JANE ASHFORD

Radikalna
ljubav
Prevela:
Vesna Valenčić
 Jedan
- Dakle, Margaret - reče gospođa Mayfield, nagnuvši se bliže zrcalu
toaletnoga stolića da namjesti željezno sivi uvojak - moraš imati na umu da je
danas na večeru pozvano neobično društvo.
- Da, mama - odgovori mršava blijeda djevojka iza njezine stolice.
- Položaj tvoga oca kao člana Parlamenta za okrug zahtijeva primanje niza
ljudi koji nisu baš, ovaj, naša vrsta. Kad u ljetnim mjesecima dođemo u
Devon, mora primiti sve velike zemljoposjednike, i one koji ga podržavaju i
one druge. Sad si ušla u društvo pa ćeš i ti biti na tim druženjima.
- Da, mama.
Gospođa Mayfield kritički je promatrala svoj odraz, okrećući glavu da
vidi kako joj stoji nova čipkasta kapa. - Večeras - nastavi - dolazi sir Justin
Keighley. Njegovo je imanje najveće u ovom kraju pa ga ne možemo ignorirati,
ma koliko to željeli. Vjerujem da sam ti ga već spomenula.
Margaret je kimnula i njezine su se krupne plave oči još malo raširile.
Prije nego je prošle sezone u Londonu uvedena u društvo, dobila je obilje
majčinih uputa, ali nijedna nije bila tako eksplicitna ili silovita kao upozorenje
protiv njihova susjeda Justina Keighleya.
- Čovjek je krajnje nepouzdan - s određenim užitkom doda njezina majka.
- Ne samo da je kockar i razvratnik, već su šokantni i njegovi politički
stavovi. Radikalniji je od lorda Hollanda. Nećeš vjerovati, Margaret, ali
izrazio je razumijevanje za one ljude iz Yorkshirea koji su prošli mjesec
porazbijali sve tkalačke strojeve u tvornici.
Margaret uzdahne. Veoma je strogo odgojena u religioznoj obitelji, ali
nijedan grijeh za koji je znala nije gori od toga. Među konzervativnim
torijevcima, kojima pripadaju njezini roditelji, samo tračak radikalizma
izaziva drhtaje i spominjanje Francuske pod Robespierreom. U umu Margaret
Mayfield sir Justin Keighley nije daleko od samoga vraga.
- Ti ćeš mu se, naravno, kloniti s puta - dovrši njezina majka. Potom ustane
i poravna nabore večernje haljine od ljubičaste svile. - Samo sam te željela
upozoriti na njegovu nazočnost. Rekla bih da to neće biti važno kad je Philip
ovdje. - Dobrodušno se nasmiješila, što nije osobito promijenilo oštre crte
njezina lica. Margaret je ispunila sva očekivanja svojih roditelja time što se
već tijekom svoje prve sezone, u devetnaestoj godini, zaručila s veoma
podobnim i izrazito pouzdanim Philipom Manninghamom. Njihove se obitelji
godinama poznaju te imaju slične navike i interese. Margaret se nije iznenadila
Philipovu udvaranju, a on je njezino prihvaćanje smatrao samo po sebi
razumljivim. Svima se činilo da je par jednako zadovoljan dogovorom kao i
njihovi roditelji. Margaret, jedinica postarijih ljudi jake volje, u brak će
unijeti veliko nasljedstvo i očeve političke veze. Philip posjeduje podjednak
imetak i još veće ambicije. Margaretina dobro odgojena sramežljivost bila je
baš po njegovu ukusu.
- Daj da te pogledam - naredi gospođa Mayfield, okrene se od zrcala i
odmjeri svoju kćer. - Lijepa je ta haljina. Uvijek si dražesna u bijelom. -
Proučavala je Margaretinu veoma svijetlu plavu kosu, složenu u uvojke,
skromnu nisku bisera oko njezina mršava vrata i večernju haljinu od bijelog
satena. - Opet ti visi oko struka - oštro primijeti. - Jedeš li dovoljno,
Margaret? Koliko ti puta moram reći da si premršava?
Djevojka obori glavu. - Trudim se, mama. Ali nikad nisam jako gladna.
- Besmislice. - Gospođa Mayfield zadovoljno pogleda vlastito punašno
tijelo. - Veoma si iritantno čeprkala po ručku. Uopće se ne trudiš. Tijekom
večere moraš biti bolja. I pokušaj pokazati malo živahnosti.
Margaret nervozno proguta slinu. - Da, mama.
- Sad možemo sići. Naši će gosti stići za pola sata. Zapamti što sam ti
rekla.
- Da, mama.
Gospođa Mayfield naglo podigne pogled, napola razdražena kćerinim
bezvoljnim tonom, napola sumnjajući u ironiju. No Margaret je prazno zurila u
sag. Na njezinim blijedim, obrazima nisu se nazirali ni krivnja ni uzbuđenje.
Gospođa Mayfield odmahne glavom. Njezino je jedino dijete od svoje
najranije dobi uzor poslušnosti i pristojnosti. No gospođa Mayfield je u
Londonu bila izložena posve drukčijoj vrsti djevojke, što ju je šokiralo i
ogorčilo, a potom probudilo i apsurdne sumnje. Margaret nikad nije, i nikad
neće, pokazivati išta osim blagoga pokoravanja. To ukazuje na čvrsta
roditeljska načela, zaključila je gospođa Mayfield.
Ralph Mayfield i Philip Manningham već su bili u salonu kad su dame
ušle. Stajali su svaki s jedne strane kamina i raspravljali o politici, kao
obično. Mada su se slagali u svim važnim pitanjima, nikad im nije dojadilo
iznošenje vlastitih mišljenja i kritiziranje protivnika. Gospođa Mayfield
odmah im se pridružila, no Margaret je prišla prozoru i zagledala se u vrt. U
srpanjskom je sutonu vidjela vojničke redove majčinih ruža. Tiho je uzdahnula,
ali to nitko nije primijetio.
Od gostiju je prvi stigao lokalni vlastelin, Henry Camden, sa suprugom i
kćeri. Mayfieldi su ih uljudno pozdravili i razgovor se odmah prebacio s
politike na poljoprivredu. Gospođu je Camden ta tema zaokupljala jednako
kao i njezina muža. Barem je dvoje od njihovih domaćina bilo dovoljno
pronicavo da pokaže zanimanje. Alice Camden, osamnaestogodišnja
vlastelinova kći, sjela je kraj Margaret. - Još vam nisam poželjela sreću -
počne. - Vidjeli smo objavu vaših zaruka u Morning Postu.
- Hvala - odgovori Margaret.
- Kad će biti vjenčanje?
- Nisam sigurna. Mama misli da bi možda trebalo biti najesen.
Gospođica Camden iznenađeno ju je gledala. Ona i Margaret ne poznaju se
osobito dobro. Premda su odrasle ni tri kilometra jedna od druge i otprilike su
iste dobi, majka je uvijek držala Margaret uza se, a Alice je za igru imala
svoju braću i sestre. No ipak se poznaju i Alice nije razumjela Margaretin
izostanak entuzijazma po pitanju datuma njezina vjenčanja. Alice je smatrala
da bi to pitanje trebalo izazvati jake emocije kod svake mlade žene koja ima tu
sreću.
Međutim, Margaret je zurila u turski sag i nije opazila da se Alice mršti.
Ulazak još dvoje uzvanika prekinuo je taj razgovor.
Upravo su stigli John i Maria Twitchel, važni stanovnici obližnjega
gradića. On je odvjetnik, a ona kći devonskog svećenika i oboje su veoma
svjesni svečanosti prilike - godišnje večere u kući Mayfield. Gospodin
Twitchel odmah je vratio razgovor na temu politike, ovaj put lokalne, te
mogućnost izbora u sljedećoj godini. Mayfieldi i Philip Manningham
strastveno su reagirali, uz mlaku potporu vlastelina, a gospođa Twitchel
prepuštena je drugim ženama. Razgovor je postao žustriji i glasniji kad je
batler prodornim glasom najavio posljednjega gosta. Svi su naglo ušutjeli i
okrenuli se.
Na vratima je stajao sir Justin Keighley i sve ih promatrao s ciničnim
osmijehom na licu. Poput ostalih džentlmena, nosio je konvencionalnu večernju
odjeću, ali ta im je površna sličnost bila jedino što su imali zajedničko. Ralph
Mayfield, Philip Manningham, vlastelin i John Twitchel nisu bili neprivlačni
muškarci ili zanemarive osobnosti. Svaki je u svome području imao određeno
dostojanstvo i autoritet, te su svi posjedovali samopouzdanje što ga donosi
ugled. Ipak, čim je ušao u prostoriju, Justin Keighley ih je nekako zasjenio.
Nije se radilo o šarmu. Zapravo, čovjek uopće nije izgledao ljubazno ili
simpatično. I nije se radilo samo o društvenom položaju. Keighley ima drevni
naslov baruneta i poprilično bogatstvo, ali svaki je od dvadesetak muškaraca,
s kojima se njegovi domaćini često susreću, po rangu iznad njega. Ralph
Mayfield ne bi znao reći zašto se osjećao pokorno kad je krenuo pozdraviti
zadnjega gosta.
Možda mu je to mogla objasniti vlastelinova žena. Kao što je prije dvije
godine rekla prijateljici u Bathu: »Justin Keighley veoma je privlačan
muškarac, draga moja. I ne samo ženama. Svi ga mladi ljudi oponašaju, moj
sin među njima. Ne znam kako se to dogodilo, ali ima velik utjecaj, mada se
Čini da se oko toga uopće ne trudi. Zapravo, katkad mislim da mu je to mrsko.
No i dalje je tako. To je nešto u njegovu držanju. Nesumnjivo si to i sama
opazila. Primorava te da ga gledaš.« Gospođi Camden bilo je neugodno zbog
toga govora, ali rekla je istinu. Keighleyeva je privlačnost još zagonetnija zato
što nije klasično lijep. Premda visok i dobro građen, širokih ramena i jakih
nogu, ima grube crte lica - nos koji strši i guste crne obrve koje gotovo
skrivaju izražajne oči boje lješnjaka. I ne zamara se odijevanjem, što je
rijetkost u današnje vrijeme. Njegovi su kaputići krojeni tako da ih može
navući bez pomoći, ovratnici mu nisu čak ni blizu čeljusti, a jednom su ga u
White’su vidjeli s jasnim otiskom palca na čizmi. Jedan od nazočnih gizdelina
svoj je šok opisao kao »drhtave palpitacije«.
No politički utjecaj i razboritost sir Justina nadmašuju te odjevne
ekscentričnosti. Prisan je prijatelj princa regenta i lorda Hollanda, te je važan
u liberalnoj stranci. Te činjenice ne objašnjavaju kako je fascinirao mnoge
žene koje politika uopće ne zanima, ali uvelike opravdavaju pozornost i
prikrivenu antipatiju Mayfielda.
- Dobra večer - dubokim, rezonantnim glasom Keighley reče gospodinu
Mayfieldu. - Nadam se da me niste čekali.
- Ne, ne, nikako. Uđite. Mislim da sve poznajete.
Sir Justin kimne i podrugljivo se osmjehne. Na godišnjoj večeri kod
Mayfielda uvijek se družio s posve istim ljudima, zacijelo onima za koje su
sigurni da ih ne može »pokvariti« svojim devijantnim stavovima. Također se
uvijek dosađivao. Po pedeseti se put pitao zašto je došao. Ovdje nema nade da
će se zabaviti ili steći neku prednost. Mayfieldi i njihovi prijatelji upravo su
ona vrsta samodopadnih, postojano konvencionalnih ljudi kakve prezire. Drže
se stavova koje su im očevi ostavili u naslijeđe i napadaju sve ostale. Ako ih
netko pokuša mrvicu promijeniti, odmahuju glavama i gunđaju o izdaji.
Pogleda naokolo. Jedini dodatak ove godine je kći Mayfieldovih.
Zaboravio joj je ime, ali se sjećao da je prošle sezone uvedena u društvo.
Izgleda kako se može očekivati: blijedo stvorenje koje se namješteno smijulji.
Keighley slegne ramenima. Politika ga primorava da katkad trpi budale. Princa
će zanimati kakvo mišljenje prevladava u Devonu. Zacijelo će i ovu večer
izdržati kao i prijašnje, uz kombinaciju stoicizma i gorkog nutarnjeg smijeha.
Kad se smjestio kraj gospođe Camden i počeo razgovor o Londonu,
Margaret ga je sa strahopoštovanjem promatrala. Nikad nije razgovarala sa sir
Justinom, za što se pobrinula njezina majka. No često je slušala o njemu pa je
osjećala da zna što bi odgovorio na niz različitih primjedbi. Uvijek nešto
šokantno. Gledala ga je u nastojanju da razumije kako netko može biti tako
pokvaren u mislima i postupcima, gotovo očekujući da će se njegovo
markantno lice iskriviti u grimasu pakosti i kao isklesane usne izustiti neko
užasno otkriće.
Sir Justin je odjednom podigao glavu i susreo njezin pogled preko sobe.
Najprije kao da se iznenadio što ju je uhvatio da zuri, a zatim se opet pojavio
njegov podrugljiv smiješak. Uzdigao je crnu obrvu i gledao je u oči.
Posramljena, Margaret je pokušala skrenuti pogled, ali joj nešto u njegovim
svijetlosmeđim očima to nije dopuštalo. Ondje je vidjela iskru i osjetila neku
vrstu drhtaja. Bilo je posve nepoznato i uznemirujuće, poput silovito
uzbudljiva osjećaja. Kako neznanac može tako utjecati na nju? Pomislila je da
je to sigurno strah, da ga se boji. Počela je drhtati, ali ipak nije mogla okrenuti
glavu. Činilo se da je razumio njezinu reakciju i, zabavljajući se, namjerno
produljio kontakt.
Keighley se na koncu nasmijao i sagnuo da odgovori na neko pitanje
gospođe Camden. Margaret se trgnula i tako čvrsto stisnula drhtave ruke da su
joj zglavci pobijeljeli. On je grozan čovjek. Neće s njim razgovarati. Ako ga
ikad ponovno vidi, odmah će pobjeći.
Za nekoliko je minuta najavljena večera i društvo je krenulo u
blagovaonicu. Margaret, smještena na sigurnom između vlastelina i gospodina
Twitchela, a obojici su zanimljiviji bili susjedi s druge strane, mogla se
slobodno poigravati hranom na tanjuru i pokušati se pribrati. To je otežavala
činjenica da joj je sir Justin sjedio gotovo sučelice, ali više ju nije pogledao.
Zapravo je veći dio obroka koketirao s Alice Camden, koju je gospođa
Mayfield nemilosrdno žrtvovala čovjeku za kojega je više puta rekla da »nije
prikladan za razgovor s mladim djevojkama«. No kako je prethodnoga dana
rekla svome mužu, jedna od djevojaka mora sjediti kraj njega, i to neće biti
Margaret.
Stigli su do deserta bez ikakve nezgode, ali se tada vlastelin, koji se
previše slobodno posluživao izvrsnim vinom gospodina Mayfielda, nagnuo
naprijed i obratio se domaćinu na drugom kraju stola. - Čujte, Mayfield,
shvatio sam da ove sezone imate veoma obećavajuću junicu. Šampionska loza,
eh?
Gospođa Mayfield namrštila se na takvo kršenje pravila ponašanja za
stolom, ali se njezin muž zadovoljno nasmiješio. - Da, istina - odgovori. -
Krasna životinja. Moj je kravar iznimno zadovoljan.
- Rado bih je vidio.
- Svakako. Dođite bilo koji dan i ja ću...
- Sutra ujutro putujem k sestri - prekine ga vlastelin, očito pod utjecajem
vina.
- Ah - reče domaćin. - Šteta.
- Što kažete da je večeras pogledamo? Rekao bih da će cijelo društvo
uživati.
Gospođa se Mayfield zgranula. Vlastelinova žena reče: - Ma daj, Henry. -
Donja je usna njegove kćeri zadrhtala. Lica Twitchela ukočila su se u izrazu
što ga ugledni ljudi imaju kad netko iz njihovih redova napravi budalu od sebe.
Margaret se pogrbila na stolici i zurila u tanjur.
- Kako sjajna ideja - otegnuto će sir Justin Keighley. Svi su ga zapanjeno
pogledali. Njegove su oči svjetlucale i očito je u njihovoj reakciji uživao
jednako kao u vlastelinovu prijedlogu. - Rado bih vidio tu iznimnu životinju.
- Rekao sam vam - budalasto će vlastelin. - Svi bi htjeli. - Malo je zastao.
- To jest, možda dame...
- Ja ću svakako ići - prekine ga njegova žena, očito odlučivši da mora
paziti na Camdena.
 Samo joj se nasmiješio. - Jasno da hoćeš. Uvijek odvažna.
- Siguran sam da će nam se i gospođica Camden pridružiti - mirno doda
Keighley smiješeći se djevojci.
- Ja... - Alice Camden je izgledala kao da je to posljednje što želi, ali nije
posjedovala društvene vještine da uljudno odbije.
Gospođa Mayfield bila je nešto drugo. - Gluposti - reče. - Vani je mrkli
mrak. Ne možemo u ovo doba u večernjoj odjeći ići do staje. Svatko tko želi
vidjeti, ovaj, kravu, može doći neki drugi dan.
- Imamo pun mjesec - odgovori sir Justin. - Vani imamo dovoljno svjetla. -
Gospođa Mayfield ga je mrko gledala punom snagom svoje impozantne
osobnosti, ali on se samo nastavio smiješiti.
- Pun mjesec - ponovi vlastelin, kimajući. Nesigurno ustane. - Onda idemo.
Keighley također ustane i ponudi ruku Alice Camden, upitno je pogledavši.
Nakon što je bespomoćno i molećivo pogledala majku, ona također ustane i
prihvati ponuđenu ruku.
- Neka bude - kroza zube procijedi gospođa Mayfield. - Svi idemo
pogledati to jadno stvorenje. - Naglo je odgurnula stolicu i zaputila se u
predvorje. Ostali su je slijedili, obuzeti različitim stupnjevima nelagode.
Domaćica je kod stražnjih vrata damama dala plašteve. Više ništa nije
rekla dok su jedno po jedno izlazili u ugodnu srpanjsku večer. Na nebu je
doista bio pun mjesec i stvarao iznenađujuće mnogo srebrnaste mjesečine,
mada su uzeli i tri fenjera. Gospodin Mayfield vodio ih je kroz vrt do
šljunčanoga prilaza za pomoćne zgrade. Vlastelin je zadovoljno koračao uz
njega i čavrljao o uzgoju goveda, nesvjestan silovitih emocija što ih je izazvao
u nekim damama iza sebe.
Margaret je polako zaostajala za ostalima. Krave joj se ne sviđaju i doista
nije željela hodati stajom u bijeloj satenskoj haljini. Također nije željela nekim
prigovorom privući na sebe majčinu jedva obuzdavanu zlovolju. Mislila je da
će moći neprimjetno šmugnuti i čekati negdje vani, te se kasnije pridružiti
ostalima. Da se usudila, vratila bi se u kuću, ali to se činilo previše smionim.
Skupina je brzo hodala i Margaret je uskoro ostala sama na šljunčanoj
stazi, slušajući kako njihovi glasovi nestaju. Stala je i pogledom potražila
klupu za koju je znala da je blizu. Tu će čekati da se vrate. No čim ju je
ugledala i zaputila se onamo, krajičkom je oka opazila pokret. Iz tmine se
pojavio sir Justin Keighley i stao pred nju. - Vidio sam da ste usporili - reče -
i odjednom shvatio da uopće ne želim vidjeti tu famoznu kravu.
Margaret se trgnula kad se pojavio. Sad je počela drhtati kao i ranije pod
njegovim magnetskim pogledom. Kako bi mogla pobjeći? Stajao je između nje
i sigurnosti skupine.
Keighleyeve su oči svjetlucale, mada mu je lice ostalo bezizražajno. Netko
iskusniji od Margaret mogao bi posumnjati da je zadirkuje. - Ima li vaš vrt
drugih zanimljivosti? - upita. - Možda bismo mogli prošetati po mjesečini dok
su ostali u staji, - Uzdigao je obrvu i ponudio joj ruku. Margaret je progutala
slinu i pokušala govoriti, ali riječi nisu izlazile. Ni u najgorim noćnim morama
nije zamišljala da će ostati sama s čovjekom kojega je njezina majka
okarakterizirala kao »nemoralnog, bezbožnog i krajnje nepouzdanog«.
Keighleyeva su se usta trznula. - Zasigurno ima nečega što vrijedi vidjeti? -
doda. - Ukrasno jezerce na mjesečini? Aleja lipa? Ne? To ne mogu vjerovati.
Idemo istražiti da vidimo što ćemo naći. - Uzeo je Margaretinu ruku i provukao
je ispod svoje, na što je još jače zadrhtala.
- N-ne mogu - izusti djevojka. - M-moram k m-mami.
- O, oni će brzo doći - reče sir Justin. - Ne mogu se dugo diviti junici.
Nesumnjivo ćemo ih sresti na povratku. - Poveo je Margaret na sporednu stazu
koja vodi natrag do dna vrta.
Neko su vrijeme hodali u tišini. Margaret od straha nije govorila, a sir
Justin se uskoro počeo dosađivati. Nije vjerovao da ijedna mlada žena može
biti tako bezbojna i malodušna kakvom se Margaret Mayfield doimala tijekom
večere. No ostala je grozno suhoparna i kad je dobila priliku da pokaže malo
živosti. Požalio je zbog svojega poriva da je zadirkuje.
- Vjerujem da ste sezonu proveli u Londonu, gospođice Mayfield? - na
koncu reče da prekine tišinu.
Margaret kratko podigne krupne plave oči, kimne i potom ih opet obori.
- Jeste li se dobro zabavili?
Otrcane primjedbe, koje bi možda opustile drugu djevojku, samo su
povećale Margaretinu uzrujanost. Zašto taj čovjek tako s njom razgovara? Što
kani? Sigurno nešto užasno. Majka tvrdi da ni za što drugo nije sposoban.
Kad mu nije odgovorila, Keighley uzdahne. Nevjerojatno, ali gospođica
Mayfield je dosadnija čak i od svojih roditelja. Nema užitka u zadirkivanju
takva stvorenja. - Možda bismo se trebali vratiti... - počeo je govoriti kad je
djevojka, po njegovu mišljenju, naglo poludjela. Gurala je njegovu ruku i
histerično blebetala.
Margaret je mislila da je odjednom shvatila zašto ju je udaljio od ostalih.
Ispred njih, odmah iza zavoja, nalazi se stara ljetna kućica, pomalo ruševna
građevina koja se ne koristi. Gospodin Mayfield ju je nedavno zaključao zbog
neprilična ponašanja jednog lakaja i jedne sobarice. Margaret nije točno
razumjela koji je bio njihov grijeh, ali je znala da je ogavan, te je bila
uvjerena da ju je Keighley ovamo doveo s istim ciljem. - Pustite me - zadihano
reče, bezuspješno pokušavajući osloboditi svoju ruku.
Zapanjen, sir Justin ju je pustio.
Margaret više uopće nije razmišljala, već se tako naglo odmaknula da joj
je plašt pao s ramena. Pustila ga je i počela trčati, misleći samo na bijeg. No
onako smućena, trčala je prema ljetnoj kućici umjesto na drugu stranu. Začas
se našla prislonjena leđima uz vrata, očajna.
- Gospođice Mayfield? - dovikne Keighley.
- Što se dogodilo? - U njegovu se glasu osjećala jedino zbunjenost, ali
Margaret to nije opazila. Kad se pojavio iza zavoja, samo joj je jedno palo na
pamet. Kad bi nekako otvorila vrata kućice i ušla, mogla bi ih iznutra
zaključati i vriskom pozvati pomoć. Valjda bi došli po nju prije nego on uđe.
Okrenula se i grebla po vratima. Brava je nova, ali se činilo da je netko prtljao
po njoj jer se brzo začuo škljocaj i vrata su se otvorila. Margaret odahne od
olakšanja. - Gospođice Mayfield? - reče dubok glas iza nje. Tiho je kriknula i
uletjela unutra, na dovratku poderavši rukav haljine. No prije nego je uspjela
tresnuti vratima i zaključati ih, čovjek je bio kraj nje. jednom je rukom držao
vrata i rekao: - Što je bilo? U čemu je problem? Je li vam zlo?
- Ostavite me na miru! - uzvikne Margaret teturajući unatrag. Petom je
zapela o neravnu podnu dasku i počela padati, divlje mašući rukama. Haljina
joj se rastvorila na ramenu i dok je to pokušavala popraviti, glavom je udarila
o kut stolića iza sebe. Izgubivši svijest, srušila se na pod.
Sir Justin se sagnuo nad njome, zabrinut i zbunjen. Potražio je puls na
njezinu zapešću i zatim na vratu. Laknulo mu je kad ga je osjetio. Skuti su joj
se u padu podigli iznad koljena. Počeo ih je spuštati kad su ga prekinuli
glasovi izvana. Prije nego se uspio pomaknuti, obasjala ga je svjetlost fenjera i
u njega je zurio ostatak društva.
 - Zaboga - krikne gospođa Mayfield. Maria Twitchel izgledala je krajnje
šokirano, a njezin je muž izbečio oči. Philip Manningham je problijedio i malo
se povukao unatrag, a vlastelin Camden kao da ništa nije shvaćao.
- Gospodine! - uzvikne Ralph Mayfield koji je držao fenjer. - Što ste
učinili mojoj kćeri?
Sir Justin Keighley sjeo je na pete i glasno opsovao, izazvavši još jedan
krik domaćice i šokirane poglede gostiju. Shvativši da njegova ruka još uvijek
dodiruje Margaretine skute, povukao ju je i ustao, nadvisivši skupinu na
vratima. - Baš ništa - pomalo bahato odgovori.
- Zar doista očekujete da ću to vjerovati? - Gospodin Mayfield izgledao je
kao da će ga udariti kap.
Pogledom prelazeći po licima nazočnih, Keighley je gotovo uzdahnuo. - Ne
- reče. - Mislim da doista ne očekujem.
 Dva
Uslijedilo je pola sata potpunoga kaosa. Margaret su odnijeli u njezinu
spavaću sobu i prizvali k svijesti, mada je ostala omamljena jer su je
smućivale majčine bučne jadikovke. Gosti su poslani kući, osim sir Justina.
Twitcheli su jedva obuzdavali skriveno uzbuđenje. Philip Manningham, i dalje
veoma blijed, uskoro se povukao u vlastitu odaju, ostavivši Ralpha Mayfielda
samog s Keighleyem u knjižnici.
Dok je stajao leđima okrenut praznome kaminu, gospodin Mayfield
izgledao je izrazito nervozno. Skupio je svu svoju odlučnost i rekao: - Dakle,
sir Justine, što imate reći u svoju obranu, eh?
- Samo ovo. - Keighley mu je ispričao sve o svojoj šetnji s Margaret, ništa
ne izostavivši.
- Ha - odgovori Mayfield kad je završio. Kratko je razmišljao. - Očekujete
da ću to vjerovati? Da je moja kći odjednom bez razloga postala histerična i
da je ona kriva za cijeli incident?
Keighley slegne ramenima. - Rekao sam vam što se dogodilo. Ne
okrivljujem djevojku. Možda sam nehotice rekao nešto što ju je uzrujalo. Ali
uvjeravam vas da nisam...
- Ne okrivljujete Margareti - Gospodin Mayfield se tako razgnjevio da je
zaboravio svoju nelagodu.
- Nevjerojatno! Svoju kćer nađem onesviještenu u rukama poznata
pokvarenjaka i on mi kaže da ne okrivljuje nju. Pa, gospodine, ni ja. To mi
uopće nije palo na pamet. Odgovornim smatram isključivo vas i insistiram da
se iskupite za svoj skandalozan napad na nedužnu djevojku. Ne znam na što ste
navikli, ali Margaret nije nezaštićena.
Keighley uzdigne obrvu. - Da se iskupim? Gospodin Mayfield ga je mrko
gledao.
- Je li moguće da mislite...
- Sasvim dobro znate na što mislim. Morate što prije oženiti moju kćer i
tako zaustaviti ogovaranja koja su nesumnjivo već počela. Maria Twitchel će
bez oklijevanja proširiti priču o onome što je večeras vidjela. No ako odmah
objavimo zaruke i datum vjenčanja, možda...
 Sir Justinovo se lice ukočilo. - Nisam li vidio objavu zaruka vaše kćeri?
Prošli mjesec?
Gospodin Mayfield očajnički odmahne rukom.
- To je sad završilo, naravno. Philip neće oženiti javno kompromitiranu
djevojku.
- Zar neće? - Keighley se prezirno osmjehne.
- Ne možemo to očekivati - uzdahne stariji čovjek. - No kako se Margaret
mora udati za vas, nije ni...
- Da vidimo jesam li dobro shvatio. Smatrate me vrstom čovjeka koji bi
izvršio nasilje nad mladom plemenitom damom, čak je onesvijestio i poderao
joj odjeću, a ipak insistirate da oženim vašu kćer?
Mayfieldovi su obrazi lagano porumenjeli. - Mada je to protivno mojim
načelima i sklonostima, mislim da je neizbježno, da.
- Bez oklijevanja biste žrtvovali djevojku nekoj apsurdnoj ideji
doličnosti?
- Pravila ponašanja ne smatram apsurdnima, gospodine - ukočeno će Ralph
Mayfield. - Naš moralni kodeks iziskuje...
- Vaš moralni kodeks - ponovi sir Justin. - Što se mene tiče, glatko
odbijam.
Mayfield je blenuo u njega. - Što?
- Odbijam pristati na taj smiješni plan. Nemam ni najmanju želju oženiti
vašu kćer, niti ona želi mene, ako je suditi po njezinu ponašanju. Nisam je
napao i, što se mene tiče, njezina je čast neokaljana. Neću to učiniti. - Ustao je
i s ironičnim osmijehom gledao preneražena Mayfielda.
- Vi... ostavit ćete moju kćer osramoćenu? - dahne stariji čovjek. - Napustit
ćete je uništena ugleda i njezino će ime biti sinonim za...
- O, smirite se, Mayfield. Da vi i vaša žena niste od buhe napravili slona,
moglo je proći kao nevažna sitnica, što i jest. Je li vam, kad ste nas zatekli u
ljetnoj kućici, palo na pamet zapitati se nije li pala? Ne, odmah ste zaključili
najgore, što uvijek radite vi navodno ‘moralni’ ljudi, te uzviknuli: ‘Pusti moju
kćer!’ Pa, vaša uskogrudnost jednostavno nije moj problem. Postupit ćete kako
želite, naravno, ali da sam na vašemu mjestu, tračericama bih rekao istinu.
Gospođica Mayfield spotaknula se i pala, a ja sam joj pokušao pomoći.
 - Samo bi idiot to vjerovao - pjenio se Mayfield.
- Doista? - Sir Justin ga je promatrao s ledenim prezirom. - Sudeći po
vašim prijateljima, to ne bi trebalo biti teško. Želim vam ugodnu večer. -
Okrenuo se na peti i izišao, ostavivši Ralpha Mayfielda bez riječi od šoka i
bijesa.
U međuvremenu je gospođa Mayfield na katu prilično nesuvislo
razgovarala sa svojom kćeri. Margaret se nije dobro osjećala. Glava ju je
boljela, bilo je kasno i željela je spavati. I još je bila emotivno potresena zbog
navodne kušnje u vrtu. Zbog svega toga, te smušenoga monologa gospođe
Mayfield, neko vrijeme nije razumjela o čemu njezina majka govori. No na
koncu, kad je po četvrti put uzviknula ‘da se moraš udati za takva čovjeka’,
Margaret je raširila oči.
- O čemu to govoriš, mama?
Gospođa Mayfield je kršila ruke. - O sir Justinu, dušo. Grozno mi je što te
moram dati takvome čovjeku. Mislila sam da je tvoja budućnost, posve
drukčija budućnost, divno osigurana, a sad ovo.
- Ne razumijem. - Margaret se pokušala podići na jastucima, ali je
zastenjala i opet legla, rukom dotaknuvši ozlijeđenu glavu.
Njezina se majka iznenadila. - Ali o čemu smo ovih pola sata razgovarale?
Sad se moraš udati za sir Justina, jasno, nakon onoga što se dogodilo. To je
strašno, ali...
- Ud-dati - zaprepašteno će Margaret. Užasnuto je zurila u majku.
- Znam da ti se to ne može sviđati, dušo, ali...
- Sviđati? Ne mogu to učiniti. Više ga nikad u životu ne želim vidjeti!
Užasan je, ogavan. Bojim ga se.
- Sigurno nije vrsta muškarca kakvu bismo za tebe izabrali. Ali nakon
onoga večeras, nemamo izbora. Kompromitirana si, Margaret. Moraš se udati
za njega.
- Mama, ne mogu. Ja... mrzim ga.
- Razumijem tvoje osjećaje. Ponio se na način što ga čak ni ja ne bih
očekivala. Međutim, kad budete u braku, mora se prema tebi odnositi s...
Unatoč bolovima, Margaret se uspravi. - Mama, nije moguće da doista tako
misliš. Nemoguće da si ozbiljna. Ne bi me primorala da se udam za toga
čovjeka nakon onoga što mi je napravio.
 Gospođa Mayfield žalosno odmahne glavom. - Voljela bih da ne moram,
Margaret. Ali moraš razumjeti da ti je taj incident uništio ugled. Niz ljudi,
praktički neznanaca, vidio te u kompromitirajućem položaju. Za tjedan dana će
svi o tome pričati. Brak je jedini način da se to suzbije. Politički položaj tvoga
oca...
- Njegov položaj? Što je s mojim? Kako bih mogla živjeti kao njegova
žena?
- Na to si trebala misliti prije nego si šmugnula sama s njim - odbrusi
njezina majka, već bijesna zbog Margaretina neuobičajena otpora. Njezina se
kći nikad ranije nije usprotivila njezinoj volji.
- Šmugnula? - Margaret ju je ogorčeno gledala.
- Pa, dušo, znaš da takvo ponašanje samo ohrabruje vrstu uvrede koja ti je
večeras nanesena. Sir Justin je pogriješio, naravno, ali ne bi te mogao, ovaj,
kompromitirati da mu nisi dala priliku.
Margaret je nakratko gotovo osjećala krivnju zato što se nakon večere
izdvojila iz skupine, ali se tada u njezinim poslušnim grudima uzdigao
neobičan bijes. - To nije istina! - uzvikne. - Nisam mu pružila nikakvu priliku.
Ništa nisam napravila. I nikad se za njega neću udati. Mrzim ga.
- Margaret, nemoj tim tonom razgovarati sa mnom. - Gospođu Mayfield je
kćerin prkos više iznenadio nego zabrinuo.
- Neću se udati za njega. Neću. - Margaret zagnjuri glavu u jastuke.
Njezina majka počne govoriti, ali tada zastane. - Iscrpljena si - na koncu
reče. - Pokušaj spavati. Ujutro ćemo razgovarati.
Nije dobila odgovor. Margaret se borila protiv suza i rastućeg straha.
Neposluh prema roditeljima gotovo je jednako zastrašujući kao i ono što od
nje žele. Svladale su je snažne emocije te nove dileme.
Gospođa Mayfield je trenutak promatrala njezino sklupčano tijelo i u
njezinim se prilično bešćutnim očima pojavila iskra nečega sličnoga
suosjećanju. Tada je izišla iz sobe i sišla u knjižnicu. Ondje je našla muža
samoga. - Zar je sir Justin već otišao? - upita. - Mislila sam da će još biti s
tobom. Ralphe, bojim se da imamo problem.
Margaret tvrdi da se neće udati za Keighleya. Možemo je navesti da se
predomisli, jasno, ali možda će potrajati...
- Nije važno - umorno će gospodin Mayfield. - On kategorički odbija brak.
 Njegova ga žena zabezeknuto pogleda. - Što?
- Neće je zaprositi. Nešto je trabunjao o tome da je Margaret pobjegla od
njega i pala, bez ikakva razloga. Čista laž, naravno, ali kaže da se neće ženiti.
Jednostavno je otišao.
- Moramo ga natjerati.
- Kako predlažeš da to izvedemo? Nemamo nikakva utjecaja na takvog
čovjeka. Čak mu se ni ne sviđamo.
Gospođa Mayfield se uspravi do svoje pune visine. - Odmah sutra ujutro
idem s njim razgovarati. Neće se nekažnjeno izvući, ne kad je to moja kći.
Njezin muž slegne ramenima. - Možeš pokušati, jasno. Ali neće te
poslušati.
- Mora. - Bračni se par dugo gledao u oči. - Što ćemo, Ralphe, ako to ne
učini?
Opet je slegnuo ramenima. - Mladi Philip zacijelo...
- Povući će se, naravno. Što bi ti napravio? Gospodinu Mayfieldu kao da
je bilo neugodno zbog toga pitanja. - Možda bismo našli nekoga drugoga tko će
je uzeti.
Njegova se žena oštro nasmije. - Netko posve nevažan? Snob koji će svoj
položaj poboljšati našim ugledom? Ne, mora biti Keighley. To mu je dužnost.
- On tako ne misli.
- Natjerat ću ga.
Gospodin Mayfield je bio skeptičan, ali samo reče: - Nadam se da hoćeš,
draga.
Margaret je bila previše uzrujana da bi zaspala kad je njezina majka izišla.
Bacakala se i vrtjela po krevetu poput životinje uhvaćene u klopku i pitala se
što joj je činiti. Znala je da majku nije dirnula. Sutra će oba njezina roditelja
iskoristiti svoj autoritet, a kako im se nikad u životu nije opirala, nije znala
kako će to sad izvesti. Morat će se udati za sir Justina Keighleya.
Na tu je misao tiho zastenjala. Nemoguće! Doista mrzi toga čovjeka.
Njezini su osjećaji prema njemu snažniji od svega što je dosad iskusila. U
jednoj kratkoj večeri kao da se cijeli njezin život okrenuo naglavce. Ovo što
sad osjeća nemjerljivo je intenzivnije od svega što je dosad poznavala. Ljutnja
na majku, tvrdoglava sigurnost u ono što ne želi, strah za budućnost - sve je
zastrašujuće pretjerano. U glavi joj se vrtjelo od žestine vlastitih reakcija. Što
joj se događa?
U tom je trenutku pomislila na Philipa. Iz nekog ga se razloga tijekom
cijele grozne večeri uopće nije sjetila, ali sad kad jest, Margaret je odjednom
silno laknulo. Philip će je spasiti. Na kraju krajeva, oni su zaručeni. Rekao je
da joj se divi i da je poštuje. Sigurno će opet sve biti u redu ako se uda za
njega, što je i kanila, umjesto za... Zadrhtala je od same pomisli na njega.
Margaret je odahnula. Zašto se njezina majka nije sjetila tog rješenja? Tako
je lako i jednostavno.
Ali nije važno. Ona se toga sjetila i odmah sutra ujutro razgovarat će s
Philipom. Onda će sve biti kao ranije i ona će nastaviti živjeti tihim mirnim
životom. Neće se opterećivati tim novim zastrašujućim osjećajima. Za njih je
kriv isključivo sir Justin Keighley. Margaret nije razumjela što joj je učinio,
ali je znala tko snosi krivnju. Samo kad bi toga čovjeka mogla izbaciti iz svoga
života, sve bi opet bilo spokojno.
Margaret se opustila i udobnije namjestila ispod pokrivača. Sad će
spavati, ali će se svakako rano probuditi i razgovarati s Philipom prije nego
ostali sidu. Tako će sve biti riješeno prije nego njezini roditelji opet otvore tu
temu.

***

Svi su članovi kućanstva Mayfield idućega dana rano ustali. Gospodin i

gospođa Mayfield loše su spavali pa su se probudili razdražljivi. Njihov kućni
gost, Philip Manningham, ustao je da se počne pakirati jer je predvidio da će
njegov posjet uskoro postati nezgodan.
Margaret je ustala čim je svanulo. Mada ju je glava još boljela, umila se i
odjenula prije nego je sluškinja donijela čaj. Odlučno ga je popila, kao da je
lijek, te izišla na hodnik i prišla Philipovim vratima. S jutrom su stigle i
određene sumnje u njezin plan, te velika strepnja po pitanju ovoga trenutka.
Margaret nikad ranije ne bi palo na pamet da pokuca na vrata muškarčeve
sobe. Sad ju je samo očaj na to natjerao pa je odmah počela zamišljati strašne
mogućnosti. Što ako Philip spava ili još nije posve odjeven?
Te su se bojazni raspršile kad je otvorio vrata, potpuno odjeven i očito
posve budan. No gotovo je jednako loš bio izraz šoka i čuđenja na njegovu
licu kad ju je ugledao. Margaretini su obrazi porumenjeli. - Phphilipe -
zamuckivala je - moram s tobom razgovarati. Možeš li doći, ovaj, u knjižnicu?
Njegovo lice ništa nije odavalo. - Imam dosta posla. Zar to ne može
čekati?
Umalo ju je obeshrabrila njegova hladna ravnodušnost, ali je alternativa
bila tako grozna da je Margaret uspjela reći: - Važno je.
Philip je izgledao razdraženo. - Neka bude. - Izišao je na hodnik, pomno
zatvorio vrata za sobom i krenuo do stuba. Nakon trenutka oklijevanja,
Margaret je požurila za njim. Nisu govorili dok nisu stigli u praznu knjižnicu.
Tada Philip reče: - Dakle?
Margaretin se plan raspadao. Vidjela je da se promijenio Philipov stav
prema njoj. Mada nikad nije bio vatreni udvarač, ophodio se prema njoj
ljubazno i uvijek bio spreman na smiješak. Sad kao da je ne želi ni pogledati.
No ponovno ju je prijetnja neželjene budućnosti tjerala dalje. - Tiznaš što se
jučer dogodilo - počne.
- Nije mi moglo promaknuti.
- Da. Pa... mama kaže da se moram udati za sir Justina. - Gledala ga je
krupnim molećivim očima.
Philip kimne. - Sasvim ispravno. To je jedino moguće rješenje, mada
ogavno, naravno.
- Ali, zaručena sam s t-tobom - plačno će Margaret. Svi su njezini
argumenti nestali kad se on tako složio.
Ukočio se. - Moraš shvatiti, Margaret, da se nakon onoga što se sinoć
ovdje dogodilo od mene ne može očekivati nastavak veze. Jako mi je žao,
prirodno, ali...
- Razvrgavaš zaruke? - Margaret je zvučala omamljeno.
- Očekivao bih da će ti roditelji reći kako će biti - gotovo je ljutito
odgovorio. - Nisam ja kriv. Ja ništa nisam napravio.
- Mislila sam da me želiš oženiti.
- Želio sam. To je za oboje bila dobra partija. No sigurno shvaćaš da je to
sad nemoguće. U sljedećim izborima postat ću član Parlamenta. Ne mogu imati
suprugu koja... Pa, razumiješ.
- Mislila sam da ćeš mi pomoći. Ne mogu se udati za toga čovjeka.
Međutim, ako bismo se mi vjenčali, ne bi li to...
Philip se užasnuo. Odmaknuo se nekoliko koraka. - Valjda ne predlažeš...
To bi mi uništilo karijeru. Nitko ne može od mene očekivati da... Za sve je kriv
Keighley. On je taj koji se mora iskupiti. Tvoja je dužnost udati se za njega,
Margaret. - Izraz tuge u njezinim plavim očima nije se mogao ignorirati. -
Znam da ti se sad ne sviđa ta pomisao, ali rekao bih da neće biti tako strašno.
Keighley se smatra veoma privlačnim ženama, znaš. Okupljaju se oko njega u
Londonu. I prilično je bogat. Bit ćeš dobro zbrinuta.
- Zbrinuta. - U glasu joj se osjećalo gnušanje.
- Ne moraš me tako gledati. Nisam ja kriv za ovo. Nitko ne može reći da...
- Jasno da ne može - grubo ga prekine Margaret. - Oprosti mi što sam išta
očekivala. Zbogom, Philipe. - Skuti su zašuštali kad je pobjegla, ostavivši
bivšega zaručnika da s nelagodom gleda za njom.
Pričekao je nekoliko minuta kako bi bio siguran da je otišla, te se vratio u
svoju sobu da završi pakiranje. Što prije ode, to bolje.
Margaret je u svojoj sobi ukočeno sjela u prozorsko udubljenje i pitala se
što će sad. Njezina će majka doći i opet govoriti o udaji za Justina Keighleya.
Neće se dugo moći opirati. Zatim će opet dovesti njega i očekivati da ona
prihvati njegovu ponudu. Margaret skoči na noge. Ne može. Doista ne može.
Jurnuvši do ormara, izvukla je kutiju za šešire i u nju strpala nekoliko nužnih
stvari. Bijeg je njezina jedina nada.

Kad je spakirala ono što je mislila da može nositi, Margaret je prišla

vratima i tiho ih otvorila. Hodnik je bio prazan. Uzevši kutiju i plašt, odšuljala
se do stubišta, dugo osluškivala i zatim se sjurila dolje. Predvorje je također
bilo prazno. Kad je stigla do ulaznih vrata, nečega se sjetila. Problijedjela je,
oklijevala i zatim potrčala do knjižnice. Šmugnula je unutra, uzela predmet i za
minutu već izišla iz kuće. Konjušaru će reći neka osedla njezina konja. Smislit
će neku uvjerljivu priču. Prije nego itko opazi da je nema, već će biti daleko.
Stigla je na pola puta do konjušnice kad je shvatila da nema pojma kamo
ide. Tko će joj pružiti utočište u ovoj groznoj situaciji? Margaret je brzo
razmislila o raznim rođacima, ali nije se sjetila niti jednoga koji je ne bi
odmah vratio roditeljima. Pomislila je na poznanike u Londonu. Ni ondje ne bi
dobila pomoć. Rukom je dotaknula prsa kad je shvatila da je prvi put u svome
kratkome životu sama. Zadrhtala je i umalo se vratila. Sama se neće snaći.
Tada se malo ukočila i nastojala razmisliti. Zar baš nikamo ne može otići?
London ne dolazi u obzir. Ondje bi je previše ljudi prepoznalo. Osim toga,
boji se mnoštva. Ne, neće na istok. Ta je odluka prirodno ukazala na suprotnu
stranu pa se odjednom sjetila Penzancea. S majkom je nekoliko puta posjetila
taj gradić dok je ondje bolovala stara teta. Žena je u međuvremenu umrla, ali
Margaret poznaje i voli to mjesto. Otići će na zapad do Penzancea i kad onamo
stigne... Pa, o tome će brinuti kada dođe vrijeme. Lagano kimnuvši, nastavila
je do konjušnice.
 Tri
Margaretin plan nije bio osobito lukav. Nije imala iskustva s lukavštinama
bilo koje vrste pa je gospođa Mayfield, čim je petnaest minuta nakon
djevojčina odlaska ušla u kćerinu sobu, odmah shvatila da nešto nije u redu.
Sve joj je otkrio brz pregled ormara. Požurila je u prostoriju za doručak da
muža upozna sa svojim otkrićem.
- Pobjegla? - uzvikne Ralph Mayfield. -
Margaret?
Njegova je žena navlačila par kožnih rukavica. Već je neko vrijeme bila
odjevena za izlazak. - Znam da se čini nevjerojatno, ali Margaret je pod
velikim pritiskom. Moramo nekoga poslati u konjušnicu da budemo sigurni,
jasno, ali uvjerena sam da je otišla.
- Što ćemo sad? Moram za njom, valjda. Ali kamo?
- Ne bih rekla - reče gospođa Mayfield.
- Kako to misliš?
- Mislim da bismo trebali pričekati ishod moga razgovora sa sir Justinom.
- Ipak namjeravaš ići?
- Da, svakako.
- A Margaret?
- Sat ili dva ništa neće promijeniti. Možda se čak predomisli i vrati se
kući. U svakom slučaju, nema ni razuma ni hrabrosti da daleko pobjegne.
Možemo je vratiti kad god želimo.
Gospodin se Mayfield doimao sumnjičavim. - Moglo bi joj se nešto
dogoditi. Ne sviđa mi se pomisao da je sama na cestama.
- Nešto joj se već dogodilo - otresito će njegova žena. - I sad ja moram
vidjeti što po tom pitanju mogu poduzeti. Ne bih se trebala dugo zadržati. -
Izišla je u predvorje i sišla do kočije koja ju je čekala, ostavivši muža da
namršteno zuri u svoju kavu.
Sir Justin Keighley u gradu kasno ustaje, ali na selu je uvijek rano na
nogama. Već je doručkovao i spremao se izjahati kad je stigla gospođa
Mayfield. Pozdravio ju je s razdraženom rezignacijom, ali bez iznenađenja, te
je uveo u radnu sobu. Znao je da afera Mayfield nije završena i očekivao je
susret s gospođom Mayfield, konfrontaciju u kojoj će, vjerovao je, dominirati.
- Znate, naravno, zašto sam došla - počne dama.
Keighley kimne.
- Muž mi je iznio vašu priču i vaš stav. Moram reći da ste me razočarali,
sir Justine.
Cinično se osmjehnuo. - Sigurno nisam. Prema onome što znam o vašemu
mišljenju o meni, zacijelo ste baš to očekivali.
Gospođa Mayfield ga bezizražajno pogleda u oči. - Uvijek sam mislila da
ste častan čovjek.
Opet je ironično kimnuo. - Nećemo o tome zato što u ovom slučaju nije
bitno.
- Ne mislite da vaše ponašanje prema mojoj kćeri...
- Gospođo Mayfield, ako vam je muž doista iznio moju ‘priču’, znate da
vašoj kćeri baš ništa nisam učinio. Žao mi je što se uzrujala, ali nemam pojma
što je tome uzrok.
- Ako se uzmu u obzir dvije osobnosti o kojima je riječ, ne mislite li da je
to teško vjerovati?
- Ne znam. Jedva poznajem gospođicu Mayfield. Njegova se gošća
ukočila. - Zar se usuđujete sugerirati...
- Ništa ne sugeriram, osim da ste vi i vaš muž nepotrebno napuhali običnu
sitnicu. Nećete me primorati na brak, gospođo. U to možete biti sigurni.
Pogledavši ga u oči, gospođa Mayfield shvati da ga neće pokolebati
optužbama ili prijetnjama. - Margaret je pobjegla - reče.
- Što?
- Pobjegla je. Jutros sam to otkrila.
- Ali zašto?
Gospođa Mayfield je trenutak razmišljala. Treba li mu reći pravi razlog?
Nesumnjivo bi ga smatrao veoma zabavnim. - Zato što smo joj rekli da se
odbijate njome oženiti - reče. - Ne može se suočiti sa sramotom.
U očima sir Justina Keighleya pojavio se bljesak. - Glupa ženo. Kako se
možete tako odnositi prema vlastitoj kćeri?
 Premda je stisnula šake, gospođa Mayfield se obuzdala. - Smatrala sam da
je najbolje reći joj istinu.
- Doista? Pa, nadam se da sad shvaćate svoju grešku. Kad je Mayfield
dovede natrag, morate...
- O, nećemo ići za njom.
- Kako molim?
- Pustit ćemo je da ode. To se čini najboljim. Nepopravljivo je uništena. -
Dok je to govorila, nije gledala izravno u Keighleya, ali je krajičkom oka
pazila na njegovu reakciju.
- Nije moguće da ste ozbiljni.
Gospođa Mayfield slegne ramenima. - Što će ako se vrati kući? Margaret
nije dovoljno jaka da se suoči s govorkanjima.
- Napustit ćete djevojku od, koliko, osamnaest ili devetnaest? Imate li
pojma što će joj se najvjerojatnije dogoditi?
Žena odmahne glavom i pogleda u pod. - To je valjda Božja volja.
- Božja... - Zastao je zureći u nju. - Ne vjerujem.
- Što?
- Držali ste tu djevojku pod staklenim zvonom otkako se rodila. Nećete je
sad pustiti.
Gospođa Mayfield pogleda ga ravno u oči. - Ništa za nju ne mogu učiniti.
Bilo bi okrutnije dovesti je natrag da se suoči s prezirom okoline. - Ustane. -
Ja nisam kriva za neprilike moje kćeri. Vi ste krivi. I vi jedini to možete
popraviti.
- Besmislice - automatski odgovori Keighley. Njegov um kao da je bio
negdje drugdje.
Gospođa Mayfield pozorno ga je promatrala. - Kamo je mogla otići? -
doda. - U London?
Oči njegove gošće su zasjale, mada joj je lice ostalo bezizražajno. - O, ne.
Ondje nema prijatelja. Vjerujem da će ići na zapad.
- U Cornwall?
- Da. Nekoliko smo puta bile u Penzanceu.
- Ah. Znači da ondje ima prijatelje. - Kao da se malo opustio.
 - Više ne. - Keighley ju je oštro pogledao, ali je gospođa Mayfield bila
zaokupljena navlačenjem rukavica. - Moram ići. Ralph je shrvan zbog ovoga.
Ne smijem ga ostavljati samoga.
- Zacijelo mu je tako loše da ne može putovati? - sarkastično će sir Justin.
- Tako je - složi se žena. - Zbogom. - Dok se okretala, gospođa Mayfield
ga je opet krajičkom oka proučavala. Kao da ju je zadovoljilo ono što je
vidjela pa je njezino lice na odlasku bilo daleko vedrije nego kad je stigla.
Keighley je nakon njezina odlaska nekoliko minuta hodao radnom sobom,
obuzet nelagodom. Na koncu se naslonio na policu kamina i nestrpljivo po njoj
lupkao. - Nije moguće da mi je rekla istinu - glasno reče. - Moraju poći za
curom. - Lupkao je prstima i mrštio se, prisjećajući se svega što je znao o
Mayfieldima. Nikad nije upoznao tako pompozne, tvrdoglave i uskogrudne
ljude. Je li moguće da bi napustili kćer koju smatraju osramoćenom, smatrajući
to najlakšim izlazom? Nije mogao posve odbaciti tu mogućnost.
Ta djevojka nije sposobna skrbiti za sebe, mislio je. Zamišljao je razne
grozne sudbine koje bi je mogle snaći. Nisam je smio zadirkivati. Vidio sam
da ona za to nije spremna. Opet je razmišljao o prethodnoj večeri, sjetivši se
Margaretina neobjašnjiva ponašanja. Praktički je slaboumna, zaključio je.
Tada je, uzdahnuvši napola razdraženo i napola rezignirano, pozvonio slugi. -
Je li moj konj spreman? - upita kad se pojavio.
- Da, gospodine, konjušar čeka.
- Dobro. Upravo sam se sjetio da moram riješiti jedan problem. Možda ću
se kasno vratiti.
- Da, gospodine.
Sir Justin iziđe i uzjaše. Zaključio je da mu neće trebati više od dana da
uhvati djevojku i vrati je kući. Tada će njezinim roditeljima reći što ih ide.

***

Margaret je prvi sat jahala u agoniji strepnje. Konjušari su je čudno gledali

kad je ispred sebe na sedlu namjestila kutiju. Bojala se da će pozvati njezinu
majku da je zaustavi ili pošalje nekoga za njom. No kako je vrijeme prolazilo i
nitko se nije pojavio, opustila se dovoljno da navru druge brige. Kad je ranije
putovala u Cornwall, vozila se kočijom pa se tek neodređeno sjećala cesta, ali
se bojala neznance pitati za put. Zapravo, najviše su je zabrinjavali ljudi koje
je sretala. Neki su se doimali iznenađenima što vide mladu damu bez pratnje
koja jaše s paketom ispred sebe. Čitanje romana i majčine kritike usadili su joj
žive slike o onome što se događa ženama koje imaju posla s nepoznatim
osobama.
Ipak, nitko ju nije oslovio i otkucaji njezina srca postupno su se smirili.
Možda će ovo putovanje biti uspješno. Samo se mora kretati na zapad i jug pa
će sigurno naići na putokaze. Kad stigne u Penzance... Tu je Margaret zastala,
ali njezina sjećanja na taj gradić bila su puna sunca i cvijeća pa nije vjerovala
da će ondje imati problema.
Srpanjsko je jutro postajalo sve toplije te je teško podnosila svoju plavu
jahaću odjeću. Također se sjetila da nije mislila na hranu. Mada je sad
osjećala tek laganu glad, morat će prije večeri nabaviti nešto za jelo. Zadrhtala
je jer je to značilo gostionicu. Znala je da neće u jednome danu prijeći cijeli
put, ali odgađala je razmišljanje o konačištima i drugim komplikacijama,
usredotočivši se na udaljavanje od vlastita susjedstva. Sad se suočila s
činjenicom da će se morati skloniti kod neznanaca. Srce joj je opet počelo
lupati.
Njezini roditelji, guvernanta ili netko od služinčadi uvijek su bili s njom
kad je putovala, sve su organizirali i komunicirali s ljudima. S neznancima je
razgovarala jedino tijekom sezone, a i tada veoma malo s onima koje je
njezina majka pomno izabrala. Kako će uzeti sobu za noć? Što će reći?
Zadrhtala je od same pomisli na to.
Taj je trenutak vjerojatno bio najgori u Margaretinu životu. Napredujući na
poslušnoj kobili, umorno balansirajući kutijom ispred sebe, razmišljala je o
povratku kući. Možda bi bilo lakše jednostavno ih poslušati. Možda brak sa sir
Justinom ne bi bio previše grozan. Zadrhtala je na tu misao, Čak i na
srpanjskoj vrućini. Tada je nešto shvatila. Njezin se život stubokom promijenio
u protekla dvadeset četiri sata. Doživjela je posve nepoznate osjećaje i
djelovala s odlučnošću koja ju je zapanjila. Pobjegla je, sama jaše cestom i
ništa je strašno nije snašlo. Nebo se nije srušilo. Nitko u nju zgranuto ne zuri.
Možda, mislila je, ni ne znam što sve mogu. Možda ne trebam mamu ili ostale
da mi kažu kako ću dalje.
Neko je vrijeme po glavi začuđeno vrtjela tu misao. Istodobno je bila
uzbudljiva i zastrašujuća. Potom je na to zaboravila jer je odjednom shvatila
da se izgubila. Cesta pred njom skretala je na sjever. Već je više od dva sata
jahala na jugozapad te je vjerovala da je već stigla u Cornwall, zato što se
njihova kuća nalazi blizu granice Devona. Mada je Penzance još kilometrima
daleko, osjećala je da dobro napreduje. Bilo bi pogrešno skrenuti na sjever.
Ipak, jedina druga mogućnost bila je uska, travom obrasla staza kojom se očito
malo putuje. Vjerojatno vodi do farme ili sela, ili završava kao slijepa ulica.
No kad je već gotovo odlučila da će se okrenuti i vratiti, ipak je izabrala
stazu. Barem vodi u pravom smjeru, a ne može se suočiti s priznavanjem
poraza. Pokazalo se da je to bila mudra odluka jer se staza uskoro spojila s
većom cestom koja je izgledala neodređeno poznato. Putokaz na raskrižju
rekao joj je da je prošla Plymouth i već je duboko u Cornwallu. To ju je
otkriće ushitilo pa je našla hrabrosti da stane u gostionici te kupi kruh i sir.
Premda nije ondje jela, ta ju je manja pobjeda dodatno ohrabrila. Tijekom
poslijepodneva radosno je nastavila putovanje.

***

Nekoliko kilometara iza nje, Justin Keighley bio je posve drukčije

raspoložen. Mislio je da će biti relativno jednostavno na cesti naći mladu
damu koja putuje sama, te da će do podneva uspjeti. Njegovo je raspitivanje
zasad davalo slabe rezultate. Dvije osobe, od mnogih koje je pitao, vidjele su
djevojku koja zacijelo jest Margaret. Među tim je dvjema osobama bilo
dovoljno razmaka da bi bio siguran da joj je na tragu. Čini se da je izabrala
iritantno ekscentričnu rutu zato što je besposličari, koji su je trebali vidjeti da
je putovala direktno prema cilju, uopće nisu primijetili. Gotovo je odmah
požalio zbog impulzivne potjere. Kad je oko podneva stao u gostionici uz cestu
da nešto pojede, gotovo je odlučio odustati od onoga što je već okarakterizirao
kao apsurdnu potragu.
Dvije su ga stvari navele da se predomisli. Dobio je nove vijesti od
gostioničara koji joj prije otprilike sat vremena prodao hranu. Drugo, vulgarno
izražavanje i ponašanje mušterije u gostionici podsjetilo ga je što se djevojci
može dogoditi ako je ne vrati kući. Fizički osvježen i mentalno odlučan, vratio
se u sedlo. Naći će curu i odvesti je kući, uz grdnju koju nikad neće zaboraviti.
Sunce se kretalo na zapad i bilo je sve toplije. Dvoje putnika jahalo je
otprilike istim tempom zato što se Keighley putem morao zaustavljati i
raspitivati. Na koncu, kad su mu četiri osobe uzastopce rekle da su vidjele
Margaret, zaključio je da se drži priobalne ceste, koja je ranije skrenula prema
istočnoj obali, te je potjerao konja naprijed. Bude li imao sreće, sustići će je
prije sutona. Vraški je nezgodno što su tako daleko od kuće, ali dogovorit će
nešto prihvatljivo za noć i sutra je vratiti. Dok je o tome razmišljao, ponovno
je proklinjao djevojčinu glupost. Nikad nije poznavao tako praznoglavo žensko
stvorenje i bit će pravi užitak reći joj to u lice.
Margaret je prestala razmišljati o progoniteljima i zapravo je uživala u
pogledu na more u daljini i mirisu cvijeća u zraku, mada ju je opterećivalo
pitanje prenoćišta. Bila je i veoma umorna jer nikad ranije nije tako dugo
jahala, pa je pustila kobilu da tromo hoda. Kad je iza sebe čula topot kopita,
nije se čak ni okrenula dok se jahač nije sasvim približio. Njome je prostrujao
drhtaj kad je shvatila da se ostvario njezin najgori strah. Sir Justin je osobno
krenuo za njom - i to sam. Srce joj je odmah počelo lupati. Grčevito je petama
udarila kobilu i mirna je životinja zbunjeno ubrzala.
- Gospođice Mayfield - oštro dovikne sir Justin. - Odvest ću vas kući.
Nema smisla dalje bježati.
Njegov ju je glas tako smutio da je olabavila stisak na kutiji. Pala je na tlo,
otvorila se i njezine su se stvari rasule po prašini. No ni na trenutak nije
zastala, već je samo ponovno šutnula kobilu i čvrsto držala uzde. Kombinacija
te neobične naredbe i uskomešanosti na cesti natjerala je životinju u divlji
galop.
Keighley je također potjerao konja, mnogo snažniju životinju, i ubrzo
smanjio udaljenost među njima. Uskoro su jahali usporedo pa se nagnuo da
uhvati glavu njezina konja i oboje ih zaustavi.
- Ne! - krikne Margaret i pokuša skočiti s konja, čak i prije nego je stala. -
Ne idem s vama. Ostavite me na miru.
Keighley je snažnim nogama držao vlastita konja, jednom rukom uhvatio
Margaretine uzde i drugom joj čvrsto stisnuo lijevu ruku. - Ne budite glupi -
prasne - ili barem pokušajte biti manje glupi.
Margaret je izgubila glavu. Prtljajući po džepu haljine, izvukla je pištolj
što ga je netom prije odlaska od kuće uzela iz očeve ladice. Znala je da je
napunjen zato što je majka uvijek zbog toga prigovarala. - Pustite me - reče
mašući pištoljem po zraku tako da ga Keighley vidi.
- Odakle vam to? Smjesta ga maknite i ne budite smiješni.
To kao da je bila posljednja kap. Nakon svega što je prošla, još joj kaže da
je glupa i smiješna. Napela je pištolj, kako je vidjela da to radi njezin otac, i
uperila ga u Keighleya. - Pustite me i odlazite.
 Nestrpljivo je povukao njezinu drugu ruku i počeo govoriti, ali je nagli
pokret djelovao na pištolj. Odjeknuo je zaglušujući hitac pa se Margaret
smutila i stresla. Dok je gledala, ukočena od užasa, na Keighleyevu se lijevu
ramenu počela širiti crvena mrlja.
Njegov početni izraz čuđenja zamijenila je grimasa. Pustio je njezinu ruku,
polako se savio i kliznuo s konja na cestu.
Margaret je zapanjeno otvorila usta i izbečila oči. Nije ga kanila
nastrijeliti. Samo ga je željela otjerati da je ostavi na miru. Kapljice krvi
vidjele su se u prašini kraj Keighleyeva ramena. Njegov se konj uznemirio i
zanjištao. Negdje iz polja kraj ceste čula se ševa. Margaret se prepustila
mahnitim, očajnim jecajima.
 Četiri
Margaret nije mogla prestati plakati, ali je znala da mora nešto poduzeti
kako sir Justin ne bi iskrvario. Skočila je sa sedla, prišla Keighleyu i oprezno
mu izravnala udove tako da je ležao ispružen na leđima. Rame njegova plavog
kaputića bilo je natopljeno krvlju. Šmrcajući i kršeći ruke, Margaret se sagnula
nad njime. Znala je da mora zaustaviti krvarenje i naći pomoć. Ali kako? Ništa
ne zna o liječenju, ali ga ne može ostaviti na cesti i potražiti nekoga tko zna.
Skupivši hrabrost, kleknula je u prašinu i odmaknula Keighleyev kaputić, a
zatim i košulju. U udubljenju njegova lijevog ramena vidjela je malenu ranu.
Grčevito je progutala slinu. Ona je to učinila. Mahnito razmišljajući, sjetila se
da se krvarenje zaustavlja ako se nečim pritisne to mjesto. Vidjela je sir
Justinov rupčić, brzo ga presavila i stavila na ranu. Krv ga je odmah natopila.
Zajecavši, Margaret ga je maknula, pogledala naokolo kao progonjena
životinja, zatim zadigla suknju jahaće odjeće i podsuknju počela kidati na
trake. Srećom, sašivena je u volanima pa ju je bilo lako poderati. Kad je
dovoljno otkinula, napravila je jastučić i njime pritisnula Keighleyevo rame.
Neizmjerno joj je laknulo kad se krvarenje usporilo.
- Što je ovo? - upita dubok glas iza nje. Margaret se trgnula i jastučić se
pomaknuo. Opet ga je pritisnula na ranu, okrenula glavu i vidjela seljaka koji
je stajao uz cestu. Očito je stigao preko polja. - Čuo sam pucanj - dodao je,
zabrinuto promatrajući prizor pred sobom.
Margaret je razmišljala brže nego ikad u životu. Gdje je pištolj? Ispustila
ga je, ali ga sad nije vidjela. Ne, ondje je, skriven ispod ruba njezine suknje.
Čovjek ga neće opaziti. - Drumski razbojnici - dahne. - Napali su nas i uzeli
našu prtljagu. Moj... moj brat i ja jahali smo u Penzance.
- Drumski razbojnici? - zapanjeno će čovjek. - Ovdje toga nismo imali.
- Pa, sad imate - prasne Margaret. Strah ju je činio hrabrom. - Je li u
blizini neka kuća ili selo? Moj brat treba pomoć. Možete li nekoga dovesti,
molim vas?
Počešao se po glavi. - Najbliže selo je tamo. - Pokazao je prema moru. -
Dolje na obali. - Sumnjičavo je pogledao Keighleya. - Ali staza je strma.
- Možete li odande dovesti nekoliko muškaraca? Trebat će ga nositi.
Molim vas, požurite. Ništa ne znam o ranama i... - S mukom je udahnula. -
Bojim se da bi ova mogla biti teška.
- Muškarci iz sela sigurno su u ribolovu - reče čovjek.
- Onda dovedite nekoga drugoga! - gotovo je vrisnula.
Čovjek je uzmaknuo korak, zatim kimnuo, okrenuo se i požurio na drugu
stranu ceste. Za nekoliko je minuta nestao preko ruba litice.
Margaret je brzo dohvatila pištolj i gurnula ga u džep. - Molim te, Bože,
neka se vrati na vrijeme - mrmljala je i svom snagom pritiskala jastučić.
Činilo se da je prošla cijela vječnost prije nego se itko pojavio, mada je već
za dvadesetak minuta stigla skupina ljudi i požurila k njoj - četiri žene i još
jedan krupan muškarac.
- Hm, hm - reče taj čovjek kad su se približili.
- Dakle, što je sve ovo? - Ne čekajući odgovor, kleknuo je kraj Margaret,
maknuo njezine prste s jastučića i stavio svoje. Drhtavo je uzdahnula i sjela na
pete. - Drumski razbojnici, eh? - nastavi neznanac. - U ovom kraju nismo ni
čuli za takve stvari. Strašno.
Margaret je nijemo promatrala skupinu oko sebe. Jedra sredovječna žena
korakne naprijed i kimne. - Ja sam gospođa Appleby - reče. - Ovo je moj muž.
- Pokaže čovjeka na koljenima. - Imamo gostionicu u selu. Dan je danas jedini
muškarac ondje. Ribarske su brodice isplovile.
- Imate li sobu? - upita Margaret. - Možemo li onamo odnijeti moga...
brata? Moramo mu odmah naći liječnika.
Gospođa Appleby sumnjičavo reče: - Mogu vam dati sobe. Povremeno
iznajmimo jednu ili dvije. Ali što se tiče liječnika...
- Odnesimo ga kući, Flos, a o tome ćemo kasnije brinuti - prekine je muž. -
Hajde, Luke, pomogni mi. Nas ga dvojica možemo nositi.
Mlada dama može pritiskati ranu dok hodamo, a vi cure vodite konje.
Margaret je opazila da su druge tri žene veoma mlade, a po izgledu je
zaključila da su kćeri Applebyevih.
Spuštanje do sela bilo je naporno. Rekli su Margaret da je cesta kilometar
ili dva dalje, ali će brže sići stazom niz liticu. Nažalost, bilo je teško i strmo
pa nije bilo lako nositi onesviještena čovjeka i pritiskati ranu. No na koncu su
ipak uspjeli, prešli par stotina metara plaže i stigli do sela, nekoliko okrečenih
kućica iznad zazidane obale. Gostionica Red Lion nalazila se na vrhu sela te su
njezini temelji bili u ravnini s krovom kućica na sljedećoj razini. Žurno su
unijeli Keighleya i odnijeli ga uskim stubištem do čiste sobice s prozorima
kroz koje se vidjelo more. Položili su ga na krevet s kojega je gospođa
Appleby na vrijeme maknula bijelu presvlaku.
Margaret je odahnula od olakšanja kad je gospodin Appleby opet preuzeo
pritiskanje rane.
- Gdje živi liječnik? - upita. - Sama ću ići po njega. Previše sam zabrinuta
da bih čekala.
Applebyevi su se nelagodno meškoljili. - Da vam pravo kažem, nemamo
liječnika - reče žena.
- Ne u selu. Jedan je u Falmouthu, ali to je više od sat vremena daleko, čak
i galopom.
- Ali mora ga pogledati liječnik.
- Tu je stara gospođa Dowling - reče jedna od kćeri. Gospodin Appleby se
namršti.
- Valjda ćemo se morati njome zadovoljiti - polako će gospođa Appleby.
- Tko je ona? - upita Margaret.
- Ona je naša babica. Njeguje ljude u selu. Zna što radi, gospođice. I
nikoga drugoga nema u blizini.
Margaret je kršila ruke. - Radije bih da dođe liječnik.
Gospođa Appleby slegne ramenima, mada je izgledala suosjećajno.
- Dobro, zamolite gospođu Dowling da dođe. No može li netko odjahati i
do liječnika, molim vas? Možda bi sutra mogao doći.
Članovi obitelji Appleby bili su skeptični, ali su se složili i jednu su kćer
poslali po babicu. Margaret je sjela na jedinu stolicu u sobi i zagledala se u
sir Justina. Bio je užasno blijed. Čak su mu i usne djelovale beskrvno, a crne
su se obrve neobično isticale na blijedoj koži. Na jastučiću su se sad vidjele
kapljice krvi, što znači da krvarenje nije zaustavljeno, i Margaret se činilo da
grozno izgleda. Molećivo je pogledala gospodina Applebya koji je i dalje
pritiskao Keighleyevu ranu. - Mislite li da će biti dobro?
- Zaboga, gospođice, vidio sam kako za nekoliko tjedana zacjeljuju rane
teže od ove - srčano odgovori čovjek. - Na poluotoku su se ljudi s groznim
ranama oporavili za mjesec dana. - Njegova se žena malo namrštila, a on joj je
odgovorio grimasom.
Margaret je nastavila zuriti u Keighleya. - Nadam se da će se i on
oporaviti.
- Jasno da hoće, gospođice.
Neko su vrijeme sjedili u tišini. Dvije preostale kćeri izišle su iz sobe.
Nekoliko minuta kasnije na stubama su se začuli teški koraci i treća je kći
uvela postariju ženu. Margaret je malo ustuknula kad ju je ugledala. Gospođa
Dowling izgledala je točno onako kako je Margaret zamišljala vješticu. Stara i
lagano pogrbljena, odjevena u bezobličnu sivu haljinu, sivu je kosu skupila u
neurednu punđu na mršavu vratu. Imala je upadljiv nos i upale plave oči koje
kao da su jednim pogledom sve vidjele. Margaret se malo pogrbila.
No gospođa Dowling svu je pozornost usmjerila na Keighleya. - Zar je
stvarno nastrijeljen? - upita Applebya. Kimnuo je, a ona je skupila usne i na
noćni ormarić odložila zavežljaj. - Onda pogledajmo. - Appleby polako makne
ruke i korakne unatrag tako da gospođa Dowling zauzme njegovo mjesto.
Uklonila je jastučić i zagledala se u rupu na Keighleyevu ramenu. - Hm, čini se
da je metak još unutra.
- Izgleda - složi se Appleby.
Gospođa Dowling uzdahne i otvori svoj zavežljaj, izvadivši pribor koji je
Margaret ispunio strepnjom. - Tko je mlada dama? - upita babica.
- Sestra.
- Ah. Najbolje da odete dolje, dušo. Margaret je znala da bi se trebala
usprotiviti, insistirati da ostane i pomogne. Ali nije mogla podnijeti pomisao
da će gledati kako gospođa Dowling ta kliješta koristi na sir Justinu. Nijemo je
kimnula i okrenula se da ode.
- Kasnije ćemo razgovarati - doda žena. - Trebat će nam vrela voda, Flos.
- Već je sigurno zakuhala. Donijet ću je gore. Njih su dvije zajedno sišle. -
Možete sjesti u prednji salon, gospođice. U ovo doba dana ondje nema nikoga.
- Hvala vam. - Margaret je ušla u prostoriju i sjela na stari smeđi kauč.
Stisnula je ruke u krilu i nastojala mirno čekati. No glavom joj se neprestano
vrtio grozan prizor na cesti i mučio ju je snažan osjećaj krivnje. Što ako sir
Justin umre? To bi značilo da ga je ona ubila. Nikad ga nije željela ozlijediti.
Ako se oporavi, čemu se svim srcem nadala, bit će strahovito bijesan.
Te su turobne misli dovele do drugih. Ako - kad - se oporavi, kako će
dalje? Očito je da još dugo neće putovati, a ona ga ne može ovdje ostaviti,
jasno. Ali kako će se snaći za odjeću ili novac? Sve su njezine stvari
razbacane po cesti, a malen novčani iznos što ga je uspjela skupiti, mada
siguran u njezinoj torbici, neće im dugo trajati.
Margaret je rukom pokrila čelo i opet se borila protiv suza. Nikad nije bila
tako nesretna. Njezin ranije spokojan život kao da je veoma daleko, ali i
veoma poželjan sad kad je zauvijek nestao. Načas se izgubila u magli
samosažaljenja.
Trgnula se na zvuk s vrata. Ondje je stajala gospođa Dowling, promatrala
je i još više podsjećala na vješticu iz bajke.
- Je li mu dobro? - upita Margaret.
Starija žena uđe i zatvori vrata. - Izvadila sam metak - odgovori. - Ali je
slab. Još se nije osvijestio. Trebat će njegu. - Skeptično odmjeri Margaret.
- Ja... ja ću ga njegovati ako mi kažete što točno moram raditi.
Gospođa Dowling se kratko nasmijala. - To mogu. No sumnjam da će vam
se sviđati.
- Mogu raditi ono što se mora - odgovori Margaret, istodobno se pitajući
je li to istina.
- Možete li? - Žena kao da je procjenjivala tu tvrdnju. - Kako se zovete?
- O, oprostite. Zovem se Margaret... Margaret, ovaj, Camden. -
Upotrijebila je prvo prezime koje joj je palo na pamet jer je odjednom
shvatila da svoje ne želi otkriti.
- A džentlmen?
- On je moj brat... Harry Camden.
- Istina, rekli su mi da vam je brat. - Pronicavim je očima proučavala
Margaret. - Niste osobito slični.
- N-ne. Ja sličim na našu majku, a on na oca. - Zapanjila ju je vlastita
domišljatost. Laži kao da joj automatski klize s jezika.
- Stvarno? Pa, ima sreće da mu je ovdje sestra jer mu je prilično loše.
Vjerojatno ćete roditeljima poslati vijest?
- Ovaj, ne. Oni... su u inozemstvu.
Gospođa Dowling je prekrižila ruke na mršavim prsima i gledala
Margaret. Djevojka se nelagodno meškoljila. - Ha - na koncu će babica. - Pa,
ako doista mislite preuzeti njegu...
- Mislim.
- Onda dođite da vam pokažem što treba raditi.
Margaret je laknulo kad je završila s pitanjima pa ju je slijedila stubama
do Keighleyeve sobe. Opet je ležao na leđima, bez košulje i zavojima omotana
ramena. Margaret se činilo da zloslutno teško diše.
No gospođa Dowling je to ignorirala. Samo je brzo davala upute i
spakirala svoj zavežljaj. - Svratit ću sutra - dovrši. - Živim malo dalje odavde.
Pošaljite po mene ako vam se čini da je loše.
- Da, hvala. Mnogo vam hvala, gospođo Dowling. Ne znam što bismo bez
vas. Što vam, ovaj, dugujemo...
- Pričekajmo da se počne oporavljati pa ćemo tada razgovarati o plaćanju.
- Hvala vam. - Margaret je laknulo.
Žena kimne i okrene se da pođe, podigavši zavežljaj na bok. - Najbolje da
pošaljete po nekoga - reče preko ramena. - Njega bolesnika nije laka, a ja
imam i druge pozive.
- Snaći ću se.
Gospođa Dowling u nevjerici slegne ramenima i iziđe.
Ostavši sama s onesviještenim Keighleyem, Margaret se zapitala zašto
misli da će se snaći. Devetnaest godina ništa nije radila bez majčine pomoći.
Možda bi trebala poslati po pomoć. Ali kome? Ne svojim roditeljima.
Zadrhtala je pri pomisli da bi im trebala reći što ju je snašlo. Ako su ranije
željeli da se uda za sir Justina, što bi sad rekli? I nikad joj ne bi oprostili što
ga je nastrijelila, čak i ako je to bilo slučajno.
No što je sa sir Justinovim vezama? Ne njegova obitelj - lecnula se od
same pomisli da se obrati ikome od njih. Nikako ne bi mogla objasniti što se
dogodilo. Što je s njegovim slugama? Mogla bi pisati u njegovu kuću i zamoliti
da netko dođe. No tada bi svi znali gdje se on nalazi, sluga bi je prepoznao i
rekao njezinim roditeljima. Ne, ni to ne bi valjalo. Čini se da sve ostaje na
njoj.
Margaret je klonula pod teretom krivnje. Situacija je veoma loša i za to je
ona odgovorna. Doista je napravila zbrku kad je svoj život uzela u vlastite
ruke. Kako može preuzeti odgovornost za tuđi? Opet pogleda Keighleya. I
dalje je teško disao i bio je smrtno blijed. Još ga nije ubila, ali bi nevještom
njegom mogla. Preplavio ju je osjećaj beznađa i poželjela je odustati.
No usred te malodušnosti, kad se činilo da nema nikakva rješenja, javila se
iskra tvrdoglavosti i Margaret je podigla glavu. Napravila je mnogo grešaka,
ali je to zbog njezina neiskustva. Svi uče na greškama. Neće li biti bolja ako
bude ustrajna? I nije za sve ona kriva. Sir Justin snosi barem dio odgovornosti.
Pokazat će mu - svima će pokazati - da nije mala glupača kakvom je smatraju.
Njegovat će Justina Keighleya dok se ne oporavi i tada će otići... Zasad ništa
dalje nije planirala. Nešto će smisliti.
Nova se odlučnost vidjela u njezinu držanju i izrazu lica. Ustala je i iz vrča
na noćnom ormariću napunila čašu ječmenom sluzi. Trebala bi Keighleya
navesti da popije što više toga. Može odmah početi.
 Pet
Grozna noć koja je uslijedila slomila je Margaretinu odlučnost. Mada ju je
gospođa Appleby uvela u drugu spavaću sobu i posudila joj čistu spavaćicu
jedne od svojih kćeri, nije koristila ni jedno ni drugo. Keighleyu je tijekom
večeri bilo sve gore, pa se bojala ostaviti ga samoga. Nije se osvijestio, ali se
bacakao po krevetu i nesuvislo gunđao, očito trpeći jake bolove. Čelo mu je
gorjelo kad ga je dotaknula. Sama u gluho doba noći, dok su svi ostali u selu
spavali, Margaret je zaključila da ne može proživjeti još jednu takvu noć.
Morat će naći pomoć. Ništa nije znala o njezi bolesnika pa joj se činilo da će
Keighley, bude li prepušten njoj, sigurno umrijeti. Tijekom noći je jednom ili
dvaput užasnuto pomislila da doista umire.
Gospođa Appleby je uskoro nakon svanuća pokucala na vrata i donijela
vrući čaj. - Kako mu je? - šapne, odmahujući glavom na Keighleyev i
Margaretin izgled.
- Nije dobro - odgovori djevojka. - Doista mislim da moramo što prije
nekoga poslati po liječnika. Ne znam kako bih mu pomogla.
Gospođa Appleby kimne. ~ Danas se vraća moj najmlađi sin. Posjetio je
baku. On može odjahati u Falmouth.
- Hvala vam.
Starija ju je žena promatrala. - Niste spavali, gospođice. Rekla sam vam
da me pozovete ako vam treba netko da bude uz njega.
- Nisam vas željela gnjaviti. U svakom slučaju...
- Pa, sad ću uz njega sjediti ja ili jedna od mojih kćeri. Morate nešto
pojesti i onda malo odspavati. Nikome neće pomoći ako se razbolite.
Margaret se umorno složila. Keighley se pred zoru smirio. - Previše sam
uzrujana da bih spavala - reče. - Mislim da ću izići i malo prošetati. Brzo ću
se vratiti.
- Najprije morate doručkovati.
- Možda kad se vratim. Bila bih vam veoma zahvalna kad bi jedna od vas
mogla sjediti uz mojega... brata.
Gospođa Appleby je zabrinuto kimnula i Margaret je za nekoliko trenutaka
izišla iz gostionice. Ogrnula se posuđenim šalom i gledala krovove sela.
Pozlaćeni suncem, lijepo su izgledali pa je trenutak nepomično stajala i
gledala oživljavanje jutra nad morem. Bio je vedar ljetni dan koji je obećavao
vrućinu.
Pronašla je stazu - napola uličicu, napola stube - koja vodi dolje, prešla je
kratku udaljenost do podzidane obale. Čvrst zid od sivoga kamena uzdizao se
četiri metra iznad plaže. Kamenom popločana cesta na vrhu vodila je oko sela
i s obje se strane vraćala do obale. Ispod zida valovi su zapljuskivali usku
pješčanu plažu.
Margaret je duboko udisala morski zrak i uskoro se dovoljno osvježila da
se može diviti ljepoti okoline. Imanje njezinih roditelja u Devonu nalazi se
usred raskošnog zelenila i ondje je lijepo. Ali ovo je drukčiji krajolik koji je
više privlači. Prešla je cijeli polukrug zaštitnoga zida. Gotovo je svaka kuća
imala malen vrt pun procvjetalih grmova i biljaka što se penju preko zidova i
krovova. Zrak su ispunjavali mirisi što ih je iz njih izvlačila sunčeva toplina.
Dok je stajala na obali i gledala gore, cijelo je selo podsjećalo na dvorac iz
bajke.
Još je više od sata šetala naokolo prije nego se s krivnjom sjetila svojih
obveza i vratila se u Red Lion. Čekao ju je obilan doručak i gospođa Appleby
je insistirala da ga pojede prije nego opet ode do Keighleya. - Jemmy se
maločas vratio - rekla je djevojci. - Poslala sam ga po liječnika. Možemo ih
očekivati tek poslijepodne, ali se nadam da će tada doći. - Iskrivila je lice u
grimasu. - Poručila sam mu da je džentlmen bolestan, a to bi ga trebalo
dovesti.
Margaret je izgledala tjeskobno.
- Nemojte brinuti. Annie je sad s njim. Prije dvije zime njegovala je braću
i sestre kad su imali groznicu. Dobra je u tome. Nikad nam nitko nije umro,
nije.
To je zvučalo obećavajuće. - Mislite li - nesigurno će Margaret - da bi ga
njegovala zajedno sa mnom? Platila bih joj, naravno, za njezin trud.
- Morate je pitati. No sigurna sam da će pristati. I dobro bi došlo malo
novca. Annie će se najesen udati za Jacka Thompsona i osnovati vlastito
kućanstvo.
- Odmah ću je pitati - reče Margaret i ustane od stola. - Hvala na pomoći,
gospođo Appleby.
 - Nismo baš mnogo učinili. Trebali ste me pozvati tijekom noći. Kanila
sam se sama probuditi, ali sam bila previše umorna.
- Dobro sam se snašla - lagala je Margaret.
- Hoćemo li opet pozvati gospođu Dowling, prije nego dođe liječnik?
- Rekla je da će danas doći.
- Ah. - Gospođa Appleby počne raščišćavati stol. - Stavila sam kuhati
mesnu juhu. Možda će gospodin kasnije moći malo pojesti.
- Da, hvala. - Margaret se vratila u Keighleyevu sobu i našla ga u istom
stanju kao i ranije. Kratak razgovor s Annie potvrdio je da je spremna pomoći
oko njege, te su dogovorile kako će podijeliti vrijeme. Djevojčina mirna
kompetencija impresionirala je Margaret. Mada su bile otprilike iste dobi,
činilo se da je Annie mnogo sposobnija nositi se sa situacijom.
Uskoro je stigla gospođa Dowling da provjeri svoga pacijenta. Njezina je
procjena bila optimističnija no što je Margaret očekivala. Nije se uvrijedila
kad je čula da su poslali po liječnika. - Takvu vrstu rane neizbježno prati
povišena temperatura - uvjeravala je Margaret. - Mogla bi i potrajati. Nikad se
ne zna. Ali čini se da je on snažan muškarac. Uspjet će. No nemojte liječniku
dopustiti da mu pušta krv.
- Pušta krv... već je ionako izgubio previše krvi. Gospođa Dowling se
nasmijala i njezine su pronicave plave oči zasjale. - Ti liječnici imaju svoje
načine, gospođice. Možda ću svratiti kad on bude ovdje. - Iskosa je pogledala
Margaret.
- Da, svakako, trebali biste. Vi mu o rani možete reći više nego ja.
Babica se doimala iznenađenom, ali zadovoljnom. Međutim, samo reče: -
Držite mu mokre obloge na čelu i dajte mu piti kad god želi. Ne brinite, dijete,
neće umrijeti.
Margaret se tijekom jutra nekoliko puta prisjetila tih riječi. Sir Justin se
nije bacakao kao tijekom noći. Naprotiv, ležao je gotovo previše mirno, te
disao teško i glasno. Njegove bi se crne obrve katkad skupile i promrmljao bi
nekoliko riječi, ali ih nikad nije razumjela. Kad god je mijenjala obloge, čelo
mu je bilo vrelo.
Gospođa Appleby je oko jedan donijela pladanj i vijesti. - Jedan od
momaka našao je žensku odjeću razbacanu po cesti oko kilometar i pol
odavde. Mislila sam da je možda vaša, gospođice Camden, pa sam mu rekla
neka je donese.
- O, da. - Pribravši se, Margaret doda: - Je li našao kutiju za šešire? I...
plavu haljinu?
- Ne znam, gospođice. Pozvat ću vas kad stvari stignu.
- O, da, hvala. Možda su... drumski razbojnici odbacili dio naše prtljage.
Skeptično kimajući, gospođa Appleby iziđe.
Margaret se okrene pladnju s ručkom i natoči čaj iz vrča. Ostavila je hranu.
Nakon obilna doručka, nije bila gladna.
Upravo je pila drugu šalicu čaja, promatrajući more kroz prozor, kad je
slabašan glas promrmljao: - Vi. - Okrenula se te vidjela da je Keighley otvorio
oči i gleda u nju.
- Budni ste. Kako se osjećate?
Čovjek je to ignorirao i nastavio zuriti. Margaretino je lice polako
porumenjelo. - Gdje smo? - promuklo će sir Justin.
- U... u jednom selu. U gostionici. V-vlasnici su veoma ljubazni.
- Cornwall?
- D-da. - Pitala se radi li mu mozak kako treba. Gdje bi drugdje mogli biti?
- Je li moguće da me sjećanje ne vara? Jeste li vi doista pucali u mene? -
Govorio je hladno prezirnim tonom.
- To je bilo slučajno.
Nakratko je zatvorio oči i zatim ih opet otvorio. - Uperili ste pištolj u mene
i pucali. Teško se može reći da je bilo slučajno.
- Samo sam vas pokušavala otjerati. Nisam vas kanila ozlijediti.
Ispod pokrivača, sir Justinova su se prsa dizala i spuštala. Činilo se da
skuplja snagu za odgovor. - Nikad, čak ni tijekom niza londonskih sezona,
nisam upoznao tako smušenu, cmizdravu glupaču. Vaši su mi neobjašnjivi,
idiotski postupci dosađivali, iritirali me i sad su me strpali u kvrgav krevet u
običnoj krčmi, čini se, s metkom u ramenu. Trpim jake bolove i zacijelo neko
vrijeme neću moći otići. Samo se nadam da ste time zadovoljni i ne planirate
daljnje napade. Usput rečeno, što radite ovdje? Očekivao bih da ćete
iskoristiti priliku za bijeg.
Uvrijeđena, vrelih obraza, Margaret odbrusi: - Voljela bih da sam vas ipak
ostavila na cesti. No kako je to doista bilo slučajno, naravno da sam pozvala
pomoć i dovela vas do najbližeg utočišta. Ako imate tako loše mišljenje o
meni, pitam se zašto ste uopće krenuli za mnom. Zašto me jednostavno niste
pustili?
- Trebao sam. - Keighley je promijenio položaj i iskrivio lice. - Sigurno
me ostavio zdrav razum kad sam dopustio da me žena kakva je vaša majka
isprovocira da pođem za vama.
- M-mama?
- Da. Sad mi je jasno da se baš tome nadala. Sigurno bi poslala nekoga
drugoga da nisam zagrizao mamac.
- Ona ne dolazi za vama?
Kratko se nasmijao. - O, ne. Prema njezinim riječima, roditelji su vas
prepustili vašoj sudbini. Margaret problijedi. - Jako se naljutila na mene.
- S dobrim razlogom, nema sumnje. Podigla je bradu. - Ja nisam tako
mislila. I moram vam reći, sir Justine, da i dalje odbijam udati se za vas. Ostat
ću ovdje dok vam ne bude bolje, ali tada...
- Vi se odbijate udati za mene?
Zbunila se. - Da. Zato sam pobjegla. Ali vi to znate. Mama je rekla da
moram, a ja... ja neću.
Keighley je trenutak šutio, mršteći se, i tada mu se na licu pojavila ljutnja.
- Zacijelo se ne šalite? Ne, vidim da ste ozbiljni. Gospođice Mayfield, vaša je
majka prepredena, besramna žena.
Zurila je u njega.
- Dopustite da vas obavijestim - dodao je - da sam ja odlučno odbio
oženiti vas kad su mi pokušali nametnuti tu obvezu.
- Vi... ali...
- Točno. Meni je rečeno da ste pobjegli od kuće zbog tog odbijanja, zato
što vas nisam želio.
Margaret skoči na noge, rumena od bijesa i srama. - Što?
- Vjerujte da je to istina. - Opet se namrštio. - Krenimo od početka. Mnogo
toga ne razumijem. Koliko se sjećam, prvi put smo se sreli na večeri vaših
roditelja. Jesmo li se upoznali ranije, u Londonu? Veoma sam zaboravljiv.
- Ne - kratko će Margaret.
- Uistinu. Dakle, nismo razgovarali sve dok nisam predložio šetnju u vrtu
na koju ste vi, barem prešutno, pristali.
Počela je protestirati, ali je vidjela da ga razgovor umara. Lice mu je bilo
bijede i ruka mu je drhtala na pokrivaču. - Trebamo li sad razgovarati? -
glasno se pitala. - Još vam je jako loše.
- Hvala, ali volio bih razumjeti. I posve sam sposoban govoriti. Tada smo
šetali vrtom i ja sam pokušao s nekoliko uljudnih primjedbi na koje vi niste
odgovorili. Onda se Činilo da ste poludjeli, iz meni neobjašnjiva razloga.
Grebli ste po mojemu kaputiću, bacili se preko stola i bez svijesti pali na pod.
Kad sam vam pokušao pomoći, pojavili su se vaši roditelji i optužili me za
napad. Možete li mi, gospođice Mayfield, objasniti svoje ponašanje?
Margaret je, zbog njegova sarkazma, zaboravila na njegovo stanje, ali je
ipak bilo teško reći mu što je one večeri mislila. Sad je shvatila da je tada
pogriješila. - Ja... mislila sam da me vodite u ljetnu kućicu - promrmljala je,
gledajući u pod. - Moj ju je otac zaključao zbog... zato što su ondje...
- Uobičajene ludorije u ljetnim kućicama - dovrši Keighley. - Shvaćam.
Što vas je navelo na pomisao da bih ja tako idiotski postupio? Nisam poznat
po uglađenu ponašanju, ali ipak sam zadržao određenu doličnost.
Margaret se pitala kako će objasniti da je dobila tako ružnu sliku o njemu
da je očekivala samo zlo. - Ja... stavljeno mi je do znanja - zamuckivala je -
da... da vi niste osoba koju bih ja trebala poznavati.
- Ah. Zacijelo opet vaša mama? - Nije odgovorila, ali je on kimnuo. -
Trebao sam to shvatiti. Nikad ni drugdje nije propustila priliku da me kritizira.
Dakle, očekivali ste da sam hulja? Možda još tako mislite?
Margaret je željela reći da način na koji s njom razgovara ne ukazuje na
nešto bolje, ali se zbog njegove rane suzdržala.
- Tada su vaši slaboumni roditelji tvrdili da ste kompromitirani, što niste
bili, i da se moramo vjenčati. Oboje smo razumno odbili. No vama nisu rekli
da sam ja odbio, niti su meni rekli kakav je vaš stav. Umjesto toga, lijepo su
me varkom naveli da krenem za vama, za što sam primio metak u rame. Znate,
vaša bi majka trebala sjediti u Parlamentu. Vjerujem da bi dosad već postala
premijerka.
- Pa, ne shvaćam zašto ste krenuli za mnom. Bilo mi je sasvim dobro.
- Doista? Kamo ste namjeravali ići?
- U... Penzance.
 - I?
- Kako to mislite?
- Što ste mislili ondje raditi? - nestrpljivo je dodao.
Margaret je šutjela.
- Shvaćam. Pa, morate se vratiti kući, naravno. Vaša majka nesumnjivo
može smisliti neko opravdanje za vaše izbivanje. A ja...
- Ne mogu! - uzvikne djevojka. Potresla ju je misao o povratku kući. -
Vama treba pomoć.
- Snaći ću se. Snalazio sam se niz godina bez vaše pomoći.
- Ali rekli su da vam treba njega i ja sam kanila...
- Dosad vas nisam kompromitirao - prekine je Keighley - ali ako duže
vrijeme zajedno ostanemo u ovoj gostionici, teško bih se obranio od optužbi. U
svakom slučaju, ne želim vas ovdje. Poslat ću po nekoga tko će me njegovati.
Margaret ustane. - Svakako. Vrlo ću rado otići. Ostala sam samo kako bih
se iskupila. - Ali neće se vratiti kući, mislila je. Nastavit će put u Penzance.
Usne su mu se izvile u osmijeh. - Pitam se što ste rekli gostioničaru? Ili ste
to prepustili meni?
- Rekla sam mu da ste mi brat. - Nešto joj je palo na pamet. - O, i rekla
sam da se zovete Harry Camden. Ja... nisam željela...
- Veoma domišljato. Ako vlastelinov sin čuje o tome, zacijelo će biti
zadovoljan klevetom da ga je nastrijelila nepoznata žena.
- Rekla sam da su to učinili drumski razbojnici. I da su ukrali našu prtljagu.
Harry neće čuti. Camdeni su prilično daleko. U brzini se nisam sjetila drugog
prezimena.
- Niste? Vaša inteligencija nije osobita, zar ne?
- Dala sam sve od sebe!
- Neka nam Bog pomogne. Zacijelo ne shvaćate da vam vaša izmišljotina
ne dopušta da odete odavde?
- Kako to mislite?
- Zar je vjerojatno da bi me sestra prepustila sobaru kojega sam kanio
pozvati? To bi izazvalo govorkanja koja bi se daleko proširila. Ako pak
ostanete, ne mogu po nekoga poslati jer ne želim da vas ovdje prepoznaju. Zar
ste doista tako glupi da sve to ne shvaćate? - S mukom se namrštio, očito pri
kraju snage. - Ili je sve ovo bila zavjera da me se uhvati u klopku?
Upozoravam vas da neće upaliti.
- Da se vas uhvati u klopku? Ne bih vas uzela ni da me molite na
koljenima.
- Dobro. Zato što se ja neću dati tako uhvatiti, curo. Oženit ću ženu po
vlastitom izboru, i to neće biti školarka krupnih očiju.
- Žalim ženu koju ćete izabrati. - Rekavši to, Margaret ljutito iziđe iz sobe.
Neka se taj odvratan čovjek sam njeguje. Doista je grozan kako je majka rekla.
 Šest
Margaret je stigla do podzidane obale prije nego se dovoljno smirila da se
čudi vlastitu ponašanju. Vatreno se prepirala s gotovo nepoznatim čovjekom za
kojega je, prije samo dva dana, mislila da ga se boji. I nikad se ni s kim nije
prepirala. Što ju je spopalo? Dogodilo se automatski. Nije razmišljala, samo
je reagirala. Ali što je to u Justinu Keighleyu navodi na takvo ponašanje? Više
ga se ne boji, ali nekako u njoj budi emocije jače od ičega što je u životu
osjetila i potiče je na posve nepoznate postupke. Kako on to može? I zašto?
Sjela je na zid i zagledala se preko mora. To nema smisla. Nečiji se
karakter ne može promijeniti preko noći, zar ne? Margaret je uvijek prihvaćala
tuda mišljenja o sebi, osobito majčino. Sebe je smatrala tihom, skromnom
djevojkom prosječnih sposobnosti. Sad se odjednom čini da je osoba koju je
poznavala nestala. Uopće nije sigurna da joj se sviđa taj osjećaj, ili nova
Margaret koja se pojavljuje. Uzdahne. Barem je jedno neosporno točno: sir
Justin Keighley joj je silno antipatičan i mrzi njegovo uplitanje u njezin život.
- Oprostite, gospođice? - nesigurno reče mlađahan glas.
Margaret se okrene i ugleda dječaka od dvanaest ili trinaest godina kako
stoji pred njom s platnenom kapom u rukama. - Da?
- Mama je rekla da ste sišli ovamo. Došao sam po vas. Liječnik je stigao.
- O. - Ustala je.
- Došli bismo ranije, ali nije bio kod kuće kad sam onamo stigao.
- Zar si ti išao? - začuđeno upita Margaret. Dječak se nije doimao
dovoljno starim da sam prijeđe tu udaljenost.
- Da, gospođice. Ja sam Jem Appleby, znate.
- Sin gospođe Appleby, da. Rekla mi je da će te poslati. Ali nisam znala da
si tako mlad.
- Imam trinaest godina! Za dvije godine ići ću na more s ribarima, kao moj
brat Bob.
- Ali što je s tvojim školovanjem?
Jem s omalovažavanjem reče: - Gotov sam sa školom. Znam čitati i pisati,
stvarno.
 Margaret se zagledala u njega. Premda je katkad čavrljala sa svojom
sluškinjom, koja vjerojatno potječe iz obitelji slične Jemovoj, nikad nisu
govorile o djevojčinu životu. Jem Appleby je za Margaret bio nešto novo. -
Želiš li ići u ribolov? - upita.
Dječakove su je plave oči s nevjericom pogledale. - Naravno. Tko ne bi?
- Ja ne bih.
- O, cure. - Slegnuo je ramenima. Osmjehnuvši se, Margaret ga je
promatrala dok su se penjali natrag do Red Liona. Jem je sitan momak, ali
žilav i očvrsnuo od rada. Ima kovrčavu smeđu kosu, okrugle rumene obraze i
prćast nos. Njegova odjeća, premda je majka dobro održava, pokazuje
znakove dugotrajne uporabe. - Što sad radiš? - upita. - Pomažeš li u
gostionici?
Kimnuo je bez mnogo entuzijazma. - Brinem se o konjima.
- To ti se ne sviđa?
- Ne. Glupe životinje. Hoćemo li svratiti po gospođu Dowling? Mama mi
je rekla neka pitam.
Margaret se trgnula kad se sjetila što je očekuje. - O, da, mislim da bismo
trebali. Liječnik će željeti s njom razgovarati. Gdje je...
- Ondje - zadovoljno odgovori Jem i pokaže kućicu uzbrdo od mjesta gdje
su stali. - Namjerno sam krenuo ovim putem.
- Veoma pametno. Dobar si navigator. Nasmiješio se, pokazujući lijepe
bijele zube. -
Trebali biste me vidjeti na moru. Kad mogu isploviti, u svakom slučaju.
- Zar imaš čamac? - iznenađeno upita Margaret.
Prije nego je odgovorio, Jem je stavio ruke oko usta i viknuo: - Gospođo
Dowling, liječnik je došao. - Tada se okrene i reče: - Ništa posebno. Čamčić.
Ali sam ga opremio jedrom i svime. Lijepo ide na vjetru.
- Rado bih ga vidjela. Ima li ime?
- Zove se Gull - odgovori, zadovoljan njezinim zanimanjem. - Možda ću
vas povesti...
- Krasno ponašanje - prekine ga gospođa Dowling koja se pojavila na
vratima svoje kućice.
- Vičeš na ulici umjesto da pokucaš kao civilizirana osoba. Reći ću tvojoj
majci za ovo, mladi Jemmy.
Jem slegne ramenima i napravi grimasu. - Došao je liječnik - ponovi.
- Da. Čula sam te. Kao i svi ostali u selu, sigurno. Čekamo li njih?
- Ne. - Jem obori glavu i požuri uzbrdo do gostionice. Margaret i gospođa
Dowling su ga sporije slijedile.
- To je drsko momče - požali se žena. - Lud za morem. Zacijelo će se
utopiti, kao mnogi od njih.
- Nemojte to govoriti.
Gospođa Dowling je pogleda ispod čupavih bijelih obrva. - Zar se bojite
zle sreće? Ne, nisam praznovjerna. Ali more ovdje uzima većinu naših
muškaraca.
Gospođa Appleby ih je dočekala na vratima Red Liona. - Liječnik je sad
gore s njim - reče. - Rekla sam mu da ćete odmah doći, gospođice.
- Hvala. Ja... Jeste li opazili ako je moj brat...
- Opet je izgubio svijest. - Žena se osmjehnula.
- Valjda ga je umorila vaša svađa. - Kad se Margaret zaprepastila, dodala
je: - Braća i sestre se uvijek svađaju, gospođice. To mu nije moglo naškoditi. -
Razmijenila je pogled s gospođom Dowling, koji bi vjerojatno smirio
Margaret da je obraćala pozornost, ali ona se već penjala stubama.
- Eto. - Gospođa Appleby reče gospođi Dowling kad se Margaret izgubila
iz vida. -
Rekla sam ti da su u redu. Da si ih jutros čula kako se prepiru.
- Oko čega?
- To ne znam. Ne prisluškujem kroz ključanice. No svađali su se kao da to
čine cijeli život.
- Hmm - promrmlja gospođa Dowling i polako krene uza stube.
Liječnik nije bio ono što je Margaret očekivala. Njezin je obiteljski
liječnik veseo džentlmen bijele kose kojega poznaje otkako zna za sebe, ali
liječnik iz Falmoutha je mlad čovjek, veoma moderno odjeven, i bahata
držanja.
- Jeste li vi sestra? - pitao je kad je Margaret ušla. Kimnula je. - Kako mu
je? - Vidjela je da se Keighley nakon njihova razgovora opet onesvijestio. Ako
je suditi po njegovu izgledu, prepirka ga je posve iscrpila.
 - Nije dobro - odgovori liječnik. - Rana sama po sebi nije opasna, ali je
veoma slab. Sigurno je izgubio mnogo krvi.
Govorio je kritičkim tonom i Margaret se počela ispričavati, ali ju je
zaustavio glas gospođe Dowling. - Da, to je istina - složila se. - Morali su ga s
ceste donijeti ovamo.
- Tko ste vi? - hladno upita čovjek i pogledom odmjeri gospođu Dowling.
- T-to je gospođa Dowling - promuca Margaret. - Bila je tako ljubazna da
se pobrine za moga brata. Izvadila je metak. Gospođo Dowling, ovo je
doktor...
- Brice - dovrši čovjek. - Vi ste izvadili zrno iz njegova ramena?
Gospođa Dowling kimne i na njezinu se licu pojavi zloban smiješak.
Dr. Brice naglo zatvori svoju crnu torbu. - U tom slučaju, ne vidim što bih
ja ovdje trebao raditi - doda.
- Z-zar ga ne možete pregledati? - upita Margaret. - Reći mi radim li ono
što treba? Jako sam zabrinuta.
Neznatno se smekšavši, liječnik okrene leđa gospođi Dowling i odgovori:
- Pregledao sam ga. Slab je, kao što rekoh. Treba mu odmor te, čim to bude
moguće, krepke juhe i sve što može pojesti. Ako ne bude infekcije, trebao bi se
oporaviti za nekoliko tjedana. Čini se da je jak čovjek.
- Kako mogu spriječiti infekciju? - upita Margaret.
Slegnuo je ramenima. - Pazite da rana bude čista. Nemojte mu dopustiti da
se napreže. - Gospođa Dowling se nasmijala i on se ukočio. - Moram ići. Do
Falmoutha je veoma dalek put. - Njegov je ton govorio da je uzalud dolazio.
- Ali... - počne Margaret.
- Imam mnogo poziva - doda.
Susrevši pogled njegovih oštrih smeđih očiju, Margaret kimne. - Shvaćam.
Koliko vam dugujemo?
- Jednu gvineju.
- Što? - krikne gospođa Dowling. - Za što? Ništa niste učinili.
Liječnik ju je fiksirao ledenim pogledom. - Ja sam liječnik školovan u
Londonu... gospođo. Jahao sam više od sat vremena da dođem ovamo. S
obzirom na sve, cijena je umjerena.
- To je bezočna pljačka - odbrusi gospođa Dowling. - Džentlmena su već
ranili drumski razbojnici.
- Molim vas - reče Margaret koja je već donijela novac. Pruži ga liječniku.
- Hvala što ste došli. - Ogorčena, gospođa Dowling je kanila još nešto reći, ali
joj je Margaret mahnula neka šuti. Dr. Brice se hladno nakloni i iziđe.
- Mladi magarac - gunđala je babica. - Mnogo sam puta vidjela takve.
Misle da sve znaju, a jedva mogu poroditi dijete ako majka sve ne obavi.
Margaret se u sebi slagala s njom. Dr. Brice doista nije pomogao. No nije
se željela upuštati u dugu raspravu o njegovim manama. - Kako vama izgleda
moj brat? - upita. - Jutros je neko vrijeme bio pri svijesti, ali sada...
- Da. Kad ste se svađali - složi se gospođa Dowling. Margaret se lecnula,
pa je žena dodala: - Sigurno mu to nije naškodilo, gospođice. Dobro je da se
muškarci svađaju, to ih zaokuplja. Prirodno je da se ranjen čovjek osvijesti i
zatim opet izgubi svijest. To se više puta može dogoditi.
- Shvaćam. - Margaret je gledala kako babica pregledava Keighleya.
- Mislim da mu je malo bolje. Morao bi što prije nešto pojesti. Flossie
Appleby sigurno ima krepke juhe.
- Donijet ću zdjelu.
- Nema smisla dok se ne probudi, ali tada mu dajte. Doći ću sutra, ako
želite.
- Molim vas.
Babica kimne i iziđe. Margaret je ponovno sjela u naslonjač kraj prozora i
slušala kako polako silazi stubama. Ma što one govorile, malo ju je pekla
savjest zbog svađe s Keighleyem. Premda je iritantan, ipak je ranjen i slab.
Trebala mu je ugađati. No kad se sjetila što joj je sve rekao, stisnula je šake.
Takve se primjedbe ne mogu ignorirati. Ubuduće će jednostavno morati paziti
da njihov razgovor ne skrene na osobne teme. Mogu razgovarati o vremenu ili
politici, ali ne o njima samima. Uzela je šivanje što ga je satima ranije
odložila, nešto što se poderalo dok je ležalo na cesti, i smjestila se da provede
mirno poslijepodne. Odlučno je iz glave izbacila svoju prepirku sa sir
Justinom.
Pacijent se toga dana više nije osvijestio. No disao je kao da spava i
Margaret nije bila ozbiljno zabrinuta. Annie Appleby zamijenila ju je u
vrijeme večere pa je sišla nešto pojesti. Kasnije je izišla i prošetala
vijugavom stazom do obale. Sunce je zalazilo i bacalo duge sjenke po
zlaćanome moru. Povjetarac je donosio miris cvijeća. Margaret je opet šetala
duž podzidane obale, u suprotnom smjeru nego jučer, uživajući u spokojnoj
ljepoti prizora. Na moru je opazila čamac s trokutastim jedrom i jednom
osobom. Naslonila se na zid i promatrala ga, shvativši da je to Jem Appleby.
Mahnula mu je i on je kratko odgovorio, a potom se nastavio baviti jedrom i
kormilom. Plovio je prema ulazu u plitak zaljev gdje se smjestilo selo.
Margaret je nekoliko minuta pratila napredovanje sićušnoga plovila - Jem kao
da se lijepo zabavljao dok se njihao na valovima - zatim je krenula dalje i
stigla do kraja sela. Tu gdje je cesta skretala prema unutrašnjosti našla je stube
koje vode dolje do plaže. Pogledavši preko ramena, vidjela je da je ostalo još
barem pola sata dnevnoga svjetla pa je sišla i nastavila šetati po pijesku. S
njezine desne strane uzdizala se klisura iza koje su se čuli valovi. Penjačica
koju nije prepoznala prosipala je narančaste cvjetove preko stijena iznad
njezine glave. Sve u svemu, mjesto je bilo prekrasno, pa se dulje zadržala.
Zaobišavši visoku stijenu, otkrila je da seoski zaljev nije jedini u blizini.
Našla je mnogo manju uvalu, široku jedva devet metara, ali veoma duboko
uvučenu u kopno. Sad je sve bilo u sjenkama, ali je ipak krenula onuda jer je
odnekud čula zvuk potoka.
Na tom je zaštićenom mjestu raslo dosta biljaka i kad se provukla kroz
grmlje, našla je ono što je tražila. Tanak mlaz vode, premalo da bi se to
nazvalo slapom, padao je u kamenito udubljenje iznad morske razine.
Okruženo mahovinom, u sjeni jednog mršavog stabla i penjačice koju je ranije
vidjela, mjesto je bilo prekrasno. Margaret je kleknula, ne obazirući se na
haljinu, i zagledala se u bistru vodu. Njezin je odraz pokazivao nepoznat
ushićen smiješak. Shvatila je da nikad ranije nije sama krenula u istraživanje i
našla tajno mjesto. Duboko je udahnula, uživajući u mješavini mirisa oko sebe.
Divno se osjećala.
Zadržala se uz jezerce dok se nije gotovo posve smračilo, a čak je i tada
nevoljko otišla. No tada si je obećala da će dolaziti svaki dan. U Red Lionu je
sve bilo u redu, pa se pripremala za spavanje mnogo bolje raspoložena nego
sinoć. Njezina situacija i dalje ostaje problematična, ali to joj je nekako manje
smetalo. Kao da joj se nešto događalo. Jutros je mislila da promjena nije
dobra, ali sad više nije bila tako sigurna. Ako će nova Margaret imati ovakve
večeri, možda je to osoba koju ipak vrijedi upoznati.
 Sedam
Dani su mirno prolazili. Sir Justin je uglavnom spavao i tek se povremeno
budio da nešto pojede ili promrmlja poneku rečenicu. Margaret se u početku
bojala da ima groznicu, ali ju je gospođa Dowling uvjeravala da je samo slab i
uskoro će se oporaviti. U međuvremenu, nitko nije morao sjediti uz njega. Bilo
je dovoljno da netko bude u blizini kako bi ga čuo ako zovne. Margaret je
stoga imala mnogo slobodnoga vremena. Dio dana sjedila je s Keighleyem, ali
je i šetala, uvijek se zaustavljajući u svojem novootkrivenom utočištu. Često je
pješačila više od tri kilometra duž obale.
Ranije se malo kretala, ali ovdje nema knjiga za čitanje ni majke koja joj
pronalazi zadatke u kući. Zahvaljujući kretanju, njezin se zanemariv apetit
popravio, čemu je doprinijela i ukusna, jednostavna hrana gospođe Appleby.
Dobila je i boju. Pri kraju prvoga tjedna u selu Margaretini su obrazi bili
rumeni kao nikad ranije i tijelo joj se malo zaoblilo. Njezina bi majka zacijelo
morala dvaput pogledati da u ovoj bezbrižnoj mladoj ženi bistrih oči prepozna
svoju premršavu, blijedu i povučenu kćer. Margaret je, neopterećena, otkrila
novo uživanje u sadašnjosti. Uskoro će morati donijeti neke odluke, ali zasad
se osjećala slobodno i iznenađujuće zadovoljno u vlastitoj koži.
Početkom drugoga tjedna ta je idila prekinuta. Kad je ujutro ušla u
Keighleyevu sobu, opet je bio posve priseban, podignut na jastucima, i ne baš
dobro raspoložen. - Dakle, ipak ste još ovdje - rekao je kad je ušla. - Mislio
sam da ste me prepustili njezi priproste kćeri naših domaćina.
- Annie se ponudila da će noću sjediti uz vas - odgovori Margaret. - Već je
ranije njegovala bolesnike. Veoma je vješta.
Keighley slegne ramenima i lecne se od bolova u ramenu. - Vi zacijelo i
dalje glumite brižnu sestru? - razdraženo doda. - Kakva apsurdna farsa.
Nadajući se da će izbjeći prepirku, Margaret je šutjela.
No njezina ga je šutnja samo dodatno naljutila.
- Koji je datum? - prasne. Opsovao je kad mu je rekla.
- Bio je liječnik - umirujuće je dodala. - Rekao je da će vam biti dobro...
uskoro.
- Tjedni - gnjevno će Keighley. - O ranama od pištolja znam više od vas.
Osjećam se slabo poput mačića, i barem dva tjedna neću moći jahati.
Bezobzirni ste kad se uplićete u čovjekov život.
Unatoč odluci da će ostati mirna, Margaret se naljutila. - Ja? Ja se nisam
uplitala. Vi ste se upleli. Zašto me jednostavno niste pustili da pobjegnem od
kuće kako sam željela?
To je pitanje bilo preblizu sir Justinovu mišljenju da bi ga osporavao. No
zbog te se istine samo još više naljutio. - Ne moramo opet o tome - osorno
reče. - Što ćemo sad učiniti?
Margaret ga pogleda. - Učiniti?
- Učiniti? - podrugljivo je ponovio. - Zar morate tako glupavo ponavljati
moje riječi?
Stisnula je šake, nastojeći ne smetnuti s uma da je taj čovjek ozlijeđen.
Vjerojatno ga rana i sad boli. Mora kontrolirati svoj gnjev, mada mu samo želi
oštro reći ono što ga ide. - Ponovila sam - oprezno reče - zato što nisam
razumjela o čemu govorite. Ne vidim što se može učiniti dok se ne oporavite.
- Ne vidite? - Njegov je ton ostao gorko sarkastičan. - Drugim riječima, ja
bih ovdje trebao ležati i poludjeti od dosade dok vi... - Zastao je i bolje je
pogledao. - Što ste radili? Izgledate... bolje.
To nije bio baš kompliment, ali nije bilo ni uvredljivo. - U ovom se selu
malo što može raditi - prizna Margaret. - Mnogo sam šetala plažom.
- Shvaćam. Pa, ja to ne mogu, zahvaljujući vama.
- Sebi možete zahvaliti - odbrusi, ali žurno doda: - Ima karata. Sinoć sam
ih našla. Ili možemo razgovarati. Znam da je zamorno cijeli dan ležati. Kad
sam prije tri godine imala groznicu...
- Razgovarati s vama? Više bi me zabavljalo zurenje u strop. I sumnjam da
vam kartanje ide bolje od razgovora. Ni u najgorim noćnim morama nisam
zamišljao da ću se naći zarobljen usred ničega sa slaboumnom školarkom.
Margaret je izgubila strpljenje. Zaboravila je na činjenicu da je Keighley
ranjen i zbog toga razdražen. Vidjela je samo najarogantnijeg, najneugodnijeg i
najantipatičnijeg čovjeka na svijetu. - Onda zurite u strop - uzvikne. - Nije me
briga. Nisam vas željela ovdje. Nakon one grozne večere, više vas nikad
nisam željela vidjeti. Sami se zabavljajte. Više se time neću opterećivati. -
Okrenula se i pobjegla iz sobe.
Ostavši sam, Justin Keighley zamišljeno se zagledao u glatki bijeli strop.
No vidio je par plamtećih plavih očiju i blistavo, živahno lice okruženo
zlaćanim uvojcima. Možda je pogrešno procijenio Mayfieldovu curu. Mada
očito nije osobito inteligentna, ipak ima duha. Uzdahnuo je. Zaključio je da će
prema njoj barem morati biti uljudan, možda čak izdržati jednu ili dvije partije
karata. Ona mu je jedina zabava u ovoj prokletoj situaciji, a njega uvijek lako
hvata dosada. Opet je uzdahnuo, pitajući se treba li je pozvati natrag. No bilo
je prekasno i, osim toga, još nije spao na to. Ona će se vratiti i on će se tada...
ne ispričati, ali primijeniti dio svojega šarma, dovoljno da mu vrijeme barem
malo brže prolazi.
Margaret se ljutito sjurila stubama i izišla na srpanjsko sunce. Bila je tako
bijesna da je prošla kraj staze do mora i zaputila se cestom duž vrha litice.
Shvatila je svoju grešku tek kad je stigla do mjesta gdje se ta cesta granala
tako da se jedan krak spajao s glavnom cestom na lijevoj strani, a drugi se
pretvorio u vijugavu seosku ulicu. Krenula je ulicom pa će duljim putem stići
do plaže.
Već se malo smirila. Čudila se neobičnosti svoje sudbine. Nevjerojatno je
da ona, Margaret Mayfield, dane provodi u bučnim svađama sa sir Justinom
Keighleyem. Razmišljala je o svojim znancima i pitala se što bi rekli kad bi to
znali. Nesvjesno se nasmiješila.
Kako bi se njezine prijateljice iznenadile. A njezini roditelji - oni uopće ne
bi vjerovali. Glasno se nasmijala kad je zamislila njihova zapanjena lica.
- Drago mi je da vas vidim tako veselu - reče glas iznad njezine glave. -
Znači da je vašem bratu bolje.
Margaret iznenađeno pogleda gore. Put ju je vodio kroz selo do mjesta
koje je prepoznala. Gospođa Dowling se nagnula kroz prozor svoje kućice. -
Ispričajte mi šalu - doda starica. - Jutros bi mi dobro došlo malo smijeha.
- Nema šale - odgovori Margaret. - Samo sam... - Tada je shvatila što je
zapravo radila - smijala se svojim roditeljima. To ju je ušutkalo.
- No, no - reče gospođa Dowling. - Čekajte malo. Sići ću pa ćete k meni.
- O, ne, idem na plažu - reče Margaret, ali je gospođa Dowling već
nestala. Čula je kako podiže zasun na vratima i osjetila nelagodu. Još nije
zaboravila svoju prvu reakciju na gospođu Dowling, unatoč staričinoj pomoći
i očitoj dobrohotnosti. Kad god ju je vidjela, neodoljivo ju je podsjećala na
vješticu. Nije se mogla riješiti osjećaja da u njoj ima nečeg zloslutnog, mada
si je nebrojeno puta rekla da je to budalasto.
 - Uđite, uđite - reče gospođa Dowling držeći vrata otvorena. Margaret je
pokušala naći neku izliku, ali je žena to zanemarila. Našla se u kućici i žena ju
je vodila uskim hodnikom do stražnjega dijela. - Sjest ćemo vani - doda
njezina domaćica. - Još nije vruće.
Otvorila je vrata na stražnjoj strani i kretnjom pozvala Margaret. Djevojka
je na pragu zastala i iznenađeno udahnula. Skromna kućica gospođe Dowling
imala je sićušnu terasu, jednostavan popločen pravokutnik s tri strane okružen
niskim kamenim zidom. Na zidu se nalazilo cvijeće u loncima, a daleko dolje
prostirao se ocean. Veličanstven prizor. Ovdje nikad ne bi očekivala nešto
takvo, pa se okrenula i novim očima pogledala staricu.
- Ovdje sušim rublje - zadovoljno će žena, izišavši za Margaret. - I ovdje
smo običavali sjediti uvečer, Bob i ja, prije nego je umro.
- V-vaš muž?
Kimnula je. - I to dobar muž. Devedeset devete je pao s ribarske brodice i
nestao. Doista je volio ovo mjesto. - Pogledala je po terasi. - Skrbio je za
cvijeće.
Margaret je fascinirano slijedila njezin pogled, žurno mijenjajući svoje
mišljenje o gospođi Dowling. - Lijepo je.
- Istina. - Gospođa Dowling prišla je zidu i sjela kraj grma tamnocrvenih
cvjetova. Potapšala je kamen kraj sebe. - Sjednite ovamo, dušo. Moram vam
nešto reći.
Margaret ju je iznenađeno poslušala.
Starica nije odmah progovorila, već se zagledala u more kao da je
zaboravila što je htjela. Na koncu reče: - Muškarci su čudna stvorenja. Veoma
čudna.
Margaret je zurila u nju i gospođa Dowling se okrenula da je pogleda u
oči. - Oni ne razmišljaju kao mi - nastavi. - Postanu hiroviti i pomahnitaju zbog
nečega što bi svaka žena u trenu zanemarila. Kako sam se običavala smijati
Bobu, kad nije gledao, naravno. I kako smo se znali porječkati oko nekih
njegovih čudnih ideja.
- D-doista? - Margaret se posve zbunila.
- Jesmo, doista. - Gospođa Dowling se nasmiješila i Margaret je odjednom
zamislila mnogo mlađu ženu nestašnih, iskričavih očiju. - I kako smo se kasnije
izmirili!
 Margaret je raširila oči. Nitko joj tako nije govorio o muškarcima, sigurno
ne njezina majka. Zapravo, stvorila je veoma malo mišljenja o tom spolu, ako
se izuzme jasna podjela između dobrog i lošeg, što joj je svakodnevno
usađivano. No primjedbe i ton gospođe Dowling implicirali su da se može
saznati mnogo više. To je zaintrigiralo Margaret. - Vaš je muž bio ribar? -
upita, nastojeći diskretno potaknuti ženu da nastavi.
Gospođa Dowling je samo kimnula, a djevojka se nije odmah sjetila
drugoga pitanja. Zavladala je tišina koja je potrajala dok Margaret nije
obuzela nelagoda. Vratila se njezina sramežljivost i nije joj pala na pamet neka
primjedba kojom bi prekinula tišinu. Kanila je ustati da se divi jednoj
lončanici kad je gospođa Dowling iznenada rekla: - Možda taj čovjek jest vaš
brat. Flos Appleby tako misli, a ona vas viđa više nego ja. Ali ako nije... -
Zastala je i zagledala se u Margaretino lice, kao da će ondje naći istinu.
Margaret se u sebi trgnula kad je žena progovorila, a sad je pokušala ostati
ravnodušna. Gospođa Dowling slegne ramenima. - Ako nije - nastavi - vrijedi
truda. Samo sam to željela reći.
- Vrijedi... - Djevojka se namršti.
- U životu sam vidjela mnogo ljudi. Uglavnom muškarce i žene zajedno,
koji su na svijet donijeli potomke. Znam prepoznati dobroga muškarca kad ga
vidim.
Sad je Margaret ipak ustala. Prišla je kutu terase i zagledala se u more,
boreći se sa sobom. Dio nje želio je vatreno protestirati i reći gospođi
Dowling da je Justin Keighley prezira vrijedna osoba. No drugi ju je dio
ušutkao i na koncu je s mukom izustila: - Sigurna sam da bi mojemu bratu
veoma laskalo vaše mišljenje.
- Da. Pa, vi najbolje znate, gospođice. Flos Appleby kaže da se vi i
džentlmen svađate kad god je budan. Ona smatra da to znači da ste brat i
sestra. - Nasmijala se. - Jasno da Flos tako misli. Ona i Dan slažu se kao da su
zajedno odrasli. Ali ja znam bolje. Bob i ja svađali smo se kao mačke, ali smo
uvijek završili na drugi način.
Margaret nije točno razumjela što je starica time mislila, ali je shvatila da
govori o nekakvoj romantičnoj vezi između nje i Keighleya. - Uvjeravam vas
da griješite - ozbiljno odgovori. - Nema ničega takvoga. - Nije spomenula
lažnoga »brata« pa je mogla uvjerljivo govoriti.
Gospođa Dowling ju je promatrala, istodobno zbunjena i znatiželjna.
 - Sad bih se trebala vratiti mojemu... mojemu bratu - doda Margaret. -
Hvala što ste me pozvali k sebi.
Na brzinu se oprostila i krenula natrag do gostionice. Mrštila se dok je
hodala. Je li gospođa Dowling povjerovala u njezino nijekanje? Sve bi
propalo kad bi starica po selu počela pričati da Margaret i Keighley nisu brat i
sestra. Morat će je opet posjetiti i pobrinuti se da to ne priča. Kad je to
odlučila, odmah se bolje osjećala. Nije imala pojma da je to odlučila dijelom
i zato što je željela čuti više o muškarcima i njihovoj čudnovatosti.
Sir Justin je jeo krepku juhu iz zdjelice na pladnju kad je Margaret ušla.
Pozdravio ju je mnogo uljudnije no što je očekivala i zamolio je neka sjedne.
Doista se dosađivao tijekom prvoga jutra što ga je proveo posve budan, pa je
bio spreman prihvatiti bilo kakvu razbibrigu. Što se nje tiče, Margaret se malo
kajala zbog ranije naprasitosti te je za pacijenta bila pripravna napraviti sve
što može.
- Jeste li ručali? - uljudno upita Keighley. - Vjerujem da je gospođa
Appleby spomenula pitu od janjetine.
- Nikad ne jedem u podne. - To nije bilo posve istinito. Nikad nije jela zato
što u to doba nikad nije bila gladna, ali u posljednje vrijeme katkad pojede
ručak što joj ga gazdarica nudi po povratku iz šetnje. No smatrala je da
Keighley nema pravo poticati je da jede. Željela je biti ljubazna s njim, ali ne
da izgleda kao da se prepušta njegovu vodstvu. - Jeste li završili? - upita i
pokaže praznu zdjelicu.
- Da.
Nagnula se nad njim i uzela pladanj te ga odnijela na stolić u hodniku gdje
će ga naći jedna od Applebyevih kćeri.
- Imate li planova za poslijepodne? - sir Justin dovikne za njom željnim i
pomirljivim tonom kakav još nikad od njega nije čula.
- Ne - odgovorila je kad se vratila u sobu. - Mogu li nešto učiniti za vas? -
Dok je to govorila, obuzeo ju je čudan poriv da se nasmije. Obraćaju se jedno
drugome oprezno kao njezina majka gospođi Kane, jedinoj suparnici za naslov
»velike dame« u njihovu susjedstvu u Devonu, a stoga i ljutoj neprijateljici.
- Dosadno je ovdje ležati. Čini se da u gostionici nemaju nikakvih knjiga.
Spomenuli ste karte. Mislio sam da možemo odigrati partiju, ako ste još voljni.
- Svakako. Donijet ću ih. - Okrenuvši se, Margaret prikrije smiješak.
Nepodnošljivi sir Justin Keighley doista se od jutros promijenio. Nekoliko
sati dosade očito je korisno. Našla je karte i vedro potrčala natrag stubama, i
dalje se smiješeći. Ta joj je promjena donijela određeno zadovoljstvo.
Trebalo ga je malo smekšati.
- Igrate li piket? - pitao je Keighley kad je donijela špil.
Margaret odmahne glavom.
- Whist? Bezique?
- Bojim se da sam rijetko igrala karte. Znam samo pasijans. - Na njegovu
se licu pojavio tako razočaran izraz da je Margaret opet morala potisnuti
smijeh. - Voljna sam naučiti - doda i dražesno se nasmiješi.
Justin je kratko zatvorio oči, uzdahnuo i opet ih otvorio. Da je morao
opisati kako zamišlja pakao, vjerojatno bi bio sličan ovome. Djevojka će
nesumnjivo biti grozna kartašica. Možda je čak i dosada bolja od pokušaja da
je nauči neku igru. Razmislio je o toj alternativi, ali ju je odbacio. - Je li onaj
pladanj još u blizini? - upita. - Možemo ga koristiti kao stolić.
Margaret je maknula posude, donijela natrag drveni pladanj i stavila ga
kraj njega na pokrivač.
- Dobro - umorno je nastavio i zdravom rukom raširio karte. - Mislim da
ćemo pokušati piket. Ovo su pravila.

Sat vremena kasnije Margaret je sjedila i mrštila se nad kartama u ruci, a

sir Justin ju je promatrao sa strogo kontroliranim bijesom. Gospođa Dowling
zacijelo bi se zabrinula za stanje svoga pacijenta. - Hoćete li igrati? - upita.
Njegov bi ton prestrašio mnoge stalne goste White’sa gdje je Keighley poznat
kao jedan od najboljih kartaša u Londonu.
No Margaret se previše koncentrirala da bi to opazila. Silno se trudila
zapamtiti sva pravila i dobro odigrati partiju. Kako je vrijeme prolazilo, to je
bilo sve teže i sad se posve smutila. - Mislite li - reče ne podigavši pogled -
da su sve karte ovdje? Nisam vidjela dečka herc. Jeste li ga vi imali?
Sir Justin je stisnuo zube i lice mu je zloslutno pocrvenjelo. - Zar niste
prebrojali karte prije nego smo počeli? - polako je rekao, artikulirajući svaku
riječ kao da se boji pustiti je da iziđe.
- Nije mi palo na pamet. Trebala sam. Rekla bih da ove karte već
godinama leže naokolo.
 - Vi ste najgluplja djevojka koju sam u životu upoznao! - prasnuo je. -
Niste samo posve nesposobni shvatiti jednostavna pravila, već nemate čak ni
dovoljno razuma da provjerite karte prije početka igre. To će čak i idiot
napraviti.
- Doista? - Margaret je ljutito podigla bradu. - Onda zašto vi to niste
učinili? Vi ste navodno stručnjak. Ja nikad nisam tvrdila da znam nešto o
kartanju.
- Pretpostavio sam da ste vi to obavili - otrovno se obrecnuo. No shvatio
je da ona ima pravo i odustao od toga pristupa. - U svakom slučaju, mislim da
možemo odustati od karata - reče. - Nikad nećete biti ni prosječna kartašica.
- Mislim da to nije pošteno. Jedva sam pokušala. - Margaret nije razumjela
bijes prvorazredna igrača nakon sat vremena oklijevanja i pogrešaka, te stoga
nije shvatila dubinu njegove emocije.
- Onda se sljedeći put više potrudite. Možda ćete, ako do maksimuma
napregnete svoj um, naučiti barem pravila.
- Pa, vi ste veoma loš učitelj. Uopće ih niste jasno objasnili. Moja je
guvernanta običavala...
Keighley kao da se nadimao od bijesa. - Nimalo me ne zanima što je vaša
guvernanta običavala raditi. Niti vaše mišljenje o mojim sposobnostima
učitelja. Najbolje da odustanemo od ovoga, radi uzajamne dobrobiti.
Margaret je zurila u njega. - Dobro. Ne shvaćam zašto se tako ljutite. Na
kraju krajeva, to je samo kartanje.
Dok je pokušavao odgovoriti na tu zapanjujuće naivnu tvrdnju, sir Justin je
odjednom zamislio svoje društvo u White’su. Kako bi Denison ili, još bolje,
Rowley, postupio suočen sa stavom ove djevojke? Odgovor je bio tako
smiješan da se veći dio njegova gnjeva raspršio. Gotovo je poželio da može
Margaret smjestiti među njih i gledati im lica dok se ona pita zašto se toliko
uzrujavaju zbog »obične partije karata«.
- Hoćemo li raditi nešto drugo? - vedro upita djevojka. - Ili ste umorni?
Keighley se uz uzdah i kratak smijeh spusti na jastuke. - Što predlažete?
- Doista je teško. U kući se malo što može raditi. Valjda možemo samo
razgovarati. - Zvučala je pomalo sumnjičavo.
On je također bio sumnjičav. - O čemu? Margaret se sjetila jedne od svojih
ranijih ideja.
 Možda o politici. Vas veoma zanimaju politička pitanja, znam, a ja...
- A vi o njima nemate pojma, baš kao ni o piketu - reče sir Justin.
- Nije točno. Cijeli život slušam političke rasprave.
- Samodopadna čestitanja samom sebi vašeg oca teško bih nazvao
političkim raspravama.
- Kako se usuđujete? On je veoma ugledan član Parlamenta i...
- I pompozna budala.
Margaret skoči na noge i stisne šake. - Dakle, vi, vi...
Keighley je zadivljeno gledao njezine rumene obraze i plamteće plave oči.
Ovo je mnogo zabavnije od pokušaja da se ta cura nauči kartati. - Onda dobro
- izazovno reče. - Što znate o Zakonu o žitaricama?
Margaret se borila sa sobom. Željela ga je žestoko ukoriti ili ga opet
ostaviti da se sam zabavlja, ali je izraz njegova lica sugerirao da očekuje
jedno ili drugo kako bi joj se nasmijao u lice. Bilo bi daleko bolje pokazati mu
da zna koliko i on - ili više.
- Zakon o žitaricama - ledeno počne - treba pomoći poljoprivredi
sprečavanjem uvoza jeftine strane pšenice. To je uništavalo zemljoposjednike i
trebalo ih je zaštititi. Siromašni moraju shvatiti da je dobra cijena pšenice
nužna kako bi...
- Kako bi oni gladovali - prekine je Keighley. No unatoč sarkazmu doimao
se iznenađenim. - Ljudi ne mogu dobro platiti ako nemaju ničega, što ovih dana
ostavljamo našim radnicima. U svakom slučaju, zakon nije uspio ostvariti ni
ono što je obećao.
- Ako su voljni marljivo raditi - počne Margaret.
- Raditi? - Keighley odmahne glavom. - Što vi znate o radu? Jeste li se
ikad saginjali u poljima ili ste šesnaest sati bili zatvoreni u mračnoj tvornici, i
to za plaću kojom ne biste kupili ni gumbe na toj haljini? I to su oni koji imaju
sreće. Mnogi uopće nemaju posla. Za njih posla nema.
Margaret je zbunila njegova žestina. Njezin otac o tim pitanjima nikad nije
govorio tako strastvenim tonom, kao ni Philip. Unatoč tome, ona reče: - Mnogi
su se obogatili u trgovini. Ima prilika...
- O, prestanite. Nemate pojma o čemu govorite. Nikad u životu niste vidjeli
doista siromašnu osobu. Isti ste kao svi iz visokoga društva, slijepi na
stvarnost koja vas okružuje. Živite u Londonu i nikad niste ni pogledali
smrdljive sirotinjske četvrti kojih ondje ima u izobilju. Isto je bilo u
Bruxellesu tijekom rata. Održavali su balove - balove - dok su se muškarci
borili i ginuli ni osam kilometara dalje. U Londonu se gotovo nije ni znalo da
se ratuje. Odvratno! No teško da će to još dugo trajati, vjerujte mi. Ako
takozvana vladajuća klasa uskoro ne dopusti određene reforme, zakopat će je
ono na što je slijepa.
Margaret ga je šutke promatrala. Ma što mislila o njegovim stavovima,
impresionirala ju je njegova žestina. Očito je da su mu te ideje izrazito važne.
Nije ga smatrala sposobnim za tako ozbiljne osjećaje.
Vidjevši njezinu zapanjenost, Keighley se oštro nasmijao. - Vidim da
dijelite mišljenje svih ostalih o mojim uvjerenjima - doda. - Moja teta, moja
baka, većina mojih bivših prijatelja, čak me i moji politički saveznici smatraju
previše radikalnim. Zašto ljudi ne vide ono što je neizbježno?
Margaret na to nije imala odgovor, kao ni na druge njegove tvrdnje. No
prije nego je njezina šutnja postala upadljiva, prekinulo ih je žustro kucanje na
vratima. Ušao je Jemmy Appleby i donio divovsku svjetlucavu ribu. - Mama
pita želite li ovo za večeru - reče mašući ribom pred njima. - Osobno sam je
ulovio, baš sada - ponosno doda.
Margaret je sa strahopoštovanjem zurila u srebrnaste ljuske samo nekoliko
centimetara od njezinih očiju. Okruglo, mrtvo riblje oko uzvratilo joj je
pogled. Justin Keighley se odjednom, neočekivano, počeo smijati.
Smijao se tako da je morao rukom stisnuti rame kako bi ublažio bolove.
Suze su mu potekle niz obraze dok su se Margaret i Jemmy zbunjeno mrštili.
Kad je konačno uspostavio kontrolu nad sobom, iscrpljeno se srušio na
jastuke.
- Zar neće odgovarati? - nelagodno upita Jemmy. - To je dobra riba, list.
Mama kaže da će je lijepo ispeći.
Keighley se opet počeo smijati, sad slabije.
- Sasvim će odgovarati - odgovori Margaret. Vidjela je da je sir Justin
umoran. - Dođi, idemo to reći tvojoj majci. - Stavivši ruku na Jemmyevo rame,
odvela ga je iz sobe. - Vratit ću se u vrijeme večere - reče Keighleyu i on samo
kimne.
Dok je silazila stubama, razmišljala je o novim aspektima njegove
osobnosti što ih je danas vidjela. Nikad ne bi očekivala da će se tako
strastveno zanimati za siromašne, a još ju je više iznenadio njegov veseli
smijeh. Sjećala se njegova lica dok se smijao. Uopće nije podsjećalo na
Keighleya o kakvome su joj pričali. Zapravo, tu provalu veselja nije mogla
povezati ni s čim od onoga što je znala o njemu. Krajnje čudno.
Dok je o tome razmišljala, sjetila se riječi gospođe Dowling. Starica je
očito u pravu. Muškarci su čudni, veoma čudni. Margaret je ponovno osjetila
radoznalost što su je te riječi pobudile. Uskoro će opet vidjeti gospođu
Dowling.
 Osam
Sir Justin je drijemao tijekom poslijepodneva, izmoren ranijim naporima.
No kad je stiglo vrijeme večere, razbudio se i glatko odbio jesti u krevetu.
Ustat će, insistirao je, te će čak sići u prizemlje i jesti za stolom kao civiliziran
čovjek. Margaret, Annie i gospođa Appleby prepirale su se s njim, ali ostao je
uporan. Na koncu su pozvali gospodina Applebya da mu pomogne oko
odijevanja i silaska.
Margaret je zabrinuto čekala u podnožju stubišta i slijedila ih u salon gdje
je za njih postavljen stol. Keighley se svom težinom oslanjao na gostioničara,
a ona je i dalje mislila da griješi. Uzdahnuo je kad se smjestio na stolici. -
Slab kao mačić. - Naslonio se. - Dovraga.
- Trebali biste ostati u krevetu dok... - počne Margaret.
- Molim vas. Poštedite me. Sve smo to već prošli. Bolje da razgovaramo o
odjeći. Jasno, uza se imam samo jahaći kaputić. Jednu košulju, i tako dalje.
Ima li u ovom selu neko mjesto gdje bih to mogao dopuniti?
Margaret odmahne glavom. - Ovo je veoma maleno mjesto. Nema dućana,
osim za namirnice.
- Shvaćam. - Promatrao je njezinu haljinu od plavog batista. - Vidim da se
vi barem imate u što preodjenuti.
- Da. Ponijela sam tri haljine.
- Da. - Opet je uzdahnuo. - Pa, morat ću zamoliti Applebya da nekoga
pošalje u najbliži gradić.
- Jemmy će ići.
- Onaj dječak s ribom? - Keighley se osmjehne.
- Da. On obavlja sve zadatke. Veoma je snalažljiv.
- To me nekako ne iznenađuje.
U tom je trenutku Jemmy ušao u sobu i donio veliki pladanj na kojemu se
nalazila riba - pečena, garnirana i primamljiva. - Mama je rekla da je donesem
- reče im dječak. - Krasno izgleda, zar ne? - Spustivši pladanj na sredinu stola,
samodopadno je promatrao svoj ulov.
- Istina - složi se Margaret.
 - Jesi li je ulovio u zaljevu? - upita Keighley.
- Stotinjak metara ispred ulaza. Ulovio sam tri, ali ova je najveća.
- Sigurno imaš dobar čamac. More je danas uzburkano.
- Ma dobar je. - Jemmy je pronicavo promatrao sir Justina. - Vi zacijelo
imate brodić.
Nasmiješio se i kimnuo. - Držim ga u Southamptonu.
Dječak se gorljivo nagnuo naprijed. - Kladim se da ima dvanaest metara.
- Nije baš tako velik, ali je stvarno lijep.
- Vjerujem. - Jemmy je nastavio Keighleya ispitivati o njegovu brodiću,
vezu i mnogim drugim nautičkim stvarima. Margaret se gotovo odmah izgubila
u obilju šalupa i kečeva, opremanju harpuna, jarbola, škota i drugih riječi koje
nije razumjela. Kad se brzi razgovor priveo kraju, Jemmyeve su oči zadivljeno
sjale, a Keighley je izgledao ljubazno i zadovoljno. - Pokazat ću vam moj
čamac kad god želite - obeća dječak. - Ne izgleda osobito, ali dobro ide.
- Rado bih ga vidio - ozbiljno će Keighley. - Morat ćemo pričekati da se
oporavim. Onda ćemo možda zajedno isploviti.
- Da, gospodine - gorljivo će Jemmy.
- Međutim - prekine ih Margaret - sad bismo trebali kušati ovu krasnu ribu,
inače će se ohladiti.
Jemmy se trgnuo i tada se začuo glas njegove majke iz kuhinje. - Zaboga,
moram donijeti krumpir! - uzviknuo je i izjurio na hodnik.
Keighley se nasmijao, a uskoro mu se pridružila i Margaret. Uzeo je žlicu
za posluživanje i rekao: - Smijem li vam dati malo izvrsna ulova našega
prijatelja?
- Da, svakako. On je drag dječak, nije li?
- Veoma simpatičan.
Jemmy je punom brzinom donio ostala jela. Kao da je želio ostati nakon
što je donio posljednju posudu, ali ga je majka opet zazvala te je nevoljko
otišao.
Margaret i sir Justin neko su vrijeme jeli u tišini. Izgledao je umorno, a ona
nije znala koju bi temu načela a da ne dođe do prepirke. No na koncu je
osjetila da mora progovoriti pa je rekla: - Razmišljala sam o onome što ste
jutros rekli. To ga je iznenadilo. - Doista?
 - Da. O siromašnima. I meni ih je veoma žao, znate, kao i mojem ocu.
Keighley se doimao skeptičnim.
- Jest! Ali siromašnima se neće pomoći ako zemljoposjednici svoje
žitarice ne mogu prodavati po pristojnim cijenama. I neće im koristiti njihove
pobune i uništavanje strojeva. To samo ljuti ljude.
Keighley uzdahne. Trenutak se činilo da neće odgovoriti, ali zatim prijeđe
rukom preko očiju i reče: - To je svakako točno. Ali ti se ljudi uopće ne trude
razumjeti očaj koji stoji iza pobuna i protesta.
- Da, ali... pa, baš ove godine izbila je pobuna u Londonu. Pljačkali su
dućane i zapalili zgradu.
- Željeli su svoju peticiju s pritužbama predati princu - reče sir Justin. - To
je zasigurno prihvatljiv cilj.
- Ali...
- Ali je sve izmaknulo kontroli i preraslo u nasilje, da. To ne osporavam.
No rekao bih da takvo nasilje proizlazi iz frustriranosti onih čije se peticije, u
najboljem slučaju, ignoriraju. Nitko ih ne sluša, razumijete.
Margaret je razmislila o tome. Znala je kako se osjeća osoba čija se
mišljenja ignoriraju, ali nezamislivo je da se zato zapali tvornica ili napadne
policajac.
Misli su joj se zacijelo vidjele na licu jer Keighley doda: - Jasno mi je da
ne razumijete. Malo tko razumije. To me uvijek čudi zato što je tako
razumljivo.
- Čini se da su vaše ideje uvijek jasne - pomalo ljutito odgovori. Misli li
on da je uvijek u pravu? - Slušate li vi?
Iznenadio se. - Zapravo da, prilično često.
- Ali ne nekoga poput mene. - Zagledala se u njega. Svijetlosmeđe su oči
zbunjeno susrele pogled njezinih plavih.
Opet se naslonio i pozorno je proučavao. Nešto se dogodilo s plahom,
zamornom djevojkom koju je upoznao na večeri Mayfielda. Ona djevojka
nikad s njim ne bi tako razgovarala ili ga izazovno gledala. Zapravo, nije se
sjećao da ga je ikad neka žena tako fiksirala pogledom. - Što ste izvodili? -
upita. - Posve ste se promijenili.
Margaret se zbunila, oborila pogled i opet se doimala sramežljivo.
Zainteresirana za temu i za Keighleyeva veoma neobična mišljenja, gotovo je
zaboravila tko je on, te gdje se nalaze i zašto,
- Je li moguće da je pucanje u mene izvuklo tu novu osobnost? - dodao je,
napola u šali. - Ako jest, nadam se da vam to neće prijeći u naviku.
Porumenjela je, netremice zureći u tanjur.
- Molim vas, nemojte se povući u svoje ranije dosadno izdanje. Nisam
siguran da bih to podnio.
Margaret je to naljutilo pa je podigla glavu.
- Sad je bolje. Hoću li vas još vrijeđati? To će vas natjerati da govorite?
- Doista ste grozan čovjek.
- Nisam li? - srdačno se složio. - Možda biste vi radije vrijeđali mene?
- Itekako, ali sam previše dobro odgojena za nešto takvo.
- Dakle, gospođice Mayfield, gdje ste našli tako brz odgovor? Morate mi
reći. Prisegnuo bih da toga nije bilo u glavi cmizdrave cure koju sam upoznao
u domu vaših roditelja. Ili ste najvještija licemjerka na svijetu? Ne vjerujem.
Nešto se s vama ipak dogodilo.
Margaret ga je zamišljeno gledala, mršteći se. Odakle mu pravo da tako s
njom razgovara? Ipak, morala je priznati da ima pravo. Uvijek se iznova sama
sebi čudila zbog onoga što je govorila, osobito njemu. Odakle joj sve to? I što
joj se dogodilo? - Ja... n-ne znam - na koncu je promucala.
Keighley ju je promatrao s više zanimanja no što je pokazivao, ili osjećao,
otkako ju je upoznao. - Ne znate? - zamišljeno je rekao. - Pitam se.
Zavladala je tišina. Margaret ga je nervozno pogledavala, ali on kao da se
izgubio u mislima.
- Recite mi - na koncu reče - kad smo maločas razgovarali, zašto ste bili
tako gorljivi? O čemu ste razmišljali?
- Zanimalo me ono što ste govorili.
- Da? - potaknuo ju je kad je ušutjela.
- To je sve.
- Zar vas nikad ranije nije zanimalo što netko govori?
- Pa, jest, naravno, ali... - Margaret ušuti. Kad su njezini roditelji i Philip
razgovarali o Zakonu o žitaricama ili drugim političkim pitanjima, nikad nije
bilo tako zanimljivo kao kad je Keighley danas o tome pričao. Isto je bilo kad
su Mayfieldi imali politička okupljanja u kući. Zapravo je to nikad nije
zanimalo. Pomislila je na druge razgovore - tijekom sezone ili s majkom o
kućanskim pitanjima - i zapanjeno shvatila da je vjerojatno nikad nijedna tema
nije zaokupila kao ova danas. Zašto? Potražila je po svojim sjećanjima. Philip
i njezini roditelji o svemu su tako dosadno pričali, kao i majčine prijateljice
koje je upoznala u Londonu. Obično bi se isključila nakon dvije ili tri
rečenice, a kako se njoj rijetko kad netko obraćao, većinu društvenih susreta
provela je u nekoj vrsti sna. Margaret trepne. Možda je veći dio svoga života
provela u snu. Ta ju je pomisao tako uznemirila da je zadrhtala.
- Što je bilo? - upita Keighley koji ju je znatiželjno promatrao.
- Ništa. - Njemu neće povjeriti te misli. Zagledao se u nju.
- Zašto tako govorite?
- Što?
Margaret opet porumeni. - Želim reći, što vas je navelo na takve stavove?
Tako ste... vatreni u vašim mišljenjima. Zašto?
Keighley je rukom pokrio bradu i namrštio se. Margaret ga je pozorno
promatrala. Silno su je zanimali odgovori na njezina pitanja, mada to nije
znala sve dok ih nije izgovorila. Otkako su se upoznali, zbunjivao ju je i
uznemirivao Keighleyev emocionalni učinak na nju. Naveo ju je da reagira
onako kako nije navikla, i s nečuvenom strašću. Sad je i on sam pokazao
duboke i dirljive osjećaje, što kod nikoga ranije nije vidjela.
- Mislim - polako odgovori sir Justin - da je to bio moj otac.
- Je li on također bio... - Zbunjeno je zastala.
- Radikal? - Tiho se nasmijao. - Zacijelo jest, na svoj način, premda ne kao
ja. On je bio daleko ugledniji, - Keighley se smiješio. - U početku ga je
nadahnula Francuska revolucija. To će vas šokirati. Bio je idealist koji je
mislio da se njegove teorije ostvaruju, ali je tada bio primoran gledati njihov
poraz. Vjerujem da bi to mnoge obeshrabrilo, ali njega nije. Nastavio je.
- Što je radio?
- O, sve i svašta. Pisao je pamflete i knjige. Govorio je gdje god su ga
htjeli slušati. Čak je otišao u inozemstvo da osobno vidi okolnosti, i umalo se
nije vratio, koliko sam shvatio. - Iskrivio je lice. - Majku nikad nisam vidio
tako bijesnu kao kad govori o tom incidentu.
 - Je li bio u Parlamentu?
- Ne, nikako. Nije bio vrsta čovjeka koji privlači glasove. Većina ga je
susjeda smatrala pomalo ludim. - Keighleyev je glas bio topao.
Margaret se tome čudila. Iz njegova je opisa zaključila da je to bio veoma
čudan otac. - Zacijelo je bio zauzet vašim imanjem. Veliko je.
- Donekle. Ali nikad se time nije opterećivao više od pet minuta odjednom,
koliko znam. Moja je majka svime upravljala, vrhunski. Nevjerojatno je
razborita. Uvijek sam mislio da ju je moj djed izabrao za svoga sina upravo
zbog njezine pameti, mada nije loše izgledala. - Opet se tiho nasmijao.
- Bili su poseban par, moji roditelji. Siguran sam da su bili veoma
privrženi jedno drugome. Tako ih se sjećam. Moja je majka vodila računa o
svim praktičnim detaljima u životu dok je otac sanjario u svojoj radnoj sobi, i
katkad pisao. Kad bi se našli na večeri, oboje su bili iznimno zadovoljni zato
što su vrijeme provodili baš kako su željeli. A razgovori za stolom! Uvijek bih
im se pridružio kad nije bilo gostiju, od samoga početka. Sjećam se
beskonačnih, strastvenih rasprava o svemu i svačemu. Oboje su bili ljudi jakih
stavova koje su voljeli iznositi i braniti. Mislim da su katkad zauzimali
suprotne strane samo radi uživanja u bitki. Moja sestra i ja zdušno smo se
uključili čim smo mogli.
Fascinirana, Margaret je tu živu sliku usporedila s razgovorima za stolom
tijekom svoga djetinjstva. Kontrast je bio upadljiv.
- Zar vaši roditelji nikad ne raspravljaju o politici? - znatiželjno upita
Keighley. - Sa svojim prijateljima. Ne očekujem da bi sa mnom raspravljali.
- Raspravljaju - nesigurno odgovori Margaret. - Ali ne na način što ga vi
opisujete.
- Ah?
- Od početka se čini da se svi slažu. Želim reći, raspravljaju o stvarima,
ali samo kažu kako je njihov stav ispravan, a stav drugih pogrešan. Nema
nikakve... bitke.
- Shvaćam - suho će Keighley. - Pa, mislim da je to odgovor na vaše
pitanje. Naučili su me da nijedna ideja nije ispravna dok se ne dokaže pred
licem najjače i najpametnije opozicije. Zato ‘tako govorim’. Zalažem se za
svoje stavove protiv svih koji ih napadaju. Jednostavno se moram služiti svim
sredstvima što ih imam na raspolaganju.
 Margaret je polako kimnula, upijajući sve to. Promatrao ju je, prvi se put
pitajući kakvo je bilo odrastanje u kućanstvu Mayfield. Za njega bi to bio
pakao. Ili ne bi? Ne bi poznavao ništa drugo, kao ni Margaret. Pokušao je
zamisliti takav život, ali bez uspjeha.
- O čemu ste razgovarali s vašim roditeljima? - upita.
Iznenađeno ga je pogledala. - Ja?
- Da. Sigurno ste imali i drugih tema, osim politike.
- Pa... uvijek su se raspitivali o mojem učenju kad sam bila mlađa. Imala
sam guvernantu, a oni su na kraju svakoga tjedna procjenjivali moj napredak.
Za to je odvojeno posebno vrijeme. Naravno, majka me naučila mnogo o
vođenju kućanstva i... i takvim stvarima.
- Zacijelo ste imali prijateljice u susjedstvu. - Keighley se nastojao sjetiti.
- Camden cura, i tako dalje.
Margaret slegne ramenima. - Bila sam veoma zauzeta učenjem. Mama je
smatrala da je to važnije, mada smo guvernanta i ja često boravile vani.
Sir Justin je prvi put osjetio nešto drugo prema djevojci, ne nestrpljivost
ili gnjev. Očito ima određenu ispriku za svoje nedostatke. Iskreno ju je žalio
zbog tako bezbojna, sterilna odgoja. On bi nesumnjivo poludio u takvu
okruženju. Ili bi izludio svoje mučitelje. Ta mu je vizija izmamila osmijeh, ali
je nestao kad je susreo Margaretin tjeskoban pogled. Da nije sam ovako
prokleto upleten, gotovo bi mu bilo drago da su ti incidenti naveli djevojku da
pobjegne od kuće. To joj samo može koristiti. Zapravo, već joj koristi, što je
vidljivo.
- Nisam bila nesretna - reče Margaret kako ne bi stekao pogrešan dojam.
Ne, pomisli Keighley, nikad ti čak ni to nije dopušteno.
Margaret se mrštila jer uopće nije razumjela njegov izraz lica. Kod nekoga
drugoga možda bi ga protumačila kao tugu, ali je to u ovom slučaju nemoguće.
- Jeste li umorni? - upita. - Ne biste smjeli dugo sjediti.
Podigao je pogled i odjednom osjetio opasnost. Njihova situacija jest
neugodna, a on je neće popraviti ako počne djevojku sažalijevati ili se zbog
nje zabrinjavati. Savršeno dobro zna kamo to može odvesti i ne želi imati ništa
s tim. - Zapravo jesam - odgovori. - Možda biste trebali pozvati Applebya da
mi pomogne uza stube.
 Devet
Tri dana nakon te večeri mirno su prošla. Keighley se povukao u sebe i
poticao Margaret da ga ostavi samoga i ide u šetnje. Više nije spominjao
dosadu i po povratku iz šetnje plažom često bi s njim našla Jemmya Applebya.
Dječak kao da se sviđao sir Justinu, a Jemmyu je očito silno godila njegova
naklonost. Margaret je sebi govorila da bi joj trebalo biti drago da je sve
manje potrebna pacijentu, ali se zapravo osjećala uvrijeđeno i isključeno.
Tijekom njihovih razgovora pojavili su se ljubazniji osjećaji prema Keighleyu,
ali ih je to potisnulo. Nije razumjela zašto je jednoga dana ugodan, a sljedećeg
ravnodušan.
Svoju je zbunjenost liječila šetnjama, hodajući dalje nego ranije i brže se
krećući. Pojačana je tjelovježba ubrzala ranije započet proces i Margaretino je
lice postalo živahnije, a tijelo snažnije i punije. Poboljšao se njezin apetit i
bolje su joj pristajale ranije komotne haljine. Opazila je promjenu, a čak i da
nije, ohrabrujuće primjedbe gospođe Appleby uvjerile bi je da se njezin izgled
uvelike popravio.
Keighley ju je četvrtog jutra rano pozvao u svoju sobu i ona se spremno
odazvala, pitajući se je li se njegovo distancirano raspoloženje promijenilo.
No samo je rekao: - Šaljem mladog Applebya u Falmouth po nešto odjeće i
druge potrepštine. Recite mu što vam treba, ili neka mu kaže njegova majka, pa
može i to donijeti. Kvaliteta će zacijelo biti slabija, ali i to je bolje od ničega.
- Ja... imam sve što mi treba.
- Doista? To me čudi.
Njegov ju je ton iritirao, pa je dodala: - Dobro, onda nemam. Ali nemam ni
mnogo novca. Snaći ću se s onim što sam ponijela.
- Ah. Srećom, kao mjeru predostrožnosti, ponio sam znatan iznos sa
sobom.
- Ne možete mi vi kupovati odjeću.
Slegnuo je ramenima. - Budući da ću najvjerojatnije ja platiti naš smještaj
i putovanje kad odemo, ne vidim kakve to veze ima.
Porumenjela je. - Namjeravam platiti svoj dio. ja... to ću moći.
- I ništa vam neće ostati? - Promatrao ju je, znatiželjan mimo vlastite volje.
- Što ste imali na umu kad ste pobjegli s tako malo novca?
- Samo sam toliko uspjela skupiti bez da ikoga pitam - defanzivno će
Margaret. - Namjeravala sam se odmah zaposliti i sama se izdržavati. -
Izgledao je tako skeptično da je dodala: - Mogu biti guvernanta, znate. Znam
talijanski, poznajem glazbu i slikanje pa...
- Naravno. - Ugrizla se za donju usnu kad je čula njegov omalovažavajući
ton. Jasno da ga nije briga što ona radi. - Dakle, kad biste razgovarali s
Jemmyem? - na kraju reče. - Mislim da bi želio što prije krenuti.
Margaret je kimnula i okrenula se, nesvjesna da je tako otresit zato što ju je
opet počeo sažalijevati. Našla je Jemmya, rekla mu što joj treba i povukla se
na svoje omiljeno mjesto na plaži.
Toga dana više nije vidjela Keighleya. Poručio je da je umoran pa će
večerati sam u svojoj sobi. Margaret si je bijesno rekla da joj to sasvim
odgovara. Jela je u salonu i rano otišla u krevet, ignorirajući zvukove
Jemmyeva povratka nešto kasnije. Neka Keighley bude sam. Što se nje tiče,
može zauvijek ostati sam.
No kad ga je idućeg jutra našla kako s Jemmyem stoji na pragu gostionice,
odjeven za izlazak, morala je protestirati.
- Što radite?
- Pripremam se za kratku šetnju - glasio je odgovor.
- Osjećate li se dovoljno dobro? Jeste li sigurni da je to pametno?
- Očito jesam, kad sam ovdje. Moram se malo kretati ako se želim
oporaviti. Mislim da se oboje slažemo da bi to trebalo biti što prije.
- Naravno - ukočeno će Margaret. - Idem s vama.
- Nema potrebe. Jem će me pratiti.
- Vidim. I ja ću poći.
- Doista nije potrebno.
- Možda nije, ali neću ovdje sjediti i brinuti jeste li pali u more.
- Radije biste tome svjedočili.
Mrko ga je pogledala. - Da! Nadam se da hoću.
- Vaša bi sestra doista trebala ići s vama, gospodine Camden - reče glas
iznad njih. Svi su pogledali gore i vidjeli da se gospođa Appleby naginje kroz
prozor na katu. - Jem je dobar momak, ali nemaran. Bit ću mirnija ako ona ide.
 Keighley sagne glavu i okrene se. - Jesi li mi našao štap, Jem? - samo reče.
- Da, gospodine. Evo ga. - Dječak mu je pružio čvrsti štap za šetnju.
- Dobro. Pa, čini se da smo spremni.
- Samo idem po šešir - reče Margaret.
- Mi ćemo krenuti. Možete nas sustići kad se spremite.
Zaustila je da će prigovoriti, ali je samo nestrpljivo slegnula ramenima i
potrčala po šeširić.
Bili su na pola puta do potpornog zida kad im se pridružila. Nitko nije
govorio dok se nisu zaustavili i zagledali u valove. Tada Keighley reče: -
Lijep dan.
- Stvarno jest, gospodine - spremno će Jemmy. - Pravi dan da se isplovi u
Gullu.
Margaret se kanila pobuniti. Sir Justinu sigurno nije toliko dobro da može
jedriti. Ali on ju je preduhitrio. - Volio bih da mogu. Ali ova prokleta ruka to
još ne bi podnijela.
Jemmy se snuždio. - Ne, gospodine.
- Ali možemo ga pogledati. Gdje je vezan?
- U uvali Rook’s - brzo odgovori dječak. - Obično ga držim u pristaništu,
ali ostavio sam ga ondje jer je bilo bliže i meni se žurilo. Nije daleko.
Keighley se nasmijao. - Onda svakako idemo onamo.
Jem je ushićeno uzviknuo i skočio na vrh zida. - Ovuda! - viknuo je i
pojurio.
- Pazi! - dovikne Margaret.
Jemmy ju nije čuo, ali Keighley reče: - To sigurno radi otkako se može
popeti. – Odustala je.
Hodali su uza zid, a Jem je trčao naprijed i natrag poput uzbuđena
španijela. Keighley nije govorio, ali je duboko udisao svjež morski zrak. Dan
je bio savršen. More je svjetlucalo na suncu, a procvjetale su biljke selom
širile mirise. Povjetarac s oceana rastjerao je vrućinu, pomicao lišće, njihovu
kosu i odjeću, te pjenu na pijesku plaže. Margaret je slijedila sir Justinov
primjer i duboko disala. Nešto je u njoj stvaralo želju da poskakuje ili raširi
ruke i zavrti se.
Kad su stigli do stuba i krenuli dolje, Margaret je odjednom shvatila gdje
je vjerojatno uvala Rook’s i nesvjesno nešto promrmljala.
- Što je bilo? - upita Keighley i okrene se da je pogleda.
- Ništa. To jest, mislim da znam kamo idemo. Ja... otkrila sam to mjesto
tijekom jedne od prvih šetnji.
- Stvarno? - Opet se okrenuo i polako hodao po pijesku. Činilo se da se
muči.
- Je li vam dobro? - upita Margaret i požuri da ga sustigne.
- Da, da. Požurite. Jem je daleko odmaknuo.
Zabrinuto ga je slijedila gledajući kako pri svakom koraku zabija štap
duboko u pijesak. Činilo joj se da je problijedio pa se pitala kako će ga, ako
izgubi svijest, dovesti natrag do gostionice.
No bez problema su stigli do uvale. Kao što je pretpostavila, to je bilo
mjesto što ga je ranije otkrila. Danas je ondje usidren čamac, čime je nestala
tajnovitost. Jemmy je tome doprinio svojim uzbuđenim brbljanjem.
Margaret je s odobravanjem proučavala plovilo. Na temelju nekih
dječakovih primjedbi očekivala je trošan čamac, ali Gull je obojen u veselu
žutu boju i besprijekorno čist. Malen je - samo oko četiri i pol metra,
procijenila je - ali je na prednjoj trećini napravljena sićušna kabina ili
spremište jer su se nazirali ormarići sa strane. Jedro je uredno zamotano oko
jarbola i na plovilu se općenito vidjelo da se o njemu netko izvrsno skrbi. -
Kako zgodno - reče.
Jemmy je izgledao rastrzan između ponosa zbog komplimenta i prezira
prema neprofesionalnoj procjeni.
- Lijepo malo plovilo - reče Keighley. Nagnuo se dok mu je dječak
pokazivao sve pogodnosti. - Jesi li ga sam opremio?
- Da, gospodine. To jest, brat mi je pomogao sa stolarijom. Ja sam sredio
sve ostalo.
- Bravo ti. Kako ide na valovima?
- Prilično dobro - brzo će Jemmy - ako se uzme u obzir da je širok.
Kad su se opet upustili u stručne teme, Margaret se zaputila do svojega
utočišta. Jezerce, nad kojim je visjela procvjetala penjačica, bilo je umiruju će
spokojno. Voda je kapala i vlažila stijenu. Uzdahnuvši, sjela je i prepustila se
ugodnoj tišini.
 Prošlo je nekoliko minuta. Nije točno znala koliko je dugo ondje
zadovoljno sjedila. Premda nije čula da se netko približava, dubok glas reče: -
Mirno mjesto.
Margaret se trgne, podigne glavu i ugleda Keighleya oko metar dalje. - Da.
Često dolazim ovamo. Pronašla sam ga tijekom prve šetnje.
Koraknuo je naprijed i pogledao naokolo. - Jasno mi je zašto vam se sviđa.
Smetam li?
- Ne. - Malo se iznenadila da je to pitao.
- Nevjerojatno je svježe.
- Uvijek je tako. Mislim da je to zbog vode. Promatrao je kako voda kaplje
niza stijenu i kimnuo. Opet je zavladala tišina.
U početku je Margaret osjećala da bi trebala nešto reći, ali nije znala što.
Bilo je neobično u tišini sjediti tako blizu Keighleya. No taj je osjećaj brzo
nestao. Mjesto kao da je širilo spokoj pa se opet opustila na sjedalu od dva
ravna kamena. Usudila se podići pogled i otkrila nov izraz na sir Justinovu
licu. Njegove tamne obrve i markantne crte lica izgladila je smirenost kakvu
kod njega dosad nije vidjela. Izgledao je pristupačno i - pokušala je odrediti
što vidi - sretno na neki miran, nutarnji način. Njegovo lice kao da je zrcalilo
ono što je Margaret često ovdje osjećala te je na tren osjetila bliskost s njim.
Znala je što prolazi njegovim srcem.
- Gospodine! - dovikne nestrpljiv glas. - Gospodine Camden, našao sam.
Keighley se prenuo, pogledao je i nasmiješio se. - Jem mi želi pokazati još
čuda. Hvala vam.
- Na čemu?
- Na tome da ste sa mnom podijelili svoje otkriće. - Okrenuo se i nestao
kroz gustiš.
Margaret je još malo mirno sjedila, a zatim je ustala i slijedila ga.
Jem Appleby je sir Justinu pokazivao svu opremu na raznim dijelovima
čamca. Kad im se Margaret pridružila, uključio ju je tek periferno, kao da želi
biti pristojan, premda zna da ona nije osobito zainteresirana. Kad su napokon
sve vidjeli i Jem je opet sve uredno spremio, nevoljko se vratio na obalu. -
Stvarno bih želio da možemo isploviti - opet reče. - Ovakav povjetarac
nemamo svaki dan.
Keighley suosjećajno kimne.
 - Ti možeš isploviti - predloži Margaret. - Ja mogu odvesti, ovaj, Harrya
natrag do gostionice.
Dječak je bio u iskušenju, ali je tada odmahnuo glavom. - Mama ima posla
za mene. Rekla mi je kad sam odlazio. Možda kasnije.
Izgledao je tako razočarano da je Margaret morala dodati: - Žao mi je.
Sir Justin se smiješio. - Usput rečeno, ne vjerujem da je Margaret ikad bila
u čamcu.
Iznenađena, počela je odmahivati glavom kad je Jemmy uzviknuo: - Zar je
niste vozili na vašemu, gospodine?
- Ovaj, da. Mislio sam na tako malen čamac.
Možda se želi ukrcati i vidjeti kakav je to osjećaj?
- Samo izvolite, gospođice - reče Jemmy. - Sad je mirno. Nema valjanja.
Promatrao ju je gorljivim plavim očima dok se mrštila na Gull koji se
lagano njihao. Izgledao je zastrašujuće nestabilno. Podigla je glavu i srela sir
Justinov pogled, rugao joj se. - Rado - odlučno odgovori Margaret. - Ali nisam
sigurna kako...
- Ja ću vam pomoći. - Dječak korakne naprijed. - Volio bih da je privezan
uz gat, ali povući ću ga na plažu tako da ne smočite cipele. - Odmah je izvukao
pramac na pijesak. - Samo tu sjednite - pokazao je. Margaret je poslušno sjela
na krov sićušne kabine, koji je bio u istoj razini s bočnim stranama čamca. -
Sad podignite noge i ja ću vas odgurnuti tako da osjetite kako je to.
Podigla je noge, prebacila ih u čamac i Jem je gurnuo. Gull je kliznuo niz
pijesak u vodu. Uskoro je slobodno plutao. Margaret je nesvjesno dahnula.
- Bez brige - dovikne Jemmy. - Vezan je. Ali, zar ne ide krasno?
Margaret je nekoliko puta duboko udahnula. Pokušala je promijeniti
položaj, ali je odustala kad se čamac zanjihao. Smućivalo ju je što je na mjestu
koje se neprestano naginje. Pogledala je na obalu. Jemmy ju je ponosno
promatrao, a Keighley je očito potiskivao smijeh. Margaret se uspravila. -
Veoma je... lijepo - reče dječaku i on zadovoljno kimne. Još dok je govorila,
shvatila je da je rekla istinu. Čamac se umirujuće dizao i spuštao, sunce ju je
grijalo i povjetarac joj hladio lice. Zbog neprestanog se kretanja osjećala
veoma slobodno. - Krasno je - dodala je s očitim entuzijazmom i Jemmy se
nasmiješio, a Keighley glasno nasmijao. Margaret je sad shvatila da je to
ugodan smijeh, nimalo podrugljiv, te mu se veselo pridružila.
 Bilo joj je žao kad ju je Jemmy povukao natrag na plažu i pomogao joj da
iziđe iz Gulla. - Hvala ti - reče mu. - Čamac je prekrasan. Rado bih jednom
isplovila, ako ćeš mi dopustiti.
- O, da, gospođice. Povest ću vas oboje.
Margaret se nasmiješila Keighleyu, ali je njegovim licem preletjela sjenka
pa se okrenuo. - Bolje da se vratimo - reče.
U tišini su hodali po pijesku. Jemm je jurnuo uza stube i trčao po zidu, a
Margaret ga je sporije slijedila. Zastala je na vrhu stuba i pogledala natrag. Sir
Justin se na pola puta do gore naslonio na zid. Lice mu je posivjelo i teško je
disao. Požurila je k njemu. - Je li vam dobro? Što je bilo?
- Ništa. Samo sam... čini se... malo pretjerao.
- Pomoći ću vam. - Uhvatila ga je pod ruku.
- Trenutak. - Nekoliko je puta glasno udahnuo. - U redu.
Veoma su se polako penjali, dvaput zastavši da se Keighley odmori.
Margaret je na vrhu tjeskobno pogledala naokolo. - O, kamo je Jemmy nestao?
Moram ga poslati po oca.
- Ne treba - promuklo će Keighley.
- Besmislice. Idem ja. Vi ovdje sjedite i čekajte nas.
- Ne!
Govorio je tako oštrim tonom da je naglo stala.
- Mogu se sam vratiti. Ne treba mi pomagati kao nekom invalidu. Samo su
me stube izmorile.
Margaret ga je proučavala. Lakše je disao, ali mu je lice ostalo
zabrinjavajuće bijelo. - Imate tešku ranu - počne.
- Mogu hodati do gostionice - prekinuo ju je. - Moram vratiti snagu, a to
neću uspjeti budem li stalno ležao.
- Niti prekomjernim naprezanjem prije nego ste za to spremni - odbrusila
je.
- Spreman sam. - Uspravio se i odmaknuo od zida. - Idite naprijed ako
želite. Ja ću za vama.
Ljutito uzdahnuvši, prišla mu je i opet ga uhvatila pod ruku. - Jasno, ja bih
vas zacijelo ovdje ostavila, zar ne? Kako ste tvrdoglavi. Idemo.
 Kiselo se osmjehnuvši, dopustio joj je da ga povede popločanom stazom
do gostionice.
- Zar nećete ovdje pričekati? - opet ga zamoli Margaret. - Ovaj je uspon
dulji od stuba. Dovest ću gospodina Applebya.
Nepopustljivo je odmahnuo glavom.
Margaret je opet uzdahnula. Ne može ga ostaviti samoga ako ne obeća da
će mirovati. Čvršće ga je uhvatila pod ruku. - Neka bude.
Nisu prešli ni pola puta kad se Keighley odjednom zanjihao i ispustio štap.
Margaret ga je obujmila rukom oko struka kako bi ga zadržala na nogama,
te uzviknula: - Što je bilo?
- Rame - promrmljao je i rukom pritisnuo ranu.
Pogledom je očajnički potražila pomoć. No nalazili su se na dijelu ceste
bez kuća i na vidiku nije bilo pješaka. Skupivši svu svoju snagu, zavukla je
rame ispod sir Justinova zdrava pazuha i rekla: - Stavite mi ruku oko ramena.
Sad više nije daleko.
Poslušao ju je, pa su tako polako nastavili dalje. Opet je teško disao i
Margaret se užasno bojala da će ga iznevjeriti i pustiti da padne. Bio je veoma
težak. Napravila je još jedan korak, pa još jedan, sve svjesnija njegova tijela
uza svoje, mišićave ruke oko svojih ramena. Pokušala mu je vidjeti lice,
procijeniti njegovo stanje, ali joj je smetao nabor njegova kaputića. Samo je
osjetila njegov miris, mješavinu koja je davala po koži, duhanu i nečemu
nepoznatome.
Skrenuli su iza ugla i Margaret je malo naprijed ugledala Jemmya kako
poskakuje prema njima. - Jemmy - vikne - dovedi oca. Brzo!
Pogledavši ih razrogačenim očima, dječak se okrene i odjuri do gostionice.
- Eto - reče Margaret. - Uskoro će stići pomoć.
- Želio sam uspjeti bez pomoći - progunđa Keighley.
- Bilo je prerano, to je sve. Dođite, hoćete li sjesti na klupu?
- Ne. Stajat ću.
Mada nije razumjela njegovu tvrdoglavost, nije se mogla prepirati. No
ipak je prestala hodati. Stisnuti jedno uz drugo, njihali su se nasred ulice i
čekali pomoć. Keighley kao da uopće nije bio svjestan okoline, ali dok ga je
pridržavala, Margaretina su se osjetila neobično izoštrila.
 Već se ranije pitala o čudnim emocijama što ih je Keighley u njoj budio,
snažnih emocija kakve nikad ranije nije osjetila. To što se uglavnom radilo o
negativnim osjećajima - gnjevu, razdraženosti, ljutnji - nije umanjilo njezinu
zbunjenost. No sad je osjetila nešto novo. Ispod naglašene zabrinutosti za
ranjenika vrebalo je nešto neprepoznatljivo. Nije se radilo o emociji, barem
ne nekoj koja joj je poznata, ali se činilo da se budi neki dosad netaknuti dio
nje. To ju je smućivalo pa je šutjela dok su tako stajali na vrućim kamenim
pločama.
Naglašeno je osjećala da joj treba vremena za razmišljanje. Promjene
njezina izgleda i situacije prate promjene njezinih stavova i mišljenja. Ovo
drugo još nije proučila i shvatila, što u njoj izaziva nelagodu. Zna da je mrzila
i bojala se sir Justina Keighleya, ali je prilično sigurna da su ti osjećaji
zauvijek nestali. Što ih je zamijenilo? Nije našla jasan odgovor na to pitanje.
Još uvijek je može razbjesniti, a njegov politički stav i dalje smatra
neuvjerljivim. Ali sam čovjek - ne zna što misli o njemu. Dok je stajala držeći
ga oko struka, osjećajući njegovo tijelo uza svoje, zaključila je da nije moguće
odgovoriti na to izrazito važno pitanje.
 Deset
Sir Justin je ostatak toga dana i cijeli sljedeći morao provesti u krevetu te
nije mogao sići na večeru. Margaret se zabrinula i pozvala gospođu Dowling.
Žena je odmahivala glavom i oštro grdila pacijenta, ali je djevojci rekla da se
ne mora bojati. - Samo se iscrpio, dušo, što je za muškarca uobičajeno. Bit će
dobro kad se odmori.
Tako umirena, Margaret je čvrsto spavala tijekom noći, ali kad je ujutro
ušla u Keighleyevu sobu, njegovo ju je bljedilo opet zabrinulo. Prestrašila ju
je i nimalo karakteristična bezvoljnost kad mu je poželjela dobar dan.
- Kako se osjećate? - upita. Slegnuo je neozlijeđenim ramenom.
- Hoću li vam nešto donijeti? Apatično je odmahnuo glavom.
- Jeste li sigurni? Izgledate tako... umorno. Možda bih trebala poslati po
gospođu Dowling da vas još jednom pregleda.
- Nema potrebe.
Margaret se namrštila. Nikad ga nije čula da govori s tako malo snage ili
interesa. Kao da ga nije briga što će se dogoditi, što mu uopće nije slično.
- Da donesem karte? - pokušala je u nadi da će barem izazvati
razdraženost. - Prebrojala sam ih i dečko herc doista nedostaje, ali sam
napravila zamjenu.
- Mislim da danas nisam raspoložen za kartanje.
- Niste raspoloženi igrati sa mnom, želite reći. No vježbala sam. -
Nasmiješila se, ali nije reagirao. - O, što je s vama? Lošije se osjećate, zar
ne? Odmah idem po gospođu Dowling. - Napola je ustala.
- Osjećam se baš kao i jučer poslijepodne - bijesno je odgovorio - jedva
mogu podići glavu s jastuka. Nepodnošljivo!
Margaret se opet spustila u naslonjač. - Ali gospođa Dowling je rekla da
je to samo prekomjerno naprezanje. Proći će za dan ili dva. Htjeli ste previše i
prerano.
- Previše - gorko je ponovio. - Znate li da mi se to nikad u životu nije
dogodilo? Uvijek sam imao dovoljno snage za sve što sam želio raditi. Zato
me to tako strašno ljuti.
 - Ali... ranjeni ste. Ne možete očekivati da ćete se odmah oporaviti.
Sasvim je prirodno da ste slabi.
- Meni nije prirodno. - Zastao je i škrgutao zubima. - Dok sam se jučer
penjao uz ono brdo, uistinu nisam mogao. Nije to bilo pitanje volje, moje me
tijelo iznevjerilo. To se nikad ranije nije dogodilo.
Margaret se žestina njegova tona činila čudnom. Jasno da je teško kad se
osjećaš tako malaksalo, ali to je samo privremeno. - Pa, rekla bih da nikad
ranije niste bili nastrijeljeni - reče. - Gospođa Dowling kaže da ćete sutra opet
moći ustati, nakratko, i zatim...
- To nema nikakve veze - prasne sir Justin. - O, zašto gubim vrijeme na
razgovor s vama? Ništa ne razumijete. - Okrene glavu.
Margaret se opet namršti. - Možda. No željela bih razumjeti. Zar mi nećete
reći na što mislite?
Zavladala je tišina dok je razmišljao o njezinoj molbi. Bio je umoran,
previše umoran da bi odolio potrebi da drugom ljudskom biću povjeri svoje
frustracije, mada je znao da ne bi trebao ohrabrivati bliskost među njima.
Uzdahnuo je. - Navikao sam imati kontrolu nad svojim životom - počne. - Idem
kamo želim. Radim i govorim ono što želim. Držim se samo vlastitih sklonosti.
Sad je to odjednom završilo. Vezan sam za ovaj prokleti krevet, ovu
gostionicu, ovo selo. Ima veoma malo razonode, a ono što postoji ne mogu
raditi zbog fizičke slabosti. Danas jedva mogu hraniti samog sebe. Za mene
sve moraju drugi raditi. Za svaku sitnicu moram nekoga pitati. Zar ne shvaćate
kako je to teško izdržati?
- Valjda - polako će Margaret. - Ali mi vam rado pomažemo, znate.
- Da, svakako. Možda bi bilo lakše da vam je to mrsko.
Zbunjeno ga je gledala.
- Zar vas nikad nije živciralo da drugi određuju što ćete raditi? - doda. -
Imam svoj život. Nikad nikome nisam dopuštao da me kontrolira.
Margaret se nasmiješi. - Nikad? Što je s vašim roditeljima? Zacijelo su
vas usmjeravali kad ste bili dijete.
Keighleyevo se lice malo opustilo. Odmahnuo je glavom. - Moj otac
nikada. Nije čak ni pokušao. Mislim da mu nije manjkala samo želja, već i
predodžba. Nije želio moć nad drugima. Njegove jedine strasti bile su znanje i
ideje. Moja je majka bila nešto drugo. - Nasmiješio se. - Katkad me znala
pljusnuti, a sjećam se i jednih batina. Ali na to se uopće nisam obazirao. Radio
sam što sam želio i spremno trpio posljedice.
- Sigurno ste bili grozan dječak.
Nasmijao se. - Znam da je moja sestra tako mislila. No vjerujem da je to
bilo zato što mi je bila veoma slična. Nikad se nismo zajedno igrali a da se
nismo posvađali oko toga tko će biti glavni i odrediti pravila igre.
- Zar se nikad niste pitali nije li vaša majka možda u pravu?
- Ne. - Opet se nasmijao.
Margaret je razmišljala o čudnom prikazu djetinjstva. - Kako neobično.
Meni nikad nije palo na pamet da možda nije u pravu. Uvijek sam radila ono
što mi je rečeno, bez pitanja. Što mislite, zašto? Trebala sam se pitati.
Slegnuo je ramenima. - Pitanje temperamenta.
- Želite reći da sam se takva rodila? A vi ste se rodili kao... kao radikal?
Ovaj put se od srca nasmijao. - Valjda jesam. Spustila je pogled na ruke u
krilu. - Čini se nepravedno. Zašto bi jedna osoba bila tako poslušna, a druga
tako buntovna? Pobunila bih se... da sam se toga sjetila.
Keighley ju je proučavao s mješavinom ironije i zanimanja. - pobunili ste
se, na koncu.
Pogledala ga je u oči. - Jesam, istina.
Uzdigao je obrvu.
Margaret je razmišljala o tome. - Ako sam ja odjednom uspjela promijeniti
svoje ponašanje, valjda i vi možete podnijeti nekoliko dana drukčijeg života.
Možda biste čak uživali, kad biste si to dopustili. - Nakrivila je glavu i upitno
ga gledala.
Sir Justin je zurio u nju. Djevojka zapravo ima pravo. Njezin ga je
prijedlog živcirao, ali je morao priznati da u tome ima nečega. Zar je to doista
ista praznoglava cura koju je odlučio vratiti kući? Može li se itko za tako
kratko vrijeme toliko promijeniti?
Margaret prasne u smijeh. - Izgledate zapanjeno - reče kroza smijeh. -
Nikad ne bih očekivala da ću vidjeti kako ostajete bez riječi.
- Ne biste?
Odmahnula je glavu i nastavila se smijati.
- No čini se da vas taj prizor ne rastužuje.
 - O, ne. Mislim da je to za vas jako dobro, baš kao i nekoliko dana ležanja.
- Shvaćam. Kakvi me drugi užasi očekuju u vašim rukama?
- Nikakvi - vedro će Margaret. - Otkrila sam da te promjene treba polako
prihvaćati. I znate li čega sam se upravo sjetila?
- Bojim se pitati.
- Vaših knjiga. Nije li Jemmy iz Falmoutha, osim odjeće, donio i knjige?
- Tako mi svega, jest. Zaboravio sam. Dobro da sam ih naručio. Sreća da u
Falmouthu postoji knjižara. Neka ih odmah donesu. U paketu je nešto i za vas.
Margaret skoči na noge. - U tom slučaju, sama ću ih donijeti.
Žurno je izišla. Sir Justin je gledao za njom i pitao se nije li opasno glup.
Da mu je prije mjesec dana netko rekao da će prisno čavrljati s curom koja je
tek izišla iz škole, ljubazno bi mu savjetovao neka se okani alkohola i ode na
liječenje. No ipak se sve to doima sasvim prirodnim. Sigurno se tako ponaša
zbog ove proklete malaksalosti. Mora se što brže oporaviti.
- Evo ih - reče Margaret. Vratila se s velikim paketom u smeđem papiru.
Spustila ga je na stolić kraj njegova kreveta i pozabavila se uzlom.
- Treba vam nož - reče Keighley. - Mislim da je moj na stalku za umivanje.
Kimnula je i donijela ga te na tri mjesta prerezala uzicu. Odmaknula je
papir i ugledala dvije hrpe knjiga. Zadovoljno je uzdahnula i kleknula da ih
prouči.
Keighley se s mukom ispravio na jastucima. - Trebalo bi biti nekoliko
romana i povijest, te još nešto naručeno posebno za vas.
- Što? - Pročitala je naslove prve hrpe i maknula je da dođe do druge.
- Mislim da ćete knjigu prepoznati čim je vidite.
Nastavila je čitati naslove. - Oh. Nije... zar ova? - Izvukla je debelu knjigu
u kožnom uvezu. - An Examination of the Need for and Principles of Reform
of the English Governmental System1.
- Upravo ta. - Njihovi su se pogledi sreli pa se nasmijao njezinu izrazu
lica. - Ne morate je pročitati ako ne želite, ali sam nakon naše nedavne
rasprave mislio da ćete možda željeti.
Margaret je čeznutljivo pogledala četiri romana na stolu. Nikad nije
nijedan pročitala, niti ih je toliko odjednom vidjela u kući svojih roditelja. No
skupila je obrve kad se sjetila razgovora što ga je spomenuo. - Tu je knjigu
zacijelo napisao netko tko se slaže s vašim mišljenjima? - upita.
- Naravno. Ne bih vam nudio nešto što potvrđuje vaše stavove.
- Pa, pročitat ću je i reći vam što mislim kad završim - gotovo ratoborno
reče.
- Izvrsno.
- Rekla bih da mi se uopće neće svidjeti.
- Vjerojatno neće. Ali nikad se ne zna. Zagovarali ste promjene na
zapanjujuće radikalan način.
Margaret je otvorila usta da to opovrgne, ali se samo nasmiješila. - To baš
nije isto.
- Nije li?
- Ne. - Bila je sigurna da nije, ali nije znala zašto.
Nehajno je odmahnuo rukom. - Vidjet ćemo što ćete reći kad pročitate
knjigu.
Stisnula je knjigu na prsima i s nelagodom je pogledala. Bila je veoma
debela.
- Zacijelo ćete odmah početi. Ja već tjednima želim pročitati ovaj roman. -
S mukom je ispružio ruku i uzeo knjigu s vrha jedne hrpe. - Provest ćemo
mirno ugodno jutro u čitanju.
Margaret ga je sumnjičavo gledala, ali u njegovim očima nije vidjela
podrugljivost. Na koncu je kimnula i okrenula se k vratima.
- Prvi dio možemo raspraviti tijekom ručka - dodao je. - Jedva čekam.
Margaret je samo zabacila glavu i izišla. Keighley se nasmiješio i potisnuo
smijeh.
Sat je vremena čitala u salonu u prizemlju, ali tekst ju je zamarao. Autor bi
iznio zanimljivu tezu i zatim su slijedile stranice o uglavnom irelevantnim
incidentima kako bi to dokazao. Barem se njoj tako činilo. Počela je preskakati
odjeljke, a potom i cijele stranice. Na koncu je odložila knjigu, ustala i umorno
se protegnula.
Prišla je prozoru. Dan je opet bio sunčan. Imali su dugo razdoblje lijepa
vremena. S krivnjom pogledavši knjigu na sofi, Margaret je odlučila poći u
šetnju - kratku.
Sišla je do podzidane obale i krenula putem kojim su jučer hodali.
Jemmyev čamac više nije bio u uvali. Malo je sjedila kraj jezerca i potom se
zaputila natrag. Trebala bi još malo čitati prije ručka, mada se Keighley
sigurno šalio kad je rekao da će o tome raspravljati.
Kad je stigla do staze koja vodi uzbrdo do gostionice, sjetila se nečega i
opet skrenula. Nije ponovno posjetila gospođu Dowling da s njom razgovara,
a želi je vidjeti iz nekoliko razloga. Lako je našla kućicu i pokucala na vrata.
Otvorila ih je privlačna nasmiješena žena četrdesetih godina, crvenkastosmeđe
kose i blistavih smeđih očiju. Margaret je iznenađeno trepnula i na trenutak se
zbunila. Zar je pogriješila kuću? Žena je sličila gospođi Dowling. Zapravo,
nakratko se činilo da vidi gospođu Dowling kakva je nekoć bila - ili možda
kakva doista jest.
Ta se iluzija raspršila kad je žena rekla: - Zdravo. Vi ste sigurno mlada
dama iz Red Liona. Majka mi je pričala o vama. Uđite. Nadam se da nema
nevolja?
- N-ne. Samo sam, ovaj, došla posjetiti gospođu Dowling.
- Kako ljubazno. Sigurna sam da će joj biti drago. Izišla je načas, ali će se
brzo vratiti. Uđite i sjednite. - Opazivši Margaretinu zbunjenost, žena doda: -
Ja sam njezina kći, znate. Došla sam je posjetiti iz Falmoutha, gdje živim.
- O, da. Drago mi je.
- Bojim se da sad imam dogovor s prijateljicama, ali kao što rekoh, majka
će se brzo vratiti. Ako vam neće smetati da je sami pričekate?
- Ne, ni najmanje. - Margaret je bila previše smućena da bi odbila.
- Dobro. Bit će kratko. - Ljubazno kimnuvši, žena uzme šeširić i iziđe.
Kad je otišla, Margaret je smeteno zurila u zid. Kako je to bio čudan
osjećaj - kad je pomislila da gleda mladu gospođu Dowling. Zašto je tako
reagirala? Logično je da gospođa Dowling ima djecu koja je posjećuju - da, i
koja joj sliče. Zašto naprečac donosi apsurdne zaključke? Tada je shvatila da
je njezin prvi posjet gospođi Dowling radikalno promijenio njezino mišljenje
o toj ženi. Umjesto da o njoj misli kao o staroj vještici, čega se sad iskreno
sramila, sad je smatra mudrijom starijom ženom. Kako je neobično da je do te
promjene došlo nakon jednog razgovora.
Vani su se čuli koraci, kvaka se zatresla i ušla je gospođa Dowling.
Nasmiješila se kad je ugledala Margaret. - No dakle, gospođice. Očekivala
sam da će biti prazno kad se vratim. Ovo je doista ugodno.
 Margaret je ustala kad je ušla. - Samo sam usput svratila... Vaša je kći
rekla da mogu pričekati.
- Znači, upoznali ste Carrie? - reče starica i skine crni šeširić. - Dobra je
to djevojka, moja najstarija. Hoćete li popiti čaj?
- O, ne, hvala.
Gospođa Dowling ju je proučavala. - Idemo na terasu. Još nije prevruće.
Margaret ju je slijedila van pa su sjele na zidić s kojeg se pružao pogled
na more.
- Nešto vas muči, zar ne, dušo? Džentlmenu nije gore?
- Ne. Slab je, ali u redu.
Gospođa Dowling kimne. - Kako sam vam rekla. Ti muškarci žele ustati
prije nego skupe dovoljno snage.
Zgrabivši priliku, Margaret izlane: - Čini se da mnogo znate o muškarcima.
- Požalila je čim je izustila te riječi. Porumenjela je i zagledala se u kamene
ploče pod svojim nogama.
Gospođa se Dowling tiho nasmijala. - Trebala bih. Mnoge sam njegovala i
bila sam trideset godina u braku. Zbunjeni ste, je li, gospođice?
Margaret je kršila ruke u krilu, požalivši što je došla.
- U tome nema ničega čudnoga. Vjerujem da su muškarci zbunjivali žene
otkako je svijeta. I žene muškarce, možda i više. Što vam mogu reći?
Shvativši da nema pojma, Margaret se okrenula i zagledala u plavi ocean.
Imala je pitanja, ali tako zbunjujuća da čak nije znala kako bi ih postavila.
Opet je požalila što je došla. Odakle joj pomisao da bi joj gospođa Dowling,
ma kako ljubazna, mogla pomoći?
- Je li riječ o vašemu, ovaj, bratu? - upita starica.
Njezin je ton podsjetio Margaret na nešto. - Ne smijete naokolo ljudima
pričati da on nije moj brat - reče. - Jasno da jest.
- Ne širim tračeve po selu - tiho odgovori gospođa Dowling. Njezino je
dostojanstvo posramilo Margaret. - Moj mi posao omogućuje da čujem mnoge
stvari o kojima ljudi ne žele da se priča. Nikad ništa ne prenosim, osim
nekome tko može pomoći. Jednom sam razgovarala s velečasnim u Falmouthu,
te s jednim ili dva muža, ali ni s kim drugim. Moja je majka bila babica prije
mene i uvijek je govorila: »U ovom je poslu gori brbljav jezik nego nesigurna
ruka.« Držala sam se toga.
- Ja... oprostite. Nisam mislila...
- Niste mogli znati. Ima nekih koje brbljaju o svemu što vide. Ali ja ne. -
Spustila je pogled kojim je strogo fiksirala ružičasti cvijet. - Ako me nešto
želite pitati, gospođice, to bi ostalo među nama.
No Margaret je sad već bila previše posramljena da bi išta pitala. - Ne,
ništa. Ali... hvala vam. Sad bih trebala ići.
Gospođa Dowling je ustala, a njezina je bijela kosa dosezala malo iznad
djevojčina ramena. - Vi najbolje znate. Poslijepodne sam obično kod kuće.
Ujutro posjećujem svoje pacijente.
Ispratila je Margaret do ulaznih vrata.
- H-hvala vam - opet promuca Margaret, mada nije znala zašto.
Starica se nasmiješila, kimnula i zatvorila vrata.
Hodajući natrag do gostionice, Margaret se čudila samoj sebi. Što je
željela postići tim loše zamišljenim posjetom? Što nije u redu s njom? U
posljednje je vrijeme nekako samodopadno zadovoljna promjenama u sebi -
novootkrivenim samopouzdanjem i promijenjenim izgledom. No danas se kod
gospođe Dowling osjećala budalastije nego ikad kod kuće. Odakle joj ideja da
bi je stara seoska babica mogla savjetovati o problemima koje čak ne može ni
definirati? Pod pretpostavkom da žena posjeduje korisne spoznaje, u što
Margaret trenutno uopće nije bila sigurna, ipak ne može čitati misli. Važno je
da Margaret shvati i sredi svoje osjećaje, ali nije znala odakle bi počela.
 Jedanaest
Tri tjedna nakon što su sir Justina donijeli u Red Lion, iz gostionice je rano
jednog jutra u kolovozu izišla neobična skupina. Činili su je Jemmy Appleby
koji je nosio košare, pakete i prostirke, zatim Margaret, koja je također nosila
nekoliko zavežljaja, te na koncu sir Justin koji je držao samo štap. Svanuo je
lijep dan pa su napokon odlučili ispuniti Jemovu silnu želju da isplove
Gullom.
Nije bilo lako donijeti odluku o izletu. Keighley je slušao naredbe gospođe
Dowling i danima gotovo uopće nije izlazio iz sobe, ali je na koncu ustvrdio
da se oporavio dovoljno da opet iziđe. Rekao je da će poludjeti ako i dalje
ostane zatvoren. Premda je izrazila razumijevanje, Margaret se svim silama
protivila jedrenju. Mislila je da nije mudro da se Keighley toliko udalji od
svake pomoći. Međutim, kad je otkrila da kani otići bez nje, uzdahnula je i
popustila. Na kraju krajeva, gospođa Dowling je rekla da se sir Justinovo
stanje uvelike poboljšalo.
Tako je taj izlet označio kraj niza mirnih dana. Margaret je vrijeme
provodila čitajući – dovršila je knjigu koju joj je Keighley dao - i
razmišljajući. Niti jednim nije bila osobito zadovoljna. Knjiga joj je um
ispunila novim idejama od kojih je neke odobravala, a drugima se opirala.
Njezina nastojanja da shvati vlastito mentalno stanje uglavnom su također
završavala u zbrci. Nakon nekog vremena, odustala je od ovoga drugoga.
Situacija se smirila pa se nije činilo potrebnim time se opterećivati.
Jem je čamac opet doveo u uvalu koja je bliže od pristaništa na drugoj
strani sela. Odveo ih je onamo, cijelo vrijeme uzbuđeno brbljajući, te svoj
teret spustio na plažu. - I druge stvari možete tu staviti, gospođice - reče. -
Odmah ću ih spremiti u čamac.
Margaret je zahvalno spustila zavežljaje. Dječak je počeo provjeravati
svoje plovilo dok ga je Keighley nasmiješeno promatrao, a ona je prošetala do
rta i gledala zaljev. Voda je bila mirna pod nebeskim plavetnilom. Na licu je
osjećala povjetarac. Na temelju kratkih uputa što ih je Keighley iznio
prethodne večeri, znala je da je to dobro. Čamac se ne bi micao da nema
vjetra, ali da jako puše, bilo bi opasno jedrih u tako malenom plovilu.
- Dođite, gospođice - dovikne Jemmy. Vratila se i vidjela da je u pregratke
Gulla nekako utrpao sve što su donijeli. - Sad se možete ukrcati - doda dječak.
Keighley se sagnuo nad konopcem kojim je čamac bio vezan malo dalje na
plaži.
Skupivši skute svoje lagane plave haljine, Margaret je ušla u čamac kao i
prvi put.
Jemmy joj je pomogao pridržavši je za lakat. Kad je sjela iznad sićušne
kabine, dječak reče: - Pomaknite se malo natrag, gospođice, i sjednite na jedan
od tih ormarića.
Zbunjeno je pogledala naokolo.
- Ono sa strane, gospođice.
- Oh. - Oprezno se pomicala, spustivši noge u čamac, te se okrenula i sjela
na jedan ormarić. Gull se nagnuo kad se premjestila pa se uhvatila za rub
čamca iza sebe.
- Tako je - ohrabrujuće će Jemmy. - Spremni smo za vas, gospodine.
Keighley mu se pridružio i dao mu konopac. - Da ti pomognem gurnuti ga?
- Ja ću to, gospodine.
- Sumnjam da ćeš uspjeti ako se oboje ukrcamo. Hajde da ga najprije malo
gurnemo.
Jemmy je slegnuo ramenima, pa su njih dvojica gurnuli čamac s plaže.
Margaret je osjetila da je stražnji dio čamca slobodan. Neobičan osjećaj.
Keighley je s lakoćom uskočio njoj sučelice i skrušeno pogledao mokre jahaće
čizme. - Moj će sobar prigovarati zbog toga. Slana voda. Volio bih da imam
drugu obuću.
- Mislila sam da ćete posuditi čizme Jemova brata.
- Nažalost, pokazalo se da su njegova stopala mnogo manja od mojih.
Jemmy je svom snagom gurao čamac s plaže sve dok mu voda nije doprla
do koljena. - Povući ću ga konopcem, gospodine - tada reče. - Hoćete li
preuzeti držak kormila?
Keighley kimne, pomakne se do stražnjega dijela čamca i stavi ruku na
šipku.
- Zar se time upravlja čamcem? - upita Margaret.
- Da, povezano je s kormilom.
Jem opet gurne i Gull klizne prema izlazu iz uvale. Mirno je kretanje
ugodno iznenadilo Margaret. Razlikovalo se od vožnje bilo kojim drugim
vozilom. Kad je voda postala dublja, Jem je uskočio u čamac i ožeo nogavice
svojih hlača. - Oprostite, gospođice - progunđao je kad je potočić vode stigao
do njezinih skuta.
- U redu je - junački će Margaret. - Očekujem da ću se danas smočiti.
Keighley joj se nasmiješio, a Jem kimnuo prije nego se pozabavio jedrom.
Bilo je maleno pa ga je brzo podigao, trokut bjeline nad njihovim glavama. - U
redu, gospodine - reče dječak kad ga je učvrstio. - Idemo na sjeveroistok. -
Pokazao je smjer i sir Justin je okrenuo držak kormila.
Margaret je opčinjeno gledala kako vjetar nadima jedro i njihova se brzina
povećava. No tada se Gull nagnuo tako da se strana čamca gdje je sjedila
približila valovima, pa je prigušeno uzviknula. Voda je bila veoma blizu.
- U redu je - uvjeravao ju je Keighley. - Naginje se zbog vjetra u jedru. No
vjerojatno bi bilo bolje da sad sjednete na drugu stranu.
Margaret se oprezno premjestila. Doista se na suprotnoj strani osjećala
sigurnije.
- Hoćeš li preuzeti upravljanje, kapetane? - sir Justin reče Jemmyu koji se
široko nasmiješio i preuzeo kormilo. Keighley je kliznuo do pramca.
- Dobro ide - reče gledajući naokolo. Jem se ozario od ponosa.
- Kamo idemo? - upita ga Margaret.
- U zaljevu je otočić. Ondje nitko ne živi. Premalen je i nema vode. Ali to
je dobro mjesto za piknik, kaže mama, i lijepo se jedri onamo.
Kimnula je i gledala oko sebe. Ovdje je vjetar jače puhao pa se činilo da
čamac leti. Sunce se ljeskalo na valovima i poigravalo na pjeni što su je
ostavljali za sobom. Nad njima je, tužno klikćući, preletio galeb. Margaret je
uživala. - Ovo je divno - reče.
Sir Justin je nasmiješeno pogleda. - Nije uvijek tako ugodno, zar ne, Jem?
- Ne, gospodine. - Dječak se smiješio od uha do uha.
- Prije nego netko može tvrditi da mu se sviđa, mora isploviti po kiši i
uzburkanu moru, po tako jakom vjetru da se čamac gotovo podiže iz vode.
- Zašto?
- Jačina vjetra u jedru gura...
- Ne, ne. Pitam zašto bih to morala? Zvuči grozno.
 Nasmijao se. - Ako netko želi biti pravi moreplovac, mora se suočiti s
morem u svim njegovim raspoloženjima.
- Moreplovac po lijepom vremenu ništa ne zna - složi se Jemmy.
- Možda - odgovori Margaret - no rekla bih da je mnogo sretniji.
Keighley se opet nasmijao. - Moj prijatelj koji ima krasnu jedrilicu tvrdi
da svatko tko želi znati što znači posjedovati brodicu samo mora stajati vani na
kiši i kidati novčanice. Učinak je isti.
Margaret ga je promatrala s izrazom nevjerice i nerazumijevanja.
- Isplovljava se po svakakvu vremenu - objasnio je - i troši se mnogo
novca. Što ti kažeš, Jem?
- Želio bih imati malo novca da ga potrošim na Gull - praktično će dječak.
Margaret se nasmijala. - Stvarno. Mislim da je vaš prijatelj veoma
budalast. Ako tako osjeća, trebao bi drukčije provoditi svoje vrijeme.
Odmahnuvši glavom, sir Justin se opet okrene moru.
- Eno otočića - reče Jemmy i pokaže prstom. Gledajući u tom smjeru,
Margaret je vidjela mrlju kopna između njih i udaljenije obale zaljeva. - To je
bilo veoma brzo.
- Još nismo stigli - odgovori Keighley.
- Ali smo... - pogleda unatrag - ...već gotovo na pola puta.
- Možda po udaljenosti, ali naše će putovanje još potrajati.
Margaret je uskoro shvatila što je time mislio. Umjesto da plove ravno,
najprije su krenuli lijevo i potom desno od otočića. To se manevriranje, rekli
su joj, zove bordižanje, jedriličarski način putovanja. Jedrilica mora slijediti
vjetar, a ne vlasnikove želje.
Tako se plovidba za koju je mislila da neće trajati više od pola sata
oduljila na dva sata. Kad su stigli na otočić, već joj je bilo dosta mora.
Također je osjećala silnu glad.
- Ondje gore je dobro mjesto - reče Jemmy nakon što su iskrcali sve
zavežljaje i odložili ih na travu.
Margaret je s grimasom na licu slijedila njegov pogled. Otočić je zapravo
bio jedan poveći brežuljak koji strši iz vode i uspon se doimao strmim. Nije se
baš željela penjati opterećena prtljagom, osobito ne prije ručka. - Možda će za
vas biti previše naporno - reče Keighleyu.
 - Besmislice, nisam umoran. Pogled odande zacijelo će biti veličanstven.
Svakako moramo gore.
Uzdahnuvši, sagnula se da uzme nekoliko prostirki i košaru. Jem se već
opteretio.
- Ja mogu nešto nositi - uz osmijeh doda sir Justin.
- Ne, vi pođite naprijed. Gospođa Dowling je rekla da ne smijete nositi
stvari ili prebrzo hodati.
Slegnuvši ramenima, okrenuo se i zaputio uzbrdo. Jem je krenuo za njim, a
Margaret je bila na začelju. U sebi je proklinjala volane na rubu haljine o koje
se neprestano spoticala.
Srećom, uspon nije bio tako naporan kako je odozdo izgledalo. Staza je
vijugala s jedne na drugu stranu, a zahvaljujući povjetarcu, nije bilo previše
vruće. Za deset su minuta stigli do vrha gdje su im četiri bukve nudile ugodnu
hladovinu. Margaret je odložila svoj teret, uspravila se i pogledala naokolo.
Ostala je bez riječi. Panorama je oduzimala dah. U daljini ih je s tri strane
okruživalo kopno zaljeva, stvarajući crtu zelenila između plave vode i neba
bez oblačka. Iza nje pružao se pogled na pučinu gdje se plavetnilo prostiralo u
beskraj. Vidjelo se selo, boje i bjelina na sivoj klisuri, blizu ulaza u zaljev.
Margaret je duboko udahnula. - Nikad nisam vidjela takvu ljepotu.
- Istina - složi se Keighley. - Hvala ti što si nas doveo ovamo, Jem.
- O, da.
- Mislio sam da će vam se svidjeti - samodopadno će Jem. - Postavit ću za
ručak, može?
- Može - složi se sir Justin i nasmijanim očima potraži Margaretine.
Jeli su na prostirki ispod krošanja. Gospođa Appleby im je pripremila
hladnu pečenu piletinu s ukiseljenim povrćem, svježe pečeni kruh s maslacem
zamotan u voštano platno, jabuke i obilje sočnih kolača od zobenoga brašna.
Vrč domaćega piva dopunio je jelovnik, a izgledalo je tako dobro da je i
Margaret malo popila.
Hrana je bila izvrsna, a čak i da nije bila gladna, Jemmyevo bi joj očito
uživanje u hrani otvorilo apetit. Smazao je sve što im je ostalo i još je sa
žaljenjem pogledavao košaru kad se konačno ispraznila.
- Sad ću sići i provjeriti Gull - reče nakon što se uvjerio da mu nijedna
mrvica nije promaknula. Stuštio se nizbrdo velikim skokovima.
 - Kako može? - čudila se Margaret. - Nakon svega što je pojeo.
- Jedna od sposobnosti dječaka - reče sir Justin. Naslonio se na deblo
jedne bukve i zadovoljno počivao, s ostatkom piva kraj sebe.
- Je li? - Pogledala je nered na prostirki. - Valjda bih trebala počistiti.
- Još ne, sigurno. Pogledajte, eno jastreba. Pogledala je u smjeru što ga je
pokazivao i vidjela kako se jastreb udaljava, lebdeći na vjetru, raširenih i
nepomičnih krila. Odjednom ih je skupio, obrušio se nadolje i nestao iza
stabala na obali. - O - tiho uzvikne Margaret.
- Nešto je opazio. - Keighley je pijuckao pivo. - Onda, završili ste knjigu
koju sam vam dao?
- Da, sinoć. Znam da mi je dugo trebalo.
- Što mislite?
Margaret se namršti. - Pa, neke mi se ideje čine u redu, ali druge...
- Da?
- Veoma su ekstremne. Osmjehnuo se. - Previše radikalne?
- Valjda. Doista mi se čini...
- Što?
- Pa, da autor pretjeruje. Znam da su mnogi ljudi siromašni i da nemaju
pogodnosti koje sam ja uzimala zdravo za gotovo, ali ne vjerujem da je
njihova situacija tako loša kako to autor prikazuje. - Zadrhtala je. - Neki su
opisi grozni.
- Ali veoma stvarni, vjerujte mi.
Margaret je izgledala tjeskobno. - Možda u nekoliko izoliranih slučajeva?
Zasigurno takva užasna bijeda nije raširena. Ne može biti, ne ovdje.
- Ne ovdje - podrugljivo će Keighley. - Kako znate. Jeste li ikad
pogledali?
- Ne, ali drugi, oni koji vode vladu, zacijelo jesu. Ne bi dopustili takve...
- Mislite?
- Da. - Ljutito ga je gledala. Činilo joj se da svojim skeptičnim tonom
kritizira njezina oca, koji jest u vladi.
Keighleya su mučili zbrkani osjećaji. Krenuo je na ovaj izlet, mada je znao
da to nije osobito pametno. Nije se promijenila njegova odluka da izbjegava
Margaret ili je drži na distanci. No prilika da na tako ugodan način iziđe iz
gostionice bila je neodoljiva, a premda ju je pokušao obeshrabriti da ide s
njima, ipak joj to nije mogao zabraniti. Čim su se našli u čamcu, bio je previše
dobro raspoložen da bi se time opterećivao. No sad je opet požalio zbog
izleta. Ovaj je razgovor iznova naglašavao nezgodnu situaciju u kojoj se
nalaze. Ranije bi zacijelo osjećao prezir i nestrpljivost prema njezinim
mišljenjima, ali sad osjeća zanimanje i snažnu želju da je uvjeri u ispravnost
svojih gledišta. Bilo bi mu najpametnije odbaciti tu temu i predložiti da se
spakiraju za povratak.
Nakon što je to čvrsto odlučio, reče: - Mogao bih vam pokazati da
griješite.
Margaret uzdigne obrve.
- Baš u ovom području, rekao bih - doda sir Justin.
- Kako to mislite?
- Siromaštvo je daleko raširenije no što mislite, i to mogu dokazati.
- Nisam sigurna...
- Bojite se istine? - prekine je, istodobno se pitajući govori li njoj ili sebi.
- Ne!
- No dakle?
- Možete mi pokazati što god želite. Možda ćete otkriti da vi griješite.
- Vidjet ćemo. - Nakon što se nekako obvezao na ono što je i dalje smatrao
nepromišljenim, sir Justin ustane. - Mislim da bismo trebali krenuti natrag.
Margaret sa žaljenjem pogleda naokolo. - Dobro. Pospremit ću stvari ako
ćete vi pozvati Jemmya.
Kanio joj je ponuditi pomoć, ali se predomislio. - Neka bude. - Primaknuo
se rubu brežuljka i dao znak dječaku. Kad je Jemmy skočio da ga posluša,
Keighley se okrenuo i, na vlastito iznenađenje, čuo sebe kako govori: - Što li
se dogodilo s mladim Manninghamom?
Margaret se ukočila s prljavim ubrusom u ruci nad košarom. - Dogodilo?
Proklinjući sebe, Justin je nastojao pronaći riječi kojima bi popravio
nezgodnu situaciju. No samo je izustio: - Da.
- V-valjda je otišao.
- Otišao iz vaše kuće. - Da.
 - Bio je... nesretan?
Margaret se promuklo i drhtavo nasmijala. - O, ne. Prije bih rekla da je bio
prestrašen. Bojao se da će ga nekako primorati da oženi osramoćenu djevojku
i uništi svoju političku karijeru.
- Tupan! - Čim je to izustio, sir Justin je rukom dotaknuo čelo. Zar je
poludio? Rana mu sigurno utječe na um kad izvaljuje takve gluposti. U
prošlosti to sigurno ne bi učinio. Ipak se začudio da ga je obuzela želja da
Manninghama zgrabi za ovratnik i dobro ga prebije.
Margaret je odmahivala glavom. - Želio me oženiti samo zbog očevih
političkih veza, pa se nije moglo očekivati da će podnijeti takav udarac. - Glas
joj je bio nevjerojatno miran. Čula ga je kao da pripada nekome drugome. - To
sad razumijem. Tada nisam.
Zavladala je dugotrajna tišina. Margaret je nastavila spremati stvari u
košaru, nesposobna podići pogled. Keighley je opet u sebi proklinjao vlastitu
glupost žestinom kao da se ljuti na nekoga drugoga. Oboma je vidljivo laknulo
kad je Jemmy stigao do vrha i rekao: - Što, već idemo? Ostali su nam sati
dnevnoga svjetla.
- Unatoč tome, mislim da je vrijeme za povratak - Keighley odgovori tako
oštrim tonom da je dječak iznenađeno zurio.
- Da, gospodine.
- Sve je spremno - visokim, neprirodnim glasom doda Margaret.
- Da, gospođice - reče Jemmy i brzo podigne košaru na rame. Premda nije
bio posebno senzibilan, čak je i on osjećao napetost u zraku. Okrenuo se i
počeo silaziti niz brdo.
- Vi krenite - žurno će Margaret. - Odmah ću doći.
Sir Justin je otvorio usta, ali ih je opet zatvorio i okrenuo se.
 Dvanaest
Margaret i sir Justin narednoga su se dana izbjegavali. On je i dalje samog
sebe proklinjao, a ona je bila veoma zbunjena. Tijekom njihova posljednjeg
razgovora opet su nahrupile sve njezine brige i sumnje, pa se sad još više
zbunila po pitanju svojih osjećaja i situacije. Plovidba natrag bila je neugodno
tiha te je imala mnogo vremena za razmišljanje o tome što se od jutros
promijenilo. Osjećala se neobjašnjivo ushićeno i nervozno nesretno, a nije
razumjela razlog za bilo koji od tih osjećaja.
Unatoč toj nelagodi, činilo se sigurnim da će joj Keighley pokazati ono što
naziva pravim siromaštvom. Možda sad oboje žele odgoditi ili čak zaboraviti
to obećanje, ali ništa nisu rekli. Margaret se činilo nemogućim, a Keighleyu
budalastim, spominjati sve jaču napetost među njima. Tako je ideja ostala i
razrađeni su planovi za drugi dan. Sir Justin je razgovarao s Applebyima i
drugim mještanima te odlučio kamo će ići. Kad ju je obavijestio da je sve
dogovoreno i pitao je li još uvijek voljna, Margaret je samo kimnula.
Idućeg su jutra krenuli Applebyevom lakom kočijom. Keighley se osjećao
dovoljno dobro da njome upravlja, mada im se Jem pridružio za slučaj da se
on umori. Jem je u sebi mislio da je njihov plan šašav. Sunce se sakrilo iza
jurećih oblaka i mada se kiša nije činila vjerojatnom, ugođaj je bio posve
drukčiji od onoga na pikniku. Promjenjiva je svjetlost moru davala čudan
metalni sjaj, a vegetaciju pretvarala u tmurnu i jednoličnu. U tišini su se vozili
podzidanom obalom do ceste južno od sela. Margaret je laknulo kad je vidjela
u kojem smjeru idu. Bojala se da će putovati cestom kojom su ona i Keighley
stigli iz Devona. - Kamo idemo? - pitala je kad je sir Justin skrenuo.
- Malo u unutrašnjost - odgovorio je. - Do nekih farmi.
- Kako znate kamo treba ići?
- Rekli su mi naši domaćini i drugi mještani. Siromašne obično dobro
poznaju u njihovu susjedstvu.
- Ali su rijetkost - reče Margaret - ako se moramo tako daleko voziti da ih
nađemo.
- Mogao sam vam pokazati primjere blizu gostionice. Nisu svi u selu
uspješni kao Applebyevi. No mislio sam da bi to bilo nezgodno. I želio sam da
vidite tipičnu obitelj. Danas je gore ruralnim siromasima koji se bave
poljoprivredom, ili se češće ničim ne bave jer nema posla. Tvornički radnici
trpe grozne uvjete, ali ih ima daleko manje.
Znatiželja je nadvladala Margaretinu nelagodu. - Odakle znate? Kako ste
otkrili sve to?
Kiselo se nasmiješio. - Kao prvo, nisam zatvarao oči na njih. Svaki
zemljoposjednik može vidjeti bijedu ako doista gleda umjesto da je slijep za
istinu. Osim toga, razgovarao sam s veoma mnogo ljudi, iz svih slojeva, i čitao
sve što sam našao o toj temi.
- Doista vjerujete da je siromaštvo tako rašireno? - namršteno je pitala.
- Ne radi se o vjerovanju. To je činjenica. Ne govorim o svojim
mišljenjima kad pričam o siromašnima, već o stvarnim ljudima i postojećem
stanju.
Zvučao je tako sigurno da ju je to potreslo. U očevoj je kući uvijek iznova
slušala da radikali pretjeruju i iskrivljuju stvarnost, da većina Engleza živi
udobno i zadovoljno, mada u različitim stupnjevima. No Keighley kao da je
bio siguran da će joj pokazati suprotno. Je li riječ o nekakvoj varci? Ali kako?
I zašto? Meškoljila se na sjedalu. Sad je sve posve drukčije. Toliko se
promijenila da je gotovo pripravna otkriti da su je cijeli život zavaravali.
Odjednom je osjetila strah za budućnost. Tjednima je potiskivala takve brige,
ali sad je stigao trenutak da se s njima suoči. Zadrhtala je i pitala se kako će,
zaboga, postupiti.
- Što je? - upita Keighley. - Je li vam hladno? - Namršteno ju je gledao jer
je, unatoč oblacima, dan bio sparan.
- Ne, ne - brzo će Margaret.
Još ju je kratko promatrao i potom doda: - Uskoro ćemo stići, zar ne, Jem?
- Dječak je kretnjom potvrdio. - Jeste li se predomislili? Želite li se vratiti?
- Nikako. - Margaret se uspravi. Neće je tako lako prevariti.
Kimnuo je i vratio svoju pozornost na konja. Uskoro su sišli s ceste na
izlokanu stazu i brzo stigli do kamene kućice. Keighley je zaustavio kočiju i
pomogao Margaret da side. - Ovo je dom obitelji Jones - reče. - Gospodin
Jones, njegova žena i starija djeca rade na poljima, pa neće biti ovdje.
- Ali zar možemo...
Sir Justin ju nije slušao. Prišao je vratima kućice i pokucao. Dugo su
čekali da se vrata polako otvore. Malena je djevojčica provirila van. - Dobar
dan - reče Keighley i ponudi joj zlatnik od jedne funte.
Djevojčica, koja nije mogla imati više od šest godina, sa
strahopoštovanjem je zurila u novčić. Nije posegnula za njim.
- Ovo je za tebe - reče sir Justin. - Dama je žedna. Možemo li dobiti vode?
Djevojčica ga je odozdo gledala krupnim očima na upalu licu. - Žedna? -
ponovila je na dijalektu.
- Da. Možemo li dobiti malo vode? - Opet joj je pružio kovanicu.
Polako je ispružila ruku. Keighley joj je dao zlatnik dok je Margaret
mislila da nikad nije vidjela tako mršavu ruku. Djevojčica je zadivljeno držala
novac na dlanu, a zatim ih je kradomice pogledala i hitro zagrizla kovanicu da
vidi je li prava. Smutila se kad je otkrila da je to doista zlato.
- Možemo li dobiti čašu vode? - opet će sir Justin.
Djevojčica se pomaknula natrag i šire otvorila vrata. Keighley je krišom
dao znak Margaret neka priđe te su zajedno ušli kroz niska vrata.
Unutra je bilo mračno pa Margaret u početku ništa nije vidjela. No kad su
joj se oči privikle, shvatila je da je pod od utabana blata, a zidovi od vapnom
obijeljena kamena, pocrnjeli od dima i čađe. Na stražnjem je zidu bilo
ognjište, ali vatra nije gorjela. Ispred njega stajao je dugi stol i, s tri klimave
stolice, činio sav namještaj u vidljivom dijelu kuće. Prljava je zavjesa
odvajala otprilike trećinu prostora i Margaret je pretpostavila da je ondje
spavaća soba. Zavjesa kao da je zadrhtala i potom se odmaknula. Pojavio se
napola odjeveni dječačić i iza njega veliki krevet gdje se nalazilo troje još
manje djece. Preko ruba tanke deke gledali su očima raširenim od straha.
- Što želite? - upita dječačić u dirljivu pokušaju da djeluje opasno.
- Ššš, Dan’l - reče djevojčica koja im je otvorila. Otišla je do stola i sad
se vratila s limenom kutlačom vode.
Keighley ju je uzeo i okrenuo se k Margaret, sakrivši je od djece svojim
širokim leđima. - Pretvarajte se da pijete - promrmlja. - Nemojte dotaknuti
usnama.
Zbunjeno ga je poslušala i on je vratio kutlaču.
- Hvala - reče Keighley. - Vaši majka i otac zacijelo su u poljima?
Oboje su ga sumnjičavo gledali.
 - I vaša starija braća i sestre? Koliko ih ima? Nisu odgovorili.
Slegnuo je ramenima i okrenuo se. - Neće sami s nama razgovarati.
Najbolje da idemo dalje.
Grickajući donju usnu, Margaret je pogledala naokolo. Je li moguće da
mnogi ljudi tako žive, bez ijedne lijepe stvari u svojoj kući? Čeprkajući po
torbici, našla je još jedan zlatnik. - Evo t-ti - zamuckivala je i dala ga
dječačiću koji je stiskao zavjesu.
Mrko ju je gledao.
- Uzmi.
Na koncu ga je prihvatio.
- Dođite - blago će Keighley. Uhvatio ju je ispod lakta i izveo iz kućice.
Vrata su se za njima čvrsto zatvorila.
- To je relativno uspješno kućanstvo težaka - dodao je kad su opet krenuli.
- Oba roditelja imaju posao, kao i nekoliko starije djece. Znaš li koliko, Jem?
Slegnuo je ramenima. - Troje ili četvero.
- Ah. Dakle vidite, obitelj ima prilično velike prihode kada toliki zarađuju.
Mnogi žive od daleko manje novca, a kad nema posla, gladuju.
- Manje - užasnuto promrmlja Margaret. - Ali oni ništa nemaju.
- Naprotiv, imaju suhu kućicu, nešto namještaja i odjeće, te zalihe goriva.
Jeste li opazili šupu? Relativno su dobrostojeći. Vidjet ćemo obitelj kojoj je
znatno teže.
- Ali d-djeca... tako su mršava i prestrašena.
- Da.
- Kako možete reći da su dobrostojeći?
- Rekao sam ‘relativno’.
- I zašto se nisu vani igrali ili... ili nešto?
- Vjerujem da im je rečeno neka ostanu unutra, a vjerojatno ne dobivaju
dovoljno hrane da bi imali višak energije.
- Kako možete tako hladno govoriti? - uzvikne Margaret zgrožena
njegovom prozaičnošću. - To su malena djeca.
- Znam da jesu - tiho je odgovorio. - I vi biste tako govorili da ste vidjeli
onoliko mnogo težih slučajeva kao ja. No moj ton ne znači da takve stvari
smatram prihvatljivima.
Promatrala ga je napola u nevjerici, napola molećivo. - Nije moguće da
ima mnogo tako...
- Milijuni.
Odmahnula je glavom kao da se želi riješiti te slike.
- Žao mi je što vas to uzrujava, ali na svako imućno dijete koje ima sve
raskoši i obilje energije, ima dvadeset onih koje smo upravo vidjeli, ili u još
težoj situaciji. Najčešće u težoj. U gradovima mogu krasti, ali čak ni tako
nemaju dovoljno hrane.
- Ne mogu to vjerovati. Ja... neću vjerovati. Keighley nije odgovorio.
Predobro je poznavao taj ton. Značio je da ustvari počinje vjerovati, i mrzi tu
činjenicu. Odjednom ga je obuzela tuga. Možda je pogriješio kad ju je poveo.
Mora li doista znati istinu? Spoznaja je bolna, a njemu je mrsko gledati je da
pati. No drugi dio njega tvrdoglavo je insistirao da mora. Nekako se činilo
važnim da ona pravilno procijeni to pitanje, važnim njemu. Nestrpljivo je
trznuo uzdama i potisnuo taj opasni tijek misli. - Sad idemo do kućice
nezaposlena težaka - prilično oštro reče. - Ondje ćete vidjeti pravu bijedu.
Tijekom narednog sata Margaret se šokirala kao nikad u životu. Riječi koje
je izgovarala ili čula u neobveznim razgovorima - siromaštvo, glad, gorčina -
postale su mučno stvarne. Znala je da nikad neće zaboraviti prizore kojima je
svjedočila dok je Keighley razgovarao s tri nezaposlena težaka i njihovim
ženama. Ona sama nije imala znanja ili hrabrosti da nešto kaže, ali je slušala i
gledala, pamteći svaku riječ. Čak i kasnije, dok su se vozili natrag u Red Lion,
još je to vidjela, osobito oči muškaraca dok su govorili o nastojanju da nadu
posao. Plamtjele su od zastrašujuće kombinacije željezne volje, nade i gnjeva
pred kojom se Margaret osjećala nevažnom i bezvrijednom. Svi su se složili s
Keighleyem da je njihova bijeda raširena pojava. Svaki je poznavao mnoge
druge u istoj situaciji.
Porazile su je njihove emocije, a njezine kao da su nestale. Nije mogla
govoriti dok su se polako vraćali. Znala je da će se rasplakati ako pokuša, a
Keighleyu nije željela priuštiti to zadovoljstvo. Zasigurno se naslađuje - nije
se usudila podići pogled - pobjedom svojih gledišta nad njezinima.
Margaret nije znala da je to mnogo puta vidio, počevši od sebe i potom
kod raznih prijatelja te političkih saveznika kojima je isto sve to pokazao.
Točno je znao što ona osjeća i iskreno ju je žalio. Također je znao da mu je
bolje šutjeti.
Unatoč nemiru, Margaret se činilo da su brzo stigli natrag. Kao da je Jem
za nekoliko trenutaka skočio s kočije da konja vrati u konjušnicu. Keighley joj
je pomogao da siđe i ponudio joj ruku. Sagnula je glavu i prihvatila njegovu
ruku, želeći samo pobjeći u svoju sobu da se oporavi.
- Je li vam dobro? - pitao je dok su hodali. Margaret bez riječi kimne.
- Sumnjam. Znate...
- Imali ste pravo, imali ste pravo - uzvikne djevojka. - Evo, priznala sam
pa mi to ne morate govoriti na svoj odbojno superioran način. Nisam ja kriva
što mi nitko nije rekao... nikad pokazao... - Naglo se prekinula gutajući suze da
ih on ne vidi.
- Jasno da niste. I sigurno vam se nisam zbog toga kanio rugati. Što mislite
o meni? Proživio sam točno ono što vi sad osjećate. Moj me otac poveo u
sličan obilazak kad sam imao deset godina. Otad ja vodim druge. Znam kako je
teško.
Margaret podigne pogled. - Deset?
Kiselo se osmjehnuo. - Točno. To je bilo prije mog odlaska u školu.
Odlučio je da moram vidjeti malo stvarnoga svijeta prije nego me Eton
‘pokvari’. Uopće nije želio da odem na školovanje, ali je mama insistirala.
Bio sam duboko šokiran. Mislim da prva dva tjedna semestra nisam izustio ni
riječi. Nadstojnik moje zgrade kanio je pisati mojim roditeljima, ali sam
napokon otvorio usta. Tada im je pisao zato što sam izgovarao posve radikalno
krivovjerje. Naravno, tatin ga je odgovor jednako šokirao. Margaret se
osmjehnula.
- Teško je to prihvatiti. Trebat će vremena. Ne očekujte da ćete se nakon
ovoga jutros osjećati kao inače.
Opet je zadrhtala. - Najteže je bilo gledati djecu.
Kimnuo je. - Znam.
- Izgledali su tako bespomoćno. - Margaret je, na svoju žalost, zaplakala.
Keighley se zaustavio pa je izvukla ruku ispod njegove. Ljutila se na sebe
zato što se slomila, ali nije mogla prestati. Potražila je rupčić u torbici i
brisala oči. Kad bi barem otišao i ostavio je samu.
To mu je doista palo na pamet, ali je misao odbacio kao bešćutnu. On je
skrivio njezine suze i ne može je jednostavno prepustiti plaču. Ali što bi
trebao? U životu je imao posla s mnogo uplakanih žena, ali nikad u ovim
okolnostima. Uobičajeno rješenje - ponuditi rame za plakanje - neprikladno je
iz niza razloga. Nikad ranije nije mladu djevojku poveo u takav obilazak i
zarekao se da to više neće ponoviti.
Skrivena iza rupčića, Margaret je jecala: - Ostavite me samu. Idite. - No
njezin je glas bio nerazumljiv Kad on nije otišao, podigla je glavu i pogledala
ga suznim, prijekornim očima.
To je bilo previše. Bez razmišljanja ju je zagrlio i privukao na svoja prsa,
jednu ruku zavukavši u njezine plave uvojke. - Samo plačite - reče. - To
pomaže.
Margaret se najprije tako iznenadila da je umalo prestala plakati. Osjećaj
da joj obraz počiva na njegovu reveru i snažne joj ruke obavijaju drhtavo
tijelo bio je tako čudan. Osjetila je kako joj miluje kosu i odjednom se činilo
da ima još više razloga za plakanje. Posve se prepustila suzama.
Potrajalo je dok ta oluja emocija nije prošla. Margaret je jecala, a sir
Justin ju je čvrsto držao. Na koncu je postupno uspostavila kontrolu nad sobom
i trenutak kasnije oboje su se naglo pribrali. Margaret se ukočila i očajnički
šmrcala. Keighley je odmah spustio ruke i malodušno odstupio, ljutito
požalivši što nije poslušao svoje niže porive i ostavio je na miru.
Vidjevši njegovo lice, Margaret je progutala još jedan jecaj. - Ja... žao mi
je - glupavo reče.
- Naprotiv. Ja se vama moram ispričati - glasio je ukočen odgovor. - Vaša
me uzrujanost navela da prijeđem granice doličnosti. Nadam se da ćete
vjerovati da mi je suosjećanje bilo jedini motiv.
Takvo mu izražavanje uopće nije bilo svojstveno, pa je Margaret uspjela
samo ponovno progutati slinu i kimnuti.
- Možda je najbolje da vas sad ostavim na miru. Osim ako mogu pomoći?
Odlučno je odmahnula glavom, očajnički želeći ostati sama sa svojim
kaotičnim mislima.
Lagano se naklonio i okrenuo. Margaret je gledala kako se dugim koracima
udaljava ulicom i skreće iza ugla. Tada se pokušala smiriti dovoljno da
neopazice stigne do svoje sobe.
 Trinaest
U Red Lionu zavladao je ledeni ugođaj koji je trajao dva duga dana.
Keighleyevo se stanje uvelike poboljšalo pa je mogao sam izlaziti. Sad je on
šetao obalom, a Margaret je ostajala u sobi. Izlazila je samo radi obroka, a čak
je i tada malo jela i govorila. Nestao je dio boje koju je dobila i ramena su joj
se opet pogrbila.
Ti su vanjski znakovi samo ukazivali na njezin nutarnji nemir, daleko
intenzivniji. Tijekom dugih tihih sati u sobi uvijek je iznova raščlanjivala
zbivanja koja su je ovamo dovela i sve što je napravila. Nije znala što je
drugo mogla poduzeti, ali je svim srcem željela da se situacija drukčije
razvijala. Nikad u životu nije bila tako nemirna i nesretna. Nešto joj se
dogodilo u posljednjem tjednu, nešto što uopće nije razumjela. Sad joj se
činilo da budućnost nudi samo dosadnu rutinu i samoću.
Što je dulje mogla, opirala se razmišljanju o daljnjim postupcima, ali sad
ju je zabrinutost natjerala da počne planirati. Pokušala se zamisliti kako ide u
Penzance ili neki drugi gradić da potraži posao, što je u početku kanila. Na tu
je viziju umalo zaplakala. No kad je pomislila na povratak roditeljima, to se
činilo još gorim. Nikakva se budućnost nije doimala ugodnom ili mogućom i
ona nije razumjela kako je do toga došlo. Uvijek je znala da neće biti lako
stvoriti vlastiti put. Ali zašto je odjednom nemoguće o tome razmišljati?
Obično se u toj fazi njezinih promišljanja pojavljivala slika sir Justina
Keighleya, osobito izraz njegova lica kad se odmaknuo nakon zagrljaja. Kad
god bi se toga sjetila, Margaret bi zadrhtala i odmah silom skrenula misli.
Neće misliti o tome, mada se nije htjela pitati zašto je tako bolno ili zašto se
pitanje njezine budućnosti odjednom čini tako važnim.
Keighley je bolje razumio situaciju, ali zato nije bio sretniji. Tijekom
dugih šetnji također je razmišljao o budućnosti i vlastitu mentalnom stanju,
došavši do nekih teških zaključaka. Već je neko vrijeme znao da mu vlastiti
osjećaji izmiču kontroli. Kad je zagrlio Margaret, premda je znao da to nije
pametno, u glavi su mu se oglasila zvona na uzbunu. Činjenica da mu je bilo
veoma ugodno držati njezino vitko tijelo i milovati svilenkastu kosu, samo je
pojačala njegovu odlučnost da prestane.
Čuo je mnogo priča o vezama koje su se razvile zbog izolacije i blizine.
Majke koje traže muževe za svoje kćeri često na to računaju, pa su se neženje
često žalili na mjesec dana provedenih na seoskom imanju takvih roditelja -
mjesec koji bi završavao prosidbom i objavom u Morning Postu. Osobno je
znao za jedan takav slučaj, jedan od nesretnih brakova u visokome društvu.
Stoga je odlučio da on neće biti tako uhvaćen. Govorio je sebi da je
prirodno reagirao na zlosretne okolnosti. Ta tjednima je ostao sam s
privlačnom mladom damom. Naravno, procesu je doprinijelo i to što ga je
mlada dama ljubazno njegovala i prihvaćala njegov utjecaj po pitanju politike.
Ali ništa više od toga. Tu nema nikakvih dubokih osjećaja koji bi doveli do
braka. Keighleyeve bi se usne uvijek odlučno stisnule kad bi to pomislio.
Sad je jasno kako mora postupiti. Mora se sa što više dostojanstva i obzira
izvući iz ove situacije. Ako djevojka bude stvarala probleme... Tu su mu se
misli zbrkale. Zašto bi? Ideju da se uda za njega mrzila je toliko da je pobjegla
od kuće.
Ne, mora se pripremiti za odlazak odavde. To je najbolje rješenje. Ona
može raditi što hoće. Pomoći će joj, naravno, novcem ili savjetom, ali on ipak
nije za nju odgovoran. Rame mu je već sasvim dobro i mora isplanirati
odlazak.
To je zaključio ujutro nakon Margaretina plača, ali, neobično, ništa nije
poduzeo ni toga ni narednoga dana. Govorio je sebi da bi žurba bila očita
uvreda te da prije odlaska mora izgladiti situaciju, a ipak ništa nije pokušao.
Njih su se dvoje sreli na večeri, kratko i ukočeno razgovarali, te se opet
rastali. Nijedno nije željelo iznijeti svoje misli i u Red Lionu sve se jače
osjećala napetost.
Kad se trećeg jutra probudila, Margaret je odjednom shvatila da to više ne
može podnijeti.
Bude li još jedan sat sjedila u gostionici, počet će vrištati od frustriranosti.
Mora izići, ali nije željela sresti Keighleya na plaži. Odjednom joj se pred
očima pojavilo lice gospođe Dowling. Već neko vrijeme nije vidjela stariju
ženu. Odlučila ju je posjetiti.
S tom je odlukom stigla i iznenadna želja da se povjeri. Margaret se žurno
odjenula i pojela doručak a da nije znala što jede. U njoj je rasla očajnička
želja za pomoći, ali usuđuje li se povjeriti gospođi Dowling? Bude li tako
riskirala razotkrivanje, hoće li joj to imalo koristiti?
Gospođu je Dowling našla kod kuće, nad velikim kotlom na ognjištu. Kad
je ušla u kućicu, na trenutak se vratio njezin početni doživljaj te žene. Dok je
miješala uzavreli sadržaj posude, gospođa Dowling doista je izgledala kao
vještica iz bajke. No ta je slika nestala kad je velikom kuhačom pokazala i
rekla: - Džem od kupina. Fine su ove godine.
Nasmiješivši se vlastitoj gluposti, Margaret je sjela u prozorsko
udubljenje i pitala se što će reći. Treba li zatražiti savjet i, ako je tako, odakle
da počne? - Kako je vaša kći? - na koncu upita.
Gospođa Dowling doimala se zadovoljnom. - Carrie? Dobro. Njezin se
najstariji sin idućeg tjedna ženi pa je veoma zaokupljena time.
- Doista? Znači da ćete uskoro postati prabaka. Gospođa se Dowling
nasmijala. - Zaboga, već jesam. Moj sin u Plymouthu udao je kćer prije tri
godine i ona sad ima kćer, zdravu curicu.
- Kako to mora biti čudno.
Gospođa Dowling promatrala ju je kroz paru.
- Čudno, gospođice?
- Imati unuke i praunuke. Jedva to mogu zamisliti.
- Nije baš tako čudno. Ili ako jest, to je vama čudno, ako me razumijete. Ja
se osjećam isto kao kad su moja djeca bila malena. Da nema zrcala, zaklela
bih se da jesam ista. Zapravo se svijet mijenja.
Margaret se zamislila. - Ne znam. U posljednje se vrijeme osjećam
drukčije.
Starica se opet nasmijala. - Još ste mladi, gospođice. Čekajte deset godina
pa ćete vidjeti.
Margaret uzdahne. Gdje će ona biti za deset godina, i što će raditi?
Trenutak je zavidjela gospođi Dowling koja se to zacijelo nikad u životu nije
pitala.
- Izgledate tužno, dušo - primijeti žena. - Je li riječ o vašem ‘bratu’?
Margaret ju je naglo pogledala zbog načina na koji je izgovorila zadnju
riječ, a zatim je klonula. Pokušala je logično odlučiti što bi trebala učiniti, ali
se uopće nije osjećala logično. - Imate pravo - na koncu reče. - On nije moj
brat.
- Ah?
- Nije mi čak ni u rodu. - Kao da je brana popustila, naglo je sve ispričala:
o gostima na večeri i onome kasnije, reakciji njezinih roditelja i nje same, o
bijegu i potjeri - cijelu priču. Govorila je brzo i ne baš suvislo, ali gospođa
Dowling kao da je sve razumjela, te je katkad mudro kimnula. Kad je konačno
završila,
Margaret se opustila na sjedalu i uzdahnula. Silno joj je laknulo kad je
nekome povjerila istinu. Osjećala je drhtavu nadu da će to nekako popraviti
situaciju.
- Ono što ne razumijem - reče gospođa Dowling - je zašto ste se toliko
protivili udaji za njega. Čini se kao fin džentlmen.
- Pa, vidite - počne Margaret - ja... - Prekinula se kad se sjetila što je tada
mislila o Keighleyu. Mogla je navesti podroban niz njegovih mana i hereza.
No sad joj se sve to činilo besmislenim. Njegovi su politički stavovi
radikalni, ali pravični. Njegove osobne navike i ponašanje nisu ukazivali na
izopačenost na koju su je upozoravali. Mislio je na doličnost više nego ona i,
unatoč njegovoj otresitosti, bio je strpljiv s njom, čak ljubazan. Zapravo,
shvatila je, njezina ga je majka posve pogrešno procijenila, ako nije bila i
namjerno zlobna.
Gospođa Dowling proučavala joj je lice. Sad ju je upitno pogledala,
- Ja... mislila sam da imam dobre razloge - promuca Margaret.
- Sad to više ne mislite?
- Ne... to jest, uopće nije važno što ja mislim. Više nema govora o braku.
- Ne?
- Ne. Rekla sam vam da smo to odmah riješili. - Margaret je zadrhtala kad
se odjednom sjetila kako se osjećala u Keighleyevu zagrljaju.
- Meni se čini da se tu možda nešto promijenilo - reče gospođa Dowling. -
Jem Appleby tvrdi da ste se prošli tjedan lijepo proveli kad ste isplovili
Gullom. Rekao je da ste dragi jedno drugome.
- To su... besmislice. On je tek dječak. Pogrešno je shvatio.
- Možda jest. - Starica je netremice gledala Margaretino lice. - Možda
nije. Ali zašto ste mi sve to ispričali, gospođice?
- Što?
Gospođa Dowling ju je samo promatrala.
Margaret je izbjegavala njezin pogled. Uslijedila je kratka tišina i tada
djevojka doda: - Veoma sam zbunjena.
Žena kimne.
- Na pikniku nam je u početku doista bilo lijepo, ali... ali tada... -
Oklijevala je i potom, osjećajući se kao da je zatvorila oči i uronila u hladnu
vodu, ispriča gospođi Dowling o njihovu obilasku siromaha i što je bilo
kasnije. - Otad smo jedva razgovarali - dovrši. - I ja... ne znam što mi je činiti.
Gospođa Dowling odloži kuhaču, odmakne kotao od vatre i obriše ruke o
pregaču. Činilo se da duboko razmišlja. - Kako se osjećate? - na koncu upita. -
Kad je riječ o tom džentlmenu.
- Ne znam. Zbunjeno. Nelagodno. Nekako... prestrašeno. - Margaret se
namrštila kad je rekla ovo posljednje. Što li to znači?
Starica je polako kimnula. Sjela je sučelice Margaret i zagledala joj se
ravno u oči. - Vi i džentlmen morate razgovarati - reče. - Ponašali ste se kao
dvoje nezrelih sanjara i to treba prestati. Zaboga, moja bi Carrie u petnaestoj
bila pametnija.
- Ja... ne razumijem.
- Ne, naravno. Skandalozno je kako odgajaju vas mlade dame. Pune vam
glave knjigama, stranim jezicima i slično, ali vam ne dopuštaju da učite o
onome što prirodno dolazi. Moja Carrie... Pa, to vas ne zanima. - Kao da se
opet zamislila. - Idite k svom džentlmenu, odmah, i pitajte ga što namjerava.
- Namjerava?
- Po pitanju njega i vas.
- Po pitanju...
- Gospode, dijete, jasno je da ste ludi jedno za drugim. A on je jednako
glup kao vi. Morate mu to reći.
- Ludi za... o, ne! Varate se. Nije ništa tome slično.
Gospođa Dowling slegne ramenima, ustane i opet uzme kuhaču.
- Nije - uporno će Margaret.
Žena gurne kotao natrag na vatru i počne miješati džem.
Margaret skoči na noge. - Žao mi je što sam došla. Nadam se da ćete
održati riječ i nikome nećete ponoviti ono što sam rekla?
- Da.
 - Hvala vam. Ja... Molim vas, ne obazirite se na ono što sam spomenula.
Ništa od toga nije važno.
Gospođa Dowling opet slegne ramenima.
- Želim vam ugodan dan.
Starica kimne. Margaret je oklijevala, a potom se okrene i iziđe iz kućice.
Gotovo je naslijepo trčala seoskim prolazima do zaštitnog zida i trenutak
se držala za njega, zureći na pučinu. Golemi bijeli oblaci lebdjeli su nebom
bacajući sjenke na niske valove. Sjetivši se da bi ovdje mogla sresti
Keighleya, potrčala je do stuba za plažu i uskoro se skutrila kraj jezerca.
Skrivena lišćem, spustila je glavu na ruke i prepustila se smućenosti.
Prošlo je gotovo pola sata prije nego se uspravila i nekoliko puta duboko
udahnula. Smirio ju je zvuk kapanja vode i mogla je jasnije razmišljati.
Premda se bližilo vrijeme ručka, nije se micala. Nije bila gladna.
U glavi su joj odzvanjale riječi gospođe Dowling. Ideja je krajnje
apsurdna, naravno, ali zašto onda izaziva tako burne emocije? Trebala bi se
nasmijati, mislila je Margaret, na samu pomisao da su ona i Keighley »ludi«
jedno za drugim. Međutim, ona drhti od... od čega? Ne može biti od straha.
Znala je da se više ne užasava toga čovjeka.
Polako je raščlanila sve što se među njima dogodilo, od samoga početka,
te proučila svaku svoju reakciju. Kad je stigla do njegova zagrljaja, opet je
zadrhtala. Ovaj put je bilo jasno da drhti zbog kombinacije uzbuđenja i
nesigurnosti. Uživala je u toj bliskosti, priznala je, i željela bi znati je li se
Keighley isto osjećao.
Opet je pred sobom vidjela njegov izraz lica kad se odmaknuo. Nije
uživao. Bilo je itekako očito da se zgrozio. Sad je shvatila da je na njegovo
žurno povlačenje reagirala razočaranjem i tugom. Željela je ostati u njegovu
zagrljaju, otkriti više o novim osjetima koji se bude u njezinu tijelu.
Trljajući oči jednom rukom, Margaret se predala. Gospođa Dowling ima
pravo. Ironija je u tome da se nekako zaljubila u Justina Keighleya. Kako bi se
njezina majka time naslađivala. Ali on nije podlegao istoj hirovitoj sudbini.
Doživljavao ju je posve jednako kao ranije, kao problem što ga treba riješiti.
Margaret je neko vrijeme sažalijevala sebe. Činilo se krajnje nepravednim
da sad pati od neuzvraćene ljubavi prema čovjeku od kojeg je jednom s
gnušanjem pobjegla. I da je on ostao posve hladan. Gospođa je Dowling rekla
da osoba ostaje ista dok se svijet mijenja, ali Margaret se osjećala posve
suprotno. Ona se promijenila do neprepoznatljivosti, ali je svijet ostao isti.
Kad se tim turobnim razmišljanjima dovela do ruba suza, odjednom se
sjetila drukčijega trenutka - kad je Keighley na pikniku pitao za Philipa
Manninghama. S tim je sjećanjem stigao i niz drugih. Grickala je nokat na
palcu i razmišljala. Je li moguće da sir Justin nije onako nezainteresiran kako
možda želi? Nije li se zgrozio nad svojim osjećajima kad ju je zagrlio, a ne
nad samim zagrljajem? Jedva se usudila nadati, ali naviralo je sve više
sjećanja u prilog tom zaključku. Vjerovala je da bi se sir Justin iz niza razloga
opirao zaljubljivanju u nju. I sama se opirala. No ako to radi i nije samo
ravnodušan, mora ga natjerati da prestane.
S tom je mišlju ustala i ushodala se kraj jezerca. Nekoć je bila previše
plaha da bi nagađala o onome što joj sad prolazi umom, ali to kao da je bilo
prije mnogo godina. Ako postoji ikakva šansa za uspjeh, spremna je boriti se
za ono što želi. Sir Justin može odbiti ljubav, ali se najprije mora suočiti s
njom i to joj reći. Imala je osjećaj da bi u tim okolnostima nijekanje bilo
otežano. Nasmiješila se. Ako misli da je jednostavno može i dalje izbjegavati,
te zatim pobjeći a da se uopće ne pozabavi tim pitanjem, posve je u krivu.
Odlučno istrese skute i zaputi se u Red Lion. Pitala se kako će najbolje
ostvariti svoj plan. Keighley je sad vjerojatno vani. U svakom slučaju, još nije
spremna s njim se suočiti. Pričekat će do večeri. Da. Inače se viđaju na večeri.
Tada će to izvesti. Možda bi trebala poduzeti neke korake da joj bude lakše.
Opet se nasmiješi - smiješak koji bi njezina majka smatrala zabrinjavajuće
čudnim - i zabaci glavu. Shvatila je kako bi to mogla obaviti. Bit će i posve
neočekivano, što je velika prednost. Malo je poskakivala i potrčala stubama.
Večeras može biti veličanstveno, ali najprije treba mnogo toga pripremiti.
 Četrnaest
Nakon što se dogovorila s gospođom Appleby, Margaret se vratila u svoju
sobu i procijenila situaciju. Večera će biti dobra - sir Justin je zadovoljan
kuhanjem gospođe Appleby - pa se mora pozabaviti samo vlastitim izgledom.
No to nije bio nevažan problem. Već su joj dojadile tri haljine koje je ponijela
sa sobom. Mada ranije o tome nije previše razmišljala, sad je spoznala da nije
osobito vješta u češljanju. Čak ni nakon toliko vremena još nije dosegnula
vještinu svoje sobarice kod kuće.
Pogledala se u sićušnome zrcalu iznad stalka za umivanje. Jedva je išta
vidjela pa se malo odmaknula. Znala je da se u Keighleyevoj sobi nalazi
mnogo veće zrcalo. Usuđuje li se donijeti ga ovamo? On je vjerojatno vani, ali
kako može biti sigurna? Nije ga htjela sresti prije nego bude spremna.
Prišla je vratima, odškrinula ih i osluhnula. Premda su odozdo dopirali
zvukovi aktivnosti, na katu je vladala tišina i vrata Keighleyeve sobe bila su
otvorena. Sigurno je izišao. Izišla je na hodnik i tiho krenula, povremeno
zastajkujući da osluhne. Zaustavila se kad je stigla do Keighleyeve sobe i
oprezno virnula da provjeri je li prazna. Da. Hitro je ušla, uzela veliko zrcalo
na hrastovim nogarima u kutu i odvukla ga na hodnik. Bilo je teže no što je
očekivala pa je morala zastati. Hvatala je dah prije nego je opet pokušala,
čvršće ga uhvativši. Bilo je nespretno, ali izvedivo.
Gotovo je stigla do svoje sobe kada dubok glas iz smjera stubišta reče: -
Mogu li pomoći, gospođice?
Margaret je umalo ispustila zrcalo. Okrenula je glavu i vidjela da gospodin
Appleby stoji na stubama i gleda je kroz ogradu. Doimao se zbunjenim. - Ja...
željela sam koristiti zrcalo - dahnula je. - Ono u mojoj sobi jako je maleno.
Gostioničar se popeo uz preostale stube. - Istina, gospođice. Trebali smo
promisliti. Gospodin Camden ne koristi to zrcalo, a mladoj dami sigurno treba.
Dopustite da ga ja odnesem. - S lakoćom je podigao zrcalo i odnio ga u
Margaretinu sobu. - Postavit ću ga u kut kraj prozora.
- Hvala vam.
- Hoću li ovo maleno odnijeti u drugu sobu? Vaš ga brat može koristiti za
brijanje.
 - Da, ali nemojte spomenuti da ja... želim reći... zadirkuje me da sam tašta.
Appleby se nasmiješio. - Neću izustiti ni riječi, gospođice. Ili, ako pita,
red ću da je moja žena odlučila premjestiti namještaj. To često radi.
Margaret mu je uzvratila smiješak. - Hvala vam.
Kimnuo je i izišao. - Morate nam red kad nešto želite, gospođice. Rado
ćemo pomoći.
Opet mu zahvalivši, Margaret je zatvorila vrata i spustila se na krevet.
Srce joj je lupalo. Kad je Appleby progovorio, bila je sigurna da je to
Keighley. Sad je nekoliko puta duboko udahnula i polako se smirila. Sva ta
strka radi zrcala.
Ustala je i pogledala se u zrcalu. Sad je vidjela cijeli svoj odraz - i
uvelike se iznenadila. Znala je da se njezin izgled promijenio. To je zaključila
po tome kako joj stoje haljine i po onome što je vidjela u manjem zrcalu. No
tek je sada u potpunosti shvatila do koje se mjere promijenila. Okretala se s
jedne na drugu stranu, proučavajući se iz svih kutova. Nije joj se samo tijelo
popunilo i zaoblilo, već su joj se uspravila ramena i drukčije se kretala. Ne bi
znala reći kako. Vidjela je novu živahnost i glatkoću pokreta. Lice joj je
također drukčije izgledalo. Malo punije, pa joj se oči nisu doimale
prevelikima, a ranije blijedi obrazi dobili su boju. Ali njezina kosa - dotaknula
je nježne plave uvojke - ostala je uglavnom ista. Tu nešto treba popraviti.
Pogledala je haljinu od bijelog muslina i iskrivila lice. Više nikad nije
željela vidjeti tu haljinu, kao ni plavu ih ružičastu, ali večeras će morati nositi
jednu od njih. Izvadila je druge dvije iz ormara, te jednu po jednu podigla pred
sobom. Nije bilo osobito važno, ali zaključila je da ružičasta najbolje izgleda.
Začulo se kucanje na vratima i jedna od mlađih Applebyevih kćeri
dovikne: - Gospođice? Napunila sam kadu kako ste željeli.
- Hvala. - Spustivši haljine na krevet, Margaret pokupi potrebne stvari i
krene uživati u toploj kupki. Ostale su joj barem neke pogodnosti.

U šest poslijepodne opet je stajala pred velikim zrcalom, provjeravajući

svoj izgled posljednji put prije silaska u prizemlje. Još je bilo dovoljno
svjetla, ali je zapalila i dvije svijeće da vidi dojam. Ružičasta je haljina
sasvim u redu. Barem je čista i stoji joj bolje nego ikad. Običan, okrugli izrez
oko vrata i nabrani rukavi ističu njezine odnedavna zaobljene nadlaktice i
ramena, a boja naglašava njezinu put. No Margaret je najviše gledala kosu.
Gotovo se sat vremena njome bavila i bila je zadovoljna rezultatom. Skupila ju
je u punđu na tjemenu, ostavivši da joj uvojci padaju preko ušiju i čela. Nikad
ranije nije imala takvu frizuru, a mislila je da joj dobro stoji.
Također je, prvi put, otvorila kutijicu za nakit koja je nekim čudom
preživjela nezgodu na cesti i spašavanje. Većina stvari, kao što su njezini
biseri, ne odgovara ni haljini ni prilici - nije željela Keighleya upozoriti na
ono što se sprema - ali je ponijela sićušne srebrne naušnice ukrašene jednim
opalom. Njih je stavila na uši. Lijepo su hvatale svjetlost svijeća i, mislila je,
činile njezinu glavu mnogo elegantnijom.
Duboko je udahnula, poravnala skute i ugasila svijeće. Bila je spremna.
Prije nekoliko minuta čula je da sir Justin silazi pa ga je slijedila dolje.
Srce joj je lupalo, ali se nadala da njezino lice ništa ne odaje.
Čekao ju je u stražnjem salonu gdje je postavljen stol za večeru, kao
obično. Sjedio je u naslonjaču i čitao novine, navika što ju je stekao u
posljednje vrijeme. Nije ga u tome prekidala, već je samo pozdravila i sjela.
Annie Appleby je za nekoliko minuta donijela vruću juhu u zemljanom loncu
pa su prionuli jelu.
- Jeste li proveli ugodan dan? - upita Margaret.
- Da, hvala.
- Bili ste u šetnji?
- Duž obale, da. - Prvi je put pogledao ravno u nju, a na njegovu se licu
vidjela zbunjenost. Margaret posljednja dva dana nije mnogo govorila, ali mu
se još nešto činilo drukčijim, mada nije znao što.
- Bio je lijep dan za šetnju. I ja sam neko vrijeme bila vani.
Kimnuo je dok je Annie micala tanjure za juhu i stavljala druge. Oboje je
poslužila pečenom piletinom, mladim krumpirom i svježim graškom, te izišla.
Keighley je počeo jesti, ali je iznenađeno zastao kad se djevojka vratila,
donijela bocu vina i napunila dvije čaše. - Što je ovo? - upita.
Margaret se nasmiješi. - Gospođa Appleby smatra da bismo trebali
proslaviti jer vam je mnogo bolje. - To baš i nije bila istina. Margaret je
predložila vino, koje je bilo prilično teško nabaviti, ali gospođa Appleby joj
je spremno pomogla.
- Shvaćam.
Podigla je svoju čašu, nadajući se da se neće vidjeti njezino gotovo
potpuno neiskustvo s vinom, te rekla: - Za vaše zdravlje. - Popila je gutljaj.
Keighley je uzdigao crnu obrvu, ali je popio. - Hvala. Kad već govorimo o
mojemu zdravlju, toliko se popravilo da moramo razmisliti o odlasku odavde.
- Da - ljubazno će Margaret. - Morate se vratiti na svoje imanje. Zasigurno
su se zabrinuli za vas.
- Jučer sam poslao pismo. Jem ga je odnio u Falmouth, pouzdanom čovjeku
kojeg ondje poznaje. Trebalo bi stići do moga batiera a da ne sazna gdje sam.
Progutala je zalogaj piletine i umalo se zadavila. - Ah. Niste mi rekli. -
Situacija se nije razvijala baš onako kako je planirala.
- Ne. - Keighley popije još vina. Osjećao je da joj je trebao reći, ali nije
našao pravi trenutak. Zapravo, požalio je sad kad je načeo temu odlaska. Zašto
je morao upropastiti njihovu večeru kad Margaret izgleda tako... Grubo
prekinuvši tu misao, doda: - Možemo planirati odlazak krajem tjedna.
Margaret rastreseno kimne, a sir Justin tako čvrsto stisne stalak čaše da su
mu zglavci pobijeljeli. Njegova ju je reakcija obradovala.
- Kamo namjeravate ići? - upita sir Justin. Nasmiješila se i slegnula
ramenima, gledajući ga u oči.
- Ne kanite mi reći?
- Na kraju krajeva, to se vas ne tiče.
- Ne tiče? - vatreno počne, ali se tada vratila Annie i na stol stavila
puding.
- Trebate li još nešto? - upita.
- Ne! - prasne Keighley. Djevojka ga iznenađeno pogleda preko ramena i
iziđe. - Sad me slušajte - nastavi.
Margaret ga prekine. - Znate, mnogo sam razmišljala nakon što smo
posjetili one ljude.
Sir Justin se ukočio. Zar će mu ta djevojka u lice spočitavati njegovo
ponašanje? To je nikamo neće odvesti.
- I čitala sam - dodala je, rekavši istinu. Tog je poslijepodneva dva sata
provela uz knjigu o reformama. - Otkrila sam da se moje mišljenje uvelike
promijenilo.
To nije očekivao. - Doista?
- Da. Otkako sam vidjela kako ljudi stvarno žive, slažem se s mnogim
prijedlozima u knjizi koju ste mi posudili. Znate da sam ih u početku smatrala
ekstremnima. Više nije tako.
Samo ju je zbunjeno promatrao.
- Čini mi se da su polumjere grozne. Bude u ljudima nadu, ali malo postižu.
- To je možda točno. Ali mogu se provesti i postići barem to malo. Ako se
insistira na potpunoj reformi, ništa se ne dobiva.
- Da, shvaćam. No teško je misliti o onim obiteljima koje smo vidjeli, kao
i o ostalima za koje kažete da ih ima diljem Engleske. Manje reforme na njih
neće djelovati. I dalje će patiti. - Zagledala se u njegove oči.
- To je jedna od stvari koja me ljuti u politici - složio se. - Kad sam tek
počeo, to mi je bilo gotovo nepodnošljivo. No čovjek postupno shvati da
jednostavno mora napraviti ono što može. Nikome ne pomaže ljutnja oko
nečega što je neizvedivo. - Osmjehnuo se. - Ja to znam. Kad sam imao
dvadeset, moja je ljutnja trajala godinu dana.
Margaret je strogo kontrolirala svoj smiješak. Nije željela prekidati proces
koji se tako dobro razvijao. - Ne mogu zaboraviti djecu - nastavi. - Žao mi je
odraslih, naravno, ali djeca bi mnogo mogla postići kad bi imala priliku.
Opet se nagnula naprijed, primaknula svoje lice njegovomu i dodala: -
Želim pomoći, znate. Protekla sam dva dana neprestano razmišljala što bih
mogla napraviti. Ali osjećam se tako bespomoćno. Ne mogu se kandidirati za
Parlament, držati govore ili utjecati na one koji vode vladu. Nitko me ne bi
slušao. Ipak, nešto moram poduzeti. Ne mogu ostati ravnodušna nakon onoga
što ste mi pokazali.
- Vjerujem da ozbiljno mislite - reče sir Justin netremice je gledajući.
- Mislim. Doista. - Margaret taj dio nije izmislila. Željela je pomoći
ljudima koje je vidjela, i to će učiniti ako joj se ponudi neki način.
Keighleyeve su se svijetlosmeđe oči smekšale.
- Možete pomoći. Primjerice, jedna moja prijateljica, ledi Noonham,
otvorila je niz dobrotvornih škola za djecu težaka i radnika, osobito na sjeveru
gdje iz dana u dan ima sve više tvornica.
Obrazuju se kako bi im u životu bilo bolje nego njihovim roditeljima.
- To je divna ideja - iskreno uzvikne Margaret.
- Uvijek traži priloge.
 - Novac, mislite?
- Da. Nikad ga nema dovoljno za takav rad.
- Pa, rado ću joj dati sve što mogu, ali želim osobno nešto raditi.
Keighley se zbunio.
- Želim vidjeti ljude, biti s tom djecom... i sama raditi s njima. - Dok je
govorila, shvatila je da je rekla čistu istinu. Progonila su je djeca koju je
vidjela, osobito prva djevojčica i dječačić. Još je veoma jasno vidjela njihove
oči, mutne od straha i neznanja.
- Ne znate što predlažete - odgovori sir Justin. - Vidjeli ste jako malo
prljavštine i bijede, ali to je posve drukčije nego kad se s tim suočavate često
ili u većim omjerima, kao u Londonu.
- Vjerujem da jest. Možda to ne bih mogla podnijeti i doživjela bih
neuspjeh. Ali svakako želim pokušati. - Oborivši pogled, i djelomice
zaboravivši na svoj večerašnji cilj, Margaret ponovi: - Svakako. Naći ću neki
način. - Odjednom joj je palo na pamet da je to fokus za njezinu budućnost. Ma
što se dogodilo, zadržat će taj interes. To će joj davati snage za dalje. Podigla
je glavu i susrela pogled Keighleyevih tamnih očiju s novom iskrom u svojima.
Večeras je kanila ostvariti jedan cilj, ali je usput otkrila drugi.
- Vjerujem da hoćete - rekao je, impresioniran.
Nesvjesno je pomaknuo ruku i pokrio njezinu na stolu. Opčinili su ga
vatrenost i energija kojima je blistala.
Mada se pretvarala da to ne opaža, Margaretino je srce počelo lupati. -
Kako to divan osjećaj mora biti kada doista pomažeš.
- Čuo sam da jest.
- Ali vi ste ga osjetili. Radili ste za istu stvar.
Slegnuo je ramenima. - S članovima Parlamenta, vlasnicima tvornica,
princem. To su samo razgovori, najčešće beskorisni.
- To uopće ne vjerujem.
Kiselo se osmjehnuo. - Pa, baš nije onako lijepo kao ovo što vi predlažete.
- Doista nije i stoga mora biti teže. Nikad ne bih mogla voditi tako
nezahvalnu bitku i divim vam se jer vi to možete. Rekla bih da ćete vi biti taj
koji će jednoga dana omogućiti pravu reformu.
- Radimo na zakonu... - Prekinuo se uz kratak smijeh. - Ali vi ste samo
uljudni.
- Nisam! Stvarno se divim vašem radu. Sigurno iziskuje golemo strpljenje i
volju. Borite se za ono u što vjerujete. Zar itko može više napraviti?
Čvršće joj je stisnuo ruku i u očima mu se odjednom vidjela ranjivost.
Rijetko je kad čuo takve riječi. Većina se njegovih poznanika i prijatelja ruga
ili kritizira njegova nastojanja.
- Samo se nadam da mogu biti poput vas - doda Margaret.
- Pretjerujete.
- Ne bih rekla - blago reče. Vidjela je izraz u njegovim očima i to ju je
duboko dirnulo. - Mislim da ste vi najdivniji čovjek kojeg poznajem. - Polako
je ustala i zaobišla stol, ostavivši ruku u njegovoj. Kad se zaustavila kraj
njega, reče: - Hvala vam što ste mi pokazali... sve.
Gledao ju je odozdo i u trenu shvatio da ono protiv čega se prošli tjedan
borio nije samo utjecaj blizine, već nešto mnogo jače i trajnije. Također je
ustao i rekao: - I vi ste meni mnogo toga pokazali.
Margaret se nasmiješi. - Jesam li? Ne mogu zamisliti što bi to bilo.
- Zar ne možete? - Pustio joj je ruku i obujmio je oko struka, nesiguran
kako će ona reagirati. Sićušan dio njega vrisnuo je posljednje upozorenje, ali
ga je on s prezirom odbacio. - Doista ne možete?
Dok joj je srce divlje lupalo, Margaret je jednu ruku podigla na njegovu
nadlakticu, a zatim i drugu. Dok ju je polako privlačio bliže, njezine su mu
ruke kliznule oko vrata. Drhtala je. Bilo je veoma neobično primicati usne
njegovima, slično i drukčije od onoga kad ju je prošli put zagrlio.
Sir Justin je sagnuo glavu i poljubio je, nježno i lagano. Čvršće ju je
stisnuo i opet poljubio, strastvenije. Zapanjena bujicom snažnih novih
osjećaja, Margaret je priljubila tijelo uz njegovo. Činilo joj se da se njezine
kosti tope. Poljubili su se treći put i ostatak njezina oklijevanja raspršio se u
vrelini njihova zagrljaja. Keighleyeve su se ruke pomicale po njezinim leđima,
nježno je milujući.
Na koncu je podigao glavu da je pogleda.
- Zaboga - dahne Margaret.
Nasmijao se. - Smijem li to shvatiti kao povoljnu procjenu?
Kimnula je i širom otvorila oči. - Samo što je posve novo za mene.
 Licem mu je preletio izraz zabrinutosti. - Nisam trebao...
- Možemo li opet pokušati? - prekinula ga je i lagano mu povukla vrat.
Opet se nasmijao. - Sumnjam da je to mudro.
- O, mudro - prezirno će Margaret. - Cijeli sam život radila ono što je
mudro i dolično. To jest, dok se nismo upoznali. Novi mi se način više sviđa.
Pogledi su im se sreli u toplu smiješku te se sagnuo da je poljubi četvrti
put.
Margaret se posve prepuštala zagrljaju kad su se vrata salona tako silovito
otvorila da su tresnula o zid. - Dakle! - vikne čovjek na vratima.
- Baš kako sam očekivao. Hulja. Nitkov. Zločinac.
- Malo je okrenuo glavu. - A ti, drznice, gdje su ti načela, moralne
skrupule?
Razdvojili su se na prvi zvuk. Sad je Margaret rukom pokrila usta. - Tata -
dahne.
 Petnaest
Vikanje je trajalo gotovo sat vremena, ali se time ništa nije postiglo.
Najprije je vikao gospodin Mayfield. Izazvana njegovim nepravednim
optužbama, pridružila mu se i Margaret. Na koncu se sir Justin više nije mogao
suzdržavati pa je i on pridodao svoj glas. Nitko nikoga nije slušao, a donekle
su se stišali tek kad su u hodniku ispred salona opazili zapanjena lica članova
obitelji Appleby.
- Trebat će mi soba za večeras - gospodin Mayfield reče domaćinima. - To
je sve. Ne morate blenuti.
- T-to je moj otac - dometne Margaret.
- Aha - složi se gospodin Appleby. - Toliko smo shvatili. I nije
džentlmenov otac, ako sam dobro razumio?
- N-ne.
- Posvojen sam - susretljivo će Keighley. Margaret se tako iznenadila da se
umalo nasmijala. Applebyevi se nisu doimali impresioniranima.
- Izađite, izađite - nestrpljivo uzvikne Mayfield i pođe zatvoriti vrata. -
Pozvonit ćemo ako nešto želimo.
- Nema potrebe da budeš tako nepristojan, oče - rekla je Margaret kad je
zatvorio vrata. - Applebyevi su bili veoma dobri prema nama... prema meni.
- Nepristojan? Ako misliš da se u ovakvu trenutku mogu opterećivati
pristojnošću... - Zastao je da dođe do daha.
- Možda bih vas dvoje trebao ostaviti same da razgovarate? - predloži
Keighley. I Margaret i Mayfield zurili su u njega, Mayfield bijesno, a Margaret
zbunjeno. Sir Justin je zapravo trebao predah, malo vremena za razmišljanje
prije nego se suoči sa situacijom. Kad mu nisu odgovorili, kimnuo je i izišao.
- Dakle - uzrujano će Mayfield.
- Oče, što radiš ovdje? - Margaret se više naljutila nego uzrujala zbog
očeva dolaska i njegovih optužbi. Sve je krasno napredovalo dok on nije
došao, a sad je opet sve zbrkano.
- Kako me to možeš pitati? Moja jedina kći pobjegne od kuće...
- I ti je pustiš. Tjednima dopuštaš da se sama snalazi kako zna i umije.
 - To nije bila moja ideja. Želio sam odmah poći za tobom. Tvoja majka...
Pa, to nije važno. U svakom slučaju, kad sam počeo tražiti, nije te bilo lako
naći.
- Kako si me našao?
- Tražio sam i raspitivao se u Penzanceu, a zatim i u drugim obližnjim
mjestima. Liječnik u Falmouthu konačno mi je dao vijesti o tebi.
- Ah. Dr. Brice. Nisam iznenađena.
- Doista nisi? Zacijelo te također ne opterećuje činjenica da smo već
tjednima zabrinuti za tebe? Tvoja je majka posve klonula. Zar nisi mogla
odvojiti trenutak i poslati nam poruku iz ovoga ljubavnoga gnijezda?
- O, smiri se, tata - nestrpljivo će Margaret. Gospodin Mayfield blenuo je
u nju kao riba na suhom.
- Kao prvo, ovo nije ‘ljubavno gnijezdo’. Kako apsurdna pomisao. Ovdje
smo samo dok se sir Justin ne oporavi od rane. Kao drugo, nisam vam poslala
poruku jer nisam mislila da želite čuti, i nisam željela da se okomite na mene...
kao ti sada.
- Nisam...
- Niste mi ni pokušali pomoći ili me razumjeti kad sam to tražila, tata.
Zašto bih se obratila vama?
- Što se s tobom dogodilo, Margaret? Tako si... drukčija. On te pokvario.
- Besmislice!
Gospodin Mayfield je opet blenuo. Njegova mu se kći nikad nije obraćala
tim tonom, i sigurno nikad nije proglasila besmislicom ono što joj je rekao.
- Nije mi se dogodilo ništa posebno, osim što sam možda malo odrasla.
Samo sam boravila u ovoj gostionici i pomagala njegovati sir Justina. Sad mu
je već dobro i...
- Što se dogodilo Keighleyu? Kako je ranjen? I dr. Brice je to spomenuo.
Margaret je prvi put osjetila nelagodu. - Pa, vidiš, tata, ja... ja sam ga
nastrijelila.
- Ti... - Gospodin Mayfield je ispružio drhtavu ruku i našao naslon stolice.
Oslonivši se na to, zateturao je i sjeo. - Sigurno nisam dobro čuo.
Margaret iskrivi lice. - Bojim se da jesi. Prilično je komplicirano. Mislila
sam da je krenuo za mnom kako bi me primorao da se za njega udam. Kad me
sustigao, ja... pucala sam u njega. Uzela sam tvoj pištolj.
- Moj... - Zurio je u nju kao da su joj odjednom izrasli rogovi.
- Da. Nisam ga izgubila. Gore je. Njezin je otac samo nastavio zuriti.
- Dakle, shvaćaš da sam morala ostati i uvjeriti se da će mu biti dobro.
Nisam ga mogla ostaviti da krvari na cesti. Applebyevi su mi pomogli, a
pozvali smo i liječnika, naravno. O, i gospođu Dowling. Ona ga je zapravo
spasila. Ne znam što bismo da nije bilo nje. - Margaret se nelagodno
meškoljila pod očevim preneraženim pogledom.
- I? - na koncu je rekao.
- I to je sve. Sir Justinu je sad bolje pa...
- Točno. Što sada?
Margaret skrene pogled. - Ne znam na što misliš.
- Mislim na to kako ćeš objasniti prizor što sam ga ugledao kad sam
večeras stigao? Zar ti tako zamišljaš njegu ranjenika?
- N-ne. - Nije znala što bi rekla. Da je došao barem nekoliko minuta
kasnije, gnjevno je mislila, možda bi mu mogla reći što će biti dalje. Ovako,
nije sigurna.
- Ako su se događale takve stvari...
- Nisu. Nikad se ranije nije dogodilo.
- Shvaćam. - Mayfield se malo razvedrio. - Možda ćeš mi reći da ste ti i
sir Justin zaručeni? Možda su krajnje neobične okolnosti dovele do
privrženosti...
- Ne - prekine ga Margaret. Nije to mogla reći, mada je željela.
- Ponašala si se onako skandalozno s muškarcem s kojim nisi zaručena?
Margaret, duboko sam šokiran. - Tako je i izgledao. - Kako si mogla? I zašto? -
Odmahnuo je glavom. - Rekla si nam da mrziš toga čovjeka. Što ti se
dogodilo?
Margaret obori pogled. Nije bila sposobna ocu objasniti svoje postupke.
Nikad ne bi razumio njezine osjećaje ili djela. Svako bi objašnjenje imalo
jednu groznu prazninu - budućnost - koja zjapi velika i tmurna.
- Margaret - molećivo će Mayfield. Vidjela je da izgleda umorno i tužno.
- Ja... ne mogu sad razgovarati - izlane. - Vidjet ćemo se ujutro. - Pobjegla
je iz sobe prije nego je uspio nešto reći.
 U gostionici je bilo tiho. Požurila je uza stube i hodnikom do Keighleyeve
sobe. Možda bi se sve sredilo kad bi ga samo na trenutak vidjela. No njegova
je soba bila prazna i ni po čemu se nije vidjelo da je dolazio nakon večere.
Frustrirano je otišla u svoju sobu i zaključala vrata. Kamo je mogao otići? I
što misli?
Odgovor na to pitanje ne bi joj se osobito svidio. Sir Justin je na mjesečini
hodao obalom i mislio da je budala. Dolazak Ralpha Mayfielda vratio je sve
njegove prijašnje sumnje. Sjetio se koliko prezire Margaretinu obitelj i sav
njihov krug, te gnjeva i gnušanja što ih je osjećao kad ga je njezina majka
pokušala primorati na brak. Sjetio se svoga prvoga dojma o samoj Margaret.
Promijenila se, da, no je li ta plaha cura doista mogla postati vrsta žene s
kojom bi želio provesti život? Ovdje vani, podalje od nje, to se činilo
nemogućim. Sigurno je bio pijan kad se večeras onako ponašao, kao i ona. Sad
mu je palo na pamet da cura vjerojatno nije navikla na vino. Odlučio je
zanemariti činjenicu da ga ono malo što je popio nije moglo toliko smutiti.
Najviše ga je zabrinjavalo pitanje budućnosti. Jasno je što će Mayfield
očekivati i zahtijevati, ali što je s njegovom kćeri? Hoće li se ona urazumiti,
kao on, i užasnuti se nad onim što se među njima dogodilo? Ranije je
odbacivala brak jednako žestoko kao on. No način na koji se prepustila
njegovim milovanjima ukazuje na mogućnost da se to promijenilo. Ako ona sad
ozbiljno shvati njegovu ponudu, što će on napraviti? Bilo bi nečasno povući se
nakon onoga večeras, ali biti tako uhvaćen u brak - bez promišljanja i
priprema - to ga je živciralo. Neće se povinovati očevim prijetnjama ili
kćerinim suzama.
Keighley se sad već doveo u posve neopravdano stanje pravedničkoga
gnjeva. Kad se Mayfield pojavio, odjednom je Margaret doživljavao kao curu
za kojom je prije nekoliko tjedana ljutito krenuo u potjeru, a ne kao djevojku
koju je večeras ljubio. Nerazumno je nju za sve okrivljavao. Neće oženiti
takvu ženu, ma što oni mislili. Ispričat će se za svoje večerašnje ponašanje
kako god žele, ali za to nitko drugi ne zna pa ne može djevojku kompromitirati.
Njezin je otac može odvesti kući i sve će se zaboraviti. Možda će je, nakon što
prođe neko vrijeme, opet vidjeti... Brzo je potisnuo tu misao.
Bolje se osjećao nakon što je to odlučio, kao da se riješio tereta. Okrenuo
se natrag prema Red Lionu. Polako hodajući, uvježbavao je miran, odmjeren
govor kojim će Mayfieldima objasniti svoj stav. Možda neće biti tako teško
kako zamišlja. Možda će Margaret čak stati na njegovu stranu kad hladna
jutarnja svjetlost rasprši alkoholne pare.
Pred vratima gostionice ispravio je ramena, udahnuo i ušao. Nadao se da
su svi već u krevetu, ali nije mogao računati na takvu sreću. Doista, prvo što je
vidio bila je glava Ralpha Mayfielda koja je provirila iz stražnjega salona. -
Keighley - uzvikne - želim razgovarati s vama.
Stisnuvši čeljust, sir Justin mu se pridruži.
Mayfield zatvori vrata. - Margaret mi je ispričala dio od onoga što se
dogodilo - nastavi. - Veoma čudna priča. Želio bih čuti vašu verziju.
- Siguran sam da je ista kao njezina.
- Zato što ste je vi uvježbali?
Keighley se ukoči. - Zato što nema razloga reći išta drugo osim istine,
gospodine Mayfield.
- Ah, istina.
Njihovi su se pogledi neprijateljski sreli.
- Točno. Vaša me žena svojim spletkama uvalila u ovu zlosretnu
pustolovinu i ja sam se snalazio kako sam najbolje mogao.
Stariji čovjek skrene pogled. - Razgovarao sam s njom o tome. Uopće ne
odobravam ono što je napravila i možete biti sigurni da je gorko požalila.
- Kao i ja. - Podigao je ruku do ozlijeđena ramena.
- Zar vas je Margaret doista nastrijelila?
- Jest.
- Ne bih je smatrao za to sposobnom. Ali unatoč tome, zašto niste poslali
po nekoga? Mene, ili barem po nekoga od vaših ljudi?
- Neko sam vrijeme bio bez svijesti. Kad sam se oporavio, otkrio sam da
je vaša kći proširila priču da smo brat i sestra, te da su nas napali drumski
razbojnici. Mogao sam jedino to potvrditi, osim ako nisam želio da izbije
skandal koji bi se proširio daleko izvan ovoga sela. I dugo nisam bio u stanju
nešto organizirati, vjerujte.
- Ha. - Mayfield je izgledao umorno. - Pa, to je sad gotovo. Više me
zanima što planirate za budućnost.
- Ja? Pa, vratiti se kući sad kad sam se oporavio.
- To je sve?
 Keighley kimne, pripremajući se za ono što će sigurno uslijediti.
- Što će biti s Margaret?
- Zacijelo će se vratiti kući s vama.
- I jednostavno ćemo zaboraviti da se ovo dogodilo. Je li tako?
- Baš tako. Na kraju krajeva, ništa se nije dogodilo.
- Zar tvrdite da je prizor što sam ga večeras ugledao ništa?
- Bilo je nezgodno, ali...
- Nez... - Mayfield stisne šake. - Možda je krugovima u kojima se vi
krećete takav nemoral samo ‘nezgodan’. Ja i moji prijatelji to drukčije
doživljavamo.
- Nema sumnje.
- Zar će to biti vaš stav? Ne namjeravate oženiti moju kćer?
- Ne!
- Vi... vi...
- Nije važno, tata. - Onako bijesni, nisu opazili da je Margaret otvorila
vrata i ušla. Nosila je plavu kućnu haljinu koja joj se u mekanim naborima
pripijala uz tijelo. Plava joj je kosa slobodno padala na ramena. Drhtala je, ali
se to s druge strane sobe nije vidjelo. - Sir Justin je bio veoma jasan. Zapravo,
rekla bih da je cijeloj gostionici poznat njegov stav. Obojicu sam čula u svojoj
sobi na katu. Prestanimo naše stvari objavljivati na sva zvona, osobito zato što
je sve već riješeno. Više se nema što reći. - Donja joj je usna počela
podrhtavati pa je čvrsto stisnula usta. Nije razmišljala, već je samo reagirala
na nepodnošljivu situaciju, što je dostojanstvenije mogla. Očito je užasno
pogriješila sa sir Justinom. Sad je važno što prije pobjeći. - Izgledaš
iscrpljeno, tata - doda. - Dođi gore sa mnom. Gospođa Appleby pripremila je
sobu za tebe.
- Margaret, ne možemo dopustiti da tako ostane - naprasito će njezin otac.
Okrenuo se i bijesno pogledao Keighleya koji je pogledom fiksirao Margaret.
Sir Justin to nije opazio. Skamenio se od mučne spoznaje da je počinio još
jednu idiotsku grešku. Zapanjila ga je vlastita novostečena glupost. Nikad
ranije nije bio tako trapav. Ali sada, zbog budalastih razmišljanja i odluka na
obali, užasno je povrijedio Margaret. Vidio je to kao da je prozirna. Istodobno
je shvatio da je ona posljednja osoba koju bi želio povrijediti. Na površinu su
opet izbili nedavni razgovori i zbivanja, izbrisavši sjećanja na ranije trenutke,
te je konačno shvatio da je voli. Ironija je u tome da je do te spoznaje došao
baš kad ju je vjerojatno zauvijek izgubio. Zašto je svoje glupo odbijanje
izlanuo tako da ga svi u gostionici čuju? Zašto nije najprije s njom nasamo o
tome razgovarao? Pristojnost bi to zahtijevala nakon onoga što se večeras
među njima dogodilo, bez obzira na njegovu odluku.
Keighley prijeđe rukom preko čela. Mayfield ga je razbjesnio i on je
dopustio da umjesto njega govori njegov temperament, kao budala.
- Oče, molim te - reče Margaret. - Večeras doista ne želim... ne mogu
podnijeti... daljnju raspravu o tome. Idemo spavati.
- Ali, Margaret...
- On me ne želi oženiti, tata - uzvikne. - I... i ja se ne želim udati za njega.
Dakle, to je to.
- Ali što s...
- Smijem li samo reći... - počne Keighley. Ralph Mayfield pogledao ga je
plamtećim očima. - Vi šutite, gospodine. Nakon načina na koji ste se ponijeli,
nemate pravo ništa reći.
- Pokušavam vam reći da...
- Molim vas, prestanite - uzvikne Margaret. - Doista više ne mogu
podnijeti. - Stresla je glavom kao da je želi razbistriti i plavi su joj uvojci pali
na lice. Sir Justina je obuzela silna želja da je zagrli i utješi. - Ja idem u
krevet. Nikoga ne želim vidjeti prije jutra. I vi biste trebali napraviti isto,
obojica. - Dahnuvši nešto slično jecaju, Margaret pobjegne.
- Vidite što ste napravili - razdražljivo ga optuži Mayfield.
- Vi ste jednako krivi - povrijeđeno odgovori sir Justin.
- Ja? Vi ste, gospodine, uništili život moje kćeri.
- Rekao bih da ste to učinili vi i vaša žena kad ste je pokušali primorati na
udaju.
- Usuđujete se nas okriviti? Valjda smo mi krivi da je Margaret zadržana
ovdje, prepuštena na milost i nemilost vašim niskim porivima. Da se tako
pokvarila pa se prepušta vašim zagrljajima i ne zahtijeva brak. Da je tako
okaljana i ponižena...
- Nije ništa od toga, vi stara budalo.
 Ralph Mayfield, iscrpljen od umora, emocija i frustracija, brzo korakne
naprijed i šakom veoma nevješto udari Keighleya u lijevi obraz. Sir Justin,
vrhunski boksač, samo trgne glavom i ostane na nogama. Kad je Mayfield opet
zamahnuo,
Keighley je izbjegao udarac. No u njemu je ključao bijes pa je shvatio da
bi se, ostane li u sobi, lako mogao prepustiti zadovoljstvu i olakšanju što bi ga
donijelo premlaćivanje starijega čovjeka. To očito nije dolazilo u obzir pa se
povukao do vrata i rekao: - Premoreni ste, Mayfield. Saberite se. Ujutro ćemo
opet razgovarati. Prenaglio sam se. Možda...
- Kukavice. Poltronu. Dođi ovamo gdje te mogu dosegnuti. - Mayfield je
naširoko zamahnuo i umalo pao.
Sir Justin je tako čvrsto stiskao šake da ga je rame zaboljelo. Stisnuo je
usne kako mu ne bi odbrusio te izišao iz sobe i iz gostionice. Ostavši sam,
Mayfield je podigao stolicu i bacio je u zid, te klonuo na drugu i spustio glavu
u šake.
Keighley je praktički trčao seoskim uličicama do mora. Ispunjavale su ga
zatomljene emocije - bijes na Mayfielda i na sebe, žaljenje, ljubav - i nije
mogao mirovati. Činilo mu se da će eksplodirati ako ne nađe način da se toga
oslobodi. Šakom je udario po kamenom zidu, ponovno ozlijedivši rame koje je
gotovo zacijeljelo, te mahnitim koracima hodao dalje.
Kad je stigao do zavoja na sjevernoj strani sela, vidio je flotu brodica
privezanu malo dalje, a među njima i Gull Jema Applebya. Fiksirajući ga
napetim pogledom, Keighley je sišao do pristaništa. Odlučio je isploviti. Želio
je baš takav nepromišljen, fizički naporan podvig da vrati svoju staloženost.
Bit će teško jedriti s jednom slabom rukom, ali se tome radovao.
Margaret je sjedila kraj prozora i gledala kako oblaci lete nebom i zastiru
mjesec pa je opazila čamac kad je isplovio. No bila je previše nesretna da bi
se uopće pitala tko tako kasno jedri. Rukavom haljine brisala je suze s obraza.
Mislila je samo na Keighleyev neumoljiv ton kad je rekao da je ne namjerava
oženiti.
 Šesnaest
Margaret te noći nije mnogo spavala. Nastavila je sjediti kraj prozora i
gledati oluju koja se podigla nad zaljevom. Sve je više oblaka zastiralo mjesec
dok ga konačno nisu posve prekrili, a zatim je zapuhao jak vjetar koji je
povijao raslinje u selu. Na koncu je, malo prije nego je Margaret legla da
odspava nekoliko sati, počela kiša. Vjetar ju je nosio pa je udarala u prozorska
okna.
Legla je i slušala. Čula je samo kišu. Nitko se nije kretao po gostionici.
Posljednje trenutke prije spavanja ispunilo je bolno žaljenje.
Rano se probudila, uz kišu koja je ravnomjerno pljuštala i sivo nebo.
Ustala je, odjenula se i neko vrijeme hodala po sobi, osjećajući nelagodu pri
pomisli da mora sići. Hoće li jutro biti repriza prošle večeri? Bilo je grozno
slušati kako se njezin otac i sir Justin ogorčeno svađaju. Pri pomisli na sir
Justina, opet je, kao i sinoć, potisnula razmišljanje o svojim osjećajima. Nema
koristi od razmišljanja. Sve je već odlučeno i ona tu više ništa ne može učiniti.
Tako raspoložena, sišla je u salon i sjela za doručak. Nitko nije bio u
blizini. Jedna od mlađih Applebyevih kćeri donijela je čaj i Margaret si je
napunila šalicu. Kako će danas biti? Mora se suočiti s ocem, naravno.
Nagovarat će je da se s njim vrati kući. Pijuckajući čaj, odmahnula je glavom.
Sad se ne može onamo vratiti. Previše se toga promijenilo. Ali kako će
postupiti?
Nije donijela nikakav zaključak do trenutka kad je ušao njezin otac, još se
doimajući umornim. Dala mu je čaj, što ga je zahvalno popio, u sebi se čudeći
kako staro izgleda. Ranije nije opazila da stari.
- Gdje je Keighley? - pitao je kad je popio čaj. Doimao se poput čovjeka
koji se priprema za bitku.
- Ne znam, tata.
- Zacijelo još spava. Njegov soj nikad ne ustaje prije podneva. Sitnica kao
što je uništavanje ugleda jedne djevojke ne bi utjecala na njegove navike.
- O, tata, željela bih...
- Nemoj mi govoriti ‘o, tata’, Margaret. Došao sam do zaključka da ti se
um poremetio uslijed svega što si pretrpjela. Kanim te spasiti od tebe same.
 Njegov ju je omalovažavajući ton naljutio, što je potisnulo Margaretinu
melankoliju. - Moj um funkcionira bolje nego ikad - odgovori. - Željela bih da
se ne uplićeš...
- Uplićem? Ja sam tvoj otac, Margaret. Odgovoran sam za tebe i pobrinut
ću se da se tvoja situacija ispravi.
Uzdigla je obrve. - Kako, tata? - Što?
- Kako to kaniš izvesti? Znam što smatraš ispravnim, ali sir Justin je rekao
da se neće oženiti, a ja... ja sam se složila. Ništa ne možeš učiniti?
Njezin se otac nadimao od bijesa. - Ako je potrebno, mogu ga tužiti.
- Sigurna sam da me ne bi na taj način osramotio.
- Pa, ja... ja...
- Doista se više ništa ne može. Mislim da bi trebao otići, tata.
- Otići? Kući, misliš? Ne idem odavde bez tebe. Pogledavši ga u oči,
vidjela je da doista tako misli. Kako će se oduprijeti toj odlučnosti, osobito
kad nije sigurna u vlastite planove? Ni sama zapravo ne želi ovdje ostati.
Nije morala odgovoriti jer se začulo kucanje na vratima i ušla je gospođa
Appleby. Nelagodno je gužvala svoju pregaču. - Oprostite, gospođice, ali
moram s vama razgovarati. - Iskosa je pogledala gospodina Mayfielda.
- No, Flos - začuo se glas gospodina Applebya s vrata.
- Nije me briga - reče njegova žena.
- O čemu je riječ, gospođo Appleby? - upita Margaret. - Nešto nije u redu?
- Ne znam je li u redu, gospođice, ali gospodin Camden... džentlmen noćas
nije spavao u svom krevetu. Pitali smo se je li otišao. - Opet je krišom
pogledala Mayfielda.
Margaret se namrštila, a njezin otac zbunjeno reče: - Camden?
Mahnula mu je neka šuti. - Meni ništa nije rekao o odlasku, gospođo
Appleby. - Hladna joj je ruka stisnula srce pri pomisli da je možda bez riječi
otišao.
- Stvari su mu još ovdje - dometne gospodin Appleby ušavši u sobu s
hodnika. - Nije otišao.
Nije uvjerio gospođu Appleby. - Nije imao mnogo prtljage, ništa bez čega
ne bi mogao.
 - Njegov je novac zaključan u ladici stola - s gnušanjem će njezin muž. - I
ne bismo trebali gnjaviti ljude. - On je također pogledao Mayfielda,
otvorenije, ali s više zabrinutosti.
Mayfield je shvatio o kome govore. - Otišao je - sa sigurnošću reče. - Boji
se da ću insistirati da ispravno postupi, nitkov. Ali morat će se vratiti u Devon.
Ondje ćemo ga naći.
- Ispričavam se, gospodine - reče gospodin Appleby. - Mislim da nije
otišao. I njegov je konj ovdje. Bez njega nema kako putovati.
- Vjerojatno je izišao u šetnju - reče Margaret.
- Otkako je prizdravio, često šeće.
- I sam je namjestio krevet? - skeptično upita gospođa Appleby.
- Možda nije spavao. Sinoć smo imali... nesuglasica.
- Da, gospođice. - Na licima Applebyevih vidjelo se da su sinoć gotovo
sve čuli.
- Vjerujem da će se uskoro vratiti na doručak.
- Margaret je vlastiti glas zvučao lažno.
- Pa, samo sam mislila da trebate znati - reče gospođa Appleby i okrene se
da ode. - Nije riječ o novcu, naravno. Očekujem da ćete vi to riješiti.
- Još jednom krišom pogledavši Mayfielda, izišla je i povela muža sa
sobom.
- Otišao je, Margaret - reče Mayfield kad su ostali sami. - Nije se mogao
suočiti s posljedicama svojih nečasnih postupaka. - Zvučao je nekako
zadovoljno.
- Hoćeš li prestati, tata? Zar te uopće nije briga kako se ja osjećam?
Iznenađeno ju je gledao.
Margaret je s mukom kontrolirala svoje emocije. Što ako je doista otišao?
Shvatila je da se nije posve prestala nadati. - Sigurna sam da je sir Justin samo
izišao u šetnju.
- Margaret, pada kiša. Padala je pola noći. Morao bi biti lud da iziđe po
ovom pljusku. Oni su ljudi mislili da si i ti luda kad si to rekla, mada to nisu
rekli, iz pristojnosti.
- Ja... zaboravila sam kišu. - Pogledavši kroz prozor, vidjela je da i dalje
pljušti. Nešto je u njoj popustilo i suze su joj potekle niz obraze. Nije ih mogla
zaustaviti.
- Hajde, Margaret - uzvikne njezin otac. - Hajde, nemoj plakati. Nisam
kanio biti tako oštar. Bio sam ljutit. - Prišao joj je i dao joj rupčić.
Uzela ga je i obrisala oči, ali suze se nisu dale zaustaviti. Čovjek kojeg
voli pobjegao je od nje. Nikad se u životu nije osjećala tako samom.
Mayfield se zabrinuto nadvio nad njome. - Što bi ti željela, Margaret? -
upita. - Zar nećeš poći kući sa mnom i... i o svemu razmisliti?
Nije mogla govoriti, ali njegov je ton bio pun isprike i zabrinutosti pa mu
je dotaknula ruku. Gorljivo ju je stisnuo.
U blizini su tresnula vrata i Margaret je podigla glavu. No u hodniku se čuo
glas Jemmya Applebya koji je dozivao oca. Opet je oborila glavu.
U salonu je zavladala tišina koju su prekidali samo njezini prigušeni jecaji.
Njezin je otac naizmjence izgledao ljutito i zabrinuto. Zatim se opet začulo
kucanje na vratima i vratio se gospodin Appleby vodeći Jema za ruku.
- Žao mi je, gospođice - reče i skrene pogled s Margaretina suzama
zamrljana lica. - Ali Jem ima neke vijesti.
- Gull je nestao - izlane dječak. - Jutros sam sišao da vidim je li dobro
vezan i nije ga bilo. Stari Ned u pristaništu kaže da je sinoć isplovio neki
džentlmen.
Margaret je grčevito šmrcala.
- O čemu on govori? - upita njezin otac.
- Gull je njegov Čamac - objasni gospodin Appleby. - On, džentlmen i
mlada dama zajedno su jedrili na njemu.
- Bio je vani po oluji? - zgranuto će Margaret.
- Teško je reći, gospođice...
- Isplovio je prije nego je počela - prekine ga Jem. - I mogao je stići do
obale na nekoliko mjesta prije nego se pojačala. Ali kamo je išao, gospođice?
I zašto bi uzeo Gull po mraku? To je dobar čamac, ali nije opremljen za noćno
jedrenje. Gospodin Camden je to znao. Zna mnogo o brodicama.
- Dovoljno da ode odavde, rekao bih - primijeti gospodin Mayfield. -
Toliko o vašim konjima, gostioničaru. Pobjegao je morem.
Jem je ozbiljno shvatio tu primjedbu, ne razmišljajući o implikacijama. -
Moguće - složio se.
 - Ako je brzo jedrio, čak je mogao stići do Falmoutha prije najgore oluje.
Ali znate, gospođice, pitam se je li mogao dobro jedriti s onakvim ramenom?
Na Gullu treba biti hitar kad jako puše.
- Ne vidim nikakav drugi razlog za njegov odlazak čamcem - hladno će
gospodin Mayfield.
- To baš nije bilo vrijeme za uživanje u jedrenju.
Gospodin Appleby doimao se sumnjičavim. - Stvarno je čudno - složio se.
- Ne bi mogao jedriti - uzrujano će Margaret.
- Rana mu je tek zacijeljela i gospođa Dowling je rekla da se nikako ne
smije naprezati. Doživio je nesreću! Moramo ga potražiti. - Mahnito je gledala
naokolo, kao da očekuje da će vidjeti Keighleya kako slomljeno leži negdje u
blizini.
Gospodin Appleby nelagodno je prebacivao težinu s jedne na drugu nogu.
Mayfield je izgledao ubojito. Samo je Jemmy njezinu ideju smatrao mogućom.
- Sumnjam, gospođice - reče. - Mislim da je oluja vjerojatno bila previše za
njega pa je negdje blizu izišao na obalu. Gospodin Camden je pametan i
shvatio bi da Gull neće izdržati takav vjetar. To jest, kad on nije u svom
najboljem izdanju. - Jem kimne, držeći se poput nekoga tko odaje zasluženo
priznanje. - Da nije ranjen, rekao bih da bi gospodin Camden mogao jedriti
preko kanala i natrag.
Margaret ga je pozorno slušala. - Onda, što da radimo?
Jem slegne ramenima. - Vjetar se smirio. Očekujem da će vratiti čamac
kasnije tijekom dana. - Ramenom je pokazao oca. - Nisam želio svu ovu strku.
Gospodin Appleby ga je namršteno gledao. Mayfield je mrko pogledao
Margaret, ali je bila previše rastresena da bi to opazila. - Znači, samo ćemo
čekati? - promrmlja.
- Pazit ću hoće li se pojaviti, gospođice - reče Jem, oslobodi se očeve ruke
i iziđe.
- Margaret - sumornim tonom reče gospodin Mayfield.
- Moram izići - reče Margaret i okrene se k vratima.
- Ni slučajno!
- Tata, on je negdje na moru s ozlijeđenim ramenom i...
- Što to tebi znači? To je čovjek koji ti je uništio ugled i glatko odbio
ženidbu. Čovjek za kojeg si tvrdila da ga ne želiš za muža. Čemu ova histerija?
- Ja... ne mogu objasniti, tata. Moram...
- Moraš me poslušati. Naređujem ti da spakiraš svoje stvari i za sat
vremena budeš spremna za povratak kući sa mnom. Pozvat ću kočiju.
- Ne mogu, tata.
- Zar mi u lice prkosiš, Margaret?
Zurila je u njega. Uvijek je ispunjavala sve zahtjeve svojih roditelja. Nije
se konfrontirala s njima čak ni kad je pobjegla. No sad se činilo gotovo lako
odgovoriti: - Da, tata. Žao mi je. Uskoro ću se vratiti.
- Margaret. - Ali ona je već izišla.
Potrčala je na kat po plašt s kapuljačom i žurno se vratila dolje prije nego
je njezin otac zaustavi novim argumentima. Zaogrnula se plaštem, izjurila na
kišu i požurila do obale. Oluja se definitivno smirivala. Premda je kiša i dalje
padala, vjetar je slabije puhao i, daleko na istoku, vidjelo se svjetlije nebo.
Sagnula je glavu da zaštiti lice od kiše i naslonila se na zid gledajući pučinu.
Nigdje se nije vidio čamac.
Otišla je do pristaništa i zatim se vratila do stuba za plažu. Razmišljala je
o odlasku do jezerca, ali je odbacila tu ideju i krenula natrag putem kojim je
došla. Sad kad je ostala sama, misli su joj se uskovitlale u glavi. Nelagodno se
pitala nije li sir Justin doista upotrijebio Gull za bijeg iz nezgodne situacije.
Zašto bi inače isplovio po takvu vremenu?
Odmahnuvši glavom, potisnula je tu misao i opet se zagledala na pučinu.
No mada je veći dio dana provela uza zaštitni zid, nije vidjela ni Keighleya ni
Gull, čak ni kad su se oblaci u tri popodne razišli i sunce je obasjalo sad
mirne valove.
 Sedamnaest
Margaretin je otac insistirao da se vrati u Red Lion. Nekoliko je puta
dolazio da je izgrdi, ali sad je odustao od prepiranja i jednostavno je povukao
za ruku. Mokra od kiše i malodušna, Margaret se nije previše opirala.
Dugotrajno, neugodno čekanje dalo joj je obilje vremena za razmišljanje, a
njezini zaključci nisu bili ugodni. Razmatrajući zbivanja proteklih nekoliko
dana, sve je lakše vjerovala da je sir Justin pobjegao od nje i insistiranja
njezina oca na braku. Nije li jasno rekao, pred oboma, da je ne kani oženiti?
Sinoć ju je omamila njihova bliskost, ali sad se to činilo jako dalekim.
Ako doista ne razmišlja o braku, kako je rekao, što ona tu može? Voli ga, to
se nije promijenilo. No još je dovoljno pod utjecajem svojih roditelja da želi
uobičajeno okruženje za tu ljubav. Možda on, koji potječe iz posve drukčije
obitelji, osjeća nešto drugo. Ili mu uopće do nje nije stalo, što je vjerojatnije i
strašnije. Možda često ljubi djevojke koje ga na to potiču, priznala je, i pritom
ništa ne osjeća. Njegov dramatičan odlazak pokazuje da je to točno tumačenje.
Zato što je od toga strepila, dopustila je da ju otac odvede do gostionice i
nije protestirala kad je rekao: - Odmah odlazimo. Rekao sam gazdarici neka
spakira tvoje stvari i platio sam tvoj račun. Platio sam i Keighleyev, kad smo
već kod toga, nitkov. Zacijelo smatra veoma zabavnim to što mi je ostavio svoj
račun. Imam kočiju kojom sam putovao, i Jamesa iz naše konjušnice. On je
posve pouzdan i nikome ovo neće spominjati. Večeras možemo biti kod kuće i
do sutra ujutro počet ćeš zaboravljati ovaj grozan incident, Margaret.
Djevojka se smućeno pitala što joj je činiti.
- Kako me ljuti - istim gnjevnim tonom nastavi njezin otac - da u visokome
društvu ne možemo proširiti priču o njegovoj podlosti. Ali jasno, to je
nemoguće. Prišapnut ću ponešto jednom ili dvojici prijatelja, bez pojedinosti,
prirodno. No što se tiče ostalih, moram šutjeti. Nepravedno.
- Tata...
- Ništa ne moraš govoriti, Margaret. Znam da si premorena zbog svega što
te snašlo. Više ne moraš brinuti. Sve ću ja riješiti.
- Ali, tata, moguće je da griješiš. Sir Justin je možda imao nesreću. Ako
jest, trebali bismo...
 - Nije me briga za toga čovjeka. Mora snositi posljedice svojih postupaka.
Ako mu se nešto dogodilo, možda je to božanska pravda. Umiješala se zato što
smo mi nemoćni.
To je uzrujalo Margaret. - Nije moguće da doista tako misliš. Netko ga
mora potražiti. - Već su stigli do gostionice pa je vidjela da gospodin Appleby
i Jem stoje pred vratima i gledaju more. Požurivši naprijed, ona reče: - Hoće
li se organizirati potraga za Gullom? Bojim se da je došlo do nesreće.
- O da, gospođice - odgovori Appleby. - Dva brodića odmah kreću sad kad
se more smirilo. - Izgledao je skeptično, ali je govorio ljubazno.
- Ja idem - odlučno doda Jem. - Vjerojatno ću ga sresti dok se bude
vraćao.
Gospodin Mayfield izusti nešto nepristojno.
- Što ja mogu učiniti? - upita Margaret. Applebyevi su se doimali
iznenađeno. - Pa, ništa, gospođice - trenutak kasnije reče gostioničar.
- Valjda mogu nekako pomoći? Mogla bih... - Margaret ništa nije palo na
pamet.
- Napravit ćemo sve što treba - reče Appleby. - Jem će dati sve od sebe da
nađe svoj čamac.
Njegov sin to s iskrenim entuzijazmom potvrdi.
- Da. Da, naravno - tužno će Margaret. Imaju pravo, ona ništa ne može
napraviti. Čak i da može, kako bi sir Justin reagirao kad bi se pojavila među
onima koji ga traže?
- Je li moja kočija spremna? - prekine ih Mayfield. - Uskoro krećemo.
- Da, gospodine. Čeka u konjušnici.
- Dobro. Dođi, Margaret. - Opet ju je uhvatio za ruku.
- Žao mi je što odlazite, gospođice - reče gospodin Appleby. Pomalo ju je
tjeskobno pogledavao, kao da ne zna treba li joj ponuditi pomoć.
- Hvala vam. Bili ste veoma ljubazni prema meni.
Appleby slegne ramenima, a njezin je otac povuče u gostionicu i do stuba.
- Idi gore i provjeri jesu li spakirali sve tvoje stvari - reče. - I skini taj mokar
plašt. Neće ti trebati. Odlazimo za petnaest minuta, Margaret.
Polako se popela stubama. Njezina soba, gdje je provela mnogo vremena
pa se sad čini gotovo poput doma, bila je prazna i hladna. Sve su njezine stvari
složene ležale u velikom kovčegu njezinih roditelja. Skinula je plašt i sjela na
krevet. Što joj je činiti? Kad bi postojala ikakva šansa da pomogne u potrazi
za Gullom - ali ne postoji. Može samo stajati i čekati. To bi učinila kad bi
mislila da bi obradovalo sir Justina. No i to je upitno. Ipak, kako može
jednostavno otići sa svojim ocem, vratiti se kući kao da se ništa nije dogodilo?
Zabrinuto uzdahnuvši, Margaret ustane i priđe prozoru. More je svjetlucalo
pod uglavnom vedrim nebom. Na pučini nije vidjela plovila. Bila je posve
sama.
Naglo je pomislila na gospođu Dowling. Ona će znati što treba. U svakom
slučaju, mora joj platiti za njezinu njegu. Zgrabivši torbicu, potrčala je niza
stube i van. Nikoga nije srela. Za pet je minuta pokucala na vrata kućice gdje
ju je dočekao veseo pozdrav.
- Gospođo Dowling - jedva izusti.
- No, dakle. Što je ovo?
- Jeste li čuli što se dogodilo?
- Čula sam da je još jedan džentlmen u Red Lionu, stariji džentlmen. -
Upitno pogleda Margaret. - Iskreno rečeno, danas sam kanila doći onamo, ali
morala sam k Woosterima radi porođaja.
- To je moj otac.
- Ah, je li?
- Da. Veoma se ljuti na mene.
Gospođa Dowling samo kimne i zauzme pozu za slušanje.
- Ja... poslušala sam vaš prijedlog i razgovarala... s drugim džentlmenom.
Ali... - Nije mogla nastaviti.
Gospođa Dowling ju je pronicavo gledala. - Valjda nećete reći da vas je
odbio?
- Ne baš. - Drhteći, Margaret je prepričala sve što se dogodilo. - Dakle,
vidite - dovrši - rekao je da me ne želi oženiti. I sad je nestao. Ja... valjda bih
se jednostavno trebala vratiti kući s ocem, ali...
- Ali ne želite.
- Ne. To jest...
- Ne, naravno. - Gospođa Dowling uzdahne. - Džentlmeni jesu glupi.
Uvijek sve uprskaju i zatim očekuju da njihove dame sve poprave bez
prigovora.
- Kako to mislite?
- Pa, ako smijem, gospođice, moram reći da je vaš otac uzeo posve
pogrešan pristup.
- U čemu?
- Ni drugi džentlmen nije bio bolji. Samo se inatio, da. Isploviti čamcem
po mraku... baš kao dječak koji se duri. Oni se ne mijenjaju, gospođice, od
trenutka kad imaju tri godine i valjaju se po blatu proklinjući jedan drugoga.
Margaret se mrštila.
- Znate što - nastavi starica kad se s ulice začulo vikanje.
- Margaret - urlao je glas.
- To je otac!
- Margaret. - Na vratima se začuje lupanje i gospođa Dowling ih otvori.
Gospodin Mayfield ljutito uđe. - Tu si. Rekli su da bi mogla doći ovamo. Što
zaboga radiš, Margaret? Kočija je spremna. Odlazimo, sada.
- Ja... željela sam vidjeti gospođu Dowling. Nije joj plaćeno za njegu -
žurno doda Margaret.
- Plaćeno za... Dovraga, zar bih i za to trebao bacati novac? Sramotno. Ali
sve što treba samo da odemo iz ovog prokletog mjesta. Koliko vam duguju,
ženo?
Margaret se gestom pobunila protiv takva načina obraćanja, ali gospođa
Dowling ga je samo gledala. - Ne onako mnogo kao onom otmjenom liječniku
iz Falmoutha - odgovori.
- S pravom, nema sumnje. Koliko? - Mayfield je izvadio svoju kesu i sad
je njome nestrpljivo mahao.
- Ja ću joj platiti, tata.
- Gluposti.
- Bila je veoma ljubazna prema meni i željela sam...
- Pa, zahvali joj i idi, Margaret. Moramo smjesta krenuti ako želimo
iskoristiti još ovo malo dnevne svjetlosti. Hajde.
Margaret bespomoćno pogleda gospođu Dowling koja je lagano kimnula
prema vratima. Djevojka nevoljko krene. Paralizirala ju je mješavina gnjeva,
očaja i umora.
 - Hajde - ponovi njezin otac. - Idi u kočiju. Nalazi se ispred gostionice.
Odmah ću doći.
- Tata.
- Idi, Margaret.
Slomljeno uzdahnuvši, poslušala ga je i polako krenula do gostionice. Više
ništa nije mogla učiniti. Sve je propalo.
Mayfield je u kućici promatrao gospođu Dowling. - Zar vas on plaća? -
hladno upita. - Jeste li se udružili i zarobili moju kćer?
Starica uzdigne obrve.
Nestrpljivo je odmahnuo rukom. - Sad ionako nije važno. Koliko želite? -
Otvorio je kesu.
- Pokvarili ste ovo, znate - reče gospođa Dowling.
- Kako molim?
- Neće biti sretna bez njega.
- Ako govorite o mojoj kćeri...
- Niti on bez nje, ako išta znam.
Ralph Mayfield nadimao se od bijesa. Ne samo da mu je kći prkosila i
njezin je zlostavljač pobjegao, već sad i ova stara baba drsko kritizira njegove
postupke. To je bilo previše. - Ne znate - prasne. - Baš ništa ne znate. Dakle,
ako biste mi rekli koliko...
- O njih dvoje znam više od vas - prekine ga gospođa Dowling. - Vidjela
sam kako se događa. Njima je suđeno da budu zajedno.
- Zar je moguće da mislite...
- Mislim na vašu kćer i džentlmena. To je jasno kao dan.
- Nema sumnje da je zato Kei... ‘džentlmen’ dao petama vjetra i moju kćer
ostavio ovdje.
- O, za to ste vi krivi. Da niste došli, sve bi bilo u redu.
Mayfield je morao udahnuti prije nego je mogao govoriti. - Doista vas je
plaćao. Znači, pokvario sam vam igricu, eh? Oboma. Da nisam došao, on bi
zaveo Margaret. Uhvatio sam ga na djelu. Zacijelo bi je ovdje držao sve dok
mu ne bi dosadila. Vi... vi... mučno mi je od pomisli na to.
Gospođa Dowling odmahne glavom. - Vi ste baš tvrdi, zar ne?
 - Koliko? - kroza zube procijedi Mayfield. Navela je malen iznos i on ga
je bacio na stol.
- Bilo bi bolje da...
- Dosta! - zaurlao je. - Ako saznam da ste se opet približili mojoj kćeri,
tužit ću vas. - Izišao je i tresnuo vratima za sobom.
- Bahatost - reče gospođa Dowling. Prstima je dotaknula usne i zatim žurno
izišla na stražnja vrata. Uskim se prolazima zaputila do Red Liona.
Zahvaljujući dobrom poznavanju sela, stigla je do gostionice prije
gospodina Mayfielda. Vidjela je kočiju ispred ulaza i pogledala unutra, ali je
bila prazna. Ušla je u gostionicu i zavirila u salon. Tu je našla Margaret
klonulu na stolici, s rukom na očima. - Gospođice - šapne tako da se djevojka
trgnula. - Ostavite svoju adresu kod Applebya. Poslat ću po vas ako se on
vrati. - Prije nego je Margaret uspjela odgovoriti, starica je nestala.
U idućem je trenutku čula da je otac zove. Potrčala je do pisaćega stola te
na papirić napisala svoje pravo ime i adresu. Nakon trenutka oklijevanja,
također je napisala kratko pisamce za sir Justina i zapečatila ga. Upravo je
završavala kad je ušao njezin otac i oštro pitao: - Zašto nisi u kočiji?
- Dolazim, oče. - Ustala je držeći ruke s porukama iza leđa.
Pozvao ju je nestrpljivom gestom pa ga je slijedila u hodnik.
- Pozdravit ću gospođu Appleby.
- To si već obavila.
- Bila je veoma ljubazna. - Ne čekajući prepirku, Margaret jurne do
kuhinje. Ondje su bile gospođa Appleby i njezine kćeri. Promrmljala je
pozdrav i gurnula papire u ženine ruke. Prije nego se njezin otac opet dospio
pobuniti, vratila se do ulaznih vrata. - U redu, tata - reče.
Mayfield je zamišljeno gledao njezina leđa, zatim se namrštio i vratio u
kuhinju. Gospođa Appleby je još stajala gdje ju je Margaret ostavila, zbunjeno
gledajući pisma u svojoj ruci.
- Samo ću to uzeti - reče Mayfield, uzme ih i zamijeni zlatnikom. - Mi
idemo. Zbogom, gospođo Appleby.
- Ali mlada dama...
- Zbogom. - Okrenuo se na peti i ostavio je da zuri za njim. Pridružio se
Margaret u kočiji prije nego je shvatila da se zadržao.
 Margaret se kasnije nije sjećala vožnje kući. Jedva su razgovarali, a ona je
utonula u svoje malodušne misli. Nije uspijevala potisnuti sjećanja na dane s
Keighleyem, piknik, njihove razgovore... njihov zagrljaj. Uvijek je iznova
razmišljala o posljednjoj večeri. Bila je poput lijepog sna koji se pretvorio u
noćnu moru. Prisjećala bi se kako ju je grlio i gledao, ali bi to nestalo čim bi
čula očev glas.
Neprestano se pitala što će dalje. Njezin dom u Devonu sad se činio kao
zatvor u koji je nezaustavljivo vuku. Možda više nikad neće razgovarati s
Keighleyem. Što će napraviti?
 Osamnaest
Kad je sir Justin odvezao čamac, odgurnuo se od mola i podigao maleno
jedro, odmah se bolje osjećao. Lijepo je puhalo i Gull je odmah jurnuo,
udaljavajući se od sela. Duboko je udisao morski zrak i, jednom rukom držeći
kormilo, a drugom jedro, počeo se opuštati.
More je bilo uzburkano i povremeno obasjano mjesečinom, ali bez velikih
valova. Kretanje Gulla istodobno je bilo uzbudljivo i umirujuće. Keighley je
jedrio naprijed-natrag preko zaljeva, krećući se u smjeru ulaza u zaljev i
pučine, mada se nije kanio udaljavati. Osjećao se kao jedno s čamcem,
naginjući se s njim i svladavajući valove. Sva je kontrola bila u njegovim
rukama, osjećaj u kojemu je posebno uživao nakon onoga večeras. Tako se
ugodno osjećao da nije obraćao pozornost na vremenske prilike, što bi sigurno
učinio u svakoj drugoj prilici, te nije opazio postupno zgušnjavanje oblaka i
pojačavanje vjetra. Pogledao je gore tek kad je na licu osjetio kapi kiše, a tada
se namrštio, opsovao i okrenuo čamac natrag prema pristaništu.
Međutim, tada je već bilo prekasno. Oluja se podigla nad zaljevom i
valovi su postajali sve viši. Dok je pokušavao usmjeravati čamac prema selu,
zahvatio ga je jak nalet vjetra. Jedro je pucketalo i konopci kojima ga je
kontrolirao istrgnuti su mu se iz ruke. U trenu je zavladao kaos. Jedro je divlje
vijorilo, čamac se našao u dolini između dva vala i tako se ljuljao da je voda
ulazila s obje strane. Keighley je ležao na krmi i stiskao zube od bolova,
očajnički se držeći za ozlijeđeno rame. Neočekivani ga je trzaj vratio u
prijašnje stanje i sad ga je boljelo kao ranije. Jedva je mogao pomaknuti ruku,
a kamoli povući jedro.
Čamac se divlje valjao i pojačavao učinak dezorijentiranosti izazvan
bolovima. Osjećao se omamljeno i smućeno. No na koncu je čučnuo i zdravom
rukom oprezno posegnuo za konopcem. Labavo ga držeći, kliznuo je natrag do
kormila. Sjedio je na dnu Gulla i bolnu ruku prebacio preko drška. Polako je
potezao konopac dok se jedro nije napelo i uhvatilo vjetar. Dahtao je i jedva
ga držao. Međutim, vjetar je opet gurao čamac pa je barem mogao malo
kormilariti. Pogledom je potražio najbliže utočište, više uopće ne razmišljajući
o selu.
Ovako nisko iz čamca nije vidio kopno. Razmišljao je o ustajanju, ali je
odbacio tu ideju kao preopasnu u njegovu sadašnjem stanju. Najlakše je bilo
jednostavno pustiti da ga vjetar nosi. Puhao je s mora i stoga ga je jednom
morao dovesti do obale. Nije znao može li toliko izdržati, te hoće li čamac
ostati na površini po ovakvim valovima, ali nije imao drugog izbora.
Keighley se naslonio na držak kormila, umalo kriknuvši od bola u ramenu,
te okrenuo čamac u pravom smjeru. Jedro se nadimalo okomito uz maleni
jarbol pa je uspio vezati konopac za kuku, mada nespretno. Sad je samo morao
držati kormilo ravno i čamac će naći kopno. Omotao se oko drška kormila,
pomolivši se da to bude brzo.
Činilo mu se da satima ondje čuči, a bol se pogoršavala. No odlučno je
držao kormilo tako da se ne pomakne uslijed jakih valova. Jednom, kad se
Gull uzdigao na posebno velikom valu, učinilo mu se da pred sobom vidi
kopno pa ga je ispunila nada. No u idućem je trenutku reful vjetra zahvatio
napeto jedro, čamac je zastenjao i jarbol se slomio pri dnu.
Umalo se prevrnuo ondje i tada, gotovo okončavši Keighleyevu
pustolovinu. Jedro i jarbol pali su na bok i, uvlačeći vodu, povukli trup za
sobom. Prestalo je kretanje naprijed i čamac se opet počeo mahnito ljuljati i
vrtjeti. Dašćući, sir Justin je polako puzao naprijed, sa svakim podizanjem
čamca misleći da će pasti u vodu. No uspješno je stigao do baze jarbola i
ondje s golemim olakšanjem otkrio da se posve prelomio. Neće ga morati u
ovom kaosu pokušavati odrezati. Samo ga je morao podići te zajedno s jedrom
baciti u more.
Međutim, to je bilo lakše pomisliti nego učiniti. Bilo mu je neopisivo teško
podići teški jarbol i mokro jedro, te istodobno zadržati siguran položaj u
čamcu. Podigao bi jarbol petnaestak centimetara i počeo ga gurati iz čamca, ali
bi tada izgubio ravnotežu i morao bi ga pustiti da se za nešto uhvati. To se
neprestano ponavljalo i rame ga je gotovo nepodnošljivo boljelo. Tada je
konačno uspio. Uz pomoć jednog vala riješio se jarbola i jedra. Plutalo je iza
njega i nestalo.
Gull se odmah podigao. No u njemu je bilo mnogo vode koja je šljapkala s
jedne na drugu stranu i više se nije mogao nadati da će kormilariti. Keighley je
spustio glavu na ruke u pramcu i nastojao skupiti snagu za povratak do kormila.
Morao je barem pokušati. Nevjerojatno, ali osjećao je kako ga hvata san.
Činilo se beskrajno poželjnijim jednostavno zaspati, sve zaboraviti i pustiti da
ga sudbina odnese kamo želi.
Podigao je glavu i snažno je protresao. Bol ga je iscrpljivala i smućivala,
ali nije smio odustati. Polako se pomicao do krme, glasno stenjući pod
udarcima valova, te konačno zauzeo prijašnji položaj za kormilom. Mogao je
samo nastojati zadržati čamac u smjeru vjetra i ne dopustiti da ga valovi
prevrnu.
Vrijeme je ponovno prolazilo, opet se doimajući beskonačnim, mada je
prošao samo jedan sat. Još je vode ušlo u Gull pa se valjao poput prežderane
svinje. Keighleyu je glava pala na prsa te je lebdio između svijesti i zaborava.
Crvena se mrlja počela širiti njegovim ramenom. Tada je, neočekivano, dno
zagreblo po kamenu.
Keighley se naglo uspravio. Bilo je mračno, ali je pred sobom vidio
tamniju masu. Stigao je do kopna. More je opet gurnulo čamac naprijed pa je
strugao po pijesku. Uloživši posljednji očajnički napor, bacio se naprijed i
preko pramca sišao u vodu. Dopirala mu je samo do koljena pa je nekako
vukao čamac dalje, dok se nije činilo da je siguran na uskoj plaži. Tada se,
posve iscrpljen, srušio na tlo kraj Gulla i više nije znao za sebe.
Probudila ga je jaka kiša. Premda nije znao koliko je vremena prošlo, bio
je posve mokar i drhturio je od hladnoće. Počeo se podizati, ali je kriknuo i
pao natrag kad se oslonio na ozlijeđeno rame. Tako ga nije peklo još od dana
kad je nastrijeljen. No pljusak ga je natjerao da opet pokuša. Morao je pronaći
zaklon. Nekako se podigao na noge i pogledao naokolo. Možda postoji kuća.
Pred očima kao da su mu poigravale sjenke prošarane točkama svjetla. Mislio
je da nešto vidi, ali je potom shvatio da ondje nema ničega. Groznica, smušeno
je zaključio. Krenuo je u unutrašnjost, ali je gotovo odmah naišao na strmi
uspon i odustao, vrativši se na pijesak. Ondje se umalo spotaknuo preko Gulla
koji je ležao prevrnut tik iznad linije valova. Pao je na koljena kraj čamca.
Kad bi se uspio zavući ispod, bio bi zaštićen od kiše.
Pramac čamca pao je na malen humak, ostavivši uzak otvor kroz koji bi se
čovjek mogao provući ako ukloni malo pijeska. Keighley je to mučno polako
radio i nešto kasnije uspio se zavući ispod trupa i leći. Bio je dobar osjećaj
maknuti se s pljuska te se ponovno opustio i opet izgubio svijest.
Nije se probudio sve dok sunce nije pretvorilo čamac u sparnu pećnicu.
Čak se i tada samo nemirno meškoljio i mrmljao nesuvisle riječi, obliven
znojem. Tako ga je Jem Appleby našao idućega jutra kad su on i još dvojica
preokrenuli Gull. Keighley ih nije prepoznao niti je shvatio da je spašen.
Hroptavo je disao i koža mu je bila puna crvenih mrlja.
- Bože - primijeti Jem. - Stvarno loše izgleda. Bolje da ga što brže
odvedemo kući.
- Što misliš, kako je stigao do otoka? - pitao se mornar od pedesetak
godina.
- Poznaje ga - odgovori Jem. - Ja sam ga doveo ovamo. Možda se zaputio
na otočić kad je vidio da se sprema oluja. - Pogledao je Gull s mješavinom
sumnje i duboke tuge. - Ili ga je možda vjetar donio. Tako izgleda. Hajde.
Pomozite mi da ga odnesem do čamca.
- Hoćemo li uzeti Gull? - upita drugi čovjek, uhvativši Keighleyeve noge i
podigavši ga.
- Vidjet ćemo možemo li ga vući. Ne želim ga ovdje ostaviti.
Tako su se vratili u selo, s Keighleyem bez svijesti u čamcu i vukući Gull
za sobom. Njihov je dolazak privukao pozornost i okupilo se mnoštvo. Ljudi
su gledali kako nose sir Justina kroz pristanište i gore prema Red Lionu.
- Neka netko potrči naprijed i kaže mojoj majci - dahtao je Jem. - I dovede
gospođu Dowling. Džentlmenu je jako loše.
Dva su gledatelja potrčala izvršiti zadatke i kad je malena procesija stigla
do gostionice, ondje su ih već čekale gospođa Appleby i gospođa Dowling.
Odnijeli su Keighleya u njegovu sobu i starica ga je pregledala. - Groznica -
sa sigurnošću je ustvrdila. - I rana mu se opet otvorila. U lošem je stanju.
Gospođa Appleby kršila je ruke. - Što ćemo sad?
- Njegovati ga, naravno. Najbolje da se na nekoliko dana preselim ovamo,
Flos. Annie mi može pomagati. Neko će vrijeme trebati bdjeti uz njega.
- Da. Da, naravno. Ali... mislim, nakon svega što se dogodilo...
Gospođa Dowling slegne ramenima. - Ovaj će džentlmen umrijeti ako ne
budemo pazile. Sad znam samo toliko. Hoćeš li mi naći malo vruće vode,
Flos? I zamoli Dana da dođe gore i pomogne mi da ga podignem.
Druga je žena opet kršila ruke. - Dan je otišao u Falmouth po zalihe.
- Onda ćeš mi ti morati pomoći. Ili Jem. Zovni Jema. I vruća voda. Požuri.
Tiho zastenjavši, gospođa Appleby žurno iziđe. Idućih pola sata prošlo je u
čišćenju, zavojima i hladnim oblozima, ali je na koncu gospođa Dowling rekla
da je zadovoljna. - Veoma je vruć - rekla je ostalima. - Šteta da vani nije
hladnije. Ali mogao bi se izvući. Ja ću sjediti uz njega. Vi možete ići. Pošaljite
Annie u vrijeme večere.
 Applebyevi su izišli. Gospođa Dowling je iz torbe što ju je donijela sa
sobom izvadila pletivo i sjela u naslonjač kraj kreveta. Samo je povremeno
prekidala pletenje da promijeni obloge na Keighleyevu čelu, pa je tijekom
poslijepodneva plavi pravokutnik sve više rastao.
U četiri se činilo da se stanje sir Justina pogoršalo. Bacakao se po krevetu
kao da mu smetaju pokrivači i okretao glavu s jedne na drugu stranu. Gospođa
Dowling pokušala ga je smiriti hladnim oblogom, ali ga je maknuo i odjednom
progunđao: - Margaret. Margaret.
- No hajde - reče starica. - Samo lezite. Nema smisla sad je zvati.
- Moram se vratiti - glasnije je rekao. Pokušao je zbaciti pokrivače. -
Moramo razgovarati.
Gospođa Dowling mu je odlučno pritisnula zdravo rame. - Ne sada, ne
smijete. Najprije se morate odmoriti. To može pričekati.
- Margaret - opet je promrmljao. - Nisam tako mislio.
Umirujuće mrmljajući i nježno ga gurajući dolje, gospođa Dowling ga je
uspjela smiriti. No to se dogodilo dvaput tijekom poslijepodneva, a baš prije
nego ju je Annie došla zamijeniti radi večere, Keighley je naglo sjeo i viknuo:
- Margaret. Moraš me saslušati. Nisam tako mislio. - Kad ga je starica
uhvatila za podlaktice, tupo je zurio u nju i ponovio te riječi.
- Da, svakako, gospodine. Slušat će vas. To vam jamčim.
Na sir Justinovu licu kao da se pojavio tračak razumijevanja. - Pogriješio
sam - usrdno reče gospođi Dowling. - Užasno pogriješio.
- Pa, svi katkad griješimo. Popravit ćete situaciju kad ozdravite.
- Ona ne zna. Misli da sam rekao istinu. Moram joj odmah objasniti.
- Reći ćete joj, ali se najprije morate odmoriti. Sad legnite. - Njezin je
uvježban zapovjedni ton dopro do njega pa ju je poslušao, ali je ostao
nemiran.
Opet je sjeo kad je ušla Annie. - Vi joj recite - uzviknuo je, još uvijek
lebdeći između lucidnosti i delirija.
- Dobro, dobro, gospodine. Dat ću sve od sebe - obeća starica. - Sad
budite poslušni za Annie. Ja ću se brzo vratiti.
- Recite joj - bio je ustrajan.
- Odmah ću joj poslati poruku.
 To kao da je nakratko smirilo Keighleya. Gospođa Dowling je sišla u
prizemlje i potražila gospođu Appleby. - Moramo poslati po mladu damu -
reče. - Ustrajno želi s njom razgovarati, a vjerujem da bi mu to koristilo.
Gospođa Appleby kimne. - Mislila sam da tu ima nečega.
- Ti si mislila da su brat i sestra - posprdno će gospođa Dowling.
- Pa, tako su rekli.
- Rekli. No to sad nije važno. Moramo poslati pismo. Ti ili Dan ga morate
napisati. Meni to ne ide.
Gospođa Appleby opet kimne. - Jem ga može odnijeti. Mota se naokolo
kao bolesni mačak.
- Koja je njezina adresa? Je li daleko?
- Kako to misliš? Ne znam adresu. Mislila sam da je ti znaš.
- Ja? Tebi je trebala ostaviti svoje ime i adresu. Tako sam joj rekla.
- Pa, nije.
- Rekla je da hoće.
- Ja tu ništa ne mogu. Ona... Čekaj malo. Gospođa Dowling se nestrpljivo
mrštila. - Nemamo vremena čekati.
- To je sigurno bio papir što mi ga je dala.
- Svakako. Donesi ga, Flos, budalasta ženo. Gospođa Appleby uvrijeđeno
se uspravila. -
Ne mogu. Džentlmen ga je uzeo. Onaj koji je rekao da je njezin otac.
- Što? Zašto si mu to dopustila?
- Nisam znala o čemu je riječ. Meni nitko ništa ne govori.
- Što se točno dogodilo?
- Mlada je dama ušla u kuhinju gdje smo pekli. Rekla je da odlaze, gurnula
mi neke papire u ruku i istrčala. U idućem se trenutku ondje pojavio džentlmen,
uzeo papire i dao mi zlatnik. Uopće nisam znala o čemu se radilo. - Nije
ustuknula pred izrazom gnušanja gospođe Dowling.
- Od svih... što ćemo sada?
- Sigurno je da ne znam.
- Moramo naći tu djevojku.
 - Rekla je da se preziva Camden.
- Jasno je da joj to nije prezime. Zar nikad nije spomenula gdje živi?
- Meni nije. Možeš pitati Dana i ostale.
- Hoću. Kakva podlost. - Opet se namrštila. - Taj će otac imati za što
odgovarati.
- Misliš li da joj on jest otac? - znatiželjno upita gospođa Appleby.
- O, da. U to nema sumnje. Ali kako ćemo je naći? Moram razgovarati s
Jemom. Gdje je?
- Trebao bi biti u konjušnici. No zacijelo je u pristaništu i tuguje za svojim
čamcem.
- Pošalji nekoga... ne, idem sama.
- Zašto ti tako silno treba mlada dama? - čudila se gospođa Appleby. -
Uglavnom su se svađali.
Gospođa Dowling prezirno ju je pogledala, odmahnula glavom i bez riječi
izišla. Gostioničarka je trenutak ljutito gledala za njom, slegnula ramenima i
vratila se u kuhinju.
Pomno su ispitani svi koji su razgovarali s Margaret ili Keighleyem, ali
nitko se nije sjetio ničega korisnoga. Nekolicina je priznala da su možda nešto
spomenuli, ali nitko nije zapamtio. Do kraja dana gospođa Dowling je bila
tako razdražena i naprasita da su je svi izbjegavali. Nisu željeli da im u lice
kaže da su glupani.
Staričino se lice smekšalo tek kad je ponovno zauzela svoje mjesto uz
Keighleyev krevet. - Ovo je prava zbrka, svakako - tiho mu je rekla. Nastavio
je hroptavo disati, bez svijesti. - Kad bi mlada dama znala, odmah bi došla
ovamo. Ali kako ćemo joj reći? Mislit će da vas nismo našli ili da je ne želite
vidjeti. Hm, hm. - Opet je sjela i odlučno stisnula čeljust. - Neće ako ja to
mogu spriječiti - gunđala je. - Ne ako se mene pita.
Idućega dana sir Justinova groznica nije popustila. Zapravo se pojačala i
do večeri je gorio i buncao u deliriju. Više ništa suvislo nije rekao i bio je u
stvarnoj opasnosti. Kombinacija napola zacijeljene rane, prekomjerna
naprezanja u oluji i izloženosti nevremenu gurnula ga je do ruba smrti.
Gospođa Dowling nije se micala od njegova kreveta. Mijenjala je obloge, u
grlo mu ulijevala hladne napitke i željela da može učiniti više. Kao uvijek u
takvim slučajevima, žalila se da nema lijeka koji može sniziti temperaturu.
 Nakon teške noći, ujutro trećega dana bio je uglavnom u istom stanju. Kako
su sati prolazili, gospođa Dowling doimala se sve starijom. Još je više
podsjećala na Margaretinu viziju vještice. Čim je svanulo, potražila je Jema
Applebya i rekla: - Moraš ići i putem se raspitivati za mladu damu.
- Ne znam kojim su putem otišli – protestirao je.
- Pitaj.
- Ali...
- Ne prepiri se sa mnom, momče. Zar želiš da džentlmen umre?
- Ne.
- Onda moramo naći mladu damu, kamo god otišla. Doziva je noću i danju
pa se nikako ne može odmoriti.
- Čak joj ni ime ne znam. Osim toga, meni nitko neće reći.
- Zar pokušavaš tvrditi da to ne možeš izvesti? - gospođa Dowling mrko ga
je gledala očima crvenim od nespavanja.
Jem obori glavu. - Možda mogu, ali...
- U tom slučaju, kreni.
- Hoće li to stvarno pomoći džentlmenu? -
Dječak kao da se lomio. Svaki je slobodan sat popravljao Gull.
- Ništa drugo ne može tako pomoći, vjeruj mi.
- Dobro. Pokušat ću. Ali ne kažem da ću je uspjeti naći.
- Samo tražim da pokušaš. Ti si dobar momak, Jem.
Vrpoljio se. - Ne znam što će mama reći.
- Ja ću se za nju pobrinuti, kao i za Dana. Ti se spremi.
- Treba mi nešto novca.
Kimnula je i mahnula mu neka ode. Jem je otišao u konjušnicu, a gospođa
Dowling polako je krenula uza stube, tiho gunđajući sebi u bradu.
 Devetnaest
Susret Margaret i njezine majke nije bio ugodan. Gospođa Mayfield je
kasno uvečer čula da se kočija zaustavlja ispred kuće pa je stigla do praga
prije nego su izišli iz vozila. Odmah se okomila na Margaret, kratko je
zagrlila, odmaknula je od sebe i, tonom koji je pobijao brižnu gestu, rekla: -
Gdje si bila?
Margaret se samo izvukla iz njezina stiska i ušla u kuću. Gospođa Mayfield
doimala se iznenađenom i otvorila je usta da nešto kaže, ali ju je muž pozvao u
knjižnicu, ostavivši njihovu kćer da radi što hoće.
Popela se na kat. Njezina joj se soba činila čudnom i stranom, poput mjesta
gdje je davno obitavala i gotovo ga zaboravila. Dotaknula je stup kreveta i
toaletni stolić, otvorila ormar i zagledala se u niz haljina - moći će nositi nešto
drugo osim one tri haljine što ih je imala u Cornwallu. Sve se činilo
nestvarnim. Kao da sam samo napola ovdje, mislila je Margaret. Vidim i
osjećam stvari kao kroz koprenu. Um joj je i dalje ispunjavalo selo, ocean i
ponajviše Justin Keighley. Pitala se je li se vratio u gostionicu. Što će reći
obitelji Appleby?
Čula je korake na stubištu. Njezina majka dolazi gore. Margaret je bez
oklijevanja učinila nešto što joj nikad ranije nije palo na pamet. Koraknula je
naprijed i okrenula ključ u bravi. Za danas joj je bilo dosta.
Kvaka se zatresla i potom se čulo glasno kucanje. Margaret je ostala
nepomična i tiha. Očekivala je da će ju majka zazvati, ali nije. Samo je još
jednom pritisnula kvaku i otišla. Kad su njezini koraci utihnuli, Margaret je
odahnula i počela se razodijevati. Nije vjerovala da će spavati, ali sad ništa
drugo nije mogla raditi.
Ujutro je odgađala silazak što je dulje mogla. Doista je loše spavala.
Sanjala je oluje, budila se i ukočeno ležala, pa se nije radovala ovom danu.
No na koncu više nije mogla odgađati. Praznim je hodnicima krenula do
prostorije za doručak i ondje našla majku. Očito je već jela i sad je pisala
pismo.
Margaret se kratko zaustavila na vratima, a zatim je sjela na svoje mjesto i
ulila čaj u šalicu. Ne podigavši glavu, njezina je majka nastavila pisati.
 Djevojka je uzela pecivo ispod srebrnog poklopca i počela ga mazati
maslacem. Majka se na nju nije obazirala.
Margaret ju je iskosa pogledala kad je pecivo prinijela ustima. Gospođa
Mayfield je stiskala čeljust, ali to nije bilo neobično. Je li moguće da neće
morati slušati prodike? Zagrizla je pecivo i majka prodornim glasom reče: -
Dakle?
Margaret se zagrcnula, prožvakala i progutala zalogaj.
- Što imaš reći u svoju obranu?
- Ništa, mama - umorno odgovori djevojka.
- Ništa. Pa, zacijelo bi malo što mogla reći, ali očekivala bih neki pokušaj
isprike za neprihvatljivo ponašanje.
Margaret je zurila u tanjur i polako pila čaj.
- Onda?
- Neću se svađati s tobom, mama. Pokušala sam s ocem, ali od toga nema
koristi.
Gospođa Mayfield istodobno je izgledala iznenađeno i frustrirano. - Kako
to misliš, nema koristi?
- Ne želite shvatiti moju stranu priče.
- Jasno da ne. Zar doista očekuješ da ti oprostim odbijanje udaje za
čovjeka koji te kompromitirao? Kad mi je tvoj otac ispričao što je našao u
Cornwallu, nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Bila si u zagrljaju tog
razvratnika i zatim ste oboje rekli da se nećete vjenčati. Možeš li zamisliti da
bih ja takvo nešto prihvatila?
- Ne, mama. - Margaretin je glas, za razliku od majčina, ostao tih i miran.
Činilo joj se da je potrošila sve svoje rezerve osjećaja. Više nema što ubaciti
u prepirku.
Gospođa Mayfield zurila je u nju. - Što se s tobom dogodilo, Margaret? -
Pozornije ju je proučavala. - Moram priznati da se tvoj izgled poboljšao,
uvelike. No to ne mogu reći za tvoj karakter. Zapravo, jedva mogu vjerovati da
si moja kći.
Djevojka je lagano slegnula ramenima i odgrizla još malo peciva.
Majka ju je mrko gledala, počela govoriti, zastala i predomislila se. Nešto
kasnije nastavila je drukčijim tonom. - Onda, što dalje namjeravaš?
 Margaret podigne glavu i pogleda je u oči.
- Odbijaš sa mnom razgovarati - reče gospođa Mayfield. - Što ćeš učiniti?
- Ja... razmišljala sam o zapošljavanju.
- Što?
- Rado bih... želim pomagati ljudima, mama. Razmišljala sam o odlasku u
London gdje bih našla posao u nekoj dobrotvornoj organizaciji. Siromašni su...
- Ti? Radila bi u londonskim sirotinjskim četvrtima? Zar si poludjela,
Margaret?
Njezina kći okrene glavu.
- Nikad u životu nisam čula takvu glupost. Ne dolazi u obzir. Nemaš pojma
što bi ondje našla.
- Imam određenu ideju.
- Besmislice. Vjerujem da si malo luda. Užasna iskustva proteklih tjedana
naštetila su tvojemu mozgu. - Gospođa Mayfield kao da je bila zadovoljna tim
zaključkom. Razmišljala je o tome.
Margaret se na koncu naljutila. - Što mi ti onda predlažeš? - upita. - Kako
ti tvrdiš, ja sam uništena. Zar želiš da jednostavno venem od grižnje savjesti?
- Naprotiv - spremno će njezina majka. - Mislim da neće biti mnogo
ogovaranja ako se smiono s tim suočimo. Bilo je tračeva, naravno, kad si
nestala. Posebno zato što je sir Justin otišao u isto vrijeme. No razglasili smo
da si otputovala k svojoj teti, a sad jednostavno možemo reći da si se vratila iz
posjeta. Rekla bih da će biti malo šaptanja, ali to će utihnuti i svi će
zaboraviti. Margaret slegne ramenima.
- Kod Camdena je ručak na...
Margaret se ukočila na spomen tog imena. - Nimalo me ne zanima što naši
susjedi pričaju o meni - prasne.
Gospođa se Mayfield uspravi. - Nemoguće da misliš ozbiljno.
- Vjeruj mi, mislim.
Majka je s nevjericom zurila u nju. Ljutit izraz njezina lica počeo se
kolebati. - Zar te uopće nije briga za mene? Ja sam itekako svjesna našeg
položaja ovdje i u gradu. Što je s karijerom tvoga oca? Pokušavaš li i njega
uništiti?
Margaret je pogleda u oči. Naglo je shvatila da je drhtaj u tim očima neka
vrsta straha i njezin je otpor nestao. Doista je ne zanima što govore ljudi kakvi
su Camdeni i stoga joj je svejedno hoće li ih vidjeti ili ne. - Želiš da idem na
taj ručak? - upita.
Gospođa Mayfield nagne se naprijed. - Da. I reći ćemo im...
- Da sam bila kod tete. Reci im što god hoćeš, mama. Neću ti proturječiti.
Kad je taj ručak?
- Sljedeći ponedjeljak.
Margaret je jedva mogla podnijeti gorljivost u majčinu pogledu. - Neka
bude. Napravit ću što god želiš.
Majka joj nije baš zahvalila, ali uzdah olakšanja kad se opustila na stolici
otkrivao je njezinu zahvalnost i duboku zabrinutost koja ju je mučila.
- Ali kod kuće se neću dati šikanirati - doda Margaret, izvlačeći za sebe
neku korist na račun pristanka.
Gospođa Mayfield ju je promatrala, a na lice joj se vratio dio
goropadnosti. - Ne shvaćam...
- Budete li mi ti i tata neprestano držali prodike, jednostavno ću opet
pobjeći. - Margaret ustane i odozgo se zagleda u majku.
Ona se namrštila i čvrsto stisnula usne, ne prihvaćajući poraz. No njezina
je šutnja za Margaret bila dovoljna, pa se okrenula i izišla.
Međutim, njezino je zadovoljstvo zbog te pobjede bilo kratkoga vijeka.
Prije nego je stigla do svoje sobe, opet je razmišljala o Justinu Keighleyu i
njihovim zajedničkim trenucima. Gdje je on? Zašto je bez riječi pobjegao? I
zašto je dopustila da je odvuku kući prije nego je saznala što je s njim?
Posljednje ju je pitanje umalo navelo da krene u konjušnicu po konja. No
tada se sjetila malodušnosti Applebyevih i, još važnije, Keighleyeva
odbijanja. Dobro je postupila kad je otišla. Applebyevi ili gospođa Dowling
pisat će joj ako bude vijesti.
Naredna su dva dana bila pravo mučenje. Margaret se ničim nije mogla
baviti. Pokušala je čitati, šetati, šivati, no svaki je put već nakon nekoliko
minuta tupo zurila u prazno, izgubljena za sve oko sebe. Roditelji su se
oprezno odnosili prema njoj, kao da je nepoznata divlja životinja, i uglavnom
je ostavljali samu. Kad bi se našli za stolom, Margaret je jedva govorila, a
Mayfieldi su razmjenjivali zabrinute poglede. Posebno su se zabrinuli kad je
trećega dana poslala po svoga konja. No Margaret je opazila njihove izraze
lica i rekla: - Ne morate brinuti. Samo idem jahati u blizini.
Nije povela konjušara, prkoseći majčinu pravilu. Bolje se osjećala čim je
počela galopirati poljima. Ranije nije tako jahala. Tada je, u pratnji sluge,
staloženo kasala stazama. No sad je osjećala da želi preskakati živice, juriti
kroz potoke i zapljuskivati na sve strane, utrkivati se s poštanskom kočijom po
glavnoj cesti. Nekako se u njoj otvorilo golemo vrelo energije, mislila je, i
više se neće zatvoriti.
Okrenula je natrag kući kad joj je odjednom nešto palo na pamet. Nije bila
daleko od Keighleyeve kuće i lako bi mogla usput svratiti onamo.
Čak i ako Keighley ne kani komunicirati s njom, mora poslati poruku
svojoj služinčadi. Možda će ondje nešto saznati. Možda se čak vratio kući.
Srce joj je lupalo kad je okrenula konja i zaputila se njegovoj kući. Ako
jest ondje, što će joj reći? Brzo je stigla do zida oko njegova imanja i odjahala
do kapije. Sve je izgledalo pusto. Trenutak se kolebala. Neobično je, zapravo
nečuveno, da mlada dama bez pratnje posjećuje neoženjena džentlmena. Sluge
će se šokirati. No tada je iskrivila lice i krenula prema kući. Njezin je cilj
važniji od običaja.
Pred kućom je kliznula s konja i pokucala na vrata prije nego je izgubila
hrabrost. Lakaj ih je otvorio. - Zdravo - reče Margaret. - Želim pitati je li se
sir Justin vratio sa svoga... putovanja?
Lakaj se iznenadio kad ju je vidio samu na pragu. Odmahnuo je glavom. -
Ne, gospođice. Još je na putu.
- Je li rekao kad će se vratiti? - hrabro upita Margaret.
- Koliko mi je poznato, nije, gospođice.
- Ja... shvaćam. - Pitala se usuđuje li se poći dalje, ali je zaključila da više
nema što izgubiti.
- Možete li se raspitati? Želim s njim razgovarati o prilično važnoj
poslovnoj stvari.
- Da, gospođice. Ako biste ušli? - Čovjeku kao da je bilo veoma drago da
to može prepustiti nadređenome.
- Moram ostati uz konja.
Izgledao je nelagodno, ali je nestao u stražnjem dijelu predvorja. Uskoro
se vratio u pratnji dostojanstvenog batiera. - Mogu li vam pomoći? - upita
batler.
 Margaret je ponovila svoje pitanje.
- Žao mi je, gospođice, ali sir Justin nije rekao kad se planira vratiti -
odgovori batler. - Možda biste mu trebali pisati. Pobrinut ću se da dobije
pismo čim stigne.
- Ili bih ga mogla poslati onamo gdje se nalazi - reče Margaret, zapanjena
vlastitom smionošću. Batleru kao da je bilo neugodno. - Nažalost, nisam
slobodan dati njegovu adresu.
Djevojci je bilo jasno da je čovjek ne zna. - O? U tom slučaju, valjda
moram poslušati vaš prijedlog. Hvala vam.
- Nema na čemu, gospođice.
Uzjahala je i kasom se vratila niz kolni prilaz, zamišljeno se mršteći.
Barem je saznala da nema nikakvih vijesti o Keighleyu. Bilo joj je drago da to
zna, ali ju je sad mučila još veća zbunjenost po pitanju onoga što se s njim
dogodilo.
Tako je prošao tjedan i prebrzo je stigao ponedjeljak. Obećavši da će ići
na ručak kod Camdena, smatrala je da mora održati riječ, ali se tome nije
radovala. Dok je odijevala haljinu od bijelog muslina ukrašenu ružičastim
cvjetićima i stavljala slamnati šešir, zapanjeno je gledala svoj odraz u zrcalu.
Doimao se tako poznatim, tako smirenim. Kako je moguće da su njezini um i
tijelo u takvu neskladu?
Gospođa Camden je za ručak složila stolove na tratini. Većina je gostiju
već bila ondje kad su stigli Mayfieldi. Margaret je vidjela Twitchele i odmah
se sjetila one davne večere na kojoj je sve počelo. Činilo se da njezina
nazočnost privlači mnogo pozornosti.
Camdeni su ih došli pozdraviti i gospođa Mayfield ispričala je svoju
priču. Margaret se upravo vratila iz dugotrajna posjeta teti. Divno se provela.
Ne izgleda li dobro? Gospodin i gospođa Camden su se složili, mada su je
neprestano iskosa pogledavali, kao da nisu posve sigurni trebaju li joj se
izravno obratiti. - Dođite pozdraviti ostale - na koncu reče domaćica kad je
gospođa Mayfield ušutjela. - Mislim da ih sve poznajete.
U početku se majka držala uz Margaret pa se malo spominjalo njezino
izbivanje. No kad je ručak poslužen, smjestili su ih za različite stolove.
Margaret je malodušno vidjela da s njom za stolom sjede Maria Twitchel i
Alice Camden. S obzirom na neugodnu znatiželju prve i naivno čuđenje druge,
zacijelo je očekuje neugodno poslijepodne.
 Predvidljivo, gospođa Twitchel nagnula se naprijed čim su sjele i rekla: -
Koliko sam shvatila, krasno ste se proveli kod tete, Margaret.
Margaret je mlako kimnula.
- Kad smo se prošle godine upoznale, vidjela sam da je to veoma otmjena
žena. Kako su njezina dva draga dječaka?
No Margaret se nije dala lako uhvatiti. - Sad više nisu dječaci, gospođo
Twitchel. Ronald je na Oxfordu, a Dennis je upravo završio posljednju godinu
na Etonu. Ovo ljeto nisu proveli kod kuće. Grupe za čitanje.
- Stvarno, kako zanimljivo.
- Znate li da je i sir Justin Keighley izbivao? - reče Alice Camden, naoko
nesvjesna osjetljivosti teme. Promatrajući je, Margaret se pitala može li itko
doista biti tako naivan i zaključila da ne može.
- Da - gorljivo će Maria Twitchel. - Nije li to neobično? Nijedno od vas
dvoje nismo vidjeli od večere kod vaših roditelja u srpnju. Sad se to čini tako
davnim. I kao da nitko ne zna kamo je sir Justin otišao. - Zurila je u
Margaretine oči. - Zacijelo ni vi niste čuli, Margaret?
- Ja? Zašto bih ja čula?
Gospođa Twitchel slegne ramenima. - O, čovjek čuje, katkad.
- Nemam pojma gdje bi mogao biti - iskreno odgovori Margaret. Njezin
ton kao da je istodobno uvjerio i razočarao ostale.
- Bilo mi je tako žao kad sam čitala o vašim zarukama - tada reče Alice
Camden. - Gospodin Manningham doimao se kao veoma drag mladić.
Margaret je znala da su njezini roditelji poslali obavijest o razvrgnuću
zaruka u Morning Post. - Nije li? - uljudno se složila. Prilično je uživala u
tom nadmudrivanju, što nikad ne bi očekivala. - Morate ga potražiti kad
sljedeće sezone odete u London.
Alice je porumenjela i ušutjela.
- Planirate li i vi ići? - upita gospođa Twitchel, nimalo pokolebana novom,
samosvjesnom Margaret. - Druga sezona uvijek je ugodna. Čovjek točno zna
kako se ponašati.
Margaret slegne ramenima.
- O, morate insistirati. Rekla bih da bi vašoj majci bilo drago da opet
budete s njima. - Sve su pogledale gospođu Mayfield koja je baš u tom
trenutku pogledala svoju kćer. Svi su se nervozno nasmiješili i skrenuli
poglede.
- Breskve! - uzvikne Margaret kad su donijeli desert, nastojeći promijeniti
temu. - Kako su divne. Cijelo ljeto nisam jela svježe breskve.
- Mislila sam da vaša teta ima voćnjak. Margaret proguta slinu. Njezina
teta doista ima voćnjak i silno se time ponosi. - Stabla su imala snijet - reče,
bešćutno žrtvujući tetin voćnjak, nadajući se da im sutra neće poslati košaru
plodova.
- Šteta - reče gospođa Twitchel.
Ostatak obroka prošao je relativno mirno te su i džentlmeni za stolom
stavili nekoliko bezazlenih primjedbi o lijepu vremenu. Margaret je pobjegla
čim je mogla i pridružila se gostima koji su se počeli okupljati na terasi ispod
tende. Ondje je bio i njezin otac, pa se zaustavila na rubu njegove skupine.
- Doista je smiješno - govorio mu je gospodin Twitchel. Govore samo o
reformi, reformi. Kao da ne razumiju da bi popuštanje tim sramotnim taktikama
- neredima, uništavanju strojeva, paležu - samo ohrabrilo rulju koja na to
potiče. I tada ćemo gledati kaos. Takvim ljudima dati pravo glasa? Apsurdno.
Gospodin Mayfield mudro je kimnuo kad se odjednom ukočio začuvši
kćerin glas kako govori: - Možda ne bi smatrali potrebnim izražavati svoje
želje na tako nasilne načine kad bi imali pravo glasa.
Muškarci u skupini zurili su u nju. Gospodin je Twitchel zabezeknuto
otvorio usta, zapanjen kao da je progovorio mops gospođe Camden. -
Margaret - reče gospodin Mayfield.
- Valjda ti je jasno, oče, kako je teško kad te nitko ne zastupa u vladi dok
se prihvaćaju zakoni kojima ti uništavaju život? Dakle, ako bi radnici imali
pravo glasa, osjećali bi se...
- Radnici - pjenio se gospodin Twitchel. - Sigurno se šalite.
- Margaret baš ništa ne zna o...
- Znam, tata. Čitala sam o tome i posjetila niz siromašnih obitelji. -
Rasprava je zaokupila Margaret pa je zbog želje da pokaže svoje znanje
zaboravila na diskreciju. - Iz prve sam ruke vidjela kako im je loše. Za njih
doista treba nešto učiniti.
- Margaret - slabijim glasom reče Mayfield. Izgledao je poput boksača koji
je primio snažan udarac.
 - Ako im netko pokuša pomoći, samo prestanu raditi i očekuju milostinju -
reče Twitchel.
- Ne vjerujem da je to istina. Svaki čovjek s kojim sam razgovarala
očajnički je želio raditi. Često nisu mogli naći posao.
- Ima posla za sve koji ga žele - samodopadno joj je proturječio gospodin
Twitchel. - Moraju naučiti prihvatiti poslove kojih ima, umjesto da ih odbijaju
kao bijedne ili ponižavajuće.
- Ali, gospodine Twitchel, uvjeravam vas da nije bilo poslova. Nisu
željeli...
Njihovi su se glasovi povisili i većina se gostiju okrenula da vidi što se
zbiva. Margaretina je majka, odlučna izraza lica, već krenula prema skupini.
Margaret se odjednom sjetila gdje se nalazi i kome govori. Ovo nije kao
razgovor sa sir Justinom kojega je zanimalo njezino mišljenje. Ovdje je samo
budalasta mlada djevojka. Čak i da je poštuju, nikad ne bi uvjerila nekoga
poput Johna Twitchela, ili svojih roditelja.
- Margaret - zapovjednim tonom reče njezina majka - mislim da je vrijeme
za odlazak. Još si premorena od putovanja.
Slegnuvši ramenima, Margaret se pokorila. Njezina se majka, pokupivši
svoga zgranutoga muža, oprostila s nazočnima i povela ih do kočije pred
kućom. Tek kad su se već vozili kući, reče: - Što te spopalo, Margaret? Nikad
nisam bila tako osramoćena.
Margaret se tužno osmjehnula. - Čini se da sam postala radikal.
Njezin se otac prenerazio, ali majka reče: - Besmislice. Te će apsurdne
ideje s vremenom nestati i ti ćeš se pitati kako si bila tako glupa. - No nije
zvučala uvjerljivo i u vozilu je zavladala nelagodna tišina.
Margaret je gledala kroz prozor. Sve je grozno. Izazivanje susjeda bilo je
donekle zabavno, ali posve joj je svejedno hoće li ih ikad ponovno vidjeti.
Želi samo jedno, a to ne može imati.
Dok je o tome razmišljala, odjednom je ugledala nešto zbog čega se
ukočila i uzviknula: - Stanite. Zaustavite kočiju. - Kočijaš ju je čuo i tako se
naglo zaustavio da je njezina majka poletjela u očeve ruke. Margaret skoči na
cestu. - Jem! - vikne. - Jem Appleby. - Dječak koji je umorno jahao prema
njima na čvrstom niskom konju podigne glavu, nasmiješi se i mahne.
 Dvadeset
Mayfieldi nisu pozdravili Jema onako entuzijastično kao njihova kći.
Odbili su primiti ga u kočiju. Zapravo su insistirali da se Margaret smjesta
vrati i pođe kući. Vidjevši majčino srdito lice, djevojka joj je udovoljila. S
Jemom ionako nije željela razgovarati u njihovoj nazočnosti. No čim su stigli
do kuće, izišla je iz kočije i držala dječakova konja da može sići. - Što se
dogodilo? - upita ga tihim glasom. - Zašto mi tvoj otac nije pisao?
Jem se umorno naslonio na sapi svoga konja.
- Margaret - prasne gospođa Mayfield. - Dođi u kuću.
- Odmah ću, mama. Jem?
- Oprostite, gospođice. Samo se moram malo odmoriti.
- Iscrpljen si, jadni dječače. Koliko si dugo na cesti?
- Četiri dana.
Proučavala je njegovo blijedo lice i drhtave ruke. - Kad si zadnji put jeo?
Jem obori pogled. - Jučer sam potrošio sav novac i...
- Dođi - odlučno ga prekine Margaret. - Najprije idemo u kuhinju i zatim
ćeš mi ispričati što se dogodilo.
Gospođa Mayfield opet ju je zazvala, ali ju je Margaret ignorirala.
Jemu je bilo mnogo bolje kad ga je smjestila za stol i dala mu veliku krišku
hladne mesne pite, pa je uskoro započeo svoju priču.
Margaret je ustala i hodala amo-tamo prije nego je završio, srca
usplamtjela od želje i nade. - Jasno da ćemo odmah krenuti - reče. - Ili...
možeš li jahati Jem?
- Naravno. Samo sam bio gladan. - Jednim je golemim zalogajem
dokrajčio pitu i punim ustima promrmljao: - Spreman sam.
Margaret se nasmijala. - Imaš malo vremena. Moram spakirati nekoliko
stvari. Možeš pojesti još jednu krišku.
Jem je pohlepno gledao preostalu pitu.
- Samo izvoli. Vratit ću se čim se spremim. - Ostavila ga je da odreže još
jedan komad i otišla u predvorje. No kad je zakoračila na stubište, iz knjižnice
je izišla njezina majka.
- Margaret, dođi ovamo - reče. - Želimo razgovarati s tobom.
- Žao mi je, mama, ali jako mi se žuri. Došlo je do nesreće i odmah se
moram vratiti u Cornwall.
- Ne dolazi u obzir. - Gospođa Mayfield prekriži ruke i bijesno je pogleda.
Margaret je oklijevala. Mogla bi se pretvarati da je zastrašena i zatim
krišom otići, kao prošli put. Možda bi to bilo lakše od svađe s roditeljima. Ali
nije to željela. Sposobna je sama donositi odluke i vrijeme je da oni to shvate.
Ništa ne rekavši, ušla je u knjižnicu s majkom za petama.
Njezin je otac stajao iza pisaćega stola. - Onda, što je sve ovo? - pitao je
kad je ušla.
- Dogodila se nesreća, tata, i moram se vratiti u Cornwall.
- Besmislice. Zabranjujem to, naravno. Tko je imao nesreću?
- Sir Justin.
- Ha. Proziran pokušaj da te opet namami u svoje šake.
- O, tata.
- Što god bilo, sigurno ne možeš ići - dometne gospođa Mayfield. - Ne
mogu vjerovati da bi uopće pomislila na to. Stvarno, Margaret, strašno si se
promijenila. Najprije ono na ručku i sad ovo. - Gotovo je zadrhtala.
- Da, promijenila sam se. I zato me nikako ne možete spriječiti u namjeri
da odem.
Njezini su se roditelji ogorčeno uspravili.
- Čak i ako me zaključate u mojoj sobi, popet ću se kroz prozor i otići.
- Margaret! - oboje su istodobno uzviknuli.
- Dakle, vidite, najbolje je pustiti me da radim ono što smatram ispravnim.
- Ispravnim? - Njezina se majka ukočila od zgražanja i bijesa.
- Krećem čim spakiram nekoliko stvari - dovrši djevojka, okrene se i
iziđe, ostavivši roditelje da blenu za njom.
Spremila se za manje od pola sata. Odjenula je jahaće odijelo i na brzinu
spremila neke stvari u kutiju. Čudno se osjećala. Ovo je bilo veoma slično, ali
i posve različito od njezina prvoga putovanja. Pozvala je Jema iz kuhinje i
rekla da im dovedu konje, ali se lakaj kojemu se obratila nervozno meškoljio i
nije odgovorio. Zaključivši da su njezini roditelji služinčadi rekli neka je ne
slušaju, dala je Jemu kutiju i odvela ga do konjušnice. Ondje su, pod šokiranim
pogledom neodobravanja glavnoga konjušara, zajedno osedlali konje. Opet je
vidjela svoje roditelje tek kad su krenuli cestom ispred kuće. Zajedno su
stajali na stubama, doimajući se ljutitima i nekako zbunjenima. - Ako odeš -
reče njezina majka - mi te se odričemo. Ne moraš se vraćah.
Te su je riječi zaboljele i Margaret je nakratko obuzela sumnja, kao da je
odjednom dobila jak udarac i ne može se pribrati. No tada se uspravila i
kimnula, okrenuvši konja.
- Margaret - tjeskobnim glasom uzvikne njezin otac.
- Žao mi je - reče, gestom pozove Jema i potjera konja u brži kas.
Kasnije se nije osobito jasno sjećala toga putovanja. Uporno je jahala, uma
previše opterećena da bi razgovarala ili nešto zamjećivala. Pustila je Jema da
vodi i nije čak ni opazila kad je sunce počelo zalaziti i zrak je postao hladniji.
Gotovo se posve smračilo kad se dječak zaustavio i rekao da se približavaju
selu. - Uopće nije onako daleko kako sam mislio - doda. - Lutao sam po
cijelom kraju kad sam pokušavao otkriti kamo ste otišli. Sigurno sam prešao
četiri puta veću udaljenost.
- Koliko još imamo? - upita Margaret, pogledom tražeći neki znak u mraku.
- Samo oko kilometar i pol.
- Idemo onda.
Uskoro su jahali stazom prema Red Lionu. Prozori su bili osvijetljeni pa je
pokušavala vidjeti poznatu figuru, ali nitko se nije pojavio. Jem je preuzeo
njezina konja kad je sjahala, a ona je požurila u gostionicu. Umalo se sudarila
s gospođom Appleby koja je nosila težak pladanj. - Gospođice! - uzvikne žena.
- Došli ste, znači.
- Čim me Jem pronašao. Zašto mi niste pisali? Gazdarica je ponovila priču
o papirima.
- Tata. Kako je mogao?
- Gdje je ječmena sluz? - odozgo dovikne gospođa Dowling.
- Stiže - odgovori gospođa Appleby i krene uza stube.
Margaret ju je slijedila. - Kako mu je? Jem kaže da ima groznicu.
- Istina. Carrie Dowling kaže da mu je bolje, ali moram reći da ja to ne
vidim. Glava mu je vrela.
- Je li pitao za mene?
- Ni za koga ne može pitati, gospođice. Bunca. Ali doziva vaše ime.
Margaret duboko udahne. Popele su se na kat i gospođa Dowling iziđe iz
Keighleyeve sobe. - Dakle, stigli ste - reče gledajući Margaret.
- Odmah sam došla.
Starica kimne. - To će mu koristiti.
Margaret nikad nije čula ljepše riječi. Prožela ju je toplina, zaprijetivši
posve neprikladnim smijehom.
- Daj mi tu ječmenu sluz - nastavi gospođa Dowling. - Posve je presušio.
Ušle su u sobu. Keighley je ležao na leđima i hroptavo disao. Margaret mu
je prišla, ispružila ruku i maknula mu tamnu kosu s čela. Bio je užasno blijed i
upala lica. Povremeno je nešto mrmljao, ali previše tiho da bi ga razumjela. -
Kako mu je, doista? - šapne Margaret.
- Loše - odgovori gospođa Dowling. - Previše je naprezao ozlijeđeno rame
i zatim je još dan i noć ležao na oluji.
- Hoće li se oporaviti?
- Nadam se, gospođice. Mislim da mu vi možete pomoći.
- Sve ću napraviti. Mogu ga njegovati.
- Ne radi se o tome. On vas doziva, znate. Margaret se drhtavo osmjehnula.
- Mislila sam da će biti mirniji ako budete ovdje da mu odgovorite. Katkad
se tako bacaka po krevetu da se bojim da mu rame nikad neće zacijeljeti.
- Radit ću sve što vi kažete.
Gospođa Dowling kimne i osmjehne se. - Pa, sad možete sjesti onamo.
Vidjet ćete na što mislim kad progovori.
Poslušala je, ali se dva sata ništa nije događalo, osim što je gospođa
Dowling mijenjala obloge na Keighleyevu čelu i nastojala ga navesti da
proguta malo ječmene sluzi. Tada je, gotovo u jedanaest, njihov pacijent
postao nemiran. Okretao je glavu na jastuku i glasnije mrmljao.
- Evo ga - reče gospođa Dowling. - Dođite s njim razgovarati, gospođice.
Pogledajte možete li ga smiriti.
Margaret se sagnula nad krevetom. - Sir Justine - tiho reče. - Justine?
 Njezin glas kao da nije imao nikakva učinka te se i dalje vrpoljio. Tada se
odjednom ukočio i uzviknuo: - Margaret. Ne.
Djevojci nije trebao znak gospođe Dowling. Nagnula se bliže i rekla: - U
redu je. Sve je u redu. Ovdje sam.
Uslijedila je kratka tišina i tada je, na njezino čuđenje, Keighley otvorio
oči i zagledao se u njezine. - Margaret?
Uzela je njegovu ruku koja je mlitavo ležala na pokrivaču. - Da. Ovdje
sam. Sve je u redu.
- Greška - slabašno promrmlja Keighley.
- Ne brini. Moraš misliti samo na ozdravljenje.
- Nemoj otići - dahne.
- Neću. Ostat ću ovdje dok se ne oporaviš. Drhtavo se nasmiješio i opet
utonuo u besvjesno stanje.
 Dvadeset jedan
Nakon te večeri, mada se Keighley nije osvijestio, počeo je njegov
oporavak. Pred zoru je već lakše disao i gospođa Dowling mu je uspjela uliti
dosta tekućine. Idućeg se poslijepodneva obilno preznojavao i kasnije utonuo u
prirodniji san. Njegova je njegovateljica ustvrdila da je izvan opasnosti. - Bit
će slab - upozorila je Margaret. - Proći će dosta vremena prije nego opet stane
na noge. Ali najgore je prošlo.
- Hvala Bogu. - Margaret se opustila u naslonjaču i odahnula.
- Idem nakratko kući. Annie će ga paziti. Vi se morate odmoriti.
- Ne želim ga ostaviti. Mogao bi se opet probuditi.
- Ako se probudi, obavijestit će vas. Ne želite da se probudi i nađe vas na
podu svoje sobe, zar ne? Uopće niste spavali.
Margaret se nasmiješi. - Pa, možda ću izići. Koristit će mi malo zraka.
Gospođa Dowling slegne ramenima. - Bolje bi vam bilo da odete u krevet
- reče i iziđe.
Spavanje očito ne dolazi u obzir. Margaret je stajala i promatrala
Keighleya kad je Annie Appleby ušla u sobu. Ne može spavati dok on leži tako
nepomično i tiho. No osjećala je ukočenost i umor. Kratka bi joj šetnja mogla
pomoći da još jednu noć probdije uz njega. Rekavši Annie da će se brzo
vratiti, spustila se stubama i izišla na ulicu.
Dan krajem kolovoza bio je iznenađujuće prohladan, nebo oblačno i puhao
je vjetar. No ipak se nije vratila po šal. Otišla je do zaštitnoga zida i zagledala
se u sive valove s malo bijele pjene na vrhu. Vjetar je vitlao njezinim skutima
dok je hodala do stuba i silazila do tajnog jezerca. Sve je bilo posve isto,
veoma tiho i spokojno. Oči su joj se ispunile suzama dok je ondje stajala i
gledala dolje. Izbrisani su dani što ih je provela daleko odavde. Vrijeme kao
da ovdje uopće nije važno.
Zadržala se dulje no što je kanila. Kad se vratila u Red Lion, rekli su joj
da se Keighley nakratko probudio i pitao za nju. - Rekla sam mu da ste izišli u
šetnju, gospođice - reče Annie. - Osmjehnuo se i opet zaspao.
Margaret obori glavu, gorko razočarana, zarekavši se da se neće maknuti
od Keighleyeva kreveta sve dok opet ne budu razgovarali. Poslala je Annie da
joj donese večeru, uzela knjigu i smjestila se u naslonjaču. Večer je polako
prolazila. Svratila je gospođa Dowling, ustvrdila da se Keighley oporavlja i
opet otišla. Margaret je obuzela pospanost pa je odložila knjigu. Dva dana nije
spavala i sad ju je samo zabrinutost za sir Justina držala budnom.
Ponoć je došla i prošla, a ona je i dalje drijemala. Na koncu je spustila
glavu na naslon i čvrsto zaspala.
U gostionici je vladala tišina, ako se izuzme uobičajeno škripanje stare
kuće. U drvenoj oplati zida strugao je miš i ura u salonu kucala je glasnije
nego danju. U dva ujutro sir Justin je odjednom otvorio oči i posve lucidno
pogledao naokolo. Promatrao je svoju sobu, vidio svijeću koja je dogorijevala
na noćnom ormariću, te tada ugledao Margaret sklupčanu u naslonjaču.
Keighley se nasmiješio. Gledajući je ovakvu, nesvjesnu i bespomoćnu,
osjetio je kako mu se nešto steže oko srca. Da ranije nije bio siguran, sad bi
znao da je voli. Osjećaj je bio tako snažan i divan da se više nije kajao ni zbog
svoga glupavoga ponašanja. To je prošlost. Sve će biti u redu.
Kao da je osjetila njegove misli, Margaret se probudila. Dvaput je
trepnula i uspravila se, poravnavši zgužvanu haljinu i duboko udahnuvši. Tek
je tada postala svjesna njegova pogleda. - O! Budan si.
- Da.
Ustala je i prišla krevetu. - Kako se osjećaš?
- Posve normalno. Malaksalo.
- Previše si naprezao ranu. I dobio si groznicu.
- Upravo sam to zavrijedio nakon što sam se ponio kao idiot.
Margaret je raširila oči dok je gledala u njegove.
- Moram ti se ispričati - doda Keighley.
- O, ne.
- Da, doista. Grozno sam se ponio. - Pogledao je naokolo. - Je li tvoj otac
još ovdje?
- Ne, otišao je kući.
- Ostavio te samu? Ne mogu vjerovati.
- N-ne. Ja... i ja sam bila kod kuće. Kad si nestao, znaš...
Mrko je kimnuo.
 - Zatim, kad su te našli, Jem je došao po mene.
- I ti si se jednostavno vratila.
- Naravno.
Promatrao ju je. - Tvoji se roditelji nisu usprotivili?
Iskrivila je lice. - Pa, jesu. No rekla sam im da moram ići. Ionako su se
ljutili na mene, zbog zabave.
- Zabave? - smućeno je ponovio.
- Ručak kod vlastelina. Rekla sam gospodinu Twitchelu da bi radnici
trebali imati pravo glasa.
- Ti... - Slabašno se nasmijao. - Nisi valjda, Margaret.
- O, jesam, i još ponešto. Naše susjede nikad nisam vidjela tako šokirane.
- Mogu zamisliti. No volio bih da sam to vidio.
- Da. Dakle, budući da sam postala radikal, mojim će roditeljima zacijelo
biti drago da su me se riješili.
- Sumnjam. - Promatrao ju je. - Radikal. Doista sam te upropastio, nisam
li, Margaret?
Ukočila se. - Ne.
- Ali jesam. Otuđila si se od roditelja i prijatelja. Tvoj boravak u ovoj
gostionici konačno te posve kompromitirao. Moram se za mnogo toga ispričati.
- Ne budali. Mnogo bih radije znala istinu nego imala gospodina Twitchela
za prijatelja. A moji roditelji...
- Da?
- Pa, prebrodit će šok i vjerujem da ćemo izgladiti situaciju.
- Nadam se.
Margaret je zurila u njega. Hoće li joj reći da bi se trebala vratiti kući
svojim roditeljima?
- Ne bih želio da prolaziš kroza život posvađana sa svojom obitelji.
Nastavila ga je gledati u oči.
- Bilo bi žalosno da naša djeca to moraju gledati.
- Naša...
Keighley polako podigne ruku i dotakne njezinu. - U lošem sam stanju za
udvaranje. Hoćeš li se udati za mene, Margaret?
Plave su oči zasjale, ali je rekla: - Jesi li siguran da to želiš? Rekao si da
nećeš.
- Napokon, da, siguran sam. Trebalo mi je prokleto mnogo vremena da
shvatim što želim i zato sam se ponašao kao budala. Ali sad jesam siguran.
Margaret je sjela na krevet i čvrsto ga držala za ruku. - U tom slučaju, rado
ću se udati za tebe.
Nasmiješio se i pokušao podići glavu. - Prokleta malaksalost. Ne mogu te
čak ni poljubiti. Dođi ovamo.
Sagnula se pa ju je jednom rukom uspio zagrliti. Ljubili su se dok Margaret
ponovno nije obuzeo onaj ugodan osjećaj da se topi što ga je ranije otkrila u
njegovu naručju. Primaknula se bliže tako da je napola ležala na krevetu kraj
njega. Njihove su se usne razdvojile i potom se opet spojile. Kad je taj dugi
poljubac završio, Keighley se kratko nasmijao. - Možda je sreća da sam slab -
reče. - Da nisam, ne bih mogao odgovarati za svoju samokontrolu u ovoj
situaciji.
Odjednom shvativši u kakvu se skandaloznom položaju nalazi, Margaret se
pokušala odmaknuti.
- O, ne, draga moja. Kao što je tvoj otac precizno rekao, sad si u mojoj
vlasti. - Manijakalno se nacerio i Margaret se nasmijala. - Neću te pustiti dok
me opet ne poljubiš.
- Tiranin - promrmlja Margaret i priljubi se uz njega.
- U ovome, uvijek.
- A kamo su nestala tvoja radikalna načela? Uzdigao je obrvu. - Nažalost,
nisu onako duboko usađena kako sam vjerovao.
- Justine.
- Moraš mi pomoći nositi moj grijeh - dodao je i privukao je bliže.
Prošlo je neko vrijeme prije nego su opet progovorili, ali je tada Margaret
sjela. - Annie bi mogla ući - protestirala je.
- Već smo ionako posve šokirali obitelj Appleby - odbrusio je, ali ju je
pustio da se odmakne. - Hoćemo li se ovdje vjenčati da ih umirimo?
- O, to bi mi se svidjelo. - Margaret se načas zamislila. - Ali mama...
- Željet će nas pokazati svima i svakome.
 - Hoće li ti previše smetati? - upita djevojka.
- Mislim, sve. Moja obitelj i...
- Podnio bih mnogo više da mogu imati tebe - odgovori. - Mada priznajem
da mi se krv ledi u žilama kad pomislim na susret tvojega oca i moje majke.
Nasmiješila se. - Imat će mnogo zajedničkoga. Mogu razgovarati o politici.
- Razgovarati. Pa, samo se moramo pobrinuti da se najprije makne sve što
bi moglo poslužiti kao oružje.
Margaret se nasmijala.
- No taj problem možemo ostaviti za kasnije. Sad je sve savršeno. - Pružio
joj je ruku.
- Osim Jema. Moraš mu kupiti novi čamac, znaš.
Zastenjao je. - Uništio sam Gull, zar ne?
- Posve.
- Pa, kupit ću mu ga. Ili što god drugo želi. Da nije bilo njega, nikad ne bih
otkrio svoju slatku, radikalnu ljubav.
Na to je, naravno, imala samo jedan odgovor i, zaboravivši na oprez,
Margaret mu ga je rado dala.
 Krećući se između svjetova investicijskog bankarstva Wall Streeta i Upper
West Sidea u New Yorku, Jane Ashford imala je obilje prilika za skupljanje
materijala za Priviđenje. Doktorirala je englesku književnost i mnogo putovala
u inozemstvo, što se odražava u trinaest romana iz razdoblja regentske
vladavine u Engleskoj, pa je njezin rad dobio novu dimenziju. Jane Ashford je
u srednjoj školi otkrila Georgette Heyer te ju je osvojio blještav svijet i
duhovit način izražavanja za engleske regentske vladavine. Upravo je zato
studirala englesku književnost i često putovala Britanijom i Europom. Njezini
su povijesni i suvremeni ljubavni romani, osim u SAD-u, objavljeni u
Švedskoj, Italiji, Engleskoj, Danskoj, Francuskoj, Rusiji, Latviji, Španjolskoj i
Hrvatskoj. Cachet, njezin prvi ljubavni triler, objavila je Nakladnička kuća
Fawcett 1984. godine. Časopis RT Book Reviews nominirao je Jane za
nagradu Career Achievement (Postignuća u karijeri). Rođena je u Ohiu i danas
živi u Cambridgeu, Massachusetts.
 Note
[1] Istraživanje načela i potrebe za reformama engleskog sustava vladavine