1

Naslov Izvornika
The Prize

BRENDA JOYCE

S engleskoga prevela
VIDA MILEK

2
 Ova knjiga posvećena je Aaoronu Priestu i Lucy Childs

Najboljoj ekipi u gradu! Hvala što ste me vratili na pravi

put i tamo gdje mi je mjesto: pisanju o prošlim vremenima,
snažnim muškarcima i ženama koje imaju hrabrosti učiniti
sve za njihovu ljubav...

3
 PROLOG

5. srpnja 1798.
jug Irske u blizini dvorca Askeatona

erald O’Neill uletio je u kuriju. Njegova nekoć bijela košulja bila je crvena,
G a zagasite hlače i kaput mornaričke odore imali su jednake mrlje. Obraz mu
je bio krvav, brkovi također. Otvorena posjeklina na glavi krvarila je, kao i one
na ručnim zglobovima. Srce mu je lupalo opasno brzo, a u ušima su mu još uvijek
odzvanjali zvuci bitke, krici umirućih. - Mary! Mary! Odmah siđi u podrum! -
vikao je.
Devlin O’Neill nije se mogao pomaknuti, zgrožen. Njegova oca nije bilo dulje
od mjesec dana, od sredine svibnja. Doduše, javljao se svakih nekoliko tjedana, a
premda je Devlin imao samo deset godina, bio je itekako svjestan da je na pomolu
rat. Ratar i svećenik, pastir i vlastelin, seljaci i gospoda, svi su ustali ne bi li se
jednom zauvijek riješili engleskih vragova, vratili ono što je, zapravo, bilo
njihovo: plodnu irsku zemlju koja im je prije sto godina oteta. Bilo je
toliko nade... i toliko straha.
Sad se činilo da mu je srce stalo pa je zurio u svojega oca, s olakšanjem što
ga ponovno vidi, ali jako prestrašen. Bojao se jer je Gerald bio ranjen, a strahovao
je od puno gorega. Krenuo je naprijed tiho kriknuvši, ali Gerald se nije
prestao kretati. Došavši do podnožja stuba, ponovno je stao dozivati svoju ženu.
Ruku nije micao s korica u kojima je držao mač, a imao je i mušketu1.
Devlin ga nikada nije vidio da tako mahnito gleda. Bože dragi.
- Je li otac ranjen? - prošaptao je tanki glasić iza njegovih leđa dok ga je mala
ruka povlačila za poderani platneni rukav.
Devlin nije ni pogledao svojega tamnokosoga mlađega brata. Nije mogao
otrgnuti pogled s oca, a mozak mu je grozničavo radio. Pobunjenici su već na
početku ustanka zauzeli Wexford i cijela se županija radovala. U svakom slučaju,
radovali su se papini pristaše. Slijedile su druge pobjede, ali i porazi. Sad su crveni
mundiri2 bili posvuda, Devlin ih je to jutro s grebena ugledao na tisuće; bio je to
najzloslutniji prizor koji je u životu vidio. Čuo je da je Wexford pao, a sluškinja
je rekla da su tisuće poginule kod New Rossa. Nije htio vjerovati u to... sve do

1
Mušketa: vrsta starinske puške (nap. prev.).
2
Crveni mundiri: britanski vojnici nazvani tako zbog crvenih vojničkih kaputa (nap. prev.).

4
sada. Sad je pomislio da su glasine o porazu i smrti točne. Zato što je prvi put u
svojem mladom životu u očima svojega oca ugledao strah.
- Je li otac ranjen? - ponovno je pitao Sean. Glas mu je drhtao.
Odjednom se Devlin okrenuo prema njemu. - Mislim da nije - rekao je znajući
da mora biti hrabar, ako ništa drugo onda zbog Seana. No, kao da se strah
pandžama uhvatio za njega. Tada se njegova majka sjurila niz stube držeći u
naručju svoju kćer, još dojenče.
- Geralde! Hvala Bogu, bila sam tako zabrinuta za tebe - povikala je, blijeda
kao duh.
Primio ju je za ruku, pustivši korice mača kako bi to učinio. - Uzmi dečke i
siđite u podrum - oštro je rekao Gerald. - Odmah, Mary.
Kriknula je, a njezine plave oči, ispunjene strahom, bile su prikovane za
njegovo lice. - Ranjen si?
- Samo učini što sam rekao - viknuo je vukući je kroz predvorje.
Djetešce, Meg, počelo je plakati.
- Za Boga miloga, utišaj je - rekao je jednako oštro, no sada je preko ramena
gledao prema otvorenim vratima kao da očekuje da će ondje ugledati britanske
vojnike koji ga proganjaju.
Devlin je slijedio njegov pogled. Na vedrom modrom nebu mogao se vidjeti
dim, a odjednom se začulo pucanje mušketa.
Mary je, otkopčavši bluzu, pritisnula dijete na prsa ne prekidajući korak. - Što
će se dogoditi s nama, Geralde? - Potom je rekla tiše: - Što će se dogoditi s tobom?
Otvorio je vrata prema podrumu, skrivena iza sto godina stare tapiserije. - Sve
će biti dobro - oštro je rekao. - Ti i dječaci, djetešce, svi ćete biti dobro.
Zurila je u njega dok su joj se oči punile suzama.
- Nisam ranjen - dodao je muklim glasom i ovlaš je poljubio u usta. - Sad idite
dolje i nemojte izlaziti dok ja ne kažem da možete.
Mary je kimnula i krenula dolje. Devlin je potrčao naprijed, kad je grunuo
top, strašno blizu kurije. - Oče! Pusti me da idem s tobom, mogu pomoći. Znam
pucati...
Gerald se okrenuo udarivši po glavi Devlina koji je odletio preko kamenog
poda i zaustavio se na stražnjici. - Učini što kažem! - zagrmio je, a dok se trčeći
vraćao predvorjem, dodao je: - I čuvaj svoju majku, Devline.
Ulazna su se vrata zalupila.
Devlin je treptanjem odagnao suze očaja i poniženja i našao se zagledan u
Seana. U svijetlosivim očima mlađega brata, i dalje razrogačenima od straha,
vidjelo se pitanje. Devlin se osovio na noge, tresući se kao malo dijete. Nije bilo
upitno što treba učiniti. Do sada je uvijek slušao svojega oca, ali neće dopustiti da
se otac sam suoči s crvenim mundirima koje je ranije vidio.
Ako će otac poginuti, onda će i on poginuti s njim.
5
 Strah ga je malo ošamutio. Teško dišući, pogledao je svojega mlađega brata,
trudeći se da se ponaša kao muškarac. - Idi dolje s majkom i Meg - tiho mu je
naložio. Ne čekajući da vidi je li ga poslušao, Devlin je protrčao predvorjem
do očeve knjižnice.
- Borit ćeš se, zar ne? - povikao je Sean slijedeći ga.
Devlin nije odgovorio. Sav se predao provedbi svojega nauma. Otrčao je do
ormara s oružjem iza očeva masivnog pisaćeg stola i ukipio se od užasa. Bio je
prazan. Zurio je u nevjerici.
Tada je začuo vojnike.
Čuo je muškarce koji su vikali i konje koji su njištali. Čuo je zveket mačeva.
Ponovno je grunuo top, negdje u blizini. Pucnjevi iz pištolja miješali su se s
paljbom mušketa. Okrenuo se prema Seanu i njihovi se pogledi spojiše. Seanovo
lice bilo je ukočeno od straha, istoga onoga straha zbog kojega je Devlinu srce
tako luđački tuklo i zbog kolega je jedva disao.
Sean ovlaži usnice. - Blizu su, Dev.
Jedva je uspio oblikovati riječi: - Idi u podrum. - Mora pomoći ocu. Ne može
dopustiti da otac umre sam.
- Neću te ostaviti samoga.
- Moraš se pobrinuti za majku i Meg - rekao je Devlin trčeći prema klupi ispod
ormara za oružje. Maknuo je jastuke sa sjedala i otvorio poklopac. Nije mogao
vjerovati. Otac je uvijek ovdje držao rezervni pištolj, ali sad tu nije bilo
ničega, samo jedan bodež. Glupi, beskorisni bodež.
- Idem s tobom - rekao je Sean, glasom slomljenim od suza.
Devlin je uzeo bodež, a potom je posegnuo u ladicu očeva pisaćeg stola pa iz
nje uzeo i oštar otvarač za pisma. Dao ga je Seanu. Iako mu se brat svečano
nasmiješio, Devlin mu nije mogao uzvratiti osmijeh.
Tada je u kutu sobe ugledao izloženi zahrđali viteški oklop. Pričalo se da ga
je nosio jedan ozloglašeni predak kojemu je bila naklonjena jedna engleska
kraljica. Sa Seanom za petama, kao da ga drži privezana na kratkoj uzici, Devlin
je otrčao do oklopa. Ondje je oslobodio mač viteške rukavice, srušivši pritom
potamnjeli štit.
Devlin je živnuo duhom. Mačje bio star i hrđav, ali, Bože moj, bilo je to
oružje. Izvukao ga je iz korica, dodirnuo oštricu pa uzdahnuo kad se na vršku prsta
pojavila krv. Tada je pogledao Seana.
Braća su se nasmiješila jedan drugomu.
Grunuo je top i ovoga se puta zatresla kuća, vani u hodniku razbilo se staklo.
Dječaci su se trepćući pogledali, razrogačenih očiju. Strah im se vratio.
Devin obliže usnice. - Seane, moraš ostati s majkom i Meg.
- Neću.

6
 Došlo mu je da brata lupi po glavi onako kako je je njega udario Gerald.
Međutim, u duši mu je laknulo što se neće morati sam suočiti s crvenom hordom.
- Idemo onda - rekao je Devlin.

Bitka je bjesnjela odmah iza polja kukuruza koja su se protezala do srušenih

vanjskih zidina dvorca Askeatona. Momci su trčali kroz visoke biljke, skriveni
stabljikama, dok nisu stigli do posljednjeg reda kukuruza. Čučnuvši, Devlinu se
smučilo kad je naposljetku ugledao krvavi prizor.
Činilo se da se ondje nalaze stotine, ne, tisuće vojnika u crvenom, koji su
brojčano znatno nadmašili mnoštvo otrcanih Iraca. Britanski vojnici bili su dobro
naoružani mušketama i mačevima. Većina Iraca imala je koplja. Devlin je
promatrao kako njegove sunarodnjake ubijaju, ne jednog po jednog, već u
valovima, petoricu po petoricu, šestoricu po šestoricu i više. Želudac mu se
silovito okretao. Imao je samo deset godina, ali znao je što je pokolj kad ga je
vidio.
- Otac - prošaptao je Sean.
Devlin se okrenuo, slijedeći bratov pogled. Odmah je ugledao luđaka na
sivom konju koji mahnito vitla mačem, ubijajući kao čudom prvo jednog pa onda
drugog crvenog mundira. - Idemo! - Devlin je skočio i s uzdignutim mačem
potrčao u bitku.
Britanski vojnik naciljao je jednog seljaka kopljem i bodežom. Drugi vojnici
i seljaci međusobno su se žestoko borili. Bilo je jako puno krvi, jako puno
poginulih, posvuda se širio smrad. Devlin je dignuo mač na vojnika. Na njegovo
iznenađenje, oštrica je probola čovjeka.
Devlin se sledio, zaprepašten, a seljak je na brzinu dokrajčio vojnika. - Hvala,
dečko - rekao je, spustivši mrtvoga vojnika u blato.
Opalila je mušketa i seljak je iznenađeno raširio oči dok mu se prsima počela
širiti krv.
- Dev! - kriknuo je Sean upozoravajući ga.
Devlin se naglo okrenuo i suočio se s cijevi muškete, uperene ravno u njega.
Kao odgovor na to odmah je podignuo mač. Pitao se hoće li sad umrijeti jer se
njegova oštrica nije mogla mjeriti s mušketom. Tada je Sean, s mušketom u
ruci, očito uzetom pokojniku, vojnika udario sleđa, ravno po koljenima. Dok je
pucao, vojnik je izgubio ravnotežu i debelo promašio Devlina. Sean ga je udario
po glavi i vojnik je ostao mirno ležati, očito u nesvijesti.
Teško dišući, Devlin se uspravio imajući u glavi sliku mlada vojnika kojega
je upravo pomogao ubiti. Sean ga je divlje gledao.
- Moramo otići do oca - zaključio je Devlin.
Sean je kimnuo, opasno blizu suza.

7
 Devlin se okrenuo pretražujući pogledom hrpu ljudi koji su se borili, nastojeći
ugledati svojega oca na sivcu. To je sad bilo nemoguće.
Odjednom je shvatio da žestoka bitka jenjava.
Ukipio se promatrajući okoliš širom otvorenih očiju i sad je vidio stotine ljudi
u smeđe-bež tunikama kako nepomično leže po bojnom polju. Mjestimice je
među njima ležalo nekoliko desetaka britanskih vojnika, također beživotno, te
nekoliko konja. Netko je tu i tamo stenjao ili slabim glasom dozivao upomoć.
Neki je Englez svojoj postrojbi izvikivao zapovijed.
Devlin je još jednom promotrio čitav prizor. Na jednoj strani bojno se polje
proširilo sve do riječne obale, polja kukuruza i kurije na jugu. Britanski vojnici
sad su se svrstavali u red.
- Brzo - reče Devlin pa su on i Sean pojurili preko leševa, trčeći brzo prema
rubu polja kukuruza i skrovištu koje će im ono pružiti. Sean se spotaknuo o krvavo
tijelo. Devlin ga je osovio na noge i vukao ga za sobom do prvih stabljika
kukuruza. Dašćući, obojica su klonulo čučnula. Sada je, s male uzvisine na kojoj
se nalazilo kukuruzište, vidio da je bitka doista završila.
Bilo je toliko mrtvih.
Sean se sklupčao pokraj njega.
Devlin je znao da je njegov brat na rubu plača. Zagrlio ga je, ali nije skidao
pogled s bojnoga polja. Kurija mu je bila zdesna, možda jedan pašnjak dalje, a po
dvorištu su ležali mrtvaci. Ponovno je pogledao ulijevo. Pred sobom je, nedaleko
od mjesta na kojem su se skrivali, ugledao očeva sivoga pastuha.
Devlin se ukočio. Konja je držao jedan vojnik. Otac nije sjedio na njemu.
Odjednom se pojavilo nekoliko britanskih časnika na konjima, krećući se
prema sivoj životinji. Geralda O’Neilla, zavezanih ruku, tjerali su pješice
naprijed.
- Otac - zaustio je Sean.
Devlin se nije usudio nadati.
- Gerald O’Neill, pretpostavljam? - pitao je časnik na konju, a glas mu je bio
podrugljiv i pun prijezira.
- A koga ja imam čast upoznati? - pitao je Gerald isto tako podrugljivo i s
prijezirom.
- Gospodina kapetana Harolda Hughesa, vjernoga Kraljičina slugu - uzvratio
je časnik smiješeći se hladno. Imao je zgodno lice, plavkasto-crnu kosu i ledene
plave oči. - Zar niste čuli, O’Neille? Branitelji su potučeni do nogu. General Lake
uspješno je zauzeo vaš slabašni stožer kod Vinegar Hilla. Vjerujem da je broj
mrtvih pobunjenika negdje oko petnaest tisuća. Vi i vaši ljudi ste beskorisna rulja.
- Prokleti bili i Lake, kao i Cornwallis - procijedio je Gerald. Ovaj potonji bio
je irski potkralj. - Borit ćemo se dok i posljednji od nas ne bude mrtav, Hughes.
Ili dok ne vratimo našu zemlju i našu slobodu.

8
 Devlin je očajnički želio da njegov otac ne razgovara tako s britanskim
kapetanom. No, Hughes je samo ravnodušno slegnuo ramenima. - Spalite sve -
rekao je kao da govori p vremenu.
Sean je kriknuo. Devlin se sledio od užasa.
- Kapetane, gospodine - javio se mlađi časnik. - Da sve spalimo?
Hughes se nasmiješio Geraldu koji je postao blijed kao krpa. - Sve, Smithe.
Svako polje, svaki pašnjak, svu ljetinu, staju, stoku, kuću.
Poručnik se okrenuo i brzo izdao zapovjedi. Devlin i Sean razmijeniše
užasnute poglede. Njihova majka i Meg ostale su u kuriji. Devlin nije znao što bi
učinio. Osjetio je nezadrživ nagon da krikne Ne! i navali na vojnike.
- Hughes! - žustro je rekao Gerald. Glas mu je bio povišen. - Unutra su moja
žena i djeca.
- Stvarno? - činilo se da se Hughesa to nije dojmilo. - Možda će njihova smrt
navesti druge da dvaput razmisle prije nego što počine izdaju - rekao je.
Gerald razrogači oči.
- Sve spalite - prasnuo je Hughes. - I doista mislim sve.
Gerald je nasrnuo na kapetana na konju, ali obuzdali su ga.
Devlin nije prestao razmišljati, okrenuo se, spreman otrčati iz kukuruzišta do
kurije. Međutim, napravio je tek korak-dva kad se zaustavio zato što je njegova
majka stajala na otvorenim vratima kuće držeći u naručju malo dijete. Zateturao
je od olakšanja. Uhvatio je Seana za ruku, usudivši se disati. Potom se osvrnuo
natrag na svojega oca i kapetana Hughesa.
Izraz Hughesova lica promijenio se. Sa zanimanjem je podigao obrve i
zagledao se tih nekoliko desetaka metara daleko koji su njega i njegova
zatvorenika dijelili od kurije. - Vaša žena, pretpostavljam?
Gerald je silovito vukao svoje spone, ali trojica su ga držala. - Gade jedan.
Dotakni je i ubit ću te, na ovaj ili onaj način, kunem se.
Hughes se nasmijao gledajući Mary. Kao da nije čuo Geralda, promrmljao je.
- Jako dobro. Stvari se baš dobro razvijaju. Dovedite ženu u moj bivak.
- Da, gospodine. - Poručnik Smith okrenuo je konja prema kuriji.
- Hughes. Takneš li jednu vlas na glavi moje žene, odrezat ću ti jaja, jedno po
jedno - zarežao je Gerald.
- Stvarno? To kaže čovjek predodređen da visi, ili nešto još gore. -
Hladnokrvno je isukao mač. Trenutak poslije Geralda je pogodio jedan snažan
udarac i odrubio mu glavu.
Devlin je zurio, potpuno u šoku, kako bezglavo tijelo njegova oca polako pada
na tlo dok se glava kotrljala s oba oka otvorena, još uvijek puna mržnje.
Okrenuo se, i dalje u nevjerici, i vidio kako mu majka pada u nesvijest. Meg
je glasno plakala, ritajući se i mlateći rukama na tlu pokraj Mary.

9
 - Uzmi ženu - rekao je Hughes. - Dovedi je u moj bivak i spali tu prokletu
kuću. - Okrenuo je konja i odjahao.
Kad su dvojica vojnika krenula prema kuriji, prema majci u nesvijesti, Meg
koja je pokraj nje na tlu plakala, svijest o okrutnom ubojstvu njegova oca snažno
je pogodila Devlina. Otac je mrtav. Ubijen je, divljački ubijen, hladnokrvno. Ubio
ga je taj prokleti britanski kapetan, Hughes.
Mač mu je ostao u bitci, sad je podignuo taj smiješni mali bodež. Odnekud se
začuo krik, čudovišni zvuk, piskutav, pun bijesa i bola. Nije bio ni svjestan da je
on proizveo taj zvuk. Teturajući, pošao je naprijed, odlučan ubiti svakoga koga
može, svakoga tko je Britanac.
Iznenađeni vojnik začuđeno ga je gledao dok je Devlin trčao prema njemu s
podignutim bodežom.
Udarac sleđa pogodio ga je u zatiljak i, srećom, nakon jednog trenutka u
kojem je osjetio zasljepljujući bol, sve mu se zacrnjelo i nastupilo je blaženo
olakšanje.

Devlin se polako budio, teškom mukom, svjestan jakih bolova u glavi, hladnoće i
vlage te nejasna osjećaja smrti.
- Dev? - šapnuo je Sean. - Dev, budiš se?
Postao je svjestan bratovih malih ruku koje su ga čvrsto grlile. Zrak je bio
prožet neobičnim mirisom, kiselim i gorkim. Pitao se gdje je, što se događa, a
onda je ugledao oca, sputanog među crvenim mundirima, vidio je kako
kapetan Hughes podiže mač i odrubljuje mu glavu.
Devlin je jauknuo, širom otvorivši oči.
Sean ga je tada jače zagrlio.
Sjetivši se svega, pokušao se osoviti na koljena. Bili su u šumi i malo prije
padala je kiša, zbog čega je sve bilo mokro i hladno. Devlin se zanio u stranu,
nesretan, shrvan, i povratio, uhvativši se za tamnu irsku zemlju.
Napokon je sve prestalo. Sjeo je na stražnjicu i pogledao Seana u oči. Njegov
brat naložio je malu vatru, tek toliko da se vidi, ali nedovoljno da se ugriju. -
Majka? Meg? - pitao je promuklim glasom.
- Ne znam gdje je majka - rekao je Sean. Sitno mu je lice bilo ukočeno. -
Vojnici su je odveli prije nego što se osvijestila. Htio sam otići po Meg, ali kad si
ti podivljao pa te je vojnik udario, odvukao sam te ovamo na sigurno. Tada su
potpaliti vatru, Devline. - Oči su mu se napunile suzama. Počeo je teško dahtati. -
Sve je uništeno, sve.
Devlin je samo zurio, u jednom trenutku prestrašen kao i njegov brat, ali tada
je došao k sebi. Sad sve ovisi o njemu. Ne smije plakati, mora voditi. - Prestani
cendrati kao malo dijete - oštro je rekao. - Moramo spasiti majku i pronaći Meg.

10
 Istoga trena Sean je prestao plakati. Vlažnih očiju, pogleda prikovana za brata,
polako je kimnuo.
Devlin je ustao, ne trudeći se očistiti hlače koje su bile prljave. Požurili su se
preko čistine. Na njezinu rubu Devlin je posrnuo.
I na mjesečini je zemlja uvijek bila pitoma, puna livada i visokih vlati. Pred
njim se sad nalazilo široko ravno prostranstvo, a na mjestu gdje je nekoć stajala
kurija, ugledao je ostatke kamenih zidova i dva usamljena dimnjaka. Odmah je
prepoznao oštar miris, miris dima i pepela.
- Ove ćemo zime gladovati - šapnuo je Sean stežući mu ruku.
- Jesu li se vratili natrag u logor u Kilmallocku? - pitao je Devlin oštro, ljutito.
Odlučnost je zamijenila ledeni strah, mučni užas.
Sean je kimnuo. - Dev? Kako ćemo je spasiti? Hoću reći, ima ih na tisuće...
Nas smo samo dvojica. Uz to, još smo dječaci.
Isto pitanje mučilo je i njega. - Naći ćemo način - rekao je. - Obećavam ti,
Seane. Naći ćemo način.

Bilo je točno podne kad su stigli na greben s kojega se vidjela britanska utvrda u
Kilmallocku. Devlin je klonuo duhom kad je iza drvene ograde ugledao more
bijelih šatora i crvenih mundira. Zastave su označavale prostor u središnjem
dijelu utvrde na kojem su bili smješteni časnici. Devlinu je odmah sinulo kako on
i Sean, dva mala dječaka, mogu ući u utvrdu. Da je viši, ubio bi vojnika kako bi
se domogao njegove odore. Međutim, sad je razmatrao mogućnost da
jednostavno u kolima, u konvoju ili sa skupinom vojnika, uđu na glavna vrata,
budući da su obojica bili jako maleni i stoga bezopasni.
- Misliš li da je dobro? - šapnuo je Sean. Boja mu se nije vratila, ni najmanje,
otkako je vidio da mu je otac ubijen na tako jeziv način. I dalje je bio zastrašujuće
blijed, usnice su mu bile izgrizene, oči ispunjene strahom. Devlin se bojao da bi
se mogao razboljeti.
Devlin ga zagrli. - Spasit ćemo je i sve će opet biti dobro - odlučno je rekao.
No, negdje duboko u svojem ranjenom srcu znao je da su njegove riječi velika laž
jer više ništa nikada neće biti dobro.
Što se dogodilo s malenom Meg? Bojao se i pomisliti na mogućnost da je
izgorjela u požaru.
Devlin je zatvorio oči. Obuzela ga je strašna mirnoća. Disanje mu se prvi put
smirilo. Utroba mu se više nije okretala. U glavi mu se počelo oblikovati nešto
mračno. Mračno, sumorno i žestoko, nešto grozno i nemilosrdno.
Sean je počeo plakati. - Što ako joj nešto učine? Što ako... što ako joj... što
ako joj učini... isto što je učinio ocu?
Devlin je zatreptao očima, i dalje hladnokrvno zureći dolje u utvrdu. Neko
vrijeme samo je zurio ne obazirući se na brata, svjestan velike promjene koja se u

11
njemu upravo dogodila. Desetogodišnji dječak zauvijek je nestao. Na njegovu se
mjestu pojavio muškarac, hladan i odlučan muškarac, muškarac čiji je bijes kipio
duboko ispod površine, hraneći izazovni naum. Zaprepastila ga je silina
njegove odlučnosti.
Strah je nestao. Nije se bojao Britanaca i nije se bojao smrti.
Znao je što mora učiniti, makar mu za to trebale godine.
Devlin se okrenuo Seanu, koji ga je promatrao krupnim, suznim očima. - Ništa
nije učinio majci - čuo se kako govori smirenim glasom. Glas mu je bio odlučan
kao što je nekada bio glas njihova oca.
Sean je iznenađeno zatreptao, a onda je kimnuo.
- Idemo - odlučno je rekao Devlin. Spustili su se niz brdo i odmah uz cestu
pronašli veliki kamen iza kojega su se skrili. Nakon otprilike sat vremena pojavila
su se četvera opskrbna kola u pratnji desetak vojnika na konjima. - Pretvaraj se
da im želimo dobrodošlicu - tiho je šapnuo. Vidio je puno seljaka kako mašu i
ponizno pozdravljaju britanske postrojbe, a crveni mundiri, budale kakve su bili,
nisu bili svjesni da su se nakon njihova prolaska osmijesi pretvarali u podsmijeh
i porugu.
Sunce je sad bilo visoko, toplo i sjajno, i dječaci su stali na cestu kako bi se
smiješili i mahali vojnicima koji su se približavali. Neki vojnici uzvraćali su
mahanjem, a jedan im je bacio komad kruha. Kola su prolazila, a dječaci su
nastavili mahati, smiješeći se ustrajno. Tada je Devlin laktom udario Seana pod
rebra i oni su trčeći krenuli za posljednjim kolima. Devlin je skočio na njih, a onda
se okrenuo i pružio ruku. Sean je skočio, uhvatio je i Devlin je brata povukao
gore. Obojica su se sagnula iza vreća s hranom i krumpirima, stisnuli se jedan uz
drugoga, gledajući se.
Devlin je osjetio lagano, divljačko zadovoljstvo. Nasmiješio se Seanu.
- Što sad? - šapnuo je Sean.
- Čekamo - odgovorio je Devlin. Čudno, bio je hladno samouvjeren.
Kad su kola sigurno prošla kroz glavna vrata utvrde, Devlin se navirio iz
njihova skrovišta. Vidio je da nitko ne gleda pa je lagano gurnuo Seana. Skočili
su na tlo i otrčali iza najbližeg šatora.
Pet minuta poslije vrebali su pokraj kapetanova šatora, skriveni iza dviju
bačava s vodom, uglavnom izvan vidokruga, trenutačno na sigurnom.
- Što ćemo sada? - pitao je Sean brišući znoj sa čela. Vrijeme je i dalje bilo
lijepo iako su sivi oblaci na obzorju prijetili da bi moglo biti još kiše.
- Pssst - rekao je Devlin pokušavajući smisliti kako da spase majku. Činilo se
beznadno. Međutim, sigurno je morao postojati način. Nije došao tako daleko da
bi dopustio da ona padne u šape kapetana Hughesa. Otac bi želio da je spasi,
a Devlin ga neće ponovno iznevjeriti.

12
 Vratilo mu se jezovito sjećanje: odrubljena očeva glava na zemlji u lokvi
vlastite krvi, oči širom otvorene, i dalje pune bijesa premda beživotne.
Nešto novostečenog samopouzdanja izgubilo se, ali polako mu je ojačala
odlučnost.
Začuli su se glasovi. Mogli su čuti i konje koji su se u trku približavali. Devlin
i Sean sjeli su na koljena, vireći iza bačava. Hughes je izašao iz šatora, doimao se
prilično zadovoljan, s čašom vinjaka u ruci. Očito je i njega zanimalo kakav je to
metež.
Devlin je slijedio kapetanov pogled, usmjeren prema jugu kroz otvorena vrata
utvrde u smjeru iz kojega su došli on i Sean. Trgnuo se, iznenađen. Velika skupina
jahača približavala se u snažnom trku, a zastava koja se vijorila iznad prethodnice
nosila je plavu, srebrnu i crnu boju, koje su mu bile silno poznate. Pokraj njega,
Sean je duboko udahnuo, i on i Devlin se pogledaše.
- To je grof od Adarea - uzbuđeno je šapnuo Sean.
Devlin je dlanom bratu pokrio usta. - Sigurno je došao pomoći. Tiho.
- Prokleti Irci, čak i oni skloni Englezima - rekao je Hughes drugom časniku.
- To je grof od Adarea. - Bacio je vinjak i čašu na pod, očito ljut.
- Gospodine, da zatvorimo ulazna vrata?
- Nažalost, čovjek je jako dobar s lordom Castlereaghom i član je Irskoga
krunskoga vijeća. Čuo sam da je bio na svečanoj večeri s Cornwallisom. Zatvorim
li vrata, skupo ću to platiti. - Hughes se sad mrštio, a na vratu iznad crno-zlatnog
ovratnika njegova crvenoga vojničkoga kaputa pojavile su mu se crvene mrlje.
Devlin je nastojao obuzdati svoje uzbuđenje. Edward de Warenne, grof od
Adarea, bio je njihov veleposjednik. Iako je Gerald od Adarea uzeo u zakup
zemlju svojih predaka, dvojica muškaraca zapravo su bila puno više od gospodara
i zakupnika. Svojevremeno su na ladanju zajedno odlazili na večere i plesove, u
lov na lisice i konjske utrke s preprekama. Adare je puno puta večerao u njihovoj
kuriji u Askeatonu. Za razliku od ostalih veleposjednika, on je u poslovanju s
obitelji O’Neill bio pošten, nikada ih nije zakinuo, nikada nije tražio više nego što
je bio njegov dio.
Devlin je shvatio da se on i Sean drže za ruke. Bez daha promatrao je kako
grof i njegovi ljudi galopiraju prema kapetanovu šatoru. Nisu usporavali pa su im
se vojnici trčeći sklanjali s puta. Na kraju su se jahači naglo zaustavili
ispred Hughesa i njegovih ljudi. Desetak crvenih mundira s mušketama odmah je
opasalo krug oko pridošlica.
Grof je potjerao naprijed svojega vranca. Bio je visok, naočite i zastrašujuće
pojave i zračio je snagom i samopouzdanjem. No, lice mu je bilo maska puna
bijesa. - Gdje je Mary O’Neill? - oštro je pitao. Tamnoplavi plašt vijorio mu je
oko ramena.
Hughes se ukočeno nasmiješio. - Pretpostavljam da ste čuli za O’Neillovu
preranu smrt.
13
 - Preranu smrt? - Grof od Adarea skočio je na tlo i krenuo naprijed. - Prije bih
rekao ubojstvo. Hughes, ubili ste jednoga mojega zakupca.
- Znači, sada ste papist3? Bilo mu je suđeno da završi na vješalima, Adare, i
vi to znate.
Adare ga je gledao tresući se od bijesa i napokon tiho izustio: - Gade jedan.
Uvijek postoji mogućnost da se osobu pošalje u progonstvo, ili da dobije kraljev
oprost. Okrenuo bih nebo i zemlju da to postignem. Svinjo jedna umišljena. -
Ruka mu je krenula prema balčaku mača.
Hughes je nehajno slegnuo ramenima. - Kao što sam rekao, papist i
jakobinac“. Ovo su opasna vremena, prijatelju moj. Čak ni lord Castlereagh ne bi
htio biti povezan s jakobincima4.
Jedan trenutak Adare je šutio, očito trudeći se zadržati nadzor nad sobom. -
Želim tu ženu. Gdje je?
Hughes je oklijevao, stegnute čeljusti, a na licu mu je izbilo još crvenih pjega.
- Nemojte me tjerati da učinim nešto što bih silno želio, a to je da vas lišim
života - hladno je rekao Adare.
- Dobro. Teško da me može očarati jedna irska kučka. Ima ih k’o pljeve,
jeftinih.
Devlin je bio toliko osupnut tako teškom uvredom da je zateturao. Najradije
bi se bacio na Hughesa i ubio ga, ali nije trebao. Adare je prešao tu malu
udaljenost koja ga je dijelila od Hughesa i unio se kapetanu u lice. - Nemojte
podcjenjivati moć Adarea. Predlažem vam da prestanete s ubijanjem jer ćete
završiti kao zapovjednik crvenokožaca na sjeveru Kanade. Petnaestoga večeram
s Cornwallisom i ništa mi ne bi bilo milije nego da mu na uho šapnem neke veoma
neugodne činjenice. Razumijete li me, kapetane?
Hughes nije mogao govoriti. Lice mu je postalo grimizno.
Adare ga je ostavio. Otišao je u šator, a tamni je plašt vijorio za njim.
Devlin i Sean se pogledaše, a onda je, držeći brata za ruku, Devlin protrčao
pokraj zajapurena Hughesa i ušao za grofom u šator. Isti tren ugledao je majku
kako sjedi na malom stolcu i odmah je znao da je plakala.
- Mary! - povikao je grof, zastavši u hodu. - Jeste li dobro?
Mary je ustala, plave su joj oči bile širom otvorene, plavi uvojci raščupani.
Pogledi im se sretoše.
- Mislila sam da ćete doći - nesigurno je rekla.

3
Papist: pristaša pape odnosno katolik (nap. prev).
4
Jakobinci: članovi političke udruge za Francuske revolucije, radikalni u svojim zahtjevima za
slobodom i jednakošću (nap. prev.).

14
 Adare je pohitao prema njoj, uhvatio je za ramena, širom rastvorenih
tamnoplavih očiju. - Jeste li povrijeđeni? - pitao je puno blaže.
Prošao je trenutak prije nego što je uspjela progovoriti. - Ne onako kako
mislite, gospodine. - Oklijevala je gledajući ga, a oči su joj se punile suzama. -
Ubio je Geralda. Ubio je mojega supruga pred mojim očima.
- Znam - tužno je odgovorio Adare. - Žao mi je. Jako mi je žao.
Mary je bila shrvana, odvratila je pogled, ponovno na ruhu suza.
Okrenula je lice prema njemu i njihovi se pogledi ponovno sretoše. - Gdje je
Meg? Gdje su dječaci?
Suze su ponovno počele teći. - Ne znam gdje je Meg. Držala sam je na rukama
kad sam pala u nesvijest... - Nije mogla nastaviti.
- Naći ćemo je. - Tada se malo nasmiješio. - Ja ću je naći.
Mary je kimnula i bilo je jasno da vjeruje da bi mogao uspjeti bez obzira na
to što je izgubila svaku nadu. Tada je ugledala svoje sinove koji su stajali pokraj
prednjeg ulaza u šator, nepomični kao kipovi, zagledani u nju i moćna
protestantskoga grofa. - Devline! Seane! Hvala Bogu da ste živi, da ste
neozlijeđeni! - Potrčala je prema njima pa istodobno zagrlila obojicu.
Devlin je zaklopio oči. Gotovo da nije mogao vjerovati da je pronašao majku
i da je spašena jer je znao da će se sad grof brinuti za nju. - Dobro smo, majko -
tiho je rekao izvukavši se iz njezina zagrljaja.
Adare im se pridružio, jednom rukom posjednički zagrlivši Mary. Njegov
ispitivački pogled brzo je prelazio po dječacima. Njegov i Devlinov pogled
sretoše se. Dio njega bio je spreman pobuniti se iako im je u ovom trenutku
očajnički bila potrebna grofova pomoć. Međutim, Gerald još nije bio pokopan, a
on je znao čemu Adare zapravo teži, osjećao je to već neko vrijeme.
- Devline, Seane, poslušajte me dobro - zatražio je Adare. - Sa mnom i s
mojim ljudima odjahat ćete natrag u Adare. Kad izađemo iz ovog šatora, brzo se
popnite na konje iza mojih ljudi. Jeste li me razumjeli?
Devlin je kimnuo, ali nije si mogao pomoći a da ne pogledava malo Adarea,
malo svoju majku. Već je vidio kako Adare gleda njegovu majku, ali, s druge
strane, mnogo muškaraca divilo joj se izdaleka. Prije Geraldove smrti bilo je
jednostavno uvjeriti samoga sebe da joj se Adare divi kao i svi drugi muškarci.
Sada je znao da je sam sebi lagao. Grof je bio udovac i volio je Mary. Devlin je
bio siguran u to. No, što je s ocem, koji još nije bio ni dostojno pokopan? Još se
nije ni ohladio u grobu?
- Devline! - Adareove riječi bile su poput biča, pogled isto tako oštar. - Kreni.
Devlin je brzo poslušao, on i Sean stali su iza Adarea i Mary pa je njih četvero
napustilo priličnu sigurnost šatora. Sunce je vani bilo još više, toplije, sjajnije.
Nad tabor se spustila neprirodna tišina, a iza, na planinama, nakupilo se još
prijetećih oblaka. Desetci naoružanih britanskih vojnika stvorili su povezane

15
redove oko dvadesetak Adareovih naoružanih ljudi na konjima. Da je Hughes to
htio, očito bi se taj dan dogodio još jedan pokolj.
Devlin je pogledao grofa, ali ako se Adare bojao, nije to pokazivao. Devlinovo
je poštovanje prema njemu naraslo. Adare je bio jako sličan Geraldu i sigurno je
bio isto tako hrabar. Potisnuo je svaki strah koji se pokušavao probuditi.
Adare nije ni jednom zastao prelazeći put od šatora do svojih ljudi. Podignuo
je Mary na svojega konja. Hughes je sve promatrao, lica ukočena od napetosti i
mržnje. Devlin je Seana gurnuo prema jednom vitezu, a kad je sam skočio
iza drugog jahača, i Sean je bio dignut na konjska leđa.
Adare je već bio u sedlu iza Mary. Pogledom je prešao po dječacima, potom
po redovima naoružanih britanskih vojnika i naposljetku po Hughesu. -
Neovlašteno ste upali na moj posjed - rekao je, a njegove su riječi odzvanjale. -
Da to više nikada niste učinili.
Hughes se smrknuto osmjehnuo. - Nisam imao pojma da ste vi i dama...
povezani.
- Nemojte izvrtati moje riječi, kapetane - povikao je Adare. - Ubili ste mojega
podanika, spalili moju zemlju, a to je napad na mene i moju imovinu. Sad nas
pustite da prođemo.
Devlin je svrnuo pogled s Adarea na Hughesa baš kad su se dvojica muškaraca
pogledala u oči. Bio je svjestan da mu se između lopatica nakuplja znoj i curi mu
niz leđa. Na trenutak je u utvrdi zavladala takva tišina da bi se čulo da je šušnuo
list.
Hughes je naposljetku progovorio. - Razmaknite se - zagrmio je. - Neka
prođu.
Red vojnika razmaknuo se.
Adare je podignuo ruku potjeravši konja u trk, vodeći svoje ljude kroz
britansku postrojbu van iz utvrde.
Devlin se držao za vojnika iza kojega je jahao, ali pogledao je otraga.
Ravno u kapetanove svijetloplave oči.
Tada se zapalio.
Krenulo je negdje duboko u njegovoj duši, izbijajući u golemim, snažnim,
opakim valovima, koji su mu se uvlačili u krv dok ga nisu potpuno preplavili,
gorki, reski, vatreni.
Jednoga će se dana osvetiti. Jednoga dana, kad za to dođe vrijeme, natjerat će
kapetana Hughesa da plati za ubojstvo Geralda O’Neilla.

16
PRVI DIO
Zarobljenica

17
 PRVO POGLAVLJE

5. travnja 1812.
Richmond Virginia

na čak ne zna plesati - podrugljivo je rekla jedna mlada dama. Obrazi su joj
O gorjeli. Virginia Hughes bila je itekako svjesna dvanaest mladih žena koje
su se u plesnoj dvorani poredale iza nje. Nju je učitelj plesa izdvojio i sad joj je
objašnjavao kako se izvodi sissonne ballotte, jedan od koraka kvadrilje. Ne samo
da nije razumjela taj korak, bilo ju je baš briga za to. Ples je uopće nije zanimao,
ni najmanje, samo je željela otići kući na plantažu Sweet Briar.
- No, nikada ne smijete prestati uljudno razgovarati, gospođice Hughes, čak
ni kad izvodite korak. Inače će vas potpuno pogrešno shvatiti - upozoravao ju je
tamnoputi, mršavi učitelj plesa.
Virginia ga zapravo nije ni slušala. Zaklopila je oči i kao da se prebacila na
neko drugo mjesto u neko drugo vrijeme, puno bolje od groznih zidova Škole
Marmott za otmjene mlade dame.
Virginia je duboko disala, potpuno opijena teškim mirisom kozje krvi, koji je
pratio puno jači i oštriji miris crne virdžinijske zemlje, prekopane za proljetno
spaljivanje. Mogla si je predočiti tamna polja koja su se protezala dokle joj
pogled seže, usporedne redove robova koji su zbog svoje odjeće postali bijeli dok
su bacali ugljen, a bliže i pokošene travnjake, vrtove ruža i stare hrastove i
brijestove, posađene oko lijepe ciglene kuće koju je sagradio njezin otac. - Mogla
je biti sagrađena u Engleskoj - znao je puno puta ponosno reći - prije sto godina.
To će potvrditi svatko tko je pogleda.
Virginiji je nedostajao Sweet Briar, ali ni upola toliko koliko su joj nedostajali
njezini roditelji. Preplavi je val tuge, tako snažan da je naglo otvorila oči i
ponovno se našla kako stoji u prokletoj plesnoj dvorani škole u koju su je poslali.
Učitelj plesa gledao ju je krajnje uznemireno, s rukama na svojim uskim
bokovima, smrknuta izraza na svom tamnoputom talijanskom licu.
- Što joj je da tako prevrće očima? - netko je šapnuo.
- Plače, eto što radi - čuo se nabusit odgovor.
Virginia je znala da je to plavokosa ljepotica Sarah Lewis, koja je, prema
riječima same Sare, bila najpoželjnija debitantica u Richmondu. Ili će to biti kad
krajem godine izađe u društvo. Virginia se okrenula, obuzeta bijesom, i uputila
se prema Sari. Virginia je bila jako sitna i puno premršava, imala je malo
trokutaste lice s istaknutim jagodicama i prekrasnim ljubičastim očima. Svoju
18
tamnu, do struka dugačku kosu, bila je, zato što se nije htjela ošišati, prisiljena
pričvrstiti ukosnicama pa se činilo da će se zdrobiti pod njezinom težinom. Sarah
je bila dobrih osam centimetara viša od Virginije, da se ne spominje da je bila
puno teža. Virginia nije marila za to.
Prvu se put potukla sa šest godina, šakama, a kad je njezin otac prekinuo meč,
doznala je da se tukla kao djevojčica. Slijedile su upute o tome kako zadati snažan
udarac, kao dječak, na što se njezina majka jako zgražala. Ne samo da je Virginia
mogla zadati snažan udarac, lovačkom puškom mogla je s udaljenosti od petnaest
metara pogoditi grlić boce. Nije stala dok se nije našla licem u lice sa Sarom, zbog
čega je morala stati na prste.
- Ples je za budale kakva si ti - povikala je. - Trebala bi se zvati Luda plesačica
Sarah.
Sarah je zinula, odmaknula se, širom otvorenih očiju, a onda je došao bijes. -
Signor Rossini! Jeste li čuli što mi je rekla ova seoska prostakuša?
Virginia je nemoguće visoko podignula glavu. - Ova seoska prostakuša
posjeduje cijelu plantažu, svih njezinih pet tisuća jutara, pa ako dobro znam
matematiku, a znam, onda sam vraški bogatija od tebe, gospođice Luda plesačice.
- Ljubomorna si - prosiktala je Sarah - zato što si mršava i ružna i nitko te ne
želi... zbog čega i jesi ovdje!
Virginia se naglo spustila na pete. Nešto se u njoj otvorilo, a bilo je bolno i
snažno. Zato što je Sarah govorila istinu. Nitko je nije htio, bila je sama i, Bože
dragi, to je jako boljelo.
Sarah je vidjela da je njezina strelica pogodila cilj. Nasmijala se. - Svi to
znaju. Svi znaju da su te poslali ovamo do punoljetnosti! To su tri godine,
gospođice Hughes. Bit ćeš stara i naborana prije nego što se vratiš kući na svoje
gospodarstvo!
- Sad je dosta - rekao je signor Rossini. - Obje gospođice, dođite...
Virginia nije htjela saslušati ostatak. Okrenula se i otrčala iz plesne dvorane,
sigurna da joj se svi smiju. Mrzila je Sarah, mrzila je ostale djevojke, učitelja
plesa, cijelu školu, pa i roditelje... Kako su je mogli ostaviti? Kako?
U predsoblju se srušila na tlo pa privinula svoja mršava koljena na prsa i
molila Boga da bol brzo prođe. Mrzila je čak i Boga jer joj je on jednim strašnim
udarcem te strašne kišne noći, prošle jeseni, oduzeo roditelje. - Jao, tata - šapnula
je uz koščato koljeno. - Tako mi nedostaješ.
Znala je da ne smije plakati. Prije će umrijeti nego dopustiti da je netko vidi
da plače. Međutim, još se nikada nije osjećala tako izgubljeno i usamljeno. Bilo
je sunčanih dana kad je s ocem jahala cijelom plantažom i večeri ispred kamina
kad je majka vezla, a otac čitao. Kuća je bila puna robova i svakoga od njih znala
je još od rođenja. Bila je tu i Tillie, njezina najbolja prijateljica na cijelome svijetu,
bez obzira na to što je u njihovoj kući bila robinja, samo dvije godine starija od

19
Virginije. Čvršće je stegnula koljena, duboko dišući i divljački trepćući očima.
Trebalo je puno vremena da se pribere.
Kad se to dogodilo, sjela je i uspravila se. Što je Sarah rekla? Da će ostati u
školi dok ne postane punoljetna? Ma, to je nemoguće! Upravo je navršila
osamnaest, što znači da će još tri godine ostati u ovom groznom zatvoru.
Virginia je ustala, ne trudeći se otresti prašinu sa svoje crne suknje koju je
nosila u koroti. Prošlo je šest mjeseci od tragičnog prevrtanja kočije koje je
odnijelo živote njezinih roditelja, a kad je ravnateljica predložila da Virginia
prekine korotu, ona je to odlučno odbila. Namjeravala je do kraja života oplakivati
svoje roditelje. I dalje joj nije bilo jasno zašto je Bog dopustio da umru.
Ma, ta vještica, Sarah Lewis, sigurno ne zna što govori.
Jako uznemirena, Virginia je pohitala niz hodnik obložen drvenom oplatom.
Jedini rođak bio joj je stric Harold Hughes, grof od Eastleigha. Kad su joj roditelji
poginuli, poslao joj je izraze sućuti i uputio je da ode u Školu Marmott u
Richmondu, budući da je sad službeno bio njezin skrbnik. Virginia se svega toga
jedva sjećala, život joj je u to vrijeme bio mutna mješavina tuge i bola. Jednoga
dana našla se u školi, nije se mogla točno sjetiti kako je tamo dospjela, samo se
nejasno sjećala da se po posljednji put našla u Tillienu zagrljaju i da su njih dvije
plakale opraštajući se. Kad se prvotna bol malo stišala, ona i Tillie razmijenile su
nekoliko pisama, jer Sweet Briar nalazio se sto trideset kilometara južno od
Richmonda i samo nekoliko kilometara od Norfolka. Virginia je doznala da je
grof upravitelj njezina posjeda i da je naložio da se njime nastavi upravljati onako
kako se to radilo prije smrti njegova brata. Sigurno bi joj, ako Sarah ima pravo,
Tillie rekla za tako groznu i okrutnu odluku njezina skrbnika. Osim ako ni ona za
to nije znala...
Uvijek kad bi se sjetila Tillie i Sweet Briara, počela bi čeznuti za domom.
Odjednom ju je posve svladala potreba da se vrati kući. Imala je osamnaest godina
i mnoge mlade žene njezinih godina već su bile zaručene, ili čak udane, s
vlastitim domaćinstvima. Prije pogibije, njezini roditelji nikada nisu pokretali
pitanje njezine udaje, na čemu im je Virginia bila zahvalna. Nije točno znala što
s njom nije u redu, ali udaja (i mladići) nikada nije zaokupljala njezin um.
Umjesto toga, još od pete godine, kad ju je Randall Hughes posjeo ispred sebe na
konja, svaki je dan radila rame uz rame sa svojim ocem. Poznavala je svaki pedalj
Sweet Briara, svako drvo, svaki list, svaki cvijet. (Plantaža je imala stotinu jutara,
ne pet tisuća, ali Sarah Lewis trebalo je malo spustiti na zemlju.) Znala je sve o
duhanu, biljci koja se uzgajala na Sweet Briaru. Znala je koji je najbolji način
presađivanja sadnica, najbolji način čuvanja ubranog lišća, koje su najbolje
dražbovaonice. Kao i njezin otac, s velikim je zanimanjem i žarkom nadom
pratila cijene po bali duhana. Svakoga ljeta ona i njezin otac sjahali bi s konja i
prošetali se poljima duhana, opipavajući prašnim prstima lisnate biljke, udišući
njihov jaki miris, procjenjujući kakvoću uroda.

20
 Imala je ona i druga zaduženja i obveze. Nitko nije bio ljubazniji od njezine
majke i nitko nije poznavao ljekovito bilje i iscjeliteljstvo bolje od nje. Nitko se
nije više brinuo za svoje robove. Virginia se uz majku nagledala i groznica i
boleština. Nikada se nije bojala ući u robovsku kuću dok je netko bio bolestan,
dapače, znala je pripremiti itekako dobre obloge. Iako joj majka nije dopuštala da
bude na porođaju, Virginia je pomagala pri ždrijebljenju i provela je mnoge
noći čekajući da se kobila oždrijebi. Zašto sada ne bi bila kod kuće, jurila Sweet
Briarom s njihovim predradnikom Jamesom MacGregorom? Kakvog smisla ima
boraviti u ovoj prokletoj školi? Rođena je za to da vodi plantažu. Sweet Briar joj
je u krvi, u duši.
Virginia je znala da nije dama. Nosila je hlače otkada je shvatila da postoje
hlače i voljela ih je više od suknji. Tati je bilo svejedno, bio je ponosan na njezine
sposobnosti, jahačke vještine i oštro oko. Također ju je smatrao lijepom: uvijek
je govorio da je ona njegova mala divlja ruža, ali svaki je otac to mislio za svoju
kćer. Virginia je znala da to nije točno. Bila je premršava i imala je previše kose
da bi je se smatralo lijepom. Nije marila za to. Bila je prepametna da bi željela biti
dama.
Majka je prihvaćala svojega muža i svoju kćer takvima kakvi jesu. Oba
Virginijina brata umrla su pri porođaju: prvo Todd, a onda i mali Charles kad je
Virginia imala šest godina. Tada je majka prvi put počela drukčije gledati na
hlače, na konje, na lov. Tjednima je plakala, molila u obiteljskoj kapelici i nekako
je uspjela pronaći mir. Nakon toga, vratili su se njezin osmijeh i beskrajna toplina,
ali više nije bilo trudnoća, kao da su ona i tata bez riječi sklopili takav dogovor.
Virginia nije mogla shvatiti zašto bi bilo koja žena htjela postati dama. Dama
se mora držati pravila. Većina je pravila dosadna, a neka su prava tlaka. Biti dama
isto je kao biti robinja, ali bez krasna doma kakav je Sweet Briar. Biti dama isto
je kao biti u okovima.
Ispred ravnateljičina ureda Virginia je zastala. Odluka je već bila donesena.
Bez obzira na to je li Sarah Lewis govorila istinu ili nije, to više nije bilo važno.
Došlo je vrijeme da ode kući. Zapravo, dobro se osjećala što je tako odlučila. Prvi
puta otkako su joj poginuli roditelji, osjećala se snažno... i hrabro. Bio je to divan
osjećaj. Tako se osjećala sve do trenutka kad je na njihova vrata došao svećenik i
rekao da su joj roditelji mrtvi.
Pokucala je na fina vrata od mahagonija.
Gospođa Towne, punašna, ugodna gospođa, pokazala joj je da uđe. Njezine
ljubazne oči zagledale su se u Virginijine, sada ozbiljne, iako su obično živahno
treperile. - Gospođice Hughes, bojim se da ćete prije ili poslije morati naučiti
plesati.
Ona se nakrevelji. Jedina osoba u školi koju gotovo da je voljela, bila je
ravnateljica. - Zašto?
Gospođa Towne nakratko je ostala zatečena. - Izvoli sjesti, dušo.

21
 Virginia je sjela, a onda je shvatila da ima raširena koljena, da joj ruke vise
uz naslone pa je brzo popravila držanje, ne zato što je htjela biti pristojna, nego
zato što nije htjela sada izazivati ravnateljicu. Skupila je koljena i sklopila
ruke, razmišljajući o tome kako bi bilo dobro da je u hlačama i da jaše na svojem
konju.
Gospođa Towne se smiješila. - Nije tako teško surađivati, dušo.
- Zapravo, je. - Virginia je također bila veoma tvrdoglava. Ta osobina njezinoj
majci nije bila draga.
- Virginia, dame moraju plesati. Kako ćeš inače biti na nekoj zabavi i uživati?
Virginia nije oklijevala. - Koja korist od zabava, gospođo? Koja korist od
plesa? Iskreno, vrijeme je da odem kući.
Gospođa Towne zagledala se u nju, pomalo iznenađena.
Virginia je zaboravila na pristojno sjedenje. - Nije istina, zar ne? Ono što je
rekla zlobna Sarah Lewis? Valjda ne moram ostati ovdje, zaboravljena, kao
zatvorenica, još tri godine?
Gospođa Towne bila je smrknuta. - Sigurno je gospođica Lewis načula moj
povjerljivi razgovor s gospođom Blakely. Draga moja, dobili smo takve upute od
tvojega strica.
Virginia je ostala zaprepaštena, bez riječi. Mogla je samo zuriti pred sebe.
Trebalo joj je vremena da počne suvislo razmišljati.
Neko vrijeme bojala se da bi Eastleigh mogao poslati po nju i prisiliti je da
ode u Englesku, kamo uopće nije željela ići. U tom se škripcu, srećom, nije našla.
No, on bi je još tri godine držao zatvorenu u ovoj školi? Već je šest mjeseci
bila ovdje i mrzila ju je! Virginia to nije htjela prihvatiti. Ni govora. Ide kući.
Gospođa Towne je govorila. - Znam da se tri godine čini jako puno vremena,
ali zapravo, s obzirom na način na koji si odgajana, to je vjerojatno količina
vremena potrebna da te u cijelosti naučimo svim društvenim vještinama koje će
ti trebati da uspiješ u društvu, draga moja. Ima i dobrih vijesti. Tvoj će se stric
pobrinuti da se udaš čim postaneš punoljetna.
Silno zaprepaštena, Virginia je ustala. - Molim?
Gospođa Towne zatrepće očima. - Trebala sam znati da će te taj prijedlog
užasnuti. Svaka se mlada dama iz ugledne obitelji udaje i ti nisi iznimka.
Namjerava ti naći prikladnog muža...
- Ne dolazi u obzir!
Sad je gospođa Towne ostala bez riječi.
Virginiju je izjedao bijes. - Prvo me pošalje ovamo? Onda misli da me može
zatvoriti na tri godine? Potom će me poslati u drugi zatvor, u brak s neznancem?
Ne, mislim da neće!
- Sjedni.

22
 - Ne, gospođo Towne. Znate, jednoga ću se dana udati, ali udat ću se iz ljubavi
i samo iz ljubavi. Velike ljubavi kakvu su imali moji roditelji. - Suze su joj
zamaglile vid. Neće odustati od toga. Jednoga dana naći će dobra čovjeka kakav je
bio njezin otac i ljubav koju su njezini roditelji očito osjećali jedno prema
drugomu. Nema niti će biti odstupanja od toga.
- Virginia, sjedni - oštro je rekla gospođa Towne.
Virginia je odmahnula glavom i gospođa Towne je ustala.
- Znam da si doživjela strašnu tragediju i svi suosjećamo s tobom, stvarno.
Međutim, ti ne upravljaš svojom sudbinom, upravlja tvoj stric. Ako on želi da do
punoljetnosti ostaneš ovdje, onda će biti tako, a ja sam sigurna da ćeš zavoljeti
svojega budućega muža, tko god on bio.
Virginia nije mogla govoriti. Obuzela ju je panika. Neznanac misli da može
upravljati njezinim životom! Imala je osjećaj da se nalazi u klopci, kao da je u
kavezu sa željeznim šipkama, još gore, u kavezu koji je uronjen u more i ona se
utapa!
- Dušo, moraš se potruditi da postaneš dio ovdašnje zajednice. Ti si odlučila
s prijezirom gledati na druge pristojne mlade dame ovdje. Nisi ni jednom pokušala
prema njima biti prijateljski raspoložena ili srdačna. Od trenutka kad si stigla
ovamo, držiš se po strani, a mi smo to dopustili poštujući tvoju tugu. Znam zašto
ponosno dižeš glavu, draga moja, ali drugi misle da si umišljena i tašta! Vrijeme
je da malo popustiš i sprijateljiš se s nekim. Očekujem od tebe da se s nekim
sprijateljiš, Virginia. Također očekujem da se popraviš u učenju.
Virginia se zamislila. Zar ljudi doista misle da je jako umišljena i tašta? Nije
mogla vjerovati. Svije preziru zato što je sa sela, zato što je prilično drukčija od
svih.
- Ti si tako pametna, Virginia. Išlo bi ti jako dobro kad bi se samo malo više
potrudila. - Gospođa Towne joj se smiješila.
Virginia je progutala knedlu. - Ne mogu ostati ovdje. A ljudi me ne vole zato
što sam drukčija! Nisam otmjena i stidljiva i ne padam u nesvijest kad ugledam
zgodna muškarca!
- Ti si odlučila biti drukčija, ali ti si lijepa djevojka iz dobre obitelji i, da
budem iskrena, zbog toga si ista kao i druge djevojke. Virginia, moraš prestati biti
tako samoživa pa ćeš ovdje biti jako sretna, uvjeravam te. - Gospođa Towne
došla je do nje i potapšala je po ramenu. - Sigurna sam u to, Virginia. Ne želim ti
ništa drugo nego da uspješno završiš ovu školu i postaneš jako sretna mlada dama.
Virginia se usiljeno nasmiješila. Više nije imala što reći. Neće ostati ovdje u
ovoj školi i neće dopustiti da joj stric odabere muža, i to je to.
Gospođa Towne toplo joj se smiješila. - Okani se svoje buntovničke naravi,
dušo. Učiniš li to, bit ćeš na velikom dobitku.
Virginia je uspjela kimnuti. Trenutak poslije razgovor je završio i ona odjuri.
Čim se našla u svojem krevetu u spavaonici, Virginia je počela planirati bijeg.
23
 *
Dva dana kasnije, Virginia se ujutro prala i uređivala što je sporije mogla. Druge
djevojke hrpimice su izlazile iz spavaonice, a ona je i dalje prala ruke. Kroz
svjetlarnike u spavaonicu je ulazilo ranojutarnje svjetlo. Krajičkom oka
Virginia je promatrala kako posljednja djevojka napušta dugačku, pravokutnu
prostoriju. Gospođica Fern zastala je na vratima. - Gospođice Hughes? Nije vam
dobro?
Virginia se uspjela slabašno nasmiješiti. - Žao mi je, gospođice Fern, ali danas
mi se vrti u glavi i sve mi je nekako mutno. - Naslonila se na ormarić pokraj stalka
za lavor.
Gospođica Fern vratila se do nje i lagano joj dodirnula čelo. - U svakom
slučaju, nemate vrućicu. No, mislim da biste iz ovih stopa trebali otići doktoru
Millsu.
- Mislim da imate pravo. Sigurno ću dobiti gripu. Samo malo, molim vas -
rekla je Virginia i sjela na rub uskoga kreveta.
- Ne morate se žuriti - gospođica Fern se nasmiješila, prošla kroz prolaz
između dvadeset kreveta i napokon izašla iz prostorije.
Virginia je čekala, tiho brojeći. - Jedan, dva, tri - a onda je skočila na noge.
Pohitala je kroz prolaz do četvrtog kreveta. Otišla je ravno do ormarića koji je
ondje stajao i počela kopati po stvarima koje joj nisu pripadale. Osjetila je
grižnju savjesti, ali nije se na to obazirala.
Sarah Lewis uvijek je imala džeparca pa je Virginia brzo našla dvanaest
dolara i trideset pet centa. Uzela je svaki novčić i umjesto njih ostavila
nepotpisanu poruku. U njoj je objasnila da će cijelu svotu vratiti što je moguće
prije. Ipak, grozno se osjećala što je spala na to da mora krasti i gotovo je vidjela
kako je majka s neba prijekorno gleda.
- Mama, vratit ću Sari novac, sve do zadnjeg novčića - pokajnički je šapnula.
No, jednostavno nije imala izbora. Trebala je novac za prijevoz i smještaj. Iako je
bila veoma hrabra, znala je da ne može prijeći svih sto dvadeset kilometara do
Sweet Briara, a da se nekoliko noći ne odmori i ne pojede nekoliko dobrih obroka.
Virginia je tada gurnula ruku pod svoj krevet. U svoj ogrtač (unatoč
proljetnom vremenu, noći su i dalje bile hladne) zamotala je nekoliko osobnih
dragocjenosti: majčinu ogrlicu od poludragog kamenja, očevu lulu i narukvicu od
konjske dlake koju joj je Tillie isplela kad je imala osam godina. Također je imala
jednu dodatnu bluzu, rukavice i šeširić. Od ogrtača je napravila svežanj pričvršćen
uzicom. Otišla je do prozora najednom kraju sobe, brzo ga otvorila i bacila
svežanj na nogostup ispod njega.
Virginia je nekako uspjela obuzdati nestrpljive noge i polako sišla,
mimoišavši se putem s dvjema članicama školskog osoblja. Napokon je došla do
kraja hodnika. Pred njom se nalazilo prostrano predvorje zgrade s prekrasnim
visokim stropom. Ondje se nije znalo što je ljepše, mramorni podovi, tamni drveni

24
stupovi ili još tamnija zidna oplata. Tijekom dana ulazna vrata nisu bila zaključana
zato što nijedna učenica nikada nije izašla. Virginia se oprezno osvrnula oko sebe.
Ovo je bila njezina prilika za bijeg, ali da ju je sad netko ugledao, njezino
putovanje bilo bi gotovo prije nego što je uopće počelo.
Začuli su se koraci iz nekog drugog hodnika. Virginia je brzo pobjegla natrag
iza ugla, ne usuđujući se disati kad je čula dva glasa, od kojih je jedan pripadao
učitelju glazbe, a drugi profesorici francuskoga. Pretpostavila je da će proći kroz
predvorje i krenuti prema njoj jer sve su se učionice nalazile iza nje. Okrenula se
i klisnula u podvornikovu sobicu.
Dvoje nastavnika je prošlo.
Virginia se preznojavala. Isto tako, izgubila je strpljenje. Uz škripu je otvorila
vrata i vidjela da je hodnik prazan. Izašla je, zavirila u predvorje i vidjela da je i
ono prazno. Duboko je udahnula i pretrčala ga pa otvorila velika i teška vrata.
Izašla je na blistavo proljetno sunce i namirisala, mogla je čak i okusiti, slobodu.
Bože, kako je bilo dobro!
Otrčala je niz stazu pa kroz vrata od kovanog željeza, po javnom pločniku,
zamaknula za ugao i pronašla svoj svezani ogrtač. Virginia ga je uzela i ponovno
potrčala.

- Tako mi je drago što smo većinu puta mogli paziti na tebe, dušo - rekla je
gospođa Cantwell, smiješeći se i držeći Virginiju za ruke.
Prošla su tri dana. Virginia je veći dio prvoga jutra provela pješačeći dok za
sobom nije ostavila vrevu grada Richmonda. U seoskoj krčmi pojela je krepki
ručak, ogladnjela od višesatnog hodanja. Ondje je naletjela na obitelj Cantwell.
Krupna žena, troje djece i debeljuškasti muž s naočalama zajedno su putovali
u lijepoj privatnoj kočiji. Načuvši njihov razgovor, Virginia je doznala da su bili
u Richmondu posjetiti bolesne muževe roditelje. Sad su se vraćali u svoj dom u
Norfolku. To je značilo da će proći nekoliko kilometara od Sweet Briara.
Virginia je pomogla jednomu od male djece ispuhati nos i odmah pobudila
zanimanje gospođe Cantwell. Slagala je koliko ima godina i kakvo joj je bračno
stanje, tvrdeći da se vraća kući mužu nakon posjeta bolesnoj majci u
Richmondu. Brzo je na prst stavila majčin vjenčani prsten kako bi potkrijepila
svoju priču. Kad je gospođa Cantwell doznala kamo se uputila, brzo joj je
ponudila prijevoz, očito željna društva i pomoći oko djece.
Sad je Virginia jedva slušala ljubaznu gospođu. Našli su se na raskrižju, jedan
putokaz pokazivao je prema Norfolku, a na drugom je pisalo Land’s End, Four
Corners i Sweet Briar. Srce joj je tako jako lupalo da je mislila da će se
onesvijestiti. Deset kilometara niz cestu nalazio se njezin dom. Nepunih deset
kilometara...
- Sigurno ti jako nedostaje suprug - dodala je gospođa Cantwell.

25
 Virginia se prenula. Okrenula se i primila plavokosu ženu za ruke. - Puno vam
hvala na prijevozu, Lilly. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti.
- Bila si divna prema djeci! - uzviknula je Lilly Cantwell. - Da nismo tako
blizu doma, tražila bih da te odvezemo do Sweet Briara kako bismo upoznali
tvojega dragog muža.
Virginia je pocrvenjela zbog grižnje savjesti; u kratko vrijeme postala je vješta
lažljivica i kradljivica, što joj je bilo jako mrsko. - Smijem li vam pisati? -
odjednom je pitala. Dok joj je još jednom zahvaljivala na ljubaznosti, istodobno
je odlučila da će pisati Lilly Cantwell i ispričati joj cijelu istinu.
- Voljela bih da mi se javiš i da ostanemo prijateljice - uskliknula je Lilly,
razdragana.
Dvije žene se zagrlile. Virginia je potom zagrlila malenu Charlotte, povukla
najstarijeg Williama za uho i namignula malenom Thomasu. Zahvalila je i
gospodinu Cantwellu, a dok je njihova kočija odlazila, učinilo joj se da ga je čula
kako govori: - Nešto mi je čudno kod te mlade dame... i dalje mislim da je
premlada da bi bila udana!
Virginia se nacerila. Tada je veselo raširila ruke i glasno se nasmijala, vrteći
se bez prestanka dok je nisu zaboljele noge, gležnjevi se izvrnuli, a u glavi joj se
tako zavrtjelo da se morala spustiti na tlo. Ležeći tako, ponovno se nasmijala. Kod
kuće je!
Brzo se uspravila, namjestila svoj smotuljak i počela trčati prašnjavom
cestom. Tih desetak kilometara činilo se beskrajno daleko, ali svako pitomo polje,
svako svježe zazelenjeno brdo, svaki nabujali potok tjerali su je da se još više
požuri. Bila je bez daha i zajapurena kad je ugledala prekrasno izrezbareni drveni
znak obješen između dvaju veličanstvenih ciglenih stupova: SWEET BRIAR.
Dugačak prašnjavi put od ulaza penjao se uzbrdo do kuće oko koje su stajali
crveni štagljevi za sušenje, bijelo oličene kuće za robove te polje za poljem plodne
smeđe pjeskovite zemlje.
Srce joj je tuklo kao bubanj. Virginia je spustila zavežljaj, zadignula skute i
potrčala uz prašnjavu stazu. - Tillie! - vikala je iz svega glasa. - Tillie! Tillie!
Tillie! Ja sam, doma sam, Tillie!
Frank, Tillien muž, uprezao je kola nedaleko od prednjega dijela kuće i on ju
je prvi ugledao. Zinuo je u čudu. - Gospođ’ce Virginia! Jeste l’ to vi?
Iza njega, njegovi mali blizanci gledali su je širom otvorenih očiju. Tada je
krajičkom oka Virginia vidjela da se otvaraju ulazna vrata kuće i da je Tillie izašla
na trijem. Međutim, bilo je kasno jer se već našla u Frankovu zagrljaju. - Zar nisi
pri sebi? - uzviknula je zagrlivši ga tako snažno da se zagrcnuo. - Naravno da sam
ja! Tko bi drugi bio! - Odmaknula se smijući se krupnomu mladom čovjeku.
- Svemogući Bože, ta fina i otmjena škola sigurno od vas nije naprav’la damu
- rekao je Frank cerekajući se i otkrio svoje zube, nevjerojatno bijele u odnosu na
njegovu tamnu kožu.

26
 - Želiš reći „hvala Bogu“, je li tako? - šalila se Virginia. - Rufus, Ray, dođite
ovamo da vas zagrlim, ili ste zaboravili svoju gospodaricu?
Dječaci, obojica na pragu sedme godine, potrčaše prema njoj i uhvatiše je oko
nogu. Virginia je osjetila da joj se oči pune suzama pa se pokušala sagnuti i
obojicu zagrliti.
Tada je osjetila da je Tillie došla do nje pa se polako okrenula.
Tillie se smiješila, a niz njezine obraze smeđe boje kave slijevale su se suze.
Koliko je Virginia bila niska, toliko je ona bila visoka, punašna koliko je ova bila
mršava, i veoma lijepa. - Znala sam da ćeš doć’ kući - prošaptala je.
Virginia joj je pala u zagrljaj. Dvije mlade žene čvrsto su se stisnule.
Kad je uspjela svladati suze, odmaknula se smiješeći se. - Noge me bole k’o
sam vrag - rekla je - i umirem od gladi! Kako je prošlo spaljivanje zemlje? Jeste
li naišli na trulež? Kako izgledaju sadnice? - Smijala se dok je rukavom brisala
oči.
Međutim, Tillie joj nije uzvratila osmijeh. Njezine zlaćane oči bile su
zastrašujući ozbiljne.
- Tillie? - pitala je Virginia jer joj se nije svidjelo to što vidi. Počela je osjećati
bojazan. - Molim te, reci mi da je sve dobro. - Jer činilo joj se da nešto ozbiljno
ne valja i jako se bojala čuti o čemu se radi.
Bilo joj je dosta nesreće. Ne bi mogla podnijeti još jedan udarac zle sudbine.
Tillie ju je zgrabila za ruke. - Prodaju plantažu, i sve i svakog’ na njoj.
Virginia nije shvaćala. - Što si upravo rekla?
- Tvoj tata je dužan. Pardon, gospodar Hughes bio je dužan pa sad tvoj stric
tu ima zastupnika i on počinje sve prodavat’... zemlju, kuću, robove, konje, sve
prodaje.
Virginia je kriknula. Osjetila je bolno probadanje u prsima, tako snažno da je
zateturala. Tillie ju je uhvatila oko struka.
- Što je meni! Evo te tu, mršava k’o nikad’ do sad’ i gladna k’o vuk zimi, a ja
ti govorim o našim brigama! ‘Ajde, Virginia, trebaš topli obrok i vruću kupku, a
onda možemo razgovarat’. Možeš mi ispričat’ sve o tom’ kak’ je bit’ otmjena
dama!
Virginia nije bila u stanju odgovoriti. Ovo je mora, ružan san, to ne može biti
stvarno. Sweet Briar ne može biti na prodaju.
Ali bio je.

Bila je odjevena u majčino nedjeljno ruho. Virginia se hrabro smiješila Franku

koji ju je vozio u Norfolk, poravnala je plavu suknju, namjestila gornji dio
odgovarajućega plavoga ogrtača i šeširić koji je pristajao uz sve to. Majčina
odjeća bila je preširoka za njezin sitan stas, ali Tillie i dvije druge robinje cijelu
su noć šile kao lude kako bi joj sve savršeno pristajalo. Sad joj je Frank pokušao
27
uzvratiti osmijeh, ali nije mu uspjelo. Virginia je znala zašto: paralo mu se srce,
bojao se da će njegova žena i djeca biti prodani nekom vlasniku koji je daleko i
da ih više nikada neće vidjeti.
No, to se neće dogoditi. Virginia je namjeravala preokrenuti nebo i zemlju,
točnije, nagovoriti dobroga očevoga prijatelja Charlesa Kinga, predsjednika Prve
virdžinijske banke, da se Sweet Briar ne proda. Teško je disala, cijelo joj je tijelo
bilo pokriveno znojem. Ulog je bio prokleto visok. Bila je nasmrt prestrašena.
Međutim, Charles King bio je dobar obiteljski prijatelj i više u njoj neće gledati
dijete nego sposobnu mladu damu. Sigurno, sigurno će joj posuditi sredstva
potrebna da isplati očeve dugove i spasi Sweet Briar.
Virginia je čvrsto stisnula oči braneći se od žarkoga sunca, a osmijeh joj je
postao kolebljiv. Bože, mrzila je svojega strica, grofa od Eastleigha, čovjeka
kojega nikada nije upoznala. Čak nije ni razgovarao s njom o stanju na plantaži!
Ipak je ona njezina!
Ili će to biti ako se ne proda do dana kad navrši dvadeset jednu godinu.
Sad su joj se tri godine od danas pa do njezine punoljetnosti činile kao cijela
vječnost.
- Gospođ’ce Virginia - iznenada je rekao Frank, zadržavši je da ne uđe u
veliku zgradu banke, sazidane od cigle i vapnenca.
Virginia je stala. U želudcu joj se bućkalo od strepnje i straha. Uspjela se
slabašno nasmiješiti. - Možda se dugo zadržim, ali nadam se da neću.
- Nije to - grubo je rekao. Bio je jako visok, možda čak i viši od sto devedeset
centimetara i opasno zgodan. Tillie se na prvi pogled zaljubila u njega, prije više
od pet godina, što nitko ne bi pomislio zbog načina na koji ga je
bila omalovažavala i pravila se važna. Očito je to bilo obostrano jer je on, ni šest
mjeseci poslije, od Randalla Hughesa zatražio dopuštenje da se oženi njome, što
je odmah dobio. - Bojim se, bojim se, gospođ’ce Virginia, što će se dogodit’ s
Tillie i mojim dječacima ako danas ne dobijete taj zajam.
Virginia je bila itekako svjesna svoje obveze da spasi Sweet Briar i svoje
ljude, a to se sad obrušilo na nju zastrašujućom snagom. Pedeset dvoje robova
ovisilo je o njoj, mnogo njih još djeca; Tillie, njezina najbolja prijateljica ovisila
je o njoj, a isto tako i Frank. - Dobit ću taj zajam, Frank. Ništa se ne moraš brinuti.
- Sigurno je zvučala snažno i samouvjereno zato što je on isti tren širom otvorio
oči i skinuo šešir.
Virginia mu je još jednom uputila umirujući osmijeh, u sebi zamolila Boga za
malu pomoć i ušla u banku.
Unutra je bilo ugodno svježe, neobično previše službeno i tiho kao u crkvi.
Dva klijenta stajala su u redu ispred blagajne, a jedan je službenik bio na
prijamnom šalteru. Otraga je za pisaćim stolom sjedio Charles King. U tom je
trenutku dignuo pogled i ugledao je, raširivši oči od iznenađenja.

28
 To je to, pomislila je i uzdignula bradu do nemogućih visina. Prolazeći
predvorjem i stražnjim prostranim dijelom banke, imala je osjećaj da joj je
osmijeh čudan i nesiguran, namješten.
King, uredno i dobro odjeven debeli čovjek, sa staromodnom napudranom
vlasuljom, skupljenom na zatiljku, ustao je.
Virginia! Bože sveti, u jednom groznom trenutku pomislio sam da si tvoja
mama, Bog joj daj duši lako!
Otac joj je puno puta rekao da izgleda baš kao njezina majka, ali Virginia mu
nikada nije povjerovala zato što je mama bila jako lijepa premda su imale gotovo
istu crnu kosu i iste neobične ljubičaste oči. Pružila je ruku i Charles ju je
čvrsto stisnuo. Očito mu je bilo drago što je vidi. - Igra svjetla, pretpostavljam -
rekla je začuđena svojim otmjenim ponašanjem i držanjem. Međutim, morala je i
Charlesa uvjeriti da je ona sada divna i sposobna žena.
- Da, valjda. Mislio sam da si u školi u Richmondu. Dođi, mene si došla
vidjeti? - pitao je vodeći je otraga prema svojem stolu i visokim stolcima,
okrenutima prema njemu.
- Iskreno, da, jesam - rekla je Virginia, čvrsto stežući majčinu otmjenu torbicu
od crnoga baršuna.
Charles se nasmiješio, ponudivši joj da sjedne i popije čaj. Virginia je odbila.
- Onda, kako ti se svidio veliki grad, Virginia? - pitao je kad je sjeo za svoj stol.
Gledao ju je u oči, pomalo zabrinuto. Virginia je znala da je napokon
primijetio koliko je napeta, zbog velike nevolje koja ju je snašla, a sad i brige zbog
stanja očevih financija.
Virginia slegne ramenima. - Pa, dosta dobro, ali vi znate da ja obožavam
Sweet Briar. Nema mjesta na kojem bih radije bila.
Charles se nakratko zagledao u nju, a onda se smrknuo. - Znam da si ti
pametna mlada dama pa pretpostavljam da si shvatila da tvoj stric prodaje
plantažu.
Htjela se nagnuti naprijed i povikati da grof na to nema pravo. Nije se ni
pomaknula, jedva se usudila disati, ne dok ju ne prođe bijes. No, ipak je rekla: -
Nema pravo na to.
- Bojim se da ima sva prava. Uostalom, on je tvoj skrbnik.
Virginia je sjedila krajnje ukočeno i uspravno. - Gospodine King, došla sam
ovamo osigurati zajam kako bih mogla otplatiti očeve dugove i spasiti Sweet Briar
od prodaje, a možda i od gašenja.
Zatreptao je.
Blijedo mu se smiješila. - Od djetinjstva sam ocu pomagala voditi plantažu.
Nitko ne zna saditi, brati, prevoziti i prodavati duhan bolje od mene. Uvjeravam
vas, gospodine, da ću zajam vratiti u cijelosti, s pripadajućom kamatom, što je
moguće prije. Ja...

29
 - Virginia - počeo je Charles King pretjerano ljubazno.
Pojavila se panika. Skočila je na noge. - Možda sam žena i možda imam samo
osamnaest godina, ali znam kako upravljati Sweet Briarom! Samo je moj otac to
znao bolje od mene! Kunem vam se, gospodine, da ću vam vratiti svaki novčić!
Koliko mi treba za otplatu očevih dugova? - povikala je sva očajna.
Charles ju je sažalno gledao. - Drago moje dijete, njegovi dugovi dosežu
vrtoglavu svotu od dvadeset dvije tisuće dolara.
Zaprepaštenje je bilo tako veliko da joj je srce stalo, otkazala su joj koljena
tako da je jedva uspjela sjesti. - Ne.
- Dugo sam razgovarao s predstavnikom tvojega strica. Zove se Roger Blount
i vjerujem da se za nekoliko dana vraća u Britaniju, nakon što se pobrine za tvoje
poslove ovdje. Sweet Briar nije unosna plantaža, Virginia - blago je nastavio. -
Tvoj otac trpio je gubitak za gubitkom, godinu za godinom. Čak i da sam toliko
lud da mladoj i neiskusnoj djevojci posudim toliku svotu, jednostavno nema
načina da mi sve do kraja vratiš, ne od plantaže. Žao mi je. Prodaja Sweet Briara
jedino je pametno i moguće rješenje.
Ustala je. Boljelo ju je srce, boljela ju je duša. - Ne, ne mogu dopustiti da se
proda. Pripada meni.
Ustao je i on. - Znam koliko ti to teško pada, Virginia. Ne znam točno zašto
nisi u školi, ali trebala bi biti ondje iako ti, ako želiš, mogu pokušati dogovoriti
brak, i to dobar, i porazgovarati s tvojim stricem o tome. To bi u svakom slučaju
riješilo tvoje poteškoće...
- Osim ako me ne kanite udati za jako bogata čovjeka, onda to ne rješava ništa
- povikala je Virginia. - Ne mogu dopustiti da Sweet Briar bude prodan! Zašto mi
nećete pomoći? Vratit ću vam novac, nekako, jednoga dana! Nikada nisam
pogazila svoju riječ, gospodine! Kako vam nije jasno da je to sve što mi je ostalo
na ovom svijetu?
Zagledao se u nju. - Pred tobom je krasna budućnost, draga moja. Uvjeravam
te u to.
Zaklopila je oči. Sva se tresla. Potom ga je pogledala u oči. - Molim vas,
posudite mi taj novac. Ako ste imalo voljeli mojega oca, moju majku, onda mi,
molim vas, pomognite.
- Žao mi je. Ne mogu. Jednostavno, ne mogu posuditi toliku svotu mladoj
djevojci koja do kraja života neće biti u stanju banci vratiti taj dug.
Nije mogla odustati. - Onda mi vi osobno posudite taj novac - zavapila je.
Zatreptao je očima. - Virginia, ja nemam takvo bogatstvo. Doista mi je žao.
Ostala je u nevjerici. On je počeo govoriti nešto o novom početku, a ona se
okrenula i mahnito protrčala kroz banku pa van. Ondje je klonula na potporni stup,
teško dišući, silovito drhteći, a u očima su joj se počele nakupljati suze straha
i očaja. Nije moguće da se ovo događa, pomislila je. Mora postojati način!

30
 - Gospođ’ce Virginia? Jeste l’ dobro? - Frank ju je držao za lakat. Glas mu je
bio zabrinut i prestrašen.
Pogledala je njegove crne oči, ali mu nije odgovorila zato što joj je tako
iznenada na pamet pala jedna zamisao da jednostavno nije mogla odgovoriti.
Njezin stric je grof.
Grofovi su bogati.
Posudit će novac od njega.
- Gospođ’ce Virginia? - ponovno se javio Frank, ovaj put lagano je stisnuvši
za lakat.
Virginia se oslobodila njegova stiska, tupo zagledana u prometnu ulicu. Nije
vidjela ni jedna jedina kola, ni kočiju, ni pješaka.
Uopće nije sumnjala u to da njezin stric ima sredstva da spasi Sweet Briar.
On joj je bio jedina nada.
Međutim, on očito nije htio spasiti plantažu, inače bi već to učinio. To znači
da se mora izravno suočiti s njim, osobno. Pismo neće biti dovoljno. Ulog je
previsok. Nekako će pronaći način da prijeđe Atlantski ocean, makar to
značilo prodaju nešto mamina skupocjenog nakita pa će se sastati sa svojim
stricem i nagovoriti ga da spasi Sweet Briar umjesto da ga proda. Preklinjat će,
dokazivati, raspravljati se, prepirati, učinit će sve što će morati, čak će se udati za
potpunog neznanca, samo ako on pristane otplatiti očeve dugove. Virginia je
shvatila da mora sve isplanirati, i to brzo, jer u mislima je već bila na putu u
Englesku.
Znala je da može to učiniti. Kao što je njezin otac volio reći: „Kad ima volje,
ima i načina.“ Uvijek je imala puno volje. Sad samo mora pronaći način.

31
 DRUGO POGLAVLJE

1. svibanj 1812.
London, Engleska

njegovu dolasku proširio se glas. Razdragano mnoštvo okupilo se na

O obalama Temze dok je njegov brod Prkos ponosno grabio prema
mornaričkom pristaništu.
Devlin O’Neill stajao je na krmenoj palubi, ozbiljan, ruku prekriženih na
prsima - visoka, snažna pojava, postojana kao kip. Za prigodu svojega povratka
kući (ako se to moglo tako nazvati) odjenuo je svečanu mornaričku odoru: plavi
kaput s repovima i zlatnim epoletama koje su krasile svako rame, svijetle hlače i
čarape, ulaštene cipele. Crni pusteni dvorogi šešir nosio je tako da su mu krajevi
bili okrenuti prema van jer je samo admiralima bilo dopušteno imati krajeve u
ravnini s leđima. Sjajna i plava, njegova kosa, bila je predugačka i zalizana prema
otraga. Mnoštvo, sačinjeno od muškaraca, žena i djece, okretnih i nemoćnih,
pripadnika najsiromašnijih londonskih slojeva, trčalo je uz obalu uz bok broda.
Neke žene bacale su na njega cvijeće.
Doček dostojan junaka, pomislio je bez imalo veselja. Doček dostojan junaka
za čovjeka kojega su također nazivali „Gusar Njegova Veličanstva“.
Već godinu dana nije nogom stupio na tlo Velike Britanije. Ne bi to ni sad
učinio da je mogao birati, ali više nije mogao izbjeći posljednji poziv iz
Admiraliteta, njihov četvrti. Hladno je iskrivio usta. Želio je samo čvrsti krevet te
ženu koja nema sifilis i nije prostitutka, ali njegove potrebe morat će pričekati.
Nije se pitao što admirali žele, oglušio se na toliko zapovijedi i prekršio tolika
pravila u proteklih godinu dana da bi na svakom sudu mogli tražiti njegovu glavu.
Znao je također da će dobiti nove zapovijedi, koje je jedva čekao. Nikada se ni u
jednoj luci nije zadržavao dulje od nekoliko dana, možda jedan tjedan.
Pogledom je prešao preko svojega broda. Prkos je bio fregata s trideset osam
topova, poznata po svojoj brzini i okretnosti, ali ponajviše po neviđenoj i posebnoj
odvažnosti svojega kapetana. Bio je itekako svjestan toga da su se drugi
brodovi okretali i bježali kad bi ga ugledali; otuda njegova sklonost noćnim
pohodima. Sada su najbolji ljudi bili visoko na pramčanim i glavnim jarbolima,
skraćujući jedra. Pedeset mornara u crvenim odorama stajalo je u stavu mirno,
postrojeno, s mušketama u rukama, dok je fregata plovila prema vezu. Ostali
mornari stajali su kraj njih, željni dopusta koji će im uskoro dati. Ljudi na pramcu
pripremali su velika brodska sidra. Sve u svemu, na palubama fregate bilo je tri

32
stotine ljudi. S druge strane dokova gdje su se gradila dva vrhunska broda s trima
palubama, nekoliko jedrilica, škuna i dvije topovnjače, pod vedrim modrim
nebom blistali su londonski tornjevi i krovovi.
Prošla godina bila je veoma unosna. Godina plovidbe od Gibraltarskoga
tjesnaca do Alžira, od Biskajskoga zaljeva do portugalskih obala. Četrdeset osam
puta dokopali su se plijena i zarobili više od pet stotina članova posade.
Obavljao je rutinske dužnosti: pratio je konvoje za opskrbu, patrolirao obalnim
područjem, osiguravao pomorsku blokadu Francuske. Provodio je noći
napadajući francuske gusare, dane ploveći otvorenim morem. Bio je prilično
bogat i prije ove posljednje godine, ali sada, sa zadnjim plijenom, jednim
američkim brodom natovarenim zlatnim polugama, postao je doista jako bogat
čovjek.
Napokon mu se na usnama pojavio osmijeh.
No, dječak je drhtao i dalje uplašen. Dječak nije htio nestati. Nikakvo
bogatstvo, nikakva moć, ništa nije bilo dovoljno. Dječak je morao samo zaklopiti
oči i vidio bi oči svojega oca, bijesne i beživotne na odrubljenoj glavi, ondje na
irskom tlu u lokvi vlastite krvi.
Devlin je otišao na more tri godine nakon wexfordskoga ustanka uz
dopuštenje i potporu grofa od Adarea. Adare se unutar godine dana oženio
njegovom majkom, ali njegova mala sestra Meg nikada nije nađena. Grof je
izmislio da Devlin ima pomorskoga iskustva, omogućivši mu da započne karijeru
kao pomorski dočasnik, a ne najniži mornar u potpalublju. Devlin je brzo
napredovao do poručničkog čina. Kratko je služio na admiralskom brodu
glasovitoga kapetana Horatija Nelsona. U bitci kod Trafalgara kapetan jedrenjaka
na kojem je služio, primio je jedan nezgodan udarac i poginuo je na mjestu.
Devlin je na brzinu preuzeo zapovjedništvo. Malo plovilo imalo je samo deset
topova, ali bilo je nevjerojatno brzo pa se Gazelom zavukao ispod pramčanog
dijela francuske fregate. Francuski brod uzdizao se visoko iznad njih, a oba su mu
boka prolazila točno iznad Gazele. Njezini topovi iz velike su blizine raznijeli
palube i trup većega i bržega broda te ga odmah onesposobili. Ponosno je svoj
plijen doteglio u Leghorn, a nedugo potom unaprijeđen je u čin kapetana i dobio
zapovjedništvo nad brzom škunom zvanom Loretta.
Imao je samo osamnaest godina.
Otada je bilo jako puno bitaka i jako puno plijena. Međutim, najvećeg se
plijena tek trebao dokopati, a on se nije nalazio u velikim svjetskim morima.
Plamen strogo nadzirana bijesa koji je uvijek ključao duboko u njemu još se
malo razbuktao. Devlin se nije obazirao na to. Umjesto da razmišlja o
izravnavanju računa s Haroldom Hughesom, danas grofom od Eastleigha, koje će
se jednom u budućnosti dogoditi, on je promatrao kako Prkos pristaje na vez
između jedne škune i topovnjače. Devlin je kimnuo svom drugom časniku, jakom
crvenokosom Škotu, poručniku MacDonnellu. Mac je upotrijebio rog da objavi
tjedan dana slobodno. Devlin se lagano nasmiješio kad su njegovi ljudi počeli
33
klicati i urlati, a onda je promatrao kako se palube prazne kao da je dan znak za
skakanje s broda. Nije im zamjerao. Njegova posada bila je vrhunska. Nekih
pedeset ljudi bilo je s njim od kada mu je povjeren prvi brod, polovina posade s
njim je bila od propasti mirovnog ugovora u Tilsitu5. Bili su to dobri ljudi, hrabri
i odvažni. Njegova posada bila je tako dobro uvježbana da se nitko nije premišljao
čak ni onda kad se činilo da su njegove zapovijedi čisto samoubojstvo. Prkos je
harao morima zahvaljujući njihovoj odanosti, vjeri i disciplini.
Bio je ponosan na svoju posadu.
Mac je uskladio korak s njim. Činilo se da se u svojoj odori ne osjeća udobno,
kao da ju je prerastao. Mac je bio jednako star kao Devlin, bile su mu dvadeset
četiri godine, ali okrupnio je u posljednjih godinu dana. Devlin je smatrao da su
neobičan dvojac: nizak plećati Škot vatrene kose i visok plavokosi Irac hladnih
srebrnih očiju.
- Jao, moram se naviknut’ na kopno - progunđao je Mac.
Devlin se nasmiješio dok se ispod njih uzdizala visoka i tvrda zemlja poput
kakvih olujnih valova. Potapšao ga je po ramenu. - Samo polako.
- Sigurno ‘oću, i to svih sedam dana ak’ nemaš niš’ protiv - nacerio se Mac.
Imao je sve zube, a samo je jedan bio pokvaren. - Imaš kakve planove, kap’tane?
Ja bi rad’ jednu jedru kurvu. Prvo idem tam’, velim ti. - Prostački se nasmijao.
Devlin je bio popustljiv prema svojim ljudima: poput većine zapovjednika
dopuštao im je da u lukama nađu prostitutke, ali bilo mu je draže da ih dovedu na
brod kako bi ih brodski liječnik mogao dobro pregledati. Nije htio da njegovi ljudi
dobiju sifilis. - Prije tjedan dana bili smo u Lisabonu - blago je rekao.
- K’o da je bilo prije godinu dana - promrmljao je Mac.
Devlin je vidio da ga čeka poštanska kočija. Seanu je u poštanskom paketu
poslao poruku da se vraća. - Mac, mogu li ti ponuditi prijevoz?
Mac se zacrvenio. - Ne idem u grad - rekao je misleći na londonski West End.
Devlin je kimnuo, podsjetivši ga da očekuje da se za tjedan dana vrati na
Prkos kako bi u podne isplovili sa svih tri stotine njihovih ljudi. Stopa dezertiranja
na njegovu brodu bila je gotovo na nuli, nevjerojatan podatak koji nitko u
britanskoj mornarici nije mogao shvatiti. S druge strane, uz toliki plijen koji su
dijelili, cijela njegova posada bila je dobrostojeća.
Pola sata poslije njegova je kočija žustro prelazila preko Londonskoga mosta.
Devlin je promatrao poznata mjesta. Nakon bezbroj dana provedenih na vjetru i
na moru ili u egzotičnim, sparnim lukama Sredozemlja, Sjeverne Afrike
i Portugala, grad je izgledao mračno i prljavo, nečisto. Međutim, on je bio čovjek
koji je volio lijepe žene i nije htio obične kurve, a svojim bi živahnim okom

5
Tilsitski mir: dva mirovna sporazuma koje je Napoleon potpisao nakon pobjede kod Fridlanda
1807. godine, i to s Rusijom (7. srpnja) i s Prusijom (9. srpnja) (nap. prev.).

34
primijetio svaku otmjenu damu u dvokolici, kočiji ili na ulici dok je kupovala u
posebnim trgovinama. Osjetio je nemir u preponama. Unaprijed je odaslao
nekoliko pisama, a jedno je bilo za njegovu englesku ljubavnicu. Čvrsto je
vjerovao da će ga razonoditi tu večer, a i cijeli tjedan.
Londonski uredi Admiraliteta nalazili su se u Ulici Brook u velebnoj kamenoj
zgradi sagrađenoj prije pola stoljeća. Časnici, pomoćnici i pobočnici dolazili su i
odlazili. Tu i tamo skupine časnika zastale su porazgovarati. Kad je Devlin
otvorio teška drvena vrata i ušao u prostrano okruglo predvorje s visokim
nadsvođenim stropom, glave su se počele okretati prema njemu. Zidove su krasili
portreti najpoznatijih admirala u britanskoj povijesti, kao i slike najznačajnijih
brodova i bitaka. Njegova ljubavnica jednom je rekla da će ondje uskoro visjeti i
njegov portret. Razgovor je počeo jenjavati. Predvorjem je zavladala sablasna
tišina. Devlina je to zabavljalo. Čuo je kako se šaptom spominje njegovo ime.
- Kapetane O’Neill, gospodine? - Mladi poručnik crvenih obraza vojnički ga
je pozdravio u podnožju mramorna stubišta.
Devlin mu prilično nehajno uzvrati pozdrav.
- Imam vas otpratiti do admirala St. Johna, gospodine - rekao je mladić
pjegava lica. Još je malo jače pocrvenio.
- Molim vas - uzvratio je Devlin, ne mogavši obuzdati uzdali. Zapravo, St.
John nije mu bio neprijatelj; on nije volio neposluh, ali znao je vrijednost
najboljega kapetana u njegovoj službi. Admiral Farnham bio je taj koji ga je
htio izvesti pred vojni sud i osramotiti u javnosti, a u posljednje vrijeme podupirao
ga je i kapetan Thomas Hughes, sin grofa od Eastleigha.
Admiral St. John, mršav čovjek razbarušene sijede kose, čekao ga je, i nije
bio sam. S njim je bio Farnham, glomazniji i viši, s puno manje kose, te grof od
Liverpoola, ministar rata.
Uz vojnički pozdrav, Devlin je ušao u ured. Iznenadio se zato što se nije
mogao sjetiti da je ikada vidio grofa od Liverpoola na West Squareu.
Vrata su se za njim čvrsto zatvorila. Liverpool, mršav, nizak i tamnokos,
nasmiješio mu se. - Prošlo je dosta vremena, Devline. Sjednite. Želite li viski ili
vinjak?
Devlin je sjeo na plišani stolac skinuvši šešir. - Vinjak je francuski?
Grof se zabavljao. - Bojim se daje.
- Vinjak - rekao je Devlin ispruživši svoje dugačke noge pred sobom.
Činilo se da je Farnham uzrujan. St. John je sjeo za svoj stol. - Prošlo je dosta
vremena otkako smo imali tu čast da se pojavite ovdje.
Devlin nehajno slegne ramenima. - Tjesnaci su jako prometna mjesta,
gospodine.
Liverpool je iz kristalne boce natočio vinjak pa jednu čašu pružio Devlinu, a
druge podijelio okolo.

35
 - Da, jako prometna - rekao je Farnham. - Zato je napuštanje Gospe Anne
iznimno ozbiljan prekršaj.
Devlin je otpio veliki gutljaj, pomno okusio vinjak pa zaključio da su njegove
zalihe, i na brodu i kod kuće, puno bolje.
- Imate li što reći u svoju obranu? - pitao je St. John.
- Zapravo, nemam - rekao je Devlin i dodao: - Nije bila u opasnosti.
- Nije bila u opasnosti? - Farnham se zagrcnuo vinjakom.
Liverpool je zatresao glavom. - Admiral Farnham traži vašu glavu, dragi moj.
Je li doista bilo potrebno ostaviti Gospu Anne da biste se dali u potjeru za
američkim trgovačkim brodom?
- Brod Nezavisnost bio je natovaren zlatom, gospodine.
- Znali ste to kad ste ga ugledali blizu obale pokraj Tripolija? - pitao je St.
John.
Devlin je promrmljao: - Novac, gospodine, kupuje sve.
- Ne znam ni jednog kapetana koji je smion kao vi. Tko je vaš špijun i gdje je
on sada? - upitao je St. John.
- Možda je špijunka - promrmljao je. Zapravo, cura koja na Malti ima krčmu
u koju često dolaze Amerikanci, bila je baš to. - Ali bojim se da je moja stvar
unajmim li špijuna, a budući da mi to pomaže u izvršavanju mojih zapovijedi,
trebali bismo zaboraviti na to pitanje.
- Vi ne izvršavate zapovijedi! - rekao je Farnham. - Zapovijed je bila da
otpratite Gospu Anne do Lisabona. Imate sreću da je nisu zaplijenili neprijateljski
brodovi...
Naposljetku se uzrujao, ali nije to pokazao. - Sreća s tim nema nikakve veze.
nadzirem tjesnace. To znači da nadziran Sredozemlje, budući da nitko ne može
ući u njega, a da ne prođe kraj mene. Gospa Anne uopće nije bila u opasnosti, a
njezin siguran dolazak u Lisabon to i dokazuje.
- Sad ste uz to i prilično bogati - promrmljao je Liverpool.
- Plijen je kod našega posrednika na Stijeni - rekao je, misleći na Gibraltar.
Oteglio je Nezavisnost tamošnjem britanskom posredniku za plijen. Njegov udio
oduzete robe bio je tri osmine ukupne vrijednosti, a brzim je izračunom taj
broj dosegnuo sto tisuća funta. Bio je bogatiji nego što si je to itko mogao
zamisliti, a nedavno je nadmašio i vlastita očekivanja.
- Ma, ne zanima me sudbina Gospe Anne, jednoga broda - rekao je Liverpool.
- A iako se otvoreno oglušujete na zapovijedi, svi smo spremni zažmiriti na to. Je
li tako, gospodo?
St. John je odlučno kimnuo, ali Devlin je znao da Henryja Farnhama ubija to
što se mora složiti i to ga je zabavljalo.

36
 - Meni je važno da se ovaj prokleti rat završi, i to brzo. - Liverpool je stajao i
govorio o tome kao da je u zastupničkom domu. - Na pomolu je novi rat, onaj koji
po svaku cijenu moramo izbjeći.
- Zbog toga ste ovdje - dodao je St. John.
Devlin se uspravio na stolcu. - Rat s Amerikancima je greška - rekao je.
Oglasio se Farnham. - Vi ste Irac, naklonjeni ste jakobincima.
Devlina je svrbjelo da ga pridavi. Nije se pomaknuo niti je išta rekao dok ga
ta želja nije minula. - Naravno da jesam. Američki narod je bratski narod, baš kao
i irski. Bilo bi sramotno zbog ičega ratovati s njima.
Liverpool je grubo rekao: - Moramo imati potpuni nadzor nad morima,
Devline, sigurno to znate.
- Njegova odanost ostaje sebična. Baš ga briga za Englesku, važno mu je samo
bogatstvo koje mu je omogućila karijera pomorca - žustro je rekao Farnham.
- Nismo ovdje da bismo raspravljali o Devlinovoj odanosti - oštro je rekao
Liverpool. - Nitko u našoj mornarici tko je služio Njegovu Veličanstvu nije bio
tako odan, ustrajan i učinkovit.
- Hvala - hladno je promrmljao Devlin. Međutim, to je bilo točno. U borbama
na moru nitko mu nije bio ravan.
- Rat još nije gotov, Devline, i vi to znate, jer nitko nije proveo toliko vremena
kružeći Gibraltarskim tjesnacem i Sredozemljem. Dakle, nema govora da se
odreknemo naše premoći ondje. Otići ćete iz ove prostorije s novim zapovijedima
ako mi prisegnete da ćete ih provesti kako treba.
S velikim je zanimanjem podignuo obrve. Što smjera Liverpool? - Samo
nastavite - rekao je.
- Prati vas veliki ugled - istaknuo je St. John. - Na Sredozemlju i dalje od
njegovih obala, svaki neprijatelj i gusar zna da su vaše pomorske vještine sjajne
premda nisu uvijek uobičajene i da, kad odlučite ukrcati se, sa sobom vodite
borbene ljude koji misle samo na to da u zubima ponesu još jedan bodež. Boje vas
se, zato se više nitko ne bori s vama.
To je često bilo tako. Devlin je obično ispalio hitac upozorenja prije nego što
bi sa svojim mornarima zauzeo brod. Rijetko kad su mu pružili otpor i to mu je
već postalo dosadno.
- Vjerujem da imate tako veliki ugled da će čak i uz američku obalu neprijatelj
pobjeći čim spazi vaš brod.
- Stvarno sam polaskan - promrmljao je.
Javio se Liverpool. - Pokušavamo izbjeći rat s Amerikancima. - Pogledao je
Devlina. - Poslati onamo vas moglo bi biti isto kao da pustimo lisicu u kokošinjac
i očekujemo da kokice ostanu žive, zdrave i vesele. Momče, ako vas pošaljemo na
zapad, tražim vašu riječ da ćete poštovati zapovijedi, da ćete našim neprijateljima

37
utjerati strah u kosti, ali da nećete zauzimati njihove brodove. Vaša zemlja vas
treba, Devline, i tu nema mjesta gusarskim ispadima.
Zar doista misle da će otploviti na zapad i ondje američkim trgovcima i
mornarici izigravati neku vrstu dadilje? - Trebam ih proganjati, prijetiti im i
vraćati ih, a onda se povući? - Nije mogao vjerovati.
- Da, to je u osnovi ono što tražimo od vas. Nikakva američka roba ne smije
ući u Europu, to ostaje isto. Promijenio se način borbe. Više nijedan brod ne smije
biti zarobljen ili uništen, život ni jednog Amerikanca ne smije se pripisati nama.
Devlin je ustao. - Nađite nekoga drugoga - rekao je. - Nisam čovjek za taj
posao.
Farnham je prijezirno frknuo, odjednom zadovoljan, iako u nevjerici. - Odbija
izravnu zapovijed! Kad ćemo ga konačno objesiti zbog neposluha?
Devlinu je došlo da staroj budali kaže da zašuti. - Pogrešno je, gospodo - tiho
je govorio Liverpoolu - poslati nitkova poput mene na takav zadatak.
Liverpool ga je proučavao. Potom se nasmijao, prilično hladno. - Zapravo, ne
vjerujem u to. Zato što vas bolje poznajem nego što mislite. - Okrenuo se dvojici
nazočnih admirala. - Možete li nas ispričati, gospodo?
Oba su se muškarca iznenadila, ali ijedan i drugi su kimnuli i izašli iz sobe.
Liverpool se smješkao. - Sad možemo prijeći na posao, je li, Devline?
Umjesto odgovora, Devlin je podignuo kutove usana, ali čekao je, ne znajući
hoće li primiti udarac ili nagradu.
- Vaša mi je igra već neko vrijeme jasna, Devline. - Liverpool je zastao kako
bi im natočio novo piće. - Vašim žilama teče krv irskih kraljeva, a kad ste se
pridružili mornarici, bili ste siromašni kao svaki drugi irski beskućnik. Sad
imate palaču na Temzi, od Adarea ste kupili dom svojih predaka, a samo mogu
pretpostavljati koju količinu zlata držite u bankama... i u vlastitim sefovima. Sad
ste toliko bogati da vam više ne trebamo. - Upitno ga je pogledao.
- Kad tako kažete, čini se da uopće nisam domoljub - promrmljao je Devlin.
Liverpool je bio u pravu... zamalo.
- Ipak, dobar čovjek kao vi, iz dobre obitelji, a uvijek na moru, uvijek u potrazi
za plijenom, uvijek u borbi... nikada na kopnu, nikada kod kuće ispred topla
kamina. - Zagledao se u njega.
Devlinu je postalo neugodno. Gucnuo je vinjak da to prikrije.
- Pitam se što vas tjera da plovite tako brzo, tako daleko, tako često? -
Podignuo je tamne obrve.
- Bojim se da preuveličavate. Ja sam običan pomorac, gospodine.
- Mislim da niste. Mislim da postoje duboki, ozbiljni, složeni razlozi za vaše
ponašanje. S druge strane, pretpostavljam da nikada neću doznati koji su to
razlozi? - Nasmiješio se pa sad i on popio malo vinjaka.

38
 Dječak je drhtao ozbiljno prestrašen. Kako ovaj stranac može toliko toga
znati?
- Imate bujnu maštu, gospodine. - Devlin se hladno nasmiješio.
- Ipak, tek morate osvojiti viteški naslov, kapetane O’Neill - rekao je
Liverpool.
Iznenađen, Devlin se ukipio. Znači, bit će to nagrada, nakon udarca, pomisli.
Nekoć su njegovi predci bili kraljevi, ali stoljeće potkradanja srozalo ih je na
poljoprivrednike-zakupce. On je to promijenio. Njegov očuh rado mu je prodao
Askeaton kad mu je došao sa zlatnim polugama za njegovu kupnju. Velebnu
kuću na Temzi kupio je prije dvije godine kad je grof od Eastleigha, pritisnut
financijskim okolnostima, bio prisiljen prodati je. Liverpool je znao da Devlin
iskorištava mornaricu kako bi dobio sigurnost koja dolazi s bogatstvom. Ono što
nije znao, ono što nije mogao znati, bio je razlog zašto to čini.
- Nastavite - tiho je rekao, ali počeo se znojiti.
- Znate da je viteštvo moguće, samo morate slijediti pravila.
Desetogodišnji dječak želio je naslov. Dječak koji je gledao kako mu otac
pada u činu hladnokrvnog ubojstva, želio je naslov jednako žarko kao što je želio
bogatstvo, zato što je veća moć značila sigurnost kakvu nikada dosad nije imao.
Devlin je mrzio dječaka i htio se riješiti njegove prisutnosti. - Odmah me
proglasite vitezom - rekao je - pa izbjegnite sve nepredviđene i otegotne okolnosti.
Otplovit ću u Ameriku, prijetiti njezinim obalama, a neću učiniti nikakvu štetu.
- Vrag vas odnio, O’Neill. - No, Liverpool se smiješio. - Dogovoreno - tada
je rekao. - Postat ćete sir kapetan O’Neill prije nego što sljedeći tjedan isplovite.
Devlin nije mogao suspregnuti pravi osmijeh. Likovao je razmišljajući o tome
kako će uskoro imati viteški naslov. Srce mu je lupalo od divljačkog zadovoljstva
i on pomisli na svojega smrtnog neprijatelja, grofa od Eastleigha, čovjeka koji je
ubio njegova oca.
- Gdje biste voljeli imati svoj seoski posjed? - ljubazno je pitao Liverpool.
- Na jugu Hampshirea - rekao je. Uglavnom zato što će tada njegov
novostečeni seoski posjed biti jedan sat udaljen od Eastleigha.
Devlin se nasmiješio. Godinama je kovao osvetu. Od rane dobi od samo deset
godina znao je da mora postati bogat i moćan kako bi porazio neprijatelja.
Priključio se mornarici kako bi stekao to bogatstvo i moć, ali nije ni sanjao da
će jednoga dana biti deset puta bogatiji od čovjeka kojega je namjeravao uništiti.
Naslov je bio dodatno streljivo u njegovoj riznici premda to sada i nije bilo tako
važno. Eastleigh je već bio na granici neimaštine jer ga je Devlin godinama
sustavno upropaštavao.
- S vremena na vrijeme nabasali bi jedan na drugoga na raznim londonskim
događanjima. Eastleigh ga je dobro poznavao. Nekako ga je prepoznao kad su se
prvi puta sreli u Londonu, kad je Devlinu bio šesnaest godina i kad se borio u

39
dvoboju s njegovim najmlađim sinom Tomom Hughesom zbog sudbine jedne
kurve. Tko će dobiti curu bio je samo izgovor da prestraši svojega smrtnog
neprijatelja tako što će mu raniti sina, ali dvoboj je bio prekinut. Bio je to tek
početak smrtonosne igre koju je Devlin igrao.
Njegovi plaćenici sabotirali su Hughesove rudnike olova, potaknuli niz
štrajkova u njegovoj tvornici, čak i njegove stanare da masovno zatraže niže
najamnine, i tako prisilili Eastleigha da pristane. Grofovo financijsko stanje bilo
je ozbiljno potkopano dok se nije našao na rubu toga da mora prodati imanje
svojih predaka. Devlin je jedva čekao taj dan, namjeravao je biti onaj tko će ga
odmah kupiti. U međuvremenu, stekao je vlasništvo nad najboljim
grofovim konjem, njegovim prvorazrednim vučjacima i njegovim domom u
Greenwichu, ali vrhunac svega bila je njegova druga žena, grofica od Eastleigha,
Elizabeth Sinclair Hughes... zato što je posljednjih šest godina Elizabeth bila žena
koja je željno dijelila njegovu postelju.
Nesumnjivo ga je i sad čekala. Bilo je vrijeme da pođe.

Waverly Hall bio je u vlasništvu grofova od Eastleigha gotovo stotinu godina, do

prije dvije godine kad je niz nesretnih događaja doveo do toga da ga moraju staviti
na tržište. Velika kamena zgrada imala je dva tornja, tri kata, sjenicu,
teniske terene i vrtove koji su se protezali do riječne obale. Devlin je stigao u svoj
dom u talijanskoj jahti, plijenu koji je stekao na početku svoje karijere. Prošetao
se dokovima koji su se lagano ljuljali, primijetivši savršeno podšišane travnjake,
pomno osmišljene vrtove i ruže u cvatu koje su puzale uz tamne kamene zidove
kuće. Sve je bilo baš tako engleski.
Ravnodušno se počeo penjati kamenom stazom koja je vodila prema
stražnjem dijelu kuće, gdje se sa terase pružao predivan pogled na rijeku i grad.
Jedan je čovjek ustao s vrtnoga stolca. Devlin ga je odmah prepoznao i ubrzao
korak. - Tyrell!
Tyrell de Warenne, nasljednik grofovije Adare i Devlinov polubrat, krenuo je
putem dočekati ga. Poput svojega oca, Ty je bio visok i tamnoput, garave crne
kose i nevjerojatno tamnih plavih očiju. Dvojica muškaraca, različitih kao dan i
noć, zagrliše se.
- Ovo je jako ugodno iznenađenje - rekao je Devlin, radostan što vidi svojega
polubrata. Povratak kući prema kojem je bio tako ravnodušan, odjednom mu je
postao lijep.
- Sean mi je rekao da si na putu kući, a budući da sam u gradu morao obaviti
neke poslove, odlučio sam navratiti u palaču da vidim jesi li već ovdje. Vidim da
sam pogodio pravo vrijeme. - Tyrell se nasmijao. Bio je opasno zgodan, što
su dokazivale brojne ljubavne avanture koje je imao.
- Napokon - uzvratio je Devlin došetavši se do terase. - Kako je moja majka?
Grof?

40
 - Dobro su, kao i obično, i pitaju se kad ćeš doći kući - rekao je Tyrell
pogledavši ga značajno.
Devlin je otvorio francuska vrata i ušao u veliki, otmjeno namješten salon,
odlučivši da se neće obazirati na tu temu. - Upravo sam prihvatio službu na sjeveru
Atlantika - rekao je. - To je, naravno, neslužbeno, jer još nisam primio zapovijed.
Tyrell ga je zgrabio za rame i Devlin ga je morao pogledati. - Admiral
Farnham je bijesan zbog Gospe Anne, Dev. Kamo god pođem, slušam o tome. U
stvari, čak je i otac čuo da se Farnham urotio protiv tebe. Mislio sam da ti je ovo
bio posljednji pohod. - Pogled mu je bio smrknut i doista optužujući.
Devlin je htio povući zvonce, ali sluga se već nekako stvorio, nasmiješen kao
da mu je drago što ga vidi. Devlin je znao da je Englezu mrsko što mu je Irac
gospodar; to ga je zabavljalo, toliko da je zadržao Eastleighevo osoblje kad je
kupio njegovu kuću. - Bensone, donesi nam nešto za prigristi i bocu finoga crnoga
vina.
Potom se Devlin okrenuo svojem polubratu. Kao i ostali članovi obitelji, i
Tyrell je smatrao da provodi previše vremena na moru i svi su se trudili nagovoriti
ga da odustane od svoje službe. - Ponuđen mi je viteški naslov, Ty.
Na tren ga je Tyrell znatiželjno pogledao, potom se nasmiješio potapšavši
Devlina po leđima. - To su lijepe vijesti - rekao je. - Vraški lijepe!
- S obzirom na to da sam materijalist kakav jesam, nisam mogao propustiti tu
priliku.
Tyrell ga je kratko proučavao. - Svašta se zbiva iza tvojih leđa. Moraš biti
oprezan, Dev. Mislim da ti Eastleigh nije oprostio kupnju ove kuće. Tom Hughes
vrši pritisak na ljude u Admiralitetu da te daju na vojni sud - rekao je. - Uz to, širi
odvratne glasine o tebi.
Devlin namršti čelo. - Baš me briga što on govori.
- Čuo sam da se priča da imaš tajni dogovor s francuskim gusarima, odnosno
da im dopuštaš da se za veliki novac provuku kroz tvoju mrežu. Takve glasine
mogle bi naštetiti tvojoj karijeri, i tebi osobno - upozori ga Tyrell.
- Ja nisam zabrinut, zašto bi bio ti? - hladnokrvno je pitao Devlin, ali pomislio
je na Thomasa Hughesa, koji nikada nije bio na moru, osim kad je bio na
urešenom zapovjednom brodu na kojem su on, admiral i ostali časnici boravili
dok je bio u zemlji. Bez obzira na to, Hughes je imao isti položaj kao i Devlin
iako je Devlin znao da čovjek ne bi mogao upravljati ni dječjim čamcem na jezeru
u parku. Zapravo, lord kapetan Hughes sve vrijeme trošio je na dodvoravanje i
ulizivanje raznim admiralima pod kojima je služio. Devlin je bio itekako svjestan
toga da ga Tom prezire, što ga je beskrajno zabavljalo. Bilo mu je žao što ga nije
ranio taj jedini put kad su imali dvoboj zbog jedne kurve. - Ne bojim se Toma
Hughesa - suho je rekao.
Tyrell je uzdahnuo kad se vratio Benson s još dvojicom sluga, koji su nosili
poslužavnike sa zakuskom. Obojica muškaraca šutjela su dok se brzo postavljao

41
mali stol koji je gledao na posjed i riječnu obalu. Benson se naklonio. - Još nešto,
kapetane?
- Ne, hvala - rekao je Devlin. Kad su sluge otišli, pružio je polubratu čašu vina
i došetao se do prozora koji je gledao na terasu. Zagledao se kroz prozor ne
uživajući pretjerano u vidiku.
Nije mogao ne misliti na Askeaton.
Tyrell ga je slijedio do širokog prozora. Kao da čita Devlinu misli, rekao je: -
Šest godina nisi bio kod kuće.
Devlin je znao kad je posljednji put bio kod kuće, točno je znao u dan i sat,
ali nasmiješio se glumeći da je iznenađen. - Zar je toliko prošlo?
- Zašto? Zašto izbjegavaš odlazak kući, Dev? Dovraga, svima nedostaješ.
Iako Sean veoma uspješno upravlja Askeatonom, obojica znamo da bi ti bio još
bolji.
- Nisam u mogućnosti otploviti u Irsku svaki put kad me obuzme želja za tim
- promrmlja Devlin. To baš i nije bila laž, ali izbjegavao je odgovor i obojica su
to znala. Točno je da bi, da želi, mogao otploviti u Irsku gotovo u svako doba.
- Čudan si ti čovjek - oštro je rekao Tyrell. - Nisam jedino ja zabrinut za tebe.
- Reci majci da sam i više nego dobro. Zarobio sam jednog američkog trgovca
koji je prevozio zlato jednom barbarskom princu, otkupninu za njihove
zarobljenike - glatko je odgovorio Devlin. - S mojim dijelom plijena i sam bih
mogao otkupiti jednog ili dva zarobljenika.
- Sam bi joj to mogao reći - odlučno je rekao Tyrell.
Devlin se okrenuo na drugu stranu. Jako mu je nedostajao Askeaton, ali
prošlih je godina shvatio da je njegov dom mjesto koje mora po svaku cijenu
izbjegavati. Zato što su ondje sjećanja bila tako hirovita, prijetila su da će ga
uništiti; ondje je dječak još uvijek živio.

Nekoliko sati poslije, opušten velikom količinom vina, Devlin je krenuo na kat.
Tyrell je otišao u Adareovu kuću u gradu, u Mavfairu. Njegove privatne prostorije
zauzimale su čitavo jedno krilo na drugom katu. Kad se domogao kuće, potpuno
je uništio vlasnikov stan, kao da uništava samog grofa Eastleigha. Prolazio je
salonima od kojih je svaki bio ljepši od prethodnoga, pokraj vaza i umjetnina koje
su drugi odabrali, pokraj glasovira na kojem se nikada nije sviralo, svjestan toga
da mu ni jedan predmet u kući, osim njegovih knjiga, ne pruža nikakvo
zadovoljstvo. Međutim, kuću nije kupio da bi u njoj uživao. Kupio ju je samo
zbog jedne stvari: osvete.
Na ulazu u svoju spavaću sobu susreo je sluškinju. Bila je zajapurena i znojna,
slatka mala smeđe kose i blijede kože, i Devlin je nakratko pomislio da bi je
mogao pozvati u svoj krevet. No, kad ga je ugledala, još se malo jače zacrvenjela
i uzdahnuvši projurila pokraj njega niz hodnik.

42
 Devlin je pogledao za njom, osupnut, razmišljajući zbog čega je tako brzo
pobjegla. Zar su njegove namjere bile tako očite? Bio je napaljen, naravno, ali nije
mu se dignuo.
Tada je ušao u svoju spavaću sobu i shvatio.
Plavokosa Venera uzdignula se sa sredine velikoga kreveta, prozirno rublje
pripilo se i razotkrivalo pune, bujne grudi s velikim tamnim bradavicama, okrugle,
zamamne bokove, punašna bedra i tamni crvenkasti trokut među njima.
Elizabeth Sinclair Hughes mu se smiješila. - Primila sam tvoju poruku i došla
sam čim sam mogla.
Dok ju je gledao, mošnje su mu se napunile. Ona je pripadala njegovu
smrtnom neprijatelju, čovjeku kojega je polako upropaštavao zbog svoje osvete i
uzbuđivala ga je kao što ga ne bi mogla uzbuditi nijedna druga žena.
Elizabeth je bila jako zgodna, a sad su njezine zelene oči poletjele ravno
prema njegovim nabreklim preponama. - Kapetane, treba se pobrinuti za tebe -
promrmljala je.
Krenuo je naprijed, uzavrela krv počela mu je puniti mozak, i putem skinuo
košulju. Uz proključalu krv, javila se i bjesomučna požuda, krvava požuda, divlja
i neobuzdana. Zvijer je uvijek odabrala taj trenutak da siđe na zemlju. Devlin se
popeo na nju čim se uspeo na krevet, bacio je dolje i odriješio hlače, gurnuvši u
nju svoj veliki ukrućeni ud.
Elizabeth je od zadovoljstva kriknula, već uzbuđena i vlažna. Pomicao se
najbrže što je mogao, glava mu je bila puna slika Eastleigha, sada sijedog, debljeg,
u pedesetima, i onih prije četrnaest godina, kada je bio mršaviji, mlađi, okrutniji.
Njegova mržnja nije imala granice. Pomiješala se s požudom. Usne su mu
pronašle njezine i duboko je prodro u njih, bolno, trljajući se uz nju, sve dok sam
nije postao ta zvijer. Elizabeth to nije znala. U zanosu, grozničavo se uhvatila
za njegova znojna leđa.
Htio se i on osloboditi, ali mržnja, užitak i požuda bili su tako snažni,
pružajući mu takvo zadovoljstvo da je odustao, uranjajući dublje, snažnije, ali
ružna su ga sjećanja zajahala baš kao što je on zajahao nju... Ružne, mračne slike
strašne prošlosti rojile su se bjesomučno brzo: mali dječak, čovjek bez glave,
odrubljena glava, beživotne oči, lokva krvi.
Zaboravio je ženu koju je jahao čim je osjetio val koji je prethodio njegovu
vrhuncu, val silovitog, rastućeg užitka pretvorio se u val bijesa i boli, koji ga je
mimo njegove volje povukao dalje, val koji se sada raširio poput razmotanoga
glavnoga jedra, golem i snažan. Odmah iza vala počela su ga proganjati sjećanja.
Bijesne, beživotne oči njegova oca sada su ga optuživale. Dopustio si da umrem,
dopustio si da umrem. Devlin je sada samo želio pobjeći, a kad je svršio, učinio
je baš to.
Nije imao ni trenutka mira, ni trenutka opuštanja. Odmah je došao k sebi,
svjestan žene na kojoj leži, muškarca od kojega radi rogonju, svjestan jezivih

43
sjećanja koje sada mora po svaku cijenu potisnuti. Teško dišući, Devlin se
prevrnuo i odmaknuo od grofice. U tom trenutku, duboko u njemu pojavila se
dobro poznata praznina, preplavivši ga cijeloga. Bila je toliko duboka, toliko
golema, toliko neizmjerna.
Devlin je skočio na noge.
- Bože dragi, čovjek bi pomislio da si cijelu godinu bio bez toga - promrmljala
je Elizabeth uzdišući zadovoljno. Potom ga je promatrala s blagim, veselim
osmijehom, zadržavši pogled na njegovim uskim bokovima i mišićavim bedrima.
Gol, Devlin se požurio na suprotni kraj sobe, jedva svjestan njezinih riječi, i
brzo si natočio čašu vina. Iskapio ju je u jednom gutljaju, kao i uvijek potresen
sjećanjima koja, kako se zakleo, nikada neće zaboraviti. Ispraznio je čašu boreći
se protiv zvijeri koja se napokon vratila u svoj brlog.
- Ništa se ne mijenja, je li, Devline? - pitala je grofica sjednuvši.
Natočio je još jednu čašu vina i prišao joj, svjestan da se njegova muškost
budi. Spustila je pogled na njegove prepone pa se nasmiješila: - Postaješ užasno
predvidljiv, Devline.
- Mogu to lako promijeniti - nehajno je primijetio pruživši joj čašu s vinom.
Učinivši to, zastao je diveći se njezinim grudima. - Nisi se promijenila - dodao je.
- A ti si ostao gospodin, unatoč glasu koji te bi je - rekla je, ali zadovoljno se
smiješila. - Godinu dana sam starija, malo deblja i pohotnija nego ikada.
- Nisi se promijenila - rekao je odlučnije, ali sada je oko njezinih očiju
primijetio sitne bore, kao i da se malo udebljala u struku. Elizabeth je bila nekoliko
godina starija od njega iako nije točno znao koliko ima godina; to mu uopće nije
bilo važno pa se nije ni trudio doznati. Imala je dvije kćeri adolescentice i mislio
je, ali nije bio siguran, da starija ima četrnaest ili petnaest godina. Nijedna kći nije
bila Eastleighova.
- Dragi, je li uopće moguće da ikada ostaneš mirno ležati pokraj mene? - pitala
je odloživši čašu i milujući mu unutarnju stranu bedra.
Isti tren mu se dignuo. - Nikada nisam glumio da sam ono što nisam. Ja nisam
miran čovjek.
- Ne, ti si Gusar Njegova Veličanstva, jer s vremena na vrijeme čujem da te
tako zovu, kad tvoji pohodi postanu predmet razgovora za večerom. - Ruka joj se
uputila prema gore, okrznuvši mu falus vanjskim dijelom šake dok se igrala
njegovim bedrom.
- Te su večere sigurno beskrajno dosadne. - Bilo mu je sasvim svejedno kako
ga zovu, ali nije se potrudio reći joj to. Grofica je voljela čavrljati između
pojedinih krugova vođenja ljubavi. Ona je u proteklih šest godina bila izvor
većine njegovih podataka o Eastleighu pa ju je obično poticao na čavrljanje.
Sad je promrmljala: - Nedostajao si mi, Dev.

44
 Jednostavno nije imao što reći na to, pa joj je uzeo ruku i odlučno je položio
na svoj ukrućeni ud. - Pokaži mi - rekao je.
- Govoriš kao pravi zapovjednik - rekla je promuklim glasom spuštajući
glavu.
Nije joj namjeravao zapovijedati, ali sad mu je narav bila takva. Nije se ni
pomaknuo, strpljivo čekajući da ga počne grickati i lizati, bezosjećajno je
promatrajući dok je to činila. Jednoga dana Eastleigh će doznati za njihovu vezu;
Devlin samo mora odlučiti koji trenutak će odabrati.
Odjednom je dignula glavu i nasmiješila mu se. - Hoćeš li mi ikada reći da
sam i ja tebi nedostajala?
Devlin se ukočio. - Elizabeth, ima boljih trenutaka za razgovor.
- Ima li? Ovo su jedini trenutci kada smo zajedno. Pitam se što ti kuca u
prsima. Dev, ponekad stvarno mislim da imaš srce od kamena.
Već mu je neko vrijeme stajao pa mu je doista bilo bolno razgovarati. Ipak,
rekao je: - Elizabeth, jesam li ti ikada išta obećavao?
- Ne, nisi. - Sjela je pogledavši ga u oči. - No, prošlo je šest godina, i čudno,
ali postao si mi prilično drag.
Nije odgovorio. Nije znao što reći. Jednom u životu i on je bio zbunjen.
- Mogla bih biti zaljubljena u tebe, Dev - rekla je, pogleda prikovana za
njegove oči.
Devlin je zurio u njezino privlačno lice, lice jednako zamamno kao i njezino
tijelo. Pažljivo je odmjerio svoje riječi. Za nju nije osjećao ništa, čak ni
prijateljstvo; bila je sredstvo za ostvarivanje jednoga cilja. To ne znači da mu nije
bila draga: mrzio je njezina muža, ne nju. Bilo bi mu draže da stvari ostanu točno
takve kakve jesu, nije ju htio povrijediti, ali ne zbog suosjećanja. On nije bio
suosjećajan čovjek. Svijet je bio bojno polje, a na bojnom polju suosjećanje vodi
u smrt. Nije htio povrijediti Elizabeth samo zato što mu je bila tako korisna. Htio
ju je imati na raspolaganju, pod njegovim uvjetima, a ne da bude povrijeđena,
ljuta i pakosna.
- To ne bi bilo pametno - naposljetku je rekao.
- Zar se ne možeš barem pretvarati? - pitala je čeznutljivo. - Lagati mi, samo
jednom?
Nije oklijevao. Prešao joj je palcem po usnici, ne obazirući se na suzu koju je
primijetio da se upravo pojavljuje u oku, potom ga je spustio niže na vrat, grudi i
na kraju na nabubrilu bradavicu. Usnama je slijedio put palca. Nekoliko
trenutaka poslije još su se jednom našli mahnito isprepleteni, a Devlin je prodirao
u nju, snažno i duboko.
Nekoliko sati poslije Devlin je isprobavao vodu za kupanje u kadi i zaključio
da je dovoljno topla. Elizabeth se odijevala. Ušao je u kadu koja je imala noge u
obliku šapa i uronio u mlaku vodu. Nakon mjeseci provedenih na moru,

45
temperatura je bila veoma ugodna. Mnogo je puta svršio i sad mu je, napokon, um
bio blaženo mlitav i više nije bilo čudovišta s kojima bi se morao boriti.
- Dragi?.
Devlin se trgnuo; zadrijemao je u kadi. Elizabeth mu se smiješila, otmjeno
odjevena u svoju safirno-plavu haljinu s crnim baršunastim obrubom. - Oprosti,
nisam te trebala probuditi! - uskliknula je. - Devline, izgledaš tako privlačno u toj
kadi da bih mogla uskočiti k tebi.
Pogledao ju je sa zanimanjem. - Zar te Eastleigh ne očekuje?
Namrštila se. - Imamo planove za večeru, znači, da, očekuje me. Samo sam ti
htjela reći da ću još dva tjedna biti u gradu.
Shvatio je. Željela ga je još jednom vidjeti prije nego što isplovi, što mu je
savršeno odgovaralo. - Još nisam primio službenu zapovijed - oprezno je rekao -
zato ne znam kad počinje moje sljedeće putovanje.
Oči su joj zasjale. - Sutra? Sutra popodne?
Lagano joj se nasmiješio. - To bi bilo dobro, Elizabeth. Ostaje li i Eastleigh u
gradu? - pitao je. Pitanje joj je trebalo biti prilično nevino. Uostalom, svaki bi
ljubavnik postavio takvo pitanje.
- Srećom, odgovor na to je ne, pa bismo možda mogli čak i noć provesti
skupa.
Odlučio je ne odgovoriti na to. Nikada ni jednoj ženi nije dopustio da provede
noć u njegovu krevetu, i nikada i neće.
Izraz lica joj se promijenio, činilo se da je ljuta. - Naloženo mi je da dva tjedna
ostanem u Londonu! Pravo je čudo da si i ti ovdje, stoga se ne bih trebala
uzrujavati, stvarno.
- Zašto? - pitao je blagim glasom.
- Eastleighova nećakinja iz Amerike na putu je prema Londonu. Putuje
brodom Amerikanka i očekujemo je u sljedećih deset dana.
Ugodno se iznenadio. Nije ni znao da postoji nekakva nećakinja, pogotovo ne
u Americi. Zamislio se. - Nikada prije nisi spomenula daleku rođakinju - mirno je
rekao.
Elizabeth slegne ramenima. - Pretpostavljam da nije bilo razloga za to, no,
sad je siroče i dolazi ovamo. Eastleigh je htio da ostane ondje u školi za djevojke,
međutim pretpostavljam da je ona zaključila da joj je pametnije da se drži naših
skuta. Ma, samo mi još to treba! Nekakva divljakuša iz kolonija! Što ako je lijepa?
Ima osamnaest godina, a Lydia tek šesnaest! Ne bih htjela da se neka američka
sirotica natječe s mojim kćerima oko muža, a prema svim pravilima ta
došljakinja trebala bi se prije udati!
Dakle, sad je doznao koliko godina ima Elizabethina starija kći. Lagano se
nasmiješio, zajedljivo. - Sumnjam da će zasjeniti tvoje kćeri, Elizabeth, ako su
lijepe kao ti. - To je izrekao automatski, jer sada je ubrzano i duboko razmišljao.

46
 Eastleighova nećakinja bila je na putu u Britaniju, ukrcana na jedan američki
brod. On je očekivao zapovijed da isplovi na zapad kako bi ometao američku
trgovinu, ali bez nanošenja štete američkim brodovima. Nećakinja, očito, nije
dobrodošla i jasno je kao dan da će im se uskoro putovi sresti.
Može li iskoristiti taj podatak? Može li iskoristiti nju?
- Pa, hvala ti na tome! - rekla je Elizabeth. - Samo mi smeta što je moram
primiti. Znaš da nam posljednjih godina ide loše. Jedna nesreća za drugom. Ne
možemo joj pružiti sve što treba, Dev, i to je to!
Devlin je kimnuo. Nije osjećao grižnju savjesti. Ostao je zamišljen i postalo
mu je jasno što mora učiniti.
Eastleigh možda ne želi tu djevojku, ali još manje želi skandale. Jao, kako će
uživati u tome da još jednom podbode grofa! Zarobit će brod, zarobiti djevojku i
prisiliti grofa da za mladu ženu do koje mu uopće nije stalo plati otkupninu koju si
teško može priuštiti.
Devlin se počeo smijati. Srce mu je uzbuđeno tuklo. Bio je to prst sudbine,
koji je bio tako dobar da je bilo teško povjerovati da se sve to događa i toliko
dobar da će ga morati iskoristiti.

47
 TREĆE POGLAVLJE

potkraj svibnja 1812.

otvoreno more

N apadnuti su!
Virginia je klečala na svojem ležaju, pogleda prikovana za jedini brodski
prozor u kabini. Kako bi održala ravnotežu, držala se za remen dok se brod divlje
propinjao kao odgovor na topovske udare, koje više nije mogla brojiti. Bila je
užasnuta.
Sve je započelo prije nekoliko sati. Virginiji je rečeno da su otprilike jedan
dan udaljeni od britanske obale i da će uskoro možda vidjeti galeba kako leti
plavim nebom iznad svojih glava. Malo poslije na obzorju se pojavio jedan brod:
tamna, zloslutna točka.
Točka je postajala sve veća. Jurila je na vjetru, dok Amerikanku vjetar polako
nosio, i izgledalo je da će se dvama brodovima uskoro ukrižati putovi.
Virginia se sunčala na jedinoj brodskoj palubi i ubrzo je postala svjesna nove
napetosti među američkom posadom. Zapovjednik broda, stariji čovjek koji je
nekoć bio mornarički kapetan, uperio je svoj dalekozor u brod koji se približavao.
Virginiji nije trebalo dugo da shvati kako je sve zabrinuo identitet dolazećeg
broda.
- Izvjesite plavo-bijele signalne zastavice - kratko je zapovjedio kapetan
Horatio.
- Gospodine? Ima izvješenu američku zastavu - rekao je mladi prvi časnik.
- Dobro - promrmljao je kapetan. - Znači da je to jedan od naših brodova.
Međutim, nije bio. Fregata je doplovila nekih pedeset metara do njih, okrenula
se prema vjetru tako da je sad plovila niže od Amerikanke, kad je crvena, bijela i
plava američka zastava nestala, a nije ju zamijenila druga. Virginiji je naloženo da
ode u potpalublje. Posada je pohitala prema deset brodskih topova. No, Virginia
nije došla ni do ljestava kad je glasno opalio prvi top, ali nije učinjena nikakva
šteta, jer kugla je pala sa strane uz krmu.
- Amerikanka - zagrmio je glas iz roga za maglu. - Zatvorite topovske otvore
i pripremite se za zauzimanje broda. Ovdje Prkos.
Virginia se sledila držeći se čvrsto za tamna vratašca kroz koja bi se spustila
u potpalublje, osvrćući se prema drugom brodu, golemoj, tamnoj grdosiji s više
jarbola. Pogled joj je ubrzo uhvatio opasnog kapetana. Stajao je na povišenoj,

48
manjoj palubi, držeći rog, kosa mu je bila zasljepljujuće sjajna, zlatna poput
sunca, snažna pojava bila je odjevena u bijele hlače i široku bijelu košulju, s
laganim kožnatim čizmama na nogama. Zagledala se u njega, na trenutak
skamenjena, nesposobna otrgnuti pogled, i u jednom trenutku obuzeo ju je doista
neobičan osjećaj.
Bilo je to neopisivo.
Kao da više nikada ništa neće biti isto niti normalno.
Vrijeme je stalo. Zurila je u kapetana, stvorenje s otvorenog mora, a onda je
trepnula i ostalo je samo njezino uznemireno srce, ispunjeno užasom i strahom.
- Prekinite paljbu - povikao je kapetan Horatio. - Ne zatvarajte topovske
otvore!
- Kapetane! - povikao je uspaničeni prvi časnik. - To je O’Neill, strah i trepet
svih mora. Ne možemo se boriti protiv njega!
- Namjeravam pokušati - odbrusio je Horatio.
Virginia je shvatila da neće biti predaje. Treba joj pištolj.
Bjesomučno se osvrtala dok je kapetan Prkosa ponavljao svoj zahtjev da se
predaju i pripreme na zauzimanje broda. Uslijedili su beskonačni trenutci u
kojima se posada Amerikanke pripremala za paljbu. Odjednom je more
proključalo. Začule su se silovite eksplozije nebrojenih topovskih udara. Prkos je
pucao na njih. Mirno se more uzburkalo, brod se počeo dizati i spuštati, pogođen
jednom ili više puta, Virginia nije bila sigurna, a kad je netko vrisnuo, iznad sebe
je začula strahovitu škripu.
Okrenula se, dignula pogled i viknula.
Horatio se derao: - Pali! - No, Virginia je promatrala kako se jedan od triju
jarbola Amerikanke, skupa s jedrom, polako lomi, a onda pada na nekoliko
topnika. Više topova opalilo je s Prkosa, ali ne istovremeno. Virginia nije
oklijevala. Podignuvši skute, otrčala je do palih muškaraca. Trojica su
bila prignječena, ali živa, a jedan je očito bio mrtav. Pokušala je maknuti jarbol,
ali bezuspješno. Uzela je pištolj od poginulog mornara i otrčala natrag do vrata
koja su vodila u potpalublje.
Nije mogla disati. Teturajući, sišla je u malu kabinu koju je dijelila sjedinim
putnicima na trgovačkom brodu, jednim sredovječnim parom. Dolje, u malom,
skučenom prostoru, gospođa Davis čvrsto je držala svoju Bibliju,
nerazgovijetno mumljajući, lica ukočena od straha. Gospodina Davisa Virginia je
vidjela na palubi kako pokušava pomoći ranjenima.
Virginia je uhvati za ruku. - Jeste li dobro? - pitala je.
Žena je zurila u nju luđački prestrašena, očito nesposobna i slušati i govoriti.
Opalilo je još nekoliko topova i Virginia je čula kako se lomi drvo jer su očito
opet bili pogođeni. Virginia je skočila na svoj uski krevet, uhvativši se zbog

49
ravnoteže za obješenu omču i kroz okno pogledala brod koji ih je napao.
Amerikanka se tako snažno zaljuljala da je zamalo pala s kreveta.
Kako je moguće da se to zbiva? pitala se grozničavo, užasnuta. Tko bi napao
bezopasni, slabo naoružani i neutralni brod?
Gospođa Davis počela je plakati. Virginia je začula poznate molitve i
poželjela da žena zašuti.
Što će se dalje događati? Što taj strašni kapetan hoće? Namjerava li potopiti
brod? No, to ne bi imalo nikakva smisla!
Pogled joj nagonski poleti prema povišenoj palubi gdje je on nepomično
stajao, kao da je nekakav kip. Pozorno je gledao Amerikanku, znala je to, poput
jastreba. Kakav je to čovjek koji može biti tako nemilosrdan, tako okrutan?
Virginia je zadrhtala. Časnik Grier nazvao ga je strahom i trepetom svih mora.
Tada se skamenila, stvarno prestrašena. Na palubi Prkosa prije nekoliko
trenutaka sve je vrvjelo kao u mravinjaku. Sad u topnici za svojim topovima i ljudi
na jarbolima mirovali, ledino se gibao određeni broj mornara koji su se spuštali
u čamce na vesla, vezane uz brodski trup. Užasnuti pogled ponovno joj poleti na
kapetana, koji je upravo slao skupinu za zauzimanje broda.
Sad je Amerikanka sablasno utihnula. Virginia je već pomislila da se kapetan
Horatio neće predati, a ne bi ni ona da je zapovjednik. Tada je provjerila pištolj,
koji je bio pripremljen i napunjen.
- Oče naš koji jesi na nebesima - odjednom je zavapila gospođa Davis - smiluj
nam se!
Virginia to nije mogla trpjeti. Okrenula se i grubo zgrabila drugu ženu za ruku
te ju snažno prodrmala. - Bog danas nije ovdje - povikala je - i prokleto sam
sigurna da nam neće pomoći! Zauzimaju nas. To su sigurno gusari. Gubimo ovu
bitku, gospođo Davis, i pametnije nam je da se skrijemo.
Gospođa Davis čvrsto je stezala Bibliju na prsima, očito uzeta od straha.
Usnice su joj se brzo micale, oblikujući riječi, ali nije bilo glasa.
- Dođite - rekla je Virginia malo blaže. - Skrit ćemo se a potpalublje. - Znala
je da ispod ima još prostora pa se nadala da će naći neku malu rupu u koju će se
skriti. Povukla je drugu ženu, ali od toga nije bilo nikakve koristi.
Virginia je odustala. S pištoljem u rukama popela se natrag na glavnu palubu
i vidjela da se prvi čamci na vesla približavaju. O’Neill je stajao na pramcu iza
svojih ljudi, široko razmaknutih nogu kako bi održavao ravnotežu. Virginia
je oklijevala. Dovraga, zašto nitko ne puca na njega?
Da ona ima pušku, već bi bio mrtav.
Prsti su je svrbjeli, dlanovi su joj se znojili. Nije znala koliki je domet pištolja
koji je imala, ali znala je da nije velik. Svejedno, dolazio je sve bliže i bliže, pa
zašto onda Horatio ne puca na njega?

50
 Virginia to nije mogla podnijeti. Otrčala je do ograde i pomnjivo, odlučno
naciljala.
Vjerojatno zbog dobro izbrušena osjećaja, okrenuo je glavu i pogledao ravno
u nju.
Dobro, bijesno je pomislila i opalila.
Hitac je bio prekratak i zrno je palo u more točno ispred jednog čamca na
vesla. Tada je shvatila da bi ga pogodila da je pričekala još minutu-dvije da dođe
bliže.
Zurio je u nju.
Virginia se okrenula i zaobišla prva vratašca pa otrčala do onih kojima su se
koristili mornari. Žurno se spustila niz ljestve i shvatila da se nalazi u tijesnom
smrdljivom prostoru za mornare. Na trenutak se zgrozila kako je strašan, a onda
je u dnu toga prostora ugledala još jedna vratašca. Otvorila ih je i počela se
spuštati još dublje ispod razine mora.
Nije joj bilo drago što je tako duboko ispod oceana. Virginia nije mogla disati.
Uhvatila ju je panika, ali počela se boriti protiv toga i boriti se za zrak. Nedaleko
od dna ljestava nalazio se jedan otvoreni prolaz, iza kojega je vladao mrkli
mrak. Virginiji je bilo žao što nije bila dovoljno pametna da sa sobom uzme
svijeću. Oprezno je krenula naprijed i našla se u malom prostoru punom sanduka
i bačava. Skutrivši se na samom kraju prostorije, shvatila je da u ruci još uvijek
drži pištolj, sad beskoristan, jer se usred bitke nije sjetila uzeti barut i zrno.
Nije ga bacila. Kad su joj se oči priviknule na tamu, okrenula ga je, sada ga
držeći desnom rukom za cijev.
Tada su joj otkazala koljena. Vidio ju je kako puca na njega.
Bila je sigurna u to. Bila je sigurna da je izraz na njegovu licu pokazivao
krajnje iznenađenje.
Naravno, nije bila u stanju razabrati crte njegova lica, zato je nagađala kako
je reagirao na njezin pokušaj da ga pogodi, a ako je imala sreću, nije vidio taj
neuspjeli pucanj.
Što će se sad dogoditi?
Baš kad je Virginia shvatila da je lokvica vode u kojoj je stajala postala malo
dublja (molila je Boga da je to samo njezina mašta), čula je da se počelo pucati, i
to iz mušketa. Čulo se i zveckanje mačeva. Utroba joj se stegla. Gusari su se
očito popeli na brod. Ubijaju li sad posadu?
Kakva će biti njezina sudbina?
Obuzeo ju je strah. Prva joj je pomisao bila da bi je mogli silovati.
Znala je što to znači. Vidjela je konje kad se pare, vidjela je robove gole dok
su bili djeca i mogla si je zamisliti taj odvratan čin. Zadrhtala je i shvatila da je
već do gležnja u vodi.

51
 Tada se ukipila. Pucnjava i zveket mačeva su prestali. Na palubama iznad nje
sada je vladala sablasna tišina. Sveti Bože, zar je moguće da je bitka već gotova?
Zar su njegovi ljudi tako brzo zauzeli američki brod? Virginia je pretpostavljala
da je na Amerikanki bilo otprilike stotinu mornara. I dalje je vladala grobna tišina.
Ako ju nije vidio, možda će opljačkati brod i otploviti natrag na ono vražje
mjesto odakle je došao.
Ali što će učiniti ako je vidio njezin pokušaj da ga ustrijeli?
Virginia je shvatila da drhti, no rekla je samoj sebi da je to zbog ledene vode
koja joj je već bila gotovo do pola lista.
Hoće li je ubiti?
Rekla si je da nema nikakva smisla ubiti nevinu osamnaestogodišnju djevojku
premda, ako je dotični bio nemilosrdan, koristoljubiv gusar, onda je valjda napad
na trgovački brod koji je prevozio pamuk, rižu i drugu robu bio sasvim razumljiv.
Onda možda ipak ima nade.
Napokon je bila zadovoljna činjenicom da je tako mršava pa su se ljudi često
bunili misleći da ima četrnaest godina, i da joj je lice tako sitno, tako blijedo, a
kosa dozlaboga neukrotiva. Hvala Bogu da ne izgleda kao Sarah Lewis.
Virginia se sledila.
Točno iznad nje pa malo desno začuli su se koraci. Počela se tresti. Netko je
hodao prostorom u kojem su spavali mornari, baš kao i ona dok je tražila mjesto
gdje će se skriti. Opet dršćući (nije to mogla zaustaviti) pogledala je otvor kroz
koji je ušla. Oči su joj se priviknule na tamu, ali na onoj strani gdje su stajale
ljestve koje su vodile na gornju palubu i dalje nije uspjela ništa vidjeti.
Drvo je zaškripalo.
Virginia zaklopi oči. Nakon toliko dana koje je provela na moru priviknula se
na brodske zvukove: cviljenje i škripanje, tihi šum i zvuk zapljuskivanja mora.
Nije bilo sumnje da ovo nije uobičajeni zvuk i da netko silazi ljestvama.
Znoj joj se cijedio između dojki.
Čvršće je stegnula pištolj, držeći ga u naborima suknje.
On se spuštao ljestvama, znala je to.
Na drugoj strani otvora zatitralo je svjetlo svijeće.
Virginia je trepnula, znoj joj je sada zamaglio vid pa je na drugoj strani otvora
razaznala tek svijetli lik sa svijećom. Vidjela je da se polako okreće i silazi u
prostor. Nije mogla disati i bojala se da će se ugušiti.
Prošao je kroz otvor.
Virginia se nije micala zato što nije mogla. On je podignuo svijeću i odmah
je ugledao. Pogledi su im se sreli.
Virginia nije mogla odvratiti pogled. Ovaj čovjek bio je nemilosrdno
čudovište, odgovorno za brojne smrti. Nije bila spremna na to što je vidjela. Imao
je lice grčkoga boga koji je sišao s Olimpa: opasno, zapanjujuće zgodno, glatkih
52
površina, oštrih crta i prodornih srebrnih očiju. No, to lice, lice anđela, bilo je kao
isklesano u kamenu, i zapravo je bilo lice morskoga đavla.
Također je bio puno viši nego što joj se činilo (znala je da bi mu njezina glava
sezala tek do prsiju), a imao je i široka ramena te uske bokove. Noge, nevjerojatno
mišićave zbog dana koje je proveo ploveći morima, bile su mu pokrivene
okrvavljenim hlačama. I njegova platnena bijela košulja bila je pokrivena krvlju.
Nosio je mač u koricama, bodež mu je bio zataknut za pojas, ali drugo oružje nije
vidjela.
Virginia se ugrizla za usnicu, prodisavši napokon, a taj zvuk joj se u tom
malom prostoru koji su sada dijelili, činio glasan i prodoran. Nije morala znati
ništa drugo o tom čovjeku da bi znala kako je okrutan i neumoljiv te
nesposoban za dobrotu i milosrđe.
On je prekinuo napetu tišinu. - Dođite ovamo.
Ostala je stajati pokraj hrpe naslaganih sanduka. Nije bila sigurna treba li ga
poslušati čak i kad bi htjela, jer nije bila sigurna može li se pomaknuti. Virginia
je napokon shvatila smrtni strah gospođe Davis.
- Neću vas ozlijediti. Izađite.
Glas mu je bio strog, osjećala je da mu se nikada nitko nije usprotivio.
Virginia je i dalje zurila u njegove hladne oči; nije bila u stanju odvratiti pogled,
kao da je opčinjena. Činilo se da je bijesan. Sad je to vidjela zato što ju je cijelu
promatrao: njezina usta, njezinu kosu, njezin tanak struk, njezine mokre skute.
Oči su mu postale olujno sive, čeljust se ukočila, a na sljepoočnicama se vidjela
žila kucavica. Bilo je očito da mu je svejedno kako izgleda.
Još jednom je duboko udahnula, skupljajući hrabrost, dok je iza leđa u ruci,
među naborima svoje tamnoplave suknje, držala pištolj. Virginia navlaži usne. -
Što... što želite?
- Želim da dođete ovamo jer nikada ne ponavljam zapovijed dvaput, a ovo je
već treći put. - Po glasu se čulo da je nestrpljiv.
Virginia je shvatila da nema izbora. Međutim, tvrdoglavo, djetinjasto, htjela
je da ju taj čovjek moli premda on, nažalost, od svih osoba koje je u životu
upoznala, uopće nije bio tip koji bi nešto molio. - Što ćete sa mnom učiniti? -
pitala je hrapavim glasom.
- Vodim vas na svoj brod - spremno je rekao.
Iskoristit će ju, silovati ju. Virginia se prisiljavala da se prestane tresti, ali
drhtanje nikako da stane. - Upravo ste napali beznačajni brod - uspjela je reći
hrapavim glasom. - Ali ja sam mlada, bespomoćna žena i molim od vas milost.
Usta su mu se iskrivila u osmijeh, istodobno neveseo i nemilosrdan. - Neću
vam učiniti ništa nažao - rekao je.
Trgnula se. - Molim?
- To vas je razočaralo? - pitao je.

53
 Gledala ga je, zaprepaštena, trudeći se odlučiti hoće li mu vjerovati ili neće.
Tada je zaključila da mu ne bi trebala vjerovati zato što je ubojica, a to znači da
sigurno i laže. - Ne idem svojom voljom na vaš brod - čula se kako govori.
Oči mu se raširiše jer se doista iznenadio. - Što ste rekli?
Pokušala je ustuknuti, ali nije se imala kamo maknuti. Drveni sanduci
pritiskali su joj leđa i ruku kojom je držala pištolj.
On se odjednom počeo smijati. Taj zvuk bio je bešćutan, kao da mu je teško
smijati se. - Usuđujete se iskazati neposluh, meni, kapetanu ovoga broda?
- Vi niste... - počela je i ugrizla se za usnicu, jako. Daj zašuti, rekla je samoj
sebi.
Osmijeh mu je bio grub, oči hladnije od ledene sante. - Ne slažem se s vama.
Ja jesam kapetan Amerikanke, budući da sam je uhvatio i da mi se predala. - Tada
je krenuo prema njoj. - Uz to, nisam strpljiv. Imamo povoljan sjeveroistočnjak -
rekao je kao da to objašnjava sve.
Virginia se nije pomaknula, namjeravajući udariti ga pištoljem po glavi kad
dođe do nje. Međutim, bio je tako visok da nikada ne bi uspjela zadati taj udarac.
Pogledala ga je između nogu i odlučila ga onamo udariti.
U toj rupi bilo je tako malo prostora da je u dva koraka došao do nje.
Virginijino srce kucalo je tako brzo da je gotovo osjećala bol. Ukipila se kad je
prema njoj pružio ruku, a kad se njegova velika šaka sklopila oko njezine lijeve
nadlaktice, zamahnula je pištoljem prema njemu.
Refleksi su mu bili kao u divlje životinje. Skočio je u stranu, a kundak pištolja
okrznuo je jedno, kao kamen tvrdo bedro, od kojega se odbio. Pojačao se stisak
na njezinoj ruci i ona je viknula.
- To je, mademoiselle, bilo izrazito nedostojno jedne dame.
Oči su joj se naglo ispunile suzama.
- No, zar da očekujem više od goropadnice koja me htjela ustrijeliti? - zapitao
je.
Zatreptala je i zagledala se u blijede, turobne oči. Znači, zna. Kaže se da su
oči zrcalo duše. Ako je to točno, onda ovaj čovjek nema dušu. - Što ćete učiniti sa
mnom? - pitala je grubo.
- Rekao sam vam. Bit ćete prebačeni na moj brod. - Uzeo joj je pištolj iz ruke
i bacio ga u stranu. Pokazao je na ljestve u drugom prostoru, ni na tren ne puštajući
njezinu ruku.
Virginia se nije micala. - Zašto? Nisam lijepa.
Zagledao se u nju, a onda mu se pogled suzio jer je shvatio. - Zašto? Zato što
ćete biti moja gošća, gospođice Hughes.
Zinula je kad je čula svoje pravo ime i sad ju je doista preplavio strah.
Trenutak poslije pomogao joj je njezin bistar um: sigurno je od kapetana ili
njegove posade doznao kako se zove. - Vaša gošća? Ili vaša žrtva? - prošaptala je.

54
 - Bože, jako ste drski za ovako sitnu djevojku! - Gurnuo ju je naprijed, i
njezine noge nisu imale drugog izbora već da se dižu i spuštaju, jedna za drugom.
Mokra suknja ubrzo joj se počela zaplitati zbog čega joj je bilo teško održavati
ravnotežu. - Možete li se uspeti ljestvama ili ću vas morati prebaciti preko
ramena? - pitao je.
Nije namjeravala dopustiti mu da je nosi dok god može birati. Ipak, čula je
samu sebe kako govori: - Gospodine kapetane! Na putu sam za London, gdje hitno
moram obaviti jedan posao. Morate mi dopustiti da nastavim dalje! - Pružio je
ruku prema njoj, namjeravajući je stvarno dignuti u naručje jer je očito izgubio
strpljenje.
Virginia se okrenula, zgrabila ljestve, podignula skute i počela se penjati.
Međutim, iza sebe nije čula nikakvo kretanje i odjednom je pomislila nešto
strašno. Na jednoj od najgornjih prečki zastala je i pogledala dolje.
On je proučavao njezine listove i gležnjeve koji su, potpuno otkriveni, virili
iz njezinih dugih gaća. Imao je čudan pogled u očima, zbog čega joj je od straha
srce divljački poskočilo.
Dignuo je pogled. - Već godinama nisam vidio ženu u dugim gaćama.
Boja joj se pojačala, a glavom joj je proletjela gruba primjedba Sare Lewis iz
doba dok je još bila u školi u Richmondu: - Virginia, mrsko mi je što ti baš ja to
moram reći, ali te stvari više nisu u modi!
Vrelina u obrazima još se pojačala. Shvatila je da se i on počeo penjati pa se
izvukla kroz otvor i ušla u prostor gdje je spavala brodska posada.
Gušila se dok se žurila proći, itekako svjesna da je njezin otmičar odmah iza
nje i da nema nikakvu mogućnost pobjeći. Međutim, morat će pobjeći, i to uskoro,
nije li tako? Ili to ili će spasti na to da bude njegova kurva.
Čekale su ih još jedne ljestve. Virginia se nije htjela penjati prva. Gusar ju je
lagano gurnuo naprijed. - Penjite se, gospođice Hughes.
Odvažila se pogledati ga. - Očito je da niste džentlmen, gospodine, ali
suzdržite se od gledanja.
Na licu mu se pojavi izraz krajnje nevjerice, potom veselja, pa je Virginia u
jednom trenutku čak očekivala da će se nasmijati. - Gospođice Hughes, ne
zanimaju me vaše draži.
- Dobro - odbrusila je jer se u njoj iznenada probudio borbeni duh - onda me
možete ostaviti na ovom brodu i pustiti me da nastavim svojim putem, a silujte
nekoga drugoga.
Zurio je u nju dugo i napeto. - Rekao sam vam da ćete biti moja gošća.
- Trebala bih vjerovati ubojici?
Brada mu se ukočila. - Možete vjerovati što hoćete, ali nemam običaj silovati
svoje gošće. Iskreno, uopće nemam običaj silovati. Krenite ljestvama.
- Onda zašto? - pitala je zbunjena.

55
 - Umoran sam od vaše bezobraštine, gospođice Hughes. - Virginia je shvatila
da je barem to prava istina. Podignula je skute i počela se penjati. Ovaj put pazila
je da se ne osvrće.
Iznad njih, na modrom nebu navlačili su se oblaci, a posvuda se širio miris
smrti. Virginia se zagrcnula kad je ugledala pet tijela američkih mornara, uredno
složenih jedno uz drugo, očito pripremljenih da ih se baci u more. Jedan od
njih bio je dragi kapetan Horatio. Borila se protiv iskrenih suza. Prema njoj je bio
i više nego ljubazan, i na neki čudan način podsjećao ju je na njezina oca.
Ostali članovi američke posade bili su u okovima. Tada je ugledala gospodina
i gospođu Davis, koji su se držali jedno za drugo. Naglo se okrenula, odjednom
bijesna.
- Što ćete učiniti s gospodinom i gospođom Davis? Hoće li i oni biti vaši
gosti? - Glas joj je bio pun gađenja i prijezira.
- Neće. - Sad je čak nije ni gledao. - Mac! Gus!
Mišićav mornar, naoružan dvama pištoljima zataknutima za pojas, dvama
bodežima i mačem, pohitao je prema njemu, a slijedio ga je mršavi plavokosi
momak, također dobro naoružan. Oba muškarca na sebi su imala mnogo krvi, ne
vlastite. - Kapetane? - brzo je pitao onaj crvenokosi.
- Gus će odvesti gospođicu Hughes na Prkos. Pobrini se da se s njom odnesu
i njezine stvari. Izdaj sljedeće zapovijedi: nitko ne smije s njom razgovarati,
pogledati je niti joj se na bilo koji način obratiti. Ona je moje osobno vlasništvo
i što se tiče posade, ona ne postoji. Je li to jasno?
Mac je kimnuo. - Da, gospodine.
Smrknuti Gus također je kimnuo. Nijedan muškarac nije pogledao prema njoj,
ni jedan jedini put.
Virginia se zagrcnula, ne vjerujući. Ona je njegovo osobno vlasništvo? -
Mislila sam da sam vaša gošća! - povikala je.
Kapetan se nije obazirao na nju, kao ni Mac ni Gus.
- Mac, ti ćeš zapovijedati ovim brodom - rekao je zlatokosi gusar. - Odvezi
ga u Portsmouth. Ondje ćemo od posrednika pokupiti naš dio plijena. Drogo,
Gardner i Smith ostat će s tobom na brodu kao tvoja posada. Izaberi još
desetoricu. Ja ću te slijediti - rekao je.
Mac je zatreptao: - Idete s nama u Portsmouth?
Potapšao je Maca po ramenu. - Naši su se planovi promijenili - ravnodušno je
rekao. - Vratit ćete se na Prkos u Portsmouthu.
- Da, gospod’ne.
Virginia, koja je sve pomno slušala i gledala, imala je osjećaj da su joj sve
lađe potonule. Zašto je promijenio plan? Nadala se da to nema nikakve veze s
njom.

56
 Što namjerava učiniti s njom? Palo joj je na pamet kako je dovoljno dobro
odjevena da zaključi kako za nju može dobiti otkupninu. S druge strane, gospođa
Davis imala je bisernu ogrlicu, dijamantno prstenje i skupu odjeću.
Gusar je rekao: - Gospodine i gospođo Davis, predlažem vam da odete u svoju
kabinu. Puše povoljan sjeveroistočnjak pa odmah plovimo dalje. Bit će vam
dopušteno da se iskrcate u Portsmouthu.
Očito prestravljeni, supružnici Davis projurili su pokraj gusara i izgubili se
dolje u svoj prostor.
Virginiju je sad obuzeo doista loš predosjećaj. Zašto nije opljačkao gospođu
Davis? Njezino prstenje vrijedi tisuću dolara. Ispunio ju je novi strah, novi užas.
Gusar je pošao dalje.
- Kapetane O’Neill, gospodine? - Gus je pohitao za njim.
O’Neill nije stao. - Možeš se obratiti gospođici Hughes samo zato da doznaš
gdje su njezine torbe, a onda je odvedi u moju kabinu, Gus. - Uopće se nije
osvrnuo na Virginiju, ni jednom. Skočio je na povišeni dio palube gdje su njegovi
topovi očito napravili veliku štetu na jarbolima i jedrima. Ondje se nalazilo
nekoliko gusara, činilo se da pokušavaju popraviti jedra.
- Skinite glavno jedro - naložio je. - Dolje ima dobra platna pa ga zamijenite.
Druga možete pokrpati. Neka se svi toga prime. Imate jedan sat, a onda dižemo
jedra. Ne želim izgubiti povoljan vjetar.
Virginia je zurila u tu visoku, bahatu pojavi dok nije shvatila da joj netko
nešto govori.
- Gospođice Hughes, molim vas, ovuda, gospođice... ovaj... Hughes.
Virginia se okrenula i pogledala plavokosog čovjeka koji joj se učinio mlađim
od nje. Obrazi su mu se zarumenjeli i nije ju gledao jer je, očito, jako ozbiljno
shvatio kapetanovu zapovijed. - Kamo idemo?
Još uvijek gledajući preko njezina ramena, rekao je: - Na Prkos. Gdje su vam
stvari?
- Dolje u kabini - rekla je iako u tom trenutku uopće nije marila za svoju
prtljagu.
Gus se okrenuo, uhvatio drugoga mladoga mornara i poslao ga dolje po
njezine stvari. Virginia se našla kraj ograde gdje ju je dolje među valovima čekao
čamac na vesla. Oklijevala je, sva očajna.
Rekao je da ju neće povrijediti. Nije mu vjerovala. Bila lii glupa da mu
vjeruje. Odbacila je mogućnost da će za nju tražiti otkupninu jer se nije ni osvrnuo
na bogati bračni par Davis. Što on hoće? Što bi uopće mogao htjeti?
Atlantski ocean bio je srebrno-siv, puno tamniji nego njegove oči, i izgledao
je beskrajno zastrašujuće. Jedan pogrešan korak i progutat će ju njegovo ledeno
vodeno prostranstvo. Palo joj je na pamet da bi neka druga žena odabrala smrt
u vodi i tako se spasila od daljeg zlostavljanja.

57
 Čvrsto se primila za ogradu. Nije željela umrijeti. Samo bi budala prije
izabrala samoubojstvo umjesto života, ma kakav on bio.
- Nemojte ni pomišljati na to - rekao je, doskočivši do nje poput mačke.
Virginia se trgnula i susrela pogled njegovih blistavih sivih očiju.
Zagledao se u nju i bio je zbilja jako ljut.
Virginia se podsjetila da nikada ne smije zaboraviti da ovaj čovjek ima
nevjerojatan instinkt i da mu ništa ne promakne, kao da ima oči straga na glavi.
Gotovo jednako ljuta kao i on, zlobno je rekla: - Budem li htjela skočiti, doći će
vrijeme kad nećete biti u mogućnosti spriječiti me.
Nasmiješio se. - Je li to izazov ili prijetnja?
Uzdahnula je, uznemirena njegovim pogledom, bojom njegova glasa,
njegovim riječima. Tada se dogodilo nešto čudno. Stajao je tako blizu nje, bio je
tako visok, tako muževan, tako samouvjeren, a spoznaja da on neće dopustiti da
ona umre ostavila ju je bez daha i izazvala joj silovite trnce u cijelom tijelu.
Odmah je ustuknula, uzrujana i odjednom potpuno zbunjena.
- Odvedi je na Prkos. Ako samo pogleda u vodu, stavi joj povez na oči -
izderao se na Gusa.
Virginia ga je gledala. Gledao je i on nju. U tom trenutku shvatila je da nijednu
bitku koja će se između njih dogoditi, jednostavno ne može dobiti.
Muške ruke dignule su je na čvrsto rame. Kriknula je, ali bilo je prekasno, jer
Gus se već spuštao niz uže prema čamcu na vesla, noseći je kao dragocjenu vreću
zlata. Okrenuta naglavačke, srela je gusarov pogled. Bilo je teško jasno vidjeti iz
toga ponižavajućeg položaja, ali bila bi se zaklela da se sada grubo mrštio.
Kad više nije bila okrenuta naopačke nego je sjela u čamac, njega više nije
bilo.

58
 ČETVRTO POGLAVLJE

palube Amerikanke more je izgledalo prilično mirno. Čim je čamac na vesla

S odvezan, malo plovilo je poskočilo i, zahvaljujući veslanju dvojice mornara,
bjesomučno krenulo prema gorostasnom Prkosu. Virginia se držala za rub
čamca, a more ju je prskalo i močilo. Prije jedne minute Prkos joj se činio tako
blizu. Sad se činio strašno daleko.
Golemi val dignuo je čamac visoko prema nebu. Virginia se ugrizla za usnicu
kako ne bi vrisnula jer ih je potom vrtoglavom brzinom bacio u dubinu
uzburkanog mora.
No, nisu se potopili. Dignuo ih je još jedan zapjenjeni val. Virginia od jutra
nije ništa jela, ali shvatila je da postoji opasnost da počne povraćati. Uspjela je
otrgnuti pogled od podivljalog oceana i vidjela da se ni jedan od mornara ne
doima previše zabrinutim. Pokušala je prirodnije disati, ali to je bilo nemoguće.
Tada je srela Gusov pogled.
Isti tren je pogledao prema matičnom brodu, a obrazi su mu pocrvenjeli.
Kakva glupost, ljutito je pomislila, naložiti ljudima da ju ne smiju ni
pogledati. - Gus! Kako ćemo se iskrcati? - viknula mu je. Taj joj se pokušaj sada
činio ravan samoubojstvu.
Još jedno prskanje mora i bila je skroz mokra. Gus se ponašao kao da nije čuo
njezino pitanje. Doduše, ocean je bio veoma bučan pa je ponovila pitanje, ovaj
put urlajući. Ispravio je ramena, odbijajući pogledati prema njoj.
Napokon su stigli do drugoga broda. Jedan mornar dobacio im je užad pa je
spuštena daska pričvršćena za brod, odgovorivši tako na Virginijino pitanje. Nije
mogla dočekati da izađe iz čamca.
Mornari su odozgo zurili u nju. Njihovi grubi pogledi pružali su joj buntovno
zadovoljstvo. Gus im je oštro rekao: - Ona je kapetanova. Nitko ne smije s njom
razgovarati niti je pogledati, kapetanova zapovijed.
Četiri gruba pogleda okrenula su se na drugu stranu.
Dok je Gus pomagao Virginiji da se popne na dasku za koju se čvrsto držao,
čudila se pod kakvom stegom O’Neill drži svoje ljude. Kako je postigao da mu se
pokoravaju i bespogovorno ga slušaju? Nedvojbeno je bio okrutan i surov
gospodar.
- Ovuda - rekao je Gus ne gledajući je. Pustio joj je ruku i sada su stajali na
prostranoj glavnoj palubi fregate, koja je plovila morem puno mirnije nego čamac
na vesla, pa čak i Amerikanka.

59
 Osjetila je mučninu. Virginia se osvrnula po golemom gusarskom brodu.
Voljela bi znati kakva joj je sudbina. Odjednom su je vodili palubom kojom su se
očito proširile kapetanove zapovijedi jer su je svi sustavno izbjegavali. Trenutak
poslije našla se u maloj kabini sa svojim jedinim kovčegom. Za njom su se
zatvorila vrata.
Virginia se skutrila. Ovo se doista dogodilo. Bila je zarobljenica gusarskoga
kapetana. Bila je u kabini gusarskoga kapetana.
Zadrhtala je, shvativši da se trese zbog hladnoće, jer bila je mokra od glave
do pete. Trepćući se osvrtala kako bi razgledala svoj novi smještaj. Kabina je bila
otprilike četiri puta veća od one koju je dijelila s bračnim parom Davis. U
stvari, bila je luksuzno namještena. Tik iza vrata nalazio se nizak krevet od
mahagonija s četirima stupovima, vijcima pričvršćen za pod, prekriven
svilenkastim pokrivačem od kašmira s jarko crvenim, crnim i zlatnim uzorkom.
Na krevetu je stajala hrpa jastuka od baršuna sa zlatnim resama izrazito
istočnjačkog izgleda. Na zidu iznad kreveta nalazila su se dva reda polica, a pod
je bio prekriven perzijskim sagovima. U kutu kabine stajao je stol krcat knjigama,
pomorskim kartama i zemljovidima.
Tu u kabini nalazio se i mali otmjeni stol za blagovanje, sjajan od voska, s
nevjerojatno izrezbarenim postoljem, punim sitnih detalja i s nogama u obliku
šapa. Četiri visoka stolca, presvučena prugastom tkaninom, bila su mu dodatan
ukras. Crni kineski paravan s umetnutim sedefastim ukrasima stajao je ispred
četvrtog zida. Činilo se da je iza na zidu ugrađen ormar. Bila je tu i keramička
kada za kupanje.
Virginia je načinila grimasu, jako uznemirena. Bilo joj je mrsko što se nalazi
u njegovu prostoru, okružena njegovim osobnim stvarima. Još gore, beskrajno joj
je smetalo što su navedene stvari bile puno otmjenije od onih u njezinu vlastitom
domu. Otišla je do kreveta, zaobišla ga, pitajući se bespomoćno gdje će ona
spavati. Na polici su stajali uredno složeni odjevni predmeti (učinilo joj se da vidi
gaće i čarape). Bilo je tu i zrcalo, britva, gusta četkica za brijanje, četkica za zube
i porculanska zdjelica sa zlatom ugraviranim ukrasima. Bilo je tu i nekoliko
svijeća u svijećnjacima od čistoga srebra.
Uznemirenost se nekako pridružila nelagodi.
Na višoj polici stajali su rječnici: francusko-engleski, španjolsko-engleski,
njemačko-engleski, talijansko-engleski, portugalsko-engleski i rusko-engleski.
Uz to, tu su bile i dvije male, pohabane knjige, jedna s učestalim frazama na
arapskom, a druga na kineskom jeziku.
Zar je njezin otimač obrazovan? Imao je snažan irski naglasak, ali isto je tako
ostavljao dojam da je plemić. Zapravo, uopće nije izgledao onako kako bi
očekivala da izgleda jedan gusar: nije bio krezub, nije smrdio niti je bio prljav,
ako se izuzmu mrlje od krvi. Palo joj je na pamet da je bio i svježe obrijan.

60
 Nije to mogla podnijeti. Imala je osjećaj da će se u kabini, u kojoj se posvuda
osjećala njegova prisutnost, ugušiti. Pohitala je do vrata i pritisnula kvaku,
očekujući da su zaključana. Na njezino zaprepaštenje, odmah su se otvorila.
Nije bila zaključana unutra.
Odškrinuvši vrata, provirila je van i vidjela da su pripreme na Amerikanki
skoro gotove. Novo glavno jedro bilo je razapeto, što je značilo samo jedno: brod
će uskoro zaploviti. Kad bih se barem mogla vratiti na njega, pomisli.
Izašla je iz kabine. Već je bilo kasno popodne i počeo je puhati lagani
povjetarac, hladeći je još više. Zadrhtala je zasjenivši jednom rukom oči i
gledajući prema Amerikanki. Uz njezin bok više nije bio privezan nijedan čamac
na vesla, pa da je i smislila način kako da se vrati na drugi brod, bilo je prekasno.
Brodovi su se udaljavali.
Oprezno, Virginia se osvrnula uokolo. Ljudi su se penjali na jarbole, razmatali
neka jedra, skraćivali druga. Drugi su izvlačili golemo sidro. Činilo se da nitko
nije bio svjestan njezine nazočnosti.
Oklijevala je, a onda ga je ugledala na zapovjednomu mostu. Virginia se
umirila. Očito je izdavao zapovijedi. Jak vjetar sad mu je na sve strane raznosio
pramenove kose iako mu je bila svezana na zatiljku. Zbog vjetra mu se i široka i
još uvijek krvava košulja zalijepila za tijelo, ističući nizove mišićavih pločica.
Već je sama njegova pojava ulijevala strahopoštovanje. Previše strahopoštovanja
da bi bio tek seljak koji je postao gusar. Taj čovjek je plemić, odjednom je
zaključila, plemić koji je skrenuo na krivi put.
Ugledao ju je, i premda je udaljenost među njima bila jako velika, zurio je u
nju.
Virginia je jedva disala.
Trenutak poslije okrenuo joj je leđa. Prkos se iznenada propeo, kao da je konj
pušten u utrku. Virginia je bačena na vanjski zid kabine.
Pojavio se Gus. - Kapetan traži da ostanete u kabini, gospođice Hughes - rekao
je, izbjegavajući pogledati je u oči.
- Zašto onda nije zaključao vrata? - oštro je pitala.
- Molim vas, uđite unutra, gospođice Hughes. Kapetanova zapovijed - bio je
uporan, ponovno jarko crvenih obraza.
- Gus! - planula je, uhvativši ga za zglavak. - Baš me briga za njegove
zapovijedi s obzirom na to da on nije moj kapetan!
Gus je na trenutak zatreptao, gledajući je u nevjerici.
Osjetila je malu dozu zadovoljstva. - Molim vas da me gledate kad mi se
obraćate. Nisam stup ili vrata.
Zajapurio se i okrenuo na drugu stranu. - Kapetanova zapovijed, gospođice.

61
 - Nek’ ide kvragu vaš kapetan-ubojica! Nek’ se nosi u pakao, jer uopće ne
sumnjam da će jednoga dana, prije ili kasnije, ondje završiti! - uzviknula je
Virginia.
Gus se odvažio pogledati ju još jednom. - Vjetar se promijenio. Dolazi oluja.
Molim vas, uđite unutra. U protivnom imam zapovijed da vas ja odvedem.
Virginia je ispustila nimalo damski zvuk, nešto slično frktanju, i odjurila u
kabinu zalupivši za sobom vrata. Čekala je da čuje kako se spušta zasun, ali ništa
nije čula. Pa, bili su nasred Atlantskog oceana i, vrlo jednostavno, nije imala kamo
pobjeći.
Pobjeći će u Portsmouthu.
Virginia je ljutito sjela na jedan od stolaca za blagovaonskim stolom,
odjednom obuzeta silnim uzbuđenjem. Ako je dobro shvatila, do Portsmoutha im
treba još jedan dan. Sigurno može razvratnog kapetana držati dalje od sebe još
jedan dan i sigurno će u iduća dvadeset četiri sata uspjeti skovati nekakav plan.
Portsmouth je u Britaniji. Nekako će pronaći način da iz Portsmoutha dođe
do Londona, gdje ju, bila je sigurna, očekuje njezin stric.
Ispunila ju je nada. I olakšanje.
Virginia se napokon suočila s činjenicom da joj ne preostaje ništa drugo nego
skovati plan. Međutim, smrzavala se, pa je bacila pogled na svoju torbu. Bojala
se presvući. Bojala se da će ju kapetan uhvatiti kad bude razodjevena. Trljajući
ruke, odlučila je usredotočiti se na planiranje bijega.
Ubrzo više nije mogla suvislo i razborito razmišljati, oči su joj postale teške,
jedva ih je držala otvorenima. Naposljetku joj je glava pala na ruke, i ona je
zaspala.

- Gospodine, otišla je u kabinu - rekao je Gus.

Devlin je kormilo prepustio svojem prvom pomoćniku, ali ostao je stajati
pokraj njega, proučavajući brze oblake, sve jače sivilo, itekako svjestan toga da
se temperatura iznenada spustila. Oluja se približavala, a iskustvo koje je stekao
u jedanaest godina provedenih na moru, govorilo mu je da će biti gadna.
Međutim, još je bilo vremena prije nego što bude morao skraćivati jedra. Sad
se nadao da će uspjeti pobjeći oluji premda bi to značilo skretanje s kursa.
U njegovoj kabini bila je djevojka. Dva velika ljubičasta oka, bijesna i
ogorčena, na sitnom, lijepo oblikovanom licu, stalno su mu se motala po glavi.
Odbacivši neželjene slike, pogledao je Gusa koji je pocrvenio. - Zadala ti je muke,
je li? - Nije si mogao pomoći, ali zabavljala ga je Gusova nelagoda.
Gus je oklijevao. - Jako je hrabra za jednu tako sitnu damu, gospodine.
Okrenuo se na drugu stranu, gunđajući. Hrabra? To je bilo malo rečeno.
Njezine velike ljubičaste oči proganjale su ga od trenutka kad je imao tu nesreću
da upozna američku nećakinju grofa od Eastleigha. Nije znao bi li se smijao

62
njezinu ponašanju ili bi se ljutio na njezin nedostatak poštovanja i poslušnosti.
Djevojka je bila sitna poput trinaestogodišnjega djeteta, ali kao dobar poznavatelj
ljudske naravi shvatio je da ima hrabrost desetorice odraslih muškaraca. Nije ga
bilo briga. Ona je taokinja i sredstvo za postizanje određenog cilja.
Očekivao je otmjenu damu koja se isto tako otmjeno ponaša, odraslu i iskusnu
ženu kakva je Elizabeth, ženu koju bi možda i odveo u krevet samo da užitak bude
veći. Nije očekivao vražićka koji će ga pokušati ubiti hitcem iz pištolja, a onda se
usuditi napasti ga još jednom, i to kundakom pištolja.
To nije bilo zabavno. Devlin je otišao na rub zapovjednoga mosta, metnuvši
dalekozor pred oči. Osjećao je da mu duboko u slabinama tinja nekakva napetost,
opasna i vrela. Bio je to začetak goleme, strašne požude.
Gledajući kroz dalekozor, razdraženo je nakrivio usne. Jebena Eastleighova
nećakinja bila je veliko iskušenje. Osjećao je kako u njemu ključa divljačka
požuda kakvu još nikada nije iskusio, možda zato što je djevojka bila baš to, više
dijete nego žena, čime bi taj čin bio još opakiji i brutalniji. Znao je da bi time
njegova osveta dobila na žestini. No, nije lagao kad je rekao da on ne siluje, a isto
tako ni njegovi ljudi. To nije bilo dopušteno. On je muškarac, nije čudovište.
Zapravo, odgajali su ga, njegova majka, njegov otac i njegov očuh, da bude
džentlmen, loga se držao kad je (doduše rijetko) nazočio kakvu plesu
ili društvenom događaju. Vjerovalo se da je takav. Samo što nije bio. Džentlmen
ne bi mogao pobjeđivati na otvorenomu moru, ni u ratu, ni u miru. Džentlmen ne
bi mogao zgrnuti pravo bogatstvo, otimajući plijen za plijenom. Njegova posada
nikada ne bi iskazivala poslušnost džentlmenu. Svejedno, upropaštavanje
osamnaestogodišnje djevice nije dolazilo u obzir iako ga je to dovoljno zagolicalo
da pomišlja na to.
Spustio je dalekozor. Ugled će joj ionako biti dovoljno narušen kad ju preda
Eastleighu. Bilo mu je svejedno. Zašto ne? Nije mu ništa značila. Kad bi doznao
da je Eastleighu draga, bio bi još zadovoljniji što joj je narušio ugled. Što se tiče
njegova vlastitog ugleda, stvar je bila vrlo jednostavna: to niti mu je važno niti
mu je ikada bilo važno.
Iza leđa su ga ogovarali gotovo čitav život. Dok je bio dječak, prije očeva
ubojstva, susjedi su šaptali, s mješavinom žaljenja i poštovanja, da bi on jednoga
dana trebao postati pravi O’Neill, takav kakvi su bili njegovi predci.
Zatim, govorili su o oskudici u kojoj se tada našla njegova obitelj, ili o ljubavnim
avanturama njegova oca. Gerald je bio dobar muž, ali, kao i brojni muškarci, nije
baš bio vjeran. Govorkanja nisu prestala ni nakon Geraldova ubojstva. Bilo ih je
još i više, više značajnih pogleda, uglavnom neljubaznih i optužujućih. Govorilo
se o njihovu prelasku na protestantizam, šaptalo o majčinoj ljubavi prema novomu
mužu, a onda su se čak usudili postaviti pitanje tko je Devlinov pravi otac.
Uspravnih leđa i zažarenih obraza, Devlin se ni na što od toga nije obazirao.
Sad su engleska gospoda i dame proširili te priče po ondašnjem društvu.
Klanjali su mu se s najvećim poštovanjem, ali ogovaranja se nisu promijenila. U
63
lice su mu govorili da je junak, a iza leđa da je nitkov, gad, i gusar, iako su mu
na plesovima na koje su ga pozivali, pokušavali uvaliti svoje lijepe, neudane,
bogate kćeri.
Nije se brinuo ni zbog svoje pomorske karijere. Bila je to karijera koja mu je
dobro poslužila, ali prema kojoj je bio potpuno ravnodušan. Njegov život bili su
vjetar i more, njegov brod i njegova posada, o tome nije bilo dvojbe. Kad bi
njegova pomorska karijera naglo završila, on bi i dalje plovio otvorenim morem,
samo drukčije. Nije osjećao ni odanost ni ljubav prema svojim britanskim
gospodarima, ali bio je domoljub i učinio bi sve za svoju domovinu Irsku.
Devlin je bio itekako svjestan da ponovno nije poštovao zapovijedi. Zapravo,
ne samo da ih se nije držao, nego ih je grubo prekršio. No, admiralitetu on treba
više nego što im treba njegova glava. Osim toga, pobrinut će se da njegova nova
igra s Eastleighom bude vođena otmjeno i lukavo, s prividom časti. Eastleigh ne
želi skandal i Devlin je znao da će otmicu svoje nećakinje i zahtjev za njezinom
otkupninom držati za sebe. Namjeravao je to dovršiti što prije, nakon što se malo
poigra s Eastleighom.
Devlin se nasmije nebu koje se mračilo.

Nije znala koliko je vremena prošlo ni koliko je dugo stajao ondje u sve većem
mraku, gledajući je kako spava. Međutim, Virginia se odjednom probudila, a kad
je dignula glavu, prvo je ugledala njega.
Zinula je, uspravno sjela, prestrašena neobičnim sjajem u njegovim očima.
Devlin se nije pomaknuo. Stajao je ispred zatvorenih vrata kao da je tek ušao u
kabinu.
Virginia je skočila na noge. Odjeća joj je još uvijek bila mokra, što joj je
govorilo da je samo kratko vrijeme spavala. - Kako dugo stojite ondje? - pitala je.
Pogled mu je skliznuo s njezinih očiju na njezine grudi. Brzo ga je vratio na
njezine oči i pokraj nje otišao na drugi kraj kabine. - Ne dugo. - Odgovor mu je
bio hladan i nehajan.
Virginia je pocrvenjela. Zar joj je taj muškarac upravo odmjerio grudi? Ona
nema grudi, a kabina je bila premala za njih dvoje. - Mislila sam da je to sad moja
kabina.
Otvarao je vrata ormara. Okrenuo se prema njoj. Imao je blag i nedokučiv
izraz lica. - Je.
- Onda biste trebali otići.
Sad se potpuno okrenuo prema njoj. - Je li vam ikada itko rekao da imate
pogani jezik?
- A vi ste neodgojeni. Ova kabina premala je za nas oboje i... - Zapela je,
pogledavši napokon njegovu mokru, krvavu košulju. Zalijepila se pod
zanimljivim kutovima na zanimljiva mjesta. - Smrdite.

64
 - Da vas podsjetim, gospođice Hughes, ovo je moja kabina i vi ste u njoj kao
moja gošća. Niste se presvukli. Zašto?
Zatreptala je jer ju je iznenadio naglom promjenom teme.
Nisam se htjela presvući - oprezno je odgovorila.
- Volite izgledati kao pokisla mačka? - Upitno ju je pogledao. - Ili uživate u
hladnoći?
- Hvala na komplimentu... i zajedljivosti.
Uzdahnuo je. - Gospođice Hughes, dobit ćete upalu pluća ne skinete li tu
odjeću. Nije mi cilj da umrete.
Uhvatila se za tu primjedbu. - A što je vaš cilj?
Izraz lica mu se promijenio i postalo je jasno da se uzrujao. Napola se okrenuo
i prije nego što je uspjela ispustiti bilo kakav zvuk, preko glave je skinuo krvavu
košulju i pustio ju da padne na pod.
Počela je uzmicati dok nije udarila u vrata. - Što to, pobogu, radite? -
uskliknula je, pogleda prikovana za široka gola leđa i djelić jednako širokoga, kao
stijena čvrstoga prsnoga koša. Spustila je pogled. Trbuh mu je bio ravan i napet,
zanimljivih linija, a onda se počeo nabirati. Brzo je odvratila pogled, ali obrazi su
joj se ugrijali.
- Ja sam dovoljno pametan da se presvučem - bezizražajno je odgovorio
pogledavši je u oči.
Suočila se s parom svijetlosivih očiju i shvatila da nije smjela zuriti u njega.
Klonula je duhom, stvarno očajna. Lice boga, tijelo ratnika. Već je prije vidjela
nekoliko muškaraca bez košulje na Sweet Briaru, ali nekako je pogled na
Frankova gola prsa nikada nije ovako uzbudio.
Naravno, na Sweet Briaru nije bila zatočena protiv svoje volje, sa svojim
otimačem, u tako malom, skučenom prostoru. - Ova kabina premala je za nas
oboje - opetovano je rekla, svjesna da joj srce snažno lupa.
Držao je novu, čistu košulju u rukama, ali nije se micao. Zapravo, da nije
vidjela dizanje i spuštanje njegova isklesanoga prsnoga koša, pomislila bi da je
vjerno isklesani kip. Polako je rekao: - Ponavljate se.
Njezino drhtanje naglo je prestalo kad su im se pogledi sreli. U kabini je
postalo vruće. Postalo je i zagušljivo.
Lice mu je bilo napeto. - Ponovno zurite u mene.
Nekako je uspjela odvratiti pogled. - Mogli ste me zamoliti da izađem -
uspjela je izustiti, oprezno gledajući u pod.
- Nije mi bilo na kraj pameti da bi muška prsa mogla biti t ako zanimljiva -
grubo je rekao.
Naglo je dignula pogled. Sad joj je bio okrenut leđima, pokriven finim,
tankim, bijelim platnom, ali počeo je izuvati jednu čizmu, a potom i drugu. Kad

65
je gurnuo ruku u ormar, načas je ugledala odbljesak zlata, a potom mu se u
rukama našao par čistih, svijetlosmeđih hlača.
Šutjela je. Okrenula se, spremna odjuriti kroz vrata.
U trenu je prešao kabinu i položio ruku na kvaku, spriječivši je da ih otvori. -
Ne možete takvi izaći na palubu.
Ruka mu se našla na njezinu ramenu i osjećala je prisutnost njegova krupnoga
tijela tik iza sebe. Nije se mogla okrenuti da se suoči s njim, jer da je to učinila,
našla bi se u njegovu zagrljaju. - Neću vas gledati dok se svlačite - rekla je, a
glas joj je zvučao neobično i promuklo.
- Ne tražim od vas da me gledate, gospođice Hughes. Ispričavam se.
Zaboravio sam kako je žena s osamnaest godina nevina.
Virginia se ukipila. Zar sad izigrava džentlmena? Nevjerica se smjenjivala sa
zbunjenošću.
U tom trenutku koji nikako da prođe, postala je svjesna vreline koja je izbijala
iz njegova tijela, budući da ih je dijelilo svega nekoliko centimetara. Iznenada je
maknuo ruku s kvake i povukao se.
Polagano, Virginia se okrenula.
Još uvijek je držao čiste hlače u ruci. On je prekinuo tišinu. Kratko je rekao:
- Okrenite se na drugu stranu. Začas ću biti gotov, a onda vi možete presvući
haljinu.
- Radije bih izašla... - počela je.
- Bože dragi, ženo! Hoćete li protusloviti svakoj mojoj riječi? Niste dolično
odjeveni. - Prešao je pogledom preko njezinih grudi i udaljio se usput odrješujući
hlače.
U tom trenutku shvatila je njegove riječi. Virginia je spustila pogled i jako se
posramila. Mokra svila njezine haljine i potkošulje priljubila joj se za grudi
poduprte steznikom, jasno ističući obje ukrućene bradavice i usput potpuno
otkrivajući točnu veličinu i oblik njezinih draži. Ne čudi što je buljio. Mogla je
isto tako biti gola. Postidjela se.
Zašuštala je tkanina.
Virginia je pogledala i vidjela puno više nego što je trebala: uzdignutu, čvrstu
stražnjicu, mišićava bedra i listove, pa se okrenula prema vratima, teško dišući u
drvo. Odjednom je poželjela zaplakati.
Beskrajno dugo bila je hrabra da nije mogla biti hrabrija, ali sad ju je hrabrost
napuštala. Mora doći do Londona, mora zamoliti strica da joj se smiluje i plati
dugove. Umjesto toga, nalazila se na gusarskom brodu, u gusarovoj kabini, s
gusarom koji je povremeno govorio kao plemić, gusarom koji je odisao tako
zavodljivom muževnošću da je prvi put u životu postala svjesna svojega tijela, i
to na potpuno drukčiji način nego ikada prije. Kako se to dogodilo? Kako?

66
 On je njezin neprijatelj. Stajao je između nje i Sweet Briara. Strašno ga je
mrzila... nikada joj nijedan centimetar njega ne smije postati zanimljiv, izazovan
ili privlačan.
- Pričekat ću vani - rekao je, odjednom opet iza nje.
Virginia je uspjela zadržati suze. Kimnula je i odmaknula se u stranu, ne želeći
ga pogledati. Bila je svjesna toga da on oklijeva i da zuri u nju. Otišla je do svoje
torbe i polako počela tražiti drugu odjeću, moleći Boga da nije vidio
nijednu njezinu suzu. Napokon je čula zatvaranje vrata. Klonula je na pod pokraj
svoje torbe i zaplakala.

Iza njih snažno je puhao jak vjetar. Devlin je ponovno preuzeo kormilo kao da će
samim time sve opet biti dobro. Držao ga je lakoćom čovjeka koji je u stanju i u
snu upravljati golemim brodom. Usredotočio se na zadatak koji je stajao
pred njim: pobjeći oluji koja ih je proganjala.
- Hoćemo li uspjeti? - pitao je tihi glas iza njega, baš u trenutku kad su mu um
počela opsjedati dva suzna ljubičasta oka.
Devlin se opustio, laknulo mu je zbog te upadice. Pogledao je brodskog
liječnika, niskog, bucmastog čovjeka s gustim zaliscima i kovrčavom sijedom
kosom. - Vjerojatnost je pedeset-pedeset - odgovorio je. - Znat ću u sljedećih
petnaest minuta.
Jack Harvey prekrižio je ruke na prsima i zagledao se u crno nebo bez
zvijezda. - Što znači ova otmica, Devline?
Devlin se zagledao u sivi obzor. - Bojim se da je to moja stvar.
- Tko je ona?
- Je li to važno?
- Vidio sam je krajičkom oka na palubi Amerikanke. To je mlada djevojka.
Njušim otkupninu. Ne znam zašto. Nikada prije nisi tražio otkupninu za neku
ženu.
- Uvijek postoji prvi put - rekao je Devlin, nemajući namjere dobrom liječniku
reći bilo što. - Kako su ranjenici?
- Brinkly umire, ali dao sam mu laudanum i nije toga svjestan. Buehler i
Swenson će se izvući. Treba li ona liječničku pomoć?
Devlin se uzrujao. - Treba joj začepiti usta, ali ne, ne treba joj liječnička
pomoć.
Iznenađen, Jack Harvey ga je upitno pogledao. Potom je rekao: - Zgodna
divlja mala, nije li? Sveti Bože, ljudi pričaju o tome kako te je pokušala ustrijeliti!
Ona...
- Reams! - dreknuo je Devlin. - Preuzmi kormilo. Drži ovaj smjer. - Prstom
je pokazao smjer na kompasu i napustio zapovjedni most. Nije znao zašto je
odjednom postao tako uzrujan i ljut.

67
 - Zaključujem da me ne pozivaš da nešto prezalogajimo prije nego što se
suočimo s vjetrovima iz pakla? - viknuo je Harvey iza njegovih leđa.
Devlin se nije potrudio odgovoriti. No, bilo je sad ili nikad: ako ih oluja
uhvati, mora imati pun želudac i biti pri punoj snazi.
Zar je plakala kad je izašao iz kabine?
Bilo mu je svejedno. Žene koriste suze samo zato da bi njima mogle
ucjenjivati, to je već odavno naučio. Kao prvo, budući da nije mario ni za jednu
ženu, suze na njega nisu utjecale.
Otvorio je vrata kabine i vidio da Virginia sjedi za njegovim stolom, na kojem
je stajalo srebrno posuđe i skupocjeni kristal te jedan pokriveni pladanj iz kojega
su se širili ugodni mirisi. Sjedila je potpuno uspravno, imala je sklopljene ruke na
krilu, a na obrazima su joj izbile dvije ružičaste mrlje. Njezin pogled, naizgled
divlji, susreo se s njegovim.
Ispravio se, a zatvorivši vrata, osjeti prvi nalet bitke.
Uputila mu je osmijeh, hladan kao led. - Pitala sam se kad ćete se vratiti...
kapetane.
Devlinovim žilama prođoše srsi. Kako je volio dobar rat. Doista je uživao u
ovome. - Nisam shvatio da čeznete za molim društvom - rekao je uljudno
naklonivši glavu.
- Jedino čeznem za vašom glavom... na ovom srebrnom pladnju - rekla je
otmjeno kao da je engleska kraljica.
Došlo mu je da se nasmije. Umalo da nije. Umjesto toga, oprezno joj je prišao
i u njezinim očima ugledao bijes. - Moram vas razočarati. Moj kuhar je Francuz.
Imam puno bolju ponudu na ovom pladnju.
- Tada ću strpljivo čekati bolje dane, kad će mi biti poslužena večera koju
doista želim - samo što nije pljunula.
Nije se htio nasmijati. - Ne djelujete mi kao strpljiva žena, gospođice Hughes,
a budući da sumnjam da će dan koji priželjkujete doći tako brzo, hoćete li se baviti
nečim pametnijim od čekanja?
- Imate pravo. Nisam strpljiva, ni najmanje! Nitkove! - povikala je.
Gotovo se nasmijao. „Gade“ bi bilo bolje. - Jesam li vas čime uvrijedio,
gospođice Hughes?
Gorko se nasmijala. - Ubili ste nedužne Amerikance, zatočili ste me,
razodijevali ste se preda mnom, odmjeravali moje grudi i još me pitate jesam li
uvrijeđena? Dajte - rekla je.
Uzeo je bocu crnoga vina. - Smijem? - pitao je spremajući se natočiti joj čašu.
Skočila je na noge. - Vi ste časnik! - povikala je, a on se ukipio, misleći da ga
namjerava udariti. Ona je, međutim, samo još jednom viknula: - Britanske
mornarice!

68
 Odložio je bocu i podrugljivo joj se naklonio. - Gospodin kapetan Devlin
O’Neill, vama na usluzi, gospođice Hughes.
Tresla se od bijesa, vidio je to. Odlučio je prepustiti se naslađivanju i uživati
u pogledu na njezine savršene grudi.
- Prestanite me tako požudno gledati - prosiktala je. - Počinili ste zločine.
Strašne zločine! Objasnite to, gospodine kapetane!
Odustao je. Ova žena usuđuje se njemu zapovijedati. Ovo je bilo prvi put u
životu da se dobro zabavljao. Ona je na njegovu brodu, pod njegovim
zapovjedništvom i ona njemu zapovijeda. Nasmijao se.
Virginia se ukipila, zatečena kratkom provalom toga gruboga zvuka,
neobično neprirodne boje. Potom se, još uvijek bijesna zbog njegova
obmanjivanja, ma još gore, zbog njegova ponašanja kao da nevolja u kojoj se
našla nije ništa strašno, izderala: - Još uvijek čekam objašnjenje. Kapetane!
Odmahnuo je glavom i pogledao je. - Zar me se ne bojite?
Zbunila se. Kakvo je to pitanje?
- Budite iskreni - rekao je, kao da to ozbiljno misli.
- Užasavate me - čula se kako govori, a bilo joj se ubrzalo. Tada se ispravila.
- Užasnuli ste me, a ni zbog čega, kvragu!
Podignuo je obrve. - Dame ne prostače.
- Baš me briga. Osim toga, prema meni se ne odnosite kao da sam dama, zar
ne?
Gledao ju je dugo i čudno. - Neki drugi muškarac obljubio bi vas u ovom
krevetu... gdje vam je mjesto. No, vi baš i niste ondje, zar ne?
Zašutjela je. Uhvatio ju je strah. Strah i tako jako lupanje srca da je jedva
disala. - Ja ne... ja ne... ja ne pripadam u vaš krevet! - promucala je. Počele su je
salijetati užasne slike nje ondje, s njim, u njegovim snažnim rukama.
- Pogrešno sam se izrazio. - Njegove obrve, tamnije od kose, podignule su se.
- Slažem se. Mršave žene obično su jako neudobne.
Skoro je ponovno zinula. Tada je zavapila: - Gospodine, imam samo četrnaest
godina! Odveli biste dijete u krevet?
Ošinuo ju je pogledom.
Navlažila je usnice. Preznojavala se i bilo joj je očajnički stalo da joj sad
povjeruje.
Čeljust mu se ukočila. Stisnuo je oči, nagađajući, zbog čega joj se srce
stegnulo od straha. - Igrate opasnu igru, gospođice Hughes - tiho je rekao.
- Ovo nije igra!
- Stvarno? Onda mi objasnite kako to da putujete sami, bez pratnje, na
Amerikanki?

69
 Misli su joj se uskomešale, grozničavo razmišljajući. - Morala sam lagati
kapetanu Horatiju da bi me primio na brod - rekla je, misleći da joj je objašnjenje
savršeno. - On očito ne lii dopustio da dijete putuje samo u Britaniju. Rekla sam
mu da imam osamnaest godina...
Prekinuo ju je, hladna pogleda. - U mokroj haljini niste i zgledali kao da vam
je četrnaest, gospođice Hughes.
Ukočila se.
Njegov osmijeh bio je obično iskrivljavanje usana. - Sjednite. Iako je ovaj
razgovor jako zanimljiv, ovdje sam zbog određenog razloga. Postoji opasnost da
nas uhvati oluja, a ako se to dogodi, čeka nas duga noć. - Hitro je došao do stola i
izvukao joj stolac.
Virginiji je bilo teško sjesti. Čudno, sad joj je bila mrska ta laž. Nije htjela da
za nju misli da je dijete. No, je li joj uopće povjerovao? Mislila je da nije. I on
nije gusar, ma kakvi! Djelomično se vratila ljutnja što je prevarena i nepotrebno
prestrašena. - Zašto mi niste rekli da ste kapetan kraljevske mornarice?
Slegnuo je ramenima. - To vam je važno?
- Naravno daje! - rekla je, ovaj put ga ozbiljno pogledavši. - Zato što sam
mislila da sam vaša zarobljenica iako nisam mogla dokučiti zašto. Sad znam da
nije tako premda mi još uvijek nije jasno zašto sam na vašem brodu, a ne n&
Amerikanki. Znam da britanskoj mornarici zapljena američkih brodova, što ste vi
očito učinili, nije strana jer vaša zemlja ionako ne poštuje naša prava. No, nismo
s vama u ratu, a vi niste gusar! Na neki način, mi smo saveznici. Očito ćete me u
Portsmouthu pustiti. - Taj je zaključak izvukla kad je u ormaru našla njegovu
mornaričku odoru. Časnik u britanskoj mornarici sigurno nema namjeru tražiti
otkupninu za jednu američku državljanku. No, kakve namjere ima?
- Nismo saveznici - oštro je rekao.
To nije bio odgovor koji je očekivala i nije joj se svidio izraz na njegovu licu
kao ni pogled u njegovim očima.
- I neću vas pustiti u Portsmouthu.
- Molim? - Bila je zaprepaštena. - Ali...
- U stvari, vodim vas u Askeaton. Jeste li ikada bili u Irskoj, gospođice
Hughes?

70
 PETO POGLAVLJE

V irginia nije mogla vjerovati. - Irska? Mislite me odvesti u Irsku?

- Ne bih rekao da to mislim - promrmljao je. - To sam naumio. Sjednite sad,
jer i ja namjeravam jesti. - Pridržao joj je stolac.
Bila je potpuno zbunjena. - Nisam sigurna da razumijem. - Sveti Bože! -
planuo je. - Što se tu ima razumjeti? Vodim vas u Irsku, gospođice Hughes, kao
svoju gošću.
Doista se trudila shvatiti. - Znači, ja sam vaša zatvorenica uspjela je promuklo
izustiti.
- Draže mi je smatrati vas svojom gošćom. - Uozbiljio se. Neću vam učiniti
ništa nažao, čak i da imate osamnaest.
- Zašto?
- Nije važno. Sjednite sad.
Virginia je vjerovala da je njezinoj strašnoj nevolji došao kraj. Odmahnula je
glavom odbivši ponuđeni stolac. - Nemam tek. Želite dobiti otkupninu?
- Jako pametno. - Osmijeh mu je bio hladan.
- Ja nemam novaca. Moje nasljedstvo rasprodat će se dio po dio što je moguće
prije, a dobivena sredstva idu za plaćanje očevih dugova.
Slegnuo je ramenima kao da mu je svejedno.
Virginia je postala jako prestrašena, ali uspjela je polako disati, ravnomjerno.
- Gospođu Davis ste pustili. Ona je bila prilično bogata.
- Ako hoćete gladovati, samo izvolite. - Sjeo je i počeo se služiti s pladnja na
kojem je bio krepki gulaš od ovčetine.
Nažalost, od pogleda na gulaš i njegova mirisa počelo joj je jako kruljiti u
želudcu, ali činilo se da on to ne čuje. Počeo je jesti, i to brzo, kao da je jedenje
zadatak koji mora brzo obaviti.
Na kraju je popio gutljaj vina i nazdravio joj dignuvši čašu. - Stvarno izvrsna
krijumčarena roba.
Virginia nije odgovorila. Obuzela ju je strašna slutnja. Namjerava za nju
tražiti otkupninu i uopće ga nije briga za njezino nasljedstvo.
Znao je njezino ime od trenutka kad su se sreli. Sigurno je znao i za njezina
strica, grofa.
Naglo je sjela na stolac koji je od stola izvukao za nju. Taj ga je postupak
naveo da digne pogled, ali je nastavio jesti.

71
 No, sad je ipak dovoljno sigurna, nije li tako? Čovjek je u mornarici, a čak
ako uskoro bude i otpušten, ili još gore, obješen na najbliža vješala, nije bio običan
razbojnik. Htio je otkupninu, koja će sigurno biti plaćena, a s obzirom na
sve okolnosti, sumnjala je da će ju vratiti njezinu stricu okaljanu na bilo koji
način.
Virginia se pitala kakva će biti otkupnina i je li njezin stric dovoljno bogat da
plati i otkupninu i dugove njezina oca. Bila je silno obeshrabrena.
- Čini se da ste uzrujani - primijetio je zavalivši se u stolcu, očito gotov s
jelom.
- Gospodine, vi nemate morala - odlučno je rekla. - To je jasno kao dan.
- Nisam rekao da imam. - Pogledao ju je. - Moral je za budale, gospođice
Hughes.
Zagledala se u njega. Nagonski se nagnula naprijed. - Kako vas mogu navesti
da se predomislite? - Nije mogla vjerovati da to govori. - Moj stric vam ne može
platiti otkupninu, kapetane O’Neill. Imam osamnaest godina, ne četrnaest. - Izraz
lica nije joj se mijenjao. - Učinit ću sve što moram da me oslobodite.
Dugo je gledao u nju. - Je li to ponuda kakva mislim daje?
Bilo joj je muka... jedva je disala... bilo ju je stid... obuzelo ju je malodušje.
- Da, je - promucala je.
Ustao je. - Prijeti nam oluja. Bojim se da moram ići. Nemojte napuštati
kabinu. Takvo dijete kakvo ste vi, vjetar će odmah baciti preko palube. - Bacio je
na stranu svoj ubrus i prešao preko poda, koji se sad zibao, kao da je miran i ravan.
To je bio njegov odgovor? Nije mogla vjerovati.
Na vratima je zastao. - A moj odgovor je... ne. - Izašao je.
Klonula je na stol, sva u suzama. Već je znala da strica uopće nije briga za
nju. Nikada neće platiti i otkupninu i očeve dugove.
Zbog ovoga prokletog Irca izgubit će Sweet Briar.
Raspalila se i skočila pa potrčala do vrata kabine. Čim ih je otvorila, snažan
nalet vjetra bacio ju je na drugi kraj palube. Bila je bespomoćna. Nikada u životu
nije osjetila takvu snagu. Virginia je vidjela pobjesnjelo more koje se pjeni ispod
ograde i učinilo joj se da juri prema njoj. Nije uspjela ni viknuti kad je središnjim
dijelom tijela prvo udarila u drvo pa u užad.
Bolju je zaslijepila. More ju je smočilo, a vjetar ju je pokušavao gurnuti preko
palube. Obuzela ju je panika, nije htjela umrijeti!
- Vi prokleta tvrdoglava ženo - siktao je O’Neill zgrabivši je svojim snažnim
rukama. Našla se stisnuta uz njegovo čvrsto, snažno tijelo pa su ih sad more i
vjetar oboje šibali.
Udahnula je u nemogućnosti da digne pogled jer joj je lice bilo pritisnuto uz
njegova prsa. Njegov se stisak pojačao, a potom ju je počeo vući sa sobom, boreći
se protiv vjetra, žustro hodajući, sam protiv prirode.
72
 Gurnuo ju je u kabinu i jedno vrijeme stajao oslonjen na vrata, udaran vjetrom.
- Ostanite unutra! - viknuo je kako bi ga čula.
- Morate me pustiti! - vičući je uzvratila. Čudno, htjela mu je zahvaliti što joj
je spasio život.
Odmahnuo je glavom, ošinuo je bijesnim pogledom i počeo trčati palubom pa
naposljetku skočio na zapovjedni most. Počela je padati kiša, krupna i gusta.
Virginia je ostala u kabini na sigurnom, izvan dosega oluje, međutim nije ni
pokušavala zatvoriti vrata, koja je vjetar držao širom otvorena. Sad joj je postalo
jasno kako je oluja ozbiljna stvar. Baš kao što je to ranije činio čamac na
vesla, brod je jahao po divovskim uzdignutim valovima koji su na vrhu imali
krijestu, a potom bi se naglo spustili. Pogledala je uokolo i posvuda vidjela
mornare koji su natezali konope, puzali na jarbole. Neki su ondje i visjeli.
Potom je skrenula pogled uvis i užasnuto kriknula zato što je jedan čovjek
visio s križa srednjeg jarbola i ona je znala da će pasti i da ga čeka sigurna smrt.
Morala je nešto učiniti premda se činilo da nema što.
Bacila je pogled prema zapovjednom mostu. Bila je presitna da bi prešla
prostor između O’Neillove kabine i mjesta na kojem je stajao da mu kaže što se
zbiva. Opet je dignula pogled, a čovjeka koji je visio više nije bilo.
Nestao je... utopio se.
Želudac joj se strašno dizao. Nije ga bilo, a ona čak nije uspjela čuti ni da je
kriknuo.
Kao da se brod divljački propeo. Virginia je vidjela da su sva jedra povezana
osim jednoga. Brzo je shvatila da je mornar koji je pao bio poslan na prvi jarbol
da spusti jedro koje je ostalo napeto i razmotano.
Golemi se brod počeo naginjati na bok. Virginia je bila bačena na pod i
odsklizala se na drugi kraj, licem okrenuta prema dolje dok nije ramenom udarila
u suprotni zid, a potom i glavom. Na trenutak, dok je brod bio nagnut na bok,
gotovo potpuno, ostala je tako, nesposobna pomaknuti se, ošamućena.
Tada je shvatila da će se brod prevrnuti ako se ne ispravi. Pogledala je prema
vratima koja su ostala širom otvorena ¦ ada čudno iznad nje, poput grebena nekog
brda, pod velikim kutom, možda četrdeset pet stupnjeva ili više. Crno nebo
treperilo je u otvoru.
Svi će poginuti, grozničavo je pomislila.
Virginia se počela penjati po podu, kao pomoć koristeći se pričvršćenim
nogama stola, potom nogama kreveta. Stigavši onamo, uspjela se ispružiti i
uhvatiti za rub poda na mjestu gdje se spajao s vratima. Ruke su joj se grčile od
napora i imala je osjećaj da će joj se rameni zglobovi raspasti. Virginia se polako
uspjela dovući do vrata, a kad se našla ondje, leđima pritisnuta na jedan zid, a
nogama na drugi, grozničavo se osvrnula uokolo.

73
 Mornari na palubi također su se borili s groznim nagibom broda, a nižu su mu
stranu, iako još nije bila potopljena, zapljuskivale bijele krijeste. Virginia je
dignula pogled prema jarbolima i sledila se.
Nije bila greška: Devlin O’Neill, s nožem u zubima, penjao se po glavnom
jarbolu, a za njim je išao još jedan čovjek. Iznad njega dizalo se golemo prednje
jedro, zazivajući oluju da ih prevrne.
Poginut će, pomislila je, skamenjena, baš kao što se dogodilo onom drugom
čovjeku. Jer dok se penjao zahvaljujući svojoj sirovoj snazi i volji da se
suprotstavi nagibu broda, divovskim valovima i kiši, fregata se opasno, sve više,
naginjala na bok.
Virginia je to s užasom promatrala. Čak i ako ne pogine, sigurno su osuđeni
na propast jer nijedan čovjek ne može pobijediti vjetar i nagnuti brod kako bi
oslobodio jedro.
Promatrala je kako je O’Neill zastao, kao da je iscrpljen, a zastao je i čovjek
iza njega. Virginia nije mogla otrgnuti pogled. Dok su muškarci kratko
predahnuli, držeći se za jarbol koji se ljuljao, ona je molila Boga.
Devlin se ponovno počeo penjati. Došao je do križa jarbola otkuda je pao
mornar i počeo rezati uže. Drugi muškarac mu se pridružio. Virginia ih je uporno
pratila. Prošlo je nekoliko trenutaka koji su se činili kao cijela vječnost, kad
se odjednom golemo platno oslobodilo i naglo odletjelo u noć. Divovski brod
zastenjao je i lagano se spustio natrag u vodu.
- O, Bože moj - prošaptala je, promatrajući ga kako počinje opasan, ali spretan
silazak. Bilo je očito ne samo da je upravo spasio svoj brod i posadu nego i da se
usudio učiniti ono što bi rijetko komu uopće palo na pamet.
Počela je drhtati. Ovaj čovjek nije znao za strah.
Shvatila je da se nikada u životu nije tako bojala.
Nije bila sigurna koliko je dugo ondje sjedila, kad joj se jedan mornar unio u
lice. - Uđite unutra, kapetan tako kaže.
Virginia nije imala vremena reagirati. Ugurana je u kabinu, a mornar je
upotrijebio svu svoju snagu da oslobodi vrata od vanjskoga zida, boreći se s
olujom, ali ih je na kraju uspio zatvoriti njoj ispred nosa.
Ovoga puta čula je škljocaj brave.
Virginia je posrćući otišla do njegova kreveta, klonula je na njega i
onesvijestila se.

Kad se probudila, žarko sunce sjajilo je kroz prozorsko okno kabine. Bolio ju je
svaki djelić tijela, a u glavi joj je bubnjalo dok su joj kapci bili tako teški da je
imala osjećaj da ih ne može otvoriti. Nikada u životu nije bila tako umorna i
nije se željela probuditi. Uvukla se dublje u krevet, učahurena u toplini. Potom je

74
osjetila blagu nelagodu jer joj se činilo da joj je samo stražnji dio tijela bio
pokriven.
Pipajući, potražila je pokrivač... i shvatila da pokrivača nema. I da nije sama.
Ukočila se.
Uz nju je ležalo dugačko tijelo, grijući je od ramena do nožnih prstiju.
Osjećala je kako joj lagani dah draška čeljust i da joj je preko struka prebačena
jedna ruka.
O, Bože, pomislila je, trepćući na jarkom podnevnom suncu. Dršćući, dok ju
je obuzimala nova napetost, spustila je pogled na ruku na svojem struku.
Znala je već tko leži kraj nje u krevetu i zabuljila se u veliku, snažnu,
potamnjelu O’Neillovu ruku koja je oprezno ležala na njoj. Progutala je knedlu, a
duboko u njezinoj nutrini počela se stvarati neka čudna, jaka toplina.
Kako se to dogodilo? pomislila je u panici. Naravno, objašnjenje je bilo vrlo
jednostavno i odmah je zaključila da je on, u neko doba kad je oluja popustila,
doteturao do kreveta baš kao i ona, preumoran da bi mu smetalo što ona leži
ondje. Ta mogućnost nije umanjila njezinu muku. U stvari, sve se više uzrujavala.
Tada je došla do strašne spoznaje.
Oprezno je držao ruku na njezinu struku.
Ne mlitavu i opuštenu u snu nego oprezno i smišljeno položenu.
Srce joj je poskočilo i počelo divljački tući. On ne spava. Kladila bi se u svoj
život.
Razmišljala je o tome da se pretvara da spava dok god on ne ode iz kreveta.
Međutim, srce joj je tako brzo tuklo da to nije bilo moguće, osobito kad je osjetila
da ju je jače stegnuo oko struka. Naglo se okrenuvši, Virginia se suočila s dva
blistava srebrna oka i anđeoskim licem. Pogledi im se sretoše.
Nije se micala, nije disala i nije se mogla sjetiti ničega pametnoga što bi rekla.
Tada mu se pogled prebacio na njezinu sljepoočnicu. Tek je sada shvatila koliko
je boli. - Jeste li dobro? - pitao je, također nepomičan. Pogled mu je polagano
skliznuo na njezine usne, zadržao se ondje pa se polako vratio na njezine, oči.
Njegov pogled bio je poput svilena milovanja.
- Ja... - Zašutjela je, nesposobna govoriti. Nije si mogla pomoći, samo je zurila
u njega. Lice mu je bilo veoma blizu njezina. Imao je čvrste, nepomične usne.
Ponovno ga je pogledala u oči. Imao je bezizražajno lice, kao uklesano u kamenu,
i nije ga bilo moguće pročitati, ali oči su mu se činile sjajne.
Pitala se kako bi to bilo da mu se te usne smekšaju i pokriju njezine. - Spasili
ste mi život - šapnula je usplahireno. - Hvala vam.
Čeljust mu se ukočila. Počeo se dizati iz kreveta.
Uhvatila je ruku koja joj je bila na struku. - Spasili ste brod, posadu. Vidjela
sam što ste učinili, vidjela sam vas ondje gore.

75
 - Vi ste u mojem krevetu, Virginia, pa ako ne želite ostati ovdje sa mnom
barem još jedan sat, ostavljajući iza sebe posljednji djelić svoje mladosti,
predlažem vam da me pustite.
Ostala je nepomična. Um joj je ubrzano radio. Tijelo joj je izgaralo za
njegovim dodirom i bila je toga svjesna. Bilo bi glupo to nijekati. Na neki je način
njegovo junaštvo protekle noći sve promijenilo. U svakom slučaju, mogao je
ustati, bez obzira na to što ga je držala za zglavak. Uhvatila se kako mu ponovno
gleda usta. Još ju nitko nikada nije poljubio.
Naglo je skočio iz kreveta i prije nego što je uopće uspjela zaustiti, otišao je.
Virginia je polako sjela, ošamućena.
Nije bilo olakšanja. Bila je beskrajno zbunjena, a što je još čudnije, bila je
razočarana.

Virginia je ostala u krevetu, sjedila je ondje i polako počela shvaćati što je zamalo
učinila.
Malo je nedostajalo da poljubi svojega otimača... željela je njegov poljubac.
Preplavi je nevjerica i ona skoči na noge baš kad se na vratima začulo kucanje.
O’Neill nikada nije kucao pa je viknula: - Tko je?
- Gus. Kapetan je zatražio da vam donesem vodu za kupanje.
- Uđite - ljutito se okrenula na drugu stranu. O’Neill je neprijatelj. Protiv
njezine volje odveo ju je s Amerikanke, što je bio čin čiste pohlepe i obijesti. Sad
je drži protiv njezine volje. On stoji između nje i Sweet Briara. Kako je mogla,
makar i na trenutak, poželjeti njegov dodir, njegov poljubac?
Gus je ušao, slijedila su ga dva mornara, noseći vjedra vruće vode. Vrč vode
za piće stavio je na stol za blagovanje, ne gledajući je. Oba mornara također su se
ponašali kao da je nevidljiva, puneći kadu.
Baš ljubazno, pomislila je, odjednom bijesna na njega... i bijesna na sebe.
Nikada nije ni pomislila da bi nekoga poljubila, do prije nekoliko trenutaka. Sve
je to njegova krivnja, ona je bila silno uzrujana zbog otmice, zbog oluje, zbog
straha od njega! On je na neki način iskoristio njezinu zbunjenost, njezinu
živčanost. U svakom slučaju, cijeli taj događaj bio je neprihvatljiv. On je
neprijatelj i to će ostati dok god ju ne pusti. Čovjek ne ljubi svojega neprijatelja,
a, ne.
Osim toga, ljubljenje bi sigurno vodilo do neizbježne sudbine... da postane
njegova kurva!
- Trebate li još nešto, gospođice Hughes? - pitao je Gus prekinuvši joj misli.
- Ne, hvala - rekla je i više nego preoštro. Obrazi su joj gorjeli. Ona je gorjela.
Bojala se.
Gus se okrenuo, dok su drugi mornari već odlazili.

76
 Virginia se borila za zrak, sva očajna. Podsjeti se da mora pobjeći. Mora
nagovoriti svojega strica da spasi Sweet Briar.
Uskoro će noćna mora koja se zove O’Neill biti samo to, ružan san koji je
prošao, daleko sjećanje. - Gus! Gdje smo? Jesmo li blizu obale?
Zastao je, ali nije se okrenuo prema njoj. - Vjetar nas je skrenuo s puta.
Prilično smo sjeverno od Engleske, gospođice Hughes.
Zinula je, a on je otišao prije nego što ga je uspjela pitati koliko su sjeverno
skrenuli s puta. Njezino poznavanje zemljopisa bilo je loše, ali kao kroz maglu
znala je da je Irska sjeverno od Engleske. Bilo bi puno bolje da odu u
Portsmouth nego u Irsku, a koje li štete, sad se bojala da će on promijeniti svoj
prokleti plan i da Prkos neće prvo odvesti u Portsmouth.
Otrčala je do njegova stola i pogledala zemljovid koji je ondje stajao. Nije joj
dugo trebalo da potvrdi svoje najgore sumnje. Irska je bila sjeverno i zapadno od
Engleske, a ako ih je vjetar odnio toliko na sjever, onda će im se Irska uskoro naći
na putu. No, može li se zbog jedne oluje toliko skrenuti s puta? Njezinu nevještom
oku činilo se da treba tristotinjak ili više kilometara da se dođe do te druge zemlje.
Pogledala je zemljovid Engleske. Činilo se da Portsmouth nije jako daleko od
Londona. Pokušala je procijeniti udaljenost i zaključila da je to jedan dan vožnje
kočijom. Barem joj to ide na ruku, smrknuto je zaključila.
Sto sad? Virginijin pogled pao je na kadu iz koje se dizala para. U trenu je
odlučila da neće potratiti vruću vodu. Na brzinu se okupala, bojeći se da ju netko
ne prekine, ribanjem uklanjajući njegov dodir s tijela. Iskočivši van, nije se do
kraja ni obrisala, plašeći se da bi on mogao ući i uloviti je razodjevenu. Kosu je
splela u pletenicu dok je još bila mokra i odjenula istu odjeću. Jedan pogled u
zrcalo otkrio joj je da je zastrašujuće blijeda, zbog čega su joj oči izgledale još
veće. Izgledala je strašno neuredno, haljina joj je bila jako izgužvana i poderana
na rubu, a na ramenu je imala krvavu mrlju. No, još je gora bila ogrebotina na
sljepoočici. Izgledala je kao velika posjeklina, a kad ju je dotaknula, osjetila je
da ju rana boli.
Izgledala je kao pralja u odjeći fine dame koja se ili potukla ili se našla u
nekom sličnom okršaju.
S druge strane, ona je bila u borbi, u neprestanoj je borbi od trenutka kada je
O’Neill napao Amerikanku.
Virginia je otišla do prozorskog okna i otvorila ga. Bio je lijep proljetni dan,
nebo je bilo modro, bez oblačka, a ocean gotovo potpuno miran. Začudila se kako
može biti takav nakon onog užasa prošle noći. Naprezala se ne bi li vidjela kakvo
kopno, ili možda galeba, ali nije vidjela ni jedno ni drugo. Virginia je ostavila
otvoren prozor i izašla na palubu.
Odmah ga je ugledala. O’Neill joj je bio okrenut leđima, stajao je uz jednoga
časnika, koji je upravljao brodom. Noge su mu bile široko razmaknute, a ruke,
kako se činilo, prekrižene na prsima. Dok ga je gledala, osjetila je nešto

77
neobično, kao da ne može disati, ali nije se htjela obazirati na to. On se djelomice
okrenuo, imao je osjetila tigra iz džungle, i pogledi su im se sreli.
Kimnuo je.
Zanemarila je to i odšetala se do ograde, no prekasno je shvatila da je to veoma
blizu mjesta s kojega bi je more odnijelo da ju on nije spasio.
Uhvativši se za ogradu, zaklopila je oči i dignula lice prema toplom
svibanjskom suncu. No, u sebi je bila duboko potresena. Sinoć je gotovo poginula.
Bilo je to iskustvo za koje se nadala da se neće ponoviti.
Preplavilo ju je živo sjećanje na njegove snažne ruke obavijene oko nje, a
onda ju je preplavio osjećaj njegova tijela pritisnuta uz njezino. Virginia je stajala
veoma mirno, dopustivši očima da se otvore, podsjećajući se na to da je on
neprijatelj i da se to nikada neće promijeniti, ne dok ju ne oslobodi.
- Lijep proljetni dan - veselo je rekao neki nepoznati glas iza njezinih leđa.
Virginia se trgnula, okrećući se.
Debeljuškasti muškarac kovrčave sijede kose i razigranih smeđih očiju
smiješio joj se. Na sebi je imao smeđi vuneni kaputić, hlače i čarape; mogao bi se
takav prošetati ulicama Richmonda, samo su mu nedostajali šešir, rukavice i štap.
- Ja sam Jack Harvey, brodski liječnik - rekao je, naklonivši se uljudno.
Umorno mu se nasmiješila, osjetivši da je dobar čovjek... za razliku od
njegova nadređenog.
- Virginia Hughes - rekla je.
- Znam. - Imao je srdačan osmijeh. - Svi znaju tko ste, gospođice Hughes. Na
brodu nema tajni.
Virginia je to primila na znanje i bespomoćno pogledala prema O’Neillu.
Činilo se da nije svjestan njezine trenutačne prisutnosti na palubi jer je njoj i
Harveyu i dalje bio okrenut leđima.
- Kako se držite? - pitao je Harvey. - Bih li trebao pogledati tu vašu
sljepoočnicu?
- Malo boli - priznala je pogledavši ga u oči. - Dobro se držim s obzirom na
okolnosti, mislim. Još nikada nisam bila oteta.
Harvey ju pogleda nakreveljivši se. - Dakle, trebali biste znati da je, što se
Devlina tiče, i njemu ovo prvi put. Već je uzimao zarobljenike, ali nikada žene i
djecu. Žene i djecu uvijek pušta.
- Kako je lijepo biti iznimka - ogorčeno je rekla.
- Je li vas povrijedio? - iznenada upita Harvey.
Trgnula se i zagledala u njega. Slika njegovih srebrnih očiju kad se okrenula
u krevetu i ugledala ga ondje pojavi joj se u glavi. Oklijevala je.
- Jako ste lijepi - rekao je Harvey u stanci koja je nastupila. - Nikada nisam
vidio tako neobične oči. Ne odobravam to što Devlin s vama dijeli kabinu.

78
 Zar će u liječniku imati saveznika na brodu? Duboko je udahnula dok su joj
se misli rojile. Tada je namjerno prizvala suze... takvo što još nikada nije izvela.
- Preklinjala sam za milost - šaptala je. - Rekla sam mu da sam mlada, nevina i
bespomoćna žena. - Zaustavila se kao da ne može nastaviti.
Zaprepašten, Harvey je razrogačio oči. - Ne mogu to vjerovati! Gad vas je...
zaveo?
Bit će joj saveznik. Osjećala je to. - Zaveo? Mislim da to nije prava riječ.
Problijedio je ispod preplanule kože. - Pobrinut ću se da se on smjesti negdje
drugdje - kratko je rekao. Preko ramena pogledao je O’Neilla, koji im je i dalje
bio okrenut leđima, gledajući prema brodskom pramcu. - Iako to neće promijeniti
to što je učinio - rekao je, očito potresen. - Gospođice Hughes, jako mi je žao. Vi
ste očito dama, a, iskreno, ovo uopće nije u skladu s Devlinovom naravi.
Bila je uvjerena da ga je pridobila. Pretvarala se da briše suze, pobrinuvši se
usput da joj drhte ruke. - I meni je žao. Znate, hitno moram nešto obaviti u
Londonu, cijeli moj život ovisi o tome, a sada... sada sumnjam da ću uspjeti riješili
tu nevolju u kojoj sam se našla. Jeste li mu prijatelj? - bez predumišljaja je upitala.
Trgnuo se, a onda se zamislio. - Devlin je čudan čovjek. Drži se podalje od
svih. Zapravo, nikad ne znate što misli, što namjerava. Već sam tri godine na
ovom brodu pa smo trebali postati prijatelji. Međutim, istina je da o njemu znam
jako malo, ništa više od onoga što zna ostatak svijeta. Svi znamo za njegove
pothvate, njegovu slavu. Ja ga smatram prijateljem, spasio mi je život u Cadizu,
ali iskreno, ako jesmo prijatelji, nikada prije nisam imao takvo prijateljstvo.
To je bilo pomalo tužno, ali Virginia nije htjela dopustiti da je obuzme
suosjećanje. Izjedala ju je znatiželja. - Kakve pothvate? Kakav ugled?
Gospođice Hughes, zovu ga Gusar Njegova Veličanstva rekao je Harvey,
smiješeći se kao da je sad na sigurnijem tlu. - On uvijek na prvo mjesto stavlja
plijen i pretpostavljam da je već postao jako bogat čovjek. Njegovo vođenje
borbe nije uobičajeno, kao i njegova strategija... i politika. Većina ljudi u
admiralitetu ga prezire jer rijetko poštuje zapovijedi, nije mu nimalo stalo do onih
starih ljudi u plavom i nije ga briga znaju li to oni. Novine pune stranice prikazima
njegovih pothvata na moru. Kvragu, ovaj, oprostite, pišu i o njegovim pothvatima
na kopnu. Kad je kod kuće, na društvenim se stranicama uvijek piše o njemu, na
koje plesove ide, u koje klubove. Imao je samo osamnaest godina kad se borio kod
Trafalgara. Preuzeo je zapovjedništvo na svojem brodu i uništio dva puno veća
plovila. Odmah je dobio svoj brod, a to je bio tek početak. Međutim, neće on
prihvatiti neki brod u floti. O, ne, ne Devlin. - Naposljetku je Harvey
prekinuo priču da ulovi zrak.
- Zašto ne? Kakav je to brod u floti? - pitala je Virginia, ponovno pogledavši
prema svojem otimaču, kapetanu. Dnevna svjetlost ponosno je svjetlucala na
njegovoj kosi, izblijedjeloj na suncu. Čovjek je išao na plesove i obilazio
klubove. Nije si to mogla zamisliti. Ili je?

79
 Pred očima je imala jasnu sliku njega u crnom fraku, s čašom za pjenušac u
velikoj, otmjenoj ruci, i uopće nije sumnjala u to da bi prisutne dame dale život
samo da privuku njegovu pozornost.
Čudno, uopće nije marila za tu sliku.
- Ratni brodovi putuju i bore se u ustaljenoj formaciji. Devlin je previše
samoživ za to. Njegov je običaj ploviti sam, nasrnuti na one koji ništa ne slute ili
izigrati one koji slute. On nikada ne gubi, gospođice Hughes, zato što rijetko kad
dva puta ponavlja isti manevar. Njegovi ljudi imaju neograničeno povjerenje u
njega. Vidio sam da izdaje zapovijedi koje su se činile samoubilačke. No, nisu
bile. Naprotiv, donosile su pobjede. Većina zapovjednika bježi, ili to pokušava,
kad shvati da je na obzorju Prkos. On je najveći kapetan koji danas plovi morima,
zapamtite što vam govorim. - Harvey se smiješio. - Nisam jedini koji to misli.
- Volite ga! - prozvala ga je Virginia, začuđena. No, usprkos nesnošljivosti
koje se nije mogla riješiti, bila je i zadivljena: njegovim pothvatima, ne njegovom
osobom.
Harvey je upitno podignuo obrve. - Divim mu se. Jako mu se divim. Drukčije
nije moguće, ne kad je čovjek pod njegovim zapovjedništvom.
Sinoć je spasio brod - primijetila je. - Zašto nije na jarbol poslao nekoga
drugoga?
Harvey odmahne glavom. - Zato što je znao da on može obaviti taj zadatak.
Zato mu se divimo, gospođice Hughes, zato što on vodi, on stvarno vodi, pa kako
da ga onda ne slijedimo?
Oklijevala je, a srce joj je ubrzano kucalo. - Je li... oženjen?
Harvey se iznenadio, a onda se nasmijao. - Nije! Hoću reći, nemojte me
pogrešno shvatiti, voli on žene i ima puno londonskih dama koje bi ga rado odvele
pred oltar. Znate, upravo je dobio viteški naslov, ali ne mogu si zamisliti Devlina
sa suprugom. Ona bi trebala biti veoma snažna žena, da izađe na kraj s takvim
muškarcem. - Zamislio se. - Mislim da Devlin i ne pomišlja na ženidbu, ako baš
hoćete znati. No, mlad je. Ima samo dvadeset četiri godine. Hoću reći, njegov je
život na moru. Pretpostavljam da bi se to jednoga dana moglo promijeniti. - Kao
da i nije vjerovao u to.
Izgleda da je O’Neill bio jednako grub i težak koliko i hrabar. Isto tako, činilo
se da je jako usamljen. Virginia je shvatila da ponovno zuri u njega. Gledajući ga
ondje gdje je lajao, držeći pod nadzorom golemu fregatu, stvoren za
zapovijedanje, sveprisutan, s gotovo vidljivom aurom, brzo je promijenila
mišljenje. Čovjek uopće nije ostavljao dojam da je usamljen. U stvari, izgledao je
kao otok za sebe i samo bi r jako glupa žena uopće usudila pomisliti da je usamljen
ili da mu bilo što nedostaje.
- Nije on loš čovjek - tiho je rekao Harvey. - Zato mi nije jasno što je to učinio
i što čini. Sigurno mu ne treba ta otkupnina.
Virginia se trgnula. - Jeste li sigurni?

80
 - Kao kapetan on dobiva tri osmine svakoga plijena kojega se domognemo.
Znam što smo sve prošli u protekle tri godine. Čovjek je bogat.
Virginia je zadrhtala, gledajući ga obeshrabrena i prestrašena. Ako nije stvar
u otkupnini, onda, pobogu, u čemu je stvar?
Zaključila je da je sad pravi trenutak. Dotaknula je liječnikovu ruku. -
Gospodine Harvey, trebam vašu pomoć - rekla je žalosno.

Bilo mu je dosta. Štucalo mu se kao da je nekakvo dijete u školi: znao je da

razgovaraju o njemu. - Martine, preuzmi kormilo - rekao je. Kad je časnik došao
do njega, Devlin se okrenuo i skočio sa zapovjednog mosta.
Razrogačio je oči kad je ugledao svoju malu taokinju s dlanom na Harveyevoj
ruci, velikim molećivim očima i drhtavim usnama, koje su ga podsjećale na ružin
pupoljak. Sumnja se rodila sama od sebe. Djevojka se ponašala kao kakva
glupava, prijetvorna namiguša, a gospođica Virginia Hughes nije bila ni glupava,
ni prijetvorna, ni stidljiva. Što se to događa?
Razdraženost se smanjila i to ga je počelo zabavljati. Ako ništa drugo,
Virginia Hughes bila je zabavna.
Zamalo se počeo smijati, ali onda se sjetio kako mu je bilo dok se sinoć,
usnula, privila uz njegovo ukočeno, uzbuđeno tijelo. Umjesto smijeha,
nakreveljio se. Nije ni znao da je ona u njegovu krevetu kad se, nakon što se brod
izvukao iz oluje, potpuno iscrpljen srušio u njega. Međutim, sigurno je još u snu
postao svjestan da je tu jer kad se probudio, tijelo ga je tjeralo da ju odmah
iskoristi. Srećom, oduvijek se hvalio samokontrolom: vježbao je snagu volje i
samodisciplinu još otkako je bio desetogodišnji dječak. Nije baš bilo lako
zanemariti tjelesne potrebe, ali jednostavno nije dolazilo u obzir da ne izvrši tu
zadaću.
Začudo, u njegovim rukama uopće nije djelovala kao vreća kostiju.
Bila je mekana i topla, sitna, ali ne krhka.
- Dobar dan - kratko im je kimnuo, prekinuvši tako svoja razmišljanja.
Zažarenih obraza, kao da su je ulovili u ponoć s rukom u t uđem sefu, Virginia
je maknula svoju malenu ruku s Harveyeve. Izgledala je krivom da nije mogla
krivlje.
Bože, urotili su se protiv mene, pomisli Devlin, zaprepašten. Mala lisica
pridobila je Harveya na svoju stranu, navodi ga na neposluh. Nije to bilo puko
nagađanje. Osjećao je zavjeru u zraku baš kao što je sinoć namirisao nadolazeću
oluju.
- Devline, dobro jutro. Nadam se da ti ne smeta što sam s našom gošćom malo
izašao na zrak? - Harvey mu se veselo smiješio.
- Srećom, moje zapovijedi ne uključuju i tebe - mirno je odgovorio Devlin.
- Naravno da ne. Ja sam brodski liječnik - raspoloženo je odvratio Harvey.

81
 Virginia je raširila oči, shvativši. - Nadam se da te smiješne zapovijedi više
ne vrijede!
Pogledao ju je. Bila je tako sitna da se zbog nje osjećao kao div iz nekakvoga
mita. - Moje zapovijedi i dalje vrijede, gospođice Hughes. - Nije mu se svidjela
rana na njezinoj sljepoočnici.
- Harvey, hoću da to odmah pogledaš.
- Idem po svoju torbu - rekao je Harvey odlazeći.
Ostali su sami. Devlin se zagledao u nju. Ona njega, međutim, nije htjela
pogledati u oči. Što je ovo? Muči je osjećaj krivnje? Jutros je bila u njegovu
krevetu, samo što ga nije zamolila da je poljubi. Devlin nije bio glup. Zelja je
jasno blistala u njezinim gladnim ljubičastim očima. - Osjećate krivnju? - izazivao
je, veseleći se unaprijed raspravi koju će to potaknuti.
Skočila je. - Zbog čega bih trebala osjećati krivnju? Vi biste trebali biti
prepuni krivnje, ali s druge strane, treba imati srce da bi se nešto osjećalo.
- Priznajem - rekao je smijući se - da uopće nemam srce.
- Koliko smo skrenuli s puta? - pitala je premda je to više zvučalo
zapovjednički, a ne kao pitanje.
- Oko dvjesto kilometara - rekao je i vidio da je problijedjela. - To vas
uzrujava?
Zagledala se i napokon kimnula. - Kamo sada plovimo? - smrknuto je pitala.
Bila je jako bistra. Divio se njezinoj domišljatosti i zaključio da ju više nikada
ne smije podcijeniti. - Nema smisla ići prema jugu u Portsmouth. Uostalom... -
srce mu se steglo, dokazujući da je ipak u stanju osjećati - ...čisto sumnjam da je
Amerikanka tamo uplovila.
Razrogačila je oči. - Valjda ne mislite...
- Sumnjam da je uspjela prebroditi oluju. Mi smo je jedva izbjegli...
Amerikanka joj nije mogla pobjeći. Mac je dobar pomorac, ali imao je slabu
posadu. - Blaga se tuga uvukla u njega. Nije ju ni pokušao odagnati. Tako je to na
moru i on je to znao: valovi će uzeti više života nego što će ih poštedjeti.
Isto tako, naučio je da ne smije očekivati da će ljudi koji odluče ploviti s njim
živjeti dugo. Puno je lakše podnijeti smrt kad prihvatiš da je ona neizbježna.
- Baš vas briga - uzdahnula je. - Stvarno imate kameno sive, ako uopće imate
srce - optužila ga je. - Ti ljudi, taj brod, leže na dnu mora zbog vas!
Sad se razljutio. Tako ju je naglo primio za ruku da je kriknula, ali on ju nije
puštao. - Leže u vodenoj grobnici zbog nevremena, gospođice Hughes, a budući
da ja nisam Posejdon, nemam ništa sa stvaranjem te sinoćnje oluje.
Usudila se odmahnuti glavom. - Ne! Da niste napali taj brod i jako ga oštetili,
zato da mene otmete, oni bi bili živi!
Izgleda da je ova žena bila u stanju u njemu potpiriti bijes kao nitko drugi.
Pustio joj je ruku i na svoju sramotu shvatio da je crvena. - Da nisam napao taj
82
brod, oštetivši ga i otevši vas, bili biste na dnu oceana, skupa s njima. - Spremao
se otići. Palo mu je na pamet da bi je, kad bi spavao s njom, mogao naučiti
poštovanju, koje očito nema, i još koječemu.
No, potaknut svojom prijašnjom procjenom, ponovno se okrenuo prema njoj.
- Nemojte s Harveyem spletkariti protiv mene - upozori je.
Uskliknula je, doimajući se prestrašeno. - Ne... ne radim to!
- Lažljivice - šapnuo je nagnuvši se tako blizu da su im se lica gotovo
dodirnula. - Prepoznajem zavjeru koja mi se događa pred nosom. Znate li kakva
sudbina čeka pobunjenike, gospođice Hughes?
- Nema nikakve pobune - počela je.
Hladno joj se nasmiješio. - Uvučete li Harveyja u svoje planove, to je pobuna,
draga moja. Pobunjenike vješamo - dodao je naslađujući se, iako to nije bila čista
laž. Ne bi objesio Harveya, ali izgubio bi vraški dobra brodskoga liječnika, a njih
je jako teško naći, baš kao i indijske rubine, ako ne i teže.
Odmaknula se od njega, naslonivši se na zid. - Moram vam nešto reći - žustro
je izgovorila.
Spremao se otići. Nije mu se svidjela boja njezina glasa pa se okrenuo,
očekujući udarac.
- Prezirem vas - rekla je potresenim glasom.
Neobično, to ga je pogodilo, što nije ničim pokazao, ali osjetio je to negdje
duboko u sebi. Na van, samo je razvukao usta u zlovoljan osmijeh. - To je najbolje
što znate?
Gledala ga je kao da bi ga mogla udariti.
- Nemojte - tiho je upozori.
Stegnula je šake. - Žao mi je što sam promašila - iznenada je rekla. - Dobar
sam strijelac i samo da sam pričekala, sad biste bili mrtvi.
- Nažalost, nisam mrtav - rugao joj se. Njezine oštre riječi duboko su ga
pogodile premda to nije htio priznati. - Strpljenje je vrlina, gospođice Hughes. A
rospija kao što ste vi uopće ga nema. - Otišao je.
- Zašto to radite? O’Neill? - viknula je za njim. - Harvey kaže da ste bogati!
Pravio se da ju ne čuje.
- Gade - rekla je.

83
 ŠESTO POGLAVLJE

J ack Harvey popeo se trima stubama do zapovjednog mosta. Iako je naizgled

bio veseo, što mu je bilo svojstveno, i dalje je bio zaprepašten da je Devlin
zlostavljao svoju zatočenicu, zaprepašten i uznemiren. Međutim, odustao je
od pokušaja da shvati svojega kapetana. Dovoljno dugo služio je pod
O’Neillovim zapovjedništvom da zna kako ga nikada neće razumjeti.
Devlin je bio za kormilom i okrenuo se kad je začuo liječnikove kratke,
začuđujuće lagane korake. - Kako je? - upita.
- Bilo bi dobro da smo sinoć stavili šav-dva na ranu, ali sada dobro zacjeljuje.
Otkad se udarila, što se, prema riječima gospođice Hughes, dogodilo sinoć za
oluje, nije imala glavobolju.
Devlin kimne svojem prvom pomoćniku. - Preuzmi kormilo - rekao je.
Odmaknuo se pa su on i Harvey otišli na stražnji dio palube. - Čudno me gledaš -
hladno je primijetio.
Harvey se više nije smiješio. - Prokletstvo, Devline. Nadam se da je udarac
zadobila, kao što kaže, pri padu, a ne na neki drugi način.
Zagledao se, odmah shvativši što Harvey želi reći. - Bože sveti, misliš da sam
je udario? - Bio je iskreno iznenađen. Nikada u životu nije udario ženu.
- Ne znam što da mislim - Harvey se nakreveljio. - Trenutačno ne.
Opa, ovo ne sluti na dobro. - Stvarno? - Zgrabio je Harveya za ruku i sišao s
njim na glavnu palubu, daleko od znatiželjnih očiju i naćuljenih ušiju. - Ti si
budala, Jack, kad dopuštaš da te ta mala lukavica, gospođica Hughes, tako slatko
smota i sveže te ukrasnom vrpcom.
Harvey se usplahirio. - Što to znači?
- To znači - oštro je odgovorio Devlin - da te potaknula da me više ne slušaš,
zar ne?
Harvey je počeo žmirkati, problijedjevši. - Devline... - počeo je zamuckivati.
- Što vas dvoje namjeravate? I reci mi, kako možeš opravdati svoju izdaju i
neposluh kad sam ja tvoj kapetan?
Harvey se ukipio. - Dovraga, zaveo si je.
Na trenutak mu se učinilo da Harvey govori nekim stranim jezikom koji
nikada prije nije čuo. - Što sam?
Harvey je ponovno počeo žmirkati, a ovaj put izgledao je zabrinuto i bilo mu
je neugodno. - Zaveo si je - ponovio je, ne više tako sigurnim glasom.

84
 Devlin je zurio zabezeknuto dok ga je obuzimao neobuzdani bijes. Ta prokleta
žena, njezine lukave smicalice i njezine podle laži! - Znači, to ti je rekla? - pitao
je kao da je potpuno miran.
- Ovaj... - Harvey je oklijevao. - Da.
- Znaš, sreća tvoja da se uglavnom tako dobro slažemo. Inače bih ti razbio
nos. Ja ne zavodim djevice. Nevinost me ne privlači. - Dok je izgovarao te riječi,
znao je da se sve to promijenilo.
Harvey je problijedio. - O, Bože - rekao je.
- Uvijek te moglo smotati lijepo lice - primijeti Devlin.
Harveyevo se lice izobličilo. - Devline, oprosti mi, žao mi je!
Devlin nije znao na koga bi se više ljutio: na Jacka Harveya ili na Virginiju
Hughes. U svakom slučaju, najradije bi zadavio ovu drugu. - Što ste vas dvoje
naumili?
Harvey je i dalje bio blijed. Kimao je. - Trebao sam joj donijeti mornarsku
odjeću nekog momka s donje palube. A kad stignemo u luku, trebao sam te
zabaviti dok ona jednostavno s ostalim momcima ne siđe s broda.
- Jako pametno - rekao je Devlin, a to je i mislio. Naum bi joj nesumnjivo
uspio da on nije predosjetio da brodski liječnik i njegova mala uznica nešto šuruju.
- Devline, žao mi je, jako mi je žao. Znao sam da to nije u tvojoj naravi! S
druge strane, cijela ta stvar nema smisla, nikada prije nisi tražio otkupninu za neku
ženu. Molim te, oprosti mi. Bila je tako uvjerljiva! Plakala je, za Boga miloga
vikao je Harvey, pogleda puna tjeskobe.
Neće biti oprosta ni za koga. - Kad dođemo u Limerick, morat ćeš pronaći
drugi brod. Od ovoga trenutka oslobođen si svih dužnosti - rekao je Devlin.
Harvey je zinuo kao da će se pobuniti.
Devlin se zagledao u njega, izazivajući ga da kaže samo jednu riječ.
Harvey se odlučio držati jezik za zubima... a potom ipak promijenio odluku.
- Žao mi je - rekao je.
Devlin je otišao. Više ga nije bilo briga što je Harvey rekao, mislio ili učinio,
jer njihov je odnos završio.

Virginia se smiješila dok se šetala palubom, ne mareći što nema suncobran.

Zapravo, uživala je u jakom, žarkom suncu.
Osjećala je ugodu na svojem licu i bilo joj je drago što je živa. U tom trenutku
imala je osjećaj da zna zašto je sirenski pjev mora tako čaroban. Brod je lijeno
klizio na vjetru, more je bilo jako mirno, a povjetarac svjež i ugodan, nebo je bilo
vedro, beskonačnost negdje za njima. Sretno se smiješila, došla do ograde i
uhvatila se za nju. Sutra kasno popodne stići će u luku Limerick, a Jack Harvey
pomoći će joj da pobjegne.

85
 Glasno se nasmijala, zabacivši glavu, zamišljajući kako bi rado vidjela izraz
lica Devlina O’Neilla kad otkrije da je nema. Nije bila u pravu kad je mislila da
nikada neće moći dobiti ni jednu bitku koja će se među njima odigrati. A, ne. Bitka
je sutra, a njezin plan siguran. Sutra će biti pobjednica, ooo, da.
Znala je da se naslađuje, uživa u uspjehu koji još nije ostvarila i gotovo da je
čula svoju ravnateljicu iz Škole Marmott kako ju kori. - Dame se ne naslađuju.
Zapravo, gospođice Hughes, dame ne vode bitke s pohlepnim, bahatim
pomorskim kapetanima; štoviše, dame nikada ni s kim uopće ne vode bitke.
Virginia je ponovno zahihotala. - Dakle, ova dama vodi bitke, gospođo Towne
- glasno je rekla vjetru i moru. - Štoviše, prilično uživa u tome!
Shvatila je da je ozbiljno mislila svaku riječ koju je rekla pa se zamislila. Kako
to da se našla na ovomu mjestu, u ovo vrijeme, i da toliko želi nadmudriti Devlina
O’Neilla? Kako to da joj sama pomisao na to donosi takvo uzbuđenje? Je li to zato
što se još uvijek sjeća onog strašno bolnog trenutka kad je očajnički željela da
njegove usne pokriju njezine? Više nije htjela osjetiti tu želju, i doista ju nije
osjetila, ali od tog sjećanja nije mogla pobjeći. Kao da joj se urezalo u pamćenje.
Virginia se okrenula, leđima naslonjena na ogradu, još uvijek zamišljena.
Pogledala je prema zapovjednom mostu i iznenadila se što ga ondje ne vidi. Zašto
ju nije poljubio?
Trgnula se, žaleći što si je uopće postavila to pitanje. No, znala je zašto! Bila
je mala mršavica sa sitnim bezličnim grudima, oštrim uglatim licem i kosom koja
je podsjećala na štakorsko gnijezdo. Odjednom, Virginiju obuze očaj.
Shvatila je: htjela je da njezinu zgodnom otimaču bude privlačna. Kako može
biti tako glupa?
Uspravila se jer je val zaljuljao brod, podsjetivši se da će sutra ponovno biti
slobodna i da će se naposljetku vratiti na Sweet Briar. Tada se više neće ni sjećati
Devlina O’Neilla, ni izgledom ni imenom. Više neće biti ni daleko sjećanje.
Nekako baš nije bila sigurna u to.
Odjednom je ugledala Jacka Harveya kako prelazi preko palube. Virginiji
poskoči srce i ona mu mahne.
On se trgnuo i promijenio smjer, ne odmahnuvši joj i ne pokazavši da ju je
uopće primijetio.
Virginia se sledila. Što je to bilo?
Jako uznemirena, nije oklijevala pohitati za njim. - Gospodine Harvey! -
viknula je. - Gospodine Harvey, čekajte!
Sigurno ju nije vidio, sigurno se nije oglušio!
Harvey je usporio korake i Virginia ga je sustigla. - Zdravo - rekla je veselo,
ali on joj nije uzvratio osmijeh. - Kako predivan dan. Niste me vidjeli kako
mašem?
Stao je, okrenuvši se prema njoj. - Vidio sam vas, gospođice Hughes.

86
 Nešto nije kako valja, i to jako. - Ali, niste mi odmahnuli... niste čak ni
kimnuli - polako je rekla, u strahu.
- Jako sam uzrujan - grubo je rekao. - Vidite, oslobođen sam svih dužnosti, a
kad stignemo u Limerick, izbacit će me s broda.
- Ajme - uspjela je izustiti, dok joj je srce snažno tuklo.
- Lagali ste mi, gospođice Hughes. Optužili ste Devlina za strašan zločin.
Visoko je uzdignula glavu. - Počinio je strašan zločin. Ja sam nedužna, nisam
ništa zgriješila, a on me zatočio protiv moje volje.
- Tvrdili ste da vas je zaveo! - uzviknuo je Harvey. - Kako bih ga osudio i
pomogao vam da pobjegnete!
Na kraju je ipak izgubila, pomislila je utučeno. Najradije bi se rasplakala, ali
nije. Držeći bradu visoko uzdignutom, rekla je: - Zloupotrijebio me je, gospodine
Harvey.
Harvey je viknuo: - Samo ne onako kako ste tvrdili. Nikada niste... oprostite
mi na izrazu... bili u njegovu krevetu!
- Nikada nisam takvo što rekla. Bio je to zaključak koji ste sami izvukli, to
nisu bile moje riječi.
Žmirnuo je. - Je li to važno? Bilo vam je jasno do kakvog sam zaključka
došao, vi ste to potaknuli!
- Taj čovjek je zločinac - rekla je.
- On je... bio je... moj kapetan. Sada ću, zbog vas, morati pronaći drugi brod,
gospođice Hughes. Želim vam svako dobro. Ugodan dan. - Okrenuo se i otišao.
Tada je Virginia zadrhtala. Možda je pogriješila što je dopustila da Jack
Harvey pomisli ono najgore, ali bila je očajna. Mora pobjeći, mora doći do svojega
strica, mora spasiti Sweet Briar. Sada ju je pekla savjest, ali samo zato što je
Harvey bio jako pristojan čovjek i što ga je izgleda jako pogodilo što je izgubio
posao na Prkosu.
To nije u redu. Ako ikoga treba kriviti, onda je to on.
Virginia je još jednom pogledala prema zapovjednom mostu, ali O’Neill nije
ondje stajao upravljajući suncem, nebom, morem. Pohitala je natrag u njegovu
kabinu.
Kad je banula unutra, ugledala ga je kako sam sjedi za blagovaonskim stolom,
maže maslac na pecivo, kojega je pred njim na tanjuru bilo još, zajedno sa sirom.
Nije dignuo glavu dok ga je optužujući gledala.
Pokušavala je doći do daha i pribrati se, a onda je zatvorila vrata i prišla mu.
Napokon je dignuo glavu, ali nije ustao. - Jeste li raspoloženi pridružiti mi se
za večerom? - pitao je.
Odmahnula je glavom.

87
 Jeo je, pijuckao iz vrča, a onda je rekao: - Izgorjet ćete na suncu, gospođice
Hughes.
Osjećala je kako se rasplamsava njezina ćud. - Ja sam kriva za sve. Za cijeli
plan. Ako želite nekoga kazniti, to bih trebala biti ja, ne Jack Harvey.
Devlin je odgurnuo stolac i ustao u svoj svojoj veličini, nadvivši se iznad nje.
Zbog njegove pojave imala je osjećaj da je sitna i ranjiva. Bila je sigurna da je
svjestan toga da njegova visina tako djeluje na nju i da je to namjerno učinio. -
Ništa mi ne bi bilo tako milo nego da vas kaznim - promrmljao je.
Jeste li imali nešto na umu?
Srce joj je divlje poskočilo. Stajao je preblizu i nije joj bilo lako: bio je tako
visok, tako snažan, hlače su mu bile tako uske, košulja raskopčana pod vratom.
Virginia nije mogla govoriti.
- Ostat ćete zatvoreni u ovoj kabini dok se ne iskrcamo - mirno je rekao. - To
je moja zapovijed, gospođice Hughes.
- Nemojte otpustiti gospodina Harveya! On vam je prijatelj!
Spremao se otići, ali onda se ponovno okrenuo prema njoj. - Moj prijatelj?
Mislim da nije - tiho je odgovorio.
- Ne, griješite. Gospodinu Harveyu jako je stalo do vas. Jako vam se divi,
rekao mi je to. Bio je, i još uvijek je, vaš prijatelj - vikala je Virginia. - Ne smijete
biti tako grubi prema njemu zbog onoga što sam ja učinila!
- Ja nemam prijatelja, niti na ovom brodu, niti bilo gdje drugdje. - Krenuo je
prema vratima.
- Onda vas žalim!
Okrenuo se. - Mislite me žaliti?
Virginia je shvatila da ga je dirnula u živac; nije znala da je to moguće. -
Kapetane, postoji li itko na ovom svijetu koga biste nazvali prijateljem? - usudila
se pitati, izazivajući ga.
Oči su mu bljesnule pa se smrknule, kao olujno nebo. - Usuđujete se zadirati
u moj privatni život? - pitao je veoma tiho.
- Nisam znala da ga imate - ljutito je odgovorila.
Vratio se do nje. - Možda ćete ubuduće dvaput promisliti prije nego što druge
uvučete u svoje spletke i laži, gospođice Hughes. Možda ćete sljedeći put
razmisliti o posljedicama svojih postupaka.
- Možda i hoću - rekla je Virginia - ali sad se ne radi o meni, više ne. Ne mogu
dopustiti da zbog moje gluposti, moje drskosti, otjerate čovjeka koji vas smatra
najvećim kapetanom koji je ikada plovio morima. On vam je prijatelj, kapetane
O’Neill, on vam je odani prijatelj!
- On je bio moj brodski liječnik i iznevjerio me je. To nije ni prijateljstvo ni
odanost. Ima sreću što ga nisam provukao ispod kobilice i bacio u zatvor. - Otišao
je do vrata, ali ondje je zastao. - Zašto? Zašto pokušavate pobjeći? Izgubili biste se
88
u Irskoj. Jeste li uopće dobro razmislili o svojoj namjeri? Nisam vam ništa učinio.
Nisam vas čak ni dotaknuo. Još malo pa ćete ponovno biti sa svojim voljenim
stricem. Zašto se odvažiti na bijeg? Zašto mi prkosite?
Virginia ga je bespomoćno gledala. - Zato - uspjela je izustiti - jer je moj cijeli
život na kocki. - Trgnuo se.
Još ga je neko vrijeme gledala, a onda se okrenula i sjela za stol. Osjećala je
kako je obuzima malodušnost, kao da se na nju spušta golem i težak plašt. Čula
je da se vraća do stola te je i on sjeo. - Objasnite tu rečenicu.
Odmahnula je glavom.
Uhvatio joj je lice i dignuo glavu tako da su im se pogledi sreli. - Ozbiljno
mislim.
Ruka kojom je obavio njezin bradu i čeljust bila je golema. Drhtala je. - Što
vas briga? - nesigurno je pitala.
Pustio joj je čeljust. - Nije me briga. No, vi ste pod mojom zaštitom i tiče me
se sve u vezi s vama.
Nije mogla dokučiti zašto ga zanimaju njezine osobne stvari. Iako nije mislila
da bi se mogao smekšati i pomoći joj kad čuje njezine nevolje, nije se mogla sjetiti
nijednog razloga zašto bi mu i dalje sve tajila. Sjetivši se svojih roditelja, bolno je
uzdahnula i osjetila dobro poznatu negdašnju tugu. - Rodila sam se na Sweet
Briaru - rekla je tihim glasom ne gledajući ga. - To je raj na zemlji, plantaža blizu
Norfolka u Virginiji. - Slabašno se nasmiješila jer je unatoč vonju broda i mirisu
mora, osjećala miris kozje krvi, ljiljana i svježe ubrana duhana. - Moj otac
vlastitim je rukama sagradio naš dom i sam zasadio prve usjeve. - Napokon je
podignula pogled, smiješeći mu se tužno. - Voljela sam svoga oca i majku. Prošle
jeseni u jednoj olujnoj noći oboje su poginuli u glupom prevrtanju kočije.
Ništa nije rekao. Ako ga je imalo dirnula njezina nesreća, nije to primijetila
na izrazu njegova lica jer mu se nije pomaknuo ni jedan mišić.
- Ja sam jedinica. Sweet Briar je moj. Međutim, moj skrbnik, grof, prodaje ga
kako bi otplatio dugove mojega oca. - Položivši ruke na stol, uhvatila se za drvo
tako čvrsto da su joj zglobovi pobijeljeli. - Neću to dopustiti.
Zagledao se u nju i prošlo je neko vrijeme prije nego što je progovorio. -
Shvaćam - izjasnio se. - Jahat ćete grofu za vratom dok ne pristane platiti dugove
vašega oca i ne preda vam ključeve plantaže.
To joj je bila posljednja prilika. Virginia ga je primila za obje ruke i zapanjila
se kakav je to bio osjećaj držati ih u svojim malim rukama. Zapanjena tim
dodirom, nije ni primijetila bljesak iznenađenja u njegovim srebrnim
očima. Podignula je pogled i rekla brzim, promuklim glasom: - Ako će moj stric
morati platiti otkupninu, neće se ni potruditi platiti očeve dugove. Budući da je
odlučio prodati plantažu, a da se uopće nije sa mnom posavjetovao, bit će teško
nagovoriti ga da se predomisli čak da i nema vaše otkupnine! Kapetane, zar ne
shvaćate? Ne mogu preživjeti bez Sweet Briara. Moram otići do grofa. Ne smije

89
biti otkupnine! Molim vas, gospodin Harvey mi je rekao da ste bogati i da vam ta
otkupnina uopće ne treba. Molim vas, pustite me, odvedite me u London gdje me,
nadam se, očekuju. Molim vas. Preklinjem vas.
Devlin je izvukao ruke iz njezinih i ustao. - Žao mi je - hladno je rekao - što
ćete izgubiti svoje nasljedstvo, ali moji planovi nisu podložni promjenama.
Skočila je kliknuvši. - Ja sam siroče! Sweet Briar je sve što imam! - zavapila
je.
Otišao je do vrata.
- Bože, vama je potpuno svejedno! Ne marite ni za koga i ni za što!
Otvorio je vrata.
- Izgubit ću Sweet Briar zbog vas i vašeg prokletog plana da za mene tražite
otkupninu - vikala je.
Nije se okrenuo. Na odlasku, rekao je: - Ne, gospođice Hughes, izgubit ćete
Sweet Briar zato što je vaš otac očito loše poslovao.
Virginia se zagrcnula zbog te uvrede, ali prije nego što mu je uspjela reći nešto
što bi ga isto tako zapeklo, on je otišao, a vrata su se zatvorila sakrivši sivo, sve
mračnije nebo.

Odlučila je još jedan, posljednji put, pokušati osujetiti njegove planove.

Virginia je stajala pokraj prozorskog okna koje je ostalo otvoreno unatoč
olujnom vremenu i gledala kako joj pred očima promiču irske stijene. Visoke
kamene stijene dizale su se iznad uskog pojasa pješčane obale koja je počela
prelaziti u pitomiji brežuljkasti krajolik. Odlučila je da se više neće suprotstavljati
O’Neillu pa je još od prethodnog dana bila u kabini. No, prije dosta vremena, kad
su se na nebu pojavili prvi galebovi, odškrinula je vrata kabine i načula da su
već prije nekoliko sati uplovili u rijeku prema Limericku.
Dakle, od tada je prošlo nekoliko sati. Fregata je brzo plovila rijekom
Shannon. Tu i tamo ugledala bi neku kuriju ili skupinu koliba. Irski krajobraz sada
je bio bujan i zelen, na brdima povremeno načičkan ovcama.
Koliko će dugo ploviti uz rijeku da dođu do luke Limerick? Nije imala pojma.
Pogled na njegove zemljovide nije joj govorio ništa. Međutim, bojala se dalje
odgađati jer bude li predugo čekala na provedbu svojega novog plana, on će
propasti.
Virginia je otišla do vrata kabine. Nije bilo ni traga mladom plavokosom
momku, Gusu. Međutim, vidjela je Jacka Harveya, koji je tužan i ozbiljan stajao
ispod zapovjednog mosta. - Gospodine Harvey! Molim vas, gospodine,
porazgovarala bih s vama!
Harvey je, u nevjerici, pogledao prema njoj.
Iznad njega, visok, moćan lik za kormilom, Devlin se napola okrenuo i
kimnuo, rekavši nešto Harveyu što Virginia nije uspjela čuti. Harvey joj je tako

90
polako prilazio da je počela gristi donju usnu. Tada mu se vedro nasmiješila. -
Moram vas zamoliti jednu uslugu - rekla je.
- Neću sudjelovati ni u kakvim vašim spletkama - počeo je.
- Hoćete li, molim vas, potražiti Gusa i poslati ga meni? Moram se okupati
prije nego što siđem s broda. Samo sam ga htjela moliti da mi donese vodu za
pranje.
Izgleda da je Harveyu laknulo što nije tražila ništa više. Kimnuo je i otišao.
Kad je zatvorila vrata kabine, Virginia zaklopi oči. Bilo joj je žao što neće ići
drukčije, ali Gus je bio mršav, a premda je imao nekoliko kila više od nje i bio
nekoliko centimetara viši, morat će poslužiti. Uzela je u ruku jedan srebrni
O’Neillov svijećnjak i namjestila se tako da se, kad on uđe, nađe iza vrata.
Sad je molila Boga da dođe sam.
Kad je pokucao, rekla mu je da uđe i na brzinu vidjela da je s njim još jedan
mornar. Odmaknula se od zida, držeći svijećnjak iza leđa i smiješeći se dok su oni
punili kadu vrućom vodom. Kad su bili spremni otići, Virginia je zazvala: -
Gus? Molim vas, pričekajte. Nikada prije nisam bila u Irskoj i moram vam
postaviti nekoliko pitanja. Vrlo je važno.
Kao i obično, izbjegavao je pogledati ju dok je svojem prijatelju govorio neka
ide. Drugi mornar je otišao. Virginia, čije je srce tuklo kao ludo, došla je do njega.
- Čula sam da je veći dio zemlje katolički. Kako mogu naći baptističkog
svećenika?
Činilo se da je Gusa zbunilo to pitanje. Oklijevao je. Virginia mu je došla iza
leđa. Rekao je: - Siguran sam da kapetan...
Iako je drhtala, njezina želja da pobjegne nadvladala je žaljenje što će ga
ozlijediti, pa ga je udarila svijećnjakom straga po glavi. Isti tren srušio se na pod.
Sledila se, prestrašena da ga je prejako udarila, prestrašena da je mrtav. Pala
je na koljena i vidjela da diše, ali krv se širila stražnjom stranom njegove plave
kose. - Jako mi je žao - šapnula je pruživši ruku prema kopči na pojasu njegovih
hlača. Otkopčala ju je i svukla mu prilično prljave hlače. Pogled na njegove
mršave noge i listove uopće na nju nije ostavio nikakav dojam. Nije nosio gaće,
ali nije se ni potrudila pogledati u tom smjeru. Odlučila je uzeti njegov nož
jer mogao bi joj itekako koristiti. Nastavila je, sad puno teže, i skinula mu košulju.
Potom se sagnula ispod kreveta gdje je skrila dugački komad užeta. Zavezala mu
je zglavke, potom mu je jednako dugačkim komadom užeta svezala
gležnjeve. Usta mu je začepila čarapom.
- Molim te, nemoj me mrziti - rekla je otkotrljavši ga pod krevet. Kad je
vidjela njegovo blijedo lice, zapitala se je li bijeg toga vrijedan. Ovaj čovjek bio
je prema njoj pun poštovanja.
Naravno, drugo se nije usudio s obzirom na to da je njegov kapetan bio sklon
otpuštati neposlušnu posadu.

91
 Virginia je svukla steznik, haljinu i ogrtač, ostavljajući na sebi samo
potkošulju i duge gaće. Uslijedile su cipele pa je sve gurnula pod krevet.
Uskočivši u hlače, zavezala je pojas umjesto da ga zakopča. Uslijedila je njegova
košulja, a na kraju je ugurala pletenicu pod njegovu vunenu kapu. Nakon što se
pogledala, namrštila se jer su joj bose noge bile previše ženske. Tada je ugledala
čipkani rub gaća koji je virio ispod širokih hlača.
- Prokletstvo - opsovala je zavrnuvši rublje. Otrčala je do prozorčića i zinula.
Na vidiku se nalazio prilično velik grad, na samom rubu bio je niz koliba, potom
kamene kuće, nekoliko kurija i crkava, i napokon sam grad. Na pristaništu je, kako
joj se činilo, bilo desetak brodova raznih veličina. Ni jedan nije bio ni upola tako
velik kao fregata: svi su izgledali kao trgovački brodovi ili ribarice.
Tada je vidjela kako se počela stvarati gužva.
Djeca su uz rijeku trčala iz grada, neobuzdano vrišteći, krećući se prema
dolazećem brodu. Njihovi povici postajali su sve razgovjetniji, oblikujući se u
pozdrave i klicanja. Dok se brod približavao šarolikoj, otrcanoj skupini, vidjela je
da dječaci počinju mahati, cerekajući se od uha do uha. Brod je sad plovio pokraj
djece pa se Virginia osvrnula i vidjela da idu za njim.
Tada je pogledala naprijed.
Brojni ljudi hitali su prema pristaništu. Uznemirila se. Činilo se da su neki od
njih poljodjelci u svojoj sirotinjskoj odjeći, drugi su bili trgovci, dobro odjeveni,
u vunenima kaputima i hlačama. U mnoštvu je bilo i žena. Mlađe su mahale i
smijale se. Ne, svi su se smijali.
Sad se stvarno uznemirila.
Virginia je čula kako O’Neill izvikuje zapovijedi i brod je usporio. Izvan
gomile ugledala je crvenokosu ženu u jednostavnoj odjeći, seljačka koraka. Nosila
je košaru s cvijećem.
Netko je počeo klicati. Činilo joj se da kliče: - O’Neill!
Zaprepastila se. Započelo je iskreno klicanje, a crvenokosa žena počela je
bacati cvijeće na brod. Vjetar je zahvatio cvijeće pa je završilo u vodi luke. Nije
bilo dvojbe komu mnoštvo kliče. - O’Neill! O’Neill! - klicali su i plakali.
Zapravo, Virginia je bila prilično sigurna da je na mnogim obrazima bilo
suza... suza.
Nije to razumjela.
Muškarci odjeveni kao mornari koji nisu bili članovi O’Neillove posade
pohitali su naprijed prihvatiti užad s Prkosa. Brod se sad kretao bočno i Virginia
je čula kako je golemo sidro bačeno u rijeku. Zašto su ovi ljudi tako presretni što
vide O’Neilla?
Rekla je samoj sebi da je to nevažno. Mora biti spremna za bijeg, a sad je bilo
pravo vrijeme.

92
 Međutim, kad je odškrinula vrata kabine, shvatila je da je to ipak važno. Jako
važno. Samo što nije znala zašto.
O’Neill je stajao na zapovjednomu mostu, promatrajući grad i mnoštvo koje
ga je došlo pozdraviti, veličanstveno kao da je kakav kralj. Nije se smiješio. No,
bio je, pomislila je Virginia, potpuno zaokupljen. Imao je neobičan izraz lica, i
dirnut, i napet. Nije si mogla pomoći, zapitala se kakvi su njegovi osjećaji.
Začas je crvenokosa ljepotica prelazila palubu i počela se penjati do mjesta
na kojem je stajao. Virginia je promatrala kako pruža ruku s kitom cvijeća u ruci.
O’Neill je odjednom shvatio da je ovdje, trgnuo se i okrenuo. Ljepotica je
bacila kitu u stranu, poletjela naprijed i našla rukama njegova ramena, usnama
njegove usne.
Zaprepaštena, Virginia je počela žmirkati.
Zagrlivši ju nabrzinu, O’Neill je očito prihvatio, a potom i produbio te
uzvratio njezin poljubac.
Okupljeni se puk raspametio, neprestano izvikujući njegovo ime.
Virginia nije mogla odvratiti pogled, kao da je opčinjena.
Tada ju je spasio njezin zdrav razum. Znala je prepoznati pravu priliku pa je
pohitala iz kabine, prešla preko palube i priključila se nekolicini mornara koji su
žurno silazili daskom dok je puk žurio na nju da se popne na brod.
Na pristaništu se osvrnula. O’Neill je ženu ostavio po strani, a netko mu je,
možda gradski dužnosnik, pružio ruku. O’Neill ju je prihvatio premda mu pažnja
nije popuštala.
Virginia je krenula dokom, stigla do kamenom popločane ulice, prošla pokraj
nekoliko kola i kočija pa skrenula u kratku, usku ulicu s trgovinama u prizemlju i
domovima na katu. Tada je potrčala.

Devlin je polako hodao prema kapetanskoj kabini nakon što je puk napokon
ispraznio mol, a svi njegovi mornari dobili slobodno. Bio je shrvan. Činilo mu se
da je to bio jedan potpuno drugi život dok je kao dječak hodao s ocem
ovim ulicama, njihova kola bila su puna namirnica, a svi su im se u znak
poštovanja klanjali dok je prolazio Gerald O’Neill. Devlinova mala pleća tada su
bila ponosna i uspravna. Činilo se da je to bilo u nekom drugom životu kad je
poslije Geraldova ubojstva napola lud trčao ovim ulicama, a prodavači i trgovci
gledali su za njim, došaptavajući se o „sirotom malom O’Neillu“ i „onoj sablazni
gore na brdu“, misleći na majčinu udaju za Adarea.
Bio je kod kuće samo jednom, i to šest godina nakon što je s trinaest godina
ušao u mornaricu, kao mršavi, devetnaestogodišnji mladić hladna pogleda, koji je
poslije Trafalgara upravo dobio prvo zapovjedništvo.
Kad je taj dan doplovio svojom škunom, nitko mu nije bacao cvijeće pred
noge, a dokovima nije odzvanjalo klicanje. No, svi su se iskrali iz svojih trgovina

93
i domova kako bi ga uspjeli vidjeti dok je prolazio tim putom, jašući prema
Askeatonu. Bilo je šuškanja, ali nije ih htio slušati. Nije znao što govore.
Devlin je shvatio da nije sam. Blizu kabine stajao je Jack Harvey, pušeći lulu.
- Povratak razmetnoga sina - rekao je.
Devlin se zaustavio. Više se nije ljutio na Harveya; zapravo, prihvatio je
njegovu izdaju na isti način kao što bi prihvatio njegovu smrt. Vrijeme žalovanja
je prošlo i sada nije bilo nikakvih zaostalih osjećaja, samo ravnodušnost. - Teško
da sam nečiji razmetni sin.
- Ti si razmetni sin ovoga grada.
- Dosta im je obmana pa traže junaka, bilo koga, samo da je Irac i katolik, nije
važno je li on plod nečije jako bujne mašte.
- Smiješno je da te svi u floti smatraju odvratnim, grubim i bahatim, a da ne
spominjem pretjerano arogantnim.
Ja, međutim, znam istinu. Ti si jedan od najskromnijih ljudi koje sam imao
sreću upoznati.
- Postoji li neki razlog zašto si ovdje, Jack? Šest godina nisam bio kod kuće i
namjeravam prije mraka stići do Askeatona.
- Mislim da ćeš se onda morati požuriti - odgovorio je Harvey.
Devlin je znao da se Harvey htio još malo zadržati, ali on nije, pa je ušao u
kabinu. Unutra se trgnuo, odmah shvativši da Virginije nema. Nije mogao
vjerovati, a onda, kad je shvatio da je nekako uspjela pobjeći, nije mogao ne
osjetiti trunku divljenja prema njoj. Bila je odlučnija čak i od njega.
- Bistra mala vještica - progunđao je.
Ispod kreveta začuo se neobičan prigušeni zvuk.
Devlin je otišao onamo pa izvukao gologa i svezanoga Gusa sa začepljenim
ustima. Prerezao mu je spone i odčepio mu usta. Gus je bio zastrašujuće blijed. -
Gospodine, ja sam kriv. Preuzimam potpunu krivnju za zarobljeničin bijeg,
gospodine! - uzviknuo je dižući se.
Devlinu je došlo da ga tresne, ali nije. Na vratima se začulo Harveyevo
mumljanje. - Gle, gle, ipak je to učinila. Hoćeš li i Gusa otjerati ili ćeš ga samo
provući ispod kobilice?
Provlačenje ispod kobilice obično je značilo smrt, stoga više nitko nije nikoga
tako kažnjavao.
- Reci mi točno što se dogodilo - rekao je Devlin, ne obazirući se na to
podbadanje, dobacivši Gusu hlače i košulju.
Gus je obukao odjeću, pocrvenjevši dok je govorio. Kad je završio, Devlin je
rekao: - Pomoći ćeš mi naći gospođicu Hughes, Gus, a kad se vrati pod moj
nadzor, više nećeš smjeti držati stražu na brodu. Tako dugo dok smo ovdje,
nećeš imati pravo na slobodan izlazak, ako ne odlučim drukčije.

94
 - Da, gospodine - promrmljao je Gus, ali vidjelo se da mu je laknulo, kao da
je očekivao puno težu kaznu.
No, Gus je bio dobar mornar i jako hrabar momak, i Devlin je jako dobro znao
da je njegova zapovijed da zatvorenicu ne smije ni pogledati pridonijela tomu da
je uspjela pobjeći. Kažnjavanje Gusa bilo je u najmanju ruku površno, ali ostatak
posade morao je vidjeti da je kažnjen kako bi na brodu održao red i stegu. No, nije
krivio Gusa za taj bijeg. Tu nije bilo izdaje. Virginia je jednostavno bila puno
pametnija od mladoga Danca.
- Kako ćeš je naći? - pitao je Harvey. - Sada je već sigurno na pola puta do
susjednog sela, gdje god to bilo.
Devlin se hladno nasmiješio. - Zapravo, nisi u pravu. Samo je jedan siguran
način da gospođica Hughes dođe do Londona, a to je drugim brodom.
Harvey ga je začuđeno pogledao.
- Nisam lija razmetni sin? Nije li mi gradonačelnik dodijelio medalju časti?
Nije li me vlastelin O’Brien pozvao na večeru? Nije li me kapetan Misterija
pozvao da danas s njim večeram?
- Počinjem shvaćati - promrmljao je Harvey.
- Ovu igru može igrati dvoje - rekao je Devlin okrenuvši se Gusu. - Proširi
ovu vijest po dokovima. Moja neodlučna zaručnica pokušava pronaći način da
dođe do Londona, a tko je vrati, meni, zaručniku slomljena srca, bit će bogato
nagrađen. Ja ću sam razgovarati s gradonačelnikom i gradskim vijećem.
Gus je pohitao provesti zapovijed.
Devlin je izašao iz kabine. Harvey ga je polako slijedio mrmljajući: - Sirota
djevojka. Nema šanse.

95
 SEDMO POGLAVLJE

ešto nije bilo kako valja.

N Virginia se šćućurila na koljenima na bali sijena u mračnoj staji sladunjava
mirisa, vireći kroz prozor na usku, krivudavu licu. Pala je noć i ulica je sad bila
potpuno prazna. Virginia se već nekoliko sati skrivala u staji koja je bila negdje u
središtu grada iza stolarske radionice. Cijelo to vrijeme vidjela je samo nekoliko
pješaka, nekoliko parova mornara i jedna ili dvoja kola. Zašto nije bilo velike
potjere?
Njezin pametni otimač sigurno je otkrio da je nema ubrzo nakon što je
pobjegla. Sigurno je od svojih ljudi ustrojio nekoliko skupina kako bi detaljno
pretražile grad. Međutim, nije čula nikakvu potjeru, a s mjesta na kojem se
skrivala čula je samo smijeh i glazbu iz gostionica i krčmi ispred pristaništa.
S vremena na vrijeme čula je i pijani razgovor na ulici, tik iza one u kojoj se
nalazila staja.
Sto bi to moglo značiti?
Virginia je ustala, koljena su je boljela, i protegnula se. Iako je bila zabrinuta
i sumnjičava, znala je da mora dalje. Mora pronaći brod koji ide u London, a ako
to ne uspije, onda u bilo koju luku u Velikoj Britaniji. To joj se činilo kao
jedini pametan način da dospije u London, jer prijeći Irsku pješice i bez novca
bilo bi nemoguće.
Spustila se niz ljestve i izašla iz staje. Požurila se prema pristaništu, uvjerena
da će se svaki tren iza ugla na ulici pojaviti njezin otimač, raširenih nogu, sa
zlobnim, hladnim osmijehom na usnama, odlučan ponovno je zarobiti.
Međutim, ni iza jednog ugla nije se pojavio ni O’Neill ni njegovi ljudi.
To je doista bilo jako čudno.
Virginijin nemir i strah pojačali su se kad je ugledala dokove. Limerick je na
glavnim ulicama imao nekoliko uljanih svjetiljaka, ali pristanište je uglavnom bilo
u mraku. Tek je tu i l amo bilo obasjano ponekom bakljom. Nevažno. Odmah
je spazila tamni obris Prkosa koji se lagano ljuljao na vezu, mračan i golem,
ponosan i lijep čak i pod plaštem noći. Spuštena jedra jasno su se isticala na
tamnomodrom nebu. U kapetanovoj kabini nije gorjelo svjetlo iako je jedna baklja
upućivala na prisutnost stražara. Nekako je očekivala da će se na zapovjednom
mostu iznenada pojaviti Devlin, sablasni lik u bijeloj košulji i svijetlim hlačama,
ali nije.
Srce joj je prebrzo tuklo. Zašto ju ne traži? Znači li to da je njezino
preklinjanje urodilo plodom?

96
 Virginia se odjednom trgnula jer je iza leđa začula glasove. Spustila je glavu,
naslonila se navrata trgovine, pokušavajući baciti pogled na dvojicu muškaraca.
Očito su bili mornari. Bilo je isto tako očito da su pijani i u žučnoj raspravi o
odlikama neke cure iz krčme zvane Veprova glava. Nijednoga nije prepoznala. S
druge strane, nije poznavala cijelu O’Neillovu posadu.
Virginia je otrčala do njih, produbivši glas dok je govorila. - ‘Ej, momci.
Tražim brod koji će me odvest’ kući u London. - Nadala se da dobro oponaša
londonski govor. - Znate l’ koji ide u tom smjeru?
Muškarci su zastali, jedan od njih pio je iz vrča. Javio se onaj stasiti. - Dečko,
Misterija isplovljava čim počne plima. Čuo sam da je kapetan kratak s posadom i
uzima svakog’ ‘ko može hodat’.
Virginia nije mogla vjerovati da ima takvu sreću. Ozarila se. - Pa, fala vam!
Jedan joj se unio u lice, gledajući je. - ‘Ej, momče, izgledaš mi poznato. Plovio
si s nama na Prkosu?
Virginia se okrenula i otrčala ne odgovorivši, svjesna da je imala veliku sreću
što su ta dvojica mornara bila tako pijana. Misterija je bio jedrenjak upola manji
od Prkosa i usidren blizu njega. Virginia se požurila po brodskoj dasci. Isti
tren stražar ju je zazvao.
- Zovem se Robbie - promrmljala je. - Sutra ću s vama isplovit’, uz
kapetanovo dopuštenje.
Prišavši, dugonogi je mornar gurnuo baklju prema njoj. - Kapetan večera -
rekao je - al’ stvarno mu fali ljudi. ‘Ajde, Rob. Siguran sam da će razgovarat’ s
tobom.
Virginia je pošla za drugim mladićem. Srce joj je i dalje ubrzano tuklo, no
bila je zadovoljna što hodajući ispred nje on nosi baklju.
- Kol’ko imaš godina? - pitao je stražar.
Oklijevala je. - Petnaest.
- Izgledaš k’o da imaš dvanaest, možda - momak se nasmijao. - Bez brige.
Kapetanu Rodrigu neće smetat’ ni da imaš osam. Na brodu ima nekol’ko momaka
koji su tek izašli iz pelena.
Virginia je nešto promumljala dok su se zaustavljali ispred male kabine koja
se nalazila odmah ispod zapovjednog mosta. Stražar je pokucao, rečeno mu je da
uđe, a Virginia je ušla za njim.
- Imam ovđ’e jednoga momka, kapetane, veli da ‘oće plovit’ s nama.
Muškarac široka prsnog koša, sijede kose i prodornih tamnih očiju sjedio je
za stolom, očito završavajući večeru koja se sastojala od kruha, sira, ovčetine i
piva. Pogledao je Virginiju, koja je stajala što je mogla bliže vratima. - Priđi,
momče grubo je rekao. - Jesi li ikada prije plovio na brodu?

97
 Virginia je prišla izbjegavajući pogledati ga u oči. Morala se dočepati
Londona pa je zaključila da joj nema druge nego lagati. - Je, gospod’ne. Na moru
sam od, ovaj, osme.
- Stvarno? - Kapetan broda obrisao je ruke o bedra pa se podrignuo. - Na
kojim brodovima?
Virginia je osjetila da blijedi. Tada joj je na pamet pala savršena stvar. - Na
Amerikanki, kapetane.
- Nikad čuo.
- Zaplijenio nas je Prkos, gospod’ne. Prije samo dva dana. Amerikanka je sad
vjerojatno na dnu mora. Nije imala jedra da pobjegne oluji koja nas je uhvatila.
Imao sam sreću da me ukrcaju na Prkos - rekla je i nasmiješila mu se.
- Zašto si otišao s broda? - Rodrigo ju je doista pomno promatrao. - Većina
mojih ljudi dala bi ruku da može ploviti s O’Neillom.
Virginia je oklijevala. - Ja ne, gospod’ne. On voli dječake, ako razumijete što
želim reć’, kapetane.
Izraz na kapetanovu širokom licu nije se promijenio. - Dobro je poznata
O’Neillova sklonost lijepim ženama. Zgrabi je, Carlos.
Zgrabi je, Carlos.
Zgrabi je.
Virginia se okrenula kad je dugonogi momak pružio ruku. Sagnula se i lagano
provukla ispod njegove ruke pa izjurila kroz vrata.
- Uhvati djevojku! - povikao je Rodrigo. - Dovraga, ona je O’Neillova
zaručnica i za njezin povratak da je lijepu nagradu!
Dok je trčala palubom, sve je shvatila. O’Neill se nije trudio pronaći ju jer je
znao da će pokušati naći brod koji će ju odvesti u London. Dok je trčala prema
brodskoj dasci, mrzila ga je.
Kako je sad zakazala? Kad je sloboda bila tako blizu?
Skupina muškaraca s mola se penjala na brodsku dasku. Iza nje Carlos je
vikao: - Zgrabite tu ženu! To nije momak, to je ženska! O’Neillova ženska!
Virginia je zastala dok su muškarci dolje oklijevali, a tada su sva četvorica
pojurila prema njoj.
Osvrnula se.
Carlos je stajao nekoliko koraka iza nje, cerekajući se. Ruke su mu visjele uz
tijelo, a prsti se grčili kao da jedva čeka da ju ščepa.
Kad su četvorica mornara potrčala prema njoj, Virginia je pogledala udesno.
Voda je bila crna i presijavala se obasjana zvijezdama.
Djelovala je tako mirno. Uz to, ona je bila dobra plivačica.
Virginia je potrčala prema ogradi. Tada je skočila na nju.
Carlos je viknuo: - Zgrabite je prije nego što skoči!

98
 Virginia je na ogradi zastala, izvukla nož iz pojasa i dignula ruke visoko iznad
glave. Potom je skočila.

Devlin je hodao prema dokovima, ostavljajući za sobom lučke gostionice i krčme.

Bio je baš loše raspoložen. Cijeli dan proganjao ga je njegov pokojni otac, na ovaj
ili onaj način, kao da nije imao dosta briga s Virginijinim domišljatim bijegom.
Kud god se okrenuo, otkako je nogom stupio na irsko tlo, kao da je očekivao da
će ugledati Geralda O’Neilla kako ondje stoji i želi mu nešto reći. No, to je,
naravno, bila samo njegova mašta. Gerald je bio mrtav, a za razliku od
mnogih ljudi, Devlin nije vjerovao u duhove.
Osim toga, što bi mu njegov otac želio reći? Eastleigh je bio gotovo
upropašten. Devlin je odavno zaključio da će život u bijedi i siromaštvu biti bolja
kazna od smrti, i nije li ta osveta dovoljna?
Beživotne oči zurile su u njega s očeve krvave odrubljene glave.
Razljutilo ga je to sjećanje. Nije ga proganjalo još otkako je isplovio iz
Londona, ne, otkako je zarobio Amerikanku, što mu je bilo veliko i dobrodošlo
olakšanje. No, zar nije znao da će se povratkom kući ponovno javiti? Dječak se
vratio, prestrašen i uznemiren, slab i bez samopouzdanja.
Devlin je dječaka mrzio, oduvijek, pa je tiho opsovao.
Ne treba mu proganjanje, sjećanje na prošlost, ne sad kad mu je nestala
zatočenica. Ne može biti miran dok ne vrati svoju zarobljenicu. Podsjetio se da
nije bit u tome što je uspjela pobjeći, to stvarno nije važno, jer ona je bila samo
sol koju će nemilosrdno utrljati u Eastleighovu otvorenu ranu. Samo što ta
spoznaja nije umanjila njegov bijes. Virginia Hughes bila je puno više od obične
balavice koja se usudila prkositi mu. Radilo se o izazovu koji nije mogao
propustiti.
Velike ljubičaste oči molećivo su ga gledale. Ne mogu preživjeti bez Sweet
Briara... Molim vas, pustite me!... Molim vas. Preklinjem vas...
Nije se htio sažaliti nad njom, čak ni na hladan, distanciran način. Naravno,
Virginiji nije želio zlo, ali nosila je prezime Hughes pa će njemu i njegovu cilju
dobro poslužiti. No, začudo, nije si mogao pomoći i morao je priznati da je ona
nedužna žrtva njegovih planova.
Devlin je usporio korak shvativši da je na koncu ipak žali. Prema Elizabeth
nije osjećao ništa, ali svoju uznicu je žalio, možda zato što je tako mlada i nevina,
ili možda zato što nije znala da Eastleigh nema sredstava kojima bi spasio
njezinu ljubljenu plantažu.
Njezine su ga oči ponovno uznemirile, ovaj put blage, pune ljubavi. Rodila
sam se na Sweet Briaru. To je raj na zemlji, plantaža blizu Norfolka u Virginiji.
Bijes je buknuo i zaprepastio ga svojom snagom. Sažalijevanje je slabost.
Bude li mu i dalje prkosila, potkopavajući tako njegov ugled, lako bi se moglo
dogoditi da joj umoči svojega tvrtka pa da joj pogled postane nježan i
99
zamagljen. Zapravo, našao se u velikoj kušnji. Treba li je ukrotiti u svojem
krevetu? Više se ne bi inatila, više ne bi pokušavala pobjeći. Tada joj bijeg ne bi
pao na pamet.
S dokova ispred njega začuli su se povici.
Devlin se trgnuo. Nestala su sva razmišljanja o seksu, vidio je samo
komešanje na Misteriju. Skupina muškaraca penjala se na brod. Netko je na palubi
držao baklju, vikao je i Devlinu se učinilo da je čuo svoje ime. Tada je njegov
pogled pao na ogradu. Sav u nevjerici, odmah ju je prepoznao. Virginia je stajala
na ogradi, ispruženih ruku, spremna skočiti u ledeno hladnu rijeku.
Koga vraga radi?
Devlinu je stalo srce.
Kad se bacila s ograde, potrčao je prema molu. Vidio je kako uranja u vodu,
a trenutak prije nego što je zaronio za njom, srce mu je od straha ubrzano tuklo
zapitavši se zna li ona uopće plivati.
Dok se probijao kroz hladnu vodu, osjetio je nalet straha. Sigurno zna plivati!
Uostalom, žena zna pucati, psuje kao kočijaš, svukla je muškarca do gola i ukrala
mu odjeću. Vjerojatno je bila odlična plivačica, ali nije mu bilo ništa lakše.
Voda je bila crna kao ugljen. Ronio je, mlatio je rukama tražeći je, ali ništa
nije pronašao. Nastavio je roniti dok mu se oko ruku i nogu nije počela obavijati
trava. Ako se Virginia zaplete u raslinje na riječnom dnu, možda se neće
moći osloboditi. Nastavio ju je tražiti opipom, ali samo je tu i tamo naišao na
komad drveta ili kamen.
Pluća su mu pucala, počela ga je hvatati panika i nije imao izbora pa je
zaplivao prema površini. Kad mu je glava izronila, pohlepno je udahnuo hladan i
divan zrak.
Pogledi im se sretoše.
Pljuvala je vodu i lovila zrak samo nekoliko metara od njega. Do ograde
Misterija doneseno je još baklji koje su osvjetljavale vodu oko broda. Činilo se
da je ona jednako iznenađena što ga vidi kao što je bio i on što vidi nju.
- Jeste li dobro? - pitao je, približivši joj se i pruživši ruku prema njoj.
Brutalno je odgovorila na to. Kad ju je primio za zglavak, oštar nož porezao
ga je po ruci.
Zaprepastio se što je imala oružje, ali manje ga je iznenadilo, što ga je njime
napala. U jednom trenutku, kad su im se pogledi ponovno sreli, uspio je samo
zadrhtati pred pogledom ispunjenim tolikom odlučnošću. Tada je osjetio još jedan
udarac.
Još uvijek pljujući vodu, ponovno je zamahnula prema njemu, ovaj put prema
njegovu licu. Uhvativši je za zglavak, spriječio je gadan udarac. - Bacite ga -
upozorio ju je, sad već jako ljut.
Razrogačila je oči, prestrašena. - Neću.

100
 Ponovno je ostao u nevjerici, ali nije se htio zadržavati na njezinoj ludosti.
Obuzeo ga je nemilosrdan bijes pa je bespoštedno pojačao stisak. Zastenjala je i
ispustila nož. Povukao ju je k sebi.
- Zamalo sam pobijedila - šapnula je i on shvati da joj u očima blistaju suze.
Ponovno je osjetio trunku sažaljenja. Odbacio ga je što je moguće dalje. -
Niste bili ni blizu pobjede, gospođice Hughes. Niti ćete ikada biti. Ne ako se
mislite boriti sa mnom.
Suza joj se skotrljala niz obraz. - Jednoga dana s veseljem ću plesati na tvojem
grobu, gade jedan.
- Uopće ne sumnjam - odgovorio je, odjednom svjestan da su mu se njezine
mršave noge ispreplele oko jedne njegove. Bijes je ispario. Zamijenila ga je
požuda.
- O’Neill! Uhvatite ovo uže!
Devlin je shvatio da mu ljudi s Misterija bacaju uže za spašavanje. Okrenuo
se, osjetivši meke, neočekivane grudi stisnute uz njegov prsni koš. Zaprepastio se
koliko ju silno želi. Držeći je i dalje jednom rukom, uhvatio je kraj užeta. Dok su
ih vukli, učinilo mu se da je Virginia počela plakati, ali nije bio siguran. Njezini
čudni, drhtavi udisaji mogli su biti posljedica hladnoće.

Nije plakala kad su stigli u njegovu kabinu. Dok je hodala ispred njega, jako se
tresla. Devlin se okrenuo Gusu. - Ugrij joj vode, prije nego što umre od zimice.
- Da, gospodine - rekao je Gus, zabrinuto pogledavajući Virginiju. Sramila se
onoga što je učinila pa je izbjegavala pogledati ga u oči. Štoviše, obojici
muškaraca okrenula je leda, obgrlivši svoje tijelo koje se divljački treslo, dok su
joj zubi glasno cvokotali.
Devlin je za Gusom zatvorio vrata i upalio nekoliko svijeća. - Bilo bi najbolje
da skineš tu odjeću - rekao je prošavši pokraj nje prema ormaru. Izvadio je noćnu
košulju koju nikada nije obukao budući da je spavao gol.
- Idi kvragu - cvokoćući je rekla.
Pogledao ju je i ukipio se. Mokra Gusova odjeća priljubila se uz nju poput
druge kože. Vidio je svaku moguću liniju njezina tijela, od vršaka ukrućenih
bradavica preko struka koji bi mogao obujmiti jednom rukom pa, dovraga, sve
do razdjeljka koji je ocrtavao njezin spol.
Na trenutak se zagledao, zamišljajući si guste kovrčave dlake i divno vlažno
tkivo.
U kabini je postalo nesnosno vruće, sparno, nije bilo zraka.
Zacrnilo mu se pred očima, muškost mu se nesnosno ukrutila, bolje bila
nesnošljiva.
- O’Neill? - grubo je prošaptala.

101
 Trgnuo se, i dalje na mukama zbog nevjerojatne požude kakvu još nikada nije
iskusio, a onda je pronašao trunku zdrava razuma i bacio joj noćnu košulju.
Odmaknuo se, namjerno ostavljajući razmak između njih. Srce mu je tuklo kao
da je upravo trčao od Limericka do Askeatona i natrag.
Zašto štititi njezinu nevinost?
Bila je neprijatelj, bez obzira na to što je imala osamnaest godina. Može ju
odmah uzeti i brzo se zadovoljiti. Je li to doista važno? Koga bi bilo briga? Ona
je siroče, Amerikanka, a Eastleigh se ne želi opterećivati njome. Nitko ne bi
mario da se vrati bez djevičnjaka.
On bi mario.
Mario bi zato što je sin Geralda i Mary O’Neill, odgojen da poštuje žene, da
razlikuje dobro od zla... i da mrzi Engleze. Bože, njegova uznica čak nije ni
Engleskinja, pomisli smrknuto.
Natočio si je škotski viski i shvatio da mu ruke drhte. Ne samo to, krv mu je
i dalje pritiskala i navaljivala u prepone, pritisak se samo pojačavao, a ne
smanjivao. Iskapio je jednu čašu, pa drugu. Nije osjećao toplinu niti mu je bilo
lakše.
Shvatio je da u kabini vlada strašna tišina. Devlin se okrenuo.
Stajala je ondje gdje ju je ostavio, ali zurila je u njega, širom otvorenih očiju,
nepokretna i više se uopće nije tresla. Nije odjenula noćnu košulju, naravno da ga
nije poslušala, a u trenutku kad ju je pogledao, shvatio je da je svjesna da je
ozračje u kabini napeto baš kao i on. Shvatila je da ju želi, bez obzira na to što je
bila neupućena i nevina.
Polako je pogledala veliku, dugačku izbočinu koja se jasno isticala ispod
tkanine njegovih uskih hlača. Tada je ponovno dignula pogled na njegovo lice.
Ništa nije govorila, ali obrazi su joj bili predivno ružičasti.
- Ja sam muškarac - promrmljao je - a vi ste žena. Jako jednostavno, stvarno.
- Kako je samo glatko lagao.
Navlažila je usnice. Trebalo joj je dugo da progovori. - Hoćeš li... - počela je
mucati. - Što ćeš učiniti?
- Što želite da učinim? - čuo se kako pita.
Raširila je oči, iznenađena. Šapnula je: - Ne znam.
Čuo je sebe kako se u nevjerici počinje smijati. Virginijine bradavice i dalje
su bile ukrućene i napete. Samo je trebao pustiti pogled da bi znao da ona bubri
zbog njega, a nije ju ni dotaknuo. - Mislim da lažete, gospođice Hughes. Mislim
da danas izgarate za mojim dodirom baš kao što ste izgarali jučer.
Ukočila se. - Nije točno.
- Nije važno što želite. - Natočio je još jedan viski i, budući da je unatoč
erotskom pritisku počeo uživati, otišao je do nje i pružio joj čašu. - Izgubili ste
sva prava kad ste mi se ovaj posljednji put usudili suprotstaviti.

102
 - Nikada nisam imala nikakva prava.
- Imala ste puno prava, ali ste ih se odrekli jedno za drugim. Pijte. To će vam
pomoći da se ugrijete dok čekamo vašu vodu za kupanje.
- Više mi nije hladno.
Gotovo je preoštro udahnuo budući da su ga njezine riječi, tako nevino
izgovorene, samo još jače zapalile. Vršcima prstiju dignuo joj je bradu. - Pijte -
tiho je rekao, a onda je odlučio dodirnuti je.
Donjim dijelom palca polako je ispipao njezinu donju usnu.
Udahnula je, a onda je počela ubrzano disati.
Nemoguće, ali vrućina i vlažnost u prostoriji još su se pojačali.
Donja joj je usna bila puna, čvrsta, vlažna. Razdvojila je usnice za njega.
Ponovno mu se zacrnilo pred očima. Jedan poljubac, pomislio je, jedan
dugačak, polagani, hotimičan poljubac. Može li u tome biti nešto strašno?
Umjesto toga, primio joj je ruku, podignuo je, zajedno s čašom koju je držala,
dok rub čaše nije dodirnuo njezine usne. - Vjerujte mi barem u ovom kratkom
trenutku - promrmljao je, svjestan toga da mu je glas postao napet, baš kao i
ozračje u kabini.
Gucnula je, ne jednom već više puta.
- Viski vam nije stran - rekao je, iznenađen.
Čvrsto je stisnula čašu na grudi, između dviju malih dojki, očito nesvjesna što
radi i kako je to izgledalo zanimljivo. - Moj otac jako je volio škotski viski i često
mi je dopustio da popijem gutljaj-dva kad mama nije gledala.
Nešto ga je zapeklo, kao da ga je netko ubo nožem. Gerald ga je naučio kako
napuniti mušketu kad je imao samo šest godina, smijući se i šapćući: „Mama bi
me ubila da zna, zato da nisi rekao ni riječ, čuješ?“
- Jako ste voljeli svoje roditelje - čuo je svoju izjavu, odagnavši tako zvjersku
bol.
- Jesam - prošaptala je gledajući dolje u svoje piće. Razrogačila je oči i obrazi
su joj se zažarili kad je shvatila kako izgleda. - Jao. - Naglo je dignula pogled,
širom otvorenih očiju.
- Neizmjerno uživam - primijetio je.
Gutnula je viski, a onda mu pružila praznu čašu, okrenuvši se.
- Znaš - primijetio je ležerno - nisam stekao dojam da si baš stidljiva, Virginia.
Nije odgovorila. Međutim, polako se sagnula pokupiti njegovu noćnu košulju.
Osjećao je da grozničavo razmišlja. Što sad smjera? pitao se, a kad je ispio
svoj viski, konačno je osjetio da se počinje opuštati. Jedva je čekao da vidi kakve
namjere ima, bez obzira na što to bilo, odlučio je da neće ni pokušati nagađati.
Odjednom ga je postrance pogledala i zadržala pogled na njemu. Srce mu je
snažno tuklo zato što je to bio pogled kurtizane, a ne osamnaestogodišnje sirotice.

103
 Tada je svukla Gusovu košulju.
Ispod nje imala je potkošulju, međutim mogla je biti bez ičega. Bila je napola
okrenuta prema njemu pa je mogao vidjeti sve što je htio. Tada mu je srce stalo
dok je skidala i mokru potkošulju.
Bio je miran.
Prema njemu bio je okrenut savršen profil sa sitnim nosom i punim usnama,
malim uzdignutim dojkama, uskim prsnim košem, ravnim trbuhom.
Potpuno svjesna da zuri u nju, podignula je noćnu košulju iznad glave. Kratko
su vrijeme njezine mršave gole ruke bile potpuno ispružene pa su joj male dojke
iskočile naprijed, leđa su joj se savinula, pupak se otkrio kad su Gusove
hlače spuznule. Njegova se odlučnost izgubila. Njegova čista, pamučna noćna
košulja kliznula joj je preko glave pa niz grudi. Tada je pod nju gurnula ruke i
skinula Gusove hlače i svoje duge gaće, sve u jednom potezu.
Krv mu je pulsirala u preponama, u mozgu.
Okrenula se prema njemu, smiješeći se blago. - Hvala vam na čistoj noćnoj
košulji, kapetane. - Krenula je prema njemu.
Od silne požude bio je ošamućen. No, unatoč tomu, pitao se je li sve to samo
san budući da je sve ovo postalo nadnaravno. Sad je bila zavodnica, smiješeći se
blago. Stala je pred njega, gola ispod njegove noćne košulje, ali usprkos tomu
što ga je izjedala žurba, znao je da ona ne smišlja ništa dobro.
- Jesi li uživao ljubeći ju? - pitala je. - Ženu na molu?
- Molim? - pitao je popustivši. Stavio joj je ruke oko struka, privukao je na
svoj ukrućeni ud, točno tamo gdje je pripadala.
Zinula je razrogačivši oči.
Tada se nasmijao, razuzdano, i spustio ruke na njezine guzove. Zgrabio ju je,
muški čvrsto, lukavo je povukavši na sebe tako da ga je zajahala.
Držala se za njegova ramena, sklopljenih očiju, duboko stenjući.
Pogledao ju je. Imala je lice anđela i više nikako nije mogao zanijekati da je
blizu snažnom vrhuncu. Ona je bila najljepša žena koju je u životu vidio, pomislio
je to onaj tren kad ju je vidio na palubi Amerikanke dok je u rukama držala
smiješan i nepouzdan pištolj, ciljajući u njega. Kosa joj je bila raspuštena, nošena
vjetrom i istodobno je bila anđeo i osvetnica. Sad je bila samo nježna, poželjna
žena, topla, vlažna i zrela, koja je čekala da ju osvoji.
Stavio joj je ruku na zatiljak, poželjevši da joj je kosa raspuštena, pa je učinio
ono što je najviše želio, osim toga da ga stavi u nju. Svojim je usnama pokrio
njezine.
Kad se to dogodilo, ponovno je zastenjala. Ne čekajući, rastvorio joj je usne,
jer više nije mogao čekati, i gurnuo jezik snažno i duboko. Uzdisala je dok ju je
gurao prema natrag dok se nije našla na krevetu, a on na njoj, i dalje duboko
uronjen u njezina usta, nastojeći dotaknuti i okusiti sva moguća mjesta. Rukama

104
je zgrabila njegovu mokru kosu, obavivši bedra oko njegovih nogu. Ukrućenim
udom počeo se trljati o njezino međunožje.
Očajnički je pokušavala otrgnuti svoje usne od njegovih.
Zatečen, shvatio je da malo nedostaje da svrši. Pustio joj je usne i pogledao
ju. Ona ga je promatrala divljim, smušenim pogledom. - Jao, molim te -
preklinjala je, izvijajući se uz njegovo koplje.
- Sa zadovoljstvom - odgovorio je, pridignuo se i bolje namjestio uz nju pa
jednom, dvaput, triput pomilovao njezino nabubrilo tkivo, dok ga je ona čvrsto
stiskala, ogrebavši ga po leđima i ramenima. Zagledao se u nju, nesposoban
za išta drugo osim za promatranje različitih izraza na njezinu licu, a kad je vidio
da je širom otvorila oči, kad je vidio da je u tim ljubičastim dubinama buknula
strast, kad se svinula u luk, grcajući bespomoćno, više nije mogao odoljeti
pritisku. Brana je puknula. Priljubila se uz njega, besramno jecajući, a on je
svršio, neobuzdano i iznenada.
Njezino jecanje se smirilo.
Ležao je na njoj, teško dišući, krajnje preneražen. Upravo je počinio strašnu
grešku, kao potpuno neiskusan školarac, a njegova mala zarobljenica svršila je,
glasno i snažno, bez puno truda s njegove strane.
Još uvijek zaprepašten, ali itekako svjestan nježne, klonule žene ispod sebe,
otkotrljao se s nje i naglo sjeo. Nije se usudio pogledati ju.
Nije se usudio ni razmišljati.
Akcija. Treba mu akcija. Skočio je na noge, iz ormara zgrabio čistu, suhu
odjeću i brzo se presvukao. Um mu je želio djelovati, potičući ga očajnički na to,
ali sa željeznom odlučnošću, on je to odbijao.
Nemilosrdno je odbacio sve moguće misli.
Umjesto toga, potpuno se usredotočio na zadatak koji je bio pred njim.
Zakopčao je hlače, ali, prokletstvo, na sebi je osjećao njezin pogled. Još se više
smrknuo, gotovo da je pobjesnio, svjestan da ju ne smije pogledati. No, jedna mu
se misao ipak uvukla u glavu. Da je barem odolio, da ju barem nije poljubio... i
pomogao joj da doživi vjerojatno svoj prvi vrhunac.
Okrenuo se, bez košulje, i njihovi se pogledi sretoše. - Je li ti to bilo prvi put?
Sjedila je naslonjena na jastuke, pramenovi tamne kose kovrčali su joj se oko
krhka lica. Oči su joj bile velike i prikovane za njega. U njegovoj golemoj noćnoj
košulji izgledala je nevjerojatno nevina. Izgledala je kao prokleta djevica. - M-
molim? - obrazi su joj se zarumenjeli.
- Jesi li sad prvi put svršila?
- S-svršila? - Činilo se da je zbunjena.
- Doživjela vrhunac - htio je čuti, sad već ljut, na nju, na sebe, na Eastleigha,
na cijeli svijet. Prišao joj je. - Vrhunac, Francuzi to zovu le pettit mort. To znači
doživjeti orgazam, ako hoćeš stručni izraz.

105
 - Mislite na ono... što se dogodilo na kraju? - Nije ga prestajala gledati u oči.
Kimnuo je. Odjednom je osjetio snažan nagon da je izbaci, ne samo fizički,
nego da je izbaci iz svojega života. - Onda kad si se počela derati kao kurva -
hladno je rekao, mrzeći samoga sebe što je tako grub, ali nije si mogao pomoći,
htio je biti još i grublji.
Progutala je knedlu. - Da.
Preplavilo ga je olakšanje... i samo izazvalo još veći bijes. - Podsjeti me da te
više nikada ne ponudim viskijem - rekao je.
Trgnula se. - To nema nikakve veze s viskijem - nesigurno je rekla, ali visoko
je držala glavu. - To samo ima veze s tobom.
Odmaknuo se. Nije namjeravao čuti više nijednu riječ, a, ne. - Devline, nitko
me nikada prije nije poljubio - rekla je.

106
 OSMO POGLAVLJE

irginia je zaključila da mrzi tamnoplavu svilenu haljinu i crni ogrtač koji je

V pristajao uz nju jednako toliko koliko mrzi njega. Zagledala se u svoj blijedi
odraz u njegovu zrcalu, svoje nevjerojatno velike oči, proširene zjenice, usne koje
su se činile čudno natečene, ili su se barem činile puno veće, bujnije i sočnije nego
prije. Bilo je to jutro poslije. Tresla se želeći da je mrtav.
No, što bi to, točno, riješilo? Bila bi slobodna, o da, slobodna nastaviti svoj
nesretni put, ali ne bi bila slobodna od uspomene na njega.
Zacrvenjela se.
S njom nešto ozbiljno nije bilo u redu. Barem je ta činjenica bila jasna. Jer
iako nijedna žena ne bi ostala ravnodušna prema muškarcu kakav je Devlin
O’Neill, taj spoj moći, opasnosti i nevjerojatno dobra, muževna izgleda, samo bi
budala dopustila da je drži mimo njezine volje i razmišljala o tome kako ga
namamiti da je poljubi. Stoga je ona jako glupa žena, zato što je prošlu noć, dok
je bila sama s njim u njegovoj kabini, nakon što je spriječen njezin pokušaj bijega,
počela razmišljati o njegovim dodirima i poljupcima, umjesto da razmišlja o
novom pokušaju bijega.
- Jesi li spremna? - pitao je ispred vrata kabine. Sinoć se samo izgubio. Sam
Bog zna gdje je spavao. Na odlasku, a ključao je vrata za sobom. Da se uvjeri,
Virginia ih je pokušala otvoriti.
Zureći i dalje u svoj odraz i pitajući se tko je doista ta razbludna žena koja joj
uzvraća pogled, Virginia je zaključila da je najgore od svega to što i dalje
neizmjerno žudi za njegovim dodirima. Zanimalo ju je je li si umislila da se to
dogodilo. Sigurno je. Uzbuđenje i zanos zbog vremena provedenog u njegovu
zagrljaju, zbog njegovih usana i tijela na sebi, sigurno nisu bili tako golemi i
snažni kao što je pamtila. Sigurno je se neće dojmiti ako ju ponovno zagrli i
poljubi. To je, sigurno, bila velika pogreška!
Ušao je, odjeven u svijetlosivi kaput koji mu je pristajao uz oči, jahačke hlače
i iznošene čizme. Na licu mu se vidjelo da je nestrpljiv. Isti tren pogledi im se
sretoše u zrcalu.
Virginia jednostavno nije mogla disati.
Ošinuo ju je njegov pogled. - Odjeću će ti izglačati u Askeutonu. Dođi. Kočija
čeka.
Virginia se ugrizla za usnicu i okrenula, krajnje oprezno prošavši pokraj
njega, kao da se bojala da bi mogao posegnuti za njom... ili ona za njim. Stisnuo

107
je oči dok ju je gledao, a onda se u njegovu glasu osjetilo ogorčenje. - Zaboravi
prošlu noć - naglo je rekao. - Bila je to greška i neće se ponoviti.
Okrenula se. - Zašto ne?
- Znači sad jedva čekaš da mi griješ krevet? Jedan kratki susret, iako,
uvjeravam te, na obostrano zadovoljstvo, i već je druga pjesma?
- Meni ne bi smetalo da dođeš u moj krevet. - Bila je to gorka istina.
Oči mu se raširiše.
Virginiji je bilo žao što nije drukčija, što je tako razbludna i iskrena. No, i
dalje je ostala budala, o, da.
- Ne želiš li prve bračne noći biti nevina i čedna? - naposljetku je najozbiljnije
pitao.
- Uopće nisam mislila na to - iskreno je rekla.
Trgnuo se. - Sve žene misle na to, sanjaju o tome, žive za to.
Odjednom se uzrujala. - Ova ne! Nikad se nemam namjeru udati ne nađem li
ljubav kakvu su imali moji roditelji.
Zurio je u nju kao da su joj narasle dvije glave. Tada se usudio nasmijati. Taj
zvuk bio je grub i bezobziran. - Nitko se ne ženi iz ljubavi - hladno je rekao. - Ako
taj osjećaj uopće postoji.
Došlo joj je da ga udari u potkoljenicu. - Moji su se roditelji voljeli i vjenčali
su se iz ljubavi. Žao mi je što se tvoji roditelji nisu voljeli - ljutito je rekla. - Očito
je to na tebi ostavilo dubok trag. Možda to objašnjava tvoju okrutnost i nedostatak
suosjećanja.
U trenutku se našao kraj nje i nadvio se nad nju. - Više nikad nemoj spominjati
moje roditelje, jer oni te se ne tiču. Je li ti jasno, gospođice Hughes?
Užasnula se. Zašto ga je to tako razljutilo? - Nisi mogao biti jasniji.
- Smijem li te podsjetiti da, otkako sam te doveo na svoj brod, nitko,
uključujući mene, nijednom nije bio ni najmanje grub prema tebi? Osim ako
slatku smrt koju si jučer iskusila ne smatraš nečim okrutnim...
- Ostaviti me da razmišljam o tome kako se žena osjeća kad se doista dogodi
taj čin te dovodi li slatka smrt o kojoj govoriš do promjena u ponašanju, to je
svakako okrutno - Virginia se čula kako govori.
Bio je potpuno zaprepašten.
Virginia je znala da je pocrvenjela. - Ne mogu prestati razmišljati o tome kako
je to kad...
Primio ju je za ruku i odvukao je iz kabine. - Žao mi je što ne mogu nadzirati
tvoje misli - kratko je rekao.
- Ne možeš me kriviti što sam znatiželjna kad si ti za sve kriv! - povikala je
gledajući njegov odlučni, savršeni profil.

108
 - Kriv, ja? - povukao ju je niz brodsku dasku. - Mislim da si ti bila zavodnica,
gospođice Hughes.
- Osamnaest mi je godina, do sinoć nikada nisam nikoga poljubila. Kako sam
te uopće mogla zavesti? - Ispred njih ugledala je kočiju i livriranog kočijaša.
Straga je bio privezan veliki sivi pastuh. Konj je bio osedlan. Shvatila je da je
kočija za nju, a konj za njega.
Bilo bi divno ponovno zajahati konja, pomisli. Međutim, odmah je znala da
mu ne smije reći kakva je dobra jahačica, za slučaj da joj se ukaže nova prilika za
bijeg.
Devlin joj je pomogao ući u kočiju. Odvažila se pogledati ga u njegove hladne
sive oči. I dalje je bio ljut na nju. To je jednostavno bilo smiješno. - Stani - tiho je
viknula prije nego što je uspio otići.
Stao je, nestrpljiv, ukočene čeljusti zbog napetosti.
- Što se to tako strašno sinoć dogodilo? Zar ti nije bilo lijepo? Činilo mi se
daje. S druge strane, nemam nikakvo iskustvo u tome tako da bih teško...
Zalupio joj je vrata pred nosom. - Ugodan dan, gospođice Hughes.

Virginia je gledala kroz prozor kočije, znatiželjna unatoč svemu. Iako je dan bio
siv i prijetila je opasnost da padne kiša, krajolik je bio pun plodnih brežuljaka
punih zelenila. Uglavnom su to bili pašnjaci, usjevi i tu i tamo koji šumarak.
Uska cesta kojom su išli vijugala je vrhom grebena. Prolazili su pokraj brojnih
malih gospodarstava, a sve kućice izgledale su isto: straga vrt, polje kukuruza te
krave i ovce koje su lutale i pasle. Naprijed je ugledala kamenu crkvu, a iza nje
neke druge velike zgrade koje nije uspjela dobro vidjeti.
Odjednom je Devlin dojahao do prozora, koji je unatoč prohladnom danu bio
otvoren. - Ovo je Askeaton - rekao je, pogleda vatrena od ponosa. - Dokle god ti
pogled seže, sva zemlja je moja.
- Prekrasno je. - Nasmiješila mu se. - Podsjeća me na Sweet Briar, Devline.
Zagledao se u nju, a onda je naglo odjahao ispred kočije.
Sad se još lakše razljuti nego onda kad su se tek sreli, pomisli Virginia,
gurnuvši glavu kroz prozor i gledajući za njim. Pustio je sivca u trk pa su čovjek
i životinja već daleko odmaknuli. No, sad je Virginia vidjela zgrade pred sobom.
Pripadale su vlastelinstvu. Vidjela je nekoliko staja, više kućica i veliku kuriju,
okruženu vrtovima u cvatu. U daljini se naziralo nešto nalik na staru kulu ili
dvorac u daljini. Srce joj je poskočilo od uzbuđenja. Znatiželjno je čekala da vidi
njegov dom i upozna njegovu obitelj... ako uopće ima obitelj.
Kočija je stala ispred ulaza u kuriju. Virginia nije čekala kočijaša nego je sama
skočila van. Devlin je stajao sa šakama na bokovima, gledajući kuću, travnjake
koji su je okruživali, zgrade kraj kojih su upravo prošli i naposljetku
ponovno kuću. Virginia nije mogla dokučiti o čemu razmišlja premda je možda
provjeravao stanje svojega posjeda. Kurija, koja je imala tri kata, izgledala je jako
109
novo, osim dvaju dimnjaka i jednoga vanjskog zida. Po zidovima su se penjale
povijuše, a na jednoj strani stajala je sjenica. Nasmiješila se. Ovako mrzovoljan
čovjek, a ovako čarobna kuća.
Otvorila su se ulazna vrata i izašao je visok, mršav, tamnoput muškarac. -
Dev!
Njezin se otimač okrenuo. Virginia je primijetila izraz njegova lica i
uzdahnula je, snažno, zato što je to bio izraz radosti, čistoga veselja. Stajala je
nepomično dok je mlađi muškarac hitao kamenom stazom. - Sean! - rekao je
Devlin promuklim glasom.
Krenuo je naprijed. Dvojica muškaraca zagrlila su se, uz čvrsti stisak. Virginia
se malo pomaknula prema naprijed. To mu je sigurno brat, budući da su po
godinama bili blizu, a i Sean je bio jako zgodan, s nedvojbeno istim srebrnkasto
sivim očima, osim što je njegova kosa bila gotovo crna.
Dvojica se muškaraca odvojiše. - Dovraga, bilo je i vrijeme - uzviknuo je Sean
iako se smijao.
- Da, je - rekao je Devlin grubim glasom. - Sean, kuća dobro izgleda. Očito je
dobro sagrađena, a sviđaju mi se i nova vrata.
- Čekaj da vidiš predvorje. Mislim da ćeš biti zadovoljan.
- Odjednom je zašutio i razrogačio oči jer mu je pogled pao na Virginiju. -
Imamo gošću?
Devlin se okrenuo i uputio Virginiji topao i iskren osmijeh. Srce joj je zbog
toga poskočilo i osjetila je beskrajnu čežnju.
- Da, imamo gošću - rekao je ispruživši ruku.
Virginia se nije pomaknula. Taj osmijeh nije bio namijenjen njoj, bio je
namijenjen njegovu bratu. No, bio je to osmijeh koji bi mogao otopiti Sjeverni
pol. Zašto ga ne koristi češće?
- Virginia, dođi. Rado bih te upoznao sa svojim bratom Seanom - rekao je, a
predivan osmijeh počeo je blijedjeti. No, u glasu mu je bila vedrina koju nikada
prije nije čula.
Virginia se uspjela nasmiješiti i prišla je. - Zdravo - rekla je.
- Žao mi je što nisam znao da ćemo imati društvo - zabrinuto je rekao Sean.
Znatiželjni pogled prelazio je s Virginije na Devlina i natrag. - No, mislim da
Fiona može brzo pripremiti žutu sobu.
- Sean, ovo je gospođica Virginia Hughes sa Sweet Briara u Virginiji.
Virginia se trgnula, začuđena što ju je tako predstavio, a tada je primijetila da
je Sean još zaprepašteniji.
- Gospođica Hughes? - ponovio je.
Zašto je Seana toliko iznenadilo moje prezime? pitala se Virginia, odjednom
zbunjena.

110
 - Idemo popiti piće. Imamo si puno toga ispričati - rekao je Devlin lupivši ga
po leđima.
No, Sean se zagledao u Virginiju i činilo se da nije pretjerano sretan.
Začuo se ženski vrisak radosti.
Virginia se trgnula i ugledala tamnokosu ženu koja je izjurila iz kuće. U
jednom trenutku, Virginia je vidjela samo gustu, ravnu, crnu kosu, razuzdani lik i
široki osmijeh, uz to se čulo još veselih povika. Ukočila se kad je žena stala
ravno ispred Devlina, a duboki izrez njezine bluze gotovo je potpuno otkrivao
njezine grudi. Žena je bila tamnoputa i zavodljiva kao da je Španjolka ili
Romkinja. - Gospodaru! Dobro došli kući! Jao, kapetane O’Neill! Dobro došli! -
vikala je i činilo se da bi mu svaki tren mogla skočiti u zagrljaj... i u njegov krevet.
Virginia je prekrižila ruke na svojim bezličnim grudima i namrštila se.
Na Devlinovu licu pojavio se pogled prepoznavanja. - Fiona?
- Da, to sam ja, gospodine! - uzviknula je pljesnuvši rukama. - Gospodine,
prošlo je toliko vremena i drago mi je da ste došli kući, svima nam je drago,
gospodine kapetane! Vratio se junak Askeatona! Tako smo ponosni na vas!
Devlin odgovori: - Hvala. - Glas mu je bio ljubazan.
- Fiona - umiješao se Sean. - Sad je to kapetan, gospodin kapetan ili sir
Devlin.
Fiona je kimnula, cerekajući se. - Što mogu učiniti za vas, gospodine? - pitala
je, ali nije bilo dvojbe na što misli. Zapravo, Virginia je bila sigurna da je žena
već uživala u Devlinovu umijeću vođenja ljubavi i da to namjerava ponoviti, jako
brzo.
- Molim te, odvedi gospođicu Hughes u gostinsku sobu - rekao je Devlin - a
kad se smjesti, donesi joj nešto za pojesti i popiti. - Pogled mu je odlutao mimo
kuće i zaustavio se na ruševinama dvorca.
Fiona je zatreptala, prvi put pogledavši Virginiju, jer očito ju do tada nije ni
primijetila. Pogledala je Virginiju u oči, potom ju je odmjerila od glave do pete i
natrag, razočarana onim što vidi. Okrenula se prema Devlinu, sva ozarena. - Da,
naravno, gospodine. Jako sam sretna što vas ponovno vidim. - Klecnula je, a
Virginia je očekivala da će joj grudi ispasti iz bluze, ali nisu. Bilo je očito da žena
ne nosi donje rublje, čak ni steznik.
- Jako mi je drago što sam kod kuće - rekao je Devlin. Sada je gledao kuću,
kao da proučava svaki centimetar, a ne sluškinju. Izraz lica bio mu je malo mekši
nego inače, zbog čega nije izgledao tako zastrašujuće nego više kao ljudsko biće.
Virginiji je gotovo laknulo. Činilo se kao da ne primjećuje da je Fiona zgodna,
veoma erotična i željna naći se u njegovu krevetu. Uostalom, zašto bi se brinula?
Prošlu noć ona ga je očarala. Virginia nije trebala imati iskustva s muškarcima
da bi znala da je Devlina O’Neilla obuzeo isti zanos kao i nju.

111
 - Connore, torbe gospođice Hughes - naložio je Sean drugom slugi, starijem
muškarcu. - Fiona, molim te, odvedi gospođicu Hughes u žutu sobu. Donesi
cvijeća - dodao je.
Fiona je kimnula i ne gledajući ga. Njezini pogledi bili su namijenjeni samo
Devlinu.
Devlin se odjednom okrenuo i otišao do Virginije. Nije se ni pomaknula. -
Ovdje nemaš kamo otići. Znaš to.
Nije znala, a nije bila ni sigurna želi li nekamo otići, barem ne još, ali ipak je
kimnula.
- Dokle ti pogled seže, zemlja pripada meni ili mojem očuhu, grofu od
Adarea. Razumiješ me, Virginia? - tiho je pitao, upozorivši je, ozbiljno.
Sjetila se kako je u Limericku brzo onemogućio njezin bijeg. Nije sumnjala
da bi bijeg iz srca njegova imanja također bio bezuspješan. Nasmiješila mu se. -
Neću ponovno pokušati pobjeći - odgovorila je jednako tiho. Bila je previše
znatiželjna da bi sada razmišljala o novom pokušaju bijega.
Trgnuo se. - Htio sam reći da će se ovdje prema tebi odnositi s najvećim
poštovanjem, imat ćeš sve što ti treba, a ja ću se pobrinuti da tvoj boravak ovdje
bude kratak.
Čula ga je, ali je dodala: - Imaš moju riječ.
Dugo je gledao u nju. - Što god namjeravala, savjetujem ti da dvaput razmisliš
o tome - kratko je rekao.
- Kako znaš da nešto namjeravam? - umilno je pitala. Međutim, namjeravala
je nešto. Prije nego što ode iz Askeatona i Irske, htjela je iskusiti sve što je već
otkrila u čvrstom zagrljaju svojega otmičara... i više od toga. Strast koju je u
njoj probudio bila je prevelika da bi je zanemarila ili joj se oduprla.
- Zato što si prepametna i pretvrdoglava da bi se jednostavno podredila mojim
zapovijedima - polako je odgovorio.
Oklijevala je. - Možda je to bilo tada... a ovo je sada. Možda sad jedva čekam
tvoju zapovijed, sir Devline - promrmljala je.
Nagnuo se bliže. - Nemoj ni pomišljati na to da me opet dovedeš u iskušenje!
- Zašto ne? - šapćući je odvratila.
Činilo se da je itekako zatečen. - Zato što sam puno snažniji od tebe, Virginia,
i savjetujem ti da to uvijek imaš na umu. - Oštro ju je pogledao i krenuo prema
svojem bratu, koji ih je pozorno slušao.
No, Virginia je počela shvaćati svojega otimača. Slatko mu se nasmiješila baš
kao i maloprije. - Nisam ni rekla da nisi - promrmljala je.
Trgnuo se, ali nije se zaustavio. Činilo se da je Sean već prilično uzrujan, ali
na kraju je pošao za bratom unutra.

112
 Virginia se počela smijati. Čudno, ali nekako je imala osjećaj da voda počinje
ići na njezin mlin. Imala je osjećaj da je pobijedila u ovom okršaju. Tada je
uhvatila neprijateljski pogled Fioninih crnih očiju.

„Žuta soba“ očito godinama nije bila korištena. Dok je Virginia stajala na vratima
velike spavaće sobe čiji su zidovi bili obojeni u nježnu, prigušenu nijansu zlatne
boje, promatrala je kako Fiona ljutito trese jastuke, dižući prašinu s njih.
Virginia se osvrnula uokolo. Ova soba bila je puno luksuznije namještena
nego njezina spavaća soba ili dvije gostinske sobe u Sweet Briaru. Na krevetu s
baldahinom, smještenom u sredini, stajali su baršunasti zlatni pokrivači, isto takve
zavjese bile su razmaknute i pričvršćene zlatnim uzicama s resicama, a velik dio
izgrebena ali dobro ulaštena poda pokrivao je smeđe-zlatni sag. Okvir kamina od
ebanovine bio je bogato izrezbaren, kraj njega je stajao raskošni kauč
ijedan otoman, a zidove su krasili stari portreti i pejzaži. Virginia je otišla do
jednog prozora i odmah ushićeno kliknula. Pogled je bio predivan. Oči su joj
klizile valovitim poljima kukuruza i beskrajnim nizom zelenih pašnjaka i
brežuljaka do ogoljele riječne obale. Odmah slijeva nalazile su se ruševine stare
propale kamene kule.
Virginia se uhvatila za prozorsku dasku. Irska ju je na neki način oduševila
jer ju je podsjećala na njezin dom iako je krajolik bio potpuno drukčiji. Pitala se
kako bi se osjećala da se u Askeatonu našla pod drugim okolnostima. Možda
nikada ne bi poželjela otići.
Fiona se prestala baviti krevetom. Virginia se okrenula od prozora i vidjela da
ju druga žena gleda ne skrivajući neprijateljstvo. Pretpostavila je da ima oko
dvadeset pet godina. - Rado bih pojela nekoliko sendviča i popila čaj - rekla je
Virginia kao da je Sarah Lewis i kao da se opet nalazi u Školi Marmott za otmjene
mlade dame.
Fiona se ukočila. - Odmah ću donijeti. - Ali nije se ni pomaknula.
- Voljela bih i nekoliko ruža iz vrta - dodala je Virginia, povisivši glas tako
da je više zvučala kao kraljica nego kao uljudna mlada dama. - Jao! Ova haljina.
Daj mi pomozi da je svučem. Odmah je treba izglačati. Voljela bih da mi je
vratiš prije večere, molim te.
Fiona ju je gledala kao da će joj svaki tren iskopati oči. - Hoćete li postati
njegova žena? - pitala je ne skrivajući bijes.
Virginia se prenula, a potom je nehajno slegnula ramenima. Njegova žena.
Jednog će se dana Devlin O’Neill skrasiti, oženiti, imati djecu. Zašto se skamenila
na tu pomisao? Kad osvane taj dan, ona će biti kod kuće na Sweet Briaru, zapravo,
možda će već biti sijeda i stara.
Zbunjenost koja je nedavno počela i pojačavala se svaki put kad je pomislila
na svojega otimača, sad ju je pogodila svom žestinom. Naposljetku je dignula
pogled. - Možda - uspjela je bezbrižno izustiti.

113
 Fiona se trgnula, mršteći se.
- A ti? Jesi li bila njegova ljubavnica? Odmah sam to pomislila, ali nije te
prepoznao tako da više nisam sigurna.
Fiona je krenula naprijed.
Virginia se nije ni pomaknula premda je druga žena bila puno snažnija od nje.
- Šest godina nije ga bilo kod kuće - prosiktala je. - Tada sam bila dijete. Imala
sam samo petnaest godina, ali voljela sam ga i dala sam mu svoju nevinost. Sad
sam žena i znam dvije-tri stvari koje bi mu se mogle svidjeti! Zapravo, draga
gospo, jedva čekam večer da mu pružim svaku moguću zadovoljštinu koje se
sjetim! Sutra više neće znati vaše ime.
Virginia se ukipila, plašeći se da žena možda ima pravo. No, sad se pitala
kakav je to čovjek koji dugih šest godina nije bio kod kuće.
Virginia se zabrinula zbog jedne druge stvari. Devlin je imao osamnaest
godina kad su se on i Fiona spetljali i mrzila je činjenicu da je on bio njezin prvi
ljubavnik. Nostalgija bi mogla utjecati na njihovu vezu.
- Koliko godina imate? - pitala je Fiona mršteći se.
- Dvadeset - slagala je Virginia.
Fiona zakoluta očima. - Okladila bih se da imate šesnaest. Da vam nešto
kažem, draga gospo. Neće vas ni pogledati onako kako gleda mene. Premršavi
ste! Muškarac voli meso na kostima, muškarac voli ovo. - Rukama je obujmila
svoje bujne grudi, a onda se nasmiješila, uzdišući i očito razmišljajući o tome da
ih umjesto nje miluje Devlin.
Virginia sluškinji okrene leđa. Njezino samopouzdanje, nikada veliko,
potpuno se izgubilo. Koga to zavarava? Ako Devlin može birati, odabrat će stariju
ženu. Uopće nije sumnjala u to.
Trebala bi biti oduševljena. Nije bila. Bila je uznemirena, potištena, ljuta, čak
pogođena zbog te mogućnosti.
Fiona se smijala njezinoj muci. - Dakle, bacite oko na nekog drugog, draga
moja otmjena gospo - siknula je. - Ovdje u Askeatonu Englezi i njihovo kraljevsko
ponašanje nisu dobrodošli. Ovdje u Askeatonu nisu dobrodošli takvi kao vi i vama
slični. Vratite se otkud ste došli! - Fiona je pobjedonosno izašla iz sobe.
Virginia je potrčala za njom. - Ja sam Amerikanka, budalo. Ja sam
Amerikanka, ne Engleskinja!
No, ako je Fioni to nešto značilo, ničim to nije pokazala. Nije posustala žureći
se niz hodnik.
Virginia se vratila u svoju sobu i zatvorila vrata. Prekasno je shvatila da joj
Fiona nije pomogla razodjenuti se, nije uzela njezinu strašno izgužvanu haljinu i
nije namjeravala donijeti joj vodu, nešto za jelo, cvijeće, ni bilo što drugo.
Virginia je uzela mali stolac i privukla ga prozoru. Ondje je sjela, tužna,
zagledana u okoliš, razmišljajući o svojem otimaču.

114
 *
Devlin je natočio dvije čaše viskija. Sean ga je gledao smrknutim, ljutitim
pogledom. Devlin mu pruži čašu, ne mareći sad za brata, pogledom prelazeći po
knjižnici pa po francuskim vratima i na kraju po terasi iza njih. Uživao je u
pogledu, u trenutku. Bože, kako je lijepo biti kod kuće.
Gerald mu se urotnički smiješio. „Da nisi ništa zucnuo svojoj majci, čuješ
me?“
Devlin je otišao do francuskih vrata. Više se nije smiješio, sad je pio.
Očeve oči, razrogačene i bijesne, zurile su u njega iz krvave grude koja je
nekoć bila njegova glava.
- Hoćeš li mi objasniti? Je li ona Eastleighova kći? Nije li dovoljno što spavaš
s njegovom ženom? - ljutito je ispitivao Sean.
Nazdravio je Seanu, tjerajući ružna sjećanja u stranu. - Ona mu je nećakinja.
Nećakinja iz Amerike bez roditelja. - Očekivao je da će Sean biti ogorčen, ali to
ne znači da mu je to bilo drago.
- Onda to sve objašnjava. Koga vraga radiš?! - uzviknuo je Sean. - Koliko je
stara? Zar si zaveo dijete? - Bio je u nevjerici.
Proučavao je sadržaj svoje čaše kao da mu je svejedno. - Ima osamnaest
godina i ne, nisam je zaveo - rekao je, pitajući se što bi njegov pošten i častan brat
rekao kad bi mu otkrio da je ona odlučila zavesti njega. - Tražit ću otkupninu za
nju, Sean. - Nasmiješio se jer mu se veselje vratilo. - Eastleighu malo nedostaje
da ga strpaju u dužnički zatvor. Ne može si priuštiti otkupninu, a kamoli onu koju
ću zatražiti. - Sad je već hihotao. - Prvo ću se, naravno, malo poigravati s
njim. Međutim, da oslobodi nećakinju, možda će čak morati prodati i samo imanje
Eastleigh. To bi mogao biti trenutak koji smo čekali.
- Osveta je moja, reče Gospodin - oštro će Sean. - Osveta pripada Gospodinu,
ne tebi, a taj trenutak čekaš ti, a ne ja! - Tresnuo je čašom o stol, ne taknuvši piće.
- Možda nisi ushićen kao ja, ali činim to za tebe jednako kao i za sebe - rekao
je Devlin. Otvorio je vrata i udahnuo čisti, cvjetni i travnati miris irskoga proljeća.
Nije htio sa Seanom raspravljati kakva je korist od toga da se osveti grofu od
Eastleigha. Ta tema bila je već stara i iscrpljena. Otvorili bi je svaki put kad se
sastao s bratom, jednom ili dvaput godišnje, ovisno o tome koliko bi se često
sastali u Londonu ili Dublinu.
- Radiš to zbog sebe. Bože, kad ćeš pustiti oca da počiva u miru? - uzviknuo
je Sean. Potom je dodao: - Hvala Bogu da su majka i Adare u Londonu!
Devlin se okrenuo, sad se zapalio. - Gerald nikada neće počivati u miru i ti to
znaš. Što se naše majke tiče, ona ne mora znati za to.
Sean se zagledao u njega. - Ako njegov duh luta, onda je to zato što ga ti nećeš
ostaviti na miru! Bože dragi, čovjeka si novčano upropastio, kad ćeš stati? Kad
ćeš se osloboditi ove opsesije i pronaći svoj mir?

115
 - Možda bi, da te pamćenje dobro služi kao i mene, i ti bio sklon osveti kao
što sam ja - hladno je rekao.
Seanove su se srebrne oči zamrznule. - Misliš li da ja ne bih volio sjećati se
tog dana? Govoriš kao da sam ja namjerno sve zaboravio! Ne znam zašto me moje
sjećanje ne služi, ali nemoj me optuživati da sam ravnodušan zato što se ne mogu
sjetiti ničega što se dogodilo toga strašnoga dana kad je ubijen naš otac!
- Oprosti - rekao je Devlin iako mu je ponekad bilo žao što Gerald proganja
samo njega, jer izgleda da ni njegova majka ni brat nisu patili kao on.
- Što je s mornaricom? Hoće li Admiralitet dopustiti da se sumo tako izvučeš,
oteo si jednu Amerikanku, nasrnuo si na elana engleskoga plemstva? - zanimalo
je Seana.
- Eastleigh neće dopustiti da se dozna za ovu otmicu. Već se ponaša kao
budala i na kraju će ga njegov ponos natjerati da plati za Virginijinu slobodu.
Uvjeren sam da nikada nitko, osim nas, neće doznati za tu malu igru.
- Malu igru? Zlostavljaš jednu nedužnu mladu ženu i tebi je to igra? Otac se
sad sigurno okreće u grobu. Otišao si predaleko! - vikao je Sean. - Osim toga, što
je sa samom gospođicom Hughes? Ako se obrati vlastima, mogao bi
izgubiti glavu! Ne govorim to u prenesenom smislu.
Devlin je stavio ruku na Seanovo ukočeno rame. - Sean, ne namjeravam
izgubiti glavu - tiho je rekao.
- Misliš da si nepobjediv. Nisi.
- Vjeruj mojim instinktima. Eastleigh će brzo završiti tu priču. Ponos je jedina
stvar koja mu je ostala.
Sean je samo gledao, izraz lica bio mu je oštar i bolan. - Devline, ne
odobravam to. Jednostavno ne mogu. Bože, uopće te ne poznajem - Sean je
iznenada počeo očajavati. - Iskreno, nikad nisam.
- Ja sam tvoj brat.
- Da, moj brat. Neznanac kojega nikada ne viđam jer očito mrziš ovo tlo i ovu
zemlju kad ne možeš ostati ovdje ni četrnaest dana. Ti si neznanac, sa strastvenom
željom za osvetom i ničim drugim. Žalim te, Devline.
Devlin se posprdno nasmijao iako mu je zbog bratovih riječi bilo jako
neugodno. - Svoje sažaljenje trebaš ostaviti za onoga komu je to potrebno, možda
za lijepu gospođicu Hughes?
Sean nije ni trepnuo. - Ne poričem da je nevjerojatno privlačna, Dev, samo se
nadam da joj ne treba moje sažaljenje, niti da će joj trebati.
- Kad bolje upoznaš gospođicu Hughes, shvatit ćeš da ona nije od onih žena
koje treba žaliti. - Gotovo se nasmijao sjetivši se njezine odvažnosti i nevjerojatno
neovisne naravi.
Zavladala je tišina.

116
 Devlin se okrenuo i vidio da ga Sean gleda, značajno i sumnjičavo. Rekao je:
- Govoriš kao da ti se sviđa.
Nije odmah odgovorio. - Teško da mi se sviđa, Sean. Ali iskreno, njezina
hrabrost je nevjerojatna, iako nepromišljena.
- Znači, diviš joj se - tiho je rekao Sean.
Devlin je postao nestrpljiv. - Dosta s gospođicom Hughes! Ta tema postaje
mi naporna. Kad Eastleigh za nju plati otkupninu, ona odlazi. Do tada je naša
gošća. - Namjerno je naglasio zamjenicu u množini i pogledao ga. Potom je
tiho dodao: - Tvoja odanost meni jača je od tvojega plemenitog osjećaja časti i
tvojega negodovanja, je li tako?
Sean je prekrižio ruke na prsima, nezadovoljan, mrko gledajući.
- Sean?
Grubo je odgovorio: - Znaš da te nikada ne bih iznevjerio usprkos mojoj ljutnji
zbog onoga što namjeravaš učiniti.
Zadovoljan, Devlin se vratio do srebrna pladnja na stoliću na kojem su stajale
boce i čaše i natočio si još jedno žestoko piće. Tišina se produljila. Napokon je
uzdahnuo i dignuo pogled. - Dobro. O čemu se radi? Što želiš reći?
- Ako je Eastleigh toliko osiromašio, zašto misliš da će uopće htjeti platiti za
rođakinju iz Amerike s kojom nije blizak, koju vjerojatno nikada nije vidio i do
koje mu uopće nije stalo?
Devlin se zagledao u njega. - Platit će.
- Što ako ne plati? - navaljivao je Sean.
Devlin je osjećao da mu je cijelo biće napeto. - Tada ću ga morati javno
prozvati pa neće imati drugog izbora nego da izbavi našu malu gošću jer će to biti
pitanje časti.
- Da uništiš Eastleigha, morat ćeš uništiti nju, je li tako? Kako ti nije
neugodno? - povikao je Sean.
- Eto, nije - odgovorio je Devlin iako je i sam znao da u njegovu životu ništa
nije jednostavno i da je njegov odgovor laž.
- Gade - rekao je Sean.

117
 DEVETO POGLAVLJE

kuriji vlada strašna tišina i doima se potpuno prazna, pomisli Virginia

U zastavši u prekrasnom predvorju. Popodne je provela obilazeći okućnicu pa
je navratila do staje gdje je Devlin držao nekoliko krasnih konja, osobito
jednu slatku smeđu kobilu. Sumrak se brzo približavao. Virginia se okupala u
mirisnoj vodi, Connor joj je napunio kadu, i odjenula jednu majčinu večernju
haljinu koju je Tillie na brzinu prepravila prije nego što je otišla iz Sweet Briara.
Haljina je bila od svijetloružičaste svile, s kratkim puf rukavima i dubokim
izrezom. Virginiji je trebalo jako puno vremena da učvrsti gomilu svoje guste
kose. Bude li imala sreće, ukosnice će ostati na svojemu mjestu dok se ne povuče
u krevet.
Pitala se gdje je njezin otimač.
Virginia je prošla kroz predvorje diveći se nekim vrlo starim tapiserijama,
obješenima na zidovima, kao i velikom kristalnom svijećnjaku. Stala je ispred
dvojih otvorenih vrata koja su vodila u drugi salon, manji i prisniji, sa zelenim
zidovima boje mahovine te zelenim, ružičastim i plavoljubičastim ukrasima na
stropu. Sa sofe presvučene tamnim brokatom ustao je jedan muškarac: bio je to
Sean.
- Jao, nisam vidjela da je netko u sobi - brzo je rekla Virginia. - Nadam se da
ne smetam.
Na sebi je imao otmjeni plavi večernji sako, svijetle hlače i čarape. Pogled mu
nije skrivao divljenje kad joj se nasmiješio.
Ne smetate, gospođice Hughes, ni najmanje. Uostalom, još malo pa će večera.
Jeste li za jedan liker ili možda malo pjenušca?
Morala se diviti i ona njemu. Sa svojom tamnom kosom i svijetlosivim očima,
bio je isto tako zgodan kao i njegov stariji brat. Baš kao Devlin, bio je visok,
širokih ramena, dugačkih nogu i uskih bokova. Tijelo mu je bilo mišićavo i čvrsto.
- Voljela bih čašu pjenušca - rekla je.
Brzo je iz rashlađene boce koja je stajala na stoliću, natočio dvije čaše i pružio
joj jednu. - Divno izgledate u ovoj haljini, gospođice Hughes - primijetio je.
Pitala se je li se on to zacrvenio jer su mu se na jagodicama pojavile dvije
svijetle mrlje. - Zovite me Virginia, gospodine O’Neill, i puno vam hvala. - Na
trenutak je oklijevala. - Haljina je pripadala mojoj majci.
- Žao mi je zbog vaših roditelja - odmah je rekao. - I molim vas, ja sam Sean.
Trgnula se pogledavši njegove zabrinute sive oči. - Znate za moje roditelje? -
pitala je.
118
 - Dev je spomenuo da ste siroče.
Kimnula je. - Prošle jeseni dogodila se nesreća s kočijom.
- Ponekad je teško shvatiti Božju volju.
- Nisam sigurna da vjerujem u Boga - rekla je.
Oči mu se raširiše. - Šteta. No, moram priznati, bilo je trenutaka kad sam i ja
imao određene sumnje.
Nasmiješila mu se. - Znači da smo oboje pametni i ljudska bića.
Nasmijao se.
Prestala se smiješiti uživajući u njegovu smijehu, koji je bio srdačan i topao,
potpuno drukčiji od čudna, kreštava zvuka koji je Devlin nekoliko puta ispustio
kad se, kako se činilo, pokušavao smijati. - Vas dvojica niste nimalo sličnije li
tako?
- Nismo. - Sean ju je proučavao.
- Kako je to moguće? Blizu ste godinama?
- Ja sam dvije godine mlađi - odvratio je Sean. - Devlin je preuzeo
odgovornost za mene kad je umro naš otac. To je jedan od razloga zašto smo
različiti.
- Koji su drugi? - pitala je, odlučivši u tom trenutku doznati sve što može o
svojem otimaču.
Zajedljivo se nasmiješio i slegnuo ramenima.
- Ne razumijem ga - rekla je. - Jako je hrabar, to je očito, gotovo neustrašiv,
rekla bih... - sjetila se kako je prkosio olujnom vjetru kako bi spasio svoj brod -
...da to nije baš ljudski, zar ne?
- Neustrašiv je - složio se Sean. - Mislim da mu je svejedno hoće li živjeti ili
umrijeti.
Virginia se zaprepastila, jer Seanova tvrdnja bila je nevjerojatna. - Nitko ne
želi umrijeti!
- Nisam rekao da on želi umrijeti, već samo da ga pomisao na to ne plaši kao
nas obične smrtnike.
Virginia je razmislila o tome i odmah zaključila da je Sean u pravu. - Ali
zašto? Kakav je to čovjek koji ne mari za vlastiti život?
Sean je šutio.
Virginia je iznenada shvatila koji je jedini mogući odgovor; samo bi duboko
povrijeđen ili krajnje ogorčen čovjek mogao s tim u vezi biti tako ravnodušan.
Bila je potresena. Brzo je otpila malo pjenušca koji je, zaključila je, bio
prokrijumčaren, s obzirom na to da je bio francuski. Kako je složena osoba bio
Devlin O’Neill. - Njegovi ga ljudi cijene i dive mu se glasno je razmišljala, gotovo
samo za sebe - a izgleda da u gradu misle da je junak. Sama sam vidjela njegove

119
sposobnosti na otvorenomu moru pa mi je jasno zašto mu se njegovi ljudi dive.
Ali grad?
- Jako ste znatiželjni kad je riječ o mojem bratu - primijetio je Sean.
- Da, jesam. Uostalom, on je oteo moj brod, onda je oteo mene. Jednostavno,
nije mi jasno zašto za mene traži otkupninu kad je očito da mu novac ne treba.
- Možda biste trebali pitati njega - rekao je Sean.
- Možda hoću - uzvratila je Virginia zamišljeno - iako sam uvjerena da će se
on na to samo razbjesnjeti... On je bijesan čovjek. Zašto je takav? Vi niste takvi.
U očima vam vidim da ste dobri i ljubazni. Vi ste toliko suosjećajni koliko je on
nesmiljen.
- Ja nisam pomorski časnik na otvorenomu moru, gdje je za opstanak ključna
disciplina koju, ako ju jednom izgubite, ne možete vratiti. - Tada je Sean
uzdahnuo. - Postoji jedna ključna razlika između nas dvojice. Kad smo bili mala
djeca, vidjeli smo kako nam je jedan engleski vojnik okrutno ubio oca. Devlin
nikada nije zaboravio taj dan, a ja se ne mogu sjetiti ni jednog jedinog trenutka.
Zagledala se u njega, mozak joj je ubrzano radio, pokušavajući shvatiti. -
Koliko je godina imao?
- On je imao deset, ja osam. Od tog trenutka Devlin mi je bio i otac i brat,
svjestan svoje odgovornosti kao glave klana O’Neill ovdje u južnoj Irskoj.
- Baš grozno - tiho je rekla Virginia - ali sreća je da se vi toga ne sjećate. Ne
znam kako bih se ja osjećala ili kako bih razmišljala kad bih vidjela da mi je otac
ubijen.
Pretpostavljam da bih htjela ubiti njegova ubojicu. - Odjednom joj je
ponašanje njezina otimača počelo dobivati smisao. Naravno da je bio okrutan i
hladan. Kao dječak naučio je brutalnu lekciju koja je nedvojbeno utjecala na
njegovu narav, njegovo ponašanje. Možda je zato odabrao tešku i nesmiljenu
pomorsku karijeru.
- Onda možda vi i ja imamo puno više toga zajedničkoga nego što mislimo -
promrmljao je Devlin.
Virginia se okrenula i ugledala Devlina, koji je nehajno stajao na vratima,
jednako odlično odjeven kao i njegov brat, iako je on na sebi imao mornaričku
odoru. U morskoplavom kaputu sa zlatnim epoletama i gumbima, snježno bijelim
hlačama i čarapama, zanosno je izgledao, toliko da je imala osjećaj da joj je srce
stalo. Braću jednostavno nije mogla uspoređivati, niti sada, niti ikada više. Sean
je po prirodi bio ljubazan i pristojan i sumnjala je da će Devlin ikada biti takav,
ali bila je nevjerojatno opčinjena Devlinom kao da je ona noćni leptir, a on
smrtonosni plamen.
Zadrhtala je, nadajući se da ta slika nipošto nije loš predosjećaj.
- Žao mi je što vam je otac ubijen - rekla je.

120
 Slegnuo je ramenima i krenuo naprijed uputivši joj hladan i ravnodušan
pogled. - Život je pun iznenađenja, nije li? - Pogledom je polako prešao preko
njezina lica, kose, razgolićenih ramena i, napokon, preko njezina poprsja.
Njegov ju je pogled zagrijao baš kao i ljubljenje prošlu noć. Otvorila je usta
da nešto kaže, ali zvuk nije izlazio, budući da su joj misli bile zaokupljene nadom
da će večer završiti u njegovu krevetu, u njegovu zagrljaju.
- Sean, otprati Virginiju - rekao je Devlin.
Virginia se trgnula, iznenađena i razočarana, a kad se okrenula, Sean je pružao
ruku, doimajući se smrknuto i malodušno. Brzo mu se nasmiješila, ali pogled joj
je pratio Devi i na, koji se odmaknuo od njih i okrenuo im leđa dok si je točio
pjenušac.
- Ne morate se pretvarati da vam je drago - rekao je Sean.
Očito je što osjećate, Virginia.
Brzo se usredotočila na njega. - Nisam ni najmanje razočarana i ne znam na
što mislite!
- Virginia? Nadam se da će doći vrijeme kad ću moći iskreno razgovarati s
vama... zato što, bojim se, postoji nešto što vam moram reći. - Nije joj se svidjela
boja njegova glasa kao ni izraz njegova lica pa je nešto nejasno promrmljala,
ne želeći nastaviti s tom temom.

Neki uzgajivači štite sadnice tankom pamučnom mrežom - veselo je govorila

Virginia. Sitno joj je lice oživjelo, a ljubičaste su oči blistale. - To je, međutim,
puno preskupo, a nepotrebno ondje gdje smo mi, budući da ondje nema
takve zime. Mi smatramo da je dovoljno malčiranje: pokrivamo tlo oko biljaka
tankim slojem sijena i isjeckane trave radi čuvanja vlage. Pravi posao je
presađivanje sadnica, što se radi nakon osam ili devet tjedana. Zemlju treba
usitniti, poravnati, zaštititi od bolesti, zato svako proljeće palimo polja, i
dobro zalijevati. Sijemo samo trideset grama sjemenja na dvije stotine kvadratnih
metara. Najvažnije je da se sjeme ravnomjerno rasporedi, zato ga sijemo ručno.
Sean ju je s divljenjem promatrao. - Postoji li nešto, Virginia, što ne znate o
uzgoju duhana? - Oči su mu igrale.
- Sigurna sam da nešto ima - Virginia mu se smiješila.
Sean joj uzvrati osmijeh.
Devlin se zavalio u svom stolcu između njih i kraja dugačkoga stola na
nogarima, u potpunoj tišini, a takav je bio i tijekom cijele večere. Iako mu je izraz
lica i dalje bio ravnodušan, kao i držanje, njih dvoje išli su mu na živce. Pogledom
je polako prelazio po Virginiji koja kao da je za večerom zaboravila da je i on
nazočan. S druge strane, njegov brat otvoreno joj se divio, bio je ljubazan i pažljiv
te, vjerojatno, najoduševljenija publika koju je u životu imala. Bila je željna
pozornosti baš kao i kockar jedne jedine pobjede, pomislio je kiselo.

121
 Pogled mu je uhvatio njezin maleni, prćasti nosić, pune usnice, duboki izrez
na haljini i malene dojke, podignute steznikom koji je nosila. Ispružio je noge
ispod stola pokušavajući zaboraviti na sve jači pritisak u preponama. Samo on je
znao koliko je strastvena, kako vatrena i vrela, kako ju je lako zapaliti.
Devline, nitko me nikada prije nije poljubio.
Pritisak je odjednom postao nepodnošljiv. Premjestio se u svojem stolcu kad
je Sean nešto rekao, a ona se nasmijala. Njezina spavaća soba bila je na drugom
kraju kurije, što je smatrao srećom jer se, bez obzira na to što je odlučio da
se prošla noć neće ponoviti, našao u velikom iskušenju. Jedan dodir i više ne bi
razmišljala o njegovu bratu.
Nakreveljio se. Cijelu večer razmjenjivali su priče o Sweet Briaru i
Askeatonu. U svakom slučaju, morao je priznati da su njezine priče bile nekako
zanimljive, čak i uzbudljive. Poznajući je sada, iako slabo, nijedna priča iz
Virginijina života nije ga iznenadila. No, kakav je to otac koji je svoju kćer
učio pucati, jahati i plivati, dopuštao joj da kilometrima luta sama, da nosi hlače,
radi uz bok s robovima, odriče se čajanki i plesova...? Kakav je to otac koji je
odgojio takvoga maloga vraga?
Randall Hughes vjerojatno je bio zanimljiv čovjek. U svakom slučaju, bio je
neobičan.
- Doista ne mogu vjerovati da vas je otac naučio pucati iz muškete kad ste
imali sedam godina - primijetio je Sean.
Virginia se nasmijala po stoti put te večeri, jasno kao da zvone zvona. - Kad
je mama doznala, bila je ljuta. Tata joj je mjesec dana morao donositi nakit i
poklone ne bi li ponovno stekao njezinu naklonost.
Nasmijao se i Sean.
Virginia se uozbiljila. - Nedostaju mi, stvarno - rekla je.
Devlin se trgnuo kad je Sean ispružio ruku i položio je na njezinu. Ukočio se
kad je Sean rekao: - Ovo je tako otrcano, ali s vremenom će vam biti lakše.
Slabašno se nasmiješila. - Malo je lakše, ali mislim da će mi nedostajati do
kraja života. Sweet Briar nikada neće biti isti, bez njih neće.
Sean je povukao ruku. - Jako vam nedostaje plantaža?
Kimnula je. - Ponekad, obično usred noći. Međutim... - razvedrila se - jako
mi se sviđa Irska! Ima u njoj nešto što me podsjeća na dom iako je klima potpuno
drukčija. Možda je to zelenilo. Ovdje je sve tako puno života, isto tako je kod
kuće.
- Volio bih jednoga dana posjetiti Sweet Briar - iznenada je rekao Sean.
- Voljela bih da dođete - uskliknula je Virginia, očito oduševljena.
To je to, bilo mu je dosta. Zar je njegovoj maloj uznici privlačan njegov brat?
Još sinoć bila je u njegovu krevetu, u njegovu zagrljaju. Zar se pred njegovim

122
očima rađa nova ljubavna veza? Naglo je ustao, odgurnuvši stolac. - Idem pušiti
- najavio je pokušavajući ne gledati bijesno nijedno od njih.
- Nadam se da imaš virdžinijski duhan - umilno je rekla Virginia.
Ukočio se. Krajičkom oka vidio je da Sean grca od smijeha i da se njih dvoje
pogledavaju. Okrenuo se. - Nemam. Kubanski je. Laku noć. - Uživao je vidjevši
da joj se lice snuždilo nakon njegovih riječi, a onda je, ne namjeravajući ostaviti ih
same, smrknuto pogledao brata. - Pridruži mi se - rekao je, što je bila zapovijed.
Dok je izlazio, čuo je kako Sean govori: - Kako Njegovo Gospodstvo kaže.
Virginia je zahihotala. - Večeras je baš sumoran.
- Uvijek je sumoran - primijetio je Sean.
Razmišljao je o tome da se vrati do njih i obrani se, ali odlučio je praviti se da
nije čuo njihove neukusne uvrede. Osim toga, oboje su popili toliko pjenušca da
je bilo bolje ne imati s njima posla. Ipak, Sean je bio pretjerano zainteresiran što je
jednostavno bilo nedopustivo.
U radnoj sobi, sagrađenoj tako da bude vjerna kopija onoj koju je otac koristio
do svoje smrti, natočio si je vinjak, našao je cigaru pa ju pripalio. Iako je snažno
povukao, napetost nije popustila. Da je nastavio razmišljati je li u ovom
večerašnjem druženju bilo romantike ili nije, pritisak bi se samo povećao. Znao
je to, kao što je znao da će ujutro nebo biti vedro.
- Kapetane, gospodine - uzdišući je rekla neka žena.
Njegova je ljutnja splasnula kad se okrenuo i ugledao Fionu.
Smiješila mu se, odjevena u pripijenu bijelu bluzu i crnu suknju. Bluza je
isticala njezine bujne grudi, nagovješćujući rub velikih aureola oko njih. Sad ju je
pomnjivo pogledao, prvi put otkako se vratio kući. Zapravo, bila je zgodna i imala
je tijelo za koje bi mnogi muškarci bili spremni umrijeti samo da je odvedu u
krevet. Jedva se sjećao nekoliko burnih noći koje je, prije mnogo godina, proveo
s njom u krevetu. Iako nije žudio za njom, ona je u svakom slučaju bila rješenje za
to što je namjeravao izbjegavati Virginiju u ovim dugim noćnim satima.
- Kuhinja je pospremljena, a vaša soba je uređena - tiho je rekla gledajući ga.
- Mogu li još nešto učiniti za vas, gospodine, prije nego što odem u krevet?
Isti tren je odlučio. - Da, možeš otići u moju sobu. Odmah ću doći.
U njezinu pogledu nije bilo iznenađenja, samo se nasmiješila i mazno rekla: -
Naravno, kapetane, gospodine. - Uputila mu je obećavajući pogled i otišla, njišući
širokim bokovima.
Htio je usporediti te široke bokove s onima jako uskima jedne određene male,
ali onda je odbacio tu zamisao. Večeras će zadovoljiti svoju požudu onako kako
to gospodari kurije stoljećima rade, sa spremnom, lijepom, nevažnom sluškinjom.
Sean je prijezirno frknuo nosom jer je očito neko vrijeme stajao navratima.
Devlin se nije obazirao na to, pruživši mu cigaru koju mu je pripalio. Dok je Sean

123
povlačio dim, Devlin mu je natočio vinjak i rekao: - Izgleda da si očaran našom
malom gošćom.
Sean je ispuhnuo i rekao: - Skoro da jesam.
- Nemoj se previše vezati. Izgubit će svoj ljubljeni Sweet Briar i mene će
okriviti za to, uopće ne sumnjam.
- Točno. Okrivit će tebe, i mislim s pravom. No, mene sigurno neće okriviti.
Devlin je sjeo na rub stola. Neobično, njegov otac odabrao je baš taj trenutak
da se ukaže u prostoriji. - Naći ću ti jednu nasljednicu - upozori ga.
- Ne treba mi nasljednica. Nikada nećeš ostati u Askeatonu i njime upravljati.
Jednoga dana trebat ću ženu koja će mi pomagati u svemu što ovdje radim.
- Hoćeš reći, ženu koja se razumije u ljetinu, tržište i prijevoz, uvoz i izvoz?
- Postao je ljut.
- Možda - Sean se približio. - Gledaj, Dev, meni je jako zanimljiva, a za
razliku od tebe, ja ju ne iskorištavam za neki strašan cilj, za osobnu osvetu.
Zapravo, nakon što sam ju večeras bolje upoznao, mislim da bi trebao završiti
svoj grozni naum i pomoći joj da dođe do Eastleigha. Tko zna? Nevjerojatno je
šarmantna. Možda će ga smotati pa odluči sačuvati njezin dom.
Sad je Devlin bio bijesan, bijesan zato što se njegov mlađi brat, ako ga je
dobro pročitao, počeo zaljubljivati u njegovu malu zatočenicu. - Ne, ništa se neće
promijeniti, a ti čuvaj svoje srce i dobro pazi na njega. Ona nije za tebe, neću to
dopustiti. Ona je oruđe, oruđe kojim se koristim čak i sada dok razgovaramo, ona
je samo oruđe. Razumiješ me?
Sad je i Sean bio bijesan. - Rekao sam ti danas popodne: čak te i ne poznajem,
kako da te onda razumijem? Međutim, umoran sam od tvojeg naređivanja! Nisam
mornar na tvojem brodu! Odlučim li se udvarati gospođici Hughes, to je
moja stvar, ne tvoja.
- Otišao si jako daleko. - Devlin je ustao pa su se dvojica muškaraca našla oči
u oči, lice uz lice, točno iste visine. - Od kada ja to tebi naređujem? Šest godina
nisam bio kod kuće, vidimo se možda jednom godišnje, i to u Londonu! Nije
bilo naređivanja, mlađi brate, a smijem li te podsjetiti da je ova kurija moja?
Zemlja je moja. Sve je moje do moje smrti, bez nasljednika. Tek tada to postaje
tvoje.
- Prijetiš mi da ćeš me izbaciti? - Sean nije mogao vjerovati. - Možda si kupio
Askeaton od Adarea sa svojim prokletim novcem od plijena, ali Askeaton bi bez
mene bio samo šuma i močvara! Ja sam preuzeo ovu zemlju i učinio je plodnom.
Svojim sam rukama radio na ovoj zemlji i oplemenio je! Ovdje ne bi imao ništa
da nema mene i ti to jako dobro znaš, dovraga!
Devlin je snažno povukao dim, zaprepašten silinom Seanova bijesa i svoje
reakcije na to. Kako je došlo do ove grozne svađe? U glavi mu se pojavila
Virginijina slika.

124
 - Sean. - Pljesnuo ga je po ruci i Sean se trgnuo, ali nije se odmaknuo. Znam
što si sve učinio. Slažem se s tobom. Bez tebe bi ova kuća bila spaljena ljuska,
polja bi bila pusta i bez života, posvuda bi bila močvara. Znam to. Zahvalan sam
na svakom danu koji si proveo ovdje umjesto mene, sadeći usjeve, berući ljetinu,
skupljajući zakupninu, uzgajajući stoku. Silno sam ti zahvalan zbog svega što si
učinio. Ti si moj brat. Ne bismo se smjeli svađati, ne ovako, nikada.
Sean je kimnuo, sada blijed. - A ja znam kako si naporno radio ne bi li kupio
Askeaton i kuću u Greenwichu te sve dragocjenosti koje imamo i tu i ondje. Znam
da si gospodar ovoga imanja, Dev. Ne želim ti to oduzeti. Bože, želim ti da nađeš
krasnu ženu i imaš petoricu sinova koji će naslijediti ono što si stvorio i na što
imaš pravo zato što si očev najstariji sin.
- Znam i to - rekao je Devlin, opustivši se samo malo. Sad je pozorno gledao
svojega brata.
Sean je gledao njega i veoma oprezno rekao: - Ipak, ponovno ćemo se
posvađati zato što ne odobravam ono što činiš i kako bezobzirno iskorištavaš
Virginiju.
- Nemoj se zaljubiti u nju - Devlin se čuo kako govori.
Sean je oklijevao. - Možda je prekasno.
Devlin je zateturao kao da ga je pogodio hitac.
- Idem u krevet - rekao je Sean ugasivši cigaru. Slabašno se nasmiješio,
premda usiljeno, i izašao iz sobe.
U prostoriji je zavladala mukla tišina. Devlin se zagledao u svoju cigaru koja
je gorjela na keramičkoj pepeljari. Bio je smrknut. Do te večeri Virginia nije bila
ništa drugo nego pijun u njegovoj igri protiv Eastleigha. Sad je imao osjećaj da je
postala strašna zmija koja se ispriječila među njima.
No, nije mogao promijeniti svoj plan.
Nakratko je pokrio oči, jer glava mu je pucala od bolova, potom se divljački
ushodao dopuštajući da ga obuzme bijes. Večeras se opasno približila očijukanju
sa Seanom. Potpirivala je njegove osjećaje. Njezino ljubazno ponašanje,
privlačni smijeh, gorljivi razgovor potpuno su smotali njegova brata. Postala je
nedaća koje se brzo mora riješiti.
Što je se brže riješi, to bolje. Bolje za sve.
Odjednom se Virginia stvorila na vratima. Ukipio se. Nije se smiješila, nego
je tiho rekla: - Noć je predivna. Želiš li se prošetati sa mnom, Devline?
- Ne.
Poskočila je zbog grubosti njegova glasa.
- Uđi - zarežao je, svjestan toga što mora učiniti kako bi prekinuo udvaranje
između nje i njegova brata. Kad je to učinila, zabrinutih i širom otvorenih očiju,
brzo je prošao pokraj nje i zatvorio vrata.
- Što se dogodilo? - oprezno je pitala.

125
 - Moraš se držati podalje od Seana.
- Molim? - zinula je.
Odjednom ju je zgrabio za ramena. Njegov bijes počeo se pretvarati u nešto
sasvim drugo, pritom neprestano rastući. Krv mu je uzavrela, kipio je. - Dopusti
mi da ponovim. Drži se podalje od Seana.
- Što god mislio, nisi u pravu! - uzviknula je raširenih očiju.
- Nisam? Posljednja stvar koja mi treba je da se moj brat zaljubi u tebe,
gospođice Hughes. Jesam li jasan? - Shvatio je da je pojačao stisak. Jauknula je,
ali bilo je prekasno, nekako su mu ruke imale vlastitu volju pa su je snažno
privukle prema njegovu snažnom, uzbuđenom tijelu.
- Devline - šapnula je, glasom promuklim od strasti.
Likovao je. Sad neće razmišljati o njegovom bratu. - Želiš li nešto čuti, jedan
zanimljiv podatak? - pitao je promuklim glasom, obujmivši joj stražnjicu i
stisnuvši je uz svoj ukrućeni ud, gdje se počela meškoljiti. - Mislim da neće biti
teško natjerati te da prestaneš razmišljati o Seanu... draga.
Pogled joj se zamutio. Stegnuo joj je ramena, teško je disala, obrazi su joj se
zarumenjeli. - Ne želim Seana - rekla je hrapavim glasom. - Želim tebe.
Spremno je prihvatio njezine riječi. Devlin ju je stisnuo na svoja prsa, potražio
njezine usne i natjerao ju da ih rastvori. Duboko je gurnuo jezik, koji je ona
spremno dočekala. U njegovoj glavi počele su odjekivati eksplozije. Tada je
osjetio sitne ruke koje su mu klizile niz struk.
Želja ga je potpuno zaslijepila. - Ne, ovdje - rekao je primivši jednu njezinu
ruku i položio je na čvrstu izbočinu, koja je bila njegov ukrućeni ud. Kad je
uzdahnula gotovo se nasmijao, ali bol i pritisak bili su tako snažni da nije mogao
ispustiti ni glasa. Gušeći se, natjerao ju je da povuče ruku cijelom njegovom
dužinom, a kad je odjednom oko njega obavila svoje prste, povukao ju je na pod,
gibajući se po njoj, ponovno tražeći njezine usne. Ubrzo nakon toga prestao je
razmišljati.
Zgrabila ga je za ramena, stenjući, on ju je ljubio po vratu, skinuo joj gornji
dio haljine i razotkrio dvije savršene dojke. Dok je zurio u jednu ukrućenu
bradavicu, pred očima su mu se ukazale dvije slike: Eastleigh, debeo i sijed, i
Sean, taman i ljut.
Što to radi?
Bio je tako ljut da nije mogao suvislo razmišljati, a ovo je došlo tako brzo i
žestoko da nije mogao reći ni da se radi o zavođenju: nije to bilo silovanje, no,
zbog nje i Seana, bio je spreman uzeti je, divlje i surovo. Zakleo se da će ju vratiti
Eastleighu neozlijeđenu; umjesto toga, izgubio je nadzor nad sobom.
Pružila je ruke prema njegovu licu, migoljeći se pod njim. - Brže - preklinjala
je.

126
 Ponovno je pogledao njezinu ukrućenu bradavicu, malenu punašnu dojku,
boreći se očajnički protiv sve jačeg pritiska u preponama. U glavi mu se sve više
mutilo, a žudnja je bila sve jača. Ošamućen, zadignuo joj je suknju i pokrio
njome grudi... i odjednom stao.
Prokletstvo, što se to upravo dogodilo?
Ova žena dovela ga je do točke do koje nikada prije nije došao.
Bio je stručnjak za samokontrolu... ali ona je sve to upropastila.
Ne pogledavši je (nije se usudio), brzo se uputio iz sobe.
Čuo je da je sjela na pod. - Devline - stenjala je. - Vrati se. Molim te.
Spustio je glavu ne zaustavljajući se.
- Ne možeš me samo tako ostaviti! - vikala je.
Krenuo je stubama, preskačući po dvije odjednom. Potom se uputio niz
hodnik. Kad je došao do vrata svoje spavaće sobe, imao je osjećaj da mu se vratilo
nešto nalik na samokontrolu, ali ne potpuno.
Bio je veoma uznemiren.
Zato što je Virginia upravo ovladala njime, a on nije htio, nije smio dopustiti
da netko ovlada njime, nikako, a kamoli njegova zatočenica.
Ušavši u svoju sobu, brzo je zatvorio vrata i skinuo svoj mornarički kaput. Još
uvijek mu je stajao. Povukao je hlače, ali nije bilo koristi, nije osjetio nikakvo
olakšanje.
- Jao, dopustite mi da vam ja pomognem - Fiona je pošla prema njemu,
predivno gola.
Nakratko je zastao, gledajući iznenađeno jer je bio potpuno zaboravio na nju.
Smiješila se prilazeći mu, dojke su joj se slobodno njihale, a prije nego što se
uopće uspio sjetiti da je tu zato što joj je on to rekao, ona se spustila na koljena i
bez riječi mu odriješila hlače.
Duboko je uzdahnuo kad mu je, slobodan, iskočio, a onda je još jednom
uzdahnuo kad ga je ona cijelom duljinom uzela u usta.
Velike ljubičaste oči, zamagljene i blistave od čežnje, zaposjele su mu misli
kad je zaklopio oči. Čvrsto je zgrabio Fioninu glavu, a dok je sisala njegovu
nadraženu motku, kao da je želi cijelu progutati, njegov izdajnički um zamišljao
je potpuno drugu ženu, na koljenima, koja čini potpuno istu stvar, sitnu i nježnu,
nevjerojatno lijepu, otvorenu i prkosnu. Gusta ravna kosa pod njegovim rukama
pretvorila se u meke svilene kovrče. Veliki jezik postao je malen i prodoran. Pune,
poput ružina pupoljka meke usne čvrsto su se obavile oko njega. Rukama je
poticao Fionu da se požuri i pusti ga da svrši.
Brana je pukla. Kriknuo je, a kad je svršio, otišao je do kreveta, sjeo na njega,
teško dišući, zapanjen silinom svršavanja. Primaknula mu se straga. Odjednom
svjestan velikih dojki, prislonjenih uz svoja leđa, ukipio se shvativši da je u

127
njegovu krevetu Fiona, da ga je Fiona upravo oralno zadovoljila, a ne Virginia
Flughes.
Veoma zavodljivo počela se trljati uz njega. - Noć je tek počela, gospodine -
prela je.
Sjeo je gotovo smijući se samom sebi. Kako je mogao pomisliti, makar i na
trenutak, da bi Virginia mogla izvesti takvo što? Nije se tu radilo samo o njezinoj
nevinosti, radilo se i o njoj i njegovoj... veličini. No, početno se veselje izgubilo.
Još nikada nije iskusio takav užitak. Prisjećajući se toga, pred očima su mu se
ponovno ukazale Virginijine slike, na što mu se isti tren opet dignuo.
- Znala sam da ćete mi se vratiti, gospodaru - rekla je Fiona.
Mogao je birati: otjerati je ili je uzeti. Devlin se okrenuo gurnuvši je leđima
na krevet. Zaklopivši oči, popeo se na nju.

Hodao je kurijom, uznemiren.

Proganjali su ga događaji koji su se zbili u proteklih nekoliko sati.
Činilo se da ga i duh slijedi. Njegova prisutnost uznemiravala ga je baš kao i
večer prije.
Činilo mu se kao da ga je Gerald slijedio od dokova luke Limerick, ne želeći
ga pustiti na miru.
S bocom finog francuskog konjaka u ruci, Devlin je stajao zagledan u stalak
za oružje koji je bio pričvršćen za zid. Jednom davno naišao je na taj stalak, ali
prazan, a tako je trebao oružje. Stalak je uništen u požaru koji su nekoć davno
podmetnule Eastleighove postrojbe. Iako nije bilo potrebno, na nosaču su stajale
suvremene muškete. Više nikada neće ostati prazan.
Kad ćeš pustiti oca da počiva u miru?
Devlin je otpio gutljaj. Popio je pola boce i sutra će platiti za to. Mrzio je
razmišljati o Geraldu, mrzio je svako sjećanje i uspomenu, dobro je bilo puno gore
od lošega, zbog čega nikada nije dolazio kući.
Beživotne oči ispunjene bijesom koji se pretvorio u porugu.
- Odlazi - mrmljao je Devlin. - Doći će tvoje vrijeme. - Pijano je zastao ispred
velike vatre koja je gorjela u golemom kaminu.
Činilo se da hodnici svjetlucaju u tami, ali nitko mu nije odgovorio. Nije ni
očekivao odgovor; osim toga, nije vjerovao u duhove.
Ipak, činilo mu se da je u prostoriji zagušljivo i da nije sam.
Osveta pripada Gospodinu, ne tebi... Kadiš to zbog sebe!
- Isuse - govorio je Devlin kroz zube. Još malo je popio, ali želudac mu je već
gorio od prevelike količine alkohola. Proganjale su ga slike Virginije koja stoji na
palubi Amerikanke, vjetar joj mrsi kosu, a ona drži pištolj uperen u njega. Lice
joj se promijenilo, veselo se smijala, oči su joj blistale baš kao tijekom večere,

128
kada je očaravala njegova brata svojim duhom, umom, razgovorom, a onda se
pojavio Sean, smrknut i ljut, tvrdeći da se zaljubio u nju.
Morat ćeš je upropastiti... Kako ćeš moći živjeti sam sa sobom? Kako?
Devlin je hodao velikom sobom, pitajući se ove hladne noći bez vjetra je li
njegova savjest konačno odlučila pojaviti se u njegovu životu. Predvorje je bilo
namješteno krvavim novcem. Otmjeno uređeno, ali bilo je svjedočanstvo
napada na stotine brodova koje je uništio na moru, tisuće članova posade koje je
zarobio, stotina koji su ostali ondje, poginuli i pokopani na moru. Dom mu je bio
otmjen poput domova svih admirala, lijep kao Adareov. Sljedeće što je
namjeravao bio je početak obnove ruševina stare kule koja se nalazila iza kurije.
Nekoć je jedna obiteljska legenda govorila o tome da je ondje živio njihov predak,
veliki gusar, koji je volio neobičnu ženu, kći poznatog izdajnika Geralda
FitzGeralda, nekoć grofa od Desmonda.
Sad je imao dovoljno novca; posljednji plijen donio mu je milijune i od njega
stvorio veoma bogata čovjeka.
Dosta je! Prestani.
Devlin se ukočio kao pogođen metkom. Zakleo bi se da je čuo kako
prostorijom odzvanja očev strogi, ljutiti glas. Polako se osvrnuo po velikom
predvorju, gotovo očekujući da se u mraku ukaže neki lik, ali u prostoriji su
vladali mir i tišina. Kroz jedan visoki stakleni prozor vidio je zvijezde i noć. Bio
je sam. Mašta se poigravala s njim... ili to, ili je ipak imao savjest.
Međutim, osjećaj da nije sam zadržao se i dalje.
Prestani.
Devlin se trgnuo. Je li doista čuo glas, ili je to bila samo njegova pijana mašta
i ništa drugo? Svejedno, savjet je bio dobar.
Lutanje po kući u sitne sate nadolazećeg dana bilo je isto tako beskorisno kao
i plovidba protiv vjetra. Krenuo je stubama. Međutim, osjećaj je ostao isti, mračan
i uznemiravajući, osjećaj da ga netko promatra.
Nije se htio osvrnuti.
Posljednja misao prije nego što je utonuo u san, kad je zora već svanula nad
irskim krajolikom, bila je da nikada neće odustati, nikada, dok god Eastleigh ne
bude mrtav.

129
 DESETO POGLAVLJE

irginia je shvatila da umire od gladi. Još jednom je potapšala zgodnu, malu,

V smeđu kobilu, pa je izašla iz njezina odjeljka i napustila staju. Jutro je bilo
predivno, nebo tamnoplavo, bez oblačka, sunce je sjajilo i pržilo, prijeteći da će
dan biti iznimno vruć. Na kraju prošle noći bila je iscrpljena i isti tren kad se
uvukla u krevet, čvrsto je zaspala. Međutim, teško se riješiti starih navika pa se
probudila u zoru, obilazeći posjed i istražujući ruševine staroga dvorca iza kuće.
Devlinov dom bio je divan, a ruševine su je zagolicale. U njima je bilo nešto
dirljivo i romantično.
Sad je krenula travnjakom prema kuriji, svjesna novog drhtanja u sebi.
Jednom je vidjela Devlina, nakratko, kako na svojem sivcu jaše udaljenim brdom,
očito na ranojutarnjem jahanju. Jašući na konju, bio je jednako neodoljiv kao kad
je stajao na zapovjednom mostu svojega broda. I dalje joj je bio zagonetan:
jednostavno, nije ga mogla shvatiti. Zar ju je optužio da se previše prijateljski
odnosila prema Seanu? Kad se odvažila pitati ga želi li se s njom prošetati na
mjesečini, sve se u radnoj sobi dogodilo tako brzo. Bio je jako ljut na nju. Ali
zašto? Sean je bio drag čovjek i Virginiji se stvarno sviđao. Uživala je s njim na
večeri. Nadala se da će jednoga dana posjetiti Sweet Briar. No, ne samo da se
Devlin nije priključio njihovu razgovoru, nego je izgleda zaključio da ju Sean
zanima u romantičnom smislu. To je smiješno! Kako je to mogao pomisliti s
obzirom na nježnosti koje su njih dvoje razmijenili?
No, naložio joj je da se drži dalje od njegova brata. Postojala je još jedna
mogućnost. Možda se bojao da će nagovoriti Seana da joj pomogne pobjeći kao
što je učinila s Jackom Harveyem.
Virginia je usporila korak kako bi dobila još malo vremena za razmišljanje.
Nije mogla ne sjetiti se svega što se sinoć dogodilo. Obrazi su joj polako počeli
gorjeti. Dok ju je držao u svojem zagrljaju, kad ju je počeo ljubiti, kad je
osjetila da mu se dignuo, potpuno je izgubila razum, baš kao one noći na brodu.
Nije si mogla zamisliti da će tako strastveno odgovoriti na njegov zagrljaj, ma
kakvi. Strast i mahnitost koje je probudio u njoj bili su stvarni i doista
nevjerojatni. Donekle i zastrašujući zato što, dok ju je držao u zagrljaju, nije bila
sva svoja. Dok ju je grlio, pretvorila se u stvorenje kojemu je bila važna samo
strast, ništa drugo. Zapravo, dok je bila u njegovu zagrljaju, ljubljena i uzbuđena,
ništa drugo nije bilo važno.
Srećom, bilo je podne i Virginia više nije bila sluđena zbog te noćne požude.
U svakom slučaju, tijelo joj se mijenjalo u nadi da će ga sresti, ali barem je bila u
stanju suvislo razmišljati. Zašto je tako djelovao na nju?

130
 Bio je nevjerojatno privlačan, nevjerojatno zgodan, na jedan strašan, silovit
način, no ona je bila njegova zatočenica, a ne njegova gošća. Devlin je stajao
između nje i Sweet Briara, a ona je to počela zaboravljati, kao da ima vremena
koliko hoće u ovoj međuigri sa zatočeništvom prije nego što počne spašavati
plantažu. Mora biti snažnija, čvršća, odlučnija. Vrijeme nije bilo na njezinoj
strani.
Ipak, on nije bio ni gusar, ni luđak. Nije joj učinio ništa nažao, nijednom, i
očito se trudio odnositi se prema njoj s poštovanjem. Ljudi su ga obožavali zato
što je bio pomorski kapetan i uz to junak. Doista je bio junak. Bio je baš
onakav kakav junak mora biti. Međutim, prekršio je zakon kad ju je oteo, a da se
ne spominje to kako je bahato pregazio Amerikanku, koja je imala pravo baviti se
trgovinom. Počinio je najmanje ta dva zločina, a njezine uskovitlane misli
neprestano su se vraćale na tu posljednju stvar. Amerikanka je ležala potopljena
na dnu mora, ona je bila njegova zatočenica i nije smjela žudjeti za njegovim
zagrljajem.
Uz to, još uvijek joj nije bilo jasno zašto ju je odlučio oteti.
Vjerojatno je bila sreća što je odlučio dokončati njihov sinoćnji susret kao da
je upravo otkrio da je gubava. Njegov nagli odlazak bio je gotovo smiješan sad
kad je ujutro razmišljala o tome, pa se nasmijala sjetivši se toga. Međutim, sinoć
joj to uopće nije bilo zabavno. Sinoć je bila očajna, slomljena i zbunjena kao
nikada do tada.
Virginia je ušla u kuću. Bila je sve više smrknuta. Morala je doznati zašto.
Morala je doznati zašto je stavio na kocku svoju karijeru zbog otkupnine koja mu
nije trebala. Unatoč činjenici da je zapravo uživala u svom boravku u
Askeatonu, morala je doći do grofa od Eastleigha. Želi li dom u koji se može
vratiti, mora biti usredotočena i odlučna i mora zaboraviti na strastvenu
privlačnost koju, očito, dijele.
Virginia je prolazila predvorjem pitajući se je li se Devlin vratio s jahanja.
Prije nekog vremena vidjela je i Seana kako jaše, iza Devlina, sam i puno
polaganijim korakom. Bila je uvjerena da je počeo svoj radni dan. Virginia je
bacila pogled u blagovaonicu i vidjela da je stol prostrt samo za jednu osobu.
Uzdahnula je, napola joj je laknula a napola je bila razočarana.
Navalila je na košaricu za kruh jer ju je svladala glad. Držeći u jednoj ruci
pecivo s borovnicama, počela je jesti krišku kruha s grožđicama, svježeg i toplog
iz pećnice, i krenula na kat. Odlučila je prestati razmišljati o Devlinu
O’Neillu. Umjesto toga, namjeravala se preodjenuti u jahačke hlače koje je
donijela sa sobom od kuće i krenuti na dugačko jahanje O’Neillovim posjedom.
Virginia je pojela kruh i počela jesti pecivo kad je ušla u svoju spavaću sobu.
Fiona je pjevušila spremajući krevet. Otvorila je prozor da u sobu uđe topao
proljetni zrak. Virginia se nije obazirala na nju, već je otišla do ormara potražiti
svoju torbu. - Dobro jutro - rekla je Fiona pretjerano veselo.

131
 Napeo joj se svaki mišić u tijelu. Počela se bojati... što to znači? Polako, s
hlačama u ruci i jahačkim čizmama na podu, Virginia se okrenula.
Fiona joj se ozareno smiješila. - Donijela sam vam ruže iz vrta - rekla je
pokazavši na ružičasto cvijeće u vazi pokraj kreveta.
Strah se počeo mijenjati, pretvorio se u užas. Virginia je udahnula pitajući se
jesu li ju Sean ili Devlin možda napali zbog njezina jučerašnjeg ružnog ponašanja.
- Hvala - oprezno je odgovorila. - Hoćeš li mi pomoći svući haljinu?
- Naravno! - Fiona je doslovce pretrčala sobu, a Virginia je, prije nego što se
okrenula, uočila blaženi izraz na njezinu licu. Dok joj je druga žena otkopčavala
gumbe i pomagala joj svući haljinu, rekla je: - Danas si neuobičajeno vesela.
Fiona se nasmijala. - Dan je lijep, nije li?
Virginiji je bilo muka. Navukla je muške hlače, a onda obula visoke, iznošene
jahačke čizme. Potom je odjenula jednostavnu pamučnu košulju, koju je nehajno
ugurala u hlače. - Jesi li primila neke dobre vijesti? - pitala je vežući čizme.
Fiona se ponovno nasmijala. - Mislim da sam zaljubljena - sretno je priznala.
Virginia se trgnula, zagledana u nju, zabezeknuta. - Za... zaljubljena?
Fiona je žustro kimnula, pljesnuvši rukama. - Mislim, sve je bilo onako kako
sam sanjala da će biti! O, Bože, bilo je divno, kakav muškarac, tako snažan, tako
neumoran... - Napokon je ušutjela, obrazi su joj se zažarili, a takav je pogled imala
i u očima.
- Ti... ti i Devlin? - uspjela je izgovoriti Virginia, pri čemu joj se želudac
divljački okretao.
- Da - uskliknula je Fiona. - Vodili smo ljubav cijelu noć, čovjek je izdržljiv
kao pastuh! Nikada nisam bila s takvim muškarcem i ne znam kako ću uspjeti
dočekati večer!
Devlin je odveo Fionu u krevet.
Zaprepaštena, Virginia je sjela na rub stolca. Bilo joj je slabo.
- Kako mu je velik - Fiona je sad šaptala. - Jedva mi je stao u ruku.
Prošlu noć Devlin ju je grlio i ljubio, a onda je otišao Fioni.
Virginia je zamalo povratila. Srce joj je počelo drhtati. Kad je ustala, nekako
se uspjela nasmiješiti. Nekako je uspjela zadržati doručak u sebi. - Drago mi je
zbog tebe, Fiona. Vas ste dvoje baš lijep par.
- Jesmo, nismo li! On je tako plav, ja sam tamna, on je naočit, ja sam lijepa -
klicala je plješćući rukama.
Virginia je izašla iz sobe, brzo koliko su je noge nosile, a da ne potrči. Počela
je trčati kad je došla do stuba; jedva je disala, a srce joj se bolno paralo. Odjednom
su se glatki potplati čizama poskliznuli po ulaštenom drvu i ona je snažno pala te
se otkotrljala niz pola stuba.

132
 Na dnu zaustavila se na rukama i koljenima, teško dišući, izvan sebe od šoka.
Nekako je uspjela ustati i istrčati kroz glavna vrata, gdje je povratila u najbliži
grm ruža.
Kad je završila, odvukla se do bočne strane kuće i sjela ondje, drhteći.
Proganjale su je slike Devlina koji se znoji iznad Ikone, rugale su joj se, trljajući
joj sol na ranu. Prošlo je dosta vremena prije nego što je uspjela uspostaviti nadzor
nad svojim osjećajima. Tek su tada strašne slike u njoj izazvale bijes.
Jao, baš zavrjeđuju jedno drugo!
Ona je bludnica, a on je kurviš.
Bilo joj je svejedno, njezin je djevičnjak bio netaknut, hvala Bogu... ne, hvala
Fioni!
Virginia je oboje mrzila.
Kako je mogao otići Fioni nakon što je bio s njom? Kako?
Virginia je nekako ustala, ali koljena su joj bila čudno slaba, i otresla
prljavštinu sa svijetlih hlača. Ovako je najbolje. Uskoro će napustiti Askeaton i
Irsku, uskoro će se vratiti na Sweet Briar i više nikada, nikada neće morati vidjeti
Devlina O’Neilla.
Kako, kako, kako?
- Ona je lijepa, a ja sam ružna, eto tako! - bjesnjela je Virginia. Projurila je
pokraj kuće i otišla prema stajama, gdje ju je smeđa kobila prepoznala i zarzala.
Virginia je pronašla sedlo koje joj se činilo malo manje od drugih, uzela je uzde i
pokrivač i nabrzinu osedlala malu kobilu. Počelo je kišiti.
Držala je uzde i milovala kobilu po vratu pa su joj se ruke smočile. - Tako si
draga - grcala je. Tada je kobilu odvela van, gdje je nebo bilo modro, zbunjujući
je.
Naravno da nije kišilo. Bile su to samo njezine suze, jednostavno nisu htjele
stati.
Kao u magli zapitala se nije li se valjda zaljubila u čudovište kakvo je bilo
Devlin O’Neill.
Virginia je uzjahala kobilu i opustila uzde. Trenutak poslije u galopu su se
udaljavale od Askeatona kroz irski krajolik.

Smeđa kobila odabrala je vijugavu jelensku stazu koja je vodila kroz jedan
osunčani šumarak. Virginia se uspjela ponovno pribrati. Zbog toga joj je laknulo
iako je bila ljuta. Ona je Virginia Hughes, kći uzgajivača duhana i vlasnica
Sweet Briara. Otvorena je i neovisna žena koju ne zanima nijedan muškarac,
zanimaju je samo njezin dom i plantaža. Nevjerojatno odlučna, sljedećih pola sata
provela je smišljajući novu mogućnost bijega, ovoga puta na konjskim leđima.
Ovaj put čvrsto je odlučili, onemogućiti svojega prokletoga otimača. Više nije
očekivao da će pokušati pobjeći, a kad naposljetku otkrije da je nema, očekivat će

133
da želi brodom otići u Englesku. Neka ide kvragu! Prvo će prijeći Irsku na konju,
a onda će isploviti iz jednoga od obalnih gradova na istoku. Zapravo, čim joj se
pruži prilika, odšuljat će se u knjižnicu i naći nekoliko korisnih zemljovida.
Možda jedan ukrade.
Kobila je odjednom zanjištala.
Virginia se trgnula; bila je toliko zaokupljena mislima da nije ni shvatila da
su izašle iz šumarka. Odmah je zaustavila kobilu, zabrinuta i oprezna. Nalazila se
na niskom, travnatom grebenu koji je gledao na mali posjed. Kamena seljačka
kuća stajala je u sredini uz nekoliko štagalja, bio je tu i povrtnjak, malo polje
kukuruza i livada na kojoj je paslo nekoliko krava. Virginia je odmah ugledala
sivoga pastuha.
Ukočila se, uzbuđena. Ponovno ju je preplavio bijes. Pastuh je bio privezan
ispred kuće, zajedno s četirima krupnim seoskim konjima. Ispred kuće stajala su
i troja kola. Što se zbiva? Nije mislila da su ljudi došli seljaku na popodnevni čaj.
Podsjetila se da ju je baš briga što Devlin radi i s kim to radi. Počela je okretati
kobilu da se vrati u šumu, kad se zagledala u druge konje svezane ispred kuće.
Nije li onaj krupni kestenjasti konj Seanov?
Što se ovdje događa?
Virginia je oklijevala. Događalo se nešto čudno, to joj je govorilo njezino
šesto čulo. Sjahala je, zavezala kobilu za drvo i pustila ju da pase. Spustivši se niz
greben, brzo je otrčala preko čistine dok nije došla na sigurno, u zaklon zidova
kuće. Došuljala se do prozora dok joj je srce nevjerojatno snažno tuklo. Na
prozorima nije bilo stakla, a kapci su bili širom otvoreni.
Muškarci su unutra galamili.
Što bi to moglo biti? Bude li imala sreće, uhvatit će Devlina O’Neilla s rukama
u tuđoj marmeladi. Svesrdno se tomu nadala. Virginia se uspravila dok joj brada
nije došla u ravninu s prozorskom daskom pa je mogla zaviriti unutra.
Odmah je ugledala dvadesetak muškaraca, možda i više, većinom ratara i
stočara. Potom je vidjela Seana, koji je s katoličkim svećenikom stajao na jednom
podiju s rukama u zraku, tražeći red u prostoriji. Brzo je uočila i Devlina, koji je
sjedio u prvom redu ispred mnoštva. Zbunjena, nije mogla ni zamisliti kakav se
to sastanak održava.
- Molim vas, svatko će doći na red - govorio je Sean strpljivo.
Vikanje se pretvorilo u nezadovoljno gunđanje i mrmljanje.
- Tim McCarthy - rekao je Sean. - Želiš li reći svoje mišljenje?
Istupio je krupan muškarac kuštrave sijede kose. - Sve više nam lažu. Uvijek
su nam lagali, Englezima samo to dobro ide. To i krađa naše zemlje!
- Tako je, tako je! - svi su vikali.
Virginia se dignula, zaprepaštena. Zar je ovo politički skup?

134
 - Obećali su nam da ćemo imat’ određena prava, ista prava koja imaju i svi
protestanti, još od 1800., od ujedinjenja s Britanijom. A što su nam dali? Sjedi li
koji katolik u parlamentu? Služe li katolici kralju? Ja i dalje moram položit’
vražju zakletvu ak’ želim kupit’ svoju zemlju, zemlju koja je ustvari moja! - vikao
je Tim McCarthy.
Svi su počeli govoriti u isti glas, očito bijesno raspravljajući.
Sean je ponovno dignuo ruke. - Jedan po jedan.
- Nisam još gotov - rekao je McCarthy.
- Dobro, nastavi - odgovorio je Sean.
- Sastajemo se već dvije godine, a zbog čega? Moramo otjerat’ te proklete
Britance iz Irske, da, moramo, sad je vrijeme za to! Zato što se ništa neće
promijenit’ ako im ne pokažemo da je prošlo vrijeme kad su gazili katolike.
Moramo razbit’ nekol’ko nosova i izborit’ se za naša prava, točno onako kako su
to učinili Francuzi! - Začulo se glasno odobravanje.
Virginia se ugrizla za usnicu kako ne bi kriknula. Ovo joj se činilo jako
opasno... činilo joj se kao izdaja. Sto, pobogu, ovdje rade Devlin i Sean?
Virginia nije puno znala o Irskoj, ali znala je puno o revoluciji u Francuskoj,
koju je većina Amerikanaca svesrdno podupirala, barem do trenutka kad je
Napoleon krenuo u pohod kako bi pokorio Europu. Nije bila sigurna o kakvim
je pravima govorio Tim McCarthy, ali znala je da je Irska dio Velike Britanije i
da jedan Irac ne bi smio govoriti o tjeranju Engleza iz svoje sredine. To joj se
činilo kao najava revolucije.
U svakom slučaju, radilo se o buntovnom govoru.
Devlin je iznenada ustao. Prije nego što je uspio doći do Seana i pridružiti mu
se, začulo se gromoglasno klicanje. - O’Neill! - netko je viknuo.
- Onaj O’Neill! - pridružili su se i ostali muškarci.
- O’Neill! O’Neill! O’Neill! - sad su svi grmjeli.
Virginia se leđima naslonila na zid, potresena, dršćući. Je li Devlin umiješan
u ovu nedomoljubnu, protuvladinu urotu? Kako je to moguće?! On je kapetan
britanske mornarice!
Devlin se pridružio Seanu na podiju. - Smijem li? - pitao je brata, potvrdivši
Virginijine sumnje da je Sean vođa ove skupine.
- Ljudi čekaju tvoj glas razuma - ozbiljno je rekao Sean.
U prostoriji je zavladala tišina. Virginia se uhvatila za prozorsku dasku,
zagledana unutra, skamenjena.
- Razumijem vaše nezadovoljstvo - rekao je Devlin, prelazeći polako
pogledom po prostoriji, ali sigurno pogledavši svakoga u oči - no, pobuna će samo
donijeti nove patnje i smrt. Moja obitelj to zna iz prve ruke.
Začulo se gunđanje kao znak potvrde, ali bilo je i nezadovoljnoga gunđanja.

135
 - Samo, što možemo učiniti? - netko je povikao. - Ne mogu platiti zakupninu,
koja je trostruko veća nego lani!- Ljudi su se uglas složili s njim.
Sean je dignuo ruku da ih utiša i mnoštvo se odmah primirilo. Devlin je počeo
govoriti, prelazeći pogledom s muškarca na muškarca. U tom trenutku pogledom
je pronašao Virginiju.
Razrogačio je oči.
Kao i ona.
Tada je odskočila od prozora i ponovno se naslonila na zid. Prokletstvo!
Više nije bilo vremena za razmišljanje. Kad se trčeći počela udaljavati od
kuće, čula je kako Sean prekida sastanak. Trčeći čistinom, spotaknula se i pala.
Ustala je i osvrnula se.
Devlin je bio samo nekoliko koraka od nje. Imao je izraz divljačke odlučnosti
na licu. Shvatila je da iz kuće izlazi desetak bijesnih muškaraca. Svi su uglas
počeli vikati, zastrašujuće.
- Špijun! To je špijun! Engleski špijuni!
Virginia je pojurila. Prestravljena, načinila je još jedan korak kad je sleđa
skočio na nju. Silina njegova skoka bila je takva da su oboje odmah pali na tlo.
Dok je padala, on se izmaknuo u stranu tako da je završila u njegovim rukama
umjesto na tvrdoj zemlji, gdje bi sigurno slomila neku kost. Međutim, trenutak
poslije našla se na leđima, a on je bio na njoj. - Slijedila si me ovamo? - pitao je. U
njegovim očima vidjela je bijes.
Prvi put otkako je zarobio Amerikanku, ona je osjetila istinski strah. - Nisam!
Išla sam jahati, vidjela sam tvojega konja pa sam mislila da je ovdje nekakva
zabava - uskliknula je.
- Ludo mala! - procijedio je kroz zube.
Virginia je svrnula pogled s njegovih bijesnih srebrnih očiju. Okružila ih je
ljutita skupina muškaraca, neki od njih držali su muškete, drugi su imali koplja.
Svaki je izgledao kao da bi volio upotrijebiti svoje oružje na njoj. Sean se
probio kroz krug. - Sve je u redu, momci - rekao je bezbrižno, smiješeći se. - Riječ
je o malom nesporazumu.
Virginia se beskrajno bojala. Znala je čemu je svjedočila i što je sve čula. Ovi
ljudi htjeli su se pobuniti protiv engleske vlasti i izbaciti ih iz Irske. To je bila
izdaja. Isto tako znala je što trenutačno vidi u izrazima njihovih lica. Vidjela je
nešto gore od bijesa: vidjela je strah.
Bili su bijesni i očajni, prestrašeni onoga što je doznala.
- To je špijun! - netko je viknuo.
Odjeknule su brojne potvrde.
Virginia je pogledala Devlina u oči, trudeći se da ne počne paničariti. Neće
dopustiti da joj se nešto dogodi, ili hoće?
Uputio joj je bijesan pogled. Tada je ustao i povukao ju na noge.
136
 - To je cura - netko je viknuo.
- Vražji špijun je žensko - složio se netko drugi.
- Gospođica Hughes naša je gošća i nije špijunka - objasnio je Sean, koji se
pomaknuo i zaštitnički stao pokraj Virginije i Devlina.
Virginia je kimnula navlaživši usnice, koje su bile suhe i ispucale. Gledala je
hrpu neprijateljskih, sumnjičavih lica i vidjela njihovu mržnju. - Nisam špijunka
- pokušala je objasniti. - Vidjela sam Devlinova konja i...
Devlin ju je povukao, pritom joj nanijevši bol. Bila je to zapovijed koja je
značila Šuti!, a kad je to učinio, netko je glasno rekao: - Ona je Engleskinja! Cura
je Engleskinja!
Virginia se trgnula iako to nije bilo prvi put da se našla oči u oči s ljudima
koji nikada prije nisu upoznali nekoga iz Amerike pa su pretpostavili da je njezin
neobični naglasak britanski.
- Objesite je - istupio je Tim McCarthy. - Previše tog’ zna.
Virginia je zinula i pogledala Devlina, ali on se nije obazirao na nju nego je
istupio. - Neće biti nikakva vješanja, ničijega, i ne danas - rekao je smireno, ali
strogo i odlučno kako je to samo on mogao. - Gospođica Hughes je
Amerikanka, nije Engleskinja i ona je moja zaručnica.
Mnoštvo je šutjelo, ali desetci očiju raširili su se od iznenađenja.
Virginia se uhvatila za slamku spasa koju joj je ponudio. - Da - uskliknula je
stupivši naprijed. - Devlin je moj zaručnik i došla sam samo da...
Primio ju je za zglavak. Zamalo ga je otrgnuo, ali prije nego što je uspjela
viknuti, povukao ju je k sebi i poljupcem ugušio njezine riječi.
Virginia je zastenjala. Usne su mu bile čvrste, bijesne i grube. Ruke su mu
bile poput željeznih prečki na zatvorskoj ćeliji, čeličnih traka čvrsto stegnutih oko
nje. Površno je čula mrmljanje iza svojih leđa, mrmljanje o tome kako je
O’Neill doveo nevjestu. Pokušala ga je odgurnuti od sebe, ali njegov se stisak
samo pojačao, a usne su postale još grublje. U tom trenutku osjetila je da se
uzbudio.
Silovito. Nije bilo sumnje u kakvom su mu stanju um i tijelo, i ona isti tren
zaboravi na sastanak kojemu je malo prije bila svjedok. Međutim, kad su mu usne
postale mekše, natjeravši je da se njezine nagonski opuste i razdvoje, ona se
sjetila Fione. Jezik mu je kliznuo unutra. Fiona.
Prošlu noć bio je u krevetu s Fionom.
Virginia ga je ugrizla.
Odskočio je od nje, ali nije zajaukao niti ju je pustio. Virginia ga je bijesno
gledala. Njegov pogled bio je isto tako bijesan.
- Pusti me - promrmljala je, tiho i prijeteći.

137
 - Hoću vraga, moja slatka, mala nevjesto. - Nasmiješio joj se i ponovno
navalio na nju. No, ovoga je puta, prije nego što ju je poljubio, prosiktao: - Pravi
se da me voliš, cherie, jer je lako moguće da ti život ovisi o tome.
Virginia je stvarno bila očajna dok joj je usnama draškao njezine i, što je još
gore, rukama je prisno milovao po leđima i još malo niže. Međutim, bio je u pravu.
Našla se u zamci. Privukao ju je još bliže, možda razmišljajući o tome da je kazni
zato što je plima osjećaja, izazvana njegovim dodirom, bila upravo to: nepošteno,
nepravedno kažnjavanje. - Uzvrati mi poljubac - naložio joj je tako da je samo ona
mogla čuti.
Sva patnja za koju je mislila da je sigurno skrivena na nekom dalekom i
skrovitom mjestu, odakle se nikada neće vratiti, sad se sručila na nju. Znala je da
bi ga trebala poljubiti kako bi nazočni muškarci povjerovali da su njihove
zaruke stvarne. No, jednostavno nije mogla. Nije mogla ljubiti muškarca dok
plače.
On je to znao. Tijelo mu se ukočilo na potpuno drukčiji način. Ramena i leđa
napeli su se. Nestašne ruke umirile su se, a usne, iako i dalje na njezinima, više
nisu bile nasilne. Virginia ga je napokon uspjela površno i bijedno poljubiti u usta.
Odmaknuo se pozorno ju gledajući.
Htjela mu je opsovati, poslati ga dovraga, ali nije se usudila budući da je
mnoštvo ušutjelo. Osjećala je na sebi mnogo sumnjičavih pogleda pa se uspjela
nasmiješiti premda je taj osmijeh sigurno bio jadan i slabašan.
Pogled mu je postao prodorniji.
Netko je uskliknuo: - Za kapetana O’Neilla i njegovu nevjestu!
Svi su to prihvatili.
Devlin se hladno smiješio. Jednu je ruku obavio oko nje tako da se nije mogla
pomaknuti ni centimetar ako joj on to ne dopusti. Okrenuo se mnoštvu koje,
izgleda, više nije bilo sumnjičavo. - Moja mala zaručnica nije mogla dočekati
da se vratim kući - rekao je podrugljivo.
Začuo se grubi muški smijeh.
No, McCarthy je upitao: - Kapetane, hoće li se zaklet’ na šutnju?
Devlin mu se hladno nasmiješio, upozorivši ga ozbiljno. - Time, ona me
nikada ne bi izdala.
Ovaj je polako kimnuo, i ne gledajući Virginiju, pogleda ispunjena nadom i
čežnjom prikovana za njihova vođu.
- Idemo - rekao je Sean pojavivši se sa svojim i Devlinovim konjem. Ljubazno
se smiješio, ali Virginia je u njegovim sivim očima vidjela da je na oprezu. U
jednom trenutku, kad je svrnuo pogled na nju, vidjela je veliku sličnost s
Devlinom. Pogled mu je bio jednako hladan, izraz lica jednako suzdržan. Osjetila
je dodatan oprez i trunku nepovjerenja. Je li sumnjičav prema njoj, pitala se,
iznenađena. Ili nije imao povjerenja u ljude na sastanku?

138
 Devlinove ruke sklopile su joj se oko struka i prije nego što se uspjela
pobuniti, posjeo ju je na pastuha. On se vinuo iza nje, a sedlo je bilo puno premalo
za njih oboje. Zadržala je dah jer bi se inače okrenula i ubila ga pogledom. On kao
da ništa nije primijetio, već je sivca potjerao naprijed.
- Kako si dospjela ovamo? - pitao je ukočeno. Njegov joj je dah draškao usku.
Znači, bijesan je, pomislila je, ponovno se sjetivši Fione. Dobro, zato što ga
mrzi i uvijek će ga mrziti. - Dojahala sam.
- Stvarno? Tko ti je dao dopuštenje za to?
- Nitko - podrugljivo je odgovorila.
Šutio je. Kad se na vidiku pojavila kobila, koja je pasla dalje na brdu, znala je
da je vidio njezina konja. Promijenio je smjer kretanja svojega sivca, natjeravši
ga u galop prema kobili. - O čemu razmišljaš, Virginia? - pitao je.
- Ni o čemu - odbrusila je.
- Dobro, jer danas za tebe nemam strpljenja. - Naglo se zaustavio pokraj
kobile.
Virginia je htjela sići, ali nije joj dopustio. - Jahat ćeš sa mnom - rekao je
sjahavši i odvezavši kobilu.
- Hoću vraga! - povikala je.
Zagledao se u nju. Polako je rekao. - Ja sam onaj koji je ljut, Virginia, budući
da si me uhodila. Što si sve čula?
Podignula je bradu. - Sve sam čula.
Tada se nasmijao, tako nemilosrdno da je zadrhtala. - Onda se, draga moja,
može dogoditi da nikada ne napustiš Askeaton.
Zinula je. - Valjda ne misliš ozbiljno!
- O, itekako.
- A što je s mojom otkupninom?
- U ovom trenutku tvoja otkupnina uopće nije važna - rekao je - budući da je
moja dužnost štititi Seana i ostale.
Grozničavo je razmišljala. - Ništa nisam čula!
Zaljuljao se iza nje. - To nije ono što si maloprije rekla.
- Lagala sam. Ništa nisam čula!
- Lažljivice. Zgodna mala lažljivice. - Još je trebao zamoliti svojega konja da
se pomakne. - Zašto me nisi poljubila kad sam ti rekao da to učiniš? Život ti je
visio o koncu i to je bila zapovijed, ne molba.
- Od tebe ne primam zapovijedi - procijedila je.
Napokon se doista uzrujao. Potom je pitao: - Zašto si plakala?
- Ušla mi je prašina u oči - ispalila je.
Ispitivački ju je gledao. - Jako loše lažeš. Ne bih ti preporučio da budeš
neiskrena jer te je tako lako pročitati, kao i dječju knjigu.
139
 - Zašto sam onda ljuta? - pitala je glumeći umilnost.
I dalje ju je radoznalo gledao. - Ne znam. No, otkrit ću. - Naglo je potjerao
sivca.
Virginia bi pala da nije bilo njegova čvrstog stiska, koji se još pojačao kad je
konj jurnuo naprijed. Zatomila je krik jer mu nije htjela pružiti to zadovoljstvo.
Ostatak puta jahali su u napetoj i neugodnoj tišini.

Sean ga je čekao kad je došao u knjižnicu. Bedrom je bio naslonjen na rub pisaćeg
stola, s rukama prekriženima na prsima. Gotovo da se mrštio. - Što si učinio s
njom?
- U svojoj je sobi. Connoru sam naredio da prati svaki njezin korak.
- Možda bismo je trebali držati zatvorenu pod ključem - oštro je rekao Sean.
Devlina je to gotovo zabavljalo. Natočio si je vinjak, ponudio je i brata, ali
ovaj je odbio. - Mislio sam da si ti na njezinoj strani.
- Koliko toga je čula? - pitao je Sean, kojemu to uopće nije bilo zabavno.
- Ne znam točno, ali namjeravam doznati... na ovaj ili onaj način.
- Dovraga! - Sean je iznenada planuo, maknuo se od stola i počeo hodati. -
Koga je vraga radila na Canabyjevoj farmi?
- Vjerojatno nas je slijedila - rekao je Devlin.
- Što ćeš sad učiniti? Za Boga miloga, sada ju ne možeš poslati Eastleighu!
Devlin je sjeo na veliki kožnati stolac i ispružio noge pred sobom, s čašom u
ruci. - Morat ću je poslati, prije ili kasnije.
Sean ga je gledao širom otvorenih očiju. - Taj sastanak bio je čin veleizdaje i
ti to znaš iako nismo ništa planirali. Mogli bismo sve izgubiti, a tebe, mornaričkog
časnika, zbog toga bi mogli objesiti na najbliži stup, da ne spominjem tu
vražju otkupninu koju namjeravaš tražiti!
- Vjerojatnije je da će tebi odsjeći glavu i nabiti je na kolac. Ti si njihov vođa.
- To ti je smiješno? - Sean nije mogao vjerovati. - Oni traže nadu, Devline, i
ja im je nastojim pružiti.
Otpio je gutljaj. - Ne, ali malo je čudno, nije li? Kakav otac, takav sin.
- Sad si odlučio biti neukusan? Neću dopustiti da dođe do pobune, ali,
Devline, ti držiš Virginiju protiv njezine volje. Ona ima važne podatke koji bi nas
obojicu mogli upropastiti.
- Što predlažeš? Trebam li je poslati na dno mora? - No, Sean je bio u pravu.
Virginia mora usta držati zatvorena, zapečaćena, iako je ono što je vidjela
izgledalo puno gore nego što je doista bilo. Iz Seanovih pisama znao je koliko su
ljudi bijesni i ogorčeni i da su jednom ili dvaput godišnje održavali tajne sastanke.
Njegov dolazak kući poklopio se s ovim. Čak i da ga nisu pozvali na sastanak,
svejedno bi došao. Međutim, ljudi nisu planirali ustanak. Bili su to seljaci,

140
poljodjelci, koje je više zanimalo kako prehraniti obitelj nego kako izgubiti život.
Iako je u zaraćenoj Britaniji sloboda govora smatrana pobunom, na tim
sastancima svakoga su poticali da slobodno kaže što misli. Tim McCarthy i ostali
sazvali su ovaj sastanak uglavnom zato što su silno željeli čuti što Devlin ima reći.
Kao što je Sean rekao, očajnički im je trebala nada.
Sean se ushodao. Devlin je htio umiriti brata. - Sean, ne moraš se brinuti. Neću
dopustiti da ti Virginia dovede Britance za vrat, ni ostalima također. Ako ću
morati, reći ću Virginiji istinu. Naši ljudi su uzrujani, bijesni i gladni, ali
nećemo dopustiti uzaludnu oružanu pobunu.
Činilo se da nije uspio razuvjeriti Seana. - Mislim da Virginia nije raspoložena
poslušati išta što bi mogao reći.
- Poslušat će - rekao je, odjednom mrzovoljan. Što joj je bilo to popodne?
Zašto je plakala?
Sean je oklijevao. - Devline, mislim da imam rješenje, barem što se tiče
Virginije.
- Da čujem.
- Jedan od nas trebao bi se njome oženiti.
Devlin je prolio piće.
- Smrtno sam ozbiljan.
Brzo je odložio čašu na mali stol, brišući ruke u hlače. - Tko će imati tu čast
da Virginiju učini sretnom, milom, odanom ženom? Ma, daj da pogađam. Ta čast
pripala bi tebi?
- Da ona pristane, oženio bih se njome. Samo što ona ne želi mene.
- Neću se oženiti američkom sirotom bez novca, Sean - upozori ga. Srce mu
je tuklo zabrinjavajućom brzinom, kao da se sprema isploviti brodom po najjačem
vjetru.
- Zašto ne? Uostalom, ti si od nje učinio žrtvu i samo ti to možeš ispraviti.
- Ti to ozbiljno? - Devlin nije mogao samo tako prijeti preko bratova
prijedloga. To je smiješno. Virginia će otići Kastleighu čim on primi otkupninu,
a ako njezina plantaža u Americi u međuvremenu bude prodana, nedvojbeno će
se nastaniti u Engleskoj kod svoje obitelji.
- Rekao sam da jesam. Ne želim izgubiti Askeaton, a ti sigurno ne trebaš
izgubiti glavu. - Sean ga je mrko pogledao, a onda je nastavio dalje hodati.
- Jedina stvar koju ne namjeravam izgubiti moja je glava podrugljivo je rekao
Devlin. - Prestani se brinuti. Gospođica Hughes nikoga neće optužiti.
Sean se zagledao u njega.
Devlinu se nije sviđao taj odlučan pogled. - Što je?
- Ako se ti ne želiš njome oženiti, onda tražim dopuštenje da joj smijem
udvarati.

141
 Devlin se prenuo.
Sean je počeo crvenjeti. - Znam da je bila s tobom u krevetu. Mogao bih lagati
i reći da mi je svejedno, ali nije. Ipak, ako ostane na tome, mogu s tim živjeti.
Dopusti mi da joj udvaram, da je osvojim i oženim se njome.
- Ne.
Sean se trgnuo.
Devlin nije ni razmislio prije nego što je odbio, a sada mu je, iako je bio
bijesan, razum počeo govoriti da ako mala Amerikanka želi izazivati poteškoće,
Seanova ideja i nije tako loša. Prvo bi mogao pokupiti otkupninu i uništiti
Eastleigha, onda se Sean može njome oženiti, jer će nesumnjivo steći njezinu
odanost i ljubav. Njih dvoje mogu do kraja života živjeti sretno u Askeatonu, a on
će otići.
Međutim, Sean bi mogao proći puno bolje i Devlin mu je namjeravao to
priuštiti.
- Dakle, iako se ja želim njome oženiti, tvoja želja da se poigraš njome kao
igračkom onemogućuje moju želju? - hladno je pitao Sean.
Devlin nije oklijevao. - Ja želim da se oženiš bogatom nasljednicom i uspiješ
u ovome svijetu.
Sean je došao do njega. - Je li? Stvarno? Zato što ja ne mislim tako. Mislim
da tvoj kurac govori umjesto tebe. Razmisli o tome. Dobro razmisli o tome pa mi
onda odgovori. - Izašao je.
Devlin je zamišljeno gledao za njim, nalet bijesa splašnjavao je. Sean je
griješio, ne namjerava iskoristiti Virginiju kao svoju igračku. Uz to, dovraga,
Seanova ideja zapravo je pametna, a čovjek koji je stvorio bogatstvo ni iz čega, iz
krvavog pepela, znao je da bi o njoj vrijedilo razmisliti. Dignuo je čašu, zagledan
u njezin sadržaj, pokušavajući ne razmišljati o Virginiji koja divljački mlatara po
njegovu krevetu, pokušavajući se ne sjetiti osjećaja dok je njezino vitko tijelo
ležalo uz njega, njezinih mekih, vlažnih usana. Zašto ne bi dopustio da je Sean
uzme? Barem su njegove namjere plemenite, a Virginia doista zavređuje dobra
čovjeka kakav je njegov brat. Svakako ne zaslužuje to što joj on radi.
Bio je tako napet da je mislio da će puknuti, pa je ustao, ili nije mu bilo lakše.
Brak između Virginije i Seana riješio bi brojne teškoće. Zapravo, prikrio bi
zločine koje je on počinio pa bi mogao nastaviti ovako živjeti unedogled.
Činilo se da se njegov život proteže beskonačno poput sumorne sive crte
jednoga od starih rimskih putova: traka ništavila, nikad korištena, nevjerojatno
turobna, nevjerojatno beznačajna, bez radosti, ravna, a kraja nema na vidiku.
Devlin je otišao do prozora koji je gledao na livade iza kuće, odjednom
potresen. Radije bi sutra umro, ubijen, prerezana vrata, nego nastavio živjeti ovu
beskrajnu lakrdiju u koju se pretvorio njegov život.

142
 JEDANAESTO POGLAVLJE

a kaznu zbog svojih prijestupa cijeli dan nije smjela izaći iz sobe, čak ni dolje
Z na večeru. Virginiji je obrok poslan na srebrnom pladnju. Cijelo je
poslijepodne kipjela od bijesa zbog krajnje nepravedne presude. Samo je otišla na
jutarnje jahanje. Otkud je mogla znati da će razotkriti nekakvu tajnu, političku,
protubritansku udrugu? Da je znala što se zbiva u toj seoskoj kući, držala bi se
dalje od nje! O’Neill je bio kriv za sve... u svakom slučaju za odlazak u krevet s
Fionom. Da nije bio takav gad, ne bi otišla na jahanje, tako daleko i tako dugo.
Iscrpljena tim razmišljanjima, jednostavno nije mogla uživati u fino nadjevenom
fazanu i prženom lososu koje je kuhar pripremio. Jedva da ih je taknula.
Je li bila ozbiljna njegova strašna i uznemirujuća prijetnja kad joj je rekao da
joj neće dati da napusti Askeaton ako je vidjela to što je vidjela? Virginia je
zadrhtala. Otišao je malo predaleko kad ju je oteo da bi za nju zatražio otkupninu
i iskreno je sumnjala da će odustati od svega toga.
Rekao je da mora zaštititi Seana i ostale. Zaštititi ih od čega? Od toga da ih
optuže da su izdali svoju zemlju?
Virginia je u pamučnoj spavaćici stajala kraj otvorenog prozora. Nije se ni
potrudila isplesti pletenicu, a pladanj s večerom odavno je odnesen. Noć je
ispunilo milijun sjajnih zvijezda. Znala je da gleda prema rijeci iako ju nije mogla
vidjeti, a iza nje ležao je Atlantski ocean i dom.
Obuzela ju je strašna tjeskoba. Htjela je otići kući. Iznenada je osjetila silnu
čežnju za domom, snažnu i golemu kao i onda dok je bila zatvorena u Školi
Marmott u Richmondu.
Virginia je naslonila bradu na ruke. Sad je bila zatvorena u Askeatonu.
Naravno da je žudjela za domom zato što je sve do prošle godine uvijek mogla ići
kamo je htjela i činiti što joj je volja. Nije ni shvaćala koliko je sretna što je
odrastala tako kako je odrastala. Sad je to shvaćala. Da je barem svojim
roditeljima zahvalila na njihovoj ljubavi, na tome što su u nju imali povjerenja,
što su joj dopustili da nosi hlače, jaše i pomaže ocu voditi plantažu.
Na vratima se začulo kucanje.
Virginia je mislila da je to Connor, koji je, smiješno, ostao pred vratima,
čuvajući je kao da se radi o nekakvom opasnom prijestupniku. Možda odlazi na
spavanje. Ako je tako, možda dođe u napast da se spusti kroz prozor, ukrade
smeđu kobilu i jednostavno pobjegne što je moguće dalje.
Virginia nije uspjela odgovoriti. Devlin je ušao u sobu.
Prvi tren ostala je zabezeknuta. - Izlazi! - viknula je u naletu bijesa.

143
 Gledao ju je, tako zagonetno da je bilo teško dokučiti što mu je na umu. -
Moramo porazgovarati o nekim stvarima - oprezno je rekao.
Vratila se do kreveta i posegnula za najbližim predmetom na noćnom
ormariću; naletjela je na vrč za vodu. Dignuvši ga, okrenula se da ga baci na njega.
Nadala se da će ga pogoditi u glavu i, bude li sreće, ubiti ga na mjestu.
Skočio je prema njoj prije nego što je predmet uspjela baciti i čvrsto ju zgrabio
za zglavak, zbog čega je glasno kriknula. - Spusti to! - upozori je.
- Spustit ću ga - iskesila je zube na njega. - Spustit ću ga na tvoju glavu. -
Pokušala se osloboditi. Odjednom ništa drugo nije bilo važno, samo to da se
oslobodi njegova stiska i udari ga vrčem po glavi. Slike njega i Fione, potpuno
golih, u strastvenom zagrljaju, potaknule su je kao što ništa drugo ne bi.
- Prestani, Virginia - tiho je rekao, pojačavši stisak na zglavku.
Virginia ga je bijesno gledala, plašeći se da će početi plakati, i rekla: - Dobro.
- Spustila je vrč nadajući se da će mu pasti na nogu, ili se barem razbiti.
Nije mu pao na nogu, ali budući da je bio kristalni i jako težak, ručka se
otkinula, a voda je pljusnula po njezinim golim nogama i njegovim čizmama.
- Znači li to da si još uvijek ljuta? - pitao je popustivši stisak, ah nije ju pustio.
Podrugljivo je frknula. - Jako si pametan, kapetane. Sad me pusti, boli me.
- Čini se da si i ogorčena - primijetio je, a ona je primijetila da je na tren, jedva
primjetno, pogledom prešao preko nabranog ruba njezine spavaćice. Znala je o
čemu se radi: gledao je njezine grudi.
Virginia je snažno povukla ruku ne bi li se oslobodila, ali nije joj uspjelo. -
Zašto bih bila ogorčena? Bila sam na putu u London kako bih riješila hitne osobne
poslove kad sam oteta sa svojega broda. Otada sam bila zatvorena u tvojoj
kabini, prepuštena tvojoj milosti i nemilosti, a sad sam zaključana u ovoj spavaćoj
sobi. Ogorčena? Ma kakvi.
- Želim razgovarati s tobom. Ako razmišljaš o tome da me opet napadneš,
cijeli ćeš tjedan ostati zaključana u ovoj sobi.
Pogledala je njegove hladne oči. - Točno si onakav gad kakav svi kažu da jesi.
Slegnuo je ramenima pustivši je.
Odskočila je i osjetila da je stražnjicom udarila u rub kreveta. Ni najmanje joj
se nije svidjelo što se našla u klopci između njega i kreveta.
- Sad se više ljutiš na mene nego onda kad sam zarobio Amerikanku. Danas
popodne si plakala i sad opet. Zašto? Samo mi nemoj reći da ti je prljavština ušla
u oči.
- Ovaj put je prašina - rekla je hineći umilnost. - A sad, izlazi iz moje sobe,
gospodine O’Neill!
- Mislim da neću. - Proučavao ju je, ozbiljna lica i previše pomno.
- Pa, Fiona te čeka. - Isti tren kad je izrekla te zajedljive riječi, požalila je i
zadrhtala.
144
 Umirio se, ali u njegovu je pogledu primijetila bljesak iznenađenja.
Pocrvenjela je i odmaknula se, dalje od kreveta i dalje od njega. Prešla je na
drugi kraj sobe, do kamina, gdje se pretvarala da je očarana plamenom. Jao, zašto
je rekla baš to? Sad će misliti da je uzrujana, možda čak ljubomorna, a nije. Drago
joj je, jako drago, da se ponovno povezao sa svojom bivšom ljubavi.
- Što si upravo rekla? - pitao je.
Čvrsto je prekrižila ruke ispod grudi, zureći u vatru. Suze su joj zamaglile vid.
Zašto? Samo mi reci zašto? Ne zaslužujem li barem to?
Nije čula da je došao do nje pa je skočila kad ju je sleđa primio za lakat. - Što
si rekla? - ponovno je pitao.
- Ništa. - Čvrsto je stisnula usnice, ali srce joj je divljački tuklo i mrzila je to
što je tako svjesna njegove prisutnosti iza svojih leđa.
- Ne, rekla si da Fiona čeka. Gdje čeka? Koga čeka? - Glas mu je bio
jednoličan.
Okrenula se kako bi se suočila s njim. Tihi glas u njezinoj glavi upozoravao
ju je da ne kaže ono što je namjeravala, no zanemarila ga je. - Baš me briga je li
u tvojem krevetu, Devline. Zapravo, sad mi je lakše! „Jao, kako je velik! Jedva
mi je stao u ruku!“ - kreveljila se.
Razrogačio je oči i vidjela je da je stvarno iznenađen, možda čak prvi put.
- „Jao, neumoran je, kao pastuh!“ - ispalila je, svjesna da joj obrazi gore. -
„Jaaao, tako sam zaljubljena!“ - Bijesno je gledala.
On je šutio.
Bio joj je sumnjiv pa ga je malo pomnije pogledala i shvatila da ga to zabavlja,
proklet bio, jer je u njegovim očima vidjela tračak veselja. - Znači, ljutiš se na
mene zato što sam u krevet odveo jednu sluškinju? - tiho je pitao. - Ljubomorna si
na Fionu?
Prekinula ga je: - Nisam ljubomorna! Lakše mi je! I mislim da si sad u
pogrešnoj spavaćoj sobi. - Široko mu se nasmiješila... neiskreno.
Dugo ju je promatrao.
- Reci nešto! - povikala je.
- Oteo sam te s američkoga broda. Pokušao sam se prema tebi odnositi kao
prema svakoj drugoj gošći, ali oboje znamo da te držim protiv tvoje volje. Trebalo
bi ti biti drago da sam se zadovoljio s nekom beznačajnom sluškinjom, Virginia.
Tako je oprezno birao riječi da je to bilo i više nego očito. Virginia je znala
da bi i ona trebala biti isto tako oprezna, ali nije mogla. - Lakše mi je, već sam ti
rekla, i mislim da bi se iz ovih stopa trebao vratiti njoj! - povikala je užasnuvši
se kad je shvatila da joj naviru suze.
On je šutio.
- Zašto zuriš u mene kao da sam kakva luđakinja? - pitala je, ponižena sve
više zato što je to izgovorila grcajući.
145
 - Ne razumijem te - tiho je rekao. - Ti si moja zatočenica. I kako možeš biti
ljubomorna? To bi značilo da prema meni, svojem uzniku, gajiš nekakve osjećaje.
- Nisam ljubomorna. - Okrenula se na drugu stranu jer je postojala velika
opasnost da se nakupljene suze izliju.
Primio ju je za ruku i ponovno okrenuo prema sebi. - Kako sam te povrijedio?
- Nisi! - slagala je, bijesno potiskujući suze.
- Plačeš... opet.
- Ne plačem. Baš me briga za tebe i baš me briga što ti je Fiona draža - rekla
je. - Molim te, nemoj me dodirivati.
Međutim, kad ju je pustio, rukom joj je obujmio bradu. - Samo bi glupanu
sluškinja bila draža od tebe.
Bila je uvjerena da ga je pogrešno čula. - Molim?
- Nije mi draža. Zapravo, potpuno sam zaboravio na nju.
Oklijevao je. - Žao mi je što je tako slobodno govorila pred tobom, Virginia.
Isto tako, zaboravio sam da sam ja taj koji te je prvi poljubio.
Nikada prije nisu tako iskreno razgovarali. Virginia se ugrizla za usnicu, ali
morala je reći: - Ali ja nisam zaboravila.
Čeljust mu se ukočila. - Htio sam s tobom razgovarati o nekim važnim
stvarima, ali sad očito nije pravo vrijeme za to.
Odmahnula je glavom, dodirnuvši rukav njegove košulje. - Mislila sam da
sam ti draga - čula se kako govori, što je izgledalo kao da je mala djevojčica koja
traži razumijevanje.
Bio je nepomičan pa se činilo da uopće ne diše. Vrlo tiho, nakon dugačke
stanke, rekao je: - Muškarci stalno iskorištavaju žene. To ništa ne znači. To je
sredstvo za postizanje određenog cilja. Fiona je jedva čekala da me usluži. Nisam
išao k njoj. Nisam je tražio. Uopće se ne mogu sjetiti kako izgleda, samo znam da
je debela. No, trebalo mi je tjelesno rasterećenje. Žao mi je što sam kod tebe
izazvao ljubomoru, nisam to namjeravao. Da budem iskren, potpuno sam
zaboravio na taj događaj.
Odmahivala je glavom ne mogavši shvatiti ga, a onda su joj suze krenule niz
obraze. - Mislila sam da sam ti draga.
Činilo se da su joj se na obrazima pojavile dvije ružičaste mrlje. - Ti si lijepa
žena, nisam nimalo ravnodušan prema tome, i oboje to znamo.
Zagledala se u njega, odjednom svjesna da joj srce lupa, polako i snažno,
odjednom svjesna da je jako kasno, da je mračno, da je sve tiho, odjednom svjesna
da njezina želja nije minula. Bila je sama s Devlinom u svojoj sobi,
osvijetljenoj sa samo nekoliko svijeća i vatrom iz kamina, a on je upravo priznao
da je lijepa.
- Još uvijek me želiš? - šapnula je, ali, nekako, znala je odgovor.
Zagledao joj se u oči, nije ni trepnuo. - Da.
146
 Nagnula se naprijed. - Onda i dalje ne razumijem, Devline. Zašto si me
ostavio i otišao njoj? Bila sam u tvojem zagrljaju...
- Nisam otišao k njoj. Čekala me je u mojoj sobi, Virginia, a ja sam potpuno
zaboravio da je ondje.
- Zašto si me ostavio? - povikala je držeći ruku na njegovim prsima.
Napokon se nasmiješio, iako slabašno i podrugljivo u odnosu na samoga sebe.
- Ja sam sin Mary i Geralda O’Neilla rekao je kao da to sve objašnjava. Međutim,
nije se odmaknuo od nje. Pod dlanom je osjetila kako mu se prsa dižu i spuštaju,
brže nego što je prirodno, a osjetila je i njegovo srce, koje je počelo nepravilno
tući.
- To ništa ne objašnjava.
- Nekoć sam imao sestru - rekao je čvrsto stegnuvši čeljust. - Da je preživjela,
mogla je biti kao ti, kći plantažera, tvrdoglava i otvorena žena, hrabra i lijepa
osoba.
Virginia je napokon shvatila. - Nastojao si poštovati mene, uspomenu na
svoju sestru i ono što su vas učili roditelji.
Šutio je.
- Zato si otišao, da sačuvaš moju nevinost. Fiona je bila u tvojoj sobi kad si
došao onamo... ona ti ništa ne znači - zadihala se.
- Vidim da si postala svjetska žena - rekao je. Primio joj je ruke i maknuo ih
sa sebe. - Ništa se nije promijenilo. Moja odluka ostaje ista. Neću te zavesti i neću
biti tvoj prvi ljubavnik. Laku noć.
Stvarno je odlazio, prelazio je sobu, išao prema vratima. Virginiji je odjednom
sinulo da će bezobraznica još jednom završiti u njegovu krevetu, ako već nije
ondje. Nije mogla podnijeti pomisao na to. Baš kao što nije mogla
podnijeti pomisao na to da ju on upravo ostavlja.
- Ne želim tvoje poštovanje - čula se kako govori.
Zastao je, ali nije se okrenuo.
- Želim znati kako je to, Devline - tiho je dodala, a srce joj je tuklo strašno
brzo, niz bedra joj se širila toplina, penjala se prema trbuhu, širila grudima.
Ispustio je grubi zvuk i pružio ruku prema vratima.
Progutala je i rekla. - Pokaži mi. Pokaži mi sve što znaš, sada, noćas. Pokaži
meni, ne njoj.
Okrenuo se, razrogačenih očiju, napeta lica. - Zar se ne možeš suzdržati? -
pitao je promuklim glasom.
- Zašto bih se borila protiv toga? - Ugledala je ono što se nadala da će vidjeti.
Virginia mu je prišla, uhvatila ga za ramena i naslonila se na njegovo čvrsto,
uzbuđeno tijelo. - Suzdržavanje je za dame kakva je Sarah Lewis - šapnula je.

147
 Na trenutak je u njegovu pogledu primijetila neodlučnost, na trenutak je
vidjela kakvu borbu vodi. Lagano se nasmiješila i dodirnula mu obraz, srce joj je
mahnito tuklo, poput krila ptice u kavezu. - Devline.
Odjednom su se njegove ruke obavile oko nje i njegove su usne pokrile
njezine. Virginia je kliknula, a kad je osjetila čvrstu liniju njegova ukrućenog uda,
počela je stenjati. Ruke je spustio niže, velike i smione. Tijelo mu je bilo
ukočeno od napetosti. - Brže - uspjela je izustiti dok se omamljenost zbog požude
pojačavala i rasla. - Devline, brže!
Odjednom se našla u njegovim rukama i on ju je spuštao na krevet. - Nikada
nisam upoznao ženu poput tebe - rekao je pogledavši je u oči.
Pokušala mu se nasmiješiti, ali nije uspjela. - Dobro.
Ni on se nije smijao. Oči su mu plamtjele. Primivši je za koljena, razdvojio
joj je bedra i rekao: - To sam htio prošlu noć.
Odmah se sjetila i uskliknula: - Da.
Pustio joj je ruke i naglo joj rasparao spavaćicu na dva dijela.
Zaprepaštena, Virginia se umirila, gotovo prestrašena, a onda ga je vidjela
kako proučava svaki djelić njezina golog tijela, od malih okruglih dojki s njihovim
ukrućenim vršcima do trokuta između raširenih bedara gdje mu se pogled
zaustavio.
Počela je crvenjeti budući da nikada prije nije bila ovako izložena pogledima.
Osjećala se zastrašujuće ranjivo. Osjećala se bespomoćno... bila je u njegovoj
milosti... i čudno, zbog toga je jedva disala. Mogla je samo čeznuti, a želja joj se
nevjerojatno pojačavala.
- Malena... tako si lijepa - promrmljao je ganutim glasom, napokon je
pogledavši u oči. - Neću te ozlijediti.
Virginia je znala da nikada neće zaboraviti njegove oči. Znala je da je bila
glupa što se zabrinula zbog Fione. Nekako je znala, nagonski, nimalo ne
sumnjajući, da ju je u ovom trenutku ovaj muškarac želio kao što nikada nije želio
nijednu ženu. Znala je da je njegova želja ravna njezinoj.
Činilo joj se da su mu se usne iskrivile i Virginia je zadahtala kad joj je položio
ruku na međunožje. - Ovo pripada meni - rekao je tiho, kao upozorenje.
Samo je uspjela kimnuti, zaprepaštena tom barbarskom izjavom. Potom se
njegova ruka pomaknula i ona je osjetila kako mu prsti klize niz obje nabrekle
stidne usne pa u procjep između njih.
Virginia je kliknula, sklopljenih očiju, bespomoćno se izvijajući prema
njemu. - Devline - zavapila je. - Jao, Devline, molim te, pomozi mi!
Njegovo se istraživanje pojačalo, prstima ju je širom rastvorio, klizeći preko
glatke udubine pa preko glatkog nabora, dok Virginia to više nije mogla izdržati.
Tada je osjetila njegove usne.

148
 U početku je mislila da se zabunila pa se ukočila, oduzeta, naglo otvorivši
oči... valjda ju ne ljubi ondje. Napola je sjela i vidjela, zaprepaštena, da mu je
glava među njezinim bedrima i više nije bilo zabune: svojim je usnama grickao
njezine.
Tada je osjetila njegov jezik.
Milovanje kao ni jedno drugo.
Virginiji se zacrnilo pred očima.
Njegov jezik ulazio je duboko, dodirujući nabreklo tkivo skriveno još većim
naborima. Virginia je počela gubiti svijest, snažna želja za njim preplavila je sva
njezina osjetila, nije mogla disati, krv joj nije dolazila do mozga.
- Svrši za mene, malena - promrmljao je. Kao svilenim bičem, upornim,
grubim, nježnim, odlučnim, jezikom je lizao nabreklo tkivo.
Crnilo se zadržalo, a onda je preko njega bačena u blistavu svjetlost. Virginia
se uhvatila za njega, jecajući od beskrajne sreće, u omamljujućem užitku i
silovitom zanosu. Jecala je i jecala, dok ju je on lizao i lizao dok napokon nije
počela lebdjeti.
Nije znala kako dugo je lebdjela u oblacima izvan vlastita tijela, ali polako ga
je opet postajala svjesna. Svaki djelić njezine ženskosti ostao je nabubren i
napaljen. On je jezikom nastavio milovati njezino tijelo, usne su mu se bez
prestanka micale u mahnitoj strasti kao da joj ljubi usne. Sad se uz užitak pojavila
i bol.
Nije znala može li to ponovno podnijeti. - Devline - dašćući je rekla.
Nije prestajao. Jezik mu je klizio gore-dolje, poput jezika izgladnjela psa.
- Devline - sad je preklinjala, bol se pojačavala, htjela je da prestane, ali htjela
je i da nastavi, jače, jer znala je koji ju svemir doziva.
Pokušavala ga je odgurnuti, ali njegov jezik samo je utonuo dublje.
Pokušavala ga je privući bliže, ali on ju je gricnuo; poznavala je to upozorenje.
- Ne mogu - dahtala je, a bol i užitak sad su se toliko isprepleli da nije znala
živi li ili umire, i nije znala gdje prvo počinje, a drugo završava.
- Možeš, draga, možeš - prigušeno je rekao, vršcima prstiju razmaknuvši oba
velika nabora da bi jezikom počeo kružiti oko nabrekle kvržice, a kad ju je
pritisnuo, ona je kriknula.
Popustio je i ona je svršila.
Stotinu puta, poput vatrometa za Dan nezavisnosti, tijelo joj se uvijalo,
padalo, mahnitalo, letjelo, visoko u svemir. No, još je bila ondje kad su njegove
usne pronašle njezine, a njegovo ju tijelo pritisnulo na madrac.
- Virginia - teško je disao.
Isti tren osjetila je njegov golemi vrh na svom ulazu i ona se trgnula, širom
otvorivši oči, susrevši njegov pogled. U njegovu uzbuđenom pogledu ugledala je
samo zvijer požude i ništa drugo... nije vidjela ljubav.
149
 - Virginia. - Nekako je izgovorio njezino ime kao zapovijed, strastveno ju je
poljubio i ona je prvi put u životu shvatila što znači seks. Snažnim je bedrima
pritisnuo njezina i razdvojio ih pa odjednom pokušao ući u nju.
Uspaničila se. Prevelik je. Samo joj je osamnaest. On je njezin otimač. Bojala
se i nije bila spremna. Što ako ju ne voli!
Međutim, njegova strast pržila joj je tijelo i um.
- Devline, nemoj - počela je.
Međutim, bilo je kasno. Kliknuvši, ušao je u nju, pokidavši branu njezine
nevinosti, izazvavši kratak, žestok bol, a tada ga je osjetila u sebi, golemog i
vrelog, kako je ispunjava, nanosi joj bol. Ukočivši se, zaklopila je oči treptanjem,
potiskujući suze iznenadna očaja.
Dahtao je, nije se micao, cijelo mu je tijelo drhtalo. I dalje zaprepaštena,
Virginia je bila u stanju osjetiti samo kako je pod njim raskrečena. Devlin je i
dalje mirovao, drhteći, a onda ju je iznenada poljubio u sljepoočicu. Otvorila je
oči, širom. - Devline? - šapnula je pitajući se je li si umislila taj nježni poljubac.
Odgovorio je tako da ju je samo čvršće stisnuo i ona je postala svjesna da je
obavijena njegovim snažnim rukama, svjesna njega uronjena u sebe, a tada je
osjetila snažno podrhtavanje vlastita tijela, silovito i jako, a bol je jenjavao. Kao
odgovor na to, tijelom joj se počela širiti toplina. Ponovno je osjetila gibanje
njegovih usana, ovaj put na obrazu, i tad se pokrenuo.
Veoma polako odmaknuo se od nje i isto se tako polako vratio u nju. Tijelo
joj se opuštalo, grijalo, napinjalo... silovito, predivno.
- Jao - uzdahnula je, iznenađena kad ju je ponovno ispunio.
Učinilo joj se da na licu osjeća njegov smijeh. - Diši, malena - šapnuo je,
nabivši se ponovno u nju, ovaj put ne tako polako.
Dok ju je taj krupni muškarac ispunjavao, tako potpuno, tako temeljito,
preplavio ju je val silna užitka, što ju je uistinu iznenadilo. Zaprepaštena, užitak
je prijetio da će se vratiti, digla je ruke na njegova ramena, milujući ih, leđa
također.
Ispustio je jedan zvuk, prigušen i promukao, muški.
Virginijini bokovi pronašli su odgovarajući ritam. Htjela ga je dublje, brže,
jače. Poticala ga je da uzme još. Znao je, dašćući izgovarajući njezino ime,
prodrijevši nevjerojatno duboko, da počinje grčenje, za nju, za njega, i odjednom
ju je muškarac koji se gibao u njoj, počeo nositi krevetom, prostorom i vremenom,
a groznica čežnje postala je tolika da se gušio u iščekivanju. Virginia je kriknula,
zgrabivši ga za ramena, trenutak do ekstaze, pokušavajući pronaći njegove usne.
- Brže, Devline, brže! - stenjala je.
Sad se gibao brzo i snažno, okrenuvši se da prihvati njezine usne u još jednom
spajanju, jednako tako mahnitom i požudnom kao što je bilo i ovo drugo.

150
 Virginia je imala osjećaj da joj se tijelo raspada u milijun komadića. Ipak je
bila potpuno svjesna trenutka u kojem joj je predao svoje sjeme, osjetila je kako
se nevjerojatno širi, a onda se njegovo tijelo u njezinu zagrljaju zgrčilo, baš kao
što se zgrčilo u njoj, i ona ga je čvrsto stisnula, milujući ga po leđima dok je
svršavao.
Kad je bio gotov, ležala je potpuno mirno, ošamućena, nevjerojatno svjesna
muškarca koji je ležao na njoj, koji je ostao u njoj, ni upola tako tvrd, ni upola
velik, a ona ga je i dalje grlila, dirnuta. Ni u snu nije mogla pomisliti da će ju sve
to toliko dirnuti.
Ovo je bilo ispravno, pomisli, i dalje ošamućena. Nije ni čudo što ga je toliko
željela. Ništa nije bilo tako ispravno kao ovaj trenutak, u kojem je ležala u
njegovom naručju, zadovoljna i ispunjena, dok su njih dvoje još uvijek bili jedno.
Osjetila je trenutak u kojem se on povratio. Tijelo mu se napelo, okrenuo se i
odmaknuo od nje, prekidajući jedinstvo njihovih tijela.
Ležala je veoma mirno i (nije si mogla pomoći) okrenula je samo glavu da ga
pogleda.
Ležao je na leđima, sklopljenih očiju, još uvijek potpuno odjeven iako su mu
hlače bile rastvorene, a košulja mu je stajala ukrivo. Prsa su mu se brzo dizala i
spuštala. Zagledala se u njegov savršeni profil, napeta zbog osjećaja koje se
nije usudila propitivati. No, znala je da već razmišlja.
- Devline? - šapnula je, odjednom zabrinuta. Bila je na rubu velike sreće i sad
joj sigurno nije trebala nikakva briga! Ne nakon ovoga što su upravo učinili, ove
ljepote koju su upravo doživjeli. Sigurno osjeća isto što i ona.
Međutim, nije joj odgovorio i nije otvorio oči.
Znala je da ne spava. Odjednom je poželjela da on ispruži ruku i pomiluje
njezinu ruku, njezinu kosu, bilo što, da se samo malo nasmiješi i pokaže joj da se
i on jednostavno predivno osjeća.
Krevet se uleknuo kad je sjeo. Sjela je i ona, očekujući da će se okrenuti prema
njoj, da će nešto reći, pa je čekala, ali on je ustao, ne pogledavši je... nijednom.
Na brzinu je pogledala izraz na njegovu licu; učinilo joj se da mu je lice ozbiljno
i napeto, da vidi nezadovoljstvo, možda čak bijes.
- Devline? - ponovno je šapnula, glasa krhka i očajna.
Čulo se šuštanje odjeće dok je vezao hlače i gurao košulju u njih. Kad ju je
napokon pogledao, lice mu je bilo mirno i bezizražajno. - Idi spavati, Virginia -
rekao je.
Gledala ga je, a njegove ravnodušne riječi boljele su kao da je ubada nožem.
- Kasno je - dodao je, nasmiješivši se kratko i usiljeno.
Jao, Bože, o čemu razmišlja? Zašto se ponaša kao da se ništa nije dogodilo?
Zašto nije sretan?
- Devline - počela je, odjednom prestrašena.

151
 Međutim, on je prelazio sobu, odlazeći.
- Devline? - Nije mogla vjerovati da će otići, a da ne kaže nešto suvislo, da ju
ne poljubi, da ju i ne pogleda.
Međutim, na vratima je zastao, ne okrenuvši se pogledati je. - Žao mi je što
sam te povrijedio - rekao je.
Znala je da misli na tjelesni nasrtaj njegova krupna tijela na njezino sitno,
usko, i ostala je u potpunoj nevjerici.
Izašao je.

Bio je muškarac s određenim poslanjem. Hodao je kućom snažnim, odlučnim

koracima, ne želeći razmišljati. Znao je samo jedno: nikada vile.
Prekršio je riječ koju je dao njoj i sebi, iznevjerio je svoje roditelje, i one žive,
i one mrtve... Sve je iznevjerio. Na kraju ga je sustigla glad koju nije mogao
nadzirati, kojoj nije mogao odoljeti. Nikada prije nije osjetio takvu potrebu i
više nikada neće.
Nikada više.
Stao je ispred zatvorenih vrata Seanove spavaće sobe. Nije vidio drvo, vidio
je samo ljubičaste oči, širom otvorene i zacakljene, i čuo njezine divlje strastvene
krike, nju kako moli još. Što mu je bilo? Žena je samo sredstvo. Elizabeth,
Fiona, bile su predmeti koje je trebalo iskoristiti. Prokletstvo. Dok je bio u njoj,
nešto se u njemu počelo slamati, bio je poput umirućeg čovjeka u beskrajno
dugačkom mračnom tunelu, koji je na njegovu kraju napokon ugledao svjetlo i
život.
Nije mu se to svidjelo.
Uopće mu se nije svidjelo.
Nikada više.
Shvatio je da stoji ispred vrata bratove sobe. Još uvijek je mogao čuti
Virginijine krike, još uvijek je osjećao njezin okus, njezin miris posvuda po sebi.
Kad bih se usudio, mogao bih proći kroz tu tamu i stići do tog udaljenog svjetla.
Ta ga je ideja kopkala, privlačila. Devlin je odbacio te grozne misli i
usredotočio se na jednu puno važniju stvar. Što ako ostane trudna?
Podsjeti se da neće biti uz nju da dozna.
Bio je nemilosrdno odlučan. Ako ništa drugo, pomisao na to da je zatrudnjela
samo je učvrstila njegovu odluku. Dvaput pokuca na vrata.
Sean je otvorio, u gaćama, činilo se da je čvrsto spavao. No, jedan pogled na
Devlina i širom je otvorio oči.
Devlin je namjeravao nasmiješiti mu se, ali to je bilo potpuno nemoguće. -
Dobro - rekao je.

152
 - Molim? - pitao je Sean, zaprepaštena pogleda, jer očito je shvatio što je
njegov brat upravo učinio.
- Imaš moje dopuštenje da udvaraš Virginiji. Udvaraj joj, zavedi je, osvoji
njezinu ljubav, meni je svejedno... Ali na kraju, oženit ćeš se njome. - Sean je
zinuo.
Devlin mu zatvori vrata pred nosom.

153
 DVANAESTO POGLAVLJE

V irginia se gotovo rasplakala.

Više se nije osjećala kao osamnaestogodišnjakinja, štoviše, sad je bila žena;
ipak, vratila se mala djevojčica kakva je nekad bila, zbunjena i povrijeđena.
Ležala je u krevetu, očajnički pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo.
Maloprije je dopustila Devlinu O’Neillu da s njom vodi ljubav. Dopustila je
muškarcu koji ju je oteo i koji ju je držao zatočenom da ju obljubi. Ostvarila su se
sva njezina očekivanja, i više od toga. Međutim, maloprije je otišao kao da mu to
nije baš ništa značilo.
Nije htjela plakati. Umjesto toga, pokušavala ga je shvatili, pokušavala je za
njega naći opravdanje. Bilo je kasno. Bio je umoran. Prema onome što je znala,
taj čin čovjeka iscrpi. Sutra će joj se nasmijati, povući ju na stranu da ju
poljubi, zagrlit će ju i reći joj da se zaljubljuje u nju.
Virginia jaukne. Sjela je, sluđena od straha. Koga ona zavarava? Uopće nije
poznavala stranca kojemu je dopustila da ovlada njezinim tijelom. Ono što je
znala o njemu nije joj davalo puno nade. Bio je hrabar čovjek, ali isto tako bio je
težak i hladan. Upravo je napustio njezin krevet bez ijedne nježne geste ili riječi,
a prošlu noć bio je s drugom ženom. Što je učinila?
Zašto ga je namamila u krevet? Virginia je jako dobro znala da ga je zavela,
bez obzira na to koliko je bila neiskusna.
Sad jednostavno nije mogla shvatiti kako je to mogla učiniti. Bio je njezin
otimač, čovjek željezna srca, ako ga je uopće imao. No, Bože dragi, bilo je
predivno, bilo je ispravno. Ipak, sad je bila potresena, zbunjena, odjednom joj je
bilo mučno, bila je očajna, čak prestrašena. Nikada se nije osjećala
tako izgubljeno i usamljeno.
Da joj je barem rekao nešto lijepo prije nego što je tako naglo otišao.
Da ju je barem poljubio ili zagrlio, da ju je barem pomilovao.
Da je barem...
Na kraju joj je jedna suza kliznula niz obraz.
Ljutito ju je obrisala. Ona je jaka žena i neće plakati zbog nečega što je tako
žarko željela! Osim toga, možda će joj se sutra doista nasmiješiti i to će biti
dovoljno. Jedan osmijeh da joj pokaže da mu je ipak stalo, barem malo.
Virginia je shvatila da se plaši susreta s njim.
Plašila se da neće biti ljubazan, ili još gore, da će biti ravnodušan.

154
 Virginia se ponovno okrenula na leđa. U močvari zbunjenosti i straha samo
je jedna stvar bila jasna. Treba otići kući. Ode li kući, sve će ponovno biti dobro.
Neće li?
No, uopće nije znala ima li još dom, a ako nekako uspije otići iz Irske, što će
biti s Devlinom O’Neillom?
Zaklopila je oči. Što ako ga više nikada ne vidi?
Prekasno, Virginia je shvatila da uopće ne može podnijeti tu pomisao.

Virginia se nije iznenadila što njezina vrata nisu zaključana i što nitko ne stoji
vani na hodniku. Pogledala je niz prazan hodnik, napeto osluškujući. Jučer je
postavio Connora ispred njezinih vrata. Očito je gotovo s kaznom; s druge strane,
tako i treba nakon onoga što se noćas dogodilo.
Bilo je podne. Do jutra nije mogla zaspati zbog čega je lako dugo spavala.
Pomno se odjenula u sivu haljinu s visokim ovratnikom. Sišla je, sva napeta,
uzrujana da joj je sve bilo mučno. Jesu li sad ljubavnici? Je li ona ljubavnica
Devlina O’Neilla?
Sto će reći i učiniti kad se prvi put nađu licem u lice nakon svega onoga što
su sinoć radili, svega što su proživjeli?
Virginia se užasavala njihova prvog susreta. Podsjetila se da ga pogleda u oči,
veselo se nasmiješi i pozdravi ga kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije nasmrt
prestrašena što bi mogao reći i učiniti. Podsjetila se da oprezno mora
ispitati njegove osjećaje, a da njemu ne otkrije vlastite. Jer ako on ne bude
pristojan prema njoj, nije željela da zna kakav snažan dojam je na nju ostavilo
njihovo vođenje ljubavi. Nije željela da opazi dubinu njezinih osjećaja. Zapravo,
i sama se bojala priznati što bi joj moglo biti u srcu.
U kući je vladala tišina, kao da nema nikoga. Virginia je bacila pogled u
blagovaonicu i vidjela da je doručak odavno odnesen. Bila je jako gladna, ali
odlučila je zanemariti to.
Njegova radna soba bila je dolje niz hodnik. Virginia je toliko ubrzala korak
da se morala podsjetiti da ne smije trčati, da uspori, da diše. Iznenadila se jer su
vrata radne sobe bila širom otvorena, a soba je bila prazna.
Pokunjena, zagledala se u veliki pisaći stol gdje ga je viđala da radi. Tada je
pošla u susjedni salon, ali i on je bio prazan. Požurila se prema francuskom
prozoru koji je vodio na opekom popločanu terasu i zagledala se u obližnje
travnjake. Ugledala je konja i jahača kako se približavaju.
Virginia je brzo izašla iz kuće, odlučivši učiniti to preko terase. Srce joj je
ubrzano tuklo u nestrpljivom iščekivanju. Nebom su jurili oblaci i znala je da bi
ovo bio divan dan za plovidbu. Gotovo da ga je čula kako to govori.
Nasmiješila se zamišljajući ga na zapovjednom mostu Prkosa.
Jahač još nije bio dovoljno blizu da bi razaznala o kome se radi. Zastala je
ispred staja, uzrujano čekajući, kršeći ruke. Tada je krajičkom oka ugledala nešto
155
sivo i bijelo pa se navirila u staju. Iznenadila se kad je vidjela sivca u svom
odjeljku.
Ako nije otišao jahati, gdje je? Srce joj je sad tuklo poput bubnjeva u džungli.
Možda je uzeo drugog konja, pomisli, odjednom zabrinuta iako nije točno znala
zašto. Virginia je izašla iz staje i stala. Sean je u dvorištu silazio s konja,
ne Devlin.
Uspjela je duboko udahnuti da se smiri i namjestiti osmijeh na lice prije nego
što mu je prišla. - Dobar dan, Sean - vedro je rekla.
- Dobar dan - odgovorio je ne gledajući ju. Predao je konja mladom stajskom
momku. - Šeći s njim dok se ne ohladi, Briane, onda mu daj tople mekinje.
- Da, gospodine - rekao je momak odvodeći znojnoga konja.
Virginia se i dalje smješkala dok joj se bilo tako ubrzalo da je mislila da će se
onesvijestiti. - Je li na jahanju bilo ugodno? - pitala je.
- Je - odgovorio je hodajući usporedno s njom, ali gledajući mimo nje, prema
kući.
Počela se plašiti. Virginia je išla s njim, zagledana u njegov čvrsti profil, profil
nevjerojatno sličan Devlinovu. Činilo se da ga je opeklo sunce, ili to ili se
zacrvenio. Bilo je očito da ju ne želi pogledati.
Progutala je knedlu pomislivši prvo da je možda nekako doznao za noćašnji
događaj. Međutim, brzo je uvjerila samu sebe da je to nemoguće. Njezina spavaća
soba nalazila se u jednom krilu kuće, njegova u drugom. Međutim, njegovo
ponašanje bilo je drukčije. Bio je smrknut i suzdržan, a ne vedar i razgovorljiv. -
Je li sve u redu? - oprezno je pitala.
- Je. - Napokon ju je pogledao. Tada mu se pogled spustio na njezine usne.
Brzo ga je odvratio.
Virginijine usne bile su plave i natečene i bila je uvjerena ne samo da je to
vidio nego i da je sve shvatio.
Nije htjela da on dozna kako je posrnula. - Jeste li vidjeli Devlina? - pitala je,
užasnuto shvativši da joj je glas kreštav, kao da je na rubu histerije.
- Jesam. - Sada se činilo da je Sean ljut. Produljio je korak i ostavio Virginiju
iza sebe.
Morala je potrčati da ga stigne. - Izgleda da nije u kući pa...
- Nije ovdje.
Stala je. - Molim?
Ispred nje, Sean nije stao. - Otišao je.
Um joj se sledio. Zakreštala je: - Otišao?
Sean se odjednom okrenuo, njegova kretnja bila je silovita. - Otišao je. Nije
ovdje - ponovio je, a lice mu je bilo prošarano crvenilom.

156
 Teškom mukom je gutnula. - Kako to mislite, Sean? - Kako je teško bilo
izgovoriti te riječi, ali nekako je znala.
Njegov bijesan pogled sukobio se s njezinim. - Jutros je otišao u London.
Virginia je kriknula. U jednom trenutku njezin je svijet posivio, potamnio,
postao crn.
Kad joj se vid razbistrio, bila je u Seanovim rukama i on ju je zabrinuto
gledao. Počela ga je slabašno gurati od sebe.
Nije joj to dopustio, držeći je uspravno, na nogama, dok ju je snažna ruka
pridržavala s leđa. - Zamalo ste se onesvijestili.
Pogledala ga je u oči, svjesna da su njezine pune suza. -
Otišao je u London?
Sean je kimnuo, izraz lica bio mu je veoma smrknut, a pogled mračan zbog
patnje.
Srce joj je pucalo, a onda je prokrvarilo. Otišao je. Nije se ni pozdravio. Nije
mu ni najmanje stalo do mene kad se nije ni pozdravio. Nema ga. - Hoće li se
vratiti? - prošaptala je.
- Ne znam - rekao je Sean. - Rekao je da će se javiti. Gledala je, tijelo joj se
treslo, usnice drhtale. Nestala je osamnaestogodišnja žena, a na njezinu je mjestu
ostala malena djevojčica, shrvana i zbunjena, sama i napuštena te jako
prestrašena.
- Žao mi je - odjednom poviče Sean. - Mogao bih ga ubiti golim rukama,
svojega vlastitoga brata, čudovište koje ne razumijem!
Kriknula je, boreći se protiv suza, ne želeći plakati. Bilo mu je sasvim
svejedno što smo vodili ljubav. Otišao je.
- Znam što vam je učinio, Virginia. Žao mi je.
Pogledala je Seanove sive oči, oči koje su bile tako slične bratovima, samo
što se u njima odražavalo suosjećanje, žaljenje, pa i krivnja. Čvrsto ju je držao za
ruke.
- Znate? - šapnula je, a suze su curile.
Kimnuo je. - Vidio sam ga sinoć. Bilo je očito. Međutim, čuvat ću vašu tajnu.
Zaklopila je oči i slegnula ramenima. - Svejedno mi je. Ovako je bolje. Ako
me Eastleigh želi udati za nekoga neznanca, sad jednostavno mogu reći istinu o
tome što se dogodilo i nitko me neće htjeti. - No, nije joj bilo svejedno. Patila je,
strašno je patila, a mora ići dalje, mora ostati sama.
- Nemojte si to činiti. Niste vi krivi. Mladi ste i neiskusni, savršena meta za
osobu kakva je Devlin. Kako djevojka poput vas može odoljeti zavođenju mojega
brata? - oporo se nasmijao. - Gadi mi se u ovakvim trenutcima. Bolje je da je
otišao i samo se trebamo nadati da se nikada neće vratiti.
- Valjda ne mislite ozbiljno?! - uspjela je izustiti.

157
 - Tako se sad osjećam, a tako sam se osjećao i cijelu noć. Istina, brat mi je,
dao bi život za mene i stvarno ga volim. Ali ovo mu nikada neću oprostiti. -
Seanove oči bile su mračne kao olujno more.
Ponovno ju je pogodila ta strašna izdaja. Otišao je. Oduzeo joj je nevinost i
onda je otišao. Nije mu stalo. Ni do koga, ni do ničega. On nije čovjek, on je
čudovište. - Moram sjesti. - Virginia se gušila. - Koljena su mi nevjerojatno slaba
i ne vidim dobro.
- Izgledate kao da ćete se ponovno onesvijestiti - smrknuto je rekao Sean
uhvativši je u naručje. Odnio ju je u kuću.
Virginia nije imala volje opirati se. Bilo je prekasno da išta učini, ali shvatila
je da joj je srce slomljeno zato što se, glupo, zaljubila u toga groznog čovjeka.

Virginia više nije znala koji je dan. Počelo je kišiti, češće nego što je bilo
uobičajeno. Sean joj je dao odriješene ruke pa je jutra, dok je nebo bilo vedro,
uglavnom provodila na konju. Poslijepodneva je provodila lutajući kućom ili
čitajući neku od brojnih knjiga koje je pronašla u knjižnici. Sean se silno trudio
maknuti joj se s puta iako je nekoć bio ljubazan, susretljiv i srdačan. Kad bi se
slučajno sreli, bio je uljudan, ali suzdržan, kao kakav stranac. Virginia je večeru,
na pladnju, nosila u svoju sobu.
Razmišljala je o bijegu, što je jednom i pokušala. U Seanovoj sobi, u koju se
usudila ući, našla je nekoliko kovanica. Odjevena kao muško, uzela je kobilu i
krenula prema Wexfordu, nekoliko stotina kilometara prema istoku. Bio je još
jedan sivi, kišni dan. Očekivala je da će prilično lako pronaći put, ali na prvom se
raskrižju izgubila jer nije bilo nikakva putokaza. Mogla je birati sjever ili jug, a
Wexford je ležao točno na istoku. Nagađala je da bi morala krenuti desno, što
znači na sjever. Puno sati poslije shvatila je da ide ravno na sjever, duboko u srce
Irske i da se nekako izgubila. Isto tako, bila je mokra do kože i bilo joj je strašno
hladno, toliko hladno da je razmišljala o tome da se okrene i vrati. Mala kobila
bila je umorna i počela se spoticati. Međutim, nije se morala vraćati. Kasnije toga
popodneva Virginia se zaustavila u usputnom svratištu da pita kuda treba ići i
samo je dobila potvrdu da je jako skrenula s puta. U tom trenutku pojavio se Sean
na crnom jurišnom konju, izbezumljen i bijesan. No, umjesto da počne vikati na
nju, nije rekao ni riječ. Uzeo je dvije sobe, Virginia je dobila vruću kupku, suhu
čistu odjeću i krepki obrok. Sljedeći dan vratili su se u Askeaton, cijelo vrijeme
jašući u mukloj tišini.
Kad se na vidiku pojavila kurija, Sean je zaustavio svojega konja. Virginia je
također stala i njihovi se pogledi sretoše.
Tražim vašu riječ - oštro je rekao. - Dajte mi riječ da više nećete pokušati
pobjeći. Ako nećete, morat ću vas zatvoriti i staviti pod ključ.
Bio je to njihov prvi pravi razgovor od onoga dana kad je Devlin otišao. - Ne
razumijem - polako je rekla Virginia. - Nekoliko ste puta ponovili da ne

158
odobravate ono što čini vaš brat, ipak, nećete odvratiti pogled kako bih mogla
pobjeći?
Bio je smrknut. - Nikako ne odobravam. Međutim, zakleo sam se Devlinu da
ću vas čuvati ovdje u Askeatonu i tako ću postupiti.
- Nemate snage suprotstaviti mu se - rekla je.
Izraz lica mu je otvrdnuo, a oči su zaiskrile. - On želi da se vjenčamo.
Virginia se zagrcnula. Sigurno ga nije dobro čula.
Međutim, njezin se svijet, ionako krhak, počeo isti tren rušiti. - Molim?
- Misli da bi to bilo najbolje, da se na kraju, kad otkupnina bude plaćena, nas
dvoje vjenčamo - objasnio je Sean.
Virginia nije mogla pojmiti te riječi, tu ideju. Potjerala je kobilu u trk, jureći
prema kuriji i okolnim gospodarskim zgradama, ošamućena od udarca.
Namjerava me predati svojem bratu. Jednom me je iskoristio, a sad me misli
odbaciti i dati Seanu.
Kod kuće je sjahala i kobilu predala konjušaru. Sean je dojurio do nje i sišao
s konja. - Znam. To je nepojmljivo.
- Maknite se od mene - upozori ga idući prema kući. Imala je osjećaj da ju je
netko udario u prsa. Nije mogla disati, a na oči joj se navukla crvena maglica. Bol
i bijes su bujali, nije ih bilo moguće razdvojiti.
Ako ga prije nije mrzila, sad ga mrzi.
Preplavile su je slike one noći, strastvene i pohotne, slike za koje bi voljela da
su plod mašte, a ne veoma stvarne prošlosti.
Jedva je čekala da stigne otkupnina.
Tu večer Sean je došao do njezine sobe. Stojeći na hodniku, ljubazno ju je
pitao hoće li doći dolje na večeru. Iz sigurnosti svoje sobe Virginia ga je gledala,
držeći se za otvorena vrata. Bio je smrknut, u posljednje vrijeme taj mu je izraz
bio svojstven, ali činilo se i da je rastrgan. - Nemojte to činiti - rekla je.
- Ništa ne činim, ali nakon onoga što vam je on učinio, prema vama sam se
nedopustivo ponašao. Želim početi ispočetka. Virginia, ja vam nisam neprijatelj.
Zapravo sam vam prijatelj.
Obgrlila se. Pogledi im se sretoše. - Zašto ste mi okrenuli leđa kad sam bila
shrvana, kad sam trebala prijatelja? - rekla je šapćući.
Oklijevao je. - Zato što sam i ja bio povrijeđen.
Trebalo joj je malo vremena da shvati. Zar Sean govori da prema njoj gaji
određene osjećaje i da ga je to što ju je Devlin zaveo, jako pogodilo?
Blago se nasmiješio. - Mislim da je vrijeme da se pomirimo. Osim toga, u
blagovaonici je tako pusto, večer za večer. Nedostaju mi vaše zabavne priče.
Bila je dirnuta. Povukla ga je za rukav. - I meni je žao. Niste vi taj koga
mrzim.

159
 - Znam.
Tjedni su se pretvorili u mjesec, pa u dva. Svaku večer večerala je sa Seanom
i za nekoliko tjedana napetost je popustila i bilo je kao da njegov brat nikada nije
učinio to što je učinio.
Virginia se počela veseliti svakoj večeri kad su dijelili ukusno jelo, dobro vino
i nikad im nije ponestalo tema za razgovor. Sean je puno radio upravljajući
imanjem, a tijekom tih večeri često su raspravljali o teškoćama na koje je nailazio,
ali i o uspjesima, velikima i malima. Virginia je ubrzo naučila sve o Zakonu o
žitaricama i o tome kako su spasili Irsku, do kraja mjeseca o žitu je znala isto
toliko koliko je znala o duhanu. Njihov bi razgovor često skrenuo na politiku.
Liverpool, čovjek o kojem je Sean očito imao jako dobro mišljenje, formirao je
novi kabinet i sada je bio predsjednik vlade. Sredinom kolovoza oboje su pročitali
Dublin Times i doznali da su Sjedinjene Američke Države u lipnju Velikoj
Britaniji objavile rat iako je Vijeće ukinulo naredbe. Britanske snage zauzele su
Mackinac, malo naselje na sjeverozapadu, a britanska divizija zarobila je američki
brod Nautilus.
Virginia je bila zaprepaštena. - Kako nas vaša zemlja može ponovno svesti na
razinu kolonije? - povikala je.
- Teško da razmišljamo o vraćanju Sjedinjenih Američkih Država na položaj
kolonije - odgovorio je Sean. - Mi nismo željeli taj rat, imamo pune ruke posla s
Europom. Vaši ratni huškači krivi su za ovo, Virginia.
Virginia je znala nešto o američkoj politici, ali nije znala ništa o ratnim
huškačima. - Moj otac bio je veoma pametan čovjek i stalno je ponavljao da
Britanija ne poštuje naša prava, da se ponovno želi nametnuti kao matična zemlja
i da nam nikada neće dopustiti slobodnu trgovinu! Koliko je američkih brodova,
kao na primjer Amerikanku, zarobila vaša mornarica? Koliko je Amerikanaca,
poput mene, oteto s tih brodova... i zarobljeno? Imate li pojma koliko smo prihoda
izgubili zbog restriktivne trgovinske politike vaše zemlje?
- izazivala ga je. Sjećala se da je njezin otac često tijekom večere na Sweet
Briaru iznosio iste činjenice.
- Nažalost, vi želite hraniti i odijevati Napoleona i njegove postrojbe, Virginia
- mirno je rekao Sean. - To se ne smije dopustiti.
Na kraju, nijedno od njih nije pobijedilo u toj raspravi pa su objavili primirje,
a sad su oboje budno pratili vijesti o ratu. Uslijedio je indijanski masakr u
američkoj utvrdi Dearborn i britansko zauzimanje Detroita. Taj novi rat, toliko
beznačajan Britancima i toliko važan Sjedinjenim Američkim Državama,
Amerikancima nije išao na ruku.
Od Devlina nije bilo ni glasa, ni jednog jedinog pisma. Ako je i dogovarao
otkupninu, nije ih obavješćivao o tome.
Jedne večeri Sean je predložio da bi možda voljela na konjima s njim obići
imanja nekih zakupnika i ona je pristala. Obišli su dva posjeda nedaleko od

160
Limericka, gdje su večerali, a sljedeći dan išla je s njim na prvu sjetvu. Počela
mu se svakodnevno pridruživati. Njihovo je prijateljstvo cvalo.
Gotovo da je zaboravila da on ima brata. Činilo se da je ipak točno ono da
vrijeme liječi sve rane, jer sada je uspijevala ne razmišljati o Devlinu O’Neillu.
Na neki način, zakopala ga je negdje duboko, najednom mračnom mjestu, kao da
on uopće ne postoji... iako je duboko u srcu znala da je on jedini muškarac kojega
nikada neće zaboraviti.
Prema sredini rujna posljednji dani ljeta postali su vrući i vlažni. Jednu večer
Virginia se spustila na večeru i u predvorju čula nepoznate glasove. Usporila je
korake i zaključila da su ovdje i muškarac i žena te da prijateljski čavrljaju
sa Seanom. Prema njegovu vedrom glasu znala je da je sretan.
Znatiželjna doznati tko su njihovi prvi posjetitelji, zastala je prije nego što je
ušla.
Njezin je pogled odmah privukao visoki, tamnokosi muškarac osunčane kože,
s držanjem osobe koja je veoma moćna. Pogled joj je prešao na visoku ženu
zlaćane kose, bujnih oblina i otmjena držanja. Virginiji je zatitralo srce jer je
odmah prepoznala ženu. Devlin O’Neill bio joj je jako sličan i izgledom i bojom
kose, i jednostavno nije bilo dvojbe da je to njegova majka.
To je značilo da je visoki, tamnokosi muškarac sigurno grof od Adarea,
Edward de Warenne.
Virginia je pomislila da bi mogla pobjeći prije nego što ju netko spazi, a onda
odglumiti da ju boli glava, jer bila je sigurna da su došli na večeru, ali bilo je
kasno.
- Virginia. - Sean ju je ugledao i srdačno joj se nasmiješio. Sive su mu oči
blistale. - Dođite upoznati moje roditelje, lady Mary de Warenne i mojega očuha,
lorda Adarea.
Par se istodobno okrenuo i Virginia se susrela s dva prodorna pogleda. Isti
tren bila je uvjerena da je pomno proučavaju. Polako je krenula naprijed,
ispunjena nelagodom i strepnjom.
No, Mary se nasmiješila. - Zdravo, dijete. Jučer smo se vratili iz Londona i
čim smo čuli novosti, pohitali smo ovamo.
Virginia se naklonila. - Moja gospo.
- Devlin je kriv za sve jer nam nije rekao niti riječ - smrknuto je rekao Adare,
gledajući je pozorno.
Virginia je pogledala Seana, zbunjena. Činilo se da je i on zatečen. - Kako je
Devlin? - hladno je pitao.
- Bio je do grla u nevoljama koje je sam izazvao - snuždeno će Adare. - Još
jednom su ga optužili da nije poštovao izravnu zapovijed, priča se da je napao
jedan američki brod.
- Što se dogodilo? - smrknuto je pitao Sean.

161
 - Održano je saslušanje koje je sazvao admiral Farnham, uz pametnu pomoć
Toma Hughesa. Devlin je, međutim, tvrdio da je došao u pomoć jednom
američkom trgovcu, istaknuvši da nije napao nikakav američki brod. Nekoliko
njegovih ljudi posvjedočilo je da je to istina. Brod Amerikanka očito je stradao u
oluji i nije bilo preživjelih. Farnham je nadglasan dva prema jedan. Zahvaljujući
St. Johnu i Keetingu, odbijen je prijedlog da ga se pošalje na vojni sud.
Sean je bio blijed. - Isuse.
Adare je podignuo ruku. - Dobio je uvjetnu kaznu i poslali su ga da otprati
jedan konvoj do Španjolske. Moj sin ima devet života, a iskoristio ih je deset.
Virginia se preznojavala. To je bilo objašnjenje za Devlinovo dugo izbivanje.
Neće braniti njegovo ponašanje, kako je samo mudro lagao svojim admiralima,
ali negdje u najdaljem kutku svojega srca laknulo joj je jer da se i htio vratiti u
Askeaton, nije mogao. Snažno se ugrizla za usnicu, a onda više nije
mogla izdržati. - Vraća li se uskoro ovamo? - pitala je, uznemirena.
- Ne bih znao - odgovorio je grof ljubaznim glasom.
Mary ju je ozareno gledala. - Pa ja se nadam! Ili očekuje da vam njegov brat
radi društvo dok on plovi morima?
Virginiji je postalo jako nelagodno.
- Čestitam, draga moja - rekla je Mary primivši je za obje ruke. - Tako sam
sretna zbog vas dvoje.
- M-molim?
Sean je ponovio to isto.
Adare se nasmiješio. - Oboje smo sretni. I, ako mogu dodati, laknulo nam je
budući da je to bila zadnja vijest koju bismo očekivali.
Virginia je imala loš predosjećaj, o, da. Pogledala je Seana, tražeći pomoć.
On se nakašljao.
- Kako ste se, pobogu, vas dvoje sreli? - pitala je Mary stavivši joj ruku oko
ramena.
Virginia se nije mogla sjetiti nikakva pametnog odgovora. A ona je govorila
o Devlinu, nije li?
Adare je potapšao Seana po leđima. - Takav kakav je, Devlin nas nije
obavijestio o predstojećoj svadbi pa ću pitati tebe. Kad je vjenčanje? Je li već
nešto planirano? Znaš da bi tvoja majka voljela pomoći u pripremi događaja.
- Vjenčanje - oprezno je rekao Sean, crvenih obraza.
- Da, Devlinovo vjenčanje. Prva vijest koju smo čuli kad smo se vratili kući
bila je ta da se Devlin zaručio. Onaj tren kad smo sišli s broda u Limericku,
gradonačelnik nam je čestitao, kao i svaki vlastelin i trgovac. - Adare je pomno
promatrao Seana. - Što ne valja, Sean? Čini se da si uzrujan.
Sean i Virginia bespomoćno su se pogledali.

162
 Mary se sad prestala smiješiti. - Nešto nije u redu? - Okrenula se svojem sinu.
- Sean?
Javila se Virginia budući da se činilo da on nije u stanju govoriti. Usnama je
uspjela oblikovati bolne riječi. - Žao mi je. Ja nisam Devlinova zaručnica. Bio je
to strašan nesporazum.
- Ne razumijem. - Mary je bila blijeda.
- Dakle, to u svakom slučaju objašnjava zašto Devlin nije rekao ni riječ kad
smo se vidjeli u Londonu. - Adare je bio smrknut i neraspoložen. - Strah me i
pitati o čemu se radi. Vi ste Devlinova gošća? - Stisnuo je oči. - Nisu nas upoznali
kako je red.
Virginia nije htjela uzrujavati Mary de Warenne, ali nije bilo izbora. - Nisam
ovdje gošća - rekla je.
- Ne razumijem - prošaptala je Mary.
- Niste gošća - polako je ponovio Adare. Okrenuo se Seanu. - Ona je tvoja
žena?
Postao je tamnocrven. - Ne. Oče, možda biste trebali sjesti.
- Imam jako loš predosjećaj. Da čujemo! - rekao je Adare zapovjednički.
Sean je promrmljao. - Virginia je nećakinja grofa od Eastleigha.
Nastupila je mukla tišina.

Virginia je zurila kroz francuski prozor, koji je zbog lijepa vremena bio otvoren,
i gledala kako grof grli svoju ženu. Mary je plakala. Osjetila je kako je Sean došao
do nje i trenutak poslije položio joj ruku na rame. Okrenula se i pogledala ga.
- Sad znamo zašto Devlin još nije riješio otkupninu za vas - tiho je rekao Sean.
- Bio je previše zaokupljen braneći se da ne dospije na vojni sud.
- Eastleigh vjerojatno misli da sam mrtva. Vjerojatno misli da ležim na dnu
mora, zajedno s Amerikankom - rekla je Virginia, uzrujana.
- Vjerojatno - složio se Sean.
- Zašto se vaša majka toliko rastužila? - pitala je. - Nitko joj nije ništa rekao
o otkupnini.
Sean je oklijevao. - To vjerojatno ima veze s tim što majka žudi da Devlin
napokon nađe sreću.
Virginia se ukipila. - Njega sreća ne zanima.
- Mislim da ste u pravu - rekao je Sean. - No, ona je njegova majka, a svaka
majka želi da joj dijete bude sretno.
- Čini mi se da su oboje ostali zaprepašteni kad su doznali da sam
Eastleighova nećakinja - rekla je Virginia.
Sean slegne ramenima.

163
 - Već sam vas sto puta pitala. Zašto? Zašto to Devlin radi? Ne treba mu novac,
a vi ne želite odgovoriti. Zato sad pitam: zašto je lady de Warenne tako uzrujana?
Zašto se na spomen imena Eastleigh gotovo onesvijestila? Ima li to veze
Eastleighom? - povikala je.
- Ima.
Virginia se prenula. - Ne razumijem.
- Eastleigh nije oduvijek bio grof. Harold Hughes bio je, zapravo, srednji sin
pokojnoga grofa. Bio je kapetan u vojsci, što je uobičajeni poziv za srednjega sina
- Sean je bio jezgrovit.
Još uvijek joj nije bilo jasno što to znači. - Kakve veze bilo što od toga ima sa
mnom i s vašim bratom?
Sean je načinio grimasu. - Služio je u Irskoj, Virginia. On je čovjek koji je
ubio našega oca dok smo bili dječaci.
Virginia je kriknula, zateturavši. Sean ju je uhvatio. Zgrabila ga je za ruku. -
To ima veze sa smrću vašega oca?
- To ima veze s tim što je moj brat opsjednut time, da.
Tada joj je sinulo. - Bože, to nema veze s otkupninom, to ima veze s osvetom!
Kimnuo je.
Težina toga, ironija u svemu tome, sve je odmah postalo jasno. Nasmijala se.
Divljački se smijala jer Devlin je bio budala, o, da!
- Virginia, počinjete histerizirati - upozori ju Sean, pokušavajući ju odvesti do
kauča.
- Mislim da ne! - vikala je, dopustivši da je vodi. - Vaš je brat budala zato što
je Eastleigha baš briga za mene i potpuno mu je svejedno što sam nečija taokinja!
Posjeo ju je, a onda se udaljio.
Virginia je i dalje hihotala jer sad je ona bila ta koja se posljednja smije.
Devlinov se smiješni plan u svakom slučaju izjalovio. Sean se vratio, doimao se
jako zabrinut, i pružio joj čašu. Virginia ju je odgurnula. - Zar ne shvaćate?
Nema osvete. Ako Devlin želi povrijediti Eastleigha, ne može to učiniti sa mnom.
Sean je sjeo pokraj nje i uzeo obje njezine sitne ruke u svoje velike, snažne.
Virginia se sjetila Devlinovih ruku; obojica muškaraca tjelesno su bila veoma
slična, pa se ukočila. Polako je susrela njegov pogled.
- Ne. Devlin već godinama sustavno upropaštava Eastleigha. Čovjeku je ostao
još samo jedan posjed, od kojega ima jako mali prihod. Ne može si priuštiti tu
otkupninu, a kad je plati, morat će prodati to što mu je ostalo. Bit će gotov,
Virginia, a moj će brat pobijediti.
Gledala ga je, zbunjena, zaprepaštena, a onda, svjesna da je drži za ruke,
izvukla ih je. - A morat će platiti?
- Bit će to pitanje časti.

164
 - Kakav je to čovjek koji je spreman upropastiti jednu nedužnu ženu da osveti
svojega oca? - tupo je pitala.
- To je moj brat - odgovorio je Sean. Ponovno ju je uzeo za ruku, ovoga puta
samo jednu, čvrsto je stisnuvši. - Nije vas upropastio. Ne nosite dijete. - Glas mu
je ostao tih. - Više vas neće dotaknuti, ne na taj način, obećavam. Jako brzo sve
će ovo biti gotovo. Jednoga dana ostat će samo blijedo sjećanje na to.
Virginia je buljila, ali nije vidjela Seana. Umjesto njega vidjela je Devlina i
odjednom je počela shvaćati zašto su njegove oči bile tako hladne, zašto u njemu
nije bilo ni trunke nježnosti ni samilosti. On nije bio običan čovjek. Bio je
opsjednut osvetom i očito nijedno sredstvo nije bilo tako grozno ako bi njime
ostvario svoj cilj. - Što je s njegovom karijerom? Zbog moje otmice sigurno će
završiti na vojnom sudu.
Sean je oklijevao. - Devlin je već mnogo puta od Eastleigha napravio budalu.
Preponosan je da bi se obratio tijelima vlasti, Virginia.
Virginia se umirila. Tada joj je sinulo da ona ima moć dovesti Devlina
O’Neilla do propasti. Sean ju je gledao, i on je to očito znao.
Odjednom su u sobu ušli Mary i grof. Mary više nije plakala. Oboje su bili
strašno sumorni. Dok su je gledali, polako je izvukla ruku iz Seanove i ustala.
Mary se uspjela nasmiješiti. - Molim te, dijete, sjedni vani sa mnom. Večer je
tako ugodna.
Virginia je poželjela da se može izvući jer uopće nije sumnjala da Mary želi
s njom prisno razgovarati. Molećivo je pogledala Seana, ali on je samo slegnuo
ramenima. Budući da nije imala drugog izbora, izašla je s Mary na terasu. Žena
se zaustavila pokraj ograde i okrenula prema njoj.
Virginia je gledala u zvijezde, a ne u Mary. No, bilo je nemoguće ne osjetiti
njezinu dobrotu i suosjećanje, izbijali su iz nje kao što bi izbijali iz nadzemaljskog
anđela, u svetim, opipljivim valovima.
- Dijete - tiho je rekla, okrenuvši prema sebi Virginijino lice. - Kako se mogu
ispričati za ono što je učinio moj sin?
Virginia ju je morala pogledati u oči. Dragost te žene prijetila je da će je
slomiti. - Niste vi krivi.
Jedan trenutak Mary nije mogla govoriti. - Volim oba svoja sina svim srcem.
Želim da žive u miru i radosti. Jako je teško, ovdje u Irskoj, postići takav život.
Mislim da je Sean blizu toga. Međutim, Devlin? Otišao je na more još dok je bio
dječak. Otada ga rijetko viđam. Odabrao je život lišen radosti, život na otvorenom
moru, život u ratu, razaranju i smrti. On živi sa svojom patnjom, zatvoren prema
svijetu, ljudima, kao da je otok za sebe, kao da mu ne treba ni ljudsko društvo,
ni ljubav, ni radost. - Mary je zaklopila oči, a niz obraz su joj kliznule suze. - Puno
sam molila za njega.
Virginia je osjetila čudan nagon da i sama zaplače. - Možda mu ne treba
društvo i ljubav - bila je kratka.
165
 - Možda je hladan - rekla je Mary pogledavši je u oči - ali on je muškarac.
Srce mu tuče u prsima, puno crvene, ljudske krvi. Naravno da mu treba društvo i
ljubav. Svima nam treba.
Virginia nije bila sigurna da je Mary de Warenne u pravu.
- Budim se usred noći zabrinuta za njega. Stotinu puta zaspala sam plačući.
Moj suprug me podsjeća da je on odrastao čovjek i da zbog puno stvari moramo
biti ponosni na njega. Odrastao je bez ičega. Nekoć smo bili veoma siromašni.
Sad ima ovu krasnu kuriju, zemlju koja je naraštajima pripadala O’Neillovima i
FitzGeraldima, ima puno dobrih brodova, vlastitu flotu, stvarno, da ne spominjem
predivnu kuću u Greenwichu. Znaš, nedavno mu je dodijeljen viteški naslov. -
Nasmiješila se kroz još više suza. - Sad je sir Devlin.
- On je jako moćan čovjek - rekla je Virginia hrapavim glasom.
- Da, je - Mary ju je uhvatila za ruke. - Ali nije okrutan. Zar ne? - molećivo je
pitala.
Virginia ju je gledala, dugo ne mogavši odgovoriti. Napokon je prošaptala: -
Ne na način na koji mislite.
- Jao, Isuse Kriste, što je učinio? - kriknula je Mary.
- Ja sam dobro - slagala je Virginia, pateći.
Mary ju je pomno promatrala, proučavajući je, zabrinuta i očajna kao što bi
bila svaka majka. - Odgajala sam svoje sinove da poštuju žene - rekla je muklim
glasom. - Je li se s poštovanjem odnosio prema tebi?
Virginia nije znala kako odgovoriti. Da ju je Mary to pitala samo dan prije
nego što je Devlin otišao, bez premišljanja odgovorila bi da jest. Međutim, sad se
naglo vratila bol, zaglušujuće bubnjanje u ušima, maglica pred očima, zaslijepivši
je nakratko. Otišao je bez najobičnijeg pozdrava. Bože, to je još uvijek boljelo, a
ako to nije okrutno, što je?
Mary je znala. Rukom je pokrila prsa, dršćući, i odvratila je glavu. - Da ga
toliko ne volim, odrekla bih ga se... vlastite krvi i mesa. - Ponovno se okrenula
prema njoj. - Jesi li trudna?
Više nije morala ništa tajiti. Odmahnula je glavom.
Mary je prišla bliže i stavila joj ruku na obraz. - Ti si tako lijepa mlada žena -
prošaptala je. - Voliš li ga?
Virginia se trgnula. Tada je rekla: - Molim vas, više ne mogu odgovarati na
pitanja! - Odmaknula se, počela trčati, a onda se ponovno okrenula. - Lady de
Warenne, doista me nije povrijedio. Mislim da je pokušao biti onakav muškarac
kakav želite da bude. Ne! Znam da je pokušao. Ali... jednostavno, dogodilo se! -
Znala je da ga sad brani. Divlje je odmahnula glavom, prestrašena, jer nije bilo
objašnjenja za to što ga brani. - Više ništa ne znam! Samo znam da moram kući!
- Okrenula se i otrčala unutra, prošla je pokraj Seana i grofa, promucavši neke
nesuvisle isprike. Potom je odjurila u sigurnost svoje sobe.

166
 *
U njihovoj kući, Edward je obavio ruku oko svoje žene i čvrsto ju zagrlio.
Okrenula se prema njemu i položila obraz na njegova široka prsa, zaklopivši oči.
Osjećao je njezinu patnju, a premda je Devlina volio kao da je njegov vlastiti sin,
mrzio je patnju koju je nanosio njegovoj ženi i bilo mu je žao da nema moć to
spriječiti.
Bilo je krajnje smiješno to s čim su se susretali mnogi moćni ljudi: mogli su
vladati kraljevstvom punim podanika, ali nisu mogli vladati zabludjelim
sinovima.
Edward je pomiluje po kosi. - Večeras se više nemoj brinuti - uzdahnuo je. -
Sutra ćemo razgovarati o tome i odlučiti što ćemo.
Mary nije odgovorila. Osjećao je kako drhti i znao je da opet plače. Nagnuo
se i poljubio je u sljepoočicu. Pronašla je njegovu ruku i čvrsto ju stisnula.
- Što bih ja bez tebe? Volim te, Edwarde. Jako te volim.
Obuzelo ga je staro uzbuđenje. Zaljubio se u Mary čim ju je ugledao, kad je
Gerald, njegov zakupnik, kući doveo svoju mladu sedamnaestogodišnju ženu. On
sam u to je vrijeme bio zaručen i uskoro se trebao oženiti. Jedanaest godina
divio joj se iz daljine, nijednom nije učinio ni rekao nešto neprimjereno, dok je
ona svojemu mužu rodila troje djece, a njegova žena njemu tri krasna sina i kćer.
Tih je godina razvio veliko poštovanje i divljenje prema svojem zakupcu, ali i
veliki oprez. Čuo je glasine da su u Wexford stigli branitelji te da njihov zanos i
moć rastu. Edward je oduvijek bio za jednakost katolika jer je vjerovao da će tako
Irska postati ekonomski i politički jača i da će joj to pomoći da postane
ravnopravna s matičnom zemljom. Drugi se s tim nisu slagali. Drugi su se bojali
da će izgubiti moć i zemlju ako katolici s novim povlasticama zatraže da im se
vrate negdašnja prava.
S vremena na vrijeme Gerald je večerao s Edwardom. Mary se uvijek
pristojno ispričala kako bi pustila dvojicu muškaraca da raspravljaju o zemlji,
trgovini, ekonomiji, a koji put i o politici. Dvojica Iraca nisu mogla zajedno
sjesti, a da ne raspravljaju o podređenom irskom položaju u ekonomskom,
ustavnom, društvenom smislu, čak ni protestant i katolik. Rasprava je uvijek bila
žučna.
Gerald nikada nije posumnjao da je ovaj zaljubljen u njegovu ženu.
Mary je znala. Odmah je to osjetila, a otada, kad god je on bio nazočan, uvijek
je gledala u stranu, kao da se bojala da bi jedan pogled koji bi razmijenili mogao
dovesti do nečega strašnoga.
Nešto prije wexfordskoga ustanka doznao je da je Edward uključen u tajno
protuvladino društvo. Strašno su se posvađali, malo je nedostajalo da se potuku
jer je Edward tražio da se ne miješa u sukob. Danima prije nego što su
zauzeli Wexford, Gerald je u galopu dojurio Adareu. Izgledao je poput luđaka.

167
 Adare ga je dočekao u dvorištu, prestrašen da se nešto grozno dogodilo Mary
ili njezinoj djeci. Gerald je skočio s konja i uhvatio grofa za suvratke njegova
lovačkoga kaputa.
- Edwarde, moraš mi se zakleti da ćeš se pobrinuti za moju ženu i djecu.
- Molim? - Edward je bio zaprepašten.
- U slučaju... - Gerald ga je gledao divljim pogledom. - Nemaju se komu
obratiti osim tebi. Obećaj mi, zakuni se. Pobrinut ćeš se za njihovu dobrobit, nećeš
dopustiti da gladuju. I... - oklijevao je. - I nađi joj nekog drugog muža, nekog
dobrog, poštenog čovjeka.
Njegova žena tada je već nekoliko mjeseci bila mrtva. Umrla je pri porođaju,
a nije preživjela ni njegova druga kći. Još uvijek je žalovao i nije ni sanjao što
budućnost nosi. - Nemoj se upletati u pobunu - naložio mu je. - Imaš krasnu
obitelj, krasnu ženu i trebaš im živ.
- Moja domovina me treba - uzvratio je Gerald. - Obećaj mi, Edwarde!
Obećao je, ali to nije bilo potrebno budući da bi ionako okrenuo nebo i zemlju
da zaštiti Mary i djecu.
Bio je to nevjerojatan prst strašne sudbine: njegova žena je umrla, a onda su
Geralda ubili Britanci. No sada, gotovo petnaest godina poslije, postigavši osobnu
sreću i radost za kakvu nije ni sanjao da je moguća, nije si mogao zamisliti život
bez Mary kao svoje supruge. Ponovno ju je pomilovao po kosi i promrmljao. -
Poslat ćemo je natrag Eastleighu. Sutra ću to dogovoriti.
- Ne! - Mary je iznenada sjela širom otvorenih očiju.
- Ne? Draga, Devlin ju je zadržao protiv njezine volje - rekao je nježno, ne
želeći Virginiju Hughes nazvati ni zarobljenicom ni taokinjom. On i Sean pomno
su birali riječi kad se radilo o njoj.
- Devlin ju je oteo i drži je kao taokinju - rekla je Mary jednoličnim glasom.
- Preda mnom ne moraš paziti kako se izražavaš!
Mrzovoljno se nasmiješio i stisnuo joj ruku. - Samo te želim poštedjeti daljnje
muke - rekao je.
- Znam - kliknula je. - No, što je s Virginijom? Ne bi li i nju trebalo poštedjeti
dodatne muke? Ne bi li ona trebala dobiti zadovoljštinu?
Potražio je njezine plave oči. - Što imaš na umu?
- Devlin će ispravno postupiti - odlučno je rekla. - Ispravit će to na jedini
mogući način.

168
 TRINAESTO POGLAVLJE

Š kiljeći je promatrao sivi dan. Pred njim je vijugala seoska cesta iz Limericka,
gubeći se među požnjevenim poljima i valovitim brežuljcima, isprepletenima
kamenim zidićima. Kratko se zagledao u to, a dok je sjedio na svojem konju, jako,
jako je pazio da ga ne obuzmu nikakvi osjećaji. Uspio je. Ovaj put nije osjećao
toplinu zbog povratka kući. Bio je to samo još jedan zadatak koji mora obaviti.
Potaknuo je urešenog kastrata u trk, itekako svjestan da će iza sljedećeg
zavoja ugledati svoja polja, svoje pašnjake, svoju zemlju. No, to nije bilo važno.
Kao da ga je stezala neka željezna ruka, nikada nije imao veći nadzor nad sobom.
Zašao je za zavoj i osjetio malo, usputno zadovoljstvo vidjevši požnjevena
polja koja su gola i smeđa ležala pred njim. Dok je prolazio pokraj prve seoske
kuće, primijetio je, gotovo ravnodušno, da je McCarty izgleda te godine dobro
prošao: činilo se da mu je stado ovaca dvostruko veće, a kuća je bila nedavno
oličena.
Polje je presijecao kameni zid. Devlin je poveo konja prema njemu, a budući
da je životinja oklijevala, potjerao ga je naprijed stegnuvši ga snažno objema
nogama. Konj je preskočio zid i grubo doskočio. Kad je ustalio korak, Devlin
potapša životinju zbog njezine hrabrosti. Nebo se konačno otvorilo i počela je
padati lagana kiša.
Pred njim je ležalo polje. Radnik je prevrnuo zemlju. Devlin je vidio dva
konja kako pasu uz njegov rub i odmah je pogledom pretražio okoliš, tražeći
jahače. Kad je ugledao dvojicu koja su stajala na obali potoka, očito
razgovarajući, naglo je zaustavio konja. Srce mu je brže zakucalo, ali nije se na to
obazirao. Jedan lik bio je toliko sitan da je mogao biti i dijete... ili veoma sitna
žena... Znao je bez sumnje tko je.
Bio je mrzovoljan. Tako je jako stisnuo noge uz konja da je životinja poletjela
naprijed. Odmah ju je zaustavio, zbog čega se konj propeo na stražnje noge. Nije
mogao skinuti pogled sa svojega brata i Virginije.
Podsjeti se da on ima vlast nad svojim ljudima, svojim brodom, svojim
neprijateljima. Da to čini gotovo deset godina, i to nikada tako učinkovito kao
prošlo ljeto i prošlu jesen, dok je kružio uz španjolsku obalu. Srce mu se rugalo,
kucajući snažno i brzo.
Vladao je i svojim mislima. U proteklih pet mjeseci nije razmišljao ni o čemu
drugom osim o svojem zadatku, svojem brodu, svojim ljudima i neprijatelju.
Željeznom voljom pobijedio je svaku neželjenu misao, otjeravši je u mračnu
prošlost gdje joj je bilo mjesto.

169
 Vratio se zbog jednog i samo jednog razloga, znajući da potpuno vlada
sobom.
Odlučno si je rekao da ga nije briga o čemu razgovaraju. Neka raspravljaju o
kakvoći irskoga tla. Zadržavao je nestrpljivog konja na mjestu, gledajući i dalje.
Bili su predaleko da im vidi lica, kakav izraz imaju ili bilo što drugo, osim da
je Seanova košulja bijela, čizme crne, te da Virginia također nosi svijetle jahaće
hlače i jahaće čizme do koljena. Činilo mu se da je kosu stavila otraga, raspuštenu
ili spletenu, ali niz leđa joj je padao slap guste kose. Napinjao se ne bi li vidio
kakav izdajnički znak da je trudna, ali s ove udaljenosti to jednostavno nije bilo
moguće.
Ljutito je nakrivio usta. Bio je siguran da je suluda privlačnost bila stvar
prošlosti. Kad se nađu licem u lice, prema njoj neće osjećati ništa drugo nego što
je osjećao prema Elizabeth, Fioni ili bilo kojoj drugoj ženi. Bilo je dosta
razmišljanja, gubio je vrijeme, nema više o čemu razmišljati.
Okrenuo je konja i trkom se uputio prema Askeatonu.

- To je tajni recept - govorila je Virginia smiješeći se dok su ulazili u kuću. - Ne

moje majke već Tilliene prabake.
- Tillie, vaše najbolje prijateljice, robinje? - pitao je Sean idući za njom. Nosio
je desetak klipova kukuruza.
Virginia je kimnula, zajapurena od lude utrke u kojoj su upravo sudjelovali.
Nije bila sigurna tko je prvi počeo trk prema kući, ali odjednom su se poravnali,
očito se utrkujući. Sean je pobijedio, ali samo za duljinu konja. Zbog toga su
oboje bili prekriveni crvenom prašinom.
- Ja ću nadzirati kuhanje - rekla je Virginia. Sline su joj curile kad se sjetila
kukuruznog pudinga koji će večeras imati. - Imamo sreće što još ima kukuruza -
dodala je.
Sean se nasmijao i nešto rekao, ali Virginia ga nije čula jer je zašla za ugao.
U predvorju je stajao Devlin.
Stala je, a Sean joj se zaletio u leđa.
Virginia je to jedva primijetila. Zato što joj je srce stalo i prestala je disati.
Vratio se.
Devlin je nehajno stajao ondje, gledajući je hladno, očito je očekujući. Čvrsta
su mu bedra bila raširena kao da je na svojem brodu. Nije micao pogled s njezina
lica.
Virginia je udahnula zrak koji joj je pržio i pluća i prsa. Ipak se na kraju
vratio. Srce joj je divljački tuklo, prouzročujući dodatno prženje, dodatnu bol.
Počela se tresti. Okrenula se shvativši da je Sean ispustio kukuruz, samo je uspjela
vidjeti njegovo zaprepašteno lice. Sagnula se, duboko udahnula i vidjela kako joj

170
ruke strašno drhte. Kad je posegnula za jednim klipom razbacanog kukuruza,
pokušavala je razmisliti, ali misli su joj bile sumanute i nepovezane.
Jao, Bože, što mi je činiti?
Počele su je opsjedati slike, slike Devlina O’Neilla kako ustaje iz kreveta koji
su dijelili, ne pogledavši je.
- Devline - tiho je rekao Sean, ali dok je govorio, sagnuo se i posegnuo za
Virginijinom rukom kako bi joj pomogao osoviti se na noge. - Nismo znali da si
se vratio. - Nije ju puštao, očito svjestan da ne bi mogla stajati ako to učini.
Nije bilo odgovora na njegovu opasku.
Virginia se napola okrenula, sada potpuno prestravljena, i vidjela da im se
oboma smiješi. Odjednom im se pogledi sretoše. - Kukuruz - rekla je promukla i
tiha glasa, nesposobna odvratiti pogled od njega.
Nije se promijenio. Bio je zavodljiv, moćan i privlačan, i dalje je bio
neodoljiv. Da se barem promijenio...
- Pustite - ispalio je Sean, također zagledan u Devlina, kao hipnotiziran. - Nisi
javio da dolaziš.
- Nisam mislio da vas treba upozoriti na moj povratak - mirno je odgovorio
Devlin.
Virginia nije mogla odvratiti pogled od njega. Vratio joj se gotovo svaki
trenutak koji je provela nasamo s njim, od njihove prve rasprave u skučenom
prostoru njegove kabine na Prkosu do trenutka kad ga je zadnji put vidjela, dok
je izlazio iz njezine sobe.
Zao mi je što sam te povrijedio, rekao je.
- Bok, Virginia - rekao je sada.
Nije mogla govoriti, ali pokušala je kimnuti.
- Sean - dodao je, lagano naklonivši glavu.
Sean se napokon pomaknuo i polako mu prišao. - Otac je neki dan bio ovdje.
Čuo sam za tvoj zadatak... i za saslušanje. Drago mi je da si se vratio.
- Da? - pitao je Devlin prilično hladno.
Sean se ukipio. - Da, je. - Sad je pogledavao malo Virginiju, malo svojega
brata. Virginia je shvatila da je kao uzeta te da i dalje otvoreno zuri u njega. Iako
je i dalje bila zaprepaštena, mozak joj je počeo raditi. Uopće nije očekivala da
će ga ponovno vidjeti. Pomirila se s tim. Beskrajno ju je povrijedio, ali bila je
uvjerena da se oporavila, da je vrijeme izliječilo njezine rane. No, sad se vratio,
stajao samo nekoliko koraka od nje i ništa se nije promijenilo. Kao da nisu prošli
mjeseci. Njezine rane, jednom čvrsto zašivene, sad su se ponovno otvorile. Kako
si me mogao tako ostaviti? Kako?
Odjednom je Sean ispustio neki zvuk i izašao iz predvorja, ostavljajući njih
dvoje ondje stajati, zagledane jedno u drugo.

171
 - Dobro izgledaš - primijetio je, a glas mu nije bio ni ravnodušan ni
zainteresiran. - Osim što si prljava.
Udahnula je. Sjeća li se ičega, bilo čega? Ma, nije moguće da je zaboravio!
Prišao je bliže. - Pretpostavljam da se Sean i ti dobro slažete?
Ukočila se. Jednom je, baš smiješno, predložio da bi se trebala vjenčati s
njegovim bratom. - Postao mi je dobar prijatelj.
Izgleda da mu je bilo svejedno jer je samo slegnuo ramenima.
Obliznula je usnice. - Jesi li mu doista rekao... da bismo se trebali vjenčati?
- Zapravo, da, jesam.
- Zar doista nemaš srca? - šapnula je.
- Mislim da oboje znamo odgovor na to.
- Zar mi ne možeš pokazati barem neki znak sućuti?
- Uopće ne znam što želiš od mene, Virginia. Žao mi je što si tako dugo bila
mojem bratu na brizi, ali rat je odgodio moj povratak - ravnodušno je rekao.
Zateturala je. Ne sjeća se, je li tako? Je li moguće da je toliko beznačajna, da
je se tako lako zaboravi?
- Što ste ti i Sean radili? - nehajno je pitao.
- Ja... što? - Snažno je trepnula. - Spremali smo se napraviti kukuruzni puding.
Hoću reći, mi... ja sam htjela pokazati kuharici kako se to priprema.
Jedna se žutosmeđa obrva podignula, ali ništa nije rekao.
Virginia se nije micala. Je li moguće, pitala se, zgrožena, da prema ovom
muškarcu gaji još neke osjećaje? Nije ga vidjela pet mjeseci. Bezdušno ju je
ostavio nakon najvažnijeg događaja u njezinu životu. Otkako je stigao, prema njoj
nije pokazao nimalo topline niti ju je osobno pozdravio. No, u sebi je osjećala
strašnu napetost i znala je, sva jadna, što to znači.
To je značilo da joj želi reći da mu je stalo do nje, da pamti svaki trenutak
njihova vođenja ljubavi, kao i ona, i da ju želi moliti za oprost.
- Kukuruzni puding - promrmljao je. - Baš zanimljivo.
Ukočila se u znak obrane, ali visoko je uzdignula glavu.
No, nije namjeravao ništa reći o njihovoj prošlosti. Sad je to znala. - Zapravo,
jako je ukusan. Ostaješ li na večeri, sigurno ćeš uživati u njemu. - Bilo joj je jako
teško zadržati ravnodušan glas, zadržati svoj ponos.
Sad je podignuo obje obrve. Činilo se da ga sve to zabavlja, ali i da donekle
ne može vjerovati. - Ovo je moj dom. Svakako namjeravam večerati prije
sutrašnjeg odlaska.
Srce joj je naglo stalo. - Ti... ti sutra... odlaziš?
- Mi sutra odlazimo - rekao je i napokon su se njegove sive oči pokrenule, od
njezinih očiju do usana, gdje su se kratko zadržale, preko bijele pamučne bluze
koja joj je prekrivala grudi, pa širokog smeđeg pojasa, svezanog u čvor, a ne

172
zakopčanog, pa niz hlače, odjevene preko uskih bedara. - Stvarno sam iznenađen
što ti Sean dopušta da se ovakva motaš okolo.
Ako je i osjećao nekakvu privlačnost, nije to ničim pokazivao, ni bojom glasa,
ni izrazom lica, a što je najvažnije, ni pogledom. Bio je ravnodušan, tup,
beživotan.
- Sutra odlazimo? - uzbuđeno je pitala.
- Da. - Napokon se okrenuo i otišao do širokih, visokih prozora, gdje je stao,
okrenut joj leđima, i zagledao se van, očito u travnate padine i udaljena brda. -
Eastleigh sumnja da postojiš.
Zateturala je. - Molim?
Nije se okrenuo. Nastavio je gledati kroz prozor, a kad je progovorio, u
njegovu glasu nije bilo nikakve promjene. - Iz Cadiza sam mu poslao zahtjev za
otkupninu. Eastleigh tvrdi da si se utopila, zajedno sa svima ostalima koji su se
nalazili na Amerikanki. Idemo u Southampton da mu jednom zauvijek dokažem
da si itekako živa.
Dakle, napokon je došlo vrijeme za njezinu otkupninu. Virginia je bila toliko
preplavljena razočarenjem i zbunjenošću da to jednostavno nije mogla pojmiti
premda je to značilo da će hiti puno bliže povratku kući. Čudno, na neki način
Askeaton je postao njezin dom. Uživala je u sporim danima koje je provela baveći
se poljodjelstvom i brigom o imanju. Uživala je u hladnim danima, magli, kiši.
Uživala je u Seanovu društvu.
Međutim, to nije bio njezin dom. Sweet Briar bio je njezin dom i još uvijek je
postojala mogućnost da nije prodan, što znači da možda uspije pronaći način da
ga spasi. Više se nije nadala da će joj stric u tome pomoći.
Devlinovi planovi očito se nisu promijenili, rat ih je samo malo odgodio. Nije
znala što reći zato što nije htjela raspravljati o otkupnini. - Hoće li i Sean ići s
nama? - napokon je pitala, jadna.
- Želiš li da ide?
Je li u njegovu glasu čula nešto čudno? - Naravno da želim - rekla je ispitujući
njegov pogled, ali on se okrenuo na drugu stranu.
- Treba mi ovdje - rekao je Devlin. - Budi spremna odmah nakon doručka. -
Izašao je.
Zatečena, gledala je za njim. Tada ju je pogodila silina svega. Vratio se i nije
rekao ni jednu jedinu riječ o nama. S tom spoznajom došao je bijes.
Virginia je pošla za njim.
Našla ga je kako si u salonu toči viski. Ne dižući pogled, uzeo je jednu praznu
čašu. - Jesi li za piće? - blago je pitao.
Virginia nije stala sve dok se nije našla pred njim i tako ga prisilila da se
okrene prema njoj. - Ne, ne želim piće! I zahtijevam da Sean pođe s nama.
Polako je spustio čašu i pogledao ju. - Nisi u položaju da bilo što zahtijevaš.

173
 - On će biti moja pratnja - odlučno je rekla. - Ne želim ni minutu provesti
sama s tobom.
Polako se uspravio, i naravno da ju je nadvisio, zbog čega se osjećala sitnom
i ranjivom. - Ne moraš se ni zbog čega brinuti.
- Itekako se imam zbog čega brinuti - uzviknula je i shvatila da jedva diše.
No, iskreno rečeno, sumnjala je da se ima zbog čega brinuti, budući da joj se činilo
da se ovaj muškarac uopće ne sjeća da ju je dotaknuo, a kamoli s njom vodio
ljubav.
Nije odvratio pogled. - Sean ostaje ovdje.
- Onda ja ne idem - glupavo je uzviknula kao kakvo dijete.
- Ne brini se - promrmljao je dignuvši čašu i popivši malo. - Ponovno ćete biti
skupa... kad ja završim.
- Ne sjećaš se, zar ne? - pitala je, a zubi su joj počeli cvokotati. U salonu je
postalo jezivo hladno. Njoj je bilo hladno. Zapravo, sledila se.
Otpio je gutljaj viskija kao da je uopće nije čuo.
Primila ga je za ruku, zaprepastivši samu sebe i zalivši oboje viskijem. - Noći
koju smo proveli skupa? Noći u kojoj smo vodili ljubav? - divlje je pitala.
Ukočio je čeljust i maknuo njezinu ruku sa svoje. - Kakvog to ima smisla?
- Sjećaš li se ili ne?
- Jedva - promrmljao je.
Udarila ga je po licu najjače što je mogla.
Pljuska je odjeknula u mukloj tišini sobe.
Virginia je ustuknula, zaprepaštena time što je učinila. No, napokon se u
njegovim očima pojavio bljesak iako ne onakav kakav je ona željela. Pogled mu
je bijesno plamtio. Napokon, pomisli Virginia, oči mu više nisu tupe i beživotne.
Trgnula se, teško dišući, očekujući da će on uzvratiti udarac.
Međutim, samo je rekao, veoma oštro: - Seks nije ljubav.
Zinula je. Njegove riječi bile su bolnije nego da ju je stvarno udario.
- Pretpostavljam da ti dugujem ispriku - kratko je rekao.
Bilo je prekasno. Virginia je odmahnula glavom, suze su tekle, a potom se
okrenula ne bi li pobjegla. Međutim, uhvatio ju je za zglavak i nekako je ponovno
bila okrenuta prema njemu.
- Pusti me - upozorila ga je jecajući.
Neprestano stežući čeljust, rekao je: - Oprosti. Vjerujem da sam ti to već
rekao. Ponavljam to još jednom.
- Kako sam bila glupa kad sam mislila da ti „seks“ nešto znači!
Pogled mu je zatitrao. - Zaslužujem tvoju osudu. Nisam imao pravo upasti
onamo gdje još nijedan muškarac nije bio. A sada - odlučno je dodao - možemo
li ostaviti prošlost tamo gdje joj je mjesto... u prošlosti?
174
 - Da, molim te, učinimo baš to! - plakala je dršćući, držeći obje ruke uz tijelo,
stisnute u šake. Znala je samo da se mora maknuti od njega.
Na licu mu se vidjela napetost pa je krenuo iz sobe govoreći: - Sutra nakon
doručka, Virginia. - Bilo je to upozorenje da bude spremna.
Ostala je zagledana, ali samo na kratko. - Što ako sam trudna? - Znala je jako
dobro da nije, ali htjela ga je povrijediti, barem malo, za uzvrat što je on povrijedio
nju.
Ukipio se i polako okrenuo. - Jesi li? - pitao je, a mišići na bradi otkrivali su
koliko je napet. Oči su mu poprimile opasnu i prijeteću nijansu sive, dokaz da u
sebi ipak ima nešto osjećaja.
- Nisam - procijedila je. Tada je, potpuno zaboravivši na ponos, zaplakala. -
Otišao si, a da se sa mnom nisi ni pozdravio!
Sada se činilo da mu se cijelo tijelo napelo i da kipi od bijesa, koji je izgleda
odlučio obuzdati. - Zašto to činiš? - pitao je. - Zar nemaš nimalo ponosa? Ja sam
gad, barem je to jednostavno, stvarno. Postoji jedna uzrečica, Virginia, koje bi se
trebala držati: pusti lava dok spava.
- Ja nisam lav, a ono što smo radili nema nikakve veze sa spavanjem!
- Vodim te u svoj dom nedaleko od Southamptona. Eastleigh je samo nekoliko
kilometara sjeverno od mene. Dokazat ću mu da postojiš, uzet ću otkupninu i
poslat ću te da ideš svojim putem. Nije li ti to dovoljno? Bit ćeš slobodna -
zagrmio je.
- Nije mi dovoljno - čula se kako govori. Sad joj se njezin ponos rugao.
Zagledao se u nju. - Onda mi je iskreno žao, zato što je to sve što ti mogu
ponuditi. - Ovaj put njegovi su koraci bili dugački i odlučni, a Virginia je klonula
na ležaljku. Rukama je pokrila lice boreći se sa suzama. Nije htio razgovarati o
prošlosti, a odgovori koje je dao nisu bili oni koje je željela čuti. No, jednostavno,
bilo je prekasno. Istina... njegova istina... bila je okrutna.

Devlin je ušao u svoju spavaću sobu i naglo stao. Bio je potresen, toliko da to nije
mogao zanemariti, ali, prokletstvo, nije se htio obazirati na to. Nije bilo vrijeme
da ponovno poklekne pred dva velika ljubičasta oka, koja su ga počela
proganjati... opet.
Negdje duboko u sebi je drhtao, ali nije htio razmišljati o tome. Umjesto toga,
uhvatio se za stup na svojem krevetu. Da sam znao da ću početi gubiti nadzor nad
sobom, nikada se ne bih vratio. Naložio bih Seanu da ju dovede u Southampton.
- Trebao si javiti da dolaziš.
Devlin se okrenuo, sretan zbog ovog prekida, i ugledao brata koji je stajao na
ulazu u sobu. Doimao se ljut i nezadovoljan. - Ne moraš ništa skrivati. Dao sam
ti dopuštenje da učiniš što ti je po volji. Ševiš ju? - čuo se kako pita.

175
 Proganjala ga je strašna slika: Sean koji se propinje nad njom, nabijajući se u
nju.
Sean je nasrnuo na njega.
Devlin je nekako znao da hoće, a točno mu je to i trebalo. Bratov udarac bacio
ga je na krevet, ondje su se pograbili kao da su još dječaci. Devlin je oduvijek
volio dobru tučnjavu. Sean također. Upotrijebivši svu svoju snagu, uspio je
brata okrenuti na leđa, no zbog tog su poteza obojica stradala i pala na pod. Sean
je zajaukao jer je pri padu podnio veći udarac.
Isti je tren Devlin zajahao svojega brata i hladno se nasmiješio rekavši: - Bit
će dovoljno da ili ne.
- Ti bezdušni gade - povikao je Sean i Devlin se našao na vlastitim leđima, a
snažan udarac pogodio ga je u bradu.
Pred očima su mu se pojavile iskre, koje je radosno dočekao. Ipak, dignuo je
koljeno i pogodio Seana u prepone. Sean je zajaukao, presavio se, a Devlin je brzo
ustao, povukao Seana na noge, gurajući ga prema natrag dok ga nije stisnuo uza
zid. Ondje su dvojica muškaraca pokušavala jedan drugoga nadjačati, dišući poput
razjarenih bikova.
Sean se nekako uspio osloboditi i zadati još jedan udarac u istu onu bradu.
Devlin je ustuknuo, zadovoljan kad mu se bol raširio licem. Samo je stajao
ondje dok ga je brat svom snagom udario u trbuh, zbog čega je zastenjao i
presavinuo se.
- Bori se, gade jedan - vikao je Sean.
Više se nije htio tući. Bilo mu je draže da dobije batine kao nikad. Uspravio
se, smiješeći se izopačeno, shvativši da mu je usnica rasječena. - Uživaš li u
njezinim kricima? - izazivao je. - Čije ime zaziva u nastupu strasti, tvoje ili moje?
Sean ga je ponovno udario. Glava mu je poskočila unatrag i udarila u zid, u
oba mu je oka sijevnuo bol. Žao mi je, Virginia, odjednom je pomislio dok mu se
srce paralo od bola. No, ja nisam čovjek kakav želiš da budem.
Sean ga je zgrabio za košulju. - Zar doista misliš da će, premlatim li te, to
ispraviti ono što si joj učinio? Proklet bio, Devline, proklet bio!
Smiješio se svojem bratu. - Još jedan udarac?
- Vraga - procijedio je Sean, pustio ga i maknuo se od njega.
Obliznuo je usnicu i shvatio da krvari. Sean je zaljubljen u Virginiju, to je bilo
jasno kao dan, više nego prije.
Spava li s njom?
Otišao je do zrcala koje je stajalo iznad ormarića, ne obazirući se na trenutak
na krpu namočenu u ledenu vodu koju mu je Sean pružao. Oko mu je naticalo, ali
možda se ne zatvori. Naposljetku je uzeo krpu i prislonio ju na oko.

176
 Podsjeti se da je htio da se ona zaljubi u Seana, odobrio je tu vezu. To bi
riješilo brojne teškoće, a on bi i dalje bio slobodan i do kraja života mogao bi činiti
što želi.
Dobro, ne bi bio potpuno slobodan. Jednu stvar ne bi nikada mogao učiniti,
ne ponovno, ne bi mogao Virginiju odvesti u krevet. No, cijela je stvar bila u tome,
nije li?
- Ne volim kad se sa mnom manipulira - rekao je Sean.
- Spavaš li s njom? Odobravam to - brzo je dodao.
Sean je izobličio lice. - Ne.
Na njegovu veliku žalost, ispunio ga je osjećaj zadovoljstva. - Pa, trebao bi -
rekao je. Devlin dodirne bolnu čeljust.
- Očekivao sam dječački udarac.
- Više nisam dječak. Zašto si nas morao iznenaditi? - Sean očito nije htio
razgovarati o odlasku u krevet s Virginijom Hughes.
- Znači, ipak je nas? - brzo je pitao.
Sean je izobličio lice. - Jako mi je stalo do nje, Devline, ali ne, nema nas. Jako
si je povrijedio svojim odlaskom. Trebao si je upozoriti, ne mene.
- Nekako nisam siguran da vjerujem u to - rekao je Devlin, gledajući ga
pozorno.
- Možeš vjerovati što god želiš - grubo je odbrusio Sean - ali ja sam joj samo
prijatelj.
- Ne gledaš ju onako kako muškarac gleda prijateljicu - primijeti Devlin.
- A ti se možeš pretvarati da si ravnodušan prema njoj, ali ja znam namirisati
žudnju - ljutito je uzvratio Sean.
- Griješiš - tiho je rekao Devlin iako je znao da je to velika laž. - Ne želim se
svađati s tobom. Ti si mi brat. Na istoj smo strani.
- Više nismo na istoj strani, ne otkad si ovo učinio. Oslobodi je, Devline, pusti
tu otkupninu. Oslobodi je i otiđi iz Askeatona.
- Ne mogu. Sutra je vodim u Wideacre.
Seanovo se lice napelo. - Povrijediš li je ponovno, ubit ću te.
Devlin se zagledao u njega pokušavajući dokučiti misli li to ozbiljno, je li
toliko zaljubljen u Virginiju da će ju staviti ispred svoje obitelji.
Sean je pocrvenio.
Zavladala je mukla tišina.
- Nadam se da nisi mislio ozbiljno - napokon je rekao Devlin. - Kad dobijem
otkupninu, može se vratiti ovamo, tebi.
- Ozbiljno sam mislio, gurni svoj kurac na neko drugo mjesto.
Devlin se nasmijao premda je to bilo sličnije grimasi. Počeo je hodati po sobi,
jako uznemiren. To je htio, podsjeti se, vezu između Seana i Virginije, ali sada je
177
to podsjećanje bilo tako šuplje i očigledno pretvaranje. Mrzio je pomisao na to da
su njih dvoje skupa, bez obzira na to koliko se borio protiv te mržnje. S druge
strane, mržnja mu je bila bliska, u tome je bio najbolji.
Napokon je uzdahnuo i sjeo. Ako se Virginia, kad dobije otkupninu, odluči
vratiti u Askeaton i biti sa Seanom, dat će im svoj blagoslov, pretvarao se ili ne. -
Znaš, posljednja tri mjeseca proveo sam obilazeći španjolsku obalu,
pljačkajući noću ono malo preostalih francuskih gusara. U tom razdoblju zauzeli
smo četiri broda i osam stotina članova posade.
- Što time želiš reći?
Devlin ga pogleda. - Želim reći ovo. Cijelo to vrijeme uopće nisam mislio na
Virginiju. Daleko od očiju, daleko od srca. - Nije priznao Seanu koliko mu je
samodiscipline trebalo za to.
- Sigurno si jako ponosan na sebe.
Devlin se suočio s bratovim ledenim pogledom. - Jako mi je žao što sam
učinio to što sam učinio. Duboko žalim.
- Onda bi joj to, možda, mogao reći!
Devlin se trgnuo. - Što bih time postigao?
Sean s gađenjem frkne. - Što bi time postigao? Slomio si joj srce. Možda bi
joj to pomoglo da zacijeli!
- Sean, molim te, nemoj brkati stvari. Nikako joj nisam mogao slomiti srce.
Ona je moja zatočenica, a ne moja ljubavnica.
- Nemoj ti brkati stvari. Zaljubljena je u tebe - rekao je Sean.
Devlin se prenuo, tako zaprepašten da dugo nije mogao suvislo razmišljati.
- Kakva si ti budala - rekao je Sean, ovaj put tiho.
- Ne - rekao je Devlin, uzdrman. - Griješiš. Virginia je znatiželjna, neovisna i
strastvena. To je sve. Ako misli da me voli, onda griješi. To je požuda, ništa drugo,
a bilo kakva naklonost s njezine strane proizlazi iz toga što sam joj bio prvi.
- Znaš - polako je rekao Sean - postoji mogućnost da žena od tebe poželi nešto
više od tvojega tijela.
- Da, žena bi mogla željeti bogatstvo, moć, položaj i sigurnost koju joj mogu
pružiti. - Sad se već uzrujao. Skočio je na noge bacivši krvavu krpu na stranu. -
Nisam ovo očekivao, ne od tebe!
- Što si onda očekivao? Da izvršiš taj čin i jednostavno odeš? Da je natjeraš
da sad odabere mene? Ili da mi je predaš bez obzira na njezine osjećaje? Ona nije
Elizabeth! Nije ni slična Elizabeth! Virginia se nikada ne bi mogla pretvarati da
je nešto što nije, ni na trenutak. Virginia otvoreno pokazuje svoje osjećaje, ne
skriva ih! Što si očekivao?
- Nažalost, uopće nisam razmišljao, a kamoli nešto očekivao - odgovorio je
Devlin i naglo sjeo. Njegovo srce usudilo se ubrzati, rugajući se sada njegovu
hladnom držanju. Tijelo mu je zadrhtalo. Ima li hrabrosti priznati pravu istinu, ne
178
bratu nego sebi? - Potpuno sam izgubio glavu - polako je rekao. - Zakleo sam se
da to neću učiniti. Zakleo sam se da ju neću ni taknuti, ne tako. Tu noć potpuno
sam izgubio glavu. To mi se nikada prije nije dogodilo. Prokletstvo, upropastio
sam nevinu mladu ženu! - Tada je osjetio patnju koju jednostavno nije mogao
zanemariti. Nakratko je rukama pokrio lice.
Iskoristio je nevinu mladu ženu... upropastio je Virginiju Hughes. Gerald se
sigurno okreće u grobu, a majci će, Bože sveti, srce puknuti bude li ikada doznala
istinu..
- Znači, ipak si ljudsko biće. Reci joj ovo što si meni rekao: da ti je žao, da se
kaješ i da ti je bila tako lijepa da se nisi mogao zaustaviti.
Opsovao je. - Sean, ja nisam pjesnik.
- Onda svojim vlastitim riječima reci nešto ljubazno!
- Već jesam. - Sad se neće pokolebati. Neće se približavati Virginiji i sigurno
neće načeti ružnu temu iz prošlosti.
- Reci joj ponovno.
- Ni govora.
Sean je uzdahnuo, kao da priznaje poraz. Tada je polako rekao: - Možda bi
trebao razmisliti o tome što znači takav nedostatak samokontrole.
Devlin je ustao. - To znači da nije prirodno koliko me privlači.
- Tvoja je teorija baš zgodna - promrmljao je Sean.
Međutim, Devlin se sad ushodao naprijed-natrag, kao da je na svojoj palubi,
i zapravo ga nije čuo. - Protekle mjesece proveo sam tjerajući od sebe svaku
pomisao na nju i na to da uopće postoji - rekao je gotovo za sebe. - Ako mogu
pobijediti svakog francuskog zapovjednika, mogu pobijediti i sebe.
Sean se slabašno nasmiješio. - Možda ne možeš pobijediti sitnu ženu.
- Vraga ne mogu - napokon se razljutio.

Virginia je razmišljala o tome da ne siđe na večeru, ali zaključila je da će tako

ispasti djetinjasta, kao da se duri, a ne duri se, nego je povrijeđena i odlučila je da
mu neće pokazati koliko je povrijeđena. Pregledala je već četiri haljine, svjesna da
nema što razmišljati, pa se odlučila za ružičastu svilenu haljinu duboka izreza,
obrubljenu crnom čipkom. U toj haljini izgledala je jako dobro, u toj haljini bila
je lijepa i nadala se da će ju pogledati i zažaliti zbog svega. Čvrsto je
stegnula haljinu i okrenula se prema zrcalu. Što to radi?
Da se barem nije vratio!
U posljednje vrijeme sve je bilo dobro, bila je zadovoljna i gotovo sretna jer
je uspjela zaboraviti i pokopati prošlost. Sad joj je bilo muka, želudac joj je bio
toliko zgrčen da je jedva disala, a on je još jednom, protivno njezinoj volji,
zaokupio sve njezine misli i vrijeme. Barem je, pomislila je ukočeno, gledajući u
zrcalu svoj blijedi nezemaljski lik, priznao da je zavrijedio njezinu pljusku. Barem
179
je bio toliko pošten da prizna kako to što je učinio nije bilo u redu. Međutim,
nikada neće prihvatiti njegovu ispriku, bila ona iskrena ili ne.
Ne bi trebala odjenuti jedinu zavodničku haljinu koju ima.
No, neće ga pokušati zavesti. Virginia više nikada nije namjeravala poći tim
putem. Možda će ostati najzanimljiviji i najuzbudljiviji muškarac kojega je u
životu upoznala, da ne spominje najprivlačniji, ali neće ponoviti pogrešku koju
je učinila. Seks nije ljubav. Jednom je bila glupa, ali nikada više. Kako su boljele
njegove riječi.
Isto tako, htjela je priznanje da ga je zaprepastila njihova strast, da mu je bilo
stalo do nje i da mu je još uvijek stalo. No, ne može očekivati takve izljeve
nježnosti, nikada, a i dalje je bila budala kad je vjerovala da bi ga u ovoj haljini
mogla zadiviti, kad je bilo jasno da ga više ne privlači.
Virginia je povukla zvonce, želeći se okupati. Sad ju je uhvatio ledeni strah.
Hrabro se suočila s najmračnijim mislima: nije priznao ništa od onoga čemu se
potajno nadala zato što je bio svjetski čovjek, a ona je bila samo jedna od
stotinjak žena koje je već iskoristio.
Virginia je znala da odrasta jer nije pustila ni jednu suzu.

Ako se Devlin iznenadio kad ju je vidio, nije to ničim pokazao. Ljubazno joj je
kimnuo sjedeći na dvosjedu, postavljenom zelenim brokatom, prekriženih nogu u
svijetlo smeđim hlačama koje su isticale svaki mišić, iako se nije
potrudio promijeniti čizme i čarape. Na sebi je imao mornarsko plavi baršunasti
kaput, a ispod njega safirnoplav srebrni prsluk od brokata. Košulja boje bjelokosti
bila je bogato nabrana oko rukava i ovratnika, a marama ležerno svezana.
Nije ju ni pogledao, štoviše, pijuckao je svoje crveno vino kao da je duboko
zamišljen.
No, Virginia se zagledala u njega. Tukao se. Lijevo oko bilo mu je otečeno i
plavo, kao i njegova brada s iste te strane. Zaboga, što se dogodilo?
Prenula se kad je Sean skočio na noge i pohitao prema vratima da je doprati
unutra. Smiješio se, ali ispitivački ju je gledao.
- Dobro sam - odgovorila je na njegovo neizrečeno pitanje. Još jednom je
kradomice pogledala Devlina, a onda je samoj sebi rekla, prilično odlučno, da ju
nije briga pa da se baš potukao sa samim vragom.
Sean joj se ponovno nasmiješio i stisnuo joj ruku. - Sutra vas vodi u svoj dom
na ladanju. Blizu je Eastleigha. Namjera mu je da se ondje sretnete. Je li vam to u
redu, Virginia? Hoćete li to moći izdržati?
Kimnula je bacivši pogled na svojega otimača koji ih je sad, napokon,
pogledao. Ništa se nije moglo iščitati na tom neumoljivom licu. Palo joj je na
pamet da bi mu lako mogla zamrsiti plan kad bi ustvrdila da nikada nije čula za
Virginiju Hughes i rekla da ona nije ta. Kad bi ga stvarno htjela povrijediti,
onemogućiti ga u njegovoj namjeri, mogla bi, kad ju oslobodi, otići na policiju.
180
Devlin bi proveo godine u zatvoru, osim ako nije imao plan i za tu nepredviđenu
situaciju.
Ni jedna mogućnost nije joj pružala zadovoljstvo. Samo je htjela otići kući...
ako još ima kuću. Za razliku od Devlina, ona ima srce, ljudsko je biće i pristojna
je. Nikada ga ne bi namjerno povrijedila, a pogotovo ne da mu se osveti.
- Večeras ste divni - dodao je Sean. Potom je još dodao: - Uvijek ste divni,
Virginia.
Nešto u njegovu glasu natjeralo ju je da se trgne i pogleda ga. - Budete li
pretjerano ljubazni, mogla bih izgubiti ovo malo mirnoće koja mi je preostala -
tiho je rekla.
Sean se lagano nasmiješio. - Nemojte! - Tada je dodao: - Virginia, hoćete li
izaći sa mnom? Moramo razgovarati.
- Sada? - Znala je da je sedam, a uvijek su večerali točno u toliko sati.
- Molim vas.
Nešto se spremalo. Kimnula je, proučavajući njegovo lice ne bi li otkrila o
čemu je riječ dok su prelazili sobu. Nije imala pojma što mu je na pameti. Devlin
je promrmljao: - Nemojte se obazirati na mene.
Virginia je zaključila neka ide kvragu, gledajući ga bijesno.
Nazdravio joj je dignuvši čašu, a onda je uzeo dublinske novine.
Vani je bila ugodna noć, na modrom nebeskom prostranstvu iznad njihovih
glava pojavilo se nekoliko zvijezda. Virginia se iznenadila kad ju je Sean uhvatio
za obje ruke. - Nedostajat ćete mi - rekao je nespretno.
Raširila je oči. - I vi ćete meni nedostajati - rekla je.
Pogledom je proučavao njezine oči. - Htio bih da se ne brinete zbog Devlina.
Ja sam postao vaš zaštitnik, Virginia. Ne morate se bojati da će se ponoviti onakav
slučaj. Neću to dopustiti, a... - oklijevao je.
Jako ju je dirnuo. - A?
- A on je odlučio da će se prema vama odnositi s dužnim poštovanjem.
Čudno, ali iznenadila se što ju je to tako silno zapeklo. - Sumnjam da je to
rekao.
- Nije morao. Jako mu je žao, Virginia.
- Nemojte! Da je tom čovjeku žao što je učinio, kako je to učinio i kako je
otišao, sam bi mi to rekao.
- Možda nikada ne skupi hrabrosti - tiho je rekao Sean.
Virginia se trgnula. Budući da je Devlin bio najhrabriji muškarac kojega je
poznavala, što to za boga miloga Sean govori?
Sean joj dodirne obraz. - Virginia, moram vas nešto pitati.
Odjednom se zabrinula iako je Sean postao njezin najbolji prijatelj.
- Još ga volite? - pitao je Sean.

181
 Virginia je zinula. Toliko se uzrujala i zaprepastila da na trenutak nije mogla
odgovoriti. - Sean! - Uhvatila ga je za ruku koja se zbog toga spustila s njezina
obraza. - Ne volim tog čovjeka - oštro je rekla. - Možda sam, nekoć, nakratko bila
u zabludi pa sam mislila da ga volim. Ja ga uopće ne poznajem! Odvratno se ponio
prema meni. Tu nema ničega, baš ničega! - uzviknula je.
No, počele su je salijetati brojne slike Devlina O’Neilla. Vidjela ga je kako,
snažan i ponosan, stoji na zapovjednom mostu Prkosa, strah i trepet mora, sjetila
se kako ju je Devlin gledao, pucajući od ponosa, govoreći da je sva zemlja,
dokle joj pogled seže, Askeaton, i da ta zemlja pripada njemu.
Napokon, bio je tu sam Devlin, njegovo snažno, uzbuđeno tijelo, ležeći na
njoj, sjajna i zamagljena pogleda od silne požude.
Virginia je nastojala disati da se smiri. Nije uvijek prema njoj bio odvratan.
Dobro se odnosio prema njoj sve do tih nekoliko posljednjih sati, a ako će
pošteno, ona je tražila način da ga zavede, ne sanjajući što će donijeti njezin
uspjeh.
- Bojim se da vam ne vjerujem - promrmljao je Sean obujmivši je rukama.
Ukipila se, zaprepaštena. - Što radite?
- Silno sam se trudio razmišljati o vama samo kao o prijateljici - polako je
rekao gledajući je u oči.
U polutami sumraka, Virginia je u svijetlim sivim kružnicama, koje su bile
njegove oči, vidjela sve njegove osjećaje. Za razliku od Devlinovih, u njima je
treperila tuga, iskrenost i nešto puno veće od prijateljstva. Bio je zaljubljen u nju.
Stisak mu se pojačao. - Uvijek ću biti vaš prijatelj - rekao je svečano. - Htio
bih znati postoji li ikakva mogućnost da zaboravite njega i ono što ste imali s njim,
postoji li ikakva mogućnost, bez obzira na to koliko mala bila, da vam postanem
nešto više od prijatelja.
Virginia se kolebala, nije znala što bi mu rekla. Uz to, bila je toliko dirnuta da
mu je rukama obujmila lice, snažno, zgodno lice, čvrstih, pravilnih crta, uglato
baš kao i ono njegova brata, toliko slično lice, samo što je on imao tamne obrve i
kosu. No, nikada nije brkala braću jer njegove su oči bile ogledalo njegove duše,
a Devlinove nisu. - Ne znam - počela je ganutim glasom. - Tako sam iznenađena...
Gurnuo je ruke u njezinu gustu kosu koja je bila pričvršćena otraga, ali
raspuštena. - Lagao sam svojem bratu - priznao je jednako ganutim glasom. -
Zaljubljen sam u vas, Virginia.
Njegove riječi bile su strašan okidač. Voljela je i ona njega, ali ne na taj način.
Kako je bila glupa što se nije zaljubila u tog čovjeka. Zato što ga je poznavala u
dušu. Bio je to muškarac koji nije bio u stanju nekoga iznevjeriti, već je bio u
stanju duboko voljeti ženu, do kraja života. - Sean, ne mogu. - Nije se usudila
priznati zašto, čak ni sebi.

182
 Kimnuo je, šuteći. Međutim, još ju je malo držao prije nego što je spustio
ruke. Odmah ih je primila i stisnula. - Nemojte me sad ostaviti! Trebam vas kao
nikada do sada!
- Znam. - Tužno se nasmiješio, a onda se smrknuo. - Uvijek ću vam biti na
raspolaganju, Virginia, ali ne idem s vama i Devlinom u Wideacre. To je grozna
zamisao. Ne bih volio biti skupa s vama dvoma.
- Ali...
- Ne. Pustite me da kažem. Već neko vrijeme želim otvoreno govoriti s vama.
Ukipila se, ali je kimnula. Ipak, što još može reći nakon ovakva priznanja?
- Devlin nije loš čovjek. No, onaj dan kad je vidio ubojstvo našega oca,
promijenio se. Bio je to dan kad se prestao smijati, dan kad je smijeh nestao. Bio
je to dan kad je postao opsjednut osvetom.
Progutala je i kimnula. Nije mogla ne osjećati sažaljenje prema njemu, ali
odlučila je da će to u ovom trenutku zaboraviti.
- Virginia, ovo vam govorim zato što ga volim. Baš kao i moja majka i očuh,
brinem se za njega i za ono na što je potratio svoj život. Njegova pomorska
karijera? Virginia, baš ga briga za mornaricu. Još manje za Veliku Britaniju.
Sjetila se tajnog sastanka kojemu je svjedočila. - Ali zašto?
- Muškarac kakav je Devlin može se u mornarici obogatiti i postati moćan, a
kao što ste vidjeli, Devlin je učinio baš to. Iskoristio je mornaricu da stekne
bogatstvo i moć kako bi mogao uništiti lorda Eastleigha.
Zadrhtala je.
- Otišao je na more s trinaest godina. Taj dan počela je provedba njegove
osvete, Virginia.
- O, Bože! - Počela je shvaćati razmjere njegove opsjednutosti.
- Umro bi za mene, za našu majku, našega očuha, polubraću i polusestru.
Rado. Umro bi za svoje ljude, za svoj brod. Umro bi za Irsku. No, pretpostavljam
da ovdje nije riječ o njegovoj neustrašivosti i hrabrosti.
- Ne, nije - prošaptala je, omamljena, unatoč spoznaji da je u ovom trenutku
opasno da ju obuzme takva očaranost. Što to Sean smjera?
- On je moćan, bogat i neustrašiv. Svi mu se dive kao velikom pomorskom
kapetanu, poštuju ga, ali ga se i boje. Međutim, on je grub. Njegova sposobnost
da bude ljubazan umrla je onaj dan kad je poginuo naš otac.
- Žao mi je - čula se je kako govori.
- Ne treba vam biti. Nije on okrutno čudovište i znam da ste to vidjeli,
Virginia. Dovoljno volim svojega brata da vam sad kažem kako mislim da,
možda, postoji nada.
- Nada? - ponovila je.

183
 Uhvatio ju je za ramena. - Devlin kakvoga ja poznajem nikada ne bi
podlegnuo želji prema mladoj, nevinoj ženi. Bože, odgajani smo s polusestrom i
zakleli smo se da ćemo je štititi! Što je još važnije, onaj dan kad je poginuo naš
otac, britanski vojnici ostavili su našu malu sestru da izgori u vatri koju su oni
podmetnuli. Ja se ne sjećam, ničega se ne sjećam. No, Devlin se sjeća svega.
Nikada ne bi iskoristio nevinu ženu. Da budem jako grub, da mu treba žena, otišao
bi bludnici kakva je Fiona.
- Što mi pokušavate reći? - prošaptala je, dršćući, prestrašena, i čudno, puna
nade.
- Mislim da ste uspjeli doprijeti do dijela njegove duše koji je odavno izgubio
i mislim... ne, nadam se i molim, da ponovno možete doprijeti do njega i vratiti
ga natrag na svjetlo novoga dana.
- Molim?
- Žao mu je - rekao je Sean. - Rekao mi je, a dobro ga poznajem, i to je istina.
No, još nije gotovo.
Samo ga je gledala.
- Nije mu svejedno. To je varka, pretvaranje, velika kazališna predstava. Ako
ga ne mrzite, ako mu uopće možete oprostiti, možda ste vi osoba koja mu može
pomoći da pronađe svoju dušu.
- Jeste li... jeste li ludi?
Nasmiješio se i pustio ju. - Tužan sam.
Brzo se pomaknula da ga zagrli. Čvrsto ga je stisnula.
U njezinu zagrljaju Sean je šapćući rekao: - Mojem bratu treba ljubav dobre
žene, a ako ne možete voljeti mene, možda njemu možete pružiti još jednu priliku.
Virginia je počela drhtati. - Što tražite od mene? - šapnula je.
- Tražim da spasite mojega brata.

184
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

irginia je gledala kroz prozor kočije koja je napuštala Askeaton. Sean je

V stajao u dvorištu mašući, a kako se kočija spuštala niz cestu, on i kurija
postajali su sve manji i manji dok se napokon Sean više nije mogao razaznati.
Imala je strašan grč u grlu, a činjenica da dio nje, veliki dio nje, nije htio otići,
postala je bjelodana. Je li joj već nedostajao Sean, ili sigurnost koju je pronašla u
Askeatonu? Sigurnost i udobnost, i prijateljstvo?
Ili se bojala što donosi budućnost?
Tražim da spasite mojega brata.
Virginia je snažno udahnula, a hladan, vlažan zrak kao da joj je opržio pluća
i prsni koš. Sada nije vidjela ništa drugo osim požnjevenih polja i ceste koja je
vijugala između njih. Uhvatila ju je panika, naglo i snažno. Ne želim nikoga
spašavati, a najmanje njega! bijesno je pomislila.
Virginia je nabrzinu pogledala svojega otmičara. Sjedio je iza nje na
stražnjem sjedištu, nadvivši se nad nju i cijelu unutrašnjost kočije. Prostor je bio
premalen za njih dvoje, bez obzira na to što je između njih bilo još malo slobodnog
prostora.
Mislim da ste uspjeli doprijeti do dijela njegove duše koji je odavno izgubio.
Virginia je zadrhtala želeći začepiti uši kao što bi možda učinilo malo dijete,
ali to ne bi prekinulo Seanov glas koji joj se glasno obraćao u njezinoj glavi.
Nije mu svejedno. To je varka, pretvaranje, velika kazališna predstava.
Virginia je u sebi stenjala. Zašto ju je Sean poticao da se sprijatelji s njegovim
bratom, da ga probudi, da ga izliječi? Zašto? Zašto ne bi prebacio taj zadatak na
nekoga drugoga, nekoga snažnijeg, iskusnijeg, ženstvenijeg? Nije htjela
biti njegova spasiteljica. Sean je sinoć bio lud kad je mislio da je ona ta koja će
pomoći njegovu bratu da vrati svoju ljudskost.
Mojem bratu treba ljubav dobre žene...
Sad je glasno jauknula, uhvatila se u tome i malo zakašnjelo zatomila taj zvuk.
Osjećala je njegov pogled.
Činio joj se hladan, miran i potpuno ravnodušan.
Odvažila se još jednom pogledati ga ispod oka, s prekriženim rukama u krilu.
- Nije ti dobro? - pitao je.
- Ja... jako me boli glava.
Pogledi im se sretoše, ali samo na trenutak jer je prihvatio njezino objašnjenje
i ravnodušno promatrao kraj kojim su prolazili. Počelo je jako kišiti.
185
 Gledala je rub njegove čeljusti, brid njegova ravnoga nosa, kosinu jagodične
kosti. Srce joj se stegnulo, a tako poznata napetost, već prisutna u njoj, počela se
pojačavati. Ovaj ju je čovjek i dalje snažno privlačio, protivno svakoj pameti i
zdravom razumu. Kao da je snažan magnet, a ona mala kvačica. Osjećala je
privlačnost koja je izbijala iz njega. Kao da je veliki ocean, iz njegovoga tijela
širili su se valovi, udarali su u nju, pokušavajući je odvući u duboko more.
Gubljenje vremena, pomislila je. Međutim, Sean je u puno toga griješio.
Devlin je bio ravnodušan i bilo mu je svejedno.
To nije mogla biti gluma, a ona nije bila sposobna odvesti ga natrag do
njegove izgubljene duše.
No, svatko zaslužuje još jednu priliku. Što možeš izgubiti, draga moja?
Virginia se uspravila, jer kao da joj je to govorila njezina nasmiješena i
dobroćudna majka.
- Nemamo brodskog liječnika, ali ako te jako boli, znam gdje stoji laudanum.
Okrenula se i pogledala ga, svjesna da ima širom otvorene oči, dok se njegov
pogled sužavao. Na sebi je imao svoju mornaričku odoru, tako da je njegova
pojava djelovala još moćnije, još strašnije, čak još zavodljivije. - Neće mi
trebati laudanum - jedva je izgovorila.
Njezina majka bila je najbolja osoba koju je Virginia poznavala. Nitko u
potrebi ne bi bio ostavljen na cjedilu, ne ako je Elissa Craycroft Hughes mogla
pomoći. Najviše je vodila brigu o djeci pa su jednom mjesečno išli na dugački put
do Richmonda kako bi otac mogao obaviti popravke u ondašnjem sirotištu dok su
Virginia i njezina majka djeci dijelile domaće kekse i igračke kućne izrade. Sve
ostale nedjelje išli su u crkvu u Norfolk. Nakon mise su se družili, a Elissa
je najsiromašnije uvijek ispitivala kako su i treba li im što. Ljudi iz grada bili su
ponosni pa je rijetko kad netko priznao da mu nešto nedostaje, osim kad je
posrijedi bilo zdravlje. Elissa je nekako uvijek znala što im treba, bez obzira na to
je li bila riječ o oblozima koje je sama pripremala ili o čistoj, pokrpanoj, rabljenoj
košulji. Na kraju bi se zaustavili pokraj crnačke crkve; Virginia se uvijek nadala
da će stići dok još pjevaju završnu svečanu pjesmu i plešu. Elissu su ondje toplo
dočekivali kao da je i ona robinja. Nikada nije dolazila praznih ruku. Njezini
doušnici uvijek su joj prišapnuli treba li baka JoJo novi par cipela ili ima li sin
Velikog Bena opet vrućicu.
I ni jedan neznanac koji je prolazio pokraj Sweet Briara nikada nije bio
odbijen.
- Što je, Virginia? - naposljetku je pitao. - Jesi li zabrinuta što ćeš napokon
upoznati svojega strica?
Trgnula se. - Ne, razmišljala sam o svojoj majci - polako je rekla, još uvijek
zaokupljena sjećanjima i nasmiješila mu se.
Odmah je pogledao na drugu stranu.

186
 Njezina majka, žalosno pomisli Virginia, složila bi se sa Seanom. Osobito
zato što njezina kći prema tom čovjeku nije bila ravnodušna. Uzdahnula je i
napokon otvoreno pogledala svojega otimača. Srce joj je malo zadrhtalo. -
Nedostajao si nam sinoć za večerom - promrmljala je, budući da je ostao u svojoj
radnoj sobi, očito zadubljen u poslovne knjige imanja.
Pomaknuo se i okrenuo glavu uputivši joj hladan pogled. - Sumnjam u to.
Prije bi ju takva hladna izjava povrijedila. Međutim, sad ga je donekle
shvaćala. Taj dan kad mu je ubijen otac, izgubio je puno više od djetinjstva, a ono
čemu je svjedočila od trenutka kad ga je upoznala, bilo je posljedica toga. Ovaj
čovjek nosio je teške ožiljke. Sean ima pravo. Nije on bio loš čovjek. Nikada nije
vidjela da je okrutan, nasilan ili zao. Vidjela je samo nesmiljenu disciplinu, koju
je nametao drugima i koju je nametao sebi. Ono što također nije vidjela bio je bilo
kakav znak sreće, nijednom za sve vrijeme koje je provela s njim.
Bila je rastrgana i zbunjena, nije znala kako bi se ponašala, kao što nije bila
sigurna želi li suosjećati s njim, ali htjela to ona ili ne, upravo je to radila.
- Znaš, Virginia, osjećam se kao kukac na laboratorijskom stakalcu.
- Žao mi je. - Slabašno mu se nasmiješila. - Nije ti bilo dobro?
Uzrujano je uzdahnuo i kratko rekao: - Imao sam migrenu - zagledavši se
ponovno kroz prozor.
Počela se smijati.
Ljutito ju je pogledao.
Prestala se smijati, nedužno raširila oči i rekla: - Kapetane, muškarci nemaju
migrenu.
On je samo buljio u nju, veoma hladno.
Jutros je bio slabije volje nego obično. Odlučila je ne obazirati se na to. - Čak
i da imaju - nastavila je - ti si muškarac koji nikada ne bi imao takvu glavobolju.
- Reci, molim te - smrknuto je upitao - zašto vodimo ovaj razgovor?
Bolje ga je pogledala, a srce u grudima joj je podivljalo. Imala je osjećaj da
dijeli kočiju s opasnim lavom, koji bi se mogao odlučiti da joj taj tren odgrize
glavu bude li ga izazivala. - Pa, do Limericka ima sigurno još jedan sat, a
zajedno smo u ovom malom prostoru i samo nastojim biti ljubazna.
- Nema potrebe.
- Dakle, sinoć se nisi pridružio svojem bratu i meni na večeri - dodala je.
- Htio sam vas pustiti da taj posljednji obrok budete sami - posprdno je rekao.
Zatreptala je. - Ti to ozbiljno govoriš?
- Virginia, moj brat je zaljubljen u tebe - uzviknuo je. - Nakon onog slatkog
prizora prošle večeri, valjda si i ti toga svjesna.
Duboko je udahnula. - Molim?
Nasmiješio joj se, ali nesmiljeno, i ona je shvatila da je ljut.

187
 Je li mislio na razgovor koji je sa Seanom vodila na terasi prije večere? Je li
prisluškivao? - Kojeg prizora?
Prasnuo je u grubi smijeh. - Jao, molim te, prizor dok si grlila mojega brata...
ili je on grlio tebe?
- Špijunirao si nas? - uzviknula je. Uspravila se, zgrožena, a onda je osjetila
da crveni.
- Nisam nikoga špijunirao, Virginia - oštro je rekao. - Trebalo mi je malo
zraka, ali vas dvoje ste bili tako zaokupljeni jedno drugim da nisam izašao. Noć
je bila savršena za tako krasan ljubavni par.
Zinula je. Ubrzano je razmišljala. - Što si sve čuo?
- Nisam čuo ništa - oštro je odgovorio. - Jesi li uživala u njegovim poljupcima,
Virginia? - iznenada je pitao.
Zinula je, a njezin mozak koji je ubrzano radio, došao je do zaključka kako je
to Devlinu moralo izgledati: kao da su ljubavnici u dugom zagrljaju. - Ono što se
sinoć dogodilo između Seana i mene - uspjela je izgovoriti još uvijek zaprepaštena
- uopće te se ne tiče.
- No, ja odobravam tu vezu - rekao je. - Oduvijek jesam, i to svesrdno.
Ukočila se, njegove su je riječi boljele. Potom se sjetila da je rekao da je Sean
u nju zaljubljen. Bio je u pravu. Zagledala se u njega. Valjda nije ljubomoran? Isti
tren kad je to pomislila, gotovo se počela smijati. Ljubomora je plod osjećaja
ili ljubavi, a ovom čovjeku uopće nije stalo do nje... iako se Sean ne bi s tim složio.
Oprezno je rekla: - Sean je samo prijatelj... dobar prijatelj, moj najbolji prijatelj.
Posprdno se nasmijao. Lice mu je bilo tako napeto da se činilo da bi moglo
puknuti i odvojiti se od tetiva i kosti koje su se nalazile ispod.
- Međutim, u pravu si. Nažalost, on je prema meni počeo gajiti veoma snažne
osjećaje, osjećaje koje mu ne mogu uzvratiti.
- Zašto ne?
- Zašto ne? - zinula je, a onda se tako razljutila da su joj se ruke stisnule u
šake. Pogled mu je pao na njih, a onda se vratio na njezine oči. - Nisam bludnica.
Zar si doista zaboravio da si mi oduzeo nevinost, Devline?
Trgnuo se gledajući je i dalje u oči. Virginiji se učinilo da on ima puno bolji
nadzor nad svojim osjećajima nego ona.
- Kako bih mogao zaboraviti - pitao je - kad me stalno podsjećaš na to?
Žarko je željela pljusnuti ga. Nije. - Mislim da je ta noć zauvijek onemogućila
da se zaljubim u Seana.
- Zašto?
- Zašto? - Nije mogla vjerovati.
- Da, pitao sam zašto. Prošlost treba zaboraviti i pokopati, Virginia, uskoro
ćeš biti slobodna i moći ćeš otići kamo god želiš. Bila si jako tužna što napuštaš
Askeaton... i Seana.
188
 Virginia je oklijevala, i dalje u nevjerici, povrijeđena i ljuta. Nije ravnodušan
prema vama. To je varka, pretvaranje.
Nije vjerovala Seanu, ali, Bože sveti, htjela je. No, ako mu je imalo stalo,
zašto bi to činio? Zašto bi je gurao svojem bratu? Gledajući ga blago, rekla je: -
Askeaton je čaroban, Devline. U pet mjeseci koliko sam ondje provela, postao
mi je kao dom.
Pogled njegovih sivih očiju nije bilo moguće pročitati. Tada su mu se usnice
iskrivile u nešto slično osmijehu. - Dakle, to je dobro. Zato što kad otkupnina bude
predana, moći ćeš se, sretna i vesela, onamo vratiti, ako je to ono što želiš.
- Je li to osjećaj krivnje? - pitala je. - Je li to što te sad pokreće osjećaj krivnje?
Misliš da tvoj brat treba počistiti nered koji si ti napravio?
- Sad je dosta - grubo je rekao.
- To je to, je li tako? - uskliknula je, zaprepaštena. - To je osjećaj krivnje! Na
kraju ipak imaš malo srca! Rekao si da ti je žao... Sean kaže da ti je žao... čak si
rekao da si zavrijedio onu pljusku. Znači da si svjestan kako si se grozno
ponio. Samo što nikada nećeš ponuditi brak... ne da ja to želim! - žurno je dodala.
- Međutim, ako Sean to učini, ma, to bi ti baš odgovaralo! Mogao bi zaboraviti da
je postojao dan kad si postao čovjek kakva tvoja majka ne bi prepoznala, kakva bi
tvoja majka...
Uhvatio ju je za oba ramena. - Dosta.
Ukočila se, stisak njegovih velikih ruku natjerao joj je srce da počne snažno
lupati i u trenutku joj se tijelo primaknulo bliže njemu, očekujući da će ju privući
i poljubiti. Isti tren um joj je govorio drugo i ona se odmaknula. Isti taj tren
pogled mu je pao na njezine usne i on ju je pustio.
- Da više nikada nisi spominjala lady de Warenne - upozori je.
Oklijevala je. - Upoznala sam ju.
Problijedio je.
Ohoho, ovo je baš zanimljivo! - Jako draga žena. Baš mi se svidjela. - Virginia
je postala lukava.
- Ubit ću Seana - rekao je.
Uhvatila ga je za ruku, ali bio je tako blizu, tako muževan, tako da to nije bilo
pametno i ona brzo spusti ruku. - Nije Sean kriv za to! Došli su u posjet kad su
čuli za naše zaruke.
- Naše zaruke? - zinuo je.
Virginia se zagledala u njega, a onda se morala jako potruditi da ne prasne u
smijeh. Izbacila ga je iz ravnoteže i, Bože sveti, kako je to bio dobar osjećaj. Zato
nije ništa odgovorila nego je, što je bilo lukavije, čekala.
- Mi nismo zaručeni - jedva je izgovorio.
Uživala je u svakom trenutku. Da joj je to urezati u kamen. Nasmiješila se i
slegnula ramenima, ne želeći razjasniti nesporazum.
189
 - Isuse, ljudi - rekao je. - Sigurno se pročulo po cijelom selu, po cijelom gradu,
da si moja zaručnica.
- Vjerojatno - promrmljala je.
- Zašto se tako zlobno smiješ? - planuo je. - Oboje znamo da sam izmislio tu
priču kako bih spasio tvoj lijepi vrat.
Sviđa mu se moj vrat? - Misliš da imam lijep vrat?
- Zar oni još uvijek misle da je to točno? Moja majka i Adare?
Uzdahnula je. - Ne, Devline, ne misle.
Kočija je utihnula, osjećala se napetost. Pogledala ga je. Sive oči bile su mu
ozbiljne i nepokolebljive. Zadrhtala je. - Sean je pažljivo birao riječi. - Potom je
odustala. - Pa što si očekivao! Da ćeš uzeti za taokinju nećakinju svojega smrtnog
neprijatelja i da ćeš zavarati svoju obitelj, koja živi jedva dvadesetak kilometara
daleko?
Opsovao je.
- Sve je to tvoje maslo - umilno ga podsjeti.
Mrko ju je pogledao. - Čim prije upropastim Eastleigha, tim bolje. Što prije
odeš, to bolje - dodao je jednako tako mrko.
Zaboljele su je njegove riječi jer je znala da nije baš tako i nekako su je
snuždile. Oprezno je rekla: - U pravu si. Kad me razmijeniš, idem kući na Sweet
Briar. Jedva čekam. - Međutim, neobično, ali istina je bila da u proteklih nekoliko
mjeseci nije baš puno razmišljala o svojem domu. Sjećanja koja su joj bila slamka
spasa, postala su mutna i daleka, zamijenila su ih svakodnevna događanja u
Askeatonu koja je proživjela s Devlinom i Seanom. - Ako još uvijek postoji -
tužno je dodala.

Konačno na moru, s dignutim glavnim jedrima, Prkos je jurio, prkoseći kiši i

moru, ploveći niz vjetar prema jugu. Virginiji nije bilo drago što se vratila u
njegovu kabinu. Posvuda se osjećala njegova prisutnost, moćna, uznemirujuća i
razorna. Sjela je za stol, naposljetku svladana nedoumicom i teškim sumnjama.
Dio nje želio je ukrotiti zvijer i napokon je izliječiti, ali nije imala povjerenja u
sebe, a Devlinovo ustrajno ponavljanje da bi se trebala udati za njegova brata nije
pomagalo. Pretpostavljala je da ga peče savjest, ali bio je tako drzak, bilo ga je
tako teško pročitati, da se osjećala strašno nesigurno i vrlo naivno. Voljela bi da
se razgovor sa Seanom nikada nije odigrao.
Do sumraka je kiša prestala i nebo se razvedrilo, more je bilo sve mirnije i
ugodnije. Virginia je sama večerala (nije ju čudilo što ju njezin otimač izbjegava),
a tada je, odjenuvši ogrtač, izašla iz kabine.
Devlin je stajao za kormilom iako nije on upravljao brodom. Stajao je pokraj
mornara kojega je prepoznala, snažne noge bile su mu raširene, bio je okrenut
prema pramcu, a iznad glave su mu sjajile zvijezde. Virginia je oklijevala, bilo joj

190
se ubrzalo i ona je krenula prema zapovjednom mostu. Dok se penjala, on se
okrenuo.
Popela se na zadnju stubu očekujući da će joj reći da ode, ali pogledao ju je u
oči, njegove su bile srebrni bljesak u mraku, i samo malo kimnuo glavom.
Virginia je došla do njega. - Lijepa noć za plovidbu - rekla je ozbiljno misleći da
je tako. Iza njega na istoku izlazio je Mjesec, predivan prizor.
Učinilo joj se da se Devlin trgnuo iako nije bila sasvim sigurna. Međutim, on
je pogledao izlazeći Mjesec i kimnuo. - Da, je. Sat ili dva imat ćemo umjereni
vjetar i moramo ga iskoristiti. Plovimo dobrih četrnaest čvorova na sat.
Proučavala ga je dok je gledao naprijed. Prije nekog vremena skinuo je svoju
mornaričku odoru i sad je na sebi imao samo široku košulju, hlače i čizme. Kako
bi se voljela ponovno naći u tim snažnim rukama.
Virginia se trgnula osjećajući grižnju savjesti zbog svojih svojeglavih,
neželjenih misli. To je posljednje mjesto na kojem se namjerava naći! Naučila je
svoju lekciju, i to dobro! - Nisi došao dolje na večeru - tiho je rekla.
- Jeo sam na palubi. - Nije ju ni pogledao dok je govorio.
Odlučila je uživati u noći, u zvijezdama, moru, pa i u njegovu nezanimljivom
društvu. Nije to bio loš život, pomislila je, danju i noću ploviti svijetom. - Kakva
sloboda - šapnula je.
Nije odgovorio. Sad su mu ruke bile prekrižene na prsima.
Odjednom joj je nešto sinulo i ona ga pogleda. - Namjeravaš li plovidbom
otjerati svoja sjećanja iz djetinjstva? - Zar je to radio? Bježao od prošlosti pod
krinkom pomorskoga kapetana u ratno doba? - Baš prikladno - rekla je zadihano.
Činilo se da se zagrcnuo.
- Hoću reći, ovo je život bez obitelji, bez odgovornosti. Ako želiš, možeš
vječno ploviti svijetom.
Ne gledajući je rekao je svom prvom pomoćniku: - Rede, ja ću preuzeti
kormilo.
Red je odgovorio: - Razumijem, kapetane - i odstupio.
Virginia je promatrala kako se Devlinove snažne ruke sklapaju nad kormilom,
čvrste i sigurne, ni grubo ni nježno, i ostala je bez daha. Krv je navrla na mjesta
gdje ne bi trebala. Odvratila je pogled, duboko udahnuvši, odjednom klonula zbog
silne želje za njim. Njegove su ruke tako bile na njoj, gotovo potpuno isto.
- Mislim da bi trebala otići dolje - rekao je kratko i jasno,
, i dalje ne želeći pogledati ju, kao da zna.
- Je li to zapovijed? - pitala je. No, znala je da joj njezina iznimna pronicavost
točno govori.
Napokon se okrenuo i njihovi se pogledi sretoše. Činilo se da oklijeva. - Nije.
- Nije?

191
 Brada mu se sasvim sigurno ukočila. - Noći su duge.
Počela se smiješiti. - Ne smeta ti moje društvo?
- Sve dok šutiš.
Još se jače nasmiješila. Kako je brzo naveo njezino srce da pjeva i pleše! -
Želiš moje društvo - izazivala ga je.
Učinilo joj se da je vidjela kako obuzdava smijeh. - Nisam baš to rekao, ali ne
smeta mi ako si tiho. - Naglasio je posljednju riječ.
- Obećavam. - Nasmijala se i naslonila na bočnu ogradu gledajući zvijezde.
Pramenovi slobodne kose šibali su je po licu. Razvezala je ogrtač. - Da sam
muško, mogla sam biti mornar - mudrovala je.
- Ne, nisi.
Okrenula se, leđima naslonjena na ogradu, pogledavši ga u oči. - Proturječiš
mi? - našalila se, moleći Boga da njihov razgovor ostane opušten i ugodan kao do
sada.
- Ti voliš zemlju - zamišljeno je dodao. - Čovjek bi pomislio da si kao more,
ćudljiva ljubavnica, malo se dižeš, malo spuštaš, vječito slobodna, ali zapravo si
poput tamne, duboke zemlje, čvrsta i postojana.
Zagledala se u njega. - Griješiš, Devline. Ti si poput zemlje, ne ja.
Trgnuo se.
- Jesi li oduvijek želio postati mornar? - pitala je, svjesna velike napetosti
među njima. Opušteni razgovor, ma koliko kratak bio, nije učinio ništa da ju
otkloni.
- Ne.
Nagnula je glavu. - Ne? Želiš li to objasniti?
Činilo se da miluje kormilo dok je upravljao brodom.
- Devline? Je li ti ikada palo na pamet da je lakše razgovarati nego voditi rat
bez riječi?
Uzdahnuo je. - Askeaton je stoljećima bio u vlasništvu moje obitelji. Mislio
sam da ću raditi ono što radi Sean.
Umirila se. Odjednom je postala svjesna toga da mu dodiruje ruku. Obuzela
ju je silna želja za njim, ali nije se obazirala na to. - Tada je poginuo vaš otac i sve
se promijenilo.
- Moj brat ima dugi jezik. Što je još rekao?
- Rekao je da si iskoristio mornaricu da se obogatiš kako bi mogao uništiti
očeva ubojicu... mojega strica.
Pogledao je ravno u nju. - U pravu je.
Hrabro je gledala u njega. - Ako očekuješ da ću se onesvijestiti od užasa i
straha, onda me uopće ne poznaješ.
U mraku se činilo da se smiješi.

192
 - Nikada ne bih očekivao da ćeš se onesvijestiti, Virginia - promrmljao je.
Umirila se. Nije joj promaknula zavodnička boja njegova glasa, a, ne. Dok je
drhtala, podsjetila se da si ne smije dopustiti da ponovno završi s njim u krevetu.
Stvarno ju je namjeravao predati svojem bratu i nekoliko trenutaka užitka ne bi
ništa promijenilo.
Pročistio je grlo. - Što ćeš raditi kad se riješi otkupnina, Virginia? - Njegovo
pitanje ju je iznenadilo.
Međutim, znala je što radi, mijenja temu da bi je odvratio od požude koju nije
mogla zanijekati. Oblizujući usnice, naišla je na njegov pomni pogled. - Otići ću
kući, naravno.
Okrenuo se i zagledao u nju. Gledala je i ona njega. Iako neizgovoreno, među
njima se nešto ispriječilo... njegova želja da se ona vjenča sa Seanom. Rekla je
tiho i oprezno: - Neću se vratiti u Askeaton, bez obzira na to koliko sam ga
zavoljela, i čak ga smatrala svojim domom.
Pogledao je pred sebe u lagano zapjenjene valove iza pramca fregate. - Što
ako je Sweet Briar prodan? - pitao je nakon dulje stanke.
Zapravo, vodili su ozbiljan i otvoren razgovor. Oklijevala je. - Nemoguće da
je prodan. Jednostavno nemoguće, Devline. Cijeli život bio je moj, pripadao je
mojim roditeljima. Po rođenju imam pravo na njega - odlučno je dodala.
- Morat ćeš prihvatiti činjenicu, ako bude prodan - rekao je gledajući je. -
Malo sam se raspitivao dok sam bio u Londonu. Prošli je mjesec još uvijek bio na
prodaju.
Nasmijala se, oduševljena. - Hvala Bogu!
- Ako ne budeš imala dom kamo se možeš vratiti, možda ćeš morati ostati u
Engleskoj sa svojim stricem.
- Ne! - Zagledala se u njegov čvrsti profil. - Nikada - žustro je dodala. Malo
je zastala pa rekla: - Ipak bih se vratila kući.
- Kakvom životu?
Ukočila se. - Doista ne znam. Digla je glavu i vidjela kako je sad pozorno
promatra. - Devline, prošlo je pet mjeseci otkako sam došla u Irsku. Na
Amerikanki je isplovilo dijete, maženo, tvrdoglavo dijete, puno djetinje nade, a
vratit će se žena, odrasla žena koja je stekla neka iskustva. Ako Sweet Briar bude
prodan, svejedno ću otići kući. Nekako ću živjeti.
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je progovorio mirnim glasom. - Virginia,
još uvijek si dijete i teško da si iskusna. Nisi prikladna da bi preuzela posao
učiteljice ili dadilje - rekao je - a ne mogu te zamisliti ni kao krojačicu. Najbolje
bi ti bilo da se udaš.
Duboko je udahnula. - Za Seana?
Nije se dao pokolebati. Pogledao ju je u oči. - Za Seana ili nekog Amerikanca.
- Ako se uopće udam, bit će to iz ljubavi.

193
 Ispustio je oštar zvuk. - Kao što sam rekao, još si dijete, uz to i naivno.
Ukočila se, kipjela je od bijesa. - Naravno da u tvojim umornim očima koje
su vidjele svijeta izgledam kao dijete. S druge strane, nisi me baš gledao kao dijete
kad sam bila u tvojem krevetu.
Ruke su mu se stegnule na kormilu, zglobovi pobijeljeli.
Oklijevala je, shrvana, a bijes je naglo nestao. Večer je bila tako ugodna.
Jedino je imala primjedbu na to što je prema tom muškarcu još uvijek osjećala
nevjerojatnu privlačnost. Nije se htjela prepirati, svađati. Htjela je nastaviti
opušten, ali otvoren i ugodan razgovor. Htjela je da budu prijatelji.
Činilo se da se zajapurio. Na trenutak, dok nije progovorio, nije znala je li to
zbog bijesa ili zato što mu je bilo neugodno. - Hoćemo li vječno kopati po
prošlosti?
Znala je da je načinila veliku grešku. Međutim, više se nije mogla suzdržavati
da ne kaže ono što joj je na srcu, kao što se nije mogla suzdržati da ga ne primi za
ruku. - Molim te, Devline, reci mi jednu stvar - čula se kako tiho
govori, dostojanstveno i ponosno. - To mi je jako važno. Kako si me nakon svega
mogao samo tako ostaviti?
Nije bilo sumnje, u njegovim sivim očima pojavio se bljesak. - Imao sam
posla u Londonu - glatko je odgovorio, a oboje su znali da je to čista laž.
- Kukavico - uskliknula je.
Uspravio se kao pogođen. Polako je prema njoj okrenuo svoje razrogačene,
iznenađene oči. - Kako si me maloprije nazvala?
Srce joj je ubrzano kucalo jer se doista prestrašila. - Čuo si me - uspjela je
izustiti.
- Muškarac bi umro zbog takve izjave - rekao je veoma tiho kao da nije čuo
njezinu molbu.
- Onda imam sreće što nisam muškarac - rekla je najbezbrižnije što je mogla.
Nije se nasmijao njezinoj glupoj šali. - Virginia, sam sam se suprotstavio
cijelim flotama, odlučio sam boriti se, ne pobjeći. Možda jesam bezosjećajni gad,
ali nisam kukavica.
Navlažila je usnice. Srce joj je tuklo razornom snagom. Zvonilo joj je u ušima.
- Kukavica si kad je riječ o osobnim odnosima - odlučno je rekla - a ploviš morima
samo da bi pobjegao.
Razrogačio je oči u još većoj nevjerici.
Zaključila je da je otišla predaleko. Ustuknula je. - Međutim, bezosjećajan si
zbog strašnih okolnosti u kojima je ubijen tvoj otac, čemu si, nažalost, svjedočio.
Devline, to bi na svakomu ostavilo ožiljak - na brzinu je viknula. - No, sad
te razumijem, stvarno!
Gledajući je svojim sivim očima, velikim i u nevjerici, nadvio se nad nju. -
Kad si takva stručnjakinja za moju narav, Virginia, onda ćeš znati da od mene

194
očekuješ puno više nego što mogu dati. Iskreno se nadam da ćeš se nakon plaćanja
otkupnine vratiti u Askeaton, da ćeš se udati za Seana, koji te voli, i da će prošlost
biti zauvijek zakopana, gdje joj je i mjesto. - Uspravio se. - Rede! - zagrmio je. -
Otprati gospođicu Hughes dolje.
Prvi pomoćnik stvorio se s donje palube.
- Ne! - Nije se micala, ne želeći otići iako je bila ogorčena i povrijeđena i
sumnjala je u samu sebe, unatoč samouvjerenosti s kojom je govorila. Zato što je
željela spasiti ovoga čovjeka iako se i sama bojala da to nije moguće. -
Sad shvaćam! Shvaćam bijes prema mojem stricu, tvoju opsjednutost osvetom!
Bez obzira na to što rekao ili učinio, ja ti nisam neprijatelj, ja sam ti prijateljica!
Jako smrknut, Devlin je rekao: - Odvedi je dolje.
- Razumijem, gospodine. Gospođice Hughes, kapetan kaže...
- Ne bojim te se, Devline O’Neille - izvalila je prekinuvši mornara. - No, očito
je da se ti mene jako bojiš.
Bio joj je okrenuo svoja široka leđa, ali sad se okrenuo. - Zašto me neprestano
izazivaš? - Nagnuo se bliže i, nevjerojatno, pustio kormilo, koje je Red primio
uzdahnuvši od užasa. - Predlažem da razmisliš o svojem položaju, Virginia, zato
jer bi ti bilo puno pametnije da me se bojiš.
- Ne bojim se - slagala je iako joj se srce snažno lupalo od straha. - Samo mi
je žao, jako mi je žao zbog tvog oca i to je sve što sam htjela reći!
Devlin ju je primio za ruku i predao Redu. - Makni je s mojega zapovjednoga
mosta - rekao je.

29. listopada 1812.

Palača Eastleigh, jug Hampshirea

William Hughes, lord Stuckey, nasljednik grofovskog naslova Eastleigh, bez

kucanja je ušao u očeve prostorije. Bio je to muškarac u srednjim tridesetima, već
pomalo debeo u struku, odjeven u otmjeni crveni kaput, hlače i čarape. Nosio
je puno prstenja, kosa mu je bila gusta i crna, a zgodno lice zajapureno. - Oče! -
zazvao je sijevajući svojim svijetlo plavim očima. Imao je ženu za koju nije
previše mario i dvoje djece koje je obožavao.
Grof od Eastleigha, Harold Hughes, nekoć je izgledao baš kao i njegov sin.
Sada je bio jako krupan čovjek, s puno previše kilograma zbog čega mu je, kao i
zbog njegove sklonosti prema duhanu, lice bilo izrazito blijedo i podbuhlo. Sijeda
kosa bila mu je čvrsto stegnuta prema otraga, a zalisci su mu bili gusti i dugački.
Na prvi pogled doimao se kao dobro odjeven i imućan čovjek. Kad se malo bolje
pogledalo, vidjelo se da je nekoć otmjeni frak od zlatnoga baršuna bio pohaban i
iznošen. Tek kad se bolje pogledalo, vidjelo se da na hlačama ima nekoliko mrlja,
koje pralja nije mogla očistiti, da su mu čarape pomno okrenute da se ne bi vidjele

195
očica-dvije koje su se počele parati. Njegove lakirane cipele bile su dobro
ulaštene, ali i jako izgrebene, a potplati tako tanki da bi se na njima uskoro mogla
pojaviti rupa.
Eastleigh je sjedio za pisaćim stolom u dnevnom boravku koji se nalazio
odmah do njegove spavaće sobe i William si nije mogao zamisliti što je to tako
važno pisao. William je upravljao imanjem, odnosno onim što je od njega ostalo,
zajedno s upraviteljem Harrisom. Za sve isprike koje je trebalo poslati, s obzirom
na društvene obveze kojima njegov otac nije htio nazočiti, bila je zadužena
njegova žena. Njegov otac dignuo je glavu, odloživši pero.
- Oče! - William je stao pokraj stola i s gnušanjem shvatio da otac piše pismo
jednom prijatelju, a radilo se o konjskim utrkama.
Eastleigh je mirno sklopio ruke ispred svojega lica. - Williame, čini mi se da
si uzrujan. Donosiš mi loše vijesti?
William je bio bijesan. Nalazili su se na rubu neimaštine i to sve zbog jednog
jedinog čovjeka, a nije znao zašto je sir kapetan Devlin O’Neill odlučio
upropastiti obitelj Hughes. Dakle, prošli mjesec od tog su čovjeka dobili jedno
smiješno pismo. Tvrdio je da se u njegovu domu u Irskoj, kao gošća, nalazi
Williamova sestrična iz Amerike. Navodno ju je pokupio s Amerikanke, koja je
potonula, spasivši joj život. „Bez obzira na moju gostoljubivost, uskoro će doći
dan kada će gospođica Hughes poželjeti poći dalje kako bi upoznala svoju
britansku obitelj. Uvjeren sam da se taj susret može dogovoriti na sveopće
zadovoljstvo“, napisao je.
William nije imao pojma što ta čudna rečenica znači. Njegov je otac pročitao
poruku, poderao je i mirno bacio komadiće u vatru. Bio je potpuno nezainteresiran
i uopće nije htio razgovarati o tome. Zapravo, nikada nije htio razgovarati ni o
čemu što je imalo veze s O’Neillom, ne otkako je bio prisiljen čovjeku prodati
njihovu kuću u Greenwichu.
- Oče, Prkos je s onim luđakom O’Neillom upravo uplovio u southamptonsku
luku. Mogu samo pretpostavljati da je došao vidjeti svoju novu ladanjsku kuću!
Što ako odluči neko vrijeme ostati u toj kući, a Wideacre je samo nekoliko
kilometara udaljen od Eastleigha?
Eastleigh je ustao i stavio ruku sinu na rame. - Ima potpuno pravo boraviti u
Wideacreu, ako to želi.
Uzrujan, William se otrgnuo i počeo hodati po sobi. - Prokletstvo! Znao sam
da je samo pitanje vremena kad će se taj gad pojaviti ovdje i pred nosom nam se
rugati. Sigurno namjerava zauzeti rezidenciju u Wideacreu. Nek’ idu kvragu one
budale u admiralitetu! Prokleti bili što su mu dopustili da se ponovno izvuče! Nije
mi jasno kako je propalo to saslušanje, Tom se kleo da neće!
Eastleigh je prekrižio ruke pred sobom. - Nije mi jasno zašto si tako uzrujan.
Ne tiče nas se ako živi tako blizu nas.

196
 William se okrenuo, ne vjerujući što čuje. - Čovjek nam je oteo kuću u
Greenwichu! Živi tamo kao prokleti kralj! Tomu je oteo ljubavnicu i to mu je
nabio na nos! Slučajno znam da je grofica... - Zaustavio se.
- Grofica je... što? - tiho je pitao Eastleigh uzdignutih obrva.
William ga je gledao tresući se od jada. Tada se ukočio i uspravio napućenih
usnica. Prije godinu dana otkrio je da je njegova maćeha u vezi s muškarcem
kojega je toliko mrzio. To je bilo nepojmljivo i on je pobjesnio, toliko da se
sukobio s njom. Ona je sve poricala, ali on je uspio unajmiti doušnika koji je
potvrdio ono što je do tada samo nagađao. Nije znao zašto se na svakom koraku
taj prokleti gusar (jer to je bio, gusar, a ne pomorski kapetan) neprestano
pojavljivao, kao veliki trn u peti. Kao da je O’Neill bio zakleti neprijatelj obitelji
Hughes iako to, naravno, nije imalo nikakva smisla.
Što je značilo to suludo pismo?
William načini grimasu. - Ništa - rekao je. - Jesi li zaboravio ono smiješno
pismo? - pitao je puno mirnije.
- Naravno da nisam. Možda misli dovesti kći moga brata na naš prag? Ako je
živa, ako je doista živa i nije se utopila, onda smo njegovi dužnici zato što ju je
spasio, nije li tako?
- Virginia Hughes bila je na Amerikanki koja je potonula. Oče, našla se u
snažnoj oluji i nema preživjelih. - William se ljutito suprotstavio ocu. - Devlin
O’Neill usuđuje se tvrditi da je preživjela i da kao gošća boravi u njegovu domu, a
ja sumnjam da je tu riječ o jednoj velikoj prijevari. Ona se vjerojatno namjerava
predstaviti kao moja sestrična kako bi si s naše strane osigurala nekakva novčana
sredstva! Naravno, nemamo novca na bacanje - dodao je upozoravajući.
- Nemamo novca na bacanje, ali ako je doista živa, on možda ipak zaslužuje
nagradu - smireno je rekao Eastleigh igrajući se otvaračem za pisma koji je stajao
na njegovu stolu. Bio je to mali bodež s bisernim drškom.
William bi si najradije počupao kosu. - Oče! O’Neill već godinama nastoji
povrijediti našu obitelj. Oteo nam je sve što najviše volimo, a ne znamo zašto! Ti
mu sad misliš dati nagradu? Ovo je nekakva prijevara, oče. Virginia Hughes
je mrtva, nije bilo preživjelih, a sad se za račun O’Neilla pojavljuje nekakva
glumica da mu pomogne isisati još krvi iz nas.
- Imaš bujnu mašti, dragi moj - rekao je Eastleigh otišavši do prozora s malim
bodežom u ruci. Zagledao se u travnjak koji je nekoć bio održavan, a sad je bio
zapušten budući da si nisu mogli priuštiti više od jednog vrtlara. Vrtovi, nekoć
obilje boja i cvijeća, sada su bili propali, lišeni svakog života. Prstom je dodirnuo
bodež što ga je stajalo kapljice vlastite krvi. Nasmijao se.
- Poslat ću po Thomasa - odlučio je William - zato što ne sumnjam da će nas
O’Neill pozvati u Wideacre, kao susjedski potez da upoznamo prevaranticu. No,
naša rođakinja je mrtva. Osim toga, nemamo sredstava za njezino uzdržavanje.
Jesam li u pravu, oče? - Williama je bilo baš briga je li ta djevojka njegova

197
sestrična ili nije. Što se njega tiče, njegova sestrična bila je mrtva, baš sretna
okolnost s obzirom na njihovo financijsko stanje i činjenicu da je ona iznenada
ostala siroče i još nije bila u dobi za udaju. Što se njega tiče, O’Neill puca u
prazno, a žena je obična prevarantica.
Samo zašto?
Zašto se O’Neill, kontroverzan kakav je bio, odlučio poigravati s obitelji
Hughes?
Eastleigh se okrenuo. - Dobro. Pozovi Toma. Vas dvojica možete se udružiti
i oplakivati gubitak našega bogatstva. - Nasmiješio se iako to nije doprlo do
njegovih očiju.
Uz zvukove gađenja, William se okrenuo i odjurio iz prostorije.
Tada je buknuo bijes. Eastleigh je zabio bodež u zid, zid koji je trebalo oličiti.
Zagledao se u oružje koje je vibriralo.
- Znači, namjeravaš mi nanijeti novi udarac, gade jedan? - rekao je. - Baš me
briga ako je moja nećakinja živa i neću platiti otkupninu koju si tako ljubazno
tražio.
Izvukao je bodež iz žbuke. - Moji sinovi su budale. Ja nisam. Ovaj rat još nije
gotov.
Zamišljao si je da O’Neilla skraćuje za glavu kao što je to učinio s njegovim
ocem prije toliko godina. To bi mu pričinilo veliko zadovoljstvo.

198
 PETNAESTO POGLAVLJE

ije mi jasno zašto nismo mogli stati na tvojem imanju prije odlaska mojem
N stricu - rekla je Virginia namjerno tihim glasom. Trebalo im je dva i pol dana
da dođu do Southamptona i bilo je kasno navečer. Od trenutka kad se prije
dva dana usudila izazivati Devlina na zapovjednom mostu, više nije imala za to
priliku, mogla ga je samo pozdraviti kad su se sreli. Za razliku od njezina prvog
putovanja na Prkosu, on nije večerao u svojoj kabini, nije u njoj spavao niti ju je
za bilo što koristio. Svaki put kad je Virginia izašla na palubu, nadajući se da će
pokušati voditi još jedan uglađeni razgovor, on je stajao za brodskim kormilom.
Očito je zapovjedio da joj se više ne smije dopustiti pristup zapovjednom mostu
jer su joj brzo zapriječili put.
Bila je uvjerena da je se ili jako boji ili da uopće nije zainteresiran za njezino
društvo.
Devlin joj nije odgovorio. Stajali su u predvorju Eastleighove palače, Virginia
svjesna da uopće nije počešljana i da joj očajnički treba sva pomoć koju joj njezin
stric može pružiti. Nije si mogla pomoći, kršila je ruke, a silno je htjela
ostaviti dobar dojam.
Što ako se problem s otkupninom odmah riješi? Odvažila se pogledati
Devlina, neobično uznemirena. Ako se to dogodi, noć će provesti u Eastleighu i
vjerojatno više nikada neće vidjeti Devlina O’Neilla.
Srce joj je zadrhtalo izbrisavši svaku sumnju u to kakvi su njezini pravi
osjećaji.
Tražim da spasite mojega brata.
Poželjela je Seanu reći da ne može spasiti njegova brata kad on s njom uopće
ne želi pristojno razgovarati. - Devline, doista se moram malo osvježiti - rekla je.
- Virginia, pristojno izgledaš - odgovorio je Devlin, očito razmišljajući o
nečem drugom. Nije ju nijednom pogledao, bio je toliko zaokupljen nečim.
Zadrhtala je. - Silno bih htjela ostaviti dobar dojam - prošaptala je. - Tebi je
baš svejedno.
Napokon se okrenuo prema njoj i njihovi se pogledi sretoše. - Zašto? Eastleigh
je obični ubojica, i ti to dobro znaš.
Progutala je. Bilo joj je muka od onoga što je čeka. - Trebam njegovu pomoć,
kao što znaš, inače će Sweet Briar biti izgubljen. Devline, ne znam sve pojedinosti
o smrti tvojega oca, ali sumnjam da je to bilo namjerno. Sigurna sam da se radilo
o nesretnom slučaju, za koji si, nakon što je prošlo toliko godina, umislio da je
bio namjerni čin.
199
 Devlinove su oči plamtjele. - Virginia, kad čovjek upotrijebi svoj mač da bi
svojoj žrtvi odrubio glavu, onda je to namjerno - hladno je rekao.
Toliko se zaprepastila da se oduzela. Počeli su je proganjati prizori
besmislenog odrubljivanja glave. - Tvojem je ocu... odrubljena glava?
Lice mu je bilo zajapureno. No, njegov je glas nastavio sipati otrov. - Da, to
je točno. Nisam u mašti umislio taj čin. Svjedočio sam mu iz prve ruke, kao i moja
sirota majka.
- Jao, Bože - uzdahnula je, posegnula za njegovom rukom i čvrsto ju stisnula.
Kratko vrijeme gledao je njezinu ruku koja je pokrila njegovu, a onda ju je
otresao. - Ovo nije ni vrijeme ni mjesto da razgovaramo o smrti mojega oca. Jesam
li jasan? Možeš pozdraviti svojega strica i bratića kako god želiš, ali razgovor ću
voditi ja.
Bila je i dalje zaprepaštena. Njezino suosjećanje prema Devlinu i njegovoj
majci nije imalo granica. To je učinio njezin stric? Ma, kako je to moguće?
Tek je sada počela shvaćati koliko su duboki Devlinovi ožiljci. A Sean misli
da ima nade? Odjednom je u sobu ušao zgodan muškarac kraljevskog držanja u
tamnocrvenom kaputu. Njegove svijetlo plave oči bile su hladne dok im je
prilazio, a držanje umišljeno. Virginia je ustuknula, ali znala je da to ne može biti
njezin stric, ako ništa drugo, imao je samo tridesetak godina, ako i toliko. -
Kapetane O’Neill - rekao je smiješeći se, iako je, točnije rečeno, samo kesio zube.
- Dobro došli u Eastleigh. - Naklonio se.
Devlin je kimnuo. - Dobar dan, gospodine - pristojno je rekao. - Upravo smo
stigli iz Hampshirea jer smo na putu prema mojem imanju, Wideacreu. - Usta su
mu se iskrivila u nešto nalik na osmijeh, samo što je Virginia znala da su mu se
to tek zgrčile usnice. - No, vaša sestrična toliko je žarko željela upoznati svoju
obitelj da joj to jednostavno nisam mogao odbiti. Hajde, upoznajte gospođicu
Virginiju Hughes.
William ju je pogledao, izraz lica bio mu je donekle iznenađen i podignuo je
obje tamne obrve. - Samo ja sam čuo, dragi Bože... čuo sam da se utopila ploveći
na Amerikanki. - uzviknuo je. - Čuo sam da nije bilo preživjelih!
- Griješite. Kao što vidite, gospođica Hughes je itekako živa. - Činilo se da
Devlinove oči veselo plešu.
- To sam ja, vaša sestrična - uspjela je izustiti Virginia, poželjevši da je negdje
drugdje. - Kao što vidite, nisam se utopila.
William ju je pogledao, izraz lica bio mu je komičan, pogled mu je bio
nesmiljen, ali ne i lice, na njemu se odražavalo iznenađenje. - Kako je to moguće?
- Prema boji glasa bilo je očito da se izruguje. - Mornarica je izjavila da se
Amerikanka potopila u oluji. To je bilo službeno priopćenje. Nije bilo preživjelih.
Sad Devlin nije mogao vjerovati. - Optužujete gospođicu Hughes za prijevaru,
obmanu?
Virginia je osjetila da joj obrazi počinju gorjeti.
200
 - Nikoga ne optužujem ni za što - rekao je William široka i nepomična
osmijeha. - Ispričavam se, gospođice, ovaj, Hughes, ako ste stekli takav dojam.
- Ima jedan preživjeli - glatko je odgovorio Devlin prije nego što je Virginia
uspjela išta reći. - Pouzdano to znam jer sam je ja osobno s Amerikanke prebacio
na svoj brod.
- Dakle - William se ponovno nasmiješio - baš čudno. Izgleda da imamo dvije
oprečne izjave!
- Predlažem da pozovete grofa - rekao je Devlin. Međutim, to nije bio
prijedlog, to je očito bila naredba.
- Mislim da ću baš to učiniti - rekao je William i, s očitim olakšanje, izašao iz
prostorije.
Devlin je pogledao Virginiju. Oči su mu bile stisnute od nagađanja i
zadovoljstva. Virginia je, međutim, bila skamenjena. - On misli da sam
prevarantica - šapnula je.
Devlin se nasmiješio. - Zna da si njegova sestrična. Međutim, do besvijesti će
tvrditi da si se utopila kako bi izbjegnuo plaćanje otkupnine i bilo kakvu novčanu
pomoć koja ti prema pravu pripada.
- Ne može li to pričekati? - preklinjala je.
Pogled mu je otupio. - Ne mogu čekati. Ovo već predugo traje. Sigurno želiš
upoznati grofa. Sigurno jedva čekaš slobodu.
Naglo je udahnula. - Ne na ovaj način. Pogledaj kako su siromašni - rekla je
pokazujući na predvorje. Dio mramora na podu bio je puknut i okrhnut, zidove je
hitno trebalo oličiti, a pogled u susjedni salon pokazao joj je da je soba puna
obiteljskih vrednota i baštine, ali sve je bilo staro, istrošeno i otrcano. Kako bi
njezin stric uopće mogao otplatiti dugove Sweet Briara, a kamoli otkupninu za
nju? Virginia je bila shrvana. Činilo joj se da više nema načina da spasi svoj dom.
Na širokom stubištu s desne strane začuli su se koraci. Virginia se okrenula i
ugledala visokog, krupnog muškarca, sivoga u licu, kako silazi stubama. Za njim
je išao William. Pogled mu je pao na Devlina, koji se okrenuo i zurio u njega. Na
trenutak se u prostoriji osjetila golema napetost, neprijateljstvo koje je među
njima tinjalo. Tada se njezin stric nasmiješio, blaga izraza lica. - Kapetane O’Neill
- rekao je pošavši prema njemu. - Baš lijepo što ste navratili.
- Gospodine - hladno je rekao Devlin lagano se naklonivši.
Okrenuo se Virginiji, koja je brzo klecnula. - A ovo je... moja nećakinja?
Virginia je skočila prema njemu. - Da, gospodine! To sam ja, Virginia
Hughes, kći i jedino dijete vašega brata!
Imao je prodoran pogled. Odjednom se Virginia ukočila, nagonski se prepala.
Međutim, on se i dalje smiješio. - Meni je rečeno da nije bilo preživjelih - tiho je
rekao.

201
 Udahnula je, ali nije mogla shvatiti zašto je tako čudno reagirala na toga
čovjeka, svojega strica. - Kapetan O’Neill spasio mi je život, gospodine, ne
jednom, već dvaput. Kad je postalo jasno da oluja samo što nije počela i da ću na
njegovu brodu biti sigurnija, on... on me je odveo na svoj brod. - Nikada ne bi
nikomu rekla da je on napao Amerikanku. - Da nije to učinio, sada bih bila mrtva!
Oluja je bila tako snažna da me je zamalo otpuhala s palube, ali i onda me je
spasio. Njegova sam velika dužnica - nabrzinu je rekla Virginia, svjesna da ju
Devlin iznenađeno gleda.
Nije ga htjela pogledati, ali sad je znao da nikada nikomu neće reći što je
stvarno učinio.
Eastleigh ju je odmjerio. - Dakle, sve ovo vrijeme bili ste gošća mojega
prijatelja, kapetana. Doista divno.
Oklijevala je. - Teško da sam bila gošća - šaptom je rekla, ali činilo se da je
Eastleigh ne čuje. Pogledala je Devlina. Ruke su mu bile prekrižene na prsima, a
oči su mu blistale grabežljivim sjajem.
- Gospodine... ovaj... striče! - Nije se mogla suzdržati, uhvatila je njegove
debele, vlažne ruke. - Molim vas, recite mi da Sweet Briar nije prodan! Molim
vas, recite da moj dom stoji netaknut!
Eastleigh je povukao ruke gledajući svojega sina. - Jesmo li već prodali
plantažu?
- Nažalost, nismo.
Virginia je zamalo kriknula, ali samo je stavila ruku na svoje ustreptalo srce.
Sva trojica muškaraca pogledala su je. Tada je Devlin rekao: - Volio bih
razgovarati s vama u četiri oka... gospodine.
Eastleigh se i dalje smiješio. - Bojim se da kasnimo na već dogovorenu
večeru. Predlažem da navratite kasnije ovaj tjedan.
Sad se i Devlin smiješio ledenim smiješkom. - Tražim samo trenutak vašega
vremena.
Eastleigh je izgledao kao kip dok nije progovorio, tako brzo da se Virginia
morala dobro napeti da nešto čuje. - Umorio sam se od vaših igara - tiho je rekao.
- Zapravo, jako sam se umorio.
- Ako ne želite da cijeli svijet dozna za grofičine avanture, predlažem da mi
posvetite malo vremena koje tražim.
Virginia nije imala pojma o čemu Devlin govori, ali William je zinuo, a kad
ga je pogledala, vidjela je da je problijedio. Potom je vidjela da je Eastleigh u
nastupu bijesa pocrvenio, i to opasno.
Istupio je William. - Pozvat ću policiju - uzviknuo je. - Ovaj čovjek ne može
doći u našu kuću, razmetati se običnom prevaranticom i iznositi optužbe na
grofičin račun.

202
 - Nisam još nikoga ni za što optužio - rekao je Devlin - samo sam rekao da ću
to učiniti.
- Neće doći nikakav policajac - rekao je Eastleigh gušeći se. - Recite što želite,
O’Neill, i idite prije nego što vas dam izbaciti.
Devlin se očito zabavljao. - Da čujem, kako ćete to učiniti? - Počeo se smijati.
Virginia je shvatila što je smiješno. Kao da bi ovaj stari čovjek i njegov
punašni sin mogli nadvladati muškarca kakav je Devlin, muškarca koji se nije
premišljao napadati i uništavati nedužne brodove. Pohitala je k njemu. - Trebali
bismo poći.
Međutim, nije ju čuo, nitko nije. - Virginia se želi povezati sa svojom obitelji,
s vama. Vaša velikodušnost dobro je poznata, gospodine, a ja bih htio
porazgovarati o visini nagrade koju ćete mi htjeti dati. - Sad se činilo da se smije.
Eastleigh je samo stajao ondje, gledajući kao da bi Devlina najradije zadavio,
ali nije se usudio. Sad je bio tamnocrven.
- Nagradu? - zinuo je William. - Sveti Bože, čovjek od nas traži otkupninu!
On želi otkupninu! - vikao je te potom dodao: - E, pa zbog ovoga ćete izgubiti
glavu! Čak ni vi ne možete oteti ženu kakva je moja sestrična i izvući se tražeći za
nju otkupninu! - Razvedrio se.
Eastleigh i Devlin gledali su jedan drugoga. Obojica su bili ozbiljni, a da su
im oči bile bodeži, obojica bi bili mrtvi.
- Neće doći nikakav policajac - napokon je rekao Eastleigh - a ti, Williame,
ovo nećeš nikomu spominjati! Čak ni svojem bratu, čuješ me?
- Ali... - počeo je zamuckivati William.
- Ja ne tražim otkupninu - rekao je Devlin jako tiho. - Ja samo tražim da mi
se nadoknade troškovi, a to ćemo nazvati nagradom. Bit će dovoljno petnaest
tisuća funta. - Okrenuo se. - Idemo, Virginia, naš posao ovdje je gotov... za sada.
- Primio ju je za ruku. Osvrnula se i vidjela Eastleighov nemoćni bijes te Williama
koji je bio više zaprepašten nego bilo što drugo. Petnaest tisuća funta. Bila je to
golema novčana svota, svota koju Eastleigh nije imao.
Bili su na vratima kad im je Eastleigh doviknuo: - Nećemo to platiti - rekao
je. - Ovaj ste put izgubili, O’Neill, jer, vidite, ja ne želim tu djevojku i neću platiti
nikakvu otkupninu. Možete ju zadržati. - Na to se nasmijao.

Virginia se u kočiji skutrila. Ovaj put Devlin je naložio kočijašu da njegova konja
zaveže za stražnji kraj kočije, a on je sjeo pokraj nje. Zatvorivši vrata, naslonio se
na sjedište, pokucavši po pregradi. Kočija je krenula štropoćući popločanim
putom.
Virginia ga je gledala širom otvorenih očiju. Lice mu je bilo grubo, kao i
njegov pogled. Činilo se da je duboko zamišljen, no nije znala je li bio uzrujan
zbog razgovora ili zbog Eastleighova odbijanja da plati otkupninu. Zadrhtala je.

203
Što će se sada dogoditi? Uopće nije sumnjala u to da je Eastleigh ozbiljno mislio
sve što je rekao. Nije ga bilo briga je li ona živa ili mrtva, je li zatočena ili
slobodna. Nikada nije vidjela tako hladan pogled... osim u Devlina.
Ponovno je zadrhtala. Eastleighov pogled nekako je bio gori. Dvije su stvari
sada bile jasne: Devlinova mržnja nije imala granice, ali Eastleigh je njega mrzio
istom žestinom. Isto tako, obojica muškaraca našla su se u slijepoj ulici, nisu li?
Jer Devlin je tražio otkupninu koju je Eastleigh odbijao platiti.
Kad bi barem mogla navesti Devlina da promijeni svoj stav. Bi li ga išta
moglo natjerati da se prestane osvećivati svojem neprijatelju? Nije vjerovala da
bi, i to ju je dovodilo u očaj. - Devline, ovo mora prestati.
Pogledao ju je. - To će prestati kad ja to kažem, ni trenutak prije.
Ukočila se zbog njegova ledenog pogleda. - Onda, jesi li zadovoljan sobom?
Uživaš li u tome što si učinio i što činiš? Moj stric je siromašan. Ti si ga očito
uništio. Zašto nastaviti? Tko bi odabrao takav život... život ispunjen mržnjom
i osvetom! - povikala je.
Nešto je u njegovim očima zatreperilo. Stisnuo je usnice. - Jednom sam čuo
kako si rekla da je netko ubio tvojega oca, sama bi ga ubila.
Zagledala se u njega jer to je rekla Seanu. - Nisam sigurna da sam baš tako
mislila.
- Mislila si. Vidiš, Virginia, po tome se baš ne razlikujemo toliko.
- Jako se razlikujemo! Imam puno razloga da te mrzim i da seja tebi počnem
osvećivati. No, ja te ne mrzim i nikada neću. I nikada nikomu neću reći istinu o
tome što si učinio. Vidiš, ja odbijam krenuti putem osvete, Devline. Jednostavno
odbijam.
Dok ju je gledao, lice mu se uozbiljilo. - Dugujem to svojem ocu.
- Tvoj otac je mrtav! Već je godinama mrtav! - Nije odustajala. - Devline, oni
nemaju za otkupninu, a da i imaju, ne bi ni pomislili platiti je. Sigurno si ti, takav
stručnjak za procjenu naravi, to uočio.
Sad ju nije pogledao, očito ne namjeravajući odgovoriti joj.
Očajna, Virginia se okrenula na drugu stranu. Imala je loš predosjećaj. Znala
je da nešto smišlja, a što god to bilo, ona se toga užasavala. No, više ništa nije
mogla reći. Očito nije bila u stanju nagovoriti ga da krene drugim putem, da
promijeni svoj život. Sean nije bio u pravu! Možda je bio lud. Nije li opsjednutost
izraz za psihički poremećaj? Što će se s njim dogoditi na kraju? Kad bi joj bar bilo
svejedno! Bi li Eastleighov sin pozvao policiju? Zar se Devlin nije bojao da bi
mogao završiti iza zatvorskih rešetaka? Znala je koliko voli vjetar i more pa je
pomislila da bi ga zatvor mogao ubiti.
S druge strane, taj čovjek nije se plašio smrti, pa se možda ne plaši ni zatvora.
U svakom slučaju, nije se činilo da se imalo brine zbog budućnosti. Bože dragi,
ona je bila ta koja je bila zabrinuta za njegovu budućnost, a trebala je biti zabrinuta
za svoju, budućnost koja se nije činila jako svijetlom.
204
 Ostavili su za sobom Eastleighovo propalo imanje. Bujna zelena brda bila su
ispresijecana starim kamenim zidovima, a duž ceste cvalo je poljsko cvijeće.
Vozili su se kroz zanimljivo selo puno malih oličenih kamenih kuća, koje su u
prizemlju imale trgovine, a na katu stanove, prije nego što su prošli pokraj mjesne
crkve, sazidane u normanska vremena i nikad obnovljene. Nekoliko minuta
poslije skrenuli su s glavnoga puta i prošli kroz zahrđala željezna vrata. Virginia
je ugledala lijepo uređen travnjak i skromnu kamenu kuću na dva kata,
širine možda dvije sobe. Iza nje se nalazila mala kamena zgrada za kočiju,
jednako oronula i trošna. Virginia je zatreptala, iznenađena kako je ta ladanjska
kuća mala i zapuštena. Nije moguće da je to Devlinov dom, sigurno su došli na
pogrešnu adresu.
Međutim, Devlin joj je pomogao sići, a na licu mu se vidjelo da je ozlojeđen.
Dugo je i pozorno gledao kuću pa je Virginia stekla dojam da ju nikada prije nije
vidio i shvatila da su ipak na pravom mjestu. Tada ju je, primivši je za ruku, poveo
uz kamenom popločanu stazu. Ako ništa drugo, onda su barem ruže koje su cvale
sa strane uz kuću bile lijepe, pomislila je Virginia.
Ulazna vrata otvorila su se prije nego što su došli do njih i izašli su jedan
muškarac i žena. - Sir kapetan O’Neill? - pitala je visoka tamnokosa žena. Bila je
sredovječna, mršava, s crtama lica poput jastreba. Na sebi je imala ozbiljnu
crnu haljinu sluškinje.
Kimnuo je. - Gospođa Hill, domaćica, pretpostavljam?
Ukočeno mu se nasmiješila. - Da. Očekivali smo vas. Nadam se da su kuća i
okoliš u skladu s vašim očekivanjima, gospodine kapetane.
- Dat ću vam do znanja - odgovorio je ravnodušnim glasom.
- Gospodine, ja sam vaš sluga, Tompkins - rekao je niži, uredno odjeveni
muškarac koji je stajao pokraj domaćice. On je na sebi imao tamni vuneni kaput i
hlače. - Jako nam je drago da ste napokon došli kući, gospodine kapetane.
Devlin je nešto progunđao. - Uzmite sve torbe i odnesite ih u moje odaje -
rekao je.
Virginia se zbunila. Što je s njezinim torbama?
- Mogu li vam predstaviti gospođicu Hughes?
Gospođa Hill joj se nasmiješila, kao i sluga. Činilo se da je domaćica napeta,
osmijeh joj je bio prilično mlak, za razliku od sluge koji je bio čak prilično vedar.
- Gospođici Hughes ne smije ništa nedostajati - izjavio je Devlin. - Ona je
moja posebna gošća i mora dobiti sve što poželi.
Virginia ga je gledala. Obuzeo ju je jako loš predosjećaj. Što on smjera?
- Gospodine, kamo da odnesem njezine stvari? - pitao je Tompkins.
Devlin je iznenađeno podignuo svoje tamne obrve. - Pa u moje odaje, naravno
- odgovorio je.
Nastupila je tišina, svi su ostali iznenađeni.

205
 Virginia je otvorila usta da se pobuni, ali on ju je naglo primio za ruku i prinio
ju svojim usnama. Virginia se zapitala sanja li. Nasmiješio se i poljubio joj ruku,
njegove usne na njezinoj koži bile su vrele.
Tijelo joj je isti tren reagiralo, čudesno, i samo se mogla zapitati što on to radi.
I, Bože sveti, zašto?
- Ovaj, u vaše odaje, gospodine? - uspio je izustiti Tompkins pocrvenjevši.
- Gospođica Hughes boravit će u mojim odajama - rekao je Devlin smiješeći
joj se toplo.
A Virginia, čije je srce od uzbuđenja ubrzano tuklo, odjednom je shvatila
kamo to vodi. - Devline - uspjela je izustiti pobunivši se mlako.
- Pssst, dušo - rekao je. Nasmiješio se posluzi. - Gospođo Hill, gospodine
Tompkins, upoznajte gospođicu Hughes, moju ljubavnicu.

206
DRUGI DIO
Nagodba

207
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

rginia je bila svjesna toga koliko je njezino iznenađenje očito. Osjećala je da

V je zinula i sigurno je izgledalo kao da su joj oči ispale. No, imala je samo
trenutak u kojem je mogla reagirati, trenutak u kojem se gospođa Hill smrknula i
uozbiljila, uz znalački bljesak u očima, a gospodin Tompkins se zacrvenio. - Dođi,
draga - promrmljao je Devlin povukavši je za ruku.
Kakva je ovo igra?
Iznenada ju je obuzeo val silovita bijesa. Nije se htjela pomaknuti, nego je
svojem otimaču uputila, kako se nadala, ubojiti pogled. Međutim, njezinoj
nevjerici nije bilo kraja.
Ma, što on to radi?
Devlin ju je podignuo na ruke i odnio u kuću. - Nemoj se sa mnom prepirati -
promrmljao je. - I nemoj se ritati.
- Učinit ću više od toga! Spusti me pa neću...
Poljupcem joj je začepio usta.
Virginia se nije mogla jače iznenaditi. Ukipila se, ali njegove usne bile su joj
itekako dobro poznate. Kad se prestala otimati i udarati ga šakama, njegove usnice
postale su nježnije. Osjetila je da je otvorio vrata i srce joj je divlje poskočilo,
a onda je počelo snažnije i brže tući. Usnama je pokrio njezine usne, tražeći da ih
rastvori i prihvati njegov poljubac. Kako je željela popustiti... Bijes je nestao, kao
i suvislo razmišljanje.
Usnice su se razdvojila, ruke su se obavile oko njegovih ramena. Jezik mu je
uronio dublje.
Zelja kojom je na to odgovorila bila je poput snažna uboda, ravno u srce.
Dok se uspinjao stubama, dignuo je glavu i njihovi se pogledi sretoše. Oči su
mu plamtjele, ali inače Virginia nije mogla dokučiti o čemu razmišlja, a još manje
što to radi. Ni što ona radi. Uzvraća mu poljubac, a cijelo joj tijelo izgara koliko ga
očajnički želi? Na odmorištu je zastao, konačno prekinuvši njihov pogled,
osvrćući se uokolo.
- Spusti me, Devline - rekla je puno mirnije nego što se osjećala. Silno se
uzbudila, što je samo bio dokaz kako taj muškarac djeluje na nju, ali, nije
namjeravala s njim dijeliti krevet, bez obzira na njegove moguće pokušaje da ju
zavede, bez obzira na to što rekao.

208
 Odgovorio je tako da je ramenom otvorio prva vrata, zavirio unutra pa
odustao. - Šuti - kratko je rekao. - I prestani se vrpoljiti. - Otišao je do sljedećih
vrata.
- Ne vrpoljim se - rekla je prilično bez daha. - I ja...
Ušao je u sljedeću sobu i spustio je na noge. Virginia se dotaknula
jedinstvenog i najdivnijeg dijela njegova tijela pa se ukipila. On je bio isto tako
uzbuđen. Još uvijek ju je želio. Kako će se to riješiti?
Okrenuo se i zatvorio vrata, pogledao je i tiho rekao. - Ovo je samo
pretvaranje. Ja ću spavati na... - Osvrnuo se uokolo i, pomiren sa sudbinom, rekao:
- Na podu.
- Molim? - zinula je shvativši da se u glavnoj spavaćoj sobi, ako je ovo bila
ta, nalazi veliki krevet s četirima stupovima i jedna ležaljka, dva noćna ormarića,
pisaći stol, peć, i to je bilo sve.
Došao je do nje.
Virginia se ukočila, još uvijek bez daha, silno želeći da toliko ne izgara od
želje da se nađe u njegovu zagrljaju. - Što radiš, Devline? - tiho je pitala.
- Nažalost, morat ću tvojega strica natjerati da plati otkupninu - hladno je
rekao. - Živjet ćeš u mojim odajama kao da si moja ljubavnica, a u javnosti ćemo
se ponašati kao ljubavni par koji nema nimalo srama. Virginia, očekujem
tvoju suradnju - upozorio ju je - i podsjećam te da je u tvojem interesu da brzo
budeš oslobođena. Čim se Eastleigh više ne bude mogao nositi s tim što se
otvoreno šepirim s tobom, moći ćeš se radosno uputiti kući, odnosno kamo god
odlučila poći.
Samo ga je gledala otvorenih usta.
- Nekoć mi je bilo zabavno poigravati se ovako s njime. - Bio je jako smrknut.
- No, sad mi je žao što neće odmah platiti pa da završimo s tim.
Trebalo joj je malo vremena da potpuno shvati njegov naum, a kad se to
dogodilo, više nije uspjela čuti njegove posljednje riječi. - Pretvarat ćemo se da
smo ljubavnici? Dijelit ćemo ovu sobu? Upropastit ćeš me u očima cijeloga
svijeta, ali nećeš spavati u mojem krevetu? - U svojem je glasu čula nevjericu
i drhtanje koliko ju je povrijedio. Ono što je predložio bilo je i više nego
nevjerojatno, više nego strašno. Upropastit će njezin dobar glas, šepirit će se s
njome u javnosti. Bila je zaprepaštena.
- Da, to je bit svega - odgovorio je držeći ruke na bokovima, osovljen na svoje
snažne noge. Zapravo, izgledao je kao da se priprema za pravu oluju.
- Jedan gospodin ne živi otvoreno s nekom ženom, osim ako mu nije supruga,
jedan gospodin ne vodi ljubavnicu u plesne dvorane svojega susjedstva.
- Nema drugog načina.

209
 - Kako mi to možeš činiti? - Sad je već jedva disala. Njoj je to bio konačan
dokaz da Sean nije u pravu i da je Devlinu doista sve svejedno. Bezosjećajno će
ju iskoristiti i upropastiti njezin dobar glas, sve zbog otkupnine.
Možda ste vi osoba koja mu može pomoći da pronađe svoju dušu.
Ni govora, pomislila je Virginia kao odgovor na Seanove grozne riječi. Nije
moguće da Devlin mari za nju, ni trunku, kad misli ovako upropastiti njezin dobar
glas. Iskoristiti je ovako namjerno znači da mu nije ostalo nimalo duše. Sad je bila
zgrožena.
- Znaš što me tjera na ovo - rekao je prilično oštrim glasom. - Ponavljam, ne
želim te zloupotrebljavati, ali nemam drugog izbora. Nisam došao ovako daleko
da bih dopustio da mi se Eastleigh samo nasmije u lice i odbije platiti tvoju
otkupninu. - Potom se okrenuo kao da ju više ne može gledati u oči.
Ma, to si je sigurno umislila. - Oni su osiromašili! Ne mogu platiti i to je očito!
- Morala je sjesti jer ju noge više nisu držale. - Kad bi i mogli... kako to možeš
učiniti... meni?
- Virginia, mogu prodati imanje ili posuditi još novca, možda im čak uspije
prodati Sweet Briar. Baš me briga što će učiniti. - Ukočenim korakom krenuo je
prema vratima. Tada se okrenuo. - Oboje znamo da ti je svejedno što ljudi
misle. Provela si pet mjeseci u Askeatonu, a da nisi imala pratilju, što olakšava
stvar. Znam da bi bila zadovoljni da doista postaneš mojom ljubavnicom. Zato,
nemoj se pretvarati da si povrijeđena i bijesna! - Neobjašnjivo, ali tresao se.
Nije znala zašto je tako uzrujan i bilo joj je svejedno. Što ako njezin stric
proda njezin dom kako bi za nju platio otkupninu? - Nitko nije znao da sam u
Askeatonu, a mještani su mislili da sam tvoja zaručnica. Povrijeđena sam, Devline
- rekla je najdostojanstvenije što je mogla. - Povrijeđena sam što uopće ne mariš
za moj dobar glas i što ćeš me voditi okolo kao svoju ljubavnicu samo da bi
ostvario svoj cilj. To što ćeš me upropastiti opravdavaš svojom željom da se
osvetiš.
Bio je bijesan, toliko bijesan da je neko vrijeme bio u stanju samo zuriti u nju.
Ono što je ugledao bio je najtužniji, najbolniji izraz lica koji je u životu vidio.
Suze su ispunile ta ljubičasta jezera od njezinih očiju. Zapravo, Virginia ga je
gledala kao da ju je iznevjerio. U tom trenutku mrzio je samoga sebe zbog toga
što je činio, ali nije imao izbora. Ili je?
Na trenutak je oklijevao, svjestan čudna nagona da odustane, da ju pusti i
završi sa svime time.
Sjetio se Eastleighova hladna smijeha, nakon čega se sjetio beživotnih očiju
svojega oca kako s tla zure u njega. Eastleigh ne smije pobijediti. Pravda se mora
izvršiti. - Radiš od buhe slona. Zapravo, poštedjet ću te stvarnog poniženja. Nećeš
biti moja ljubavnica, a kad sve završi, ako želiš, javno ću reći da je sve bila laž
samo da bih ponizio tvojega strica. No, budući da se namjeravaš vratiti u

210
Virginiju, nije važno što se ovdje događalo. Ondje nitko neće znati što se ovdje
zbilo. - Znao je da je njegov pokušaj razumna objašnjenja jadan.
Dignula je glavu, ali glas joj je bio tako tih da ju je jedva čuo. - Da smo doista
ljubavnici, zdušno bi čuvao moj dobar glas i nitko nikada ne bi doznao da smo u
vezi.
Bila je u pravu. Imao je osjećaj kao da je upravo primio snažan i stvaran
udarac. - Ja ne vidim razliku - lagao je. - Nemam drugog izbora.
- Uvijek postoji drugi izbor, Devline. Čak i da me tako bezdušno iskoristiš,
zašto misliš da će platiti, čak i da uspiju prodati moj dom ili posuditi novac? -
uzviknula je.
Uhvatio je kvaku, ali nije se okrenuo prema njoj, nije mogao. - Bit će to pitanje
časti - rekao je. - Platiti će, ja ću se za to pobrinuti. - Izašao je najbrže što je mogao,
kao da će tako možda zaboraviti svoj okrutni naum koji je pokrenuo, naum koji
će, zapravo, jednom zauvijek upropastiti gospođicu Virginiju Hughes.

Virginia se bojala.
Sad je bilo savršeno jasno da je Devlin toliko opsjednut svojom osvetom da
mu ništa i nitko neće stati na put. Isto tako, bilo je jasno da je Sean jako pogriješio:
ona mu ne može pokazati svjetlo drukčijeg puta, jer da nije potpuno
izgubljen slučaj, barem bi ga malo pekla savjest zbog ovoga što joj čini. No, on
nije osjećao ni trunku krivnje; vidjela je samo krajnju odlučnost. Naravno, Devlin
O’Neill bio je pravi stručnjak za nadzor nad svojim osjećajima.
Tražim da spasite mojega brata.
- Sean, odlazi! - povikala je Virginia pljusnuvši po vodi u kadi i shvatila
koliko se voda ohladila. - Njega se ne može spasiti!
Primirila se, obavio ju je neki čudan očaj. Zar ga se doista ne može spasiti?
Čovjeka koji još uvijek živi i diše? Virginia čvrsto zaklopi oči. Sve što je učinio
nekako ju je povrijedilo, ali čak ni sada nije ga mogla mrziti, koliko god to bilo
ludo.
Bila je izgubljena. Ponovno je postala dijete, zbunjeno i povrijeđeno. Nje
znala što da radi. Nekako je i dalje bila opsjednuta svojim otmičarom, samoj sebi
opravdavala je njegove postupke nadajući se potajno da ga može spasiti od sebe
samoga. No, postoji li nešto što može učiniti? Od trenutka kada je napao i zarobio
Amerikanku, ona je bila najobičniji pijun, bacan amo-tamo, kako mu se prohtjelo.
Sad je došlo do ovog strašnog obrata u njegovoj igri, obrata koji je potvrdio koliko
je prema njoj ravnodušan.
Virginia je uzdahnula i počela drhtati. Trebala bi ga mrziti što ju ponovno drži
zatočenom. Trebala bi ga mrziti što će se razmetati njome kao svojom
ljubavnicom. Trebala bi ga mrziti zbog puno stvari, ali uopće ga nije mrzila. Zalila
ga je, duboko. Žalila je maloga dječaka koji je vidio kako mu ubijaju oca i žalila
je muškarca u kojega se taj dječak pretvorio.
211
 Izašla je iz kade, omotala ručnik oko sebe i stala ispred vatre u spavaćoj sobi.
Virginia je gledala ples plamena, ali vidjela je samo Devlina. Ni sada, kao ni
prije, nije imala drugog izbora nego prihvatiti njegovu igru i vidjeti kamo će je to
odvesti. Bila je dovoljno snažna za to. Devlin je djelomično imao pravo. Bilo ju
je baš briga za to što ljudi misle o njoj... ili barem nejako. Tada se ukipila.
Zašto ne bi bila pametnija od njega?
Zašto ne bi igrala njegovu igru da pobijedi?
Zaprepaštena vlastitim mislima, Virginia se počela odijevati, pomno
razmišljajući. Htjela je slobodu i htjela je Sweet Briar, ali to nije bilo ono što je
najviše htjela. Usuđuje li se samoj sebi priznati što doista želi?
Nažalost, ono što je najviše željela bio je njezin otimač.
Srce joj je zadrhtalo kad je shvatila što točno želi od njega, osjetila je slabost,
koljena su joj počela klecati.
Odjevena samo u košulju i gaće, Virginia je uzela zrcalo i zagledala se u svoj
odraz u njemu. Imala je velike ljubičaste oči, a obraze su joj krasile dvije ružičaste
mrlje. Htjela je da ju Devlin smatra lijepom, da ga potpuno obuzme strast,
a najviše od svega htjela je da ju zavoli.
Htjela je njegovu ljubav.
Užasnuta, Virginia se uspjela dovući do ležaljke na koju je sjela dršćući.
Većina ljudi koja ga je poznavala rekla bi da on nije u stanju voljeti. Kako može
biti tako glupa?
Zar se uopće usuđuje nadati nemogućem?
A što je još važnije, usuđuje li se ponovno pokušati s njim voditi ljubav?
Virginia se ugrizla za usnicu, a u očima su joj se počele nakupljati suze. Nije
čak ni lijepa premda on misli da je privlačna. Nije ni dama, ali on to već zna. Kako
je uopće mogla pomisliti da će privući takvoga čovjeka?
No, koja je druga mogućnost? Da se plati otkupnina pa da bude oslobođena
tako da može otići kući ili se udati za njegova brata?
Virginia je zadrhtala, što nije imalo nikakve veze s tim što je bila mokra i što
joj je bilo hladno. Nekako se u neko doba negdje između Amerikanke i Wideacrea
zaljubila u Devlina O’Neilla i više nikada ništa neće biti isto. Nema joj
druge. Morat će učiniti sve što treba kako bi spasila njegovu dušu i natjerala ga
da ju zavoli.

Dok se Virginia spuštala u prizemlje, bila je jako zabrinuta i ozbiljna. Nova

strašna spoznaja, kao i njezin novi plan, potpuno su joj zaokupili misli tako da se
spoticala, ispunjena zebnjom.
- Trebate li nešto, gospođice Hughes?

212
 Začuvši oštri glas gospođe Hill, istodobno udvoran i pokoran, trgnula se i
okrenula. - Treba oprati moju plavu dnevnu haljinu i pripadajući ogrtač, ako je
ikako moguće - rekla je Virginia nasmiješivši se ljubazno.
- Naravno. Odmah ću poslati sluškinju po to. - Ukočeno se nasmiješila
Virginiji. Imala je jako napet izraz lica.
U njezinim tamnim očima zrcalilo se negodovanje. Virginia joj je uzvratila
osmijeh, zahvalila joj i dodala: - Gdje je kapetan?
- U knjižnici - odgovorila je.
Virginia ju je pogledala i pomislila kako se u očima gospođe Hill vidi
pretpostavka da Virginia želi naći svojeg otimača zbog sramotnih tjelesnih
razloga. Dok je Virginia odlazila, bila je uznemirena. Iznenadila se jer je shvatila
da joj nije drago kad je ljudi osuđuju i ne vole, međutim, onda se podsjetila da joj
je svejedno što ljudi misle o njoj i da mišljenje domaćice ne znači ništa. Uostalom,
u Školi Marmott svi su je smatrali seoskom tikvom, a nju je bilo baš briga.
No, taj joj je prijezir bio jako dobro poznat. Cijelo djetinjstvo optuživali su je
da je više dječak nego djevojčica, da je divlje dijete u hlačama i na konju. Ti
poprijeki i podrugljivi pogledi tada su je zbunjivali, iako danas u strogim
pogledima domaćice nije bilo ničega zbunjujućega.
Virginia je ubrzo odagnala neugodne uspomene. Djetinjstvo je bilo daleko iza
nje, a pred njom jako nesigurna budućnost, da ne spominje veoma lošu sadašnjost.
Prošla je pokraj otvorenih vrata koja su vodila u bezlični salon, u kojem je
stajao izblijedjeli, zlatnim baršunom presvučeni kauč, zavjese su bile svijetle boje
senfa, a stolci s tamnosmeđim kašmirskim uzorkom. Sljedeća vrata vodila su u
radnu sobu sa srednje velikim pisaćim stolom u jednom kutu i tamnozelenim
kaučem, okrenutim prema kaminu. Svi zidovi bili su obloženi policama za knjige,
prepunima knjiga, a uz plamsanje vatre i Sunce koje je vani iza zaraslih travnjaka
bilo na zalazu, soba je izgledala ugodno.
Osim Devlina koji je sjedio na kauču s čašom viskija u ruci i kao opčinjen
gledao je u kamin. Sad se okrenuo i njihovi se pogledi sretoše.
Srce joj zadrhtalo i slomilo se. Jao, Bože, stvarno je grozne volje, samo što to
znači? Uzbunila se. Što je najgore, on ju je i dalje gledao, imao je oštar i odbojan
izraz lica, a tada je spustio pogled i prešao preko nje, zbog čega je u sebi odmah
osjetila napetost iako je već bila dovoljno napeta. - U gadnom si škripcu -
promrmljala je stojeći na vratima jer nije bila dovoljno hrabra ući.
Zar doista misli igrati njegovu igru i pobijediti? Zar doista misli da ga može
navesti da se zaljubi u nju?
No, on je ustao i nagnuo glavu. - Jesi li za jedan viski? Ponudio bih ti vino,
ali ovo u ormariću se pokvarilo.
Sjetila se kad su u njegovoj kabini na Prkosu zajedno popili gutljaj-dva
viskija. - Ne, hvala. - Oprezno mu se nasmiješila.

213
 Oči su mu se raširile i ona je znala da je osjetio da ima nešto na umu. Tada ju
je pogledao, prepun nagađanja, poput velikoga, lijenoga lava koji se sunča, ni
previše sit, ni previše gladan, ali itekako sposoban pojuriti za svojim
večernjim obrokom. - Više nisi sklona dobrom škotskom viskiju ili me se
odjednom bojiš, Virginia?
Ušla je u sobu jer nikada nije mogla odoljeti izazovu. - Uvjerena sam da je
viski dobar. - Ponovno se nasmiješila.
- Ostajem zatečena - rekla je, i to je bilo točno. - Ne samo da te ne mogu
shvatiti nego je i tvoj nevjerojatno crni humor postao nekako još crnji.
Mrko ju je promatrao, budno kao i prije. Svukao je odoru i sad je na sebi imao
samo svilenu košulju iznimne kakvoće, svoje hlače i čizme. Kao i obično, hlače
su mu savršeno pristajale, ističući ono što su pokrivale, a košulja mu je
bila ležerno otkopčana oko vrata. - Grof od Eastleigha u meni nikako ne izaziva
dobro raspoloženje.
- Ne uživaš u lovu? Ne uživaš u proganjanju siromašnoga, debeloga starca?
Pogledao ju je odlazeći prema bifeu, velikom i nezgrapnom komadu
namještaja koji je jednostavno bio ružan. - Uživam u lovu. Naravno da uživam.
No, namjeravaš li sažalijevati toga ubojicu, predlažem ti da svoje mišljenje
zadržiš za sebe.
- Pružio joj je čašu viskija.
- Ne sažalijevam ga - tiho je rekla. - Žao mi je tebe.
Na trenutak se zagledao u nju i ona je mislila da će planuti, ali nije. Umjesto
toga, slegnuo je ramenima i rekao: - Već si prije to rekla. Ako misliš da ću se
uzbuditi, neću. Misli što hoćeš, samo sjedni. Neću te ugristi. Osim toga, posluga
očekuje da mi praviš društvo. - Iskapio je čašu i natočio si još jednom.
- Pridružila sam ti se samo zato što nemam kamo drugdje ići i nemam što
drugo raditi - tiho je rekla, premda je to bilo jako daleko od istine, i sjela na drugi
kraj kauča.
Napokon joj se nasmiješio pa je i sam sjeo, a njegovo krupno tijelo zavladalo
je kaučem, sobom, njome. - Stvarno? Iskreno, mislim da uživaš u mojem društvu
- rekao je. Pogled mu je postao zagonetan. - Iako mi nije jasno zašto - dodao je
tiho promrmljavši.
Virginia se trgnula, još se više ukočila i još je teže disala. - Jesi li se napio,
Devline?
Nazdravio joj je: - Samo malo.
- Samo luda žena može biti i uživati u tvojem društvu - rekla je pocrvenjevši,
svjesna toga koliko žena sigurno skače na njegov mig i poziv.
- Onda je valjda puno žena ludo - ravnodušno je uzvratio. Nestalo je još pola
čaše viskija.

214
 Zar se pokušava napiti? Ako je to točno, zašto? No, što je još važnije, na
koliko žena je mislio? - Koliko?
- Što, koliko?
- Koliko je žena uživalo u tvojem društvu? - Osokolila se, jer je jednostavno
morala znati.
- Molim? - Razrogačio je oči i činilo se da je rastrzan između nevjerice i
smijeha. - Pitaš me koliko je žena bilo u mojem krevetu? - Sad se zagrcnuo.
- Da, mislim da je tako - rekla je čvrsto sklopivši ruke na krilu, mahnito
trepćući. Osjetila je da joj obrazi počinju gorjeti.
Počeo se smijati. Smijeh mu je bio uobičajeno grub, sirov, stran, ali nije bio
neugodan. - Mislim da mi se kod tebe najviše sviđa tvoja neobuzdana znatiželja -
rekao je. - To je tako posebno. - Smijeh mu je zamro. Sad se samo veselo smiješio,
i srce joj snažno zaigra. Nikada nije vidjela tako zgodna čovjeka.
- Ne, zaboravi to. Volim tvoj otvoreni nastup. Je li ti ikada palo na pamet da
ne moraš otkriti svaku svoju misao, želju ili namjeru?
Trepnula je, drhteći. Ne samo da ga je uspjela nasmijati, stvarno nasmijati,
već joj je i laskao, sviđa mu se njezina znatiželja, njezino ponašanje! Zna li on što
radi? Je li to još jedna igra ili ga konačno vidi opuštenoga, da nije na oprezu, da
je iskren zahvaljujući viskiju koji je popio? Sviđa li mu se barem malo? - Devline,
koliko si popio?
- Viski ili dva - tiho je rekao. - No, dobro, ovo je treći. Ne, četvrti. Nisam
pijan, Virginia. Ja se ne napijem.
- Mislim da jesi pijan - rekla je. Nekako su im se pogledi sreli i ostali su tako
zagledani jedno u drugo. Pogled mu je postao nježan, nije bilo ni traga one
hladnoće, kao da prema njoj osjeća neku toplinu. Bila je tako oduševljena da
nije mogla pravilno disati. - Nikomu se ne sviđa moje otvoreno ponašanje. Čak su
i moji roditelji očajavali.
Ponovno se nasmijao. - Nepredvidljiv si; nikada ne znam što ćeš reći ili
učiniti. To je zanimljivo.
Srce joj je zadrhtalo. - Znači, ipak ti se sviđam, barem malo? - Sveti Bože, zar
se to u njezinu glasu čula nada? Molila je Boga da nije.
Odvratio je pogled od nje i polako ustao; uspavani lav spremao se nahraniti.
Uputio joj je zavodnički pogled, postrance i izravno, a onda je polako počeo
hodati. - Koliko pitanja - promrmljao je. - Poslao sam Tompkinsa na Prkos da
donese malo vina. Kuhar je pripremio divljač pa mislim da će dobar cabernet ići
uz to. No, znam da ti je draže bijelo vine pa sam mu rekao da donese i to. - Stao
je, okrenuo se prema njoj i naslonio jedno vitko bedro na ormarić. Držanje mu je
istovremeno bilo opušteno i izazovno.
Skočila je na noge. - Nemoj mijenjati temu.

215
 Spustio je trepavice. - Bilo je puno žena, Virginia. Ne brojim ih - promrmljao
je.
Baš je mudar, izbjegava temu o kojoj bi tako voljela razgovarati. - Ne bi bio
kraj svijeta kad bi se čuvenom kapetanu O’Neillu svidjelo neko drugo ljudsko
biće - rekla je.
Podignuo je trepavice otkrivajući sjaj u svojim srebrnim očima, a onda je
pogledao na drugu stranu. - Ti si poput psa koji dobije kost. Što želiš da ti kažem?
Da si mi lijepa? Da žudim za tvojim poljupcima? Da ne mogu živjeti bez
tebe? Bojim se da, iako si mi nepredvidljiva i zanimljiva, nisam od onih
muškaraca koji puze za ženom, koji čeznu za pravom ljubavi ili nekom drugom
sličnom gluposti. Pusti to.
Gledala ga je, gutala, jer bio je prebistar i čak joj se činilo da točno zna što
misli i osjeća. - Ti si započeo s ovim - počela je - i oboje znamo da nisam lijepa i
ne tražim od tebe da kažeš da jesam. Isto tako, znam da ti malo treba da se uzbudiš,
stoga mislim da čezneš za mojim poljupcem ili nečem tome slično. Što se tiče
zajedničkog života: jesi li luđi nego što sam u početku mislila? Naravno da možeš
živjeti bez mene, bez Seana, bez ikoga! Ti si otok, Devline, otok sam za sebe, i
cijeli svijet to zna. - Bila je jako zadovoljna svojim oštrim glasom i načinom na
koji mu se ovako odlučno suprotstavila.
Dugo ju je gledao, tako prodorno da je ustuknula. - Ne, Virginia, bojim se da
si ti ovo započela, želeći od mene nešto što ti ne mogu dati. - Glas mu je bio tih,
ali odlučan i veoma iskren.
Virginiji je ponestajalo hrabrosti. Zagledala se u njega. Govori li joj to da ju
nikada neće zavoljeti? Je li moguće da je tako priseban unatoč viskiju? Je li ga
piće navelo da s njom bude tako otvoren?
- Ne znam o čemu govoriš - prošaptala je, preznojavajući se.
Slegnuo je ramenima, smiješeći se blago, što je u prijevodu značilo da joj
uopće ne vjeruje, niti malo.
Tada joj je nešto palo na pamet, divna zamisao koja bi joj mogla pomoći da
navede vodu na svoj mlin. - No, postoji nešto što želim, Devline - rekla je.
Proučavajući je, nasmiješio se, čekajući.
- Postoji nešto što želim od tebe i znam da mi to možeš dati - odlučno je rekla.
Lice joj je bilo jako napeto.
- Opa! Osjećam da se sprema nova bitka. Draga, ne možeš pobijediti, zato
nemoj ni pomišljati da kreneš na bojno polje. - Nasmiješio se, ali u njegovu je
pogledu primijetila - oprez. Tada je shvatila da će on, bio pijan ili trijezan,
uvijek biti opasan protivnik.
- Nisam tvoja draga - procijedila je.
- Ma, jesi... u očima ljudi. - Glas mu je bio poput ubojita milovanja.

216
 Navlažila je usnice, pomolila se Bogu, pitajući se pokušava li ju on to zavesti,
unatoč onomu što je maloprije rekao. - Želim tvoje prijateljstvo, Devline. Ništa
više, samo tvoje prijateljstvo.
Oči su mu se razrogačile, ali brzo su se natrag suzile. - Novi obrat -
promrmljao je, nagnuvši glavu s velikim poštovanjem. - Kao što sam rekao,
vječito nepredvidljiva. Mislim da ne.
- Ne! Moraš me saslušati! - Napokon je otišla do njega i primila ga za ruku.
Prvo joj se zagledao u lice, a onda u blijedu ruku i ispustio neki čudan zvuk.
- Virginia - upozorio ju je i bilo je jasno da je zavodnički ples između njih završio.
Hrabro je ostala stajati na mjestu. - Želim tvoje prijateljstvo, svojevoljno dano
dok ne bude plaćena otkupnina pa slobodno mogu otići.
Zagledao se u nju: - Ja nemam prijatelja.
- To je smiješno! - Njegove obrve su se podigle. - Sean je tvoj prijatelj.
Polako se odmaknuo od nje i prekrižio ruke na svojim širokim prsima. -
Vječito zanimljiva - potiho je mudrovao. - Glas mu je ojačao. - Naslućujem
pregovore. Počni.
Navlažila je usnice. Pogled mu se zadržao na njima. Primijetila je to onako
usput dok joj je srce lupalo nesmanjenom žestinom. - Zauzvrat, tako ću dobro
igrati ulogu tvoje priležnice da ćeš i sam povjerovati u to da sam tvoja
bestidna ljubavnica - rekla je.
Promatrao ju je beskrajno iznenađen.
Osmjehnula se, uživajući u tom trenutku pobjede. - Onda? Ova igra završit će
puno brže ako ću surađivati, a ja ti nudim i više od suradnje. Nudim ti potpuno
sudjelovanje.
Polako joj se nasmiješio iako mu taj smijeh nije dopro do očiju, koje su ostale
sumorne i zamišljene. - Znam koliko si bistra - rekao je - i znam da imaš nekakvu
zamisao na kojoj počiva ova ponuda. Bez obzira na to o čemu se radilo, što se
nadaš postići, nećeš uspjeti, ako to nije ono što ja želim.
Slegnula je ramenima, omamljena željom da pobijedi. - Hajdemo se nagoditi.
- Strpljenje, draga, je nešto što moraš naučiti želiš li biti prava igračica u ovoj
igri koja se zove život.
Uzdahnula je kao da je sad već stvarno ljuta iako je u sebi bila na granici
oduševljenja. - Jesmo li se nagodili ili nismo? - uzviknula je.
- Nagodili smo se - tiho se složio uz lagani osmijeh. - Da pogađam? To ćemo
potvrditi stiskom ruke? - Glas mu je ostao tih, ali bio je podrugljiv.
- Mislim da ne - odvažno je rekla Virginia, jedva vjerujući koliko je hrabra i
krenula u njegov zagrljaj. - To ćemo potvrditi poljupcem.
Njegov je osmijeh govorio kako je i mislio da će biti tako. Čekao je.
Srce joj je tako lupalo da je mislila da će se onesvijestiti.

217
 Virginia je stala na prste, uhvatila se za njegova ramena, previše razdragana
da bi se naljutila što se on nije nimalo potrudio sagnuti se prema njoj. Dignula je
lice i zaklopila oči, a posljednje što je vidjela bile su njegove srebrne oči,
odjednom pune strasti, odjednom blistave. I on je to htio. Tada je čvrsto pritisnula
svoje usne na njegove.
Nije se ni pomaknuo.
Svoj je jezik ugurala između njegovih čvrsto stisnutih usnica, osjetivši ushit
kad joj je to uspjelo, i nasrnula je, njezin mali jezik protiv njegova puno većega.
Ruka mu se spustila na njezin vrat, u trenu ju je nagnuo unatrag i gurnuo joj
jezik duboko u usta. U tom je trenutku on preuzeo nadzor nad poljupcem, dajući
joj do znanja tko je tu glavni. Virginiji je bilo svejedno. Čvrsto se primila i
priljubila uz njega, dajući mu potpunu slobodu ako nešto poželi. A kad je vreli,
strastveni poljubac završio, dignuo je glavu i zagledao se u nju.
- Draga, kakvu god igru igraš, ta igra je opasna.
Nasmiješila se, silovito, dršćući u njegovim rukama. - Samo želim tvoje
prijateljstvo, Devline - slagala je.
On se posprdno nasmijao.
Isti tren kad su se vrata otvorila, Virginia se počela pretvarati da spava.
Nepomično je ležala na leđima, pozorno osluškujući. Kako nije čula korake,
pomislila je da stoji na vratima i gledaju.
Uzdahnuo je i ušao zatvorivši vrata. - Znam da si budna, Virginia, obrazi su
ti se zarumenjeli - rekao je držeći visoko uzdignutu svijeću.
Sjela je. Bila je ponoć. Pokušavala je zaspati već dva sata, ali njezin um nije
htio surađivati. Više nije bila zbunjena, ali i dalje se plašila, imala je neobičan
osjećaj: kao da stoji na litici visoko iznad jezera, spremna zaroniti u ledene,
nepoznate dubine dolje daleko. Mogla se samo zapitati što to čini. Zar je doista
mislila da ga može pobijediti u njegovoj igri? Zar je doista mislila da može steći
njegovo prijateljstvo? Postoji li ikakva mogućnost da ga navede da se zaljubi u
nju? Za Boga miloga, kako će dijeliti istu sobu? Nije mogla razmišljati ni o čemu
drugom nego o mnogo boljem načinu kako da provedu noć u istoj sobi, iako je i
dalje bila odlučna da neće odmah uskočiti u njegov krevet.
- Vidim da si mi pripremila krevet - rekao je bacivši pogled na hrpu plahti i
jastuka na podu. - Baš si pažljiva.
Stisnula je koljena na prsa gledajući ga kako uzima plahtu i prostire ju na
ravan pod. Kad je njegov tobožnji krevet bio spreman, sjeo je na jedini stolac u
sobi i izuo čizme. Kad je druga uz glasan udarac pala na pod, dignuo je glavu. Oči
su mu bile ozbiljne i stisnute. - Nemoj otežavati stvari, Virginia.
- Zašto ne? - dobacila mu je. - Ti si u svakom slučaju meni otežao život.
- Nećemo spavati u istom krevetu. - Ustao je otkopčavajući košulju.

218
 Morala ga je gledati jer je bila kao opčinjena dijelom zlatne kože koja se
polako ali sigurno razotkrivala. - Točno, nećemo. Pretvaramo se, a ja to znam
bolje nego ti.
- Stvarno? - Očito joj nije vjerovao.
- Sad se namjeravaš razodjenuti? - pitala je teško dišući kad je bacio košulju
na stranu. Potrudila se ne uzdisati, ali izgledao je kao božanstvo, nevjerojatno
lijep, čvrsta i mišićava tijela na kojem su svaka žila i tetiva bile vidljive, kao
isklesane.
Ne gledajući je, ugasio je svijeće. - Spavam u hlačama ako ti je to nekakva
utjeha.
- Kakvo olakšanje! - sprdala se. Oči su joj se prilagodile na tamu, a na
mjesečini koja je ulazila kroz prozor vidjela ga je kako mirno leži na bijelim
plahtama, s jednom rukom prebačenom preko glave. Prošlo je kratko vrijeme i
ona se zapitala je li već zaspao budući da se uopće nije micao. - Devline?
Nepomičan i dalje, pitao je: - Da, Virginia?
- Razmišljaš li i ti o onome o čemu ja razmišljam... barem malo?
- Ne - mirno je odgovorio.
Sumnjičavo se zagledala u njega. - Da, razmišljaš! Kako bi inače znao o čemu
ja razmišljam?
- Razmišljaš o odlasku kući - spremno je odgovorio. - Laku noć. - Bilo je to
upozorenje.
Čvršće je stegnula koljena, bilo joj je ubrzano tuklo, ali na kraju je tiho rekla:
- Ne razmišljam o odlasku kući. Razmišljam o onom poljupcu u knjižnici.
- Laku noć - rekao je veoma oštro.
Uzdahnula je, uzrujana i ljuta, i bacila se na leđa, a pred očima su joj se odmah
pojavile slike pune strastvene žudnje.
Za njima je slijedila druga slika, njega kako je maloprije izgledao, bez košulje,
na što joj se cijelo tijelo uzbudilo. Snažno se ugrizla za usnicu. Kako će uspjeti
zaspati kad on leži ovdje na podu, iskušenje kakvoga nema? Zašto mora dolaziti
u takvo iskušenje? Sad ima plan, koji ju je plašio, ali ga je namjeravala provesti.
Zar je doista važno je li stvarno njegova ljubavnica ili je to samo u mašti?
Njoj je važno, pomislila je. To je jako važno, osim ako joj ne pokloni svoju
ljubav i svoje tijelo. Uzdahnula je. Mora se pomiriti s jako dugom i napornom
borbom, uključujući onu protiv same sebe.
- Virginia - upozori je. - Ponašaš se kao dijete.
Sjela je i pomaknula se na rub kreveta, odakle ga je mogla prilično dobro
vidjeti. - Zašto se ponašam kao dijete? Jednostavno ne mogu spavati dok si tu
dolje na podu.
Ostao je ležati na leđima, ali sad ju je gledao. - Ne želiš spavati - promrmljao
je. - Želiš se svađati... između ostalog.
219
 - Što bih drugo mogla željeti, Devline? - nedužno je pitala iako se smiješila.
- Broji ovce - oštro je rekao. - Ili listove duhana. Laku noć.
- Mislim da sam malo luda - zamišljeno je rekla. - Sigurno je to. Hoću reći,
prije šest mjeseci bila sam na Amerikanki i nismo se poznavali. Ne, ustvari, još
sam uvijek bila u onoj groznoj ženskoj školi u Richmondu. A onda si me oteo,
odveo u Askeaton, učinio ono što si mi učinio, napustio si me, predao me svojem
bratu i sad smo ovdje, muškarac i njegova ljubavnica... zamalo.
- Sveti Bože - rekao je Devlin. - Zar ćeš svaku noć ovoliko brbljati?
- Nakon svega toga ja sam svejedno uživala u onom poljupcu. Naravno,
odbijam te ponovno zabavljati u krevetu.
Sjeo je. Plahta mu je pala u krilo otkrivajući čvrste pločice, prsa i mršavi,
ravni trbuh. - Virginia, imaš pokvarenu maštu, čini mi se da misliš samo na jedno.
Osim toga, draga, ja sam zabavljao tebe, a ne obratno.
To je bilo to. Sjetila se njegovih usta i njegova jezika na svom međunožju,
više nije mogla disati, udahnuti ni mrvicu zraka.
Iznenada je skočio na noge. - Idem dolje malo čitati.
Ovo neće ići, pomislila je gledajući za njim. Bio je uzbuđen: u svijetlim uskim
hlačama bilo je nemoguće ne primijetiti krutu izbočinu. - Šteta što tu nema Fione
- čula se kako govori.
- Da, je - rekao je izašavši iz sobe, a da ju nije ni pogledao.
- Devline, ovo neće ići. Da smo zajedno u sobi. To je jednostavno nemoguće.
Morat ćeš spavati negdje drugdje. Kvragu i posluga!
Naslonio se na zatvorena vrata, okrenut prema njoj. - Posluga ogovara kao
luda i kladio bih se u cijelo svoje bogatstvo da gospođa Hill svima priča kako je
njezin novi gospodar, Irac, bestidni divljak. Dakle, ovo mora ići i ići će, ali
samo ako se potrudiš, samo malo potrudiš, Virginia, i zaboraviš na svoju
strastvenu narav.
- Kao što ti činiš? - tiho je izazivala.
- Kao što ja činim - rekao je uz osmijeh koji je bio obično kešenje zuba. - To
se zove ustrajnost, Virginia, a budući da sam shvatio da nisi razmišljala o tome da
to uvježbaš, mislim da je sad pravo vrijeme da počneš.
- Nisam ja kriva za to - podsjeti ga.
- Lezi, zaklopi oči i broji ovce, Virginia, ovce ili bale duhana ili, ako želiš,
ratne brodove. Siguran sam da ćeš se tada uspjeti odmoriti. - Izašao je.
- Ne baliramo duhan - ljutito je promrmljala.
Virginia se ponovno bacila na krevet prekriženih ruku, neobično zadovoljna.
Nije ga bilo jako teško izazvati, zaključila je, i uživala je u tome što ga je
uznemirila. Uz to, sviđala mu se, u to uopće nije bilo sumnje.

220
 Virginia je zaklopila oči i počela brojiti listove duhana. Međutim, duhan je
nestao, a zamijenile su ga dojmljive slike Devlina O’Neilla. Virginia se odjednom
nasmijala. Možda će njezin naum ipak uspjeti.

221
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

ospođice Hughes? U salonu vas čekaju gosti - rekao je Tompkins. Virginia

G se to jutro probudila prilično kasno budući da su joj trebali sati da se smiri i
zaspi, a spavaća soba bila je prazna. Bilo je podne i šetala se travnjakom pa se na
kraju zaustavila na maloj terasi iza kuće. Nasmiješila se Tompkinsu. - Gosti? - Da
- odgovorio je uz široki osmijeh.
Nije bio nimalo sličan groznoj gospođi Hill, koju je Virginia jutros vidjela u
prolazu. Domaćica je samo primijetila da se doručak poslužuje između osam i
devet, čime je objasnila zašto je stolić u maloj blagovaonici prazan. Odbila je
pogledati Virginiju, kao da na taj način želi pokazati da je obična ljubavnica.
Virginia je zanemarila kruljenje u želudcu i ljubazno je zamolila malo kave,
prepečenca i čokolade. Sluškinja joj je donijela traženu zakusku jer je gospođi
Hill očito bilo ispod časti dvoriti gospodarevu ljubavnicu.
Kad su se okrenuli prema vratima, Virginia je pitala. - Kako dugo ste u
Wideacreu, Tompkinse?
- Deset godina, da budem iskren - veselo je odgovorio.
- Sviđa vam se ovdje?
- Da, sviđa. Žena mi je umrla prije nekog vremena, moje dvije kćeri su udane
i imaju djecu, jedna je u Manchesteru, druga u jednom malom selu na jugu, a
Wideacre je postao moj dom. - Kratko je slegnuo ramenima zarumenjevši se malo.
- Krasno radite - pohvalila ga je Virginia. Ušli su u salon.
Devlin je stajao i razgovarao s nekim mjesnim gospodinom i njegovom
punašnom zgodnom ženom. Virginia je stala čim ga je ugledala, diveći mu se
nakratko u tom otmjenom smeđem fraku i tamnim hlačama. Nikada prije nije ga
vidjela u svjetovnom kaputu. Gotovo da nije bilo razlike; i dalje je bio divan
muškarac.
Ugledao ju je i pogledi im se sretoše. Pitala se je li se sinoć uopće vratio u
njihovu sobu. Kad je napokon zaspala, njega još nije bilo. U njihovoj sobi. Još
uvijek nije mogla vjerovati u kakvom je stanju njezino srce, sad kad si je najzad
priznala ono čega se jako plašila i o čemu je sanjala.
- Uđi, Virginia - rekao je Devlin smiješeći se. - Gospodin Pauley i njegova
žena bili su toliko ljubazni da su nas došli posjetiti.
Virginia je oklijevala, svjesna kakvu će igru sada igrati. Zapravo, već je
počela budući da ju je tako prisno zazvao imenom. Oboje su je, i brkati gospodin,
i njegova plavokosa žena, znatiželjno promatrali smiješeći se. Virginia je
shvatila da još ne znaju da je ona posrnula žena.
222
 Promijenit će to. Nasmiješila se i pošla naprijed, ravno prema Devlinu, gdje
je stala na prste i poljubila ga u obraz. Koža mu je bila topla i glatka, očito se
nedavno obrijao. Srce joj je zaigralo kad je pomaknula usne i rekla: - Dobro jutro,
dragi. - Glas joj je bio hrapav, a da se uopće nije morala potruditi.
Trgnuo se, ali tada ju je, kao još bolji igrač, primio za ruku, dignuo je i čvrsto
pritisnuo svoje usnice na nju. – Zanosno izgledaš, Virginia - promrmljao je. -
Vidim da si dugo spavala. To si svakako zaslužila.
Gledali su se u oči. - Bila sam tako umorna da jednostavno nisam mogla ustati
- izgovorila je u dahu, a onda je odlučila nadmašiti ga pa ga je pomilovala po
obrazu, samo jednom.
Ponovno se trgnuo. Međutim, nije bila zadovoljna jer joj je srce zadrhtalo
zbog te glumljene prisnosti. Ponašali su se kao da su doista ljubavnici, a u ovom
kratkom razdoblju pretvaranja imala je osjećaj kao da su sami.
- Mogu li vam predstaviti gospođicu Virginiju Hughes sa Sweet Briara u
Virginiji - rekao je Devlin obujmivši svojom rukom njezinu.
Gospodin i njegova žena gledali su ga širom otvorenih očiju, a onda su se,
odjednom, nabrzinu nasmiješili. - Drago nam je da smo vas upoznali, gospođice
Hughes - rekao je muškarac, prelazeći pogledom s njega na nju. Virginia je znala
da pokušava odgonetnuti kakav je njihov odnos.
- Drago mi je - odgovorila je Virginia kao da je najbolja učenica Škole
Marmott. Ispružila je ruku, a on poljubi zrak iznad nje. Okrenula se njegovoj ženi:
- Dobar dan, gospođo Pauley. Živite li daleko odavde?
- Samo nekoliko kilometara dalje - odvratila je plavuša, pokušavajući se
nasmiješiti, što joj baš i nije uspjelo.
- Kapetan kaže da ste tek stigli - rekao je gospodin Pauley popravljajući
kravatu.
- Da, jučer. Posljednjih pet mjeseci provela sam u Devlinovu domu u Irskoj -
rekla je Virginia pogledavši ga postrance.
On je dignuo obrve, zabavljajući se. Više očito nije bio iznenađen njezinim
sposobnostima igranja igre. - Dok sam ja, nažalost, obilazio španjolsku obalu. -
Teško je uzdahnuo, kao da žali za svakim danom što su bili razdvojeni.
Obrazi gospođe Pauley bili su žarkocrveni. No, tada je svoje plave oči
okrenula prema Devlinu. - Toliko smo toga čuli o vama, kapetane. Za sve nas vi
ste junak.
- Da, gospodine - dodao je njezin muž. - Jako nam je drago da sad ovdje imate
dom.
- Hvala - promrmljao je Devlin.
- Koliko ćete dugo biti ovdje? - pitao je gospodin.
- Mislim tjedan dana, sigurno ne dulje - odgovorio je Devlin.
Virginia se iznenadila. - Samo tjedan dana, Devline? - tiho je pitala.

223
 Privukao ju je bliže. - Zar ti je moja ladanjska kućica prirasla srcu kao i
Askeaton?
Nasmiješila mu se, bolno svjesna njegova tijela uz sebe. Gotovo da mu je bila
u zagrljaju, stisnuta uz njega, obujmljena njegovom čvrstom rukom. Osjećaj je
bio dobar. - Bojim se da bi to moglo biti tako... dragi - rekla je,
Gospodin se nakašljao. Ili možda zagrcnuo. Virginia ga je pogledala i vidjela
da je pocrvenio kao paprika.
- Jeste li... jeste li zaručeni? - uspjela je izustiti njegova žena skamenjena lica.
- Zaručeni? - ponovio je Devlin. Virginia je primijetila nevjericu u njegovu
glasu pa se u sebi ukipila. Ipak nasmiješila se i pogledala ga. Devlin digne obrve.
- Bojim se da nisam od onih koji se žene.
Plavuša je zurila u njega. Kao i njezin muž.
Virginia je prekinula tišinu. - Ja sam mu samo ljubavnica - hrabro je izjavila
i osjetila da se Devlin od iznenađenja ukočio.
- Mislim da je Virginia htjela reći da mi je dobra stara prijateljica - promrmlja
Devlin.
- Ovaj, da - promumljao je gospodin, sada doslovce mucajući.
Virginia je pogledala njega, a onda i njegovu zgodnu ženu. Njihova
zaprepaštenost i zatečenost bili su očiti. Isto tako, mislila je da zna kakve im se
misli grozničavo vrzmaju po glavi. Ona s njim živi kao njegova ljubavnica? Bože
dragi, zar nema srama? Kako su svoj pogled prebacili na nju, vidjela je da su se
zaprepaštenost i zatečenost pretvorili u osudu. Hrabro im se nasmiješila.
Doista joj je bilo svejedno. Zar ne?
Odvojila se od Devlina, otišla do stola i ondje se počela baviti nekim
drangulijama. Nije mi neugodno i nisam potištena, rekla je odlučno samoj sebi.
Sada je ulog prevelik. Ovo je samo igra, nagodba između nje i Devlina, a ako ona
pobijedi, dobit će svoju slobodu i njegovu ljubav.
Ništa i nitko drugi nisu bili važni.
Tompkins je dovezao kolica za čaj, krcata kolačićima. Virginia je osjećala
potrebu pobjeći na svježi zrak. Hvala Bogu, Devlin je prekinuo neugodnu šutnju.
- Čuo sam da je u jednom obližnjem selu svake nedjelje krasan sajam.
- Da, je - uskliknula je gospođa Pauley. - Morate onamo otići, kapetane,
doista, imaju veliku ponudu domaćih pita, medvjeda koji pleše, djeca mogu jahati
ponija, a jedan od naših stolara uvijek izlaže svoju robu. Izrađuje jako zanimljive
komode, svih veličina, prepune tajnih pretinaca. Trebate povesti i gospođicu
Hughes... Virginiju... hoću reći gospođicu Hughes, jer sam uvjerena da će joj to
biti jako zabavno!
- uskliknula je na brzinu, a lice joj se zacrvenjelo jer joj je bilo jako neugodno.
Virginia bi najradije pobjegla. Bijedno se osjećala, ali najgore od svega bilo
je to što su iskorištavali ove drage i poštene ljude i tako ih ponizili, sve zbog

224
Devlinova nauma kojim je bio opsjednut. No, svima se okrenula, smiješeći se: -
Rado bih išla, dragi.
Primijetila je da se Devlin okrenuo na drugu stranu i da proučava nekakvo
porculansko posuđe.
- Sigurno ćete uživati - zdušno je rekao gospodin Pauley.
- Beth? Mislim da bismo morali poći, dobrom kapetanu već smo oduzeli
previše vremena.
- Da, naravno - rekla je Beth Pauley pogledavši Virginiju s nekom
mješavinom divljenja i užasa.
Devlin je živnuo. Rukovao se s gospodinom. - Dođite opet - ljubazno je rekao,
a Virginia nije imala pojma misli li to ozbiljno ili ne. - Gospođo Pauley, bilo mi
je drago - rekao je tako uljudno da je Virginia zinula.
Gospođa Pauley je pocrvenjela, ali od zadovoljstva, i Virginia je znala da ju
je osvojio. - Dođite na sajam, kapetane - rekla je, blaga i blistava pogleda.
- Nastojat ćemo - odvratio je. Tada je pogledao prema vratima gdje se kao
nekim čudom stvorio Tompkins. - Isprati gospodina i njegovu suprugu. Ugodan
dan.
Virginia je namjestila osmijeh na lice. Gledala je kako par žurno odlazi.
Devlin se na vratima nasmiješio i zatvorio ih tako da su ostali sami. Kad se
okrenuo prema njoj više se nije smiješio, izraz lica mu se uozbiljio.
Sumnjičavo ju je gledao. - Dobra si igračica, Virginia.
- Samo...?
- Samo, kao što sam sinoć rekao, uvijek si preotvorena.
Nije željela da ju sad osuđuje. - Sviđa ti se što sam otvorena. Sam si to rekao.
- Ti si moja draga dobra prijateljica, Virginia, nisi moja ljubavnica. Ovo je
pristojno društvo, nije igračnica. Gospodina je zamalo udarila kap. - Naglo se
okrenuo na drugu stranu.
To je ispalo kao da mu se ne sviđaju njegova vlastita pravila. - Žao mi je,
nisam mislila da moram paziti što govorim. Ispričavam se, Devline. Ovu noć
nisam dobro spavala pa mislim da ću malo prileći. - Izbjegavala je njegov pogled.
Nije odgovorio, ali i on je izbjegavao pogledati nju.
U redu, krenula je prema vratima, nastojeći ne žuriti se iako je bila tako
uzrujana da bi najradije pobjegla da se malo smiri za hrabri nastavak njihove igre.
Njegove su je riječi zaustavile u hodu. - Sutra odlazimo u moju kuću u
Greenwichu - rekao je.
Što je sad? pitala se srca stegnuta od brige. Slegnula je ramenima ne osvrnuvši
se.
Dok je odlazila, dodao je: - Uvjeren sam da će biti još posjetitelja, Virginia,
pa se pripremi. - Glas mu je bio neobično mrzovoljan.

225
 Više nije mogla izdržati, otrčala je.

- Virginia, dođi upoznati lorda Astona i gospodina Jaysona.

Bilo je oko pet popodne. Golemom snagom volje Virginia je uspjela na lice
namjestiti osmijeh. Nakon Pauleyevih, imali su još četiri posjeta: tri para i mjesni
župnik. Pet puta su pili čaj, pet puta razgovarali, pet dugačkih i beskrajnih
predstava. Razmijenili su pet osmijeha, pet poljubaca i možda pedeset
„dragi/draga“. Od podneva do sada srce joj se sledilo, a sve osjećaje jednostavno
je zamijenio užas. Virginia je skamenjena stajala na ulazu u salon, a sva trojica
muškaraca zurila su u nju.
Dvojica gospode koji su došli u posjet kao da su je malo preslobodno
proučavali. Devlinov izraz lica bio je nedokučiv iako je osjećala da je uzrujan.
Kako se može uzrujavati na nju? pomislila je, a u njoj se počeo rađati bijes. Davala
je sve od sebe da ispuni svoj dio nagodbe za koju je u početku mislila da je izvrsna.
Nije znala koliko će ju to boljeti.
Devlin se odjednom našao kraj nje. - Draga, nije ti dobro? - pitao je zabrinutim
glasom.
Nije ga mogla pogledati. - Dobro sam... dragi. Posjednički joj je stavio ruku
oko ramena. - Lorde Astone, gospodine Jaysone, mogu li vam predstaviti moju
dragu prijateljicu, gospođicu Virginiju Hughes sa Sweet Briara u Virginiji? -
ljubazno je rekao.
Dvojica muškaraca pohitala su prema njoj, a onda se lord Aston, plavokosi sa
smeđim očima, naklonio primivši joj ruku. - Jako mi je drago da sam vas upoznao,
gospođice Hughes.
Imala je osjećaj kao da je u snu, bilo joj je to teško podnijeti. Tada je shvatila
da ju Aston još uvijek drži za ruku. Odjednom se osjećala kao kost za kojom se
trgaju dva psa ili kao kurva koja ide od jednoga do drugoga. Pokušala je izvući
ruku, ali nije uspjela.
- Moj stric je biskup u Oxfordu - rekao je Aston, nasmiješen, gledajući je
prodorno. - Draga moja, jeste li ikada bili u Oxfordu? Volio bih vam pokazati
okolicu ako vas put onamo nanese.
Virginia je progutala i rekla. - Voljela bih posjetiti Oxford, gospodine, ako se
ukaže prilika.
Pohotno se nasmiješio. - Onda, možda će kapetan O’Neill opet biti pozvan na
dužnost pa možete produljiti svoj boravak ovdje u Wideacreu. Jašete li, gospođice
Hughes? Imamo nekoliko dobrih konja.
- Jašem - automatski je odgovorila.
- Ah, dopustite mi da vam predstavim svojega dobroga prijatelja Ralpha
Jaysona - uskliknuo je lord Aston.

226
 - Mislio sam da se nikada nećeš odmaknuti - progunđao je Jayson, uputivši
Virginiji bezobrazan pogled. - Podignuo je njezinu ruku. - Ja sam oduševljen što
sam vas upoznao, gospođice Hughes. Aston je možda biskupov nećak, ali ja imam
nekoliko tvornica i mlin. Imam divnu kuću odmah južno od Londona, a sljedeći
put kad dođete u grad, morate me posjetiti ili doći na jedan od naših balova. -
Rupice na obrazima produbile su mu se.
- Rado - uspjela je izustiti Virginia. Znala je što ti muškarci žele. Žele je
iskoristiti na isti način na koji je, prema njihovu mišljenju, iskorištava Devlin.
Htjeli su je u svojem krevetu.
- Balovi kod mene jako su zloglasni - rekao je Jayson gotovo urotničkim
glasom. - Obično dolazi i Prinnie.
Virginia nije imala pojma o komu govori. - Prinnie?
Devlin se nagnuo bliže. - Princ od Walesa, draga, princ regent. Virginia je
Amerikanka i tek je stigla u našu zemlju - objasnio je.
Oba su se mlada muškarca nasmijala.
- Zapravo, Devline, dan je bio naporan i ne osjećam se dobro - odjednom je
izjavila Virginia. - Drago mi je da sam vas obojicu upoznala. Ispričajte me. - Ne
očekujući odgovor ni od koga, žurno je izašla iz sobe.

Strašno umorna, Virginia je zatražila vodu za kupanje. Kad je kada bila puna,
sluškinja je otišla, a ona je utonula u vrelu vodu i naslonila se, pa sklopljenih očiju
nastojala ni o čemu razmišljati i ništa ne osjećati. To je bilo nemoguće.
Znala je da će boljeti dok ju pokazuje kao svoju ljubavnicu, međutim nije
očekivala da će to biti tako ponižavajuće i uvredljivo, kao ni da će biti tako
tjeskobno. Sad se više nije osjećala kao ljubavnica, stvarno se osjećala kao kurva.
Podsjeti se da je pristala na takvu nagodbu zato što se tako glupo zaljubila u
njega. No, prošao je jedan cijeli dan njihova sporazuma, a iako je on dobio što je
htio, izgleda da je cijeli okrug znao tko je ona. Ona nije dobila ništa jer nisu bili
ništa bliže tomu da postanu prijatelji. Nakon ovoga posljednjeg posjeta, nakon
ovako neugodna predstavljanja pohotnima Astonu i Jaysonu, više nije znala želi
li biti njegova prijateljica. Pomislivši to, briznula je u plač.
Nakon toga bila je bijesna. Bijesna na sebe zato što je tako slaba. Obrisala je
oči, ne želeći više pustiti nijednu suzu, podsjetivši se istodobno da je Devlin
O’Neill bio u stanju povrijediti je na svakom koraku kao nitko drugi. Znala je to
i prije, a sad je znala i bolje. Samo, što će s tim u vezi poduzeti?
Može se predati ili se može boriti.
Ušao je bez kucanja.
Virginia je zinula, pogledom mahnito tražeći ručnik, no Devlin je naglo stao.
Ručnik je ležao na stolcu, predaleko da ga dosegne. Dignula je pogled. Devlin je
stajao nedaleko od ulaza u njihovu spavaću sobu, zagledan u malu pokrajnju sobu

227
u kojoj se ona kupala. Dublje je spuznula u vodu. Nije baš bila sigurna hoće li rub
kade s nogama u obliku šapa skriti njezino tijelo od njegovih pogleda dok čeka da
izađe.
Umjesto toga, on je ušao kroz otvorena vrata sobice, blistava i nepokolebljiva
pogleda.
Virginia se trudila ostati opuštena. - Molim te, Devline. Kupam se.
Leđima se naslonio na okvir vrata i pogledao izravno u kadu. Gotovo se činilo
da se smije. - To vidim.
Osjetila je da joj se žare obrazi. Spustila je pogled i vidjela da sapunasta voda
ništa ne skriva, jasno joj se vidjelo cijelo tijelo, a dojke kao da su joj plutale. -
Voljela bih ostati sama - uspjela je izustiti.
Prekrižio je ruke na prsima proučavajući je, pogled mu se nije ni približio
njezinu licu. Nakon napeta trenutka, koji nikako da završi, dignuo je pogled. - Ti
plačeš?
- Ušao mi je sapun u oči - brzo je odgovorila. - Zar te briga?
- Ne. - Brada mu se ukočila. Nije se potrudio otići, a gledao ju je još pozornije
nego prije. - No, ako si plakala, volio bih to znati.
Bradavice su joj bile napete, kao i međunožje. Htjela je pokriti se. - Nisam
plakala. Molim te, dodaj mi ručnik - mirno je rekla.
Spustio je trepavice, skrivajući sjaj u očima. Otišao je do stolca na kojem je
ostavila ručnik, što ga je dovelo opasno blizu kadi. Dignuo ga je i raširio.
Oštro je uzdahnula jer nije namjeravala izaći iz kade i dopustiti mu da omota
ručnik oko nje. - Samo mi ga dodaj - rekla je.
- Naravno - promrmljao je došavši do ruba kade.
Virginia je ustala, posegnula za ručnikom i istrgnula mu ga iz ruku. Brzo ga
je omotala oko gola tijela, još uvijek do koljena u vodi.
Pružio je ruku prema njoj.
- Nemoj - rekla je promuklim glasom.
Ukipio se, ruka mu je ostala ispružena, ali nije ju ni taknuo. Tada ju je zgrabio
za ruku. - Samo ti pomažem da ne padneš i slomiš vrat.
- Baš ljubazno - rekla je ukočeno.
- Nikada se nisam pretvarao da sam ljubazan.
- Sad smo prijatelji.
- Sama nagodba ne znači odmah i prijateljstvo.
- Sad si i filozof? - ljutito je uzviknula. Pokušala ga se osloboditi.
- Izađi iz kade, Virginia - rekao je, ozbiljan u licu.
Izašla je, a isti tren kad se objema nogama našla na drvenom podu, pustio ju
je. - Nisam znala da će biti tako teško! - povikala je.
Šutke ju je gledao.
228
 - Zbog onih sam se muškaraca osjećala kao kurva.
Oklijevao je. - Žao mi je.
- Je li? - povikala je.
- Zapravo je, stvarno.
- Sad mi je lakše, ipak u tebi ima nešto suosjećanja - rekla je prošavši pokraj
njega u spavaću sobu.
Pošao je za njom. - Predomislio sam se. Nećemo dugo ostati ovdje. Bit će
lakše u Londonu.
- Zašto? - pogledala ga je. - Zato što ondje ima puno ljubavnica i puno kurvi?
- Virginia, nisi kurva.
- Reci to lordu Astonu i njegovu prijatelju. - Tada je, budući da je on i dalje
zurio u nju, napala i njega. - Reci to i sebi budući da me gledaš kao da jesam!
Izraz lica postao mu je još ozbiljniji. - Nikada te nisam gledao kao da si kurva.
Nitko ne zna bolje od mene da si gotovo djevica. Nitko!
Mogla je samo gledati jer skoro da je vikao. Što znači ovaj gubitak
samokontrole?
Smirio se. - I nisam te gledao kao da si kurva.
- Ma, nisi mi gledao dojke i... - Nije mogla nastaviti jer je osjećala da joj lice
gori.
- Samo sam se divio lijepoj ženi. - Izašao je.
Njegove su je se riječi dojmile. Otrčala je do vrata, gledajući za njim iskreno
iznenađena.

Kad je u knjižnicu ušao njegov brat, koji je netom stigao iz Londona, William je
odložio pero, ali nije ustao. Gledao je u njega, toga vitkoga, zgodnoga muškarca
svijetloplavih očiju po kojima su Hughesovi bili poznati i namrštio se.
Thomas Hughes, lord, kapetan kraljevske mornarice, bio je u svojoj mornaričkoj
odori i bacio je svoje rukavica na stol. - Nadam se da postoji jako dobar razlog što
si me pozvao ovamo u Eastleigh, Wille - grubo je rekao Tom.
- Poslao sam ti pismo prije tjedan dana! - povikao je William skočivši na noge.
- Imao sam posla u Admiralitetu koji sam morao riješiti - mrko je rekao Tom.
- U ratu smo, Wille, ili si zaboravio? Zapravo, vodimo dva rata jer su te proklete
kolonije raširile krila nakon bespravnih upada na naše posjede, na što nitko nije
obraćao pozornost. Jesi li čuo posljednje vijesti? Izgubili smo Makedonku i Salu.
Will se smirio. - Ne, nisam čuo. Dva vojna broda Njegova Veličanstva?
- Oba su bila fregate. Nevjerojatno, izgleda da te vražje kolonije znaju ploviti
i, što je još gore, znaju se boriti. - Okrenuo je glavu od brata i počeo hodati.

229
 - Siguran sam da je to čista sreća. Jednostavno nije moguće da se američka
mornarica koja, kako čitam, ima svega desetak starih brodova, može sukobiti s
našom flotom i preživjeti.
- Slažem se. Tako razmišljaju i u Admiralitetu. - Tom se okrenuo raširenih
nogu. - Isto tako, prošli mjesec zarobili su Detroit, Ratnicu i Kaledoniju. Sad ih
usmjeravamo prema Kanadi.
- To je također prilično čudno - promrmljao je William budući da su svi koje
je poznavao vjerovali da je kopneno ratovanje u Kanadi izgubljena stvar zato što
su Britanci i njihovi indijanski saveznici bili u manjini i zato što nije
riješeno pitanje opskrbe.
- Jučer je stigao i Liverpool. Mene je na sastanak pozvao admiral St. John. On
uvijek gura nos u naše poslove! Više ne želi izgubljene bitke na moru. Bijesan je
zbog naših gubitaka ondje - oštro je rekao Tom.
William se uspravio, pogođen time. - To bi, zapravo, mogla biti dobra vijest.
- Zbog čega? - Tom je sjeo u veliki stolac presvučen izblijedjelim crvenim
damastom.
William je otišao do prazna i hladna kamina i ondje stao.
- Zamolio sam te da dođeš zato što O’Neill boravi u Wideacreu, iako mi moji
izvori kažu da za jedan dan namjerava otići u London.
Tom omalovažavajući frkne. Pogled mu je ispunila mržnja.
- Nemoj se obazirati na toga pokvarenoga gada.
- To nije lako učiniti kad za taokinju ima našu sestričnu, traži otkupninu i vodi
ju po cijelom Hampshireu prikazujući je kao svoju ljubavnicu - rekao je William
smiješeći se kiselo.
- Molim? - Tom je skočio na noge.
- Uvjeren sam da si čuo svaku moju riječ - hladno je rekao William. - Taj
kurvin sin otvoreno živi s njom! To je i više nego skandalozno. Traži petnaest
tisuća funta. Petnaest tisuća!
Tom je problijedio.
- Gad se njome razmeće u društvu, povlačeći naše ime po blatu i uništavajući
nas tom vezom! Do sada sam od oca skrivao tu sablazan, ali saznat će prije ili
poslije. Dnevno imam tri do četiri posjetitelja, a na kraju svi žele čuti nešto o
našoj sestrični! To je postalo neugodno i ponižavajuće i moramo spriječiti toga
luđaka u širenju te proklete igre. No, naravno, nećemo platiti ni jednu funtu za
njezino oslobađanje!
- Bože dragi, što pobogu želi taj O’Neill? Osim otkupnine? Zašto nas na ovaj
način proganja? Znao sam da je bjelosvjetski ološ, ali ovako upropastiti jednu
mladu ženu? Osim toga, zna da nemamo sredstava!
- Da mi je samo znati zašto je odabrao baš nas da nas ovako proganja -
mrmljao je William. - No, jednostavno nema suvisla objašnjenja.

230
 Tom je prekrižio ruke na prsima. - Znaš da ga se Admiralitet zamalo dočepao,
još negdje u lipnju. Ponovno se oglušio o zapovijedi, nije uspio dovršiti zadatak.
Nekako je uspio izbjeći vojni sud. Grofica još uvijek spava s njim?
- Jučer se vratila iz grada. Uvjeren sam da je došla kući zato što je on u blizini
- uzvratio je William.
- Dosta mi je O’Neilla. Prvo moja ljubavnica, onda naša maćeha, sada naša
sestrična. Tko je sljedeći? Naša polusestra?
Čovjek ima neki razlog zašto to čini i mislim da je vrijeme da otkrijemo koji
je to razlog.
- Mislim da možda imam rješenje, Tome.
- Reci.
- Pošaljimo O’Neilla u Ameriku. Mornarica ondje gubi bitke na moru. Pa, tko
će bolje zaokupiti Amerikance? Nije li O’Neill strah i trepet mora? Nepobjediv?
- William se nasmiješio. - Farnham te još uvijek sluša?
- To ti je vraški dobro rješenje - rekao je Tom. Neočekivano kretanje natjeralo
ga je da se trgne. Okrenuo se i ugledao oca koji je stajao na vratima. - Oče!
Eastleigh se nasmiješio mlađem sinu, no izraz lica nije mu se mogao pročitati
kao ni to koliko je dugo ondje stajao. - Thomas, nisam znao da si stigao iz grada.
Baš lijepo. Kad si došao? - Ušao je u sobu, spuštena pogleda, a kao i uvijek, glas
mu je bio podrugljiv.
Tom je oca ljubazno poljubio u obraz. - Maloprije. Dobro izgledaš, oče - lagao
je jer Eastleigh je od ljeta nabacio još koji kilogram.
- Jako sam dobro. - Eastleigh je postrance pogledao Williama. - I još nisam u
grobu. O čemu vas dvojica raspravljate? Jesam li čuo da spominjete našega
novoga susjeda, veliku junačinu Devlina O’Neilla? - U njegovu se glasu čulo
izrugivanje.
William i Tom razmijeniše poglede. Javio se grofov nasljednik. - Ništa ne
poduzimaš, oče, baš ništa dok nas O’Neill podbada svojim igricama. Stanje je
postalo zabrinjavajuće i od svih nas radi budale. Već mi je teško u javnosti
hodati uzdignute glave!
Eastleigh je počeo hihotati. - Jedina budala je O’Neill. Ma, može se on, što se
mene tiče, šepiriti i po kraljevskom dvoru, ali to mu neće ništa pomoći.
Tom i William ponovno su se pogledali. Tom istupi. - On nas mrzi, to je jasno.
Sad je jasno da i ti njega mrziš istom žestinom. Zašto? Zašto, oče? Prokletstvo,
duguješ nam objašnjenje ako ono postoji!
- Oteo mi je mojega najbržeg pastuha, moje najbolje pse, moju najdražu kuću.
Sad ima u krevetu kći mojega brata, a vi me pitate zašto? - Guste su mu se obrve
dignule. - Imam puno razloga mrziti toga čovjeka koji tvrdi da je gospodin,
a zapravo je obični gusar.

231
 - Ne - Tom se suprotstavio ocu, široko razmaknutih nogu. Bio je puno
mršaviji od njega i puno niži. - Zašto te kažnjava? Nas također? Zašto?
- Zato što je prokleti divljak, eto zašto, kao i njegov otac - rekao je Eastleigh.
William i Tom zaprepašteno se pogledaše. - Poznavao si njegova oca? - pitao
je William, iznenađen.
- Poznavao ga? - Sad se Eastleigh divljački nasmijao. - Ja sam ga ubio, sine,
hladnokrvno.

Jednostavno to nije htjela vjerovati.

Grofica od Eastleigha ukočeno je sjedila u svojoj kočiji, na zlatnoj zastavi sa
svake strane kočije bio je utkan grb njezina muža, sjajno odjevena u jarkocrvenoj
svilenoj haljini duboka izreza i crnom ogrtaču. Ruke u rukavicama držala je
sklopljene u krilu i jedva je disala. To je nemoguće, nije li?
Glasine je čula od jedne prijateljice u Londonu za koju je Elizabeth
pretpostavljala da zna za njezinu tajnu vezu.
Ta prijateljica, lady Farthingham, na čaju je spomenula da je kapetan Devlin
O’Neill na svojem posjedu u Hampshireu, očito s novom ljubavnicom, i da uopće
ne skriva njihovu vezu. Elizabeth nije mogla vjerovati. Osmijeh joj je bio veoma
usiljen, a srce joj je ubrzano tuklo. Devlin je svakakav, ali on je gospodin, a
gospodin ne živi ni s jednom ženom izvan braka. Na kraju je odbacila Celijine
tvrdnje rekavši da sumnja da bi se odlučio boraviti na svojem novom imanju
budući da joj je to mjesto jako dobro poznato i da je potpuno zapušteno.
Dobro je to znala zato što je bilo blizu Eastleigha. Ustvari, mnogo je puta bila
u Wideacreu prije nego što je stari vlasnik umro bez nasljednika. Devlin je također
jedanput ili dvaput spomenuo kuću kad su se ljeti viđali u Londonu. Bila su to
teška vremena, Devlin je prolazio saslušanja, boreći se za preživljavanje.
Spomenuo je staru kuću prilično nezainteresirano. Rekla mu je što zna o njoj, ali
on je samo slegnuo ramenima. Jednom je promrmljao: - Sumnjam da ću je
ikada vidjeti. - Elizabeth je znala da to ozbiljno misli.
Prije dva dana čula je glasine da je on na svojem seoskom posjedu u
Hampshireu. Elizabeth je bila iznenađena i zbunjena. Ona je bila u Londonu, a on
nekoliko kilometara od njezina doma u Eastleighu. Ranije je otišla s plesa,
naložila sluškinji da joj spremi stvari pa su se sljedeći dan vratile u Eastleigh.
Nije mogla odjuriti u Wideacre čim je stigla kući jer, osim što je morala obići
muža i pitati ga kako je, imala je i dvije kćeri koje je jako voljela i koje su joj
nedostajale. Zato se pobrinula za Eastleighovo zdravlje i provela dan s kćerima.
Njezin posinak William tu i tamo je ispalio neki metak.
- Elizabeth, pretpostavljam da si čula za našega novoga susjeda?
Elizabeth je sjedila vani i gledala svoju mlađu kćer kako postrance jaše i
preskače male prepone. Oduševljeno joj je pljeskala. Ne gledajući Williama, rekla
je: - Molim? - Uopće nije voljela svojega starijega posinka.
232
 - Ma, daj! - Sjeo je pokraj nje na vrtni stolac i ispružio noge. - Bože, Lila je
jako dobra jahačica. - Okrenuo se prema njoj, a lica su im bila tako blizu da joj
nije bilo ugodno. - Oboje znamo zašto si usred nove sezone dojurila kući!
- Williame, nemam pojma o čemu govoriš - odgovorila je i ustala, hladeći se
lepezom. - Lila! - viknula je kad je njezina kći na smeđem konju dojahala do ruba
terase. - To je bilo divno, jednostavno divno!
- Hvala ti, majko. - Lila je evala, plave su joj oči blistale. Okrenula je konja i
odgalopirala, očito želeći ponovno ju zadiviti.
Ustao je i William, stao odmah iza nje, neugodno blizu. Kad je progovorio,
šaptao je, a njegove usne gotovo su joj dodirivale usku. - Devlin O’Neill boravi u
kući u Wideacreu i ne skriva da je ondje s njim njegova ljubavnica.
Elizabeth je srce stalo.
Pred očima je samo vidjela ciglene stupove i kolni prilaz. Imala je osjećaj da
joj je srce zapelo u grlu. I ondje peče. To je greška, pomisli, užasna greška. Nije
moguće da je Devlin u Wideacreu s ljubavnicom. Ona je njegova ljubavnica!
Naravno, oduvijek je znala da je bilo i drugih žena. Međutim, nije se brinula
zbog španjolskih krčmarica i sicilijanskih kurvi. Nije je bilo briga što radi dok je
mjesecima na zadatku.
Ali bilo ju je briga, i to jako, što sad radi.

Virginia je odavno otišla iz kuće, na dugačku šetnju do sela i natrag. Sad kad je
došla na prilazni put, ispred kuće je vidjela zaustavljenu kočiju i sledila se.
Uhvatio ju je strah. Odlučno... ljutito... Odagnala ga je. Prošla su tri dana otkako
je došao prvi posjetitelj, a otada ih je bilo još desetak. Očito je pola Hampshirea
znalo da ozloglašeni kapetan O’Neill otvoreno živi sa svojom ljubavnicom i svi
su to morali sami doći vidjeti. Pomislila je da dobro igra igru. Držala je glavu
visoko uzdignutom, govorila tihim glasom, nazivala ga dragi, dodirivala mu i
ljubila obraz, a spletkari su bili zadovoljni. Devlin je bio zadovoljan. Samo je ona
znala kako je sve to postalo teško.
Mrzila je svaki trenutak. Osjećala se kao riba u staklenoj posudi. Još gore, kao
gola žena u staklenoj posudi u koju bulje razvratnici sa strašnim namjerama.
Činilo se da Devlin ne mari za to. S druge strane, nikada mu neće dati do znanja da
joj je ova igra veliko poniženje.
Zastala je promatrajući pročelje kamene kuće, hrabreći se. Jednostavno, nije
bila raspoložena za još jednu predstavu, nije bila raspoložena za još jednu oštru i
osuđujuću procjenu. Razmišljala je o tome da se vrati na cestu i nastavi šetnju
kad je na kočiji primijetila zastavu. Bila joj je dobro poznata. Njezin otac imao je
knjigu grbova i dok je još bila mala, pokazao joj je Eastleighov grb. Srce joj je
zadrhtalo. Nije znala bi li bila oduševljena ili razočarana. No, Eastleigh je sigurno
došao za nju platiti otkupninu. Možda je došlo vrijeme da odustane, možda je
došlo vrijeme da jednostavno ode kući.

233
 Dio nje vrištao je jer nije htjela biti takva kukavica. Nije se obazirala na tihu
provalu bijesa, ali dok je hitala prema kući, pitala se koliko bi bilo lako (ili teško)
sad otići od Devlina O’Neilla.
- U knjižnici su, gospođice Hughes - rekao je Tompkins širom otvorenih
očiju. Nije se smiješio.
Virginia je stala, zbunjena. Devlin je njihove posjetitelje uvijek primao u
salonu, a Tompkins se uvijek smiješio. - Nešto nije u redu? - odvažila se pitati.
Osmijeh se pojavio, ali strašno napet. - Sve je u redu, naravno. Zatvorili su
vrata - dodao je znakovito.
Virginia se spremala otići. Zastala je i pogledala ravno u slugu. - Je li to moj
stric, grof od Eastleigha? - pitala je.
- Grofica je - odgovori on.
Virginia je trepnula. Baš čudno, pomisli, zamislivši si odmah stariju ženu,
debelu i sijedu kakav je bio i njezin suprug. No, možda je grofica donijela
otkupninu budući da je grof bio dosta slab. Krenula je naprijed, počela otvarati
vrata, a u trenutku kad je to učinila, začula je tihi, uljuđeni, čulni glas žene koja
nije bila ni stara ni slaba. Bio je to glas mlade uzrujane žene.
Virginia se sledila.
- Ne shvaćam to, Devline.
Grofica ga je zvala Devlin? Virginia se navirila kroz vrata koja su bila
odškrinuta tek nekoliko centimetara. Zabezeknula se.
Vrlo lijepa plavokosa žena, toliko mlada da bi mogla biti žena Williama
Hughesa, stajala je okrenuta prema Devlinu, očito ljutita. Bila je i više nego
zgodna, imala je bujno, privlačno tijelo i neodoljivo lijepo lice. Preneražena,
Virginia prebaci pogled na Devlina. Njegovo lice bilo je maska koju se nije moglo
pročitati.
Srce joj je počelo snažno lupati.
- Je li to istina? - tiho je pitala grofica, dodirnuvši mu prsa. Ne. Bože, ne. To
nije moguće, pomisli Virginia.
- Bojim se daje, Elizabeth - rekao je i maknuo se od nje.
Žena je kriknula. Obrazi su joj se zažarili dok je zurila u njega, izbezumljena,
dršćući, žena slomljena srca. - Ali ja sam tvoja ljubavnica - rekla je. - Odjednom
si me zamijenio, tek tako?
- Žao mi je - odgovorio je Devlin pruživši joj vinjak. - Nikada ti ništa nisam
obećao, Elizabeth. Bojim se da su se stvari promijenile.
Virginia se uhvatila za vrata. Devlinova ljubavnica bila je Eastleighova žena?
To je bilo tako strašno da nije mogla vjerovati i premda je duboko suosjećala s
groficom, bilo joj je muka. Nikada, nikada se ne bi mogla natjecati s
ovakvom ženom.

234
 Elizabeth nasloni čašu s vinjakom na razgolićene grudi, zglobovi na prstima
bili su joj bijeli. Sve je više blijedjela. - Znam da nikada nisi ništa obećao. Jao,
Bože, još uvijek mi nije jasno. Nekako mi se činilo da ovdje u Britaniji ne
želiš ništa drugo osim mene.
- Možda bi trebala sjesti? - rekao je Devlin ljubazno, ali potpuno ravnodušno.
- Zaljubljena sam u tebe, Devline - uskliknula je.
- Jednom sam ti rekao da to ne bi bilo pametno.
- Jao, Bože. - Odjednom se učinilo da joj je tako loše da će se onesvijestiti pa
je uz Devlinovu pomoć sjela. Čvrsto je stezala čašu s pićem, ali nije se ni potrudila
otpiti gutljaj. - Tebi nije stalo do mene. Tebi uopće nije stalo do mene, zar ne?
Brada mu se ukočila. - Kao što sam rekao, stvari su se promijenile.
- Ne, uvijek si bio bezosjećajan... ali ja sam molila Boga da nije tako! -
Nekako je uspjela ustati, širom otvorenih i vlažnih očiju. - Tko je ona? Je li
glumica? - Grofica je teškom mukom uspijevala ostati dostojanstvena. Odložila
je netaknuti vinjak. - Hoću reći, ovdje otvoreno živiš s njom. Ostavio si me zbog
neke bludnice? - Oči su joj se naposljetku napunile suzama.
- Ne želiš praviti scene, Elizabeth - mirno je rekao Devlin.
- Ma, želim! - povikala je. - I želim upoznati tu ženu zbog koje si me tako
bezdušno ostavio!
- Bojim se da to nije moguće - rekao je Devlin. - Žao mi je ako sam te
povrijedio. Možda bi trebala otići prije nego što kažeš nešto što ćeš sutra požaliti.
- Šest godina bila sam tvoja ljubavnica i sad je gotovo, tek tako?
Virginia je zinula i u tom trenutku nekako širom otvorila vrata te pala u sobu.
Složila se na pod nedaleko od mjesta na kojem su stajali ljubavnici.
Virginia je polako dignula glavu.
Devlin ju je začuđeno gledao dok je grofica zurila u nju, još uvijek slomljena
i zaprepaštena. On je rekao: - Uhodiš, Virginia? - Pomogao joj je da se osovi na
noge.
Virginia ga je htjela pitati zašto, zašto je to učinio? Zašto to čini? Koliko će
još nedužnih ljudi povrijediti da bi osvetio svojega oca? Međutim, nije bila u
stanju govoriti.
- To je ona? - uskliknula je grofica. - Pa to je dijete!
Virginia se trudila pribrati se. - Imam osamnaest godina - rekla je Virginia. -
Tada je klecnula. - Moja gospo.
Grofica je rukom pokrila čelo, okrenuvši se na drugu stranu. Virginia je
pogledala Devlina, želeći ga izgrditi. Uz to, bilo joj je strašno žao što je uopće
upoznala tu ženu. Nije znala što da radi.
Grofica od Eastleigha šest godina bila je njegova ljubavnica. Virginia je bila
zaprepaštena i bilo joj je muka. Devlin se nikada neće zaljubiti u mene, ne ako je
zaljubljen u groficu.
235
 Nastupila je mukla tišina. Prekinuo ju je Devlin tiho rekavši: - Virginia,
grofica je na odlasku. Zašto ne bi na trenutak otišla gore? Ja ću brzo doći.
Prije nego što je Virginia uspjela odgovoriti (na vrhu joj je jezika bilo da ga
odbije), grofica se okrenula. - Virginia? Zove se Virginia? - S divljim,
optužujućim pogledom u očima, okrenula se Devlinu. - To nije moja nećakinja, je
li?
- Bojim se da je - rekao je Devlin. Činilo se da je spreman na njezinu reakciju.
Grofica je kriknula.
Virginia to više nije mogla podnijeti. Otrčala je do nje i rekla. - Molim vas,
sjednite. Pretrpjeli ste veliki šok, ali ne morate se brinuti, stvarno, on me ne voli,
niti mu je stalo do mene... uopće.
Grofica je zatreptala, sad je plakala. Rekla je: - Vi biste bili dobri prema meni?
Virginia je kimnula. - Zato što imate pravo, on nema srca, a nitko ne zaslužuje
da ga se ovako odbaci. - Ljutito je gledala Devlina. On je bio smrknut, kao da je
zbog svega ovoga nezadovoljan ili nesretan.
Grofica je obrisala oči i pogledala ju. - Mislili smo da ste se utopili.
- Nisam. Prebačena sam na njegov brod i...
Devlin ju je zgrabio za ruku. - Ne moraš groficu zamarati pojedinostima -
rekao je s upozorenjem u glasu.
Bijesno ga je gledala, pokušavajući istrgnuti ruku. - Ti si gad. Pusti me!
Zagledao se u nju, ali pustio ju je.
Virginia mu uputi još jedan ubojiti pogled. Možda ga, napokon, ipak mrzi.
Obratio se grofici, ali nije skidao pogled s Virginije. - Elizabeth, bojim se da
te moram zamoliti da odeš.
- Da, vrijeme je da odem. - Međutim, sad je uporno gledala Virginiju, toliko
uporno da je djevojka zaboravila koliko je bila ljuta na Devlina. Napokon je
grofica pogledala Devlina. - Jesi li je povrijedio?
Začuđeno ju je pogledao. - Teško.
Grofica se okrenula Virginiji.
Virginia je pocrvenjela. - Dobro sam... s obzirom na okolnosti.
- Uopće se ne usuđujem pomisliti što bi to moglo značiti. Virginia, puno ste
premladi, u duši ako ne po godinama, za muškarca kakav je Devlin. Bojim se za
vas, draga moja.
Virginia nije znala što reći. - Jače laje nego što grize. - Nadala se da je to rekla
ležernim glasom. Potom je dodala: - Obično.
Grofica je ponovno pogledavala malo njega, malo nju. - Nemojte učiniti onu
strašnu pogrešku koju sam ja učinila. Nemojte si dopustiti da se zaljubite u njega.
Nikada vam neće uzvratiti ljubav. - Kad je izlazila, osmijeh joj je bio izobličen i
tužan.

236
 Za to je prekasno, pomisli Virginia. Otišla je do vrata gledajući za groficom,
zadivljena njezinim dostojanstvom i ponosom. Bila je beskrajno tužna.

237
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

evlin je hodao blagovaonicom, ukočen od napetosti. Pogledao je na svoj sat

D na lancu; dobrano je prošlo sedam. Pogledao je prema vratima, ali Virginia
se nije pojavila na njima.
Na prostrtom stolu stajao je kristal, najbolji porculan i starinski pribor za jelo,
sve doneseno s njegova broda. Između svijećnjaka stajali su pokriveni pladnjevi
iz kojih se pušilo. Virginia je kasnila.
Izbjegavala ga je.
Već ga tri dana izbjegava, od Elizabethina posjeta, no tako je najbolje jer mu
je bilo sve teže i teže vjerovati samom sebi dok je bio u njezinoj blizini. Bilo mu
je sve teže i teže bezdušno je iskorištavati kao sredstvo osvete. Jako je dobro
znao što su se nagodili, ali ta predstava počela je kod nje uzimati veliki danak.
Doista mu je bilo žao, iako to nije htio, i bit će im lakše u Londonu.
Samo se morao sjetiti njezine naravi, uvijek spremne za podbadanje, ili
njezine iskrene želje da postanu prijatelji, njezine strasti ili njezina bijesa pa da ju
žarko poželi osloboditi. Oslobodi lije, više neće dolaziti u napast.
Zbog onih sam se muškaraca osjećala kao kurva.
Sad ga je proganjao osjećaj krivnje. Taj se osjećaj kod njega rijetko javljao.
Najradije bi zadavio Astona i namlatio Jaysona, no, umjesto toga, on je i dalje
igrao tu igru. Činilo mu se da ga sad Geraldove beživotne oči optužuju za podlost,
a više ne traže pravdu.
Bubnjalo mu je u sljepoočicama. Trljajući vrat, kao da će to odagnati nemir i
napetost iz njegova tijela, njegova bića, njegova uma, otišao je do vrata terase.
Geraldov optužujući pogled pretvorio se u Virginijine velike ljubičaste oči,
jednako optužujuće, koje su se potom raširile od bola. Taj je izraz jako dobro
upoznao. Bilo mu je jako žao što se vratila kući i upoznala Elizabeth. Volio bi da
ju je uspio poštedjeti tog popodneva.
No, ona je zaključila da se treba sprijateljiti s Elizabeth i utješiti je. Ona je
bila najnepredvidljivija žena koju je u životu upoznao. Isto tako, bila je i
najljubaznija i najiskrenija.
Ležala je gola u kadi: male savršene dojke, duge vitke noge, a između
očaravajući procjep pokriven kovrčavim tamnim dlakama.
Znao je da Virginia nema pojma kako mu je teško ovako živjeti s njom. Nije
znala da spava u knjižnici, da u svoj pomoćni krevet dolazi tek u zoru. Poslugu je
držao u uvjerenju da pati od nesanice pa da radi do kasno u noć.

238
 Napokon se popeo stubama. Osjećaj krivnje proganjao ga je i dalje. Njegov
put osvete, nekoć gladak, postao je grbava i neravna cesta. Činio je ono što je
morao, ono što bi njegov otac htio da učini: ispunjavao je svoju dužnost kao sin
Geralda O’Neilla. Jednostavno, nije imao drugog izbora. Život mu je morao biti
život mržnje i osvete. Sean je bio taj predodređen za obitelj i ljubav.
Spotaknuo se na stubama. Pobogu, o čemu on to razmišlja? O obitelji i
ljubavi? Ti pojmovi s njim nemaju nikakve veze niti će ikada imati.
Nije baš bio siguran u to. Elizabethine tihe, plačljive riječi odzvanjale su mu
u glavi, njezin savjet Virginiji. Nemojte si dopustiti da se zaljubite u njega. Nikada
vam neće uzvratiti ljubav.
Iskreno se nadao da će Virginia prihvatiti taj savjet.
Dvojio je bi li pokucao ili ne bi, sjetivši se kako ju je našao u kadi, no kako je
užitak nadjačao osjećaj krivnje, ušao je nenajavljeno. Virginia je ležala u krevetu
u svojoj djetinjastoj spavaćici, pod pokrivačem, čitajući knjigu.
Slabašno mu se nasmiješila. Beznadno. - Oprosti. Neću ti se pridružiti za
večerom. Bojim se da nemam teka. - Očito više nije bila bijesna na njega.
Stao je uz podnožje kreveta. Spavaćica je možda bila djetinjasta, ali bio mu
je poznat svaki pedalj tijela koji se ispod nje nalazio, tijela koje je pripadalo ženi.
- Jesi li bolesna?
- Nisam. - Polako je zaklopila knjigu. - Nikada ju nisi volio, zar ne?
Nije baš bio raspoložen za razgovor o Elizabeth. - Nisam.
- Je li i ona bila dio osvete?
- Je. - Osjetio je kako pravi grimasu.
Uzdahnula je problijedjevši. - To je odvratno, Devline. Strašno i odvratno.
- Je li? - Tada se razljutio. - Uživala je u svakom trenutku koji je provela u
mojem krevetu. Nije bilo pretvaranja, neiskrenosti, nikakvih obećanja s moje
strane. Usudila se prijeći crtu, onu koju sam jasno označio, usudila se zaljubiti
u mene. Žao mi je što se to dogodilo. Žao mi je što sam je povrijedio, ali ne
ispričavam se za to što sam učinio. Eastleigh zavrjeđuje sve što mogu učiniti, i
više od toga!
- Zašto ga onda jednostavno ne ubiješ, jer kad zbrojiš dvije nepravde, dobiješ
pravdu i jednom zauvijek završiš tu ludoriju!
- povikala je, uspravivši se. Male su joj se dojke podignule i spustile, a obrazi
zarumenjeli.
- Razmišljao sam o tome - rekao je, nadajući se da će ju šokirati, što mu je
uspjelo. - Međutim, davno sam zaključio da je smrt za njega predobra.
- Znači, odlučio si natjerati ga da pati. - Odmahnula je glavom kao da ona to
ne može shvatiti, shvatiti njega. - Molim te, reci mi da iskreno osjećaš grižnju
savjesti što si iskoristio Elizabeth na ovaj način.

239
 - Ali ne osjećam. Virginia, nisam bio njezin prvi ljubavnik, nije sa mnom prvi
put počinila preljub. Željela je moju pažnju i to mi je jasno dala do znanja. To se
ne razlikuje puno od naše nagodbe, Virginia. - Znao je da ju poprijeko gleda. Bilo
mu je sve teže pretvarati se pred njom kao što je to činio pred svima drugima.
Virginia je nekako uspijevala u njemu izazvati neke reakcije i osjećaje koje nitko
drugi nije uspijevao izazvati.
Bilo je to vrlo uznemirujuće.
- To je potpuno drukčije zato što si znao za njezine osjećaje i, Bože dragi, to
je trajalo šest godina. Šest godina vodio si ljubav s tom ženom! - povikala je, a
obraze su joj obojile dvije ružičaste mrlje.
- Nikada nisam vodio ljubav, ni s njom ni s bilo kojom drugom - rekao je, a
čim je to rekao, posramio se.
Problijedjela je i dignula bradu, visoko uzdignute glave. - Naravno da nisi -
prošaptala je.
Znao je da ju je povrijedio i bilo mu je strašno. Bilo mu je strašno to, kao i
činjenica da joj je uzeo nevinost, pokazao što je strast i što je zbog svega toga sad
tako osjetljiva. No, najgore mu je bilo to što je ona htjela da s njom vodi ljubav.
Nije ni najmanje sumnjao u to. Samo što ljubav nije bila za njega. Još mu je
groznije bilo to što ga je nekako uspjela navesti da uopće razmišlja o tome. -
Virginia, nagodili smo se, moje prijateljstvo za tvoju glumu.
Zurila je u njega.
- Nemoj ni pomišljati još nešto tražiti od mene, nešto što ne mogu... neću...
nikada dati - upozorio ju je, jasno i glasno. Jednom se rukom čvrsto primio za
donju stranicu kreveta. Članci su mu pobijeljeli.
- Samo sam tražila tvoje prijateljstvo, Devline. Varaš se ako misliš da želim
više od toga. Hoću reći, što bih još pametno mogla tražiti od muškarca koji me je
oteo i zarobio?
Uvijek se divio njezinu ponosu. Sad mu je čak i pomogao. - Sutra idemo u
London - počeo je.
- Ne. Molim te, želim te upozoriti na neke činjenice. Bio si toliko zaokupljen
predstavljanjem mene kao svoje ljubavnice da si potpuno zanemario biti moj
prijatelj. Zajedničke večere ne računam, tim više što samo razmišljaš uz čašu vina
i diviš se jelu.
Zagledao se u nju nastojeći zadržati nadzor nad smiješkom koju mu je htio
doći na lice. - U pravu si - rekao je s olakšanjem, što je oboje iznenadilo.
- Priznaje! da je ovo bila prilično jednostrana nagodba?
- Priznajem.
Razrogačila je oči, lice joj se smekšalo, a oči zaiskrile. - Onda, što ćeš s tim u
vezi poduzeti, kapetane? - izazivala ga je.

240
 Srce mu je čudno poskočilo. - Kad dođemo u London, odvest ću te u
kupovinu, na sajam, u kazalište, možda čak i na trkalište pa ćemo ispraviti tu
veliku nepravdu - rekao je osjetivši da joj uzvraća osmijeh. Bio je to dobar osjećaj,
malo se s njom našaliti.
Nasmijala se. Bilo je to kao da se na sivom irskome nebu pojavilo sunce. -
Dakle, već je bilo vrijeme - rekla je.
Zastao je. - Jesi li sigurna da nećeš sići i večerati sa mnom? - tiho je pitao, a,
čudno, njezin mu je odgovor bio jako važan.
Umirila se. Potom je, napućivši usta, kimnula. - Samo pet minuta da se
odjenem.
Otišao je, zadovoljan.

London. Virginia je vidjela slike i crteže, a bilo je i priča koje joj je pričao otac.
Oduvijek je sanjala o tome da će jednom posjetiti taj grad. Stigli su nekoliko sati
nakon što su otišli iz Southamptona, a krenuli su u zoru. Sad se Virginia držala
za okvir prozora kočije, uzbuđeno dršćući dok ih je kočija vozila kroz grad prema
Greenwichu, gdje je Devlin, uz rijeku, imao kuću. Nije mogla skinuti pogled ni s
jednog zdanja ni prizora. Nikada nije vidjela toliko lijepih kočija i prijevoznih
sredstava, toliko dobro odjevene gospode, toliko zanosnih dama. Ulica kojom su
prolazili mogla se podičiti otmjenim trgovinama, prekrasnim hotelima, ponekim
kazalištem i parkom. Virginia je nakrivila glavu kako bi još jednom pogledala
ženu u prekrasnom ružičastom kompletu, s ružičastim perjem i ružičastim
suncobranom. Okrenula se prema Devlinu i uzbuđeno pitala: - Jesam li to upravo
vidjela bludnicu?
- Ili nečiju smionu ljubavnicu - odgovorio je uz osmijeh.
Osmijeh mu je bio opušten i iskren, što ju je razgalilo pa mu je odmah
uzvratila smiješkom. Podsjetila se da je besramno i bešćutno iskoristio groficu, a
jadna je žena bila zaljubljena u njega, no to unutarnje propitkivanje nije
imalo nikakva učinka. Uzdahnula je i ponovno se okrenula prema ulici. Sad su
prolazili pokraj brojnih sjajnih i otmjenih palača, sve sa savršeno održavanim
travnjacima, ružičnjacima, kamenim kipovima i vodoskocima. Virginia se
nasmijala mašući glavom. - Čovjek bi pomislio da se ovdje skupilo
bogatstvo cijeloga svijeta - rekla je.
- Značajni dio je - uzvratio je Devlin. - Međutim, ima tu i velikog siromaštva.
Nikada te ne bih provezao kroz ljudsku bijedu koja postoji usporedno s ovom
raskoši kojoj sad svjedočiš.
Pogledala ga je ozbiljna lica. - Zašto ne? Kod nas doma također ima velike
sirotinje. Kod nas se jednostavno ne može vidjeti ovakvo pokazivanje bogatstva.
- Virginia, ti si dama, a muškarac ženu štiti od takvih prizora.
Uzrujana, ona zakoluta očima. - Daj, molim te. - Tada ga je pogledala stisnutih
očiju, svjesna toga da joj se smije, kao da ga sve to zabavlja. Srce joj je zaigralo,
241
samo malo. - Kod kuće smo siromašnima davali sve što smo mogli. Mama je
to tražila, a tata je, naravno, bio sretan da joj udovolji. Daješ li ti nešto u
dobrotvorne svrhe, Devline? - Shvatila je da joj je to veoma važno pitanje.
- Da, dajem. No, ja dajem irskoj sirotinji, Virginia. Britanci se mogu brinuti
za svoje.
- Glad i bolest ne poznaju granice - primijetila je. Napola se okrenula i vidjela
da skreću u ulicu koja je išla paralelno s Temzom. Uz obalu su stajale još veće i
raskošnije kuće. - Jesmo li već stigli?
- Uskoro - rekao je, a u neobično blagom glasu osjećao se osmijeh.
Pogledala ga je. - Nemoj se prema meni odnositi kao da sam dijete.
- Danas si uzbuđena kao dijete.
- Mrzila sam Wideacre! - Čim su joj te riječi izašle iz usta, jako je požalila. -
Htjela sam reći... - Ponovno se okrenula prema njemu, pocrvenjevši. Nije željela
da dozna kako joj je bilo strašno tako se pokazivati po Hampshireu. - Hoću reći da
mi je puno draže biti u Londonu, budući da nikada nisam bila ovdje.
Međutim, on se okrenuo na drugu stranu i gledao kroz svoj prozor.
Virginia je dobila priliku vidjeti njegov savršeni profil pa joj se tijelo napelo
i ostala je bez daha, zbunjena. Nikada neće zaboraviti groficu, onako iskorištenu,
povrijeđenu i krajnje osjetljivu. Pa kako to da se i dalje željela naći u njegovu
zagrljaju? Zašto se njezino srce nije htjelo maknuti na sigurnije tlo? Isto tako,
nikada neće zaboraviti grofičino zakašnjelo upozorenje.
- Treba ti nova odjeća - odjednom je rekao Devlin. - Vidjet ću može li nas
madame Didier sutra primiti.
Zatreptala je. - Teško da mi treba nova odjeća. - Bila je to velika laž. Sad kad
više nije živjela u hlačama i čizmama, očajnički je trebala dobro krojenu haljinu-
dvije.
- Bit će čajanki i sličnih stvari, a tu i tamo bit će i koji ples - rekao je. - Treba
ti nekoliko haljina za svaki dan i haljina za ples.
Ples? Pa ona ne zna plesati! - Govoriš to kao da ćemo neko vrijeme ostati u
gradu.
- Ostat ćemo u gradu onoliko koliko treba - oštro je rekao.
Neće ići ni na kakav ples. Možda može naučiti plesati, samo zato da može otići
na jedan londonski ples pa poslije Tillie pričati o tome? Počela se brinuti. Nije
htjela ispasti seoska tikva! Sad joj je bilo žao što nije obraćala pozornost na
učitelja plesa u richmondskoj školi.
- Nešto nije u redu, Virginia?
Pogledala je u njegove ispitivačke sive oči. - Sve je u redu! - uskliknula je. -
Voljela bih otići na ples. Kod kuće smo imali mnogo plesova i obožavam plesati
- kliktala je.

242
 Pogledao ju je izrazom lica koji je već jako dobro poznavala, onaj između
umjerene nevjerice i umjerenog veselja. - Evo nas - rekao je.
Okrenula se, nagnula kroz prozor i zinula.
Odražavajući se u vodi i na londonskom obzoru, stajao je dvorac. Barem je
njoj Waverly Hall izgledao kao dvorac, s dva tornja koja su krasila svaku stranu
goleme kuće od vapnenca. Park je bio prekrasan, nikada ujesen nije vidjela toliko
boja. Tada je ugledala nekakav zeleni teren koji je po sredini dijelila mreža.
Okrenula se i lupnula Devlina po ruci. - Je li to ono što mislim daje? - pitala je. -
Je li to tenisko igralište?
Nasmijao joj se. - Da, je.
- Želim igrati. - Nikada prije nije igrala tu igru, ali činilo joj se da je jako
zabavno.
- Virginia, možeš igrati tenis koliko god hoćeš jer je u ovom trenutku ovo tvoj
dom.
Uzbuđenje je izblijedjelo. Nakratko je zaboravila na njihovu nagodbu, zato
što je Devlin bio tako ljubazan kao da joj je doista prijatelj. No, imali su tu
nagodbu, on će joj kupiti novu odjeću i vodit će je na plesove, sad se htio
pokazivati s njom po Londonu, ponižavajući nju i njezina strica Eastleigha
sve dok on ne popusti i ne plati otkupninu.
Odmaknula se od njega. - Ovo nije moj dom. Ovo je moj zatvor, a ja sam to
zaboravila i to nije dobra zamisao. - Odjednom ju je, kao i jučer kad je vidjelu
groficu kako odlazi, ponovno obuzela silna tuga.
- Pokušaj si zamisliti da je ovo tvoj dom - tiho je rekao. Jedva je uspjela
nasmiješiti mu se.

Dočekao ih je jedan sluga nevjerojatno ozbiljna lica. Virginia je zinula kad je

ugledala veliko predvorje s visokim stropom, kristalnim svijećnjacima i
umjetničkim djelima. Goli kip u prirodnoj veličini bio je remek-djelo: rimski
vojnik na borbenom konju.
Podovi pod njezinim nogama bili su mramorni. Bože sveti,- Devlin je bio još
bogatiji nego što je mislila.
- Dobar dan, gospodine. Jako nam je drago da ste opet ovdje - rekao je sluga,
uzevši Virginijin šešir i rukavice, a potom i Devlinove rukavice.
- Bensone, ovo je gospođica Hughes. Odnesi njezine stvari u moju sobu jer
ćemo zajedno boraviti u njoj - rekao je Devlin.
Sluga nije ni trepnuo. - Da, gospodine kapetane.
Virginiju je privukla jedna slika na kojoj je bila prikazana nekakva davna
bitka. Vojnici na konjima, grčki ili rimski, zauzimali su tvrđavu punu prestrašenih
žena i djece. Prizor je bio mučan, ali toliko slikovit i krasno napravljen. Sa
strahopoštovanjem je zurila u nju.

243
 - Ty - iznenađeno je rekao Devlin.
Virginia se okrenula i na suprotnim vratima, u pozadini obasjanima suncem,
ugledala muškarca.
- Dev. - Pošao je naprijed i ona je u njemu odmah prepoznala sina grofa od
Adarea. Sličnost, osjećaj moći, veoma zgodan izgled, bili su nevjerojatni. S
velikom znatiželjom promatrala je zagrljaj dvojice muškaraca zaključivši da su
više od polubraće. Očito su bili pravi prijatelji. Tada se muškarac kojemu se
Devlin obratio kao Tyu odmaknuo i znatiželjno pogledao Virginiju.
- Virginia - rekao je Devlin, ispružio ruku i nasmiješio joj se.
Posustala je jer se Devlin još jednom ponašao kao da je doista njezin prijatelj.
Odjednom je poželjela da je tako, da joj je pravi prijatelj, bez obzira na to što ju
možda nikada neće moći zavoljeti kao ženu. Bila bi zadovoljna, pomisli, tim
mrvicama.
- Virginia - ponovio je. No, u njegovu se glasu nije čula nestrpljivost.
Prišla je. Visoki, tamnoputi muškarac otvoreno ju je gledao, kao da je
proučava i izvana i iznutra. Osjetila je kako crveni. Zar ponovno mora igrati svoju
igru? Stala je ispred Devlina, ali on ju nije obujmio rukom kao što je to činio
kad su svoju predstavu izvodili u Wideacreu. - Gospođica Virginia Hughes - tiho
je rekao.
Ty je kimnuo, čeljust mu se ukočila, pogled mu je bio mrk. Virginia je shvatila
da je ljut kad se bez riječi okrenuo Devlinu kao da se ne usudi ništa reći.
- Moj polubrat, Tyrell de Warenne - rekao je Devlin Virginiji.
Zaključila je da predstava neće biti potrebna, ne pred njegovom obitelji.
Tyrell se uz naklon okrenuo prema njoj. - Ispričavam se, gospođice Hughes.
Vaša me je ljepota ostavila bez riječi.
Trepnula je i nasmiješila mu se. Laknulo joj je što sad ne mora glumiti
ljubavnicu. - Sumnjam u to.
Uspravio se. - Molim?
Ugrizla se za usnicu. - Hoću reći, puno vam hvala.
Devlin se zagrcnuo.
- Sean za vas ima samo riječi hvale. Šalje vam tople pozdrave - dodao je Tyrell
još jednom pogledavši Devlina.
Malo ju je stegnulo oko srca. Nasmiješila se, odjednom rastužena. - Kako je
on?
- Pa, ako mislite na njegovo zdravlje - rekao je Tyrell - onda je dobro.
Pogledala ga je u oči. Je li ovaj čovjek odnekud znao da je Sean zaljubljen u
nju? Ili da je nekoć bio zaljubljen u nju? Zašto je ljut na Devlina? - Kad ste ga
vidjeli? Je li to bilo u Askeatonu?

244
 - Da. Prije dva tjedna. Ustvari, ondje smo zajedno večerali. - Tyrell je gurnuo
ruku u svoj otmjeni, gotovo crni kaput i izvadio zapečaćeno pismo. - Za vas,
gospođice Hughes.
Uzela ga je vidjevši odmah svoje ime i prepoznavši Seanov rukopis. Nije
znala treba li biti zabrinuta ili vesela. Tada je osjetila da ju oba muškarca gledaju
pa je svrnula pogled s Tyrella na Devlina. Izraz njegova lica postao je
ravnodušan. - Hvala vam što ste mi ga donijeli - rekla je Tyrellu, a potom se
obratila Devlinu: - Tvoj dom je divan. Nikada nisam vidjela takvo što. Idem malo
van istraživati dok ti i tvoj brat ne popričate. - Devlin joj je samo kimnuo.
Čvrsto stežući pismo, Virginia je pohitala van.
Tada se Tyrell okrenuo Devlinu, pustivši da se vidi njegov bijes. - S tobom
dijeli tvoje odaje? Čuo sam sulude glasine, Dev, o tome da si u Hampshireu
otvoreno živio s nekom ženom, ali nisam u to vjerovao.
- Samo polako, Ty - upozori ga Devlin odlazeći u susjedni salon. Zagledao se
na drugi kraj sobe. Visoki prozori vodili su na terasu gdje je vidio kako Virginia
noktom otvara pismo. Zuri joj se?
Tada ga je obuzeo bijes.
Radilo se o ljubavnom pismu, bio je siguran u to. Bila je uzbuđena kad je
stiglo i jedva je čekala da ga pročita.
- Dovraga, što te je spopalo, Dev? - pitao je Tyrell i stao pokraj njega. On je
također pogledao Virginiju, koja je vani čitala jednu jedinu stranicu koju je držala
u ruci. Ruka joj je, očito, drhtala jer se papir vijorio poput zastave.
- Bojim se da te se ne tiče s kirnja spavam.
- Ma nemoj! Dakle, ti misliš da možeš od mene raditi budalu? - Tyrell nije
mogao vjerovati. - Ona je Eastleighova nećakinja. Sad pouzdano znam da
nastavljaš sa svojim užasnim putem samouništenja.
- Eastleigh je jedina osoba koja je na putu uništenja - Devlin je rekao mirnije
nego što se osjećao. Učinilo mu se da joj se tresu ramena. Zar plače?
- Sean je zaljubljen u nju. Nabio bi rogove svojem bratu?
Devlin je napokon otrgnuo pogled od Virginije. Malo je nedostajalo da udari
Tyrella, već je bio dignuo šaku. Ty je bio jednako visok kao i on, ali teži i krupnije
građe, i u mogućoj tučnjavi jači, iako ne brži. Dvojica muškaraca nisu se nikada
potukla. - Pusti to, Ty - upozori ga, ali jedino na što je mogao misliti bila je
Virginia, koja vani plače nad Seanovim ljubavnim pismom.
- Neću. - Tyrellova je čeljust bila ukočena, a u gotovo crnim očima pojavio se
strastveni bljesak. - Ja sam tvoj brat i neću to pustiti. Sean mi je rekao za tvoj ludi
naum da za nju zatražiš otkupninu. Otišli ste iz Askeatona prije tri tjedna. Gdje je
otkupnina, Devline? Zašto je ona sad tvoja ljubavnica kad bi trebala biti s tvojim
bratom?

245
 Devlin je bio beskrajno bijesan zato što je Tyrell bio u pravu. Izbezumljen,
pred očima je samo vidio Virginiju i Seana u grešnom zagrljaju. - Ona ostaje sa
mnom i radit će ono što ja hoću, do kada to hoću - procijedio je.
Tyrell ga je zgrabio za ramena. - Nikada te nisam vidio ovakvoga, ovako
nepromišljenoga, ovako bijesna, ne mogu vjerovati da ćeš ju na ovaj način
upropastiti zato što moj brat nikada ne bi učinio takvo što! Što kad to završi?
Misliš li da će ti ostati glava na ramenima? - Sada je već vikao.
Devlin je samo slegnuo ramenima. Odjednom su mu u glavi počele odzvanjati
uznemirujuće Seanove riječi. Morat ćeš je upropastiti, nije li tako? Prvo Sean,
sad i Tyrell. Bože, što to radi? Znao je jako dobro da Virginia ne zaslužuje biti
pijun u njegovim igrama. - Virginia će preživjeti - smrknuto je rekao. - Sve ću
popraviti kad dobijem otkupninu.
- Kako ćeš to učiniti? Hoćeš li se njome oženiti da sačuvaš njezin dobar glas?
Devlin se trgnuo, srce mu je neobuzdano tuklo. - Neću - čuo se kako govori.
Međutim, Tyrell je bio u pravu. Do sada se nije suočio s cijelom istinom: Virginiju
bi jedino brak spasio od osude i ogovaranja.
Obitelj i ljubav nisu za njega.
Njegov život je život uništenja i smrti.
Tyrell ga je okrenuo prema sebi. - Što je s tvojom karijerom? Trenutačno visi
o koncu! Još jedan pogrešan potez i uvjeren sam da ideš na vojni sud! Ova otmica
je zločin,
Devline, i nemoj mi reći da ti to ne znaš. Ljude vješaju za manje stvari.
Devlin se odmaknuo. - Neće me objesiti. - Trgnuo se jer je iza Tyrella, kroz
prozore, vidio da je Virginia problijedjela i da stoji nepomično kao kip.
Tyrell je slijedio njegov pogled. Odjednom je rekao: - Jesi li zaljubljen u ovu
djevojku? - U glasu mu se čula nevjerica.
Devlin ustukne. - Nisam!
- Shvaćam. - Tyrell je zamišljeno gledao. Potom je pitao: - Hoće li Eastleigh
platiti?
- Kad završim, hoće. - Ushodao se, potresen i uznemiren.
- Kako joj to možeš činiti? - pitao je Tyrell. - Gledaj. - Glavom je pokazao
prema prozoru. Virginia se vani tresla, pokrivši lice rukama. - Plače. Ona plače,
Devline. Znam da te to dira, znam jer te poznajem bolje i od koga drugoga,
čak bolje od Seana, i znam da nisi okrutan, barem ne sasvim.
- Dobro - mrko je rekao. - Dobro! Dira me! Dovraga, jesi li sada zadovoljan?
Iznenađen, Tyrell se trgnuo, širom otvorenih očiju, zatečen. Devlin je otišao
do ormarića i drhtavom si rukom natočio jedan veliki viski. Nije se obazirao na
Tyrella nastojeći uhvatiti se u koštac sa svojim bijesom i još jednim
drugim snažnim osjećajem koji uopće nije želio niti ga je želio shvatiti. Virginia
je plakala zbog Seana. Je li moguće da je ljubomoran?

246
 Taj osjećaj nije mu bio poznat. Nikada u životu ni na koga i ni na što nije bio
ljubomoran. Međutim, ovaj usijani bijes, praćen drhtanjem zbog straha i sumnje,
opasno je podsjećao na ljubomoru.
- Jebi ga. - Svom žestinom zavitlao je čašu s pićem u zid. Glasno se razbila,
odjeknuvši kao pucanj puške.
- Nikada nisam vidio da si izgubio živce, nikada - tiho je rekao Tyrell. - Od
onoga dana kad te je otac doveo kući, kad si imao samo deset godina, a Gerald je
upravo bio ubijen, bio si najpostojanija i najsmirenija osoba koju sam u životu
upoznao.
Devlin je s gađenjem odmahnuo rukom. Nije imao što reći, jer nije imao
odgovor na to.
Virginia je uletjela u sobu. - Bože, što se dogodilo? Jeste li dobro? - vikala je.
Lice joj je bilo zajapureno, ali nije bilo tragova suza.
Devlin nije bio u stanju odgovoriti joj. Nije mogao vjerovati da se toliko
razljutio i nije mogao vjerovati da je ljubomoran (jer bio je upravo to, lud od
ljubomore) već ju je samo u nevjerici gledao.
- Mislila sam da je netko opalio iz puške - uzrujano je rekla, pogledavajući
njega pa Tyrella.
Devlin se okrenuo na drugu stranu. Još uvijek nije mogao govoriti.
- Nitko nije opalio iz puške - tiho je rekao Tyrell. - Možete li potražiti Bensona
i reći mu da se ovdje dogodila mala nezgoda? - Ljubazno joj se nasmiješio.
Virginia je kimnula i širom otvorenih očiju zagledala se u Devlinova leđa pa
žurno izašla.
Devlin si je natočio drugo piće, no ovaj ga je put popio.
Tyrell mu je prišao. - Vidim da ništa nije onako kako se čini - rekao je tiho.
Položio je ruku Devlinu na rame.
Devlin ju je otresao. - Sve je točno onako kako se čini - odgovorio je,
povrativši željeznu samokontrolu. - Želiš li nešto popiti? - pitao je prilično
smireno iako se nije tako osjećao.
Tyrell de Warenne podsmjehnuo se. - Zapravo, hoću. - Ušutio je, zamišljen. -
Također bih volio da me pozoveš na večeru.
- Vrući kruh! Pogačice i lisnato tijesto! Ječmeno pecivo jedan peni!
Virginia je zastala uhvativši Devlina za ruku. Hodali su Namjesnikovom
ulicom koja je bila, kako ju je uvjeravao, najbolja ulica za kupovanje u Londonu.
- Popravljam stolce! - vikao je drugi ulični prodavač našavši im se na putu,
gdje se naklonio Devlinu, koji nije bio u svojoj odori već u otmjenom baršunastom
kaputu, hlačama i čarapama. - Gospodine, popravljam sve vrste stolaca - vikao je.
- Ne, hvala vam - ljubazno je rekao Devlin i trudeći se ne ispustiti Virginijinu
ruku, povukao ju je pokraj popravljača stolaca.

247
 - Ribe! Krasne zlatne ribice za gospođu! - izvikivala je jedna starija žena
mašući kantom prema njima. - Lijepe zlatne ribice! Krasne, za gospođu!
Devlin se nasmiješio Virginiji, povukavši je i sa ženina puta.
No, ona ga je odvukla natrag. - Idemo pogledati ribe!
- Virginia - počeo je.
- Sad je moj red - podsjeti ga nasmiješivši se i izvukavši ruku. - Smijem li
pogledati vaše ribe, gospođo? - pitala je.
Stara žena se nasmijala; nije imala gotovo nijedan zub. Spustila je vjedro da
Virginia može vidjeti zlatne ribice koje su plivale u njemu, uključujući nekoliko
crno-bijelih prugastih. - Kako su lijepe! - uskliknula je.
- Tucet za peni. - Žena joj se nasmiješila.
- Virginia, nemoj mi samo reći da ćemo ti kupiti ribice - rekao je Devlin, no
u glasu mu se čulo da ga to zabavlja.
- Nećemo, ne, hvala vam - ispričala se prodavačici.

- Vrući kruh! Pogačice i lisnato tijesto! Ječmeno pecivo jedan peni!

Devlin ju pogleda smiješeći se.
Ne želeći se maknuti, rekla je: - Može?
- Hvala Bogu što nisi debela - rekao je odlazeći do prodavača kruha. - Što
želiš ovaj put? - Već je pojela pogačicu i pecivo, sve unutar jednoga sata.
- Kušat ću lisnato tijesto - rekla je nemajući pojma što bi to moglo biti.
Devlin ga je kupio i dao joj toplu, zlatnu, hrskavu žemljicu koju je željno
kušala. - Mljac - rekla je, a onda se užasnula jer je shvatila da ima puna usta.
Odmahnuo je glavom, a onda se nasmijao. - Idemo. Trebalo nam je jedan sat
da prođemo samo jednu ulicu.
No, Virginia je kliknula, dala mu žemljicu i umjesto da odu, otrčala je do
jednoga velikoga izloga. - Devline, pogledaj - kliknula je Virginia. - Pogledaj ovu
prekrasnu crnu čipku!
Došao je do nje, i dalje držeći žemljicu u papirnatom ubrusu. - Želiš je kupiti?
- pitao ju je dok su gledali trgovinu tkaninama.
Htjela je. Jao, kako bi se voljela ukrasiti tom crnom čipkom, odjenuti se u
crvenu haljinu obrubljenu svom silom crne čipke pa je pogledala Devlina gotovo
bez daha. Zajedno će ići na ples, za dva dana... Tada se sjetila grofice. Tada se
otrijeznila.
Koga zavarava? Nije ona od onih žena koje nose crvenu ili crnu čipku. - Neću,
mislim da neću - odgovorila je.
- Tako si se brzo predomislila? - pitao je proučavajući je pomnjivo.
- Ne. Ja... ja mislim da mi ne pristaje, stvarno. Iako je lijepa - dodala je sjetno.

248
 - Dođi. Moramo se dogovoriti kad možemo doći madame Didier - rekao je
uzevši joj ruku i obujmivši je svojom.
Gledala ga je dok su hodali ulicom; srce joj je ubrzano kucalo. I dalje ju je
držao za ruku kao da su doista ljubavnici ili čak par. - Znaš, netko bi mogao
pomislio da smo doista prijatelji - oklijevajući je rekla.
- Tvoj je red - blago ju podsjeti. - Uživaš?
Jednostavno, zračila je. - Što drugo? Ove izvrsne pogačice, te krasne ribice,
sve prodaju na ulici, nije li tako? Vidjela sam da jedan čovjek prodaje prašinu.
Ciglenu prašinu - uzviknula je.
- Ona se koristi za čišćenje noževa - rekao je Devlin. - Potom je, onako usput,
pitao: - Onda, što je Sean imao za reći?
Virginia se trgnula. Oklijevala je jer nije znala kako bi na to trebala
odgovoriti.
Njegovo ju je pismo raznježilo, a ujedno i rastužilo. Nije spominjao svoje
osjećaje, ali bilo je jasno da mu je još uvijek jako stalo do nje, a kad ju je
obavijestio o svemu što se u Askeatonu dogodilo nakon njezina odlaska napisao
je da otkad je nema, jednostavno ništa nije isto. Znala je o čemu se radi, a što nije
napisao: nedostajala mu je. Čitajući pismo, shvatila je da i on njoj nedostaje, ah
onako kako bi čovjeku nedostajao dobri stari prijatelj, ne ljubavnik. Bilo je divno
što joj se javio, ah i veoma tužno jer ju je to podsjetilo na vrijeme i mjesto kad je
bila silno shrvana i povrijeđena, iako to nije htjela priznati. Tih pet mjeseci koliko
ju je ostavio u Askeatonu, bila je vrlo osamljena.
Njegovo pismo i njezina reakcija na njega samo su potvrdili njezine osjećaje
prema njemu. Nikada ga nije voljela više od običnog prijatelja. No, nadala se da
će se on jednoga dana strastveno zaljubiti u neku ženu koja će mu na isti
način uzvratiti ljubav.
Uzdahnula je. - Bojim se da se to tebe ne tiče, Devline - rekla je.
- Zapravo, tiče me se, zato što sam još od njegove osme godine odgovoran za
njegovu dobrobit i sreću. No, ne moraš se truditi otkriti mi njegove tajne zato što
i sam mogu zaključiti o čemu je riječ.
- Znači, sad i čitaš sudbinu? Ili još bolje, sad si Ciganin koji čita misli? -
Podbola ga je laktom nadajući se da će promijeniti temu.
- Teško - odgovorio je uzvrativši joj osmijeh.
Krojačka radionica nije bila ono što si je Virginia zamišljala. Očekivala je
malu radnju punu stolova i žene koje ondje šiju kao na traci. Umjesto toga, vrata
im je otvorila zanosna mlada žena crvene kose i pustila ih u predvorje s
ulaštenim drvenim podom i perzijskim sagovima. Na dva zida sa svake strane
radnje stajali su ormari s izlošcima, raskošnim šeširima, rukavicama, torbicama,
tu i tamo uzorcima tkanine ili naušnjacima. Stube obložene crvenim sagom vodile
su ravno gore. - Kapetan O’Neill? - Crvenokosa žena nasmiješila se Devlinu.
Imala je francuski naglasak.
249
 - Madame Didier? - pitao je očito pomalo iznenađen. Žena nije imala više od
dvadeset jednu-dvije godine.
- Ja sam mademoiselle Didier, njezina nećakinja - crvenokosa je tiho
odgovorila ne baš zavodljivim pogledom. Okrenula se Virginiji. - Mademoiselle
Hughes, pretpostavljam?
Virginia je kimnula, pogledom prelazeći od otmjene i zavodljive Francuskinje
do zadivljujućih izloženih predmeta u predvorju. Bilo joj je teško odlučiti se treba
li gledati nećakinju madame Didier ili stvari u trgovini koje su bile na prodaju.
- Izvolite, kapetane, mademoiselle, pođimo na kat, moja teta vas čeka.
Devlin je položio ruku na Virginijina križa i ona je ispred njega krenula
širokim stubama, slijedeći mademoiselle Didier.
Pod je gore u salonu bio mramorni s nekoliko zgodno uređenih prostora za
sjedenje. Jedna starija žena, tamnokosa, dobra stasa i zgodna, izašla je iz druge
prostorije. - Kapetane O’Neill, tako mi je drago što sam vas, napokon, upoznala -
uskliknula je pohitavši prema njima, srdačno se smiješeći. Imala je još jači
naglasak od svoje nećakinje.
Naklonio se iznad njezine ruke. - Meni je drago, madame i jako sam vam
zahvalan što ste nas mogli primiti odmah nakon što smo se najavili.
- Vi se, mon capitaine, ne morate ni najavljivati. - Okrenula se Virginiji. -
Mademoiselle, jao, kakva ljepotica, kakva sitna ljepotica, jao, to će biti jako lako
i veliko zadovoljstvo. Gledaj, Sofie, regardes le petite6!
Uslijedila je provala francuskoga, a obje su žene cvale.
Virginia se zacrvenjela, osjećala se glupo i nelagodno. Nije joj bilo drago što
je nazivaju ljepoticom. Uto je madame ugura u susjednu prostoriju. - Želi li
kapetan ostati i odobriti naš izbor ili će ženama prepustiti odabir haljina i tkanina?
- pitala je madame Didier sa sjajem u očima.
- On odlazi - brzo je rekla Virginia kad je Devlin sjeo na otmjenu baršunastu
zelenu sofu koja se pod njim uleknula. Gledala ga je zaprepašteno.
Uzvratio je lijenim osmijehom. - Volio bih odobriti, madame. Virginia treba
nekoliko kompleta za dan i nekoliko večernjih haljina, možda dvije. Volio bih da
budu u boji njezinih očiju. Mislim da bi odgovarale ljubičasta i plavo-ljubičasta
boja ametista.
Virginia je znala da je zinula, ali nije si mogla pomoći. Ostaje? Trebaju
izmjeriti, što znači da se mora djelomično svući.
- Jarkocrvena također, mon capitaine, i naravno, srebrna. - Pucnula je prstima
i Sofie je pokazala uzorak srebrne tkanine koja se prelijevala, mreškala i sjajila
čim bi je okrznuo dašak zraka.
Devlinu oči zasjaše. - To da - odmah je rekao. - Jako mi se sviđa.

6
Regard le petite (franc.): pogledaj malu (nap. prev.).
250
 Virginia se umirila. Zatvorila je usta gledajući ga dok je madame veselo
ciknula. Sofie je tkaninu sad prebacila preko Virginijina ramena i prsa.
Ravnodušno je pogledao preko nje pa u nju, a onda se nasmiješio, no pogled mu
uopće nije bio ravnodušan; oči su mu itekako blistale.
Usta su joj se osušila.
Htio ju je odjenuti u srebrnu tkaninu i pomisao na to očito ga je uzbudila.
Teško je gutnula. - Devline, zašto ne bi dao svoj prijedlog, a onda nas malo ostavio
same?
- Ostajem. - Još se udobnije smjestio na malu sofu.
Madame se veselo smijuljila. - Sofie, gdje je le rouge noir?
Sofie ga je odmah našla. Smiješeći se, pokazala je raskošan tamnocrveni
saten.
- Mon capitaine, pogledajte ovo! - kliknula je madame.
Virginia im je htjela reći da ona to nikako ne može odjenuti, ni govora, da je
to za žene kakva je mademoiselle Didier, za žene kakva je grofica.
Devlin je kimnuo, a oči su mu bile toplije i sjajnije nego prije.
Madame Didier naloži nešto Sofie na francuskome i ona je počela otkopčavati
Virginijin tamni ogrtač dok je madame sjela te počela nešto zapisivati.
Virginia je uzdahnula kad joj ga je skinula. - Ja... što to radite? - zabrinuto je
pitala.
- Morate se svući. Moramo vam uzeti mjere - tiho je rekla Sofie otkopčavajući
joj haljinu na leđima.
Virginia pogleda Devlina tražeći pomoć.
Međutim, s te strane pomoć nije stizala: on je samo prekrižio svoje dugačke
noge. - Nemojte se obazirati na mene - promrmljao je, očito opušten i spreman
uživati u ovoj zabavi.
Virginia je osjetila kako joj se haljina rastvorila na leđima, a potom lagani
dodir Sofijinih spretnih prstiju. Bila je u nevjerici, ali nije bila ljuta. Devlinove
oči i dalje su blistale, a to što se trenutačno događalo, ostavljalo ju je bez daha.
Srce joj je prebrzo tuklo. Gutnula je i dignula ruke kako bi joj nećakinja
krojačke preko glave svukla haljinu. Madame Didier dignula je pogled sa svojih
bilježaka i pucnula jezikom vidjevši njezine duge gaće. Virginijini obrazi već su
se užarili, kao i cijelo tijelo.
Osvrnula se da vidi ima li tu kakav prozor koji bi se mogao otvoriti, ali nije
ga bilo. - Još su uvijek moderne u Americi - slagala je Virginia. Pogledom je
prostrijelila Devlina.
Nije ju čuo jer je očito bio smeten. Pogled mu je počivao na njezinim
zapešćima, pokrivenima svilenim čarapama, a potom se popeo na vrške njezinih
dojki koji su se, naravno, ukrutili, pokriveni samo tankom tkaninom potkošulje.

251
 Virginia nije ni trepnula kad joj je Sofia svukla i taj dio odjeće tako da je sada
stajala samo u korzetu, dugim gaćama i gaćicama ispod. Grudi su joj bile gole,
podignute korzetom i na trenutak je ostala zbunjena. Obrazi su joj gorjeli i
ona polako baci pogled prema Devlinu.
On je sad, naravno, veoma pažljivo gledao.
U prostoriji je nedostajalo zraka.
Toliko da je jedva disala.
- Capitaine? - zazvala ga je Sofie, i prije nego što je Virginia uspjela išta
učiniti, već joj je preko grudi prebacila crveni saten, koji kao da joj je nježno
milovao grudi, i tihim glasom rekla: - Zamislite si kako će to izgledati,
capitaine, zamislite si.
Virginia se ugrizla za usnicu kako ne bi zastenjala. Svaki djelić tijela bio joj
je napet i uzbuđen.
- Može to, odobravam to, itekako odobravam - rekao je Devlin veoma tiho,
glas mu je bio hrapav.
Crveni saten je maknut.
- Mademoiselle treba novo donje rublje. - Madame se uspravila. - Dva korzeta,
jedan crni, jedan bijeli, oba ukrašena vrpcama, s čipkom. A uz svaki odgovarajući
kombine. Oui!
Sofie je držala više vrsta crne čipke i kad je Devlin kimnuo, prebacila je preko
Virginijinih prsa. Virginia se nije morala pogledati kako bi znala da je čipka
prozirna.
Devlin ju je očarano gledao.
- Le capitaine je zadovoljan? - upitala je Sofie tiho.
- Jako.
Nestala je i čipka, a za njom je stiglo prozirno platno boje slonovače, a kad je
i to maknuto, po Virginijinim su se prsima rasule vrpce boje slonovače, krem i
ružičaste.
- Oui? - hitro je pitala madame.
Virginia je pokušala gutnuti, ali vrpce su bile svilene pa joj je gutanje sada
bilo isto tako teško kao i disanje.
Devlin je kimnuo, više nije govorio. Prebacio je pogled na vrpce, preko
njezinih grudi, i napokon ga podignuo na njezino lice.
Nije mogla odvratiti pogled.
- Sve ih upotrijebite s ovom tkaninom boje slonovače - rekao je.
- Superb, mon capitaine - zdušno se složila madame. - Rublje koje će
odgovarati posljednjoj modi, oui?
- Da - odgovorio je Devlin.

252
 - Htjela bih vam nešto pokazati. Posebnu svilu za donje rublje, veoma
posebnu, mademoiselle će se jako svidjeti. Dolje je. Un moment, s’il vous plaît7.
- Madame je izašla.
Virginia se pitala kako će preživjeti ovaj posjet krojačici.
Sofie je sad uz Virginijino tijelo držala bogatu, sjajnu, tamnocrvenu svilu, a
Virginia je osjetila prazninu u želudcu kad je Devlin polako kimnuo. Ovoga puta
Virginia nije svilu odgurnula u stranu. - Kako duboki izrez, mon capitaine? -
promrmljala je Sofie. Namjestila je tkaninu tako da je veći dio Virginijinih
izbočenih prsa bio otkriven. - Pour la jour8?
- Dublji - rekao je.
Virginia je imala osjećaj da je u zanosu, seksualnom, i ona zatrepće. Nije
znala je li zgrožena ili nije. Nikada u životu nije nosila duboki izrez, a kamoli
ovako dubok.
- Dovde? - pitala je Sofie spustivši tkaninu za dva centimetra.
- Jako lijepo - rekao je Devlin napetim glasom. Odjednom je na brzinu nešto
izgovorio na tečnom francuskom.
- D’accorod9 - rekla je Sofie kad je završio. Pogledala je Virginiju i brzo
izašla, zatvorivši za sobom vrata. Virginijin pogled susreo se s Devlinovim kad je
on polako ustao, a ona se okrenula, brzo posegnuvši za najbližom tkaninom kako
bi se pokrila. No, znala je.
- Nemoj - rekao je, naredio.
Ukipila se držeći komad svile u rukama. Bradavice su joj se ukrutile,
spolovilo nabubrilo.
Izvukao joj je svilu iz ruke.
- Što radiš? - šapnula je promuklim glasom, širom otvorenih očiju.
- Tako si lijepa - uzvratio je, kliznuvši dlanovima niz njezine dojke, čvrsto ih
stegnuvši.
Virginia je htjela ostati tiho, ali nije joj uspjelo. Velika strast koja se u njoj
nakupljala sad je buknula, i ona krikne. Zaklopila je oči dok joj je trljao bradavice,
od čega su postale tvrđe, napetije i osjetljivije kao nikad, sve dok nije bespomoćno
drhtala, stenjući, a u međunožju, koje je žudjelo za olakšanjem, osjećala je
mahnito pulsiranje.
- Pogledaj me - tiho joj je naložio.
Oči su joj nekako poslušale, otvorivši se, i njihovi se pogledi sretoše. Njegov
je bio srebrni plamen.

7
Un moment, s’il vous plait (franc.): trenutak, molim (nap. prev.).
8
Pour la jour (franc.): za dan (nap. prev.).
9
D’accord (franc.): u redu (nap. prev.).

253
 Blago se nasmiješio, sagnuo glavu i jezikom dodirnuo vršak jedne dojke.
Virginia je kriknula, uhvativši ga za glavu, želeći mu reći da to ne čini. Negdje
u podsvijesti znala je da bi ih madame ili Sofie mogle uloviti. Ali nije mogla, a
dok joj je lizao bradavicu, počela je lamatati rukama. Oluja je bila neizbježna.
Tada je osjetila da su mu ruke skliznule na njezin struk i počele joj spuštati
gaće.
Omamljena požudom, ipak se uspjela zapitati što to radi. Kao da joj čita misli,
promrmljao je uz njezine bolne, otečene bradavice. - Draga, pusti me da te
zadovoljim.
- N-ne ovdje - uspjela je izustiti.
Lice mu je sad bilo tik uz njezin pupak, a kroz steznik koji je imala na sebi
osjetila je da se smiješi. - Neće nam smetati. - Povukao joj je gaće i one su nestale
skupivši se oko gležnjeva.
Potpuno izbezumljena, Virginia ga je uhvatila za ramena, kao pandžama,
gurajući ga prema dolje.
- Strpljenje je vrlina - podsjetio ju je, klizeći licem dok se obrazom nije
protrljao o njezin brežuljak.
- Oh, Devline - stenjala je.
Poljubio je njezin trokut, ne jednom, već dvaput, a onda i treći put.
Klonula je.
Uhvatio ju je i položio na hrpu svile i satena, a kad se raširila za njega,
razmaknuo je teške nabore njezina međunožja i između njih gurnuo jezik.
Virginia se svinula u luk, jecajući, rasprsnuvši se, poletjevši. - Devline! -
plakala je.
Silovito ju je sisao, a onda nježno draškao dok se nije po drugi put raspuknula,
jecajući, stenjući i drhteći kao list.
Kad je prestala lebdjeti, um joj je ponovno oživio. Uzdahnula je i otvorila oči.
Još uvijek je ležala na podu na leđima, gola, osim čarapa i steznika koje je imala
na sebi. Devlin je čučao među njezinim bedrima koja su za njega i dalje
bila besramno raširena. Brzo ih počela skupljati, ali on joj je na međunožje
položio dlan: - Nemoj.
- Želja se pojačala. Ležala je mirno, teško dišući. - Što ako... - počela je ne
mogavši ni misliti na to što bi bilo kad bi se pojavile krojačka ili njezina nećakinja.
Počeo se poigravati s njezinim naborima, prelazeći prstima kroz dlake. - Neće
nam smetati.
Virginia mu se htjela usprotiviti, ali već je zaboravila zbog čega, samo se
snažno svinula pod njegovom rukom. Prstima je ušao u nju, sad ondje nije bilo
prepreke. Taj osjećaj, da je on u njoj, bio je tako snažan, iako se radilo samo o dva
prsta, da joj se činilo da je sve nestalo i soba se zacrnila.
- Možeš li svršiti još jednom, malena, za mene? - pitao je promuklim glasom.
254
 Nekako ga je uspjela pogledati, suočivši se sa srebrnim plamenom. - Molim
te... jače... ovdje - šapnula je.
Dublje je gurnuo prste, žešće, i vidjela je kako mu se znoj slijeva niz čelo.
No, nije bilo dosta. Virginia je znala što želi. Htjela je sjesti, posegnula je za
njim, trljajući dlanom tvrdu, krutu liniju koja je predivno stršala ispod svijetlih
hlača, ali on joj je odgurnuo ruku.
U nevjerici, srela je njegov pogled.
Snažno se pomicao u njoj.
Stenjala je, ponovno kao da je sve nestalo i ona se sruši na hrpu razbacane
čipke i platna. Prsti su mu ulazili sve dublje i dublje, veliki i snažni, udar za
udarom. Virginia je jedva bila svjesna njegova pogleda na sebi, znala je da je
besramna kad se počela previjati i preklinjati. - Molim te, Devline, molim te, uđi
u mene... molim te!
Zarežao je, nekako se nadvio nad nju i ona osjeti njegove usne na svojima,
jezik koji se duboko ugurao, ali i dalje je u nju gurao svoju ruku, a ona je znala da
treba, želi, mora dobiti više.
Odjednom je njegova ruka nestala. Našla se u njegovu zagrljaju, a njegov se
ud trljao o njezino spolovilo i ona krikne, uhvati ga za ramena, rasprsnuvši se na
tisuću komada, ne jednom, već više puta, dok se on bez prestanka trljao o
nju, mrmljajući pritom njezino ime.
Ovaj put, cijelu je vječnost ležala na mekanoj hrpi od svile i satena na podu,
a on je ležao na njoj, teško dišući, nepomičan, još uvijek tvrd i uzbuđen. Počela
je crvenjeti. Počela je razmišljati. Počela se pitati i počela se brinuti.
On je sjeo.
Srela je njegov pogled.
Oči su mu klizile cijelim njezinim tijelom. Visoke su mu jagodice bile
prošarane crvenilom.
Virginia je sjela, posegnula za tkaninom i pokrila se. Ovo nije očekivala. Bila
je zatečena, ali nije se sramila, ni najmanje. I htjela je više, puno više.
- Malo je kasno za to - primijetio je pogledavajući ružičastu svilu koju je
držala.
Navlažila je usnice. Još uvijek je žudjela za tim da ga osjeti duboko u sebi, ne
samo njegove prste.
- Čeznuo sam da to ponovno učinim - tiho je rekao pogledavši je u oči. -
Nevjerojatno si strastvena, Virginia.
Njegove riječi dirnule su je ravno u srce. - Što je s tvojim zadovoljstvom? -
tiho je pitala, sa sve većom strepnjom. No, čak ni stvarno sjedinjenje njihovih
tijela ne bi bilo dovoljno. Kad bi barem sad pružio ruku i dotaknuo me, pokazujući
barem malo osjećaja.
Ali nije. Slegnuo je ramenima dignuvši se. - Preživjet ću.
255
 Dignula se i ona. Odbijala je biti razočarana i brzo je navukla gaćice i duge
gaće. - Činiš mi se spreman zajahati top - uspjela je procijediti, ali onda je
odustala. Bila je razočarana.
- Molim? - zagrcnuo se.
Uopće ga nije shvaćala. Nije joj bilo jasno zašto ju ne bi mogao zavoljeti,
zašto sve mora ostati samo na seksu. Nikada neće shvatiti tu granicu koju je
povukao niti što ona točno znači. - Hoću reći, žao mi je što i ti nisi uživao.
- Čuo sam te prvi put kad si to rekla - rekao je i, štoviše, nasmiješio joj se. -
Muškarac voli kad se dive njegovoj veličini.
- Uvjerena sam da su ti se itekako divili. - Okrenula se prema njemu. -
Devline, zbunjena sam.
Ponovno je navukao svoju masku. - Nemoj biti. Bio je to samo... jedan
trenutak. Nisam smio ostati ovdje dok su te mjerile.
- I što? Toliko sam lijepa da si gotovo potpuno izgubio nadzor nad sobom?
- Iskreno, da.
Gledala ga je spremajući se izgrditi ga zato što joj se ruga, a onda je shvatila
da se on uopće ne ruga. - Ozbiljno govoriš? - zinula je.
- Da. - Neodlučan, napućio je usnicu, a onda je rekao: - Da, jako ozbiljno.
Oduševila se. - Ali...
Dodirnuo joj je usne. - Zašto ne prihvatiš laskanje i ne uživaš u tome?
Nasmijala se. Iznutra, srce joj je pjevalo, a posljednji takt pretvorio se u ples.
Misli da je lijepa. Nestalo je sve razočaranje. - Znaš što, mislim da hoću.

256
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

amjesnikovoj ulici više nije bilo tako živo kad su napustili radnju madame
N Didier. Bilo je kasno popodne i ostalo je još samo nekoliko prodavača, neke
trgovine bile su zatvorene, što je bilo istaknuto na natpisima u izlogu. Ostalo je i
nekoliko pješaka, no sve su to bili muškarci, a prije je bilo obratno.
- Je li kasnije nego što mislim? - tiho je pitala Virginia. Devlin nije bio na
ostatku mjerenja, ali prije odlaska objasnio je kako želi da joj madame iskroji i
ukrasi haljine.
- Četiri je, no dame se u ovo doba pripremaju za večernje izlaske - odgovorio
je jednako tiho.
Nastojala je izbjeći pogledati ga u oči. To je bilo nemoguće, baš kao što je
bilo nemoguće ne sjetiti se njegovih strastvenih dodira i kako su oni djelovali na
nju. Virginia je bila uzdrmana. Što bi sad trebala učiniti? Kako da nastavi s
njihovom pogodbom kad je njoj to značilo puno više od obične igre?
Trebala je biti oduševljena što ju smatra lijepom, zbog čega je gotovo izgubio
nadzor nad sobom, a iako joj je zbog toga bilo drago, sad je prevagnuo očaj.
- Imat ćeš nekoliko lijepih haljina, Virginia. Znam da previše ne mariš za
modu, ali kad budeš odlazila, možeš ih zadržati.
Bijes se isti tren vratio i nije ga mogla obuzdati. - Ne želim te haljine.
Ostao je zatečen, zagledavši se u nju nasred ulice. Njegova kočija, u koju su
bila upregnuta četiri sivca, stajala je nekoliko metara ispred njih. - Ali ja ti ih
poklanjam.
- Osjećaš li manju grižnju savjesti zbog toga velikodušno ga poteza? - pitala
je ne skrivajući gorčinu.
Zagledao se u nju.
Pocrvenjela je. Bilo joj je krivo što nije držala jezik za zubi ma, što uvijek
mora otkriti svaku svoju misao, želju i potrebu.
- Trebao bih osjećati grižnju savjesti? - naposljetku je rekao, polako, kao da
pomno bira svaku svoju riječ. - Zbog to ga što sam te zadovoljio?
- Zbog svega - žustro je odbrusila.
- To što ti nudim haljine nema nikakve veze s grižnjom savjesti - rekao je. -
Doimaš se potišteno. Nadao sam se da ću ti malo popraviti raspoloženje.
- Uvijek me možeš ponovno zadovoljiti - ukočeno je rekla. - To bi sigurno
poslužilo.
Trgnuo se.

257
 Krenula je dalje, bilo joj je žao što je i to rekla. Osim toga, užitak koji joj je
priuštio bio je samo preteča patnje. Kad bi barem bila svjetska žena, žena koja
može uživati u njegovim uslugama, a da glupo ne čezne za njegovom ljubavi. Kad
bi barem osjećao malo grižnje savjesti zato što ju je ovako iskoristio.
- Gospođo? Prodajem krasne štence. Stvarno krasne štence, dođ’te, gospođo,
gledajte ih!
Virginia je potiskivala suze. Dignula je pogled i spazila široko lice
bucmastoga crnoga štenca s velikim klempavim ušima, velikim smeđim očima i
ružičastim jezikom.
- Baš je krasan, ne? - Krezubi se čovjek smijao.
Međutim, Virginia to nije vidjela. Psić se mahnito migoljio, kao da je
produžetak repa kojim je mahao. Nasmijala se i uzela štenca na ruke, privinula ga
na prsa, naslonivši obraz na njegovo krzno. Bilo je mekano i toplo. Ona ga čvršće
prigrli, odjednom poželjevši da je opet na Sweet Briaru, gdje joj je život nekoć
bio jednostavan i sretan.
Tada su potekle suze, slijevajući se silovito, slobodno.
- Koja je to pasmina? - začuo se strogi Devlinov glas.
Virginia je treptanjem odagnala preostale suze i nasmiješila se psiću, koji ju
je oduševljeno lizao po obrazu.
- Rijetka pasmina, gospon, jako rijetka pasmina. Mislim sa sjevera, odonda
je. To su dobri kućni psi, gospon, ‘opće ne narastu veliki. Samo do koljena,
savršeno za damu.
Devlin je frknuo nosom.
Virginia je jače stisnula psića i on ju ponovno poliže po licu. Žustro je dignula
glavu. - Devline, uzimam ovoga psa. - Zagledala se u njega, pa neka se sad usudi
odbiti.
- Ako se ne varam, to je doga. - Gledao ju je u oči. Ne skidajući pogled s
Virginije, uzdahnuo je i pitao: - Koliko?
- Šiling, gospod’ne.
Devlin mu je dao nekoliko kovanica. - Pet penija i smatrajte se sretnim.
- Da, gospon, siri - Čovjek se ozareno vratio ostalim štencima koji su spavali
u sanduku.
Virginia se okrenula, raznježena. - Hvala ti. Sviđa mi se, stvarno mi se sviđa.
Devlin je oklijevao, ali onda se i on raznježio. - Dobro, drago mi je - rekao je
i osjetio da se smiješi, samo malo, ali lagao je. Ipak je imao grižnju savjesti, a to
se sad pretvaralo u ranu.

Nekoliko sljedećih dana prolazilo je sporo. Za razliku od Wideacrea, nije bilo

posjetitelja, a kurija je bila tako velika da je Virginia bez imalo poteškoća
izbjegavala Devlina, jer sada je smatrala da to mora pod svaku cijenu činiti.
258
Budući da ju nije tražio (samo su se kratko nalazili u vrijeme večere) to joj je
uspijevalo. Svojega nespretnoga psića počela je učiti sjesti i leći, a tada su dobili
gosta: Tyrella de Warennea.
Virginiji se sviđao Devlinom zgodni polubrat, za kojega je doznala da je
otprilike Devlinovih godina. Kad je čula za njegov posjet, odmah ga je otišla
pozdraviti. On i Devlin tiho su razgovarali. Devlin je bio u svojoj mornaričkoj
odori. Iznenađena i zbunjena što je tako odjeven, zastala je na vratima kad su se
oba muškarca okrenula. Tyrell je nešto govorio o predsjedniku Madisonu, bila je
sigurna u to. - Oprostite - rekla je bez daha, nastojeći ne zuriti u Devlina u
odori, pitajući se odlazi li ponovno na neki vojni zadatak. - Čula sam da je došao
lord de Warenne. Nisam vas htjela prekidati.
- Sve je u redu. Samo raspravljamo o vašim predsjedničkim izborima. -
Devlin joj se nasmiješio što se nije vidjelo u njegovim očima. Pogled mu je bio
nepokolebljiv i otvoren, ispitujući njezin, kao da traži neku naznaku njezinih
pravih osjećaja.
Bilo je teško odvratiti pogled. - Pozdravljam vas, gospodine - napokon je rekla
Tyrellu. Čak se uspjela nasmiješiti.
- Gospođice Hughes. - Uzvratio joj je toplim osmijehom.
- Je li predsjednik Madison ponovno izabran? - pitala je, nadajući se da jest.
- Nažalost - posprdno odgovori Devlin. - Vijest je upravo stigla jednim našim
bojnim brodom.
- On je jako dobar predsjednik - odlučno je rekla. - Sposoban i pametan -
dodala je.
- Vaš sposoban i pametan predsjednik objavio je rat Velikoj Britaniji, unatoč
tomu što je Tajno vijeće ukinulo donesene odredbe, što su on i njegovi
sunarodnjaci od nas tražili kako bismo izbjegli glupi rat u kojem smo se sad našli.
Virginia ga je bijesno gledala. - Ovaj rat ne vodi se samo zbog trgovine i
britanske želje da nas spriječi u tome da postanemo bogata i njoj ravnopravna
zemlja.
- Dajte, dajte - mrmljao je Tyrell.
Bijesno je pogledala i njega. - Ovaj rat vodi se zato što nas vaša zemlja želi,
premda ne u pravnom smislu, ponovno svesti na razinu kolonije.
- Ovaj rat vodi se zbog brojnih razloga, uključujući taj da ga vaša
Republikanska stranka koristi kao sredstvo za svoje političke ciljeve: uništavanje
federalizma i ostanak na vlasti - glatko je odgovorio Devlin.
- Niječete da nas Britanija želi svesti na razinu siromašne kolonije? -
uzviknula je.
- Ne, ne niječem to. No, Britanija nije htjela s vama ući u rat. Virginia,
britanska vlada ne želi da Irska bude ravnopravna pa tako, naravno, ne želi ni da

259
to bude vaša zemlja. No, ovdje nitko i ne sanja o vraćanju američkih kolonija. To
je izmišljotina vaših ratnih huškača.
- Griješite. Vi ste imperijalistička nacija. - Bila je oštra i nije htjela ustuknuti
jer je znala da je u pravu.
- Smijem li to opovrgnuti? - spremno upita Tyrell. Smješkao se pogledavajući
malo jedno, malo drugo.
- Da čujemo - odgovorio je Devlin uzdahnuvši.
- Amerikanci su isto takvi imperijalisti kao i Britanci, Virginia. Svi znaju da
im je u poljoprivredi cilj pokoriti Kanadu i proširiti se u tom smjeru.
- U Kanadi trpimo velike poraze - rekla je Virginia malo tiše. Svaki dan čitala
je Devlinove novine: male britanske snage na području Kanade uspijevale su
nemoguće, neprestano nanoseći poraze američkim postrojbama. Napušteno
je desetak važnih utvrda i naselja. - No, nitko ne traži područja pod britanskom
vlašću. Mi želimo slobodnu trgovinu koju vaša mornarica neće ograničavati i to
je naše pravo.
Tyrell pogleda Devlina. - Napokon si upoznao nekoga tko ti je ravan, Deve?
- Možda - nehajno je odgovorio, zagledan u neke pred mete na svom stolu.
Tada je dignuo pogled. - Htjela si mc vidjeti?
Trgnula se. - Samo sam htjela pozdraviti tvojega brata.
- To je sve? - Napokon se njegov zlovoljni izraz lica malo opustio.
Pocrvenjela je. - Da. Da, to je doista sve. - Tada ga je pomnije pogledala. -
Zašto si u vojnoj odori? Odlaziš?
- Ne, Virginia, ne odlazim na more. Imam sastanak u gradu. Razočarana si?
Zadržala je dah. - Nisam - naposljetku je priznala.
Podignuo je obrve, pokazujući time da je pomalo iznenađen. Uporno ju je
gledao.
Srce joj je ubrzano tuklo i ona se brzo okrenula. Bilo bi prebrzo da opet ode i
bila je ludo vesela što ostaje. Nasmiješila se Tyrellu de Warenneu. - Hoćete li nam
se pridružiti na večeri? Bilo bi nam jako drago da to učinite.
- Bit će mi zadovoljstvo, gospođice Hughes. - Naklonio se.
Toplo mu se nasmiješila. - Divno. Ispričajte me. - Krenula je prema vratima.
- Virginia? - pozove je Devlin.
Zastala je i okrenula se. - Da? - Nije imala drugog izbora, morala se suočiti s
njegovim nepokolebljivim pogledom.
- Sutra navečer je ples u londonskom domu lorda Carewa. Prihvatio sam
poziv.
Srce joj je sišlo u pete, smučilo joj se. - Nemam što odjenuti! - Nije bila
spremna na to, ne nakon onoga dana kod madame Didier i nakon samoće koja joj

260
je bila omogućena ovdje u njegovu domu u Greenwichu. Nije se mogla ničega
sjetiti što bi bilo gore od toga da ju otvoreno pokazuje kao svoju kurvu.
- Danas stižu tri tvoje haljine, uključujući onu srebrnu večernju. - Brada mu
se ukočila iako joj nije bilo jasno zašto.
Pokušala se nasmiješiti, ali ništa se nije događalo, baš ništa. - Odlazimo sutra
navečer u sedam - rekao je.

- Dobro izgledate, Devline, kao i uvijek - rekao je grof od Liverpoola.

Devlin je kimnuo i ušao u ured predsjednika vlade. Prije nego što je za njima
zatvorio vrata, Liverpool je obavijestio svojega činovnika neka im nitko ne smeta.
- Čaj? Vinjak? - pitao je.
- Ne, hvala.
- Jeste li uživali na svojem imanju u Hampshireu? - Liverpool mu pokaže da
sjedne.
Devlin je sjeo, grof također. - Stanka je bila ugodna - lagao je. Nadao se da
više neće stupiti nogom u Hampshire, osim ako neće morati po novac za
otkupninu.
- Čuo sam da imate veoma privlačnu ljubavnicu, Amerikanku - rekao je
Liverpool.
- Imam - odgovorio je Devlin, ne pretjerano uznemiren.
- Znači, brbljavci marljivo rade.
- Mislim da uje gradu poneko slomljeno srce - uzvratio je Liverpool. -
Hoćemo mi prijeći na posao?
- Da, molim.
- Tom Hughes navaljuje da vas premjestimo na američko ratište, Devline.
Budući da se Napoleon povlači iz Rusije, s postrojbama koje su prilično
oslabljene, a ono što je preostalo desetkovano je i gladno, svim se srcem slažem s
tom zamisli, unatoč onom neuspjehu proljetos.
- Nemam ništa protiv uključivanja u borbu s Amerikancima - rekao je Devlin,
preplavljen prvim valom uzbuđenja. Dobar rat upravo je ono što mu treba da
prestane razmišljati o Virginiji i neobičnim osjećajima i zamislima koje je
budila u njemu. - Pretrpjeli smo neke teške gubitke na moru. Možda to mogu
promijeniti.
- Da, imali smo teške gubitke i zbog toga se brinem. Međutim, sad imam
dvostruku brigu. Ta Amerikanka, predstavlja li vam ona ikakvu teškoću?
- U kom smislu?
- Njezina odanost domovini može biti velika. Vaša odanost njoj također može
biti velika. Ne bih vas htio poslati onamo u borbu protiv njezinih sunarodnjaka
ako niste u bilo kojem smislu spremni za to.

261
 Devlin nakrivi usnice. - Dragi gospodine - rekao je - moja je ljubavnica
prilično jedinstvena žena i domoljub je, ali bez obzira na to što ja imam s njom,
ona neće utjecati na moju službu.
- Očekivao sam da ćete tako odgovoriti. Sad mi odgovorite ovo. Nije mi jasno
zašto vas Hughes tako silno želi poslati na sjever Atlantika. Znam da se vas
dvojica ne slažete, ali tu mora biti nešto više od obične svađe zbog neke
francuske glumice. Vi znate u čemu je stvar?
- Bila je Mađarica - spremno će Devlin. Liverpool će nakon plesa kod Carewa
ionako doznati tko je Virginia pa je rekao: - Možda zato što je moja ljubavnica
njegova sestrična.
- Molim? - Liverpool je zinuo.
Devlin slegne ramenima. - Upoznao sam jednu veoma privlačnu mladu ženu
i bojim se da je ona Eastleighova nećakinja.
Liverpool se zagledao u njega, zaprepašten. - Devline, gdje vam je čast? To
je vrijedno prijezira.
- Bojim se da nisam previše častan čovjek, ali odgovorio sam na vaše pitanje.
Liverpool je i dalje bio zaprepašten. Ustao je, pa tako i Devlin.
- Eastleigh dopušta takvo... prekoračenje granica?
- Eastleigh nema izbora, stvarno. - Devlin je slegnuo ramenima.
- Takvo ponašanje jednostavno nije prihvatljivo - oštro je rekao Liverpool. -
Vama je možda svejedno, ali od vas se, kao časnika mornarice Njegova
Veličanstva, očekuje časno i džentlmensko ponašanje. Eastleigh će tražiti da se
njome oženite. I ja ću to tražiti.
Ukipio se. Srce mu je čudno lupalo. Hoćeš li se njome oženiti da sačuvaš
njezin dobar glas? pitao ga je Tyrell. Sigurno će biti dovoljno da joj da slobodu.
Ako će morati, pobrinut će se da se vrati u Virginiju gdje joj ugled neće biti
okaljan. - Kad ću dobiti nove zapovijedi? - kratko je pitao, prebacivši se mislima
na Sweet Briar. Je li prodan? Ako je, Virginia se neće imati kamo vratiti.
- Za tjedan ili dva.
- Ona će biti slobodna kad krenem na zadatak - rekao je. - No, brak ne dolazi
u obzir.
Liverpool ga je pogledao, očito zapanjen i zgrožen.
- Još nešto? - Odjednom je mrzio samoga sebe. Da se iskupi, častan čovjek
oženio bi se Virginijom, ali s druge strane, častan čovjek ne bi je u prvom redu
tako iskoristio.
- Nikada vas nisam shvaćao - polako je rekao. - No, vi ste jako dobar časnik,
dobro ste služili ovoj zemlji, iz zadatka u zadatak, a vašega očuha iznimno
poštujem i divim mu se. Sad sam potpuno zbunjen. Viši časnik mornarice
Njegova Veličanstva namjerno upropaštava ženu iz ugledne obitelji. To je
nedopustivo.

262
 - Predlažem vam da me nakon povratka sa zadatka date na vojni sud. Sad me
trebate, Jamese, ponovno. - Devlin se naklonio i izašao.

Virginia se zagledala u svoj odraz u ovalnom zrcalu. Bila je začuđena da je ta

zavodljiva i lijepa osoba ona. Njoj se to jednostavno nije činilo moguće.
- Jao, gospođice Hughes - uzdisala je sluškinja Hannah. - Kad vidi vas,
kapetan više nikada neće moći ni pogledati drugu ženu!
Gledajući vitku ženu u tankoj haljini s kratkim rukavima i pojasom od
srebrnog baršuna, Virginia joj je gotovo povjerovala. Okrenula se da se vidi iz
profila. U haljini su joj grudi djelovale sladostrasno, a bila je itekako svjesna
svojega novoga donjeg rublja, potpuno crnog, opasno zavodljivoga, obrubljenoga
vrpcama i čipkom. Trebala se osjećati kao kurva s obzirom na to kakvo je rublje
nosila, ali nije; previše se bojala nadolazeće večeri i jedino je osjećala užasan
strah i istinsku slabost.
- Tako ste otmjeni, gospođice Hughes. Kako će kapetan biti ponosan -
mrmljala je Hannah.
Barem nije izgledala kao kurva ili kao ljubavnica. Izgledala je kraljevski, kao
velika bogatašica. Virginia je dodirnula biserima ukrašenu srebrnu čipku kojom
joj je bila ukrašena čvrsto vezana kosa, a izgledala je puno bolje nego da je
stavila turban ili da je imala frizuru. Nedostajala joj je samo ogrlica i naušnice.
Nije se usudila žaliti.
No, kako će dočekati večer na kojoj će biti najotmjeniji i najviši predstavnici
plemstva, dame i gospoda? Kako?
- Virginia, kasnimo - rekao je Devlin.
Pogledala je u zrcalo i vidjela ga kako stoji na otvorenim vratima. Kad ju je
ugledao, razrogačio je oči, prošao pogledom preko odraza njezina lica i spustio ga
na njezine grudi.
- Okreni se - tiho je rekao.
Iako joj je bilo muka od straha koji je osjećala, shvatila je da je srebrni sjaj u
njegovim očima izraz divljenja. Poslušala ga je iako bi najradije izbjegnula taj
trenutak, kao i brojne druge trenutke koji će se tijekom večeri sigurno pojaviti.
Klecnula je. - Nadam se da si zadovoljan poslom madame Didier - rekla je s
usiljenim smiješkom.
- Zadovoljan sam, i više nego zadovoljan, Virginia. Večeras ćeš kod Carewa
biti najljepša žena.
Posprdno se nasmijala.
Usta su mu se nakrivila. - Možeš otići - rekao je sluškinji. Kimnula je,
spuštena pogleda, i odjurila. - Dođi ovamo - tiho je rekao.
Njezin sleđeni um nije ni pomislio ne poslušati ga, čak ni pitati zašto. Otišla
je do njega. Lagano se nasmiješio i pružio ruku. U jednom trenutku pomislila je

263
da će joj svojim snažnim rukama obujmiti lice. No, on joj je na svako
uho pričvrstio naušnicu, okrenuo je i stavio joj ogrlicu oko vrata. Virginia je
spustila pogled pokušavajući vidjeti je, a onda je zinula shvativši koliko joj
dijamanata visi oko vrata. - Što je ovo?
- Sviđa ti se? - pitao je spustivši ruke na njezina ramena.
Virginia se okrenula prema zrcalu dok je Devlin stajao iza nje, držeći joj ruke
na ramenima. S ogrlice su visjele stotine dijamanata izbrušenih u obliku zvijezda,
raznih duljina. U sredini je visio jedan veliki privjesak. Naušnice su bile u skladu
s ogrlicom.
Virginia proguta. - Da - uspjela je izgovoriti, pitajući se kada je nabavio
ogrlicu i zašto. Sigurno ju je donio samo na korištenje, sigurno ne da ju zadrži.
Nije ga mogla to pitati.
- Idemo? - pitao je, pustio ju, uzeo sivi satenski ogrtač i namjestio joj ga oko
ramena.
Kimnula je, duboko udahnula i počela drhtati. Kad bi si barem mogla zamisliti
da idu nekamo drugamo i da ne idu kao muškarac s ljubavnicom.
- Nećemo dugo ostati - promrmljao je izvodeći je iz sobe kao da joj čita misli.
I jedna minuta je predugo. Mudro je to prešutjela.
Čudno ju je pogledao. - Obećavam da će uskoro sve biti gotovo, Virginia -
rekao je.

Carewova kurija sličila je palači. Smještena na rubu Greenwicha, okružena

stotinama jutara parka i šume, u nju bi lako mogle stati sve tri Devlinove kuće.
Kad je Devlinova kočija ušla na prostrani prilaz, prošavši pokraj labirinta i
parka skulptura, Virginia je uočila da se ispred njih nalazi čitav niz velikih i
otmjenih kočija kakve još nikada u životu nije vidjela i njezin se strah pojača. Dok
su čekali svoj red da se iskrcaju, pitala je: - Koliko će gostiju biti na banketu?
- Nekoliko stotina, mislim - odgovorio je Devlin.
Više ništa nije rekao, samo je sjedio pokraj nje, prekriženih dugačkih nogu,
zanosan kao i uvijek u toj svojoj odori. Virginia se ukočila, jedva je disala. Izgleda
da Devlin to nije primijetio. Činilo se da je rastresen, ah nije znala što ga je moglo
toliko zaokupiti. Kao da je bio isto tako napet kao i ona, što je odudaralo od
njegova ravnodušna izgleda.
Pola sata poslije otvorila su se vrata njihove kočije i sluga je Virginiji
pomogao izaći, za njom je išao Devlin. Krenuh su uz široko kameno stubište koje
je vodilo prema otvorenim ulaznim vratima, slijedeći brojne druge goste.
- Kapetane O’Neill, gospodine, drago mi je što vas ponovno vidim.
- Gospodine Arnold, lady Arnold. - Devlin se naklonio nasmijanom paru. -
Smijem li vam predstaviti moju dobru prijateljicu, gospođicu Virginiju Hughes?

264
 Virginia je osjetila kako joj se obrazi žare kad su se dva para znatiželjnih očiju
okrenula prema njoj. Gospodin Arnold bio je krupan čovjek ljubazna lica, žena je
bila prosječna izgleda i stasa, oči su joj bile blistave, što je ukazivalo
na iznadprosječnu inteligenciju. Arnold se naklonio, njegova žena je kimnula. -
Krasna noć za ples, nije li, gospođice Hughes? - Smiješio se.
Nije imao pojma kakav je njezin položaj. Virginia je kimnula. - Da, jako lijepa
- uspjela je reći. Pogledala je njegovu ženu; gospođa Arnold jednostavno ju je
veoma pomno promatrala, uz ljubazni osmijeh na usnama.
Pošli su za Arnoldovima unutra. Devlin i Arnold kratko su raspravljali o
prijedlogu koji je nedavno usvojen u Donjem domu. Virginia se zagledala u visoki
strop, a odmah iza golema predvorja vidjela je još veću i još veličanstveniju
plesnu dvoranu. Ondje se već okupilo dvjestotinjak gostiju. Prostorija je bila puna
dragulja na damskim haljinama i tisuća svjetlucavih kristala na svijećnjacima
iznad glava gostiju.
- Znači, vi ste Amerikanka? - pitala je lady Arnold kad su zastali prije ulaska.
Virginia se trgnula i progutala. - Da. - Znajući da je pocrvenjela, dodala je: -
Kod nas doma nema ovakvih plesova.
- Gdje je vaš dom, dušo?
- U Virginiji, gospođo. - Virginia je čekala sljedeće neizbježno pitanje.
- Kako to da ste došli u Englesku?
Virginia navlaži usnice. - Moji su roditelji poginuli. Moj stric je grof od
Eastleigha pa sam došla provesti s njim malo vremena.
- Jao, žao mi je zbog vaših roditelja - rekla je lady Arnold.
Virginia pomisli da se iza tih blistavih očiju krije jedna jako dobra osoba. -
Da, hvala.
- A kapetan O’Neill? On je obiteljski prijatelj?
Virginia je oklijevala. Da to riješi? Ne bi li bilo dobro da to učini, bolje prije
nego poslije?
Gospođa Arnold reče ljubazno: - Ne želim zabadati nos, naravno, ali nikada
nisam vidjela kapetana u društvu neudane žene.
Navlažila je usnice. - Veoma je ljubazan. Ja sam... odsjela u Waverly Hallu.
Sa zanimanjem je podignula obrve. - A, da. U kući koju je kupio od vašega
strica. Vaša obitelj ondje boravi?
- Bojim se da ne - odgovori Virginia. Jednostavno, nije mogla dalje. -
Oprostite, gospođo, ali kapetan me zove.
- Svjesna da se žena malo iznenadila, požurila se Devlinu. Pogled mu je bio
ispitivački.
- Bojim se da večeras neću dobro odigrati našu predstavu - odrješito je rekla.

265
 - Večeras ne moraš ništa glumiti, Virginia - rekao je. - Samo budi sa mnom,
uz mene, dok ne odemo. - Stegnuo je bradu, pogledao na drugu stranu kao da ju
ne može pogledati u oči. - Lord Carew - naklonio se našavši se pred
jednim starijim, debelim gospodinom. - Smijem li vam predstaviti svoju dobru
prijateljicu, gospođicu Virginiju Hughes?

Virginiju je nesnosno boljela glava. Stajala je po strani, promatrajući brojne

plesače, ne sjećajući se koraka, dok su muškarci i žene stvarali red pa se razilazili,
plesači su kružili, mijenjajući partnere prije nego što su se ponovno spojili. Devlin
je nedaleko od nje razgovarao s nekolicinom muškaraca, a prema stalnim
pogledima upućenima prema njoj znala je da ti muškarci točno znaju kakav je
njezin položaj u svijetu. Bila je jadna.
- Biste li voljeli plesati?
Okrenula se i ugledala nasmijano lice Tyrella de Warennea.
- Gospodine! Bojim se da sam zaboravila korake - priznala je. Tada je shvatila
da je zaboravila klecnuti pa to brzo učini.
Tyrell ju je dodirnuo, prekinuvši je. - Molim vas, gospođice Hughes, imam
osjećaj da se dovoljno dobro poznajemo da možemo preskočiti takve formalnosti.
Laknulo joj je. - Vi ste Britanci tako službeni! - objasnila je. - Bilo mi je
grozno prilagoditi se tomu.
- Da, mogu misliti - blago je rekao Tyrell, smiješeći se dobroćudno.
Pružio je ruku. - Hoćemo li napraviti jedan krug po galeriji?
Pogledala je prema Devlinu, koji se okrenuo i promatrao ih.
- Sumnjam da će se on složiti s tim budući da se nije dovoljno pokazivao sa
mnom.
Tyrellov se osmijeh izgubio. - Virginia, smijem li biti otvoren?
Ukipila se. - Samo izvolite.
- Cijela moja obitelj bijesna je na Devlina zbog njegova ponašanja, a to što
vas je doveo ovamo, najmanja je stvar.
Skamenila se. Bila je svjesna da Devlin ostavlja svoje društvo i polako kreće
prema njima. Nije se prevarila. U njegovu koraku prepoznala je njegovu namjeru,
a uz to, osjetila je odlučnost.
- Samo sam vas htio upozoriti da će pravda biti zadovoljena, Virginia. Uskoro
ćete biti obeštećeni za sve što ste prošli, moj otac će se pobrinuti za to.
Nije imala pojma na što misli. Obeštećenje? Odjednom ju obuze nada: hoće
li joj pomoći da plati očeve dugove? To bi u svakom slučaju bilo obeštećenje za
ono što je prošla!
Devlin je zastao i primio Virginiju za ruku. - Želiš li pridobiti Virginijine
osjećaje, Ty?

266
 - Nikada se ne bih uplitao u tvoje osjećaje, Devline - rekao je Tyrell.
Devlin je kimnuo, a Virginia se nije obazirala na njihovo podbadanje jer je
bila previše zaokupljena razmišljanjem o obeštećenju koje će uskoro dobiti.
Napokon se činilo da će se zla sreća koja ju je dotada pratila preokrenuti.
- Hoćemo li zaplesati? - pitao ju je Devlin gotovo službeno.
Trgnula se. - Lagala sam. Ne znam plesati. Ni jedan jedini korak.
Napokon joj se nasmiješio. U pogledu mu se pojavila toplina. - Meni je cijela
ta zabava prilično dosadna. Da nam donesem malo pjenušca?
Kimnula je, žaleći što nije predložio da odu. Bila je sretna što je za sada
uspjela izbjeći neugodne i ponižavajuće susrete.
Devlin je kimnuo i otišao.
Tyrell je rekao: - Budući da imate društvo, do viđenja. Nadam se da ćemo se
uskoro sresti. - Naklonio se.
Virginia se nasmiješila i klecnula, gledajući ga kako odlazi. Odjednom se
našla potpuno sama.
Bio je to čudan osjećaj, neugodan, biti okružena s tristo pedeset gostiju, a
stajati potpuno sama. Uz to, ona se doista isticala. Budući da su Devlin i Tyrell
otišli, neke su se skupine ljudi okrenule i gledale prema njoj pa je nekako imala
osjećaj da bi ona mogla biti tema njihova razgovora.
Okrenula im je leđa i suočila se s trojicom zgodne gospode. Sva su joj se
trojica istodobno nasmiješila. Ustuknula je korak.
Prišli su. Onaj najbliži, gospodin od svojih trideset godina, nevjerojatno
crvene kose i iznimno svijetlih plavih očiju, naklonio se. - Mislim da nisam imao
zadovoljstvo upoznati vas - rekao je.
Nasmiješila se skupivši svu svoju hrabrost. - Ne, mislim da niste. Ja sam
Virginia Hughes.
- John Marshall, vama na usluzi - rekao je uz još jedan mali naklon. - Vi ste
Amerikanka?
Kimnula je. - Da, ali došla sam u Englesku posjetiti svojega strica, grofa od
Eastleigha. - Ta priča joj je dobro poslužila pa je odlučila tjerati ju dalje.
- Znači, Eastleigh vam je stric? - Činilo se da je Marshall oduševljen. - A
večeras ste u društvu kapetana O’Neilla?
Nije mogla zaključiti zna li on da je s Devlinom došla sama. - Da. - Nije
skidala osmijeh s lica.
- Smijem li vam predstaviti moje dobre prijatelje, lordove Halseya i
Ridgewooda?
Virginia se nasmiješila i ljubazno ih pozdravila, a muškarci su se naklonili.
Imala je osjećaj da je okružena neprijateljima, što je u svakom slučaju bila.

267
 - Kako to da ste u pratnju najvećega i najozloglašenijega ratnog heroja Velike
Britanije? - pitao je Richmond. On je bio visok i blijed.
- Ma, daj, George, svi znamo da O’Neill sebi uvijek uzima najzgodnije. -
Marshall se nasmijao, a drugi su mu se pridružili. Tada je Marshall, kojem se
smijeh nije odražavao u očima, rekao: - Nije tajna da O’Neill nije u dobrim
odnosima s vašim bratićem, Tomom Hughesom. Baš zanimljivo da ste na
večerašnjoj zabavi u društvu najvećega neprijatelja vašega bratića.
Virginia bespomoćno slegne ramenima.
- Gospođica Hughes i kapetan O’Neill dobri su prijatelji, čuo sam da tako
kažu - rekao je Halsey cerekajući se. Laktom je gurnuo Ridgewooda. - Jako dobri
prijatelji. Vi boravite u Waverly Hallu, nije li tako?
- Da - procijedila je Virginia, mrzeći njih kao i Devlina. Više to nije mogla.
Nije stekla njegovo prijateljstvo, a nagodba je služila samo njemu. Bilo joj je
dosta.
- Smijem li vas posjetiti, gospođice Hughes? Možda sutra? - pitao je Marshall,
nagnuvši joj se puno bliže nego što je bilo pristojno.
- Ispričajte me - kliknula je, okrenula se i pohitala u mnoštvo.
Ništa nije vidjela. Prostorija je bila kao u magli, prepuna boja: jarkocrvene,
zasljepljujuće zlatne, ljubičaste, plave i zelene, izmiješane s potpuno crnim
večernjim odijelima. Kako bi mogla vidjeti? Suze su joj zamutile pogled i jedva
je disala. U plesnoj dvorani bilo je prokleto vruće i nije bilo zraka... Kad bi se
barem mogla prebaciti preko oceana u svoj dom u Virginiji.
Pravda će biti zadovoljena. Uskoro ćete biti obeštećeni.
Jedna rečenica Tyrella de Warennea donijela joj je malo olakšanje dok je
posrćući izlazila na verandu pokraj plesne dvorane. Ondje se šetalo desetak
gostiju. Virginia se uputila niz verandu i skrenula za ugao. S te strane kuće
protezala se još jedna veranda, slabo osvijetljena tu i tamo kojim svijećnjakom na
zidu. Svjetlo je uglavnom dolazilo od niza velikih prozora te od mjeseca i
zvijezda. Zahvalna što je napokon sama, otišla je do prozora i naslonila se na
kamenu prozorsku klupčicu. Bolio ju je trbuh, probadalo ju je kao da ju netko reže
mesarskim nožem. Mora otići. Ne može dalje ovako.
Gospođica Hughes i kapetan O’Neill dobri su prijatelji, čuo sam da tako katu.
Virginia je duboko disala i napokon je prestala dahtati, a i bol se malo
smanjila. Kad bi ga barem mogla mrziti. Znala je da bi trebala, ali jednostavno
nije mogla.
Nije on okrutno čudovište... ali nije ljubazan. Njegova sposobnost da bude
ljubazan umrla je onaj dan kad je poginuo naš otac.
Nije mu svejedno. To je gluma, pretvaranje, velika predstava.
Tražim da spasite mojega brata.

268
 Virginia je kriknula zato što Devlina nije bilo moguće spasiti i to joj je postalo
savršeno jasno. Ponovno ju je zabolio trbuh, tako da se uhvatila za njega i
presavinula.
- Nije li to moja draga, draga američka sestrična?
Virginia se uspravila, teško dišući od straha, i polako se okrenula.
Pomorski časnik, visok i mršav, stajao je pred njom smiješeći se. Naklonio
se. - Lord kapetan Tom Hughes - rekao je. Na licu mu je i dalje stajao osmijeh, ali
u njegovim blistavim očima nije ga bilo. - Baš sam uzbuđen što smo se napokon
upoznali.
Virginiji je trebalo zraka. - Gospodine - oprezno je rekla, osvrćući se mahnito.
No, Devlina nije bilo nigdje na vidiku.
- Ponašate se kao da ste preplašeni - umilno je rekao Tom Hughes. - Nije
valjda, draga moja sestrično, da se mene bojite?
Jednostavno nije mogla govoriti. Osjećala je da njezin bratić nema dobre
namjere pa se stisnula uz kamenu klupčicu.
- Uživaš li u plesu, Virginia?
Nije mogla čak ni kimnuti. - Is... ispričavam se - prošaptala je i nekako se
uspjela provući kraj njega.
No, on ju je zgrabio za ruku i okrenuo je ponovno na kamenu izbočinu. -
Uživaš li u plesu kao što uživaš u krevetu kapetana O’Neilla?
Kriknula je, prestrašena, pokušavajući otresti njegovu ruku. - Pustite me. To
me boli, gospodine!
Stisak mu se pojačao. Nagnuo se bliže. - Čuo sam da jebe kao bik. To ti se
sviđa? Što želiš? Moja mala sestrično... moja mala kurvice?
Bol joj je zahvatio cijelu ruku i imala je osjećaj da će se onesvijestiti. - Molim
vas - prostenjala je.
- O, da, da, stvarno, koliko sam čekao da čujem tu riječ. - Povukao ju je prema
sebi i još se nije ni snašla, a već je osjetila njegove usne na svojima.
Virginia se pokušavala braniti. Međutim, on ju je svojim tijelom tako grubo
pritisnuo uz kameni zid, stružući zubima, kao i ustima, po njezinim usnama tako
divljački da je odmah počela jecati. Jezik je gurnuo tako duboko da se počela
gušiti. Dok joj je silovao usne, osjetila je da joj gura ruku pod haljinu i hvata je za
grudi, gnječeći ih svojim dlanom. Osjetila je novi bol, a onda je uz bedro osjetila
njegov dignuti ud i sve joj se zacrnilo. Uspjela se pribrati, bezuspješno se
pokušavajući osloboditi. Međutim, on ju je i dalje držao pritisnutu uza zid,
mrcvareći je. Uopće nije sumnjala da će ju, ako se onesvijesti, silovati. Ipak,
počela je tonuti u primamljivu dubinu.
- Ubit ću te.

269
 Neobično oštre Devlinove riječi probile su se kroz tamu i Tom Hughes je
odjednom nestao. Virginia se srušila na tlo, još uvijek jecajući, grudi i ruka pekle
su je od bola. Čula je muški vrisak.
Gušeći se, dignula je pogled.
Hughes je ležao na tlu, a iznad njega, na zidu, bilo je krvi.
Došla je k sebi.
Devlin ga je udario. - Diži se, kukavice - rekao je veoma tiho.
Mora ga zaustaviti. Ozbiljno je mislio to što je rekao. Ubit će Hughesa.
Međutim, Virginia nije mogla govoriti.
Hughes se osovio na ruke i koljena. - Ona je obična kurva. - Ispljunuo je krv.
Devlin ga je dignuo na noge i bacio ga u kameni zid. Tada ga je, kad je pao,
uhvatio, ponovno ga dignuo i rukom u rukavici udario u lice. Ondje se nešto
slomilo.
Ne obazirući se na bol, Virginia je ustala. - Devline, prestani! Prestani,
odmah!
Međutim, Hughes, krvava lica, izvukao je mač.
Virginia nije mogla vjerovati.
Devlin se nasmiješio. - Veoma budalast potez - rekao je. Mač mu je zazvonio
kad ga je izvukao. Dvojica muškaraca počela su polako plesati jedan oko drugoga,
obojica s ubojitim namjerama.
- Devline, nemoj - vikala je Virginia.
Ničim nije pokazao da ju je čuo, pretvarajući se da će napasti. Hughes je
pogrešno protumačio njegov potez i izmaknuo se da izbjegne udarac. Isti tren
Devlin je zamahnuo i probio mu odoru. Krv je navalila. Hughes je kriknuo.
Tyrell. Virginia je otrčala iza ugla pa na osvijetljenu verandu, osvrćući se
mahnito posvuda, ali tek kad je bila na pola plesne dvorane, postala je svjesna
toga da se ljudi kraj kojih je prolazila osvrću i zapanjeni zure u nju. Tada je
shvatila da joj se kosa rasplela, da joj je haljina poderana i da je savršeno jasno
što joj se dogodilo. Međutim, njezin očiti krah sada uopće nije bio važan. Zastala
je najednom ulazu u plesnu dvoranu, vidjela kakva je ondje gužva pa je počela
očajavati.
Devlin će ubiti Toma Hughesa, znala je to, i objesit će ga zbog tog zločina.
Tada ga je ugledala, na plesnom podiju, u paru s jednom zanosnom plavušom.
Prema njoj su se okretali pogledi.
Skupivši svu hrabrost, podignula je skute i potrčala.
- Gospodine De Warenne!
Tyrell se vraćao u red, licem okrenut prema svojoj partnerici, kad se ukočio.
Ona je ponovno viknula: - Tyrelle! Gospodine! Upomoć!

270
 Okrenuo se, ugledao je i razrogačio oči. Tada je dotrčao do nje, a svi su odmah
prestali plesati. - Što se dogodilo? Jeste li povrijeđeni?
- Devlin će ubiti Toma Hughesa u predsoblju iza verande - viknula je.
Odjurio je kao metak. Virginia je trčala za njim, svjesna strašne tišine koja je
zavladala u plesnoj dvorani, bjesomučna dahtanja i mrmljanja. Bilo je kasno da
se zbog toga brine. Dok je jurila za Tyrellom preko verande pa u predvorje,
nije stala provjeriti koliko joj je gostiju za petama.
U predvorju je zatekla dvojicu muškaraca koji se bore, s tim da je Hughes bio
izmrcvarena, krvava masa. Devlinova odora bila je netaknuta i čista, dok se
njegov protivnik jedva držao na nogama. Dvojica muškaraca razmijeniše udarce
i Hughesov mač odleti na pod izvan dosega ruke. Devlinov mač poleti prema
njegovim prsima i ondje se zaustavi, nepomičan. Devlin se nemilosrdno nasmije,
s namjerom da ga ubije.
- Dosta! - rekao je Tyrell, krenuo i stao iza Devlina.
Hughes je stajao leđima naslonjen na zid, zibajući se kao da će se onesvijestiti.
Mnoštvo iza Virginije zapanjeno je gledalo. Počeli su mumljati u nevjerici i čudu.
Devlinovo lice bilo je napeta, postojana, kontrolirana maska kakvu Virginia
dosad još nije vidjela. Znala je da želi ubiti. Osmijeh ne samo da mu je bio
zastrašujući, bio je jeziv. - Mislim da nije. Mislim da je vrijeme da Tom Hughes
umre.
- I to samo zbog tvoje kurve? - uspio je procijediti Hughes.
Kad se Devlin pokrenuo da zada završni udarac, udarac kojim bi Hughesu
probio srce, mnoštvo je kriknulo, a Tyrell ga je zgrabio za zglavak i spriječio ga
u tome. - Nemoj.
Devlin je imao divljački osmijeh. - Miči mi se sputa.
- Nećeš ga ubiti - uzvratio je Tyrell, a dok je držao Devlinov zglavak, članci
na prstima pobijeljeli su mu.
Virginia je zaklopila oči i molila.
- Nije toga vrijedan. Devline, nije on ubio Geralda. Nije on taj kojega tražiš -
tiho je rekao Tyrell.
Virginia je otvorila oči i vidjela Devlina kako ondje stoji, spreman ubiti,
željan ubijanja, uistinu divlji čovjek.
- Virginia nije povrijeđena - dodao je Tyrell još tiše.
Cijelo se Devlinovo lice napelo. Nabrzinu ju je pogledao, potom opet
Hughesa, i odjednom se opustio i odmaknuo.
Brojnim gostima koji su sve to promatrali oteo se uzdah. Virginia je osjetila
da joj klecaju koljena jer je osjetila isto olakšanje kao i svi.
Desetak časnika hitalo je prema Hughesu pomoći mu. Devlin je naglo spremio
mač u korice, okrenuo se i njihovi se pogledi sretoše. Odmah je otišao do nje. -
Jesi li dobro? - pitao je gledajući, ali ne dodirujući je. Pogledom je prelazio
271
preko njezina lica i kose da bi se naposljetku zadržao na njezinim usnama za koje
je mislila da su raskrvarene, ali nije bila sigurna u to. Tada je uočio da joj je gornji
dio haljine poderan. Pogled mu se ponovno sledio.
Izgubila je sposobnost govora. Samo je mogla kimnuti, ne mogavši otrgnuti
pogled s njegovih očiju. U tom trenutku bio je najsigurnija luka koju je znala.
Čeljust mu se stegnula, pogled smračio i on je obujmi rukom. - Idemo kući -
rekao je.

272
 DVADESETO POGLAVLJE

V irginia nije mogla zaustaviti drhtanje; znala je da je to glupo.

Bila je u modricama, ali osim toga, nije bila u tako lošem stanju i nije htjela
da Devlin vidi kako je malodušna. Ipak, drhtanje nije prestajalo. Nije mogla
zaboraviti zvjerski napad Thomasa Hughesa. Nije mogla zaboraviti kako joj
njegova ruka grubo gnječi dojku ili, još gore, kako njegov jezik prodire u njezina
usta. Želudac joj se okretao kad je Devlinova kočija naglo skrenula, a onda
poskočila kad je naletjela na kolotečinu. Virginia je sklopila oči i čekala.
- Virginia? - tiho je pitao.
Nije htjela sada razgovarati s njim. Sumnjala je da bi uopće mogla, bila je na
rubu histerije. Stisnula se u najdalji kut kočije. Sad su je počele proganjati druge
slike. Devlin je htio ubiti Thomasa Hughesa. Vidjela je to u njegovim očima.
- Uskoro ćemo biti kod kuće - rekao je Devlin, glas mu je bio čudan, kao da
je nesiguran. - Za nekoliko minuta - dodao je.
Kimnula je ne želeći otvoriti oči zato što mu je glas bio sumnjivo zabrinut pa
se bojala da bi se mogla rasplakati. Naravno da je htio ubiti Thomasa Hughesa.
Veći dio života izgarao je od želje da se osveti Eastleighu i svima koji su s njim
imali veze.
- Virginia, nešto te boli?
Jednostavno nije mogla govoriti pa je odmahnula glavom što, zapravo, nije
bila laž. Zglavak i dojka su je pekli, ali ništa više od toga. Čini se da je Devlin htio
čuti što nije u redu. No, nije mu mogla reći.
Tom Hughes ponašao se prema njoj kao da je kurva jer su svi mislili daje.
Više nikada neće moći igrati tu igru, a ako je to značilo da će tako izgubiti svaku
mogućnost da pridobije njegovu ljubav, neka bude tako. Ionako je postalo
savršeno jasno da je potpuno izgubio dušu i da nema čime zavoljeti neku ženu, pa
tako ni nju.
Kako su se lako u njemu pobudile ubojite namjere.
- Evo nas - rekao je Devlin smrknutim glasom.
Kočija je usporila i sad se zaustavljala. Virginia je otvorila oči i ugledala jedva
dočekani prizor, Waverly Hall. Sluga je skočio sa stražnjeg dijela kočije otvoriti
vrata. Devlin joj je namjestio satenski ogrtač kako bi prikrio njezinu poderanu
haljinu.

273
 Virginiji se srce stegnulo. Zašto se trudio? Znala je da joj je usnica rasječena,
izdajnički dokaz njezine nesreće. Htjela mu je zahvaliti, ali još uvijek nije bila u
stanju govoriti.
Dignula se i dopustila sluzi da joj pomogne sići na stazu koja je vodila prema
stubama na ulazu u kuriju.
Devlin je iskočio za njom, spretno poput divlje mačke, i ona se vrati u prošlost
na jedno drugo mjesto, na palubu Amerikanke dok se čvrsto držala za ogradu i
gledala zapjenjeni ocean, pitajući se kakva ju sudbina čeka ako dospije u
ruke gusarskoga kapetana. Mislite li skočiti i utopiti se, razmislite još jednom.
Neću dopustiti da umrete.
Neobično, njegove riječi parale su noć kao da je ponovno na Amerikanki,
ponovno zarobljena i kao da Devlin stoji iza nje, kao da je ponovno izgovorio te
riječi.
Devlin ju pažljivo uzme za ruku i Virginia se umorno nasloni na njega. Kad
su došli u predvorje, preduhitrio je Bensona i pomogao joj skinuti ogrtač. - Odmah
pošalji Hannah u moje odaje, neka donese vruće vode, ručnike i vinjak. Gospođica
Hughes je pala.
Benson je kimnuo i brzo otišao.
On će sada paziti na moj dobar glas? Virginia se zagrcnula, najradije bi
zaplakala.
Devlin ju je iznenada dignuo na ruke i krenuo predvorjem.
- Što radiš? - uspjela je izustiti. - Mogu hodati.
- Činim ono što sam htio učiniti od trenutka kad sam Tomu Hughesu dopustio
da živi - rekao je smrknuto.
Dok se penjao stubama, napokon ga je pogledala. Lice mu je bilo napeto od
bijesa i kajanja i od, kako joj se činilo, muke. Došao je do drugog odmorišta kad
su im se pogledi sreli i ostali tako vezani. Šutio je, a šutjela je i ona.
Zaprepaštena, ona shvati koliko je uzrujan.
Vrhom cipele, a onda i širokim ramenima, Devlin otvori vrata. Nosio ju je
kroz dnevni boravak, gdje je u kaminu gorjela vatra pa u veliku spavaću sobu.
Ondje je veselo pucketala druga vatra. Njihov krevet bio je raspremljen.
Spustio ju je na njega skinuvši prekrivač zbog čega je prekinuo njihov pogled. -
Pomoći ću ti svući haljinu prije nego što dođe Hannah - rekao je. To nije bio
prijedlog.
Virginia je shvatila da joj je još uvijek teško, da i dalje drhti iako joj nije bilo
hladno. Zašto je otišao tako daleko? Sutra ujutro sav će svijet znati istinu.
- Molim te, okreni se - tiho je rekao.
Virginia se trgnula. Tada je dirnutim glasom rekla: - Nikada prije nisam čula
da kažeš molim.

274
 Stegnuo je čeljust. - To je riječ koju rijetko imam potrebu koristiti. Virginia...
- Ušutio je.
Zagledala se u njega shvativši da je smeten, da mu je možda čak i neugodno
te da je nešto htio reći. Srce joj je zaigralo puno nade. - Što je, Devline?
Nastupila je tišina. - Oprosti - grubo je rekao.
Tako ju je stisnulo oko srca da nije bilo sumnje da su njezini osjećaji ostali
snažni kao i prije, da se ništa nije promijenilo, da još uvijek voli ovoga čovjeka.
Otvorila je usta da mu kaže da on nije ništa kriv. A zapravo je. Za sve je on bio
kriv.
- Molim te, okreni se - glas mu je bio isto tako grub kao i prije.
Virginia se pomaknula, a njegove ruke spretno su se spuštale niz njezina leđa,
otkopčavajući joj haljinu. Kad ju je skinuo, počela je raspuštati kosu, itekako
svjesna da je on u sobi, odloživši haljinu na naslon stolca. Nastupila je mukla
tišina. Virginia je postala užasno svjesna toga da je razodjevena. Na sebi je imala
novo rublje: crnu čipkanu potkošulju, crni platneni steznik i crne svilene gaće, sve
obrubljeno vrpcama boje slonovače i ružičaste boje, sve grešno zavodljivo.
Pomislila je da joj treba ogrtač, iznenada pogođena novom potrebom.
- Bi li... - Zašutjela je, oblizala usnice pa pokušala ponovno.
- Bi li mi dodao ogrtač?
Na brzinu ju je pogledao, a ako je i primijetio njezino donje rublje, ničim to
nije pokazao. Otvorio je ormar kad se začulo kucanje. - Naprijed - rekao je veoma
oštro, a Virginia, zbunjena, pomisli da je u njegovu glasu čula da mu je laknulo.
Hannah je ušla, širom otvorenih očiju, noseći poslužavnik na kojem je bila
posuda s vodom i ručnici. Devlin je Virginiji preko ramena prebacio svileni kućni
ogrtač boje lavande, poklon madame Didier, i čvrsto ga svezao, odahnuvši. -
Ajme, gospođo - prošaptala je Hannah. - Pali ste! Žao mi je - kliknula je. Spustila
je poslužavnik na krevet. - Kapetane, samo minutu, gospod’ne.
Kimnuo je, stao pokraj Virginije, a Hannah je otišla do vrata i od sluge koji
je vani stajao uzela drugi poslužavnik s bocom vinjaka i dvije čaše. On je uzeo
mali ručnik, namočio ga u vodu, a onda pogledao u nju. - Na usnici imaš krvi -
rekao je.
Virginia je samo gledala, začuđena time što se događa, dok joj je srce luđački
podrhtavalo.
Sjeo je pokraj nje i s usana joj nježno obrisao krv.
Jedva je disala. Što to radi? I još važnije, zašto?
Podignuo joj je bradu, proučavajući nakratko njezine usnice, a onda je dignuo
glavu i pogledao je ravno u oči. - Bojim se da ćeš nekoliko dana imati modrice.
Nije znala što bi rekla pa nije rekla ništa. Njegov dodir bio je nevjerojatno
nježan. Nikada prije nije vidjela tu njegovu stranu. Da nije bila toliko uzrujana,
sad bi bila oduševljena.

275
 Hannah se vratila, držeći dvije čaše. Devlin glavom pokaže prema stoliću i
ona ih stavi na njega. Podignuo joj je zglavak, koji ju je još uvijek pekao. Vidjela
je kako mu se lice napelo, pogled smračio. Opsovao je.
- Nije tako strašno - lagala je, a srce joj je lupalo nevjerojatnom snagom.
Dignuo je pogled. - Vraga nije. Imam osjećaj da ti je htio prepoloviti zglob.
Sreća njegova da nije.
Virginia je samo gledala. Stalo mu je. Drukčije si jednostavno nije mogla
protumačiti njegovu reakciju na njezino stanje.
Pružio joj je čašu. - Ovo će pomoći. Savjetujem ti da popiješ cijelu čašu.
Spavat ćeš kao malo dijete - dodao je pokušavajući se nasmijati. Međutim, nije
uspio pa je odustao.
Virginia je popila grozničavo razmišljajući; još više se čudila, bila u nevjerici,
a na kraju se pojavilo zrno oduševljenja. Kako je moguće da se to događa? Što
ako griješi? Toliko ju je puta povrijedio. Smije li se sad nadati da mu je napokon
stalo do nje? No, što bi drugo moglo biti? Ovaj čovjek ne zna što je to krivnja.
Devlin je ustao. - Noćas ću spavati u gostinskoj sobi da ti ne smetam, Virginia.
Zatreptala je očima, pokunjena. Nikako nije htjela biti sama, čak i da spava
na kauču u susjednoj sobi, što je povremeno činio.
- Hannah, molim te stavi joj oblog od leda na ručni zglob.
- Da, gospod’ne - rekla je Hannah šapćući.
Virginia navlaži usne. - Devline, nemoj - rekla je promuklim glasom.
Ukipio se.
- Ne želim biti sama... ne noćas... molim te, ostani ovdje sa mnom - tiho je
uskliknula. Oči joj se napuniše suzama.
Njegove se raširiše, lice mu je postalo puno ozbiljnije nego prije. Činilo se da
ne može govoriti.
- Donijet ću led - prošaptala je Hannah i sramežljivo odjurila zatvorivši za
sobom vrata.
Virginia se nije mogla ni pomaknuti, samo ga je gledala dok su joj suze tekle
niz obraze, želeći da prestane plakati, želeći da on ne ode, želeći da je uzme u
naručje i nježno je grli.
Ostao je ukočen, grizući se zbog nečega što ona nije mogla pojmiti. - Virginia
- rekao je promuklim glasom - za sve sam ja kriv. Besramno sam te iskoristio. Žao
mi je.
Zinula je, zaprepaštena.
Zaklopio je oči kao da pati, a onda je sjeo tik do nje. Uzeo je obje njezine ruke
u svoje. - Neću te moliti za oproštaj, malena, zato što ga ne zaslužujem.
- Opraštam ti - odmah je šapnula, misleći ozbiljno.

276
 Nosnice su mu se raširile, pokazujući silinu njegovih osjećaja. Samo ju je
gledao ne puštajući joj ruke. - Kako možeš biti tako dobra nakon svega što sam ti
priuštio? Tom je nasrnuo na tebe zbog naše predstave, predstave na kojoj
sam ustrajao. Bože, da sam ga bar ubio - uzviknuo je.
Nikada prije nije ga vidjela tako osjećajnog; on je bio čovjek koji je pokazivao
samo bijes. - Sve je u redu - prošaptala je umornim glasom. Prstima je stegnula
njegove ruke. - Ipak me na kraju nije silovao.
Razrogačio je oči. - To je namjeravao? Na javnom mjestu?
Virginia je vidjela bijes u njegovim očima pa je malo oklijevala. - Mislim.
Skočio je. - Ipak ću ga ubiti.
Uspravila se, zbunjena. - Zbog mene?
- Zbog koga drugog? - pitao je pomalo začuđeno.
Zagledala se u njega. - Zbog svojega oca.
Čeljust mu se ukočila. - Ovo nema veze s mojim ocem.
Zavrtjelo joj se, njegove riječi imale su snažan, omamljujući učinak i ona
klone na jastuke, zaprepaštena. Ovo nema veze s osvetom.
- Moram ići - odjednom je rekao.
- Ne! - Pogled joj se zamutio. - Molim te, nemoj me sad ostaviti.
Gledao ju je.
Gledala je i ona njega pa pružila ruku, pozivajući ga da dođe.
Izraz lica i dalje mu je bio nevjerojatno napet, u njegovim je očima vidjela
kakvu bitku vodi.
- Molim te, Devline - šapćući je rekla. - Molim te, ostani... Molim te, zagrli
me... samo na trenutak. - Glas joj je puknuo.
U jednom koraku došao je do nje i sjeo, primivši je ponovno za ruke. - Previše
tražiš od mene - upozori je.
Odmahnula je glavom, naslonivši se na njega, a kad se on nije ni pomaknuo,
položila mu je obraz na prsa.
Osjetila je kako se ukipio, čula kako je uzdahnuo, a onda joj je stavio ruku na
leđa. Virginia se gotovo nasmijala dok su suze navirale, sad brže, a zlatni gumbi
i kožnati remen njegova kaputa neugodno ju grebli po licu. Rukom ju je
milovao po leđima, preko svilenoga kućnog ogrtača iznad svilenoga rublja, dok
je ona napola uzdisala, a napola se gušila.
- Molim te, nemoj plakati - rekao je promuklim glasom. Bila je to molba. -
Sad je gotovo, na sigurnom si i završit ćemo tu smiješnu igru.
Dignula je glavu i pogledala ga. - Više ne mogu nastaviti tu igru... prebolno
je.

277
 Kimnuo je. Pogled mu je bio čudan, oči kao da su bile vlažne, a onda se
nagnuo i svojim je usnama nježno dotaknuo njezine. - Gotovo je, Virginia, kunem
se - rekao je.
Glas mu je bio promukao zbog žaljenja i nečeg potpuno drukčijeg. Želje.
Virginijine ruke pronašle su naramenice na njegovim ramenima pa se držala za
njih dok joj je on neprestance dodirivao usne, jako, jako nježno.
Oteo joj se duboki uzdah, suze su stale, cijelo joj se tijelo napelo od silne
požude. Umirio je usne, čvrste i mirne, a ona je svoje rastvorila, tražeći još jedan
poljubac.
Na trenutak se nije micao dok je ona svojim usnama prelazila preko njegovih,
sve brže i brže. Sad joj se svaki djelić tijela napeo od čežnje, zato što se cijeli
njezin život sveo na ovaj trenutak. On i ona moraju biti jedno. Ništa drugo
nije bilo važno, a u toj vezi neće postojati ništa drugo. Ni njegova osveta, ni to što
je zamalo silovana. Ni poniženja proživljena u proteklih nekoliko mjeseci. Neće
postojati ništa osim Devlina, nje i njihove ljubavi.
- Nemoj - upozori je. - Virginia, to je opasno.
Dok je govorio, Virginia mu je gurnula jezik u usta i on se ukipio. Bio je to
tako sladak nasrtaj da je zastenjala, ližući mu zube, unutarnju stranu obraza,
usnice.
- Ne mogu - prostenjao je gurnuvši je na leđa. Oči su mu bile raširene, sjajne,
srebrne. - Ne mogu ti obećati da ću se moći suzdržati.
Odmahnula je glavom. Nije željela da se suzdržava. Uhvatila ga je oko vrata
i povukla mu lice prema svojemu. Zastenjao je, mahnito tražeći njezine usne, ali
zaustavio se, očito u strahu da ju ne povrijedi. Osjećala je da mu od toga napora
cijelo tijelo drhti, bila je to cijena toga. Virginia ga povuče za kaput.
- Boli te? - uzviknuo je odbacivši kaput. - Neću da te boli!
- Ne boli me - prodahtala je otkopčavši i skinuvši mu njegov svijetli prsluk.
Razrogačio je oči, a kad mu je izvukla košulju iz hlača, pomogao joj je tako što je
strgnuo maramu i svukao košulju pa ih oboje bacio na stranu.
Uskliknula je kad je ugledala njegovo golo poprsje pa su joj se ruke našle na
njegovim prsima, istražujući pločice kao kamen tvrdih mišića.
Ponovno je pronašao njezine usne, a sada, dok ju je strastveno ljubio, rastvorio
joj je ogrtač, odmaknuo se, zagledao se u nju, pa joj je svukao potkošulju. Sledio
se.
Virginia je spustila pogled i vidjela dojku punu modrica.
- Jao, Bože - prošaptao je.
Opkoračio ju je, još uvijek u hlačama, čarapama i čizmama, očito uzbuđen,
ali spreman napustiti je.

278
 Virginia je toliko žudjela za njim da joj je cijelo tijelo drhtalo. Znala je da on
jedva zadržava nadzor nad sobom, znala je da ih tren dijeli od vođenja ljubavi pa
ga je primila za ruku i njome pokrila svoju plavu dojku.
Kriknuo je.
- Ne možeš me sad ostaviti - šapnula je.
Pogledi im se sretoše, puni tjeskobe i strasti.
Primila mu je ruku i premjestila je na drugu dojku trljajući njome ukrućenu
bradavicu.
Snažno je udahnuo. Tada se ponovno našla u njegovu zagrljaju, usne su im se
spojile, jezici isprepleli. Virginia je znala da je pobijedila i čvrsto se primila za
njega, snažno.
Strgnuo joj je ogrtač i potkošulju, poljubio joj grudi, spustio ruku na trbuh pa
na svilene gaće. Virginia je teško disala, zaklopljenih očiju, dok je on gurao ruku
kroz prorez na gaćama naišavši na vlažno, gladno tkivo koje je podrhtavalo pod
njegovim prstima.
Ispustio je prigušeni krik. Čula je kako mu cipele padaju na pod, čula je kako
sa sebe trga čarape i hlače, a onda je, kraj svojih, osjetila njegove gole noge i kao
baršun glatki, kao kamen tvrdi ud. Kliknula je.
Nasmijao se jednom, snažno i srčano, nagnuo se i poljubio joj međunožje.
Virginia ga je namjeravala dolje zadržati. Izmaknuo se, spustio joj gaće niz
noge pa ih bacio na pod. Pogledala ga je.
Bio je potpuno gol, sama snaga, sami mišići, golem i jak. Kratko se
nasmiješio; u izrazu njegova lica bilo je nečeg iskonskog i pobjedonosnog. On se
iznad nje pomakne. - Ne bih te htio povrijediti, draga - promuklo je prošaptao.
- Nećeš - uspjela je izustiti.
Kratko se nasmiješio jer oboje su znali da je to laž s obzirom na to koliko je
ona sitna, a on golem. - Virginia - rekao je poljubivši je polako.
Stenjala je dok ju je mazio, osjećaj je bio tako snažan da ga je bilo teško
izdržati. Zaprijeti joj crnilo, a s tim, prasak vatrenih iskri.
Protrljavši se jednom, pa još jednom uz njezino međunožje, promrmljao je: -
Draga, jesi li spremna za mene?
Nije odgovorila zato što nije mogla, samo je kliknula.
- Mislim da jesi - rekao je hrapavim glasom protrljavši se o nju još jednom.
Cijelo mu se tijelo streslo.
Devlin ga gurne u nju.
U tom trenutku Virginia se napela, zaboravivši na snagu njegove navale.
- Draga - uzbuđeno se oglasio uz njezinu sljepoočicu, polako ulazeći u nju.

279
 Dok je prodirao u nju, centimetar po centimetar, Virginia je ispuštala krikove.
Kad se učinilo da ne može dalje, uhvatila se za njega, teško dišući, napeta kao
bubanj.
- Opusti se, malena, dopusti mi da ti pružim užitak... veliki užitak - bahato je
rekao i krenuo.
Krenuo još dublje.
Virginia se noktima uhvatila za njegova leđa, spremajući se reći mu da stane
kad joj se tijelo opustilo i počeo je obuzimati val strastvena užitka. Iznenađeno je
dahtala kad ju je Devlin počeo jahati, polako, unutra-van, a tijelo mu se treslo od
suzdržavanja dok je to činio.
Užitak se nevjerojatno pojačavao. Virginia se držala za njega, obujmivši svoje
listove oko njegovih bedara, zbog čega je od užitka zastenjao i zabio se potom još
jače, dublje. Da, uspjela je pomisliti, zaslijepljena užitkom, tim muškarcem, pa ga
je stezala želeći još, tražeći još. Odgovorio je. Kad se zabio duboko, noseći je
preko kreveta, ona ga je zgrabila, kriknula, jer zapljusnuo ju je val za valom
užitka, prošao kroz nju, dok se on i dalje nabijao u nju, dašćući, uzvikujući: -
Draga, pusti me da ti dam još - a ona je plakala, drhtala, visoko iznad zemlje.
Nasrtao je i dalje, pod njezinim rukama cijelo mu je tijelo sad bilo napeto i
glatko, silovito drhteći dok se micao. Virginia je klonula na njihov krevet i kad je
malo došla k sebi, zaprepastila se, stvarno zaprepastila silinom strasti koju
je upravo iskusila, a još više silinom ljubavi. Sručila se na nju poput golema vala
koji zapljuskuje preko nje i kroz nju, baš kao što je to učinio i njezin orgazam.
Pogledala ga je, čvrsto zagrlila, zapanjena silinom osjećaja koji su joj ispunili
srce. Beznadno sam zaljubljena, pomisli, a dok je mislila o tome, bila je itekako
svjesna njega u sebi, toga snažnog i jednoličnog kretanja, i ona ga pogleda.
Imao je zatvorene oči. Lice mu je bilo napeto. Po sljepoočicama i na čelu imao
je graške znoja. Njegova požuda bila je na vrhuncu, osjećala je da je svršetak
blizu.
Srce joj se stegnulo, želudac zgrčio, a sveprisutna želja za njim ponovno se
probudila.
Tiho je promrmljala, iznenađena: - Aaah...
- Hoćeš li... za mene... još jednom svršiti? - pitao je ganutim glasom.
Pokušala je kimnuti, što je bilo neizvedivo uz tako golemog i uzbuđenog
muškarca u sebi.
Nagnuo se i strasno ju poljubio, jezik uz jezik; draškao joj je lice, lizao
bradavicu, jednom ju gricnuo, cijelo vrijeme ugniježđen duboko u njoj. Pritisak
se brzo pojačavao i više se nije mogla micati, jer bila je potpuno prikliještena.
Znao je. Grubo se nasmijao i odmaknuo. Virginia je kriknula, buneći se, ljuta,
ali on se nagnuo i liznuo joj međunožje, znatiželjno istražujući među stidnim
usnama. Kad se napalila, ušao je u nju gurnuvši je natrag na uzglavlje kreveta, a

280
kad je osjetila da počinje podrhtavati, svršila je i ona. Trenutak poslije, kraj nje je
plakao i teško disao.
Virginia je poslije dugo lebdjela i uživala, proživljavajući njihovo slasno
sjedinjenje. Kad joj je mozak proradio, mogla je jedino osjećati njegovo tijelo uz
svoje, njihove isprepletene noge, njegov dlan na njezinu trbuhu, opasno blizu
međunožja, koje je još uvijek bilo nevjerojatno osjetljivo, krute žice korzeta i
nadimanje u grudima od silne ljubavi. Nije željela osjećati ništa drugo, ali ubrzo
se počela brinuti i počeo ju je obuzimati strah.
To se već jednom dogodilo. Nikada neće zaboraviti kako joj je poslije toga
slomio srce.
Ležala je na leđima, a on je ležao pokraj nje. Njezina mala noga bila je
prebačena preko njegove, ruke su im bile jedna pokraj druge, jedva su se doticale.
Virginia je shvatila da je budan i da razmišlja kao i ona. Svaki joj se djelić tijela
napeo od straha, sklopila je oči i molila.
Tada je okrenula glavu i pogledala ga.
Zurio je u strop. Imala je samo trenutak da osjeti svu dubinu svoje ljubavi,
kad se okrenuo pa pogledao i on nju.
Stalo joj je srce.
Malo se nasmiješio.
Počela je osjećati olakšanje.
Gledali su se u oči. Shvatila je da ju proučava. - Nisam te ozlijedio? - tiho je
pitao.
Možda je ovo, samo možda, novi početak. - Nisi - prošaptala je.
Ponovno se malo nasmiješio, potom se okrenuo i povukao je na svoja prsa u
zagrljaj. Poljubio ju je u sljepoočicu.
Virginia se od nevjerice i olakšanja gotovo onesvijestila.
- Neugodno ti je? - pitao je nakon kratkog vremena.
Obraz joj se nalazio na njegovim prsima, jedna ruka bila mu je prebačena
preko trbuha, a druga oko nje. Virginia se plašila da bi se mogla rasplakati od
sreće ako progovori. Trebalo joj je malo vremena da odvrati: - Dobro sam.
Oklijevao je, a tada su mu se prsti počeli kretati gore-dolje po njezinoj
podlaktici i ponovno ju je poljubio u sljepoočicu.
Virginia se nije usudila pomaknuti, u strahu da prekine ovaj trenutak. Bojala
se da će, učini li to, sve nestati, kao da nije ni postojalo. Zato se ukipila u njegovu
zagrljaju.
- Možda bih trebao spavati u dnevnom boravku - rekao je.
Trgnula se pogledavši ga i srela njegov pogled. Bio je ozbiljan, ali u njemu je
ugledala sjaj koji je odmah prepoznala. - Zašto?

281
 Samokritično je nakrivio usnice. - Bojim se da mi jednom nije bilo dovoljno,
malena. Opet te želim, ali neću te mučiti.
Shvatila je što hoće reći i srce joj se stegnulo. Nesigurno mu se nasmiješila i
smjelo položila ruku na njegov napeti trbuh, a onda još niže. Oči mu se raširiše. -
Virginia? - Pomilovala ga je cijelom baršunastom duljinom.
Zagrcnuo se.
- Nećeš me mučiti, Devline. Možda sam sitna, ali nisam od stakla.
Šutio je.
Na neki način, bila je opčinjena onim što se odvažila učiniti; unatoč tomu,
dignula je pogled.
Oči su mu bile čvrsto stisnute. Počinjao je teško disati. Vidjela je graške znoja
na njegovu čelu. To ju je jako zagolicalo.
- Devline? - zazvala ga je pomičući ruku dok mu nije lagano dotaknula prsa.
Primio ju je i vratio natrag. - Nemoj stati - rekao je uzbuđenim glasom.
Virginia je odjednom naslutila da bi i ona mogla imati moć.
- Molim? - Umirila se, zaprepaštena. Je li moguće da se od jednog običnog
dodira može tako ukočiti?
Činilo se da se muči nešto reći. - Virginia, nemoj stati - rekao je, a glas mu je
bio tako uzbuđen da nije znala zapovijeda li joj ili ju preklinje.
Nije mogla vjerovati.
- Molim te - rekao je potresenim glasom.
On nju moli?
Zurio je u nju, i ona je zurila u njega. Tada se blago nasmiješila, ostavši
potpuno bez daha zbog žestokog plamena u njegovim očima, i ponovno ga
pogladila, sad pomno, a on je uzdahnuo i propeo se, teško dišući.
- Jao, Bože - rekla je Virginia. Oduševljenje je krenulo. Lukavo mu se
nasmiješila.
- Vještice - rekao je promuklim glasom.
Virginia se nasmijala i poljubila ga.
Kliknuo je, zgrabio ju i povukao na krevet. Našla se na leđima, raširenih nogu,
dok je žestoko napaljeni Devlin bio krajnje nestrpljiv da uđe u nju. - Opaka mala
ženo - rekao je.
Nasmijala se privlačeći ga sve bliže, dok smijeh nije utihnuo.

Bila je sredina jutra i Devlin je sjedio za svojim pisaćim stolom u knjižnici. Pred
njim je stajala prazna čaša za viski. Virginia je zaspala pred zoru, a on ju je tada
tiho ostavio, znajući da neće moći spavati.
Bio je smrknut, uzrujan, zbunjen. Teško je disao. U cijelom tijelu osjećao je
napetost kao da nijednom nije bio seksualno zadovoljen. Nije morao zaklopiti oči
282
da vidi Virginiju koja leži u njegovu zagrljaju, smiješeći mu se toplo dok joj ljubav
sjaji u očima.
Što se to događa s njim?
Kad je otkrio da ju je Tom Hughes napao, pao mu je mrak na oči, htio je
čovjeka ubiti zato što se usudio pokušati prisvojiti ono što je njegovo, zato što se
usudio povrijediti ju. Njegov ubojiti bijes nije imao nikakve veze sa smrću
njegova oca, već samo s njegovim osjećajima prema Virginiji.
Sad je snažno drhtao. Nije bio budala. Virginia nije njegova niti će ikada biti.
Ipak, nikada nije dotaknuo ili poljubio neku ženu ovako kao prošlu noć, a uporno
tvrditi, što bi on mogao, da to ništa ne znači, ne bi imalo smisla budući da mu je
srce govorilo da nije tako. Njegovo divljenje prema svojoj zatočenici nekako se
pretvorilo u nešto više... nešto puno gore.
Posegnuo je za viskijem i shvatio da je čaša prazna. Smrknuto se zagledao u
nju. Nikakva količina viskija neće izbrisati ono što je učinio, od samoga početka,
kad je zatočio Virginiju, namjeravajući ju bezdušno iskoristiti kako bi se osvetio,
pa do ovoga posljednjeg nauma da je okolo pokazuje kao svoju ljubavnicu.
Od prvog trenutka kad je ugledao Virginiju u spremištu Amerikanke, znao je
da ju ne smije oteti; fino izbrušeni instinkt pravog ratnika govorio mu je da bi
trebao odbaciti svoj naum i maknuti se od nje pod svaku cijenu. Umjesto
toga, ostao je pri tom kobnom planu: ona kao snažna oluja, on kao sićušni čamac.
A sada je, stigavši do ovog posljednjeg, jedinstvenog trenutka, njihov put stigao
do svoga kraja.
Zateturao je i opsovao. Više ju nije mogao izlagati svojim hirovima. Više ju
nije mogao iskorištavati u tom strašnom naumu. Bilo mu je strašno žao što je s
njom vodio ljubav, uopće. Obitelj i ljubav nisu za njega.
Eastleigh će svejedno morati platiti. Devlinova osveta nije još ostvarena. No,
Virginia je platila puno više nego što je trebala, a sad se mrzio zbog svega što je
učinio.
Otišao je do kamina gdje je od sinoć tinjao žar. Dobio je nove zapovijedi i
uskoro odlazi u Ameriku. Prije toga, mora je osloboditi i odvest će je kući. Na
Sweet Briaru neće je proganjati ružne glasine. Zapravo, za nekoliko mjeseci
vjerojatno će ga potpuno zaboraviti.
Imao je osjećaj da mu u prsima sam vrag trga srce napola.
Jesi li zaljubljen u ovu djevojku? pitao ga je Tyrell.
Nije. Nikada nije iskusio taj osjećaj i nikada neće. Pouzdano je znao.
Devlin se vratio za pisaći stol, pokušavajući pojmiti činjenicu da se, kad se
Virginia jednom vrati na svoju plantažu, njihovi putevi više nikada neće sresti.
Gotovo bolestan, počeo je pisati upute svojem odvjetniku da u njegovo ime
od Eastleigha anonimno kupi Sweet Briar. Darovat će joj plantažu u uzaludnom
pokušaju da se iskupi. Ne traži oproštaj... ne zaslužuje ga.
Tada će, kad Virginia ode, dokrajčiti Eastleigha, ovako ili onako.
283
 Budući da se ulog zauvijek promijenio, više nije imao što izgubiti.

Pred zatvorenim vratima knjižnice, gdje su joj rekli da se Devlin nalazi, Virginia
je oklijevala. Bilo je skoro podne i nedavno se probudila. Nije mogla misliti ni na
što drugo osim na svojega ljubavnika. Prošlu je noć s njom vodio ljubav. Znala je
to kao što je znala da u zraku koji diše ima kisika. Među njima se sve promijenilo.
Nije točno znala zašto, samo je znala da mora pohitati u njegov savršeni zagrljaj
kako bi se uvjerila da noć nije bila samo san.
Međutim, oklijevala je zato što ju je njihova dugačka povijest naučila kako
on zna biti bešćutan i nepredvidljiv. Dio nje pamtio je svaku uvredu i patnju, svako
odbacivanje, i taj dio nje umirao je od straha. No, prošla noć nije bila san.
Poravnala je svoju lijepu haljinu i pokucala na vrata. - Devline?
Nije bilo odgovora.
Virginia je otvorila vrata i pogledala unutra. Soba je bila prazna. Vidjela je
hrpu pisama na stolu, jedno nezapečaćeno, te šalicu i tanjurić. Ušla je i vidjela da
je šalica za čaj napola puna. Dodirnula je šalicu i osjetila da je topla; maloprije je
izašao.
Tada joj pogled padne na pismo koje je otvoreno ležalo nasred stola. Oči su
joj bile širom rastvorene kad je dignula glavu, ali Devlin se nije pojavio na
vratima. Osjećajući laganu grižnju savjesti, uzela je pismo i pročitala ga.

Od gospodina admirala St. Johna

gospodinu kapetanu Devlinu O’Neillu
Waverly Hall
Greenwich
20. studenoga 1812.

Gospodine kapetane O’Neill,

ovime Vas obavješćujemo sljedeće: imate zapovijed da do 14. prosinca

dođete do obala Marylanda i Virginije, gdje ćete u suradnji s brodovima
Njegova Veličanstva Southampton, Java i Paun provoditi blokadu
zaljeva Delaware i Chesapeake. Sve američke brodove možete pretresati,
a robu zaplijeniti. Odluka treba biti donesena na licu mjesta, a svaki
američki brod, uključujući one koji ne pripadaju mornarici, smatrat će se
uključenima u vojne operacije i mora ih se uhvatiti i uništiti. Treba
uložiti velike napore da se izbjegnu štetni odnosi s američkim civilima.
Svaka sumnja u vojno djelovanje tih američkih civila treba biti istražena
u skladu s propisima Njegova Veličanstva o takvom djelovanju.
Poštovani lord admiral St. John
284
 Admiralitet
Ulica Brook 13
West Square

Virginia je snažno zadrhtala i spustila pismo koje je sadržavalo Devlinove

zapovijedi. Devlin odlazi u rat i uskoro će otići, zapravo unutar dva tjedna.
Zadrhtala je od straha za njegovu sigurnost.
Isprekidano je udahnula podsjetivši se da Devlin, još otkako je bio
trinaestogodišnji dječak, stalno odlazi u rat. Nije pomoglo; sad se bojala za
njegovu dobrobit. Bojala se za njegov život.
Tada je pomislila na ostatak zapovijedi. Čvrsto se primila za naslon stolca.
Bože dragi, on odlazi u rat protiv njezine domovine. Zapovjeđeno mu je da uhvati
i uništi svaki američki ratni brod i svako plovilo za koje se sumnja da je uključeno
u vojna djelovanja. Borit će se protiv njezine domovine i njezinih sunarodnjaka
nekoliko kilometara od njezina doma. Odjednom joj je postalo savršeno jasno da
na Atlantskom oceanu i na američkom tlu bjesni rat, rat između njegove i njezine
zemlje.
- Virginia?
Trgnula se i ugledala ga kako joj prilazi. Progutala je i rekla: - Nisam htjela
zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto. Tražila sam te. Vidjela sam tvoje
zapovijedi.
Zastao je bacivši pogled na otvoreno pismo. - Moje su zapovijedi vojna tajna.
- Netremice ju je gledao.
- Vojna tajna?
- Namijenjena su meni, ljudima u Admiralitetu i Ministarstvu rata.
- Oprosti. - Ostala je bez daha, nije znala što sad. - Odlaziš?
- Da - smrknuto ju je gledao. - Što je moguće prije.
Samo je mogao potvrditi. Njegov odabir riječi bio je nizak udarac. Uhvatila
se za stol. - Što je moguće prije? - ponovila je.
Gledao ju je i dalje. - Da.
Ovo sigurno ništa ne znači, ovo sigurno nema nikakve veze sa mnom niti s
onim što se među nama dogodilo prošlu noć. Navlažila je usnice. Bilo joj se
ubrzalo. - Ne možeš to malo odgoditi?
- Mislim da ne. - Prisebno se suočio s njom. - Odvest ću te kući... natrag u
Virginiju.
Imala je osjećaj da će joj srce iskočiti i propasti kroz zemlju. - Molim?
Bio je puno smrknutiji nego prije. - Naći ću drugi način da uništim Eastleigha.
Vrijeme je da odeš.

285
 Virginia klone na njegov stolac. Bila je u potpunoj nevjerici. Sad će ju
otpraviti? Poslije takve strasti, takve ljubavi?
- Ali...
- Što ali? - preoštro je pitao.
- Ali prošla noć - preklinjući je rekla. - Sad je sve drukčije, nije li? - Molila je
Boga da ne počne plakati.
Nije ju pogledao, točeći piće. Tresu li mu se ruke? - Moram te osloboditi, to
se nije promijenilo.
Brzo je postala shrvana. - Ali - rekla je, sleđena iznutra, ali i izvana - prošlu
noć vodili smo ljubav.
Prostrijelio ju je pogledom. - Nemoj - upozori je.
Virginia je uspjela ustati držeći se pritom za stol. - Znam da jesmo - uporno
je tvrdila.
Napokon ju je pogledao, napeta lica, izraza sličnog onom koji je imao sinoć
nakon plesa. - Ne želim te ponovno povrijediti, Virginia.
- Onda nemoj - uskliknula je.
- Zašto uporno od mene tražiš nemoguće? - uzvratio je. - Zašto me ne ostaviš
na miru? Vratit ću te na Sweet Briar. To je ono što želiš!
Gledala ga je, a njezino srce, toliko ranjeno, počelo se raspadati u komadiće.
- To nije ono što želim - prošaptala je.
Ukočio se, bilo je očito da je ljut. - Nemoj tražiti od mene da ti dam nešto što
ti ne mogu i neću dati.
Suze su krenule. Nije ih mogla zaustaviti. Gledala ga je, a uz bol, gotovo da
je osjećala mržnju. - Dakle, nije ti ništa značila... prošla noć?
Uspravio se. - Jako sam uživao, Virginia, a znam da si i ti, ali ništa mi nije
značila.
Kriknula je, a da je bila bliže, udarila bi to lijepo lice.
- Jasno je da se prošlu noć nisam smio prepustiti strastima. Mlada si i previše
nevina da bi shvatila muškarce, Virginia, a ja sam samo muškarac, i to
neromantičan. Žao mi je što misliš da je prošla noć značila više nego što je. Sad
imam brod kojemu se moram posvetiti. - Ispravio je ramena, okrenuo se i pošao
prema vratima.
Nekako je ustala. Glas joj je i za njezine vlastite uši bio hladan. - Kako je to
čudno - rekla je oštro.
Ukipio se, ali nije se okrenuo.
- Kažu da su ljubav i mržnja različite strane istog novčića. Prije to nisam
shvaćala.
Još se više ukipio, ali se okrenuo prema njoj.

286
 Nasmiješila se, no bez imalo veselja. - Prošlu noć predala sam ti se s radošću
i ljubavlju.
Gledao ju je, lice i pogled bili su mu potpuno bezizražajni.
- Danas postoji samo mržnja. - Kad je čula kako izgovara te strašne riječi,
požalila je. Mrzila je i sebe zbog takve okrutnosti.
Lice mu se izobličilo. Naklonio se. - To je tvoje pravo. Ugodan dan, Virginia.
- Izašao je.

287
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

evlin je preskakao po dvije stube širokog stubišta na ulazu u Admiralitet.

D Obavijest o ovom sastanku primio je tek prije sat vremena. Očekivao je
takvu poruku; uostalom, cijeli će London brujiti o sinoćnjem izgredu, a zbunjeni
starci u plavom nisu bili iznimka. Njegovo ponašanje nije priličilo jednom
časniku i gospodinu.
Drugi časnici i njihovi pomoćnici dolazili su i odlazili. Devlin nije nikoga
pozdravio, kao da nikoga nije vidio. Proganjalo ga je lijepo lice s ljubičastim
očima. Prošlu noć predala sam ti se s radošću i ljubavlju. Danas postoji samo
mržnja.
Iskrivio je usta. Osjećao je jako probadanje u prsima dok mu je u glavi
odzvanjala ta izjava, no bilo mu je drago, jako drago, da se opametila. Zaslužio je
samo mržnju, ne ljubav, pa mu je laknulo, silno, što će ga prestati na sve moguće
načine preklinjati da ju zavoli.
- Kapetane O’Neill, gospodine? - Unutra ga je, na vrhu mramornog stubišta,
čekao mladi poručnik.
Devlin potisne razmišljanja o Virginiji. Osjećaje nije bilo tako lako potisnuti,
proganjali su ga krivnja i žaljenje. Mirno je prihvatio poručnikov pozdrav. U
njemu je bjesnjela oluja.
- Admiral St. John vas čeka, gospodine - dodao je mladi časnik.
Devlin je znao put. Koliko su ga puta zvali u Ulicu Brook na ribanje? Deset,
možda i više. Krenuo je ispred mlađeg časnika hodnikom, pokucao na vrata St.
Johnova ureda, gdje mu je rečeno da uđe.
Učinio je to uz vojnički pozdrav, ali ničim nije pokazao da je iznenađen ili
bilo što drugo kad je vidio da je ondje i admiral Farnham. Skinuo je dvorogi šešir,
stavio ga pod ruku i čekao u stavu mirno.
- Sjednite, kapetane - rekao je St. John smrknuta izraza lica.
Devlin je kimnuo i uzeo stolac.
St. John je sjeo za svoj pisaći stol, a Farnham na stolac pokraj. - Jako mi je
žao što smo vas danas pozvali - smrknuto je rekao St. John - osobito nakon onako
neugodna saslušanja prošloga ljeta.
Devlin nije ništa rekao.
- Doznao sam za sinoćnji događaj, s pravom. Biste li bili tako dobri pa mi
objasnili što je to bilo, Devline?
- Zapravo, ne bih.

288
 St. John uzdahne. - Tom Hughes ima desetak šavova. Ima potres mozga. Tvrdi
da ste ga nepravedno i pogrešno napali. Što imate reći u svoju obranu?
- Nije u tako lošem stanju kad me može optužiti. - Devlin se naposljetku
nasmije. - Znači, trebao sam mu zadati teže rane.
St. John skoči na noge. - Ovo nije zabavno. Ovakvo ponašanje nije dostojno
jednog časnika, gospodine.
Ustao je i Devlin. - A ničim izazvani napad na jednu uglednu damu dostojan
je časnika?
St. John se sad zajapurio. - Oprostite, ali posrnula žena nije ugledna.
Devlin se ukočio. Počeo ga je obuzimati bijes, no uspio ga je obuzdati. -
Gospođica Hughes nećakinja je grofa od Eastleigha. Ona je dama i po naravi i po
ponašanju.
- Poričete li da je vaša ljubavnica? - optuži ga Farnham, sjedeći i dalje, a crne
su mu oči blistale.
Devlin nije oklijevao. - Poričem. Bojim se da su na djelu zlobne glasine.
Gospođica Hughes moja je gošća i ništa više.
Farnham puhne s prijezirom. - Svi znaju da vam je ljubavnica, kapetane. Ta
žena bez vrlina sigurno je izazvala Tomovu pozornost.
- Nije - ravnodušno odgovori Devlin, opirući se nagonu da Farnhama šakom
udari u njegov veliki crveni nos. - Ovdje biste trebali propitkivati Eastleighovo
ponašanje.
- Bili ste ondje? - pitao je St. John.
Devlin se okrene. - Nisam.
- Hughes je izjavio da je izazvala njegovo zanimanje, jasno i otvoreno.
Predložila mu je da se sastanu neki drugi dan, možda sutra. Bila je tako zavodljiva
da je izgubio strpljenje, baš u trenutku kad ste se vi pojavili na poprištu.
Devlinov bijes nije imao granice. - Stvar je u tome da s jedne strane imamo
Thomasovu riječ, a s druge riječ jedne kurve?
- To su vaše riječi, ne moje - rekao je St. John. - Vaš napad na Toma prelazi
granice gospodskoga ponašanja. Ovo je moje posljednje upozorenje, Devline. Još
jedan izgred i poslat ću vas pred vojni sud. U mornarici Njegova
Veličanstva nema mjesta za grubijane i hulje.
Devlin je znao da se opet radi o bitki koju treba izgubiti. Ništa se nije
promijenilo. Admirali su gunđali i prigovarali zbog njegova neposluha i
samovolje, a na kraju, uvijek su mu ostavljali slobodu. Nisu se usudili ostati bez
tako sposobnog zapovjednika i njegove nadmoći na moru. Ovaj put, međutim, u
srcu nije osjećao podrugljivo likovanje. Ovaj put bilo mu je muka.
Branit će Virginiju koliko može, ali krajnje je vrijeme da ode. Za nju u
Britaniji nema budućnosti, zahvaljujući njemu. Častan čovjek jednostavno bi se
njome oženio.

289
 Zaprepastile su ga vlastite misli. Odmah ih je odbacio. U prvom redu, častan
čovjek nikada ju ne bi tako iskoristio. - Jeste li me shvatili, kapetane? - pitao je
St. John.
Devlin se trgnuo. Uporne misli uopće ga nisu tješile. Naklonio se. - Potpuno.
- Dobro. - St. John mu je prišao smiješeći se. - Jeste za jedan vinjak? - pitao
je. Bura je očito prošla.
Devlin kimne. Natočena su i razdijeljena tri vinjaka. Ispijajući s užitkom, St.
John je rekao: - Primili ste zapovijedi?
Devlin kimne. - Da, jesam.
- Kad možete isploviti?
- Kao što ste predložili, gospodine, unutar dva tjedna.
St. John kimne. - Nastojte ubrzati svoj odlazak, Devline.
Danas smo primili vijest. Američki brod Ustav zarobio je brod Njegova
Veličanstva Hitri. Ne znam kako to rade, ali Amerikanci vladaju morem i ja
računam na vas, momče, da promijenite tu činjenicu. - Nazdravio mu je čašom.
Devlin je odložio čašu i naklonio se. - Svakako, gospodine - promrmljao je. -
Potrudit ću se.
Zadovoljan, St. John se ozario.

- Što se, dovraga, dogodilo? - grof od Eastleigha hladno je pitao svojega mlađeg
sina.
Tom Hughes ležao je u krevetu. Trup i jedna ruka bili su mu u zavojima, a
sluga je iz sobe iznosio pladanj s ostatcima doručka. - Glava mi puca, oče. Hoćeš
li se, molim te, suzdržati od vikanja? - rekao je.
Eastleigh se trgnuo. - Nisam vikao.
William je stajao pokraj njega, blijed. - Ovo je, jednostavno, nepodnošljivo.
- Tiho budi. - Eastleigh pogleda svojega mlađeg sina. - Kako teško si ranjen?
- Preživjet ću - reče Tom. Lice mu se zategnulo. - Toga gada samo su ukorili.
Pozvan je St. Johnu i ovaj ga je samo ukorio.
- Vjerojatno ih podmićuje - ispalio je Eastleigh. - Ili to, ili tog čovjeka cijeli
život prati sreća. - To će se promijeniti, zakleo se u sebi.
- Ovo je i više nego nepodnošljivo! - William je planuo. - Prvo se s našom
rođakinjom pokazuje po Hampshireu, razmećući se otvoreno njihovom vezom,
upropaštavajući nju, a samim time i cijelu našu obitelj! Neki dan lord
Livingston nije htio primiti moju ženu. Ondje je uvijek bila dobrodošla, a lady
Livingston voli Cecily! No, sada su najbolji prijatelji najgori neprijatelji.
Uostalom, imamo jednu kurvu u obitelji! To je nepodnošljivo! To se mora
prekinuti!

290
 - Priznajem da nisam očekivao da će ići tako daleko i dovesti ju na ples kod
Carewa. - Tom je bio istinski zgrožen.
- Zar si se morao s njim potući? - pitao je Eastleigh ledenim glasom.
- On me je napao - uskliknuo je Tom ljutito. - Ona je naša sestrična i jako
privlačna mala. Mislim da sam imao puno pravo iskusiti njezine čari, ali divljak
me je napao!
- Samo si potaknuo glasine. - Eastleigh je prema van bio miran, ali u sebi je
kuhao. Slagao se sa svojim sinovima. O’Neilla treba zaustaviti. No, ostalo je
pitanje: kako? Bio je uvjeren da toga čovjeka ništa neće odvratiti od osvete,
osim da ga ubiju.
- Uvjeren sam da cijeli London danas ne govori ni o čemu drugom nego o
sinoćnjoj zabavi. Znaš da se već sad plašim večere na koju sutra idemo? - William
je napokon sjeo. - Barem smo dobili jednu ponudu za Sweet Briar. Iako kupac želi
ostati anoniman, a mi kuću prodajemo za pola tržišne vrijednosti.
- Nisam znao! - Tom se nasmiješio, zadovoljan. - To će na neko vrijeme
popraviti stanje naše blagajne. Oče, sigurno si oduševljen.
Zapravo, Eastleigh ga nije čuo. Oba njegova sina su slabići, obojica su budale.
No, on nije slabić. Nije važno što je stariji, osiromašen, debeo. Već je jednom
ubio, s jednakim oduševljenjem kakvo čovjek osjeti kad pljesne muhu. Irci
su uglavnom divljaci. Znao je to iz prve ruke budući da je među njima proveo
mladost: kao mladi vojnik ondje je bio u službi. Nikada nije bio pristaša katoličke
ravnopravnosti i prezirao je budale koje su bile za to. Ni jedan katolik ne bi
smio imati pravo glasa niti posjedovati zemlju, i nijedan katolik ne bi smio biti
bogat i moćan kao taj divljak O’Neill. Što bi značilo ubije li još jednom?
Više nije imao što izgubiti. Eastleigh je počeo kovati plan.

Virginia je stajala kraj svojega prozora gledajući Temzu dok je padao mrak.
Nekoliko je brodica plovilo među brojnijim sirotinjskim čamcima na vesla,
barkama i čunovima. Bilo je vrijeme večere, ali nije namjeravala sići večerati.
Iako se nije mogla vječno ljutiti (nikada ne bi mogla mrziti Devlina O’Neilla),
srce joj je bilo slomljeno posljednji put. Tužno se nasmiješila, s gorčinom,
prisjećajući se svakog trenutka razgovora koji su to jutro vodili, i svakog trenutka
koji je noć prije provela u njegovu zagrljaju. Međutim, bilo joj je dosta. Sad je
gotovo i ona odlazi kući.
Svoju tugu osjećala je kao bol, snažnu i tjeskobnu, kao teret koji prijeti da će
ju potopiti. Virginia je na terasi ispod svojega prozora začula glasove. Njezin psić
došao je do nje, cvileći.
Prenula se budući da nije znala da će imati društvo. Čula je muški i ženski
glas, oba jako poznata.

291
 Obrazi su joj se zažarili. Odmah je prepoznala ženu i pomislila: Jao, ne! Zato
što to nije bio nitko drugi doli Mary de Warenne, što je značilo da je muškarac s
njom grof od Adarea.
Na vratima se začulo kucanje. Virginia se nije iznenadila, nego se nevoljko
okrenula. - Naprijed.
Hannah joj se nasmiješila. - Kapetan vas moli da siđete na večeru, gospođice
Hughes. Njegova i Njezina Milost također su ovdje.
Virginia se smrknuto nasmiješila. - Boli me glava - rekla je. - Molim te, reci
da mi je žao, ali večeras neću dolje večerati.
- Da vam tu donesem večeru? - pitala je Hannah, odmah zabrinuta.
- Nemam teka - odgovorila je Virginia.
Kad je sluškinja otišla, uputila se do kauča i sjela, povukavši k sebi psića,
kojega je nazvala Arthur, zagledana u vatru u kaminu, gladeći ga. Tada je
zakopala lice u njegovu dlaku, ali nije plakala.
Kako je boljelo. Ovaj put bolje bila jača nego ikad zato što si je dopustila da
se iskreno ponada i sanja o Devlinovoj ljubavi. Ma, kako je mogla biti tako glupa
i naivna? Devlin nema srce. Nesposoban je bilo koga voljeti. Dokazao je to
jednom zauvijek. Jedva je čekala buduća vremena, dan kada ga se više neće ni
blijedo sjećati.
Taj dan će doći, uvjeravala je samu sebe. Hoće, iako će za to vjerojatno trebati
dosta vremena. No, za godinu-dvije, možda čak tri, više se sigurno neće sjećati ni
kako izgleda.
Postala je još tjeskobnija i još tužnija nego prije.
- Virginia?
Virginia je uzdahnula, okrenuvši se.
Na vratima je stajala Mary de Warenne u svijetloj svilenoj večernjoj haljini,
obrubljenoj čipkom u boji bronce. Smiješila se. - Pokucala sam nekoliko puta.
Oprosti, ali nisi se javila. Odlučila sam ući i vidjeti kako si. Jesi li dobro?
Virginia je ustala. - Boli me glava, ali proći će - kratko je rekla.
Mary se nasmiješila. - Smijem li?
Virginia nije imala drugog izbora pa kimne. Jadna, šaptom reče: - Uđite.
Mary to učini zatvorivši za sobom vrata. Stala je pokraj Virginije. Imala je
jako znatiželjan i jako ispitivački izraz lica. - Kako si, dušo?
- Mislim da imam laganu gripu - procijedila je. Plašila se ispitivanja za koje
je znala da će uslijediti.
Mary ju pogleda u oči. - Koliko sam shvatila, ti i moj sin otvoreno živite
zajedno.
Virginia je pocrvenjela. - Jako ste izravni.

292
 - Jako se sramim - rekla je Mary, a premda je bila otvorena, glas joj je bio
blag. - Odgajala sam Devlina da razlikuje dobro i zlo i da se prema ženama odnosi
s poštovanjem.
Virginia je ustuknula.
- Bojim se da te je grozno iskoristio - reče Mary.
Jao, Bože, patnja se vratila, svom snagom i golema, prijeteći da će ju
preplaviti kao puknuta brana. Virginia se okrene na drugu stranu.
- Stvarno se ljutim na njega. No, ono što želim znati jest je li te povrijedio...
osim što ti je slomio srce?
Virginia je uzdahnula i okrenula se. - Ne mogu vam na to odgovoriti! -
uskliknula je.
- Mislim da mi je to dovoljan odgovor - blago je rekla Mary pošavši prema
njoj. Prije nego što se Virginia uspjela pobuniti ili maknuti se, ona ju je zagrlila.
- Jako si mi draga... kćeri.
Virginia je znala da ne smije plakati. Tada je shvatila kako ju je Mary nazvala
pa ustukne. - Što ste rekli?
Mary se nasmiješila i maknula joj nekoliko uvojaka s očiju. - Nazvala sam te
kćeri.
Virginia odmahne glavom. Ostala je bez riječi.
- Zato što ćeš biti moja kći i to jako brzo. Edward i ja nadugo smo raspravljali
o tome. Zapravo, ne tako dugo jer nismo imali o čemu raspravljati. Moj će sin
ispravno postupiti.
Virginia je odmahnula glavom, u nevjerici, pridržavajući se.
- Oženit će se tobom, Virginia, bez brige, i odnosit će se prema tebi s
poštovanjem kakvo žena zaslužuje. Uopće ne sumnjam u to - odlučno je rekla
Mary. - Edward sad razgovara s njim. - Nasmiješila se čekajući da joj Virginia
kaže kako joj je drago.
Virginia, međutim, nije mogla govoriti, dugo. Bila je u nevjerici. Nakratko,
vidjela je sebe u vjenčanoj haljini, Devlina u svečanoj odori, kako što je pred
svećenikom. Tada je iz glave otjerala tu veoma maštovitu sliku. Naposljetku je
rekla promuklim glasom: - Hvala vam, moja gospo.
- Dođi, idemo dolje - rekla je Mary zagrlivši je jednom rukom.
Virginia je molila Boga za pomoć. - Gospo? Stvarno večeras moram ostati u
krevetu. Bojim se da bih vam bila jako loše društvo pridružim li vam se u
ovakvom stanju.
Mary je poljubi u čelo. - Razumijem. Poslat ću ti večeru. Virginia?
Virginia se okrenula na drugu stranu kako ju ne bi morala pogledati u oči. -
Molim? - šapćući je rekla.
- Sve će na kraju biti dobro. Uvjerena sam u to - rekla je.

293
 Virginia nije mogla ni kimnuti. Mary je otišla tiho zatvorivši vrata za sobom.
Virginia je klonula na najbliži stolac.
Ništa neće biti dobro. Zato što je jednostavno prekasno. Neće se udati za
Devlina, ni da je posljednji muškarac na svijetu.

Devlin je očuhu ponudio čašu crnoga vina, a onda je sjeo na susjedni stolac.
Edward je otpio gutljaj i rekao: - Ovo je vraški dobro.
- Da, je - uzvratio je Devlin gledajući prema otvorenim vratima. No, majka i
Virginia nisu se pojavljivale. Stojeća djedova ura otkucala je pola. Nije ju vidio
od onoga groznog razgovora to jutro i nije mogao poreći da bi je sada rado vidio.
Iskreno se nadao da se oporavila od toga.
- Čujem da si dobio nove zapovijedi - primijetio je Edward odloživši čašu i
opušteno ispružio svoje dugačke noge.
- Da, odlazim za dva tjedna. Sudjelovat ću u ratu protiv Amerikanaca - rekao
je Devlin.
Edward kimne. - To je baš smiješno, nije li? Pobjede u Kanadi, gdje smo bili
brojčano slabiji, a gubitci na Atlantiku, a najveća smo pomorska sila na svijetu.
- Amerikanci su žilavi i srčani ljudi - primijetio je, a u glavi mu se stvori par
velikih ljubičastih očiju, blistavih od mržnje. Pomakne se, svjestan stezanja u
prsima. Međutim, njezino je pravo da ga mrzi, što mu je bilo drago, samo što
se još jednom morao na to podsjetiti.
- Što je s onim izgredom od sinoć?
- Pitao sam se jesi li čuo za to - reče Devlin, pripremajući se za prigovaranje
koje će, bio je siguran u to, uslijediti.
- Devline, za Boga miloga, što si očekivao kad si je samo tako doveo onamo?
- U Edwardovu se glasu čulo negodovanje.
Devlin je naglo ustao s čašom vina u ruci. - Danas sam bio pozvan St. Johnu.
Već sam čuo svoje. Da, pogriješio sam i, iskreno, žao mi je. Međutim, Hughes je
dobio batine koje je zaslužio.
- A Virginia? - Edward je ustao. - Što je ona zaslužila?
Ukipio se.
- Ili bolje rečeno, što zaslužuje?
- Edwarde, potpuno sam svjestan da sam se sramotno ponio. Nije zaslužila da
ju iskorištavam kao sredstvo moje osvete. Međutim, nadam se da sam se iskupio.
- Susreo je Adareov postojani pogled. - Kupio sam Sweet Briar, koji joj
namjeravam dati, i kad isplovim, odvest ću je kući - objasni.
- Sin kojega sam odgojio točno zna što ona zaslužuje i to se ne smije odbaciti
preko krvavoga groba tvojega oca.
- Žalim zbog svega što sam učinio - oštro je odgovorio. - Nije li dovoljno što
sam joj kupio Sweet Briar?
294
 - Ti reci meni.
Devlin pogleda u njegove tamne blistave oči. - Znaš kakav sam život odabrao.
Znaš kakav sam čovjek. Nisam obiteljski čovjek, Edwarde - upozori ga.
- No, tvoj te otac nije odgajao da postaneš odmetnik. Odgajao te je da postaneš
obiteljski čovjek o kojem si sad govorio.
Bio je to veliki udarac jer Edward je bio u pravu. - Nemoj u ovo upletati
mojega pokojnog oca - oštro je rekao Devlin.
- Zašto ne? Ubojstvo tvojega oca ključno je u ovoj stvari, kao što je ključno
za tvoj život. Bože sveti, poginuo je prije petnaest godina. Kad ćeš ga pustiti da
počiva u miru? Kada?
Devlin se okrenuo na drugu stranu, tresući se. Sean je rekao potpuno istu
stvar, ali on nije mogao zaboraviti na prošlost, nije bio sposoban učiniti to.
- Postoji samo jedan način kako se možeš iskupiti kod gospođice Hughes, i ti
jako dobro znaš kako - tiho je rekao Edward, govoreći njegovim leđima.
Doista je to znao. Sad već neko vrijeme zna, iako ne zna točno od kada, nije
bio siguran u to. Jedini pravi način da se iskupi bio je ženidba. Virginijine
ljubičaste oči zablistale su. Danas postoji samo mržnja.
Mržnja, koliko mržnje... Devlin je poznavao samo to i Virginiju je naučio tom
užasu. - Sumnjam da bi me htjela - čuo se je kako govori.
- Naravno da će te htjeti! Onda, hoćeš li se njome oženiti? - pitao je.
Pogledao je svojega očuha i đavo se vratio, cijepajući ne samo njegovo srce
nego i cijelo njegovo biće napola. Uistinu, htio je biti drukčiji čovjek, onaj koji
nije sposoban za okrutnu osvetu, čovjek koji je u stanju zaboraviti ružnu prošlost.
Čovjek vrijedan Virginijine ljubavi. No, nije bio takav.
Ništa nije bilo riješeno, još ništa nije bilo gotovo.
- Kad ćeš shvatiti da je bilo dosta te grozne opsjednutosti? Kad ćeš shvatiti da
postoji mogućnost da budeš sretan? Kad ćeš izabrati sreću umjesto patnje? - tiho
je pitao Edward. - Kad ćeš odlučiti živjeti?
- Da su tebe ubili kao Geralda, Tyrell, Rex i Cliff učinili bi isto što i ja da te
osvete - rekao je govoreći o trima grofovim sinovima.
- Nadam se da ne bi - rekao je Edward. - Znaš što moraš učiniti.
Pretpostavljam da negdje u podsvijesti to cijelo vrijeme znaš.
Mary je tiho ušla u sobu, zatvorivši vrata za sobom. - Devline? Volim te onako
kako samo majka može voljeti svoje prvorođeno dijete, ali ovdje je riječ o tome
što je dobro, a što loše, o časnom i nečasnom ponašanju, o onome što ti je dužnost.
Ako si uistinu moj sin, sin kojega sam odgojila, postupit ćeš časno i stati uz
gospođicu Hughes. - Oči joj se napuniše suzama. - Znam da ćeš Virginiji učiniti
tu čast i da ćeš se njome oženiti. Znam to - rekla je.
Bio je izgubljen. Nije mogao odbiti ženu koja ga je donijela na ovaj svijet,
ženu koja ga je odgajala, voljela i pomagala mu do trinaeste godine kad je otišao

295
na more. Nije mogao odbiti majku, koja je zadržala izuzetnu i nevjerojatnu vjeru
u njega. Osim toga, oboje su bili u pravu: to je jedini način da se iskupi.
Prošlu noć predala sam ti se s radošću i ljubavlju.
Zaklopio je oči, opirući se žestoko, preznojavajući se. Nije to htio. Ne treba
mu radost, ne treba mu ljubav, ali, svakako, mogao bi se oženiti Virginijom, a da
se drži dalje od nje. Naravno da se može oženiti i nastaviti svojim putem:
putem osvete. Ništa se ne mora promijeniti, stvarno, osim njezina položaja i
činjenice da će do kraja života ostati uz njega.
- Devline? - zovne ga Mary.
Okrenuo se i pogledao je u oči. Naklonivši se, reče: - Oženit ću se Virginijom.
Počni pripremati svadbu. Bit ću ondje. - Evo ga, i to je riješeno, časni postupak,
ono što je ispravno, zato što nije bilo drugog izbora.
Mary je kliknula i pohitala zagrliti ga. Suze su joj vlažile obraze. - Dušo, ona
će biti divna žena, sigurna sam u to.
Devlin je kimnuo, ali bio je ošamućen. Čudno, osjećao je i olakšanje.
Razmišljao je o tome kako će Virginiju odvesti kući i više ju nikada neće vidjeti.
Umjesto toga, ostat će zajedno do kraja života.
Bože, morat će to oprezno izvesti ili bi doista mogao pokleknuti pod njezinim
čarima, pomislio je osjetivši neizvjesnost i strah.
- Edwarde, moramo pripremati vjenčanje - govorila je Mary oduševljeno. -
Nemamo dovoljno vremena. - Nasmiješila se Devlinu. - Očekujem da ćete se
vjenčati u sljedeća dva tjedna, u svakom slučaju prije nego što isploviš na Prkosu.

Devlin se nije mogao usredotočiti na zadatak koji je trebao obaviti. Prvi časnik
donio mu je popis zaliha koji je morao ovjeriti, ali riječi na pergamentu bile su
mu mutne. Iscrpljivao ga je čudan osjećaj olakšanja i nije mogao prijeći preko
činjenice da će se Virginijom oženiti prije nego što Prkos isplovi 14. prosinca.
Naposljetku je odgurnuo popis. Dovraga, gdje je uopće Virginia? Sinoć je
shvatio da se žalila na glavobolju i da joj je večera odnesena u sobu. Išlo mu je na
ruku što ga je izbjegavala, uz to, nije imao želje razgovarati s njom tako brzo
nakon pristanka da će se njome oženiti. No, bilo je podne, drugi dan, i bio je
prilično siguran da se nije spustila ni na doručak. Virginia se nije izležavala u
krevetu. Bilo je vjerojatnije da je još u zoru otišla na dugačku šetnju. U svakom
slučaju, i dalje ga je izbjegavala pa je sad bio pod pritiskom da se nađe s njom i da
porazgovaraju o njihovoj budućnosti. Sigurno mogu postići dogovor koji će
oboma odgovarati. Hitno je to htio riješiti i namjeravao joj je dati do znanja da se
u njihovu odnosu neće puno toga promijeniti, osim njezina službenog položaja.
Još jedna važna stvar: sigurno je zadovoljna predstojećim vjenčanjem, sigurno ga
više ne mrzi.
Na vratima se pojavio Benson. Devlin se napeo i postao još ukočeniji,
očekujući Virginiju. No, on je uveo Williama Hughesa.
296
 Jako se iznenadio. Ustao je.
Hughes je nagnuo glavu glumeći naklon. Devlin je uzvratio na isti način,
odjednom zabrinut i oprezan. - Ovo je neočekivano iznenađenje - promrmlja. Što
bi William Hughes mogao tražiti?
- Možemo li preskočiti ljubaznosti? - uzvratio je William, stojeći ukočeno na
mjestu gdje ga je Benson ostavio.
- Pa, ne znam - odgovorio je Devlin maknuvši se od pisaćeg stola. William je
bio jako nesretan, jako nezadovoljan. Zašto? Bio je beskrajno znatiželjan. -
Vinjak? Viski? Vino? - ponudio je. Krv mu je uzavrela jer mu se ovaj posjet
činio kao poziv na oružje.
William odbije odmahnuvši rukom.
Devlin mu se nasmiješi. - Kako je zdravlje vašega brata?
Činilo se da će se William ugušiti. - Prestanite s pretvaranjem! - uzviknuo je.
- Dosta mi je! Okaljali ste ugled prezimena Hughes posljednji put. Došao sam s
jednom ponudom, O’Neill.
Zadržavši hladan osmijeh na licu i sklopivši ruke na leđima, Devlin reče: - Da
čujem. - Je li Eastleigh, kukavica, poslao sina da obavi njegov prljavi posao?
Para mu je išla na nos. Izvadio je novčanicu. - Ovo je najviše što mogu dati.
Nije petnaest tisuća funta, što je smiješna svota. Ovdje su te tisuće funta, i vaše su
ako pustite moju sestričnu.
Devlin se nije ni pomaknuo da uzme ponuđenu novčanicu. Bio je zaprepašten.
Potom se zamalo nasmijao jer je novac koji mu je ponudio, zapravo, bio njegov:
nesumnjivo je potjecao od prodaje Sweet Briara njemu. - Zna li vaš otac što mi
nudite?
- Je li to važno? - zajedljivo upita William, govoreći mu time da ne zna.
Devlin slegne ramenima i uzme novac. - Zapravo, nije.
William ga je s velikim gađenjem pogledao pa izašao.
Devlin se tiho nasmijao, pitajući se što će reći i učiniti kad dozna za
predstojeće vjenčanje.
Kad je William otišao, pogledao je na brončani sat na svojem stolu. Sad je
bilo skoro jedan. Otišao je do vrata. - Bensone? - pozvao je.
Sluga se kao nekom čarolijom odmah pojavio. - Da, gospodine kapetane?
- Želim razgovarati s gospođicom Hughes.
Benson je kimnuo i žurno otišao.
Devlin se vratio na svoj stolac, pogledavši prvi popis koji mu je bio pri ruci,
onaj s hranom za njegove ljude. Usoljena govedina, usoljena svinjetina, grašak,
zob, maslac, sir... Uzdahnuo je i odustao. Postalo mu je jako hitno da s Virginijom
porazgovara o nadolazećem vjenčanju. Je li stvarno bolesna? Ili je odlučila
prošetati se sve do Londona? Kad je Benson ušao, dignuo je glavu lupkajući
prstima po stolu. - Dolazi?
297
 - Nije u svojoj sobi, gospodine. No, na krevetu sam našao ovo. Jako čudno,
na njemu je vaš pečat, ali je i naslovljeno na vas. - Benson mu preda zapečaćeno
pismo.
Devlin skoči na noge, gotovo mu iščupavši pismo iz ruku jer je odmah
pretpostavio o čemu se radi. - To je sve - kratko je rekao.
Benson je otišao, zatvorivši vrata, a Devlin je slomio pečat otvarajući pismo.
Rukopis je bio ženski, a bilo je naslovljeno na njega.

5. prosinca 1812.
Dragi kapetane O’Neill,

ne mogu se udati za Vas. Kad primite ovo pismo, ja ću već otići. Shvatila
sam, nakon puno razmišljanja, da je moje ponašanje bilo krajnje glupo.
Zadnji je čas da se vratim kući.
Žalim za puno toga. Između ostalog, to što nismo uspjeli ostvariti
pravo prijateljstvo. Također žalim zbog grubih riječi izgovorenih jučer.
Znajte da Vam ništa ne zamjeram i da se, unatoč svim okolnostima, ne
ljutim na Vas. Dapače, baš suprotno. Smatram Vas prijateljem iako taj
osjećaj nije obostran. Želim Vam sve najbolje, uvijek.
Molim Vas, lijepo pozdravite svoju obitelj, koja je prema meni uvijek
bila jako ljubazna.
Iskreno Vaša,
Virginia Hughes

298
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

rofica od Eastleigha nije bila sigurna da je dobro čula ono što joj je sluga
G rekao. - Molim? - rekla je s rukama punim cvijeća koje je ubrala u stakleniku.
Pažljivo ga je odložila na veliki stol nasred kuhinje.
- Došla vas je posjetiti gospođica Virginia Hughes, gospođo - odgovorio je
livrirani sluga.
Jedan trenutak Elizabeth je zurila u njega, dobro pazeći da joj se izraz lica ne
promijeni. No, bila je itekako iznenađena, ustvari bila je zaprepaštena. Što želi
Devlinova ljubavnica? Zašto ju je došla posjetiti? Zar su se vratili u Wideacre?
Zašto? Elizabeth je znala sve o ružnom izgredu na Carewovu plesu.
Još uvijek nije znala kako bi to protumačila. Nevjerojatno da je Devlin doveo
ljubavnicu među ugledne ljude, ali prihvatila je činjenicu da uopće ne poznaje
čovjeka kojemu je šest godina bila ljubavnica. Njezine susjede, lady Philips i lady
Cramer, jako su se žurile ispričati joj sve o plesu i dvoboju između njezina posinka
i O’Neilla, koji je gotovo kobno završio. Lady Cramer našla se na mjestu događaja
(isto tako, Elizabeth je bila uvjerena u to, znala je da je donedavno petljala s
O’Neillom) i smatrala je svojom obvezom izvijestiti Elizabeth i lady Philips o
brojnim pojedinostima dvoboja. Prema njezinim riječima, O’Neill je namjeravao
ubiti svojega suparnika, ah njegov polubrat spriječio ga je da to učini.
Elizabeth se uspjela nasmiješiti i sluškinji predati tucet tulipana. - Molim te,
stavi ih u vazu i odnesi u moju sobu - promrmljala je. Zašto je, pobogu, Devlinova
nova ljubavnica ovdje?
Još se oporavljala od njegova odbacivanja, ili još gore, od toga što ju je tako
bezobrazno iskoristio da bi oteo nećakinju njezina muža. Da Williama toliko ne
mrzi, zahtijevala bi da joj kaže što sve to znači. Da nije bila nevjerna supruga,
istu bi stvar pitala i Eastleigha. No, nije se mogla obratiti nijednom od tih
muškaraca.
Ipak, Elizabeth nije bila glupa. Bila je O’Neillova ljubavnica. Sad taj dvojbeni
naslov nosi nećakinja njezina muža, a Devlin je prije nekoliko godina od njezine
obitelji kupio Waverly Hall. Elizabeth je zaključila da je na djelu neki pakleni
plan.
- Donesi osvježavajuće piće, Waldene - rekla je donijevši odluku. Znatiželja
je pobijedila i ona skine pregaču, opere ruke i izađe iz kuhinje.
Virginia je stajala u žutom salonu, prilično velikoj lijepoj sobi s desetak
mjesta za sjedenje, namještajem koji je očito bio oronuo i trošan, i s dvama
velikim svijećnjacima koji su visjeli s ružičasto-zlatno-bijelog stropa. Na sebi je

299
imala svijetlu haljinu boje lavande dugih rukava i crni ogrtač. Tamna joj je
kosa bila čvrsto svezana na zatiljku. Držala se ukočeno i uspravno, pokazujući da
je veoma napeta, ali Elizabeth je samo trebala pogledati to napeto sitno lice, lišeno
svake boje, a potom i te velike oči da zaprepašteno shvati da joj je srce slomljeno.
Njezino vlastito srce je zadrhtalo i ona osjeti čudnu potrebu da djevojku utješi.
- Gospođice Hughes? - Sad kad je ušla u salon, smiješila se puno prirodnije.
Virginia je pokušala uzvratiti osmijeh, ali to je bilo sličnije nekakvu
kreveljenju. - Oprostite što smetam, gospođo - rekla je tihim i promuklim glasom.
- Ne smetate mi - rekla je Elizabeth pokazujući na stolac. - Iako sam, moram
priznati, jako iznenađena vašim posjetom.
Virginia se tužno nasmiješila i sjela, spustivši se na rub stolca presvučenog
izblijedjelim satenom boje bronce.
Sjela je i Elizabeth, pomislivši: Zbilja je jako lijepa i mislim da mi postaje
jasno zašto je Devlin poželio biti s njom, ali jako je mlada. Elizabeth se nije htjela
ni sjetiti svojih godina, ali nećakinja njezina muža bila je gotovo dvadeset godina
mlađa od nje. - Boravite u Wideacreu? - ljubazno je pitala.
Virginia odmahne glavom. Poravnala je suknju, zagledana u krilo.
Zavladala je tišina. Elizabeth ju je jako žalila jer je izgledala tako izgubljeno
i jadno. Ja sam barem udana žena, pomisli, žena s iskustvom, koja je u stanju
nositi teret velike boli. Devlin je sigurno Virginijin prvi ljubavnik. Ništa čudno da
je shrvana. Zar je i nju odbacio? - Dan je nevjerojatno ugodan za ovako kasno
doba godine - rekla je. - Iako sam čula da će prije kraja tjedna početi kišiti.
Virginia digne pogled, grizući usnicu. - Moram vas moliti za pomoć, gospođo
- prošaptala je.
Elizabeth više nije mogla izdržati. Pružila je ruke i uzela Virginijine dlanove
u svoje. - Draga moja, znate da smo u rodu. S obzirom na okolnosti, nisam o tome
razmišljala, ali sad kad vas vidim tako tužnu, toga sam se sjetila. Naravno da ću
vam pomoći, ako mogu.
Činilo se da je Virginia na rubu suza. - Moram se vratiti kući u Virginiju -
rekla je - a nemam novca za kartu. Kad biste mi posudili, kunem se da ću vam ga
vratiti.
Elizabeth je doista htjela pomoći, ali nije dolazilo u obzir da joj posudi jedan
jedini ušteđeni novčić. - Što se dogodilo, dijete?
Virginia odmahne glavom kao da ne može govoriti. - Moram otići kući.
Elizabeth je oklijevala, oprezno birajući riječi. - A Devlin vas ne želi pustiti?
Zato što si on sigurno može priuštiti da plati kartu za vaš put.
Lice joj se napelo. - Pobjegla sam, gospođo. Pobjegla sam od njega i moram
odmah napustiti zemlju, prije nego što me uspije naći.
Podignula je obrve jer ju je spopala bjesomučna znatiželja. - Zar ga ne volite?
Ponosno se držala. - Da.

300
 - Je li vas na bilo koji način zlostavljao?
Razrogačila je oči. - Nije li to zlostavljanje kad me okolo pokazuje kao svoju
kurvu? - uskliknula je.
Elizabeth su zaprepastile njezine riječi. - Nikada nisam shvaćala njegovo
ponašanje - oprezno je rekla.
Virginia je ustala i jedno je vrijeme samo gledala. - Nije na meni da vam
objašnjavam njegove motive. Odbijam stati između vaše obitelji i njega. Samo
vas molim da mi posudite za kartu da se mogu vratiti u Ameriku. Ne mogu dalje
ovako!
Digla se i Elizabeth. Virginiji je Devlin očito još uvijek drag, inače se ne bi
sustezala razgovarati o njemu i njegovim ciljevima. - Znači, još uvijek ga volite -
rekla je.
Virginia odrično odmahne glavom. - Ne. Moje je srce posljednji put
slomljeno. Ostala je samo bol.
Elizabeth je na trenutak bila toliko dirnuta da nije mogla govoriti. Potapšala
je Virginiju po obrazu. - Zašto? Zašto je s vama tako ružno postupao?
- Kad odem, svakako ga možete pitati - tvrdoglavo odgovori Virginia.
- Prvo ja, onda vi. Živi u Waverly Hallu. Umalo je ubio Thomasa. Gotovo bih
rekla da nešto zamjera mojoj obitelji. - Tada se malo nasmijala. Virginia ju je
gledala.
Eizabeth je razrogačila oči u nevjerici. - O tome se radi?
- uskliknula je.
- Morate njega pitati - odlučno je odgovorila Virginia. - Možete li nešto
odvojiti za moj bijeg?
- Jako bih vam voljela pomoći - tiho je rekla Elizabeth, još uvijek
zaprepaštena mogućnošću da Devlinovi postupci imaju veze s nekakvom velikom
zavadom. U tom slučaju, to što je šest godina dolazio u njezin krevet nije imalo
nikakve veze ni s ljubavlju ni sa strasti nego s nečim potpuno drugim.
- No, draga moja, nemam nikakve ušteđevine.
Virginia se doimala obeshrabreno. - Hoćete li mi barem posuditi kočiju da me
odveze do Londona? Nekoliko šilinga koje sam imala potrošila sam na to da
dođem ovamo.
To je mogla učiniti. - Naravno. Znači, ipak ćete mu se vratiti?
Virginia se trgne. - Nikada! - odgovori.
- Moja gospo? - pojavio se sluga s kolicima za posluživanje čaja.
Dok ih je gurao unutra, Elizabeth je donekle laknulo što ih je prekinuo. -
Hoćemo li popiti malo čaja? - Nasmiješila se. - Naš kuhar također peče izvrsne
kekse.

301
 - Bojim se da se smjesta moram vratiti u grad - rekla je Virginia ne
pomaknuvši se da bi sjela.
Elizabeth zaključi da je najbolje da brzo ode. - Waldene? Neka se doveze
moja kočija i reci Jeffriesu da će gospođicu Hughes odvesti u London.
- Da, gospo - rekao je Walden i brzo otišao.
Elizabeth natoči šalicu čaja. - Jeste li sigurni da prije odlaska nećete popiti
šalicu čaja?
Virginia odmahne glavom i ode do prozora. Zagledala se van.
Elizabeth je primijetila njezine loše manire dok je sama pila čaj. Da, jako je
privlačna, ali nije ju zato Devlin uzeo za. ljubavnicu. Ne, on se sigurno zbog
nečega osvećuje njezinoj obitelji. Nije bilo drugog objašnjenja.
Deset minuta poslije Virginia se nalazila u grofičinoj kočiji. Ogrnuta
maramom od kašmira, Elizabeth je mahala dok se kočija kotrljala niz prilazni put.
Tada se prestala smiješiti i požurila se unutra. - Waldene, gdje je grof?
- Otišao je prošetati pse - odgovori Walden.
To je bilo dobro. - A William?
- U knjižnici, gospo.
Srce joj je počelo brže kucati. Prezirala je Williama, a ponekad ga se čak i
bojala, ali nije imala izbora. Pohitala je kroz kuću, namjerno se ne obazirući na
mjesta na kojima se ljuštila boja, izgrebene stolove i pod koji je škripio. Vrata
knjižnice bila su zatvorena, malo je zastala, a onda je ušla.
William je sjedio za pisaćim stolom s perom u ruci. Dignuo je glavu, uzrujan
što ga ovako nepristojno prekida.
- Moram s tobom razgovarati - rekla je zatvorivši vrata za sobom.
On ju upitno pogleda. - Stvarno? Baš čudno - rekao je dignuvši se. Odmjerio
ju je pogledom, ne skrivajući seksualno zanimanje za nju.
Išlo joj je na povraćanje. Uopće nije sumnjala da bi ju, kad bi pristala, prevalio
preko tog stola i učinio s njom što ga volja. - Malo prije ovdje je bila gospođica
Hughes.
Razrogačio je oči. - Što je htjela?
Elizabeth slegne ramenima. Nikada mu ništa ne bi rekla, a da prije pomno ne
odvagne komu bi to moglo pomoći, a komu štetiti. - Što O’Neill želi od nas?
- Općenito ili misliš na nešto određeno? - hladno je pitao.
Nije ga razumjela. - Mislim da se nešto čudno događa.
Prvo ja, onda moja nećakinja. Tu je i Waverly Hall. Isto tako, čula sam da je
na plesu kod Carewa htio ubiti Thomasa. Možeš li to objasniti?
William se maknuo od stola.
Ukipila se kad joj je prišao.

302
 - Nema se tu što razumjeti, nije li tako... majko? Zasitio te se pa je uzeo puno
zgodniju, puno mlađu i u tijelu i u licu.
Osjećala je da joj obrazi gore.
Malo se odmaknuo od nje. - Tražio je otkupninu za gospođicu Hughes.
Zaprepastila se. - Molim?
- Tako je. Znaš, draga moja pomajko, sve je veoma jednostavno i savršeno
jasno. Držao ju je zatočenu, a kad smo odbili platiti otkupninu, odlučio je uništiti
ugled ove obitelji budući da ju nije mogao novčano upropastiti.
Elizabeth je ostala zapanjena. - Znači, nikada mu nije bila prava ljubavnica...
- Ma, ne, postala je njegova ljubavnica, svakako. Mislim da je to očigledno.
No, to nema nikakve veze s ljubavi, čak ni s požudom, pa se možeš opustiti.
Izgubila si ga samo zbog osvete. Znaš, tvoj dragi muž ubio je O’Neillovog oca i
mi to odonda plaćamo.

Virginia je čučala među drvećem, dršćući, kad se rominjanje pretvorilo u kišu.

Bilo joj je žao što se lijepo vrijeme iz Hampshirea nije proširilo na London, ali
nije. Kad je došla do grada, zaprijetila je kiša pa je požalila što nije
prihvatila grofičin poziv na čaj i kekse, budući da cijeli dan nije ništa jela. Još je
više žalila zbog grofičina financijskog stanja. Bilo je očito da je ona jedna
suosjećajna žena i da bi Virginiji pomogla da je mogla.
Virginia je drhtala od hladnoće i imala je osjećaj da će se od gladi
onesvijestiti. Molila je kočijaša da ju ostavi ispred željeznih vrata na ulazu na
imanje De Warenneovih u Mayfairu. Zatim se, kad se kočija okrenula da se vrati
na Eastleigh, popela preko ciglenog zida s metalnim krovićem. Držeći se grmlja i
drveća, prešla je preko travnjaka. Možda zbog ružna vremena, ali nigdje nije
nikoga vidjela. Bilo je kasno poslijepodne i bila je iscrpljena. Tyrell de Warenne
bio joj je posljednja nada.
Molim te, daj da mi pomogne, molila se Bogu.
Nadala se da će se potajno sastati s njim i namjerava je čekati da se pojavi iz
kuće. Ali što ako večeras, zbog kiše, nije namjeravao izaći? Odlučila je da će
spavati u staji i pokušati ga uloviti sljedeće jutro. Samo, Bože sveti, kakav je to
plan? Zubi su joj cvokotali od hladnoće, a njezino skrovište, nekoliko stabala
nedaleko od staje, brzo je postajalo beskorisno. Poželjela je odmah otrčati do staje
i naći suho mjesto gdje će se skriti.
No, nije se usudila pomaknuti. Trebao joj je dobar pogled na kuću jer još
večeras mora razgovarati s Tyrellom, ako je to ikako moguće. Virginia nije znala
kako je dugo čekala na vjetru i kiši prije nego što se nešto počelo događati. Pojavio
se konjušar, vodeći iz staje lijepoga riđana. Kiša je prestala iako je nebo i dalje
bilo tamno i izgledalo je da bi prije nego što padne noć moglo ponovno početi
kišiti. Riđan je sada bio osedlan. Virginia nije znala tko boravi u kući, ali grof
sigurno ne bi u ovo doba išao van, sam i još na konju. Gotovo je kriknula
303
od olakšanja kad je ugledala Tyrella kako silazi niz glavno stubište ispred kuće,
naočitu pojavu u kaputu, hlačama i visokim čizmama, ogrnuta tamnim plaštem
preko ramena.
Išao je prema dvorištu ispred staja pa primio uzde od konjušara. Dok su
razgovarali, Virginia se digla, neko vrijeme ih promatrala, silno želeći da taj
razgovor brzo završi pa da on pristane pomoći joj otići iz Engleske. Vratila je
pogled na kuću, ali više se nitko nije pojavio. Srce joj je snažno lupalo kad je
izašla iz sjene stabala i pohitala prema njemu.
Konjušar je bio na odlasku, a Tyrell se spremao uzjahati. Obojica su je
ugledala u istom trenutku. Tyrell je razrogačio oči. - Virginia? - Nije mogao
vjerovati.
Pokušala se nasmiješiti, što nije bilo lako jer je drhtala, gotovo grčeći se od
vlage i hladnoće. - Gospodine, molim vas, pričekajte. Svakako moram razgovarati
s vama.
Predao je uzde konjušaru, pohitavši prema njoj. - Za Boga miloga, što je ovo?
Promrzli ste i skroz mokri. Kako ste došli ovamo? Zar ste pješačili od Waverly
Halla? - povikao je.
Očito se zabrinuo. Virginia se uspjela nasmiješiti. - Samo mi je malo hladno
i malo sam se smočila - slagala je.
- Molim vas, gospodine, doista moram s vama razgovarati o jednoj važnoj
stvari!
- Možemo razgovarati o čemu god želite, ali prvo morate ući, odjenuti suhu
odjeću i sjesti ispred kamina! - uzviknuo je.
- Ne! - kriknula je, ustuknuvši kad ju je primio za ruku.
- Molim? - Trgnuo se, iznenađen, svojim tamnim očima proučavajući njezine.
Progutala je. - Ne mogu ući unutra.
Pomno ju je promatrao, lice mu se smrknulo. - A zašto ne?
Uzdahnula je, a onda je odlučila povjeriti mu se. - Pobjegla sam - rekla je
promuklim glasom. - Pobjegla sam od Devlina i preklinjem vas da čuvate moju
tajnu te da mi pomognete otići u Ameriku.

Virginia je sjedila u knjižnici ispred rasplamsale vatre, odjevena u jednu grofičinu

haljinu koja joj je bila prilično velika, omotana u pokrivač, i pijuckala čaj u koji
je dodano malo viskija. Kako se pokazalo, grof i grofica otišli su na večeru. Kad
se konačno ugrijala, a hladnoća je nestala, shvatila je da nije samo tjelesno
iscrpljena; činilo joj se da joj iscrpljenost izbija iz srca, a možda i iz duše. Tyrell
je već pokazao da je susretljiv baš kao pravi gospodin i znala je da će joj
pomoći. Možda će sutra biti na svojem putu preko oceana.
Proganjale su je Devlinove sive oči, ne hladne i odsutne nego plamteće od
gnjeva. Nije sumnjala da je u ovom trenutku bijesan na nju.

304
 Više ga nikada neće vidjeti.
Srce joj je zadrhtalo. Gušila se od bola. No, to je ono što je htjela: zauvijek
pobjeći od njega, ne vidjeti ga nikad više, osim možda za puno godina, kad bude
udana i iskreno zaljubljena u dobra, hrabra čovjeka, i jako lijepa i sretna, a
Devlin će shvatiti što je izgubio.
Zbog tuge nije mogla piti pa odloži šalicu s čajem na stranu.
Zaklopila je oči. Ne vraćam se u Waverly Hall. Ne mogu ga mrziti, ali ne
volim ga, više ne. Idem kući.
Njezine neizgovorene riječi, djelomično odluka, a djelomično podsjetnik,
doimale su se tako šuplje.
Teško je uzdahnula i dignula pogled.
Tyrell je hodao po sobi. Izgledao je mrzovoljno. Bila je tako umorna da se
nije mogla točno sjetiti što mu je govorila dok ju je nosio u kuću nakon što ju je
našao na kiši.
Zaustavio se ispred nje. - Virginia?
Rukama se uhvatila za stolac, nesposobna nasmiješiti se. - Hvala vam što ste
tako ljubazni.
Nije se nasmiješio niti se smekšao. - Pošaljite poruku Devlinu. Ako ste
pobjegli, sad je već sigurno izbezumljen.
- Ne! - potpuno se razbudila, skočio joj je adrenalin. - Vjerujte mi, potpuno
mu je svejedno. Prilično sam sigurna da mu je laknulo!
- Ogorčeni ste - primijetio je promatrajući je pozorno.
- Nisam ogorčena. - No njezine riječi zvučale su lažno.
- Ne razumijem. Otac je sinoć objavio novost; divnu novost, mislim.
- Neću se udati za njega - procijedila je kroz zube. Ponovno joj se javila ta
slika: ona u vjenčanoj haljini, pokraj nje Devlin u svečanoj odori u jednoj drevnoj
crkvi.
Nikada, pomalo panično rekla je samoj sebi.
- Zašto ne? - pitao je Tyrell.
- Zašto ne? - uskliknula je. - Čovjek me je oteo, držao zatočenu, tražio od
mene da živimo zajedno ne skrivajući to, sve zbog njegove opsjednutosti. Prije
dva dana gotovo je ubio mojega bratića. Zašto ne? Predočila sam vam četiri
razloga zašto ne, pet ako ubrojite i činjenicu da sam samo pijun u njegovoj
osvetničkoj igri.
- Ogorčeni ste i ljuti i ne osuđujem vas. Užasno se ponio prema vama, ali
pristao je vjenčati se s vama, što je prema mojem mišljenju pravedan ishod.
- Pravedan za koga? - povikala je. - Za njega? Mislim da nije. Ne želi biti
vezan za mene u tom braku. Za mene? Ne voli me! Ni najmanje! - povikala je.
Tada je, dršćući, rekla: - Samo želim otići kući na svoju plantažu.

305
 Činilo se da je uzrujan. - Bojim se da je vama ovladao bijes. Virginia, to je
jedini način da sačuvate svoj dobar glas.
- Baš me briga za moj dobar glas.
Smrknuo se. - Onda je dobro da je mene briga, da je briga mojega oca i moju
pomajku. - Glas mu se smekšao. - Svima ste nam jako dragi, Virginia, a Devlin je
veoma poželjan neženja. Mora se oženiti; zašto ne vama? - Nasmiješio se. -
Možda ste sitni, ali duh vam je snažan, a meni se čini da tu ima više nego što se
čini. Mislim da ste dobar par.
Skočila je na noge. - Nismo dobar par! Ne želim provesti život s tim
čovjekom! Zapravo, više ga ne želim vidjeti! - Ode li sutra kao što je naumila,
više ga sigurno nikada neće vidjeti.
Jao, Bože, može li doista to učiniti? Dio nje nekako nije mogao zamisliti život
bez Devlina O’Neilla.
- Što očekujete da ja učinim? Skrijem vas ovdje? Pošaljem vas u Ameriku?
Što mislite da mogu ili hoću učiniti?
- Molim vas, gospodine, posudite mi novac potreban za prekooceansku kartu.
Obećavam da ću vam ga vratiti, premda bi to moglo potrajati. - Dugo su gledali
jedno drugo.
Okrenuo se na drugu stranu. - Kamo ćete otići kad stignete u Sjedinjene
Američke Države? Ako dođete onamo, jer u ratu smo s vašom zemljom. Što ćete
raditi kad dođete onamo?
- Idem na Sweet Briar...
- On pripada vašem stricu. Stavio ga je na prodaju. Koliko znamo, već je
prodan i nemate dom u koji se možete vratiti - rekao je sijevajući očima. - To je
ludost, Virginia, čista ludost i ne mogu sudjelovati u tome.
- Odbijate me? - kriknula je, zaprepaštena.
Gledao ju je, ozbiljna lica. - Pazim na vas, Virginia. Imam na umu samo ono
što je za vas najbolje.
- Ne, nemate - povikala je, ljuta i zaprepaštena. - Bili ste mi posljednja nada!
Kako vam nije jasno? Neću se udati za tog čovjeka, to nije moguće nakon svega
što je učinio!
Ušao je Devlin. Zabacio je svoj mokri ogrtač na leđa i kratko se naklonio. -
Žao mi je što tako osjećate, madame - rekao je, sijevajući očima.
Imala je osjećaj da joj je srce stalo. Zaprepaštena, zurila je u njega, a osjetivši
opasnost, ustuknula je.
Lice mu je bilo jako ozbiljno. Očito je bilo samo to da je ljut. Sad je kimnuo
Tyrellu. - Poslao sam svoje ljude da je traže po londonskim ulicama. Trebao sam
pogoditi da će doći k tebi. Hvala ti, Ty, što si mi poslao poruku.
- Ima puno toga što moraš popraviti - rekao je. - Jako je ljuta na tebe, s
pravom.

306
 - To vidim - odgovorio je Devlin ponovno pogledavši Virginiju.
Virginia je shvatila da je Tyrell, dok se kupala i mijenjala odjeću, Devlinu
poslao poruku. - Iznevjerili ste me - vikala je tresući se od jada. - Mislila sam da
ste mi prijatelj! Vjerovala sam vam!
- Prijatelj sam vam - rekao je s izrazom žaljenja na licu. - Doista mislim samo
na to što je za vas najbolje i mislim... nadam se... da ćete mi jednoga dana biti
zahvalni za to što sam učinio.
- Niste mi prijatelj - šapćući je rekla, još uvijek zapanjena njegovom izdajom.
Naklonio se i otišao.
Devlin je pošao za njim, ali samo zato da zatvori vrata, a onda se ponovno
okrenuo prema Virginiji. - Kakva je to ludost. Želiš počiniti samoubojstvo?
- Ne - procijedila je. - Samo želim izbjeći udaju za tebe!
- Tako što ćeš dobiti upalu pluća i umrijeti? - pitao je.
- Ni ti to ne želiš! Pošalji me kući, Devline i oboje ćemo biti slobodni!
- Bojim se da sam pristao na taj brak.
Udarila je u plač. - Nije mi jasno zašto.
Lice mu je bilo ozbiljno, pokazujući koliko je napet, ali nije oklijevao. - U
pravu su.
- U pravu su? Grof i grofica su u pravu? Prihvaćaš krivnju i žališ zbog svojih
postupaka?
- Da.
- Lažeš - nastavila je. - Ne prihvaćaš krivnju, nije ti žao!
Nije se micao. Dugo mu je trebalo da progovori, a kad je to učinio, govorio je
polako i veoma oprezno. - Zapravo, jako griješiš, Virginia. Prihvaćam krivnju, i
to već dulje vrijeme. Onu večer kod lorda Carewa više to nisam mogao poricati.
Žao mi je što sam te iskoristio onako kako jesam.
Više nije mogla disati. Je li to istina?
- Žao mi je što sam te doveo do toga - smrknuto je dodao. - Sad ću platiti za
to što sam te tako bezdušno iskoristio. To bi učinio svaki častan čovjek.
Bojala se povjerovati mu. Uz to, podsjetila se da ova promjena stava nema
nikakve veze s ljubavlju. Međutim, promijenio je stav. To je dokaz da ima savjest,
da ima dušu.
- Jasno mi je da sam te zbunio - rekao je pomalo podsmješljivo. Otišao je do
boca sa žestokim pićem koje su stajale na obližnjem stoliću. - Zbunio sam i sebe.
Vinjak će te ugrijati bolje od šalice čaja.
- Čaj je pojačan viskijem. - Gledala ga je kako toči. Bila je zatečena i nije
znala što bi mislila ni što bi osjećala. Žao mu je. Iskreno mu je žao. Samo, što se
promijenilo? Toliko ju je puta povrijedio. Znala je da će ju, uda li se za njega,
opetovano povrijediti. Savjest nije ljubav. Časno ponašanje je časno ponašanje.

307
 S čašom u ruci okrenuo se prema njoj. - Moja majka planira vjenčanje
dvanaestoga prosinca, dva dana prije mojeg isplovljavanja.
Srce joj je počelo jače i brže tući. - Vidjela sam tvoje zapovijedi - rekla je
ukočeno.
Gledao ju je. Lice mu je bilo maska lišena svih osjećaja.
- Ideš u rat protiv moje domovine, mojih sunarodnjaka. Kakav je to brak?
- Da, idem, ali izvući ćemo ono najbolje iz toga. Sigurno nećemo biti jedini
par u ovom sukobu koji je naklonjen suprotnim stranama.
Zadrhtala je, opet joj je postalo hladno. Znala je da gubi; izgubila je svaku
bitku koju je vodila s ovim čovjekom. - Ne mogu se udati za tebe, Devline. Niti
sada niti ikada.
Uspravio se.
- Ozbiljno mislim - uzrujano je rekla.
Nastupila je strašna tišina. Dugo ju je gledao, ne skidajući s lica tu tešku
masku pa je bilo nemoguće reći što misli ili što osjeća, ako je uopće nešto osjećao.
Oprezno je spustio čašu. - Ja se iskreno kajem. Žao mi je zbog svega i želim se
iskupiti. Želim sačuvati tvoj dobar glas.
Došlo joj je da se rasplače. - Tvoje žaljenje stiže prekasno!
Pogledao ju je ispitivačkim pogledom. - Nisi me oduvijek mrzila.
Ukipila se. - Ovdje nije riječ o mržnji. Moje pismo bilo je iskreno. Ne mrzim
te, Devline, unatoč svemu što si učinio.
- Prihvati onda ovaj brak, jer Tyrell je u pravu: to je za tebe najbolje.
- Želim ići kući - čula se kako govori, gotovo djetinjasto.
Prenuo se.
Kako je željela plakati. Duboko je udahnula i rekla drhtavim glasom: -
Priznajem ono što oboje sad znamo: nekoć sam te voljela i htjela sam da mi
uzvratiš ljubav. Međutim, ljubav je nešto što mi ne možeš ponuditi, je li tako?
Nosnice mu se raširiše i on odmahne glavom. - Tako je.
- Tako je - ponovi. Bilo je nemoguće ne pokazati gorčinu. - Sad mi nudiš brak
koji jednostavno ne mogu prihvatiti. Znaš, povrijedio si me po posljednji put -
odrješito je rekla. - Želiš li umiriti tu svoju novu savjest, onda me konačno pošalji
kući, kao slobodnu ženu.
- Ne mogu.
- Naravno da možeš. Ti si najmoćniji i najneovisniji čovjek kojega sam u
životu upoznala. Naravno da možeš. - Shvatila je da plače.
Odjednom joj je prišao.
Virginia se ukipila kad je stao ispred nje, veoma ozbiljan u licu.
- Neću prodati Sweet Briar.
Sledila se. - Molim? - Zar je upravo rekao ono što joj se učinilo da je rekao?
308
 - Neću prodati Sweet Briar.
Imala je osjećaj da će se onesvijestiti. Sigurno je zateturala jer ju je primio. -
Nećeš prodati Sweet Briar? Ali... ne shvaćam.
- Sjedni - naloži joj vodeći je do stolca.
Bila je toliko zaprepaštena da se nije ni uspjela usprotiviti.
- Kupio sam plantažu - rekao je. - Kupio sam je da ti ju poklonim u svom
pokušaju da ti se iskupim za ono što sam učinio.
Virginia je imala osjećaj da će se onesvijestiti. Jedva je mogla pojmiti njegove
riječi. On je sad vlasnik njezina doma?
- Bit će to tvoj vjenčani dar - tiho je rekao. - Moj dar tebi.

309
TREĆI DIO
Nevjesta

310
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

jenčanje je bilo za samo nekoliko dana. Virginia se, kao još nikada do tada,
V osjećala poput bespomoćna pijuna. Vjenčanje se približavalo i nije mogla ne
priznati si da bi, kad bi je Devlin O’Neill barem malo volio, bila više nego
uzbuđena što će se udati za njega. No, on ju nije volio, nimalo; donedavno ju je
namjeravao poslati kući, napokon raskrstiti s njom. To ju je još uvijek boljelo. Što
se tiče tog velikodušnog poteza, kupnje Sweet Briara s namjerom da joj ga
pokloni, pokvarila ga je natruha ucjene u tom njegovu potezu. To je trebao biti
vjenčani poklon i Virginia ga nije trebala pitati, znala je i bez toga da ako ne bude
vjenčanja, neće biti ni poklona. U svakom slučaju, veselio ju je taj „poklon“, ali
bilo bi joj draže da joj je ponuđen bez tih dodatnih prijetnji. Ne bi ga odbila.
Devlin će za nekoliko dana otplatiti sve dugove plantaže i njezin će joj dom,
napokon, pripasti. Udaje se za muškarca koji je plaši, koji je i dalje sklon osveti,
muškarca kojega i dalje beznadno voli. Nije bila sigurna u svoju budućnost nad
koju su se nadvile sjene sumnji. Barem će imati sklonište ako joj kad zatreba.
Odabrala je najsigurniji mogući put. Povukla se u sebe. Spavala je dugo,
odlazila u krevet rano. Zadubila se u knjige. Silno se trudila ne razmišljati, a kad
je to činila, mislila je na Sweet Briar i to da će ga jednoga dana naslijediti njezina
djeca. Držala se podalje od Devlina, svjesna da će joj boravak u njegovoj blizini
teško pasti, a to nije bilo lako. Dok je bio budan, većinu vremena provodio je na
Prkosu, bio je u posljednjoj fazi priprema za odlazak, ili u Admiralitetu,
prikupljajući obavijesti o tijeku rata. Naslućivala je da i on nju izbjegava; mogla
je samo pretpostavljati da mu je predstojeće vjenčanje odbojno. Većinom je
objedovao izvan kuće, ostavljajući je da večera sama u velikoj, praznoj
blagovaonici. Kad bi se slučajno sreli, oboje su bili ljubazni, službeni jedno prema
drugom, kao da su stranci, što je za Virginiju bilo veliko olakšanje, bez obzira na
to koliko je to bilo čudno.
Mary de Warenne bila je posebna priča. Virginia je voljela njegovu majku i
pretpostavljala je da bi pod drugim okolnostima mogle postati bliske i jako dobre
prijateljice. Sada je, međutim, njegova majka bila zaokupljena pripremama
za njihovo malo vjenčanje. Neprestano je dolazila Virginiji jer je htjela da se ona
složi sa svakom pojedinosti, sa svakom odlukom. Vjenčanje će se održati u
njihovu domu u Mayfairu, u tamošnjoj staroj kapelici. U redu. Vjenčanje će biti
ograničeno na najužu obitelj. U redu. Primanje će se održati u Harmon Houseu.
U redu. Jest će lososa, fazana, divljač... i je li primjereno piti francuski pjenušac?
Je, to je u redu. Na kraju, postavilo se pitanje Virginijine haljine.

311
 Krojačica Mary de Warenne bila je izvan sebe od uzbuđenja. Virginia je
pristala na čipku, perlice, svilu, saten, ali nije imala pojma kako će haljina
izgledati i bilo joj je svejedno. Zašto jednostavno ne planiraju događaj, uglave da
se ona pojavi u dogovoreno vrijeme, a da je inače ostave na miru?
No, Virginia prema Mary nije mogla biti gruba. Trud ju je skupo stajao, ali
bila je ljubazna, pristupačna, i sve u svemu ugodna. Međutim, u trenutku kad bi
Mary otišla, Virginia bi se zatvorila u svoju sobu, duboko dišući da se smiri, i
nekako uspijevala izbjeći strašnu potrebu za plakanjem.
Bilo je podne. Virginia je znala koji je dan; pazila je na njih poput tjeskobna
zatvorenika koji broji dane kad će pod giljotinu. Bio je 9. prosinca. Za tri dana
hodat će prema oltaru. Želudac joj se zgrčio i počelo je bolno probadanje u utrobi.
- Virginia? - Mary je kucala na vrata. - Imam tvoju haljinu! Moraš je vidjeti.
Smijem li ući?
Virginia je sjedila kraj prozora, gledajući livade iza kuće i rijeku. Srce joj je
zatitralo i ona ustane. - Uđite - rekla je.
Mary je ušla s velikom, zamotanom haljinom u rukama. - Nemam riječi koliko
je lijepa, moraš je odjenuti! - Požurila se do Virginije i poljubila je u obraz. Lice
joj je bilo ozareno, oči su joj blistale. Bila je doista lijepa žena.
- Doista ne mislim da bih je trebala probati - polako je rekla Virginia, a srce
joj je sad neugodno tuklo. Osjećala je da će joj biti teško ostati pribrana ako sad
odjene vjenčanu haljinu, ali kako da to izbjegne? Kakav izgovor da nađe?
- Što ako će trebati nešto prepraviti? - uskliknula je Mary već spustivši haljinu
na krevet i maknuvši smeđi papri. - Pogledaj! Daj pogledaj! - povikala je.
Virginia se skutrila, bilo joj je muka. Mary je dignula bijelu svilenu haljinu i
Virginia ju je morala pogledati. Kao omamljena, gledala je haljinu s četvrtastim
izrezom i dugim rukavima, prekrivenu slojem čipke s gusto našivenim perlicama,
nevjerojatno bogatom suknjom te dugačkom, otmjenom povlakom. Usiljeno se
nasmiješila. Osjećala se bolesno. - Kako je lijepa - prošaptala je. Je li moguće da
se to događa? Je li moguće?
Još malo pa će se udati za Devlina... a on ju ne voli, nimalo.
- Bit ćeš najljepša mladenka dosad viđena u Harmon Houseu. - Mary je bila
oduševljena. - Daj da ti pomognem svući odjeću. - Virginia se okrenula,
prepuštajući Mary svoja leđa, gledajući u prozor. Jedan otmjeni brodić pristao je
uz njihov mol i brojni mornari vezali su užad. Treptanjem je odagnala suze,
pitajući se kao u magli tko je to stigao s obzirom na to da nije prepoznala plovilo.
Jedan čovjek skočio je s krme na mol, a njegov joj se lik učinio jako poznat.
Virginia se ukočila.
Preskočio je kamenu stazu i, zanemarivši je, počeo se uspinjati travnjakom.
- Sean! - kliknula je. Oduševljena, otvorila je prozor, mašući. - Sean! Sean!
Čuo ju je, dignuo pogled i odmahnuo.

312
 *
Virginia je ostavila Mary pa se spustila stubama velikom brzinom. Dok je jurila
kroz kuću sve do obiteljskog salona, letimično je vidjela da Devlin u knjižnici
razgovara s nekim. Nije znala da je kod kuće; uostalom, kao da se nešto
mijenja onda kad je doma. Otvorila je vrata na terasu i istrčala.
Sean je preskakao kamene stube koje su vodile na terasu. Smiješio joj se.
- Tako mi je drago što vas vidim - viknula je i potrčala k njemu pa mu se
bacila u zagrljaj i stisnula ga čvrsto.
Osjetila je da se napeo, iznenađen, ali Virginia se osjećala tako sigurno, tako
zaštićeno, tako voljeno, da joj je bilo svejedno, pa se prilijepila za njega.
Naposljetku ju je potapšao po leđima, kao da mu je neugodno.
- Nisam si zamišljao ovakav doček - promrmljao je.
Virginia je shvatila da on nju nije zagrlio pa ga je pustila smiješeći mu se. -
Tako mi je drago što ste ovdje!
Pogled njegovih sivih očiju prešao je njezinim licem.
Ponovno se nasmiješila i dotaknula mu obraz. Ovaj put ništa nije rekla.
Odmaknuo se nježno joj stisnuvši ruku. - Kod mladoženje ćete izazvati
ljubomoru - jezgrovito je rekao.
Osvrnula se i vidjela da se najednom prozoru spustila zavjesa. Pogledala ga
je i slegnula ramenima. - Znam da je to nemoguće - rekla je.
Pomno ju je promatrao. - Jeste li dobro? - pitao je očito zabrinut.
Napokon se slomila i odmahnula je glavom.
- Dođite - pustio joj je ruku i stavio ju na njezina leđa. - Idemo se prošetati
vrtom.
Spremala se kiša, ali ona kimne, pristavši.
Sean je skinuo ogrtač i prebacio ga preko njezinih ramena. - Niste sretna
mladenka - primijetio je dok su stubama silazili prema travnjaku.
- Oh, nitko vam nije rekao? - Zvučim, tako histerično i ogorčeno, pomislila
je. - Devlin je odlučio časno postupiti i spasiti moj dobar glas, napokon.
Zastao je okrenuvši se prema njoj. - Čini mi se da ste jako ljuti.
- Sean! - Suze su prijetile. - Nego što da sam ljuta. Prisiljena sam na brak bez
ljubavi s muškarcem kojega ne mogu podnijeti!
Trgnuo se i opsovao. - Mislio sam da ga volite, Virginia. Oči su vam iskrile u
Askeatonu.
- Vidite li sad iskre u mojim očima? - ispalila je.
Usta su mu bila stisnuta. - Ne, ne vidim.
Primila ga je pod ruku i nastavili su šetnju. - Pokušala sam pobjeći. No, Tyrell
me je izdao i obavijestio je Devlina. On je kupio Sweet Briar i jasno mi je dao do
znanja da će, ako se udam za njega, plantaža biti moj vjenčani dar.
313
 Sean je stao. - Ucijenio vas je da pristanete na to? - Nije mogao vjerovati.
Virginia se kolebala. - Ne baš. No, jasno je ukazao na to. Sweet Briar bit će
vjenčani dar. Da mi ga je htio tek tako dati, jednostavno je mogao potpisati
darovni ugovor.
Sean se prenuo i napokon rekao: - Virginia, čuo sam da ste s njim otvoreno
živjeli. Čuo sam da ste bili njegova ljubavnica pa mi se čini da time što će se vama
napokon oženiti, postupa ispravno.
Oklijevala je. Budući da je svojevoljno pristala uživati s njim u plesu nakon
banketa kod Carewa, nije mogla Seanu reći u kakvu su se kobnu igru upustili.
Voli li je Sean još uvijek? Znala je da mu je i dalje draga. Sad se brinula da mu
nije samo draga i znala je da ga ne smije uplesti u svoje nevolje. Napokon je rekla:
- Ne želim se udati za njega, ali s druge strane, nemam drugog izbora.
Podignuo joj je bradu. - Nekoć ste ga voljeli. Možete li iskreno potvrditi da
ga više ne volite?
Otvorila je usta da mu odgovori, ali riječi nisu izlazile.
Njegov odgovor, pogled koji se smračio, nakon čega se u njemu pojavila sjena
tjeskobe, govorio joj je sve što je htjela znati. Njegovi osjećaji nisu se promijenili.
- Moji osjećaji nisu važni - naposljetku je rekla promuklim glasom. - Važno
je to da me je bezbroj puta povrijedio, a ako se vjenčamo, pronaći će način da me
ponovno povrijedi. Više to ne mogu podnijeti, Sean. Više ne mogu podnijeti
njegovu strašnu ravnodušnost!
Sean proguta. Odlučno je rekao: - Virginia, ne mislim da je ravnodušan.
Poznajem svojega brata. Nitko ga ne poznaje tako dobro kao ja. Da se ne želi
vama oženiti, ništa na svijetu ne bi ga moglo natjerati na to. Ništa i nitko.

Sutra je njezin vjenčani dan.

Uskoro će zora. Virginia je sjela na stolac kraj prozora; nebo je bilo tamno,
modro-crno. Navečer je u neko doba počelo kišiti, a lagana kiša posrebrila je
noćnu zavjesu.
Zagledana u kišu koja je padala, Virginia si je pokušavala zamisliti kakva bi
žena bila da je kao dijete vidjela da su joj ocu odrubili glavu. Nikako joj to nije
uspijevalo. Pomislila je da bi se mogla ponijeti kao Sean i zaboraviti svaku
pojedinost.
Međutim, Devlin se svega sjećao. Za razliku od svojega brata, on je proteklih
četrnaest godina proveo smišljajući osvetu protiv očeva ubojice. Zadrhtala je, ne
zbog jutarnje hladnoće. Svatko bi nakon toga postao bešćutan, pomisli,
ah muškarac s kojim je nakon Carewova plesa otišla u krevet, nije bio bešćutan,
bila je sigurna u to.
Nije htjela ponovno razmišljati o toj noći, ali trenutno nije mogla misliti ni na
što drugo.

314
 Zaklopila je oči, uzrujana. Sutra je njezino vjenčanje. Može pobjeći, a može i
ostati, može prihvatiti brak s hladnim, osvetoljubivim muškarcem koji je ustrajao
na tome da nema srca, ili može i dalje vjerovati. Vjerojatno ne bi uspjela pobjeći,
a vjera samo obećava budućnost punu boli, ako je suditi prema prošlosti.
Virginia se digne, smrknuta. Razum joj je govorio da nema drugog izbora već
ostati i prihvatiti brak s bešćutnim muškarcem, ne očekujući ništa za uzvrat osim
Sweet Briara. Kako će izdržati u takvom braku?
Virginia ponovno zadrhti, sleđene duše, promatrajući kako pada kiša. Počele
su je salijetati slike njezinih roditelja koji se smiju, zadirkuju, kradomice se ljube
ili miluju, misleći da ih nitko ne vidi.
Bože, ona i Devlin jedva su prozborili koju riječ od onoga strašnoga dana kad
ju je gotovo ucijenio da pristane na njihov brak. Jedna stvar bila je savršeno jasna.
Neće moći izdržati neprimjereni brak s muškarcem kojega svi smatraju
bešćutnim, zato se mora i dalje ludo nadati da će nekako uspjeti spasiti njegovu
dušu. Virginiji je bilo jasno kakva joj sad hrabrost treba da se uputi prema oltaru.
Došlo je vrijeme za uljuđeni razgovor. Došlo je vrijeme za primirje. Ne mogu
tako živjeti nakon što se vjenčaju. Barem ona ne može. Pojavilo se još slika
njezinih roditelja, punom snagom, s primjesom tuge.
Donijela je odluku. Bosa je otišla na drugi kraj spavaće sobe, ispunjena
zebnjom, dok ju je Arthur veselo slijedio. Već je znala da Devlin nije došao u svoj
krevet u susjednoj sobi pa je sišla u prizemlje, sigurna da će ga naći u knjižnici za
njegovim pisaćim stolom.
Virginia je psića pustila na terasu prije nego što je otišla do sobe koja je bila
Devlinovo utočište. Vrata knjižnice bila su otvorena. Bila je u pravu: u kaminu je
gorjela velika vatra, a Devlin je sjedio za svojim stolom, s perom u ruci i
pergamenom pred sobom. Dignuo je pogled, zatečen.
Nasmiješila se, ali to je bilo tako turobno. Neću se predati. Nastojat ću mu
biti prava žena, bez obzira na to koliko će mi hrabrosti trebati za to.
Uočio je njezinu bijelu pamučnu spavaćicu s čipkom i bose noge. - Virginia?
- Mislila sam da bismo mogli razgovarati... ako imaš vremena - brzo je dodala,
živčana.
- Prehladit ćeš se - rekao je dignuvši se i odloživši pero.
Lice mu je pokrivala jednodnevna brada, nabrana košulja bila mu je
otkopčana oko vrata pa još malo niže, a bila je i zgužvana. Virginiji je jednom ili
dvaput preskočilo srce. Izgledao je opasno, besramno i nevjerojatno zavodljivo.
Ušla je u prostoriju i stala ispred vatre, okrenuta mu leđima. Osjećala je
njegov pogled na sebi, nije se usudila okrenuti, a tada je čula da joj prilazi.
Napokon ga je pogledala, a on je gledao nju.
Vidjela je da u rukama drži pokrivač. - Smijem li?

315
 Kimnula je, stegnuta grla, a on joj je oko ramena prebacio vunenu prostirku.
Vatra je bila jaka i ona se prilično ugrijala,
- O čemu želiš razgovarati u pola šest ujutro? - Glas mu je odavao da ga to
baš ne zabavlja.
- O našem braku - uspjela je reći.
Kimnuo je, stisnute čeljusti, plamteća pogleda.
Oklijevala je. Brak njezinih roditelja zasnivao se na iskrenosti. - Razmišljala
sam o tome da ponovno pobjegnem, ali onda sam odlučila da neću.
Naslonio se na okvir kamina. - Nastavi.
- Zato što namjeravam iz položaja u kojem smo se našli, izvući ono najbolje.
- Pametno. - Kimnuo je.
- Kako ćemo se slagati? Jednom smo, zamalo, bili prijatelji - izlanula je još
živčanija nego prije. S naporom je progutala i posegnula za njegovom rukom. Kad
ju je primila, napeo se i ona je to osjetila. - Možemo biti prijatelji. Uvjerena sam
u to, Proteklih nekoliko tjedana bila sam jako ljuta, ali puno sam razmišljala o
tome i sad bih htjela da počnemo ispočetka. Sutra je naš vjenčani dan. Koji je bolji
temelj za brak od prijateljstva?
On ju je netremice gledao, kao da ga je opčinila.
- Devline?
- Je li to nekakva igra? - oprezno je pitao.
- Nije - brzo je odgovorila. - Međutim, ne mogu se udati za muškarca s kojim
se ne mogu smijati, s kojim ne mogu razgovarati. Ne mogu se udati za muškarca
i nositi njegovu djecu ako se s njim ne mogu prošetati parkom ili ne mogu otići
na jahanje. Sve u svemu, ako ne mogu općenito uživati u sitnim radostima. Dijelit
ćemo naše živote, Devline, a to vrijedi prijateljstva.
Jedno je vrijeme šutio. - Znam da si od mene već jednom tražila da budemo
prijatelji i ja sam te strašno iznevjerio, Virginia. Jako je smjelo i hrabro od tebe
što to ponovno tražiš od mene.
- Zar tražim previše? - uskliknula je. - Hoćeš reći da nemaš volje biti moj
prijatelj? Da samo želiš sa mnom dijeliti krevet i sjediti nasuprot meni tijekom
večere? Meni je to neprihvatljivo, Devline - upozori ga.
Gledao ju je. - Znači, to su uvjeti za naš brak? Smijeh, razgovor, duge šetnje
i jahanje okolicom?
- Ne mogu živjeti u hladnoj, beživotnoj zajednici, Devline. Sigurno me
dovoljno dobro poznaješ da to znaš - rekla je veoma dostojanstveno.
- Sumnjam da će biti hladna i beživotna - brzo je odgovorio.
- Izbjegavaš moje pitanje - rekla je što je mirnije mogla.

316
 - Da, valjda je tako. - Čeljust mu se ukočila. - Izgleda da misliš da sam
dokoličar, da ću biti kod kuće tebi na raspolaganju. Dva dana nakon sklapanja
braka odlazim u rat, Virginia, i moja će služba trajati šest mjeseci.
Bila je shrvana.
- No, kad se vratim - rekao je ozbiljno - ići ćemo na dugačke šetnje i jahat
ćemo, ako to želiš, a kažeš li nešto smiješno - rekao je napeta pogleda - potrudit
ću se nasmijati.
Laknulo joj je. Koljena su joj klecala. - Hvala ti, Devline.
Malo joj se nasmiješio, a onda je odmahnuo glavom. - Ostaješ nepredvidljiva,
Virginia.
- Onda ti neće biti dosadno - odgovorila je. Pokušat će biti dobar suprug! Bila
je ushićena, a ushit se brzo povećavao. Nije to činio s voljom, ma ne, tako
tvrdoglav čovjek. Ali popustio je, pristao je da iz pokušati.
Slabašno se nasmiješio. - Želim da znaš ovo. U ovom braku imat ćeš sve što
poželiš. Već sam svojem upravitelju jasno dao do znanja da ti ne smije ništa
nedostajati, a ako se pojavi kakva teškoća, možeš se obratiti Adareu, ili Tyrellu, ili
Seanu. Tek moraš upoznati Rexa i Cliffa, ali oni su isto tako dobri.
Ushit je malo splasnuo. Neće imati sve što zaželi, osim ako Sean nema pravo
i ona je žena koja može spasiti Devlinovu dušu. No, za taj dan postigla je dovoljno
i nije htjela razmišljati o tome.
- Hvala ti, Devline - rekla je. Nasmiješila mu se i okrenula da ode. Noge su
joj utrnule od hladna kamenog poda.
- Virginia? - Glas mu je bio znatno blaži, i ona se okrene.
- Sad kad imam vremena razmisliti o tome, nisam nezadovoljan zbog našega
braka. Mislim da ćemo se na kraju dobro slagati. - Blago joj se nasmiješio,
prelazeći pogledom po njoj.
Zaprepaštena, pogleda ga u oči. Osmijeh mu je bio skroman, ali iskren i
odražavao se u njegovu pogledu, zbog čega je ostala bez daha.
Činilo joj se da je pocrvenio, kao da mu je neugodno zbog toga iskrenog
priznanja, ili mu je možda zbog vatre bilo malo pretopio.
Virginia se okrenula na drugu stranu. I dalje je bila u velikoj opasnosti. Jedan
blagi osmijeh, jedan nježan pogled, i kao i prije, bila je beznadno zaljubljena u
njega. Ući u tako jednostranu vezu, voljeti muškarca koji odbija uzvratiti joj
osjećaje, muškarca koji se tvrdoglavo posvetio mržnji i osveti, s njezine strane
doista je ludost. S druge strane, ljudsko srce ne pita.
Virginia je znala da neće odustati od njega. Nikada.

Počela je svadbena koračnica.

Devlin je imao osjećaj da će mu srce iskočiti, počelo je luđački tući. Stajao je
ispred oltara kapelice u Harmon Houseu, njegov brat Sean bio mu je kum. Jedini
317
uzvanici bili su članovi njegove obitelji: Tyrell, Rex i Cliff stajali su s Mary
i njegovom polusestrom, Eleanor, koja se upravo vratila iz Batha, u prvome redu.
Okrenuo se, jedva je disao i nekako mu se činilo kao da je vrijeme stalo.
Virginia je išla prema oltaru, pratio ju je njegov očuh.
Mogao je samo gledati. Odjednom ga je njegova nevjesta zaprepastila: bila je
to najljepša žena koju je u životu vidio. Njezine ljubičaste oči, velike i blistave,
bile su prikovane za njega dok se polako približavala. Jedva je disao. Sad će se
vjenčati i njegov život više nikada neće biti isti.
Pojačao se nemir u njegovu srcu. Svladao ga je strah. Ne mora postati žrtvom
njezinih čari, govorio si je u panici, zapravo, ništa se ne mora promijeniti. Obećao
joj je dugačke šetnje, jahanje prirodom i razgovor, ali za dva dana odlazi u rat i
proći će šest mjeseci prije nego što se vrati.
Laknulo mu je. Ludo, ali još više se razočarao.
U toj bijeloj svjetlucavoj haljini izgledala je kao iz bajke: lice joj je pokrivao
prozirni veo, dugačka kosa bila joj je ukrašena biserima i kovrčala se neobuzdano
oko njezinih ramena. Jednostavno nije mogao odvratiti pogled. Preplavila su
ga sjećanja: Virginia koja stoji kraj ograde na Amerikanki i pištoljem mu cilja u
glavu; Virginia u njegovoj kabini, ponosna i svadljiva, želi znati kakve namjere
ima; Virginia u Askeatonu, lijepa da se ne da riječima opisati, nudi mu svoje
tijelo, pogledom traži njegovu ljubav; Virginia to jutro u spavaćici, mršava kao
dijete, nudi mu primirje i pravi brak ako on ima hrabrosti prihvatiti to.
Ne zaslužuje takvu ženu. Nikada nije i neće.
No, bilo je prekasno da se sad povuče! Zaklopio je oči, preznojavajući se.
Igrat će njezinu igru, slijediti njezina pravila. Poštovat će ju, bit će njezin suputnik,
njezin ljubavnik, otac njihove djece, ali ne treba mu ni veselje ni ljubav.
Virginia je stala pokraj njega, a Edward se maknuo. Gledala ga je u
iščekivanju. Bio je toliko zbunjen da joj nije uputio ni najmanji osmijeh. Umjesto
toga, kimnuo joj je. Doimajući se nesigurno, okrenula se prema svećeniku.
Otac McCarthy dao im je znak i oni se oboje spustiše na koljena. Počela je
misa.
Devlin nije čuo nijednu riječ koju je svećenik izgovorio. Bio je bolno svjestan
prilike koja mu se pružila. Našao se na raskrižju. Bio je zaslijepljen. Njegov život
mogao je krenuti u dva smjera.
Radost i ljubav... ili osveta i mržnja.

Mali svatovi preselili su se ujedan od salona Harmon Housea. Na dugačkom stolu

poslužena je zakuska na kojoj je ponuđeno dovoljno jela za pedeset ljudi,
uključujući prekrasnu svadbenu tortu na nekoliko katova. Sluge su nosili
srebrne pladnjeve s čašama pjenušca, a u jednom kutu prostorije svirao je mali
orkestar. Virginia je i dalje bila ošamućena i nije mogla govoriti, zapravo, osim

318
što je rekla „Uzimam“, već satima nije rekla ni jednu jedinu riječ. Ona i Devlin su
vjenčani. To se doista ostvarilo.
Trepćući je pogledala svoju lijevu ruku i tanki zlatni vjenčani prsten koji je
potvrđivao tu činjenicu. Koljena su joj klecala, teško je disala i, zapravo, gotovo
se onesvijestila.
Udala se za čovjeka koji ju je oteo na debelom moru, koji ju je držao zatočenu,
koji se s njom kao svojom ljubavnicom pokazivao u javnosti i koji ju je sada, na
kraju, prisilio da stane pred oltar. Nije se žalila. Međutim, pitala se što im donosi
budućnost i budalasto molila Boga da se jednoga dana ostvare njezini snovi.
Pogledala je prema drugom kraju sobe.
U svojoj svečanoj odori, Devlin je ispijao pjenušac, okružen svojom
polubraćom. Upoznala je Rexa, srednjega, i Cliffa, najmlađega, nekoliko minuta
prije vjenčanja. Kao i Tyrell, oba brata bila su visoka i tamnoputa. Rex je bio u
vojsci pa je bio u crvenoj odori, ukrašenoj zlatnim epoletama i brojnim odličjima.
Kao i Devlin, bio je kapetan, ali on je bio u konjičkoj postrojbi, a kao i Devlin,
imao je malo odbojno držanje. Kao kroz maglu, sjetila se da je prošle godine kod
Salamance bio ranjen. Isto tako kao kroz maglu sjetila se da je bio na ruskom
ratištu i da se nedavno vratio kući.
O Cliffu je znala malo. Kosa mu je bila gotovo zlatno-smeđa, i bio je malo
umišljen. Načula je nešto o njegovim brodovima i Karibima, po čemu je zaključila
da je svojevrsni trgovac. Nije izgledao poput trgovca, ali izgledom ju je podsjećao
na Devlina. Sva trojica braće De Warenne bila su opasno privlačna, svaki na svoj
način.
Devlin je iznenada pogledao na drugi kraj prostorije, ravno u nju, i njoj je
stalo srce. Gledali su se, nijedno od njih nije se smiješilo.
Večeras je njihova svadbena noć. Činilo joj se da je prošla cijela vječnost
otkada je bila u njegovu zagrljaju i ona u sebi osjetiti prazninu zbog mogućnosti
da s njim legne.
Golemi val strasti zaprijetio je da će se onesvijestiti. Gledala ga je kako stoji
na drugom kraju prostorije, ljubazno razgovarajući sa svojom polubraćom,
zanosan u svojem plavom mornaričkom kaputu i bijelim hlačama, iznenada
moćan i simpatičan, iznenada zavodljiv i opasan. Sada je bio njezin suprug.
- Kako je zgodan! Ne mogu ni zamisliti da imam tako zgodna muža!
Virginia je trepnula i ugledala mladu djevojku, možda dvije godine mlađu od
sebe. Djevojka je bila veoma lijepa, s visokim jagodicama, očima boje jantara i
tamnoplavom kosom, gotovo boje meda. Puna nade smiješila se Virginiji.
- Ja sam Eleanor de Warenne - rekla je otmjeno klecnuvši, zarumenjelih
obraza. - Devlinova polusestra.
Virginia klecne. - Oprosti mi - uspjela je reći vrativši pogled na Devlina.
Razgovarao je s Cliffom, ali pogled mu je odmah skrenuo na Virginiju. Praznina
u utrobi izazvana silnom željom, samo se povećala. Mora se odmah naći u njegovu

319
zagrljaju. Pokušala se nasmiješiti njegovoj polusestri. - Baš mi je drago što sam
te upoznala. Nisi li ove sezone bila u Bathu? - S pola uha čula je da je kći De
Warenneovih ovu sezonu provodila u Bathu kao pratilja jedne druge mlade
djevojke.
Eleanor mumljanjem potvrdi.
Virginia ju pomnije pogleda. Bila je zagledana u Seana, a obrazi su joj bili
puno crveniji nego prije.
Tada se Eleanor okrenula. - Jesi li nervozna zbog prve bračne noći? - izravno
je pitala.
Virginia je ostala zatečena. Međutim, bila je uzrujana, jako uzrujana, ako se
usudi biti iskrena prema sebi. - Iskreno, jesam - tiho je rekla. Ponovno ga je
pogledala.
Odjednom se među njima stvorio Sean. - Vidim da ste se vas dvije napokon
upoznale. Eleanor, ako namjeravaš Virginiju namamiti na razgovor o prvoj
bračnoj noći, radije nemoj.
- Glas mu je bio blag, ali pogled nije. Tada se nasmiješio Virginiji. - Ima
šesnaest godina i neke stvari nisu za njezine uši.
Eleanorin se smijeh izgubio, a ona je postala žarkocrvena.
- Za tri mjeseca imat ću sedamnaest - uskliknula je. - Više nisam bosonoga
djevojčica s kikicama. Sad sam dama... dama s udvaračima. Pitaj koga hoćeš u
Bathu. - Podignuvši skute, hitro je otišla.
Sean je uzdahnuo kratko gledajući za njom, doimao se neobično zamišljen.
Tada je Virginiji dao čašu pjenušca. - Izgledaš iscrpljeno. Da odem po Devlina?
Virginia mu uzvrati osmijeh, oklijevajući. Ode li po Devlina, možda nađu
izgovor da odu. - Da, to bi bilo divno - izustila je. Jedva je disala.
Sean se naklonio i otišao ostavljajući Virginiju samu. Otpila je gutljaj
pjenušca, nadajući se da će se tako opustiti. Umjesto toga, društvo u prostoriji
pretvorilo se u more lica.
Na kraju Virginia uopće nije imala zraka. Moram sjesti, pomisli. Međutim,
prije nego što se uspjela pomaknuti da to učini, čaša joj je skliznula kroz prste i
razbila se na podu.
Virginia je spustila pogled na lokvicu blijede tekućine, jako iznenađena, a
lokvica je potamnjela i više ju nije dobro vidjela. Baš čudno, pomislila je, kad joj
se učinilo da se cijela prostorija naginje i ljulja te se naposljetku i zamračila.
Onesvijestit ću se, pomisli.
- Virginia! - viknuo je Devlin.

320
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Č inilo mu se da mu je srce stalo. Klečao je nagnut nad svojom nevjestom, brzo

joj tražeći bilo. Snažno i pravilno je kucalo. Poput plimnoga vala, preplavi ga
olakšanje. Samo se onesvijestila.
Devlin ju je uzeo na ruke pa pogledao obitelj koja ga je okružila. -
Onesvijestila se. Mislim da joj je ovaj dan bio prenaporan. - Brzo je ustao.
Virginia je bila laka kao pero; njezina težina uvijek bi ga zapanjila.
- Bila je pod prevelikim pritiskom - tiho će Mary, siva u licu, pogleda punog
krivnje. - Jao, Bože, nisam smjela zahtijevati tako žurno vjenčanje!
- Nisi ti ništa kriva, draga - rekao je Edward stavivši joj ruku oko ramena.
Devlin je izašao iz salona s klonulom Virginijom na rukama. Sean je došao
do njega i Devlin pogleda brata u oči. Bile su ozbiljne i zabrinute.
- Da pošaljem sluškinju da gore donese mirisne soli?
- Bit će dobro - odgovorio je prilično odrješito. Bio je gotovo siguran da se
bratovi osjećaji nisu promijenili, baš kao što je bio siguran da se Virginia, zapravo,
trebala udati za nekoga kakav je Sean.
- Devline! - Njegova majka spustila mu je mirisnu sol u džep kaputa. - Nije
gotovo ništa jela. Treba se odmoriti i najesti.
Kimnuo je i napustio prostoriju.
Odjednom se našao sam s Virginijom, skačući uz stube. Pogledao joj je lice i
postalo mu je neobjašnjivo toplo oko srca. Zaslužuje Seana, ili nekoga poput
Seana, a zaglavila je s njim. Odjednom je poželio nadoknaditi joj to.
Njihove odaje bile su pune cvijeća i ruža. Devlin ju položi na raspremljeni
krevet baš kad se Virginia počela meškoljiti. Sjeo je uz njezino bedro i pod nos
joj stavio malo mirisne soli; udahnula je i otvorila oči.
Jedan trenutak samo je gledala. Tada je pokušala sjesti.
Uhvatio ju je za ramena i prisilio ju da ostane ležati. - Miruj još malo - tiho je
rekao, ispunjen nekim čudnim osjećajem, blagim i nježnim. Bio je svjestan toga
da je strah i dalje tu, ali nekako ga je uspio gurnuti u stranu. - Onesvijestila si se.
Lagano se nasmiješila. - Žao mi je. Obično ne padam u nesvijest.
Uhvatio se kako se smiješi. - Sve žene padaju u nesvijest.
- Ova nije... do sada.
Shvatio je da ju još uvijek drži za ta sitna ramena i da mu njezina biserima
urešena kosa dodiruje prste. Htio je maknuti ruku, ali ona se nekako našla na

321
njezinu licu. - Znam, dan je bio naporan. Virginia... - Prekinuo se jer, ustvari,
nije znao što želi reći, ali grudi mu je ispunjavala toplina i htio joj je nešto reći.
- Molim? - šapnula je.
Oklijevao je. Misli su se rojile, ali nisu bile suvisle; osjećao je samo toplinu,
neobično nježnu i potpuno nepoznatu. - Pokušat ću biti dobar suprug.
Raširila je oči i nasmiješila se. - Ne mogu tražiti više od toga - rekla je.
Bila je tako lijepa, tako jedinstvena, tako posebna... i bila je njegova. Devlin
se našao nagnut nad njom dok je cijela prostorija oko njih bila kao u magli, a
potom i nestala, a tihi glasovi gostiju iz prizemlja i vjetar vani izblijedjeli su i
iščeznuli. Činilo se da je vrijeme stalo. Virginia se nije micala. Gledala ga je u oči
dok im se usne nisu dotaknule.
Oteo mu se oštar uzdah. Rukama joj je obujmio lice i nježno joj rastvorio
usnice. Polako, nježno, njihove su se usne spojile, a jezici isprepleli. Rukom joj
je milovao leđa, ruke. Odjednom mu se žurilo. Potreba da svrši, ovdje, u ovom
trenutku, bila je tako silovita da se počeo tresti.
Zahvaljujući nevjerojatnoj sposobnosti obuzdavanja, odmaknuo se od nje. -
Pustit ću te da se odmaraš - rekao je grubim glasom i htio ustati.
Ispružila je ruku i zgrabila ga iznenađujućom snagom. - Ne.
- Virginia - počeo je i natrag sjeo, a ona je ustala. - Malo prije si se
onesvijestila. - Htio je ispravno postupiti.
Obrazi su joj bili ružičasti, zjenice raširene. - Dobro sam - tvrdila je.
- Imamo cijeli život pred sobom... - počeo je.
Uhvatila ga je za ramena, pritisnula svoje usne na njegove, a u njezinu
poljupcu nije bilo ničega nježnoga, mekoga ni suzdržanoga. Usne su joj se nasilno
micale po njegovima, njezin je mali jezik navaljivao, a kad nije odgovarao,
gricnula ga je za usnicu.
Više se nije mogao suzdržati. Zgrabio ju je, gurnuo dolje, uzvratio joj
poljubac, otvorio je i ušao u nju. Znao je što slijedi pa ga je ispunilo nešto veliko,
divovsko i duboko, osjećaj gotovo sličan kao da je stao oluji na put, svjestan da
će ga, kad dođe, otpuhati. Čvrsto ju je držao, stisnutu, ljubeći je još strasnije i
olujni vjetrovi su stigli.
Prestao je razmišljati, a ta razorna snaga nadjačala je zdrav razum. Ostali su
samo osjećaji: potpuno ludilo, dijelom žudnja, dijelom pobjeda i još nešto, nešto
drukčije, nešto što nikada prije nije osjetio, nešto što je u njemu raslo, bujalo,
širilo se prema unutra, prema van, obuzimajući njegovo tijelo i dušu.
Uz sitne, gorljive krikove, Virginia ga je mahnito hvatala za leđa. Uspio je
pronaći sitne gumbiće otraga na njezinoj haljini. - Požuri se - kliknula je.
Jednostavno nije mogao govoriti. Spriječili su ga osjećaji. Samo je teško disao
i gledao dok joj je trgao haljinu, potkošulju, steznik, a za njima i nabrane gaće.
Devlin skoči na noge.

322
 Sjela je, gola, na sebi je imala još samo podvezice i čarape te bisere u kosi.
Dok je svlačio svoju odjeću, ona ga je gledala, male su joj se grudi dizale i
spuštale, ružičastih i izduženih vršaka. Kad je bio gol, ispružila je ruke.
Jedan trenutak nije se micao, preplavljen pobjedonosnim osjećajem, divljim,
iskonskim, muškim. Ova žena mu je pripadala. No, nije li to otpočetka znao, od
prvog trenutka kad ju je ugledao, kad ga je preciznim hitcem htjela ubiti? Tada
joj je prišao.
Olako ju je gurnuo dolje, smiješeći se lagano, a i ona se njemu lagano
nasmiješila. Raširio joj je bedra, pomaknuo se prema njoj i ona je uzdahnula.
- Gledaj me - prošaptao je zapovijed i polako ju počeo ispunjavati.
Zastenjala je kad je ušao u nju i on shvati da sad on gleda nju, kako joj se oči
cakle, kako je sve više zajapurena i na kraju, kad je do kraja ušao u nju, kako joj
se oči šire od iskrena iznenađenja i stvarna užitka. Preplavi ga još veće
zadovoljstvo, a s njim i još više ljubavi. Polako se počeo micati.
Zaklopila je oči, uhvatila njegov ritam i počeli su se gibati kao jedno. Devlin
ju je držao u svojem zagrljaju, sve čvršće i čvršće, odolijevajući potrebi da se
raspukne, svjestan toga da je to ono što će stalno trebati, uvijek i zauvijek, i on ju
poljubi u obraz, u vrat, u sljepoočicu, dok je ona cviljela i preklinjala držeći se za
njega. Tada je uzdahnula, širom otvorila oči i uskliknula: - Još uvijek te volim!
Ukipio se, držeći je dok je počela svršavati, u nevjerici, zaprepašten, a njezine
riječi su odjekivale: Još uvijek te volim! Devlin se više nije mogao suzdržati,
čvrsto je držeći, zgrčio se u njezinu tijelu nekoliko puta dok su mu, poput
molitve, njezine riječi Još uvijek te volim! odzvanjale u glavi.

Virginia je postala svjesna snažnih prstiju koji su se spuštali postrance niz njezinu
ruku.
U jednom trenutku, kako se polako budila, bila je zbunjena, a onda se potpuno
razbudila.
Ležala je priljubljena uz Devlina, sada njezina muža, i on ju je gladio po ruci.
Napela se, sjetivši se njihova vjenčanja, nakon toga malog obiteljskog okupljanja
i vođenja ljubavi s njim. Bio je tako nježan.
Otvorila je oči i ispružila vrat da ga pogleda. Odmah je vidjela da zuri u nju,
opuštena i nježna izraza lica kakav još nikada nije vidjela. Štoviše, sjaj u njegovim
očima bio je isto tako nježan, opušten i topao. Dignula je obrve.
Pogledi su im se sreli: lice mu se napelo, trepavice spustile, kao da se želi
zaštititi od njezina ispitivačkog pogleda.
- Zaspala sam - šapnula je, potresena. Je li doista vidjela taj nevjerojatan
bljesak topline? Zar ju je tako gledao dok je spavala? Kao da i on voli nju?
- Da, jesi - tiho je odgovorio, držeći i dalje dlan na njezinoj ruci. Blago joj se
nasmiješio.

323
 Uzdahnula je i položila glavu na njegova prsa. Oh, kako to voli... čula je
otkucaje njegova srca, polagane i pravilne. Nasmiješi mu se i preplavi je ljubav
koju je osjećala za njega. Jednostavno, bilo je nemoguće ne voljeti toga čovjeka.
- Kako se osjećaš? - važno je pitao.
- Predivno. - Pogledala ga je i nasmijala se.
Uzvratio joj je osmijeh. U pogledu mu se vidjelo da mu je to drago. - Nisam
na to mislio. Pitam s obzirom na to da si se onesvijestila.
- Ma, to! - odmahne rukom. - Osjećam se predivno!
- Možda bi trebala nešto pojesti. Mogu tražiti da nam donesu nešto za jelo.
Nasmiješila se uz njegova prsa. Da se odvaži? Zašto ne! - Gladna sam -
promrmlja - jako gladna... samo ne jela.
Bio je miran.
Pogledala ga je.
- Baš si vještica - tiho je rekao, ali smiješio se.
- Jesam? - pitala je, zadovoljna njegovom primjedbom.
Poljubila je mišić oslonjen o njezin obraz, a potom je spustila ruku niz njegov
prsni koš i trbuh. Osjećala je kako se ondje napinju mišići.
Ponovno mu je poljubila kožu i prstima lagano prešla preko njegove muškosti,
koja mu je napola ukrućena ležala na trbuhu. Sa zanimanjem je promatrala kako
raste i ponovno izazovno prešla vrhovima prstiju preko nje.
- Igraš se vatrom, malena - promrmljao je.
- To se uvijek dogodi tako lako? - morala je pitati kad je počela istraživati i
oblik i tvrdoću.
Nije bilo odgovora.
Virginia ga je primila u ruku, osjetivši u sebi strašnu prazninu. Polako je
dignula pogled.
Promatrao ju je, a lice mu je bilo napeto, disanje teško, isprekidano. - Kad
radiš to što radiš, da - rekao je polako, s naporom.
Nasmiješila se, zadovoljna, pomilovavši ga cijelom duljinom. - A ako učinim
ovo?
- Onda ću ja učiniti ovo - zarežao je i iznenada ju dignuo iznad svojega tijela,
držeći je tako uz uzglavlje kreveta. - Što? - počela je, a onda je osjetila kako ju je
liznuo jezikom.
Virginia se uhvatila za uzglavlje kreveta, teško dišući.
Zgrabivši je objema rukama za stražnjicu, jezikom je lizao njezino spolovilo,
zdušno i uporno.
Virginia je imala osjećaj da će se onesvijestiti. - Jao, što to radiš - stenjala je.
- Nemoj sad stati!
Nasmijao se mučeći je, još strastvenije, još odlučnije nego prije.
324
 Virginia je osjetila da započinje snažni orgazam pa ga je uhvatila za ruku,
stišćući je. On je shvatio, i još se nije ni snašla, a on ju je spustio dolje i ulazio u
nju. Trenutak poslije okrenuo ju je i silovito zajahao.
Pogledala je njegovo ljubljeno lice i počela plakati od užitka, a on ju je čvrsto
držao, šapćući: - Da, draga moja, da.

Devlin je sjedio na stolcu ispred kamina u kojem je gorjela slaba vatra. Bio je
potpuno odjeven u svoju mornaričku odoru, na krilu mu je stajao njegov crni šešir.
Gledao je svoju nevjestu.
Virginia je čvrsto spavala s blagim osmijehom na licu, nekoliko je bisera još
uvijek visjelo na njezinoj bujnoj kovrčavoj kosi. Ležala je na boku; na mjestima
koja nije pokrivala kosa vidjela su se gola leđa. Pokrivač joj je bio navučen samo
do struka. Dvije noći i dan između njih s njom je vodio ljubav i još uvijek ju je
želio.
Bilo je pet sati i dvije minute, 14. prosinca. U idućih pedeset osam minuta
isplovit će prema Americi. Nije htio ostaviti svoju nevjestu, nije htio otići.
Nije htio otići.
Ustao je sa šeširom u ruci. Kakva je to glupost? Što mu se to događa? On je
vojnik, jedino to zna raditi i, naravno, htio je ponovno ići u rat.
Uzdahnula je u snu.
Tada mu se srce stegnulo, iznenada, snažno. Sveti Bože, nedostajat će mu.
Već mu nedostaje, a još nije ni otišao.
Uvijek prisutan strah, čudovište koje vreba iza njegovih leđa, prijeteći samom
njegovu životu, prišlo je bliže, pružalo svoje ruke. Kakva je to glupost? Mora ići
u rat. Možda je sad oženjen, ali zbog nevjeste ne može postati mlakonja, ona ne
može promijeniti njegovu narav ni njegov odabir. Svi ti osjećaji koje je nakon
vjenčanja iskusio, i oni nježni i oni silni, nisu bili za njega. Nije zaljubljen. Ljubav
nije za njega. Kad jednom isplovi, kad jednom postane dio vjetra i mora, sa široko
razmaknutim nogama dok čvrsto stoji na palubi Prkosa, neće više biti ovakva
romantična budala i više mu neće nedostajati, ni najmanje.
Znači da je vrijeme da ode, odmah, prije nego što ga ovakve smiješne misli
ne obeshrabre.
Samo što je bilo jako teško otići.
Sjetio se stotina prošlih krvavih bitaka i on osjeti umor u duši, umor koji nije
mogao zanijekati.
Odjednom, Devlin naglo ode do kreveta. Nije se potrudio da ju probudi, ali
zagledao se u to anđeosko lice, svjestan da ga želi urezati u pamćenje. Na trenutak
je razmišljao o tome da ju probudi.
Međutim, nije. Bila je tako privlačna, povukao joj je pokrivač preko ramena.
Ponovno je uzdahnula u snu i ovaj put se nasmiješila.

325
 Srce mu se stegnulo, zaboljelo ga.
To čudovište, strah, stiglo je bliže i svom ga snagom ščepalo.
Ova žena njegova je supruga. Ovaj brak mogao bi sve promijeniti. Zagledao
se u Virginiju i shvatio da mu je, unatoč svim razumnim objašnjenjima, žao što
odlazi.
Znači da je došlo vrijeme da ode. Devlin se naglo okrenuo i čvrstim i
odlučnim koracima ostavio svoju usnulu nevjestu.
Poslije će jako žaliti.

Virginia je sanjala da je Devlin otišao.

Bila je na slatkom, sretnom mjestu, toplom i voljenom, a odjednom ju je
zazeblo do kosti. Odjednom više nije bila u svojem krevetu, već je stajala na nekoj
pješčanoj obali, gledajući Prkos kako odlazi. Užasnuta, prestrašena, Virginia je
kriknula.
Zatreptala je, shvatila da je budna, gotovo gola i da sjedi u krevetu. - Devline?
- Zaključi da je ružno sanjala i preplavi ju olakšanje.
No, kad je maknula pokrivač, vidje da je sama. - Devline? - Počela je osjećati
prazninu u sebi, smučilo joj se od strepnje.
Spustila se na pod i počela drhtati. Brončani sat na ormariću sa strane
pokazivao je da je pola šest ujutro.
Bio je 14. prosinca.
Devlin je to jutro trebao isploviti.
Ma, nije moguće da je već otišao, bez pozdrava! Strgnuvši pokrivač s kreveta
i omotavši ga oko sebe, Virginia je pohitala u dnevni boravak, ali bio je prazan.
Prestravljena, pohitala je u kupaonicu i zgrabila svoj ogrtač. Ugledala je lavor pun
sapunaste vode i njegovu mokru četkicu za brijanje, odloženu sa strane. Vežući
pojas ogrtača, sledila se.
Vratio se užas iz noćne more.
Virginia je otrčala do ormara i, otvorivši ga, odjenula se što je brže mogla
budući da nije imala pomoć. Odjevena u svijetlozelenu haljinu, s cipelama i
čarapama u rukama, bosa je otrčala u prizemlje.
Predvorjem je prolazila sluškinja. - Rosemary! Gdje je kapetan? Zar je otišao?
Činilo se da je sluškinja iznenađena njezinim pitanjem. - Otišao je prije
nekoliko minuta, madame.
Virginia je samo zaprepašteno stajala, cipele i čarape visjele su joj u ruci.
Otišao je? Otišao je samo tako, bez riječi? Zašto se nije pozdravio?
- Trebam kočiju - oštro je rekla. Srce joj se sledilo u grudima poput bolne,
krute lopte. Peklo ju je u želudcu. Sluškinja je otrčala, a ona je sjela na stolac,
navlačeći čarape i obuvajući cipele.

326
 Preplavila su je tolika sjećanja: njegov osmijeh, njegov tihi smijeh, način na
koji ju je zvao „malena“ i „moja draga“, radost koja mu je blistala u očima,
plamen požude, njegovo vođenje ljubavi, ponekad grubo i na brzinu, ponekad
nježno i toplo.
Sjetila se kako ju je znao držati kad bi zaspala u njegovu zagrljaju. Sjetila se
njegove izjave da će joj biti dobar suprug.
Obrisala je suze. Zastoju nije probudio? Zašto se nije pozdravio?
Sjetila se jednog drugog užasnog razdoblja, kad ju je jedan dan nježno i
strastveno ljubio, a drugi dan bio hladan i ravnodušan.
Bilo joj je muka, mislila je da će povratiti. Nije moguće da će se Devlin sada
povući na ono drugo, užasno, hladno i bezdušno mjesto gdje se nekada nalazio.
Ta pomisao bila je nepodnošljiva. Nije moguće da se to ponovno događa.
Mora ga naći. Mora se s njim pozdraviti. Još jednom mora vidjeti kako joj se
nježno smiješi, uvjeriti se da su sigurno prebrodili veliku oluju i da ih na drugoj
strani čeka vedar, ugodan novi dan.
Inače neće moći preživjeti ovih šest mjeseci.
Pola sata poslije njezina je kočija jurila brodogradilištem, prolazeći pokraj
uskladištenih spremnika, natovarenih kola, dizalica i sanduka. Zaposleni pomorci,
vojni i civilni, bili su posvuda. Virginia se naprezala da nešto vidi kroz prozor,
a kad je trenutak poslije kočija stala, gotovo je izletjela iz nje.
Našla se pred velikim brodom koji joj je bio nepoznat. Na pristaništu je bilo i
drugih brodova, ali nijedan nije bio Prkos. Među njima, jedan je vez bio sablasno
prazan.
Srce ju je zaboljelo. Virginia digne ruku da zaštiti oči od izlazećega Sunca.
Gledala je dalje od pristaništa.
Kliknula je.
Točno je znala kako Prkos izgleda i uvijek će znati. Možda stotinjak metara
daleko, polako je izlazio iz kanala uputivši se u otvorenu luku. Nije mogla
pogriješiti: visoka, otmjena pojava stajala je na zapovjednom mostu.
Virginia potrči.
Dignutih skuta trčeći se uputila po jednom molu, mahnito mašući. - Devline!
Devline! - vikala je.
Međutim, brod se i dalje udaljavao prema obzorju, a on se ni jednom nije
osvrnuo.
Virginijini su se koraci usporili, posustali su.
Stala je, bez daha, teško dišući. Još uvijek se nije osvrnuo i neće ju čuti. Nije
bilo nade. Stala je na samom kraju mola, očajna, zagledana u brod koji odlazi.
Uplovio je u luku, a došavši ondje, razvio je glavna jedra. Brzo su se napela i
fregata je dobila na brzini, jureći morem, udaljavajući se.
Virginia je gledala kako nestaje.
327
 *
Devlin je stajao na zapovjednom mostu, osjećajući u sebi čudan nagon da se
osvrne prema brodogradilištu od kojega su se udaljavali. Iako je imao običaj
stajati za kormilom i promatrati obzor pred sobom, nije se mogao otarasiti potrebe
da se osvrne kao da bi tim činom mogao još jednom vidjeti svoju nevjestu.
- Krasan dan za plovidbu, kapetane - rekao je Red s rukama na kormilu.
Smijao se, zubi su mu bili prljavi i žuti.
- Da, je. - Puhao je svježi povjetarac, brzinom otprilike osamnaest-devetnaest
čvorova, zbog čega se more ispred njih pjenilo od bijelih rasplesalih krijesta.
Danas će biti zabavno, a budući da je dugo bio na kopnu, trebao bi biti
oduševljen odlaskom. Nije bio. Naposljetku Devlin uzdahne i osvrne se.
No, brodogradilište je sad bilo samo bezlična masa oblika i boja. Tada
krajičkom oka ugleda bljesak s donje palube.
Devlin se okrenuo kad je jedan mornar uperio mušketu u njega.
Vrijeme je stalo. Čim je to vidio, shvatio je da se radi o pokušaju ubojstva i
znao je da će umrijeti. Kad si je rekao da skoči, osjetivši da je uzaludno, znao je
da je ubojicu poslao njegov smrtni neprijatelj, grof od Eastleigha.
Kad je odjeknuo pucanj, brod se zanjihao pod iznenadnim naletom vjetra.
Devlin se već bio bacio s mosta, osjetivši žarenje u nadlaktici.
Upravo je potrošio još jedan život. Dok se šuljao drvenom palubom, ispunio
ga je divljački bijes. Ubojica je promašio, ali samo zbog svježeg povjetarca. Još
uvijek na palubi, Devlin je izvadio pištolj, vičući: - Uhvatite tog čovjeka! -
Otkotrljao se na bok, napunio pištolj, gledajući u smjeru u kojem je mislio da bi
mogao biti ubojica. I bio je u pravu. Čovjek je mahnito nastojao ponovno napuniti
pušku.
Sleđa, Gus i još jedan mornar pojurili su prema napadaču.
Devlin je klečao najednom koljenu kad je ubojica ponovno naciljao i, gotovo
istodobno, zapucali su jedan na drugoga.
Napadač je pogođen u potkoljenicu, kriknuo je i pao. Devlin je bacio pištolj
na stranu, izvukao sablju i trčeći po krmenoj palubi, skočio dolje na glavnu
palubu. - Želim ga živog - viknuo je kad su Gus i drugi mornar zgrabili ranjenog
čovjeka.
Udarili su ga po glavi i zavrnuli mu ruke na leđa, ali on je bio u polusvijesti,
na koljenima, krvareći po cijeloj palubi.
Devlin je stao ispred njega, ispunjen bijesom.
- Kapetane? - povikao je Gus kad su ih drugi mornari okružili. - Kako teško
ste ranjeni?
- Obična ogrebotina - smrknuto je rekao. - Kad je čizmom udario ubojicu pod
bradu, glava mu je odletjela otraga, dovoljno snažno da padne na leđa, ali
nedovoljno jako da slomi vrat. Stenjući od bola, čovjek se razrogačenih očiju

328
divlje zagledao u njega. - Milost, kapetane, gospodine! Samo sam učinio ono što
mi je rečeno da učinim! Ono za što sam bio plaćen! Imajte milosti, preklinjem
vas, imam ženu, troje djece, svi su gladni, molim vas...
Devlin mu je svom težinom stao na prsni koš.
Rebra su krenula. Čovjek je zaurlao.
- Tko te je poslao?
Suočio se s njegovim mahnitim pogledom. - Ne znam. Nije rekao kako se
zove! Čekajte...
Devlin je ponovno nagazio na njega.
- Predlažem ti da jako dobro razmisliš - rekao je Devlin.
- Nije mi rekao kako se zove - dahtao je čovjek. - Čekajte!
Devlin je smanjio pritisak nogom. - Nastavi.
- Ali znam ‘ko je! Jedan lord, gospodine kapetane, lord... Na kočiji je bio grb
pa sam pitao, pitao sam ‘koje kad je otišao!
- Tko je to bio?
- Eastleigh, grof od Eastleigha, kapetane. Molim vas, molim vas, poštedite mi
život!
Devlin je hladno razmotrio njegovu molbu. - Strpajte ga u zatvor. Neka se
brodski liječnik pobrine za njega.
- Razumijem, gospodine - rekao je Gus.
Devlin se okrene na drugu stranu. U sebi je bio potresen, i bio je bijesan na
sebe. Poput školarca, sanjario je o svojoj nevjesti, razmišljajući o njezinu krevetu,
razmišljajući o ljubavi i gotovo da je bio sretan, a ima smrtnog neprijatelja
kojega mora uništiti. Takvo ponašanje gotovo ga je stajalo života.
To podsjećanje došlo je u pravi trenutak. Sad je oženjen, ali to ništa ne
mijenja.

329
 DVADESET PETO POGLAVLJE

annah je pokucala Virginiji navrata. - Gospođo O’Neill? Došla je gospođa

H De Warenne, dolje je. - Djevojka joj se nesigurno nasmiješila.
Virginia se vratila s neuspjelog pokušaja da se pozdravi s Devlinom i odmah
se povukla u svoje odaje. Obuzeta tugom, potražila je svoj krevet, pokušavajući
se uvjeriti da šest mjeseci nije tako dugo, ali sa svakim trenutkom nedostajao joj
je sve više. Njezin strah borio se s nemirom. Što ako bude ranjen, ili nešto gore, u
tom ratu u kojem će se uskoro naći? Kako može ići u rat protiv njezine domovine?
Srećom, bila je toliko iscrpljena da se napokon srušila i zaspala.
Kad se probudila se prije jedan sat, osjećala se pribranije i donekle svježije.
Okupala se i odjenula, spremajući se sići u prizemlje i sama večerati. Bilo joj je
drago što ju je svekrva došla posjetiti; bila je bolno svjesna Devlinove odsutnosti,
a kuća se doimala užasno prazna.
Požurila se u prizemlje i našla Mary kako sjedi u salonu i ispija šalicu čaja.
Čim je ugledala Virginiju, ustala je, gledajući je ispitivački.
Virginia se slomila. Stajala je ondje i osjetila kako joj se niz lice slijevaju
suze.
- Jao, dušo - šapnula je Mary i požurila se k njoj. - Dijete, što se dogodilo?
Virginia se okrene na drugu stranu. - Oprostite, žao mi je! - Međutim, ta žena
bila je tako dobra i ona nije mogla zaustaviti suze, bez obzira na to koliko se gušila
u njima.
Kao da je prava Virginijina majka, Mary ju je zagrlila. - Jao, mislila sam da
ću te danas naći sretnu! Ajme, nemoj mi reći da se neprimjereno ponašao i da te
je ponovno povrijedio!
Virginia je uspjela odmahnuti glavom. - Ne, ne, ništa nije krivo učinio. Hoću
reći, jutros je otišao, a nije me ni pozdravio, ali nisam zato uzrujana. Nedostaje
mi. Lady Adare, silno mi nedostaje i ne znam kako ću preživjeti ovih šest mjeseci
dok se ne vrati!
Dvije žene su se gledale. Virginia je obrisala suze, jedva dišući i drhteći. - Baš
sam luckasta, znam.
Mary joj obujmi lice. - Nisi luckasta, zaljubljena si i to mi je jako drago, dušo.
Virginia se ugrize za usnicu, jer srce joj je bilo svojeglavo i puno. - Doista
sam zaljubljena, više nego ikada.
Mary se nasmiješila, razdragana. - Nemoj previše razmišljati o njegovu brzom
odlasku. Muškarci znaju biti tako blesavi. Uvjerena sam da je nastojao biti obziran

330
i nije te htio buditi, ili da mu je neka slična glupost bila na pameti. Vjerojatno
nikada nećemo doznati kako je razmišljao. Devlin nije romantičan, ni najmanje,
ali doista mislim da te voli. Zapravo, prilično sam sigurna u to.
Virginiju obuzme nada. - Doista to mislite?
- Nije mogao skinuti pogled s tebe za vrijeme vjenčanja. Nikada nisam vidjela
muškarca tako očaranog.
Virgnia se radovala. - I ja mislim da sam mu jako draga - prizna. - No, kako
ću prebroditi ovih šest mjeseci?
- Vrlo lako - reče Mary. - Preselit ćeš se u Harmon House, jer nije moguće da
ovdje ostaneš sama. Rex odlazi na novu dužnost tek poslije Nove godine, a Cliff
zimi ostaje u gradu. Tu je i Eleanor. Ona je sada tvoja sestra i vas biste se dvije
trebale dobro upoznati prije nego što se vrati obitelji Hinckley u Bath. - Mary se
smiješila, blistava pogleda. - Jednostavno, nema drugog rješenja, draga moja.
Virginiju preplavi toplina. Odvažila se primiti drugu ženu za ruku. - Tako ste
ljubazni, draga lady Mary. Smijem biti iskrena?
- Samo naprijed - rekla je Mary, a oči su joj i dalje blistale.
- Već imam osjećaj kao da sam doista vaša rođena kći.
Mary ju je zagrlila, čvrsto. - Pa jesi, dušo, jesi.

- Čini se da imamo goste - kiselo promrmlja Mary kad su ušle u veliko predvorje
Harmon Housea.
Smijeh i hihotanje, sve žensko i dosta stidljivo, dopirali su iz obližnjeg salona.
Virginia pomalo iznenađeno pogleda Mary.
- Otkako su stigli Rex i Cliff, kroz ovu kuću prolazi cijela povorka
čeznutljivih mladih žena. - Ona uputi Virginiji značajan pogled. - Ni jedan nije
zauzet i obojica imaju poprilično nasljedstvo. No, obojica su razuzdani pa umjesto
da ozbiljno shvate te mlade žene, mislim da im je to obojici postao dobar izvor
razonode, osobito Cliffu.
Virginia baci pogled u salon gdje je održana svadbena večera. Iako je Rex u
svojoj svečanoj vojnoj odori bio nevjerojatno zgodan, ipak nije sve kod njega bilo
besprijekorno. Držao se prilično umišljeno, a u očima mu se vidjelo da mu je
stvarno dosadno dok je slušao punašnu plavušu koja ga je počastila svojim
čavrljanjem. Pogled mu je neprestance lutao po nazočnima da bi se na kraju
zaustavio na vratima gdje su stajale Virginia i Mary. Čim ih je ugledao, pogled
mu se razvedrio i on im se polagano nasmiješi.
Virginia je bila uvjerena da je slomio mnoga srca. Uzvratila mu je osmijeh i
pogledala Cliffa. On se nije dosađivao, ni govora. Prekrasna smeđokosa žena,
prilično starija od preostalih triju dama, stajala je s njim u kutu, držeći ruku
punu prstenja na njegovoj ruci. Cliff joj se nagnuo veoma blizu, dosta prisno, a
ona mu je nešto šaptala na uho, očito očijukajući s njim. Možda je bio najmlađi

331
brat, ali bio je itekako zajedljiv i najviše ciničan. Odjednom je primijetio da je
stiglo novo društvo pa se, ne žureći se, uspravio, prilično lijeno odstupio jedan
korak i ostavio puno primjereniji razmak između sebe i smeđokose žene.
Mary je tiho rekla: - To je lady Arlette. Ona je udovica i nije prikladna ni za
jednoga mojega sina.
- Usudila bih se reći da joj je Cliff prilično naklonjen.
Mary je s prijezirom frknula nosom. - Naklonjen je njezinim grudima i
njezinoj sklonosti tajnim vezama.
Virginia je morala potisnuti uzdah iznenađenja. Pogledala je Mary, koju
nikada nije čula da o nekome govori nešto ružno.
Prišao im je Rex, naklonivši se. - Lijepa nevjesta uljepšala mi je dan. - Toplo
joj se nasmiješio. - Onda, je li se moj bezobrazni brat otisnuo na debelo more?
Virginia je prepoznala toplinu koju je osjećao za Devlina i odmah joj se
svidio. - Tvoj plemeniti i pouzdani brat doista je otplovio.
Nasmijao se. - Ma, kako je mogao ostaviti tako lijepu nevjestu, i to tako brzo?
- Pogledao ju je.
Zar se usuđuje očijukati s njom? - Dragi gospodine, uvjerena sam da mu je
bilo jako teško.
Nagnuo se i primio je za ruku, šapćući: - Uopće ne sumnjam. Moraš me
spasiti, mala moja sestro. Poludjet ću budem li još morao slušati neku braku
sklonu djevojku koja brblja o mojim ordenima i mojoj časti.
Dignula je pogled na njegovo ozbiljno i zgodno lice. U njegovim očima
vidjela je da mu to ide na živce, ali ugledala je i nešto mračno što je, nažalost,
odmah prepoznala. - Hoćeš li se sa mnom prošetati? - pitala je. - Žudim za tim da
obiđem vrtove. - Pitala se zašto mu je tako mrsko kad ga žene salijeću i kakvi
duhovi njega proganjaju.
Namignuo joj je. - Naravno. - Poljubio je majku u obraz. - Otpratit ću
Virginiju malo van. Mogla bi razmisliti o tome da uskoro izbaviš Cliffa. - Rekavši
to, uzeo je Virginiju pod ruku. Prešli su preko sobe i izašli na terasu. Kad su
se našli ondje, osjetila je kako se njegovo krupno tijelo opustilo.
- Većina muškaraca voljela bi da ih tako salijeću - rekla je.
Lagano joj se nasmiješio. - Nisam u toj većini.
- Sumnjam da je ijedan muškarac iz ove obitelji poput većine. - Sjetila se
Devlina i srce joj zaigra.
Gledao ju je dok su silazili niz stube pa na zaleđeni travnjak, slijedeći ondje
kamenu stazu. - Mislim da je to jako... laskavo.
- Htjela sam ti polaskati - rekla je.
- Da, svjestan sam toga. Onda, kakav je to osjećaj biti udana žena?
Srce joj ponovno divlje poskoči. - Ja se nisam promijenila... S druge strane,
potpuno sam se promijenila. Pretpostavljam da nema smisla to što govorim.
332
 Nasmijao se. - Ni govora. Nisi onakva žena kakvu sam mislio da će Devlin
odabrati.
Upitno ga je pogledala. - Je li to uvreda?
- Ne, to je laskanje.
Oboje su se nasmijali.
- Očekivao sam da će se jednoga dana skrasiti uz neku bogatu nasljednicu,
stvar bi bila samo u novcu. Nisam mislio da će mu srce ukrasti jedna mala
Amerikanka bez roditelja koja ga je jednom pokušala ubiti na palubi broda koji je
tada zauzimao.
Nakratko, Virginia se sjetno vratila u prošlost. Stala je. - Gdje si čuo za to?
- Neku večer odvukli smo ga u klub. Na momačku večer. Kad ga potakneš,
postaje veoma rječit. Zanimljiv početak, očigledno sa sretnim završetkom.
- Zamrzila sam ga čim sam ga ugledala - šaptom je rekla.
- Je li? - Zagledao se u nju.
Nasmijala se. - Želiš čuti istinu?
- Ako se usuđuješ reći je. - Više se nije smiješio.
- Tako sam se bojala da ne znam ni što sam mislila niti što sam osjećala.
Međutim, od prvog trenutka znala sam da nikada prije nisam srela takva čovjeka
i da nikada neću.
Rex de Warenne se nasmijao. - Drago mi je što to čujem - odvratio je.

U Harmon Houseu postojale su dvije dnevne sobe. Obitelj se okupljala na večeri

u onoj manjoj, prostoriji sa zlatnim tapetama na zidovima, velikim svijećnjakom
na stropu, dugačkim stolom na glomaznom postolju po kojem su stajali zlatni
svijećnjaci, pozlaćenim priborom za jelo, zlatno-bijelim porculanom i čipkom
obrubljenim stolnjacima.
Mary i Edward sjedili su na suprotnim stranama toga sjajno prostrta stola,
svečano odjeveni. Virginiju su posjeli između Cliffa i Tyrella, a Eleanor, Rex i
Sean sjedili su preko puta. Oko nje vodio se nevezani razgovor, Eleanor je upadala
u razgovor između majke i Seana, Tyrell i Edward raspravljali su o zakupninama,
Cliff i Rex o stanju Napoleonove blagajne. Virginia se u sebi sretno smiješila.
Devlin ima divnu obitelj, a ona je dio nje. Prostorija je bila puna topline, među
prisutnima osjećala je ljubav, opipljivu i živu.
Uhvatila je Seana da ju gleda pa mu se nasmiješila. Uzvratio je osmijeh i
okrenuo se, poigravajući se ribom na svojem tanjuru. Eleanor joj se odjednom
veselo obrati: - Čula sam da si dosta vremena provela u Askeatonu dok je Devlin
bio u Londonu. Svidjelo ti se ondje? Mislim da je to jedno od najljepših mjesta u
Irskoj.
Virginia je odložila vilicu, smiješeći joj se. - Jako mi se svidjelo. Slažem se,
Askeaton je predivan.
333
 - Je li jednako lijep kao tvoj dom u Virginiji?
- Je. - Virginia nakratko osjeti čežnju za domom. - Sweet Briar prekrasno je
mjesto. No, jahačke staze bolje su u Askeatonu. - Nasmiješila se Seanu, sjetivši
se njihovih dugačkih obilazaka okolice na konjima.
Eleanor ih je zbunjeno pogledavala. - Zaboravila sam. Dok je Devlin bio
odsutan, Sean ti je bio jedino društvo.
Virginiji je postalo neugodno. Nije znala što bi rekla.
Sean se nije obazirao na njihov razgovor već se usredotočio na svoje jelo.
- Godinama nisam jahao Askeatonom - čeznutljivo primijeti Cliff. Iako je
ostao nevjerojatno opušten, Virginia je znala da ju pokušava izvući iz neugodne
situacije. - Sean ima nekoliko jako dobrih konja, nije li tako?
Pogledala ga je. Čak je i sad bio malo uznemiren i uopće nije sumnjala u to
da je on čovjek koji uživa u uslugama izvjesne udovice. No, bila mu je zahvalna
što je razgovor preusmjerio na nešto drugo. - Da, ima. U Askeatonu ima nekoliko
jako dobrih konja. Osobito Bayberry - dodala je nasmiješena jer se sjetila odvažne
mlade kobile.
Sean ju je napokon pogledao. - Tvoja je - iznenada je rekao. - Molim te,
prihvati to kao moj vjenčani dar.
Virginia je bila tako ushićena da nije mogla govoriti.
Eleanor ih je pogledavala, na licu joj se vidjelo čuđenje. - Ali, ti si je uzgojio!
I sad je daješ Virginiji?
Sean ju je pogledao. - Virginia voli toga konja.
Eleanor je naglo ustala. - Ispričajte me. Imam strašnu glavobolju. - Izjurila je
iz prostorije.
Virginia zatrepće. Što je to bilo?
Sean uzdahne. - Zaboravio sam. Bila je ondje kad se ta kobila oždrijebila.
Pomogla mi je da dođe na svijet. - Dignuo se, smrknut, kako se činilo. - Ispričajte
me. – Izašao je.
Edward je bio zbunjen. - Mary, što se događa? Zašto se Eleanor uzrujala?
Mary se počela smijati. - Mislim da tvoja kći odrasta.
Tyrell zamišljeno reče: - Kako čudan obrat. Eleanor je cijeli život izazivala
Seana, otkad je prohodala. Nekoć joj je omiljena zabava bila zaskočiti ga. Napala
bi ga kad je najmanje očekivao. Omiljeno oružje bili su joj štapovi i kamenje. -
Počeo se smijati odmahujući glavom.
- Točno. Sad je ljubomorna na Virginiju - spremno je rekao Rex i čašom
nazdravio Virginiji prije nego što je otpio gutljaj.
Virginia se htjela pobuniti.
Cliff je hladno rekao: - Sean ju treba poljubiti. To će riješiti jedan problem i
izazvati nekoliko novih. - Zatim se nasmijao naslonivši se u stolcu.

334
 - Sad je dosta! - povikala je Mary de Warenne. - Bensone, sljedeće jelo,
molim.

Dani su sporo prolazili premda joj nijedan trenutak nije bilo dosadno. Ujutro je s
jednim ili drugim bratom jahala, ali nikad sa Seanom. Popodne je s Mary i Eleanor
odlazila u posjete, ili je ostajala kod kuće i spašavala Rexa od raznih dama koje
su došle posjetiti njega i Cliffa. Bilo je jasno da je Cliff u vezi s obudovjelom lady
Arlette zato što se nisu previše skrivali. Cliff ju je sada jako podsjetio na Devlina,
jer činilo se da mu je svejedno što je na zlu glasu.
Večeri su uglavnom provodili u krugu obitelji ili su išli u grad. Virginia je,
zahvaljujući moćnoj obitelji De Warenne, brzo prihvaćena u društvu. Bilo je tu
zabava, dobrotvornih priredaba i plesova. Budući da je bila u pratnji ili grofa
od Adarea sa ženom, ili trojice bliske braće De Warenne i Seana, postala je
omiljena pa su joj svi laskali i divili joj se. Samo je jednom naletjela na Williama
Hughesa i njegovu ženu i samo su onako usput razmijenili pozdrave.
Upoznala je i ostale De Warenneove te naučila nešto obiteljske povijesti.
Osnivač obitelji borio se s Williamom Osvajačem. Nekoć normanski bezemljaš,
oženio se bogatom saksonskom nasljednicom i na kraju stekao grofovski naslov.
Jedan od predaka otišao je u Irsku i ondje stekao posjede i naslov, a od njega
je potekla obiteljska loza Adare. Izvorni ogranak obitelji iz Northumberlanda
postao je veoma moćan, što nije odgovaralo nijednom kralju. Očito su ta zemlja i
ti naslovi izgubljeni u pogubnim bunama prije mnogo stoljeća. Kasnije su neki
De Warenneovi postali bogati trgovci, neki su uspjeli vratiti manje posjede, dok
su se ostali iselili u Ameriku i ondje stekli novo bogatstvo. Obitelj u koju se udala
bila je veoma zanimljiva.
Virginiji je Devlin i dalje nedostajao. Od njega nije bilo ni glasa. Revno je
pratila sve vijesti o ratu, svjesna da su sve te vijesti mjesecima stare. Najveća
vijest bila je pobjeda broda Njegova Veličanstva Southampton nad američkim
brodom Vještica pa su se tjedan dana, kamo god Virginia išla, Londončani
veselili. Nije mogla dijeliti njihovo oduševljenje jer je njezina odanost bila do boli
podvojena i rastrgana.
- Ubit ću ga ako ti ne napiše pismo - rekao joj je Sean potkraj siječnja.
- Ne znam otkuda bi pomorski kapetan poslao pismo - odgovorila mu je
Virginia. Toliko joj je nedostajao da je bilo dana kad je to bilo bolno. Jedno pismo
bilo bi dovoljno da izdrži tu razdvojenost. Brojila je dane sve do lipnja. Obećao je
da će se vratiti do sredine toga mjeseca.
- Naši brodovi stalno plove amo-tamo između Amerike i Britanije radi
opskrbe - rekao je. - Nema opravdanja.
- U ratu je, Seane - tiho je rekla.

335
 Slabašno joj se nasmiješio. - Vraćam se u Askeaton. Predugo sam odsutan.
No, sad si u dobrim rukama, siguran sam. Svi te vole, Virginia. Doista si svima
kao sestra.
Virginiji je bilo toplo oko srca. - Volim tvoju obitelj, Seane. Imam osjećaj kao
da ovdje pripadam.
- Pripadaš - odlučno je rekao. - Znaš da se, pojavi li se kakva poteškoća, uvijek
možeš obratiti svakomu od nas. Ja ću odmah dojuriti, a Tyrell, Rex i Cliff učinit
će isto.
- Mislim da to znam - rekla je, a to je i mislila. Iako su je Rex, a osobito Cliff
malo plašili, uopće nije sumnjala da bi dojurili braniti njezinu čast ako bi trebalo.
Oklijevao je. - Ti i Eleanor ste se sprijateljile. Drago mi je. Ona je tako
mlada... - Zašutio je.
- Naravno da Smo prijateljice. Ona je moja nova sestra - nježno će Virginia.
- A svaki put kad nas dvoje razgovaramo, gleda nas kao jastreb.
Činilo se da ga je to iznenadilo i on se nakrevelji. - Molim? Ja mislim da nije
tako. - Tada ju je poljubio u obraz. - Želim da mi obećaš da nećeš oklijevati budeš
li nešto trebala. Sad imaš pravu obitelj, a nikomu ne nedostaje hrabrosti, volje i
odlučnosti.
- Sumnjam da ću morati pozvati konjicu De Warenneovih - našalila se.
Nasmijao se, iskreno.
Virginia je tada shvatila da mu je srce zacijeljelo i bilo joj je drago zbog njega.

336
 DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

1. siječnja 1813.
Draga Virginia,

stigla je nova godina i nadam se da će te ovo pismo zateći zdravu i

raspoloženu. Kako se snalaziš u Waverly Hallu? Pretpostavljam da si se
do sada već dobro sprijateljila s mojom majkom i nadam se da se nećeš
ustručavati obratiti joj se ako ti nešto zatreba. Isto tako, nadam se da te
moja braća ne zamaraju svojim osebujnim naravima. Kakva je bila zima?
Bilo je ledeno dok smo prelazili preko Atlantika, ali to je bilo za očekivati.
Sad se približavamo obali New Jerseya, a do sada nismo imali puno
akcija. Presreli smo samo jedan američki trgovački brod, Južnjačku
ljepoticu, ali uhvatili smo jedan francuski gusarski brod koji sam poslao
na Newfoundland da se ondje opskrbi. Posada je dobro raspoložena iako
im je sve dosadnije jer nisu naučeni besposličariti pa jedva čekaju da se
sukobe s neprijateljem. Imam novoga brodskoga liječnika, Paula Whitea,
obrazovanoga i duhovitoga gospodina. Mislim da će ti se svidjeti ako ga
ikada upoznaš. Svira violinu i uzeo ju je sa sobom pa posadi pruža brojne
trenutke zabave.
Molim te, pozdravi cijelu moju obitelj. Želim ti sretnu Novu godinu.
Zauvijek tvoj,
Devlin O’Neill

Virginia je primila Devlinovo pismo 5. veljače. Bila je tako uzbuđena da je

odjurila u svoju sobu i ondje razderala zapečaćenu omotnicu. Srce joj je silovito
tuklo u prsima dok ga je na brzinu čitala, potom ga je pročitala još jednom,
puno sporije. Voljela bi da joj je napisao da mu nedostaje i da jedva čeka vratiti
se kući. Međutim, Devlin nikada nije znao dobro izraziti svoje osjećaje uživo, pa
zašto bi to znao u pismu, osobito u ovome koje je napisao na moru, svojoj nevjesti,
što im je bila prva komunikacija nakon prve bračne noći?
Virginia je klonulo uzdahnula. Bila je sretna što je našao vremena pisati joj i
što se potrudio da to pismo uopće dođe do nje. Postavio joj je nekoliko pitanja pa
je očito želio odgovor.

5. veljače 1813.

337
Dragi Devline,

bila sam jako vesela kad sam dobila tvoje pismo, a još veselija kad sam
saznala da ste ti i tvoja posada dobro. Dobro sam se sprijateljila i s tvojom
majkom i s Eleanor. Štoviše, isti dan kad si otišao, tvoja je majka ustrajala
na tome da se preselim u Harmon House, što sam i učinila. Jako volim
cijelu tvoju obitelj! Nažalost, Rex se vratio u službu, Cliff će uskoro
isploviti za Martinique (nisam znala da ondje ima plantažu šećera!), a
Sean se vratio u Askeaton, pa je odjednom kuća prazna i pusta. Tyrell je
ostao, ali vidim ga samo u prolazu, izgleda da je zaokupljen svojim
poslovima. Tvoji majka i očuh dobra su zdravlja. Eleanor uskoro odlazi u
Bath, gdje će se pridružiti obitelji Hinckley, iako postoje neke dvojbe
treba li ju pustiti da ode. Voljela bih da ostane jer uživam u vremenu koje
provodimo zajedno.
Nedostajao si nam za Božić. Tu večer imali smo predivnu obiteljsku
proslavu. Tvoja majka priredila je divnu večeru, a jela je bilo toliko da
smo mogli nahraniti cijelu regimentu. Eleanor i Sean su se posvađali, po
običaju, zbog povratka u Bath, gdje ona očito ima previše udvarača za
mladu damu njezine dobi (barem Sean tako misli). Cliff je pozvao
udovicu Arlette da nam se pridruži, što je tvoju majku zgrozilo. Jesi li je
upoznao? Nevjerojatno je lijepa i jako naklonjena Cliffu. Muškarci
su prilično vremena proveli raspravljajući o Napoleonovoj prevrtljivoj
sudbini, stanju u Europi i o tome kakav bi mir mogao ondje biti. Svi su
obzirno izbjegavali spominjati rat s Amerikom, pretpostavljam zato da
mene poštede. Poslije večere Rex me je uhvatio ispod imele, ali njegov je
poljubac bio bratski. Sean je bio tako ljut na Eleanor da nas je sve ostavio,
ali ne znam zašto niti što se dogodilo.
Tvoja obitelj je divna. Tvoja majka poklonila mi je medaljon s tvojom
slikom. Dragocjen mi je. Od Eleanor sam dobila šal, rukavice, čokoladu
i lepezu od tvoje braće i knjigu od Seana. Knjiga je o povijesti Irske i
jako je zanimljiva. Isto tako, dao mi je Bayberry kao vjenčani poklon, i
ona je sad ovdje jer ju je Sean poslao ovamo. Jašem svako jutro, bila kiša
ili sunce.
Voljela bih upoznati tvojega novoga brodskoga liječnika jer mi se čini
da je čovjek ugodan. Još uvijek se rado sjećam Jacka Harveya. Jesi li čuo
što o njemu otkako je otišao s tvojega broda?
Prenijela sam pozdrave tvojoj obitelji. Želim ti dobro zdravlje i puno
radosti. Neka Bog čuva tebe i tvoje ljude.
Tvoja voljena žena,
Virginia

338
 *
Virginia je znala da mogu proći mjeseci prije nego što dobije odgovor. Rekli su
joj to u mornarici. Ali već je drugi tjedan ožujka bila jako razočarana što joj se
nije javio. Za dva dana bit će njezin rođendan. Budalasto je poželjela da Devlin
dođe kući pa da ga zajedno proslave.
- Nemoj očajavati - rekla je Mary zagrlivši je. Dan je bio siv, vjetrovit i prozori
su lupali. - Opet će se on javiti, uopće ne sumnjam u to.
Virginia joj se nasmiješila. - Stvarno se nadam. - Nesvjesnom kretnjom
dotaknula je trbuh. Počela je razmišljati o tome da je trudna. Otkako je Devlin
otišao, nije imala mjesečnicu i bila je zatečena mogućnošću da možda nosi
njegovo dijete. Bila je i oduševljena i prestrašena. Bilo bi joj jako drago da dobije
Devlinovo dijete premda nije očekivala da će tako brzo ostati trudna. No, hoće li
Devlinu biti drago? Svaki muškarac želi sina, ali njihov odnos bio je nešto novo i
krhko i bilo je prerano da ga se na bilo koji način stavlja na kušnju. Možda još
nije spreman na to da njihovo dijete dođe na svijet. Ako je tako, ne može ga,
zapravo, kriviti.
Izvana se čuo topot konjskih kopita, unatoč vjetru i zveckanju stakla na
prozorskim okvirima. - Možda stiže pošta - uskliknula je Virginia. Posljednje
pismo dostavio joj je poštanski jahač i Virginia se odjednom ponadala da joj
jahač nosi novo pismo. Otrčala je do prozora i pogledala van... učinilo joj se da
joj je srce stalo.
Jahač koji je skočio s konja na sebi je imao plavi mornarički plašt preko
plavog mornaričkog kaputa i crni pusteni časnički šešir na glavi. Čim ga je
ugledala, još prije nego što se okrenuo, znala je tko je pa je kriknula.
- Što je? - promrmljala je Mary.
Bio je to Devlin i Virginia nije mogla odgovoriti.
Okrenuo se, plašt mu se zavrtio oko ramena, bijele hlače i visoke čizme bile
su poprskane blatom. Krenuo je prema kući, a Virginia se čvrsto primila za
prozorsku dasku, klonula i bez daha. Došao je kući.
Vrata su se otvorila. Devlin je koraknuo preko praga i ukipio se vidjevši ju.
Nije se čak mogla ni nasmiješiti. Pogledi im se sretoše i ona ga je samo
gledala. Gotovo je zaboravila disati.
Voljela ga je do bola.
Sive su mu oči plamtjele. - Virginia. - Skinuo je šešir i naklonio se.
Ona je klecnula. - Mi... mi te nismo očekivali... tako skoro.
Slabašno se nasmiješio. - Dao sam se u potjeru preko oceana za jednim
američkim trgovcem.
Razrogačila je oči. - Baš... baš dobro.
Nasmijao se. - To sam si mislio.

339
 Zar joj pokušava reći da je proganjao jedan brod na drugu stranu oceana samo
da bi imao izgovor da dođe kući i vidi ju? Dok joj je mozak grozničavo radio,
prišao joj je i poljubio je u obraz. Zaklopila je oči, obrazi su joj gorjeli, zbog
silne želje u sebi je osjećala samo prazninu. Okrenuo se i mrmljajući pozdravio
Mary.
- Divni čovječe - rekla je Mary grleći ga. Potom je, smiješeći se, rekla: -
Moram ići u posjete, unatoč vremenu.
Edward nije kod kuće - značajno je dodala. Okrenula se i napustila predvorje.
Virginia se ugrizla za usnicu, stežući prste o dlanove. Devlin je slugi dao
ogrtač i šešir. - Dobio sam tvoje pismo - rekao je, prelazeći pogledom preko
njezina lica, kao da proučava njezin izgled.
- Nadam se da je unijelo malo topline i ugode u hladnu atlantsku noć - izustila
je.
- Doista je. - Njegov osmijeh je bljesnuo, kratak i napet. - Iako bih Rexu
mogao odrubiti glavu jer njegov poljubac sigurno nije bio bratski.
Virginia je pocrvenjela jer doista nije bio jako čedan iako se Rex poslije
svesrdno ispričavao.
- To sam si i mislio - rekao je Devlin, doimajući se jako uzrujan. Sive su mu
oči sijevale.
- Nepopravljiv je zavodnik - rekla je, a potom dodala: - barem sa mnom. Kao
da sve druge žene prezire.
- Ne želim razgovarati o svojem bratu - grubo će Devlin.
Sluga je otišao iz predsoblja i ostali su potpuno sami. - Ni ja - šapne Virginia.
Oči su joj bile vlažne od suza. - Tako mi je drago što si se vratio kući.
Oklijevao je kao da želi nešto reći.
Ona se nije micala.
Tada se osmjehnuo i došao do nje obujmivši joj ruke dlanovima. - Meni je
isto tako drago što sam ovdje - rekao je grubo kao i prije.
Progutala je i odvažila se reći: - Nedostajao si mi, Devline.
Lice mu je postalo napeto. Privukao ju je sebi i svojim usnama pokrio njezine.
Kliknula je, privijajući se uz njega, a u njegovu zagrljaju bilo je toplo, osjećala
se voljeno i sigurno. Usne su mu bile pohlepne. Virginia mu je strastveno
uzvraćala poljubac, oduševljena kad je na boku osjetila koliko je uzbuđen.
Odjednom ju je dignuo na ruke. - Gdje je tvoja soba? - pitao je.
Čvrsto se držala za njega. - Devline, u kući smo tvojih roditelja!
- Baš me briga, više ne mogu čekati ni minutu da budem s tobom. - S njom na
rukama, preskakao je po nekoliko stuba. Oči su mu plamtjele dok je govorio: -
Mislio sam da ću, kad se ponovno nađem na moru, biti slobodan. No, pogriješio
sam.

340
 Zatreptala je. Kako to misli?
- Virginia, nisam mogao prestati misliti na tebe. - Činilo se da je smrknut. -
Dok sam bio budan, proganjala si me u svakom trenutku. Proganjala si me u
snovima.
Bila je oduševljena. Nasmiješila se i tiho rekla. - Mislim da smo onda kvit.
Kad je došao do odmorišta, raširio je oči. - Koja soba?
Cijelo joj se tijelo uzbudilo zbog onoga što će neizbježno uslijediti. - Treća
vrata zdesna - uspjela je reći.
Ramenom je gurnuo vrata i odnio je do kreveta. Spustio ju je i sjeo kraj nje,
šuteći neko vrijeme. - Lijepa si kao nikad prije - rekao je ganutim glasom
dodirnuvši joj obraz. - Očekivao sam da ćeš usred zime biti blijeda, ali lice ti je
procvalo, kao cvijet.
Zastala je spremajući se izlanuti kako misli da čeka dijete, ali zaključi da je
bolje ništa ne reći. Nije bila potpuno sigurna, a trenutak je bio tako savršen da ga
nije htjela pokvariti. - Nisam procvala, samo sam zajapurena, Devline - rekla je.
Smijao se dok je prstima vješto otkopčavao gumbiće na leđima njezine
haljine. - Nikada nisi bila tako lijepa - rekao je spustivši joj haljinu do struka. Oči
mu se zadivljeno raširiše kad joj je ugledao dojke, pokrivene tankom prozirnom
tkaninom njezine potkošulje, sada punije nego prije, poduprte steznikom. - Tu si
također procvala, Virginia - promrmljao je.
- Besramni čovječe - uzvratila je, što nije bio lagani pothvat s obzirom na to
da je bila strašno uzbuđena i gotovo bez daha.
Svukao joj je potkošulju preko glave i bacio je u stranu. - Pokazat ću ja tebi
tko je besraman, madame - rekao je obgrlivši je jednom rukom, spuštajući glavu
prema njezinim grudima.
Sladostrasno ju je mazio, ližući joj bradavice. Virginia je bila jako osjetljiva i
zamalo se onesvijestile od bujice žudnje koja ju je preplavila.
- Ne želim te povrijediti - dahtao je pustivši je, primivši joj ruku i stavivši je
na svoje prepone. Virginia je kliknula osjetivši na dlanu vrelinu, tvrdoću i
pulsiranje - ali danas baš nemam strpljenja.
- Nećeš me povrijediti - šapnula je. - Molim te, požuri se!
Odjednom je sjeo, plamena pogleda, i brzo joj svukao haljinu. Virginia ga je
promatrala kako joj skida gaće, svjesna da nikada nije vidjela da ju tako očajnički
želi. Kad je ostala samo u stezniku i čarapama, položio je dlan na njezino
spolovilo.
Sreća mu se odražavala u očima, na licu. - Raširi noge - rekao je i ona ga je
odmah poslušala. On se nagnuo nad nju, trljajući se ondje obrazom.
Virginia je kliknula, preplavljena užitkom i uzbuđenjem. Tijelo joj se
višestruko promijenilo, možda je to imalo nekakve veze s tim što su bili

341
razdvojeni, ali znala je da će za tren poletjeti u nebo. - Požuri se - rekla je
promuklim glasom.
Posvuda ju je ljubio, polako i temeljito, jezik mu je bio uporan, znatiželjan.
Virginia se počela raspadati, vikati, hvatati mu se za leđa. - Jao, malena, čekaj
me - dašćući je rekao i ona odjednom osjeti kako svom svojom duljinom ulazi
duboko u nju.
No, bilo je prekasno i ona zaplače od užitka kakva još nikada nije osjetila.
Nabio se još dublje, promuklo kriknuo i izlio se u nju, golemo mu se tijelo
treslo od užitka, grčeći se iznad nje. Kad je svršio, okrenuo se na bok i privukao
je sebi.
Kad se vratila na zemlju i na njihov krevet, Virginia se smiješila, okrenuvši
se na bok, obraza naslonjena na njegova snažna prsa. Čvrsto ju je stisnuo uz sebe,
ljubeći je neprestance u sljepoočicu. Poljupci mu i nisu bili tako nježni. Odmah je
shvatila da mu je još uvijek tvrd i da stoji, spreman ponovno je uzeti.
Još jednom ga je poljubila u prsa i hrabro ga uzela u ruku.
- Što je ovo? - plaho je pitala.
Izazovno se nasmijao. - Mislim da znaš.
- Što ako sam zaboravila?
Opako se cerekao. - Onda ću te morati podsjetiti, draga.
- Spretno ju je prevrnuo i odmah ušao u nju.

Virginia je sjedila ispred zrcala na toaletnom stoliću, potpuno odjevena,

učvršćujući smotanu kosu. U zrcalu se pojavio Devlinov lik jer je došao na prag
sobe za odijevanje. On je također bio potpuno odjeven, ali u svjetovnu odjeću.
Virginia je osjetila kako se crveni.
Bilo je drugo jutro i oni su ostali u Harmon Houseu. Jedini razlog zašto nisu
bili u krevetu bio je taj što je ona uporno zahtijevala da se spuste u prizemlje prije
nego što nepovratno sablazne sve u kući. Devlin joj se nasmiješio u zrcalu,
krenuo naprijed i stao iza nje.
Virginia je gurnula posljednju ukosnicu u kosu. - Danas se osjećam kao prava
supruga - tiho je rekla.
Stavio joj je ruke na ramena. - Nadam se da se još uvijek osjećaš kao
mladenka.
Vidjela je kako se crveni. - Jako sretna mladenka - izustila je.
Sagnuo se i poljubio joj goli zatiljak. - I zadovoljna, nadam se. - To nije bilo
pitanje.
Okrenula se na stolcu. - Dobro znaš koliko sam zadovoljna.
- Ti si takva smiona vještica - rekao je smijući se.
Ustala je i našla se obavijena njegovim rukama. - To ti je drago, nadam se.

342
 Zastao je. - Jako mi je drago, Virginia.
Srce joj je zaigralo. Znači li to ono što ona misli da znači? Može li značiti čak
i više? Znači li to da ju počinje voljeti... barem malo?
Posegnuo je u unutarnji džep kaputa. - Imam nešto za tebe - počeo je.
Oči joj se raširiše, iznenađeno, kad je izvadio baršunastu kutiju za nakit. - Što
je to?
- Tvoj rođendanski poklon.
Srce joj je stalo. Dršćući, srela je njegov postojani pogled.
- Ovaj... znaš da mi je rođendan?
- Sutra, je li tako? - Lagano se nasmiješio. - Punih devetnaest, prava svjetska
žena - rekao je. Po glasu se čulo da ju zadirkuje.
Nasmijala se, najradije bi se rasplakala od sreće. - Kako... kako znaš?
- Potrudio sam se doznati. Otvori to - nježno je rekao.
- Ne bih li trebala čekati do sutra?
- Siguran sam da ćeš sutra biti zatrpana darovima jer uopće ne sumnjam da je
moja majka smislila nešto posebno za tebe.
- Ne, zamolila sam je da to bude samo malo obiteljsko okupljanje. Rex se
vratio u Španjolsku, Sean je u Askeatonu, dakle ovdje su samo dvije trećine
obitelji. - Bilo joj je žao što nisu svi. Otvorila je poklopac.
Virginia je zinula kad je ugledala prekrasan privjesak od ametista optočen
dijamantima. - Ovo je predivno, Devline!
- uskliknula je.
- Dao sam ga načiniti prije nego što sam isplovio - rekao je uz mali, zadovoljni
osmijeh. - Htio sam nešto što će ti pristajati uz oči.
- Devline? - Držala ga je za ruke. - Ovo mi je najbolji rođendan u životu.
Hvala ti. Hvala ti na privjesku i na tome što si došao kući!
Zastao je. - Morao sam doći kući. Sretan rođendan, Virginia.

Kasnije toga dana Virginia je čula veseli muški smijeh i prepoznala zvonku boju
Devlinova glasa. Zaustavila se ispred salona, smijući se u sebi. Činilo se da je
njezin suprug doista sretan. Bila je oduševljena što ga čuje kako se smije sa
svojom braćom. Baš je htjela ući u salon kad je Tyrell progovorio.
- Što je s ratom? - pitao je Tyrell. - Čuo sam glasine da se spremamo napasti
cijeli Zaljev Chesapeake.
Virginia se ukipila, osmijeh joj se izgubio, pa se povukla izvan vidokruga. Što
je to bilo? Sve do ovoga trenutka odbijala je priznati činjenicu da se upravo vratio
iz rata protiv njezine domovine. Od dolaska kući nije ga pitala ni jednu
jedinu stvar o njegovu pohodu niti je on sam bilo što rekao. Naprezala se da čuje,
a srce joj je divljački tuklo od brige i straha.

343
 - Bojim se da ne mogu razgovarati o vojnim tajnama, Ty. - Devlinov glas
imao je čudnu boju. - No, upravo sam primio nove zapovijedi. Rat se razbuktava.
Virginia se pokunjila. Od njegova odlaska došle su vijesti o porazu Vještice
pa neke glasine o blokadi Chesapeakea, prostora na kojem se nalazio i njezin dom.
Međutim, to je bilo sve, a njoj je odgovaralo da ne razmišlja o tome da je Devlin u
ratu protiv njezine domovine i njezinih bližnjih. Što sad Devlin misli? Kakve su
to glasine koje je Tyrell spominjao? Odjednom se počela bojati za Tillie, Franka
i sve na Sweet Briaru. Ma, Britanci se sigurno neće motati po virdžinijskim selima
i ondje voditi borbe! Ako je upravo primio nove zapovijedi, zar se već priprema
za odlazak, a tek se jučer vratio kući? Bila je užasnuta i nesvjesno se primila za
trbuh. Što ako je trudna? Konačno su se zaljubili, čeka ih zajednička budućnost.
Jednostavno, u njihovim životima više nema mjesta za rat, ni za jedan rat. Osobito
ne za onaj protiv njezine domovine.
Virginia se nećkala, a onda uđe kroz otvorena vrata salona pa u knjižnicu.
Bilo je kasno poslijepodne i zavjese su bile razmaknute pa je soba bila ispunjena
blagim dnevnim svjetlom. No, čak je s vrata mogla vidjeti hrpu papira na njegovu
stolu.
Srce joj je zadrhtalo, a premda je znala da ne bi trebala gledati povjerljive
dokumente, pohitala je do njih. Papiri koji su ondje stajali nisu je zanimali, no čim
je otvorila srednju ladicu, odmah je našla ono što je tražila.
Srce joj je stalo. Njezina pribranost potpuno se izgubila. Dršćući, uzela je
pergament i pročitala ga.

Od gospodina admirala St. Johna

za gospodina kapetana Devlina O’Neilla
Waverly Hall Greenwich

18. ožujka 1813.

Gospodine kapetane O’Neill,

dopustite da vas obavijestim o sljedećem. Zapovjeđeno vam je da do 24.

ožujka doplovite do Zaljeva Chesapeake, gdje ćete se javiti admiralu
Georgeou Cockburnu. Morate uništiti sve američke ratne brodove,
uključujući one u luci. Uništit ćete sva skladišta za koja se sumnja da su
u njima pohranjene moguće američke zalihe, one na kopnu također, svaku
farmu i tvornicu povezanu s vladinim pokušajima da osigura opskrbu,
potrudit ćete se uništiti američku obalnu trgovinu. Imate odriješene ruke
u korištenju svih sredstava potrebnih za izvršenje navedenih zapovijedi,
poželjno je pomaganje i poticanje robova na bijeg, osobito za vođenje
vojnika po američkoj unutrašnjosti. Iako se morate truditi da ne dođe do
opasnih sukoba s američkim nevojnim snagama, svaka sumnja ili izravna
344
 upletenost tih istih američkih civila treba se smatrati ozbiljnom vojnom
prijetnjom pa treba postupiti u skladu s time.
Poštovani gospodin admiral St. John
Admiralitet
Ulica Brook 13
West Square

Virginia je ostala zaprepaštena.

- Virginia?
Dignula je pogled, dršćući, i na vratima ugledala Devlina. Trgnula se, ali
nekako je uspjela pismo vratiti na njegovo mjesto u ladici. Srce joj je snažno
lupalo, boljelo ju je. Treba uništiti američke brodove, uključujući one u luci. Svoje
borce treba odvesti na američko tlo i uništiti farme, tvornice i skladišta. Robove
treba poticati na bijeg i iskoristiti ih kao doušnike i vodiče. Jao, Bože, to su doista
strašne zapovijedi!
- Što radiš? - pitao je, nepomičan kao kip.
Nije očekivala da će imati tako opsežne zapovijedi. Kako može sudjelovati u
takvom smrtonosnom pohodu i razaranju kad je u braku s njom? Koliko će
američkih života biti uništeno zbog njegova djelovanja? Progutala je zureći u
njega. Sledila se do kosti. Ne, duša joj se sledila. - Čula sam tebe i Tyrella -
nesigurno je rekla.
Oštra pogleda, polako je došao do nje. Lice mu je bilo bezlična maska za koju
se nadala da ju više nikada neće vidjeti.
Pogledom je prešao preko stola. Ona također. Dignuo je pogled. Ona također.
Tiho je rekao: - Jesi li pročitala moje zapovijedi?
- Jesam - šapnula je, pitajući se je li blijeda kao krpa, zato što je imala grozan
osjećaj da će se onesvijestiti. Teškom mukom je progutala i kriknula: - Nemoj ići!
Trebam te ovdje! Odstupi! Odstupi iz službe. Nemoj se vraćati u rat, ne mogu to
podnijeti.
Oklijevao je raširivši oči. - Samo kukavice odbijaju izvršiti svoju dužnost,
Virginia.
- Svi znaju da nisi kukavica! Bože dragi, dokazao si se najmanje stotinu puta!
- Bilo je teško jasno razmišljati, toliko ju je zaprepastio sadržaj njegovih
zapovijedi i razmjeri razaranja koja je trebao počiniti protiv njezinih
sunarodnjaka.
- Virginia - reče, gledajući je ispitivački. - Ja sam pomorski kapetan. Znala si
to kad smo se vjenčali. Žao mi je što su naše zemlje u ratu, iskreno mi je žao, ali
ovaj rat će proći.
- Nakon koliko smrti? Nakon koliko razaranja? - Zaplakala je prije nego što
se uspjela zaustaviti. - Koliko je Amerikanaca već poginulo zbog tebe, Devline?
345
 Raširio je oči i ukočio se. - Ne znam.
- Mislim da znaš. - Nije ga htjela napadati, ali znala je da upravo to čini. Brzo
je zaobišla njegov pisaći stol i stala ispred njega. - Napokon smo bili sretni
zajedno. Ovaj će se rat ispriječiti između nas.
Lice mu je bilo napeto. - Samo ako ti to dopustiš. Prokletstvo, nisi smjela
pročitati moje zapovijedi.
- Ne, nisam. Devline, molim te! Nemoj ići u rat protiv moje domovine!
Grubo je odgovorio. - Uzrujana si, i to s pravom. Ponavljam, nemoj dopustiti
da se rat ispriječi između nas. To te molim.
Šutjela je. Bilo joj je muka.
Posegnuo je za njezinom rukom.
Dopustila mu je da ju primi. - Dobro, neću dopustiti da se ispriječi između nas
- rekla je, očajnički se nadajući da je moguće učiniti to što on traži.
Maska je nestala i ona primijeti da mu je laknulo.

Virginia je morala sjesti. Bila je nevjerojatno ganuta, ganuta do suza. Salon je bio
ispunjen toplinom i smijehom, a kad je sjela, duboko je udahnula osvrnuvši se po
prostoriji, smiješeći se.
Bilo je popodne, njezin rođendan, možda pet sati. Iza lijepo isklesana okvira
kamina gorjela je vatra. Ondje je stajao Edward s Tyrellom, Cliffom, Devlinom i
Seanom. Muškarci su pili pjenušac i tiho razgovarali, smijući se povremeno
nečijoj opaski. Devlin nikada nije tako sjajno izgledao niti je bio tako zgodan,
odjeven u civilno odijelo. Osjetila je njegov pogled pa se napola okrenula i vidjela
da joj se smiješi. Virginia mu je uzvratila osmijeh i odjednom osjetila da ga silno
želi.
Pokušala se ponašati onako kako je Devlin tražio. To joj je bilo iznimno
naporno, ali nije htjela razmišljati o ratu. Svaki put kad se to dogodilo, prebacila
je misli na nešto drugo, odlučivši uživati u vremenu koje im je preostalo.
Činjenica da je primio tako strašne zapovijedi nije promijenila njezine osjećaje
prema njemu. Jednostavno, previše ga je voljela. Osim toga, bio je u pravu. Ne
smije dopustiti da se rat ispriječi između njih, osobito zato što je to jutro dobila
potvrdu da je trudna.
Potajno je otišla liječniku, a samo je Mary znala da ide na pregled. Devlinu
će priopćiti novost prije nego što ode. Srce joj je poskočilo i ona ga pogleda.
Molila je Boga da mu bude drago.
Isto tako, molila je Boga da ne bude udovica kad sljedeće jeseni rodi dijete.
Ponovno se brinula zbog rata. Da barem ne mora ići!
- Pitam se hoće li me jednoga dana netko toliko voljeti da mi kupi privjesak
koji pristaje uz moje oči - rekla je Eleanor.

346
 Virginia pogleda Eleanor, koja je s Mary sjedila na kauču boje mahovine,
pokraj stolca. Kraj njihovih nogu stajalo je desetak otvorenih kutija. Eleanor i
Mary divile su se privjesku koji joj je Devlin poklonio i koji je nosila.
- Doći će tvoje vrijeme - promrmlja Mary. - Ovaj privjesak Virginiji savršeno
pristaje. Doista ističe neobičnu boju njezinih očiju. - Mary uputi Virginiji prisan
pogled i Virginia je znala da razmišlja o djetetu.
- Osjećam da imaš nekakvu tajnu - promrmljao je Devlin tihim i zavodljivim
glasom.
To je bio trenutak kad je u prostoriju ušao grof od Eastleigha.

Virginia je ostala zaprepaštena. Kad se naklonio, jedva je uspjela pojmiti da je

ovdje. Uopće nije čula slugu, blijedoga i uzrujanoga, koji se pokušavao ispričati
zbog tog upada. Što bi mogao tražiti? Što ovdje radi njezin stric? Devlin je krenuo
prema njemu.
Virginiji je srce zadrhtalo od straha jer joj je palo na pamet da bi zbog ovog
ispada Devlin mogao ubiti Eastleigha. Međutim i Tyrell i Cliff uhvatili su ga za
ramena i tako ga obuzdali. Na licu mu se pojavila zastrašujuća maska.
Edward mu je brzo stao na put. - Eastleigh, ovdje niste dobrodošli.
- Adare - rekao je Eastleigh. Njegove blijede oči bile su ledeno hladne. -
Uvjeren sam da je to što nisam dobio pozivnicu za rođendan moje nećakinje
nesretan previd. Baš kao i to što nisam dobio pozivnicu za njezino vjenčanje. Čak
sam joj donio poklon. - Okrenuo se i mahnuo svojem slugi koji je držao veliki
zamotani paket.
Devlin se uspio osloboditi braće i hladna pogleda krenuo naprijed. - Gle, gle
- rekao je - čovjek kojega sam se nadao vidjeti. Kako to da vi niste iznenađeni što
vidite mene, gospodine?
Dvojica muškaraca gledala su se u oči. Eastleigh je iskesio zube u sprdačini
od osmijeha. - Zašto bih se iznenadio što ste na rođendanu svoje supruge? Čuo
sam da ste se vratili, O’Neill. O, čestitke na veoma probitačnom braku. -
Odjednom je pogledao Virginiju i nagnuo glavu. - Čestitam, draga moja.
Niz kičmu su je prošli trnci. Virginia je promatrala dvojicu muškaraca. Iz
obojice je izbijalo neprijateljstvo i mržnja. Bila je očajna. Ako ju osjećaj ne vara,
dogodit će se nešto strašno. Može li nekako smiriti situaciju? Hitro je istupila. -
Hvala, striče. Ljubazno od vas što ste došli.
Devlin je zgrabi za ruku, ušutkavši je prije nego što je uspjela nastaviti. - Ne
troši riječi na ovoga ludoga čovjeka - hladno je rekao. - Moj očuh je u pravu.
Ovdje niste dobrodošli. Međutim, prije nego što vas ispratim, imam jedno pitanje.
Ne želite čuti kakva je sudbina zadesila vašega ubojicu?
Virginia je zinula. Ubojicu? O čemu to Devlin govori? Zbunjena i zgrožena,
zurila je u njega. No, činilo se da on uopće nije svjestan njezine prisutnosti.

347
 - Ubojicu? - Eastleigh se nasmijao. - Ne znam nikakvog ubojicu. Netko vas
je pokušao ubiti, O’Neille? - Ponovno se nasmijao. - Zašto mislite da sam to bio
ja? Imate više neprijatelja nego što ih možete nabrojiti, obojica to znamo.
Devlin se nagne bliže, smiješeći se jezivo. - Vaš ubojica nije uspio. No,
predlažem vam da čuvate svoja leđa, Eastleigh, jer ovu novu igru mogu igrati
dvojica.
Virginia je kriknula. Izgleda da ju nitko nije čuo.
- Je li to prijetnja? Sad ste odlučili ubiti me? Više vam nije dovoljno što ste
me osiromašili? - Nasmiješio se. - Možda vi trebate čuvati leđa, O’Neill, ne ja. -
Okrenuo se i naklonio Virginiji. - Nadam se da će vam se rođendanski
poklon svidjeti. - Otišao je.
Virginia je samo gledala za njim, a onda se Devlin okrenuo; izraz lica bio mu
je tako grub i nemilosrdan da je bio zastrašujući. Kao u magli, vidjela je da
Edward hita do Mary kako bi je umirio jer je bila na rubu suza. Kad je Eastleigh
nestao iz vidokruga i više se nisu čuli njegovi koraci, okrenula se. Prostorijom je
zavladala ledena napetost.
- Riješit ću se toga - rekao je Tyrell dignuvši umotani paket.
- Ne! - Devlin je prišao i poderao smeđi voštani papir. Ispod se nalazila slika.
Virginia je jedva disala. Hvatala ju je nesvjestica. - Što je to?
Devlin ispusti grubi uzvik. - Riješi je se. Spali je - reče.
- Stani! - Virginia potrči naprijed i prođe pokraj njega. Tada je kriknula.
Slika je bila prekrasni portret njezinih roditelja, naslikan prije osamnaest
godina: majka je bila prelijepa, oduzimala je dah, otac ponosan i zgodan. U
rukama su držali djetešce, dijete koje je moglo biti samo Virginia. No, nalazili su
se ispred kuće koju je Virginia sa zaprepaštenjem prepoznala. Bio je to Eastleigh
Hall. S njima je stajao grof od Eastleigha, mlađi, poletniji, mršaviji, ponosan i
umišljen kao i uvijek. Poruka njegova poklona bila je očita.
Ona je Hughes i grofova nećakinja i nikada ništa ne može promijeniti tu
činjenicu, čak ni njezin brak s Devlinom.
- Riješit ću je se - smrknuto ponovi Tyrell pogledavši Virginiju. Ona tupo
kimne, a on uze platno i ode.
- Mary ide leći - rekao je Edward zastavši s njom na vratima. - Dođi, Eleanor.
Mary se osmjehnula ispričavajući se, a oči su joj bile pune suza. - Žao mi je.
Ova večer nije ispala onako kako sam planirala...
Virginia ju stisne za ruku. - Sve je u redu - reče šapćući. - Bilo je divno,
stvarno.
Kad su otišli, Cliff ode do Devlina. - Nemoj dopustiti da te izaziva - rekao je.
Devlin nije odgovorio, bijesno zureći kroz prozor u tamni sumrak.
Cliff se okrenuo Virginiji. - Jesi li dobro?

348
 Potvrdno je kimnula iako je to bila laž. - Možda bi nas trebao ostaviti -
procijedila je.
Oklijevao je osvrnuvši se prema bratu, ali tada je kimnuo i otišao.
Ona i Devlin bili su sami. Ostao je pokraj prozora, činilo se kao da nije
svjestan njezine prisutnosti u prostoriji. Gledala je njegova ukočena ramena i leđa.
Osjećala je njegovu mržnju. Još gore, znala je da smišlja nekakav strašan plan.
Bilo joj je muka.
Drhteći, otišla je do njega. - Pokušao te ubiti? - upita.
Napokon ju je pogledao. - Žao mi je što si to morala doznati. Nije važno. Nije
uspio.
- Naravno da je važno! - povikala je.
- Virginia, preživio sam taj glupi pokušaj.
- Ovaj put! - Znala je da sad histerizira, ali se toliko bojala za Devlina da nije
mogla suvislo razmišljati. Još se više bojala za njihovo dijete. - No, što će biti
sljedeći put?
- On nije prvi neprijatelj koji želi moju smrt niti prvi koji me pokušava ubiti -
mrko je rekao Devlin primivši je za ruku.
Istrgnula ju je i, odmaknuvši se, obgrlila se rukama. - Ovo je otišlo predaleko!
Ti si to započeo i gledaj što se dogodilo. Sad si ti u opasnosti!
Planuo je. - Nisam to ja započeo, draga moja, on je to započeo prije petnaest
godina!
- Onda je ovo opravdano?
Zajapurio se. - Nisam ni u kakvoj opasnosti, Virginia - upozori je. - Moja me
pamet već dugo održava na životu. Ni jedan unajmljeni gad neće me srezati.
Virginiji je došlo da se rasplače. Znači, tako će živjeti? Devlin će proganjati
Eastleigha, a zauzvrat će Eastleigh unajmljivati ubojice da mu dođu glave? Što će
se dogoditi kad se rodi dijete? Hoće li i ona jednoga dana u svojoj sobi naći
plaćenog ubojicu? Što ako Eastleigh svoju mržnju prema Devlinu prebaci na
njihovo dijete?
Udahnula je, ali nije mogla disati. Ne može tako živjeti.
Devlin se naglo okrenuo prema prozoru, ponovno, očito ljut na nju. Virginia
se jednako naglo okrenula i odjurila iz salona, rasplakavši se. Našla se u susjednoj
knjižnici. U njoj se posvuda osjećala Devlinova muževna prisutnost, no nije joj
trebao podsjetnik na to koliko ga voli.
Kaže li mu za dijete, hoće li promijeniti ponašanje?
Sigurno će mu postati jasno da ne mogu dijete donijeti u svijet pun mržnje i
osvete.
Jako se bojala.

349
 *
Devlin se zagledao kroz prozor, ali nije vidio ništa osim tame. Tresao se od straha
i nije to mogao zaustaviti, ali u grudima je osjećao golemu prazninu. Prepoznao
je taj osjećaj. Bio je to užas. Iako se nije okrenuo, bio je itekako svjestan da je
Virginia uzrujana i da je pobjegla iz sobe i od njega.
Je li napokon shvatila kakav je on stvarno čovjek? Čovjek ledene krvi i srca
ispunjena mržnjom?
Proteklih nekoliko dana izgledali su kao bajka ili san. Nije poznavao
muškarca koji se smijao i tako često smiješio i koji gotovo nije mislio ni na što
drugo osim na svoju ženu. Okusio je sreću, osjetio tračak radosti. Ti osjećaji bili
su mu neobično strani, nekako zastrašujući, istodobno neobično dobrodošli. Prvi
put u životu osjećao se voljeno, a što je još važnije, prvi put u životu znao je da
nije sam.
Sad je Virginia bila uzrujana i prestrašena. Najhrabrija žena koju je u životu
upoznao željela je ljubav i smijeh, a ne rat i mržnju. Prije nekoliko trenutaka u
njezinim očima vidio je istinu. Upravo je pobjegla od njega, a ako je dovoljno
hrabar da se suoči s istinom, priznat će da se užasava toga da bi ju sad mogao
izgubiti, sad kad ju je tek našao.
Znao je da ne zavrjeđuje takav život. Znao je da je to san, da će otvoriti oči i
da će sve nestati. Radost. Spokoj. Virginia.
Podsjeti se da je prvo i osnovno vojnik, da zna da je život neprestana borba,
neprestani rat. Oženio se njome ne namjeravajući išta promijeniti, a u ovih
nekoliko dana koliko su bili zajedno, sve se promijenilo... Gotovo sve.
Pokazala mu je drukčiji način života, a dio njega očajnički ga je htio prihvatiti.
No, onaj drugi dio kao da se još snažnije, još nemilosrdnije, još odlučnije htio
osvetiti. Taj dio njega znao je da jednom zauvijek mora uništiti Eastleigha kako
bi njegov otac napokon našao svoj mir.
Nikada nije bio tako rastrgan. Snažno udišući, krenuo je za svojom nevjestom.
Ne može dopustiti da u drugoj sobi plače zbog svojega prokletoga strica.
Devlin je zastao na ulazu u knjižnicu. Virginia je stajala pokraj njegova
pisaćega stola, držeći se za njega za potporu. Kad se okrenula pogledati ga, lice
joj je bilo obliveno suzama.
Htio je obrisati te suze, ali nije se ni pomaknuo da to učini, kao da mu je tijelo
odbijalo poslušati um. - Žao mi je što ti je tvoj stric morao pokvariti rođendan,
Virginia - oprezno reče Devlin.
Navlažila je usnice, zglobovi na prstima pobijeljeli su joj. Prošao je trenutak
prije nego što je progovorila, a tada je bila oštra. - Devline. Proteklih nekoliko
dana bilo je divno, nije li?
Trgnuo se, pitajući se što znači taj uvod. - Da, je. - Sad se zabrinuo.

350
 Usiljeno se nasmiješila. - Nije li vrijeme za oprost i zaborav? Nije li vrijeme
da počneš misliti na ono što imamo i na ono što bismo mogli imati? Divna
budućnost je pred nama...
- Ideš predaleko - naglo je upozori. Zar ga sada misli odvratiti? Nije od onih
muškaraca koje supruga može vodati okolo kao lutku na koncu!
Ukočila se. - Nisi me saslušao do kraja.
- Nemamo o čemu raspravljati. Ne kad je riječ o Eastleighu. Tu bitku moram
voditi i moram je završiti, Virginia, na svoje zadovoljstvo.
Gledala ga je svojim velikim, vlažnim očima, nevjerojatno blijeda.
Volio bi da joj se obratio nježnijim, ne tako nabusitim glasom. - Htio te
uzrujati - počeo je, ali ona ga prekine.
- Devline, ima nešto što ti nisam rekla.
Srce mu je zadrhtalo. Nije mu se svidjela ni boja njezina glasa ni izraz na licu.
Kakvu mu strašnu vijest želi priopćiti? Isti se tren povukao, promijenivši izraz
lica kao da mu je najveća suparnica, a ne lijepa supruga. - Da čujem - službeno je
rekao.
Čvrsto se primila za stol. - Nosim naše dijete.
Na trenutak je mislio da sanja. Srce mu je divljački tuklo. - Molim?
- Preklinjem te - rekla je promuklim glasom - obećaj mi miran i sretan život.
Nama obećaj takav život!
Trgnuo se, uopće ne shvaćajući što mu je upravo rekla. Nosi dijete. Kako?
Kada? Grozničavo je razmišljao, računao. Njihovo dijete sigurno je začeto u
prosincu, nakon vjenčanja. Bože sveti, postat će otac... Prerano je za to!
U glavi mu se pojavi Eastleighov posprdni izraz lica dok je maloprije stajao
u Adareovu salonu.
- Preklinjem te da odustaneš od potrebe za ubijanjem i osvetom! - Počela je
plakati. - Ne mogu naše dijete donijeti u takav život! Zar ti nije jasno? Postat ćemo
obitelj i morat ćeš izabrati.
Još jednom, trebalo mu je vremena da ju shvati. Drhtao je, koljena su mu
klecala i mogao je misliti samo na dijete i činjenicu da na svijetu ima jednoga
nemilosrdnoga neprijatelja.
Gledao ju je kako plače. Izabrati? Želi da izabere? Pogodi ga gadna spoznaja.
Udahnuo je ukočivši se od bijesa. - Nemoj to činiti, Virginia - upozori je. Nije
mogao birati! Ne još, ne sada!
- Moraš izabrati! - uskliknula je snažno drhteći.
- Nemoj to tražiti od mene - naloži joj kao da je na zapovjednom mostu
svojega broda. Osjeti da mu sve izmiče iz ruku, blijedi pred njim: radost, ljubav,
strah...

351
 - Moraš izabrati - šaptom je rekla. - Neću našem djetetu u nasljedstvo ostaviti
život ispunjen mržnjom. Neću naše dijete izložiti opasnosti. Izaberi, Devline.
Izaberi nas: dijete i mene!
No, on nije mogao odabrati. Jednostavno nije mogao. Osjećao je da mu srce
nestaje, gubi se u ništavilu. S njegovim nestankom svi osjećaji pretvorili su se u
led i nestali.
- Nemoj! - preklinjala je. Potrčala je k njemu. - Nemoj mi sad okrenuti leđa!
Ne nakon svega što se među nama dogodilo, ne kad nosim tvoje dijete! - Primila
ga je za ruku i položila je na svoj trbuh.
Zagledao se u njezin mali, još uvijek ravni trbuh, ali u njemu je bila samo
praznina. Nije bilo radosti ni ljubavi, samo hladnoća koju je njegov neprijatelj
stvorio u njemu kad je imao deset godina.
- Možeš imati nas ili možeš imati svoju osvetu. Ne možeš imati oboje!
Spustio je glavu i okrenuo se na drugu stranu. - Žao mi je - rekao je - ali znala
si kakva mi je narav kad si se udala za mene.
Kriknula je.

352
 DVADESET SEDMO POGLAVLJE

V irginia je cijeli dan ostala u krevetu. Imala je jaku migrenu i boljela ju je

duša. Nije plakala. Bila je toliko sleđena od straha da nije mogla plakati.
Sad mora misliti na dijete. Njezino nerođeno dijete postalo joj je najveća
briga. Snalaženje u odnosima s Devlinom bilo je jedno, prebroditi njegovu
opsjednutost i tvrdo srce drugo, ali, Bože sveti, kakav bi Devlin bio otac?
Samo da ga više ne voli... Ali voli ga i uvijek će ga voljeti. Virginia nije znala
što joj je činiti, a Devlin odlazi u službu, u svoj prokleti rat, za tri dana.
Sad je stajala pred zatvorenim vratima spavaće sobe, odjevena za večeru. Od
jučerašnje svađe nije ga nijednom vidjela. Sinoć je odlučio da neće s njom dijeliti
sobu i krevet pa je i ona njega izbjegavala. Što da radi? Nije imala teka, ali
stvar nije bila u tome. On je i dalje bio njezin muž, a dijete koje je nosila uvijek
će biti njegovo. No, više nije htjela popuštati zbog braka, ili zato da bude s njim.
Imala je osjećaj da joj se brak pred očima pretvara u prah i pepeo.
Virginia je otvorila vrata i krenula u prizemlje, uzrujano dršćući, lica ukočena
zbog napetosti i očajničkog pokušaja da izgleda prirodno.
Na njezino iznenađenje i užas, čim je ušla u predsoblje, čula je muške glasove
koje je prepoznala. Tyrell i Cliff bili su s njim, očito su prije večere ispijali piće.
Voljela je njegovu braću, ali sad je molila Boga da ne ostanu s njima na
večeri. Virginia je polako došla do salona. Dvokrilna vrata bila su širom otvorena,
a trojica muškaraca ondje su opušteno sjedila s čašama vina u ruci.
Tyrell i Cliff spazili su je gotovo istovremeno i odmah su se dignuli. Devlin
je također ustao, ali puno polaganije i nije ju baš pogledao. Njegova su se braća
naklonila, jedan za drugim, ali osmijesi su im izblijedjeli kad je krenula prema
njima i bilo joj je jasno da se vidi koliko je potresena.
- Dobra večer - rekla je visoko uzdignute glave.
- Virginia, lijepa si kao uvijek - promrmljao je Cliff, ali spustio je trepavice
nad svoje plave oči pokazujući time da samo nastoji biti ljubazan.
Zahvalila mu je. - Nadam se da ostajete na večeri - rekla je, svjesna da je
neiskrena kao i on.
Cliff ju je pogledao, a onda razmijenio pogled s Tyrellom. - Mislim da imamo
dogovoreno nešto drugo - rekao je.
- Bojim se da je tako - rekao je Tyrell. Tada je pomalo smrknuto pogledao
Devlina, koji je stajao mirno kao kip. - Čuvaj ženu - rekao je kimnuvši Virginiji.
On i Cliff odložiše čaše i odoše.

353
 Konačno sama sa svojim suprugom, Virginia je postala napeta.
Pogledao ju je, a lice mu je bila ona dobro poznata maska koju je tako mrzila.
On ispruži ruku. - Vjerujem da je večera poslužena, madame.
Trgnula se. - Nikada me ne zoveš madame - nekako je uspjela izustiti.
Njegova ramena, već ionako ukočena, još su se više ukočila. - Ne pokušavam
te uvrijediti - rekao je kao da je nekakva tuđinka, a ne njegova žena.
- Nemoj to činiti - rekla je teško dišući.
Lice mu se strašno uozbiljilo. - Ne razumijem o čemu govoriš. - Pokazao je
prema predsoblju. - Hoćemo li? - Ne čekajući odgovor, primio ju je za ruku.
Ustuknula je. Odsada će biti tako? Uljuđena sprdnja od braka? Hladan i
službeni odnos, odjednom napet i usiljen? - Samo te molim da se odrekneš mržnje,
Devline, zbog svojega djeteta - prošaptala je kroz stisnute usnice.
Krenuo je naprijed kao da ju nije čuo, očito se pretvarajući da nije.
Nije htjela ići za njim pa je istrgnula ruku iz njegove.
Stao je i okrenuo se k njoj. - Idemo večerati? - pitao je.
Obgrlila se rukama. - Ne ovako, nikada ovako.
Nagnuo je glavu. - Onda idem van - rekao je.
Trgnula se, iznenađena.
- Madame? Mislim da ću se pridružiti svojoj braći kod Whitea. - Naklonio joj
se i naglo izašao.
Gledala je za njim, zaprepaštena.
Tu noć nije se vratio.

Zora je stigla, hladna i smrknuta.

Devlin je protekla dva dana proveo izvan kuće. Nije ni spavao kod kuće, a
Virginia je od posluge doznala da spava na svojem brodu. Barem, pomislila je,
nije otišao drugoj ženi.
Međutim, njihovu braku došao je kraj i ona je to znala. Činilo se da ne postoji
način da ga spasi.
Bila je beskrajno potištena. Njezin svijet postao je mračan i sumoran. Noću
nije mogla spavati, a ujutro se nije mogla dići iz kreveta. Nije mogla jesti, bez
obzira na to što je u njezinoj utrobi raslo dijete. Cesto je plakala i nije se
obazirala na Hannine zabrinute poglede.
Sada je, odjevena u haljinu boje lavande, bila zagledana u svoje bezvoljno
lice u zrcalu u sobi za odijevanje. Noćas gotovo uopće nije spavala, što je postalo
uobičajeno, ali nekako se dignula iz kreveta jer je znala da će Devlin uskoro
isploviti. Znala je da će za sat ili dva biti najveća plima jer je jučer zamolila
Hannah da joj to provjeri. Devlin je, međutim, i noćas spavao na Prkosu.

354
Pretpostavljala je da će isploviti u taj svoj rat, a da se neće doći pozdraviti. Već
joj je prije slomio srce, ali nikada ovako.
Jednostavno, ne mogu dalje tako, pomislila je gledajući svoje nevjerojatno
blijedo lice.
Na vratima se začulo kucanje. Okrenula se, ali nije odgovorila, pomislivši što
sluškinja želi u to gluho doba.
Vrata su se otvorila i ona iz prostorije ugleda Devlina, potpuno odjevena, s
crnim pustenim šeširom u ruci, kako stoji na vratima spavaće sobe. Osjetila je
kako joj se oči šire od iznenađenja i ona zadrhti.
Lice mu je bilo ozbiljno, ali imao je raširene nosnice i crvene oči. Od
hladnoće, pomisli ona. - Vidim da te nisam probudio. - Pogledom je zapazio
njezin neuredan izgled. - Isplovljavam za jedan sat i došao sam se oprostiti.
Htjela ga je moliti da je ponovno zavoli, onako kao prije. Htjela mu je reći da
može živjeti s njegovom potrebom za osvetom ako mu to toliko znači. Međutim,
ništa nije rekla jer nije mogla govoriti. Nije se ni pomaknula, prestala je disati.
Čeljust mu se stegnula, pogled smrknuo. - Kako ste, madame?
Došlo joj je da krikne: Umirem iznutra, iz trenutka u trenutak, iz minute u
minutu. Ali samo je gledala.
Potom joj je napokon uspjelo. - Onoliko dobro koliko je za očekivati.
- Kako je dijete? - oštro je pitao.
Udahnula je nastojeći ostati pribrana. - Vjerujem dobro.
Kimnuo je stežući čeljust. Trebalo mu je dosta vremena da nešto kaže, kao da
joj mora nešto reći, ali borio se sam sa sobom.
Ona se molila Bogu.
Međutim, pogriješila je. Samo je rekao: - Vratit ću se za šest mjeseci, mislim.
Neka te Bog čuva, Virginia. - Naklonio se, okrenuo i otišao.
Htjela je potrčati za njim i reći mu da se pazi. Međutim, prokleto tijelo
jednostavno se nije pomaknulo.
Jao, Bože. Odlazi samo tako? Što ako ga više nikada ne vidi? Što ako je ovo
rat u kojem će izgubiti život?
Virginia otrči do prozora. Vidjela ga je kako hoda prema svojoj kočiji. Trudila
se otvoriti teška staklena prozorska krila. Kad ih je otvorila, on je već bio u kočiji.
Dašćući od naprezanja, gurne van glavu. Kočija se počela udaljavati. - Devline!
Sretan put! - viknula je.
No, nije imala pojma je liju čuo.

Kasnije tog dana Virginia je stajala u salonu Harmon Housea, uzrujano kršeći
ruke. Devlinov odlazak bio joj je iznenadan udarac. Sad je znala što mora učiniti.

355
 Cliff je ušao u prostoriju, koraci su mu bili dugački premda se nije žurio.
Ponašao se opušteno. - Virginia? Htjela si me vidjeti? - pitao je pomalo začuđeno.
Kimnula je, navlažila usnice pa rekla: - Možeš li zatvoriti vrata?
U nebesko-plavim očima vidjelo se dodatno čuđenje. Cliff se okrenuo i
zatvorio dvokrilna vrata. - Ovo je jako čudno - rekao je krenuvši prema njoj.
Izvukao je stolac. - Izvoli.
- Radije bih ostala stajati - šaptom je rekla, sad već sva očajna.
- Što se dogodilo? - pitao je, gledajući je prodorno i upitno.
Nije izbjegavala njegov pogled. - Trudna sam - rekla je.
Prenuo se. - Nosim dijete i moram se vratiti kući na Sweet Briar, gdje sam ja
rođena i roditi ondje svoje dijete.
Na licu mu se vidjelo zaprepaštenje.
- Ti imaš brodove! - uzviknula je. - Sigurno će se jedan od njih iskrcati u nekoj
američkoj luci? Molim te, mogu platiti prijevoz i preklinjem te da mi omogućiš
da se ukrcam na taj brod!
Očito je bio zatečen. - Bježiš od mojega brata?
Ukočila se. Nije baš bilo tako, ali nije bilo daleko od istine. Sumnjala je da će
ikada vratiti ono što su nakratko imali. Ipak, nije joj bio cilj ostaviti muža.
Jednostavno, morala je otići kući. Njezina je domovina u ratu, Sweet Briar je u
opasnosti, a ona mora dijete roditi ondje gdje zna da neće biti sama.
- Virginia... - Glas mu je bio ljubazan. - Ne mogu ti pomoći u takvom
pothvatu. - Očito je njezinu šutnju shvatio kao slaganje.
Duboko je udahnula i sjela. Tada je rukama pokrila lice. - Volim tvoga brata
- prošaptala je ne dignuvši pogled - i uvijek ću ga voljeti, ali teško mi je podnijeti
njegovu opsjednutost grofom od Eastleigha. - Dignula je glavu i pogledala Cliffa
u oči. - Preklinjala sam ga da zbog djeteta odustane od osvete. Ne želi. Sad moram
misliti na naše dijete. Naše dijete je na prvome mjestu!
Cliff je bio smrknut. - Naravno, slažem se. Slažem se da Devlin mora
prekinuti tu opsjednutost, ali sumnjam da je to u stanju učiniti.
- Ne može - prošapće Virginia boreći se sa suzama. - Jasno mi je to dao do
znanja. Sad je otišao u rat protiv moje domovine, možda čak i protiv mojega
doma. Ne ostajem ovdje, Cliffe. Ako mi ti ne pomogneš, naći ću drugi
način, drugi brod. Idem kući ondje roditi dijete, a ako se rat kojim slučajem
približi mojem doma, branit ću Sweet Briar, pa makar ga morala braniti i od
Devlina. Više nemam drugog izbora.
Cliff se zagledao u nju, širom otvorenih, zamišljenih očiju. Prošlo je dosta
vremena prije nego što je progovorio, s uzdahom: - Znam da ćeš učiniti točno to
što si rekla. Radije bih te sigurno dopratio do Sweet Briara nego te pustio na
brod koji će potonuti ili biti napadnut. Sljedeći tjedan isplovljavam za Martinique.
Ondje sam kupio neke plantaže šećera. Prije toga odvest ću te kući.

356
 Kriknula je osjetivši veliko olakšanje.
- Međutim, neću to tajiti - upozori je.
Počela se buniti.
- Ne! - Plave su mu oči sijevnule. - Ti si žena mojega brata. Ima potpuno pravo
znati gdje si, osobito zato što nosiš dijete. Odvest ću te na Sweet Briar, Virginia,
ali isto tako reći ću Devlinu što sam učinio.
Virginia je znala da joj nije pametno svađati se. Barem će ju sigurno dopratiti
do njezina doma. Primila je njegove krupne, grube ruke u svoje. - Hvala ti, Cliffe.
Hvala ti.
Bio je smrknut.

Bila je sredina svibnja. Prijelaz preko oceana bio je spor i težak, s nekoliko oluja
i uz nepovoljne vjetrove koji su usporili Cliffov jedrenjak. Osim toga, putovanje
je bilo opasno.
Cliff, koji je zapovijedao brodom, zapovjedio je dvadesetčetverosatno
promatranje u potrazi za ratnim brodovima, prijateljskima i neprijateljskima.
Dvaput su izbjegli američke brodove, jednom je Amelija radi zaštite čak izvjesila
američku zastavu kako bi se zaštitila od progona. Cliff joj je dao svoju
kabinu, veoma raskošno uređenu, ali inače se držao podalje od nje. Odjednom je
postao jako služben, ali ljubazan. Virginiji je to odgovaralo. Nije bila raspoložena,
a nije se htjela nikomu povjeriti. Sve u svemu, putovanje je bilo dugačko i
naporno i laknulo joj je kad mu je došao kraj.
Virginia je jednom rukom držala Arthura, psa koji je s njom dijelio stražnje
sjedište otvorene kočije, unajmljene u Norfolku, a drugom se držala za vrata
vozila koje je poskakivalo po izrovanom putu kad se pred njom u punom
sjaju pojavio njezin dom. Gotovo je očekivala da će ugledati majku kako trči kroz
ulazna vrata, snažno mašući i plačući od radosti; zamišljala je i oca na konju, koji
se vraća s jednog od polja. Nasmiješila se suznih očiju jer kuća je bila tako
divan prizor. Ovako visoka, dostojanstvena i, ah, tako gostoljubiva. Vratila se
nakon puno vremena, a otkako je napustila Britaniju, ovo je bio njezin prvi
osmijeh. Nekako će sama iznijeti Devlinovo dijete i sve će biti dobro.
Još uvijek se smiješila premda je teklo sve više suza. Čim bi pomislila na
Devlina, srce joj se paralo od bola. Odjednom joj pogled padne na polja koja je
tek trebalo zasaditi, još je bilo rano doba godine. Vidjela je da je započelo
spaljivanje tla kako bi se tlo raskužilo prije presađivanja mladih biljaka. Prvi put
nakon dugo vremena srce joj je zaigralo. Odjednom je osjetila želju da se prošeće
poljima u potrazi za gljivicama, truleži i drugim boleštinama koje napadaju polja.
Jedva je čekala pregledati sadnice, zaštićene tankim slojem humusa, kako bi
mogla izračunati koliki će biti urod na kraju ljeta. Nije očekivala puno budući da
je plantaža gotovo cijelu prošlu godinu bila na prodaju. No, Sweet Briar više nije
imao dugova pa će moći, ako će trebati, posuditi novac koji će im pomoći

357
prebroditi sljedeću zimu. Bilo je puno kiše, vidjela je to po visokoj travi na
livadama i bujnim cvjetnim vrtovima.
Prožme je uzbuđenje, poput hladnog, svježeg zraka koji se javljao nakon
vrućina i ljetnih oluja.
Tada je duboko udahnula. Slano-slatki suhi virdžinijski zrak bio je poput
lijeka. Njezin želudac, koji je dugo bio prazan, zakruli od gladi, prvi put nakon
više mjeseci.
Mršava, visoka, poznata pojava pojavi se na verandi. Virginia se stvarno
nasmijala i mahnula Tillie kad se kočija zaustavila ispred kuće. Ona to može. Prije
je iskreno sumnjala da ima snage za to, ali sada zna da će Sweet Briar spasiti i
nju i njezino dijete.
- Dođite nešto pojesti prije nego što krenete natrag u Norfolk, Nede - rekla je
Virginia kočijašu, čovjeku kojega je poznavala gotovo čitav život.
- Puno vam hvala, gospođice Virginia... hoću reći, gospođo O’Neill - rekao je
dignuvši svoj pusteni šešir.
- Dođi, Arthure - tiho je rekla i veliki pas skoči na tlo, veselo mašući repom.
Tillie se nije micala. Kao da se ukočila, samo je zaprepašteno gledala
Virginiju.
Virginia je sišla. - Tillie! - Sjeme sreće počelo je puštati korijenje.
Tillie je vrisnula: - Virginia! Virginia, to si ti! - Podignuvši skute, poletjela je
stubama s verande. Virginia je potrčala prema njoj i na pola puta one si padoše u
zagrljaj.
- Nisam čula za tebe otkako sam u veljači primila tvoje pismo - povikala je
Tillie odmaknuvši se i obujmivši rukama Virginijino lice. Virginia joj je pisala o
svojem vjenčanju i da je za vjenčani dar od Devlina dobila Sweet Briar. - Nisi
spominjala da dolaziš kući. Zašto nisi napisala da dolaziš kući? Zašto si blijeda
k’o krpa... i zašto si tak’ mršava?
Virginia ju ponovno zagrli. - Otada nisam imala vremena pisati - prošapće.
- Jesi l’ sama? Hoću reći, osim psa? - Tillie ju obujmi rukom. Ukipila se,
iznenađena, jer Virginijin je ogrtač skrivao njezin izbočeni trbuščić. - Nosiš
dijete? Dušo, tako si brzo ostala trudna?
Virginia kimne. Odjednom nije bila u stanju govoriti. Pogledi im se sretoše.
Tillie ju je gledala uzdignutih obrva, zbunjena. - Što se dogodilo?
Virginia s naporom gutne. - Tillie, moj brak je gotov i ostajem ovdje.

Virginia je bila zaokupljena upravljanjem Sweet Briarom, bez obzira na to što joj
je Tillie prigovarala što to radi u tom stanju. Sadnice su posađene posljednjeg
tjedna u svibnju i činilo se da imaju dovoljno biljaka za obilan urod. Daleko
na sjeveru u Kanadi, britanska utvrda York pala je Amerikancima u ruke, a kako
se vijest o veoma značajnoj pobjedi širila okolicom, njezini su susjedi slavili.
358
Ipak, cijena je bila visoka zbog eksplozije skladišta streljiva. Jedne mjesne novine
tvrdile su da je u eksploziji poginulo više od tri stotine Amerikanca i da je to
dvostruko više od gubitaka koje su pretrpjeli Britanci.
Virginia nije htjela slušati o ratu, ali sad kad je bila kod kuće, to nije mogla
izbjeći. Na kanadskom su se području neprestano vodile bitke.
Puno gore bilo je to što su sa Sweet Briara pobjegla četiri roba, kao i desetci
njih u ostalim dijelovima zemlje. Govorilo se da su ih na to poticali
crveni mundiri, čak da se bore na njihovoj strani. Pojavila se i velika nestašica
osnovnih živežnih namirnica: šećer je bezobrazno poskupio u Baltimoreu i
Richmondu, na 20 dolara za sto kila, gotovo trostruko više nego što je bio. Brašno
je u Richmondu poskupjelo na 4,50 dolara po barelu, a Virginia je čula da je u
New Yorku pet puta skuplje. Kamo god je išla, najvažnija tema bila je cijena
osnovnih živežnih namirnica, koje si više nitko nije mogao priuštiti. Na Sweet
Briaru nije bilo šećera i Tillieni džemovi bili su kiseli.
Krajem svibnja Virginia se počela osjećati loše. Samo joj se malo vrtjelo u
glavi i imala je blage poteškoće s disanjem, ali to je bilo dovoljno da je stalno
imala osjećaj da će se onesvijestiti. Zabrinula se da bi doista mogla pasti u
nesvijest ako se ne počne odmarati. Tillie ju je neprestano korila i nije ju puštala
iz kuće. Virginia se pokorila, bojeći se da Tillie zna pravi uzrok njezine iznenadne
bolesti. Dan prije u crkvi čula je da Prkos, s još jednom britanskom fregatom,
Čast, kruži obalama Marylanda nadajući se sukobu s nekim američkim ratnim
brodom, dovoljno hrabrim da izađe iz Zaljeva Chesapeake.
Virginia je davala sve od sebe ne bi li izgledalo da je potpuno zaboravila na
Devlina i svoj propali brak. U mjesecima nakon povratka kući dobro je pazila da
ga uopće ne spominje, čak ni pred Tillie. No, istina je bila ta da je svaki dan
mislila na njega, da se bojala za njegovu sigurnost s takvom tugom da joj se kidala
duša. Najgore od svega bilo je to što je bila bolno svjesna da se u tom ratu nalaze
na suprotnim stranama.
Bio je topao i vlažan dan. Virginia je zamolila svojega predradnika
MacGregora da dođe u radnu sobu kako bi zajedno pregledali poslovne knjige
plantaže. Arthur je spavao na podu pokraj pisaćeg stola, dašćući, dok je Virginia
stajala pokraj prozora hladeći se lepezom, kad je primijetila Franka koji je u
mahnitom trku jahao prema kući.
Obuze je silan strah. Istrčala je van, gdje je bilo još toplije i vlažnije. Lice joj
se sjajilo od znoja, a koža joj je bila ljepljiva. - Frank?
Napeta izraza lica, sjahao je i pohitao na verandu. - Gospa Virginia?
- Što je? Što se dogodilo?
Oklijevao je.
Nekako je znala. Srce joj je zadrhtalo od silna straha. - Riječ je o Devlinu, zar
ne? - Na Sweet Briaru nije bilo tajni.

359
 - Otpravio je Čast, samo, to je bila zamka, gospa Virginia. Nezavisnost je
isplovila, misleć’ da će se probit’ uz njega, al’ nije. Doplovio je do naših i počeo
pucat’ kad su se dva broda već gotovo sudarila. Naši su izgubili nadzor nad
brodom i crveni mundiri su se ukrcali na njega. Sve za petna’st minuta.
Virginia je zgrabila Franka za ruku. Devlin je zarobio jedan od najvećih
američkih ratnih brodova. - Je li ga uništio?
- pitala je, ošamućena. Ponovno joj se vrtjelo u glavi, a srce joj je tako luđački
tuklo da je jedva disala.
Frank odmahne glavom. - Vodi ga na sjever, možda u Halifax, k’o plijen.
Kimnula je, osjećajući i dalje da bi se mogla onesvijestiti pa se oslonila na
Frankovu čvrstu ruku. Devlin je tako blizu. Prokletstvo, tako joj silno nedostaje,
do bola, i noću, i danju, iako se bori protiv njezine domovine i njezinih
sunarodnjaka. Iznenada zaključi da mora više raditi jer to je jedini način da
ne misli na tako pogubne stvari, jedini način da joj srce ostane cijelo te da i dalje
kuca. - Naravno, kako sam glupa. - Navlažila je usnice i pokušala usporiti disanje,
ali bezuspješno.
- Koliko ima poginulih?
- Čuo sam pol’ posade, možda stotinu mornara.
Virginia je zastenjala.
- Gospa? Još gore. Svašta se priča po gradu, govore o napadu.
Ukočila se od straha. - O napadu, tu?
- Vele da će Britanci brzo napast’ Norfolk, a mi smo jako blizu grada, ak’
mene pitate, gospa Virginia.
Virginia se okrenula prema kući, a srce joj je tako brzo tuklo da se već počela
bojati. Protrljala je prsa. Znoj joj je počeo izbijati po čelu. - Treba mi malo
limunade. Hoćeš i ti malo, Frank? - Hoće li postrojbe proći ovuda, paleći i
pljačkajući kao što su učinili dalje na jugu i dalje na sjeveru? Hoće li Devlin
sudjelovati u napadu? Jesu li Sweet Briar i njegovi ljudi u opasnosti? Skupili su
nešto oružja u slučaju da budu morali braniti plantažu. Međutim, Virginia je
molila Boga da ne dođe do toga jer je znala da ne mogu pobijediti u sukobu s
britanskim postrojbama.
- Gospa Virginia, ne sviđa mi se da smo tak’ blizu Norfolka! - Bojao se i to
se vidjelo.
Sad mora biti snažna i smirena, zbog Franka i svih ljudi na Sweet Briaru koji
su računali na nju. Umjesto da ode u kuću na hladno piće, Virginia je sjela na
drveni stolac za njihanje na verandi, uzalud pokušavajući rashladiti se lepezom. -
Frank, mi smo petnaest kilometara od grada. Čak i da jesu tako podli da napadnu
naš mali grad, mi ćemo ovdje biti na sigurnom, naša policija i naša vojska nikada
ih neće pustiti da dođu tako daleko. - Međutim, to je bila laž. Vojska će zbog
napada imati pune ruke posla, a Virginia je poznavala mnoge ljude koji su bili
članovi policije, znala ih je po imenu. Većinom su to bili mladi momci ili starci.
360
 Virginia je znala da pred Frankom ne smije pokazati da ju je strah pa mu se
nasmiješila. - Možeš li mi donijeti čašu Tilliene limunade?
Oklijevao je, ali napokon mu se lice malo opustilo. Kimnuo je, skinuo kapu i
ušao u kuću.
Njezin se osmijeh izgubio.
Čvrsto je primila naslone za ruke na svom drvenom stolcu, zagledana u svoja
voljena polja. Bilo je teško protekla dva mjeseca od prestrašenih susjeda slušati
vijesti o ratu i zbog blokade trpjeti nestašice, ali ipak, rat se činio nekako daleko.
Sada, s vijestima o Devlinovim uspjesima blizu obale i glasinama o skorom
napadu, rat je postao stvarna i bliska prijetnja.
Zaklopila je oči i odmah ju je obuzeo snažan osjećaj da će ponovno vidjeti
Devlina. Uskoro.

Virginia nikada nije dobro spavala. Zapravo, san joj je postao neprijatelj jer su
njezini snovi bili puni bola i patnje. Uvijek je bila u Devlinovu zagrljaju, sretna i
voljena, a potom bi joj hladno okrenuo leđa i otišao. Katkada bi nakon njegova
odlaska trčala za njim, preklinjući ga da ostane. Ponekad bi na rukama držao
njihovo dijete, a ona nije mogla ispustiti ni glas da vrisne i kaže mu da joj vrati
njezino dijete.
Sad se probudila iz takve strašne noćne more: tijelo joj je bilo cijelo u znoju,
srce joj je divljački tuklo. Kad je sjela u zamračenoj sobi, dašćući i jecajući, rekla
je samoj sebi da je to bio samo san. Dodirnula je trbuh da se uvjeri da je
njihovo dijete još uvijek tu, u njezinu trbuhu. Ponovno je legla, držeći se za trbuh,
čekajući da joj se disanje smiri, lupanje srca uspori. Noć je bila vrela i odvratna,
a premda je imala otvorene prozore, nije bilo ni daška vjetra.
Arthur, koji je spavao na krevetu uz njezine noge, odjednom je skočio na pod
režeći.
Virginia je rubom spavaćice bez rukava obrisala znoj s čela, uznemirena.
Pas je otrčao do prozora i stavio šape na prozorsku dasku pa ponovno prijeteći
zarežao.
Virginia se ukipila, sada potpuno obuzeta strahom. Postao je dobar pas čuvar,
ali u ovo doba nitko ne bi trebao biti u blizini. Brzo je upalila svijeću, požurila se
do njega i stala s njim kraj prozora. Zagledala se u noć, ali bilo je mračno i mirno.
Arthur je opet dugo i tiho režao.
Virginia je čula da se približava jahač.
Obamrla je od straha.
Arthur je zalajao.
- Tiho - viknula je. Zureći u noć, ugledala je treperenje baklje.
Glasine o napadu nisu prestale... samo, Britanci su napadali danju, ne noću.
Ipak, nitko noću ne luta okolo. Bilo je preopasno.
361
 Virginia se vratila do kreveta i ispod jastuka uzela pištolj. Ruke su joj snažno
drhtale i trebalo joj je vremena da ga napuni. U hodniku je srela Tillie i Franka
koji su se popeli na kat. Frank je nosio lovačku pušku. Oboje su imali razrogačene
oči. - Dolaze jahači - šapnula je Tillie.
- Znam, vidjela sam - šapćući uzvrati Virginia. - Znaš li koliko ih ima?
- Vidio sam četvoricu il’ petoricu - tiho će Frank.
Nakratko, stojeći na odmorištu na vrhu stuba, pogledavali su se u mraku,
pokušavajući smisliti što učiniti.
Čuli su kako se ispred kuće zaustavilo više konja.
Virginia se trgnula i okrenula Tillie kad je netko počeo kucati na vrata.
- Možda se trebamo skriti? - šapne Tillie.
Virginia se gotovo onesvijestila od olakšanja. - Britanci ne kucaju - rekla je.
- Idem ja otvoriti.
Tillie ju zgrabi za ruku. - A pošten’ svijet ne dolazi u ovo doba!
Bila je u pravu. - Ostani iza mene u sjeni. Frank, nemoj oklijevati upotrijebiti
pušku učini li ti se da naši posjetitelji imaju zle namjere.
Tko god da je došao usred noći, ponovno je lupao po vratima. Virginia je
polako sišla stubama, ispunjena strepnjom, a za njom je išlo oboje robova. Pokraj
nje, Arthur je režao, nakostriješen.
Virginia pohita prema vratima. Srce joj je snažno lupalo, uznemireno i
prestrašeno. - Samo trenutak - rekla je spustivši svijeću. Dijete je odabralo baš taj
trenutak da se prvi put ritne. Bio je to snažan i neobičan udarac i ona
zastane, zaprepaštena. No, nije imala vremena razmišljati o tom predivnom čudu
jer je osoba vani ponovno zalupala po vratima, tri puta. Držeći pištolj u naborima
spavaćice, prstima je pronašla okidač. Odškrinuta je vrata.
Pred njima je stajao muškarac, a čak i u mraku, znala je... Ostala je
skamenjena. Arthur nije. Pojurio je naprijed, uzbuđeno mašući repom dok mu se
cijelo tijelo migoljilo od sreće.
- Dolje - proguravši se unutra rekao je Devlin kad je pas skočio na njega.
Zatvorio je vrata za sobom.
Pas je sjeo, lupajući repom po podu, keseći mu se.
Virginia se počela tresti. Unatoč svemu, Devlinove hladne, sive oči bile su
nešto najbolje što je u životu vidjela. - Uvijek otvaraš vrata neznancima? - pitao
je.
Navlažila je usnice, nakratko nesposobna govoriti. Prošapće: - Neprijateljski
vojnici ne kucaju.
Nagnuo je glavu prihvativši njezino objašnjenje, a onda mu je pogled skliznuo
na njezin trbuh.
Htjela ga je primiti za ruku i položiti je na njihovo dijete, ali nije. Odjednom
se jako dobro sjetila kako je to bilo kad ju je posljednji put tako dodirnuo.
362
 - Kako ste, madame? - tiho je pitao.
Virginia shvati da se luđački trese. Zašto je došao? Zar je stavio život na
kocku samo da je vidi? - Dobro smo, dijete i ja - uspjela je reći. Bila je toliko
zaprepaštena da uopće nije mogla suvislo razmišljati, ali u njoj je proklijalo sjeme
nade.
Proučio je svaki djelić njezina lica. - Cliff mi je rekao da si ovdje. Zamalo
sam ga ubio zbog toga što je učinio, ali onda sam shvatio da bi ti našla drugi brod
kojim bi došla. Umjesto toga, zahvalio sam mu što je čuvao dijete i tebe. Ovo
je ludost, Virginia.
Obujmila se rukama, ali zapravo je htjela rukama obujmiti njega.
- Ovdje sam se rodila, Devline. Naše će se dijete također roditi ovdje.
Nije mu bilo drago. - Rat je blizu. Doveo sam u opasnost živote četvorice
dobrih ljudi da dođem u ovo doba - žurno je rekao. - Došao sam ti reći da sljedećih
tjedan dana ostaneš na Sweet Briaru. Ozbiljno govorim, Virginia. Nemoj
napuštati plantažu - upozori je.
Dogodit će se nešto strašno i znala je o čemu se radi. - Zašto?
- Bojim se da ti ne mogu reći zašto, ali Sweet Briar bit će pošteđen.
Snažno se ugrizla za usnicu, koja je prokrvarila. - A zašto... - Teško je
govorila. - Zašto će moj dom biti pošteđen?
- Zato što sam ja tražio da ga poštede - procijedio je.
Kimnula je, zadovoljna, očekujući da će to reći. No, u ovom trenutku strah je
bio jači od zadovoljstva. - Riječ je o Norfolku? Napast će ga?
- Znaš da ti ne smijem reći nikakve pojedinosti.
Kimnula je nakratko zatvorivši oči. Zar me ne može zagrliti, samo jedan jedini
put? - Tjedan dana?
- Možda dulje. Ovisi o stvarima koje ne mogu imati pod nadzorom. - Pomno
ju je promatrao. - Znat ćeš kad će biti sigurno otići s plantaže.
Polako se naslonila na zid. Bila je sigurna da uskoro slijedi napad na Norfolk.
Mora upozoriti grad. Obuze je očaj. Kad bi barem završio taj prokleti rat. Možda
bi onda za njih bilo nade, međutim i dalje bi im na putu stajalo pitanje osvete.
Oklijevao je. - Virginia, tražim od tebe da mi obećaš, da mi daš riječ, da ćeš
me barem ovaj put poslušati. Tvoj i djetetov život možda ovise o tome.
Znala je da se sprema otići. Bila je sve očajnija. - Da... Devline?
Bio je smrknut. - Moramo ići.
- Želiš li se ovdje... odmoriti? - navlažila je usnice, nadajući se da će ostati.
- Ne mogu. Okolica je puna izviđača.
Kimnula je obuzeta tugom.
- Moram ići - ponovio je promuklim glasom. Pogledi im se sretoše. Njegov
pogled također je odražavao tugu, barem joj se tako učinilo. Brzo je odvratio

363
pogled kao da se pokušava pribrati prije nego što ju još jednom pogleda. -
Imam jedno pitanje za tebe.
Htjela ga je još jednom zamoliti da ostane, da ju ne ostavlja jer se njezina
noćna mora sada pretvarala u stvarnost. No, nije to učinila. Razumni dio nje
govorio joj je da mora otići, i to brzo, jer ako njega i njegove ljude uhvate, zatvorit
će ih, ili nešto još gore. Udahnula je: - Slušam.
- Ostavila si me?
Zagledala se u njega, zatečena. Naravno da ga je ostavila iako ne zato što je
to htjela. Sve se promijenilo otkako je stigla na američko tlo, a opet se ništa nije
promijenilo, baš ništa. Virginia nije oklijevala. Nije morala razmišljati o
odgovoru, njezino srce odgovorilo je umjesto nje. - Nisam.
Lice mu se napelo. Nije se ni snašla, a on ju je primio u zagrljaj, čvrsti,
privinuo ju na prsa i potražio njezine usne.
Kad su im se usne spojile, Virginia je kriknula. U njegovu čvrstom zagrljaju
osjećala se sigurno. Tada je shvatila da i on nju voli. Mahnito su se ljubili, bez
prestanka, dok je vani rat bio upaljeni fitilj koji samo što ne eksplodira.
Odmaknuo se, kimnuo joj i krenuo prema vratima.
Na trenutak, nije se micala, zaprepaštena i uplakana. Tada je potrčala za njim,
ali zaustavila se na verandi, uhvativši se za ogradu dok je on hodao prema svojemu
konju. - Čuvaj se, Devline - viknula je zdvojnim glasom kad se on vinuo u sedlo.
Konj se propeo, osjećajući da će uslijediti galop. Devlin je smirio životinju,
okrenuvši je prema njoj. Kimnuo joj je. - Drži se onoga što si obećala - rekao je.
- Hoću - rekla je drhtavim glasom.
Još trenutak ju je gledao, onda je okrenuo riđana i odjahao, a njegovi ljudi
odjurili su za njim. Kao u magli, osjetila je da joj je prišla Tillie i stala kraj nje,
obgrlivši je jednom rukom. Dugo su stajale ondje, tupo zureći u noć za Devlinom
i njegovim ljudima.

364
 DVADESET OSMO POGLAVLJE

apad na Norfolk brzo je propao. Iako su Britanci napad započeli i s kopna i

N s mora, s velikim snagama, snažna ljetna oluja spriječila je iskrcavanje
njihovih vojnika, a oni kojima je to uspjelo, bili su desetkovani teškim topništvom
američke vojske. Za dva sata britanske su se postrojbe povukle.
Vijest o američkoj pobjedi brzo se proširila cijelim područjem i do kraja dana
stigla je i do Sweet Briara. Virginiji opet nije bilo dobro. Sjedila je u kuhinji dok
je Tillie pripremala laganu večeru, prženo povrće sa šunkom i jajima, hladeći
se. Dan je bio jako vruć, ali to nije bio razlog zašto je jedva disala i ona je to znala.
Isto tako, imala je vrtoglavicu, svjetlo u prostoriji titralo joj je pred očima, a srce
joj je brzo i neugodno tuklo. Kad je Frank ušao, ozaren, da ih izvijesti o
njihovoj pobjedi, više uopće nije mogla disati.
Kad je počeo govoriti: - Podvili su rep i pobjegli, svi... - sve joj se zacrnilo,
zaljuljala se i počela padati.
- Frank, pomogni joj - vrisnula je Tillie.
Virginia se borila ne samo protiv nesvjestice nego i da dođe do zraka.
Salijetale su je Devlinove slike kakvog ga je zadnji put vidjela dok se hvatala za
nečije ruke. Posljednje što je pomislila bilo je da treba svojega muža, a onda se
sve zacrnilo.
Polako se budila u svojem krevetu: svukli su je sve do potkošulje i gaća, na
čelu je imala hladan oblog, a glava joj je pucala. Tillie je sjedila kraj nje, širom
rastvorenih očiju od straha. Virginia ispita svoja pluća i shvati da može
normalno disati pa duboko udahne. Osjeti olakšanje. Tada se nasmiješila. - Tillie.
Dijete. Opet me udarilo. - Istina. Prije nego što se onesvijestila, osjetila je djetetov
udarac.
Tillie se nije nasmiješila. - Trebaš liječnika. Pala si u nesvijest i glavom
udarila u pod! Poslala sam Franka po doktora Barnesa. - Svojim joj je glasom dala
do znanja da se tomu mora pokoriti.
Virginia zaklopi oči. Ti napadaji, kad je osjećala nesvjesticu, snažno i gotovo
bolno lupanje srca, postajali su sve češći. Bojala se. Ovaj put onesvijestila se i
udarila u glavu. Što ako se to ponovno dogodi? Pogledala je Tillie. - Slažem se s
tobom. Treba mi liječnik. Nešto ne valja. Bojim se za dijete, Tillie.
Tillie je ustala, ljutito gledajući. - Znam što ne valja, trebaš muža pokraj sebe,
to ne valja. Slomio ti je srce i sad ti zbog tog’ nije dobro! Kako se usuđuje bit’
takav prema tebi! Kako može ratovat’ protiv nas? - uskliknula je.

365
 Virginia nije znala što joj odgovoriti zato što se morala zapitati je li Tillie u
pravu. Pokazalo se da svaki put kad čuje za njega ili njegove pothvate odnosno
neke druge vijesti u koje je i on uključen, ona ne može disati i ima osjećaj da će se
onesvijestiti. Činilo se da je njezina briga o tome gdje joj je muž i što radi bila
nešto što nije mogla podnijeti. To što ga je prošli tjedan kratko vidjela, što se još
jednom našla u njegovu zagrljaju, samo je povećalo njezinu ljubav. Zato ju
je njihova razdvojenost još više boljela. Virginia je sve više čeznula za
budućnošću. Jednako tako, očajnički se bojala što bi taj dan mogao donijeti.
No, kad ju je sljedeći dan posjetio doktor Barnes, ustvrdio je da se radi o
iscrpljenosti povezanoj s trudnoćom i pritiskom zbog rata. - Sitnoj ženi kao što si
ti kod kuće treba muž koji će se brinuti o nekim stvarima - rekao je zatvorivši
svoju torbu. - Čuo sam sve o tom tvom mužu, koji se bori na neprijateljskoj strani!
Razdvojeni brak ne nosi ništa dobro, gospođice. Mislim da ti to mogu reći zato
što te znam od rođenja.
Još uvijek u krevetu, iako se malo bolje osjećala, Virginia mu se nasmiješila.
- Onda, što predlažete?
- Nagovori muža da se ostavi oružja i vrati se kući - izjasnio se. Iako blizu
šezdesete, sa zapanjujuće sijedom kosom, držao se ravno kao puška.
- Otuđili smo se - tiho je rekla Virginia.
- Kao da ne znam! Zna cijeli okrug! Ostani u krevetu ako ne želiš izgubiti to
dijete. - Uz taj posljednji brzi savjet, izašao je.
Virginia pogleda Tillie. - Kraj je lipnja. Dijete će se roditi negdje u listopadu.
Ne mogu ostati u krevetu tri ili četiri mjeseca!
- Možda ćeš morat’, sviđalo se to tebi ii’ ne. - Tillie je zastala. - Mislim da
trebamo obavijestit’ kapetana da si jako bolesna.
Virginia se sledila. Potom je rekla. - Ja nisam bolesna, a Devlin ima dovoljno
briga.
- Treb’o bi znat’ - tvrdoglavo reče Tillie.
Jako smrknuta, Virginia lupne po krevetu i Arthur skoči gore pa se svom
svojom duljinom ispruži uz nju. Gladila ga je tražeći utjehu. - Želim posjetiti
drugog liječnika, Tillie. To moram učiniti. - Sigurno na kraju neće morati
mjesecima ostati u krevetu. Sigurno je sve u redu.
Tillie uzdahne. - Još uvijek si tvrdoglava k’o mazga.
Virginia ju je gledala kako odlazi, zavalivši se na jastuke, rukom grleći
Arthura. Jedan dio nje očajnički je želio postupiti onako kako je htjela Tillie, ali
Devlin je doista imao dovoljno briga. Osim toga, bili su razdvojeni, a ona je
bila ponosna. No, jednom ju je došao posjetiti. Možda dođe opet.

Hampton je bio uspavani gradić u usporedbi s Norfolkom, velikom, živom lukom

i trgovačkim središtem. Nekoliko dana poslije Virginia se osjećala dovoljno dobro

366
da se nakratko uputi onamo. Frank je dovezao kola pa su ona i Tillie sjele na
stražnje sjedište, obje odjevene u svoje najbolje dnevne haljine, sa šeširićima i
kaputićima. Od onoga dana Virginiji nije ni jednom pozlilo. Bio je doista divan
ljetni dan, bilo je toplo, ali ne i sparno. Zapravo, nebo je bilo tirkizno modro, bez
oblačka. - Uranile smo jedan sat - primijeti Virginia.
- Bolje to nego da zakasnimo jedan sat - rekla je Tillie.
- Želiš li se malo prošetat’ prije nego što odemo do doktora Nielsa?
- Zašto ne? - Virginia se lagano nasmiješila. Možda će joj šetnja mirnim
gradićem pomoći da odvrati misli od Devlina. Njegov neobičan posjet usred noći
dao joj je misliti i u njoj probudio veliku nadu.
Sišle su s kola nedaleko od zalagaonice. - Da tu čekam?
- pitao je Frank.
- Zašto ne bi otišao po brašno dok se mi šećemo? Za dva sata nađemo se kod
doktora Nielsa - rekla je Virginia. Prošli tjedan naručili su samo jednu vreću i
Tillie je obećala da će ispeći pitu.
Frank je kimnuo i odvezao se kolima.
Virginia se nasmiješila Tillie kad su zastale pred izlogom. U njemu su bili
izloženi zlatni sat, lijepi srebrni medaljon, dva krasna broša i filigranske naušnice
s topazom. Naušnice bi Tillie dobro pristajale. Virginia je htjela predložiti da
uđu kad se začuo prasak.
Bio je strašno blizu, a Tillie se odmah sledila od straha i užasa. Sigurno se
nekomu rasprsnula peć ili štednjak, možda čak oružje koje je pripadalo vojsci!
- Što je to bilo? - zabrinuto je pitala Tillie. Bljedilo je zahvatilo njezino tamno
lice.
- Ne znam - odgovori Virginia. Iskreno, Virginia se plašila da to nije bio samo
običan prasak. Zgrabila je Tillie za ruku pa su potrčale ulicom i skrenule iza ugla,
otkuda se pružao pogled na Zaljev Chesapeake.
Srce joj je stalo.
- Sveti Bože - prošaptala je Tillie.
Užasnuta, Virginia je samo gledala. Dva golema broda uplovila su u zaljev i
bili su opasno blizu obale. Desetci čamaca na vesla, svi puni vojnika u crvenom,
spušteni su u vodu. Dok su one gledale, nepomične, oba su broda s boka otvorila
paljbu na grad.
Vrisnule su i sagnule se. Niže u ulici pogođena je jedna kuća. Iza njih su se
razbili prozori.
Virginia i Tillie su se pogledale i sklupčale uz zid zgrade. - Napadnuti smo -
povikala je Tillie.
Virginia nije mogla vjerovati.
Odjednom su s drugog kraja ulice prema njima trčeći počeli stizati pripadnici
policije. Muškarci su bili u plavo-sivim odorama kućne izrade, imali su puške i
367
pištolje te tu i tamo koju sablju. S broda je ispaljeno još hitaca, a prvi čamci već su
gotovo stigli do obale. Virginia se zagledala u bližu fregatu. Prepoznala bi Prkos
s bilo koje udaljenosti, iz svakoga kuta. Bio je to Devlin.
Tillie se dignula i potrčala prema policiji koja je prolazila pokraj njih. - Što se
događa? - viknula je zgrabivši jednoga čovjeka za ruku.
Plavokosi, prljavi i plavooki momak, ne stariji od osamnaest, zastao je,
smrknut. - Napadaju grad. To su O’Neill i Cockburn. Sigurno ih je tisuću, a mi za
obranu grada imamo samo ovu policiju! - Oslobodio se Tillie i potrčao za svojom
postrojbom.
Virginia je došla do Tillie, koja je sad potpuno klonula od straha i užasa.
Okrenula se i zagledala u obalu dok je prvi red britanskih vojnika u napadu počeo
iskakati iz čamaca. Nije bilo virdžinijske policije koja bi ih dočekala. Začuo se
još jedan hitac s broda. Tillie i Virginia su se sagnule i potrčale prema najbližoj
zgradi pronaći zaklon. Sklupčavši se ondje, ugledale su dim koji se dizao sa
sjevernog ruba grada, gdje je očito buknuo požar. S brodskoga boka ispaljeno je
još hitaca.
- Moramo nać’ Franka i vratit’ se doma - žustro je rekla Tillie.
Bila je u pravu. No, Virginia se nije ni pomaknula. Razmišljala je o Devlinu,
kako stoji na zapovjednom mostu Prkosa i zapovijeda svojim ljudima da napadaju
grad, napadaju njezin narod, Tillie i nju.
Dijete se ritnulo i ona ga smiri položivši dlan na trbuh.
Bilo joj je muka, ali to nije bila bolest koja ju je mučila proteklih nekoliko
mjeseci. Kako je njihov brak, njihova ljubav došla do tako grozne točke?
- Virginia, idemo - rekla je Tillie zgrabivši je za ruku.
Virginia je bacila još jedan pogled na uski obalni pojas, ali jako se iznenadila
i zaprepastila jer se još nije pojavila policija da zaustavi napadače. Stotine crvenih
mundira trčalo je uz obalu i uskoro će stići do grada. Okrenula se na drugu stranu
i počela se tresti od straha. - Idemo - rekla je hrapavim glasom.
Držeći se za ruke, podignule su skute, potrčale niz ulicu i zamaknule za ugao.
Isti trenutak kad su to učinile, naglo su stale.
Stotine britanskih vojnika, uključujući nekoliko konjanika, sjurilo se niz
ulicu. Puške su pucale, sablje su bile izvučene. Policija koja se okupila da ih
zaustavi, pružala je jalov otpor; bila ih je šačica. Prestravljena, Virginia se nije
mogla ni pomaknuti, promatrala je kako se pred njezinim očima događa pokolj.
Jedan za drugim, američki borci ubijeni su u trenu. Virginia nikada nije vidjela
toliko krvi i toliko mrtvih. Zagrcnula se i primila se za trbuh, jedva svjesna da joj
se niz lice slijevaju suze.
Devlin je dio toga.
Virginia se okrenula i povratila.

368
 Tillie ju je pridržavala, požurujući je tihim glasom. - Moramo ić’! Još nas
svašta čeka!
Virginijino srce tako je tuklo da joj je bilo muka. Okrenula se i pohitala istim
putem kojim su došle, držeći Tillie za ruku, a kad su skrenule za ugao, stale su i
pogledale se, stvarno prestrašene. Virginia se pitala jesu li njezine oči toliko
razrogačene i prestrašene kao i Tilliene. - Sigurno su dogovorili drugi napad sa
stražnje strane. Sigurno su iskrcali druge postrojbe na drugom kraju zaljeva -
šapnula je Virginia drhteći.
- Kako ćemo se izvuć’ odavde? Ne možemo ostavit’ Franka - kukala je Tillie.
Virginia nije znala kako će izaći iz grada. - Dođi - šapnula je. Nikako nisu
mogle ostati tu gdje su bile, tako blizu strašne borbe, i one potrče niz ulicu. Zgrada
iza njih razletjela se, a onda je buknuo plamen. Skrenule su u drugu ulicu, a onda
skočile natrag prema ciglenoj kući. Stotinjak britanskih vojnika borilo se s desetak
policijskih pripadnika, muškete su grmjele, sablje zveckale. Za tren oka ni jedan
pripadnik policije nije više bio na nogama, a ulicom je tekla rijeka krvi.
Virginia se gušila u žuči.
Tillie je jecala, ali nečujno.
Crveni mundiri nisu ih primijetili budući da su bile stisnute uz dovratak.
Časnik na konju pješaštvu je zapovjedio da se prestroje. Bilo je savršeno jasno da
su u velikoj nevolji.
Grad je bio pregažen. Hampton je pao. Nastat će krvoproliće. Za Boga miloga,
kako će pobjeći? Mogu li uopće preživjeti?
- Virginia - oštro će Tillie gurkajući je laktom. Virginia je slijedila njezin
pogled i ukipila se od silna užasa shvativši da je časnik na konju odjeven u plavu
odoru britanske mornarice.
- Ondje - povikao je časnik britanske vojske.
Virginia se trgnula i ugledala muškarca koji je izlazio iz svoje staje. Dobro ga
je poznavala. Bio je to hamptonski kovač John Ames. U rukama je držao lovačku
pušku. Kad ju je dignuo, opalilo je desetak mušketa i on je pao.
Jedna žena je vrisnula. Istrčala je iz staje, i dalje vrišteći. Virginia vikne: -
Martha, ne! - Ali bilo je prekasno. Johnova se žena bacila na muževo tijelo i
Virginia je vidjela kako jedan vojnik cilja u nju. Britanski vojnik je opalio,
pogodio ženu i očito je ubio. Zabezeknuta, Virginia se nije mogla ni pomaknuti.
Tillie je uhvatila Virginiju za ruku. - Ubijaju nedužne ljude - rekla je ganutim
glasom. - Moramo ići.
Virginia se okrenula. Srce joj je drhtalo od užasa dok je pogledom tražila
mornaričkoga časnika na konju. Odmah ga je pronašla. Krikne.
- Što je?
Bio je to Thomas Hughes.

369
 Zagledala se u njega na drugoj strani ulice, bojište je bilo puno mrtvih i
ranjenih. Tijelom ju prođe jeza.
Sto on ovdje radi? Koliko je znala, on je svoje vojničke dane provodio u
uredima Admiraliteta u Londonu. No, nije sada mogla razmišljati o njemu.
Budući da ju je Tillie odvlačila dalje vičući joj da trči, Virginia shvati da su
ih primijetili. Desetak vojnika krenulo je za njima.
Kad su počeli pucati, Tillie i Virginia potrčaše.

- Isuse Kriste - vikao je Devlin sjedeći na konju kojega je po kratkom postupku

uzeo jednom civilu.
U gradu je bio pakao. Po ulicama su ležali mrtvi i umirući, vojnici i civili,
žene i djeca. Napadača je bilo dvije tisuće; izvojevali su sigurnu i brzu pobjedu
nakon poniženja u Norfolku. Devlin je i prije vidio kako pomahnitali vojnici
pale, siluju, pljačkaju, ali nije očekivao da će svjedočiti takvom strahovitom
pustošenju. Do njega je na Prkos brzo stigla vijest da su se britanski vojnici oteli
nadzoru, uglavnom na poticaj Francuza koji su se borili s njima, ratnim
zarobljenicima koji su se dobrovoljno javili kako bi izbjegnuli zatočenje.
Ipak, sumnjao je da sva krivnja leži na Francuzima u njihovim redovima.
Pretpostavljao je da je Cockburn potaknuo pokolj, prokleta bila njegova crna
duša, dabogda gorjela u paklu.
Čak je i sada jedna skupina vojnika, uglavnom pijanih, razbijala jednu
trgovinu, sve susjedne zgrade potpuno su bile u plamenu, a nasred ulice ležali su
mrtva žena i dijete.
- Poručnice - bijesno je pozvao jednoga od britanskih časnika.
Časnik je dojahao do njega. - Da, gospodine?
- Zaustavite ove ljude i sve ih uhitite - naloži. Razmišljao je o svojoj ženi.
- Ali, gospodine! - Mladi časnik gledao ga je razrogačenih očiju.
- Pucajte u njih bude li potrebno! - smrknuto je rekao. - Sve postrojbe moraju
postupati u skladu s prvotnim zapovijedima. Naš je posao ovdje završen. Očito je
da smo pobijedili. - Smučilo mu se; ta ga je muka dirala u dušu.
No, to je ostavio po strani. Bitka je možda završila, ali bilo je još puno toga
što je trebalo obaviti. Potjerao je svojega konja u galop, odlučivši pregledati grad.
To je doslovce bilo nemoguće. Britanske postrojbe posvuda su divljale.
Skrenuvši za ugao, naišao je na još dva svoja vojnika kako siluju ženu, okružena
s desetak drugih muškaraca koji su navijali. Obuzet bijesom, Devlin nije
oklijevao. Izvukao je sablju i napao te ljude. Nekolicina se odmah okrenula i
pobjegla, drugi su se odmaknuli. Žena se uspjela osoviti na noge i pobjeći.
- Mirno! - zaurlao je osjećajući silan nagon da ih sve pretuče na mrtvo ime.
Zagledali su se u njega širom otvorenih očiju punih straha. - Nema više pljačkanja,
silovanja i otimanja. Javite se u svoja zapovjedništva.

370
 Muškarci su se povukli.
- Razumijemo, gospodine - rekao je jedan razrogačenih očiju.
Potjerao je konja dalje, opet pomislivši na Virginiju. Ovo je njezin dom. Grad
je tako blizu Sweet Briara da ga je sigurno često posjećivala. I bilo mu je mrsko
to što su on i Britanci učinili. Barem je bila pošteđena tih prizora, smrknuto je
pomislio i zahvalio Bogu na tome.
No, nije bilo izgledno da će se grad moći spasiti. Pola njega do noći će se
pretvoriti u pepeo, a bilo ga je strah izbrojiti mrtve Amerikance. Nije bilo prvi put
da je u sebi tiho zahvaljivao Bogu što je Virginia živa i zdrava na Sweet Briaru.
Kao i uvijek, žaljenje i tuga borili su se u njegovoj nutrini.
Počeo je padati mrak. Bitka je završila; osim nekih pojedinačnih ispada, veći
dio postrojbi štavljenje pod nadzor. Devlin je sjahao da ispita jedno mjesto na ulici
na kojem su ležali desetci mrtvih ili umirućih pripadnika policije i građana.
Pripadnici britanskoga saniteta već su stigli kako bi zbrinuli svoje. - Koliko za
sada ima žrtava? - pitao je, neopisivo umoran.
- Naši gubitci su neznatni, gospodine - rekao je mladi liječnik. Bio je
prekriven čađom i krvlju, kao i Devlin, iako to nije primijetio sve do sada. - Samo
se bojim da Amerikanci broje na stotine žrtava.
- Koliko stotina? - pitao je primijetivši krajičkom oka nekakvo gibanje. Ovaj
dan bit će skupo plaćen.
- Tri, četiri, pet... još nije moguće točno reći.
Devlin stisne oči. Poznavao je muškarca koji se skrivao na suprotnoj strani
ulice, nije li? Tada je Devlin prepoznao roba, iako ga je do sada vidio samo
jednom, noću, dok se skrivao u predvorju Sweet Briara. Prešao je preko krvave
ulice pazeći da ne nagazi na neko tijelo ondje. - Ti, čovječe, čekaj!
Crni se čovjek okrenuo i počeo trčati.
- Prokletstvo, stani! Stani prije nego što počnem pucati! -zagrmio je iako
njegova prijetnja nije bila ozbiljna.
Čovjek se ukipio dignuvši ruke u zrak.
Devlin je pohitao k njemu. - Okreni se. Ništa ti neću - rekao je. Čovjek je
poslušao. - Ti si sa Sweet Briara.
Kimnuo je razrogačenih očiju jer ga je u tom trenutku prepoznao. - A vi ste
muž gospe Virginie. Kapetan - rekao je.
Sad je on kimnuo. Odjednom ga je počela obuzimati zla slutnja. - Ona je na
sigurnom, zar ne? Poslušala me je kad sam joj rekao da ostane na plantaži?
Čovjeku se oči napuniše suzama. - Nije, gospon! - povikao je. - Došla je
doktoru, već joj je dulje slabo, a onda je počela borba i ne znam gdje je!
Devlinu se srušio svijet. Prvi put u životu shvatio je što je to strah.
- Ovdje je? - zaderao se. - Moja žena je ovdje u ovom gradu, danas? - vikao
je.
371
 Čovjek je kimnuo.
- Gdje? - izustio je, obuzet strahom kakav nikada nije osjetio. Je li ranjena?
Silovana? Je li uopće živa? Kako je mogla preživjeti ovako strašnu bitku? - Gdje
siju posljednji put vidio? - Shvati da čovjeka drma.
- Pokazat ću vam, gospon - uskliknuo je.
Zajedno su trčali kroz zapaljeni grad. činilo im se da su im trebali sati da
stignu do trgovine čiji je izlog bio razbijen, unutrašnjost poharana, ali Devlin je
znao da je prošlo tek nekoliko minuta. - Tu sam ih ostavio da malo kupuju
prije odlaska doktoru - rekao je Frank jecajući.
Devlin je mirno ušao unutra, s rukom na sablji, osvrćući se uokolo.
Ulice su bile pune mrtvaca. Nekoliko je trgovina i kuća bilo u plamenu.
Postajalo je sve mračnije. Večeras je bilo zvijezda, zvijezde i pun mjesec. Tada se
osjeti bespomoćnim.
Ako je mrtva, i ja ću umrijeti, pomisli, i ubit ću onoga tko je za to odgovoran.
No, on je također odgovoran, nije li?
Jer da nije bio tako prokleto opsjednut grofom od Eastleigha i da nije odbio
zaboraviti na osvetu, bila bi na sigurnom u Waverly Hallu, a ne ovdje u ovom
paklu punom krvi i smrti.
- Pomogni mi nacije - rekao je.

- Mislim da je sigurno da krenemo - rekla je Virginia promuklim glasom. Provele

su cijeli dan skrivajući se na tavanu nečije kuće. Ondje su s malog prozora vidjele
smrt, ubijanje, razaranje i silovanje. Vidjele su okrutna zvjerstva, neizreciv pokolj
i sveopći kaos. Vidjele su jako puno krvi, imale su je po licu, rukama i odjeći.
Jedanput su vojnici ušli u kuću, ali nisu se potrudili otići na tavan gdje su se
skrivale, skamenjene od straha. Nekim čudom, kuća je pošteđena iako im se činilo
da je pola grada oko njih još uvijek u plamenu.
Virginia je nekontrolirano drhtala, kao i Tillie. Od straha i užasa bila je kao
obamrla. Ipak, i dalje je mislila na Devlina. Možda je bio nemilosrdan, ali bila je
sigurna, nikada ni u što nije bila tako sigurna, da on ne bi dopustio to što je taj dan
učinjeno.
Pogledala je Tillie. Njezina dugačka kovrčava kosa raspustila se i neuredno
joj je visjela oko ramena. Kaputić joj je bio zamrljan krvlju, haljina poderana i
prljava, a oči širom otvorene i prestrašene. Virginia je znala da sigurno i ona
izgleda isto tako prestrašeno i užasnuto, baš kao njezina prijateljica. - Hoćemo li
pokušati krenuti? - šapnula je isprekidanim glasom. Srce joj je i dalje tuklo snažno
i brzo, osjećala je nelagodu u prsima. Svaki put kad je u kući nešto zaškripalo,
ona se trgnula i okrenula, dignuvši mušketu koju je uzela jednom mrtvacu,
očekujući da će se na ulazu sukobiti s britanskim vojnikom, spremna opaliti prva.
Tillie kimne, nesigurna i preplašena pogleda.

372
 Dolje je ulica bila prazna, iako su dvije kuće još uvijek gorjele. Šuljajući se,
prošle su kroz kuću i izašle držeći puške tako čvrsto da su im pobijeljeli zglobovi.
Još uvijek je bilo teško disati, što zbog straha, što zbog dima, a što zbog mirisa
smrti. Noć je bila zvjezdana i obasjana punim mjesecom.
Virginia se borila protiv suza.
- Poginulo je toliko ljudi, a zbog čega? Slobodne trgovine? Zemlje u Kanadi?
Zbog čega? - kukala je, tresući se neobuzdano.
Začule su glasove, pijane, razuzdane, koji su se približavali.
- Tiho - promuklim glasom će Tillie. - Tiho budi dok ne budemo doma na
sigurnom.
Bez daha, ponovno prestrašena, Virginia joj se nagne bliže i šapne. - Moramo
pronaći Franka.
Tilliene oči odjednom su bile pune suza. - Obje znamo da je nemoguće da je
živ.
Virginia nije htjela vjerovati u to. Međutim, Tillie je vjerojatno bila u pravu.
Brzim korakom krenule su niz ulicu.
Virginia je odlučila ne obazirati se na bolove u trbuhu. Cijeli dan imala je
lagane grčeve, a dijete se ritalo.
Drži se, nijemo je bodrila nerođeno dijete. Još samo malo i bit ćemo doma na
sigurnom.
Trčala je uz Tillie, želeći da se pojavi Devlin i prenese ju na sigurno, a onda
joj kaže da je pogriješio, da mu je žao, da ju još uvijek voli i da će ju uvijek voljeti
i da bi mogli popraviti svoj brak.
Skrenule su iza ugla i našle se oči u oči s petoricom opasnih, prokletih crvenih
mundira.
Okrenule su se ne bi li pobjegle.
Jedan od njih, s isukanom sabljom, odjednom im je prepriječio put.
Nagonski, Virginia je dignula pušku, pronašla okidač i naciljala u njega. Tada
je ugledala plavi mornarički kaput, zlatne gumbe i epolete. Ugledala je bistre sive
oči, ozbiljno lice. Počela je drhtati i puška divlje odskoči.
- Virginia - rekao je Devlin promuklim glasom. - Spusti pušku. - On je spustio
sablju.
Devlin. Molila je Boga da dođe, i evo ga ovdje. Zaprepaštena, počela je
spuštati pušku. - Devline - šapnula je, odjednom preplavljena olakšanjem.
Nedostajao je trenutak da se nađe u njegovu zagrljaju.
Međutim, izraz se njegova lica promijenio. Sirom je otvorio oči i dignuo
sablju. - Virginia - viknuo je upozoravajući je.
U tom trenutku osjetila je neprijatelja iza leđa. No, prije nego što je uspjela
nešto učiniti, zgrabio ju je odostraga. Kad se okrenula, ugledala je zacakljene oči,

373
krezubi osmijeh i čovjekov crveni kaput. S njim su bili i drugi vojnici, a jedan
se od njih žestoko hrvao s Tillie.
- Dočepao sam se zgodne kurve - smijao se čovjek kojemu je dah bazdio po
pokvarenim zubima i viskiju.
- Devline! - kriknula je Virginia, uzalud pokušavajući istrgnuti se iz vojnikova
stiska. Njegov stisak odjednom je popustio i on bolno krikne, poprskavši je
svojom krvlju. Zbunjena, vidjela je da je ruka koja ju je još uvijek držala za
grudi, odsječena od vojnikova tijela. Jednako zbunjen, on je zurio u svoje rame
bez ruke.
Sablja je sijevnula i odletjela je vojnikova glava.
Virginia je zateturala. Smučilo joj se kad se tijelo bez ruke i glave srušilo
pokraj njezinih nogu. Okrenula se i vidjela da je Devlin napao drugog vojnika,
lica zastrašujućeg od bijesa. Dok je zadavao udarac za udarcem, srušila se na
dlanove i koljena pa otpuzala dalje što je brže mogla shvativši da je
Devlin poludio od bijesa. Sada je, gotovo uzeta od straha, okrenula glavu od tla i
nedaleko od mjesta na kojem je klečala ugledala četiri mrtva vojnika. Devlin je
divljački napadao posljednjeg vojnika, očito namjeravajući ubiti i njega.
Odjednom se Tillie našla kraj nje na tlu, ali njezine širom otvorene,
zaprepaštene oči vidjele su samo Devlina.
U mraku se začuo šapat: - O’Neill.
Bio je tih, podrugljiv. Virginia je prepoznala taj glas, prepoznala prijetnju i
očajnički je htjela upozoriti Devlina. Međutim, tlo se divljački zibalo pod njom
pa se morala čvrsto držati. Dok se sve oko nje vrtjelo, nekako je uspjela
dignuti pogled. Posljednje što je vidjela bio je Thomas Hughes kako stoji iza
Devlina, nasmijan kad je dignuo pušku i uperio mu je u glavu. Posljednje što je
čula bio je ispaljeni hitac.

374
 DVADESET DEVETO POGLAVLJE

snula je strašan san: vojnici su bili posvuda i ubijali jedni druge, a Devlin je
U stajao s druge strane vatrena zida i nešto joj dovikivao, no ona se nije usudila
potrčati k njemu, jer bi se pritom opekla. Sva očajna, ispružila je ruke.
Među njima je bjesnjela vatra. - Devline! - kriknula je.
- U redu je.
Virginia je glasno udahnula i oči su joj se naglo otvorile, jer bila je uvjerena
da je on progovorio. Dok se san povlačio, prepoznala je svoju spavaću sobu u
Sweet Briaru. Bila je tamo u vlastitom krevetu. Okrenula je glavu i prošaptala: -
Devline? - Silno ga je trebala, više nego ikada prije.
Tillie ju je uhvatila za ruku i pomilovala joj čelo. - Budna si - rekla je nježno.
Virginia je trepnula, sva u strašnoj nevjerici. - Je li... je li Devlin ovdje?
- Ne, dušo, nije.
Naslonila se na jastuke i zatvorila oči, progonjena stravičnim sjećanjima na
bitku za Hampton. Odjednom joj se pred očima stvori prizor Thomasa Hughesa
kako upire pušku u stražnju stranu Devlinove glave. Devlin je bio tamo. Spasio
ju je kad su je vojnici ščepali straga. Nikada ga nije vidjela tako bijesnog, ubijao
je vojnika za vojnikom. A onda se pojavio Thomas Hughes, podigao svoje oružje
i uperio ga u Devlinovu glavu.
A ona je čula pucanj, nije li?
- Gdje je Devlin? - kriknula je. Srce joj je bjesomučno udaralo, puno straha. -
Molim te, Bože, reci mi da je dobro.
- Doktor Barnes dao mi je laudanum. Daj da ti malo dam - započela je Tillie,
držeći šalicu čaja u kojoj je bio lijek.
Virginia ju je udarila po ruci tako da su šalica i tanjurić pali na pod. - Gdje je
Devlin?
Još suza poteklo je niz Tillieno lice. - Poludio je kad je vidio kako su te
zgrabili oni muškarci. Ubio je obojicu pa onda napao muškarca koji je uhvatio
mene. I njega je ubio. Nikad’ nisam vidjela tol’ko bijesa, dušo, a sve je to učinio
u jednom trenutku - šaptala je Tillie.
Virginia je zgrabila Tillien zglob. - Je li živ?
Suze su se pretvorile u bujicu. - Ne znam - jecala je Tillie. - Ne’ko ga je
upucao s leđa i više nisam vidjela, morala sam te odvest’.
Virginia se nekako uspravila. Srce joj je lupalo nezamislivom silinom. Dijete
je odabralo taj trenutak za udarac. Zgrabila je trbuh, trudeći se smiriti radi svoga

375
djeteta, no to je bilo nemoguće. Devlin ne može biti mrtav. - Bio je to Tom Hughes
- rekla je promuklo, prestravljeno. - Vidjela sam ga, vidjela sam kako je upucao
Devlina straga. Želio ga je hladnokrvno ubiti! - Napokon je i ona zaplakala.
Je li tako završila Devlinova opsesija ubojstvom njegova oca? Njegovim
vlastitim ubojstvom?
Virginia je zatvorila oči i pokušala disati. Od sebe je zahtijevala smirenje i
samokontrolu. Tuga i strah sada joj neće biti od koristi. Ako je Devlin živ, morat
će ga pronaći. Morat će ga pronaći i ako je mrtav. Ali ne može biti mrtav!
- Pomozi mi da se odjenem - rekla je i prebacila noge preko ruba kreveta.
- Moraš ostat’ u krevetu dok se dijete ne rodi - povikala je Tillie.
- Moj muž možda je mrtav - Virgina će tiho. Stajala je, pridržavajući se za
krevet. Tuga i strah nastavili su je razdirati ali im se opirala. Zvučala je vrlo mirno.
- Možeš poći sa mnom ili možeš ostati ovdje. Ovako ili onako, pronaći ću svoga
muža.

Bilo je vedro, vruće poslijepodne, a grad je imao zadah smrti. Na nebu iznad glava
letjeli su jastrebovi ubojitih namjera, kružeći i vrebajući. Britanci su, naravno,
otišli, a zaljev je bio potpuno prazan, osim gdjekoje ribarske brodice. Stigla
je američka vojska i na rubu grada postavila privremenu utvrdu sa zarobljeničkim
logorom i poljskom bolnicom.
Virginiji je zbog straha i iscrpljenosti bilo slabo pa je hodala držeći Tillie pod
ruku. Frank je išao za njima, neprestano budan, kao da očekuje da će na njih još
jednom navaliti horde Britanaca. Vojnik na vratima logora rekao im je da
je kapetan Lewis zapovjednik logora i ona mu je polako prišla sleđa, svom
snagom trudeći se ostati pribrana, budući da joj je jedino to preostalo.
Sada je izgarala od odlučnosti. Pronaći će Devlina i naći će ga živog.
Ipak, jako se bojala budući da je znala da je Tom Hughes pucao u njega s
namjerom da ga ubije.
Lewis se žustro raspravljao s nekim drugim časnicima, koji su se svi okrenuli
i otišli kad je Virginia stala pred njega. Nije bio puno stariji od nje, imao je
svijetloplavu kosu i plave oči, obrazi su mu bili preplanuli od sunca, a lice mu se
uozbiljilo dok ju je gledao. - Da pogodim - rekao je sumorno - izgubili ste muža,
brata ili oca. Ovdje je popis. Nije potpun.
Virginia je prihvatila snop papira koji je uzeo sa stola, a očito mu je služio
kao terenski pisaći stol. - Moj suprug je britanski časnik, gospodine. Vjerojatno
biste znali da je zarobljen ili ubijen. - Začudila se koliko joj je glas bio
smiren. Imala je osjećaj da pluta izvan vlastita tijela, potpuno odvojena od njega,
i gleda izvanrednu predstavu.
Nije se usudila nešto osjećati.

376
 Da je, slomila bi se, poludjela bi i nikada ne bi uspjela pronaći Devlina. Ulog
je bio strašno visok.
Upitno ju je pogledao, a u očima mu se pojavilo određeno zanimanje.
- On je kapetan Devlin O’Neill. - Ponosno je uzdignula glavu.
Čeljust mu se ukočila. - O’Neill? Kapetan s Prkosa? Onaj koji je ovo učinio?
- Pokazao je prema bolnici odmah iza njih, na more šatora gdje su na slamaricama
i dekama ležali ranjenici. Okrvavljeni i previjeni, stenjali su zazivajući
pomoć. Nekolicina liječnika i drugog osoblja pokušavali su udovoljiti stotinama
onih kojima je trebala pomoć.
- Moj suprug nikada ne bi odobrio takav napad.
- Ne bi? - čeljust mu je bila ukočena, gnjev očigledan. - Njegovo ime nisam
uočio ni najednom popisu.
Spustila je pogled. Najednom papiru bio je popis poginulih, na drugom
ranjenih. - Kažete da su ovi popisi nepotpuni?
- Tako je.
- Što je s ratnim zarobljenicima?
Posprdno se nasmijao. - Ima ih samo dvadesetak.
Progutala je. - Rado bih obišla mrtve, ranjene i zatočene, kapetane.
Slegnuo je ramenima. - Otkrijete li da je O’Neill pod našim nadzorom, bit ću
jako sretan čovjek. - Okrenuo se. - Vodniče Ames! Otprati gospođu O’Neill do
mrtvačnice, potom joj omogući obilazak bolnice i ratnih zarobljenika.
Dotrči krupan sijedi čovjek. - Da, gospodine. - Vojnički je pozdravio. -
Ovuda, gospođo.
Virginia je pošla za Tillie, koja ju je još uvijek držala za ruku, dok je vodnik
usporio korak kako bi se prilagodio njezinu polaganijem hodu. - Bolnica je odmah
ovdje - reče - a mrtvačnica je izvan logora. Naravno, nije to prava mrtvačnica, ali
to tako zovemo.
- Tražim britanskoga mornaričkog časnika - rekla je dok su išli prema poljskoj
bolnici.
- Ovdje su većinom Amerikanci. Ne bi trebalo biti teško naći nekog Britanca,
još u plavom - rekao je. Činilo se da ga uopće ne zanima kako to da joj je suprug
Britanac i Virginia je bila zahvalna zbog te sitne pogodnosti.
Petnaest minuta poslije bilo joj je još lošije, ali Devlin nije bio među
ranjenima u Hamptonu. Kao da joj čita misli, Tillie reče: - Tu ga nema, vodniče.
Možemo l’ posjetit’ zarobljenike?
Kimnuo je i odveo ih natrag do središta logora. - Mrtvačnica je odmah prijeko
- rekao je pokazavši im.
Virginia je vidjela kamo pokazuje. Redovi tijela bili su uredno posloženi,
svakoje bilo pokriveno plahtom. Stala je na mjestu. - Ne mogu ja to - rekla je
gušeći se. Malo je nedostajalo da se potpuno raspadne.
377
 - Mogu ja otići Ja mogu prepoznat’ kapetana - brzo je rekao Frank.
- Bog te blagoslovio - šapne Virginia.
Vratio se pola sata poslije, vidjelo se da je ispod tamne kože zelen. - Svakoga
sam pogled’o - grubo je rekao. - Samo jedan ima plavi kaput, al’ sve sam pogled’o.
Nije među mrtvima, gospo Virginia.
Virginia je sjedila na stolcu koji joj je pribavio ljubazni vodnik. Osjetila je da
počinje plakati.
- Hvala Bogu - prošapće. Silno se trudila ostati pribrana, što joj je do sada
uspijevalo, snažno drhteći od napora. Nije bio među ranjenima i nije bio među
mrtvima. Postojala je nada i ona se uhvatila za nju. Čak i da se ona i Devlin
nikada ne pomire, neće se žaliti. Neće ako je živ.
- Ovuda, gospođo - rekao je vodnik prilično ljubazno.
Na samom kraju logora podignuta je niska ograda. Virginiji je dopušteno da
uđe s vodnikom Amesom, koji je upravo razgovarao s upraviteljem. Tek je napola
slušala, pogledom pretražujući desetke okupljenih muškaraca. Pola ih je bilo
u crvenim kaputima, a pola u košuljama. Među njima nije bilo nikoga u plavom
kaputu.
- Da je kapetan O’Neill ovdje, ja bih to znao - rekao je upravitelj. - Znam te
ljude po prezimenu.
Virginia se okrenula na drugu stranu. Ako nije mrtav, ranjen ili zarobljen,
znači li to da se vratio na Prkos? Zadrhtala je osjetivši olakšanje. Možda je Tillie
pogriješila. Možda ga je hitac promašio i možda ipak nije zarobljen.
- Virginia? - zazvao je poznati muški glas.
Polako se počela okretati, preneražena.
- Virginia Hughes? Jeste li to vi?
Jedan od zarobljenika, s okovima na rukama, prilazio je. Razrogačila je oči
kad je i ona njega prepoznala. Bio je to Jack Harvey, čovjek koji je nekada na
Prkosu bio brodski liječnik. - Gospodine Harvey! - povikala je pohitavši k njemu.
Nasmiješio joj se kao da mu je drago što ju vidi. - Vi ste melem za tužne oči,
gospođice Hughes.
- Jeste li dobro, gospodine Harvey? Preživjeli ste ovu strašnu bitku?
- Neozlijeđen sam. Amerikancima sam bezbroj puta nudio svoje usluge, ali
nitko ne želi iskoristiti moje poznavanje medicine. - Tamne su mu oči sada postale
turobne.
Okrenula se. - Upravitelju! Ovaj čovjek je dobar liječnik i kirurg! Morate mu
omogućiti da pomogne zbrinuti ranjenike!
Upravitelj je samo nešto progunđao.
Vodnik Ames je živnuo. - Razgovarat ću s kapetanom Lewisom - rekao je. -
Trebamo svakog liječnika do kojega možemo doći.

378
 Harvey se slabašno nasmiješi Virginiji. Uzvratila mu je osmijeh i stisnula
ruku.
Pitao je: - Što radite ovdje, gospođice Hughes?
Snuždila se. - Sad sam gospođa O’Neill, gospodine Harvey.
Razrogačio je oči, istinski iznenađen. Tada je kimnuo, nasmiješivši se samo
malo. - Sad sve počinje dobivati smisao. Nikada nisam Devlina vidio takvoga,
ništa i nitko ga nije tako uznemirio kao vi.
Zgrabila ga je slobodnom rukom. - Jeste li vidjeli Devlina? Čula sam da je
ustrijeljen! Očajnički ga pokušavam naći. Molim Boga da je živ. - Duboko je
udahnula pokušavajući zadržati još to malo prisebnosti što joj je ostalo.
Harvey je oklijevao.
Virginia je po njegovim očima shvatila da nešto zna.
- Što je! Što znate, a bojite se reći mi?
- Čuo sam da je uhićen, Virginia. Da ga je uhitio sam admiral Cockburn. Očito
je pomahnitao i pobio vlastite vojnike. - Harvey se lecnuo. - To nema smisla i
očito ne može biti točno, ali ovuda kruže takve glasine.
- Uhićenje? - zinula je iako se razveselila što je živ. - Kamo bi ga poslali?
Gdje bi mogao biti?
- Čuo sam da je u zatvoru na Prkosu - rekao je Jack Harvey.

- Bojim se da ćete preživjeti, kapetane - rekao je Paul White, najnoviji brodski

liječnik, cerekajući se.
Devlin je bio bez košulje, sjedio je na uskom ležaju iza rešetaka male ćelije
njegova vlastita zatvora. White mu je upravo previo desno rame, koje je boljelo
kao sam vrag, ali bilo mu je potpuno svejedno. Znao je da rana nije ozbiljna.
Srećom, njegovo šesto čulo, izbrušeno tijekom desetak godina borbi, reklo mu je
da mu je iza leđa napadač pa se na vrijeme okrenuo. Da nije, sad bi bio mrtav.
Tom Hughes bi ga ubio.
Cijelim svojim bićem znao je da je Hughes pošao za njim u ovaj rat kako bi
ga ubio. Bilo mu je svejedno.
Međutim, ova posljednja bitka svela je njegov život samo na jednu jedinu
stvar: njegovu ženu. Još uvijek je vidio Virginiju kako je skrenula iza ugla i našla
se s njim licem u lice: bila je potpuno blijeda, umrljana krvlju, oči širom
otvorene, prestrašene, bojala se poput progonjene životinje. Još uvijek je vidio
kako je uperila pušku u njega dok su joj ruke divljački drhtale. Još uvijek je vidio
kako ju oni vojnici napadaju, široka trbuha u kojem je njegovo dijete. Čak je i sad
to sjećanje bilo dovoljno da se užasne.
Da ju izgubi, ne bi to mogao podnijeti. Da ju izgubi, nikada se ne bi oporavio
od silne boli.

379
 Jednom davno, nemoćan i prestrašen, gledao je kako crveni mundiri ubijaju
njegova oca. Jučer je vidio kako Virginiju napadaju britanski vojnici, i u jednom
je trenutku ponovno bio dječak od deset godina. U jednom trenutku strah i užas
obeshrabrili su ga i ponovno je bio bespomoćan, gledajući kako je žena koju voli
napadnuta, kako će ju silovati i ubiti.
No, ta uzetost, koja ga je uhvatila, trajala je samo kratko, zato što više nije bio
desetogodišnji dječak. Sad je bio moćan čovjek, kapetan i zapovjednik. Tada se
javio bijes, bijes koji nije imao granice. Da spasi Virginiju, ubio bi svakog
crvenog mundira u Hamptonu ako bi to morao učiniti.
Devlin je zaklopio oči tresući se. No, Virginia nije silovana, nije ubijena, a,
Bože dragi, ni jedan muškarac nije bio tako glup kao on. Žrtvovao je njezinu
ljubav i njihov brak zbog te proklete osvete. Protekla dvadeset četiri sata stoput je
zahvalio Bogu, kojemu se davno prestao moliti, i nije mogao biti dovoljno
zahvalan što je Virginia živa. Prije nego što su ga uhitili, vidio je kako ju Frank i
Tillie nose na sigurno.
Rukama se primio za glavu. Očajnički je trebao svoju ženu. Trebao je njezin
oprost i njezinu ljubav, a to mu je pokazala ova posljednja bitka.
Život mu se sastojao od smrti i mržnje. Sad je gotovo. Odabire radost i
ljubav... ako će mu Virginia oprostiti i primiti ga natrag.
- Gospodine, želite li malo čaja s rumom da vam olakša bol?
Devlin pogleda brodskoga liječnika. Bolje bila strašna, ali bol u njegovu srcu,
i znao je da ju čaj s rumom neće ublažiti. Može je ublažiti samo Virginia, pristane
li vratiti mu se, ako mu može oprostiti i ako će ga ponovno voljeti, barem malo. -
Ne.
Začulo se nekakvo kretanje. Otvorila su se vratašca potpalublja. Oba
muškarca gledala su kako se pojavljuju jako ulaštene čizme, spuštaju se ljestvama,
potom kratka bedra u bijelim hlačama, plavi kaput sa zlatnim gumbima,
brojnim odličjima i dvjema zlatnim epoletama. Admiral Cockburn stao je pred
Devlina i Paula Whitea dok je za njim silazio mlađi časnik. Bio je to Thomas
Hughes.
Devlin je pogledao Eastleighova sina i pomalo iznenađen shvatio da ne osjeća
ljutnju, ne osjeća bijes. Nije osjećao baš ništa, samo čudnu ravnodušnost i silnu
potrebu da nađe svoju ženu.
- Kako je Devlin? - Cockburn je pitao Whitea.
- Ranjen je u rame, gospodine, i ima popriličnu kvrgu na glavi, ali za nekoliko
dana bit će spreman vratiti se na dužnost. Hoću reći, da nije u zatvoru - dodao je
White pocrvenjevši.
Devlin je polako ustao, posegnuo za okrvavljenom košuljom, svjestan da su
sve oči uprte u njega. Koliko je bila čudna ta ravnodušnost, toliko je čudno bilo i
to olakšanje. Napokon je bilo gotovo.

380
 Osjetio je da se smješka kad se okrenuo Cockburnu i Hughesu, zakopčavajući
košulju. Odabrao je radost i ljubav.
Kad se Devlin okrenuo, slučajno je pogledao Hughesa. Čovjekove se
neprijateljske oči raširiše, zbunjene i iznenađene kad im se pogledi sretoše. Devlin
pogleda na drugu stranu. Sad je postao nestrpljiv da nastavi sa svojim životom,
ali prvo mora riješiti neke stvari. Duguje to Virginiji i njihovu nerođenom djetetu.
- Pustite ga - reče Cockburn.
- Ali, gospodine - počeo se buniti Hughes. - Ubio je britanske vojnike!
Devlin nije rekao ni riječ kad je izašao iz ćelije, a White za njim.
- Razgovarat ćemo na palubi - odlučno je rekao Cockburn, okrenuo se i prvi
krenuo gore, ne obazirući se na Hughesa koji je samo gledao. Devlin je za
admiralom pošao na glavnu palubu, gdje je puhao lagani povjetarac. More je bilo
mirno, nebo vedro i modro. Zapravo, nikada nije bilo tako vedro i tako modro.
Nasmiješio se i u glavi vidio Virginiju, vedra lica, kako mu oprašta, želi ga i
srce mu zaigra. Devlin na brzinu promotri okoliš. Odmah je znao gdje su: odmah
na ulazu u Zaljev Chesapeake, možda kilometar od virdžinijske obale. Činilo se
da će dan ostati lijep, nije imao osjećaj da stiže jači vjetar. Primijetio je da idu
prema jugu brzinom od tri ili četiri čvora. Može stići na Sweet Briar za otprilike
dva sata. Jedva je čekao.
- Pušten sam? - pitao je kad im se Tom Hughes pridružio.
- Da, jeste. U bitci su se dogodile nesretne stvari, dragi moj, i neka sam
proklet, ali neću izgubiti svojega najboljega kapetana zbog nekakvih vražjih
budala. Osim toga, svaki bi muškarac tako postupio da zaštiti svoju ženu.
Činilo se da će se Hughes ugušiti.
- Bila je to sjajna pobjeda - nastavio je admiral. - U izvješću ću se posebno
osvrnuti na doprinos vaših mornara i Prkosa. Dobro obavljeno, kapetane, jako
dobro, stvarno. - Cockburn mu se nasmiješio.
Devlin nije htio raspravljati o strašnoj bitki u Hamptonu. Nije mogao dočekati
da ode. Međutim, okrenuo se svojem nadređenom. - Dajem ostavku na svoju
službu, admirale.
Cockburn je zinuo, kao i Hughes pokraj njega. - Molim?
- uskliknuo je admiral.
Devlin se nasmiješio. - Siguran sam da ste me čuli - rekao je. - Ispričajte me,
idem kući. - Ostavljajući obojicu muškaraca zuriti u nevjerici, otišao je do svoje
kabine, osjećajući kako mu se prsima širi radost i veselje, kao jedro na
svježem povjetarcu.
Nije znao ništa o radosti i ljubavi, ali Virginia ga sigurno može naučiti. Zato
što je o tome dovoljno znala za njih oboje.
Nasmijao se.

381
 Potom je, smijući se i dalje, napisao ostavku, pušući u nju da se osuši,
presavinuo je i zapečatio voskom. Vratio se na palubu i predao Cockburnu svoju
pisanu ostavku. - Preporučio bih da zapovjedništvo nad Prkosom predate Redu
Barlowu - rekao je.
Cockburn je bio bijesan. - Kad ne bih znao da nije tako, rekao bih da ste
kukavica, gospodine. - Dao je znak svojim ljudima, pokazavši im da se želi vratiti
na zapovjedni brod, pa otišao.
Devlin slegne ramenima, nije se uzbudio. Tada se okrenuo i pogledao
zaprepaštenog Toma Hughesa. - Imam nešto za vaš - smireno je rekao.
- To je nekakva varka? Ako je, nevjerojatno je domišljata - prozove ga
Hughes, ukočen od straha, gledajući Devlinove ruke kao da očekuje da će ga
Devlin napasti nožem.
- Gotovo je s mojim varkama. Igra je završena - rekao je Devlin - a ja gubim
vrijeme. Evo. - Drugi pergament, koji je napisao ranije u ćeliji, predao je
Hughesu.
Hughes je bio oprezan. - Što je ovo?
- Ugovor - reče Devlin i duboko udahne sladak virdžinijski zrak. Bio je
drukčiji, imao je drukčiji okus, drukčiji miris, bio je nekako čist i svjež.
- Nemam nikakvu korist od Sweet Briara!
- Ugovor je za Waverly Hall. Ne želim ga. Vaš je. Hughes je zinuo.
Devlin mahne jednom mornaru, koji je odmah dotrčao.
- Idem na obalu - rekao je. - Pripremi čamac. - Srce mu je zaigralo na pomisao
da će ponovno vidjeti Virginiju.
- Da, gospodine! - Mornar je otrčao izvikujući zapovijedi.
- Vraćate nam Waverly Hall? - Hughes ga je slijedio do brodske ograde. Na
njemu se vidjelo da ne može vjerovati.
- Da, tako je.
- Ne razumijem.
- Nije ni važno. - Zagledao se u pješčanu obalu i šumu iza nje, ponovno
misleći na Virginiju.
- Važno je! - poviče Tom Hughes. Potom je stišao glas.
- Moj otac ubio je vašega oca. Cijeli svoj život posvetili ste osveti. Oteli ste
nam dom, spavali ste s mojom maćehom, moju sestričnu učinili svojom
ljubavnicom, pretukli ste me na mrtvo ime, a ja sam vas neki dan skoro ubio!
Dakle, važno je!
Devlin ga nije čak ni pogledao jer su čamac koji je tražio upravo spuštali u
more i srce mu uzbuđeno zakuca. - Više ne želim osvetu - rekao je. - Želim nešto
drugo.

382
 *
Virginia je bila shrvana. Mala otvorena kočija zaustavila se ispred njezine kuće,
ali bila je tako umorna da je samo ondje sjedila, zagledana u bijele stupove na
trijemu i ružičaste ruže koje su rasle uz ogradu. Ako ništa drugo, Devlin nije
bio među mrtvima u Hamptonu.
Sad je, međutim, bio zatvorenik, zatvorenik svojih vlastitih ljudi.
Tillie ju potapša po ruci. - Odmah ćemo poslat’ pismo admiralu Cockburnu.
Ti si mu žena. Admiral ti mora reč’ kako je i gdje je - odlučno je izjavila.
Virginijine oči napune se suzama. - Štitio me je. Ubio je te vojnike samo da
me zaštiti. Kažem li to admiralu Cockburnu, sigurno će pustiti Devlina.
- Prvo mu moramo pisat’ - rekla je Tillie jednako odlučno. Odjednom se
ukipila.
Virginia je primijetila njezino iznenađenje pa se ponovno okrenula prema
kući, slijedeći njezin pogled. Ondje na trijemu čekala ju je najljepša dobrodošlica
u životu: u jednostavnoj košulji, hlačama i visokim čizmama. Uskliknula je,
nesposobna pomaknuti se dok je Devlin stubama silazio s trijema, gledajući je
netremice.
- Devline - uspjela je izustiti. Bilo je to veliko olakšanje.
Došao je do kola i primio je za ruke. Lice mu je bilo napeto od siline osjećaja,
oči širom otvorene, zabrinute. - Hvala Bogu da si dobro - grubo je rekao.
Virginia nije mogla govoriti. Bila je zaprepaštena zato što su u njegovim
očima također blistale suze.
Blago joj se nasmiješio i položio ruke na njezine obraze. - Nikada se nisam
toliko prestrašio, Virginia, kao kad sam u gradu naišao na Franka koji je rekao da
si ondje... - Nije mogao nastaviti. Zagrcnuo se.
Virginia je zaprepašteno gledala kako mu se suze kotrljaju niz obraze. - Ti
plačeš - šaptom je rekla, zatečena. Bila je uvjerena da taj muškarac nije plakao
otkako je bio mali dječak koji je gledao kako mu pogiba otac.
Kimnuo je, još uvijek nesposoban govoriti, a suze su mu i dalje klizile niz
obraze, preplanule od sunca. Otvorio je vrata kočije da joj pomogne sići, ali
umjesto toga povukao ju je u zagrljaj. Čvrsto ju je stiskao uz svoje visoko, snažno
tijelo. - Skoro si poginula, Virginia. Ja sam za to kriv. Zbog moje proklete potrebe
za osvetom, jučer si u Hamptonu mogla poginuti. Sve što si propatila, propatila si
zbog mene i moje osvete. Oprosti mi. Oprosti mi. No, samo isprika nije dovoljna.
Dotaknula je njegov vlažni obraz jer su suze i dalje tekle. - Devline, ne žalim
ni zbog čega što smo proživjeli! - Na; neki način to je bilo točno. Toliko ga je
voljela da je čuvala svako sjećanje, i ono dobro, i ono loše, gorko i slatko.
Odmahnuo je glavom. - Oboje znamo da si dobra, a da ja ne zavrjeđujem tvoju
dobrotu. - Zastao je, a ona je pod rukama osjetila da drhti. - Kad sam vidio da te
oni vojnici napadaju, poludio sam od bijesa, bio sam stvarno lud, spreman ubiti

383
svakog crvenog mundira koji mi se nađe na putu. Nikada me bijes nije tako
zaslijepio, osim onda na plesu kad sam vidio da te Tom Hughes napastuje. Tada
sam osjetio isti nagon za ubijanjem... Zato što te volim, Virginia - rekao je.
Umirila se. Srce joj je snažno tuklo. Divljački je drhtala. Koliko je žudjela da
od njega čuje te riječi, a sada, napokon, nakon toliko poraza i patnji, nakon toliko
vremena, nakon toliko boli, došlo je njezino vrijeme. - Voliš me? - šaptom
je rekla, ošamućena. Krenulo je oduševljenje.
Kimnuo je smijući se kroz suze. - Iskreno, već dugo te volim, gotovo od
samoga početka, kad smo se prvi put sreli. Tako sam se bojao, Virginia... Tebe
sam se bojao. Bojao sam se odabrati ljubav i sreću zato što sam znao samo za
mržnju i osvetu.
- A danas? - uspjela je izustiti, zatečena.
- Još uvijek se bojim, ali više nisam mogao podnijeti patnju zbog naše
razdvojenosti. Ne podnosim biti odvojen od tebe - jednostavno je rekao. - Možeš
li me naučiti kako živjeti u radosti, Virginia? Možeš li me naučiti voljeti?
Virginia je bila iznenađena. U njegovu je pogledu vidjela bol, onu istu bol
koju je tako dugo i sama trpjela iz istih razloga. - Sve te to mogu naučiti, Devline
- šapnula je. - Znači li to... ono što mislim da znači? - Bilo ju je strah nadati se.
Važno je kimnuo, a još jedna suza skliznula je niz njegov obraz. - Tražila si
od mene da odaberem, i ja sam pogrešno odabrao. Sada to znam. Zato odabirem
tebe i naše dijete, Virginia.
Uskliknula je, a on ju je čvrsto zagrlio, dugo je držeći tako. Kad je ponovno
progovorio, bio je to hrapavi šapat. - Gotovo je. Nikad više. Ugovorom sam prenio
Waverly Hall na Hughesa. Stvarno je gotovo, ljubavi.
Plakala je na njegovim prsima, suze radosti i veselja.
- Htio sam te moliti za oprost - rekao je grubim glasom - ali neću jer ga ne
zavrjeđujem. Međutim, učinit ću sve što zatražiš od mene, sve, iako ništa od toga
ne može nadoknaditi ono što si prošla. - Spustio je glavu i njihovi se
pogledi sretnu. Oči su mu blistale pune ljubavi, ali u njima se vidio i strah. - Hoćeš
li mi se vratiti? Kao moja žena?
Nasmiješila se i rukama mu obujmila obraze. - Nikada te nisam ostavila,
Devline, ne u srcu. Od onih prvih dana kad sam bila zatočena na Prkosu, moje je
srce pripadalo tebi.
Zastao je. - Volim te, Virginia, i znam da ne mogu živjeti bez tebe. Sada to
znam.
Bila je oduševljena. Pljesnula je rukama i položila ih na njegova prsa. - Već
sam ti oprostila, Devline. Ne mogu te kriviti što si odabrao život u mržnji i osveti,
s obzirom na to što se dogodilo tvojem ocu.
Kimnuo je. - Vrijeme je da pustim Geralda počivati u miru. I ja želim mir,
Virginia, trebam mir jednako toliko kao što trebam tebe.

384
 Virginia se nasmiješila, presretna. - Znači, počinjemo iznova?
- Da - tiho je rekao, nježno joj ljubeći ruke, jednu pa drugu. Tada ju je
značajno pogledao.
- Odstupio sam iz službe.
Samo je mogla gledati, zapanjena.
Polako joj se nasmiješio, a zatim duboko udahnuo i stao kraj nje. Zajedno su
gledali lijepu ciglenu kuću i polja koja su se prostirala iza nje, zelena od novog
uroda. - Sweet Briaru dobro ide - tiho je rekao pomičući pogled preko polja kao
da pregledava jedan od svojih brodova, a zatim je spustio pogled na nju i uhvatio
je za ruku. Osmijeh mu je bio topao i pun ljubavi. - Mislim da bi trebali podijeliti
naše vrijeme. Pola godine ovdje, pola u Askeatonu.
- Proveo bi ovdje polovicu svake godine? - kriknula je od zaprepaštenja.
- Bi li te to obradovalo, draga moja? - Još se šire nasmiješio.
- Jako - prošaptala je. S Devlinom uz nju, znala je da će Sweet Briar postati
uspješan. Ubirat će plodove s polja plantaže i ispuniti kuću djecom. Ali ona je
voljela i Askeaton jer je tijekom mjeseci koje je tamo provela kao njegova
taokinja o toj kuriji počela razmišljati kao o vlastitom domu. I dom njegovih
predaka će procvasti, njegove tamne, drevne hodnike uskoro će ispuniti ljubav i
smijeh i onoliko Devlinove djece koliko će ona moći roditi. Srca ustreptalog od
uzbuđenja, uhvatila ga je za ruku. - To bi me jako obradovalo.
- Onda sam zadovoljan. - Uzeo ju je u naručje i nježno je poljubio u čelo. -
Strašno si mi nedostajala, Virginia. Od danas nadalje, ispunit ću svaku tvoju želju.
Morala se nasmijati. - Nekako sumnjam u to... kapetane.
- Ozbiljno to mislim - rekao je s takvom odlučnošću da se ponovno nasmijala.
- U tom slučaju, želim da uđemo kako bih svima predstavila svoga muža.
Naklonio se i uputio joj zavodljiv pogled, jasno joj dajući do znanja što on
želi, i to uskoro. - Poslije tebe, draga moja.
Uhvatila ga je za ruku i, smiješeći se, zajedno su ušli: novi gospodar Sweet
Briara i njegova žena. Sada je bilo previše veselja i, napokon, budućnost ih je
zvala, svijetla i vedra.
Virgina je jedva čekala.

385
 BILJEŠKA AUTORICE

Dragi čitatelji,
kao i uvijek kad pišem ljubavne romane u kojima ima „više povijesti“, nastojim u
njih unijeti što je moguće više stvarnih činjenica. Dok većina Amerikanaca, hvala
Bogu, uopće nije svjesna rata 1812. godine, većina nas, uključujući mene, nema
pojma koji su bili uzroci rata, kakvi su bili razmjeri stvarnih borbi, kakvi su bili
gubitci i koliko je rat trajao. Neke sam uzroke rata navela: značajna je bila
unutarnja politika i strah od britanske prevlasti, slobodna trgovina, nasilno
novačenje, pitanje širenja poljoprivrede u Kanadu. Gubitak života bio je strašan i
rat je zapravo počeo 1811., no bitka kod Chesapeakea odigrala se još 1807.
godine! Rat je u stvari trajao do veljače 1815., iako je mir potpisan u prosincu
prethodne godine. Sve bitke koje se spominju u ovom romanu povijesne su
činjenice. Devlinova pobjeda nad američkim brodom Nezavisnost koja je završila
za petnaest minuta, zasnovana je na pothvatu kapetana Philipa Brokea s broda
Shannon, koji je, udaljivši sestrinski brod, namamio Chesapeake da izađe iz
bostonske luke i uništio ga za petnaest minuta. Srećom, Britanci nisu uspjeli
zauzeti luku Norfolk u Virginiji, ali su pokolj u Hamptonu i neke druge strahote
koje sam opisala, počinjeni, a u stvarnosti su bili još i strašniji.
Pomorsku karijeru Devlina O’Neilla djelomično sam zasnovala na karijeri
Thomasa Cochranea, najstarijega sina jednoga škotskoga grofa, čija je obitelj bila
stara i ugledna, ali siromašna. On je bio jedan od najvećih pomorskih vojnih
zapovjednika u britanskoj povijesti, poznat po svojim pothvatima u pomorskim
bitkama, neuobičajenoj strategiji i naprednom mornaričkom razmišljanju. Isto
tako, bio je poznat po neposluhu i nedostatku poštovanja prema nadređenim
admiralima. U srednjem razdoblju njegova djelovanja postao je gorljivi
predstavnik potlačenih i siromašnih. Nisam prva koja je život izmišljenog junaka
zasnovala na njegovu životu. Junak poznatih priča s pomorskom tematikom
Patricka O’Briana također počiva na životu toga iznimnog čovjeka.
Kao što mnogi od vas već vjerojatno znaju, Devlin je potomak Liama
O’Neilla i Katherine FitzGerald (Igra), a grof od Adarea i njegovi sinovi potomci
su Rolfea de Warennea (Osvajač10). Uvjerena sam da se mnogi od vas pitaju kako
je Liamova obitelj izgubila svoju zemlju i bogatstvo te kako je obitelj de Warenne
završila u Irskoj. Povijest Engleske i Irske, od osvajanja do namjesništva, puna je
iznimno snažnih političkih potresa te uspona i padova brojnih obitelji.

10
Brenda Joyce. Osvajač. Preveo Mladen Jurčić. Mozaik knjiga, 2021. (nap. ur.).

386
 Britansko osvajanje Irske trajalo je stoljećima, u fazama. U potrazi za srećom,
mlađi sinovi, bezemljaši, borili su se u Irskoj na strani Krune, a za svoje uspjehe
nagrađivani su zemljom oduzetom izvornim keltskim kraljevima i plemstvu, koji
su poraženi pa izvlašteni. Mnogi od tih normanskih i engleskih doseljenika postali
su Kelti kakvi su ranijih godina bili njihovi prethodnici. Za vladavine kraljice
Elizabete dovršeno je pokoravanje i naseljavanje Irske, a do njezine smrti jako je
malo irskih plemića katolika još posjedovalo zemlju svojih predaka; većina je
prešla u ruke anglo-protestantskih uljeza. Neki od tih plemića vjenčanjem su ušli
u stare keltske obitelji, koje su se rado vjenčanjem spajale s britanskim
obiteljima. Netko tko je bio Irac i protestant smatran je nižom klasom, ali puno je
gore bilo biti Irac i katolik. Sad je postalo strašno biti katolik.
Očito je da je jedan od Rolfeovih unuka potražio sreću u Irskoj, osnovavši
ondje lozu De Warenne. Očito su se O’Neillovi prečesto bunili protiv svojih
britanskih gospodara, zbog čega su ostali bez zemlje. Budući da je Devlin bio
katolik (Liam je bio protestant), njegova pretkinja Katherine FitzGerald također
je bila katolkinja.
Nadam se da ste uživali u romanu Divlja kao more. Nakon što sam nekoliko
godina pisala suvremene ljubavne romane, doista sam uživala pišući o prošlim
vremenima kad su muškarci bili pravi muškarci, a žene toliko odvažne da su ih
pokušavale ukrotiti. Iskreno, to je bilo super! Shvatila sam da mi je to omiljeni
žanr. Pisanje priče o Devlinu i Virginiji bilo mi je poput povratka kući. Nadam se
da ću nastaviti pisati o tim dvjema iznimnim obiteljima. Druga knjiga o
njihovoj povijesti, koju upravo završavam (Krabuljni ples), priča je o Tyrellu. Bit
će objavljena u jesen 2005.
Molim vas posjetite moju mrežnu stranicu WWW.BRENDA-JOYCE.COM. Cesto
čitam poruke koje mi šaljete i odgovorit ću na vaša pitanja ondje. Ako ste
propustili koju knjigu o O’Neillovima i De Warenneovima, popis mojih romana,
kao što su Osvajač i Obećanje ruže11, možete naći u kategoriji Romani.
Jedva čekam da mi se javite.
Uživajte u čitanju, uvijek.
Vaša Brenda Joyce

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

11
Brenda Joyce. Obećanje ruže. Prevela Alica Bjeli Duduković. Mozaik knjiga, 2022. (nap.
ur.).

387