UVOD

Već je ranije igrao tu igru, ali ovoga puta

predosjećao je da će nešto krenuti krivo. Ugodno ga
je iznenadila spoznaja da ga to još više uzbuđuje.
Tek jučer se ukrcao na brod u Perthu u Australiji,
namjeravajući ploviti do Kobea, i odmah ju je
pronašao, tako da mu druge luke više nisu ni bile
važne. Sjedila je za stolom kraj prozora u drvom
obloženoj brodskoj blagovaonici, otmjeno uređenom
prostoru, tipičnom za Gabriellu. Luksusni putnički
brod za kružna putovanja bio je savršene veličine za
njegove namjere, zapravo, uvijek je putovao na manjim
brodovima, i uvijek je izabrao jednu dionicu
raskošnog puta oko svijeta.
Bio je oprezan po prirodi, iako je, iskreno govoreći,
bilo malo vjerojatno da će ga netko od prijašnjih
suputnika prepoznati. Postao je pravi majstor u
prerušavanju, srećom, otkrivši taj dar kao član
školske glumačke družine.
Proučavajući Reginu Clausen došao je do zaključka da
bi joj promjena mogla goditi. Bila je jedna od onih
žena u četrdesetima koja bi bila sasvim privlačna kad
bi se znala odjenuti, kad bi znala na sebe svratiti
pozornost. Nosila je skupu čeličnoplavu večernju
haljinu koja bi savršeno pristajala plavuši, a
njezinu svijetlu put nimalo nije isticala, štoviše, u
njoj je djelovala blijedo i iscrpljeno. A ukočena
frizura na njezinoj prirodno svijetloplavoj kosi, bez
sjaja, činila ju je starijom čak i kad ju se
promatralo s drugog kraja te široke prostorije,
prestarom da joj zakažete sastanak, kao da se radilo
o nekoj malograđanskoj upraviteljici iz pedesetih
godina.
Naravno, znao je tko je ona. Prije samo nekoliko
mjeseci, na sastanku dioničara, vidio je Clausenovu
na djelu, a također ju je gledao
na CNBC-ju, u punom sjaju, kao burzovnu analitičarku.
Na tom se mjestu doimala snažno i veoma sigurna u
sebe.
Kad ju je ugledao, ona je sjetna i sama sjedila za
stolom. Primijetivši poslije njezino gotovo
djevojačko uzbuđenje kad ju je jedan od putnika
zamolio za ples, odmah je znao da će posao biti veoma
lagan.
Dignuo je čašu i nazdravio, kimnuvši lagano u njezinu
smjeru.
Molitve su ti uslišane, Regina, obećao je. Od sada
meni pripadaš.

Tri godine poslije

Boreći se sa snježnom mećavom ili s nečim što je

graničilo s uraganom, dr. Susan Chandler išla je
pješice na posao iz svog stana koji se nalazio u
jednoj zgradi od opeke u Greenwich Villageu, u svoj
ured u SoHou, koji se pak nalazio u jednoj zgradi s
prijelaza stoljeća. Kao klinički psiholog, imala je
privatnu praksu, a istodobno je bila i, recimo, javna
ličnost budući da je vodila omiljenu radioemisiju,
Pitajte dr. Chandler, koja je bila na programu
svakoga radnog dana.
Zrak je ovoga ranoga listopadskog jutra bio svjež i
puhao je vjetar te joj je bilo drago da je ispod
sakoa odlučila odjenuti dolčevitu dugih rukava.
Tamnoplavu kosu do ramena, još vlažnu od tuširanja,
mrsio je vjetar pa joj je bilo žao što nije stavila
šal. Sjetila se kako ju je baka nekad davno
opominjala, »Nikada nemoj ići van mokre kose, strašno
ćeš se prehladiti,« a onda je shvatila da u
posljednje vrijeme često misli na baku Susie. Njezina
je baka odrasla u Greenwich Villageu i Susan se
ponekad pitala, luta li njezin duh negdje u blizini.
Zbog crvenog svjetla, zaustavila se na uglu ulica
Mercer i Houston. Bilo je tek pola osam i na ulicama
još nije bilo gužve. Za sat vremena, vrvjet će od
Njujorčana koji se u ponedjeljak ujutro vraćaju na
posao.
Hvala Bogu da je vikend gotov, Susan si je iskreno
priznala. Subotu i nedjelju uglavnom je provela u
Ryeu sa svojom majkom koja nije bila raspoložena —
razumljivo, pomislila je Susan, jer bi u nedjelju
imala četrdesetu godišnjicu braka. Uz to, općem
neraspoloženju pridonijelo je i to što se Susan
posvađala sa svojom starijom sestrom Dee, koja im je
došla u posjet iz Kalifornije.
U nedjelju popodne, prije povratka u grad, nazvala je
oca koji je sa svojom drugom ženom Binkv u njihovom
raskošnom domu u blizini Bedford Hillsa priredio
zabavu. Susan je vjerovala da je odabir dana za
održavanja zabave bio Binkvno maslo. »Prvi sastanak
imali smo na današnji dan prije četiri godine«,
ushićeno je izjavila.
Iskreno volim oboje roditelja, pomislila je Sušan
stigavši do zgrade u kojoj je radila, ali ponekad ih
poželim zamoliti da odrastu.
Susan je obično prva stizala na kat pa se iznenadila
kad je, prolazeći kraj ureda svoje prijateljice i
mentorice, pravnice Nedde Harding, vidjela da je u
prijamnoj kancelariji i hodniku već upaljeno svjetlo.
Znala je daje Nedda taj ranoranilac.
U nevjerici je kimnula glavom kad je otvorila vanjska
vrata — koja su trebala biti zaključana — prošla
hodnikom duž još mračnih ureda Neddinih mlađih
suradnika i službenika, a potom se na otvorenim
vratima Neddina ureda zaustavila i nasmiješila. Kao
obično, Nedda je bila toliko zadubljena u posao da
nije ni primijetila da Susan ondje stoji.
Nedda je sjedila kao kip u svojem uobičajenom radnom
položaju, lijevi lakat bio joj je oslonjen na stol,
čelo je naslonila na dlan, a desna ruka bila je
pripravna za okretanje stranica debelog dosjea koji
je ležao pred njom.
Neddina kratko ošišana kosa već je bila raščupana,
uske naočale stajale su joj na vrh nosa, a čvrsto
tijelo ostavljalo je dojam kao da je spremna skočiti
i potrčati. Izgled dobroćudne bakice nije se mogao
povezati s oštroumnošću i odlučnošću kojom je
pristupala poslu kao jedna od najcjenjenijih
branitelja u New Yorku, što je naročito dolazilo do
izražaja u sudnici za vrijeme unakrsnog ispitivanja
svjedoka.
Dvije žene upoznale su se i sprijateljile prije deset
godina na Sveučilištu New York kada je Susan, kao
dvadesetdvogodišnjakinja, bila na drugoj godini
prava, gdje je Nedda u to vrijeme bila gost predavač.
Na trećoj godini, Susan je tako rasporedila
predavanja da je dva dana u tjednu mogla raditi kod
Nedde kao pisar.
Svi njezini prijatelji, osim Nedde, ostali su
zatečeni kad je nakon dvije godine rada u uredu
okružnog tužitelja okruga "VVestchester Susan dala
otkaz na mjesto pomoćnice tužitelja, kako bi
nastavila
školovanje i doktorirala psihologiju. — Moram to
učiniti — bilo je tada njezino jedino objašnjenje.
Osjetivši da Susan stoji na vratima, Nedda je digla
pogled. Kratko i toplo se nasmiješila. — Gle, tko je
tu! Jesi li se dobro provela za vikend, Susan, ili da
ne pitam?
Nedda je znala i za Binkvn domjenak i za godišnjicu
braka Susanine majke.
— Prema predviđanju — odvratila je Susan kiselo. —
Dee je stigla do mame u subotu, što je završilo tako
da su na kraju obje grčevito plakale. Rekla sam Dee
da je zbog njezine depresije mami još teže, našto je
ona puknula. Da je moj muž poginuo u lavini, rekla
je, kao što se prije dvije godine dogodilo njezinom
Jacku, shvatila bih kako joj je. Također mi je
spustila da bih mami više pomogla kad bih joj pružila
rame za plakanje umjesto da joj stalno predlažem što
da radi. Kad sam joj odgovorila da sam već dobila
reumu u ramenu od silnih suza, Dee se još jače
razljutila. Ali, barem se mama smijala. Onda ta
Binkvna i tatina zabava — nastavila je. — Najedanput,
tata hoće da ga ubuduće zovem Charles, što dovoljno
govori. — Duboko je uzdahnula. — Takav je bio moj
vikend. Još jedan takav pa ću i ja trebati pomoć.
Budući da nemam novaca za psihoterapeuta, to će
završiti tako da ću početi razgovarati sama sa sobom.
Nedda ju je pogledala s razumijevanjem. Ona je bila
jedina Susanina prijateljica koja je znala cijelu
priču o Jacku i Dee te o Susaninim roditeljima i
njihovoj mučnoj rastavi. — Čini mi se da trebaš plan
za preživljavanje — kazala je.
Susan se nasmijala. — Možda mi nađeš neki. Stavi ga
na račun zajedno sa svim onim što ti već dugujem za
to što si mi našla posao na radiju. Vrijeme je da
odem. Moram još prirediti neke materijale prije
emisije. Usput, jesam li ti u posljednje vrijeme
rekla hvala?
Prije godinu dana, Marge Mackin, poznata
radiovoditeljica i bliska Neddina prijateljica,
pozvala je Susan da u njezinoj emisiji, budući da je
bila i pravni stručnjak i psiholog, obrazloži jedan
proces koji je imao velik odjek u javnosti. Prvo
pojavljivanje u emisiji, uživo, doživjelo je velik
uspjeh pa je postala redovita gošća programa, a kada
je Marge prešla na televiziju, Susan je pozvana da
preuzme njezino mjesto u radioemisiji koja je išla
radnim danom.
— Smiješna si. Ne bi dobila taj posao da nisi bila u
stanju raditi ga. Prokleto si dobra i ti to znaš —
rekla je Nedda žustro. — Tko ti je današnji gost?
— Ovoga tjedna govorit ću o tome zašto se žene moraju
znati čuvati u određenim prilikama. Donald Richards,
psihijatar koji je specijalizirao kriminalistiku,
napisao je knjigu Nestale žene. Knjiga govori na koje
je sve slučajeve o nestanku žena naišao. Mnoge je
slučajeve riješio, ali neki zanimljivi slučajevi još
su otvoreni. Pročitala sam knjigu, dobra je. Obrađuje
podrijetlo svake žene i okolnosti pod kojima je
nestala. Zatim razmatra moguće razloge zbog kojih bi
se jedna inteligentna žena spetljala s ubojicom,
nakon čega postupno pokušava otkriti što se ženi
dogodilo. Tako ćemo razgovarati o knjizi i nekim
zanimljivim slučajevima, a onda ćemo govoriti
općenito o tome kako naše slušateljice mogu izbjeći
moguće opasne situacije.
— Dobra tema.
— I meni se čini. Odlučila sam iznijeti slučaj
nestanka Regine Clausen. Oduvijek me zanimao. Sjećaš
je se? Često sam je gledala na CNBC-ju, bila je
izvrsna. Prije šest godina iskoristila sam ček, koji
sam dobila od tate za rođendan, da kupim dionice koje
je ona preporučila. Bio je to pun pogodak pa me
valjda muči osjećaj da joj dugujem nešto.
Nedda se namrštila. — Regina Clausen se u Hong Kongu
iskrcala s broda koji je bio na kružnom putovanju oko
svijeta, i nestala. Dobro se sjećam. Tome je dan
veliki publicitet.
— Bilo je to nakon što sam otišla od javnog tužitelja
— kazala je Susan — ali baš sam bila u posjetu kod
prijatelja kad je javnom tužitelju došla majka Regine
Clausen, u to je vrijeme živjela u Scarsdaleu,
vidjeti može li joj on pomoći, ali budući da nije
bilo nikakve naznake da je napustila Hong Kong,
slučaj nije bio u nadležnosti javnog tužitelja okruga
"VVestchester. Sirota žena, imala je sa sobom
Reginine slike i neprestano je ponavljala koliko se
njezina kći veselila tom putovanju. U svakom slučaju,
nisam zaboravila taj slučaj pa ću danas uživo
govoriti o njemu.
Izraz Neddina lica smekšao se. — Površno poznajem
Jane Clausen. Iste smo godine diplomirale na Smithu.
Sada živi na Beekman Placeu. Uvijek je bila veoma
tiha pa pretpostavljam da ni Regina baš nije bila
društvena.
Susan je pogleda začuđeno. — Da sam bar znala da
poznaješ gospođu Clausen. Možda si mi mogla ugovoriti
sastanak s njom. Prema mojim podacima, Reginina majka
nije imala nikakvih spoznaja da se njezina kći
spetljala s nekim, ali kad bih je mogla nagovoriti na
razgovor sa mnom, nešto što se onda nije činilo
važnim možda bi nam pomoglo da pronađemo neki trag.
Nedda se namrgodila razmišljajući. — Možda nije
kasno. Odvjetnik obitelji Clausen je Doug Lavton.
Srela sam ga nekoliko puta. Nazvat ću ga u devet i
vidjeti može li nas povezati s njom.
U devet i deset zazvonio je interfon na Susaninu
stolu. Javila se Janet, njezina tajnica. — Na liniji
je neki odvjetnik, Douglas Lavton. Pripremite se,
doktorice. Nije baš dobre volje.
Sušan baš nije bila oduševljena što Janet, inače
izvrsna tajnica, uvijek ima potrebu davati primjedbe
na račun ljudi koji su zvali. Ali, najveći problem,
pomisli Sušan, bio je u tome što su njezine primjedbe
uglavnom bile na mjestu.
Čim je počela razgovor s odvjetnikom obitelji
Clausen, postalo joj je jasno da je čovjek doista
loše volje. — Doktorice Chandler, odlučno se
protivimo bilo kakvu iskorištavanju boli gospođe
Clausen
— kazao je oštro. — Regina je bila jedinica. Bilo bi
dovoljno strašno da je nađeno njezino tijelo, ali
budući da nije, gospođa Clausen neprestano pati, kao
da živi u predvorju pakla, pitajući se u kakvim bi
uvjetima mogla živjeti njezina kći, ako je uopće
živa. Očekivao sam da će prijateljica gospođe Nedde
Harding biti iznad jeftinog senzacionalizma, ne
iskorištavajući tuđu bol za račun popularne
psihologije.
Susan je čvrsto stisnula usne da mu ne odbrusi
žestoko kako je namjeravala. Kad je progovorila, glas
joj je bio hladan, ali smiren.
— Gospodine Lavtone, upravo ste rekli razlog zbog
kojeg bismo morali razgovarati o tom slučaju.
Naravno, gospođi Clausen bilo bi mnogo lakše da točno
zna što se dogodilo njezinoj kćeri, umjesto da se
svaki dan pita je li joj kći živa i pati li negdje.
Znam da ni policija u Hong Kongu, ni privatni
istražitelji koje je unajmila gospođa Clausen, nisu
uspjeli ništa otkriti o tome što je Regina učinila
ili kuda je otišla nakon što je sišla s broda. Moja
se emisija sluša u pet država. Izgledi za uspjeh mali
su, ali možda je netko tko će danas slušati emisiju u
to vrijeme bio na istom brodu, ili u Hong Kongu pa će
nazvati i dati nam neki koristan podatak, kamo sreće
da je netko vidio Reginu nakon što je otišla s
Gabrielle. Uostalom, ona se redovito pojavljivala na
CNBC-ju, a neki ljudi odlično pamte lica.
Ne čekajući odgovor, Susan je spustila slušalicu,
prignula se i upalila radio. Za današnju emisiju
snimila je nekoliko najava u kojima je govorila o
svojem gostu i o slučaju Clausen. Pustili su ih
prošlog petka, a njezin producent, Jed Geany, obećao
joj je da će ih danas ujutro ponovno emitirati.
Svesrdno je molila da ne zaboravi obećanje.
Dvadeset minuta poslije, dok je proučavala ocjene
petnaestogodišnjeg pacijenta, začula je prve najave.
A sada, držimo palčeve da netko tko zna nešto o tom
slučaju sluša emisiju.
Bila je prava sreća da je njegov radio, tog petka,
bio podešen na tu radiostanicu jer inače ne bi nikada
čuo najavu emisije. Kao i obično, promet se sporo
odvijao, a on je jedva slušao radio. Na spomen imena
Regine Clausen, pojačao je zvuk i počeo pozorno
slušati.
Naravno, ni za što se nije trebao brinuti. Uvjeravao
je sam sebe. Uostalom, Regina se najlakše uklopila u
njegov plan, nju je bilo najlakše uvjeriti da nikome
ne otkrije njihovu brodsku vezu.
Kao i uvijek, poduzeo je sve mjere predostrožnosti,
Nije li?
Kada je u ponedjeljak ujutro ponovno čuo najavu
emisije, nije više bio toliko siguran. Sljedeći put
morat će posebno paziti. Ali, sljedeća će ujedno biti
i posljednja. Do sada ih je bilo četiri. Preostaje
još jedna. Odabrat će je sljedeći tjedan, a kad
konačno postane njegova, njegova će zadaća biti
gotova i konačno će pronaći svoj mir.
Naravno da nigdje nije pogriješio. Bila je to njegova
zadaća i nitko ga neće zaustaviti. Ljutito je
poslušao još jednu najavu uz topli i poticajni glas
doktorice Susan Chandler: — Regina Clausen bila je
poznata financijska savjetnica, a bila je i kći,
prijateljica, velika dobrotvorka koja je pomagala
brojne humanitarne akcije. Danas ćemo u mojoj emisiji
govoriti o njezinu nestanku. Možda netko od vas zna
djelić zagonetke. Slušajte nas, molim vas.
Ljutito je ugasio radio. — Doktorice Susan — glasno
je kazao — brzo se okani toga, upozoravam te, jer ako
me prisiliš da se umiješam, dani su ti odbrojani.
Dr. Donald Richards, pisac knjige Nestale žene i
njezin današnji gost, već je bio u studiju kad je
Susan stigla. Bio je visok i mršav, tamno-smeđe kose,
činilo se daje blizu četrdesete. Dok se dizao daje
pozdravi, skinuo je naočale za čitanje. Plave oči
bile su tople, kratko se nasmiješio kad je prihvatio
njezinu pruženu ruku. — Dr. Chandler, upozoravam vas.
Ovo je moja prva knjiga. Nov sam u ovom poslu i imam
tremu. Ako zapnem, obećajte da ćete me izbaviti.
Susan se nasmijala. — Dr. Richards, ime mi je Susan,
i samo nemojte misliti na mikrofon. Zamislite da
stojimo naslonjeni na dvorišnu ogradu i da tračamo.
Koga on zeza? — pitala se petnaest minuta poslije dok
je Richard smireno i lako raspravljao o stvarnim
slučajevima iz svoje knjige. Odobravajući, kimnula je
kad je rekao: — Kad netko nestane, sada, naravno,
govorim o odrasloj osobi, ne djetetu, nadležni organi
prvo pitaju je li taj nestanak svojevoljan.
Vjerojatno znate, Susan, daje upravo iznenađujuće
koliko se ljudi odjednom, na putu kući, odluči za
veliki zaokret i počne potpuno nov život, uzme novi
identitet. Uzrok tome obično su poteškoće novčane
prirode ili bračni problemi i to je prilično
kukavički potez, ali to se događa. Bez obzira na
okolnosti pod kojima netko nestane, prvi je korak
koji treba poduzeti taj da se sazna koliki je minus
na njegovom tekućem računu.
— Koji je načinila dotična osoba ili netko tko joj je
ukrao čekove — dodala je Susan.
— Točno — Richards se složio. — I obično kad osoba
nestane po vlastitoj volji, ustanovi se da se više ni
jednoga trenutka nije željela suočiti s poteškoćama.
Taj odlazak zapravo je vapaj za pomoć. Svakako, ne
nestane svatko po vlastitoj odluci, ponekad se radi o
prljavoj igri. A to pak nije jednostavno dokazati. Na
primjer, teško je utvrditi da se radi o ubojstvu, ako
nije pronađeno tijelo. Ubojice je često nemoguće
osuditi jer se tako vješto riješe svojih žrtava da se
ne može dokazati uzrok smrti. Na primjer...
Raspravljali su o nekoliko još neriješenih slučajeva
koje je obradio u svojoj knjizi, u kojima tijelo nije
nikada nađeno. Potom je Susan kazala: — Podsjećam
slušatelje da razgovaramo s dr. Donaldom Richardsom,
kriminalistom, psihijatrom, autorom zanimljive, ali i
lako
čitljive knjige Nestale žene, koja govori o
slučajevima nestanka žena u posljednjih deset godina.
Sada bih, dr. Riehardse, rado čula vaše mišljenje o
slučaju o kojem ne govorite u svojoj knjizi, slučaju
Regine Clausen. Dopustite mi da naše slušatelje
podsjetim na neke činjenice vezane za njezin
nestanak.
Susan nije trebala pogledati bilješke. — Regina
Clausen bila je veoma cijenjena financijska
savjetnica Lang Tavlor osiguranja. U vrijeme
nestanka, imala je 43 godine, a po riječima ljudi
koji su je poznavali, u privatnom životu bila je
veoma povučena. Živjela je sama, a na odmor je obično
odlazila s majkom. Prije tri godine, majka je slomila
gležanj pa je Regina Clausen, luksusnim brodom
Gabrielle, pošla sama na jednu dionicu kružnog
putovanja oko svijeta. Ukrcala se u Perthu,
namjeravajući posjetiti Bali, Hong Kong, Tajvan i
Japan te se iskrcati u Honoluluu. Međutim, u Hong
Kongu je sišla s broda rekavši da će se ondje neko
vrijeme zadržati i da će se ponovno ukrcati na Ga-
briellu kad stigne u Japan.Takva promjena itinerera
česta je kod sezonskih putnika pa njezina odluka nije
izazvala nikakve sumnje. Kad se iskrcala, Regina je
sa sobom nosila samo jedan kovčeg i neseser, a kažu
da je bila dobre volje i da je izgledala veoma
sretna. Uzela je taksi do hotela Peninsula gdje se
prijavila, ostavila stvari u sobi i odmah izašla.
Više je nitko nikada nije vidio. Dr. Riehardse, kad
biste sada počeli istraživati taj slučaj, što biste
učinili?
— Prvo bih pregledao listu putnika i provjerio je li
još netko ostao u Hong Kongu — spremno je odgovorio
Richards. — Zatim bih rado utvrdio, je li na brodu
primila kakav telefonski poziv ili telefaks. Ured za
komunikacije trebao bi imati te podatke. Rado bih
ispitao njezine suputnike da čujem je li tko
primijetio da se s nekim posebno sprijateljila,
muškarcem najvjerojatnije, koji je također putovao
sam.
Richards je zastao. — Toliko za početak.
— Sve je to učinjeno — kazala mu je Sušan. —
Obavljena je temeljita istraga. Provodili su je i
brodarsko poduzeće, i privatni istražitelji, i vlasti
u Hong Kongu. Prije tri godine ondje su još uvijek na
vlasti bili Britanci. Jedino je sa sigurnošću
utvrđeno da je Regina Clausen nestala u trenutku kad
je napustila hotel.
— Rekao bih da se sastala s nekim i da se vraški
namučila da to zadrži u tajnosti — kazao je Richards.
— To je mogla biti brodska ljubavna veza, ali
pretpostavljam da je ta mogućnost istražena.
— Jeste, ali nitko od putnika nije primijetio da se s
nekim posebno družila — rekla mu je Sušan.
— A možda je unaprijed dogovorila sastanak s nekim u
Hong Kongu, ali je iz nekih samo njoj znanih razloga,
svoju odluku odlučila zadržati u tajnosti i ostvariti
je naknadno da izgleda kao daje to učinila spontano —
pretpostavljao je Richards.
Susan je preko slušalica čula od producenta da neki
slušatelji čekaju na telefonu. — Poslije nekoliko
poruka, primit ćemo vaše telefonske pozive — kazala
je.
Skinula je slušalice. — Nekoliko poruka poznatijih
kao promidžba. Oni plaćaju račune.
Richards je kimnuo. — U tome nema ništa loše. Nisam
bio u zemlji kad se u vijestima govorilo o slučaju
Clausen, ali slučaj jest zanimljiv. Ipak, po malo
onoga što znam, mislim daje krivac neki muškarac.
Povučena, usamljena žena posebno je ranjiva kad nije
u domaćem okruženju gdje ima osjećaj mira i
sigurnosti, i kod kuće, i na poslu.
Trebali biste upoznati moju majku i sestru, pomislila
je Sušan zločesto.
— Pripremite se. Vraćamo se u eter. Petnaest minuta
primat ćemo pitanja — kazala je — i to je to.
Odgovorit ću na njih pa smo gotovi.
Ponovno su stavili slušalice u kojima se čulo deset
sekundi odbrojavanja. Zatim je počela. — S vama je
opet dr. Susan Chandler. Moj gost je dr. Donald
Richards, kriminalist, psihijatar, autor knjige
Nestale žene. Prije stanke raspravljali smo o slučaju
financijske savjetnice Regine Clausen, koja je
nestala u Hong Kongu prije tri godine dok je bila na
jednoj dionici kružnog putovanja oko svijeta na
luksuznome putničkom brodu Gabrielle. Krenimo sada na
telefonske pozive. — Susan je pogledala monitor. —
Imamo poziv Louise iz Fort Leeja. U programu ste,
Louise.
Slijedila su svakojaka pitanja: — Kako si jedna tako
pametna žena može dopustiti da je smota jedan
ubojica?
— Što dr. Richards misli o slučaju Jimmvja Hoffea?
— Nije li točno da se čak i nakon tri godine, pomoću
analize DNK, može ustanoviti identitet lesa?
A onda je došlo vrijeme za posljednju promidžbenu
poruku i još jedan poziv.
Za vrijeme stanke, producent je iz režije obavijestio
Susan: — Imamo još jedan poziv koji želim pustiti.
Upozoravam te, bez obzira na to tko je ona, zauzela
nam je liniju. U početku je nismo htjeli pustiti u
eter, ali kaže da možda nešto zna o nestanku Regine
Clausen pa bi vrijedilo posvetiti joj pozornost.
Rekla je daje zovemo Karen. Ne zove se tako.
— Pusti je — kazala je Susan. Kad se upalila pokazna
žaruljica označivši da je u programu, rekla je u
mikrofon. — Posljednji poziv primili smo od Karen, a
moj producent kaže da bi nam mogla reći nešto važno.
Halo, Karen.
Slušateljica je govorila dubokim glasom, tako dubokim
da je se gotovo nije razumjelo. — Dr Susan, prije
dvije godine bila sam na jednoj dionici kružnog
putovanja oko svijeta. Osjećala sam se prilično jadno
jer sam se trebala rastati. Ljubomora mog muža
postala je neizdrživa. Na putovanju je bio jedan
muškarac. Oblijetao je oko mene, iako je to činio
oprezno, čak nenametljivo. U mjestima gdje smo
pristajali, zakazao bi mi sastanak, daleko od broda
pa bismo zajedno istraživali luku. Zatim bismo se
razdvojili i odvojeno vratili na brod. Razlog takvoj
tajnovitosti, kazao je, u tome je što mrzi pomisao da
bi nas počeli ogovarati. Bio je veoma privlačan i
pažljiv, za čime sam tada vapila. Zatim je predložio
da se u Ateni iskrcamo s broda i neko vrijeme
provedemo tamo. Potom smo trebali odletjeti u Alžir i
uhvatiti brod u Tangeru.
Sušan se prisjetila osjećaja koji su je obuzimali kad
je bila vrlo blizu da od svjedoka dozna nešto
suvislo, ali to je bilo dok je radila kod javnog
tužitelja. Primijetila je da se i Donald Richards
nagnuo naprijed nastojeći uhvatiti svaku riječ. —
Jeste li učinili to što je čovjek predlagao? — pitala
je.
— Namjeravala sam, ali baš tada je nazvao moj muž
preklinjući me da pokušamo spasiti brak. Čovjek s
kojim sam se trebala sastati već je sišao s broda.
Pokušala sam ga nazvati da mu kažem da ostajem na
brodu, ali nije bio prijavljen u hotelu u kojem je
trebao biti i više ga nikada nisam vidjela. Ali imam
jednu fotografiju s njim u pozadini, a poklonio mi je
i jedan prsten na kojemu je s unutarnje strane
ugravirano »Meni pripadaš«, koji, naravno, nisam
uspjela vratiti.
Susan je pomno birala riječi. — Karen, to što nam
govorite može biti veoma važno u istrazi o nestanku
Regine Clausen. Biste li se htjeli sastati sa mnom i
pokazati mi prsten i fotografiju?
— Ja ... Ne bih se htjela miješati. Moj suprug bi
poludio kad bi saznao da sam samo pomislila
promijeniti život zato što sam susrela nekoga.
Ima još nešto što nam nije rekla, pomislila je Sušan.
Ne zove se Karen i nastoji promijeniti glas. I uskoro
će poklopiti slušalicu.
— Karen, molim vas, dođite u moj ured — Sušan je brzo
rekla. — Evo moje adrese. — Brzo ju je izgovorila, a
onda molećivim glasom dodala: — Majka Regine Clausen
želi saznati što se dogodilo njezinoj kćeri. Obećajem
vam da ću štititi vašu privatnost.
— Bit ću tamo u tri sata. — Veza se prekinula.
Carolvn Wells ugasila je radio i uzrujana prišla
prozoru. S druge strane ulice Muzej umjetnosti
Metropolitan bio je pust kao i obično ponedjeljkom
kad je zatvoren. Otkako se javila u radioemisiju
Pitajte dr. Susan, nije se uspjela osloboditi zlih
slutnji.
Da barem nismo nagovorile Pamelu da nam gata,
pomislila je, sjetivši se uznemiravajućih događaja od
prošlog petka navečer. Povodom četrdesetog rođendana,
priredila je večeru za svoju bivšu cime-ricu Pamelu,
a pozvala je i dvije žene s kojima su živjele u istom
stanu u Istočnoj osamnaestoj ulici. Skupinu su činile
Pamela, sada sveučilišna profesorica, Lynn,
suvlasnica jedne tvrtke za odnose s javnošću, Vickie,
koja se nalazila na visokom položaju na kablovskoj
televiziji i ona, dekoraterka za unutrašnje uređenje.
Odlučile su da će to biti ženska večera, što je
značilo bez muževa ili prijatelja, a njih četiri
opušteno su ogovarale stare poznanike.
Već godinama nisu molile Pamelu da im gata. Kad su
bile mlađe i novopridošle u gradu, gotovo da su
stvorile obred u traženju da im za šalu prorekne
budućnost nove veze ili nove poslovne ponude.
Međutim, poslije su počele ozbiljnije shvaćati
njezine sposobnosti. Pamela to više nije rado
prihvaćala zbog činjenice da se i policija, kolikogod
to bilo tajno, koristila njezinim vidovnjačkim
sposobnostima u potrazi za otetim i nestalim osobama.
A onda je prošlog petka, poslije večere, kad su se
sve odmarale uz čašu vina, Pamela popustila i
pristala svakoj od njih na brzinu
proreci sudbinu. Kao i obično, svaku je ženu zamolila
da joj da neku osobnu stvar kako bi je držala u ruci
za vrijeme gatanja.
Bila sam posljednja, pomislila je Carolvn, sjetivši
se uzbuđenja koje je vladalo te večeri i nečega što
joj je govorilo da se okani gatanja. I zbog čega sam
joj dala da drži baš taj prokleti prsten? Zapravo ga
nikada nisam nosila, a zasigurno nema nikakvu
vrijednost. Ne znam ni zašto sam ga zadržala.
Stvar je u tome da je te večeri iz kutijice za nakit
izvukla taj prsten jer se ranije istoga dana sjetila
Owena Adamsa, čovjeka koji joj ga je poklonio. Znala
je zašto je mislila na njega. Upoznala ga je prije
točno dvije godine.
Kad je Pamela uzela prsten, s unutrašnje strane
primijetila je jedva čitljivu posvetu te je pomnjivo
proučila.
»Meni pripadaš«? — pročitala je napola uživajući, a
napola užasnuta. — Malo presmiono za današnje doba,
zar ne Carolvn? Nadam se da se Justin šalio.
Carolvn se sjetila svoje nelagode. — Justin ne zna
ništa o tome. Dok smo bili razdvojeni, poklonio mi ga
je jedan muškarac na krstarenju. Tamo smo se upoznali
i zapravo ga nisam poznavala, ali često se pitam što
se dogodilo s njim. U posljednje vrijeme mislim na
njega.
Pamela je obuhvatila prsten i odjednom se na očigled
izmijenila. Cijelo joj je tijelo postalo napeto, a
lice joj se iznenada smrknulo.
— Carolvn, ovaj prsten mogao je prouzročiti tvoju
smrt — kazala je.
— Još uvijek može. Tko god da ti ga je dao,
namjeravao ti je nanijeti zlo. — A potom ga je kao
opečena spustila na stolić.
U tom času u bravi se okrenuo ključ, a njih četiri
skočile su kao školarke uhvaćene u nepodopštini. Kao
po dogovoru, odmah su promijenile temu. Sve su znale
da je rastava za Justina tabu-tema, a isto tako znale
su da on nema razumijevanja za Pamelino gatanje.
Carolvn se sjetila kako je brzo zgrabila prsten i
stavila ga u džep. Još uvijek je bio tamo.
Uzrok njihova odvajanja prije dvije godine bila je
Justinova strašna ljubomora. Carolvn je konačno
prekipjelo. — Više ne mogu živjeti s nekim tko me
sumnjiči za svakih pet minuta zakašnjenja — kazala mu
je. — Radim, gradim karijeru, pa ako se zbog posla
moram zadržati u uredu, onda je to tako.
Onoga dana kad ju je nazvao na brod, obećao je da će
se promijeniti. Bog mu je svjedok daje pokušao,
pomislila je Carolvn. Išao je na liječenje, ali kad
bih se sada uplela u ovu priču s dr. Susan, pomislio
bi da je stvarno nešto bilo između Owena Adamsa i
mene, i opet ćemo se naći na početku.
Odjednom je odlučila. Neće otići na sastanak sa Sušan
Chandler. Umjesto toga, poslat će joj sliku s broda
snimljenu na kapetanovoj večeri, sliku na kojoj se u
pozadini vidio Owen Adams. Sebe će izrezati sa slike
pa će je poslati Chandlerovoj zajedno s prstenom i
Owenovim imenom. Napisat će joj poruku na običnom
papiru tako da joj nikada neće moći ući u trag. Bit
će kratka i jasna.
Ako je i postojala veza između Owena Adamsa i Regine
Clausen, na Chandlerovoj je da je otkrije. Carolvn bi
od sebe napravila budalu da joj piše kako joj je
vidovita prijateljica rekla da taj prsten donosi
smrt! To nitko ne bi ozbiljno shvatio.
Ja sam dr. Sušan Chandler, zahvaljujem svojem gostu
dr. Donaldu Richardsu i svima vama što ste danas bili
sa mnom.
Crvena pokazna žaruljica ugasila se. Susan je skinula
slušalice. — Dobro, to je to — kazala je.
Njezin producent, Jed Geany, ušao je u studio.—
Susan, misliš li da je žena govorila istinu?
— Mislim da jest. Mogu se samo nadati da se neće
predomisliti u vezi s našim sastankom.
Donald Richards otišao je iz studija zajedno sa Susan
i pričekao dok je ona dozvala taksi. Kad je stao,
kazao je oklijevajući: — Vjerojatnost da Karen dođe
do vas, mislim, manja je od pedeset posto. Ali ako
dođe, rado bih s vama popričao o onome što zna. Možda
bih mogao pomoći.
Susan si nije mogla objasniti zašto se odjednom
razljutila.
— Vidjet ćemo što će se dogoditi — rekla je
suzdržano.
— Što znači »ne mješaj se« — kazao je Richard tiho. —
Nadam se da će se pojaviti. Evo vašeg taksija.
U stanu u Beekman Placeu, sedamdesetčetverogodišnja
Jane Clausen isključila je radio, a potom dugo
sjedila gledajući kroz prozor u rijeku vozila koja su
se brzo kretala East Riverom. Već uobičajenom kret-
njom, popravila je uvojak meke, sijede kose, koji joj
je pao na čelo. U posljednje tri godine, otkada je
nestala njezina kći Regina, imala je osjećaj da se
pretvorila u santu leda, neprestano slušajući hoće li
čuti zvuk ključa u bravi, ili zvonjavu telefona,
očekujući da Regina s razumijevanjem pita: — Mama,
jesam li nazvala u nezgodno vrijeme?
Znala je da je Regina mrtva. Bila je sigurna u to.
Bilo je to istinski nesvjesno predosjećanje. Znala je
to od početka, otkako su je nazvali s broda i
obavijestili da se Regina nije ponovno ukrcala na
brod kao što je namjeravala.
Jutros ju je nazvao njezin odvjetnik, Douglas Lavton,
ljutito je obavijestivši da dr. Susan Chandler na
radiju namjerava govoriti o Regininom nestanku. —
Pokušao sam je odgovoriti, ali ona je bila uporna
tvrdeći da će vam učiniti uslugu ukoliko se otkrije
prava istina, a potom je spustila slušalicu — kazao
je odrješitim glasom.
Dakle, dr. Chandler nije u pravu. Regina — tako
inteligentna, toliko cijenjena u financijskim
krugovima — bila je najzatvorenija osoba ikada
rođena.
Čak zatvorenija od mene, pomislila je Jane Clausen
odlučno. Prije dvije godine u televizijskoj emisiji o
nestalim osobama, jednu epizodu pokušali su posvetiti
njezinoj kćeri. Onda nije htjela surađivati jer se
tada, kao i sada, slušajući dr. Chandler, razljutila
kad je autor emisije natuknuo kako je Regina možda
bila malo neozbiljna te je otišla s nekim muškarcem
kojega je jedva poznavala.
Poznajem svoju kćer, pomislila je Jane Clausen. To
nije njezino ponašanje. Ali čak ako je učinila takvu
pogrešku, ne zavređuje da se povlači po televiziji i
radiju kako bi je ljudi sažalijevali ili se
naslađivali njezinom sudbinom. Jane je mogla
zamisliti kako po časopisima trube o tome kako Regina
Clausen, usprkos svojem podrijetlu i financijskom
uspjehu, nije bila dovoljno mudra i oprezna da
razotkrije varalicu.
Samo je Douglas Lavton, pravnik u investicijskoj
tvrtki koja se brinula o obiteljskoj imovini, znao
kako je očajnički tražila odgovor o nestanku svoje
kćeri. Samo on je znao da su još dugo nakon što je
policija odustala, vrhunski privatni istražitelji
provodili iscrpnu istragu pokušavajući riješiti
njezin nestanak.
Ali, pogriješila sam, pomislila je Jane Clausen.
Uvjerila sam samu sebe da je Reginina smrt bila neka
vrsta nesreće. Tako sam lakše podnijela taj gubitak.
Utješna priča koju je smislila u svojoj glavi bila je
daje Regina, koja je imala poteškoća sa srcem,
iznenada negdje doživjela srčani udar, od čega je,
isto tako mlad, umro i njezin otac pa se netko —
možda taksist — riješio tijela od straha da ne upadne
u nevolje. Prema toj priči, Regina nije bila svjesna
što se događa i nije patila.
No, kako onda objasniti taj telefonski poziv te
Karen, koja je nazvala i otkrila da ju je neki čovjek
nagovarao da prekine putovanje? Spominjala je i
prsten — prsten na čijoj je unutrašnjoj strani bila
ugravirana posveta »Meni pripadaš«.
Jane Clausen istog je trenutka prepoznala tu rečenicu
te se sledila kad je čula poznate riječi. Regina se
trebala iskrcati s Gabrielle u Honoluluu. Kad se nije
vratila na brod, njezina odjeća i sve stvari koje su
ostale na brodu zapakirane su i iz te luke poslane
njezinoj kući. Na zahtjev službenih organa, Jane ih
je brižno pregledala da vidi nedostaje li što.
Primijetila je prsten jer je bio tako običan, tako
očito jeftin — zgodan mali tirkizni prsten, jedan od
onih kakve turisti kupuju iz hira. Bila je sigurna da
Regina ili nije primijetila posvetu ugraviranu s
unutrašnje strane ili nije obraćala pozornost na nju.
Tirkiz je bio njezin kamen.
Ali ako je ta žena koja se nazvala Karen primila
jednak prsten prije dvije godine, znači li to da bi
se moglo dogoditi da osoba odgovorna za Regininu smrt
sada vreba druge žene? Regina je nestala u Hong
Kongu. Karen je izjavila da je trebala napustiti brod
u Alžiru.
Jane Clausen je ustala, pričekala da se smiri bol u
leđima pa polagano krenula iz radne sobe u sobu koju
su ona i njezina domaćica s puno obzira nazivale
gostinjskom sobom.
Godinu dana po Regininu nestanku, prodala je njezin
stan, a potom i vlastitu kuću u Scarsdaleu jer joj je
bila prevelika. Kupila je ovaj peterosobni stan na
Beekman Placeu i jednu spavaću sobu namjestila
Regininim namještajem, napunila ormare i ladice
njezinom odjećom, a okolo je stavila njezine slike i
ukrasne predmete.
Ponekad bi, kad je bila sama, uzela šalicu čaja i
otišla u tu sobu, sjela u Reginin najmiliji
naslonjač, koji je kupila na nekoj dražbi, pa se
prepustila sjećanjima na sretnije dane.
Otišla je do komode, otvorila najgornju ladicu i
izvadila kožnatu kutiju u kojoj je Regina držala
nakit.
Tirkizni prsten stajao je u baršunom podstavljenom
pregratku. Uzela ga je i stavila na prst.
Otišla je na telefon i nazvala Douglasa Lavtona. —
Douglase — tiho je kazala — danas ćemo u petnaest do
tri, ti i ja poći u ured dr. Susan Chandler.
Pretpostavljam da si slušao emisiju.
— Da, jesam, gospođo Clausen.
— Moram razgovarati sa ženom koja se javila u
emisiju.
— Bilo bi najbolje da nazovem dr. Chandler i da joj
javim da stižemo.
— Upravo to ne želim da učiniš. Namjeravam doći tamo
i sama razgovarati s tom ženom.
Jane Clausen spustila je slušalicu. Otkako je čula
koliko joj je malo vremena još preostalo, bila je
zadovoljna što će se konačno riješiti ovoga strašnog
osjećaja gubitka. Ali sada ju je obuzeo novi osjećaj,
neodoljiva potreba da više ni jedna majka ne doživi
bol koju je ona proživljavala u posljednje tri
godine.
Na povratku u ured, u taksiju, Susan Chandler
razmišljala je o sastancima koje je dogovorila za taj
dan. Za manje od sat vremena, u jedan, trebala je
dati stručno mišljenje o jednom sedmašu koji je
pokazivao blage znakove depresije. Sumnjala je da se
radi o ozbiljnijem poremećaju, a ne samo o običnom
predadolescentnom nedostatku samopouzdanja. Sat
poslije treba se sastati sa
šezdesetpetogodišnjakinjom koja se spremala u
mirovinu, zbog čega je, obuzeta tjeskobom, provodila
besane noći.
A nadala se da će se u tri sastati sa ženom koja je
rekla da se zove Karen. Na telefonu je djelovala tako
prestrašeno da se Susan bojala da bi se mogla
predomisliti. Čega se bojala? — pitala se.
Nakon pet minuta, kad je Sušan otvorila vrata svog
ureda, njezina tajnica Janet, dočekala ju je
smiješeći se s odobravanjem. —
Dobra emisija, doktorice. Zbog nje smo imali mnogo
telefonskih poziva. Jedva čekam da vidim kakva je ta
Karen.
— I ja — kazala je Susan, s nevjericom. — Ima li
kakvih važnih poruka?
— Ima. Iz zračne luke zvala je vaša sestra Dee.
Kazala je da joj je žao što vas jučer nije srela.
Htjela se ispričati što je u subotu planula na vas.
Također je htjela čuti vaše mišljenje o Alexanderu
Wri-ghtu. Srela gaje na zabavi nakon što ste otišli.
Kaže daje strašno privlačan. — Janet joj je pružila
list papira. — Zapisala sam.
Sušan je pomislila na muškarca koji je prečuo molbu
njezina oca da ga zove Charles. U četrdesetima, visok
oko 190 cm, kose boje pijeska, privlačna osmijeha,
sjetila se. Prišao joj je kad se tata okrenuo
pozdraviti novopridošlog gosta. — Ne dajte da vas to
oneraspoloži. To je vjerojatno Binkvna zamisao —
kazao je ljubazno. — Uzmimo čašu šampanjca pa
izađimo.
Bilo je to jedno od onih predivnih ranojesenskih
popodneva. Stajali su na terasi pomalo pijuckajući iz
brušenih kristalnih čaša. Šišani travnjak i uređeni
vrt predstavljali su savršeni okvir za zdanje s
tornjićima koje je njezin otac sagradio za Binky.
Susan je pitala Alexa Wrighta otkuda poznaje njezina
oca.
— Do danas ga nisam poznavao — objasnio je. — Ali
Binky znam godinama. — Zatim ju je pitao čime se ona
bavi i začuđeno dignuo obrve kad je rekla da je
klinički psiholog.
— Nisam ja tako staromodan — brzo je objasnio — ali
kad čujem taj naziv »klinički psiholog« jednostavno
pomislim na jednu stariju ozbiljnu gospođu, a ne na
mladu i osobito zgodnu ženu, poput vas, jer mi to
dvoje ne ide zajedno.
Nosila je laganu, tamnozelenu, ravnu vunenu haljinu s
uzorkom i zelenkastu maramu boje jabuke, odjeću koju
je nedavno kupila za tatine neizbježne zabave.
— Nedjelju obično provodim u širokom puloveru i
trapericama — kazala mu je. — Kako vam se sviđa ta
slika?
Ne želeći gledati kako se tata prenemaže kad je s
Binky, niti naletjeti na sestru, Sušan je ubrzo
otišla, ali ne dovoljno brzo a da joj prijateljica ne
bi stigla šapnuti kako je Alex Wright sin pokojnog
Alexandera Wrighta, poznatog filantropa. — Wrightova
knjižnica; Wrightov muzej umjetnosti; Wrightov centar
primijenjene umjetnosti. Brdo, brdo love! — šapnula
je.
Susan je proučavala poruku koju joj je sestra
ostavila. On je veoma privlačan, pomislila je. Hmmm.
Corey Marcus, njezin dvanaestogodišnji pacijent,
dobro je riješio test. Ali za vrijeme razgovora,
Susan se prisjetila da u psihologiji emocije igraju
veću ulogu od intelekta. Dječakovi su se roditelji
rastali kad je imao dvije godine, ali nastavili su
živjeti u blizini, bili su si dobri, a on je deset
godina sa zadovoljstvom prelazio iz jednoga u drugi
dom. No, majci su ponudili posao u San Franciscu i
taj zgodan sporazum doveden je u pitanje.
Corey se trudio zadržati suze dok je govorio: — Znam
da želi prihvatiti taj posao, ali, učini li to, neću
često viđati svog oca.
Slušajući razum, uviđao je što ta ponuda znači za
majčinu karijeru. Slijedeći osjećaje, nadao se da će
radije odbiti posao nego da ga odvoji od oca.
— Što misliš da bi trebala učiniti? — pitala je
Susan.
Razmislio je trenutak. — Mislim da bi mama trebala
prihvatiti taj posao. Ne bi bilo pošteno prema njoj
tražiti da ga se odrekne.
Kakvo dobro dijete, pomislila je Sušan. Njezin posao
pomogao mu je da počne blagonaklono gledati na
promjene u svom životu, koje će se dogoditi
zahvaljujući tom preseljenju.
Esther Foster, šezdesetpetogodišnjakinja koja je
uskoro trebala ići u mirovinu, izgledala je izmučeno
i blijedo. — Dva tjedna do velike fešte, što u
prijevodu znači »Essy, raščisti svoj stol«. — Lice
joj se snuždilo. — Sva sam se predala tom poslu,
doktorice Chandler — kazala je. — Nedavno srna
nabasala na muškarca, danas veoma uspješnog, za kojeg
sam se mogla udati. On i njegova žena krasno žive.
— Želite li reći da vam je žao što se niste udali za
njega? — tiho je pitala Susan.
— Da, točno!
Susan je Esther Foster uputila čvrst pogled. Nakon
kratkog vremena u kutovima ženinih usana zatitrao je
osmijeh. — Onda je bio užasno dosadan, a ni do danas
se nije mnogo promijenio, doktorice Chandler —
priznala je. — Ali barem ne bih bila sama.
— Idemo odrediti pojam »sama« — predložila je Susan.
Kada je u petnaest do tri Esther Foster otišla,
pojavila se Janet noseći šalicu pileće juhe i paketić
krekera.
Za manje od minute, Janet ju je obavijestila da su
majka Re-gine Clausen i njezin odvjetnik u prijamnoj
kancelariji.
— Odvedite ih u sobu za sastanke — naredila je Susan.
— Tamo ću ih primiti.
Jane Clausen izgledala je gotovo isto kao onda kad ju
je Susan letimično vidjela u uredu okružnog tužitelja
okruga Westchester. Odjevena u besprijekorni crni
kostim koji je sigurno vrijedio cijelo bogatstvo,
savršeno očešljane sijede kose, djelovala je
zatvoreno, što je uz nježne ruke i gležnjeve,
upućivalo na otmjeno podrijetlo.
Odvjetnik koji je tog jutra bio tako oštar na
telefonu, ponašao se gotovo pokajnički. — Doktorice
Chandler, nadam se da ne smetamo. Gospođa Clausen
mora vam pokazati nešto jako važno, a veoma rado bi
se sastala sa ženom koja se jutros javila u vašu
emisiju.
Susan je uspjela suspregnuti smijeh ugledavši
izdajničko crvenilo koje se probijalo ispod
preplanulog tena. Primijetila je da je Lavtonova
tamnoplava kosa prošarana od sunca izblijedjelim
pramenovima, a iako je bio u tamnom poslovnom odijelu
i nosio kravatu, izgledao je poput čovjeka koji mnogo
vremena provodi na zraku.
Jedri, zaključila je Susan bez nekoga osobitog
razloga.
Pogledala je na sat. Bilo je deset do tri, vrijeme da
prijeđe na stvar. Zanemarujući Lavtona, izravno se
obratila majci Regine Clausen. — Gospođo Clausen,
uopće nisam sigurna hoće li se žena koja se ranije
javila u emisiju pojaviti. Bojim se da će se okrenuti
pred vratima bude li saznala da ste ovdje. Molim vas
da ostanete u ovoj prostoriji i da vrata budu
zatvorena; dopustite mi da je primim u svojem uredu,
a nakon te mogućnosti da otkrijem što ona zna, molit
ću je da porazgovara s vama. Ali morate me razumjeti
da vam neću dopustiti da se umiješate u njezin osobni
život protiv njezine volje.
Jane Clausen otvorila je torbicu, posegnula u nju i
izvadila tirkizni prsten. — Moja kći imala je taj
prsten u svojoj kabini na Gabrielli. Našla sam ga kad
su mi vratili njezine stvari. Molim vas, pokažite ga
Karen. Ako je isti kao i njezin, ona jednostavno mora
razgovarati sa mnom, iako, molim vas naglasite to, ja
uopće ne želim saznati njezin pravi identitet, već
sve pojedinosti o muškarcu s kojim se spetljala.
Dala je Susan prsten.
— Pogledajte gravuru — kazao je Layton.
Susan se, napola žmireći, zagledala u sićušna slova.
Zatim je prišla prozoru držeći prsten prema svjetlu,
okrećući ga sve dok nije uspjela pročitati riječi.
Zadrhtala je i okrenula se natrag ženi koja je
stajala čekajući. — Molim vas, sjednite gospođo
Clausen. Moja tajnica donijet će vam čaj ili kavu. I
molite Boga da se Karen pojavi.
— Bojim se da ja ne mogu ostati — brzo je kazao
Lavton. — Žao mi je, gospođo Clausen, ali nisam uspio
otkazati sastanak.
— Razumijem, Douglase. — U ženinom glasu jasno je
izbijala lagana ljutnja. — Dolje me čeka auto. Sve će
biti u redu.
Razvedrio se. — U tom slučaju, idem. — Kimnuo je
Susan. — Doktorice Chandler.
Susan je sa sve većim razočaranjem promatrala kako se
kazaljke na satu pomiču na tri i pet pa na tri i
deset. Tri i petnaest postalo je pola četiri, pa
petnaest do četiri. Vratila se u sobu za sastanke.
Lice Jane Clausen bilo je sivo. Susan je shvatila da
je nešto boli.
— Sada bih mogla popiti onaj čaj, doktorice Chandler,
ako ponuda još uvijek vrijedi — kazala je gospođa
Clausen. Samo lagano podrhtavanje glasa otkrilo je
koliko je razočarana.
8
U četiri sata, Carolvn Wells prolazila je Osamdeset
prvom ulicom, prema pošti, noseći pod rukom smeđu
omotnicu adresiranu na Susan Chandler. Neodlučnost i
kolebanje zamijenila je neodoljiva potreba da se
riješi prstena i fotografije muškarca koji se
predstavljao kao Owen Adams. Dobra namjera da se
sastane sa Susan Chandler iščeznula je kada ju je
njezin suprug, Justin, nazvao u pola dva.
— Zlato, ovo je ludo — kazao je veselim glasom. —
Barbara, koja radi na recepciji, jutros je slušala
radio, neku kontakt-emisiju u kojoj se dijele
savjeti; rekla je da se zove Pitajte dr. Susan, ili
tako nekako. Nema veze, rekla je da je nazvala i neka
žena po imenu Karen koja je imala glas sličan tvojemu
i da je govorila o tome kako je prije
dvije godine na kružnom putovanju upoznala jednog
muškarca. Nešto o čemu mi nisi pričala?
Postao je ozbiljan. — Carolvn, želim odgovor. Bih li
trebao nešto znati o tom krstarenju?
Carolvn je osjećala da joj se počinju znojiti
dlanovi. Bilo je to pitanje u njegovom glasu, sumnja,
najava rastućeg bijesa. Nasmijala se na to,
uvjeravajući ga da nema vremena slušati radio usred
dana. Ali zbog nekadašnje Justinove bolesne
ljubomore, bojala se da neće na tome završiti. Sada
je jedino željela taj prsten i tu fotografiju
zauvijek izbaciti iz svog života.
Promet je bio neuobičajeno gust, čak i za to doba
dana. U vremenu između četiri i pet teže je uloviti
taksi, pomislila je dok je promatrala putnike kako
pokušavaju dozvati taksije koji kao da su imali
natpis da nisu u službi pa se nisu zaustavljali.
U Park aveniji, iako se upalilo zeleno svjetlo,
morala je čekati usred gomile uzrujanih pješaka koji
su se gurali, dok su automobili i kombiji skretali za
ugao. Pješaci su imali slobodan prolaz, pomislila je.
Mada.
Iza ugla se pojavilo dostavno vozilo, kočnice su
cviljele. Nesvjesno je pokušala zakoračiti unatrag,
dalje od ruba. Nije se mogla povući. Netko je stajao
točno iza nje, prepriječivši joj put. Odjednom je
osjetila ruku koja je zgrabila omotnicu pod njezinom
rukom dok joj se istodobno druga ruka zabila u križa.
Carolvn se zanjihala na rubu pločnika. Napola se
okrenuvši, ugledala je poznato lice i uspjela
prošaptati »Ne«, padajući pod kotače kombija.
Čekao ju je pred zgradom u kojoj je bio ured Susan
Chandler. Kako su minute prolazile, a ona se još nije
pojavila, u njemu su se miješali osjećaji olakšanja
do ljutnje — olakšanja što neće doći, a ljutnje jer
je izgubio toliko vremena i sad će je morati pronaći.
Srećom, sjećao se njezina imena i znao je gdje živi
pa kad se Carolvn nije pojavila u uredu Susan
Chandler, nazvao ju je kući i spustio slušalicu čim
se javila. Predosjećaj koji ga je štitio sve ove
godine
upozorio ga je da je još uvijek opasna, bez obzira na
to što danas nije došla na sastanak.
Otišao je do Muzeja umjetnosti Metropolitan i sjeo na
stube uz skupinu studenata i turista koji su se onuda
motali iako je muzej bio zatvoren. Odavde je imao
jasan pogled na njezinu zgradu.
U četiri sata njegovo je strpljenje nagrađeno. Vratar
je pridržao izrezbarena vrata, a ona se pojavila,
noseći u ruci smeđu omotnicu.
Dobro da je bilo lijepo vrijeme pa su ulice bile pune
pješaka. Mogao ju je pratiti izbliza i čak razabrati
neka slova napisana na omotnici: DR. SU...
Pretpostavio je da su u omotnici prsten i fotografija
koju je spomenula kad se javila u emisiju. Znao je da
ju mora zaustaviti prije nego stigne do pošte.
Prilika mu se ukazala na uglu Park avenije i
Osamdeset prve ulice, kad nestrpljivi vozači nisu
poštivali zeleno svjetlo za pješake.
Carolvn se napola okrenula kad ju je gurnuo. Pogledi
su im se sreli. Poznavala ga je kao Owena Adamsa,
britanskog poslovnog čovjeka. Na tom je putovanju
nosio brkove i kestenjastu periku, naočale i
kontaktne leće u boji. Svejedno je bio siguran da je
prije no što je pala u njezinim očima ugledao iskru
prepoznavanja.
Zadovoljno se prisjećao vrisaka i krikova promatrača
koji su gledali kako njezino tijelo nestaje pod
kotačima kombija. Bilo je jednostavno šmugnuti kroz
gomilu s omotnicom koju je nosila, skrivajući je
ispod kaputa.
Iako je bio znatiželjan vidjeti što je sve stavila u
nju, pričekao je dok nije došao u svoj ured, na
sigurno i iza zaključanih vrata otvorio omotnicu.
Prsten i fotografija nalazili su se u plastičnoj
vrećici. Nije bilo nikakvog pisma ni poruke. Pomno je
proučio fotografiju, točno se sjetivši gdje je
snimljena: na brodu u velikom salonu, na kapetanskoj
večeri za novopridošle putnike koji su se ukrcali u
Haifi. Naravno daje izbjegao običaj slikanja s
kapetanom, ali očito je bio neoprezan. Kružeći oko
plijena, načinio je pogrešku i odveć se približio
Carolvn tako da se našao u dometu objektiva. Sjetio
se da je odmah uočio da iz nje zrači tuga, nešto što
ga je privlačilo. To zračenje bilo je toliko jako da
je već na početku znao da će ona biti sljedeća.
Pomnjivo je proučio fotografiju. Iako se vidio iz
profila, istaknutih brkova i kestenjaste kose, osoba
izvježbana oka mogla bi ga prepoznati na toj slici.
Uvijek se držao strogo uspravno; navika da palac
desne ruke drži zataknut u džepu također ga je mogla
odati; držanje pri kojem je težina tijela bila
oslonjena na desnu nogu koju je pružio pola koraka
ispred lijeve, što je bilo posljedica jedne stare
ozljede, netko tko bi proučavao sliku, također bi
primijetio.
Gurnuo je fotografiju u stroj za rezanje i bolesno
zadovoljan promatrao kako se pretvara u
neprepoznatljive trake. Prstenje stavio na prst.
Divio mu se, pogledao ga izbliza pa se nagnuo da uzme
maramicu kako bi ga usjajio.
Uskoro će neka druga žena imati čast nositi ovaj
prsten, kazao je sam sebi.
Kratko se nasmiješio, misleći na svoju sljedeću,
posljednju žrtvu.
IO
Bilo je deset do pet kad se Justin Wells vratio u
ured pokušavajući prionuti na posao. Uobičajenim
pokretom, prešao je rukom kroz gustu tamnu kosu,
zatim ostavio kemijsku, odgurnuo stolicu i ustao.
Iako je bio krupan, s lakoćom zbog koje je prije
dvadeset pet godina kao student bio istaknuti
nogometaš odmaknuo se od crtaćeg stola.
Nije bio u stanju raditi. Povjerili su mu izradu
nacrta za obnovu predvorja jednog nebodera, ali nije
mogao misliti. Naravno, danas se ni na što nije mogao
usredotočiti.
Prestrašeni lav. Tako je opisao sam sebe. U strahu.
Uvijek u strahu. Svaki novi posao započinjao je u
mučnom uvjerenju da će taj posao upropastiti. Prije
dvadeset pet godina isto tako se osjećao prije svake
utakmice. Sada je bio ortak u arhitektonskoj tvrtki
Benner, Pierce i Wells, a još uvijek su ga mučile
iste sumnje.
Carolvn. Bio je uvjeren da će jednoga dana zauvijek
otići. Pobjesnjet će ako ikada otkrije što sam
učinio, kazao je sam sebi dok je drhtave prste
primicao telefonu na svom stolu. Imao je broj
radiopostaje. Neće saznati, uvjeravao se. Samo ću
zamoliti da mi pošalju snimku današnje emisije
Pitajte dr. Susan. Reći ću da je to najmilija emisi-
ja moje mame, a da je danas nije uspjela slušati jer
je morala zubaru.
Ako je Barbara s recepcije imala pravo, i to je bila
Carolvn koja se javila u emisiju, znači da je
govorila o nekom muškarcu s kojim se spetljala dok je
bila na krstarenju.
Prisjetio se događaja od prije dvije godine kad je
nakon užasne svađe Carolvn naglo uplatila dionicu
kružnog putovanja oko svijeta, od Bombaja do
Portugala. Tada mu je rekla da po povratku namjerava
zatražiti rastavu. Rekla je da joj je još uvijek
stalo do njega, ali da više ne može podnijeti njegovu
ljubomoru i neprestana zapitkivanja o tome gdje je i
s kime bila cijeli dan.
Nazvao sam baš prije nego je brod pristao u Ateni,
prisjećao se Justin. Rekao sam joj da sam spreman
otići na liječenje, učiniti sve što mogu, samo neka
se vrati kući i pokuša sa mnom spasiti brak. I s
pravom sam bio u brizi, pomislio je. Očito je istog
trenutka kad je otišla, pronašla nekoga.
Ali, možda je Barbara pogriješila, pomislio je. Možda
to nije nazvala Carolvn. Uostalom, ona je srela
Carolvn samo nekoliko puta. A onda, Carolvn ima
osobit glas — pravilan izgovor, s blagim engleskim
naglaskom, zahvaljujući tome što je u djetinjstvu
ljeta provodila u Engleskoj.
Odmahnuo je glavom. — Moram saznati — prošaptao je.
Nazvao je radiopostaju i nakon što je nekoliko
trenutaka slušao, činilo se, beskrajnu poruku —
pritisnite jedan za program; dva za obavijesti; tri
za uredništvo... pet... pričekajte da se javi
centrala — konačno su ga spojili s uredom Jeda
Geanvja, producentom emisije Pitajte dr. Susan.
Znao je da njegov glupi izgovor da mu majka nije čula
emisiju pa molio vrpcu za nju, nije baš uvjerljiv. A
onda kad su ga pitali želi li snimku cijele emisije,
spetljao se i izvalio: — Ma ne, samo pozive slu-
šatelja — na što se pokušao ispraviti dodajući brzo:
— Zapravo, taj dio mama najviše voli, ali snimite mi
cijelu emisiju.
Da stvar bude gora, na telefon se javio sam Jed Geany
da mu kaže kako mu je drago što će mu učiniti tu
uslugu jer je lijepo čuti da imaju tako vjerne
slušatelje. A onda gaje molio da mu kaže ime i
adresu.
S osjećajem krivnje i jadan, Justin Wells rekao je
svoje ime i uredsku adresu.
Tek što je spustio slušalicu, nazvali su ga iz
bolnice Lenox Hill, obavijestivši ga da mu je žena
teško stradala u prometnoj nesreći.
1 1
Kad se Sušan u šest sati zaustavila pred Neddinim
uredom, zatekla ju je kako na odlasku zaključava
stol. — Za danas bi bilo dosta ružnih stvari — kazala
je hladno. — Jesi li za čašu vina?
— Bilo bi dobro. Ja ću ga donijeti. — Susan je pošla
niz hodnik do male kuhinje i otvorila hladnjak. U
njemu se hladila boca sivog pinota. Dok je proučavala
etiketu, navrla su sjećanja.
Imala je pet godina, polagano je hodala s mamom i
tatom u trgovini pićem. Tata je s police odabrao bocu
vina.
— Dušo, je li ovo dobro? — pitao je dok ju je
pokazivao majci. Njezina je majka pročitala etiketu i
slatko se nasmijala.
— Napreduješ, Charlie. Odličan izbor.
Mama ima pravo, pomislila je Susan sjetivši se
njezinog subotnjeg ispada. Naučila je tatu osnove
ponašanja u društvu, od toga kako se odjenuti do toga
koju vilicu koristiti za večerom. Dala mu je
samopouzdanje kako bi uspio, a on je njezino uništio.
Uzdišući, otvorila je bocu, natočila dvije čaše,
stavila na pladanj nekoliko pereca i vratila se u
Neddin ured. — Vrijeme je za piće — objavila je. —
Zatvori oči i zamisli da si u Le Circu.
Nedda ju je pozorno promotrila. — Ti si psiholog, ali
ako mogu dati svoje nestručno mišljenje, izgledaš
prilično loše.
Susan je kimnula. — Valjda si u pravu. Još me muči
posjet roditeljima ovog vikenda, a i današnji je dan
bio prilično šugav. — Ispričala je Neddi o bijesnom
pozivu Douglasa Lavtona, kao i o javljanju u emisiju
žene koja se predstavila kao Karen. A zatim joj je
ispričala o iznenadnom posjetu Jane Clausen. —
Ostavila je prsten kod mene. Rekla je da ga zadržim u
slučaju da se »Karen« ikada pojavi. Imam osjećaj da
ni Jane Clausen nije dobro.
— Misliš li da ima nade da se Karen opet javi? Susan
je odmahnula glavom: — Jednostavno, ne znam.
— Čudi me da ti je Doug Layton jutros telefonirao.
Kad sam ja razgovarala s njim, uopće mi se nije činio
uzbuđen zbog te emisije.
— Ha, valjda je promijenio mišljenje — kazala je
Susan. — Došao je u moj ured s gospođom Clausen, ali
nije ostao. Rekao je da ima sastanak koji ne može
otkazati.
— Da sam ja na njegovom mjestu, ja bih otkazala
sastanak — Nedda je kazala ravnodušno. — Slučajno
znam da ga je prošle godine Jane imenovala
upraviteljem Zaklade obitelji Clausen. Pitam se što
je toliko važno da ju je ostavio samu, pogotovo kad
je znao da bi Jane mogla sresti nekoga tko bi možda
mogao opisati čovjeka odgovornog za nestanak njezine
kćeri, možda čak ubojicu.
12
Prostrani stan Donalda Richardsa uz zapadnu stranu
Central parka bio je ujedno i njegov ured. Prostorije
u kojima je primao pacijente imale su poseban ulaz iz
hodnika. U pet prostorija koje je ostavio za sebe,
osjećala se muška crta i bilo je očito da ih već dugo
nije dotakla ženska ruka. Prošle su četiri godine
otkako je njegova supruga Kathy, poznata manekenka,
poginula na planini Catskills za vrijeme snimanja.
Nije bio tamo kad se to dogodilo, a da je i bio, ne
bi mogao ništa učiniti, ali ipak si to nije mogao
oprostiti. I nikada je nije prebolio.
Čamac u kojem je Kathy pozirala, prevrnuo se. Čamac
na kojem su bili snimatelj i njegovi pomoćnici, bio
je udaljen oko šest metara. Teška starinska haljina s
početka stoljeća, koju je nosila, povukla ju je na
dno prije nego su je uspjeli uhvatiti.
Ronioci nisu nikada pronašli tijelo. — Čak je i ljeti
to jezero tako duboko da je voda na dnu ledena—
kazali su mu.
Prije dvije godine, nadajući se da će time sve biti
završeno, maknuo je nekoliko njezinih preostalih
fotografija koje je još uvijek držao u spavaćoj sobi.
Ali naravno, ništa se nije promijenilo pa je konačno
priznao sam sebi da ga još uvijek proganja osjećaj da
mora obaviti još jedan nedovršeni posao. I on, i
Kathvni roditelji željeli su njezine ostatke pokopati
u obiteljsku grobnicu uz ostale članove obitelji —
djedove , bake i brata kojega nikada nije upoznala.
Često ju je sanjao. Ponekad bi je vidio kako leži u
ledenoj vodi, pod kamenom gromadom, zauvijek uspavana
Trnoružica. Drugi put san bi bio drukčiji. Lice bi
joj se rasplinulo, a zamijenila su ga druga lica. I
sva su šaptala: — Ti si kriv.
Ni u knjizi Nestale žene, ni na njezinu ovitku, nije
se spominjala Kathy i ono što joj se dogodilo. Ispod
njegove slike kratko je pisalo daje dr. Donald
Richards dugogodišnji stanovnik Manhattana, da je
diplomirao na Yaleu, magistrirao i doktorirao
kliničku psihologiju na Harvardu te magistrirao
kriminalistiku na Sveučilištu New York.
Nakon emisije Pitajte dr. Susan, otišao je ravno
kući. Rena, njegova domaćica rodom s Jamajke, čekala
ga je s ručkom. Počela je raditi kod njega ubrzo
nakon Kathvne smrti, a dobila je posao preko svoje
sestre koja je kao domaćica živjela i radila kod
njegove majke u Tuxedo Parku.
Don je bio uvjeren da svaki put kad Rena ode u posjet
u Tuxedo Park, njegova majka iz nje izvlači
pojedinosti o njegovom osobnom životu. Jasno mu je
dala do znanja kako misli da bi trebao više izlaziti.
Poslije ručka, Don je razmišljao o Karen, ženi koja
je nazvala za vrijeme emisije. Susan Chandler očito
mu je zamjerila što je rekao da bi rado razgovarao s
tom ženom o svemu što bi ona mogla znati, pod
pretpostavkom, naravno, da dođe na sastanak.
Nasmiješio se kad se sjetio kako gaje Susan smrknuto
pogledala svojim smeđim očima u kojima se
nedvosmisleno vidjelo odbijanje.
Susan Chandler bila je zanimljiva i veoma privlačna
žena. Nazvat ću je i pozvati na večeru, odluči.
Moguće je da će radije htjeti razgovarati o tom
slučaju u trenutku opuštenosti.
Okolnosti su bile zanimljive. Regina Clausen nestala
je prije tri godine. Žena koje se nazvala Karen rekla
je kako se prije dvije godine na brodu upustila u
ljubavnu pustolovinu. Očito je Susan Chandler došla
do neizbježnog zaključka da bi, ukoliko su se obje
žene spetljale s istim muškarcem, on i dalje mogao
vrebati žrtve.
Susan je dirnula u osinjak, Donald Richards utonuo je
u misli. Pitao se što bi trebao poduzeti.
13
U zrakoplovu na povratku u Kaliforniju, Dee Chandler
Harriman pijuckala je Perrier, izula sandale i
naslonila se na sjedište zbog čega joj se dugačka
kosa boje meda rasula oko ramena. Pratili su je
pogledi puni udivljenja i na to je već bila navikla,
ali namjerno je izbjegavala pogled muškarca koji je
sjedio u susjednom redu i već dva puta pokušavao
započeti razgovor.
Od nakita nosila je jedino široki zlatni prsten i
tanku zlatnu ogrlicu. Prugasti kostim naručen kod
modnog kreatora, bio je krajnje jednostavan. Na
sjedištu do nje nije nitko sjedio, što je bilo pravo
olakšanje.
Stigla je u New York u petak poslije podne, odsjela
je u Belle Aireu, gdje je njezina modna agencija
imala unajmljeni stan. Neprimjetno se sastala s dvije
manekenke s kojima se nadala sklopiti ugovor.
Sastanci su dobro prošli i dan je bio uspješan.
Šteta što to nije mogla reći za subotu, kad je
posjetila majku. Pogled na majku koja je još uvijek
patila zbog očeva odlaska, u njoj je izazvao
sažaljenje.
Nisam smjela biti tako odvratna prema Sušan,
razmišljala je. Ona je ostala uz majku i podnijela
najveći teret odvajanja i rastave.
Ali ona je barem završila škole, pomislila je. Ja
imam 37 godina i sretna sam da imam veliku maturu. A
onda opet, od sedamnaeste godine mislila sam samo na
kreiranje — nisam imala vremena ni za što drugo.
Trebali su me prisiliti da odem na studij. Jedina dva
pametna poteza u životu bila su kad sam se udala za
Jacka i kad sam uložila svoju ušteđevinu u modnu
agenciju.
Nevoljko se sjetila kako je bocnula Susan rekavši joj
da ona ne razumije što znači izgubiti muža.
Žao mi je što smo se mimoišle jučer na tatinoj
zabavi, pomisli Dee, ali drago mi je da sam je jutros
nazvala. Kad sam rekla da je Alex Wrigt izvanredan,
doista sam to i mislila.
Na usnama joj je zaigrao smiješak kad se sjetila
zgodnoga muškarca toplih, pametnih očiju — privlačan,
dopadljiv, duhovit, iz otmjene obitelji. Pitao je ima
li Sušan koga.
Na njegovo traženje dala mu je Susanin broj na poslu.
Nije to mogla odbiti, ali nije mu htjela dati kućni
broj.
Dee je odmahnuvši glavom odbila ponudu stjuardese da
joj natoči još Perriera. Osjećaj praznine koji ju je
pratio od posjeta majci, a koji se pojačao kad je
vidjela oca i njegovu drugu ženu kako si
nazdravljaju, postajao je sve dublji.
Nedostajao joj je brak. Poželjela je opet živjeti u
New Yorku. Tamo ju je Sušan upoznala s Jackom; bio je
profesionalni fotograf. Ubrzo nakon vjenčanja,
preselili su se u Los Angeles.
Bili su zajedno pet godina, a onda je, prije dvije
godine, tvrdoglavo želio za vikend otići na skijanje.
Dee je osjetila da joj se oči pune suzama. Već mi je
muka od samoće, ljutito je pomislila. Naglo je
posegnula za velikom torbom koju je nosila preko
ramena i počela po njoj kopati dok nije pronašla ono
što je tražila — prospekt za dvotjedno krstarenje
Panamskim kanalom.
Zašto ne? — pitala se. Već dvije godine nisam bila na
poštenom odmoru. U njezinoj putničkoj agenciji rekli
su joj da za sljedeće putovanje imaju slobodnu još
jednu dobru kabinu. Jučer ju je i otac nagovarao da
ode. — Uzmi prvu klasu. Ja plaćam — obećao je.
Brod je isplovljavao iz Costa Riče za tjedan dana.
Bit ću na njemu, odlučila je Dee.
14
Pameli Hastings nije smetalo da pokoju večer provede
sama. Njezin suprug, George, bio je na službenom putu
u Kaliforniji; kći Amanda otišla je na koledž, bila
je brucoš na Wellesleyju. Prošlo je manje od mjesec
dana otkako su Amandi počela predavanja pa, iako joj
je nedostajala, Pamela je morala priznati, makar ju
je pekla savjest, da joj godi umirujuća tišina u
stanu, muk telefona i neprirodna urednost Amandine
sobe.
Prošli je tjedan bila gužva na Columbiji, zbog
sastanaka osoblja i studentskih konferencija održanih
usporedo s redovitim predavanjima. Uvijek je jedva
čekala petak navečer, cijenjeno i željeno utočište, a
ponovni susret »četveročlane bande«, kako su se
nazivale u starim dobrim vremenima, kod Carolvn, bio
je zgodan, ali ju je duhovno iscrpio.
Nesreća koju je iznenada predosjetila kad je primila
onaj tirkizni prsten, još uvijek ju je plašila.
Nije razgovarala s Carolvn od te večeri, ali dok je
okretala ključ u bravi svoga stana na uglu Šezdeset
sedme i Madison ulice, podsjeti se da mora nazvati
prijateljicu i reći joj da se riješi tog prstena.
Pogledala je na sat. Bilo je deset do pet. Pošla je
ravno u spavaću sobu, zamijenila klasični tamnoplavi
kostim udobnim hlačama i jednom od muževih košulja,
natočila si viski i smjestila se da pogleda vijesti.
Bit će to mirna večer, samo za nju.
U pet i pet gledala je prizor s ugla 81. ulice i Park
avenije, predjel okružen policajcima, krkljanac u
prometu i gomilu ljudi, koja promatra krvlju poprskan
kombi i ulubljenu masku.
Nijemo i u nevjerici slušala je kako spiker govori u
kameru:
— Bio je to prizor s križanja Park avenije i 81.
ulice gdje je prije kratkog vremena, zbog guranja
pješaka, četrdesetogodišnja Carolvn Wells pala pod
kotače jurećeg kombija. Hitnom je prebačena u bolnicu
Lenox Hill, s višestrukim ozljedama glave i
unutarnjim povredama. Naš novinar na mjestu događaja
razgovarao je s nekoliko očevidaca.
Kad je Pamela skočila na noge, začula je nekoliko
uobičajenih primjedbi: —... jadna žena... —... grozno
je da ljudi mogu tako voziti...
— ... mora se nešto učiniti s prometom u gradu... A
onda je jedna starija žena viknula — Svi ste vi
slijepi. Gurnuta je!
Pamela je buljila dok je novinar mikrofon brzo donio
pred tu ženu. — Gospodo, hoćete li reći kako se
zovete?
— Hilda Johnson. Stajala sam kraj nje. Pod rukom je
držala omotnicu. Neki čovjek ju je zgrabio. A nju je
onda gurnuo.
— Glupost, pala je — viknuo je drugi promatrač.
Ponovno se pojavio spiker. — Upravo ste čuli
svjedočenje
jednog očevica, Hilde Johnson, koja tvrdi da je
vidjela kako je neki čovjek gurnuo Carolvn Wells pred
kombi u trenutku kad joj je ispod ruke istrgnuo nešto
poput omotnice. Budući da se iskaz gospođe Johnson
razlikuje od iskaza ostalih očevidaca na mjestu
događaja, policija kaže da će razmotriti njezinu
izjavu. Ako se ona pokaže točnom, to će značiti da je
ono što u ovom času izgleda kao strašna nesreća,
zapravo pokušaj ubojstva.
Pamela je odjurila po kaput. Za petnaest minuta
sjedila je uz Justina Wellsa u čekaonici ispred
odjela za intenzivnu njegu bolnice Lenox Hill.
— Na operaciji je — Justin je kazao bezbojnim,
ravnodušnim glasom.
Pamela ga je uhvatila za ruku.
Nakon tri sata liječnik ih je došao obavijestiti. —
Vaša je žena u komi — priopćio je Justinu. — Još je
prerano prognozirati hoće li se izvući. Ali dok je
bila na hitnoj, činilo se da doziva nekoga. Zvučalo
je kao »Win«. Što bi to moglo biti?
Pamela je osjetila kako joj Justin žestoko steže ruku
dok je tjeskobnim glasom polagano prošaptao: — Ne
znam, ne znam.
15
Osamdesetogodišnja Hilda Johnson voljela je ljudima
pričati kako cijeloga života živi u Istočnoj
osamdesetoj ulici i da se još uvijek sjeća mirisa
koji se širio iz pivovare Jacoba Rupperta, koja se
nalazila u Sedamdeset devetoj ulici, od kojega je
zrak bio ispunjen mirisom kvasca i slada.
— Naši su susjedi mislili da je probitačnije otići s
Manhatta-na i s obitelji se preseliti u Južni Bronx —
prisjećala se, smijući se gromoglasno. — No dobro,
sve se mijenja. Južni Bronx je onda bio selo, a ovo
ovdje same stambene zgradurine. Sada je ovaj predio
otmjen, a Južni Bronx je užasan. Ali, takav je život.
Bila je to priča koju su njezini prijatelji i ljudi
koje je susretala u parku čuli bezbroj puta, ali to
Hildi nije smetalo. Niska, koščata, tanke bijele kose
i živahnih plavih očiju, voljela je pričati.
Za vedrih dana, Hilda je uživala šetati Central
parkom i sjediti na suncem obasjanoj klupi.
Promatrala je ljude, imala je izvanredan dar
zapažanja, i nije oklijevala osvrnuti se na sve što
je smatrala pogrešnim.
Bila je poznata po tome što je oštro napala tračericu
dadilju čiji je zadatak bio da čuva djecu na
igralištu. Redovito je opominjala djecu da papiriće
od bombona ne bacaju u travu. A često bi zaustavila
policajca da mu pokaže ljude koje je smatrala opasnim
jer su se vucarali oko igrališta i besciljno lutali
po parku.
Dosađivala im je, ali ipak su je strpljivo saslušali,
pribilježili njezine opaske i pritužbe obećajući da
će pripaziti na sumnjivce.
Njezina istančana moć zapažanja, očito joj je dobro
poslužila tog ponedjeljka. Malo iza četiri, na
povratku iz parka kući, dok je s skupinom pješaka
čekala da se upali zeleno svjetlo, slučajno se našla
s desne strane i malo iza otmjeno odjevene žene koja
je ispod ruke nosila smeđu omotnicu. Hildinu
pozornost privukao je muškarac koji je iznenadnim
pokretom jedne ruke ženi oteo omotnicu, a drugom ju
je rukom gurnuo pred vozilo. Hilda ju je vikanjem
pokušala upozoriti, ali bilo je prekasno. Ako ništa
drugo, uspjela je dobro pogledati čovjekovo lice
prije nego što je nestao u gomili.
U ludoj strci koja je uslijedila, Hildu su izgurali i
otjerali natrag, a jedan policajac koji nije bio na
dužnosti preuzeo je nadzor, vičući: — Povucite se.
Policija.
Hilda se skoro onesvijestila kad je na pločniku
ugledala beživotno tijelo u lokvi krvi. Na krasnom
kostimu vidjeli su se tragovi guma. Ali ubrzo se
dovoljno oporavila da da izjavu novinaru. Zatim se
okrenula i teškom se mukom uspjela probiti, odlazeći
kući u svoj stan. Kad se konačno našla unutra,
skuhala je čaj i polako ga pijuckala, a ruke su joj
se tresle.
— Sirota žena — mrmljala je, neprestano misleći na
nesreću. Konačno se osjetila dovoljno snažnom da
nazove policijsku
postaju. Dežurni policajac koji se javio bio je onaj
isti s kojim je već ranije nekoliko puta razgovarala
kad je prijavljivala prosjake koji su salijetali
prolaznike u Trećoj aveniji. Pozorno je poslušao
njezinu priču.
— Hilda, znamo što mislite, ali griješite — kazao je
umirujući je. — Već smo ispitali mnogo ljudi koji su
bili na tom križanju kad se dogodila nesreća.
Pritisak gomile, kad se upalilo zeleno svjetlo, bio
je toliko jak da je gospođa Wells izgubila ravnotežu,
i to je sve.
— Pala je zbog ruke koja ju je namjerno gurnula
naprijed — tvrdila je Hilda. — Zgrabio je smeđu
omotnicu koju je nosila. Iscrpljena sam i sada idem u
krevet, ali ostavite poruku kapetanu Shei. Bit ću kod
njega čim se sutra pojavi na poslu. Točno u osam.
Ljutito je spustila slušalicu. Bilo je tek pet sati,
ali morala je otići u krevet. U prsima je osjećala
pritisak koji će umiriti samo tableta nitroglicerina
pod jezikom i malo odmora u krevetu.
Za nekoliko minuta već je bila u toploj spavaćici,
glave položene na debeli jastuk što joj je olakšavalo
disanje. Snažna glavobolja koja se uvijek nakratko
pojavi kad bi uzela pilulu, popuštala je. Bol u
prsima se smirivala.
Hilda je uzdahnula s olakšanjem. Preko noći će se
dobro odmoriti pa će otići u policiju dati izjavu
kapetanu Shei i požaliti se na glupavog narednika. A
onda će zahtijevati da dovedu policijskog crtača da
mu opiše čovjeka koji je gurnuo onu ženu. Gad,
pomislila je sjetivši se njegova lica. Najgore vrste
— dobro odjeven, pristojnog izgleda, jedan od onih
ljudi za koje misliš da im možeš vjerovati. Kako je
ta jadnica? — pitala se. Možda će biti što na
vijestima.
Dohvatila je daljinski upravljač i upalila televizor
baš na vrijeme da na ekranu vidi i čuje sebe kako kao
svjedok tvrdi daje vidjela kako je jedan čovjek
gurnuo Carolvn Wells pred kombi.
Hildini su osjećaji nesumnjivo bili zbrkani. Nije
mogla zanijekati uzbuđenje što je postala slavna, ali
isto tako nije mogla suspregnuti ljutnju na spikerovu
primjedbu kojom je jasno dao naslutiti da ona nema
pravo. A onda i taj tupavi narednik koji se prema
njoj odnosio kao daje dijete. Posljednja misao, prije
no što je utonula u san, bila je da će ih ujutro sve
dobro protresti. Samo Čekajte pa ćete vidjeti.
Zaspala je prije nego što je uspjela izmoliti
Zdravomariju za teško ranjenu Carolvn Wells.
16
Kad je Susan u sumrak otišla od Nedde, prošetala je
do svog stana u ulici Downing. Jutarnja hladnoća koja
je prodirala sve do kosti, a koju je postupno
zamijenila toplina popodnevnog sunca, opet se
vratila.
Gurnula je ruke duboko u džepove širokoga vrećastog
kaputa i krenula svojim putem. Zbog vremena se
sjetila davno zaboravljenog teksta iz Malih žena.
Jedna od sestara — nije se mogla sjetiti je li to
bila Beth ili Amy — rekla je da je studeni neugodan
mjesec, a Jo se složila, rekavši da je zato ona
rođena u njemu.
I ja, pomislila je Susan. 24. studenoga imam
rođendan. Obično su govorili da sam dijete Dana
zahvalnosti. Naravno. A ove sam godine
tridesettrogodišnje dijete. Bilo je zgodno istodobno
slaviti rođendan i Dan zahvalnosti, pomislila je.
Barem ove godine neću morati juriti s jedne večere na
drugu, poput tata koji se šulja iz jednoga
neprijateljskog tabora u drugi. Hvala Bogu da ove
godine tata i Binky odlaze u St. Martin.
Svakako, moje obiteljske poteškoće nisu ništa u
usporedbi s onim s čime mora živjeti Jane Clausen,
pomislila je kad je stigla do svoje ulice i krenula
na zapad. Nakon što su shvatili da se »Karen« neće
pojaviti, gospođa Clausen se zadržala u njezinom
uredu još dvadeset minuta.
Uz šalicu čaja, ustrajala je da Susan zadrži tirkizni
prsten. — Ukoliko se meni nešto dogodi, važno je da
ga imate bude li vam se žena koja je nazvala opet
javila — rekla je. Da nije rekla ako se nešto dogodi,
već kada se dogodi, shvatila je Sušan dok je ulazila
u svoju zgradu, trokatnicu od crvene opeke, i počela
se uspinjati do svog stana na posljednjem katu. Stan
je bio prostran, s ogromnom dnevnom sobom, velikom
kuhinjom, prevelikom spavaćom sobom i malom radnom
sobom. Bio je zgodno i udobno namješten brojnim
stvarima koje joj je ponudila majka kad se selila u
skupi stan iz kuće u kojoj je živjela njena obitelj,
i Susan je u njemu osjećala toplinu i prisnost —
gotovo kao u istinskom zagrljaju.
Večeras nije bilo ništa drukčije. Dapače, večeras joj
stan djeluje posebno umirujuće, pomislila je Susan
okrećući prekidač koji je upalio plinsko ložište u
kaminu.
Večer kod kuće, čvrsto je odlučila dok se
presvlačila, obukavši stari kaftan od velura.
Pripremit će si tjesteninu i salatu i popiti čašu
chiantija.
Malo poslije, dok je čistila zelenu salatu, zazvonio
je telefon. — Susan, kako je moja djevojčica?
Bio je to njezin otac. — Dobro sam, tata — odgovorila
je Susan, a potom promijenila izraz lica. — Htjela
sam reći, dobro sam, Charles.
— Binky i meni je žao što si jučer morala tako rano
otići. Zabava je bila bomba, zar ne?
Susan je digla obrve. — Prava bomba.
— Točno.
Joj, tata, pomislila je Susan. Kad bi samo znao kako
djeluješ neiskreno.
— Susan, sigurno si zapela za oko Alexu Wrightu.
Neprestano je pričao o tebi. Pretpostavljam da te je
i pred Dee hvalio. Rekao nam je da mu Dee nije htjela
dati tvoj kućni broj.
— Broj mog uređaje u telefonskom imeniku. Ako želi,
nazvat će me tamo. Čini mi se zgodan čovjek.
— On je mnogo više od toga. Obitelj Wright spada u
sam društveni vrh. Svakako dojmljivo.
Tata još uvijek osjeća strahopoštovanje prema važnim
osobama, pomislila je Susan. Ali barem nije uspio sam
sebe uvjeriti da je rođen sa zlatnom žlicom. Kad bi
se barem prestao ponašati kao da je.
— Evo ti Binkv. Želi ti nešto reći.
Zašto meni, Bože? — pitala se slušajući kako joj
predaje slušalicu.
Prodorni »halo« njezine maćehe zaparao joj je uho.
Prije nego je uspjela odgovoriti, Binkv je počela
sipati hvalospjeve na račun Alexandera Wrighta. —
Znam ga već godinama, dušo
— zacvrkutala je. — Nije se ženio. Baš onakav
muškarac kakvog Charles i ja priželjkujemo za tebe i
Dee. Vidjela si ga pa znaš i sama da je privlačan. On
je na čelu obiteljske zaklade Wrightovih. Svake
godine daruju gomile novca. On je najvelikodušnija
osoba i najveći dobrotvor kojeg čovjek može
zamisliti. Nije poput onih sebičnjaka koji se brinu
samo za sebe.
Ne mogu vjerovati da ti to kažeš, pomisli Susan.
— Dušo, učinila sam nešto što mi nećeš zamjeriti,
nadam se. Alex je maloprije nazvao i jednostavno me
prisilio da mu dam tvoj broj kod kuće. Gotovo sam
sigurna da će te večeras nazvati. Rekao je da ti ne
želi smetati na poslu. — Binkv je malo zastala pa
dodala sladunjavo:
— Molim te, reci mi da nisam pogriješila.
— Bilo bi mi draže da mu nisi dala moj kućni broj,
Binkv — odvratila je Susan grubo, a potom dodala
mekše: — ali u ovom slučaju, mislim da je to u redu.
Ipak, molim te, nemoj to više činiti.
Uspjela je prekinuti Binkvna ljigava uvjeravanja i
poklopila je slušalicu osjećajući da je večer
odjednom postala naporna.
Za manje od deset minuta, nazvao je Alexander Wright.
— Navalio sam na Binkv da mi da tvoj kućni broj.
Nadam se da nemaš ništa protiv.
— Znam — kazala je Susan hladno. — Charles i Binkv
maloprije su nazvali.
— Zašto oca ne zoveš »tata« dok razgovaraš sa mnom?
Meni to ne smeta.
Susan se počela smijati. — Imaš dobar dar zapažanja.
Dobro, hoću.
— Potrudio sam se danas slušati tvoju emisiju i
svidjela mi se.
Susan se iznenadila kad je shvatila da joj je to
drago.
— S Reginom Clausen sjedio sam za istim stolom na
večeri koju je priredila tvrtka Futures Industrv
prije šest ili sedam godina. Upala mi je u oči kao
veoma zgodna i pametna dama.
Wright je malo oklijevao, a potom, ispričavajući se,
rekao: — Znam da je malo kasno, ali upravo je završio
sastanak upravnog odbora bolnice St. Clare«s i gladan
sam. Ako još nisi večerala, a nemaš nekakav drugi
dogovor, jesi li spremna za izlazak? Znam da živiš u
ulici Downing. II Mulino je blizu.
Susan je pogledala zelenu salatu koju je prala. Na
vlastito iznenađenje čula je samu sebe kako pristaje
da dođe po nju za dvadeset minuta.
Dok je išla u spavaću sobu obući pulover od kašmira i
hlače, uvjeravala se da je pravi razlog što ide na
ovaj iznenadni sastanak prilika da čuje kakav je
dojam Regina Clausen ostavila na Alexa Wrighta.
17
Razmislivši dobro, Douglas Lavton je shvatio da mu je
Jane Clausen zamjerila što nije ostao s njom u uredu
dr. Susan Chandler.
Kao odvjetnik i broker, posljednih je godina radio za
tvrtku koja se brinula za imovinu obitelji Clausen.
Ondje je započeo karijeru kao pomoćnik Huberta
Marcha, starijeg suradnika koji je poznavao
Clausenove i radio za njih oko pedeset godina. Kako
se približavala Marchova mirovina, Lavton je iskočio
kao osoba koju bi Jane Clausen najradije vidjela na
mjestu svoga staroga, umornog prijatelja.
Biti imenovan direktorom Zaklade obitelji Clausen
nakon tako kratkog vremena provedenog u tvrtki, bio
je velik uspjeh i Douglas Lavton je to veoma cijenio,
ali s tim su došle i određene obveze.
Ali ovoga popodneva nije imao izbora, podsjetio se
kad je ušao u dizalo u Park aveniji br. 10, ljubazno
se nasmiješivši mladom paru koji je u njegovoj
zgradi, na devetom katu, nedavno kupio stan.
On je još uvijek živio u unajmljenom stanu iako si
je, sa svojim primanjima, mogao priuštiti kupnju
vlastitog stana. Prijateljima je to ovako objasnio: —
Gledajte, trideset šest mi je godina. Jednoga ću
dana, vjerovali ili ne, naći pravu djevojku i oženiti
se. Kad se to dogodi, zajedno ćemo ga kupiti.
— Osim toga — naglasio bi — sve dok ne poznajem
čovjeka koji je vlasnik ovoga stana, sviđa mi se
njegov ukus. Pa iako bih si mogao kupiti vlastiti
stan, ne bih si baš mogao priuštiti ovakav.
Njegovi prijatelji nisu mogli poreći da su mu razlozi
na mjestu. Lavton je, a da ga nisu morile vlasničke
brige, živio u stanu u kojem su police za knjige bile
obložene mahagonijem, dnevna soba imala je divan
pogled na New York, odakle su se vidjeli i Empire
State Building i East River, kuhinja je bila gotovo
umjetničko djelo i još velika spavaonica te dvije
potpuno opremljene kupaonice. Stan je bio udobno
namješten. Bilo je u njemu mekanih sofa, primamljivih
naslonjača, dovoljno prostora u ormarima i ladicama,
ukusnih zidnih ukrasa i izvrsnih imitacija najboljih
perzijskih sagova.
Kad je večeras zatvorio i zaključao vrata, Douglas
Lavton se zapitao koliko će dugo trajati njegova
sreća.
Pogledao je koliko je sati; bilo je pet i petnaest.
Otišao je ravno do telefona i nazvao Jane Clausen.
Nije se javila, što nije bilo neobično. Ako se
spremala van na večeru, obično bi u to vrijeme
prilegla, a u tom slučaju telefon je uvijek bio
isključen. Po uredu su kružile priče da na krevetu
ima još jedan jastuk na kojemu drži telefon u slučaju
da je usred noći nazove kći Regina.
Pokušat će opet nazvati gospođu Clausen za otprilike
jedan sat. U međuvremenu postoji još netko s kim nije
razgovarao već barem tjedan dana. Lice mu se odjednom
raznježilo, ponovno je uzeo telefon i nazvao.
Njegova se majka prije deset godina preselila u
Lancaster u Pensilvaniji. Nakon dugih godina samoće,
bez njegova oca koji je nestao iz njihova života,
bila je presretna što se vratila među svoje brojne
rođake.
Javila se kad je treći put zvonilo. — 0, Doug. Drago
mi je da si me ulovio. Još minuta i bila bih otišla.
— U bolnicu? Prihvatilište za beskućnike? Na plavi
telefon? — pitao je nježno.
— Ništa od toga, pametnjakoviću. Idem u kino s
Billom.
Bili je bio njezin dugogodišnji prijatelj, srdačan
neženja koji je Dougu bio drag, ali užasno dosadan.
— Pazi da te ne pokvari.
— Doug, dobro znaš da neće — promrmljala je njegova
majka.
— Imaš pravo, doista dobro znam. Dobri, stari,
predvidivi Bili. Dobro, mama. Neću te zadržavati.
Samo sam ti se htio javiti.
— Sve je u redu, Doug? Činiš mi se zabrinut.
Proklinjao je sam sebe. Bilo bi mu pametnije da nije
nazvao majku ovako uzrujan. Uvijek ga je pročitala. —
Sve je u redu — odvratio je.
— Brinem se za tebe, Doug. Ako me zatrebaš, tu sam.
Znaš to, zar ne?
— Znam, mama. Dobro sam. Volim te.
Brzo je poklopio slušalicu pa otišao u knjižnicu gdje
je bio bar i natočio si čisti viski. Kad ga je
gutnuo, osjetio je kako mu srce tuče. To je bio
trenutak za napadaj strana. Zašto on, koji inače
savršeno nadzire svoje postupke i osjećaje, tako
često ima ovakve napade?
Znao je zašto.
Uznemiren, upalio je televizor i pogledao večernje
vijesti.
U sedam je još jednom okrenuo broj Jane Clausen.
Ovoga puta ju je dobio, ali po hladnoći njezina
glasa, znao je da je u nevolji.
U osam je izašao.
18
Alexander Wright uočio je svoj auto parkiran uz
pločnik pred bolnicom St. Clare«s u Zapadnoj 52.
ulici te sjeo na stražnje sjedište prije nego što je
njegov vozač uspio izaći i otvoriti mu vrata.
— Dugačak sastanak, gospodine — izjavio je Jim
Curlev upalivši auto. — Kuda idemo sada? — Govorio je
prijateljski kao dugogodišnji zaposlenik, budući daje
radio kod Wrightovih trideset godina.
— Jime, sa zadovoljstvom te mogu obavijestiti da ćemo
za pet minuta pokupiti veoma privlačnu damu u ulici
Downing pa ćemo na večeru u II Mulino — odgovorio je
Wright.
Downing, pomisli Curley. Mora daje neka nova. Nikad
nismo išli onamo. Curley je uživao u činjenici da je
njegov gazda, zgodan i bogat neženja blizu
četrdesete, bio na svačijoj top-listi najpoželjnijih
muškaraca. Curlev je uvijek vodio posebnu brigu o
čuvanju privatnosti Alexandera Wrighta, ali je unutar
dopuštenih granica volio prijateljima ispričati kako
je zvijezda mjuzikla Sandra Cooper draga isto toliko
koliko je i lijepa, ili kako je komičarka Lily Lockin
bila zabavna kad je s njim popričala u autu.
Ali takve diskretne pikanterije spomenuo bi tek pošto
su se u novinama pojavili članci da je ta i ta dama
bila na večeri ili na zabavi sa sportašem i
dobrotvorom Alexom Wrightom.
Dok se auto probijao kroz gusti promet na Devetoj
aveniji, Curley je nekoliko puta pogledao u
retrovizor i sa zebnjom primijetio da je gazda
zatvorio oči i glavu naslonio na mekanu kožu naslona
za glavu.
Svatko tko kaže da je dati novac i zaraditi novac
jednako teško, ima pravo, razmišljao je Curley
suosjećajno. Znao je da gospodina Alexa, kao
predsjednika Zaklade obitelji Alexandera i Virginije
Wright, neprestano opsjedaju pojedinci i ustanove,
tražeći od njega novčanu pomoć. A bio je prema svima
susretljiv. Možda čak pretjerano široke ruke.
Potpuno različit od svog oca, pomislio je Curley.
Stari je bio težak. I Alexova majka je bila takva.
Skinula bi vam glavu zbog gluposti. Dok je bio
dijete, uvijek gaje zlostavljala. Čudo daje ispao
tako dobar. Nadam se da je ta dama iz ulice Dovming
zabavna, pomislio je. Alex Wright je zaslužio malo
zabave. Previše radi.
Kao i obično u II Mulinu bila je gužva. Miris dobroga
jela miješao se s veselim glasovima onih koji su
večerali. Bar je bio pun ljudi koji su čekali stol.
Do vrha puna košara povrća na ulazu u blagovaonicu
davala je restoranu, uz jednostavan namještaj,
toplinu seoskog ugođaja.
Sef sale odmah ih je odveo za stol. Dok su se kroz
krcatu prostoriju probijali prema stolu, Alex Wright
je nekoliko puta zastao pozdraviti prijatelje.
Nije ni pogledao vinsku kartu, već je naručio bocu
chiantija i bocu chardonnaya. Na njezin začuđeni
pogled, nasmijao se. — Ne moraš popiti više od čašu,
dvije, ali vjeruj mi, uživat ćeš pijući i jedno i
drugo. Bit ću iskren. Preskočio sam ručak i umirem od
gladi. Imaš li što protiv da odmah pogledamo
jelovnik?
Sušan se odlučila za salatu i lososa. On je odabrao
ostrige, tjesteninu i teletinu. — Tjesteninu bih jeo
za ručak — objasnio je.
Dok je konobar točio vino, Sušan je u čuđenju podigla
obrve i odmahnula glavom. — Ne mogu vjerovati da sam
prije samo sat vremena bila u svom najmilijem, pomalo
otrcanom kaftanu, namjeravajući provesti mirnu večer
kod kuće kazala mu je.
— Mogla si ostati u kaftanu — dometnuo je.
— Samo u slučaju da sam te željala oduševiti — rekla
je, izmamivši osmijeh na Wrightovo lice.
Promatrala ga je časak dok je on domahivao nekomu s
druge strane sale. Nosio je klasično tamnosivo
odijelo s uskim prugama, uškrobljenu bijelu košulju,
sivocrvenu kravatu sa sitnim uzorkom. Bio je
privlačan i ostavljao je dobar dojam.
Konačno je shvatila što ju je kod njega mučilo. U
svakom slučaju Alex Wright imao je veliki ugled i
držanje koji su proizašli iz dobrog odgoja kroz
generacije, ali nešto drugo s njim u vezi budilo je u
njoj zanimanje. Mislim da je pomalo sramežljiv,
ustanovila je. To je to. To joj se svidjelo.
— Drago mi je da sam jučer otišao na tu zabavu— kazao
je mirnim glasom. — Htio sam ostati kod kuće i
rješavati križaljku u Ti-mesu, ali rekao sam da ću
doći pa nisam želio ispasti nepristojan. — Nestalo je
osmijeha. — Htio bih ti reći da sam ti zahvalan što
si prihvatila moj poziv na večeru iako sam te pozvao
u posljednji čas.
— Rekao si da dosta dugo poznaješ Binky?
— Da, ali samo onoliko koliko čovjek poznaje ljude s
kojim se susreće na istim zabavama. Malim. Velike ne
podnosim. Nadam se da te ne vrijeđa ako kažem da je
guska.
— Veoma uporna guska — dodala je Sušan tužno. — Što
misliš o onom Disnevjevom dvorcu koji je tata dao
sagraditi za nju?
Nasmijali su se.
— Ti si još uvijek povrijeđena i nije ti ugodan takav
položaj? — pitao je. — Žao mi je, ti si psiholog, ne
ja.
Kad ne želiš dati odgovor, postavi pitanje,
podsjetila se Sušan. — Upoznao si mog oca i sestru —
uzvratila je. — A ti? Imaš brata ili sestru?
Kazao joj je da je jedinac, proizvod kasnog braka. —
Otac je bio previše zaposlen zgrtanjem novca pa nije
hodao ni s kim sve dok nije došao u četrdesete —
objasnio je. — A onda je bio toliko zaokupljen
gomilanjem bogatstva da nije obraćao pažnju na majku
i mene. Ali uvjeravam te da se, nakon sve te ljudske
bijede o kojoj svakodnevno slušam i čitam u zakladi,
smatram veoma sretnim.
— Čega sve ima, po svemu sudeći, vjerojatno i jesi —
složila se Susan. — I ja također.
Reginu Clausen spomenuli su tek pijući espresso kavu.
Alex Wright nije znao mnogo više od onoga što joj je
kazao na telefon. Sjedio je za istim stolom s Reginom
Clausen na večeri koju je priredila tvrtka Futures
Industrv. Doživio ju je kao tihu, inteligentnu
gospođu. I sama pomisao da bi osoba njezina
podrijetla samo tako mogla nestati, činila se
nemoguća.
— Pridaješ li ikakvu važnost onom pozivu koji si
primila u emisiju? — pitao je. — One žene koja je
djelovala uznemireno?
Već je odlučila da ni s kim neće raspravljati o
prstenu koji je dobila od majke Regine Clausen. Taj
prsten na kojemu je bila ugravirana ista posveta koju
je spomenula »Kareri«, »Meni pripadaš«, bio je jedina
opipljiva stvar koja je mogla povezati Reginin
nestanak i prekinuto brodsko prijateljstvo koje je
Karen doživjela. Čim manje ljudi zna za to, tim
bolje.
— Jednostavno ne znam — rekla mu je. — Još je prerano
da bih bila sigurna.
— Kako si uopće počela raditi radioemisije? — pitao
je.
I tako mu je počela pričati kako ju je Nedda upoznala
s prijašnjim voditeljem. Također mu je ispričala kako
je radila za Neddu dok je studirala pravo i kako je
dala otkaz u javnom tužiteljstvu okruga Westchester
te kako se opet vratila na studij.
Uz konjak, Sušan je konačno rekla: — Obično sam ja ta
koja sluša. Dosta o meni. Zapravo previše, puno
previše.
Wright je zatražio račun. — Ni izdaleka dosta —
spremno je dodao.
Sve u svemu, večer je bila ugodna, ustanovila je
Susan legnuvši u krevet.
Vidjela je daje za deset jedanaest. Bila je kod kuće
dvadeset
minuta. Kad mu je na vratima svoje zgrade htjela reći
»do viđenja«,
Alex je rekao: — Otac me je učio da se uvijek moram
uvjeriti da je dama sretno stigla kući. Uvjeravam te
da ću onda otići. Ustrajao je na tome da se popne s
njom do stana i pričeka da otvori vrata.
Nema ti do malo staromodne ljubaznosti, pomislila je
Susan ugasivši svjetlo.
Bila je umorna, ali nije mogla prestati preispitivati
događaje proteklog dana, razmišljajući o onome što se
dogodilo i onome što se nije dogodilo. Mislila je o
Donaldu Richardsu, piscu knjige Nestale žene. Bio je
zanimljiv gost. Bilo je očito da bi volio biti pozvan
na sastanak s »Karen«, a tome se nadala.
Pomalo nelagodno, Susan se sjetila kako je žustro
odgovorila na njegovu naznaku da bi rado imao uvid u
ono što bi Karen mogla otkriti ukoliko dođe na
sastanak.
Hoće li ikada više čuti za Karen? — pitala se. Bi li
bilo pametno da u sutrašnjoj emisiji zamoli da žena
stupi s njom u vezu, ako nikako drukčije, onda
telefonski?
Dok je Susan tonula u san, u podsvijesti joj je
zazvonilo zvono za uzbunu. Zurila je u mrak,
pokušavajući otkriti što je to uključilo njezin
unutarnji obrambeni sustav. Očito je postojalo nešto
što se dogodilo ili što je tog dana čula, nešto na
što je trebala obratiti pozornost. Ali što je to
bilo?
Shvativši da je preumorna da se sada usredotoči na
to, okrenula se na bok pripravna zaspati. Sutra će
misliti o tome, a to će joj sigurno uzeti mnogo
vremena.
19
Hilda Johnson spavala je pet sati i bilo je pola
jedanaest kada se probudila osjećajući se odmorenom,
ali i pomalo gladnom. Kad je ustala i uzela kućnu
haljinu odlučila je da će popiti šalicu čaja i
pojesti tost. Također je željela vidjeti hoće lije
opet pokazati na vijestima u jedanaest.
Kad je pogledala vijesti, vratila se u krevet i
pomolila za Carolyn Wells, sirotu ženu koju je udario
kombi.
Znala je da će kapetan Tom Shea biti u policijskoj
postaji točno u osam. Ona će ga dočekati. Kad je
zavezala pojas plišane kućne
haljine, Hilda si je pokušala dočarati sliku muškarca
koji je gurnuo gospođu Wells pod auto. Sada, kada je
prošao prvi šok, još je jasnije vidjela njegovo lice
nego što joj se tada činilo. Znala je da će ujutro
morati policijskom crtaču dati točan opis tog
čovjeka.
Otprilike prije pet godine i ona je učila crtanje.
Gospođica Dunn, njezina nastavnica u školi, uvijek ju
je poticala govoreći da se u Hildi krije veliki
talent, osobito za crtanje portreta, ali u trinaestoj
godini bila je prisiljena naći posao i više nije
imala vremena za takve stvari, prisjetila se s tugom.
Naravno, nije se u potpunosti odrekla crtanja.
Tijekom godina često bi uzela papir i crtaći pribor
pa otišla u park gdje bi nacrtala slike koje je
poslije dala uokviriti te ih poklanjala prijateljima
za rođendan. Ipak, nije to činila u posljednje
vrijeme. Ostalo joj je još samo nekoliko prijatelja,
a uz to, prsti su joj bili tako otečeni od artritisa
da joj je bilo teško držati olovku.
Ali kad bi odmah stavila na papir lice tog čovjeka,
dok joj je još svježe u sjećanju, kad bi sutra pošla
u policijsku postaju, bilo bi joj mnogo lakše.
Hilda je otišla do sekretera koji je nekada pripadao
njezinoj majci, a koji je u maloj dnevnoj sobi
zauzimao počasno mjesto. Otvorila je plohu za pisanje
ispod pretinaca od mahagonija i stakla i privukla
stolicu. U ladici je držala kutiju s papirom, koju je
dobila prošle godine za Božić od svoje prijateljice
Edne. Listovi papira bili su svijetložuti, veliki, a
na vrhu je bilo napisano, »Bon mot od Hilde Johnson«
Edna joj je objasnila da bon mot znači dosjetka i da
zna da će Hilda uživati u veličini papira. — Nije
poput onih malih kartica na kojima jedva možeš
napisati dva retka.
Također je bio izvrsne veličine za skiciranje
grubijana koji je ženi oteo smeđu omotnicu i gurnuo
je. S bolnim, ukočenim prstima, Hilda je polagano
počela crtati. Počelo se pojavljivati lice — ne iz
profila, već više kao da je tri četvrtine okrenuto
prema njoj. Da, kosa mu je tako rasla, prisjetila se.
Nacrtala mu je uho, lijepo oblikovano, priljubljeno
uz glavu. Oči su mu bile širom otvorene, a napola ih
je zatvorio kad se okomio na Wellsovu, trepavice
duge, brada čvrsta.
Hilda je bila zadovoljna kad je odložila olovku. Nije
loše, pomislila je, uopće nije loše. Pogledala je na
sat, bilo je pet do jedanaest. Upalila je televizor
pa pošla u kuhinju pristaviti čajnik.
Upravo je upalila plin kad se oglasio interfon. Za
Boga miloga, tko bi to mogao biti u ovo doba? —
pitala se, odlazeći u malo predvorje i podignuvši
slušalicu interfona.
— Tko je? — Nije željela pokazati ljutnju.
— Gospođo Johnson, žao mi je što smetam. — Muškarčev
glas bio je dubok i ugodan. — Ja sam detektiv Anders.
Pritvorili smo osobu za koju sumnjamo da je čovjek
kojega ste danas vidjeli da je gurnuo gospođu Wells,
Htio bih vam pokazati njegovu sliku. Ako ga
prepoznate, možemo ga zadržati. Inače ga moramo
pustiti.
— Mislila sam da mi nitko ne vjeruje kad sam rekla da
ju je netko gurnuo — odgovorila mu je Hilda.
— Nismo htjeli da se pročuje kako smo na tragu
sumnjivcu. Mogu li samo nakratko doći gore?
— Mislim da možete.
Hilda je pritisnula gumb za otvaranje vrata. Zatim se
samozadovoljno vratila do pisaćeg stola i pogledala
crtež. Pričekajte samo, detektive Anderse, dok ne
vidite ovo, pomislila je.
Čula je tresak kad se staro dizalo zaustavilo na
njezinom katu; nakon toga je začula lagane korake.
Čekala je da detektiv Anders pozvoni pa je tek onda
otvorila vrata. Mora da je vani zahladilo, pomislila
je, ovratnik mu je bio dignut, a nosio je šešir
spuštena oboda jako nabijen na čelo. Uz to je nosio
rukavice.
— Neću dugo, gospođo Johnson — kazao je. — Žao mi je
što smetam.
Hilda je prekinula njegovu ispriku. — Uđite — rekla
je žustro. — I ja vama moram nešto pokazati. — Dok je
prilazila stolu, nije čula tihi zvuk zatvaranja
vrata.
— Načinila sam crtež čovjeka kojega sam vidjela —
kazala je likujući. — Idemo ga usporediti sa slikom
koju vi imate.
— Naravno. — Ali umjesto fotografije, posjetitelj joj
je pružio vozačku dozvolu s fotografijom.
Hilda je uzbuđeno izustila. — Gledajte! To je isto
lice! To je čovjek kojega sam vidjela da je gurnuo tu
ženu i oteo joj omotnicu.
Po prvi put je pogledala ravno u detektiva Andersa.
Skinuo je šešir, a ovratnik mu više nije bio podignut
uz vrat.
Hildine su se oči razrogačile od užasa. Otvorila je
usta, ali iz njih se začulo samo tiho: — Ah, ne! —
Pokušala se odmaknuti od njega, ali udarila je u stol
iza sebe. Problijedjela je kad je shvatila da se
našla u stupici.
Preklinjući, podigla je ruke. A onda je prema njemu
okrenula dlanove u jalovom pokušaju da se obrani od
noža koji joj je njezin posjetitelj upravo namjeravao
zabiti u grudi.
Odskočio je da izbjegne krv koja je briznula,
promatrajući kako joj je tijelo klonulo i palo na
izlizani sag. Hildine oči polako su počele poprimati
ukočeni izraz, ali uspjela je promrmljati: — Bog...
ti... neće... dopustiti... da... se... izvučeš.
Dok se preko nje naginjao uzeti vozačku dozvolu i
njezin crtež, tijelo joj se snažno trgnulo, a ruka
joj je pala na njegovu cipelu.
Gurnuvši ruku, mirno je odšetao do vrata, otvorio ih,
provjerio ima li koga u hodniku i u četiri koraka
došao do stuba koje su služile kao izlaz za nuždu.
Sišavši do predvorja, odškrinuo je vrata, vidio da
nema nikoga i već sljedećeg trenutka našao se na
ulici odlazeći kući.
Oblio ga je znoj kad je shvatio koliko je malo
nedostajalo da ga otkriju. Da su murjaci povjerovali
toj staroj babi i popodne otišli k njoj na razgovor,
mogla im ga je nacrtati. Sutra bi to bilo u svim
novinama.
Dok je hodao, lijeva noga postajala mu je sve teža i
teža. Činilo mu se kako Hildina ruka s debelim
prstima još uvijek leži na njoj.
Hoće li mu njezine riječi koje je izgovorila na
samrti donijeti prokletstvo? — pitao se. One su ga
podsjetile na pogrešku koju je učinio ranije tog
dana, pogrešku koju bi Sušan Chandler svojom uvjež-
banom pronicljivošću istražitelja mogla otkriti.
Znao je da to ne smije dopustiti.
2O
Sušan je nemirno spavala, mučili su je teški snovi.
Kad se probudila, sjetila se samo dijelova sna u
kojem su bili i Jane Clausen, i Dee, i Jack. Sjećala
se da ju je u jednom trenutku Jane Clausen
preklinjala, — Sušan, hoću Reginu — dok je Dee
pružila ruku i kazala: — Sušan, hoću Jacka.
Pa imala si ga, pomislila je Sušan. Ustala je iz
kreveta i pro-tegla se, nadajući se da će se riješiti
dobro poznatog stezanja u grudima. Jako ju je mučilo
što jedan ovakav san, nakon toliko godina, još uvijek
izaziva navalu sjećanja. Sjećanje na to kako je kao
dvadesettro-godišnjakina, na drugoj godini prava,
ugovorno zaposlena kod Nedde. Jack,
dvadesetosmogodišnji profesionalni fotograf, upravo
je počeo stvarati ime. Zaljubljeni.
Pojavljuje se Dee. Starija sestra. Ljubimica modnih
fotografa. Istančana ukusa. Zabavna. Privlačna.
Trojica su čekala u redu, želeći se vjenčati s njom,
ali ona je htjela Jacka.
Sušan je otišla u kupaonicu i uzela pastu za zube.
Grubo je iščetkala zube, kao da će time izbrisati
gorčinu koja se uvijek javljala kad bi se sjetila
kako joj se Dee sva u suzama ispričavala: — Oprosti
mi, Sušan. Ali ovo između mene i Jacka bilo je
neizbježno... možda čak potrebno.
Jack nije tražio isprike, samo je s mukom izustio: —
Žao mi je, Sušan.
Najluđe u svemu bilo je to što su bili u pravu u
odnosu na njih dvoje. Zaista su se voljeli. Možda čak
previše. Dee je mrzila hladnoću. Da nije bila toliko
zaljubljena i takva dobričina ne bi se dala
nagovoriti daje Jack odvuče na skijanje. Da gaje
uspjela zadržati kod kuće, ne bi stradao u lavini. I
možda bi danas bio živ.
S druge strane, pomislila je Sušan puštajući toplu
vodu na tušu, da smo Jack i ja ostali zajedno, možda
bih i ja bila mrtva jer bih sasvim sigurno bila s
njim na skijanju.
Majka ju je shvaćala. — Jasno mi je, da je bilo
obrnuto i da si se ti zaljubila u nekoga koga je Dee
voljela, ti bi se povukla. Ali nešto moraš priznati,
koliko god ti je to teško shvatiti, Dee je uvijek
bila pomalo ljubomorna na tebe.
Da, ja bih se povukla, pomislila je Sušan kad se
skinula i stala pod vruću vodu.
Bila je gotova do pola osam, doručkovala je kao
obično: sok, kavu i pecivo s maslacem. Upalila je
televizor vidjeti vijesti Dobro jutro, New York.
Prije nego što se pojavila špica, zazvonio je
telefon.
Zvala ju je majka. — Htjela sam te uhvatiti prije
nego posta-neš prezauzeta, dušo.
Vesela što joj se činilo da je mama dobre volje,
Sušan je daljinskim upravljačem isključila zvuk. —
Bog, mama. — Hvala Bogu da ona još uvijek očekuje
daje zovem mama, a ne Emily, pomislila je.
— Jučerašnja emisija bila ti je izvrsna. Je li se ona
žena koja je nazvala pojavila kod tebe.
— Ne, nije.
— Ne čudi me. Djelovala je prilično zabrinuto. Ali
mislim da će ti biti zanimljivo čuti da sam jednom
susrela Reginu Clausen. Bila sam s tvojim ocem na
sastanku dioničara; bilo je to E B., dakle prije ot-
prilike četiri godine.
E B. Prije Binky.
— Ne trebam ni spomenuti da se Charlev-Charles trudio
zadiviti Reginu Clausen naročito dobro uloženim
sredstvima, na što sam ga podsjetila kad smo se
dogovarali o podjeli imovine, a što je, naravno,
pokušao zanijekati.
Sušan se nasmijala. — Mama, imaj milosti.
— Oprosti, Sušan, nisam namjeravala raspravljati o
rastavi — odvratila joj je majka.
— Naravno da jesi. Uvijek to činiš.
— Imaš pravo — složila se njezina majka vedro. — Ali
stvarno sam nazvala da ti kažem za Reginu Clausen.
Prilično se raspričala s nama, znaš kako brbljav zna
biti tvoj otac, i rekla nam je da sljedeći odmor
namjerava otići na kružno putovanje. Bila je očito
veoma uzbuđena zbog toga. Rekla sam joj da se nadam
da je ljudi na brodu neće gnjaviti da im daje
financijske savjete. Sjećam se da se nasmijala i re-
kla da jedva čeka malo zabave i uzbuđenja u što ne
ulazi rasprava o vrijednosti dionica na burzi. Kazala
je da joj je otac sa četrdeset godina doživio srčani
udar i da je, prije no što je umro, govorio da žali
za putovanjima za koja nikada nije imao vremena.
— To što mi sada govoriš samo potkrepljuje
pretpostavku da je imala neku brodsku ljubavnu vezu —
kazala je Sušan. — To točno navodi na to da je
razmišljala o toj mogućnosti i da bi vjerojatno prih-
vatila tako nešto. — Sjetila se tirkiznog prstena
koji joj je dala Jane Clausen. — Da, mislim da joj se
upravo to dogodilo, brodska veza koju je uspješno
zatajila.
— U svakom slučaju, njezine su riječi stavile tvom
ocu bubu u uho. Ubrzo potom smo se razišli. On je
otišao na plastičnu operaciju, riješio se sijede kose
i počeo juriti okolo s Binky. Usput, sad nagovara Dee
da ode na krstarenje. Pričala ti je o tome?
Sušan je pogledala na sat. Nije htjela prekinuti
majku, ali već je trebala krenuti. — Ne, ne znam da
Dee razmišlja o odlasku na krstarenje. Jučer me
zvala, ali nije me dobila — kazala je.
Majčin je glas postao zabrinut. — Muči me Dee, Sušan.
Utučena je. Osamljena. Nikako da se oporavi. Ona nije
snažna kao ti.
— I ti si prilično snažna, majko.
— Što znači, nađi nekog zgodnog momka, udaj se, budi
sretna.
— Nešto u tom smislu. Postoji li netko zanimljiv, a
da ja to ne znam? Kad je Dee nazvala, spomenula je
nekoga koga je srela na Bin-kynoj i Charlevjevoj
zabavi, nekoga tko je bio prilično očaran tobom.
Rekla je da je veoma privlačan.
Sušan se sjetila Alexa Wrighta. — Nije loš.
— Prema Deenim riječima mnogo je bolji od »nije loš«.
— Bog, mama — odvratila je Sušan brzo. Kad je
spustila slušalicu, stavila je šalicu s kavom u
mikrovalnu pećnicu i uključila zvuk na televizoru.
Novinar je govorio o nekoj starijoj ženi koja je ubi-
jena nožem u svom stanu na Upper East Sideu. Sušan je
upravo namjeravala ugasiti televizor kad je spiker
ponovio ulomak sinoćnjih vijesti da je žrtva, Hilda
Johnson, nazvala policiju tvrdeći da je žena, pre-
gažena na Park aveniji, u gužvi namjerno gurnuta.
Sušan se zabuljila u televizor, svjesna da tužitelj u
njoj ne želi povjerovati da to nije slučajnost i da
su ta dva slučaja povezana, a kao psiholog
razmišljala je kakav je to poremećeni um u stanju
počiniti dva tako okrutna zločina.
21
Iako mu je išla grozno na živce, kapetanu Tomu Shei
iz 19. policijske postaje, Hilda Johnson bila je
draga. Kao stoje uvijek naglašavao svojim ljudima, to
se temeljilo na činjenici da je u njezinim pritužbama
uvijek bilo nečega korisnoga. Na primjer, potvrdilo
se da propalica kojega je prijavila da se mota oko
igrališta, ima dosje u policiji zbog manjih
seksualnih prekršaja nad djecom. A momak na koga se
požalila jer se neprestano vozio biciklom po
susjedstvu, uhvaćen je na djelu kad je pokušavao
opljačkati jednoga starijeg prolaznika.
Stojeći u stanu Hilde Johnson, kapetan Shea osjećao
je i bijes, i nježnost pri pogledu na beživotno,
tkaninom prekriveno tijelo stare žene. Policijski
fotografi, snimali su mjesto zločina. Istražni sudac
završio je posao. Sad ju je smio doticati.
Kleknuo je kraj Hilde. Oči su joj bile otvorene,
izraz lica ukočen u panici. Nježno joj je okrenuo
dlanove prema sebi, proučavajući posjekotine koje je
zadobila pokušavajući se obraniti od kobnog udarca
koji ju je pogodio u srce.
Zatim ih je izbliza pogledao. Nekoliko prstiju desne
ruke bilo je zamrljano. Mrlje od tinte.
Shea je ustao i pogledao na pisaći stol, uočivši da
je otvoren. Njegova je baka imala takav stol, a
poklopac je uvijek stajao tako da s ponosom pokaže
male pretince, ladice, pripadajuću bugačicu i pisaći
pribor koji nitko nikada nije koristio.
Sjetio se prošle godine, kad je Hilda uganula gležanj
na neravnom pločniku pa je navratio u posjet. Tada je
stol bio zatvoren. Kladim se da ga je uvijek držala
zatvorenim, pomislio je.
Na stolu je bila kutija papira za pisanje, koji je
očito bio tek otvoren — celofan u koji je bio
zamotan, još je bio tamo. Blago se nasmiješio kad je
pročitao što piše: Bon mot od Hilde Johnson.
Starinsko pero ležalo je uz bočicu tinte, pero kakvo
ljudi koriste za crtanje. Uzeo ga je, a onda pogledao
mrlje koje je pero ostavilo na njegovim prstima.
Zatim je prebrojio listove papira koji su ostali u
kutiji. Bilo ih je jedanaest. Potom je prebrojio
omotnice — dvanaest.
Je li Hilda Johnson malo prije smrti nešto pisala ili
crtala na papiru koji nedostaje? — pitao se. Zašto bi
to činila? Prema riječima Tonvja Hubbarda, koji je
bio dežuran kad je Hilda jučer nazvala, rekla je da
ide ravno u krevet i da će ujutro doći u postaju.
Ne obazirući se na snimatelje koji su spremali svoju
opremu i stručnjake za uzimanje otisaka prstiju, koji
su Hildin bolesno uredan stan pretvarali u svinjac,
Tom je pošao u spavaću sobu.
Hilda je otišla u krevet — to je bilo očito. Na
jastuku se još uvijek vidjelo udubljenje od njezine
glave. Sada je bilo osam sati. Liječnik koji ju je
pregledao rekao je da je mrtva osam do deset sati.
Dakle, negdje između deset navečer i ponoći, Hilda se
digla iz kreveta, odjenula ogrtač, otišla do pisaćeg
stola i nešto napisala ili nacrtala, a zatim je
pristavila čajnik.
Kada se općepoznato točna Hilda nije pojavila,
kapetan Shea pokušao ju je nazvati. Budući da se nije
javila, zabrinut, zamolio je nadstojnika da provjeri
što je. Da nije to učinio, moglo se dogoditi da je
danima nitko ne pronađe. Nije bilo znakova provale,
tako da je po svoj prilici dragovoljno otvorila
vrata. Je li očekivala nekoga? Ili je
sumnjičava i oštroumna stara lisica poput Hilde
nasjela, vjerujući daje njezin posjetitelj netko kome
može vjerovati?
Kapetan se vratio u dnevnu sobu. Zašto je stajala baš
uz pisaći stol kad je umorena? — pitao se. Da je
posumnjala da je u opasnosti, zar ne bi barem
pokušala pobjeći?
Je li u času smrti nešto pokazivala posjetitelju,
nešto što je posjetitelj uzeo nakon što ju je ubio?
Dva detektiva koja su bila s njim, uspravila su se
kad im je prišao. — Želim da ispitate sve u zgradi —
oštro je kazao kapetan Shea. — Želim znati za svakog
gdje je bio prošle noći i kada je tko došao kući.
Posebno me zanimaju oni koji su došli ili otišli
između deset i ponoći. Želim znati ima li tko kakva
saznanja o tome da je Hilda Johnson ljudima pisala
poruke. Ja idem u postaju.
Ondje je nesretni narednik Hubbard, koji se sprdao s
Hildi-nim pozivom i tvrdnjom da je Carolvn Wells
gurnuta i da joj je ukradena omotnica, trpio najgore
ribanje u životu.
— Zanemario si poziv koji je mogao biti značajan. Da
si se prema Hildi Johnson ponio s dužnim poštovanjem
i da si poslao nekoga porazgovarati s njom, moguće je
da bi danas bila živa ili bismo u najgorem slučaju
bili na tragu nasilniku koji je sada vjerojatno
ubojica. Kretenu jedan!
Ljutito je upro prst u Hubbarda. — Želim da
porazgovaraš sa svakom osobom čije ste podatke uzeli
na mjestu nesreće. Pokušaj otkriti je li netko od
njih vidio da je Carolvn Wells imala smeđu omotnicu
pod rukom prije no što je pala na kolnik. Jasno?
— Da, gospodine.
— Nadam se da ti ne moram reći da ne spominješ smeđu
omotnicu. Pitaj samo je li imala nešto pod rukom i
što je to bilo. Jasno?
22
Loše je spavao. Više se puta budio tijekom noći.
Svaki je put upalio televizor — New York 1 — i svaki
je put čuo isto: Carolvn Wells, žena koju je pregazio
kombi na uglu Park avenije i 81. ulice, nalazi se u
komi; njezino je stanje kritično.
Znao je da će, ukoliko se zahvaljujući nesretnim
okolnostima oporavi, svima ispričati da ju je gurnuo
Owen Adams, čovjek kojega je upoznala na krstarenju.
Traganje za Owenom Adamsom policiju ne bi dovelo do
njega, bio je siguran u to. Britanska putovnica,
poput onih koje je nosio na posebna putovanja, bila
je lažna. Ne, prava opasnost ležala je u tome da ga
je čak i bez naočala, brkova i perike Carolvn Wells,
izbliza, jučer prepoznala. To znači da nije nemoguće,
ako se oporavi, da jednoga dana opet nalete jedno na
drugo u New Yorku. Našavši se licem u lice, opet bi
ga prepoznala.
To se ne smije dogoditi. Sasvim je jasno da se ne
smije oporaviti.
Ni na jednim jutarnjim vijestima nije bilo govora o
Hildi Johnson; dakle, njezino tijelo još nije
pronađeno. Na vijestima u devet objavljeno je da je u
svom stanu na Upper East Sideu ubijena neka starija
žena. Napeto je slušao riječi spikera.
— Kao što smo jučer javljali, ubijena Hilda Johnson
nazvala je policiju tvrdeći da je vidjela kako je
netko namjerno gurnuo ženu koja je potom pala pod
auto na uglu Park avenije i 81. ulice, jučer popodne.
Mršteći se, uzeo je daljinski upravljač i isključio
televizor. Ako policija nije jako glupa, provjerit će
mogućnost da Hilda Johnson nije slučajna žrtva.
Poveže li se smrt Hilde Johnson s, kako se vjerovalo,
nesrećom Carolvn Wells, novinari će poludjeti. Možda
se čak otkrije daje Carolvn Wells bila ta koja se
javila u emisiju Sušan Chandler i ispričala priču o
prstenu, uspomeni, na kojem je bilo ugravirano »Meni
pripadaš«.
Ljudi će čitati o tome, raspravljati, mozgao je.
Moguće je čak da se onaj kepec koji je vodio onu
jeftinu rupu za prodaju suvenira u Greenwich Villageu
sjeti da je nekoliko puta jedan gospodin, čije je ime
znao, došao kupiti takav tirkizni prsten s tom istom
posvetom.
Kad je bio mlad, čuo je priču o ženi koja je priznala
da širi tračeve pa joj je za pokoru naređeno da za
vjetrovita dana razreze per-jani jastuk, a zatim
pokupi sve razletjelo perje.
Ali sada je razmišljao o priči s jastukom i perjem u
posve različitom kontekstu. Izmicali su mu iz ruku
dijelovi scenarija koji je tako brižno razradio.
Carolyn Wells. Hilda Johnson. Sušan Chandler. Kepec.
Hilda Johnson više nije bila opasna. Ali ostalo troje
su poput perja na vjetru.
23
Bilo je to jedno od onih predivnih jutara koje obično
dolazi nakon osobito hladnog dana. Zrak je bio svjež
i činilo se kao da sve blista. Donald Richards
odlučio je pješice prijeći udaljenost od zapadnog
Central parka i 81. ulice do studija WOR-a na uglu
41. ulice i Broadwaya kako bi uživao u predivnom
jutru.
Jutros je već imao jednu stranku, petnaestogodišnjeg
Grega Cranea kojega su uhvatili kako provaljuje u
susjedov stan. Na ispitivanju, Crane je priznao
policiji da je provalio u još tri kuće u otmjenoj
četvrti Westchester/Scarsdale gdje je živio.
To je dijete koje ima sve i očito krade i uništava
tuđu imovinu samo zbog zabave, razmišljao je Richards
dok se žustrim korakom kretao pločnikom duž parka.
Namrštio se na pomisao da Crane počinje poprimati
osobine zločinaca rođenih bez savjesti.
Krivnja, čini se, nije u roditeljima, pomislio je,
rastreseno kimnuvši susjedu koji je trčao prema
njemu. Barem je sve što je primijetio i saznao o
njima ukazivalo na to da su brižni i dobri roditelji.
Ponovno se sjetio jutrošnjeg sastanka. Neku djecu
koja se u tinejdžerskoj dobi počinju asocijalno
ponašati, može se izvesti na pravi put, pomislio je.
Neku ne. Samo se nadam da smo ga se na vrijeme
dočepali.
Zatim su mu misli prešle na Sušan Chandler. Bila je
tužitelj na maloljetničkom sudu; bilo bi zanimljivo
čuti njezino mišljenje o dječaku kao što je Crane.
Zapravo, bilo bi zanimljivo čuti njezino mišljenje o
mnogo čemu, pomisli Don obilazeći Columbus Circle.
Došao je dvadeset minuta prije početka emisije i na
ulazu su mu rekli da dr. Chandler stiže te da može
pričekati u zelenoj sobi. U hodniku je naletio na
producenta emisije Jeda Geanvja.
Geany ga je na brzinu pozdravio, spreman proći mimo
njega, ali ga je Richards zaustavio. — Nisam
namjeravao tražiti da mi poklo-
nite vrpcu sa snimljenom jučerašnjom emisijom za moju
pismohranu — kazao je. — Rado ću je platiti, naravno.
Možete li mi je još danas snimiti?
Geany je kimnuo. — Naravno. Naime, upravo se spremam
snimiti jučerašnju emisiju za nekog čovjeka koji je
jučer nazvao. Veli da snimku treba za svoju mamu.
Dođite, odmah ću i vama snimiti jednu.
Richards je pošao za njim u režiju.
— Netko će reći daje čovjek šašav kad to traži —
nastavio je Geany — ali on tvrdi da njegova majka
nikada ne propušta poslušati Sušan. — Pogledao je već
adresiranu kuvertu. — Zašto mi se to ime čini
poznatim? Razbijam si glavu pokušavajući se sjetiti
gdje sam ga čuo?
Donald Richards mu nije htio odgovoriti, prisilivši
se da ne pokaže koliko je iznenađen. — Možete snimiti
obje vrpce odjednom?
— Naravno.
Dok je promatrao okretanje vrpce, Donald Richards se
prisjetio jedinog posjeta Justina Wellsa. Bilo je to
uobičajeno uvodno ispitivanje, nakon kojeg se Wells
više nije pojavio.
Richards se sjećao da je nazvao Wellsa, nagovarajući
ga da nastavi liječenje — kod nekoga drugoga — jer mu
je pomoć potrebna, veoma potrebna.
Nakon što je poduzeo sve što je bilo primjereno, s
olakšanjem je odahnuo. Činjenica je bila da je, zbog
veoma osobnih razloga, bilo pametnije izbjegavati
bilo kakvu vezu s Justinom Wellsom.
24
Kad je u deset do deset uletjela u studio, Sušan je
vidjela nezadovoljstvo na producentovu licu. — Znam,
Jede — kazala je žurno — ali imala sam hitan slučaj.
Nazvala je jedna osoba koja je stvarno imala problem.
Nisam mogla tek tako prekinuti razgovor.
Nije rekla da je ta »osoba« zapravo bila njezina
sestra Dee, koja se vratila u Kaliforniju, i koja joj
se činila prilično potištena. »Ovdje sam tako
osamljena«, rekla je. »Sljedećeg tjedna idem na
krstarenje. Tata me časti. Misliš li da je to dobra
odluka? Tko zna. Možda sretnem nekoga zanimljivoga.«
Konačno ju je Dee pitala: »Usput, jesi li se čula s
Alexom Wrightom?«
U tom je trenutku Sušan shvatila pravi razlog za ovaj
poziv pa je prekinula razgovor čim je prije mogla.
— Ti ćeš imati problema ako zakasniš, Sušan — rekao
je Geany oštro. — Nemoj mene kriviti. Ja samo radim
ovdje.
Sušan je vidjela suosjećanje u pogledu koji joj je
uputio Don Richards. — Mogli ste početi emisiju s dr.
Richardsom — kazala je. — Jučer sam mu rekla da je
kao stvoren za taj posao.
U prvom dijelu emisije govorili su o tome kako se
žene mogu zaštititi i izbjeći moguće opasne susrete.
— Gledajte — rekao je Richards — većini žena jasno je
da se izlažu velikoj opasnosti ako ostave auto na
tamnom parkiralištu, bez nadzora, Bogu iza leđa. S
druge strane, te iste žene, kad su kod kuće, mogu
biti veoma neoprezne. Danas je to tako, ostavite li
ulazna vrata otključana, bez obzira na to koliko vam
se sigurna čini vaša četvrt, povećava se vjerojatnost
da postanete žrtva provale, a možda i nečeg goreg.
— Vremena su se promijenila — nastavio je. — Sjećam
se da moja baka nikada nije zaključavala ulazna
vrata. A ako ih je slučajno zaključala, nalijepila bi
na vrata vidljivu poruku »ključ je na prozoru«. To je
vrijeme, nažalost, prošlo.
Zna se ponašati, pomislila je Sušan slušajući njegov
ugodan glas. Ne drži prodike.
Za vrijeme sljedećih promidžbenih poruka, rekla mu
je: — Nisam se šalila. Moram biti veoma oprezna želim
li zadržati ovaj posao. U emisiji ste vraški dobri.
— Pa, moram priznati da uživam u tome — priznao je. —
Valjda zato što sam amater. Iako moram priznati da
jedva čekam povratak svom jednoličnom životu i to kad
završim kružno putovanje s predstavljanjem knjige.
— Ne baš tako jednoličan, kladim se. Zar ne putujete
često?
— Dosta. Radim kao vještak širom svijeta.
— Deset sekundi, Sušan — iz režije je upozorio
urednik. Došlo je vrijeme za pozive slušatelja.
Prvo pitanje bilo je vezano za jučerašnju emisiju. —
Dr. Sušan, je li se Karen jučer pojavila kod vas u
uredu?
— Ne, nije — kazala je Sušan — ali ako nas sluša,
jaje molim da me potraži, ako ništa drugo, onda
telefonom.
Nekoliko je poziva bilo upućeno Donaldu Richardsu.
Jedan gaje čovjek slušao kako svjedoči na sudu i bio
je oduševljen. — Doktore, djelovali ste kao da doista
znate o čemu govorite.
Richards je začuđeno pogledao Sušan. — Iskreno se
nadam da jesam.
Sljedeće je pitanje zaprepastilo Sušan.
— Dr. Richardse, je li razlog zašto ste napisali
knjigu o nesta-lim ženama taj što je i vaša žena
nestala?
— Doktore, ne morate odgovoriti... — Sušan je
pogledala Ri-chardsa čekajući znak da prekine poziv.
Umjesto toga, Richards je kimnuo glavom. — Zapravo,
moja žena nije nestala, barem ne u onom smislu kako
sada razgovaramo. Poginula je u nesreći pred
očevicima. Nismo nikada uspjeli pronaći njezino
tijelo, ali između njezine smrti i moje knjige nema
nikakve veze.
Uspio je smiriti glas, ali na licu nije uspio
prikriti osjećaje, što je Sušan primijetila. Nije
želio njezine primjedbe ni na pitanje ni na odgovor,
Sušan je to osjećala, ali u istom je trenutku
shvatila da, želio on to priznati ili ne, mora
postojati neka veza između smrti njegove žene i teme
knjige.
Pogledala je na monitor. — Naš sljedeći poziv je od
Tiffanv iz Yonkersa. Tiffanv, slušamo te.
— Dr. Sušan, sviđa mi se vaša emisija — počela je.
Imala je mladenački, veseli glas.
— Hvala vam, Tiffanv — odgovorila je Sušan spremno.
— Kako vam možemo pomoći?
— Pa, jučer sam slušala vašu emisiju, i sjećate se da
je ta žena, Karen, rekla da je za uspomenu od nekog
muškarca dobila tirkizni prsten na kojem je s
unutarnje strane bilo ugravirano »Meni pripadaš«.
— Da, sjećam se — Sušan je brzo odgovorila. — Znate
nešto o tom čovjeku?
Tiffani se počela kikotati. — Dr. Sušan, ako Karen
sluša, samo joj želim poručiti da je sretna što se
nije spetljala s tim frajerom.
On je sigurno nekakav škrtac. Meni je moj dečko iz
zezancije prošle godine kupio isti takav prsten u
Greenwich Villageu. Lijepo je izgledao, ali koštao je
samo deset dolara.
— Gdje ste ga u Greenwich Villageu kupili? — pitala
je Sušan.
— Joj, ne sjećam se točno. U jednoj od onih malih
ružnih su-venirnica, u kakvima se prodaju plastični
Kipovi slobode i mjedeni slonovi. Znate kakve su to
trgovine.
— Tiffanv, ako se sjetite gdje je to bilo, ili ako
netko od slušatelja zna nešto o toj trgovini, molim
vas, nazovite me — naglasila je Sušan. — Ili mi
javite ako znate bilo kakvo drugo mjesto gdje imaju
takav prsten — dodala je.
— Mali frajer, vlasnik trgovine, rekao nam je da sam
izrađuje prstene — kazala je Tiffanv. — Čujte,
prekinula sam s dečkom pa vam mogu dati taj prsten.
Poslat ću vam ga poštom.
— Promidžba — Jed je upozorio Sušan kroz slušalice.
— Mnogo vam hvala, Tiffanv — brzo je kazala Sušan — a
sada nekoliko poruka naših pokrovitelja.
Čim je emisija završila, Donald Richards je ustao. —
Još jedanput, mnogo hvala Sušan i oprostite mi što
žurim. Čeka me jedan pacijent. — Potom je malo
zastao. — Volio bih da ponekad zajedno večeramo —
tiho je kazao. — Ne morate mi odmah odgovoriti.
Nazvat ću vas na posao.
Otišao je. Sušan je još časak sjedila, skupljajući
svoje bilješke i razmišljajući o posljednjem pozivu.
Je li moguće da je prsten koji je Jane Clausen našla
među Regininim stvarima kupljen ovdje u gradu? Ako je
to točno, znači li to da čovjek odgovoran za njezin
nestanak živi u New Yorku?
Još uvijek duboko razmišljajući, digla se i pošla u
režiju. Gea-ny je stavljao kasetu u omotnicu. —
Richards je brzo izašao — rekao je. — Pretpostavljam
da je zaboravio da me je molio da mu snimim emisije.
— Slegnuo je ramenima. — Poslat ću je poštom zajedno
s ovom. — Pokazao je prstom na omotnicu adresiranu na
Justina Wellsa. — Taj čovjek je jučer nazvao i molio
snimku emisije. Rekao je da je njegova majka nije
čula.
— Laskavo — primijetila je Sušan. — Vidimo se sutra.
U taksiju, vraćajući se na posao, otvorila je novine.
Na trećoj stranici Posta nalazila se slika Carolvn
Welles, dekoraterke za unu-
trašnje uređenje, koja je jučer popodne ranjena u
prometnoj nesreći na Park aveniji. Sušan je s velikim
zanimanjem čitala priču. Priču o tom slučaju čula je
na jutarnjim vijestima — priču u kojoj je jedna sta-
rija žena tvrdila da je netko gurnuo Carolvn Wells.
Dalje je u članku pročitala, »suprug, poznati
arhitekt Justin
Već sljedećeg trenutka mobitelom je nazvala
radiopostaju. Uhvatila je Jeda Geanvja baš kad je
odlazio na ručak.
Još prije nego je taksijem stigla do ureda, Sušan je
saznala da joj Jed po dostavljaču šalje pošiljku
adresiranu na Justina Wellsa.
Sušan se prisjećala kakve je još obveze čekaju.
Cijelo popodne ima dogovorene sastanke. Ali, nakon
toga odnijet će kasetu u bolnicu Lenox Hill, gdje je,
prema riječima brbljave sestre, Justin Wells bdio nad
ženinom posteljom.
Možda neće htjeti razgovarati sa mnom, razmišljala je
Sušan dok je plaćala taksi, ali nema sumnje — bez
obzira na razloge zbog kojih je želio tu vrpcu, to
nije bilo zbog toga što je njegova majka propustila
emisiju.
25
Jane Clausen nije bila sigurna hoće li se dovoljno
dobro osjećati bude li prisustvovala sastanku Zaklade
obitelji Clausen. Provela je tešku noć u snažnim
bolovima i žudjela je za tim da dan provede
odmarajući se u miru svoga doma.
Samo joj je užasna spoznaja da su joj dani odbrojani
dala snage da, kao obično, ustane točno u sedam,
okupa se i pojede lagani doručak koji joj je
pripremila njezina dugogodišnja domaćica Vera.
Dok je pijuckala kavu, uzela je The New York Times i
počela čitati naslovnu stranicu, ali je ostavila
novine. Nije se mogla usredotočiti na događaje koji
su očito zaokupljali pozornost ostatka svijeta.
Njezin se svijet sužavao prema točki nestajanja i ona
je to znala.
Sjetila se prošlog popodneva. Razočaranje što »Karen«
nije došla na sastanak s dr. Chandler, povećavalo se.
Jane je postala svjesna da je toj ženi htjela
postaviti brojna pitanja. Kako je izgledao taj
čovjek? Jeste li predosjećali opasnost?
Usred noći nešto joj je palo na pamet.
Regina je imala snažnu intuiciju. Ako je srela
čovjeka koji ji je tako privukao da je zbog njega
promijenila itinerar, sigurno joj s< činio pošten.
Pošten. Ta ju je riječ počela mučiti jer je otvorila
neka pitanj; vezana za Douglasa.
Douglas Lavton, pripadnik obitelji Lavton, nosio je
poznati prezime, prezime koje je jamčilo dobro
podrijetlo. S ljubavlju je pričat o svojim bratićima
i sestričnama iz Philadelphije, djeci njezinih sadi
već pokojnih vršnjaka. Jane Clausen družila se s
Lavtonovima iz Phi ladelphije dok su bili veoma
mladi, ali je s vremenom izgubila vezu : njima. Ipak,
još uvijek ih se dobro sjećala pa je u posljednje
vrijemt nekoliko puta primijetila da je Doug pobrkao
njihova imena. Počela s< pitati koliko je on s njima
uopće blizak.
Obrazovanje mu je bilo savršeno. Bez sumnje je bio
vrlo inte ligentan. Hubert March, koji je Douga
pripremao za svog nasljednika predložio je da ga se
izabere u upravni odbor zaklade.
Što me onda muči? — pitala se Jane Clausen dok je
kimajuć pristala da joj Vera natoči još kave koju je
nudila.
To je zbog onoga što se jučer dogodilo, zaključila
je. Zbog či njenice da je Douglas Lavton bio zauzet s
nekim drugim i nije je mogao pričekati kod dr.
Chandler.
Kada je prošle večeri nazvao, dala sam mu do znanja
da m nije bilo drago, pomislila je Jane Clausen.
Znala je da je time ta pričž trebala biti završena,
ali nije.
Razmišljala je što se krije ispod površine. Douglas
Lavton j( znao da može mnogo toga izgubiti napusti li
ured dr. Chandler s takc prozirnom isprikom.
A očito je bila prozirna. Bila je sigurna da laže o
takozvanon sastanku. Ali zašto?
Ujutro će se na sastanku odbora odlučiti o znatnim
sredstvi ma potpore. Veoma je teško prihvatiti
prijedlog nekoga u koga si počec sumnjati, pomislila
je Jane Clausen. Da je Regina ovdje, zajedno bismc
raspravile o tome. »Dvije glave više znaju, majko. Mi
smo živi dokaz, zai ne?« govorila je Regina. »Zajedno
smo dobro rješavale probleme.«
Sušan Chandler. Jane je pomislila koliko se vezala za
mladi psihologinju. Ona je istodobno i pametna i
ljubazna, pomislila je, sje
tivši se suosjećanja u Susaninim očima. Jučer je
znala koliko sam razočarana i shvatila je da imam
bolove. Bilo je veoma ugodno popiti s njom čaj.
Nikada nisam marila za odlazak psihologu, ali nju sam
odmah doživjela kao prijateljicu.
Jane Clausen je ustala. Bilo je vrijeme odlaska na
sastanak. Namjeravala je temeljito proučiti sve
zahtjeve. Popodne ću nazvati dr. Chandler i
dogovoriti sastanak s njom, odlučila je.
Nesvjesno se nasmiješila na pomisao: Znam da bi se
Regina s tim složila.
26
Ponovno se moram otisnuti na more...
Zvuk tih riječi neprestano mu je bubnjao u glavi.
Mogao se vidjeti na pristaništu kako ljubaznom članu
posade pokazuje svoje isprave, čuti njegov pozdrav:
»Dobro došli na brod, gospodine!« te kako se penje
metalnim mostićem i kako ga vode do njegove kabine.
Uvijek je uzimao najbolji smještaj, prvu klasu, s
vlastitom verandom. Prostrani apartman na najvišoj
palubi nije bio prikladan — bio je previše upadljiv.
Tražio je samo ono što će ostaviti neupitan dojam
dobrog ukusa, bogatstva i umjerenosti koja krasi
članove starih otmjenih obitelji.
To je, naravno, bilo jednostavno postići. Nakon što
je uljudno odbacio prvobitne pokušaje zbližavanja,
otkrio je da suputnici poštuju njegovu povučenost,
čak mu se i dive što je tako zatvoren pa svoju zna-
tiželju usmjeruju na zanimljivije osobe.
Kad je jednom izgradio svoj imidž, mogao je slobodno
vrebati i odabrati plijen.
Na prvo krstarenje brodom otišao je prije četiri
godine. Putovanje je sad skoro pri kraju. Preostaje
mu isploviti još jednom. Došlo je vrijeme da je nađe.
Bilo je nekoliko odgovarajućih brodova koji su
plovili na odredište koje je odabrao za smrt svoje
posljednje usamljene dame. Odlučio je kakav će
identitet uzeti, postat će ulagač, odrastao u
Belgiji, sin Amerikanke i britanskog diplomata. Ovoga
se puta iznimno dobro prerušio, dio toga bila je i
nova pepeljastosiva perika koja kao da mu je
promijenila crte lica.
Jedva je čekao da odigra svoju novu ulogu, da nađe
onu čiju će sudbinu povezati s Regininom, čije je
tijelo, pod teretom kamenja, počivalo ispod
prometnoga plovnog puta Kowloonskog zaljeva; priču
stopiti s Veronikinom, čije su kosti trunule u Dolini
kraljeva; s Con-stancinom, koja je zamijenila Carolvn
u Alžiru; s Monikinom u Londonu; sa svim sestrama u
smrti.
Ponovno se moram otisnuti na more. Ali, postoji još
jedan posao koji nije dovršio. Jutros je, opet
slušajući program dr. Sušan, odlučio da, bez
odlaganja, mora ukloniti još jedno pero na vjetru.
27
Prošlo je pedeset godina otkako je Abdul Parki,
mršavi, sramežljivi šesnaestogodišnjak iz New
Delhija, prvi put stigao u Ameriku. Odmah je počeo
raditi za svog ujaka, prao je podove i sjajio mjedene
ukrase koji su ispunjavali prenatrpane police ujakove
male trgovine u Ulici MacDougal u Greenwich Villageu.
Sada je Abdul bio vlasnik trgovine, ali se gotovo
ništa drugo nije promijenilo. Kao da je u toj
trgovini vrijeme stalo. Čak je i natpis KHYAMOVA
TRGOVINA SUVENIRIMA bio jednak onome koji je objesio
njegov ujak.
Abdul je još uvijek bio mršav i makar ga je nužda
natjerala da prevlada sramežljivost, po naravi je bio
suzdržljiv prema kupcima.
Upuštao se u razgovor samo s onima koji su se divili
njegovom umijeću i trudu koji je uložio u izradu male
kolekcije jeftinog prstenja i narukvica. Iako Abdul,
naravno, nikada nije pitao za razlog, često je
razmišljao o muškarcu koji je u tri navrata došao
kupiti tirkizno prstenje na kojem je pisalo »Meni
pripadaš«. Abdula, koji je sa svojom pokojnom ženom
bio u braku četrdeset pet godina, zabavljala je
pomisao da taj čovjek često mijenja djevojke. Kada je
posljednji put bio kod njega, iz novčanika mu je
ispala posjetnica. Abdul ju je podigao i pogledao, a
potom je vratio ispričavajući se što je bio drzak.
Vidjevši izraz negodovanja u očima kupca, još jednom
se ispričao, obrativši mu se po imenu. Odmah je
shvatio da je učinio i drugu pogrešku.
Ne želi da znam tko je i sada više neće doći, istoga
trenutka ustanovio je Abdul sa žaljenjem. Zbog
činjenice da se čovjek nije pojavio punih godinu
dana, vjerovao je da se upravo to dogodilo.
Kao što je to činio njegov ujak prije njega, i Abdul
je zatvarao trgovinu točno u jedan pa išao na ručak.
Tog utorka popodne već je držao u rukama natpis
ZATVORENO — VRAĆAM SE U 2, i baš se spremao objesiti
ga o vrata, kad se iznenada pojavio njegov tajanstve-
ni kupac i ušao, toplo ga pozdravivši.
Abdul se nasmiješio, što nije često činio. — Nisam
vas dugo vidio, gospodine. Drago mi je da ste ponovno
ovdje.
— Meni je drago da vidim tebe, Abdule. Bio sam
siguran da si me zaboravio.
— Ma ne, gospodine. — Nije rekao čovjekovo ime,
bojeći se da kupca ne podsjeti na pogrešku koju je
učinio kad su se posljednji put vidjeli.
— Kladim se da se ne sjećaš kako se zovem — kazao je
kupac srdačno.
Sigurno sam pogriješio, pomislio je Abdul. Ne ljuti
se na mene. — Naravno da se sjećam, gospodine — kazao
je. Smiješeći se, to mu je i dokazao.
— Dobro za tebe — toplo je kazao kupac. — Znaš što,
Abdule? Trebam još jedan prsten. Znaš na kakav
mislim. Nadam se da ga imaš na zalihi.
— Mislim da ih imam tri, gospodine.
— Pa, možda ću ih sve uzeti. Zadržavam vas, a vi
biste išli na ručak. Prije nego se pojavi još koji
kupac, zašto ne bismo objesili natpis i zaključali
vrata? Inače nikada nećete otići odavde, a ja znam da
ste osoba od navika.
Abdulu je bilo drago što je ovaj njegov stari, veoma
prijateljski naklonjen kupac, tako pažljiv. Spremno
mu je predao natpis i promatrao kako zaključava
vrata. U tom je trenutku iznenađeno primijetio da,
iako je dan bio topao i sunčan, njegov kupac nosi
rukavice.
Rukom izrađeni predmeti stajali su na staklom
prekrivenoj tezgi pokraj blagajne. Abdul je pošao do
tezge i uzeo malenu pliticu. — Dva su ovdje,
gospodine. Još jednoga imam otraga na radnom stolu.
Donijet ću ga.
Brzim koracima prošao je kroz zastorom odijeljeni
prolaz u malo skladište gdje je u jednom kutu
smjestio zajedno ured i radionicu. Treći tirkizni
prsten nalazio se u kutiji. Samo dan ranije završio
je graviranje posvete.
Tri djevojke istodobno, pomislio je, smijući se u
sebi. Ovaj čovjek zaista ima vremena.
Držeći u ruci treći prsten, Abdul se okrenuo pa zinuo
od čuda. Kupac je došao za njim u skladište.
— Jeste li našli prsten?
— Evo ga, gospodine. — Abdul ga je dao ne shvaćajući
zašto se odjednom uzrujao i osjetio da je u stupici.
Kad je ugledao odbljesak noža, postalo mu je jasno. S
pravom sam se bojao, pomislio je u trenutku kad je
osjetio snažnu bol, a potom utonuo u mrak.
28
U deset do tri, kad je pacijent koji je stigao u dva
bio na odlasku, Sušan Chandler primila je poziv Jane
Clausen. Odmah je osjetila kako ispod mirnog, ugodnog
glasa koji je tražio da se sastanu, izbija napetost.
— Mislim profesionalni sastanak — kazala je gospođa
Clausen. — Htjela bih popričati o nekim stvarima koje
me muče, a osjećam da bi mi s vama bilo lako
raspraviti o njima.
Prije nego što je Sušan uspjela odgovoriti, Jane
Clausen je nastavila: — Bojim se da je veoma važno da
se sastanemo čim prije, možda čak danas, ako je
moguće.
Sušan nije morala pogledati svoj raspored da bi
odgovorila. Pacijenti su joj dolazili na razgovor u
tri i u četiri sata.
Odmah nakon toga namjeravala je otići u bolnicu Lenox
Hill. To će očito morati pričekati.
— Bit ću slobodna u pet sati, gospođo Clausen.
Cim je prekinula vezu, nazvala je bolnicu Lenox Hill,
čiji je broj već prije pronašla. Kad je konačno
dobila centralu, objasnila je da pokušava pronaći
supruga jedne žene koja je na intenzivnoj njezi.
— Spojit ću vas s čekaonicom na intenzivnoj — kazala
joj je telefonistica.
Javila se neka žena. Sušan je pitala je li Justin
Wells ondje.
— Tko zove?
S obzirom daje žena s druge strane oklijevala
odgovoriti, Sušan je sve bilo jasno. Vjerojatno ga
progone novinari, pomislila je. — Doktorica Sušan
Chandler — kazala je. — Gospodin Wells je zatražio
snimku moje jučerašnje emisije pa sam mu je sama
htjela uručiti, ako će u pola sedam još uvijek biti u
bolnici.
Po prigušenom zvuku u slušalici, Sušan je znala da je
žena rukom pokrila mikrofon. Unatoč tome, razabrala
je upućeno pitanje. — Justine, jesi li ti tražio
snimku jučerašnje emisije doktorice Sušan Chandler?
Jasno je čula odgovor. — Glupost, Pamela. Netko zbija
neslane šale.
— Doktorice Chandler, bojim se da je došlo do nekog
nesporazuma.
Da je ne bi prekinuli, Sušan je brzo rekla: —
Ispričavam se. Ali takvu sam poruku dobila od svog
producenta. Žao mi je što sam uz-nemiravala gospodina
Wellsa u ovako teškom času. Smijem li pitati kako je
gospođa Wells?
Nastala je kratka stanka. — Molite za nju, doktorice
Chandler.
Veza se prekinula, a trenutak poslije začuo se glas s
automata kako govori. — Želite li nazvati, prekinite
pa pokušajte ponovno.
Sušan je ostala sjediti zureći u telefon. Je li
zahtjev za snimkom bio šala, a ako jest, zašto? Ili
je Justin Wells doista nazvao, a sada je to želio
poreći pred osobom koju je nazvao Pamela. I opet, ako
je to točno,zašto?
Sušan je shvatila da su to pitanja koja će morati
malo pričekati. Janet je upravo najavila da dolazi
pacijent koji je naručen u tri.
29
Doug Lavton je stajao pred poluotvorenim vratima
maloga ureda koji je Jane Clausen zadržala za sebe u
prostorijama Zaklade obitelji Clau-sen, koja se
nalazila u Chrvslerovoj zgradi. Nije se morao
naprezati da bi je čuo što govori doktorici Sušan
Chandler na telefon.
Dok je slušao, počeo gaje oblijevati znoj. Bio je
poprilično siguran da je upravo on ta stvar o kojoj
je željela popričati s Chandlerovom.
Znao je da je pogriješio na jutrošnjem sastanku.
Gospođa je Clausen stigla rano i on joj je donio
kavu, namjeravajući izgladiti nesporazum, ukoliko se
još ljutila na njega. Često je pio kavu s njom prije
sastanka odbora, koristeći priliku da rasprave o
različitim zahtjevima za pomoć.
Kad je jutros stigao, pred sobom je imala raširenu
hrpu bilježaka. Pogledala ga je hladno i odbojno. —
Nije mi do kave — rekla mu je. — Ti idi. Vidjet ćemo
se u sobi za sastanke.
Čak ni obično: »Hvala, Doug.«
Postojao je jedan dosje koji je posebno privukao
njezinu pozornost, jer ga je pokazala na sastanku i s
njim u vezi postavila mnoga neugodna pitanja. Radilo
se o podacima vezanim za sredstva namijenjena jednom
sirotištu u Gvatemali.
Sve je bilo u redu, pomisli Doug ljutito, a onda sam
sve upropastio. Nadajući se da će prekinuti svaku
daljnju raspravu, poput budale, rekao je: — To je
sirotište Regini bilo osobito važno, gospođo Clausen.
Jednom mi je to spomenula.
Doug je zadrhtao sjetivši se kakav mu je ledeni
pogled uputila gospođa Clausen. Pokušavao se
ispraviti, brzo dodavši: — Htjedoh reći, na jednom od
naših prvih sastanaka vi ste kazali da su to bile
njezine riječi, gospođo Clausen.
Kao i obično, Hubert March, predsjednik, napola je
drijemao, ali Doug je vidio lica ostalih članova
odbora koji su ga začuđeno pogledali kad je Jane
Clausen hladno kazala: — Ne, nikada nisam rekla takvo
nešto.
A sada dogovara sastanak s doktoricom Chandler. Kad
je čuo zvuk telefonske slušalice spuštene na aparat,
Doug Lavton je pokucao na vrata čekajući da se
gospođa Clausen javi. Dugo se nije javila. Baš kad se
spremao ponovno pokucati, začuo je slabo stenjanje pa
se sjurio unutra.
Jane Clausen sjedila je naslonjena na stolac lica
izobličena od bola. Pogledala ga je, odmahnula glavom
i prstom mu pokazala vrata. Znao je što to znači.
Izađi i zatvori vrata za sobom.
Bez riječi ju je poslušao. Nije bilo dvojbe da joj se
stanje pogoršalo. Umirala je.
Otišao je ravno do žene na prijamnom odjelu. —
Gospođu Clausen boli glava — kazao joj je. — Mislim
da joj ne biste trebali pre-spajati telefonske pozive
dok se ne odmori.
Vrativši se u svoj ured, sjeo je za stol.
Primijetivši da su mu dlanovi znojni, izvadio je
maramicu iz džepa, obrisao ih pa ustao i otišao u
zahod.
Ondje je ispljuskao lice hladnom vodom, očešljao
kosu, popravio kravatu pa se pogledao u zrcalo.
Uvijek je bio zahvalan što je po njegovu izgledu —
tamna kosa, čeličnosive oči, plemićki nos — bilo
očito da u sebi ima Lavtonove gene.
Kod majke se još uvijek prepoznavala nekadašnja
ljepota, ali zgrozio se kad se sjetio djeda i bake s
majčine strane i njihovih debelih, bezobličnih
pojava.
Bio je siguran da odjeven u sako i hlače Paula
Stuarta te s crvenkastoplavom kravatom izgleda točno
onako kako treba izgledati savjetnik od povjerenja
koji će voditi poslove pokojne Jane Clausen onako
kako bi ona to željela. Nedvojbeno će po njezinoj
smrti, Hubert March njemu predati rukovođenje
Zakladom.
Do sada je sve išlo kako treba. Neće dopustiti da se
u svojim posljednjim danima Jane Clausen umiješa u
njegovu savršenu zamisao.
3O
U Yonkersu je dvadesetpetogodišnja Tiffanv Smith još
uvijek bila uzbuđena jer je uspjela dobiti dr. Sušan
Chandler i razgovarati s njom, uživo, u eteru. Radeći
kao konobarica u večernjoj smjeni u gostionici
Grotto, bila je poznata po tome da nikada nije
zaboravljala lica gostiju ni što su ranije naručivali
za večeru.
Imena joj pak nisu bila važna tako da ih i nije
pokušavala zapamtiti. Bilo joj je jednostavnije
svakoga zvati »lutko« ili »dušo«.
Otkako joj se cimerica udala, Tiffanv je živjela sama
u malom stanu na drugom katu kuće u vlasništvu dviju
obitelji. Svakoga dana spavala bi gotovo do deset
ujutro, zatim bi u krevetu slušala dr. Sušan i
uživala u prvoj šalici kave.
Kao što je rekla: — Budući da nemam dečka, tješim se
jer znam da i druge žene imaju poteškoća sa svojim
momcima. — Veoma mršava, tapirane plave kose,
duguljastih bistrih očiju, Tiffanv je pomalo
podrugljivo gledala na život, što se nekima svidjelo,
a nekima ne.
Kada je jučer čula kako žena koja je sebe nazvala
Karen razgovara s dr. Sušan o tirkiznom prstenu koji
je dobila na krstarenju od nekog muškarca, odmah se
sjetila Matta Bauera koji joj je poklonio takav
prsten. Kad su prekinuli, pretvarala se da je
ugravirana posveta »Meni pripadaš« glupa i
sladunjava, ali zapravo nije tako mislila.
Osjetivši iznenadnu potrebu, tog je jutra nazvala dr.
Sušan i istoga trenutka zažalila što je rekla da je
Matt jadnik zbog toga što joj je kupio prsten koji je
koštao samo deset dolara. U stvari, bio je lijep i
morala je priznati da je izrekla tu opasku samo zato
što ju je Matt ostavio.
Kako je dan prolazio, Tiffanv je sve češće
razmišljala o tom popodnevu prije godinu dana, koje
je provela s Mattom u Greenwich Villageu. Do četiri,
kad se našminkala, natapirala i spremila na posao,
bilo joj je jasno da se neće sjetiti imena trgovine u
kojoj su kupili prsten.
— Da vidimo — rekla je glasno. — Pošli smo u Village
na ručak, u suši-bar, zatim smo otišli pogledati onaj
glupi film za koji je Matt mislio da je dobar, a ja
sam se pretvarala da mi se sviđa. Ni riječi en-
gleskoga, samo nerazumljivo brbljanje. Zatim smo
šetali i prošli uz tu suvenirnicu, a ja sam rekla:
»Uđimo.« Zatim mije Matt kupio uspomenu.
To je bilo onda kad se Matt ponašao kao da me voli,
pomislila je Tiffanv. Pokušavali smo se odlučiti
između mjedenog majmuna i minijaturnog Taj Mahala, a
vlasnik nam je sve vrijeme stajao na usluzi. Stajao
je iza ostakljene tezge pokraj blagajne kad je ušao
jedan otmjeni muškarac.
Ona ga je odmah primijetila jer se upravo okrenula od
Matta koji je uzeo nešto drugo i čitao etiketu na
kojoj je pisalo zbog čega je taj predmet poseban.
Činilo se da muškarac nije primijetio da su ondje jer
su stajali iza zaslona oslikanog devama i piramidama.
Nije čula što je muškarac rekao, ali vlasnik je uzeo
nešto iz ostakljene tezge kraj blagajne.
Frajer je bio prava lutka, pomisli Tiffanv, sjećajući
se još uvijek privlačnog muškarca kojega je tog dana
vidjela u trgovini. Ostavio
je na nju dojam čovjeka koji se druži s ljudima o
kojima je ona samo čitala u novinama. Nije poput onih
kretena koji se prežderavaju u Grottu, pomisli.
Sjetila se njegovog iznenađenog pogleda kada se
osvrnuo i vidio nju kako ondje stoji. Kada je čovjek
otišao, vlasnik je rekao: — Gospodin je kupio
nekoliko ovakvih prstena za svoje prijateljice. Možda
ih želite pogledati.
Bio je lijep, pomislila je Tiffanv, a znala je daje
Matt po iznosu koji se pojavio na kasi vidio da košta
samo deset dolara pa nije oklijevala da mu kaže kako
bi ga rado imala.
Zatim nam je vlasnik pokazao ugraviranu posvetu,
sjetila se Tiffanv, našto je Matt pocrvenio i rekao
da je zgodna, a ja sam pomislila da je to možda znak
da sam konačno našla stalnoga momka.
Tiffanv je iscrtala obrve i uzela maškaru. A onda smo
prekinuli, pomisli tužno. Sjetno je pogledala
tirkizni prsten koji je držala u kutijici od
slonovače, koju je djed kupio baki dok su bili na
medenom mjesecu na slapovima Nijagare. Izvadila ga je
i s užitkom promatrala. Neću ga poslati dr. Sušan,
pomisli. Tko zna? Možda me Matt jednom nazove. Možda
još uvijek nema stalnu djevojku.
Ali obećala sam dr. Sušan da ću joj ga poslati,
podsjeti se. Što da radim? Stani malo! Tiffanv je
razmislila. Dr. Sušan je zapravo zanimalo gdje se
nalazila trgovina. Pa umjesto da joj pošaljem prsten,
možda joj mogu pomoći tako da joj opišem gdje se
otprilike nalazila ta trgovina. Sjećam se da je s
druge strane ulice bila pornotrgovina, a prilično sam
sigurna da je bila samo nekoliko blokova udaljena od
postaje podzemne željeznice. Ona je pametna. Naći će
je pomoću tih podataka.
Vesela što je donijela ispravnu odluku, Tiffanv je
stavila plave viseće naušnice. Zatim je sjela i
napisala dr. Sušan pisamce opisujući po sjećanju
mjesto gdje se nalazila trgovina, uz objašnjenje
zašto je zadržala prsten. Pisamce je potpisala s
»Vaša iskrena obožavateljica, Tiffany«.
Tada je već po običaju kasnila pa nije stigla
odnijeti pismo na poštu. Pomislila je na zaboravljeno
pismo dok je gnjavatore u Grottu posluživala četirima
porcijama podgrijanih lazanja. Nadam se da će opeci
jezik, pomisli, ionako koriste jezike samo da bi se
žalili.
Misleći na njihove jezike pala joj je na um jedna
zamisao. Sutra će nazvati dr. Sušan, umjesto da joj
pošalje pismo. Kad bude u programu, moći će reći da
se želi ispričati zbog one glupe primjedbe o jef-
tinom prstenu, da je to kazala samo zato jer joj Matt
toliko nedostaje. Bio je tako drag momak i može li
joj dr. Sušan dati neki prijedlog kako bi se ponovno
zbližili? Prošle ga je godine zvala, ali nije
odgovorio na njezine pozive, no bila je gotovo
sigurna da još nema nikoga drugoga.
Tiffanv je sa zadovoljstvom primijetila kako je jedan
gost pojeo zalogaj lazanja pa zgrabio čašu vode. Tako
ću možda dobiti koji besplatan savjet, a možda će
Mattova majka ili neki prijatelj slušati emisiju pa
će čuti njezino ime i reći mu, a on će me, polaskan,
nazvati.
Sto može izgubiti? — Tiffanv se pitala okrećući se
prema stolu novopridošlih gostiju, ljudi čija imena
nije znala, ali za koje je znala da ostavljaju
bijednu napojnicu.
31
Alex Wright živio je u smeđoj četverokatnici u
Istočnoj sedamdeset četvrtoj ulici koja je bila
njegova od djetinjstva. Kuća je još uvijek bila
namještena kao u doba njegove majke, s tamnim, teškim
viktorijan-skim stolovima, kredencima, ormarima za
knjige, debelo tapeciranim kaučima i brokatom
presvučenim stolicama, antiknim perzijskim sagovima i
vrijednim umjetničkim predmetima. Posjetitelji su
govorili o zdanju vječne ljepote s prelaska stoljeća.
Čak je i četvrti kat, koji je bio uređen Alexu za
igranje, ostao isti. Neki ugrađeni ormari, naručeni
od tvornice namještaja Schwartz, bili su tako posebni
da su spominjani u jednom broju časopisa Archi-
tectural Digest.
Alex je govorio da kuću nije preuredio samo iz jednog
razloga. Jednom se namjerava oženiti, a kad se to
dogodi, sve promjene prepušta ženi. Kad je jednom
prilikom to izjavio, jedan ga je prijatelj za-
dirkivao: — Pretpostavimo da joj se sviđa moderan
namještaj ili nešto obično i psihodelično?
Alex se nasmijao i odgovorio. — U tom slučaju, nikada
ne bi dobila ulogu zaručnice.
Živio je jednostavno, nikada mu nije bilo ugodno s
mnogo posluge u kući jer su mu i mama i tata slovili
kao zahtjevni poslodavci. Dok je bio dijete, mučila
su ga stalna promjena posluge i nezadovoljna gunđanja
koja je načuo. Sada je imao samo Jima, vozača, i
Margueritu,
veoma vrijednu i, hvala Bogu, tihu domaćicu. Dolazila
je u 78. ulicu svako jutro točno u pola devet, na
vrijeme da Alexu priredi doručak, a ostajala je do
večere koju bi skuhala kad je odlučio ostati kod
kuće, što nije bilo češće od dva puta tjedno.
Neoženjen, zgodan, poželjan zbog bogatstva obitelji
Wright, Alex se čvrsto usidrio na najvišoj društvenoj
ljestvici. Usprkos tome uspio se zadržati dalje od
javnosti, jer koliko je god uživao u zanimljivim
večerama, toliko je mrzio svraćati na sebe pozornost
i uvijek je izbjegavao velika društvena događanja
koja su nekima bila zabavna.
U utorak je veći dio dana proveo za radnim stolom u
sjedištu Zaklade, zatim je kasno popodne u klubu s
prijateljima igrao skvoš. Nije još točno znao što će
raditi navečer i uputio je Margueritu da mu priredi,
kako ju je on nazivao, »možebitnu večeru«.
Tako je, kad je u pola sedam došao kući, prva stvar
bila provjeriti čega ima u hladnjaku. Posuda izvrsne
Margueritine pileće juhe bila je spremna da je stavi
u mikrovalku, a salata i narezana piletina da napravi
sendvič.
Zadovoljno kimajući, Alex je pošao do stolića s pićem
u knjižnici, odabrao bocu Bordeauxa i natočio si
čašu. Baš je počeo piti kad je zazvonio telefon.
Bila je uključena sekretarica pa je odlučio preko nje
primiti pozive. Začudio se kad se predstavila Dee
Chandler Harriman. Njen dubok, ugodan glas odavao je
neodlučnost.
— Alexe, nadam se da se ne ljutite. Molila sam tatu
da mi da vaš kućni broj. Samo sam vam htjela
zahvaliti na ljubaznosti onoga dana na zabavi kod
Binky i tate. U posljednje vrijeme nisam baš dobre
volje pa te mi, iako toga niste svjesni, veoma
pomogli samim time što ste bili tako ljubazni.
Pokušat ću odagnati svoju tugu time što ću sljedeći
tjedan otići na krstarenje. U svakom slučaju, hvala
vam. Jednostavno sam vas morala nazvati. Ah, usput,
samo da znate, moj broj je 310-555-6347.
Pretpostavljam da ne zna da sam njezinu sestru pozvao
na večeru, pomisli Alex. Dee je divna, ali Sušan je
mnogo zanimljivija. Popio je još jedan gutljaj vina i
sklopio oči.
Da, Sušan Chandler je zanimljiva. Zapravo, cijeli dan
misli na nju.
32
Malo prije četiri, Jane Clausen nazvala je Sušan da
joj kaže da ne može doći na dogovoreni sastanak. —
Bojim se da se moram odmarati — ispričavala se.
— Čini mi se da niste baš dobro, gospođo Clausen —
kazala je Sušan. — Zar ne biste trebali otići
liječniku?
— Ne. Jedan sat odmora čini čuda. Samo mi je žao što
sam propustila priliku da danas popričam s vama.
Sušan joj je kazala da, ako želi, može doći i
poslije. — Još dugo ću biti ovdje. Moram nadoknaditi
dosta uredskih poslova — uvjeravala ju je.
Tako je u šest sati, kad je Jane Clausen došla na
sastanak, još uvijek bila u uredu. Blijedo lice
njezine gošće samo je učvrstilo Susani-no uvjerenje
daje žena ozbiljno bolesna. Najbolje što joj se može
dogoditi bilo bi da sazna istinu o Regininu nestanku,
pomisli.
— Doktorice Chandler — počela je gospođa Clausen,
pomalo oklijevajući.
— Molim vas, zovite me Sušan. »Doktorica Chandler«
zvuči tako službeno — kazala je Sušan s osmijehom.
Jane Clausen je kimnula. — Nije lako odbaciti stare
navike. Cijeloga je života moja majka našu susjedu,
koja joj je bila najbliskija prijateljica, zvala
gospođa Crabtree. Pretpostavljam da sam i previše te
ukočenosti pokupila od nje. Regina isto tako. Nije
bila društvena. — Na trenutak je spustila pogled, a
zatim pogledala Sušan ravno u oči. — Jučer ste
upoznali mog odvjetnika, Douglasa Lavtona. Što
mislite o njemu?
Pitanje je iznenadilo Sušan. Ja sam ta koja bi ga
trebala uso-siti, pomisli kiselo. — Izgledao je
uzrujan — kazala je, odlučivši biti otvorena.
— I iznenadilo vas je što nije ostao čekati sa mnom?
— Da, je.
— Zašto vas je to iznenadilo?
Sušan nije trebala razmišljati što će odgovoriti. —
Zato jer je postojala velika vjerojatnost da ćete
sresti ženu koja bi mogla baciti malo svjetla na
nestanak vaše kćeri, možda čak ženu koja je mogla
opisati čovjeka koji bi mogao imati veze s njezinim
nestankom. To je za
vas mogao biti veoma važan trenutak. Očekivala bih od
njega da ostane uz vas i bude vam oslonac.
Jane Clausen je kimnula. — Točno, Sušan. Douglas
Lavton mi sve vrijeme govori da nije poznavao moju
kćer. A danas sam po nečemu što je jutros rekao
zaključila da ju je poznavao.
— Zašto bi lagao o tome? — pitala je Sušan.
— Ne znam. Danas sam nešto provjeravala. Lavtonovi iz
Phi-ladelphije doista su njegovi bratići i sestrične
u drugom koljenu, ali kažu da ga se jedva sjećaju. On
je pak, s druge strane, naširoko govorio o svojoj
prisnosti s njima. Ispada da je njegov otac, Ambrose
Lavton, bio ništarija i daje za nekoliko godina
spiskao nasljedstvo i potom nestao.
Jane Clausen je govorila polako, namrštivši se od
dubokog razmišljanja. Riječi su joj bile odmjerene. —
Douglas je zaslužan što je dobio stipendiju na
Stanfordu, a zatim i na Pravnom fakultetu sveučilišta
Columbia. Neprijeporno, veoma je inteligentan. Dok je
radio za Kanea i Rossa, to mu je bilo prvo radno
mjesto, mnogo je putovao. Ima dara za jezike, što je
bio jedan od razloga da je tako brzo napredovao do
rukovodećeg položaja kad se zaposlio u tvrtki Huberta
Marcha. Danas je član upravnog odbora naše zaklade.
Nastoji biti poštena, pomisli Sušan, ali nije samo
zabrinuta — boji se.
— Bit je u tome, Sušan, da sam dobila dojam da
Douglas dobro poznaje svoje rođake. Kad malo bolje
razmislim, to je kazao tek kad sam ja rekla da sam
izgubila vezu s njima. Danas sam ga ulovila da
prisluškuje naš razgovor. Vrata nisu bila do kraja
zatvorena i vidjela sam njegov odraz u staklenoj
vitrini. Bila sam zaprepaštena. Zašto bi to činio? Iz
kojih me razloga uhodi?
— Jeste li ga pitali?
— Nisam. Nisam imala vremena i nisam bila
raspoložena suočiti se s njim. Neću da postane
oprezan. Dat ću provjeriti jedan zahtjev za
sredstvima. 0 njemu smo raspravljali na današnjem
sastanku, radi se o sirotištu u Gvatemali. Određeno
je da sljedeći tjedan Doug otputuje onamo i podnese
izvještaj na sljedećem upravnom odboru. Postavila sam
pitanje o visini sredstava koja dajemo, a Douglas je
bubnuo da mu je Regina kazala da joj je to najdraža
donacija. To je rekao kao da su to temeljito
pretresli.
— A sada poriče da ju je poznavao.
— Da, Sušan, morala sam vam se povjeriti, jer sam
odjednom shvatila mogući razlog zbog kojeg je Douglas
Lavton jučer odjurio iz ovog ureda.
Sušan je znala što će joj Jane Clausen reći — da se
Douglas Lavton bojao suočiti s »Karen«.
Nakon nekoliko minuta, Jane Clausen je otišla. —
Mislim da će sutra ujutro moj liječnik zahtijevati da
odem u bolnicu na daljnje liječenje — rekla je na
odlasku. — Htjela sam da prvo vi to saznate. Znam da
ste svojedobno bili zamjenica okružnog tužitelja.
Iskreno govoreći, ne znam jesam li vam razotkrila
svoje sumnje zato da mi kažete svoje mišljenje kao
psiholog ili da vas kao bivšeg sudskog službenika
molim da razmislite o pokretanju istrage.
33
Dr. Donald Richards napustio je studio odmah nakon
emisije, prekasno se sjetivši da će mu Rena
pripremiti ručak.
Pronašao je telefonsku govornicu i okrenuo svoj broj.
— Zaboravio sam reći, imam jednu vijest za vas —
kazao je Reni skrušeno.
— Doktore, zašto mi to činite svaki put kad vam
pripremam nešto toplo?
— To me je i moja žena uvijek pitala. Možete li to
ostaviti na toplom ili tako nešto? Doći ću za
otprilike sat vremena.
Nasmijao se u sebi. A potom je, shvativši zašto ga
bole oči, skinuo naočale za čitanje i spustio ih u
džep.
Kada je za otprilike sat i pol došao u svoj ured,
Rena mu je donijela ručak. — Stavit ću pladanj na vaš
stol, doktore — kazala je.
U dva sata došla mu je jedna užasno anoreksična
tridesetogodišnja poslovna žena. Došla je već četvrti
put i doktor Richards ju je slušao i radio bilješke.
Pacijentica se konačno počela otvarati, govorila je o
bolnom iskustvu koje je proživljavala kao dijete jer
je bila debela i nikako nije uspijevala ustrajati na
dijeti. — Voljela sam jesti, a kad sam se pogle-
dala u zrcalo i vidjela što činim sama sebi, počela
sam mrziti svoje tijelo, zatim sam zamrzila hranu
koja mi to čini.
— Još uvijek mrzite hranu?
— Gadi mi se, ali ponekad pomislim kako bi bilo divno
uživati u jelu. Izlazim s nekim, s nekim tko mi je
veoma važan i znam da ću ga izgubiti ako se ne
promijenim. Rekao mi je da mu je muka kad vidi kako
brljam hranu po tanjuru.
Motivacija, pomisli Don. To je uvijek prvi,
najvažniji korak prema svakoj promjeni. Glavom mu je
proletjela slika Sušan Chandler.
Kad je u deset do tri ispratio svoju pacijenticu,
nazvao je Sušan Chandler, pretpostavljajući da i ona
dogovara sastanke s pacijentima kao i on — s
pacijentom se zadržiš pedeset minuta, a prije slje-
dećeg pacijenta imaš deset minuta odmora.
Njezina mu je tajnica rekla da razgovara na telefon.
— Pričekat ću — kazao je.
— Bojim se da je čeka još jedan poziv.
— Pričekat ću.
U četiri minute do tri htio je odustati jer ga je već
čekao drugi pacijent naručen za tri. Tada se javio,
pomalo zadihan, Susanin glas. — Doktore Richardse? —
kazala je.
— Ako si na poslu, ne znači da me ne možeš zvati Don.
Sušan se nasmijala. — Oprosti. Drago mije da si
nazvao. Kod
mene je malo gužva, ali htjela sam ti zahvaliti što
si bio divan gost.
— A ja sam ti htio zahvaliti na dobrom
predstavljanju. Moj je izdavač bio presretan kad me
je čuo kako dva dana u tvojoj emisiji govorim o
svojoj knjizi. — Pogledao je na sat. — Dolazi mi
sljedeći pacijent, vjerojatno i tebi, idemo raditi.
Možemo li večeras izaći na večeru?
— Večeras ne. Moram dokasna raditi.
— Sutra navečer?
— Može, bit će mi drago.
— Recimo oko sedam, a sutra ću te nazvati na posao
kad pronađem pravi lokal.
Pravi pravcati sastanak, pomislio je. Ali prekasno.
— Bit ću ovdje cijelo popodne — kazala mu je Sušan.
34
Dee Chandler Harriman nazvala je Alexa Wrighta u
određeno vrijeme, nadajući se da će ga uhvatiti kod
kuće. Nazvala ga je iz ureda modne agencije na
Beverlv Hillsu petnaest do četiri. To je značilo da
je u New Yorku petnaest do sedam, vrijeme kada bi
Alex mogao biti kod kuće, mislila je. Kad se nije
javio, zaključila je da je vani na večeri i da bi je
mogao nazvati poslije kad se vrati.
Nadajući se tome, s posla je otišla ravno u svoj stan
u Palo Verdeu i u sedam je bezvoljno pripremala
večeru, pečena jaja, tost i kavu. U posljednje dvije
godine gotovo ni jednu večer nisam provela kod kuće,
pomisli. Nisam mogla bez Jacka. Morala sam ići među
ljude. Ali večeras nije tako osamljena, više je
uznemirena i dosađuje se, zaključi.
Umorna sam od posla, Dee si je priznala. Spremna sam
vratiti se u New York. Ali ne i preuzeti novi posao.
— Nisam u stanju ni pošteno ispeći jaja — požalila se
na glas, kad je shvatila da je tavica na prejakoj
vatri i da su jaja postala smeđa. Sjetila se kako se
Jack zafrkavao u kuhinji. To je još nešto u čemu je
Sušan bolja, pomisli. Ona dobro kuha.
Ali to umijeće nije uvijek prijeko potrebno. Ona koja
se uda za Alexa Wrighta neće se morati brinuti o
receptima i kupovanju namirnica, kazala je sama sebi.
Odlučila je večerati u dnevnoj sobi i baš je
postavljala stol kad je zazvonio telefon. Zvao je
Alex Wright.
Kada je poslije deset minuta odložila slušalicu, Dee
se smiješila. Zvao ju je jer se zabrinuo. Rekao je da
mu je djelovala tako potišteno daje pomislio kako bi
rado popričala s nekim. Kazao joj je da je sa Sušan
proveo ugodnu večer i da je namjerava pozvati na
večeru koja se priređuje u subotu povodom pomoći koju
je Wrightova zaklada dodijelila Narodnoj knjižnici u
New Yorku.
Dee je čestitala samoj sebi što tako brzo misli.
Rekla mu je da će prije puta u Costa Ricu, odakle
kreće na krstarenje, svratiti u New York i ondje
provesti vikend. Alex je shvatio poruku pa je i nju
pozvao na večeru.
Uostalom, uvjeravala se Dee, spremajući pladanj s već
ohlađenim jelom, to nije isto kao da je Sušan s njim
u vezi.
35
Kad je Jane Clausen u utorak navečer napustila njezin
ured, Sušan je nastavila sređivati papire gotovo do
sedam. Zatim je nazvala Jeda Gea-nyja doma. — Problem
— kazala je žustro — nazvala sam Justina Wel-lsa da
se dogovorimo kako da mu dostavim snimku jučerašnje
emisije, ali on neće priznati da ga je naručio.
— Zašto je onda tražio da je pošaljemo na njegovo
ime? — pitao je Geany, logično razmišljajući. —
Sušan, mogu ti reći ovo. Bez obzira na to tko je taj
čovjek, bio je uzrujan. Možda Wells ne želi da se zna
da se on zanima za vrpcu. Ili više ne postoji razlog
zbog kojega bi je želio. To je moguće. Sada se
vjerojatno boji da ćemo mu poslati račun. U stvari,
prvo je tražio samo dio s pozivima slušatelja.
Zapravo, mislim da ga je samo to zanimalo.
— Žena koju je jučer na Park aveniji udario kombi,
njegova je supruga — kazala je Sušan.
— Je li ti jasno što sam mislio? Druge su mu stvari
na pameti, jadan čovjek.
— Vjerojatno imaš pravo. Vidimo se sutra. — Poklopila
je slušalicu i sjela razmišljajući o spletu
okolnosti. Sastat ću se s Justi-nom Wellsom na ovaj
ili onaj način, odlučila je, a sada idem preslušati
dio jučerašnje emisije s pozivima slušatelja.
Iz torbe je izvadila kasetu, stavila je u kasetofon
na strani B i pritisnula gumb za brzo premotavanje.
Kad je došla do poziva slušatelja, zaustavila je
vrpcu, pritisnula PLAY i počela pozorno slušati. Svi
su pozivi bili bezvrijedni osim poziva žene duboka
glasa koja se predstavila kao »Karen« i koja je
pričala o tirkiznom prstenu.
To mora da je bio poziv za koji se zanimao Justin
Wells — ili tko god to bio, pomisli, ali dan je bio
naporan i sada nisam u stanju otkriti što bi to bilo.
Uzela je kaput, ugasila svjetlo i zaključala uredska
vrata pa krenula hodnikom prema dizalu.
Ovdje bi trebali staviti bolju rasvjetu, zaključila
je. Neddin je ured bio u potpunom mraku, a i
prostrano predvorje bilo je mračno. Nesvjesno je
ubrzala korak.
Dan je bio naporan i namjeravala je uzeti taksi. Ipak
se predomislila i osjećajući se čilo, pješice krenula
kući. Putem se uhvatila kako razmišlja o posjetu Jane
Clausen i njezinoj sumnji u Douglasa
Laytona. Gospođa Clausen očito je veoma bolesna. Je
li to utjecalo na njezin stav prema Lavtonu? Sušan se
pitala.
Moguće je da je Layton jučer imao sastanak koji nije
mogao odgoditi, pomisli, a možda je jutros samo čekao
da gospođa Clausen završi razgovor pa da onda uđe u
njezin ured.
Gospođa Clausen je vjerovala da je poznavao Reginu,
ali to nije htio priznati, a što s tim? Sušan je na
pamet palo ime Chrisa Rya-na. Chris Ryan, umirovljeni
agent FBI-ja s kojim je surađivala dok je radila u
javnom tužiteljstvu okruga Westchester, sada je imao
vlastitu zaštitarsku tvrtku. Mogao bi se potajno
raspitati o Lavtonu. Odlučila je ujutro stupiti u
vezu s gospođom Clausen i to joj predložiti.
Dok je hodala, Sušan je gledala oko sebe. Uske ulice
Green-wich Villagea uvijek su je oduševljavale.
Svidio joj se spoj mirnih ulica i zgrada s početka
stoljeća i gužva glavnih prometnica koje bi se izne-
nada pojavile ili promijenile smjer poput planinskih
potoka.
Hodajući, uhvatila se kako pogledom pretražuje
okolicu ne bi li ugledala suvenirnicu sličnu onoj
koju je današnja slušateljica — Tif-fany —
spominjala. Zapravo, nije mnogo razmišljala o njoj.
Tiffany je tvrdila da i ona ima tirkizni prsten,
sličan onomu koji je spominjala »Karen« i rekla je da
joj gaje dečko kupio u Greenwich Villageu. Samo neka
ga pošalje, molila je Sušan. Kad bih ga samo mogla
usporediti s onim koji mi je dala gospođa Clausen.
Tada bi, kad bi se ustanovilo da su jednaki, i da je
načinjen ovdje negdje, to bio prvi korak ka rješenju
Reginina nestanka.
Čudno koliko šetnja po svježem zraku može razbistriti
um, pomisli Sušan stigavši pred ulazna vrata. Našavši
se u stanu, učinila je sve ono što je namjeravala
učiniti prošlu večer. Presvukla se, obukla kaftan,
pošla do hladnjaka i izvadila sastojke za salatu koju
je počela pripremati prije neočekivanog poziva Alexa
Wrighta.
Večeras sigurno ostajem kod kuće, odlučila je
izvadivši iz ormara paketić tjestenine. Dok se
grijala voda za tijesto i u mikrovalnoj pećnici
odmrzavao umak od majčine dušice i rajčice, sjela je
za računalo i pregledala elektroničku poštu.
Ništa vrijedno spomena osim nekoliko osvrta na
zanimljivo gostovanje dr. Richardsa uz prijedlog da
ga opet pozove kao gosta. Nagonski je pogledala ima
li Richards web stranicu.
Imao je. S posebnim zanimanjem, Sušan se usredotočila
na njegove osobne podatke: dr. Donald Richards, rođen
u Darienu u Con-necticutu, odrastao na Manhattanu,
pohađao sveučilište, diplomirao na Yaleu, na Harvardu
završio medicinu i doktorirao kliničku psihologiju,
magistrirao kriminalistiku na Sveučilištu New York.
Otac — pokojni dr. Donald R. Richards; majka
Elizabeth "VVallace Richards iz Tuxedo Parka, država
New York. Nema braće ni sestara. Oženjen Kathrvn
Carver (pokojna).
Slijedio je dugi popis objavljenih članaka, kao i
osvrta na njegovu knjigu Nestale žene. Zatim je Sušan
naišla na jedan podatak koji ju je začudio. U kratkoj
biografiji bilo je navedeno da je dr. Richards proveo
godinu dana, između druge i treće godine studija, na
prekooceanskom brodu radeći kao pomoćnik upravitelja,
dok je pod rubrikom »slobodno vrijeme« stajalo da
često odlazi na kraća krstarenja. Naveo je da mu je
najmiliji brod Gabrielle uz napomenu da je na tom
brodu upoznao svoju ženu.
36
Pamela je gotovo do ponoći ostala s Justinom Wellsom
u čekaonici ispred intenzivne njege bolnice Lenox
Hill. Tada se pojavio liječnik i preporučio im da
pođu kući. — Stanje vaše žene donekle se stabilizira-
lo — kazao je Justinu. — Može se dogoditi da njezino
stanje tjednima ostane nepromijenjeno. Nećete joj
učiniti uslugu ako se sami razbolite.
— Je li pokušala još nešto reći? — pitao je Justin.
— Ne, ni neće tako skoro. Ne dok je u tako dubokoj
komi. Čini se kao da se Justin plaši da ne progovori.
Što to znači?
— pitala se Pamela, a onda zaključila da je toliko
umorna da joj se pričinjaju stvari. Uhvatila je
Justina za ruku. — Idemo — rekla je odlučno. — Uzet
ćemo taksi pa ću te odvesti kući.
Kimnuo je i poput poslušnog djeteta dopustio da ga
odvede. Za vrijeme kratke vožnje do ugla 5. i 81.
ulice nije progovorio ni riječi, sjedio je naslonjen,
sklopljenih ruku, pokunjeno kao da je sva snaga
ishlapjela iz njegovoga snažnog tijela.
— Stigli smo, Justine — kazala je Pamela kad se taksi
zaustavio i kad mu je vratar otvorio vrata.
Okrenuo se i pogledao je tupim pogledom. — Svemu sam
ja kriv — kazao je. — Nazvao sam Carolvn malo prije
nesreće. Znam da sam je uzrujao. Vjerojatno nije
pazila na promet. Ako umre, osjećat ću se kao da sam
je ja ubio.
Izašao je iz taksija prije no što je Pamela uspjela
odgovoriti. A što sam mu mogla reći? — pitala se. Ako
je Justin mislio na neki od svojih ispada ljubomore i
nepovjerenja, onda mora da je Carolvn doista bila
uzrujana i rastresena.
Ali valjda nije bila toliko luda da mu pokaže
tirkizni prsten i ispriča priču o čovjeku koji joj ga
je dao, ili je? I zašto bi, za ime Boga, on tražio
snimku emisije Pitajte dr. Sušan — pitala se. To
uopće nije imalo smisla.
Dok je taksi čekao iza jednog automobila koji se
pokušavao parkirati, Pameli je na um pala druga
mogućnost. Je li moguće da je stara žena na
televiziji imala pravo, da je Carolvn gurnuta? Ako je
to točno, je li Justin, iz samo njemu poznatih
razloga, pokušavao stvoriti uvjerenje da je bila
rastresena i da je nesvjesno koraknula pred kombi?
Tada se Pamela nečega sjetila, nečega što je sve
vrijeme zanemarivala. Prije dvije godine, prije nego
što je krenula na krstarenje, Carolvn je rekla: —
Justina muče tako duboke sumnje u našu vezu da ga se
ponekad plašim.
37
Ponekad bi noću dugo šetao. Činio je to onda kad su
se stvari razvile do one točke da je bilo prijeko
potrebno smanjiti napetost. Popodne je prošlo
prilično dobro. Smrt starca iz suvenirnice prošla je
mirno. 0 njegovoj smrti nije ništa rečeno na
večernjim vijestima, pomisli, što vjerojatno znači da
kad se trgovina nije ponovno otvorila, nitko nije to-
liko mario da ode pogledati je li sve u redu.
Večeras je jedino želio besciljno hodati gradskim
ulicama pa se prilično iznenadio kad se našao u
blizini ulice Downing. Sušan Chan-dler živi u ulici
Downing. Gdje je sada? — pitao se. Shvatio je da nje-
gov večerašnji dolazak ovamo, pogotovo ovako
nehotice, znači da joj ne smije i dalje dopustiti da
stvara pomutnju.
Od jučer ujutro morao je ukloniti dvoje ljudi — Hildu
Johnson i Abdula Parkija, a ni jedno od njih nije
namjeravao ubiti. Treća, Carolvn Wells ili će
umrijeti ili će i nju morati ukloniti bude li se
ikada oporavila. Iako nije znala njegovo pravo ime,
bude li mogla govoriti, nije sumnjao da će
liječnicima i policiji reći da ju je gurnuo Owen
Adams, čovjek kojega je upoznala na krstarenju.
Iako je moguća opasnost bila neznatna, budući da se
preko isprava koje su glasile na Owena Adamsa nije
moglo doći do njega, nije si mogao dopustiti da
stvari odu tako daleko. Prava je opasnost u tome što
ga je Carolvn prepoznala pa bude li se oporavila, ne
treba ni spominjati što bi se moglo dogoditi. Mogli
bi se slučajno sresti na nekom domjenku ili u
restoranu. New York je velik grad, ali krugovi se
preklapaju, a staze isprepleću. Svašta je moguće.
Naravno, sve dok je u komi, ne predstavlja neposrednu
opasnost. Prava bi opasnost mogla biti Tiffanv,
djevojka koja se danas javila u emisiju dr. Sušan
Chandler. Hodajući ulicom Downing, proklinjao je sam
sebe. Sjetio se svog lanjskog odlaska u Parkijevu
trgovinu, mislio je da nema nikoga. S pločnika nije
mogao vidjeti mladi par koji je stajao iza zaslona.
U trenutku kad ih je spazio, shvatio je da je
pogriješio. Djevojka, jedna od onih napadnih
privlačnih mladih žena, promatrala gaje jasno mu
dajući do znanja da je zgodan. To ne bi bilo važno,
ali bio je siguran da bi ga prepoznala da ga ponovno
vidi. Ako je Tiffanv bila ta koja je danas nazvala
Pitajte dr. Sušan i ispričala priču o prstenu, a
Tiffanv i djevojka iz trgovine ista su osoba, mora je
ušutkati. Sutra će pronaći način da od Sušan Chandler
sazna je li joj ta osoba Tiffanv poslala prsten, a
ako jest, što je uz to napisala.
Još jedno pero na vjetru, pomisli. Kad će to
završiti? Jedno je sigurno. Mora zaustaviti Sušan
Chandler do sljedećeg tjedna.
38
U srijedu ujutro, Oliver Baker bio je uzrujan što se
nalazi u policijskoj postaji i istodobno uzbuđen
ulogom svjedoka. Ponedjeljak navečer proveo je puneći
glavu ženi i kćerima, tinejdžerkama, pričom kako bi
on prvi počeo prelaziti ulicu i da bi njega udario
kombi da je bio samo
V
nekoliko stopa bliže zavoju. U ponedjeljak su zajedno
gledali vijesti u pet, šest i jedanaest sati, na
kojima se pojavio Oliver i kao svjedok dao izjavu. —
Idem ja tako kad, za ime Božje, vidim kako ju je
udario kombi — kazao je novinaru. — Hoću reći, vidio
sam njezin pogled. Ležala je na leđima i u tom
djeliću sekunde bila je svjesna da će je udariti.
Miran, udvoran čovjek pedesetih godina, Oliver, bio
je poslovođa u supermarketu D'Agostino's i veoma je
volio svoj posao. Uživao je u tome da bolje kupce
poznaje po imenu i da im može postaviti osobna
pitanja poput: — Kako se Gordonu sviđa u prvom
razredu, gospođo Lawrence?
Kad se vidio na televiziji, bio je to najuzbudljiviji
doživljaj koji je Oliver ikada iskusio, a sada kad su
ga pozvali na policiju da dopuni svoj iskaz o
nesreći, stvar je postala još uzbudljivija.
Sjedio je na klupi u 19. policijskoj postaji i čekao
držeći u rukama meki šešir od tvida koji mu je brat
kupio u Irskoj. Gledajući okolo spuštena pogleda,
palo mu je na pamet da bi netko mogao pomisliti da je
on u nevolji ili da mu je možda rođak u zatvoru.
Pomislivši to, stisnuo je usne i rekao si da to
večeras ne smije zaboraviti ispričati Betty i
djevojkama.
— Kapetan Shea će vas sada primiti, gospodine. —
Dežurni narednik mu je preko pulta prstom pokazao
zatvorena vrata.
Oliver je brzo ustao, popravio ovratnik jakne i
brzim, ali bojažljivim korakom, krenuo prema
kapetanovu uredu.
Na Shein odlučni poziv »Uđite« pritisnuo je kvaku i
polagano otvorio vrata kao da se boji da bi nekoga
mogao nehotice udariti. Ali već sljedećeg trenutka,
sjedeći s druge strane kapetanova stola, Oliver je
bez oklijevanja zaneseno pričao svoju sada već dobro
poznatu priču.
— Niste stajali odmah iza gospođe Wells? — prekinuo
ga je Shea.
— Ne, gospodine. Bio sam malo lijevo.
— Jeste li je uopće primijetili prije nesreće?
— Zapravo nisam. Bilo je mnoštvo ljudi na križanju.
Kad sam došao onamo, upravo se upalilo crveno svjetlo
pa se do trenutka kad se svjetlo opet trebalo
promijeniti ondje stvorila poprilična gužva.
Ovo ne vodi nikamo, pomisli Tom Shea. Oliver Baker
bio je deseti svjedok kojega je ispitao i poput
većine izjava i njegova se priča malo razlikovala od
ostalih. Hilda Johnson bila je jedina koja je od-
lučno tvrdila da je netko gurnuo Carolvn Wells, a
Hilda je bila mrtva. Među prolaznicima je vladalo
potpuno neslaganje oko činjenice je li gospođa Wells
nešto nosila ili ne. Dvoje je bilo prilično sigurno
da su primijetili smeđu omotnicu, troje nije bilo
sigurno, a ostali su bili sigurni da omotnica nije
postojala. Samo je Hilda bila ustrajna tvrdeći da je
netko istrgnuo smeđu omotnicu ispod žrtvine ruke dok
ju je gurnuo.
Oliver je gorljivo nastavio svoju priču. — Da vam
kažem nešto, kapetane, jučer sam ružno sanjao,
misleći na tu ženu ispruženu na cesti.
Kapetan Shea mu se ljubazno nasmiješio, potičući ga
da nastavi.
— Hoću reći — dodao je Oliver — baš sam pričao
Betty... — Zastao je. — Betty je moja žena. Baš sam
pričao Betty da je sirota žena vjerojatno išla nešto
obaviti, možda je išla na poštu i kad je odlazila od
kuće nije bila ni svjesna toga da je možda više
nikada neće vidjeti.
— Zašto mislite da je išla na poštu? — upita ga Shea
naglo.
— Zato jer je pod rukom držala frankiranu smeđu
omotnicu.
— Jeste li sigurni?
— Da, siguran sam. Mislim da joj je skoro ispala jer
baš kad se promijenilo svjetlo, počela se okretati i
tada je izgubila ravnotežu. Čovjek iza nje pokušao ju
je zadržati, mislim, i zato je slučajno uzeo
omotnicu. Stara je gospođa sve krivo shvatila. Pitam
se je li to čovjek poslao? Ja bih to učinio.
— Jeste li ga pogledali, tog čovjeka koji je uzeo
omotnicu? — pitao je Shea.
— Ne, nisam mogao skinuti pogled s gospođe Wells.
— Čovjek koji je uzeo omotnicu, je li pokušao pomoći?
— Ne, mislim da nije. Mnogi ljudi su se okrenuli na
drugu stranu, jedna se žena skoro onesvijestila.
Nekoliko muškaraca potrčalo je u pomoć, očito su
znali što treba raditi i svima su govorili neka se
odmaknu.
— Ne možete se sjetiti kako je čovjek izgledao, onaj
koji je uzeo omotnicu dok je pokušavao zadržati
gospođu Wells?
— Pa, imao je ogrtač, marke Burberry ili sličan
Burberryju. — Oliver je bio ponosan što je rekao
»Burberry«, a ne jednostavno kišni ogrtač.
Kad je Oliver otišao, kapetan Shea se zavalio u
stolicu pre-križivši ruke na prsima. Nesvjesno je
osjećao da postoji veza između Hildine tvrdnje daje
Carolvn Wells bila gurnuta i Hildine smrti nekoliko
sati poslije. Ali nitko tko se našao na mjestu
događaja nije potvrdio Hildinu priču. A uvijek
postoji mogućnost da je Hildino pojavljivanje na
televiziji namamilo nekog luđaka na nju.
U tom slučaju, rekao je sam sebi, kao i mnoge druge
žrtve nesretnih okolnosti, i Hilda Johnson i Carolvn
Wells jednostavno su se našle na krivom mjestu u
krivo vrijeme.
39
U srijedu ujutro, Doug Lavton odredio je buduće
postupke. Znao je da će mu dugo trebati da se pomiri
s Jane Clausen, prije nego ode na put, ali u ranim
besanim jutarnjim satima smislio je način.
Koliko mu je puta svih ovih godina majka govorila,
zabrinuta, uznemirena, prestrašena, plačnim glasom,
preklinjući ga da se kloni nevolja. »Sjeti se kako je
tvoj otac olako odbacio život, Doug. Nemoj biti kao
on«, govorila bi. »Ugledaj se u svoje bratiće i
sestrične.«
Naravno, pomisli Doug razdražljivo, skinuvši pokrivač
i izašavši iz kreveta. Budi kao oni, koji su uz
prezime Lavton imali i bogatstvo koje se stvaralo
generacijama, koji nisu morali voditi brigu o sti-
pendiji, nego su im zapravo bila širom otvorena vrata
najboljih škola.
Stipendija — nasmijao se sjetivši se. Trebalo je puno
muke da ostane u igri. Srećom, bio je dovoljno mudar
da ocjene zadrži na određenoj razini, čak i ako je to
povremeno zahtijevalo odlazak u profesorov kabinet
kako bi unaprijed zavirio u neki važan test.
Sjetio se nastavnice matematike iz osnovne škole koja
ga je našla u svojem kabinetu. Uspio se izvući tako
što je okrenuo ploču pitajući je što se dogodilo.
Rekao joj je da je primio hitnu poruku da joj se
odmah javi. Završilo je tako da mu se nastavnica
ispričala kazavši da bi čovjek pomislio da učenici
pred malu maturu imaju pametnijeg posla od slanja
glupih poruka.
Uvijek se uspijevao izvući iz nevolje. Ali sada se
radilo o ozbiljnijoj stvari nego što je jedan test;
ovoga je puta ulog bio ogroman.
Znao je da gospođa Clausen uvijek rano doručkuje i
da, ako nema sastanak ili dogovoreni pregled kod
liječnika, može računati na to da će se zadržati u
dnevnoj sobi za malim stolićem kraj prozora, uz još
jednu šalicu kave. Jednom mu je rekla da uživa
gledajući kako teče East River. — Cijeli te život
nosi rijeka, Douglase — kazala je. — Kad bih se
rastužila, pogled na rijeku podsjetio bi me da ne
mogu uvijek upravljati događajima u svom životu.
Bilo joj je drago kad bi povremeno nazvao i pitao
može li navratiti na kavu pa bi raspravljali o nekom
zahtjevu prije nego bi ga dali na upravni odbor. Za
svaki zahtjev, osim za jedan, dao joj je pametan
savjet pa mu je mogla vjerovati i oslanjati se na
njega. Samo joj je jednom svjesno dao krive podatke,
ali učinio je to tako oprezno da nije bilo razloga
posumnjati da nešto nije u redu.
Jane Clausen više nije imala nikoga bliskoga,
podsjetio se dok se tuširao i oblačio, brižno
odabravši klasično tamnoplavo odijelo. To je bilo
nešto drugo —? jučer je na sastanku imao sako i
hlače. Pogriješio je; gospođa Clausen to nije
smatrala prikladnom odjećom za sastanak upravnog
odbora.
Previše toga imam u glavi, pomislio je Doug
razdraženo. Jane Clausen je usamljena i bolesna; neće
biti teško smiriti je.
U taksiju, na putu do Beekman Placea, do u
pojedinosti je ponovio priču koju će joj
podastrijeti.
Vratar gaje uvijek najavljivao, čak i kad bi mu rekao
neka se ne muči, da ga očekuje. Kad je izašao iz
dizala, domaćica ga je čekala na ulazu u stan, držeći
vrata malo odškrinuta. Malo drhtavim glasom, rekla mu
je da se gospođa Clausen ne osjeća dobro, predloživši
neka ostavi poruku.
— Vera, moram vidjeti gospođu Clausen samo na
trenutak — kazao je Doug tihim, ali odlučnim glasom.
— Znam da doručkuje. U uredu joj jučer nije bilo
dobro i prilično se uzrujala kad sam joj predložio da
pozove liječnika. Znate već kako je to kad je boli.
Vidjevši nevjericu u Verinim očima, šapnuo je: —
Oboje ju volimo i brinemo se za nju. — Zatim ju je
uhvatio ispod laktova, prisilivši je tako da se makne
u stranu. U četiri ogromna koraka prešao je predvorje
i prošao kroz francuska vrata koja su vodila u dnevnu
sobu.
Jane Clausen čitala je The Times. Začuvši njegove
korake, digla je pogled. Doug je odmah primijetio
dvije stvari: prvobitni izraz iznenađenja kad ga je
ugledala, zamijenio je izraz nalik na strah. Sta-
nje je gore no što sam mislio, pomisli. Drugo što je
primijetio bilo je da Jane Clausen nije daleko od još
jednog odlaska u bolnicu. Koža joj je bila
pepeljastosiva.
Nije joj dao priliku da progovori. — Gospođo Clausen,
proganja me da ste me jučer krivo razumjeli — rekao
je blagim glasom. — Pogriješio sam kad sam rekao da
mi je Regina kazala da joj je za pružanje pomoći
najmilije sirotište u Gvatemali, a naravno, isto sam
tako pogriješio kad sam rekao da ste mi vi to kazali.
Točno je da mi je gospodin March, kad me je pozvao da
postanem član upravnog odbora, sam objasnio mnogo
toga u vezi sa sirotištem i to kako gaje Regina po-
sjetila te da ju je veoma dirnulo stanje u kojem je
zatekla djecu.
Priča je bila pouzdana. March se, naravno, neće
sjetiti da je to rekao, ali neće se usuditi poreći,
jer je postajao svjestan da sve više zaboravlja
stvari.
— Hubert ti je to rekao? — tiho je kazala gospođa
Clausen. — On je Regini bio kao ujak. To je doista
nešto što bi ona njemu povjerila.
Doug je istoga trenutka znao da je na pravome putu. —
Kao što znate, spremam se dolje sljedeći tjedan tako
da mogu odbor iz prve ruke izvijestiti kako napreduju
radovi na sirotištu. Znam da u posljednje vrijeme
imate poteškoća sa zdravljem, ali biste li pošli sa
mnom da se i sami uvjerite kako u sirotištu divno
rade s tom sirotom djecom? Uvjeren sam da će, ako
pođete, nestati sve nedoumice ima li svrhe i dalje
pružati im pomoć. Uz to, obećajem vam da ću
neprestano biti uz vas.
Iako je Lavton, naravno, znao da nema govora da Jane
Clausen pođe na taj put, ipak je nestrpljivo čekao
odgovor.
Odmahnula je glavom. — Kad bih barem mogla poći.
Izgledalo mu je kao da promatra kako se topi led.
Želi mi vjerovati, pomisli Doug, čestitajući sam
sebi. Još je samo morao riješiti jednu stvar. — Moram
se ispričati što sam vas u ponedjeljak ostavio samu
kod dr. Chandler — rekao je. — Imao sam davno
dogovoreni sastanak, ali mogao sam ga odgoditi.
Poteškoća je bila u tome što nisam mogao uloviti
klijenticu, a dolazila je iz Connecticuta da se
sastane sa mnom.
— Reći ću ti samo nešto — kazala je Jane Clausen. —
Bojim se da mi to prelazi u naviku. Jučer sam tražila
da me jedna osoba, službeno, gotovo istoga trenutka
primi.
Znao je da misli na Sušan Chandler. Što joj je sve
ispričala? — pitao se. Je li govorila o njemu? Bio je
siguran da je.
Kada je nekoliko trenutaka poslije odlazio, ustrajala
je na tome da ga isprati. Kad su se približili
vratima, usput ga je pitala — Viđaš li se što s
Lavtonovima?
Provjerava me, pomisli Doug. — Posljednjih godina ne
— brzo je odvratio. — Dok sam bio mali, viđali smo se
redovito. Gregg i Corey bili su moji uzori. Ali kad
su se otac i majka rastali, prekinuli smo vezu. Još
uvijek ih smatram svojom starijom braćom iako se
bojim da me njihova majka nije baš odviše voljela.
Mislim da teta Elizabeth moju majku nije smatrala
sebi ravnom.
— Robert Lavton bio je divan čovjek. Ali, čini mi se
da je Elizabeth uvijek bila pomalo teška.
Doug se smijao u sebi dok se spuštao dizalom. Posjet
je bio uspješan. Opet je bio u milosti Jane Clausen i
opet na putu prema vođenju Zaklade obitelji Clausen.
Jedno je bilo sigurno: od sada, a svakako u vremenu
koje je još preostalo Jane Clausen, više ne smije po-
griješiti.
Napuštajući zgradu, nije propustio razmijeniti
nekoliko riječi s pazikućom i ostaviti napojnicu
vrataru koji mu je pozvao taksi. Sitne ljubaznosti
poput ovih uvijek su se isplatile.
Uvijek postoji mogućnost da jedan od njih, ili
obojica, kažu kako je gospodin Lavton bio ljubazan.
Našavši se u taksiju, s lica Douga Lavtona nestao je
taj dobrohotni izraz. Što je Clausenica govorila dr.
Chandler? — pitao se. Osim što je psihologinja,
Chandlerica ima izvježban istražiteljski duh. Bio je
zabrinut, nije si mogao pomoći, jer ona će biti prva
koja će početi čačkati ako joj se nešto učini
sumnjivim.
Pogledao je na sat. Bilo je osam i dvadeset. Trebao
bi stići u ured prije devet. Tako bi dobio dobrih sat
vremena da sredi neke papire prije nego posluša
današnju emisiju Pitajte dr. Sušan.
4O
U srijedu ujutro, Sušan se probudila u šest,
otuširala se, oprala kosu i izvježbano s lakoćom brzo
je osušila. Ružna plava boja, pomisli gledajući se u
zrcalo i popravljajući nekoliko raščupanih pramenova.
Ali, barem je prirodno kovrčava pa se lako održava.
Nekoliko trenutaka proučavala je svoj izgled,
nepristrano ga procjenjujući. Ima preširoke obrve.
Nema veze, takve će i ostati. Nije joj se sviđala
pomisao da ih počupa. Koža je dobra. Barem se time
može ponositi. Čak je i mali ožiljak na čelu,
posljedica udarca Deeine klizaljke, nakon što su obje
pale na klizanju prije mnogo godina, gotovo nestao.
Usne su, poput obrva, bile odviše pune, nos ravan, to
je u redu, oči smeđe kao mamine, brada čvrsta.
Sjetila se što je sestra Beatrice kazala njezinoj
majci kad je pohađala školu Svetog srca: »Sušan ima
jednu crtu tvrdoglavosti, ali u njenom slučaju to je
vrlina. Kad podigne bradu, znam da se događa nešto
što treba riješiti.«
Mislim da ovoga časa mnogo toga treba riješiti ili
barem proučiti, pomisli Sušan. Lista je pripremljena.
Imala je vremena iscijediti grejpfrut za sok, a zatim
je skuhala kavu. Šalicu i čašu ponijela je u spavaću
sobu da to popije dok se oblači. Odabrala je sako od
kamelhara i hlače te smeđu dolčevitu od kašmira — sve
kupljeno na rasprodaji. Prošle večeri su na
vremenskoj prognozi rekli da će sljedeći dan biti još
jedan od onih kad vam je u kaputu prevruće, a sako
nije dovoljan. Ovom će odjećom tome doskočiti,
pomisli. Osim toga, ako će iz bilo kojeg razloga
danas imati toliko posla da neće stići otići kući i
presvući se, bit će dobro i za večeru s dr. Donal-dom
Richardsom. Da, s dr. Richardsom, čiji je najmiliji
brod Gabrielle.
Da bi uštedjela na vremenu, na posao je otišla
taksijem, a ne pješice kao obično. Stigla je u sedam
i petnaest. Kad je ušla u zgradu, začudila se
shvativši da su ulazna vrata otključana, iako na
vratarnici nema čuvara. Ova zgrada nema osiguranja,
razmišljala je penjući se dizalom. Zgrada je nedavno
prodana pa se pitala pokušava li se novi vlasnik
smanjenjem usluga riješiti sadašnjih stanara kako bi
mogao povisiti stanarinu. Bilo bi vrijeme da u
sitnice pročita ugovor o najmu, zaključi kad je,
izašavši iz dizala, shvatila da je najgornji kat u
potpunome mra-
ku. — To je smiješno — promrmljala je poluglasno
tražeći po hodniku prekidače za svjetlo.
Ali ni svjetiljke nisu dobro osvijetlile hodnik. Nije
ni čudo, pomisli Sušan, uočivši da nedostaju dvije
žarulje. Tko uopće sada vodi brigu o zgradi? — pitala
se bijesno. Moe, Larry i Curly? Ne smije zaboraviti
poslije porazgovarati s nadstojnikom, ali kad se
jednom našla u uredu, zaboravila je na ljutnju. Odmah
je prionula poslu i sljedećih sat vremena bavila se
poštom, zatim se počela pripremati za izvršenje
zadatka koji je smislila prošle noći.
Odlučila je potražiti Justina Wellsa na poslu i
izravno ga pitati za vrpcu te mu reći kako vjeruje da
je njegova žena bila tajanstvena slušateljica koja je
nazvala. Ako ga ne nađe, odvrtit će taj dio emisije
od ponedjeljka njegovoj tajnici ili službenici na
recepciji. Zasigurno je najzanimljiviji dio vrpce bio
»Karenin« poziv u kojem ona priča kako je na
krstarenju upoznala jednoga muškarca koji joj je
poklonio prsten koji je izgledao poput onoga koji je
nađen među stvarima Regine Clau-sen. Ako je Wells, u
što je ona bila uvjerena, doista tražio vrpcu, onda
bi žena koja se nazivala »Karen« mogla biti netko
koga njegovo osoblje poznaje, pomisli Sušan. I može
li biti puka slučajnost da žena Justina Wellsa strada
u nesreći tako brzo nakon telefonskog poziva?
Sušan je pregledala ostale bilješke, označivši
pojedinosti koje su je još mučile. »Starija žena,
svjedok nesreće Carolvn Wells.« Je li Hilda Johnson
bila u pravu kad je tvrdila da je Carolvn netko gur-
nuo? Jednako tako znakovito je i ubojstvo Johnsonove,
nekoliko sati nakon druge slučajnosti! »Tiffanv«. Ona
je nazvala da kaže kako ima tirkizni prsten s
ugraviranom posvetom, jednak onima kakve su imale
Regina i Karen. Hoće li ga poslati?
Morat ću je spomenuti u današnjoj emisiji, pomisli
Sušan. Tako će, ako ništa drugo, barem ponovno
nazvati, iako bih se trebala sastati s njom. Ako je
prsten jednak ostalima, moram je nagovoriti na
sastanak sa mnom. Mora se sjetiti gdje je kupljen. A
možda će biti voljna pitati bivšeg momka može li se
on sjetiti.
Sljedeća bilješka odnosila se na Douglasa Lavtona.
Jane Clausen je jučer, kad je posjetila Sušan i
pričala o njemu, doista bila prestrašena. Lavton se
sumnjivo ponašao, pomisli Sušan, kad je onako odjurio
nekoliko minuta prije no što se Karen trebala
pojaviti u njezinom uredu. Je li se bojao susreta s
njom? Ako je, zašto?
Posljednja stavka ticala se Donalda Richardsa. Je li
to da je Gabrielle njegov najdraži brod bila samo
slučajnost, kao i da njegova knjiga govori o nestalim
ženama? Je li u tom na izgled dragom čovjeku bilo
nečega što nije uspjela primijetiti? — pitala se
Sušan.
Digla se od stola. Nedda je sada već sigurno u uredu
i kuha kavu. Sušan je zaključala vanjska vrata i,
stavivši u džep ključ od ureda, krenula niz hodnik.
I danas je Neddin ured bio otključan. Sušan je prošla
prijamnom kancelarijom, niz hodnik i krenula u
kuhinju, slijedeći primamljivi miris okrepljujuće
kave. Ondje je našla Neddu, poznatu po svojoj ljubavi
prema slatkome, kako upravo reže kolač od badema i
kave, koji je ugrijala u pećnici.
Starija se žena okrenula kad je začula Susanine
korake i vedro se nasmiješila. — Vidjela sam kod tebe
svjetlo i znala sam da ćeš doći u neko doba. Imaš
dobar osjećaj i odmah nanjušiš kad svratim u
pekarnicu.
Sušan je iz ormara izvadila šalicu i pošla do lonca s
kavom. — Zašto ne zaključaš vrata kad si ovdje sama?
— Nije me strah, znala sam da ćeš doći. Kakvo je
stanje doma?
— Hvala Bogu, mirno. Izgleda da se mama oporavila od
napadaja tuge na godišnjicu braka. Charles me nazvao
da pita što mislim je li zabava bila prava bomba.
Zapravo, zbog te zabave imam veoma zanimljiv
sastanak. S Binkvnim prijateljem Alexom "VVrightom.
Istančan, veoma naočit. Vodi obiteljsku zakladu.
Veoma zgodan muškarac.
Nedda se začudila. — Za ime Božje, kako bi rekla moja
majka. Zaklada obitelji "VVright godišnje razdijeli
čitavo bogatstvo. Srela sam Alexa nekoliko puta.
Možda malo zatvoren, a mrzi publicitet, ali koliko
sam ja čula veoma je susretljiv i nije od onih koji
su zadovoljni samim time što se mogu pohvaliti da su
u nekom upravnom odboru. Navodno da osobno provjerava
svaki veći zahtjev za sredstvima. Bogatstvo je počeo
stjecati njegov djed, otac je milijune pretvorio u
milijarde, a priča se da su obojica, kad su umrli,
još uvijek imali novac dobiven na prvoj pričesti.
Čujem da je Alex uspješan, ali mislim da nije od te
vrste. Je li zabavan?
— Privlačan je, veoma privlačan — rekla je Sušan,
iznenađena toplinom kojom je to kazala. Bacila je
pogled na sat. — Dobro, idem. Moram obaviti neke
razgovore. — Zamotala je veliki komad ko-
lača od badema i kave u papirnati ubrus i uzela svoju
šalicu. —^ Zahvaljujem na UŽINI.
— I drugi put. Dođi večeras na čašu vina.
— Hvala ti, ali večeras ne mogu. Pozvana sam na
večeru. Sutra ću te izvijestiti o njemu.
Kad se Sušan vratila u svoj ured, Janet je već bila
ondje i telefonirala. — E, samo trenutak, evo je —
kazala je Janet. Rukom je pokrila slušalicu: — Alex
Wright. Kaže da vas treba privatno. Doimao se veoma
razočaran kad sam mu rekla da vas nema. Kladim se da
je sladak.
Smiri se, pomisli Sušan. — Reci mu da ću se odmah
javiti. — Nepotrebno je zalupila vratima, šalicu i
kolač od kave stavila na stol i podigla slušalicu. —
Bog, Alexe.
Po glasu mu se čulo da se zabavlja. — Tajnica ti ima
pravo. Bio sam razočaran, ali moram priznati da mi
još nitko nije rekao da sam »sladak«. Počašćen sam.
— Janet ima doista ružnu naviku da rukom poklopi
slušalicu, a zatim povisi glas i daje neprilične
primjedbe.
— Svejedno sam počašćen. — Glas mu se promijenio —
Pokušao sam te dobiti kod kuće prije sat i pol.
Mislio sam da je to pristojno vrijeme, budući da oko
devet moraš biti na poslu.
— Danas sam bila ovdje u pola osam. Volim rano početi
raditi. Rani kos i te stvari.
— Slični smo. I ja rano ustajem. Očeva škola. Smatrao
je da svatko tko spava dulje od 6 gubi mogućnost
zgrtanja novca.
Sušan se sjetila što joj je Nedda upravo ispričala o
ocu Alexa Wrighta. — Slažeš se s njim?
— Zaboga, ne. Ponekad, zapravo, kad nemam sastanak,
namjerno ostanem leškariti ili čitam novine u
krevetu, samo zato jer znam koliko bi mu to smetalo.
Sušan se nasmijala. — Pazi se. Razgovaraš sa
psihologom.
— 0, Bože, zaboravio sam. Ustvari, zaista mije žao
oca. Toliko je toga propustio u životu. Volio bih da
je naučio uživati. U nekim stvarima bio je divan
čovjek... U svakom slučaju, nisam zvao da raspra-
vljamo o njemu, ili da ti pričam o svojim spavalačkim
navikama. Samo sam ti htio reći da sam uživao s tobom
u ponedjeljak navečer i da se nadam da si u subotu
navečer opet slobodna. Naša je zaklada dala
donaciju njujorškoj Narodnoj knjižnici za odjel
rijetkih knjiga pa će se tim povodom održati prijam u
velikoj dvorani središnje knjižnice na Petoj aveniji.
Neće to biti velika predstava, samo četrdesetak
ljudi. Najprije sam se namjeravao ispričati, ali ne
bih smio, a ako pođeš sa mnom, možda bih mogao i
uživati.
Sušan je slušala, osjetivši se polaskanom kad je po
glasu Ale-xa Wrighta shvatila da je nagovara.
— Veoma ljubazno od tebe. Da, slobodna sam i rado ću
poći — kazala je iskreno.
— Divno. Doći ću po tebe oko pola sedam, ako ti
odgovara.
— Može.
Glas mu se promijenio, oklijevajući je rekao. — Ah,
Sušan, usput, razgovarao sam s tvojom sestrom.
— Dee? — Sušan je znala da je djelovala preneraženo.
— Da. Sreo sam je na Binkvnom domjenku nakon što si
otišla. Prošle me je večeri nazvala doma i ostavila
mi poruku pa sam joj se javio. Ovaj vikend dolazi u
New York. Rekao sam joj da te pozivam na večeru i
neka nam se pridruži. Činila mi se prilično
razočarana u životu.
— Ljubazno od tebe — odgovorila je. Kad se trenutak
poslije maknula s telefona, popila je ohlađenu kavu i
buljila u kolač koji više nije imala volje pojesti.
Sjetila se kako je Dee, prije sedam godina, nazvala
Jacka rekavši mu da nije zadovoljna novim reklamnim
fotografijama moleći ga da ih pogleda i da joj
savjetuje što da radi.
I to je bio, pomisli Sušan s gorčinom, za Jacka i
mene početak kraja. Ponavlja li se povijest? — pitala
se.
41
Tiffanv nije dobro spavala. Bila je previše uzbuđena
zbog mogućnosti da preko emisije Pitajte dr. Sušan,
svom bivšem momku pošalje poruku. U srijedu u osam
ujutro konačno je sjedila u krevetu i namjestila
jastuke pod leđa.
— Doktorice Sušan — glasno je kazala, vježbajući
tekst poziva koji je kanila uputiti. — Doista mi
nedostaje moj dečko, Matt. Zato
sam bila onako zlobna kad sam jučer govorila o
prstenu. Ali razmišljala sam o tome i žao mi je.
Nakon svega, ne mogu vam poslati prsten. Iskreno
govoreći, drag mi je jer me podsjeća na njega.
Nadala se da se dr. Sušan neće ljutiti na nju što se
predomislila.
Tiffanv je digla ruku i sjetno pogledala tirkizni
prsten koji se sada nalazio na njezinom prstenjaku.
Uzdahnula je. Kad bolje razmislim, zaključila je, taj
mi prsten nije baš donio sreću.
Matt se istoga trenutka počeo pitati koliko je
ozbiljno shvatila posvetu »Meni pripadaš«. Zbog toga
su se posvađali i razišli samo nekoliko dana poslije.
Jesam ga zadirkivala, prisjećala se Tiffanv, razumno
zaključujući, ali bilo nam je lijepo zajedno. Možda
će se sjetiti toga i ako čuje da ga spominjem u
emisiji, poželjeti da opet budemo zajedno.
Ponovno je počela razmišljati o onome što će reći dr.
Sušan prepravljajući svoje izjave kako bi što više
spominjala Matta. — Dr. Sušan, htjela bih se
ispričati za ono što sam jučer rekla i objasniti
zašto vam ne mogu poslati prsten kao što sam obećala.
Moj bivši dečko, Matt, dao mi ga je za uspomenu na
predivari dan koji smo proveli zajedno na Manhattanu.
Baš smo završili ručak u jednom suši-baru.
Tiffanv se stresla sjetivši se ljigavih riba koje je
jeo, tražeći da njezine budu kuhane.
— Zatim smo pošli pogledati izvrstan strani film...
Dosadan, pomisli Tiffanv, sjetivši se kako se trudila
da se ne
vrpolji previše za vrijeme onih beskonačnih scena u
kojima ljudi nisu ništa radili, a kad su konačno
progovorili, nije ih mogla gledati jer je bila
previše zaokupljena čitanjem idiotskih titlova. Glupi
film.
Ali, u tom ju je kinu Matt uhvatio za ruku, a usnama
očešao uho i šapnuo: — Nije li to divnoi
— Dr. Sušan, bilo kako bilo, ovaj prsten može biti
samo običan suvenir, ali podsjeća me na lijepe
trenutke koje smo Matt i ja proveli zajedno. Ne samo
tog dana nego i inače.
Tiffanv je ustala iz kreveta i preko volje načinila
nekoliko trbušnjaka. I s tim u vezi, morala je nešto
poduzeti. Prošle je godine dobila nekoliko kilograma.
Sada ih se željela riješiti ukoliko je Matt nazove i
pozove da izađu.
Za vrijeme vježbanja, kako joj se činilo, stotinjak
trbušnjaka, u glavi je dotjerala razgovor s dr. Sušan
i bila je zadovoljna njime.
Odlučila je dodati još nešto. Reći će da radi kao
konobarica u gostionici Grotto u Yonkersu. Tony
Sepeddi, njezin gazda, bit će zadovoljan.
A ako Matt čuje da sam zadržala prsten kao dragu
uspomenu na našu vezu, i ako se sjeti lijepih
trenutaka koje smo proveli zajedno, možda odluči da
bismo mogli još jednom pokušati, pomisli Tiffanv
sretno. Baš kao što joj je njezina majka uvijek
govorila: »Trčiš li za njima, pobjeći će, odeš li,
trčat će za tobom.«
42
Napetost koja je vladala u arhitektonskoj tvrtki
Benner, Pierce i Wells, smještenoj u Istočnoj 58.
ulici, mogla je Sušan osjetiti stupivši u drvom
obloženi ulazni prostor i čekajući dok je uzrujana
mlada recepcionarka, na čijoj je pločici pisalo da se
zove Barbara Gingras, oklijevajući obavijestila
Justina Wellsa o njezinoj prisutnosti.
Nije se iznenadila kad je mlada žena rekla: —
Doktorice Sušan, hoću reći, doktorice Chandler,
gospodin Wells nema dogovoren sastanak s vama i bojim
se da vas sada ne može primiti.
Shvativši da se djevojka sjetila njezinog imena s
radija, Sušan je odlučila pokušati: — Gospodin Wells
je nazvao mog producenta i zamolio ga snimku emisije
Pitajte dr. Sušan od ponedjeljka. Zapravo, htjela sam
mu je osobno predati, Barbara.
— Znači da mi je povjerovao? — kazala je Barbara
Gingras zadovoljno. — Rekla sam mu da vas je Carolvn,
njegova supruga, u ponedjeljak nazvala. Uvijek
nastojim uhvatiti vašu emisiju i baš sam je slušala
kad je ona nazvala. Poznajem njezin glas, za Boga
miloga. Ali gospodin Wells je bio stvarno ljut kad
sam mu to spomenula pa više nisam rekla ni riječi.
Onda je njegova žena stradala u onoj teškoj nesreći,
zbog koje se siromah toliko uzrujao da više nisam ni
imala prilike razgovarati s njim.
— Razumijem — kazala je Sušan. Već je imala spremnu
vrpcu sa snimljenim »Kareninim« pozivom od
ponedjeljka. Uključila je kasetofon i stavila ga na
Barbarin stol. — Barbara, možete poslušati trenutak.
Kad se začuo duboki glas žene koja se nazvala Karen,
stišala je zvuk.
Sušan je promatrala kako recepcionarka uzbuđeno kima
glavom. — Pouzdano, to je Carolvn Wells — potvrdila
je . — I ono što govori ima smisla. Počela sam raditi
ovdje baš u vrijeme kad su se ona i gospodin Wells
razišli. Sjećam se toga jer je bio očajan. A onda,
kad su se pomirili, promijenio se, kao dan i noć.
Nikada niste vidjeli sretnijeg čovjeka. Očito je lud
za njom. A sada je, nakon nesreće, opet očajan. Čula
sam kako govori jednom od svojih partnera da mu je
liječnik kazao da ne treba očekivati da će se njezino
stanje uskoro promijeniti, a da ne žele da se i on
razboli.
Otvorila su se ulazna vrata i ušla su dva muškarca.
Znatiželjno su pogledali Sušan prolazeći pokraj
recepcije. Odjednom je Barbara Gingras postala
uznemirena. — Doktorice Sušan, bilo bi bolje da
prekinemo razgovor. Ovo su moja druga dva šefa, ne
bih htjela imati neprilike. A ako se pojavi gospodin
Wells i uhvati nas da razgovaramo, mogao bi se jako
naljutiti na mene.
— Shvaćam. — Sušan je maknula kasetofon. Njezine su
se sumnje potvrdile, sada je trebala odlučiti što
dalje. — Samo još nešto, Barbara. Wellsovi imaju
prijateljicu koja se zove Pamela. Poznajete je?
Barbara se zamislila, potom joj je sinulo. — Oh,
mislite na doktoricu Pamelu Hastings. Ona predaje na
Sveučilištu Columbia. Ona je dobra prijateljica
gospođe Wells. Znam da dosta vremena provodi u
bolnici s gospodinom Wellsom.
Tako je Sušan saznala sve što ju je zanimalo. — Hvala
vam, Barbara.
— Sviđa mi se vaša emisija, doktorice Sušan.
Sušan se nasmijala. — Lijepo od vas. — Mahnula joj je
i otvorila vrata koja vode u hodnik. Ondje je odmah
izvadila mobitel i nazvala informacije. — Sveučilište
Columbia, upravu, molim — rekla je.
43
U srijedu ujutro, točno u devet, dr. Donald Richards
pojavio se na Broadwayu br. 1440, u prijamnom uredu
na petnaestom katu. — Jučer i u ponedjeljak, bio sam
gost u emisiji Pitajte dr. Chandler — objasnio je
ženi pospana lica koja je sjedila za stolom. —
Zamolio sam da mi na-
prave snimke emisije ali otišao sam, a da ih nisam
uzeo. Je li gospodin Geany već stigao?
— Mislim da sam ga vidjela — odgovorila je
recepcionarka. Digla je telefon i okrenula broj. —
Jede, Susanin gost od jučer je ovdje. — Pogledala je
doktora Richardsa. — Kako ste rekli da se zovete?
Nisam rekao, pomisli Don. — Donald Richards.
Recepcionarka je promrmljala ime na telefon i dodala
da je rekao kako je zaboravio neke snimke koje je
jučer tražio. Slušala je časak pa spustila slušalicu.
— Odmah će doći. Sjednite.
Zanima me koju je školu lijepog ponašanja ova
završila, pomisli Richards odabravši mjesto uz niski
stolić na kojem su se nalazile jutarnje novine.
Jed se pojavio trenutak poslije, s paketićem u ruci.
— Žao mi je, zaboravio sam vas jučer podsjetiti,
doktore. Baš sam ih htio poslati dolje u urudžbeni.
Vi ih barem još uvijek hoćete, niste se predomislili
kao onaj, kako se zove.
— Justin Wells? — upita Richards.
— Točno. Ali, iznenadit će se, ipak će dobiti to što
je tražio. Sušan mu je jutros na posao odnijela
snimku emisije od ponedjeljka.
Zanimljivo, pomisli Richards, veoma zanimljivo. Ne
događa se često da se voditeljica popularne
radioemisije igra dostavljača. Nakon što je zahvalio
Jedu Geanvju, stavio je maleni paketić u aktovku i
već nakon petnaest minuta izašao iz taksija ispred
garaže koja se nalazila u blizini njegova stana.
Donald Richards odvezao se na sjever po Palisades
Parkwayu u pravcu Bear Mountaina. Upalio je radio i
potražio emisiju Pitajte dr. Sušan.
Iako je stigao na odredište, ostao je u autu do kraja
emisije. Ostao je sjediti u tišini još nekoliko
trenutaka prije no što je izašao iz auta i otvorio
prtljažnik. Iz unutrašnjosti je izvadio usku kutiju i
pošao prema obali.
Planinski je zrak bio svjež i miran. Površina jezera
svjetlucala se na jesenjem suncu, ali unatoč tome, na
nekim je mjestima bila tamna, što je značilo da je
ondje voda duboka. Drveće koje je okruživalo jezero,
počelo je mijenjati boje i njegova žutonarančasta i
crvena
boja činila ga je živopisnijim od onoga koje je vidio
u gradu i bližem predgrađu.
Dugo je sjedio na tlu uz jezero, rukama obuhvativši
koljena. U očima su mu sjale suze, ali nije se
obazirao na njih. Na posljetku je otvorio kutiju i iz
nje izvadio poput rose svježe, dugačke ruže. Jednu po
jednu spustio je u vodu dok svih dvadeset četiri nije
plutalo, talasajući se i odlazeći kud ih je lagani
povjetarac nosio.
— Zbogom, Kathrvn — rekao je glasno, sjetnim glasom,
potom se okrenuo i krenuo natrag do auta.
Sat poslije nalazio se pred ulazom u Tuxedo Park,
bogatim planinskim seocetom, koje je svojedobno bilo
ljetno utočište veoma bogatih i druželjubivih građana
New Yorka. Danas su mnogi od njih, poput njegove
majke, ovdje živjeli cijele godine. Stražar mu je
mahnuo. — Drago mi je da vas vidim, doktore Richards
— viknuo je.
Majku je našao u ateljeu. Sa šezdeset je počela učiti
slikanje, a nakon dvanaest godina ozbiljnog bavljenja
slikarstvom, njezina prirodna darovitost pretvorila
se u istinsku umjetnost.
Sjedila je pred slikarskim stalkom, njemu okrenuta
leđima, a svaki pedalj njezina krhka tijela bio je u
potpunosti predan poslu.
Svjetlucava večernja haljina bila je obješena kraj
slikarskog platna.
— Majko.
Mogao je vidjeti njezin osmijeh i prije nego se licem
okrenula prema njemu. — Donalde, već sam te skoro
otpisala — kazala je.
Istog se trenutka sjetio djetinjstva i igre koju su
obično igrali. Na povratku iz škole u mansardni stan
svojih roditelja na Petoj aveniji, znajući da se
majka najvjerojatnije nalazi u svom ateljeu koji gle-
da na sjeveroistok, potrčao bi onamo, namjerno
praveći galamu tapkajući po drvenom podu oko saga,
dozivajući: »Majko, majko!« jer je još kao dijete
volio zvuk te riječi i njezinog glasa koji bi mu
odvratio: »Je li to Donald Wallace Richards, najslađe
dijete na Manhattanu?«
Danas je ustala i prišla mu raširenih ruku, ali
umjesto da ga zagrli, prstima ga je lagano dotakla po
ramenima i ovlaš poljubila u obraz. — Ne bih te
htjela uprljati bojom — rekla je, odstupila korak i
pogledala ga ravno u oči. — Baš sam se zabrinula da
nećeš uspjeti doći.
— Znaš da bih te nazvao. — Shvatio je da je otresito
odgovorio, ali njegova majka kao da to nije
primijetila. Nije joj imao namjere reći gdje je
proveo posljednjih nekoliko sati.
— Dakle, što misliš o mojem posljednjem djelu? —
Uzela ga je pod ruku i povela do platna. — Sviđa ti
se?
Prepoznao je osobu, ženu sadašnjeg gradonačelnika. —
Prva dama New Yorka, oduševljen sam. Potpis Elizabeth
"VVallace Richards na portretu postat će tražen.
Njegova je majka dotakla rukav haljine koja je
visjela pokraj platna. — Ovo je njezina haljina s
inauguracijskog bala. Lijepa je, ali oslijepit ću
slikajući sav taj zamršeni biserni vez.
Još uvijek ruku pod ruku, sišli su širokim stubama,
prošli kroz predvorje i stigli u obiteljsku
blagovaonicu koja je gledala na dvorište i vrtove.
— Doista mislim da su starci znali što rade kad su
zatvarali ova mjesta za Praznik rada — primijetila je
Elizabeth Richards. — Znaš li da je neku noć bila
mećava, a tek je listopad?
— Za to postoji samo jedno rješenje — kazao je Don
suho dok joj je pridržavao stolac.
Stresla se. — Nemoj se sa mnom igrati psihijatra.
Naravno da mi nedostaje moj stan, i grad, ponekad,
ali ovdje uspijevam dovršiti mnogo posla. Nadam se da
si gladan.
— Baš i nisam — kazao je neodlučno.
— Hajde, bilo bi ti pametnije uzeti taj nož i vilicu.
Carmen se, kao i obično, veoma trudila zbog tebe.
Kada god bi došao u Tuxedo Park, majčina je domaćica
nadišla samu sebe pripremajući njegova omiljena jela.
Danas je pripremila svoj jedinstveni čili, ljut i s
mnogo začina. Dok je njegova majka prebirala salatu
od piletine, Don je oduševljeno jeo. Kad mu je Carmen
ponovno napunila čašu vodom, shvatio je da ga
promatra i očekuje njegovo mišljenje.
— Savršeno je — izgovorio je. — Rena je izvrsna
kuharica, ali tvoj čili je poseban.
Carmen, mršavija inačica svoje sestre, njegove
domaćice, za-crvenjela se. — Doktore Donalde, znam da
se moja sestra dobro brine o vama dolje u gradu, ali
reći ću vam nešto, ja sam je učila kuhati i nije me
još dostigla.
— Pa, stiže te — upozori je Don, sjetivši se da su
Carmen i Rena u stalnoj vezi. Samo bi mu to trebalo
da se Rena uvrijedi čuje li od Carmen kako ju je
hvalio. Brzo je odlučio promijeniti razgovor. —
Dobro, Carmen, reci mi, što ti Rena priča o meni?
— Ja ću na to odgovoriti — kazala je njegova majka. —
Kaže da previše radiš, što nije ništa novo. Da si se
mrtav umoran vraćao s predstavljanja knjige prošli
tjedan i da zbog nečega izgledaš zabrinuto.
Don nije očekivao posljednju primjedbu. — Zabrinut?
Nisam. Naravno, muče me neke stvari. Imam nekoliko
veoma napornih pacijenata. Ali ne poznajem ni jedno
živo biće koje nema briga.
Elizabeth Richards slegne ramenima. — Pustimo
semantiku, nećemo se prepirati oko toga. Gdje si bio
jutros?
— Morao sam otići na radiopostaju — Don je izbjegavao
potpun odgovor.
— Također si promijenio raspored pa prve pacijente
primaš tek u četiri.
Don je shvatio da majka sada dobiva obavijesti o
njemu i od njegove tajnice i od domaćice.
— Opet si bio na jezeru, zar ne? — pitala je.
— Jesam.
Majka se raznježila. Stavila je svoju ruku na
njegovu. — Done, nisam zaboravila da je danas Kathvna
godišnjica, ali prošle su četiri godine. Sljedeći
mjesec navršit ćeš četrdesetu. Moraš se trgnuti,
moraš nastaviti živjeti. Htjela bih doživjeti da
upoznaš ženu čije će oči zablistati kad se na kraju
dana pojaviš doma.
— Možda će i ona raditi — kazao je Don. — Danas više
nema mnogo žena koje su samo kućanice.
— Daj, prestani. Znaš što mislim. Želim da ponovno
budeš sretan. I, dopusti mi da budem sebična, želim
unuče. Ljubomorna sam kad moje prijateljice izvlače
iz džepa slike svojih ljubimaca. Jedino što svaki put
mogu pomisliti to je: »Bože, daj da i ja to doživim.«
Done, čak i psihijatrima treba pomoć da se oporave od
nesretnog događaja. Jesi li ikada razmišljao o tome?
Nije odgovorio, samo je sjedio spuštene glave.
Potom je uzdahnula. — U redu, sad je dosta. Slobodan
si. Znam da ne bih to trebala potezati, ali brinem se
za tebe. Kad si posljednji put bio na odmoru?
— Pogodak! — kazao je Don vedrija lica. — Dala si mi
mogućnost da se obranim. Drugi tjedan, kad završim s
potpisivanjem knjige u Miamiju, uzet ću šest ili
sedam dana slobodno.
— Done, nekada si volio ići na krstarenje. — Majka je
oklijevala. — Sjećaš se kako ste ti i Kathy sebe
nazivali, mornari, bez pripreme ste odlazili na
putovanja, ugovarajući preko agencije jedno kružno
putovanje oko svijeta? Voljela bih te vidjeti da opet
činiš nešto slično. Onda si uživao u tome i opet
možeš uživati. Od Kathvne smrti nisi kročio na brod.
Dr. Donald Richards preko stola se zagledao u
plavosive oči koje su odavale iskrenu zabrinutost. 0,
jesam, majko, pomisli, jesam.
44
Sušan nije odmah našla Pamelu Hastings. Spojili su je
s njezinim uredom na Sveučilištu Columbia, ali joj je
rečeno da doktoricu Hastings ne očekuju do malo prije
jedanaest. Prvi sat joj počinje u jedanaest i
petnaest.
Postoji mogućnost da je navratila u bolnicu Lenox
Hill posjetiti Carolvn Wells, pomisli Sušan. Već je
bilo devet i petnaest i bilo je malo vjerojatno da bi
imala dovoljno vremena ondje uhvatiti Pamelu. Umjesto
toga, ostavila je poruku da je doktorica Hastings u
bilo koje doba poslije dva nazove na posao,
naglasivši da mora razgovarati s njom o jednoj hitnoj
i povjerljivoj stvari.
Još jednom je primijetila negodovanje u očima Jeda
Geanvja kad je došla u studio samo deset minuta prije
početka emisije. — Znaš, Sušan, jednoga dana ... —
počeo je. Preko volje se nasmiješio. — Navratio je
tvoj jučerašnji gost, doktor Richards. Htio je uzeti
snimke emisija u kojima je sudjelovao. Pretpostavljam
da nije mogao dočekati da ih ponovno presluša i čuje
koliko je dobar.
Vidjet ću ga večeras, pomisli Sušan. Mogla sam mu ih
donijeti. Čemu tolika žurba? — pitala se. Shvativši
da sada nema vremena razmišljati o tome, pošla je u
studio. Uzela je pripremljene bilješke za emisiju i
stavila slušalice.
Kad je tehnički urednik objavio da je trideset
sekundi do početka emisije, brzo je rekla: — Jede,
sjećaš se jučerašnjeg poziva neke Tiffanv? Ne
vjerujem da će opet nazvati, ali ako nazove, molim
te, zabilježi njezin telefonski broj.
— U redu.
— Deset sekundi — upozorio je tehnički urednik.
Sušan je u slušalicama začula: — Ostanite s nama uz
emisiju Pitajte dr. Sušan — nakon čega je slijedio
kratki glazbeni predah. Duboko je udahnula i počela.
— Pozdrav svima, dobro došli. Ja sam doktorica Sušan
Chandler. Danas odmah krećemo s vašim pozivima i
odgovorit ćemo na sve što vas muči pa da vas čujemo.
Možemo razgovarati o svemu što vas tišti.
Kao i obično, vrijeme je brzo prolazilo. Neka pitanja
bila su obična. — Doktorice Sušan, jedna osoba na
poslu me izluđuje. Kad obučem nešto novo, pita me
gdje sam to kupila, a onda se nakon nekoliko dana
pojavi u potpuno istoj odjeći. To se dogodilo
najmanje četiri puta.
— Očito ta žena ima poteškoća sa samopouzdanjem, ali
to ne mora i vas opterećivati. Postoji jednostavno i
trenutačno rješenje za taj vaš problem — kazala je
Sušan. — Nemojte joj reći gdje kupujete odjeću.
Druga su pitanja bila složenija. — Morala sam
smjestiti svoju devedesetogodišnju majku u starački
dom — kazala je žena zdvojno. — Boli me što sam to
učinila, ali fizički je potpuno bespomoćna. Sada neće
razgovarati sa mnom. Osjećam se krivom i ne mogu
živjeti kao prije.
— Dajte joj malo vremena da se privikne — savjetovala
joj je Sušan. — Posjećujte je redovito. Zapamtite da
vas ona želi vidjeti iako se na vas ne obazire.
Recite joj da je jako volite. Svi volimo čuti da smo
voljeni, a naročito kad smo prestrašeni, što ona sada
jest. I na kraju, što je najvažnije, prestanite si
predbacivati.
Problem je što neki od nas dugo žive, pomisli Sušan,
dok se životi drugih, poput Regine Clausen, a možda i
Carolvn Wells, prerano prekinu.
Emisija je bila pri kraju kad je začula Jedovu
objavu. — Sljedeći poziv dolazi nam od Tiffanv iz
Yonkersa, doktorice Sušan.
Sušan je pogledala prema kontrolnoj sobi. Jed je
kimao, preslikat će Tiffanvn broj iz popisa
slušatelja koji su se javili.
— Tiffanv, drago mi je da ste se danas ponovno
javili... — počela je Sušan, ali bila je prekinuta
prije nego je uspjela nastaviti.
— Doktorice Sušan — kazala je Tiffanv žurno — jedva
sam smogla hrabrosti da vas nazovem jer sam vas
razočarala. Znate...
Sušan je obeshrabreno slušala ovaj očito naučeni
govor o tome zašto joj Tiffanv nije poslala tirkizni
prsten. Zvučalo je gotovo kao da čita.
— Kao što sam rekla, doktorice Sušan, nadam se da vas
nisam razočarala, ali to mi je tako draga uspomena
koju mi je poklonio Matt, moj bivši momak i on me
podsjeća na lijepe trenutke koje smo proveli zajedno
dok smo hodali.
— Tiffanv, voljela bih da me nazovete u ured — rekla
je Sušan na brzinu i pomislila, deja vu. Nije li iste
te riječi kazala Carolvn Wells prije četrdeset osam
sati?
— Doktorice Sušan, neću se predomisliti i dati vam
taj prsten, tu uspomenu — kazala je Tiffanv. — I ako
ne smeta, rekla bih da radim...
— Molim vas nemojte govoriti ime vašega poslodavca —
kazala je Sušan oštro.
— Radim u Grottu, talijanskom restoranu u Yonkersu —
gotovo vičući rekla je uporna Tiffanv.
— Sušan, idemo na poruke — u Susaninim slušalicama
zagrmio je Jedov glas.
Sad bar znam gdje je mogu naći, pomisli Sušan ljutito
te je odmah počela govoriti: — A sada jedna poruka
našeg pokrovitelja.
Kad je emisija bila gotova, pošla je u režiju. Jed je
napisao Tif-fanyn telefonski broj na poleđini
omotnice. — Doima se glupo, ali ipak je bila dovoljno
bistra da ubaci besplatan oglas za svog šefa —
primijetio je kiselo. Samooglašavanje u programu bilo
je strogo zabranjeno.
Sušan je smotala omotnicu i gurnula je u džep sakoa.
— Brine me to što je Tiffanv očito usamljena i
pokušava obnoviti vezu s bivšim momkom, a čini mi se
veoma ranjiva. Što ako neki luđak sluša emisiju pa mu
padnu na pamet kakve gluposti?
— Hoćeš li je potražiti zbog prstena?
— Da, mislim da hoću. Moram ga usporediti s onim koji
je imala Regina Clausen. Znam da bi bila strašna
stvar ako se otkrije da potječu iz istog izvora, ali
ne mogu biti sigurna dok ne provjerim.
— Sušan, takvih prstena suvenira ima koliko hoćeš,
kao i trgovina koje ih prodaju. Svi vlasnici tih
trgovina tvrde da je njihova roba ručni rad, ali kome
oni muljaju. Za deset dolara? Ni slučajno. Ti si
prepametna da bi to povjerovala.
— Vjerojatno imaš pravo — kazala je Sušan. — Osim
toga... — počela je pa prekinula. Htjela je Jedu
povjeriti svoje sumnje da je teško ranjena supruga
Justina Wellsa tajanstvena Karen. Ne, pomisli, bolje
pričekati da vidim gdje će me ta obavijest dovesti
prije nego to obznanim.
45
Kad je Nat Small uočio da je suvenirnica Abdula
Parkija u srijedu u podne još uvijek zatvorena,
zabrinuo se. Smallova trgovina, porno-pro-davaonica
Mračni užici, nalazila se točno preko puta Khvemove
trgovine suvenirima, a dvojica muškaraca godinama su
bili prijatelji.
Nat, žilav pedesetogodišnjak, uska lica, mutnih očiju
i sumnjive prošlosti, mogao je nanjušiti nevolje
jednako tako dobro kao što je čovjek koji mu se
približio mogao osjetiti njegov miris, mješavinu
mirisa jeftinih cigara i alkohola.
U MacDougalovoj ulici bilo je općepoznato da njegova
obavijest na kojoj je pisalo da ne prodaje robu
maloljetnicima nema veze sa stvarnošću. To što ga
nikada nisu uhvatili na djelu imao je zahvaliti
svojoj sposobnosti da prepozna policajca iako nije u
odori, čim bi ovaj ušao u njegovu dobro opremljenu
prodavaonicu. Ako je ondje slučajno bio koji
maloljetnik, spremajući se kupiti nešto, Nat bi
odmah, što je glasnije mogao, tražio dokaz o njegovim
godinama.
Nat se čvrsto držao pravila koje mu je dobro služilo:
kloni se policije. Zato je, kad se u srijedu ujutro
prvi put zabrinuo što njegov prijatelj nije otvorio
trgovinu, prvo iskoristio sve druge mogućnosti koje
su mu bile na raspolaganju. Prvo se navirivao kroz
vrata Abdulo-ve trgovine i nije vidio ništa. Zatim je
nazvao Abdula kući; kad ga nije dobio, pokušao je kod
Abdulova stanodavca. Naravno, javila se neizbježna
telefonska sekretarica: — Ostavite poruku — čulo se.
— Nazvat ćemo vas. — Da, dobro, pomisli Nat. Svi su
znali da stanodavac nimalo ne haje za taj stan i da
bi bio presretan da raskine ugovor o najmu koji
je Abdul sklopio s gradom u vrijeme jedne od
redovitih dodjela socijalnih stanova.
'' Konačno je Nat učinio nešto što je pokazalo svu
veličinu njegova prijateljstva: nazvao je obližnju
policijsku postaju i izrekao svoju bojazan da se
nešto dogodilo njegovom prijatelju Abdulu. — Hoću
reći da ste po tom sitnom čovjeku mogli namjestiti
sat — kazao je. — Možda mu već jučer nije bilo dobro
jer sam primijetio da nakon ručka nije otvorio
trgovinu. Možda je otišao kući i doživio srčani napad
ili nešto slično.
Policajci su pogledali Abdulov mali, naročito uredan
stan u Ulici Jane. Kitica sad već uvelog cvijeća,
ležala je uz fotografiju njegove nasmiješene, sad
pokojne žene. Nije bilo drugih znakova daje ondje
netko boravio, ni naznaka da je on bio tamo. Tada su
odlučili poći u trgovinu i ondje provjeriti.
Tamo su našli tijelo Abdula Parkija obliveno krvlju.
Nat Small nije bio osumnjičen. Policija je poznavala
Nata i svi su znali da je suviše pametan da bi se
upleo u ubojstvo, osim toga, nije imao motiva.
Zapravo je nedostatak motiva bio najspornija stvar u
ovom slučaju. U blagajni je bilo gotovo sto dolara, a
izgleda da je ubojica nije ni pokušavao otvoriti.
Ipak, policija je mislila da se radi o pljački. A
ubojica se, najvjerojatnije narkoman, nečega
prestrašio, možda kupca koji je ušao u trgovinu. Po
razrađenom policijskom izvještaju, ubojica se skrivao
straga dok kupac nije otišao, a zatim je pobjegao.
Bio je dovoljno mudar da objesi natpis ZATVORENO i
zalupi vrata. Tako je dobio dovoljno vremena da se
izgubi.
Ono što je policija željela od Nata i ostalih
vlasnika trgovina bile su obavijesti. Saznali su da
je u utorak ujutro Abdul otvorio trgovinu kao obično
u devet sati i da je oko jedanaest meo pločnik jer je
jedno dijete prosulo vrećicu kokica.
— Nat — kazao je istražitelj. — Iskoristite taj svoj
mozak'za nešto korisno. Vi ste točno preko puta
Parkija. Uvijek stavljate najnovije svinjarije u svoj
izlog. Jeste li primijetili nekoga da ulazi ili
izlazi iz Parkijeve trgovine poslije jedanaest?
Do tri sata, kad je došao na red za ispitivanje, Nat
je imao dovoljno vremena da razmisli i da se sjeti.
Jučer je bilo malo posla, što je uobičajeno utorkom.
Oko jedan je u izlog stavljao kutije novonabavlje-nih
tvrdih pornića. Iako se zapravo nije zagledao u
njega, primijetio je
da ispred izloga stoji jedan dobro obučeni muškarac.
Činilo se da gleda već izloženu robu. A onda je,
umjesto da uđe, prešao cestu i ušao ravno u Parkijevu
trgovinu, nije čak ni zastao da pogleda izlog.
Nat se prilično dobro sjećao kako je čovjek izgledao,
iako ga je vidio samo iz profila: zna da je imao
naočale. Ali čak da je taj dobro obučeni muškarac i
ušao u Abovu trgovinu oko jedan, on sigurno nije ubio
maloga čovjeka, kazao je Nat sebi samome. Ne, nema
potrebe spominjati ga murjacima. Učini li to, izgubit
će cijelo popodne u postaji s policijskim crtačem. Ni
slučajno.
Osim toga, čovjek je izgledao isto kao svi drugi
kupci. Muškarci s Wall Streeta, i odvjetnici, i
liječnici, koji kupuju moju robu, mogli bi se
uzbuditi ako čuju da sam s policijom razgovarao o
nekome od njih.
— Nikoga nisam vidio — izvijestio je Nat policajce. —
Ali upozoravam vas, momci — dodao je važno. — Morate
učiniti nešto s ovdašnjim narkićima. Ti bi ubili
vlastitu mater za šut. I slobodno recite
gradonačelniku da sam ja to rekao!
46
Pamela Hastings bojala se da su studenti koji su
slušali njezin kolegij iz komparativne književnosti
samo gubili vrijeme došavši na njezino današnje
predavanje. Spoj dviju neprospavanih noći i stalne
brige za prijateljicu Carolvn Wells potpuno su je
iscrpli, i psihički i fizički. A sada i njezina
sumnja da Carolvn nije slučajno stradala i da je
Justin možda bio toliko ljubomoran da ju je namjerno
pokušao ubiti, potpuno su zaokupili njezine misli.
Bila je potpuno svjesna da je današnje predavanje o
Božanstvenoj komediji bilo nepovezano i neujednačeno
pa joj je laknulo kad je završilo.
Poruka da nazove dr. Sušan Chandler samo je pogoršala
stvar. Što bi ona mogla reći dr. Chandler? U svakom
slučaju nema nikakvo pravo raspravljati o Justinu s
nepoznatom osobom. Ali znala je da neće moći izbjeći
da je nazove.
Park oko Sveučilišta Columbia bio je obasjan suncem,
živopisan zbog lišća koje je mijenjalo boje. Lijep
dan za život, pomisli Pamela
podrugljivo dok je prolazila parkom. Zaustavila je
taksi i rekla sada već dobro poznatu adresu: —
Bolnica Lenox Hill.
Za manje od dva dana, sestre koje su radile na odjelu
intenzivne njege doživljavala je kao stare
prijateljice. Ona koja je danas bila dežurna,
odgovorila je na Pamelino nepostavljeno pitanje. —
Njezino je stanje nepromijenjeno, ali još uvijek
veoma ozbiljno. Izgleda da se počinje buditi iz kome.
Rano jutros imali smo osjaćaj da pokušava reći nešto,
ali onda je opet pala u komu. Ali, to je dobar znak.
— Justin je ovdje?
— Stiže.
— Smijem li otići do nje?
— Smijete, ali samo kratko. Pričajte joj nešto. Nije
važno što većina liječnika kaže, zaklela bih se da
ljudi u komi točno znaju što se događa, samo nam ne
mogu odgovoriti.
Pam je na prstima prošla pokraj tri odjeljka u kojima
su ležali drugi teški bolesnici dok nije stigla do
onoga u kojem je ležala Carolvn. Srce ju je zaboljelo
kad je vidjela prijateljicu. Hitno su joj operirali
glavu kako bi se smanjilo oticanje mozga pa je
Carolvnina glava bila prekrivena zavojima. Cjevčice i
drenaže virile su sa svih strana. Na nosu je imala
masku za kisik, a ljubičaste modrice po vratu i
rukama svjedočile su o snažnom udarcu kombija.
Pamela još uvijek nije mogla vjerovati da se, nakon
onako lijepo provedene večeri s Carolvn prije
nekoliko dana, moglo dogoditi nešto tako strašno.
Lijepe dok nisam počela gatati, pomisli, i dok
Carolvn nije izvadila onaj tirkizni prsten...
Nježno, da je ne stisne, položila je svoju preko
Carolvnine ruke. — Bog, mačko — prošaptala je.
Je li osjetila slabi pokret, ili samo priželjkuje
odgovor?
— Carolvn, sjajno se držiš. Rekli su mi da si na
granici da se probudiš. To je divno. — Pamela je
prekinula. Spremala se reći da je Justin lud od
brige, ali je shvatila da se boji spomenuti njegovo
ime. Što ako je on gurnuo Carolvn? Što ako je Carolvn
shvatila da je on stajao iza nje?
— Win.
Carolvnine su se usne jedva primjetno pomakle, a ono
što se iz njih čulo više je sličilo na uzdah nego na
riječ. Ipak, Pamela je bila sigurna da je točno čula.
Nagnula se nad krevet i prislonila usta uz Carolvnino
uho. — Čuj me, mačko. Mislim da si rekla »Win«. Je li
to ime? Ako si na to mislila, stisni mi ruku.
Bila je uvjerena da je osjetila slabašan stisak.
— Pam, budi se?
Justin je bio ondje, pomalo neuredan, crven u licu,
zadihan, kao da je trčao. Pamela mu nije željela
kazati što joj se činilo da je Ca-rolyn rekla. —
Pozovi sestru, Justine. Mislim da pokušava govoriti.
— Win.
Ovoga puta riječ je bila jasna, nedvojbeno, izrečena
kao preklinjanje.
Justin Wells nagnuo se nad ženin krevet. — Carolvn.
Neću dopustiti da te netko drugi uzme. Sve ću ti
nadoknaditi. Molim te, potražit ću pomoć. Posljednji
put sam isto to obećao, ali nisam održao obećanje, no
ovoga puta hoću. Obećajem. Obećajem. Samo te molim,
molim te, vrati mi se.
47
Iako je Emily Chandler nakon rastave ostala članica
Westchester Countrv kluba, nije često išla onamo
bojeći se da ne sretne svoju nasljednicu, Binky. Ali,
pošto je voljela golf, a Binky nije igrala, trebala
se brinuti samo o klupskim prostorijama. Budući da se
od vremena do vremena ondje rado sastajala s
prijateljicama na ručku, Emily je smislila način kako
izbjeći neugodan susret.
Nazvala bi šefa sale i pitala očekuju li Ženu Trofej
pa ako bi on rekao da ne očekuju, Emily bi se
predbilježila za stol.
Isto je učinila i u srijedu, a ishod toga bio je taj
da je upravo ručala s Nan Lake, dugogodišnjom
prijateljicom, čiji je muž, Dan, redovito igrao golf
s Charlesom.
Emily se posebno pomnjivo odjenula za taj sastanak.
Uvijek ju je u podsvijesti kopkalo da bi se moglo
dogoditi da i Charles bude ondje. Za danas je
odabrala Feraudov kostim sa sitnim plavo-bijelim
kockicama znajući da to dobro pristaje uz njezinu
plavu kosu. Ranije,
dok je u zrcalu još jednom provjeravala svoj izgled,
sjetila se da se ljudi često čude kad čuju da je ona
Deeina majka.
— Izgledate kao sestre! — kažu, na što je ona veoma
ponosna, iako zna da pretjeruju.
Emily je također znala da je vrijeme da prestane
misliti na rastavu i da treba početi živjeti svoj
život. U mnogočemu je uspjela prevladati prvobitni
bijes i gorčinu koju je osjetila zbog, kako je to ona
doživljavala, Charlevjeve izdaje. Čak i nakon četiri
godine, ponekad bi se noću budila i satima ostajala
budna, ne ljuta, nego beskrajno tužna, sjećajući se
kako su ona i Charlev dugo vremena bili sretni —
istinski sretni.
Bilo nam je lijepo, pomisli, spremajući se poći u
klub. Uključila je sustav za uzbunjivanje u kući koju
je kupila nakon rastave. Uvijek nam je bilo lijepo.
Charlev i ja bili smo zaljubljeni. Zajednički smo
rješavali stvari. Ipak, nisam dopustila da me to
slomi, tijelo sam uspjela održati u dobrom stanju.
Bože dragi, pomisli, zbog čega se preko noći
promijenio, zbog čega je jednostavno odbacio naš
zajednički život?
Osjećaj napuštenosti bio je toliko jak, iako je to
teška srca priznavala, da bi joj bilo lakše da je
Charlev-Charles umro nego što ju je ostavio. Ali,
bilo to teško priznati ili ne, to je bila činjenica i
znala je da ju je Sušan prozrela i da je
najvjerojatnije razumije.
Nije znala što bi bez Sušan. Od prvoga je dana bila
uz nju, kad je Emily iskreno sumnjala može li dalje.
Bio je to dugotrajan oporavak, ali osjećala je daje
gotovo spremna nastaviti sama živjeti.
Prema Susaninom prijedlogu, načinila je listu
djelatnosti kojima se oduvijek namjeravala baviti i
poduzeti nešto s tim u vezi. Tako je sada, na
dobrovoljnoj osnovi, marljivo pomagala u bolnici, a
ove je godine i predsjedavala godišnjem skupu za
prikupljanje novčane pomoći bolnici. Počela je
volontirati u bolnici za kronično bolesnu djecu.
Smatrala je to dragocjenim iskustvom, koje joj je
pomoglo da sve dođe na svoje mjesto. To ju je
podsjetilo na jednu staru, ali veoma istinitu izreku:
Sažalijevat ćeš čovjeka bez cipela dok ne sretneš
čovjeka bez nogu. Nakon jutara provedenih u bolnici,
vratila bi se kući neprestano se podsjećajući da mora
biti zahvalna na onome što ima.
Stigla je u klub prije Nan i pošla ravno za stol. Od
nedjelje, na četrdesetu godišnjicu vjenčanja s
Charlevjem, osjećala je grižnju savjesti. Bila je
tako loše volje i potištena — i mislila je samo na
sebe.
Znala je daje uzrujala Sušan svojim subotnjim
ispadom, a onda je Dee samo pogoršala stvar skresavši
joj u lice da ona ne zna što to znači izgubiti
nekoga.
Sušan razumije mnogo više nego što Dee želi priznati,
kazala je Emily sama sebi. Kada smo se Charlev i ja
razišli, Dee je bila u Ca-liforniji s Jackom,
zaokupljena poslom i sretna. Kao prvo, Sušan se
morala oporaviti jer ju je Jack iznevjerio, a
svejedno je bila uz mene da me bodri. Uz to, kad se
pojavila Binky, Charlev više nije imao za nju
vremena, što ju je sigurno boljelo budući da je
uvijek bila tatina djevojčica.
— Sanjarimo? — zapitao je jedan glas, zadirkujući je.
— Nan! — Emily je skočila i zagrlila prijateljicu
nakon što su se izljubile. — Da, izgleda da je tako.
— Nježno je pogledala prijateljicu. — Divno izgledaš.
To je bila istina. U šezdesetoj je Nan, vitka brineta
skladnih crta lica i tijela, još uvijek bila lijepa
žena.
— I ti isto — kazala je Nan oduševljeno. — Budimo
iskrene, Em. Još uvijek se ne damo.
— Borimo se — složila se Emily. — Borba je oštra.
Otmjeno starimo, ali ne prebrzo.
— Pa, jesam li ti nedostajala? — pitala je Nan. Bila
je s bolesnom majkom dulje od mjesec dana na Floridi
i vratila se tek prošli tjedan.
— Bogme jesi. Nekoliko je dana bilo napeto ovdje —
priznala je Emily.
Odlučile su danas ne brojati kalorije. I jedna, i
druga odlučile su se za čašu chardonnaya i klupski
sendvič.
Vino je stiglo i počele su ozbiljno tračati.
Emily je ispričala prijateljici kako je bila tužna u
nedjelju. — Najviše me pogodilo to što je Trofejka
priredila zabavu baš na našu četrdesetu godišnjicu, a
Charley joj je to dopustio.
— Znaš da je namjerno to učinila — kazala je Nan. —
To je njoj slično. Moram ti priznati da sam i ja
kratko bila na zabavi. Ali nisam vidjela Sušan. Očito
je već bila otišla. Pretpostavljam da se pojavila
samo iz pristojnosti.
U Naninom je glasu bilo nečega što je odavalo
zabrinutost. Emily nije trebala dugo čekati da
otkrije što je bilo.
— Em, na posljetku, to vjerojatno nema veze, ali
Binky ne podnosi Sušan. Zna da je ona nagovorila
Charlesa da ode sam na odmor kako bi u miru mogao
razmisliti o svemu nakon što ti je rekao da traži
rastavu. To što ga je Binky ipak na koncu dobila,
nije važno. Ipak joj nikada neće oprostiti.
Emily je kimnula.
— Ali, izgleda da voli Dee. Zato je Binky na domjenak
pozvala Alexa Wrighta da se njih dvoje sretnu. Samo
što Dee nije bila ondje kad je on došao pa se na
kraju on upustio u dugi razgovor sa Sušan i koliko
sam čula, prilično mu se svidjela. To se svakako ne
uklapa u urotu koju je skovala Binky.
— Što hoćeš reći?
— Hoću reći da, ako se kojim slučajem Alex^'am Sušan,
i između njih se razvije prijateljstvo, mora biti
svjesna da će Binky učiniti sve što je u njenoj moći
da ga raskopa. Binky voli posvađati ljude. Ona je
manipulant par excellence.
— Voli posvađati ljude, to se odnosi na Sušan i Dee?
— Da, mislim. Binky se razbjesnjela jer je Alex
Wright vjerojatno otvoreno pokazao da mu se Sušan
veoma sviđa. Jer, vjeruj mi, bila je bijesna.
Naravno, ne poznajem dobro Alexa Wrighta. Čini mi se
da nije od onih koji često obilaze zabave, ali znam
da Zaklada obitelji "VVright, koju on vodi, čini
neizmjerna dobročinstva, i dok se neki momci koji iza
sebe imaju obiteljsko bogatstvo pretvaraju u
playboye, on veoma ozbiljno zna procijeniti što je u
životu važno. Zapravo, on je točno takav muškarac za
kojega bih voljela da se Sušan veže, kad mi već nije
uspjelo da se uda za Bobbvja.
Bobby je bio Nanin najstariji sin. On i Sušan bili su
prijatelji od djetinjstva, ali nikada jedno prema
drugome nisu ništa drugo osjećali. Bobby je sada bio
oženjen, ali Nan se još uvijek šalila na račun toga
što su ona i Em propustile priliku da imaju
zajedničku unučad.
— Voljela bih da i Sušan, i Dee nađu nekoga s kim bi
bile sretne — kazala je Emily, nezadovoljna spoznajom
da će Dee, i bez Binky-na poticaja, na svoju ruku
salijetati Alexa Wrighta ako pokaže zanimanje za
njega.
Također je bila svjesna da je Nan neizravno, ali
namjerno, smjerala upravo na to. Njezina je poruka
sadržavala to da Sušan treba upozoriti na Binkyno
spletkarenje, a Dee bi trebalo reći da ostavi Ale-xa
Wrighta na miru.
— A sada jedan trač koji će te doista zanimati —
kazala je Nan naginjući se bliže prijateljici i
ogledavajući se da vidi nije li konobar u blizini. —
Charlev i Dan su jučer zajedno igrali golf. Charlev
razmišlja o odlasku u mirovinu! Očito upravni odbor
Bannister Fooda traži mlađeg predsjednika i
pripremaju teren da ga nogiraju. Charlev je rekao
Danu da će se radije dostojanstveno povući nego da ga
prisile otići. Ali postoji jedna poteškoća. Kad je
pred Binky načeo tu temu, dobila je napadaj. Kazao je
Danu da mu je rekla da je živjeti s umirovljenikom
isto kao držati glasovir u kuhinji. Ja sam to prevela
kao »besko-ristan i smeta«.
Nan je prekinula i naslonila se. Zatim je, dignuvši
obrve radi boljeg dojma, nastavila: — Misliš li da bi
moglo biti gužve u raju?
48
Prije no stoje napustila studio, Sušan je nazvala
svoj ured. Znala je da bi se moglo dogoditi da
pacijentica naručena za jedan sat, otkaže posjet.
Četrdesetogodišnja pacijentica Linda, tipkačica
oglasa, koja je nedavno morala dati uspavati svog
kućnog ljubimca, zlatnog retrivera, pokušavala se
izvući iz depresije i ucviljenosti. Do sada su imale
samo dva sastanka, ali Sušan je već sada bila sigurna
da osnovni Lindin problem nije iskrena žalost zbog
gubitka voljenog psa, već nedavna, iznenadna smrt
maćehe od koje se Linda odalečila.
Njezin predosjećaj da će Linda otkazati posjet,
pokazao se točnim. — Rekla je da joj je doista žao,
ali da je na poslu iskrsnuo jedan važan sastanak —
objasnila je Janet.
Možda jeste, a možda i nije, pomisli Sušan, odlučivši
da ne smije zaboraviti Lindu nazvati poslije. — Ima
li još poruka? — pitala je.
— Samo jedna. Gospođa Clausen moli da je nazovete u
bilo koje doba iza tri. Da, i na stolu vas čeka
predivan stručak cvijeća.
— Cvijeća? Tko ga šalje?
— Kuverta je zalijepljena pa je, naravno, nisam
otvorila — odgovorila je Janet ljubazno. — Uvjerena
sam daje poruka osobne naravi.
— Molim te, sad je otvori i pročitaj mi što piše. —
Sušan se prilično naljutila. Janet je inače bila
veoma dobra tajnica, ali njezina potreba da na sve
daje primjedbe neprestano ju je ljutila.
Janet se javila za nekoliko trenutaka. — Znala sam da
je osobne naravi, doktorice. — Počela je čitati. —
»Hvala ti za ugodnu večer. Jedva čekam subotu«.
Potpisano »Alex«.
Sušan je osjetila kako joj se odjednom popravlja
raspoloženje. — Lijepo od njega — kazala je, pazeći
da joj glas ostane ravnodušan. — Janet, budući da
nemam ništa do dva sata, mislim da ću otići nešto
obaviti.
Za manje od minute, Sušan je bila vani, loveći taksi.
Odlučila je da će sljedeća stvar koju mora napraviti
biti razgovor sa svima u policiji koji su istraživali
nesreću Carolvn Wells. Sada, kada je bila sigurna da
je Carolvn nazvala u ponedjeljak, predstavljajući se
kao Karen, morala je otkriti pridaje li policija
ikakvu važnost izjavi starije žene koja je tvrdila da
je Carolvn Wells gurnuta pod auto.
U članku koji je jutros pročitala u The Timesu pisalo
je da 19. policijska postaja vodi istragu i o
Carolvninoj nesreći, i o ubojstvu Hil-de Johnson.
Očito je to bilo mjesto gdje je trebala potražiti
odgovore.
Usprkos nepokolebljivom svjedočenju Olivera Bakera
daje Carolvn Wells izgubila ravnotežu i pala,
policijski kapetan Tom Shea još uvijek nije bio
zadovoljan. Budući da je Hilda Johnson možda
preotvoreno izjavljivala da je netko gurnuo
"VVellsovu, nije baš prihvaćao mogućnost da je smrt
starije žene puka slučajnost, obično ubojstvo bez
motiva. Sve se vrtjelo oko nekoliko osnovnih pitanja.
U prvom redu, kako je ubojica ušao u zgradu? Zatim,
kako je ušao u Hildin stan? I konačno, zašto u njezin
stan, i zašto jedino u njezin stan?
U satima koji su uslijedili nakon otkrića tijela,
cijela četa istražitelja razgovarala je sa svim
stanarima u zgradi. Budući da su na katu bila samo
četiri stana, a zgrada je imala samo dvanaest katova,
to i nije bila neka osobita zadaća.
Većina je stanara bila poput Hilde — stariji ljudi
koji su dugo živjeli ondje. Svi su odlučno tvrdili da
u ponedjeljak kasno navečer nisu nabasali ni na nekog
dostavljača, ni na ikoga drugoga. Oni koji su u
naznačeno vrijeme bili u zgradi ili vani kleli su se
da nisu vidjeli da se
u blizini mota nepoznata osoba, ni da nisu dopustili
da netko uđe dok su otključavali ulazna vrata.
Mora da je Hilda Johnson sama pustila nekoga u
zgradu, a potom u svoj stan, zaključio je Shea.
Dakle, to je morao biti netko za koga je bila sigurna
da mu može vjerovati. Koliko je poznavao Hildu — a
budući daje radio u ovoj policijskoj postaji, upoznao
ju je prilično dobro — nije si mogao predočiti kakva
bi to osoba mogla biti. Zašto nisam bio na dužnosti u
ponedjeljak popodne? — neprestano se pitao, ljut na
sudbinu. Imao je slobodan dan pa su se on i Joan,
njegova supruga, odvezli do koledža Fairfeld u
Connecticutu, gdje je njihova kći bila brucošica. Tek
je na vijestima u jedanaest navečer Tom čuo za ne-
sreću i vidio Hildu kako daje izjavu.
Da sam je barem tada nazvao, ta ga je misao izjedala.
Da se nije javila, odmah bih posumnjao da nešto nije
u redu, a da sam razgovarao s njom, možda bi mi
opisala osobu koja je Carolvn Wells gurnula pod auto.
Bilo je tek petnaest do jedan, a Tom je osjećao umor
u cijelom tijelu — umor uzrokovan bijesnim
samooptužbama. Bio je siguran da se Hildina smrt
mogla spriječiti, a sada je tapkao na mjestu u
rješavanju ne samo njezinog ubojstva, već i u
rješavanju nečega što je moglo biti pokušaj ubojstva.
Dvadeset sedam je godina policajac, od dvadeset prve,
i nije se mogao sjetiti ničega što ga je jače
tištilo.
Zazvonio mu je telefon prekinuvši njegovo misaono
samo-kažnjavanje. Zvao je dežurni narednik,
obavještavajući ga da doktorica Sušan Chandler želi
razgovarati s njim u vezi s nesrećom Carolvn Wells na
Park aveniji.
Nadajući se da bi ona mogla biti još jedan očevidac
nesreće, Shea je brzo odgovorio: — Pošalji je meni. —
Za nekoliko trenutaka Sušan i on vema su pomnjivo
proučavali jedno drugo.
Sušan se odmah svidio muškarac koji je sjedio za
stolom nasuprot njoj — njegovo mršavo, svježe
obrijano lice, pronicave, pametne smeđe oči, dugački,
nježni prsti kojima je lagano lupkao po stolu.
Osjetivši da on nije tip policajca koji bi gubio
vrijeme, odmah je prešla na stvar. — Kapetane, do dva
se moram vratiti u ured. Znate kakav zna biti promet
u New Yorku. Budući da mi je trebalo četrdeset minuta
da od ugla Broadwaya i 41. ulice stignem, bit ću
kratka.
Na brzinu mu je rekla nekoliko riječi o sebi, a
zabavilo ju je kad je spazila da izraz negodovanja
koji se pojavio na Sheinom licu kad
mu je rekla da je psiholog, postaje prijateljski kad
je čuo da je dvije godine bila zamjenica javnog
tužitelja.
— Zanima me Carolvn Wells jer sam uvjerena da se ona
javila u radioemisiju u ponedjeljak ujutro s mogućim
vrijednim saznanjima o Regini Clausen, ženi koja je
nestala prije nekoliko godina. Za vrijeme razgovora,
dogovorile smo se da će doći do mene. Međutim, nije
došla na sastanak. Prema riječima jednog svjedoka,
može biti da ju je netko na Park aveniji gurnuo pod
auto. Pokušavam saznati postoji li veza između
njezine, recimo za sada nesreće, i poziva koji mi je
uputila.
Shea se nagnuo naprijed, a na licu mu se očitovalo
veliko zanimanje. Oliver Baker je kazao da su na
smeđoj omotnici koju je Carolvn Wells nosila, bila
ispisana velika tiskana slova i da je prilično sigu-
ran da je na početku adrese primijetio napisanu riječ
»dr«. Možda ga dr. Sušan Chandler dovede na neki
trag, možda čak uspije povezati ubojstvo Hilde
Johnson s njezinom upornom tvrdnjom da je Carolvn
Wells gurnuta.
— Jeste li dobili poštom smeđu omotnicu koja bi mogla
biti njezina? — pitao je Shea.
— Do jučer nisam. Kad sam jutros odlazila iz ureda,
pošta još nije stigla. Zašto?
— Zato jer su i Hilda Johnson, i jedan drugi svjedok,
vidjeli da Carolvn sa sobom ima smeđu omotnicu, a
drugom se svjedoku činilo da je adresirana na nekog
doktora. Jeste li očekivali da vam nešto pošalje?
— Ne, ali možda mi je odlučila poštom poslati
fotografiju i prsten koje mije obećala. Dajte da vam
pustim snimku njezina poziva.
Kad su je poslušali, Sušan je pogledala preko stola i
primijetila veliku napetost na licu kapetana Shea.
— Sigurni ste da je ta žena Carolvn Wells? — pitao
je.
— Sto posto sigurna — odvratila je.
— Doktorice Chandler, vi ste psiholog. Slažete li se
da se ova žena boji svog muža?
— Rekla bih da je uznemirena zbog njegovog mogućeg
ponašanja nakon onoga što mije ispričala.
Kapetan Shea dignuo je slušalicu i izdao naredbu.
— Pogledaj postoji li zabilježena kakva prijava
protiv Justina Wellsa. Možda kakva obiteljska svađa.
Prije otprilike dvije godine.
— Doktorice Chandler — kazao je — ne mogu vam reći
koliko sam vam zahvalan što ste došli. Ako dobijem
kakav izvještaj, očekujem...
Prekinula ga je zvonjava telefona. Podigao je
slušalicu, slušao, zatim kimnuo.
Spustio je slušalicu i pogledao Sušan. — Točno to što
sam mislio. Znam da mi se ovo što ste rekli činilo
poznato. Doktorice Chandler, prije dvije godine,
Carolvn Wells podnijela je prijavu protiv Justi-na
Wellsa, poslije ju je povukla. U prijavi je navela da
joj je u nastupu bolesne ljubomore, suprug prijetio
da će je ubiti. Znate li možda, je li Wells saznao da
se javila u vašu emisiju?
Sušan je znala da nema drugog izbora već da mu kaže
cijelu istinu. — Ne samo da je saznao, već je u
ponedjeljak popodne nazvao i tražio snimku emisije, a
kad sam gaja prošle večeri zbog toga nazvala,
zanijekao je da je uputio takav zahtjev. Jutros sam
otišla u njegov ured i pokušala mu osobno predati
vrpcu, ali nije me htio primiti.
— Doktorice Chandler, mnogo vam hvala na ovoj
obavijesti. Moram vas zamoliti da mi ostavite vrpcu.
Sušan je ustala. — Naravno. Imam istu snimku u
studiju. U stvari, htjela sam vas moliti, kapetane
Shea, da istražite moguću povezanost muškarca kojega
je Carolvn Wells upoznala na brodu s nestankom Regine
Clausen. Među stvarima Regine Clausen nalazio se
tirkizni prsten s posvetom »Meni pripadaš«. — Htjela
mu je reći o Tiffanv-nim pozivima i njezinoj izjavi
da netko u Greenwich Villageu prodaje, ili čak
izrađuje, takve prstene, kad ju je Shea prekinuo.
— Doktorice Chandler, poznato je da je Justin Wells
bio, a možda je još uvijek, grozno ljubomoran na
svoju ženu. Vrpca nam jasno govori da ga se ona boji.
Pretpostavljam da mužu nije ništa rekla o vezi s
muškarcem kojega je upoznala na brodu. Mislim da je
Wells poludio kad je čuo za emisiju. Hoću
porazgovarati s njim. Zanima me gdje je bio u
ponedjeljak popodne između četiri i pola pet. Zanima
me tko mu je rekao za javljanje u vašu emisiju i što
mu je sve rekla ta osoba.
Sušan je znala da sve što je kapetan Shea rekao ima
smisla. Pogledala je na sat. Morala se vratiti u
ured. Ali još uvijek nešto nije bilo u redu.
Naslućivala je da čak i ako je Justin Wells, u napadu
ljubomore, gurnuo ženu pod auto, ipak postoji moguća
veza između čovjeka kojega je Carolvn upoznala na
putovanju i nestanka Regine Clausen.
Kad je izašla iz policijske postaje, zaključila je da
možda nedostaje još jedna karika koju će sama
pronaći. Potražit će Tiffany koja je radila u Grottu,
najboljem talijanskom restoranu u Yonkersu, i čiji je
telefonski broj imala.
49
Jim Curley bio je siguran da se nešto događa kad mu
je gazda, nakon što gaje u podne pokupio pred
Zakladom obitelji Wright, rekao da stane pred
otmjenom cvjećarnicom Irene Hayes, Wadley & Smythe, u
Rockefellerovom centru. Kad su stigli, umjesto da
Jima pošalje unutra, Wright ga je ostavio čekati dok
je sam izašao iz auta i ušao u cvjećarnicu, noseći
pod rukom jednu kutiju. Vratio se za petnaest minuta
u pratnji cvjećarice koja je nosila veliku vazu s
raskošnim buketom.
Vaza je bila u kartonskoj kutiji kako bi bila na
sigurnom, a Wright je uputio cvjećaricu da stavi
cvijeće na pod ispred stražnjega sjedala jer je bio
siguran da se ondje neće prevrnuti.
Cvjećarica je uz osmijeh zahvalila Wrightu i
zatvorila vrata. Wright je vedrim glasom kazao: —
Sljedeća postaja SoHo — i dao Jimu nepoznatu adresu.
Primijetivši zbunjenost na vozačevu licu, dodao je: —
Prije nego što umreš od znatiželje, idemo u ured
doktorice Sušan Chandler. Odnosno, ti ideš odnijeti
ovo cvijeće. Ja ću čekati u autu.
Svih ovih godina, Jim je u gazdino ime nosio cvijeće
mnogim privlačnim ženama, ali nikada se prije nije
dogodilo da ga je Alex Wright sam odabrao.
Prijateljskim glasom, što mu je bilo dopušteno zbog
dugogodišnje službe, Jim je rekao: — Gospodine Alexe,
ako smijem reći, svidjela mi se doktorica Chandler.
Žena je draga i doista zgodna. Čini mi se nekako
topla i prirodna, ako znate što želim reći.
— Znam što želiš reći, Jime — odgovorio je Alex
Wright — i slažem se s tobom.
Jim je zaustavio auto na zabranjenom mjestu na
Houston Streetu i potrčao iza ugla do poslovne
zgrade, uhvatio dizalo kad su se vrata već počela
zatvarati te stigavši na posljednji kat, požurio
hodni-
kom do ureda na čijim je vratima stajao neupadljiv
natpis DR. SUŠAN CHANDLER. Ondje je cvijeće predao
tajnici i odbivši napojnicu požurio natrag do auta.
Još jednom si je dopustio, iskoristivši dugogodišnju
odanost, upitati: — Gospodine Alexe, zar to nije ona
Waterford vaza koja je stajala na stolu u predvorju,
a koju je vaša majka donijela iz Irske?
— Imaš dobro oko, Jime. One večeri kad sam doktoricu
Chandler dopratio do stana vidio sam da ima vazu
veoma sličnu ovoj, nešto manju. Pomislio sam da bi
joj društvo dobro došlo. A sada po gasu. Već kasnim
na ručak u Plažu.
Do pola tri Alex se vratio za svoj stol u
prostorijama Zaklade obitelji Wright. U petnaest do
tri, tajnica mu je javila da ga zove Dee Chandler
Harriman.
— Spoji me, Alice — kazao je, glasom koji je odavao
znatiželju.
Toplo i ujedno ispričavajući se, Dee je rekla: —
Alexe, vjerojatno si zaokupljen dijeljenjem pet ili
šest milijuna dolara pa te neću dugo zadržavati.
— Nisam poklonio toliko novca od jučer popodne —
uvjeravao ju je. — Što mogu učiniti za tebe?
— Nadam se, ništa strašno teško. Pred jutro sam
odlučila. Vrijeme je da se preselim natrag u New
York. Moji suradnici u modnoj agenciji voljni su me
isplatiti. Susjed koji ima iznajmljen stan u istoj
zgradi već dugo slini zbog mojeg potkrovlja pa će ga
odmah uzeti. Evo zbog čega zovem. Možeš li mi
preporučiti dobrog trgovca nekretninama? Zanima me
četvero ili peterosoban stan na East Sideu, po mo-
gućnosti negdje između Pete i Park avenije, a nikako
dalje od polovine Sedamdesete ulice.
— Neću ti baš biti od velike pomoći, Dee, jer od
rođenja živim u istoj kući — rekao joj je Alex. — Ali
mogu ti potražiti posrednika.
— E, baš ti hvala. To će biti dovoljno. Žao mi je što
te gnjavim, ali imala sam osjećaj da se nećeš
ljutiti. Stižem sutra popodne. Tako da mogu početi
tražiti stan u petak.
— Do tada ću ti saznati neko ime.
— Onda bi mi ga mogao reći sutra navečer uz piće. Ja
častim.
Prekinula je prije nego što je mogao odgovoriti. Alex
Wright se zavalio u naslonjač. Sve je počelo bivati
neočekivano zapleteno. Čuo je promjenu u Susaninom
glasu kad joj je rekao da je njezinu sestru pozvao na
večeru u knjižnicu. Zbog toga joj je danas poslao
cvijeće i učinio toliko truda da to bude nešto
posebno.
— Zar mi to treba? — progunđao je na glas. Zatim se
sjetio kako je njegov otac rado govorio da se
nepovoljne okolnosti mogu pretvoriti u dobitak. Bit
će umijeće, pomisli Alex hladno, pronaći način da se
to dogodi u ovom slučaju.
5O
Pomirena sa sudbinom, Jane Clausen je sva klonula
ušla u bolničku sobu. Kao što je očekivala, doktor je
zahtijevao da se odmah podvrgne liječenju. Izgleda da
joj rak, koji je očito dobivao bitku s njezinim tije-
lom, nema namjeru dopustiti da se pobrine za sve
stvari koje je trebalo riješiti. Jane je željela da
jednostavno može reći: — Prekidam liječenje — ali još
nije bila spremna umrijeti, ne još. Imala je osjećaj
da bi se sada, kada se pojavio tračak nade da bi
mogla saznati istinu o Regini-noj sudbini, mogao
okončati jedan nedovršeni posao, a za to je trebala
još samo malo vremena. Kad bi se barem pojavila žena
koja se javila u emisiju doktorice Chandler i
pokazala sliku muškarca koji joj je poklonio tirkizni
prsten, konačno bi se moglo od nečega početi.
Svukla se, objesila odjeću u mali ormar i odjenula
spavaćicu i ogrtač koje joj je Vera spremila. Ujutro
će započeti još jedan krug ke-moterapije.
Za večeru je uzela samo šalicu čaja i jedan tost,
zatim je pošla u krevet, popila tabletu protiv bolova
koju joj je sestra dala i počela to-nuti u san.
— Gospođo Clausen.
Otvorila je oči i ugledala kako se nad nju naginje
zabrinuto lice Douglasa Lavtona.
— Douglase. — Nije bila nacistu je li joj drago što
je došao, ali njegova očita briga ipak ju je malo
utješila.
— Zvao sam vas doma jer trebamo vaš potpis na jednom
poreznom obrascu. Kad mi je Vera kazala da ste ovdje,
odmah sam došao.
— Mislila sam da sam sve potpisala — promrmljala je.
— Bojim se da smo preskočili jedan papir. Ali to može
čekati. Ne bih vas htio sada gnjaviti time.
— Glupost. Daj mi ga. — Na sastanku se baš nisam
dobro osjećala, pomisli Jane. Čudo da ih nisam više
preskočila.
Uzela je naočale i pogledala obrazac koji joj je
Douglas pružio. — A, da, taj. — Uzela je pero koje
joj je dao i polako se potpisala, trudeći se da ravno
piše.
Večeras je, pod prigušenim svjetlom bolničke sobe,
Jane Clausen zaključila da Douglas veoma sliči
Lavtonovima koje je poznavala u Philadelphiji.
Otmjena porodica. A jučer je tako brzo posumnjala u
njega. U tome je poteškoća, pomisli. Zbog bolesti i
silnih lijekova više nije mogla dobro prosuđivati.
Sutra će nazvati doktoricu Chandler i reći joj da zna
da je pogriješila što je posumnjala u Douglasa —
pogriješila i bila užasno nepoštena prema njemu.
— Mogu li vam nešto donijeti, gospođo Clausen?
— Ne, ništa, hvala ti, Douglase.
— Smijem li sutra navratiti?
— Nazovi prije. Možda neću moći primati posjete.
— Razumijem.
Jane Clausen je osjetila kako je podigao njezinu ruku
i lagano je dodirnuo usnama.
Zaspala je prije nego što je on na vršcima prstiju
izašao iz sobe, a da je i bila budna, u polumraku
sobe vjerojatno ne bi vidjela kako se zadovoljno
smješka.
51
Nakon drugog javljanja u emisiju Pitajte dr. Sušan,
Tiffanv je bila veoma zadovoljna samom sobom. Poslala
je točno onakvu poruku kakvu je željela i sada se
samo nadala da će netko reći Mattu za njezin poziv.
Također je bila uvjerena da će njezin gazda, Tony
Seppedi, biti oduševljen kad čuje kako je uspjela u
program ubaciti reklamu za Grotto.
Poslije joj je pala na pamet još jedna mogućnost. Što
ako se Matt večeras pojavi u Grottu? Tiffanv se
pogledala u zrcalu. Nema sumnje da je kasnila s
bojanjem kose, uz tjeme su se pojavili pramenovi
njezine prirodne tamne kose. Kao da imam tračnice na
glavi, pomisli. Uz to su joj i šiške predugačke.
Mogao bi me zamijeniti s ovčarskim psom, pomisli
vedro, birajući broj svoje frizerke.
— Tiffanv! Bože, svi pričamo o tebi. Jučer nam je
jedan čovjek rekao da si bila u emisiji Pitajte dr.
Sušan pa smo je danas slušali. Kad sam te čula, rekla
sam svima neka budu tiho. Čak smo isključili sušila
za kosu. Izvrsno si se držala. Tako prirodno i
slatko. I čuj, reci svom gazdi u Grottu da bi trebala
dobiti povišicu.
S oduševljenjem su joj rekli da će je odmah primiti.
— Dođi odmah. Ti si slavna. Moramo se pobrinuti da i
izgledaš tako.
Nakon četrdeset pet minuta, Tiffanv je sjedila uz
slivnik, kose obojane uz tjeme. Vratila se kući u
četiri i dvadeset, sjajna joj je kosa padala preko
ramena, nokti su joj bili svježe uređeni i
nalakirani, a Jill ju je nagovorila da upotrijebi
tamnoplavi lak.
Moram izaći za petnaest minuta, upozorila je samu
sebe. S reklamom, ili bez nje, Tony bi se zbog
kašnjenja ljutio ko vrag.
Bez obzira na to, potrošila je još vremena na
glačanje bluze i suknje za koje je znala da joj
izvrsno stoje. Ako se Matt slučajno pojavi, mogli bi
nekuda izaći kad u ponoć završi posao ili možda na
kakvom zgodnom mjestu popiti čašicu za laku noć.
Oklijevala je bi li ili ne uzela tirkizni prsten koji
joj je donio slavu, a onda je odlučila da ga ostavi.
Ali ako se Matt pojavi i slučajno ga spomene, neće se
zbog toga jako naljutiti. Samo će mu dopustiti da ga
pogleda, onako usput...
Tiffanv je baš otvorila vrata da izađe iz stana kad
je zazvonio telefon. Neka zvoni, pomisli, da se ne
zapričam.
S druge strane, pomisli, zaključivši brzo, to bi
mogao biti Matt. Potrčala je kroz malu dnevnu sobu do
još manje spavaonice i uspjela podići slušalicu kad
je treći put zazvonio.
Bila je Mattova majka. Nije trošila vrijeme na
pozdrav, već je odmah prešla na stvar: — Tiffanv,
tražim od tebe da smjesta prestaneš spominjati mog
sina na radiju. Matt te je izveo svega nekoliko puta.
Rekao mi je da nemate ništa zajedničko. Sljedeći se
mjesec seli na Long Island. Upravo se zaručio jednom
krasnom mladom damom s kojom se viđa nekoliko
mjeseci. Zato te molim da ga zaboraviš i presta-
neš pričati o vašim sastancima, pogotovo zato što će
to čuti njegovi prijatelji ili zaručnica.
Tiffanv je začula oštar »klik«.
Zapanjena, cijelu je minutu ostala nepomična, držeći
u ruci slušalicu. Zaručen? Nisam čula ni da se
sastaje s nekim, pomisli, osjećajući kako je
savladava očaj.
— Želite li nazvati... čuo se glas telefonistice kao
da dolazi s drugog planeta. Tiffanv je zalupila
slušalicu. Morala je krenuti na posao, bilo joj je
jasno da će morati požuriti ako želi stići na
vrijeme. Plačući je potrčala niz stube, ne obazirući
se na pozdrav pazikućinog šestogodišnjeg sina koji se
igrao pred kućom.
U autu su je potpuno obuzele tuga i razočaranje i
jedva je di-sala zbog jecaja koji su joj potresali
tijelo. Najradije bi nekamo pobjegla i isplakala
svoju tugu, međutim, znala je da nema vremena.
Umjesto toga, kad je stigla do Grotta, odabrala je
usamljeno mjesto na parkiralištu i neko vrijeme
ostala sjediti u autu. Zatim je izvadila pudrijeru.
Mora se dotjerati. Ne može se ovakva pojaviti na po-
slu, ne smije dopustiti da vide kako je plakala zbog
jednog kretena koji je jeo ljigave ribe i vodio je
gledati loš film. — Uostalom, kome je potreban? —
pitala je glasno.
Novi sloj pudera, novo sjenilo i ruž pomogli su
popraviti štetu, iako joj usne nisu prestale drhtati.
Dobro, ako me ne želiš, ne želim ni ja tebe, pomisli
ljutito. Mrzim te, Matte! Kretenu jedan!
Bila je minuta do pet. Možda i stigne na vrijeme, ali
mora krenuti. Sada joj je samo trebalo da je Tony
počne gnjaviti.
Na putu do kuhinje prošla je uz kontejner za smeće.
Na trenutak je zastala i pogledala unutra. Iznenadnom
kretnjom, s prsta je strgnula prsten i bacila ga
unutra, a on je nestao među poluotvorenim plastičnim
vrećicama napunjenim ostacima hrane. — Prokleti
prsten, samo mi je donio nesreću — promrmljala je
Tiffanv, pojurila prema kuhinjskim vratima, treskom
ih otvorila i povikala: — Bog, društvo, je li Tony
čuo kakvu sam mu danas napravila reklamu za ovu rupu?
52
Susanin pacijent, naručen za dva, stigao je samo pet
minuta nakon što se Sušan vratila na posao. U taksiju
je uspjela izbrisati iz glave sve osim pacijentova
slučaja. Meyer Winter, umirovljeni direktor, šezdeset
pet godina star, prebolio je moždani udar. Iako je
koristio štap i malo vukao nogu, ni po čemu se ne bi
reklo daje bio tako dugo i tako ozbiljno bolestan.
Ni po čemu, osim po teškoj depresiji uzrokovanoj
strahom da bi mu se to opet moglo dogoditi, podsjeti
se.
Danas je dolazio deseti put, a kad je otišao, Sušan
je imala osjećaj da primjećuje vidljiv napredak,
takvu očiglednu promjenu ponašanja koju je
doživljavala kao nagradu za uloženi trud. Zbog takvih
je uspjeha bila doista zadovoljna što je prije šest
godina, umjesto prava, izabrala psihologiju za svoj
životni poziv.
Čim je gospodin Winter otišao, došla je Janet s
porukama.
— Zvala je neka doktorica Pamela Hastings. Kod kuće
je i veli da bi rado razgovarala s vama.
— Odmah ću je nazvati.
— Nije li ovo cvijeće predivno? — pitala je Janet.
Sušan nije ni primijetila vazu s cvijećem, koja je
stajala na komodi u njezinom uredu. Sad, kad ju je
pogledala, širom je otvorila oči. — To je neka zabuna
— rekla je. — Ta je vaza "VVaterford.
— Nema zabune — uvjeravala ju je Janet. — Htjela sam
dati napojnicu čovjeku koji je donio cvijeće, ali
odbio je. Rekao je da to šalje njegov poslodavac.
Pretpostavljam da je to bio vozač ili nešto slično.
Naravno. Alex je zamijetio promjenu u mom glasu kad
mi je rekao da je pozvao Dee u subotu s nama na
večeru, pomisli Sušan. To objašnjava tako velikodušan
potez. Veoma pažljivo od njega. A veoma glupo od mene
što sam dopustila da otkrije moje osjećaje.
Poklon je bio predivan, ali zadovoljstvo što gaje
dobila bilo je umanjeno jer je znala njegovu
pozadinu. Časak je dvojila bi li odmah nazvala Alexa
i rekla mu da ne može uzeti vazu. A onda je odmahnula
glavom — time će se pozabaviti poslije. Sada ima
važnijih stvari. Posegnula je za telefonom.
Razgovor je bio kratak, a završio je tako da je
Pamela Hastings obećala da će drugo jutro u devet
sati biti u njezinom uredu.
Sušan je pogledala na sat. Još je samo šest sekundi
nedostajalo do sljedećeg sastanka. Očito nije imala
vremena razmišljati o činjenici da je Pamelu Hastings
brinulo još nešto osim teškog stanja u kojem se
nalazila njezina prijateljica. Rekla je: — Doktorice
Chandler, moram donijeti tešku odluku. Odnosi se na
ono što se dogodilo Carolvn Wells. Možda mi vi možete
pomoći.
Sušan je htjela od nje izvući čim više podataka, ali
znala je da bi se onda upustile u raspravu, a to je
moralo pričekati.
— Gospođa Mentis je ovdje — najavila je Janet,
promolivši glavu kroz vrata.
Deset do četiri, nazvao je Donald Richards. — Zovem
samo da potvrdim za večeras, Sušan. U sedam u Paliju,
na Zapadnoj pedeset prvoj, dobro?
Kad je završila razgovor, Sušan je shvatila da ima
još nekoliko minuta prije negoli se pojavi sljedeći
pacijent. Potražila je broj Jane Clausen i na brzinu
nazvala. Nitko se nije javio pa joj je ostavila poru-
ku na telefonskoj sekretarici.
U šest i pet ispratila je posljednjeg pacijenta.
Janet je već otišla. Sušan je bilo žao što nije mogla
barem na pet minuta otići kući, ali znala je da jedva
ima vremena da se ovdje malo osvježi prije nego
pozove taksi i ode do restorana.
Htjela je ranije uloviti Tiffanv kod kuće te je
pokušati nagovoriti da se nađu kako bi mogla
usporediti njezin tirkizni presten s onim koji je
Jane Clausen našla među Regininim stvarima. Ali
Tiffanv je sada sigurno bila na poslu, a u restoranu
je vjerojatno velika gužva jer je vrijeme večere.
Nazvat ću je poslije onamo, kad se vratim kući,
pomisli Sušan. Rekla je da radi navečer pa vjerojatno
ostaje dokasna. Ako je ne uhvatim, pokušat ću je naći
sutra ujutro kod kuće.
Sušan je zadrhtala. Zašto ima osjećaj nelagode kad
pomisli na Tiffanv? — pitala se. Bio je to osjećaj
sličan onome koji je njezina baka zvala »šesto čulo«.
53
Nije znao Tiffanyno prezime, a da ga je i znao, i da
se njezin telefonski broj nalazio u imeniku Yonkersa,
ne bi bilo pametno pokušati je pronaći kod kuće. Osim
toga, nema ni potrebe. Već mu je rekla gdje je može
naći.
U podne je nazvao Grotto i pitao može li razgovarati
s njom. Prema očekivanju, rekli su mu da je nema, da
dolazi u pet.
Već odavno je naučio da je najbolji način dobivanja
obavijesti pustiti drugoga neka ispravi netočnu
rečenicu. — Završava oko jedanaest, zar ne? —
natuknuo je.
— U ponoć. Onda prestaje raditi kuhinja. Hoćete li
ostaviti poruku?
— Ne, hvala. Još jednom ću pokušati kod kuće.
Ako se onaj s kirnje upravo razgovarao iz Grotta
sutra bude sjećao ovog razgovora, vjerojatno neće na
njega obratiti pozornost, misleći da je zvao netko od
Tiffanvnih prijatelja. Uostalom, nije li rekao da zna
njezin broj kod kuće?
Nadao se da će ugodno provesti sate koji su
prethodili njegovom izletu u Yonkers. Ipak, jedva je
čekao da prođe vrijeme i da je se dočepa. S
nestrpljenjem je očekivao taj »ljubavni« sastanak.
Tiffanv ga je dobro proučila. A vjerojatno, poput
mnogih ljudi koji rade u ugostiteljstvu, dobro pamti
lica. Prava je sreća da nije Sušan Chandler iz-
brbljala da je, dok je bila u trgovini, vidjela
jednoga muškarca koji je kupovao tirkizni prsten.
Mogao je zamisliti što bi Chandlerica rekla:
»Tiffanv, to što mi govoriš veoma je važno. Moramo se
naći...«
Prekasno, Sušan, pomisli. Šteta.
A što je s Tiffanvnim momkom, Mattom?
Točno se prisjetio prizora iz Parkijeve trgovine.
Prije je nazvao da provjeri ima li Parki koji prsten
na zalihi. Kad je ušao u trgovi nu, već je u ruci
držao pripremljen točan iznos za prsten, a Parki je
prema njegovim uputama, pripremio prsten koji ga je
čekao na blagaj ni. Tek kad se okrenuo da ode,
primijetio je taj par. Točno se sjećao toj trenutka.
Da, točno se našao u djevojčinu vidokrugu. Jasno gaje
vidje la. Momak s kojim je bila pregledavao je
tričarije na policama. Bio mi je okrenut leđima.
Hvala Bogu, on nije predstavljao poteškoću.
Parkija je uklonio. A nakon ove večeri više se neće
morati brinuti ni zbog Tiffanv.
Glavom mu je prostrujio jedan stih iz »Drumskog
razbojnika«, pjesmice koju je naučio kao dijete: »Ni
vrag me neće spriječiti da ti dođem po mjesečini.«
Zlobno se nasmiješio na tu pomisao.
54
Kasno popodne u srijedu, kad se Justin Wells iz
bolnice vratio u ured, prestrašio se kad je našao
poruku da nazove kapetana Shea iz 19. policijske
postaje da se dogovore kad može doći u postaju na
razgovor u vezi sa ženinom nesrećom. Poruka je
završavala značajnim riječima, »Znate gdje se
nalazimo«.
Justin se nije volio prisjećati one grozne večeri kad
ga je Ca-rolyn prijavila.
Nisam joj trebao prijetiti da ću je ubiti, podsjeti
se gužvajući poruku u ruci. Nisam je nikada
namjeravao ozlijediti, samo sam je zgrabio za ruku
kad je htjela izaći iz stana. Nisam joj htio izvrnuti
ruku. To se dogodilo jer se pokušavala istrgnuti.
Potom je pobjegla u spavaću sobu, zaključala vrata i
pozvala policiju. Ono što je uslijedilo, bilo je
prava noćna mora. Drugi mu je dan ostavila poruku u
kojoj je napisala da povlači prijavu i da podnosi
zahtjev za rastavu braka. Nakon toga je nestala.
Preklinjao je Pamelu Hastings da mu kaže kamo je
Carolvn otišla, ali nije mu htjela ništa reći. Tek
kad je nazvao Carolvninu putničku agenciju i rekao da
je zametnuo broj na kojem je može naći u slučaju
potrebe, saznao je ime broda kojim je otplovila i
mogao je stupiti s njom u vezu.
Bilo je to prije točno dvije godine.
Tada je obećao Carolvn da će krenuti na liječenje. I
krenuo je, ali nije mogao podnijeti pomisao da bi se
morao nekome povjeravati, čak ni ljubaznom doktoru
Richardsu, i na tome je stalo.
Naravno, to nije nikada rekao Carolvn. Ona je mislila
da još uvijek odlazi Richardsu.
Justin je koračao uredom, sjetivši se kako je Carolyn
ovog vikenda bila drukčija: nekako tiha i pomalo
uzrujana. Osjećao je da postaje sumnjičav. I jedne je
večeri prošlog tjedna kasno došla kući, tvrdeći da je
morala pogledati nacrte klijenta, čiju je kuću na
East Hamptonu uređivala.
Zatim mu je Barbara, koja je radila na recepciji, u
ponedjeljak pred njegovim suradnicima rekla kako je
sigurna da je u emisiji Pitajte dr. Sušan čula
Carolvn kako govori o nekom muškarcu kojega je srela
u vrijeme dok su ona i njezin muž bili razdvojeni.
Nazvao je Carolvn i pitao o čemu se radi. Znao je da
ju je uznemirio. Potom je otišao iz ureda. Nije želio
razmišljati o ostatku dana.
A sada je Carolvn u bolnici, još uvijek u komi, i
pokušava izreći nečije ime. Zvučalo je kao »Win«. Je
li to čovjek s kojim se spetljala na brodu? — pitao
se.
Na tu pomisao Justin je imao osjećaj da će mu se
prsni koš razletjeti. Osjećao je kako mu izbija znoj
na čelu.
Izravnao je papir i ponovno pročitao poruku. Morao je
nazvati kapetana Shea. Nije želio da ga ovaj ponovno
nazove na posao. Činjenica je da ga je Barbara čudno
pogledala kad mu je predala poruku.
Gotovo mu je pozlilo od pomisli na tu strašnu noć od
prije dvije godine — policajci ga uhićuju, odvode u
postaju u lisicama kao da je običan lopov.
Justin je uzeo slušalicu, a zatim prekinuo vezu.
Konačno je dignuo prst i prisilio se nazvati.
Sat poslije govorio je svoje ime dežurnom policajcu u
19. policijskoj postaji, svjestan da bi se neki
policajac mogao sjećati njegova lica. Policajci su
dobri u tome.
Tada su ga poslali u kancelariju kapetana Shea i
ispitivanje je počelo.
— Gospodine Wells, jeste li imali poteškoća sa ženom
u posljednje vrijeme?
— Ni govora.
— Gdje ste bili u ponedjeljak popodne između četiri i
pola pet?
— Šetao sam.
— Jeste li bili kod kuće?
— Da, jesam. Zašto?
— Jeste li sreli suprugu?
— Bila je vani.
— Što ste onda učinili?
— Vratio sam se u ured.
— Jeste li oko četiri i petnaest kojim slučajem bili
na križanju 81. ulice i Park avenije?
— Ne, šetao sam Petom avenijom.
— Jeste li poznavali pokojnu Hildu Johnson?
— Tko je to? — Justin je zastao. — Čekajte malo. To
je ona žena koja je rekla da Carolvn nije pala, nego
je gurnuta. Vidio sam je na televiziji. Ali
pretpostavljam da joj nitko nije povjerovao.
— Da — kazao je Shea tiho. — To je žena koja je
uporno tvrdila da je vaša žena gurnuta pod auto.
Hilda je bila veoma oprezna žena, gospodine Wells.
Ona nikada ne bi nekoga pustila u zgradu, a potom mu
i otvorila vrata da nije mislila da se toj osobi može
vjerovati.
Tom Shea se nagnuo preko stola i samouvjereno mu
kazao: — Gospodine Wells, poznavao sam Hildu. Ovdje u
susjedstvu slovila je kao veoma dosljedna osoba.
Siguran sam da bi ova oboja vrata otvorila suprugu
žene za koju je tvrdila daje gurnuta. Jedva bi
dočekala da mu sama ispriča cijelu priču. Jeste li
slučajno poslije te večeri otišli posjetiti Hildu
Johnson ili niste, gospodine Wells?
55
Donald Richards sjedio je za barom restorana Palio
kad je u sedam i deset stigla Sušan. Prekinuo je
njezinu ispriku.
— Promet je strašan i ja sam tek sada došao. Možda će
te zanimati da sam danas ručao sa svojom majkom.
Slušala je emisije u kojima sam gostovao i
oduševljena je tobom. Štoviše, održala mi je slovo
zato što sam ti rekao da ćemo se ovdje naći. U
njezino doba bilo je uobičajeno da kavalir dođe doma
po mladu damu i doprati je u restoran.
Sušan se nasmijala. — Uz ovakav promet na Manhattanu,
kad bi došao po mene u Village pa se vratio u
središte grada, restorani
bi već bili zatvoreni. — Osvrnula se okolo. Za barom
u obliku potkove bilo je mnogo ljudi, a i svi
stolovi, postavljeni s obje strane, bili su zauzeti.
Veličanstveni mural koji je prikazivao poznatu
konjsku utrku u Paliju, naslikan uglavnom u crvenim
tonovima, dizao se iznad njihovih glava, prekrivajući
sva četiri zida dvokatne prostorije. Svjetlo je bilo
prigušeno, pravi ugođaj topline i otmjenosti. —
Nikada nisam bila ovdje. Lijepo izgleda — kazala je.
— Nisam ni ja, ima vrhunske preporuke. Blagovaonica
je na drugom katu.
Richards je kazao svoje ime mladoj ženi na recepciji.
— Stol nas čeka. Možemo koristiti dizalo — kazao je
Sušan.
Trudila se da ne pokaže kako pomno proučava Donalda
Ri-chardsa. Imao je tamno smeđu kosu, s blagim
crvenkastim preljevom
— »smeđu kao lišće« kako bi je opisala baka Susie,
pomisli. Nosio je velike naočale sa sivim metalnim
okvirima. Staklo je povećavalo njegove sivoplave oči
— možda su bile potpuno plave, ili se boja lagano
promijenila zbog okvira?
Bila je uvjerena da se presvukao za večeru. Jučer i u
ponedjeljak kad je došao u studio, nosio je sako i
hlače. Činio joj se profesorski tip, malo rastresen.
Večeras je izgledao potpuno drukčije, obučen u očito
skupo tamnoplavo odijelo i sivoplavu kravatu.
Stiglo je dizalo. Ušli su, a kad su se vrata
zatvorila, rekao je:
— Smijem li primijetiti da veoma dobro izgledaš. Imaš
lijep kostim.
— Nisam sigurna jesam li dovoljno otmjena kraj tebe —
kazala je Sušan iskreno. — Kako bi rekla moja baka,
»sav si se ušminkao«.
— Dovoljno si otmjena, uvjeravam te.
Ovo je drugi put u pet minuta da sam se sjetila bake,
pomisli Sušan. Što se događa?
Došli su na drugi kat gdje ih je dočekao šef sale i
odveo do njihova stola. Pitao ih je što će naručiti
za piće pa je Sušan naručila chardonnav, a Donald
Richards čisti martini.
— Obično ne pijem žestoka pića — kazao je — ali imao
sam naporan dan.
Zbog ručka s majkom? — pitala se Sušan.
Upozorila je samu sebe da ne pokazuje preveliku
znatiželju. Nije mogla zaboraviti da je on psihijatar
i da će prozrijeti svaki njezin pokušaj ispitivanja.
Bila je puna pitanja, ali pitala se hoće li uspjeti
naći »siguran« način da ih postavi. Na primjer, zašto
je tako bolno reagirao na pitanje o ženinoj smrti?
Zar ne bi bilo jednostavno da joj je priznao či-
njenicu da poznaje putničke brodove, kad je Sušan
pričala o nestanku Regine Clausen za vrijeme
krstarenja? A prema Richardsovoj biografiji, brod na
kojem se Regina nalazila — Gabrielle — bio mu je
najmiliji. Mora ga navesti na razgovor o tome.
Najbolji je način da se razgovor skrene po svojoj
želji smirivanje i ohrabrenje sugovornika, podsjetila
se. Sušan se toplo nasmiješila. — Danas je nazvala
jedna slušateljica i rekla da je, nakon što te čula,
otišla kupiti tvoju knjiga te da joj se veoma sviđa.
Richards joj je uzvratio osmijeh. — Slušao sam je.
Žena očito ima ukusa.
Slušao si je? Sušan se začudila. Zauzeti psihijatri
obično ne slušaju dvosatnu emisiju u kojoj se dijele
savjeti.
Došlo je piće. Richards je dignuo čašu i nazdravio. —
Hvala ti za divno društvo.
Znala je da su to uobičajene riječi koje ljudi govore
uz piće. Ipak, po odmjerenosti u glasu i gledanju
ispod oka, kao daje promatra pod mikroskopom, Sušan
se činilo da se iza te uobičajene ljubaznosti krije
još nešto.
— Doktorice Sušan — kazao je — moram nešto priznati.
Potražio sam te na Internetu.
Znači da smo to oboje učinili, pomisli Sušan. Obrat
ufairpla-yu, izgleda.
— Odrasla si u Westchesteru? — pitao je.
— Da. Prvo u Larchmontu, a potom u Ryeu. Ali baka mi
je uvijek živjela u Greenwich Villageu pa sam kao
dijete vikendom često boravila ondje. Uvijek sam
uživala. Nikada nisam bila ladanjski tip poput moje
sestre.
— Roditelji?
— Rastali su se prije tri godine. Nažalost, ne zbog
neprestanih razmirica. Otac je upoznao drugu i
zaljubio se preko ušiju. Majku je to slomilo i
proživljavala je različite mijene: bila je i
ucviljena, i ljuta, i ogorčena, i nije to htjela
prihvatiti. Reci, kako bi ti to nazvao.
— Kako si se ti osjećala?
— Tužno. Bili smo veoma bliski, sretna obitelj, ili
sam barem ja tako mislila. Bilo nam je lijepo. Doista
smo se voljeli. Ali poslije ra-
stave, sve se promijenilo. Ponekad mi se čini da smo
poput broda koji je udario u stijenu i potonuo, svi
su putnici preživjeli, ali svatko se našao u drugom
čamcu za spašavanje.
Odjednom je shvatila da mu je ispričala mnogo više
nego što je namjeravala i bila mu je zahvalna što je
nije dalje ispitivao o tome.
Umjesto toga, rekao je: — Pitam se zašto si ostavila
mjesto zamjenika javnog tužitelja i upisala
poslijediplomski studij kliničke psihologije?
Sušan je na to bilo lako odgovoriti. — Vjerojatno sam
shvatila da nemam mira. Postoje ljudi koji su
okorjeli zločinci i veliko mi je zadovoljstvo kad ih
uspijem maknuti s ulice. Ali jednom sam tužila ženu
koja je ubila muža jer ju je namjeravao napustiti.
Dobila je petnaest godina. Nikada neću zaboraviti
zabezeknuti pogled i nevjericu kad je čula presudu.
Mogla sam samo razmišljati što bi se dogodilo da smo
je na vrijeme dograbili, pomogli joj, oslobodili je
gnjeva prije nego što ju je uništio.
— Užasna bol može izazvati užasnu srdžbu — rekao je
tiho. — Nema sumnje da si nakon toga, vidjevši svoju
majku u istom stanju, shvatila da je ona mogla biti
optužena.
Sušan je kimnula. — Ubrzo nakon rastave, majka je
bila i suicidna, i naprasna, barem kad je spominjala
oca. Dala sam sve od sebe da joj pomognem. Nedostaje
mi sudnica na neki način, ali znam da sam donijela
ispravnu odluku. A ti? Kako si ti dospio u ovo po-
dručje?
— Uvijek sam želio biti liječnik. Dok sam studirao
medicinu, shvatio sam u kolikoj mjeri psiha utječe na
fizičko zdravlje pa sam odabrao taj put.
Glavni im je konobar donio jelovnike i nakon što su
nekoliko trenutaka vagali dobre i loše strane
pojedinih jela, naručili su večeru.
Sušan se nadala da će iskoristiti stanku da razgovor
usmjeri u željenom pravcu, ali on je odmah počeo
govoriti o njezinoj emisiji.
— Moja me majka danas upozorila na još nešto — kazao
je usput. — Jesi li čula još nešto o Karen, ženi koja
je nazvala u ponedjeljak?
— Ne, nisam — odgovori Sušan.
Donald Richards je otrgnuo komadić peciva. — Je li
tvoj producent poslao Justinu Wellsu snimku emisije?
Ovo pitanje Sušan nije očekivala. — Ti znaš Justina
Wellsa? — pitala je, ne uspijevajući prikriti
iznenađenje u glasu.
— Upoznali smo se.
— Privatno ili profesionalno?
— Profesionalno.
— Jesi li ga liječio od pretjerane i opasne ljubomore
na svoju ženu?
— Zašto pitaš?
— Zato jer, ako je odgovor da, mislim da imaš moralnu
obvezu reći policiji sve što znaš o njemu. Nisam
htjela izbjeći odgovor o Ka-ren, ali, da budem
iskrena, iako mi se nije javila, saznala sam neke
stvari o njoj. Pokazalo se daje žena koja je sebe
nazvala Karen zapravo supruga Justina Wellsa, pravo
joj je ime Carolvn i pala je, ili je gurnuta pod auto
nekoliko sati nakon što me nazvala.
Donald Richards nije izgledao toliko iznenađen,
koliko ozbiljan i zaokupljen mislima. — Bojim se da
imaš pravo, trebao bih razgovarati s policijom —
kazao je smrknut.
— Kapetan Shea iz 19. policijske postaje vodi istragu
— reklamu je Sušan.
Imala sam pravo, pomisli. Očigledna veza između onoga
što se dogodilo Carolvn Wells i poziva upućenog meni,
ljubomora je njezina muža.
Sjetila se tirkiznog prstena i ugravirane posvete.
Činjenica da gaje Tiffanv dobila u Greenwich
Villageu, vjerojatno ne znači ništa. Poput plastičnog
Kipa slobode, ili Taj Mahala od slonovače, ili
privjeska u obliku srca, i to je predmet koji se
obično prodaje po suvenirni-cama i posvuda sličnim
trgovinama.
— Kakva je tvoja salata? — zapita Richards.
Očito je namjeravao promijeniti temu. Ima pravo,
pomisli Sušan s olakšanjem. Profesionalna etika. —
Izvrsna. Pričala sam ti o sebi. A što je s tobom?
Imaš braće?
— Ne, jedinac sam. Odrastao na Manhattanu. Otac mi
je umro prije deset godina. Tada je moja majka
odlučila cijele godine živjeti u Tuxedo Parku. Ona je
slikarica, prilično dobra, možda čak veoma dobra. Moj
je otac bio rođeni moreplovac pa me je obično vodio
sa sobom kao člana posade.
Sušan je u mislima stisnula palčeve. — Iznenadila sam
se kad sam saznala da si godinu dana ostavio fakultet
i bio pomoćni časnik na krstarenju. Utjecaj tvog oca,
pretpostavljam?
Razvedrio se. — Oboje smo našli podatke na Internetu,
je li? Da, uživao sam te godine. Obišao sam cijeli
svijet, uplovio u sve najveće luke, nakon čega sam
išao na kraća putovanja. Dosta sam putovao.
— Sto točno radi pomoćni časnik krstarenja?
— Pomaže pripremati i uskladiti sve aktivnosti na
brodu. Od utvrđivanja rokova nastupa plaćenih
zabavljača i osiguravanja svega što im je potrebno za
nastup, do vođenja tombole i priređivanja plesa pod
maskama. Izgladiti nesporazume. Prepoznati usamljene
i nesretne ljude pa ih odvesti u društvo. Sad ti reci
kako bi to nazvala.
— Tvoj životopis kaže da si svoju ženu upoznao na
Gabrielli, kao i da ti je to najmiliji brod. Regina
Clausen putovala je tim brodom kad je nestala.
— Da. Nisam je upoznao, naravno, ali doista mogu
shvatiti zašto su joj preporučili Gabrielle. To je
predivan brod.
— Da si znao za nestanak Regine Clausen, bi li došao
u iskušenje da i nju uključiš među one o kojima si
govorio u svojoj knjizi? — Nadala se da on misli da
je pitanje slučajno.
— Ne, mislim da ne bih.
U jednom će mi trenutku reći da prestanem ispitivati,
pomisli Sušan, ali za sada je sve dobro pa ću
nastaviti dok to ne učini. — Zanima me — rekla je —
što te je ponukalo da napišeš Nestale žene.
— Zaokupila me ta tema jer sam prije šest godina imao
pacijenta čija je žena nestala. Jednostavno se
jednoga dana nije vratila kući. Zamišljao ju je u
raznim okolnostima: u zatočeništvu, kako lunja okolo
jer je izgubila pamćenje, ubijenu.
— Je li ikada saznao što joj se dogodilo?
— Da, nakon dvije godine. U blizini njihove kuće je
jezero uz koje vijuga cesta. Netko je išao roniti i
ugledao auto, njezin auto, i kako se pokazalo, na
dnu. Ona je bila unutra. Vjerojatno je promašila
zavoj.
— Što se s njim dogodilo?
— Život mu se promijenio. Druge se godine ponovno
oženio i sada je potpuno drukčija osoba od one koja
mi se obratila za pomoć. Ono što me je posebno
iznenadilo to je da ljudi koji izgube voljenu osobu
najviše pate ako ne znaju što se s njom dogodilo. To
me je ponukalo da istražim još neke slučajeve žena
koje su, na izgled, nestale bez traga.
— Kako si odabrao slučajeve koje si obradio u knjizi?
— Ubrzo sam otkrio da je u većini slučajeva nestanak
ljudi posljedica zločina. Polazeći od toga, načinio
sam raščlambu određenih okolnosti u kojima se žene
nađu i tada sam predložio kako spriječiti da se druge
ne nađu u istim neprilikama.
Za vrijeme njihova razgovora, odneseni su tanjuri sa
salatom i zamijenjeni tanjurima s predjelom. Za sve
vrijeme večere razgovarali su o jednostavnim stvarima
— o jelima (koja najviše vole), uspoređivali su ovaj
s ostalim najboljim restoranima (New York je raj za
sladokusce), a među ostalim našla su se i otvorenija
pitanja osobne naravi.
Donald Richards je pojeo posljednji zalogaj lista na
doverski način pa se naslonio. — Čini mi se da je ovo
bilo ispitivanje od A do Ž, a ja sam bio ispitanik —
kazao je vedro. — Rekao sam ti dosta toga o sebi.
Hajdemo sada malo govoriti o tebi. Kao što sam rekao,
ja plovim. Čime se ti baviš u slobodno vrijeme?
— Mnogo skijam — odgovori Sušan. — Moj otac je
izvrstan skijaš pa me je naučio. Baš kao što si ti
plovio sa svojim ocem, mene je moj uvijek vodio sa
sobom na skijanje. Moja majka mrzi hladnoću, kao i
moja sestra i to ih nije zanimalo tako da je imao
dovoljno vremena za mene.
— Još uvijek ideš s njim na skijanje?
— Ne. Bojim se da je prestao skijati.
— Otkada se ponovno oženio?
— Otprilike. — Sušan je laknulo kad je konobar donio
jelovnik da odaberu desert. Htjela je mnogo toga
saznati o Donaldu Richar-dsu, a evo je gdje otkriva
previše toga o sebi.
Oboje su odlučili preskočiti desert i naručiti kavu.
Kad je stigla, Richards je počeo razgovor o Tiffanv.
— Danas ju je bilo nekako žalosno slušati. Veoma je
osjetljiva, slažeš se?
— Mislim da se upravo očajnički nastoji zaljubiti i
biti voljena — složila se Sušan. — Izgleda da je Matt
bio najčvršća veza koju je ikada imala. Njegovo je
ime poistovjetila sa svojom potrebom.
Richards je kimnuo. — A kladim se ako Matt nazove, to
neće biti zato što je ona iz trenutka slabosti kad
joj je kupio prsten napravila pravu predstavu. To bi
većinu momaka otjeralo.
Drži li on da je prsten nevažan? — pitala se Sušan.
Po glavi su joj se počele motati riječi pjesme »Meni
pripadaš«: Pogledaj piramide duž Nila I Promatraj
izlazak sunca na tropskom otoku...
Kad su izašli iz restorana, Richards je dozvao taksi.
A kad su ušli u taksi, dao je vozaču adresu. Zatim ju
je plaho pogledao. — Ne mogu čitati tuđe misli. Našao
sam te u telefonskom imeniku... pod S. C. Chandler.
Što znači ovo C?
— Connelv. Djevojačko prezime moje majke.
Stigavši pred njezinu zgradu, zamolio je taksista da
ga pričeka dok je ne otprati do stana. — Tvoja bi
majka bila zadovoljna — rekla mu je Sušan. — Savršeni
džentlmen. — Sjetila se Alexa Wrighta koji je istu
stvar učinio prije dva dana. Dva džentlmena u tri
dana, pomisli. Nije loše.
— Mislim da sam ti početkom večeri već rekao da ti
zahvaljujem na divnom društvu. Ponavljam to s još
većim žarom. Ozbiljno ju je pogledao i dodao: — Nemoj
se plašiti komplimenata, Sušan. A plašiš se, znaš.
Laku noć.
Potom je otišao. Sušan je dva puta zaključala vrata i
na trenutak se naslonila na njih, pokušavajući
srediti osjećaje. Zatim je pošla do telefonske
sekretarice. Imala je dvije poruke. Prva je bila od
majke: — Nazovi me u bilo koje vrijeme do ponoći.
Bilo je petnaest do jedanaest. Ne poslušavši drugu
poruku i moleći se da se ništa nije dogodilo, Sušan
je počela birati brojeve.
Po glasu je bilo očito da je majka uzrujana. Jedva je
odzdra-vila Sušan i odmah zamuckujući počela govoriti
koji je razlog njezina poziva. — Sušan, to je ludo, i
osjećam se kao da sam dovedena u položaj da biram
između svojih kćeri, ali...
Sušan je slušala majku kako nespretno objašnjava da
je Alex Wright na zabavi u nedjelju očito uživao u
njezinu društvu, a kako ga sada Binky pokušava
spojiti s Dee. — Znamo daje Dee usamljena i uz-
nemirena, ali mrsko mi je gledati da se petlja u
prijateljstvo u kojem bi ti mogla uživati. — Majčin
je glas utihnuo. Ovaj joj je razgovor očito bio veoma
težak.
— Ne možeš podnijeti da Dee opet baci oko na nekoga
tko pokazuje zanimanje za mene. U tome je stvar, zar
ne, mama? Slušaj me dobro, provela sam veoma ugodnu
večer s Alexom Wrightom i to je sve. Čujem da ga je
Dee zvala. Točnije, pozvao ju je s nama na večeru u
subotu. Ne natječem se sa sestrom. Kad budem srela
pravu osobu za sebe, obje ćemo to znati, i ne želim
se brinuti hoće li on zgriješiti s mojom sestrom čim
ona makne prstom. Jer ako je takav čovjek, onda ga ne
želim.
— Hoćeš reći da bih tvog oca trebala primiti natrag —
pobunila se njezina majka.
— Ne, otkuda ti to? — kazala je Sušan. — Točno znam
kako se jadno osjećaš zbog onoga što ti je tata
učinio. I ja se osjećam jadno. Ali postoji nešto što
se zove gubitak povjerenja, što mnogim ljudima,
uključujući mene, znači smrtni udarac njihovoj vezi.
Dakle, vidjet ćemo što će se dogoditi. Uostalom, s
Alexom sam bila na, doslovce, jednom sastanku. Kad se
drugi put nađemo, možemo jedno drugome biti smrtno
dosadni.
— Shvati samo da je Dee tako nesretna — molećivim je
glasom kazala njezina majka. — Nazvala me je popodne
i rekla da se seli natrag u New York. Nedostajemo joj
i kaže da je već sita modne agencije. Sljedeći tjedan
odlazi na krstarenje kojim je tata časti. Nadam se da
će nakon toga živnuti.
— I ja se nadam. Dobro, mama, čujemo se.
Konačno je poslušala drugu poruku; bila je od Alexa
Wrighta. — Otkazana je jedna službena večera pa sam
odlučio nazvati te i opet te u posljednji čas pozvati
da izađemo. Znam, nije baš pristojno, ali zaista sam
te htio vidjeti. Nazvat ću te sutra.
Smiješeći se, Sušan je još jednom poslušala poruku.
E, doktor Richards ne bi mogao reći da se opirem
ovakvom komplimentu, pomisli. I silno mi je drago da
drugi tjedan Dee odlazi na krstarenje.
Samo trenutak poslije, kad je već bila u krevetu i
tonula u san, Sušan se sjetila daje htjela nazvati
Tiffanv u Grotto. Samo ju je morala nagovoriti da
dođe i usporedi svoj tirkizni prsten s onim nađenim
među stvarima Regine Clausen. Paleći svjetlo,
pogledala je na sat. Bilo je petnaest do jedanaest.
Mogla bih je uloviti, pomisli. Možda će pristati ako
je pozovem da sutra dođe u studio i ponudim joj da ću
je odvesti na dobar ručak.
Na informacijama je dobila broj Grotta i nazvala.
Telefon je dugo zvonio prije nego što je netko dignuo
slušalicu i zagrmio: — Grotto.
Sušan je zatražila Tiffanv pa pričekala nekoliko
minuta dok se nije javila. Još joj nije pravo rekla
svoje ime, a Tiffanv je planula: — Doktorice Sušan,
više ne želim čuti ni riječi o tom idiotskom prstenu.
Nazvala me Mattova majka i rekla da prestanem pričati
o njemu; rekla
je da se ženi. Zato sam bacila taj glupi prsten! Ne
da vas ne poštujem, ali sad mi je žao što sam onaj
dan uopće slušala vašu emisiju. I voljela bih da Matt
i ja nikada nismo ušli u tu blesavu suvenirnicu. A
posebno bih voljela da nismo poslušali kad nam je
vlasnik te rupe rekao da je čovjek koji je baš
izašao, kupio takvo prstenje za neke svoje
prijateljice.
Sušan se uspravila u krevetu. — Tiffanv, to je važno.
Jeste li vidjeli tog čovjeka?
— Jesam, naravno. Bio je ko bombon. Otmjen. Ne kao
Matt.
— Tiffanv! Moram razgovarati s vama. Dođite sutra u
grad. Ručat ćemo zajedno i, molim vas, recite mi je
li moguće doći do vašeg prstena?
— Doktorice Sušan, sada je već pod hrpom pilećih
kostiju i pizze, i ondje će i ostati. Više ne želim o
njemu razgovarati. Svima sam rekla da je Matt super i
sada se osjećam ko pravi idiot. Kreten! Čujte, moram
ići. Gazda me mrko gleda.
— Tiffanv, sjećate li se gdje ste kupili prsten? —
usrdno je molila Sušan.
— Rekla sam vam, u Villageu. Zapadnom Villageu. Znam
da je bilo blizu postaje podzemne željeznice. Točno
se sjećam samo da je preko puta bila pornotrgovina.
Moram ići. 'Đenja, doktorice Sušan.
Sada potpuno budna, Sušan je polagano spustila
slušalicu. Tiffanv je bacila tirkizni prsten, što je
bilo loše, ali izgleda da se sjeća čovjeka koji je
očito kupio nekoliko drugih. Nazvat ću Chrisa Ryana
di provjeri Douglasa Lavtona, pomisli. Također će mu
dati Tiffanvr kućni broj. On će mi pronaći njezinu
adresu. A ako ne uspije, sutrj navečer sjedit ću u
Grottu i jesti najbolju talijansku hranu u Yonkersu
56
Tiffanv je nekako progurala večer, većinu vremena
uspjela je zadrža svoj uobičajeno drzak izraz lica i
usput mudrovati. Pomoglo je što je Grottu bila gužva
pa nije imala mnogo vremena za razmišljanje. San
nekoliko puta, recimo kad je otišla na zahod i bila
prisiljena pogleds svoj odraz, preplavili su je tuga
i bijes.
Oko jedanaest, ušao je neki muškarac i sjeo za bar.
Osjećala je kako je svlači pogledom svaki put kad bi
prošla kraj njega prema nekom stolu.
Kreten, pomisli.
U jedanaest i dvadeset, uhvatio ju je za ruku i
pozvao u svoj stan na piće kad joj završi smjena.
— Nosi se, budalo! — rekla mu je.
Onda joj je tako jako stisnuo ruku da od bola nije
mogla suspregnuti jauk. — Ne moraš zato biti
nepristojna — prosiktao je.
— Ostavite je! — barmen Joey se u trenu stvorio
ispred bara. — Dosta vam je bilo, gospodine — rekao
je. — Platite račun i idite.
Čovjek je ustao. Bio je visok, ali Joey je bio viši.
Potom je kreten bacio novac na šank i otišao.
Odmah nakon toga, nazvala je Sušan pa je Tiffanv još
jednom postala svjesna koliko se bijedno osjeća. Samo
želim otići kući i pokriti se preko glave, pomisli
poslije razgovora.
Pet do dvanaest, pozvao ju je Joey. — Čuj, mala, kad
se spremiš, otpratit ću te do auta. Frajer bi se
mogao motati vani.
Ali baš kad je Tiffany zakopčavala kaput, spremajući
se otići, ušla je cijela kuglaška momčad i za barom
je nastala gužva. Tiffany je shvatila da barmen neće
biti slobodan još najmanje deset minuta.
— Sve će biti u redu, Joey. Vidimo se sutra —
dobacila mu je i odjurila.
Tek se vani sjetila da je auto ostavila na kraju
parkirališta. Sranje, pomisli Tiffany. Ako se čovjek
doista mota okolo, mogao bi praviti probleme. Pozorno
je promotrila cijelo parkiralište. Ondje je bio samo
jedan čovjek. Činilo se da je upravo izašao iz auta i
da kreće prema lokalu. Čak je i pod slabim
osvjetljenjem vidjela da to nije idiot koji ju je
napastovao. Ovaj je čovjek bio viši i mršaviji.
Ipak, zbog nečega se čudno osjećala i htjela se čim
prije maknuti odatle. Dok se brzim koracima
približavala autu, pokušavala je u torbi pronaći
ključeve. Prstima je uhvatila ključeve. Gotovo je
stigla.
A onda se, iznenada, pred njom stvorio čovjek kojega
je vidjela na parkiralištu. U ruci je držao nešto
svjetlucavo.
Nož! — pomisli i gotovo se istog trena sledi.
Ne! — pomisli u nevjerici vidjevši da ide prema njoj.
Zašto? — pitala se ne vjerujući da se to događa.
— Molim vas — preklinjala je. — Molim vas!
Tiffanv je živjela dovoljno dugo da vidi napadačevo
lice, dovoljno dugo da joj njezino izvrsno pamćenje
pomogne da u ubojici prepozna otmjenog muškarca
kojega je vidjela u prodavaonici suvenira u Villageu
— onoga koji je kupio ono prstenje s ugraviranom
posvetom »Meni pripadaš«.
57
Dok je išao natrag u grad, vozeći se autoputom preko
Bronxa, osjećao je kako ga oblijeva znoj. Bilo je
blizu. Taman je prekoračio nizak zidić koji je
dijelio Grottovo zemljište od benzinske crpke koja je
bila zatvorena, gdje je ostavio auto, kad je čuo da
netko zove Tiffanv.
Auto je ostavio s druge strane crpke gdje je, na
sreću, bila nizbrdica pa nije morao upaliti motor sve
dok nije došao do ceste. Kad je konačno stigao onamo,
skrenuo je desno i uključio se u promet, tako da ga
vjerojatno nitko nije vidio.
Sljedeći će tjedan sve biti gotovo, podsjeti se.
Odabrat će nekoga tko će »Vidjeti džunglu mokru od
kiše« i njegov će zadatak biti obavljen.
Veronica, tako puna povjerenja — ona je bila prva —
pokopana je u Egiptu: »Pogledaj piramide duž Nila.«
Regina. Stekao je njezino povjerenje na Baliju:
»Promatraj izlazak sunca na tropskom otoku.«
Constance, koja je zamijenila Carolvn u Alžiru:
»Posjeti staru alžirsku tržnicu.«
»Preleti ocean u srebrnom zrakoplovu.« Sjetio se
Monice, plahe nasljednice koju je upoznao za vrijeme
leta u London. Sjećao se kako joj je govorio o
odsjaju sunca na krilu zrakoplova.
Pogriješio je s prstenima. Sada je to znao. Oni su
bili njegova mala šala, veza između imena koja je
koristio na svojim posebnim putovanjima. Trebao je
svoje šale ostaviti za sebe.
Ali Parkija, koji je izradio prstene, uklonio je.
Sada i Tiffanv, koja ga je vidjela da ih kupuje, više
nema. Bio je siguran da ga je na kraju, kao i
Carolvn, prepoznala. Tiffanv ga je jasno vidjela u
suvenir-
nici, i to neprerušenog, pa ipak gaje prepoznala
usprkos slabom osvjetljenju na parkiralištu i to je
bilo uznemiravajuće.
No, to su pera na vjetru, a on ih nikada neće moći
uhvatiti, ali bio je siguran da će daleko odletjeti,
neprimijećena. Bez obzira na to koliko se trudio
ostati izvan objektiva fotoaparata, bilo je
neizbježno da se pojavi u pozadini nekih fotografija
snimljenih na brodovima za vrijeme krstarenja.
Fotografijama koje su ljudi širom svijeta bez sumnje
dali uokviriti da ih podsjećaju na predivan odmor...
Fotografije na brojnim komodama u spavaćim sobama ili
zidovima radnih soba, koje danas više nitko nije
primjećivao. Ta ga je činjenica istodobno i zaba-
vljala i uznemiravala.
Uostalom, Carolvn Wells namjeravala je Sušan Chandler
poslati fotografiju na kojoj se on vidio u pozadini.
Još uvijek mu je bilo muka od pomisli kako se u
posljednji tren izvukao. Mogao je zamisliti Sušan
kako otvara pošiljku i kako joj se oči širom otvaraju
od iznenađenja i užasa kad ga je prepoznala.
Konačno je stigao do svoje garaže. Dovezao se do
branika, stao, izašao i kimnuo čuvaru, koji gaje
pozdravio sa srdačnošću osiguranom za dugogodišnje
korisnike. Već je bilo skoro jedan sat, krenuo je
kući najkraćim putem, zadovoljan što mu hladan,
osvježavajući vjetar puše u lice.
Danas tjedan dana, sve će biti gotovo, obećao je sam
sebi. Do tada će već započeti posljednja dionica moga
putovanja. Sušan Chandler bit će uklonjena, a ja ću
krenuti na posljednje krstarenje.
Znao je da će, kad jednom izvrši zadaću, prestati
onaj strašni plamen koji mu izjeda utrobu i konačno
će biti slobodan — slobodan postati onakva osoba
kakva je, po uvjerenju njegove majke, trebao biti.
58
U četvrtak rano ujutro, Pamela Hastings otišla je u
bolnicu pogledati Carolvn Wells, nadajući se da će je
naći u mnogo boljem stanju. Umjesto toga, čula je da
joj je stanje nepromijenjeno.
— Opet je dozivala »Win« — rekla joj je sestra Gladvs
iz jutarnje smjene. — Samo što je to meni zvučalo
više kao »Oh, Win«, kao da pokušava razgovarati s
njim.
— Gladys, njezin ju je suprug čuo kad je to rekla?
— Ne. Nije ga bilo ovdje od jučer popodne.
— Nije? — Pamela se užasnula. — Znate li možda, je li
zvao? Je li bolestan?
— Nije nam se javio.
— To je ludo — kazala je Pamela više za sebe. —
Nazvat ću ja njega. Smijem li pogledati Carolvn?
— Naravno.
Prošla su samo dva i pol dana od nesreće, a Pamela se
na odjelu intenzivne njege već osjećala kao kod kuće,
kao da je već mnogo puta ovuda prošla. Jučer su oko
kreveta jednog starijeg čovjeka, koji je doveden zbog
teškog srčanog udara, bile navučene zavjese. Danas je
krevet bio prazan. Pamela nije htjela ništa pitati;
bila je sigurna da je čovjek tijekom noći umro.
Dio Carolvninog lica koji se vidio, izgledao je još
jače natečen i plav nego jučer. Pameli se još uvijek
činilo nevjerojatno da je ova žena, sva u zavojima i
kopčama, priključena na infuziju i puna cjevčica,
njezina zgodna, živahna prijateljica.
Carolvnine su ruke ležale na pokrivaču. Pamela je
ispreplela svoje prste s prstima prijateljice i
primijetila da nema Carolvninog tankog zlatnog
vjenčanog prstena. To ju je podsjetilo na Carolvninu
odbojnost prema nakitu. Vidjela je da nosi samo
nekoliko broševa i naušnica vrijedne bižuterije i
bisernu ogrlicu svoje bake.
— Carolvn — kazala je tiho. — Ja sam, Pam. Samo sam
došla vidjeti kako si. Svi pitaju za tebe. Čim ti
bude bolje, doći će te posjetiti. Vickie, Lynn i ja
namjeravamo ti prirediti feštu kad ozdraviš. Šampa-
njac, kavijar, dimljeni losos. Što kažeš na to?
»Četveročlana banda« zna feštati. Točno?
Znala je da brblja, ali rekli su joj da je moguće da
je Carolvn čuje. Nije željela spominjati Justina. Pam
je palo na pamet da bi se, ako je on bio taj koji je
Carolvn gurnuo pod auto, a ona to zna, mogla užasno
prestrašiti čuje li njegov glas ili osjeti njegovu
nazočnost.
Ali ne znam što mogu učiniti s tim u vezi, pomisli
Pam. Kad bi samo došla k sebi, samo na trenutak. —
Moram ići, Car — kazala je — ali poslije ću se
vratiti. Volim te. — Usnama je lagano dodirnula Caro-
lynin obraz; nije primijetila nikakvu promjenu.
Dlanom brišući suze, izašla je iz odjela za
intenzivnu njegu. Prolazeći kraj čekaonice,
iznenadila se ugledavši ondje Justina kako
bezvoljno sjedi na stolici. Bio je neobrijan i u
istoj odjeći koju je nosio jučer popodne. Pogledi su
im se sreli i on je izašao u hodnik. — Je li ti
Carolvn što rekla? — pitao je brzo.
— Ne, nije. Justine, što se, za ime Boga, događa?
Zašto se prošle noći nisi vratio natrag?
Oklijevao je prije nego je odgovorio. — Zato jer,
iako službeno još nisam ni za što optužen, izgleda da
policija misli da sam ja Carolvn gurnuo pod auto.
Zagledao se u izbezumljenu Pam. — Zaprepaštena si,
zar ne, Pam? Zaprepaštena, ali ne iznenađena. Ta se
mogućnost vrzmala po tvojoj glavi, točno? — Lice mu
se snuždilo i počeo je jecati. — Zar nitko ne shvaća
što ja osjećam za nju? — Zatim je brzo stresao glavom
i pokazao prema intenzivnoj. — Više se ne vraćam
onamo. Ako je Carolvn gurnuta i to zna, a nije
vidjela osobu koja je to učinila, i ona bi mogla
misliti da sam to bio ja. Ali imam samo jedno pitanje
za sve vas: Ako se ona spetljala s tim čovjekom, s
tim »Winom« kojega stalno zove, zašto, do vraga, sada
on nije ovdje s njom?
59
Prije nego što je otišao u mirovinu i otvorio
vlastitu malu zaštitarsku tvrtku u Istočnoj 52.
ulici, Chris Ryan trideset je godina bio agent FBI-
ja. Sada je, u dobi od šezdeset devet godina, glave
obrasle čelično-sivom kosom, pomalo debeljuškast,
dobroćudna izraza lica i vedrih plavih očiju, bio
savršen odabir da u osnovnoj školi u koju ide njegova
unučad predstavlja Djeda Mraza.
Zbog svoje jednostavne naravi i podrugljivih šala bio
je svugdje poznat, ali oni koji su s njim imali veze
u poslovnom smislu veoma su ga cijenili zbog
istražiteljskih sposobnosti.
On i Sušan sprijateljili su se kad ga je obitelj
jedne žrtve ubojstva unajmila da, neovisno o
policiji, pokuša riješiti zločin. Kao zamjenik javnog
tužitelja, ona je bila neizravno umiješana u taj
slučaj, a podaci koje je Chris otkrio i njoj prenio,
pomogli su joj da dobije priznanje.
Ryan je ostao zabezeknut kad mu je priopćila svoju
odluku da ostavi posao u javnom tužiteljstvu i vrati
se na fakultet. — Ti si stvore-
na za taj posao — kazao joj je. — Izvrstan tužitelj.
Zašto želiš gubiti vrijeme slušajući hrpu razmaženih
cendravaca koji kukaju nad svojom sudbinom?
— Vjeruj mi, Chrise, to je malo više od toga —
nasmijala se Sušan.
Još uvijek su svakih nekoliko mjeseci odlazili na
večeru pa kad ga je u utorak ujutro Sušan nazvala,
Chris je bio presretan. — Trebaš besplatan obrok? —
pitao je vedro. — Niže u četvrti nova je peče-
njarnica. Ugao 49. i Treće. Prvoklasna junetina.
Jednostavno te veseli što ti se povećava kolesterol.
Kad možeš doći?
— Veliš nova pečenjarnica na uglu 49. i Treće? Čini
mi se da je to blizu Smitha & Wollenskyja — rekla je
Sušan. — A slučajno znam da je to tamo već sedam
godina i da neki ljudi misle da si ti vlasnik. —
Nasmijala se. — Naravno da ću doći, ali prvo te moram
zamoliti jednu uslugu, Chrise. Trebala bih hitno
provjeriti jednu osobu.
— Koga?
— Jednog odvjetnika, Douglasa Lavtona. Radi za
Huberta Marcha i suradnike. Savjeti ulagačima, ta
vrsta tvrtke. Lavton je također upravitelj Zaklade
obitelji Clausen.
— Izgleda da je uspješan. Namjeravaš se udati za
njega?
— Ne, ne namjeravam.
Ryan se zavalio u stolici na okretanje, a Sušan mu je
objašnjavala pozadinu slučaja, rekavši mu kako joj je
Jane Clausen izrazila zabrinutost zbog Lavtona. Zatim
je pozorno poslušao što mu je Sušan ispripovijedala o
događajima koji su se zbili nakon emisije u ponedje-
ljak, u kojoj se prvi put raspravljalo o nestanku
Regine Clausen.
— I kažeš da je momak zbrisao u trenutku kad si
očekivala da se kod tebe pojavi žena koja se
predstavila kao Karen?
— Da. A u utorak je Lavton rekao nešto gospođi
Clausen stoje dalo naslutiti da je poznavao Reginu
Clausen, nešto što je uvijek poricao.
— Primit ću se posla — obećao je. U posljednje
vrijeme nije bilo ničega zanimljivoga. Samo
provjeravanje momaka na zahtjev budućih nevjesta.
Danas nitko nikome ne vjeruje. — Uzeo je blok i olov-
ku. — Počelo je odbrojavanje. Kuda da pošaljem račun
za gospođu Clausen?
Primijetio je da Sušan oklijeva. — Bojim se da to
nije tako jednostavno. Na telefonskoj sekretarici
našla sam poruku gospođe
Clausen. Obavještava me daje morala otići u bolnicu
na još jednu kuru kemoterapije, ali da misli da nije
bilo pošteno što mije rekla da sumnja u Lavtona.
Jasno mi je dala do znanja da zaboravim na to, ali ne
mogu. Uopće ne mislim da je bila nepoštena i brinem
se za nju. Zato račun pošalji meni — kazala je Sušan.
Chris Ryan je uzdahnuo. — Hvala Bogu da imam
mirovinu. Svakoga prvog u mjesecu poljubit ću sliku
J. Edgara Hoovera. Dobro. Smatraj to riješenim. Javit
ću ti se, Susie.
6O
Tajnica Douglasa Lavtona, Leah, glupava žena u
pedesetima, s negodovanjem je promatrala svog šefa.
Izgleda kao da je cijele noći bio vani, pomisli kad
je Lavton prošao kraj nje i usputno promrmljao poz-
drav za dobro jutro.
Nije ništa pitala, otišla je do aparata za kavu,
natočila mu šalicu kave, pokucala na vrata i otvorila
ih, a da nije čekala njegov odgovor. — Ne mislim vas
razmaziti, Doug — kazala je — ali izgledate mi kao da
bi vam ovo koristilo.
Očito danas nije bio raspoložen za dobrodušno
zadirkivanje. U glasu mu se primjećivala blaga
razdražljivost kad je rekao: — Znam, Leah. Vi ste
jedina tajnica koja šefu priprema kavu.
Htjela mu je reći daje izgledao iscrpljeno, ali
shvatila je daje već dosta rekla. Izgleda i kao da je
malo više popio, pomisli. Bilo bi mu pametnije da
malo pripazi. Ovdje to neće trpjeti.
— Pozovite me ako želite još kave — rekla je kratko,
stavljajući šalicu pred njega.
— Leah, gospođa Clausen je opet u bolnici — kazao je
Doug tiho. — Vidio sam je sinoć. Mislim da joj nije
ostalo mnogo vremena.
— Oh, žao mi je. — Leah se odjednom osjetila krivom.
Znala je da je Dougu Jane Clausen više od običnog
klijenta. — Svejedno idete u Gvatemalu drugi tjedan?
— Da, naravno. Ali neću čekati da joj pokažem
iznenađenje koje sam joj namjeravao pokazati kad se
vratim.
— Sirotište?
— Da. Ona nije ni svjesna kako se brzo obnavlja stara
zgrada i gradi novo krilo. Gospodin March i ja,
složili smo se da će joj biti veliko zadovoljstvo kad
vidi daje sve završeno. Još uvijek ne zna da su nas
ljudi koji vode sirotište molili da ga nazovu po
Regini.
— Kladim se da ste vi to predložili, Doug, zar ne?
Nasmiješio se. — Možda. Ja sam svakako predložio da
prihvatimo promjenu imena sirotišta kao i da
iznenadimo gospođu Clausen tom viješću. Iako je
svečano otvorenje tek sljedeći tjedan, mislim da više
ne bismo trebali čekati da joj pokažemo fotografije.
Donesite mi fascikl, molim vas.
Zajedno su pregledali fotografije veličine 8x10 cm
koje su prikazivale izgradnju novoga krila sirotišta.
Na najnovijoj fotografiji vidjela se dovršena zgrada,
lijepo, u bijelo okrečeno zdanje sagrađeno u L, sa
zelenim pokrovom. — Prostor za još dvjesto djece —
kazao je Doug — s vrhunskom klinikom. Niste ni
svjesni kolika djece onamo dođe pothranjeno. Sada
predlažem da se na istom zemljištu sagradi i stambena
zgrada kako bi mogući roditelji mogli provesti neko
vrijeme s djecom koju žele posvojiti.
Otvorio je ladicu pisaćeg stola. — Ovo je ploča koju
ćemo postaviti na svečanom otvorenju. Stajat će
ovdje. — Prstom je pokazao mjesto na tratini ispred
zgrade i opisao krug. — Dobro će se vidjeti s ceste,
a i kad se siđe na prilazni put.
Stišao je glas. — Namjeravao sam unajmiti domaćeg
umjetnika da nakon postavljanja ploče napravi
umjetničku sliku, ali sad mislim da bi je trebao
odmah naslikati. Potražite posrednika Petera Crowna
da se za to pobrine.
Leah je proučavala ukusno izrađenu ploču, izrezbarenu
u obliku kolijevke. Urezanim pozlaćenim slovima,
pisalo je »Dom Regine Clausen«.
— Oh, Doug, gospođa Clausen bit će veoma sretna! —
kazala je Leah, suznih očiju. — Znači da je iz ove
nesreće ipak izišlo nešto dobro.
— Doista jeste — složio se Douglas Lavton svim srcem.
61
Bilo je devet i deset kad je Susanina tajnica javila
na interfon: — Doktorice, stigla je doktorica Pamela
Hastings.
Već se počela brinuti da se Hastingsova neće pojaviti
pa je Sušan s olakšanjem uputila Janet da je pošalje
unutra.
Da je žena uznemirena, vidjelo se jasno po njezinom
licu — čelo naborano od brige, usne čvrsto stisnute.
Ali Sušan se svidjela čim je progovorila, osjećajući
da u sebi nosi i toplinu i inteligenciju.
— Doktorice Chandler, vjerujem da sam vam djelovala
veoma neljubazno kad ste neku večer nazvali bolnicu.
To je bilo zato što sam ostala veoma iznenađena kad
ste se predstavili.
— Još i više, bez sumnje, kad sam vam rekla zbog čega
zovem, doktorice Hastings. — Sušan je pružila ruku. —
Molim vas, ja sam Sušan, vi Pamela, ako se slažete.
— Naravno. — Hastingsova se rukovala sa Sušan pa se
osvrnula dok je sjedala. Čim je sjela, približila je
stolicu Susaninom stolu, kao da se boji da bi još
neke uši mogle čuti ono što je namjeravala reći.
— Žao mije što kasnim i ne mogu dugo ostati.
Posljednja dva dana toliko sam vremena provela u
bolnici da se nisam stigla pripremiti za predavanje u
jedanaest i petnaest.
— A moja emisija počinje za manje od dvadeset minuta
— kazala je Sušan — pa mi se čini da bi bilo bolje da
prijeđemo na stvar. Jeste li čuli snimku poziva koji
je Carolvn Wells uputila u moju emisiju u
ponedjeljak?
— Snimku za koju Justin kaže da je nije naručio?
Nisam.
— Presnimku koju sam imala, jučer sam ostavila na
policiji — rekla joj je Sušan. — Dat ću vam napraviti
drugu, jer, budući da sam uvjerena da je to zvala
Carolvn Wells, htjela bih da vi potvrdite da je to na
vrpci njezin glas. Ali, dopustite mi da vam kažem što
je rekla.
Dok joj je opisivala razgovor o nestanku Regine
Clausen za vrijeme krstarenja i poziv koji je primila
od slušateljice koja se predstavila kao Karen, Sušan
je promatrala kako lice Pamele Hastings postaje sve
zabrinutije.
Kad je završila, druga je žena rekla: — Ne moram
poslušati vrpcu. Vidjela sam tirkizni prsten s tom
posvetom prošli petak nave-
čer. Carolvn mi ga je pokazala. — Ukratko je Sušan
opisala proslavu četrdesetog rođendana.
Sušan je otvorila bočnu ladicu pisaćeg stola i
izvadila torbicu.
— Majka Regine Clausen slušala je emisiju i čula
Carolvnin poziv. Poslije me nazvala i pojavila se
ovdje s prstenom za koji je kazala da je pronađen
među kćerinim stvarima. Hoćete li ga, molim vas,
pogledati?
Otvorila je torbicu, potražila u njoj novčanik i
izvadila tirkizni prsten. Pokazala gaje.
Pamela Hastings je problijedjela. Nije pokušavala
uzeti prsten iz Susanine ruke, samo je sjedila
buljeći u njega. Konačno je progovorila: — Izgleda
potpuno isto kao onaj koji mi je Carolvn pokazala. Je
li s unutrašnje strane ugravirana posveta »Meni
pripadaš«?
— Jest. Izvolite, pogledajte izbliza.
Hastingsova je odmahnula glavom. — Ne, ne želim ga
taknuti. Kao psiholog, vjerojatno ćete misliti da sam
luda, ali ja imam istančanu sposobnost intuicije, a
može biti daje to i prokletstvo, ili sposobnost
predviđanja, nazovite to kako hoćete. Kad sam
dotaknula prsten koji je Carolvn imala one večeri,
upozorila sam je da bi on mogao prouzrokovati njezinu
smrt.
Sušan joj se s razumijevanjem nasmiješila. — Mislim
da niste ludi. Ja potpuno poštujem sposobnost o kojoj
ste mi govorili. Pa iako je ne razumijem, uvjerena
sam da postoji. Molim vas, recite mi. Što osjećate u
vezi s ovim prstenom? — Pružila je prsten.
Pamela Hastings se odmaknula i odvratila pogled. — Ne
mogu ga primiti, žao mi je.
Sušan je znala da je dobila odgovor koji je
očekivala. Ovaj je prsten nagovještao smrt.
Nastala je neugodna stanka, a onda je Sušan
nastavila: — U glasu Carolvn Wells osjećao se
istinski strah kad me je nazvala u ponedjeljak. Bit
ću iskrena. Djelovala je kao da se boji muža.
Policijski kapetan koji je poslušao vrpcu, stekao je
isti dojam.
Pamela je neko vrijeme šutjela. — Justin je prema
Carolvn veoma posesivan — kazala je tiho.
Sušan je bilo očito da Pamela Hastings pomnjivo bira
riječi.
— Posesivan, a možda i dovoljno ljubomoran da joj
naudi?
— Ne znam. — Riječi su joj bile pune bola, kao da ih
netko čupa iz nje. Zatim je podigla ruke kao da
preklinje. — Carolvn nije pri
svijesti. Kad dođe k sebi, ako dođe k sebi, mogli
bismo dobiti potpuno drukčiju sliku o onome što se
dogodilo, ali mislim da bih vam trebala reći da
izgleda da nekoga doziva.
— Želite reći, nekoga koga ne poznajete.
— Bezbroj puta jasno je rekla »Win«. Rano jutros,
prema se-strinim riječima, rekla je »Oh, Win«.
— Jeste li sigurni da je to ime?
— Jučer sam je to pitala dok sam stajala kraj nje i
držala je za ruku, a ona mi je stisnula dlan.
Zapravo, u tom sam trenutku doista mislila da će doći
svijesti.
— Pamela, znam da obje moramo poći, ali moram vam
postaviti još jedno pitanje — kazala je Sušan. —
Mislite li da je Justin Wells u stanju u nastupu
ljubomore ozlijediti ženu?
Šutjela je trenutak. — Mislim da je bio u stanju to
učiniti. Možda je još uvijek, ne znam. Od ponedjeljka
navečer potpuno je izvan sebe, a sada ga je i
policija ispitivala.
Sušan se sjetila Hilde Johnson, starije žene koja je
tvrdila da je vidjela kako je netko gurnuo Carolvn
Wells pod auto, a koja je ubijena samo nekoliko sati
poslije. — Jeste li u ponedjeljak bili u bolnici s
Justinom Wellsom?
Pamela Hastings je kimnula. — Bila sam ondje od pola
šest u ponedjeljak navečer do utorka u šest ujutro.
— Bio je ondje sve vrijeme?
— Naravno — rekla je, a potom malo zastala. — Ne,
zapravo ne sve vrijeme. Sjećam se da je kad su
Carolvn dovezli s operacije, bilo je oko pola
jedanaest navečer, Justin otišao u šetnju. Bojao se
da ga ne počne boljeti glava pa je otišao na svjež
zrak. Ali sjećam se da ga nije bilo kraće od jednog
sata.
Hilda Johnson živjela je samo jedan blok kuća od
bolnice Le-nox Hill, pomisli Sušan. — Kako je Justin
djelovao kad se vratio u bolnicu? — pitala je.
— Mnogo mirnije — rekla je pa zastala. — Gotovo
odviše mirno, ako razumijete što hoću reći. Rekla bih
daje gotovo bio u šoku.
62
U četvrtak ujutro u pola deset kapetan Tom Shea još
je jednom počeo ispitivati svjedoka Olivera Bakera u
sjedištu 19. policijske postaje. Ovoga je puta Baker
bio vidljivo uzrujan. Prve su mu riječi bile: — Ka-
petane, Betty, to je moja supruga, izvan sebe je
otkako ste prošlu večer nazvali. Počela se pitati,
sumnjate li vi da sam ja gurnuo sirotu ženu pa da me
na ovaj način, razgovorom o nesreći, hoćete navesti
da se odam. Shea se zagledao u Bakerovo lice,
primijetivši da su mu debeli obrazi, uske usne i
šiljast nos jutros nekako stisnuti, kao da se boji da
će ga udariti. — Gospodine Bakeru — rekao je, trudeći
se da bude strpljiv — pozvali smo vas da dođete ovamo
vidjeti možete li se sjetiti još nekih pojedinosti,
makar i sitnice.
— Nisam osumnjičen?
— Ni govora.
Baker je s olakšanjem odahnuo. — Imate li nešto
protiv da odmah nazovem Betty? Kad sam odlazio,
dobila je napadaj straha.
Shea je uzeo telefon. — Koji je vaš broj? — Nazvao
je, a kad je čuo odgovor, rekao je: — Gospođo Baker?
Dobro, drago mije da sam vas našao. Ovdje kapetan
Shea iz 19. policijske postaje. Htio sam vas osobno
uvjeriti da sam danas vašega supruga pozvao ovamo
samo zato što nam je on dragocjen svjedok koji nam je
veoma mnogo pomogao. Ponekad se svjedoci prisjete
nekih pojedinosti danima nakon nesreće i nadamo se da
ćemo upravo tako nešto doznati od Olivera. Sada ću
vam na trenutak dati njega i želim vam ugodan dan. —
Zadovoljan, Oliver Baker uzeo je telefon koji mu je
Shea pružio.
— Jesi li čula, draga? Ja sam dragocjen svjedok.
Naravno. Ako djevojke nazovu iz škole, možeš im reći
da im otac neće završiti u ćuzi. Ha, ha. Sigurno ću s
posla ravno doma.
Trebao sam ga pustiti da se još malo znoji, pomisli
Shea odloživši slušalicu. — A sada, gospodine Bakeru,
pogledajmo neke činjenice. Rekli ste da ste vidjeli
kako netko gospođi Wells uzima smeđu omotnicu.
Baker je kimnuo glavom: — Ne uzima. Kao što sam vam
rekao činilo mi se da ju je pokušavao uhvatiti i
pritom joj je uzeo omotnicu.
— I ne možete se ničega sjetiti u vezi s njegovim
izgledom? Niste ga uopće pogledali u lice?
— Nisam. Ta žena, gospođa Wells, napola se okrenula.
Gledao sam u nju jer sam osjećao da nešto nije kako
treba, da je izgubila ravnotežu. A potom je taj
čovjek, tko god on bio, držao omotnicu.
— Jeste li sigurni da je bio muškarac? — hitro upita
Shea. — Po čemu ste sigurni?
— Vidio sam mu ruku, znate, rukav njegova kaputa,
ruku. Konačno se približavamo nečemu, pomisli Shea
pun nade. —
Kakav je kaput nosio?
— Baloner. Ali kvalitetan, to mogu reći. Dobar
materijal se odmah prepozna, ne mislite? Nisam
siguran, ali dao bih se kladiti da je bio Burberrv.
— Burberrv?
— Točno.
— Imam to zabilježeno. To ste rekli prošli put.
Sjećate li se je li imao prsten?
Baker je odmahnuo glavom. — Prstena nije bilo,
sigurno. Morate znati, kapetane, sve se dogodilo u
sekundi, a onda sam opet pogled prikovao za tu jadnu
ženu. Točno sam znao da će je kombi udariti.
Balon sličan Burberrvju, pomisli Shea. Provjerit ćemo
što je Wells nosio toga dana. Ustao je. — Žao mi je
što smo vas gnjavili, gospodine Bakeru, ali hvala vam
što ste jutros opet došli.
Bakeru, sada sigurnom da nije osumnjičeni, nije se
išlo. — Ne znam može li vam to pomoći kapetane,
ali... — Oklijevao je.
— Svašta može pomoći — brzo odgovori Shea. — 0 čemu
se radi?
— Pa, možda nisam u pravu, ali čini mi se da je
čovjek koji je uzeo omotnicu nosio sat s crnim
kožnatim remenom.
Sat poslije, detektiv Marty Power bio je u uredu
Justina Wellsa. Wells nije bio ondje, ali detektiv,
poslan od Shea, obavljao je informativni razgovor s
prijateljski raspoloženom Barbarom Gingras,
recepcionarkom. Za manje od tri minute saznao je sve
o tome kako je Barbara čula Carolvn Wells u emisiji
Pitajte dr. Sušan u ponedjeljak i kako je to
ispričala gospodinu Wellsu kad se vratio s ručka.
— Čini mi se da ga je to razljutilo, ili uzrujalo,
ili tako nešto — priznala je — jer je poslije izašao,
a da mi nije rekao kada će se vratiti.
— Sjećate li se, je li nosio kaput kad je odlazio? —
pitao je Po-wer.
Barbara se ugrizla za usnu i nabrala čelo,
razmišljajući. — Da vidim. Ujutro je na sebi imao
ogrtač od tvida. Jako se dobro oblači pa uvijek
primijetim što ima na sebi. Znate, moj dečko, Jake,
otprilike je iste građe kao gospodin Wells pa kad mu
hoću kupiti neki odjevni predmet na poklon, pokušavam
pronaći nešto slično onome što sam vidjela da nosi
gospodin Wells.
Barbara se nasmiješila detektivu. — Zapravo, prošli
je tjedan bio Jakeov rođendan i kupila sam mu plavo-
bijelu prugastu košulju s bijelim ovratnikom i
orukavljem, istu onakvu kakvu ima gospodin Wells.
Koštala je pravo bogatstvo, ali svidjela mu se. A
kravatu...
Nije ga zanimalo da sazna kakvu je kravatu Jake dobio
za rođendan. Marty Power ju je prekinuo. — Sigurni
ste daje u ponedjeljak Justin Wells nosio ogrtač od
tvida?
— Jesam. Čekajte, samo malo. Znate što? Kada je
gospodin Wells izlazio u ponedjeljak popodne imao je
na sebi ogrtač od tvida, ali kada se vratio nosio je
Burberrv. Nisam prije razmišljala o tome, ali
vjerojatno je bio kod kuće.
Posljednji podatak koji je od nje dobio, da gospodin
Wells uvijek nosi sat s crnim kožnatim remenom,
detektiv je držao veoma bitnim.
63
Gotovo za cijeli četvrtak, Alex Wright imao je
dogovorene sastanke pa je Jim Curlev, njegov vozač,
došao po njega ujutro u petnaest do devet. Jim je
svog gazdu uvijek slatkorječivo i vedro pozdravio,
ali onda je njega pustio neka govori, uzimajući riječ
samo kad je osjećao da se to od njega očekuje ili da
je umjesno.
Ponekad je bilo očito da Alex Wright želi razgovarati
pa bi to bio razgovor o svemu i svačemu, od vremena
ili politike, do ugovorenih
obveza i Jimove unučadi. Drugi put bi ga gospodin
Alex ljubazno pozdravio pa otvorio aktovku ili The
New York Times i većinu puta prosjedio u tišini.
Bez obzira na to koji od tih dana bio, Jimu je bilo
dobro. Njegova odanost Alexu Wrightu bila je neupitna
od onoga dana prije dvije godine kad je omogućio
Jiraovoj unuci da se upiše na Princeton. — Šališ se
Jime? — pitao je u nevjerici. — Sheila se ne može
upisati na Princeton? Sve što ne pokriva stipendija,
plaćam ja. Reci joj da mi mahne za vrijeme nogometne
utakmice.
Tako doista nije bilo kad je Jim mlađi prije dvadeset
pet godina krenuo na sveučilište, sjetio se Curlev.
Molio sam Alexovog oca da mi da povišicu, a on mi je
odgovorio neka budem sretan što uopće imam posao.
Jim je odmah znao da će danas biti dan tišine. Nakon
što je pozdravio: — Dobro jutro, Jime — Alex je
otvorio torbu za spise i izvadio jedan fascikl.
Proučavao ga je u tišini dok se auto vukao kroz gusti
promet na East Side Driveu na putu do Wall Streeta. A
onda je, negdje oko mosta Manhattan, spremio fascikl
natrag u torbu i počeo govoriti. — Stvarno bih mogao
bez tog puta drugi tjedan, Jime — kazao je Alex
Wright.
— U koje mjesto u Rusiji idete, gospodine Alexe?
— U Petrograd. Predivan grad. Ermitaž je čaroban.
Šteta je što ga neću moći vidjeti. Bit ću sretan ako
uspijem dovršiti nacrte za bolnicu koju gradimo. Malo
me muči teren koji su odabrali.
Približavao se njihov silazak pa se Jim usredotočio
na vožnju i pričekao da se prestroji u pravu traku
prije nego što je pitao: — Sigurno možete uzeti još
nekoliko dana za sebe, ne? — Pogledavši u retrovizor,
bio je zatečen iznenadnim osmijehom koji je obasjao
lice Ale-xa Wrighta, čineći ga gotovo dječačkim.
— Mogao bih, ali da budem iskren, ne želim.
Zbog Sušan Chandler, pomisli Jim. Mislim da se doista
zanima za nju. Iako sam je samo jednom sreo, mislim
da nije mogao bolje odabrati, kazao je sam sebi.
Jim je iskreno vjerovao u ljubav na prvi pogled.
Njemu se to dogodilo prije četrdeset godina kad je
imao sastanak naslijepo, a to je bilo s Moirom.
Poklonio joj je svoje srce onoga trenutka kad ju je
pogledao i vidio te plave oči.
Zazvonio je telefon u autu. Kad mu je gazda bio u
autu, Jim se nikada nije javljao na telefon, osim ako
ga on nije molio, zatojer su uglavnom svi pozivi bili
osobne naravi i za gospodina Alexa. Čuo je kako glas
Alexa Wrighta, nakon srdačnog pozdrava u početku,
postaje službeniji. — Oh, Dee, kako si? U autu sam.
Preusmjereni poziv od kuće... Onda si sigurno
mrtva... Naravno, ali misliš li da ćeš to moći?—
Dobro, kad je tako, vidimo se u St. Regisu u pet.
Pretpostavljam da te je zvao posrednik za
nekretnine... Dobro, pokušat ću uloviti Sušan da je
pitam hoće li nam se večeras pridružiti... Dobro.
Vidimo se.
Poklopio je slušalicu, zatim je ponovno uzeo i
nazvao.
Jim je čuo kako traži doktoricu Chandler, a potom ga
je čuo kako odrješitim glasom govori: — Nadao sam se
da ću je uloviti prije nego ode u studio. Molim vas,
pobrinite se da dobije ovu poruku čim se vrati na
posao.
Jim je u retrovizoru gledao kako Alex Wright
namrgođena lica odlaže slušalicu. K vragu, tko je ta
Dee, pitao se, i što ga to muči?
Da je mogao Alexu Wrightu pročitati misli, Jim bi
shvatio da se njegov gazda ljuti što tajnica nije
Sušan prenijela njegovu prijašnju poruku, prije nego
što je Sušan otišla u studio, a da se isto toliko
ljuti što je dao prebaciti pozive od kuće pa gaje
našla baš ona osoba koju je žarko želio izbjeći.
64
Sušan je stigla u studio deset minuta ranije. Kao
obično, provirila je u ured Jeda Geanvja unaprijed se
pripremivši za njegovu opomenu da jednoga dana neće
stići na vrijeme, da bi iza toga slijedilo
uobičajeno: — Nemoj reći da te nisam upozorio.
Ali kad ju je danas pogledao, njegovo je lice bilo
tužno. — Počet ću vjerovati da slušateljima koji nas
zovu donosimo nesreću, Sušan.
— Što bi to trebalo značiti? — pitala je.
— Nisi čula? Tiffanv, konobarica u onom restoranu u
Yonker-su, ubijena je prošle noći kad je odlazila s
posla.
— Štojel — Sušan se osjećala kao da ju je netko lupio
po glavi, kao da se netko zaletio u nju svom svojom
težinom. Oslonila se na Jedov stol da se smiri.
— Polako, nemoj se uzrujavati — upozorio ju je dižući
se. — Za nekoliko minuta počinje ti emisija. Moraš
također biti svjesna toga da će mnogo slušatelja
vjerojatno zvati da te pita za nju.
Tiffanv, pomisli Sušan, sjetivši se njihovoga
sinoćnjeg razgovora, toliko je željela da joj se
dečko vrati, toliko razočarana kad ju je nazvala
njegova majka i rekla joj neka prestane pričati o
njemu. Don Richards i ja razgovarali smo o tome da
djeluje osamljenao 0, Bože, pomisli Sušan. Sirota
djevojka.
— Sjećaš se kako si je pokušala spriječiti da kaže
ime lokala u kojem radi? — pitao je Jed. — Očito ju
je neki frajer ondje potražio. Napastovao ju je.
Poludio kad ga je odbila. Pokvaren tip. Ima kilome-
tarski dosje.
— Sigurni su daje on to učinio?— upita Sušan ukočeno.
— Po onome što sam ja čuo policajci su mu već
pročitali njegova prava — kazao joj je Jed. — Iako mi
se čini da još ništa nije priznao. Dođi, moramo poći
u studio. Donijet ću ti kavu.
Sušan je nekako uspjela emisiju privesti kraju. Kao
što je Jed predvidio, linije su bile zagušene brojnim
pozivima o Tiffanv. Na Susanin poticaj, za vrijeme
promidžbenih poruka, Jed je nazvao Grot-to tako daje
razgovarala s vlasnikom Tonvjem Seppedijem.
— Naš barmen Joey kazao je Tiffanv da pričeka, da će
je otpratiti do auta — objasnio je Seppedi prigušenim
glasom punim tuge. — Ali imao je gužvu i ona je
otišla. Vidjevši da je nema, odjurio je van vidjeti
je li sve u redu. Tada je spazio nekog čovjeka kako
žuri u smjeru benzinske postaje u susjedstvu. Kad su
našli Tiffanvno tijelo, čovjek je već nestao, ali
Joey je prilično siguran da je to isti tip koji ju je
ranije gnjavio za barom.
Jesu li uhvatili pravog čovjeka? Ovo mi ne izgleda
kao zaseban slučaj, pomisli Sušan. Carolvn Wells me
nazvala i nakon nekoliko sati bila je pregažena; živa
je, ali jedva. Hilda Johnson se klela svime na
svijetu da je vidjela kako je netko gurnuo Carolvn
Wells, nakon nekoliko sati bila je ubijena. Tiffanv
je vidjela jednog čovjeka koji je kupovao tirkizni
prsten »Meni pripadaš« i nazvala me da mi to kaže. A
sada je ubijena. Slučajnost? Mislim da nije. No, je
li Tiffanv ubio čovjek koji je uhićen? I Hildu
Johnson? Je li on gurnuo Carolvn Wells?
Završavajući emisiju, Sušan je kazala slušateljima: —
Zahvaljujem na vašim pozivima. Čini mi se da smo svi,
po onih nekoliko poziva koje mi je uputila, imali
osjećaj da smo upoznali Tiffanv. Znam da
vam je mnogima, kao i meni, žao zbog njezine smrti.
Daje bar pričeka-la tih nekoliko trenutaka daje
barmen otprati do auta. U našim životima ima toliko
»da je bar« da bismo svi iz toga mogli izvući pouku.
Ne znamo je li Tiffanvn ubojica bio za tim barom zato
što je ona jučer rekla gdje radi, ali ako je tako, to
je još jedna nesreća koja dokazuje da ne smijemo bilo
kome otkrivati gdje radimo ili stanujemo.
Sušan je osjećala da joj puca glas dok je završavala:
— Sve vas molim da se u svojim molitvama sjetite
Tiffanv i njezine obitelji. Naše je vrijeme isteklo.
Sutra se ponovno čujemo.
Čim je odjavila emisiju, izašla je iz studija i pošla
u svoj ured. Morala je pregledati karton svog
pacijenta naručenog za jedan sat, a isto tako nadala
se da će uspjeti obaviti nekoliko telefonskih
razgovora.
Janet joj je skrušeno rekla da je Alex Wright dva
puta zvao. — Rekli ste da uzimam poruke dok
razgovarate s doktoricom Ha-stings, a potom ste tako
brzo odjurili da se nisam sjetila reći vam da ga
nazovete. Poslije je ostavio još jednu poruku.
— Razumijem. — U prvoj ju je poruci Alex molio da ga
nazove prije emisije. Drugu je poruku Sušan čitala i
čitala. Draga sestro, pomisli, volim te, ali sve ima
svoje granice. Ne samo da te pozvao u subotu na
večeru nego si se uspjela s njim dogovoriti i za
večeras.
Dok ju je Janet gledala, Sušan je obje poruke
poderala i bacila u koš.
— Doktorice Chandler, molim vas, kad budete govorili
s gospodinom Wrightom recite mu da mije žao što vam
nisam rekla za njegov prvi poziv. Po glasu bih rekla
da je doista bio ljut na mene.
Sušan je spoznala da se osjeća bolje saznavši da se
ljutio, a znala je i da večeras nema namjere
pridružiti se Alexu i Dee na piću i ni na bilo čemu
drugome. — Reći ću mu, ako ponovno nazove — kazala je
pazeći da joj glas ostane ravnodušan.
Provjerila je koliko je sati; bilo je pola jedan.
Ostalo joj je još pola sata do prvog sastanka. Znači
da mogu potrošiti desetak minuta na telefonske
razgovore, zaključi.
Prvo je nazvala policiju u Yonkersu. Od vremena kada
je radila u westchesterskom okružnom tužiteljstvu,
poznavala je ondje nekoliko detektiva. Našla je
jednoga, Petea Sancheza i objasnila mu zašto se
zanima za ubojstvo Tiffanv Smith.
— Pete, srce me boli kad pomislim daje mrtva jer je
razgovarala sa mnom u eteru.
Od Sancheza je saznala da je ondašnja policija
uvjerena da imaju ubojicu i da vjeruju da je samo
pitanje vremena kad će osumnjičeni, Sharkev Dion,
priznati.
— Naravno, Sušan, on sve poriče — kazao joj je Pete.
— Svi to rade. Znaš i sama. Čuj, frajer koji je
ulazio u Grotto kad su izbacili tog propalicu čuo je
kako gunđa da će se vratiti i srediti je.
— To još uvijek ne znači da ju je ubio — kazala je
Sušan. — Jeste li našli oružje?
Pete Sanchez je uzdahnuo: — Još nismo.
Zatim mu je ispričala priču o tirkiznom prstenu, ali
on nije pokazao osobito zanimanje za to. — Aha,
ostavi mi svoj broj, javit ću ti kad Dion potpiše
priznanje. Neka te to ne muči. U ovoj nesreći jedino
je krivo to što frajer s tako debelim dosjeom može
biti uvjetno pušten iz zatvora. Odležao je osam
godina, a osuđen je na dvadeset pet. A pogodi zbog
kakvog zločina? Ubojstva!
Još uvijek sumnjajući, Sušan je spustila slušalicu i
neko vrijeme sjedila zadubljena u misli.
Stvar koja sve povezuje tirkizni je prsten, pomisli.
Imala ga je Regina Clausen i sada je mrtva. Carolvn
Wells ga je imala i mogla bi umrijeti. Tiffanv ga je
imala i mrtva je. Pamela Hastings, pametna žena koja
kaže da je vidovita, nije željela ni taknuti Reginin
prsten, a samo nekoliko dana ranije upozorila je
Carolvn Wells da bi joj njezin mogao donijeti smrt.
Prošle večeri Tiffanv mi je rekla da je njezin prsten
zakopan pod tonama pilećih kostiju i pizza, pomisli
Sušan. To mi sliči na hrpu smeća. Ali tonel
Možda je mislila na kontejner? — pitala se. A ako
jeste, najvjerojatnije je mislila na kontejner
postavljen na zemljištu koje pripada restoranu
Grotto. Brzo je razmišljala. Kako često bi se mogao
prazniti Grottov kontejner? Hoće li ga policija
zapečatiti zbog potrage za oružjem?
Pronašla je Grottov broj i začas je razgovarala s
Tonvjem Seppedijem. — Gledajte, doktorice Chandler,
od ponoći odgovaram na pitanja — rekao je. —
Kontejner stoji na parkiralištu i prazne ga svako
jutro. Ali danas ga je policija zapečatila.
Pretpostavljam da traže oružje. Imate li još pitanja?
I sam sam skoro mrtav.
Sušan je obavila još jedan razgovor prije nego što je
pregledala karton pacijenta. Opet je nazvala Petea
Sancheza moleći ga da pretraže kontejner ne samo zbog
oružja već i zbog prstena na kojemu je s unutrašnje
strane ugravirano »Meni pripadaš«.
65
U četvrtak je dr. Donald Richards uvijek imao gužvu
pa je, kao i obično, rano počeo raditi. Prvi mu je
pacijent bio muškarac koji je rukovodio velikim
međunarodnim trgovačkim društvom; dolazio je k njemu
svakog četvrtka u osam sati, a u devet, deset i
jedanaest slijedili su ostali stalni pacijenti. Neki
od njih bili su očajni kad su čuli da Richards
sljedećeg četvrtka neće biti u gradu jer ide na put
zbog predstavljanja svoje knjige.
Kad je Donald Richards u podne sjeo da na brzinu
nešto pojede, već je bio umoran, a pred njim je, kao
obično, bilo naporno poslijepodne. U jedan je imao
sastanak s kapetanom Sheom u 19. policijskoj postaji
radi Justina Wellsa.
Dok je Rena pred njega stavljala tanjur juhe, on je
upalio televizor da uhvati gradske vijesti. Glavna
vijest bila je ubojstvo mlade konobarice u Yonkersu,
a na ekranu se vidjelo mjesto zločina.
— Ovo je parkiralište restorana Grotto u Yonkersu
gdje je malo iza ponoći ubijena mlada konobarica
Tiffanv Smith, stara dvadeset pet godina — rekao je
spiker. — Sharkev Dion, ubojica koji se uvjetno
nalazi na slobodi, a koji je, kažu, bio zamoljen da
napusti lokal jer je ranije te večeri napastovao
gospođicu Smith, pritvoren je i očekuje se da će biti
optužen za zločin.
— Doktore, nije li to ona žena koja se neki dan, kad
ste vi gostovali, javila u emisiju Pitajte dr. Sušan?
— pitala je Rena užasnuto.
— Da, jeste — odgovori Richards tiho. Pogledao je na
sat. Sušan se sada već vraća u ured. Sigurno je već
čula za Tiffanv i bez sumnje očekuje njegov poziv.
Nazvat ću je kad se vratim iz policijske postaje,
odlučio je odmaknuvši stolicu. — Rena, juha je
odlična, ali bojim se da u ovom času baš nisam
gladan. — Pogled mu se zadržao na televizijskom
ekranu
dok je kamera pokazivala jarkocrvenu cipelu s tankom
petom koja je ležala na tlu pokraj krpe kojom je bilo
pokriveno tijelo Tiffanv Smith. Jadna djevojka,
pomisli, isključivši televizor. Znam da će se Sušan
uzrujati. Prvo Carolvn Wells, a sada Tiffanv. Kladim
se da krivi sebe zbog nesreća obiju žena.
Đilo je pet do četiri popodne kad se uspio čuti sa
Sušan. — Žao mi je — kazao je.
— Utučena sam — rekla mu je Sušan. — Molim Boga da
Sharkev Dion, ako je on ubojica, nije ušao u taj
lokal zato jer ju je čuo da razgovara sa mnom na
radiju.
— Po onome što sam ranije čuo na vijestima, izgleda
da policija uopće ne dvoji da je on ubojica — kazao
je Richards. — Sušan, iskreno sumnjam da bi čovjek
poput Sharkevja Diona slušao savjete na radiju. Mnogo
je vjerojatnije da se slučajno našao u lokalu.
— Ako je on ubojica — odvrati Sušan s nevjericom. —
Done, moraš mi odgovoriti na jedno pitanje. Misliš li
da je Justin Wells gurnuo svoju ženu pod auto?
— Ne, mislim da nije — kazao joj je Richards. — Prije
bih rekao da je to bila nesreća. Danas sam bio kod
kapetana Shea i to sam mu rekao. Dapače, upozorio sam
ga da bi svaki psihijatar koji bi pregledao Wellsa,
najvjerojatnije došao do istog zaključka. Istina, on
je opsjednut svojom ženom, ali sastavni dio te
opsjednutosti užasan je strah da će je izgubiti. Po
mom mišljenju nikada je ne bi namjerno ozlijedio.
— Znači da misliš da je Hilda Johnson, svjedokinja
koja je rekla da je vidjela kako je netko gurnuo
Carolvn Wells, bila u krivu? — pitala je Sušan.
— Ne mora biti. Ne možeš odbaciti mogućnost da je
Justin Wells, ako je slijedio Carolvn želeći saznati
što se nalazi u omotnici, slučajno uzrokovao da
izgubi ravnotežu. Čujem da se strašno uzrujao kad mu
je recepcionarka ispričala što je njegova žena sve
rekla na radiju. Nemoj zaboraviti da ti je Karen, ili
Carolvn, kad je nazvala, obećala da će ti dati sliku
muškarca kojega je upoznala na krstarenju. Zar nije
vjerojatno da je to bilo u omotnici?
— Kapetan Shea slaže se s tvojom pretpostavkom?
— Teško je reći, ali upozorio sam ga da bi, ukoliko
je netko drugi, bez obzira na to je li slučajno ili
namjerno, gurnuo Carolvn Wells, a Justin Wells sazna
tko, Wells mogao toliko poludjeti od bijesa da bi bio
u stanju svašta učiniti, čak i ubiti.
Richards je iz daljnjeg razgovora, po bezizražajnom
Susani-nom glasu, odmah znao koliko su je uznemirili
nedavni događaji. — Gledaj — kazao je — sve ti je to
teško palo. Znam kako se osjećaš. Uživao sam u
jučerašnjoj večeri. Danas sam te namjeravao nazvati
samo da ti to kažem. Zašto ne bismo i večeras
ugrabili malo vremena? Naći ćemo neki restoran blizu
tvog stana. Čak ću ovoga puta doći po tebe.
— Bojim se da ne mogu. Moram napraviti jedan projekt,
a ne znam koliko će to trajati.
Bilo je četiri. Richards je znao da je njegov
posljednji pacijent sada već u čekaonici. — Dobro mi
idu projekti — brzo je rekao. — Javi mi ako ti mogu
pomoći.
Namrštio se kad je spustio slušalicu. Sušan je,
pristojno, ali odlučno, odbila njegovu pomoć. Što
smjera? — pitao se.
Trebao mu je odgovor na to pitanje.
66
Jane Clausen se, očito iscrpljena kemoterapijom,
uspjela malo nasmiješiti. — Vera, ništa osobito,
stara sam — rekla je.
Vidjela je da se domaćica, koja je kod nje radila već
dvadeset godina, nećka bi li otišla. — Ne brini se.
Bit će mi dobro. Samo se moram malo odmoriti —
uvjeravala ju je.
— Skoro sam zaboravila, gospođo Clausen — kazala je
Vera uznemireno — mislim da bi vas mogla nazvati
doktorica Chandler. Zvala je baš kad sam odlazila iz
stana i rekla sam joj da ste u bolnici. Djeluje milo.
— Veoma je draga.
— Nije mi drago što vas ovdje ostavljam samu —
uzdahnula je Vera. — Da mi bar dopustite da sjednem
uz vas i pravim vam društvo.
Imam društvo, pomisli Jane Clausen pogledavši
uokvirenu Regininu fotografiju na noćnom ormariću,
koju joj je Vera donijela na njezino traženje. Na
slici su fotografirani Regina i kapetan Gabrielle.
— Zaspat ću za pet minuta, Vera. Idi sad.
— Onda laku noć, gospođo Clausen — rekla je Vera i
dodala, a riječi su joj zapinjale u grlu — i svakako
me nazovite ako bilo što trebate.
Kad je domaćica otišla, Jane Clausen je dosegnula i
uzela fotografiju. Danas sam imala loš dan, Regina,
pomisli. Idem svome kraju i toga sam svjesna. Ipak,
čini mi se da me još nešto drži. Nije mi to baš
jasno, ali vidjet ćemo što će se dogoditi.
Zazvonio je telefon. Jane Clausen je spustila sliku i
javila se, očekujući da bi mogao nazvati Douglas
Lavton.
Međutim, zvala je Sušan Chandler, a toplina njezina
glasa Jane Clausen još jednom podsjeti na Reginu.
Uhvatila se kako priznaje Sušan da je imala težak
dan. — No, sutra će biti mnogo lakše — dodala je — a
Douglas Lavton mi je najavio da ima veliko
iznenađenje za mene. Jedva čekam da vidim što.
Sušan je po glasu Jane Clausen odmah osjetila da joj
se popravlja raspoloženje te je znala da joj neće
moći reći da je zatražila da se Lavtona provjeri, ako
to s njom prije ne raščisti.
Umjesto toga rekla je: — Rado bih navratila do vas u
sljedećih nekoliko dana, zapravo, ako bi vas to
veselilo, naravno.
— Čujemo se sutra — predloži Clausenova. — Vidjet
ćemo kako će teći dan. U ovom času živim dan po dan.
— Zatim je samu sebe iznenadila rekavši: — Moja
domaćica mi je upravo donijela Regininu fotografiju.
Večeras mi je velika utjeha. Nije li to čudno?
Zatim je dodala ispričavajući se: — Doktorice
Chandler, znam da ste dobar psiholog. Nije moj običaj
razotkrivati svoje osjećaje, ali veoma mi je lako
povjeriti se vama.
— Imati sliku nekoga koga volite, može biti veoma
utješno — kazala je Sušan. — Zajedno ste na slici?
— Ne, to je jedna od onih fotografija kakve obično
slikaju na krstarenju, od onih koje nude da ih ljudi
naruče. Po datumu na poleđini znam da je snimljena na
Gabrielli samo dva dana prije Reginina nestanka.
Razgovor je završio tako da je Sušan obećala da će
drugi dan nazvati. A onda, kad su već rekle do
viđenja i kad je vraćala slušalicu
na postolje, Sušan je čula kako je Jane Clausen s
očitim zadovoljstvom promrmljala: — 0, Doug, lijepo
od tebe da si došao.
Sušan je uzdišući odložila slušalicu, a onda je,
lagano se nagnuvši naprijed, vrhovima prstiju
polagano počela trljati sljepoočice. Bilo je šest
sati, a još uvijek je bila za pisaćim stolom.
Neotvorena posudica juhe koju je trebala pojesti za
ručak, podsjetila ju je zašto je počinje boljeti
glava.
U uredu je vladala tišina. Janet je već odavno
otišla. Sušan je ponekad imala osjećaj da se u pet
sati u glavi njezine tajnice javlja znak za uzbunu,
koji je svaki dan potjera s posla.
Svakom je danu dovoljno njegova zla, pomisli,
pitajući se zbog čega joj je baš sada pala na pamet
ova mudra izreka. Lagano pitanje, zaključi. Ovaj dan
počeo je sa zlom — Tiffanvnim ubojstvom.
Kladim se da bi Tiffanv još uvijek bila živa da me
nije nazvala zbog tirkiznog prstena! — pomisli Sušan.
Ustala je umorno se prote-gnuvši. Gladna sam. Možda
sam se trebala naći s Alexom i Dee, pomisli hladno.
Sigurna sam da Dee neće dopustiti da ode, a da plati
samo jedno piće.
Alex je opet nazvao. — Dobila si moju poruku, je li?
— pitao je. — Znam da ti je tvoja tajnica zaboravila
jutros predati prvu.
Osjećala je malu grižnju savjesti što mu nije
odgovorila na pozive. — Oprosti mi, Alexe. Danas je
jedan od onih dana — kazala je, pokušavajući se
opravdati što nije prihvatila njegov poziv. — Večeras
ne bih nikome bila ugodno društvo — rekla je svjesna
koliko je to istinito.
Na odlasku je primijetila da je kod Nedde još uvijek
svjetlo. Nije imala namjere otići do nje, ali
nesvjesno je stala i pokušala otvoriti uredska vrata;
bila je zadovoljnao jer su ovaj put bila zaključana.
Zašto ne bih svratila na trenutak? — pomisli i pokuca
po staklu. Pet minuta poslije grickala je sir i
krekere i ispijala čašu chardon-naya s Neddom.
Izvijestila ju je o događajima i dodala: — Upravo mi
je nešto palo na pamet. Neobično, ali danas su mi i
gospođa Clausen, i dr. Ri-chards spomenuli
fotografije koje se snimaju na krstarenju. Gospođa
Clausen ima jednu od svoje kćeri snimljenu na
Gabrielli, a Don Ri-chards me podsjetio da mi je
Carolvn Wells, kad se u ponedjeljak javila u emisiju,
obećala poslati fotografiju na kojoj se nalazio
muškarac ko-
jega je upoznala na krstarenju, čovjeka koji je htio
da se iskrca u Alžiru.
— Na što ciljaš, Sušan? — zapita Nedda.
— Na ovo, pitam se da li skupina ili skupine ljudi
koji snimaju na brodu, čuvaju negative? Don Richards
je dosta vremena provodio na krstarenjima. Možda da
njega pitam.
67
Pamela Hastings provela je četvrtak u svojem kabinetu
na Columbiji, pokušavajući dovršiti zaostale poslove
koje je do tada zanemarivala. Dva puta je nazvala
bolnicu i razgovarala sa sestrom s kojom se sprija-
teljila. Ona joj je s umjerenom nadom priopćila
vijest da je Carolvn Wells opet pokazivala znakove
buđenja iz kome.
— Konačno ćemo saznati što joj se uistinu dogodilo —
kazala je Pamela.
— Ne nužno — upozorila ju je sestra. — Mnogi ljudi
koji pre-trpe teške ozljede glave poput njezinih, ne
sjećaju se same nesreće, čak i kad nema drugih
praznina u sjećanju.
Popodne ju je sestra izvijestila da je Carolvn opet
pokušala govoriti. — Samo tu jednu riječ » Win« ili
»Oh, Win« — kazala je sestra. — Ali zapamtite, u
mozgu se događaju čudne stvari. Možda se obraća
nekome koga je poznavala u djetinjstvu.
Drugi razgovor sa sestrom, uznemirio je Pamelu, a
pomalo se i osjećala krivom. Justin je uvjeren da
Carolvn zove nekoga tko joj je važan, a ja počinjem
vjerovati da ima pravo, pomisli. Ali ranije, kad sam
razgovarala s doktoricom Chandler, dala sam joj do
znanja da mislim kako bi on bio u stanju to učiniti.
U što stvarno vjerujem? — pitala se utučeno.
Kada je konačno bila spremna otići s posla i poći u
bolnicu, shvatila je da večeras nerado odlazi u taj
posjet — bilo ju je sram suočiti se s Justinom.
Sjedio je u najdaljem kraju čekaonice odjela
intenzivne njege, njoj okrenut leđima. Danas je ondje
bilo još ljudi, roditelji tinejdžera koji
je hitno dopremljen dan ranije kad je ranjen
trenirajući nogomet. Kad je Pamela zastala da se
raspita za njega, dječakova majka veselo ju je
izvijestila da se nalazi izvan opasnosti.
Izvan opasnosti, pomisli Pamela. Sledila se od tih
riječi. Je li Carolvn izvan opasnosti? — pitala se.
Ako se probudi iz kome i dođe u običnu sobu, znači da
više neće sve vrijeme biti pod nadzorom. U tom bi
slučaju Justin imao neograničen pristup do nje.
Pretpostavimo da se ne sjeća nesreće, a da je Justin
bio taj koji ju je pokušao ubiti.
Dok se preko sobe približavala Justinu, preplavila ju
je čudna mješavina osjećaja. Suosjećala je s ovim
čovjekom koji je volio Carolvn, možda čak previše;
pekla ju je savjest zbog sumnje daje on prouzročio
njezine ozljede; bojala se da joj možda još uvijek
želi nauditi.
Kad ga je potapšala po ramenu, on ju je pogledao. —
0, prvo prijateljsko lice — rekao je —je li policija
već došla do tebe?
Pamela se spustila na stolicu kraj njega. — Ne znam
što misliš, Justine. Zašto bi policija željela
razgovarati sa mnom?
— Mislio sam da imaš nešto dodati prikupljenim
podacima. Danas popodne su me ponovno pozvali na
policiju da im objasnim zašto sam u ponedjeljak
popodne promijenio kaput od tvida i obukao Bur-berry.
Misle da sam ja pokušao ubiti Carolvn. Želiš li nešto
dodati da pomogneš stegnuti obruč, stara
prijateljice?
Nije htjela progutati mamac. — Justine, ovo nikamo ne
vodi. Što ti se čini, kako je Carolvn danas?
— Ušao sam je pogledati, ali samo kada je sestra
bila sa mnom. Još će me optužiti da sam isključio
aparate. — Lice je pokrio rukama i stresao glavom. —
0, Bože, ne mogu vjerovati.
Na vratima čekaonice pojavila se medicinska sestra. —
Na telefonu je doktorica Sušan Chandler — rekla je. —
Želi razgovarati s vama, gospodine Wells. Možete se
ovdje javiti. — Pokazala je na telefon u čekaonici.
— Ne želim razgovarati s njom — puknuo je. — Sve je
počelo kad ju je Carolvn nazvala.
— Justine, molim te — kazala je Pamela dižući se i
odlazeći na telefon — ona samo pokušava pomoći. —
Uzela je slušalicu i pružila mu je.
Kratko je zurio u nju, a onda ju je uzeo. — Doktorice
Chandler — reče — zašto me proganjate? Po mojem
saznanju, moja žena
uopće ne bi bila u bolnici da nije išla u poštu nešto
vama poslati. Niste li učinili dovoljno zla? Molim
vas, ostavite nas na miru.
Počeo je spuštati slušalicu, ali na pola puta je
zastao.
— Nisam ni na trenutak pomislila da ste vi gurnuli
svoju ženu pod auto! — Sušan je tako glasno govorila
da ju je Pamela čula na drugom kraju prostorije.
Justin Wells prislonio je slušalicu na uho. — A zašto
to kažete? — pitao je.
— Zato jer mislim da ju je netko drugi pokušao ubiti,
a mislim da je ta osoba ubila i Hildu Johnson, koja
je bila prisutna kad je vaša žena doživjela nesreću,
i Tiffanv Smith, još jednu ženu koja se javila u moju
emisiju — kazala je Sušan. — Moramo se naći. Molim
vas. Možda imate nešto što mi može pomoći.
Kad je prekinuo, Justin Wells pogleda Pamelu. Sada je
na njegovom licu vidjela samo iscrpljenost. — To bi
mogao biti trik da mi može pretražiti stan bez
sudskog naloga, ali naći ću se s njom ondje u osam.
Pam, kaže da misli kako Carolvn još uvijek prijeti
opasnost, ali od onog čovjeka s broda, a ne od mene.
68
Alex je, kad su ušli u aperitiv bar hotela St. Regis,
i bez zadivljenih pogleda gostiju koji su sjedili za
stolovima, bio svjestan činjenice da je Dee Harriman
veoma zgodna žena. Na sebi je imala kaputić od crnog
baršuna i svilene hlače, a biserna ogrlica i naušnice
s dijamantima i biserima bile su jedini nakit. Kosu
je lagano skupila na potiljku, a nekoliko slobodnih
pramenova malo je doticalo nježnu kožu njezina lica.
Vješto nanesena maškara i sjenilo, isticali su jasnu
boju njezinih plavih očiju.
Smjestivši se za stol, Alex je osjetio da se opušta.
Kad je ranije govorio sa Sušan, doista je djelovala
umorno i objasnila mu je da večeras mora dovršiti
neke projekte pa im se ne može pridružiti.
Kad ju je pokušao nagovoriti da se predomisli, dodala
je: — Alexe, uz radioemisiju koja ide svaki radni dan
ujutro, svako popodne imam popunjeno privatnom
praksom, i dok mi je emisija zabava, razgovori s
pacijentima nešto su što me potpuno iscrpi. Na njih i
emisije
potrošim gotovo sve svoje vrijeme. — Potom mu je
obećala da neće otkazati dogovor za subotu navečer i
da se veseli tome.
Ako ništa drugo, barem mi se ne čini da je ljuta što
sam izašao s Dee, pomisli Alex osvrnuvši se po
prostoriji, a siguran sam da je shvatila da nisam ja
potaknuo ovaj susret. Morao je priznati da mu je to
veoma važno, a onda se prisilio da pozornost
usredotoči na Dee.
Dee je pričala o Kaliforniji. — Tamo mi je bilo
doista lijepo
— rekla je toplim, zvonkim i veoma zavodljivim
glasom. — Ali, Nju-jorčanin ostaje Njujorčanin: dođe
vrijeme kad se većina nas poželi vratiti kući. Usput
rečeno, onaj posrednik nekretninama kojeg si prepo-
ručio odličan je.
— Jesi li vidjela kakav stan koji bi ti odgovarao? —
upita Alex.
— Samo jedan. Dobra je stvar što ga ljudi žele
iznajmiti na godinu dana, uz mogućnost kupnje. Sele
se u London, ali još uvijek nisu sigurni hoće li se
trajno preseliti.
— Gdje je?
— Istočna 78., odmah uz Petu.
Alex se iznenadio. — Moći ćeš doći k meni posuditi
malo šećera. Ja sam u 78., između Madison i Park
avenije. — Nasmiješio se.
— Ili to već znaš.
Dee se nasmijala otkrivajući savršene zube. — Nemoj
si utvarati — odvratila je. — Pitaj posrednika koliko
smo stanova pogledali danas popodne. Moram te
zamoliti jednu uslugu i molim te nemoj reći ne. Hoćeš
li da na odlasku svratimo do stana da ga pogledaš?
Rado bih čula tvoje mišljenje. — Zagledala se u njega
širom otvorenih očiju.
— Ne znam koja korist od toga — odvrati Alex mirno —
ali može.
Dama zna što hoće, pomisli Alex sat poslije, kad je
Dee, nakon što mu se doista svidio ponuđeni stan,
pokazivao vlastitu kuću. U salonu je posebnu
pozornost posvetila portretima njegovog oca i majke.
— Hm, nisu se baš često smijali, zar ne? — rekla je.
Alex je razmišljao o njezinom pitanju. — Da vidimo...
mislim da se sjećam da mi je otac uputio jedan
osmijeh kad sam imao deset godina. Majka nije bila
tako velikodušna.
— Ali po onome što sam ja čula, bili su veliki
dobrotvori — reče Dee. — A kad ih gledam, jasno mi je
po kome tako dobro izgledaš.
— Mislim da bi pravi odgovor na ovo bio da te
laskanje neće nikamo dovesti. Već je kasno. Imaš neki
dogovor za večeru?
— A ti?
— Nemam. Samo mi je žao što je Sušan previše zauzeta
da nam se pridruži. — Namjerno je dodao: — Ali vidjet
ću se s njom u subotu, i još mnogo puta, siguran sam.
Dopusti mi da se pobrinem za mjesto. Odmah se vraćam.
Dee se nasmiješila izvadivši ogledalo da bi
našminkala usta. Nije joj promaklo kako ju je Alex
krišom promatrao na izlasku iz sobe.
Počinje se zanimati za mene, pomisli Dee, i to
prilično. Dee se ogledala po salonu. Pomalo sumorno;
iz ovog bih prostora mogla napraviti čudo, reče sama
sebi.
69
Vonkerski detektiv Pete Sanchez počeo se bojati da
Sharkevju Dionu neće moći prišiti ubojstvo Tiffanv
Smith. U početku se činilo da će slučaj brzo
riješiti, ali, ukoliko se ne pronađe nož kojim je
ubijena Tiffanv Smith i dokaže da je Dionov, ili se
on ne slomi pa prizna, njihova optužba ne počiva ni
na čemu.
Najveća je poteškoća bila u tome što Joey, barmen iz
Grotta, nije bio sto posto siguran da je upravo
Sharkevja vidio kako nestaje u smjeru benzinske
postaje. Kako sada stvari stoje, ako ovaj slučaj
uopće dođe na sud, obrana će srušiti njegov iskaz.
Pete je mogao zamisliti tijek suđenja:
»Je li točno da je gospodin Dion samo htio dogovoriti
sastanak s gospođicom Smith? Je li to kažnjivo?«
Joey je opisao kako je Dion gnjavio Tiffanv pa ju je
zgrabio za ruku i pojačao stisak kad se pokušala
odmaknuti od njega. — Zajau-kala je, a on je nije
htio pustiti kad se pokušavala izvući — rekao je.
Sanchez je odmahnuo glavom. Kad bi se možda radilo o
optužbi za uznemiravanje, slučaj bi bio jasan, ali
nije kad se radi o ubojstvu, pomisli. Skupina
policajaca upravo je pretraživala hrpe smeća iz
kontejnera koji su dovukli s Grottova parkirališta.
Držao je palčeve da u njemu pronađu oružje kojim je
počinjeno ubojstvo.
Druga mu je velika nada bila da će netko nazvati
dežurni telefon i iznijeti im neke točne podatke, a
ne samo pretpostavke. Vlasnik Grotta ponudio je
nagradu od 10.000 dolara za obavijest koja će ih do-
vesti do ubojice Tiffanv Smith. Znao je daje ološu s
kakvim se Sharkev druži deset tisuća velika lova.
Pola njih bili su narkići. Prodali bi vlastitu mater
za fiks, pomisli Pete, a kamoli za deset somova.
U pola sedam primio je dva poziva, jedan za drugim.
Prvi je bio od jednoga doušnika poznatog kao Billy.
Promuklo šapćući, rekao je Peteu da je Sharkev, nakon
što su ga izbacili iz Grotta, otišao u lokal zvan
Svjetiljke. Ondje je, kažu, na brzinu popio nekoliko
pića i rekao vlasniku i nekom čovjeku da ide natrag
srediti lutku koja ga je otkan-tala.
Svjetiljke, pomisli Pete. Grozna rupa. Samo pet
minuta od Grotta. — Kad je otišao odande? — upita
oštro.
— Pet do dvanaest. Rekao je da lutka završava s
poslom u dvanaest.
— Pravi si, Billy — reče Pete zadovoljno.
Trenutak poslije javio se vođa skupine policajaca
određenih za pretraživanje sadržaja kontejnera. —
Pete, sjećaš se tirkiznog prstena za koji si rekao da
ga potražimo? Imamo ga. Pao je točno usred velike
hrpe lazanja.
Pa što? — pomisli Pete. Sigurno je da ga Tiffanv nije
dobila od Sharkevja. Ali ako ništa drugo, mogu javiti
Sušan da smo ga našli.
7O
Nakon što je uspjela doći do Justina Wellsa u bolnici
i dogovoriti da se nađu u njegovom stanu, Sušan je
otišla pojesti hamburger i krumpiriće te popiti kavu
u pečenjarnici nedaleko od svog ureda. Objed koji
najmanje volim, pomisli gorko, sjetivši se izvrsnih
večera u kojima je uživala s Alexom "VVrightom i
Donom Richardsom. I dala bih se okladiti da je Dee
uspjela obraditi Alexa da je večeras izvede na
večeru.
Uzela je jedan krumpirić, namočila ga u kečap i
polako grickala. Podnošljivo, pomisli, a ujedno
pomaže da zaboravim kako je moja velika sestrica još
jednom zaplesala oko muškarca koji je pokazao za-
nimanje za mene.
Ne radi se o tome da imam posebno jake osjećaje za
Alexa, pomisli, odgriznaši komad hamburgera. Još je
prerano za to. Ne, radi se o poštenju i odanosti i
svim onim staromodnim vrlinama koje u našoj obitelji
očito više nisu u modi, pomisli ustanovivši koliko ju
je za-boljelo sestrino ponašanje.
Osjetivši da je steže grlo i svjesna da će već
sljedećeg trenutka imati pune oči suza, odmahnula je
glavom i sama sebi podrugljivo rekla: — Dobro,
plačljivice, prestani.
Popila je veliki gutljaj kave pa hitro zgrabila čašu
vode. Ništa ne može čovjeka odvratiti od
samosažaljevanja kao opekline drugog stupnja.
Zapravo me ne muče događaji u vezi s Dee, pomisli za
vrijeme jela. Muči me Tiffanv, sirota, jadna, mlada
djevojka. Bila je gladna ljubavi, a više neće za to
imati prilike. A ako mi Pete Sanchez ne pokaže
potpisano priznanje čovjeka kojega su uhitili, i
dalje ću tvrditi da njezina smrt ima veze s tirkiznim
prstenom, a ne s nekim muškarcem kojega su izbacili
iz lokala jer je bio nasilan.
Meni pripadaš. Tiffanv je kazala da je na njezinom
prstenu ugravirana posveta. Imao ju je i onaj koji je
Jane Clausen našla među Regininim stvarima. I onaj
koji mi je Carolvn Wells obećala dati, pomisli Sušan.
Ni kapetan Shea, ni Pete Sanchez, nisu pokazali
preveliko zanimanje za prstene, ali ova su ubojstva,
kao i pokušaj ubojstva, na neki način bila povezana s
tim prstenjem i s krstarenjima na kojima su bile
Regina i Carolvn. Bila je uvjerena u to.
Sušan si nije mogla predočiti kako bi Wells mogao
izgledati. I Pamela Hastings i kapetan Shea i Don
Richards opisali su ga kao užasno ljubomornu osobu.
Pretpostavljala je i očekivala da će izgledati pomalo
kao zloduh, ali kad je otvorila vrata njegova stana,
ugledala je zabrinute oči privlačnog muškarca u ranim
četrdesetima. Tamna kosa, široka ramena, atletska
građa — iskreno govoreći veoma zgodan, zaključi pro-
učavajući ga. Ako izgled može biti neko mjerilo, on
je zasigurno posljednja osoba čiji bi izgled upućivao
na muškarca koji podivlja od ljubomore.
Ali barem bih ja, za razliku od ostalih ljudi,
trebala znati da izgled vara, pomisli, dok mu je
pružala ruku i predstavila se.
— Uđite, doktorice Chandler. I Pam je ovdje. Ali
prije nego nastavimo razgovor, htio bih se ispričati
što sam prije onako razgovarao s vama.
— Zovite me Sušan, ne doktorica Chandler — rekla je.
— Ne trebate se ispričavati. Kao što sam vam rekla,
mislim da ste potpuno u pravu kad kažete da je vaša
žena danas u bolnici zbog toga što se javila u moju
emisiju.
Po izgledu dnevne sobe bilo je očito da ovdje žive
arhitekt i stručnjak za unutrašnje uređenje. Uski,
žljebasti stupovi dijelili su sobu od predvorja, sobu
su krasili ukrasni reljefi, neobično isklesan
mramorni kamin, sjajan parket, predivan, mekan
perzijski sag, udobne sofe i naslonjači te antikni
stolići i svjetiljke.
Pamela Hastings srdačno je pozdravila Sušan. — Lijepo
od vas, Sušan — reče. — Ne mogu vam reći koliko meni
osobno znači vaš dolazak ovamo.
Ima osjećaj da je iznevjerila Justina Wellsa, pomisli
Sušan kad je čula Pameline riječi. U znak ohrabrenja
nasmiješila se drugoj ženi pa rekla: — Slušajte, znam
da ste oboje iscrpljeni pa ću odmah prijeći na stvar.
Kad me je Carolvn u ponedjeljak nazvala, kazala je da
će doći u moj ured i donijeti sa sobom tirkizni
prsten i fotografiju muškarca koji joj ga je
poklonio. Danas znamo da se vjerojatno predomislila i
da mi ih je umjesto toga htjela poslati poštom. Ono
čemu se ja nadam to je da možda postoje druge stvari,
suveniri ili bilo što drugo, što čuva s krstarenja, a
što bi nam moglo ukazati na tajanstvenog čovjeka
kojega je spominjala, onoga koji ju je pokušao
nagovoriti da napusti brod i ode s njim do Alžira.
Sjećate li se da je spomenula da su joj i hotelu u
kojem je trebao odsjesti, kad ga je pokušala nazvati,
rekli di nisu nikada čuli za njega?
— Vama je jasno da Carolvn i ja nismo baš razgovarali
o ton putovanju — kazao je Justin Wells odrješito. —
Bila su to grozna vreme na i oboje smo jedva čekali
da zaboravimo dane kad smo bili razdvojeni.
— Justine, pa stvar je u tome — kazala je Pamela. —
Caroly ti nije pokazala tirkizni prsten. Zacijelo ti
nije pokazala ni fotografij tog čovjeka. Doktorica
Chandler se nada da možda postoje još nek stvari koje
je skrivala od tebe.
Wells se zacrvenio. — Doktorice — kazao je — kao što
sai vam rekao na telefon, slobodno tražite sve što bi
vam moglo pomoći c nađete osobu koja je ovo učinila
Carolvn.
Sušan je u njegovom glasu zamijetila prijeteći
prizvuk. Don Richards ima pravo, pomisli Sušan.
Justin Wells bio bi u stanju ubiti svakoga tko naudi
njegovoj ženi.
— Počnimo — predloži.
Carolvn Wells u stanu je imala ured: prostranu sobu s
pisaćim stolom, sofom, daskom za crtanje i ormarom s
fasciklima. — Također ima uredske prostorije u zgradi
za dizajn — Wells je objasnio Sušan. — Ali, uglavnom
sve nacrte i planove izrađuje ovdje i ovo je svakako
mjesto gdje sređuje svoju poštu.
Sušan je primijetila napetost u njegovu glasu. — Stol
je zaključan? — upita.
— Ne znam, nikada ga ne diram. — Justin Wells se
okrenuo kao da su ga savladali osjećaji zbog pogleda
na stol za kojim je često sjedila njegova žena.
Pamela Hastings položila je svoju ruku na njegovu: —
Justin, zašto nas ne bi pričekao u dnevnoj sobi? —
predloži. — Ovo ti nije potrebno.
— Imaš pravo, nije. — Gotovo je došao do vrata kad se
okrenuo. — Tražim samo jedno, želim biti upoznat sa
svime što pronađete, bilo dobro ili loše, a što bi
moglo koristiti — rekao je, gotovo zapovjednim
glasom. — Dajete mi svoju riječ?
Obje žene su kimnule. Kad se okrenuo poći u
predvorje, Sušan se okrenula Pameli Hastings. —
Počnimo, kazala je.
Sušan je pretraživala pisaći stol, dok je Pamela
pregledavala fascikle. Kako bih se ja osjećala da se
to meni dogodi? — pitala se Sušan. Koliko bi mi bilo
strašno da netko drugi pročita podatke iz dosjea
mojih pacijenata, koji bi inače trebali biti strogo
povjerljivi, a možda čak i raspravlja o njima?
Odmah se sjetila nečega: pisma koje joj je Jack
napisao nakon što joj je priznao da su on i Dee
zaljubljeni. Nekih se dijelova još uvijek sjećala.
»Beskrajno sam tužan što sam te povrijedio, što ne
bih nikada namjerno učinio.«
Vrijeme je da spalim to pismo, zaključi Sušan.
Shvatila je da se osjeća poput voajera,
pregledavajući osobne papire osobe koju nije nikada
upoznala. Zaključi da je Carolvn Wells
bila naglašeno osjećajna osoba. U najdonjoj ladici
pronašla je fascikle na kojima je bilo napisano:
»Mama«, »Justin«, »Pam«.
Čim je zavirila u njih, shvatila je da se u njima
nalaze rođendanske čestitke, poruke i fotografije. U
dosjeu s natpisom »Mama« pronašla je tri godine staru
osmrtnicu. Pročitavši je, saznala je da je Carolvn
bila jedinica, a da je otac preminuo deset godina
prije majke.
Majka joj je bila mrtva tek godinu dana kad se
odvojila od supruga i pošla na krstarenje, pomisli
Sušan. Velika je vjerojatnost da je podlegla
osjećajima i da je bila osobito osjetljiva prema na
izgled brižnoj osobi.
Sušan se pokušala sjetiti što joj je točno rekla
njezina majka o susretu s Reginom Clausen najednom
sastanku dioničara. Sjećala se da je bilo govora o
tome koliko je uzbuđena što odlazi na krstarenje i da
joj je otac rano umro, blizu četrdesetoj, a da joj je
prije toga govorio kako žali za svakim dopustom na
koji nije otišao.
Dvije ranjive žene, pomisli Sušan zatvarajući
posljednji fascikl. To je jasno. Ali ovdje nema
ničega korisnog. Pogledala je i vidjela da je Pamela
Hastings gotovo pregledala ormar s tri ladice spisa.
— Kako ide? — upita.
Pamela slegne ramenima. — Slabo. Po onome što ja
vidim, Carolvn je ovdje čuvala male fascikle u vezi s
najnovijim poslovima: osobne poruke klijenata,
fotografije završenih soba i slično. — Potom je
zastala. — Samo malo — rekla je. — To bi moglo biti
to. — U ruci je držala fascikl s oznakom Seagodiva. —
To je brod kojim je Carolvn otišla na krstarenje.
Odnijela je fascikl do stola i privukla stolicu. —
Nadajmo se — promrmlja je Sušan kad su ga počele
prelistavati.
Fascikl se činio beskorisnim. Sadržavao je samo one
stvari koje ljudi obično spremaju za uspomenu na neko
putovanje poput plana puta, dnevnih biltena sa
Seagodive s popisom dnevnih događanja i obavijesti o
lukama u kojima će pristati.
— Mumbai, to je novo ime, ili bolje rečeno staro, a
sada vraćeno ime za Bombav — kazala je Pamela. — Tamo
se Carolvn ukrcala na brod, a trebali su pristati u
Omanu, Haifi, Aleksandriji, Ateni, Tan-geru i
Lisabonu.
— Carolvn je skoro ostala razgledavati Alžir s
tajanstvenim muškarcem — reče Sušan. — Pogledajte
datum. Brod je trebao pristati u Tangeru 15.
listopada. Sljedeći tjedan bit će točno dvije godine.
— Kući se vratila 20. — primijeti Pamela Hastings. —
Sjećam se jer je moj muž imao rođendan.
Sušan je pregledala biltene. U posljednjem su opisani
izleti na koje se može otići s broda. Naslov je bio
POSJET TRŽNICAMA STAROGA ALŽIRA.
To je stih iz pjesme »Meni pripadaš«, pomisli. Zatim
je primijetila da je na posljednoj stranici nešto
lagano olovkom zabilježeno. Nagnula se kako bi to
pomnije proučila. Pisalo je: »Win, hotel Palače, 555-
0634.«
To je pokazala Pameli. — Mislim da možemo sa
sigurnošću tvrditi da je Win muškarac s kojim se
trebala sastati — rekla je tiho.
— Bože dragi, mislite li da to znači da ona sada
njega doziva?
— pitala je Pamela.
— Ne znam. Da je barem slika koju mi je obećala još
uvijek ovdje — reče Sušan. — Kladim se u što hoćete
da ju je držala u ovom fasciklu. — Očima je
pretraživala stol kao da očekuje da će se ondje
stvoriti fotografija. Uto je pokraj malih škarica
primijetila komadić sjajnoga, plavog papira.
— Ima li Carolvn domaćicu? — zapita.
— Ima, dolazi ponedjeljkom i petkom ujutro od osam do
jedanaest. Zašto?
— Zato jer me Carolvn nazvala malo prije dvanaest.
Pomolite se... — Sušan još nije dovršila rečenicu, a
već je posegnula ispod stola tražeći koš za smeće.
Našavši ga, prosula je njegov sadržaj po sagu.
Komadići plavog papira rasipali su se okolo, a van je
ispala fotografija neravna ruba.
Sušan ju je podigla i proučila. — To je Carolvn s
kapetanom broda, zar ne?
— Da, jeste — rekla je Pamela, ali zašto ju je ovako
odrezala?
— Pretpostavljam da je Carolvn htjela poslati samo
onaj dio fotografije na kojemu se nalazi muškarac
koji joj je poklonio tirkizni prsten. Nije htjela
biti uvučena u to niti otkriti tko je.
— I sada je gotovo — rekla je Pamela.
— Moglo bi biti — odgovori Sušan, slažući papirnate
djeliće
— ali pogledajte ovo. Na omotu se nalazi ime agencije
koja je snimila fotografije i uputa kako se može
naručiti još slika.
Gurnula je stolicu i ustala. — Nazvat ću tu agenciju,
a ako još uvijek imaju negativ ove fotografije, ja ću
je dobiti, Pamela — rekla je
uzbuđenim glasom. — Ako je to moguće, je li vam jasno
da smo možda na putu otkriti identitet serijskog
ubojice?
71
Nat Small bio je pomalo iznenađen koliko mu nedostaje
njegov prijatelj i kolega trgovac Abdul Parki. Prije
samo tri dana, u ponedjeljak ujutro, kad je vidio
Parkija kako mete pločnik ispred svoje trgovine,
viknuo mu je preko ceste, šaleći se, da donese metlu
i očisti pločnik i ispred Mračnih užitaka.
Parki se ljubazno i stidljivo nasmiješio pa mu vičući
odvratio: »Nate, znaš da bih rado za tebe učinio sve
što mogu, ali mislim da bi trebalo mnogo više od mene
i moje metle da se počisti kod tebe.« Obojica su se
odsrca nasmijala. Zatim je u utorak opet vidio
Parkija ispred trgovine, ovoga je puta meo jer je
neki balavac posvuda rasipao kokice. I poslije toga
gotovo, više nije vidio Parkija. Natu je smetalo što
su i novine i policija tako malo pozornosti posvetili
Parkijevoj smrti. Naravno, na gradskoj su televiziji
spomenuli njegovo ubojstvo, nakratko prikazujući
trgovinu, ali istoga dana uhićen je poznati mafijaš
pa je on postao glavna vijest. Ne, Parki ih nije
previše mučio. »Pretpostavlja se da je zločin povezan
s drogom«, glasila je fraza i činilo se da bi svi
bili zadovoljni da ostane na tome. U ta dva dana
Khvemova trgovina suvenirima poprimila je zapušten
izgled. Netko bi pomislio da je već godinama
zatvorena — reče Nat sam sebi. Na vratima je čak
visio natpis ZA IZNAJMLJIVANJE. Nadam se da se
nikakva konkurencija neće početi ovuda motati,
pomisli. Ionako se teško živi.
U četvrtak navečer, Nat je zatvorio trgovinu u devet.
Prije nego što je otišao, malo je uredio izlog.
Pogled iz izloga na ulicu podsjeti ga da je u utorak,
upravo oko jedan, jedan otmjen muškarac promatrao baš
taj izlog, a zatim je prešao ulicu i ušao u Parkijevu
trgovinu. Možda je to ipak trebao spomenuti policiji,
pomisli Nat. Potom se odmah predomislio. Bilo bi to
trošenje dragocjenog vremena, zaključi. Čovjek je
najvjerojatnije ušao i izašao iz Parkijeve trgovine,
poput jo-joa. Njemu bi više pristajalo pregledavati
robu koja se prodaje u Mračnim užicima nego nešto iz
Khvemove trgovine suvenirima. Parkijeva je roba bila
isključivo za turiste, a čovjek kojega je vidio, nije
izgledao kao turist.
Nat se osmjehnuo kad se sjetio smiješnog poklona koji
mu je lani dao Parki — debelog čovječuljka sa
slonovskom glavom, koji sjedi na prijestolju.
»Ti si dobar prijatelj, Nate«, rekao je Parki svojim
pjevnim naglaskom. »Načinio sam to za tebe. To je
Ganeša, bog sa slonovskom glavom. Postoji jedna
legenda. Šiva, njegov otac, slučajno je Ganeši, kad
je imao pet godina, odsjekao glavu, a kad je njegova
majka zahtijevala da je otac vrati natrag, on je
djetetu pogreškom stavio slonovsku glavu. Kad se
majka žalila daje njezin sin toliko ružan da će ga
ljudi izbjegavati, otac je rekao: 'Učinit ću ga bogom
mudrosti, napretka i sreće. Vidjet ćeš, voljet će
ga'.«
Nat je znao daje Parki uložio mnogo truda radeći tu
figuricu. Kao na većini predmeta koje je Parki
izradio i na njoj je bilo tirkiznih umetaka.
Nat Small se rijetko prepuštao osjećajima, ali u čast
svom pokojnom prijatelju, otišao je u skladište,
pronašao boga-slona i stavio ga u izlog, namjestivši
ga tako da je tijelom bio okrenut u smjeru Parkije-ve
trgovine. Ostavit ću ga ovdje dok netko ne unajmi
onaj prostor, odluči. Bit će to neka vrsta spomenika
dragomu malom čovjeku.
Osjećajući se i tužno, i nekako ponosno, Nat Small je
zaključao i krenuo kući, veseleći se pomisli da bi u
Parkijev prostor mogla doći pekarnica. Bila bi mu pri
ruci, a bilo bi dobro i za posao.
72
Donald Richards kazao je Reni, svojoj domaćici, da
ima dogovorenu večeru, a onda je, ne želeći večerati
sam, odlučio nazvati Marka Green-berga, svoga dobrog
prijatelja i kolegu psihijatra kojemu je neko vrijeme
odlazio nakon ženine smrti. Imao je sreće da je
Greenberg bio slobodan za večeru: — Betsy ide s
majkom u kazalište — rekao je. — Ja sam se izvukao.
Sastali su se kod Kennedvja, u Zapadnoj 57. ulici.
Greenberg, čovjek učena držanja blizu četrdesetih,
čekao je dok nisu dobili piće, a onda rekao. — Done,
već dugo nismo razgovarali kao liječnik i pacijent.
Kako si?
Richards se nasmiješio. — Nemirno, pretpostavljam da
je to dobar znak.
— Pročitao sam tvoju knjigu. Svidjela mi se. Reci mi
zašto si je napisao?
— Po drugi put u kratkom vremenu čujem to pitanje —
kazao je Richards. — Očito me zanimala ta tema. Imao
sam pacijenta čija je žena nestala. Bio je slomljen.
Kad je prije dvije godine pronađen njezin auto i u
njemu njezino tijelo, konačno je bio u stanju opet
normalno živjeti. Skliznula je s ceste i sletjela u
jezero. Slučajno je uzrok te smrti bila nesreća.
Većina žena u mojoj knjizi žrtve su zločina. Kad sam
pisao, moja je namjera bila upozoriti druge žene na
moguće opasnosti koje odasvud vrebaju i da im
pomognem izbjeći one zamke u koje su neke žrtve
upale.
— Želiš se iskupiti? Još uvijek kriviš sebe za
Kathvnu smrt? — mirno je pitao Greenberg.
— Volio bih vjerovati da sam to prebolio, ali katkad
mi je još uvijek veoma teško. Mark, to si već mnogo
puta čuo od mene. Kathy nije željela ići na to
snimanje. Nije joj bilo dobro. Rekla mi je »Znam što
ćeš reći, Done. Nije pošteno prema drugima da u
posljednji trenutak odustanem.« Zbog njezine navike
da u posljednjem trenutku promijeni odluku, naročito
kad se radilo o poslu, uvijek sam se ljutio na nju.
Da skratim, to što me poslušala, stajalo ju je
života.
Don Richards ispio je veliki gutljaj pića.
— Ali Kathy ti nije rekla da misli da je trudna —
podsjeti ga Greenberg. — Zbog toga bi je natjerao da
ostane kod kuće kad je rekla da joj nije dobro.
— Da, nije mi rekla. Kad sam poslije razmišljao o
tome, sinulo mi je da šest tjedana nije imala
mjesečnicu — slegne ramenima Don Richards. — Još
uvijek mije teško, ali ide nabolje. Možda shvatim,
kad uskoro navršim četrdesetu, da je vrijeme da
zaboravim na prošlost.
— Jesi li razmišljao o odlasku na krstarenje, barem
na jedno kratko? Mislim da bi ti to bio značajan
korak.
— Zapravo, nadam se da ću uskoro otići. Sljedeći
tjedan u Miamiju završavam turneju oko predstavljanja
knjige te ću tražiti neko krstarenje koje bi mi se
uklopilo u obaveze.
— Dobra vijest — kaza Greenberg. — I posljednje
pitanje: Viđaš li se s kime?
— Prošle večeri izašao sam sa Sušan Chandler,
psihologinjom. Ona svakoga dana vodi radioemisiju, a
ima i privatnu praksu. Veoma privlačna i zanimljiva
mlada dama.
— Pretpostavljam, dakle, da se namjeravaš opet
sastati s njom.
Don Richards se nasmijao. — Rekao bih da s njom imam
ozbiljne namjere, Mark.
Kad se u deset sati Don Richards vratio kući, dvoumio
se da li nazvati Sušan Chandler, a onda zaključi da
nije prekasno pokušati. Javila se nakon prvog zvona.
— Sušan, danas popodne djelovala si prilično
neraspoloženo. Kako se sada osjećaš?
— Bolje, pretpostavljam — odgovori Sušan. — Drago mi
je da si nazvao, Done. Htjela sam te nešto zamoliti.
— Da čujem.
— Svojedobno si često išao na krstarenja, zar ne?
Richards postade svjestan da steže slušalicu. — I
prije, i nakon što sam se oženio. Žena i ja voljeli
smo more.
— Bio si i na Gabrielli nekoliko puta?
— Jesam.
— Ja nisam nikada bila na krstarenju pa mi pomozi,
molim te. Pretpostavljam da svaki brod ima fotografa
koji snimi mnogo fotografija.
— 0, da. Na tome se dobro zarađuje.
— Znaš li možda, čuvaju li negative s proteklih
putovanja?
— Nemam pojma.
— Dobro, imaš li kojim slučajem neku fotografiju
snimljenu na Gabriellii Nadam se da bih tako mogla
saznati koja je fotografska agencija radila, ili
radi, na Gabrielli.
— Siguran sam da imam neke fotografije dok smo Kathy
i ja bili na krstarenju.
— Možeš li provjeriti? Bila bih ti doista zahvalna.
Mogla bih pitati i gospođu Clausen, ali ne bih joj
željela zbog toga smetati.
— Pričekaj.
Donald Richards je odložio telefon i pošao do
ormarića u kojemu su bile spremljene fotografije i
druge uspomene na njegov brak. S najgornje police
skinuo je kutiju na kojoj je pisalo »Putovanja« i do-
nio je do telefona.
— Strpi se malo — kazao je Sušan. — Ako imam nešto,
mora biti u kutiji koju upravo pregledavam. Drago
mije da si s druge strane linije. Kopanje po
uspomenama može voditi utučenosti.
— Upravo to sam malo prije radila u stanu Justina
Wellsa — reče mu Sušan.
— Bila si s Justinom Wellsom? — Don Richards nije ni
pokušao sakriti iznenađenje.
— Da, mislila sam da bih mu mogla pomoći.
Richards je shvatio da je to sve što mu kani reći.
Našao je što je tražio, hrpu sjajnih, plavih
kartonskih albuma.
Otvorio je onaj na vrhu i ugledao fotografiju sebe i
Kathy za njihovim stolom na Gabrielli. Iza njih
vidjelo se veliko staklo kao okvir zalasku sunca
iznad oceana.
Izvadio je sliku iz albuma i okrenuo je. Na poleđini
su se nalazile upute kako naručiti još primjeraka.
Mirnim je glasom to pročitao Sušan.
— To je sreća — kazala je Sušan. — Ista je agencija
slikala i na Gabrielli, i na brodu na kojem je
plovila Carolvn. Mislim da bih mogla dobiti primjerak
fotografije za koju vjerujemo da mi je Carolvn Wells
htjela poslati poštom.
— Misliš sliku muškarca koji joj je poklonio tirkizni
prsten? Sušan nije izravno odgovorila. —
Pretpostavljam da se ne bih
smjela previše nadati. Vjerojatno više ni nemaju
negative.
— Gledaj, drugi tjedan odlazim iz grada, na
posljednju dionicu predstavljanja svoje knjige —
kazao je Don Richards. — Odlazim u ponedjeljak, ali
stvarno bih te htio vidjeti prije nego odem. Kako bi
bilo da u nedjelju odemo na doručak, ručak ili
večeru?
Sušan se nasmijala. — Neka bude ručak. Za nedjelju
popodne već imam druge dogovore.
Kad je poslije nekoliko minuta spustio slušalicu,
Donald Richards ostao je neko vrijeme sjediti i
pregledavati fotografije s putovanja na kojima su
bili Kathy i on. Odjednom mu se to činilo davna
prošlost.
Nešto se očigledno mijenjalo. Znao je da bi se
tijekom sljedećeg tjedna mogao riješiti patnji koje
su ga mučile protekle četiri godine.
73
Sušan je pogledala na sat. Prošlo je deset. Dan je
bio dug — nažalost, noć neće biti duga. Za manje od
šest sati morala je ustati i biti na telefonu.
Četiri ujutro u New Yorku bilo je devet ujutro u
Londonu. Tada je namjeravala nazvati fotografsku
agenciju »Krstarenje oceanom« i ispitati mogućnost
naručivanja fotografija snimljenih na Ga-brielli i
Seagodivi za vrijeme krstarenja na kojima su putnice
bile Re-gina Clausen i Carolvn Wells.
Iako je bilo kasno, ipak se htjela otuširati i barem
malo ublažiti iscrpljenost nakupljenu tijekom dana.
Dugo je stajala okružena parom, uživajući u mlazu
tople vode, koji joj je šibao tijelo. Potom se snažno
istrljala ručnikom, mokru kosu omotala frotirom,
obukla spavaćicu i ogrtač, i osjećajući se mnogo
manje napetom, pošla u kuhinju pripremiti šalicu
toplog kakaa koji će popiti u krevetu. Ovo mi je
svakako posljednja obveza danas, zaključi,
namještajući budilicu na četiri.
Kad je budilica zazvonila, Sušan je negodujući
zastenjala prisiljavajući se na budnost. Već po
navici, prije odlaska u krevet otvorila je prozor i
isključila grijanje pa je u sobi, kako je baka Susie
obično rekla, bilo kao u hladnjaku.
Sjela je u krevetu čvrsto umotana u pokrivač, a zatim
uzela telefon, blok i olovku kraj njega. U napetom
iščekivanju, otipkala je dugi niz brojeva koji su je
trebali povezati s agencijom u Londonu.
— Agencija »Krstarenje oceanom«. Dobro jutro.
Sušan je na trenutak čekala da čuje neizbježne upute
koju brojku treba pritisnuti ukoliko želi razgovarati
s osobom uživo. Umjesto toga čula je: — Mogu li vam
pomoći?
Sljedećeg trenutka razgovarala je s odjelom za
narudžbe.— Doista bismo mogli imati fotografije s tih
krstarenja, gospođo. Slike s putovanja oko svijeta
nastojimo sačuvati malo dulje od ostalih.
Ali kad je Sušan shvatila koliko je fotografija
snimljeno na Seagodivi od Bombaja do Atene, i od
Pertha do Hong Konga na Ga-brielle, ostala je
zaprepaštena.
— Vidite, zacijelo su obadva broda bila prilično
krcata — objasnila je službenica. — Dakle, ako na
brodu ima sedamsto ljudi, uz pretpostavku da ih je
pet stotina u paru, još uvijek ima dosta samaca, a mi
nastojimo svaku osobu slikati više puta. Naši su
fotografi prisutni kad se ljudi ukrcavaju na brod,
mnogi od njih žele se fotografirati u lukama u kojima
pristaju, s kapetanom na primanju, za stolom, za
vrijeme glavnih društvenih događaja, kakav je na
primjer crno-bijeli kostimirani ples. Kao što vidite,
sakupljači fotografija imaju velik izbor.
Stotine fotografija, svaka po dvanaest i pol centi,
pomisli Sušan; to bi moglo koštati cijelo bogatstvo.
— Samo malo — reče. — Na fotografiji sa Seagodive
koju ja želim, nalaze se jedna žena i kapetan. Možete
li pregledati negative i napraviti fotografije na
kojima su jedna žena i kapetan?
— Na dijelu puta od Bombaja do Atene u listopadu
prije dvije godine?
— Točno.
— Naravno, trebali biste platiti unaprijed.
— Svakako. — Tata bi mogao telegrafski poslati novac
preko svog ureda, pomisli Sušan. Mogu mu poslije
vratiti.
— Slušajte — reče. — Ta slika mi treba što je moguće
prije. Ako vam danas telegrafski doznačim novac,
možete li mi po dostavnoj službi poslati fotografije
do navečer?
— Do sutra svakako. Morate shvatiti da govorimo o
više od četiri stotine slika.
— Da, znam.
— Sigurna sam da ćemo vam odobriti popust. Nažalost,
o tome morate razgovarati s gospodinom Mayhewom, a
njega neće biti ovdje do kasno popodne.
Sušan je prekinula službenicu. — Ne mogu se sada o
tome brinuti. Recite mi podatke o banci u koju treba
doznačiti novac. Bit će tamo danas, najkasnije do tri
po vašem vremenu.
— Oh, bojim se da u tom slučaju nećemo moći danas
izvršiti narudžbu. Ali imat ćete fotografije do
ponedjeljka.
Sušan se time morala zadovoljiti.
Nakon telefonskog poziva, uspjela je ponovno zaspati,
ali ne zadugo. Do osam je već bila obučena i spremna
otići na posao. Kolebala se bi li čekala do devet pa
pokušala oca uhvatiti na poslu, ali bojala se da bi
se moglo dogoditi da jutros ne ode ravno tamo. Držeći
palčeve da se javi on, a ne Binky, nazvala je kuću u
Bedford Hillsu.
Javila se nova domaćica. — Gospodin i gospođa
Chandler provode vikend u svom njujorškom stanu —
rekla je Sušan. — Otišli su prošlu večer.
Mora da ti je laknulo, pomisli Sušan. Binky bije glas
da nije u stanju dugo zadržati pomoć u kući.
Nazvala je stan i u sebi gunđala kad se javila
njezina maćeha. Jutros nije govorila uzbuđeno. — Bože
dragi, Sušan, zar je tako hitno? — upita
razdražljivo. — Otac ti se tušira. Reći ću mu da te
nazove.
— Molim te — kratko odgovori Sušan.
Nakon petnaest minuta, otac joj se javio. — Sušan,
Binky se ispričava. Bila je još tako pospana kad se
javila da se nije sjetila ni pitati kako si.
Jao, molim te, pomisli Sušan. Tata, zar si tako glup
da ne shvaćaš da mi daje na znanje da sam je, ukoliko
nisam primijetila, probudila. — Nikad bolje, reci joj
— kazala je — ali tata, hoću reći Char-lese, trebam
uslugu.
— Sve za moju djevojčicu.
— Divno. Trebao bi u moje ime, čim prije možeš,
poslati u London 5.300 dolara. Ako želiš, mogu
nazvati tvoj ured i obavijestiti tvoju tajnicu o
tome, ali to se mora odmah napraviti. Vratit ću ti
to, naravno. Samo moram prebaciti sredstva sa svog
investicijskog računa, a to će potrajati nekoliko
dana.
— Ne brini se zbog toga. Drago mi je da to mogu
učiniti, dušo. Ali, zar nešto nije u redu? Zar je
hitno? Nisi valjda bolesna ili u nevolji, je li?
Lijepo od tebe, pomisli Sušan. Govoriš kao pravi
otac. — Ne, ništa slično. Radim uslugu prijatelju pa
se igram policajca. Moramo s fotografije
identificirati jednu osobu snimljenu za vrijeme
jednog krstarenja.
— Sad mi je lakše. Daj meni sve podatke, pobrinut ću
se da se to odmah riješi. Znaš, Sušan, volio bih da
mi se češće obratiš za pomoć. Onda imam osjećaj da
sam jako dobar. Ne viđam te često i ne-dostaješ mi.
Sušan je osjetila kako ju je odjednom preplavio
osjećaj čežnje koji je odmah nestao čim je u pozadini
začula Binkvn glas.
Njezin se otac glupavo zakikotao: — Moram ići, zlato.
Binky se želi pošteno odmoriti pa je moram pustiti
natrag u krevet.
74
U petak ujutro, Chris Ryan zavalio se u svoj stari
stolac na okretanje i počeo proučavati prve povratne
obavijesti o Douglasu Lavtonu, koje je dobio iz
svojih izvora.
Prvi provjereni podaci bili su istiniti: Lavton je
dao točne podatke o svom obrazovanju; dakle, nije bio
jedan od onih koji kažu da su diplomirali na
fakultetu koji su vidjeli samo na fotografiji.
Međutim, sljedeći podatak Chrisu je jasno govorio da
u vezi s Lavtonom ima nečega čudnoga. Otkako je
diplomirao pravo, promijenio je četiri radna mjesta,
a iako se činilo da ima sve vrline postati suradnik,
to se ni jednom nije dogodilo.
Chris se začudio čitajući pojedinosti o trenutačnom
Lavtono-vom položaju. Sada mu je konačno pala sjekira
u med, pomisli. Briga o Zakladi obitelji Clausen
pruža velike mogućnosti, između ostalog i dobar
položaj u budućnosti, posebno kad stari Hubert March,
koji se prema njemu očito odnosio kao prema svom
nasljedniku, ode u mirovinu. Po onome što mije Sušan
rekla, očito je obrlatio i gospođu Clausen, pomisli
Ryan.
Kad je proučio izvještaj, označio je neke stvari koje
bi još trebalo ispitati. Jedan je podatak upadao u
oči: za nekoga tko je toliko plaćen da može i
štedjeti i trošiti zavidne svote novca, činilo se da
Lay-ton ima iznenađujuće malo vlastitih sredstava. —
Što to znači? — pitao se Chris. Radi se o muškarcu
blizu tridesete, samcu, bez nekih većih novčanih
obveza, pomisli. Radio je u dobrim tvrtkama, za dobru
plaću, a čini se da nema ništa. Unajmio je auto, živi
u unajmljenom stanu. Po bankovnom računu vidi se da
ima upravo toliko da podmiri mjesečne obveze. Nema
podataka o ušteđevini.
Pa što onda Lavton radi sa svojim novcem? — pitao se.
Naravno, mogao bi biti ovisnik. A ako je, postoji
mogućnost da kao i ostali
narkomani zna način kako pronaći sredstva i
vjerojatno ne računa samo na svoju plaću.
Chris se gorko nasmiješi. Ovdje ima sasvim dovoljno
podataka koji opravdavaju daljnju istragu. Uživao je
u trenutku kad bi pronašao trag i započeo lov. Nazvat
ću Sušan, odluči. Uvijek želi biti u tijeku, od samog
početka. A vjerojatno će biti i zadovoljna jer je
imala pravo — što se tiče Douglasa Lavtona, nešto je
trulo u državi Danskoj.
75
Kad se Sušan vratila u ured, na telefonskoj
sekretarici čekala ju je poruka Petea Saneheza. S
velikim je veseljem saslušala poruku da su pronašli
prsten. To bi moglo biti značajno, pomisli.
Sjedila je za stolom neko vrijeme, pokušavajući
složiti djeliće zagonetke. Prsteni se možda neće
pokazati kao ključ rješenja zločina, ali očito je da
su povezivali sve žrtve. Ako je ispravno zaključila,
Tiffa-ny nije ubijena zato što je imala prsten, već
zbog bojazni da bi mogla prepoznati čovjeka koji je
kupio još nekoliko istovjetnih prstena u trgovini
suvenirima u Villageu.
Pokušat ću izložiti svoje mišljenje Peteu pa ću
vidjeti što će reći, pomisli posegnuvši za telefonom.
Po Sanchezovom glasu mogla je zaključiti da baš nije
dobre volje. — Javno tužiteljstvo ispituje
osumnjičenog — rekao joj je zadovoljno. — Jedan moj
izvor pomogao mi je da dođemo do nekoliko svjedoka
koji su čuli kako prijeti što će sve učiniti Tiffanv,
čak je izjavio da se vraća u Grotto da je sredi.
Slomit će se. Uostalom, što je s onim bezveznim
prstenom?
Sušan je oprezno birala riječi: — Pete, možda užasno
griješim, ali mislim da su ti tirkizni prsteni veoma
važni za cijeli slučaj. Jedan je pronađen među
osobnim stvarima žene koja je nestala prije tri
godine. U ponedjeljak se u moju emisiju javila žena i
obećala da će mi pokazati takav prsten.
Pretpostavljamo da se predomislila i da gaje htjela
poslati poštom; na putu do pošte, udario ju je kombi.
Policija još uvijek istražuje slučaj i izgleda da ju
je netko gurnuo. Tiffanv je obećala da će mi poslati
prsten, zatim se predomislila i odlučila ga
zadržati iz osobnih razloga, potom ga je bacila, ali
onaj tko ju je ubio to nije znao, a osim toga, nisam
sigurna ...
Sanchez ju je prekinuo: — Sušan, frajer koji je
sredio Tiffany u pritvoru je. Ne shvaćam kakve bi
veze tirkizni prsten imao s ovim slučajem. Znamo daje
ona s tobom razgovarala o bivšem dečku, čovjeku koji
se zove Matt Bauer pa smo ga provjerili. U srijedu
navečer bio je s roditeljima u Babvlonu u posjetu
svojoj djevojci. Dogovarali su se za vjenčanje.
Otišao je s roditeljima i vratio se s njima dobrano
iza ponoći. Dakle, on je čist.
— Vjeruj mi, Pete. Ovaj bi prsten mogao biti važan.
Imaš ga kod sebe?
— Tu je.
— Čekaj malo. — Sušan je uzela svoju naprtnjaču i iz
novčanika izvadila prsten koji joj je dala Jane
Clausen. — Pete, hoćeš li opisati prsten koji imaš?
— Naravno. Komadići tirkiza umetnuti u jeftini
prsten. Sušan, takvog prstenja ima koliko god hoćeš.
— Postoji li kakva posveta s unutrašnje strane?
— A, da. Makar ju je teško pročitati. Evo, piše »Meni
pripadaš«.
Sušan je naglo otvorila najgornju ladicu pisaćeg
stola i počela kopati po njoj dok nije pronašla
povećalo. Stavila je prsten Regine Clausen pod
svjetlo da ga bolje prouči. — Pete, imaš li povećalo?
— Mislim da je tu negdje.
— Imaj malo strpljenja, molim te. Htjela bih
usporediti unutarnju stranu prstena. Na ovome koji ja
držim slovo P je široko, i je ravno i nema točke, a m
je veoma zaobljeno.
— P i i su slični, ali m baš nije zaobljeno —
izvijesti je Pete. — Sušan, što namjeravaš?
— Pete, hajdemo ovako — molila je Sušan. — Obradi
prsten kao svaki dokazni materijal, molim te. Daj da
u vašem laboratoriju naprave uvećane fotografije
prstena sa svih strana pa mi ih pošalji faksom. I još
nešto, htjela bih osobno razgovarati s Mattom
Bauerom. Daš mi njegov broj?
— Sušan, momak je čist — rekao je Pete oprezno.
— Vjerujem da jeste. Daj, Pete. I ja sam tebi učinila
nekoliko usluga dok sam radila kod javnog tužitelja.
Časak je vladala tišina, a onda je Sanchez rekao: —
Imaš li olovku? Evo ti broj. — Nakon što mu je Sušan
ponovila broj, rekao je potpuno službenim glasom: —
Sušan, siguran sam da imamo ubojicu Tiffanv Smith,
ali ako naiđeš na nešto novo, želim to znati.
— Dogovoreno — obeća Sušan.
Tek što je spustila slušalicu, Janet je javila da
zove Chris Ryan, koji ju je obavijestio što je sve do
sada saznao o Douglasu Lay-tonu.
Završio je svoj izvještaj riječima: — Sušan, na
vrućem smo tragu.
Da, jesmo, pomisli Sušan, višestruko, samo što ti to
ne znaš. Zamolila je Chrisa da je i dalje obavještava
pa upozori Janet da pazi na faks iz Yonkersa.
76
U petak ujutro u jednom trenutku izgledalo je da je
Carolvn Wells veoma blizu da dođe k svijesti.
Pokušavala se usredotočiti na taj trenutak, ali
nikako da razbistri um. Imala je osjećaj da pluta,
kao da je uronjena u tamno, neprozirno more. Ništa
nije bilo jasno. Nije mogla odrediti ni gdje je boli
— a boljelo je jako — kao da bol jednostavno postoji
u cijelome tijelu.
Gdje je Justin, pitala se. Trebala ga je. Što joj se
dogodilo? Zašto trpi takve bolove? Nije se mogla
sjetiti. Nazvao ju je... Ljutio se na nju... Pričala
je o muškarcu kojega je upoznala na brodu... Justin
ju je zbog toga nazvao... Nemoj se ljutiti, Justin.
Volim te... nikada nije postojao nitko drugi,
zaurlala je, ali, naravno, nitko je nije mogao čuti.
Još uvijek je bila pod vodom.
Zašto se tako loše osjeća? Gdje je? Carolvn je
osjetila da se približava površini. — Justine —
prošapta.
Nije bila svjesna da se sestra nagnula nad krevet.
Samo je htjela reći Justinu neka ne bude povrijeđen,
neka se ne ljuti na nju. — Justin, molim te, nemoj] —
preklinjala je pa je opet utonula u udobne valove
mraka, daleko od bola.
Budući da su joj rekli da javi sve što Carolvn Wells
kaže, dežurna sestra nazvala je kapetana Toma Shea u
19. policijsku postaju.
Spojili su je u prostoriju u kojoj je još jednom
provjeravao iskaz Justi-na Wellsa o tome što je radio
u ponedjeljak popodne, kako je nazvao ženu, kako se
razljutio što se javila u emisiju, zatim otišao kući
da osobno razgovara s njom i kad je nije našao,
presvukao ogrtač i vratio se u ured. Ni na trenutak
je nije vidio.
Shea je slušao sestrin izvještaj pa rekao: —
Gospodine Wells, zašto sami ne poslušate?
Justin Wells zacrvenio se i stisnuo usta kad je
sestra nevoljko ponovila Carolvnine riječi.
— Hvala vam — rekao je tiho, odložio slušalicu i
ustao. — Pritvorit ćete me? — pitao je Shea.
— Ne još.
— Dobro, naći ćete me u bolnici. Kad moja žena
potpuno dođe svijesti, trebat će me ondje. Sjeti li
se što joj se dogodilo, ili ne, jedno vam tvrdim: bez
obzira na vaše pokušaje da prikupite dokaze protiv
mene, Carolvn zna da bih prije ubio sebe nego nju
povrijedio.
Shea je pričekao da Wells ode pa nazvao-dežurnog
policajca: — Pošalji policajku u bolnicu Lenox Hill —
naredi. — Reci joj da se pobrine da Justin Wells ni
sekunde ne ostane sam sa ženom u bolničkoj sobi.
Dugo je sjedio razmišljajući o ovom slučaju i bojeći
se posljedica još jednog susreta s Oliverom Bakerom,
koji je telefonski zatražio da ga primi. Ali, Baker
se ipak pokazao kao važan svjedok, sjeti se. Vidio je
kako je netko ščepao omotnicu koju je Carolvn Wells
nosila pod rukom i bio je siguran da je imala marku i
da je adresa počinjala s Dr. S. Također je bio
siguran da je čovjek koji ju je zgrabio nosio ogrtač
marke Burberrv.
Možda je Baker mućnuo glavom pa se još nečega sjetio,
pomisli Shea, kad traži da ga još jednom primim. Kao
jedan od malobrojnih ožalošćenih koji su prije
nekoliko sati prisustvovali pokopu Hilde Johnson,
jedva je čekao da Justin Wells bude priveden pravdi.
Kojeg bi stranca, razmišljao je, Hilda Johnson noću
pustila u svoj stan, osim nekoga tko se predstavio
kao suprug čiju je ženu, prema njezinim riječima,
netko gurnuo pod auto?
Wells je kriv — Shea je bio siguran. A razbjesnila ga
je pomisao da je Hildin ubojica upravo izašao iz ove
prostorije — još uvijek slobodan.
77
Bilo bi teško, a svašta bi se govorilo kad bi otkazao
jutrošnje sastanke, pogotovo jer za nekoliko dana
odlazi, i tako je uspio čuti samo djelić Susanine
emisije. Kao što je očekivao, slušatelji su još
uvijek vrlo živo raspravljali o Tiffanvnoj smrti.
— Doktorice Sušan, prijateljica i ja smo baš
razgovarale da se nadamo da će joj se Matt vratiti.
Vidjelo se da joj je veoma drag...
— Doktorice Sušan, zar mislite daje moguće da joj je
Matt to učinio? Mislim, možda su se našli pa su se
zbog nečega posvađali...
— Doktorice Sušan, živim u Yonkersu i mogu reći da je
čovjek kojega ispituju zbog Tiffanvnog ubojstva
stvarno zao. Bio je u zatvoru zbog ubojstva. Svi mi
mislimo da ju je on ubio...
— Doktorice Sušan, je li Tiffanv nosila tirkizni
prsten kad je ubijena?
Ovo posljednje pitanje bilo je zanimljivo i
uznemirilo gaje. Je li nosila prsten? Nije vjerovao,
ali bilo mu je žao što se nije sjetio pogledati.
Sušan je na pitanja odgovarala uglavnom prema
njegovim očekivanjima: prema njezinom saznanju Matt
ni u kojem slučaju nije osumnjičen; nije čula da se u
sredstvima javnog priopćavanja spominje prsten;
čovjek uvijek mora misliti da je moguće da je čovjek
nevin, čak i onda kad je osumnjičen i prije osuđivan.
Znao je što to znači. Sušan nije prihvaćala tvrdnju
policije o Tiffanvnom ubojici. Bila je dovoljno
pametna da poveže Tiffanvno s ostalim ubojstvima.
Istražiteljski duh nikada ne miruje, pomisli bijesno.
Ni moj, zaključi samozadovoljno. Nije bio zabrinut.
Smislio je mogući način Susaninog nestanka zauvijek.
Treba još samo razraditi pojedinosti.
U tajnom pretincu torbe za spise, nosio je tirkizne
prstene koje je uzeo iz Parkijeve trgovine — tri
komada i onaj koji je Carolvn namjeravala poslati
Sušan. Naravno, trebao je samo jedan. Ostale će
baciti u ocean kad završi s posljednjom usamljenom
damom. Volio bi, kad je ubije, jedan staviti Sušan
Chandler na prst, ali to bi potaklo previše pitanja.
Ne, ne smije se izložiti opasnosti da ga ostavi na
njezinoj
ruci, ali mogao bi joj ga metnuti na prst samo na
trenutak, zbog vlastitog zadovoljstva daje i ona,
poput ostalih, pripadala njemu.
78
Čujemo se u ponedjeljak. Pozdravlja vas doktorica
Sušan Chandler.
Kad je Sušan pogledala prema režiji gdje je Jed
upravo skidao slušalice, ugasila se crvena žaruljica
iznad vrata koja je označavala da je snimanje u
tijeku. — Kako je bilo? — upita zabrinuto.
— Dobro. Mnogo se slušatelja uključilo. Ti si uvijek
dobra, to znaš, ali mislio sam da ćeš danas biti
bolja. Je li netko nešto rekao što te je naročito
uznemirilo?
Sušan je pokupila svoje bilješke. — Nije. Samo se
nikako ne mogu usredotočiti.
Jedov se glas smekšao. — Protekli dani bili su teški.
Znam to. Ali stvari se popravljaju. Hej! Danas si
došla u studio dvadeset minuta ranije, a k tome
dolazi vikend!
Sušan mu se nakreveljila. — Baš zgodno — rekla je
odgur-nuvši stolicu i dignuvši se. — Vidimo se u
ponedjeljak.
Janet je dala Sušan faksove iz Yonkersa čim je ušla.
— Detektiv San-chez nazvao je da provjeri je li sve
uredno stiglo — reče. — Smiješan je. Veli da ga
obavijestite o svemu što saznate ili drugi put prije
slikanja neće očistiti lazanje s dokaznog materijala
— Dobro. Hvala, Janet. E da, i naručite mi uobičajene
poslastice, molim vas, i recite neka požure. Gospođa
Priče stiže za dvadeset minuta.
— Već sam vam naručila ručak, doktorice — rekla je
pomalo uvrijeđeno.
Izgleda da sam danas svima stala na žulj, pomisli
Sušan ulazeći u svoj ured. Prvo Binky, sada Janet.
Tko je sljedeći, pomisli. Sjela je za stol i raširila
faksove uvećanih fotografija pa ih usporedila s
prstenom koji joj je dala Jane Clausen.
Fotograf si je očito dao truda, čak mu je uspjelo
načiniti nekoliko izvrsnih snimaka unutrašnje strane
prstena. Kao što je Sušan
očekivala, postojala je velika sličnost između
prstenja na fotografijama i prstena koji je pripadao
Regini.
Imam pravo, pomisli. Sve to ima veze s prstenima.
Onaj koji mi je dala gospođa Clausen sigurno je
izradila ista osoba kao i Tiffa-nyn, što znači da je
gotovo sigurno kupljen u suvenirnici u Villageu o
kojoj mije govorila Tiffanv. Dam si ruku odrezati
daje Tiffanv ubijena jer ju je netko čuo kako u
emisiji spominje muškarca kojega je vidjela kako
kupuje takve prstene pa se on prepao da bi ga mogla
prepoznati.
Janet je ušla u Susanin ured noseći vrećicu s ručkom.
Stavila ju je na Susanin stol, a kad je Sušan
spustila tirkizni prsten, Janet ga je uzela i počela
proučavati. — Zgodna uspomena — reče, zakolutavši
očima kad je pročitala posvetu. — Moja majka voli
stare pjesme, a »Meni pripadaš« njoj je među
najmilijima.
Dubokim glasom, jedva primjetno pogriješivši ton,
počela je pjevušiti: — Pogledaj piramide duž Nila /
Promatraj izlazak sunca na tropskom otoku. — Zastala
je i promumljala nekoliko nota... — Onda ide nešto o
tržnici staroga Alžira pa nešto o slikama i
suvenirima. Ne sjećam se kako ide taj dio, ali to je
doista lijepa pjesma.
— Da, jeste — složila se Sušan odsutno. Poput zvuka
za uzbunu koji ne može isključiti, riječi pjesme
odzvanjale su u njezinoj glavi. Što je s tim
riječima, pitala se. Uzela je prsten i stavila ga
natrag u novčanik.
Bilo je deset do jedan. Trebala bi se pripremiti za
sljedećeg pacijenta, ali nije htjela čekati do dva da
pokuša pronaći Matta Baue-ra, bivšeg Tiffanvnog dečka
i jedinu osobu koja bi joj mogla otkriti gdje se u
Villageu nalazi suvenirnica u kojoj je kupio prsten.
Na telefon se javila Bauerova majka. — Doktorice
Chandler, moj je sin na poslu. Već smo razgovarali s
policijom. Jako mi je, doista jako, žao što je
Tiffanv stradala, ali to nema nikakve veze s mojim
sinom koji je s njom izašao svega nekoliko puta.
Jednostavno nije bila njegov tip. Moji su mi
prijatelji ispričali o pozivima koje vam je Tiffanv
uputila i moram vam reći da je Matthewu bilo jako
neugodno zbog toga. Jučer sam nazvala Tiffanv i
obavijestila je o njegovom skorom vjenčanju. U
srijedu nam je na večeri bila obitelj njegove
zaručnice, dragi, divni ljudi. Ne mogu ni zamisliti
što bi rekli kad bi se Matthewo-vo ime pojavilo u
javnosti vezano uz taj slučaj. Dakle, ja...
Sušan je prekinula bujicu riječi. — Gospođo Bauer,
najlakši je način da se Matthewovo ime ne spominje da
razgovara sa mnom u četiri oka. Kako mogu doći do
njega?
Mattova joj je majka nevoljko rekla da radi za
Osiguravajuće društvo Metropolitan u središtu
Manhattana i dala joj njegov broj. Sušan je nazvala,
ali rečeno joj je daje Bauer izašao i da se prije tri
neće vratiti u ured. Ostavila mu je poruku da je
hitno nazove.
Dok je jela juhu iz kartonske kutijice, nazvao je
Pete San-chez. — Sušan, samo da znaš što se događa.
Stvari se raspliću. Ovaj frajer ne samo da je objavio
da se vraća u Grotto srediti Tiffanv već i priznaje
da je otišao na njihovo parkiralište. Ali tvrdi da se
prestrašio jer se onuda motao neki čovjek.
— Možda govori istinu — dometne Sušan.
— Daj, Sušan. Radila si kod javnog tužitelja. Loši
momci uvijek ponavljaju isto: »Kunem se, časni suce.
Onaj tko je to učinio, zbrisao je!« Sušan, što se
događa da si se počela baviti tim ološem?
79
Do petka kasno popodne, Chris Ryan uspio je prikupiti
i opipljive dokaze i bezbroj tračeva o Douglasu
Lavtonu.
Činjenice su govorile da je okorjeli kockar, dobro
poznat u Atlantic Citvju. Bilo je općepoznato da je u
nekoliko navrata izgubio velike svote novaca, što
objašnjava zašto nema ušteđevine, pomisli Chris.
Kružile su glasine da je Lavton dobio trajnu zabranu
plovidbe na nekim brodovima zbog sumnje da je varao u
njihovim kockarnicama. Prema drugim glasinama, morao
je dati otkaz u dvije investicijske tvrtke zbog
pritužbi da se nedolično ponašao prema ženama zapo-
slenim u tim tvrtkama.
U petak popodne, pet do pet, Chris Ryan sređivao je
prikupljene obavijesti kad je nazvala Sušan. — Imam
neke zanimljive podatke o Lavtonu — rekao joj je. —
Ništa kažnjivo, ali zanimljivo.
— Jedva čekam da to čujem — reče mu Sušan — ali prvo
imam jedno pitanje. Postoji li način da dobijem*popis
pornotrgovina u Greenwich Villageu?
— Ti se sigurno šališ — reče Chris. — Nitko se u tom
poslu ne oglašava na žutim stranicama.
— To mi je jasno — odgovori Sušan. — A što je sa
suvenirni-cama?
— Pregledaj sve popise, od antikvarnica do
staretinarnica. Sušan se nasmijala. — Baš si od
pomoći. Reci mi sada što si
saznao o Douglasu Lavtonu.
8O
Oliver Baker imao je uzbudljiv tjedan. Kratko
pojavljivanje na televiziji u ponedjeljak popodne,
promijenilo mu je život. Odjednom je postao slavna
ličnost. Njegovi su kupci željeli s njim razgovarati
o nesreći. Žena koja je radila u kemijskoj čistionici
u susjedstvu salijetala ga je kao da je filmska
zvijezda. Čak mu je i direktor kamena lica s Wall
Streeta, koji nikada nije obraćao pozornost na njega,
kimnuo.
Kod kuće je, Betty i djevojkama, Oliver bio junak. I
Bettvna sestra, koja je uvijek gunđala i kreveljila
se na sve njegove primjedbe o bilo čemu, nazvala je
da iz prve ruke čuje kako je to kad čovjek daje
izjavu na policiji. Naravno, to joj nije bilo
dovoljno. Dapače, nastavila je o slučajnosti daje
starija žena, koja je tvrdila da to nije bila
nesreća, ubijena. Na kraju ga je upozorila: — Pazi da
se i tebi ne dogodi nešto slično. — Nije ga to
brinulo, naravno, ali ipak se malo zamislio.
Oliver je zapravo uživao što ima posla s policijom, a
naročito mu se svidio kapetan Shea. Bio je
autoritativna osoba uz koju se Oliver osjećao ugodno
i sigurno. Posebno ugodan osjećaj bio je kad je Shea,
u svojoj kancelariji, njih dvoje sami, preispitivao
svaku njegovu riječ.
U petak se na šestoj stranici Posta pojavio članak u
kojem je pisalo daje zbog ženine nesreće ispitan
arhitekt Justin Wells, a uz članak je objavljena
njegova slika kako izlazi iz bolnice.
Cijelo je jutro Oliver na pisaćem stolu na poslu
držao Post, otvoren na stranici na kojoj se nalazio
članak. A onda je, malo prije podneva, nazvao
kapetana Shea rekavši mu da bi se poslije posla htio
sastati s njim.
To je bio razlog zašto se Oliver Baker, držeći u ruci
sliku iz novina, u petak popodne u pola šest ponovno
našao u uredu kapetana Shea. Uživajući zbog povratka
u ovo središte moći, objasnio je zbog čega je
zatražio još jedan razgovor. — Kapetane, što dulje
gledam sli-
ku ovog čovjeka, to sam sve više uvjeren da je to
osoba koju sam vidio da uzima omotnicu dok je, bar
sam tada tako mislio, pokušavao zadržati ženu koja je
pala pod auto.
Oliver se nasmiješio Shei čije su oči bile pune
razumijevanja. — Kapetane, možda nisam bio ni
svjestan u kakvom sam šoku — rekao je. — Mislite li
da sam zato u početku izbrisao iz sjećanja njegovo
lice?
81
Matt Bauer volio je svoj posao u Metropolitan
osiguranju. Namjeravao je jednoga dana zasjesti u
direktorsku kancelariju pa je s tim ciljem u glavi
radio predano na prodaji osiguranja malim
poduzetnicima — područje rada kojim se on bavio. Već
u dvadeset petoj godini vidjeli su se prvi uspjesi u
njegovu usponu. Bio je određen krenuti na tečaj
upravljanja, a sada se i zaručio šefovom nećakinjom
Debbie, jednom od onih žena koje su savršeni pratilac
na nečijem putu prema vrhu. A što je bilo još bolje,
doista ju je volio.
Zato je bio vidljivo uznemiren kad se u pola šest
našao sa Sušan u maloj kavani na postaji Grand
Central.
Sušan se odmah svidio ozbiljan, uredno ošišan mladi
čovjek i shvaćala je njegovu zabrinutost. Vjerovala
mu je kad joj je rekao da mu je veoma žao Tiffanv i s
razumijevanjem je saslušala njegove razloge zašto
nije htio biti upleten u istragu o ubojstvu.
— Doktorice Chandler — rekao je — izašao sam s
Tiffanv svega nekoliko puta. Doslovce tri puta, čini
mi se. Prvi put kad sam večerao u Grottu pa sam je
pozvao da izađemo, a ona me je pozvala da budem
njezin pratilac na prijateljičinom vjenčanju.
— Niste željeli ići? — naslutila je Sušan.
— Zapravo, nisam. Tiffanv je bila draga, ali odmah
sam shvatio da među nama nema nikakvog žara, ako
znate što želim reći, i također sam odmah znao da ona
traži ozbiljnu vezu, a ne povremene izlaske.
Sjetivši se Tiffanvnog čeznutljivog glasa, punog
nade, Sušan je s razumijevanjem kimnula.
Konobarica im je natočila kavu i Matt je otpio
gutljaj prije nego je nastavio. — Na prijateljičinom
vjenčanju, slučajno sam spomenuo film koji sam želio
pogledati. Dobio je visoko priznanje na kan-
skom festivalu i o njemu se mnogo pisalo u novinama.
Tiffanv je izjavila da jedva čeka da ga pogleda.
— Pa ste je, naravno, pozvali?
Matt je kimnuo. — Da. Igrao je u malom kinu u
Villageu. Vidio sam da se Tiffanv ne sviđa iako se
pretvarala kako misli da je dobar. Prije kina, otišli
smo na ručak. Pitao sam je voli li suši i rekla je da
ga obožava. Doktorice Chandler, kad je stiglo jelo,
skoro joj je pozlilo. Molila je da ja naručim za nju,
a ja sam pretpostavljao da ona zna da je suši sirova
riba. Poslije smo se malo prošetali i gledali izloge.
Ne poznajem dobro Village, a nije ga poznavala ni
ona.
— I tada ste ušli u suvenirnicu? — zapita Sušan.
Bože, daj da se sjeti gdje je to bilo, molila se.
— Da. U stvari, Tiffanv je stala jer joj je nešto iz
izloga zapelo za oko. Rekla je da joj je bilo tako
lijepo da bi željela neku uspomenu na naš izlazak te
smo ušli.
— Željeli ste to? — zapita Sušan. Slegnuo je
ramenima. — Zapravo, nisam.
— Čega se sjećate u vezi s tom trgovinom, Matte? —
Sušan je zastala. — Ili vam je draže Matthew.
Nasmiješio se. — Za moju majku sam Matthew. Za sve
ostale, Matt.
— Dobro, Matte, čega se sjećate o trgovini?
Razmislio je trenutak. — Bila je krcata jeftinim
suvenirima, ali bila je uredna, ako znate što hoću
reći. Vlasnik, ili namještenik, svejedno, bio je
Indijac i bilo je zgodno, uz uobičajene Kipove
slobode, majice i bedževe s natpisom »Volim New
York«, vidjeti niz mjedenih maj-munčića, slonova, Taj
Mahala, hinduskih božanstava i sličnih stvari.
Sušan je otvorila torbicu i iz nje izvadila tirkizni
prsten koji joj je dala majka Regine Clausen.
Položivši ga na dlan, pokazala ga je Mattu Baueru. —
Prepoznajete li ovo?
Pozorno je proučio prsten, ali nije ga uzeo u ruku. —
Piše li s unutarnje strane prstena »Meni pripadaš«?
— Da, piše.
— Tada bih, ako se dobro sjećam, rekao da je to
prsten koji sam poklonio Tiffanv, ili neki veoma
sličan.
I kao Carolvnin, kladim se, pomisli Sušan. Kazala je:
— Po onome što mi je Tiffanv rekla, prsten ste kupili
zato što je ušao neki
čovjek i kupio jedan, a trgovac vam je rekao da ih je
taj čovjek kupio već nekoliko. Sjećate li se toga?
— Sjećam se, iako ja, zapravo, tog čovjeka nisam
vidio — kazao je Matt. — Što se tiče trgovine, sjećam
se daje bila mala i daje ondje bio drveni oslikan
paravan koji mi je priječio pogled na pult. Također
se sjećam da sam čitao natpis uz jednu figuricu,
imala je tijelo čovjeka i glavu slona, prema kojem je
to bio bog mudrosti, blagostanja i sreće. Pomislio
sam da bi to mogao biti zgodan suvenir, ali kad sam
se okrenuo da ga pokažem Tiffanv, ona je kraj pulta
razgovarala s trgovcem. Držala je tirkizni prsten, a
on joj je govorio kako ih je čovjek koji je upravo
otišao kupio već nekoliko. Pokazao sam joj boga-
slona, ali Tiffanv nije to zanimalo: prsten je bio
uspomena koju je željela.
Bauer se nasmiješio. — Bila je smiješna. Kad sam joj
pokazao boga-slona i pročitao legendu, rekla je da je
previše podsjeća na neke njezine goste iz Grotta da
bi mogla povjerovati da će joj donijeti blagostanje
pa sam ga vratio natrag i kupio prsten. — Mattov je
osmijeh nestao i odmahnuo je glavom. — Koštao je samo
deset dolara, a ispalo je kao da sam joj kupio
zaručnički prsten. Poslije, na putu do podzemne
željeznice, sve me vrijeme držala za ruku i pjevušila
»Meni pripadaš«.
— Koliko ste se puta vidjeli poslije toga?
— Samo jednom. Nazivala me je doma, a kad bi se
javila sekretarica, otpjevala bi nekoliko stihova te
pjesme. Konačno sam je pozvao na piće i rekao joj da
je prsten shvatila preozbiljno i da bi, iako je naših
nekoliko sastanaka bilo ugodno, na tome trebalo
ostati.
Popio je kavu i pogledao na sat. — Doktorice
Chandler, žao mi je, ali za nekoliko minuta doista
moram otići. U pola sedam imam sastanak s mojom
zaručnicom, Debbie. — Zatražio je račun.
— Ja plaćam — reče Sušan. Namjerno nije pitala gdje
se nalazi trgovina. Još uvijek se pomalo nadala da je
Matt možda krajičkom oka vidio kupca koji je uzeo
prsten i da će mu, kad bude govorio o onome što se
događalo u trgovini, iz podsvijesti sinuti nešto o
mjestu gdje se nalazi trgovina.
Kad ga je na kraju ipak to pitala jedino joj je znao
reći da se film koji su gledali prikazivao u jednom
kinu u blizini Washington Squarea i da nisu bili
daleko od postaje podzemne željeznice na uglu Zapadne
četvrte i Šeste avenije kad su ugledali trgovinu
suvenirima.
Sušan je imala još jedno pitanje za koje se nadala da
će joj pomoći. — Matte, Tiffany je spomenula da se s
druge strane ulice gdje ste kupili prsten nalazila
pornotrgovina. Sjećate se toga?
Dižući se da ode, odmahnuo je glavom. — Ne, ne sjećam
se. Gledajte, doktorice Chandler, volio bih da sam
vam mogao više pomoći. — Zastao je. — Znate, ispod
krute vanjštine, Tiffanv je bila draga djevojka. Znam
da sam se uvijek smijao kad sam se sjetio njezine
primjedbe kako su njezini gosti iz Grotta slični
bogu-slonu. Nadam se da će pronaći onoga tko joj je
to učinio. Do viđenja.
Sušan je platila račun, pokupila svoju naprtnjaču i
uzela taksi do ugla Zapadne četvrte ulice i Šeste
avenije. Na putu je proučila plan Greenwich Villagea.
Iako je ondje živjela nekoliko godina, još uvijek se
nije dobro snalazila u tom kraju. Namjeravala je
nasumce krenuti od postaje podzemne željeznice
ulicama Villagea dok ne pronađe suvenir-nicu u kojoj
se prodaje indijska roba, a koja je smještena
nasuprot por-notrgovine. Izgledalo je jednostavno;
ali koliko takvih ima?
Mogla bih moliti Chrisa Ryana da mi pomogne, pomisli,
ali ipak Greenwich Village nije tako velik pa ću
radije pokušati sama. Odlučila je ući u trgovinu, ako
je pronađe, i sprijateljiti se s trgovcem Indijcem. A
kada jednom bude dobila fotografiju Carolvn Wells na
kojoj se nalazi i čovjek koji joj je poklonio
tirkizni prsten, pitat će trgovca prepoznaje li ga.
Nije još riješila slučaj, ali stezala je obruč oko
ubojice. Osjećala je to.
82
Carolvn je ponovno osjetila bol i strašno se bojala..
Nije znala gdje je, a kad je pokušala nešto reći,
nije mogla otvoriti usta. Pokušala je dignuti ruku,
ali nešto ju je sprečavalo.
Htjela je reći Justinu koliko joj je žao. Ali, gdje
je on? Zašto nije ovdje?
Osjetila je da joj se nešto približava u mraku.
Učinit će joj nešto nažao! Gdje je Justin? On bi joj
pomogao. Konačno je uspjela pomaknuti usta, konačno
je uspjela čuti riječi koje su joj izlazile iz grla:
— Ne... molim... ne! Justine! — A onda ju je to
stiglo, osjetila je da se opet gubi, svijest se
povukla pred užasnim bolom.
Da je bila pri svijesti, čula bi Justinov bolni krik
kad se na monitorima pojavilo upozorenje da se stanje
pacijenta naglo pogoršalo, ali nije.
Niti je vidjela prijekoran izraz policajčeva lica kad
je preko kreveta Justinu uputio optužujući pogled.
83
U petak navečer, Alex Wright nije se vratio kući
gotovo do sedam. Da točno razradi plan puta za
sljedeći tjedan, cijeli je dan proveo u uredu, čak je
i ručao za radnim stolom, što je mrzio.
Nakon tako napornog dana, veselio se mirnoj večeri pa
je otišao ravno u garderobu gdje se presvukao u
pamučne hlače i majicu. Kao što je to često činio,
sam je sebi čestitao što je konačno riješio pitanje
manjka ormara.
Prije nekoliko godina iz dijela kupaonice načinio je
garderobu, dovoljno veliku da u nju smjesti zavidnu
količinu svoje odjeće. Osobito mu se svidjela korisna
visoka polica na kojoj je uvijek stajao kovčeg
spreman za pakiranje. Kraj njega je na zidu visio
uokviren popis stvari da ga podsjeti što sve treba
ponijeti za različite klime i različite prigode.
Kovčeg je već bio napola pun stvarima koje su nakon
puta vraćene iz praonice ili čistionice i odmah
spremljene natrag: donje rublje, sokne, maramice,
pidžama, ogrtač, košulje.
Kad je odlazio na dulja putovanja, u Rusiju na
primjer, kuda je uskoro trebao poći, Alex je najviše
volio sam spakirati stvari. Ako je iz bilo kojeg
razloga bio previše zaposlen, Jim Curlev bi mu
pomogao. Već dugo su se njih dvojica šalili na račun
njegove domaćice, Margue-rite, kojoj je Alex s
povjerenjem dopustio da mu spakira stvari, a ona mu
je zaboravila spremiti svečanu košulju što je otkrio
tek kad se oblačio za svečanu večeru u Londonu.
Dok je Alex na bosu nogu obuvao stare, udobne
mokasine, nasmiješio se sjetivši se što je Jim rekao
tom prigodom. »Vaš bije otac, Bog mu daj duši lako,
bez razmišljanja izbacio iz kuće.«
Prije nego što je otišao iz garderobe, Alex je
provjerio popis, podsjetivši se da je listopad u
Rusiji obično veoma hladan i da bi bilo pametno da sa
sobom uzme topliji kaput.
Sišao je niz stube, natočio si viski s ledom, a kad
su počele zveckati kockice leda nakon što je ispio
gutljaj pića, shvatio je da je strašno loše volje.
Grizlo ga je što je jučer na telefonu Sušan bila veo-
ma hladna kad je odbila njegov poziv da se pridruži
njemu i Dee na piću.
Kako će to izgledati sutra navečer na skupu u
knjižnici, s Dee s jedne i Sušan s druge strane? —
pitao se. Postoji mogućnost da to bude neugodno.
Potom se nasmijao. Sjetio sam se, pomisli. Pozvat ću
i Binky, i Charlesa da nam se pridruže. Ondje će biti
četiri stola za deset osoba. Smjestit ću Dee s Binky
i Charlesom za drugi stol, odluči. To će Sušan biti
jasna poruka. — I Dee — reče glasno.
84
U glavi su joj odzvanjala imena ulica koje je prošla:
Christopher, Gro-ve, Barrow, Commerce, Morton. Za
razliku od Manhattana čije su ulice bile pravilno
raspoređene, poput rešetke, ulice u Villageu vijugale
su svaka na svoju stranu. Na koncu je Sušan odustala,
kupila Post i ušla u talijanski restoran već kasno za
ručak.
Grickala je topao kruh namočen u maslinovo ulje,
pijuckala chianti i čitala Post. Na trećoj je
stranici ugledala Tiffanvnu sliku uzetu iz školskog
godišnjaka i pročitala članak koji je govorio o
napredovanju istrage o njezinu ubojstvu. »Uskoro se
očekuje podizanje optužnice«, pisalo je.
Zatim se zaprepastila kad je na šestoj stranici
ugledala sliku Justina Wellsa i vijest da ga je
policija ispitivala o okolnostima pod kojima se
dogodila nesreća u kojoj je stradala njegova žena.
Neću uspjeti nikoga uvjeriti da su ova dva slučaja
povezana ukoliko ne pronađem trgovinu suvenirima i
porazgovaram s trgovcem, pomisli. I, ako Bog da,
pokažem mu fotografiju s krstarenja, koja bi trebala
stići u ponedjeljak. Večeras je nisam našla, kazala
je u sebi, ali odmah ujutro vratit ću se i nastaviti
tražiti.
Vratila se kući oko deset i umorno spustila
naprtnjaču na stolić u predvorju. Zašto sve vrijeme u
ovom čudu teglim toliko stvari? — pitala se, istežući
ramena. Težak je kao da sam unutra strpala mrtvaca.
— Zgodna usporedba — reče sama sebi, sjetivši se
Tiffanvne slike iz novina. Izgledala je točno onako
kako sam je zamišljala, tužno pomisli Sušan. Previše
boje oko očiju, užasno natapirane kose, ali još
uvijek zgodna i prpošna.
Nevoljko je pošla do telefonske sekretarice; pokazna
je žaruljica svijetlila. U devet je zvao Alex Wright.
— Samo da te pozdravim. Veselim se sutrašnjoj večeri.
U slučaju da se ne čujemo tijekom dana, dolazim po
tebe u pola sedam.
Daje mi do znanja daje večeras sam kod kuće, pomisli
Sušan. To je dobro.
Drugi je poziv bio od njezine majke. — Pola deset je.
Zvat ću poslije, dušo.
Najvjerojatnije čim stanem pod tuš, pomisli Sušan,
odlučivši nazvati je odmah.
Po majčinu glasu bilo je očito da nije dobre volje. —
Sušan, Dee ne samo da se namjerava vratiti u New York
već je i unajmila stan, jesi li to znala?
— Nisam — reče Sušan nakon kratke stanke. — Nije li
to pomalo nagla odluka?
— Da, jeste. Uvijek je bila nemirna, ali moram ti
reći da me stvarno vrijeđa što je danas na
potpisivanje ugovora o najmu sa sobom povela
Trofejku.
— Povela je Binky? Kako to?
— »Da mi još neka ženska osoba kaže svoje mišljenje«,
rekla je. Podsjetila sam je da ja nisam slijepa i da
bih ga i ja rado vidjela, ali Dee je kazala da se još
netko zanimao za stan pa se morala brzo useliti.
— Možda i jeste — reče Sušan pomirljivo. — Mama,
molim te, nemoj se ljutiti zbog takvih stvari. Nije
vrijedno toga. Znaš da ćeš uživati sada kad se Dee
vratila u New York.
— Hoću, naravno — majka je priznala nešto blažim
glasom. — Ali brine me... No, dobro, znaš o čemu smo
razgovarale neku večer.
Bože pomozi, pomisli Sušan. — Mama, ako misliš na
Alexa Wrighta, s njim sam se našla samo jednom, ne
bih rekla da smo u ozbiljnoj vezi.
— Znam. Ipak, mislim da je ovaj nagli povratak u New
York, čak i kad se radi o Dee, neobičan. I još nešto,
Sušan, ako trebaš novaca, ne moraš ići ocu. Znam
koliko te je povrijedio. Imam i ja gotovine u banci,
znaš.
— 0 čemu se radi? — zapita Sušan.
— Zar nisi molila Charlevja-Charlesa da u tvoje ime
doznači novac u London?
— Od koga si to doznala?
— Sigurno ne od tvoga oca. Dee mi je rekla.
A ona je, nedvojbeno, čula od Binky, pomisli Sušan.
Ma, nije važno, ali koja svinjarija! — Mama, ne
trebam novaca. Radi se samo o tome da sam danas nešto
naručila što sam htjela odmah dobiti, a nisam imala
vremena urediti da se sredstva prebace s mog računa
pa sam molila tatu da to učini. Drugi tjedan vratit
ću mu novac.
— Zašto bi? Ima dosta, a osim toga, plaća Dee
krstarenje. Nemoj biti toliko ponosna, Sušan. Uzmi
novac koji ti pripada.
Malo prije si mi govorila da ne uzimam novac od
njega, pomisli Sušan. — Mama, upravo sam došla i
pomalo sam umorna. Nazvat ću te sutra, ili u
nedjelju. Namjeravaš li što za vikend?
— Sastanak naslijepo. Bože nas oslobodi. Helen Evans
je to dogovorila. Nisam ni mislila da ću se u ovim
godinama nečemu tako veseliti.
Sušan se nasmiješila, osjetivši radost u majčinom
glasu. — Dobre vijesti — reče iskreno. — Dobru
zabavu.
Ništa od tuširanja večeras, pomisli spustivši
slušalicu. Nakon današnjeg dana, treba mi namakanje u
vrućoj kupki. Nema djelića moga tijela i uma koji
nije uznemiren, tužan, zabrinut i bolan.
Četrdeset minuta poslije, otvorila je prozore spavaće
sobe, svoju posljednju zadaću prije odlaska u krevet.
Pogledala je na ulicu i osim usamljenog šetača čije
je obrise jedva razabrala, vidje da je pusta.
Nikada ne bi uspio u maratonu, pomisli. Izgledalo je
kao da ide korak naprijed, dva natrag.
85
Uglavnom zbog iscrpljenosti koju je ranije osjećala,
Sušan nije dobro spavala. Tijekom noći budila se tri
puta uhvativši se kako oprezno osluškuje zvukove koji
bi upućivali na to da je netko u stanu. Kad se prvi
put probudila, činilo joj se da je čula kako se
otvaraju ulazna vrata. Taj osjećaj bio je toliko
snažan da se digla i odjurila do vrata, da bi
ustanovila da su zaključana. Zatim je, iako se
osjećala pomalo glupo, provjerila sve brave na
prozorima dnevne sobe, radne sobe i kuhinje.
Vratila se u spavaću sobu, ali je odlučila ne
zatvarati prozore, iako ju je još uvijek proganjao
osjećaj da nešto nije u redu. Na drugom sam katu,
objašnjavala je sama sebi. Malo je vjerojatno da će
se neko popeti po zidu, osim ako Čovjek-pauk nije
negdje u blizini.
Temperatura je dosta pala otkada je ona otišla u
krevet i u sobi je bilo ledeno. Navukla je pokrivač
do brade, prisjećajući se sna koji ju je toliko
uznemirio, a na kraju i probudio. U njemu je vidjela
kako Tiffanv trči kroz vrata u slabo osvijetljeni
prostor. Imala je tirkizni prsten i bacala ga u zrak.
Zatim se iz sjene pojavila jedna ruka i zgrabila
prsten, a Tiffanv je povikala: »Ne. Nemojte ga uzeti!
Želim ga zadržati. Možda se Matt javi.« Potom su joj
se oči raširile od užasa te je vrisnula.
Sušan je zadrhtala. A sada je Tiffanv mrtva zbog toga
što me je nazvala, pomisli. 0, Bože, strašno mi je
žao.
Odjednom je nalet vjetra zatresao rebrenice. To me je
prestrašilo, shvati, i nakratko pomisli da se digne i
zatvori i taj prozor. Umjesto toga još se čvršće
umotala u pokrivač i začas zaspala.
Kad se drugi put probudila, naglo se uspravila u
krevetu, sigurna da je netko bio na prozoru. Sredi
se, pomisli, još jednom namje-stivši jastuke,
navukavši pokrivač gotovo preko glave.
Treći se put probudila u šest. Iako je spavala, mozak
joj je radio pa se sjetila daje u polusnu
pregledavala popis putnika sa Seagodi-ve, koji je
izvukla negdje iz podsvijesti. Našla ga je među
papirima Ca-rolyn Wells, a Justin Wells joj je
dopustio da ga uzme.
Kad se probudila, usredotočila se na činjenicu da je
Carolvn na jednom od dnevnih brodskih biltena
napisala ime »Win«. Win je gotovo sigurno bio
muškarac s kojim je namjeravala otići u Alžir,
pomisli Sušan. Trebala bih odmah pregledati popis
putnika. Znamo da je čov-
jek kojega je upoznala bio putnik na tom brodu, što
znači da njegovo ime mora biti na popisu.
Budna, bez nade da će ponovno zaspati, odlučila je
popiti kavu da razbistri glavu. Kad ju je skuhala,
odnijela je šalicu u krevet, namjestila jastuke pod
leđa i počela proučavati brodske isprave. »Win« je
sigurno skraćeno ime, zaključi. Prelazeći popis,
tražila je Winstone i Winthrope, ali na brodu nije
bilo nikoga tko bi se tako zvao.
To bi mogao biti nadimak, pomisli. Bilo je putnika
čija bi prezimena odgovarala, kao na primjer Winne i
Winfrey. Ali na popisu su i Winne i Winfrey bili sa
ženama.
Za malo putnika s popisa stajlo je početno slovo
srednjeg imena pa, ako je Carolvn upoznala čovjeka
čije je srednje ime bilo Win, popis baš neće biti od
koristi.
Primijetila je da su kod bračnih parova imena
napisana abecednim redom tako da je iza gospođe Alice
Jones slijedio gospodin Ro-bert Jones i tako dalje.
Preskočivši sve, očito, bračne parove, Sušan je
prelazila popis provjeravajući sva imena muškaraca
ispred, ili iza kojih nije bilo imena žene. Prvi
muškarac na popisu, očito bez pratnje, bio je
gospodin Owen Adams.
Zanimljivo, pomisli kad je pregledala cijeli popis
putnika, od šesto ljudi na brodu, sto dvadeset pet
žena bilo je samo, a očito je samo šesnaest muškaraca
putovalo samo. Broj sumnjivih znatno se smanjio.
Zatim joj je nešto drugo palo na pamet. Postoji li
među stvarima Regine Clausen popis putnika s
Gabrielle? — pitala se. Ako postoji, je li moguće da
je neki od šesnaest muškaraca sa Seagodive bio putnik
i na tom brodu?
Sušan je maknula pokrivač i krenula pod tuš. Čak i
ako gospođa Clausen nije raspoložena da me primi,
pitat ću je za popis putnika s Gabrielle, odluči, a
ako je vraćen zajedno s ostalim Regininim stvarima,
molit ću je da kaže svojoj domaćici da mi ga da.
86
Pera na vjetru. Pera na vjetru. Osjećao je kako lete,
plešu, izazivaju ga. Konačno je shvatio da ih nikada
neće sve pokupiti. Ako ne vjeruješ, pitaj dr. Sušan,
pomisli bijesno. Kad bi postojala mogućnost da ubrza
svoje zamisli, poželi, ali bilo je prekasno. Sve je
išlo svojim tijekom i više ništa nije mogao
promijeniti. Otputovat će kako je namjeravao, ali kad
se bude vratio, tada će je ukloniti.
Prošle noći kad je šetao kraj Susanine zgrade,
slučajno se pojavila na prozoru. Znao je da ga nije
mogla dobro vidjeti, ali bilo mu je jasno da više
nikada ne smije biti tako neoprezan.
Kad se vrati u New York, pronaći će način kako da je
ukloni. Neće je pratiti i pokušati izazvati prometnu
nesreću kao što je učinio s Carolvn Wells. To se nije
pokazalo uspješnim, jer, iako je Carolvn bila u komi
s malim izgledima za oporavak, još je uvijek bila
živa, a dokle god je živa, predstavlja opasnost. Ne,
morat će je satjerati u kut dok je sama, kao i
Tiffanv — to će biti najbolje.
Iako bi mogao postojati drugi način, pomisli
iznenada. Popodne će, prerušen u dostavljača,
pregledati zgradu u kojoj se nalaze njezine poslovne
prostorije. Provjerit će osiguranje na ulazu i tlocrt
kata na kojemu je smješten njezin ured. Subota je pa
neće biti gužve. Manje znatiželjnih očiju koje bi ga
primijetile.
Pomisao da ubije Sušan u njezinom uredu izazvala je u
njemu veliko zadovoljstvo. Odlučio ju je počastiti
istom smrću kakvom su umrle Veronica, Regina,
Constance i Monica — istom smrću koja je čekala
njegovu posljednju žrtvu, nekoga tko će poći na izlet
»vidjeti džunglu mokru od kiše«.
Svladat će je, zavezati i začepiti joj usta, a onda
će, dok ga bude gledala, skamenjena od straha,
polagano odmotati veliku plastičnu vreću i, malo po
malo, navući je na nju. Kad se nađe u njoj, od glave
do pete, zatvorit će vreću. U njoj će, neizbježno,
ostati još malo zraka — dovoljno za nekoliko minuta
borbe. A kad bude vidio da se plastična vreća počela
lijepiti za njezino lice i začepila joj usta i nosni-
ce, otići će. Međutim, neće moći ukloniti Susanino
tijelo kao što je to učinio s ostalima. Neka je
tijela zakopao u pijesak, a neka promatrao kako
opterećena kamenjem nestaju u tamnoj vodi. Tako će
Sušan Chandler morati ostaviti, ali tješit će ga
činjenica da će kad nju bude maknuo s puta, sljedeća
— i posljednja — žrtva imati isti pogreb kao i
njezine sestre u smrti.
87
Sušan je u devet izašla iz stana i krenula ravno
prema Sedmoj aveniji. Odonuda je krenula istraživati,
počevši od West Houstona i St. Luke'sa i ulica
Clarkson i Morton, područje koje se protezalo na za-
pad prema rijeci Hudson. Odlučila je ići zapadno do
kraja Green-wich Streeta koji se protezao usporedno s
avenijama, a prije nego skrene na sjever do sljedećeg
bloka, opet natrag na istok dok ne stigne do Šeste
avenije. Kad stigne onamo, okrenut će se i poći dalje
na zapad u sljedeću ulicu.
U većini tih ulica nalazile su se stambene zgrade,
iako je naišla na nekoliko trgovina suvenirima. Ali
ni u jednoj od njih nije naišla na predmete u
indijskom stilu. Namjeravala je pitati u nekima od
tih trgovina znaju li za takvu prodavaonicu kakvu
traži, ali onda je odustala. Ako uspije pronaći
trgovinu, nije željela da netko unaprijed upozori
Indijca da ona dolazi.
U podne je sa svog mobitela nazvala Jane Clausen u
memori-jalnu bolnicu Sloan-Kettering. Na njezino
iznenađenje, Jane Clausen je odmah prihvatila njezinu
molbu da je posjeti. Dapače, stekla je dojam da jedva
čeka da dođe. — Ako ste poslije slobodni, bit će mi
drago da vas vidim, Sušan — rekla je.
— Doći ću do četiri — obeća Sušan.
Namjeravala je svratiti negdje na ručak, ali je onda
odlučila kupiti perec i kolu od uličnog prodavača i
to pojesti u Washington Square parku. Iako je iz
naprtnjače izvadila neke stvari, kako je vrijeme
prolazilo, sve je više postajala svjesna njezine
težine kao i činjenice da jedva hoda. Dan je započeo
oblačnim i hladnim jutrom, ali u rano poslijepodne,
sunce se probilo kroz oblake, a ranije gotovo prazne
ulice počele su se puniti ljudima. Vidjevši sve te
ljude — od stanovnika Vil-lagea, do plašljivih
turista — šetnja joj je postala ugodnija. Sušan je
voljela Greenwich Village. Ni jedno mjesto nije poput
ovoga. Baka Su-sie imala je sreću što je ovdje
odrasla.
Je li dan bio ovako lijep kad su prije godinu dana
Tiffanv i Matt šetali ovuda? — pitala se. Odlučila je
nastaviti potragu pretražujući područje istočno od
Šeste avenije pa skrenuti u ulicu Mac-Dougal.
Vraćajući se iz parka prema središtu, sjetila se
razgovora s
Mattom Bauerom. Nasmijala se kako je Tiffany
usporedila boga-slona s nekim svojim gostima iz
Grotta.
Bog-slon.
Sušan je tako naglo zastala da se neki tinejdžer iza
nje zabu-šio u nju. — Oprostite — promrmlja.
Sušan mu nije odgovorila. Buljila je u izlog trgovine
na koju je upravo naišla. Bacila je pogled na ulaz u
trgovinu iznad kojega je visio ovalni natpis MRAČNI
UŽICI.
Mračni užici, krasno, pomisli ponovno pogledavši
izlog. U njemu je ukrašena ružičastim remenom stajala
hrpa videokaseta veoma dojmljivih naslova. Posvuda su
se nalazile razne stvarčice »tobože« erotske, ali
Sušan se nije obazirala na njih. Njezinu je pozornost
zaokupio predmet koji je stajao u sredini: bog-slon
optočen tirkizom, tijela okrenuta prema ulici.
Osvrnula se. S druge strane ceste, u izlogu Khvemove
trgovine suvenirima, ugledala je natpis IZNAJMLJUJE
SE.
Oh, ne! — pomisli. Probijajući se kroz promet, prešla
je usku ulicu do trgovine, stala na vratima i
zavirila unutra. Iako je trgovina izgledala krcata
robom, unutrašnjost je djelovala pusto. S ulaza se
jasno vidio pult s blagajnom. S lijeve strane,
vidjela je veliki oslikani paravan koji je prostoriju
dijelio na dva dijela. Mora da je to paravan koji je
Matt opisao, pomisli, iza kojeg su stajali Matt i
Tiffanv kad je čovjek ušao u trgovinu i kupio prsten.
Ali gdje je vlasnik, ili trgovac, koji je tada bio
ovdje? — pitala se.
Onda joj je sinulo da postoji osoba koja bi to mogla
znati. Požurila je preko ulice, natrag do
pornotrgovine. Vrata su bila otvorena i izgleda da je
posao dobro išao. Jedan je čovjek na blagajni plaćao
račun, a dvojica neurednih mladića duge, masne kose,
čekala su u redu.
Kad je završio kupnju, na izlasku ju je pogledao, ali
je okrenuo glavu jer ga je Sušan svojim pogledom
zbunila. Nakon nekoliko minuta pojavila su se dvojica
mladića skrušeno odvrativši pogled dok su prolazili
kraj nje. Očito su premladi, pomisli, da bi kupovali
to smeće, probudi se u njoj bivši tužitelj.
Vidjevši da nema drugih kupaca, uđe. Unutra je bio
samo jedan trgovac, mršavi, neugledni čovjek koji je,
poput trgovine, izgledao pomalo jadno.
Uznemireno ju je pogledao kad se približila pultu.
Odmah je shvatila da misli da je policajka u civilu
koja će ga prijaviti zbog nedopuštene prodaje robe
maloljetnicima.
Uhvatila sam ga na djelu, pomisli. Šteta što mu ništa
ne mogu. Pokazala je prema Khvemovoj trgovini
suvenirima s druge strane ulice. — Kada je zatvorena
ona trgovina? — zapita.
Odmah je primijetila promjenu u njegovom ponašanju.
Nestalo je njegove uznemirenosti, a u kutovima usana
pojavio se blagi osmijeh.
— Gospođo, zar niste čuli što se dogodilo? Abdul
Parki, vlasnik trgovine, ubijen je u utorak popodne.
— Ubijen! — Sušan nije ni pokušala sakriti
zaprepaštenje u glasu. Još jedan, pomisli, još jedan.
Tiffanv je u mojoj emisiji spominjala vlasnika
trgovine.
— Poznavali ste Parkija? — zapita je trgovac. — Bio
je drag čovjek.
Odmahnula je glavom, pokušavajući se pribrati. —
Prijateljica mi je preporučila njegovu trgovinu —
rekla je oprezno. — Netko joj je poklonio tirkizni
prsten koji je on izradio. Pogledajte — reče, otvo-
rivši torbu i izvadivši prsten koji joj je dala Jane
Clausen.
Čovjek je pogledao prsten pa nju. — Da, točno, to je
jedan od Parkijevih prstena. Bio je lud za tirkizom.
Oh, usput, ja sam Nat Small. Ja sam vlasnik ove
trgovine.
— Sušan Chandler. — Sušan je pružila ruku. — Čini mi
se da ste bili dobri prijatelji. Kako se to dogodilo?
— Izboden nožem. Policija kaže da su to učinili
narkići, međutim, koliko je poznato, nisu još ništa
otkrili. Doista je bio drag čovječuljak. Znate, ležao
je ondje gotovo cijeli dan prije nego što su ga
pronašli. Ja sam pozvao policiju kad u srijedu nije
otvorio.
Sušan je na Natovu licu primijetila iskrenu tugu. —
Moja je prijateljica rekla da je drag — reče. — Ima
li svjedoka?
— Nitko nije ništa vidio. — Small je odmahnuo glavom
i nastavio govoriti odvrativši pogled.
Nešto mi taji, pomisli Sušan. Moram se spustiti na
njegovu razinu. — U stvari, mlada žena koja mi je
pričala o Parkiju, ubijena je nožem u srijedu navečer
— reče tiho. — Mislim da je i nju, i Parkija ubila
osoba koja je od njega kupila nekoliko ovakvih
tirkiznih prstena u posljednje tri, četiri godine.
Blijedo lice Nata Smalla postalo je još bljeđe kad su
im se pogledi sreli. — Parki mi je govorio o tom
čovjeku. Rekao je da je pravi gospodin.
— Opisao ga je?
Small odmahnu glavom. — Samo toliko. Sušan je
pokušala. — Nate, mislim da znate nešto što mi niste
rekli.
— Griješite. — Pogled je usmjerio prema vratima. —
Gledajte, nemam ništa protiv razgovora s vama, ali
odbijate mi kupce. Vani se mota neki frajer, a znam
da neće ući dok ste vi tu.
Sušan je sitnog čovjeka pogledala ravno u oči. — Nat,
Tiffanv Smith imala je dvadeset pet godina. Ubijena
je u srijedu navečer kad je otišla s posla. Ja vodim
jednu radioemisiju u koju se ona prije toga javila i
ispričala priču o trgovini suvenirima u Villageu u
kojoj joj je njezin dečko kupio tirkizni prsten s
posvetom »Meni pripadaš«, ugraviranom s unutrašnje
strane. Opisala je trgovinu i spomenula čovjeka za
kojega je rekla da je Indijac. Rekla je da je jedan
čovjek, drugi kupac, dok su ona i njezin dečko bili u
trgovini, kupio tirkizni prsten poput njezinog.
Uvjerena sam da je zbog toga mrtva, zato što je
ispričala što je vidjela. A kunem vam se da je i
Parki mrtav jer je mogao prepoznati istog tog
čovjeka. Nate, osjećam da znate nešto što mi nećete
reći. Morate mi reći prije nego što još netko strada.
Još jednom je Nat uznemireno pogledao prema vratima
kao da se nečega boji. — Neću se miješati — reče
tiho.
— Nate, čim nešto znate, već ste umiješani. Molim
vas, recite mi. 0 čemu se radi?
Sada je već gotovo šaptao. — U utorak popodne, malo
prije jedan, jedan se čovjek motao ovuda, gledao moj
izlog, kao što to onaj tamo sada radi. Pretpostavljao
sam da pokušava odabrati što želi, ili da mu je
neugodno ući, izgledao je kao pravi gospodin, a onda
je prešao ulicu i ušao u Parkijevu trgovinu. Nakon
toga, meni je došao kupac i više nisam obraćao
pozornost na njega.
— Jeste li rekli policiji što ste vidjeli?
— Baš to nisam htio. Policajci bi me natjerali da
pregledam kartoteku kriminalaca ili da ga opišem
policijskom crtaču, a to bi bilo gubljenje vremena.
Takvog tipa nema u policijskoj kartoteci, a ja ne
znam ljudima dobro opisati što da nacrtaju. Čovjeka
sam vidio iz profi-
la. Otmjen muškarac blizu četrdesete. Nosio je kapu,
baloner i sunčane naočale, ali uspio sam ga dobro
pogledati iz profila.
— Mislite da biste ga mogli prepoznati ako ga opet
vidite?
— Gospođo, u ovom poslu moram znati prepoznati ljude.
Ako ne prepoznam policajca u civilu, završit ču u
zatvoru, a ako ne otkrijem narkića, mogao bi me
ubiti. Kvarite mi posao. Ljudi ne žele ući dok se
ovuda mota ovako otmjena dama.
— Dobro, idem. Ali recite, Nate, biste li prepoznali
tog čovjeka ako vam pokažem njegovu sliku?
— Da, bih. Hoćete li sada otići?
— Evo odmah. E, samo još nešto, Nate. Nemojte o ovome
nikome govoriti. Zbog vaše sigurnosti, nemojte
govoriti o ovome.
— Zezate me? Naravno da neću. Obećajem. Idite sad i
dajte da zaradim koji dolar, dobro?
88
Kada je u pola četiri Douglas Lavton ušao u bolničku
sobu Jane Clau-sen, našao ju je kako sjedi u
naslonjaču. Na sebi je imala mekani, plavi vuneni
ogrtač i bila je umotana u deku.
— Douglas — rekla je, a u glasu joj se osjećao umor —
jesi li mi donio to iznenađenje? Pokušavala sam si
predočiti što bi moglo biti.
— Zatvorite oči, gospođo Clausen.
Po kiselom osmijehu moglo se vidjeti da joj baš nije
pravo, ali svejedno ga je poslušala. — Nisam dijete,
znaš — promrmljala je.
Već ju je htio poljubiti u čelo, ali se povukao.
Krivo, pomisli. Nemoj biti budala i prijeći granicu.
— Nadam se da ćete biti zadovoljni, reče okrenuvši
uokvirenu sliku koja je prikazivala sirotište i
urezani natpis na kojemu je stajalo Reginino ime.
Jane Clausen otvorila je oči i dugo promatrala sliku.
Samo je jedna suza u kutu lijevoga oka otkrivala
njezine osjećaje. — Kako je ovo lijepo — reče. — Ne
pada mi na pamet bolji način da se Regini oda
poštovanje. Ljudi moji, kako ste to izveli, nazvali
sirotište po Regini?
— Osoblje sirotišta molilo nas je da im dopustimo da
nosi Re-ginino ime. Službeno će to objaviti pri
otvaranju novoga krila kojemu ću prisustvovati
sljedeći tjedan. Htjeli smo čekati i istodobno vam
pokazati i fotografije s otvaranja, ali imao sam
osjećaj da bi vam to u ovom trenutku moglo pomoći.
— Hoćeš reći da si mi htio to pokazati prije nego što
umrem? — Jane Clausen reče odlučno.
— Ne, nisam tako mislio, gospođo Clausen.
— Doug, ne trebaš osjećati grižnju savjesti. Ja ću
umrijeti. Oboje to znamo. A veoma sam sretna zbog
ovoga što si mi pokazao. — Tužno se nasmiješila. —
Znaš što mi je još velika utjeha?
Znao je da ne očekuje odgovor. Zadržao je dah,
nadajući se da će govoriti o njegovoj osjećajnosti i
velikoj odanosti zakladi.
— To što će se novac koji bi Regina naslijedila
upotrijebiti da se pomogne drugima. Na neki način to
je kao da ona živi kroz te ljude čiji su se životi,
zahvaljujući njoj, poboljšali.
— Obećavam vam, gospođo Clausen, da će svaki novčić
potrošen u Reginino ime biti korisno uložen.
— Uvjerena sam u to. — Malo je zastala pa pogledala
Dou-glasa Lavtona koji je ukočeno stajao pokraj nje.
— Douglase, bojim se da Hubert postaje pomalo
zaboravan. Mislim da bih rado vidjela drukčije stanje
— reče.
Lavton je čekao. Po to je došao.
Na vratima se začulo lagano kucanje. Sušan Chandler
se na-virivala. — Oh, gospođo Clausen, nisam znala da
imate društvo. Pričekat ću u čekaonici dok vas dvoje
na završite.
— Ni govora. Uđite, Sušan. Sjećate se Douglasa
Lavtona, zar ne? Upoznali ste se prošlog ponedjeljka
u vašem uredu.
Sušan se sjetila što joj je Chris Ryan ispričao o
Lavtonu. — Da, sjećam se — rekla je hladno. — Kako
ste, gospodine Lavtone?
— Hvala, dobro, doktorice Chandler. — Zna nešto,
pomisli Lavton. Bilo bi bolje da ostanem. Neće se
usuditi ništa reći dok sam ja ovdje.
Nasmiješio se Sušan. — Dugujem vam ispriku — reče. —
Onaj sam dan odjurio iz vašeg ureda kao da se
oglasila sirena za uzbunu, ali dolazio mi je jedan
stariji klijent iz Connecticuta, a pobrkao sam
vrijeme na svom rasporedu.
Veoma je uglađen, pomisli Sušan kad je uzeo stolicu i
ponudio joj da sjedne. Nadala se da će otići, ali on
je uzeo drugu stolicu jasno pokazujući da namjerava
ostati.
— Douglase, neću te zadržavati — rekla mu je Jane
Clausen. — Trebam nešto razgovarati sa Sušan, a bojim
se da se onda moram odmoriti.
— Naravno. — Skočio je, ne promijenivši izraz lica,
ni držanje. Otmjen muškarac, blizu četrdesete,
pomisli Sušan, sjetivši se
kako je Nat Small opisao muškarca koji je stajao pred
njegovom trgovinom onoga dana kad je ubijen Abdul
Parki. Ali taj opis odgovara mnogim muškarcima. Sama
činjenica da je promijenio priču o svom razgovoru s
Reginom Clausen, ne znači odmah da ju je ubio,
pomisli, predbacujući si što prenaglo donosi
zaključke.
Opet je netko pokucao na vrata i sestra je provirila
u sobu. — Gospođo Clausen, za koju minutu dolazi vam
liječnik.
— 0, Bože. Sušan, čini mi se da sam vas uzalud
dovukla ovamo. Hoćete li me nazvati ujutro?
— Naravno.
— Prije nego odete, morate vidjeti iznenađenje koje
mi je Doug priredio. — Pokazala je na uokvirenu
sliku. — To je jedno siro-tište u Gvatemali, koje će
od sljedećeg tjedna nositi Reginino ime.
Sušan ga je izbliza pogledala. — Veoma lijepo — reče
iskreno. — Čula sam da u mnogim zemljama vape za
takvim ustanovama, naročito u Srednjoj Americi.
— Potpuno točno — potvrdio je Lavton. — A Zaklada
obitelji Clausen pomaže njihovu izgradnju.
Kad se digla da ode, na noćnom ormariću pokraj
kreveta primijetila je kričavo plavi omot. Činio joj
se isti kao onaj čije je dijelove našla u košu za
smeće u uredu Carolvn Wells u njezinom domu. Pošla je
prema njemu i uzela ga. Kao što je i očekivala, na
prednjoj strani bio je otisnut znak agencije
Krstarenja oceanom. Pogledala je gospođu Clausen. —
Smijem li?
— Naravno. To je vjerojatno Reginina posljednja
fotografija. Nije bilo dvojbe da je žena na slici kći
Jane Clausen. Iste oči,
obje su imale isti, pravilan nos, čak im je i kosa uz
čelo isto rasla. Regi-na se slikala s kapetanom
Gabrielle. Obavezna fotografija s krstarenja, pomisli
Sušan, ali veoma uspjela. Kad je tražila podatke o
Regini Clau-
sen za svoju radioemisiju, vidjela je njezine slike
na izrescima iz novina, ali ni jedna nije bila tako
dobra kao ova.
— Regina je bila veoma privlačna, gospođo Clausen —
reče iskreno.
— Da, točno. Po datumu na omotu, znam daje snimljena
dva dana prije njezina nestanka — kazala je Jane
Clausen. — Na njoj izgleda veoma sretno. Ta me
spoznaja i tješi i proganja. Pitam se ima li ta
njezina sreća veze s povjerenjem u čovjeka koji je
odgovoran za njezin nestanak.
— Nemojte tako razmišljati — savjetova joj Doug
Lavton.
— Žao mi je što vas prekidam. — Na vratima je stajao
liječnik. Nedvojbeno je očekivao da odu.
Sušan nije mogla dočekati da Lavton izađe. — Gospođo
Clausen — kazala je na brzinu — sjećate li se je li
se među stvarima koje su pronađene u Regininoj kabini
nalazio popis putnika?
— Sigurna sam da sam ga vidjela u jednom omotnici
gdje su bile sve obavijesti o krstarenju. Zašto,
Sušan?
— Zato jer bih ga, ako mi dopustite, veoma rado
posudila na nekoliko dana. Smijem li sutra doći po
to?
— Ne, ako je važno, pođite odmah. Prisilila sam Veru
da uzme nekoliko dana slobodno i ode kćeri u posjet,
namjerava krenuti sutra rano ujutro.
— Rado ću odmah otići po to, ako nemate ništa protiv
— odgovorila je Sušan.
— Ni najmanje. Doktore Markev, oprostite što vas
zadržavam — rekla je Jane Clausen, odjednom živahnim
glasom. — Dou-glase, molim te dodaj mi moju torbicu.
U ormariću je u ladici.
Izvadila je novčanik i iz njega izvukla svoju
posjetnicu. Na brzinu je napisala poruku i pružila je
Sušan.
— Znam da je Vera još uvijek tamo pa ću je nazvati da
joj kažem da stižete, ali za svaki slučaj, uzmite ovu
posjetnicu. Gore je moja adresa. Čut ćemo se sutra —
reče.
Douglas Lavton otišao je sa Sušan. Zajedno su sišli
dizalom i izašli na ulicu. — Rado ću poći s vama —
predloži. — Vera me dobro poznaje.
— Ne, hvala. Evo taksija. Uzet ću ga.
Promet je bio posebno gust i već je bilo skoro pet
kad je stigla na adresu u Beekman Placeu. Znajući da
će morati požuriti natrag u stan da se uredi za
večeras, bezuspješno je pokušavala nagovoriti
taksista da je pričeka dok ona otrči gore.
Bila je zahvalna što je Jane Clausen nazvala
domaćicu. — Sve su ovo Reginine stvari — objasnila
je, uvodeći Sušan u gostinjsku sobu. — Namještaj je
iz njezinog stana. Gospođa Clausen ponekad dođe pa
ovdje sjedi. Srce bi vam puklo da je vidite.
Lijepa soba, pomisli Sušan. Otmjena, a ipak udobna i
ugodna. Sobe mnogo govore o ljudima koji ih
namještaju.
Vera je otvorila najgornju ladicu starinskoga pisaćeg
stola i izvadila veliku smeđu omotnicu. — Ovdje su
svi papiri pronađeni u Re-gininoj kabini.
Unutra su bile uspomene poput onih koje je Carolvn
donijela s krstarenja. Uz popis putnika, tu je bilo
tuce dnevnih brodskih biltena, obavijesti o lukama u
kojima će pristati i brojne razglednice tih luka.
Regina ih je vjerojatno kupila za uspomenu na mjesta
koja je posjetila, pomisli Sušan. Da ih je
namjeravala poslati, možda bi ih poslala prije
pristajanja u Hong Kongu.
Spremila je listu putnika u naprtnjaču pa odlučila na
brzinu pregledati razglednice i biltene. Letimično ih
je pogledala, zastavši kad je naišla na razglednicu s
Balija na kojoj je bila slika restorana na otvorenom.
Stol s pogledom na ocean bio je brižno zaokružen
kemijskom olovkom.
Je li ručala ondje? — pitala se Sušan. Ako jeste, po
čemu je to bilo nešto osobito? Prelistala je biltene
dok nije pronašla onaj o Ba-liju.
— Uzet ću ovu razglednicu i ovaj bilten — kazala je
Veri. — Sigurna sam da se gospođa Clausen neće
ljutiti. Sutra se vidimo pa ću joj reći da su kod
mene.
Bilo je pet i dvadeset kad je konačno uspjela uloviti
taksi, a u šest i deset je otvorila vrata svog stana.
Četrdeset minuta da se uredi za veliki sastanak,
pomisli, a još nije odlučila što će odjenuti.
89
Pamela Hastings sjedila je u čekaonici Odjela za
intenzivnu njegu bolnice Lenox Hill pokušavajući
utješiti Justina Wellsa koji je jecao. — Mislio sam
da sam je izgubio — rekao je, drhtavim glasom. —
Mislio sam da sam je izgubio.
— Carolvn je borac, izvući će se — rekla je Pamela
uvjerljivo. — Justine, bolnicu je nazvao neki doktor
Donald Richards i pitao za tebe i Carolvn. Ostavio je
svoj broj. Nije li to onaj psihijatar kojemu si neko
vrijeme odlazio nakon nesuglasica između tebe i
Carolvn?
— Psihijatar kojemu sam trebao ići — kaza Wells. —
Samo jednom sam bio kod njega.
— Njegova poruka glasi da će rado pomoći ako ikako
može. — Prekinula je, zabrinuta što će on odgovoriti
na ono što je namjeravala reći. — Justine, smijem li
ga nazvati? Mislim da moraš razgovarati s nekim. —
Osjetila je kako se skamenio.
— Pam, ti još uvijek misliš da sam ja to učinio
Carolvn, zar ne?
— Ne, ne mislim — odvrati oštro. — Reći ću ti
otvoreno. Vjerujem da će se Carolvn izvući, ali još
uvijek je u kritičnom stanju. Ako, ne daj Bože, ne
uspije, trebat ćeš vrašku pomoć. Molim te, daj da ga
nazovem.
Justin je lagano kimnuo. — U redu.
Kad se nakon nekoliko minuta vratila u čekaonicu,
Pamela se smiješila. — Justine, stiže ovamo — reče. —
Djeluje dobronamjerno. Molim te, dopusti mu da ti
pomogne, ako može.
9O
Jime, mislim da sam riješio zamršeni problem — veselo
je kazao Alex Wright.
Jimu Curlevju bilo je jasno da mu je gazda dobre
volje. Izgleda izvrsno, pomisli pogledavši u
retrovizor, i više od toga, izgleda sretan.
Išli su Downing Streetom pokupiti Sušan Chandler s
kojom je išao na večeru u središnju knjižnicu na
Petoj aveniji. Alex ju je zamolio da krenu ranije u
slučaju da zapnu u gustom prometu. Međutim, na Sedmoj
aveniji bilo je manje automobila nego obično pa su
imali dovoljno vremena. To mora da je Murphvjev zakon
ili nešto slično, pomisli Jim. — Kakav ste problem
riješili, gospodine Alexe?
— Budući da sam na večeru pozvao oca i maćehu
doktorice Chandler, mogao sam ih zamoliti da odu u
St. Regis i pokupe sestru doktorice Chandler. Baš ne
bi bilo zgodno da se pojavim vodeći pod svakom rukom
jednu damu.
— Snašli biste se vi, gospodine Alexe.
— Nije stvar u tome bih li se ja snašao ili ne, Jime.
Pitanje je želim li ja to? A odgovor je, ne želim.
Što znači, pomisli Jim, da ga zanima Sušan, a ne Dee.
Koliko je on upoznao obje žene, slagao se sa svojim
gazdom. Bez sumnje, Dee je bila žena iznimne
vanjštine. Primijetio je to neku večer kada ih je
vozio. Također je djelovala milo. Ali Sušan je imala
nešto čime je osvojila Jima. Djelovala je prirodnije,
više je izgledala kao osoba koju možeš pozvati u svoj
dom, a da joj se ne moraš ispričavati što nije ra-
skošno uređen, pomisli.
U šest i pet zaustavili su se pred zgradom od opeke u
kojoj je stanovala Sušan. — Jime, kako uvijek
uspijevaš pronaći mjesto za par-king? — upita Alex
Wright.
— Tko zna, zna, gospodine Alexe. Želite li da
uključim radio?
— Ne, idem gore.
— Još je rano.
— Nije važno. Sjedit ću u salonu i čekati.
Uranio si — uzbuđenim glasom reče Sušan kad se javila
na interfon u predsoblju.
— Neću ti smetati, obećavam — odgovori Alex. — Mrzim
čekati u autu. Osjećam se kao taksist.
Sušan se nasmijala. — Dobro, dođi gore. Možeš do
kraja pogledati vijesti u šest.
Baš imam sreću, pomisli Sušan. Kosa joj je još bila
zamotana u ručnik. Odjeća, crni sako i dugačka, uska
crna suknja visjeli su u kupaonici iznad kade u
pokušaju da se na pari izvjese preostali izgužvani
nabori. Na sebi je imala debeli bijeli ogrtač pa je
sama sebi izgledala poput uskršnjeg zeca.
Alex se nasmijao kad mu je otvorila vrata. — Izgledaš
kao da imaš otprilike deset godina — rekao joj je. —
Hoćeš li se igrati doktora?
Promijenila je izraz lica. — Budi pristojan i
pogledaj vijesti.
Zatvorila je vrata spavaće sobe, sjela za toaletni
stolić i izvadila sušilo za kosu. Izazivala bih sreću
kad ne bih sama napravila frizuru, pomisli. Iako
nikada nije tako dobra kao Deeina. — Bože, kasnim —
promrmlja, uključivši sušilo na najjače.
Poslije petnaest minuta, točno u 6 i 28, pogledala se
u zrcalo. Kosa je bila u redu, malo više šminke
prikrilo je napetost zbog nedostatka sna, koju je
ranije primijetila na licu, na suknji gotovo nije
više bilo nabora i sve je izgledalo u najboljem redu.
Ali, svejedno, nije se osjećala baš najbolje. Je li
previše zabrinuta, ili se previše žurila, ili nešto
treće? — pitala se uzimajući večernju torbicu.
Našla je Alexa kako sjedi u radnoj sobi i po njezinu
nagovoru gleda televiziju. Pogledao ju je i
nasmiješio se. — Lijepa si — reče.
— Hvala ti.
— Gledao sam vijesti pa ću ti u autu ispričati što se
danas događalo u New Yorku.
— Jedva čekam.
I zvrsno izgleda, pomisli Jim Curlev, otvorivši vrata
automobila. Doista izvrsno. Vozeći se prema središtu
grada, do knjižnice, pogledom je pratio promet, ali
pozorno je slušao razgovor koji se odvijao na
stražnjem sjedištu.
— Sušan, htio bih jednu stvar razjasniti — kazao je
Alex Wright. — Nisam namjeravao večeras pozvati tvoju
sestru na večeru.
— Molim te, nemoj si time razbijati glavu. Dee je
moja sestra i ja je volim.
— U to sam siguran. Ali sumnjam da voliš Binky pa se
bojim da sam pogriješio što sam pozvao i nju i tvog
oca.
Opa, pomisli Jim.
— Nisam znala da i oni dolaze — reče Sušan, u čijem
se glasu dala naslutiti blaga razdražljivost.
— Sušan, molim te, shvati, želio sam da večeras samo
ti budeš sa mnom. Nisam imao namjeru pozvati Dee, ali
kad je već tako ispalo, činilo mi se da će svima biti
sve jasno, pozovem li tvog oca i Bin-ky i zamolim li
ih da odu po Dee.
Dobro je to objasnio, zaključi Jim. Ajde, Sušan.
Pruži čovjeku priliku.
Začuo je njezin smijeh. — Alexe, molim te, mislim da
si me krivo shvatio. Nije mi to bilo ni nakraj
pameti. Moraš mi oprostiti. Imala sam grozan tjedan.
— Reci mi onda što je bilo.
— Ne sada, ali hvala na ponudi.
Sve će biti dobro, pomisli Jim, uzdahnuvši s
olakšanjem.
— Sušan, o ovome nerado pričam, ali znam što osjećaš
za Binky. I ja sam imao maćehu, iako su se u mojem
slučaju stvari odigrale malo drukčije. Otac se drugi
put oženio nakon majčine smrti. Zvala se Gerie.
Obično ne govori o njoj, pomisli Jim. Doista je
otvoren sa Sušan.
— Kakav je bio tvoj odnos s Gerie? — zapita Sušan. Ne
pitaj, pomisli Jim.
91
Iako je mnogo puta bila u središnjici njujorške
Gradske knjžnice na Petoj aveniji, Sušan Chandler se
nije sjećala da je ikada bila u prostoriji s kupolom
u kojoj se odvijao prijam — prostor je bio predivan.
Visoki kameni zidovi i murali u naravnoj veličini
stvarali su dojam kao da se vratila u prošlost, u
neko prošlo stoljeće.
Usprkos otmjenom ambijentu, kao i činjenici da je
doista uživala u društvu Alexa Wrighta, sat poslije
Sušan je shvatila da je rastresena i da se ne može
opustiti. Umjesto da uživam u divnoj večeri, pomisli,
ja razmišljam o jednom veoma nesigurnom čovjeku,
vlasniku porno-trgovine koji bi mogao prepoznati
ubojicu Regine Clausen, Hil-de Johnson, Tiffanv Smith
i Abdula Parkija, čovjeka koji je pokušao ubiti
Carolvn Wells.
Četiri imena dodana su popisu prošlog tjedna.
Ima li ih još?
Hoće li ih biti još?
Zbog čega je toliko sigurna da će odgovor biti »da«?
Možda sam trebala ostati kod javnog tužitelja,
pomisli otpivši gutljaj vina, slušajući s pola uha
Gordona Mayberryja, starijeg gospodina koji joj je
pokušao objasniti koliko je Zaklada obitelji Wright
velikodušna prema Gradskoj knjižnici New Yorka.
Čim su stigli, Alex ju je napadno predstavio, po
njezinom mišljenju, ključnim ljudima. Nije bila
sigurna zabavlja li je to ili joj laska, budući da je
na taj način jasno dao do znanja da mu je te večeri
ona pratilja.
Dee, njezin otac i Binky stigli su malo poslije nje i
Alexa. Dee, predivna, u uskoj bijeloj haljini, toplo
ju je zagrlila. — Susie, čula si da selim natrag? Bit
će nam zabavno. Nedostajala si mi.
Zapravo, vjerujem da je iskrena, pomisli Sušan. Zato
i nije pošteno to što pokušava izvesti s Alexom.
— Jeste li vidjeli knjigu koju smo večeras
predstavili Alexu? — zapita Gordon Mayberry.
— Ne, nisam — odvrati Sušan, prisiljavajući se
sudjelovati u razgovoru.
— Mala naklada, naravno. Svaki će je gost dobiti, ali
možete je pogledati prije večere. Pomoći će vam da
shvatite razmjere dobročinstva koje je Zaklada
obitelji Wright načinila od svog osnutka prije
šesnaest godina. — Pokazao je prema osvijetljenom
postolju pokraj ulaza u prostoriju pod kupolom. —
Ondje je.
Knjiga je bila otvorena na sredini, ali Sušan ju je
okrenula na početak. Na ovitku su se nalazile
fotografije Alexovog oca i majke, Ale-xandera i
Virginije Wright. Nisu baš veseo par, pomisli Sušan
proučavajući njihova ozbiljna lica. Brzim pogledom na
sadržaj knjige vidjela je daje na prvih nekoliko
stranica opisana povijest Obiteljske zaklade
Alexandera i Virginije Wright; ostatak knjige bio je
podijeljen na poglavlja posvećena raznim ustanovama
koje su primile pomoć: bolnice, knjižnice, sirotišta,
istraživački centri.
Prelistala ju je, a zatim, sjetivši se Jane Clausen,
otvorila poglavlje koje je govorilo o sirotištima. U
sredini poglavlja, zastala je i počela proučavati
fotografiju jednog sirotišta. Sigurno postoji
propisani način izgradnje takvih objekata, pomisli.
Kao i sličan okoliš.
— Doista dojmljivo, zar ne? Alex se stvorio uz nju.
— Prilično dojmljivo, rekla bih — kazala mu je.
— No, ako se možeš otrgnuti od ovoga, pođimo, upravo
kreću poslužiti večeru.
Usprkos ukusnoj večeri, Sušan je ponovno zaključila
da je toliko rastresena da nije ni primijetila što
jede. Zle slutnje tako su je snažno proganjale daje
gotovo osjećala njihovu fizičku prisutnost. Nat
Small, vlasnik pornotrgovine — nije mogla prestati
misliti na njega. Što ako ubojici sine da ga je Nat
možda primijetio kako stoji pred izlogom? Onda će se
sigurno riješiti i Nata, pomisli Sušan. Carolvn Wells
možda se neće oporaviti, a ako se oporavi, možda se
neće ni sjećati što joj se dogodilo. To znači da je
Nat možda jedina osoba koja bi mogla prepoznati
čovjeka koji je ubio Parkija i ostale te gurnuo
Carolvn.
Odjednom svjesna da je Alex nešto pita, uspjela se
sabrati da mu odgovori. — Ma ne, sve je u redu. I
jelo mi je doista ukusno — reče Sušan. — Samo nisam
baš gladna.
Trebala bih dobiti fotografije s Carolvninog
krstarenja u ponedjeljak, pomisli. Ali što će
pronaći? Kad se Carolvn javila u emisiju i spomenula
fotografiju, rekla je da je čovjek koji ju je pozvao
da zajedno razgledaju Alžir u pozadini slike. Što je
s Regininim krstarenjem? Možda postoje druge, jasnije
fotografije s tog putovanja na kojima je on. Trebala
sam i njih naručiti, pomisli, koreći samu sebe što se
ranije nije toga sjetila. Trebam ih nabaviti dok ne
bude kasno — dok još netko ne bude ubijen.
Knjiga je predstavljena nakon što je odneseno glavno
jelo. Ravnateljica knjižnice govorila je o
darežljivosti Zaklade obitelji Wright i o sredstvima
za nabavku i zaštitu rijetkih knjiga. Također je
govorila o »skromnosti i predanosti Alexandera
Čartera Wrighta, koji je svoj život tako nesebično
posvetio vođenju Zaklade, a izbjegava prihvatiti
priznanja.
— Vidiš kako sam dobar — Alex šapnu Sušan dignuvši se
preuzeti knjigu koju je ravnateljica upravo
predstavila.
Alex je bio dobar govornik, izražavao se lako,
kićeno, s blagom primjesom humora. Kad je ponovno
sjeo, Sušan je promrmljala: — Alexe, neće ti smetati
ako za vrijeme deserta zamijenim mjesto s Dee?
— Sušan, nešto nije u redu?
— Ne, stvarno ne. U obitelji vlada mir i tome slično.
Vidim da je Dee nesretna jer joj Gordon Mayberry
stalno visi na uhu. Možda se više zbližimo, ako je
izvučem. — Nasmijala se. — A moram i razgovarati s
tatom.
Zadovoljno Alexovo čavrljanje pratilo ju je dok je
išla za susjedni stol i zamolila Dee da zamijene
mjesta. Postoji još jedan razlog zašto sam to
učinila, priznala si je — ako ću se početi viđati s
Alexom, želim biti sigurna da Dee neće biti u istom
filmu. Želim spriječiti suparništvo i prije nego se
pojavi. Ne želim još jednom proći istu stvar kao s
Jackom.
Pričekala je da se Mayberry obrati Binky, da bi se
potom okrenula ocu. — Tata, hoću reći Charles, možda
zvuči ludo, ali trebao bi u ponedjeljak, odmah rano
ujutro, poslati još petnaest tisuća dolara onoj
fotografskoj agenciji iz Londona.
Pogledao ju je, a iznenađenje na licu zamijenila je
zabrinutost. — Naravno da hoću, dušo, ali jesi li u
kakvoj nevolji? Bez obzira na to što je, mogu ti
pomoći.
Naravno da hoću. I mogu.
Važno je samo da mi je tata, bez obzira na očitu
netrpeljivost između Binky i mene, uvijek spreman
pomoći, pomisli Sušan. To moram imati na umu. —
Uvjeravam te da nisam u nevolji, ali svejedno te
molim da to ostane među nama — rekla mu je. — Pomažem
nekome drugome.
Znam da bi Nat Small mogao biti u opasnosti, pomisli.
Možda nije jedini. Možda postoji još neka osoba koja
bi trebala primiti prsten s ugraviranom posvetom
»Meni pripadaš« na unutrašnjoj strani
Zašto joj se riječi te pjesme neprestano motaju po
glavi? — pitala se. Upravo je čula Promatraj izlazak
sunca na tropskom otoku.
Naravno! Te su riječi bile otisnute na biltenu s
Gabrielle, koji je ranije tog dana pronašla među
stvarima Regine Clausen.
U ponedjeljak ću dobiti fotografije sa Seagodive,
pomisli Sušan. Zamolit ću Neddu da ih rasprostrem po
velikom konferencijskom stolu u njezinom uredu. Znači
da bih do ponedjeljka navečer trebala pronaći
Carolyninu sliku. Ako bi u agenciji do utorka popodne
mogli izraditi fotografije s Gabrielle, imat ću ih u
srijedu. Pregledavat ću ih koliko god bude potrebno
pa makar morala ostati budna cijelu noć.
Binky se konačno uspjela riješiti Gordona Mayberryja.
— 0 čemu vas dvoje razgovarate? — pitala je
svraćajući svoju pozornost na Sušan i Charlesa.
Sušan je primijetila da joj je otac zavjerenički
namignuo dok je odgovarao: — Sušan mije upravo rekla
daje zanima skupljanje umjetnina, draga.
92
Pamela Hastings došla je u bolnicu Lenox Hill u
nedjelju u podne i probivši se kroz sada već poznate
hodnike stigla u čekaonicu odjela za intenzivnu
njegu. Prema očekivanju, Justin Wells, raščupan,
neobrijan i nenaspavan, već je bio ondje.
— Prošle noći nisi otišao kući — rekla je
predbacujući mu. Pogledao ju je zakrvavljenim očima.
— Nisam mogao. Rekli
su mi da joj se stanje malo stabiliziralo, ali
još.uvijek se bojim dulje je ostaviti samu. Ali ne
ulazim u njezinu sobu. Svi se ovdje slažu da se u
petak Carolvn počela buditi iz kome, a onda se
vjerojatno sjetila što joj se dogodilo pa je zbog
panike i straha ponovno pala u komu. Međutim,
dovoljno je dugo bila pri svijesti da kaže: »Ne...
molim te... ne! Justi-ne!«.
— Znaš da to ne mora značiti »Justine, molim te,
nemoj me gurnuti pod auto« — rekla je sjednuvši kraj
njega.
— Reci to policiji. I liječnicima, i sestrama ovdje.
Kunem ti se, pokušam li se približiti Carolvn, svi se
drže kao da očekuju da ću isključiti aparate.
Pam je primijetila kako uzrujano krši ruke. Na rubu
je živčanog sloma, pomisli. — Jesi li prošle večeri
barem otišao na večeru s doktorom Richardsom? —
pitala je.
— Da, otišli smo u kavanu.
— Kako je to ispalo?
— Pomoglo je. Naravno, sada shvaćam da sam prije
dvije godine trebao ostati kod njega. Znaš onu staru
pjesmicu, Pam?
— Koju?
— »Zbog čavla je izgubljena potkova, zbog potkove je
izgubljen konj, zbog konja je izgubljen jahač«, ili
tako nekako.
— Justine, to nema veze ni s čim.
— 0 da; ima. Da sam sredio svoju glavu, ne bih tako
oštro postupio kad sam čuo da se Carolvn javila u
radioemisiju zbog tog čovjeka kojega je upoznala na
putovanju. Da je nisam uznemirio svojim pozivom,
možda bi otišla na sastanak s doktoricom Chandler.
Znači da bi pred stanom ušla u taksi i ne bi pješice
išla na poštu.
— Justine, prestani! Izludjet ćeš se razmišljajući
»što bi bilo«. Uhvatila gaje za ruku. — Justine, ti
nisi uzrokovao ovu strahotu i prestani sam sebe
kriviti.
— Točno to mi je rekao doktor Richards,
»Prestanite!«. Oči su mu se napunile suzama, a iz
grla se začuo jecaj.
Pamela ga je zagrlila i blago počela gladiti po
leđima. — Moraš otići odavde. Ostanemo li ovdje tako,
ljudi će početi pričati o nama — rekla mu je nježno.
— Nemoj mi reći da će se i George okomiti na mene.
Kad se vraća?
— Večeras. A sada idi kući. Baci se u krevet,
odspavaj najmanje pet sati, onda se otuširaj, obrij i
obuci čistu odjeću pa se vrati. Kad Carolvn dođe k
sebi, trebat će te, a ako te vidi ovakvoga kakav si
sada, predbilježit će se za novo krstarenje.
Pamela je zadržala dah moleći se da nije otišla
predaleko, ali konačno je bila nagrađena blagim
osmijehom. — Najbolja prijateljice, divna si — rekao
je Justin.
Pošla je s njim do dizala. Usput gaje nagovorila da
pogledaju Carolvn. Policajac je za njima ušao u sobu.
Justin je uhvatio ženinu ruku, poljubio dlan i
sklopio njezine prste oko mjesta gdje ju je poljubio.
Ništa nije rekao.
Kad su se vrata dizala zatvorila za njim, Pamela je
pošla natrag prema čekaonici, ali zaustavila ju je
dežurna sestra. — Opet je progovorila, prije nekoliko
trenutaka, baš kad ste otišli.
— Što je rekla? — Pamela je pitala, gotovo se bojeći
odgovora.
— Opet isto. Rekla je: »Win, oh, Win«.
— Učinite mi uslugu i nemojte to reći njezinom
suprugu.
— Neću. Ako me pita nešto, reći ću samo da je
pokušala govoriti i da je to dobar znak.
Pamela je prošla kraj čekaonice i otišla do
telefonske govornice. Prije nego što je otišla u
bolnicu, nazvala ju je Sušan Chandler i objasnila joj
da pokušava na popisu putnika sa Seagodive pronaći
ime Win. — Recite im neka pozorno slušaju ako Carolvn
opet pokuša reći to ime — rekla je. — Možda će reći
još nešto. Win bi mogao biti nadimak ili skraćeni
oblik nekog imena poput Winstona ili Winthropa.
Sušan nije bila kod kuće pa joj je Pamela ostavila
poruku na telefonskoj sekretarici. — Carolvn je opet
pokušavala govoriti. Ali samo je rekla uobičajeno
»Win, oh, Win«.
93
Nedjeljom ujutro Regina i ja često smo išle na misu u
Crkvu sv. Tho-masa, a potom na obilnu užinu, Jane
Clausen je kazala Sušan. — Ondje je predivna glazba.
Gotovo godinu dana nakon što sam je izgubila, nisam
se mogla prisiliti otići tamo.
— Upravo sam došla s mise u deset i petnaest u sv.
Patricku — rekla joj je Sušan. — I tamo je glazba
prekrasna.
Došla je pješice iz crkve u bolnicu. Opet je bio
predivan jesenji dan i uhvatila se kako razmišlja što
je Tiffanv radila prošle nedjelje. Je li predosjećala
da će joj to biti posljednja nedjelja, da će njezin
život završiti za samo nekoliko dana? Naravno da
nije, zaključi Sušan, prekorivši se zbog tako
bolesnih misli.
Jane Clausen bila je svjesna da joj je preostalo još
malo vremena. Sušan se činilo da se u svakoj njezinoj
riječi odražava to neizbježno. Danas je sjedila u
krevetu, šalom omotanih leđa. Više nije bila blijeda,
ali Sušan je bila uvjerena da je to stoga što je
dobila vrućicu.
— Ljubazno od vas da ste opet navratili danas — rekla
je gospođa Clausen. — Nedjelje u bolnici prolaze
nekako sporo. Jučer nisam imala prilike s vama
porazgovarati nasamo, a moram to učiniti. Douglas
Lavton bio je veoma pažljiv, jako uviđavan. Već sam
vam rekla da imam osjećaj da sam ga krivo procijenila
i da su moje sumnje u njega neosnovane. S druge pak
strane, ako učinim korak o kojem sam razmišljala, a
to je da zatražim od sadašnjeg upravitelja Zaklade da
odstupi i dopustim Douglasu preuzeti njegov položaj,
dat ću mu prilične ovlasti u raspolaganju velikom
svotom novca.
Nemojte to učiniti! — pomisli Sušan.
Jane Clausen je nastavila. — Jasno mi je da sam sada
naročito osjetljiva na sve izljeve osjećaja, pažnje i
zabrinutosti, kako god to nazvali.
Zastala je, uzela čašu vode koja je stajala uz
krevet, popila nekoliko gutljaja pa nastavila. — Zato
bih vas molila da podrobno provjerite sve o Douglasu
Lavtonu prije nego poduzmem ovaj odlučujući korak.
Znam da vas opterećujem, i da se poznajemo tek tjedan
dana. Ipak, u to kratko vrijeme prihvatila sam vas
kao iskrenog prijatelja. Takvi ste po naravi, znate.
Vjerojatno ste zato tako dobri i uspješni u svom
poslu.
— Molim vas, rado ću učiniti sve što mogu. I hvala
vam na lijepim riječima. — Sušan je znala da nije
pravi trenutak da prizna Jane Clausen kako je već
dala provjeriti Lavtona i da je prema prvim dobivenim
podacima zaključila da je to više nego poželjno.
Oprezno je birala riječi. — Mislim da je uvijek mudro
biti oprezan prije donošenja važnih odluka, gospođo
Clausen. Obećajem da ću se pobrinuti za to.
— Hvala vam. Sad mi je lakše.
Sušan se činilo da oči Jane Clausen svakim danom
postaju veće. Danas je u njima primijetila poseban
žar iako je na izgled djelovala mirno. Prije samo
nekoliko dana te su oči bile tužne, pomisli Sušan, a
sada su se promijenile, kao da je prihvatila ono što
zna da se približava. Sušan je pričekala trenutak
kako bi pronašla najprikladniji način da joj objasni
svoj sljedeći zahtjev, ali je zaključila da bi bilo
najbolje objašnjenja ostaviti za poslije. — Gospođo
Clausen, imam sa sobom polaroid. Neće vam smetati ako
načinim nekoliko snimaka crteža sirotišta?
Jane Clausen je čvršće omotala šal oko svojih ramena.
Prije nego što je odgovorila, namjestila je šal kako
joj odgovara. — Imate neki razlog za to, Sušan. 0
čemu se radi?
— Dopuštate da vam sutra odgovorim?
— Radije bih ga sada čula, naravno, ali mogu
pričekati... a lijepo je znati da se mogu veseliti
još jednom posjetu. Ali Sušan, prije nego odete,
recite mi jeste li što čuli o onoj mladoj ženi koja
se u ponedjeljak ujutro javila u vašu emisiju, onoj
koja je rekla da ima tirkizni prsten sličan onome
kakvog je imala Regina?
Sušan je oprezno odgovorila. — Mislite, Karen? I da,
i ne. Njezino pravo ime je Carolvn Wells. Nekoliko
sati nakon tog poziva,
doživjela je tešku nesreću pa još nisam uspjela s
njom razgovarati jer je u komi.
— Strašno.
— Neprestano zove nekoga tko se zove Win. Mislim da
bi to moglo biti ime muškarca kojega je upoznala na
brodu, ali za to nemam dokaza. Gospođo Clausen, je li
vas Regina koji put nazvala s Gabrielle?
— Nekoliko puta.
— Je li spominjala nekoga po imenu Win?
— Ne, nije spominjala ni jednog putnika po imenu.
Sušan je primijetila umor u glasu gospođe Clausen. —
Slikat ću ovo pa idem — rekla je. — Bit ću vani za
nekoliko minuta. Vidim da vam je potreban odmor.
Jane Clausen je zaklopila oči. — Strašno mi se spava
od lijekova.
Crtež je stajao na stoliću nasuprot kreveta. Uz pomoć
bljeskalice, Sušan je snimila četiri fotografije
promatrajući kako se slika pojavljuje na papiru.
Zadovoljna što ima dovoljno materijala, stavila je
polaroid natrag u torbu i tiho krenula prema vratima.
— Do viđenja, Sušan — rekla je Jane Clausen umornim
glasom. — Znate, upravo ste me podsjetili na nešto
veoma zgodno. Na prvom plesu jedan od mojih pratilaca
bio je zgodan mladić koji se zvao Owen. Godinama
nisam mislila na njega, a u posljednje vrijeme često
ga se sjetim. Naravno, bilo je to davno.
Owen, pomisli Sušan. 0, Bože, to Carolvn govori. Ne
»Oh, Win«, već 0wen.
Sjetila se da je na listi putnika Seagodive bio neki
0wen Adams. On je bio prvi muškarac za kojega je
ustanovila da putuje bez žene.
Dvadeset minuta poslije, Sušan je uletjela u svoj
stan, potrčala do stola i zgrabila popis putnika s
Gabrielle. Budi tu, pomisli, budi tu.
0wena Adamsa nije bilo na popisu, to je gotovo odmah
utvrdila, ali shvativši da je muškarac kojega je
tražila mogao putovati pod drugim imenom, nastavila
je pretraživati listu.
Već je bila skoro pri kraju kad ga je pronašla. Jedan
od malobrojnih putnika na popisu koji je imao srednje
ime bio je Henry 0wen Young. Tu mora postojati neka
veza, pomisli.
94
Alex Wright nazvao je Sušan kući u deset, jedanaest i
dvanaest, a konačno ju je dobio u jedan. — Pokušavao
sam te ranije dobiti, ali nisi bila kod kuće.
— Mogao si ostaviti poruku.
— Ne volim razgovarati sa strojevima. Samo sam želio
znati smijem li te pozvati na ručak.
— Hvala ti, ali ne bih stigla — reče mu Sušan. — Išla
sam u bolnicu, posjetiti prijateljicu. To me
podsjetilo, Alexe, postoji li u Srednjoj Americi
nešto kao tipizirano sirotište?
— Tipizirano? Nisam siguran razumijem li na što
misliš, ali čini mi se da ne postoji. Ako pak misliš
na njihov izgled, onda, kao kod škola, ili bolnica,
postoji neka sličnost među takvim ustanovama. Zašto?
— Zato jer imam neke fotografije koje ti moram
pokazati. Kada odlaziš sutra?
— Rano, bojim se. Zato sam se danas htio naći s
tobom. A može večera?
— Zao mi je. Imam neke obveze.
— U redu, zbog tebe ću se žrtvovati i doći u grad.
Hoćeš li neko vrijeme biti kod kuće?
— Cijelo popodne.
— Stižem.
Znam da sam u pravu, pomisli Sušan spustivši
slušalicu. Te dvije zgrade nisu samo slične — iste
su. Ali ovako ću biti potpuno sigurna. Na njezinom
stolu ležala je knjiga o Zakladi obitelji Wright, ot-
vorena na stranici na kojoj se govorilo o sirotištu u
Gvatemali, koje joj je zapelo za oko. Dio po dio,
izgleda potpuno isto kao crtež koji je Jane Clausen
imala u svojoj bolničkoj sobi. Ali to je crtež, ne
fotografija, podsjeti se. Možda će Alex primijetiti
neke razlike koje su meni pro-makle.
Proučivši fotografije, Alex je uočio nešto što ona
nije zapazila, međutim, po tome se zgrade nisu
razlikovale, naprotiv, to je samo potvrdilo činjenicu
da se radi o istoj zgradi. Na crtežu, vlasništvu
gospođe Clau-
sen, iznad ulaznih vrata sirotišta, slikar je
naslikao malu životinju. — Pogledaj ovo — reče Alex.
— To je antilopa. Sada pogledaj fotografiju u knjizi.
I ovdje je. Antilopa je uzeta iz našeg obiteljskog
grba. Nalazi se nad vratima svih zgrada čiju smo
izgradnju pomogli.
Sjedili su jedno kraj drugoga za stolom u Susaninoj
radnoj sobi.
— Onda zacijelo ploča s imenom Regine Clausen ne bi
bila postavljena ispred tvoje zgrade — zaključi
Sušan.
— Crtež ploče očito je lažan, Sušan. Slutim da je
netko ukrao novac koji je trebao biti upotrijebljen
za obnovu ove zgrade.
— Moram biti sigurna. — Sušan pomisli na Jane
Clausen, na njezinu tugu i razočarenje kad sazna da
ju je Douglas Lavton varao.
— Sušan, doista djeluješ uzrujano — reče Alex.
— I jesam, ali ne zbog sebe. — Pokušala se
nasmiješiti. — Jesi li za šalicu kave? Ne znam za
tebe, ali meni je potrebna.
— Može, hvala. Zapravo, hoću vidjeti kakva ti je
kava. To bi moglo biti veoma važno.
Sušan je zaklopila knjigu o Zakladi obitelji Wright.
— Sutra ću gospođi Clausen pokazati ovu sliku. Mora
to saznati čim prije. — Bacila je pogled na stol,
iznenada zaključivši da Alexu sigurno djeluje veoma
neuredno.
— Obično nije ovakav nered — ispričala se. — Radim na
nekoliko projekata pa su se papiri nagomilali.
Alex je uzeo brošuru u kojoj se nalazio popis putnika
sa Sea-godive i otvorio je. — Bila si na tom
krstarenju?
— Ne. Nisam nikada bila na krstarenju. — Sušan se
nadala da Alex više neće postavljati nikakva pitanja
o tome. Nije željela nikome govoriti što radi, čak ni
njemu.
— Ni ja — rekao je spuštajući brošuru natrag na stol.
— Dobijem morsku bolest.
Dok su pili kavu, rekao joj je da gaje nazvala Binky
i pozvala na užinu. — Pitao sam je dolaziš li ti, a
kad je rekla da ne dolaziš, odbio sam.
— Bojim se da me Binky baš ne voli — reče Sušan. —
Zapravo je ne mogu kriviti. Tatu sam doslovce klečeći
molila da je ne oženi.
— Na kojem koljenu? — upita Alex.
— Molim? — Sušan ga je zabezeknuto pogledala, dok
nije primijetila njegov veseli pogled.
— Pitam zato jer sam i ja na koljenima molio oca neka
ne oženi Gerie. Na kraju nije bilo koristi od toga, a
Binky te ne podnosi zbog istog razloga zbog kojeg me
Gerie mrzila iz dna duše.
Ustao je. — Moram ići. I moj stol je neuredan, moram
ga spremiti. — Na vratima se okrenuo prema njoj. —
Sušan, odlazim na tjedan ili deset dana — reče. —
Radi za to vrijeme koliko hoćeš, ali nakon toga nemoj
uzimati previše posla.
Telefon je zazvonio u trenutku kad je za njim
zatvorila vrata. Zvala je Dee da se pozdravi. — Sutra
odlazim u Costa Ricu. Ondje ću se ukrcati na brod —
reče. — Plovit ću do Callaa. Prošle večeri je bilo
dobro?
— Divno.
— Zvala sam Alexa da mu se zahvalim, ali bio je vani.
Sušan je naslutila pitanje u sestrinu glasu, ali nije
joj namjeravala objašnjavati da je Alex bio kod nje i
koji su razlozi njegova posjeta. — Možda ga poslije
uloviš. Dobro se provedi, Dee.
Spustila je slušalicu, bolno svjesna činjenice da
zasad još ne može uživati u Alexovu društvu zbog
bojazni da bi se još uvijek nešto moglo roditi između
njega i Dee, naročito ako Dee nastavi oblijetati oko
njega. A Sušan nije imala namjere proživjeti istu
patnju da zbog sestre izgubi još jednog muškarca.
95
Don Richards cijeli je dan bio uznemiren. U nedjelju
rano ujutro trčao je Central parkom. Nakon toga se
vratio kući, ispekao omlet sa sirom, sjetivši se kako
je za vrijeme braka nedjeljom uvijek on kuhao, ali
izgubio je tu naviku i gotovo se više nije ni trudio
da si sam nešto pripremi. Dok je jeo, čitao je Times,
ali je, nakon što je natočio drugu šalicu kave,
shvatio da se ne može usredotočiti pa je odložio
novine i pošao do prozora.
Bilo je jedanaest sati. Gledajući kroz prozor s kojeg
se pružao pogled na park, vidio je da je svježi,
sunčani dan izmamio napolje mnoštvo Njujorčana. Dolje
je uočio desetak džogera. Luđaci na
skeitovima zujali su među šetačima. Bilo je mnogo
parova i obitelji. Ri-chards je promatrao kako se
jedna starija žena smjestila na klupu okrenuvši se
tako da joj je sunce udaralo ravno u lice.
Maknuo se s prozora i pošao u spavaću sobu. Morao se
spakirati za sutrašnje putovanje i to ga je
uzrujavalo. Ali uskoro će biti gotovo. Još tjedan
dana predstavljanja knjige pa uzima jednotjedni od-
mor. Iz putničke agencije faksirali su popis brodova
na kojima u prvoj klasi ima još mjesta, a koji bi se
uklopili u njegov raspored.
Vratio se za pisaći stol da pogleda.
Do dva je stigao u Tuxedo Park. Kad se njegova majka
vratila kući iz kluba gdje je bila na ručku s
prijateljicama, našla ga je kako sjedi na stubama. —
Done, dušo, zašto mi nisi javio da dolaziš? — pitala
je glumeći ljutnju.
— Već sam sjedio u autu, a još uvijek nisam znao da
ću doći. Izvrsno izgledaš, majko.
— I ti. Sviđa mi se tvoj pulover. Izgledaš mlađe u
njemu. — Vidjela je kovčeg kraj njega. — Useljavaš
se, zlato?
Nasmijao se. — Ne, samo sam te htio moliti da to
spremiš negdje na tavan.
Tu su sve one Kathvne slike, pomisli ona. — Na tavanu
ima dosta mjesta za jedan kovčeg, i za štošta slično
— rekla je Elizabeth Richards.
— Nećeš me pitati što je unutra?
— Da hoćeš, rekao bi mi. Pretpostavljam daje nešto
što ima veze s Kathy.
— Majko, maknuo sam iz stana sve stvari koje imaju
veze s Kathy. Zaprepaštena si?
— Done, vjerujem da su ti te uspomene do sada bile
potrebne. Osjećam da sada želiš nastaviti drukčije
živjeti, a znaš da Kathy ne može biti dio toga.
Većina ljudi kad navrši četrdesetu, trijezno raz-
mišlja i o prošlosti i o budućnosti. Usput, znam da
imaš ključ od kuće. Zašto nisi ušao?
— Vidio sam da nema tvog auta i odjednom sam shvatio
da ne želim ući u praznu kuću. — Ustao je i protegnuo
se. — Popit ću čaj s tobom pa idem. Večeras imam
sastanak. Drugi u tjedan dana s istom osobom. Što
kažeš na to?
Točno u sedam, nazvao je Sušan iz predvorja njezine
zgrade. — Izgleda da mi je postala navika ispričavati
se što kasnim — rekla mu je pustivši ga u stan. — Moj
producent cijeli tjedan viče na mene jer dolazim kad
emisija već mora krenuti. Nekoliko puta ovoga tjedna
jedva sam stigla na posao prije pacijenta, a znaš
isto tako dobro kao i ja da ne smiješ dopustiti da te
pacijent koji dolazi na terapiju čeka. A večeras, no
dobro, bit ću posve iskrena, prije nekoliko sati
sklopila sam oči samo na nekoliko minuta i maloprije
sam se probudila. Zaspala sam kao top.
— Znači da ti je san bio potreban — rekao je.
— Dat ću ti čašu vina ako mi daš petnaest minuta da
se spremim — predloži Sušan.
— Dogovoreno.
Primijetila je da bez ustručavanja proučava stan. —
Imaš zgodnih stvari, doktorice Chandler — kazao je. —
Jedna moja pacijentica trgovac je nekretninama. Kaže
da čim uđe u nečiji stan osjeti treperenje koje joj
kaže kakvi ljudi u njemu žive.
— Vjerujem — reče Sušan. — Ne znam kakvo treperenje
odašilja ovaj prostor, ali ja se ugodno osjećam u
njemu. Daj da ti natočim tu čašu vina pa pogledaj
stan dok se ja presvučem.
Don je pošao za njom u kuhinju. — Molim te, nemoj se
previše dotjerivati. Ni ja nisam svečano odjeven.
Popodne sam navratio do svoje majke i rekla mi je da
dobro izgledam u puloveru pa sam samo preko njega
obukao sako.
Ima nečega čudnoga u vezi s Donom Richardsom, pomisli
Sušan popravljajući ovratnik šivane plave bluze i
dohvativši sako s uzorkom riblje kosti. Ne znam što
je to, ali ima nečega što nikako ne mogu dokučiti.
Stupila je iz spavaće sobe u predsoblje i baš je
htjela reći »Gotova sam«, kad je ugledala kako Donald
Richards stoji za stolom u njezinoj radnoj sobi i
pročava brodske popise putnika.
Očito ju je čuo jer je dignuo pogled. — Imaš neki
poseban razlog da to skupljaš, Sušan? — pitao je
smireno.
Nije odmah odgovorila i on ih je odložio.
— Oprosti što sam zloupotrijebio tvoje dopuštenje da
pogledam stan. Ovo je prekrasan pisaći stol iz
devetnaestog stoljeća pa sam ga htio bolje pogledati.
Popisi putnika nisu mi se činili povjerljivi.
— Rekao si da si često putovao na Gabrielli, zar ne?
— pitala je Sušan. Nije joj bilo drago što je kopao
po papirima na njezinom stolu, ali odlučila je
prijeći preko toga.
— Jesam, mnogo puta. To je predivan brod. — Prišao
joj je. — Jako si lijepa, a ja sam jako gladan.
Idemo.
Jeli su u jednom ugodnom ribljem restoranu u Thompson
Streetu. — Vlasnik je otac jednoga mojeg pacijenta —
objasnio joj je. — Kod njega imam popust.
— Bez obzira na popust, ovo vrijedi koliko košta —
rekla mu je Sušan poslije, kad je konobar odnio
njihove tanjure. — Škarpina je bila izvrsna.
— Kao i losos. — Zastao je i popio gutljaj vina. —
Sušan, moram te nešto pitati. I jučer i danas popodne
bio sam u bolnici s Justi-nom Wellsom. Rekao mi je da
se i s tobom sastao.
— Točno.
— To je sve što mi imaš reći o tome?
— Mislim da je to sve što bih ti trebala reći, uz to
što sam posve sigurna da to što se dogodilo njegovoj
ženi nije bio nesretan slučaj i da je on u tome
nevin.
— Znam da mu je laknulo kad je to čuo jer mu je u
ovom trenutku potpora osobito potrebna.
— To mi je drago. Čini se dobar.
— I meni, ali kao što sam ti neku večer rekao, nadam
se da će ponovno krenuti k meni na terapiju, ili k
nekom drugom psihijatru, kad njegova žena više ne
bude u životnoj opasnosti. Uzgred budi rečeno, rekli
su mi u bolnici da joj se stanje popravlja. Međutim,
trenutačno, Justin je toliko opterećen osjećajem
krivnje da mu teško netko može pomoći. Znaš kako to
ide s osjećajem krivnje. Utuvio sije u glavu kako ne
bi završila pod kotačima tog auta da je nije
uznemirio telefonom, jer da nije bilo toga, otišla bi
na sastanak s tobom i uzela taksi, a ne bi išla
pješice na poštu.
Richards je slegnuo ramenima. — Naravno, ja više ne
bih radio kad ljude ne bi proganjao osjećaj krivnje.
Ali mogu ih shvatiti. Ah, evo kave.
Konobar je stavio šalice pred njih.
Sušan je otpila gutljaj pa otvoreno pitala. —
Proganja li tebe osjećaj krivnje?
— Proganjao me je. Mislim da sam to konačno
prevladao. Ali neku večer si izjavila nešto što me
pogodilo. Rekla si da si nakon rastave tvojih
roditelja imala osjećaj da je svatko od vas završio u
drugom čamcu za spašavanje. Što si time mislila reći?
— Hej, nemoj mene analizirati — usprotivi se Sušan.
— Pitam to kao prijatelj.
— U tom ću ti slučaju odgovoriti. To je uobičajena
stvar kod rastave; podvojena odanost. Majka je bila
slomljena, a otac je okolo govorio da nikada nije bio
sretniji. S pravom sam se pitala jesam li sve te
godine živjela u zabludi jer sam bila uvjerena da smo
bili veoma sretna obitelj.
— A što je s tvojom sestrom? Jeste li bliske? Ne
moraš mi odgovoriti. Trebala bi vidjeti izraz svog
lica.
Sušan je spontano progovorila: — Prije sedam godina
trebala sam se zaručiti, a onda se uplela Dee. Pogodi
koja je dobila momka i postala nevjesta?
— Tvoja sestra.
— Točno. Poslije je Jack poginuo na skijanju, a sada
se ona pokušava ubaciti nekome s kim se sastajem.
Zgodno, je li?
— Još uvijek voliš Jacka.
— Mislim da čovjek ne može prestati voljeti nekoga do
koga mu je bilo toliko stalo. Također mislim da
čovjek ne bi smio pokušati izbrisati ni jedan dio
svoje prošlosti, kad je to ionako nemoguće. Za ra-
zliku od toga, to neprestano ponavljam majci, treba
pobijediti bol i nastaviti normalno živjeti.
— Ti si tako učinila?
— Mislim da jesam.
— Zanima te taj novi momak?
— Rano je reći. Možemo li sada, molim te, razgovarati
o vremenu, ili još bolje, možeš li mi reći zašto su
te toliko zanimali popisi putnika?
Iz očiju Dona Richardsa nestalo je razumijevanja. —
Ako mi kažeš zašto si provjeravala neka imena, i
zašto si dva zaokružila, Owe-na Adamsa i Henrvja
Owena Younga.
— Owen mi je najdraže ime — reče Sušan. — Kasno je,
Done. Odlaziš rano ujutro, a mene čeka naporan dan.
Sjetila se da u osam mora nazvati Chrisa Ryana, a da
bi popodne trebao stići paket fotografija iz Londona.
— Zapravo, trebam biti ondje najkasnije do devet.
96
Ponedjeljkom ujutro Chris Ryan volio je rano dolaziti
na posao. Nedjelje su bile predodređene za obitelj, a
obično bi najmanje dvoje, od njegovo šestoro djece, s
obiteljima došlo njemu i ženi u posjet i ostali bi na
ručku.
I on i žena, uživali su što im unuci rado dolaze, ali
ponekad se Chris, nakon što su se navečer od umora
srušili u krevet, s veseljem podsjetio da se ljudi
koje će sutra ispitivati neće svađati čiji je red da
se vozi na velikom biciklu, ili tko je prvi počeo
govoriti prostote.
Jučer je zajednička nedjelja bila naročito naporna pa
je Chris otključavao uredska vrata u osam i dvadeset.
Preslušao je poruke od kojih su neke odmah zaokupile
njegovu pozornost. Prvu, s nekim zanimljivim podacima
o Douglasu Lavtonu, primio je od svog izvora u
Atlantic Citvju još u subotu. Druga, od Sušan
Chandler, stigla je jutros. Rekla je samo: — Chrise,
Sušan je, odmah me nazovi.
Javila se nakon prvog zvona. — Chrise, imam nešto pa
te molim da mi provjeriš dvoje ljudi. Jedan je bio
putnik na Gabrielli prije tri godine, a drugi je
prije dvije godine putovao drugim brodom, Sea-godiva.
Stvar je u tome što mislim da se uopće ne radi o
dvije osobe. Mislim da se radi o istom čovjeku, a ako
imam pravo, govorimo o serijskom ubojici.
Chris je u gornjem džepu potražio olovku i uzeo list
papira. — Reci mi imena i datume. — Kad ih je čuo,
obrazložio je: — Oba sredinom listopada. Onda daju
popust na krstarenja?
— Razmišljala sam o tim datumima. Ako je sredina
listopada dio neke sheme, onda bi upravo sada neka
žena mogla biti u velikoj opasnosti.
— Pokušat ću s Quanticom. Moji kolege iz FBI-ja mogu
to brzo ispitati. Oh, Sušan, izgleda da bi tvoj
prijatelj Doug Lavton mo-
gao biti u velikoj nevolji. Prošli tjedan je prilično
izgubio za kartaškim stolom u Atlantic Citvju.
— Znaš da nije moj prijatelj, a što misliš pod
»prilično«?
— Recimo, četiristo tisuća dolara. Nadam se da ima
bogatu tetu.
— Problem je u tome što on misli da ima. —
Zaprepastila ju je svota od četiristo tisuća dolara.
Čovjek koji je u stanju toliko izgubiti na kartama,
doista je u velikom škripcu. A mogao bi biti i
zdvojan pa stoga krajnje opasan. — Hvala ti, Chrise —
reče Sušan. — Čujemo se.
Poklopila je slušalicu i pogledala na sat. Prije
odlaska na radiopostaju ima vremena za kratak posjet
gospođi Clausen.
Mora odmah saznati sve o Lavtonu, pomisli Sušan. Ako
ima toliko kockarskih dugova, morat će ih odmah
podmiriti, a novac će pronaći u Zakladi obitelji
Clausen.
97
Jane Clausen je znala da postoje neke ozbiljne
poteškoće, čim ju je Sušan nazvala i tražila da je
tako rano posjeti. Također je primijetila napetost u
glasu Douglasa Lavtona kad ju je malo poslije toga
nazvao i rekao da prije odlaska u zrakoplovnu luku
mora svratiti do nje. Rekao je da mora potpisati još
jedan zahtjev vezan za sirotište.
— Morat ćeš pričekati najmanje do devet sati — rekla
mu je odlučno.
— Gospođo Clausen, bojim se da bih u tom slučaju
mogao zakasniti na zrakoplov.
— A ja se bojim da si trebao ranije misliti na to,
Douglase. Sušan Chandler mi dolazi za nekoliko
minuta. — Malo je zastala pa hladno dodala. — Sušan
je jučer navratila i načinila nekoliko snimaka crteža
sirotišta. Nije mi htjela reći zašto joj to treba,
ali imam osjećaj da sada želi sa mnom razgovarati o
tome. Nadam se da nema ništa sporno oko te zgrade,
Douglase.
— Naravno da nema, gospođo Clausen. Možda potpis može
i pričekati.
— Dobro Douglase, mogu te primiti u devet i da znaš
da te očekujem.
— Da, da, hvala, gospođo Clausen.
Kad je Sušan stigla, Jane Clausen joj je rekla: —
Neka vas ne brine kako ću se ponašati nakon onog što
ćete mi reći, Sušan. Počela sam vjerovati da me
Douglas Lavton vara ili da me pokušava prevariti. Ali
rado bih vidjela neki dokaz.
Nakon što je Sušan otvorila knjigu o Wrightovoj
obiteljskoj zakladi, Jane Clausen je nazvala Huberta
Marcha, koji je još uvijek bio kod kuće. — Huberte,
otiđi u ured, nazovi svoje referente i pobrini se da
se Douglasu Lavtonu onemogući pristup našim bankovnim
računima kao i prodaja naše imovine. Učini to odmah!
Odložila je telefon i počela proučavati fotografiju
sirotišta u knjizi koju je držala na krilu. — Sve je
isto osim natpisa na ploči — primijetila je.
— Žao mi je — reče Sušan tiho.
— Ne treba vam biti. Čak i kad je Lavton bio veoma
pažljiv, nisam se mogla oteti dojmu da nešto nije u
redu.
Zaklopila je knjigu i pogledala ovitak, a potom se
počela smi-juljiti. — Mora da se Gerie okreće u grobu
— rekla je. — Htjela je da zaklada nosi njezino i
Alexanderovo ime. Pravo joj je ime bilo Virginia
Marie ili skraćeno Gerie, kao što su je svi zvali.
Glupa žena, zaboravila je da se Alexanderova prva
žena također zvala Virginia. A vidim da ih je mladi
Alex naveo da na sve napisane tekstove u vezi s
Wrightovom zakladom stave sliku njegove majke.
— Dobro za njega! — reče Sušan. Zajedno su se
nasmijale.
98
Douglas Lavton sada je znao kako se osjeća životinja
uhvaćena u zamku. Nazvao je Jane Clausen iz govornice
hotela nedaleko od bolnice, pretpostavljajući da će
moći ravno k njoj i da će dobiti potreban potpis.
Budalo, reče sam sebi. Podcijenio si je. Možda umire,
ali još uvijek je bistra. Sad će nazvati Huberta i
reći mu da stupi u vezu s ban-
kama. Ako se to dogodi, gotov si — ljudi s kojima
imaš posla ne žele čuti isprike.
Jednostavno mora nabaviti novac. Zadrhtao je od
pomisli što bi mu se moglo dogoditi kad kockarnici ne
bi isplatio dug. Da bar prošle noći nije imao osjećaj
da će biti sretne ruke. Namjeravao je novac koji je
podigao zahvaljujući potpisu Jane Clausen staviti na
poseban račun i ostaviti za svoj put. Umjesto toga,
otišao je u kockarnicu jer je doista osjećao da će
imati sreće. Neko vrijeme stvari su se odvijale u tom
pravcu. U jednom je trenutku imao gotovo osamsto
tisuća dolara, a zatim je izgubio sve to i povrh toga
još nekoliko stotina tisuća.
Rekli su mu da se do sutra ima vremena pojaviti s
novcem, ali znao je da bi sve moglo propasti, ako
čeka do sutra. Do onda bi Sušan Chandler, bez sumnjet
doznala mnogo toga o njemu. I sigurno bi otišla do
gospođe Clausen. Čak bi mogle pozvati policiju. Sušan
Chandler je bila problem. Ona je sve započela.
Stajao je kraj telefona, pokušavajući smisliti što
dalje. Dlanovi su mu bili mokri od znoja. Primijetio
je da ga žena iz susjedne govornice znatiželjno
promatra.
Postoji još nešto što bi moglo upaliti. Ali ovo
»moglo« nije bilo dovoljno. Mora upaliti. Koji broj
ima Hubert March kod kuće?
Uhvatio je Huberta baš kad je odlazio u ured.
Hubertovo pitanje — Douglase, što se to događa? —
umjesto pozdrava, potvrdilo je njegova nagađanja da
ga je gospođa Clausen nazvala.
— Kod gospođe Clausen sam — reče Doug. — Bojim se da
se gubi. Misli da vas je maloprije nazvala i
ispričava se zbog svega što je rekla.
Kad se Hubert March nasmijao s olakšanjem, Douglasu
Lay-tonu je laknulo. — Meni se ne treba ispričavati,
ali, dragi moj, nadam se da se tebi ispričala.
99
Jim Curlev dovezao je Alexa Wrighta u zrakoplovnu
luku Kennedv i stavio njegovu prtljagu na pokretnu
vrpcu za čekiranje. — U ovo je vrijeme velika gužva,
gospodine Alexe — rekao je uzrujano pogledavajući
policajku koja je samo čekala da naplati kaznu
vozačima koji su automobil predugo ostavili ispred
ulaza.
— A što ti, Jime, očekuješ u ponedjeljak ujutro? —
upita Alex Wright. — Vrati se u auto i nestani prije
nego me zadrže da platim kaznu. Jesi li zapamtio što
sam ti rekao?
— Naravno, gospodine Alexe. Da nazovem doktoricu
Chan-dler i kažem da joj stojim na raspolaganju.
— Točno — reče Alex, čekajući da nastavi. — I...?
— Ona će najvjerojatnije, kako ste to rekli,
gospodine, naći »opravdane razloge« da to odbije.
Reći će da ne treba auto ili tako nešto. A onda ja
moram reći: »Gospodin Alex moli vas da mi dopustite
da vam budem na usluzi«, ali pod jednim uvjetom, a
taj je da doktorica Chandler ne smije ući s pratiocem
u njegov automobil.
Alex Wright se nasmijao i potapšao svog vozača po
ramenu. — Znam da mogu računati na tebe, Jime. Bježi
sad. Policajka je izvadila notes i ide prema mojem
autu.
1OO
Za promjenu je Sušan dovršila radioemisiju i vratila
se u svoj ured iako je imala još sat i pol vremena do
prvog dogovorenog sastanka u dva. Slobodno vrijeme
bilo je luksus na koji nije navikla.
Provela ga je proučavajući dosje koji je nastao kao
posljedica prošlotjednih događanja. U njemu su se
nalazile uspomene Regine Clausen s krstarenja na
Gabrielli, slični papiri Carolvn Wells sa Sea-godive
i fotografije tirkiznog prstena koje joj je poslao
Pete Sanchez.
Međutim, proučavajući ih, nije otkrila ništa novo.
Konačno je poslušala dijelove emisija iz prošloga
tjedna: telefonski poziv Carolvn Wells od ponedjeljka
i pozive Tiffanv Smith od utorka i srijede. Pomnjivo
je slušala Carolvn, tako uzbuđenu i u strahu što se
umiješala u nešto, Tiffanv koja se u srijedu
ispričavala što je u utorak s omalovažavanjem
govorila o tirkiznom prstenu koji je dobila na
poklon. Ni sva pozornost koju je Sušan posvetila
vrpcama, nije urodila plodom — nisu joj otkrile ništa
novo.
Zamolila je Janet da ne naručuje ručak prije jedan. U
pola dva Janet je ušla noseći već uobičajenu vrećicu
s ručkom. Pjevušila je »Meni pripadaš«.
— Doktorice Chancller — rekla je ostavljajući
vrećicu s ručkom na Susaninom stolu — cijeli vikend
ova mi se pjesma mota po glavi. Ne mogu je se
otarasiti. I izluđivala me, jer se nisam mogla sje-
titi svih riječi pa sam nazvala svoju majku i ona mi
ih je rekla. Pjesma je zaista lijepa.
— Da, jeste — složila se Sušan odsutno otvarajući
papirnatu vrećicu i vadeći posudicu s juhom. Juha je
bila od lupljenog graška, kakvu je mrzila i za koju
je Janet znala da je mrzi.
Sljedeći mjesec se udaje i odlazi u Michigan,
podsjeti se Sušan. Nemoj ništa reći. I to će proći.
— Pogledaj piramide duž Nila... / Promatraj izlazak
sunca na tropskom otoku....
Iako je nitko nije molio, Janet je počela pjevati
»Meni pripadaš«
Sušan je odjednom zaboravila da se razljutila zbog
juhe. — Stani malo, Janet — rekla je.
Janet ju je zbunjeno pogledala. — Žao mi je ako vam
dosađujem svojim pjevanjem, doktorice.
— Ne, ne, uopće mi ne dosađuješ — odgovori Sušan. —
Ali dok sam te slušala nešto u vezi s tom pjesmom
palo mi je na pamet.
Sušan se sjetila brodskog biltena s Gabrielle koji je
govorio o tropskom otoku Baliju i razglednice
restorana na Baliju na kojoj je jedan stol bio
zaokružen.
S mučninom u želucu, Sušan je osjetila da dijelovi
slagalice dolaze na svoje mjesto. Da, dijelovi se
slažu, ali još nije otkrila tko ih pomiče.
»Win« — ili Owen — htio je Carolvn Wells pokazati
Alžir, pomisli. Posjeti tržnice staroga Alžira.
— Janet, možeš li otpjevati cijelu pjesmu? Odmah —
molila je Sušan.
— Ako želite, doktorice. Nisam baš neka pjevačica. Da
vidimo. Aha, evo ga. Preleti ocean u srebrnom
zrakoplovu....
Prije tri godine, Regina je nestala nakon što je bila
na Baliju, pomisli Sušan. Prije dvije godine to se
moglo dogoditi Carolvn — a možda se i dogodilo nekome
tko je odabran umjesto nje — u Alžiru. Prošle je
godine, možda, odabrao neku ženu u zrakoplovu,
umjesto na putničkom brodu. Sto je moglo biti prije
toga? — pitala se. Vratimo se
unatrag. Je li upoznao koju ženu prije četiri godine
u Egiptu? To bi se uklopilo u shemu, zaključi.
— Vidi džunglu mokru od kiše... — pjevala je Sušan.
Te bi se riječi mogle odnositi na ovogodišnju žrtvu,
pomisli Sušan. Neku novu. Neku koja nije ni svjesna
da joj predstoji smrt.
— Ali sjeti se kad ponovno dođeš kući...— Janet je
očito voljela pjevati tu pjesmu. Stišala je glas i uz
tugaljiv prizvuk završila —... Pripadaš meni«.
Sušan je nazvala Chrisa Ryana čim je Janet izašla iz
ureda. — Chrisa, možeš li mi još nešto provjeriti?
Trebala bih saznati je li u Egiptu prije četiri
godine, sredinom listopada, prijavljen nestanak neke
žene, vjerojatno turistkinje.
— To ne bi smjelo biti teško — uvjeravao ju je Ryan.
— Baš sam te htio nazvati. Sjećaš li se onih imena
koja si mi jutros rekla? Onih putnika s dva putnička
broda?
— Što je s njima? — upita Sušan.
— Ti ljudi ne postoje. Putovnice koje su koristili
lažne su. Znala sam, pomisli Sušan. Znala sam!
To popodne u pet i deset, Sušan je od Chrisa Ryana
primila hitan poziv. Prekršila je jedno od svojih
glavnih pravila i ostavila pacijenta samoga dok je
otišla na telefon. — Pun pogodak, Sušan! — reče Ryan.
— Prije četiri godine, tridesetdevetogodišnja udovica
iz Birminghama u Alaba-mi, nestala je za vrijeme
boravka u Egiptu. Bila je na krstarenju po Srednjem
istoku. Očito je propustila uobičajeni izlet na kopno
i otišla na svoju stranu. Tijelo joj nikada nije
pronađeno, a pretpostavljalo se da je, s obzirom na
ondašnju promjenljivu političku situaciju u Egiptu,
postala žrtva neke od terorističkih skupina koje su
pokušavale svrgnuti vladu.
— Prilično sam sigurna da njezina smrt s tim nema
nikakve veze, Chrise — reče Sušan.
Nakon nekoliko minuta, dok je pratila svog pacijenta
prema izlazu, stigao je veliki paket. Pošiljatelj je
bila fotografska agencija Krstarenja oceanom Ltd. iz
Londona.
— Ja ću ga otvoriti, doktorice — ponudi Janet.
— Nema potrebe — reče joj Sušan. — Samo ga ostavi.
Otvorit ću ga poslije.
Popodnevni raspored bio je popunjen i s pacijentima
neće završiti prije sedam. A onda će konačno moći
pregledati fotografije koje bi joj mogle otkriti lice
čovjeka koji je ubio Reginu Clausen i toliko drugih
ljudi.
Svrbjeli su je prsti da odmah pogleda fotografije.
Mora otkriti identitet ubojice prije nego još netko
strada.
Još jedan razlog zašto ga je trebala odmah otkriti,
bio je Sušan posebno važan. Željela je da može reći
umirućoj gospođi Jane Clausen da čovjek koji je
njezinu kćer otrgnuo od nje više nikada neće slomiti
ni jedno roditeljsko srce.
1O1
Donald Richards stigao je u ponedjeljak ujutro u
zrakoplovnu luku West Palm Beach na vrijeme, u devet.
Ondje ga je dočekao predstavnik izdavača koji ga je
odvezao u jednu knjižaru u Boca Ratonu gdje je u pola
jedanaest trebao potpisivati svoju knjigu. Kad je
stigao, bio je ugodno iznenađen vidjevši da ljudi u
redu čekaju na njega.
— Primili smo i četrdeset telefonskih narudžbi —
rekla mu je prodavačica. — Nadam se da pišete
nastavak Nestalih žena.
Još Nestalih žena? Mislim da ne, reče Richards sam
sebi, smjestivši se za stol priređen za njega, uzevši
pero i otpočevši potpisivanje knjige. Znao je što ga
još čeka tog dana, a znao je i što mora učiniti;
duboko uznemiren, jedva je čekao da pobjegne s te
stolice.
Nakon jednog sata i osamdeset potpisanih knjiga bio
je na putu za Miami gdje je imao dogovoreno još jedno
potpisivanje u dva.
— Žao mi je, samo potpisi, nikakve osobne poruke —
rekao je vlasniku knjižare. — Nešto je iskrsnulo i
moram otići točno u tri.
Nekoliko minuta iza tri opet je bio u autu.
— Sljedeća postaja Fontainebleau — rekao je vozač
vedro.
— Krivo. Sljedeća postaja zrakoplovna luka — kazao mu
je Don. — U četiri polijeće zrakoplov za New York. —
Namjeravao je biti u njemu.
1O2
Dee je stigla u Costa Ricu u ponedjeljak ujutro i iz
zračne luke otišla ravno u luku gdje je njezin brod,
Valerie, upravo pristao.
U ponedjeljak popodne nevoljko je otišla na
turistički obilazak za koji se predbilježila. Kad je
neočikovano odlučila krenuti na ovo krstarenje, to
joj se činila izvrsna zamisao. Njezin otac to je
nazvao »veliki bijeg«. Sada više nije bila sigurna u
to. Osim toga, našavši se ovdje, nije mogla odrediti
od čega je bježala.
Vratila se na Valerie, mokra od pljuska koji ih je
uhvatio u tropskoj šumi, žaleći što nije otkazala
izlet. Točno, njezina je kabina na gornoj palubi bila
predivna, čak je imala vlastitu verandu, a suputnici
su joj, odmah je zaključila, bili ugodni. Svejedno,
nije bila spokojna, čak je bila prestrašena,
osjećajući da nije pravi čas da izbiva iz New Yorka.
Sljedeća postaja krstarenja, određena za sutra, bili
su panamski otoci San Blas. Brod bi trebao pristati u
podne. Možda bi mogla ondje uhvatiti zrakoplov i
odletjeti natrag u New York, odluči. Uvijek može reći
da se nije dobro osjećala.
Do dolaska na gornju palubu, Dee je već čvrsto
odlučila da će se sutra pokušati vratiti kući. Mnogo
je toga trebalo riješiti u New Yor-ku.
Kad je izašla iz dizala i krenula prema svojoj
kabini, zaustavila ju je domaćica broda. — Upravo vam
je stigao predivan buket — rekla je. — Stavila sam ga
na komodu.
Zaboravljajući da je mokra i promrzla, Dee je
požurila u svoju sobu. Ondje je ugledala vazu u kojoj
su bila dva tuceta blijedožutih ruža. Brzo je
pogledala posjetnicu. Na njoj je pisalo, »Pogodi
tko«.
Dee je čvrsto stisnula posjetnicu u ruci. Nije morala
pogađati. Znala je tko ih je poslao.
U subotu za večerom, kad su ona i Sušan zamijenile
mjesta, Alex Wright joj je rekao: — Drago mije daje
Sušan predložila da sjed-neš kraj mene. Grozno mi je
kad vidim lijepu ženu samu. Pretpostavljam da sam
sličniji ocu nego što sam mislio. Moja je maćeha bila
lijepa kao ti, a isto tako i usamljena udovica kad ju
je otac upoznao na krstarenju. Pronašao je rješenje
za njezinu usamljenost tako što ju je oženio.
Dee se sjećala kako je kroz šalu rekao da mu se čini
malo pretjerano vjenčati se s nekim samo da se
izliječi nečija usamljenost, da bi je potom Alex
uhvatio za ruku rekavši: — Ali ipak manje pretjerano
od nekih drugih rješenja.
Ponavlja se priča s Jackom, pomisli mirišući ruže.
Nisam tada željela povrijediti Sušan, sigurno je ni
sada ne želim povrijediti. Ali mislim da još nije
toliko zagrijana za Alexa. Jedva ga poznaje. Sigurna
sam da će me shvatiti.
Dee se otuširala, oprala kosu i odjenula za večeru,
pokušavajući zamisliti kako bi bilo dobro da je,
umjesto što je otišao u Rusiju, Alex zajedno s njom
jedan od putnika na ovome brodu.
1O3
Hvala, doktorice Chandler. Vidimo se sljedeći tjedan.
U deset do sedam Sušan je svoju posljednju
pacijenticu, Anne Ketler, otpratila do vrata.
Prolazeći uz Janetin stol, Sušan je vidjela da je
paket s fotografijama otvoren i da su slike raširene
po stolu. Imaš uši, ali ne čuješ, pomisli Sušan.
Otvorila je gospođi Ketler izlazna vrata ureda i po
zvuku je shvatila da nisu bila zaključana. Janet je
doista draga osoba, pomisli, i po mnogočemu dobra
tajnica, ali je nemarna. I ide čovjeku na živce.
Dobro da sljedeći mjesec odlazi. Ne bi mi bilo drago
da joj moram dati otkaz.
— Ovdje je veoma mračno — rekla je gospođa Ketler
stu-pivši u hodnik.
Sušan je pogledala preko ženinog ramena. Samo
nekoliko svjetala osvjetljavalo je hodnik koji je bio
pun sjena. — Potpuno ste u pravu — rekla je gospođi
Ketler. — Dajte, uhvatite me pod ruku. Ot-pratit ću
vas do dizala. — Iako nije bila slaba, gospođa
Ketler, žena sedamdesetih godina, bila je plašljiva.
Došla je k Sušan prije godinu dana, nastojeći
prevladati depresiju koja ju je obuzela nakon što je
prodala kuću i otišla u starački dom.
Sušan je pričekala dok nije stiglo dizalo i
pritisnula gumb za prizemlje prije nego što se žurno
vratila niz hodnik. Časak se zaustavila kraj Neddinih
vrata i pritisla kvaku. Bila su zaključana.
Barem se ovdje stvari popravljaju, pomisli. Odustala
je od zamisli da moli Neddu da joj večeras ustupi
sobu za sastanke. Za samo četiristo slika, ili tako
nešto, koje treba pregledati, zapravo joj neće
trebati.
Sutra navečer bit će druga stvar kad će morati
pregledati tisuće fotografija s Gabrielle. Neddin
dugački, široki stol bio bi savršen da ih raširi i
razvrsta. Molit ću Chrisa Ryana da mi pomogne. On ima
izvrsnu moć zapažanja.
Možda će se taj »Owen« naći u pozadini više
fotografija, pomisli Sušan. To bi uvelike olakšalo
posao.
Ušavši u prostor za prijam stranaka, pokupila je brdo
fotografija s Janetinog stola ne primijetivši poruku
koju joj je Janet ostavila ispod telefona. Pošla je
do svojeg ureda, svjesna tišine koja je vladala u
zgradi i ubrzanog lupanja srca na pomisao da će
uskoro ugledati sliku čovjeka odgovornog za niz
ubojstava. Zbog čega sam tako uzrujana? — pitala se
prolazeći uz spremište. Vrata su bila odškrinuta, ali
imala je pune ruke pa nije stala zatvoriti ih.
Kad je fotografije stavila na stol, slučajno je
gurnula Water-fordovu vazu, poklon Alexa Wrighta,
koja je pala na pod i razbila se. Baš šteta, pomisli,
pomevši krhotine stakla i bacivši ih u koš za smeće.
To je posljedica svega ovoga što se događa, zaključi
spremajući karton Anne Ketler u najdonju ladicu
pisaćeg stola. Prošli je tjedan bio prava noćna mora.
Zaključala je ladicu i stavila ključ u džep sakoa.
Poslije ću ga metnuti na privjesak za ključeve,
odluči. Sve što sada želim to je posvetiti se ovim
fotografijama.
Kako će izgledati? — pitala se, svjesna da postoji
mala vjerojatnost da će ga prepoznati. Samo molim
Boga da slika bude dovoljno jasna da policija može od
nečega početi, pomisli.
Sat poslije još je uvijek pregledavala fotografije,
još uvijek tražeći onu na kojoj je bila Carolvn
Wells. Mora biti ovdje, pomisli Sušan. Rekli su da će
poslati sve fotografije na kojima je slikana neka
žena s kapetanom.
Imala je odrezani komadić fotografije koji je Carolvn
bacila u smeće i stalno je provjeravala odgovara li
kojoj od gomile fotografija raširenih pred njom. Ali,
bez obzira na to koliko ih je puta pregledala, nije
je uspjela naći. Te fotografije jednostavno nije
bilo.
Barem se ovdje stvari popravljaju, pomisli. Odustala
je od zamisli da moli Neddu da joj večeras ustupi
sobu za sastanke. Za samo četiristo slika, ili tako
nešto, koje treba pregledati, zapravo joj neće
trebati.
Sutra navečer bit će druga stvar kad će morati
pregledati tisuće fotografija s Gabrielle. Neddin
dugački, široki stol bio bi savršen da ih raširi i
razvrsta. Molit ću Chrisa Ryana da mi pomogne. On ima
izvrsnu moć zapažanja.
Možda će se taj »Owen« naći u pozadini više
fotografija, pomisli Sušan. To bi uvelike olakšalo
posao.
Ušavši u prostor za prijam stranaka, pokupila je brdo
fotografija s Janetinog stola ne primijetivši poruku
koju joj je Janet ostavila ispod telefona. Pošla je
do svojeg ureda, svjesna tišine koja je vladala u
zgradi i ubrzanog lupanja srca na pomisao da će
uskoro ugledati sliku čovjeka odgovornog za niz
ubojstava. Zbog čega sam tako uzrujana? — pitala se
prolazeći uz spremište. Vrata su bila odškrinuta, ali
imala je pune ruke pa nije stala zatvoriti ih.
Kad je fotografije stavila na stol, slučajno je
gurnula Water-fordovu vazu, poklon Alexa Wrighta,
koja je pala na pod i razbila se. Baš šteta, pomisli,
pomevši krhotine stakla i bacivši ih u koš za smeće.
To je posljedica svega ovoga što se događa, zaključi
spremajući karton Anne Ketler u najdonju ladicu
pisaćeg stola. Prošli je tjedan bio prava noćna mora.
Zaključala je ladicu i stavila ključ u džep sakoa.
Poslije ću ga metnuti na privjesak za ključeve,
odluči. Sve što sada želim to je posvetiti se ovim
fotografijama.
Kako će izgledati? — pitala se, svjesna da postoji
mala vjerojatnost da će ga prepoznati. Samo molim
Boga da slika bude dovoljno jasna da policija može od
nečega početi, pomisli.
Sat poslije još je uvijek pregledavala fotografije,
još uvijek tražeći onu na kojoj je bila Carolvn
Wells. Mora biti ovdje, pomisli Sušan. Rekli su da će
poslati sve fotografije na kojima je slikana neka
žena s kapetanom.
Imala je odrezani komadić fotografije koji je Carolvn
bacila u smeće i stalno je provjeravala odgovara li
kojoj od gomile fotografija raširenih pred njom. Ali,
bez obzira na to koliko ih je puta pregledala, nije
je uspjela naći. Te fotografije jednostavno nije
bilo.
— Gdje je, za Boga miloga? — pitala se glasno, dok ju
je sve više obuzimao očaj i razočaranje. — Zašto od
svih nedostaje baš tat
— Zato, Sušan, jer je ja imam — odgovori joj poznati
glas. U trenutku kad se okretala, pritiskivač za
papir udario ju je postrance u glavu.
1O4
Kao što je namjeravao, kod Sušan će primijeniti isti
postupak koji je primijenio kod ostalih. Ruke će joj
privezati uz tijelo, svezat će joj noge; tako će je
zavezati da će se moći, kad dođe k sebi i shvati što
se događa, malo micati — dovoljno da joj pruži nadu,
premalo da se oslobodi.
Dok je obavijao uže oko njezinog mlitavog tijela,
objasnio joj je zašto to radi. Objasnio je to i
ostalima pa iako Susanina smrt nije bila dio izvorne
zamisli, već više stvar potrebe, ipak je zaslužila
čuti da je i ona postala dio obreda koji je poduzeo
da naplati grijehe svoje maćehe.
Da je htio, mogao ju je ubiti pritiskivačem za papir,
ali nije je udario tako jako. Udarac ju je samo
ošamutio i već se počela micati. Sada je već
zasigurno bila dovoljno budna da shvati što joj je
imao reći.
— Moraš znati, Sušan — počeo je ozbiljnim glasom — da
ti ne bih nikada naudio da nisi počela zabadati nos
gdje ne treba. Zapravo si mi veoma draga. Stvarno. Ti
si zanimljiva žena, i veoma pametna. Ali to je tvoja
nesreća, zar ne? Možda si i previše pametna da bi ti
to koristilo.
Počeo je omatati uže oko njezinih ruku, nježno joj
podižući tijelo. Ležala je na podu kraj stola; našao
je jastuk i stavio joj ga pod glavu. Prigušio je
svjetlo na stropu. Volio je slabo svjetlo pa je
uvijek, kad je bilo moguće, koristio svjetlost
svijeća. Naravno, ovdje to nije bilo moguće.
— Sušan, zašto si u svojoj emisiji morala govoriti o
Regini Clausen? Trebala si to ostaviti na miru. Već
je tri godine mrtva. Njezino se tijelo nalazi na dnu
Kowloonskog zaljeva, znaš. Jesi li ikada vidjela
Kowloonski zaljev? Svidio joj se. Veoma je živopisan.
Svi oni brodići na kojima žive mnoge obitelji koje
nisu ni svjesne da pod njima leži jedna usamljena
žena.
Napravio je uzao nad gornjim dijelom njezina tijela i
zatim još jedan. — Hong Kong je Reginino posljednje
počivalilšte, ali u mene se
zaljubila na Baliju. Tako pametnu ženu bilo je
nevjerojatno jednostavno nagovoriti da napusti brod.
Ali to se događa kad je čovjek osamljen. Želiš se
zaljubiti i spremno povjeruješ onome tko ti poklanja
pažnju.
Počeo je vezati Susanine noge. Prekrasne noge,
pomisli. Iako je nosila kostim s hlačama, osjećao je
njihove obrise dok ih je podizao i oko njih omatao
uže. — I mog su oca lako prevarili, Sušan. Nije li to
smiješno? On i moja majka bili su strogi, mrzovoljni
par, ali nedostajala mu je kad je umrla. Moj otac je
bio bogat, a majka je imala prilično vlastitog novca.
Svojom oporukom sav novac ostavila je njemu i mislila
je da će ga on na kraju dati meni. Ona nije bila
topla, nježna i velikodušna osoba, ali je na svoj
način ipak marila za mene. Rekla mi je da ću biti kao
otac, zarađivati mnogo novaca, biti marljiv, imati
smisla za posao.
Zategnuo je uže jače nego što je namjeravao,
prisjećajući se brojnih pouka. — Evo, Sušan, što bi
mi rekla moja majka. Rekla bi: »Alexe, jednoga ćeš
dana biti muškarac s ogromnim bogatstvom. Moraš
naučiti kako ćeš ga sačuvati. Jednoga ćeš dana imati
djecu. Dobro ih odgoji. Nemoj ih razmaziti.«
Sada je klečao kraj Sušan, naginjući se nad njom.
Usprkos očitoj srdžbi u njegovim riječima, glas mu je
ostao miran i postojan, kao da razgovara. — Imao sam
manje džeparca od bilo koga drugoga u školi, zbog
čega nisam nikada mogao izaći s društvom. Zato sam
postao samotnjak; naučio sam se sam zabavljati. Gluma
je bila dio toga. Na školskim priredbama glumio sam
sve moguće uloge. Na trećem katu naše kuće imao sam
čak potpuno opremljeno malo kazalište, jedini veliki
poklon koji sam ikada dobio, iako ga nisam dobio od
roditelja, već od jednog kućnog prijatelja koji se
obogatio jer mu je moj otac savjetovao koje dionice
da kupi. Rekao mi je da mogu dobiti sve što poželim,
a ja sam to izabrao. Cijele predstave odigrao bih
potpuno sam. Igrao sam sve uloge. Postao sam veoma
dobar, možda čak toliko dobar da postanem
profesionalac. Naučio sam pretvoriti se u koga god
poželim i naučio sam kako se ponašati i govoriti kao
osoba koju sam izmislio.
Sušan je bila svjesna poznatog glasa iznad sebe, ali
glava joj je pucala od boli i nije se usudila
otvoriti oči. Sto mi se to događa? — pitala se. Alex
Wright^e ovdje, ali tko me je udario? Vidjela ga je
samo krajičkom oka prije nego se onesvijestila. Imao
je raščupanu, dužu kosu i nosio je kapu i otrcano,
smrdljivo odijelo.
Čekaj malo, pomisli, nastojeći se pribrati. Glas je
Alexov; znači da je još uvijek ovdje. Umjesto što joj
samo govori, zašto joj Alex ne pomogne, pitala se,
kad se počela osvješćivati od udarca.
Potom je glas utihnuo i ona je otvorila oči. Njegovo
je lice bilo svega nekoliko centimetara udaljeno od
njezinog. Oči su mu blistale, sjajeći istim onakvim
ludilom kakvo je viđala u očima pacijenata zatvorenim
u ludnicu. On je lud! — pomisli. Sada je dobro
vidjela — ispod te raščupane perike bio je Alex! Alex
u toj otrcanoj odjeći! Alex čije su je oči probadale
poput oštrih krhotina tirkiza.
— Imam tvoj mrtvački pokrov, Sušan — prošapta. — Iako
nisi jedna od usamljenih dama, želim da ga imaš.
Potpuno je isti kao oni što su ga ostale nosile.
Digao se pa je vidjela kako drži veliku plastičnu
vreću, sličnu onima koje se koriste da bi se
zaštitila skupocjena odjeća. 0, Bože! — pomisli.
Ugušit će me.
— Polagano ću to učiniti, Sušan — rekao je. — To mi
je najdraži dio. Želim promatrati tvoje lice. Želim
da iščekuješ trenutak kad ćeš ostati bez zraka i kad
ćeš započeti samrtnu borbu. Zato ću to činiti polako,
i neću je prečvrsto svezati. Tako ćeš dulje umirati,
najmanje nekoliko minuta.
Kleknuo je pred nju i podignuo joj noge, gurnuvši ih
u vreću tako da su joj stopala i noge bile unutra.
Pokušala ju je zbaciti, ali nagnuo se preko nje
zureći joj u oči dok joj je vreću navlačio preko
bokova pa sve do struka. Od njezinog opiranja nije
bilo koristi, čak ga nije ni usporilo dok je navlačio
plastičnu vreću na njezino tijelo. Na posljetku,
stigavši do vrata, zastao je.
— Znaš, nedugo nakon smrti moje majke, tata je otišao
na krstarenje — objasnio je. — Tamo je upoznao
Virginiju Marie 0wen, usamljenu udovicu, barem je
tako tvrdila. Bila je poput djevojke, nimalo nalik
mojoj majci. Sama je sebe nazivala »Gerie«. Bila je
trideset pet godina mlađa od oca i veoma privlačna.
Rekla mi je da mu voli pjevati u uho dok plešu.
Njezina najmilija pjesma bila je »Meni pripadaš«.
Znaš kako su proveli medeni mjesec? Slijedili su
riječi pjesme i krenuli od Egipta.
Sušan je promatrala Alexovo lice. Potpuno se uživio u
svoju priču. Ali sve to vrijeme prstima je prebirao
po vreći i Sušan je znala da je samo pitanje vremena
kad će je navući preko njezine glave. Razmišljala je
da počne vrištati, ali tko će je čuti? Mogućnost
bijega bila je ravna ništici, a bila je sama s njim u
inače, po svemu sudeći, praznoj zgradi. Čak je i
Nedda večeras otišla kući neuobičajeno rano.
— Moj otac bio je dovoljno mudar da natjera Gerie da
potpiše predbračni ugovor, ali toliko me mrzila da se
potpuno predala zadaći uvjeriti ga da osnuje zakladu
umjesto da novac ostavi meni. A moja bi uloga u
životu bila da je vodim. Naglasila je ocu da ću imati
izdašnu plaću dijeleći njegov novac. Moj novac. Rekla
je da će tako njihova imena postati besmrtna. Neko se
vrijeme protivio, ali na koncu je popustio. Konačno
gaje uspjela uvjeriti zahvaljujući mojoj neoprezno-
sti: Gerie je pronašla i dala ocu jedan prilično
neozbiljan popis, koji sam sastavio, »stvari« koje
sam namjeravao kupiti čim steknem pravo raspolaganja
novcem. Mrzio sam je zbog toga i zakleo sam se da ću
joj se osvetiti. Ali ona je umrla, odmah nakon oca,
pa nisam za to imao prilike. Možeš li zamisliti
koliko me je to izludjelo? Tako sam je strasno mrzio,
a ona me lišila zadovoljstva da je ubijem.
Sušan je proučavala njegovo lice dok je klečao nad
njom i odsutan pogled njegovih očiju. Stvarno je lud,
pomisli. Lud je i ubit će me. Kao što je ubio i
ostale!
1O5
Do osam te večeri, Doug Lavton sjedio je za kartaškim
stolom jedne manje poznate kockarnice u Atlantic
Citvju. Brzim i spretnim transakcijama, uspio je
namaknuti potrebna sredstva za podmirenje duga na-
stalog tijekom posljednjeg posjeta, ali svejedno ga
nisu htjeli pustiti u njegovu omiljenu kockarnicu. Za
mnoge ljude iz Atlantic Citvja, koji su ga poznavali,
Lavton je stekao loš glas gubitnika.
Momci kojima je vratio dug proslavili su to tako što
su ga pozvali na ručak. Na neki način, Doug je
osjećao olakšanje zbog načina na koji su se stvari
odvijale. Prije ili poslije revizori bi otkrili da je
potkradao Zakladu obitelji Clausen, a još uvijek je
postojala mogućnost da Jane Clausen ponovno stupi u
vezu s Hubertom Marchom; čak bi ga mogla uvjeriti da
pozove policiju. Budući da je to znao, namjeravao je
pobjeći sa svotom od pola milijuna dolara kojih se
danas dočepao, prije nego bude kasno. Već je osigurao
avionsku kartu za St. Thomas. Odo-nuda će uspjeti
otići na jedan od otoka s kojima SAD nisu imale
ugovor o izručenju. To je učinio i njegov otac — i
nikada ga nisu uhvatili.
Pola milijuna dolara pristojna je svota da započne
novi život. Lavton je to znao i odlučio je napustiti
zemlju s tim iznosom.
— Ne možeš otići odavde a da bar još jednom ne
iskušaš sreću — rekao mu je jedan od njegovih novih
prijatelja.
Doug Lavton je razmotrio izazov, predosjećao je da će
biti sretne ruke. — Pa možda partiju ajnca — pristao
je.
Još nije bilo ni devet sati kad je izašao iz
kockarnice. Jedva svjestan što se oko njega događa,
krenuo je prema plaži. Nije bilo načina da stvori
novac koji mu je sada bio potreban, novac koji je
dugovao momcima koji su mu danas opet posudili, kad
gaje sreća posljednji put napustila. Za njega je bilo
sve svršeno. Znao je što slijedi. Tužba za
pronevjeru. Zatvor. Ili nešto gore.
Skinuo je sako i na njega stavio svoj sat i novčanik.
Čitao je nešto o tome i činilo mu se da to ima
smisla.
Čuo je valove kako udaraju o obalu. S oceana je puhao
oštar, hladan vjetar pa su valovi bili xxxvisoki.
Drhtao je u košulji. Pitao se koliko će vremena
trebati da se utopi pa zaključi da je bolje da ne
zna, da je to još jedna od onih stvari za koju nećeš
znati dok ti se ne dogodi, kao toliko toga u životu.
Oprezno je zakoračio u vodu, ali sljedeći je korak
već bio odlučniji.
Za sve je kriva Sušan Chandler, pomisli, dok mu je
ledena voda zapljusnula gležnjeve. Da se nije
umiješala, nitko ne bi saznao, a ja bih još godinama
ostao u Zakladi...
Suspregnuo je dah od hladnoće pa potonuo izgubivši
tlo pod nogama. Uhvatio gaje veliki val, pa još
jedan, počeo se gušiti izgubljen u svijetu hladnoće i
mraka, bacan valovima. Trudio se ne opirati.
U sebi je prokleo Sušan Chandler. Nadam se da će
umrijeti. Bila je to posljednja svjesna misao
Douglasa Lavtona.
1O6
Don Richards imao je samo deset minuta vremena da
uhvati zrakoplov za La Guardiju. Nije bilo izravnog
leta. Proklinjao je presjedanje u Atlanti, ali nije
bilo pomoći. Čim je uhvatio priliku da može
telefonirati, nazvao je ured Sušan Chandler.
— Žao mi je doktore Richards, ali baš ima pacijenta i
ne smijem je prekidati — obavijestila ga je njezina
tajnica. — Rado ću joj prenijeti vašu poruku.
Međutim, znam da odmah poslije ima drugog pacijenta
pa možda neće...
— Koliko će dugo doktorica Chandler biti tamo? —
pitao je Don nestrpljivo.
— Gospodine, do sedam ima pacijente; prije je
spomenula da nakon toga namjerava srediti neke
papire.
— Onda joj, molim vas, prenesite ovu poruku, točno
ovako kako vam kažem: »Don Richards vas mora vidjeti
zbog Owena. Zrakoplov mu stiže oko osam. Doći će u
ured po vas. Čekajte ga.«
— Ostavit ću je na svom stolu gdje će je vidjeti,
gospodine — rekla je tajnica pomalo hladno.
I Sušan bi je vidjela, da nije bila zametnuta ispod
telefona.
Stjuardesa je nudila piće i grickalice. — Samo kavu,
hvala — rekao je Don Richards. Znao je da mora ostati
bistre glave. Poslije ćemo Sušan i ja popiti piće i
večerati, pomisli Don. Reći ću joj ono što mislim da
je već shvatila — da se osoba o kojoj sirota Carolvn
pokušava nešto reći, zove Owen, a ne Win. Otkako je
na pisaćem stolu u Susaninom stanu vidio ime Owen
zaokruženo na oba popisa putnika, razmišlja o tome i
zaključio je da je vrlo vjerojatno to objašnjenje.
Također će reći Sušan — i zato se toliko trudio
vratiti u New York — da tko god bio taj »Owen«, on je
najvjerojatnije ubojica. A ako je Don u pravu, Sušan
je u velikoj opasnosti.
Gostovao sam u Susaninoj emisiji kad su i Carolvn i
Tiffanv nazvale, pomisli Don, zureći u nebo koje se
mračilo. Carolvn je zamalo usmrtio kombi. Tiffanv je
izbodena nožem. Ubojica se neće na tome zaustaviti da
sačuva svoju tajnu, ma kakva ona bila.
Rekao sam Sušan, u njezinoj emisiji, da je moj cilj
pomoći ženama da si same pomognu, da budu svjesne i
da znaju prepoznati opasnost. Četiri godine bjesnio
sam sam na sebe, misleći da sam mogao spasiti Kathy.
Sad mi je jasno da sam pogriješio. Pogled unatrag je
krasna stvar, ali kad bismo mogli ponovno proživjeti
te posljednje zajedničke trenutke, svejedno joj ne
bih rekao da ostane kod kuće.
Oblaci su prolazili kraj zrakoplova poput valova koji
udaraju o brod. Don se sjetio dva krstarenja na koja
je krenuo u posljednje dvije godine — kratka, do
Karipskog otočja. U oba slučaja iskrcao se u
prvoj luci. Neprestano je u vodi vidio Kathvno lice.
Znao je da se to više neće dogoditi.
Strah ga je izjedao. Sušan tim putem više ne smije
ići sama, zakleo se Don. Preopasan je. Mnogo opasniji
nego što misli.
Zrakoplov je sletio u sedam i četrdeset pet. — Budite
strpljivi i opustite se — objavio je kapetan. — U
zrakoplovnoj luci je gužva i svi su izlazi zauzeti.
Bilo je osam i deset kad je Don izašao iz zrakoplova.
Odjurio je na telefon i nazvao Susanin ured. Nitko se
nije javio pa je spustio slušalicu i nije ostavio
poruku.
Možda je ranije završila pa je otišla kući. Ali ni u
njezinom stanu nitko se nije javio, samo telefonska
sekretarica.
Možda bih trebao još jednom pokušati nazvati ured,
pomisli. Može biti da je izašla načas. Ali opet se
nitko nije javio, međutim, ovoga puta odlučio je
ostaviti joj poruku. — Sušan — rekao je — navratit ću
do tvog ureda. Nadam se da si dobila poruku koju sam
ostavio tvojoj tajnici i da si još tu. Uz malo sreće,
stižem za pola sata.
1O7
Sušan, ti sigurno shvaćaš zbog čega sam toliko
bijesan. Gerie je to što sam vodio obiteljsku zakladu
doživljavala kao neku vrstu poetske pravde.
Svakodnevno sam morao potpisivati čekove dijeleći
novac koji je pripadao meni. Možeš li to zamisliti?
Kada je prije šesnaest godina zaklada osnovana,
vrijedila je sto milijuna dolara. Danas vrijedi mili-
jardu, a ja mogu dobiti kredit u gotovo istoj
vrijednosti. Ali bez obzira na visinu sredstava, još
uvijek dobivam samo ovu pišljivu plaću.
Moram ga natjerati da i dalje priča, reče Sušan sama
sebi. Kada dolaze čistačice? — pitala se, a onda se
razočarano sjetila da su praznili koševe za smeće u
šest, kad je došla gospođa Ketler. To znači da su već
odavno otišle.
Sada joj je prstima milovao vrat. — Doista mislim da
bih mogao biti sretan s tobom, Sušan — nastavio je. —
Da smo se vjenčali, možda bih mogao zaboraviti
prošlost. Ali, ipak, to ne bi išlo, zar ne? One
večeri poslala si Dee da sjedne na tvoje mjesto kraj
mene za sto-
lom. To si učinila jer nisi htjela biti sa mnom,
točno? Znaš daje tako. To je bio razlog.
Znam da se u subotu navečer nisam ugodno osjećala,
pomisli Sušan. Međutim, je li to bio razlog? Mislila
sam da je to zbog onoga što mi je Nat Small ranije
ispričao o smrti Abdula Parkija.
Nat Small. Bio je svjedok. Hoće li se Alex i njega
dočepati?
— Alexe — rekla je umiljatim glasom. — Nema koristi
ako me ubiješ. Sutra će u moj ured stići stotine
novih fotografija. Nećeš ih moći sve uništiti.
Policija će ih jednu po jednu proučiti. Proučit će
sve osobe koje se nalaze u pozadini fotografije.
— Pera na vjetru — promrmlja Alex popustljivo.
Možda doprem do njega, pomisli Sušan. — Netko će te
prepoznati, Alexe. One prve večeri, kad sam pristala
otići s tobom na večeru, rekao si da ne ideš na
velike zabave, a ispričao si da si upoznao Reginu na
večeri Futures Industrv. To je velika zabava, Alexe.
Te me je večeri nešto u vezi s tobom počelo mučiti.
— Pera na vjetru — rekao je ponovno. — Ali Sušan, ti
si mi ih razbacala. Znam da ne mogu još dugo ovako,
ali izvršit ću svoju zadaću prije nego me zaustave.
Sjećaš se pjesme? Vidi džunglu mokru od kiše. Znaš
tko je danas bio u džungli? Dee. Bila je na izletu u
džungli u Costa Rici. To je dovoljno blizu. Sutra će
ljudi žaliti za tobom kad pronađu tvoje tijelo. Ali
to se neće dogoditi prije devet ili tako nešto. U to
vrijeme, Dee i ja doručkovat ćemo u Panami. Njezin
brod pristaje u osam i iznenadit ću je kad se tamo
pojavim. Imam za nju tirkizni prsten. Mnogo toga će
iščitati iz njega. — Stao je. — Zapravo, Sušan, kad
sada razmišljam o tome, mnogo si mi pomogla.
Priskrbila si mi posljednju usamljenu damu. Dee će
biti savršena.
Polako, veoma polako, zatvarao je vreću. Prekrivala
joj je bradu. — Alexe, potrebna ti je pomoć, velika
pomoć — uvjeravala ga je Sušan, nastojeći prikriti
očaj u glasu. — Sreća ti okreće leđa. Možeš se
spasiti ako sada staneš.
— Ali Sušan, ja ne želim stati — rekao je odlučno.
Telefon je zazvonio i on je skočio na noge. Oboje su
pomnjivo saslušali poruku Dona Richardsa u kojoj je
javljao da je na putu u njezin ured.
Molim te, Bože, daj da stigne čim prije, pomisli
Sušan.
— Vrijeme je — reče Alex Wright mirno. I naglim
pokretom ruke navuče joj vreću preko glave i brzo je
zaveže. Zatim je gurne pod stol.
Ustao je i bacio pogled na svoje djelo. — Bit ćeš
mrtva mnogo prije nego Don stigne — rekao je siguran
u sebe kao osoba koja je već činila tako nešto. —
Trebat će oko deset minuta. — Zastao je da dobro čuje
njegove riječi. — Toliko je Regina izdržala.
1O8
Gledajte, gospodine, nisam ja izmislio gužve — rekao
je taksist Donu Richardsu. — Midtown tunel je
zagušen. Ima li još kakva novost?
— Razgovarali ste s dispečerom. Mogao vas je
upozoriti da ima zastoja. Jeste li to mogli izbjeći?
— Gospodine, dva auta se trknu. Za pola minute imate
zastoj i gužvu na cesti.
Prepiranje s njim neće pomoći, opomene se Don, niti
ću brže stići. Ali ide mi na živce što smo ovdje
zapeli i što svi okolo trube.
Sušan, pomisli, tvoja ti je tajnica sigurno ostavila
poruku. Kad si čula da zovem zbog Owena, ostala si me
čekati. Ali zašto se onda ne javljaš? — Molim te,
Sušan — šapnuo je. — Budi tamo i budi dobro.
1O9
Gotovo je nestalo ono malo zraka koliko je ostalo u
vreći. Sušan je osjećala da se gubi. Diši kratkim
udisajima, reče sama sebi. Nemoj potrošiti sav kisik.
Zraka. Zraka, vrištala su njezina pluća.
Odjednom se sjetila jednog od svojih prvih slučajeva
na kojem je radila kao pomoćnica javnog tužitelja.
Radilo se o ženi koja je pronađena s plastičnom
vrećicom na glavi. Ja sam bila ta koja je tvrdila da
to ne može biti samoubojstvo i imala sam pravo. Žena
je previše voljela svoju djecu da bi ih svojevoljno
napustila.
Ne mogu disati. Ne mogu disati. Bol u prsima
postajala je sve jača.
Nemoj se onesvijestiti, opomenu se odlučno.
Ubijena žena s plastičnom vrećicom preko glave, imala
je crveno lice kad su je našli. To čini ugljični
monoksid kad te ubije, objasnio je patolog.
Ne mogu, disati. Hoću spavati. Osjećala je kako gubi
svijest, kao da je spremna odustati od borbe.
Dee. Sutra će se Alex sastati s njom. Ona će biti
njegova posljednja žrtva.
Zaspat ću, pomisli Sušan. Ne mogu se prisiliti da
ostanem budna.
Ne želim umrijeti. Ne želim da Dee umre. U mislima se
borila kako nastaviti i preživjeti bez zraka.
Gurnuo ju je pod stol. Iznenadnim trzajem, uspjela se
nogama oduprijeti o prednju stranicu stola i gurnuti
tijelo van nekoliko centimetara. S desne je strane
osjetila koš za smeće.
Koš za smeće! U njemu je staklo od razlupane vaze!
Jedva dišući, Sušan je pomakla tijelo na stranu,
osjetila da se koš ruši i čula kako se razbijeno
staklo rasipalo po podu. Okrenuvši glavu u smjeru
zvuka, osjetila je da se koš otkotrljao i kako tone u
mrak.
Posljednjim snagama, pomicala je glavu amo-tamo.
Iznenada je osjetila jaku bol kad su oštre krhotine,
koje su se našle između poda i njezinoga tijela,
probile debelu plastiku. Krv joj je oblila leđa, ali
osjećala je da se vreća počela odljepljivati. I dalje
je dahtala pomičući tijelo naprijed-natrag, naprijed-
natrag, osjećajući kako joj iz rana curi krv, ali
također udišući prvi slabašni nagovještaj zraka.
Ondje ju je, na podu njezina ureda, nakon pola sata
pronašao Don Richards. Bila je gotovo bez svijesti;
bubnjalo joj je u sljepoočnicama, kosa joj je bila
umrljana krvlju, leđa su jako krvarila, ruke i noge
bile su joj otečene i pune masnica od borbe s uzetom
kojim je bila vezana. Svuda oko nje ležalo je
razbijeno staklo.
Ali bila je živa. Živa!
1 IO
Alex Wright čekao je na pristaništu kada je Valerie u
utorak ujutro uplovila u San Blas. Bilo je osam sati.
Napustio je New York prošle noći, otišavši iz
Susaninog ureda ravno u zrakoplovnu luku. Pitao se je
li Don Richards, koji joj je telefonirao i zamolio je
da ga pričeka, konačno odustao. Na odlasku je Alex
ugasio sva svjetla pa je Richards mogao zaključiti da
ga jednostavno nije čekala. Po svojoj prilici, njezi-
na će tajnica pronaći tijelo za otprilike jedan sat.
Brojni putnici s Valerie stajali su na palubi. Bilo
je čarobno nalaziti se na brodu koji uplovljava u
luku, pomisli. Iako je to možda bilo znakovito, jer
svaka nova luka za nekoga predstavlja kraj puta.
To će Dee biti posljednje putovanje. Ona je bila
njegova posljednja usamljena dama. A onda će krenuti
u Rusiju. Ondje će biti kad mu jave za tragičnu smrt
dviju sestara koje su u subotu navečer bile njegove
gošće. Sušan je rekla da bi ga mogli otkriti na nekoj
od fotografija s Regininog krstarenja. Moguće,
pomisli. Ali na tom je krstarenju izgledao sasvim
drukčije. Bi li ga itko sa sigurnošću mogao pre-
poznati? Mislim da ne, zaključi samouvjereno.
Ugledao je Dee na palubi. Smijala mu se i mahala. Ili
je pokazivala prema njemu? A onda je začuo tihi,
duboki glas kako govori: — Uhićeni ste, gospodine
Wright. Molim vas, mirno pođite sa mnom.
Alex Wright je prikrio iznenađenje i slegnuo
ramenima. Zatim se okrenuo spreman poći. Shvatio je s
blagim okusom gorčine daje za njega ovo kraj
putovanja.
Don Richards pričekao je u bolničkom hodniku dok je
Sušan otišla do Jane Clausen. Jutros je ležala u
krevetu sa samo jednim jastukom pod glavom. Ruke je
prekrižila na pokrivaču. Zavjese su bile navučene.
Usprkos mračnoj sobi, odmah je primijetila modricu na
Su-saninoj sljepoočici. — Što se dogodilo, Sušan? —
pitala je.
— Ma, ništa. Samo sam se udarila. — Sušan je osjetila
kako joj se oči pune suzama kad se nagnula poljubiti
Jane Clausen u obraz.
— Postala si mi veoma draga — rekla je Jane Clausen.
— Sušan, mislim da me sutra više neće biti ovdje, ali
bar sam se uspjela pobrinuti za zakladu. Neki dobri,
pošteni ljudi vodit će brigu o njoj. Jesi li čula za
Douglasa?
MENI PRIPADAŠ
— Jesam. Nisam znala da vi znate.
— Žao mi je zbog njega. Mogao je daleko dogurati.
Zabrinuta sam za njegovu majku, bio je jedinac.
— Gospođo Clausen, ne postoji jednostavan način da
vam ovo kažem, ali mislim da biste to željeli čuti.
Čovjek koji je ubio Reginu, i još najmanje pet osoba,
uhićen je. Ima dovoljno dokaza da mu se dokaže
krivnja. A to što ste onda došli k meni na razgovor,
imalo je odlučujuću ulogu u rješavanju tih zločina.
Primijetila je kako je tijelo umiruće žene snažno
zadrhtalo. — Drago mi je. Je li rekao što za Reginu?
Hoću reci, pitam se je li bila jako prestrašena.
Sigurno je bila prestravljena, pomisli Sušan. Znam,
jer sam bila i ja. — Vjerujem da nije — rekla je.
Jane Clausen ju je pogledala. — Sušan, sada je jedino
važno da ću uskoro biti s njom. Do viđenja, draga
moja, i hvala ti za svu tvoju ljubaznost.
Dok se Sušan spuštala dizalom, prisjetila se svih
događaja proteklog tjedna. Je li moguće da je prošlo
tako malo vremena? — pitala se. Zar sam doista
upoznala gospođu Clausen prije samo devet dana?
Riješena je tajna nestanka Regine Clausen, ali za to
vrijeme ubijene su još tri osobe, a četvrta je
ozbiljno ozlijeđena.
Sjetila se Carolvn Wells i njezinog supruga Justina.
Jutros je razgovarala s njim — Carolvn se probudila
iz kome, i liječnici su predvidjeli potpuni, iako
dugotrajni, oporavak. Sušan mu se počela ispričavati,
uostalom, da nije postavila pitanje nestanka Regine
Clausen, ni jedna ova grozna stvar ne bi se dogodila,
ni njemu, ni Carolvn. Međutim, Justin je tvrdio da
je, usprkos strahotama koje je pretrpio proteklog
tjedna, sve što se dogodilo, imalo svoju svrhu. Imao
je namjeru ponovno krenuti doktoru Richardsu na
terapiju u nadi da će jednoga dana uspjeti obuzdati
bolesnu ljubomoru. Strah koji je Carolvn nagnao da
bude tako zatvorena, neće više biti dio njihovog
zajedničkog života. — Uz to — rekao je Justin uz
smiješak — ne bih imao zadovoljstvo vidjeti kakvu će
neugodnost proživljavati kapetan Shea kad mi se bude
ispričavao. On je doista mislio da sam ja ubojica.
Barem će s Carolvn i s njim biti sve u redu, pomisli
Sušan. Ali ne i s Tiffanv Smith, ni s ostalo dvoje
ljudi čije su smrti povezane s
ovim slučajem — Hildom Johnson i Abdulom Parkijem.
Podsjeti se da tijekom idućeg tjedna mora otići u
trgovinu Nata Smalla u Ulici Mac-Dougal izvijesti ga
da je uhvaćen ubojica njegovog prijatelja.
Sve je počelo tako bezazleno. Sušan je samo željela
dobiti odgovor na pitanje zašto se usamljene žene,
bez obzira na svoju inteligenciju i obrazovanje, ne
sluteći zlo, upuštaju u sumnjive i ponekad opasne
veze s muškarcima i postaju njihov plijen. Iz te
izvrsne teme rodilo se nekoliko dobrih emisija. I tri
ubojstva, pomisli. Potom se zapitala: Hoću li se
ubuduće plašiti pokrenuti sličnu istraživačku
emisiju? Nadam se da neću, zaključi. Uostalom,
serijski ubojica je uhvaćen. Tko zna koga bi sve još
ubio — osim Dee i mene — da ga nisu uhvatili?
Još je nekoliko dobrih stvari proizašlo iz svega.
Upoznala je Jane Clausen i bila joj neka vrsta
utjehe. Upoznala je i Dona Richar-dsa. Čudan je on
svat, pomisli — psihijatar koji je sebi uskraćivao
pomoć kakvu svakodnevno pruža drugim ljudima, ali
koji je na koncu ipak smogao snage suočiti se s
vlastitim poteškoćama.
Mogla sam iskrvariti da sam ondje ostala ležati
cijelu noć, pomisli, trgnuvši se od bolova u leđima i
ramenima. Kada je Don stigao do njezinog ureda i
našao zaključana vrata, predosjećaj ga je nagnao da
zatraži od čuvara da otvori vrata i da zajednički
pregledaju prostorije. Nikada u životu nisam bila
tako sretna što sam nekoga ugledala, pomisli. Kad je
razderao vreću i podigao je, na licu mu se zrcalila
nježnost i olakšanje.
Kad je Sušan izašla iz dizala, Don Richards je ustao
i pošao p^rema njoj. Pogledali su se, Sušan se
nasmiješila, a on ju je zagrlio, činilo se da oboje
to drže prirodnim.