat će im svima da griješe.
Večeras će se zabaviti kao nikad dotad. Naravno, uz pomoć obilnih količina
alkohola. Čim je došla doma, bacila je stvari na pod sobe i otvorila ormar. Mia ju
je pogledala u čuđenju sa svog kreveta.
- Otkad ti paziš na to kako izgledaš? Mislila sam da obučeš samo ono što
nađeš na svom stolcu. Čak sam se igrala mišlju da ti podvalim neke svoje komade,
sasvim da vidim bi li skužila razliku. Onda sam shvatila da mi se ne da. - završila
je i uzdahnula teatralno.
- Idem na tulum večeras. - izjavila je samouvjereno, i dalje kopajući po
ormaru.
- Ti? - upitala ju je Mia u čuđenju.
- Ne, Lara. Da, ja. Mogu li računati na tvoju pomoć oko šminkanja opet?
- Hm, ne znam. Što ja imam od toga? - sada se nalaktila na krevet.
- Sestru koja izgleda normalno i ne sramoti te po svijetu? - pokušala je Elena.
- O, to je davno izgubljen slučaj.
- Pospremit ću tvoj dio sobe ovaj vikend. - pogađala se s njom.
- To već zvuči malo bolje. Hoćeš ovu haljinu? Meni je premala. - nagnula se
prema svom stolcu i dobacila je Eleni u ruke.
- Nemoguće! Ja da stanem u nešto što je tebi malo? - pitala je Elena šokirano,
odmjeravajući haljinu u rukama.
- Ne znam jesi li se pogledala u ogledalo posljednjih nekoliko mjeseci, ali
izgledaš kao kostur. Čak ti malo i zavidim. Hajde, probaj je.
Elena je navukla na sebe sestrinu elegantnu crnu haljinu.

57
 Knjige.Club Books
Stajala joj je kao salivena, iako bi joj bilo draže da je bila mrvicu duža. Elena
je bila nešto viša od Mije, pa joj je haljina otkrivala noge i više nego što je ona
to htjela.
- Jesi li sigurna da mi želiš dati ovo? Imaš li temperaturu? - našalila se, ne
shvaćajući otkud nagla dobrota u ponašanju prema njoj.
- Ne, ali me boli trbuh pa nemam volje za raspravom. Uzmi je. Našminkat ću
te, probudi me pola sata prije nego što planiraš krenuti.
Mia se ponovno zavukla u krevet i okrenula prema zidu. Elenu je sada već
mrvicu brinulo njezino ponašanje. Problemi sa želudcem trajali su već cijeli
mjesec. Pitala se bi li trebala reći nešto majci, ali od incidenta šamar nisu
pretjerano razgovarale. Naposljetku je odlučila pustiti još neko vrijeme da vidi
kako će se stvari razvijati. Dok god Mia normalno ide u školu i jede, pretpostavila
je da nema previše razloga za brigu. Osim tog, tatina smrt na svima je ostavila
vidljive posljedice. Lara je veći dio svog dana provodila u sobi. Majka je
svakodnevno gutala velike količine tableta. Elena je zaista smršavjela puno
previše i počela joj je ispadati i kosa od stresa, tako da je Mijin želudac bio sasvim
logičan i normalan u cijeloj priči.
Krenula je prema dnevnom boravku. Koliko god to nije htjela, morala se javiti
majci i reći da će stići nešto poslije te večeri.
- Nekoliko ljudi iz mog i razreda iznad slavi rođendan večeras. Tulum počinje
oko 21 sat. Dokad mogu ostati?
- Sutra je subota, zar ne? - upitala je njezina majka. Elena je bila zahvalna što
Lovre nije bilo u sobi jer je pretpostavila da bi razgovor bio još uštogljeniji.
- Da.
Kao i svaki 6. dan u tjednu, pomislila je, ali nije rekla na glas.
- Dokad ostaju tvoje cure?
Moje cure? Elena je skoro prasnula u smijeh. Njezina mama očito nije ni
primijetila da se Petra od tatine smrti nije nijednom ukazala u njihovu stanu. To
je to mama, samo rokaj po tabletama.
- Do 3. - izmislila je na mjestu, a onda još malo nadopunila laž - Petrin će nas
tata sve pokupiti.
- U redu.
Elena nije mogla vjerovati da joj je laž prošla tako neopisivo lako. Nekad bi
je majka ispitivala puno više, čak se i čula s mamama njezinih prijateljica. A sad...
sad je očito više nije bilo briga. Po dogovoru je probudila Miju pola sata prije
odlaska na party. Na njezino negodovanje odlučila je haljinu upariti niskim
sandalama jer se nije htjela mučiti na visokim potpeticama, a i biti viša od većine
dečki iz svog razreda.
- Lako tebi, ti, kad obučeš štikle, dođeš do normalne visine, ja iskačem. A
samo mi to još treba do potpunog izgleda frika škole, objasnila je Elena.

58
 Knjige.Club Books
- Da, sjajno je biti visok metar i šumsku jagodu pokraj vas divova u kući. I
nisi frik. Samo bi trebala izvaditi metlu iz guzice. - nadodala je Mia.
- Pa baš ti hvala.
- Ozbiljna sam. Otkad je tata... otišao, ponašaš se pomalo poput robota. Još
ima lijepih stvari u životu, znaš? Naročito kad ih podebljaš alkoholom. -
osmjehnula se.
- E, pa to večeras namjeravam testirati. - priznala je Elena.
- Bravo za vas, velečasna Elena. Gotova si.
Elena se okrenula prema ogledalu i ostala zapanjena.
- Gdje si ovo naučila?
- Želiš li reći da svi oni sati pred ogledalom ipak nisu bili gubitak vremena,
ha?
- Mia, ovo je genijalno! Ne izgleda kao dnevni make-up, a nije ni previše pa
ne izgledam kao jeftina prostitutka.
- Da, nastojala sam da izgledaš poput skupe prostitutke. - odvratila je Mia.
- Ha, ha. Hvala ti. I stvarno bi se mogla ovim baviti i češće, znaš. - odgovorila
je Elena iskreno.
- Ma je, pa da svi hodaju po svijetu lijepi kao ja. Nema šanse.
- Jesi li ti sad to meni dala kompliment?
- Tako da sam ti rekla da našminkana izgledaš lijepo poput mene? Stvarno,
Elena, daj si nađi nekog, ova tvoja nesigurnost je tužna. - zaključila je Mia i
krenula prema svom krevetu.
- Aj, bok, Mia. I hvala, još jednom.
- Ima na čemu! - začula ju je dok je zatvarala vrata njihove sobe.
Na dnu stubišta naletjela je na Lovni. Nije još stigla odjenuti jaknu pa je točno
mogao vidjeti kako izgleda. U oči mu je, naravno, upala i duljina njezine haljine.
- Kamo ideš tako obučena? - upitao ju je, upadljivo je odmjeravajući.
- Na sat njemačkog. - drsko je odvratila.
- Ne pametuj mi, mala, pitao sam te pitanje.
- Idem na zabavu, očito. - odgovorila je nestrpljivo.
- Jesi li se javila mami? - nastavio je, ne reagirajući na njezinu nervozu. -
Naravno da jesam, ali ne vidim kako te se to tiče.
- Mislim da bi trebala imati malo više poštovanja prema meni. Ipak sam ti
stric.
- Da, a ne tata. Iako vidim da bi to stvarno jako htio postati. - zaključila je i
ne čekajući njegov odgovor izašla iz kuće.
Ispred dvorišta čekao ju je Aleks. Primijetila je njegov zadivljeni pogled, no
uspio ga je zakamuflirati brigom u svega nekoliko sekundi.

59
 Knjige.Club Books
- Je li sve u redu?
- Da, 6sim činjenice da se Lovro miješa tamo gdje mu nije mjesto. - odvratila
je hladno.
- Dokad možeš ostati?
- Do tri i još ne mogu vjerovati da mi je stara to dopustila.
- Vau. Čak sam i ja jedva starog dobio do dva. Poslat ću poruku da si ti do tri
i da ne želim da se sama vraćaš doma. Slab je na tebe. - namignuo joj je.
- Baš ti dobro služim kao izlika. A tko kaže da ćemo večeras skupa doma? -
upitala je pomalo izazivački.
- Imaš neke planove o kojima bih trebao znati više? - pitao je, a u glasu mu je
mogla osjetiti malu nesigurnost.
- Ne... zasad. Samo da se planiram dobro zabaviti.
- Elena... - započeo je.
- Aleks. - rekla je u dubokom tonu, oponašajući njegov glas.
- Nadam se da ne moraš nikome ništa dokazivati večeras i da to nije razlog
zbog kojeg idemo. - nastavio je u zabrinutom tonu.
- Ja ne znam koji su tvoji razlozi, ali ja idem plesati i biti normalna
tinejdžerica. A ti?
- Zar to nije očito? - pogledao ju je.
Elena je zastala na sekundu. Što je to trebalo značiti?
- Hajde, ne zastajkuj, ionako kasnimo zbog tebe i tvog spremanja. Kunem se,
kao da idemo na dodjelu Oscara. - bubnuo je kako bi se izvukao iz nelagodne
situacije.
- Ne budi takav dečko.
- Rekao bih ‘Ne budi takva cura’, ali večeras ti dobro stoji. - priznao je, a
Elena bi se dala okladiti da mu je na licu vidjela kako se malo zacrvenio.
- Hvala. Danas sam Mijinih ruku djelo.
- Je li joj bolje?
- Nemam pojma. Ali, gle, čak mi je i ona rekla da izvučem metlu iz dupeta
večeras, pa, ajmo, odsad nadalje samo o vedrim temama, kao da smo normalni
klinci s normalnim obiteljima.
- Uf, teško, ali probat ćemo. - nasmiješio se i poveo je za ruku prema
tramvajskoj stanici.
U klub su stigli malo prije dvadeset dva sata. Još se pomalo punio, no Elena
je na ulazu stigla prepoznati dosta lica iz škole. Nije ju začudilo što se dosta glava
okrenulo prema njima kada su ušli. Naposljetku, Elena je bila zaista lijepa
djevojka, naročito kada bi se uspjela malo odmaknuti od svoje boli, a Aleks je već
godinama slovio kao najzgodniji dečko na školi. No uz sav ego nastranu, Elena je
jedino primijetila da je više ne gledaju sažalno, nego konačno nekako drugačije.

60
 Knjige.Club Books
- Piće dobrodošlice! - začula je sa strane te ugledala ispruženu ruku kolege iz
razreda koji je držao čašicu s jarko narančastom tekućinom.
- Hvala, Leo!
- Aleks? - upitao je džentlmenski i ispružio još jednu čašicu.
- Ne hvala. Idem do šanka po Colu. - promrmljao je Eleni.
- Tvoj dečko ne konzumira alkohol? - upitao je Leo zabavljeno.
- Ne. Ima neku bitnu utakmicu za dva dana. I nije mi dečko. - nadodala je.
- Naravno. - zaključio je Leo neuvjereno. - U svakom slučaju, čašica više za
tebe. Izvoliš.
Iako joj je grlo još gorjelo od prethodne, uzela je čašicu iz njegove ruke i
primaknula je ustima. No nije se mogla još prisiliti popiti je.
- Nemoj mi se sada ustrtariti, Elena. Evo, zajedno ćemo. Za hrabrost.
Omotao je ruku oko njezine, a onda su, gledajući se u oči, ispili čašice do
kraja.
- Nađi me još tijekom večeri ako želiš još koju. - namignuo joj je, pokazao
bocu koju je sakrivao ispod sakoa i nestao u gomili.
Aleks se ubrzo vratio s dvije Cole u ruci.
- Light, za tebe. I normalna, za mene normalnog koji ne puši te light fore.
- Jednostavno mi je finija. Ti ćeš stvarno cijelu večer piti Colu? - upitala je
podignuvši obrve.
- Najstvarnije. Moš misliti kako je stari bio oduševljen što sam ostao doma
zbog temperature, a sad sam na tulumu. Još samo nedostaje da dođem pijan. A da
ne spominjem utakmicu u nedjelju.
- Mislila sam da ste ionako prvaci.
- Ovo je posljednja ove sezone, ne smijemo se baš ni obrukati. Hoćemo li se
ići malo družiti? Mislio sam da smo zato ovdje.
- Uh. U pravu si. Ajde, kad već moramo.
Krenuli su se probijati prema poznatim licima iz svojih razreda. Ubrzo su
naišli na pomiješanu grupu Aleksovih i Eleninih kolega pa su nonšalantno stali uz
njih.
- Aleks! - izletjelo je Rebeki, djevojci iz Elenina razreda mrvicu glasnije nego
što je vjerojatno namjeravala. - I Elena. - nadopunila je svoj odgovor ugledavši i
nju, iako s puno manje entuzijazma. - Baš lijepo što ste došli.
- Di ste, golupčići? - bubnuo je Simon, već vidljivo pod utjecajem alkohola.
- Mi smo samo prijatelji. - spremno je odgovorio Aleks, a Eleni se učinilo da
su mu oči susrele Rebekine kada je to izgovorio. Samo prijateljice li morao to reći
baš na taj način? pitala se, iako je i sama bila svjesna da je gotovo istu stvar rekla
Leu samo koju minutu prije.
Samo prijatelji. SAMO. Konjina.

61
 Knjige.Club Books
- Nebitno. Baš mi je drago što ste došli. U tu čast... - izgovorio je i podigao
čašu. Aleks mu je mahnuo svojom Colom, a Elena je osjetila kako joj netko uzima
njezinu bocu Cole iz ruke i zamjenjuje manjom čašicom. Bio je to Leo.
- Ne možeš nazdravljati s bezalkoholnim pićem, to nije pristojno. - namignuo
joj je. Elena je krajičkom oka ponovno vidjela Aleksa kako pogledava Rebeku pa
se nasmiješila Leu i strusila čašicu u sekundi.
- E, tako treba, bez oklijevanja ovaj put. - osmjehnuo se i natočio joj novu
rundu.
- Elena, planiraš li nastaviti ovako, imala si pravo. Nećemo se vraćati skupa
doma, nego će te voziti hitna. - promrmljao joj je Aleks na uho.
- Ili je ovo ljepši način da mi kažeš da ću se očito ionako sama vraćati doma?
- upitala je pomalo otrovno.
- Kako to misliš? - bio je zbunjen.
- Zaboravi.
Popila je još jednu čašicu samo da mu digne živac, a onda sama krenula na
plesni podij. Priključila se grupi djevojaka iz C razreda koje je znala iz viđenja, a
ove su je zbog količine alkohola koje su i same konzumirale spremno iste sekunde
prihvatile. Alkohol je samo pristizao, a kako je vlasnik kafića bio tata jednog od
slavljenika, nisu se morali brinuti oko toga da će im netko tražiti osobnu. Nakon
sat vremena plesanja odlučila je provjeriti koliko je čvrsta bila Mijina šminka pa
se uputila do WC-a. Popravila je rub tuša, nastojeći ipak ne miješati se previše u
Mijine linije. Sada je već bila poprilično pijana, a ni potpuno trijezna ne bi
znala napraviti tako ravnu crtu. Uz zvukove muzike začula je dvije ženske osobe
kako razgovaraju u kabini.
- Ja nemam pojma koji je njemu. Nabacujem mu se već tjednima, s naglaskom
na večeras, a on uopće ne trza. Kad bih mu barem tu glupu Colu uspjela zamijeniti
s nečim alkoholnim. Čovjek bi rekao da je dekolte dovoljan.
Elena je prepoznala da je riječ o Rebekinu glasu. Ugasila je vodu nakon što
je oprala ruke kako bi mogla što bolje Čuti, pretpostavljajući da priča o Aleksu.
- Ma nije u Coli problem, ni u tvome golemom dekolteu koji se, btw, vidi iz
aviona, nego onoj ženskoj iz vašeg razreda, Eleni. Kužiš, njemu je prije sto godina
umrla mama i sad se druži s tom luzericom jer se sažalio na nju. Vidiš da stalno
hoda za njim poput izgubljenog psića. Ne može je se frajer riješiti. Tako to bude
kad si ljubazan prema jadnicama.
Djevojke su se počele smijati, a Eleni se okrenuo želudac.
- Imaš pravo, da se imalo pali na nju, sigurno bi poduzeo nešto dosad.
- Ne znam tko bi se palio na nju, izgleda kao vješalica. Ne znam ni zašto je
uopće došla ovdje. Nitko je ne može podnijeti, mala cvilidreta. Da nema njega, ne
bi imala ni s kim stajati.

62
 Knjige.Club Books
Vrata kabine odjednom su se otključala, a Elena je izjurila iz WC-a kako
djevojke ne bi shvatile da je čula cijeli njihov razgovor. Dakle, to misle o meni,
misli su joj letjele dok je hodala prema šanku u potrazi za novim pićem. Bez obzira
na to što napravila, kako se ponašala, kako izgledala, uvijek ču biti ona jadnica
bez tate i prijatelja. Zavrtjelo joj se u glavi, a suze su zasvjetlucale u njezinim
očima. Zatvorila ih je nakratko, gubeći se u ritmu muzike. Kada ih je otvorila,
pogled joj je pao na Aleksa koji je razgovarao s Rebekom koja je očito završila s
ogovaranjem i konačno izašla iz zahoda. Stajali su vrlo blizu jedno drugom i
smješkali se, kao da klub oko njih ne postoji.
- Izgledaš kao da ti je potrebno još jedno piće. - pokraj nje ukazao se Leo i
odnekud izvadio čašice i bocu.
- Dobro, koliko tog tebi stane u sako? - pokušala se nasmiješiti i obratiti
pozornost na njega.
- Bolje da ne znaš. Onda?
- Samo toči. Što se mene tiče, ne trebaju nam više ni čašice. - zaključila je i
približila bocu ustima.
- E, sad pričamo istim jezikom, - uzeo joj je bocu i povukao u istoj mjeri.
Primio ju je za ruku i krenuo na plesni podij. U njegovu je zagrljaju provela
većinu večeri, uz pauze za alkohol. Prestala je obraćati pozornost na prostor i
vrijeme; sve kao da je prestalo postojati. Baš kao i njezina tuga. Ima Mia pravo,
ovo je zakon.
- Leni, mislim da je vrijeme da krenemo doma. - začula je Aleksov glas nakon
nekog vremena negdje preko Leovih ramena.
- Uuuu, ‘Leni’! Tko si joj ti, tata? - upitao ga je Leo s podsmijehom.
- Da, tko si mi ti, tata? - ponovila je jedva izgovarajući riječi i smijući se prije
samog kraja rečenice. Aleks je mogao točno vidjeti koliko je pijana.
- Nisam joj tata, - rekao je uopće ne obrativši se njoj - ali sam joj prijatelj.
Previše je popila i mislim da je vrijeme da je otpratim do doma. Uvijek se vraćamo
zajedno. - dodao je, nešto tiše.
Evo ga. Opet on s tim ‘prijatelj ’. Šupak.
- E pa, samo zato što si mi prijatelj, ne znači da polažeš prava na mene i moje
radnje. Ili da bi kao neki tužni psić stalno trebala ići za tobom! Sigurno imaš
pametnijeg posla. - odvratila je glasno, frfljajući pritom.
- Eto, što je gospođica rekla. - završio je pobjedonosno Leo i na završetku
pjesme nagnuo je preko svoje ruke. Elena se nasmijala kao da joj je to najbolji
dan u životu.
- Kako hoćeš. - zaključio je, više sam za sebe, i krenuo prema izlazu.
Elena se osvrnula nakon što ju je Leo ispravio, ali više ga nije bilo. Pogledala
je na sat.
- Fuck, pola sata moram biti doma.

63
 Knjige.Club Books
- Hoćeš li da te ja otpratim sada kada je tvoj vitez otišao?
- Sve sami savršeni džentlmeni oko mene. - zaključila je pijano.
- Mogu ja biti i nešto drugačiji, samo reci. - zarežao joj je na uho, a Eleni je
od uzbuđenja poskočio želudac. - Ajmo se izgubiti odavde.
Odmaknuo se od nje, pruživši joj ruku. Ona ju je spremno prihvatila kako se
ne bi sama probijala kroz gužvu, a pasali su joj i svi znatiželjni pogledi koje im je
ostatak škole uputio u tom trenutku. Eto vam, tko je sad tužni psić koji samo hoda
za Aleksom?
Kada su izašli iz kluba, Leo je pustio njezinu ruku i zapalio cigaretu.
- Nisam znala da pušiš? - pogledala ga je pomalo upitno.
- Zapalim tu i tamo... cigarete i travu. - odgovorio je zabavljeno, ponudivši joj
dim.
Zašto ne? pomislila je. Ne da mi se stalno biti dobrica. Povukla je jedan dim
i instantno počela kašljati.
- Aha, ultralaka kategorija. - smijao se Leo.
- Ti stvarno - pokušavala je reći kroz kašalj - uživaš u tome?
- Naravno, bejb. Nisu svi dobrice poput tvog Aleksa.
- Zašto stalno moramo pričati o Aleksu? - upitala je nestrpljivo.
- Zato što je lik opsjednut tobom. Nikomu nije jasno kako ti to ne vidiš.
- Aleks i ja smo samo prijatelji. - ponovila je, ovoga puta pomalo tužno. No
nije se učinilo da je Leo to primijetio.
- A ti misliš da postoji muško-žensko prijateljstvo? - upitao ju je, obavijestivši
je da on sam ne vjeruje u to.
- Naravno. Osim tog, i ti i ja smo prijatelji, zar ne? - pokušala je vratiti
razgovor u bezbrižni ton, smirujući iritaciju ponovnim spominjanjem Aleksa.
- Pa - započeo je, bacivši cigaretu sa strane i približavajući joj se - za razliku
od onog tvoga papka, ne, ja ne vjerujem da smo mi samo prijatelji. - završio je i
uhvatio je za glavu, poljubivši je nenadano.
Prvo što je primijetila bio je okus cigarete na koji joj se sada pomalo okretao
želudac. Aleks nikad ne bi zapalio, pomislila je, pitajući se istodobno koji joj je
vrag da baš u ovom trenutku misli na Aleksa. Poljubac je bio mokar, začinjen
mirisima cigarete i alkohola, a Leo je bezidejno vrtio jezikom u njezinim ustima.
Nije se odmaknula još nekoliko sekundi, potpuno iz pristojnosti, no kako poljubac
u njoj nije izazvao ništa osim gađenja, ubrzo ga je završila.
- Ovaj, hvala na izravnosti, Romeo. A sada bih htjela krenuti prema doma.
- Na zapovijed, Juliet. - nasmijao se i ponovno stisnuo za guzicu.
Na putu prema doma, ni sama ne znajući točno zašto, namjerno ga je odvela
u Aleksovu ulicu, praveći se da se izgubila jer je pijana. Vidjela je da svjetlo u
njegovoj sobi još gori pa je inicirala novi slinavi poljubac s Leom. Znajući da ih

64
 Knjige.Club Books
Aleks možda gleda, u ovome je čak i nešto malo više uživala nego u prvom. No
kada je krajičkom oka vidjela da se svjetlo ugasilo, odvojila se od njega i krenula
pravim putom kući.
- Hoću li te vidjeti sutra? - ispitivao ju je pijano ispred njezine kuće,
pokušavajući je navesti na još ljubljenja.
- Iskreno? Mislim da je najbolje da ostanemo samo prijatelji.
- Ha, ha, s obzirom na to kakav odnos imaš s muškim prijateljima, nije to ni
najlošija stvar na svijetu. - pokušao je ispasti frajer, no vidjela je da ga je pogodilo
što nije pala na njegovo zavođenje. - Laku noć, prijateljice. - nadodao je i krenuo
svojim putem.
Elena je duboko udahnula i krenula u kuću.

65
 Knjige.Club Books

9.
Ti nemaš konkurencije

Subotnje jutro prošlo je u znaku mamurluka, kojem nije pomoglo ni mamino

vikanje na nju zbog kašnjenja. Ni u svojoj sobi nije imala puno više mira jer ju je
čekalo pospremanje koje je dugovala Miji. Kada se pokušala izvući iz toga,
uslijedila je nova runda Mijina vikanja, zbog čega je ustanovila da se konačno sve
vratilo u normalu, barem što se njezine sestre ticalo. Jedva je dočekala kraj
vikenda i ponedjeljak, iako je to značilo da će se morati vratiti u školu sa svim
onim ljudima koji su je povrijedili na zabavi. Ako ništa drugo, bio im je to i
posljednji školski tjedan, a vrhunac je trebala biti maturalna zabava koja ih je
čekala u petak.
U hodnicima gotovo da nije postojalo druge teme pa je tako Elena već
prošloga tjedna mogla nabrojiti točno u kojim će bojama haljine biti njezine
kolegice i koliko točno alkohola dečki planiraju prokrijumčariti ispod svojih
sakoa. Njezina je haljina, pak, bila metalik siva i bila je to olakotna okolnost.
Kupila ju je mjesecima prije nego što se dogodilo išta s njezinim tatom, a da je
odabrala ijednu drugu boju bila je sigurna kako na maturalnu uopće ne bi ni otišla.
Ovo je bilo dovoljno blizu crnoj, a opet dovoljno elegantno da ne izgleda kao što
je izgledala svakog dana u školi. Planirala ju je upotpuniti crnim dugim
rukavicama i rajfom za kosu iz stila dvadesetih.
Detalje i haljinu birala je s Petrom, kada su njih dvije još razgovarale. Petra
je svoju haljinu dala izraditi još godinu dana prije, po uzoru na jednu iz serije koju
su obje pratile. Bila je nježnožuta, a dno su prekrivali Swarovski kristalići koji su
bili ručno vezeni pa je cijena cijele haljine vjerojatno premašila budžet haljina
jednoga cijelog razreda. Elena se sjećala koliko je bila ljubomorna na nju kada ju
je gledala na probi. Sada je pak bila ljubomorna iz skroz drugih razloga.
Zanimljivo koliko ti se perspektiva promijeni u svega nekoliko mjeseci.
Nekad se jako veselila maturalnoj večeri, a sada je jedva čekala da ona prođe.
Baš kao i cijela srednja škola, zapravo. Jedina svijetla točka posljednje godine
njezina školovanja bio je Aleks, za kojeg joj se činilo kako je ovog ponedjeljka
izbjegava po hodnicima. Nije došao nijednom porazgovarati s njom, iako joj je
mahnuo u prolazu. Nakon 4. sata odustala je od čekanja i izvadila mobitel kako
bi mogla igrati Zmiju.
- Nevolje u raju? - promrmljao joj je Leo na uho kada je Aleks i četvrti odmor
zaredom prošao pokraj Elene a da se nije zaustavio. Kao i svaki odmor tog dana,

66
 Knjige.Club Books
mahnuo joj je u prolasku, a Eleni se učinilo da se snuždio kada je ovaj put vidio
Lea pokraj nje.
- Nemaš li ti pametnijeg posla nego proučavati svaku Aleksovu i moju
kretnju? Je li ti palo na pamet da je možda samo u žurbi?
- Pa moram proučavati konkurenciju. - nasmijao se bahato.
- Ti nemaš konkurencije. - odvratila je hladno.
- Opa.
- Jer nemaš ni šanse.
- Okrutna si. Btw, čini se da ti je dečko u žurbi samo kad s tobom treba
pričati... - odmahnuo je glavom u smjeru hodnika.
Elena je digla pogled s mobitela. Aleks se doista zaustavio, pričajući s
Rebekom nakratko. Ona se široko osmjehnula kad je završio rečenicu, a poslije je
nešto uzbuđeno pričala s prijateljicama. Elenu je zvono poštedjelo daljnjih Leovih
komentara.
Kada je završio i posljednji predmet tog dana, Elena je krenula prema izlazu,
i ne osvrćući se da vidi je li Aleks iza nje. Pretpostavila je da se tog dana neće
zajedno vraćati doma. Ipak, ispred škole naletjela je baš na njega. Krenuli su
prema kući zajedno bez riječi, a Elena je na koncu odlučila prva prekinuti šutnju
nakon nekoliko minuta hodanja u tišini.
- Ljutiš li se ti nešto na mene? - pitala je otvoreno.
- Ne znam, Elena. Postoji li razlog zbog kojeg bih se trebao ljutiti? - odgovorio
je pomalo bahato.
- Pa to ja tebe pitam.
- Kako ti zvuči ‘posljednja tekma ove sezone’? Na koju si obećala doći.
- Bila sam u kazni jer sam zakasnila doma. - odgovorila je, osjećajući žalac
krivnje u želudcu.
- Mogla si bar javiti.
- Nisam imala love na računu, a uspjela sam se i posvađati s Mijom pa ni
njezin mobitel nije dolazio u obzir.
- Osim tog, da si krenula doma kad sam ti rekao da trebamo krenuti, ne bi
zakasnila. - nadodao je otrovno.
- Nisam shvatila da ti je bilo toliko stalo do mog društva.
- Leovo je sigurno bilo puno bolje od mog, uvjeren sam. – odgovorio je malo
ispod glasa.
- Kako ti znaš da sam se vraćala s Leom? - upitala je začuđeno.
- Pretpostavio sam. Tom je ljigavcu na pameti samo pojebati što više cura do
kraja školske godine.
- Pa si otišao i ostavio me njemu u rukama? - upitala je u šoku.

67
 Knjige.Club Books
- A što sam trebao, istući te po guzici i odvući doma? I sama si rekla da ti
nisam tata.
- Sorry zbog toga. To je bilo malo neukusno. - rekla je iskreno.
- Misliš?
Pokušao je biti ozbiljan, no na kraju nije mogao odoljeti da se ne osmjehne.
- Baš si glupa kad piješ. - odvratio je naposljetku.
- Baš si bez veze kad ne piješ. - spremno je uzvratila.
Učinilo joj se kako se atmosfera konačno malo smirila pa je povela razgovor
u smjeru za koji je mislila da bi Aleksu bio draži.
- Kako je prošla tekma?
- Očekivano. Pobijedili smo. - rekao je kratko.
- Eto, znači nisam ništa propustila.
- Samo hrpu zgodnih dečki bez majici koji su se polijevali šampanjcem nakon
utakmice.
- Pod ‘šampanjac’ misliš na vodu iz vaših bočica? - upitala je, podignuvši
obrve.
- Naravno, ali kako si postala alkoholičarka mislio sam da će ti ovo biti
zanimljivije.
- Da, sad sam odjednom alkoholičarka jer sam se jednom napila na školskom
tulumu. - odvratila je defenzivno.
- Uopće ne želim znati što planiraš izvesti za maturalnu.
- Uuuuu, budi jako u strahu. Nego, kad smo već na toj temi, mislila sam da se
riješimo starca u petak i odemo sami na maturalnu. Stvarno ne želim gledati Lovru
tamo. - primijetila je iskreno.
- Ma daj, pa ne mogu to starom napraviti.
Učinilo joj se kao da postoji nastavak te rečenice pa je napravila trzaj glavom,
kao da ga ohrabruje da nastavi.
- A osim tog - započeo je - idem s Rebekom. Stari i ja ćemo doći po nju i
njezine starce i onda idemo jednim automobilom.
- S Rebekom!? - šokirano je izletjelo iz nje, a osjetila je i kako joj je nešto
poskočilo u srcu. - S ‘Beka daj mlijeka’ Rebekom? - posprdno je nadodala,
aludirajući na djevojčin nadimak koji je zaradila zahvaljujući povećim prsima i
dekolteu koji je tako rado voljela nositi.
- Ne bih je baš tako nazvao - rekao je s pomalo podignutim obrvama, dok mu
je u kutu usana titrao smiješak - ali da, Rebekom.
- Ali... mislila sam da idemo zajedno. Oduvijek. - rekla je tiho.
- Pa, mislim da nije u redu da polažem pravo na tebe kada smo samo prijatelji
pa sam se osigurao na vrijeme. - odgovorio je pomalo hladno.

68
 Knjige.Club Books
- Ozbiljno ćeš sada biti takav? To uopće nije isto! Ovo je maturalna, koja se
događa jednom u životu! - izletjelo je iz nje.
- Možda si onda trebala razmišljati nešto prije o tome ako ti ne odgovara. -
zaključio je, i krenuo prema svojoj ulici.
Elena je ključala nekoliko sekundi u sebi, a onda se više nije mogla suzdržati.
- Seronjo!
Nije se ni okrenuo, no na djelić sekunde učinilo joj se da ga čuje kako se
smije. Nastavila je ljutito prema svojoj kući. Majčin je automobil bio ispred, a
kako nije imala snage za razgovor s njom, odlučila je prvo posjetiti baku, u nadi
da neće Lovru zateći tamo. U tjednima otkad se uselio u njezin stan, Elena ga je
izbjegavala pa nije ni stigla čuti bakino mišljenje o svemu. Ipak, to joj nije bilo na
pameti kada je uletjela u njezin stan.
- Zašto su muškarci idioti? - ušla je bez pozdrava.
- Palačinke? - pokušala je baka utješno.
- Ne sad.
- Imaš li kojeg posebnog muškarca na umu ili nekog konkretno? - pitala je
baka, sjedajući natrag na kauč.
- Ooooo, svakako više njih, ali u ovom trenutku samo jednog. Zašto, o kome
ti misliš da pričam?
- Nije li to očito?
Baka se ogledala oko sebe, a Elena je, ugledavši Lovrine stvari, vrlo brzo
shvatila na kog misli. Majica preko stolca. Cipele u kutu sobe. Veliki TV umjesto
bakina prastarog i malog.
- Oprosti, bako, mogla sam biti malo taktičnija. Kako si? - smirila je ton i sjela
na stolac.
- Ne brini se za mene, dijete. Ja ću podnijeti sve što život stavi pred mene.
Nego, tko tebe ljuti? - pitala je utješno.
- Ljuti me i tvoj sin, bez brige, ali trenutačno jedan prijatelj iz škole. - nastavila
je iskreno.
- Na ovog prvog ćemo se vratiti. Pričaj mi malo o ovom drugom.
- Ne znam što hoće. Katkad se ponaša samo kao prijatelj, katkad kao veliki
brat zaštitnik, a koji put...
- Nastavi. - ohrabrivala ju je baka.
- Katkad... Ne znam, svi me uvjeravaju da smo nešto više od prijatelja. - A što
ti misliš o tome? - pitala ju je baka mirno.
- Ja samo ne želim komplikacije. - rekla je nakon nekoliko sekundi
razmišljanja.
- To nije odgovor.

69
 Knjige.Club Books
- Ali je sve što znam. Sve je s njim posljednjih mjeseci bilo lakše. A sada više
ni to nije lako.
- Sad čekaj da ti baka kaže nešto. Univerzalno rješenje za sve muškarce, ako
želiš. Svi se oni na kraju žele uvući u nečije gaćice.
- Bako! - ostala je Elena šokirana bakinom iskrenošću.
- Pitanje je samo koliko se koji želi potruditi oko toga. Ti nađi onog koji će se
najviše potruditi i to je to. - rekla je, sliježući ramenima.
- Ja ne mogu vjerovati da si ovo upravo rekla.
- To ti je tako oduvijek. Pitanje je samo što ti želiš. To što oni žele sada bi ti
trebalo biti jasno.
- Ja želim da se stvari vrate u normalu. - rekla je Elena tužno.
- Eh, kao što vidiš, to baš i nije jednostavno.
Nekoliko su minuta šutjele. Potom se Elena usudila pitati ono što joj je na
pameti već neko vrijeme.
- Bako, što ti misliš, zašto se Lovro uselio kod tebe?
- Trebam li ti ponoviti ono što sam ti rekla maloprije? To vrijedi za sve
muškarce, čak i za mog sina.
- Ali, pričamo o ženi njegova brata. - odvratila je Elena, dok joj se želudac
penjao u grlo.
- Elena, kada jednom moje riječi prihvatiš kao univerzalnu istinu, stvari će ti
biti puno jasnije. A osim toga, ima tu još puno stvari koje su se dogodile prije tvog
rođenja, ali nije moje da ti ih pričam.
- Znači, tebi ova situacija odgovara?
- Ne radi se ovdje o meni. Radi se o tome što vaša majka misli da je najbolje
za sve vas. Meni, kad ne bude odgovaralo, ja ću se već snaći. - rekla je umirujuće.
- Što, otići ćeš u šumu i umrijeti, kao što radi ono pleme o kojem si mi davno
pričala? - nasmijala se.
- Oh, ništa toliko dramatično. Ne brini se. Stvari se uvijek poslože, na ovaj ili
onaj način.
- Hvala na razgovoru. Nisam sigurna koliko mi je pomogao, ali barem sam se
ispuhala.
- Palačinke? - upitala je baka ponovno.
Elena je bacila pogled na bakine ruke koje su drhtale otkad je ušla u njezin
stan. Baka je to uočila.
- Što kažeš da mene konačno naučiš raditi smjesu? - pokušala je.
- Elena, još sam dovoljno jaka da ti isprašim tur, bez brige. Okani se gluposti.
Jedna smjesa palačinki neće me ubiti. Ali tvoje rađenje invalida od mene svakako
će mi ubiti volju za životom. Onda, znaš li konačno što želiš? - upitala ju je baka,
a Elena je pretpostavila da se pitanje ne odnosi samo na palačinke.

70
 Knjige.Club Books
- Zasad samo jednu malu porciju. A za ostalo ću još morati razmisliti.

71
 Knjige.Club Books

10.
Ne mogu skinuti oči s tebe

Svi su se razredi, zajedno s roditeljima, okupili u velikoj dvorani hotela

Sheratona. Elena je jedva čekala sjesti za stol. Noge su je ubijale; nije naviknula
nositi potpetice i pitala se kako će uopće izdržati u njima do kraja večeri, a nije
joj bilo ništa lakše ni zbog korzeta koji ju je stiskao, koliko god ona malo
kilograma imala. Primijetila je kako se svi u dvorani okreću prema pozornici, na
koju je polako stupao njihov ravnatelj, uzimajući mikrofon.
- Čujemo li se, radi li ovo? Ah, da, dobro je. Evo nas, dragi naši maturanti,
dragi naši roditelji, na kraju još jedne školske godine. Nama profesorima ovo je
još jedna od mnogo njih, dok je vama, dragi moji učenici, ovo posljednja školska
godina u životu. Dobro se pogledajte među sobom. Neke ćete danas vidjeti
posljednji put. Otići ćete svatko na svoj fakultet, neki će odabrati radno iskustvo
umjesto onoga fakultetskog, neki će zasnovati obitelj... No pokušajte ne zaboraviti
tako brzo na školske klupe te sve što ste u njima naučili, na svoje profesore koji
su se trudili prenijeti vam svoje znanje, koliko god vi bili ili ne bili zainteresirani
za gradivo, i svoje prijatelje bez kojih vaše iskustvo sigurno ne bi bilo jednako. A
sada, dosta govorancije. Molimo učenice da uzmu svoje očeve ruku pod
ruku, učenike da isto naprave sa svojim majkama i pridruže nam se na podiju na
prvom plesu. Nakon toga, molimo roditelje da se pozdrave sa svojom djecom i
ostave ih kako bi u svome školskom okruženju proslavili prestanak škole.
Elena se nervozno promeškoljila. Bilo joj je jako neudobno stajati u cipelama
kakve nije često nosila, no danima se već pripremala na ovaj trenutak koji nije
znala kako riješiti. Prvi ples s ocem... bez oca. Neke djevojke sa sličnim
problemom povele su svoje dečke ili neku drugu pratnju, no Elena nije imala taj
luksuz. Plesni podij polako se punio, a Elena se, stojeći u svojoj prekrasnoj dugoj
haljini, polako isticala među gomilom normalno odjevenih roditelja.
- Eto, rekla sam ti da je Lovro trebao ići s nama. - zasiktala joj je majka na
uho. Elena ju je ignorirala, osjećajući mučninu u želudcu.
Nije joj palo na pamet pozvati Lovru. Možda bi ovaj trenutak čak i s njim
prošao ugodnije, no nije imala želju saznati što bi joj bilo gore pa je radije odlučila
stajati sama. Jedini s kim se u tom trenutku eventualno mogla zamisliti bio je
Aleks. I taman kada joj je to prošlo kroz glavu, pojavio se ispred nje, s ispruženom
rukom. Nije ništa rekao, samo ju je pogledao i toplo joj se nasmiješio, a dvije
jamice koje su se pojavile na njegovim obrazima ionako su joj rekle sve što su

72
 Knjige.Club Books
trebale. Bez obzira na nategnutu situaciju između njih dvoje, Elena mu je rado
pružila ruku i pridružila mu se na podiju.
- Mislila sam da imaš pratnju za danas. - promumljala je dok su još stajali na
podiju, čekajući početak muzike.
- Imam, da, ali ona je ionako zauzeta prvim plesom sa svojim ocem. Nekako
sam mislio da sam tebi potrebniji.
- Moj vitez na bijelom konju. - odrezala je sarkastično.
- Ajde ne seri, vidio sam da ti je laknulo kada sam došao. Možemo li, molim
te, ostaviti svađanje danas iza nas i uživati u jednom od posljednjih druženja s
prijateljima iz škole?
- Mislila sam da ionako ne podnosiš nikog iz škole i da jedva čekaš da odeš.
- Da, to sam i ja mislio. Pa ipak...
Nije stigao dovršiti svoju misao jer su počeli prvi taktovi lagane pjesme
Damiena Ricea. Aleks je uzeo Eleninu desnu ruku u svoju, a lijevu je stavila na
njegovo rame, dok je on svoju pak provukao oko njezina struka. Nikad u životu
nisu bili toliko blizu jedno drugom, osim tijekom onoga jednog uplakanog
zagrljaja, no tada ih nije promatrala cijela škola, zbog čega im je sada oboma bilo
pomalo neugodno. No neugoda ili strah od sramote vrlo su brzo nestali kada je
Aleks poveo.
- Erm, otkad ti znaš plesati? - u čuđenju ga je pitala Elena.
- Jesi li ikad plesala sa mnom? - upitao ju je sa smiješkom.
- Pa teoretski ne, ali bili smo skupa vani, nije se činilo da znaš što radiš.
- Hm, rekao bih da je na tvoju percepciju mog plesanja alkohol imao malo
utjecaja, ali ako baš želiš iskreno, malo sam i vježbao, - priznao je.
- Da, naravno, ne dao Bog da se obrukaš pred princezom Rebekom. - izjavila
je zajedljivo, osjećajući neočekivani žalac ljubomore u trbuhu. Aleks se nasmijao.
- A tko kaže da se nisam htio obrukati pred njom? - upitao je naposljetku.
- Logika. Ona ti je pratilja.
- Silom prilika. - uzvratio je.
- Sad će još ispasti da te netko na to prisilio. - dodala je sarkastično.
- Ne, nego nisam dobio dojam da je djevojka s kojom sam htio ići bila
zainteresirana za to.
- Joj, Aleks, ne seri...
- Leni, ajde pliz, daj, neka ova pjesma prođe u miru, dogovorili smo se. Ne
želim se prepucavati danas s tobom. OK? - učinilo joj se da je vidjela tugu u
njegovim očima pa je odustala od svog daljnjeg napada.
- OK. I hvala što si došao po mene za prvi ples.
- Molim. Nikad te ne bih ostavio samu u takvoj situaciji. - zaključio je i čvršće
je privio uz sebe.

73
 Knjige.Club Books
Bend je polako došao do refrena, a kada je pjevač zapjevao riječi refrena, 7
can’t take my eyes of you Elena je začula Aleksa kako, više za sebe nego za nju,
govori:
- Ni ja s tebe.
- Molim? - upitala je u čuđenju.
- Ne mogu skinuti oči s tebe. - pogledao ju je u oči i nakratko stao, a onda je
zavrtio i primio je opet u svoje naručje.
I baš tako, nakon samo šest riječi, svijet oko njih kao da je prestao postojati.
Bila je svjesna samo Aleksa, njegovih jamica na obrazima, čvrstih ruku koje su je
držale u zagrljaju i izvukle od toga da ostane sama na podiju, i sebe same. Je li
moguće? Dotad su je svi zafrkavali za Aleksa. Počevši od njezine obitelji do
frendova iz škole. Nikad na to nije reagirala. Nikada nije osjetila nešto konkretno,
nešto što bi protumačila kao više od prijateljstva. A sada su bili ovdje. I ona ga je
gledala kao da ga vidi prvi put. I sam Aleks to je primijetio.
- Sve u redu? Jesam li ti nagazio na nogu? - upitao je zbunjeno.
- Ne, samo...
- Samo što? - poticao ju je da nastavi.
- Ništa.
- Elena...
- Molim te, Aleks... Trebam se posložiti malo.
Upitno ju je pogledao na sekundu, a onda je opet privio uza sebe. Možda
pomisli da mi je teško zbog tate, to bi bilo najlogičnije. A opet, tata joj u
tim trenutcima uopće nije padao na pamet. No vremena za razmišljanje ionako je
bilo sve manje jer je pjesma dolazila svomu kraju. A s njome i njihov prvi, možda
i posljednji ples. Kada su posljednji taktovi odsvirani, Aleks i Elena zaustavili su
se na mjestu, dok su drugi parovi polako odlazili nazad prema svojim roditeljima
i supružnicima.
- Hvala ti. - rekla je iskreno.
- Uvijek, Leni.
- Osim sljedećeg plesa, misliš? I svakog nakon njega. - upitala je pomalo
tužno.
- Teoretski, da. Bilo bi u redu da ostatak večeri provedem s Rebekom, ipak
sam s njom došao ovdje. - opravdavao se.
- Naravno.
- Jesi li ti OK s tim? - upitao je.
- Zašto ne bih bila? - upitala je hladno.
- Ne znam, ne izgledaš mi tako. - odgovorio je, gledajući je direktno u oči.
- A ti izgledaš kao netko tko je rekao da ne može skinuti oči s mene, a svejedno
planira provesti večer s drugom.

74
 Knjige.Club Books
- Molim?
- Zaboravi. Idem za svoj stol. - odvratila je na kraju i ostavila ga samog na
podiju.
Gotovo svi su već sjedili za svojim stolovima, a rasporeda nije bilo. Elena je
proučila koje su joj opcije. Stol za kojim su bile njezine nekadašnje prijateljice -
Petra, Lorena i Gabi - bio je zauzet. Elena je i pretpostavljala da se neće potruditi
ostaviti slobodno mjesto za nju. Zašto i bi, nije da su se družile posljednjih
mjeseci. Za drugim se stolom nalazila otmjenija ekipa iz njezina razreda s kojom
se nikad nije družila, a među njima se nalazila i Rebeka. Iako je tamo bilo
slobodnih mjesta, Elena je pretpostavila kako će Aleks sjesti baš za taj stol da bi
proveo više vremena s njom pa je to bila situacija koju je htjela izbjeći. Sljedećih
nekoliko stolova bilo je zauzeto, osim onog nasuprot Rebekinu za kojim su se
nalazili sami dečki iz Elenina razreda. Tko bira..., pomislila je i ne završivši misao
u svojoj glavi krenula prema tome jedinom slobodnom stolu. Na njezinu nesreću,
za njim se nalazio i Leo koji je, kada je primijetio da ih Aleks gleda, odlučio biti
džentlmen te je izvukao stolac kako bi Elena lakše sjela. Aleks se, u inat oboma,
odlučio posvetiti razgovoru s Rebekom, koja je uključila u treću brzinu svoje
vještine flertanja.
- Oni su sad, kao, neki par? - upitao je Leo blago zainteresirano.
- Ne znam i nije me briga. - odbrusila je Elena. - Kako to da tebe jest?
- Mislim da je sve dečke iz razreda briga je li Rebeka zauzeta ili nije, naročito
s ovakvim dekolteom i kada su količine alkohola poveće, a mogućnosti
bezgranične. - nasmijao se pomalo zločesto.
- Odvratan si. - zaključila je.
- Iskren sam. Jasno si mi dala do znanja da s nama dvoma ništa pa zašto bih
se uopće trudio?
- A što onda s ovim izvlačenjem stolca prije minutu? - upitala je pronicljivo.
- To sam samo Aleksu malo htio dići tlak.
- Kao da ga briga. - odmahnula je rukom.
- O, briga ga je. Hoćeš li testirati večeras moju teoriju?
- Kako to misliš? - upitala je zainteresirano.
- Ajmo ovako. Cijelu večer ćemo se praviti da mutimo nešto. Po mojoj logici
stvari, Aleks će prije ili poslije popizditi, a Rebeka neće dopustiti da ne bude u
prvom planu pa će ona popizditi na to.
- U redu, i što ako je tvoja teorija točna?
- Ja nastavim mutiti s Rebekom, a ti dobivaš nazad svoga dragog.
- Svejedno. Ionako neće upaliti. - odgovorila je, zavrtjevši glavom.
- Sjajno. Onda ne možeš izgubiti. A ni ja, kad smo već kod tog, jer će ionako
ispasti da barim drugu najzgodniju curu večeras.
- Ajme, čime sam zaslužila ovaj kompliment? - upitala je sarkastično.
75
 Knjige.Club Books
- Nema na čemu, mala. - zaključio je, ne prepoznavši njezin sarkazam na
vrijeme. - Usput, trebat će nam poveće količine alkohola za dobru glumu.
Spremna?
- Spremna. - rekla je nakon nekoliko trenutaka pruživši mu čašu.
Iako su joj tijekom večeri oči često bježale za Aleksov i Rebekin stol te joj se
činilo da ih oni uopće ne primjećuju, Elena je morala priznati da je Leov plan
funkcionirao bar tako da se zbog vječno pune čaše dobro zabavljala. Večer je
provela pričajući s njim i ostalim dečkima za stolom koji su svakako bili puno
jednostavniji od djevojaka s kojima se družila čitavog života. Kada im je pokazala
da i sama zna svašta o nogometu, koji je pratila sasvim zbog svog oca, te košarci
koju je sada pratila zbog Aleksa, rado su je uključivali u razgovor i divili se
njezinu poznavanju tematike. Nerijetko je zaplesala sa svakim od njih, no
najčešće se našla u Leovu zagrljaju koji joj je sada bio podnošljiviji nego onu
večer kad joj se nabacivao.
- Čini mi se da ti plan ne djeluje. - rekla mu je nakon nekog vremena, značajno
pogledavajući prema Aleksu koji je sada plesao s Rebekom na neku sporiju
pjesmu.
- Ne bih se složio. Samo budi strpljiva. Aleks je prevelika dobrica za Rebeku,
i prepristojan prema onom što sam čuo. Papak, da imam takvog komada u
rukama...
- Hej!
- Znaš na što mislim. Dobra si ti i sve, ali ne izgledaš mi kao cura za jednu
noć. Previše truda, sorry.
- O da, ne daj, Bože, da moramo pričati i viđati se nekoliko dana prije toga.
- Upravo tako.
- Koji si ti konj. - zakolutala je očima.
- Zapravo sam prilično jednostavan. Kao i ostali muškarci. Osim kad se nađe
ovakav neki primjerak poput tvog papka. Onda on da je lažnu nadu curama da
smo svi takvi i da se volimo truditi i što god.
- Ne mogu vjerovati da ću to reći, ali zvučiš kao moja baka. - prasnula je u
smijeh.
- Ajde, dosta priče. Dat ćemo mu malo više da se zamisli.
Privio ju je još bliže i počeo je ljubiti po vratu. Elena bi lagala kada bi rekla
da joj to nije barem malo pasalo, no ipak ju je više od svega zanimalo što će Aleks
reći na to. U jednom je trenutku tako pogledala ravno u njega, a on joj je pak drsko
uzvratio pogled, primio Rebeku za potiljak i poljubio je u usta. Elena se osjećala
kao da ju je netko zveknuo šakom u trbuh. Odgurnula je Lea od sebe i brzo krenula
prema WC-u.
U kabini je sjedila neko vrijeme. Vrtjelo joj se u glavi od alkohola, a
posljednjih deset minuta bezuspješno je pokušavala zaustaviti suze kako ne bi

76
 Knjige.Club Books
uništila baš svu šminku. Što radim ovdje? Trebala sam ostati doma. Kroz glavu
joj je prošla scena Aleksova poljupca s Rebekom, a tugu je, na njezino
iznenađenje, vrlo brzo zamijenio inat. Plačem tu kao curica, kao da mi je to što
se Aleks ljubi s drugom stvarno najgore što se dogodilo ove godine. Diži se, Elena,
i ne budi plačipička. Izašla je iz kabine i naletjela na Petru. Iako je obično
izbjegavala njezin pogled, ovoga puta Petra ju je pogledala ravno u oči.
- E, jesi dobro? - pitala je Petra pomalo zabrinuto.
- Ajmo se ne praviti kao da te to stvarno zanima. - odvratila je Elena ledeno
hladnim glasom.
- Naravno da me zanima, frendice smo.
- Da? Frendice odjebavaju frendice kada im umre tata umjesto da budu uz
njih? Dobro da znam.
Na Petrinu licu vidjela je da joj je strašno neugodno.
- Što, i dalje to ne možeš čuti? Da, Petra, umro mi je tata. A ti si samo otišla.
- Elena, bilo mi je stvarno teško... - pokušala se opravdati.
- Tebi je bilo teško!? - izletjelo je iz Elene.
- Da! Bilo mi je teško doći do tebe. Tvoj tata bio je najbolji lik na svijetu! Što
god da sam ti probala reći, nije bilo dovoljno dobro.
- Pa si onda jednostavno odustala? - nastavila je Elena s napadom.
- Da, ubij me! Nisam se znala nositi s tim.
- Idemo sve ovo pretvoriti u ‘Petrine tragedije’. Ti se nisi znala nositi s tim
što je meni tata umro. Kako te nije sram? Znaš što, zaboravi. Nisi vrijedna mog
uzrujavanja. Nitko nije. - zaključila je i izašla iz zahoda.
Vratila se za stol i ispila cijelu čašu vina. Potom još jednu. A onda i pokoju
žesticu. Raspoloženje joj se ubrzo popravilo te je ostatak večeri provela plešući,
katkad u paru, katkad u grupi. Vrtjelo joj se u glavi sve više, ali nije je bilo briga.
Kroz nekoliko mjeseci ići će na fakultet, neće više morati gledati ove ljude,
profesore, tmurne hodnike u kojima je proživljavala najgore trenutke svog života
i nije ju više bilo briga tko će što misliti o njoj. Pjesme su se izmjenjivale od bržih
do sporijih, više nije ni znala s kim pleše, a onda su je na jednoj od sporijih
uhvatile poznate ruke.
- Misliš li da si dosta popila?
Podigla je glavu. Na njegovim obrazima nije mogla pronaći poznate jamice.
Nije se smiješio.
- Nope, baš sam planirala još ovoliko. - prstima je pokazala znak za Još malo“.
- Srećom pa se bar zatvara.
Elena je bacila pogled oko sebe. Konobari su pospremali stolove, na podiju je
bilo još svega nekoliko parova, DJ je sklapao svoju opremu pa je muzika koja se
čula dolazila s radija.

77
 Knjige.Club Books
- Gdje su svi? - upitala je zbunjeno.
- Neki su otišli doma, neki su nastavili dalje van...
- Zašto si ti tu?
- Ozbiljno me to pitaš? - upitao je Aleks s podignutim obrvama.
- Gdje je gospođica Dojkić? - upitala je i zakikotala se.
- Isuse, Elena. Stvarno nema tako velike cice. - rekao je Aleks s malom
nelagodom.
- Da? Probao si? - izazivala ga je.
- Ne znam, je li Leo probao tvoje? - odvratio je iste sekunde.
- Što te boli briga. Gdje je on uopće?
- Otišao je s gospođicom Dojkić na cajke nakon što sam ja to rezolutno odbio.
- Ti si budala. Moglo ti se posrećiti navodno.
- Iznenadila bi se kad bi znala što me usrećuje. - promrmljao je.
- Nisam rekla usrećiti nego posrećiti. Dvije malo različite stvari. Ali kad smo
već ovdje... Gospodine Pejiću, Što vas to usrećuje?
Činilo se da nekoliko sekundi razmišlja o tome. Taman kad je zaustio
odgovoriti joj, njezina je koncentracija popustila.
- Znaš što sam sad skužila??? Mi imamo isti broj slova u imenu i prezimenu.
Kužiš? Aleks - Elena. Pejić - Perić. Ajme, i prezimena su nam gotovo ista!
- Elena, koliko si ti zapravo popila? - pitao je zabrinuto.
- Kada bih se udala za tebe, ne bih mogla ostaviti svoje prezime i dodati tvoje.
Kužiš, Elena Perić Pejić. Glupo. - odvratila je, i dalje ozbiljno razmišljajući o temi
prezimena.
- Da, to je stvarno problem. Inače, ostali smo posljednji ovdje. Mislim da bi
konobari htjeli doma.
Elena se ponovno osvrnula oko sebe. Podij je bio prazan, jedna ih je
konobarica raznježeno gledala, dok su drugi kupili zadnje čaše i stolnjake sa
stolova.
- Ne želim ići doma. Ne mogu podnijeti onaj stan. - izgovorila je i privila mu
se uz prsa.
- Kamo želiš ići? - zagrlio ju je čvrsto i šapnuo na uho.
- Bilo gdje, samo da sam s tobom.
Odmaknuo se od nje kako bi je bolje pogledao. Rupice na njegovim obrazima
konačno su se pojavile.
- Ajmo na taksi.
Dok su čekali vozača ispred hotela, Aleks je zagrnuo Elenu svojim sakoom,
a potom je ponovno čvrsto primio u zagrljaj. Otvorio joj je vrata automobila, a
ona je nakon prvih nekoliko metara zaspala na njegovu ramenu. Nakon nekoliko
minuta osjetila je lagano gurkanje i njegov topli dah na svom uhu.
78
 Knjige.Club Books
- Ajde, uspavana ljepotice, idemo iz auta.
Izašla je uz pomoć njegove ruke, a onda joj se toliko naglo zavrtjelo u glavi
da se morala primiti za njegova ramena.
- Jesi li dobro? - pitao je zabrinuto.
- Aha, samo mi se malo vrti.
- Čekaj sekundu.
Uhvatio ju je oko struka jednom, ispod koljena drugom rukom te podigao u
svoje naručje.
- Gospodine Pejić, kako ste snažni... - bubnula je, glasno se smijući.
- Gospođice Perić, molim Vas da pričate što manje jer ću se onesvijestiti od
Vaših alkoholnih para.
Počeo se penjati po stubama. Elena se osvrnula oko sebe, ali nije prepoznala
gdje se nalazi.
- Gdje smo to? - upitala je zbunjeno.
- U mom bivšem stanu. Rekla si da ne želiš doma, a pretpostavio sam da baš
i ne želiš da te moj tata vidi ovakvu. - objasnio je obzirno.
- A što...?
- Poslao sam tvojoj mami poruku s tvog mobitela da spavaš kod Lorene. -
odgovorio je spremno.
Došli su do vrha stuba pa ju je spustio na tlo. Izvadio je ključeve iz džepa te
otključao vrata. Čim ih je otvorio, osjetio se miris boje za zidove.
- Sorry na ovom, spomenuo sam ti da preuređujemo.
Elena je bacila pogled oko sebe. Po čitavom stanu nalazili su se soboslikarski
alati, poput ljestvi, valjaka i teglica s bojom, a namještaj je bio zaštićen prozirnom
folijom. Ustajali zrak samo je pojačavao njezinu vrtoglavicu. Aleks je to
primijetio pa ju je primio za ruku.
- Pazi da ne ugaziš u boju. Moja soba odmah je iza ugla.
Na vratima njegove sobe nalazili su se tipični tinejdžerski natpisi, poput ‘TOP
SECRET’ i „Ne ulazi!“. Elena se osmjehnula, a osmijeh joj je postao još i širi kada
je u njegovoj sobi ugledala postere raznih košarkaša.
- Ne počinji. Ovu sobu još nismo stigli ni taknuti. - zaustio je prije nego što je
stigla išta reći, otvarajući prozor čim su ušli.
- Mhm, zato su posteri još gore.
- Zato, a i zato što ih nisam uspio skinuti a da ih ne razderem kako bi ih odnio
u novi stan.
- Eto, znala sam.
Soba je bila relativno mala, no lijepo namještena i uredna koliko je mogla biti.
Svaki slobodan komadić zida zauzimao je poster nekog košarkaša ili pak, na
Elenino čuđenje, polugolih manekenki. Podigla je obrve.

79
 Knjige.Club Books
- Svaki dečko mora imati tako nešto u sobi kad mu frendovi dođu. - objasnio
je.
- Da, a ti i ja smo poznati po velikoj grupi frendova.
Na kraju sobe, tik uz prozor, nalazio se poveći krevet. Elena je pretpostavila
kako su morali kupiti nešto veći, a ne onaj tipičan za dječju sobu, zbog Aleksove
visine. No bila je umorna od razmišljanja pa je ubrzo zijevnula.
- Spava ti se? - upitao je blago.
- Malo. Ali nemam pojma kako ću u ovoj haljini, jedva dišem od korzeta.
- Čekaj, mislim da mi je ostala još koja majica u ormaru. - rekao je i okrenuo
se prema ormaru kako bi krenuo u potragu. - Da, evo jedne, a i hlačice ako želiš.
- To će mi sve biti grozno preveliko.
- Bez brige, nećemo održati izbor za Miss ovdje. Idem van da se možeš
presvući.
- Aleks? - započela je.
- Elena? - zaustavio se.
- Ne mogu izaći sama iz ove haljine. - rekla je pocrvenjevši.
- Otkopčat ću ti cif, čekaj.
- Ne, moraš mi pomoći skinuti je skroz, jako je uska... - zaključila je
naposljetku.
Aleks se činio zbunjen u jednom trenu. No Elena je izgledala toliko pijano i
bespomoćno da nije imao druge nego pomoći joj izvući se iz haljine.
- Reci mi što da radim. - rekao je, a potom duboko udahnuo.
- Prvo otkopčaj cif.
Okrenula se leđima prema njemu, a on joj je pažljivo maknuo kosu s leđa
kako ne bi zapela za zatvarač. Rukom joj je ovlaš prešao preko ramena pa se Elena
naježila od glave do pete.
- Je li ti hladno? - zaustavio je ruku na njezinu ramenu. Svježije zrak lagano
pirkao kroz otvoreni prozor.
- Malo. - slagala je brzo.
- OK, brzo ćemo ovo.
- Ne bih se kladila, nemaš pojma koliko je ovo usko.
Polako joj je otkopčao zatvarač na haljini. Ispod nje nazirao se grudnjak boje
kože koji je nosila bez naramenica. Čula je Aleksa kako pokušava smiriti disanje
te joj se kut usana izvio u mali smiješak.
- Što sad? - pitao je, a u glasu mu je osjetila drhtanje.
- Sad bih ja trebala dići ruke, a ti povući haljinu skroz preko njih. Uz malo
sreće neću ostati bez grudnjaka u procesu.
- Kako za koga. - promrmljao je naoko tiho.

80
 Knjige.Club Books
- Spreman? - pravila se da ga nije čula.
- Koliko mogu biti.
Podigla je ruke u zrak, a on je počeo potezati haljinu za dio na kojem se
nalazio zatvarač.
- Mislim da neće moći tako. Moraš je primiti malo iznad... hm... cica. -
odvratila je naposljetku.
- Zašto? - upitao je, a u glasu mu se čula nelagoda.
- Zašto? Pa zato što mora proći preko njih nekako.
- Ne može ovako od iza? - nije se predao.
- Joj, Aleks, ne budi curica.
Nježno joj je stavio ruke na ramena te ih polako spustio prema njezinu
poprsju. Elena se ponovno naježila.
- Ma kako ti je tako svako malo hladno, hm... - pitao je pronicljivo.
- Začepi.
Elena je uzela dah, a Aleks je počeo povlačiti haljinu prema gore. Konačno
mu je uspjelo pa je uskoro imala pola haljine preko glave dok je još držala ruke u
zraku.
- Znaš, mogao bih te sad ostaviti tako, da ti vratim za sve što si mi priuštila
posljednjih nekoliko dana. - začula ga je.
- Ja tebi? - njezin šok čuo se i ispod haljine.
- Da, ti meni. Molio bih te da, prije nego što navučeš moju majicu, oribaš vrat
Domestosom, ne želim nijedan Leov trag na njoj. - rekao je pomalo uvrijeđeno.
- U redu, onda kad me izvučeš iz ove haljine dobivaš nogom u jaja zbog
jezičine u ustima gospođice Mljekare.
- Hahaha, upravo si potpisala da ostaješ u ovoj pozi do jutra. - nasmijao se
iskreno.
- Aleks, vadi me van iz haljine ili ću početi vrištati! - rekla je frustrirano.
- OK, OK, čekaj samo da stavim štitnik za jaja.
- Aleks!
- Evo odmah, milostiva.
Povukao joj je haljinu do kraja i prebacio preko stolca. I dalje mu je bila
okrenuta leđima, ovoga puta samo u grudnjaku i gaćicama iste boje. Izvadila je
kopčice koje su joj sad već izazivale glavobolju od čvrstog držanja frizure u zraku,
pa joj se njezina duga plava kosa gotovo senzualno rasprostrla po leđima.
- Idem ja van, ovaj, da se možeš presvući. - rekao je nakon nekoliko trenutaka.
- Čekaj.
- Molim te nemoj mi reći da moram skinuti još nešto. - više nije mogao sakriti
nervozu.

81
 Knjige.Club Books
- Nisam znala da bi ti to moglo predstavljati takav problem.
- Nemaš pojma.
- Što, tako sam ti odvratna? - okrenula se prema njemu suznih očiju.
- Elena...
Privio ju je uz sebe, a dvije suze kapnule su na njegovu košulju.
- Upropastit ću ti košulju. - zaključila je.
- Nema veze. - rekao je i zagrlio još čvršće.
- Možda bi je... trebao skinuti. - predložila je.
- Hm. Ne želim skidati košulju da bi ti mogla nastaviti plakati.
- Što ako prestanem plakati ako skineš košulju?
- To je već malo bolji argument.
Odmaknuo se malo od nje, pogledavši je kao da želi biti siguran u njezine
želje, a ona mu je kimnula glavom da nastavi. Otkopčao je gumbe i skinuo košulju
ostavivši je na Eleninoj haljini. Elena nije mogla sakriti oduševljeni pogled.
- E, taj mi se pogled puno više sviđa od onoga suznog. - rekao je i primio je u
naručje opet.
- Da se nisi ljubio s Rebekom, ne bi ga ni morao gledati. - izustila je
naposljetku.
- Zato plačeš? - upitao je u šoku.
- Je li to tako čudno?
- Pa malo, da. Jer se sjećam da si netom prije mog poljupca s Rebekom ti
imala Leovu jezičinu na svom vratu. Nisam gledao nastavak. - rekao je pomalo
kroz zube.
- Nije ga bilo. Otišla sam nedugo nakon početka horora Nevina mljekarica. -
odvratila je sarkastično.
- Nisam ni ja htio gledati foršpan za Pijavica napada na maturalnoj.
Elena se počela smijati. Kada je Aleks procijenio da se konačno malo smirila,
poljubio ju je u čelo. Podigla je pogled prema njemu.
- Molim te obuci moju majicu i hlače. - procijedio je.
- Zašto?
- Zato što mi je teško kontrolirati se.
- Što ako ne želim da se kontroliraš? - upitala je samouvjereno.
- O tome se i radi. Ne znam što želiš. Prije nekoliko dana hladno si me
otkantala pred svima, sad si u mojoj sobi u grudnjaku i gaćicama. Ne znam što se
događa. - odvratio je zbunjeniji nego prije.
- Moraš li uvijek o svemu toliko razmišljati? - upitala je umorno.

82
 Knjige.Club Books
- Moram. Budući da ti očito nemaš pojma koliko mi značiš. Ti si mi i
prijateljica i utjeha i susjeda i školska kolegica i cura na koju se palim i cura u
koju sam zaljubljen otkad sam te ugledao. Ti si...
- Ja sam... što? - upitala je šokirano.
- Ajde oblači se prije nego što izgubim i onaj zadnji atom samokontrole. -
pogledao ju je molećivo.
- Obući ću se... kad me poljubiš.
Pogledala ga je izazovno.
- Elena... - zatvorio je oči.
- Aleks. - bila je neumoljiva.
- Molim te.
- Molim ja tebe.
Pogledao ju je ravno u oči. Pogled mu nijednom nije pao ispod razine njezinih
očiju pa ju je njegova samokontrola, s obzirom na to da je stajala samo u donjem
rublju pred njim, još više palila. Ali istodobno je imala i neopisivu želju slomiti
ju.
- Je li ovo neki test? - upitao je sumnjičavo nakon nekoliko trenutaka.
- Kako to misliš?
- Pokušavaš li vidjeti koliko će frajera pasti na tebe u istom danu?
- Baš si kretenčina. Ako ne želiš, trebao si samo reći da su tvoje usne
rezervirane jedino za Rebeku večeras. Izlazi. - odvratila je iznervirano.
- Molim?
- Izađi da se obučem.
- Izludit ćeš me, kunem se.
- To i je poanta.
Uzela je majicu sa stola i pokušala se okrenuti. Aleks ju je primio za ruku,
istrgnuo majicu iz druge ruke i privukao k sebi.
- Što želiš? - upitao ju je pomalo bijesno, gledajući je u oči.
- Želim da me poljubiš.
Primio ju je za glavu i privukao svojoj. Posljednji put pogledao ju je u oči,
kao da želi biti siguran da je to što ona hoće, a potom je nježno poljubio u usta.
Elena je omotala ruke oko njegova vrata i promrmljala ‟Amen, aleluja”. Aleks se
kratko nasmijao, a potom je poljubio sa žarom koji Elena nije iskusila dotad.

83
 Knjige.Club Books
- Bez brige, stari, - rekla je Elena obraćajući se nadgrobnoj ploči, sada sjedeći
ispred nje - Aleks je ostatak noći bio savršeni džentlmen. Nije se ništa dogodilo,
osim nekoliko nevinih poljubaca. Tad. - zaključila je vragolasto.
- A poslije ću te poštedjeti detalja. - na koncu je dodala uz široki osmijeh i
nastavila priču.

84
 Knjige.Club Books

11.
Molim te, reci da nismo

Jutarnje se sunce polako probijalo kroz prozore Aleksove sobe kada je Elena
teškom mukom otvorila oči. Ptice su pjevale na sav glas, a automobili užurbano
vozili kao da uopće nije vikend, nego običan radni dan. Bol u njezinoj glavi bila
je nesnosna, kao da se sve navedeno odvijalo u samoj sobi.
- Mffffmfm... - zastenjala je i pokrila glavu jastukom.
- Znam, jako je bučno, preporodio sam se otkad sam se preselio u bakin stan.
Elena je naglo otvorila oči ispod jastuka. Potom ga je maknula s glave i
okrenula se u smjeru Aleksova glasa.
- Aleks!?
- Elena?
- Što radimo ovdje? - pitala je u šoku.
- Erm... spavamo? - odvratio je zbunjeno.
- To... vidim. Ali zašto sam ja ovdje? U krevetu? S tobom? - nastavila je
pričati sto na sat.
- Molim te, nemoj mi reći da se ne sjećaš ničeg od sinoć.
- O, moj Bože! - odjednom se primila za prsa.
- Ovaj... što radiš? - promatrao ju je sumnjičavo.
- Ja nemam grudnjak! - zaključila je pogledavši unutar svoje majice.
- Nemaš, skinula si ga prije spavanja. Elena, sad me već ozbiljno brineš.
- Molim te, reci da nismo...
- Da nismo što? - nalaktio se i nacerio.
- Znaš ti dobro što!
- Mislio sam da me ipak znaš malo bolje od tog. Spavanje s mortus pijanim
curama nije baš visoko na mojoj listi prioriteta.
- Oh, hvala Bogu! - sunovratila se na jastuk.
- Doduše, radili smo neke druge stvari...
- AAAAAA, začepi! - ponovno je stavila jastuk na glavu, a Aleks se počeo
smijati.
- Idem se zaletjeti u trgovinu po nešto za jelo i u ljekarnu po tablete za glavu.
Predlažem da se u međuvremenu istuširaš, mislim da će ti hladna voda dobro doći.

85
 Knjige.Club Books
Na izlasku iz kreveta učinilo joj se da je poljubio jastuk ispod kojeg se nalazila
njezina glava. Potom se odjenuo i u roku od nekoliko minuta izašao iz stana. Elena
je skinula jastuk s glave. Cijela soba vrtjela se oko nje. Zaškiljila je na jedno oko
pa je to kratkoročno smanjilo vrtoglavicu. Ugledala je postere na zidu. Aleksova
soba. Sjećanje na prethodnu večer polako joj se vraćalo. Ajme, natjerala sam ga
da mi skine haljinu, prisjetila se kada ju je ugledala prebačenu preko stolca. Dosta.
Trebam tuš.
Izašla je iz sobe u njegovoj majici i svojim gaćicama te se uputila prema
vratima za koje je mislila da su ona od kupaonice. Otvorila ih je, a potom shvatila
da je ušla u sobu Aleksova tate. Htjela je odmah zatvoriti vrata, no prije nego što
je to uspjela napraviti, pozornost su joj privukle fotografije na noćnom ormariću.
Aleksova mama. Okrenula se kako bi vidjela je li se Aleks u međuvremenu vratio,
a potom ušla u sobu i uzela okvir s ormarića. Na staroj fotografiji smiješili su se
Aleksovi roditelji i mali trogodišnjak s rupicama u obrazima. Bili su tako mladi.
Oči su joj zasuzile, a onda je odlučila ispoštovati privatnost Aleksova oca te je
izašla iz sobe. Preko puta nalazila se kupaonica. U ormariću je pronašla
mali ručnik koji je zabacila na vrata od tuš-kabine. Novih četkica za zube
nije bilo, no pronašla je zadnje ostatke neke prastare paste za zube pa ju je stavila
na prst i istrljala zube najbolje što je mogla. Za vrijeme tuširanja kroz glavu su joj
prolazile razne slike s maturalne. Pakleni plan koji je smislio Leo. Njegov jezik
na njezinu vratu (ovdje je počela trljati vrat sve žešće). Aleks i Rebeka kako se
ljube. Aleks i ona kako se ljube... Dotaknula je usnice prstima, nesvjesno
poželjevši da i dalje osjeća Aleksove usne na svojima. Znači tako...
Izašla je iz tuš-kabine svjesnija svega što se dogodilo, ali s velikom
nepoznanicom u glavi. Što to znači? I kako dalje? No nije imala pretjerano puno
vremena za razmišljanje jer je čula Aleksa kako se vraća u stan.
Ponovno je obukla njegovu majicu i gaćice te krenula prema njegovoj sobi.
Otvorila je ormar u potrazi za odjećom, no jedino što je našla bile su hlačice koje
joj je ponudio i tijekom noći. Kako ču ovakva doma? Začula je kucanje na vratima
pa je što prije navukla hlačice i grudnjak ispod majice. Aleks je ušao za koju
sekundu s pladnjem u ruci.
- Krekeri, sok od naranče, banana, tableta za glavu.
- Neki iskušani lijek za mamurluk?
- Nemam pojma, iskreno, nije da puno pijem.
- Blago tebi. - zaključila je, uzevši zasad samo tabletu i sok od naranče.
Ostatak je Aleks odložio na stol. Elena je sjela na krevet. Osjećala se golo pa je
pokrila noge.
- Vidio sam jučer puno više od toga, tako da ti ne mora biti neugodno. -
pokušao ju je umiriti.
- Da, samo me podsjećaj, odmah mi je lakše.
- Ajde molim te, kako je to drugačije nego da sam te vidio na plaži?

86
 Knjige.Club Books
- Na plaži ne nosim čipkaste gaćice i grudnjak - bilo joj je vidno neugodno.
- Gle, ne ulazim u tvoje modne odabire.
- Aleks.
- Elena.
- Što je bilo ovo jučer? - pitala je naposljetku.
- Ja ne znam, reci ti meni. - odvratio je pomalo zabavljeno.
- Cijela škola već me mjesecima uvjerava da ti se sviđam. Ja njih uvjeravam
da smo samo prijatelji. Što je istina?
- Što bi ti htjela da bude?
- Nemoj mi odgovarati pitanjem na pitanje.
- Ja sam ti svoje rekao jučer. Zašto me onda opet pitaš?
- Zato što sam mislila da si bio pijan.
- Niti najmanje. - odgovorio je istog časa.
- Znači trijezan si poljubio Rebeku? Fuj.
- Molim te da se ne vraćamo ponovno na tu temu. Da, poljubio sam Rebeku.
Ti si poljubila Lea nekoliko dana prije ispred mog prozora. Mislim da smo kvit.
Fuck. Znači vidio je to. Srce joj je malo potonulo u pete.
- Osim tog, imamo puno zanimljivijih tema za razgovor od Rebeke i Lea, ne
misliš?
- Kao? - pravila se zbunjena.
- Nemoj se praviti glupa. Rebeka nije bila jedina koju sam poljubio jučer.
Nažalost.
- Nažalost!? - izletjelo joj je.
- Da, žao mi je što sam poljubio Rebeku i što ova druga nije bila jedina.
Srećom, čini se da se ona tog poljupca uopće ne sjeća. Ili?
Elena je zašutjela na trenutak. Sada se itekako dobro sjećala njihova poljupca.
A i minuta koje su uslijedile nakon tog. Kada ona nije progovorila, Aleks je
nastavio.
- Ja se, štoviše, sjećam i da me ta druga molila da nastavim i da je ne ljubim
samo u usta.
- Aleks... - dodala je molećivo.
- Uporno je pokušavala skinuti grudnjak dok sam joj ja navlačio svoju majicu.
- Neugodno mi je. - odvratila je tiho.
- A onda me pokušavala zajahati dok sam ja nevino legao pokraj nje...
- Nevino? Drpao si me uzduž i poprijeko! - na kraju je ispalila.
- Ah, drago mi je da ti se pamćenje vratilo. - nacerio joj se i sjeo na krevet.
Elena je zagnjurila glavu u jastuk i frustrirano zavrištala. Aleks se ispružio pokraj
nje i povukao je za ruku kako bi stavila glavu na njegova prsa. Elena je prebacila

87
 Knjige.Club Books
jastuk preko svoje glave. On ga je maknuo. Kada ga je opet stavila, bacio je jastuk
na drugi kraj sobe.
- Leni. Pričaj sa mnom. - rekao je tiho.
- Neću. - odgovorila je nadureno.
- Zašto?
- Neugodno mi je. - ponovila je.
- Zato što smo se malo podrpali?
- Da. Prijatelji to ne rade.
- Kada možemo prestati glumiti da smo samo prijatelji? Ja glasam za odmah.
- osmjehnuo se.
- Ja... ne znam više što smo. - zaključila je na kraju.
- Ajmo ovako. Ja ću te poljubiti, sada dok si trijezna, najbolje što mogu. A ti
ćeš mi onda reći što misliš da jesmo, može?
Elena je podigla glavu i pogledala ga u njegove tople zelene oči. Rupice na
obrazima pojavile su se čim se približila njegovu licu. Potom je polako, ali sigurno
kimnula glavom.
Aleks ju je privukao još malo više k sebi. Obujmio ju je cijelim tijekom,
pogledao još jednom kratko, a zatim nježno svojim usnama razdvojio njezine.
Usne su mu bile poput najmekšeg baršuna, a dah koji je osjećala na bradi mirisao
je po mentolu. Jednodnevna bradica pomalo joj je grebla obraze. Počeo je nježno,
a onda jezikom potražio njezin. Naježila se i konačno željno odgovorila na njegov
poljubac. Ubrzo ga je odgurnula bacivši ga na leđa i prebacila jednu nogu preko
njegova struka. Podigao je koljena kako bi se mogla nasloniti na njih, a ona ga je
pogledala u oči i pomalo drsko rekla:
- Ne. Prijatelji definitivno nismo...
... prije nego što je približila lice njegovu i počela ga ljubiti jednakom
žestinom kao i noć prije.

Podne je prošlo u sekundi, a iz kreveta su izašli samo kako bi pojeli pizzu koju
je Aleks naručio iz obližnje pizzerije. Potom su se jednakom brzinom ponovno
vratili u krevet.
- Morat ću doma uskoro. - rekla je potišteno, smještajući se u njegov zagrljaj.
- Neeeeeeee... - odvratio je nestrpljivo.

88
 Knjige.Club Books
- Čak ni moja betonirana majka neće popušiti da sam kod Lorene cijelo
popodne. Nisi mogao izmisliti nekog boljeg? Mislim da joj je jučer postalo jasnije
da se ne družim s njima u posljednje vrijeme.
- Oprosti, princezo, što mi mozak ne radi najbolje u četiri ujutro dok te nosim
u stan. Osim tog, jedino što bi bilo uvjerljivije bilo bi da ideš k meni. Ali to ne bi
baš najbolje prošlo, ne misliš? - upitao ju je, prolazeći prstima kroz njezinu kosu.
- Ne bi. Sorry. Samo sam nervozna jer se moram vratiti doma.
- I ja.
- Osim tog, nemam pojma što da obučem. Ne mogu u tvojoj majici i hlačama,
a nema baš smisla ni da se pojavim u maturalnoj haljini.
- Čekaj, smislit ću nešto.
Izašao je iz sobe i vratio se nakon nekoliko trenutaka. U ruci je držao lijepu
prugastu haljinicu kratkih rukava i platnene tenisice.
- Sorry, ali ne namjeravam nositi nešto što je neka dronfulja ostavila dok se
došla ovdje drpati s tobom! - rekla je iste sekunde kada je ugledala odjeću u
njegovim rukama.
- Nisam nikad nikog doveo u ovaj stan prije tebe. A ovo je ostalo od moje
mame. - odvratio je mirno.
- Ajme, Aleks, oprosti. - rekla je, osjećajući golemu nelagodu.
- Tata nikako da odnese njezine stvari u Crveni križ, a svakako ih ne želi
baciti. S godinama smanjuje hrpe, ali nikako da se riješi zadnje vreće.
Mislim da ste tu negdje po veličini, iako za tenisice nisam siguran. Meni sve
to izgleda minijaturne.
- Naravno kad ti nosiš broj 50. Mislim da će biti u redu. A jesi li siguran da
želiš da baš ja to nosim?
- Mama bi bila presretna da zna da sam njezinom odjećom izvukao djevu iz
nevolje. Hajde, diži se, ljenguzo.
Ustala je iz kreveta u grudnjaku i gaćicama. Nije joj trebalo dugo da primijeti
Aleksov požudan pogled.
- Jesi li siguran? - pitala je izazivački.
- Da, Elena. Nećemo danas spavati skupa.
- Ali zašto!? - odvratila je frustrirano.
- Zato što si mamurna.
- Ali nisam pijana više!
- Nema veze. Dok god ne budeš milijun posto sigurna da želiš biti sa mnom,
nećemo se zaletavati na taj korak.
- I onda kažu da je kavalirština izumrla. - odgovorila je razočarano.

89
 Knjige.Club Books
- I onda kažu da su dečki napaljeniji od cura. Ajde, oblači se. Dosta sam te
gledao polugolu za jedan dan, srce će me izdati, znaš da sportaši imaju problema
s tim.
- Nemoj se ni zezati na tu temu.
- Onda prestani biti okrutna i navuci tu odjeću na sebe.
Elena je nevoljko uzela stvari iz njegove ruke. Kao što je i pretpostavio,
haljina joj je pasala kao salivena, iako su joj tenisice bile najmanje jedan broj
prevelike. No vjerojatno će dovoljno dobro poslužiti da uđe u kuću a da nikome
ne bude sumnjiva. Aleks ju je promatrao sa zanimanjem.
- Preslatka si u ovom. Trebaš prestati nositi crno. - rekao je naposljetku.
- Hvala ti. Vratit ću ti je odmah sutra. - izbjegavajući odgovor na drugi dio.
- Ne moraš.
- Ne želiš imati uspomenu na mamu?
- Mislim da i sama znaš da su uspomene puno više od odjeće. Tebi će
definitivno bolje doći nego njoj. A ja ću se, svaki put kad je obučeš,
sjetiti današnjeg dana, što je puno bolje od sjećanja na mrtvu mamu.
- Isuse, kako smo morbidni. - nasmijala se.
- Ako tko smije biti, onda smo to ti i ja.
Sjela je na krevet pokraj njega.
- Spremna sam.
- Znam, pričaš mi to cijelo popodne.
- Ne za to, Aleks! Spremna sam za doma.
- A tooooo. Šalim se. Znam na što misliš, ali uopće se ne bi bunio da ostanemo
još jednu noć ovdje. Tko zna, možda bih ti i ispunio želju. - izjavio je flertovski.
- Znaš što, na kraju ćeš ti mene moliti, vidjet ćeš. - odgovorila mu je bahato.
- Živi bili pa vidjeli. Moraš li ići?
- Znaš da moram.
Uzdahnuo je.
- U redu. Imamo li vremena za šetnju?
- Nemam pojma ni gdje smo.
- Nije daleko, možda petnaest minuta.
- Onda može.
Elena je strpala svoje stvari u vrećicu koju joj je Aleks odnekud nabavio. On
se pak odjenuo do kraja i ubrzo su se našli ispred stana. Dok je zaključavao vrata,
Elena je imala još jedno prisjećanje.
- Čekaj malo, ti si me stvarno nosio sinoć?
- Pa rekao sam ti.
- Mislila sam da me zafrkavaš. Bome sam se oduzela.

90
 Knjige.Club Books
- Bome jesi. No drago mi je da sam te ipak nosio ja, a ne netko drugi.
- I meni isto. - nasmiješila mu se, a onda ga poljubila u usta.
- Svu samokontrolu koju imam trenutačno usmjeravam na to da te vratim
doma tvojima. Nemoj mi otežavati. - rekao je, nevoljko se odvojivši od nje.
- Znači, nema ljubljenja tijekom šetnje?
- Ako želiš da tvoji vjeruju da si bila kod Lorene...
- Držanje za ruke dolazi u obzir, Mr. Strogi?
- To je ipak malo manje sumnjivo od ljubljenja - zaključio je i uhvatio je za
ruku.
Iako su oboje odugovlačili sa šetnjom što je duže moguće, nakon pola sata
našli su se ispred Elenine kuće. Nije imala volje za objašnjavanje ukućanima pa
je na već na ulasku u svoju ulicu pustila Aleksovu ruku. Nije ništa prokomentirao,
no vidjela je da su se rupice na njegovim obrazima vrlo brzo pojavile.
- Vidimo se večeras? - upitao je s nadom.
- Ja bih to jako htjela, a ti? - odgovorila je iskreno.
- Ne moraš ni pitati.
- Misliš li da će stan biti slobodan?
- Baš si razvratna, a mogli bi se i prošetati malo po svijetu. A mislim da ćemo
tako i morati jer se radovi nastavljaju. Ali možda se izvučem nakratko dok stari
bude tamo pa naš novi stan bude prazan... Smislit ću nešto.
- I bolje ti je.
Bacio je pogled oko sebe, potom na Elenine prozore, a onda je poljubio u nos.
- Toliko opreznosti zbog jednog tako djetinjastog poljupca. - nasmiješila se.
- Samo čuvam tvoju čednost pred susjedima. - odgovorio je oprezno.
- Mislim da su me ove godine vidjeli u puno gorim izdanjima od ljubljenja s
dečkom.
- Hm, kako želiš.
Primaknuo je glavu njezinoj i nježno je poljubio te je pritom primio za obraz,
kao da je ne želi ispustiti iz svojih ruku. No to je potrajalo svega nekoliko sekundi
prije nego što su se začula vrata ispred Elenine kuće. Bila je to Mia.
- Nađite si sobu. - rekla je bahato i prošla pokraj njih.
- Bez brige, hoćemo. Našu! - dobacila joj je Elena.
- Toliko o tajnovitosti. - nasmiješio se.
- Ionako neće nikomu reći. Kruna bi joj pala s glave da itko pomisli da se ona
zaokuplja s ičim što ja radim. Ali mislim da je vrijeme da uđem konačno.
- Javi mi je li sve prošlo u redu.
- Ovaj... čujemo se? - htjela je reći, no onda ipak završila pitanjem.

91
 Knjige.Club Books
- Čujemo se, naravno. Nemoj mi sad postati nesigurna, - poljubio ju je još
jednom u obraz, a onda se okrenuo prema svom domu.

92
 Knjige.Club Books

12.
Svaka nesretna obitelj
nesretna je na svoj način

Kada je Elena ušla u stan, u njemu nije bilo nikog osim Lare, koja je, kao i
obično, bila zatvorena u svojoj sobi. Haljinu s maturalne brzo je pospremila u
ormar, a onda otišla kratko pod tuš. Haljinu Aleksove mame pak brižno je
spremila u ladicu s gaćama i čarapama; pretpostavila je da bi majka odmah
prepoznala da nije njezina kada bi je stavila u pranje, naročito, jer sve što je nosila
posljednjih nekoliko mjeseci bilo je crne boje. Sjetila se Aleksovih riječi.
Pokazuje li odjeća koliko nam netko zapravo nedostaje? Ili njezina boja?
S time u mislima odlučila je presložiti svoj ormar. Izvukla je sve što je imala
i posložila odjeću po bojama. Crne je, naravno, bilo najviše, ali bilo je i starijih
stvari koje je definitivno mogla upotrijebiti za neki prijelazni period. Naposljetku,
ni njezina maturalna haljina nije bila crna, ali sivo je bilo jedino što je u svojoj
glavi mogla opravdati kao prihvatljivo. Nije to mogla znati kada ju je kupovala,
ali na koncu je upravo maturalna haljina bila prvi korak prema nečemu
pozitivnijem. A sada je vrijeme da nastavi u tom tonu. Odjenula je tamne traperice
i tamnoplavu majicu. Pogledala se u zrcalu i, iako se gotovo nije moglo ni
primijetiti da ima nešto osim crne na njoj, na licu joj se pojavio smiješak. Konačno
ne izgledam kao svraka. Odlučila je to podijeliti s Larom. Pokucala je na njezina
vrata, a onda oprezno ušla u sobu. Lara je, naravno, bila kraj prozora.
- Hej, Lara. Kako si?
Lara ju je pogledala, no nije ništa odgovorila.
- Jučer mi je bila maturalna. Žao mi je što me nisi ispratila.
- Gledala sam te kroz prozor. - odgovorila je Lara naposljetku.
- To baš i nije isto, ne misliš? - odgovorila je Elena, a potom požalila.
Posljednje što je njezinoj sestri trebalo bilo je osuđivanje.
- Morala sam sjediti s dečkima iz razreda. Petra se pobrinula da nema
slobodnog mjesta za mene. Kao da prvi ples bez tate nije bio dovoljno velika
drama. - nastavila je Elena kako bi umanjila štetu svojih prijašnjih riječi.
Ovoga puta niz Larino lice kliznula je suza.
- Hej, oprosti, nisam te htjela uzrujati. Aleks je uletio na tatino mjesto. Mislim,
ne uletio, ali s njim sam plesala prvi ples. I bilo je stvarno lijepo. Nisam bila ona-
cura-bez-tate. Bila sam ona-cura-koja-pleše-s-ful-zgodnim-dečkom. Tako da
pretpostavljam da je to jedna pozitivna promjena. I onda sam... provela noć u

93
 Knjige.Club Books
Aleksovu stanu. Nije bilo ničeg, osim nekoliko poljubaca, ali sad kad bolje
razmislim, to si i sama mogla ustanoviti jer ti je prozor okrenut prema ulici.
- Da, vidjela sam. Zgodan je. Nego, odlučila sam otići u Australiju. - rekla je
sve u istome nezainteresiranom tonu.
- Misliš, u posjet baki i dedi? Pa to je odlično! - Elena je oduševljeno rekla.
- Ne samo u posjet. Mislim trajno.
- Ne razumijem. - dodala je Elena zbunjeno.
- Tu više nema ničeg za mene. Tamo... tamo možda krenem ispočetka. -
odvratila je naposljetku.
- Kako to misliš, tu nema ničeg za tebe? Tu smo mi. Mia, ja, baka... pa čak i
mama.
- Snaći ćete se vi bez mene. Ionako ste se snašli ovih nekoliko mjeseci. Elena,
nisam bila najbolja sestra. Znam to. Žao mi je. Lara koju si znala više ne postoji.
- odvratila je hladno.
- Pričaš kao da si umrla! U redu, imala si nekoliko teških mjeseci, svi smo, ali
sad je vrijeme da se vratiš u normalu. A ne da otputuješ na drugi jebeni kraj
svijeta!
- To je moja odluka. Možeš se složiti s njom, ili ne moraš. Ja idem.
Elena ju je pogledala kao da je vidi prvi put u životu. Da, prijašnja Lara ovo
nikad ne bi napravila, zaključila je. Nije imala više želje za razgovor s njom pa je
ustala i otišla u svoju sobu, u nadi da to nije Larina konačna odluka te da će se
predomisliti. Samo koju minutu poslije, u stan je ušla majka. Navirila se u njezinu
i Mijinu sobu i iznenadila se kada je u njoj ugledala Elenu.
- Aha, tu si. Mislila sam da si možda još kod Lorene.
- Ne, vratila sam se prije koji sat. - odgovorila je nevoljko. Nije joj se
razgovaralo ni s kim.
- Kako je bilo?
- U redu.
- Nikakav duži opis od toga?
- I ne zapravo.
- Baš lijepo. - rekla je i izašla iz sobe.
Elena se pitala je li se možda trebala više potruditi, no svaki put, kad je
pomislila na svoju majku i odnos kakav su imale prije, u tok misli uvijek joj je
nekako ušao Lovro. Nije to mogla prožvakati još. Od daljnjeg razmišljanja
spriječila ju je Aleksova poruka.

Tata je ostao u starom stanu s nekim majstorima još. Ja sam mu rekao

da sam krepan i da idem doma pod tuš. Mislim da imamo kojih 2 sata
vremena. Dođeš?

94
 Knjige.Club Books
Mislila sam da nikad nećeš pitati!
:) Tamo sam za 15 minuta. Vidimo se.
Btw, zar nisi htio neku šetnju na otvorenom, kakvi su to sad pozivi u
stan?
Ne provociraj i prošeci svoje dupence po otvorenom do mog stana, meni
je to sasvim dovoljna šetnja :)

Elena je navukla tenisice, a onda se otišla javiti majci.

- Idem se prošetati s curama. Doći ću za nekoliko sati.
- Nisi umorna od sinoć? Nećeš nešto pojesti?
- Ne i ne. Vidimo se!
Ponovno je osjetila mali žalac nelagode zbog ponašanja prema majci, no
grižnja savjesti brzo ju je prošla kada je začula Lovrin automobil kako se parkira
ispred njihove kuće. Sjurila se stubama i ušla u hodnik bakina stana dok nije čula
kako se penje po stubama, a onda je izašla iz kuće. Samo joj je trebalo da je počne
ispitivati kamo ide i na koliko dugo.
Imala je želju potrčati prema Aleksovoj kući, no nije se htjela doimati
očajnom pa je usporila korak koliko je najviše mogla. Svejedno je stigla ispred
njegova stana prije njega. Taman kad je počela kontemplirati oko toga da li da
napravi još jedan krug da ne ispadne kako ga je čekala, osjetila je njegove ruke
oko svog struka. Glavu joj je položio na rame i duboko udahnuo.
- Obožavam tvoj miris.
- Nisam ni znala da imam neki specifični miris. Nije da posjedujem neke
skupe parfeme... - odvratila je zbunjeno, a na licu joj se pojavio smiješak koji nije
očekivala nakon situacije doma. No Aleks je budio samo ono najbolje u njoj.
- Sreća za mene, jer mi je upravo tvoj najdraži.
- Pretvaraš se u romantičnog ljigavca. - rekla je, dok mu je još bila okrenuta
leđima.
- Ne, ja sam oduvijek bio romantično ljigav, samo sam se morao praviti da
sam ti prijatelj.
- Vidiš, na kraju će ispasti da je moja baka bila u pravu. Svi se vi pokušavate
samo uvući u nečije gaćice.
- Baka ti je malo prosta. Ali ne nužno u krivu. - odgovorio je pomalo
sveznajuće.
- Aleks Pejić. Veliki zavodnik.
- Pa jesam li uspio zbariti najzgodniju curu na školi ili nisam?
- Je l’ ti to meni opet o Rebeki? - pitala je vidno iznervirano.
- Ne, glupsone. Mislim na tebe.

95
 Knjige.Club Books
Konačno ju je okrenuo prema sebi i poljubio je u usta. Primio ju je za
stražnjicu i natjerao da malo poskoči kako bi noge omotala oko njegova struka, a
kako bi bili na istoj visini. U strastvenom su klinču ostali sljedećih nekoliko
minuta.
- Mogli bismo i ući u stan, ne misliš? Što će pak tvoji susjedi reći? - rekla je
nakon što joj se učinilo da mu postaje pomalo teška, kako on to prvi ne bi morao
primijetiti. Znala je da je preveliki džentlmen za to.
- Nagledali su se oni gomila i gomila atraktivnih crnki ovih godina.
- Budalo. - nasmiješila se i ovaj put ona njega poljubila.
Uskoro ju je ispustio iz ruku kako bi otključao vrata. Elena je prvi put ušla u
njegov trenutačni stan. Bio je malo tamniji i staromodniji od prethodnog, no ubrzo
je pretpostavila da se još nisu riješili svih bakinih stvari, poput starinske komode
u dnevnom boravku i raznih stolnjaka za koje je znala da nisu birali ni on ni njegov
tata.
- Lijepo ti stoji plavo. - rekao je odjednom.
- Primijetio si? - upitala je i malo se zacrvenjela.
- Zaboravila si da si ti jedino u što sam gledao posljednjih nekoliko mjeseci.
Primijetio bih kada si se posvađala s mamom ili kada nekoliko dana nisi jela, kada
si malo lošije spavala ili kada ti je Lovro dignuo živac. Iznenadila bi se koliko
stvari muškarci primjećuju, a da nisu samo ženske gaćice.
- Ali to je prioritet, naravno?
- Naravno.
Poveo ju je za ruku u svoju sobu. Bila je veća od one prethodne, a Eleni je
odmah na ulasku postalo jasno ono što joj je pričao oko buke. U sobi je vladala
apsolutna tišina, koju je Aleks pomalo narušio puštanjem lagane glazbe na liniji.
- Nema postera? - primijetila je.
- Ne. Samo časopisi ispod kreveta.
- Zgodnih znojnih košarkaša?
- Duhovita si.
Prije nego što je uspjela išta odgovoriti zatvorio joj je usta poljupcem. Elena
je stavila ruke na njegove obraze i osjetila njegove jamice pod prstima.
- Je l’ se ti to smješkaš dok me ljubiš? - upitala je začuđeno.
- Moguće. - odgovorio je, ponovno položivši usne na njezine. - S obzirom na
to koliko sam to čekao, ne čudim se.
- Koliko si čekao, nekoliko mjeseci? Nije baš da si bio sasvim izravan u
svojim namjerama.
- Pogrešno. Zapela si ti meni za oko još puno prije toga. - odgovorio je nakon
nekoliko sekundi.
- Ma nemoj. Koliko?

96
 Knjige.Club Books
- Od prvog dana škole. - odvratio je ozbiljno.
- Joj, ne seri... - odgovorila je neuvjereno.
- Imala si bijelu majicu s kratkim rukavima, tamne trapez traperice i svijetlu
traper jaknu. Tamnoplavi Nike ruksak. Ušla si u školu s Petrom i osmijehom od
uha do uha, kao da je svijet samo vaš.
Elena je nakratko ostala bez daha. I samoj joj je trebalo malo da se prisjeti što
je točno nosila tog dana, ali vjerovala je da je Aleks u pravu jer ono što nije mogla
zaboraviti bilo je koliko je sretna bila tog dana. Upisala je željenu školu s
najboljom prijateljicom i nitko im nije mogao stati na kraj. Kako li je samo bila
naivna.
- Zašto nisi ništa rekao... davno prije? - pitala je na kraju.
- Nemam pojma. Nisam se usudio. Borio sam se protiv nekih svojih demona,
to sam ti pričao, tražio utjehu u košarci, onda se zarolalo sve s Amerikom i cure
su nekako pale u drugi plan. - rekao je iskreno.
- Što se promijenilo? Mislim, zašto si mi se na kraju ipak obratio?
- Iskreno? Nisam mogao gledati koliko patiš. Sama. Koliko se udaljavaš od
svih, koliko si tužna. Da se uopće više ne smiješ. Test iz hrvatskog poslužio je
kao odlična izlika onaj dan.
- Mislim da bi nam bilo ljepše da smo započeli nešto prije. Bio bi s
neopterećenom Elenom. Onom koja se zna smijati i šaliti. Koja ima prijatelje.
Koja nema ludu obitelj.
- Kad smo već na temi hrvatskog, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj
način, tako ide onaj citat, zar ne? I svaka je luda na svoj način. Misliš da tata i ja
nemamo lude rasprave? Svi ih imamo. Možda se manje smiješ. Možda nisi
jednako sretna. Ali si i dalje ona lijepa i dobra Elena koju škicam još od prvog
razreda. Sada samo malo ozbiljnija i s jednim životnim iskustvom koje ćeš, kada
jednom tuga malo splasne, možda i cijeniti. Uvijek sam se pitao kakav bih bio da
je moja mama ovdje s nama. Možda bih bio razmaženi mamin kretenčić, naviknuo
na sve lijepo u životu, možda bih se okružio pogrešnim društvom, možda nikad
ne bih zaigrao košarku. I zato nekako mislim da se stvari moraju odvijati na način
na koji se odviju. Koliko god on bio bolan. - objasnio je.
- Vjerovat ću ti na riječ, zasad. A sad me izvoliš ljubiti sve dok ne
nadoknadimo ove četiri godine tijekom kojih si bio papak.
- Na zapovijed!
Ponovno ju je podigao kako bi mogla omotati noge oko njegova struka, a onda
se primaknuo krevetu. Polako ju je spustio na čvrsti madrac, a potom legao pokraj
nje, primajući je u čvrsti zagrljaj. Eleni nije bio prvi put da se našla s dečkom u
krevetu, ali prvi put kao da je imalo smisla. I kao da je to stvarno htjela. Zavukla
je ruke ispod njegove majice, a Aleks je svoje položio na njezinu stražnjicu.
Prebacio je jednu njezinu nogu preko svog struka kako bi je mogao još više

97
 Knjige.Club Books
približiti sebi, a ona nije mogla ignorirati tvrdoću koju je osjetila na mjestu
njegovih prepona. Izvukla je ruku iz njegove majice i spustila je niže.
- Elena, molim te... - započeo je rečenicu, bez ikakva završetka.
- Eto vidiš, rekla sam na kraju da ćeš ti mene moliti. - rekla je sa smiješkom,
odgurnula ga na leđa i polako sjela na njega netom ispod njegova struka. Aleks je
samo tiho zastenjao.

- Obećala sam da ću te poštedjeti detalja. Ali ovo je bio dosta bitan moment
u priči, nisam ga mogla izbaciti. - opravdavala se Elena, ustajući s tvrda popločana
puta mirogojskoga groblja. Odlučila se malo rastegnuti prije nastavka priče.
- Uuuuu, seks, tabu za roditelje i djecu, zar ne? Srećom pa ne možeš pobjeći.
- nasmijala se. - Znam, morbidna sam. Bilo kako bilo, bio je to Aleksov i moj prvi
put. Bez brige, koristili smo zaštitu. - ovoga puta njezin je osmijeh pomalo
oslabio. Izvadila je nekoliko suhih listića iz grma čudnog oblika, koji se nalazio
tik uz nadgrobnu ploču, a kojim je dominirao žarkocrveni cvijet. Sunce je pomalo
zalazilo pa je znala da će morati ubrzati prema kraju priče želi li s groblja izaći
prije mraka.
- I sad da te ne zamaram kako je bilo, koliko puta i slično, to zaista nije bitno
za priču, nego sve ono nakon. Pokušaj se ne uzrujati previše. Znam da ja jesam, -
nadodala je mrko.
- Drž’ se stari, još malo pa gotovo. Što god mislio o svemu, moram ti priznati
da mi je drago što nakon toliko godina možemo barem ovako popričati. -
zaključila je, ponovno sjela ispred groba, nalaktila se i nastavila priču.

- Jesi li OK? - pitao ju je nakon što su nekoliko minuta ležali zagrljeni bez
riječi.
- Jesam, zašto ne bih bila?
- Mislim, boli li te što ili slično?
Elena je prasnula u smijeh.
- Što? - upitao je zbunjeno.

98
 Knjige.Club Books
- Ništa, katkad zaboravim koliko si staromodan. Žao mi je ako si razočaran,
ali nije mi ovo bio prvi put. - rekla je s malom nelagodom.
- Baš znaš napraviti kako da se čovjek osjeća posebno. - odvratio je tužno.
- Prvi je kojeg bih se htjela sjećati. - nadodala je blago.
- Da, sad se probaj izvući. - rekao je pomalo nadureno.
- Ajde, molim te, kao da ja tebi jesam prva. - zakolutala je očima.
- U pravu si... - procijedio je naposljetku.
- Eto vidiš. Tko je ona bila? - zanimalo ju je, iako je osjetila lagani grč u
želudcu.
- Neka nebitna cura s mora. A tvoj prvi? I molim te nemoj reći Leo jer ću si
iste sekunde pucati u koljeno. A onda svi moji košarkaški snovi odlaze kvragu.
- Naravno da nije Leo, mislila sam da imaš malo bolje mišljenje o meni.
- Nisam ja jučer imao njegov jezik na svom vratu. - podsjetio ju je.
- Molim te ne započinji tu temu opet.
- Onda? - upitao je nestrpljivo.
- Sjećaš li se onog lika koji je bio u našem razredu prve dvije godine, a onda
otišao?
- Hm, morat ćeš biti malo konkretnija od toga.
- Visok, zgodan, široka ramena...
- OK, prestani ove sekunde. - odvratio je i ozbiljno je pogledao.
- Ali rekao si... Uglavnom, Daniel. Mislim da je možda koji put igrao i
košarku s tobom na školskom igralištu.
- Joj, da, sjećam se sad. Da jaka ramena, pih. Jesi li vidjela moja? - pitao je i
stisnuo mišiće na rukama te raširio ramena koliko je to god bilo moguće. Elena se
ponovno nasmijala. - Plus, nije imao pojma o košarci. Što je bilo s njim, gdje je
on sad?
- Mama mu je neka diplomatkinja, odselili su iz Hrvatske nakon dvije godine.
- Ajde, malo sreće za mene.
- Ljubomoran? Bilo je ionako strašno loše. Napravila sam to samo zbog
vršnjačkog pritiska, ajmo to tako nazvati. Bila bih zadnja djevica u svom društvu
da nisam. Koji glupi razlog, sad kad bolje razmislim.
- Budući da su široka ramena puno bolji. - nadodao je.
- Ne, to je bio samo zgodan dodatak.
- Elena, katapultirat ću te iz kreveta.
Poljubila ga je kako bi se brže odljutio. Iako je prvotno držao čeljust stisnutu,
nije mogao odoljeti njezinu šarmu pa joj je nakon nekoliko sekundi durenja ipak
odgovorio na poljubac.
- Koliko vremena još imamo prije nego što ti se tata vrati?

99
 Knjige.Club Books
- Zašto, spremna si za još jednu rundu? - upitao je zaigrano.
- I to, a i ne bi baš htjela da me uhvati u tvom krevetu.
- Onda bojim se nedovoljno. Mogao bi doći kroz petnaestak minuta.
- Odjenut ću se, za svaki slučaj.
- Neeeeeeeee.
- Ajde, ako ništa drugo, bar imamo cijelo ljeto za ovo, prije nego što odeš.
- Ovaj, Elena... - rekao je nakon nekoliko sekundi.
- Da? - upitala je nonšalantno, navlačeći traperice na sebe.
- Ja putujem iduće nedjelje.
- Kako to misliš? - upitala je, prestajući sa zakopčavanjem gumbi na majici
dok joj je srce polagano, ali sigurno silazilo u pete.
- Nikad nismo pričali o tome, pretpostavljam. Ali to je plan već godinu dana.
Da odmah nakon srednje odem tamo, nađem neki poslić i vidim nešto Amerike
prije početka faksa. Moja teta, mamina sestra, živi u obližnjem gradu pa ću biti
smješten kod nje za to vrijeme.
- Odlično. Kada si mi to planirao reći? - upitala je hladno.
- Nemam pojma. Do jučer nisam ni mislio da će ti biti toliko bitno.
- A možda, samo možda, odlučio si ispuniti svoj san iz prvog razreda i
poševiti, kako si ono rekao, ‘najzgodniju curu iz škole’ prije nego što odeš?
Hladnoća u njezinu glasu polako se pretvarala u bijes.
- Elena, stvarno...
- Sad si imao i najbolju priliku, zar ne? Umro mi je tata pa sam spustila gard.
Ispričao si mi nekoliko priča o svojoj mami i odmah sam pala. Koja sam ja
glupača... - ustala je s kreveta i navukla tenisice.
- S jedne strane, kontrirao bih ti, a s druge bih ti rekao da stvarno jesi. Kako
to uopće možeš pomisliti za mene? - upitao je šokirano. Elena je gotovo
izignorirala njegovo pitanje i nastavila po svom.
- Na kraju, i sam si mi potvrdio i ono što je moja baka rekla, a i Leo. Krajnji
cilj - uvući se u nečije gaćice. Pod svaku cijenu, zar ne?
- Molim te nemoj me uspoređivati s Leom. Stvarno nisi fer.
- Ja mislim da nije fer da si spavao sa mnom i onda mi rekao kako ideš za
tjedan dana. Tako da mi nemoj pričati što je fer.
- A što si mislila da će biti? Da ćemo biti cijelo ljeto skupa i onda da ću se ja
predomisliti oko odlaska na fakultet na koji znam već godinu dana da ću ići?
Stvarno mi puno značiš... - počeo je, a onda ušutio.
- Ali ne baš toliko, htio si reći?
- Uopće ne želim odgovoriti na to pitanje.
- I ne moraš. Uštedjet ću ti trud. - zaključila je i izašla iz njegove sobe, a potom
i stana.
100
 Knjige.Club Books

13.
Jesi li sigurna?

Sat je pokazivao 7:06. Elena se okretala u krevetu već punih pola sata,
pokušavajući ponovno zaspati. Bila je nedjelja, škola je bila gotova i iako je
morala učiti za prijamni, svejedno je imala još malo vremena za spavanje. Pa ipak,
nikako nije mogla zaspati.
Prva misao s kojom je išla leći i s kojom se probudila bio je Aleks. Želudac
joj se gotovo skvrčio od ljutnje. Nije se mogla sjetiti ni kada je posljednji put jela.
Možda bi bolje spavala da je. Kao da ju je netko vratio mjesecima nazad u vrijeme
nakon tatine smrti. Nije mogla naći više ni jednu pozitivnu misao o svom životu.
Jedina svjetla točka posljednjih nekoliko mjeseci bio je Aleks. Jedini koji ju je
mogao nasmijati, jedini kome se mogla povjeriti, jedini koji je bio tu za nju u
svako doba dana i noći. I sada je tako glupo izigrao njezino povjerenje.
Znala je da će prije ili poslije otići. Iako je izbjegavala razmišljati o tome, nije
bila glupa. Ali mislila je da će, sada kada su konačno priznali kako se osjećaju,
ipak imati malo više vremena jedno za drugo. Bi li drugačije odlučila da je znala
sve činjenice? Da je znala da će ostati i bez njega za samo nekoliko dana? Bi li
bilo još i gore da su ih čekali mjeseci lijepog druženja i da je otišao nakon toga?
Nije mogla odgovoriti na ta pitanja. Znala je samo da je ljuta zbog toga što više
nije imala ni izbora. Kao i to da je njezinu ljutnju dodatno potaknuo glupi
razgovor s Larom oko Australije. I dalje nije željela vjerovati da joj je sestra
ozbiljna u tom naumu. Ostati bez Aleksa bila je jedna stvar. Ostati bez nje... Nije
to mogla ni zamisliti.
Dani su joj prolazili u pripremi za prijamne ispite. Odlučila se prijaviti na dva
fakulteta; komparativnu književnost za koju je izgubila strast, no ipak osjećala da
si duguje bar toliko da proba, te psihologiju, kako bi vidjela može li pronaći u toj
grani znanosti svoj put u pomaganju drugima koji su proživjeli isto što i ona -
gubitak bliske osobe. Najviše muke zadavali su joj matematika i fizika, koji nisu
bili ključni, no ipak su bili važni za upis. Bilo je prekasno za pripreme pa je bila
prepuštena sama sebi. Ako ne upadne na fakultet, naći će posao, iznajmiti stan s
nekom cimericom i pokušati opet iduće godine. Naposljetku, je li joj tko mogao
zamjeriti nakon ovakve godine? A ako upadne na fakultet, opet će pronaći posao
i iznajmiti stan s nekom cimericom. Nadala se samo da će imati dovoljno vremena
za oboje. No znala je da neće moći dugo podnijeti situaciju doma.
Bez obzira na to koliko ju je Aleksov odlazak opterećivao, učila je danonoćno.
Čak joj je i Mia povremeno pomagala. Larinu je sobu izbjegavala jer uza sve nije

101
 Knjige.Club Books
imala živaca za razgovor s njom. Stoga je zabila glavu u knjigu i nije je dizala sve
dok nije primijetila da je subota navečer, a da ona čitav tjedan nije ni izašla iz
kuće, osim do trgovine po nekoliko energetskih napitaka. Saznanje o tome koji je
dan u tjednu došlo je u njezinu glavu poput novog šoka. Aleks sutra ide. A završili
smo tako kako smo završili.
Stavila je knjigu sa strane i zagledala se kroz prozor. Bila je u Mijinoj i svojoj
sobi; Mia je u posljednje vrijeme sve više izlazila iz kuće pa je Elena imala mir
za učenje. Nije znala je li to sestrin znak dobre volje ili, da za razliku od nje, ima
kakvo-takvo društvo. Misli su joj se nakratko vratile na tatu i onaj ružni dan.
Sjetila se kako se glupirala kod Petre dok je njezin tata umirao. I kako, osim onog
posljednjeg namigivanja prije odlaska, nije imala priliku oprostiti se od njega. Što
ako se Aleksu nešto dogodi? Ili što ako sve bude u redu, a nikad se više ne vide
jer je ona odlučila biti ljuta na njega? Bi li se mogla nositi s time?
Glava joj je bila prepuna kolebanja, naučenih fraza i teorija te nikad bučnijih
misli o Aleksu. Odlučila je prošetati i donijeti barem nekakvu odluku. Put ju je
poveo prema njegovoj ulici. Idem samo vidjeti gori li svjetlo, sprema li se ili ga
uopće nema doma, pomislila je. I upravo na skretanju s glavne u njegovu ulicu
gotovo se zabila u njega.
- Oh, ovaj, bok. - bubnula je zbunjeno.
Toliko o mom iznimno pametnom top-secret planu uhođenja.
- Pitao bih te kamo si krenula, ali moraš priznati da je malo očito. - nasmiješio
se. Njegova je ulica, nažalost po nju, bila slijepa.
- Ionako nemam energije za muljanje.
- To je u redu. Jer sam ja ionako krenuo do tebe. - odgovorio je iskreno.
- Telepatija, ha?
- Neka dobrosusjedska, da.
- Žao mi je...
- Elena, oprosti...
Izgovorili su posljednje rečenice gotovo u isti tren. Potom su se pogledali i
jednostavno zagrlili. Nakon što su tako stajali nekoliko dugih sekundi, bilo je
vrijeme da netko od njih dvoje progovori.
- Kad putuješ sutra? - pitala je, zazirući od njegova odgovora.
- U deset mi polijeće avion.
- Jesi se spakirao?
- Naravno.
- Štreberu. - zadirkivala ga je, pokušavajući ublažiti napetost situacije.
- Iskreno, htio sam si ostaviti što više vremena za tebe pa sam obavio sve
danas popodne.
- Znači, tehnički imamo do sutra u...

102
 Knjige.Club Books
- Oko sedam moram krenuti na aerodrom.
- Koliko bi čudno bilo na skali od 1 do 10 da te pratim do aerodroma i onda
se vratim s tvojim tatom doma? - pitala je na kraju.
- Nimalo. Zna sve o tebi, Elena. Poludio bih da nisam ni s kim razgovarao
ovaj tjedan. - objasnio je.
- Ja sam srećom imala milijun udžbenika pročitati. - rekla je sarkastično.
- Kako ide učenje za prijamni? - upitao je, a potom je primio za ruku i počeo
šetati u njoj nepoznatom pravcu. Njoj pak nije bilo ni bitno kamo idu, samo da su
skupa i da je sve u redu između njih dvoje.
- Prijamne, misliš?
- Prijavit ćeš oba? Sjajno. Pa ćeš onda, kada vidiš rezultate, moći odlučiti što
želiš. Iako ne sumnjam da ćeš upasti na oba.
- Barem jedno od nas dvoje. Ide... teško. Bilo bi bolje da sam našla neka dva
malo srodnija fakulteta. Ali ionako imam plan i ako ne upadnem ni na jedan pa je
već malo lakše.
- To je stav. Da nisam upao na Brown, tu bih definitivno upisao kineziološki
pa me to malo tješilo u tjednu kada sam trebao dobiti rezultate. A koji ti je plan
B, onda?
- Recimo samo da ni jedan ne uključuje ostajanje doma.
- Ima li nekih razvoja situacije?
- Osim tog da me osim tebe ostavlja i Lara koja ide u Australiju? Ne posebno.
- Molim? - upitao je u čudu.
- Iskreno, ne da mi se o tome sad.
- Znaš da ćeš prije ili poslije morati pričati sa mnom o tome?
- Poslije zvuči odlično.
Hodali su još neko vrijeme dok nisu došli u ulicu koju je Elena prepoznala.
Bila je to ista ona u kojoj se našla dan nakon maturalne.
- Idemo... u tvoj stan? - upitala je pomalo plaho.
- Pa... mislio sam, da. Ali prije nego što počneš opet vikati na mene ili imati
neke čudne primisli u glavi, nisam te ovdje doveo zbog seksa. Samo sam htio
imati još nekoliko sati mira s tobom. Ako se slažeš.
Elena je udahnula, razmislila na nekoliko sekundi, a potom kimnula.
- Sjajno. Onda nas moj tata može sutra pokupiti ovdje. - rekao je odahnuvši.
- Ne želiš još provjeriti jesi li sve uzeo?
- Stvarno jesam, mali milijun puta danas. Ne mogu opet.
- Znači, imao si lijepo razrađen plan za večeras? - pitala ga je pomalo
skeptično.
- Da, to radimo mi s dijaboličnim umovima kada želimo obrlatiti najzgodnije
cure na školi. Plan mi je ipak imao jedan jako veliki upitnik nad sobom.
103
 Knjige.Club Books
- Koji to?
- Hoćeš li uopće htjeti razgovarati sa mnom.
- Što bi bilo da nisam htjela? - upitala je znatiželjno.
- Imao sam plan B. - nasmiješio se.
- A taj je?
- Napisao bih ti pismo. Moj bi ti ga tata dao, a vjerovao sam da bi bila
preznatiželjna da ga ne pročitaš na koncu.
- Sad mi je sve žao što sam izašla iz kuće.
- Draže bi ti bilo pismo od mene uživo?
- Draže bi mi bilo da si se morao malo pomučiti, sad kad znam da si imao tu
namjeru.
- Ne bih mogao otići da misliš da sam kreten na razini Lea. - zaključio je.
- Imaš cijelu noć za promijeniti mi mišljenje.
- Bome sam dobro zasrao onda.
- Bome jesi.
Uspeli su se uz stube do njegova stana, a Elena je poslala poruku majci kako
će učiti s prijateljicama do kasno pa da će vjerojatno spavati kod Petre. Majka
uopće nije posumnjala, niti ju je pitala zašto je izašla a da se nikome nije javila.
Elena je odlučila izignorirati bol u srcu koju je, na svoje iznenađenje, osjetila zbog
toga.
Ponovno su se našli u njegovoj sobi. U njoj nije više bilo postera, ormar je bio
razmontiran, a ostali namještaj presvučen prozirnom folijom. Soba je očito bila
svježe okrečena, a to je potvrđivao i miris boje koji se osjetio, unatoč širom
otvorenim prozorima. Aleks je maknuo foliju s kreveta kako bi Elena mogla sjesti.
- Sorry, stan je u još lošijem stanju nego što je bio kada si posljednji put bila.
- Meni samo posteri nedostaju. - nasmiješila se.
- Na njima sam liječio frustracije nakon našeg posljednjeg razgovora. Mislim
da je tad tata shvatio da nešto ne štima pa smo otišli na jedno muško pivo.
- Odlično, sad tvoj tata misli da sam glupača. Ili drolja. Nešto od tog dvoje.
- Iznenadila bi se, zapravo mi je rekao da je bezobrazno od mene što prije s
tobom nisam podijelio svoje planove i stao je na tvoju stranu. Tako sam i shvatio
da sam dobrano usrao. Ali sad kad smo već na toj temi... Stvarno nisam znao kako
da ti kažem kad idem a da ti ne budeš loše volje zbog toga ili da vršim neki pritisak
na tebe. Zapravo sam cijelo vrijeme htio vidjeti imaš li ti ikakva interesa za mene.
Jer da se nije dogodilo s nama ono što se dogodilo, bilo bi stvarno nebitno kad ja
idem, zar ne?
- I da i ne. Mislim da si mi kao prijateljici dugovao reći kad te točno gubim u
svom životu... jer si mogao pretpostaviti da će mi još jedan gubitak ove godine
jako teško pasti.

104
 Knjige.Club Books
- Ali o tom se i radi. Nisam znao da će te to toliko pogoditi.
- Naravno da bi me pogodilo. Pogotovo nakon što mi je Lara gotovo rekla istu
stvar.
- OK, ali ja stvarno nisam mogao znati to za Laru.
- Istina, nisi. Ali bez obzira na to i bez obzira na to što je bilo između nas, ti
si bio moja jedina svjetla točka nakon što mi je tata umro. Više sam tužna što
ostajem bez toga nego tebe fizički, iskreno.
- Uh, očito nisam ostavio najbolji dojam onu večer onda. - pokušao se našaliti.
- Naravno da jesi. Ali prvo te gubim kao prijatelja, a onda kao... oprosti na
izboru riječi, ljubavnika.
- Nije Amerika na kraju svijeta. Mislim, jest, ali to ne znači da se ne možemo
povremeno čuti.
- Aleks... - započela je.
- Pa ne znači! - bio je ustrajan.
- Posljednje što želim jest da odeš u Ameriku i razmišljaš o jadnoj maloj Eleni
u Hrvatskoj i da zbog mene propuštaš iskustva koja možeš imati tamo. Kakva i s
kim god ona bila. - rekla je suho. - To sam ti i mislila reći kad sam krenula prema
tebi. Da je bilo pogrešno od mene što sam reagirala tako kako jesam jer si se
godinama i dobrano pomučio oko upisa i da zaslužuješ samo najbolje. Čak i ako
to nisam ja trenutačno. - nasmiješila se malo.
- Nikad nisam mislio da će mi biti toliko drago i toliko žao što idem. -
naposljetku je rekao nakon nekoliko sekundi.
- To je upravo ono što ne želim da osjećaš. Ti imaš priliku otići iz naše šugave
svakidašnjice bez jednog roditelja, s čudnim školskim kolegama, s dosadnim
predmetima. Ja ću svoju nekako stvoriti ovdje. Ako itko ima pravo na sreću, onda
smo to nas dvoje, bez obzira na to što će ta sreća biti odvojenog tipa. I zato ti
zabranjujem da misliš na mene ili da se čujemo. Bilo bi mi drago da mi javiš da
si stigao, ali to je to. Želim da iskusiš Ameriku onako kako si namjeravao prije
nego što sam ti ja uletjela u život. - zaključila je, a onda joj je jedna suza kliznula
niz lice.
- Jesi li sigurna? - upitao ju je, a onda joj obrisao obraz.
- Jesam. Dugujemo si oboje vidjeti što smo jedno bez drugog. Ti si bio moj
oslonac ovih nekoliko mjeseci. Vrijeme je da naučim hodati bez tebe. A sad me
poljubi kao da sutra ideš u Ameriku i kao da se možda nikad više nećemo vidjeti.
- pokušala se našaliti, iako su joj sada suze tekle niz oba obraza.
- Hej. Možda sutra putujem, da, ali to ne znači da se više nikad nećemo vidjeti.
To zaboravi. Nećeš se tako lako riješiti mog društva. - rekao je nježno, brišući joj
suze.
- Nadam se da neću. - rekla je i prekinula daljnji razgovor poljupcem.

105
 Knjige.Club Books

U sedam ih je sati, prema dogovoru, pokupio Aleksov tata. Elena i on sreli su

se nekoliko puta otkad se Elena počela družiti s Aleksom pa u automobilu nije
bilo toliko čudno koliko je ona mislila da hoće. Ipak, pomalo je zazirala od vožnje
doma. Vožnja prema aerodromu pak svela se na provjeravanje svega što je Aleks
trebao uzeti za put - od dokumentacije za fakultet, putovnice i vize osobnih stvari
pa do onih posljednjih detalja, poput broja i adrese njegove tete koja je tamo
živjela i koja će ga dočekati na aerodromu.
Na aerodrom su stigli oko pola osam, no dok su predali njegovu prtljagu i
obavili sve potrebne procedure za let, prošlo je dodatnih pola sata. A onda, kao da
se netko poigrao s kazaljkama, bilo je vrijeme za polazak. Elena je prepustila
Aleksovu ocu da se prvi oprosti i da mu da nekoliko savjeta za kraj. Nije čula o
čemu su pričali, a nije to ni htjela. Radije je u glavi smišljala što će mu ona reći.
Kada je došlo vrijeme za njihov oproštaj, Aleks ju je zagrlio kao nikad dotad.
Osjećala je ili da je neće nikada pustiti ili da će joj polomiti svaku košćicu koju
ima u tijelu.
- Aleks? Ne. Mogu. Disati.
- Ajme, oprosti.
Olabavio je malo stisak, no nije ju pustio iz svog zagrljaja.
- Htjela sam ti reći...
- Pusti sve patničke govore koje imaš smišljene u toj svojoj glavici. Ja ću biti
u redu. Ali želim da ti odeš s ovog aerodroma ne s osjećajem kao da si nešto
ponovno izgubila, nego kao da si nešto dobila. Jer jesi. Dobila si nekoga tko će te
zauvijek smatrati prijateljicom, čak i ako zaboraviš na mene. Dobila si klinca
zaljubljenog od glave do pete koji je prvi put otkrio kako je to toliko brinuti se za
nekoga drugog da ti nije bitno više ni kako se sam osjećaš. Dobila si dio mog srca.
I samo ćeš ti odlučiti što ćeš s njim napraviti. Ti imaš kontrolu nad ovom
situacijom. Nemoj to zaboraviti.
Bez obzira na to što je znao da ih njegov tata vjerojatno gleda, kao i mnogi
prolaznici i putnici, poljubio ju je kao da mu je to posljednja stvar koju će
napraviti na ovom svijetu. A onda... Onda je otišao.

106
 Knjige.Club Books
Elena je jedva dočekala dolazak do automobila, gdje je bez obzira na
Aleksova tatu planirala isplakati dušu. No upravo ju je Aleksov tata preduhitrio u
tom planu. Dvije krupne suze žurile su se niz njegove obraze kada je sjeo u
automobil. Desnu je ruku držao na mjenjaču, iako nije ni upalio automobil. Elena
je stavila svoju ruku na njegovu.
- On je sve što imam na ovom svijetu. I jedino do čega mi je stalo. Ako mu se
nešto dogodi na putu ili tamo, moj život više nema smisla. Zašto sam ga pustio? -
jedva je izrekao.
- Gospodine Pejiću, neće mu se ništa dogoditi. I Vi i ja proživjeli smo previše
da se svemir baš toliko uroti protiv nas pa da izgubimo i njega. Ja se ne brinem, a
ne biste se ni Vi trebali. Otići će tamo, rasturiti u školi, pokazati Amerima kako
se igra košarka, slomiti pokoje srce, upoznati mnoštvo novih prijatelja. I zato
umjesto da cmizdrimo naređujem nam da budemo sretni zbog toga. Ovaj, barem
sebi, s obzirom na to da Vas i ne znam dobro pa nije baš zgodno da Vam išta
naređujem. - nadodala je.
- Ne, u pravu si. I znam sve, zato sam i htio da ode iz ove kolotečine. Ali
svejedno će mi nedostajati.
- Bez brige, i meni.
Ostatak vožnje proveli su u šutnji i svatko u svojim mislima. Aleksov tata
ostavio je Elenu u njezinoj ulici, a potom joj se zahvalio na lijepim riječima i
zajedničkom povratku. Rekao joj je da će joj svakako javiti kada Aleks sleti ako
on iz nekog razloga to ne bude mogao napraviti. Razmijenili su brojeve, a onda
se srdačno pozdravili.
Iako je bila puna pozitivnih misli za Aleksova tatu, u sebi se ipak raspadala.
Zaista je htjela pronaći utjehu u Aleksovim riječima, no znala je da će taj dan biti
rezerviran za plakanje. I zato ju je iznenadilo kada je na ulasku u stan ugledala
Miju, baku, majku i Lovru kako formalno i zabrinuto sjede u blagovaonici.
Uhvatio ju je napadaj panike.
- Što... što se događaje li sve u redu s Larom? - pitala je poluhisterično.
- S Larom je sve u redu. - izjavila je majka neočekivano hladno. - Ali zato s
Mijom nije.
Elena je svrgnula pogled na mlađu sestru, koja je bila uplakana, a njezino
lijepo lice narušavali su tamni podočnjaci.
- Mia, jesi li bolesna? Molim te reci da je sve u redu. - Elena je već bila na
rubu živčanog sloma.
- Oh, Miji je odlično posljednjih nekoliko mjeseci, evidentno. Samo je trudna.
- s podsmijehom je zaključio Lovro.

107
 Knjige.Club Books

- Čestitam, stari, sad više nisi samo stari, nego i deda. - rekla je Elena toplo, a
jedna joj je suza ipak pobjegla niz lice.

108
 Knjige.Club Books

14.
Ti si genijalna teta

- Fizikalna klasifikacija receptora, kolegice.

- Receptore razlikujemo s obzirom na vrstu energije koja na njih djeluje, npr.
mehanoreceptori koji se odnose na sluh i dodir, kemoreceptori za njuh i okus,
elektromagnetski receptori za vid, termoreceptori za toplo, hladno te
nocireceptori koji reagiraju na oštećenje tkiva.
- U redu, a fiziološka klasifikacija? Samo nabrojite.
- Eksteroceptori, interoceptori i proprioceptori.
- Dajte mi još samo nešto recite o tonotopnoj organizaciji slušnog korteksa.
- Jedan dio vlakana slušnog aferentnog puta križa se, a drugi dio ide do mozga
po istoj strani, to znači da je gotovo nemoguće da dođe do potpunoga gubitka
slušne osjetljivosti zbog povrede mozga jer vlakna iz svakog uha idu u obje
hemisfere. Neka se vlakna odvajaju i odlaze u strukture koje upravljaju refleksima
na zvučne podražaje.
- Odlično, kolegice, čestitam Vam. - nasmiješila se profesorica, upisala pet u
indeks i pružila ga Eleni.
- Hvala Vam puno, profesorice, i vidimo se u idućem semestru!
Elena je izašla s fakulteta ozarena. Duboko je udahnula i pogledala u nebo.
Prva godina gotova. Nadam se da se ponosiš, pomislila je u sebi. Ispred fakulteta
čekala ju je kolegica Hana; njezina bakrena kosa toliko je stršala da ju je Elena
ugledala i prije nego što je izašla ispred zgrade.
- Kako je prošlo? - upitala ju je uzbuđeno, a njezine kovrče koje kao da su
same poskakivale dodatno su naglašavale njezin entuzijazam.
- Pet! - ciknula je Elena.
- Bravo, štreberice.
- To znači da mogu aplicirati za stipendiju iduće godine! Odnosno, da imam
realne mogućnosti da je i dobijem.
- Ako je tko to zaslužio, onda si to ti. A sad mi reci - kamo i kad idemo piti?
- Javit ću ti se predvečer, može? Moram ići pogledati...
- Znam, Miju i bebu. Ti si genijalna teta, znaš to? - upitala ju je nježno. - Ne
znam da će se oni složiti s tim kad im kažem...
- Što to, da se iseljavaš? Stan je blizu. Svaki dan možeš ići do Mije. Ona ti to
sigurno neće zamjeriti. E sad, što se tvojih tiče...

109
 Knjige.Club Books
- Misliš, moje. Moje mame. Za Lovru me nije jako briga. - rekla je Elena
pomalo osorno.
- Nećeš mi se usrati sad?
- Neću, bez brige. Nećeš me se tako lako riješiti. Nemaju mi što reći, godinu
sam položila s izvrsnim ocjenama, našla sam posao koji mogu raditi uz faks, bit
će teško i morat ću malo stisnuti, ali ako želim ostati normalna do kraja ovog
fakulteta moram otići od doma.
- I večeras pijemo u to ime. - zadovoljno je zaključila Hana.
- Dogovoreno.
Došle su do Hanina automobila, a potom ju je prevezla dio puta. Hana je bila
iz Pule i već je živjela odvojeno od roditelja, tako da ona nije imala sličnih
problema kao Elena. Štoviše, njezini su roditelji bili i imućni pa su za njezin studij
odmah kupili stan u Zagrebu kako bi imala gdje biti tijekom studiranja, a kako bi
i njezina mlađa sestra imala smještaj ako se i ona odluči za studij za nekoliko
godina. A za upis na fakultet kao čestitku dobila je i automobil. Bez obzira na to,
ona i Elena kliknule su čim su se upoznale. Hana je bila vrckava i slobodna, baš
ono što je trebalo tugom opterećenoj Eleni na početku godine. Kada su se malo
zbližile, Elena joj je sve više pričala o situaciji kod kuće, stoga joj je Hana bez
razmišljanja ponudila da se useli kod nje. Nije htjela čuti ni riječ o plaćanju
najma, no dopustila je Eleni da preuzme barem plaćanje režija kako joj se ne
bi osjećala dužna.
Jedini problem bila je sama selidba. Elena se, bez obzira na očajnu situaciju
doma, nikako nije mogla odlučiti na posljednji korak. Uvijek bi našla razlog za
predomišljanje u posljednjem trenu. Jedan dan je to bila Mia. Drugi dan njezina
nećakinja. Treći dan Moki. Srećom, i Hana je studirala psihologiju pa je nakon
nekog vremena prepoznala Elenine simptome i brzo je dovela u red. Dogovorile
su se da će morati prelomiti kada da posljednji ispit. Hana je ionako veći dio ljeta
planirala provesti u Puli, što je Eleni davalo dosta vremena da se useli kako treba
i privikne na stan i drugačiju rutinu života. Danas je konačno bio taj dan.
Ušla je u kuću te prvo stupila u nekadašnji stan bake Milice. Nakon što je Mia
objavila da je trudna, baka je koji mjesec nakon toga otišla u dom. Iako je tvrdila
da je to napravila zbog svojih ruku, koje su se zaista sve više i više tresle, Elena
je dobro znala da je tim činom htjela pomoći Miji, kojoj je prepustila stan za nju
i dijete na putu. Lara je otišla za Australiju koji tjedan nakon toga. Lovro i njihova
majka to su sve pak shvatili kao idealnu priliku da konačno priznaju svoj odnos
pa se Lovro samo preselio u njihov stan, za početak u Larinu sobu. Bila je to
posljednja slamka zbog koje je Elena konačno odlučila iseliti.
Oprezno je pokucala na vrata sestrina stana.
- Uđi. - rekla je Mia glasno.
- Hej. Mislila sam da spavate. - ušla je Elena u dnevni boravak, gdje je njezina
sestra hodala s djetešcem u naručju.

110
 Knjige.Club Books
- Ne. Gospodična Iskra odlučila je preskočiti popodnevno spavanje. Što se
mene tiče, može, ako to znači da će spavati kao klada po noći. Ali svi znamo da
se to neće dogoditi, je li tako, zloćo mala?
- Daj je meni da ti malo odahneš. - rekla je Elena i ispružila ruke.
- Jesi li oprala ruke prije nego što si ušla? - pitala je Mia strogo.
- Koliko puta ćeš me pitati isto pitanje? Samo zato što sam jednom zaboravila
ne znači...
- Upravo si odgovorila na pitanje. Evo ti je, ja ionako moram učiti.
Mia je trudnoću priznala kada je bila trudna već tri mjeseca. Bez obzira na
majčino inzistiranje, nije mogla pobaciti ni da je htjela. Iskra im je tako stigla u
siječnju, a Mia je s profesorima dogovorila da će polagati godišnje ispite iz svih
predmeta na kraju školske godine. Elena je bila vrlo skeptična prema tome jer je
Miju nakon svega čekala još i matura, pogotovo uz dijete koje nije baš voljelo
spavati, ali odlučila je držati jezik za zubima.
Iskrina oca Elena je vidjela samo jednom, netom nakon što je Mia rodila.
Eleni je bio dovoljan samo jedan pogled na njegove ruke kako bi primijetila da
mu Iskra nije bila niti najmanje na pameti kada je ušao u bilo kakav odnos s
Mijom. Iako nije imao prsten na prstenjaku, trag od višegodišnjeg nošenja nije
bilo moguće izbrisati skidajući ga netom ispred ulaza u bolničku sobu. Prema
Mijinim riječima, bio je najmanje dvaput stariji od nje te vlasnik kafića u kojem
je Mia visjela s prijateljicama. Jedne se večeri nakon tatine smrti tamo toliko
napila da nije mogla hodati, a on joj je ponudio prijevoz do doma. I tako je
krenulo, no čim je došla Iskra, i završilo. Ako ništa drugo, svaki joj je mjesec slao
dio novaca za Iskru. Ili pak kupovao Mijinu šutnju. Elena nije previše ulazila u
njihove dogovore. Jedino što joj je bilo bitno jest da joj sestra barem završi srednju
školu i nađe kakav-takav posao da ne ovisi cijeli život o Gospodinu Birtijašu. Zato
joj je, u pauzama između vlastitih ispita i učenja pomagala koliko god je mogla
kako bi Mia mogla učiti. A sada ju je morala napustiti. Progutala je knedlu u grlu
i započela razgovor.
- E, znaš Hanu s mog faksa?
- Ona vesela ćurka? - pitala je Mia, ne podižući pogled s knjige.
- Da. Uglavnom, ona i ja smo se jedne večeri jako napile i onda smo počele
pričati o našoj situaciji doma... Ustvari, prvo sam joj počela pričati, a onda sam se
napila...
- Elena, ne okolišaj. Ili ste postale lezbo-par ili odlaziš konačno od kuće. Koje
je od tog dvoje?
- Ovo drugo bojim se.
- Ajde, hvala Bogu da si se i ti opametila! - konačno ju je pogledala Mia. Elena
nije očekivala tu reakciju.
- Kako to misliš?

111
 Knjige.Club Books
- Mislila sam da ćeš otići čim se Lovro preselio gore. - objasnila je.
- Ma je, i ostaviti tebe i Iskru da se same bakćete s njim.
- Iskra, rekla bih, nije ni primijetila. - odvratila je Mia nonšalantno.
- A ti? Tko bi čuvao Iskru dok ti učiš? - upitala je Elena s grižnjom savjesti.
- A tko će je sad čuvati? Vjerovala ili ne, preživjet ćemo bez tebe. Cijenim
sve što si napravila za nas, stvarno, ali ja Iskru nisam rodila da bi tvoj život bio na
pauzi zbog nas dviju.
- Znaš da ću ti uvijek biti na raspolaganju? Stan je dvadesetak minuta pješice
odavde. - uvjeravala ju je Elena.
- Znam. Kad odlaziš?
- Danas sam dala posljednji ispit. Prošli tjedan našla sam posao za preko ljeta,
a za dalje ćemo vidjeti. Mislila sam se već danas početi pakirati. - rekla je, i dalje
s knedlom u grlu.
- Dobro za tebe. Drago mi je, Elena, stvarno. Ja imam mamu; bez obzira na
to što mislile o njoj, oko Iskre se zaista trudi. Imam svoje prijateljice. Imam i
Denija, barem financijski, ako ništa drugo. Lara pokušava pronaći smisao života
u Australiji. Mama i Lovro su skupa. Jedino si ti na mjestu i kopniš, bez obzira na
faks. Tako da mi je drago što si se pokrenula.
Elena se sagnula kako bi zagrlila svoju mlađu sestru, na što se Iskra
promeškoljila i počela plakati.
- Eto, ti i tvoji emotivni ispadi. Sad je lijepo smiri da ja mogu učiti, a onda
možeš ići reći sretnu vijest golupčićima.
Provela je još koji sat u sestrinu stanu, a potom je skupila hrabrosti za odlazak
u gornji stan, koji uskoro neće biti više njezin. No Lovre i njezine majke još nije
bilo doma. Nije htjela gubiti vrijeme čekajući ih pa se odlučila uputiti do
kvartovske trgovine kako bi provjerila imaju li praznih kutija u koje će moći
složiti svoje stvari. Dok je čekala da voditelj trgovine provjeri situaciju, naletjela
je na Aleksova tatu.
- Hej, Elena, što ti ovdje čekaš? - upitao je kada ju je ugledao kako stoji nasred
trgovine bez ikakve košarice.
- Voditelja trgovine, trebam neke prazne kutije. Vi ste u nabavci?
- Da, moram malo podebljati zalihe ovaj tjedan s obzirom na to da se Aleks
vratio. - odgovorio je veselo.
- Molim? - upitala je šokirano. - Pa nije se uopće javio! Mislila sam da ga ne
očekujete još barem mjesec dana.
- Tako je i trebalo biti, međutim, ozlijedio se pa se vratio nešto prije. -
odgovorio je, ne primijetivši na prvu koliko je Elenu zapanjio njegov odgovor.
- Je li sve u redu? - odvratila je zabrinuto.
- Ima neki problem s koljenom. Ispite je, srećom, riješio, ali nije mogao
nastaviti s treninzima. A znaš kakvo je zdravstvo tamo. Odlučio je doći ovdje
112
 Knjige.Club Books
vidjeti što se točno događa, a onda ga čeka rehabilitacija. Zato ti se vjerojatno nije
ni javio, nije baš najbolje volje i noga ga jako boli. - objasnio je na kraju.
Elena se nekoliko sekundi pitala je li to stvarni razlog, ali odlučila je prešutjeti
svoje pitanje. Ipak, Aleksov tata vidio je kolebanje na njoj.
- Elena, vjerujem da je bolje kako bi ti se u normalnim okolnostima odmah
javio. Ali gledaj ovako. Ja imam još nekoliko stvari obaviti prije odlaska doma.
Što kažeš da ti uvalim ove stvari i ključ stana, prevezem te do naše ulice pa da ga
iznenadiš? Mislim da bi mu dobro došlo lijepo iznenađenje, jako je natmuren. -
predložio je.
Na to se pojavio voditelj koji je Elenu obavijestio kako nemaju ni jednu kutiju,
ali kako joj može sačuvati nekoliko ujutro. Shvativši da nema ništa pametnije
raditi, a nije mogla ni sakriti veselje zbog Aleksova povratka, odlučila je prihvatiti
prijedlog njegovog tate. Ostavio ju je ispred njihova stana i naoko nonšalantno
spomenuo da će se vratiti za nekoliko sati. Elena je otključala stan i ušla s
vrećicama.
Iz Aleksove sobe čula se lagana muzika, dok je u ostatku stana vladala tišina.
Primijetila je kako se u njemu nalazi puno više fotografija otkad je posljednji put
bila u njemu, a razveselila ju je i fotografija njih dvoje kako plešu na maturalnoj
zabavi, za što nije imala ni pojma da je njegov tata snimio. Krenula je
raspakiravati vrećice u kuhinju, dok nije začula Aleksa iz njegove sobe.
- Stari, možeš li mi samo dodati nešto hladno za piće? Umirem.
Elena je bez riječi izvadila čašu, natočila sok i ubacila u nju dvije kockice
leda. Potom je krenula prema njegovoj sobi. Vrata su bila otvorena, a unutra je
radio ventilator. Ušla je i počela oponašati glas Aleksova tate.
- Izvoliš, sinko. - rekla je dubokim tonom i prasnula u smijeh. Kada je podigla
pogled, vidjela je šokiranog Aleksa kako leži u krevetu bez majice, u kratkim
košarkaškim hlačicama, s nogom podignutom na nekoliko jastuka. Čaša joj se
malo zatresla u ruci.
- Ne znam doživljavam li toplotni udar trenutačno. - izvalio je, a na licu su
mu se pojavile dobro poznate jamice. Elena je osjetila leptiriće u trbuhu.
- Iznenađenje? - nasmiješila se i prišla krevetu.
- I to nemaš pojma koliko dobro. Dođi ovdje! - raširio je ruke kako bi mu
došla u zagrljaj.
Stavila je čašu sa sokom na noćni ormarić i sagnula se kako bi ga zagrlila.
Povukao ju je tako snažno da je izgubila ravnotežu i pala preko njega. Aleks je
nije prestao grliti bez obzira na to. Nakon čitave minute odmaknuo ju je od sebe
kako bi mogla doći do daha, a on se pomaknuo u krevetu kako bi joj napravio više
mjesta. Kada je pomicao nogu, vidjela je izraz bola na njegovu licu.
- Što se dogodilo s tim? - upitala je i pokazala na nogu. Sada, kada se
približila, vidjela je kako mu je koljeno dvostruko veće od onog na drugoj nozi.

113
 Knjige.Club Books
- Ne znam još točno. Vjerojatno skakačko koljeno. Dosta uobičajena ozljeda,
ali ako si pametan poput mene pa se praviš tjednima da ti nije ništa pa ti onda
ovako lijepo natekne, onda oporavak traje duže. Moram ići na magnetsku da
vidimo kako nije riječ o nekom lomu ili je samo upala kod tetive. Teoretski, to se
liječi mirovanjem, ali moguće da mi ne ginu ni toplice.
- To te usrećilo na nekoj utakmici ili treningu?
- Što je najžalosnije, ni najednom. Mislim, vjerojatno je počelo tako, ali sam
onda tijekom jednog pijanog izlaska skočio s nekog malo višeg zidića i onda sam
se bez obzira na bol nastavio forsirati na treninzima.
- Aleks, - ti i pijanstvo? - pitala je začuđeno.
- Znaš mene, pokušavao sam impresionirati jednu mladu damu. - bubnuo je
bezbrižno, a Elena je osjetila da je njezino srce napravilo skok s desetog kata i
našlo mjesto negdje na dnu želudca. Aleks je vidio izraz njezina lica pa je pokušao
promijeniti temu.
- Nego, što ima s tobom, osim što upadaš u kuće bivših ljubavnika? Bivših
ljubavnika? Koja sam ja glupača.
- Oprosti, nije trebalo tako ispasti. - rekao je kada je shvatio što je izvalio. -
Samo sam uzbuđen što te vidim pa pričam gluposti.
- Sve pet, nisam trebala doći nenajavljeno. Tvom tati i meni to se činilo kao
sjajna ideja kad smo se sreli u trgovini. - rekla je pomalo potišteno.
- I jest sjajna ideja! Jako mi je drago što si došla, stvarno. Oprosti ako sam bio
netaktičan.
- Ni govora. Osim tog, imam i ja nekog. - bubnula je odjednom bez
razmišljanja.
- A da? - upitao je pomalo iznenađeno, pokušavajući sakriti blagu nelagodu.
- Ništa preozbiljno, ali viđamo se već neko vrijeme. - rekla je samouvjereno,
svjesna da je u potpunosti preuveličala posljednjih nekoliko spojeva na kojima je
bila s kolegom s fakulteta i za koje je bila sigurna da se neće ponoviti. Ipak, Aleks
to nije morao znati.
- Pa to je... baš lijepo. - bio je neuvjerljiv jednako kao i ona. Ha, ha, 1:1.
- Eto, sad kad smo to raščistili, sad možemo natrag na uobičajene teme. -
pokušala ih je vedro vratiti u normalan tok razgovora.
- Slažem se. - rekao je, iako još malo pod dojmom njezine pretposljednje
rečenice. - Pričaj mi kako ti je na faksu. Što si upisala?
- Zašto si tako siguran da sam uopće upala nekamo? - zadirkivala ga je.
- Zato što si to ti. Da čujem, komparativna ili psihologija?
- Ovo drugo. Upala sam na oba, kao što si pretpostavio kad smo se posljednji
put vidjeli, ali nekako mi je psihologija bila prirodniji odabir. Danas sam dala
zadnji ispit. - rekla je ponosno.

114
 Knjige.Club Books
- Vau, čestitam. To je razlog za slavlje! Zašto si onda u ovoj kipućoj sobi s
bogaljem koji ti ne može ponuditi ni čašu soka? - upitao je šaljivo.
- U planu je i to. Ali nekako si nakon godine dana ipak ti dobio status
prioriteta. - priznala je i pomalo se zacrvenjela, a Aleksove rupice na obrazima
vrlo su brzo zamijenile durenje zbog njezine rečenice da hoda s nekim.
- Nemaš pojma koliko mi je drago. - rekao joj je tiho i pomilovao je po obrazu.
Trnci su joj prošli cijelim tijekom, a vidjela je da ni on nije ostao ravnodušan; bilo
je teško sakriti koliko se naježio kada je bio bez majice.
Šutjeli su sljedećih nekoliko sekundi. Ni jedno ni drugo nisu mogli
pretpostaviti što će im napraviti samo jedan dodir pa je to ostalo visjeti u zraku
iznad njih.
- Zapravo sam bila u trgovini u potrazi za kutijama. Naime, trebala sam se
seliti danas. - progovorila je prva.
- Kod dečka? - upitao je koju sekundu prebrzo. Nasmiješila se na njegovu
reakciju.
- Ne, kod kolegice s faksa. Domaje... postalo neizdrživo.
- Što se događa? - pitao je zabrinuto i primio je za ruku. Elena je ponovno
osjetila mali strujni udar kad im se koža dodirnula, no odlučila je ništa ne
komentirati kako bi zadržala ruku što dulje u njegovoj.
- Ovaj, nećeš vjerovati, ali doslovno sve ikad. Baka je otišla u dom, Lara u
Australiju, Lovro se uselio kod nas, a Mia pak u bakin stan jer je, pazi ovo, rodila.
- ŠTO? Mia!? Tvoja mlađa sestra Mia? - gotovo je povikao.
- Da. Doznali smo za trudnoću doslovno ono jutro kad si otišao.
- Barem ti nije bilo dosadno bez mene. - nasmiješio se poluflertovski.
- Bome nije. - nasmiješila se nazad.
- Dakle, sad si teta? - upitao je, i dalje iznenađen.
- Male štruce koja se zove Iskra. - zaključila je ponosno. - Uskoro će pola
godine. Mia još pokušava srediti posljednji razred srednje.
- A što dalje?
- Iskreno, nemam pojma. Na faks neće sasvim sigurno, s gimnazijom ne znam
kakav posao može naći... No s druge strane, postala je i dosta zrelija nakon svega,
tako da se nadam kako će naći neki svoj put.
- A ti pronalaziš svoj?
Uto joj je zazvonio mobitel. Došla joj je poruka od Hane u kojoj joj je najavila
da se već počela spremati za njihov večerašnji izlazak. Fuck. Elena se malo
namrgodila, a Aleksu to nije promaklo.
- Ovaj... moraš li negdje biti? - upitao je, a Elena bi se okladila kako je u
njegovu glasu čula trunku zabrinutosti.
- Pa teoretski... trebala sam biti, da. - odgovorila je rezignirano.

115
 Knjige.Club Books
- Što ćemo onda?
- Pa čini mi se da ti nećeš ništa s tom nogom. - našalila se.
- Tako je, ja sam zatočen ovdje. Pitanje je samo što ćeš ti napraviti s tom
situacijom. - nabacio je ponovno flertajući. Elena se zbunila.
- Ja... Ja sam mislila da ti imaš nekog. - rekla je naposljetku posve otvoreno.
- Ja sam mislio da i ti imaš nekog. - uzvratio je odmah nazad.
- Onda možda ne bi bilo pametno da ostanem. - zaključila je oprezno.
- Nikad nećemo znati ako ne probaš.
- Nisi fer. - odvratila je.
- Gle, ja bih da ostaneš pod svaku cijenu. A oboje smo odrasli. Valjda ćemo
se moći kontrolirati i podružiti kao dva stara prijatelja.
- Možda - rekla je naposljetku - ali svakako bi mi to bilo lakše da odjeneš
majicu.
Nasmiješio se pomalo zločesto, a onda navukao majicu na sebe.
- Eto, sada su svi naši problemi riješeni. Ostaješ?
Zamislila se na nekoliko sekundi, a onda ipak kimnula glavom.
- Pizza i filmovi? - upitala je.
- Pizza i filmovi - složio se.
Poslala je Hani poruku da ipak ništa od njihova izlaska. Dodala je još samo
jednu riječ - Aleks. Ispričala joj je svaki detalj o njemu i znala je da će shvatiti.
Razveselilo ju je vidjeti njezinu poruku, kojom je to i dokazala:

Ne moraš više ništa reći. Ja ću tebi još samo jednu stvar - kondomi.

Elena je prasnula u smijeh, dok ju je Aleks zabavljeno gledao. Potom je

poslala brzinsku poruku majci da izlazi s Hanom i da je ne čeka te odložila mobitel
na noćni ormarić, a on se pomaknuo kako bi mogla leći pokraj njega. Ostavivši
svoju ruku ispruženu kako bi se Elena mogla nasloniti na nju, počeli su gledati
neku blesavu komediju na TV-u. Držao ju je u svom zagrljaju tijekom cijelog
trajanja filma, a nije ju pustio ni kada se njegov tata vratio te ušao u njegovu sobu.
Umjesto da je naruče, Aleksov tata rekao je da će im sam napraviti pizzu, a iako
se Elena odmah ponudila pomoći, nije htio čuti ni riječi o tome. Zajedno su je
pojeli u kuhinji; Aleks je došepesao do stola uz Eleninu pomoć. Bila je svjesna da
ga noga zaista jako boli, no i da se pravi snažan pred njom.
Nakon zajedničke večere ponovno su se povukli u njegovu sobu. Elena mu je
pomogla namjestiti jastuke pod nogom, a onda se ponovno vratila u njegov
zagrljaj. Ipak, ostala je ležati na boku, zavaljena na njegova prsa, čime ga je
obavijestila da nije raspoložena za dalje gledanje televizije.

116
 Knjige.Club Books
- Sve OK? - upitao je nakon nekoliko trenutaka.
- I više nego OK.
Privila se uz njega još snažnije, a on joj je slobodnom rukom prošao prstima
kroz kosu. Elena se naježila od glave do pete.
- Nemoj to raditi. - promrmljala je naoko ljutito.
- Znači, grljenje je dopušteno, ali ne i draganje po glavi. Zabilježeno.
- nasmiješio se.
- Ništa od ovog nije dopušteno. Ni pametno. - odvratila je strogo.
- Zašto si onda tu?
- Zašto si me zvao da ostanem?
- Pošteno. - zaključio je i privio je još snažnije u zagrljaj, a Elena je zatvorila
oči i duboko udahnula.
Kada ih je sljedeći put otvorila, na prozoru je izlazilo sunce.

Začula je tiho kucanje na vratima. Okrenula se oko sebe kako bi shvatila gdje
se nalazi. Pogled joj je brzo pao na Aleksa, koji je još tvrdo spavao pa je
pretpostavila je da je na vratima njegov tata. Odlučila je otvoriti.
- Oprosti što upadam, ali sedam je, a Aleks je naručen za magnetnu u osam.
- Nema problema, zaspali smo jučer kao klade tijekom filma. Ja bih ionako
morala doma. Hoćete li ga Vi probuditi? - prošaptala je.
- A ne, ne, slobodno ti prepuštam njegovu jutarnju zlovolju. - nasmiješio se,
a jamice baš kao Aleksove pojavile su se na njegovu licu, popraćene i borama od
smijanja.
Elena se okrenula prema krevetu nakon što je izašao i razmišljala kako da ga
najnježnije probudi. Izgledao je tako opušteno da joj je bilo žao gnjaviti ga. Ipak,
nije smio kasniti na pretrage. Vratila se u njegov krevet, prešla rukom preko
njegova obraza i zazvala njegovo ime. Promeškoljio se, no nije se probudio.
Uhvatila ga je za rame i malo prodrmala i rekla mu kako je vrijeme za ustajanje.
Otvorio je oči samo nakratko, a potom ih brzo zatvorio i privukao je u zagrljaj.
- Neeeeee... - čula je kako govori u jastuk.
- Daaaaaa, imaš MR za manje od sat vremena.
Glasno je uzdahnuo i ostao u istom položaju.
- Mislila sam da se tvoj tata šali, kad ono, baš si mimozast ujutro.

117
 Knjige.Club Books
- Mimoza ti u gaćama. - rekao je nadareno, dok je Elena osjetila nekakvo
pomicanje na predjelu njegovih. Kada je shvatila o čemu se radi, prasnula je u
smijeh.
- Bome, u tvojima nije.
Instantno je otvorio oči, a onda se u roku od dvije sekunde odmaknuo od nje.
- Ajme, Elena oprosti, nije bilo namjerno. Jutro i sve... - pokušao je objasniti.
- Mhm, samo se izvlači sad. Zapravo, ne znam je li gore da je namjerno ili da
nije. - pravila se da razmišlja.
- Uh, prerano mi je ujutro da bih smislio neki pametan odgovor na ovo. Ajmo
ovako: shvati to dolje onako kako tebi najviše paše. - nacerio se. - A sad ustani
molim te i budi moja štaka do kupaonice.
- Mislila sam da već imaš štaku, - bubnula je pomalo provokativno.
- Leni, kad si ti postala tako prosta? - Eleni je srce poskočilo kada ju je nazvao
po nadimku pa se nije sjetila duhovitog odgovora, nego mu je pružila ruku.
- Ajde, jadniče polomljeni.
- Hej, nije ništa polomljeno. Bar se nadam. - nadodao je pomalo zabrinuto.
- Što se brže dovučeš do bolnice, brže ćemo saznati, zar ne? - tješila ga je.
- Pretpostavljam. Drago mi je da si ostala noćas, iako ne znam jesi li imala
namjeru prespavati.
- Iskreno, nisam, no s druge strane nisam ovako dobro spavala barem godinu
dana, rekla bih. - priznala je.
- Pripisat ću si zasluge za to. A sada hitro u kupaonicu, i to po mogućnosti
prije nego što me stari ugleda s erekcijom. Mislim da bi to otvorilo neka pitanja
oko tvog spavanja tu...
- Ne glupiraj se. Ajmo. - rekla je, zacrvenjevši se.
Dok se Aleks tuširao i spremao, Elena je s njegovim tatom popila kavu u
dnevnom boravku. Hladna voda pomogla je malo njegovu koljenu pa je nakon
izlaska iz kupaonice nešto lakše hodao.
Kada su se spustili do automobila, Aleksov tata upitao ju je treba li prijevoz
do doma.
- Mislio sam da ideš s nama. - rekao je Aleks pomalo zabrinuto i tužno.
- Ovaj... ne. Moram ići Miji pomoći s Iskrom. Ali javi mi se obvezno kad
dobiješ nalaze. Sretno. - podigla se na prste i poljubila ga u obraz.
I ona je razmišljala o tome da mu bude pratnja do bolnice, no željela je i malo
vremena za sebe kako bi mogla procesuirati sve što se dogodilo u posljednja
dvadeset Četiri sata. Zato je i odlučila otići doma, a prije nego što je krenula
svojim putom, krajičkom oka vidjela je kako je Aleks zbunjeno dodirnuo stranu
lica na koju je utisnula svoj poljubac.

118
 Knjige.Club Books

15.
Ako nešto voliš, pusti da ode

Osnovnoškolski dnevnik. Fotke s maturalca iz srednje škole. Bilježnice iz

osmog... to mi realno ništa ne treba, razmišljala je dok je stvari s
polica premještala u kutije. Napunila je već dvije poveće, a još se nije ni
dotakla ormara. Hanin stan imao je samo četrdesetak kvadrata i znala je da ne
bi bilo fer da ih posve natrpa svojim stvarima pa je prije sastavljanja treće kutije
počela razmišljati o prioritetima. Larina pisma, to definitivno ide sa mnom,
nastavila je razmišljati, spremajući sestrine isprintane mailove s drugog
kontinenta koji su joj bili jedini izvor informacija o tome što se trenutačno
događalo u njezinu životu.
Začula je otvaranje ulaznih vrata, a srce joj se spustilo u pete. Znala je da je
čeka težak razgovor. Pričekala je koju minutu, a potom skupila hrabrost i izašla iz
sobe. Majku je zatekla kako si priprema kavu.
- Sinoć nisi spavala doma. - rekla je umjesto pozdrava.
- Ne, pa javila sam ti da idem s Hanom van, znaš da uglavnom prespavam kod
nje nakon tog. Nisam smatrala da je daljnje objašnjavanje nužno.
- Ne, ne, samo se ti ponašaj kao da je ovaj stan hotel u koji dođeš i odeš kad
ti paše. - rekla je majka pomalo nadureno.
- Ja... - zaustila je, a potom zatvorila usta jer nije znala što da kaže. Majka joj
je, realno, bila u pravu.
- Misliš da ne primjećujem da izbjegavaš ovaj stan kao kugu? - nastavila je,
pokušavajući joj nabiti osjećaj krivnje.
- A tko je kriv za to?
- Elena, samo sam pokušala napraviti najbolje za sve nas.
- Ne, mama. To što si napravila nije bilo najbolje za sve nas, nego samo za
tebe. Nazovimo stvari pravim imenom. - odgovorila je hladno na njezine
manipulacije.
- Što god ti mislila o tome, ne možeš dolaziti i odlaziti kako ti se prohtije. Ja
nisam sobarica i kuharica koja će pospremiti i skuhati, a ti se samo pojaviti i onda
otići nakon što te uslužimo. I svakako više nećeš samo poslati poruku da izlaziš,
a onda se ne pojaviti doma cijelu noć.
- Kad smo već na toj temi, hvala ti puno što mi ovakvim držanjem olakšavaš
iduću rečenicu. Mislila sam da bismo mogle popričati o tome u normalnom tonu,
ali što je u ovoj kući normalno posljednju godinu dana? Upravo pakiram svoje

119
 Knjige.Club Books
stvari, odlazim živjeti s Hanom. Tako da, eto, više nećeš imati hotel u stanu,
nadam se da te to usrećuje. - završila je u ledeno hladnom tonu,
- Kako to misliš, ti se seliš? Ako misliš da ćemo tata i ja plaćati... - zaustila
je, a onda shvatila što je rekla.
- LOVRO! Lovro i ti, ne tata i ti! Znam da su braća, ali očekivala bih da znaš
barem razliku u njihovim imenima! - izderala se Elena.
- Rekla sam ti već jednom - zaustila je njezina majka nakon nekoliko sekundi
- dok budeš živjela u ovoj kući, poštovat ćeš i mene i Lovru.
- Srećom pa mi je danas posljednji dan onda. A to kako ću ja plaćati stan neka
te ne brine. Ako uopće i bi. No u svakom slučaju neću tražiti novce od tebe i tvog
dečka. - zaključila je i otišla u svoju sobu nastaviti s pakiranjem.
Dok je ubacivala stvari u kutije, suze su joj u brzom i ljutitom ritmu plesale
po obrazima. Nije znala što ju je točno uzrujalo; žustra rasprava s majkom, dio u
kojem njezina strica naziva njezinim ocem ili činjenica da odlazi iz jedinog
prostora koji je još imao naznake njezina tate, bez obzira na situaciju. Vjerojatno
sve troje. A bila je tu i grižnja savjesti u vezi s Mijom, Iskrom i Moki.
Njezino crno razmišljanje prekinula je poruka na mobitelu. Uz sva događanja
i pakiranje posve je zaboravila na Aleksa i njegov pregled kod doktora.

Nadam se da pakiranje ide dobro. Meni baš dan ne prolazi najbolje. MR

je pokazala da je ozljeda teža nego što smo mislili. Ostat ću u bolnici kako bi
mi napravili neke pretrage, a onda moram na operaciju. Nikad više neću
pijan skakati sa zidića.

Bez obzira na prvotnu zabrinutost, nasmiješila se kraju njegove poruke. Iako

je pokušao zvučati bezbrižno i hrabro, znala ga je bolje od toga te da mu vjerojatno
nije svejedno pa mu je brzinski odgovorila.

Posvađala se s mamom. Rasplakala. Razvalila cijelu sobu. Isto mi nije

jedan od najboljih dana. Kako ti mogu pomoći?
Vrijeme posjeta je od 17 do 18 :)
Kako znaš da želim doći?
Ah, to uopće nije tema razgovora, pitala si kako možeš pomoći pa sam
iskoristio priliku bez obzira na tvoje želje.
U redu. Onda ću doći, iako mi je to POSLJEDNJE što želim napraviti
danas.
Da, stvarno će ti teško pasti još malo grljenja sa mnom, znam.
Znači, nema šanse da te taknem danas i sad si si sam kriv za to.
:(

120
 Knjige.Club Books
Strpala je stvari u zadnju kutiju i ogledala se po sobi. Znala je da je vjerojatno
nešto zaboravila, no bila je sigurna kako nije ništa prebitno. A i tako je znala da
će u kući boraviti češće nego što je i sama htjela; zbog Mije i Iskre. U redu, i
Moki.
Spustila je kutije u Mijin stan dok Hana ne dođe svojim automobilom po nju.
Razmišljala je o tome da li se oprostiti od majke, ali zaključila je da je trenutačno
previše gorčine s obiju strana da oproštaj prođe u normalnom tonu pa je odlučila
i njoj i sebi dati vremena da se ohlade. Zabavljala se s Iskrom dok je Mia učila,
sve dok nije začula lagano trubljenje ispred kuće.
- Mislim da je to Hana. - rekla je, dok je u želudcu osjetila tjeskobu.
Mia je digla glavu s knjige, a potom se nasmiješila sestri. Ustala je i uzela
Iskru iz njezina naručja.
- Elena, ovo je najbolje što ti se moglo dogoditi. Vjeruj mi. Ja sam se
preporodila otkad sam sišla u ovaj stan.
- I porodila.
- Ha, ha, da. I to. Znam da ti je sad možda teško, ali imaš pravo na sreću, gdje
god i kako god ona izgledala. Znaš da bi to i tata htio. - rekla je nešto tiše. Bio je
to prvi put nakon dugo da je Mia spomenula njihova oca.
- Znam. - rekla je Elena dok su joj se oči polako, ali sigurno punile suzama.
- Ajde ne drami. Ne ideš u drugu državu, nego na 20 minuta odavde. Kupi to
svoje prnje i idi da te ne gledam tako emotivnu, znaš da to ne trpim. - rekla je Mia,
iako je Elena mogla nazreti kako se i njezine oči pomalo blistaju. Nasmiješila joj
se, a potom počela iznositi kutije iz stana u kojem je provela barem pola svoga
djetinjstva i pojela na stotine palačinki.

- U redu, mislim da je to bila zadnja. - zaključila je Hana, izbacujući zadnju

praznu kutiju iz sobe na hodnik. Elena se okrenula i vidjela svoje stvari na
policama svoje nove sobe. Bez obzira na to što nije bila u svom stanu, ugledavši
fotografije tate i svojih sestara na prvu se osjetila kao doma pa se zadovoljno
nasmiješila.
- Mislim da je. A sad - pizza ili tortilje? - pitala je, proučavajući letke za
dostavu hrane koje je uzela na ulasku u zgradu.
- Nijedno ni drugo. Idem u kino s Igorom pa ću pojesti nešto s njim nakon
toga. - veselo je zaključila Hana. Igor je bio dečko s kojim je počela hodati prije
nekoliko tjedana.
- Ništa sisters-before-misters, ha? - pitala je Elena opušteno.

121
 Knjige.Club Books
- Bojim se da ne. Osim toga, nisi li ti rekla da moraš kod Aleksa u bolnicu? -
upozorila ju je Hana.
Elena je pogledala na sat.
- Sranje, petnaest do pet je, moram ići! - zaustila je i krenula prema hodniku.
- Ne planiraš valjda takva u bolnicu? Sva si puna prašine. Zarazit ćeš ih sve
tamo raznim boleštinama. A da ne pričamo o tome da izgledaš kao jadnica.
- Pa baš ti hvala, prijateljice. Znači li to da ćeš me pustiti u kupaonicu prije
dejta s Igorom?
- U normalnoj situaciji naravno da ne, ali vjeruj mi da trenutačno izgledaš
toliko loše da nemam srca pustiti te ovakvu iz kuće. Kupaonica je tvoja. -
dramatično je pokazala rukom prema omanjoj prostoriji.
Elena se brzinski istuširala, a potom nanijela malo šminke na lice. U
posljednji tren prije izlaska dobila je ideju pa je skinula kratke hlačice i majicu
kratkih rukava te navukla na sebe prugastu haljinicu koju joj je Aleks poklonio
prošle godine. Vani je bilo ekstremno vruće pa je imala dojam da se počela znojiti
čim je izašla iz zgrade, iako je znala da je svoj dio odradila i njezina nervoza. U
bolnicu je ušla petnaest minuta nakon što su počeli posjeti. Trebala joj je još koja
minuta da nađe Aleksovu sobu. U njoj su bila još dva kreveta, ali oba su u tom
trenu bila prazna. Na bolničkom televizoru bila je uključena neka košarkaška
utakmica.
- Leži li ovdje Aleks Pejić, mlada europska košarkaška nada? - upitala je
šaljivo na ulasku.
- Potencijalno bivša košarkaška nada. - odgovorio je natmureno.
- Ah, da, vidim da si predodređen za amputaciju. - našalila se, praveći se da
čita njegov bolnički karton.
- Napisat ću si markerom ‘ne ova noga’ na drugu nogu da mi još ne odrežu
zdravu.
- Ne glupiraj se. Jesi li zabrinut? - pitala je obzirno.
- Ha, malo, ali valjda znaju što rade. Pretpostavljam da me ne bi slali na
operaciju da baš ne moram. Znaju da profesionalno igram košarku i sve. - rekao
je pomalo uplašeno.
- Naravno da ne bi. Kad ti je operacija?
- Sutra. Napravili su sve nalaze i sve je u redu, tako da ćemo to brzinski riješiti.
Mislim da nemaju preveliku gužvu sad kad je škola gotova pa su svi lagano
zbrisali na more. Ilije ovo moje jako hitno. Jedno od tog dvoje, nisam se usudio
pitati. - procijedio je.
- A što nakon?
- Rehabilitacija u trajanju od mjesec, dva.
- Znači, kupanje i sunčanje na bazenu. Blago tebi. - rekla je opušteno.
- Je l’ da?
122
 Knjige.Club Books
Elena je zašutjela na koju sekundu, pokušavajući rekapitulirati sve što se
dogodilo u posljednja dva dana.
Aleksov povratak, njezina selidba, njegova operacija... Dok je razmišljala o
svemu, gotovo da nije primijetila daju je primio za ruku, sve dok ju nije lagano
stisnuo.
- Zemlja zove Elenu.
- Sorry, malo sam zazujala.
- Imaš lijepu haljinu. Ne znam zašto, ali poznata mi je odnekud. - dometnuo
je.
- Nisam mislila da ćeš primijetiti. - nasmiješila se, pokušavajući prikriti
zijevanje.
- Naravno da jesam. Ali nisam te trebao maltretirati da dolaziš. Umorna si. -
rekao je i drugom joj rukom podragao obraz. Spustio je dlan do dna njezine brade
i prstima joj ovlaš prešao preko usana.
- Aleks... - zaustila je, a onda začula kucanje na vratima. Aleks je maknuo
ruku s njezina lica.
- Bok, oprosti što kasnim, gužva je popodne nesnosna. Oh, Elena, i ti si ovdje.
- rekao je njegov tata vedro kada ju je primijetio pokraj njegova kreveta.
- Da, došla sam prije koju minutu.
- Onda bi bilo bolje da sam još malo zakasnio. - rekao je njegov tata šaljivo.
- Možda i bi. - protisnuo je Aleks kroz zube, dovoljno glasno da ga samo
Elena čuje. Ona ga je prijekorno ošinula pogledom, iako se prešutno složila s
njim.
- Ma ne, ionako ne mogu predugo ostati, preselila sam se danas i čeka me još
puno posla u novom stanu. - objasnila je.
- Svaka čast, brzo si to riješila.
- Pa nisam imala puno, samo sam jednu sobu trebala isprazniti. Ionako znate
proceduru kada ste je imali prošle godine s Aleksom.
- Kako su to tvoji podnijeli? - upitao je njegov tata opušteno.
- Tata, nemoj daviti. - uletio je Aleks, znajući da Elena nerado priča o svojoj
obitelji.
- Oprosti, u pravu si, ipak su to privatne stvari. - rekao je njegov tata s
nelagodom. - Želi li tko od vas nešto iz kantine?
- Ja bih ubio za nekakav sendvič, ova hrana koju nam serviraju možda je
dostatna klincima na odjelu, ali ne i osobi od dva metra.
- Ako Vam nije teško, ja bih rado kavu da se ne prevalim na jedan od ova dva
preostala kreveta. - nasmiješila se.
Aleksov tata ubrzo je izašao iz sobe, a Aleks se okrenuo prema njoj i pogledao
je ravno u oči.

123
 Knjige.Club Books
- Nego, gdje smo stali? - primio ju je za ruku.
- Ponovno na nekim neprimjerenim dodirima. - opomenula ga je Elena.
- Takvi su mi najdraži. - nasmijao se, a onda je povukao bliže u svoj zagrljaj.
Elena se našla posve blizu njegova vrata, na kojem je još osjetila trag jutrošnjeg
parfema.
- Aleks, tvoj bi tata mogao svake sekunde ući. Ili netko od liječnika i sestara.
- upozorila ga je, iako joj njegov zagrljaj nije ni najmanje smetao.
- Pa što, samo se grlimo. - odgovorio je bezbrižno.
- Nekako mi se čini da ne ciljaš samo na to.
- Baš mi je drago da jasno shvaćaš moje namjere. Nadam se da je ovo cijelo
bolničko okruženje dovoljno da se sažališ na mene i poljubiš me konačno. Jučer
si zaspala pa nisam stigao iskoristiti sve svoje zavodničke vještine.
- Što, poput pijanog skakanja sa zidića? - rekla je, a onda se odmaknula od
njega.
- Elena...
- Aleks, zauzet si. - odgovorila je naposljetku.
- I ti isto. Pa si svejedno tu. - odgovorio je pomalo bahato.
- Ja sam došla kao tvoja prijateljica. - rekla je ozbiljno.
- Ne seri. - odvratio je.
- Ah, sorry, kao bivša ljubavnica, tako si me nazvao.
- I što je tu pogrešno?
- Pa mislila sam da smo si malo više od tog. - uzvratila je.
- Jako dobro znaš da jesmo. Zato sam i htio da dođeš. Zato mi je i tako teško
skinuti ruke s tebe i zato zaboravljam na posljednju godinu u Americi i sjećam se
samo posljednjih nekoliko dana u Hrvatskoj. - odgovorio je potišteno.
- To ne mijenja apsolutno ništa. A Aleks kojeg ja znam rekao bi ti isto.
- I ovaj Aleks slaže se s tobom, ali kad ćeš shvatiti da si mi važnija od bilo
koje cure u Americi ili barem više nego što ti to misliš? - pitao je direktno.
- Zato mi se nisi javio ni jednom otamo? - odgovorila je i požalila iste sekunde.
- Ovo je apsolutno niski udarac, Elena, i znaš to i sama. Nisi se ni ti meni
javila. Dogovorili smo se da se nećemo čuti, to je bio tvoj prijedlog! - rekao je
ljutito.
- U redu, a ovo kad si došao u Hrvatsku pa se nisi ni javio? - nastavila je u
istom tonu.
- Bio sam u komi. Nisam znao koliko je ovo s koljenom ozbiljno, sve me boli,
nervozan sam i nisam htio da me vidiš u tom stanju.
- To ti kažeš.
- To je istina. Zašto te ne bi htio vidjeti? - pitao je u čudu.

124
 Knjige.Club Books
- Ne znam, možda zbog cure u Americi? - upitala je, neuspješno pokušavajući
sakriti svoju ljubomoru.
- Ona je nitko i ništa u usporedbi s tobom. Ona je način kako da mi brže prođe
vrijeme da ne mislim o tebi cijelo vrijeme dok sam tamo. I nije fer što ti ovo ovako
pričam jer je cura zaista draga i nije to zaslužila, ali mislim da je i ona svjesna da
je sve što imamo samo fizički. - pokušao je objasniti.
- Opet bi od tebe očekivala minimum respekta prema nekom kome je očito
bar malo stalo do tebe.
- Jer ga ti jednako tako imaš prema svom dečku, zato si opet sa mnom. -
odgovorio je otrovno.
- Znaš što, Aleks? Jebi se. Došao si taman kad sam mislila da sam si konačno
posložila život. I onda se prvo ne javiš, onda imaš curu pa mi šalješ dvostruke
signale... ne mogu. Jedva sam došla k sebi nakon tvog posljednjeg odlaska. A
ionako ćeš opet otići.
- Pa da, zašto bi gubila vrijeme sa mnom kad očito tu imaš bolju opciju?
Na vratima se ponovno čulo kucanje. Elena je odvojila pogled od Aleksa i
otvorila vrata. Njegov tata imao je pune ruke pa mu je pomogla unijeti stvari, a
potom krenula prema vratima.
- Elena, već ideš? Pa nisi još ni kavu popila.
- Pusti, tata, ima puno posla oko stana. - rekao je Aleks hladno.
- Da, zaista bih trebala krenuti. Sretno sutra. - izustila je, a potom izašla.

Aleksov tata idućeg joj je jutra javio da je operacija prošla u redu i da ga može
doći posjetiti ako želi. Dugo je vagala što da napravi, a potom je ipak odlučila
otići do bolnice. Njihovo prijateljstvo bilo je jače od svega što su si rekli u
posljednjih nekoliko dana.
Kada je ušla u sobu, Aleks je još spavao, a pokraj njegova kreveta nalazio se
njegov tata. Izgledao je pomalo zabrinuto, no pokušao je izgledati vedro kada je
ugledao Elenu.
- Nadam se da se ne ljutiš što sam ti javio kako je prošlo. Čuo sam da ste se
posvađali jučer, ali mislio sam da bi htjela znati.
- I bili ste u pravu, hvala što ste mi javili. Kako je sve prošlo? - upitala je tiho.
- Sve je odlično, operacija nije trajala dugo, samo što će mu trebati još malo
da se probudi iz narkoze. To je individualno kod svakog. - zaključio je, iako je
Elena vidjela da se bori sa suzama.

125
 Knjige.Club Books
- Sigurno Vam nije lako gledati ga u bolničkom krevetu.
- Da znaš, i nije. Posljednji smo put ozbiljnije bili u bolnici kad je njegova
mama bila bolesna. Tako da ovo budi neke uspomene. Mislim da sam te više
pozvao zbog sebe nego zbog njega. - priznao je.
- To je sasvim u redu. - zaključila je i stisnula mu rame te su tako u tišini
stajali nekoliko minuta i gledali u Aleksa.
- Mrmljao je nešto kad su ga prvotno doveli. Jedna od riječi bila je Elena.
Ona na to nije ništa odgovorila.
- Mislim da nemaš pojma koliko mu puno značiš. Oprosti što se petljam. Samo
mi je teško gledati vas tako kako se patite. - nadodao je nakon nekoliko trenutaka.
- Stvar je u tome što će rezultat opet biti isti u kojem god tonu završili. On će
otići u Ameriku, a ja ću morati ostati ovdje nositi se s tim kako znam i umijem.
Možda bi...
- Možda bi što? - upitao je znatiželjno.
- Možda bi bilo najbolje da se uopće ne vidimo i ne čujemo dok on ne završi
što tamo ima i odluči što će sa svojim životom. Ako se budemo ovako vidjeli
svako malo kad se on vrati, samo ćemo si zamjerati neke stvari, a rekli smo u
startu da to ne želimo raditi.
- Neću se petljati. Znam samo da mu je teško bez tebe.
- I meni bez njega. Ali... možda će zvučati kao teški klišej, no znate onu: ‘Ako
nešto voliš, pusti da ode. Ako se vrati, tvoje je.’ Čini se da isto vrijedi za njega.
Ako je suđeno, već ćemo se mi nekako jednom naći.
Aleks se malo promeškoljio u krevetu, a Elena je shvatila što treba napraviti.
- Ja idem. Javite mi svako malo kako napreduje, može? - rekla je ustajući sa
stolca.
- U redu. Reći ću mu da si svratila.
- Ne, nemojte. - zabrzala je. Aleksov tata pogledao ju je pomalo u čudu, a
onda kimnuo glavom.
- Sretno, Elena. Ja navijam za to da se jednom ponovno nađete.
- I ja isto. - rekla je tiho i izašla iz sobe.

- Bila je to jedna od težih stvari koje sam morala napraviti u životu. - obratila
se Elena tati nakon nekoliko minuta šutnje. - Ali znala sam da ćemo godinama
stajati na mjestu ako se ne počnemo zaista ponašati kao da živimo na različitim
kontinentima te da je upitno hoćemo li ikada više živjeti na istome mjestu i imati

126
 Knjige.Club Books
bilo kakav odnos. Nakon bolnice Aleks je otišao u toplice, a onda se vratio u
Ameriku. Sljedeće ljeto njegov je tata išao k njemu, tako da se nije vratio u
Hrvatsku. Iduće, kada je došao ovdje, ja sam s Mijom i Iskrom posjetila Laru u
Australiji. Poslije je opet nešto iskrsnulo. Tu i tamo smo se čuli, no na vrlo šturoj
i prijateljskoj bazi. Na koncu se nismo vidjeli pune četiri godine. Ja sam imala
dečke ovdje, on je imao cure tamo i nekako sam se, na jedvite jade, naviknula na
život bez njega. A onda se vratio u Hrvatsku. - nasmiješila se Elena,
nastavljajući svoju priču.

127
 Knjige.Club Books

16.
Vi se znate?

- ‘Oće ti ovo tjebati, teta Ejena? - pitala je Iskra, noseći Eleni njezinu i Mijinu
fotografiju do kutije u koju je Elena spremala stvari. Djevojčica joj je pružila
okvir, ne želeći staviti u kutiju ono što Elena ne odobri.
- Ovo će teti svakako trebati, hvala ti. - nasmiješila joj se i uzela fotografiju
iz njezine male ruke. Djevojčica se ozarila i pohitala prema polici kako bi donijela
još stvari.
- A ovo, teta Ejena? - upitala je ubrzo, pokušavajući izvući teški priručnik iz
psihologije.
- To pusti, to će teta sama, teško ti je to.
- A ovo? - pitala je opet, noseći tuljac u kojem se nalazila Elenina diploma s
fakulteta.
- To mi je jako bitno, hvala, vidiš kako znaš što mi treba.
Začulo se kucanje na vratima. Bila je to Hana.
- Kako se snalazite cure?
- Odlično. Iskra je najbolji asistent za selidbu.
- Ti znaš da ne moraš izaći iz stana još dva tjedna, zar ne?
- A znam, ali bolje da sad počnem s pakiranjem nego da sve moram obaviti
sljedeći vikend. Ovako ću barem sve pripremiti, a onda se samo raspakirati kada
prebacim kutije u drugi stan.
- Mia opet radi popodnevnu smjenu? - upitala je Hana. Mia je već neko
vrijeme, nakon što nije uspjela naći bolji posao, radila kao konobarica. Najviše
problema stvarao joj je smjenski rad, a Elena i njihova mama uskakale su joj s
čuvanjem Iskre kad god su stigle.
- Aha. - potvrdila je Elena, ne ulazeći dublje u temu.
- I dalje ne može naći ništa bolje?
- A ono, s gimnazijom i malim djetetom nema baš puno ljudi koji bi je primili.
I ovo je bilo na jedvite jade i to baš u Denijevu kafiću. No s obzirom na to da je
prestao plaćati alimentaciju to je valjda najmanje što je mogao napraviti.
- Pretpostavljam da mu žena nije baš presretna. - promrmljala je Hana, ne
želeći da Iskra čuje nastavak njihova razgovora. No djevojčica je ionako bila
zabavljena Eleninim markerima kojima je šarala po zidu.
- Iskra! Ne po zidu! - uzviknula je Elena.

128
 Knjige.Club Books
- Pusti, ionako ćemo krečiti. - mimo je odvratila Hana.
- Uh, u redu. Mislim da je ženi svejedno, s obzirom na to da su se razveli
nakon što je napumpao još jednu curu. Zato više i ne može plaćati alimentaciju.
Previše djece, jebiga. - šapnula je.
- Sad imam još veću grižnju savjesti jer te izbacujem iz stana. - rekla je Hana
s nelagodom.
- Ne izbacuješ me iz stana, ne budali. Drago mi je što se ti useljavaš Igoru. A
stvarno nema smisla da budem tu s tvojom sestrom. Draga mi je, ali ono, tvoja
sam frendica, ne njezina.
- Ja bih najradije da možemo živjeti svi skupa sretni zauvijek. - zaključila je
Hana u svom poznatom vedrom tonu.
- Da, happy ever after uvijek je moguć u stvarnom životu. - odvratila je Elena
u svom, Hani dobro poznatom, tmurnom tonu.
- Uvijek zvučiš kao neki Grinch. Dokad si mislila danas ovo raditi? Odnosno,
kad vraćaš Iskru?
- Mia završava kroz sat vremena. Zašto?
- Zato što si obećala da večeras idemo na jednu od posljednjih cimerskih cuga.
Nisi valjda zaboravila?
- Uh... umorna sam od pakiranja... - pokušala je.
- Nećeš se izvući. Idu i neki Igorovi trendovi, a iz pouzdanih izvora znam da
se jednom od njih sviđaš. - rekla je misteriozno.
- Pouzdanih izvora, misliš babetina, Igor ti je rekao?
- Naravno. Muškarci su uvijek veće babe od nas žena, je l’ da? - složila se.
Elenino pakiranje potrajalo je još sat i pol, sve dok Mia nije došla po Iskru,
koja je već obojila čitav zid Elenine nekadašnje sobe.
- Jesi li bila dobra teti? - upitala je, podižući djevojčicu u zagrljaj.
- Jako, gle, čak mi je nacrtala i oproštajni mural.
- Elena! Ajme! Pa kako si joj to dopustila? - upitala je u šoku.
- Nisam ja, Hana je. Rekla je da će ionako krečiti. - pravdala se Elena.
- Izvrsno. Sad bar znam kog ću okriviti kada mi počne šarati doma po
zidovima. Iskra, ajde, daj teti pusu pa idemo, vidiš da ima puno posla.
Djevojčica je ostavila markere sa strane i zaletjela se teti u zagrljaj. Eleni se
nasmiješila od srca; Iskra joj je uvijek mogla popraviti raspoloženje, čak i kada je
bila okružena kutijama, znojna i prašnjava.
- Hana inzistira da večeras odemo na cugu. Hoćeš li ostaviti Iskru mami pa da
ideš s nama? - pitala je Miju, opraštajući se s nećakinjom uz puno poljubaca.
- Ostavit ću Iskru kod mame, ali ne mogu ići s vama. Imam razgovor za posao.
- rekla je potišteno.

129
 Knjige.Club Books
- Pa to je sjajno, zašto zvučiš tako nesretno? Konačno ćeš se izvući iz one
Denijeve smrdljive rupetine. - rekla je Elena namrgođeno.
- Trebala sam možda biti malo jasnija. Idem na razgovor za dodatni posao.
- Mia... - započela je Elena.
- Ajde Elena ne počinji, molim te. Nemam pretjerano izbora, naročito ne otkad
je Deni prestao plaćati alimentaciju.
- Ali...
- Ali što? Hoćeš li mi ti davati novce možda?
Elena je znala da to nije opcija. I sama je jedva krpala kraj s krajem, a sada će
joj, samoj u stanu, s najamninom koju dosad nije morala plaćati, biti još teže.
- A da se uselim kod tebe? Onda neću morati plaćati najam pa ću ti moći
davati novce od tog. - pokušala je.
- A da se ti malo baviš vlastitim životom? Elena, znam da imaš najbolje
namjere, ali ovo je moj problem. I sama ću ga riješiti.
- Ali...
- Ajde, prestani. - rekla joj je Mia naposljetku strogo, kao da je ona starija
sestra u cijeloj priči.
- S kim imaš razgovor? - upitala je Elena naposljetku.
- S jednim likom iz srednje. Frajer je totalni kreten, ali oduvijek se palio na
mene pa će mi valjda to jednom koristiti u životu. Neko čišćenje uredskih
prostora.
Eleni se srce slamalo na komadiće. Htjela je toliko više za svoju sestru. Ali
znala je da ne smije ništa reći jer bi se Mia mogla još više naljutiti.
- Vama je godišnjica mature ove godine, ne? - pitala je Elena, pokušavajući
promijeniti temu.
- Ne, babo senilna, tebi je godišnjica mature, meni je tek sljedeće.
- Da, stvarno. Uopće nisam razmišljala o tome. Ne znam ni nalazi li se tko,
ali ja nemam ni želju ići.
- Zašto me to ne čudi? - upitala je Mia rezignirano.
- Štooo, pa idem van večeras! - pokušala se izvući.
- Da, nemam pojma kako te Hana uopće nagovorila. - rekla je Mia
iznenađeno.
- Ima grižnju savjesti što se moram iseliti pa joj želim olakšati malo. -
objasnila je Elena.
- Nema nikakve veze s izvjesnim Lukom kojem se navodno sviđaš? -
podbadala ju je Mia.
- Kako ste uopće stigle to otračati? I onda Hana tvrdi da su frajeri babe...
Elena je pakirala kutije još koji sat nakon što su djevojke otišle, a potom se
počela spremati za izlazak. Nakon početnog negodovanja, sama je sebi priznala
130
 Knjige.Club Books
da joj je noć daleko od kutija i problema zaista trebala. Inače bi bila prisiljena
večer provesti razmišljajući o tome kako bi mogla pomoći svojoj sestri, a znala je
da bi to Miju uzrujalo više nego činjenica da ima poteškoća s financijama. Na
kraju, nije odmoglo ni to što bi Luka stvarno mogao biti tamo. Iako se pravila
hladnokrvna pred Hanom i Mijom, Luka ju je jako privlačio.
Kao tipični Elenin tip frajera, bio je visok oko dva metra, imao je tamnu kosu,
široka ramena i blistavo plave oči. Čak je u slobodno vrijeme igrao i košarku.
Savršeno.
U klubu su se pojavili nešto nakon 22 sata. Još nije bio prepun pa su mogli
popiti piće prije nego što muzika postane preglasna, a klub prezakrčen. Ispostavilo
se da su Igorovi frendovi bili samo jedan prijatelj - Luka - pa se Elena tako našla
na duplom spoju a da nije imala prilike reći svoje mišljenje. Već je planirala
Hanino ubojstvo sutradan.
Nije joj izričito smetalo biti s Lukom na spoju. Dosad ga je vidjela samo
nekoliko puta u većem društvu i osim toga da je zgodan nije znala nešto puno više
o njemu. No što je razgovor više odmicao, to je bila svjesnija dvije činjenice. Prvo
- da je sposoban iznimno puno popiti - i drugo - da je bio pomalo priglup.
Ispijajući treće pivo (odnosno Lukino šesto), pokušavala je voditi suvisao
razgovor s njim, što se ispostavilo težim nego što je očekivala.
- Ti si završila isto ono što i Hana, je li? Psihijatriju?
- Psihologiju, zapravo. - objasnila je strpljivo.
- A to je isti kurac. - rekao je nonšalantno, gledajući po klubu više nego što se
trudio gledati Elenu u oči.
- Pa i nije baš, za psihijatriju trebaš šest godina medicine. Moje je ipak bilo
nešto lakše. A što si ti završio?
- Kineziološki.
- Vidi se. - promrmljala je.
- Molim? - činilo se da ju nije čuo od muzike.
- Kažem, baš zanimljivo. - rekla je nešto glasnije.
Dok je Luka, sada nešto razgovorljiviji, nabrajao svoje sportske uspjehe,
Elena je kontemplirala o tome da ode doma. Ipak, u oči su joj upali Lukina široka
ramena i mišići koji su se napinjali ispod preuske majice. Koliko dugo je prošlo
otkad sam se posljednji put poševila? pomislila je. Sigurno pola godine. Od onog
slatkog asistenta. Ajme, to nije bilo pametno. S druge strane, dobila sam pet na
zadnjem kolokviju, nasmijala se u sebi.
- I što ti kažeš na to? - pitao ju je Luka.
- Oprosti, nisam te dobro čula, što si pitao?
- Pitam te oko onih chemtrailsa.
Isuse i Bože, nadam se da si dobar u krevetu, pomislila je s mukom.

131
 Knjige.Club Books
Srećom, nije bila prisiljena odgovoriti na Lukino pitanje. Ispred sebe začuli
su glasno slavlje pa su se automatski okrenuli prema izvoru buke. Nekolicina
visokih i kršnih tipova nečemu su nazdravljali, a ispostavilo se da ih Luka
poznaje.
- To su dečki s kojima katkad igram košarku, idem ih pozdraviti.
- Mhm. - promrmljala je nezainteresirano.
Samo idi i nemoj se vratiti, što se mene tiče, pomislila je, ali ne i rekla naglas.
- Dođi sa mnom, što ćeš tu stajati sama? Vidiš da su Igor i Hana ionako
zauzeti. - pokazao je na njih dvoje u strastvenom klinču.
- O, Bože, čovjek bi rekao da nisu cijele četiri godine skupa.
Krenuli su prema Lukinim prijateljima. Dok se pozdravljao s njima, Elena je
iskoristila situaciju da ih bolje promotri. Pogled joj je ubrzo pao na jednog koji joj
je bio poznatiji nego što je procijenila na prvu.
- Aleks!?
- Elena?
Zažvali su se u isto vrijeme, a potom ostali u blagom šoku. Luka se osvrnuo i
primijetio da se nešto događa.
- Vi se znate?
- Da, godinama. Bili smo... - započeo je Aleks, ali ga je Elena preduhitrila.
- Susjedi. - završila je umjesto njega da Luka ne poželi previše zapitkivati.
Aleks joj je uputio posebno otrovan pogled.
- Da, susjedi. - procijedio je naposljetku.
- Pa baš lijepo. Ti si se vratio za stalno sad, ne? - pitao je Luka, ne primjećujući
ništa čudno u njihovoj konverzaciji.
- Da, prije nekoliko dana. Počinjem igrati za Abevitu. - odgovorio je pomalo
nezainteresirano, kao da činjenica da igra u najboljem klubu u državi nije vrijedna
spomena.
- Mislim da sam čak vidio članak u medijima. Čestitam! Kako to da nisi ostao
vani? - upitao je Luka znatiželjno.
- Ovdje mi je draža... klima. - rekao je, pomalo se nacerivši, ne skidajući
pogled s Elene. - Nego, pridružite nam se, ovdje ima i više nego dovoljno pića za
sve.
- Rado, ali... - počela je Elena, koja se sad još više željela pokupiti doma iz
kluba. Iako si to nije moglo objasniti, bilo ju je sram što ju je Aleks zatekao u
Lukinu društvu.
- Jebeno, Jack Daniels! - bio je glasniji Luka, koji je sjeo za stol i odmah
udario po piću.

132
 Knjige.Club Books
Elena nije mogla biti sigurna, ali činilo joj se da se Aleks pobjedonosno
osmjehnuo. Nije imala izbora pa je sjela pokraj njega. Luka se ubrzo zapričao s
dečkima s košarke pa nije mogla ignorirati Aleksa čak ni da je htjela.
- Dakle, vratio si se? - započela je.
- Jesam. Ovaj put za stalno. - potvrdio je.
- Čestitam na ugovoru. Pretpostavljam da ti je stari presretan.
- Oh, iznenadila bi se. Stari je našao curu! - odgovorio je iskreno nasmiješeno.
- Ma da? - upitala je zainteresirano.
- Da, znaš onaj period kad sam bio u toplicama? Nakon što sam izašao, pozvao
je jednu od medicinskih sestara na spoj. I to se nastavilo do danas.
- Jesi li ti sretan s tim? - pitala je oprezno.
- Jako! Zato baš i nisam dolazio posljednje dvije godine, htio sam im dati
malo prostora. Inače bih ti se i javio.
- Sigurno sam ti bila visoko na listi prioriteta - odgovorila je pomalo bahato.
- Znaš da jesi.
Pogledao ju je ozbiljno, a ona nije mogla zatomiti leptiriće u trbuhu. Šutjeli
su nekoliko sekundi prije nego što ju je Aleks pitao kako se našla u Lukinu
društvu.
- Ovo je trebao biti kao neki spoj. - rekla je, pogledavajući Luku koji je
izgubio sav interes za razgovor s njom kad se našao s dečkima s terena.
- Vidim da ide dobro. - zaključio je posprdno.
- On je frend Hanina dečka. Nisam baš imala izbora pa sam pristala. -
pokušala se izvući.
- Čini se da je više zainteresiran za košarku nego za tebe. - primijetio je.
- Pa, to baš zvuči kao moj tip, zar ne? - osmjehnula se sarkastično.
- Stvari se mijenjaju s godinama, znaš? Kad bih ja sad bio s tobom na spoju,
recimo, ne bi me se mogla riješiti. - rekao je poluozbiljno.
- Ne znam uopće kako bi to izgledalo, naviknula sam da bježiš od mene prvom
prilikom. - nije se dala Elena.
- Daj mi priliku pa ću te uvjeriti da danas imam malo drugačije prioritete.
- Na kraju ćeš još provaliti da si se vratio zbog mene. - odgovorila je
neuvjereno.
- Nikad ne znaš. - nasmiješio joj se. - Iskreno, vratio sam se jer su mi ponudili
stvarno dobar ugovor. Ali činjenica da ćemo ponovno biti na istome mjestu
definitivno nije odmogla.
- Aleks, nismo se čuli ni vidjeli milijun godina. Stvarno me želiš uvjeriti da i
dalje neprestano misliš na mene? - pitala ga je izravno.
- A ti na mene kao ne? - uzvratio je direktno, a Elena je nakratko zašutjela.
Mislila je na njega i više nego što je htjela priznati. Sebi i njemu.
133
 Knjige.Club Books
- Gle, na spoju sam sad... - započela je.
- Ali sutra nećeš biti. - upao joj je u rečenicu zavodljivo.
- Zašto si tako siguran? - uzvratila je istom mjerom.
- Zbilja bi dala dragu priliku liku koji te pola večeri ignorirao? Mislim da si
malo bolja od toga. Daj mi samo jednu priliku. - pokušao je ponovno nakon
nekoliko sekundi.
- Priliku za što? - bila je zbunjena.
- Da ti dokažem da više nisam balavac kojem je košarka jedino bitno u životu.
- Sve u redu ovdje? - Luka se konačno okrenuo prema Eleni, a toliko je bazdio
po alkoholu da je bila uvjerena da je strasio barem pola boce viskija otkad su sjeli.
- Savršeno. - odvratila je hladno.
- Super je ova stvar, idemo plesati?
Luka ju je praktično podignuo sa stolca i prije nego što mu je Elena dala
ikakav odgovor. Činilo joj se da će Aleks reagirati, no na njezino čuđenje ostao je
sjediti, netremice gledajući u njih na plesnom podiju. Elena je osjećala da mu
samo služi kao stalak jer se Luka jedva držao na nogama. Jedva je čekala da
pjesma završi, a onda mu rekla da misli kako je vrijeme da večer za njega završi.
- Ti ideš sa mnom? - upitao ju je, pokušavajući flertati s njom, dok mu se jezik
pleo kao tinejdžeru koji je ukrao piće od roditelja.
- Uf, ne. Ti se ideš doma trijezniti. Sam. Gdje su Hana i Igor? - ogledavala se
oko sebe, no nikako ih nije uspjela ugledati. Luka se sve više naslanjao na nju i
postajao sve teži.
- Ajde, frende, idemo ti naći taksi. - čula je sa strane i osjetila kako joj se teret
doslovno diže s ramena. Ugledala je Aleksa kako prebacuje Lukinu ruku sebi
preko ramena i zahvalno mu se nasmiješila. Uspjeli su ga nekako iznijeti van, a
Luki nije trebalo dugo da se ispovraća ravno pred ulazom u klub.
- Čovjek bi mislio da bi tip njegovih dimenzija trebao bolje podnositi cugu. -
zaključio je Aleks mimo, uzimajući vlažnu maramicu iz Eleninih ruku.
Kada se Luka malo oporavio, Aleks je zaustavio taksi u nadi da će ga se brzo
riješiti, no vozač ga nije htio primiti samog u automobil ako bude trebao ponovno
povraćati. Uz prešutni dogovor sve troje stisnuli su se nekako na zadnje sjedište,
a Luka je jedva izgovorio svoju adresu vozaču prije nego što je zaspao. Elena se
našla u sendviču između njih dvojice.
- Baš sam ovako zamišljao naš prvi susret nakon mog povratka. - rekao je
Aleks sarkastično, dok je automobil bazdio po alkoholu i bljuvotini.
- Ja sam baš ovako zamišljala svoju idealnu subotu. - zaključila je Elena,
pokušavajući smiriti otkucaje srca kada je njezina ruka slučajno dotaknula
Aleksovu. Pa ipak, nije se činilo da je on to primijetio.
- Zašto izlaziš s debilima? - pitao ju je strogo.

134
 Knjige.Club Books
- Svi su dobri otišli u Ameriku. - pogledala ga je otrovno i povukla svoju ruku
u krilo.
- Ali sad su se vratili. I pomogli su ti s ovim gorilom. Ne zaslužuje li to bar
jedan spoj? - vratio se na staru temu.
- Ne mogu prihvatiti ponudu za spoj dok sam na jednom. - odugovlačila je,
pokušavajući si srediti misli, što je bilo teško jer je i sama dosta popila.
- Elena, frajer spava kao zaklan.
- Svejedno.
- U redu, izvlači se ti. Ali nakon što njega izbacimo, ostajemo sami u
automobilu. Zanima me koji će ti onda izgovor biti. - zaključio je pobjedonosno.
Probudili su Luku kada su stigli ispred njegove zgrade. Na Elenino čuđenje,
bio je dovoljno dobro da sam izađe iz automobila, čak joj se i ispričao što se toliko
napio. Očito mu je izbacivanje onolike količine alkohola iz sebe pomoglo da se
ponaša malo bistrije. Rekao joj je da će joj se javiti sutra, na što je ona rekla da
zaista ne mora, a pokraj sebe začula je Aleksov tihi smijeh. Nakon nekoliko
sekundi natezanja s Lukom ostali su sami u automobilu.
- Gdje ti sad živiš? - upitao ju je kada je vozač pitao za adresu. Elena je
odgovorila, a onda nadodala:
- Još nekoliko dana, barem.
Bilo joj je lakše razgovarati s njim sada kada mu više nije bila toliko blizu.
- Kako to?
- Hana se seli svom dečku, a njezina mlađa sestra useljava se u stan.
- I kamo ćeš sad?
- Našla sam neku malu garsonijeru, opet u kvartu. Trebat ću stisnuti malo, ali
nemam u planu vratiti se doma. - promrsila je.
- Ja isto razmišljam o tome, malo je glupo biti s tatom i Ksenijom u istom
stanu. Mogli bismo biti cimeri. - nasmiješio joj se.
- Da, jer smo tako dobro funkcionirali kad god smo bili na istome mjestu. -
rekla je uz ponešto gorčine.
- Kad smo već na toj temi, kad ćeš mi dati priliku da ti pokažem da nisu svi
frajeri kreteni? - nije se predao.
- Oooo, za to bi ti trebalo više od jednog spoja. - nasmijala se naposljetku.
- Odlično, kada počinjemo? - jedva je dočekao.
- To nije ono na što sam mislila.
- Elena.
- Aleks.
- Molim te da mi daš priliku da te izvedeni na spoj? - nasmiješio se, a na licu
mu je konačno ugledala jamice koje su joj toliko nedostajale. Osjećala je da joj
gard popušta.

135
 Knjige.Club Books
- Mogu li razmisliti do jutra?
- U redu. Ali nije mi jasno o čemu točno.
- Aleks... Imamo povijest. Zatvorila sam te u jednu ladicu, skupa s nekim
lošim uspomenama i sad si se odjednom pojavio, pokušavajući je iste sekunde
otvoriti. - pokušala je objasniti na koncu.
- Ja sam samo jedna od loših uspomena, to želiš reći? - pitao je pomalo tužno.
- Ni govora. Samo znaš u kojem smo se trenu upoznali. To nije nešto o čemu
rado razmišljam nakon toliko godina.
- Shvaćam. Ali i ti i ja znamo da smo jedno drugom bili puno više od onog
što nas je tada tištalo.
Taksist se počeo lagano zaustavljati ispred Elenine kuće. Aleks mu je platio
za obje vožnje, ne dajući Eleni da izvadi novčanik.
- Ja ću prošetati odavde. - odgovorio joj je na nepostavljeno pitanje nakon što
je taksist otišao. - Nedostajao mi je naš kvart.
- U redu. Jer sam već mislila da čekaš da te pozovem gore.
- A ne, ne, ja sam savršeni džentlmen. Slobodno razmisli do sutra, ali prije
toga, samo još nešto...
Privukao ju je sebi i lagano poljubio, tako da se naježila od glave do pete. Ne
razmišljajući, odgovorila mu je na poljubac, a učinilo joj se kao da se slabašno
osmjehnuo nakon tog. Naslonio je čelo na njezino, a potom je pustio i prije nego
što je to ona htjela.
- Da imaš još malo više za razmišljanje. - namignuo joj je. - Laku noć, Elena.
- Laku noć, Aleks.
Zbunjeno se popela na njihov kat, a kada je ušla u stan iz Hanine sobe začula
je zvukove stenjanja i škripanja kreveta. Sad bar znam gdje su nestali iz kluba,
pomislila je, osjećajući se nikad više usamljeno. Skinula je šminku, a potom se
što prije zavukla u krevet te upalila muziku kako bi prigušila zvukove koji su
dolazili iz susjedne sobe. U glavi joj se vrtjelo od alkohola i misli o Aleksu, a onda
je u njoj nešto prelomilo. Zgrabila je mobitel i natipkala poruku prije nego što se
stigla predomisliti.

Imaš jedan spoj, Pejiću. Posljednja šansa prije nego što zauvijek
odustanem od košarkaša. Nemoj da zažalim.

Odgovor joj je momentalno stigao.

Postoji razlika kad te na spoj vodi uspješni ili wannabe košarkaš. Vidjet
ćeš i sama. Lijepo sanjaj.

136
 Knjige.Club Books

17.
Spoj života?

Nalazila se nekoliko metara od koša, a u ruci joj je bila košarkaška lopta.

Tribine su bile pune, publika je glasno navijala, a iza nje stajala je njezina cijela
obitelj, uključujući Lovru i tatu. Pokraj koša su, svatko sa svoje strane, stajali
Aleks i Luka. Sudac, koji je bio njezin profesor iz politike i gospodarstva,
objašnjavao joj je kako mora pogoditi pet koševa želi li na spoj s Aleksom, a ako
pogodi ijedan manje od pet, morat će se udati za Luku. Osjećala je kako joj srce
kuca, a bubnjanje je čula i u ušima. Dlanovi su joj bili u potpunosti mokri kada je
prvi put bacila loptu u koš i pogodila. Publika je podivljala, ali znala je da su
ispred nje još četiri uspješna pogotka želi li ikad izaći na spoj s Aleksom. Pogodila
je drugi put, treći put, pa i četvrti put, a prije posljednjeg pogotka začula je pištanje
koje je dolazilo odnekud s tribina. Aleks joj se osmjehivao i bodrio je, dok je Luka
stiskao šake, vičući kako je potrošio puno previše na njezin prsten i da izvoli
promašiti jer će inače popiti sav Jack Daniels koji pronađe na svijetu. Majka ju je
savjetovala da nema veze hoće li pogoditi ili ne kad na kraju može biti s obojicom,
na što su se njezin otac i Lovro zagrlili, a Lara ju je nagovarala da umjesto
košarkaške lopte uzme Moki i proba pogoditi posljednji koš s njom. Mia se uopće
nije obazirala na igru, šminkajući Iskru koja je sa svoje četiri godine izgledala kao
da ide u noćni klub, mrmljajući si u bradu „Mamina najljepša mala konobarica“.
Pištanje s tribina bilo je sve glasnije i glasnije, a Elena je podigla loptu u zrak,
odlučivši se na posljednji ubačaj. Taman kada joj je lopta kliznula s prstiju, zvuk
se njezina mobitela pojačao i probudio je u njezinu krevetu. Osjećala je graške
znoja kako joj se slijevaju s čela.
Nekoliko je sekundi piljila u strop kako bi došla k sebi, a onda je prasnula u
smijeh. Nikad više neću ići pijana spavati, pomislila je, razmišljajući o suludom
snu koji je upravo proživjela sve dok njezino razmišljanje nije zaustavio zvuk
poruke koji se inače ponavljao sve dok ne bi pročitala poruku. Sagnula se kako bi
dohvatila mobitel koji se sakrio ispod kreveta. Svjetlost joj je neočekivano
obasjala lice u relativno mračnoj sobi, stoga je morala zaškiljiti kako bi uopće
vidjela što piše na ekranu.

Sanjala si me noćas, priznaj.

Žmarci su joj prošli cijelim tijelom, no kada se malo smirila, sjetila se da

Aleks nije vidovit, nego vjerojatno samo i dalje samouvjeren kao nekad.

137
 Knjige.Club Books

Možda si na tragu nečega, Pejiću, ali vjeruj mi da ti se ne bi svidio

kontekst.
Koji god da je, dok god uključuje tebe i mene, meni je dobar :)

Nasmiješila se njegovu odgovoru, a onda odlučila ustati. Nije ništa

odgovorila, pretpostavljajući da će se danas ili najkasnije sutra ionako vidjeti. Bit
će vremena za flertanje uživo ili barem kad joj se malo smiri mamurluk.
- Zašto si tako dobre volje? - pitala ju je Hana pronicljivo kada se Elena
pridružila njoj i Igoru u kuhinji. Koliko god se trudila, nije mogla maknuti
smiješak s lica.
- Da, Elena, nije valjda da imaš društvo u sobi? - zadirkivao ju je Igor,
naizgled nazdravljajući kavom.
- Čak i da ga imam, vjeruj mi da to ne bi bio tvoj prijatelj Luka. - odgovorila
je pomalo strogo sjedajući za stol.
- Opa, pa činilo nam se da se dobro slažete, zato smo se toliko brzo i pokupili
iz kluba.
- Aha, zato. A ne zato što ste imali pametnijeg posla. - strijeljala ih je
pogledom preko svoje šalice kave.
- Sranje, opet si nas čula? Kunem se, zidovi ovdje su toliko tanki...
- Da da, srećom pa se svi skupa selimo jer traume od vašeg seksa ni diploma
iz psihologije ne bi izvukla. - prasnula je u smijeh Elena.
Ukratko im je prepričala propast s Lukom, no prešutjela je dio vezan uz
Aleksa. Ni sama nije znala točno zašto, iako je podsvjesno nagađala da se ne želi
previše nadati. A čim bi nekome drugome ispričala da su se ponovno sreli i da je
spoj s njim veseli više nego ijedan drugi izlazak posljednjih nekoliko godina znala
je da bi sve postalo za nijansu preozbiljno. Aleks joj se ostatak dana nije javio,
osim kada joj je nešto prije nego što je otišla spavati poslao brojku šest u poruci.
Uzvratila mu je s upitnikom, na što joj je samo odgovorio s Laku noć, Leni:)
Lijepo sanjaj.
Isto se ponovilo i sljedećeg dana; čuli su se za dobro jutro, nešto malo tijekom
dana, a onda je pred spavanje dobila brojku pet. U utorak je u poruci za laku noć
ugledala četiri. Postalo joj je jasno da nešto odbrojava, ali što? U srijedu mu je,
već lagano iziritirana kriptičnim porukama i činjenicom da je još nije pozvao na
spoj, poslala poruku u kojoj ga je tražila objašnjenje, no jedino što joj je odgovorio
bilo je da će sve saznati na vrijeme. U četvrtak mu nije ni odgovorila pa je u petak
došla skroz iznervirana na posao, neispavana zbog još jednog čudnog sna u
kojem su svi koje je srela umjesto glava na vratu imali košarkaške lopte
marke ALEKS.

138
 Knjige.Club Books
- Elena? Vani te čeka Sara. Da joj kažem da uđe? - prekinula ju je kolegica u
razmišljanjima.
Sara je bila djevojčica od 13 godina kojoj je prije nekoliko mjeseci umrla
mama. Njezin tata ostao je sam s njom i njezine tri sestre, ali Sara je najgore
podnosila gubitak pa je nakon nekog vremena počela dolaziti u Savjetovalište za
djecu i mlade u kojem je Elena radila kao savjetnik za djecu koja su ostala bez
jednog ili obaju roditelja. Sara je popustila u školi, izazivala svađe s kolegama i
profesorima, povukla se u sebe, a jedino što je naizgled voljela bili su razgovori s
Elenom, barem joj je tako njezin tata rekao nakon nekoliko susreta. Malena je vrlo
brzo postala njezina najdraža pacijentica.
Dok joj je djevojčica prepričavala što joj se dogodilo u protekla dva tjedna
otkad se nisu vidjele, Elena je proučavala crvenilo u njezinim očima, crnu odjeću
koja je od stalnog nošenja počela lagano blijedjeti i njezinu plavu kosu, koja je
bivala sve tamnijom svaki put kad ju je Elena vidjela. Sara je uvijek bila pristojno
odjevena, ali Eleni se danas činilo kako joj odjeća visi kao na vješalici. Osjećala
je kao da gleda samu sebe prije nekoliko godina. Opet je smršavjela, moram
porazgovarati s njezinim leutom o tom, bilježila je u svom notesu.
- I nema mi smisla to, znate. - završila je Sara sa svojim pripovijedanjem.
- Oprosti, što ti nema smisla? - upitala je Elena, shvativši da nije registrirala
posljednjih nekoliko Sarinih rečenica.
- Nema mi smisla ići na maturalac.
- Zašto?
- Pa zbog tog što sam maloprije rekla. - odgovorila je Sara nestrpljivo. -
Mrzim svoje prijateljice, profesori su glupi, ne sviđa mi se grad u koji idemo...
- Meni to sve zvuči kao da samo pod svaku cijenu želiš izbjeći izlet sa školom,
ne kao valjani razlozi. Što te stvarno muči, Sara?
Sara je promrmljala nešto što Elena nije razumjela.
- Oprosti, morat ćeš malo glasnije. - nasmiješila joj se.
- Kada je Vita išla na maturalac, mama je s njom išla u grad kupiti badić i sve
ostalo.
Elena je čvrsto stisnula zube. Uvijek su je pogađale priče njezinih pacijenata,
Sarine posebno, ali znala je bolje od tog nego da se rasplače na svakom susretu.
Pobogu, ona je trebala pomoći njima, a ne obratno. Progutala je knedlu i
progovorila tek nakon nekoliko sekundi.
- Znaš, moj tata učio je moju sestru Laru voziti.
- Kakve to ima veze s mojim badićem? - upitala je Sara zbunjeno.
- Zato što danas ne bih imala vozačku da sam čekala da me tata nauči voziti.
Moj tata umro je kad sam bila malo starija od tebe. - odgovorila joj je blago.
- Oh! Žao mi je. - odgovorila je djevojčica iskreno.

139
 Knjige.Club Books
- Znam. Ali ne pričam ti to zato. Stvar je u tome da tvoje mame neće biti za
još puno bitnih stvari koje će ti se događati u životu. I kažem ti to zato što znam
da si dovoljno velika i zrela da to čuješ. Ali to ne znači da bi trebala propuštati
sve lijepo što će ti se dogoditi u životu odsad nadalje. Niti bi to tvoja mama htjela.
- S kim ću ga onda ići kupiti, ne valjda s tatom? - odgovorila je buntovno,
brišući suze iz kutova očiju.
- Nisi li mi rekla da se Vita lijepo oblači i da planira studirati dizajn?
- Da, ali Vita me mrzi! - zabrzala je.
- Sigurna sam da nije tako. - nasmiješila joj se Elena.
- Jest, rekla je tati da me mrzi zato što sam joj slučajno potrgala majicu!
- Znam da ti se sad čini tako. Ali i moja sestra i ja mrzile smo se kad smo bile
vaših godina, a danas smo najbolje prijateljice. Evo što bi mogla napraviti. Imaš
li kakve ušteđevine?
- Imam, tata mi daje pedeset kuna za svaku peticu koju dobijem. - odgovorila
je s osmijehom. Elena je u bilježnici zabilježila Porazgovarati s tatom oko mita
za ocjene i uzvratila joj osmijeh.
- Reci Viti kako ćeš joj od svoje ušteđevine kupiti novu majicu da joj se
iskupiš i zamoli je da ti pomogne oko badića kada odete zajedno u grad po majicu.
- Nema šanse da prihvati. - rekla je Sara, iako ne posve uvjereno.
- Hoćeš li se kladiti sa mnom? A čim razmišljaš o tome, govori mi ne samo
da znaš kako će prihvatiti, nego i da ti se zapravo ide na maturalac. Ima li neki
poseban razlog za to?
Djevojčica je malo okolišala prije nego što je odgovorila sljedeću rečenicu u
sekundi.
- Zove se Alen, trenira nogomet, najzgodniji je dečko na školi i jedini koji se
trudi sa mnom razgovarati posljednjih nekoliko tjedana...
Elena nije mogla suspregnuti smiješak, a sva frustracija koju je osjećala prema
Aleksovim tajnovitim porukama nestala je tijekom razgovora sa Sarom. Prisjetila
se svih njegovih lijepih gesti tijekom godina i odlučila mu dati priliku da odbroji
što god je već brojio do kraja a da se ne ljuti na njega, nadajući se da će joj se
strpljenje naposljetku isplatiti.
Kada joj je u petak poslao brojku jedan netom prije spavanja, šaljivo je
odgovorila:

Sretna Nova godina?

Zbog njegova odgovora naježila se od glave do pete.

S tobom bi mi svaka bila takva :). Lijepo sanjaj.

140
 Knjige.Club Books

Osjećala je kako je jutro stiglo minutu nakon što je zaklopila oči. Proklinjući
alarm koji je zaboravila ugasiti pokušavala je dohvatiti mobitel koji se otkotrljao
gotovo do pola njezine sobe. Učinilo joj se kako ga je uspješno ugasila, sve dok
nije počeo zvoniti još glasnije. Protrljala je oči pokušavajući se razbuditi; noć prije
popila je tabletu i stavila jastuk preko glave kako ne bi slušala Hanu i Igora pa je
tek nakon što je mobitel zvonio punu minutu, shvatila da nije riječ o alarmu, nego
o pozivu. Pogledala je zaslon i ostala iznenađena. Bilo je tek osam ujutro, a zvao
ju je Aleks.
- Halo? - rekla je promuklo.
- Nisam te valjda probudio?
- Pa zapravo i jesi. Zašto si ti već budan? - upitala je zbunjeno.
- Nemoj nikome reći, ali danas na spoj vodim jednu posebnu djevojku, pa sam
malo uzbuđen. Ne mogu spavati.
- Hm, koja je to jadnica pristala ići na spoj s tobom? - podbadala ga je, dok je
u želudcu osjetila leptiriće.
- A jedna koja se pali na mene od srednje škole.
- Ne sjećam se da je priča išla baš tako. - odvratila je nadareno.
- Povijest pišu pobjednici. A ja sam pobjednik jer sam je uspio nagovoriti na
još jedan spoj.
- Nastaviš li ovako, princeza će ići spavati prije ponoći. Umorna sam, Aleks.
- To je odlično, jer bi bilo glupo piti kavu ako ti se ne spava. A ja sam baš tu
ispred s tvojom najdražom kavom.
- Jebeš me. - izvalila je nespretno.
- Hm, ne još. - prasnuo je u smijeh. - Ajde, ustani i otvori mi vrata.
Elena se uštipnula da provjeri spava li još. Kada je shvatila da to nije slučaj,
ustala je da otvori vrata. Iz blagovaonice su je ugledali Hana i Igor.
- Što ti već radiš budna? - pitala ju je Hana u čudu.
- Ništa me ne pitaj. - promumljala je i otvorila ulazna vrata. Ispred njih se
zaista nalazio Aleks držeći kavu i kroasane.
- Jesam lija udarila glavom možda?
- Pa, sudeći prema tvom izboru muškarca od prošlog vikenda, rekao bih da
jesi, ali ne smijem previše pričati o tome jer si nakon toga, eto, izabrala mene.
- Elena, tko je to? - upitao je Igor gotovo očinski, lagano ustajući sa stolca.
- Ajde, uđi i ne glupiraj se. Ekipa, ovo je Aleks.
- Aleks. The Aleks? - izvalila je Hana.
141
 Knjige.Club Books
- Ooo, jedva čekam čuti što ovo ‘the’ znači... - prokomentirao je poluglasno.
- Bok, ja sam Aleks, bez ‘the’. Žao mi je što upadam ovako rano, ali donio sam
kroasane pa mi valjda nećete zamjeriti.
- Uuuu, još su vrući. Buraz, dođi kad god hoćeš ovako. - rekao je Igor,
pružajući mu ruku, prihvaćajući vrećicu s kroasanima drugom. Aleks se
osmjehnuo Eleni i pružio joj kavu.
- Kako se ovo dogodilo? - promrmljala je Hana nakon što je Elena sjela do
nje.
- Pa, da se ne ševite posljednjih nekoliko dana kao zečevi, možda bih vam
stigla i ispričati. - rekla je Elena, praveći se mrzovoljna.
- Sorry, Elena. - nasmijao se Igor iskreno.
- Aleks, osam je ujutro. Što radiš ovdje? - pitala je zijevajući.
- Pristala si na dejt sa mnom prošlog vikenda, ne sjećaš se? Nisi ga vremenski
ograničila pa sam ja odlučio o njegovu trajanju. Počinje... Upravo sada, a završava
u ponoć, kao u Pepeljugi.
- To bi bilo sjajno da nemam nikakvih obveza danas, ali imam. - pokušala se
izvući, osjetivši nenadani napad treme.
- Kakvih?
- Mora preseliti kutije u novi stan i to je to. - odgovorila je Hana umjesto nje.
- Hvala, Hana. - Elena ju je prostrijelila pogledom.
- Tip nam je donio hranu, što se nas tiče, može te uzeti i na tjedan dana.
- Drago mi je što je moja cijena ekvivalentna vrećici kroasana. - odgovorila
je namrgođeno.
- Da je donio i kavu, dali bismo te i na dva tjedna. - ubacio je Igor.
- Eh, oprostite na tome, nisam znao kog bih sve ovdje mogao naći, a jedino
za Elenu znam kakvu kavu pije. Nego, što se tiče kutija, što kažeš da te ja odbacim
s njima do novog stana? Imam stvarno velik prtljažnik. Mogu i tebe ubaciti unutra
ako se budeš protivila bilo čemu danas. - predložio je zaigrano.
- Vau, Elena, to je baš lijepo od Aleksa s obzirom na to da u moj prtljažnik
stane doslovno jedna kutija pa bismo trebale ići gore-dolje milijun puta. -
zaključila je Hana umjesto nje.
- Vi ste se svi urotili protiv mene. Ali u redu. Prerano mi je za svađu. Ja se
idem istuširati, a vi se zaljubljujte jedni u druge kao što ste i krenuli. Nadam se da
vas neću zateći u trojcu kad izađem.
- Fuj, Elena, to dolazi u obzir samo s još jednom ženskom. - izvalio je Igor,
nakon čega je zaradio šaku u rame od Hane.
Elena se na brzinu spremila u kupaonici, probavljajući cijelo neobično jutro.
Za to vrijeme, Igor i Aleks spustili su sve njezine kutije koje su, na njezino
čuđenje, zaista sve stale u Aleksov automobil. Provjerila je još jednom je li što
zaboravila u sobi. Kada se uvjerila da su sve ostalo smjestili u prtljažnik te na
142
 Knjige.Club Books
zadnja sjedišta, pozdravila se s Igorom i Hanom i uputila se do Aleksova
automobila.
On ju je čekao na parkingu i otvorio joj je vrata kako bi ušla, a potom sjeo na
vozačko sjedalo. Elena je zavezala pojas, i dalje se čudeći neobičnosti situacije.
- Osjećam se kao da sanjam. - izvalila je.
- Zato što si u autu sa mnom? Imaš jako niske kriterije. - zadirkivao ju je.
- Budalo. Zato što se još nisam ni razbudila kako treba. I zato što ne mogu
vjerovati da sam u autu s tobom. - priznala je naposljetku.
- Adresa, gospodična.
Elena mu je izdiktirala adresu svoga novog doma. Nije mu to htjela priznati,
ali zapravo joj je učinio veliku uslugu svojim dolaskom jer sada barem neće
izgubiti velik dio dana prevozeći kutiju po kutiju u Haninu minijaturnom
automobilu.
- Kako su tvoji, ima li što novo? Mia ima još koje dijete? - započeo je razgovor
kada su izašli s parkinga.
- Ha, ha, ne još. Mala Iskra sad ima gotovo pet godina. Preslatka je. Mia radi
u birou njezina oca, s kojim nema neki naročiti odnos. Malo čudna kombinacija.
- Bome da. A Larine avanture u Australiji?
- Bila sam joj u posjetu, jednom. Ona se još nije usudila vratiti ovdje. Mislim
da nikada i neće. Radi na recepciji nekog hotela. Pokušala sam je uvjeriti da se
možda prekvalificira za veterinarskog tehničara, ako već ne želi raditi s ljudima,
s obzirom na to da je stvarno rasturala na medicini. Ali bez puno uspjeha.
- Čini li ti se barem da je sretna? - upitao je pomalo zabrinuto.
- Iskreno, nemam pojma. Izolirala se u potpunosti. Tu i tamo pošalje koji mail,
živi s bakom i dedom, ide s njima na partije bridža u lokalnu crkvu i to je to od
njezina života, a tek joj je dvadeset i neka. Stvarno mi je teško pronaći staru Laru
u njoj. Izjela ju je krivnja. Možda bih trebala odustati. Nitko od nas ionako nije
isti kao što je bio prije...
Nije htjela završiti rečenicu, no Aleks je sve sam shvatio.
- A mama? Kako je ona podnijela Larin odlazak?
- Kao da ga je jedva dočekala, isto kao i moj. - odgovorila je instantno, iako
je znala da to nije u potpunosti istina.
- Morat ćeš jednom naći način da joj oprostiš, znaš to? Ona ti je i dalje mama.
A siguran sam da ni njoj nije sve palo tako lagano kako misliš.
Elena je znala da je u pravu. Majka joj je s godinama izgledala sve lošije, kao
da je podsvjesno muče sve odluke koje je donijela nakon muževe smrti, ali Elena
još nije imala snage za otvoren i iskren razgovor s njom.
- Ne moraš mene učiti psihologiji. - izbeljila se.

143
 Knjige.Club Books
- Znam. Samo mi je žao što te još muče iste stvari kao i posljednji put kad
smo se vidjeli.
- Znaš, tako mi je nešto i Mia jednom rekla. Da se svi nekako miču nekamo,
a da ja stojim u kolotečini. Čini se da je u pravu, barem se tako čini kada sad
pričam s tobom ‘izvana’. Nego, ti meni nikad nisi pričao o svom američkom
iskustvu. Kako je prošlo sve s koljenom, zašto si se na kraju vratio ovdje? -
pokušala je prebaciti loptu na njegov teren.
- Koljeno je odlično zacijelilo, ne mogu se buniti. Nakon tog nisam imao neku
težu ozljedu. Zapravo je sve išlo po planu, na faksu je bilo dobro...
- Ali? - upitala je nakon nekoliko trenutaka, pretpostavljajući da slijedi
nastavak.
- Ali, ne znam... To je skroz drugi svijet. Ovdje sam bio među najboljima,
tamo osrednji. Ovdje sam obožavao svoju ekipu, a tamo praktično čekao da mi
netko zabije nož u leđa. Silno su kompetitivni, ne mogu ti to uopće objasniti. Stvar
je u tome da samo dva posto sportaša uspije u toj nekoj postfakultetskoj tranziciji.
Ostale čeka normalan posao, bez obzira na uspjehe koje su nizali. I onda su tamo
ludi od želje da uspiju. A ja...
- Ti nisi takav. - zaključila je sama.
- Da, nisam. Moram priznati da sam se pomalo razočarao, odnosno možda
sam imao previsoka očekivanja. Bilo mi je dosta već nakon godinu, dvije. Ali
odlučio sam ipak izgurati do kraja. I definitivno odlučio da neću ni probati upasti
u taj svijet, koji je vjerojatno još samo gori kad postaneš profić. Ipak, bilo je to
vrijedno iskustvo, koje je na kraju i dovelo do tog da sam tu upao u najbolji klub
u Hrvatskoj, i za mene je to sasvim dosta. Jer, nedostajalo mi je sve ovo.
Nedostajao mi je stari. Nedostajala si mi ti. - završio je, i činilo se da je posve
iskren u svom odgovoru.
- Aha, sigurno. Zato si se opet javio čim si došao. - rekla je neuvjereno.
- Iskreno, skupljao sam hrabrosti. Ispao sam totalni kreten posljednji put kad
smo se vidjeli. Nisam se htio samo pojaviti i očekivati da se sve samo vrati na
staro jer sam se eto ja vratio.
- Hm, a evo te u osam ujutro kod mene doma.
- To je bilo romantično. - pravdao se.
- Ne, to je bilo psihotično. Posebno nakon što ti je trebalo tjedan dana da se
konačno ukažeš. - izletjelo joj je.
- Ah, preuzimam potpunu krivnju za to, trebalo mi je neko vrijeme da
osmislim sve aktivnosti od danas, tako da se nadam da ćeš mi na kraju
dana oprostiti odugovlačenje. Osim tog, sinoć nisam mogao baš dobro spavati, što
je rezultiralo mojim ranim buđenjem. - zastao je na sekundu, praveći se da
pozorno prati semafor, kuckajući prstima po mjenjaču.
Kada Elena nije ništa rekla, kao da je konačno skupio hrabrosti završiti misao.

144
 Knjige.Club Books
- Najiskrenije, razmišljao sam o onom tvom tipu od prošlog vikenda i što bi
bilo da si završila s tako nekim majmunom dok sam ja tražio smisao života u
Americi.
- Ma nemoj, a što da si ti našao neku majmunicu? - bocnula ga je.
- Nećemo se lagati, Elena. Imao sam cura tamo, kao i ti dečki ovdje, nadam
se. Ne znam tvoja iskustva, ali tebi ni jedna cura nije došla ni blizu.
- Mislim da me malo idealiziraš. - rekla je nakon početnog šoka, iako je i ona
imala slično mišljenje o njemu te dečkima s kojima je hodala.
- Pretpostavljam da ćemo uskoro saznati. - nasmiješio joj se i primio je za
ruku nakratko.
Nakon nekoliko minuta vožnje došli su ispred Elenina novog stana. Uhvatili
su kutije u ruke i popeli se na drugi kat omanje zgrade. Držeći kutiju jednom
rukom, Elena je drugom bezuspješno pokušavala iskopati ključeve iz torbe.
- Gdje je zapelo? - pitao je.
- Nemam pojma gdje su mi ključevi. Valjda ih nisam ostavila u Haninu stanu.
- rekla je, dok je još rovala po torbi.
- A što ti je ovo u trapericama? - upitao ju je i usmjerio pogled prema maloj
grbi u njezinu stražnjem džepu.
- Joj, to je vjerojatno to. - rekla je, žonglirajući u jednoj ruci kutijom, u drugoj
torbom.
- Čekaj, pomoći ću ti. - odvratio je.
Elena je očekivala da će primiti njezinu kutiju, ali on je one koje je sam držao
spustio na pod, a potom stavio ruke oko njezina struka.
- Aleks, što izvodiš? - pitala je ozbiljno, dok je u trbuhu odmah osjetila
leptiriće.
- Tražim ključeve. - dometnuo je, zadržavajući smijeh. Spustio je ruke prema
džepovima, prolazeći dlanovima uzduž njezine stražnjice. Elena se jedva
koncentrirala na disanje.
- Ne čini se tako. - procijedila je.
- Evo još samo malo. Baš su ti uske ove traperice, jako mi je teško. - nacerio
se, nastavljajući s dodirima koji nisu imali veze s traženjem ključeva.
- Ubit ću te. - zarežala je.
- Evo ih! Ajme što si nestrpljiva, a samo sam ti htio pomoći. - odvratio je
smiješkom, otključavajući vrata.
- Da, sigurna sam da si baš to radio. - pogledala ga je mrko i ušla u stan.
Malena garsonijera bila je okupana suncem i izgledala je veće nego što je to
kvadratura pokazivala. Spavaći i dnevni dio odvajala je velika polica na koju je
Elena planirala staviti sve svoje debele knjige, a umjesto stola u blagovaonici uz

145
 Knjige.Club Books
kuhinju nalazio se šank. Stanom su dominirale bijela i žuta boja, a Elena se
zaljubila u njega čim je prvi put stupila u dnevni boravak.
- Vau, uopće nije loše. Primaš cimere? - upitao je, radoznalo se okrećući po
stanu.
- Na samo jednom krevetu? Teško. - zaključila je, spuštajući kutiju na pod.
- Ja se ne bih bunio. - rekao je zavodljivo.
- Ajde, Casanova, imamo posla. - odgovorila je, ne padajući na njegove
provokacije.
Nakon što su unijeli sve kutije, sjeli su na kauč kako bi malo predahnuli.
Primijetila je da je Aleks neprestano gleda.
- Što? - nasmiješila se, kao da joj je pomalo neugodno.
- Ništa. Zaboravio sam koliko si predivna. - odgovorio je iskreno, prelazeći
zaigrano prstom po njezinu dlanu. Elenu su prošli trnci od glave do pete; daju je
pokušao privući bliže k sebi ili je poljubiti, ne bi se mogla zaustaviti. I on je to
vjerojatno osjetio, ali kada nije ništa odgovorila, odlučio joj je dati malo više
prostora.
- Jesi li gotova sa selidbom sada? - upitao je naposljetku.
- Više-manje. Ostavila sam dio odjeće u stanu, šminku i još nekoliko sitnica.
To mogu sutra ponijeti sama.
- Imaš li još koju obvezu za danas ili sada ja preuzimam?
- Rado bih izmislila nešto jer me strah što si sve smislio kako si krenuo, ali
ne, nemam više ništa. - priznala je.
- Odlično. Onda se spremi za spoj života! - rekao je, a na licu su mu se pojavile
Eleni dobro poznate jamice. Bio je to njezin najdraži dio njega.

146
 Knjige.Club Books

18.
Dao bih sto Amerika

- Hoćeš li mi reći kamo idemo? - upitala ga je po petnaesti put otkad su krenuli

od njezina novog stana prema nepoznatom pravcu.
- Po petnaesti put, ne.
- Ali što ako nisam dovoljno dobro odjevena? - dometnula je zabrinuto.
- Odjevena si sasvim u redu.
- Ali nisam se ni našminkala. - pojadala se.
- Ionako si najljepša bez šminke. - odgovorio je iste sekunde.
Bilo je to dovoljno da joj zatvori usta na nekoliko minuta. A nakon još
nekoliko ionako je shvatila kamo idu.
- Vodiš me u školu? - upitala je pomalo šokirano.
- Sad kad si to tako rekla, zvuči pomalo bez veze. A u mojoj glavi činilo se
kao savršeni plan. - odgovorio je, a tračak zabrinutosti prošao je njegovim licem.
- Ne, ne, zanimljivo je. - odvratila je naposljetku.
- Kad si posljednji put bila ovdje?
- Iskreno? Posljednji dan škole. Znaš i sam da mi škola nije bila najdraže
mjesto... poslije svega. Tako da se malo čudim što si je odabrao za početak spoja.
- Strpljenja. Smatraj to egzorcizmom, ako želiš. Istjerat ćemo tvoje demone.
- odgovorio je ponovno u svom samouvjerenom stilu.
- Hej, tko je ovdje studirao psihologiju, ti ili ja? - nasmiješila se.
- Samo mi vjeruj.
Parkirali su u dvorištu škole, a potom krenuli prema zgradi. Elena je duboko
udahnula približavajući se mjestu koje joj je prouzrokovalo toliko ružnih sjećanja.
Aleks ju je primio za ruku i poveo prema stražnjem dijelu zgrade.
- Erm... što točno radiš? Idemo se ljubakati iza škole? Mislim da smo sad
dovoljno odrasli da to radimo i ispred da nas ne bude strah profesora, - nasmijala
se.
- U tom smjeru ti razmišljaš? Dobro je znati. Ali ne, nisam te došao obljubiti
iza škole, Elena. Na tvoju žalost. Idemo na stražnji ulaz.
- I onda ćeš, što, provaliti? - odvratila je, ignorirajući prvi dio.
- Zaboga, ne. Imam ključ. - odvratio je mirno.
- Imaš ključ naše škole? - pitala je glasno.

147
 Knjige.Club Books
- Psssst, ne urlaj. Tata je prijatelj s domarom. To je isto jedan od razloga zašto
sam došao tako rano do tebe, radim na ovom od šest ujutro. - nasmiješio se i
otključao vrata.
Elena je zakoračila u prostoriju koja joj nije bila poznata, no ubrzo su se našli
na glavnom hodniku. Škola je bila pomalo jeziva kada u njoj nije bilo nikoga.
Sada joj se činila i manjom nego kada je svakodnevno boravila u njoj. Prošetali
su do njezina razreda. Sjela je na klupicu pokraj vrata, na kojoj je često sjedila
četiri godine svog školovanja. Aleks je prošao ispred nje, praveći se da je ne
primjećuje, noseći imaginarnu loptu u rukama. Elena se nasmijala.
- Da ti malo osvježim pamćenje. Kako se osjećaš? - pitao je suosjećajno.
- Iskreno? Bolje nego što sam mislila. Posljednju sam godinu škole asocirala
sa svim ružnim što mi se dogodilo u životu. Ogovaranjima kolega, gubitkom
Petre... Ali sada si me ovim najobičnijim prolaskom podsjetio i na lijepe stvari.
Kako smo komentirale dečke. Tebe, između ostalog. Kako sam s curama
prepričavala meksičke sapunice. Kako smo jedna drugu izvlačile kada nismo
znale gradivo. Sada tek imam dojam da škola nije trajala samo onu jednu užasnu
godinu, nego sve četiri.
- E, tome sam se nekako i nadao kad sam smislio ovo. Da je otišlo u drugom
smjeru...
- Tipa? - upitala je znatiželjno.
- Da si se rasplakala ili nešto.
- Onda bi napravio što?
- Onda bih te vjerojatno odveo iza škole i ljubio dok ne bi prestala plakati. -
odgovorio je na kraju.
- Sranje... - promrsila je prije nego što je stigla razmisliti.
- Da, propustila si svoju priliku. Ajmo prošetati malo pa idemo dalje.
Primio ju je za ruku pa su otišli i do njegova razreda pa sve do školske kantine,
dvorane za tjelesni i ostalih dragih im prostorija. Provjerili su jesu li ugasili sva
svjetla, a potom zaključali stražnja vrata i izašli na dvorište. Aleks ju je ponovno
primio za ruku i privukao sebi te na njezine usne utisnuo lagani poljubac.
- Hm, čemu ovo? - upitala je zbunjeno, iako bi dala sve da je poljubac potrajao
još dulje.
- Da ne budeš jedina cura koja se nije ljubila iza škole.
- A tko kaže da nisam? - pecnula ga je.
- Sa mnom, mislim. - nacerio se.
- Konjino. Što dalje?
- Sad ćemo ostaviti auto nakratko ovdje i prošetati do naših kuća kao što smo
to radili mjesecima posljednje godine našeg školovanja.
- Bome, ovdje se nisam prošetala gotovo isto kao i što sam posljednji put bila
ovdje. - prisjetila se.
148
 Knjige.Club Books
- Eto vidiš.
Primio ju je za ruku te su zajedno krenuli putom koji joj je gotovo bio urezan
u pamćenje. Pričali su o svemu i svačemu, a Elena se nije mogla sjetiti kada se
posljednji put toliko smijala. Ubrzo su došli na križanje njihovih ulica, a onda je
odjednom stala kao ukopana.
- Ne idem u svoju ulicu. Nisam bila tu već neko vrijeme, a u kući, naročito
gornjem stanu, još duže. Nadam se da to nije bio još jedan dio tvog egzorcizma. -
rekla je zabrinuto.
- Ne, samo idem vratiti ključ tati pa možemo ići nazad po moj auto. Ne bih te
nikad silio da radiš nešto na što nisi spremna.
- Oh, toga se dobro sjećam.
- Leni, prosta si. - zaključio je, znajući da aludira na onu noć kada nije htio
seks s njom zbog toga što je bila prepijana. Elena se naježila na spomen svog
nadimka.
Kroz pola sata vratili su se do njegova auta, a potom joj se učinilo da je vozi
prema njezinu starom stanu.
- Romeo, dejt još nije prošao toliko dobro da te službeno pozovem gore. -
rekla je oprezno.
- Gle, njoj je samo seks na pameti. Smiri se, bit će i toga. - prasnuo se smijati,
dok je Elena osjetila leptiriće u trbuhu. - Sada idemo gore samo kao frendovi. Već
je podne, oboje smo gladni, a grandfinale mog dejta tek je predvečer, pa sam
mislio...
- Pizza i filmovi? - prekinula ga je.
- Pizza i filmovi.
Uspeli su se u njezin i Hanin stan, a Elena je na svoju sreću otkrila da je
prazan. Pitala se je li to bio neki brzinski dogovor između Aleksa, Igora i Hane,
no nije se predugo zaokupljala time. Ostavili su tenisice i jakne u hodniku, a
potom se bacili na Elenin krevet. Aleks je ispružio ruku, a Elena se, gotovo po
automatizmu, privila uz njegova prsa.
- Ovo mi je zasad najbolji dio dejta. - šapnula je, u nadi da je neće čuti.
- I meni, Leni. - zaključio je i još je jače privio uza sebe.
Pizza je stigla za dvadesetak minuta, a nakon što su je pojeli uz TV, brzo su
se vratili u početne položaje.
- Hoće li dejt završiti ako zaspim? - pitala ga je sneno.
- Neće. Probudit ću te na vrijeme. - odgovorio joj je i poljubio je u čelo.
- Onda dobro. - zaključila je i zaspala u njegovu naručju.
Mislila je da je prošlo svega nekoliko minuta kada je osjetila kako je Aleks
nježno gurka pokraj sebe.
- Uspavana ljepotice, diži dupe.

149
 Knjige.Club Books
- Da me nisi probudio u osam, ne bih ni morala spavati popodne. - rekla je,
stavljajući jastuk preko glave.
- Kao teško ti je bilo provesti dan sa mnom. Ajde, ustaj. - odvratio ju je,
uzimajući joj jastuk.
- Što sad? - upitala je čangrizavo.
- Moraš se spremiti. - objasnio je strpljivo.
- Za?
- Večeru.
- Pa maloprije smo jeli. - odvratila je zbunjeno.
- To je bio ručak i to je bilo prije četiri sata. Sad je već šest.
- Što!? Pa prespavala sam pola dana. - rekla je začuđeno.
- U mom zagrljaju, svjestan sam. Više ti ne ide toliko dobro glumljenje hard-
to-get kao nekad, - zadirkivao ju je.
- Samo nastavi pa ću ti pokazati koliko si točno u krivu. Kamo idemo ovaj
put? - upitala je sa zanimanjem.
- Samo navuci neku lijepu haljinu. Imaš dvadeset minuta.
- No sjajno, svaka žena obožava čuti tu rečenicu.
Izvukla se iz njegova zagrljaja i krenula se spremati. Odabrala je nježno
ljubičastu haljinu koju je nosila za Iskrino krštenje koju godinu prije. Još joj je
stajala kao salivena. Nanijela je malo šminke te podigla kosu u visoki rep dok se
Aleks tuširao u kupaonici.
- Nadam se da nije previše, s obzirom na to da i dalje ne znam kamo idemo. -
rekla je kad je izašao.
- Savršeno je! - odgovorio je iskreno, gutajući je pogledom. - A sad, ajmo u
našu kočiju!
- Nisi valjda zaista naručio kočiju. - odgovorila je pomalo zabrinuto.
- Ne, mislio sam na svoj auto.
- Usput, odakle tebi odijelo odjednom? - prokomentirala je, tek sada
primijetivši da stoji pred njom u hlačama, košulji i sakou.
- Iz kočije koju je stvorila dobra vila. - nacerio se. - Ajde, zakasnit ćemo. -
rekao je nestrpljivo.
- Ali kamo idemo!?
Aleks joj nije ništa odgovorio, samo se ponovno tajanstveno nasmiješio. Kada
su ušli u automobil, zamolio ju je da stavi povez preko očiju.
- U redu, sad sam službeno zabrinuta. Plus, pokvarit ću si šminku. Što se
događa? - odvratila je nestrpljivo.
- Cijeli dan samo tvoje nepovjerenje. Ajde, ne davi i zaveži to oko glave. Inače
ću ti zavezati ruke i vratiti gore u krevet, a nisam baš tako zamislio ovaj spoj...
još. - nadodao je nešto tiše...
150
 Knjige.Club Books
- Budalo. Evo, stavljam. - složila se naposljetku.
Vozili su se dvadesetak minuta. Začula je kako Aleks s nekim priča kroz
prozor te izlazi iz automobila, a onda je i njoj otvorio vrata i skinuo joj povez.
Nalazili su se ispred hotela Sheraton.
- Tvoj tata zna domara Sheratona? - izletjelo joj je.
- Ne, ludice. Oni danas rade normalno, ali iskoristio sam svoje košarkaške
veze za nešto malo posebnije. Objasnit ću ti sve unutra.
Poveo ju je prema dvorani u kojoj su imali maturalnu zabavu. Nakratko se
zabrinula da je možda vodi na obljetnicu mature te da će se iza vrata, kao u
američkim filmovima, naći pola njihove srednje škole. To mu je, na koncu, i rekla.
- Ma da, da te moram dijeliti s ostatkom škole, ne pada mi na pamet. Ali bila
si relativno blizu. Radi se o obljetnici mature. Samo ovaj put samo za nas dvoje.
Konobari su otvorili vrata sale, a u njoj se, jedva vidljiv zbog prigušenih
svjetla, nalazio samo jedan stol. Aleks joj je izvukao stolac kako bi mogla sjesti.
- Ovo su otvorili samo za nas dvoje? - pitala je u čudu.
- Rekao sam ti, košarkaške veze. - namignuo je.
- Ali... zašto? - bila je zbunjena.
- Danas je obljetnica naše maturalne večere. - objasnio je.
- Dobro, i?
- Mislio sam da bi ovaj put bilo lijepo da ti budem pratnja.
Dignuo je čašu kako bi nazdravili. Elena se nekoliko sekundi dvoumila, a
potom podigla svoju te kucnula u njegovu. Nesvjesno se nasmiješila, mislima se
vraćajući pet godina prije, kada joj je srce kucalo kao ludo dok je mislila da će
opet ispasti glavna jadnica pred cijelom školom. Jasno kao tada, čula je početne
taktove pjesme Blower’s Daughter koja je tada svirala za njihov prvi ples. Na
sekundu je mislila da se njezina podsvijest igra s njom, a onda shvatila da pjesma
dolazi iz zvučnika u sali. Vratila je pogled prema Aleksu, koji je sada držao
ispruženu ruku i molio je za ples.
- Kako si stigao sve ovo organizirati? - pitala je zadivljeno, zakoračivši prema
njegovu zagrljaju.
- Iskreno, već sam dugo razmišljao o svemu ovome, ali nisam skupio hrabrosti
da ti se javim prije nego što smo se sreli. Nisam znao imaš li koga, hoćeš li me
htjeti vidjeti, kako da sve ovo provedem u djelo a da ne misliš da sam potpuni
čudak... A onda sam te prošli vikend konačno vidio i sve je nekako sjelo na svoje
mjesto. Bila su potrebna dva telefonska poziva da dogovorim Sheraton i jedan da
pokupim ključ od škole. Iznenadila bi se kako stvari lako idu kad sve dođe na
svoje. - odgovorio je mimo, njišući se u ritmu.
- U redu. Ali čemu sve ovo? - pitala je, još u laganom šoku.
- Zato što mislim da nikad nismo dobili pravu priliku. Prvo je bilo ono s tvojim
tatom, onda smo se zbližili... Pa, i više nego zbližili, ali ja sam išao u Ameriku.
151
 Knjige.Club Books
Onda sam se vratio pa je sve krenulo grozno naopako. I onda se nismo vidjeli
četiri godine. Nakon toga, ne planiram više ništa prepustiti slučaju. Prošli vikend
kao da se sudbina malo umiješala i potvrdila mi da sam cijelo vrijeme u pravu. -
rekao je toplo.
- U pravu? Oko čega.
- Oko onog što sam ti pokušao reći onaj dan prije pet godina, samo što tad
nisam imao muda ići do kraja. Rekao sam ti da si ti moja prijateljica, ljubavnica,
kolegica, utjeha, ali nisam ti rekao sve.
- Što sve?
- Baš to, zapravo. Ti si moje sve. I ne želim da mi prođe više ijedan dan a da
ne vidim tvoj smiješak. Nikakve Amerike više, jebe mi se za to. I
zato odbrojavanje. - nasmiješio se.
- Dao bih sto Amerika, ha? - osmjehnula se slabašno, ne vjerujući svojim
ušima.
- Tako nekako. - zaključio je i poljubio je toliko strastveno da je Elena jedva
ostala stajati na nogama.

- Znam, zvuči gotovo kao prosidba. - završavala je Elena polako svoju priču.
- Ali nije bila. Samo jedna lijepa i sudbonosna večer. Bili smo još malo premladi
za to tad. Ali pala je dvije godine nakon toga. - zaključila je, sa smiješkom
gledajući svoj zaručnički prsten. - I nakon još dvije godine planiranja i
isprobavanja zajedničkog života, eto nas ovdje. Dan prije moje svadbe. Nadam se
da si sretan zbog mene, tata. Jer sam ja presretna. I sad kad sam ti sve ovo
ispričala, ne mogu, a da se ne pitam jesam li ja zaslužila biti toliko sretna
trenutačno?
Zagledala se u nadgrobnu ploču, kao da očekuje odgovor, a kada ga nije
dobila, pogled joj je pobjegao u pod.
- S mamom je sad situacija u redu. Aleks me nekako natjerao da je sredim.
Imamo korektan odnos, ne izbjegavam je više, ali to je to. Čak noćas spavam u
svojoj staroj sobi. Bio je to Mijin prijedlog, za dobra stara vremena. A i kako
Aleks i ja živimo skupa, jedno od nas moralo je otići da se možemo spremiti ujutro
za vjenčanje u miru. Mia će me i našminkati. Odnos s njom sada je fantastičan,
Iskra je prekrasna djevojčica, ali Mia i dalje radi grozne potplaćene poslove da bi
prehranila sebe i nju i pitam se je li to najviše što je moja sestra zaslužila od života.
A kad se sjetim Lare, koja praktično nije proživjela ni jednu godinu svog života
nakon tvog odlaska, samo zbog toga jednog prokletog dana, dođe mi da se
momentalno rasplačem.
152
 Knjige.Club Books
I zato se svakodnevno pitam, je li u redu da sam ja sretna, a oni ne? Bi li bilo
što drugačije da si ti i dalje s nama, ili je ovako zacrtano otpočetka? Najgore od
svega je što to nikad neću znati.
Progutala je knedlu u grlu, a onda odlučila reći sve što joj je na duši.
- Nisi trebao otići. Nedostaješ mi svake sekunde svakoga dana. Znaš kako
kažu, da bol liječi sve rane? To je prokleta laž. Uvijek će me isto boljeti. Samo
što uz odrastanje naučiš i bolje lagati oko toga. Nekad sam mislila da bih dala sve
da se vratiš. A sada je Aleks moje sve. I zato te pitam, po treći put - je li u redu
biti sretan? Ili je naša prava sreća prestala kada se onaj auto zabio u tvoj? Ne
znam, tata. Zaista ne. Znam samo da nam neopisivo nedostaješ. I da je svijet
manje lijepo mjesto bez tebe.
Pustila je suze da nesmetano teku. Stajala je tako neko vrijeme, nesvjesna
svijeta oko sebe, dok nije osjetila da je isplakala sve što je imala i da je vrijeme
da se vrati doma. Prije nego što je rekla tati posljednje zbogom, sjetila se kako na
grob nije donijela nikakvu svijeću ili buketić. U oči joj je upao žarko crveni cvijet
u grmu do nadgrobne ploče pa ga je otkinula i položila na grob.
- Budi sa mnom sutra, tata. - rekla je naposljetku i krenula prema izlasku iz
groblja.
Kada je konačno došla kući, bilo je već kasno. Majka joj je, najobzirnije
moguće, priopćila da Lara ipak neće doći. Elena i Mia nagovarale su je danima, a
Elena se nadala kako će je po povratku kući ugledati okruženu putnim torbama.
Zaboljele ju je malo kada je shvatila da se to ipak nije dogodilo, no već je odavno
prestala računati na Larinu prisutnost na bitnim događajima u svom životu pa je
svoje razočaranje, kao i uvijek dotad, odlučila pospremiti u svoju, sada već dosta
punu, Lara-ladicu.
Nakratko se čula s Aleksom, obavila brzinsko tuširanje i otišla spavati u svoju
djevojačku sobu. Nemirno je spavala, a po glavi joj se vrtio stalno isti i najčudniji
san koji je ikad sanjala. Nije bio prvi put da je sanjala nešto posve čudno, a opet
nikada dotada u snu nije doživjela tako nešto neobično živo. Kroz glavu su joj
prolazile sličice tatine smrti i njegova sprovoda, njezine, Mijine i Larine tuge,
godine odrastanja, škole i fakulteta, poznanstvo i ljubav s Aleksom... A sve je to
pratio glas koji joj govorio neke besmislice. Što si tražila, to si i dobila. Što si
tražila. Dobila. Što si tražila. To si... Što si tražila...
Probudila se oblivena znojem, uz lagani vrisak. Smirila se kada je vidjela da
se i dalje nalazi u svojoj dječjoj sobi, da je Mia u krevetu nasuprot njoj i da se dan
tek budi. To je bio samo san, pomislila je, a tijelo joj je preplavio osjećaj
olakšanja.
U tom trenu još nije bila svjesna da će joj se život promijeniti iz temelja.

153
Knjige.Club Books

II.
Naš sretan kraj

154
 Knjige.Club Books

19.
Je li netko poželio
sladoled od čokolade?

Blistavo proljetno jutro polako se šuljalo u sobu u trenutku kada je Elena

otvorila oči. Godinu dana mlađa Mia tiho je hrkala u svom krevetu nekoliko
metara dalje. Elena je pogledala na sat i vidjela da još ne mora ustati pa je ostala
ležati još neko vrijeme, a na njezin krevet ubrzo je skočila obiteljska perzijska
mačka Moki. Baš kao nekada legla joj je na prsa i tiho prela, mjestimice zabijajući
sitne pandže u Eleninu ruku. Elena je osluškivala radio koji je njezina majka
uključila u dnevnoj sobi, potiho pjevušeći dok je spravljala doručak za čitavu
obitelj.
Sve zvuči i miriše baš kao prije, pomislila je, uz blagi osjećaj nostalgije koji
ju je pratio otkad je otvorila oči. Bacila je pogled na svoju sobu, koju jučer nije
pozorno ni pogledala kad je došla s groblja. Mia se zaista potrudila, čak je i
postere postavila po zidu, razmišljala je, gledajući prastare plakate koje nije
vidjela godinama, još otkad su Mia i ona dijelile ovu sobu. Lucas Winter, njam,
pomislila je dok je proučavala uvećanu fotografiju iznimno zgodnog američkoga
glumca. Sram te bilo, Elena, udaješ se danas, prasice, zaključila je i na kraju se
nasmijala samoj sebi. Kad smo već kod toga, gdje je moja vjenčanica? Sinoć je
bila obješena na vrata ormara, pomislila je zabrinuto, ogledavajući se po sobi.
Ah, sigurno ju je Mia sklonila nekamo da je Iskra ne dohvati, pametno, smirila se
vrlo brzo.
Kroz lagane note pjesme, koju je Elena prepoznala kao domaći hit koji je
njezina majka nekad davno obožavala slušati iako su je kćeri zbog
toga zafrkavale, probijao se zvuk šišteće vode iz kupaonice. Elena je pretpostavila
da je i stric imao slične navike poput njezina tate pa je očito i on bez obzira na
višegodišnje majčine molbe da zatvori vodu dok pere zube puštao vodu da
slobodno teče tijekom cijelog procesa. Ubrzo je začula zatvaranje vode, a njezin
je stric izašao iz kupaonice i krenuo prema kuhinji. Mia se lagano promeškoljila,
no nije se probudila. Spavala je tvrdo kao top, a probuditi ju je mogao samo
majčin prodorni glas koji će ubrzo obje čuti.
U dnevnoj sobi začula je smijeh i maminu rečenicu ‘Pssssst, cure su možda
budne!’. Ma je li moguće da se ljubakaju? pomislila je, dok joj se želudac pomalo
okretao. Možda je održavala dobre odnose s njima, da bi joj bilo potpuno lakše
zbog svadbe, a i zato što ju je Aleks realno natjerao na to, ali znala je da majci
nikad neće moći do kraja oprostiti što je za tatinu zamjenu odabrala baš njegova

155
 Knjige.Club Books
brata. Zbog toga se nije ni mogla veseliti njezinoj sreći ili izmjenjivanju nježnosti,
čak ni sada, kad je imala dvadeset sedam godina. Čula je majčine korake koji su
se primicali hodniku, a onda i dobro poznati povik:
- Lara, Lena, Mia! Ajmo, iz kreveta!
Mia je nastavila hrkati kao da se ništa nije dogodila, a Elena se pomaknula u
krevetu i pokušala skinuti Moki s prsa. Ova joj je na to samo još jače zabila pandže
u ruku.
- Ajde, debela, diži se, moram ustati, nisam ja kriva, vjenčanje i to... -
pokušala se um i liti mački.
Moki ju je gledala kao da je to ni najmanje ne interesira.
- Lara, Lena, Mia! - bila je nešto glasnija njihova majka, ovog puta stojeći
ravno ispred njihovih soba.
Elena je znala da, ako uskoro ne ustane, slijedi bjesomučno kucanje.
Fascinantno je da ni nakon deset godina stare navike ne umiru. Začula je kako
stric stavlja Moki hranu u zdjelicu, a isto je čula i Moki koja je za tili čas bila na
podu i čekala da Elena otvori vrata njihove sobe.
- Ma je li, sad je odjednom dosta maženja?
Moki je umilno zamjaukala, kao da je razumjela Elenino bockanje. Elena je
otvorila vrata taman u trenu kada je njezina majka zaustila:
- Lara, Le... O, dobro jutro. Je li Mia ustala?
Elena je nakratko stala da razmisli o odgovoru. Odjednom je dobila osjećaj
kao da je ovo sve već jednom doživjela ili čula. Znala je za efekt déjà vua, ali
nikad joj se dotad nije dogodio toliko snažno. Odmahnula je glavom da dođe malo
k sebi, a onda progovorila nakon nekoliko sekundi.
- Nije, ali ću je ja sad probuditi, da ne kasnimo u startu.
- U redu. - rekla je njezina majka pomalo zbunjeno, kao da nije očekivala
takvu organiziranost od nje. Kad će već jednom shvatiti da nisam dijete? pitala se.
Zatvorila je vrata od sobe i začula da netko ulazi u kupaonicu. No sjajno, ako
je Lovro ušao obaviti svoj jutarnji ritual nikad se neću spremiti za vjenčanje.
Pozorno se približila Mijinu krevetu, a potom je blago gurnula kako bi je
probudila. Mia je malo zastenjala, ali nije se činilo da je uopće osjetila Elenino
gurkanje. Probala je malo jače, na što joj je ova odgovorila hrkanjem. A ni navike
spavanja se nikad ne mijenjaju, nasmiješila se gledajući u leđa svoje sestre. Ali u
redu, dovoljno je rano, pustit ću je još deset minuta, razmišljala je dok je hodala
prema kuhinji.
Zaboravila je koliko je nekad obožavala njihov stan, okupan svjetlošću, pa je
zastala i rastegnula se, dok su je zrake sunca koje su prolazile kroz krovni prozor
grijale po zatiljku. Nitko joj nije mogao pokvariti ovaj dan, čak ni stric koji je u
kuhinji pripremao kavu ubacujući kockice šećera, pripremajući se natočiti mlijeko
iz okruglih posudica. Nevjerojatno je koliko sliče, pomislila je, prvi put, dotad

156
 Knjige.Club Books
prilazeći kuhinji, a srce joj je ispunila tupa i nagla bol. Podigla je pogled kako bi
se susrela s njegovim očima da ga pristojno pozdravi, a onda je tek shvatila.
U kuhinji nije stajao njezin stric. U kuhinji je stajao njezin tata.

- Elena, jesi li dobro?

Elena je polako pokušavala otvoriti oči dok je u njihovim kutovima vidjela
crne točkice.
- Mislim da je jako udarila glavom, trebali bi ići na hitnu. Što se dogodilo? -
zabrinuto je upitala majka.
- Ništa, ušla je u kuhinju, pogledala me i pala na pod kao pokošena.
- Elena dušo, reci vidiš li nas, halo?
Majka joj je mahala rukom pred očima, a pokraj nje stajao je njezin otac sa
zabrinutim izrazom lica.
- Ne, ne... - izgovarala je u šoku.
- Ne vidiš nas? Gotovo, imaš potres mozga, idemo na hitnu.
- Ali vjenčanje... - pokušala je Elena.
- Kakvo vjenčanje? - prekinula ju je majka. - Ovo je gore nego što sam mislila.
Brzo, donesi joj tenisice i jaknu, ja idem po ključeve!
- Čekajte! - odjednom je zaviknula.
Elena je otvorila oči, a njezini su roditelji stali kao u crtiću. Pokušavala se
podići s poda, a u pomoć joj je priskočila majka. Bez obzira na zabrinuti izraz
lica, Elena je primijetila da izgleda mlađe nego što ju je pamtila. Što se događa?
- Ljubavi, je li sve u redu? Vidiš li nas dobro? - pokušala je opet.
- Nije sve u redu.
- Boli li te glava, hoćeš da idemo na hitnu? - sada se uključio i njezin otac.
- Boli me glava, ali neću na hitnu. Sve je u redu.
- Sad si rekla da nije. - nestrpljiva je bila majka.
- Sve je u redu s mojom glavom. Valjda.
- Eto, na. Diži se, vodimo te liječniku. - rekao je otac, primajući je za lakat.
- Neću liječniku, samo me pustite nekoliko sekundi na miru, može?
Elenini roditelji prešutno su se odmaknuli od nje, i dalje je zabrinuto
gledajući. Elena je pogledavala prvo jednog pa dragog. I tako ukrug. Prije nego
što je dokučila što se događa, začula je otvaranje kupaonice i korake koji su
dolazili kroz hodnik do blagovaonice.

157
 Knjige.Club Books
- Je li sve u redu s vama? Čula sam nekakav tupi udarac dok sam bila u
kupaonici.
Elena se okrenula prema ulazu, a na vratima je stajala njezina sestra Lara.
Njezina duga plava kosa nonšalantno je visjela sve do struka, a Larine oči, bez
obzira na trenutačnu zabrinutost, toplo su se smiješile Eleni. Elena je shvatila da
je gotovo u potpunosti zaboravila kako njezin glas zvuči i to joj je odmah nagnalo
suze na oči.
- Lara... - bilo je sve što je uspjela reći, prije nego što su joj suze počele padati
niz obraze.
- Leni, što je bilo? - upitala je zabrinuto.
- Lara... - rekla je još jednom, a onda počela gorko plakati.
- Leni, ovdje sam. Mama što se događa s njom?
- Pala je u nesvijest i udarila glavom i neće ići liječniku.
- Elena, moraš ići u bolnicu, nije se zezati s glavom, hoćeš da ja idem s tobom?
- pitala ju je brižno.
Elena je samo sjedila i plakala. Ionako je napola slušala njihov razgovor. Ovo
Je samo san. Prekrasan san, ali i dalje samo san. Kada se probudim, počet ću se
spremati za svadbu s osobom koju volim više od života...
Nije više mogla verbalizirati svoje misli. Kako, na koncu, i opisati susret s
dvjema svojim najdražim osobama za koje si mislio da si ih zauvijek izgubio?
Zato je samo sjedila u tišini, gledajući tatu koji je poginuo prije 10 godina i sestru
koja je na isti dan, makar je bila živa, nepovratno nestala.
Raspravu oko odlaska u bolnicu na koncu je prekinula Mia, koja je uletjela
kao furija u dnevnu sobu jer je nitko nije probudio na vrijeme. Iako je Elena
izgradila lijep odnos s njom, svejedno joj je bilo drago vidjeti Miju mlađu i
neopterećenu životnim i financijskim problemima. Gotovo da je zaboravila na
njezin tinejdžerski bunt i svađe koje su svakodnevno imale dok su još živjele
skupa. Bila je spremna zagrliti je, sve dok joj se Mia nije obratila:
- Šta buljiš, tuko? Zbog tebe ću zakasniti u školu!
Eh, da. To je moja Mia.
- Mia, ne razgovaraj se s njom tako, pala je u nesvijest! - reagirala je Lara i
prije nego što su njihovi roditelji to stigli.
- Pa dobro, konačno će imati legitimno objašnjenje zašto je toliko retardirana.
- ispalila je Mia i prije nego što joj je itko stigao nešto reći izletjela iz dnevnog
boravka. Elena se na to počela smijati.
- Mama, stvarno joj nije dobro. - zaključila je Lara zabrinuto.
- Dobro mi je, Lara. Odlično mi je. - rekla je, pokušavajući se pridići. - Sad
sam zaista jako dobro. - dodala je i zagrlila sestru najjače što je mogla.
Zatim je, na vlastito iznenađenje, očito još u šoku, zagrlila majku, a
naposljetku pala u zagrljaj tati. Suze su joj odmah počele kliziti niz lice, ali
158
 Knjige.Club Books
probala je da to ne primijete da se ne zabrinu ponovno. Znam da je san, ali samo
neka traje što duže, molila se u sebi.
Kako se začudila Larinu glasu, tako se iznenadila i očevu mirisu. Nakon
njegove smrti često se Šuljala u majčinu sobu po jednu njegovu košulju koja je
još dugo nosila miris tek skuhane kave, krišom popušene cigarete, laganog
dezodoransa i svježine. Na koncu je trag s košulje nestao, a majka je poklonila
njegove stvari Crvenom križu čim se Lovro uselio. Elena ga nije osjetila
godinama; iznenadilo ju je koliko intenzivno osjeća mirise i vidi boje, koliko
dobro čuje zvukove i glasove, a znala je da se radi samo o snu. Ovo mora da je
neki dar s neba pred moju svadbu. Da ne budem previše tužna što nisu tu,
zaključila je i još jednom duboko udahnula očev miris.
- Srce, ako si dobro, onda bih ja svakako morao što prije krenuti na posao.
- Ne možemo li ostati svi doma danas i družiti se? - pitala je nadobudno.
- Elena, imaš li ti kakav težak ispit danas? Samo reci, opravdat ćemo ti, ali
malo nas zabrinjavaš ovakvim izjavama. - progovorila je ponovno njezina majka.
- Nemam, samo bih htjela što više vremena provesti s vama.
- Eto, zato ti to i kažem. Inače nas izbjegavaš kao kugu. Ajde, odluči se,
ostaješ li doma ili ideš u školu?
- Mogu ja odvesti tebe i Miju da ne zakasnite. - ponudio se tata.
Elena je razmislila na koji trenutak. Bez obzira na njezine želje, san je očito
htio da na isti način proživi posljednji tatin dan pa bi njezini roditelji, što god ona
napravila, otišli na posao. Možda ne bi bilo loše otići u školu, prisjetiti se malo
kako je to sve izgledalo... vidjeti mladog Aleksa, razmislila je nakratko, a onda se
složila s roditeljima i otišla se što prije spremiti za školu.
U sobi je Mia bjesomučno udarala vratima ormara jer nije mogla pronaći što
bi odjenula. Sitnice koje su Elenu prije neopisivo nervirale sada su je veselile do
neba. Već dugo nije vidjela Miju u potrazi za odjećom. U bircu je uvijek radila u
trapericama i majici, a domaje s Iskrom uglavnom bila u tajicama i tunici. Već je
pomalo zaboravila kako to izgleda kad se Mia uredi.
- Trebaš nešto? - upitala ju je hladno kada je primijetila da se Elena zagledala
u nju.
- Ne, ne, samo ti nastavi. Tata će nas voziti u školu. - rekla je sa smiješkom.
- Votever. - zaključila je Mia i otišla u kupaonicu.
Nakon dvadesetak minuta konačno su izašli iz kuće, a Elena je shvatila da će
i automobilom u školu stići tijesno, ako ne i zakasniti na prvi sat. Uletjela je u
školu lagano zadihana, dok se Mia iza nje vukla s noge na nogu, kao da je
kašnjenje uopće ne opterećuje. Zahvaljujući posljednjem posjetu školi s Aleksom,
sjetila se gdje je točno smješten njezin razred, inače je posve sumnjala da bi se
toga sjetila nakon toliko godina što nije bila u školi. Ispred razreda nije bilo nikog
jer je zvono već zazvonilo, a očito je došao i profesor. Elena je pokucala i ušla u
razred, lagano se zacrvenjevši.
159
 Knjige.Club Books
- Oprostite što kasnim.
- Oh, Elena, samo uđi. - rekao je profesor Pačić, koji je još raspakiravao svoje
stvari.
Elena je po automatizmu krenula prema zadnjoj klupi, ali ubrzo je osjetila
kako je netko prima za ruku i govori:
- Hej, što izvodiš? Pa ovdje sjedimo.
Bila je to Petra. Elena ju je pogledala u čudu. Tu smo još bile prijateljice,
prisjetila se odjednom. Petra joj je gestikulirajući pokazala da je luda i da sjedne
konačno.
- Gdje si ti dosad? - pitala ju je potiho.
Elena je razmislila o svom odgovoru. I dalje joj je bila nevjerojatna činjenica
da Petra uopće želi razgovarati s njom, kao i da je razred ne gleda poput stranca.
Poslije je u životu imala puno prijateljica, no Petrino ju je napuštanje, sada je toga
bila gorko svjesna, i dalje jako boljelo. Nekad su si bile sve, a danas je Elena nije
pozvala ni na svoje vjenčanje.
- Neka obiteljska kriza. - promrmljala je, samo da je skine s grbače. Nije
željela ulaziti u dublje objašnjavanje.
- Sve u redu?
Kao da te briga, pomislila je. Za manje od dvadeset četiri sata okrenut ćeš mi
leđa.
Elena je prešutjela odgovor, praveći se da je koncentrirana na izvlačenje stvari
iz torbe. Nije imala pojma ni koje je bilježnice uzela, no kako su hrvatski imali
gotovo svaki dan, uspjela je naći i onu pravu. Petra je i dalje gledala zabrinuto u
nju, kao da je zaista zanima što se događa u njezinu životu.
- Sve je u redu. - odvratila je naoko nonšalantno. Primijetila je daju je Petra
gledala još nekoliko sekunda prije nego što je usmjerila svoju pozornost na
profesora.

Nakon blok sata matematike, sata fizike, tjelesnog, kemije te politike i

gospodarstva, Elena je jedva dočekala kraj školskog dana. Glava ju je još boljela
od udarca, a vrlo se brzo prisjetila koliko su je živcirali predmeti koji joj poslije u
životu nikad neće trebati. Sinus, kosinus. Guzica. I koliko će dugo trajati ovaj san?
pomislila je sada već pomalo umorno i iziritirano dok se bezvoljno klatarila s
Petrom prema izlazu iz škole. Iako je Petra bila zadnja osoba s kojom je htjela
provoditi vrijeme, nije imala izbora jer ju je ova slijedila kao da je njezina sjena.
Odjednom ju je uhvatila za ruku.

160
 Knjige.Club Books
- Gle, Simon!
Elena je u daljini ugledala visokoga mršavog kolegu iz B razreda i s mukom
se prisjetila kako je Petra ludovala za njim veći dio srednje škole.
- Aha. - odvratila je, glumeći zainteresiranost.
- Ako je priča s Arijanom konačno točna, šanse su mi dvostruko veće.
Elena se pokušavala prisjetiti razgovora otprije deset godina kako bi barem
malo sudjelovala u njemu.
- Čekaj malo. Nisi li danas rekla da ti se Aleks sviđa? - upitala je sa
smiješkom, znajući da Petra nikada nije imala apsolutno nikakva interesa
za njega, nego da se samo pokušavala približiti Simonu, na ovaj ili onaj način.
- Tko? - upitala je Petra zbunjeno.
Elena se na koncu sjetila da je zakasnila na njihovo tračanje prije sata pa da
ne bi smjela ni znati da je Petra uopće spominjala Aleksa.
- Zanemari, još sam malo rastresena od čudnog početka dana.
- Vidim. U svakom slučaju, Simon je moj. A Arijana može krepati od zavisti.
Što gledaš ti? - upitala je nakon što je uhvatila Elenu kako se okreće prema školi
svakih nekoliko sekundi.
- Ništa. - odvratila je. Nadala se kako će uhvatiti bar pogled na Aleksa, no
očito joj san to nije dopuštao jer su se upoznali tek nekoliko dana nakon ovih
događanja.
- Prečudna si danas, kunem ti se.
U nategnutom razgovoru provele su ostatak šetnje do doma, a Elena je jedva
dočekala da se riješi Petre kako bi se vratila doma. Nisam ni trebala ići w školu.
Bila je to glupa ideja. Ušla je u kuću, a potom je, umjesto da se uspne po stubama,
odjednom dobila ideju i otišla u bakin stan u prizemlju. Nešto ju je kopkalo veći
dio školskog dana, a ostalo joj je još malo vremena do kraja sna pa nije trošila
vrijeme na uvod.
- Bako, što se to dogodilo s tatom i stricem Lovrom? - ispalila je kao iz puške.
_ Dobar dan i tebi. Otkud sad to pitanje? - pitala je baka mirno.
- Došlo mi je u snu. Onda? - bila je nestrpljiva.
- Hoćeš li palačinke? - baka se pokušavala izvući.
- Ima vremena. Prvo razgovor.
- Joj, Elena, pitaš me o stvarima koje su se dogodile prije jako puno godina. -
i dalje je okolišala.
- Zašto osjećam da izbjegavaš odgovor?
- Zato što si, po dobrom starom običaju, u pravu. Tvrdoglavo čeljade. No
dobro. Znaš li ti, dijete, što je svakom muškarcu...
- Gaćice. - blenula je.
- Oh. Kako si znala što planiram reći? - upitala je baka iznenađeno.

161
 Knjige.Club Books
- Danas mi je takav dan. Nastavi.
- Znaš da između tvojih roditelja postoji određena razlika u godinama, je li?
- Da. Tata je bio... Ovaj, tata je dvije godine stariji od mame. - pribrala se
brzo.
- A sjećaš li se možda kolika je razlika između tvog strica i tate?
- Nemam pojma. Bila sam jako mala kad je posljednji put bio kod nas.
- Eh, ista. Zašto te to pitam? Zato što su tvoja majka i tvoj stric išli skupa u
razred. Ja nikad nisam čula službenu verziju te priče tako da je najbolje da pitaš
tatu ako želiš detalje. Ali zbrojila sam dva i dva pa sam zaključila da je tvoja
mama prije nego što je upoznala tvog tatu bila jako dobra s mojim drugim sinom.
- objasnila je.
- Koliko dobra? - upitala je Elena napeto.
- Vjerojatno toliko da ni dandanas ne pričaju, zar ne? - zaključila je baka
pronicljivo.
- Jasno. A sad... palačinke!
Nisu više progovorile o toj temi, a Elena je ionako saznala ono što je i sama
pretpostavljala. Ako za to bude prilike, pitat će tatu oko svega. Ako i ne, nije imala
pretjerano puno volje i želje za otkrivanje svih nijansi odnosa njezine majke i
strica. Imala je pametnijeg posla.
S tanjurom punim palačinki uletjela je u kuhinju samo po staklenku Nutelle
te se uputila prema Larinoj sobi. Nije se ni trudila pozvati Miju. Ona će ionako
biti u njezinu životu zauvijek. Sada je bilo vrijeme za sestru o kojoj više nije znala
apsolutno ništa.
Banula je u Larinu sobu bez kucanja.
- Elena, koliko smo puta pričale o ovom? Što bi bilo da sam, ne znam, gola?
- Vjeruj mi, to bi bila najmanje luda stvar koju sam doživjela u posljednjih
deset godina. No oprosti. Još sam malo prodrmana od događaja jutros.
- Jesi li i dalje sigurna da ne želiš liječniku? - pitala je brižno.
- Jesam, sve što želim jest danas biti doma i ništa ne raditi.
- Nemaš test iz njemačkog navečer? - Elena je zaboravila koliko je pomno
Lara nekad pratila njezine obveze te koliko se brinula da ih izvrši. Oči su joj se
zacaklile u odgovoru na neočekivanu nježnost, no Lara to srećom nije primijetila.
- Ne, ne, profesorica je bolesna, prebacuje se za idući tjedan. - odvratila je, a
laž joj je neočekivano glatko kliznula s usana. Prednost odraslog uma u tijelu
tinejdžerice, pretpostavljam.
- Nego, možeš li mi onda malo pomoći s ovim? - mahnula joj je Lara debelim
skriptama ispred glave.
- Mogu, ali za svako postavljeno pitanje ja imam priliku postaviti jedno svoje,
- rekla je nakon nekoliko sekundi razmišljanja.

162
 Knjige.Club Books
- Kako to misliš?
- Mislim da je život prekratak za glupe debele knjige s medicine. A naročito
za sinuse i kosinuse. Zato hajmo razgovarati.
- Ti si skroz skrenula. No s obzirom na to da nemam druge opcije, slobodno.
Ionako ništa ne tajim pred tobom.
- U redu. Reci mi nešto o kroničnom proliferativnom glo... Glomeru...
- Glomerulonefritisu. Ali nećeš me prvo pitati za akutni? Tako ide po redu.
- I baš zato pretpostavljam da to znaš, tako da možemo preskočiti.
- Kronični nefritički sindrom poremećaj je koji se pojavljuje u sklopu
nekoliko bolesti kod kojih su glomeruli oštećeni, a rad bubrega pogoršava se
godinama. Uzrok je nepoznat. U oko 50 % ljudi s kroničnim nefrotskim
sindromom postoje dokazi da se u osnovi radi o glomerulopatiji, premda ti ljudi
prethodno nisu osjećali nikakve simptome... - recitirala je Lara. Elena je
pretpostavila da ionako sve zna napamet pa nije ni pratila što joj sestra govori,
nego je proučavala njezine kretnje i mimiku lica. Zaboravila je koliko je dražesna
kada zabacuje kosu dok se pokušava prisjetiti informacije iz bunta papira, koliko
su joj duge trepavice te koliko života ima u njezinim očima. I koliko je bila
neizmjerno zahvalna što će provesti još malo vremena s njom, toliko se
istodobno snuždila zbog odlaska. Čak i ako je on značio povratak u stvarnost
koja je uključivala i vlastito vjenčanje. Na kojem se Lara neće pojaviti.
-... Budući da su simptomi mnogih bubrežnih bolesti jednaki, biopsija bubrega
najpouzdanija je metoda za razlučivanje tih bolesti u ranim stadijima i, Elena,
slušaš li ti mene uopće?
- Naravno. Sve si točno rekla. No tome se i ne čudim. Sad je vrijeme za moje
pitanje. Koji su tvoji planovi u životu?
- Hm. Pa, za početak, položiti fiziologiju. A onda i faks. Mislim da me načelno
zanima pedijatrija. Ne bih htjela biti liječnica koja je liječnica zato da bi mlatila
pare i vozila skupe automobile. Voljela bih napraviti razliku. Možda čak i
istraživati poremećaje u ponašanjima. Nemam pojma. Ali znaš i sama koliko mi
je bitna obitelj.
- Znam i predobro. Gotovo mi je žao što smo ti Mia i ja svakodnevno pile
krv...
- Hej! Obitelj je tu u dobru i u zlu. I kad se volimo i ne volimo. I kad se
ispitujemo glupa pitanja umjesto ona po skriptama. - opomenula ju je.
- Oh, oprosti. Što je to akutni pijelonefritis?
- Pijelonefritis je bakterijska infekcija jednog ili obaju bubrega. Escherichia
coli, bakterija koja se normalno nalazi u debelom crijevu, uzrokuje oko 90 %
infekcija bubrega u ljudi koji žive unutar zajednica... - nastavila je Lara, dok se
Elena ponovno izgubila u svojim mislima, razmišljajući o sljedećem pitanju.

163
 Knjige.Club Books
-... Druga stanja koja povećavaju opasnost od infekcije bubrega jesu trudnoća,
šećerna bolest i stanja kod kojih je smanjena sposobnost tijela u borbi protiv
infekcije. - zaključila je zadovoljno.
- Sjedni, pet. U redu, rekla si mi što planiraš s faksom. A privatni život?
- Znaš da nemam sad nikakva dečka, rekla sam ti to već.
- Znam, ali generalno. Što bi voljela? - inzistirala je Elena.
- Voljela bih završiti faks, zaposliti se i onda naći nekoga.
- Ciljaš na liječnika?
- Ne nužno, ali nekako ide jedno s drugim, jednostavno se krećeš u istim
krugovima nakon srednje škole. Ali ono kakav je puno je hitnije od tog što ima
završeno. Htjela bih da bude dobar, da me nasmijava, da je privlačan, ne nužno
zgodan, nego, ono, meni lijep. Da se dobro slaže s vama i da želi kuću izvan
Zagreba, macu i najmanje dvoje djece. Pa ako sve to ima, onda ne mora biti
liječnik. Može biti i...
- Košarkaš? - bubnula je Elena.
- Pa zašto ne. Sljedeće pitanje!
Eleni se činilo kako su zajedno učile satima dok je pokušavala nadoknaditi
sve ono što nije znala o Lari, a što joj je toliko nedostajalo svih godina koje nisu
provele zajedno. Toliko se uvukla u konverzaciju s njom da je zaboravila čiji će
glas čuti kroz koju sekundu. I zato je, kada se Nino oglasio kako bi ih pozdravio,
gotovo pala s Larina stolca i pojurila prema dnevnom boravku. Zaletjela se u svog
kuma svom snagom, a on je ostao bez daha.
- Malena, što ti je? - upitao ju je u čudu.
- Cijeli je dan takva. Mora da izlazi iz puberteta pa nas prestaje mrziti polako.
- našalio se njezin tata.
- Teško, vjerojatno je samo udarac u glavu. - zaključila je majka.
- Naravno, kad ti nemaš pojma ništa o meni. - promrmljala je Elena, još se ne
odvajajući od kuma.
- I, eto mi dokaza. Nego, što vas dvojica radite ovdje tako rano? - obratila se
majka njezinu kumu.
- Ah, Elena, pokvarila si mi uvod. Nino me trebao izvući odmah na ulasku, a
sad si ga omela pa nije dovitljivo i simpatično rekao da moramo ići na neplanirano
piće s poslovnim partnerom. I sad će me tvoja mama mrziti.
- Velike li štete. - mislila je da je rekla u sebi, ali opet joj je izletjelo naglas.
- Mlada damo, što se događa s tobom danas? Jesi li konačno dobila? - pitao
ju je ispod glasa.
- Isuse i Bože, tata, dobila sam još u sedmom razredu osnovne. Strašno. -
prasnula je u smijeh Elena.
- Da, uz četiri žene u kući još da pratim i vaše cikluse.

164
 Knjige.Club Books
- Iskreno, vjerojatno bi ti bilo lakše da imaš neki kalendar. - primijetio je Nino.
- Sve je to odlično, ali tko će onda večeras raditi pizzu? - upitala je majka.
- Štoooo, ništa od pizze? - već je počela kmečati Mia.
- Tata, stvarno, obećao si. - ovoga se puta ubacila i Elena, koja je odjednom
dobila genijalnu ideju. Ako ne izađe sad s Ninom, onda mu se neće ništa ni
dogoditi. Doduše, to ionako nije ni bitno jer je ovo samo san, sad već maratonski,
ali ništa me ne košta da probam.
- Ali, cure, stvarno moram ići. Mogu li kupiti pizzu u vašoj najdražoj pizzeriji
na povratku da se iskupim? Vratit ću se za sat i pol maksimalno.
- Tata, nemoj ići, molim te. - rekla je Elena plačljivo. Sada se već osjećala kao
malo dijete.
- Leni, Bože mili, pa nećeš valjda plakati zbog pizze'? I onda kad kažem PMS
odmah drvljem i kamenjem na mene.
- Ajde, tata, pusti, napravit ću ja pizzu, a ti samo kupi sladoled na povratku. -
pokušala je spasiti stvar Lara.
- Meni se sviđa taj plan. - složila se Mia i otišla u svoju sobu.
- Ali, tata... - pokušala je Elena još jednom, a onda se susrela s njegovim
pogledom. Tvrdoglavost je naslijedila od njega. I znala je da neće popustiti.
- Leni, doma sam za sat i pol. Kunem ti se. - rekao joj je gledajući je u oči, a
onda ju je zagrlio. Elena je pustila još dvije suze u njegovu majicu, a onda shvatila
da više ništa ne može napraviti. Opet će ga izgubiti. Ali barem je dobila posljednji
zagrljaj. Ispratila ga je pogledom i progutala knedlu. Zbogom, pomislila je, dok
joj se srce ponovno cijepalo na pola.
Lara je u međuvremenu, kao da se ništa neobično ne događa, proučavala
hladnjak u potrazi za sastojcima. Elena je željela začepiti uši znajući da će ubrzo
čuti sudar, a potom i sirene hitne pomoći. Mia je u međuvremenu uključila
muziku, a Elena se nikad nije osjećala zahvalnija na činjenici da ima mlađu sestru
čije će je dosadne navike sada distraktirati od najgorih trenutaka u životu.
Pomagala je Lari sa sastojcima, sretna što je barem nju uspjela sačuvati od toga
da ne sudjeluje u nesreći. Možda... možda ako se probudi sada s Larom bude sve
u redu. Ali pretpostavila je da će na koncu ipak morati platiti groznu cijenu. I čuti,
još jednom, da joj je tata mrtav.
Petru je neljubazno otpisala preko telefona za učenje. Kog boli briga što ona
sad misli, razmišljala je bez ikakve grižnje savjesti. Lara je ispekla prvu pizzu, a
Elena nije mogla pojesti ni komadić. Sjedila je na trosjedu gledajući u vrata,
razmišljajući tko će joj danas donijeti ružne vijesti. Možda mama i Lovro sami.
Možda susjeda Anka. Ponovno je slušala otkucaje sata. Jedan, dva, tri... Sto
dvadeset. Tri tisuće devedeset četiri...
Lara se taman spremala staviti drugu pizzu u pećnicu kada su se otvorila vrata.

165
 Knjige.Club Books
- Je li netko poželio sladoled od čokolade? - pitao je njihov tata s vrata, mašući
sladoledom, s osmijehom od uha do uha.

166
 Knjige.Club Books

20.
Nema rezultata

Sat je zazvonio, a budilica je pokazala brojku 7. Elena je otvorila oči nakon

nemirne noći, očekujući da će se toga jutra sve vratiti u normalu. Pogledala je
prema ormaru u nadi da će na njemu vidjeti svoju vjenčanicu, no ponovno nije
bila tamo. Sve što je ugledala bio je stari poster Lucasa Wintera. Moki se vrlo
brzo našla na njezinim prsima.
Što ako ću do kraja života proživljavati isti dan? Što ako sam luda? Što ako
sam ja umrla? Što ako je ovo pakao, pa nikad neću znati hoće li tata preživjeti ili
neće?
Grozničavo je razmišljala o svemu sljedećih nekoliko sekundi, a pozornost joj
je ubrzo privuklo vibriranje mobitela. Stigla joj je poruka od Petre.

Jučer si se ponijela kao totalna koza. Sigurno ću dobiti jedinicu iz

njemačkog. Nadam se da postoji opravdani razlog zašto si takva prema meni
cijeli jučerašnji dan i, ne, PMS nije dovoljno dobra izlika.

Elena je ostala zbunjena na nekoliko sekundi. Je li nešto pogrešno napravila

Petri na dan kad joj je tata umro? Nemoguće da je dan poslije, zar ne? Distancirano
je češkala Moki i pokušavala osluškivati radio koji je njezina majka netom
uključila. Definitivno se nije čula ista pjesma kao posljednji put kada se ponovio
ovaj dan, a ni njezina majka nije zdušno pjevušila u blagovaonici. Konačno se
ohrabrila pogledati datum na mobitelu. I stvarno, bio je dan nakon tatine smrti.
Ali, ako je radio upaljen, a ja se nisam probudila na kauču pokraj Lovre i Lare...
Ubrzo je začula šištanje vode iz kupaonice, a onda i majku kako u hodniku
negoduje.
- Koliko mu puta čovjek može reći da zatvori vodu dok pere zube, a da on ne
posluša? - mrmljala si je u bradu, no dovoljno glasno da je Elena čuje. - Lara,
Lena, Mia! - zagrmjela je koju sekundu poslije.
Elena nije mogla suspregnuti osmijeh. Ja ne znam što se događa, ali više me
nije ni briga. Ovo je najbolji mogući poklon za vjenčanje ikad!
Izletjela je iz kreveta toliko brzo da je prestrašila Moki, koja se sakrila ispod
Mijina stola. Otvorila je svoj ormar i kad je u njemu ugledala sve vesele
tinejdžerske nijanse, bez ijedne crne majice ili haljine, došlo joj je da zaplače od
sreće. Odabrala je najveselije boje, uz rizik da će izgledati kao papiga, no nije ju

167
 Knjige.Club Books
bilo briga. Pohitala je prema kupaonici iz koje je upravo izašao njezin tata. Bacila
mu se u zagrljaj.
- Dobar dan, kćeri. I dalje smo u emotivnom raspoloženju?
- Itekako! I nije dobar dan. Nego je najbolji dan! - zaključila je i još ga jače
zagrlila.
U redu, dakle nešto se očito dogodilo i vratila sam se deset godina unazad.
Ili sam posve prolupala. Što god bilo, mislim da trenutačno ne utječem na
situaciju pa idemo sagledati činjenice. Znači, ono što me sad čeka jest škola, uf,
fuj, onda faks i onda ostatak života s Aleksom. Vrtjelo joj se u glavi od količine
informacija, ali odlučila se sabrati, znajući da će u protivnom ponovno zakasniti
u školu. Nije ju pretjerano veselilo opetovano učenje i povratak u srednjoškolske
klupe, ali ako je to bila cijena koju je trebala platiti da je tata na koncu odvede do
oltara, platila bi još deset puta toliko. Ono što ju je veselilo bilo je što će
konačno ponovno vidjeti Aleksa. Što će, ako ovaj put pametnije odigra,
možda dobiti s njim još i koju godinu više. Ionako je bio zaljubljen u nju
od početka škole; zašto čekati sve do maturalne? Možda i ona upiše faks u
Americi, zašto ne? Opcije su sada bile bezgranične. Koliko god joj je teško padalo
što će na svoj dan vjenčanja morati pričekati još deset godina, toliko je vidjela i
sve pozitivne stvari toga. Mogu se još samo više zbližiti, ništa drugo.
Istuširala se i odjenula svoju razigranu odjeću, a onda pomno stavila i malo
šminke, iako joj realno nije bila ni potrebna sada kada joj oči i obrazi nisu bili
iscrpljeni od svakidašnjeg plakanja. Izasla je na hodnik točno prije nego što je Mia
namjeravala bjesomučno početi kucati po vratima od kupaonice.
- Izvoliš sekice. - rekla joj je najljubaznije što je mogla, a ova je na to samo
zarežala i ušla u kupaonicu. No Eleni ništa nije moglo pokvariti raspoloženje, ili
je barem tako mislila, sve dok nije ušla u blagovaonicu u trenutku kada su se
njezin otac i majka poljubili.
Nekad bi joj to bilo jako neugodno; danas je osjećaj bio isti, no iz posve drugih
razloga. Nesvjesno je suzila oči, promatrajući svoju majku kao što nikad dosad.
Koji je njezin plan? Kako se može pretvarati da ga ovoliko voli, a sutra bi ga
zamijenila s njegovim bratom bez razmišljanja? U njoj je kuhalo, stoga je na
majčino pitanje bi li htjela što pojesti brzinski rekla „ne“ i krenula nazad prema
svojoj sobi.
Odlučila je što prije izaći iz kuće kako na putu do škole ne bi naletjela na
Petru. Nije imala pojma ni kako da se prema njoj ponaša. Znala je da sadašnja
Petra nije kriva za ono što se dogodilo između njih dviju kada je Eleni umro tata,
ali je isto tako znala i da ju je sadašnja Petra sposobna povrijediti baš kao i ona
prije. Trebala je dobro sjesti i proučiti opcije i želi li se uopće nastaviti družiti s
njom, a dotad je planirala izbjegavati neku konkretniju konverzaciju.
U školu je stigla petnaestak minuta prije početka nastave, no umjesto da
sjedne pred razred kako bi se družila sa svojim nekadašnjim prijateljicama,
odlučila je sjesti na klupicu ispred škole kako ne bi propustila Aleksov ulazak.
168
 Knjige.Club Books
Posljednje četiri godine jedva su koji dan proveli odvojeno pa joj je sada, kada ga
nije vidjela četrdeset osam, pa i više sati već dobrano nedostajao. No kao za inat
činilo se da je Aleks toga dana već ušao u školu ili da se u njoj nije ni pojavio. I
prije je tako znao izostajati zbog treninga ili važnijih utakmica pa je zaključila da
će jednostavno morati biti strpljiva. Osim tog, nije da mu je smjela odmah poletjeti
u zagrljaj. U ovome se trenutku oni još nisu službeno znali. I za njega će morati
razraditi taktiku, baš kao i za Petru.
Uputila se u svoj razred čim je zazvonilo. Ovoga puta sjela je odmah do Petre
kako ova ne bi zapitkivala previše. Petra se i dalje durila jer ju je Elena hladno
otpisala dan prije, a ona pak nije znala što da joj kaže zašto nije došla. Erm, prije
deset godina u alternativnoj stvarnosti umro mi je tata pa, ovaj, shvaćaš zašto mi
njemački i nije bio prioritet.
- Oprosti što nisam došla jučer. Obiteljska... - započela je Elena.
-... drama? Joj, ne počinji opet s tim. I jučer ujutro je bila obiteljska drama i
navečer ti je isto bila obiteljska drama. Čovjek bi pomislio da ti ideš studirati na
Akademiju dramske umjetnosti, a ne ja. - bahato je odvratila Petra.
Elena je zaustila da joj nešto kaže, no njezin je odgovor spriječila profesorica
Peršin, koja je u tom trenu ušla u razred.

Petra je ostatak dana odbijala pričati s Elenom, što je njoj odgovaralo. Ionako
nije bila naučena na išta drugo posljednjih deset godina i bilo joj je teško
prilagoditi se suprotnom. Kao da činjenica što opet treba učiti srednjoškolsko
gradivo nije bila dovoljna. Doma se vraćala sama, no nije mogla, a da se ne osvrne
koji put kako bi možda ipak ugledala Aleksa. No ni na povratku kući nije ga
uočila, kao ni čula ritmičko udaranje njegove lopte po pločniku. Sada joj je već
ozbiljno nedostajao pa je na povratku kući odlučila skrenuti u njegovu ulicu, u
nadi da neće naletjeti baš na njega, nego da će ga samo malo promatrati iz
prikrajka. Sumnjala je da bi nakon toliko uzbuđenja bila dovoljno kreativna da
smisli neki normalan izgovor u slučaju izravnog susreta.
Ispred Aleksove kuće nalazio se automobil koji nije prepoznala. Nije joj to
bilo toliko neobično; ulica je bila mala i uska pa su se susjedi za parkirna mjesta
snalazili kako su znali i umjeli. Ipak, ono što joj je privuklo pozornost bilo je
prezime na poštanskom sandučiću koje je ugledala kada se usudila malo približiti
kući. Ceduljica je bila izlizana te nije mogla razlučiti piše li na njoj Marić ili
Magić, ali svakako je znala da ni jedno od tih nije bilo Aleksovo prezime. Možda
prezime njegove bake? razmišljala je, gledajući kroz prozor Aleksove sobe. Nije
vidjela nikakve kretnje pa je nakon koje minute stajanja na mjestu odlučila poći

169
 Knjige.Club Books
kući. Koliko god se veselila svakom ponovnom susretu s tatom, kao i razgovoru
s Larom, toliko se u njezine misli uvukla tjeskoba. Što ovo sve znači? Kako sam
ja ponovno ovdje? I hoće li to zaista trajati do Aleksova i mog vjenčanja ili će se
nešto drugo dogoditi? Ubrzala je svoj korak uza stube, ostavila stvari na podu čim
je ušla u svoju sobu i sjela za stol. Izvukla je svoju bilježnicu u koju je nekad
davno bilježila misli i pjesme kada je još planirala postati spisateljica. Prvih
nekoliko minuta listala je zaboravljene tekstove koji su je nekad satima zabavljali,
a potom je okrenula novu stranicu i zatvorila oči.
Pustila je da je misli odvedu u noć prije nego što se vratila u prošlost. Dan je
provela na očevu grobu. Vratila se kući predvečer. Popila je čašu vina s Mijom
dok je njihova majka uspavljivala Iskru. Mia i ona za to vrijeme završavale su
ukrašavanje zahvalnica. Nazvala je Aleksa, provjerila je li pokupio odijelo s
kemijskog čišćenja, je li mu se košulja skupila kako je paranoizirao danima prije
i je li njegova teta sa svojom obitelji sletjela na vrijeme. Razmijenila je nekoliko
poruka s Hanom koja je u ulozi kume rješavala neki manji problem oko cvijeća s
dekoraterkom. Istuširala se i prije spavanja bacila pogled na svoju prekrasnu
vjenčanicu boje šampanjca koja je stajala obješena na ormaru u Mijinoj i njezinoj
sobi. Sve dotad bilo je posve normalno i uobičajeno. A onda je usnula onaj čudan
san.
I tada se sjetila. Ruka joj je grozničavo poletjela prema papiru, sve dok nije
uspjela sakupiti sve riječi pjesmice koja joj je odzvanjala glavom kroz san. Kada
je završila, odložila je olovku i pročitala napisano.

Što si tražila, to si i dobila

Jednu ljubav vratila, a drugu izgubila
Sada dobro razmisli ti što ćeš na kraju odabrati
Obitelj cijelu imati ili ljubav vječno primati
Deset godina ćeš dobiti i zato nemoj okolišati
Za odluku ćemo te pitati kad će ti vjenčani dan svitati
I zapamti zadnju stvar - vraćanje u prošlost jedinstven je dar
Nitko ga nj ne smije znati ili su vam svima odbrojeni sati
Ozbiljno ove riječi shvati jer crveni ljiljan pomno te prati.

Koji vrag to znači???

Protrljala je oči i pročitala pjesmu ispočetka. Riječi koje je zapisala sada je
jasno čula u glavi, kao i onu noć prije nego što se probudila u svom starom
krevetu, deset godina prije. Što sam tražila, to sam i dobila? Što sam tražila? Da
me tata prati do oltara? Ali što to znači da sam ‘izgubila drugu ljubav’? Aleksa?
Zato što će se morati opet zaljubiti u mene? I što ću morati odabrati? Ovo da
nitko ne smije znati prilično je jasno. I koji je ovo vrag s crvenim ljiljanom??

170
 Knjige.Club Books
Slika posljednjeg posjeta tatinu grobu, kao i žarkocrveni cvijet koji je na
njemu ostavila, odjednom joj se pojavila u glavi. Ostavila je sve na stolu i potrčala
prema bakinu stanu. Nije se ni trudila kucati i nije ju ni pozdravila nego je samo
ispalila pitanje:
- Bako, koji vrag je crveni ljiljan??
- Razmišljaš o upisu na botaniku? Mislila sam da ćeš studirati književnost. -
odvratila je baka mimo, kao da je se nije ni najmanje dojmio Elenin upad u sobu.
- Ne šali se sad sa mnom. Crveni ljiljan. Kakav je to cvijet? - inzistirala je
nestrpljivo.
Baka je bez riječi otišla u svoju sobu, a kada se vratila, donijela je sa sobom
teglicu u kojem se nalazila zelena biljka bez ijednog cvijeta.
- Što je sad pak to? - upitala je Elena u čudu.
- To je crveni pauk ljiljan.
- To, kao prvo, nije crveno, a kao drugo nije ono što sam vidjela. - odvratila
je nervozno.
- Nije crveno jer cvjeta na jesen, ali to je crveni pauk ljiljan ili lycoris radiata,
ako baš hoćeš službeno. - pravila se baka važna.
- Ali... bilo je ljeto kad sam ga ja vidjela. - prisjetila se Elena.
- Nemoguće. Cvate samo na jesen, a tako mu i legenda kaže.
- Kakva legenda? - upitala je, a na tijelu osjetila žmarce.
- Pomalo je jeziva. - stresla se baka i započela priču. - Ovaj se cvijet povezuje
s grobljima. Njegov je miris odbojan životinjama pa se sadio uz grobove kako
životinje ne bi rastrgale mrtve. U Kini i Japanu vjeruje se da raste u paklu kako bi
mrtve vodio na putu prema reinkarnaciji.
- Zašto bi uopće imala tako nešto u kući? - upitala ju začuđeno.
- Strpljenja. Uz cvijet se veže i jedna ljubavna legenda. Dvoje vilenjaka,
Mafiju i Šaka, zamoljeni su da čuvaju lišće i cvjetove ove biljke, nikada zajedno
i nikada u isto vrijeme. Međutim, zanimalo ih je kako izgleda ono drugo pa su
dogovorili tajni sastanak. Zaljubili su se na prvi pogled, ali ih je Amaterasu,
božica Sunca, kaznila zbog neposluha. Nikada se više nisu sreli i zato ovaj cvijet
nikada neće istodobno imati i lišće i cvjetove. Katkad ga zovu i Mafljusaka i
njegovo ime simbolizira njihovu tragičnu ljubav. Kod nas se tako malo blesavo
zove, crveni pauk ljiljan. A posljednje vjerovanje glasi da će ovaj cvijet rasti
stazom kojom ste se razišli kada se posljednji put sretneš s osobom koju više nikad
nećeš vidjeti. Ja sam ga dobila od tvog djeda nedugo prije nego što je umro, iako
mislim da on nikad nije znao za njegovo značenje. Ipak, uspjela sam ga sačuvati
do danas i svaki put, kad ga pogledam, sjetim se njega. - zaključila je
nježno, pogladivši lišće.

171
 Knjige.Club Books
Baka ga je sigurno posadila na tatin grob, mora biti. A ja sam ga otkinula i
time očito nešto pokrenula. Eleni je glava bila puna informacija. Mafiju i Saka.
Tragična ljubav. Što ćeš na kraju odabrati. Vječno ljubav primati. Ne. Ne. Ne.
- Ne! - izletjelo joj je naglas, kao da je odjednom nešto shvatila...
- Da, da, tako glasi legenda. A zašto pitaš, gdje si ti vidjela taj cvijet?
Ali Elena je više nije slušala. Pohitala je na stubište i, preskačući po dvije
stube, došla do svoje sobe. Na stolu se nalazio njezin mobitel. Zgrabila ga je u
hipu i prelistala kontakte. Aleksova broja nije bilo. To je zato što se još niste
upoznali, to ne mora ništa značiti, razmišljala je grozničavo jureći prema tatinoj i
maminoj sobi u nadi da će tamo biti tatin poslovni laptop. Bingo! pomislila je kada
ga je iskopala iz ladice, pokušavajući se spojiti na internet, Isuse i Kriste, dial-up
konekcija, pa ovo će trajati satima! Ne mogu toliko čekati. Razmislila je na
sekundu, a onda ponovno primila svoj mobitel i odabrala Petrin broj.
- Zoveš li me da se ispričaš konačno? - upitala ju je ova nadurenim tonom čim
se javila.
- Petra, slušaj me, jako je važno. Aleks Pejić. Znaš li o kome pričam? -
zabrzala je Elena.
- Ti stvarno misliš da me možeš ovako nazvati iz vedra neba i ispitivati
gluposti? - upitala je Petra ljutito.
- Petra, ozbiljna sam! Molim te, samo odgovori na jebeno pitanje! Ispričat ću
ti se poslije za što god hoćeš.
- Ah. U redu. Kako si rekla? - pitala je poluzainteresirano.
- Aleks. Aleks Pejić. B razred. Košarkaš. Najzgodniji lik na školi, - nabrajala
je Elena.
- Nikad čula. Ali slobodno mi ga pokaži kad ga ugledaš, onaj Simon mi...
Eleni je ispao mobitel iz ruke. Laptop njezina tate konačno se spojio na
internet. Upisala je Aleksovo ime i prezime u tražilicu. Nakon nekoliko sekundi
na ekranu je pisalo:

NEMA REZULTATA

To nije moguće. Mora pisati barem nešto o njemu i njegovu klubu. Ovo govno
od laptopa ne radi. Bijesno ga je zaklopila i otišla u hodnik obući tenisice. Sjurila
se ponovno niza stube, pokraj začuđene Mije koju nije ni pozdravila. Potrčala je
prema Aleksovoj ulici. Ispred kuće ponovno je vidjela prezime Marić/Magić na
sandučiću. Skupila je hrabrost i pozvonila. Za nekoliko trenutaka mlada ženska
osoba koju Elena nikad nije vidjela u životu otvorila je vrata Aleksove kuće.
- Da?
- Oprostite, živi li ovdje Aleks Pejić?
- Ne, vjerojatno ste pogriješili kućni broj.
172
 Knjige.Club Books
- Nisam, apsolutno sam sigurna da sam na pravome mjestu. Jeste li sigurni?
A njegova baka? Ili tata? - inzistirala je.
- Ne, ovdje živimo suprug i ja, već godinama, a moji roditelji prije nas. Žao
mi je. - dodala je vidjevši Elenino razočaranje na licu, i zatvorila vrata.
Elena je ostala bez daha, a u očima su joj se polako počele skupljati suze.
Unezvijereno je gledala oko sebe da provjeri još jednom je li možda zaista
promašila kuću u koju je godinama dolazila, iako je i sama znala da nije. A onda
ga je odjednom ugledala. Žarkocrveni cvijet, baš kao onaj na grobu njezina oca,
njihao se na laganom proljetnom povjetarcu kao da joj se ruga.

173
 Knjige.Club Books

21.
Srodne duše

Bijela boja. Ravnina. Prijelazi. Mušica. Točkice. Jedna neravna crta. Sjene.
Mušica se pomaknula za nekoliko milimetara. Koliko je ona malena na ovom
stropu, toliko smo mi očito maleni i beznačajni na ovom svijetu. Elena je
posljednjih pola sata, otkad joj je jutro ponovno započelo buđenjem u djevojačkoj
sobi, provela buljeći u strop. Nije imala ni najmanju namjeru ustati i odjenuti se
za školu. Ništa nije imalo smisla. Tamo neće vidjeti Aleksa. Zašto bi onda uopće
išla?
Da joj je netko rekao da će se vratiti u vrijeme kada je njezin tata bio živ, a da
će ona depresivno ležati u krevetu, pomislila bi da je lud. Ipak, bilo je to sve što
je radila otkad se probudila tog jutra. Umjesto da ustane i pridruži se tati u kuhinji,
čavrlja s Larom ili uživa u relativno neopterećenom odnosu s mamom, pa čak i u
Mijinim pubertetskim glupostima, tvrdoglavo je ležala u krevetu, pokušavajući
shvatiti što se dogodilo s njezinim životom u posljednjih nekoliko dana.
Zašto? Zašto bi me netko vratio unazad i omogućio mi da budem najsretnija
na svijetu samo do onog trenutka kad shvatim da druge osobe koja me činila
najsretnijom u nekom drugom periodu više nema? Tko bi mogao biti toliko
okrutan? Bog? Svemir? Sudbina? Jesam li sve ovo s Aleksom samo sanjala? Kako
je fer da mi ta sila, kako god se ona zvala, vrati jednog muškarca, a uzme drugog?
Ne razumijem.
Jedna sitna suza skotrljala joj se niz obraz. U hodniku je čula majku kako viče
njihova imena kako bi se počele spremati za svoje obveze. Mia se, na njezino
čuđenje, ovoga puta istog trena probudila. Nakon još nekoliko povika njihove
mame i meškoljenja u krevetu ustala je i u čudu pogledala Elenu.
- Ti ne ideš u školu danas ili što? - upitala je ravnodušno, iako joj se u glasu
mogla nazreti zabrinutost.
- Ne. - odvratila je Elena hladno.
- Neki poseban razlog ili se glupiraš kao i obično?
- Glupiram.
- U redu, Elena.
Mia je izašla iz sobe ne obraćajući previše pozornost na nju. Elena se prekrila
poplunom preko glave, nastojeći zaspati. Za nekoliko minuta osjetila je kako
nečije ruke potežu pokrivač s njezine glave.

174
 Knjige.Club Books
- Mia kaže da ne ideš u školu danas pa ne želi ni ona. Možeš li mi objasniti
što se događa? - pitao ju je nježno tata.
- Nema smisla. - odgovorila je promuklo.
- Nema smisla objasniti ili?
- Nema smisla da idem u školu. Ionako sve znam. A i tamo samo predaju
gluposti. Je li tebi ikad trebao kosinus u poslu? Logaritam? Geometrija? Nisam ni
mislila.
- Bome, ovakve bi argumente očekivao od Mije, ne od tebe. Što se događa,
Elena? Boli li te glava od prekjučer? - pitao je zabrinuto.
- Aha.
- Ne zvučiš baš uvjerljivo. Sad ozbiljno, što se događa? Imaš li nekih
problema u školi? Posljednjih nekoliko dana, nemoj mi zamjeriti, nisi sva svoja.
Elena je šutjela. Njezin je otac razmišljao neko vrijeme, a onda se ponovno
oglasio.
- Što kažeš na to da kažemo mami i Miji da imaš temperaturu i da idemo
liječniku, a onda ti i ja ostanemo doma i družimo se, kao nekad dok si bila manja?
- To bi bilo stvarno lijepo, tata. - rekla je nakon kratke šutnje, a još jedna suza
kliznula je prema njezinim usnama. Okrenula se kako je tata ne bi primijetio.
Izašao je iz sobe, a ona je ostala okrenuta prema zidu kako bi izbjegla nova
Mijina pitanja kada se ova došla spremati za školu u sobu. Majka ju je također
došla pozdraviti prije odlaska na posao, kao i Lara prije odlaska u Nacionalnu
sveučilišnu knjižnicu, no Elena nikome nije odgovorila. Za pola sata ona i tata
ostali su sami doma. I on je nakratko izašao, no nakon nekog vremena vratio se u
njezinu sobu i pozvao je u kuhinju. Na stolu su se nalazile bakine palačinke koje
je revno mazao Nutellom.
- Znaš, uopće ti nije loša ova ideja s iznenadnim odmorom usred tjedna.
Mogao bih to češće prakticirati. Sjedi ovdje, uzmi palačinku i reci mi što
se događa.
Elena je sjela, uzela palačinku i nastavila potišteno šutjeti.
- Problemi s nekim dečkom? - upitao je namršteno.
- I da i ne.
- To nije odgovor. - ustrajao je.
- Ne mogu pričati o tome. - rekla je, gutajući knedlu u grlu.
- Shvaćam. Neki prekid sigurno. Pa samo ću ti reći da je onaj koji je tebe
ostavio ionako glupan koji te ne zaslužuje.
- Ne misliš da si malo pristran? - pitala je naposljetku.
- Apsolutno jesam, - nasmiješio se.
- Tata, mogu li te pitati nešto? - rekla je nakon nekoliko trenutaka šutnje.

175
 Knjige.Club Books
- Djecu na svijet donose rode kada se roditelji jako vole. - ispalio je. - Želiš li
još nešto znati na tu temu, pitaj mamu.
- Ha, ha, ne bih ionako s tobom nikad pričala na tu temu, a osim toga
zaboravljaš da se takve stvari uče na biologiji. - odvratila je mimo.
- Onda sam spašen. Ali što si zaista htjela pitati?
- Gdje je stric Lovro i zašto ga godinama nismo vidjele? - izrekla je konačno
pitanje koje ju je kopkalo posljednjih deset godina života, nadajući se da će joj to
donijeti privremenu distrakciju.
Njezin je otac ostao pomalo zatečen.
- Stric Lovro? - upitao je u čudu. - Otkud si sad njega izvukla?
- Nemam pojma, sjetila sam ga se. - slagala je.
- Uh, koliko ja znam, i dalje je u Zagrebu, a sad, zašto ga nismo vidjeli
godinama, to je malo duža priča. - oklijevao je.
- Kao što vidiš, imam vremena. - pokazala je rukama oko sebe.
- Nije to baš najlakše objasniti. A osim toga, zašto te to brine? - i dalje je
okolišao oko odgovora.
- Ne brinem se, ali da se Mia i ja ne vidimo godinama i da ne pričamo, tebe
ne bi zanimalo što se događa? - pitala je mudro.
- Vi ionako rijetko pričate. - izvlačio se.
- Ne mijenjaj temu. - upozorila ga je strogo.
- Hm. U redu. Pretpostavljam da si dovoljno odrasla za ove razgovore.
- I više nego što misliš. - nasmiješila se konačno.
- To svi tinejdžeri misle. Ukratko, Lovro i tvoja mama išli su zajedno u razred,
ja sam bio nešto stariji. Godinama su bili najbolji prijatelji, a ja sam im se
povremeno pridružio u njihovim druženjima. U nekom trenu pri kraju srednje
škole počeli su hodati.
- Mama i Lovro??? - odvratila je začuđeno.
- Da. Tvoja mama je tada još češće bila kod nas, ja baš nisam bio redovit na
faksu pa sam se počeo i malo češće družiti s njima. Kako je vrijeme prolazilo, nas
dvoje počeli smo se družiti katkad i bez Lovre. Jedno je vodilo drugome i...
- Tata! Hoćeš reći da si ukrao mamu Lovri? - izvalila je u šoku.
- Tako nekako. Mislim, ta njihova veza, nazovimo je tako, trajala je svega
nekoliko mjeseci. Tvoja mi je mama poslije priznala da je ionako počela s njim
hodati kako bi se lakše približila meni. Lovro nam je to jako zamjerio i, iako smo
tad još razgovarali, s godinama je i to prestalo. Najgore je bilo kada smo najavili
da ćemo se vjenčati. Bilo je tu još nekoliko naših pokušaja kada ste se vi rodile;
došao je vidjeti svaku, ali tu je stalo. Mislim da mu je bilo preteško gledati nas
sretne, naročito jer on sam nikad nije našao svoju srodnu dušu. Zato vjerojatno i
dalje vjeruje da sam mu ukrao njegovu.

176
 Knjige.Club Books
- Pa... teoretski i jesi. - izjavila je nakon nekoliko sekundi, osjećajući
neočekivano sažaljenje prema Lovri sada kada je osjetila kako je to kada izgubiš
srodnu dušu.
- To je jedan način na koji možeš gledati stvari. Ali, da te pitam, da ti sad
nađeš svoju srodnu dušu, recimo tog idiota koji te ostavio, i da sve funkcionira
među vama i da se vidiš s njim do kraja života, misliš li da bi se to moglo
promijeniti zbog druge osobe?
- Ne. Nikad. - odgovorila je spremno.
- Eto vidiš. Zato mama i Lovro nikad nisu bili srodne duše. Jer da jesu, ja se
nikad ne bih uspio upetljati u njihovu priču.
Elena je šutjela nekoliko minuta, pokušavajući procesuirati sve što joj je otac
rekao. Kada su njezina majka i Lovro počeli s druženjem, nije znala pozadinu pa
joj je bilo lako mrziti Lovru, koji je samo zauzeo mjesto njezina tate. Je li kontekst
mogao promijeniti njezino mišljenje i ublažiti njezine stavove prema njemu?
Možda. Ali je svakako još manje mogla shvatiti svoju majku koja je skakala s
jednog brata na drugog.
- Imam još jedno pitanje. - nastavila je.
- Trebam li biti zabrinut? - upitao je pomalo namršteno.
- Ovo je hipotetsko.
- Pucaj.
- Zamisli, ovaj, da se tebi nešto dogodi. - započela je.
- Hm, ne sviđa mi se u kojem smjeru ovo ide. - nasmijao se.
- Da, ovaj, umreš. - rekla je nespretno.
- Eto.
- Saslušaj me. Zamisli da tebe više nema. - pokušala je reći najozbiljnije što
je mogla, no glas joj se počeo tresti. Ponovno je progutala knedlu u grlu i nastavila.
- Znači, tebe nema, a mi moramo nekako nastaviti dalje. I mama nađe nekoga
drugog. Što bi ti mislio o tome?
- Uh. Baš si me našla s teškim pitanjima ujutro. Zašto uopće razmišljaš o
tome? - pitao je ozbiljno.
- Ne znam, došlo mi je. - slagala je.
- U redu. - progovorio je nakon nekoliko sekundi, sumnjičavo je gledajući. -
Da se meni nešto dogodi i da mama mora nastaviti s vama trima dalje, sama,
dvjema tinejdžericama i jednom adolescenticom, uza sve troškove koje vaše
odrastanje nosi, kao i sve moguće emocionalne turbulencije, ja joj nikad ne bih
mogao zamjeriti što bi svoje brige i taj cijeli teret htjela podijeliti s nekim drugim.
Iskreno, nisam ni ja siguran da bih to sve mogao sam.
- Jasno. Ali - nastavila je, ovaj put još opreznije nego prije - da je ta osoba
koja bi te, ajmo, reći, zamijenila, netko koga znaš, bi li imao isto mišljenje?
- Na koga točno ciljaš? - pitao je naslućujući daljnji tijek razgovora.
177
 Knjige.Club Books
- Što bi bilo da je ta druga osoba Lovro? - upitala je na koncu direktno.
- Elena, otkud ova pitanja? Jesi li ti nešto ružno sanjala, zato nisi htjela ići u
školu?
- Pa...
- Zato se čudno ponašaš prema mami posljednjih nekoliko dana? Sanjala si
da su ona i Lovro par?
- Otprilike. - procijedila je kroz zube.
- Gledaj, iskreno, ne bi mi bilo drago vidjeti tvoju mamu ni s kim osim sa
mnom. Bilo da je u pitanju smrt, razvod ili nešto treće. To je, mislim, skroz
normalno. Ali kao što sam ti rekao i prije, nikada joj ne bih mogao zamjeriti da u
slučaju mog odlaska, kakav god on bio, nastavi dalje. Pa makar... pa makar i s
Lovrom, da. Znaš, nekad je to bio i običaj. - nadodao je koju sekundu poslije.
- Kako to misliš? - upitala je zbunjeno.
- Kada bi glava obitelji umrla, ako bi ta glava obitelji imala brata, on bi pod
svoje okrilje uzeo svoju šogoricu i njihovu djecu. Ako se ne varam, takva
zajednica zvala se levirat. To je nekad bilo sasvim normalno. Pa teoretski, zašto
ne bi bilo i danas? Možda si učila tako nešto iz povijesti pa ti se zato to mota po
glavi.
- Da, sigurna sam da je tako. - progovorila je naposljetku, još probavljajući
očeve odgovore.

Elena i njezin otac proveli su veliki dio podneva skupa. Zajedno su napravili
ručak za djevojke, a onda je Elena otišla malo odrijemati jer ju je glava boljela od
količine informacija koje je saznala. Njezin tata u međuvremenu morao je na
brzinu riješiti neki poslovni problem, pa su se nakon toga, sve dok nisu došle Lara,
Mia i njihova majka, natjecali u nekoj automobilskoj igrici na prastaroj igraćoj
konzoli. Elena se dugo nije toliko zabavljala i čak je nakratko uspjela zaboraviti
na Aleksa i njegov „nestanak“. Tata joj je nedostajao uvijek i svake sekunde, ali
morala je priznati da neke stvari ipak izblijede što duže ne vidiš voljenu osobu.
Gotovo je u potpunosti zaboravila na njihova mala natjecanja, koliko je dobro
kuhao i kako je zvučao dok se smijao. Bez obzira na to što je već nekoliko
dana uživala u njegovu društvu, toliko ju je srce boljelo svaki put kad bi
primijetila takve sitnice, prisjećajući se one Elene koja je danima plakala u
svojoj sobi kada ih je izgubila.
Jednako je na nju utjecala i Larina prisutnost. Zaboravila je koliko je njezina
sestra pametna, bistra, elokventna i, ono najvažnije, dobra. Pamtila je Larin vedar

178
 Knjige.Club Books
duh, ali Lara kao da je svakim novim danom koji je dobila s njom još više rasla u
Eleninim očima. Znala je razgovarati s roditeljima a da je ne iznerviraju i da ne
bude gruba prema njima, kao što su to nekad bile ona i Mia. Znala je i obuzdati
Mijine ispade bijesa, ali i stati na njezinu stranu kada ju je bilo potrebno obraniti
od Elene, kao i Eleni objasniti što je točno pogrešno napravila, a da se ova ne
naljuti na nju. Jednostavno, držala je obitelj na okupu, poput čvrstog ljepila. Elena
se povremeno pitala bi li cijela obitelj otišla toliko ukrivo da je Lara bila uz njih,
svjesna i konkretna. Uz njezinu pomoć majka se možda ne bi priklonila Lovri.
Mia, sasvim sigurno, ne bi ostala trudna. A Elena? Bi li ona bila vječno tmurna i
zahvaljujući tome ostala bez cijelog društva te potražila spas u Aleksu ili to
uz Laru ne bi bio slučaj? Bilo kako bilo, sada to nije mogla ni testirati. Bojala se
i previše razmišljati o svemu tome da se ne bi nakon deset godina i isteka roka
morala ponovno vratiti kako bi iskušala još koju svoju ludu teoriju.
Tog je popodneva stigla razmisliti malo o tome što joj se dogodilo. Zaključila
je da neće više preispitivati kako se to dogodilo. Sad je tu gdje jest. Ali važnije
pitanje bilo je što će na koncu odlučiti. Naime, nakon što je pjesmicu koju je čula
u snu pročitala najmanje sto puta, bila je sigurna da je na kraju čeka odluka. Ovaj
život ili onaj. U dubini duše, koliko god se tome odupirala, znala je odgovor.
Aleks. Uza svu bol koju je osjećala zbog tatine smrti Aleks je uspio izvući ono
najbolje iz nje. Uz njega se ponovno smijala, uz njega je naučila što je to stvarno
ljubav. Uz njega je uspjela vratiti obiteljske odnose donekle u normalu. Uz njega
je otkrila da se svemu može prilagoditi i da je život veliki kompromis. Ako joj je
nakon nekoliko dana bilo toliko teško bez njega, nije htjela ni zamisliti što će
joj deset godina napraviti. I zato je znala da će naposljetku izabrati Aleksa.
Jer život bez njega, čak ni uz tatu, nije imao smisla. Pa ipak, odlučila je
probati napraviti sve u svojoj moći kako bi njezini članovi obitelji sljedećih
deset godina bili sretni kao što je ona bila uz njega.
Kada se Mia te večeri vratila pripita doma nakon izlaska, Elena je odlučila
prvi put porazgovarati s njom kao starija sestra. Srce joj se zgrčilo od pomisli na
to; nećakinja joj je nedostajala gotovo kao i Aleks. Ali... ako želi da Mia bude
sretna... potpuno sretna... onda će Iskra morati doći malo poslije. A ne u Mijinoj
šesnaestoj.
Mia je ušla u polumračnu sobu nešto prije ponoći. Njihovi roditelji već su
spavali, a Lara je učila u svojoj sobi. Mia se ušuljala u stan, a na ulasku u njihovu
sobu slučajno je ispustila svoju torbicu i počela se smijati. Elena je osjetila miris
alkohola čim je otvorila vrata.
- Ej... - započela je Elena.
- Ej i tebi! - uzvratila je njezina sestra, dobro raspoložena.
- Je li bilo dobro vani?
- Što to tebe briga?
- Pa tako zvuči tvoj ulazak. - rekla je pomalo strogo.

179
 Knjige.Club Books
- Oh, evo stiže, Elena moralna vertikala.
- ‘Elena starija sestra’ bit će sasvim dovoljno.
- Imaš godinu dana više od mene.
- Hm, malčice više. - primijetila je Elena ispod glasa.
- Da, godinu dana i tri mjeseca, velike li stvari.
- Nisam na to mislila, no nema veze. Gdje si bila? - nastavila je s ispitivanjem.
- U bircu. - odgovorila je Mia kratko.
- Onom u našem kvartu?
- Aha. - zijevnula je Mia, dajući joj do znanja da joj Elenina pitanja dosađuju.
- Ovaj, a reci mi je li tamo bio i vlasnik možda, Deni?
- Kako ti znaš za njega? Mislila sam da ti ne ideš tamo. - upitala je u čudu.
- Ha, eto, znam. Znam i da voli gledati cure dvostruko mlađe od sebe. Kao i
to da ima ženu. - rekla je Elena s gorčinom.
- Isuse i Bože, kao da sam u Interpolu na razgovoru. - pokušala se Mia izvući,
iako ju je informacija vidno pogodila.
- Mia, - rekla joj je Elena nježno i uhvatila je za ruku - samo me saslušaj,
molim te. Jednom i kunem ti se da te više nikad u životu neću gnjaviti oko ovog.
Znam da si pametna cura koja će skužiti otprve.
- Majke mi tebi je ovaj udarac u glavu pomutio pamet. - odvratila je Mia.
- Možda malo. U svakom slučaju, ajmo reći da su mi se i razbistrile neke
stvari. Znam da se rijetko kad slažemo i da se redovito izbjegavamo. Ali nemoj
misliti da nisam primijetila da si dobra, pametna, čvrsta i da fantastično šminkaš.
- Joj, molim te Elena, neki dan rekla si mi da izgledam kao panda s crnim
sjenilom.
- Ali slatka panda. - nasmiješila joj se, i dalje je držeći za ruku. - Talentiranija
si više nego što imaš pojma. Stvari se u životu jako brzo promijene, i na bolje i na
lošije. Zato probaj iskoristiti svaki dan kao da ti je posljednji, ali pritom budi i
oprezna. Samo jedan događaj može utjecati na čitav tvoj život. Nemoj se žuriti.
Sve u svoje vrijeme. A imaš vremena za sve, zaista.
- Kako si ti odjednom postala mudra. Nadam se da nećeš još koji put lupiti
glavom jer ću inače umrijeti od dosade dijeleći ovu sobu s tobom.
Elena je znala da dopire do nje bez obzira na sestrine sarkastične opaske.
Naposljetku, još uvijek nije izvukla ruku iz njezine. Značilo je to da je sluša, iako
to ne bi nikada priznala.
- Posljednja stvar. - rekla je, ignorirajući njezine komentare. - Kontracepcija.
- Ne. Apsolutno ne. Ne namjeravam s tobom razgovarati o tome. La la la la la
la... - počela je pjevušiti kako je ne bi čula.
- Reći ću ti samo - upotrijebi je. Na tebi je sve ostalo. - rekla je Elena dovoljno
glasno da bude sigurna da je Mia čuje. Uskoro je začula korake iz Larine sobe, a

180
 Knjige.Club Books
potom shvatila da su preglasne. Lara je pokucala, a onda otvorila vrata. Vidjevši
Miu i Elenu kako mimo sjede na krevetu, pomalo se začudila.
- Ja sam mislila da se mlatite. Očito čujem glasove. Mislim da je vrijeme za
spavanje.
- Tako je, starkeljo, laku noć. - zaključila je Mia i bacila se na krevet.
- To što je ona rekla. - nasmiješila se Elena Lari.
Danas je bio dobar dan.

181
 Knjige.Club Books

22.
Reci mi nešto novo

- Hej, čekaj me! - začula je iza sebe na izlasku iz škole. Okrenula se, a iza nje
stajala je Petra.
- Možemo li razgovarati? - upitala je Elenu direktno. Elena je pričekala da joj
se pridruži, a potom nastavila hodati prema svojoj kući.
- O čemu? - pitala je naposljetku, nakon nekoliko sekundi kolebanja.
- Kako to misliš, ʻO čemu’? O tome da se posljednji tjedan ponašaš kao da ne
postojim. Dođeš u školu, sjedneš u klupu, ne pričaš, odeš a da me ne pričekaš. Što
se događa? Sad sam ozbiljno zabrinuta. - izrekla je Petra u jednom dahu.
- Ti si zabrinuta? - upitala je Elena s podsmijehom.
- Evo, upravo ti o ovome pričam. Jesam li ti što napravila? Jesam li te nečim
povrijedila? - pitala je ozbiljno.
Oh, da samo znaš, pomislila je, ali držala jezik za zubima.
- I tko je Aleks Pejić? - nastavila je nakon što joj Elena nije ništa odgovorila.
- Molim? - Elena je stala u hipu.
- Aleks Pejić. Lik za kojeg si me neki dan pitala ide li u našu školu. - objasnila
je.
- Aha. Nitko. - procijedila je, a u srcu osjetila kao da ju je nešto probolo čim
je izrekla posljednju riječ.
- E pa nije se tako činilo. Tko ti je on? - inzistirala je.
- Nitko. Zaboravi. Čula sam to ime u snu. - odvratila je, jedva zadržavajući
suze, pokušavajući da Petra ne primijeti da se nešto čudno događa.
- U redu. Zaboravi ti. Neću se više truditi. - rekla je Petra i ubrzala korak.
- Hej. Čekaj. - rekla je Elena na kraju, nakon što se nekoliko sekundi
predomišljala.
- Zašto? Da me još malo ignoriraš?
- Ne. Gle... Prolazim kroz jedan čudan period. Nešto se događa kod mene
doma. Ne mogu ti objasniti. Nije do tebe... - pokušala je Elena objasniti najbolje
što je mogla.
- O, Bože. Ne valjda ta rečenica, nije stvar u tebi - u meni je? Očekivala sam
mrvicu više od tebe. - rekla je Petra zgroženo.
- I ja od tebe. - rekla je ispod daha.

182
 Knjige.Club Books
- Eto. Opet ti tvoji komentari za koje misliš da ih ne čujem. Gotovo.
Odustajem. Od sutra sjedim s Gabi. - odvratila je i ostavila Elenu iza sebe.
Reci mi nešto novo, pomislila je, gledajući u leđa svoje nekadašnje prijateljice.
Probala je. Stvarno joj je htjela dati drugu priliku, samo da ju je malo pustila na
miru da se zbroji. Ali ovako je vjerojatno ispalo i bolje. Ako je bila spremna
okrenuti joj leđa samo zato što se tjedan dana nije osjećala dovoljno dobro da
razgovara s njom, to je moglo značiti samo jedno. Petra u njezinu sadašnjem
životu nije se nimalo razlikovala od Petre u njezinu prijašnjem životu. A takva joj
osoba nije trebala.
Hodajući prema doma, na udaljenosti od nekoliko metara od Petre, razmišljala
je o Hani i kako joj i ona nedostaje. Tko zna, možda ni nje ovdje nema, baš kao ni
Aleksa, pomislila je i dodatno se rastužila. U kuću je ušla na rubu suza, iako je
željela dati sve od sebe da joj druženje s tatom i sestrama, koje joj je neopisivo
nedostajalo, prođe najbolje moguće. Na njezino iznenađenje, njihovi su roditelji
već bili doma. Majka je čistila stan koji je blistao na popodnevnom suncu od svih
preparata za čišćenje koje je nanijela, a otac je marinirao meso u kuhinji. Lara je,
kao i uvijek, čitala medicinske knjige u dnevnoj sobi, dok ih je Mia sve naoko
ignorirala, tipkajući po mobitelu.
- Oh, Elena, i ti si ovdje. Konačno. Cure, molim vas da malo pospremite svoje
sobe. - rekla je majka strogo.
- Ali zašto, pa nije vikend, Isuse! - namrgodila se Mia.
- Danas u devetnaest sati očekujem vas u blagovaonici. - nastavila je, ne
odgovarajući na Mijino prethodno pitanje.
- Zašto, je li vam neka godišnjica braka? - pitala je Elena zbunjeno.
- Godišnjica braka im je 25.10 - odvratila je Lara ne mičući pogled sa skripata.
- Hvala, Lara. Ne, na večeru dolazi netko koga dugo niste vidjele. - bila je
tajnovita.
- Djed Mraz, odlično, već sam mislila da ćemo ga morati čekati opet do
Božića. - ubacila se Mia.
- Dobar pokušaj. Zapravo, vaš stric Lovro. - objasnio je njihov otac,
pogledavši Elenu znakovito.
- Molim!? - izletjelo joj je.
- A tko zna, možda donese poklone. - ignorirala ju je majka.
- Kako si ga mogla pozvati? - upitala je s osjetnim gađenjem, okrenuvši se
direktno prema majci.
- Ja sam ga pozvao. Mislim da je vrijeme da zakopamo ratnu sjekiru. Zapravo,
tebi mogu zahvaliti na toj ideji. - nastavio je.
- Ali... ali... - pokušala je Elena.

183
 Knjige.Club Books
- Ne brini se, Elena. - približio joj se tata i rekao joj to dovoljno tiho da ga
samo ona čuje. - Neću mu dati da nam preotme mamu. - dodao je s blagim
smiješkom.
- Tata, nemaš pojma u što si se uvalio. - rekla je Elena nesretno i odjurila u
svoju sobu.
Može li ovaj dan ići gore? gorko se pitala, bacajući se na krevet, prekrivajući
glavu poplunom.

U devetnaest sati svi su se članovi obitelji Perić skupili oko stola. Mia i Lara
posebno su se uredile za susret sa stricem kojeg nisu vidjele gotovo od rođenja,
dok se Elena za stolom pojavila u trenirci.
- Ozbiljno ćeš se tako odjenuti za svečanu večeru? - upitala je njezina majka
kada ju je ugledala.
- Najozbiljnije. Nije da nam dolazi papa. - primijetila je posprdno.
- Nevjerojatna si. - procijedila je njezina majka.
- Elvala. - odvratila je Elena sa smiješkom. Provođenje vremena u tijelu
tinejdžerice, koliko god kratko bilo, svakako je negativno utjecalo na njezinu
psihu i ponašanje.
- Cure, ajde dosta. Potrudio sam se oko mesa pa molim da današnje svađe
budu povezane samo s tim tko će uzeti zadnji komad. - objasnio je otac,
pokušavajući smiriti tenzije. Na vratima se ubrzo čulo komešanje pa je Mia
krenula prema vratima. Baka Milica pokušavala je ući, noseći tanjur palačinki i
ogromnu Nutellu.
- Ipak si odlučila doći? - upitao je otac iznenađeno.
- Pa naravno, ne bih ovu predstavu ni za što propustila. - odgovorila je Milica
i izazvala smijeh kod djevojaka.
- Mama, nemoj molim te i ti... - započeo je otac.
- Joj, što si se odmah nakostriješio. Znaš da vas obojicu jednako volim, ali
Lovro je, nažalost, jako težak. Nisam sigurna da će ti uspjeti ovo što izvodiš. Pa
sam donijela palačinke za svaki slučaj, da ublažimo možebitni gorak okus.
Obećavam, šutjet ću kao bubica ostatak večeri. - pomirljivo je objasnila Milica i
sjela pokraj Mije.
U tom trenu začulo se zvono.
- Neka show započne. - promrmljala je Elena, dok se baka nasmiješila,
pokazujući joj da se slaže s njezinom opaskom.

184
 Knjige.Club Books
- Ja ću otvoriti. - rekao je otac, prijekorno ih pogledavši.
Nekoliko sekundi poslije u njihov dnevni boravak ušao je Lovro. Elena je
osjetila kako joj srce kuca sve brže; nikad u životu nije nekog mrzila, barem ne
dok nije upoznala njega. Sada kada ga je vidjela pokraj svog oca, primijetila je
koliko sliče, no tada ga nikako nije mogla povezati s nježnošću i pozitivnom
energijom koju je njezin otac isijavao. Osjećala je kao da gleda Kralja lavova;
snažnog i zgodnog Mufasu te zlog i omraženog Scara. Nasmijala se u sebi, kako
ne bi zaradila još koji prijekorni pogled.
Lovro je skinuo svoju jaknu te je dodao njezinoj majci. Primijetila je kako je
usredotočio svoj pogled isključivo na nju, dok je ona čim prije zbrisala u hodnik
kako bi objesila njegovu jaknu. A možda i pobjegla od njega. Eleni se nikako nije
svidjela energija koju je odašiljač, a tek je ušao u stan. Njezina majka prošla je
nazad do blagovaonice i ne pogledavši ga te sjela za stol nasuprot Eleni.
- Sjedi, Lovro, hoćeš li možda čašu vina? - upitao je otac, vjerojatno kako bi
prekinuo neugodnu tišinu.
Za stolom je bilo nekoliko slobodnih mjesta, no Lovro je, kao za inat, sjeo baš
za stolac pokraj Elene. Ovako je, shvatila je, imao najbolji pogled na njezinu
majku. Želudac joj se zgrčio.
- Dapače. - odgovorio je, netremice je gledajući.
- Ja ću otići po vino. - rekla je majka, iznenada se podižući sa stolca. Elena je
sada bila apsolutno sigurna da joj je neugodno zbog njegova pogleda.
- I, stric Lovro, jesi li nam donio kakve poklone? - bubnula je Mia bez
pardona. Elena je gotovo prasnula u smijeh.
- Ovaj, nisam se sjetio, evo, idući put, Mila. - pokušao se izvući.
Naravno. Ljigavac.
- Mia. - ispravila ga je sama odmah.
- Mia, to je nepristojno pitanje. Lovro vas nije vidio jako dugo i nije mogao
znati što bi vam se svidjelo. - pokušao je ublažiti situaciju njihov otac.
- Lova je uvijek u redu... - promrmljala je Mia, a Elena nije bila sigurna je li
ju njihov otac čuo. Lovro se neugodno promeškoljio na stolcu.
- Evo vina. - dometnula je majka dolazeći iz kuhinje. Odraslima je natočila
bijelo vino u čaše, dok su se djevojke zadovoljile Colom u svojima.
- Čemu ćemo nazdraviti? - upitala je.
- Novim početcima? - veselo je rekao otac i kucnuo svoju čašu s Lovrinom.
Lovro mu, s druge strane, nije uzvratio osmijeh, dok se baka jedva suzdržavala od
smijeha.
Objed je prošao u nategnutom razgovoru. Elenini roditelji trudili su se na sve
načine izvući iz Lovre što je moguće više, dok je on na njihova pitanja uglavnom
odgovarao s jednom do dvije riječi. Lara ga je pitala gdje i što radi. Na
Trgovačkom sudu, kao sudski referent u sudskom registru. Ima li kakav hobi?

185
 Knjige.Club Books
Nema. Je li u posljednje vrijeme putovao nekamo? Nije. Kakva mu je hrana?
Suha. Nakon ružnog komentara na majčinu večeru čak je i Lara odustala od
razgovora.
- Kako ide posao? - upitao je Lovro nakon nekoliko minuta šutnje.
- Dobro, ne mogu se požaliti. Razmišljamo o tome da kupimo nekakvu
vikendicu na moru kada vidimo hoće li godina završiti toliko dobro
koliko mislimo. - odgovorio je ponosno otac.
- Da? - upitao je s blagim interesom. - Gdje to?
- Pa ne znam, cure jako vole Dubrovnik, pa možda neka okolica. Cavtat,
Zaostrog, Opuzen...
- Otmjeno. - rekao je Lovro, s pomalo posprdnim tonom.
- Ha, nije ciljano tako. Samo neka navika, cure su naviknule ići u Dubrovnik
još dok nije bio ovako popularan pa, kad već nešto kupujemo, zašto baš ne tamo
kamo svi volimo ići.
- Jasno, ti si oduvijek volio lijepe i fine stvari. - odgovorio je spremno,
pogledavši njihovu majku. Njezin otac kao da nije imao odgovor na to pitanje, ali
Elena mu je na licu mogla vidjeti da mu je sad već žao zbog ideje da ga pozove.
- Nego, radiš li i dalje s onim klaunom? - nastavio je Lovro u svom tonu.
- Molim? - izletjelo je Eleni, pretpostavljajući da misli na njezina krsnog
kuma. Obožavala je Ninu, koji joj je također nedostajao nakon što ga je izgubila,
i nije planirala nikome dati da ga oslovljava kao klauna sada kada ga je dobila
nazad.
- Zove se Nino, ako misliš na njega. I da, i dalje radim s njim. Zašto pitaš? -
rekao je otac, sad već manje ljubazno nego tijekom ostatka večeri.
- Mislim da je niškoristi, kao što je bio i u srednjoj školi. Pretpostavio sam da
ćeš to uvidjeti kroz godine, ali bome ni ti nisi ništa pametniji.
- Nino je milijun puta vrjedniji nego što ćeš ti ikad biti. - hladno je odvratila
Elena.
- Ti bi mala trebala znati držati jezik za zubima kad odrasli razgovaraju. Da
si moje dijete... - započeo je.
- Ali nije, je li tako? - uplela se majka. - Molim te da discipliniranje naše djece
ostaviš nama.
Elena je bila u šoku. Nakon što je toliko godina gledala svoju majku kako
ugađa Lovri i prepušta mu sve hitnije odluke, nije očekivala da će mu se ikad
usprotiviti. A naročito ne te večeri.
- Mislim da ste malo zakasnili s discipliniranjem. - nastavio je provocirati.
Elena je primijetila da je ispraznio cijelu bocu vina, dok su njezini roditelji i dalje
bili na onoj prvoj čaši.
- A ti bi znao? Na temelju odgoja tvog čopora djece? - bila je oštra njezina
majka.
186
 Knjige.Club Books
- Ljubavi, smiri se, dogovorili smo se da ćemo imati lijepu večer. - pokušao
je umiriti situaciju njihov otac.
- Ne, neću se smiriti. I nakon toliko godina ne možemo sjesti za stol, večerati
kao ljudi i razgovarati kao normalna obitelj. Lovro, dali smo ti već pedeset prilika,
a svaka završi na isti način. Pa, ajmo, ovaj put malo brže naučiti lekciju, čak i prije
deserta. Molim te da izađeš.
Mia, koja je sve vrijeme tipkala po mobitelu ispustila ga je na pod od šoka.
Lara se zacrvenjela od muke. A Lovro je netremice piljio u njihovu majku.
- Čuo si me. Znam, povrijedili smo te. U jebenoj srednjoj školi! Kad ćeš
odrasti? Dođeš ovdje, vrijeđaš jelo koje sam pripremila, osoran si prema našim
djevojkama, ogovaraš prijatelja koji je bio s nama u svim životnim situacijama,
za razliku od tebe? Ne da mi se više, već sam gledala ovaj film. Doviđenja.
Ustala je sa stolca, odšetala do ulaza i otvorila mu vrata. Lovro ju je drsko
pogledao i ustao od stola. Prije nego što je izašao, još je dobacio:
- Mogla si barem pričekati da popijem vino do kraja.
Njihova majka mirno se nasmiješila, otišla po njegovu čašu i vratila se do
vrata. Lovro je pružio ruku kako bi ispio čašu, ali ona je trznula rukom i izlila mu
ostatak vina u lice.
- Eto. Dovršio si svoju čašu. Doviđenja.
I zalupila mu vrata pred nosom.
U sobi je nastao muk na nekoliko sekundi, a onda se oglasila Mia.
- Mama! Koji kurac se ovdje upravo dogodio? - upitala je, a Elena i njihov
tata prasnuli su u smijeh.
- Khm. ne bih htjela reći ‘rekla sam ti’, ali... - konačno se oglasila baka.
- Ali rekla si mi. - složio se otac nevoljko.

187
 Knjige.Club Books

23.
Ti si moje sve

Nakon propasti s večerom s Lovrom, Elena je u danima koji su uslijedili

primijetila da nekako podsvjesno više tolerira svoju majku nego što je to bilo u
posljednjih deset godina. Način na koji se usprotivila Lovri gotovo je preko noći
u Eleni izgradio golemo poštovanje prema njoj. Dobar dio svog života provela je
misleći sve najgore o svojoj majci. U najgorim i najcrnjim trenutcima razmišljala
je da se možda čak i veselila što joj je život podijelio karte da postane udovica
kako bi sreću potražila s muževim bratom. Nekada davno vjerovala je da je Lovro
usrećuje. Nije htjela vidjeti ništa drugo. A sada ju je doživjela u potpuno
drugačijem svjetlu. Možda, samo možda, sve to s Lovrom učinila je zbog njih.
Jer je mislila da će s muškom figurom imati neku stabilnost u obitelji. Da će imati
financijsku sigurnost. A zapravo je sve upropastila. I to iz najbolje namjere. Prvi
put u životu bilo joj je žao njezine majke. Kada se konačno vrati u svoj pravi život,
onaj s Aleksom, svakako će sjesti s njom i popričati. Reći joj da ne mora prolaziti
kroz život imajući njega na grbači. Da nije sama. Da će joj ona i Aleks pomoći i
financijski ako treba, samo da bude sretna. A sada, dok god bude u ovom životu,
prestat će se ponašati kao potpuno derište i pokušati nadoknaditi i sve izgubljene
trenutke s majkom.
Tjedni su joj prolazili u školskim obvezama i druženjima s obitelji. U školi bi
najčešće bila sama, no to je nije toliko smetalo jer je bila naviknula na to u svojoj
posljednjoj srednjoškolskoj godini koju je već proživjela. Ono što joj je neopisivo
nedostajalo bile su šetnje do kuće s Aleksom. Iako se radilo o samo petnaestak
minuta, katkad bi znala trčati do doma samo kako bi što brže prošla rutu kojom je
svakodnevno šetala s njim, koja joj je sada bila nepodnošljivo teška i sablasno
tiha.
Uživala je gledajući Laru kako nastavlja nizati uspjehe na fakultetu. Bez
obzira na to što je iza nje bio studij psihologije, nikada si nije mogla u potpunosti
objasniti zašto je Lara reagirala na način na koji je reagirala. Naposljetku, bila je
najstabilnija od njih triju. A očev odlazak najviše je pogodio baš nju. Jednom joj
je jedan psihijatar s kojim je pričala na tu temu rekao kako je stabilnost samo
privid. Pomakneš li osobu malo lijevo ili malo desno, pomičeš i njezinu percepciju
stabilnosti. Mora da je Laru gledanje očevih posljednjih trenutaka itekako
pomaknulo, posebno zato što je samu sebe krivila za nesreću, iako je za volanom
bila svega nekoliko sekundi. Elenu je, gledajući ju kako uspješno rješava sve
fakultetske prepreke, već pomalo boljelo srce što će joj to, na neki način, oduzeti.
Što će se vratiti u stvarnost u kojoj je Lara živjela samo da bi preživjela, a ne
188
 Knjige.Club Books
proživjela život. No, ako ništa drugo, imala je deset godina smisliti kako joj u onoj
stvarnosti može pomoći da se trgne. Za sada je sve svoje misli zapisivala u
dnevnik, u nekoj iluzornoj nadi da će ga moći ponijeti sa sobom kada dođe
vrijeme za to.
Kraj školske godine stigao je neopisivo brzo, a s njime je stigla i maturalna
zabava. Sve one ružne misli koje su je opsjedale prvi put opsjedale su je i danas.
Znala je kako će ovoga puta prvi ples zaplesati s ocem i zbog toga je bila sretna
do neba. No isto je tako znala da neće zaplesati ni jedan s Aleksom. I nije znala
kako će se nositi s tim. Petnaestominutne šetnje bez njega bile su jedno.
Neodlaženje na njegove utakmice ili prepucavanje oko kompjutorskih igrica
drugo. No istinski se bojala kako će preživljavanje najvažnije noći iz njihova
odnosa - ovaj put bez njega - biti jedno od najgorih iskustava koje će morati proći
u svojem novom životu. Nekad je na maturalnu išla s teretom očeve smrti na
svojim ramenima. Sada je na njima nosila Aleksov nestanak. O ocu i njegovu
odlasku barem je mogla otvoreno pričati, ako je to htjela. Posjetiti ga na grobu,
iako joj to dugi niz godina ništa nije značilo. A za Aleksa nije imala ni taj luksuz.
Svoju je bol morala nositi sama. I u cijelosti u sebi.
Dva sata prije maturalne večere ležala je na krevetu, kontemplirajući o tome
da li uopće ići. Silno je htjela doživjeti prvi ples s ocem, no bila je prestravljena
zbog ostatka večeri. Mia je upala u sobu, prekidajući je u njezinim dvojbama.
- Zašto ležiš kao mrtva, zar ne moraš ići uskoro? - pitala ju je sumnjičavo.
- Aha. - odgovorila je Elena, ne nalazeći drugog odgovora na njezino pitanje.
- OK. Misliš ići u trenirci? Jer, iskreno, ne bi me to skroz začudilo od tebe,
samo sam htjela provjeriti da izvadim fotić na vrijeme i zabilježim to.
- Nema problema.
- Ozbiljno, što ti je? - pitala je Mia, ovaj put pomalo zabrinuto.
- Nemam pojma, možda sam bolesna. - pokušala se izvući.
- Je li to zato što si posvađana s Petrom? - pitala je Mia pronicljivo.
- Otkud ti znaš za to?
- Pa vidim da si u posljednje vrijeme stalno doma i ne vidim vas nikad zajedno
kad se vraćam iz škole. Nekako se logično nametnulo.
- Ma nije samo to, ali poslušaj savjet svoje starije sestre: Nemoj se svađati s
najboljom prijateljicom nekoliko tjedana prije maturalne. Naporno je ne znati gdje
ćeš sjesti i izbjegavati tu osobu cijelu večer. - prisjetila se.
- Daj, molim te, znam da si čudakinja, ali sigurno ćeš imati nekog tko će te
primiti za stol. Nisi ti baš takva jadnica. A posebno nećeš biti kad te ja našminkam.
- Molim? Ti bi me htjela našminkati? Što želiš zauzvrat? - pitala je šaljivo, no
pomalo u šoku.
- Iznenadila bi se, ali zasad ništa. Samo mi treba model.
- Za što? - upitala je Elena u čudu.

189
 Knjige.Club Books
- Ako baš moraš znati, upisala sam tečaj šminkanja. - rekla je mirno, izvlačeći
mali kovčeg za šminkanje, s kojeg je skinula foliju. - Ovo se dobije prilikom
upisa, a ja već danima to želim isprobati.
- Znači, ja sam ti pokusni kunić? - upitala je Elena. Znala je da se nema oko
čega brinuti jer je Mia fantastično šminkala i bez ikakva tečaja, ali i da bi bilo
čudno da je bar malo ne zadirkuje.
- Imaš neki pametniji plan? Jer ako se ti budeš šminkala, bolje da uopće ne
odeš na maturalnu. - zaključila je Mia u svom dobro poznatom bahatom tonu.
- Ne, ne, samo daj. Zapravo mi je jako drago da si me očito poslušala. - rekla
je Elena, referirajući se na njihov razgovor kada je Mia bila pijana.
- Uopće ne znam o čemu pričaš. A sad zašuti i sjedi tu. - prekinula ju je u
njezinu likovanju.

Kultni hotel Sheraton nalazio se na svega dvadesetak metara od nje, a Eleni

su se, i prije nego što mu se u potpunosti približila, oči napunile suzama. Čim ga
je ugledala, prošli su je trnci. Posljednji put kada je ušla u ovaj hotel, bilo je s
Aleksom kako bi zajedno uživali u večeri nakon njegova povratka iz Amerike.
Stojeći u istoj haljini u kojoj je stajala i prije deset godina, ugrizla se za jezik,
nastojeći ne upropastiti šminku za koju si je Mia zaista dala puno truda. Bila je
neporecivo tužna. No ovoga puta imala je i dobar razlog zbog kojeg se odlučila
potruditi sakriti svoju tugu maksimalno moguće. Na maturalnu večeru dopratili
su je roditelji, ali i Lara, koja se prošli put, kada je Elena imala maturalnu, nije
udostojala ni izaći iz sobe. Sada je držala Elenu za ruku kako bi joj bilo što lakše
u potpeticama zadnjih nekoliko metara, uživajući u zadivljenim pogledima koji
su im upućivali dečki iz Elenine generacije.
- Je li ti lakše sad sa silikonskim jastučićima koje si stavila u automobilu? -
pitala ju je brižno.
- Jest, hvala ti, spasila si me. Zaboravila sam koliko su ove cipele neudobne.
- Jesi ih već negdje nosila? Mislila sam da su ti nove. - upitala ju je Lara
zbunjeno.
- Jesu, da, oprosti, - pokušala se izvući - ali već sam u trgovini primijetila da
su neudobne. Ne znam uopće zašto sam ih kupila. - zaključila je, nadajući se da
Lari ništa neće biti sumnjivo.
- No dobro, što je tu je, izdržat ćeš. Uz alkohol je sve lakše. A kad smo već
na toj temi... Elena, molim te, pazi što radiš večeras.
- Nalikujem li ti ja na Miju?

190
 Knjige.Club Books
- Ne nalikuješ. Mislim, nalikuješ, mislim sestre ste te i ona te šminkala. Ali
nemoj misliti da nisam primijetila da se nešto događa s tobom posljednjih tjedana.
Što god to bilo, znaš da sam tu za tebe. Samo to nemoj rješavati napijanjem.
Barem ne teškim napijanjem. - nadodala je.
- Budi bez brige. Nisam obožavatelj mamurluka. A i sve mi je ovo nekako
dječje. Najradije bih otplesala prvi ples s tatom i vratila se s vama doma. - priznala
je Elena.
- Hej. Ja bih bila zaista sretna da se mogu vratiti u bezbrižne dane srednje
škole, kada nisam imala ovoliko učenja, obdukcija i svih odvratnih stvari s
medicine. Daj se zabavi, ako nećeš već u svoje, onda u moje ime. I ne sjećam se
kad sam posljednji put bila vani.
- Starkeljo. Ali u redu, probat ću se dobro zabaviti. Zbog tebe. No obećaj mi
i da ćeš si ti odmoriti od učenja i izaći malo kad ti prođe najveća ludnica. Zaslužila
si.
- Obećavam. A sad stani malo da pričekamo ove golupčiće. - rekla je Lara sa
smiješkom i okrenula se s Elenom kako bi pogledala zašto njihovim roditeljima
treba toliko dugo. Nalazili su se na nekoliko metara iza djevojaka. Hodali su
držeći se za ruke, osmjehujući se jedno drugom kao da su zajedno nekoliko
tjedana, a ne već dva desetljeća. Eleni je bilo toplo oko srca te se i ona prvi put te
večeri iskreno nasmiješila.
Ravnatelj je u dvorani održao isti govor kao i posljednji put, a Elena ga ni
sada nije pozorno slušala, zazirući od trenutka kojeg se i tada bojala. No kada ju
je otac poveo za ruku i primio je u svoj zagrljaj, tuga za Aleksom bila je donekle
podnošljiva. Sve dok nije začula prve taktove pjesme na koju je zaplesala prije
deset godina. Bila je to ponovno ona ista - Blower’s Daughter. Ne samo da je to
bila pjesma njihova prvog plesa na maturalnoj, nego je to trebala biti i pjesma
prvog plesa na njihovoj svadbi. Eleni su se oči napunile suzama, a jedna joj je
kliznula niz lice prije nego što ju je mislima uspjela otjerati. Dala je sve od sebe da
njezin tata to ne primijeti, no bilo je uzaludno. Podignuo joj je bradu prstom.
- Leni, što ti je danas? Cijeli si dan u komi. Je li to zbog onog dečka, o kojem
si mi pričala prije koji tjedan?
Elena se nije mogla prisiliti na odgovor, nego je samo kimnula glavom,
nastojeći zaustaviti val suza koji se krio iza njezinih kapaka.
- Je li ovdje negdje? - upitao je i pogledao po dvorani.
Elena je odmahnula glavom.
- Jesi li tužna zbog toga?
- I više nego što sam mogla zamisliti. - rekla je naposljetku, stavila glavu na
očeva prsa i pustila suze da teku. Njezin otac šutio je koju sekundu, a onda je
pokušao utješiti.
- Leni, slušaj me sad. Nitko, ali apsolutno nitko, nije vrijedan tvojih suza.
Može biti najsavršeniji na svijetu i dalje nikad neće biti dovoljno dobar za moju
191
 Knjige.Club Books
kćer. Znam da te sad boli, ali mlada si. Zaljubit ćeš se ponovno, možda će ti opet
biti slomljeno srce, možda ćeš ga ti slomiti. To je, nažalost, život, ali svaka tvoja
odluka, bila ona dobra ili loša, dovest će te na kraju do onog tko će te voljeti onako
kako zaslužuješ.
Elena je razmislila o njegovim riječima. Da, moja odluka dovest će me opet
do njega... ali u procesu ostaviti bez tebe. Kakav je to život? I kako netko očekuje
da ću ja moći donijeti tu odluku?
Oči su joj se ponovno napunile suzama.
- Elena, slamaš mi srce trenutačno, kunem ti se. Nikad te nisam vidio ovako
tužnu.
- Oprosti, tata.
- Nemaš se što ispričavati, budalice. Samo dobro pripazi da nikad ne upoznam
tog dečka. Jer bih mu sad najradije razbio glavu. Ti si moje sve, Elena. Vi ste moje
sve. I ne mogu podnijeti vidjeti vas povrijeđene.
Ti si moje sve... Riječi koje je već čula u ovoj istoj dvorani, u nekom drugom
okruženju, u nekom drugom životu. Na njezinu sreću, pjesmi je došao kraj, jer da
je stajala još samo sekundu duže na tom podiju vjerojatno bi se raspala pred svima.
Ovako je skupila snage pozdraviti se s roditeljima i sestrom, a onda gotovo otrčala
prema zahodu, gdje je isplakala dušu.
Nikad ne bi mislila da će se ples s ocem, koji joj je trebao biti najveća sreća,
pretvoriti u jedan od najtužnijih trenutaka koje je iskusila u životu. Njegova
prisutnost ovaj je put samo naglašavala Aleksovu odsutnost i nije bila sigurna
koliko će takvih trenutaka još moći izdržati. Ljubav prema ocu i obitelji bila je
jedno. Ljubav prema srodnoj duši nešto sasvim drugo. No morala je naći način
kako preživjeti vrijeme koje joj slijedi bez Aleksa a da ovako ne reagira. Nitko to
nije zaslužio. Ni ona, a ni njezina obitelj. A Aleks bi umro od tuge kada bi je vidio
koliko se muči. Duboko je udahnula nekoliko puta, nastojeći smiriti disanje. Suze
su i dalje padale niz njene obraze, ali uspjela se malo sabrati.
Aleks, ne mogu više ovako. Ne mogu ovdje živjeti s njima u sadašnjosti, a tebe
ovoliko osjećati u prošlosti. Ne mogu vječno biti između dvaju svjetova. Ako želim
doći do kraja ovog izazova ili što god to bilo, i završiti ga iole normalna, moram
te staviti sa strane. Inače bih mogla poludjeti od tuge. A sumnjam da bi se htio
oženiti ludom mladenkom. Zato ti obećavam - od danas živim svoj život onako
kako znam da bi htio da ga živim. Punim plućima. Ili barem jednim plućnim
krilom. Ali mora biti bolje od ovog. Ja to zaslužujem, moji to zaslužuju, i ti to
zaslužuješ. Volim te, ljubavi, i zauvijek ćeš biti sa mnom, ali moram prestati
razmišljati o tebi jer previše boli. Jedva čekam da ti se vratim, a do tada zbogom.
Suze na njezinu licu konačno su prestale teći. Obrisala je obraze i uklonila
mrlje od maskare uz pomoć džepnog ogledala, a onda izašla iz kabine.
- E, jesi dobro? - pitala je Petra, koju nije ni primijetila u zahodu.

192
 Knjige.Club Books
- Ajmo preskočiti lažne pristojnosti. - odrezala je Elena hladno i izašla.
Odmarširala je ravno za Leov stol, sjela pokraj njega bez pitanja i natočila si čašu
vina, koju je potom ispila naiskap. Primijetivši da je Leo gleda u čudu, konačno
je progovorila:
- No hoćemo li se onda danas napiti ili što?

193
 Knjige.Club Books

24.
Duga priča

- Program komparativne književnosti jedan je od najtraženijih studija na

Filozofskom fakultetu. Nekad se na tridesetak mjesta prijavljivalo i više od 300
studenata. Danas je komparativna književnost jedna od pet do šest studijskih
grupa koja je popunjena prvog dana upisa. Stoga vam čestitam što ste postali dio
filozofskog fakulteta. A sada idemo na posao.
Predstojnica je opisivala prvu godinu fakulteta brucošima, kojima je, barem
većini, ovo bilo prvo predavanje u povijesti njihova studiranja. U trećem redu
dvorane, pri samome kraju, sjedila je Elena i zapisivala bitne podatke; koliko
obveznih kolegija mora položiti, a koliko izbornih, zašto mora odslušati kolegij iz
estetike te koliko bodova nosi koji kolegij. Sve je informacije mogla naći na
internetu, no sve joj je bilo toliko zanimljivo da si nije mogla pomoći. Osim toga,
dial-up konekcija od koje se u prošlom životu odvikla u ovom joj je stvarala
itekakve noćne more.
Dugo je razmišljala o tome da li opet, kao i posljednji put, upisati psihologiju
ili se ovaj put okušati u nečemu novome. Jako je voljela studij psihologije, kao i
svoje pacijente koje je poslije u životu imala, no komparativna književnost
svakako je bila njezin nedosanjani san. Otkad se probudila prvi put u svojoj novoj
stvarnosti ponovno je počela pisati; nešto što je prestala u potpunosti kada joj je
tata umro, i sada to nije htjela pustiti. I zato se, naposljetku, odlučila okušati na
drugom fakultetu, iako je to samo značilo da će još jednom morati prolaziti
kroz ispite, učenja, neprospavane noći i nove ljude.
- Ovaj, ti znaš da sve to možeš naći na internetu, je l’ da? - upitao ju je muški
glas netom po završetku predavanja. Okrenula se prema njemu, a onda ostala bez
daha.
- Aleks... - promrmljala je.
Mladić nije čuo njezine riječi, ali svejedno ju je pogledao malo ispod obrva,
osmjehujući se kao da mu je pomalo neugodno. Elenu je na prvu preplavio osjećaj
blažene sreće, no već iduće sekunde kao da ju je netko, nimalo nježno, bacio na
pod.
To nije bio Aleks. No da je Aleks imao brata, izgledao bi otprilike ovako.
Osmijeh na neznančevu licu oblikovao je dvije male i slatke jamice na obrazima.
Smeđa kosa presijavala se na suncu koje se probijalo kroz oblake i kroz prozore
ulazilo u dvoranu, a bio je toliko visok da je čak i Elena, relativno visoka za
djevojku, morala nakriviti vrat kako bi ga bolje pogledala. Kada je sunce pobjeglo

194
 Knjige.Club Books
oblaku i kada su njegove zrake osvijetlile i njegove oči, tu je sličnost prestala. Bile
su bistroplave, poput mora, za razliku od Aleksovih koje su je uvijek podsjećale
na mirnoću zelenila i prirode. Kada je prevrtjela njegov glas u glavi, zaključila je
kako priča malo dublje od Aleksa, a na drugi pogled vidjela je i razliku u
njihovim ramenima; ona Aleksova dvojnika bila su ipak malo uža od njegove
prave verzije. Primijetila je da sad već dobrih petnaestak sekundi bulji u njega a
da nije ništa rekla pa se, nakon što joj se srce malo smirilo, zbrojila i prisilila na
odgovor.
- Moram vježbati rukopis za sve autograme koje jednog dana namjeravam
podijeliti kada objavim roman nakon ovoga fantastičnog studija. - izvalila je, ne
znajući ni sama kako da objasni zašto se ponašala poput potpunog štrebera; nešto
što inače definitivno nije bila. Osim činjenicom da je uzbuđena što je upisala
fakultet koji u prošlom životu nije. Što mu, naravno, ionako nije ni mogla reći.
- Opa, samouvjereno, sviđa mi se. Inače, ja sam Jakob. - rekao joj je i pružio
ruku.
- Elena, drago mi je. - uzvratila je pozdrav. Dvorana se počela prazniti, stoga
su i njih dvoje krenuli prema izlazu. Očekivala je kako će nakon toga kratkog
susreta biti i kraj njihova druženja, s obzirom na to da im je to bilo jedino
predavanje prvog dana studija, no Jakob je nastavio s pitanjima i nakon što su
izašli iz dvorane.
- Nitko od tvojih frendova nije upisao komparativnu?
- Ne, inače bi bilo malo čudno što sam sjedila sama, ne misliš? - upitala je
šaljivo, polako se oporavljajući od šoka koji je bio uzrokovan neočekivanim
susretom. Istodobno je željela pobjeći iste sekunde i ostati s njim te ga ispitati sve
o njegovu životu kako bi dokučila ima li ikakve veze s Aleksom, osim
nevjerojatne sličnosti. Stoga je i ona nastavila s pitanjima. - A tvoji?
- Jedan frend u posljednji tren odlučio je upisati nešto drugo. Tako da sam
ostao sam, ni kriv ni dužan. - odgovorio je pomalo potišteno.
- Ajde, ajde, sigurna sam da ćeš brzo naći neko društvo. - utješila ga je,
nakratko se i sama prisjećajući svoje prijateljice i vjenčane kume Hane, koja joj
je na današnji dan nedostajala više nego inače.
- Pa evo, napravio sam već prvi korak u tom smjeru. Ili ti ne želiš biti moja
prijateljica? - osmjehnuo se.
- Hmmm, čekaj da razmislim. - pravila se ozbiljna. Sada su već izašli iz zgrade
fakulteta, pa ga je vidjela na danjem svjetlu. Srce joj je počelo luđački udarati i
nije čula više svoje misli, nego samo ubrzani ritam u svojim ušima. Racionalni
dio nje znao je da ispred njezina lica ne stoji osoba s kojom je provela nekoliko
godina svog života i koju je voljela do neba i nazad, već netko njemu jako sličan.
No srce je mislilo drugačije pa se u njezinu tijelu vodila ozbiljna borba oko toga
da pobjegne doma ili da mu skoči u zagrljaj. Nikada u životu nije osjetila nešto
slično.

195
 Knjige.Club Books
- Što ako te počastim ručkom u menzi? - upitao je nakon što nekoliko sekundi
nije ništa rekla.
- Ti si već dobio iksicu? - upitala je, i dalje odgađajući svoj trenutak odluke.
- Aha, već danas ujutro, hrana je moj prioritet.
Eleninu kolebanju sada se pridružio i njezin želudac, koji je neutješno krulio.
Pretpostavila je da se ništa loše neće izroditi iz jednoga zajedničkog ručka, osim
što će možda saznati malo više o njemu.
- Onda? - upitao ju je nakon što nije ništa odgovorila.
- OK, prijatelju. Ajmo na ručak. - rekla je naposljetku.
- Da sam znao da je toliko malo potrebno za pronaći prijatelja na faksu, donio
bih odmah jedan Happy Meal sa sobom. - nasmiješio se.
- Nadam se s igračkom. - dometnula je. Naravno da voli McDonald’s,
pomislila je u sebi.
- Uvijek. - nasmijao se. - Nego, idemo li stvarno u menzu? - pitao je, još ne u
potpunosti siguran da Elena želi biti u njegovu društvu nakon što se ona nije
pomaknula ni centimetra.
- Pa ja sam gladna, a ti? Osim toga, ako budemo prijatelji, možda bi bilo dobro
i da se upoznamo. - rekla je, konačno krenuvši u smjeru menze.
- U redu. Ali onda samo neka teška životna pitanja, dogovoreno? - upitao je
poluozbiljno.
- Uf. Nadam se da je klopa u menzi vrijedna ovoga. - nasmijala se na kraju.
Biti bez Aleksa, ali i bez Hane, bilo je dovoljno teško samo po sebi, stoga joj je i
samoj bilo drago što joj prvi dan na fakultetu nije prošao tako da je bila kao vuk
samotnjak iz srednje škole.
Prošli su kroz gužvu studenata te ušli u studentski restoran koji su dijelili s
fakultetom strojarstva i brodogradnje. Uzeli su svaki nešto za pojesti, a Elena je
bila zahvalna do neba što živi doma i što se ne mora oslanjati isključivo na hranu
iz menze, koja i nije bila najfinija. Jakob je ponosno izvukao svoju iksicu i platio
jelo za oboje.
Zauzeli su dva slobodna mjesta u blizini nekoliko starijih studenata koji nisu
obraćali pozornost na njih. Počeli su jesti, a Jakob nije planirao gubiti vrijeme,
nego se odmah bacio na pitanja koja su prethodno dogovorili.
- U redu, započnimo. - rekao je formalno.
- Što to? - rekla je, stavljajući prvi zalogaj u usta.
- Pa pitanja za proces inicijacije našeg prijateljstva.
- O, Bože, ti si bio ozbiljan? - nasmijala se.
- Nego što! Pa nisam valjda platio 20 kuna i 44 lipe bezveze.
- Sad sam ozbiljno zabrinuta. - promrsila je.

196
 Knjige.Club Books
- Braća i sestre? - započeo je, ignorirajući njezinu opasku. Elena je na koncu
odlučila prihvatiti igru.
- Sestre. Dvije. Starija Lara i mlađa Mia. Lara je na medicini, a Mia završava
srednju. Ti? - uzvratila je.
- Dva starija brata. Ivano je na FER-u, a Matej je završio baš FSB. Bio sam s
njim ovdje nekoliko puta.
- Uh, teški fakulteti. Kako su tvoji reagirali kad si rekao da ćeš upisati nešto
ovoliko nježno nakon dva brata inženjera? - zadirkivala ga je malo.
- Ne pitaj. Predmet sam sprdnje na svim obiteljskim ručkovima. A ti?
- Ja sam srednje dijete. Ja sam uvijek predmet sprdnje. No pretpostavljam da
nisi mislio na to. - nadodala je. - Obožavam knjige i nekad sam se bavila pisanjem.
Nekako je ovo bio logičan izbor. - odgovorila je, pritom ne spominjući kolebanje
oko psihologije. On je, pak, bio nešto konkretniji.
- Ista stvar i sa mnom. Iako, druga mi je opcija bila kineziološki.
- Zajebavaš me. - izletjelo joj je u čudu. Kolike su bile šanse da mu je plan B
bio isti kao i nekad Aleksov? vrtjelo joj se po glavi.
- Za tvoju informaciju, prilično dobro igram košarku. - rekao je pomalo
uvrijeđeno, odgovarajući na njezin začuđeni ton.
OK. Ovo nisu istine, pomislila je.
- Ozbiljno? Košarka? - upitala je, više sebe nego njega.
- Najozbiljnije. - rekao je iskreno.
- Ne mogu vjerovati. - rekla je, vrteći glavom.
- Moram li ti pokazati snimke? Moja mama ima sve do jedne. - nastavio je u
uvrijeđenom tonu.
- Ne, ne, vjerujem ti. Moja reakcija nije zbog tebe, bez brige.
- Nego? - zanimalo ga je.
- Nego mene uvijek nekako nađu neki košarkaši. - rekla je na kraju, nadajući
se da je neće više zapitkivati u tom smjeru.
- Aha, jasno. - rekao je, kao da nije rekla ništa čudno. - To me dovodi do
sljedećeg pitanja. Dečko?
Eleni je, na djelić sekunde, zastalo srce. Spustila je pribor za jelo na stol i
koncentrirala se na njegovo lice. Iako je pitanje bilo relativno benigno, osmijeh
na njegovu licu govorio je da je zaista zainteresiran za njezin odgovor. Stvarno
nije gubio vrijeme na trivijalna pitanja, baš kao što je i najavio, mislila je u sebi.
Nije znala kako da se izvuče iz odgovora; naposljetku, nije ni bila spremna
nekome objašnjavati svoje osjećaje, svakako ne na prvi dan faksa, pa je bila
kratka.
- Hm. Ne.
- Hm. Okolišanje. - zadirkivao ju je.

197
 Knjige.Club Books
- Duga priča. - procijedila je. - Ali ne, nemam dečka. Ati? - dodala je na kraju
te iznenadila samu sebe svojom izravnošću.
- Ni ja nemam dečka. - odgovorio je u sekundi.
- Šteta, oduvijek sam htjela gej-frenda. - nasmijala se. - A curu?
Koji mi je vrag? Zašto me to zanima? pitala se u sebi.
- Nemam ni to. - odgovorio je i nasmiješio se. Jamice na njegovim obrazima
pojavile su se kao nekad na Aleksovim. Njegov je pogled bio preintenzivan za
Elenu pa je svoj usmjerila u drugu stranu.
- Vidim da sam dotaknuo osjetljivu temu pa nećemo više u tom smjeru. - rekao
je, nakon što je primijetio da gleda u daljinu bez nekog fokusa. - Ljubimci?
- Mačka. Moki. Lijeno razmaženo čupavo derište. - prihvatila je novo pitanje
i vratila pogled na njega. Teoretski, bila je punih deset godina starija od njega, ali
trenutačno joj je, osim kada se radilo o osjetljivim pitanjima, odgovarala njegova
bezbrižna zafrkancija.
- Pas. Fred. Mješanac labradora i retrivera. Najsretniji pas na svijetu, s
nekoliko kilograma viška od silnog žicanja hrane.
- Oduvijek sam htjela imati psa, samo moji nikad nisu bili za to jer nismo
imali preveliko dvorište. - sjetila se odjednom rasprava koje je imala s roditeljima
na tu temu.
- Moja mama i nema dvorište, ali je luda za psima. Freda je spasila od nekog
čovjeka koji ga je držao na lancu, a i prije njega imali smo pse, papige, zečeve...
Luda kuća.
- Što tvoj tata kaže na to? - pitala je, ne razmišljajući previše o pitanju.
- Ovaj, tata mi je umro prije desetak godina. Infarkt. - rekao je kratko, dajući
joj do znanja da ne želi razgovarati na tu temu.
Elena, glupačo. Trebala je shvatiti na prvu, čim nije rekao „moji starci“ nego
„moja mama“. I sama je bila bolno svjesna koliko je teško odgovarati na pitanja
o roditeljima a da drugoj osobi ne daš naslutiti da zapravo nemaš jednoga.
- Žao mi je. Nisam te trebala to pitati. - rekla je iskreno.
- Nema veze, nisi mogla znati. - odgovorio je u normalnom tonu.
- Zapravo i jesam. - promrmljala je.
- Kako, vidovita si? - čuo je njezin odgovor.
- Ma ne, nego... Nego sam volontirala u udruzi koja se bavi gubitkom bliskih
osoba. - smuljala je na brzinu. - Trebala sam odmah primijetiti kada nisi
spomenuo tatu u razgovoru.
- Opet, nema veze. Drago mi je da možemo o tome normalno popričati.
Najgori su mi oni...
- Pogledi sažaljenja? - uletjela je, znajući točno što će reći.

198
 Knjige.Club Books
- Upravo to. - odgovorio je, pomalo iznenađen što je pogodila nastavak
njegove rečenice.
- Onda, koju si poziciju igrao na košarci? - skrenula je temu, kako bi mu bilo
manje neugodno. Znala je da bi joj bilo drago da je netko za nju napravio isto.
Nasmiješio se ponovno, ovaj put zahvalno, i veselo poveo razgovor u smjeru
košarke.

199
 Knjige.Club Books

25.
Bijeg od svakidašnjice

- Dakle, da vidimo. Pojam književnosti obuhvaća uži pojam od pojma koji

obuhvaća sve što je zapisano u knjigama. - započela je Elena. Sjedila je s Jakobom
u parku koji je bio na pola puta između njegove i njezine kuće. Našli su se tamo
prvi put kako bi se počeli pripremili za njihov prvi kolokvij iz opće povijesti
književnosti.
Njihovi prvi fakultetski mjeseci proletjeli su u hipu, ispunjeni kvalitetnim i
zanimljivim predavanjima. Elena je uživala, znajući već nakon nekoliko dana da
je napravila dobru odluku neponavljanjem istog odabira. Obožavala je
psihologiju, no kada ju je prošli put upisala, imala je posve drugu motivaciju nego
kada je ovaj put upisala književnost, koja je oduvijek bila njezina strast.
Dodatan element njezina zadovoljstva fakultetom bio je i Jakob, koliko god
si to nije htjela otvoreno priznati. Svakoga jutra dočekao ju je sa sačuvanim
mjestom u dvorani. U pauzama između predavanja išli su zajedno na ručak, a
nakon fakulteta na kavu. Primijetila je da se uz njega više smije, nastojeći ipak
zadržati u glavi distinkciju između Aleksa i njega, koliko god da ju je Jakob
podsjećao na njezina zaručnika. U samo nekoliko mjeseci tako je naučila da je
Jakob opušteni kampanjac, dok je Aleks zbog svih zahtjeva koje je imao da uopće
upiše fakultet u Americi bio izuzetno organiziran i radišan. Jakob je volio
košarku, ali iz nekog razloga nikad nije planirao baviti se ozbiljnije njome u
životu. Obožavao je svoju majku, ali nije imao grižnju savjesti zbog odlaska od
doma pa je živio u stanu s cimerom, iako je bio iz Zagreba i nije se trebao odseliti
od doma. Jakob je bio iznimno samouvjeren, dok je Aleks u ophođenju s drugima
bio skromniji i opušteniji. Mogla je nabrajati razlike do beskonačnosti, ali ipak je
bila svjesna da je uživala u njegovu društvu. I više nego što je htjela.
- Bože, koja glupa rečenica. - provalio je Jakob.
- Znam. To je iz nekih skripata s neta. Možda bi bilo pametnije da smo učili
iz navedene literature? - zabrinuto ga je pitala.
- Ma da. Tko ima vremena učiti iz knjiga. Nastavi. - dodao je blago,
rastegnuvši se, polako spuštajući leđa na travu s prekriženim rukama iza glave.
- Uh, u redu. Pojam literatura ima obično uže značenje i odnosi se na knjige
i članke o nekoj široj temi ili znanstvenom području. - rekla je, provjeravajući je
li dobro pročitala.
- Kako sad i literatura ima uže značenje, zar nije književnost isto bila neki uži
pojam? - zbunjeno je pitao.
200
 Knjige.Club Books
- Eto, tako piše, hoćeš pogledati? - pitala ga je pomalo frustrirano. Bila je silno
nervozna pred prvi kolokvij.
- Naravno da ne, vjerujem ti. - osmjehnuo joj se, a jamice su se pojavile na
njegovim obrazima. Stisnuo joj je rame kako bi je dodatno uvjerio da nastavi, a
ona je i protiv svoje volje osjetila nekoliko leptirića u trbuhu pa je brzo svrgnula
pogled prema papirima koje je držala u rukama.
- Erm, književnost ne mora biti nužno zapisana, jer postoji i bogata usmena
književnost. - pročitala je sa zadrškom.
- Ma je li? A koji vrag onda mi ovo sve učimo? - prasnuo je u smijeh.
- Jakobe! Ovako nikad ništa nećemo naučiti. - opomenula ga je.
- Što onda, to je samo jedan kolokvij. - utješio ju je.
- Tebi možda, meni je već dosta učenja. - promrmljala je.
- Eto, štreberice, znao sam da si štrebetala cijelu srednju. - zadirkivao ju je.
- Hej! Ne zovi me tako. - upozorila ga je naoko strogo.
- Ma nemoj? Hoćeš reći da nisi bila? - nastavio je sa zadirkivanjem.
- Oh, da, u pauzama između spavanja na matematici i košarkaških utakmica.
- rekla je, više za sebe, i dalje koncentrirana na posve nelogično gradivo.
- Košarkaških utakmica? - pitao je sa zanimanjem.
Elena se ugrizla za jezik. Fuck. Kako da se sad izvučem iz ovog?
- U mojoj školi bio je jak sportski duh. - izvalila je, nadajući se da neće
nastaviti zapitkivati u tom smjeru.
- Mhm... - prokomentirao je, neuvjereno. - Za mene je mama dolazila navijati.
- nasmiješio se.
- To je lijepo. Podržavala te, znači?
- Da, stvarno jest. Počeo sam se baviti time nakon što je tata umro. Bio je to
moj svojevrsni bijeg od svakidašnjice. - objasnio je.
Elena je jako dobro znala na što misli. Ona je svoj bijeg našla u Aleksu. A
Aleks pak u košarci. Bilo je bolno smiješno koliko su bili slični, i ne samo fizički.
Razmišljala je o tome sljedećih nekoliko sekundi, ne primjećujući da je Jakob
nešto pita.
- Zemlja zove Elenu! - rekao je nešto glasnije ovaj put, mašući rukama ispred
njezina lica.
- Oprosti, zamislila sam se.
- Pitao sam jesi li se ti bavila košarkom. - upitao je zabavljeno.
- Ne, samo sam gledala, to mi je bilo dovoljno. - objasnila je.
- To sam si i mislio. - kreveljio se.
- Kako to misliš? - upitala je znatiželjno.
- Preženstvena si za košarkašicu, za početak.

201
 Knjige.Club Books
Rečenica ju je pogodila kao šaka u trbuh. Znala je da ju je već jednom čula
kada su se ona i Aleks tek upoznavali. Ako se ovakve stvari nastave, bit će mi
stvarno teško družiti se s njim, pomislila je namrgođeno.
- Nisi nikad ozbiljnije razmišljao o košarci? - odlučila se naposljetku pitati.
- Misliš, da počnem igrati za neki klub? - bio je zbunjen.
- Pa to, ili, ne znam, stipendija pa studiranje vani? - upitala je sa zadrškom,
strahujući od njegova odgovora.
- Oh, toliko dobar nikad nisam bio. Mislim da jako malo naših uspije dobiti
stipendiju za igranje vani. A oni su onda zaista posebni.
I ne znaš koliko, nasmiješila se u sebi.
- A da mi nastavimo s učenjem? - upitala je ozbiljno i otvorila papire ponovno.

Kući je stigla pomalo zamišljena. Glava joj je bila puna gradiva koje su prošli
u parku, a mislima su joj letjele i sve rečenice koje je tog popodneva čula od
Jakoba, o kojima nije znala što bi mislila. Ostavila je stvari na stolcu, zavalila se
na krevet i piljila u strop, sve dok u sobu nije ušla njezina majka.
- Hej. Sve u redu? - pitala ju je pomalo zabrinuto.
- Da, zašto pitaš?
- Pa nije još ni večer, a već ležiš u krevetu. Naporan dan? - pitala je, sjedajući
na stolac do nje.
- Samo neko čudno gradivo s faksa, pretpostavljam. - rekla je Elena
neodređeno.
- Zašto sa svima u kući možeš pričati, osim sa mnom? - pitala ju je majka
tužno.
- Nije istina. - branila se Elena, iako je znala da joj je majka realno u pravu.
- Kad smo posljednji put imale pravi majka-kći razgovor, ha? - uzvratila je.
Elena se pošteno morala zamisliti kako bi joj odgovorila na pitanje. Kada je
shvatila da se ni sama ne može sjetiti, odlučila je dati sve od sebe kako bi to
nadoknadila.
- U pravu si.
- Eto. Mogu li ti kako pomoći? Radi li se o nekom dečku? - upitala je sa
smiješkom.
- Da... i ne.
- Kako to misliš? - bila je zbunjena.
- Radi se o dvama dečkima. - bila je nešto konkretnija Elena.
202
 Knjige.Club Books
- Opa. To je moja specijalnost, kao što znaš odnedavno. - prasnula je majka u
smijeh.
- Pa sad kad si već spomenula... Kako se to dogodilo, mama?
- Što, to da sam prešla s jednog brata na drugog? - pitala je, lagano se
zacrvenjevši.
- Pa... ovaj, da.
- Nije baš to tako jednostavno kako si ti to postavljaš u glavi. Da, hodala sam
s Lovrom kratko prije nego što sam počela hodati s tvojim tatom. To s Lovrom
bila je dječja ljubav. Nije se mogla mjeriti s tim što sam osjećala prema tvom tati
kada smo počeli provoditi malo više vremena skupa.
- Nije te smetalo što su toliko slični? Mislim... Tata i Lovro stvarno su jako
slični.
- Možda fizički. Psihički nisu imali veze jedan s drugim. Pa mislim, Elena,
upoznala si Lovru, mogla si vidjeti na vlastite oči. A zašto me ovo sve pitaš?
Dvoumiš se između dvojice, ili što?
Elena nije morala ni razmisliti o odgovoru.
- Ne. Za mene uvijek postoji netko tko će zauvijek biti u mom srcu i ni jedan
mu neće doći ni blizu.
- Tako lako to zaključuješ s punili osamnaest, gotovo devetnaest godina?
Mislim da treba proći još neko vrijeme prije nego što uspiješ biti sigurna u takve
odluke.
- Ma nemoj? A koliko je vremena prošlo prije nego što si ti znala da je tata
jedan i jedini?
- U redu, uhvatila si me sad. Znala sam to gotovo iste sekunde. - nasmiješila
joj se majka. - No dobro, kad ćemo upoznati onda toga tvog jednog i jedinog?
Elena se snuždila na nekoliko sekundi.
- Nećete. O tome se i radi. - rekla je kratko.
- Ah. Jasno. Kakve to onda veze ima s tatom, Lovrom i sa mnom? - pitala je
majka zbunjeno.
- Pa nikakve. Ali ti si htjela pričati. - nasmiješila se Elena.
- Fino si me navukla, mala. Uopće ne znam otkud tati ideja s Lovrom, mislila
sam da smo tu priču odavno završili. Nikad nisam mislila da ćete vas tri uopće
saznati za to.
- Uh, za to sam ja kriva vjerojatno. - rekla je Elena pokunjeno.
- Kako to misliš?
- Imala sam ružan san. - rekla je neodređeno.
- Ne razumijem.
- Sanjala sam da si tatu zamijenila Lovrom. - objasnila je.
- Samo tako? Ničim izazvana? - pitala je majka začuđeno.

203
 Knjige.Club Books
- Pa... Ne. Tata je, naime, umro prije tog. - izrekla je Elena, a oči su joj se
napunile suzama.
- O Bože, to je stvarno bio ružan san.
- Stvarno je. Pričala sam s tatom jednog dana o tome, on mi je malo objasnio
vašu povijest, a onda je došao na sjajnu ideju da ga pozove na večeru. E, za to ja
definitivno nisam bila kriva. - izvlačila se Elena.
- Da, naravno, tvoj tata oduvijek je bio mirotvorac. Ali, kao što si vidjela, to
ne garantira da se neke stvari mogu popraviti, a ljudi pomiriti, pogotovo kada obje
strane nisu zainteresirane za to.
- Znači, hoćeš reći da nikad ne bi mogla završiti s Lovrom? Čak ni kad tate,
ne znam, ne bi bilo?
- Bože, ne. Ne znam koje bi me ludilo trebalo natjerati na to. - nasmijala se
majka.
Ja znam, pomislila je Elena. Ludilo tuge, zaključila je, shvativši da su joj neke
stvari u vezi s njezinom majkom puno jasnije.
- Oprosti što sam bila hladna prema tebi zadnjih nekoliko mjeseci. - rekla je
Elena naposljetku.
- Pa, ako su ti se takve misli vrtjele po glavi, ne mogu reći da se previše čudim.
Samo, voljela bih da sljedeći put dođeš sa mnom popričati. Znam da nemam tatine
vještine, ali nisam ni ja za bacanje, znaš?
- Nisi, mama. Žao mi je što mi je toliko dugo trebalo da to vidim. - rekla je
Elena i ustala kako bi je zagrlila.
Aleks bi bio ponosan da nas vidi, pomislila je, zagrlivši mamu još snažnije.

204
 Knjige.Club Books

26.
Samo prijatelji

- Večeras nam je onaj tulum za kraj semestra, jesi li planirala ići? - upitao ju
Jakob jednog dana kada su se vraćali s posljednjeg predavanja za taj tjedan.
Elenine su misli još bile u predavanju koje su odslušali pa joj je trebalo
nekoliko sekundi da se prisjeti o čemu točno priča. Tulum. Sjetila se da je vidjela
plakate po fakultetu, ali nikad nije ozbiljno razmišljala o tome da ide. Iako je osim
Jakoba imala neko omanje društvo na fakultetu i znala je da se na tulumu ne bi
osjećala usamljeno kao nekad, izlasci je svejedno nisu previše zanimali.
- Ne pretjerano, ti?
- Pa nemam pojma. DJ je dobar, party nije samo naš nego od nekoliko
fakulteta, moglo bi biti dosta ljudi. - slegnuo je ramenima.
- Misliš, cura? - zadirkivala ga je, iako ju je podsvjesno zanimao njegov
odgovor.
- Pa imamo ih dosta i na našem fakultetu, zar ne? - rekao je nedefinirano.
- Pretpostavljam. - odgovorila je u istom tonu, nadajući se da tim komentarom
ne cilja na nju.
- Onda, prijateljice, idemo li? - bio je nešto direktniji.
- Aha, ti si mislio da idemo skupa? - upitala je pomalo zbunjeno.
- Pa nije baš da imamo oboje horde prijatelja s faksa - nasmijao se. - Da, ti i
ja skupa. Zašto ne?
Elena je razmišljala nekoliko sekundi o odgovoru. Kada nije smislila ništa
konkretno, odlučila je odgoditi ga.
- Mogu li malo razmisliti pa ti javiti poslije?
- Naravno. Ionako nemam ništa u planu. Ako ne odemo, igrat ću igrice na
kompu ili nešto, nije velika šteta. - odgovorio je samouvjereno.
Rastali su se nakon nekoliko minuta, a Elena je razmišljala o njemu čitavim
putom do doma. Rastreseno je ušla u njihov stan i gotovo se zabila u svog oca,
koji je krenuo prema kupaonici.
- Hej, mala. Gotov faks?
- Da. - odgovorila je kratko, i dalje u svojim mislima.
- Umorna?
- Ne znam. Ne baš.
- Leni, je li sve u redu? - upitao ju je tata pomalo zabrinuto.
205
 Knjige.Club Books
- Valjda? - odgovorila je, nesigurna u svoje osjećaje.
- Ajde, daj mi dvije minute pa se vidimo u kuhinji. - namignuo joj je.
Elena je ostavila svoje stvari u sobi, koja je bila prazna. Mia je svako slobodno
popodne provodila ili na tečajevima šminkanja ili pak šminkajući svoje
prijateljice. Elena je bila presretna što je njezina sestra pronašla svoju strast, a
razmišljala je i da upiše nešto u tom smjeru. Sada je bila u potpunosti drugačija
od Mije na koju je Elena naviknula. I samohrana majka Mia bila je samouvjerena
te se borila za sebe i Iskru, no ova je samouvjerenost sjala drugim sjajem. Jačim,
pozitivnijim. Onakvim kakav je tada trebala imati za svoje godine, a ne onakvim
kakav joj je praktično bio nametnut. Eleni je nećakinja jako nedostajala, ali znala
je da će Iskra doći u pravo vrijeme ovaj put.
Izašla je iz svoje sobe i produžila u kuhinju. Na pultu su je dočekale palačinke,
a iza sebe čula je očeve korake.
- Kao da si znao što mi treba. - nasmiješila se ovlaš, mažući palačinku
Nutellom.
- Ovaj put baka ti je čitala misli, napravila ih je prije petnaestak minuta. Što
se događa? Kako je na faksu?
- Sjajno je na faksu. - prvi put pokazala je emocije. - Zaista mi se sviđa
gradivo, ima divnih profesora. Imam tonu toga za čitanje, neke stvari ne vesele
me previše, ali u globalu mi se jako sviđa.
- To mi je drago čuti. A jesi li našla kakvo društvo? - upitao je pronicljivo.
Elena je zašutjela na sekundu. Njezin tata ionako nije znao za Aleksa. Zašto
joj je onda bilo neugodno reći da se na fakultetu druži s jednim dečkom? Toliko
sličnim njemu, podsjetila se.
- Ima jedan dečko... - započela je.
- Opa. Samo on? - upitao je tata, praveći se zabrinut.
- Pa... da, zapravo. Nekako sam i navikla tako. - dodala je.
- Hm, pa ne znam baš. Znam da si se inače dosta družila s Petrom, ali imale
ste vi i neko šire društvo. Gabi, Lorena... Zar ne? Usput, što je s njima?
- Petra je valjda upala na ADU. - pretpostavljala je.
- Valjda? Pa što se vas dvije ne družite više? - upitao je začuđeno.
- I ne baš. - slegnula je ramenima.
- Kako to?
- Duga priča. - pokušala se izvući.
- Ja imam vremena napretek. - nasmiješio joj se.
- U nekom sam trenu primijetila da smo prijateljice samo u dobru, a ne i u zlu.
- pokušala je objasniti.
- Uh. No dobro, to je prilično dobar razlog da s nekim ne nastaviš druženje.
Prijatelji su nam najhitniji baš u ovom drugom slučaju.

206
 Knjige.Club Books
- Točno tako. - razmišljala je naglas.
- A taj dečko s kojim se družiš?
- Ale... Ovaj, Jakob. - rekla je, ni sama ne vjerujući da je skoro izrekla
Aleksovo ime.
- Alejakob? - pokušao se našaliti.
- Ha, ha. Samo Jakob. - odgovorila je, još pomalo potresena.
- U redu. Kakav je Samo Jakob? Trebam li imati jedan očinski razgovor s
njim? - nastavio je otac.
- Tata. Samo smo prijatelji. - rekla je, prisjetivši se istih takvih izlika koje je
upotrebljavala kada ju je netko pitao za Aleksa. Ipak, čvrsto je vjerovala kako u
Jakobovu slučaju nisu samo izlike.
- Mislim da ti je baka sigurno rekla svoje mišljenje o muško-ženskim
prijateljstvima?
- Joj, je. Molim te da više o tome nikad ne pričamo. - nasmijala se.
- Moram li izvlačiti baš svaku riječ iz tebe? Ajde, gukni. Zašto se družiš baš
s njim?
- Nemam pojma. Na kraju srednje škole nekako sam zaključila da mi muško
društvo više odgovara od ženskog. Manje pretvaranja i manje zabijanja noževa u
leđa. Jakob mi je prišao prvi dan predavanja, zafrkavajući me što toliko zapisujem
i nekako smo se nastavili družiti, samo on i ja.
- Aha, već loše utječe na tvoje radne navike. Ne sviđa mi se. - zaključio je
tata.
- A još ako ti kažem da me pozvao van danas... - zadirkivala ga je.
- Ne može. U kazni si.
- Zbog čega!? - upitala je šokirano.
- Zbog druženja s muškim osobama na fakultetu. - nasmijao se.
- No baš praktično.
- Šalim se, kćeri. Drago mi je da si zaboravila na onog mangupa. Nikad te
nisam vidio tako tužnu i ne bih htio opet.
- Nije mangup. - opomenula ga je. - I nisam zaboravila na njega. - dodala je
tiše.
- Hej, nisam to rekao zato da se osjećaš loše. Mlada si, sad je period života u
kojem se trebaš zabavljati, a ne plakati za nekim tko te nije vrijedan. I zato danas
možeš ostati dokad hoćeš. - svečano je objavio.
- Znači, puštaš me van bez ograničenja kako bih se išla zabavljati s nekim
dečkom? Tata, jesi li dobro, imaš li temperaturu? - prasnula je u smijeh.
- Evo, ne znam ni sam. Ali sve mi je draže od toga nego da te gledam kako se
povlačiš po kući, tmurna i uplakana. Ako je Samo Jakob odgovoran za to, izvest
ću ga na večeru, majke mi. - odgovorio je zabavljeno.

207
 Knjige.Club Books
- OK, tata, uspio si me se riješiti. Stvarno, kao da želiš isprazniti kuću iz nekog
razloga s nekim lošim izlikama. Jesi možda planirao neki dejt s mamom? -
zafrkavala ga je.
- Vidiš, i nisam, ali dala si mi dobru ideju sad.
- Uh. Onda ću svakako izaći iz kuće da izbjegnem vaša ljubakanja. - rekla mu
je i isplazila jezik.
Nekoliko sati poslije našla se s Jakobom na trgu. Čekao ju je ispred konja, a
već je iz daljine mogla vidjeti kako se za izlazak uredio malo drugačije nego što
je svakodnevno izgledao na fakultetu. Bijela košulja, tamne hlače i kožne tenisice
iznimno su mu dobro stajale i Elena se prvi put zapitala je li dobra odluka što ide
s njim van.
Razmišljala si već o tome. I obećala sebi i Aleksu da ćeš nastaviti živjeti, a ne
začahuriti se i čekati da deset godina prođe. To tako ne funkcionira. Morat ćeš
izlaziti dalje, pa makar i s drugim dečkima. To ne znači da si zaljubljena u nekoga
drugog ili pak da ne voliš Aleksa. Samo ideš van. I on ti to ne bi zamjerio, prolazilo
joj je kroz glavu dok se približavala Jakobu.
- Hej! - pozdravio ju je veselo kada ju je ugledao.
- Hej i tebi. - nastojala je zvučati veselo kao i on.
- Kako to da si na kraju odlučila ići? - upitao je.
- Tata mi je malo olakšao. Planira spoj s mamom, a njih se dvoje znaju
ljubakati kao nesnosni tinejdžeri pa sam morala pobjeći od tog. - nasmijala se.
- Oh, to zvuči lijepo. - rekao je nekako nostalgično.
- Ajme, sorry. Skroz netaktično od mene. - zbunila se.
- Joj, Elena. Nisi ti kriva što ja nemam tatu, a ti imaš. Lijepo ti stoji ova haljina.
- primijetio je, prebacujući se na drugu temu.
Elena je na Larin nagovor odjenula jednu od njezinih. Lara i ona imale su
pomalo drugačiji stil oblačenja; Larin je bio romantičan, Elenin opušteniji i
svakidašnji, pa je Elena tu i tamo posudila od nje odjeću za neke izlaske. Ipak, u
ovoj haljini osjećala se sređenije nego što je mislila da bi trebala biti. Ili samo nije
htjela da Jakob pomisli da se uredila za njega. Iako je i on definitivno bio faktor
za posuđivanje haljine.
- Hvala ti. Sestrina je. - nadodala je, prekidajući svoje analize u glavi. - A ti
ne izgledaš loše u košulji. - rekla je i zacrvenjela se.
Oboje su zašutjeli nakratko te krenuli prema tramvajskoj stanici. U tramvaju
je bila gužva pa nisu pretjerano razgovarali, a kada su došli pred klub, ionako se
ne bi čuli od trešteće glazbe koja je grmjela iz zvučnika. Klub je bio prepun; na
brucošijadi su sudjelovala tri fakulteta, stoga je dio ljudi stajao ispred i pušio, a
dio plesao na komercijalnu muziku tog desetljeća.
- Idem nam po nešto za piće, može? Što da ti uzmem? - upitao je.
- Hm, nemam pojma. Što si ti mislio?

208
 Knjige.Club Books
- Nekakvo pivo vjerojatno, vidjet ću što imaju.
- Onda uzmi i meni jedno. - rekla je naposljetku.
- Opa.
- Pa da. Neću ja valjda biti trijezna dok ti alkoholom zaglušuješ ovu buku.
Hvala, ne. - nasmiješila se. U sebi je ipak znala da je glavni razlog zašto je uzela
pivo bio što je večeras bila iznimno nervozna u Jakobovu društvu. Nasmiješio joj
se, a onda krenuo prema klubu.
Elena je nastavila stajati vani, promatrajući ljude oko sebe. Neki od njih bili
su već posve pijani; drugi su uživali u razgovoru u velikim grupama, kao da se svi
poznaju sto godina. Pretpostavila je da je alkohol kumovao tome, razmišljajući
hoće li se i ona i Jakob tijekom večeri pridružiti nekoj većoj grupi ili će cijelu
večer morati razmišljati o tome koliko se krivo osjeća što je uopće s njim vani.
No jedno poznato lice ubrzo ju je zaustavilo u razmišljanjima.
- Hej, Elena, otkud ti ovdje? - upitao ju je Leo koji je upravo izašao iz jedne
takve grupe i krenuo prema klubu.
- Hej i tebi! Evo, moj je faks jedan od ovih koji sudjeluju.
- I moj isto! A zašto si sama vani?
- Frend mi je otišao po cugu.
- Opa, frend. - zadirkivao ju je.
- Da, samo prijatelj. - ponovila je rečenicu koju je rekla tati, a onda se opalila
smijati. Sjetila se i da je već vodila sličan razgovor s Leom.
- Hoćeš li nazdraviti našem ponovnom susretu? - upitao ju je, pokazujući joj
bocu ispod svog sakoa.
- Jao, ne hvala, taj tvoj alkohol uvijek mi pomuti razum. - nasmijala se.
- Pa da, to mu i je glavna namjena, ali ne sjećam se da sam ti ga ikad dao. A
vjerujem da bi se sjećao toga. - namignuo joj je.
Elena se prekasno sjetila kako u ovoj verziji svog života nije otišla na zabavu
s Aleksom na kojoj se napila i završila s Leom. Toga je dana ostala sa sestrama i
roditeljima, radije igrajući Monopoly. Nije mogla podnijeti pomisao da se nađe na
istoj zabavi, a bez Aleksa. Za to joj je bila dovoljna maturalna, na kojoj je,
poučena iskustvom, izbjegavala piti išta što je došlo iz Leova sakoa.
- Hej, evo me. Neizdrživa gužva je unutra. - Jakob se konačno vratio i spasio
je od daljnjeg objašnjavanja.
- Bok, ja sam Leo, Elenin kolega iz razreda. - predstavio se, a Jakob mu je
spremno pružio ruku.
- Jakob, Elenin prijatelj s faksa. - naglasio je sa smiješkom.
- Opa. Pa kada je tako, onda ja tu nemam što više tražiti. Uživajte, golupčići.
- zaključio je i krenuo prema klubu.
- U redu. Malo je čudan. - zaključio je Jakob.

209
 Knjige.Club Books
- I više nego što misliš. - objasnila je Elena, privlačeći bocu piva usnama.
- Hej, nisi nazdravila sa mnom. - zabrzao je Jakob.
- Ups, oprosti. - odmaknula je bocu. - U što pijemo?
- Našu prvu, i nadam se ne posljednju, zabavu skupa. - namignuo joj je.
Elena je kucnula o njegovu bocu a da nije ništa odgovorila na to. Iako je jako
glasno pomislila da se i ona nada istome.

Nekoliko piva poslije Jakob i Elena stajali su u grupi studenata sa svog faksa.
Kao što to i inače biva kada se alkohol uplete, vrlo su brzo svi bili najbolji
prijatelji, razgovarajući o svojim starim srednjim školama, biserima iz razreda, o
tome što su htjeli upisati umjesto komparativne i čemu se nadaju tijekom
fakulteta.
- Ja znam čemu se ja nadam. Upoznavanju što više cura. - rekao je David, koji
je došao iz razreda koji su pretežno činili dečki. Dok je izgovarao rečenicu gledao
je direktno u Elenu. Jakob se pomalo promeškoljio, no nije ništa rekao.
- Ja se nadam da će asistent s opće povijesti književnosti primijetiti da
postojim. - rekla je zaljubljeno Ema.
- Ja se nadam da ćemo imati malo zanimljiviju literaturu za čitanje od ove
trenutačno. - odrezala je Ivona, koja se pokazala strašno ambicioznom i upornom
na predavanjima.
Dok je razmišljala o svom odgovoru, Elena je primijetila da je David i dalje
netremice gleda. Namrštila se malo kao da ga pita ima li nešto na licu, a on se
zavodnički osmjehnuo.
- Ja se nadam da će Elena zaplesati sa mnom večeras. - ispalio je Jakob i
uzrokovao da društvo prasne u smijeh. Elena je skrenula pogled s Davida na
Jakoba i pogledala ga upitno.
- Opaaaa, gle, dečko se javno izložio, nećeš ga valjda odbiti? - upitala je Ema,
evidentno najveća romantičarka u grupi.
- Da, Elena, nećeš valjda. - pravio se potišten Jakob.
- Elena i Jakob, Elena i Jakob, Elena i Jakob. - navijala je grupa. Elena je
prasnula u smijeh te glavom kimnula u smjeru kluba pa su krenuli prema unutra,
uz glasno pljeskanje kolega.
Kada su se malo udaljili, Jakob joj se obratio.
- Ne moramo plesati. Samo sam se htio maknuti malo otamo.
- Zašto? - upitala je zbunjeno.

210
 Knjige.Club Books
- Nemam pojma. Nije mi se svidjelo kako te David gleda. - priznao je
naposljetku.
Elena je osjetila leptiriće u trbuhu, iako se silno borila protiv njih.
- Iskreno, ni meni. Frajer je malo ljigav. - rekla je iskreno.
- Slažem se. Idemo po pivo?
Primio ju je za ruku kako se ne bi izgubili u gužvi. Jedva su se provukli do
šanka, gdje su sljedećih petnaest minuta čekali da ih konobar uopće pogleda.
- Hoćeš da ja probam? - pitala je Elena, koja je stajala iza Jakobovih leđa.
Jakob je po petnaesti put mahao istom konobaru, a ovaj se pravio da ga ne
primjećuje.
- Ma je, moš misliti da će to djelovati.
Elena se provukla ispred njega i zagledala se u konobara. Ovaj je skrenuo
pogled s djevojaka koje je upravo posluživao i dao joj znak da odmah dolazi.
- Vidiš? Magija. - osmjehnula se Jakobu.
- Aha. Ja bih to malo drugačije nazvao.
- A da? Kako?
- Uhvatila ga je ŠarmElena. Teška bolest. Neizlječiva. Jadan onaj koji joj se
nađe na putu. - namignuo joj je.
Ubrzo su dobili teško zarađena pića, a Eleni je, čim se okrenula kako bi sa
šanka krenuli prema izlazu, njezino kliznulo iz ruke. Jakob je to na vrijeme
primijetio i uhvatio bocu u zraku.
- Eto. Sad mi stvarno duguješ ples. - nasmiješio se, pružajući joj bocu.
- Kako ti je to uspjelo? - upitala je iznenađeno.
- Nemam pojma. Refleksi od košarke, pretpostavljam. Valjda je nešto ipak
dobro izašlo od svih silnih treninga nakon škole. - odgovorio je normalno, a Elena
je osjetila mali udarac u trbuhu zbog podsjetnika na Aleksa. Košarka. Treninzi.
Opet. Naravno. Jer zašto bi nešto u mom životu bilo jednostavno?
- Znaš što? Stvarno bi mogli zaplesati. - rekla je, želeći što prije prestati
razmišljati o zadnjoj Jakobovoj rečenici. Upravo je svirala neka življa pjesma pa
je pretpostavila da neće biti previše neprimjerenih dodira.
Jakob ju je pogurnuo u smjeru podija i uhvatio oko struka. Nasmiješio joj se,
sretan što je konačno ima malo samo za sebe. Elena je svrgnula pogled s njegovih
jamica na obrazima, koncentrirajući se samo na oči. No bez obzira na plesne
taktove pjesme, za koju je bila uvjerena da je nije dotad čula, osnovna melodija
ipak joj je bila pomalo poznata.
- Znaš ti ovu pjesmu?
- Aha. To ti je remiks onog emo-tipa. Kako se zove ono... Aha, Damien Rice.
I onda ju je čula. Prepoznatljivi tonovi Blower’s Daughter, pjesme koja je
svirala na objema njezinim maturalnim zabavama te na privatnoj obljetnici

211
 Knjige.Club Books
mature s Aleksom, konačno su se probili kroz dance glazbenu lagu. Eleni se
skvrčio želudac. Ovo ne može biti slučajnost. Odmaknula se nakratko od Jakoba.
- Što si ono rekao da bi radio da ti se nisam javila? - doviknula mu je kroz
glasnu glazbu.
- Igrao igrice. - doviknuo je nazad.
- Da, ali koje? - ustrajala je.
- Najvjerojatnije Age of Empires.
Sad je stvarno dosta, pomislila je, a onda iznenadila i sebe i njega te ga
poljubila u usta. Nakon što su se odvojili, sretan no istodobno zbunjeni Jakob
pogledao ju je u čudu, a ona je, uz zvukove treštećeg remiksa, samo izustila:
- Ajmo odavde.
U roku od dvadeset minuta stigli su do Jakobova stana, gdje su se nastavili
ljubiti čim su ušli. Eleni se vrtjele od alkohola, no nije htjela previše razmišljati;
samo utonuti u Jakobove usne i zaboraviti barem na nekoliko trenutaka na sve što
ju je mučilo. Seks s Jakobom činio se kao dobra distrakcija, barem u tom trenutku.
O tome kako će se osjećati sutradan nije razmišljala.

Rano ujutro u nepoznatoj sobi probudila ju je vibracija mobitela. Otvorila je

oči i razmišljala koju sekundu o tome gdje se nalazi. Na sebi je imala mušku
majicu koja joj je za nekoliko brojeva bila prevelika, a kada je svrgnula pogled,
ugledala je Jakoba kako blaženo spava. Bio je gol, barem do pasa, a razbarušena
kosa bila mu je razbacana po jastuku. U trbuhu je osjetila komešanje. Mobitel je
zavibrirao još jedanput, stoga ga je što prije uhvatila nastojeći ne probuditi ga. Uz
brojne propuštene pozive Lare i tate, na mobitelu ju je čekalo i nekoliko poruka.

Di si ti? Tata će te udaviti. - glasila je Mijina.

Elena, to što sam rekao da možeš ostati koliko želiš nije značilo da se
možeš uopće ne pojaviti doma. Razočaran. Nazovi me pothitno. - pisalo je u
tatinoj.

Previše misli vrtjelo joj se u glavi odjednom, a nije joj pomagao ni mamurluk.
Mislila je da će joj se prsa raspuknuti od grižnje savjesti koju je imala. Sve je
iznevjerila. Aleksa, tatu, sebe... pa čak i Jakoba. Osjećala je kako bi mogla
zaplakati, no znala je da to nikad nije rješenje, stoga je umjesto toga napisala
kratke poruke tati, Lari i Miji da uskoro dolazi doma. Već je zaboravila kako je to

212
 Knjige.Club Books
javljati nekome kad dolaziš doma pa im se zaboravila javiti i noć prije. Iako,
zaboravljanje nije bio jedini razlog tome što se nikome nije javila.
Onaj hitniji ležao je pokraj nje, nesvjestan bure osjećaja koje je osoba do njega
proživljavala. Elena se brzo prisjetila većine detalja od prošle noći. Osjećaja
nemoći pred činjenicom da je Jakob privlači. Osjećaja nelagode što ju je većim
dijelom privlačio zbog Aleksa. Osjećaja užitka koji su joj pružali njegovi dodiri.
I osjećaja tuge što je u njima željela prepoznati samo svog zaručnika.
Nisam to trebala napraviti, pomislila je tužno, gledajući Jakobovo sneno lice.
Bio je predobar da bi se tako poigravala s njim samo zato što je ona bila u
potpunom raspadu. A s grižnjom savjesti koju je imala zbog činjenice da se
osjećala kao da je upravo prevarila Aleksa planirala se pozabaviti nešto poslije
doma. Pokušala se tiho izvući iz kreveta, no Jakob se promeškoljio i uhvatio je za
ruku.
- Nemoj mi reći da bježiš. - promrmljao je, još zatvorenih očiju.
- Moram, moji su digli totalnu paniku jer im se nisam javila sinoć. - rekla je,
izbjegavajući glavni razlog zašto se pokušala išuljati.
- Čekaj da dođem malo k sebi pa ću te otpratiti. - rekao je, puštajući joj ruku
kako bi protrljao oči.
- Ne, nema potrebe. - izgovorila je iste sekunde, s pomalo hladnim prizvukom.
Jakob se malo pridigao u krevetu i pogledao je u oči.
- Je l’ sve u redu s nama dvoje? - upitao je zabrinuto.
- Aha. - rekla je neuvjerljivo.
- Hej. Daj, sjedni ovdje na tri minute. - zamolio ju je. Nakon nekoliko sekundi
kontempliranja naposljetku ga je poslušala. Primio ju je za ruku. - Ovaj, znam da
je ovo bilo naglo, ali meni je bilo lijepo. Nadam se i tebi.
- Bilo je. - rekla je iskreno. - Ali neće se ponoviti.
- Zašto? - upitao je direktno.
- Duga priča. - pokušala se izvući.
- Uvijek je s tobom. Ali ja ne idem nikamo. - podigao je ruke kako bi joj
pokazao kako ionako leži u krevetu.
- Jakob... Presladak si i volim provoditi vrijeme s tobom... - započela je.
- Zvuči dobro zasad, nastavi. - nasmiješio se.
- Da smo se upoznali u nekom drugom životu, u neko drugo vrijeme, bila bih
luda za tobom od glave do pete. - dodala je.
- Ali?
- Ali... - rekla je, skupljajući hrabrost za ono što će reći u nastavku. - Danas,
u ovom životu ne mogu ti dati to što ti hoćeš. Imam neke repove iz prošlosti,
nazovimo ih tako, i nisam spremna vezati se ni uz koga trenutačno. - završila je,
znajući da donosi u potpunosti ispravnu odluku.

213
 Knjige.Club Books
- A što ti točno misliš da ja hoću?
- Ne znam. Vezu. Seks. Nešto sigurno hoćeš.
- Gle, Elena, sviđaš mi se, ali nije da sam imao neke grandiozne planove za
nas. Jako mi je drago zbog ovog jučer, ali ako ti ne želiš da se to ponovi, ja sam u
redu s tim. Samo te ne bih htio izgubiti kao frendicu. I mislim da bi nam tako
predavanja sljedećih nekoliko godina bila nepotrebno komplicirana.
- Ne želim ni ja tebe izgubiti. - rekla je, zadržavajući suze. Bila je svjesna da
se nisu dugo znali, ali u trenutačno nije mogla podnijeti više nijednu promjenu u
svom životu. A naročito ne gubitak osobe do koje joj je, makar malo, bilo stalo.
- Nećeš se valjda rasplakati? Ako seks sa mnom ovo radi ljudima, mislim da
ću početi prakticirati celibat. - zgrabio ju je za ruku i povukao u zagrljaj.
- Nije zbog tebe. - pokušala je objasniti nespretno.
- Nego? Plačeš zbog nekoga drugog u krevetu sa mnom? - smijao se.
Elena je naglo zašutjela.
- Pričaj sa mnom. - rekao je naposljetku.
- Ne mogu u detalje. - pokušavala se izvući.
- Iskreno? I ne želim ih. Ali volio bih znati zašto si tako brzo odbacila
mogućnost da s nama bude nešto.
- Nije zbog tebe. - ponovila je svoje riječi.
- A to bogami nije dovoljno dobar odgovor. Da ne pričamo o tome koliki je
klišej.
Elena je duboko udahnula i pogledala ga u oči. Znala je da zaslužuje više od
toga.
- Bio jednom jedan dečko...
- No to sam i pretpostavio. - nasmiješio se, potičući je da nastavi.
-... koji je bio moja srodna duša. I neizmjerno sam ga voljela. Hoću reći, i
dalje ga volim. Ali trenutačno, zbog razloga koje ti ne mogu objasniti, ne možemo
biti skupa. Ti me jako podsjećaš na njega. Mislim da si jako kvalitetna, draga i
pametna osoba, ali ne mogu iskreno razlučiti sviđaš li mi se zato što si isti on ili
zbog sebe samog. I zato mislim da ovo nije fer ni prema kome i da je ful prerano
da započinjem išta i s kim. A povrh svega, zaista uživam u tome što si mi prijatelj.
- na koncu je izletjelo iz nje.
- Tako sam nekako i pretpostavljao, još od prvog dana kada si me gledala kao
da si vidjela duha. I primijetio sam još milijun puta da si se zapiljila u mene, samo
što sam htio vjerovati da je to zato što sam zgodan, a ne zato što te podsjećam na
nekog. - rekao je s nelagodom.
- Gle, da nisi zgodan, ne bismo se našli u ovoj situaciji. - pokušala ga je
utješiti.

214
 Knjige.Club Books
- Mda, ali smo se isto tako mogli naći u njoj zato što te privlačim jer sam isti
tvoj bivši. - zaključio je.
- I sada shvaćaš moju dilemu. - nasmiješila se naposljetku.
Sada je on duboko udahnuo. Primio ju je još bliže u svoj zagrljaj i tako su
ležali nekoliko minuta. Naposljetku je progovorio.
- Pretpostavljam da ništa što kažem neće promijeniti tvoje mišljenje?
- Neće. Jedino da ideš na plastičnu operaciju lica. I hipnozu. - dodala je
duhovito.
- Hm, toliko mi baš nisi draga. - nasmiješio joj se nazad. - A da ponovimo još
jednom ovaj fantastičan seks pa da onda još malo razmisliš? - sada ju je već
zadirkivao.
- Jakobe. - pogledala ga je prijeteći.
- Uh, Elena, sviđaš mi se, ali slažem se da je možda najbolje da malo smirimo
strasti. Tko zna, možda jednog dana promijeniš mišljenje i uvidiš razliku između
nas dvojice. I pritom ću ja svakako biti bolja opcija. - rekao je s nadom.
- Možda. - ponovila je, apsolutno sigurna da se to nikada neće dogoditi. Ipak,
nije mu htjela upropastiti dan do kraja.
- Tako da, ti se izbori sa svojim repovima. Ja ću biti tu. Kao tvoj prijatelj. Je
li to u redu, prijateljice? - upitao ju je sa smiješkom.
- Savršeno. - odgovorila je s olakšanjem i osmjehnula mu se nazad.

215
 Knjige.Club Books

27.
Elenin dečko, pretpostavljam

- Smiri se ili ću ti iskopati oko! - upozorila je Mia Elenu nanoseći joj sloj
maskare. Stajale su u svojoj sobi, odjevene u ljetne haljine, pokušavajući zadržati
ravnotežu između silnih kutija koje su se nalazile po podu.
- Da nisi poslagala kutije po cijeloj sobi, mogla sam sjediti na miru, a ne
praktično stajati na jednoj nozi. Au! - zajaukala je kada ju je Mia
slučajno pogodila u oko četkicom maskare.
- Rekla sam ti da se smiriš, sama si si kriva. Gdje su mi vlažne maramice? -
pipkala je Mia po kutijama, usput srušivši si jednu na nogu. - Au!
- Karma. - rekla je Elena pobjedonosno, žmirkajući na jedno oko. - Ionako ne
razumijem zašto sve to moraš nositi u London, nije da se seliš do kraja života.
Ideš samo na godinu dana.
- Ajde molim te, kao da ti je žao što ćeš imati više mjesta za sebe. Osim toga,
ako se pokažem tamo, tko zna, možda ostanem i dulje. - rekla je Mia zadovoljno,
brišući trag suza s Elenina obraza. - Eto, gotova si. Idem se na brzinu spremiti jer
će nas mama ubiti.
- Lara, Lena, Mia! - začulo se iz hodnika.
- Eto, rekla sam ti. Idi je zadrži prije nego što počne šiziti. - rekla je Mia,
nanoseći šminku na svoje lice brzinom svjetlosti.
- S Larom ćemo se naći tamo, zaboravila si? - upitala je Elena majku izlazeći
na hodnik.
- Ma, joj, znam, ali godine i godine vikanja istih imena ujutro jednostavno
ostave traga. Jeste li ti i Mia gotove?
- Evo, samo što nismo. - slagala je Elena, gledajući majku u lepršavoj bijeloj
haljini s velikim plavim cvjetovima. - Lijepo izgledaš. Nadam se da se tata složio
s onom košuljom na kraju?
- Jedva. Naporan je više i sam sebi s tim bijelim košuljama i istim kravatama,
a probaj mu podvaliti malo svjetliju ili tamniju nijansu odmah dobije slom živaca.
- smijala se majka. - Trebamo pokupiti i Jakoba ili će nam se pridružiti na
fakultetu?
- Ne, doći će direktno tamo, blizu mu je to.
- Ajde, hvala Bogu jer ionako već kasnimo. - rekla je zabrinuto pogledavši na
sat i otišla prema spavaćoj sobi kako bi se spremila do kraja.

216
 Knjige.Club Books
Elena je duboko udahnula, pokušavajući upiti sva događanja oko sebe. Larina
promocija, Mijin odlazak na Londonsku akademiju make-upa, prva godina
fakulteta iza nje... vrijeme je hrabro grabilo naprijed, a Elena se jedva snalazila u
tome. Osjećala je da je između današnjeg dana i dana u kojem se probudila
nesvjesna da joj se život promijenio iz temelja prošlo milijun godina. I dalje se
bistro sjećala svega što joj se događalo prije, no strah da će joj neka sjećanja
izblijedjeli što više godina bude prošlo od toga, u njoj je rastao iz dana u dan.
I zato je počela pisati. Čim se onoga dana nakon pogreške počinjene s
Jakobom vratila doma, prvo se ispričala se roditeljima i sestrama što su se
zabrinuli za nju jer im se nije javila nakon izlaska, a onda se zatvorila u sobu i
počela pisati. Prvo su njezina događanja imala formu dnevnika, u kojem se obraća
Aleksu i ispričava za to što je pustila da stvari izmaknu kontroli, iako je realno
bila svjesna da nije ništa pogrešno napravila. A onda je odlučila oživiti ga barem
u svojoj mašti, ako ga je već u stvarnom životu stavljala sa strane kako bi mogla
normalno živjeti. Nakon nekoliko tjedana pisanja shvatila je da je na pragu
pravoga pravcatog romana o Aleksovu i svom odnosu.
Pa ipak, koliko god joj se možda i svidjelo to što je napisala, nije imala pojma
što će s tim napraviti i hoće li ikome dati da to uopće pročita. Naposljetku, legenda
koja je uzrokovala da se na dan svog vjenčanja probudi u svojoj dječjoj sobi deset
godina prije bila je iznimno jasna kod dijela koji je govorio o otkrivanju te tajne
drugim ljudima. Ako ikad bude dala rukopis nekome na čitanje, ako ga možda
netko i objavi, trebala se pobrinuti i da izmijeni dosta dijelova kako je nitko ne bi
prepoznao u njemu. No zasad je samo pisala, stavljajući na papir sve što joj je
padalo na pamet u vezi s Aleksom. Način na koji je mirisao, zvuk njegova glasa
ujutro, lakoća kojom je postizao koševe na utakmicama, nježnost u njegovim
dodirima... Trudila se da joj ništa ne promakne pa je u nekoliko mjeseci imala
građe ne za jedan roman, nego barem za jednu cijelu trilogiju.
Jedini koji je znao za njezino pisanje bio je Jakob, koji ju je svim snagama u
tome poticao, znajući da je za nju to najbolji način da se uspije nositi sa svojom
prošlošću, koliko god da mu je malo o njoj otkrivala. Nakon što su se rastali u
neobičnom tonu u njegovoj sobi, Elena se pitala kako će funkcionirati njihov
odnos, pretpostavljajući da neće ići sve baš tako glatko kako su se dogovorili.
Provela je čitav vikend u brizi oko toga je li izgubila jedinog prijatelja kojeg je
stekla na fakultetu i hoće li joj ostatak prve godine izgledati kao posljednja godina
srednje škole - tako da će je provoditi sama na hodnicima, osim ako joj se netko
ne smiluje kao Aleks. Cijelu nedjelju nije mogla ništa staviti u usta od muke
iščekivanja ponedjeljka, a usto nije mogla ni zaspati do četiri ujutro, stoga je na
predavanje u ponedjeljak došla kao da ju je voda donijela.
- Što se tebi dogodilo? - upitao ju je zbunjeno nakon što je pomaknuo jaknu
kako bi, kao i uvijek, mogla sjesti na mjesto do njega.
- Ne pitaj. - procijedila je, izbjegavajući njegov pogled.
- Nemirna savjest? - zafrkavao ju je.

217
 Knjige.Club Books
- Ušuti. - promrmljala je jer predavanje samo što nije započelo. Primijetila je
kako je gleda sa strane i smijulji se.
No osim povremenih zafrkancija na pijanu noć koju su proveli skupa, Jakob
se sljedećih tjedana, mjeseci, a onda i godina držao onog što je Eleni tada i obećao
- da će, bez obzira na sve, biti prijatelji. Nije mogla primijetiti nikakve promjene
u njegovu ponašanju. Nije joj se počeo nabacivati, nije bio ljubomoran na ulete
koje je povremeno doživljavala od ostalih kolega, nije se ponašao kao da je jedina
djevojka na fakultetu, nego je koji put znao komentirati i druge djevojke pred
njom. Elena se povremeno uhvatila u posesivnosti koju je osjećala kada bi joj
spomenuo da je bio na spoju s drugom djevojkom, no znala je da je priča s
Jakobom završila one noći u njegovoj sobi. Bio je previše sličan Aleksu da bi ga
iskreno voljela, a zbog te sličnosti nije ga mogla ni posve isključiti iz svog života.
Stavila ga je u ladicu prijatelja i upravo se tako planirala ponašati prema
njemu sljedećih osam godina. Da je situacija bila drugačija i da je ova verzija
života bila jedina koja joj je preostala, možda bi im i dala priliku da postanu nešto
više. No znajući da će se nakon cijele ove avanture vratiti Aleksu, nije se planirala
zaljubiti u Jakoba pa da joj samo bude još teže napustiti taj svijet. Već će joj biti
dovoljno teško zbog njezine obitelji, koja je jednostavno procvala.
Lara ih je dočekala ispred svog fakulteta, odjevena u tamnoplavu togu, s
kapicom na glavi. Izgledala je prekrasno i osmijeh joj nije silazio s lica. Iza nje, s
buketom i njezinim stvarima, stajao je visoki plavokosi mladić u srednjim
dvadesetima koji ju je s ponosom promatrao. Elena ga je znala samo s fotografija;
bio je to Larin dečko Adam s kojim je hodala posljednjih šest mjeseci, a promociju
je odlučila iskoristiti kao priliku da ga upozna s obitelji.
- Mama, tata, cure, ovo je Adam. - rekla je sretno, odmičući se u stranu kako
bi Adam mogao pružiti ruku njezinim roditeljima, što je bilo pomalo teško zbog
golema buketa koji je držao u rukama.
- Dobro, Lara, jesi li ga morala baš natjerati da ti uzme tako veliki buket? -
provalila je Mia, uzimajući mu iz ruke barem Larinu torbicu kako bi imao više
prostora za manevar.
- Ah, bez brige, već me i ona sama našpotala zbog tog, ali nisam si mogao
pomoći. - osmjehnuo se Adam. - Ne dobivaš baš svaki dan diplomu i dekanovu
nagradu zbog uspjeha. - zaključio je ponosno, dok se Lara crvenjela zbog
njegovih riječi. Elena se instantno zaljubila u njega zbog načina na koji je tretirao
njezinu sestru.
- Bok svima, oprostite što kasnim. - rekao je zadihano Jakob koji se pojavio
Eleni iza leđa, nonšalantno je grleći u znak isprike.
- Bok, ja sam Adam. - pružio je ruku Jakobu.
- Bok, Jakob.
- Elenin dečko pretpostavljam? - bio je znatiželjan Adam.

218
 Knjige.Club Books
- Jao, Adame, baš si pogodio osjetljivu točku u prvih pet sekundi. - nasmijao
se njihov tata. - Sad će odmah početi s glupostima da su samo prijatelji, s
očekivanjem da mi nakon toliko godina još vjerujemo u to. - potegnuo je
kažiprstom donji kapak, što je trebalo značiti kako im ne vjeruje.
- Isuse, tata ne počinji opet... - zakolutala je Elena očima, dok se Jakob naglas
smijao.
- Gospon Perić, ja bih vrlo rado preuzeo ulogu Vašeg zeta, ali ova ovdje
tvrdoglava je pa je najviše što mogu zauzeti časnu ulogu prijatelja i pratnje na
ovako lijepim događanjima. - potpirivao je vatru Jakob.
- Ništa mu ne vjerujte, laže kao pas jer ima curu, samo ne želi da ga prestanete
pozivati na svečana događanja na kojima će biti besplatne klope. - bocnula je
nazad Elena, dok se ostatak obitelji razdragano smijao.
U velikoj dvorani medicinskog fakulteta okupilo se mnoštvo roditelja, obitelji
i prijatelja, koji su došli podržati trideset četiri novopečena liječnika na njihovoj
posljednjoj etapi na fakultetu. Studentski zbor otpjevao je poznati Gaudeamus
igitur, a potom je uslijedio dekanov govor. Elena se izgubila nakon nekoliko prvih
rečenica, razmišljajući o Lari dok ju je gledala kako strpljivo sjedi na pozornici s
kolegama te sluša dekanov govor.
Tako sam ponosna na tebe, Larice, razmišljala je, zadržavajući suze. Srce joj
je plakalo za onom Larom koja je zbog jednoga glupog, tužnog i ružnog dana
izgubila sve lijepo što joj se moglo dogoditi. Jedan izgubljeni život, koliko god
bio važan Lari i njezinim sestrama, možda je koštao živote na desetke ljudi koje
je Lara mogla spasiti da je nastavila slijediti svoj životni put. Eleni je i danas bilo
teško shvatiti zašto je Lara tako lako odustala od svega što si je zacrtala. Nije
mogla ni zamisliti bol koju je doživjela dok je na cesti gledala posljednje trenutke
života njihova oca, ne uspijevajući mu pomoći. Elena bi nekad dala ruku u vatru
da bi Lara licem u lice s tragedijom prošla najbolje od svih triju sestara. Bila je
najstarija, najpametnija, najstabilnija. A opet, činjenica da se našla na mjestu
nesreće, pa i krivnja koju je osjećala jer je tog dana sjela za volan, obilježila ju je
i osakatila više nego Miju i Elenu zajedno. Posljednji put kada ju je vidjela, Lara
je živjela u omanjemu mjestašcu u Australiji s bakom i djedom. Eleni se činila
mirna, pomirena sa životom, no duboko nesretna, s ranom koja je i dalje
svakodnevno krvarila i koju vrijeme jednostavno nije moglo zacijeliti. Je li joj
Elena mogla pomoći, sada kada je vidjela što Lara može postati? Ili je za nju bilo
prekasno? Samo je vrijeme moglo pokazati, no Elena se, gledajući svoju presretnu
sestru kako prima diplomu te dekanovu nagradu, zarekla da će barem probati.

219
 Knjige.Club Books
Nakon promocije zaputili su se prema restoranu u kojem su svečanom
večerom planirali proslaviti Larin uspjeh. Jakob i Elena sjeli su jedno pokraj
drugog, dok je Mia radila face kojima je aludirala na to da su zaljubljeni par.
Nekad bi je takvo ponašanje izluđivalo, ali ovaj je put Elena što duže htjela uživati
u sestrinim djetinjastim fazama. Lara i Adam još nisu stigli do restorana jer su
prvo svratili do njegova stana kako bi ostavili sve cvijeće i poklone koje je Lara
dobila s obzirom na to da je te noći planirala prespavati kod njega.
- I, što mislimo o Adamu? - pitala je Elena svoje roditelje.
- Meni je jako zgodan. - ubacila se Mia, cerekajući se od uha do uha. Elena se
u sebi složila s njom, razmišljajući o njegovu pravilnom licu i svijetlosmeđim
očima koje su isijavale toplinu kad god bi ih pogledao.
- Joj, Mia, tebi je i onaj kriminalac kojeg su pokazali na TV-u prošli tjedan
bio zgodan, tvoje se mišljenje ne broji. - nasmijala se njihova majka.
- Meni se čini sasvim u redu. Što je ono rekla Lara, čime se bavi? - upitao je
otac.
- Mislim da je rekla da je inženjer radiologije. - ubacio se Jakob.
- Da, rekla je da su se upoznali u nekoj bolnici u kojoj je bila na praksi na
posljednjoj godini. - prisjećala se Elena.
- No, kakav god bio, glavno je da ispunjava jedan preduvjet kako bi hodao s
mojom kćeri. - rekao je njihov tata pomalo mistično.
- Koji to? - zainteresirala se Elena.
- Da ne hoda s drugim curama, Samo Jakobe. - obratio se Jakobu, praveći se
da ga ružno gleda. Jakob se zasmijuljio.
- Gospon Perić, ja to samo malo tako sa strane dok čekam Vašu kćer da dođe
k sebi. To Vam je kao loto. Uplaćujem ga svaki tjedan, znam da ću prije ili poslije
dobiti jackpot, ali to ne znači da se ne mogu katkad i okladiti na neku utakmicu
sa strane, od čeg bih inače živio? - glupirao se Jakob, dok se njihov tata počeo
naglas smijati.
- Bože, vas dvojica, ako ja nikad ne završim s Jakobom, slobodno si ga uzmi,
tata, stvoreni ste jedan za drugog. - našalila se Elena.
- Ako? - promrmljao je Jakob, dovoljno tiho da ga je samo Elena čula.
Nasmiješila se, no nije ništa rekla.
Ubrzo su im se pridružili Lara i Adam, a onda su šampanjcem nazdravili
Larmu uspjehu. Gledajući svoju obitelj sretnu i opuštenu, Elena nije mogla
prežaliti što Aleks nije pokraj nje kako bi upoznao i tu njezinu stranu. Jakob joj je
definitivno pomagao u tome da se ne slama od tuge i ne osjeća u potpunosti
napušteno u takvim trenutcima, ali nije mogao zamijeniti Aleksa, čak ni sa svim
sličnostima. Bez obzira na svu sreću koju je osjećala, trbuh ju je zabolio od toga
koliko joj je Aleks nedostajao pa se ispričala nakratko i krenula prema zahodu.
Na putu do tamo zaustavio ju je Jakob.

220
 Knjige.Club Books
- Hej, jesi li u redu? Učinilo mi se da ti se cakle oči kada si se digla od stola
pa sam htio provjeriti jesam li zabrijao ili se nešto događa s tobom.
Elena nije imala snage za laganje.
- Nedostaje mi. - rekla je napokon i pogledala u pod. Jakob nije trebao ni pitati
o čemu se radi. Spremno ju je privukao u zagrljaj.
- Sjećaš se što smo učili na kreativnom pisanju? Ranjivost i negativne emocije
vode k većoj kreativnosti. Iskoristi to. Rekla si da imaš hrpu zapisanih sjećanja i
dogodovština. Probaj ih konačno složiti u priču kakvu bi ti htjela da se odvila
između vas dvoje. Možda će ti pisani završetak dati snage i za pravi završetak. -
rekao je i poljubio je u čelo.
- Hvala ti. - promrmljala je u njegovo rame.
- Nema na čemu. Mrzim te gledati ovakvu. I bio bih presretan kada bih jednim
zagrljajem mogao ukloniti svu tvoju tugu. Ali znam da stvari ne funkcioniraju na
taj način. I da se moraš sama izboriti s tim. Možda je pisanje rješenje.
Elena se prešutno složila s njim. Obrisala je suze iz kutova očiju i vratila se
za stol sa širokom osmjehom, ne želeći kvariti dobru zabavu svojoj obitelji.
Uživala je u večeri, uspjevši staviti Aleksa sa strane barem nakratko, a kada je
došla doma, izvukla je sve svoje bilješke koje je napravila posljednju godinu i
počela ih čitati.
Bilo je već četiri ujutro kada je uspjela iščitati sve što je zapisala o svom
prošlom životu. Suze su joj se slijevale dok je Mia bezbrižno hrkala u svom
krevetu. Upalila je njihov zajednički laptop, uključila program za pisanje i dugo
gledala u bijelu pozadinu na kojoj je titrala crtica za početak pisanja. Sat vremena
nakon toga na digitalnom bijelom papiru našle su se samo tri riječi.

NAŠ SRETAN KRAJ

221
 Knjige.Club Books

28.
Znamo li se mi?

- Kolegice? - začula je negdje daleko, u pozadini svojih misli. Sjedila je na

predavanju, zabavljena vlastitim sjećanjima i razmišljanjima o romanu. Zabuljila
se u ploču i pravila da prati sve što profesor piše, ali u stvarnosti nije čula ni jednu
riječ koju je rekao.
- Kolegice Perić? - isti se glas ponovno začuo, ovaj put u nešto nestrpljivijem
tonu. Osjetila je Jakobov lakat kako udara u njezinu ruku.
- Au, koji ti je bog? - pitala ga je nervozno. Jakob je kimnuo glavom prema
profesoru, a Elena je primijetila da pola dvorane gleda u nju, uključujući i
profesora.
- Oh, kolegice Perić. Dobrodošli nazad. Dosađujemo li Vam možda? - upitao
ju je profesor direktno, a kolege su se zasmijuljili u svojim klupama.
- Ni govora, profesore, baš sam razmišljala o... - zaškiljila je prema ploči, no
profesor joj je blokirao pogled na naslov predavanja.
- Oksfordskom načinu citiranja. - promrmljao je Jakob.
- O Oxfordu! - blenula je Elena. Njezini kolege još su se jače nasmijati.
- To mi je drago čuti, kolegice, volim ambiciozne studente. A još bih više
volio kada bi oni zaista slušali moja predavanja pa bi možda i imali priliku na
prestižnim veleučilištima. Dakle, kada govorimo o oksfordskom načinu
citiranja...
Profesor je nastavio svoje predavanje o načinima citiranja koji će im biti
potrebni za pisanje diplomskog rada, koji je bio posljednji korak koji ih je čekao
na fakultetu. Elena se njime nije previše zamarala; već je davnih dana odabrala
temu koju će obrađivati (Utjecaj ljubavnih romana na generalni stav o čitanju), a
pisanje joj nikad nije zadavalo muke, osim kada je bila riječ o njezinu romanu.
Studentske radove, članke za fakultetske novine i baccalaureatski rad napisala je
u tili čas. Naš sretan kraj, međutim, nije bio te sreće.
- Koje dosadno predavanje. - promrmljala je Jakobu na izlasku iz dvorane. -
Ako nismo dosad naučili citirati, onda mi nije jasno kako smo uopće došli do
posljednje godine fakulteta.
- Pričaj za sebe. Znaš i sama da mi uvijek ispravljaš napisano jer mi se ne da
zamarati s tim glupostima. Tako da, neki od nas do posljednje godine došli su
isključivo zahvaljujući svojim prijateljima.
- I bolje ti je da to ne zaboraviš. - nacerila se Elena.

222
 Knjige.Club Books
- Idemo u menzu na brzinu? - pitao ju je.
- Ne stignem, za pola sata moram biti u onoj izdavačkoj kući.
- Dani otvorenih vrata, ne?
- Da. Zašto ti ne ideš, usput?
- Zato što Dora ima prazan stan. - nacerio se.
- No dobro, legitiman razlog. - složila se. Bez obzira na prvotna zrnca
ljubomore, sviđala joj se Jakobova nova djevojka.
- I ja mislim. Ti ideš sama?
- Da, ali Ema će me pričekati ispred.
- Ajde dobro. Umro bih od tuge da znam da nemaš adekvatnu zamjenu za
mene.
- Vjerujem da bi razbijao glavu time cijelo popodne.
Nasmijala se, a onda su otišli svatko svojim putom. Izdavačka kuća koju su u
organizaciji fakulteta toga dana išli posjetiti nalazila se u centru grada pa je Elena
dio puta odlučila prošetati. Na mobitelu je vidjela kako ima Larin propušten poziv
pa je mislila iskoristiti priliku i nazvati je sada kada je bila nasamo. Linija je
nekoliko puta zazvonila, a potom joj se javila njezina sestra.
- Hej, je l’ sjediš? - upitala ju je Lara nervozno.
- Ne, u gradu sam. Je li sve u redu? - upitala je Elena zabrinuto, misleći da se
dogodilo nešto strašno loše. Gotovo da je zaboravila da je takve trenutke
svakodnevno proživljavala nakon tatine smrti. Iste sekunde zavrtjelo joj se u glavi
pa je jače primila mobitel, čekajući potencijalno loše vijesti.
- I više nego u redu. Trudna sam! - objavila je Lara, očito skačući od sreće.
- Isuse, Lara. - Elena je zastala, primajući se za zgradu pokraj koje je prolazila.
Udahnula je duboko nekoliko puta prije nego što je nastavila razgovor sa sestrom.
- Želiš li da mi srce stane?
- Joj, ti i tvoje vječne crne misli. Što kažeš? - i dalje je pričala vrlo uzbuđeno.
- Pa čestitam, presretna sam zbog tebe. Ovaj, nisam ni znala da pokušavate. -
rekla je nespretno.
- Pa, da budem skroz iskrena, i nismo. Mislili smo prvo obaviti sve službene
procedure, znaš, stan, vjenčanje pa onda djeca, ali dogodilo se.
- Ha, ha, dogodilo se, ne mogu vjerovati da to čujem od jedne pedijatrice. -
nasmijala se Elena.
- Joj, tako se kaže, nemoj mi sad glumiti odraslu osobu.
- Što Adam kaže?
- Pa prvo je bio malo šokiran, ali vrlo brzo počeo se veseliti sa mnom. Za sat
vremena već je tražio stanove za kupnju u oglasnicima i zapisivao koji nam sve
papiri trebaju za matičara. Nije normalan. - dodala je blago.
- Koliko dugo si trudna?

223
 Knjige.Club Books
- Pa, kasnila mi je nekoliko dana, jutros sam napravila test više iz znatiželje
nego zato što sam mislila da bi stvarno mogla biti trudna, ali sam se iznenadila.
Mislim da svega nekoliko tjedana. Tako da nemoj još pričati nikome, znaš za to
glupo pravilo tri mjeseca...
- Jesi li mislila reći starcima i Miji?
- Ma naravno, samo sam mislila na, ne znam, Jakoba ili baku.
- Tvoja je tajna sigurna sa mnom. - uvjerila ju je. - Čestitam, seko. I jedva
čekam malo derište da ga razmazim. - rekla je iskreno.
Lara i ona oprostile su se i prekinule poziv, a Elena je sa smiješkom na usnama
koračala sve do lokacije izdavačke kuće. Ispred ju je čekala Ema, a zajedno su
prošle uski haustor te produžile po stubama do uprave. U malom uredu od
dvadesetak kvadrata nalazilo se nekoliko studenata s njihove godine te još
nekoliko njih koje Elena i Ema nisu poznavale. Smjestile su se na prazne stolce,
čekajući da im se obrati osoba iz izdavačke kuće, koja još nije bila prisutna u
uredu.
Nakon nekoliko minuta čekanja u ured je ušao muškarac u tridesetima.
Djevojke koje su sjedile pokraj Elene odmah su se počele došaptavati, a Eleni nije
dugo trebalo da primijeti razlog za to. Neznanac je bio iznimno zgodan, kao da je
upravo izašao iz ljubavnog romana. Pepeljasto plavom kosom, koja mu je sezala
do ramena, provukao je prste kako bi je zabacio unazad da mu manje smeta, no
nestašni pramenovi vratili su se na njegovo lice iste sekunde. Popravio je
nonšalantno zabačeni sivoplavi šal i uzeo okrugle naočale sa stola. Kada ih je
stavio na lice, sve su djevojke u dvorani otvorile usta, uključujući i Elenu. Stranac
im se nasmiješio, a Elena bi se zaklela da je mogla čuti kako su sva srca u prostoriji
počela brže kucati.
- Ovaj, bok svima. Hvala što ste se okupili u ovako velikom broju. I hvala
vašoj profesorici koja vas je dovela na druženje sa mnom. - pogledao je u
profesoricu, a ona se zacrvenjela kao da nikad u životu nije vidjela muškarca.
Ipak, Elena ju je mogla razumjeti u potpunosti.
- Usput, moje je ime Benjamin i ja sam urednik u izdavačkoj kući En Face.
Dakle, izdavaštvo u Hrvatskoj, i kako vam komparativna književnost u tome može
pomoći...

Sat i pol poslije Elena i Ema izašle su iz knjižare s ostatkom grupe, a svi su
bili prepuni dojmova, najviše onaj ženski dio.
- Znači, dala bih lijevu ruku da mogu raditi pod njim... ovaj, s njim. - rekla je
Ema, dok joj je osmijeh bio razvučen od uha do uha.
224
 Knjige.Club Books
- Znaš što, inače ne padam baš na plavuše, ali... - započela je Elena, no
pozornost su joj odvukle bakrene kovrče koje su svakim korakom poskakivale na
ženskoj osobi ispred nje za koju je bila sigurna da ju odnekud poznaje.
- Hana! - izletjelo joj je nakon nekoliko sekundi, a želudac poskočio od
iščekivanja.
Srce joj je nakratko stalo dok se djevojka okretala prema njoj. Hanine oči
nakratko su susrele njezine, no u njima nije bilo niti trunke prepoznavanja.
- Ovaj... da? - upitala ju je zbunjeno.
Elena je pokušavala smisliti što će reći, no nije se uspjela sjetiti ničeg što bi
zvučalo iole razumno. Koncentraciju joj je odvlačilo i glasno bubnjanje u ušima.
- Znamo li se mi? - upitala je Hana nakon što od Elene nije dobila nikakav
odgovor. Elena je primijetila da je sada i Ema čudno gleda.
- Ovaj... da? - rekla je, kako bi si pokušala kupiti više vremena.
- Oprosti, ali... ja nemam pojma tko si ti. - rekla je Hana s nelagodom, a Eleni
je odjednom palo nešto na pamet.
- Išle smo na španjolski skupa! - izvalila je, prisjećajući se kako joj je Hana
spominjala da kreće na tečaj nekad krajem fakulteta. Otišla je svega dva puta i
onda odustala. Bilo je to tipično za nju vrckavu, koja je svaki drugi tjedan imala
neki drugi interes. U sebi je držala fige da je Hana i u ovom životu voljela
meksičke sapunice.
- Aha, joj, da. - pravila se da je zna. - Oprosti, nisam baš dobra s licima.
- Nema veze. Ja sam zato očito i predobra. - nasmiješila se Elena ljubazno.
- Pa ništa onda, drago mi je da smo se srele i sretno sa španjolskim. -
osmjehnula se Hana i nastavila svojim putom.
Elena je osjećala kao da s njom odlazi i komadić njezina srca. Stajala je
ukopana na mjestu desetak sekundi, a onda je osjetila Emin pogled.
- Ovaj, je li sve u redu? - upitala ju je brižno. - Izgledaš kao da si vidjela duha.
- Na neki način i jesam. - zaključila je, a onda polako krenula s Emom prema
putu za doma.
Kada se rastala s Emom, odlučila je prošetati sve do kuće kako bi si raščistila
misli. Dakle, Hana je očito ovdje, razmišljala je. Pitala se to cijelo vrijeme otkad
je otkrila da Aleks u ovom njezinu životu ne postoji, ali nakon što joj je činjenica
da njega nema nepovratno slomila srce, nije se usudila isto istraživati za Hanu.
Odlučila je ne guglati je, ne stajati kao čudak ispred fakulteta psihologije kako bi
je ugledala, nego kao i za Aleksa primiriti se i čekati da rok za ovaj čudan period
prođe i da se opet jednom sretnu. Ipak, nekako je naginjala mišljenju da ni Hane
jednostavno nema. I ona je bila golem faktor u njezinu prošlom životu te joj
pomogla da ne prolupa s mamom i Lovrom pa je bila uvjerena da će joj nova
verzija života oduzeti i Hanu kao potencijalnog pomagača njezine stabilnosti.
Očito je pogriješila. Je li to onda značilo da je možda pogriješila i za Aleksa? Je

225
 Knjige.Club Books
li on mogao postojati i u ovom životu, samo negdje drugdje, možda na
nekoj drugoj adresi, možda u nekom drugom gradu, na drugom kontinentu?
S tim u mislima požurila je prema svojoj kući. U jednome momentu gotovo
da je počela trčati, jedva dolazeći do daha. Kako sam mogla biti tako glupa? Što,
nisam ga nasla onaj dan doma, malo sam guglala po internetu, nisam nasla
njegovo ime na tatinu glupom prastarom laptopu i presporom internetu i to je to,
zaključila sam da ga nema? A on je možda cijelo vrijeme tu sa mnom!
Prije nego što je ušla u svoju ulicu odjednom je dobila novu ideju. Naglo je
pretrčala preko ceste, riskirajući da je pregazi automobil, i krenula prema
Aleksovoj ulici. Ubrzo se našla ispred njegove kuće. Duboko je udahnula i
približila se kasliću. Otvorila je oči. Na njemu je pisalo prezime koje je vidjela
kada je prvi put bila ovdje prije pet godina. Magić. Sranje.
Srce joj je nakratko potonulo u pete, a onda se pokušala razvedriti te se vratila
u svoj donedavni tempo. To ništa ne znači. Sada, kad upišem njegovo ime i
prezime na laptopu, pronaći ću neki rezultat vezan uz njega, a onda ću naći i
njega. Ili ću pregledati fotke svih košarkaša na planetu Zemlji unazad šest godina.
Koliko mi to vremena može oduzeti, sigurno ne puno, razmišljala je sumanuto dok
se približavala svojoj kući. Preskakala je po dvije stube na stubištu, uletjela u stan
i a da se nije javila roditeljima zatvorila vrata svoje sobe te otvorila svoj laptop.
Aleks Pejić - upisala je u Google. U tražilici je iskočilo nekoliko stotina
rezultata, što nije bio slučaj prvi put kada ga je pretraživala. U redu, ovo je već
obećavajuće. No nakon samo nekoliko minuta otvaranja članaka vidjela je kako
je riječ o nogometašu vrlo slična imena, koje je Google povezao s njezinu
pretragom. To neće biti dobro, razmišljala je dok je njegovo ime upisivala pod
navodnike kako bi algoritam shvatio da traži isključivo to ime napisano točno na
taj način. Kao i nekoliko godina prije, laptop joj je pokazao iste riječi: Nema
rezultata.
- Jebemti! - uzviknula je frustrirano te je šakom udarila po laptopu i tako ga
je zatvorila. Nakon nekoliko sekundi u njezinu sobu ušao je njezin otac.
- Ovaj... loša ocjena iz nekog ispita? - našalio se.
- Tata, molim te, samo me pusti na miru. - rekla je frustrirano, želeći samo
ostati sama da može plakati u tišini svoje sobe.
- U redu, oprosti. - rekao je tiho i izašao iz sobe.
Elena je pogledala prema njemu, želeći da ipak ostane s njom, da je zagrli, da
joj kaže da će sve biti dobro, no on je već zatvorio vrata. U dnevnoj sobi čula je
Laru kako se smije s mamom. Vjerojatno joj je upravo rekla kako je trudna. Znači,
ovo sam htjela svih ovih godina da bih na koncu ignorirala svoju obitelj u
najsretnijim trenutcima i bila bezobrazna prema njima i pucala po šavovima?
pitala se ljutito, brišući suze koje su neumorno jurile njezinim obrazima. Sestra s
kojom praktično nisam pričala deset godina danas je otkrila da je trudna. Tata,
kojeg posljednjih deset godina nije ni bilo, upravo je otkrio da će postati djed.

226
 Knjige.Club Books
Mama da će postati baka i još uz sve nije udovica. Mia će prvi put biti teta, a ne
samohrana majka. Čovječe! A ja ovdje sjedim i plačem zbog nečeg što sam
odlučila držati sa strane dok ponovno ne dobijemo priliku za susret. Strašno.
S tim u mislima potiho je otišla u kupaonicu skinuti šminku kako joj se ne bi
vidjeli razmrljani tragovi maskare. Stavila je malo korektora kako bi ublažila
crvenilo od plača, a onda i umjetne suze kako bi prikrila popucale kapilare od
intenzivnog plakanja posljednjih deset minuta. Pogledala se u ogledalo i
namjestila smiješak. Tako. A sad ćeš otići i biti sretna sa svojom obitelji, rekla je
strogo i krenula prema dnevnom boravku.

227
 Knjige.Club Books

29.
Ja to inače ne čitam

U malenoj sobi na drugom katu filozofskog fakulteta, u koju su jedva stale

dvije osobe, Elena je pozorno gledala profesoricu ispred sebe kako lista gomilu
papira koje je donijela sa sobom. Sat na zidu iznad nje glasno je otkucavao, a
Elena je progutala slinu, nastojeći smiriti nervozu. Profesorica je uskoro zatvorila
zadnju stranicu i podigla pogled prema Eleni.
- Kako ste došli na ovu temu, kolegice?
- Ovaj... Nikad nisam bila velika obožavateljica ljubavnih romana, ali znala
sam pročitati tu i tamo koji tijekom ljeta. Otkad sam upisala ovaj fakultet, stekla
sam dojam da je mojim kolegicama neugodno priznati da su pročitale neki ljubić,
a rečenicu bi uvijek započele s: ‘Ma znaš, ja to inače ne čitam, ali...’ Htjela sam
istražiti korelaciju između čitanja ljubavnih romana s čitanjem uopće, kao i
stavove osoba koje čitaju ljubavne romane i onih koji ih ne čitaju, a prema
osobama koje uživaju u takvoj literaturi. Mislim da je tužno da neki zaziru od
knjige zato što su ih drugi uvjerili da su ljubavni romani plitki pa ne žele ispasti
glupi pred svojim prijateljima i onda radije ne čitaju uopće. A to je, mogli bismo
reći, zaključak mog istraživanja.
- Zanimljivo. Moram priznati da se nikad nisam bavila tom tematikom, ali
vrlo ste vješto iznijeli svoju temu u radu te profesionalno napravili istraživanje.
Mislim da ne morate ništa dodavati, samo ispravite ovih nekoliko greškica koje
sam Vam zabilježila i pričekajte datum svoje obrane. To će, najiskrenije, biti samo
formalnost pred komisijom.
Elena se ozarila, ustala i pružila ruku profesorici, spremna na izlazak kako joj
ne bi više oduzimala vrijeme.
- Ovaj, kolegice, pričekajte još trenutak.
Ovoga puta Elena se zbunila te se vratila na svoje mjesto.
- Mislim da ste strašno talentirani i da imate lijep način izražavanja. Jeste li
ikada razmišljali o tome da napišete nešto? - pitala ju je profesorica, pozorno je
gledajući.
- Uh, malo ste me zatekli pitanjem. Iskreno, pišem nešto, već godinama, ali
sam nekako zapela, tako da rukopis stoji u mojoj ladici, čeka da ga se jednom
konačno primim i dovršim ga do kraja. Uz posljednje ispite i pisanje diplomskog
to je ionako bilo malo nategnuto. - opravdavala se, znajući da za rukopis koji nije
dovršila nisu odgovorni ni ispiti ni diplomski rad, nego ona sama, koja mu se nije
željela posvetiti u potpunosti.
228
 Knjige.Club Books
- Nisam Vas pitala to bez veze, ali čekala sam da vidim hoćete li biti dovoljno
otvoreni za razgovor sa mnom. Naime, prije nekoliko tjedana prišao mi je Vaš
kolega Jakob te me zatražio za savjet kako Vas motivirati da završite to što pišete.
Ispričao mi je radnju romana ukratko i smatram da na hrvatskoj izdavačkoj sceni
ima mjesta za tako nešto. Također me zamolio da Vam ne spominjem ništa, noja
sam oduvijek predirektna i ne zanimaju me tuđe ljubavne igre pa sam Vam se
odlučila ovako izravno obratiti.
- Jakob i ja nismo... - započela je Elena.
- Uh, kolegice, ne zanima me Vaš ljubavni život. Ergo, zaista ste mi dragi i
voljela bih da se nama autorima pridruže i mlađi kolege. Da, i ja isto pišem, ali
pod pseudonimom. - znakovito je rekla profesorica na Eleninu zbunjenost. - Dat
ću Vam posjetnicu svog urednika; zaista je fantastičan pa mu se javite kada
skupite snage i volje za profesionalno mišljenje, dogovoreno?
Elena je kimnula glavom, ne znajući što bi drugo rekla. Profesorica joj je
pružila posjetnicu, a ona ju je, i ne pogledavši, strpala u džep. Još jednom joj je
pružila ruku.
- Hvala Vam na svemu, profesorice. Zaista ste bili prava mentorica, što na
diplomskom radu, što za ovo drugo. Nikada Vam to neću zaboraviti. - nasmiješila
se i izašla iz njezina ureda.
Požurila je prema izlazu, a onda se naslonila na zgradu kako bi se adrenalin u
krvi malo smirio. Potom je izvadila mobitel iz džepa i utipkala ime te prinijela
slušalicu uhu. Muški glas javio se gotovo iste sekunde.
- Koji si ti kreten! - izletjelo joj je.
- Bok i tebi. Što sam sad napravio? - pitao ju je Jakob veselo.
- Hm, ne znam, možda profesorici Kosić rekao da pišem roman. Wtf Jakobe,
nitko i ne zna da pišem, kako si uzimaš za pravo...
- Što ti je rekla? - prekinuo ju je, kao da ga njezine optužbe ne smetaju previše.
- Da joj se, prema ovom što si joj pričao, jako sviđa tematika i da sam
talentirana za pisanje.
- Eto, pa to valjda nije toliko loše.
- Naravno da nije, ali mogao si me bar pitati. - zaključila je, i dalje ljuta.
- Ma ziher, pa da mi kažeš da ništa ne radim o tom pitanju. Ovo je ispalo još
bolje nego što sam mislio. Ja sam zapravo samo htio njezin savjet kako da te
potaknem da završiš tu prokletu knjigu, a ona te očito savjetovala direktno.
Fantastično.
- Gle, koliko god da je cijenim, nisam sigurna da ću pojuriti doma, baciti se
za laptop i dovršiti ga.
- Nisam ni mislio da će to tako funkcionirati. Ali sigurno te bar malo
potaknula. Što ti je još rekla?

229
 Knjige.Club Books
- Ah, dala mi je i posjetnicu svog urednika. - rekla je Elena, izvlačeći je iz
džepa.
- Ludaro, zašto to nisi odmah rekla?
- Zato što sam još u šoku da sam s nekim razgovarala o svom romanu. Čekaj
da vidim što piše. Benjamin Kovač. Zašto mi je to poznato? - okrenula je
posjetnicu i pogledala logo izdavačke kuće. Onda se prisjetila. - Aha.
- Aha što? - upitao je znatiželjno.
- To je onaj prezgodan tip iz izdavačke kuće En Face. - rekla je, pomalo u
čudu.
- Pretpostavljam da mi sad opraštaš što sam išta rekao?
Elena se zašutjela na nekoliko sekundi, a onda se osmjehnula.
- Pretpostavljam da da.

Nekoliko sati poslije Elena je sjedila za stolom u svojoj sobi, listajući stranice
svoga nedovršenog romana. Bilo je dijelova za koje je mislila da su fantastični.
Bilo je dijelova za koje mislila da su katastrofalni. Neki su je nasmijali. Neki su
je rasplakali. Bilo kako bilo, završetak joj nije padao na pamet koliko god se
trudila. I znala je da ove dijelove koji su bili loše napisani nikad neće znati sama
bolje napisati. Glavno pitanje bilo je, ipak, želi li uopće da to netko pročita osim
nje. Što je običan čitatelj mogao uopće dobiti iz njezina romana? Lijepu ljubavnu
priču? Pouku? Način na koji će se moći izboriti s tugom i gubitkom? Jer bilo je i
toga. Elena nije upotrijebila očevu smrt kao konkretan primjer, ali je zato
preoblikovala priču tako da može ispričati sve što je doživjela, a da ne
bude direktno prepričavanje. Bila je jako svjesna legende koju je čula gotovo pet
godina prije i nije ju planirala prekršiti. Ne kada je prošla polovicu roka nakon
kojeg će se moći vratiti Aleksu.
Što da radim? Bih li ja bila sretna da sam imala ovako nešto kada sam bila u
potpunosti na dnu nakon što je tata otišao? Sigurno bih. Znala bih da postoji još
jedna osoba koja je prošla tako nešto i ne bih se osjećala samom, motalo joj se
po glavi.
S tim u mislima, odlučila je izvaditi posjetnicu iz džepa i nazvati Benjamina.
Mobitel u ruci na njezino je iznenađenje zavibrirao, a vidjela je da je zove Lara.
Oprosti, seko, morat ćeš malo pričekati. Ako ga ne nazovem sad, neću nikad,
razmišljala je i poklopila Lari.

230
 Knjige.Club Books
Nakon što je mobitel nekoliko puta zazvonio, javio se hrapavi muški glas.
Čim ga je začula, Elena se naježila od glave do pete. Nikad tako nešto nije osjetila,
a nije bila ni posve sigurna da joj se svidjelo.
- Ovaj, jesam li dobila Benjamina Kovača? - upitala je plaho, misleći da ga je
možda probudila. Ma nemoguće, pa šesnaest sati je, tko spava u to vrijeme?
- Da, tko je to? - rekao je pomalo grubo.
- Gospodine Kovač, ja sam Elena Perić, apsolventica filozofskog fakulteta.
Bila sam prije koji mjesec na otvorenim vratima Vaše izdavačke kuće...
- Oprostite, tko Vam je dao moj broj? - prekinuo ju je, a Elena se počela pitati
je li ovo bila dobra odluka. Usto, primijetila je da je Lara ponovno zove; očito je
bilo nešto hitno. No nije mogla sad poklopiti prije nego što objasni zašto ga uopće
zove.
- Profesorica Kosić, ona je Vaša autorica. Oprostite, ako sam nazvala u
pogrešan trenutak, možemo se čuti...
- Ne, sve je u redu. Ispričavam se. U posljednje vrijeme često me zovu
nepoznati brojevi koji nemaju veze s knjigama, da ne ulazim u detalje, pa sam već
pomalo istraumatiziran. Dakle, profesorica Kosić?
Elena je stala na koju sekundu, razmišljajući malo o njegovu komentaru.
Znači, zovu ga neke djevojke, iako to nije htio otvoreno reći... Pitam se zašto.
Pobjegao joj je mali hihot, a onda je nastavila u ozbiljnom tonu.
- Da, profesorica Kosić moja je mentorica na diplomskom radu. Danas smo
razgovarale o... - zastala je na sekundu. - O mom romanu, - jedva je završila.
- Oho, tako mlada djevojka, a već piše ozbiljne stvari? - pitao je zabavljeno.
Nisam ja baš tako mlada kako ti misliš, pomislila je posprdno, računajući kako
teoretski ima trideset tri, a ne dvadeset tri godine, ali tko još broji.
- Ovaj... da. I iskreno... trebam pomoć. - rekla je s teškom mukom.
- U redu. U čemu je problem? - odvratio je zainteresirano.
Eleni je mobitel zavibrirao u ruci. Primijetila je da je Lara zove, po treći put.
Sad je bila već ozbiljno zabrinuta.
- Ovaj... Ja se jako ispričavam, ali moja vrlo trudna sestra zove me po treći
put otkad sam na telefonu s Vama. Mogu li Vas zvrcnuti za koju minutu, samo da
vidim je li sve u redu?
- Naravno. Čujemo se poslije. - rekao je i poklopio.
Elena je odabrala Larin broj i krenula prema dnevnom boravku. Tamo je bila
njezina majka.
- Mama, jesi se čula s Larom možda? Nazvala me dvjesto puta valjda u
posljednjih pet minuta. - rekla je, dok je telefon zvonio.
- Nisam, zašto... - započela je njezina majka, ali Elena ju je prestala slušati.
- Halo? - javio se Adam.

231
 Knjige.Club Books
- Hej, Adame, je li Lara pokraj tebe? Zvala me... - pokušavala je reći Elena,
ali onda je čula Laru kako nešto govori pa je ušutjela. Otpustila je šaku, koju nije
bila ni svjesna da ju je zgrčila, te je instantno osjetila bol u dlanu od zabijanja
noktiju. Čim je čula sestrin glas, pustila ju je panika koju je osjećala sve dok joj
se nisu javili.
- Je li to Elena? Daj mi je, a ti pazi kako voziš!
Čula je kako joj Adam predaje mobitel.
- Dobro, Lara, koji ti je Bog, zašto si me toliko puta nazvala? Imala sam drugu
liniju. - rekla je u znak isprike.
- Ništa bitno, samo sam htjela podijeliti s tobom da ću se PORODITI ZA
OTPRILIKE POLA SATA! - zavrištala je na telefon. Bilo je to skroz netipično
za nju pa je Elena prasnula u smijeh. Odmaknula je slušalicu od uha i dobacila
mami ‘Lara ima trudove’. - Koliko su razmaknuti? - upitala je, gledajući na sat.
- Uh, rekla bih ti premalo. A sada već oko minute i pol. Adam je htio krenuti
u bolnicu još prije sat vremena. - nasmijala se.
- Jeste li uzeli sve, trebaš li... - započela je Elena, ali se zaustavila slušajući
sestru kako stenje od bolova. - Jesi li dobro? - upitala je zabrinuto.
- Radije ne pitaj. - procijedila je. - Inače nikad nećeš htjeti roditi. Uzela sam
sve.
- OK, onda se vidimo tamo. - rekla je Elena kratko.
- Ma, joj, ne morate dolaziti, ionako, kada uđem u sobu, nećete moći sa mnom.
- Ah, i ne idemo zbog tebe, ti ćeš to odraditi savršeno, kao i sve dosad. Idemo
zbog Adama. - rekla joj je Elena opušteno i završila razgovor. - Mama, zovi tatu,
idemo u bolnicu! - objavila je ozareno.

U Petrovu su stigli dvadesetak minuta nakon razgovora s Larom. Elena je

pojurila prema odjelu rodilišta, dok su se njezini roditelji, iako jednako uzbuđeni,
smijali Eleninoj žurbi. U čekaonici se nalazio Adam, uz još nekoliko tata i članova
obitelji. Ustao je kada ju je ugledao, a Elena mu je poletjela u zagrljaj.
- Kako je Lara? Kako si ti? - pitala je nestrpljivo.
- Evo pregledali su je, otvorena je tek nekoliko centimetara, tako da ćemo
morati pričekati još malo. Pripremaju je unutra za cijeli postupak pa sam ja
odlučio pričekati vani. - nasmiješio se.
- Hoćemo li je uspjeti vidjeti nakratko?

232
 Knjige.Club Books
- Nisam siguran, možda ako joj kažu da malo prošeće da ubrza trudove. Ako
joj pukne vodenjak, nema šanse da će je pustiti da hoda ikuda.
U tom trenutku i Elenini su roditelji konačno došli do čekaonice. Zagrlili su
se s Adamom, a onda su svi sjeli i čekali vijesti iznutra. Elena je uspjela dobiti
Miju nakratko, koja je trenutačno putovala po Americi po raznim setovima i
šminkala glumce i statiste. Po njezinim riječima, bio je to posao iz snova.
Zamolila je Elenu da je svakako nazove još jednom ako uspije vidjeti Laru prije
poroda.
Nakon petnaestak minuta čekanja u čekaonicu je provirila Lara. Bila je
obučena u bolničku haljinu, a Eleni se malo zavrtjelo od čitave atmosfere i mirisa
dezinficijensa. Ipak, smirila se kada je vidjela sestrin osmijeh.
- Vi ste ludi, pa niste morali dolaziti. - rekla im je.
- Aha, zato si me zvala osamnaest puta. Ne seri, naravno da sam htjela biti
ovdje kada prvi put postajem... - zaustila je, a onda ju je presjeklo u trbuhu. Nije
postajala teta prvi put. Kako je to samo mogla zaboraviti?
- Teta, ujna? Ni ja nikad ne znam što ide tu. - rekao je Adam zbunjeno, dok
se Elena u tišini borila s grižnjom savjesti.
- Teta. Da je Lara imala brata, ujna bi bila njegova žena. - strpljivo je objasnila
majka. - Kako si, Larice?
- Dobro sam, ali stvarno boli. Tko god kaže da nije tako, laže.
- Sve ćeš to zaboraviti čim primiš djetešce u svoj zagrljaj. - nježno je rekla
majka.
- Mhm. Dotad sam zatražila epiduralnu. Čim sam zakoračila u bolnicu.
Zapravo bih se morala vratiti unutra ako želim da mi je daju na vrijeme.
Zakoračila je kako bi je svi mogli izgrliti, a onda su se ona i Adam zaputili
prema njezinoj sobi. Elena je jedva zadržavala suze, vjerojatno radosnice, a onda
je ugledala tatu kako plače. Nikad ga u životu nije vidjela da je pustio suzu, čak
ni kada su morali uspavati njihovu prvu mačku Mici, koju je volio gotovo kao i
njih, kako se znao našaliti. I Eleni su suze kliznule niz obraze pa ga je zagrlila,
dok se majka smijala njihovoj emotivnosti.
- Ajme, zaboravila sam nazvati Miju, udavit će me. Čekaj da nazovem Adama
da mu kažem da je nazovu ako stignu.
Tražeći njegov broj među uspostavljenim pozivima, primijetila je da nije
zaboravila nazvati samo Miju. Jao, Benjamin. Skroz sam zaboravila na njega. A
sad je malo glupo da ga zovem toliko nakon radnog vremena, razmišljala je
ubrzano. Nakon što se čula s Adamom, Benjaminu je napisala poruku da se
ispričava, da joj je sestra u rađaonici i da je izgubila pojam o vremenu te da će ga
nazvati sutra, ako mu to odgovara. Odgovorio joj je za desetak minuta.
Čestitam. A što kažete da nađete vremena da nazdravimo Vašoj sestri i nećaku
ili nećakinji za ručkom?

233
 Knjige.Club Books
Elena je pročitala poruku i zacrvenjela se kao šiparica.

Adam ih je nazvao malo nakon ponoći. U pozadini se čuo dječji plač, a on je

jedva izrekao:
- Dječak, 3600 g, 52 centimetara dugačak.
Poklopio je iste sekunde, a dok je Elena plakala s roditeljima na mobitel joj
je stigla fotografija. Maleni dječačić bio je još pomalo zgužvan od poroda, ali
Eleni sličnost nije mogla promaknuti. On je isti Iskra, pomislila je, istodobno
sretno i tužno.

234
 Knjige.Club Books

30.
Jesi li sigurna da ćeš
to moći podnijeti?

Prinijevši malo klupko u prevelikoj odjeći nosu, duboko je udahnula i ozarila

se.
- Mmmm, miris bebe... - rekla je zaljubljeno naglas.
Adam i Lara gledali su je kao da je luda, a onda oboje prasnuli u smijeh.
- Znači, obožavamo ga od prve sekunde njegova života, ali čak ga ni mi ne
šnjofkamo. - smijala se i dalje Lara.
- Ma vi ste se već samo naviknuli u ovih nekoliko tjedana. Ja još nisam. -
zaključila je Elena i ponovo pomirisala Noela. Dječak se malo promeškoljio, no
nastavio je jednako čvrsto spavati kao i dotad. Na vratima se čulo zvono, ali ni to
nije omelo njegov san.
Adam je ustao kako bi otvorio vrata. Laru je i dalje sve boljelo od poroda pa
se dizala samo kad je to bilo isključivo nužno. Elena ih je posjećivala svakih
nekoliko dana kako bi sestri mogla biti što više na raspolaganju, ali se trudila da
to ne bude prečesto kako ne bi zadirala u njihovu intimu. No ionako joj se činilo
da su ona i Adam savršeni par i jako dobri roditelji. Poslove oko djeteta dijelili su
ravnopravno koliko su mogli, a Adam je uz svoje kućanske obveze preuzeo i
Larine kako bi se ona što više uspjela odmoriti. Ona je, pak, preuzela buđenje po
noći kako bi se Adam ipak uspio malo naspavati prije posla. Iako su oboje bili
neispavani, činilo se kako funkcioniraju besprijekorno.
Za nekoliko sekundi kroz hodnik je ušla Mia. U rukama je imala hrpu vrećica,
a iza nje je Adam već nosio neke koje mu je uvalila na ulasku u stan. Ispustila ih
je iz ruku, ali umjesto da pojuri prema svom nećaku krenula je direktno prema
kupaonici.
- Erm, što vi niste čuli za pranje ruku prije nego što se dijete uzme u naručje?
Bože... - promrmljala je na Larin i Elenin zbunjeni pogled.
Neke se stvari nikad ne mijenjaju, nasmijala se u sebi Elena.
Kada je izašla iz kupaonice, prvo se izgrlila s Larom, a potom prišla Eleni,
koja je u tom trenu još držala Noela. Pružila je ruke prema njoj, a Elena joj je, vrlo
pažljivo, predala mali zavežljaj iz svojih ruku. Mia ga je prinijela k sebi, a Elena
gotovo da je čula kako joj srce puca na komadiće kada je vidjela njezin pogled.
Obožavala ga je iste sekunde čim ga je uzela. Ja sam odgovorna što u njezinim
rukama sada nije Iskra, proletjele joj je kroz glavu.

235
 Knjige.Club Books
- Kad si sletjela? - pitala je Lara Miju, vraćajući Elenu u stvarnost. Odlučila
je uzeti čašu vode kako bi malo došla k sebi.
- Prije dva sata. Samo što je bila gužva kod preuzimanja prtljage, naravno da
su mi izgubili jedan kovčeg, i to baš onaj sa šminkom, tako da sam malo šizila po
aerodromu, inače bih došla prije. Onda sam se otišla doma presvući i popiti kavu
pa ravno ovdje. - objasnila je Mia, gledajući zaljubljeno u svog nećaka, dok je
Elena držala distancu u kuhinji. - Presladak je! Stalno ovako spava?
- Pa, preko dana uglavnom da, ali preko noći, onda imamo party. - objasnio
je Adam dok je raspakiravao sve poklone koje je Mia donijela za Noela.
- Misliš, ja imam party, ti spavaš. - prokomentirala je Lara.
- A baš ste najtiši na svijetu pa ja mirno spavam. - odgovorio je, praveći se
naduren. Lara ga je cmoknula u obraz pa se odmah odobrovoljio. - Ajme, Mia,
ovo je tako lijepo! - prokomentirala je jedan od minimalno dvadeset dječjih bodija
koje je kupila u Americi.
- Oh, čini mi se da se budi pomalo. - rekla je Mia, a dječačić se počeo sve više
rastezati. - Čini li se to meni ili ima plave oči?
- Mislimo da ima, ali to se još stigne promijeniti. Kada si ti došla na svijet,
imala si nekakve mutnjikavo sive, a onda su se kroz nekoliko mjeseci prometnule
u ove prodorno plave kakve imaš danas. - rekla je Lara majčinski.
- Kako god, već sad se vidi da će biti mali ljepotan. - rekla je ozareno, i dalje
ne skidajući pogled s nećaka.
Elena se povukla u kupaonicu kako bi se malo smirila. Nije imala pojma da
će joj biti baš ovoliko teško gledati Miju s malenim. Osjećala se krivom, bez
obzira na to što je znala da nije ona bila odgovorna za sve što se dogodilo noć
prije njezine udaje. Naposljetku, i sama je zbog toga što joj se preokrenuo cijeli
svijet izgubila Aleksa. Ipak, Mia je bila jedina koja je izgubila nekog s prelaskom
na novu verziju života, samo što to nije ni znala. Pa je Elena morala nositi i njezinu
bol u srcu.
Iz razmišljanja ju je prenula vibracija mobitela. Izvukla ga je iz stražnjeg
džepa i vidjela kako joj je stigao odgovor na poruku koju je poslala Benjaminu.
Iako se nakon prvotnog razgovora s njim nakratko uplašila sastanka te se izvlačila
od novog poziva služeći se Larom i Noelom kao izlikom, Jakob ju je natjerao da
ga ponovno kontaktira kako bi dogovorili onaj davno spomenuti ručak. Napravila
je to ujutro, poslavši mu poruku samo kako bi skinula Jakoba s te teme. Nije si
mogla točno objasniti što se zbivalo u njezinoj glavi; s jedne je strane htjela čuti
povratne reakcije na svoj roman, s druge strane, ekstremno se bojala toga. Što ako
mu tema bude glupa? Što ako mu moj prijašnji život bude glup? razmišljala je
grozničavo u danima nakon Larina poroda. Nije bila sigurna da bi to mogla
podnijeti. Osim toga, ono o čemu je najmanje željela razmišljati bila je činjenica
da ju je Benjamin jako privlačio. Oduševio ju je svojim predavanjem na
otvorenim danima izdavačke kuće En Face, a bila je i bolno svjesna koliko je bio

236
 Knjige.Club Books
zgodan. I nakon toliko godina i činjenice da praktično nije bila ni s kim nakon
Jakoba, ako ne broji nekoliko pijanih i brzo zaboravljenih avantura, osjećala je
očajničku grižnju savjesti svaki put kad bi se u njezinu životu pojavio netko iole
zanimljiv. A Benjamin je bio i više od toga.
U svom razmišljanju kao da je zaboravila da joj je stigao odgovor za poziv na
ručak.

Već sam mislio da ste zaboravili na mene, kolegice. Danas popodne sam
malo zauzet, što kažete na ranu večeru?

Elenu su prošli trnci. Zašto bi se nalazio sa mnom izvan radnog vremena? Je

li mu toliko stalo do osoba koje preporučuje profesorica Kosić? pitala se,
istodobno razmišljajući o tome da li prihvatiti njegov poziv. Uh, Elena, naporna
si, mrmljala si je nečujno u bradu. Koja je razlika je li riječ o ručku ili večeri?
Pozvala si ga, a sad ćeš to obaviti, inače se nikad nećeš pokrenuti s tim romanom.
Ipak, pričekala je još neko vrijeme s odgovorom, dok joj odluka u potpunosti
ne sjedne. Izašla je iz kupaonice i u dnevnom boravku zatekla samo Miju.
- Gdje su Lara i Adam?
- Otišli su presvući i nahraniti Noela. Baš je lijepo što sve rade zajedno. -
prokomentirala je Mia pomalo sjetno.
- Hoćeš li reći da bi ti draže bilo ovako nešto od lutanja po filmskim setovima
i upoznavanja prezgodnih glumaca? - pitala je naoko nonšalantno Elena, zabrinuta
oko toga kakav će biti Mijin odgovor.
- Ma ne, drago mi je da sam tu gdje jesam. - odgovorila je Mia nakon nekoliko
sekundi razmišljanja. - Stvarno obožavam svoj posao i presretna sam što ga radim.
Ali zna biti i pomalo samotnjački. Stalno radim s novim ljudima, svako malo
imam promjene lokacija. Btw, možeš li vjerovati da sam na jednom od setova srela
i onu tvoju frendicu Petru? Koje su šanse?
- Opa. Nisam imala pojma. Znam samo da je upisala ADU i to je to.
- Aha, dobila je neku jako malu ulogu u indie filmu na kojem sam radila. Da
se vratim na temu, uživam, a opet cijelo vrijeme imam neki neobjašnjivi osjećaj
da mi nešto nedostaje. - rekla je zamišljeno, a Elena je osjetila grč u želudcu. - S
druge strane, kad sam ovdje, osjećam da mi sve od tamo nedostaje. Čudno. Ali
sretna sam, ako mi vjeruješ, nakon ovoga Čudnog uvoda. - konačno se malo
nasmiješila.
- Gle, nije to najjednostavnija situacija. Možeš biti najsretnija tamo, ali opet
će ti malo nedostajati život koji znaš ovdje, to je nekako normalno za nas ljude.
Aleks... Ovaj, jedan moj prijatelj također je u Americi ispunjavao svoje snove, a
na koncu se vratio ovdje jer se nije mogao naviknuti na svijet bez ljudi koje je
volio, kao i na tamošnju kompetitivnost. - objasnila je Elena.

237
 Knjige.Club Books
- Joj, da, to je tako tipično za Ameriku. - složila se Mia. - Usput, da nije bilo
tebe, nikad ne bih pronašla svoj pravi poziv. Razmišljala sam o tome većim
dijelom puta i odlučila sam ti to konačno reći.
- Kako to misliš? - upitala je Elena zabezeknuto.
- Ne znam sjećaš li se, ali prije nekoliko godina uhvatila si me kad sam se
pijana vratila s jednog izlaska. - započela je Mia, a Elena se pravila da nema pojma
o čemu je riječ, iako je jako dobro znala na što Mia misli. - To sam vrijeme išla u
jedan kvartovski birc gotovo svaki dan s curama. Bio je tamo neki lik, Deni,
vlasnik kafića. Često nam je davao besplatnu cugu, a bome nije bio ni ružan. U
svakom slučaju, jedne večeri... Joj, neugodno mi je o tome pričati. - Mia se
zacrvenjela.
- Nastavi, sigurna sam da nije ništa što ja nisam napravila. - ohrabrivala ju je
Elena.
- Uh, ja nisam baš sigurna. Uglavnom, jedne večeri ostala sam s njim nakon
zatvaranja kafića. Bila sam u cugi, muzika je bila dobra, on je bio simpa, počeli
smo plesati i... Malo smo se podrpali. Nisam imala pojma da je oženjen. - rekla je
iskreno, a grižnja savjesti preplavila joj je lice. - Saznala sam od još nekoliko cura
poslije da skida prsten s ruke kada dođe u birc. Jako me privlačio i bila sam
spremna ići s njim do kraja. Tu večer zaustavili smo se samo na drpanju, ali u
mislima sam već bila na sljedećem susretu, kada sam planirala spavati s njim. Tu
večer, kada sam došla doma, ti si mi se obratila, iako smo u to vrijeme rijetko
pričale. Bilo je skroz čudno, kao da si točno znala gdje sam bila i što sam radila,
a nije bilo teoretske šanse da si mogla znati. Možda si predosjećala. Bilo
kako bilo, kada si mi rekla da je oženjen gotovo sam se ispovraćala, iako sam
se pravila kul. Koliko god da je bio zgodan, nisam htjela biti ta cura. A tada si
spomenula i šminkanje, makar sam bila uvjerena da uopće ne obraćaš pozornost
na mene i da ti se ne sviđa ništa što napravim. Sljedećeg jutra, kad sam se
probudila, odlučila sam dvije stvari. Prvo, da više nikad neću otići u taj kafić. I
drugo, da ću se pozabaviti malo više svojim šminkanjem. I danas sam tu gdje
jesam. A da nije bilo tebe... Mislim, reći ću ti samo da one večeri posljednje što
mi je bilo na pameti bila je kontracepcija. Tako da tko zna kako bi se sve završilo.
Hvala ti što si me dozvala k pameti i što si mi dala priliku da napravim nešto od
svog života. Bila sam razmažena princeza koja je krala bogu dane, a sada
šminkam na setovima velikih filmova. I nikad ti to neću zaboraviti. - rekla je Mia
i zagrlila je, a Elena u prvom trenutku nije znala što bi joj rekla. Sada je znala da
je ona u potpunosti odgovorna što Iskra nije s njima, ali nije znala kako da
se osjeća oko toga. Da li da bude sretna što je Mia bila poslovno ostvarena, ili
nesretna što se nije ostvarila kao majka, a pitanje i hoće li ikad? Ipak, kada je
mislila da će već biti čudno što nije ništa odgovorila, odmaknula se od Mije i
pokušala zvučati što je nonšalantnije moguće.
- Pa, ako mi se hoćeš odužiti, možeš me večeras našminkati da izgledam kao
jedna od tih tvojih holivudskih glumica.

238
 Knjige.Club Books
- A da? Imaš neki dejt? - upitala je znatiželjno.
- Hm, više poslovni sastanak. Ali kunem ti se, frajer izgleda kao glavni
glumac neke ljubavne komedije. - rekla je pa su obje prasnule u smijeh.

Previše sam se sredila, pomislila je iste sekunde kada je zakoračila u restoran.

Promotor restorana odmjerio ju je na ulazu, konobar koju ju je vodio do stola
gutao ju je očima, a nije joj pobjegao ni Benjaminov osmijeh kad mu se pridružila
za stolom. Našli su se u malom i novom urbanom restoranu u centru grada, a Mia
ju je nekako uspjela nagovoriti da obuče cipele na petu, uske traperice, bijelu
majicu koju je gurnula u hlače te crni sako. U normalnim okolnostima izgledala
bi vrlo profesionalno i poslovno, ali Mia je morala inzistirati na crvenom ružu i
sada je Elena, nakon pogleda kojima obično ne bi pridala mnogo pozornosti,
mislila da je totalno promašila prigodu. Nervozno se osmjehnula.
- Bome, kolegice, da Vas konobar nije smjestio odmah za moj stol nisam
siguran bih li Vas prepoznao. Jeste li sigurno bili na mom predavanju prije koji
mjesec? - pitao ju je s osmijehom na usnama.
- Uh, preko dana sam inače Pepeljuga, a ovaj izgled nestat će kada otkuca
ponoć. - izvalila je. Vidjela je da je Benjamin upitno promatra pa je objasnila. -
Moja sestra, koja je inače šminkerica na setovima u Americi, vratila se danas
doma i inzistirala da me našminka prije izlaska iz kuće. Profesionalna deformacija
valjda.
- To, pretpostavljam, nije ova sestra koja je rodila? - upitao je te u isto vrijeme
dao konobaru znak da priđe kako bi mogli naručiti piće.
- Joj, ne, Lara trenutačno nije u raspoloženju ni da sebe našminka. Šminkerica
je Mia, godinu dana mlađa od mene. - objasnila je.
- Ah, dakle srednje dijete. - prokomentirao je zagonetno.
- Rekli ste to kao da je to loše. - nasmiješila se.
- Ne bih znao, ja sam jedinac. Pa sad, između umišljenka i sebičnjaka ili osobe
koja zahtijeva pozornost jer je ne dobiva dovoljno zbog svoje braće ili sestara
recite Vi meni što Vam se čini gore. Ovaj, ja ću čašu Prosecca, a gospođica će... -
prokomentirao je konobaru, koji i dalje nije mogao skinuti oči s Elene.
- Ja bih molila isto. - rekla je prije nego što se snašla. Sranje, možda nisam
trebala uzeti alkohol na sastanku, bez obzira na to što ga je on uzeo. Što će misliti
o meni?
- Opustite se, ovo nije formalni sastanak, smijete popiti čašu. - rekao je kao
da joj čita misli. - A kad smo već u tom tonu, što kažete da prijeđemo na ti?

239
 Knjige.Club Books
- To bi svakako pomoglo. - rekla je, zahvalno uzimajući čašu pjenušca koju
je konobar stavio pred nju.
- Dakle, Elena, čemu ćemo nazdraviti? Sestri Lari, koja te počastila titulom
tete, ili sestri Miji, kojoj dugujem to što ću imati tako lijep pogled tijekom večeri?
Elena se zacrvenjela iste sekunde, a njegov je osmijeh postao još širi. Kucnuo
je o njezinu čašu i ispio gutljaj, a onda otvorio jelovnik, kao da se ništa čudno nije
dogodilo.
- Jesi li jela kad ovdje? - upitao je, stavljajući naočale na nos, što je u Eleni
izazvalo efekt nijemosti, kao kada ga je prvi put vidjela takvog u njegovu uredu.
Stakla kao da su pojačavala intenzivno plavu boju njegovih očiju pa je Eleni bilo
teško sastaviti normalnu rečenicu.
- Erm, ovaj... nisam. - uspjela je izgovoriti. Jebemti što je zgodan! razmišljala
je u sebi, dok je Benjamin proučavao meni, provlačeći prste kroz kosu koja mu je
zaklanjala pogled.
- Ja sam bio ovdje nekoliko puta pa ću biti toliko slobodan i preporučiti ti...
Sljedećih nekoliko minuta razgovarali su o tome što će tko jesti, a onda to
prenijeli i konobaru. Kada su konačno riješili sve što su trebali vezano uz hranu,
na red je došao i dio razgovora zbog kojeg su se, na koncu, i našli u restoranu.
- Dakle, nakon što smo se ti i ja čuli zvao sam tvoju profesoricu Kosić, zovimo
je Anja sada kada smo neformalni, da vidim malo o čemu je riječ. Nemoj
zamjeriti, molim te, na mom tonu tijekom tvoga prvog poziva; spomenuo sam ti
da u posljednje vrijeme dobivam nekakve čudne pozive i to nije bila laž. Dakle,
svaki put kad održim neko predavanje moj broj nekako dospije u studentske grupe
i onda imam nekoliko tjedana patnje sa studenticama koje bi sa mnom silom na
kavu. - nasmijao se, trudeći se zvučati ne pretjerano umišljeno. Vrlo se brzo
sabrao i nastavio s razgovorom.
- Anja inače nije osoba koja puno hvali, to si mogla primijetiti i na
predavanjima. Tako da me zaintrigirao tvoj poziv i činjenica što ti je dala moj broj
te sam morao provjeriti o čemu se tu radi. Ispričala mi je malo o tebi, rekla da si
odlična studentica, strašno organizirana, pametna te da imaš iznimnu moć
zapažanja i vrhunsku sposobnost izražavanja. Dakle, tema ljubavnih romana za
diplomski rad. Svaka čast! - nasmiješio joj se i nagnuo čašu kao da joj nazdravlja.
Kada Elena nije ništa odgovorila, pomalo zbunjena svim komplimentima koje je
dobila, Benjamin je još nadodao jednu rečenicu.
- Nije mi puno rekla o tvom romanu, s obzirom na to da ga sama nije čitala,
samo da od tebe ne očekuje ništa ispodprosječno, a da je za rukopis čula od nekog
kolege... - pogledao ju je upitno.
- Da, Jakob. Moj kolega s godine i prijatelj. Jedini koji u biti zna da pišem.
Nadam se da me sad i ti nećeš početi zafrkavati poput Anje jer izgleda da vaša
generacija nije čula za muško-ženska prijateljstva. - primijetila je.

240
 Knjige.Club Books
- Nadam se da me ne stavljaš u istu generaciju s Anjom. Nisam baš toliko star.
- namignuo joj je, a Elena je osjetila leptiriće u trbuhu. Zgodni gad. - I neću te
zafrkavati. Bar ne dok se malo bolje ne upoznamo. - nasmiješio se. - Dakle, tvoj
kolega ispričao joj je tematiku, ona meni, ali volio bih čuti tvoju verziju. Da mi
sama prepričaš, u najkraćim mogućim crtama, temu romana.
- Uh, pokušat ću sažeti koliko god mogu. Usput, ti si prvi kojem, osim Jakoba,
pričam o ovome. Molim te imaj razumijevanja za sva moja zastajkivanja i
neugode, a ako ti u bilo kojem trenu bude dosadno, molim te zaustavi me. - rekla
je s nelagodom.
- Naravno. Počni.
- Dakle, radi se o susjedima. Saši i Eni. Koji su bili tu jedno za drugo
oduvijek...
Uskoro je došao konobar i donio njihovu hranu, a nakon što su pojeli glavno
jelo, došli su do deserta, no Elena još nije bila gotova s pričom.
-... I tako, završavaju fakultet, oboje rade ono što vole, pronađu se nakon
nekog vremena i poslije jednoga lijepog romantičnog spoja, useljavaju se skupa i
to je više-manje to. U principu, radi se o drami s elementima ljubavnog romana,
pretpostavljam.
- I sad bi trebao početi taj njihov sretan kraj, kako si i naslovila roman?
- Tako je. Ali nikako da dođem do toga. Odnosno nedostaje mi to jedno
završno poglavlje, maksimalno dva. Problem je u tome što ne mogu zamisliti
njihov kraj. Osim onog ‘živjeli su sretno do kraja života’. Zapravo bih htjela biti
malo preciznija oko toga što se dogodilo s njima, no svih ovih godina to je jedini
dio koji me mučio i koji ne znam napisati. Ne znam što se događa s njima u tom
periodu, eto.
- Hm. A daj mi reci ovako - je li tvoj tekst po istinitoj priči? - pitao je
pronicljivo.
Elena je pokušala to prikriti, ali morala je priznati samoj sebi kako ju je
zatekao pitanjem.
- Zašto to pitaš? - okolišala je.
- Pa, možda ti je teško napisati kraj jer, ako si ti proživjela tu priču, možda
nisi dobila završetak koji si htjela. Ili uopće nije bilo završetka. I sad ti je teško
samoj to završiti. Ali reći ću ti jednu stvar. Pisci nisu pisci zato što mogu prepričati
stvari koje su im se dogodile na lijep način. Pisci su pisci jer ih mogu oblikovati i
završiti. A u krajnjoj liniji i izmisliti pokoji detalj. Smatraš li sebe piscem ili
biografom?
- Jako dobro pitanje. Da, priča je definitivno imala neke autobiografske
elemente, da budem posve iskrena. I nije imala kraja. A počela sam je zapisivati
zato da ne bih zaboravila neke stvari. Nisam planirala da to postane roman. A
onda je postala.

241
 Knjige.Club Books
- No glavno da si to priznala samoj sebi. A i meni, ako ti budem urednik.
Samo trebaš razlučiti kakav kraj želiš za njih dvoje. Kakav si u tom trenutku
priželjkivala. Nevezano uz to je li se dogodio ili nije. Nemoj da te sputava nešto
što se nije dogodilo.
- Jasno. Mislim da si pogodio baš ono što me muči; pokušavam biti
najiskrenija što mogu biti, a onda me to jako ograničava. Nisam promatrala priču
iz tog kuta, da sam kreator njihove sudbine u ovom slučaju i da ona može biti
točno takva kakvu im je zacrtam. Hvala ti na tome. Vidiš, već si mi pomogao. -
zahvalno se nasmiješila.
- A što bi rekla da tvoju priču razlikuje od ostalih takvih?
- Polovica profesora s fakulteta ubila bi me da me čuje sad, možda će se i
tvoje mišljenje o meni pokvariti, ali mislim da naši pisci pišu prekruto i da nisu
za široke mase. Moj roman ne sadržava uzvišene riječi i rečenice, ali mislim da
ima dozu šarma koju hrvatski romani često nemaju. Naposljetku, kod nas su još
najčešća tema ratovi. A to nije nešto o čemu većina, ili barem velika većina, ljudi
razmišlja. Svakodnevno smo ipak na malo prizemnijim temama. Sviđam li mu se,
hoće li me nazvati i takve sheme. Mislim da je ljubavni dio tu apsolutno pokriven
i napisan drugačije od mnogih romana koje sam čitala. S druge strane, tu je i ova
obiteljska komponenta koja je strašno bitna. Gubitak bliske osobe kod nas je
tabuiziran i ljudi se ne znaju nositi s tim, a još manje usude se tražiti neki savjet.
Moja glavna junakinja Ena zbog toga gubi najbliže prijatelje, jer se nisu
mogli nositi s time da im je prijateljica od prštave tinejdžerice preko noći
postala godinama zrelija i tmurnija verzija sebe. Ako bi se barem jedna
osoba mogla pronaći u tome i lakše proživjeti svoj gubitak, onda bih smatrala
da je moj cilj ispunjen.
- Jasno. I moje mišljenje o tebi netaknuto je. Doduše, moram priznati da i
crveni ruž ima malo veze s tim. - odvratio je, dok mu se kut usana izvio u smiješak,
na što se Elena ponovno zacrvenjela. - U pravu si, u Hrvatskoj je književnost
poprimila neki čudan smjer u nekom trenu. Domaći autori slabo se izdaju, a opet
toliko ljudi piše. Nama gotovo svaki dan stižu novi rukopisi. A ja se razočaram
kada pročitam većinu njih jer nisu za naše tržište. Ima ih fenomenalnih, no treba
razmišljati i o tome što tržište zahtijeva. Da si mi ovo predstavila samo kao
ljubavnu priču, rekao bih ti da ništa od toga. Međutim, zbog ove obiteljske
komponente vjerujem da bi se isplatilo barem pročitati rukopis. Naravno, ako si
mi ga voljna poslati. - namignuo je.
- Ozbiljno? - pitala je šokirano. - Sigurno imaš vremena za čitanje? I uzmi u
obzir da sam ja jedina koja ga je dosad vidjela i da to što je profesorica Kosić,
ovaj, Anja, rekla o njemu, ne znači da je stvarno dobar. - opravdavala se unaprijed.
- Nije baš da ga imam na bacanje, ali pronaći ću ga, pa makar i u slobodno
vrijeme. Makar to znači da ti ne gine još nekoliko ovakvih susreta sa mnom. Jesi
li sigurna da ćeš to moći podnijeti?

242
 Knjige.Club Books
E, pa sad sam sigurna da flerta sa mnom, pomislila je zabavljeno. Pjenušac
joj je udario u glavu pa se opustila više nego što je htjela.
- Pa gle, imam priliku za koju bi moje kolegice očito ubile da su na mome
mjestu. Tko sam ja da je odbijem? - pogledala ga je direktno u oči i podigla čašu
u znak nazdravljanja.

243
 Knjige.Club Books

31.
To je kao vožnja biciklom

Kako to obično u životu biva, Elenini su se dani pretvorili u svojevrsnu rutinu.

Kao apsolvent više nije imala predavanja pa je spavala nešto duže nego inače.
Potom bi radila na diplomskom radu. Onda bi se prošetala do Lare i Adama,
povremeno čuvajući Noela kako bi njih dvoje kupili potrebno iz trgovine ili imali
vremena za sebe. Podneva bi bila rezervirana za poneku kavu s prijateljima,
druženje s roditeljima ili ručak s Benjaminom, koji se odvijao na dvotjednoj bazi.
Zahvaljujući njemu, prihvatila se romana nešto žustrije nego prije pa su na
ručkovima obično prolazili nova poglavlja, prepravljali stara ili razmjenjivali
ideje. Iako to ne bi nikad priznala naglas, odgovarala su joj druženja s njim, kao i
bilo kakva rutina. Rutina je bila dobra. Rutine se nije bojala. Bojala se bilo kakvih
promjena i izbacivanja iz ravnoteže. Posebno zato što je znala da je jedna
velika očekuje samo nekoliko godina ispred nje. Ipak, najteže su bile večeri. Ni uz
sve prijatelje ni svu obitelj nije ih mogla ispuniti toliko da ne razmišlja o onome
što ju je čekalo ili pak o onome koga je izgubila. Mogla je stotinu puta razgovarati
sa sobom, uvjeravati da se da mora nastaviti život bez njega najnormalnije dok se
ponovno ne sretnu, ali postojale su večeri koje su je tjerale u potpuni očaj. Večeri
tijekom kojih je razmišljala o najjednostavnijim trenutcima koje su proveli
zajedno u stanu. Razgovarajući o vjenčanju. Poslu. Košarci. Ili pak potpunim
glupostima. Toliko mu je toga još imala reći, a njihov ponovni susret nije joj se
činio ništa bliže.
Ubrzo je došao i dan njezine obrane diplomskog rada. Možda je prvi put bila
jako nervozna, ali to se nije moglo ni usporediti s time koliko je bila nervozna
sada kada je znala da će njezinoj obrani prisustvovati svi oni koji nisu
prisustvovali onoj prvoj. Prvu je obranu odradila sama pred komisijom, a ispred
dvorane čekala ju je Hana. Majci nije ni rekla datum, Mia je bila previše zauzeta
Iskrom, Lara nije ni bila s njom na istom kontinentu. Sada su pak s njom tijekom
cijele obrane bili njezini roditelji i Lara, s Mijom na videopozivu, a netom prije
početka ušuljao se i Jakob, kojem je izričito zabranila da dođe jer joj je bilo
neugodno braniti svoj rad pred kolegom. Ipak, na kraju joj je bilo drago što je nije
poslušao. Nakon dvadesetominutnog izlaganja svoje teme, komisija joj je
postavila nekoliko pitanja, a samo koju sekundu nakon toga jednoglasno su
odlučili kako je obranu diplomskog rada položila s peticom. Malom dvoranom
prolomio se pljesak, a Elena se nakon razmjene čestitki uputila s roditeljima
i Jakobom na kratko piće. Tamo joj je otac ponosno pružio kuvertu u kojoj se
nalazio njegov i majčin poklon - potvrda da su je upisali u autoškolu. Elena se

244
 Knjige.Club Books
ovoga puta nije pretjerano žurila s polaganjem. Znala je da vožnju ima u malom
prstu, sve joj je bilo nadohvat ruke i automobil joj nije bio toliko potreban. Ipak,
veselila se što će ovo iskustvo ovoga puta moći proživjeti i s tatom.
Dan nakon obrane diplomskog rada poveo ju je sa sobom na poligon kako bi
malo s njim vježbala i prije samog početka autoškole. Bila je pomalo zabrinuta
kako će sakriti da itekako zna voziti, no zabrinutost ju je brzo prošla kada joj se,
čim je dobila priliku za kretanje, automobil odmah ugasio.
- Bez brige, Leni, to se događa svima. Samo malo jače stisni gas i sporije
puštaj kuplung. - brižno je rekao otac.
- Joj, tata, ne znam, meni se čini da nikad neću naučiti. - odglumila je najbolje
što je mogla.
- Ma daj, molim te, to je kao vožnja biciklom.
- Ako se dobro sjećam, ti si poludio kad si me učio voziti bicikl. Rekao si da
sjedim kao panj.
- Jesam li? Ne sjećam se. - izvlačio se.
- O, da. Na kraju me mama naučila voziti. - opomenula ga je.
- Je li? Pa dobro. Ako ništa drugo, ne sjediš kao panj trenutačno. Ajde,
prestani blebetati i kreći.
Vozili su se poligonom pola sata, tijekom kojih se Eleni uspio još dvaput
ugasiti automobil (tješila se da je u pitanju to što nije naviknula voziti benzinca) i
tijekom kojih je pola puta zaboravila dati žmigavac. Možda nije ni loše da prođem
još jednom sve ovo, mislila je, smijući se u sebi.
- Nije bilo loše za prvi put. - pohvalio ju je tata. Uvijek je pokušavao napraviti
da se osjeća najbolje moguće, čak i kada je sama bila svjesna da možda nije
uspjela dati sve od sebe. Bio je to glavni razlog zašto ga je obožavala.
- Ah, srećom pa me sada prepuštaš profesionalcima. - nasmijala se, a vidjela
je i kako je njemu malo laknulo.
- Ajde, prepusti ti meni sad molim te sjedalo, moram se vratiti u firmu. Vozim
te doma?
- Hm, ne znam zapravo. Trebala sam se naći s Jakobom. Ostao mu je
posljednji ispit za položiti pa smo se dogovorili da ću mu dati bilješke, ali nije mi
se uopće javio. Čekaj da provjerim.
Brzinski je nazvala Jakoba, koji ipak nije mogao stići na njihov dogovor pa je
Elena predložila da svrati u restoran u kojem se nalazila s Benjaminom. Restoran
se nalazio sasvim blizu Jakoba pa je mogao naletjeti nakratko i preuzeti papire od
nje. Osim toga, zanimalo ju je njegovo mišljenje o Benjaminu.
- Tko je Benjamin? - upitao ju je tata znatiželjno u vožnji prema restoranu.
- Nisam znala da prisluškujemo privatne razgovore. - rekla je, gledajući ga
prijekorno.
- Kako privatni kad sjediš pola metra od mene? - nasmijao se od srca.
245
 Knjige.Club Books
- Benjamin je... Hm. Dobro pitanje zapravo. - odgovorila je, ni sama ne
znajući kako bi objasnila, a da ne spomene da piše roman. Nije još bila spremna
da svi u obitelji saznaju za to.
- Molim te nemoj reći prijatelj s povlasticama ili nekakvu sličnu pomodnu
glupost, moje uši ne bi to mogle izdržati. A ni moje srce. - rekao je tata pomalo
zgađeno.
- I da mi je prijatelj s povlasticama svakako ti tako nešto ne bih rekla, -
prasnula je u smijeh. - Benjamin radi u jednoj izdavačkoj kući i pomaže mi oko
jednog projekta.
- Kakvog projekta, pa nisi li upravo završila s faksom? - upitao je zbunjeno.
- Joj, ti baš moraš znati sve detalje. Ajmo reći da je ovo svojevrsna praksa
koja je započela tijekom faksa, a sad će mi pomoći oko odlučivanja čime bih se
točno htjela baviti.
- A to je? - uhvatio ju je nespremnu.
- Pa o tome se radi, ne znam trenutačno. Sviđa mi se to što on radi, kao urednik
u izdavačkoj kući.
- A što to konkretno znači?
- Uglavnom se bavi dogovorima s agentima oko kupnje prava knjiga stranih
autora, potom nalazi prevoditelje za te naslove, uređuje tu knjigu nakon prijevoda
i dogovara promocijske aktivnosti kada knjiga jednom bude tiskana.
- Zvuči zanimljivo. Mogu te vidjeti u tome. - zaključio je.
- A da? Nisi razočaran što nisam postala odvjetnica? Mislim da si me davnih
dana zamišljao u tom svijetu.
- Naravno da ne. Mi roditelji uvijek nekako zacrtamo putove za svoju djecu...
ali generalno nam je jedino bitno da ona budu sretna, a ne da postanu ona verzija
koju smo si mi zamislili.
- I, kako si zadovoljan mojom? - upitala je plaho.
- Leni, ja sam trenutačno najsretniji muž i tata na svijetu. - rekao je iskreno, a
Eleni je postalo toplo oko srca.
U dobrom raspoloženju ušla je u restoran u kojem ju je Benjamin čekao za
njihovim uobičajenim stolom.
- Naručio sam već predjelo, nadam se da se ne ljutiš. Gladan sam kao vuk.
- Ma ni govora, oprosti što kasnim. - rekla je sjedajući za stol.
- Ne kasniš ni minutu, pa ne ostavljam valjda toliko strog dojam? - pogledao
ju je poprijeko, ne uspijevajući zadržati osmijeh.
- Pa reći ću ti samo da sam utrčala u restoran, a ti si onda misli. - pridružila se
njegovu smijehu. - Ovaj, samo da ti napomenem, u jednom trenu će svratiti moj
prijatelj.
- Opa? Tako smo brzo prešli na grupne dejtove?

246
 Knjige.Club Books
Elena se malo zacrvenjela. Nikad njihove susrete nije doživljavala kao
spojeve, iako ih ne bi klasificirala ni kao poslovne sastanke u potpunosti. Ili se
pak njegovo pitanje odnosilo na Jakoba? Uspio ju je pošteno zbuniti svojom
rečenicom. Ne znajući kako bi mu odgovorila, iskoristila je rečenicu koju je uvijek
spominjala u Jakobovu, a nekad davno i u Aleksovu kontekstu.
- Jakob i ja smo samo prijatelji.
Primijetila je, doduše, da time nije odgovorila na njegovu možebitnu aluziju
da su njih dvoje na spoju pa je bila sigurna da je Benjaminov još širi osmijeh
rezultat upravo toga.
- No malo sam pretjerao. Ne trebaš mi objašnjavati svoje odnose s drugim
muškarcima. Samo s ovima u svom romanu. Kad smo već kod toga, gdje smo stali
posljednji put?
Eleni je bilo neizmjerno drago što je tako brzo prešao s jedne teme na drugu.
Vjerojatno je osjetio njezinu nelagodu. Razlika u godinama, barem ona teoretska,
ipak je pridonijela tome da ju je malo bolje čitao od vršnjaka.
- Znači, Saša i Ena idu na školski tulum, nakon što se Ena sukobila s maminim
novim dečkom... - započela je Elena dok je konobar stavljao predjelo za njihov
stol. Njihov se razgovor nastavio i uz jelo, a nakon nekog vremena toliko su se
unijeli u temu da Elena nije ni primijetila Jakoba kada je ušao u restoran.
Benjamin je taman naručio kavu, a Elena kolač pa su ga pozvali da sjedne s njima
nakratko.
- Dakle, Jakobe, Elenin prijatelju, - rekao je Benjamin, naglašavajući riječ
„prijatelj“ kako bi izmamio Eleni osmijeh na lice - koji te to ispit mori?
Jakob je upitno pogledao Elenu nakon Benjaminova čudnog uvoda, no ipak
je odgovorio u relativno normalnom tonu.
- Opća povijest književnosti. - procijedio je, više zbog samog predmeta nego
činjenice da je pitanje došlo od Benjamina.
- Ah, Mayer, Curtius, Le Goff, ako se dobro sjećam?
- Le Goff nam je zapravo bio u dopunskoj literaturi. - ispravila ga je Elena.
- Ja uopće ne znam o čemu vas dvoje pričate. - pozelenio je Jakob.
- I zato si pretpostavljam došao po ovo. - nasmiješila se Elena, izvlačeći
podeblji fascikl iz torbe.
- Tu si u pravu. - uzvratio joj je osmijeh Jakob, zahvalno primajući bilješke iz
njezine ruke.
- Imaš podcrtane najhitnije stvari. Roza je za jako bitno, žuta za srednje bitno
i zelena za ono što je profesor tu i tamo spomenuo da bi moglo biti na ispitu. Iako,
ako se dobro sjećam, nije me pitao ništa iz toga.
- Mogao sam i pretpostaviti da si štreberica. - zadirkivao ju je Benjamin.
- Eto, a kad ti to ja kažem, onda se naljutiš. - ubacio se Jakob.
- Tko kaže da se neću naljutiti i na njega? - izazivački je pitala Elena.
247
 Knjige.Club Books
- Pih, ja sam ti trenutačno prebitan, inače nećeš nikad završiti roman.
- uzvratio je Benjamin. - Nego, Jakobe, kaže mi Elena da je podupireš u
pisanju. Pišeš li ti što?
- Samo statuse po MySpaceu. - uletjela je Elena.
- MySpace? - podigao je obrve Benjamin.
- Ajme, Benjamine, pa nisi ti baš tako star. - zadirkivala ga je Elena.
- Kolegice, mislim da ćemo završiti razgovor o Vašem romanu za danas.
- odvratio je strogo.
- Kolegice? Sad ćemo tako razgovarati? - pravila se šokirana Elena.
Zašutjeli su na koju sekundu, netremice se gledajući, oboje s podsmijehom na
licu, kao da žele vidjeti tko će od njih dvoje duže izdržati a da ne trepne. Nakon
nekoliko sekundi oglasio je Jakob.
- Ovaj, hvala na skriptama, Elena, idem ja sad. - rekao je, s vidljivom
nelagodom na licu.
- Kamo žuriš, Jakobe? Ostani s nama diskutirati o Eleninu romanu. Bog zna
da joj treba pomoći. - bocnuo ju je Benjamin svojim komentarom.
- Hm, rado, ali teško da ću biti od pomoći kada mi nije dala ni da pročitam
ijedno slovo. - namrštio se Jakob.
- Stvarno? Nisam ja valjda jedini koji ga je vidio dosad? - začuđeno je upitao
Benjamin.
- Pa zapravo i jesi. - snuždila se Elena.
- Ali čekaj, nije li Jakob Anji pričao o tvom romanu pa je ona tako tebe uputila
k meni?
- Jesam, ali samo sam joj načelno spomenuo da Elena piše, očito, kada znam
samo temu.
- Mora da si bio vrlo uvjerljiv onda u svom hvaljenju Elene kada ju je Anja
tako toplo preporučila. - nasmiješio se Benjamin, pomalo upitno.
- Mora da jesam. - uzvratio je Jakob. - Jako mi je stalo do... Ovaj, jako mi je
stalo da Elena uspije. - dodao je na koncu samouvjereno.
- Vidim. - zaključio je Benjamin pomalo posprdno.
Što se ovdje događa? upitala se Elena.
- Ovaj, Jakob me oduvijek poticao u svemu što sam radila, naročito pisanju, -
pokušala je objasniti.
- Naravno, jer da te nisam hvalio, tko bi mi onda napisao sve ove seminare
tijekom studiranja. - nasmiješio se Jakob konačno. - Ups, možda to nisam trebao
reći pred nekim iz knjiške branše u kojoj bih jednog dana trebao raditi. Idem prije
nego što se dalje pokopam. - rekao je ustajući, izgledno zahvalan što je konačno
dobio dobru izliku za odlazak.

248
 Knjige.Club Books
- Budi bez brige, Jakobe, Elenino mišljenje puno mi znači pa, ako te ona
preporuči, pravit ću se da nisam čuo da si plagirao tijekom fakulteta i učio iz
skripata. - nasmijao se Benjamin, ipak ga malo opomenuvši svojom posljednjom
rečenicom.
- Elena, ti ćeš još ostati? - upitao ju je Jakob.
Gledala je dvojicu muškaraca ispred sebe koji su očito vodili neki verbalni rat
u koji ona nije mogla proniknuti. Razmislila je na sekundu, pogledavši prvo
jednog, potom drugog, i na koncu izustila:
- Da, mislim da hoću.

249
 Knjige.Club Books

32.
Pričaj u svoje ime

- Opara, Kristina. - začulo se iz zvučnika, a gromoglasan pljesak odjeknuo je

dvoranom. Elena se pridružila pljesku, nestrpljivo cupkajući u redu u kojem su
stajali studenti koji su trebali primiti diplomu. Jakob je stajao sa strane, držeći svoj
tuljac, ohrabrujuće joj se osmjehujući. Elena je bacila pogled na red u kojoj se
nalazila njezina obitelj. Adam je bio vani s Noelom koji je neutješno tulio pola
promocije, a ostali su strpljivo sjedili čekajući kada će ugledati Elenu na
pozornici.
- Palić, Magdalena. - nastavio je dekan, a pljesak se ponovio. Još samo jedna
osoba, razmišljala je uzbuđeno. Ne događa se često da dvaput diplomiraš,
shvatila je i osmjehnula se sama za sebe.
- Penava, Domagoj.
Student ispred nje krenuo je prema pozornici, a Elena se konačno našla prva
u redu. Promatrala je kolegu kako preuzima svoju diplomu od dekana, a onda je
konačno izgovorio:
- Perić, Elena.
Krenula je prema pozornici trudeći se svim silama da ne zapne za nezgrapnu
togu koja joj se vukla po podu. U daljini je čula kuma Ninu kako je viknuo „Bravo,
mala“ i Jakoba koji je glasno zafućkao, iako ih je obojicu molila da to ne rade.
Izljubila se s dekanom i krenula prema gomili studenata koji su svi primili svoje
diplome. Jakob ju je čvrsto primio u zagrljaj, a ona spremno uzvratila. Da je mogla
birati tko će se u ovom životu nalaziti pokraj nje od prvog dana pa do zadnjeg
dana fakulteta odabrala bi njega. Uvijek.
Ispred fakulteta našli su se s Eleninom obitelji te Jakobovom majkom, braćom
i djevojkom Dorom. Svi su si međusobno čestitali, a onda je Elena sa svojom
obitelji krenula prema restoranu. S Jakobom se dogovorila za izlazak nakon što
obave obiteljske obveze.
- Za našu komparatisticu! - digao je čašu Nino kada su dobili aperitive. - Da
vjerno i marljivo komparira ostatak života.
- Nemaš pojma što komparatisti rade, zar ne? - nasmijala se od srca Elena.
- Ma nema ni veze, glavno da si ti nama diplomirala. - pogledao ju je
raznježeno. Znala je da mu njezina diploma znači kao da je njegovo vlastito dijete
diplomiralo.

250
 Knjige.Club Books
- A mogli bismo nazdraviti odmah i pripravništvu koje je dobila u izdavačkoj
kući En Face, zar ne? - upitala je s ponosom majka.
- Elena! Ništa se nisi pohvalila! - šokirano je uzviknula Lara. Noel se
promeškoljio u kolicima.
- Lara, taman sam ga uspavao. - prekorio ju je Adam.
- Oprosti, ali moja mala seka počinje raditi, kako da ne budem uzbuđena? -
nastavila je Lara jednako glasno.
- Bit ću pripravnik. Neću raditi, per se. Nego praktično stažirati. Godinu dana.
A onda ćemo vidjeti što i kako dalje. - dodala je Elena skromno.
- Ne sumnjam da će te ostaviti i nakon tih godinu dana. Ali čekaj, to je ova
ista izdavačka kuća u kojoj radi... - započela je Lara, na što ju je Elena prijekorno
pogledala.
- Radi tko? - upitala je njihova majka kada je primijetila da se Lara naglo
zaustavila usred rečenice.
- Nitko... - procijedila je Elena.
- Aha, a kako se preziva Gospodin Nitko? - nastavio je Nino zafrkanciju.
- Nitković. - rekla je i pomalo neraspoložena Elena.
- Ajde, dečki, pustite je na miru. Sigurno bi nam rekla da je netko bitan, zar
ne? - smirio je situaciju njihov otac.
- Tako je. - Elena se složila s njim.
- Na koncu, ne mogu svi biti Jakob. - nastavio je otac, sad i on u zafrkantskom
tonu.
- Tata, zar i ti?
- Da, Elena, zašto nam se Samo Jakob nije pridružio sa svojom obitelji za
ručkom? - nadodala je njezina majka.
- Imali su rezervaciju na drugome mjestu. - odvratila je.
- A baš ste neki, pa mogli ste lijepo dogovoriti da imate oboje na istome
mjestu, kao da se ionako ne znamo svi skupa. - dodao je njezin tata.
- Tata, ja znam da bi ti dao sve od sebe da je on tvoj zet, ali laješ na krivo
drvo. - nasmijala se Elena.
- Pa znaš što, nekako mi je prirastao srcu na kraju. - priznao je.
Kada su pojeli glavno jelo, nazvali su Miju videopozivom u Ameriku kako bi
im se i ona pridružila u slavlju. Bila je usred snimanja, stoga nije mogla doći na
Eleninu promociju, ali baš kao i kod ostalih važnih trenutaka, molila ih je da je
uključe barem videopozivom, kako se ne bi osjećala toliko udaljeno od njih, a oni
su joj rado ispunili tu želju.
Nakon što je nestala i zadnja mrvica s tanjura, Elenini su roditelji ponijeli
njezine stvari i krenuli prema kući. Nino se također oprostio od njih, a Lara i

251
 Knjige.Club Books
Adam povezli su Elenu do kafića gdje se trebala naći s Jakobom i ostalim
kolegama s godine.
- Oprosti, Elena, stvarno mi je izletjelo. - rekla je Lara kada su konačno sjeli
u automobil. Noel je sada zadovoljno gugutao u svojoj sjedalici.
- No dobro, nije neka velika drama. - odvratila je naposljetku.
- A smijem li ja konačno doznati što se događa? - upitao je Adam znatiželjno.
- Ma, joj, Elena se nekoliko puta našla s tipom iz te izdavačke kuće u kojoj
počinje raditi. Po njezinim riječima, izgleda kao glumac iz nekog filma. -
nasmijala se Lara.
- Osim što nisi rekla vrlo bitnu stvar, a to je da smo se uvijek nalazili poslovno,
a ne na dejtovima. - smrknula se Elena.
- Aha, poslovno, ali uglavnom u restoranima. - uzvratila je Lara.
- Pa da, neću valjda kod njega doma dolaziti? A u firmu i nisam mogla jer
sam imala predavanja i konzultacije za vrijeme njegova radnog vremena.
- Hoćeš reći da je baš potpuna slučajnost da počinješ raditi na istome mjestu
na kojem on radi?
- To neću. Tražili su pripravnika, obavijestio me o tome, ja sam se prijavila,
on me preporučio i dobila sam posao. Mislim da si previše napuhala cijelu priču.
- Ah, to je samo zato što tvoja sestra, kao i ja, želi da i ti konačno nađeš nekog
tko će te usrećiti. - pokušao je objasniti Adam.
- Ekipa, imam tek dvadeset tri godine, čemu žurba?
- Paaaa, i mi smo imali toliko kad smo prohodali, a pogledaj nas sad. - rekla
je Lara nježno, pogledavši u Noela koji se nasmiješio.
- Vi ste imali sreće. Ja i ne tražim nikoga. - objasnila je Elena.
- Pa i ne moraš tražiti. Kada bude vrijeme, naći će te samo. - odgovorila je
Lara.
- Ili me već našlo nekad prije. - promrmljala je Elena, dovoljno tiho da je Lara
i Adam nisu čuli.
Ostatak vožnje provela je u svojim mislima. Bila je sretna što je jedan period
njezina drugog života iza nje. Fakultet joj je bio zanimljiv i uživala je družeći se
s kolegama, no nakon što jednom već prođeš takvo iskustvo, drugi je put već
polako zamorno, koliko god da je tematika bila drugačija. Osim toga, teoretski je
bila deset godina starija od svojih kolega. Ta se razlika katkad osjetila više, katkad
manje, a najviše se očitovala u tome što joj se nije pretjerano izlazilo ili išlo po
kavama. Jakob ju je tako već dulje zafrkavao da je spremna za mirovinu, iako se
i on malo primirio otkad je počeo hodati s Dorom. Zato joj je Benjaminovo
društvo toliko i odgovaralo, makar to nikome ne bi priznala. Iako ju je doživljavao
mlađom, a ona njega malo pretencioznim, zapravo su često bili na istoj valnoj
duljini u razgovorima. Upravo zbog toga ju je tako lako preporučio za

252
 Knjige.Club Books
mjesto pripravnika. No s romanom se, uz svu njegovu pomoć, i dalje nije micala s
mrtve točke.
Benjamin je pročitao sve što je napisala i složio se da njezin roman ima
potencijala za izdavanje, no svakako ga je morala skratiti, kao i konačno napisati
prikladan završetak. Otkad su se počeli nalaziti napisala ih je barem deset i ni s
jednim nije bila zadovoljna. Na koncu su se njihovi razgovori više počeli voditi
oko svakidašnjeg posla u izdavačkoj kući ili njezinih fakultetskih obaveza, a
manje o romanu, pa je tako na repertoar došla i tema pripravništva. Elena je jedva
čekala da počne, nadajući se da će ju cijelo knjiško okruženje inspirirati da svoj
roman konačno privede kraju. A Benjamin će joj uvijek biti pri ruci za sve savjete
koje bi mogla zatrebati. Zato je bila uvjerena kako je pripravništvo pun pogodak.
Nakon što se oprostila s Larom, Adamom i Noelom i zahvalila im na dolasku
i lijepim poklonima, ušla je u kafić kako bi se pridružila kolegama s godine. Bilo
ih je dvadesetak, neki su već bili potpuno pijani, a kafić je bio zadimljen te je
vonjao i po travi. Uh, baš mi je ovo trebalo, pomislila je, iako se osmjehnula kada
je ugledala Jakoba. Ajde, dvije cuge i onda idem doma.
- Bože, koliko tebi treba da pojedeš? - rekao je umjesto pozdrava i čvrsto je
zagrlio. Elena je primijetila Dorin pogled nelagode, stoga je brzo olabavila njegov
zagrljaj. Dora i Jakob bili su zajedno već više od godinu dana i iako je obično
imala tolerancije za Jakobovu i Eleninu bliskost, katkad se Elena ne bi osjećala
sasvim ugodno u njezinu društvu. Uvijek se pitala je li joj Jakob rekao za onu
pijanu noć koju su proveli skupa, iako je njezina pretpostavka bila da nije. Elena
se prešutno slagala s tim, misleći kako bi to ionako dodatno zakompliciralo stvari.
- Kad smo pola jela trebali čekati Laru da nahrani Noela plus, restoran je bio
Bogu iza nogu.
- Rekao sam ti da smo trebali ići u isti.
- Znaš, to je i moj tata zaključio. - nasmijala se Elena.
Nakon što su popili pokoje pivo i malo se raspričali, na stolu su se našle i
žestice. Elena se pridružila zdravici i ispila čašicu u jednom gutljaju. Primijetila
je kako je Jakob u istom vremenu popio dvije zaredom, a u ruci je već držao treću.
- Vi se planirate baš uništiti? - pitala ga je, podignuvši obrve.
- Kako to misliš ‘vi’, a ti ne? - namrgodio se.
- Prestara sam ja za to.
- Eto, obožavam kad sama priznaš da si starkelja i kad ne moram uopće
intervenirati.
- Osim tog, počinjem raditi u ponedjeljak, ne bih htjela da mi vikend prođe u
mamurluku.
- Elena, samo se jednom u životu diplomira. - rekao je Jakob važno.
Pričaj u svoje ime, pomislila je.

253
 Knjige.Club Books
- Opa, gdje počinješ raditi? - upitala je Dora zainteresirano. Elena je zaustila
da joj odgovori, ali onda se Jakob umiješao.
- U izdavačkoj kući najzgodnijeg frajera na planetu, - rekao je posprdno.
- Ovaj, to nije njegova izdavačka kuća, za početak.
- Aha, a ovaj drugi dio nećeš ispraviti? - upitao je pomalo nadureno.
- Pa dobro i da jest, što se to tebe tiče? - upitala je Dora okrećući se direktno
Jakobu.
- Tiče me se jer mi je frendica i nije mi drago da se ljigavac, deset godina
stariji, petlja oko nje i naštimava joj poslove samo da je odvede u krevet.
- Oprosti, što si ti sad izvalio? - upitala je Elena ljutito. Primijetila je da je
Jakob pomalo pijan, ali pecnuo ju je svojom primjedbom i nije mogla dopustiti da
se samo tako izvuče.
- Daj molim te, Elena, bilo mi je dovoljno vidjeti ga samo jednom na onom
ručku da mi njegove namjere postanu u potpunosti jasne. - procijedio je.
- Aha, a moje kompetencije, to što me profesorica Kosić hvali, to nema
apsolutno nikakve veze s mojim dobivanjem pripravništva? - zarežala je. Bilo joj
je dovoljno što ju je obitelj zafrkavala, zaista joj nije bilo potrebno da to isto radi
i njezin najbolji prijatelj.
- Pa to mu je samo olakšalo da te ubaci unutra, priznajem da bi mu skinuo
kapu da si upala unutra, a završila recimo FER...
- Ti si kretenčina, Jakobe.
Uzela je još jednu žesticu sa stola, iskapila je, a potom krenula prema izlazu.
- Elena, koji ti je bog?
- Došla sam ovdje proslaviti kraj studija. Nisam došla slušati tvoje popovanje
o tome kako sam dobila posao jer me neka pedofilčina želi pojebati. Hvala,
stvarno si mi čestitao na prekrasan način. Oprosti, Dora, i sretno ti s njim i
njegovim cuganjem večeras. - rekla je hladno okrenuvši mu leđa.
- Elena... - zaustio je Jakob, ali ona je već bila izašla.
Nije još bilo jako kasno, stoga je odlučila prošetati prema doma kako bi
raščistila misli, iako je pred njom bio dug put. Nije si mogla objasniti zašto ju je
Jakobovo zadirkivanje toliko pogodilo, ali nije mogla reći da je pretjerano tužna
što nije nastavila u pijančevanju. Što je duže hodala, to su joj se neke stvari ipak
malo razbistrile. Znala je da je u Jakobovim riječima bilo pomalo i istine i da je
to glavni razlog zašto je otišla iz kafića. Prisjetila se povremenih Benjaminovih
duljih pogleda ili nonšalantnih dodira tijekom ručkova ili sastanaka koje su imali.
Kao i činjenice da joj je i jedno i drugo itekako godilo, više nego što si je htjela
priznati. Ono Što ju je iznerviralo najviše bilo je što je to primijetio i netko osim
nje, ti ovom slučaju Jakob. Bila je uvjerena, naime, da je potpuno
spremna sljedećih pet godina provesti u potpunom celibatu dok se ne vrati u
život s Aleksom. To je bio i dodatni razlog zašto je izbjegavala alkohol.

254
 Knjige.Club Books
Izlasci tijekom kojih se napila povremeno su znali završiti tako da je ujutro
imala toliku grižnju savjesti da je bila na rubu povraćanja. Bila je svjesna da
ne radi ništa pogrešno, da je obećala samoj sebi proživjeti život bez Aleksa ha
način koji bi i on poželio za nju, no nije mogla pobjeći od osjećaja da ga svakim
poljupcem ili, još gore, nečim više od poljupca vara. I zato se pokušavala
distancirati od svih muškaraca što je bilo više moguće, čak i podsvjesno. No
Benjamin joj se nekako uvukao pod kožu. Nakon još frialo razmišljanja odlučila
je doći do korijena svega. Izvukla je mobitel i Utipkala njegovo ime. Zazvonio je
nekoliko puta, a onda je čula ugodan muški glas s druge strane.
- Hej, ti, diplomirana djevojko. Nisam očekivao tvoj poziv večeras. Mislio
sam da ćeš negdje grliti školjku u ovo vrijeme.
- Zašto si tako siguran da to ne radim upravo?
- Čujem buku prometa oko tebe. Osim ako ne povraćaš negdje po cesti. U tom
slučaju mislim da bih trebao dodatno razmisliti oko tvog dolaska u ponedjeljak.
Naša firma ne tolerira amatere. Samo profesionalne alkoholičare. - nasmiješio se.
- Iskreno, prerasla sam takvu vrstu pijančevanja. Idem prema doma već. -
odgovorila je pomalo neraspoloženo.
- Pih, čistunko. Ili nisu imali Prosecca pa si odlučila bojkotirati feštu?
- I to, vidiš kako me čitaš. - nasmiješila se.
- Vidiš, interesantno, ja doma baš imam bocu Prosecca koja samo čeka da
njome nazdravim jednoj vrlo talentiranoj i uspješnoj djevojci koja je tek
diplomirala. Koje li slučajnosti, zar ne? Jesi li zainteresirana?
Njezina prva reakcija bili su leptirići u trbuhu, a odmah nakon grižnja savjesti.
Opet ovaj grozan osjećaj, a nisam ništa ni napravila. Ne da mi se tako više,
pomislila je, oklijevajući s odgovorom.
- Elena, ovaj, jesi tu? Ne bih te htio dovoditi u neugodnu situaciju, možda sam
malo pretjerao s pozivom. - ispričavao se Benjamin.
- Ne, ne, oprosti, nešto mi je prekidalo, pa... - i dalje je otezala.
- Ovaj, pozvao sam te k sebi na čašu pjenušca. Iako sada mislim da to možda
i nije bila najbolja ideja. Od ponedjeljka smo ipak kolege.
- Hoćeš reći da ne inače piješ s kolegama? - zadirkivala ga je.
- Pitanje na mjestu. U redu, kolegice, obnavljam poziv. Dolaziš?
Elena je zagrizla jezik, pokušavajući se odlučiti kako situacija ne bi ispala
čudna. Naposljetku je jedva izgovorila svoj odgovor, toliko tiho da nije ni bila
sigurna da ju je čuo.
- Daj mi adresu.

255
 Knjige.Club Books
Do Benjaminova stana stigla je kroz dvadesetak minuta. Živio je nedaleko od
centra, u ponešto elitnijem dijelu grada. Njegova zgrada bila je novija, a u njoj se
nalazilo tek nekoliko stanova. Dizalom se uspela na treći i zadnji kat, na kojem se
nalazio njegov stan. Imala je užasnu tremu, ne znajući što može očekivati od
večerašnjeg druženja. No znala je da samoj sebi mora dati priliku da istraži njihov
odnos, inače nikad ne bi bila u potpunosti mirna.
Benjamin je otvorio vrata i time stao na kraj njezinim dvojbama. Sad nema
povratka, pomislila je i zakoračila u stan. Boca pjenušca već se hladila na stolu
minimalističkog i relativno malog, no ukusno uređenog stana. Iza stola nalazila
su se otvorena balkonska vrata. Vjetar je lagano njihao bijele zavjese, a pogled s
omanje terase koja se nalazila iza njih pucao je na Zagreb. Lagana jazz-glazba
čula se sa zvučnika koji se nalazio na velikoj polici s knjigama. Elena je
automatski krenula prema njoj, omamljena mnoštvom naslova koji su se nalazili
na njoj.
- Ovaj... bok i tebi. - nasmijao se Benjamin nakon nekoliko sekundi.
- Isuse, da. Bok. Oprosti. Zavela me tvoja polica s knjigama. - uzvratila je
osmijehom, okrenuvši se prema njemu.
- Ah, lijepo je molim da ne flerta baš sa svim djevojkama koje se nađu u mom
stanu, ali ona je, kao što vidiš, uporna.
- Nije ona kriva što je tako raskošna. - prihvatila je zafrkanciju.
- Imaš pravo, tu je dobar dio naslova koje sam baš ja uredio, tako da
preuzimam punu odgovornost. Nego, ajmo mi na bitnije teme od knjiga.
- Ima li uopće takvih?
- Pa, rijetko. - priznao je. - Ali danas sam ipak našao iznimku. Čestitam ti na
diplomi.
Uzeo je pjenušac sa stola, malo ga pretresao i otvorio bocu, uz glasni pop!
koji je napravio čep. Elena je primila čaše u ruke i nagnula ih kako bi ih Benjamin
mogao napuniti.
- Hvala ti, nisi trebao. Iako moram priznati da mi se ovakvo okruženje puno
više sviđa od onog kavanskog.
Kucnuli su se čašama i popili prvi gutljaj. Benjamin je uzeo bocu te posudu s
ledom i izašao na terasu.
- Kada proučiš policu koliko ti srce želi, predlažem da mi se pridružiš. Vani
je baš lijepo.
Elena je provela još petnaestak minuta s čašom u ruci, pregledavajući naslove
s police. Nerijetko bi odložila čašu kako bi mogla uzeti knjigu u ruke i prelistati
je kako bi otkrila njezin sadržaj. Nakon što je zadovoljila svoju znatiželju, a čaša
pjenušca dala joj je dovoljno hrabrosti za izlazak na terasu, pridružila se
Benjaminu u udobnoj ležaljci. Uzeo joj je čašu iz ruke i ponovno joj natočio
pjenušavo vino. Neko su vrijeme sjedili u tišini i promatrali grad ispod njih, no
idilu je prekinula Elenina zvonjava mobitela. Bio je to Jakob. Primijetila je kako
256
 Knjige.Club Books
je Benjamin također pogledao na njezin mobitel, a ona je brže bolje poklopila
kako bi utišala prodoran zvuk zvona.
- Nije li to bio tvoj najdraži prijatelj? - podigao je obrve.
- Aha. - odgovorila je nonšalantno, izbjegavajući daljnje objašnjavanje.
- Je li nastao neki problem između vas? - upitao je sa zanimanjem.
Elena je progutala slinu.
- Samo koja čašica previše i nekoliko neumjesnih komentara. Ništa što nije
popravljivo.
- Neumjesni komentari? Na tvoj račun? - bio je ustrajan.
- Pa zapravo... i na tvoj, kad već pitaš. - priznala je naposljetku.
- Opa, pa to te pitam, tračeve mi ispričaj. - nasmijao se. - U čemu je Jakobov
problem?
- U tome što sam navodno dobila posao jer me želiš povaliti. - izletjelo je iz
nje. Tjedni nagomilane frustracije došli su na naplatu.
- Vratit ćemo se na to, ali, čak i da je tako, ne vidim kakve veze Jakob ima s
tim.
Izbjegavajući odgovor, izazvao je leptiriće u Eleninu trbuhu.
- Samo pokušava biti prijatelj koji se brine za mene. - pokušala ga je opravdati
Elena.
- Malo posesivan prijatelj, ne misliš?
- U cilju potpune transparentnosti možda bi bilo dobro da spomenem da smo
jednom davno imali nešto. - objasnila je zacrvenjevši se.
- E, pa tako reci, sad stvari imaju puno više smisla.
- Ne slažem se, Jakob ima curu.
- I očito neriješene odnose s tobom. - namignuo joj je. - Ali ono što mene više
zanima od tog što on misli je što ti misliš o njegovim optužbama.
Gledao ju je netremice, a Elena je popila jedan dugi gutljaj kako bi si dala
više vremena za odgovor.
- Zaista želim vjerovati da sam posao dobila zahvaljujući svojim
kompetencijama. - rekla je nakon nekoliko sekundi.
- To nitko ne opovrgava. I ne bih htio da ikad pomisliš nešto drugačije.
Pametna si, marljiva, imaš široko znanje o knjigama i mislim da ćeš biti savršena
pripravnica.
Bila je zahvalna do neba na tom odgovoru, ali duboko u sebi osjetila je i malo
razočaranje, što si nije htjela sama priznati. Odjednom nije mogla podnijeti njegov
pogled, misleći da je čita kao knjigu, pa je ustala i primaknula se rubu terase,
oslonivši se na ogradu i gledajući u grad. Benjamin je pričekao koju minutu, a
onda je i sam ustao i stao pokraj nje. Ruka koju je stavio na ogradu tik do njezine

257
 Knjige.Club Books
s nekoliko milimetara doticala je Eleninu kožu, a ona je osjećala kao da je cijelim
tijelom trese strujni udar. Primijetila je da je gleda.
- Jesam li nešto pogrešno rekao? - upitao je pomalo zabrinuto.
- Ni najmanje. Odgovorio si točno onako kako si trebao.
- Ali?
- Nema ali. Sve je u redu. Zaboravi. - rekla je i okrenula se kako bi pobjegla
od njegova pogleda i blizine njegovog tijela. Prije nego što joj je to uspjelo,
uhvatio ju je za ruku i zaustavio. Okrenuo ju je prema sebi na svega pola metra
udaljenosti.
- Ali... to nije bilo točno ono što si htjela čuti, zar ne? - upitao je i nasmiješio
se zavodnički.
Njegove su oči blistale na mjesečini, a toplinu njegova tijela osjećala je bez
obzira na udaljenost između njih. Rukom koju je držao u svojoj prošli su joj trnci,
a pjenušac koji je popila nagovarao ju je da mu odgovori točno onako kako je
očekivao. I kako je i sama, naposljetku, htjela. Utopila se u njegovim plavim
očima prije nego što je naposljetku izustila:
- Ne. Pretpostavljam da nije.
Uspjela je izgovoriti samo te četiri riječi prije nego što ju je povukao u
strastveni poljubac.

258
 Knjige.Club Books

33.
Fair play

- I, gospođo Elena, kako je to biti udana žena?

Okrenula je glavu u smjeru dubokoga mekog glasa, a potom se ogledala oko
sebe. Zlaćani pijesak protezao se dokud je njezin pogled sezao, a tirkizno plava
voda golicala joj je stopala. U zraku se osjećao miris kreme za sunčanje, dok se iz
drvene barake iza njihovih leđa čula lagana latino glazba. Duboko je udahnula i
uživala u trenutku prije nego što je odgovorila. Maldivi. Sanjala je o njima
godinama, a sada je konačno bila tamo.
- Pa ne znam, gospodine Aleksandar, ako bi svaki dan našeg bračnog života
izgledao ovako, mogla bih se naviknuti na to. - prasnula je u smijeh, namjerno
iskrivljujući njegovo ime.
Aleksove zelenkaste oči bile su još izraženije zbog odsjaja mora, a dodatno ih
je naglasio i tamni ten koji su oboje dobili provodeći medeni mjesec na plaži.
Rupice na njegovim obrazima bezbrižno su plesale dok mu se lice razvlačilo u
osmijeh. Nije mogao sakriti svoju sreću i zaljubljenost ni da je htio. Približio je
usne njezinima, a u dahu mu se osjećao miris voćnog koktela, jednog od nekoliko
koje su tog dana popili.
- Volim te. - promrmljao je prije nego što je usnama okrznuo njezine. No prije
nastavka poljupca pogledao ju je duboko u oči kako bi joj dao do znanja kako
čeka njezin odgovor.
- I ja tebe, blesane. - nasmijala se i ponovno se približila njegovim usnama,
halapljivo tražeći poljubac. Ispunio joj je želju, prelazeći rukom preko njezinih
bokova, klizeći sve više prema unutrašnjosti bedara. Ispustila je tihi uzdah, a onda
se, jedva jedvice, odmaknula od njega.
- Ljubavi, nismo sami na plaži. - opomenula ga je, kimajući glavom prema
velikoj i zaigranoj obitelji na samo nekoliko metara od njih. Puste plaže kakve su
se možda mogle naći na internetskim slikama svakako nisu izgledale tako u
stvarnosti.
- Pa? - upitao ju je zavodljivo, ne odmičući ruku s njezinih prepona, smjestivši
drugu na njezin potiljak i privlačeći je bliže sebi.
- Pa... - pokušala je, no Aleks joj je začepio usta poljupcem. Jezikom je
rastvorio njezine usne, igrajući se njima u ritmu valova.
- Ovo nije bio baš fair play. - zaključila je nakon što su se razdvojili.

259
 Knjige.Club Books
- Pih, dosta mi je tog na terenu. - nasmiješio se i poljubio u nos. - Što kažeš
da nastavimo gdje smo stali unutra, kad si već takva čistunka? - upitao je i kimnuo
glavom prema bungalovu.
Zakolutala je očima na sekundu, a onda ustala, čvrsto držeći njegovu ruku u
svojoj, i krenula prema drvenoj kućici. Dok je otključavala vrata, Aleks je
provjeravao poruke na mobitelu.
- Hej, dobili smo dio fotki s vjenčanja već. - rekao je, pokazavši joj mail
njihova vjenčanog fotografa. - Bome je brz, nisam mislio da će mu potpisana lopta
od svih iz ekipe baš toliko značiti.
Nagnuo se kako bi je poljubio, no Elena se brzinom munje izmaknula,
uhvatila laptop sa stola i bacila na krevet.
- Ti znaš da će sad sve što si planirao na ovom krevetu morati pričekati sve
dok ne pogledamo svih osamsto fotki, zar ne? - upitala je zabavljeno.
- Eto. I zato kažu da su sportaši glupi. - zavrtio je glavom tužno, uvalivši se
pokraj nje na jastuk.
- Obećavam da će ti se isplatiti - šapnula mu je vragolasto na uho.
Uzeo joj je laptop iz ruku, položio ga na svoje krilo, protegnuo ruku kako bi
glavu polegla na njegovo rame i spojio se na mail. Fotograf im je brzinski poslao
pedesetak fotografija kako bi zadovoljio njihovu znatiželju, a ostatak im je obećao
dostaviti do kraja mjeseca. Na ekranu su se uskoro prikazale fotografije njih dvoje
kako razmjenjuju prstenje, njezinih roditelja kako veselo plešu, njegova tate kako
se grli s razdraganom Mijom, Lare koja pazi da se baka Milica ne napreže
previše... Bile su jednostavno savršene.
- Znaš, - započeo je Aleks, odlažući laptop sa strane na noćni ormarić - jako
su mi dragi tvoji roditelji. I baš sam planirao reći tvom tati, ali nisam stigao...
Odjednom je zašutio na pola rečenice.
- Reći što? - upitala je znatiželjno, glave i dalje položene na njegovu ramenu,
zatvorenih očiju. Od njega nije dolazio odgovor. Osjetila je kako je ljubi u tjeme
pa je prebacila ruku preko njegova struka i ponovila pitanje.
- Reći što? - pitala je ponovno otvorivši oči kako bi ga pogledala i saznala
razlog njegove šutnje. Podigla je glavu i pokraj sebe ugledala Benjamina.
- Hej, budna si! - rekao je veselo kada im se pogled susreo.
- Ne... - bilo je sve što je uspjela izustiti, instantno se odmaknuvši od njega.
- Ma jesi, budna si, ne muljaj, dosta bi bilo spavanja. - nasmiješio se.
Srce joj je toliko ubrzano kucalo da je mislila da ga i Benjamin može čuti.
Pokušala ga je smiriti dubokim disanjem, no to kao da je ubrzalo mučninu koju je
osjetila kada je umjesto Aleksa u krevetu ugledala Benjamina. Svog dečka
Benjamina. Svoga radnog kolegu Benjamina. Svog „viđamo se već dvije godine
i zajedno smo na službenom putu“ Benjamina, koji ju je sada netremice gledao

260
 Knjige.Club Books
kao da pokušava proniknuti zašto se ponaša tako čudno. Želudac joj se popeo u
grlo pa je odletjela u kupaonicu, gdje se iza zaključanih vrata ispovraćala.
- Hej, jesi li dobro? Mogu li ti donijeti nešto? - upitao je zabrinuto nakon
nekoliko minuta.
- Jesam. - odgovorila je kratko.
- Hoćeš li me pustiti da uđem?
- Ne, molim te, samo me pusti na miru malo.
- Zašto se tako čudno ponašaš?
- Benjamin, upravo sam povraćala, kako bih se trebala ponašati? - odvratila
je hladno.
- Ajde, izađi iz kupaonice, molim te.
Duboko je udahnula i zakolutala očima. Ne mogu s njim sad voditi ove
razgovore, pomislila je tužno.
- Evo me za minutu. - izustila je naposljetku.
Ustala je s poda i približila se umivaoniku. Oprala je lice ledeno hladnom
vodom kako bi se malo razbudila, a onda dugo prala zube kako bi isprala zadnji
tračak povraćanja iz usta. Iz svoje toaletne torbice uzela je žvakaću gumu, još
jednom udahnula, a onda izašla kroz vrata u Benjaminovu sobu. Sjedio je na
krevetu ruku sklopljenih između koljena. Podigao je glavu kada je čuo da je izašla.
- Što se događa?
- Nemam pojma, možda sam nešto krivo pojela. - izbjegavala je istinu. Što je,
na kraju, i mogla reći? Sanjala sam medeni mjesec sa zaručnikom za kojeg se
nisam udala i koji se nije dogodio? A onda sam se probudila u krevetu s tobom,
svojim dečkom, i doživjela riječ ‘razočaranje’ u punom smislu. Ne, nije to
zaslužio, razmišljala je u sebi.
- Elena, jesi li ti možda trudna?
- Jesi li ti poludio? - gotovo je prasnula u smijeh.
- Zato se tako čudno ponašaš?
- Kako čudno?
- Prvo nisi ni htjela u Frankfurt na sajam sa mnom. Onda, kad si saznala da
nitko iz firme ne ide, odjednom si odlučila ići. Ali si inzistirala na odvojenim
sobama. Na sajmu se ponašaš kao da me ne znaš, onda dođeš k meni u sobu na
seks. I sad me gledaš kao duha ili, još gore, kao da ti se gadim, i zatim odletiš u
kupaonicu povraćati. Mislim da mi je pitanje na mjestu jer, ako nije trudnoća,
onda je opet neka tvoja toplo-hladna igra, a meni se to više stvarno ne da.
- Nisam trudna, znaš da sam na piluli. - započela je nakon nekoliko sekundi.
Posljednje što joj je u životu trebalo jest da ostane trudna s Benjaminom. - I znaš
dobro zašto nisam htjela ići kad je išla ekipa iz firme, zato što ne mislim da je
profesionalno da se zna za nas, a jedno je skrivati to u uredu, drugo u šetnji
gradom ili na sajmu. A mislim da bi ti odvojena soba onda trebala biti skroz
261
 Knjige.Club Books
logična. Ili kako bi objasnio sobu s bračnim krevetom za dvije osobe koje si nisu
ništa u firmi? - dodala je hladno.
- Nismo si ništa? - upitao je s podsmijehom.
Elena je čula hladan ton u kojem je rekao posljednju rečenicu, ali nije ga posve
registrirala. Nakratko je odlutala u mislima, prisjećajući se njihova početka kao
da je bio jučer. Svađa s Jakobom, njezin izlet k njemu u stan i proslava diplome,
hvatanje po uredima firme nakon što su svi otišli iz nje, prva noć kada je
prespavala kod njega, prvi roman koji su zajedno uredili...
U En Faceu su je, kao što je Lara i predvidjela, zadržali nakon pripravništva.
Godinu dana bila je svojevrsni asistent čitavog ureda. Radila je apsolutno sve što
se od nje zahtijevalo, bilo to otvaranje i slanje pošte, odlazak direktoru po ručak
ili traženje određenih naslova u gigantskom skladištu. Ništa joj nije bilo teško, a
najveća nagrada bila joj je što su joj nakon nekog vremena dopustili čitanje
mnoštva rukopisa koji su dolazili na njihovu adresu. Iako su je upozorili da će
samo jedan od sto pristiglih biti vrijedan čitanja, uživala je vrteći stranice osoba
koje su, kao i ona nekad, imale želju biti objavljene. Kronološki je i po žanrovima
raspodijelila sve pristigle rukopise, čitala ih nakon radnog vremena te
vikendima, a nakon nekoliko mjeseci u njezine je ruke došao jedan za koji je
mislila da ima potencijala. Proslijedila ga je Benjaminu, koji se složio s njom, te je
roman naposljetku objavljen, a Elena se nakon godinu dana izdavačkoj kući
pridružila kao mlađa urednica.
Pa ipak, ona se još osjećala kao da je na početku svega. Dvije godine s
Benjaminom proletjele su u hipu. S jedne strane, bilo joj je teško nešto započeti s
njim. Ljubav prema Aleksu nije izblijedjela s godinama, pa čak ni kada je u srcu
našla malo mjesta za nekoga drugog. S druge strane, barem nije bila vječno sama.
Ipak, snovi u kojima se Aleks pojavljivao bili su sve češći što je vrijeme više
odmicalo. I definitivno joj nisu pomagali.
- Znaš na što sam mislila.
- Ne, zapravo ne znam. - odvratio je i ustao s kreveta. Nervozno je koračao
gore-dolje po sobi te se na kraju zaustavio pokraj prozora, gledajući u neku
neodređenu točku.
- Ben...
- Volim te, Elena.
Nije se okrenuo prema njoj, no vidjela je da mu se mišić trznuo na licu kao da
bi se htio nasmiješiti, no istodobno kao da ga ta izjava boli. Elena se ugrizla za
usnu.
- Otkud sad to? - na kraju je izjavila.
- Rečenica koju svaki muškarac želi čuti kada prvi put izjavi ljubav ženi. -
odvratio je sarkastično.
- Ben... - pokušala je opet.
- Nema veze. Zanemari.
262
 Knjige.Club Books
- Ben, stalo mi je do tebe...
- Elena, molim te zaustavi se. Nemoj činiti situaciju još neugodnijom.
Turobno je pogledala na sat. Prije samo tridesetak minuta bila je na
Maldivima sa svojim voljenim mužem. A sad sa svojim praktično zamjenskim
dečkom raspravlja o njihovoj vezi u kišnom Frankfurtu. Koliko mi život može biti
sjebati trenutačno? pomislila je nervozno.
- Moramo ići ionako. - sada je i on gledao na sat.
Shvatila je da posljednju rečenicu nije izrekao njezin dečko, već poslovni
kolega s kojim je službeno bila na najpoznatijem sajmu knjiga na svijetu.
Progutala je slinu, uz neizgovorene misli, i otišla se spremiti za sve sastanke koji
su ih toga dana čekali. Sat vremena poslije sjedili su u taksiju, vozeći se kroz gust
frankfurtski promet do sajma koji se odvijao gotovo u centru, prostirući se na
nekoliko milijuna kvadratnih metara.
Na ulasku na sajam nije ih zatekla prevelika gužva; javnosti je bio dostupan
samo dva od pet dana, a oni su došli na dane rezervirane za ljude iz knjiške branše,
poput urednika, agenata, izdavača i autora. Ipak, oko njih je hodalo na stotine ljudi
s istim ciljem koji su imali i njih dvoje - naći novi hit-naslov za svoju izdavačku
kuću. Iako su na sajmu bili već dan prije, Elena je svejedno prolazila golemim
paviljonima diveći se okruženju i upijajući što više naslova oko sebe, ali i
ideja kojima bi se mogla koristiti u promotivne svrhe.
Vremena za gubljenje nisu imali, stoga su se bez obzira na jutarnje razmirice
lako dogovorili oko toga tko što mora posjetiti. Elena je obilazila stolove, bilježeći
lokacije knjiga koje bi im mogle biti interesantne kako bi ih Benjamin poslije
lakše pregledao, dok je on podne provodio u razgovoru s agentima s kojima je
surađivao dugi niz godina kako bi zadržao postojeće dobre odnose te čuo sve o
hitovima koje su zastupali na sajmu. Među mnoštvom nepoznatih lica Elena je
uskoro ugledala i jedno poznato koje dugo nije vidjela. Jamice na njegovim
obrazima pristojno su se smiješile agentici za stolom nasuprot njemu, dok se
njegova svijetlosmeđa kosa presijavala na popodnevnom suncu koje je ulazilo
kroz krovne prozore.
- Jakob? - pitala je nesigurno.
- Elena, hej! - uzvratio joj je pozdrav veselo. Pozdravio se s agenticom te
odmahnuo rukom kolegama kako bi ga pričekali koju minutu sa strane te je došao
pozdraviti, primivši je u zagrljaj. - I mislio sam da bih te možda mogao vidjeti
ovdje.
- Alija nisam imala pojma da bih ja tebe mogla vidjeti. Počeo si raditi u
izdavaštvu? - pitala je znatiželjno kad su se razdvojili.
- Da, ima već pola godine. Nisam mislio da će me odmah prve godine voditi
na sajam, ali se jedan kolega razbolio pa sam ja uletio umjesto njega. Kako si?
Nismo se vidjeli sto godina.

263
 Knjige.Club Books
Elena se sramežljivo osmjehnula; znala je da je većim dijelom upravo ona bila
odgovorna za to. Nakon incidenta poslije promocije Jakob se svim silama trudio
ispričati i vratiti njihov odnos na staro, no Elenu je ponijelo pripravništvo u En
Faceu, kao i činjenica da se počela viđati s Benjaminom pa je podsvjesno odlučila
zahladiti odnos s Jakobom. Znala je kako je to jedini način da je on prestane
promatrati kao potencijalnu djevojku i da nastavi svojim životom s nekim s kim
bi mogao biti sretan. Promocija joj je konačno osvijestila ono što je njezina obitelj
već dugo pričala - Jakob je bio zaljubljen u nju od glave do pete. A Elena ga je,
na ovaj ili onaj način, morala pustiti.
- Da, znaš kako ide, posao-kuća-posao. - pokušala se izvući, no u Jakobovu
pogledu vidjela je da joj ne vjeruje. I sam je bio svjestan razloga zašto su se
prestali družiti, stoga nije nastavio u tom smjeru.
- Da, bome sada iz prve ruke vidim kako je, nije baš najlakše imati privatni
život uz zahtjevne autore i sva ta druženja i knjiške promocije.
- Kako to Dora podnosi? - upitala je nonšalantno, iako ju je zaista zanimalo
jesu li još uvijek skupa i je li njezina odluka bila ispravna.
- Snalazimo se. Malo je komplicirano zbog tog što ona radi u smjenama pa
ubaciš još dežurstva u cijelu jednadžbu i dobiješ to da se katkad ne vidimo po
nekoliko dana, ali uglavnom funkcioniramo. - rekao je s iskrenim smiješkom na
licu. - A vidim da si ti ovdje s Benjaminom? - pitao je, pokazavši glavom u smjeru
iza Elene. Ona se okrenula te vidjela kako Benjamin stoji nekoliko metara od nje
te pristojno kima glavom Jakobu na pozdrav. Pretpostavila je kako čeka da završi
razgovor kako bi mogli krenuti nazad prema hotelu i spremiti se za večeru koja ih
je čekala. Nakon onog što mu je ispričala o Jakobu, nije bio njegov veliki
obožavatelj pa se nije trudio prići i pozdraviti ga nešto intimnije.
- Da, ovdje smo uime En Facea oboje, službeni put, je l’. - rekla je što je
neodređenije mogla. Nije htjela priznati Jakobu da je onu večer kad su se
posvađali bio u pravu.
- Hm, samo službeno, naravno. - rekao je s podsmijehom, otkrivajući joj da
joj ne vjeruje ni riječ. - Ništa, želim vam ugodan lov na knjige, ja se vraćam
svojima. Ovaj, čujemo se katkad? - upitao je pomalo nesigurno.
- Naravno. - odgovorila je spremno, iako je znala da mu se sigurno neće prva
javiti.
Rastali su se uz još jedan prijateljski zagrljaj, a kada mu se Elena pridružila,
Benjamin nije ništa komentirao. Njegova ljutnja koja je trajala od jutra očito je
bila jača čak i od tog da je zafrkava oko Jakobove zaljubljenosti u nju kao što je
to radio nekad. Umjesto toga požurili su prema hotelu kako ne bi zakasnili na
večeru, na kojoj će im se pridružiti nekoliko urednika i agenata iz Velike Britanije
te jedna domaća izdavačka kuća koja je En Faceu bila dosta velika konkurencija.
Elena se spremala u svojoj sobi, a kada je odjenula crnu usku haljinu, shvatila
je kako neće moći dohvatiti zatvarač. Pokušavala je prvo s jednom pa drugom

264
 Knjige.Club Books
rukom, onda čak i vješalicom, ali nije bilo pomoći. Znala je da će morati tražiti
Benjaminovu pomoć, što ju je odmah ispunilo nervozom. Jedva su progovorili
koju riječ na povratku do hotela. Polako je koračala do njegove sobe, nadajući se
da će na hodniku sresti barem neku ženu koja bi joj mogla pomoći s njezinim
problemom, no nije bila te sreće. Naposljetku je pokucala na njegova vrata.
Zatekla ga je u otkopčanoj košulji, ispod koje se nazirao ravan trbuh i lijepo
definirana prsa. Progutala je slinu. Bez obzira na to što se trenutačno nisu
podnosili, nije mogla poreći da je između njih uvijek postojala određena doza
privlačnosti koja ih je vjerojatno i držala toliko zajedno. Nije ju ni pozdravio kad
je ušla pa je progovorila prva.
- Ne mogu zakopčati cif. - nagnula je rame i okrenula mu leđa.
Čekala je nekoliko sekundi da završi sa zakopčavanjem košulje, a onda joj je
hladno zakopčao zatvarač i odmaknuo se kako bi završio sa spremanjem. Zavrtao
je rukave na košulji, dok su mu hlače i remen još bili otkopčani. Stala je ravno
ispred njega, spuštajući pogled na raskopčani dio.
- Nemoj. - rekao je, još se jednom odmaknuvši od nje.
- Ozbiljno ćeš biti takav cijelu večer? - slijedila ga je pogledom na drugi kraj
sobe.
- Kakav? Na poslovnom smo putu, ponašam se poslovno. - odvratio je,
praveći se da gleda u mobitel.
- Ne, ponašaš se kao uvrijeđeno derište.
- Ozbiljno, Elena? Kažem ti da te volim, ti iskoristiš onu najjeftiniju ‘ali meni
je stalo do tebe’ rečenicu iz filmova i ja sam uvrijeđeno derište? - sada joj je
odgovorio na pogled.
Zastala je na sekundu, znajući da je djelomično u pravu.
- U redu, možda je derište presnažna riječ. Svakako si uvrijeđen. Čim ne želiš
razgovarati sa mnom. Barem to moraš priznati.
- Ne, nego sam povrijeđen. Je li ti to možda palo na pamet?
- Ben, koliko puta moramo prolaziti kroz ovo? Mislim da sam bila prilično
iskrena na ulasku u naš odnos...
- Eto, ne možeš to nazvati ni vezom. - prekinuo ju je usred rečenice.
- Sad ćeš me hvatati na leksiku?
- Pa jesam li urednik ili nisam? - pokušao je ostati ozbiljan, no vidjela je da
odolijeva nasmiješiti se. - Hoćeš li doći u moju sobu nakon večere? - pitao je
nakon nekoliko trenutaka nešto tiše, kao da se bori sam sa sobom.
- Nisam sigurna da je to najpametnija ideja trenutačno. - odgovorila je.
- A hoćeš li u Jakobovu? - izletjelo mu je arogantno.
Elena je podigla obrve i bijesno otpuhnula.
- Ne mogu vjerovati da si me ovo upravo pitao. Slučajno smo se sreli, za ime
Božje. Nisam ga vidjela dobre dvije godine.
265
 Knjige.Club Books
- Svejedno, baš prikladno.
- Baš je. - odvratila je sarkastično. - Ajmo na tu glupu večeru molim te. -
izgovorila je i izašla iz njegove sobe.
U restoranu je sjedila pokraj sredovječnog agenta iz Velike Britanije s kojim
je surađivala već neko vrijeme, ali koji nikako nije uspijevao pogoditi njezin ukus
svojim prijedlozima naslova. Za stolom ih je bilo dvadesetak, a najveća je
pozornost bila usmjerena prema mladom autoru čija je prava za knjigu prije
izlaska kupilo već dvadesetak zemalja, među njima i Hrvatska. Bio je to jedan od
rijetkih naslova koje joj je Greg predložio, a koji joj se istinski svidio, no En Face
ipak nije bio izdavačka kuća koja je dobila prava. Pretekla ih je upravo izdavačka
kuća koja se nalazila za istim stolom. Urednica je sjedila pokraj Benjamina i
gutala ga pogledom dok su razgovarali o nečemu što Elena nije mogla čuti. Ipak,
njezin pogled govorio je sve. Elena je osjetila neočekivani nalet ljubomore pa se
odlučila fokusirati na razgovor s Gregom.
- Znači, promaknuo vam je mladi Adrian? - upitao ju je sa širokim smiješkom,
promatrajući autora kojeg je zastupao s dozom obožavanja. Elena se pak više
usredotočila na Grega pa je primijetila da mu nedostaje jedan zub. Nisu ni
provizije što su nekad bile, ha Greg? pomislila je zločesto. Umor i nervoza koje
je pokušavala ignorirati posljednja dva dana konačno su dolazili na naplatu. Ipak,
uspjela se dovoljno sabrati da odgovori u normalnom tonu.
- Pa ne bih baš rekla promaknuo. Više je to bila strateška odluka na razini
firme. Debitantski roman, žanr koji se baš ne čita kod nas, bilo nam je previše
riskantno. - nasmiješila se nazad, iako je bezočno lagala. Molila je Benjamina da
uzmu tu knjigu jer je bila fantastična, no kada je cijena prava dosegla njihov limit,
umjesto da popriča sa šefovima, odlučio je prepustiti urednici koja se upravo
toliko slatko smijala nečemu što je ispričao da ga je Elena prostrijelila pogledom.
Benjamin joj se suptilno nasmiješio, kao da ju pokušava isprovocirati, a potom
svu svoju pozornost ponovno usmjerio prema urednici.
- Čini mi se da se gospođica Izabela ne opterećuje time. - bocnuo ju je Greg,
promatrajući kako se njih dvoje dobro slažu.
- Vidjet ćemo kad joj naklada ostane sjediti na skladištu. - uzvratila je Elena
kiselim smiješkom, ustajući kako bi otišla na zahod prije nego što kaže još nešto
što će požaliti.
Kada je izašla iz kabine, uočila je Izabelu kako popravlja žarkocrveni ruž.
Elena se pristojno nasmiješila te počela prati ruke, ne znajući bi li trebala započeti
ikakvu komunikaciju s njom. U načelu, Izabela je bila desetak godina starija od
nje, no to Elenu nije toliko spriječilo da razvije bilo kakav odnos s njom koliko
činjenica da joj je jednostavno bila antipatična. Na kraju se Izabela oglasila prva.
- Taj Benjamin stvarno je nešto. - rekla je neodređeno, iščekujući reakciju na
Eleninu licu.
- Da, fantastičan urednik. - odgovorila je Elena oprezno.

266
 Knjige.Club Books
- Ah, nisam mislila na to. - nasmijala se zvonko. - S takvim licem i tijelom
nadam se samo da ne odustaje u krevetu tako lako koliko odustaje od dobrih
knjiga. Pretpostavljam da ću uskoro saznati. - zaključila je, vratila ruž u torbicu i
ostavila šokiranu Elenu da ključa u sebi u zahodu.
Kada se vratila za stol, Gregu je rekla kako se ne osjeća dobro te kako će večer
za nju završiti nešto ranije. Benjamin ju je upitno pogledao kada je ustala od stola,
dok je Izabela ruku koketno držala na njegovu ramenu. Koračajući prema izlazu,
stoput je promijenila svoju odluku, no na koncu je njezina frustracija presudila pa
mu je ipak poslala poruku.

Čekam te u svojoj sobi za pola sata. Ne pojaviš li se, zovem ‘fali mi jedan
zub’ Grega. Ili Jakoba. Tko dođe prvi.

Na ulasku u sobu odmah je odbacila potpetice koje nije mogla podnijeti, a

potom teškom mukom otkopčala zatvarač haljine kako bi se mogla istuširati.
Legla je gola na krevet, listajući kanale na televiziji. Četrdeset pet minuta poslije
postalo joj je hladno te je osjećala kako je napravila budalu od sebe i u potpunosti
uprskala odnos s Benjaminom. Taman kad je odlučila popiti tabletu za spavanje i
odjenuti pidžamu, na vratima je začula lagano kucanje.
Jedan - jedan, kravo, pomislila je sa zadovoljstvom i krenula prema vratima.

267
 Knjige.Club Books

34.
Ljubav ne pita

- Gdje je pegla?
Zaigrane pahuljice kovitlale su se iza bijelih zavjesa, a zvuk guma koje su
prolazile kroz ranojutarnje lokve oronulog asfalta kvarile su mirnoću jutra u inače
tihom zagrebačkom stanu u potkrovlju. S radnog stolca Elena je uzela poveću
torbu koju je obično imala sa sobom kada je prespavala kod Benjamina, izvlačeći
košulju koja se u potpunosti zgužvala i hlače koje nisu izgledale ništa bolje.
Okrenula se prema njemu i podigla obrve kako bi ga obavijestila da čeka odgovor.
- Gore lijevo u ormaru. Kao i posljednjih trideset puta kad si me to pitala. -
odvratio je pomalo nestrpljivo. - Kad smo već kod tog, - nastavio je u istom tonu
- nismo li već razgovarali o tome da ostaviš nekoliko stvari ovdje da ne peglaš
uvijek za dobro jutro?
Ponovno isto pitanje. Ponovno razgovor koji smo već nekoliko puta vodili,
razmišljala je, kolutajući očima u glavi, tražeći najbolji način za odgovor koji ne
bi pozivao na daljnju diskusiju.
- Ozbiljno želiš razgovarati o ovome u sedam ujutro? - pitala ga je,
primijetivši da je netremice gleda.
- Izgleda da tebi ne odgovara ni jedno doba dana i noći za taj razgovor.
- Izgleda da si u pravu. - odvratila je sarkastično.
Otvorio je usta kako bi odgovorio, ali onda je samo zavrtio glavom i okrenuo
se na drugu stranu. Nije joj dugo trebalo da se sjeti njihova razgovora otprije
nekoliko mjeseci, kada ju je pitao da se useli k njemu, što je glatko odbila u jednoj
hladnoj rečenici. Nije htio razgovarati tjedan dana s njom zbog toga, a ona zaista
nije opet htjela razgovarati o istom. Šutjela je u nadi da ni on to ne želi.
- Zašto uopće ustaješ tako rano danas? - upitao je na koncu, protrljavši oči i
gledajući na sat.
- Znaš da moram vulkanizeru da konačno stavim zimske gume. Navodno će
snijeg poslije.
- Koliko vidim, već je počeo. - rekao je, pokazavši joj glavom u smjeru
prozora. Hoćeš li da te pokupim tamo pa da skupa idemo na posao? - pitao ju je,
sad već skroz budan.
- Ne, uzet ću taksi.
- U redu, Elena, kako želiš. - zaključio je i otišao u kupaonicu, i ne pogledavši
je na izlasku.

268
 Knjige.Club Books
Odlučila je ignorirati prve znakove njegove zlovolje i počela se spremati za
posao. Ionako ništa što bi rekla ne bi popravilo situaciju. Znala je da ga neopisivo
nervira što ni nakon četiri godine ne želi da u izdavačkoj kući znaju za njih, no
nije si mogla pomoći. Ili nije htjela. Jedno od tog dvoje.
Razvukla je košulju na starinsku komodu s koje je prethodno maknula
rukopise koje su Benjamin i ona razmatrali za objavu. Dok je dekoncentrirano
peglala košulju, razmišljajući o tome kako je još jedno njihovo jutro započelo
svađom, začula je kako voda šišti u kupaonici dok je Benjamin prao zube.
Nasmiješila se protiv volje, sjetivši se koliko bi to izludjelo njezinu majku. Nakon
što se malo oraspoložila, odlučila je pokušati izgladiti situaciju prije nego što odu
na posao. Ostavila je košulju na stolcu da se još malo izravna, skinula majicu za
spavanje, odjenula grudnjak i krenula prema kupaonici.
Pokucala je i otvorila vrata. Benjamin je stajao unutra, s četkicom još u
ustima.
- Oprosti. - rekla je kratko.
Nije ništa rekao nego ju je odmjerio od glave do pete, a potom ispljunuo pastu
za zube u umivaonik. Obrisao je usta ručnikom, skinuo majicu i bokserice te
krenuo prema tušu. Prije nego što je ušao u kabinu ponovno ju je pogledao.
- Možeš mi se ispričati unutra.
Eleni je pogled pao na njegov torzo, koji je, sada već na pragu četrdesete, i
dalje izgledao fantastično. Nije ju dugo trebao nagovarati pa je skinula grudnjak i
gaćice te ušla u kabinu. Kao i obično, brzinski jutarnji seks ponovno je riješio sve
njihove probleme, barem nakratko. Bilo je to jedino što je u njihovoj vezi nakon
toliko godina bilo konstantno i na razini. Često se pitala je li to i jedino što ih drži
skupa.
Elena je izašla petnaest minuta prije njega kako bi otišla do mehaničara, kao
što je i najavila. Učinilo joj se kako je Benjamin i dalje lošije volje zbog cijele
rasprave, pa je promrmljala volim te prije nego što je izašla iz stana. Ni sama nije
povjerovala u svoje riječi, a on pak nije ništa ni odgovorio na to.
Bez obzira na to što su se rastali u relativno neutralnom tonu, misli o njihovu
razgovoru bez ikakva zaključka slijedile su je u vožnji taksijem, pa čak i tijekom
većeg dijela njezina radnog dana.
Živjela je u vječnom limbu, borbi stvarnosti i jave. Htjela je da vrijeme prođe
što brže, a opet je htjela uživati u njemu i prilici da provede što više vremena s
Larom i tatom. Htjela je imati nekog pa nije htjela imati nikog. Htjela je da
Benjamin i ona postanu javni pa nije htjela da njihova veza uopće bude službena
kako ne bi imala grižnju savjesti i zbog njega kada napusti ovaj svijet.
Raspoloženje joj se mijenjalo iz dana u dan, a frustracija nagomilavala pa je
pucala i češće nego inače. Nadala se, ipak, da je svoja previranja koliko-toliko
uspjela skriti od svojih najbližih. Pa čak i Benjamina.

269
 Knjige.Club Books
On se u uredu pojavio pola sata nakon nje. Nakon što je ostavio stvari u
svojem uredu, ušao je u njezin i na stolu joj ostavio kavu za van i čokoladni muffin
te se vratio za svoje računalo. Bio je to njegov način da joj kaže kako je i njemu
žao zbog stresnog jutra. Koliko god ju je katkad živcirao, toliko su je veselile neke
njegove nježne geste. Hoće li joj biti žao kada ga jednom napusti? Pokušavala je
što manje razmišljati o tome.
Pogled joj je privukla hrpa nepročitanih rukopisa na stolu. Udahnula je s
nelagodom, pokušavajući umanjiti grižnju savjesti zbog autora koji su željno
iščekivali povratnu informaciju oko svog romana. I sama je jednom bila jedna od
njih, ali njezin je vlastiti roman sada već neko vrijeme stajao na dnu ladice stana
u kojem je i dalje živjela s roditeljima. Benjamin ju je u startu poticao da nastavi
pisati, da radi na završetku, da počne pisati možda nešto drugo, ali Elena je nakon
nekog vremena izgubila volju u potpunosti. Stekla je dojam da je napisala ono što
je trebala za samu sebe i da nema potrebe da se to objavi. Osim toga, završetak će
saznati na ovaj ili onaj način; kada se konačno vrati Aleksu. Vrijeme dotad kratila
je druženjem, pa na koncu i vezom s Benjaminom. Katkad je mislila da ga
voli. Katkad je bila svjesna da joj je samo distrakcija. Katkad je bila uvjerena da
on nju voli. Katkad je osjećala kao da je samo jedna u nizu.
No nije imala previše vremena za razmišljanja. Čekalo ju je uređivanje nove
knjige stranog autora, dogovaranje promocijske turneje za domaću autoricu i
nekoliko prijateljskih sastanaka s novinarima koji su podržavali rad njihove
izdavačke kuće te su rado na svojim kanalima dijelili novosti oko knjiga koje su
izlazile u En Faceovoj nakladi. Osim toga, morala je i izaći prije s posla kako bi
otišla po svoj automobil do vulkanizera, a onda i po Miju na aerodrom. Nakon
godine i pol izbivanja konačno je došla na odmor u Hrvatsku kako bi provela
blagdane s obitelji.
Nakon što je završila sve za taj dan, poslala je Besnjaminu poruku da će veći
dio večeri provesti s Mijom i da se čuju prije spavanja. Odvratio je kako ionako
ide na probu u kazalištu koje je radilo predstavu prema knjizi čiji je on bio
urednik. Bio je to veliki projekt izdavačke kuće pa se u posljednje vrijeme i nisu
često vidjeli upravo zbog toga. Elena nije mogla reći da ju je to previše smetalo.
Izašla je iz ureda pola sata prije završetka radnog vremena, a iznenadio ju je snijeg
koji je sada već mahnito padao. Od silnog razmišljanja, a onda i posla, nije ni
pogledala kroz prozor.
Nakon petnaestak minuta vožnje do vulkanizera, a onda i četrdeset pet minuta
do aerodroma te čekanja dodatnih pola sata da avion sleti i da Mia pokupi svoju
prtljagu konačno je ugledala svoju sestru. Vrhunski sređena, kao da nije putovala
posljednjih dvanaest sati, Mia je izgledala spektakularno, kao da je i sama
zvijezda filmova na kojima je šminkala. Elena je nikada nije vidjela tako sretnu i
ispunjenu. Nekoliko dečki pokraj kojih su prošle na putu do automobila odmjerili
su je od glave do pete, no Mia ih nije ni primijetila, što nije bilo skroz tipično za
nju. Obično je uživala komentirati naglas takve situacije s Elenom.

270
 Knjige.Club Books
- Erm, zgodni frajeri upravo su te odmjerili i nisi imala nikakav komentar na
to. Što se događa? - upitala je Elena u čudu.
- Zaljubljena sam! - odgovorila je Mia iste sekunde, kao da je jedva čekala da
sleti da može podijeliti vijesti sa svojom sestrom.
- Opa, to bi onda objasnilo tvoj cerek čim si izašla iz aviona. Slušam. - rekla
je Elena znatiželjno.
- Ispričat ću ti sve, ali daj da prvo dođemo doma da pojedem nešto, avionska
je hrana bila živi užas.
Nakon još četrdeset minuta vožnje došle su do njihove obiteljske kuće. Elena
je odnijela Mijine stvari na kat, a Mia je ušla pozdraviti baku Milicu u njezin stan.
Nekad bi to bio Mijin stan, pomislila je Elena, prisjetivši se svoje nećakinje koju
sigurno još neko vrijeme neće vidjeti. Ipak, sada već četverogodišnji Noel uspio
je nekako nadoknaditi dio ljubavi koju je Elena osjećala prema Iskri. A prije
godinu dana stigla im je i malena Astrid, koja je Eleni izgledala gotovo kao Iskrina
blizanka. Koliko god je voljela svoje nećake, ipak nisu mogli u potpunosti
zamijeniti njezinu prvu nećakinju. Znajući koliko joj Iskra nedostaje, mogla je
samo zamisliti koliko će joj pak nedostajati njih dvoje jednom kada se vrati u svoj
stari život. Nije htjela previše razmišljati o tome pa se, čim je ostavila stvari u
njezinoj i Mijinoj sobi, bacila na razgovor s mamom u blagovaonici.
- Bok, dušo, gdje ti je sestra? - pitala ju je majka i pozdravila poljupcem. Jedno
je znala; majka iz ove verzije života svakako joj se više sviđala od one prošle.
- Stala je nakratko pozdraviti baku. Što ima za večeru? - upitala je znatiželjno,
pokušavajući prepoznati mirise koji su lelujali prostorijom.
- A što misliš? Tatina poznata pizza. - nasmiješila se.
- Gdje je on uopće? - pitala je Elena, osvrćući se oko sebe.
- Stavio je pizzu u pećnicu i zaletio se nakratko do firme, ostavio je neke važne
dokumente koje mora pročitati za sutrašnji sastanak. Vratit će se za nekoliko
minuta.
Elena se nikad nije osjećala ugodno kada nije zatekla oca doma. Neke traume
jednostavno nikada ne zacijele. S godinama se barem malo naviknula na njih, no
koliko god se trudila sakriti svoje osjećaje majka je odmah uočila da nešto nije u
redu.
- Uvijek imaš takvo lice kad tate nema doma. Da mi je znati, čime je zaslužio
da ti je toliko draži od mene. - zadirkivala ju je majka.
- Nije mi draži, mama.
- Elena, ti si oduvijek bila tatina cura. Nema smisla lagati se. - opomenula ju
je majka, no nije se činilo kao da ju je taj razgovor pretjerano uzrujao. - Nego,
ostaješ li večeras ovdje ili spavaš kod Benjamina?
- To još traje? - začula je Elena iza sebe. Mia je ušla u blagovaonicu i izgrlila
se s mamom.

271
 Knjige.Club Books
- Ovaj, da, traje, kako to misliš? - pitala je Elena zbunjeno.
- Pa nemam pojma. Nikad nisam stekla dojam da ste pretjerano ozbiljni. -
objasnila je Mia.
- Pa praktično živim kod njega. - narogušila se Elena.
- S naglaskom na ‘praktično’. - namignula joj je Mia.
- Ajmo mi malo prebaciti lopticu na tvoj teren. Dakle, zaljubljena si? -
podsjetila ju je Elena.
- Mia! Brzo mi ispričaj, sve me zanima. - rekla je veselo njihova majka.
- Pa dobro, Elena, mogla si čuvati tajnu malo dulje od pola sata. - namrgodila
se Mia naoko.
- To ti je za ovo ‘praktično’. - nasmiješila joj se Elena. - Ajde molim te, jedva
si dočekala da izletiš iz aviona da mi kažeš. Slušamo te.
- Pa dobro, kada već inzistirate... - Miji se vratio smiješak na lice.
Ozareno im je pričala o Samu, kaskaderu kojeg je upoznala na jednom od
snimanja. Jedan dan nanosila mu je ozljede, drugi ju je pozvao na piće, treći su
već hodali. I premda se i njoj sve činilo brzo, bila je zaljubljena do ušiju.
- Pretpostavljam da znaš kad znaš. Pa makar i nakon samo tri dana. - zaključila
je.
- Slažem se s tobom, Mia. Ja sam znala kada sam prvi put ugledala vašeg tatu.
- ubacila se njihova majka.
- Iako si tada hodala s njegovim bratom. - zafrkavala ju je Elena.
- Ljubav ne pita. - poklopila ju je majka.
Veseli razgovor nastavio se do kasno navečer, a ubrzo im se pridružio i otac.
Lara i Adam nisu mogli doći jer su vodili Noela na rođendan prijatelja iz vrtića,
no bez obzira na sve Elena se konačno nakon napornog početka dana osjećala
nešto bolje. Roditelji su se uskoro povukli na spavanje, a djevojke su u kuhinji
otvorile bocu vina i pričale o svemu što su trebale nadoknaditi tijekom Mijine
odsutnosti.
- Onda... Što ima s tobom i Benjaminom? - pitala ju je Mia konačno nakon
druge čaše.
- Odmah po ozbiljnim temama? - okolišala je Elena.
- Kako odmah, našle smo se prije pet sati. - smijala se Mia.
- Imaš pravo. Nemam pojma što da ti kažem.
- Uh. To ne zvuči dobro. - primijetila je.
- Gle, lijepo nam je, uživam u njegovu društvu...
- Ali ne dovoljno da bi bila kod njega dvadeset četiri sata dnevno? Ni nakon
toliko godina veze? - pitala je pronicljivo.
Elena se samo nasmiješila.
- Što, toliko ti se sviđa živjeti sa starcima?
272
 Knjige.Club Books
- Pa iznenadila bi se, otkad ste ti i Lara otišle, život je ovdje apsolutno
podnošljiv. - objasnila je.
- Hm, nemam ništa protiv svojih roditelja, ali Elena, imaš već dvadeset sedam
godina. Ne misliš li da bi logičan korak bio da se useliš dečku ako stvari idu
dobro? Kao da se ne možeš odvojiti od roditelja. Ili da vam ipak ne ide toliko
dobro koliko tvrdiš. Što je od tog dvoje?
Pretpostavljam oboje, pomislila je u sebi.
- U redu. Neću te više peglati s tim. Nego, znaš koga sam se nedavno sjetila?
Jakoba. Što ima s njim? Nekako sam uvijek mislila da ćete se vas dvoje spetljati.
- Mia je brzo prešla na drugu temu, no Eleni ona nije bila ništa draža.
- Uh, sad si me uhvatila. Nemam pojma što je s Jakobom. Nismo se čuli... Pa,
pune dvije, tri godine. - priznala je.
- Wtf Elena? Pa mislila sam da ste kao najbolji prijatelji.
- Eto, tako se katkad stvari odviju. - snuždeno je pojasnila.
- U redu, za Benjamina sam te pustila, ali za ovo neću. To nije dovoljno dobar
odgovor. Što se dogodilo?
- Nemam pojma, udaljili smo se. Od starta nije mogao podnijeti Benjamina;
posljednje što mi je rekao bilo je da je ljigavac, da mu ništa ne vjeruje i da će me
prije ili poslije povrijediti. Benjamin pak nije mogao podnijeti Jakoba jer je znao
da je između nas bilo nečeg, pa...
- Stani, stani, stani, između vas je bilo nečeg? - upitala je Mia u čudu.
- Sranje. - nasmijala se Elena, natočivši si još jednu čašu vina, svjesna da je
konačno rekla naglas nešto što je skrivala čak i od svoje mlađe sestre.
- A ne, sad nastavi. - pridružila se Mia njezinu smijehu.
- Spetljali smo se na početku faksa. Jednom. I dogovorili smo se da se nećemo
više vraćati na to.
- Možda si se ti dogovorila, ali meni se uvijek činilo da je on zaljubljen u tebe
preko glave. - zaključila je Mia.
- Nemam pojma. Nije ni bitno više. - odvratila je Elena pomalo hladno.
- Kako nije? A što si ti osjećala prema njemu?
Elena se zamislila prije nego što joj je odgovorila.
- Rekla si da ti je trebalo samo tri dana da shvatiš da je Sam pravi. E pa, meni
je trebalo toliko da shvatim da Jakob nije.
Pa čak i ako je toliko nalikovao onomu pravom, završila je u sebi.

273
 Knjige.Club Books

35.
I ja vas volim

I naposljetku, konačno je došao dan odluke.

Posljednjih pola godine lagano joj se približavao, a Elena se tome veselila
koliko je ujedno i očajavala. U sebi je znala da je odlučila, i to već prvog dana
kada se probudila u svojem novom životu. No uskoro je otkrila da je to nije činilo
ništa lakšom.
Mislima se vratila na isti dan deset godina prije. Tada se probudila u krevetu
s Aleksom. Spremila se i otišla na posao, uzevši sa sobom torbu sa stvarima koju
je prethodno pripremila, znajući da će tu noć spavati kod svoje mame, u svojoj
staroj sobi s Mijom. Tako su se ona i Aleks dogovorili kako bi je prvi put na dan
njihova vjenčanja vidio u vjenčanici. Aleks je još spavao; treninzi su mu počinjali
nešto poslije nego njezin posao. Poljubila ga je u čelo i izašla iz stana, ne znajući
da će joj to biti posljednji put da će ga vidjeti u sljedećih deset godina.
Bi li se, da je to znala, drugačije pozdravila s njim? Bi li ga probudila,
razgovarala s njim, rekla mu sve što osjeća prema njemu, koliko se veseli što će s
njim ući u brak, što će zauvijek biti zajedno? Ili bi ga pustila da uživa u svom
carstvu snova, nesvjestan da će je izgubiti, kvragu, da neće ni postojati sutradan?
Znala je da je odgovor ovo drugo. Ne bi znala kako bi mu uopće to priopćila.
I zato je znala i što treba napraviti po pitanju svojih roditelja, naročito tate. Znala
je kako mu ionako ne bi smjela objasniti da im je to posljednji provedeni dan
skupa prije nego što se vrati u život bez njega pa mu nije planirala ništa reći.
Štoviše, planirala je što manji dio dana provesti doma. Nekome bi to možda bilo
neobično, ali znala je da možda neće imati petlje napraviti to što je planirala ako
prije toga bude uslijedilo i druženje ili sentimentalan rastanak s roditeljima. Laru
i nećake vidjela je samo dan prije; cijeli susret imala je suze u očima, a jedino što
ju je izvuklo od tog da je Lara ne pročita kao knjigu bila je ljetna alergija na
koju se izvlačila.
Zaspala je u suzama pa se jutros probudila natečenih kapaka. Nije si to mogla
priuštiti drugi dan zaredom, stoga se obvezala praviti društvo jednoj domaćoj
autorici tijekom promocije njezine knjige malo izvan Zagreba. Bilo je to jedino
što ju je moglo distraktirati od onog što ju je čekalo predvečer.
Plitko dišući, kao da joj slon sjedi na prsima, nakon pola sata gledanja u strop
konačno je odlučila ustati. Stan je bio prazan pa je napravila svojevrsnu šetnju po
njemu. Znala je da neće odjednom nestati; naposljetku, njezina je majka i dalje
živjela u njemu. Ali kada se sljedeći put vrati, u njemu više neće biti fotki njih

274
 Knjige.Club Books
petoro, plus Adama, Noela i Astrid, s prošlog ljetovanja. Neće biti tatinih čarapa
u kupaonici, koje su izluđivale njezinu majku. Moki se neće penjati po
elementima u kuhinji. Majka se neće toliko smijati kao neki dan kada su se skupili
na njezinu rođendanu. Suznih očiju prošla je po stanu i naposljetku završila u
maminoj i tatinoj spavaćoj sobi. S njihova stolca uzela je tatinu košulju i približila
je nosu. Kada bih je barem mogla uzeti sa sobom, pomislila je, želeći barem
nešto od njega zadržati kod sebe, pa makar to bila samo glupa košulja. Suze su joj
konačno potekle niz lice. Nekad sam mislila da ću se ovom danas puno više
veseliti, pomislila je očajno. Uzela je tatinu košulju i spremila je u svoj ormar.
Znala je da to vjerojatno neće napraviti nikakvu razliku, ali ako kojim slučajem
otvori svoj ormar i nađe je tamo sutra kada se probudi, znat će da ovo nije bio san.
A imat će i košulju kao utjehu.
Polako je završila s opraštanjem i otišla pod tuš. Naposljetku, čekala ju je
knjiška promocija na kojoj je trebala biti barem djelomično normalna. Vozila je
autoricu na lokaciju, a trebala je biti i moderator. Srećom, nekoliko dana prije
pripremila je pitanja jer, da ju je netko danas pitao o čemu se radi u knjizi, pa i
kako se zove, ne bi znala odgovoriti, iako ju je ona uređivala.
Odjenula je bijelu košulju i suknju, a potpetice stavila u torbu. Bez obzira na
to što je promocija bila relativno blizu, čekalo ju je dosta vožnje. Prvo do kluba u
kojoj se trebala održati, da provjere je li sve postavljeno kako treba, onda do ručka
s voditeljem knjižnice gdje je autorica nakon promocije trebala potpisivati knjige,
pa intervjui s lokalnim medijima... Elena je računala da će se doma vratiti tek
kasno navečer, popiti tabletu za spavanje i suočiti se s najvažnijom odlukom u
svom životu.
Nazvala je autoricu prije nego što je krenula od doma prema njoj, no ova joj
se nije javila. Nije vrag da još spava? Domaći su autori tako ćudljivi, prave
zvijezde, pomislila je pomalo iznervirano, prisjećajući se svih incidenata koje je
tijekom godina imala zbog njih. Neke je trebalo voditi frizeru, drugi su odbijali
javne nastupe bilo kakve vrste, iako su očekivali da će im se knjige bez obzira na
to suludo prodavati, treći su inzistirali da budu plaćeni za svaku odrađenu
promociju... Svijet knjiga zasigurno će joj nedostajati kada se vrati psihologiji, ali
takvi momenti činili su da se barem malo bolje osjeća zbog svoga gubitka karijere
u knjiškoj branši.
Ispred autoričine zgrade došla je za dvadesetak minuta. Ponovno ju je nazvala,
a kada joj se ponovno nije javila na poziv, izašla je iz automobila kako bi došla
do njezina stana. Kunem se, ako još spava, ubit ću je, ne mogu još to danas
podnijeti, razmišljala je dok se uspinjala stubama. Glasno je pokucala, prvo
jednom, pa drugi put, a onda praktično sjela na zvono sve dok joj ova nije otvorila
vrata.
- Bože mili, Bea, ti još spavaš? - upitala je u šoku kada ju je ugledala ispred
sebe u majici za po doma i raščupane kose. - Za sat vremena moramo biti u klubu
da postavim sve one brošure koje si htjela na stolcima. - nadodala je s nelagodom.

275
 Knjige.Club Books
- Jao, Elena, oprosti. Nisam zaspala. Imam jako visoku temperaturu, pola jutra
tresem se u groznici. Alan će mi pomoći da se istuširam, a onda me vodi u bolnicu.
On je sad pod tušem, što je jedini razlog zašto sam uopće ustala da ti otvorim. -
rekla je s mukom.
- Ajme, oprosti ti, nisam imala pojma. Zašto me nisi nazvala? - pitala je
zabrinuto.
- Nemam pojma gdje mi je glava, mislim da sam pokupila gripu, nikad se
nisam ovoliko loše osjećala. Mislim da je najbolje da se makneš što prije, ne treba
ti ovo u životu. - rekla je obzirno.
- Uh, u redu. Ništa, nazvat ću ekipu i otkazati sve.
- Žao mi je. - rekla je plačno.
- Bea, najhitnije je da ozdraviš, a za promociju ima vremena. - rekla joj je
Elena utješno.
Kada se vratila do automobila, odlučila je što prije odraditi nužne pozive kako
bi sva današnja događanja što prije otkazala, no primijetila je da nije sačuvala
brojeve vlasnika kluba, kao ni voditelja knjižnice, stoga je morala otići do ureda i
svog rokovnika. Nije joj se uopće svidjela činjenica da joj se upravo otvorio čitav
dan za razmišljanje, no situacija je bila takva kakva jest. Odradit će što je trebala,
a onda će razmišljati o tome što dalje.
U uredu se pojavila kroz petnaestak minuta, na čuđenje svojih kolega.
- Hej, zar ti nisi trebala imati promociju danas? - pitala ju je zbunjeno
asistentica ureda.
- Ništa me ne pitaj. Bea je dobila temperaturu, moram sve otkazati. Možda ću
te morati žicati da mi nađeš nekoliko brojeva ako ih nisam zapisala u rokovniku,
malo sam pogubljena trenutačno.
- Nema problema. - namignula joj je.
- Usput, je li Benjamin možda ovdje? - pitala je prije nego što je ušla u svoj
ured.
- Ne, mislim da je na probi u kazalištu.
- Ah, jasno. - odvratila je Elena zamišljeno. Benjamin je, što se predstava više
bližila, sada gotovo svaki dan provodio u kazalištu. Znala je da mu je ta knjiga,
kao i predstava, bila jako bitna, no pitala se je li stvarno toliko bio potreban tamo
ili je samo bježao od nje.
Obveze oko promocije riješila je u sat vremena. Pogledala je na sat. Bilo je
vrijeme ručka, a ona je sve svoje dnevne aktivnosti pomaknula zbog promocije pa
nije imala što raditi u uredu. Odlučila se počastiti u obližnjem restoranu, iako je
znala da će ionako moći pojesti samo nekoliko zalogaja. Naručila je laganu salatu,
a pred kraj ručka dobila je ideju pa je kupila i dva kolača za van. U diskontu s
pićem uzela je najskuplju bocu Prosecca koju je našla, a onda se zaputila prema
Benjaminovu stanu. Bez obzira na njihov trenutačni odnos, protekle četiri i pol

276
 Knjige.Club Books
godine bio je gotovo svakodnevno uz nju. Uveo ju je u svijet knjiga, pomagao joj
je s njezinim romanom, ispunjavao je njezine dane da joj vrijeme prođe što brže i
na neki svoj način uspjela ga je zavoljeti. No ta ljubav sasvim sigurno nije bila
dovoljna da je zadrži u ovom životu. Ipak, zaslužio je oproštaj od nje. Odlučila ga
je pričekati dok se ne vrati s probe, a onda otvoreno razgovarati s njim, zahvaliti
mu na svemu i pokušati mu objasniti zašto se ponašala tako kako je, iako je znala
da neće moći biti sasvim iskrena.
Uspela se dizalom, a onda izvadila ključ iz torbe. Bez obzira na to što se nikad
nije službeno uselila njemu, napravio joj je ključ davnih dana kako bi se mogla
koristiti njegovim stanom kada je on bio izvan grada ili kada bi ostao dulje na
poslu. Iznenadilo ju je što je na ulasku u stan čula laganu muziku. Možda je
zaboravio ugasiti radio, pomislila je, ostavljajući stvari koje je donijela sa sobom
na stolu. Kada je prestala šuštati s vrećicom, čula je zvukove u smjeru spavaće
sobe. Odlučila je izvidjeti o čemu se radi, nadajući se da nije uletjela u stan
tijekom pljačke. Njezino srce nije moglo podnijeti još i to tog dana.
Odgurnula je vrata od spavaće sobe, a onda ugledala dvije polugole figure u
strastvenom klinču. Srce joj je otišlo u želudac, ali nije mogla skrenuti pogled niti
reći išta prvih nekoliko sekundi. Morbidna znatiželja natjerala ju je da pomno
pogleda djevojku koju je upravo uhvatila u krevetu sa svojim dečkom. Nije mogla
shvatiti zašto, ali čak i iz profila i raščupane kose izgledala joj je poznato. Kao
netko kog je znala iz prošlog života. Nakon još nekoliko sekundi konačno je
povezala. Glumica. Predstava. Naravno.
- Petra. - izrekla je nesvjesno i više za sebe, no ipak dovoljno glasno da je par
u krevetu čuje.
Benjamin se zaustavio u šoku, a Petra je mahnito povukla plahtu kako bi
prekrila svoje gole grudi.
Elena se okrenula po sobi u kojoj je, bez obzira na to što nije živjela u ovom
stanu, bilo itekako puno njezinih stvari, kao i zajedničkih fotografija s
Benjaminom. Čak i jedna na noćnom ormariću. Morala je znati, prošlo joj je kroz
glavu. Nema šanse da nije vidjela.
- Elena... - započeo je Benjamin nespretno, ne znajući što bi uopće rekao.
Elena ga je pogledala, a kada nije nastavio, svrgnula je pogled s njega na nju,
pokušavajući još percipirati scenu ispred sebe u svom mozgu. Kada joj se činilo
da je dovoljno mirna da progovori, izrekla je samo jednu rečenicu, upućenu
isključivo Petri, koja ju je gledala čak i pomalo bahato.
- Pa, trebala sam znati da ćeš ispasti kučka i ovaj put.
Izašla je iz stana i pozvala dizalo dok su joj se ruke pomalo tresle. Pričekala
je nekoliko trenutaka, a onda je odlučila spustiti se stubama. Izašla je iz zgrade,
znajući kako je to posljednji put da je tamo, ali nije se planirala osvrtati. Samo što
prije pobjeći.
- Elena! - začula je iza sebe dok je otvarala vrata svog automobila.

277
 Knjige.Club Books
Okrenula se i vidjela Benjamina kako zakopčava gumbe svoje košulje i trči
prema njoj. Ni sama nije znala zašto se zaustavila. Došao joj je sasvim blizu,
pogledao je ravno u oči i rekao:
- Žao mi je.
Gledala ga je nekoliko sekundi. Oči su im se oboma napunile suzama. Bio je
to jedan od rijetkih iskrenih momenata u njihovoj vezi.
- Znam. - odgovorila je naposljetku. - I meni isto.
- Nikad nismo imali priliku, zar ne? - pitao je na kraju. Elena je šutjela
nekoliko sekundi, a onda odlučila biti iskrena.
- Ne. Bojim se da nismo. - dodala je i ušla u automobil.
Uspjela je suzdržati se dok nije izašla iz njegove ulice, a onda su joj se suze
počele slijevati niz lice, iako ni sama nije znala zašto. Je li ga uopće voljela? Ili
samo nije htjela biti sama? I je li im ikad dala priliku, pravu priliku, da budu
sretni?
Ja ne mogu biti sretna. Ni s kim drugim, osim s njim. I tada je shvatila zašto
plače. Znala je što to znači. I što će sve izgubiti ako odabere vlastitu sreću. Oči su
joj se maglile od količine suza pa je stala na prvi parking na koji je naišla i počela
ridati, zahvalna što nije bilo puno prolaznika u uličici u koju je ušla. Prvo je
grižnju savjesti zbog toga što će ostaviti svoju obitelj htjela izbjeći odlaskom na
knjišku promociju. Onda dolaskom u Benjaminov stan. A sada je znala što je
čeka. Čitav dan sa svojom obitelji, sa svojom potpunom obitelji, koju će nakon
ponoći ponovno razoriti. I to zašto? Zato što nije bila sposobna naći nekog koga
bi mogla voljeti osim Aleksa. I da bi ona bila sretna, morat će napraviti da svi
ostali budu nesretni. Nije mogla podnijeti novi rastanak s tatom. S Larom. Noelom
i Astrid, zaboga! A na pomisao da nikad više u životu ne vidi Aleksa, paralo joj
se srce. Jedino što ju je držalo na životu ovih deset godina bila je činjenica da će
se nakon isteka tog roka ponovno sresti s njim. Do sada je trebala naći neki zdrav
način da se oprosti s tatom. Da u prvom životu dođe do Lare i pokaže joj koliko
lijep život može biti bez obzira na tragediju. Da pomogne Miji... a nije pronašla
recept ni za što. Kako će se vratiti u priču gdje je mama s onim ljigavcem Lovrom?
Gdje nema Adama koji je toliko usrećio Laru? NE MOGU! zavrištala je u svojoj
glavi, a iz usta joj se oteo jecaj.
Učinilo joj se da su prošli sati otkad se zaustavila na parkiralištu. Grad je
polako tonuo u suton, a ona je jedva gledala kroz natečene oči. Zar je ovo zaista
način na koji ću provesti posljednju večer s tatom? pitala se, pokušavajući
zaustaviti štucavicu koja joj se javila od silnog jecanja. Nasmiješila se samoj sebi
nakon što je štucnula naglas, razmišljajući o tome koliko jadno izgleda plačući s
dvadeset sedam godina u automobilu nakon što je otkrila da ju je dečko prevario,
iako je znala da to nije bio razlog njezinih suza. Odeš li iz ovog života, a da ih ne
vidiš posljednji put, nikad si to nećeš oprostiti, prošlo joj je kroz glavu. I znala je
da je u pravu.

278
 Knjige.Club Books
Upalila je automobil i krenula prema kući. Jedva je vidjela semafore,
automobile i ljude od natečenih kapaka. Nije imala pojma kako je uopće uspjela
doći doma. Kada je zaustavila automobil, pogledala se u retrovizoru. Isuse i
Kriste, pomislila je kada je ugledala svoj odraz. Ovo ni alergija neće izvući.
Pokušala je, u najboljoj mogućoj maniri, prekriti sate plakanja na svom licu.
Mia ju je tijekom godina naučila nekoliko trikova pa je sa sobom uvijek imala
bijelu olovku, kapi za oči i ostale sitnice koje su joj mogle pomoći u sakrivanju
crvenila s očiju. Za kapke će morati okriviti alergiju. Crvenilo u svijetlim obrvama
prekrila je olovkom za obrve. Nakon pola sata izgledala je relativno normalno. S
naglaskom na relativno.
Uspela se uza stube teškom mukom, osjećajući da joj se u nogama nalazi
olovo. Kako će ovo izvesti? Kako će se oprostiti s njima, a da se zapravo ne
oprosti?
Duboko je udahnula i otvorila vrata stana. Nije se ni snašla, a u zagrljaj joj je
dotrčao Noel.
- Bok, teta Ejena. - pozdravio ju je, a ona se primajući dječačića u zagrljaj,
osjetila mrvicu bolje.
- Bok, mališa. Što to imaš u ruci?
- Plastejin. Jadimo mamu i tatu i kuću i sve. - objasnio je, uhvatio je svojom
ručicom za ruku i odveo do dnevne sobe.
- Hej, vi, što se ovdje zbiva? - upitala je, namjestivši osmijeh na licu.
- Hej, ti! Vidim da te još muči alergija. Nije ti palo na pamet otići do liječnika,
ha? - opomenula ju je Lara.
- Ma da, liječnici su bezveze. - zadirkivala ju je Elena.
- Mi jadimo obitelj, - javio se opet Noel, potežući je za ruku da sjedne s njim
na pod.
- Da vidim, ljubavi. - rekla je Elena nježno, sjedajući na pod i primajući ga u
krilo.
- Evo, vidiš, teta Ejena. Ovo je tata Adam, mama Lala, baka, deda, Astjid i
teta Mia.
- Hej, hej, ne misliš možda da ti netko nedostaje? - pitala je uvrijeđeno.
- Taman smo te krenuli raditi. - pravdala se Lara.
- Mhm. - rekla je Elena, odsutno gledajući u likove na podu. Bili su kao
pretkazanje toga što će se dogoditi za samo koji sat. Oni će ostati ovdje, bez nje.
A ona će se naći u svom starom svijetu. Bez njih. Iako je dala sve od sebe, počela
je nekontrolirano plakati.
- Ej, Elena, što ti je? - pitala ju je Lara zabrinuto, spustivši se na pod do nje.
- Ah, ništa. Benjamin me prevario. - nadodala je za nekoliko sekundi, znajući
da to nije razlog zbog kojeg plače, ali joj je poslužio kao vraški dobra izlika.
- Molim!? Prokleti seronja! - uzviknula je Lara.
279
 Knjige.Club Books
- Mama, sejonja je južna ječ, jekla si mi to. - opomenuo ju je dječačić.
- Jao, ljubavi, u pravu si, mami je izletjelo. - obratila se Lara Noelu, a Eleni
samo ustima oblikovala ‘Ubit ću kretenčinu’. Elena se nakratko nasmiješila.
Ubrzo su u stan ušli njihovi roditelji koji su pili kavu s bakom Milicom.
Njihov tata spustio se na sve četiri u igri s Noelom, a majka je zaljubljeno nosala
Astrid po sobi kako bi smirila njezin plač nakon što se probudila. Lara je zagrlila
Elenu pa su obje tako neko vrijeme sjedile gledajući svoju obitelj.
- Jako te volim, Leni. - šapnula joj je Lara na uho. - I znam da ti je sad možda
teško, ali vjeruj mi, i tebe jednom čeka ovakva sreća. Svijet je pun muškaraca.
Negdje na tebe čeka tvoja srodna duša, kunem ti se.
- I ja vas volim, Larice. Više nego što ćeš ikad znati. - zagrlila je sestru čvrsto
i zajecala na njezinu ramenu.
Nakon što se malo smirila, rekla im je kako se ne osjeća dobro zbog alergije
i kako ide rano u krevet. Zagrlila je sve po redu, a onda se povukla u sobu. Tamo
je popila tabletu za spavanje i legla u krevet, čekajući da je uhvati san. Razmišljala
je o svemu što se dogodilo posljednjih nekoliko mjeseci, posljednjih nekoliko
godina. Mamina i tatina ljubav, faks, Jakob, Lara, Adam, klinci, Mia, njezin
poslovni uspjeh, Benjamin... Misli su joj letjele sto na sat i bila je uvjerena kako
nikada neće uspjeti zaspati. U jednom trenu u njezinu sobu ušao je njezin otac.
Elena je bila okrenuta prema zidu, praveći se da spava. Osjetila je kako je nekoliko
trenutaka gleda, a potom joj je pokrio rame plahtom, poljubio je u potiljak i
šapnuo ‘Znam da ne spavaš’ na uho.
Okrenula se prema njemu, susrela njegov pogled i slabašno se nasmiješila.
Tata joj je samo namignuo i izašao iz sobe. U sebi je osjetila mirnoću kao nikad
dotad i na koncu, sama za sebe, promumljala dvije riječi:
- Spremna sam.

280
 Knjige.Club Books

Epilog
Nekoliko mjeseci poslije

- Čekajte sekundu! - povikala je Elena, bjesomučno trčeći za tramvajem, dok

joj se kiša slijevala niz lice, a vjetar trgao kišobran iz ruku. I taman kad joj se
učinilo da će uspjeti uletjeti na zadnja vrata, vozač ih je zatvorio, a tramvaj krenuo
njoj pred nosom. Još nije stigla ni uhvatiti dah kada joj se kišobran u potpunosti
izokrenuo, a žice se savile pod takvim kutom da je znala da se njime više nikad
neće moći koristiti. Sklopila ga je kako je znala i umjela te bacila u obližnji koš
za smeće, a onda se okrenula oko sebe da vidi koje su joj opcije. Dobiti taksi po
kiši bila je nemoguća misija, nije se imala kamo skloniti, a nije se ni planirala
pojaviti tamo kamo je krenula ovako mokra. Jedina opcija bila je da se negdje
barem djelomično osuši, a onda nazove taksi i pričeka ga na toplome. Osvrnula se
još jednom, a pogled joj je pao na veliki i dobro poznati hotel. Sheraton. Naravno.
Osmjehnula se i krenula putem hotela.
Svi su stolovi bili zauzeti pa je sjela za slobodno mjesto za šankom. Izgleda
da nije samo ona imala ideju skloniti se upravo tamo od kiše jer je ugledala i puno
turista kako uživaju u toplim napitcima. Jesen je pokazala svu svoju raskoš, pa je
kiša neumoljivo padala već danima, makar se Elena svesrdno nadala da tog dana
ipak neće. Čekalo ju je, naime, iznimno bitno događanje.
Naručila je piće, a potom izvadila knjigu na stol i obrisala kapljice s
naslovnice na kojoj su se nalazili dječak i djevojčica, držeći se za ruke, okrenuti
leđima. Crvenim lak-slovima, pomalo izbečenima, iz idilične slike istaknuo se
naslov kriptična imena. Naš sretan kraj. Pogladila je knjigu sjetno se smiješeći, a
onda je otvorila po tko zna koji put tog mjeseca u potrazi za tipfelerima. Naravno,
i sama je bila svjesna da nema smisla tražiti tipfelere samo dva sata prije
promocije.
Na unutrašnjosti knjige pročitala je imena svih onih koji su joj pomogli da
Naš sretan kraj ugleda svjetlo dana, među kojima se našlo i Benjaminovo pod
stavkom urednika. Bila je to njezina odluka, iako posljednjih nekoliko mjeseci
nije ništa radio na knjizi nego ju je uredila sama. Ipak, da nije bilo njega, pitanje
bi li uopće ikad nastavila s romanom i bi li naučila sve što je trebalo da ga uopće
objavi. I zato ga je stavila kao urednika. Bilo je to njezino iskupljenje za to što mu
se nikad nije predala u potpunosti. Barem se nadala da će on to tako shvatiti.
Nastavila je čitati imena lektora, izdavačke kuće, naklade i ostalih informacija
koje se obično nalaze na početku jednog romana.

281
 Knjige.Club Books
A potom su joj oči pobjegle na posvetu. Bile su to samo četiri riječi, dovoljne
da se naježi od glave do pete, svjesna da je jedina koja je znala njihovu dubinu. Ti
si moje sve. Zatvorila je oči kako bi je prožele u potpunosti. Hoće li ih ikad čuti?
Hoće li joj ikad oprostiti?
Gledajući u rečenicu koja će je pratiti do kraja života, jedva je primijetila da
joj mobitel vibrira u torbici. Kada ga je konačno izvadila shvatila je da je Mia
poziva kroz videopoziv pa je odmah izvukla slušalice kako ne bi baš svi slušali
što joj sestra ima reći. S veseljem je vidjela da se pozivu priključila i Lara.
- Hej, spisateljska zvijezdo, kako se osjećaš? - pitala je Mia vedro.
- Kao pokisli miš. - odgovorila je, iskrenije nego što je mislila, nadajući se da
će sestre ipak misliti da se radi samo o tome što je zaista pokisla po kiši. - Krenula
sam tri sata prerano jer sam bila nervozna, onda sam prosipala kavu po košulji pa
sam, umjesto da se odem doma presvući, otišla u grad pronaći novu pa sad na
koncu mokra sjedim u Sheratonu. Kakve sam sreće danas, još ću podletjeli pod
neki automobil na kraju.
- Ludice, pa donijela bih ti ja nešto da se presvučeš, zašto nisi ništa javila? -
pitala je Lara brižno.
- Nemam pojma, sva sam izvan sebe, ne mogu uopće razmišljati. Donesi mi,
molim te košulju, a ubaci i hlače, nikad ne znaš što mi se sve može dogoditi na
putu do knjižare.
- Smiri se, bit će sve u redu. Ako ja uspijem stići na vrijeme na tvoju
promociju, onda ćeš je bome meni u čast održati propisno odjevena i isfrizirana.
- rekla je Mia, dok je Elena promatrala kaos frankfurtskog aerodroma iza nje.
- Ajde, za odjeću se možda i mogu složiti, ali na lijepu frizuru zaboravi po
ovom vremenu. I kako ti uopće misliš stići, kad slijećeš?
- Evo ukrcavamo se lagano, gužva je, ali ako sve bude po planu i programu
za sat i pol sam u Zagrebu i onda će Adam i Lara sumanuto voziti do centra da
stignemo, je li tako Lara?
- Cure, ne glupirajte se, molim vas budite oprezne, pa čak i ako ne stignete na
promociju. - oštro je rekla Elena.
- Dobro, mama. - nasmijala se Lara. - Elena, sad ozbiljno, kako si?
- Nervozna, uzbuđena, vesela, tužna... sve pomalo.
- Tužna? Zašto tužna pobogu? Pišeš ovo već sto godina i danas bi trebao biti
najveseliji dan tvog života, zar ne? - pitala je Mia u čuđenju dok se u dugom redu
pomicala prema svom izlazu.
- Zato što na promociji neće biti svi koji su trebali. - odgovorila je, grizući se
za usnu kako joj se oči ne bi napunile suzama.
- Misliš na tatu i mamu? Pa tko ti je kriv što organiziraš promociju taman kad
smo im uplatili aranžman za godišnjicu braka. Ti isto s idejama. - vrtjela je glavom
Mia nestrpljivo.

282
 Knjige.Club Books
- Da, sama sam odgovorna za to. - složila se Elena, pritom uopće ne
razmišljajući o tome što joj je Mia zapravo rekla.
- Leni, Adam nosi kameru, snimit ćemo sve pa će mama i tata pogledati kad
se vrate. Nema razloga za tugu, OK? - pokušala ju je razvedriti Lara. - Dovoljno
si bila tužna, sada je vrijeme samo za sreću.
- Da, pretpostavljam da si u pravu. - složila se nevoljko, dok joj je srce pucalo
na pola.
- Hoće li doći Jakob? Nisam ga vidjela sto godina. - pitala je Mia znatiželjno.
- Pozvala sam ga, rekao je da će vidjeti s Dorom pa da će mi javiti. Moramo
ići polako, nismo se čuli praktično godinama, ne mogu očekivati da će me samo
tako pustiti nazad u svoj život. Osim tog, znaš da je novopečenim mladencima
uvijek teško izaći iz stana prvih nekoliko mjeseci braka.
- Oh, da, a čekaj tek da dobiju dijete. - nasmijala se Lara.
- Hej, cure, napuštam vas lagano, ukrcavamo se konačno. Ali bacite pogled
na mobitel, nisam vam stigla reći sve što sam htjela pa se u nastavku tipkamo.
Elena se oprostila sa sestrama, željno iščekujući Mijinu poruku. Što je to bilo
toliko bitno da im je morala reći u poruci, a ionako će se vidjeti kroz koji sat? Nije
trebala dugo čekati na odgovor.

Kad smo već kod djece... - napisala je Mia pomalo mistično, a odmah nakon
Elena je na mobitel dobila i fotografiju. Bila je to slika s ultrazvuka.
Mia! Pa kako si nam to mogla reći u poruci, luđakinjo! Tko će te sad
dočekati!? - napisala je Lara kao iz topa, dok je Elena skupljala hrabrost za
odgovor. Ruke su joj se tresle, ali ipak je odlučila pitati.

Čestitam, sekice. Presretna sam zbog tebe. A... Znaš li već spol? - pitala
je, iako je u dubini srca znala odgovor.

Sorry Lara, nisam se mogla suzdržati, a htjela sam vam ipak reći prije
Elenine promocije, da se onda možemo koncentrirati na nju. Elena,
napravila sam onaj super rani test. Kaže da je curica :)

Elena je htjela odgovoriti, no primijetila je da Mia još nešto piše. Na zaslonu

je vidjela samo šest novih riječi, ali bilo je to dovoljno da se konačno rasplače.

Mislim da će se zvati Iskra.

U srcu je osjetila malu eksploziju, znajući da sve konačno dolazi na svoje

mjesto.

283
 Knjige.Club Books
Elena i Lara zaželjele su joj sretan put, a potom je Mia morala ugasiti mobitel
prije polijetanja. Elena se osvrnula po baru, nastojeći zadržati nove suze, ovaj put
radosnice, u očima. Znala je da će je Mia iskritizirati čim vidi koliko se loše
našminkala za promociju, kao i da će suze i pljusak ionako samo odmoći njezinu
izgledu.
Gledajući uzduž bara, pogled joj je privukla neobična biljka za koju je
osjećala da ju je već jednom vidjela. Lišće intenzivno zelene boje gotovo da je
nestalo, a centralni dio biljke bili su krvavo crveni cvjetovi koji su tek počeli
nicati. Ma je li moguće? pomislila je u šoku, razmišljajući o bakinim riječima.
Cvate samo na jesen, a tako mu i legenda kaže. Progutala je knedlu, netremice
gledajući u cvijet koji joj je donio jednako toliko sreće koliko i boli. Ipak, znala
je da je dobro odlučila. Njezina obitelj bila je sretna. A ona je bila sretna jer je
njezina obitelj bila sretna. I to joj je bilo dovoljno. Pa makar i bez Aleksa. Sada je
bila u potpunosti sigurna u to. Duboko je udahnula, zahvalila konobaru, platila
račun i krenula prema izlazu.
- Oprostite, gospođice... - začula je odjednom iza sebe.
Okrenula se i ostala ukopana na mjestu. Podigla je glavu kako bi mogla bolje
pogledati mladića čiji ju je dubok i mekan glas, nekako poznat, zaustavio na
izlazu. Osjetila je kako joj se usta otvaraju u nijemom šoku. Ovo nije moguće. A
kada je ponovno progovorio, znala je da ipak je.
- Zaboravili ste uzeti knjigu. - dodao je, ignorirajući njezin začuđen izraz lica
i gledajući je svojim predivnim zelenim očima, opušteno kao i uvijek. Njegove
dobro poznate jamice smiješile su joj se s obaju obraza.

284
 Knjige.Club Books

Hvala...

Kada sam 2017. počela pisati svoju prvu knjigu, nisam imala pojma kamo će
me to odvesti. Sumnjala sam u svoju sposobnost da ću je uopće dovršiti, a kamoli
u činjenicu da će je netko htjeti čitati. Pa ipak, Zvijezde među nama izašle su 2019.
godine, a ja sam uz svoju divnu obitelj i prijatelje, bez kojih prva knjiga nikad ne
bi ugledala svjetlo dana, dobila još jednu granu podrške - svoje čitatelje. I upravo
zbog njih bacila sam se na pisanje knjige koju trenutačno držite u rukama.
Ideja za Ti si moje sve prvi put javila se dan prije moje vlastite svadbe. Kao i
Elena nalazila sam se na grobu svog tate, polako se suočavajući s činjenicom da
neće biti uz mene na najvažniji dan mog života. Kroz odrastanje sam se često
pitala kako bi moja priča izgledala da je tata cijelo vrijeme bio s nama. Bih li bila
jednako vedra kao što sam bila prije njegove smrti? Kako bih prolazila u školi?
Koji bih fakultet upisala? Bih li se ikad upoznala sa svojim suprugom ili bi moj
život otišao u nekom drugom smjeru? Kada sam o tome pričala s prijateljicom
Sanjom i predstavila joj to kao ideju za kratku priču, rekla mi je da se saberem jer
je to materijal za moju drugu knjigu. I drago mi je da jest jer je bila u pravu.
Iako su iza mene tek dvije knjige, koliko god ih napisala, vjerujem da će ova
uvijek biti ona koju sam najteže napisala. Dok je Elenina priča u potpunosti
fiktivna, emocije iza nje nisu, stoga sam se kroz pisanje morala suočiti sa
sjećanjima koje bih radije zauvijek ostavila iza sebe. I nikad ne bih došla do kraja
da iza mene ponovno nisu stali prekrasni ljudi zbog kojih je ova priča dovršena i
objavljena.
Za početak, tu su moji dragi izdavači Sonja i Bartul iz Naklade Fragment. Bez
obzira na to što su novi na tržištu te im je sada na početku iznimno bitno da svaku
njihovu knjigu čitatelji dobro prihvate kako bi na njemu opstali, ukazali su mi
golemo povjerenje i odlučili izdati Ti si moje sve u ovoj izazovnoj godini,
vjerujući u uspješnost moje knjige više nego što sam ja sama vjerovala.
Petar Božić divan je mladi dizajner koji je na naslovnici radio gotovo od
početka godine. Barem šesnaest puta promijenila sam mu koncepciju, boje,
pozicije, fontove i sve ostalo što sam mogla, no on je do samog kraja vrijedno
radio na njoj a da mu nisam ni jednom uspjela dići tlak. A konačni je rezultat
naslovnica dostojna ove priče.
U svakom intervjuu uvijek ističem važnost beta čitača. Ne želim se uopće
sjetiti kako je moja priča izgledala prije nego što su je oni pročitali i svojim je
komentarima, pozitivnim i negativnim, doveli do ove izbrušene finalne verzije.

285
 Knjige.Club Books
Ana B., Ana J., Andrea C., Andrea D., Barbara, Elma, Ivan, Ivana, Jelena, Mario
i Sanja - bit ću vam vječno zahvalna, koliko god vas možda zbog vaših komentara
katkad malo i mrzila.
Mojoj obitelji hvala na strpljenju u svim oblicima. Saši kojem sam plakala u
naručju nakon što sam napisala finalno poglavlje, bez ikakva objašnjenja, i za sve
trenutke tijekom kojih je izgnan iz stana kako bih ja pisala. Dariju i Marini što su
se sa mnom prisjetili najtužnijih trenutaka iz naših života kako bi ih mogla
iskoristiti u Eleninoj, Mijinoj i Larinoj priči. Mami koja, na našu sreću, nije
nimalo nalik Eleninoj i čija me snaga inspirira u svim životnim situacijama. Vi
ste moje sve.
Mom uvijek neslužbenom uredniku Branku Matijaševiću hvala na mjesecima
dopisivanja, lamentiranja i kontempliranja unatoč vječnom nedostatku vremena.
Posebno hvala jednom neočekivanomu mentoru - Robertu Bryndzi - koji me
najviše ohrabrivao da se uopće bacim na pisanje druge knjige i koji me svojim
komentarima pogurnuo kada sam bila spremna u potpunosti odustati od nje. Ove
knjige ne bi bilo da nije bilo njega.
Jednako tako, ne bi je bilo ni bez vas, mojih dragih čitatelja. Bez obzira na to
jeste li ovdje jer su vam se svidjele Zvijezde među nama ili vam je ovo prvi doticaj
sa mnom kao autoricom, nadam se da sam opravdala vaša očekivanja i hvala vam
na pruženoj prilici te na vremenu koje ste proveli čitajući moje riječi.
Svima onima koji su se susreli s bilo kakvim gubitkom u životu nadam se da
sam uspjela pružiti malu utjehu, pokazati da nisu sami u svojoj boli te da može i
hoće biti bolje.
Onima koji nisu više s nama hvala što su zauvijek obilježili naše živote te što
nas njihova ljubav i prisutnost, ma gdje god oni trenutačno bili, tjera da idemo
dalje i u najtežim trenutcima. Do samog kraja.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

286