1

2
 „Mislim da bi to trebalo biti poprilično jasno.“ Kad Nicolas nije
odgovorio, Isabel nastavi želeći ispuniti tišinu. „Bila sam iznenađena
tvojim… trenutkom. Nisam očekivala da bude tako…“
Nicolas je odjednom bio svjestan njihove lokacije – zatamnjenog
potkrovlja, kiša koja je izvana prigušivala zvukove, toplog, malog prostora
koji se zatvarao oko njih. To je bilo savršeno mjesto za tajanstveni randevu.
Zakoračio je bliže; bili su samo nekoliko centimetara jedno do drugih.
„Dakle?“
Pomirena sa sudbinom uzdahnula je. „Tako… privučena tebi.“
Gledao je kako nelagoda preplavljuje njezine obraze, vatreno i crveno.
Ona je govorila, riječi su brzo nadirale. „ Sigurna sam da je to samo prolazna
faza. Mislim da je najbolje da odeš. Pronaći ću drugi način – “
Ispružio je ruku, njegov dodir je potakao bujicu njezinih riječi.
Ne bi ju trebao poljubiti. Znao je to.
Ali ona je bila kao nijedna žena koju je poznavao – i želio je otkriti njezine
tajne. Više od toga, želio ju je.
Smjestio je svoje usne na njezine i ona je bila njegova.

3
 Ne može se poreći da se među mladim damama Londona širi prava
epidemija – tragična stvarnost koja završava nikako osim najgorim mogućim
scenarijem.
Mislimo, naravno, na usidjelištvo.
S toliko mnogo neudanih dama u našem prekrasnom gradu koji, na
nesreću nije obasjan blistavim suncem bračnog blaženstva, to nije daleko od
kriminala, to što ti obećavajući mladi pupoljci možda neće imati priliku
procvjetati! I tako, dragi čitatelju, u interesu javne službe sastavili smo popis
dokazanih rješenja, često dokazanih pojednostavljenjem najzahtjevnijih
zadataka – osigurati muža.
Skromno vam predstavljamo, lekcije o prizemljivanju lorda.

Biseri i bunde
Lipanj 1823.
Townsend park
Dunscroft, Yorkshire

Lady Isabel Townsted je stajala u oskudnoj sobi za prijeme jedinog doma

koji je ikad poznavala i prisiljavala da žamor u njezinim ušima utihne. Suzila
je pogled na blijedog, mršavog i visokog muškarca koji je stajao pred njom.
„Moj otac te poslao.“
„Upravo tako.“
„Bi li vam smetalo da ponovite zadnji dio?“ Sigurno je pogrešno shvatila
riječi koje su se saplele s jezika ovog najnepoželjnijeg posjetitelja.
Nasmijao se izraza koji je bio prazan i neprivlačan. Isabelin stomak se
okrenuo. „Doista,“ odugovlačio je, riječi su se kovitlale među njima u
odjednom premalenoj sobi. „Mi smo zaručeni.“
„I time pod mi… pretpostavljam da misliš…“
„Ti. I ja. Vjenčati ćemo se.“
Isabel je odmahnula glavom. „Žao mi je, vi ste…?“
Zastao je, očito nezadovoljan idejom što ona nije obraćala pozornost.
„Asperton. Lionel Asperton.“

4
 Isabel napravi mentalnu bilješku da se kasnije naslađuje nesretnim
imenom. Za sad, mora se nositi s muškarcem, koji čini se nije bio previše
pametan. Naravno, davno je naučila da muškarci koji su bili poznanici
njezinog oca su rijetko bili intelektualci.
„A kako to da smo postali zaručeni, gospodine Asperton?“
„Osvojio sam te.“
Isabel zatvori oči prisiljavajući se da ostane mirna. Da sakrije bijes i
povrijeđenost koju su riječi izazvale. Koja se uvijek pojavljivala radi riječi.
Susrela je njegov blijedi pogled još jednom. „Osvojio si me.“
Nije čak imao ni milosti da glumi nelagodu. „Da. Tvoj otac se kladio u
tebe.“
„Naravno da jest.“ Isabel izdahne frustraciju kratkim izdisajem. „Za
koliko?“
„Stotinu funti.“
„Dobro. To je više nego inače.“
Asperton odmahne na tajnovite riječi zakoračivši korak bliže prema njoj.
Njegov osmjeh je bio arogantan. „Osvojio sam. Moja si. Po pravu.“ Ispružio
je ruku prelazeći prstom preko njezinog obraza. Spustio je svoj glas do šapta.
„Mislim da ćemo oboje uživati.“
Ostala je mirna, sprječavajući drhtanje koje je prijetilo. „Nisam tako
sigurna.“
Nagnuo se i Isabel je ostala zapanjena muškarčevim usnama – crvenim i
voštanim. Odmahnula se očajnički pokušavajući zadržati razdaljinu dok je
on govorio, „Onda ću te morati drugačije uvjeriti.“
Trznula se pod njegovim dodirom i njegove neugodne blizine, te
smjestila staru, krhku stolicu među njih. U muškarčevim očima bljesne odsjaj
dok ju je slijedio, približavajući se bliže.
Volio je potjeru.
Isabel mora ovo prekinuti. Odmah.
„Bojim se da ste putovali izdaleka uzalud gospodine Asperton. Vidite, ja
sam odavno punoljetna. Moj otac -“ zastane, riječ odvratnog okusa „- trebao
bi bilje znati nego kladiti se u mene. Definitivno to neće sad funkcionirati.“
Zaustavio je svoje uhođenje raširenih očiju. „Već je to radio prije?“
Previše puta. „Vidim da je jednom prokockati jedinu kćer fer igra, ali
napraviti to nekoliko puta, to na neki način vrijeđa tvoju osjećajnost?“
Asperton zijevne. „Naravno!“

5
 Isabel suzi pogled na svog tobožnjeg zaručnika. „Zašto?“
„Jer je znao da u konačnici neće ispuniti okladu!“
Muškarac je definitivno bio poznanik njezina oca.
„Da. To je očito razlog za neodrživost čina u ovoj situaciji,“ Isabel reče
zlobno naglo okrenuvši se i otvarajući vrata sobe širom. „Bojim se gospodine
Asperton da ste vi sedmi muškarac koji je došao da me proglasi svojom
mladom.“ Nije mogla suspregnuti osmjeh radi njegove iznenađenosti.
„I, isto tako, biti ćete sedmi muškarac koji će otići iz Townsend Parka
neoženjen.“
Aspertonova usta se brzo otvore i zatvore – njegove mesnate usne
podsjećale su Isabel na bakalara.
Brojala je do pet.
Uvijek bi eksplodirali prije nego je došla do pet.
„To ne može tako! Obećana mi je žena! Kćer grofa!“ Glas mu je postao
visok i nazalan – ton koji je Isabel uvijek povezivala s besposlenim
bezobraznicima koji su se družili s njezinim ocem.
Nije da je vidjela oca u posljednjih šest godina.
Prekrižila je ruke dajući muškarcu svoj najsuosjećajniji pogled.
„Pretpostavljam da je natuknuo i značajan miraz isto tako?“
Oči su mu gorjele kad je konačno shvatio. „Upravo tako.“
Skoro joj ga je bilo žao. Skoro.
„Pa, bojim se da isto tako nema ništa od toga.“ Njegova obrva se namršti.
„Želite li čaj?“
Isabel je gledala dok je spori kotač u Aspertonovom mozgu završavao
svoj okret i on objavi, „Ne! Ne želim čaj! Došao sam po ženu i tako mi Boga
otići ću s jednom! S tobom!“
Pokušavajući zadržati mirno okruženje, uzdahnula je i rekla, „Uvelike
sam se nadala da neće doći do ovoga.“
Na te riječi prsa mu splasnu ne shvativši što je mislila. „Siguran sam da
jesi. Ali neću napustiti ovu kuću bez žene koja mi je obećana! Ti pripadaš
meni! Po pravu!“
Onda se bacio na nju. Uvijek su. Zakoračila je u stranu i on je zaronio kroz
otvorena ulazna vrata u ulaz s druge strane.
Gdje su žene čekale.

6
 Isabel ga je slijedila u predvorje, gledajući dok se ispravljao dok je upijao
tri žene koje su tamo stajale kao dobro obučeni vojnici, zid obrane između
njega i vrata kuće. Sigurno nije nikad vidio ovakve žene prije.
Naravno, nikad ne bi shvatio da je gledao u tri žene.
Isabel je oduvijek smatrala da muškarci vide jedino ono što su željeli
vidjeti.
Promatrala je dok mu je pogled prebacivao se s kuharice na upravitelja
štale do batlera.
Okrenuo se prema Isabel. „Onda, što je ovo?“
Upravitelj štale je zamahnuo svojim zavijenim bičem o jedno bedro, zbog
udarca kože Asperton se trzne. „Ne sviđa nam se što podižete glas na damu,
gospodine.“
Isabel je promatrala kako ispupčena kvrga na njegovom tankom vratu
drhti. „Ja – ja sam…“
„Pa, prvo ti nisi džentlmen, ako je način na koji si došao iz te sobe bilo
kakav pokazatelj.“ Kuhar je pokazivao na sobu za prijem svojom velikom,
teškom oklagijom.
Pogledao je u Isabel ponovno i ona mu uputi kratko žensko slijeganje
ramenima.
„Sigurno se nisi bacio na Lady Isabel na takav način.“ To je od batlera koji
je bio savršeno izglačan i s kravatom, lijeno istraživao rub sablje koju je
držao. Isabel je dala sve od sebe da ne gleda na prazno mjesto na zidu s kojeg
je došao drevni – i vjerojatno vrlo tup mač.
Rijetko su imali smisla za dramatičnost.
„Ja – ne!“
Nastao je dugačak trenutak tišine dok je Isabel čekala da se sjaj znoja
smjesti na obrvu gospodina Aspertona. Promatrala je dok se dizanje i
spuštanje njegovih prsa ubrzavalo i tek je onda odlučila intervenirati.
„Gospodin Asperton je upravo na odlasku,“ rekla je tonom koji je bio
ispunjen bespomoćnošću. „Zar niste gospodine?“
Nervozno je kimnuo, bio je opčinjen Kateinim bičem koji je kretao u
polaganim prijetećim krugovima. „Ja – jesam.“
„Mislim da se neće vraćati. Hoćete li gospodine?“
Dugo vremena nije odgovorio. Kate je ispustila mekanu kožu biča na pod
i iznenadni pokret ga protrese iz njegovog transa. Vratio je pozornost i čvrsto
odmahnuo glavom. „Ne. Mislim da neću.“

7
 Vrh Janeine sablje udari o mramorni pod šaljući snažan zveket kroz veliki
prazan prostor.
Isabeline oči se rašire, glas joj se spuštao do šapta. „Mislim da biste željeli
znati takvu stvar gospodine.“
Brzo je pročistio grlo, „Da. Naravno. Mislim – ne. Neću se vratiti.“
Onda se Isabel nasmiješi široko i prijateljski. „Odlično. Onda ću vam
ponuditi zbogom. Smatram da ste u mogućnosti sami pronaći izlaz van?“
Pokazivala je na vrata, sad okružena trima ženama. „Zbogom.“
Potom se vratila u sobu za prijem čvrsto zatvarajući vrata iza sebe i otišla
je do prozora taman na vrijeme da vidi kako svibanjski muškarac žuri niz
stepenica Parka i penje se na svog konja, odjahavši kao da ga progone
pakleni psi.
Ispustila je dugačak uzdah.
Tek tada si je dozvolila da suze krenu.
Njezin otac ju je izgubio u okladi.
Ponovno.
Prvi put ju je boljelo najviše. Netko bi pomislio da se navikla na takav
tretman do sada, ali pored toga istinitost ju je iznenadila.
Kao da bi jednog dana sve moglo biti drugačije. Kao da bi jednog dana
on mogao biti nešto drugo osim Wastrearl.
Kao da bi mu jednog dana moglo biti stalo do nje.
Kao da bi jednog dana, nekome moglo biti stalo do nje.
Na trenutak si je dozvolila da razmišlja o svom ocu. Wastearl. Muškarac,
koji je ostavio skrivene dijete i ženu daleko na selu i vratio se u London kako
bi živio rasipan, skandalozan život. Muškarac, koji nikad nije mario: ni kad
mu je supruga umrla; ni kada njegove sluge nisu htjele nastaviti ni dana
duže bez plaće te su grupno napustili svoje pozicije; ni kad mu je njegova
kćer slala pismo za pismom pitajući ga da se vrati u Townsend Park i obnovi
seosku kuću prividno njezinoj staroj slavi – ako ne zbog nje, zbog njihovog
nasljednika,.
Jedini put kad se vratio…
Ne. Neće razmišljati o tome.
Njezin otac. Muškarac, koji je njezinoj majci ukrao duh. Koji je opljačkao
njezinog brata, malo dijete, oca.
Da ih nije napustio, Isabel nikad ne bi preuzela odgovornost za imanje.
Odgovorila je na izazov dajući najbolje do sebe da održi kuću u komadu i

8
osigura hranu na stolu. Imanje nije bilo plodonosno, samo je jedva
prehranjivalo svoje stanare i zakupce dok je njihov otac trošio do posljednjeg
penija prihode od zemlje na svoje skandalozne aktivnosti.
Bilo je dovoljno za jesti i Wastrealova crna reputacija je sprečavala
znatiželjne posjetitelje od dolaska na stepenište Townsend Parka
dozvoljavajući Isabel da naseli kuću i odaje sluga kako god je željela, daleko
od znatiželjnih očiju visokog društva.
Ali to ju nije spriječilo da poželi da je sve bilo drugačije.
Da poželi da je imala šansu biti sve ono za što su kćeri grofova bile
rođene. Da želi da je odgojena bez brige,bez sumnje u svojoj glavi da će
jednog dana doći njezin dan da zasija; da će joj se jednog dana udvarati kako
treba – od strane muškarca koji ju je želio radi nje, a ne kao plijen nastao
igrom na sreću.
Željela je da nije tako jako usamljena.
Nije da je želja ikad pomogla.
Vrata sobe su se tiho otvorila i zatvorila i Isabel se sama sebi
podcjenjivački nasmije brišući suze sa svojih obraza. Konačno se okrenula
susretavši Janeinin znalački, ozbiljan pogled.
„Nisi mu trebala prijetiti.“
„Zaslužio je to,“ odgovorio je batler.
Isabel kimne. Asperton je preuzeo mjesto njezinog oca u tim posljednjim
minutama. Suze su se još jednom probile; zadržavala ih je. „Mrzim ga,“
prošaptala je.
„Znam,“ batlerica odgovori ne pomičući se sa svog mjesta na dovratniku.
„Da je on bio tu, rado bih ga ubila.“
Jane kimne jednom. „Pa, čini se da takva stvar neće biti nužna.“ Podigla
je jednu ruku otkrivajući komad papira. „Isabel. Grof… je mrtav.“

9
 A što bi ove lekcije bile, Dragi Čitatelju, bez budućeg gospodara zemlje?
Đentlmena za kojeg ste tako marljivo učili? Odgovor je, naravno, da će one
biti potpuno beskorisne.
Nismo li onda dakle najsretnije među damama što se naš prekrasni grad
razmeće najboljim i najsjajnijim, čarobnim i šarmantnim, pravom riznicom
blaga ispunjenom neženjama – bogatim, voljnim i koji usamljeno lutaju
našim ulicama čekajući na ženu!
Pronalazak tih primjera gospodstva je zastrašujući zadatak, ali ne boj se
nikad, Dragi Čitatelju! Preuzeli smo posao umjesto vas – pretražili smo grad
za gospodu koja je najvrjednija vaše neprocjenjive, neobuzdane pozornosti.
Razmislite, ako hoćete, prvi na našem popisu eminentnih gospodina koji
može prizemljiti…

Biseri i bunde
Lipanj 1823.

Kada mu je plavuša pored vrata namignula, to je bila posljednja slamka.

Lord Nicholas St. John spustio se još niže u svoje sjedalo, psujući ispod glasa.
Tko bi mogao zamisliti da superlativ udijeljen od ništavnog ženskog
časopisa je bio dovoljan da preobrazi londonsku žensku populaciju u glasne
budale?
Isprva je to smatrao zabavnim – dobrodošlom zabavom. Onda su počele
pristizati pozivnice. I kad je sat u njegovoj gradskoj kući u St. James gradu,
jedva otkucao dva sata, Lady Ponsonby mu se pridružila, tvrdeći da ima
posao o kojem je potrebno razgovarati – nešto povezano s kipom kojeg je
nedavno pribavila iz južne Italije. Nick je znao bolje od toga. Bio je samo
jedan razlog zbog kojeg bi guja poput Lady Ponsonby navratila u kuću
neženje – razlog zbog kojeg je Nick bio siguran, kojeg Lord Ponsonby ne bi
smatrao nimalo razboritim.
Stoga je pobjegao, prvo u Kraljevsko društvo antikviteta gdje se odvojio
u knjižnicu, daleko od svih koji su ikad čuli za ženske magazine, a kamoli
pročitali jedan. Nažalost, novinar – Nick se trzne na slobodnu upotrebu

10
izraza – je napravio svoje istraživanje, i za sat vremena, glavni sluga je
najavio dolazak četiri različite žene, različitih godina i položaja. Svima im je
bilo potrebno savjetovanje vezano za njihovu zbirku skulptura– sve su
inzistirale da nitko osim Lorda Nicholasa ne može napravi to.
Nick frkne u svoje piće zbog tog sjećanja. Zbirke skulptura, doista.
Pozamašno je platio slugi za njegovu diskreciju i još jednom pobjegao,
ovaj put s malo dostojanstva kroz stražnji izlaz Društva i u usku, prljavu
uličicu koja nije nimalo pridonosila oživljavanju njegovog raspoloženja.
Nagnuvši obod svog šešira prema dolje kako bi sakrio svoj identitet, krenuo
je prema utočištu – Pas i golubica u kojem je bio udobno smješten u mračni
ugao posljednjih nekoliko sati.
Dobrano i potpuno uhvaćen u zamku.
Obično kad bi pohotna konobarica gledala u njega, bio je više nego voljan
uzeti u obzir njezin bujni šarm. Ali ta naročita žena je bila četrnaesta od svog
spola koje je otvoreno promatrala njegove čari taj dan, a on ih je imao sasvim
dosta. Namrštio se, prvo na djevojku, onda na svoje pivo, osjećajući se
mračnije i sve više iritiranim iz minute u minutu. „Moram se maknuti iz
ovog prokletog grada.“
Dubok, tutnjajući smijeh s druge strane stola nije popravio njegovo
raspoloženje.
„Ne sumnjaj ni trenutka da bih te mogao poslati natrag u Tursku,“ rekao
je Nick glasom koji je tiho režao.
„Nadam se da nećeš. Mrzio bih da propustim zaključak ovog zabavnog
kazališta.“ Njegov suputnik, Durukhan, okrenuo se i pogledao preko
njegovog ramena, tamne oči su lijeno prelazile preko ljepuškaste mlade žene.
„Šteta. Mene čak neće ni uzeti u obzir.“
„Pametna cura.“
„Vjerojatnije da jednostavno vjeruje u sve što pročita u svojim
magazinima.“ Rock se nasmije dok je Nickov mrki pogled postajao još
izražajniji. „Hajde, Nick, koliko to grozno može biti? Da su žene Londona
javno obaviještene o tvojoj – poželjnosti.“
Nick se prisjetio hrpe pozivnica koje su čekale njegov povratak – svaka iz
obitelji s neudanim kćerima – i otpije dugačak gutljaj piva. Spustivši
kositrenu kriglu dolje promrmlja, „Stvarno užasno.“
„Ja bih to iskoristio da sam ti. Sad možeš imati ženu koju poželiš.“

11
 Nick je odmjeravao svog prijatelja hladnim plavim pogledom. „Bilo mi je
savršeno dobro bez prokletog magazina, hvala.“
Rockov odgovor je bio neodređen groktaj dok se okretao kako bi mahnuo
mladoj konobarici da priđe. Kao strijela izbačena iz luka stigla je brzo do
njihovog stola i s namjerom. Nagnuvši se nad Nicka kako bi najbolje
prikazala svoje pohotne obline, progovorila je tihim šaptom. „Moj Lorde?
Imate li… potrebu.“
„Imamo, doista,“ Rock reče.
Drska žena sjedne u Nickovo krilo naginjući se bliže. „Biti ću sve što
poželiš, ljubavi,“ rekla je tiho i senzualno dok je pritiskala svoje grudi na
njegova prsa. „Bilo-što želiš.“
Maknuo je njezine ruke s njegovog vrata i izvadio krunu iz svog džepa.
„Primamljiva ponuda, svakako,“ rekao je pritisnuvši novčić u njezinu ruku
i podigavši je na njezine noge. „Ali bojim se da želim jedino još piva. Imaš
bolje izglede ako pogledaš negdje drugdje društvo za večeras.“
U djeliću sekunde lice joj se objesilo prije nego je prebacila svoju pažnju
na Rocka razmišljajući o njegovim širokim prsima, smeđoj koži i debelim
rukama, zahvalnim pogledom.“
„Jesi li za odlazak? Neke djevojke ne vole tamne, ali mislim da ćeš sasvim
dobro poslužiti.“
Rock se nije pomakao, ali Nick je primijetio napinjanje ramena svog
prijatelja radi otvorenog osvrta na njegovo podrijetlo. „Bilo gdje dalje,“
rekao je Turčin glatko okrenuvši se od konobarice.
Okrenula je nosom na njihovo zajedničko odbijanje i otišla – da donese
još piva, nadao se Nick. Dok ju je gledao kako odlazi preko sobe, osjetio je
oštru pažnju drugih žena u konobi. „One su grabežljivice. Sve do jedne.“
„Čini se jedino ispravno da bulan1 konačno zna kako je to kad ga se lovi.“
Nick napravi grimasu na Turčinovo ime i dugačku povijest koja je
dolazila s njime. Prošle su godine od kada ga je itko nazvao bulanom– lovcem.
Ime danas nije značilo ništa; to je bio ostatak njegovih dana na Istoku,
duboko u Otomanskom carstvu kad je bio netko drugi – netko bez imena –
s jedinom vještinom koja će na kraju biti njegov pad.

1 Bulan - lovac

12
 Nije propustio ironiju. Njegovo vrijeme u Turskoj je završilo naglo kad je
žena bacila pogled na njega i napravio je pogrešku dozvolivši sebi da bude
uhvaćen, doslovno.
Proveo je dvadeset dva dana u turskom zatvoru prije nego ga je Rock
spasio i nestao u Grčku – gdje se zavjetovao da će lovca staviti na spavanje.
Većinu vremena bio je sretan što je to napravio… umirio ga je svijet
Londona, posao na njegovom imanju i njegovim antikvitetima. Ali bilo je
dana kada mu je nedostajao život.
Više je volio biti lovac nego lovina.
„Žene su uvijek ovakve kada su oko tebe,“ Rock istakne vraćajući Nicka
u stvarnost. „Danas samo bolje razumiješ to. Nije da sam ikad razumio
njihovo zanimanje. Ti si na neki način ružni ga – “
„Namještaš se za udarac, zar ne?“
Turčinovo lice se široko nasmiješi. „Spariranje sa mnom u gostionici ne
bi bilo prikladno ponašanje za takav primjerak muževnosti.“
Nick suzi pogled na svom prijatelju. „Riskirati ću zbog zadovoljstva da ti
skinem taj osmjeh s lica.“
Rock se ponovno nasmije. „Svo to žensko zanimanje zbunilo ti je mozak
jer misliš da me možeš pobijediti.“ Nagnuo se naprijed, odmarao je ruke na
stolu među njima, naglašavajući svoju veličinu. „Što se desilo tvom smislu
za humor? Ovo bi smatrao jako zabavnim da se dogodilo meni. Ili tvom
bratu.“
„Ipak, to se dogodilo meni.“ Nick je pregledavao ostatak prostorije i
zastenjao kad su se vrata puba otvorila i visok, tamnokos muškarac je ušao.
Novopridošlica je zastao u sobi, pretražujući veliku gomilu, njegove plave
oči konačno su se smjestile na Nicku. Jedna usamljena obrva se izvije zbog
zabavljenosti i on krene probijati se kroz gomilu ljudi prema njima.
Nick optužujući pogleda Rocka. „Tražiš da budeš vraćen u Tursku.
Preklinješ.“
Rock je pogledao preko njegovog ramena na novopridošlicu i nasmijao
se. „Bilo bi poprilično neprijateljski od mene da ga ne pozovem da nam se
pridruži u zabavi.“
„Kako neizmjeran udarac dobre sreće. Priznajem, nisam mislio da bih
mogao doći ni blizu londonskih Gospodara zemlje,“ niski, zabavljen glas je
otezao i Nick podigne pogled kako bi otkrio svog brata blizanca, Gabriela St.
Johna, Markiza od Ralstona kako ih nadvisuje. Rock je ustao i potapšao

13
Gabriela po leđima spomenuvši da bi im se trebao pridružiti. Kad je sjeo,
Ralston nastavi, „Iako sam trebao očekivati da te nađem ovdje…“ zastane.
„unutra kako se kriješ. Kukavice.“
Nickove obrve se skupa spoje dok se Rock smijao. „Upravo sam isticao
da si ti nazvan londonskim Gospodarom zemlje, Nick bi imao ogromno
zadovoljstvo u tvojoj boli.“
Gabriel se naslonio na stolicu smiješeći se budalasto. „Doista, bi. A opet
tvoje raspoloženje izgleda manje veselo brate. Zbog čega?“
„Pretpostavljam da si tu kako bi uživao u mojoj nelagodi,“ Nick
odgovori, „Ali sigurno imaš pametnijih stvari za raditi. Još uvijek imaš novu
ženu koju moraš zabavljati, zar nemaš?“
„Doista imam,“ Gabriel odgovori, osmjeh mu je postajao blaži. „Iako, da
budem iskren, ona me skoro izgurala kroz vrata zbog njezine želje da te
pronađem. Ona priprema večeru u četvrtak navečer i rezervira mjesto za vas
obojicu. Ne želi da Lord Nicholas tužan luta ulicama te večeri, dok mu
nedostaje žena.“
Rock se podrugljivo nasmije. „Krajnje je moguće da bi radio upravo to da
ga nije pozvala.“
Nick je ignorirao svog prijatelja. „Callie čita prokletu stvar?“ Nadao se da
je njegova šogorica bila iznad takvih stvari. Ako je pročitala, nije bilo izlaza.
Gabriel se nagne naprijed. „Ovaj tjedan? Svi smo pročitali. Donio si ugled
imenu St. John, Nick. Konačno. Odlično odrađeno.“
Onda se vratila konobarica stavljajući još jednu rundu pića na stol;
iznenađenje joj bljesne u očima, ubrzo ga je slijedilo zadovoljstvo dok je
gledala u Nicka, potom Gabriela, onda opet nazad. Blizanci su bili dovoljno
rijetki da su stranci imali naviku zuriti kad su braća St. John usudili se
pojaviti u javnosti skupa; Nick je otkrio da nema strpljenja za njezinu
znatiželju. Skrenuo je pogled dok je Gabriel plaćao obilato djevojci rekavši,
„Naravno, te žene koje su žudjele za mnom mora da su uzbuđene što na neki
način imaju drugu šansu – titula ili ne, barem dijeliš moj dobar izgled. Ako
ne mlađa, manja verzija mene.“
Nickov pogled se suzi na brata i prijatelja koji su sad vriskali kao idioti.
Podigavši svoje pivo, nazdravi dvojcu. „Obojice idite pravo u pakao.“
Brat podigne vlastiti krčag. „Vjerujem da će vrijediti vidjeti te tako
izloženog. Znaš, nije najgora stvar biti označen prikladnim neženjom, Nick.

14
Mogu potvrditi činjenicu da brak nije zatvor što sam nekad vjerovao da jest.
Smatram ga vrlo ugodnim.“
Nick se nagnuo na naslon svoje stolice. „Callie te tako smekšala Gabriel.
Zar se ne sjećaš boli koju su izazvale vrištave mame i užasne kćeri koje su se
sve nadale zadobiti tvoju pažnju?“
„Ne na prvu.“
„To je zato jer je Callie bila jedina žena koja te htjela imati s tvojom
povijesti poročnosti i poroka,“ Nick istakne. „Moja reputacija je manje
okaljana nego što je tvoja bila – ja sam daleko vrjedniji ulov, Bože pomozi
mi.“
„Brak bi ti mogao goditi, znaš.“
Nick je razmišljao o svom pivu dovoljno dugo da njegovi prijatelji
pomisle kako možda neće odgovoriti. „Mislim da svi znamo da brak nije za
mene.“
Gabriel ispusti mali, neobavezni groktaj. „Mogu te podsjetiti da je to isto
vrijedilo za mene. Nisu sve žene hladne kuje koja te vidjela kad si umalo
ubijen, Nick,“ Gabrijel reče odlučno.
„Ona jedva da je bila jedna u dugom nizu,“ Nick istakne ispijajući
naveliko. „Hvala, ali naučio sam s ženama održavati susrete onakvima kakvi
su najbolji – kratkima i bezosjećajnima.“
„Ne bih se hvalio kratkoćom da sam ti, St. John,“ Rock reče zabljesnuvši
Gabriela osmjehom prije nego je nastavio. „Tvoj problem nisu žene koje tebe
odaberu, već one koje ti izabereš. Da nisi tako lako prevaren od onih koje
glume žrtve, možda bi imao bolje sreće s nježnijim spolom.“
Rock nije rekao ništa što Nick već nije znao. Još kao dijete imao je slabost
prema ženama koje su bile u potrebi. I dok je shvatio da je to jedna od
njegovih najvećih slabosti – jer mu je tokom njegovog života donijelo više
nevolje nego sreće – činilo se da nije mogao odoljeti toj osobini.
Stoga je držao svoje žene na odstojanju. Njegova pravila su bila jasna.
Nema ljubavnica. Nema redovnih ljubavnih sastanaka. I, definitivno, bez
supruge.
„Pa, u svakom slučaju,“ Gabriel odgovori, vraćajući lakoću u razgovor,
„Uživati ću neizmjerno dok se budeš borio s ovim nizom ljudi koji te
nazivaju ovim impresivnim superlativima.“

15
 Nick zastane ispijajući veliku gutljaj prije nego se konačno naslonio
natrag na stolicu i ispružio svoje ruke na stol. „Bojim se da ću te morati
razočarati. Ne planiram se uopće nositi s ljudima koji me napadaju.“
„Oh? Kako očekuješ da ćeš izbjeći žene Londona? One su lovci najboljeg
kalibra.“
„Ne mogu loviti svoj plijen ako se on pritajio.“ Nick najavi.
„Odlaziš?“ Gabrijel nije izgledao zadovoljno. „Gdje?“
Nick slegne ramenima. „Očito sam se zadržao u Londonu više nego što
sam trebao. Na Kontinent2. Orijent. Amerika. Rock? Mjesecima već žudiš za
avanturom. Gdje bi želio ići?“
Rock je razmišljao o mogućnostima. „Ne na Orijent. Ponavljanje prošlog
puta kad smo bili tamo nije primamljivo. Radije bih se držao podalje od
njega.“
„Pošteno,“ Nick prizna. „Onda je Amerika.“
Gabrijel odmahne glavom. „Neće te biti najmanje godinu dana. Jesi li
zaboravio da imamo sestru koja je upravo predstavljena društvu i potreban
joj je muž? Nećeš me ostaviti da se nosim s tim definitivno katastrofalnim
događajem jednostavno jer se bojiš pažnje šačice žena.“
„Šačicom!“ Nick se usprotivi, „Ima ih roj.“ Zastane razmišljajući o svojim
opcijama. „Zbilja me nije briga gdje ću otići… dokle god tamo nema žena.“
Rock je izgledao uznemireno. „Apsolutno nijedne?“
Nick se po prvi put te večeri nasmije. „Pa, očito ne bez ijedne. Ali da li bi
bilo previše tražiti da tamo nema ni jedne žene koja je pročitala taj smiješni
časopis?“
Gabriel podigne tamnu obrvu. „Vrlo vjerojatno.“
„St. John.“
Svo troje gospode se okrene na zvuk Nickovog imena kako bi otkrili
Vojvodu od Leightona pored stola. Visok i širokih ramena, da Leighton nije
bio vojvoda, čovjek bi vjerojatno bio izvrstan Viking – plave kose i kamenog
lica, rijetko se smijao. Ali danas, Nick je primijetio da se vojvoda činio još
više smirenim nego inače.
„Leighton! Pridruži nam se.“ Nick je upotrijebio svoju nogu kako bi
dokučio obližnju stolicu i privukao je stolu. „Spasi me od ove dvojice.“

2 Misli se na Europu.

16
 „Bojim se da ne mogu ostati.“ Vojvodine riječi su bile odsječene. „Došao
sam potražiti te.“
„Ti i ženska populacija Londona,“ Gabriel reče uz smijeh.
Vojvoda ga je ignorirao, presavivši svoje ogromno obličje na stolicu i
smještajući svoje rukavice na izbrazdani drveni stol. Okrenuvši svoje lice
prema Nicku, gotovo blokirajući Rocka i Gabriela u razgovoru, rekao je,
„Bojim se da ti se neće svidjeti ono što te trebam pitati.“
Nick mahne čašom viskija krčmarici da dođe snažno svjestan smetenosti
u pogledu svog prijatelja.
„Uključuje li to oženiti ga?“ Gabriel upita suho.
Leighton je izgledao iznenađeno. „Ne.“
„Onda bih pomislio da će Nick prihvatiti tvoj upit.“
Vojvoda uzme veliki gutljaj viskija i susretne se s Nickovim zanimanjem.
„Nisam tako siguran. Vidiš, nisam ovdje zbog Nicka. Ovdje sam zbog
bulana.“
Nastala je dugačka tišina dok su riječi tonule oko stola. Rock i Gabriel su
se ukočili, ali nisu progovorili gledajući pažljivo Nicka. Nick se nagnuo
prema naprijed, smjestio svoje podlaktice na izbrazdano drvo i potom
postavio svoje prste kao šator. Govorio je tiho, pogled mu nije napuštao
Leigtona.
„Ne radim to više.“
„Znam. I ne bih pitao da te ne trebam.“
„Tko?“
„Moja sestra. Nestala je.“
Nick se nagnuo natrag u svojoj stolici. „Ne lovim bjegunce Leightone.
Trebao bi nazvati Bow Street3.“
Leightonova frustracija ga potakne da se žurno pomakne prema naprijed.
„Za Boga miloga, St. John. Znaš da ne mogu to napraviti. Još jučer bi bilo u
novinama. Potreban mi je bulan.“
Nick se trgne na riječ. Nije mu bilo stalo ako bi bio lovac još jednom. „NE
radim to više. Znaš to.“
„Platiti ću ti koliko god tražiš.“
Ralston se na to nasmije izazvavši vojvodu da zareži. „Što je toliko
zabavno u tome?“

3 Naziv za londonsku policiju tokom 19. stoljeća

17
 „Sama pomisao da će moj brat uzeti naknadu. Ne mogu zamisliti da si ga
privukao svojom ponudom Leightone.“
Vojvoda se namršti. „Znaš, Ralstone, ti nisi nikad bio blizanac koji mi se
sviđao.“
„Većina ljudi misli tako,“ Ralston kaže, „uvjeravam te da ja nisam
uzbuđen tom idejom. Dapače, priznajem da sam pomalo iznenađen što te
vidim tu, da si se udostojao pričati s nama, zbog našeg 'upitnog podrijetla' –
zar tako ne govoriš o nama?“
„Gabriel, dosta.“ Nick zaustavi svog brata da ide predaleko u prošlost.
Leighton je barem imao pristojnosti da mu bude neugodno.
Dugo godina, St. John blizanci, iako su i sami bili plemići, su bili primarni
ispušni ventil za prijezir mladog Leigtona. Skandal koji se obrušio na kuću
Ralstonovih kad su blizanci bili mladi – kad je njihova majka napustila svog
muža i obitelj – učinio ih je idealnim plijenom za drevnije obitelji visokog
društva, a Leighton koji je bio s njima u razredu na Etonu4, nikad nije
propustio podsjetiti ih na nepoćudne postupke njihove majke.
Sve dok jednog dana, Leighton nije otišao predaleko i Nick ga gurnuo o
zid.
Udaranje vojvode nije bilo nešto od čega bi se mogao izvući drugi sin
Markiza na Eatonu; Nick bi zasigurno bio izbačen da nije bilo blizanac – i
Gabriel je preuzeo svu odgovornost za događaj. Budući Markiz od Ralstona
je bio ranije poslan kući i Leighton i Nick su sklopili privremeno primirje,
bez da je itko znao što se dogodilo.
Primirje je postalo neki oblik prijateljstva – ono prijateljstvo koje je
procvjetalo na višim godinama na Eatonu i usahlo tokom godina kad je Nick
pustošio po Kontinentu. Leighton se već popeo do vojvodstva i njegovo
bogatstvo je, u ne tako malom iznosu, financiralo Nickove i Rockove
ekspedicije u mračne kutke Orijenta.
Leighton je odigrao važnu ulogu u stvaranju bulana.
Ali Nick više nije bio taj čovjek.
„Što ti znaš?“
„Nick…“ Rock progovori po prvi put od kada je vojvoda došao, ali Nick
podigne jednu ruku. „Samo sam radoznao.“

4 Eaton koledž

18
 „Znam da je nestala. Znam da je uzela novac i nekoliko stvari koje je
smatrala neprocjenjivima.“ „Zašto je otišla?“ Leighton odmahne glavom.
„Ne znam.“ „Uvijek postoji razlog.“ „Može biti… ali ga ja ne znam.“
„Kada?“
„Prije dva tjedna.“
„I jedino si sada meni došao?
„Planirala je otputovati kako bi vidjela rođaka u Bathu. To je bilo deset
dana prije nego sam shvatio da mi je lagala.“
„Njezina sluškinja?“
„Prestrašio sam ju pa je priznala da je Georgiana otišla na sjever. Nije
znala ništa drugo. Moja sestra je bila vrlo oprezna u prikrivanju svojih
tragova.“
Nick se nagnuo natrag u svojoj stolici, um mu je radio, energija je tekla
kroz njega. Netko je pomogao djevojci. Još uvijek joj je pomagao ako se nije
predala i vratila svom bratu. Prošle su godine od kada je nekoga pratio –
zaboravio je zadovoljstvo koje je dolazilo s novom potragom.
Ali to više nije bio njegov život.
Susreo se s vojvodinim pogledom. „Ona mi je sestra Nick. Moraš znati da
te ne bih pitao da postoji drugi način.“
Riječi pogode Nicka do njegove srži. On je isto tako imao sestru. I
napravio bi što god bi bilo potrebno kako bi ona bila sigurna.
Prokletstvo.
„Moj Lorde?“
Nick je okrene na nesiguran, ženski glas da bi zatekao dvije mlade žene
kako stoje u blizini željno ga gledajući. Nick oprezno progovori. „Da?“
„Mi – “ jedna od njih progovori, potom zastane, nesigurna. Druga ju
gurne prema njemu.
„Da?“
„Mi smo obožavateljice.“
Nick trepne. „Čega?“
„Tebe.“
„Mene.“
„Doista!“ Druga djevojka se široko nasmiješi i zakorači bliže pružajući
nešto što je sumnjivo nalikovalo –
Nick opsuje ispod glasa.
„Jeste li voljni potpisati nam se na časopis?“

19
 Nick ispruži ruku. „Hoću djevojke, ali imate krivog brata.“ Prstom
pokaže na Gabriela. „Ovo je Lord Nicholas.“
Rock frkne dok je dvojac prebacivao svoju pažnju na Markiza od
Ralstona, blistavo zgodnu kopiju njihovog plijena i naglašavao svoju
uzbuđenost.
Gabriel se odmah opustio u svojoj ulozi, uputivši briljantan osmjeh
djevojkama. „Rado ću vam se potpisati na časopis.“ Uzeo je časopis i olovku
koju su pružile i rekao, „Znate, moram priznati, ovo je prvi put da sam ikad
privukao pažnju dama kad sam u društvu svog brata. Ralstona su uvijek
smatrali zgodnijim od nas dvojice.“
„Ne!“ Prosvjedovale su djevojke.
Nick zakoluta očima.
„Zaista. Pitajte bilo koga. Reći će vam da je markiz taj koji je bolji
primjerak. Sigurno ste čule to.“ Podigao je pogled prema njima uz
pobjedonosan osmjeh. „Morate priznati to, djevojke. Moji osjećaji neće biti
povrijeđeni.“
Gabriel ispruži časopis pokazujući naslovnicu koja se hvalisala: Unutra!
Londonski lordovi koje treba prizemljiti! „Da… nema sumnje da će to učiniti
čuda mojoj reputaciji. Tako sam sretan da se priča okolo da sam u lovu na
suprugu!“
Djevojke su skoro umrle od uzbuđenja.
Nimalo zabavljen, Nick pogleda u Leightona, „Sjever, rekao si?“
„Da,“
„Sjever je veliko mjesto. Moglo bi trebati tjedne da ju pronađemo,“ Rock
upozori.
Nick je pogledao na par djevojki koje su uzbuđeno čekale pored
Gabrielovog lakta potom natrag prema muškarcima za stolom.
„Voljan sam započeti potragu.“

20
 Townsend Park
Dunsrof, Yorkshire

Isabel je razmišljala o blijedoj, iscrpljenoj djevojci koja je sjedila ispred nje

na njezinom niskom, uskom krevetu. Jedva da je bila dovoljno stara da bude
vani, a kamoli dovoljno stara da putuje četiri dana poštanskom kočijom kako
bi stigla na kućni prag stranca u gluho doba noći.
Očiju širokih od straha, mlada djevojka se ustala čvrsto držeći malu
putnu torbu uz sebe.
Isabel se nasmije. „Ti si Georgiana.“
Djevojka se nije pomakla. Njezin izraz lica se nije promijenio.
„Ja sam Isabel.“
Prepoznavanje se zapali u Georgianinim plavim očima. „Lady Isabel?“
Isabel priđe bliže, topla i iskazujući dobrodošlicu. „Upravo ta.“
„Mislila sam…“
Osmjeh se pretvori u cerek. „Dopusti da pogodim. Mislila si da ću biti
stara? Smežurana?“
Djevojka se napola nasmiješi. Dobar znak. „Možda,“
„U tom slučaju, shvatiti ću tvoje iznenađenje kao kompliment.“
Djevojka je spustila svoju torbu i spustila se u naklon.
Isabel ju zaustavi. „Oh, molim te nemoj. Zbog toga ću se osjećati staro i
smežurano. Sjedni.“ Isabel izvuče malu drvenu stolicu kako bi joj se
pridružila. „Ne držimo do ceremonije ovdje. I da držimo, to se ne bi odnosilo
na tebe. Naposlijetku, ja sam samo grofova kći, a ti…“
Georgiana odmahne glavom s tugom u svom izrazu lica. „Ne više.“
Djevojci je nedostajao dom.
Malo je djevojaka koje su sletjele u Townsend Park kojima je nedostajalo
mjesto s kojeg su došle.
„Kako si nas pronašla?“
„Moja… prijateljica. Rekla je da primate djevojke. Rekla je da možete
pomoći.“ Isabel kimne poticajući je. „Moj brat. Nisam mu mogla reći…“ glas
joj pukne zbog čega joj je bilo nemoguće govoriti.

21
 Isabel se nagne prema naprijed, uzevši djevojčine hladne, drhtave ruke u
svoje. „Ni meni ne moraš reći. Sve dok ne budeš spremna.“
Znam da je ponekad jednostavnije ne reći.
Georgiana podigne pogled, očiju širokih i ispunjenih suzama. „Moja
prijateljica… rekla je da ćete se pobrinuti za nas.“
Isabel kimne. „I hoćemo.“ Djevojka klone od olakšanja. „Mislim da si
prešla dugačak put. Mogu li predložiti da pokušaš odspavati? Ujutro ćemo
doručkovati i možeš mi reći sve što želiš.“
Za nekoliko minuta, Georgiana je kliznula među svježe čiste plahte na
uskom krevetu, krevetu za koji je Isabel mislila da je vjerojatno manji od bilo
kojeg u kojem je sestra vojvode od Leightona prije spavala. Isabel je
promatrala nekoliko dugih trenutaka kako bi se uvjerila da je djevojka zaista
zaspala i kliznula iz sobe.
Kako bi pronašla skupinu znatiželjnih promatrača koja se skupila u
hodniku.
„Da li je zaspala?“ Isabelina rođakinja i najbliskija prijateljica, Lara, upita
šaptom.
Isabel kimne čekajući da brava klikne prije nego se okrenula nazad prema
svojoj publici. „Zašto ovaj hodnik nije dovoljno osvjetljen?“
„Jer si ne možemo priuštiti svijeće.“
Naravno.
„Vojvodina sestra, Isabel?“ Jane prošapće retoričko pitanje.
„Ne bi trebalo biti važno tko je ona,“ Gwen, kuharica ustvrdi. „Potrebni
smo joj! Prihvaćamo djevojke koje nas trebaju.“
„Ne može ostati,“ Kate najavi ravnodušno tražeći podršku ostalih.
„Možda možemo preseliti razgovor dalje od jadne djevojke?“ Isabel
prošapće dajući znak cijeloj skupini da krene niz hodnik.
„Ne može ostati!“ Kate prošapće ponovno dok su hodale.
„Da, vjerujem da si jasno iznijela svoj stav o toj temi,“ Isabel reče suho.
„To je ogroman rizik, Isabel,“ Jane reče kad su se vratile na vrh stuba kao
da Isabel to nije sama se sjetila.
Kao da njezino srce nije lupalo zbog straha.
Naravno da je bio rizik. Nitko nije jednostavno otvarao svoja vrata i nudio
smještaj sestri vojvode – jednog od najmoćnijih muškaraca u Engleskoj – bez
njegovog znanja.
Ovo bi moglo dokrajčiti Jamesa.

22
 Njezin brat je imao tek deset godina, novi grof, i morati će se boriti da
pobjegne od reputacije njihovog oca. Ako Vojvoda od Leightona otkrije da
je njegova sestra tu – otkrije žene koje su tu bile skrivene pod zaštitom Grofa
od Reddicha – James nikad neće preživjeti skandal.
Ostale su bile u pravu. Trebala bi odbiti djevojku. To bi bila odgovorna
stvar koju treba napraviti. To će ih sve zaštititi.
Pogledala je od jedne žene do druge, svaka od njih je došla u Townspeak
Park pod sličnim okolnostima koje su bile slične okolnostima mlade žene
koju je upravo ostavila. Mogla ih je sve odbiti. Ali nije. Smjestivši se pored
svoje rođakinje, upita, „Lara?“
Čuo se otkucaj dok je Lara razmišljala o svojim riječima. „Znam pravila,
Isabel. Znam što smo rekle. Ali… vojvoda. To će staviti sumnju na sve nas.
Ona… što ako netko dođe tražeći ju? Što ako nas otkriju?“
Isabel je gledala u smjeru sobe u kojoj je ostavila uspavanu djevojku.
„Pretpostavljam da je veće pitanje što će se dogoditi kad netko dođe tražiti
ju. Vojvodinim sestrama nije često dozvoljeno da nestanu.“ Zastane, a onda,
„Ona je noseća.“
Jane tiho zazviždi.
„Da li ti je to ona rekla?“ Gwen upita.
„Nije trebala.“
„Pa,“ Lara odgovori, „Očito ju onda ne možemo odbiti.“
Kate se nije slagala. „Ona nije kći trgovca. Nije krčmarova žena. Čak ni
od zemljoposjednika. Ona je aristokratkinja, za miloga Boga. Ona može biti
dva aristokrata! Trebali bi poslati djevojku kući njezinoj aristokratskoj
obitelji.“
„Aristokratska obitelj nije uvijek rješenje, Kate. Znam to bolje od ikoga.“
Isabel je razmišljala o dubokim, tamnim kolutima ispod slabih djevojčinih
zatvorenih očiju, upalim obrazima koji su glasno govorili o toj maloj,
tajnovitoj ženi.
Djevojci koja je bila izgubljena i sama.
To je bilo dovoljno za Isabel.
„Nikad nisam odbila djevojku. Neću sada početi. Ona ima mjesto tu
koliko god dugo ga treba. Zaposliti ćemo je. Jamesu je potrebna nova
guvernanta. Sigurna sam da će sasvim dobro raditi.“
Kate frkne. „Jesi li ju vidjela? Kladim se da nije nikad radila u životu nije
radila svakodnevne poslove.“

23
 Isabel se tad nasmije. „Nisi ni ti kad sam te primila. A sada si najbolji
upravitelj staje s ove strane Londona.“
Kate skloni pogled brišući ruku o svoje hlače. „Vojvodina sestra,“
prošapta.
Isabel je pogledala u žene koje su se okupile oko nje – u Jane, svoju
batlericu koja je vodila kuću jednakom lakoćom kao i bilo koji muški sluga
koji je godinama obučavan; u Gwen, kuharicu koja je mogla biti obučavana
u najboljim kuhinjama Londona zbog ponosa koji je unosila u svoj posao; u
Kate koja je imala odnos s kojima koji je mogao konkurirati svim đokejima u
Ascotu. Svaka od njih je došla u Townsend Park pod sličnim okolnostima te
uspavane djevojke, svakoj od njih je dana soba, krevet i prilika za
budućnosti.
I one su vjerovale da se Isabel može nositi s bilo kojim izazovom.
Pojma nisu imale.
Isto tako je bila uplašena. Isto toliko nesigurna.
Duboko, umirujuće je udahnula i kad je progovorila, dala je sve od sebe
da ispuni svoj ton pouzdanjem – molila se da će ostale vjerovati u to. „Njoj
je potrebna Kuća Minerve. I Kuća Minerve će se suočiti s ovim izazovom.“
Nadam se.

Isabel je otvorila oči i ustala se sa svoje stolice.

Njezina rođakinja Lara je stajala s druge strane grofova stola. „Dobro
jutro.“
Isabel je proškiljila prema prozorima gdje je blistavo plavo nebo
najavljivalo kako je spavala do jutra. Ponovno je pogledala u Laru. „Zaspala
sam.“
„Da. Vidim to. Zašto nisi pokušala takav podvig u svom krevetu?“
Isabel je nagnula natrag glavu, mišići u njezinom vratu i ramenima su
vrištali zbog tog pokreta. „Previše toga za obaviti.“ Smjestila je ruku na svoj
obraz uklanjajući mali komadić papira s mjesta na kojem je tokom noći
zapeo.
Lara je smjestila šalicu čaja na stol i smjestila se nasuprot Isabel. „Što bi ti
uopće trebala to napraviti što zahtjeva da se odrekneš spavanja?“ Zastane
zbunjena. „Imaš tinte na licu.“

24
 Isabel dlanom obriše preko svog umrljanog obraza, pogled joj je pao na
papir koji je sklonila s istog mjesta. Razmišljala je o popisu kojeg je sastavila
prethodne noći.
Ogromnog popisa kojeg je sastavila noć prije.
Stomak joj se okrene.
Sklonila je zalutalu kestenjastu kovrču sa svog lica i vratila ju u njezinu
čvrstom, praktičnom domu. Opere ju osjećaj krivnje dok je bila preplavljena
mnoštvom stvari koje je mislila napraviti prethodne noći – nakon što malo
odspava.
Trebala je smisliti plan koji će omogućiti sigurnost djevojaka. Trebala je
skicirati pismo odvjetniku svog oca kako bi potvrdila da nije bilo ostavljeno
sredstava sa strane za Jamesovo školovanje. Trebala je napisati uredu za
nekretnine u Dunscoftu kako bi započeli potragu za novom kućom. Trebala
je početi čitati knjigu o popravku krova koji će uskoro biti tekst za hitne
slučajeve.
U svakom slučaju, nije napravila ništa od toga. Umjesto toga, zaspala je.
„Moraš se odmoriti.“
„Imala sam dosta odmora.“ Isabel počne organizirati papire na stolu,
primijetivši novu hrpu omotnica koje su bile tu. „Odakle su ove stigle?“
podigla je pisma, otkrivajući ženski časopis koji je došao za djevojke.
Primijetila je naslov: Unutra! Londonski lordovi koje treba prizemljiti! i zakoluta
očima prije nego vrati omotnice na njihovo mjesto.
„Poštom jutros. Prije nego ih otvoriš – “
Isabel podigne otvarač pisama i pogleda u Laru. „Da?
„Trebale bi razgovarati o Jamesu.“
„Što sad?“
„Skriva se od svojih satova školovanja.“
„Nisam iznenađena. Razgovarati ću s njim. Je li već upoznao svoju novu
dadilju?“
„Ne baš.“
Riječi su bile znak. „Kako ne baš, Lara?“
„Pa, Kate ga je pronašla kako ju promatra u njezinoj kupaonici.“
Isabel se nagne prema naprijed. „Pretpostavljam da ne misliš kako je
promatrao Kate u njezinoj kupaonici?“
Lara se nasmije. „Možeš li zamisliti kako bi to završilo. Oderala bi mu
kožu.“

25
 „Mogla bih ga sama oderati! On je sad grof! Morati će se ponašati kao
jedan! Gledati novu djevojku u njezinoj kupaonici? Što za ime svijeta? Što ga
je obuzelo – “
„Možda je grof, Isabel, ali on je prije svega dječak. Misliš li da je
znatiželjan?“
„Odrastao je u kući punoj žena, ne. Pomislila bih da bi bio u potpunosti
nezainteresiran.“
„Pa, nije. Zapravo, mislim da nije upitno da li je James zainteresiran.
Potreban mu je netko s kim može razgovarati o takvim stvarima.“
„Može sa mnom razgovarati!“
Lara u nevjerici pogleda Isabel. „Isabel.“ „Može!“
„Ti si divna sestra. Ali ne može s tobom raspravljati o takvim interesima.“
Uslijedila je tišina dok je Isabel razmišljala o riječima. Naravno da nije
mogao. On je bio desetogodišnji dječak kojem nitko nije pomogao da
razumije svoj svijet i trebao mu je muškarac s kojim bi mogao razgovarati o
takvim… muškim… stvarima.
Uzdahnula je. „Moram pronaći način da James ide u školu. Planiram
poslati pismo odvjetniku mog oca upravo o tome danas. Nije da će biti novca
za dogovoriti takvo što.“ Zastane. „Kao alternativno rješenje, možda će novi
čuvar imanja stići donoseći znanje koje mu jedino pojedinci njegovog spola
mogu dati.“
Čekali su odgovor od Olivera, Lorda Densmorea, tajnovitog i nestalog
čuvara koji je imenovan očevom oporukom otkako su saznali za grofovu
smrt. Prošlo je tek nešto više od tjedan dana i svaki dan koji je prolazio bez
vijesti, Isabel je malo lakše disala.
Usprkos tome, predosjećaj njega se nazirao, jer ako ga je Wastrearl
imenovao, činilo se da bi Lord Densmore vrlo vjerojatno bio onaj tip čuvara
kojeg radije ne bi imale.
„Ima još nešto.“
Uvijek je bilo.
Isabel se na tu pomisao trzne. „O Jamesu?“
„Ne. O tebi.“ Lara se nagne prema naprijed u stolici. „Znam zašto si
zaspala tu umjesto da odeš u krevet. Znam da si zabrinuta za našu
budućnost. O financijama. O Jamesu. O Kući Minerve.“ Isabel počne
odmahivati glavom. „Ne vrijeđaj me glumeći neznanje. Znam te cijeli svoj
život. Živim s tobom šest godina. Znam da si zabrinuta.“

26
 Isabel otvori usta kako bi progovorila, onda ih zatvori. Lara je, naravno
bila u pravu. Isabel je bila zabrinuta. Bila je zabrinuta da će strašni financijski
škripac imanja spriječiti Jamesov odlazak u školu, od učenja kako biti grof,
od obnavljanja dijela vanjske časti grofovije. Bila je užasnuta da novi
upravitelj nikad neće pokazati svoje lice – i svoje financije. Isto koliko je bila
užasnuta da će doći i zatvoriti kuću Minerve – izbaciti žene koje su tako puno
radile kako bi bile sigurne.
Žene koje su je trebale.
Krov je curio, izgubile su sedam ovaca kroz ogradu na zapadnom rubu
Parka tog tjedna i Isabel nije imala ni jedan četvrt penija na svoje ime. Morati
će izbaciti neke djevojke ako ne pronađe rješenje.
„Pretpostavljam da grof nije ostavio išta novca,“ Lara je rekla nježno. To
je bilo prvi put da je itko od drugih stanovnika Parka progovorio o njihovoj
svjesnosti situacije.
Isabel je odmahnula glavom osjećajući kako se frustracija talasa zbog
pitanja. „Sve je nestalo.“
Sve što nije bilo podrazumijevalo budućnost Grofa od Reddicha.
Njezin otac nije čak ni mario dovoljno da osigura da su njegova djeca
zbrinuta – da je njegov nasljednik zbrinut. Trebalo je pola sata da uvjeri
odvjetnika koji je došao dan nakon vijesti o smrti njezinog oca da ona može
shvatiti financije imanja sasvim dobro kako bi joj mogao objasniti situaciju.
Kao da je to što je siromašna bila komplicirana situacija.
Wastrearl je sve prokockao – kuću u gradu, kočije, namještaj, konje…
svoju kćer. Nije ništa ostalo. Ništa osim onoga što je bilo Jamesovo po pravu..
I ono što je bilo Isabelino da proda.
Žalac tuge joj je gorio u prsima.
Njezin brat nije imao oca ili majku niti odgoj koji bi titula grofa trebala,
ali će imati grofoviju. I učinila bi sve što može da ostanu na površini.
Mrtav grof.
Dijete nasljednik.
Imanje koje se raspada.
Dva tuceta usta za hraniti od kojih svi su morali ostati dobro skriveni.
Nikad nije osjećala takvu paniku u svom životu.
Samo da sinoć nije zaspala, mogla je već smisliti plan za njih da se svi
spase.
Samo je trebala vremena.

27
 Zatvorivši svoje oči, Isabel je duboko, umirujuće udahnula. „To nije tvoja
briga Lara,“ rekla je odlučno odbijajući pokazati svoje misli. „Pobrinuti ću se
da smo svi dobro zbrinuti.“
Larin pogled se raznježi. „Naravno da hoćeš. Nitko od nas nije ni
trenutak sumnjao u to.“
Naravno da nisu. Nitko nije nikad sumnjao u Isabelinu snagu. Čak ni kad
su trebali. Čak ni kad je cijelu stvar držala na okupu za slamku.
Ustala se i otišla do prozora gledajući van na nekad bujnu i plodnu
zemlju Townsenda. Sada su polja bila zarasla i neobrađena, a stoka je spala
na siću.
„Jesu li djevojke zabrinute?“
„Ne. Ne mislim da im je to palo na pamet da bi sve mogle biti izbačene
van naglavačke.“
Isabelino srce je ubrzano kucalo zbog tih riječi. „Neće biti izbačene.
Nemoj nikad reći takvu stvar opet.“
Lara ju je slijedila. „Naravno da neće.“
Mogle bi biti. Isabel je čula riječi kao da su izgovorene na glas.
Isabel se brzo okrene, suknje su se vrtjele oko njezinih gležnjeva dok je
podizala prst mahajući njime ispred Larinog nosa. „Smisliti ću nešto. Pronaći
ćemo nešto novca. Sve ću ih preseliti u drugu kuću. Nije da je ova na bilo
koji način nagrada.“
„Druga kuća Minerve,“ Lara odgovori.
„Upravo tako.“
„Sjajna zamisao.“
Isabel otpuhne radi sestričinog tona. „Ne moraš se slagati samo da bi me
umirila.“
„Pošteno,“ Lara kaže. „Imaš li negdje zalihu novca spremljenu? Jer prema
zadnjem što sam čula, kuće koje smještaju dva tuceta žena zahtijevaju
sredstva.“
„Da. Dobro. To je dio plana koji još nisam do kraja razradila.“ Isabel
pređe preko sobe do vrata, onda se okrene hodajući prema svom stolu. Sjela
je tu gledajući u papire koji su bili razbacani po enormnoj površini stola za
kojom su generacije Grofova od Reddicha sjedila. Nakon dugačke tišine,
onda doda, „Postoji samo jedan način da osiguramo sredstva da ostanemo
na površini.“
„Koji je to?“

28
 Duboko je udahnula.
„Prodati ću kipove.“ Nastalo je urlanje u njezinim ušima dok je
izgovarala riječi – kao da, ukoliko ih nije čula, nisu bile izrečene.
„Isabel…“ Lara je odmahnula glavom.
Molim te ne bori se protiv ovoga. Nemam snage. „Glupo je zadržati ih. Nitko
ne uživa u njima.
„Ti uživaš u njima.“
„Oni su luksuz koji si više ne mogu priuštiti.“
„Ne. Oni su jedini luksuz koji si ikad imala.“
Kao da ona to nije znala.
„Imaš li bolje rješenje?“
„Možda,“ Lara je oklijevala. „Možda bi trebala razmisliti… možda bi
trebala razmisliti o braku.“
„Predlažeš mi da bih trebala prihvati jednog od bezbrojnih volova koji su
prolazili tokom godina nakon što su me osvojili kockanjem?“
Larine oči se rašire. „Oh, Bože, ne! Ni jedan od njih. Nikad jedan od njih.
Nitko to je poznavao tvog oca. Predlažem nekog drugog. Nekoga… dobrog.
I ako je bogat, u tom slučaju, još bolje.“
Isabel podigne časopis koji je ranije vidjela. „Predlažeš li mi da okušam
sreću tako da prizemljim lorda, sestrično?“
Larini obrazi su gorili. „Ne možeš poreći da dobra prilika nije najgora
stvar koja ti se može dogoditi.“
Isabel odmahne glavom. Brak nije rješenje. Voljna je progutati gorku
pilulu ili dvije kako bi spasila ovu kuću i žene u njoj, ali ona neće žrtvovati
svoju slobodu, svoj razum ili svoju osobnost radi njih. Nije ju bilo briga je li
to bilo rješenje ili ne.
Sebična.
Riječ je gorila, odjekivala u njezinoj glavi kao da je izgovorena prije
nekoliko sekundi, a ne godinama prije. Isabel je znala ako zatvori oči, vidjeti
će svoju majku, lice iskrivljeno od muke, koje ju je ubadalo kao bodež.
Trebala si mu dozvoliti da te oženi ti sebična zvjeri. Ostao bi da jesi. A ti bi otišla.
Odmahnula je glavom odbijajući prizor i pročistila je grlo koje je
odjednom bilo stisnuto i bolno.
„Brak nije rješenje Lara. Zbilja misliš da bi itko tko nam misli pomoći
razmišljao o tome da oženi dvadeset četverogodišnju, nikad-viđenu-u-
londonskoj-balskoj-dvorani kćer Wastrearla?“

29
 „Naravno da bi!“
„Ne. Neće. Nemam nikakvih vještina, nisam podučena, nemam miraza,
ništa osim kuće pune žena, od kojih se većina krije, šačica njih je
protuzakonito. Kako predlažeš da objasnim takvu stvar potencijalnom
proscu?“ Lara otvori usta kako bi odgovorila, ali Isabel nastavi. „Reći ću ti.
To je nemoguće. Ni jedan muškarac koji je pri zdravoj pameti me neće oženiti
i preuzeti teret koji nosim sa sobom. I iskreno, skoro sam zahvalna radi toga.
Ne. Jednostavno ćemo morati pokušati drugačiju taktiku.“
„Oženio bi te ako mu kažeš istinu, Isabel. Ako objasniš sve.“
Tišina padne među njih i Isabel dozvoli sebi da razmisli, na kratko, kako
bi bilo imati nekoga s kime bi mogla podijeliti svoje tajne. Netko tko bi joj
pomogao zaštiti djevojke… i odgajati Jamesa. Nekoga tko bi joj pomogao da
podnese teret.
Odmah je to gurnula u stranu. Dijeliti teret kuće Minerve bi zahtijevalo
dijeliti tajne. Vjerovati nekome da će ih čuvati.
„Moram li te podsjetiti na užasna stvorenja koja nam je kuća Minerve
pokazala? Naprasite muževe? Prostačku braću i ujake? Muškarce koji su
toliko duboko u čaši koji ne mogu naći vremena da stave hranu na stol svojoj
djeci? I nemojmo zaboraviti mog vlastitog oca – koji je bio voljan prodati
svoju djecu za novac koji je dovoljan za još jednu noć u gradu, koji nije
sposoban održavati svoje imanje, u potpunosti voljan ostaviti ga bez
prebijenih para i bez reputacije za svoje dijete nasljednika.“ Odlučno je
odmahnula glavom. „Ako sam išta naučila u svom životu Lara, to je da
lavovski dio muškaraca su sve osim dobri. A ti koji jesu, ne teže k tome da
pretražuju Yorkshirska sela za usidjelicama kao ja.“
„Ne mogu svi biti loši…“ Lara istakne. „Moraš priznati Isabel, djevojke
koje su došle u Minervinu kuću – pa – njihovi stolovi su najgori od svih.
Možda muškarci kao ovi u“ – pokaže na časopis – „možda su oni drugačiji.“
„Čisto sumnjam, iako ću ti povjerovati… ali barem budimo iskrene
prema sebi. Nisam baš tip žene koja bi mogla prizemljiti lorda. Da ne
govorim o lordu koji je zaslužio članak u časopisu da istakne njegove
izuzetne kvalitete.“
„Gluposti. Ti si lijepa i pametna. I nevjerojatno kompetentna. I grofova
sestra – još bolje, grofa koji još nije upropastio svoje ime,“ Lara reče
suosjećajno. „Sigurna sam da bi londonski lordovi koje treba prizemljiti bili
poprilično zaljubljeni.“

30
 „Da, pa, ja sam isto tako tri stotine kilometara sjeverno od Londona.
Pretpostavljam da ti određeni lordovi već su prizemljeni – grupom sretnih
mladih dama s pretplatama koje ne putuju poštanskom kočijom.“
Bio je red na Lari da uzdahne. „Možda ne ti lordovi. Možda je časopis tek
znak.“
„Znak.“
Lara kimne.
„Misliš“ – zastane kako bi provjerila ime na časopisu – „Biseri i bunde…
je znak. Zašto uopće primamo ovo smeće?“
Lara ravnodušno mahne rukom. „Djevojkama se sviđa. I da. Mislim da je
to znak da bi trebala razmisliti o braku. Dobrom muškarcu. Jednom od
bogatih.“
Isabel popusti. „Lara, brak bi donio jedino više nevolja nama. A čak i da
ne, zbilja misliš li da dobri muškarci koji su bogati stoje u redu u Dunscroftu
čekajući me da uplovim u grad?“
Otvorila je časopis razmišljajući o opisu Lorda Nicholasa St. Johna,
prvom od londonskih lordova kojeg treba osvojiti. „Mislim, zbilja. Ovaj
muškarac je brat blizanac jednog od najbogatijih plemića u Britaniji, bogat
po rođenju, izuzetan konjanik, mačevalac bez premca i čini se, zgodan
dovoljno da pošalje dame aristokracije da trče po svoje mirišljave soli.“
Zastane gledajući neumoljivo u Laru, „netko bi se zapitao kako ženska
populacija Londona ostaje pri svijesti kad on i njegov blizanac pojave se
zajedno u javnosti.“
Lara se nasmije. „Možda su dovoljno ljubazni da ostaju na određenoj
udaljenosti jedan od drugoj, radi sigurnosti i čednosti društva.“
„Pa, to bi bila ispravna i prikladna stvar za ovaj 'primjerak muževnosti'
da napravi.“ „Primjerak muževnosti?“
Isabel pročita na glas, „Lord Nicholas je stvarni primjerak muževnosti –
zgodan i šarmantan, s aurom tajnovitosti oko njega zbog kojeg lepeze i trepavice
lepršaju. A oči, Draga Čitateljice! Tako plave! Ponovno mi reci zašto je ovaj
časopis tako izuzetno poučan?“
„Pa, ne baš taj članak, očito. Što još piše?“ Lara izvije vrat kako bi
nastavila čitati.
„Ali ovaj lord je još bolja prilika za uloviti Draga Čitateljice! Zašto, njegova
legendarna putovanja ne samo Kontinentom nego isto duboko na Orijent su

31
potamnila njegovu kožu i proširila njegov um – ni jedna usiljena dama neće
zadovoljiti Lorda Nicholasa dame, on želi pratilju s kojom može razgovarati! La!“
„Ne piše La!“ Lara u nevjerici posegne za časopisom.
„Piše!“ Isabel ga pomakne dalje. „La! Zar nismo tvrdile da smo pronašle
najbolje od londonske gospode o kojoj trebate razmisliti?“
„Pa pretpostavljam da ako je on tako nevjerojatan muškarac, la je jednako
prikladno kao i bilo koji drugi uzvik.“
„Mmmm.“ Isabel je sad tiho čitala.
„Isabel?“ Lara se nagne naprijed kako bi vidjela što je okupiralo pažnju
njezine sestrične. „Što je?“
Zbog strastvenog pitanja Isabelina glava se podigne. „Lara, u pravu si.“
„Jesam.“
„Glupi časopis je znak!“
„Je?“ Lara je sad bila zbunjena.
„Je!“ Isabel prestane čitati i posegne za svježim listom papira kako bi
napisala pismo.
„Ali mislila sam…“
„I ja sam. U svakom slučaju, je.“
„Ali…“ zastane, zbunjena potom izgovori prvu stvar koja joj je pala na
pamet. „Ali… što s tristo kilometara između ovdje i Londona?“
Isabel na to podigne pogled. Dosta dugo vremena je bila tiha, naginjući
glavu kao da razmišlja o riječima.
„U tom slučaju morati ću stvoriti jako uvjerljiv argument.“

32
 Ne pokušavajte presnažno ostaviti prvi dojam.
Kako bi osvojile svog lorda, morate biti viđene, ali jedva da vas se čuje.
Ne pretjeruje isprva u razgovoru – ne bi vam se svidjelo previše ga obasuti
vašim mislima. Iako bi ovo moglo biti izazovno, ne uzrujavajte se Draga
Čitateljice. Vaša tiha gracioznost će biti više nego dovoljna da osvojite vašeg
lorda.
Biseri i bunde
Lipanj 1823

Nick je dosta putovao i ponosio se svojom sposobnošću da vidi vrijednost

i u čak najnezanimljivijim lokacijama. Proveo je godine prelazeći Kontinent
– ne Beč ili Prag ili Pariz ili Rim –već neopjevana sela Europe. Poslije toga je
otputovao na istok, pronašao dragulje na prljavim osmanskim bazarima,
prigrlio jednostavno zadovoljstvo malih zajednica najudaljenijih dijelova
Orijenta.
Dok su on i Rock pješačili polako od Turske preko planinskih prijevoja
Grčke s ničim osim odječe na svojim leđima, Nick je proveo tjedne bez tople
hrane, bez kreveta, bez ijednog luksuza i još uvijek je otkrivao svoju strast za
antikvitetima. Nikad nije postojalo mjesto na kojem nije mogao pronaći
dobru stvar ili dvije.
Ali bio je vrlo blizu da odustane od sela u Dunscoftu. Činilo se da je u
mjestu bilo malo toga što je bilo vrijedno spomena.
Nick i Rock su skupa stajali na dvorištu jedine gradske gostionice,
čekajući da se dovedu njihovi konji. Čekali su skoro pola sata i seoska
jutarnja užurbanost je prepustila mjesto tihoj, prijepodnevnoj lijenosti. Nick
je prebacivao svoju težinu dok je gledao kako se otvaraju vrata mesarove
radnje i izlazi visok i mršav dječak. Dječakove ruke su bile do vrha
natovarene paketima i gotovo odmah mu ispadne jedan paket čudnog oblika
na prašnjavu zemlju. Kad se okrenuo nazad kako bi ga dohvatio, njegova
gomila se nesigurno nagnula.

33
 To je bila najzanimljivija stvar koja se dogodila od kada su stigli u malo
Yorkshirsko selo dvije večeri ranije.
„U četvrt penija da će mu ispasti još jedan prije nego dođe do galanterije,“
Nick kaže.
„Neka bude funta sterlinga od zlata,“ Rock se složi.
Dječak je prošao pored trgovine bez incidenta.
„Jesi li se već spreman vratiti u London?“ Rock upita spremajući dobitak
u džep.
„Ne.“
„Hoćeš li barem razmisliti o odlasku iz Yorkshira?“
„Ne dok ne budemo imali razlog vjerovati da je napustila Yorkshire.“
Rock duboko udahne udarajući kamen poleđinom svoje pete. Nakon
dugog trenutka rekao je, „Čini mi se da si ti taj koji je predan pronalasku
djevojke. Nema ništa na ovom mjestu što bi me zadržalo. Ankara je bila
ugodnija od ovog grada.“
Nick podigne tamnu obrvu. „Ankara? Mislim da je to pomalo ekstremno,
uzimajući u obzir smještaj kad smo zadnji put posjetili Tursku.“
„I tvoja djela,“ Rock progunđa. „Mogli smo se barem preseliti u York.
Ova gostionica – a pojam koristim širokogrudno – je odvratna.“
Na to se Nick nasmije. „Znaš, za Turčina, zbilja si postao na neki način
kicoš.“
„Zove se Zaglavljena svinja, za milog Boga!“
„Misliš li da ćemo naći gostionicu zanimljivijeg imena u Yorku?“
„Mislim da bi mogli pronaći bolju gostionicu tamo.“
„Možda, ali prema zadnjem što sam čuo, krenula je ovdje,“ Nick doda.
„Gdje ti je smisao za pustolovinu?“
Rock otpuhne frustrirano gledajući prema stajama. „Izgubila se, zajedno
s našim konjima. Što misliš zašto ih zadržavaju na ovom mjestu? Kupaju ih?
Jedina isprika zašto im treba toliko dugo vremena da dovedu konje je smrt.“
„Smrt konja?“
„Naginjao sam na smrt sluge koji je otišao potražiti ih,“ Rock odgovori i
onda je otišao prema stajama ostavljajući Nicka da posveti svoju pažnju selu
Dunsrcofta.
Bili su blizu.
Pratili su Lady Georgianu preko Engleske do Yorkshira u kojem je čini se
kretanje nestajalo. Jahali su prema sjeveru dan, ispitujući svakog tko bi

34
mogao imati šansu posvjedočiti o mladoj ženi koja je putovala sama i nisu
ništa pronašli nakon Dunscrofta, gdje je dječak koji je radio na pošti se sjetio
da je vidio 'damu nalik anđelu' kako je izašla iz poštanske kočije. Nije se
mogao sjetiti što se dogodilo anđelu o kojem je bila riječ, ali Nick je brzo
odlučio da nije otišla daleko. Ona je bila u Dunscroftu. Ili u njegovoj blizini.
Bio je siguran u to.
Uz duboki uzdah razmišljao je o malom selu koje je okruživalo jednu
glavnu ulicu u kojoj su crkva, gostionica i jednostavan niz trgovina odavali
civilizaciju. Preko puta gostionice je bila mala seoska imanja, mali komadić
zelenila na kojem je još uvijek bio zabijen stup od prvomajske proslave koji
je vjerojatno označavao najuzbudljiviju noć u godini u Dunscroftu. Dok je
upijao običan stalež, Nickovu pažnju privuče usamljena žena koja im je
prilazila.
Čitala je dok je hodala, opčinjena hrpom papira koju je nosila i prva stvar
koju je Nick primijetio je bila njezina sposobnost da hoda ravno unatoč
očitom nedostatku svjesnosti njezina okruženja.
Bila je u žalosti, odjevena u jednostavnu crnu dnevnu haljinu, dovoljno
običnog dizajna, ako ne i pomalo zastarjelog, ali takvo što se moglo očekivati
uzimajući u obzir njihovu lokaciju. Haljina je ukazivala da je vrlo vjerojatno
bila kćer nekog lokalnog plemstva, ali njezine kretnje su otkrivale da se nije
baš zamarala oko toga što nije bila društveno prihvatljiva gospođica.
Pažljivo ju je promatrao, upijajući njezinu neuobičajenu visinu – nije
mislio da će ikad susresti ženu toliko visoku kao ona. Njezini brzi, svrhoviti
koraci su bili u čistoj suprotnosti sa sitnim koracima koje su mlade dame
učili da vjeruju da su graciozni. Nije se mogao oduprijeti da se fokusira ne
njezine haljine koje su prianjale uz njezine oblikovane noge svakim dugim
korakom. Dok je hodala, rub njezine haljine se podigao otkrivajući
jednostavne čizme za hodanje – obuća koju se nosi više radi funkcionalnosti
nego radi mode.
Njezina crna kapa je sjedila nisko preko njezinog lica, zakrivajući joj oči
od sunca. Između niskog oboda njezinog šešira i postavljenog materijala za
čitanje, Nick nije mogao razaznati ništa više osim vrha onoga što je izgledalo
da je vrlo ravan, vrlo drzak nos. Odsutno se zapitao o njezinoj boji očiju.
Sad je skoro došla do ulice, prešavši cijeli travnjak jednom podigavši
jednom pogled. Promatrao ju je dok je okretala stranicu, ne promašivši ni
jedan korak na svom putu niti riječ svoje korespondencije. Njezina

35
jedinstvena usredotočenost je bila fascinantna –nije si mogao pomoći da se
ne zapita što bi moglo biti predmet takve nepodijeljene pažnje. Da li unosi
takvu usredotočenost u sve što radi?
Ispravio se okrenuvši se da potraži Rocka. Nick je predugo bio bez žene
čim je razmišljao o bezimenoj, bezličnoj ženi koja se jednostavno zadesila u
njegovom vidokrugu.
A onda su se vrata pakla otvorila.
Glasna lomljava se oglasi u blizini koju je slijedila kombinacija muškog
vikanja, urlanja konja i udaraca koje Nick odmah nije mogao raspoznati.
Okrenuo se u smjeru zvuka i u početku nije ništa vidio, jedva je primjećivao
da je buka dolazila dolje niz glavnu ulicu, od benda niz ulicu prije nego je
ozbiljnost situacija pretvorila se u jasan, užasavajući prizor.
Ono što je uništavalo cestu je bio par enormnih radnih konja, kopita koja
su udarala dok su njihovi mišićave sapi kretale se neobuzdanom snagom.
Iza sebe vukli su velika radna kola koja su izgubila dva kotača i vukla su
jednu stranu. Kola su gubila teret kamenih ploča i zvuk kamenja kako se
kotrlja s drvenih kola je uznemiravao konje koji su sada trčali vratolomnom
brzinom. Njihov vozač se putem izgubio zajedno s kotačima i nije bilo
nikoga tko bi kontrolirao veliko vozilo; konji nisu marili za išta što im je bilo
na putu.
A djevojka iz puka je bila na putu da im upravo stane na put.
Ostala je zadubljena u svoje čitanje čak i kad ju je Nick zazvao. Zakoračila
je posljednji, sudbonosni korak prema glavnoj ulici i tada je znao da nema
drugog izbora nego spasiti ju.
Prokletstvo.
Krenuo je trčeći preko dvorišta gostionice. Brzim pogledom je potvrdio
da će jedva stići do nje na vrijeme, pretpostavljajući da ne promaši korak i
da ona odjednom ne odluči postati svjesna njezinog okruženja.
Nije da se potonje činilo vjerojatnim da se dogodi.
Osjetio je otvrdnulu zemlju kako se trese od udara konjskih koraka ispod
svojih jahačkih čizama dok je prelazio preko ceste, krenuvši prema njoj iako
je osjetio goleme životinje koje su jurile prema njima.
Ovo je bio idiotizam.
Bilo da li zbog kakofonije koja ju je okruživala ili latentnog osjećaja
samoočuvanja, podigla je pogled.
Oči su joj bile smeđe.

36
 I široke kao tanjurići.
Vilica joj padne i ona stane na kratko, smrznuta od iznenađenja i
nesigurnosti i sve čemu se Nick mogao nadati je da se ona neće pomaknuti
mu s putanje ili će oboje biti u iznimno groznom škripcu.
Zar nije naučio svoju lekciju o spašavanju mladih dama od predstojeće
zle kobi?“
Očito ne.
Bio je na njoj, zamahom svoj velikog tijela koje ju je tjeralo prema natrag,
njegove ruke su se čvrsto omotavale oko nje dok su se podizali od tla od
snage udarca. Njezini papiri su poletjeli.
Instinktivno se okrenuo u zraku, štiteći je od udara koji će mu gotovo
sigurno izbiti dah – i vrlo vjerojatno pokretne udove.
Kad su sletjeli, bilo je dovoljno izvan središta da pošalje strelovitu bol niz
Nickovu ruku; stisnuo je zube prije nego su se otkotrljali nekoliko metara
dalje po gustoj travi. Kad su se zaustavili, Nick je osjetio kako konji prolaze,
zemlja se tresla pod njima dok su ostavljali ožiljke po zemlji za sobom.
Dugo vremena je mirno ležao, njegovo lijevo rame i desno koljeno su
kucali od boli dovoljno poznato da ne bude zabrinut. Tada je primijetio svoj
položaj, omotan oko toplog, ženskog tijela.
Bio je omotan oko nje, njegove ruke su instinktivno štitile njezinu glavu i
vrat od ozljede. Pažljivo je podigao svoju glavu gledajući u nju sklupčanu u
njegovom zagrljaju; oči su joj bile čvrsto zatvorene, usne stisnute u tanku,
čvrstu liniju. Mogao je osjetiti divlji ritam njezinog disanja o njegova prsa.
izgubila je svoju kapu pri padu i jedna debela kestenjasta kovrča joj je ležala
na licu. Savio je jednu ruku maknuvši je s mjesta na kojem joj je držao glavu
i bez da je razmislio o potezu, sklonio joj kosu u stranu.
Na dodir je otvorila oči treptajući prema njemu.
Njezine oči više nisu bile samo smeđe - bile su mozaik meda i zlata i
mahagonija uvećane sjajem suza, produktom straha i zbunjenosti i
iznenađenja i olakšanja.
Bilo je nešto nježno i primamljivo u ovoj ženi.
Onda se ona počela otimati.
„Gospodine! Maknite se od mene!“ Ponovno je pronašla svoje ruke
nabijajući o njegova prsa i ruke. „Smjesta!“ Jedan od njezinih udaraca je
točno sletio na njegovu ozlijeđenu ruku i on se trzne od boli koji je probio ga
kroz njegovo rame.

37
 Bio je u krivu. U njoj nije bilo ničeg nježnog. Ona je bila ratoborna.
„Prestani.“ Riječ zaustavi njezine pokrete.
Ukočila se ispod njega i on je odmah oštro bio svjestan njihovog položaja
– pritiska njezinog tijela o njegovo, osjećaj njezinih grudi o njegova prsa dok
se borila za dubok, umirujući udisaj. Mjesta na kojem je njegovo bedro
počivalo, obgrljeno njezinim, zapetljano o njezine suknje. I, odjednom,
nabijanje u njegovom koljenu nije ni blizu odvlačilo pažnju kao nabijanje
potpuno drugačijih dijelova njega.
To uopće neće pomoći.
Nježno je podigao svoje tijelo s nje, trznuvši se dok je njegovo ozlijeđeno
rame prosvjedovalo zbog težine. Siktao je od nelagode, jedna strana njegovih
usta se izvije. „Nadam se da su pisma bila vrijedna da nas skoro oboje
ubiješ.“
Na te riječi oči joj se rašire. „Sigurno ne krivite mene zbog naše trenutne
situacije. Vi ste mene napali!“ pritisnula je svoje ruke o njegova prsa i
ponovno se zakucala o njega sa svom snagom koju je imala – iznenađujućom
količinom, uzevši u obzir iskustvu tik do smrti.
Na te riječi on podigne obrve, ali podigne ju radi nje, stojeći i praveći
predstavu od popravljanja svog kaputa, uzimajući trenutak kako bi
razmislio o svom uništenom rukavu, napola poderanom na laktu, prije nego
što se uhvatio za svoju manšetu i uz čvrsti trzaj otkinuo cijeli donji dio u
potpunosti.
Vratio je svoju pozornost na nju, još uvijek na tlu, sad je sjedila, uspravna
kao šipka, zurila je u njega odozdol kroz masu razbježalih kestenjastih
kovrča, opčinjena njegovim zanjihanim bijelim rukavom koji je sada lepršao
slobodno na povjetarcu.
„Pa, nije da postoji ikakav popravak koji bi ovu stvar ponovno učinio
snošljivom,“ istakne ispruživši upitno ruku prema njoj.
Lagano se nagnula unatrag kao da je nesigurna u njegove poteze.
„Manji muškarac bi se uvrijedio, znaš,“ rekao je. „Spašavanje tvog života
trebalo je dokazati moju dobru namjeru.“
Trepnula je i na trenutak je bio uvjeren kako je vidio nekakvo svjetlucanje
u njezinim očima – zabavljenost možda? Ispružila je ruku, prihvatila
njegovu i ustala se. „Nisi spasio moj život. Bila sam savršeno dobro sve dok
ti – “ Trznula se dok je isprobavala svoju težinu na jednoj nozi – on to možda
ne bi ni primijetio da nije toliko bio fasciniran njome.

38
 „Polako,“ rekao je spuštajući dugačku ruku iza nje. „Imali ste popriličan
pad.“ U tom položaju lica su im bila samo nekoliko centimetara jedno od
drugog. Spustio je svoj glas. „Jeste li dobro? Mogu li vam pomoći do kuće?“
Kad je podigla pogled vidio je bljesak spoznaje u njezinom pogledu.
Zagrijavala se za njega. Nestao je prije nego je mogao bolje razmisliti o tome,
nestao treptajem. Odmaknula se od njegovog dodira uklonivši svoju ruku
od njegove, rumenilo koje se širilo njezinim licem, bilo je u suprotnosti s
velikom mrljom prašine koja joj je prekrivala visoku jagodičnu kost. „Ne.
Poprilično sam uredu moj Lorde. Nije mi potrebna vaša pomoć. Ne morate
se više zamarati.“
Ostao je zatečen. „Nije nikakav problem gospođice. Bilo mi je
zadovoljstvo glumiti viteza dami u nevolji.“
Ton joj je postao obramben. „Uviđam kako si mogao pomisliti da sam u
nevolji, moj Lorde, ali uvjeravam vas, bila sam u potpunosti svjesna svog
okruženja.“
On izvije obrvu. „Bili ste, zar ne?“
Ona kimne jednom. „Poprilično.“
„I kada ste se planirali maknuti s puta konjima koji su jurili prema
vama?“
Otvorila je usta kako bi odgovorila, a potom ih zatvorila. Zakoračila je još
jedan korak unatrag i okrenula se kako bi pokupila papire koje je izgubila
pri njihovom padu koji su sad bili prosuti po travi oko njih. Postalo joj je
neugodno i odmah je postao ozlojeđen. Na trenutak ju je ju promatrao,
potom pomogao hvatajući nekoliko pisama koja su se prosula posebno
daleko po polju. Kriomice je pogledao u sadržaj tih materijala u koje se toliko
zadubila i primijetio da su bili računi – što ga je iznenadilo. Zašto bi
privlačna mlada žena bavila se financijskim pitanjima?
Vrativši se k njoj sagne se u pozdrav i pruži joj papire. Kad je posegnula
kako bi ih uzela, ponovno joj je uhvatio ruku, prelazeći palcem preko travom
umrljanih članaka prstiju dok se ispravljao. „Moja gospo, ispričavam se.
Smijem li se predstaviti? Ja sam Lord Nicholas St. John.“
Na te riječi se sledila, pretraživala je njegovo lice, a on se odupro potrebi
da ispravi svoju kravatu. Izvukavši svoju ruku iz njegovog stiska, ona
ponovi, „Jeste rekli St. John?“
U njezinim riječima je bilo natruhe prepoznavanja i Nick zastane
nesiguran što učiniti. „Da.“

39
 „Lord Nicholas St. John?“
Prepoznala ga je.
Prokleti časopis.
Kad je progovorio, ton mu je bio ispunjen strahom. „Da.“
Tražila ga je. Baš kao i sve ostale.
Naravno, druge nisu bile toliko opasne po život.
Ili tako lijepe.
Otresao je glavom kako bi ju pročistio od te misli – prelijepa ili ne, žena
je bila guja – i pogledao je preko svog ramena tražeći najbržu rutu za bijeg.
„Lord. Nicholas. St. John. Antikvar.“
I sada je bio red na Nicholasu da bude iznenađen. Pitanje je bilo u
potpunosti neočekivano. Bio je spreman na Nicholas St. John, brat Markiza od
Ralstona? Ili zemljoposjednik Nicholas St. John? Ili čak najpoželjniji londonski
neženja, Nicholas St. John? Ali da ga se identificira kao stručnjaka za
antikvitete – to je djelovalo kao potpuno drugi pristup od onoga kojeg je
očekivao od većine žena.
Možda je pronašao jedinu ženu na Britanskom otoku koja nije čitala Bisere
i bunde.
„Upravo taj.“
Potom se nasmijala, zvuk je bio tako vedar i dobrodošao. Postajala je
svakim trenutkom sve ljepša i Nick nije mogao ne uzvratiti osmjeh. „Ne
mogu vjerovati. Poprilično ste daleko od doma, gospodaru.“
Ne tako daleko, dokle god se smiješiš.
Nick otrese smiješnu pomisao.
„Čini se nepoštenim da sam došao toliko daleko i imate prednost nada
mnom. Na puno više razina.“
„Priznajem, mislila sam da ćete biti… drugačiji.“ Potom se nasmije.
„Naravno, nisam uopće puno razmišljala o vama. Ali sad ste tu. U
Dunscroftu! Kakva neočekivana sreća!“
Nick se borio da raščisti svoje misli od zbunjenosti koju je izazvala.
„Bojim se da vas ne razumijem.“
„Naravno da ne razumijete! Ali hoćete! Što vas dovodi u Dunscroft?“
Otvorio je usta kako bi odgovorio, ali ona mahne rukom. „Nema veze. Nije
ni važno! Ono što je važno da ste uopće tu.“
Nickove obrve se izviju u zrak. „Molim?“
„Vi ste znak.“

40
 „Znak?“
„Da. Jeste. Ali ne onoga što je Lara mislila da simbolizirate.“
„Ne.“ Zbog cijelog razgovora se pitao da li je zadobio udarac u glavu
kada su pali.
Ona odmahne glavom. „Ne. Vi ste znak da moram prodati kipove.“
„Kipove.“
Ona iskrivi glavu. „Lorde Nicholas, jeste li dobro?“
On zatrepće. „Da. Vjerujem da jesam.“
„Više ponavljate za mnom nego što zaista odgovarate.“ Nije joj
odgovorio. „Jeste li sigurni da ste vi Lord Nicholas St. John? Antikvar?“
Da. To je bila jedna od malobrojnih stvari u koje je bio siguran dok je
stajao pred ovom zbunjujućom ženom. „Poprilično.“
Dugo trenutaka je razmišljala o njemu. „Pa čini mi se da ćete vi morati
dostajati.“
„Molim?“
„Oprostite mi, ali ne činite mi se baš kao…najprisvijesniji… učenjak.“
Sad je bio uvrijeđen. „Moja damo. Uvjeravam vas… ako vam je potreban
antikvar, ne možete naći boljeg od mene.“
„Ne trebate zvučati tako uvrijeđeno,“ odgovorila je. „Nije da imam
ponudu antikvara među kojima mogu birati.“ Ona se nasmije, a to je bilo kao
udarac u glavu. Opet.
Tko je bila ova žena?
Kao da mu je pročitala misli, ona progovori. „Ja sam Lady Isabel
Townsend. I moram vam se zahvaliti što ste ovo učinili toliko laganim.“
Nickove obrve se namršte. „Oprostite?“
Ali žena koja ga je zbunjivala nije odgovorila. Umjesto toga se okrenula
gledajući dolje po tlu oko njih sve dok nije uz trijumfalni krik došepala
nekoliko metara i ponovno se dokopala torbe koja je izgledala skoro žalosno.
Nick je promatrao dok je pretraživala po njezinom sadržaju i konačno
izvukla mali kvadratni papira koji je smjesta pružila prema njemu.
Sumnjičavo pogleda u ponuđeno i kaže, „Što je to?“
„Za vas je,“ rekla je jednostavno, kao da je takvo što sasvim razumno za
očekivati.
„Za mene?“

41
 Ona kimne. „Pa, općenito je bilo za Kraljevsko udruženje Antikviteta.“
Nasmiješi se radi njegove zbunjenosti. „Ali vi ste već tu… dosita mislim da
ćete biti sasvim dostatni.“
Nije da je svaki dan Isabel bila katapultirana u zrak kako bi se maknula s
puta galopirajućem paru konja. Ali ako je to bilo potrebno da dovede člana
premijernog londonskog društva antikviteta u Yorkshire, prihvatiti će
modrice koje je zasigurno zadobila pri padu.
Da, Lord Nicholas St. John je definitivno bio znak.
Čovjek je bio antikvar – stručnjak za povijest i još važnije, vrijednosti
grčkih kipova. A ona je slučajno imala kolekciju grčkih kipova koji su trebali
procjenu. I prodaju. Što je prije moguće.
Potisnula je u stranu malu bol koja ju je obuzimala svaki put kad bi
razmišljala o planu. Ovo je bilo jedino moguće rješenje. Trebao joj je novac. Brzo.
Lord Nicholas isto tako je vrlo lako mogao biti krajnje upitan Lord
Densmore.
A ako je bio, Isabel – i ostatak žena u Parku – biti će u ozbiljnoj nevolji.
Ali nije bio. Duboko je udahnula radi te pomisli.
Ne. On je bio rješenje problema.
Da je njezin otac ostavio deset tisuća funti, ne bi mogla biti sretnija.
Pa deset tisuća funti bi ju učinilo malo sretnijom.
Ali kipovi su vrijedili nešto – dovoljno da iznajme novu kuću i izbavi
djevojke iz nevolje. Uz malo sreće, za tjedan dana bi pripremila drugu kuću
Minerve.
Nije mislila da će to ikad reći, ali časopis je bio nešto poput dara od Boga.
Promatrala je dok je Lord Nicholas čitao pismo koje je sastavila tog jutra.
Nije ni čudno što je proglašen lordom kojeg je potrebno osvojiti. Bio je
nevjerojatan primjerak muškosti. Empirijski, naravno. Bio je visok i širokih
ramena i Isabel je znala iz prve ruke da njegov desetkovani rukav je skrivao
najmišićaviju masu koja je nadmašivala većinu muškaraca u Yorkshiru, i
vjerojatno u cijeloj Britaniji.
Ali nije bila njegova veličina koja je privlačila. To je bilo njegovo lice, vitko
i zgodno. Njegove usne, sad postavljene u čvrstu, snažnu liniju, lako su se
mogle nasmiješiti, a njegove oči su bile zgodno plave, u tamnom kontrastu s
ostatkom njege, njegovom tamnom kosom i potamnjelom kožom. Nikad nije
vidjela tako plave oči – bile su gotovo dovoljno zapanjujuće da netko previdi
ožiljak.

42
 A tu je i ožiljak.
Bio je dugačak nekoliko centimetara, protezao s njegove gornje obrve
dijagonalno preko gornje polovice njegovog obraza – tanka, bijela linija koja
je s vremenom blijedila. Isabel se trzne dok je zamišljala bol koju mora da je
donio sa sobom. Opasno blizu se protezao uglu jednog svjetlucavog plavog
oka, tako blizu da je bio sretan što ga nije izgubio.
Trebao je biti opasan – upozorenje – znak da je ovaj muškarac opasan i
da se s njim ne smije šaliti. A postojao je i dio Isabel koji je vidio ožiljak kao
manifestaciju siline koju je vidjela u Lordu Nicholasu prije nego ju je uhvatio
na ulici i oboje ih maknuo s puta konjima. Ali nije osjećala strah dok je
gledala u njega. Umjesto toga, očajnički je bila znatiželjna. Gdje ga je
zadobio? Kako? Kada?
„Lady Isabel.“ Zvuk njezina imena trznuo ju je iz njezinog razmišljanja.
Koliko dugo je čekao da mu odgovori?
Prisiljavajući sebe da se ne zacrveni, susretne se s njegovim pogledom.
„Moj Lorde?“
„Vi ste kći Lorda od Reddicha?“
„Sadašnjem sestra.“
Pogled mu postane suosjećajan. „Nisam čuo vijesti o vašem ocu. Molim
vas primite moju sućut.“
Isabeline oči se suze. „Jeste li ga poznavali?“
Odmahnuo je glavom. „Bojim se kako se nismo kretali u istim
krugovima.“
Ispustila je uzdah za koji nije ni znala da ga je zadržavala. „Ne. Ne mogu
zamisliti da jeste.“
Ako je shvatio što je mislila, nije to pokazao. Podigao je poruku koju je
napisala. „Vjerujem da imate zbirku antikviteta?“
„Ne postoji bolja kolekcija.“ Nije mogla zadržati ponos u svom glasu. Na
te riječi se izvije tamna obrva i ona se zacrveni. „Pa, nema bolje privatne
kolekcije.“
Njegov osmjeh se pojavi, a potom nestane. „Nisam nikad čuo za nju.“
„Pripadala je mojoj majci,“ doda brzo, kao da će to sve razjasniti.
„Uvjeravam vas, vrijedno je vašeg vremena.“
Kratko je kimnuo glavom. „U tom slučaju, moja Lady, prihvaćam vašu
ponudu da pogledam. Imam obaviti nešto ovo popodne, ali vjerojatno bih
mogao doći sutra?“

43
 Tako brzo?
„Sutra?“ riječ joj izleti uz uzdah. Nije očekivala pružiti dobrodošlicu
procjenitelju barem tjedan dana – vjerojatno i duže. Na posljetku, tko bi
očekivao da će se jedan muvati se po Dunscroftu? Kolike su bile šanse?
Imanje nije bilo prikladno da ga muškarac posjeti, a kamoli netko iz
Londona. Djevojke se moraju pripremiti za njegov dolazak; moraju biti u
svom najboljem izdanju, ponašati se što je diskretnije moguće kad dođe.
Jedan dan nije bilo puno vremena. „Sutra,“ ona zaključi.
Kako je mogla odgoditi njegov posjet?
„Naravno. Zapravo,“ doda bacivši pogled prema svratištu, „moj čovjek
je otišao po naše konje. Ovisno o brzini našeg zadatka, mogli bi stići ovo
popodne.“
Ovo popodne.
„Vaš čovjek.“ Pogledala je preko ramena u smjeru njegovog pogleda gdje
je ugledala enormno velikog muškarca kako vodi sivog i crnog konja prema
njima. Njezine oči se rašire zbog njegove apsolutne veličine. bio je dobrih
desetak centimetara veći i nekoliko centimetara širi od seoskog kovača.
Nikad nije vidjela nekog tako velikog. Ili tako impozantnog.
Morala se vratiti kući. Djevojke je potrebno pošteno upozoriti.
Okrenuvši se prema St. Johnu, Isabel je oklijevala. „Moj Lorde, ja – ja –
uvjerena sam da imate puno pametnijih stvari za raditi ovo popodne nego
dolaziti i pogledati moje kipove. Očito je da ste imali planove prije nego sam
ja – “
„Umalo nas ubili oboje, da,“ završio je umjesto nje. „Ali s obzirom da je
sreća htjela drugačije, nemamo ništa boljeg za raditi. Vjerojatno bi popodne
proveli u potrazi za uzbuđenjem, ali budući da ste mi već osigurali
poprilično dovoljno istoga, jako bih volio posjetiti vaše kipove.“ Zastao je
primijetivši strepnju u njezinim očima. „Ne bojiš se Rocka, zar ne? On je mica
maca.“
Divovo ime je bilo Rock5?
Naravno da jest.
„Zasigurno ne,“ Isabel odgovori malo isuviše brzo. „U potpunosti sam
sigurna da je gospodin Rock pravi džentlmen.“
„Odlično. Onda je odlučeno.“

5 Eng. stijena

44
 „Što je odlučeno?“
„Doći ćemo u Townsend Park ovog popodneva – sutra najkasnije.
Iskreno, ne bih oklijevao otpratiti vas kući. Volio bih se uvjeriti ukoliko biste
postali ometeni, imate nekoga tko će vas spasiti od odbjeglih konja.“
Ponovno se zacrvenila kad je shvatila da ju zadirkuje. „Pretjerujete
gospodine. Bila bih sasvim u redu.“
Izraz lica mu je postao ozbiljan. „Ne, Lady Isabel, ne biste bili. Bili bi
ubijeni.“
„Gluposti.“
Pogled mu se suzi pogledavši ju. „Uviđam da ste jedna od teške sorte.“
„Nisam!“ razmišljala je o njegovim riječima. „U najmanju ruku, ništa
manje komplicirana od većine dama.“
„Cijenim vašu iskrenost; u svakom slučaju, većina dama bi mi do sada
zahvalila što sam im spasio živote.“
„Ja – “ Zastane, nesigurna kako odgovoriti. Da li ju je zadirkivao?
„Ne, ne,“ rekao je prekinuvši sve glupave nizove riječi koje je planirala
izgovoriti. „Sada nemoj reći ništa. Samo će se činiti da sam te natjerao da
izraziš svoju zahvalnost.“
Definitivno ju je zadirkivao.
Nagnuo se bliže. „Možeš mi drugi puta zahvaliti.“
Isabel se nije sviđao način na koji je tiho, mračno obećanje u njegovom
glasu, natjeralo joj stomak da se okrene.
Prije nego je mogla odgovoriti, okrenuo se kako bi pozdravio svog
prijatelja i uzeo uzde velikog sivog konja. Okrenuvši se natrag rekao je,
„Lady Isabel, mogu li vam predstaviti svog prijatelja i pratioca,
Durukhana?“
Muškarac je izbliza bio ogroman, visok skoro kao crni pastuh koji je stajao
pored njegovog ramena. Isabel ponudi svoju ruku i on se savršeno nakloni.
„Gospodine Durukhan,“ ona izgovori. „Zadovoljstvo mi je upoznati
vas.“
On se ispravi, njegova znatiželja je bila očita. „Zadovoljstvo je u
potpunosti moje.“
Gledajući u muškarčeve tamne oči, osjetila se prisiljenom objasniti. „Lord
Nicholas – bio je dovoljno ljubazan – gurnuti me s puta“ – mahnula je
jednom rukom u smjeru odavno nestalih kola – „nekolicine konja.“
„Je li?“ dvojica muškaraca razmjene pogled koji nije mogla pročitati.

45
 Nestao je u trenu dok je St. John mijenjao temu. „Lady Isabel nas je
pozvala da posjetimo njezinu kolekciju antikviteta Rock.“
„Ah,“ Rock reče razmišljajući o Isabel. „Krećemo li sada?“
Isabelino srce je počelo nabijati dok je zamišljala ovu dvojicu muškaraca
kako neočekivano stižu na stepenice Minervine kuće. „Ne!“ rekla je isuviše
glasno.
Muškarci su pogledali jedan u drugoga, a potom u nju. Isabel se nervozno
nasmije. „Imam puno toga za obaviti ovdje u gradu. I puno toga obaviti kod
kuće. A kolekcija nije spremna za vas. Na posljetku, nisam očekivala da ste
tu. Vi ste bili znak, sjećate se?“
Začepi Isabel. Zvučiš kao budala.
Nasmiješio joj se malo zbog čega joj se stomak okrenuo sve u svemu ne
na tako neprijatan način. „A vi niste bili spremni za znak.“
„Upravo tako!“ Zastane. „U svakom slučaju, sigurna sam da razumijete.“
St. John kimne. „Doista. Imate puno toga za obaviti.“
„Zaista.“ Ignorirala je zabavljen sjaj u njegovim očima nervozno tapkajući
po svojoj kosi prije nego je potražila svoj šešir. Stajao je nekoliko metara dalje
nakon što joj je odletio iz stiska nakon njihovog sudara. Odlučno je krenula
prema njemu – onoliko koliko je netko s pulsirajućim gležnjem mogao – i
dohvatila ga, okrenuvši se prema dvojici muškaraca koji su gledali za njom.
Da joj nije bilo toliko nelagodno, bila bi zabavljena njihovim
zaprepaštenim izgledom.
Umjesto toga, odmaknula se od dvojice impozantnih muškaraca, „Vidite,
Lorde Nicholas, ne mogu vam sad pokazati antikvitete… ali sutra… sutra
zvuči dobro. Popodne? U tri sata?“
Pognuo je glavu u znak pristanka. „Onda sutra.“
„Sutra popodne,“ ona ponovi.
„Pošteno.“
„Odlično. Radujem se tome.“ S previše vedrim osmjehom i previše
usiljenim naklonom, Isabel se okrene i požuri dalje ostavljajući par iza sebe.
Nakon nekoliko dugih trenutaka, Rock se okrene prema Nicku koji je još
uvijek zurio za njom. „Nećemo čekati sutra, zar ne?“
Nick odmahne glavom. „Ne.“
„Ona nešto krije.“
Nick jednostavno kimne. „I to ne baš dobro.“ Promatrao ju je uočivši
lagano šepanje u njezinom hodu dok je žurila preko ulice i u obližnju zgradu.

46
 „Prošle su godine od kada sam to vidio.“
Nick nije skrenuo svoju pažnju s Isabel. „Vidio što?“
„Lice bulana.“
Prošlo je nekoliko dugih trenutaka prije nego se Nick okrenuo prema
Rocku.
„Stotinu funti mi govori da smo ju pronašli.“
Rock odmahne glavom. „Ne prihvaćam tu okladu.“

47
 Nekoliko sati kasnije, Nick i Rock su stajali na širokom kružnom prilazu
Townsend Parka. Seosko sjedište Grofa od Reddicha je bilo velika i
veličanstvena kuća, visoka tri kata, s visokim, lučnim prozorima i fasadom
koja je više govorila o prilično impresivnoj prošlosti nego što je sadašnja
situacija ukazivala.
Postojala je tiha smirenost u kući koju je Nick smatrao intrigantnom – bila
je ili produkt uspavane seoske kuće koja je rijetko viđala posjetitelje ili
nečega što uopće nije uspavano i definitivno interesantnije. Ako je
gospodarica Townsend Parka bila ikakav pokazatelj, Nick bi se kladio na
ovu drugu opciju. Ako su mu sumnje bile ispravne, pronaći će obje žene koje
je tražio.
To jest, pretpostavljajući da će mu ikad uopće biti dopušteno ući u kuću.
On i Rock su stajali na podnožju stuba koje su vodile prema plemićkom
imanju s uzdama u rukama, čekajući nekoliko minuta da posluga ili vratar
obznani njihov dolazak .
U tom trenutku, ni jedno od to dvoje nije se činilo vjerojatno.
„Shvaćaš da izgledamo kao budale.“ Rock reče suho vodeći svog konja
do ruba prilaza gdje se mogao nasloniti na stranu širokih kamenih stepenica
koje su vodile do vrata kuće. Vranac je čini se osjetio neodobravanje svog
gospodara udarivši još jednom o tlo uz nestrpljiv frktaj.
„Ne možemo izgledati kao budale ako nemamo publiku koja bi nas tako
prozvala. Danas nas nije željela ovdje. Vjerojatno nema sluge koje bi
poslala.“
Rock odmjeri Nicka iskrenim pogledom. „Vidim kako tvoje inzistiranje
na spašavanju žena koje su sposobne same se brinuti o sebi je i dalje
netaknuto.“
Nick je ignorirao rečeno odbacivši uzde Turčinu i krene prema stepenice,
grabeći istovremeno po dvije.
Rock je slijedio njegovo kretanje, obuzimala ga je radoznalost. „Što
planiraš napraviti?“

48
 Nick se okrene sa svog mjesta pred širokim hrastovim vratima uz
izazivački osmjeh. „Zašto, planiram napraviti ono što bi svaki dobar
džentlmen u ovoj situaciji napravio. Planiram pokucati.“
Rock prekriži ruke preko svojih prsa. „Ako išta drugo, ovo bi moglo biti
zabavno.“
Nick podigne veliku alku na vratima i dozvoli joj da padne uz zlokoban
zveket i pokušavao se sjetiti kada je posljednji put upotrijebio alku na
vratima.
Prije nego se uspio pozabaviti pitanjem, vrata se otvore. Na kratak
trenutak Nick je pomislio da su se otvorila sama sve dok nije pogledao
prema dolje u par poznatih smeđih očiju smještenih na lice mladog dječaka.
Mladog dječaka čije lice je bilo prekriveno nečim što je sumnjivo nalikovalo
kao džem od jagoda.
Nick nije u potpunosti bio siguran kako nastaviti pod ovim okolnostima,
ali prije nego je mogao uopće išta reći, dijete je uzelo stvar u svoje ruke.
Vrata su se zatvorila u tresak jednako brzo kao što su se otvorila.
„NA VRATIMA JE MUŠKARAC!“
Vrisak je bio dovoljno glasan da jasno prođe kroz debeli hrast i Nick koji
je bio iznenađen, okrene se kako bi pogledao natrag u Rocka da potvrdi se
sve odigralo kako je mislio da jest.
Njegov prijatelj se tresao zbog dubokog, bučnog smjeha.
„Vidim kako ćeš biti od velike pomoći.“
Uz konačni cerek, Rock solidarno podigne jednu ruku. „Uvjeravam te,
jednom kad prođeš kroz obranu zamka, pružiti ću ti svoju potpunu podršku
iza leđa.“
Nick se ponovno okrene prema vratima i nakon dugačkog trenutka
razmatranja, pritisne uho na hrastovinu, kao da bi mogao čuti što se
događalo iza njih. Na taj potez Rock se grohotom nasmije, a Nick ga ušutka
rukom, gotovo uvjeren da bi mogao čuti mahnito šaputanje koje je dolazilo
iz kuće.
Zakoračivši korak unatrag, još jednom posegne za alku na vratima, ali je
bio prekinut prije nego ju je mogao upotrijebiti. „Moj Lorde?“
Okrenuvši se je zatekao visokog, dugačkog dječaka u vunenim hlačama,
bijeloj košulji s rukavima i prljavo zelenom prsluku okrenuvši se iza ugla
kuće. Dječak je nosio kapu nisko na čelu i Nick je na kratko se zapitao zašto

49
sluga nije skinuo kapu prije nego je shvatio da ništa na ovom imanju ne
funkcionira normalno.
„Ovdje smo na poziv Lady Isabel.“
Dječak je došao do podnožja stuba i zastao. „Zar niste trebali doći sutra?“
Ignorirajući drsko ponašanje – je li ikad bio ispitivan od strane sluge? –
Nick odgovori, „Sada smo tu.“
„Nećete je naći kod kuće.“
„Zar nije kod kuće?“
Dječak se nagnuo unatrag na svojim petama razmišljajući o njegovim
riječima. „Kod kuće je… ali ne u njoj.“
Nick je osjetio kako postaje razdražljiv. „Dječače, nisam zainteresiran za
igranje igrica. Da li je vaša Lady unutra? Ili ne?“
Potom se sluga nasmiješi, širokim cerekom koji je u potpunosti bio ne
nalik sluganskom. „Ona nije unutra. Vani je. Na vrhu, više-manje.“ Dječak
upre prstom prema gore. „Ona je na krovu.“
„Ona je na krovu.“ Nick mora da ga je krivo razumio.
„Upravo tako,“ sluga reče. „Hoću li ju pozvati?“
Pitanje je bilo toliko bizarno da je Nicku trebalo nekoliko trenutaka da
shvati njegovo značenje.
Rocku i ne toliko. Ne mogavši suspregnuti svoj široki osmjeh, Turčin
reče, „Da, molim vas. Jako bismo voljeli da ju pozovete.“
Dječak je zakoračio ponovno na suprotnu stranu prilaza, skupio svoje
ruke oko usta i zazvao. „Lady Isabel! Imate posjetitelje!“
Potom Nick zakorači natrag od kuće, Rock mu je stajao pored boka, konji
su bili privezani. Zurio je prema gore nesiguran što bi slijedeće moglo doći,
nevoljan prihvatiti mogućnost da je dama koju je ranije tog dana upoznao
imala ikakvog razloga biti na krovu svoje rodne kuće, tri kata iznad zemlje.
Odozgor, s ruba kuće proviri glava.
Čini se kako je Lady Isabel zbilja bila na krovu.
Dragi Bože. Žena ima želju umrijeti.
Na trenutak glava nestane i Nick se pitao da li je možda halucinirao. Kad
se ponovno pojavila, osjećao se razočaranim što cijelo popodne nije bilo plod
njegove mašte.
„Niste trebali doći sve do sutra.“ Riječi su se obrušile na njega. „Ne
primam danas.“

50
 Rock se nasmijulji i doda, „Čini se da smo pronašli ženu koja vas ne
smatra tako neodoljivim.“
Nick nakratko postrance pogleda u smjeru svog prijatelja. „Ne pomažeš.“
Odlučno se okrenuo od Rocka i dovikne. „Čini se da je dobro što sam došao
danas Lady Isabel. Čini se da ćete možda ponovno trebati spašavanje.“
Osmjeh koji je ponudila bio je anđeoski – i u potpunosti lažan. „Preživjela
sam dvadeset četiri godine bez čuvara moj Lorde. Nije potrebno da danas
jednog pribavim.“
Imao je snažnu želju dograbiti iritantnu ženu na tlo i pokazati joj koliko
točno je bila njezina potreba za čuvarom. Misao se jedva oblikovala u
njegovom umu prije nego ju je odagnao prizorom nježne, prelijepe žene u
svojim rukama tog popodneva – potpunosti u njegovoj milosti. Na trenutak
je dozvolio fantaziji da ide svojim prirodnim tijekom; ona je bila bujna i gola
zbog njegove potrebe.
Odgurnuo je prizor. Nije bilo ništa u ovoj ženi što je bilo po njegovoj želji.
„Uzevši u obzir da ste jutros skoro bili pregaženi i opasno ste blizu da se
sad obrušite s vrha svog krova, oprosti mi ako ne dijelim vašu uvjerenost.“
„Nisam bila ni blizu ruba prije nego ste stigli Lorde Nicholas. Ukoliko
padnem, to će u potpunosti biti na vašu glavu.“ Zamišljeno zabaci glavom.
„Možda sasvim doslovno.“
Ponovno je nestala i stoga se zaista nasmiješio. Nick ga pogleda s
lordovskim prijezirom koji ni na koji način nije poslužio da zaplaši drskog
potrčka.
Rock se ponovno nasmije dobacivši uzde oba konja dječaku. „Isto tako
možeš i njih uzeti. Mislim da ćemo biti ovdje neko vrijeme.“
Sluga se nije pomakao, previše fasciniran scenom koja se odvijala da bi
krenuo.
Nick se namršti prema svom prijatelju. „Žena bi svečevo iskušenje dovela
u pitanje. Misliš li da je zaboravila kako je ona bila ta koja me pozvala u
prokletu kuću?“
Još jednom je provirila glavom preko ruba kuće. „Dobro bi bilo da
zapamtite kako se zvuk prenosi prema gore moj Lorde. Pazite na jezik molim
vas.“
„Moje isprike.“ Pretjerano se nakloni. „Nisam naučio razgovarati s
damama na krovu. Pravila ponašanja u takvoj situaciji su mi promakla.“

51
 Ona suzi svoj pogled prema njemu. „Čak i tri kata iznad, mogu vam reći
da ste duhoviti.“
Ignorirao je to. „Možda bi nam željeli reći zašto ste na krovu?“
„Učim,“ odgovorila je, kao da je to bio savršeno normalan odgovor.
„Učite kako umalo ponovno se ubiti?“
„Koliko puta ću vam morati reći da nisam se umalo ubila!“
„Ispričavam se. Ponovno. Što učite?“
„Osnove popravljanja krova. Zbilja fascinantno.“ Ponovno se nasmijala;
ovaj put je to mislila.
Progutao je dah. Hoće li se ikad naviknuti na njezine osmjehe?
Popravak krova?
„Oprostite, jeste li rekli da popravljate krov?“
„Pa sigurno se neće sam popraviti moj Lorde.“
Slatka ili ne, ona je bila luda. To je bio jedini odgovor.
Pogledao je u Rocka koji se smijao kao budalaš. „U pravu je Nick.“
A njezina ludost je očito bila zarazna.
„Lady Isabel, moram inzistirati da siđete dole.“ Dugo vremena ga je
promatrala, kao da je procjenjivala vjerojatnost da će on otići s imanja
ukoliko ona ostane na krovu. „Volio bih vidjeti vaše kipove, i vrlo rado bi ih
procijenio. Smatram da bi moju ponudu mogli smatrati dovoljno
velikodušnom da ju prihvatite?“
Pogledala je u Rocka, potom u konjušara prije nego je upečatljivo
uzdahnula. „Dobro. Sići ću.“
Nick nije mogao zadržati trijumfalni val koji je prolazio kroz njega radi
tih riječi. Vratio je normalnost u ovaj malu ugao Britanije.
Barem onoliko dugo koliko joj treba da izmisli svoj slijedeći suludi plan.

„Lara!“
Isabel je ispala kroz mali tavanski prozor koji je vodio na vrh Parka,
njezine hlače su bile prekrivene prašinom koju je pokupila tokom popravka
krova. Odbacivši knjigu koju je usput koristila, otpuhnula je zalutalu kovrču
kose sa svog lica i krenula prema uskim stubama koje su vodile s vrha kuće
prema odajama posluge. Jane, koja je bila na krovu s njom, slijedila je odmah
iza nje.
„Jane, moraš – “

52
 „Sve će biti gotovo kad i vi,“ prekinu je služavka dok su žurile niz
dugački, tamni prolaz koji je vodio prema centralnom stubištu kuće i
obiteljskom krilu.
Isabel je kimnula glavom dok je Jane odmicala krećajući se prema
stubama ne zastavši kad ih je Lara otvorila, zadihana zbog brzine kojom se
penjala. Otvorivši širom vrata svoje spavaće odaje, Isabel požuri kako bi
dohvatila čistu haljinu iz svog ormara. Govorila je iz središnje polovice
namještaja pretpostavljajući da ju je Lara slijedila.
„Rekla sam iritantnom muškarcu da ne dolazi do sutra!“
„Čini se da nije slušao.“
„Ne! Nije! Jesi li ga vidjela tamo? Uvrijeđen! Kao da ne bih trebala raditi
ništa osim zabijati iglu kroz obruč za vezenje i čekati da on dođe!“
Isabel je ispružila žutu dnevnu haljinu za koju je uvijek smatrala da laska
njezinoj figuri.
Nije da je bila zainteresirana da ju Lord Nicholas vidi u laskavoj haljini.
Nimalo.
„Nisam ga vidjela,“ Lara kaže dodavši, „U žalosti si Isabel.“
Isabel progunđa i okrene se natrag prema ormaru podigavši glas. „Na
pola puta sam da siđem dolje odjevena kako jesam! To bi bilo točno onako
kako zaslužuje on – i njegova džentlmenska osjetljivost!“ Žestoko je trgnula
sivu haljinu za šetnju i okrenula leđa prema Lari. „Naravno, to neće biti od
nikakve koristi budući da sam u žalosti. Kao što si inzistirala da me
podsjetiš.“
Ugao Larinih usta se izvije. „Naravno da si u pravu. Ako bi otišla dolje u
hlačama, to bi kršilo tvoje žalovanje čime bi nesumnjivo izazvala uzbunu
kod Lorda Nicholasa.“
Isabel podigne prašnjav prst prema svojoj rođakinji. „Nisi zabavna.“
„Zabavnija sam više nego si ti čista.“ Ustala se i krenula natočiti vode u
umivaonik. „Mislim da bi ga trebala poslati kući. Pronaći ćemo drugi način
za namaknuti novac.“
„Ne. Ti si bila ta koja je započela ovaj posao zbog znaka. Muškarac je
najočitiji znak koji sam ikad imala. Prodajem kipove. On je odgovor.“
Isabel je odbacila haljinu na krevet i otišla se oprati.
Lord Nicholas St. John je bio njihova jedina nada i bila je na krovu kada
je stigao, zaboga. Dame se ne skitaju po krovovima.

53
 I zasigurno gospoda ne posjećuju domove dama koje skitaju po
krovovima.
Nije bilo bitno što je dotični krov vapio za popravkom.
Ili da dama o kojoj pričamo nije imala izbora.
„Biti će pravo čudo ako nije otkrio sve naše tajne do sad. Kate je bila vani,
trljala laktove s tim čovjekom. Sigurna sam da su on i njegov div već otkrili
da je ona…“ ušutjela je, mahajući rukom kroz zrak prije nego je zapljusnula
vodu o lice.
„Besmislica. Ako si me ijednu stvar naučila ovih godina koje sam tu, to je
da ljudi vide ono što žele vidjeti.“ Lara je promatrala dok je Isabel ribala
prljavštinu sa svog lica. „Ono što je važno jest da Lord Nicholas vidi damu
u tebi – što bi u ovom trenutku moglo biti problematično.“
Isabel zastane u svom pranju. „Kako bih ga mogla uvjeriti da mora
ostati?“
„Pa, skroz je moguće da te smatra fascinantnom.“
Isabel pogleda u svoju rođakinju dok joj je voda tekla niz lice u
potočićima. „Ne, skroz je moguće da me smatra budalastom.“
„To je isto mogućnost, da.“
„Lara! Trebala bi mi pomoći da se osjećam bolje u ovoj situaciji.“ Isabel je
posegnula za dugačkim komadom tkanine i osušila lice; usred brisanja
podigla je glavu i užasnuto pogleda u svoju rođakinju. „Djevojke. Njihova
odora.“
„Jane sve sređuje.“ Lara podigne sivu haljinu s kreveta prebacivši je
preko Isabeline glave. „Nemaš vremena za zadržavanje.“
Okrenuvši svoja leđa kako bi omogućila rođakinji da zakopča poveze na
haljini, Isabel posegne pod svoje suknje kako bi otkopčala svoje hlače i
skinula ih. Bacajući u stranu smeđu vunu, kretala se preko sobe do svog
toaletnog stolića vukavši Laru za sobom.
Kad su stigle, Isabel je oslobodila njezinu dugačku kosu, nasilno je
češljajući u pokušaju da ukroti kovrče koje su pobjegle tokom njezinog
boravka vani.
Kad je Lara završila s haljinom, uzela je četku iz Isabeline ruke i počela
vraćati kosu u njezino normalno stanje. „Potrebna ti je sluškinja.“
„Ne treba. Savršeno sam se dobro mogla odjenuti bez tebe. Samo ne tako
brzo.“

54
 „Upravo zato ti je potrebna sluškinja,“ Lara kaže. „Imaš kuću punu
djevojaka na raspolaganju, Isabel, zašto ne izabereš jednu da bude tvoja
djevojka?“
Isabel odmahne glavom dok je promatrala Larin posao u zrcalu, „Ništa
otmjeno – nemamo vremena.“ Nakon kratke pauze, odgovori na pitanje.
„Ne mogu to napraviti. Jer one pomažu u vođenju kuće. Kuhaju, čiste,
pomažu oko Jamesa. Osjećaju se dijelom nečeg većeg – zajednice – one koju
većina njih nije nikad imala prije Minervine kuće. Ako bi neka bila moja
osobna sluškinja… to… pa, ne bih se osjećala ugodno.“
„To je krajnje smiješno. Ti si kćer grofa. Nitko ti ne bi zamjerio slugu ili
dvije, Isabel.“
„Imam sluge. Jednostavno nema sluškinju. I ne treba mi jedna. Kad sam
zadnji put žurila susresti se sa zgodnim džentlmenom?“
„Zgodan, zar je?“
Da. Jako.
„Ne. Nimalo. On je muškarac koji čini se malo razumije datume i pozive.
Nije trebao biti tu sve do sutra!“ Isabel je promatrala svoju rođakinju koja je
zaticala iglu u gustu masu kose na poleđini svoje glave. „Ovo je dobro. Ne
mogu više oklijevati.“ Ustala se okrenuvši se svojoj rođakinji i zagladi svoje
suknje. „Kako izgledam?“
„Sasvim ozbiljno. Nimalo nalik dami koja je nedavno popravljala krov.“
Isabel duboko udahne. „Odlično.“
„Ne moraš raditi ovo, znaš.“
„Kako to misliš?“
Lara tiho uzdahne. „Ne moraš prodavati kipove. Možemo pronaći drugi
način.“
Isabel na tren skrene pogled dok je duboko udisala. „Nemamo potrebe
za njima. Ne služe nikakvoj svrsi tu,“
„Nigdje nemaju svrhe. Ali su tvoji, Isabel.“
Kao da ju je trebalo podsjećati.
Isabel se na silu nasmije odbijajući sebi da previše razmišlja o svojoj
odluci. „Oni su nam zadnja nada. Oni su zadnja nada Minervine kuće.
Prodajem ih.“
Ispravila je ramena i krenula preko sobe u hodnik u kojem su James, Jane
i Gwen ju čekali.
„Isabel!“ James vrisne žureći prema njoj. „Muškarac je bio na vratima!“

55
 Isabel nije mogla spriječiti osmijeh koji joj je podigao jedan kraj usta zbog
iznenađenja na dječakovom licu. „Da, vidjela sam.“
„On je jako visok.“ Primjedba iščupa Isabelino srce. Naravno da bi James
primijetio takvu stvar – muškarci su bili strana i neuobičajena pojava u
Minervinoj kući. Naravno da bi desetogodišnji dječak prikupio što više
informacija o muškim posjetiteljima što prije i halapljivije je mogao.
Jamesu je potreban muškarac.
Isabel pomisao odgurne u stranu.
„On je jako visok muškarac, da,“ složi se protresavši bratovu plavu
svilenkastu kosu. „Više nego uobičajeno visok. Kao što je i njegov prijatelj.“
„Postoje dvojica?“ Jamesova usta se otvore. Kao i Gwenina. „Što oni rade
tu?“
„Ja sam ih pozvala,“ Isabel odgovori prolazeći pored grupe prema
stepenicama.
„Zašto?“ Jamesovo pitanje je odražavalo znatiželju starijih žitelja u
hodniku.
Okrenula se. „Pa, jedan od njih je jako pametan, s darom za grčke kipove.
Pomislila sam da možemo imati koristi od njih.“
„Razumijem,“ James reče uz kimanje koje je trebalo značiti kao da
razumije, za koje je Isabel bila sigurna da ne postoji. „Dakle nisu ovdje kako
bi te odveli.“
„Dragi Bože! Ne!“ pogledala je u smjeru stuba. Lord Nicholas je mogao
čekati još jednu minutu. „Nitko me neće nigdje odvesti.“
„Nije ti potrebno da ja uskočim?“
Isabel je morala progutati smijeh radi ozbiljnosti u njegovom tonu. „Ne.
Sasvim sam sigurna.“
„A ostali?“
Isabel zatrepće radi Jamesove zabrinutosti. „Nikome nije potrebno
spašavanje, ljubavi. Ne danas.“
„Ali svi smo sretni što te imamo da nas štitiš,“ Gwen reče uz osmjeh. „Ti
si odličan zaštitnik.“
„Doista,“ Jane se spremno složi. „Imamo sreće što živimo s vama, moj
Lorde.“
Jamesova prsa se napušu i Isabel se umalo nasmijala radi dječakovog
ponosa. Umalo. Ali impozantni lord koji je sjedio u sobi je zasjenio trenutak.

56
„A sada, moram ići uvjeriti muškarca s vrata, iako se na prvi pogled može
pojaviti rumenilo kao da je tako, da ovo nije luda kuća.“
„Odličan plan,“ Lara reče uz cerek.
„Da, i mislila sam tako.“ Isabel krene prema stepenicama prije nego se
zaustavi i okrene prema grupi. „Georgiana,“ reče misleći na najnovijeg
stanovnika plemićke kuće. „Gdje je ona?“
„U knjižnici. Neće ju vidjeti.“ Jane je zbilja razmišljala o svemu.
Isabel nakratko klimne glavom. „Odlično. Idem vidjeti našeg
posjetitelja.“
„Da li ga je netko pustio unutra? Nakon što je James zalupio mu vrata u
lice, zar ne?“ Gwen upita.
Isabel problijedi. „Oh, ne.“ Gledala je od jednog lica do drugog, usta joj
se otvore od šoka. „Oh, ne!“
Otišla je jureći niz stepenište ignorirajući tupu bol u svom gležnju.
Dragi Bože. Biti će bijesan.
Ako je uopće bio tamo.
Morao je biti tamo. On je bio njezina jedina nada.
„Nazvala ga je zgodnim,“ Lara ponudi preglasnim šaptom dok su tutnjali
niz stepenište.
„Nisam.“
„Rekla je to?“ Jane upita.
„Mislila sam na privlačne muškarce u širem smislu.“
„Da, onda je to slučaj,“ Jane reče suho, „Uzimajući u obzir legije
privlačnih muškaraca koji svakodnevno dolaze tu usred ničega.“
Lara se nasmije. Isabel je razmišljala o tome da ih gurne niz slijedeći krak
stepenica.
„Šteta što sve nade za prvu lekciju su bačene kroz prozor,“ Gwen doda
zamišljeno.
Isabel se okrene natrag kad je došla do prizemlja. „Što bi to trebalo
značiti?“
Gwen odmahne glavom. „Zapravo ništa, jednostavno je zadnje izdanje
Perli i bundi sugeriralo za upravo ovakvu situaciju – “
Jane u nevjerici frkne.
„Prestani.“ Isabel podigne ruku. „Nemam vremena za ovo Gwen.“
„Ali kaže – “

57
 „Ne. Nekako moram popraviti štetu koju sam napravila i nagovoriti
Lorda Nicholasa da pogleda te kipove.“
Isabel se okrene prema vratima i Regina, jedna od batlerica, posegne za
ručku. Duboko udahnuvši Isabel usplahireno kaže, „Je li još uvijek tamo?
Hajde. Otvori ih.“ Potom: „Čekaj.“ Okrene se natrag prema Gwen. „Kad
bolje razmislim, u ovom trenutku mi je potrebna sva pomoć koju mogu
dobiti. Što je u toj smiješnoj lekciji?“
Gwen je recitirala napamet. „Lekcija broj jedan: Ne pokušavaj napraviti
presnažnim prvi utisak.“
Isabel zastane razmišljajući o savjetu i njezinom prvom sastanku s
Lordom Nicholasom. I svom drugom sastanku s Lordom Nicholasu. „Pa.
Definitivno sam to zeznula.“
Kad su se vrata počela otvarati, otjerala ih je.
„Sakrijte se.“

58
 Zadnji put kad je Nicholas čekao zbog dame, završio je u turskom
zatvoru. Sumnjao je da ga je čekala slična sudbina u Yorkshiru, ali u svakom
slučaju, radije ne bi čekao.
Vani.
Luđakinju.
Bez obzira koliko lijepu.
Konjušar je nestao zajedno s konjima, a Nick i Rock su ostavljeni, po
kratkom postupku, na pragu plemićke kuće daleko duže nego je bilo
prihvatljivo. Nije baš da je Nick imao velika očekivanja što se tiče pristojnog
ponašanja u Townsend Parku. Očigledno, dok je grof izazivao bezbrojne
skandale po Londonu, njegova obitelj je ostavljena da zadivlja na selu. Vrlo
vjerojatno prepuštena na brigu vukovima.
Na posljetku, dvojac je bacio svoje manire niz vjetar i smjestio se na široke
kamene stepenice čekajući nekoga da dođe i uvede ih.
A dok se Nick pjenio, Rock se sve više i više zabavljao.
„Povlačim svoju raniju izjavu o Yorkshiru,“ Turčin doda, naslanjajući se
opušteno na kamenu ogradu, vrteći komad trave u svojoj ruci. „Krenulo je
na bolje, zar ne misliš?“
„Možda bi volio tada živjeti ovdje? U župi punoj neobičnosti?“
Rock se nasmije zbog Nickovog namrgođenog tona. „Nažalost, čini se da
ti je Yorkshire oteo tvoj dobar smisao za humor.“
„Da, pa sjedenje vani pola vječnosti čekajući ženu koja je, vrlo vjerojatno,
izmislila svoju fantastičnu kolekciju antikviteta ne pomaže. Namjeravam
otići.“
„U pet funti da je stvarna.“
Nick je odmjeravao svoj prijatelja hladnim plavim pogledom. „Neka
bude deset.“
„Deset funti govori da ćemo ostati kako bi ih pregledali.“
Kao na znak, vrata se otvore te otkriju lagano zacrvenjelu Lady Isabel u
sivoj dnevnoj haljini od muslina. Kosa joj je ponovno postala savršeno
zaglađena i bila je oličenje smirene i iznimne ženstvenosti.

59
 Nick pogleda u nju istog trenutka cijeneći njezinu dugačku, vitku figuru.
Bila je visoka i lagana i zapanjujuća.
Više se nije činilo važnim to što je sjedio na tim jadnim stepenicama
polovicu dana.
Ustao se, Rock je stajao pored njega, kad je progovorila. „Moj Lorde,“
rekla je uz osmjeh dobrodošlice dok je mladi batler u punoj livreji širom
otvarao vrata. „Molim vas oprostite što ste morali čekati.“
Bila je skroz staložena, njezin ton i ponašanje, toliko da nitko nikad ne bi
rekao da su upravo vodili razgovor s njezinog krova.
Odmaknula se u stranu napravivši im mjesta da uđu.
Kada su ušli unutra, Nick je primijetio tišinu u kući – predvorje je bilo
lagano zatamnjeno, prednji dio posjeda je bio zasjenjen kasnim
poslijepodnevnim suncem.
Nije bilo naznake dječaka koji je ranije bio na vratima – njega je zamijenio,
čini se, djevojka koja je stajala u podnožju velikih kamenih stepenica, isto
tako odjevena u odjeću koja se nosila u žalosti. Nick nakratko zastane
promatrajući je. Bila je plava i vitka, imala je dostojanstven osmjeh i oborene
oči – u potpunosti drugačija od Lady Isabel.
Je li bilo moguće da je ona bila još jedna rođakinja Townsenda?
Primijetivši Nickovu pozornost, Isabel zakorači unatrag i izjavi, „Lara,
mogu li ti predstaviti Nickolasa St. Johna i gospodina Durukhana? Lord
Nicholas, gospodine Durukham, moja rođakinja. Gospođica Lara Caldwell.“
„Gospođice Caldwell.“ Nick se nakloni prije nego je Rock zakoračio
prema naprijed.
Larine oči se rašire zbog Turčinove zapanjujuće veličine čak iako joj je
ponudio topao osmjeh i posegnuo za njezinom rukom kako bi je pozdravio.
„Gospođice Caldwell, zadovoljstvo mi je upoznati vas.“
Turčinove oči su se zadržavale na Larinom licu dok se Nick okretao
natrag prema Isabel.
„Gdje je dječak?“
„Moj Lorde?“
„Dječak. Koji je odgovorio na moje ranije kucanje.“
„Misliš na Jamesa… mog brata… grofa… Lorda Reddicha,
pretpostavljam da bih trebala pozvati ga.“ Promatrao je dok joj je crvenilo
bojalo obraze. „On je… sa svojom dadiljom. Ispričavam se ponovno, zbog

60
našeg, na neki način… neuobičajenog… ponašanja. Vidite, u kući nismo
očekivali goste – tako rijetko ih imamo – i ti si zapanjio Jamesa…“
Rock se okrene radi njezinog usplahirenog objašnjenja kako bi susreo
pogled s Nickom. Ženi nije bilo ugodno s njih dvojicom u kući, to je bilo
očito.
„… a nekolicina sluga ima slobodno popodne,“ požurila je završiti.
„Dok vi učite osnove popravljanja krova.“
„Upravo tako.“ Stidljivo se nasmijala i on je još jednom bio pogođen
promjenom koja ju je obuzela. Bila je prelijepa.
Kad je uzvratio svoj osmjeh, njezin je u trenu nestao, jednako brzo kao
što je i došao. „Hoću li vam pokazati svoju kolekciju moj Lorde? Ne bi mi
bilo drago zadržavati vas ovdje predugo – posebice kad planirate odlazak iz
Yorkshira svakog trena.“
Njezine riječi su jasno izrečene kako bi dobila informacije – onih koje Nick
nije bio voljan dati.
„Nimalo. Zapravo, Rock je upravo isticao kako je ovo područje vrlo
zanimljivo – možda ćemo ostati neko vrijeme. Stoga imamo dosta vremena
ovog popodneva.“
„Oh,“ rekla je, a on nije propustio razočaranje u njezinom tonu.
Željela je da ode.
Zašto?
Postajao je zainteresiran.
Kutkom svog oka Nick je primijetio da su obližnja vrata lagano otvorena
i čuvalo ih je dvoje odjevenih batlera, jedan visok i mršav, drugi nizak i
zdepast. Promatrao je komadić prostora između vrata i njegove stolice,
prelazio je pogledom po njemu. Sasvim sigurno, tamo je, na metar iznad tla,
malo lice gledalo u njega širokih očiju. To je bio dječak od ranije.
Nije si mogao pomoći. Namignuo je djetetu i bio je nagrađen uzdahom
koji je proletio kroz tiho, otvoreno područje prije nego je nestao, odmaknut
od vrata uz povik mladenačke ljutnje.
Isabel se nije trznula kad su se vrata zatvorila uz udarac, umjesto toga se
okrenula na svojoJ peti kako bi ih povela prema stepenicama. „Molim vas,
slijedite me. Rado bih vam pokazala kipove.“
Penjali su se uz široko kameno stepenište na slijedeći kat u tišini, Nick je
upijao tiho dostojanstvo kuće koja nije doživjela preuređenje više do
desetljeća. Svjetla su bila na minimumu, u zamračenim dvoranama

61
nedostajalo je posluge, i sva osim nekolicine vrata su bila zatvorena što je
upućivalo da se sobe koje se nalaze iza njih rijetko koriste.
Dok ih je vodila niz dugački, uski hodnik, Nick upita, „Lady Isabel, zašto
ste vi popravljali krov?“
Bila je ispred njega i njezina glava se lagano okrene kad je registrirala
njegovo pitanje. Nakon duge pauze, odgovori, „Curi.“
Žena bi i svetčevo strpljenje stavila na kušnju. Istinski.
Čekao je da mu pojasni. Kad nije, rekao je, „Pretpostavljam da je to vrlo
vjerojatan razlog zašto bi krov trebao popravak.“
Ignorirao je zvuk kojim se Rock oglasio, mješavina smijeha i davljenja.
Kad su stigli do ugla kuće, Nick je primijetio poznat, neugodan miris –
pljesniv miris koji je odavno povezivao s nekim od svojih najboljih otkrića.
Kada je otvorila vrata skoro na kraju hodnika i pokazala kako bi trebali uči,
nalet zlatne sunčeve svjetlosti koji se prolijevao kroz ulazna vrata ga
iznenadi.
Isabel je zakoračila korak unatrag dozvoljavajući mu ulazak u veliku
sobu, savršeno simetričan prostor s visokim stropovima i zidom na kojem su
visoki prozori gledali prema van na ogromne vlastelinske posjede. Prozori
nisu nimalo sprečavali kasno poslijepodnevno sunce koje je izravno sijalo na
veliki otvoreni prostor koji je bio ispunjen desecima kipova, svaki drugačije
veličine i oblika, prekriven prašnjavim plahtama od muslina.
Uzbuđenje je strujalo kroz Nicka dok je upijao sadržaj sobe, njegove ruke
su ga svrbjele da skine pokrivače – da vidi blago koje su skrivali. Zakoračio
je nekoliko koraka unutra, okrećući se prema Isabel. „Niste pretjerivali.“
Mali osmjeh joj je igrao na usnama i kad je progovorila, mogao je čuti
ponos u njezinom glasu. „Postoji još jedna soba, identična ovoj, s druge
strane hodnika. Nema sumnje da isto tako i nju želite vidjeti.“
Nickovo iznenađenje je bilo očito. „Možda gospođica Caldwell ju može
otvoriti Rocku dok mi vi kažete nešto više o kipovima?“
Nakon što je trenutak oklijevala, Isabel kimne kao pristanak prema svojoj
rođakinji i njih dvoje izađu iz sobe ostavljajući vrata otvorena. Otkrila je
obližnji kip i Nick je promatrao prateći njezine pokrete dok je skidala tkaninu
dolje otkrivajući visoki nagi kip.
Prišao je komadu promatrajući ga dugo vremena prije nego je prešao
rukom dolje niz krivinu ruke kipa. Kad je progovorio, u glasu mu je bilo
poštovanje. „Zapanjujuća je.“

62
 Isabel nagne glavu u stranu procjenjujući mramor. „Jest, zar ne?“
Njezine pobožne riječi protresu ga iz njegovog razmišljanja. Okrenu se
prema njoj primijetivši kako je gledala u kip – s nečim što je nalikovalo na
čežnju. „Što je još važnije, ona je prava.“
Oštro podigne pogled. „Toliko ste sumnjali?“
„Nije da svaki dan naletim na ženu koja tvrdi da ima ovakvu zbirku
kipova.“ Podigao je ugao obližnje krpe. „Mogu li?“ Kad je kimnula u znak
pristanka, povukao je tkaninu otkrivajući još jedan kip, kip ratnika, s
kopljem u ruci, u stavu kao da lovi. Polako je odmahnuo glavom. „Nije da
sam u životu naletio na ženu koja zapravo posjeduje ovakvu kolekciju.“
Nasmiješila se dok je otkrivala kerubina. „Sretna sam što je naše
upoznavanje rezultiralo tolikim uzbuđenjem za vas.“
Zastao je otkrivajući još jedan kip uhvativši njezin pogled. „Čak i bez
takve zbirke, Lady Isabel, mislim da bi bilo vrlo teško zaboraviti takvo
upoznavanje.“
Njezino crvenilo pošalje nalet zadovoljstva kroz njega. „Pretpostavljam
da bih trebala priznati poraz moj Lorde. Doista jeste spasili moj život.
Dugujem vam zahvalnost.“
Prešao je rukom preko mramornog poprsja Dioniza, savršeno izrađenog,
prsti su mu pratili zamršene linije lišća grožđa koji su okruživali glavu kipa.
„Dopustivši mi pristup ovakvoj kolekciji je odličan način da počnete
otplaćivati taj dug.“ Ponovno je pogledao u nju. „Tragedija je što je
skrivena.“
Ona zastane i kad je progovorila, u glasu joj je bila napetost koja mu se
nije sviđala. „To će uskoro biti popravljeno, zahvaljujući vama,“ Isabel reče
uz mali tužan osmjeh. „Jednom kad ih identificirate, kipovi moraju biti
prodani.“
Oči mu se rašire. „Ne možete ih prodati.“
Zaposlila se otkrivanjem velikog kipa koji je bio posebice u dobrom
stanju. „Mogu moj Lorde. Kao što vidite, nimalo mi ne koriste skupljajući
prašinu. Moraju biti prodani.“
„Znače vam više nego njihova novčana vrijednost.“ To je mogao vidjeti
iz njezinog ponosa, njezine očite strastvenosti uz kolekciju.
Zbog njegovih riječi ona ispravi ramena. Kad se okrenula, primijetio je da
su joj oči bile sjajne od suza. Duboko je udahnula. „Uvjeravam vas Lorde
Nickolas, ne bih prodavala da – “ Osjetio je svijet u njezinoj tišini. „da osjetim

63
da su dobro ovdje izloženi.“ Pratila je liniju noge kipa. „Koliko dugo mislite
da će trebati?“
Da je mislio da će zadatak koji mu je dala trajati manje od tjedna, lagao bi
joj kako bi joj dao više vremena – da razmisli o svojim potezima. Ali laži su
bile nepotrebne.
„Neke kipove će biti lakše identificirati nego ostale,“ pažljivo je rekao,
praveći predstavu razgledavanjem po sobi. „Dva tjedna minimalno. Možda
duže.“
„Dva tjedna!“ Oči joj se u očaju razrogače.
„Vidim kako me se želiš riješiti što prije.“
Pogled joj odleti prema njemu i činilo se kako se malo opustila zbog
njegovog osmjeha. „Nije to… jedino vrijeme. Nadala sam se kako će se
mramor prodati za manje od dva tjedna.“
„Nemoguće. Čak ni najbolji antikvari ne mogu ispuniti taj cilj.“
„Ispričavam se moj Lorde. Bila sam pod dojmom da ste vi najbolji
antikvar.“
Ostao je zatečen hrabrim riječima, i on se nasmije, iznenađen i oduševljen
njezinim zadirkivanjem, toliko neočekivanim od žene koja se čini da ima
nevjerojatnu težinu na svojim ramenima.
Uskoro će uvidjeti, u svakom slučaju, da postoji još mnogo toga u Lady
Isabel što nije očekivano.
„I trebati će vam najmanje mjesec dana da dobijete razumnu cijenu za
njih.“
„Nemam mjesec.“
„Vjerojatnije šest tjedana.“
„Definitivno nemam šest tjedana.“ Isabel je zvučala neutješno.
Situacija je postajala sve više i više zanimljiva.
Kolekcija je bila dovoljna da ga pomete – ali sad, promatrao je kako briga
preplavljuje njezin pogled, znao je da nije samo kolekcija ta koja ga zadržava
u Yorshiru.
Želio je znati sve njezine tajne.
A ona mu je dala savršen način da ih otkrije.
Sad su stajali vrlo blizu jedno drugom i Nick namjerno zakorači još jedan
korak prema njoj, gurajući je bliže kipu. Oči joj se rašire i on otkrije kako je
uživao u tome da ju iznenadi. „Dva tjedna,“ rekao je tihim glasom. „A kad
budem gotov, pomoći ću vam da prodate kipove.“

64
 „Hvala vam.“ Njezino olakšanje je bilo opipljivo. „Jedino mi je žao što
nemam načina kojim bih vam mogla uzvratiti uslugu.“
„Siguran sam da bismo mogli smisliti nešto kao naknadu za moje
usluge.“
Riječi su bile tihe i trebale su izazivati, ali Isabel je odmah zauzela gard.
„Možemo li?“
Netko ju je povrijedio.
Pomisao ga prebaci preko ruba, mišići njegovih leđa se ukrute dok se
pitao tko. I kako.
Okrenuo se pokušavajući na kartu zaigranosti. „Mogu li predložiti igru?“
„Igru?“
„Za svaki kip koji identificiram, reći ćeš mi nešto o Townsend Parku. I
tvom životu ovdje.“
Nastala je tišina dok je razmišljala o njegovoj ponudi – tišina koja se što
se njega tiče dovoljno dugo rastegnula da je vjerovao kako možda neće
uopće odgovoriti. Čuo ju je kako duboko udiše i pogleda natrag prema njoj
susretavši se s njezinim pogledom. Razmišljao je o njezinim tamnim, boje
mahagonija, toliko dubokim i toliko nesigurnim. Toliko mnogo tajni
skriveno je tamo – toliko toga što je želio otkriti. Nasljedstvo bulana – nije
mogao ostaviti tajnu neotkrivenom.
Što je potrebno da otključa te tajne? Da ju vidi spuštenog garda?
Osvane mu prizor, brz i intenzivan – Isabel, njezina glava zabačena
unatrag od strasti, otvorena i spuštenog garda, njezino dugačko, lagano
tijelo rašireno preko njegovog kreveta kako čega njega. Snaga prizora ga
odgurne unazad, dalje od nje, na sigurniju udaljenost.
Pokazao je na obližnju bistu. „Ovo je Meduza.“
Ona nakratko prasne u smijeh. „Naravno da je. Čak i ja ju mogu
prepoznati. Ne možeš zbilja očekivati da dijelim svoje tajne zbog toga.“
„Nisam nikad rekao da moraju biti tajne,“ izazivao je, „ali ako nudiš
informaciju takve vrijednosti, poprsje je Meduza, u crnom kamenu,
vjerojatno iz Livadije.6Što je još važnije, to je Meduza nakon što ju je Perzej
obezglavio, ali prije nego je njezina glava smještena u središte Ateninog
štita.“
„Kako znaš to?“

6 Livadia – grad u središnjoj Grčkoj, u antici bila poznata po svom proročištu.

65
 Pokazao je da bi se trebala približiti bliže kipu. Pokazujući u malo
udubljenje na kojem je glava jedne zmije proždirala rep druge, rekao je,
„Pažljivo pogledaj. Što vidiš?“
Nagnula se bliže, piljeći u zasjenjeni ugao. „Pero!“
„Ne bilo koje pero. Pero iz krila Pegaza. Koje je izraslo od krvi koja je
prosuta Perzejevim mačem.“
Širom otvorenih očiju se okrene prema njemu i on se odupro potrebi da
se kočoperi. „Gledala sam desetke puta u ovaj kip i nikad to nisam vidjela.
Ti jesi najbolji.“
Pretjerano se nakloni. „Kao takvome, duguješ mi isplatu, moja Lady.“
Isabel je pažljivo grickala svoju donju usnu. „Dobro. Ispričati ću ti o
kolekciji.“
„Odličan početak.“
Pauzirala je dosta dugačak trenutak i Nick je pomislio da bi se mogla
predomisliti. Kad je konačno progovorila, riječi su dolazile iz daleka dok je
gledala od kipa do kipa, izgubljena u svojim mislima. „Moj otac ih je osvojio
od francuskog krijumčara i igri na sreću.“
Godine vježbe su ga sprečavale da odgovori – i ona ispuni tišinu s još
svojih misli. „U prvim danima rata. Oduvijek je bio tvrdoglavi kockar.
Kladio se na sve, novac, sluge, kuće…“ zastane na tren, izgubljena u mislima,
a onda se sabere i nastavi. „Tjedni bi prošli prije nego bi ga vidjeli, a onda bi
jednog dana došao na kućni prag s košarom u ruci punoj psića ili novom
laganom dvosjed kočijom na prilazu. Njih je poklonio mojoj majci kao dar tri
dana nakon što sam napunila sedam godina.“
Bilo je još nečega u priči. Bio je uvjeren u to.
„A ona ih je dala tebi,“ potakne ju.
Ona ukočeno kimne glavom, usne su joj bile stisnute u tanku liniju. „Jest.
Moji su.“
Bilo je nešto u toj riječi, moji, što je odzvanjalo Nicku. Ovo je bila žena
kojoj je jako stalo do onoga što je njezino.
„Ne želiš ih prodati,“ rekao je. To je toliko bilo očito.
Njegove riječi je izvuku odatle gdje god da je bila. Tišina se raširi među
njih i on pomisli da bi mogla ne odgovoriti. Kad jest, u njezinom tonu nije
bilo mnogo emocija.
„Ne.“
„Onda… zašto?“

66
 Nasmije se kratkim i znakovitim smjehom. „Ponekad, moj Lorde,
moramo napraviti stvari koje ne želimo.“
Duboko je disala i on primijeti razvlačenje njezinog steznika na prsima.
Osjećajući se krivim radi spoznaje koja je pulsirala kroz njega u tom trenu,
on skrene pogled koji je sletio na obližnji kip koji se nadvisivao nad njim.
Spoznaja se rasplamsala i on se nasmije kratko, promuklo.
„Što je tako zabavno?“
„Taj kip. Znaš li tko je ona?“
Isabel se okrene razmišljajući o golotinji s jednom rukom na svojoj dojci
kao da može sakriti sramotu zbog ogoljenosti kipa. Upijajući krivinu kičme
mramora, smireno zadovoljstvo na licu kipa, vijenac ruža koji je omotavao
jednu od nogu, Isabel odmahne glavom. „Ne.“
„Ona je Volupta Naslada. Kći Kupida i Psihe.“
„Kako znaš to? Izgleda kao svaki drugi ženski kip ovdje.“
Iskreno ju pogleda. „Znam jer sam ja najbolji.“
Ona se nasmiješi, a on osjeti najveće zadovoljstvo radi njezine
zabavljenosti. Kad nije bila na oprezu radi njega, bila je lijepa.
Zrak među njima postane težak, soba odjednom toplija, pljesnivi gusti
zrak raščisti se zbog njezinog mirisa – mješavina cvjeta naranče i nečeg
svježeg i dobrodošlog što nije mogao prepoznati.
Primijetio je crvenilo njezine kože, udubinu u podnožju njezinog vrata
gdje se stup njezinog grla spajao s ramenima i on je bio pogođen željom –
brzom i intenzivnom – više nego je osjetio već jako dugo vremena.
Promatrao je kada ju je trenutak pogodio, isto tako – od njegove blizine
joj je zastajao dah. Pogled im se susretnu i on je bio poprilično svjestan
njihovog položaja, toliko blizu, stisnuti između dva kipa, na rubu da se
dodiruju. Bili su sami, nitko osim kipova ih nije mogao vidjeti.
Želja ga pokrene prema naprijed.
Posegnuo je prema njoj, jednom rukom joj jedva očešao obraz prije nego
je shvatio kolika je pogreška dodirnuti ju. Upijao je njezine raširene smeđe
oči, bogate i vlažne od emocija, opojnu mješavinu znatiželje i uzbuđenosti i
straha koji joj je razvedrio cijelo lice pretvorivši ju u nevinu sirenu – od krvi
i mesa, okruženu njezinim mramornim sestrama.
Isabel zatvori oči zbog njegove blizine i on je promatrao njezino ljupko
lice – visoke snažne jagodične kosti, bujna usta, obrve oslobođene brige.
Njezina ljepota je bila velikodušna kad je imala vremena to biti.

67
 Ispustila je dah koji je zadržavala u zveckavim, nesigurnim tonom i
njezine usne se razdvoje, označavajući trenutak elegantnim ružičastim
uzdahom.
Nema muškarca na svijetu koji bi mogao odoljeti tom uzdahu.
Nagnuo se iako je znao da je to pogrešno.
Ništa dobro nije moglo proizaći iz ljubljenja ove nevine seoske gospođice.
Njegove usne su bile na debljinu dlake od njezinih kada se oglasi zvuk
izvan prostorije.
Trznuo se unatrag, ispravljajući se i nakratko prokune ispod glasa.
Dugim korakom se povukao unatrag poželjevši odmah da nije ni prišao
blizu ovoj ženi, koja je čini se imala neobjašnjivo negativan utjecaj na njegov
zdrav razum.
Njezine oči se otvore, mješavina emocija je bila u njihovim dubinama i na
trenutak, želio je ništa osim povući ju u svoje ruke i prokleti sve ostale.
A onda su gospođica Caldwell i Rock se vratili i Nick je bio previše zauzet
odlazeći na sigurnu udaljenost između njega i Isabel, koja se pritisnula uz
kip Volupte toliko snažno da se Nick zabrinuo, na kratko, da bi mogla
gurnuti stvar s njezinog postolja.
Što bi ih sigurno odvratilo od njihovih aktivnost.
„Što si pronašao?“ Nick upita nadajući se prikriti energiju koja je ostala
između njih.
Rock pogleda od Nicka do Isabel, onda natrag ponovno. Jedna tamna
obrva se izvije. Nick uzvrati istim pokretom, izazivajući Turčina da skrene
pozornost na situaciju u sobi.
Nakon pauze, Rock progovori. „Nisam vidio išta slično tome van Grčke.“
Krenuo je opisivati domenu mramora u drugoj sobi i Nick je promatrao
krajičkom svog oka dok je Lara prilazila svojoj rođakinji. Isabel se nasmiješi
previše vedrim osmjehom, onim koji je odavao sve.
Željela ga je.
Otrese se te pomisli. Trebao bi biti zahvalan na prekidu koji je spriječio
ogromnu pogrešku koja bi bio poljubac. Ova djevojka je bila sve što on nije
tražio kod svoje žene. Ona je bila nevina i sama i upravo onaj tip žene koji je
izbjegavao – onaj tip koji bi želio više od njega nego je on bio sposoban dati.
Kladio bi se da je ona jedva ikad bila zadovoljavajuće poljubljena, tu na selu
bez ikoga osim dječaka iz staje s kojim bi se poigrala.

68
 Nije poricao da bi vrlo rado volio pokazati Isabel koliko zadovoljavajuće
ljubljene bi moglo biti.
„Duguješ mi deset funti.“
Rockove riječi povuku Nicka natrag u stvarnost.
Kolekcija je bila prava. Njezina vlasnica, misterija.
Ostajali su.
Ignorirajući cerek svog prijatelja, Nick ponovno klizne svojim pogledom
prema Isabel koja ih je promatrala sa znatiželjom u očima. Kad je primijetila
njegovu pozornost, ona se zacrveni, nervozno gladeći po svojoj kosi.
„Lady Isabel,“ rekao je uživajući u zvuku njezinog imena na svom jeziku.
„Ako vam odgovara, započeti ćemo svoj posao na kolekciji sutra ujutro.“
Vidio je nesigurnost u njezinim očima koju je odmah slijedila spoznaja da
ih je odvela previše duboko ovim specifičnim putem kako bi ga odbila.
Pomilovala je svoju kosu pokretom za koji je brzo počinjao prepoznavati
kao nervozu. „U svakom slučaju. Sutra ujutro će biti… u redu.“ Okrenula se
oko njih krenuvši prema vratima. „I… Lara će vas danas ispratiti… ja sam…
moram…“ Zastane, a Nick je čekao, s polovičnim osmjehom na licu da ona
završi. „Moram ići.“
I otišla je, suknje njezine sive haljine su zadnja stvar koju je vidio kad je
pobjegla iz sobe.

69
 Daj sve od sebe da ostaneš u mislima svog lorda. I u njegovom oku.
Dok bi zbog izostanka srcu mogla postati draža, jedino će blizina
rezultirati zdravim podudaranjem. Upamti, ako tvoj lord osjeti potrebu za
ženom, mora ga se podsjetiti da postoji takva žena! Daj sve od sebe da
ostaneš mu u vidokrugu; prođi pored njega na balovima; nauči njegove
sklonosti pri šetnji parkom; i potakni svoje sluge da postanu prijatelji s
njegovima. Poznavanje njegovog rasporeda je najbolji alat za uhvatiti u
zamku istinskog džentlmena.

Biseri i bunde
Lipanj 1823.

Wellington je možda rekao da je najteža stvar od svih vojniku povući se,

ali takav tijek događaja je bio daleko jednostavniji za Isabel nego ostati među
kipovima – i u društvu Lorda Nicholasa St. Johna.
Doista je pobjegla iz sobe trčeći onoliko koliko bi dama mogla s razlogom
trčati.
U najboljem slučaju dama u žalosti.
Ona je željela da ju on poljubi.
Poprilično očajno.
Što bi bila pogreška mitskih razmjera.
Hvala Bogu na Lari i gospodinu Durukhamu ili tko god je znao što se
moglo dogoditi.
Što, doista.
Isabel je žurila kroz labirint prolaza za sluge koji je vodio do kuhinje
Townsend Parka znajući da se nalazi usred, vrlo vjerojatno, najkukavnijeg
popodneva u životu.
Ali koji drugi izbor je imala? Morala je napustiti sobu kako bi raščistila
glavu, da… izgrdi sama sebe.
O čemu je razmišljala?

70
 Pozvati stranca u Minervinu kuću je bila jedna stvar – jedna vrlo
nepametna, riskantna stvar. Ali dozvoliti sebi da ga smatra ičim više nego
sredstvom vitalnom i važnom cilju? To je bilo neprihvatljivo.
Trebala je Nicholasa St. Johna da procjeni njezine kipove i da vidi prodati
ih. Ništa više.
Ako je čitav život u blizini muškaraca i žena koje su oni povrijedili ičemu
naučio Isabel, to je bilo da se ne treba s njima šaliti. Vidjela je dovoljno žena
koji su uništili njihova srca i tijela, dovoljno žena – njezina vlastita majka –
pala žrtva šarmantnih osmjeha i neodoljivih dodira. A zaklela se kako nikad
neće sebi dozvoliti da joj se to dogodi.
Nije htjela dopustiti jednom Londoneru da promijeni sve to – bez obzira
što su ga smatrali jednim od najpoželjnijih neženja u Britaniji.
Duboko je udahnula kad je skrenula iza zadnjeg ugla prema kuhinji,
ponovno spremna ignorirati nazočnost Lorda Nicholasa u svojoj kući.
Koliko bi to teško moglo biti? Muškarac je bio antikvar. Zasigurno je jedino
zainteresiran za antikvitete. Trebalo bi biti dovoljno lagano izbjegavati ga.
Osim toga… imala je kuću koju je morala hraniti.
Kuću koju je morala kupiti.
Kuću punu ljudi za koje je morala brinuti.
„Ne možeš me natjerati da idem u školu. Ja sam sad grof. Nitko
grofovima ne govori što da rade.“
Na te riječi Isabel je došla nadomak, točno ispred kuhinje. Vireći iza ugla,
promatrala je Jamesa kako poseže preko izgrebenog drvenog stola po keks i
nemarno ga utapa u svoj čaj prolijevajući smeđu tekućinu preko ruba svoje
šalice. Na tren je puhao u čaj prije nego je vratio svoj pogled na Georgianu
koja je sjedila na suprotnoj strani stola.
Isabel padne natrag na svoje pete prisluškujući. Pitala je Georigianu da
počne predlagati školovanje Jamesu, nadajući se da će se on zagrijati za
ideju.
Očito da do sada nije to učinio.
„Mrzim da mi se govori što da radim.“
„Da, pa, ni ja isto tako ne uživam u tome.“
„Ja sam pametan,“ James reče defenzivno.
Georgiana mu se malo nasmiješi uzimajući keks za sebe. „Ti si izuzetno
pametan. To nikad nisam poricala.“
„Znam čitati. I znam zbrajati. I učim latinski. Ti me učiš.“

71
 „Zasigurno znaš. To je vrlo impresivno. Ali mladići… mladi grofovi…
idu u školu.“
„Koja će me škola naučiti ono što ti ne možeš?“
„Svakakvih stvari. Stvari koje su rezervirane za grofove.“
Promatrao ju je dok je ona razmišljala o svom keksu. „Trebala bi ga
umočiti u svoj čaj. Tako je bolji.“
Isabel se nasmije. Kladila bi se da Georgiana nikad u svom životu nije
namočila keks u svoj čaj.
„Ovako,“ James doda stavljajući drugi keks u svoju šalicu čaja prije nego
je dovršio prvi, s nekoliko prstiju potopljenih do članaka na ruci u tekućinu.
Kad je pripremio poslasticu i podigao ju visoko, polovica keksa je pala
natrag u čaj prskajući okolo po stolu. Georgiana napravi predstavu praveći
grimase zbog tog poteza; James se smijao.
Isabel omota svoje ruke oko sebe i nasloni se na zid. Grof ili ne, nije bila
spremna izgubiti Jamesa radi njegove titule.
„Misliš li da muškarci od ranije idu u školu?“ Jamesovo pitanje je bilo
ispunjeno znatiželjom.
„Oh, sigurna sam u to,“ Georgiana reče. „Djelovali su kao fina gospoda.
A fina gospoda idu u školu.“
Potom nastane tišina dok je James razmišljao o istinitosti te izjave.
„Imam brata, znaš,“ Georgiana doda nježno, i Isabel se nagne bliže
dovratniku. U tri tjedna koliko je bila tu, djevojka nije progovorila o životu
koji je ostavila u Londonu.
„Zbilja? Ide li on u školu?“
„Išao je. Zapravo, vrlo je pametan radi toga. Jedan od najpametnijih
muškaraca u Britaniji.“
I jedan od najmoćnijih, Isabel doda tiho.
„Ti mora da si učila od njega,“ James reče kao da se to podrazumijeva,
„Kako bi drugačije djevojka znala pričati Latinski?“
„Oprostite, Lorde Reddich,“ Georgiana reče uzrujano. „Djevojke znaju
mnoštvo stvari… ne samo latinski.“
Isabel se nije mogla spriječiti da ponovno viri iza ugla. Jamesov nos se
namrštio – očito nije bio siguran u to da djevojke znaju mnoštvo stvari. „Ti
si najpametnija djevojka koju znam.“
Isabel podigne obrve zbog poštovanja koje je čula u njegovom glasu.
Ignorirala bi uvredu vlastitoj inteligenciji u svjetlu očigledne zaljubljenosti u

72
njegovu vlastitu dadilju – definitivno najzgodniju koju je ikad imao – ali nije
mogla odoljeti da prekine njihov opušteni razgovor.
Zalijepivši vedar osmjeh na svoje lice, ušla je razdragano u sobu. „Zar je
već vrijeme za čaj?“
James ju pogleda željno. „Isabel! Što se dogodilo s muškarcima? Jedan od
njih je bio jako velik! Jesi li primijetila?“
Da. I jedan od njih je bio jako zgodan. Umalo sam napravila tupoglavku od sebe.
Isabel se pomakne kako bi sebi natočila šalicu čaja. „Svakako jesam.“
„Gdje su? Hoće li ostati ovdje?“
„Još uvijek su na katu, u sobi s kipovima.“
„Mogu li otići posjetiti ih?“ Žudnji na njegovom licu bilo je gotovo
nemoguće odoljeti. „Ne možeš.“
„Zašto? Ja sam grof sad, znaš. Moj je posao čuvati stanovnika Townsend
Parka sigurnima – smatram da bi se trebali susresti sa mnom.“
Jamesovo spominjanje sigurnosti – tako brzo nakon njegove zabrinutosti
za nju ranije – iznenadilo je Isabel. Oduvijek su činili sve što su mogli kako
bi ozbiljnost djevojačkih situacija držali podalje od Jamesa, ali on je postajao
stariji i postajao pronicljiviji i Isabel je osjetila kako ovaj razgovor zahtjeva
više pažnje nego inače. „Cijenim to,“ rekla je uz kimanje, „I slažem se da je
tvoja uloga kao grofa ključna za sigurnost imanja. Ali ova gospoda će biti
vrlo zaposlena dok budu ovdje i ne možemo si priuštiti da ih ometamo.“
Isabel je promatrala Jamesov odlučan pogled. „Možda bi ih trebali pozvati
na večeru jedne večeri. Kako to zvuči?“
James je razmišljao ozbiljno o opciji. „Mislim da bi to bila ispravna i
pristojna stvar od nas da učinimo.“
Isabel ubaci komad keksa u svoja usta. „Toliko sam sretna što se slažeš,“
rekla je namignuvši Georgiani koja je svoj osmjeh sakrila u svojoj šalici čaja.
„Sad… smjesta kreni.“
James je promatrao dvije žene prije nego je očito odlučio da postoji
interesantnijih avantura izvan kuhinje. Ukravši dodatni keks, skočio je sa
svoje stolice i otišao u zatamnjeni hodnik iz kojeg je Isabel došla.
Isabel zauzme mjesto svog brata posegnuvši za još jednim keksom za
sebe. Uzdahnuvši pogleda u mladu ženu preko puta stola i kaže, „Hvala ti
što si razgovarala s njom o školi.“
„Vrlo rado. Grofu je potrebno odgovarajuće obrazovanje, Lady Isabel.“
„Znaš da možeš prestati s formalnostima Georgiana.“

73
 Druga žena se nasmiješi. „Naprotiv. Ja sam vaša sluškinja.“
„Gluposti,“ Isabel se naruga. „Obje znamo da si višeg roda nego ja.
Molim te. Bolje bih se osjećala ako me zoveš Isabel.“
Tračak tuge prođe djevojčinim pogledom. „Moj položaj sad je dadilja.
Sretna sam što imam tako cijenjenu poziciju kao što je ta.“
Isabel je znala da neće ništa postići i promijeni tijek razgovora. „Poznaješ
li muškarce koji su danas stigli?“
Georgiana odmahne glavom. „Radila sam na popodnevnim lekcijama za
Jamesa i nisam čula da su došli sve dok im nisi pokazala sobu s kipovima.“
„Oni su iz Londona.“
„Aristokrati?“ Strah se uvuče u Georgianin ton.
„Ne u potpunosti. Lord Nicholas St. John. Brat Markiza od Ralstona –
antikvar – “ Isabel zastane kad su se Georgianine oči postale široke kao
tanjurići. „Georgiana?“
„Lord Nicholas i moj brat – oni se – poznaju.“ Spusti svoj glas do šapta.
„Nisam ga upoznala, ali – “
Naravno da poznaju jedno drugo. Još jedna stvar koja je cijelu situaciju učinila
još izazovnijom.
„Georgiana.“ Isabelin glas je bio čvrst i miran. „Biti ćeš dobro. Kad sam
te primila, rekla sam ti da će se Minervina kuća pobrinuti za tebe, nisam li?“
Mlađa žena proguta i duboko udahne.
„Da.“
„Onda će za tebe brinuti se,“ Isabel je rekla smireno. „Jednostavno ćemo
te držati skrivenom. Ovo je velika kuća. A ti si Jamesova dadilja – malo je
razloga zašto bi te gost trebao vidjeti.“
„Zašto je on tu? U Yorkshire?“
„Ne znam. Ponukana sam da vjerujem da je jednostavno na svom ljetnom
putovanju.“ Zastane razmišljajući o djevojčinom strahu. „Sigurna si i pod
zaštitom Lorda od Reddicha.“
Onoliko sigurna koliko itko od nas može biti.
Isabel odbaci tihi, oprečan glas u svojoj glavi.
Bili su sigurni. Ona će se za to pobrinuti.
Georgiana je ostala tiho na Isabeline riječi. U konačnici je kimnula jednom
dajući svoje povjerenje Isabel – u kuću.

74
 „Dobro.“ Isabel im objema natoči još čaja nadajući se da će ojačati
djevojčinu smirenost prije nego je dodala. „Kad budeš spremana razgovarati
o razlozima zbog kojih si došla tu, spremna sam ih čuti. To znaš, zar ne?“
Georgiana ponovno kimne. „Znam. Ja jednostavno – ja nisam – što ako-“
„Kada i ako budeš spremna Georgiana, biti ću tu.“ Isabeline riječi su bile
jednostavne i izravne. Imala je godine iskustva u nagovaranju mladih dama
da izađu iz svog straha. Vojvodine sestre ili konobarice iz Cheapsida,
djevojke se nisu toliko razlikovale jedna od druge.
Ne toliko drugačije od nje.
Da je imala drugačiji izbor, nikad ne bi dozvolila Lordu Nicholasu St.
Johnu da uđe u njezinu kuću.
Ali prijetnja druge vrste – izdati Georgianu i ostale, svijetu s ničim osim
odjeće u njihovim ruksacima – bila je nezamisliva. I tako je Isabel
proračunato odlučila riskirati.
Lord Nicholas.
Isabel nije propustila ironičnost situacije u kojoj je budućnost kuće pune
žena stavljena u ruke jednog od najopasnijih i neodoljivijih muškaraca koje
je ikad upoznala. Ali dok je gledala u Georgianu, malu i nesigurnu, obje
svoje ruke omota oko šalice čaja, pogleda fiksiranog na tekućinu unutra,
Isabel je znala da je on njihova najbolja šansa za uspjeh. Njihova najbolja
nada za budućnost.
Jednostavno će ga morati držati ograničenim na sobu s kipovima.
To ne bi trebalo biti toliko teško.
Slijedećeg popodneva, Isabel se osjećala neizmjerno ponosna na sebe.
Sva njezina briga zbog Lorda Nicholasa je bila bezvrijedna. On nije
nimalo bio problem.
Zapravo, budući da su on i gospodin Durukhan stigli tog jutra i ona ih je
zatvorila u sobu s kipovima i dostavila pažljive upute da ih se ne ometa,
Isabel je učinkovito izbjegavala dvojac.
Skrivala se od dvojca, da bude točnije.
Besmislica. Isabel otrese tu pomisao. Stoga je opet bila na krovu. Krov je
i dalje curio. I, ako su oblaci koji su se kretali prema njima s istoka bili ikakav
znak, popravci će biti posebice dobrodošli te večeri.
Stoga je bila u hlačama i košulji s rukavima s Jane, i one su na svojim
koljenima pažljivo nanosile pastu čudnog mirisa na donju stranu glinenih
ploča koje su čini se bile oslabile na krovu. Prošlo je sedam godina od kada

75
je prvi od slugu Townsend Parka otišao, uključujući vješte muškarce – one
koji su bili najtraženiji na drugim velikim imanjima duž okruga. S njima je
nestalo znanje umješnosti popravljanja krova, obrade kamena i drveta, i
nekoliko drugih vještina koje su posebice bile korisne na seoskom imanju.
Na to sjećanje Isabel uzdahne. Pretpostavljala je da su bile sretne što je
prošlo toliko puno godina prije nego su trebale velike glavne popravke na
kući. Hvala nebesima na knjižnici imanja i njezinoj kolekciji naslova o
arhitekturi i praksi građenja. Iskreno se nasmiješi. Popravak krova nije bilo
štivo koje je preferiralo većina mladih dama, ali moglo bi biti od koristi ako
bude mogla ukloniti lonac u odaji koji je trenutno smješten na rub njezinog
kreveta kako bi uhvatio kišnicu koja je redovito curila kroz krov koji je imalo
loš sloj katrana.
„Hoćeš li mi reći što se jučer dogodilo da te nagnalo da se skrivaš od
Lorda Nicholasa?“
Jane nikad nije bila ta koja je okolišala.
Isabel umoči četku u kantu odvratnog katrana za krov i kaže, „Ništa se
nije desilo.“
„Baš ništa.“ Ništa čega bih se željela sjećati.
„Ne. Složio se identificirati i procijeniti moju kolekciju. Mislila sam mu
dopustiti da nastavi s tim. Ako sve prođe dobro, Minervina kuća će imati
novi dom kroz mjesec dana.“ Pokušavala je svoj glas održati vedrim. Punim
pouzdanja.
Jane je bila tiha dok je postavljala nekoliko iznova popravljenih ploča
natrag po krovu. „A Lord Nicholas.?“
„Što s njim?“
„Upravo tako.“
„Radije bih da on nije potreban za taj pothvat,“ Isabel reče namjerno krivo
shvativši Janeino pitanje. Tada zapuhne snažan nalet vjetra zbog čega su
Isabelini rukavi klepetali kao jedra u oluju. Pripremila se na hladan vjetar
pažljivo birajući svoje slijedeće riječi. „Ali mislim da nemamo puno
alternative.“
„Imaš alternative Isabel.“
„Ni jednu ne vidim.“
Jane postavi još nekoliko ploča u tišini koja se rastezala među njima prije
nego se ponovno okrenula prema Isabel. „Toliko dugo vremena se brineš za
nas. Napravila si na neki način legendu od Minervine kuće za djevojke širom

76
Londona. One koje nam dolaze sad… one jedva mogu financirati naše
postojanje. A to je sve radi tebe.“ Isabel prestane polagati svoj crijep
susretavši se s Janeinim hladnim zelenim pogledom. „Ali ne možeš dozvoliti
da te legenda preuzme.“
„Meni nije legenda Jane. To je stvarno.“
„Ali mogla bi imati više. Ti si kćer grofa.“
„Grofa s moralom koji se najbolje može opisati kao upitan.“
„Sestra novog grofa onda,“ Jane preformulira. „Mogla bi se udati. Živjeti
život kakav bi trebala živjeti.“
Život kakav bi trebala živjeti. Riječi su se činile tako jednostavnima – kao da
je to sve jasno zacrtano – možda i jest bilo. Druge djevojke dobrog podrijetla
činilo se da nemaju problema da slijede dobro utaban put.
Druge djevojke nisu imale njezinog oca. Njezinu majku.
Odmahnula je glavom. „Ne. Ovo je život koji bi trebala živjeti. Nikakav
pametni brak, količina čaja s damama iz društva niti londonska sezona ne bi
promijenila moj pravac. I pogledaj me gdje me je moj kurs doveo. Pogledaj
razliku koju sam napravila za tebe. Za druge.“
„Ali ne bi trebala žrtvovati sebe zbog nas. Zar to ne bi poništavalo svrhu
kuće? Zar nas nisi učila da su naša sreća i naši životi neizmjerno važniji nego
žrtve koje smo podnosile prije nego smo stigle tu?“
Riječi su bile nježne, njihov cilj istinit. Isabel je razmišljala o svojoj
batlerici, snažnom vjetru zbog kojeg su Janenini obrazi postali rumeno
ružičasti, njezinoj smeđoj kosi koja je ispadala ispod njezine kape. Jane je bila
prva koja je došla Isabel, radišna djevojka koja je jedva pobjegla od pijanog
premlaćivanja od ruku pijanih gostiju i nekako pronašla hrabrosti napustiti
London radi Škotske, gdje se nadala da će pronaći novi život. Stigla je do
Yorkshira s pregršt ukradenih novčića – nedovoljnih za život, ali dovoljno
da ju pošalje u zatvor radi krađe do ostatka njezinog života. Kada joj je
nestalo novca, doslovno je bila ostavljena pored ceste bez ičega osim odjeće
na sebi. Isabel ju je pronašla usnulu u nekorištenoj pregradi u stajama, dan
nakon što je posljednji od njezinih preostalih sluga napustili svoja radna
mjesta.
Isabel je jedva imala sedamnaest, sama u kući s Jamesom, koji je jedva
imao tri godine i njezinom majkom – koja je bila na samrti. Jedan pogled na
Jane, koja je bila preslaba da pobjegne, previše slomljena da bi se borila i
Isabel je razumjela očajanje koje je navelo djevojku da poduzme

77
najekstremniji do rizika – spavati u staji koja nije njezina, a očito je dio
imanja.
Nije to bila ljubaznost koja je navela Isabel da primi Jane – to je bila
panika. Grofica je nestajala, luda od tuge i očaja, sluge su nestale, James je
trebao ljubav i njegovanje, a Isabel nije imala ništa. Ponudila je Jane posao i
stekla najodanijeg slugu. Prijatelja u kojeg je najviše imala povjerenja.
Jane je bila jedina koja je bila svjedok grofici u njezinim posljednjim
danima dok je grdila Isabel, prigovarala protiv smijeha, maženja Jamesa,
protiv Boga i Britanije – kriveći ih sve radi njezine izolacije. Radi njezinog
uništenja. Kad je grofica umrla – čak i kad su ostale niti Isabelinog života
raspetljavale se – pomagati Jane je držalo Isabel da se ne raspadne.
Za nekoliko tjedana, Isabel je donijela odluku dovesti druge u Townsend
Park. Ako ne može biti dobra kćer ili dobra žena, može se pobrinuti da druge
žene koje su na rubovima društva imaju mjesto za život i procvat. Nekoliko
dobro odaslanih pisama je dovelo joj Gwen i Kate, i nakon toga bilo je malo
potrebe oglašavati njihovu lokaciju. Djevojke su pronalazile njih. Townsend
park je preimenovan u Minervinu kuću u tihom šaputanju širom Britanije, i
djevojke u nevolji su znale ako budu mogle doći do vrata, pronaći će
sigurnost.
U tim djevojkama je Isabel pronašla svrhu – način da zaštiti te
zlostavljane, zlosretne žene i da im da novu priliku za život.
Način da dokaže da je ona bila više od onoga što su drugi vidjeli.
Način da se osjeća potrebnom.
Nisu sve djevojke ostale – u sedam godina od Janeinog dolaska, imale su
desetke djevojka koje su dolazile i odlazile u gluho doba noći, ne mogavši ih
spriječiti da se vrate životu iz kojeg su došle. Još ih je ostalo koje su morale
izgraditi svoje vlastite živote, Isabel je dočekala mogućnost da im pomogne
ostvariti njihove snove. Bile su krojačice, krčmarice čak i žena vikara
Sjevernog okruga.
One su bile dokaz da nije bila sama. Da je imala svrhu. Da je bila više
nego neželjena kći zloglasnog nitkova. Da ona nije bila sebično dijete kako
ju je njezina majka optuživala tokom posljednjih tjedana.
A kada je mislila o njima – o Minervinoj kući – uopće nije razmišljala o
tome da ona nikad nije imala priliku iskusiti.
Svim stvarima koje je zasluživala – imala – da se rodila kao kći nekog drugog
grofa.

78
 Ne.
„Nije žrtva nastaviti s Minervinom kućom,“ rekla je konačno, riječi su bile
gotovo pretihe da ih se čuje zbog vjetra. „Popravila bih stotine krovova kako
bi se pobrinula da se ovaj drži iznad glava djevojaka.“
Jane uzvrati osmjeh. „Moram li te podsjetiti da nisi sama na vrhu ove
kuće? Nikad neću moći ukloniti smrad ovog blata sa sebe.“
„U tom slučaju ćemo smrdjeti skupa.“ Isabel se nasmije.
„Tvoj lord neće uživati u tome.“
Isabel se nije pretvarala da krivo razumjela. „On nije moj lord.“
„Gwen i Lara to vide drugačije.“
Isabeline obrve se skupe. „Gwen i Lara imaju jaglace među ušima. Neću
biti pogurnuta prema njemu, Jane. Isto tako im možeš reći to.“
Jane se potom nasmije, zvuk je bio tako muzikalan i veseo. „Misliš da
imam više utjecaja od tog smiješnog časopisa?“
„Mislim da bi trebala,“ Isabel reče uz uzdah. „Tu je samo dva tjedna. Sve
što trebam je držati cure podalje od sobe s kipovima.“
„A što s tobom, Lady On-Nije-Moj-Lord?“
Isabel je ignorirala Janeino izazivanje, prizor zgodnog lica Lorda
Nicholasa ju zabljesne. Kako su njegovi zubi blještali bijelo naspram njegove
suncem zagrijane kože, kako su njegove pune, nježne usne okretale prema
gore u hrabre, obećavajuće osmjehe. Način na koji su njegove plave oči ju
izazivale da mu kaže sve.
Dosita je bio jako opasan.
„Ja ću napraviti isto. Ne bi trebalo biti teško. Naposlijetku, imam krov
koji treba popraviti.“
Riječi su jedva izašle iz Isabelinih usta kad je poznati muški glas se
oglasio. „Trebao sam pogoditi da ću vas pronaći tu.“
Na te riječi Isabelino srce se popne u grlo. Očiju ispunjenih strahom,
Isabel pogleda u Jane koja je odmah spustila svoju glavu dolje, kao što bi bilo
koji dobar sluga učinio, fokusirajući se u potpunosti na zadatak kojim se
bavi.
Bila je prepuštena sama sebi ili će biti otkrivene. S malo drugih
mogućnosti, okrenula se prema Lordu Nicholasu koji se penjao van kroz
tavanski prozor.
Tko ga je pustio tu gore?

79
 Promatrala je kako jedna ogromna Hessian7 čizma probno zakorači
prema njoj, nesigurno spustivši se na glinenu pločicu.
Da muškarac nije bio oprezan, još više bi oštetio oštećeni krov.
„Sačekajte!“
Njemu na čast, sačekao je.
„Ja – “ Isabel je pogledala u Jane koja je odmahnula glavom u pokretu
koji je pokazivao da ona neće biti apsolutno od nikakve pomoći, onda
nastavi. „Ja ću doći do vas moj Lorde!“ Naglo se uspravi na svoje noge,
požurila je preko krova što je brže mogla. Kad je došla do njega, nasmijala se
previše vedrim osmjehom.
Koji on nije uzvratio.
„Moj Lorde! Što vas dovodi na krov? Je li vam nešto potrebno?“
„Ne,“ odgovorio je jedim slogom koji se pretvorio u mnoge dok je
bludničio svojim pogledom preko nje upijajući njezin izgled.
Dragi Bože. Ona je obučena u mušku odjeću. To definitivno nije bila
uobičajena pojava. Naravno, dame na krovovima isto tako nisu bile baš uobičajena
pojava. U svakom slučaju, njezin izgled je bio problem. A skakanje po krovu
se činilo ne kao tako prihvatljivo rješenje. Jednostavno će to morati izdržati.
Prekrižila je ruke preko prsa, ignorirajući poplavu vrućine koja se širila
preko njezinih obraza. „Nisam očekivala da mi se pridružite Lorde
Nicholas,“ rekla je zajedljivo.
„To vidim. Iako moram priznati da sam pomalo iznenađen da ste
odjeveni tako pred svojim slugama.“ Pokazivao je na Jane koje je ostala
spuštene glave postavljajući crijepove.
„Oh.“ Kako će se izvući s ovim? „Da. Pa. Jan – “Oprezno Isabel. „Janney je
s obitelji dugo godina. On je svjestan svih mojih – ekscentričnosti.“ Nasmije
se lecnuvši se zbog zvuka, glasnog i nelagodnog.
„Vidim.“ Njegov ton je odavao da nije, zapravo, vidio.
„Hoćemo li ući unutra? Možda bi željeli čaja?“ – brzo je rekla, kao da ga
je mogla požuriti da se makne s krova, iz kuće i doista, iz Yorkshirea. „Ne,
ne mislim tako.“
„Moj Lorde?“
„Volio bih pogledati ovaj krov koji vam je tako zaokupio pozornost.“

7 Laganekožne jahače čizme do koljena koje su nosili njemački vojnici, a bile su jako popularne u 19. stoljeću
u Engleskoj.

80
 „Ja – uh.“
Da li je to bilo do nje? Ili je on, čini se, bio zadovoljan radi njezine
nelagode?
„Hoćete li me provesti kroz mjesto na kojem popravljate moja Lady?“
Definitivno ju je zadirkivao.
Bio je bijedan muškarac. Nimalo vrijedan ljubljenja.
„Zasigurno.“ Isabel se okrene prema Jane – morala je maknuti drugu
ženu s krova. „To bi bilo dosta za danas Janney. Možeš ići.“
Jane se ustade kao da je ispaljena, krenuvši prema tavanskom prozoru
kao da je samo tu bio spas.
Što naravno i jest bio.
Ali dok je prolazila pored njih, St. John ju zaustavi riječima „Trebao bi
biti više zaštitnički nastrojen prema svojoj gospodarici.“
Jane zastane, glave pognute dolje i kimne jednom.
„Vidim da razumiješ moje značenje.“
Isabel zadrži dah dugo vremena čekajući ga da nastavi. Kad nije, onda
kaže, „To je sve Jannney,“ i Jane se provuče kroz otvor nestajući u tavanu.
Dok ju je gledala kako nestaje, Isabel je razmišljala o svojim
mogućnostima. Iako nikad nije bila formalno educirana u dijelu prikladnog
razgovora, poprilično je bila sigurna da krovovi nisu bili prikladno mjesto
za razgovor između pripadnika suprotnog spola.
„Ne sviđa mi se to što ste na krovu.“
Riječi, tako zapovjedne, kao da je ona stavljena na svijet radi njegovog
hira, iznenade Isabel. Susretne se s njegovim pogledom i uživala je u tome
što je njezina iritiranost bila jednaka njegovoj. Nije kao da ga je zamolila da
joj se pridruži tu, za Boga dragoga. „Pa, uzimajući da je to moj krov i moje
tijelo… ne vidim kako moja lokacija utječe na vaš život u najmanjoj mjeri.“
„Ako padnete…“
Podigla je jednu nogu, pokazujući mu svoje papuče. „Imam odlično
gazište.“
Njegov pogled je pratio ud, od nogavica njezinih hlača dolje niz krivudav
nabor njezinog gležnja odjevenog u čarape do njezine noge i zbog pregleda
je odmah postala nervozna. Čvrsto je spustila svoju nogu, udarac crijepova
je naglašavao njezinu kretnju. Jednom rukom nervozno poleti prema kosi,
povuče je natrag u čvrsti čvor. „Mislim da bi trebali ući unutra.“

81
 Pomakao se kako bi sjeo na vrh krova. Ispitujući posao koji su ona i Jane
završile, upita, „Zašto ste me ostavili jučer u sobi s kipovima?“
To nije bilo pitanje koje je očekivala. „Moj Lorde?“
„Ostavili nije baš prikladna riječ, zar ne? Utekli bolje pristaje.“
„Zapravo, više mi se sviđa pobjeći.“
Njezina iskrenost ih oboje iznenadi. On nagne glavu. „Opipljiv pogodak,
Lady Isabel.“
Zbog njegovih riječi se ona zacrveni, osramoćena svojom izjavom, ali
odbijala je predati se.
„Nisam imala vremena čamiti s vama u sobi s kipovima Lorde Nicholas.
Imam poprilično toga za obaviti.“
„Trebam li vas podsjetiti da ste vi ta koja me pitala da posjetim kipove?“
Boja njezinih obraza je gorila još jače. On je nju nazivao nepristojnom. I
nije bio u potpunosti u krivu. „Ne morate. Vrlo sam zahvalna radi vaše pomoći
moj Lorde.“
Oči mu se suze prema njoj. „Sretan sam pružiti ju, ali morate priznati naše
vrijeme skupa je poprilično… netradicionalno.“
Iskrivljeno mu se nasmije. „Pretpostavljam da naša trenutna lokacija ne
popravlja to.“
„Niti vaša odjeća, Lady Isabel.“ Uzvrati joj osmjeh prije nego ponovno
upita, „Zašto ste utekli iz sobe s kipovima?“
„Ja – ja nisam imala izbora.“
Mislila je da će ju pritiskati dalje, ali mora da je bilo nešto u njezinom tonu
što je zaustavilo red ispitivanja.
Nastala je duga tišina prije nego je promijenio taktiku. „Mislim da bi mi
trebali reći zašto popravljate krov.“
Nakratko slegne ramenima. „Već sam vam rekla, moj Lorde. Curi. Zbog
čega je poprilično nelagodno kada kiši. S obzirom da je ovo Britanija, puno
kiše pada.“
On prevuče jednu dugu ruku preko savijenog koljena i pogleda prema
poljima ignorirajući njezin ton. „Namjerno me krivo razumijete. Vidim da
nemam drugog izbora osim iskoristiti jedini adut koji imam.“ Uzdahne
potom izrecitira. „Volupta, kći Kupida i Psihe, napravljena je od ružičastog
mramora iz Mergoze, područja u Alpama koje je poznato po njemu.“
„Kip nije ružičast. I nije talijanski.“

82
 Uputi joj pogled i ona je bila izgubljena u bliještanju plavetnila njegovih
očiju prije nego je primijetila trzaj mišića u njegovim obrazima. Pitala se što
je taj pokret značio.
„Kip je napravljen od ružičastog mramora iz Mergoze,“ ponovi polako
kao da je bila zaostala. „Ružičasti mramor nije uvijek ružičast. I komad nije
talijanski. Rimski je. Ona je rimska božica.“
Znala je što radi – prisiljavao ju je da odgovori na njegovo pitanje vezano
uz krov svojim informacijama o kipu.
A ako je bio u pravu, ona je bila ogoljena.
„Mora da ste pogriješili,“ Isabel reče nesigurna uvredom koju su riječi
nosile sa sobom.
„Uvjeravam te. Nisam. Volupta je gotovo uvijek prikazana omotana u
ruže. Ako to nije dovoljno, njezino lice potvrđuje njezin identitet.“
„Ne možeš prepoznati božicu po licu koje je izrezbareno u mramoru,“
ona se podsmjehne.
„Možeš prepoznati Voluptu po njezinom licu.“
„Nikad nisam čula za tu božicu, a ti znaš kako ona izgleda?“
„Ona je božica osjetilnog užitka.“
Na te riječi joj se usta širom otvore. Nije se mogla sjetiti ni jedne jedine
stvari koju bi na to odgovorila. „Oh.“
Njezino lice odražava toliko toga. Zadovoljstvo, blaženstvo, strast, eksta–
„Da, vidim,“ Isabel ga prekine primijetivši zabavljenost u njegovim
očima. „Uživate, zar ne?“
„Nevjerojatno.“ Potom joj se nasmiješio, a ona se morala suzdržati da ne
uzvrati. Mrštila se zbog njega i on se nasmije; zvuk je bio više dobrodošao
nego je bila spremna priznati. „Hajde, Lady Isabel, sjedi sa mnom i ispričaj
mi priču o krovu posjeda koji treba popraviti.“
Nije mogla odoljeti. Napravila je onako kako je tražio.
Onaj tren kad je sjela, on nije gledao u nju već je umjesto toga gledao
prema prednjim vrtovima kuće u smjeru ceste. Nakon duge tišine tiho upita,
„Zašto vi popravljate krov? Ni sa kim da vam pomogne osim tvog batlera?“
Disala je duboko, topli ljetni vjetar je vijorio se oko njih, nesputan
drvećem ili zgradama na visokom vrhu krova. Primijetivši vlagu u zraku
koja je upućivala na nadolazeću ljetnu oluju, Isabel osjeti ubod žaljenja što
oblaci nisu još došli i ona je ostala bez načina da izbjegne odgovor na ovo
pitanje. Jedino joj je preostala istina.

83
 „Ne mogu su priuštiti krovopokrivača,“ odgovorila je jednostavno
gledajući prema dolje i skidajući zamišljenu prašinu s jedne od smeđih ploča
ispod njih. „Ne mogu si priuštiti da unajmim muškarca s vještinama.
Nemam muškarca kojem mogu vjerovati osim – Janney.“
„Što je sa slugama?“
Pa, za početak, moj Lorde, one su sluškinje.
„Zaposleni su stvarima koje sluge rade,“ odgovori dok su joj se ramena
uzdizala u gotovo neprimjetnom slijeganju. „Mogu naučiti o krovu kao i bilo
koja druga osoba.“
Dugo vremena je bio tih dok konačno nije pogledala u njega primjećujući
razumijevanje u njegovim očima – očima boje svijetlog ljetnog neba. Blesavi
časopis je bio u pravu. Bile su prelijepe nijanse plave koja je odvlačila
pozornost. „U svakom slučaju, većina dama vašeg statusa ne uči se o
krovovima kao bilo koja druga osoba.“
Zbog njegovih riječi se nasmije nervozno. „To je istina. Ali većina dama
mog statusa ne radi mnogo stvari koje ja radim.“
Razmišljao je o njoj, a ona je zamišljala divljenje u njegovom pogledu. „To
vjerujem.“ Odmahnuo je glavom. „Definitivno ne postoji još jedna grofova
kći u kraljevstvu s vašom neustrašivošću.“
Sklonila je pogled prema tlu. Nije neustrašivost. Očajanje. „Pa
pretpostavljam da ako postoji još jedan grof kao moj otac, onda bi mogle
postojati grofove kćeri kao ja. Možete zahvaliti bilo kojem bogu u sobi s
kipovima što su slomili kalup za Wasterlove.“
„Onda ste znali za očeve potrage.“
„Ne detalje, ali čak i zabačena daleko u Yorkshiru, dijete čuje stvari.“
„Žao mi je.“
Odmahnula je glavom. „Nemoj da vam bude. Otišao je prije sedam
godina; James ga je jedva poznavao, a ja ga nisam vidjela od tada.“
„Zbog toga mi je u tom slučaju još više žao. Znam da je gubitak roditelja
nešto manje nego da je umro.“
Zbog toga ga pogleda u oči. Vidjela je da govori istinu. Usput se pitala
kakva bi to priča mogla biti. „Gubitak mog oca nije uopće bio gubitak.
Zasigurno nam je bilo bolje bez toga da je on bio uzor tu.“ Promatrao ju je
pažljivo dugačak trenutak sve dok joj nije postalo nelagodno pod njegovim
pogledom koji je znao previše i ona prebaci pozornost na tamno nebo. „Neću
poricati da bi šiling ili dva bili dobrodošli.“

84
 „Nije vam ništa ostavio?“
Na to pitanje se zatvori; bila je spremna priznati svoje strašne financijske
poteškoće, ali ne i raspravljati o njima. Ne prihvaća njegovo sažaljenje. On se
činio kao tip muškarca koji bi tražio još više. Koji bi želio pomoći.
A nije si mogla priuštiti da ga pusti bliže sebi.
Pratila je krivinu jedne krovne ploče osjećajući bol u svojim ramenima.
Ubod zabrinutosti koji je bio nestao tokom zadnjih nekoliko trenutaka se
vratio. Postojao je kratak trenutak u kojem je podijelila svoj teret – kad je
osjećaj bio dobar i ispravan.
Ali ovo nije bio teret koji se dijeli. Ovo je bio njezin. Bio je od dana kada
je njezin otac otišao, kad je preuzela odgovornost za imanje i ljude na njemu.
Učinila je najbolje što je mogla bez ičije pomoći, bez obzira na to koliko često
je pitala. A tako je naučila svoju lekciju – da siromašno imanje i kuća puna
neprilagođenih nije nešto čega su aristokratska gospoda željeli biti dio.
Posebice ne bogati, uspješni lordovi koji su slučajno prolazili kroz
Yorkshire.
„Zbirka zbilja mnogo vrijedi, Isabel.“
Uzela si je nekoliko sekundi da bi razumjela značenje njegovih riječi, koje
su bile toliko različite od njezinih misli. „Vrijedi li?“
„Bez sumnje.“
„Dovoljno da –“ Zaustavi se. Bilo je toliko puno načina na koji je mogla
završiti rečenicu… previše načina. Dovoljno da kupi kuću? Pobrine se za
djevojke? Pošalje Jamesa u školu? Vrati Townsendu ime nakon godina
raskalašenosti koja ga je uništila?
Nije mogla reći ni jednu od tih stvari, naravno, bez da otkrije svoje tajne.
I tako nije rekla ništa.
„Dovoljno da popravi ovaj krov i puno više.“
Izdahnula je, olakšanje je bilo skoro nepodnošljivo.
„Hvala Bogu.“
Šapat je bio jedva čujan, izgubljen u opakim udarima groma koji su
uzrokovali da se strese od šoka, gurnuvši ju bliže prema njegovoj veličini tu
na visokom vrhu Townsend Parka. Osjećajući njegovu toplinu pored sebe,
okrene se kako bi pogledala u njega. Gledao je u nju, s opojnom mješavinom
opasnosti, znatiželje i istraživanja u očima. Zbog tog posljednjeg joj se puls
ubrza, kao da je mogao pogledati duboko u nju i otkriti sve što je skrivala
toliko dugo.

85
 Možda to ne bi bilo tako užasno.
Znala je da je to bio znak slabosti, ali nije mogla skrenuti pogled. Oči su
mu bile tako plave, razumijevanje u njima je bilo tako primamljivo – skoro
dovoljno da ju natjera da zaboravi na sva svoja pravila.
Nije imala šanse prepustiti se iskušenju.
Umjesto toga, nebo se otvorilo i svemir je intervenirao.

86
 Kiša nije lagano došla ljeti u Yorkshire – došla je s osvetom, kao da je cijeli
okrug napravio nešto radi čega to zaslužuje. Ali u slučaju ovog određenog
popodneva, Nick je točno znao tko je donio gnjev nebesa nad njih.
On je.
Kada je kao istinski nitkov ozbiljno razmišljao da poljubi Lady Isabel
Tonwsend na njezinom krovu, na tragu njezinog skorog sirovog priznanja o
njezinom siromaštvu.
Gledala je u njega s tim velikim smeđim očima i on je znao da će mu ona
dozvoliti da ju poljubi. Ali ne iz bilo kojeg drugog razloga osim njezine očite
zahvalnosti radi njegove pomoći.
A zahvalnost nije bila održiv razlog za stvaranje ljubavne veze na krovu.
Stoga, kada se nebo iznad njih otvorilo, za svaki gram njega koji je želio
vrištati zbog njegove frustracije prema nebesima, postojala je jednaka
količina zahvalnosti radi prekida.
Sve dok munja nije zabljesnula, opaka i zelena, a on shvatio da ako ostanu
na vrhu kuće, ne samo da će biti namočeni, nego će vrlo vjerojatno i biti
ubijeni.
Ta misao ga potakne na djelovanje i on omota ruku oko Isabelinih
ramena, pazeći je kao pastir kroz kišu prema tavanskom prozoru. Taman
kad su došli do ulaza, ona se okrene, spusti zastrašujuće brzo njegovu ruku
i krene preko krova prema mjestu na kojem je ranije radila.
„Naša pasta za krov!“
Između mokrih krovnih ploča i obilne kiše i stvarnog rizika od udara
groma, posljednje njegovo strpljenje je isparilo. „Isabel!“ Njezino ime se
prenosilo preko krova, jednako zloslutno kao grmljavina koja je udarala oko
njih i ona se smrzne, okrene prema natrag, očiju širokih i nesigurnih. „Ostavi
je!“
„Ne mogu!“ odmahnula je glavom i okrenula se prema padini krova,
njezine riječi su bile nošene prema njemu vjetrom koji mu je štipao lice.
„Trebali su nam sati da ju napravimo!“
„Možeš i hoćeš!“ rekao je.

87
 Nakon te naredbe pogledala ga je preko svog ramena, oči su joj sijale.
„Nisi moj čuvar, moj Lorde.“
Nije pazila kako hoda dok je nastavljala svojim putem.
Što je bila pogreška.
Njezina papuča je odvojila olabavljenu glinenu pločicu i poslala ju da
klizi niz kosi krov i preko ruba, taj pokret je Isabel izbacio iz ravnoteže.
Primijetio je strah u njezinim očima kada je počela padati i on se već kretao
prema njoj.
Posegnula je rukom kako bi se uhvatila, ali silina udarca je odvojila još
više crijepova srušivši ih od tlo ispod nje. Potom se uspravila, od straha je
postala očajna, a taj potez je jedino povećao njezinu nestabilnost.
Stvorio se tu uhvativši njezinu ruku u čvrst stisak i zaustavio je njezino
kretanje. Nije ništa rekao kad su im se pogledi susreli, bijes u njegovim očima
je odagnao očaj u njezinom.
Nije ništa rekao dok se ona stabilizirala i ponovno stala na svoje noge
dozvoljavajući mu da joj pomogne ustati i zadržati stabilnost dok je duboko
udisala umirujuće udahe kako bi smirila svoje ubrzani puls.
Nije ništa rekao dok ju je podizao u svoje ruke i nosio ju nekoliko metara
do tavanskog prozora.
Tek kad ju je spustio na otvoreni ulaz je progovorio. „Ne mogu biti tvoj
čuvar, Isabel, ali ako ne možeš preuzeti odgovornost za svoju vlastitu
sigurnost, netko to mora činiti za tebe.“ Pokazao je prema tavanskom
prozoru. „Unutra. Odmah.“
Je li to bilo radi njegovog tona ili kiše ili iz nekog urođenog osjećaja
samoočuvanja, napravila je ono što joj je rečeno. Začudo.
Nick je promatrao dok se penjala na tavan, pobrinuo se da je unutra na
sigurnom i onda se vratio kako bi dohvatio prokletu pastu za krov koju je
ona toliko cijenila.
S kantom u ruci je pogledao preko imanja prema stajama gdje je dječak
kojeg je sreo ranije tog dana zatvarao vrata staja koristeći svoju cijelu težinu
da ih uspije zatvoriti. Potom je potrčao prema glavnoj kući, štiteći svoje
mlado lice od vjetra te je pokretom ruke skinuo kapu s glave, oslobađajući
svoju kosu u punoj dužini.
Njegovu jako dugu kosu.
Nick se ukočio promatrajući dok se mladi konjušar okretao da dohvati
kapu dok se kotrljala po tlu koju su okretali nevidljivi prsti Yorkshirskog

88
vjetra. Kosa se vijorila iza njega u dugim pramenovima istog trena namočena
kišom. I kada je dječak okrenuo, pogledavši licem još jednom prema kući,
nije bilo sumnje koja je to bila tajna Townsend Parka.
U mislima je prevrtio sluge u kući: mladi konjušar; ženstveni batler;
šarolika zbirka malenih sluga koje se nisu uklapale.
Ona je imala kuću punu žena.
Zbog toga je bila na krovu umalo ubivši se.
Jer nije bilo nikog drugog da to napravi za nju.
Grubo opsuje radi te pomisli, riječ se izgubi u huktaju vjetra koji je puhao
preko ruba krova.
Neovisno o tome je li kuća bila puna žena ili ne, nije bilo isprike za njezinu
krajnju i potpunu nemarnost. Radi zdravog razuma trebalo ju je zaključati u
sobu. Njegovog zdravog razuma.
Grom je pukao visoko iznad njega poslavši ga natrag prema ulazu u
tavan s kojeg je ona virila prema njemu, niz lice su joj tekli potoci vode.
Gurnuo je kantu đubriva prema njoj.
Uzela ju je i odmaknula se od prozora dok ju je on slijedio unutra. Uzeo
si je dosta vremena da zatvori prozor iza sebe, čvrsto ga priljubivši uz zastore
kiše koja je udarala o staklo prije nego se okrenuo natrag prema njoj,
namočen do kostiju i nimalo sretan.
Pažljivo je odložila kantu dolje, prvo je oklijevala, a onda progovorila
uznemirenim šaptom. „Bila bih savršeno dobro – “
Od frustracije provuče svoje obje ruke kroz mokru kosu i ta kretnja
zaustavi njezine riječi. Hvala Bogu. Jer ju je mogao udaviti da je nastavila.
Ona je bila jedna najiritantnija žena koju je ikad sreo. Ona je bila opasna
po sebe i po ostale. Mogla ih je oboje ubiti, za miloga Boga.
Bilo mu je dosta svega.
„Ne idete na krov više.“ Riječi su bile tihe, ali izgovorene tonom koji bi
zaustavio ubojicu u njegovom naumu.
I izgledalo je da su jedino Isabel razjarile. „Molim?“
„Očito, godine zarobljeništva u vođenju imanja u Yorkshiru i nisu vas
naučili ni gramu razuma. Od sad pa nadalje ćete se kloniti krova.“
„Od svih bezobraznih, nadmenih, arogantnih stvari – “
„Možete to nazivati kako hoćete, ja ću to nazvati brigom za vašu
sigurnost. I sigurnost onih oko vas.“ Nakratko je zastao zadržavajući

89
potrebu da ju protrese. „Je li vam palo na pamet da sam mogao biti ubijen
zajedno s vama?“
„Nisam pitala da me se spašava, Lorde Nicholas,“ rekla je dok joj se glas
podizao.
„Da, pa, uzevši u obzir da sam dva puta spasio vam život u dva dana
koliko vas poznajem, mogu predložiti da idući put pitate.“
Ispravila se do svoje pune visine i oslobodila se, očito nezabrinuta
činjenicom da bilo tko tko je u blizini tavana ih može čuti. „Bila sam savršeno
sigurna na krovu dok vi niste stigli! I jeste li uopće razmotrili ideju da sam
jedino bila na krovu jer sam se skrivala od vas?“
Priznanje je izletjelo prije nego ga je mogla zaustaviti, iznenadivši ih
oboje.
„Skrivali se od mene?“
Nije odgovorila namjerno skrećući pogled od njega uz uzdah. „Vi ste me
pozvali tu!“
„Pa, nema smisla govoriti kako počinjem žaliti radi toga,“ promrmljala
je.
„Zašto ste se skrivali od mene?“
„Mislim da je to poprilično jasno.“ Kad nije odgovorio, ona nastavi, željna
da ispuni tišinu. „Bila sam iznenađena našim… trenutkom… u sobi s
kipovima. Nisam očekivala…“
Pratio je nervozne kretnje njezinih ruku, prelazila je preko svojih hlača
prije nego je prekrižila ruke i bijela tanka pamučna tkanina njezine košulje
se snažno priljubi uz njezine grudi, mučeći ga još više njihovom težinom –
njihovim ljupkim, zatamnjenim vrhovima. Odjednom je bio svjestan njihove
lokacije, zatamnjenog tavana njezinog doma, kiša koja je padala vani je
prigušivala sve zvukove, toplog malog prostora koji se zatvarao oko njih. To
je bilo savršeno mjesto za sastanak ljubavnika.
Duboko je udahnula gledajući prema stropu dugo vremena. Kap kiše je
polako klizila niz njezin vrat, promatrao je kako skreće niz padinu njezinih
grudi kako bi nestala u ovratniku košulje.
Ozbiljno je razmišljao da postane ljubomoran na kapljicu vode. Yorkshire
je očito štetio njegovom zdravom razumu.
„Nisam očekivala da bude tako…“ pokušala je ponovno susretavši se s
njegovim pogledom prije nego su joj riječi izblijedile.

90
 Zakoračio je korak bliže, bili su udaljeni jedno od drugog nekoliko
centimetara. „Tako…?“ Znao je da ju ne bi trebao poticati, ali nije si mogao
pomoći.
Uzdahnula je rezignirano. „Tako… privučena tobom.“
Napravi još jedan korak. „Privukao sam vas?“
Nije upoznao ni jednu damu koja bi priznala takvo što. Bilo je nešto
neodoljivo u iskrenosti njezinog priznanja.
Potom se povukla i on je gledao kako njezine obraze preplavljuje
nelagoda, postaju žarki i rumeni. Onda je progovorila, riječi su brzo izlazile
van. „Uvjerena sam kako je to samo prolazna faza. Mislim da je najbolje da
odete. Pronaći ću neki drugi način za prodaju kolekcije – a“
Njezina nervoza je bila opojna.
Ispružio je ruku, vrhovi njegovih prstiju su joj prelazili preko nježne kože
čela, zaustavljajući bujicu njezinih riječi. Sklonio je jednu dugu, vlažnu
kovrču s njezinog lica zataknuvši je iza njezinog uha prije nego je poleđinom
svojih prstiju prešao niz njezin obraz, umirujući svojim palcem vrelinu u
mesu koju su izazvali.
Zbog dodira joj se oči rašire i on se nasmiješi kratko radi njezinog
iznenađenja. Njegova slobodna ruka se podigne i njegove ruke su obuhvatile
lice naginjući ga prema gore kako bi si omogućio bolji pogled na nju u tom
tihom, polumračnom prostoru.
Ne bi ju trebao poljubiti. Znao je to.
Ali bila je kao ni jedna žena koju je ikad upoznao – i on je želio znati
njezine tajne. Više od toga, želio je nju.
Smjestio je svoje usne na njezine i ona je bila njegova.

Kako je bio slučaj sa ostatkom muškaraca, nije bilo nimalo nesigurnosti u

poljupcima Nicholasa St. Johna. U jednom trenutku Isabel se borila s nizom
stranih, uznemirujućih osjećaja zbog tog arogantnog muškarca, a slijedeći
tren je zaposjeo njezina usta intenzivnim poljupcima, zarobivši joj dah i
misli, a i zdrav razum.
Na trenutak se smrzla, uživajući u osjećaju njegovih usana na njezinim,
njegovih ruku koje su joj pridržavale lice, njegovih prstiju koji su se kretali
do njezinog vrata dok su mu palčevi milovali kožu njezinih obraza
ostavljajući ih u plamenu. Držao ju je čvrsto uz sebe, njegove usne su se

91
igrale iznad njezinih šaljući užitak koji je jurio kroz nju, val za valom.
Milovanje se umirilo. Podigao je svoja usta sve dok se nisu nalazila tik do
njezinih i polizao joj je donju usnu, njegov jezik je bio topao i hrapav o
njezinu mekanu kožu te ona uzdahne od uzbuđenja, tako stranog, tako
uvrnutog.
Tako veličanstven.
Još jednom joj je zarobio usta, milujući ih sve dok ih nije nesigurno
otvorila za njega. Nije bila sigurna što napraviti – bojala se dodirnuti ga,
pomaknuti se, napraviti bilo što što bi moglo završiti milovanja i
zadovoljstvo koje je donio.
Izgledalo je kao da joj je pročitao misli i nježnim dodirom njegove usne
su klizile putem kojim je palac prelazio preko njezina obraza do uha gdje
uhvatio ušnu školjku između svojih prstiju šaljući drhtaj zadovoljstva kroz
nju. „Dodirni me, Isabel.“
Zbog toga su žene postajale glupave radi muškaraca. Ta opojna
mješavina moći… i nemoći.
Ne bi ga trebala dodirnut. Znala je to. Ali riječi, u kombinaciji sa
senzualnim dodirima na zaobljenom dijelu njezina uha su je oslobodili i ona
spusti svoje ruke na njegova prsa, prelazeći njima prema gore i preko
njegovih ramena. Pokret ga je potaknuo da krene dalje i on omota svoje ruke
oko nje, privlačeći je bliže na svoju čvrstinu, njegovu vrelinu. Povukao se
unatrag susretavši se s njezinim teškim poluspuštenim pogledom samo kako
bi se uvjerio da je to željela jednako koliko i on, a onda je još jednom opsjeo
njezina usta.
Isabel je bila obuzeta od uzbuđenja, od milovanja njegovog jezika,
pritiska njegovog tijela, mirisom njega. Dočekala je njegove dodire svojim
vlastitim, uzvraćajući poljubac nevinom strašću koja ga je samo još više
potaknula. Umotala je svoje prste u vlažnu kosu na njegovom vratu i propela
se na svoje prste kako bi dobila bolji pristup njegovim ustima. Dozvolio joj
je da istražuje, povećavajući intenzitet poljupca potom se povlačeći kako bi
joj dopustio da ona preuzme vodstvo. Nesigurno je prelazila vrhom jezika
preko njegove donje pune usne, a uzdah koji je ispustio dao joj je osjećaj
zadovoljstva kao ništa što je ikad do sada iskusila.
Potom je prekinuo poljubac vraćajući ponovno kontrolu, prelazeći svojim
usnama niz stup njezina grla i duboko udišući na mjestu gdje su joj se vrat i
ramena susretali prije nego je lagano ugrizao kožu na tom mjestu šaljući još

92
jedan val zadovoljstva kroz nju. Uzdahnula je radi zadovoljstva i osjetila je
kako se njegove usne izvijaju u osmjeh uz njezinu kožu koji nije morala
vidjeti da bi znala da je bio ispunjen opakim obećanjem.
Podigao je glavu, njegove plave oči su bile tamne od vreline. Njegova
usta se lagano otvore i ona je bila hipnotizirana prizorom, u očekivanju
njegovog slijedećeg poteza.
„Isabel?“
Zvuk njezina imena joj je bio stran i na kratak trenutak nije bila sigurna
odakle je dolazio. Bila je tako fokusirana na činjenicu da ju je Nick morao
pustiti i zakoračiti unatrag, dalje od nje, ostavljajući što je više moguće
prostora među njima. Iznenada je osjetila hladnoću i samo odjednom, osjećaj
gubitka njegove topline je bio intenzivan. Jedna ruka joj poleti prema
njezinim usnama kako bi se uvjerila da su, zapravo, samo nekoliko sekundi
prije bili u zagrljaju.
„Isabel!“
Drugi put je James zazvao njezino ime, shvaćanje se obrušilo na nju. U
trenutku je postala svjesna njihove lokacije, njihove situacije, njihovih djela i
ona je bila preplavljena intenzivnom željom da pobjegne van natrag kroz
prozor na krov. I da živi tamo. Neko vrijeme.
Barem dok Lord Nicholas ne ode.
Umjesto toga, pogledala je u njega, raširenih očiju i prošapta, „To je moj
brat!“
„Toliko sam shvatio,“ rekao je suho. „Ne misliš li da bi trebala
odgovoriti?“
„Ja…“ Bio je u pravu, naravno. „James!“ zazove ga požurujući prema
vrhu stepenica. „Gore sam!“
„Izzy! Kate te traži!“
Spomen upravitelja staje – koji je u potpunosti bio pogrešnog spola za
upravitelja staje – Isabel pošalje preko ruba. Ponovno je pogledala u Nicka,
poprilično svjesna svega što se upravo dogodilo među njima i svih tajni za
koje nije imala drugog izbora nego kriti od njega.
Sve je upravo postalo beskrajno kompliciranije.
Nesigurna što reći, kako su završili na ovom ljubavnom sastanku, rekla
je prvu stvar koja joj je pala na pamet… jedina stvar koja će olakšati njihovu
situaciju. „Moraš otići.“
„A kako predlažeš da to izvedem? Preko krova?“

93
 Duboko je udahnula, očajnički pokušavajući povratiti nešto smirenosti s
kojom se tako ponosila. „Naravno da ne. Moraš upotrijebiti prednja vrata.“
„Kako velikodušno od tebe,“ rekao je, a ona je ignorirala njegovo
zadirkivanje krećući se dolje niz stepenice. Nije čak ni stigla do druge
stepenice kad su je njegove riječi zaustavile. „Ne možeš sići dolje izgledajući
tako kako izgledaš.“
Rukom je odmahnula na njegove riječi. „Svi su me vidjeli u muškoj odjeći.
Biti će u redu.“
„Ne mislim na tvoju odjeću, Isabel.“
Na te riječi se okrene nazad susretavši se sa blistavim plavim pogledom
za koji se činilo da vidi previše toga. Previše. „Onda što?“
„Tvoj izgled.“
Nervoznom gestom podigne jednu ruku prema svojoj kosi. „Na što
misliš? Kako izgledam?“
„Kao netko tko je bio propisno izljubljen.“
Potom se zacrvenila, nalet vrućine je dolazio snažno i brzo. Pritisnula je
ruku uz svoje lice, želeći snagom volje odagnati prije nego se uspravila i
svojim najhladnijim tonom rekla, „Moraš otići. Smjesta.“
Rekavši to je požurila dolje niz stepenice kako bi se nosila s kakvim god
novim izazovom koji će biti bačen u njenom pravcu.

„Kako misliš, 'Ne mogu otići'?!“

Kate napravi predstavu od izvlačenja iz njezine vlažne kose i nasloni se
na vrata staje jednog od dva preostala konja u stajama Townsend Parka. „Baš
kao što sam rekla. Ne mogu otići. Kiša je potopila poštansku cestu. Nema
ceste prema gradu.“
„Nemaju izbora. Moraju otići!“
Kateina obrva se namršti na Isabelin visoki vrisak. „Isabel. Nisam sigurna
što bi željela da napravim povodom toga. Ne mogu upravljati vremenom.“
„Jednostavno ćemo morati držati djevojke skrivenima,“ Jane, uvijek
praktična, reče sa svog mjesta na kojem je stajala u staji. „I prije smo to
radile.“
Radi frustriranosti Isabel se okrene stavljajući svoju ruke skupljene u šake
na svoje čelo i nekoliko puta duboko udahne.

94
 Okrenuvši se natrag, odmjeravala je žene strogim pogledom. „Lord
Nicholas nije budala. Odmah će znati da nešto s Townsend Parkom nije
onako kako se čini. Njegov prijatelj će napraviti isto. Primijetiti će nedostatak
muškaraca.“
„Ne ako budu previše zaposleni primjećivanjem da nedostaje posluge,“
Gwen istakne prolazeći jednim prstom preko krivine sedla koje je bilo
naslonjeno preko nekorištenih vrata staje.
„Nisu vidjeli puno nas... jednostavno bi mogle sakriti djevojke i... pa,
nadati se najboljem!“ Završila je rečenicu uz osmjeh koji nije doprinosio
Isabelinoj utjesi.
„Sedam godina zaštite vas djevojaka i postojanja Minervine kuće, a vaše
rješenje je nadati se najboljem?“ Gwen sretno kimne i Isabeline oči se
sumnjičavo suze. „Čime si ti tako zadovoljna?“
Gwen otvori svoja usta kako bi progovorila, ali prije nego je mogla izustiti
riječ, Kate ispusti moćan – i očito lažan – kašalj i Gwenina usta se zatvore.
Odmahnula je glavom i sklonila pogled. Jane se primakne kako bi
pomilovala dugačku njušku konja koji joj je bio najbliži.
Lara se činila opčinjenom rubom jedne od njezinih rukavica od kozje
kože. Kate je razmišljala o stropu štala.
Nešto nije bilo u redu.
Isabel skrene pogled s jedne od žena pored nje. „Što je to?“
Kada nitko nije odgovorio, ponovno je pokušala. „Vas četiri nikad niste
mogle sakriti nešto od mene u vašim životima. Što je to?“
Gwen više nije mogla zadržavati riječi. „Jedino što se čini da svemir
podupire naš plan.“
„Gwen...“ Jane reče, ton upozorenja je bio u njezinom glasu.
„Vašem planu?“
„Sasvim. Vidiš,“ kuharica reče gledajući u Laru tražeći podršku, „Biseri i
bunde – “
„Naravno,“ Isabel reče. „Trebala sam znati da će ovo imati neke veze s
tim smiješnim časopisom.“
„Biseri i bunde,“ Gwen suosjećajno ponovi, „govori nam da je najbolji
način za osigurati si zanimanje lorda je držati ga u svojoj blizini! A koji je
bolji način od držati ga u blizini osim kišne oluje koja ne izgleda kao da će u
skorije vrijeme popustiti? Zašto, jer čak ni ne moramo izmisliti razlog da te
zadržimo u njegovim mislima! Priroda je to odradila za nas!“

95
 Isabeline obrve polete u zrak. „Ti pretpostavljaš da imam želju osigurati
si muškarčev interes! Jedina stvar za koju želim da se zainteresira je soba s
kipovima!“ Vrativši svoju pozornost na Kate, rekla je, „Zbilja ne postoji
način da ga vratimo nazad u Dunscroft?“
Kate odmahne glavom. „Ni jedan. Očekujem da će ceste biti prohodne
ujutro, uz pretpostavku da će kiša prestati nekad tokom noći, ali ja ne bih
poslala konje na nju po ovom vremenu – ili strance u to područje.“
„Pretpostavljam da mi govoriš istinu i ne izmišljaš neki drugi problem
kako bi pomogla Gweninoj ludosti?“
Kate pogleda u Isabel kao da joj je narasla druga glava. „Je li zbilja misliš
da bih ja podržavala išta što je povezano s tim časopisom?“
Isabel izbaci ruke u zrak i pogleda u Laru. „Što da radim?“
„Morati ćemo nastaviti dalje i razmotriti ovaj srebrni obrub oblaka.“ Lara
zastane zabavljena svojom punđom.
„Nema srebrnog obruba na ovom oblaku, Lara. Jedino poplavljena cesta
i muškarac koji previše promatra za svoje vlastito dobro.“
„Gluposti!“ Lara reče. „To znači da će imati dodano vremena raditi u sobi
s kipovima! Možda ovaj preokret događaja ubrza njegov proces!“
Isabel je sumnjala u to.
„I zaboravljaš najvažniji dio,“ Jane doda.
„A to je?“
„Dokle god su ceste poplavljene, slobodne smo od vikonta Densmorea.“
Isabel je razmišljala o njezinim riječima. Jane nije pogriješila. Nije bilo
puno gorih stvari od toga da je Lord Nicholas zarobljen u Townsend Parku...
ali Densmorov dolazak je bio jedna od njih.
„Možda nas Lord Nicholas može informirati o vikontu?“ Gwenin šapat
je odjekivao kroz staje.
„Radije bih da Lord Nicholas nema nikakve daljnje uvide u naše nevolje,“
Isabel reče. „Dovoljno je loše da smo zapele s njim ovu večer.“
Posebice za nju.
„Čine se kao dobri muškarci,“ Lara reče privukavši pozornost ostatka
grupe.
Gwen upita, „Čine li se?“
„Pa, nisam nimalo vremena provela s Lordom Nicholasom...“ Lara je
vrludala, „ali gospodin Durukhan... čini se šarmantnim.“
„Šarmantan,“ Kate ponovi.

96
 „Da. Šarmantan. Pa, ljubazan. Dovoljno ljubazan u najmanju ruku.“
Svi su dugo vremena proučavali Laru sve dok se nije okrenula kako bi
posvetila svoju pozornost jednom od velikih konja koji su stigli s objektima
njihove rasprave. Kretanje ju je izdalo i žene su pogledale jedna u drugu,
svaka je potvrđivala sumnje one druge.
„Lara,“ Isabel je izazivala, sretna radi odvlačenja pozornosti s njezinih
vlastitih nevolja, „je li div privukao tvoju pozornost?“
Lara pogleda nazad prema njima širom otvorenih očiju. „Nisam to
rekla!“
„Nisi morala,“ Kate reče. „Jasno je po crvenilu u tvojim obrazima.“
A bilo je. Isabel je promatrala dok je Lara otvarala svoja usta, potom ih
zatvorila te je istog trenutka shvatila borbu svoje nećakinje. Točno je znala
kako je biti okrenut naopako od strane muškarca kojeg je upoznala samo dan
ranije.
„Čula sam Lorda Nicholasa jučer da ga zove Rock,“ Kate reče. „Čini se
prikladno ime za tako veliko stvorenje.“
Lara je razmišljala neko vrijeme prije nego je jednostavno odgovorila,
„Ima srdačne oči.“
Isabel se nasmije radi opisa ogromnog Turčina pitajući se koliko će dugo
trebati prije nego njezini gosti očaraju svaku ženu u kući. Naposlijetku, oni
nisu bili ona vrsta muškaraca na koje su žitelji Minervine kuće navikli – ovi
su bili šarmantni i zgodni i pametni...
I vrhunski u ljubljenju.
Ne. Neće razmišljati o pozitivnim stranama muškarca. Kako bi zadržala
bilo kakav privid razboritosti dok je bio u njezinoj kući, riskirajući sve za što
je radila, mora se sjetiti njegove nadmoćne arogancije, njegovih promišljenih
izazova, njegovog apsolutno neprihvatljivog ponašanja na tavanu.
Naravno, ona nije imala problema s prihvaćanjem toga u tom trenutku.
Njezino iskustvo s muškarcima je bilo oskudno; osim čuvara trgovina u
gradu i vikara, postojalo je malo razloga za interakciju sa suprotnim spolom
– posebice neoženjenim, dostupnim Londonerima sa širokim ramenima i
rukama kao čelik i očima plavljim nego bi trebale biti.
Ne.
Provela je svoj život bježeći od bogatih, šarmantnih muškaraca u gradu
koji su zapeli za oko svakoj ženi u blizini sa svojim savršeno svezanim

97
kravatama i brzim, jednostavnim osmjesima. Muškarcima koji su bili
oduševljeni oduzimanjem sreće drugima.
Muškaraca kao njezin otac.
Muškaraca koji su u konačnici upropaštavali sve. Koji su se rugali svojim
brakovima, koji su pretvarale oči pune zvijezda koje su ih nekoć voljele u
očajne, samoprijezirne žene koje bi napravile bilo što da pronađu razlog radi
kojeg su izgubile svoje muževe.
A onda je stigao Lord Nicholas St. John, sa zgodnim licem i drskom
arogancijom, a ona je očekivala da on bude jedan od njih. A umjesto toga, on
se složio da joj pomogne, stavio se u položaj u kojem se mogao ozlijediti kako
bi se pobrinuo za njezinu sigurnost, uvjerio ju da se njezini problemi mogu
nadići – i to sve u rasponu od nekoliko sati.
Nije ni čudo da je zbog njega tako nervozna. Nije bilo ništa u tom
muškarcu što je bilo normalno. Ništa nije bilo ni približno normalnom što je
Isabel smatrala normalnim.
Sad je zapeo u njezinoj kući. Gost. Među dva tuceta žena koje se kriju od
bilo kakvih zala koja bi mogla se dogoditi oko njih.
I, da stvar bude gora, poljubio ju je.
Nije da ga je zaustavila u tome da ju poljubi. Čak nije ni razmišljala da to
napravi.
Godinama je sanjala kakav će biti njezin prvi poljubac. Razmišljala je o
bezbrojnim mjestima, s bilo kojim brojem muškaraca bez lica, muškaraca vez
imena, svaki je bio junak sam po sebi, kao dio ljubavne profesije, prosidbe i
ostalih sanjarenja koja su mučila mlade, nevine djevojke.
I cijelo vrijeme, znala je da njezina sanjarenja nemaju smisla. Budući da
heroji nisu postojali. I nije bilo istine u ideji da ljubav čini ženu kompletnom.
Doista, prema njezinom iskustvu, ljubav je jedino oslabljivala žene – činila
ih bolnima, opustošenima i slabima.
Ona nije to željela.
A opet, u rukama Lorda Nicholasa, provirila je u to prolazno obećanje –
to iskušenje – koje je dolazilo kada si u fokusu sve njegove pozornosti. I u
tom trenutku, ona je ponovno bila djevojka koja je sanjala o svom prvom
poljupcu.
U svakom slučaju, nikad nije zamišljala da će njezin prvi poljubac biti s
virtualnim strancem, na pljesnivom tavanu njezina doma, nakon što je skoro
pala s krova.

98
 Da bude iskrena, isto tako nije zamišljala da će njezin prvi poljubac biti
tako jako lijep. I ona je bila uvjerena da u svim njezinim fantazijama, bez
obzira koliko tajnim, nikad nije zamišljala da će njezin prvi poljubac biti s
muškarcem koji će biti tako... pa... muško.
Lagano je uzdahnula privukavši pozornost ostalih žena. Janeine oči se
suze prema njoj. „Isabel? Ima li nešto što bi željela podijeliti?“
Isabel pogleda dolje praveći predstavu od popravljanja kopči na svojim
hlačama namočenima od kiše. „Ne, bi li trebalo biti?“
„Što se dogodilo nakon što sam te ostavila na krovu s Lordom
Nicholasom?“
„Bila si nasamo s njim? Kako predivno! Biseri i bunde nam govore kako
moramo ostati mu u mislima... i u njegovim očima!“ Gwen je bila
oduševljena.
Jedna strana Isabelinih usta se podigne. „Da, pa, budući da smo zarobile
jadnog muškarca tu, smatram da će imati i više nego dovoljno me u svojim
mislima i u njegovim očima. Što god da bi to trebalo značiti.“
„Pa, u svakom slučaju, ostaviti ih same na krovu je bila odlična ideja Jane!
Odlično odrađeno!“
Jane zakoluta očima. „To nije bila u potpunosti moja ideja. Da sam ostala,
mislim da bi isto tako mogao primijetiti da nisam muškarac. Spasila me
činjenica da je jedva mogao otkinuti pogled s Isabel.“
Isabel zabaci glavu prema gore kako bi pogledala Jane. „To nije istina!“
Da li je?
„Zbilja?“ Kate upita. „To bi objasnilo njegovu neobičnu reakciju na tebe
na krovu jučer.“
„To nije bila čudna reakcija!“ Isabel je prosvjedovala. „Nije da je svaki
dan dama na krovu svoje kuće, Kate.“
„I ja sam to primijetila isto,“ Lara je pjevala, očito je nadvladala svoju
nelagodu radi ranijeg ispitivanja od strane žena. „Jučer u sobi s kipovima.
On je intrigiran njome.“
„Nije!“
Ona nije bila nimalo intrigantna. Ili je?
„Što se dogodilo nakon što sam napustila krov?“ Jane upita, to joj je bio
lažno opušten osmjeh.

99
 „Ništa se nije desilo. Počela je padati kiša i ušli smo unutra.“ Isabel se
ugrize za jezik. Možda ostali nisu primijetili nervozu u njezinim riječima koja
je stigla previše brzo.
Primijetile su. Četiri para očiju su bile uprte u nju, s tolikom namjerom da
se morala podsjećati da ti poljupci nisu ostavili trag. „Bili smo mokri.“
Katin pogled se suzi. „Jesi li?“
„A onda što?“ Gwenine riječi su izgovorene bez daha od uzbuđenja.
Njihova zanesena pozornost je bila uznemirujuća. Pogledala je prema
gore i pričala stropu, u riječima joj je bila frustriranost, glas joj je bio oktavu
viši nego inače. „I onda ništa! Onda je James zvao i rekao da me Kate treba i
požurila sam iz sobe jer sam bila užasnuta da će on spomenuti staje ili nešto
drugo što bi odalo činjenicu da je cijela kuća nastanjena šarolikom ekipom
nalik slugama koji se jedino pretvaraju da su muškarci!“
Nastane teška tišina i Isabel pogleda natrag prema ostalim ženama,
primijetila je identične, širom raširene poglede fokusirane na točku iza
njezinog ramena. Trenutni osjećaj smrtnog straha prođe kroz nju kad se
okrenula kako bi pogledala u smjeru njihovog jedinstvenog pogleda.
Naravno.
Na vratima staje stajao je gospodin Durukhan, blago otvorenih usta,
gledao je od Jane do Kate, upijao njihovu mušku odjeću, čvrsto namještenu
kapu koja je skrivala Kateinu kosu od pogleda, čvrste, staromodne pletenice
koje je Jane preferirala. Njegov pogled je upijao svaku malu sitnicu koji nisu
mogle sakriti: glatke brade; Kateinu visoku, izvijenu obrvu i dugačak vrat;
Janeine zapanjujuće jagodične kosti i široka usta.
Bile su uhvaćene.
Pročistio je grlo i podrugljivo se naklonio u njihovom smjeru. „Lady
Isabel, gospođice Lara,“ rekao je ignorirajući Isabeline hlače poprilično
dobro. „Došao sam porazgovarati s vašim… upraviteljem staje kako bi
raspravili o našem odlasku.“
Nastupila je tišina, ometao ju je samo Rockov konj koji je udarao kopitom
u svojoj pregradi na zvuk glasa svog gospodara. Žene su zanijemjele. Da nije
bila tako užasnuta, Isabel bi se zabavila.
Ni jedna od njih nije bila voljna prva progovoriti – priznati ono što je očito
načuo.
Isabel nervozno proguta. Ona je bila gospodarica kuće. Njena
odgovornost je bila progovoriti. Upravljati ovime. Napraviti što može kako

100
bi zaštitila njihove tajne… one koje nije nemarno otkrivala. „Gospodine
Durukhan – “
„Molim vas,“ prekine ju, osmjeh mu je polovično prelazio preko
brončane kože. „Rock će biti sasvim ok.“
„Oh… ja… ne možemo.“
Osmjeh se pretvorio u cerek u punom izdanju. „Prije ovog određenog
trenutka, moja damo, složio bih se. U svakom slučaju, čini se da imamo puno
više… poznatih… odnosa sada, slažete li se?“
Gwen se zakikota i primi jedan od Kateinih laktova u rebra radi svog
ometanja. Isabel je ignorirala plač i bol i ljutiti šapat koji je dolazio iz njihovog
smjera, umjesto toga je promatrala očitu paniku kad se mrači, znalački
pogled ogromnog muškarca vratio se na Kate i Jane, prateći oblik tijela prvo
jedne, a potom druge, od kape do čizme – kao da je ponovno potvrđivao
informaciju koju je načuo.
Oh Isabel. Nakratko je zatvorila oči. Kako je mogla biti tako budalasta?
Bila je ometena i usplahirena, sve je to bilo rezultat Lorda Nicholasa.
Samo da nije inzistirao, ne bi došlo do tako potpunog kaosa…
On ne. Lord Nicholas. Definitivno će mu Rock reći sve. Što je značilo da
je jedino pitanje vremena prije nego svi u Londonu budu znali za Minervinu
kuću…
Strah se naselio u rupi njezinog stomaka. Ako on otkrije, sve će biti
upropašteno.
Možda je postojao način sakriti to od njega. Možda muškarac ispred njih
bi…
„Pretpostavljam da imate jako dobar razlog za ovakvu maskaradu?“
Na te riječi Isabel zatrepće s lažnom opuštenošću. „Gospodine?“
Rock vrati tamne oči na nju. „Vaš konjušar, moja Lady. I vaš batler.
Pretpostavljam da njihove… uniforme… služe svrsi?“
Isabel suzi pogled. Na što je ciljao? „Mi… da.“
Kimnuo je jednom, odlučno. „Nisam ni sumnjao.“
„Ja – “ ona započne ne znajući što reći. „Mi – “ pogledala je u ostale radi
pomoći, ali ni jedna od žena nije djelovala voljno uči u raspravu. „To
je…“Oh, za miloga Boga, Isabel. Ispljuni to. „Nadam se da ćete čuvati našu
tajnu, gospodine.“

101
 Razmišljao je dugo vremena, konstantno padanje kiše na krov staje je bio
jedini zvuk. Isabel je jako naporno trudila da se ne uzvrpolji pod njegovim
fokusiranim pogledom. „Želite od mene da ju sakrijem od St. Johna.“
To je bilo to. Trenutak istine. „To je točno to što bih željela.“
Ušutio je i Isabel se osjetila loše radi ideje da bi je mogao odbiti. Njezine
misli su počele jurcati, katalogizirajući lokacije i ljude gdje je mogla poslati
djevojke na brzinu – raspršiti stanare Minervine kuće prije nego bilo tko iz
Londona otkrile njihovo boravište. Ne bi dozvolila da njezin budalasti ispad
nanese štetu nikome od njih.
„Riješeno.“
Bila je toliko umotana u svoju paniku da je umalo propustila riječi. „M –
molim?“
„Svi mi imamo tajne, moja Lady.“
„Imamo?“
Jedna strana njegovih usana se izvije u osmjeh. „Definitivno da. A ja ne
bih volio misliti da bi ih vi odali ako ih otkrijete.“
„Sigurno ne.“ Odmahnula je snažno glavom.
„Iako to ne razumijem, pretpostavljam da imate jako ozbiljan razlog za
to“ razmišljao je o ostalim ženama – „neuobičajeni dogovor.“
Ona kimne. „Imam.“
Kad se učinilo da ona ne planira dati dodatno objašnjenje, on jednom
kimne, očito zadovoljan njezinim odgovorom. Možda je Lara bila u pravu.
Možda je bio na posljetku dobar čovjek. „Shvaćate, međutim, da će on otkriti
sam.“
Isabeline obrve se skupe. Ne, Lara je bila u krivu. On nije nimalo bio dobar.
„ne vidim razloga zašto bi. Mnogo muškaraca – uključujući i vas – je bilo u
Townsend Parku i nikad nisu primijetili.“
„Isabel…“ Larin glas je bio ispunjen oprezom.
Rock je to ignorirao. „St. John nije kao ostali muškarci. On je jako svjestan
svoje okoline. Usudio bih se pretpostaviti da nije toliko ometen ostalim…
neobičnostima… kuće, već bi otkrio to što mu skrivate ispod nosa.“
„Nema ništa čudno u Townsend Parku!“ Isabel je protestirala.
Rockov pogled preleti s Isabel na Kate i Jane – počivao je muškoj odjeći
koju su sve nosile. „Naravno da ne.“ Vrativši svoju pozornost na Isabel reče,
„Neće mu se svidjeti što je zadnji saznao.“

102
 „Neće biti zadnji koji je saznao,“ ona doda osjećajući se nevjerojatno
čangrizavo. „On neće nikad saznati.“
Rock proizvede neodređeni zvuk duboko u svom grlu prije nego je rekao,
„Da. Pa. U svakom slučaju tokom dana smo u sobi s kipovima, stoga imate
barem ostatak večeri da odlučite kako ćete sutra nastaviti svoju šaradu.“
Okrenuo se prema Kate i kao da je cijela ova situacija bila u potpunosti
normalna, rekao je, „Potrebni su nam naši konji.“
Potom se oglasi prasak groma, glasan i zloslutan, potresavši žene da
počnu raditi. „Naravno,“ Kate reče zakoračivši par koraka prema odjeljku u
kojem je bio Rockov konj prije nego je nakratko zastala. Okrenula se natrag,
širom otvorenih očiju da bi se susrela s Isabelinim pogledom. „Oh.“
„Ima li neki problem?“ Rock upita.
„Ne!“ Lara, Kate, Gwen i Jane progovore u isti glas gledajući jedna u
drugu s nelagodom.
„Jednostavno je to – “ Jane započne, potom zastane.
„Vidite, gospodine – “ Gwen pokuša, ali neuspješno.
„Cesta je poplavljena,“ Kate se izlaje.
„Nije toliko loše koliko zvuči… sasvim uobičajeno za vrijeme ljetne
oluje… trebala bi uskoro biti prohodna…“ Lara požuri popraviti situaciju.
Naravno, situacija nije bila nimalo bolja.
„Ali za sada?“ Rock je pogledao u Isabel. Je li to bio bljesak zabavljenosti u
njegovim očima?
Isabel odgovori poraženo. „Ne možete otići.“
Prošao je otkucaj dok je Rock obradio informaciju. „Vidim. Onda će ovo
biti puno zanimljivije nego sam isprva mislio.“ Čuo se otkucaj. „Mogu li vas
dame otpratiti natrag u kuću?“ Ponudio je Lari ruku.
Lara se ukočila, nesigurna kako se ponašati sve dok ju Gwen nije laktom
udarila u bok i ona skoči prema naprijed uz tiho „Hvala vam, gospodine
Durukhan.“
Smjestio je njezinu ruku na pregib njegove. „Rock. Molim te.“
Ona se zacrveni i zahihoće.
Isabelina obrva se izdigne. Ona se stvarno zahihotala!
Od svih razloga zašto su držale muškarce podalje do Townsend Parka,
hihotanje je bilo na vrhu liste.
Cijela grupa je krenula izlaziti iz staje ostavljajući Isabel pozadi kako bi
razmislila o svojim mogućnostima. Muškarci će morati prespavati, a Lord

103
Nicholas će uskoro znati njihove tajne – rekao mu ih njegov prijatelj ili ne.
Djevojke nisu bile vješte u glumljenju muškaraca. Njihove pozicije, odjeća,
sve je bilo stvoreno kao obmana u prolaznom trenu – ne na dugoročno.
Jedino je bilo pitanje vremena prije ijedna od njih otkrije svoje prerušavanje.
I one će biti dužne Lordu Nicholasu.
I nije bilo jednostavno tokom večeri. Da je on bio tu, radeći blisko s njima
dva tjedna… nikad ne bi bile u mogućnosti sačuvati tajnu.
Ona uzdahne. To ne bi uspjelo.
Očajanje poraste. Ništa se nije promijenilo. Nije riješila ni jedan od
njihovih problema. Umjesto toga, donijela ih je još više nad njih. Pozvala je
lorda u njihovu kuću. Nekoga tko ih može upropastiti jednom riječju.
Nije se činio kao tip koji bi to napravio, ali je mogao. A to je bilo dovoljno
da ju gurne preko ruba.
Morala je smisliti način kako da ga pridobije na njihovu stranu. Tako da
kad otkrije istinu o njima, neće ih sve odati.
Ali kako?
„Isabel?“
Zvuk njezinog imena omete joj misli. Pogledala je prema gore i susrela se
s Gweninim znatiželjnim pogledom. „Je li sve u redu?“
Ne. „Da. Savršeno u redu.“
Gwen je pogleda u nevjerici. „Sve će biti u redu Isabel.“
Isabel nije mogla zadržati svoj kratki, uspaničeni smijeh. „On će saznati.“
Kuharica kimne jednom. „Da.“
Njezin odgovor je otvorio branu, Isabeline riječi su nailazile brzo i
žestoko. „A što će se dogoditi s nama? Barem dok je moj otac bio tu je bilo
sigurnosti. Nitko nije dovoljno mario za Townsend Park da bi ga bilo briga
za Minervinu kuću. Nitko nam nije prilazio blizu. Ne, nismo imale novaca.
Nismo imale zaštitu. No ipak smo bile sigurne.“ Hodala je po podu staje dok
je govorila, nije mogla biti s mirom. „I, kao da moj otac nije napravio dosta,
napustivši nas sve i osudivši nas na propast, onda je morao umrijeti. A nije
nam mogao ostaviti ništa. Ni novac, ni sigurnost, čak ni skrb nekoga kome
možemo vjerovati.“
Gwen joj priđe. „Isabel – sve će biti u redu.“
Riječi su Isabel prebacile preko ivice. Prekrila je lice objema rukama od
frustracije. „Prestani to govoriti!“
Gwen zastane i zrak među njima postane gust.

104
 „Prestani to govoriti,“ Isabel ponovi tiho. „Ne znaš to.“
„Znam da ćeš pronaći način – “
„Pokušavala sam Gwen. Tražila sam način. Od kada sam primila vijesti
o njegovoj smrti. Pokušavala sam smisliti način da sve bude u redu.“
Odmahnula je glavom. „Ali ništa nije pošlo kako treba: kuća se raspada;
James je spreman biti grof isto koliko i letjeti; nemamo novaca za platiti naše
račune; i ja sam uvela lisicu u kokošinjac.“ Čuo se otkucaj. Tiho je otpuhnula,
nasmije se prijekorno sebi. „Oh, kako je to prikladna metafora.“
Teško je sjela na balu sijena, očajna. „Dovoljno je reći da nemam ideja. A
čini se, da je s dolaskom ove kiše, naše vrijeme isteklo.“
Više ih nije mogla držati na sigurnom.
Više nije mogla držati kuću na okupu.
Oduvijek je znala da će taj dan doći. Da će jedna glupa pogreška,
iznenadni preobratiti sreće. Nikad nije bila dovoljno jaka da ih sve zaštiti.
Bilo je vrijeme da to prizna.
Suze se pojave. „Ne mogu nas spasiti Gwen.“
Bilo je utjehe u prošaptanim riječima – riječima koje je mislila desecima,
stotinama puta prije, ali nikad rekla. Izgovaranje na glas je pomoglo.
Dugo je vladala tišina dok je Gwen razmišljala o njezinim riječima. Onda:
„Možda nam on nije tolika opasnost. Nisam upoznala Lorda Nicholasa, ali
čini se da njegov prijatelj od dovoljno dobre sorte.“
„Ne možeš to iole znati.“
„Zaboravljaš da sam upoznala dovoljno loših muškaraca da sam stvorila
neki oblik stručnog mišljenja.“
To je bila istina, naravno. Gwen je bila odgajana s kćeri seoskog vikara,
prema onome što je Isabel mogla pretpostaviti, koji je imao sklonost prema
vatri i sumporu. Iako nije često pričala o svom djetinjstvu, otkrila je vrlo rano
tokom svog boravka u Minervinoj kući da njezin otac je oduvijek vjerovao
da je ona sklonija grijehu nego njezina braća – koji su uživali slagati se s
njihovim ocem. Gwen je pobjegla iz svoje kuće prvom prilikom – udala se za
lokalnog farmera koji je bio daleko gori nego što je bio njezin otac ili njezine
braća ikad mogli biti. Podnosila je njegove udarce manje od godinu dana
prije nego se usprotivila zakonu i pronašla svoj put do Isabel.
Njezinog trećeg dana u dvorcu, Gwen se probudila i otkrila put do
kuhinja, njezine modrice su počele blijediti. Uz širok osmjeh koji je postao

105
njezina neprepoznatljivija odlika, stanovnike kuće je proglasila „bataljonom
Minervi… same božice rata i mudrosti.“
Minervina kuća je bila krštena.
A Isabel će ju izgubiti.
„On je stranac. Ne možemo mu vjerovati.“
„Ja sam prva koja propituje narav muškaraca Isabel. Ali ja ne vjerujem da
su oni svi loši. I ne mislim da i ti isto tako misliš.“ Zastane prije nego je
ponovila, „Možda ovaj ne želi nas srediti.“
Oh kako je željela da je to istina.
„Vrlo je zbunjujući,“ Isabel reče.
„Zgodni muškarci često jesu,“ Gwen odgovori. „Čitala sam kako su
njegove oči nemoguće plave…“
„Jesu.“
Gwen se nasmije. „Ah. Primijetila si.“
Isabel se zacrveni. „Nisam primijetila. Ja jedva…“
„Poljubio te na krovu, zar ne?“
Isabeline oči se rašite. „Kako znaš to?“
Gwenin osmjeh postane velik cerek. „Nisam. U svakom slučaju sad
znam.“
„Gwen! Ne smiješ nikome reći!“
Kuharica odmahne glavom. „Bojim se da se ne mogu pristati na to. Jesi li
uživala?“
Crvenilo je buknulo još više. „Ne.“
Potom se Gwen nasmije. „Užasna si lažljivica Isabel.“
„Uh, dobro. Jesam. Uživala sam. Čini se kao vrlo vješt u ljubljenu.“
„Bolje ti je budi oprezna. Ako padneš na ovog lorda, nećeš znati što ti se
desilo.“
Isabel je razmišljala o njezinim riječima, prevrćući ih iznova i iznova u
svojim mislima. Sve je ispadalo iz kontrole. Bila je u opasnosti da izgubi sve
do čega joj je bilo stalo… svega što joj je bilo drago.
A ona je ljubila stranca na krovu.
Gwen je bila u pravu.
Nije znala što joj se dogodilo.

106
 „Sve njezine sluge su žene.“ Unutar knjižnice u Townsend Parku, Nick
se naslonio na dugačak, niski stol na kojem je raširio svoje bilješke o kolekciji
kipova i zatim ih zaboravio. Pokušao se udubiti u kipove imanja – jedina
stvar u kući za koju je osjećao da razumije – nakon večere, ali je napustio
posao nakon nekoliko minuta ometen istinom o plemićkoj kući. I njezinoj
vlasnici.
Rock podigne pogled sa svoje knjige, nezabrinut. „Da.“
„Primijetio si.“
„Da.“
Nickova obrva se izvije. „I nisi osjetio potrebu da mi to spomeneš?“
Rock slegne ramenima. „Čekao sam koliko će dugo trebati da ti to
otkriješ.“
„Ne dugo.“
„Ne čini se da dobro obavljaju posao u skrivanju toga.“
„Ne. Jesi li primijetio slugu za večerom?“ „Misliš jesam li primijetio grudi
sluge za večerom?“ Nick se zabavljeno nasmiješi svom prijatelju.
„Ne bi trebao gledati u sluge na taj način Rock.“
Nick je prišao prozoru i pogledao van u tamu. Govorio je kiši koja je lila.
„Zašto bi nekome trebala kuća puna žena?“
Rock odloži svoju knjigu sa strane naslonivši se na stolicu i pogleda u
strop. „Nema ni jednog razumnog odgovora na to pitanje.“
„Poznajem Lady Isabel tek dva dana, ali mogu ti reći da razumno nije
riječ koju bi pripisao njezinim postupcima.“ Okrenuo se natrag prema svom
prijatelju. „Neka vrsta škole? Završna škola?“
Rock odmahne glavom. „Nema razloga skrivati to. Radi njezine
tajnovitosti vjerojatnije je da je to nešto odvratnije.“
Ta ideja ostavi gadan okus u Nickovim ustima. „Sumnjam u to.“
„Ako radi nešto nelegalno, osuđuje svog brata,“ Rock reče.
„London ga nikad neće prihvatiti ako su njegov otac i njegova sestra bili
umiješani u upitne aktivnosti?“
Nick je razmišljao o mogućnostima. „Nema novca. Ako je svodnica, nije
baš dobra.“ Razmišljao je dugo vremena. „Je li moguće da je ovo bordel?“

107
 „Ne bez muškaraca.“
Nick razmisli na tren. „Možda je to nekakav harem. Za grofa.“
Rock ga u nevjerici pogleda. „Ti misliš da je Wastrearl imao harem. I
nikad nije to objavio svijetu?“
Ideja je bila apsurdna, naravno. „Ne. Naravno da ne vjerujem. Ali
dovraga što je ovo mjesto? Nema ni jednog muškarca ovdje s razlogom.“
Rock se uspravi u svojoj stolici. „Osim.“
„Što je?“
„Kuća puna žena.“
„Da…“
„Možda je kuća puna žena koje nisu zainteresirane za muškarce. Ali
prije… zainteresirane za žene.“
Nick odmahne glavom. „Nije to.“
„Nick. Uzmi u obzir. Lako bi mogle biti -“
„Neke od njih možda. Ali ne Isabel.“
„Ne možeš biti siguran.“
Nick pogledom odmjeri svog prijatelja. „Da, Rock. Mogu. Isabel nije
zainteresirana za sapfska8 zadovoljstva.“
Poklopilo ga je shvaćanje. „Već?“
Već. A ona je bila tako nježna i zapanjujuća i želio je još.
Nick se vrati na mjesto na kojem je ranije radio. Nije progovorio.
„Zašto St. John?“ Rock je razvlačio dok je govorio, „mogu li reći dobro
obavljeno.“
Uz režanje Nick sjedne ponovno za niski stol razmišljajući o svojim
bilješkama iz sobe s kipovima, ignorirajući prijateljevu zabavljenost. Nije to
trebao priznati. Poljubiti Isabel je bila iznimna pogreška. Jedino rješenje je
bilo izbaciti cjelokupni događaj iz njegovih misli.
Naravno, pokušavao je napraviti upravo to od kada se dogodilo. Ali
bezuspješno.
Umjesto toga, svaki put kad bi pomislio da je uspio zaboraviti Isabel i
njihovu romansu na tavanu, vratio bi se na sjećanje na nju – nježnu i voljnu
u njegovim rukama.

8Safski je pridjev koji opisuje ljubavne odnose ili interakcije između žena. Izraz potiče od imena grčke
pjesnikinje Sapfe s otoka Lezbosa za koju se vjerovalo da je lezbijka. Njezina djela govore o ljubavi i strasti
prema ljudima obaju spolova.

108
 Ženin uzdah je bilo oružje, za boga miloga. Kako bi razuman čovjek
mogao joj odoljeti?
To je bilo dovoljno da ga potakne da popije.
Što je bio drugi problem, jer kako se činilo da u prokletoj kući nema
valjanog alkohola.
On i Rock su dobili mali bokal vina uz njihovu večeru te večeri, koju su
jeli sami. Dame su poslale svoje isprike, Isabel je izjavila da radi njezine
žalosti je nemoguće joj zabavljati se, radi čega je učinila nemogućim Lari da
im se pridruži povodom kršenja pristojnosti koje bi nastalo kada bi mlada
dama večerala s dva neoženjena muškarca.
Nitko ne bi mogao pretpostaviti, ali očito pristojnost je bila problem u
kući ispunjenoj ženama odjevenih u odjeći muškaraca.
Stoga su Nick i Rock večerali sami – savršeno prihvatljiv obrok od hladne
govedine i toplog povrća – a kada su tanjuri bili počišćeni, mladi, tihi sluga,
ne, sluškinja, ih je ispratila do vlastelinske knjižnice.
Što bi Nicku savršeno odgovaralo da je bio u mogućnosti skoncentrirati
se na išta osim gospodarice kuće čija pomutnja je bila najgore vrste.
Prevrtao je po svojim papirima – razmišljajući o bilješkama o Valupti još
jednom. Ona je bila u agoniji vrhunca, zapisao je ranije tog dana o bujnom kipu
– prije nego je počeo zamišljati vlasnicu kipa u sličnom stanju.
Nakon toga, nije napravio nimalo posla.
Tada je, zaokupljen slikom Isabel raširene pred njim u jeku zadovoljstva,
završio svoj posao i otišao je potražiti. Znao je da će to biti veća kazna od
bilo čega drugog – a njihova romansa na krovu pokazala je upravo to.
Nick nije želio da se taj poljubac završi. Umjesto toga, želio je više nego
išta položiti ju na pljesnivi tavan i pokazati joj točno koliko dobrodošla ljetna
oluja može biti. Da nije bilo prekida od strane mladog grofa, Nick ne bi
mogao garantirati da ne bi napravio baš to.
Ukočio se u svojoj stolici na tu pomisao, tijesnost u njegovim hlačama
podsjetila ga je na njegovu lokaciju – na njegovu pogrešku.
U svom životu nikad nije bio toliko frustriran: frustriran svojom
nemogućnošću da razumije situaciju u koju je bio uguran; frustriran zbog
neodoljive žene koja ga je ranije okrenula naopako; i frustriran depresivnom
kišom koja ga je zarobila u ovoj kući.

109
 „Ona mora da je u nekoj vrsti nevolje.“ Ponovno se ustao vraćajući se
prema prozoru prije nego je svojim dlanom udario po lamperiji i okrenuo se
natrag prema Rocku. „Ova neprestana kiša ti ne smeta?“
Jedna strana Turčinovih usta se podigne kao utvara smijeha. „Čak ni
muškarci naše sorte ne mogu pomicati planine Nick.“
Riječi su boljele. „Ne želim zaustaviti kišu Rock. Jednostavno želim biti u
mogućnosti napustiti ovu kuću.“
„Želiš li?“
Nickove oči se suze prema njegovom prijatelju. „Da. Sumnjaš u mene?“
„Nimalo.“ Rock se vrati svojoj knjizi odbijajući zagristi Nickov mamac.
Oduvijek je bio težak na ovakav način.
Nakon dugo trenutaka, Nick širom otvori prozor i nagne se prema tami.
Iza kuće je bila jedino oluja, ništa osim crne, zijevajuće praznine.
Želio ju je to popodne.
I sada kad ju nije mogao shvatiti, želio ju je još više.
Stisnuo je zube.
Piće bi mu itekako dobro godilo.
Povukao se natrag unutra ignorirajući svoju vlažnu kosu i pomaknuo se
prema ormariću otvarajući ladice po njemu. „Mora biti nekakve vrste
alkohola u ovoj kući.“
„Ponovno to radiš, znaš to, zar ne?“
To privuče Nickovu pažnju i on se okrene licem prema Rocku. „Bojim se
da te ne pratim.“
Rockova usta se izviju u zloban osmjeh i on se vrati čitanju svoje knjige.
„Naravno da ne.“
Nickove oči se namršte radi tih riječi. „Što to znači?“
Rock nije podigao pogled. „Jedino to, od kada te poznajem, bio si laka
meta za tajnovite žene. Čak i lakši za tajnovite žene u nevolji. Poričeš li to?“
Nick je nastavio šutjeti. Rock nastavi. „Izvukao sam te iz zatvora u centru
Turske, jedva si bio sposoban kretati se od batina koje si dobio radi žene. Bili
smo u više tučnjava nego mogu nabrojati radi tvoje želje da spasiš svaku
djevojku za koju si smatrao da je maltretirana. Ali, ako ostavimo po strani
činjenicu da smo došli u Yorkshire spasiti neku djevojku koju nikad nisi
upoznao, naravno… u pravu si. Nimalo nismo zarobljeni u ovoj sobi, s ičim
osim knjiga da nas zabave, jer si ti zametnuo osjećaj dužnosti prema svakoj
ženi koju si upoznao.“

110
 Nick se namršti. „Nisi li mi upravo savjetovao o nepomičnosti prirode?
Da još malo više pada, trebali bi sagraditi arku. Nisam ja dozvao vrijeme,
Rock.“
Turčinov crni pogled presječe sobu. „Nisi. Ali da je Lady Isabel bila Lord
Reddich, bismo li u startu ostali zarobljeni tu?“
Nicku se nije sviđalo pitanje.
Kad je Rock tiho okrenuo stranicu, on je čučnuo loveći bocu. U ovom
trenutku, nije bio spreman biti izbirljiv. Popio bi ono što bi mogao naći.
Obično, uživao bi u večerima kao večeras – vrijeme koje mu zabranjuje
da izađe van iz kuće, da mora vidjeti ili biti viđen.
Ne večeras. Ne dok je pod ovim krovom. Pod njezinim krovom.
Ne dok razmišlja o ovoj oluji koja ga je natjerala da razmišlja o
kestenjastim kovrčama natopljenim kišom, ljupkoj nabreklini grudi kliskima
radi ostataka poslijepodnevne oluje.
Nasmije se kratkim, oštrim osmjehom – lišenim zabavljenosti. Bio je u
čudnoj kući, u čudnoj knjižnici, s Rockom i svojim bilješkama o
orgazmičkom rimskom kipu. Žudio je za najzbunjujućom ženom koju je ikad
upoznao – koja je igrom slučaja bila gospodarica najzbunjenije kuće koju je
ikad posjetio.
A od njega se očekivalo da odradi sve to bez pića.
Svemir se očito urotio protiv njega.
Želio je van iz ove sobe.
Okrenuvši se na peti, Nick krene prema vratima, brza kretnja privuče
Rockovu pozornost još jednom.
„Gdje si krenuo?“
„Vraćam se u sobu s kipovima. Ne mogu se koncentrirati tu.“
„Zanimljivo.“
Na taj suhi zvuk Nick zastane zlobno pogledavši u smjeru svog prijatelja.
„Ima li nešto što mi želiš reći Rock?“
Rock se zlobno naceri. „Ništa. Mene samo zabavlja to što smo pobjegli od
kandži mase žena u Londonu samo kako bi se iskrcali tu – s još opasnijom
gomilom žena.“
„To je pomalo pretjerivanje. One su bezopasne.“
„Jesu li?“
Dosada je plamtjela u ležernom pitanju. Jedan dan u ovoj kući i Nick je
izazivao tučnjavu. „Idem raditi.“

111
 Nastavio je preko sobe i širom otvorio vrata, odlučan izbaciti Isabel iz
svog uma.
Da ona samo nije bila u hodniku, on bi možda imao šansu napraviti to.
Ali, ona je bila tamo, smrznuta u pokretu, jedino je vrtlog njezine suknje
pokazivao da ju je uplašio. Nick je osjetio ubod razočaranja radi njezine
odjeće – prikladno ženstvene, ali daleko previše konzervativne za hrabru,
uzbudljivu ženu od ranije tog dana. Haljina je bila crna, tako crna da, ako su
njena leđa okrenuta prema njemu, mogla bi se izgubiti u tami da nije bilo
njegove oštre svjesnosti nje.
Nakon dugo trenutaka, napetost među njima postane prevelika i ona
lagano okrene glavu, svjetlo se razlijevalo iz knjižnice uhvativši ugao njezine
vilice, liniju njezinog vrata i Nick je bio opčinjen tom alabastrenom kožom.
Ona se okrene natrag i miris narančinog cvijeta ga okruži. Ignorirao je
guju zadovoljstva koja se omotala oko njega radi iznenađenosti u njezinim
očima, brzog podizanja i spuštanja njezinih prsa.
Opustio se na dovratniku vrata i progovori. „Lady Isabel. Trebate li
nešto?“

To je bila njezina knjižnica, za boga miloga. I njezin hodnik. Pa, Jamesova

knjižnica i hodnik, točnije, ali poanta je bila u tome da nije bila knjižnica
Lorda Nicholasa.
I apsolutno nije bilo razloga da se Isabel osjeća kao da je bila bezobrazno
dijete, uhvaćeno kako se skita okolo. Imala je praktično pravo zahtijevati
prostor.
Mogla se skrivati da je htjela.
Osim… način na koji se lijeno naslanjao na dovratnik, kao da nije imao
ništa pametnije raditi na svijetu osim promatrati ju… i zlobno joj se
smješkati… natjerati ju da se osjeća kao da je znao da je stajala pred vratima
knjižnice skoro četvrt sata pokušavajući skupiti hrabrost da uđe u sobu.
Odlučila ih je posjetiti s nadom da bi ih mogla omesti u dijeljenju
informacija. Bili je potrebna kombinacija napora do Gwen i Lare da dođe tu,
nakon što je odluka donesena.
Svaki trenutak koji je stajala zureći u golema vrata, govorila je sebi, bio je
trenutak tokom kojeg je Rock mogao počastiti svog prijatelja pričama o svom

112
otkriću u stajama. Ili trenutak tokom kojeg je Lord Nicholas mogao počastiti
svog prijatelja pričama o njihovoj avanturi na vrhu krova ranije tog dana.
Taman se spremala zakucati.
Stvarno jest.
Sve dok nije odlučila da se doista treba pobrinuti da on ujutro dobije
prikladan doručak. I ona je krenula prema kuhinjama.
On je odabrao baš taj trenutak da otvori vrata.
I bio je toliko opušten radi toga! Frustrirajući muškarac.
Pa. Ona isto, mogla je zvučati opušteno.
„Lorde Nicholas. Baš onaj koga sam se nadala da ću pronaći!“
Hm. To nije zvučalo tako opušteno. Umjesto toga, zvučala je kao preplašeno
prase.
Isabel priguši sitni glasić u svojoj glavi.
„Drago mi je da sam mogao ispuniti vaše želje,“ rastezao je.
Bio je osvjetljen svjetlom iz knjižnice, treperenje svjetlosti svijeće iz
mraka, prigušena rasvjeta hodnika jedva je bila dostatna da osvijetli njegove
snažen crte, ali ona je mogla vidjeti maleni osmjeh na njegovim usnama.
„Zafrkavate me.“
„Samo malo,“ prizna držeći vrata širom omogućivši joj da uđe.
Zaustavila se unutra, taman preko praga i on zatvori vrata zarobivši ju.
Isabel zastane, čudan ubod okretao joj je utrobu dok je razmišljala o toploj
sobi, upijajući razbacane papire po nekorištenom pisaćem stolu na jednoj
strani prostorije. Regina se prijavila nakon što je vidjela da su smješteni
udobno; činilo se kako su se na brzinu vrlo brzo udobno smjestili nakon što
je sluga otišao.
U jednom uglu sebe Rock je zatvarao prozor. Okrenuo se kad je čuo vrata
i ponudio Isabeli prijateljski osmjeh i kratki naklon. „Lady Isabel,“ rekao je,
„Provjeravao sam jačinu kiše.“
„Počela je popuštati,“ Isabel reče, žudeći za sigurnom temom. „Trebala
bih razmisliti o cestama koje će biti prohodne sutra.“
„Koliko često se zateknete bez pristupa gradu?“ Nick upita.
„Nije rijetkost. Dio šarma Townsend Parka je u njegovoj odvojenosti od
vanjskog svijeta. Postoje gore stvari do toga da budete poplavljeni – ili
zatrpani snijegom.“ Radi njegovog neodređenog roktaja, ona doda,
„Naravno, naše stvari nisu u gradu. Žao mi je što ste toliko uznemireni.“

113
 Par dugih minuta ju je promatrao pažljivo, i Isabel se oduprla potrebi da
ispruži ruku i provjeri stanje svoje kose. Umjesto toga, natjerala je sama sebe
susresti se s njegovim pogledom i ostati smirena onoliko koliko se on činio.
Tišina se razvukla među njima i ona je upijala njegovu vlažnu kosu, jedna
usamljena kapljica kiše kretala se niz njegov nos. Je li bio vani?
Misao jedva da se formirala prije nego je Nick napravio mali korak prema
njoj. Kad je progovorio, riječi su bile tihe i tekle su radi čega su njezini živci
odmah bili na rubu. „Je li vam trebalo nešto od nas?“
Zašto je ona bila tu?
Da ih spriječi da otkriju njihove tajne. I upropaste sve.
Dobro. To nije bio prikladan odgovor.
Na jedan kratki trenutak je bila paralizirana, stiskala bocu koju je držala
čvrsto u svojim rukama. Konačno, zabavljenost koja je sijala u njegovim
plavim očima potakne ju da progovori.
„Donijela sam vam piće,“ najavila je pomalo preglasno držeći u zraku
prašnjavu bocu. Na tupe poglede muškaraca, ona je nastavila, riječi su sve u
svemu izlazile prebrzo. „Nemam pojma što je to – imamo sanduk toga dolje
– u podrumima – postoji još ostalih stvari dolje isto tako – ali ovo se činilo
najkorisnije u ovom trenutku.“ Zastala je, onda se zakopala još više. „Pa, ne
za mene – ja definitivno ne trebam piće – ali razumijem da muškarci – kao
vi – pa, možda bi vam se svidjelo.“ Potom se zaustavila, upijajući njihovu
iznenađenost, njihove izvijene obrve, njihovu potpunu smirenost na licima
radi njezine bujice riječi. Zašuti Isabel.
Ispravila je usne u tanku, čvrstu liniju i ispružila bocu prema Nicku, na
kao neki vid mirovne ponude.
Uzeo ju je, njegov hladni plavi pogled je bio fokusiran na nju. „Hvala
vam.“
Riječi, niske i tihe, pogodile su točno u njezino središte, okrenuvši nešto
tamo u tečnost. Crvenilo se dizalo njezinim obrazima, nepozvano i bez
razloga. Skrenula je pogled s njega prema Rocku – većem, tamnijem i na neki
način beskrajno sigurnijem. Duboko je udahnula. „Nema na čemu.“
Nickove ruke su radile na voštanom čepu na vratu boce i Isabel je bila
privučena pokretom. Primijetila je brižnost, sigurnost njegovih prstiju – istih
prstiju koji su je milovali tog popodneva. Bili su brončani od sunca, savršeno
manikirani, ali jaki i sposobni – nimalo nalik ženskastim rukama bogatih
muškaraca iz aristokratskih obitelji koje je u prošlosti upoznala.

114
 Bile su stvarno lijepe, zaista.
Razmišljala je o muškarčevim rukama. Kad joj je pozornost odvraćena od
njih i kad je vratila svoj pogled prema njegovom, primijetila je znalački odsjaj
u njima, kao da joj je mogao čitati misli. Kao da je znao da je se ona divila
njegovim rukama.
Kako jako sramotno.
Na kratki tren Isabel je razmišljala da pobjegne iz sobe – otrči i ne osvrćući
se. Međutim kad je Rock nagnuo svoju glavu u njenom smjeru, podsjetila se
na razlog radi kojeg je prvenstveno ometala muškarce.
Mora ostati i zabavljati ih. I držati Rocka podalje od toga da otkrije tajne
Minervine kuće i Nicka da otkrije tajne njihove gospodarice.
Da nije bila predmetom tako intenzivnog proučavanja, udarila bi nogom
o pod. Muškarci su doista bili nevolja.
Sakrivši svoju frustriranost onime što se nadala da je srdačan osmjeh,
rekla je, „Naravno, trebati će vam čaše.“
Nick jednom kimne i krene prema ormariću na samom kraju knjižnice
čučnuvši nisko i dokuči tri kristalne čaše.
Isabel nije skrivala svoju iznenađenost. „Vrlo brzo ste se smjestili kao kod
kuće. Vidim da već znate lokaciju naše barske opreme?“
Ponudio joj je glupav osmjeh, na jednom obrazu je treptala jamica i ona
je vidjela problematično, šarmantno dijete kakvo mora da je bio.
Otkrila je da joj se ta ideja svidjela.
„Samo letimično istraživanje, uvjeravam vas. Rock me promatrao cijelo
vrijeme – on će posvjedočiti za moje ponašanje kao krajnje iskreno.“
Isabel pogleda u Rocka koji je podrugljivo ozbiljno objavio, „Lord
Nicholas je uvijek savršen džentlmen.“
Isabel nije mogla zaustaviti svoj osmjeh kad je vratila svoju pozornost na
Nicka i rekla, „Bojim se da mi je jako teško povjerovati u to.“
Riječi su bile vani prije nego je mogla bolje razmisliti o njima i ona je
odmah bila svjesna mogućnosti da bi Rock mogao pročitati neki tajanstveni
događaj u njima. Nije da bi takav skok bio netočan. Širom otvorenih očiju,
ona je brzo svoju pažnju prebacila natrag prema Rocku, nesigurna u svoji
idući korak. Kad se Turčin nasmijao, veliko i drsko, ona ispusti maleni izdah
za koji nije ni znala da je zadržavala.

115
 „Žao mi je što nemamo ništa bolje od toga… što god da to jest,“ rekla je
u želji da primijeti temu, mašući rukom u smjeru prašnjave boce u Nickovim
rukama. „Bojim se da nemamo previše razloga za piće.“
Nick natoči sva prsta jantarne tekućine u svaku od čaša, zatim pređe
preko sobe kako bi ponudio piće Rocku i Isabel.
„Ne, hvala vam,“ rekla je primaknuvši se bliže stolu po kojem su bili
rašireni papiri u udaljenom uglu sobe. Mahnula je rukom kroz zrak dok je
dodavala, „Ipak bih željela znati što je to.“
Nick uzme gutljaj, potom se nasloni na nisku policu s knjigama,
promatrao je Isabel pogledom iza poluspuštenih kapaka. „To je vinjak.“
Njezina glava odskoči od stola. „Zbilja?“
„Da. Skoro pa fantastičan vinjak, mogao bih dodati.“
Isabel pogleda u Rocka tražeći potvrdu. Kad je Turčin kimnuo u znak
slaganja, ona reče, „Priznajem da sam iznenađena. Ne mogu zamisliti da bi
moj otac dozvolio da sanduk fantastičnog vinjaka čami dolje u podrumima
ispod naše kuće. Ne jer ga je mogao savršeno upotrijebiti u svom stomaku.“
Vratila je svoju pozornost natrag na stol. „Vrlo sam impresirana količinom
posla koji ste čini se uspjeli završiti za samo jedno popodne.“
Nick se pomakao prema njoj s čašom u ruci. „Nestrpljivo se želim vratiti
poslu onaj tren kad stigne dnevno svjetlo.“ Zastane, razmišljajući o njoj dugo
vremena prije nego je vratio razgovor na njezinog oca. „Što mislite, kako je
vaš otac došao u posjed sanduka francuskog vinjaka?“
Isabel je razmišljala o srebrnoj čaši u njegovoj ruci, talasanju jantarne
tekućine pod njegovim snažnim prstima. Sjetila se puta kad je njezin otac
donio alkohol kući. To je bilo zadnji put kad ga je vidjela. Vremena kad ju je
mamio putovanjem u London, obećanjem sezone. Vremena kada je mislila
da se promijenio… sve dok nije otkrila njegove planove da ju uda za
najboljeg ponuđača.
Otišla je kod svoje majke, preklinjala ju za pomoć. Da stane u njezinu
obranu. A njezina majka, očajna da povrati ljubav koju je izgubila, odbila je
pomoći joj. Nazvala ju je sebičnom.
Grof je otišao u roku od tjedan dana, u svakom slučaju, očito je shvatio
da nevoljna kćer bez miraza nije vrijedna mnogo na ženidbenom tržištu.
Nikad se nije vratio.
A Isabelina majka nikad joj nije oprostila.
Dobro. Definitivno nije mogla reći istinu Lordu Nicholasu.

116
 Isabel nije podigla pogled, prisiljavajući svoj glas da ostane miran.
„Davno sam naučila, moj Lorde, da nikad ne dovodim u pitanje postupke
mog oca. Pretpostavljam da je vinjak stigao pomoću istih sredstvima kao i
sve u kući – onim kriminalnim.“
„Možda nije.“ Mogla je čuti brižnost u njegovom glasu.
„Da, dobro. Nikad nećemo saznati, zar ne?“
Više nije bila fokusirana na papire u koje je gledala, već je ispružila ruku,
pomakla jednu stranicu sa strane. Pogled joj je prelazio bez da je vidjela
preko riječi sve dok nije registrirala snažne, tečne linije riječi orgazam i trzne
se.
O čemu li je pisao?
Nagnula je glavu kako bi dobila bolji pristup riječima na papiru prije
nego ju je on prekinuo glasom ispunjenim zabavljenošću. „Lady Isabel?“
Pogledala je u preširok osmjeh ignorirajući vrućinu koja se širila njezinim
obrazima i susretne se s Nickovim samozadovoljnim zabavljenim
pogledom. Čovjek koji je izazivao frustriranost točno je znao što je pročitala.
Bio je zloban.
Dobro. Ona mu neće dozvoliti da dobije ono najbolje od nje.
„Molim vas. Nemojte stajati radi mene. Hoćemo li svi sjesti?“ Mahnula je
rukom prema skupini stolica na kojima je Rock odložio knjigu i rekla, „Jeste
li pronašli nešto zanimljivo za čitanje u ovoj užasnoj noći?“
Bio je Turčinov red da glupavo pogleda radi njezinog pitanja. Brzo se
primakao knjizi, podigao ju svojim ogromnim rukama prije nego je ona
imala priliku vidjeti je. „Zapravo jesam.“
Jedna strana Isabelinih usta se izdigne u očekivanju. „Oh? Što je to?“
Nickovo smijuljenje na trenutak privuče njezinu pažnju, ali kad je
pogledala u njega, on podigne čašu prema ustima i uz slijeganje ramenima
reče, „Nemam pojma što on čita.“
Pogledala je natrag prema Rocku i pogled koji je bacio u Nickovom
smjeru jedino je mogao se opisati kao bijesan.
Ono što je krenulo kao način preusmjeravanja teme s njezinog oca sad je
postalo stvar od najveće važnosti. Je li se to Turčin crvenio? „Rock?“
„Dvorac Otranto.“
Isabel se nakratko nasmije radi naslova – nije si mogla pomoći. Gotička
novela je bila jedna od najdražih djevojkama, zamršena priča o prokletom

117
lordu prisiljenom na brak i usponu princa. Očito to nije bila knjiga koju bi
netko očekivao u rukama diva.
Na njezin smijeh Nick suho doda, „Ja to ne bih uzeo osobno Rock. Lady
Isabel skoro bi osuđivala bilo koga tko čita takve gotičke baljezgarije.“
„Ne!“ Isabel uzviknu, „Nisam osuđivala Rock, nimalo!“
„Sve je u redu,“ Rock ponudi unatoč njezinoj žurbi da ga razuvjeri.
„Pričekaj Nick. To je sigurno neodoljiva priča.“
Nick se nasmije i Isabel ga pogodi pogledom koji je upozoravao da
prestane prije nego je požurila ispraviti zabludu. „Jest! Kad su je ostali
pročitali…“ Rockove oči se rašire radi njezinih riječi i ona poleti ispraviti
svoju pogrešku. „Pod ostalima mislim na Laru i naše – prijatelje. Iz grada,
naravno – uživali su u njoj.“
„A vi moja Lady?“ Rockovo pitanje prikrivalo je njezinu nelagodu.
„Oh. Ja ju nisam pročitala. Dobro, ne cijelu.“ „Niste ju mogli završiti?“
Isabel je odmahnula glavom. „Nikad ju nisam počela. Nije me bilo briga
za kraj priče.“
Nick se nagnuo prema naprijed. „Kraj?“
Isabel kimne. „Uvijek krenem od kraja knjige.“
Rockove obrve se izviju prema gore. „Iz kojeg razloga?“
Ona slegne ramenima. „Volim biti spremna.“
Nick se nasmije i ona se okrene kako bi se susrela s njegovim nasmijanim
očima. Je li joj se on rugao? „Vama je to zabavno, Lorde Nicholas?“
Nije mu bilo neugodno radi njezinog insinuiranja da ju je uvrijedio. „Je,
doista, Lady Isabel.“
„Zašto?“
„Jer to mnogo objašnjava.“
Što je to značilo?
Isabel se odupre porivu da ga pritisne na tu temu, umjesto toga je
preusmjerila svoju pažnju na svog drugog – simpatičnijeg – gosta. Primakla
se u blizinu police s knjigama i zaposlila se traženjem knjige prisiljavajući se
da ignorira Lorda Nicholasa.
„Isto tako imamo negdje tu Misterioznu majku. Dozvolite mi da ju
pronađem za vas!“
„Lady Isabel,“ Rock reče sa zabavljenošću u svom glasu, „iako sam
zahvalan na vašoj ponudi, ne treba mi još jedna knjiga večeras. Ova će
sasvim dobro poslužiti.“

118
 Okrenula se natrag na zvuk njegovog smirenog glasa. „Oh.“ Ispravila je
svoje suknje. „Dobro. Ako odlučite da biste ju željeli posuditi, rado ću je
dati.“
Rock je sagnuo svoju glavu u gesti zahvalnosti i reče, „Hvala vam. Ali za
sada, mislim da ću se povući kako bih čitao više o prokletom Lordu Otrantu
i njegovom vrlo nesretnom sinu.“
Isabel trepne kada je krenuo prema vratima. Planirao je otići i ostaviti ju
samu s Nickom. Ovo je očito bila kazna. Nikad se više neće izrugivati s
gotičkom novelom. Nikad. Samo kad bi Rock ostao.
Očito, bogovi su malo marili za dobar glas gotičkih novela.
Pokušala je posljednjim naporima zadržati ga u sobi. „Oh! Zar ne bi radije
čitali ovdje? Rasvjeta je tako dobra. I možemo raspraviti o… nijansama
teksta!“
„U najmanju ruku, o kraju teksta, Rock,“ Nick doda suho. Isabel je željela
udariti ga u glavu tekstom. Velikim. Gutenbergovom Biblijom.
Rock joj se nasmiješi. „To zvuči odlično moja Lady. Možda sutra?“
Nije mogla nastaviti vršiti pritisak na njega bez da se čini da je krajnje
negostoljubiva prema Lordu Nicholasu i privlači pozornost na napetost koja
se gradila između njih. Neodlučno „Naravno. Sutra“ je bilo sve što je uspjela
reći dok je promatrala kako se on povlači iz sobe.
Na zvuk zatvaranja vrata, zrak u sobi je čini se zgušnjavao se i Isabel je
odjednom bila veoma svjesna da je sama s Nickom. Drhtavo dišući, okrene
se prema njemu nesigurna što će se sada dogoditi.
Podigao je čašu vinjaka koju je ona ranije odbila i krenuo je prema njoj,
podsjetivši ju na veliku mačku u lovu. Susrela se s njegovim pogledom, još
jednom diveći se životopisnom plavetnilu njegovih očiju. „Trebala bih se
ispričati – prekidala sam vas dovoljno dugo u vašem poslu.“
Nick zastane razmišljajući o riječima. „Doista, jeste. Ali nikad ne bih
sanjao da vas protjeram iz vaše vlastite knjižnice. Zašto ne sjednete?
Razgovarati ćemo.“
Nije ni primijetila da ju je naslonio na jednu od stolica u uglu sve dok nije
osjetila sjedalo o poleđinu svojih suknji. „Razgovarati?“
Jedna strana njegovih usta se izvije u nevjerici na te riječi. „Sposoban sam
razgovarati, Isabel. U najmanju ruku, rečeno mi je da je tako.“
Nije bilo jednostavno fokusirati se na njegove riječi dok je bio tako blizu.
Sjela je uzimajući ponuđenu čašu od njega.

119
 „Odlično.“ Slijedio je primjer opuštajući se u stolici nasuprot nje. „Sad.
Reci mi svoje tajne.“

120
 Ne bojte se podijeliti svoje malene dragulje da zavedete svog lorda.
Kada se raspituje o vašim privatnim mislima, pobrinite se da podijelite
male i uvjerljive dijelove vašeg uma – ništa previše intelektualno… ne
želimo da pomisli kako smo učene žene! Ali, malene, zanimljive sitnice
vašeg bića: vašu omiljenu boju; vaše sklonosti vezenju na uljnom platnu; ime
vašeg ponija iz djetinjstva.
Savladajte umjetnost da ostanete ta koja dolazi, a opet ne nadmoćne.

Biseri i bunde
Lipanj 1823. Godine

Na te riječi se smrzla, nesigurna kako odgovoriti na to. „Moje… moje

što?“ „Tvoje tajne, Lady Isabel,“ on ponovi, glas mu je bio tih i laskao je.
„Ako su moji instinkti ispravni, postoji ih popriličan broj.“
„Kakva apsurdna ideja,“ odgovori. „Zašto? Moj je život doista otvorena
knjiga.“
Promatrao ju je ispod teških kapaka dugo trenutaka – dovoljno dugo da
joj da dobije osjećaj kako je znao nešto što nije željela da on zna. Zar je moguće
da je Rock izdao njezino povjerenje? Povjerenje kuće koja je puna potrebitih žena?
Nije djelovalo baš gospodski, ali tko može tvrditi da je ogroman
muškarac gospodin? Dosita, njegova pratnja se nije ponašala u skladu s bilo
kakvim određenim kodeksom kavalirskog ponašanja tog popodneva.
Isabel odmahne glavom. Neće razmišljati o događajima tog popodneva.
Ne sad kad je bila tu u svojoj udobnoj knjižnici.
S gadom.
Jedna Nickova obrva se podigne i on se nagne natrag u svojoj stolici –
rastežući se kao da posjeduje to mjesto – arogantan muškarac, prekrižio je
jednu nogu preko druge. Isabel je napravila predstavu od sklanjanja svojih
suknji s putanje njegovih čizama. Promatrao je dok mu je podli osmjeh igrao

121
preko usana. Njegove čizme nisu bile ni u blizini njezinih suknji i oboje su to
znali.
Svejedno. Mogao je biti malo više učtiv.
„Oprostite mi moja Lady, ako kažem da vam ne vjerujem.“
Njezine oči se rašire. „Oprostite?“ ona odgovori, glas joj je bio ohol kao
kakvoj kraljici. „Nazivate li me to lažljivicom?“
„Optužujem vas za skrivanje istine.“
„Pa! Od svih – “ Nije bilo važno to što je bio u pravu. Da je ona skrivala
nekoliko poprilično ogromnih tajni od njega. Gospodin ne bi dovodio u
pitanje istinitost daminih riječi. „Moram li vas podsjetiti, da kao gost
Townsend Parka, dugujete mi barem malo poštovanja?“
„Moram li vas podsjetiti, moja Lady, da kao moja domaćica, dugujete mi
barem malo velikodušnosti?“
Isabel se nagne prema naprijed, ne više tako opuštena. „Što to govorite?“
„Jedino što bi bilo ispravno da napravite jest da mi kažete istinu o vašoj
situaciji. Svakako ću je otkriti vrlo uskoro.“ „Ja – “ ona zastane. Na koju
situaciju on misli?
„Znam da ste u financijskoj stisci, Isabel.“
„Lady Isabel.“ Nije se ispravio. „A ja nikako ne mogu uvidjeti zašto je sve
to problem koji se vas tiče, Lorde Nicholas.“
„St. John. Ili Nick. Jako malo ljudi me zove Lord Nicholas.“ Nije ni ona
sebe ispravila. „A meni je to zbilja ozbiljna stvar, Isabel. Naposljetku, ti si
pozvala mene da procijenim tvoju kolekciju kipova.“
„Ja – “ morala je koračati pažljivo. „Oslobađam vas tog zahtjeva.“
„Da, ali čini se da priroda ima druge planove za nas.“ On zastane.
„Koliko vam je potrebno?“
Zbilja. Ovaj muškarac je nemoguć. Gospodin se ne bi samo tako bacio
pred dame i pitao o njihovim financijama. Razgovor je bio više nego
odvratan.
Nije mogla zamisliti zašto bi ijedna žena na posljetku željela prizemljiti
ovog lorda. Ona definitivno nije željela.
Time bi sve bilo jednostavnije.
„Lorde Nicholas – “
„Svaki puta kada me nazoveš Lordom Nicholasom, postaviti ću još jedno
dodatno neprikladno pitanje.“
„Ne postoji još puno neprikladnijih od ovoga.“

122
 „Naprotiv Isabel, postoji daleko manje prikladnih tema o kojima bih rado
raspravio s tobom.“
Na primjer?
Izgledalo je kao da joj čita misli; njegov prodoran plavi pogled blistao je
od zastrašujućeg znanja i u tom trenutku Isabel nije željela ništa više osim
popisa tih mračnih tema. Osjetila je kako joj obrazi postaju topliji zbog te
pomisli. Kako bi prikrila crvenilo, uzela je gutljaj brendija, a vatrena tekućina
pekla joj je grlo. Zakašljala se jednom, potom dva puta, očajnički
pokušavajući održati ponašanje pristojnim i ne privlačiti pozornost na svoju
nelagodu. Kako nije sklonio svoj pogled, njezino crvenilo je raslo sve više.
Ne smije mu dozvoliti da bude u prednosti.
„Dvoje može igrati ovu igru, moj Lorde. Za svako neprimjereno pitanje
koje postavite, uvjeravam vas da ću i ja biti u mogućnosti smisliti jedno.“
„Da… ali hoćeš li moći ga postaviti?“
To je bio test. Oboje su to znali.
„Gdje ste –“ Ona zastane.
Nastala je duga pauza dok je on čekao da ona završi svoje pitanje.
Pogledala je dolje prema čaši u svojim rukama, jedva svjesna osjećaja težine
kristala, jantarne tekućine koja se ljuljala uz stjenke čaše. Nije mogla dovršiti
pitanje.
„Gdje sam ja – “
Isabel odmahne glavom ne podižući pogled gore. Na gornjem rubu čaše
nalazila se kapljica i u svoj svojoj nervozi Isabel dotakne svojim prstom to
mjesto gledajući kako tekućina nestaje na njezinoj koži, želeći da i ona može
napraviti isto – nestati iz ove prostorije, od ovog razgovora koji je otišao tako
predaleko.
Glas mu je bio tih i tečan. „Razočarala si me. Nadao sam se da ćeš biti
težak protivnik. A čini se da ti uopće nećeš biti protivnik.“
Zbog tih riječi žurno podigne pogled, izazivajući lagano. Promatrala je
natruhu rupice na mesu njegova obraza i tada i tu odlučila stati na kraj
njegovom izazivanju.
„Gdje ste zaradili ožiljak?“
Riječi samo da su izašle van, već ih je očajnički željela povući. O čemu je
razmišljala.
Nasmijao se široko i uzme gutljaj brendija. „Dobra cura. Znao sam da to
možeš. Znaš, ni jedna žena mi nije nikad prije postavila to pitanje.“

123
 Odmah je poželjela povući pitanje. „Sigurna sam da su ga jedva
primjećivale – “
Podigao je jednu obrvu i taj pokret zaustavi njezine riječi. „Nemoj mi
uništiti novootkriveno viđenje tebe, Isabel. Zadobio sam ožiljak u Turskoj.“
Odmahnula je glavom jednom, kao da ju pokušava pročistiti. „Ja – nisam
mislila –“
„Naravno da jesi.“ Podigao je svoju čašu u zdravicu. „Sad kad smo to
riješili, koliko ti je potrebno?“ Isabeline misli su letjele zbog dodatnih pitanja.
On je otvorio vrata…
„Nisam sigurna. Puno više nego imanje zaradi. Kada?“
Nije se pretvarao da ju je krivo razumio. Nasumce je prebacivao svoju
čašu iz jedne ruke, tekućina u njoj je na trenutak je bila slučajno zaboravljena.
„Prije devet godina. Govoriš li mi to da se imanje ne može samo financirati?“
Isabel ponovno ispije. Nagnula se unatrag pritišćući se uz mekanu
stolicu. „U nekim mjesecima može – kad imamo stoke, kada su usjevi
samoodrživi. Ali nije ništa ostalo. Ništa za Jamesovu školu. Nema nove
odjeće…“
„Voljela bi novu odjeću?“
„Ne.“ Ona odmahne glavom. „Govorim o novoj odjeći za Jamesa… za-“
Zaustavi se. Za djevojke. Susrela mu je pogled. „Je li boljelo?“
„Bilo je i gorih.“
„Gore od deset centimetara duge posjekotine na tvom obrazu?“
Polako je odmahnuo glavom. „Moj je red. Samo da uđe u zapisnik, volio
bih da imaš novu odjeću. Želio bih te vidjeti u svijetlim, odvažnim bojama.
Mislim da bi ti pristajale – bolje nego boje žalovanja. Volio bih te vidjeti u
crvenome. Tamnoj, punoj ružičastoj.“ Bilo da je od brendija ili njegovog
zamišljenog tona, Isabel je odjednom bilo još toplije. Čekala je da on
progovori pitajući se što bi mogao slijedeće reći, željna da nastave razgovor
iako se bojala tema o kojima bi on mogao povesti raspravu. „Zašto nisi
udana?“
To pitanje nije bilo uopće to koje je očekivala. „Ja…“ Ona zastane
nesigurno. „Kakve to ima veze s bilo čim?“
Jedna strana njegovih usta se izvije u pokvaren, sveznajući osmjeh. „Ah.
Vidim da smo pronašli zanimljivu temu.“
„Uvjeravam vas moj Lorde, nisam nimalo zainteresirana za nju.“

124
 „Ne… ali ja jesam.“ Ustao se krećući se preko sobe kako bi nadopunio
svoju čašu. Pratila je njegovo kretanje raširenih očiju i kad se vratio s bocom
i ponudio joj još malo brendija, ona nije odbila. „Brak je odgovor na tvoje
probleme Isabel. Zašto se ne udati?“
Nije mislila da postoji tema o kojoj je manje željela razgovarati nego što
su financije imanje. Izgleda da je bila u krivu. „To nikad nije bila opcija. Kako
se to dogodilo?“
Još jednom je sjeo licem okrenut prema njoj. „Na krivom mjestu u krivo
vrijeme. Ne vjerujem da brak nikad nije bio opcija. Ponovno pokušaj.“
„Jedini muškarci koji su ikad iskazali interes za mene su bili prijatelji
moga oca. Ako si poznavao moga oca, isto tako ne bi uzimao u obzir brak s
ijednim od njegovih poznanika kao opciju.“ Ispila je ponovno, tekućina je
sad bila blaža – ugodnija – ovaj put. „Ne vjerujem da ste samo bili na krivom
mjestu u krivo vrijeme. Pokušajte ponovno.“
Zabljesne osmjehom kada je prepoznao svoje vlastite riječi. „Opipljiv
udarac moja Lady.“ Nagnuo se natrag na stolicu. „Reći ću vam, ali onda ćete
vi morati biti iskreni sa mnom. Jeste li sigurni da ste dorasli izazovu?“
Ne. Ali u tom trenutku, nije bilo toga što ne bi obećala da čuje njegovu
priču. „Naravno.“
On podigne jednu obrvu, ali bez obzira na to, progovori. „Udarcem
neizmjerno grozne sreće i pomalo loše prosudbe, doveo sam se u turski
zatvor dok sam boravio na Orijentu.“ Kratko proguta dah dok je nastavljao.
„Bio sam tamo dvadeset i dva dana prije nego me je Rock pronašao i odveo
na sigurno. Mislim da je činjenica kako sam prošao samo s jednim vidljivim
ožiljkom poprilično impresivna.“
Kako užasno. Koliko je morao imati sreće da ga je Rock pronašao. Što da
ga se nije spasilo? Što da ga nije bilo mjesec dana? Godinu? Kakve druge,
groznije ožiljci bi onda nastali? Postoje li?
Onda se nagnuo naprijed ispruživši jednu ruku prema njoj. Ona se trzne
kad su njegovi vrhovi prstiju očešali prostor između njezinih obrva,
zaglađujući nabor među njima koji ona nije primjećivala. „Vidim kako ti
mašta radi.“
Na te riječi ona odmahne glavom povlačeći se od njegovog toplog dodira.
„Gluposti. Jedino sam sretna jer ste uspjeli pobjeći vašim otmičarima. To
mora da je bilo jako užasno. Imate sreće što ste imali Rocka.“

125
 „Nemojte to romantizirati Isabel,“ rekao je. „Uvjeravam vas, zaslužio
sam ožiljak.“ Riječi su pale među njih kao kamen. Što je to značilo? Kako je
mogao ovaj muškarac, ovaj lord, ovaj… antikvar… učiniti nešto čime bi zaslužio
takvu ranu? Isabelina usta se otvore, ali Nick nastavi prije nego je mogla
postaviti ijedno pitanje koje joj je jurilo kroz glavu. „Na tebe je red.“
Trepnula je jednom, dva puta. Što je želio znati?
„Udaja.“
Ovdje mora koračati oprezno. „Ja… Nikad se nisam željela udati.“
Čekao je. Kad nije rekla ništa više, on doda, „Ali?“
Odmahnula je glavom. „U pravu ste – brak bi riješio sve moje probleme…
ali, iskreno, pretpostavljam da bi to uzrokovalo daleko više novih.“
On se na kratko nasmije i kad ga je ona znatiželjno pogledala, rekao je,
„Oprostite. Jedino što nikad nisam upoznao ženu koja tako misli o udaji.“
Odmah je shvatila da je mislio na Bisere i bunde. „Ne, pretpostavljam da
niste.“
„Ne žudiš za bračnim blaženstvom?“
„Da je bračno blaženstvo iskrena opcija, možda i bih…“ Isabel frkne
nakratko radi tih riječi gledajući u svoju čašu dugo vremena prije nego je
ispila posljednje kapi svog brendija. Istina je sad puno lakše dolazila. „Ali
bračna sreća mi se nikad nije činila izvedivom za mene.“
„Ne?“
Podigla je pogled susretavši se s njegovim radoznalim pogledom. „Ni
najmanje. Jesi li poznavao mog oca?“
„Nisam.“
„Imaš sreće.“ Na trenutak ona je mislila kako će reći nešto kao odgovor
na njezine otrovne riječi. Kada je ostao tiho, ona nastavi. „Nije provodio
puno vremena ovdje – moja majka je bila jako zaljubljena u njega iz nekog
razloga – iako ja nikad nisam mogla vidjeti koji je. Pretpostavljam da je bio
dovoljno zgodan, i sigurno duša bilo koje zabave. On je bio muškarac za
karnevale. Ali, kada smo ga trebali, nikad nije bio tu.“
Bilo je još puno toga za reći – daleko više – ali se Isabel zaustavi. Koliko
godi bilo lagano razgovarati sa Lordom Nicholas St. Johnom, koliko god bio
privlačno društvo, on je bio opasnost za nju – za sve njih – i morala ga je
držati na odstojanju. „Dovoljno je reći da ideja braka kao njihovog mi nikad
nije dobro sjela.“

126
 Kimnuo je jednom, polako, kao da je razumio. „Ne teku svi brakovi kao
što je njihov.“
„Možda,“ Isabel dopusti tiho prije nego je pogledala natrag u svoju
praznu čašu. „Pretpostavljam da ti imaš toplu, voljenu, prelijepu obitelj. Ti
si vjerojatno produkt ljubavnog spoja.“
Na te riječi Nick se kratko nasmije i zvuk privuče Isabelinu znatiželjnu
pažnju. „Nisi mogla biti dalje od istine.“ Nije objašnjavao te je umjesto toga
promijenio temu. „I tako dakle, prodaješ kolekciju.“
Bol radi toga se rasplamsa. Kad je progovorila, nije mogla sakriti žaljenje
u svom glasu. „Da.“
„Ali ne želiš to.“
Nije bilo smisla lagati. „Ne“.
„Zašto onda to radiš? Sigurno postoji skrbnik imenovan u oporuci tvog
oca koji može pomoći?“
„Naš skrbnik, ako ga mogu nazvati tako, nije pronađen. Kao i obično, moj
otac je prepustio meni da osiguravam hranu na našem stolu i krov nad našim
glavama.“ Ona zastane zatim se nakratko nasmije. „Doslovno.“
On se radi njezine šale nasmije i u tom trenutku podijeljenog
zadovoljstva, nešto se promijeni u njegovim očima, toplo ljetno plavetnilo se
promijenilo zbog svijesti i Isabel je točno znala kamo su skrenule njegove
misli – na krov, kišu i njihov raniji susret. Obrazi joj se zagriju i ona se borila
s potrebom da pritisne svoje vrhove prstiju na njezino lice i tako otjera boju.
„Možda ga poznajete?“
„Vašeg skrbnika?“
Ona kimne. „Oliver, Lord Densmore.“
Nickove obrve se dignu. „Densmore je vaš skrbnik?“
Nije joj se sviđalo kako je to zvučalo.
„Onda, poznaješ ga?“
„Da.“
„I kakav je?“
„On je…“ pažljivo je promatrala Nicka dok je on tražio prikladan pridjev.
„Pa, on je zasigurno zabavan.“
„Zabavan.“ Isabel je testirala riječ na svom jeziku odlučujući da ju ne
zanima.
„Da. Kako si ono opisala svog oca? Lakrdijaš?“
Isabel kimne.

127
 „Onaj kojeg narod voli. Ali on nije muškarac kojeg bi odabrao da štiti
moju obitelj.“
Naravno da nije bio.
Isabel je znala istinu, ali mali dio nje se nadao kako je tim svojim zadnjim
djelom, njezin otac mogao biti otac za nju. A ako ne njoj, barem Jamesu.
Umjesto toga, zbog Nickovih riječi veliki pritisak je nastao u njezinim
grudima. Odjednom nije mogla disati, toliko je bila nemirna zbog pomisli na
još jednog muškarca, neodgovornog i u svakom slučaju tako moćnog, koji se
nadvijao nad njom… nad Jamesom… nad njezinim djevojkama. Osjetila je
kako panika raste, čista i nesputana.
Morala je izvući djevojke van. Sada. Prije nego budu u zamci.
Prije nego budu pronađene.
Prije nego sve što je tako pažljivo gradila bude razoreno od strane
muškaraca kao što je njezin otac-
Pokušala je disati duboko – ali zrak nije ulazio.
„Isabel.“
Zvuk njezina imena je dopirao iz daleka dok je zatvarala oči i prisiljavala
se da diše. Potom je Nick se našao pored nje, njegova snažna ruka na
njezinim leđima prelazila je preko kostura njezinog korzeta. „Te stvari su
sprave za mučenje,“ promrmljalo je dok joj je jednim prstom podizao bradu
prisiljavajući da ga pogleda u oči. „Pogledaj u mene. Diši.“
Odmahnula je glavom. „Ja sam…“ zastane pokušavajući opet. „Dobro
sam.“
„Nisi dobro. Diši.“
Čvrsta smirenost njegovog glasa ju umiri i ona napravi kako joj je rečeno.
Duboko i drhtavo je udahnula nekoliko puta pod vodstvom njegovog
smirenog pogleda i toplim milovanjem njegove ruke po njezinim leđima.
Kad se povratila u normalu, Isabel se stisne uz naslon jedne stolice
očajnički pokušavajući se odmaknuti od njegovog uznemirujućeg dodira.
On ju pusti, ali se nije pomakao sa svog mjesta, pognut nisko pored njezine
stolice. Skrenula je pogled od njega, kriva, osramoćena radi svojih
postupaka. Pogled joj padne na vrata na udaljenom kraju sobe i ona je
razmatrala bezbroj razloga koje bi mogla smisliti da pobjegne.
„Ne napuštaš ovu prostoriju.“

128
 Mogla je otići da je htjela. To je bila njezina soba za miloga Boga. Nije
morao biti takav lav oko toga. Uhvatila je rub stolice, članci su joj pobijelili.
„Nema razloga da budeš zabrinut.“
Njegov pogled zabljesne dok je prebacivao težinu na jedno koljeno i uzeo
njezine obje ruke u svoje. „Opterećena si tajnama Isabel. U nekom trenutku
ćeš ih morati podijeliti.“
Pogledala je u muškarca nasuprot sebe – tog muškarca koji se činio da je
dobar. I snažan. I bogat. I ona je shvatila kako je on, doista, njezina najbolja
nada.
Samo da nije osjećala toliku krivicu radi toga.
„Zašto ne kreneš za svojim srcem?“ Ona se povuče, fizički se opirući ideji
da se otvori o muškarcu koji ju je gurnuo ovim putem. Potom joj je stisnuo
ruke. „Zašto ne ispričati ono o čemu ne možeš prestati razmišljati?“
Isabel zastane dah na te riječi, tako nježne, tako zavodljive.
Što ako mu kaže.
Što ako oda neke svoje tajne?
Lebdjeli su tu, na rubu nečega puno snažnijeg od bilo koga od njih i Isabel
osjeti tišinu kao da je bila riječ o fizičkoj težini. Ni jedno od njih nije nosilo
rukavice te večeri; opuštena priroda dvorca to nije zahtijevala.
Pažljivo je trljao njezine ruke među svojima, prateći svojim širokim,
čudesno ogrubjelim vršcima prstiju preko svakog njezinog prsta pri
povratku. Ona je promatrala pokret pitajući se o njegovoj ogrubjeloj koži –
kako je netko od najpoželjnijih londonskih lordova imao ruke radnika? Bila
je toliko ometena osjećajem njegovih toplih ogoljenih ruku na njezinima da
je umalo popustila njegovom zahtjevu.
Umalo.
Ali negdje, duboko u njoj, ona je znala da ako se otvori ovom muškarcu,
to će biti najopasnija stvar koju je ikad učinila.
Natjerao ju je da vjeruje kako može podijeliti svoj teret.
Kad je istina bila da je oduvijek bila sama.
I uvijek će biti.
U početku ona je mislila da je to najbolje. Jer svaka žena koju je poznavala
i odlučila podijeliti svoj život je to požalila. Naučila je od svoje majke, od
žena u Minervinoj kući. Dijeljene života s muškarcem će u konačnici dovesti
da bude samo pola žene. A ona se nikad nije željela osjećati tako.

129
 Bez obzira koliko njegove tople ruke i poticajne riječi su je dovodile u
iskušenje.
Progutala je prisiljavajući svoj glas da izađe snažan i čvrst. „Nema se tu
što reći. Poznata ti je njegova reputacija kao i meni. Još bolje pretpostavljam.
Mi ga nismo poznavali. Nije mu bilo stalo da nas poznaje.“ Podigla je jedno
rame u malom slijeganju i povukla ruke nestrpljivo želeći se osloboditi
njegovog stiska.
Nick nije odgovorio puštajući jednu njezinu ruku, ali zadržavši drugu u
svom čvrstom stisku, okrenuo je i ogolio dlan svom pogledu. Svojim
palčevima je počeo utrljavati male krugove preko njezine ruke. Osjećaj je
odmah postao neodoljiv.
Kad je progovorio, to je bilo šaptom. „Ne moraš mi reći… ali vjeruj mi
kad ti kažem da ne možeš dopustiti mu da te odvrati od života. Ne dozvoli
mu da ti oduzme to zadovoljstvo.“
Oči joj polete prema njegovim, ali on nije gledao u nju. Umjesto toga, on
je gledao u svoje ruke, pritisak i milovanje njegovih palčeva su slali
najveličanstvenije valove zadovoljstva kroz nju. Ona uzdahnu i padne nazad
na jastuk svoje stolice znajući da bi ga trebala spriječiti, ali nije mogla skupiti
snage da to napravi. Što god da je radio njezinoj ruci… bilo je lijepo. Puno
ljepše nego išta što je iskusila u jako dugo vremena.
Osim možda njegovog poljupca.
Koji je bio isto tako poprilično lijep.
Zbilja bi trebala skloniti svoju ruku od njegove.
Ali nešto što joj je činio – način na koji su naizgled njegovi prsti
pronalazili najosjetljivija mjesta na njezinoj ruci… nikad nije primijetila
zadovoljstvo koje nečiji prsti mogu doživjeti.
Pogled joj klizne s mjesta na kojem je promatrala igru njegovih ruku gore
na njegov vrat na kojem su napeti mišići klizili ispod ovratnika njegove
košulje privlačnim, suncem osunčanim linijama. Nikad nije primijetila nečiji
vrat prije i dok je pratila dužinu njegovog grla do njegove vilice, pitala se
zašto.
Zapravo su vratovi bili poprilično veličanstveni.
Premjestio je pritisak na njezinim rukama, trljao bazu njezinog palca
snažnim jastučićima svojih prstiju i ona se pretvarala u tečnost radi dodira,
tonući dublje u stolicu. Nick je nastavio svoje usluge, pritišćući i milujući na
najčudesniji način. Trebala se odmaknuti.

130
 Umjesto toga, ona podigne svoje oči prema njegovom licu, upijajući oštre
uglove njegove vilice gdje se sastajala s linijama njegovog grla, njegovu
snažnu bradu i čvrste, nježne usne. Nije se zadržavala na tim ustima… ili na
uznemirujućoj uspomeni koju su stvorile; umjesto toga prebacila je pažnju
na lagani, gotovo neprimjetan luk njegovog nosa.
U nekom trenutku je bio slomljen. Možda u isto vrijeme kad je dobio
ožiljak?
Tko je bio ovaj muškarac, bio je gospodin antikvar, tajnoviti bjegunac iz
zatvora i razjarujući ljubitelj u isto vrijeme?
Zašto se činilo da ju tako dobro razumije?
I još važnije, zašto ga je tako jako željela upoznati?
Potom se odvažila pogledati ga u oči i odahnula je kad je otkrila da je on
bio fokusiran na njezine ruke prije nego na njezino lice. Promatrala je njegov
usmjeren pogled. Briljantno plava koju je odmah primijetila u početku – što
je svaka žena u Londonu primijetila u ovom ili onom trenutku ako je se
moglo vjerovati glupom časopisu – one nisu bile jednostavno plave boje. Bile
su zapanjujuća kombinacija sive i kukuruzne i safirne boje… obrubljene
gustim, crnim trepavicama na kojima bi svaka kurtizana zavidjela.
Bio je prelijep.
Pomisao se probila i Isabel sjedne uspravno povukavši svoju ruku
između njegovih i gurnuvši u stranu trenutni osjećaj gubitka koji ju je
obuzeo kad je to napravila. Progutala je jednom pribravši se. „Previše ste
intimni, Lorde Nickolas.“ Uspjela je ne trznuti se radi drhtanja svog glasa i
bila je poprilično ponosna na svoju suzdržanost.
Bez imalo nesigurnosti Nick premjesti ruke na svoja bedra, nije se
pomakao ni malo osim laganog izvijanja ugla njegovih usana u mali, zlobni
osmjeh. „Čuo sam tvoj uzdah Isabel – tvoje tijelo me nije nimalo smatralo
pretjerano intimnim.“
Zbog njegovih riječi oči joj se rašire. „Od svih arogantnih…
negospodskih… stvari koje se mogu reći!“
Neprimjetno je malo slegao ramenima. „Upozorio sam te što će se
dogoditi ako me ponovno nazoveš Lordom Nickolasom.“
Isabel otvori usta da odgovori, ali otkrila je da nema ništa za reći.
Zatvorila je svoja usta. Kako frustrirajuće. U pričama, junakinje su uvijek
imale nešto dosjetljivo za reći.
Ona nije bila junakinja.

131
 Odmahnula je glavom kako bi se otarasila te misli, potom se ustala,
ispravivši svoja ramena i progurala se pored njega, uživajući u zvuku
njezinih suknji koje su se očešale o njegova ramena na mjestu na kojem je
čučao.
Kad je bila dovoljno daleko od njega, okrene se.
Da bi ga zatekla kako stoji isuviše blizu.
Smrzla se, odmah je postala nervozna kad je podigao svoju ruku do
njezinog obraza, prelazio prstima preko kože šaljući drhtavicu kroz nju. Bila
je okružena njegovim mirisom, ležerna kombinacija brendija i sandalovine i
nečeg prelijepog što nije mogla prepoznati. Odupirala se iskušenju da
zatvori oči i udahne ga – da se nasloni u lagani dodir i potakne ga da
trenutak odvede korak dalje.
Što ako to učini? Što onda?
Hoće li ju ponovno poljubiti?
Je li željela da to učini?
Ostala je posve mirna, opčinjena mekoćom njegovog dodira.
Da. Ona je željela da ju poljubi.
Pogled joj poskoči do njegovog i ona je priželjkivala da se primakne bliže
– da ponovi svoje postupke od tog popodneva.
Mogao joj je čitati misli; ona je znala da može. Mogla je vidjeti treptaj
muškog zadovoljstva u njegovom pogledu kada je primijetio njezinu želju…
ali ona nije marila. Dokle god će ju poljubiti.
Bio je toliko blizu; bilo je toliko uzbudljivo. Nije mogla podnijeti čekanje
– intenzivno iščekivanje dodira koji možda ne dođu – i ona zatvori svoje oči
konačno, ne mogavši održavati kontakt s njegovim intenzivnim,
sveznajućim plavim pogledom. Bez korištenja vida, Isabel je osjetila kako se
počinje ljuljati prema njegovoj toplini. Znala je da je to blesavo, ali bilo je
nešto u ovom muškarcu što ju je učinilo da zaboravi na sebe… svoju prošlost.
Sve što je ikad obećala da neće postati.
„Isabel…“ šapnuo je njezino ime i ona se opirala potrebi da otvori svoje
oči radi straha da će prekinuti ovu toplu, intimnu čaroliju koja se tkala oko
njih. Umjesto toga, ona je uživala u zvuku svog imena njegovim dubokim
glasom dok su joj se ruke podizale svojom vlastitom voljom, jedva
dodirujući grubu tkaninu njegovog sakoa – željna da istraži široka
prostranstva njegovih prsa.
On je pričao o životnim zadovoljstvima. Ona je željela da joj ih on pokaže.

132
 Činilo se da lagani dodir gurnuo prema naprijed i Isabel uzdahne kad je
stavio svoje usne na njezine… i ona je bila obuzeta mješavinom zadovoljstva
i olakšanja.
Poljubac je bio nježniji, manje hitan od onog koji su podijelili tog
popodneva, istraživanje milovanjem. Njegove ruke su kliznule u kosu na
potiljku njezina vrata dok su usne prolazile preko njezinih u pero lakom
dodiru jednom, dva puta… opijajući ju osjećajem. Isabel uzdahne, njezine
usne se razdvoje i on ju nagradi produbljivanjem poljupca, poravnavajući
svoja usta s njezinim i kliznuvši svojim jezikom preko njezine pune donje
usne, ostavljajući trag vatre u svom prolasku.
Isabel raširi svoje prste šire, prelazeći rukama preko njegovih širokih
ramena i pritiskujući se o njegova prsa, želeći ga još bliže. On je shvatio,
omotao je svoje ruke oko nje i privukao je bliže, u zagrljaj svojih ruku i
milujući svojim jezikom o njezin prije nego je prekinuo poljubac kako bi
usnama prelazio preko njezinog obraza do uha gdje je prošaptao njezino ime
– više osjećaj nego zvuk – i uzeo mekanu ušnu školjku među svoje zube,
mučeći kožu tu sve dok drhtaj intenzivnog zadovoljstva ne pošalje njezine
ruke oko njegovog vrata.
Mogla je osjetiti njegov zadovoljan osmjeh o svoju kožu dok je pritiskao
svoje usne o mekano mjesto iza njezinog uha, gdje je njezin puls udarao
ludim, nepodnošljivim ritmom. Obasipao ju je nježnim, neodoljivim
poljupcima dolje niz vrat, zastavši kako bi očešao zubima o njezinu kožu sve
dok ona nije zacviljela od zadovoljstva i borila se da ostane na nogama.
Podigao ju je u svoje ruke i bez da je sklonio svoje usne s njezinog vrata,
vratio se u veliku široku stolicu pored kamina i smjestivši je u svoje krilo.
Podigao je svoju glavu uhvativši njezin pogled kako bi potvrdio njezinu
voljnost da nastavi. Ona uzdahom pokaže svoje odobravanje dok je on
podizao njezinu bradu i vratio svoja usna na mekanu kožu gdje joj se vrat
susretao s ramenima, ližući nježno, grubost njegovog jezika ju je dovodila do
ludila.
Ona uzdahnu i zvuk privuče njegovu pažnju natrag na njezina usta.
Ponovno je uzeo njezine usne, milujući svojim jezikom preko usana dok mu
je jedna ruka kliznula na stranu prema rubu njezinih prsa. Kad ju je smjestio
tu, ruka mu je mirovala i nedostatak kretanja pokazalo se da je bio Isabelin
kraj. Njezine grudi su djelovale beskrajno teže nego ikada, pune i željne na
način koji ju je činio očajnom za njegovim dodirom. Željela je njegovu ruku

133
na njoj na način na koji nikad nije sanjala do ovog trenutka – do ovog
muškarca.
Potom se stisnula, želeći da se pomakne, da ju dodiruje i on podigne svoje
usne s njezinih otvarajući svoje blistave plave oči i uhvati njezin pogled.
„Što je ljepotice?“ Njegov palac se pomicao, neznatno, ali dovoljno da ona
zna da je točno znao što je ona htjela. Izazivao ju je.
„Ja – “ Nije to mogla reći.
Dlan njegove ruke – te zločeste ruke, tako blizu gdje ju je željela –
pritisnuta o nju i on spusti svoje usne na njezino uho. „Tako lijepa… tako
strastvena… moja vlastita Volupta.“ Riječi, više dah nego zvuk, pošalju
eksploziju kroz nju. „Pokaži mi.“
Zahtjev oslobodi nešto u njoj. Kliznula je svojom rukom niz njegovu na
mjesto gdje je njegova ruka ležala. Povukla ju je natrag, susretavši se s
njegovim pogledom s više hrabrosti nego je ikad znala da ima i pomakla
njegovu ruku da obuhvati joj dojku. Kad se velika težina smjestila u
njegovom stisku, oboje su promatrali dok je milovao svojim prstima preko
njezinih grudi, prelazeći rubom svog palca preko mjesta gdje joj se bradavica
ispupčila ispod tkanine. Uzdahnula je od osjećaja i pogledi im se susretnu.
„Reci mi kakav je osjećaj.“
Ona se zacrveni. „Ja – ne mogu.“
On je ponovio milovanje i ona usisa još jedan uzdah. „Možeš.“
Odmahnula je glavom. „Nisam nikad – ovo je previše. Previše dobro.“
Nagradio ju je još jednim dugačkim poljupcem dok je gurao svoj prst pod
rub njezine haljine, prolazeći njegovom poleđinom o njezinu uzavrelu,
napetu kožu. Tada jaukne prekidajući poljubac i on smjesti svoje čelo na
njezino, natruha smijeha se igrala preko njegovih otečenih usana.
„Samo će postati bolje.“ Riječi su bile ispunjene uzavrelim obećanjem.
Podigao ju je ponovno iznenadivši je pokretom kad se ustao, potom ju je
s krajnjoj lakoćom vratio na stolicu. Nagnuo se nad nju, naslonivši se na
naslon stolice i ponovno ukrade još jednom njezine usne, sve dok se više nije
mogla pokrenuti.
Potom se povukao i ona otvori oči da bi zatekla intenzivnu želju u
njegovima – koju je ubrzo zamijenilo nešto što je jedino mogla opisati kao
odlučnost. Zbunjena promjenom, mogla je jedino promatrati dok je on
šaptao. „Ne znam od čega se skrivaš Isabel, ali dovoljno brzo ću saznati. A
ako je u mojoj moći da to promijenim, hoću.“

134
 Na te riječi joj se usta otvore – tako neočekivano.
Potom se povukao od nje i čak dok je ona čeznula za još njegovih dodira,
on napusti sobu, njegovo kretanje je bilo s jednako samopouzdanja kao i što
su bile i njegove riječi.

135
 Nick je prije nego je otvorio svoje oči znao da ga netko promatra.
Zadržavajući svoje disanje ujednačenim, razmišljao je o svojim
mogućnostima.
Mogao je čuti nježno, ujednačeno disanje koje je dolazilo s udaljenosti od
nekoliko metara. Uljez mu je bio blizu, blizu kreveta i nimalo nervozan. Da
je to bilo prije desetljeća i Nick bio u Turskoj, bio bi nervozan radi te činjenice
– ali on je bio u Yorkshiru, zaglavio radi kišne oluje što je ostavilo poprilično
ograničenu skupinu mogućih posjetitelja.
Nije njušio cvjetove naranče što je značilo da nije Isabel ta koja mu se tog
jutra pridružila u njegovoj sobi– što je bila šteta. Svidjelo bi mu se da se
probudi s njom pored svog kreveta. Događaji od prethodne večeri jedino su
poslužili da povećaju njegovu znatiželju o njoj; nikad nije upoznao tako
strastvenu ženu… i tako tajnovitu. Želio je otkriti sve što se o njoj moglo
otkriti.
Da, volio bi se probuditi pored nje u njegovom krevetu, topla i bujna,
pored njega, njezin pogled boje meda snen i susretljiv. Nije bilo ništa na
svijetu što bi vrijedilo da se napusti tako dobro ispunjen krevet.
Usredotočio je svoju pažnju na trenutnu stvar koja je bila pri ruci. Njegov
posjetitelj nije opasan – toliko je znao – ali sad nije bilo vrijeme za fantaziranje
o dami dvorca. Zapravo, fantaziranje o Isabel općenito doista je bilo jako
opasan zadatak.
Otvorio je svoje oči i susreo se s ozbiljnim smeđim pogledom, nimalo
nalik onome koji je zamišljao.
„Dobro. Budan si.“
Od svih mogućih uljeza, Nick nije očekivao da će zateći mladog Grofa od
Reddicha koji čuči pored njegovog kreveta ne treptajući.
„Čini se da jesam.“
„Čekao sam da se probudite,“ James objavi.
„Žao mi je što si me morao čekati,“ Nick reče suho.
„Nije problem, doista. Nemam satove još jedan sat.“

136
 Nick je sjeo, platnene plahte su pale do njegovog golog struka dok je
prelazio jednom rukom preko svog lica kako bi odagnao san. „Zar ti nitko
nikad nije rekao da je ušunjavanje u spavaću sobu gostiju loše ponašanje?“
James nagne glavu u jednu stranu. „Mislio sam da je to jedino za sobe
cura.“
Nick se nasmije. „Da, pa, čak vrijedi više za djevojačke sobe.“
James kimne glavom kao da je Nick upravo otkrio neku veliku tajnu.
„Upamtiti ću to.“
Skrivajući zabavljenost, Nick prebaci svoje noge preko ruba kreveta,
navlačeći premaleni kućni ogrtač koji mu je ponuđen prethodne večeri.
Stojeći, povukao je pojas ogrtača snažno i okrenuo se natrag prema dječaku
promatrajući ga sa suprotne strane kreveta.
Dječak je imao dašak ozbiljnosti u sebi – opreznost u njegovim smeđim
očima je bila daleko izvan dometa njegovih godina – Nick je primijetio dok
je dječak pratio njegove pokrete, ne mogavši suzdržati svoje misli da odu
prema Isabel; ozbiljnost je bila nasljedna čini se.
„Što mogu učiniti za vas Lorde Reddich?“
James odmahne glavom. „Nitko me ne zove tako.“
„Trebali bi to početi činiti. Ti si Lord od Reddicha, zar ne?“
„Da – “
„Ali?“
James je žvakao jednu stranu svoje donje usne. „Ali ja zapravo ne radim
stvari koje lordovi rade. Nisam dovoljno star.“
„Koje su to stvari?“
„Stvari koje je moj otac radio?“
„Da, pa, nisam siguran da sam ja dovoljno star da radim stvari koje je tvoj
otac radio,“ Nick reče prelazeći na suprotnu stranu sobe i pljuskajući hladnu
vodu iz umivaonika po svom licu. Izvukao je platnenu krpu s obližnje
vješalice za ručnike i osušio se prije nego se okrenuo prema dječaku koji je
sad sjedio u podnožju kreveta gledajući ga.
„Pretpostavljam da ću uskoro naučiti,“ James reče i Nick primijeti
nedostatak ushićenja u njegovom tonu. „Isabel kaže kad budeš gotov sa
svojim poslom u statuariju, imati ćemo dovoljno novaca da me pošalje u
školu.“
Nick jednom kimne prije nego je napravio predstavu od podizanja
posude za brijanje koje je bila ostavljena pored umivaonika i sapunjanja svog

137
lica. Okrenuo se prema ogledalu u uglu sobe, svjestan da dječak promatra
njegove kretnje fascinirano. „Koliko imaš godina?“
„Deset.“
Godine koje je imao kada se sve promijenilo.
Podigavši ravnu britvu sa stola, Nick se pretvarao kako nije primijetio
dječakov fokusiran pogled. Pažljivo je stavio oštricu na svoj obraz i rekao,
„Moj brat je markiz, znaš.“
Trebalo je trenutak da riječi dopru do Jamesa, dječak je bio toliko
fokusiran na kretanje čelične britve preko Nickove kože. Nakon što jesu, oči
mladog dječaka se rašire. „Zbilja?“
„Zbilja.“ Nick se fokusirao na svoj zadatak nekoliko sekundi prije nego
je dodao. „I naučio je većinu stvari koje zna o tome kako biti markiz u školi.“
Tišina padne među njih, jedini zvuk u sobi je bio zvuk vode na Nickovoj
britvi dok je James razmišljao o njegovim riječima. „Ideš li ti u školu?“
„Išao sam.“
„Je li ti se sviđalo*“
„Ponekad.“
„A ostatak?“
Nick zastane, koristeći delikatan zadatak brijanja svoje brade kako bi
kupio vrijeme da razmisli o svojim odgovorima. Imao je puno toga
zajedničko s ovim dječakom – čudna povijest koja ga je razdvojila od
njegovih prijatelja, nesigurna budućnost, nesretna prošlost. Nick je
razmišljao o majci koja ih je napustila, vrtlog tračeva koji su počeli ubrzo
nakon njezinog odlaska, način na koji se njegov otac zatvorio i spakirao
Nicka i Gabriela u školu bez da ih je pripremio za način na koji će ostali
razgovarati… način na koji će izazivati. Kao drugi sin, bez titule, Nick je
dobivao najveći teret zadirkivanja; a u tim danima bi se bacio na svoje
školske zadatke.
To je bilo prije nego je naučio osvetiti se svojim šakama. Prije nego je
shvatio da mu njegova veličina i stas i fizička snaga mogu otvoriti vrata
života koji je bio više nego onaj koji je očekivao da će živjeti kao drugi sin
Markiza od Ralstona.
Ne, nije toliko puno volio školu. Ali za Jamesa će biti drugačije. On nije
bio sin slabog markiza i njegove markize upitnih morala. On je bio grof i
zbog poštivanja spram titule.

138
 „Ponekad muškarac mora napraviti stvari u kojima ne uživaju. To nas
čini muškarcima.“
James je razmišljao o riječima. Nick ga je pažljivo promatrao u zrcalu,
pitajući se o čemu je mladi grof razmišljao. Konačno, dječak podigne glavu.
„Volio bih da me smatraju muškarcem.“
„Onda se bojim da je škola obavezna.“
„Ali što s…“ Nick nije pritiskao dječaka, umjesto toga je sušio svoje novo
svježe obrijano lice i čekao u dugačkoj tišini. „A što je s djevojkama?“
Nešto eksplodira snažno u Nickovim prsima tada – toplo stezanje se
raširilo radi tužnog pitanja. Dječak je bio zabrinut za svoju sestru. A
uzimajući u obzir ženinu nesmotrenost tokom protekla dva dana, Nick ga
nije krivio radi toga.
Ipak to neće reći.
„Čini se da se tvoja sestra sasvim dobro sama snalazi, zar ne misliš?“
James odmahne glavom. „Isabel mrzi biti sama. Biti će tužna ako odem.“
Nick se odupirao slici Isabel koja je bila tužna i usamljena. Nije mu se to
sviđalo.
„Mislim da će ona razumjeti tvoju dužnosti.“
Dječak se vratio žvakanju svoje usne – simpatična navika radi koje bi ga
Eton odmah slomio, Nick pomisli, ubod razočaranja rasplamsa se radi te
pomisli.
„Koje su moje dužnosti tu? Prema djevojkama?“ James upita.
„Isabel i Lara će biti tu kad se vratiš James. I biti će bolje za sve kad naučiš
biti grof.“
James ljutito odmahne glavom. „One nisu – “ Zastane kako bi pribrao
svoje misli i počne ponovno. „Ne mogu ih zaštiti kad sam daleko u školi.“
Na te riječi u Nicku se pojavi upozorenje. „Zaštitiš ih?“ ponovni
zadržavajući svoj glas nehajnim čak i dok se primicao bliže Jamesu. „Zaštitiš
ih od čega?“
Dječak skloni pogled, prema prozoru spavaće sobe na hektre zelene
zemlje u pozadini. „Od…svega.“
Nick je odmah znao da James ne priča o općenitoj, sveobuhvatnoj brizi
već specifičnoj brizi. Isto tako je znao da ju dječak neće podijeliti lako.
„James,“ rekao je, ne želeći ga preplašiti, „ako postoji nešto što te brine – ja
sam u mogućnosti pomoći.“

139
 James vrati pogled i pogled mu padne na Nickov ožiljak koji ga je
iznenadio – ne zato jer je dječak gledao već jer ga je ugledao po prvi put.
Jamesova pažnja se brzo preusmjeri jednako brzo kako je i sletjela tu, ovaj
put na Nickova ramena koja su napinjala tkaninu premalenog posuđenog
kućnog ogrtača. „Mislim da bi mogao pomoći,“ dječak konačno reče tiho.
„Mislim da ste dovoljno veliki da pomognete.“
Da nije bio tako uznemiren Jamesovim riječima, Nick bi se na njih
nasmijao. On je znao svoju veličinu – znao je da je očaravala one koji nisu
bili navikli na nju. „Nikad nisam upoznao opasnost koju nisam mogao
prevladati.“
Arogantne riječi su samo napola bile istinite, ali dijete to nije moralo znati.
James kimne jednom. „Trebati će nekoga da ih štiti. Posebno…“
Isabel.
Ime je prošaptao kroz Nickov um dok je primjećivao očitu zabrinutost na
Jamesovom licu.
Je li bilo moguće da je bila u ozbiljnoj opasnosti? Je li bilo moguće da je
netko jurio za njom? Da se ona skrivala? Nick stisne svoje zube, bljesak
zaštitništva ga obuzme. Želio je požuriti iz sobe, pronaći ju i istresti
informacije iz nje. U što se dovraga djevojka uvalila?
Konačno James prošapta. „Posebice Georgianu.“
Spoznaja ga zabljesne. Georgiana.
„Tko je Georgiana?“
„Moja guvernanta.“
Pronašli su je.
Užitak lova se zatalasa i Nick ga utiša zadržavajući svoj glas opuštenim.
„I koliko dugo je ona tvoja guvernanta?“
„Samo nekoliko tjedana. Ali ona je dobra. Govori latinski. I zna puno o
tome kako biti grof.“
Znanje koje je dolazilo jer je bila sestra vojvode.
„Što ako me ona bude trebala, a ja nisam tu?“
Nevino pitanje omete Nicka od njegovog otkrića. Koliko puta je pitao sam
sebe istu stvar kad je bio Jamesovih godina? Što ako ga je majka trebala, a on
to nije shvatio? Kako ju je mogao zaštitit kad nije imao pojma gdje je otišla?“
Odmahnuo je glavom jednom kako bi raščistio ju. Ovaj dječak je bio
zaljubljen u svoju guvernantu – sve u svemu drugačija stvar. „Znam da je

140
teško zamisliti da budeš daleko od dvorca, ali sam siguran da će biti sasvim
dobro bez tebe.“
Činilo se kako se James ne slaže, stoga Nick nastavi. „Sad je dobro, zar
nije?“
„Da – ali… što ako netko dođe po nju?“
Krivnja se zapali. Netko je već došao po nju.
„Biti će ona dobro.“ Barem je to mogao obećati dječaku.
James je želio reći još – Nick je to vidio. Ali umjesto toga je spustio svoju
glavu prema podu i rekao. „Pretpostavljam. Možda… ako ja odem… možeš
li ti ostati? Samo da budem siguran da su sigurne?“
Nick je razmišljao o mladom grofu, primijetivši zabrinutost u njegovim
očima, prepoznajući onu istu zabrinutost koju je vidio u Isabelinim očima
večer prije.
U što su dovraga bili umiješani? Tko su bile te djevojke? Jesu li sve bile
plemkinje?
Uvukao je duboki udisaj. Ako je imala kuću punu plemićkih kćeri, Isabel
je kršila desetak različitih zakona Krune. Bila je u ogromnoj nevolji. U većoj
nevolji nego bi joj on mogao pomoći da se izvuče.
Nick je otišao do mjesta gdje mu je odjeća bila opeglana i svježa pamučna
košulja stajala odložena za njega. Podigavši odjeću, okrenuo je leđa Jamesu
koji je željno očekivao odgovor. „Ostati ću dovoljno dugo da se uvjerim da
ste svi sigurni. Je li to dovoljno?“
„Daješ svoju riječ?“
„Da.“
Jamesovo lice se razdvoji u širokom osmjehu olakšanja koji je Nicka
podsjetio na Isabel.
Nije si mogao pomoći da ne pronađe zadovoljstvo u dječakovoj sreći.
„Sad pričekaj vani dok se odjenem i možeš mi pokazati svoju učionicu. Jako
bih volio upoznati tvoju guvernantu.“
Četvrt sata kasnije, Nick je slijedio Jamesa kroz gornje hodnike Townsend
Parka prema učionici.
„Nalazi se na putu prema sobi s kipovima – možda nas možeš posjetiti
za ručak. Ako misliš da bi ti se svidjelo, tu je.“ Dječak je ćaskao od kada su
se Nick i on našli u hodniku ispred njegove spavaće sobe; činilo se da je
njihov raniji razgovor utješio Jamesa, i, iako je Nick imao malo iskustva s
djecom, bio je sretan pružiti mu distrakciju očigledne djetetove zabrinutosti.

141
 Zabrinutosti s pravom.
Nick proguta svoju krivnju. „Možda. Vidjeti ćemo koliko ću posla do tada
završiti. Ali ću pokušati.“
Izgledalo je kako je odgovor zadovoljio Jamesa i on jednom kimne
prebacivši svoju pozornost na obližnja zatvorena vrata, njihovo tamno drvo
činilo ih je jedva prepoznatljivima u zatamnjenom hodniku. James stavi
svoje dlanove na široki panel i gurne otkrivajući svijetlu, ugodnu učionicu
iza njih.
Nick je slijedio dječaka unutra zaintrigiran. Prošlo je mnoštvo godina od
kada je imao razloga zakoračiti u učionicu, ali prostor je istovremeno bio
stran i poznat – od latinskih riječi okolo po sobi do izdajničkog mirisa prašine
krede koja mu se igrala u nosnicama.
U uglu, Isabel je bila nagnuta nad veliki stakleni pravokutnik, mlada,
plavokosa žena je promatrala. Georgiana. Čak iako se nije držala kao kćer
vojvode – ispravna i istinita kao da je bila nedodirljiva – Nick bi ju
prepoznao. Imala je boju Leightona, sjajne kovrče radi kojih su se žene
ulizivale i te oči boje meda koje su označavale Leightonovu lozu. Okrenula
se na Jamesovo izvikivanje dobro jutro, pogled joj odmah padne na Nicka.
Potrudio se sakriti svoje prepoznavanje, ali vidio je bljesak straha u njezinim
očima i odmah je znao da Townsend Park nije otimao djevojke – već ih
spašavao. Georgiana je bila užasnuta radi njega. Ona je znala tko je on bio –
ako joj Isabel nije rekla, njegov ožiljak je odao njegov identitet – i ona je
vjerojatno znala da je on bio prijatelj njezinog brata.
Prošaptavši ispriku, ona je otišla, suknje su letjele iza nje dok je žurila
kroz obližnja vrata u susjednu sobu. Gledao ju je kako odlazi, čudan osjećaj
mu je uvrtao utrobu.
Krivnja.
To mu se nije sviđalo.
S krivicom on prebaci svoju pažnju na Isabel, odjevenu u sivi muslin,
kako je posezala duboko u čistu staklenu kutiju, glava i jedna dugačka ruka
su bile potopljene u čistu kutiju. „Od svih – zašto sam uopće i pristala –
prokleto je biće, naravno, najdalje što može biti.“
„Izzy!“ James požuri kako bi ju povukao za njezinu slobodnu ruku. „Što
radiš? Ozlijediti ćeš ga!“
„Neću.“ Riječi su nošene iz kutije i Nick se uđe dublje u sobu kako bi
dobio bolji pogled na strukturu, ispunjenu kamenjem i zelenilom., poput

142
male šume. Tu je, kroz staklo, mogao vidjeti vrhove Isabelinih prstiju kako
prelaze preko lišća i šljunka i konačno debele grane. Promatrao je dok je ona
okretala veliki kamen sve dok nije mogla ga pristojno uhvatiti, uhvativši ga
čvrsto. „Imam te!“
Uspravila se s pobjedonosnim osmjehom, nekoliko dugačkih kestenjastih
vlasi kose su pobjegle iz svog poveza dajući joj izgled uzbuđene mlade
seoske djevojke. Nick se odmah podsjetio na večer prije, njezinih poljubaca
– toliko svježih i voljnih i željnih. On je promatrao, osmjeh mu je igrao preko
usana dok je onda visoko u zraku držala svoju nagradu, radi svoje visine bila
je daleko van Jamesovog dosega.
Mladi grof je stajao na svojim prstima, posezao je prema predmetu o
kojem je bila riječ. „Izzy! Daj mi ga!“
„Zašto bih?“ Nick je čuo izazivanje u njezinom glasu – privuklo ga je. „Ja
sam ta koja ga je spasila. Po svim pravima, on sad pripada meni.“
„Ti čak ni ne voliš kornjače!“
„I radi toga, brate, trebao bi vječno biti zahvalan.“ Tada je kroz smijeh
pogledala preko njega i primijetila Nicka. Shvatio je trenutak kad je ona
primijetila njegovu prisutnost. Njezin osmjeh je nestao i ona je odmah
pogledala po sobi. Radi Georgiane. Ona ju je skrivala od njega. Ljutnja se
upali, na tren, radi otkrića – da mu ona ne vjeruje.
Nije da bi trebala. Upravo se spremao otkriti njihovu lokaciju svijetu.
Jedna ruka joj ode prema kosi pokretom koji je počeo pripisivati kao
proizvod njezine nervoze. Ometena, spustila je ruku, ostavljajući predmet
koji je tako ponosno držala van Jamesovog dohvata.
Nick osjeti oštar osjećaj gubitka radi njezine promjene ponašanja. Želio je
poznavati nasmijanu, sretnu Isabel. Bilo mu je dosta više ove ozbiljne.
On spusti svoju glavu. „Lady Isabel. Još jednom, susreli smo se pod…
neobičnim… okolnostima.“
Udijelila mu je brzi, gotovo neprimjetan naklon, više da bi izbjegla njegov
pogled nego radi bilo čega drugog, nagađao je. „Lorde Nicholas. Da se
prestanete pojavljivati nepozvani, uvjeravam vas da bih djelovala manje
neobično.“
„Nikad vas nisam nazvao neobičnom. Jedinstvenom, da. Intrigantnom,
sigurno. Ali nikad neobičnom.“
Njezini obrazi se oboje i Nick je osjetio nalet zadovoljstva radi tog prizora.
Čak i dok je razmišljao reagirati na osjećaj, u svakom slučaju podsjećen je na

143
Jamesovu prisutnost. Prebacivši svoju pozornost na dječaka, on se sagne
niže. „Ja jako volim kornjače, Lorde Reddich. Čini se da je vaša lijep
primjerak. Mogu li ju pogledati?“
James ponosno ispruži svog ljubimca na pregled. Nick napravi predstavu
od promatranja kornjače. „Dosta dobrog izgleda, doista.“
James je sijao. „Njegovo ime je George. Po kralju.“
„Siguran sam da bi kralj bio jako ponosan na takvog imenjaka.“
„Pronašao sam ju u proljeće. Izzy i ja smo napravili vivarij za njega.
Trebalo nam je nekoliko tjedana da ga napravimo savršenim.“
Nick pogleda u Isabel, znatiželjan radi mlade žene koja bi provela toliko
vremena stvarajući nastambu za kornjaču.
„Jeste li?“ Pogled mu nije napuštao nju. „Kako odličan projekt.“
Isabel otpuhne svoju frustriranost razgovorom, namjerno sklanjajući
pogled i prekriživši ruke, navlačeći tkaninu njezine haljine sve dok nije bila
čvrsto nategnuta preko njezinih grudi.
Tjerao je sebe da ne primijeti.
Imala je lijepe grudii.
„Da, pa, ako ne pomaknemo ovaj vivarij, George će izgubiti svu svoju
zemlju,“ Isabel reče privukavši Nickovu pažnju natrag na temu. „Krov koji
curi cilja na kornjaču.“
James i Nick su pratili smjer Isabelinog prsta koji je upirao u strop. Na
krovu je bio curak i Georgevo stanište, je zaista bilo pod opsadom.
„Vi isto Lorde Nicholas možete ostati,“ Isabel reče i Nick primijeti suhoću
u njezinom tonu. „Mogli bi upotrijebiti vašu životinjsku snagu.“
Nick je osjetio istinsko zadovoljstvo radi njezinih riječi – prepoznavanje
najosnovnijih razlika među njima. Nefiltriran odgovor nije bio nešto na što
bi se ponosio, to je znao. „Shvatiti ću to kao veliki kompliment ako me
smatrate imalo korisnim, Lady Isabel.“
Primijetio je mali osmjeh koji je igrao preko njezinih usana kad se okretala
prema ogromnoj staklenoj kući. Ona nije bila smirena žena kakva bi željela
da bude.
„Spusti Georga tamo dolje,“ rekla je svom bratu pokazujući na niski stolić
u daljem uglu sobe, „onda se vrati tu i pomozi mi.“ Pogledala je ponovno
prema stropu razmišljajući o svojim mogućnostima.
Konačno je pogledala nazad u Nicka i pokazala u udaljeni ugao sobe i
rekla, „Mislim da je tamo naša najbolja opcija.“

144
 Kimnuvši, Nick zauzme svoje mjesto s jedne strane vivarija. „Ne
pretpostavljam da ćete mi dozvoliti da pozovem Rocka da pomogne umjesto
da to napravite sami?“
Isabel je uskladila svoj položaj sa suprotne strane kućišta. „Da sam
trebala pomoć St. John, pozvala bih batlera.“
„Naravno da bi,“ Nick uzvrati suho pitajući se na koga od raznolike ekipe
slugu ona misli. Nije bilo vrijedno svađe. Stavio je svoje rame na spremnik i
gurnuo. Dragi Bože, stvar je težila tonu. On je odradio većinu posla u
pomicanju vivarija, Isabel je posudila svoju snagu za navođenje na njegovo
novo mjesto, James je promatrao stiskajući Georga.
A onda se nebo srušilo.
U jednom trenutku, on je dolazio do daha, čekajući da Isabel pokaže da
je zadovoljna novom lokacijom kuće, a slijedećeg, dogodio se bezbožni lom
iza njega. On se okrenuo na zvuk da bi našao kako je veliki komad stropne
obloge pao, sletjevši točno na mjesto na kojem su stajali minutu ranije. Oblak
prašine označavao je mjesto mokrog stropa, otežao od kišnice koja je
prokišnjavala kroz krov tokom noći.
Nastupio je trenutak zapanjujuće tišine dok su svi upijali štetu prije nego
je Isabel ispustila dugačak uzdah. „Pretpostavljam da je bilo samo pitanje
vremena kada će se to dogoditi. Sada vidite zašto sam jučer popravljala krov,
Lorde Nicholas.“ Okrenula se prema Jamesu. „Ti isto tako moraš ići pronaći
svoju guvernantu. Ne mogu zamisliti da ćete danas koristiti učionicu.“
James trepne prema svojoj sestri razmišljajući o svojim opcijama. Očito,
popodne s njegovom guvernantom negdje osim učionice je bilo previše
primamljivo. Vrativši Georga u njegov dom, dječak izjuri iz sobe ostavljajući
Nicka i Isabel u neredu.
Nick je promatrao dok je kornjača izlazila iz svog oklopa i otkinula
komad obližnjeg lista, žvakala ga ležerno nesvjesna bilo kakvih vanjskih
previranja.
Oh, da je biti kornjača.
Okrenuo se natrag prema Isabel koja je gledala u rupu u stropu. I onda je
ugledao. Jedna usamljena suza je išla iz ugla njezinog oka niz njezin obraz.
Odmah ju je obrisala, tako brzo da je gotovo pomislio da se to nije dogodilo.
Ali on ju je vidio.
Pakla mu.
„Isabel – “ rekao je nesiguran u svoj ton koji mu je zvučao strano.

145
 Duboko udahnuvši, ona se okrene prema njemu. „Ne možemo puno
napraviti oko toga sad, zar ne? Morati ćemo se samo nadati da će kiša stati
prije nego budemo morali ovdje napraviti kupaonicu.“
I u tome je on prepoznao koliko se divio toj ženi. Svaka druga žena koju
je poznavao – od njegove majke do žena koje su zauzimale njegov krevet –
koristile su suze za manipulaciju.
Ova ih je skrivala.
I to ju je činilo još izvanrednijom.
Želio ju je privući k sebi. Dati joj priliku da spusti svoj gard. Imala je
neizmjernu količinu odgovornosti. Nije ju krivio što se osjećala
preplavljenom. Ali u potpunosti je znao da ona neće željeti da on spomene
suze, stoga nije. „Sve najbolje kuće u Londonu postavljaju sobe za kupanje.
Troše mala bogatstva da to naprave. Bila bi u samom kriku mode.“
Bilo je nešto u njezinim očima kad mu je susrela pogled – nešto između
olakšanja i zahvalnosti. „Pa, kako smo samo sretni da imamo tako
velikodušan krov?“
Potom se nasmijala, klokotav zvuk koji je izazivao njegova osjetila.
Dopustio si je da joj se pridruži i oni su se smijali dugačak trenutak uživajući
u društvu i opuštanju.
Kad je Nickova šala upala u tišinu, to je omogućilo put shvaćanju. Sviđala
mu se ova djevojka. Iskreno, puno više nego bi volio priznati.
Misao koja je trijeznila. Ona koja je neizbježno vodila do boli. Ili okova.
Pročistio je grlo. „Pitao sam se radi Jamesove nervoze radi vaše
sigurnosti, ali sad vidim da on nije u krivu radi toga što je zabrinut. Opasnost
ima način da vas pronađe.“
Obrve joj se skupe zajedno. „James je nervozan radi moje sigurnosti?“
„Tvoje, njegove guvernante, Larine… 'djevojaka' kako se on referira na
vas.“ Ona odmah skloni pogled. „Isabel, ima li nešto što bi mi trebala reći?“
Reci mi. Želio je da mu ona prizna sve. Ako bi, učinio bi sve u svojoj moći
da budu sigurne. Ali morala bi mu vjerovati.
Nije rekla ništa, naravno, umjesto toga se kretala kroz sobu kako bi
dohvatila kantu u koju će staviti velike komade žbuke koju su stajali po sobi
uslijed udara.
„Isabel… ja ti mogu pomoći.“ Čuo je kako riječi izlaze van iako je znao
da ih nije trebao reći.

146
 „Zbog čega misliš da nam je potrebna pomoć?“ Ton joj je bio lagan, ali
Nick je čuo natruhu napetosti u njemu. Bio je isuviše svjestan nje da bi ga
propustio.
Čučnuo je nasuprot mjesta na kojem se ona zaustavila kako bi očistila
žbuku. Ispružio je jednu ruku stavljajući je na njezino zapešće, dozvolivši
svojoj goloj ruci da počiva na dijelu kože između njezine rukavice i rukava.
„Nemoj me tjerati. Vidim da nešto nije u redu.“
Pogledala je na mjesto na kojem su se dodirivali potom dalje da bi se
susrela s njegovim pogledom. U njezinom pogledu je bio čelik. „Nisam ja ta
koja odguruje, moj Lorde. Sve što je loše je krov koji propušta i posjetitelj koji
ne želi ostaviti na miru. Prestani pokušavati razumjeti nas. Mi nismo vaš
problem, Lorde Nicholas. Oboma bi nam učinio uslugu da se prestaneš
pretvarati da jesmo.“ Nastane tišina nakon njezine tirade. Povukla je svoju
ruku ispod njegove i nastavila sa svojim čišćenjem. „Mogu se brinuti za nas.
Oduvijek jesam.“
U njezinim riječima je bilo izobilje boli.
„Nikad nisam sugerirao da ne možeš.“
Potom se okrenula prema njemu, glas joj je bio čvrst. „Da jesi. Svi to čine.
Ali ovdje sam godinama. Sama. Držeći kuću na okupu. I biti ću tu dosta
dugo nakon što odeš. Krov koji prokišnjava i grof koji je dijete i sve to.“
Teško podizanje i spuštanje njezinih prsa govorilo je o njezinoj frustraciji
i izrekao je jedine riječi koje je mogao smisliti. Riječi koje su skroz bile
pogrešne. „Dozvoli mi da ti pomognem.“
Ona suzi pogled na njemu, podizanje i spuštanje njezinih prsa bilo je
silovito u tihoj sobi. „Želiš pomoći? Procijeni proklete skulpture.“
Ponovno se okrenula od njega, a on ju je promatrao šaka skupljenih zbog
frustracije.
Nešto se dešavalo u ovoj kući. Suočio se bio s neprijateljima koji su bili
previše zlobni da bi ih se spominjalo – muškarce koji su mogli nanijeti bol
znanstvenom preciznošću. Žene s hladim srcima koje se mogu nadmetati s
bilo kojim muškim vršnjakom. Zlikovcima s više bogatstva i moći nego što
bi bilo koji zloban muškarac trebao imati. Znao je s čvrstom sigurnošću da je
mogao poraziti bilo kojeg demona s kojim se Isabel suočavala – da je mogao
spasiti ovu djevojku. Ovu grofoviju. Bez sumnje.
Ali nije znao zašto joj je bilo tako važno da to napravi.

147
 Što je bilo u toj ženi, u ovoj kući, na ovom mjestu… radi čega je želio ostati
kad ga je cijeli život, čak i naznaka trajnosti, odgovornosti, pa čak i prijetnja
da ostane previše dugo na jednom mjestu, navodila da potrči prema idućoj
avanturi?
On ju neće napustiti. Sve dok ne bude siguran da su svi na sigurnom od
bilo kojeg zla s kojim su se suočavali.
Jednostavno ju je morao uvjeriti da mu dozvoli učiniti ono što on radi najbolje.
Jedno od njih dvoje je moralo prestati lagati.
I stoga joj je on rekao istinu.
Barem jedan dio nje.
„Za Boga miloga Isabel. Znam za djevojke.“

148
 Uključite saveznike.
Udvaranje vašem džentlmenu je ratovanje. Trebati će vam vrhunska
strategija, vremenom isprobane taktike i pouzdana pratnja muškarca (ili
žene) kako bi osigurale pobjedu. Biti će potrebni strateški savezi – čak i
presudni za vaš uspjeh! Uzmite u obzir prijatelje, obitelj, sluge i ostale koji bi
mogli pomoći da se spojite zajedno. Ne umanjujte snagu voljnog domaćina
ili domaćice; pravi gospodin neće nikad ignorirati nagovještaj da zapleše
valcer, a mali je korak od valcera u balskoj dvorani do šetnje u vrtovima… a
od vrtova ispunjenih sponama od bala, kapelica i redovi među klupama nije
uopće velika udaljenost!

Biseri i budne
Lipanj 1823

Bilo je nešto skoro umirujuće u njegovom otkrivanju Minervine kuće.

Nije očekivala da će to biti tako. Očekivala bi da se uspaniči ili da bude
primorana negirati to što je vidio – narugati se njegovom otkriću i nastaviti
dalje kao da se ništa nije promijenilo.
Ali ono što je osjetila kad ju je pogledao pravo u oči i kao da je najavljivalo
vremensku prognozu, on je objavio svoje saznanje… više je nalikovalo
olakšanju nego panici. Bila je umorna od skrivanja od njega… ili čekanja da
on otkrije njihovu tajnu na ovaj ili onaj način. Gledajući unatrag, bilo je zbilja
glupo od nje zamišljati da može sakriti istinu od njega.
„Imaš ženskog batlera, ženskog vratara i ženskog konjušara.“
Na njegove riječi je ustala, skinula svoje rukavice koje su bile uništene
žbukom koju je čistila. „Ja sam ženski upravitelj staje.“
Ignorirao je njezinu ispravku. „Imaš kuću punu žena.“
„Ne u potpunosti.
„Koliko ukupno?“
Ona zastane. Sve osim jednog.

149
 Okrenuo se od nje. primijetila je ožiljak na njegovom obrazu, bijel i
izražen od frustracije. Gledala je kako njegove ruke se omotavaju oko
poleđine njegovog vrata dok je gledao gore u strop. „Tvoj brat.“
„Grof.“ Činilo se neophodnim da naglasi titulu.
„Desetogodišnji grof.“
„Kakve to ima veze? Još uvijek je grof!“
„To znači da vas nema tko zaštititi!“ Riječi su zatresle sobu, iznenadivši
Isabel svojom snagom. Odjednom, bila je bijesna. Bijesna na istinitost riječi.
Bijesna na svemir. Bijesna na ovog muškarca – koji ju je poznavao manje od
tri dana – i njegovo inzistiranje da ona mora biti zaštićena. Da ona ne može
brinuti se o sebi. Za brata. Za svoje djevojke.
„Ti misliš da ja ne razumijem poteškoće u kojima se nalazimo? Misliš da
ne vidim rizike koje preuzimamo? Misliš da, ako postoji drugačiji način, da
ga ne bih pronašla?“ Suze su dolazile brzo i žestoko. „Nikad nisam pitala
tvoju pomoć, Lorde Nicholas. Nikad nisam pitala da me zaštitite.“
Susreo se s njezinim pogledom, njegove plave oči su gorjele od
frustriranosti. „Znam, Isabel. Ti se ne bi usudila pitati me za pomoć. Previše
se bojiš otkriti svoju slabost.“
„Možda ne pitam za tvoju pomoć jer su previše često muškarci ti od kojih
trebamo zaštitu. Jesi li uzeo to u obzir?“
Istog trena je požalila te riječi koje su pale između njih kao kamen.
On to nije zaslužio. On nije bio kao ostali muškarci. Ona je to znala.
Čak iako je znala da je on beskrajno opasniji.
„Žao mi je.“
Pretraživao je njezine oči dugo vremena. „Bilo je vrlo jednostavno otkriti
da su oni svi žene, ali tko su one? Zašto su tu?“
Odmahnula je glavom. „Ne možeš zbilja vjerovati da bih ti to rekla.“
„Jesu li one kriminalke?“
„Neke od njih? Uvjerena sam da bi ti mislio tako.“ Znala je da nije
korektna. Ali nije se mogla zaustaviti. Bila je opčinjena kretanjem njegovih
ruku, stiskanja i polaganog otpuštanja. „Neke su samo djevojke kojima je bio
potreban izlaz.“
„Ako skrivaš kriminalce Isabel, mogla bi završiti u zatvoru.“
Nije odgovorila.
„Ljudi bi ih mogli doći tražiti. Radi toga ih držiš u tajnosti.“

150
 Povezivao je sve konce, ali ona mu neće dati zadovoljstvo priznajući
istinu.
„Kipovi. Zabrinuta si za financije. To nije samo za Jamesa. To je za njih.“
„Nikad nisam porekla da mi je potreban novac za nešto osim Jamesove
škole.“
„Ne. Samo si izostavila cijelu istinu.“
„Nije to tvoja istina da se s njom nosiš.“
„Čini se pored toga da ju podnosim.“
„Nikad te nisam tražila da to radiš.“
Nije odgovorio već se umjesto toga okrenuo prema prozoru gledajući van
kroz vlažnu, olujnu zemlju u pozadini. Mogla je vidjeti jedino onu polovicu
lica s ožiljkom, bijelu liniju koja je se isticala u sivom jutarnjem svjetlu, još
bjelju radi njegove kamene tišine. Dugo minuta je stajao tamo, ne govoreći
sve dok Isabel nije pomislila da bi mogla poludjeti radi toga. Konačno,
progovorio je. „Možeš mi vjerovati.“
Povjerenje. Kako ljupka riječ.
Bilo je nešto u tom muškarcu, nešto u njegovoj snazi, u načinu kako je
osobnost zapravo izvirala iz njega, u načinu na koji je gledao u nju sa
strpljenjem i iskrenošću i obećanjem radi kojeg je ona očajnički željela
vjerovati mu. Što ju je navelo da želi dati svoju vjeru, svoje povjerenje, svoje
djevojke, svoju kuću… sve što je imala… u njegov zagrljaj i pitati ga da joj
pomogne.
Ali nije mogla.
Znala je bolje od toga.
Oh, sigurno je mislio da im može pomoći. Mislio je da može biti njihov
zaštitnik. Definitivno je ideja udovoljavala nekoj vrsti muške potrebe u
njemu… ali ona je vidjela što se dogodi kad muškarcima s lijepim riječima i
snažnim rukama dosadi njihova okolina. Od potreba žena u njihovim
životima. Gledala je kad je njezin otac napustio njezinu majku, ostavljajući
joj ništa osim imanja koje se raspadalo i slomljenim srcem.
Ako se osloni sad na njega, ona neće preživjeti kad on ode.
„Dovela si me u svoj svijet Isabel, sviđalo ti se to ili ne. Zaslužujem znati.“
Nije bilo prostora za vjerovati mu. Bez obzira koliko jako je to željela. Bez
obzira koliko njegova snaga i njegova sigurnost – i njegovi poljupci – su joj
signalizirali.
Ovaj muškarac je bio opasniji od legije muškaraca kakav je njezin otac.

151
 Odmahnula je glavom.
„Dakle nećeš mi reći.“
Ostala je pri svome. „Ne.“
„Ne vjeruješ mi.“
Želim!
„Ja – ja ne mogu.“
Nešto se zapali u njegovim očima – nešto opasno – i Isabel je poželjela da
nije izrekla te riječi.
Zakoračio je korak bliže njoj, glas mu je bio tih i mračan. „Saznati ću sam,
to shvaćaš. Odličan sam lovac.“
Nije sumnjala u to. Ali ona mu neće dozvoliti da to vidi. „Oh, za miloga
Boga. Ovo nije kolekcija kipova. Ne možeš očekivati od njih da se
jednostavno otvore i sve ti kažu.“
Jedna strana njegovih usta se izvije. „Neće biti prve žene koje su to
napravile.“
Nije joj se sviđalo razmišljati o drugim ženama kako mu se otvaraju.
Ostala je šutjeti.
„Dakle, tako će biti, zar ne… Izzy?“
Bilo je nešto u zvuku njezinog nadimka iz djetinjstva radi čega se osjetila
kao da je gola. Nije joj se to sviđalo. Nimalo. Ispravila je ramena. „Izgleda da
je tako.“
„Odlično. Onda neka lov počne.“

„Time je sve jednostavnije, zar ne?“

„Djevojke će sigurno biti sretne da ne moraju biti toliko oprezne u
njegovoj blizini.“
Isabel pogleda od Gwen prema Jane, uvjerena kako je dvojac sišao s
pameti. „Ne mislim da razumijete. Ovo nije dobra stvar. Lord Nicholas zna
da mi krijemo kuću punu žena. Zna da Minervina kuća postoji. To nije
dobro.“
Izvadila je hrpu papira i spremnik sa tintom iz male kuhinjske ladice i
sjela za veliki stol u središtu sobe. „Moram pronaći mjesto za sve vas. Selim
vas iz Townsend Parka sve dok se ovo ne riješi. Sigurna sam da mogu
pronaći pola tuceta kućanstava koja su voljna primiti djevojku ili dvije.“

152
 Na Isabeline riječi nastane tišina, jedino se zvuk struganja vrška njezine
olovke preko papira čio u sobi. Gwen i Jane su pogledale jedna u drugu,
potom u Kate, nagovarajući ju da progovori. „Isabel… možda bi trebala
razmisliti o tako drastičnom potezu.“
„Nije uopće drastičan. To je jedini pametan način. Lord Nicholas zna da
smo kućanstvo žena i jedino je pitanje vremena kada će otkriti kako ste sve
došle ovdje. Što onda? Mislite li da bi Margaret primila djevojku ili dvije?“
„Margaret je stanovala tu. Naravno da će primiti neke od djevojaka. Ali
je li to nužno? Zašto samo ne čekati da se kipovi prodaju i preseliti sve?“
Isabel odmahne glavom. „Prekasno je za to.“
„Ne možeš vjerovati kako bi Lord Nicholas otkrio našu lokaciju,“ Kate
reče u nevjerici.
„Doista mogu vjerovati u to,“ Isabel je proturječila ne dižući pogled sa
papira ispred sebe. „Zašto bi stajao uz nas?“
„Ne,“ Kate reče, „Ne mogu vjerovati u to.“
„To je besmislica.“ Gwen se složi. „Očito je da je on dobar čovjek…“
Isabel prestane pisati kako bi pogledala u Gwen. „Kako to možeš znati?
Čak ga nisi ni upoznala!“
„Pa, vidjela sam ga. I čula sam ga s tobom. Između toga i njegove
spremnosti da nam pomogne, čini mi se da je to dovoljno.“
Isabel zatrepće. „Čini mi se da nije nimalo tako.“
„Smatram da ono što Gwen pokušava reći je da se on čini kao dobra vrsta
muškaraca,“ Jane reče oprezno. „Naposlijetku, došao je procijeniti tvoje
kipove na temelju slučajne pozivnice. Takva razina velikodušnosti rijetko je
zlokobna.“
„Takva razina velikodušnosti je gotovo uvijek zlokobna! Zašto, mogao bi
biti bilo tko! Mogao je biti…“ Isabel zastane tražeći najgori mogući identitet.
Djevojke su je promatrale dok se patila, osmjesi su im se trzali na usnama.
„Da?“ Jane ju upita.
„Mogao bi biti podvodnik žena!“ Isabel objavi s jednim prstom u zraku
kako bi naglasila svoje riječi. „Svodnik!“
Jane zastenje.
Kate zakoluta očima. „On nije podvodnik, Isabel. On je muškarac koji je
čini se zainteresiran pomoći nam. A upravo se dogodilo da je nama potrebna
pomoć.“

153
 „Isto tako događa se da je on jedan od londonskih lordova za prizemljiti,
ne zaboravi,“ Gwen doda.
„I to isto,“ Kate se složi.
Na to Isabel zastenje. „Uh, kako samo želim da nikad nisam čula za taj
smiješni časopis. Tada za početak ne bih bila u ovoj situaciji!“ Gledala je od
jedne djevojke do druge, svaka je izgledala gluplje od one prethode. „Moj
Bože. Vi mislite da bih ga trebala progoniti.“
„Možda bi mogla pokušati slijediti jednu od lekcija. Broj tri, možda*“
Gwen se nadala.
„Udvaranje Lordu Nicholasu St. Johnu nije razumno rješenje ovog
problema!“
Potom Jane progovori. „Za miloga Boga Isabel. On je velikodušan, bogati
džentlmen – “
„Isto i zgodan,“ Gwen se umiješa.
„Dobro. Velikodušan, bogati, zgodni džentlmen koji čini se želi biti
ljubazan i pomoći ti – unatoč tvojim pokušajima da ga odvratiš od tako
nečega – i koji se upravo tako, zainteresirao za našu situaciju, koja je, ako
mogu dodati, točno ona vrsta situacije koja se može riješiti pomoću interesa
bogatog džentlmena. Koliko ja znam, udvaranje St. Johnu je najbolje rješenje
naših problema.“
„Da ne spominjem da više nemaš toliko puno izbora Isabel,“ Kate reče.
„Ako planiraš zadržati Minervinu kuću solventnom i tajnom, ovo je tvoja
najbolja šansa.“
Isabel pogleda sa svoje sluškinje prema svojoj upraviteljici staje i
ponovno natrag. „Mislila sam da ni jedna od vas ne želi ništa napraviti s tim
blesavim časopisom i njegovim blesavim pravilima!“
Barem su obje imale milosti izgledati glupavo.
„To je bilo prije nego se činilo da je naša najbolja prilika zadržati krov nad
našim glavama,“ Jane reče.
Isabel se namršti. „On je bogati džentlmen koji je čini se upoznat s
lavovskim dijelom Londona! Što ako poznaje tvog oca Kate? Ili muškarca od
kojeg si ukrala Jane?“
Kate odmahne glavom odbacujući prijetnju. „Prvo, izrazito sumnjam da
tvoj zgodni lord je poznavao zvjer od mog oca. A drugo, mislim da ako ovo
sve ode u smjeru u kojem očekujemo da krene, neću imati o čemu se brinuti.“
Isabelin pogled se suzi. „On nije moj zgodni ništa.“

154
 „To nije ono što Gwen kaže,“ Kate je izazivala, poslavši Jane i Gwen da
se zahihotaju.
Isabel je razmišljala udaviti većinu njih. Zašto one ne mogu ovo shvatiti
ozbiljno? Kako mogu ne shvaćati ovo ozbiljno? Ovo je bilo radi njihove
sigurnosti koju je Minervina kuća tako pažljivo štitila toliko dugo. Radi njih
je Isabel radila na tome da čuva njihovu lokaciju i njihove identitete
skrivenima.
Kate prva progovori. „Isabel. Znamo da si provela veliki dio svog života
pokušavajući držati nas na sigurnom. Dala si nam više od sigurnosti – dala
si nam hrabrost – i vjeru u nas i svijet. Ne odbacujemo tvoje osjećaje – ali
moraš shvatiti da treba više od jednog čovjeka koji zna – “
„Dva čovjeka,“ Isabel ispravi.
„- više od dva čovjeka koji znaju za Minervinu kuću… jedinstveni lik…
da nas sruše.“
„Nimalo više.“
„Nećemo te napustiti,“ Kate kaza.
„Hoćete.“ Isabel nije bila zainteresirana za raspravu u tom trenutku.
Kate se ukoči. „Dobro, ne mogu govoriti za ostatak njih, ali ja te ne
napuštam.“
Riječi su bile točne i istinite te se Isabel susretne s Kateinim zelenim
pogledom preko stola. Kate je bila najmlađa djevojka koja je ikad stigla u
Minervinu kuću. Jedva da je imala četrnaest kad je umarširala širokim,
kamenim dvorišnim stubama, sa šugavim psom pored sebe i pokucala na
vrata, ponosna onoliko koliko je mogla biti.
Isabel je otvorila vrata tog jutra i jedan pogled na prkosno postavljenu
Katinu vilicu uvjerio ju je da bi ova djevojka trebala ostati.
Pet godina kasnije, Kate je bila neprocjenjivi dodatak Minervinoj kući.
Bila je njezina snaga koja je ostalim djevojkama davala hrabrosti. Njezina
radna navika je ta koja je oblikovala ostale. Nijedna od djevojaka nije bila
odanija od Kate – vilica joj je sad bila postavljena onako kako je stajala kad
je imala četrnaest – koja bi hodala kroz vatru kako bi spasila bilo koju od
njih.
Isabel spusti dolje svoju olovku.
„Sad,“ reče Kate, „zašto nam ne kažeš što zbilja misliš o Lordu
Nicholasu?“

155
 Pitanje je odzvanjalo oko njih dok je Isabel gledala dolje okolo po
izrezbarenom stolu oko kojeg su bile okupljene. Pronašla je izrazito duboku
pukotinu u drvetu, pitajući se odsutno odakle se stvorila dok je razmišljala
o odgovoru na Kateino teško pitanje. „Ja –“
Što je ona mislila o njemu?“
Iskreno, nije napravio ništa čime bi opravdao njezino nepovjerenje.
Ništa osim što je spasio njezin život dva puta, složio se da procjeni njezine
kipove, sprijateljio se s njezinim bratom i ponudio se čuvati ih sve.
I onda ju je poljubio.
Doista, u tri dana napravio je više da opravda njezino povjerenje nego što
je ijedan muškarac napravio za njezine dvadeset i četiri godine. uzdahnula
je.
Nije znala što da misli.
„Pretpostavljam da mi se sviđa.“
Isabel je bila spašena od toga da mora objašnjavati svoju izjavu dolaskom
Rocka i Lare, koji su se smijali i posrtali u kuhinju izvana. Lara je bila
umotana u Rockov ogromni ogrtač i sklonila ga je kad je Rock zatvorio čvrsto
vrata iza sebe, zatvarajući vjetar van i kišu koji su prijetili da nikad ne
prestanu.
Gledajući po sobi, Lara je primijetila ozbiljnost u ostalim ženama.
„Što se dogodilo?“
Jane odgovori, „Lord Nicholas je otkrio Minervinu kuću.“
Lara skloni svoju kosu s lica cijedeći kišu iz njezinih natopljenih vlasi.
„Kako?“
„Zna od jučer,“ Rock je rekao skidajući svoj šešir.
Isabel je pretpostavljala kako je trebala biti iznenađena, ali nije. „To je sve
moja krivnja. Da ih nisam pozvala tu…“
Lara odmahne glavom. „Ne Isabel. Da ih nisi pozvala tu, ne bi imali
nikakve šanse spasiti Minervinu kuću.“
„On želi znati sve,“ Isabel kaza.
„I? Što ćemo napraviti?“ Lara upita.
„Ne znam.“
„Ona je odlučila da joj se sviđa,“ Kate objavi.
„Kate!“ Isabel se zacrveni gledajući u Rocka koji je davao sve od sebe da
ignorira objavu.

156
 „Ali to je prelijepo!“ Lara reče, glas joj je do uzbuđenja bio zadihan. „Radi
kiše ga je čak i jednostavnije uhvatiti!“
Rock se zatim nakašlje i Isabel je imala izraziti dojam da je on želio nestati.
„Nisam odlučila uhvatiti ga,“ razuvjeravala ga je.
„Nisam pitao,“ rekao je napola smijući se.
Isabel zacvili.
Nastane tišina i ona se pitala jesu li je svi u sobi smatrali budalom. Nikad
prije nije bila tako nesigurna u svoje poteze. Nije joj se sviđalo ovo
novootkrivena sumnja koja je došla s muškarcima.
„Mogu li?“ Rock potom progovori, a Isabel da nije bila tako zarobljena u
svojim mislima, bila bi zabavljena njegovim nesigurnim tonom.
Mahnula je odsutno jednom rukom kroz zrak naglašavajući. „Svakako.
Nikome čini se ne smeta ubacivati mišljenje.“
„Pretpostavljam da nije dobro primio vašu tajnu.“
„To je točno. Zapravo je zaprijetio da će potražiti istinu sam.“ Isabel je
uzela kolač s tanjura. „Ne razumijem zašto se ne može suzdržati od stvaranja
problema.“
Rock se kratko nasmije. „Nick se nikad nije mogao se suzdržati. Posebice
kada je riječ o lijepim ženama.“ Isabel krene prosvjedovati, ali on nastavi
dalje. „On je frustriran jer ne želiš podijeliti svoje tajne. Ako ih on ne zna, on
ih ne može čuvati.“
„Kako da znam da će ih čuvati?“
Povukao se unatrag kao da je primio tjelesni udarac. „Jesi li sugerirala
to?“
Izvrdavala se. „Možda jesam.“
„Dobro. Pretpostavljam da nije dobro reagirao na to.“
„Ne.“
„Postoji nekoliko stvari koje znam sa sigurnošću Lady Isabel. Ali ovo je
jedna od njih: ako Lord Nicholas St. John zavjetuje boriti se na vašoj strani,
onda hoće.“
Trenutno je bila postiđena. „Nisam…“
„Zvuči kao da jesi Isabel,“ Lara reče. „Gospodin Durukhan, hoćete li
čaja?“
Rock se okrene prema Lari posvetivši joj svoju nepodijeljenu pozornost.
„Jako bih volio malo čaja gospođice Caldwell. Hvala vam.“

157
 Isabel je promatrala dok je Lara točila šalicu čaja za Rocka, pogledavajući
prema gore sa svog zadatka uz nježan osmjeh. Kad je on uzvratio, Isabel je
osjetila da se nešto zapalilo u njezinim prsima. Žudeći za takvim trenutkom
– ispunjenim slatkoćom. Bilo je nešto poprilično zavodljivo u očitom
privremenom zanimanju između njih dvoje.
Trenutak je momentalno nestao i Rock je vratio svoju pozornost prema
Isabel. „Moraš, naravno, napraviti ono što je najbolje za tvoj dom i tvoje
osoblje Lady Isabel. Ali bilo bi dobro upamtiti da je Nick odličan saveznik. I
on razumije ozbiljnost tajni. Ne bi mu se sviđalo što to govorim, ali ni on nije
bez nekolicine svojih vlastitih.“
Isabel nije bila iznenađena riječima. Bilo je nešto duboko upečatljivo u
Lordu Nicholasu St. Johnu – tajna koja je čini se počivala ispod površine,
tama kojoj je svjedočila iz prve ruke kada je bila u njegovom naručju.
Bilo je nešto što joj se činilo poznatim. Nešto radi čega je vjerovala – nakon
svih tih godina mišljenja da je svijet protiv nje – da bi mogao postojati netko
tko ju razumje. Tko bi joj mogao pomoći.
Možda mu je mogla vjerovati.
Tako bi bilo da nije u potpunosti se zavadila s njime.
„Mislim da sam ga poprilično razljutila.“
U Rockovom osmjehu je bilo poticaja. „Nick nije taj koji dugo ostane ljut.“
„Reći ću mu sve.“ Njezina publika ju je pažljivo promatrala, nitko nije
govorio. „Shvaćate da će ovo promijeniti sve. Jednom kad bude znao, ne
mogu to vratiti nazad.“ Isabel duboko udahne kao da se ohrabrivala za
bitku. „Ovo ne radim radi sebe. Ovo radim radi Minervine kuće. Radi
Jamesa. Radi grofovije. Ne radi sebe.“
Morala je vjerovati u to. Radi zdravog razuma.
Lara je ispružila ruku preko stola kako bi uzela Isabelinu ruku. „On nam
može pomoći.“
Isabel je gledala u svoju rođakinju dugo vremena, potom se okrenula
prema Rocku susretavši se s njegovim tamnim, ozbiljnim pogledom. On ju
je pažljivo promatrao, kao da procjenjuje njezin karakter. Konačno, kimne
jednom. „Ti si točno onaj tip žene koja mu treba.“
Ona se zacrveni. „Oh… ja nisam…“
„Možda nisi,“ on se složi, „ali u svakom slučaju to si.“

158
 Zbog tih riječi želudac joj se okrene i ona je istog trena bila nervozna. ali
nije se sad mogla povući. Ispravila je ramena i krenula prema vratima,
spremna na potragu sve dok ga ne pronađe.
„Isabel?“ Gwen zazove za njom. Kad se okrenula, kuharica kaže, „Pokaži
zanimanje za njegov rad. Džentlmenima se sviđaju dame koje dijele njihova
zanimanja.
Isabel se nakratko nasmije. „Biseri i bunde? Još uvijek?“
Gwen se nasmije. „Do sada je radilo.“
Sarkazam je ispunio Isabelin glas kad je odgovorila. „Oh, da, radi
savršeno.“
„Pa to bi trebalo raditi, da si pratila s više pozornosti. Isto tako, da se ne
bojiš biti u njegovoj blizini!“
Isabel je pogledala u strop tražeći strpljenje. „Odlazim sad.“
Gwen kimne jednom. „Sretno!“
Isabel se okrene na peti želeći da su Biseri i Bunde ponudili Deset načina za
ispričati se londonskim lordovima koje treba prizemljiti.
Nažalost, u ovome je bila sama.

159
 Njegujte zanimanje za interese vašeg lorda
Jednom kad vaš prvi diskretni sastanak je uspješno privukao pažnju
vašeg džentlmena, vrijeme je ponuditi promišljenu i nepokolebljivu pratnju
njegovim potragama. Bilo koji odličan muškarac će imati muške interese, ali
sjeti se da uvijek postoji način da ti ostaneš važna unatoč tvojoj ženstvenosti.
Voli li vaš lord konjetinu? Možda bi želio vezenu deku na koju bi stavio
svoje sedlo! I ne boj se draga čitateljice, biti mu bliska!

Biseri i bunde
Lipanj 1823

Isabel je stajala na ulazu u sobu s kipovima promatrajući kako Nick radi.

Oluja je bacala na sobu nezemaljski zeleni pokrivač, a grmljavina i
hukanje vjetra vani je skrivalo njezin dolazak do njega, stoga ga je mogla
neometano promatrati. Bilo da je radi svjetla ili od napetosti u njegovom
držanju, ili zbog sadržaja sobe djelovao je tako ogromnim, čak i dok je bio
sagnut nad bilježnicu šarajući bilješke o obližnjem kipu.
Nikad nije upoznala muškaraca kao on. Bio je širokih ramena i jak, a
njegova okolina je činila da je nemoguće promatraču da ga ne usporedi s
kipovima – tim velikim, drevnim skulpturama nastalim da odaju počast i
slave savršenstvo forme.
On ih je posramio, sa tim širokim ramenima i dugačkim nogama i
žilavom snagom. Promatrala je dok je jedna debela kovrča kose pala preko
njegovog čela, zakačila se između njegovih obrva i srebrnog okvira naočala.
Tada je prvi puta vidjela naočale – neprikladan dodatak tom zastrašujućem
muškarcu, dodatak koji je služio jedino da on izgleda još zavodljivije.
Uhvatila se u toj misli. kad su naočale postale tako zavodljive?
Kada je ovaj muškarac postao tako zavodljiv?

160
 Istog trenutka je postala nervozna radi onoga što će se dogoditi. On ju je
tako zbunjivao – jedan trenutak željela je da ga nema, a idućeg je željela da
je tu. Koliko god je mogao ostati.
Uzdahnula je i na zvuk, nježan i jedva čujan on okrene svoju glavu.
Susreo se s njezinim očima, pogled mu je je bio nepokolebljiv, čekao je,
ne mičući se da ona poduzme slijedeći korak. Ona je lebdjela na vratima, nije
mogla skloniti pogled.
I ona je zakoračila u sobu i zatvorila vrata iza sebe.
Ispravio se dok je prilazila skidajući svoje naočale i odložio ih je na
postolje velike crne statue u blizini prije nego se nagnuo na bazu i prekrižio
svoje ruke preko širokih prsa čekajući ju.
Pokaži zanimanje za njegove interese.
To je mogla napraviti.
Zaustavila se na nekoliko centimetara od njega gledajući gore prema
kipu. „To je lijep komad mramora. Jesi li ga već identificirao?“
Nije pratio njezin pogled. „To je Apolon.“
„Oh?“ Visoki piskutavi vrisak grebao ga je po ušima. Nježno je pročistila
grlo. „Po čemu to znaš?“
„Jer sam stručnjak za antikvitete.“
Neće joj nimalo olakšati.
„Vidim. Pretpostavljam da ti dugujem odgovor na pitanje sad.“
Okrenuo se natrag prema svojoj bilježnici. „Shvatio sam da sam se
umorio od te igre.“
„Nick.“ Zvuk njegovog imena na njezinim usnama iznenadi ih oboje.
Okrenuo se natrag prema njoj. Čekao je. dugu minutu je gledala u mjesto na
kojem je njegov ovratnik sastajao se s njegovom potamnjelom kožom grla.
Pričala je tom mjestu. „Žao mi je.“
Jedini zvuk u sobi je bilo njegovo disanje, polako i odmjereno u trenutku
njezinih riječi i bilo je nešto u ujednačenosti disanja što ju je potaknulo da
nastavi. „Nikad nikome nisam rekla o Minervinoj kući – “ susrela se s
njegovim znatiželjnim pogledom. „Tako ju zovemo. Kuću. Djevojke.“
Zastala je očekujući da postavi pitanja. Kada nije, krenula je pričati –
uvijek udubljenju u njegovom grlu – nevoljna da susretne se s njegovim
pogledom, nevoljna da u potpunosti skloni pogled. „Nismo imale ništa. Moj
otac nas je napustio i moja majka je počela… propadati. Ona bi ju odvela u
krevet i prošli bi dani bez da je jela – bez da nas je vidjela. A kad jeste –“

161
Progutala je. Ne. Nije mu to mogla reći. „Sluge nisu bile plaćene. Poprilično
sam sigurna da su nas potkradali. A onda, jednog dana, nestali su.“
„Koliko si bila stara?“
„Sedamnaest.“ Odmahnula je glavom izgubljena u svojim mislima. „Jane
je bila prva koja je stigla. Trebao joj je posao. Sklonište. A ja sam trebala
nekoga da mi pomogne održavati imanje. Ona je bila pametna. Jaka. voljna.
I imala je prijatelje koji su bili u sličnom škripcu. Kroz nekoliko mjeseci, bilo
nas je pola tuceta djevojaka tu. Sve su tražile bijeg od nečega – siromaštva,
obitelji, muškaraca; pretpostavljam da sam i ja pokušavala isto tako pobjeći.
„Ako su bile voljne raditi, bila sam spremna primiti ih. One su držale
imanje na površini. Brinule su se o kozama, gnojile i obrađivale zemlju.
Radile su jednako naporno kao i muškarci koje smo imale prije. Još
napornije.“
„A ti si ih čuvala u tajnosti.“
Tada se susrela s njegovim pogledom. „To nije bilo teško. Moj otac nikad
nije bio tu. Plaćao je svoj život pobjedama kada je bio na prosjačkom štapu,
sadržajem kuće u gradu – konačno i samom kućom – kad je ostao bez svoje
sreće.“ Zastala je, potom se ogorčeno nasmijala.
„A tvoja majka?“
Odmahnula je glavom stisnuvši svoje usne u ravnu, tanku liniju dok se
prisjećala. „Nikad više nije bila ista nakon što je otišao. Umrla je ubrzo nakon
što je Jane stigla.“
Ispružio je ruku prema njoj.
Nije se opirala, čak iako je znala da je to pogrešno – da ne bi trebala
dozvoliti mu da ju drži. Ali kako se mogla oduprijeti njegovoj toploj snazi i
načinu na koji ju je grlio? Koliko je prošlo od kada je ona bila ta koju su
držali? Od kad je ona bila ta koju su tješili?
„Zašto to radiš?“
Okrenula je glavu stavivši svoje uho na svježu vunu njegove jakne. Nije
se pretvarala da ga je krivo shvatila. „One me trebaju.“
I… dokle god me trebaju, jednostavnije mi je zaboraviti da sam sama.
Izveo je ohrabrujući zvuk duboko u svojim prsima i potaknuo ju da
nastavi. „Postoji tucet njih tu – krojačice i dadilje, majke i supruge. Jedna
posjeduje trgovinu s pitama u Bathu. Nisu imale ništa kada su došle k meni.“
„Dala si im nešto.“

162
 Dugo vremena je bila tiho, konačno kada se izvukla iz njegovih ruku. Kad
ju je pustio da ode, osjetila je mali ubod žaljenja jer se nije opirao. „To je sve
što sam ikad napravila ispravno.“ Podigla je pogled prema kipu Apolona.
„Nisam mogla spriječiti svog oca da nas napusti – i povede moju majku s
njim. Nisam mogla održati imanje na površini. Ali mogu pomoći tim
curama.“
Razumio je. Mogla je to vidjeti u njegovom jasnom otvorenom pogledu.
„Bojim se,“ tiho doda.
„Znam.“
„Ne mogu očekivati da nas Densmore podrži. Ne mogu očekivati od
njega da čuva naše tajne.“
„Isabel – “ zaustavi se i ona je mogla vidjeti da je pažljivo birao svoje
slijedeće riječi. „Tko su te djevojke koje žive u strahu da budu otkrivene?“
Ona je ostala tiho.
„Jesu li udane?“
„Neke od njih,“ prošaptala je. „Prekršile su zakon kada su došle tu.“ „A
ti kršiš zakon time što ih kriješ.“
„Da.“
„Svjesna si da riskiraš Jamesovu reputaciju. Dobio je dovoljno skandala
koji mora prebroditi.“
Frustriranost je planula. Nije joj se sviđalo razmišljati da je James taj koji
će naposlijetku patiti radi njezinih izbora. „Da.“
„Isabel,“ rekao je, glas mu je bio mješavina ogorčenja i iscrpljenosti, „ne
možeš nositi ovaj teret na ramenima sama. To je previše.“
„Što predlažeš da napravim?“ Omotala je ruke oko sebe u samoobrani.
„Neću ih napustiti.“ „Ne moraš.“
„Što onda?“
„Postoje načini.“
Kratko se nasmijala. „Misliš da u sedam godina, nisam uzela u obzir
svaki mogući pristup? Tko bi sebe riskirao primanjem žene koja je napustila
svoje bračne zavjete? Tko će se suprotstaviti aristokratskom ocu koji je došao
uhvatiti svoju odbjeglu kćer? A čak i da mogu, tko bi preuzeo toliki rizik
samo na osnovu riječi kćeri Wastrearla?“
„Dozvoli mi da ti pomognem.“
Potom je utihnula. Nikad nije željela vjerovati nekome toliko koliko je
željela vjerovati ovom muškarcu – ovom muškarcu koji je mirisao na snagu

163
i sigurnost. Sve se činilo tako jednostavnim u kuhinji. Ali sada, suočena s
njim, je li mogla to napraviti? Je li mogla položiti nade u njega? Je li mogla
staviti njihovu budućnost u njegove ruke?
Njegove plave oči su blistale radi nečega što u potpunosti nije razumjela
dok je stavljao obje svoje ruke kroz svoju kosu i okretao se od nje, radi svoje
frustriranosti odmakao se nekoliko metara dalje prije nego je ponovno
progovorio. „Ti si najiritantnija žena koju sam ikad upoznao.“ Okrenuo se
natrag prema njoj i njegove riječ su dolazile brzo i silovito. „Ti se ponosiš
činjenicom da si napravila sve to sama, zar ne? To je tvoja kuća. One su tvoje
djevojke. Ti si ta koja ih je spasila. To je tvoje djelo.“
„Trebala bi biti ponosna na to Isabel – Bog zna da bi trebala biti. Ali si
dovoljno pametna da znaš kada ti je došlo do grla. Nemaš ništa čime bi se
zaštitila od bilo čega što je van ovih zidova. Nudim ti pomoć. Zaštitu.“
Isabel je bila na rubu provalije, monumentalne promjene koja će
promijeniti sve. Pogledala je u njegove plave oči – oči koje su obećavale sve
o čemu je sanjala, sigurnosti za djevojke, podršci za Jamesa, sigurnosti za
kuću.
On je bio dobar muškarac. Vjerovala je u to.
Ali odreći se svoje moći u kući – povjeriti mu sve – to neće biti
jednostavno. Njezine sumnje su došle kao šapat. „Ne znam…“
Uzdahnuo je. „Mislim da bi trebala otići. Što prije odeš, prije će tvoja
prokleta kolekcija biti procijenjena i prije ću moći maknuti se iz tvog života.“
Okrenuo se odbacivši ju.
Nije željela da ode.
„Ne razumiješ. To su moje djevojke.“
Oštro je izdahnuo. „Ništa od toga se neće promijeniti ako mi dopustiš da
ti pomognem.“
„Nemam ništa drugo!“
Eto ga. Riječi su izašle van. A ona ih nije mogla zaustaviti.
„To je sve što sam ikad imala! Sve što sam ikad bila! Ako mi ti trebaš
pomoći da ih čuvam netaknutima… što sam onda ja? Što ona ja postajem?“
„Nije istina.“ Primaknuo joj se, riječi su mu bile hipnotizirajuće. Uzeo je
njezino lice u svoje ruke, omotao ju je toplinom, potrebom. „Znam što znači
mislit da si sam na svijetu Isabel. Rijetko je takav slučaj.“
Mrzila je osjećati se usamljeno.
A bila je usamljena tako jako dugo.

164
 Zatvorila je oči na tu pomisao, nije bila voljna pokazati mu svoju tugu.
Svoju slabost.
A opet, kad je ponovno progovorio, nije se mogla zaustaviti da se
susretne s njegovim čvrstim pogledom. „Nikad nisam upoznao nekog kao
ti. Nikad nisam upoznao ikoga – muškarca ili ženu – s tolikom snagom.
Takvom hrabrošću. Nisi sama. Nikad nećeš biti sama.“
Nije znala tko se prvi pomaknuo – tko je od njih smanjio udaljenost među
njima. Sve što je znala jest da kad ju je poljubio, nije se više nimalo osjećala
usamljenom.
Predala se tom osjećaju.
Dugo trenutaka on je mirovao, njegove usne su bile nježne i naslonjene
na njezine, naglašavale su njegovu prisutnost, njegovu snagu, njegovu
kontrolu. Prvo je uživala u tim stvarima sve dok njegova blizina – njegov
miris, njegova vrućina, njegova veličina – nisu je preplavili i ona je pomislila
da bi mogla poludjeti ako se ne pomakne.
A onda jest.
Njegove tople ruke su nagnule njezino lice prema njemu kako bi bolje
poravnao njihova usta i njegove usne su se igrale na njezinima, tražeći od nje
da mu uzvrati jednako. I jest. Uzimao je sve što je nudila, milovanje, sisanje,
milovao joj je usta nemilosrdnim poljupcem koji joj je ukrao osjećaj
ravnoteže. To joj je ukralo sav njezin razum. Uhvatila ga je za ruke,
otkrivajući njegovu veličinu i njihovu snagu i ona se okrenula prema njemu,
dišući u njegova usta i uzvraćajući mu milovanje milovanjem, dodire
dodirima.
Kad se konačno odmakao i pogledao u njezine oči čiji kapci su bili napola
spušteni, tračak smješka pređe preko njegovih usana prije nego ju je podigao
u svoje ruke. Ona uzdahnu radi tog poteza i on joj orobi otvorena usta za još
jedan brzi, opojan poljubac prije nego je progovorio, glas mu je bio ispunjen
mračnim obećanjem. „Hoću li ti pokazati koliko si daleko od toga da si skroz
sama?“
Kakva čudesna stvar koju je izgovorio. „Da,“ ona prošapta, riječi da su
jedva se čule, „Molim te.“
Potom se pokrenuo noseći je vijugavom putanjom kroz sobu s kipovima
sve dok nisu stigli do najudaljenijeg ugla sobe u kojem je pored enormno
velikog prozora s rozetom stajala široka niska klupa. Sjeo je, a potom je nju
smjestio u svoje krilo, prelazio je rukama preko njezine kose, namjerno

165
razbacujući ukosnice, puštajući joj kosu da pada oko njih. Promatrala ga je
dok je uzimao veliku skupinu kestenjastih kovrči, potom je zatvorila oči dok
je prolazio rukama kroz nju dugim, veličanstvenim pokretima. Nagnula je
glavu unatrag, prepustila se njegovom milovanju. Taj pokret je ogolio njezin
vrat njegovom pogledu i uz tiho stenjanje, nagnuo se iznad nje, smjestio je
svoje usne na njezinu kožu šaljući rijeke zadovoljstva kroz nju nježnim
milovanjem njegovog jezika. Uzdahnula je radi tog opakog struganja
njegovih zubi preko osjetljivog mjesta na kojem su joj se spajali vrat i rame,
osjetila je kako su se njegove usne izvile u tajanstveni osmjeh radi tog zvuka,
potom opustile uz njezine otkucaje i sisale to mjesto sve dok nije pomislila
da bi mogla umrijeti od užitka koji je izazivao.
Viknula je, omotala se oko njega, željna da ga dodirne, da ga poljubi, gdje
god da može. Usne su joj se susrele s uglom njegovog oka i ona, bez
razmišljanja, jezikom dotakne grubo-glatku liniju njegovog ožiljka. Poludio
je od milovanja i odjednom su njegove ruke popuštale vezice njezinog
prsluka oslobađajući još kože dok je u žurbi spuštao vlažne poljupce niz
njezine obline. Prelazio je jezikom po rubu tkanine ostavljajući trag vatre,
povukao ju je niže i prosuo njezine grudii u ruke koje su čekale.
Na osjet njega uz sebe otvorila je oči znajući da će ga zateći kako ju
promatra – željela je vidjeti ga kako ju promatra. Munja je zabljesnula,
neobuzdana na nebu iza njih, bacajući na njih zlobni bljesak dok je Nick
jednim prstom prelazio preko zategnute kože njezinih grudi, s poštovanjem
je okružio jednom, dvaput oko vrha. Drhtavo je izdahnula i on podigne
pogled, plave oči su mu blistale.
„Tako lijepa,“ rekao je, okružujući bradavicu iznova i iznova, gledajući
njezinu reakciju dok su postajali uzbuđen i bolni. „Tako strastvena, tako
željna.“ Podigao je pogled prema njoj. „Ovdje si Isabel. Isto kao i ja.“
Nije bila sama.
Potom je vidjela požudu u njegovim očima i spoznaja pošalje val ženskog
zadovoljstva kroz nju. Želio ju je. Nije znala odakle su došle riječi kad je
progovorila. „Dodirni me.“
Promatrala je dok mu je iznenađenje plamtjelo u pogledu, brzo ga je
zamijenilo nešto tamnije, intenzivnije. „Sa zadovoljstvom.“ I on stavi svoja
usta na njezine grudi, sisao je nježno, obrađivao je otvrdjeli vršak svojim
ustima i jezikom i zubima sve dok nije uzviknula i uhvatila njegovu kosu,
držeći se za jedinu stabilnu stvar u njezinom postojanju.

166
 Meškoljila se o njega, nije se mogla suzdržati od pritiskanja jače o njega i
on podigne svoju glavu, umirujući njezino kretanje jednom rukom dok je
siktao od zadovoljstva o njezinu napetu bradavicu. S ženskim znanjem za
koje nije znala da posjeduje, ponovno se zanjihala uz njega, namjerno i on
podigne svoja usta s nje kako bi se susreo s njezinim pogledom. Stavljajući
jednu ruku na poleđinu njezine glave, prošapta, „Čekaj…“ i uzme joj usta u
intenzivan poljubac dok joj je podizao glavu i pomicao ju kako bi ga zajahala,
privukao ju još bliže. „Ovako je bolje, zar ne misliš?“
Isprobavala je položaj, ljuljala se iznad njega iznova, ovaj put su njezine
haljine bile smještene između njih. Kad je on zastenjao na kretanje, ona doda,
„Oh, da. Puno bolje.“
Na njezine riječi on se nasmije, zvuk je poslao udarac zadovoljstva u
njezinu srž. „Hoćemo li vidjeti što je bolje u ovom položaju moja Valupta?“
Stidljivo se nasmiješila. „Da, molim.“
„Pa, budući da si lijepo pitala…“ Smjestio je svoje usne na jednu dojku i
Isabel izgovori njegovo ime, zvuk je odjekivao kroz sobu. Kretala se u ritmu
s divnim povlačenjem njegovih usta na njoj, u skladu, kako su njegovi prsti
igrali se vrškom njezinih grudi, šaljući valove zadovoljstva koji su se
skupljali duboko u njoj.
Pomakao se, ruke su mu prelazile preko njezinih nogu, pritiskale ju o
njega, vodio je kroz pokrete, klizao preko platnenih hlača i povlačio je trake
na njima kako bi omogućio pristup tom mjestu koje nije poznavala – ali sad
je bez sumnje znala – da ga je tako očajnički željela. Jednom rukom ju je
nježno primio poslavši strelice zadovoljstva kroz nju. Zadahtala je na osjet
njega i on podigne svoju glavu, osmjeh mu je bio zlokobno obećanje. Njihovo
otežano disanje i kiša koja je nabijala o prozore bili su jedni zvukovi u sobi.
Ponovno je uzeo njezina usta, konzumirao ju, naveo ju je da zaboravi na
sve osim na njegove ruke, njegove usne, njegovo tijelo ispod nje. Uronila je
svoje prste u njegovu tešku, mekanu kosu i uživala u dubokom,
zadovoljnom zvuku koji je stvarao dok je pomicao dlan svoje ruke naprijed
nazad o nju, dajući joj ono što je željela, ali nije znala tražiti. Povukla se uz
kratki uzdah unazad, nesigurna u senzaciju koja je prolazila kroz nju.
„Nick…“ njegovo ime je zvučalo kao mješavina strasti i zbunjenosti.
„Da, ljepotice… tu sam.“ Usta su mu sad bila na njezinom uhu, zubi su
mu se igrali iznad ušne školjke i raspršivale joj misli. uzdahnula je radi
osjećaja njegovog jezika o njezinu osjetljivu kožu. Ruka mu je mirovala dok

167
je bila pritisnuta uz nju. ponovno se pomakla, ali nije joj dao ono što je tražila.
„Isabel.“ Ime joj je bilo mračno obećanje. „Što želiš?“
Otvorila je oči i okrenula lice prema njemu, susrela se s njegovim
blistavim plavim pogledom – tim raskošnim očima koje su prijetile njezinom
zdravom razumu – „Želim…“ odmahnula je glavom. „Trebam…“
„Dopusti meni…“ kliznuo je jednim prstom kroz mekane kovrče koje su
je okruživale, razdvojio nabore dolje i gurnuo se u njezinu toplinu. „Je li ovo
ono što ti treba?“
Zatvorila je oči na to nježno milovanje i ispustila tihi jecaj zadovoljstva.
„Mmm… mislim da je to upravo ono što trebam…“ počeo se kretati u
njoj, kružio je po tajnim naborima nje, riječi su mu bile na njezinom uhu, tih,
grešan zvuk radi kojih je kroz nju tekla vrelina. „Diraš li se ikada tu, Isabel?“
Zagrizla je usnu. Odmahnula je glavom.
„Oh, ali trebala bi… tako mekana… tako vlažna… tako željna…“ milovao
je o njezino pulsirajuće meso, dajući joj upravo ono što je željela, jedan prst
se ukopavao duboko u njezino središte dok mu je palac radio uske krugove
na samom središtu njezinog zadovoljstva. Zajecala je radi osjećaja njega tu i
glas mu je postao mračniji, ohrapavio radi njegove vlastite požude.
„Stvorena si da se na tom mjestu raspadneš. Osjećaš li to, ljubavi?“
Kimnula je, čvrsto je zatvorila oči dok ju je gurao dublje i dublje prema
stvari koju je tako očajnički željela, ali nije mogla imenovati. Kretanja
njegovog palca postala su brža i snažnija i ona se pritisnula uz njega,
zaboravljajući sve osim zvuka njegovog glasa, osjećaja njegove ruke na
njezinom najtajanstvenijem mjestu. „Uzmi, Isabel. Prigrli svoju strast. S
tobom sam.“
Napela se dok je dolazilo jureći k njoj i on uzme njezine usne u bogatom
poljupcu koji je krao dušu. Drugi prst se pridružio prvom u njoj, nabijao je
duboku, skladno s njihanjem njezinih kukova, njezinom tihom zahtijevanju
svega što joj je mogao dati. Pritisnuo je dugo i snažno o njezino središte, na
mjesto na kojem je najviše žudjela… gdje ga je trebala najviše. Povukao se
susreo se s njezinim tupim pogledom.
Izviknula je njegovo ime očajnički.
„Pusti se, ljepoto. Imam te.“
I radi toga što ju je imao, ona se pustila, eksplodirala u njegovim rukama,
migoljila se o njega, preklinjala za još više iako joj je dao ono što je željela. A
kad je iscijedio posljednju, pulsirajuću kretnju iz nje, zadržao je njezin

168
posljednji, snažan krik, držao ju je u svojim snažnim rukama dok je ona
povraćala svoje osjete.
Polako je počeo popravljati njezin izgled; dozvolila mu je da ponovno
pričvrsti trake njezinih hlača, da ju podigne kako bi popravila svoje krajnje
zgužvane suknje kako bi povratila barem dojam normalnosti, da žustro
ponovno sveže prsluk njezine haljine. Kad je bio gotov, držao ju je na svojim
prsima, nježno joj milovao leđa i ruke i noge.
Ovo je bilo ono kada nisi sam.
Nakon nekoliko dugih minuta, stisnuo je svoje ruke oko nje i stavio svoje
usne nježno na njezinu sljepoočnicu. „Mislim da bi bilo najbolje da se
ustanemo prije nego netko dođe tražiti nas.“
Riječi su je probudile iz njezine ošamućenosti, tresnuvši ju natrag u
stvarnost. Sjela je uspravno, izvlačila se iz njegovog zagrljaja i umalo ispala
iz njegovog krila. Smjesta se spustila na svoje ruke i koljena, skupljajući svoje
ukosnice koje je razbacao.
On je sjedio prema naprijed, promatrao ju trenutak prije nego je rekao.
„Isabel. Sve je u redu.“
Na to ona sjedne na svoje pete gledajući u njega. „Uopće nije sve u redu,
moj Lorde.“
Uzdahnuo je. „Vratili smo se na moj Lorde? Zbilja?“
Već se bila okrenula kako bi pokupila još ukosnica. Kad je pokupila
posljednju, ustala se, krenula prema obližnjem kipu kako bi ih odložila i
vratila svojoj kosi neki privid pristojnog izgleda.
Svojim najogorčenijim tonom je progovorila cijeloj sobi. „Nikad nisam
trebala… nisi nikad trebao imati!“
„Da, dobro. Neću se ispričati radi toga.“
Okrenula se natrag prema njemu. „To nije nimalo džentlmenski.“
Susreo je njezin pogled sa svojim vatrenim. „U svakom slučaju, Isabel…
ja sam uživao. A mislim da jesi i ti isto.“
Ona se zacrveni.
Podigne jednu obrvu. „Uviđam kako nisam u krivu.“
Ona suzi pogled, ali bojala se da je njezina osuda izgubila dio snage dok
su njezine ruke bile visoko iznad njezine glave dok je pokušavala vratiti
svoju kapu. „Ti si nepopravljiv muškarac.“
„Meni možeš priznati Isabel.“
Okrenula mu je leđa i mrmljala. „Ne. Ne mogu.“

169
 Potom se nasmijao naslonivši se nazad u stolicu. „Upravo jesi, ljepoto.“
Okrenula se nazad. „Ne smiješ me tako zvati!“
Iako mi se sviđa.
Previše.
„Zašto ne?“
Spustila je svoj glas do šapta. „Savršeno dobro znaš zašto ne.“
„Reci mi da si uživala i prestati ću.“
„Ne.“
Ispravio je rukave svoje jakne. „Kako hoćeš. Više mi se sviđa zvati te,
ljepotom. Budući da jesi.“
„Dobro. Uživala sam.“
Cerek mu je bio zločest. „Znam.“
Morala se okrenuti kako bi sakrila svoj vlastiti osmjeh radi njegove
arogancije.
Dragi Bože. U što se ona to uvalila?
Pogledala je preko svog ramena u njega. „Ovo je krajnje neprikladan
razgovor. Moram inzistirati da prestane.“
Pukao se smijati radi njezinog zapovjednog tona. „Isabel, uvjeren sam da
ćeš se složiti da je pomalo kasno za takvu arogantnost.“
Ona se zacrveni. „Ti si previše!“
Odmjeravao ju je svojim otopljenim pogledom. „Uvjeravam te draga,
sasvim sam dovoljan.“
Nije u potpunosti razumjela riječi, ali njegov ton je bio dovoljan da joj da
okvirni osjećaj na što je mislio. Obrazi su joj plamtjeli. „Moram ići.“
„Ne!“ Zazvao je za njom ustavši se konačno. „Nemoj ići. Ostani. Nastojati
ću biti savršen džentlmen.“
Jedna Isabelina obrva se digne oponašajući pogled koji joj je tako često
upućivao. „Vjerovati ću kada se dogodi, moj Lorde.“
Ponovno se nasmijao. „Udarac, moja Lady.“ Nije se mogla suzdržati da
mu se ne pridruži u smijehu, a kad ih je smijeh utihnuo, ostavio ih je u
prijatnoj tišini. Nick prvi progovori ispunjavajući tišinu. „Zašto nikad nisam
čuo za tebe?“
„Moj Lorde?“ Isabeline obrve se skupe radi zbunjenosti pitanjem.
„Nisam se kretao u istim krugovima kao i vaš otac, ali vi ste kćer Lorda
od Reddicha koji je harao diljem Londona. Zašto nisam čuo za vas?“
Hvala Bogu da nikad nisi čuo za mene.

170
 Isabel proguta jednom nesigurno. „Moja majka nikad nije željela da idem
u London – sad kad razmišljam unazad, pretpostavljam da se tako osjećala
jer nije željela da posvjedočim istini o svom ocu. Možda nije željela ni sama
svjedočiti tome.“ Susrela je njegove oči i primijetila razumijevanje u njihovim
dubinama. Isto tako, i on je imao priču. Spoznaja ju je pogurala naprijed,
prisiljavajući je da otkrije više. „Moja majka je o mom ocu govorila – kao da
je on čudesan. Njezine priče o njemu, sad znam, većinom su bile izmišljene
– sjećanja očišćena od grimizne tinte koju je on prosuo po njima, načinjena
iznova da budu nešto puno snažnije, veličanstvenije nego što je to mogla biti
stvarna povijest.“
„Ali ja sam joj vjerovala. A s time, vjerovala sam u njega. Moja najranija
sjećanja na njega moraju biti neka perverzna kombinacija fantazije i
stvarnosti budući da ih mogu vidjeti zajedno kako se smiju, vole jedno
drugo… ali nisam sigurna da je to ikad bila istina.“
Nick kimne i ona se nije mogla suzdržati da ne nastavi.
„Ali ti si pitao za London,“ podsjeti ih oboje.
„Da. Tvoja majka možda nije željela da ideš – ali sigurno si morala imati
sezonu.“
Na to sjećanje se ukoči. Bila joj je obećana jedna, naravno, na tom
sudbonosnom putovanju kući kada je njezin otac najavio svoje namjere da
upotrijebi svoju jedinu kćer kako bi osigurao novac. Osramoćenost plane.
Nije mu mogla ispričati priču. Nije željela da on misli kako je jeftina. Umjesto
toga, odmahnula je glavom. „Ne. Nisam imala sezonu.“
On suzi pogled na njoj i ona tamo prepozna nevjericu. Snagom volje ga
je prisiljavala da ne postavlja dodatna pitanja.
„Nisi željela zauzeti svoje zakonsko mjesto u društvu?“
Jedna strana usta joj se izvije u zloban smiješak. „Reci mi, Lorde Nicholas,
očiste li često mjesto u Almack'su za kćer Wastrearla?“
Njegov pogled se smrači. „Šišaš Almack's.“
„Pričaš kao čovjek koji ima slobodu izbjegavati ga.“
Odmahnuo je glavom. „Nimalo. Moja obitelj nije bez svog dobranog
udjela u skandalima Isabel. Zaista, mojoj sestri je nedavno uskraćen ulaz u
Almack's.“
Oči joj se rašire. „Šališ se.“
„Nimalo.“
„Ali ona je sestra Markiza od Ralstona!“

171
 „Polu sestra,“ Nick doda zlobno, „Ali sve do prije nekoliko mjeseci, moj
brat je bio prihvaćen u društvo pod teškom prinudom. Njegova prošlost nije
bila baš najljepša.“
„Što se dogodilo da se to primijenilo?“
„Oženio je ženu s besprijekornom reputacijom i vezama s najsnažnijim
obiteljima visokog društva.“
„Odlična strategija.“
Nick se nasmije. „Bila bi da je Gabriel igrao strateški da ju osvoji. On nije.
Umjesto toga, on se zaljubio. Sasvim slučajno.“
Isabeline obrve se namršte. „Takve stvari se dešavaju?“
„Očito. Oni su ludi jedno za drugim.“
Isabel je ignorirala gomilu zavisti koja je došla s njegovom pričom – tako
neshvatljivom. „Kako lijepo.“
Nasmijao se. „Moja poanta je, s ili bez Almack'sa, mogla bi se predstaviti
javnost. Još uvijek možeš zauzeti svoje mjesto tamo.“
Isabel je razmišljala o riječima. Prošlo je dugo – godine – od kada je ikad
i razmišljala o zamkama društva. Ona čak ne bi ni znala gdje početi da uđe
u društvo, a ideja da mora naučiti sva pravila i propise visokog društva bila
je dovoljna da se u njoj stvori panika.
Ne. London nije za nju.
„Mislim da preuveličavate vještine s kojima su aristokratske žene
rođene.“
Nagnuo je glavu s pitanjem u svojim očima.
Tiho je uzdahnula prije nego nastavila. Povukla je rukom preko ruba
obližnjeg postolja i priznala, „Ne bih znala odakle početi da budem dama iz
društva: uvjerena sam da moj stil razgovaranja je krajnje pogrešan; sigurno
bih osramotila sama sebe i sve oko mene tokom moje prve društvene
situacije; iako sam kompetentna krojačica, nemam pojma o vezenju; nimalo
ne razumijem modu; i ne znam plesati.“ Trznula se na poplavu riječi iz nje.
On ih sigurno ne bi smatrao laskavim.
Nije da joj je bilo stalo smatra li ih on laskavima ili ne.
Lažljivice.
Isabel je ignorirala mali glas u svojoj glavi.
„Ne znaš plesati?“
Naravno da će se uhvatit za to. „Ne zapravo.“
„Pa, to se čini kao nešto što će biti lako popraviti.“

172
 Kratko se nasmijala. „U slučaju da niste primijetili, moj Lorde, nema
puno učitelja plesa ovako daleko na sjeveru.“
„Nisi li ti onda sretna što sam tu? Vrlo bih te rado naučio plesati.“
Okrenula je svoju glavu u nevjerici prema njemu. „Oprostite?“
„Mislim da bi trebali večeras početi. Postoji balska dvorana u ovoj kući,
zar ne?“
„Da.“ Sigurno nije bio ozbiljan.
„Odlično. Onda nakon večere?“
Ona trepnu. „Nakon večere?“
„Shvatiti ću to kao krajnje slaganje.
„Ja – “
„Ne bojite se valjda?“
Dakle, sad je bacio rukavicu.
Pročistila je grlo. „Naravno da ne.“
On se nasmije. „Nisam ni mislio. Sad, ako bi me prestali ometati, vidjeti
ću vas za večerom.“
„Ja – da, naravno.“ Kao u izmaglici, ona se počela kretati među kipovima
prema vratima.
„Oh, i Isabel?“
Zvuk njezinog imena na njegovim usnama je bio zlokobno obećanje, iako
i s poprilične udaljenosti. Okrenula se nazad, odjednom sva zadihana. „Da?“
„Samo za večeras… hoćemo li se pretvarati da nisi u žalosti?“
Riječi su poslale uzbuđenje kroz nju i ona je odmah zadobila osjećaj da
ako se složi s njegovim zahtjevom, to će promijeniti sve.
Duboko je udahnula, lebdjela na rubu odgovora dugo vremena. Bez
obzira što je govorila sebi, ona nije bila imuna na ovog muškarca i na njegov
šarm. On je bio krajnje iskušenje. A ona se željela prepustiti.
Duboko je udahnula.
„To zvuči kao dobra ideja.“

173
 Nick je upravo zatakao svoju košulju pripremajući se za večeru kad je
oglasilo kucanje na vratima njegove spavaće sobe. Okrenuo se odmah na
zvuk, u trenu je bio napet, potom se otresao reakcije.
Da je bio iskren prema sebi, priznao bi da je bio na rubu još od popodneva
s Isabel… i da je željno iščekivao predstojeću večer.
Ali potom, nije imao nimalo zanimanja, da bude iskren sam prema sebi.
Drugo kucanje se oglasi i on se na vrijeme okrene da vidi Jamesa kako
proviruje glavom kroz uski prostor između vrata i dovratnika.
„Čujem da nam se pridružujete za večerom.“
Kao odgovor Nick izvije obrvu. „Planirao sam, da.“
James svečano kimne glavom. „Dobro.“
Dječak se nije mrdao sa svog mjesta, na pola unutra, napola van sobe.
Umjesto toga, promatrao je dok se Nick okretao natrag prema ogledalu i
podizao češalj kako bi ukrotio svoje crne kovrče.
Nekoliko trenutaka ni jedan od njih nije progovorio sve dok konačno
Nick nije rekao, „Bi li želio ući, Lorde Reddich?“
Riječi su odmrznule dječaka i on jurne u sobu zatvarajući snažno vrata za
sobom. „Bih, hvala.“
Nick sakrije svoj osmjeh, umjesto toga promatrao je svoj odraz u zrcalu
dok je završavao svoju toaletu. Popravio je rukave pamučne košulje koju je
nosio prije nego je zagladio tkaninu uz svoje tijelo. Podigavši kravatu s
mjesta na kojem je stajala na obližnjem stoliću, rekao je, „Jeste li nešto
trebali?“
James odmahne glavom, definitivno ometen snažnim kretanjem
Nickovih ruku kad je počeo zamršenu kolekciju pokreta koji će rezultirati
slojevito svezanom kravatom. „Kako znaš to napraviti?“
Nick zastane. „Znam to napraviti već jako dugo vremena.“
James priđe bliže, opčinjen. „Ali… kako si naučio?“ Nick razmisli na
trenutak. „Pretpostavljam da me moj sluga naučio.“
„Oh.“ Nastala je tišina dok je James razmišljao o odgovoru. „ Mislim da
ću morati to naučiti prije nego krenem u školu.“
Nick se okrene. „Bi li želio da te ja naučim?“

174
 Dječakove oči se zapale. „Bi li vam to jako smetalo?“
„Nimalo.“ Nick skloni trakicu platna sa sebe i stavi ju oko Jamesovog
vrata. Okrenuvši dječaka prema ogledalu, vodio je Jamesa kroz korake sve
dok kravata nije bila približno jednaka čvoru koji je Nick ranije napravio.
James se nagne prema zrcalu, proučavajući komad oko vrata iz nekoliko
uglova dok se Nick odmicao obući ostatak svog večernjeg odijela „Izgleda
jako dobro.“
Bilo je nešto u dječakovom ponosu što je potaknulo Nickovo sjećanje.
Iako se možda ne sjeća kako je naučio vezati kravatu, sjetio se snažne želje
za odobravanjem, prihvaćanjem njega kao muškarca.
Kad je Nick bio Jamesovih godina, njegova majka ih je napustila -
pobjegla je usred noći s malo odjeće na svojim leđima, ostavivši dva sina
blizanca i neutješnog muža radi nje. U tjednima koji su uslijedili, njegov otac
je nestajao, isto tako povlačio se sve više i više u sebe, ostavljajući Nicka i
Gabriela da se brinu sami o sebi – da prežive razorni udarac zbog gubitka
oba roditelja. Otpremili su ih u školu za mjesec dana zahvaljujući intervenciji
predane ujne koja je bila svjesna devastacije koju je njihova majska napravila.
Nick je proveo prvu godinu škole radeći što je više mogao – željan da
impresionira svog oca, uvjeren da, kad se on i Gabriel vrate kuće na ljetne
praznike, nakon što je u školi primio vrhunske pohvale, na neki način
uvjeriti svog oca da su mu njegovi sinovi dovoljni.
Brzo je naučio da ništa neće nikad biti dovoljno da ublaži očevu bol i
krivnju radi gubitka njegove markize. Ali gledajući u ovog dječaka, mladog,
otpornog Grofa od Reddicha, sjetio se kako je to bilo pokušavati. I vjerovati
da će možda uspjeti.
I želio je dati ovom dječaku ono što on nikad nije imao.
„Dosita jest. Morati ćeš vježbati da bude savršena, ali neće ti trebati
dugo.“ Nick je zakopčao svoj prsluk, promatrajući dječakove oči koje su se
ožarile radi uzbuđenja dok je razvezivao platno sa svog vrata i vježbao pred
ogledalom još jednom. Kad je vrh grofovog jezika došao do njegovih usta i
on izvio svoje lice pokušavajući se sjetiti svih pokreta koje je upravo naučio,
Nick se nasmije i priđe mu kako bi pomogao. Kad je još jednom kravata bila
svezana, James mu se nasmiješi.
Tko bi rekao da tu, na Yorkshirskim pustopoljinama, će pronaći takvo
zadovoljstvo kakvo je našao kad je nasmijao dječaka iz Townsenda?
Naravno, ništa djetinjasto kod starijih stanovnika u Townsendu.

175
 Dok je James uništavao svoj ručni rad kako bi isprobao svoju novu
vještinu još jednom, Nick si je dozvolio razmišljati o Isabel. Jedan trenutak
bi ga odgurivala govoreći mu kako želi da ode iz njezine kuće i njezinog
života, a već slijedećeg je ispovijedala svoju prošlost i svoje tajne i raspadala
se u njegovim rukama, sva slatka i senzualna i divna.
Nikad nije upoznao ženu kao ona.
Način na koji se ogoljela, povjeravajući priču o napuštanju od strane
njezinog oca, o opustošenosti njezine majke, o svojoj vlastitoj predanosti da
sačuva ono malo obitelji koja je ostala na okupu, da održi Townsend u radu
unatoč razarajućem udarcu koji je zadobio gubitkom svog upravitelja – Nick
je u potpunosti bio zaintrigiran ovom zagonetnom ženom.
„Još jednom oko druge,“ učio je Jamesa dok je posezao za svojim
kaputom.
James je pažljivo slijedio upute. „Razmišljao sam.“
„Da?“
„Mislim da bi trebao oženiti Isabel.“
Nick se sledio, kaput mu je na pola bio na rukama dok je razmišljao o
dječakovom ozbiljnom držanju. „Oprosti?“
„To je logično, zbilja.“
„Je li?“ Od svih stvari koje je dječak mogao reći, ovo nije bila ona koju je
Nick očekivao.
James kimne jednom. „Da. Isabel bi bila sjajna supruga. Trebam li ti reći
zašto?“
„Svakako.“
Dječak duboko udahne kao da je uvježbavao svoj govor. „Ona je vrlo
doba u vođenju kuće. Upoznata je sa svojim troškovima bolje od ikoga koga
poznajem. Isto tako, jednako dobro može sjediti na konju kao i muškarac.
Možda kad prestane kišiti, vidjeti ćeš i sam.“
„Radujem se tome.“ Nick je bio iznenađen istinitošću njegovih riječi.
„Isto tako odlična je u smicalicama.“
„Osobina koju muškarac treba tražiti kod supruge.“
„Isto tako ima i ostalih stvari.“ James nagne glavu razmišljajući. „Nije
ružna.“
Nick osjeti kako mu osmjeh razvlači usne. „Ne, nije. Ali mogu li
predložiti da joj to ne govoriš na baš takav način.“
„Neću. Ali možda bi joj ti mogao reći. Djevojke vole komplimente.“

176
 „Ako si to naučio u tako mladoj dobi, sasvim će ti biti dobro kad dođe
vrijeme da se družiš s ljepšim spolom,“ Nick reče. „Rado ću joj reći da nije
ružna.“
Suočio se sa svojim odrazom u zrcalu primijetivši svog mladog
kompanjona koji ga je pažljivo promatrao sa svojom nepopravljivo
uvezanom kravatom.
„Mislim da bi ti bio dobar suprug.“
Nick pogleda u Jamesa odlučivši mu reći istinu. „Nisam tako siguran.“
Jamesove obrve se namršte. „Zašto ne?“
Nick nije rekao ništa. Što bi mogao reći ovom dječak da bi imalo smisla?
„Je li radi toga jer nemaš titulu?“
„Ne. Ne mislim da titula uvijek čini dobrog supruga.“
„Niti ja. Moj otac nije bio jako dobar suprug.“
Nick kimne. „Žao mi je što to čujem.“
James slegne ramenima. „Ja ga se ne sjećam.“
„Želiš li da možeš?“
Dječak je dugačak trenutak razmišljao. „Ponekad.“
Nick duboko udahne na te riječi, tako iskrene. Znao je kako je to biti
desetogodišnji dječak bez ikoga u koga se možeš ugledati za vodstvo ili
pomoć ili savjet. I razumio je zbunjenost koju je James osjećao radi muškarca
kojeg su nazivali njegovim ocem koji je otišao i nikad nije bio više od
misterije. „Što bi mu rekao da ga sad možeš upoznati?“
James jednom odmahne glavom. „Ne mogu ga upoznati. Mrtav je.“
„To nema veze. Što bi mu rekao?“
James pogleda kroz obližnji prozor dugu minutu prije nego se okrenuo
natrag prema Nicku. „Rekao bih mu kako planiram biti puno bolji grof nego
što je on bio.“
Nick svečano kimne. „Smatram da je to dobra stvar za reći.“
James je bio trenutak tih razmišljajući o svojim riječima prije nego je
dodao, „Isto tako bih ga pitao zašto nas nije želio.“
Nicku se nije sviđao pritisak u njegovim prsima radi dječakovih riječi koje
su bile tako poznate. Zar nije ni sam sebe pitao tu istu stvar godinama nakon
što ih je njegova majka napustila? „Ne mogu zamisliti da te nije želio.“
Jamesove velike smeđe oči su bile otvorene i iskrene. „Ali ti to ne znaš.“

177
 „Ne. Ne znam.“ Nick je osjetio veliku težinu važnosti koju će dječak
staviti na njegov odgovor. „Ali ti mogu reći, da sam ja u njegovoj poziciji, ja
bih te apsolutno želio.“
„A Isabel?“
„I Isabel.“ Istinitost riječi ga je poprilično iznenadila i on se odmaknuo
kako bi provukao češalj kroz svoju kosu još jednom.
James je pratio njegove pokrete. „Onda ćeš razmisliti o tome da ju
oženiš?“
Natruha osmjeha pređe preko Nickovih usana. Mladi grof je očito svoju
upornost naučio od svoje sestre. Odložio je svoj češalj dolje i okrenuo se
nazad. Nikad nije vidio ikoga da izgleda tako pun nade kao što je James
izgledao u tom trenutku, kao da je Nickova prosidba bilo sve što je potrebno
da sve bude u redu.
Ono što James nije znao je to da Isabel ne bi željela imati išta s Nickom
kad bi shvatila istinu o njemu.
Pomisao je grebala. „Mislim da se Isabel ne bi svidjela ideja da mi
pregovaramo o njezinoj udaji bez da je ona u sobi.“
„Ja sam grof, znaš to. To je posao za muškarce.“
Nick se grohotom nasmije. „I kao muškarac koji ima sestru skoro jednako
tvrdoglavu kao što je tvoja, predlažem ti da nikad to ne ponoviš na glas ako
bi volio ostati živ.“
James uzdahne. „Pa, ako išta znači, ja biram tebe za nju.“
„Polaskan sam tvojim odobravanjem.“ Nick podigne obrvu. „Je li ikad
bio u obziru neki drugi muškarac?“
Ne bi trebao pitati takva pitanja.
James kimne. „Ponekad su je muškarci dolazili pokupiti.“
Nickova vilica na kratko se objesi. „Pokupe ju?“
James kimne. „Većinom su dolazili jer su je osvojili.“
„Osvojili su ju? Kao, njezino srce?“
Nije mu se sviđala ideja o tome.
Dječak je odmahnuo glavom. „Ne. Osvojili su je na okladi.“
Bijes plane. Sigurno Nick nije dobro čuo. „Osvojili su je u okladi s kim?“
James slegne ramenima. „Našim ocem, pretpostavljam.“
Nick stisne zube. Ideja da, bivši Grof od Reddicha, bi prokockao svoju
jedinu kćer – bi prokockao Isabel – jednostavno je bila previše. Nick je želio
udariti u nešto. Istog trena. Čvrsto je stisnuo šaku zamišljajući zadovoljstvo

178
koje bi imao stavljajući svoju šaku u lice samozadovoljnom aristokrati koji bi
prihvatio tu okladu. I mrtvog aristokratu koji je to predložio.
Želio je pitati više, dobiti više uvida u ovaj ludi svijet u kojem su Isabel i
James bilo odgojeni, ali nije mogao. Prisilio je sam sebe da opusti mišiće koji
su odmah postali napeti radi dječakovog otkrića. Nije bilo mjesto na njemu
da pita o takvim stvarima. U najmanju ruku, ne upravo sad.
Upravo sad, išao je na večeru.
A onda je trebao naučiti Isabel plesati.

Isabel je namjeravala otići gore uz stubište kako bi provjerila Jamesa i

Nicka kad ih je čula kako dolaze dolje niz centralno stubište točno pored
blagovaonice. Puls joj je ubrzao radi duboke tutnjave Nickovog glasa u
hodniku. Unatoč naprezanju da uspije, nikako nije mogla razabrati njegove
riječi; ali jednostavni tenor njegovog dubokog, mračnog glasa je bio dovoljan
da postane napeta.
Poravnala je suknje svoje haljine, u trenutku nervozna radi svog izgleda
– prošlo je dugo, dugo vremena od kad je imala razloga odjenuti večernju
haljinu, a ta koju je spasila iz dubina svog ormara i na brzinu prozračila tog
popodneva je sramno bila zastarjela. Sigurno su žene s kojima se redovito
družio u Londonu bile u potpunosti u tijeku s modom; sigurno su bile lijepe
i staložene i nikad ne bi ni sanjale da budu viđene u haljini starijoj od mjesec
dana, a kamoli nekoliko godina nakon što je bila u najboljim godinama.
Trznula se kad su Nick i James dijelili smijeh vani u hodniku pred
vratima. Nije smjela pristati na ovaj smiješni zahtjev. Osjetila se kao potpuni
kreten.
A onda je on ušao.
Bez kravate.
Ovratnik košulje je bio otvoren ostavljajući komad tople brončane kože
uokviren bijelim platnom i tamno zelenim sakoom koji je nosio kad je stigao
prethodnog dana. Kad su on i James ušli u blagovaonicu na večeru, Isabelinu
pozornost je odmah privukao taj zamršeni trokut prsa i trebalo joj je sekundu
ili dvije da se oporavi od iznenađenosti time.
Kad je prebacila svoju pažnju na njegovo lice, shvatila je da je pažljivo
gledao u nju, oči su mu prelazile preko prsluka njezine haljine, zadržavajući

179
se na mjestu koje je otkrivao izbočinu njezinih grudi prije nego je podigao
pogled gore kako bi se susreo s njezinim. Prepoznala je muško divljenje u
tome i zacrvenila se preusmjerivši svoju pažnju na svog brata.
Da bi tu otkrila da je on nosio jednako nevjerojatnu odjeću za večeru:
kratke hlače, prljavu lanenu košulju i bogato zavezanu – ako ne beznadno
zapetljanu – kravatu. Nickovu kravatu. Naučio je njezinog brata vezati
kravatu.
Toplina se proširila kroz nju i ona se nasmije bratu. „Kako lijep čvor!“
Dječak se šepurio radi njezine pohvale i ona susretne Nickove oči. „Hvala
ti.“
Otežavao je poprilično da joj se ne sviđa.
Rock primijeti da njegovom prijatelju nedostaje dio oko vrata i nasmije
se, snažnim gromkim smijehom. „Čini se da si nešto zaboravio St. John.“
Nick se naceri. „Nadam se da ćete mi oprostiti moju čudnu odjeću, Lady
Isabel,“ Nick reče sa zadirkujućom notom u svom glasu kad je zakoračio
naprijed i podigao njezinu ruku do svojih usana, milovanje ju je pržilo kroz
njezine rukavice. „Vidite, otkrio sam da sam večeras imao učenika
pohlepnim oko odjeće za vrat.“
Prizor Jamesa i Nicka kako rade zajedno na kravati zabljesne u
Isabelinom umu, a to je bila moćna fantazija – u kojoj je James imao muškarca
da ga vodi kroz te složene i nepoznate muške petlje i u kojoj je Isabel imala
partnera da joj pomogne kretati se kroz izazove u odgajanju mladog grofa.
Partnera.
Kako slatka riječ.
Gledala je Nicka u oči dugo vremena, izgubila je pojam da je on tu, u
mogućnosti pomoći. Otresla je glavom na tu pomisao i rekla, „Nimalo.
Uvjerena sam da vam mogu pronaći drugu kravatu sad kad je vaša…
prisvojena.“
„Rado poklonjena, moja Lady.“
Imao je izuzetan osmjeh. Onaj radi kojeg se osjećala kao da je u sobi bilo
premalo zraka.
„Pa, nema razloga da stojimo na ceremoniji večeras. Sretan sam što mogu
biti bez kravate, ako vi jeste.“ Isabel zadrži dah razmišljajući o ovom
muškarcu i njezinom bratu i šarmantnom prizoru koji su činili. Nick je istog
trenutka bio pristupačniji. Dražesniji. Privlačniji.
Previše privlačan.

180
 Pročistivši grlo Isabel reče. „Hoćemo li večerati?“
Prišli su stolu koji je bio detaljno postavljen – po Gweninoj naredbi, Isabel
se dala kladiti – i gospoda su pomogla damama da sjednu na svoja mjesta.
Bilo je prisnosti u kretanju dok je Nick držao Isabel stolicu, način na koji se
nagnuo prema naprijed, bombardirajući ju toplinom i mirisom sandalovine.
Okrenula je brzo glavu u njegovom smjeru kako bi mu zahvalila, a njegov
šapat, „Zadovoljstvo je u potpunosti moje,“ jedva je bio dovoljno glasan da
ga ona čuje. Osjetila je nježan dodir njegovog daha na svom golom ramenu
kad je dodao, „Znao sam da ćeš biti zadivljujuća u crvenom.“
Nalet zadovoljstva proleti kroz nju.
On je bio opasan muškarac.
Otresla se te misli, krajnje neprikladne i bila je nagrađena dolaskom
večere. Gwen je večeras nadmašila sama sebe – stvorila je obrok od
jednostavne, zdrave hrane koja je u potpunosti dolazila sa zemlje u
Townsendu. Nije bio ekstravagantan – sigurno je Lord Nicholas probao
sofisticiranija jela – ali bilo je dobro začinjeno i dobro kuhano i gozba po
standardima Townsend Parka.
Dok je istraživala ovčetinu i žele koji su stigli kao dio drugog slijeda,
Isabel je bila preplavljena neizvjesnošću. Ovaj obrok je bio daleko previše
jednostavan da zadovolji ove muškarce – muškarce koji su putovali po
svijetu razvijajući sofisticirane umove i nepca. Što bi im se uopće moglo
svidjeti u tihom večernjem obroku u divljinama Yorkshira? Što bi uopće
mogli smatrati zabavnim u društvu dviju nepristojnih mladih žena i
desetogodišnjeg djeteta?
Misao je trovala kako je večera protjecala i Isabel otpluta u tišinu,
isključujući razgovor oko sebe.
Dok su Rock i Lara ispitivali Jamesa o njegovim lekcijama i događajima
tog dana, Nick se nagnuo bliže prema Isabel. „Nisi s nama.“
Na te riječi se uspravi. „Razmišljala sam o obroku.“
„To je bio odličan obrok,“ Nick ponudi i Isabelina nesigurnost je rasla.
„Sigurna sam da nije baš tako ekstravagantno kako si navikao.“
„Uopće ne.“
„Sigurno ne tako sofisticirana kao što si probao.“
Nick je ozbiljno pogleda, onim pogledom koji nije tolerirao samo-
podcjenjivanje. „Naprotiv, Isabel. Ovaj obrok je idealan završetak…
izuzetnog dana.“

181
 I tu, u dubokom, dobrodošlom tenoru njegova glasa, postojala je stvar
koja je otklonila Isabeline sumnje. Njegove riječi su bile mračno obećanje koje
je prizivalo prizore i osjećaje iz njihove interakcije u sobi s kipovima, radi
čega je željela da ju poljubi opet. Činilo ju da želi da su bili još jednom sami.
Ali nisu bili.
Bili su za večerom.
S ljudima.
S djecom, za Boga miloga.
Pognula je glavu skrivajući crvenilo u svom tanjuru. „Drago mi je što
uživate, moj Lorde.“
„… i onda smo Lord Nicholas i ja imali naš sastanak.“
Na bratove riječi Isabel pogleda gore susretavši Larin iznenađeni pogled.
„Vaš sastanak? Kakav sastanak?“
James je djelovao kao da se prisjetio da je ona tu. „Muški sastanak.“
Sjela je nazad na stolicu. „Oprosti?“
„Imali smo o nečemu raspraviti,“ James jednostavno odgovori.
Ona pogleda u Nicka. „Raspraviti.“
On podigne svoju vinsku čašu praveći predstavu od ispijanja. „Podosta.“
„Ja – “ okrenula se natrag prema Jamesu. O čemu su iole mogli razgovarati
bez nje? „O čemu?“
„Zapravo, to te se nimalo ne tiče, Isabel. Tražio sam Lorda Nicholasa,
trenutak njegovog vremena, kao grof.“
Kao grof?
Na bratove riječi oči joj se rašire. Bez riječi se okrene natrag prema Nicku,
koji se očito teško suzdržavao od smijeha. „Nisam mogao odbiti, Lady
Isabel. On je, uistinu, grof. I moj domaćin, ni manje ni više.“ Zastane potom
doda, „Ova ovčetine je vrhunska, žele je naročito odličan. Zar ne misliš
Rock?“
„Mislim,“ div kaza i Isabel nije propustila humor u njegovom tonu.
Voljela bih ih obojicu vidjeti prelivene želeom.
Pogledala je u Laru, primijetila je kako zabavljenost pleše u očima njezine
nećakinje i namršti se u njezinom smjeru. Netaknuta time, Lara se okrene
natrag prema Jamesu i reče, „I naučio si svezati poprilično impresivno
kravatu!“
„Oh, da,“ James reče nestrpljivo posegnuvši da dotakne kravatu o kojoj
je bila riječ. „Bi li voljela vidjeti kako to ponovno radim?“ Prije nego je Lara

182
mogla odgovoriti, James je povukao jedan kraj svoje kreacije uništavajući ju
u krajnje neprikladan prizor za večernji obrok.
Kad je započeo svoju lekciju o pravilnom načinu vezanja kravate, Isabel
se nagnula prema Nicku. „Kao što možeš vidjeti,“ prošaptala je, „moj brat
možda je grof, ali ni na koji način nije u stajnu ponašati se tako. Voljela bih
da mi kažeš o čemu ste vi razgovarali.“
Ne skidajući pogled s Jamesa, Nick odgovori. „Tebi.“
Sigurno ga nije dobro čula. „Meni?“
„Tebi.“
„Što o meni?“
Uzeo si je vremena da isiječe komadić ovčetine i kombinira ga s
komadom krumpira s peršinom. Zamišljeno je žvakao dugo vremena dok je
Isabelina frustracija rasla do točke u kojoj više nije mogla šutjeti. „Oh, za
Boga miloga. Progutaj!“
Nick se okrene s iznenađenim podsmjehom. „Čemu, Lady Isabel, takva
silnost! Trebala bi biti oprezna – uzrokovati ćeš mi probavne probleme.“
„A kako bi to bila tužna situacija, Lorde Nicholas.“ On se nasmije, plitko
i tiho, a na taj zvuk koji je bio čujan samo njoj, toplina se širila kroz nju.
„Uživaš u ovome.“
Susreo se s njezinim očima i nije se mogla zamijeniti vrelina u njegovom
plavom pogledu. „To priznajem da uživam. Zapravo, smatram da cijelo
svoje vrijeme uživam s tobom.“
Radi tih riječi i zadovoljstva koje su donijele Isabel se zacrveni.
Što se to događa s njom?
Nije mu mogla dozvoliti da ju svede na gospođicu koja se usiljeno smije
svaki puta kad razgovaraju. Pročistivši grlo, rekla je. „Moram inzistirati,
Lorde Nicholas. O čemu ste to vi i James raspravljali?“
„Ne trebaš se brinuti ,Isabel,“ Nick reče. „Tvoj brat je jednostavno
zabrinut za tvoju dobrobit nakon što on krene u školu.“
Isabel pogleda u Jamesa, nespretno se istezala kako bi vidjela njegovu
kravatu dok mu je Rock pomagao da završi složeni čvor. „A zašto bi on
mislio da će razgovor s tobom pomoći?“
Nick se nasloni unatrag dok su sklanjali njihove tanjure, odmjeravajući
Isabel iskrenim pogledom. „Osmislio je prijedlog kojim bi bila sigurna i pitao
me da dam svoj doprinos.“ Okrenuo se natrag prema Jamesu koji je sjedio

183
na suprotnoj strani stola. „Odlično napravljeno James. To je sigurno najbolji
čvor koji su do sada svezao!“
James se cerio od uha do uha radi zadovoljstva koje je izazvao
komplimenti okrenuo se prema Lari kako bi od nje dobio dodatnu pohvalu,
kojima su je obasipali mladi grof i Rock, radi njegove pomoći.
Isabel nije mogla cijeniti predstavu. Namrštenih obrva, ona prošapta
Nicku, „Kakav prijedlog?“
Čekajući da Regina skloni njegov prazan tanjur, Nick se konačno nagne
bliže Isabel. „On misli da bi se mi trebali vjenčati.“
Isabel otvori usta, zatvori, i onda to sve ponovi.
Jedna strana Nickovih usana se zabavljeno izvije. „Zašto Isabel. Vjerujem
da sam te ostavio bez riječi.“
„Ja – “ Isabel stane, nesigurna što reći.
„Razmislio je o tome poprilično temeljito,“ rekao je. „On vjeruje da tvoja
sposobnost da vodiš kuću i vodiš svoje račune te čini odličnom
kandidatkinjom za suprugu.“
Ovo se sigurno ne događa. Ne tu. Ne za njezinim stolom za večeru.
„Priželjkuje, isto tako, da te vidim kako sjediš na konju. Rečeno mi je da
će me tvoja jahačka vještina skroz osvojiti. Veselim se tome.“
„Ja – “
„Isto tako – a ovo je presudno – nisi ružna.“ Ona zatrepće.
Nickove oči su plesale od zabavljenosti. „Zapamti Isabel. To je rekao tvoj
brat. Ja se ne bih usudio preuzeti zasluge za tako lijepe riječi. Ja bih rekao
nešto puno manje inspirativno. Potrebno je biti veliki govornik da smisliš-“
„Nije ružna.“ Kratko je odmahnula glavom. „Kako krasan kompliment.“
„Ah. Povratila si svoj glas.“ Potom se nasmijao, ispunjeno i pobjednički i
nije si mogla osim uzvratiti isto.
„Izgleda da je tako.“ Zastane, „Recite mi, moj Lorde, bi li škola pomogla
mom bratu da nauči ljepše riječi s kojima će se udvarati svojoj budućoj
grofici?“
„Možemo se samo nadati,“ odgovori, „u protivnom bi trebali biti jako
zabrinuti za liniju Reddicha.“
Isabel nije mogla suspregnuti smijeh radi bizarnog preokreta događaja,
privukavši pozornost ostatka njihovih prijatelja za večerom.
„James je rekao jednu stvar o Lady Isabel tokom našeg razgovora koji me
poprilično zaintrigirao.“

184
 Sada je imao pozornost cijelog stola i Isabel je osjetila kako se nit nervoze
odmotava. Sigurno ne bi ponovio išta sramotno, zar ne?“
„Što je to bilo, Lorde Nicholas?“ Lara je poticala.
„On tvrdi da je ona šampion u smicalicama.“
„Oh, je!“ Lara se složi. „Nikad joj nisam vidjela ravnu.“
„Volio bih vidjeti dokaz za to.“ Odmjeravao je Isabel zamišljenim
pogledom. „Ali prvo, vjerujem da imamo dogovor za ples.“
U trenutku su se dogovorili oko odlaska u baletnu salu i Isabelino
iščekivanje ju je uzrujalo.
Nick joj je pridržao stolicu dok je ustajala i Isabel se okrene kako bi mu
zahvalila, jedino što je otkrila kako ju zamišljeno promatra. Ometena
intenzitetom promatranja nje, spustila je glavu i rekla, „Hvala ti.“
Ponudio je svoju ruku. Kad ju je ona uzela, vrućina se dizala kroz debelu
tkaninu njegovog kaputa, nagnuo se prema dolje i rekao, „mislim da bih
trebala znati, ja bih sve u svemu upotrijebio skroz druge izraze kojima bih te
opisao.“
Isabel je osjetila kako joj srce ubrzava, ali je pokušala lagano. „Misliš,
drugačije od 'nije ružna'?“
Nije se nasmijao i odjednom, činilo se kao da ima manje zraka u sobi nego
je bilo prije. Isabel u iščekivanju zadrži dah.
„Ja bih te opisao kao veličanstvenu.“
Balska dvorana je bila preobražena.

Isabel zastane na kratko dok su ulazili u ogromnu sobu, šokirana.

Razgovarala je o planovima za navečer s Jane odmah nakon što je napustila
Nicka ovo popodne, dajući joj do znanja kako je potrebno ukloniti prekrivne
plahte iz dijela dvorane i predložila da obrišu prašinu s pianofortea tokom
priprema za večeras.
Umjesto toga, Jane je napravila čudo.
Daleki ugao dvorane blještao je u nježnom, zlatnom svjetlu od nekoliko
desetaka svijeći, koje nisu izgledale jednako i očito su bile ukradene svuda
iz kuće i postavljene u visoke svijećnjake.

185
 Osvjetljenje je bilo strateški razmješteno kako bi stvorilo intimno
područje korisnog prostora, okruženo s dvije niske ležaljke na oba kraja i
nekoliko udobnih stolica smještenih na jednu stranu.
Isto tako tu je bio stol s osvježenjem, s velikim kristalnim bokalom
limunade, bocom konjaka iz podruma zajedno s nekoliko čaša za konjak i
pladnjem kolačića koje je James odmah opustošio. Isabel se nije mogla
suzdržati od smijeha na to – kladila bi se da je Gwen provela većinu
popodneva praveći male kolačiće.
Svaka površina se presijavala od svježeg voska i Isabel se pitala koliko
cura je bilo potrebno da pretvore nekorišteni prostor u malenu mini balsku
dvoranu, prikladnu za večer plesa. „Prekrasno je,“ prošapta zaboravljajući
na svoju publiku na trenutak.
„Djeluješ iznenađeno,“ Nick tiho reče.
„Jesam.“ Nasmijala se, tihim i oduševljenim tonom. „Prošlo je desetljeće
od kada je ova soba korištena za predviđenu svrhu. Čistimo je povremeno i
rijetko koristimo, ali nikad za balove…“ otplovila je, jednom rukom je
odsutno mahala kroz zrak kao da je tražila ostatak rečenice. „Nemamo puno
razloga za balove u Townsend Parku. Poprilično nam nedostaju plesni
partneri.“
On se nasmijao dok se ona ponovno smijala i pretjerano se nisko
naklonio. „Imate nekolicinu voljnih ove večeri moja Lady.“
Uzvratila je na njegov osmjeh svojim. „Dakle imamo.“
Potom se otvore unutarnja vrata balske dvorane i Georgiana uđe,
spuštene glave, krećući se brzo, kao da nije bila zainteresirana za aktivnosti
stanovnika sobe. Isabel otvori usta kako bi upitala je li sve u redu, toliko je
bila iznenađena što je guvernanta – koja je bila toliko užasnuta time da ju
Nick primijeti – odabrala pridružiti im se. Međutim, suzdržavala se da
progovori kad je mlada dama sjela za slabo osvjetljeni pianoforte, okrenuta
leđima prema njima i krenula svirati valcer.
James je otišao sjesti s njom dok se Rock naklonio Lari pozivajući je na
ples. Kroz par sekundi je bila u njegovim rukama i njih dvoje su lebdjeli kroz
sobu, Larina plava svila je svjetlucala od svjetlosti svijeća. Isabel ih je
promatrala s mješavinom znatiželje i nervoze, želeći pažljivo razmisliti o
njihovoj očitoj povezanosti, ali sve u svemu previše svjesna Nickove blizine.
Nakon beskrajno dugo čekanja, bila je nagrađena njegovim niskim,
dubokim glasom. „Isabel…“

186
 „Hmmm?“ očajnički je pokušavala zvučati daljnje nezainteresirana.
Čula je smijeh u njegovim riječima kad je rekao, „Jesi li za ples?“
„Da, molim,“ odgovorila je, glas joj je jedva bio šapat.
A onda je ona bila u njegovim rukama i njih dvoje su se vrtjeli po sobi.
„Jamesova guvernanta ima dara za pijano.“
„Minervina kuća obiluje mnogim talentima, moj Lorde.“ Isabel nije
željela razgovarati o djevojkama. Nije se željela skrivati od njega. Ne sad. Ne
dok je bila u njegovim rukama. „Odličan si plesač.“
Pognuo je glavu, okretao ju je oko visokog svijećnjaka i krenuo prema
udaljenom uglu plesnog podija. „Zašto misliš da ne znaš plesati valcer?“
„Ja… nikad nisam…“ okrenuo ju je ponovno i ona zatvori oči kako bi
uživala u kretanju, njegovoj silnoj snazi, načinu na koji je graciozno
upravljao njezinom težinom, ljuljanju u ritmu s glazbom.
„Trebala bi. Tvoje tijelo je stvoreno da ga se drži ovako.“ Riječi su bile
nježne i sočne na njezinom uhu i ona je znala da ju drži previše blizu. Da bi
mu trebala reći da prestane.
Ali nije mogla.
Još jednom su se okrenuli i ona otvori oči kako bi se suočila s udaljenim
zidom i vratima kroz koja je Georgiana došla. Ponovno su bila otvorena i red
znatiželjnih lica je provirivao kroz prostor između vrata i dovratnika, Gwen,
Jane i Kate su bile usredotočene na događanja unutar balske dvorane. Isabel
nije mogla suspregnuti svoj iznenadni smijeh.
Nick pogleda dolje u nju. „Što je?“
Zabavljeno je pogledala gore kako bi susrela njegov ispitivački pogled.
„Nemoj sada pogledati, moj Lorde, ali čini se da imamo publiku.“
On se nasmije smjesta razumjevši. „Ah, da, ako poznajem dame, mogu
zamisliti da imamo.“
„Da budem iskrena, pokušavaju biti diskretne.“
„Bolje su u tome nego žene u mojoj obitelji.“
Riječi, izgovorene s dražesnim divljenjem stvore znatiželju. „Pričaj mi o
njima.“
Razmislio je na trenutak prije nego je progovorio. „Moja polusestra,
Juliana, je Talijanka, radi čega je sve što možeš zamisliti. Ona je tvrdoglava i
iritantna i ima sklonost govoriti krajnje neprikladne stvari u krajnje
neprikladno vrijeme.“
Privukao ju je smijeh u njegovom glasu. „Zvuči predivno.“

187
 Kratko je frknuo kroz smijeh. „Svidjela bi ti se, mislim. A znam da bi se ti
svidjela njoj – ona nema strpljenja za London ili aristokraciju i ima specifičnu
averziju prema usiljeno nasmijanim ženama i kicoškoj gospodi. Radi čega će
biti gotovo nemoguće pronaći joj muža. Ali stvarno, to je Gabrielov
problem.“
Ona se nasmije. „Ah, koristi od toga što si drugi sin.“
„Upravo tako.“
„A tvoja šogorica?“
„Sad, Callie će te voljeti.“
Na te riječi se nasmije. „Teško mi je povjerovati da bi Markize od Ralstona
voljela sjevernjakinju odgojenu na selu koja nosi hlače jer je praktično i
provela većinu svog života sa ženama koje su učinile krajnje neprikladne
stvari.“
Nick se naceri. „Upravo radi toga će te zato Markiza od Ralstona voljeti.“
Isabel ga ozbiljno pogleda. „Ne vjerujem ti.“
„Jednog dana, Isabel, odvesti ću te u London i čuti ćeš istinu od mog brata
i šogorice.“
Isabel se zagrije radi obećanja sadržanog u riječima – uvjeravanje da će
doći vrijeme kad će oni biti zajedno u Londonu. Kad će upoznati njegovu
obitelj i oni će imati razloga raspravljati o privatnoj povijesti jednog od
aristokratskih parova o kojima se najviše priča.
Željela je da to bude istina.
To je bilo čudno. Tu, u ovoj zamračenoj sobi, uz čaroliju valcera i svjetlost
svijeća i ovog snažnog, prelijepog muškarca, ona je željela da to bude istina.
Željela je biti povezana s njim. Biti njegov partner. Imati život koji je virio iza
njegovih riječi. Tu, dok se gubila u osjećaju plesa, u njihanju njihovih tijela i
toplini njegovih ruku omotanih oko nje, dopustila je sebi da sanja san koji je
isključila tako davno.
San koji je dozvolio da ovaj, njezin prvi valcer, bude prvi valcer s
muškarcem kojem će biti stalo do nje i štititi će je i preuzimati njezine brige
i, da… koji će je voljeti.
Isabel je još jednom zatvorila oči i predala se kretanju, svjesna mjesta na
kojem je bila njegova ruka, neometana rukavicama, širenja topline kroz
njezinu haljinu na krivinu njezina struka. Mogla je osjetiti njegova dugačka
mišićava bedra gdje su se češala o njezina vlastita dok ju je vodio preko

188
podija u beskrajnom krivudavom putovanju. Nakon nekoliko dugih
trenutaka, otvorila je oči i susrela Nickov vreli plavi pogled.
„Uživaš li Isabel?“
Znala je da bi trebala biti stidljiva. Znala je, da je on bio u Londonu, žena
u njegovim rukama imala bi nešto sjajno i duhovito i koketno za reći kao
odgovor. Ali Isabel nije imala ni jednu od tih stvari. „Vrlo.“
„Dobro. Zaslužuješ imati zadovoljstvo u svom životu. Mislim da ga ne
dozvoljavaš sebi dovoljno.“
Skrenula je pogled, osramoćena. Kako to da je ovaj muškarac tako brzo
poznaje tako dobro?
„Što je to?“ Pitanje je bilo nježno, skoro kao dah na njezinoj sljepoočnici.
„Zašto si ne pružaš zadovoljstvo?“
Zatvorila je oči odmahujući glavom. „Ja… pružam.“
„Ne, ljepoto. Mislim da ne pružaš.“ Pritisnuo ju je bliže, njegova toplina
okruživala joj je misli. „Zašto ne plešeš i ne živiš onako kako zamišljaš?“
Zašto ne, doista?
„Snovi su za male djevojčice bez briga,“ rekla je opirući se riječima čak i
dok ih je izgovarala.
„Gluposti. Svi imaju snove.“
Otvorila je oči i susrela se s njegovim sjajno plavim pogledom. „Čak i ti?“
„Čak i ja.“
„O čemu ti sanjaš?“ Pitanje je izdahnuto – tako zadihano da je jedva
prepoznala svoj vlastiti glas.
Nje oklijevao. „Večeras, mislim da ću sanjati tebe.“
Trebala bi riječi smatrati bedastima i zadirkivanjem. Umjesto toga ona je
čula obećanje u njima i ništa više nije željela osim nego vjerovati u njega.
„Reci mi o čemu ti sanjaš, Isabel.“
„Trebala bih sanjati o školi za Jamesa. O sigurnosti djevojaka. O
popravku krova i neograničenoj zalihi svijeća.“
On se kratko nasmije. „Daj, Isabel. Možeš bolje od toga. Ovo nije njihov
san. Tvoj je. O čemu ti sanjaš? Za sebe?“
Dugačak tren, um joj je bio prazan. Koliko je bilo od kad je razmišljala o
vlastitim željama?“
Nasmiješila umu se. „Voljela bih plesati više.“
Široko se nasmije pokazavši zube. „Rado ću udovoljiti.“ Okretao ju je u
krug u ritmu s glazbom i treperenje svijeća u mračnoj sobi stvaralo je iluziju

189
plesanja pod svjetlosti zvijezda. Taj trenutak ju je naveo da povjeruje da ako
izgovori svoje želje na glas, one bi zapravo mogle se ostvariti.
Nakon dosta dugo vremena, on potakne da nastavi. „Što još?“
„Ja – ne znam.“
Obrva mu se podigne. „Ništa? Ne možeš se sjetiti ničega što želiš?“
„Ne bih htjela da me se smatra sebičnom,“ prošapta.
Svojim pogledom je uhvatio njezin zarobivši njezinu pažnju. Brzo ih je
okrenuo i potom stao i ona shvati da su bili u dalekom uglu sobe u kojem su
stajale stolice u obližnjem mraku.
„Sebičnom?“
Gledala je u udubinu njegove brade i kimnula.
Nakratko se ljutito nasmijao, u izdisaju mu se čula nevjerica. „Isabel, ti si
najnesebičnija osoba koju sam ikad upoznao.“
Odmahnula je glavom. „To nije istina.“
„Zašto to misliš?“
Stisnula je usne skupa bojeći se odgovora.
Želja da se povjeri je bila prevelika.
Govorila je u njegovu bradu. „Ja... moj otac mi je dao priliku sve
odjednom popraviti. Spasiti kuću. Grofoviju. Sve.“ Nikad nikome ovo nije
rekla. „Sve što sam trebala je otići u London. I dopustiti mu da mi dogovori
brak.“
„Koliko si bila stara?“ Riječi su bile hladne i Isabel je osjetila bolestan
osjećaj straha – zamišljajući kako osuđuje njezine postupke. Kao što je
njezina majka učinila.
„Sedamnaest.“
„Odbila si.“
Kimnula je, neprolivene suze su joj puzale niz grlo. „Nisam željela –
nisam željela isti brak kakav je moja majka imala. Nisam željela biti napola
žena, napola čovjek. On je otišao i nikad se nije vratio. Moja majka – umrla
je ubrzo nakon toga. Krivila je mene što nas je on napustio.“
Bio je tih. Nepomičan.
Nije mu trebala reći. „Žao mi je što sam te razočarala.“
Njegov oštri udah privuče joj pozornost.
Jedan prst pod njezinom bradom, podigao joj je pogled prema njemu.
Ona zadahta radi osjećaja koji su bili tamo.

190
 „Nisam razočaran, ljubavi.“ Šapat je bio tih i blizu, tako blizu da je mogla
više osjetiti nego čuti riječi. „Bijesan sam.“ Oči joj se rašire dok je obuhvaćao
njezino lice svojim rukama, okrećući ih kako bi se pobrinuo da su skroz
skriveni od pogleda ostalih u sobi. Osjetila je drhtanje u njegovim prstima.
„Želio bih da sam bio tu. Želio bih da sam mogao – “
I ja bih isto tako željela da si bio tu.
Prstima je pratio niz jednu stranu njezina vrata do mjesta na kojem joj je
puls udarao van kontrole.
Nije željela misliti o prošlosti. Ne sad. Ne dok je on bio tako blizu.
„Voljela bih da me poljubiš?“
Surovo priznanje ih iznenadi oboje.
On spusti svoj glas u šapat. „Ah Isabel, da smo bilo gdje osim ovdje…“
Na te riječi sagne glavu. „Znam.“
„Znaš li? Znaš li koliko te jako želim?“
Nije mogla pogledati u njega. „Da.“
Osjetila je kako njegov palac prelazi preko mekane kože njezinog
zapešća, radi uzbudljivog dodira puls joj je ubrzavao. „Kako znaš?“
Šapat, mračan i opojan, dao joj je hrabrosti da pogleda u njega. Oči su mu
bile tamne – pretamne da bi se razaznala njihova boja na tom svjetlu – ali
ona mu je mogla čitati misli. „Jer isto tako želim i ja tebe.“
Potom je zarežao, tiho u grlu i Isabel je osjetila kako zvuk siječe pravo
kroz nju, šaljući izljeve zadovoljstva u njezino središte. Krenula je još jednom
odvratiti lice od njega, ali on ju zadrži jednim prstom pod bradom. „Ne,
ljepoto. Pogledaj u mene.“
Kako je mogla odbiti tako ozbiljan zahtjev?
„Nisam savršen. Ne mogu ti obećati da neću napraviti stvari koje će te
povrijediti.“ Zastane, ožiljak mu je bio blijeda linija naspram tamne kože.
„Ali učiniti ću sve u svojoj moći da zaštitim tebe i Jamesa i ove djevojke.“
Zastane i ona zadrži dah čekajući njegove slijedeće riječi.
„Mislim da bi trebala razmisliti o bratovom prijedlogu.“

191
 Jednom kad zadobiješ njegovu pažnju, nemoj se pokolebati.
Osvajanje lorda zahtijeva predanost, Draga Čitateljice! To nije za one
slabe volje ili one s malo hrabrosti. Jednom kad ste odabrale svog Viteza i on
vas je prepoznao kao svoju djevu, morate odoljeti bilo kakvom iskušenju da
mirujete! Sad nije vrijeme da se opustite!
Bilo bi dobro da se sjetite da su bitke dobivaju i gube u zadnjim fazama.
Ovo vrijeme zahtjeva postojanost, odlučnost i izdržljivost!

Biseri i bunde
Lipanj, 1823. godine

Isabel je sjedila u velikoj bakrenoj kadi, zajapurena od pare koja je

dolazila iz obližnje vode koja je ključala. Odsutno je podigla ruku
razmišljajući o naboranim vršcima njezinih prstiju. „Rekao je da bi
upotrijebio riječ veličanstvena kojom bi me opisao.“
Lara je izgledala razdragano sa svog mjesta na Isabelinom krevetu. „I želi
te oženiti!“
Riječi su poslale poplavu nervoze kroz Isabel. „Nije to rekao. Rekao je da
bih trebala razmisliti o Jamesovom prijedlogu.“
„Koji je brak! Za Lorda Nicholasa!“
„Da, ali to ne znači da bi on želio oženiti me.“
Vjerojatno je o njoj mislio kao o tužnom, patetičnom slučaju koji treba spasiti.
Lara pogleda u Isabel. „Isabel. Mislim da je to točno ono što znači.“
„Ne. To znači da bih trebala razmisliti o udaji. Ne nužno za njega.“
„Isabel. Mislim da se namjerno praviš glupa. Jasno je iz njegove izjave da
je mislio na brak između vas dvoje.“
„Ne možeš to znati.“
Ni jedna od nas ne može.
„Doista mogu! A i reći ću ti zašto. Nismo vidjele ni jednog drugog
muškarca za ženidbu u Townsend Parku dvije godine! Koga bi da ti on

192
predloži da se udaš? I…“ doda, „Vidjela sam kako je gledao u tebe. Način na
koji ste plesali. On želi tebe.“
„Možda želi mene,“ Isabel doda ljutito, „ali ne mogu zamisliti da me želi
oženiti.“
Lara se podigne na laktove kako bi pogledala svoju rođakinju u oči. Kad
je progovorila, riječi su bile ispunjene uvredama. „Zašto ne? Ti si idealna
kandidatkinja za mladu Lorda Nicholasa. Moglo bi se tvrditi da kao kćer
grofa, isto tako si daleko iznad toga da bi se udala za drugog sina!“
Isabel se nasmije radi te ideje. „Možda da moj otac nije bio baš najniži
oblik aristokratskog života, to bi bila istina. A s obzirom da je, mislim da bi
Lord Nicholas mogao daleko bolje od mene.“
„Gluposti.“ Larine riječi su se drhtale zbog frustriranosti. „Ti si draga,
sposobna, inteligentna, zabavna.“ Nabrajala je kvalitete na svoje prste. „Bilo
koji džentlmen bi bio sretan da te ima.“
Isabeline usne se iskrenu u podli osmjeh. „Hvala ti, sestrično.“
Larina obrva se nabora. „To nije bio kompliment. To je bila činjenica.
Trebala bi znati da takvi muškarci ne bi razmišljali oženiti te da ne smatraju
ideju više nego prijatnom.“
Prijatnom. Kako užasna riječ.
Isabel nije odgovorila, umjesto toga je namjestila glavu na visoko
uzglavlje kade i zatvorila oči.
Niti dvanaest sati ranije, čuvši kako ju Lord Nicholas smatra prijatnom
stvorila bi nervozu u Isabel – natjeralo ju da pobjegne do njegovog društva i
zakune se kako se nikad neće vratiti radi straha od njegovog mišljenja o njoj
da postaje privrženija. Sada, radije bi prezirala samu ideju da bi mogao imati
tako neodlučne osjećaje prema njoj.
Kako je moguće da joj je počelo biti stalo do ovog muškarca? Kako je upao
u njezine misli u manje od dva dana? Kako to da je zapravo razmišljala u
potpunosti dati povjerenje ovom potpunom i krajnjem strancu? Za Boga
miloga, nije znala ništa o njemu.
Ništa osim kako se radi njega osjećala.
Uzdahnula je. Nije joj se sviđalo kako se radi njega osjećala. Nije joj se
sviđalo kako su njegove riječi ubrzavale joj puls, ili način na koji su njegovi
zločesti osmjesi dovodili je da joj se koža zacrveni, ili način na koji je njegov
jednostavan, iskren pogled činio da mu poželi reći sve i dati mu pristup
cijelom njezinom svijetu. Njezinoj prošlosti. I njezinoj sadašnjosti.

193
 I sada ju je dovodio u iskušenje obećanjem budućnosti putovanjem i
spomenom braka. I po prvi puta u njezinom životu, Isabel je zapravo
razmišljala o toj ideji. Nije se činilo da je brak na koji je on mislio bio imalo
nalik ostalim brakovima koje je iskusila u prošlosti – zamke, bitke za moć,
borba za samoočuvanjem.
Brak s Nickom ne bi bio ni jedna od tih stvari.
I odjednom, brak se nije činio tako lošim.
Osim…
„Nije ponudio oženiti me.“
Lara zakoluta očima. „Naravno da jest.“
„Ne. Nije izrekao riječi.“
„Koje riječi?“
Isabel pogleda dolje u kadu, primijetivši način na koji joj je tijelo nestajalo
u tamnoj vodi, skriveno treperavom svjetlošću svijeća koje je poskakivalo
kao svjetlost zvijezda na površini – podsjetivši je na zatamnjenu baletnu
dvoranu i njihov valcer…i njezino priznanje. „Nije izrekao, 'Udaj se za mene,
Isabel.'“
Lara zamahne rukom. „Pitanje semantike.“
Odjednom se semantika činila poprilično značajnom.
„Usprkos tome.“
Lara se ukoči, nagnula se prema naprijed preko ruba kreveta, žmirkajući
u slabo osvjetljenoj spavaonici. „Oh, moj.“
Isabel se okrene radi zadihanih riječi. „Što je?“
„Ti?“
„Što sa mnom?“
„Ti si… zaljubljena.“
Isabel skloni pogled. „Nisam.“
„Jesi!“ Larine riječi su bile pobjedničke. „Zaljubljena si u Lorda
Nicholasa!“
„Poznajem čovjeka samo tri dana, Lara.“
„Nakon sinoć… večere… plesanja… tri dana je dovoljno,“ Lara reče kao
da je bila stručnjak za sve romantične stvari.
„Oh, kako ti to znaš?“
„Znam. Otprilike na isti način na koji znam da si zaljubljena u Lorda
Nicholasa St. Johna.“
„Željela bih da prestaneš govoriti riječ zaljubljena,“ Isabel je gunđala.

194
 „Kako se to dogodilo?“
„Ne znam!“ Izabel zajauče, podigavši ruke iz vode kako bi pokrila svoje
lice. „Čak ni ne poznajem čovjeka!“
„Čini se da znaš dovoljno njega,“ Lara je izazivala.
Isabel podigne pogled. „Nije smješno. Užasno je.“
„Zašto? Želi se oženiti tobom!“
„Ne radi nekog racionalnog razloga.“
Lara nagne glavu. „Nisam sigurna da je ikad postojao racionalan razlog
za brak, Isabel.“
„Sigurno je bio!“ Isabel je inzistirala. „Mogao me oženiti radi novca, ili
zemlje, ili da udovolji društvu ili da doda poštovanje svom imenu. Ali… ne,
ne može to raditi iz nijednog od tih razloga, budući da ja očito ne mogu
osigurati bilo koji od tih razloga!“
Lara se naceri na te riječi. „Isabel.“
„Nije smiješno, zbilja. Pa, ne van mračnog, jezivog smisla za humor.“
„Dramatiziraš. Možeš li zbilja reći da nisi nimalo zaintrigirana
mogućnošću da se udaš za Lorda Nicholasa?“
Iskreno pitanje naiđe na tišinu i Isabel je gledala u strop frustrirano
izdišući.
Provela je dvadeset četiri godine govoreći sama sebi da ne želi brak. Da
ne želi djecu. Da nije željela partnera. Imala je jasnu viziju svoje budućnosti
– pomaganje Jamesu da povrati dostojanstvo grofoviji, osiguranje
budućnosti Minervine kuće, starenje s nebitnim znanjem da ona utječe na
svijet na neki malen, pozitivan način.
Do večeras, bila je savršeno zadovoljna svojim životom kakav je
poznavala.
Uglavnom.
A sad… odjednom, njezin cijeli svijet – sve u što je vjerovala da je istina i
ispravno i sigurno – okrenuto je naglavačke.
Je li sanjarila o ostalome? O braku i djeci i plesanju valcera i ljubavi?
Je.
Kad bi bila iskrena prema sebi, je. U tami, kasno noću, dok je ležala u
svom krevetu i brinula se za budućnost, o djevojkama i Jamesu, i da, za sebe,
sanjarila je o onome što je moglo biti. Maštala je, potiho, kako bi moglo biti
da je otišla u London i ispunjavala svoju karticu za ples i jahala u Hyde Parku

195
i da joj se dobro i istinski udvara i da je pronašla za sebe muškarca koji bi bio
njezin partner i njezin zaštitnik.
Ali taj san se nikad nije ostvario.
Jer je to bilo nedostižno.
Sve do sad.
Kad je mogla zamisliti kako poseže za njim i ostvaruje ga.
Kad je gotovo mogla zamisliti kako bi bilo voljeti njega.
Voljeti.
To je bila čudna i strana riječ; maštarija koja ju je iskušavala kao dijete i
onda užasavala dok je odrastala – dok je promatrala svoju majku raskidanu.
Ne. Ona ga ne može voljeti.
Znala je bolje od toga.
Ali…
„Sviđa mi se,“ rekla je, riječi su jedva bile čujne.
Lara je čula. „Znam.“
„Nikad nisam mislila da će se to dogoditi.“
Lara kimne. „Znam.“
I sad kad mi se sviđa, bojim se što će se slijedeće dogoditi.
„Poprilično je užasavajuće.“
Lara se nasmije. „Isto tako, znam i to.“
Isabel podigne obrve. „Znaš?“
„Meni se posebno sviđa njegov prijatelj.“
„Da!“ Isabel se brzo ustane, voda se prelijevala preko ruba kade. „I čini
se da on isto osjeća za tebe! Kako se to…?“
„Ne znam! Jedan trenutak sam mu pokazivala tvoje kipove, a onda sam
mu pravila društvo da nahrani njihove konje, i potom… bio je…“ zastane,
spuštajući glavu jer joj je bilo neugodno.
„Radio je nešto što ne bi trebao raditi, čini se!“
„Isabel!“ plamteće crvena na Larinim obrazima odavala je sve.
„Poljubila si ga!“ Isabel ju optuži.
„Oh. Ti si ta koja mi sudi!“
Isabel se nasmije. „Ne. Čini se da nisam.“
„To je poprilično ugodno, zar ne?“
„Ljubljenje? Nisam sigurna da bih upotrijebila riječ ugodno. Krajnje
uznemirujuće, u potpunosti iritirajuće, i sve u svemu – “
„Prelijepo.“

196
 Isabel se nasmije. „Upravo tako.“
Lara se nasmije. „Mi smo par.“
„Nakon godina s ni jednim muškarcem na vidiku, zatekle smo se krajnje
glupavima kraj prve dvojice koji su naišli.“
„Ne prve dvojice. Ti si izbjegavala gospodina Aspertona.“
Isabel se prisjetila crvenkastog, nalik zmiji muškarca i zadrhti. „To je bio
izazov, to je sigurno, ali da, jesam izbjegavala gospodina Aspertona.“
Lara položi ruke na krevet, stavi bradu na njih dok je Isabel izlazila iz
kade. „Dakle… prihvatiti ćeš udvaranje Lorda Nicholasa?“
Isabel izađe iz kade, omota se dugačkim platnom kako bi se obranila od
hladnoće koja je prijetila. Prišla je krevetu, sjela na rub njega dok se Lara
licem okretala prema njoj.
Razmišljala je o pitanju. On je bio rješenje njihovih problema. Zgodan,
pametan, zabavan, dobronamjeran odgovor na njihove probleme. „Da. Ako
pita, prihvatiti ću. Za dobrobit svih nas.“
Dok su joj riječi napuštale usta, znala je da su bile laž. Koliko god je željela
vjerovati da će prihvatiti radi Minervine kuće, isto tako će prihvatiti radi
sebe, unatoč riziku koji je dolazio uz vezanje sebe za tog muškarca za kojeg
je lako mogla vidjeti sebe da joj je počinjalo biti stalo do njega.
Zbog koga je mogla sebe lako vidjeti da postaje…
Ne. Ona neće napraviti iste greške koje je njezina majka napravila.
Ali Nick nije djelovao nimalo nalik njezinom ocu. On je bio iskren i
otvoren i ljubazan te je djelovao upravo kao onaj tip muškarca koji će ispuniti
svoja obećanja.
Radi čega je sve bilo puno jednostavnije.
Jednostavno se morala osigurati da, ako se uda za njega, to bude pod
njezinom uvjetima. Da, njoj bi bilo stalo do njega. Sigurno bi uživala u
njegovom društvu i u njegovoj duhovitosti i njegovom vrhunskom dodiru –
jer njegov dodir je definitivno bio vješt i dovoljan da joj sve njezine razumne
misli odlete iz glave.
Ali ona ga neće voljeti.
S osmjehom se okrene prema Lari. „Možda ipak na posljetku to ne bi bilo
tako loše.“

197
 Isto kako je i počela, kiša u Yorkshiru je brzo prestala. Nije bilo
postepenog prestanka padanja kiše, nije bilo tihe izmaglice koja bi olakšala
prelazak od teške kiše do vedrog neba. Umjesto toga, nastala je jednostavna
promjena, kao da se ugasila svijeća. Jedan tren, tu je bilo udaranje kiše, a
slijedeći… tišina.
I nakon tri dana konstantnog zvuka kiše o prozore, tišina je bila
zaglušujuća.
Nick podigne pogled sa svojih karata i susretne se s Rockovim pogledom.
„Konačno.“
Nick se naceri. „Žudimo za 'Zaglavljenom svinjom' zar ne?“
„Nimalo,“ Rock odgovori. „Jednostavno mi je dosadilo gledati te u tom
kaputu.“ Podijelio je karte i Nick kad je prepoznao da gubi partiju, odbaci
sve karte na stol. Rock pokupi svoj dobitak. „Netko bi pomislio da ti je
dosadilo gubiti od mene nakon svih ovih godina.“
Nick se nasloni nazad na stolicu uzevši gutljaj brendi. Odmjeravao je
svog prijatelja i rekao, „Oženiti ću ju.“
Rock je ponovno počeo miješati karte opušteno. „Hoćeš li?“
„Potreban sam joj.“
„To se ne čini da je prikladan razlog za oženiti djevojku, Nick. Posebice
ne kad djevojka o kojoj je riječ vodi kuću punu bjegunaca.“
Nick suzi pogled ka svom prijatelju. „Ja ne mislim da je kuća puna. I ja
ne vjerujem da radi išta pogrešno. Isto tako ni ti.“
„Ne. Ne vjerujem.“
„Onda?“
„Mislio sam da ženidba nije za tebe?“
Nick se nije pretvarao da ga je krivo razumio. Rekao je te riječi desetak,
stotinu puta tokom proteklih godina, uvjeren da će ga brak upropastiti.
Nikad nije vidio brak koji je bio uspješan. A i znao je bolje od toga da vjeruje
da on može stvoriti jedan od bilo koje mogućnosti koje su bile predočene.
Neće se vezati za neku ženu radi pukog strateškog saveza, nije imao potrebu
za nekom aristokratskom kćeri, nije imao potrebu popraviti svoje financije.
Ali ne bi mu smetalo partnerstvo.
A kad bi bili skupa, pronašli bi zadovoljstvo jedno u drugome.
Neizmjerno zadovoljstvo.
Da, brak s Isabel bi mogao biti idealan.
„Predomislio sam se. Poprilično mi se sviđa ideja udruživanja s njom.“

198
 „Udruživanja? Bi li to bilo to?“ Rock podigne obrvu. „A što ćeš napraviti
kad otkrije da si došao ovdje jer si tražio jednu od njezinih djevojaka?“ Nick
nije odgovorio. Upravo je to bilo pitanje na koje je izbjegavao odgovoriti
posljednja dva dana. Rock je ponovno podijelio karte i Nick je odsutno
razmišljao o svojim kartama. „Oženi ju radi kipova. Oženi ju jer želiš u
krevet s njom. Ali nemoj je oženiti jer te ona treba.“
„Ne moram se oženiti za nju radi kipova. Svejedno ću ih kupiti. A i nisam
sasvim siguran da me ona treba.“
„Primjećujem da ne poričeš želju da legneš u krevet s njom.“
Nick pokaže da treba još jednu kartu. Želio ju je. S unutarnjom potrebom.
Događaji tog popodneva, način na koji se tako slobodno predala, način na
koji je nagnula svoju glavu unatrag dok se raspadala u njegovim rukama
učinilo je plesanje s njom – dodirivanje nje – čistim mučenjem. Bila je
potrebna sva njegova samokontrola da se suzdrži da ju poljubi u
zatamnjenoj balskoj dvorani pred svima nakon njezine ispovjedi i kad je
konačno otišla u svoj krevet, morao je natjerati se da ostane dolje umjesto da
ju slijedi u njezinu spavaću sobu i pokaže joj svako moguće zadovoljstvo.
Nelagodno se premjestio u svojoj stolici ignorirajući Rockov znalački
pogled.
„Mogu ti reći da ne marim za tvoje izražavanje.“ Nick baci novčić na stol.
Rock je odgovorio na okladu, okrenu karte prema sebi i opsovao ispod glasa.
„Što si ono govorio o tome kako gubim od tebe?“
„Kako vi Englezi to zovete? Crveni datumi?“ Nick počne miješati karte
kad Rock nastavi. „Djevojka te ne treba. Njoj treba novac. Kupi kipove.“
„Potrebno joj je više od novaca.“ Zastane. „I ona ne želi zaista prodati
kipove.“
Rock frknu. „Što ona radimo tu?“
„Do prije pet minuta, nismo imali izbora.“ Nick se susretne s prijateljevim
tamnim pogledom. „I ti si uživao, čitajući svoje ženstvene romane i tiho
muzao od mene moje bogatstvo. Što se promijenilo?“
Rock ispruži ruku kako bi si dotočio malo brendija. „Ništa. Jednostavno
sam spreman za odlazak.“
„Je li se nešto dogodilo s Larom?“
„Za tebe gospođica Caldwell.“ Rock se namršti.
„Oprosti. Je li se nešto dogodilo s gospođicom Caldwell? Djelovali ste kao
prst i nokat ranije.“ Nick zastane, riječi su sjedale. „Ah.“

199
 Rock oštro podigne pogled. „Što to znači?“
„Čini se da ja nisam jedini koji ima neprilike sa ženama. Je li tvoja toliko
iritantna kao moja?“
Rock odbaci novčić na stol. „Dijeli karte.“
Nick napravi što mu je rečeno i slijedećih par rundi je prošlo u tišini.
Konačno, Rock kaže, „Ona je poprilično draga.
Nick kimne. „Jest.“
„Ne jednostavno draga. Savršena.“
Riječi su bile toliko neočekivane da je Nicku trebalo nekoliko sekundi da
shvati njihovo značenje. „Ne razumijem. U čemu je onda problem?“
„Od toga ne može biti ništa.“
„Zašto ne?“
Rock je odmjeravao Nicka iskrenim pogledom. „Pogledaj me Nick.“
„Gledam.“
Rock baci svoje karte na stol. „Ona je kćer džentlmena. Ja sam poganin,
rođen u stražnjim uličicama Turske.“
„Ona živi u kući stvorenoj da udomi bjegunce. Ne može biti u potpunosti
obvezna pravilima društva. U najmanju ruku, ne na način na koji ti
sugeriraš.“ Nick zastane. „Pretpostavljam da su tvoje namjere časne?“
Rock se ustane ne mogavši biti s mirom. Otišao je do prozora, otvorio ga
i pustio svjež zrak unutra koji je još uvijek bio težak od nedavne kiše. „Ako
bi se išta dogodilo među nama… ona bi bila prognana.“
„Dalje od Yorkshira?“ Nick doda suho-
Rock se nije osvrnuo dok je tiho govorio. „Njezino trenutno izgnanstvo
je ona sama nametnula.“
Nick je promatrao svog prijatelja dugo vremena prije nego se ustao i
prišao kako bi mu se pridružio pored prozora. „Previše razmišljaš o tome.
Imaš desetke prijatelja koji su bogati i s titulama, mnoštvo njih koji bi rado
prihvatili tvoje druženje s njom.“
Rock odmahne glavom. „Znaš da to nije istina.“
„Takvo što ne znam,“ Nick doda podrugljivo. „Nikoga od njih ne bi bilo
briga.“
Turčin se okrene od prozora pogledavši Nickove oči. „To jedino misliš jer
tebe ne bi bilo briga. Ali njih bi. Kad bih se spustio iz kočije u Londonu s
prelijepom plavom Engleskinjom pored sebe, bilo bi ih briga. A i ti mi više

200
ne bi bio prijatelj. Ja bih bio tamnoputi neprijatelj koji im je oteo njihovu
ženu.“
Nick je dugo držao Rockov pogled, istinitost njegovih riječi je dobivala
značenje. Konačno, Nick tiho opsuje i potapša prijateljevo ramen. „Stalo ti je
do djevojke?“
„Je.“
„Tada, čini mi se, da bi to trebalo biti dovoljno. Za ostalo te briga.“
Malen osmjeh pređe preko Rockovih usana. „Tebi je jednostavno reći
takve stvari. Drugi sin markiza, planira oženiti grofovu kćer.“
„Nije rekla da me prihvaća.“
„Prihvatiti će te. Bila bi luda da ne prihvati. Ali obećaj mi nešto. Obećaj
mi da ju ženiš iz više razloga nego što je tvoja vlastita suluda želja da ju
spasiš.“
Nick je razmišljao o riječima. Znao je što Rock traži. Je li Isabel bio njegov
način da popravi štetu koju je Alana stvorila? Može li njegova hrabra,
neusporediva Engleskinja izbrisati sjećanje na njezinu opaku tursku
dvojnicu?
Trznuo se radi usporedbe njih dvije. „To nije isto.“
„Nisam siguran da bi preživio još jednu ženu kojoj ne možeš pomoći.“
„Zašto misliš da ne mogu pomoći ovoj?“
„Jedino što nisi nikad mogao pomoći im Nick. Ne za sve vrijeme koje te
ja poznajem.“
Nastao je dug trenutak tišine prije nego je Nick se nasmijao sam sebi. „Isto
tako ni svih vremena prije toga.“
„Možeš pomoći djevojci bez da se odrekneš života. To je sve što
govorim.“
Nick je razmišljao o riječima, igrao se njima u svojoj glavi. Je li to bilo ono
što je želio? Jednostavno pomoći Isabel? Sigurno je bilo dijelom to – sigurno
je želio pobrinuti se za njezinu sigurnost, dati joj mir koji dolazi sa
spoznajom da će njezina kuća opstati, da će njezine djevojke uspjeti, da će
njezin brat uspjeti. Ali Rock je bio u pravu, naravno, sve joj to može dati bez
da ju oženi. Može ju ostaviti tu i vratiti se nazad u London, pronaći
Densmora i uvjeriti ga da mu preda starateljstvo nad Townsend Parkom.
Ako je ispravno nagađao, Densmore bi se rado odrekao odgovornosti.
Pa zašto je taj brak bio tu, tako se uvelike pomaljao u njegovim mislima?

201
 Što je bilo u toj ženi koja ga je vezala u čvorove i uvjeravala ga da žrtvuje
sve radi nje?
Što ga je natjeralo da joj tako jako želi pomoći?
Prizor Isabel zabljesne, svježe i prelijepe i opuštene – sretne i uvjerene da
njezin svijet se neće urušiti oko nje. Nikad ju nije vidio takvu. Vidio ju je
prelijepu i zabavnu, prelijepu i hrabru, prelijepu i zabrinutu radi onih oko
nje, prelijepu i kako se raspada u njegovim rukama, ali nikad prelijepu i
sigurnu u sebe. U njezinu budućnost. U njega.
Želio joj je to dati.
Možda je to bila njegova slabost na žene. Možda je ovo sve ponovno bila
Turska. Možda je Nicku bilo suđeno da ga zarobi ova žena, na isti način kako
ga je zarobila njegova majka, Alana. Ali bilo mu je teško vjerovati da je Isabel
bila imalo nalik njima.
Činila se neizmjerno iskrenijom.
Prijetila je da postane neizmjerno draža.
Ovo je bilo više od njegove povijesti.
Ovo je bila njegova budućnost.
Susreo se s Rockovim očima. „Oženit ću ju. Mi ćemo biti dobar par.“
Rock kimne jednom. „Pošteno.“ Nastala je duga tišina dok su obojica
gledala kroz prozor, u tamu iza. „Znaš da ne možeš to napraviti bez da joj
kažeš istinu.“
Riječi su pale među njih kao olovo. Naravno da je Nick znao. Morao je
znati od početka da će morati priznati svoju odnos s Vojvodom od
Leightona. Morati će reći Isabel da je tražio Georgianu. I morati će podnijeti
težinu njezinog bijesa i ispitivanja.
Ali postojao je mali dio njega koji se nadao da bi ju mogao uvjeriti da se
uda za njega i sprovesti to u djelo prije nego bude morao priznati svoje malo
manje čestite postupke.
Nije bio posve uvjeren da to nije bilo moguće.
Bilo je nešto vrlo primamljivo u tome da ju oženi, veže ju uz sebe i jednino
tada, kad ga ne bude mogla napustiti, reći joj sve.
Rock je pročitao misao. „Bolje je da joj ti kažeš nego da sama otkrije nekad
u budućnosti.“
„Znam.“
Ali nije mu se sviđao prizvuk ni jedne opcije.

202
 Slijedećeg jutra Isabel je pronašla Nicka u sobi s kipovima kako radi.
Otišla ga je potražiti nakon doručka, govoreći sama sebi da čini uljudnu
stvar time što ga traži kako bi ga obavijestila da su ceste ponovno prohodne
nakon kiše. Uzbuđenost koju je osjetila kad ga je vidjela nagnutog nad
njegovom bilježnicom u jarko osvjetljenoj sobi s kipovima, međutim
ukazivalo je na nešto drugačiju motivaciju njezinog dolaska.
Ruke su mu letjele preko papira, snažne i sigurne i ona je osjetila prolaznu
zavist jer je svu svoju pozornost davao svom poslu. Promatrala je dok je
ponoćno crna kovrča pala, zakvačila se za okvir njegovih naočala i dah joj
zastane.
Zbilja je bio jako zgodan.
A ona je postala krajnje glupava.
Pomisao ju vrati u stvarnost i Isabel nježno pročisti grlo privukavši
njegovu pozornost. Okrenuo je svoj pogled prema njoj i ona osjeti njegovo
ispitivanje; skupila je ruke ispred svoje suknje kako bi se suzdržala od
zaglađivanja haljine ili kose.
„Nisam te htjela smetati, ali pomislila sam da bi volio znati da se Rock
vratio u grad – da pokupi vaše stvari. Sretni smo što vam možemo biti
domaćini tu… u Townsend Parku… koliko god dugo vam treba smještaj.“
Skinuo je naočale i Isabel osjeti ubod kajanja. Bilo je nešto u naočalama
što je ona smatrala privlačnim – nešto što je isticalo inteligentnog, iskrenog
muškarca ispod zgodne, neodoljive fasade.
On se nasmijao, toplim, dobrodošlim osmjehom radi kojeg joj koljena
oslabe. Da. Više joj se sviđao s naglaskom naočala.
„To je jako velikodušno od tebe, Isabel. Hvala ti.“
U tom trenutku nije znala što reći stoga je požurila prema vratima,
njezina nesigurnost je bila očita.
Jedna obrva se podigne u očitoj njegovoj zabavljenosti. Znao je da je
nervozna. Uživao je u tome. „Bi li željela ući?“
Zakoračila je jedan korak u sobu, veoma svjesna činjenica da je jučer
poljubio tu. Više nego poljubio.
Možda bi trebala zatvoriti vrata.

203
 Na tu pomisao puls joj ubrza. Sigurno, ako to napravi, on će to shvatiti
kao poziv da ponovi događaje njihovog prethodnog popodneva.
Zatvori vrata Isabel.
Nije mogla. Što će on misliti.
Zar je bitno?
Sigurno je bilo prerano za takve aktivnosti.
Upravo su tek doručkovali.
Susrela se s njegovim sjajnim plavim očima i vidjela da je točno znao što
je mislila. U načinu na koji ju je gledao postojao je izazov, kao da ju je snagom
volje prisiljavao da zatvori vrata i uzme ono o čemu od jučer nije mogla
prestati razmišljati.
Ušla je dublje u sobu ostavljajući vrata otvorena, ignorirajući ubod
razočaranja koji je plamtio. Pažnja joj se prebaci na obližnji kip. Uhvatila se
za sigurnu temu. „Kako si se počeo zanimati za antikvitete?“
Oklijevao je prije nego je odgovorio, kao da je birao svoje riječi, i u tom
trenutku pauze, ona shvati da je bila očajnički znatiželjna. „Oduvijek sam
volio kipove,“ rekao je, „od kad sam bio dječak. U školi, shvatio sam da sam
opčinjen mitologijom. Pretpostavljam da nije iznenađujuće što kad sam
napustio školu i krenuo na Kontinent sam bio privučen antičkim
kulturama.“
Isabel se nasloni na obližnje postolje. „Pa si provodio svoje vrijeme u
Italiji i Grčkoj?“
Nakratko je skrenuo pogled. „Do Italije je bilo teško doći uzevši u obzir
da je tamo bio rat. Bilo je lakše ići na istok, stoga sam tako i napravio, kroz
Otomansko carstvo i duboko na Orijent. Umjetnosti tamo nema premca;
njihova povijest je davnija od bilo čega na Kontinentu. Nikad ne bi mogla
zamisliti takve slike, takvu keramiku… umjetnost koju tamo imaju prenosi
se kroz generacije kao ništa što sam ikad vidio. I to ne samo slike ili
skulpture. Njihova kompletna tijela su njihova umjetnost, njihove duše.“
Bila je opčinjena poštovanjem u njegovom glasu. „Kako to?“
Susreo se s njezinim pogledom i uzbuđenost u njegovim očima ubrza joj
puls. „Stvari su svete u kulturama Istoka – oni koji proučavaju glazbu i ples
i kazalište rade to cijelim svojim bićem. U Kini, postoje ratnici koji provode
godine učeći umjetnost svoje borbe. U Indiji, ples je ritual, početak i kraj
svijeta su sadržani u jednom pokretu ženskog oblika.“
Riječi su mu postale nježnije, privlačile su je. „Zvuči prelijepo.“

204
 „Je. Eksponencijalno je senzualnije od plesa koji smo mi sinoć imali.“
Isabel je bilo teško povjerovati da je išta moglo biti senzualnije od
njihovog valcera noć prije. Postojalo je nešto mračno i slatko u njegovim
očima kad je nastavio. „Volio bih te naučiti stvari koje sam naučio u Indiji.“
Ona ih je željela naučiti. „Kakve stvari?“
„Nažalost, stvari koje dobre engleske dame na uče.“
„Smatram da nikad nisam bila dobra u tome da budem dobra engleska
dama.“
Potom je nastupila duga tišina tokom koje je ona bila preplavljena
sramotom – odakle su te riječi došle? Treba li se ispričati?
„Ja – “
„Ako se planiraš ispričati, radije bih da ne napraviš to. Otkrio sam da mi
se sviđa poprilično ta hrabra Isabel.“
Pogled joj je kliznuo prema njegovom i bljesak njegovog zločestog
osmjeha ju opčini.
Nije mogla ništa osim uzvratiti, uživajući u osjećaju dijeljenja tajne s tim
intrigantnim muškarcem. Željela je znati više o njemu. Željela je znati sve o
njemu. „Kako si došao do toga da učiš o grčkim i rimskim antikvitetima ako
si svoje dane provodio daleko na Orijentu?“
Na trenutak je razmišljao, potom jednostavno rekao, „Nakon nekoliko
godina na Istoku, vratio sam se u Europu.“
„U Tursku.“
Nije odgovorio. Nije ni morao. „Moj oporavak odvijao se u Grčkoj. Imao
sam mjesece za učenje o grčkim antikvitetima… naučiti njihove tajne. Zadnji
su došli Rimljani, prije nego sam se vratio u London.“
Željela ga je pitati više o njegovom vremenu u Grčkoj. U Turskoj. Ali
instinktivno je znala da neće podijeliti više od onoga što već jest. Tražila je
novu temu – nešto što ih može vratiti u prijateljski razgovor koji su vodili
ranije, prije nego je uskrsnula njegova mračna sjećanja. Pogled joj je bio na
kipu o kojem je pisao bilješke kad je ona ušla. „Još uvijek radiš na Volupti?“
„Zatekao sam se da ju ne mogu ostaviti.“
„Prelijepa je.“
„Doista, jest.“ Pokazao je na kip. „Vidiš li koliko se ona razlikuje od
ostalih?“

205
 Isabel je promatrala lice božice, napola zatvorenih očiju, pune usne jedva
otvorene. Prepoznala je osjećaj na boginjinom licu – onaj koji je oduvijek
smatrala snenošću. Sad je znala bolje. Osjetila je da joj koža gori.
„Ah. Vidim da znaš.“ Glas mu se promijenio; sad je bio tečan, topao i
nježan i osoban – slao je uzbuđenje uz njezinu kičmu. „Nije samo njezino lice
u svakom slučaju. Ono što skulpturu razlikuje od ostalih je briga koju je
kipar uložio da napravi svaki dio nje tako jasno Voluptom.“
Bila je opčinjena njegovim glasom i kad je primakao svoje ruke prema
kipu, nije mogla skloniti pogled. „Možeš vidjeti njezinu strast u svakom
centimetru nje… u uglu pod kojim joj vrat stoji, u načinu na koji je njezina
brada podignuta, kao da ne može dublje udahnuti radi senzualnosti koja je
prolazila kroz nju.“
Isabel je promatrala, opčinjena, dok su njegove snažne, osunčane ruke
milovale ugao vilice skulpture, vršci njegovih prstiju pratili liniju njezinog
vrata. Nastavio je govoriti, njegova ruka je slijedila njegove mračne, bludne
riječi. „Njezino zadovoljstvo je izraženo kroz način kako su njezina ramena
zabačena unatrag, način na koji jedna ruka se odsutno ispruži da dodirne
svoju kosu, na način kako druga prelazi preko zaobljenog stomaka, kao da
još uvijek drhti tamo.“
Bez razmišljanja, Isabelina ruka je oponašala kretanje kipa. Njegove riječi,
način na koji su njegove ruke milovale nježno preko kamena, bilo je dovoljno
da joj potrese unutrašnjost. Potom je pogledala prema njemu, susrela se s
njegovim vatrenim plavim pogledom, vidjevši spoznaju u njegovim očima,
strast koja je bila tamo. Znao je što radi. Zavodio ju je.
Kad se vratio natrag prema kipu, Isabel uvuče dubok udah. „Ali možda
pokazatelj koji govori najviše o njezinim emocijama je tu.“ Prešao je rukom
preko glatkog bijelog mramora da bi obuhvatio jednu od dojki kipa u svoju
ruku. „Njezine grudi su punije nego kod ostalih rimskih kipova tog
vremena…“
Kako je mogao ostati tako miran?
„I ona je anatomski savršena. Primijetiti ćeš naznaku očvrsnule
bradavice…“ Isabel ugrize usnu dok je promatrala kruženje njegovog palca,
odupirući se potrebi da oponaša njegove kretnje.
Željela je njegove ruke na sebi.
Ispustila je dah koji je zadržavala dugo uz dugačak, drhtav izdah, jedva
čujan. Ali on ga je čuo. Glava mu se okrenula prema njoj i on pusti Voluptu.

206
Susreo je Isabelin pogled i ona je primijetila da su mu oči potamnile u lijepu,
obećavajuću plavu boju. „Da nastavim?“
Zakoračila je korak prema njemu, približila se što je više mogla bez da ga
dodirne. Tada je primijetila napetost u njegovim ramenima, mišići koji su se
trzali u njegovom obrazu u kretnji koju je učila prepoznavati kao
suzdržavanje. Želio ju je dodirnuti, ali čekao je njezin potez.
Pa, bila je gotova sa suzdržavanjem sebe.
Isabel stavi svoje ruke na njegova prsa, potom ga iskoristi kao oslonac da
se uspne na prste, da dođe mu bliže što je više moguće. Kad je odgovorila,
nije bila sigurna odakle su te riječi došle. „Ne s kipom.“
Poljubila ga je.
Postojala je uzbuđenost koja je dolazila kada si uživao u vlastitom
zadovoljstvu, Isabel je otkrila. Ostao je miran pod njezinim poljupcem, nije
ju dodirivao, nije se kretao uz njezine usne i Isabel otkrije da joj je on
dozvoljavao da preuzme uzde.
Otkrila je da joj se ta ideja jako sviđa.
Željela se smijati radi snažnog osjećaja njezine novootkrivene moći. Ali to
se nije činilo prikladnim.
Kliznula je rukama prema gore, omotala ih oko njegovog vrata, pritisnula
skroz svoje tijelo uz njegovo. On je stavio ruke na njezine bokove, držao ju
mirno i osjećaj njegove topline tu kroz slojeve njezine haljine pošalje snažnu
želju kroz nju. otvorila je svoja usta uz njegova, omekšavajući ih, dajući do
znanja da je voljna biti tu, u ovoj sobi, u njegovim rukama. Kada nije uzeo
njezina usta, prešla je nesigurno jezikom preko njegove čvrste, pune donje
usne.
I otkrila ključ koji je oslobodio lava.
Zastenjao je uz nju, razdvojio svoje usne i dopustio joj pristup njegovim
mračnim, opakim ustima. Isprva je bila nervozna, nespremna uzeti to što je
tražila, ali kad su se njegove ruke omotale oko nje, kao topao čelik i privukao
ju snažno uz sebe, oprez je nestao. Njihovi jezici su se susreli, milovali,
petljali i prošlo je dugo vremena prije nego je on prekinuo poljubac i podigao
ju da stane na nisko prijestolje s Voluptom.
Prekinuvši poljubac, naredi, „Miruj,“ i odmakao se kako bi zatvorio vrata
koja je ona užasavajuće ostavila otvorenima. Kad je zadatak bio izvršen, on
joj priđe i ona je bila pogođena načinom na koji joj je prilazio, kao gladan,

207
snažan predator. Srce joj je nabijalo u ušima dok je prilazio bliže, konačno
zaustavio se ispred nje, procjenjujući je kao što je kip.
Njezin položaj ju je činio par centimetara višom od njega, i kad se više
nije mogla opirati, ona ispruži ruku da pređe svojim prstima kroz njegovu
kosu, naginjući njegovo lice tako da može pogledati u njega. Oči su mu sijale
od neizgovorenog obećanja i ona je promatrala dok je njegov ožiljak postajao
bijel pod njezinim pogledom. Stavila je jedan oklijevajući poljubac na kraj
traga, točno iznad ugla njegove obrve, potom uzela njegova usta ponovno u
čvrsti poljubac.
Ruke su mu se raširile preko njezinog tijela, potičući njezinu hrabrost,
prelazili preko boka njezinog prsluka do mjesta na kojem je tkanina ustupala
mjesto koži. Odmaknuvši se na kratko, stavio je usta na njezin vrat, grebući
zubima preko krutih tetiva tu dok je naginjala svoju glavu unatrag od
zadovoljstva njegovog milovanja. Povukao je vrh njezinog prsluka, povlačio
ga je sve dok jedna dojka nije se oslobodila njegovog poveza, divio se
napetom vršku koji je bio u ravnini njegovih usta. „Moja stvarna Volupta,“
prošaptao je, vrelina njegovog daha uzrokovala je da njezina bradavica
očvrsne još više prije nego je stavio svoje usne i jezik i zube na njezine grudi
i naslađivao se njome.
Pritisnula je njegovu glavu uz sebe uz jecaj zadovoljstva i izgubila se u
snažnim osjećajima koji su prolazili kroz nju na svako vješto milovanje,
svako veličanstveno povlačenje. Kad je konačno podigao glavu, oboje su
teško disali i ona se naslanjala na njegova ramena kako bi ostala uspravnom.
„Prije nego odemo dalje,“ rekao je, riječi su dolazile uz teško disanje,
„Mislim da bi trebali raspraviti po pitanju našeg braka.“
Nije željela da stane. Zar nisu mogli o ovome pričati kasnije. Posegnula je
prema njemu. „Da.“
Ponovno ju je poljubio, povlačio njezinu glavu dolje radi opojnog
milovanja radi kojeg je jedva mogla razmišljati. „Da, što?“
O čemu su bili pričali?
„Što?“
Nasmijao se, a puna snaga njegovog zadovoljstva okrene nešto duboko u
njoj. „Isabel, mislim da bi se trebali vjenčati.“
Ona mu uzvrati osmjeh. „Slažem se.“
„Dobra djevojka.“ Nagradio ju je još jednim dugačkim poljupcem prije
nego je podigao svoje ruke iznad njezine glave stavljajući joj ruke oko vrata

208
kipa, njezina gola leđa izdužena uz hladni mramor boginje. Kad ju je
postavio onako kako mu se sviđalo, vratio je svoju pozornost njezinim
grudima. Uzdahnula je kad su mu zubi zagrebli rub njezine bradavice prije
nego je njegov jezik ublažio bol na tom mjestu, i onda opet kad je osjetila
hladan zrak pod svojim suknjama, njegova ruka jurila uz njezine noge da
pronađe mjesto na kojem je toliko patila za njegovim dodirom. Podigao je
glavu. „Hoćemo li to napraviti uskoro?“
Ako ju uskoro ne dodirne, ona će umrijeti.
Na to pitanje Isabel otvori oči. Krajnje ometena putanjom njegovih ruku,
milovanjem njezinih bedara na najuzbudljiviji način. „Da. Hoćemo.“ Brzo se
pozabavio trakama njezinih pumperica9 i zavuče jednu ruku unutra, šireći
joj noge prelazio je prstima preko njezinog uzavrelog središta.
„Dobro. Mislim da ne mogu duže čekati da te imam tu.“
„Ne – “ riječ je izašla uz dah kad je gurnuo jedan prst u nju.
„Drago mi je što osjećaš isto.“ Riječi, tako bezazlene, prošle su kroz nju
kao tekuća vatra na kotačima dugih, maznih dodira koji su je lišili pametne
misli. Pustila je kip i držala se za njega, i bez da je sklonio svoju ruku,
podigao je u ruke i primakao ju prema izbočenom prozoru na kojem joj je
pokazao takvo zadovoljstvo dan ranije. Ovaj put, nije sjeo, umjesto toga
smjestio je nju na sjedište i kleknuo pred nju na pod.
Bila je u plamenu. Žudila je za njegovim dodirom.
Ovo je bio osjećaj koji je označavao ženinu propast. Ovo je bilo to što ih
je uništavalo.
Mora se oduprijeti tome. Njemu.
Otvorila je oči i susrela se s njegovim rastopljenim pogledom. „Čekaj.“
Prsti su mu nježno milovali njezinu unutrašnjost. „Da?“
Izvila se radi izvanrednog pokreta, duboko udišući i prisiljavajući se da
se sjeti što je htjela reći. „Ja samo… trebao bi znati… ne mogu te voljeti.“
„Ne?“ Palac mu je zlobno kružio oko mjesta koje je tek jučer otkrila.
Uzdahnula je. „Iako, mislim da bi mi mogao postati jako drag.“
Potom se nasmijao, tiho i mračno, njegova slobodna ruka je podizala
njezine suknje uz noge. „Mislim da bih i ja mogao učiniti isto.“
„Ali zbilja… ne želim…“ raširio joj je potom noge, ogolio njezino meso
zraku u sobi i svom pogledu. „Čekaj… što si… ne možeš!“ Borila se da skupi

9 Gaće dugih nogavica koje su imale traku oko bedra ili gležnja

209
bedra, uhvativši mu ruku među njih i stisnula suknje, pokušavajući ih
gurnuti dolje da se sakrije do njega. Nemoguće da je želio gledati u nju tamo
dolje.
„Isabel.“ Razvlačio joj je ime uz lijepo, bogato milovanje.
Zastala je. „Da?“
Potom se nagnuo prema naprijed, uhvatio joj usne u dubok obećavajući
poljubac. Kad je još jednom postala slaba u njegovim rukama, povukao se,
stavio konačni nježni poljubac u ugao njezinih usna prije nego je prošaptao.
„Vjeruj mi draga. Sviđati ću ti se jako nakon ovoga.“
Nježno je ponovno razdvojio njezina bedra, prelazeći svojim snažnim,
vještim rukama preko nježne kože tu. Kad je uronio glavu i stavio nježan,
vlažan poljubac na unutrašnjost njezinog koljena i prelazio stazom po
glatkoj, blijedoj koži njezinog unutrašnjeg bedra, Isabel pokrije oči od
sramote jer će on biti tako blizu tako privatnom, tajnom mjestu. Prsti su mu
se igrali s kestenjastim kovrčama koje su prekrivale središte njezinog
spolovila, šaljući val za valom iskušenja kroz nju s najmanjim nagovještajem
dodira.
Konačno, otkrila je oči i susrela se s njegovim senzualnim obećanjem u
njegovom uzavrelom pogledu. „To sam čekao. Nikad se nemoj skrivati od
mene ljepoto.“
Potom je razdvojio klizave nabore njezinog spolovila, milovao jednim
prstom niz njezino središte, puls joj je ubrzavao od osjećaja njega uz nju.
Nagnuo se bliže i kad je progovorio, riječi su bile zloban udarac o njezino
uzavrelo, željno meso. „Tako si lijepa tu. Želim znati svaki centimetar tebe.
Želim osjetiti svu tvoju vrelinu.“ Prst mu je kružio po njezinom napetom
središtu, savršen pritisak milovanja iscijedio je krik iz nje.
„Znaš li koliko te želim okusiti?“
Na te riječi oči joj se rašire. Sigurno nije mislio… sigurno ne bi…
I onda jest.
Njegova usta su bila na njoj i njezino tijelo više nije bilo njezino već u
potpunosti njegovo. Uzdahnula je radi osjećaja, uranjajući svoje prste u
njegovu mekanu crnu kosu, ne mrdajući se, ne želeći ga odgurnuti, ne želeći
ga privući bliže.
Ali on je znao što je ona željela. Njegova usta su je voljela na svaki mogući
način, njegov jezik milovao je kroz njezinu vlažnu vrelinu, ližući po samom
njezinom središtu, izazivajući njezino jezgru u bujnim, sjajnim krugovima

210
za koje nije bila sigurna da bi mogla podnijeti. Gurao ju je sve više i više,
otvarajući je jače, hraneći se njome sve dok nije pomislila da bi mogla
umrijeti od zadovoljstva. Podigla je kukove prema njemu i on prihvati
kretnju, nosio je njezinu težinu dok mu je jezik pronašao otečeno, bolno
središte njezinog zadovoljstva u nizu čvrstih milovanja koji su joj u
potpunosti ukrali dah.
Potom ga je privukla sebi, ne želeći se odreći ovog nemogućeg,
izvanrednog osjećaja i muškarca koji je slao te osjećaje kroz njezino tijelo.
Kretanje se povećavalo, brzina je prijetila njezinom zdravom razumu dok je
izvikivala njegovo ime.
Potom je stao, na dug, nepodnošljivi trenutak i ona to nije mogla
podnijeti. Meškoljila se, ali njegov čvrsti stisak držao ju je mirnom, njegova
usta i jezik o nju u bolnom mirovanju. Ubijao ju je.
„Nick – “ prošaptala je, „molim te… molim te nemoj stati!“
Nagradio je njezino preklinjanje blagoslovljenim pokretom, zatvarajući
svoje usne oko čvrstog, otečenog grumena nje i sisao, lišavajući je misli i daha
i ostavljajući ju jedino s uzbuđenjem.
Osjećaj je bio previše za podnijeti. „Ne… Nick… stani…“
Ali njegova zlobna, vješta usta nisu je štedjela, umjesto toga lizao je jače,
milovao dublje i konačno, gurnu je jedan, potom dva prsta duboko u nju,
mameći je sve bliže i bliže nepoznatoj litici prema kojoj se bacala – onoj koje
se istovremeno bojala i koju je željela.
I onda je bila tu, na rubu, a njegova usta i ruke i zadovoljno režanje
duboko u njegovom grlu su bili svuda – i ona se prevrnula preko ruba u valu
zadovoljstva koji je nije bio nalik ičemu što je ikad znala. Povikala je njegovo
ime dok se soba vrtjela oko njih, stiskala je svoje prste u njegovoj kosi,
uhvativši se za jedinu stabilnu stvar u vrtlogu osjeta.
Klonula je na svom sjedištu i nakon dugog, odugovlačenog trena, Nick
podigne glavu i susretne se s njezinim očima. Primijetila je zadovoljstvo i
strast tamo, i ona uzme dug, drhtavi uzdah, pokušavajući se sabrati dok je
on spuštao njezine suknje i pomakao se da sjedne pored nje. Utisnuo je
nježan poljubac u njezinu sljepoočnicu, privukavši ju uz sebe da se oporavi.
Odsutno je stavila jednu ruku na njega i on zasikta radi tog pokreta,
uhvatio je njezinu ruku u svoju. Oči joj se rašire. „Jesam li… jesi li
povrijeđen?“
Pokvareno joj se nasmije. „Nimalo. Samo očajavam za više tebe.“

211
 Razumijevanje je sjedalo i Isabel reče, „Bi li želio da ja… napravim
nešto?“
Potom se nasmijao stisnuvši joj ruku u svojoj. „Više od ičega na svijetu to
želim.“ Poljubio joj je ruku. „Ali sad nije ni mjesto ni vrijeme. Međutim, vrlo
sam sretan što si pristala udati se za mene. Jer u potpunosti namjeravam
prihvatiti tu ponudu vrlo brzo.“
Na to se ona zacrveni, istog trena posramljena radi načina na koji su
pričali o braku.
Imao je milosti izgledati postiđeno. „Nisam te prikladno zaprosio.“
Odmahnula je glavom. „Ne moramo se držati ceremonijala. Nema
nikoga tu tko bi očekivao formalnosti.“
„U svakom slučaju, nadoknaditi ću ti to.“
Sklonila je pogled s njega, gledajući u ruke u svom krilu. „Više mi se sviđa
način na koji si ti to učinio.“
Stavio je jednu ruku na njezinu bradu okrenuvši je da pogleda u njega.
Pretraživao je njezine oči, kao da je tražio nešto. Nešto se raščisti u njegovom
pogledu i on ju poljubi, nježnim, velikodušnim poljupcem radi kojeg je ona
postala više nego zadovoljna što je pristala udati se za ovog muškarca koji je
djelovao da ga je lako voljeti.
Kad bi samo mogla biti sigurna da ga nije lako voljeti.
Bila je pošteđena da mora razmišljati o toj misli kad se oglasilo kucanje o
vrata. Isabel skoči sa svog mjesta, srce joj je bilo u grlu. Da su bili prekinuti
samo prije par minuta…
Vrata se otvore i Lara uđe u sobu. „Isabel?“
Na trenutak se mučila da ih pronađe, dobro skrivene u drugom kraju
sobe iza kolekcije visokih kipova, ali Isabel je trebao trenutak da kaže,
glasnije nego je bilo potrebno, „Vjerujem da je ovo kip Apolona, Lorde
Nicholas.“
Nick se ustane, polako i dođe iza leđa Isabel kako bi pogledao mramor o
kojem je ona govorila. „Bojim se da griješiš, Lady Isabel.“
Isabel nije posvećivala puno pozornosti – umjesto toga je promatrala dok
je Lara žurila kroz labirint kipova prema njima. „Zašto to kažeš?“
„Pa,“ rekao je suho, „na prvom mjestu, ovaj kip je žensko.“
Isabel podigne glavu kako bi pogledala u kip po prvi put. „Dobro. Očito
je da ne mislim na ovaj kip. Već onaj tamo.“
„Naravno, moja pogreška.“ Uputi joj malen, znalački pogled. „Koji?“

212
 „Onaj tamo.“ Mahnula je odsutno rukom, ometena Larom. „Lara? Je li
sve u redu?“
Lara priđe bliže.
Nije sve bilo dobro. „Isabel.“
Isabel je odjednom znala što se desilo. „Tko je ?“
Lara stane, hvatajući dah; očito je žurila cijelim putem. „Georgiana.“
Isabel je osjetila da se Nick ukočio iza nje. Okrenula se prema njemu i bila
je iznenađena što vidi ozbiljnost na njemu. Nestao je provokativni šarmer od
ranije, zamijenio ga je čovjek kamena lica. „Što s njom?“
„Nestala je.“
Susreo se s njezinim pogledom. „Što nam je činiti?“
Da je imala vremena razmisliti o njegovim riječima, Isabel bi bila sretna
njegovom upotrebom riječi mi, još jednim dokazom da bi bili odličan par. Ali
ona je već krenula prema izlazu s Larom za petama.
„Pronaći ćemo ju.“

213
 Iskažite prikladno strahopoštovanje radi njegove izvrsnosti.
Ne postoji išta što lord voli više nego da ga se podsjeti na njegovu
superiornu snagu, inteligenciju i moć. Glumite neznanje i dozvolite vašem
lordu da ima pravo u svim stvarima i on je vaš. Dajte mu male prilike da
vam bude potpora: trebate li spaliti prste igrajući Snap Dragona10, dopustite
mu da vam previja rane; potičite njegove superiorne vještine u kartama i
ostalim igrama na sreću; i kad je moguće, hvalite njegovo ogromno znanje,
a posebice moć.

Biseri i bunde
Lipanj, 1823.

„Tko ju je zadnji vidio?“

Isabelino pitanje je bilo kratko i učinkovito dok je ulazila u kuhinju
Minervine kuće, uzimajući veliki, zarolani list papira od Gwen i kretala se
pravo do stola u središtu sobe.
Nick je primijetio da je Rock ušao s drugog kraja sobe, vratio se sa svog
odlaska u grad. Susreo se s prijateljevim pogledom i pročitao hitnost u njima
prije nego ga je sklonio, istog trena ometen ostatkom stanovnika u kuhinji. I
malo preplavljen njima.
Ovo je bila Minervina kuća.
Tu je bilo dva tuceta žena, svaka je bila odjevena u mušku odjeću, hlače,
pamučne košulje, Hessian čizme, kose zataknute u kape. Ustale su se kad je
Isabel ušla, kao da je ona bila sam Wellington11. I u tom trenutku, mogla je
biti. Sa smirenošću i lakoćom dugovječnog generala, Isabel je razmotala rolu
papira na središtu stola, držeći ga velikim kuhinjskim blokom, soljenkom i

10 Igra koja se igrala oko Božića. Zagrije se rakija i stavi u široku plitku posudu, u nju se stave grožđice i
zapali. Cilj igre je bio izvaditi grožđice iz plamena i pojesti ih. Tokom igre postojala je opasnost da se
opečete i zapalite.
11 Vojvoda od Wellingtona, britanski feldmaršal i prvi nositelj titule vojvode od Wellingotna, poznat po

pobjedi nad Napoleonom Bonaparteom u bitci kod Waterlooa, a kasnije je postao britanski premijer.

214
dvije drvene zdjele. Nick je zakoračio korak naprijed, prepoznavši kartu
imanja, raširenu ispred nje kao borbeni plan.
Ovo nije prvi put da se nešto takvo dogodilo.
„Ja sam ju vidjela posljednja,“ rekla je Jane, gledajući prema Isabel preko
stola. „Krenula je po rublje s nešto Jamesove odjeće.“
Nick susretne Rockov pogled preko sobe. Turčin je pokazivao prema
vratima vani, s pitanjem u očima. Nick odmahne glavom.
Želio je vidjeti kako radi.
„Kada?“
„Prije pola sata? Možda četrdeset pet minuta?“
„I?“
„Meg je pronašla hrpu odjeće na stazi,“ Jane reče pokazujući na ženu koja
je stajala u blizini.
„Kada?“ Nick zakorači prema naprijed i progovori, nije mogao ostati
šutjeti, privukavši pažnju cijele sobe. Možda nije bio u mogućnosti uvjeriti
Isabel da mu vjeruje, ali s Božjom pomoći, mogao joj je pomoći pronaći
djevojku.
Koja je vrlo vjerojatno bila oteta radi njega.
Proklet ako žena koja se zvala Meg nije pogledala u Isabel tražeći
odobrenje prije nego je odgovorila na njegovo pitanje. Kad je Isabel kimnula
svoje odobravanje, Meg je rekla. „Ni prije dvadeset minuta, moj Lorde.“
„Gdje je odjeća sad?“ Nick upita.
Meg pokaže na gomilu na obližnjoj stolici. „Nadam se da sam dobro
postupila što sam je unijela, Isabel.“
„Dobro si postupila, Meg. Isabel se pomakla kako bi ju uzela u ruke
provjeravajući svaki komad na brzinu i pažljivo. Pogledala je u Nicka.
„Jedva da je mokra.“
Divljenje je plamtjelo. Razumjela je osnovni smjer njegovih pitanja. S
količinom kiše koja je pala tokom protekla dva dana, tkanina bi bila
namočena vodom na tlu vrlo brzo. „Nije daleko.“
Isabel se okrene natrag prema karti govoreći brzo. „Pretpostavljam da je
nema dvadeset pet minuta, trideset najviše. Mora da su došli pješke ili bi
Kate vidjela konje.“ Pogledala je u svoju upraviteljicu staje koja je
odmahnula glavom.
„Neće putovati daleko s njom za vrijeme dana,“ Nick se umiješa. „Ne ako
ne žele biti uhvaćeni.“

215
 Isabel pogleda u njega, razmišljajući o njegovim riječima. Kimnula je
jednom. „Što znači da je vjerojatno skrivena na imanju.“
Nick polako izdahne. Ona mu je davala svoje povjerenje.
Pogreška.
Ušutkao je glas u poleđini svog uma dok je Isabel nastavljala.
„Naše poznavanje Parka stavlja nas u dobar položaj da ju pronađemo.
Kate, Meg, Regina, provjerite šumarke na istočnom pašnjaku. Jane, Caroline,
Frannie, idite na zapadna vrata, preko Marburyeve zemlje… budite sigurne
da ste provjerile nadstrešnice u kojima Marbury ostavlja svoje sijeno da se
suši.“
Učinkovito je podijelila ostatak žena u grupe, označavajući područja koja
su pretraživale na karti dok je to radila. Nick je promatrao dok je kuharica
otvarala mali ormar i dodavala lovačke rogove svakoj od grupa. „Uzmite
rogove. Ako ugledate išta što izgleda čudno, označite uzbunu. Nemojte
raditi ništa bez ostatka nas. Želim da se sve vratite odmah. Kao i uvijek,
Gwen ostaje tu. Ako vam nešto treba, recite joj.“
Kad je završila s objašnjavanjem plana ostatku žena, ustala se i Nick se
divio načinu na koji su ostali stanovnici kuće ispravljali se u njezinoj
prisutnosti. Ispravljenih leđa i kičmi ravnih kao i kod bilo kojeg vojnika koji
se nadao da će impresionirati zapovjednika. Nick je odmah to shvatio, kao
vojska će slijediti njezine naredbe bez pitanja.
I zatekao se kako se prisiljava učiniti isto.
„Lara i ja ćemo pretražiti područje između kuće i glavne ceste. Ikakvih
pitanja?“
Nije planirao dozvoliti joj da ide tražiti djevojku bez njega. „Lady Isabel.
Volio bih vidjeti mjesto s kojeg je Georgiana odvedena.“
Odmahnula je glavom. „Nemamo vremena.“
Bio je svjestan rizika da ju ispituje pred djevojkama; isto tako je znao da
bi mogao ubrzati njihov proces. Morati će joj to dokazati i otvoriti se
ispitivanju tokom tog procesa. To nije bilo upitno. „Obučen sam za tragača.“
Preko ramena je primijetio da je Rock izdigao iznenađeno obrvu. Nick ga
je ignorirao. Susrela se s njegovim pogledom i prošao je dug otkucaj dok je
razmišljala o njegovim riječima. Kimnula je jednom. „Odvesti ću te tamo.
Mr. Durukhan, jeste li voljni biti partner s Larom u pretraživanju prednjih
terena?“
Rick pogne glavu. „Naravno.“

216
 „Vrlo dobro.“ Okrenula se ostatku sobe. „Budite brze. Budite sigurne.
Vratite se prije mraka.“
S naređenjima u rukama, žene su napustile sobu kao dobro obučen
bataljon. Isabel je davala posljednje naredbe Gwen dok su Nick i Rock tiho
razgovarali.
„Nema šanse da su krenuli prema cesti,“ rekao je Turčin izvlačeći pištolj
iz svog pojasa i predao ga Nicku.
„Ne.“
Rockov pogled se smrači. „Hoćeš li joj reći zašto smo tu?“
Nick je odmahnuo glavom, gurnuvši pištolj u unutrašnjost svog prsluka.
„Ne ako to mogu izbjeći.“
Rock kimne jednom. „Neću biti daleko iza vas.“
Rukovali su se i Nick se okrene nazad prema Isabel. „Onda idemo.“
Otvorila je vrata i oni napuste kuću.
Mjesto s kojeg je Georgiana odvedena bilo je na nekoliko koraka od kuće,
označeno prljavim prslukom koji je Meg ostavila iza sebe u žurbi da oglasi
uzbunu. Nick je čučnuo tu, promatrao je tragove stopala na blatnjavom putu.
Isabel je na trenutak promatrala, potom pogledala preko zemlje. „Vidiš li
išta?“
„Dva muškarca. Izgleda kao da se opirala.“ Okrenuo se i opsovao ispod
glasa, potom pokazao jug prema udaljenom šumarku drveća. „U onom
smjeru. Ima li tamo sklonište?“
„Tamo je napuštena drvosječina koliba. James se voli igrati tamo.“
„Tamo su se uputili. Čekati će zaklon noći kako bi putovali s nevoljnim
trećim putnikom.“ Zastao je. „Ima li ikakve šanse da te uvjerim da me čekaš
tamo s Gwen?“
Ona je već koračala, njezine duge noge su ju žustro nosile preko tla. „Ni
u kom slučaju. Kako si naučio tragati?“
Dozvolio joj je da promijeni temu, uvježbavajući svoje oči na drveću u
daljini. „Kad sam bio na Kontinentu, tamo je bio rat u tijeku.“
Hodali su nekoliko dugih trenutaka prije nego je ona shvatila da on neće
reći više. „To je sve? Tamo je bio rat u tijeku?“
„Što bi bilo više?“
„Tko te naučio?“
„Vrlo pametan član Britanskog ratnog ureda.“
„Ali ti nisi bio vojnik?“

217
 „Ne.“ Promijenio je temu. U tom smjeru je ležala opasnost. „Koliko puta
si planirala potragu i spašavanje?“
Slegla je ramenima i ubrzala korak. „Nekoliko.“
„Koliko puta nekoliko?“
„Ne sjećam se.“
„Pokušaj. Jednom? Pedeset?“
„Više nego jednom. Manje od pedeset.“
Žena je likovala u iskušavanju njegovog strpljenja. „Koliko često su bile
uspješne*“
Ponovno je slegla ramenima. „Više nego što nisu.“
„Čak i sad, nas dvoje ćemo se vjenčati, pomažem ti vratiti ovu djevojku,
a ti mi ne vjeruješ.“
Pametna djevojka. Prisiljavao je snagom volje glas u svojoj glavi da šuti.
„Nije to.“
Nije li? „Što je onda?“
Nije odgovorila.
„Tko je Georgiana da je ona ta koja je oteta?“
Reci mi Isabel.
„Ne mogu ti to reći.“
„Isabel, postajem umoran od tog odgovora.
„Nije moja informacija da ju dijelim.“
„Što mi možeš reći?“
Dug trenutak je gledala u njega, ne prekidajući svoj korak. Prebacivši
svoju pozornost natrag na drveće u daljini, rekla je, „Mogu ti reći da je više
od guvernante, ali to si već znao. Mogu ti reći da je od velike vrijednosti
velikoj obitelji. I mogu ti reći da kad sam ju primila, znala sam da je samo
pitanje vremena kada će ovaj dan doći.“
„Zašto si ju onda primila?“
Odgovor joj je bio nježan i ozbiljan. „Nikad nisam odbila djevojku. Nisam
planirala početi s njom.“
Potom je dozvolio da hoda nekoliko koraka ispred njega, promatrajući
njezin dugačak, vitki kostur kako se kreće preko tla prema drveću ispred
njih. Ranije se presvukla u mušku odjeću, na putu prema kuhinji tvrdeći da
joj hlače omogućavaju veću slobodu kretanja. Nije mogao zadržati zahvalan
osmjeh koji je zabljesnuo dok ju je promatrao. Ovog podneva je izgledala
ljepše nego ikad prije.

218
 Razmišljao je o činjenici dugo vremena prije nego je shvatio zašto je to
istina. Nije bilo ništa pretjeranog u njezinom kretanju – ništa što bi ukazivalo
da je bila nervozna ili oklijevala oko onoga što će se dogoditi. Umjesto toga,
kretala se tiho, sigurnom gracioznošću, spremna za bilo što.
Nikad nije upoznao ženu kao ona.
I shvatio je, u tom trenu, da je skroz bio privučen njezinoj snažnoj
kombinaciji snage i ranjivosti, ta luda žena koja je provela krajnje previše
vremena na vrhovima krovova i skitala se po zaseocima Yorkshira u potrazi
za otmičarima… i još uvijek je pronalazila vremena sumnjati u svoje poteze
i preispitivati svoju vrijednost.
Nije ni čudo što će je oženiti.
Bila je izvanredna.
Da, mogao ju je čuvati, štititi Minervinu kuću, poslati Jamesa u školu…
sve to. Imao je novac, obitelj, povijest da to učini.
I otkrio je da mu se sve više sviđa ta ideja.
Biti će nemoguće uvjeriti ju da se njoj ideja svidjela, ukoliko se otkrije
razlog zašto je on bio u Yorkshiru.
Stigli su do drveća i on je opazio malenu građevinu nekoliko metara
dalje. Posegnuo je za Isabel, uhvativši ju za ruku i zaustavio njezino kretanje.
„Volio bih da ostaneš tu i dopustiš mi da odem sam.“ Odmahnula je
glavom i otvorila usta kako bi prosvjedovala. Podigao je jednu ruku. „Ako
imaju oružje Isabel… što onda?“
„Suočavala sam se s oružjem prije.“
Riječi su ga razljutile više nego je očekivao. „Od svih prokletih budala –
imaš li način za obraniti se?“
Zastala je. „Ne.“
Napravio je mentalnu bilješku da ju nauči koristiti pištolj. „Dakle? Što
planiraš napraviti? Nervirati ih dok se ne predaju? To možda pali na meni…
ali pretpostavljam da je ovo puno profesionalnije.“
Presječe ga iznerviranim pogledom. „Obično je potrebno nekoliko
spominjanja grofa i oni se razbježe.“
„Šališ se.“
Skrenula je pogled. „Ne.“
„Isabel. Prema ono malo što si mi rekla o Georgiani, misliš li da ljudi koji
ju progone će se bojati tvog brata?“
Nije odgovorila.

219
 „Upravo to.“ Naslonio joj je leđa o drvo. „Ostati ćeš tu. Ne mrdaj se dok
ja ne dođem po tebe.“
„Što ako ti se nešto dogodi?“
Uzdahnuo je. Zar žena nema nikakve vjere u njega? „Ako se ne vratim za
deset minuta, oglasi se prokletim rogom. I dovedi svoje Amazonke.“
Kratki osmjeh zabljesne. „One su pomalo nalik Amazonkama, zar ne?“
Jedna strana njegovih usta se izvije radi njezine zabavljenosti. „Sretan
sam što te mogu zabavljati.“ Izvadio je pištolj iz svog prsluka i provjerio je li
napunjen.
„Nick!“ Okrenuo se, ali njezin šapat ga vrati.
„Da?“
„Ja – “ zastane, opčinjena pištoljem. „Budi oprezan.“
U dva duga koraka, ponovno je stajao pored nje, obuhvatio njezin vrat
jednom snažnom toplom rukom i privukao ju sebi. Poljubio ju je, brzo i
temeljito, milujući duboko i podsjećajući ih oboje na zadovoljstvo koje su
pronašli jedno drugome u rukama. Zakoračivši unatrag od milovanja, rekao
je, „Apsolutno nema šanse da se ne vratim. Nakon ovog popodneva, imamo
nedovršenog posla.“
Zacrvenila se i skrenula pogled. „Idi.“
Provlačio se kroz drveće i prilazio kolibi. Nije trebalo dugo da potvrdi
svoje sumnje da su tamo bila dva muškarca koji su držali Georgianu unutar
skrovišta. Djevojka se borila s užadi koja su upotrijebili da ju svežu i mogao
je čuti njezino ljutito, prigušeno plakanje kroz platnenu krpu koja ju je
trebala utišati. Jedna stvar je bila istinita, djevojka je dobro naučila prvo
pravilo preživljavanja otmice – ostani glasna i iritantna. Najviše je vrijedila
neozlijeđena – i ona je to znala. Nick je gledao kroz prozor, gotovo zabavljen,
dok je jedan od njezinih otmičara trljao svoje sljepoočnice radi buke.
„Curka,“ rekao je drugi s tvrdim uličarskim naglaskom, „Jedino ćeš
povrijediti sebe. Ne vraćamo te nazad. Vodimo te kući.“
Kako je i očekivao.
Napravio je mentalnu bilješku da se suoči s Leightonom što nije samo
Nicku povjerio zadatak da pronađe njegovu sestru.
Otmičareve riječi su jedino poslužile da udvostruče Georgianine napore.
Udarala je nogama o pod stare kolibe i Nick se na trenutak zapitao hoće li
stare podne ploče izdržati takvo nasilno udaranje.

220
 Zamišljao je kako otmičarima neće puno smetati riješiti se njihove
problematične nagrade. Za pravu cijenu. Uzdahnuo je. Amateri.
„Što se događa?“
Naravno.
Trebao je znati da će ga Isabel slijediti. Ali njezin šapat na njegovom
ramenu ga nije učinio nimalo manje ljutitim. Okrenuo se licem prema njoj.
„Što sam te zamolio?“
„Ja – “
„Ne Isabel. Što sam te zamolio?“
„Nisam dijete Nick.“
„Zbilja? Budući da se čini da imaš problem slijediti upute.“
„To nije pošteno! Nisi mogao iskreno misliti da ću dozvoliti da uletiš
unutra bez moje pomoći?“
„Jesi li ikad razmotrila činjenicu da će moja briga za tebe jedino otežava
ovo?“
Njezine velike oči se rašire u nevinoj iznenađenosti. „Zašto bi se brinuo
za mene? Savršeno sam sposobna brinuti se sama za sebe.“
Odmahnuo je glavom. „Isto tako sam umoran od ovog razgovora. Ostani
tu, ako moraš. Ali pokušaj ostati van ovoga, hoćeš li?“
Krenuo je iza ugla kolibe prema jedinom ulazu ignorirajući njezino
šaputanje „Što ćeš napraviti?“
Planirao je završiti ovu smiješnu vježbu.
I vjerojatno navući Isabelin bijes na svoju glavu.
Prišao je vratima i čvrsto pokucao tri puta. „Otvorite vrata gospodo.
Želim djevojku i ne odlazim bez nje. Stoga porazgovarajmo, hoćemo li?“
Uslijed njegovih riječi nastane tišina i Nick se okrene da bi zatekao Isabel
kako stoji nekoliko metara dalje, usta širom otvorenih od šoka. Podigao je
obrvu. „Više volim izravan pristup.“
Zatvorila je usta. „Vidim.“
Vrata se otvore, Isabel zadahta i Nick se zatekne ispred cijevi pištolja
opakog izgleda. Zastao je, razmišljajući o pomalo neprijatnom, u vunu
umotanom liku koji je držao oružje. „Ne mislim da je potrebno unositi
pištolje u ovo, zar ne?“
Muškarac pod vunenom kapicom unutar kolibe, naceri se osmjehom
punim sivih zubi i kimne u smjeru Nickovog pištolja. „Oč'to vi jeste, moj
Lorde.“

221
 Nick pogleda u svoje oružje, potom se povuče. „Pošteno. Pa, hajmo
pokušati shvatiti to bez krvoprolića, hoćemo li?“ Muškarac slegne jednim
ramenom. Nick to shvati kao pozitivan odgovor. „Koliko vam plaća?“
„Ne znam o kom' pričaš.“
Nick suzi pogled. „Ni jedan od nas nije glup čovječe. Sami sebi pravite
medvjeđu uslugu ponašajući se kao da jeste. Koliko vam Vojvoda od
Leightona plaća da vratite njegovu sestru nazad?“
Čuo je Isabelin uzdah iza sebe. Pokušao ga je ignorirati. Morao je.
„Stot'nu funti.“ Vunena kapa je pogledala u Sive zube potom natrag u
Nicka. „Svakom.“
„Pretpostavljam da to znači da vam plaća zajedno sto funti, ali neću
cjepidlačiti. Dati ću vam obojici dvije stotine funti odmah sad ako ostavite
djevojku sa mnom i prenesete Leigntnonu poruku.“
Dvojica muškaraca su pogledali jedan u drugoga, potom u Georgianu,
potom u Nicka. Znali su što je dobra pogodba kad dobiju takvu. „Kak'a
poruka?“
„Recite mu da ju ima St. John.“
„To'j sve?“
„To je sve.“
Jednom je otkucalo dok su muškarci razmišljali o Nickovim riječima.
Onda je mahnuo pištoljem, jednom. „Iskreno?“
„Rock?“ Nick zazove ne skidajući pogled s vrata.
Bilo je neko kretanje u drveću iza njega i Rock je bio pored njega u
sekundi. „Tu sam.“
„Oslobodi ovu gospodu njihovog oružja i isprati ih do ruba imanja. Kad
budete tamo, daj im novac i otpravi ih na njihovo putovanje.“
Rock je gledao s jednog muškarca na drugog, svaki je bio zapanjenog
pogleda radi njegove ogromne veličine. ispružio je svoj mamutski dlan i
Vunena kapa stavi svoj pištolj na njega. Rock se nasmije. „Sa
zadovoljstvom.“
Nick uhvati Vunenu kapu i gurne ga o zid kolibe, podigavši manjeg
muškarca na noge. „Slušaj me. Ako se vratite na ovu zemlju, upotrijebiti ću
svoj pištolj. I odličan sam strijelac.“
„Pošt'no.“ Mali muškarac kimne glavom i Nick ga spusti na noge
gurnuvši ga kuću i čučne pored Georgiane kako bi odvezao krpu s njezinih
usta. Razgibavala je vilicu i rekla „Hvala.“

222
 Prebacio se na užad na njezinim rukama. „Trebala bi biti opreznija, moja
Lady.“
Zacrvenila se. „Koliko dugo znaš?“
Razmišljao je o laži. Odlučio se protiv toga. „Od kada sam stigao.“
„Došao si po mene?“
Nick nije ništa rekao-
„Simon te poslao?“
„Jako je zabrinut za tebe.“
Oči su joj se natopile suzama i Nick je u tom trenutku znao da se ona ne
boji svog brata. Prepoznao je žudnju za domom kad ju je ugledao. Previše
često ju je i sam osjetio.
„I sam imam sestru, Lady Georgiana. Ne bih ju volio izgubiti.“
„Hoćeš li – Moraš li me vratit nazad?“ U glasu joj je strah bio opipljiv.
„Ne.“ Njezine ruke su oslobođene i on ju podigne na noge. „Tvoj brat me
pitao da te pronađem. Ne da te vratim nazad.“
„Hvala ti,“ ponovno je prošaptala, trljajući ozlijeđenu kožu svojih
zapešća.
„Znaš da nećeš moći zauvijek se skrivati od njega?“
Kimnula je. „Nimalo duže nego ćeš se ti moći skrivati od Isabel.“
Trgnuo se. „Ne smatram da sam trenutno u njezinoj milosti.“
„Ne čini se da je tako, ne.“
Slijedio je njezin pogled preko svog ramena i zatekao Isabel kako stoji na
vratima kolibe. Rock i dvojica muškaraca su otišli i Nick je poželio, na tren,
da je otišao s njima.
Nije mu se sviđao pogled u njezinim očima.
Pogled koji ga je optuživao za najgori oblik izdaje.

223
 Naučite voljeti pogreške u njegovim načinima.
Teško će vam biti povjerovati, ali mi znamo, lordove koje treba zavesti,
kao što su ovi, imati će manu ili dvije. Možda se smije malčice preglasno ili
je njegov vid malo manje savršen! Možda ima nestašni pramen kose koji
pada tako da odvlači pozornost unatoč svim pokušajima da ga ukroti!
Prihvatite te mane Draga čitateljico! Jer upravo u tim sitnim grijesima
pronalazimo radost i sreću u srcima svakog spojenog para. Ove lekcije, ako
se dobro iskoriste, osigurati će vam da vas obožava unatoč vašim vlastitim
nedostatcima!
Ne dugujete li mu isto?

Biseri i budne
Lipanj 1823.

Lagao joj je.

Isabel je stajala u svojoj zatamnjenoj spavaćoj sobi gledajući kroz prozor
na pustaru – zemlju koja je generacijama bila u vlasništvu Townsenda prije
nego je postepeno iscjepkana i prodana, dok u konačnici je ostalo malo za
trenutnog grofa. Gledala je dok su posljednje zrake sunca nestajale i nebo
postajalo grimizne boje, potom bljedilo u duboku plavu boju tinte.
Stajala je tu satima, njezina zemlja se mijenjala pod njezinim tupim
pogledom u prazno, jednostavna misao se ponavljala sama od sebe iznova i
iznova u njezinim mislima.
Lagao joj je.
Naravno, trebala je to znati. Trebala je predvidjeti da će se nešto tako
dogoditi. Trebala je znati da on nije onakav kakav se činio, već konačna
slamka – ona koja će slomiti leđa Minervine kuće.
Stavila je jednu ruku na okno prozora, promatrala dok se hladno staklo
maglilo pod njezinim prstima.
Pitao ju je da mu vjeruje. Nagovorio ju je da joj bude stalo do njega.

224
 I naprotiv njezinoj dobroj prosudbi, bilo je.
Vjerovala mu je da neće povrijediti djevojke. Da neće povrijediti
delikatnu ravnotežu Minervine kuće.
Da nju ne povrijedi.
A jest.
Bio je njihov neprijatelj od samog početka. Poslan od strane Vojvode od
Leigntona da pronađe njegovu sestru, da otkrije njihovu tajnu. Da ih izda.
I napravio je to na najgori mogući način.
Tako što ju je naveo da mu vjeruje.
Duboko je udahnula na tu pomisao.
Kakva li je budala samo bila.
Suze su prijetile i ona čvrsto zatvori oči. Neće plakati radi ovog
muškarca… kojeg je znala tek nekoliko dana. Kojeg nikad nije trebala
dovesti u Minervinu kuću. Kojeg nikad nije smjela pustiti u svoj život.
Kakvu užasnu pogrešku je napravila.
Dopustila je sebi da bude zavedena njegovim lijepim riječima i dovedena
u iskušenje obećanjem njegovog dodira.
Isto kao što je bila njezina majka.
Djevojke joj nikad neće oprostiti.
Naslonila je glavu na prozor, osjećajući hladno staklo o svoje čelo dok je
duboko disala, prisiljavajući se da prestane razmišljati o njemu. Nagovarala
je sebe da umjesto toga razmišlja kako će ih spasiti sve sad kad su njihove
tajne ogoljene, sad kad je jedino pitanje vremena kad će cijeli London, cijela
Engleska znati – tko su i gdje su se nalazile.
Iz nekog razloga, strah da budu otkrivene nije bio ništa u usporedbi s boli
zbog njegove izdaje –živa spoznaja da sve što si je dozvolila vjerovati moglo
bi doći slijedeće…
Nikad neće doći.
Na vratima se začulo nježno kucanje koje joj je zadržalo novo nadiranje
suza.
Ignorirala je nekoliko ranijih pokušaja ulaska u sobu, ali nije mogla
podnijeti pomisao da bude više sama.
„Uđi.“
Vrata se polako otvore i Isabel je bila iznenađena što vidi Georgianu,
njezinu bujicu plavih kovrča kako sjaje pod svjetlosti svijeće iz hodnika iza
nje. Djevojci je trebao trenutak da uoči Isabel u uglu sobe.

225
 Ušla je oprezno, zaustavivši se nekoliko metara od Isabel, razmišljajući o
njezinom okruženju dugo trenutaka prije nego je progovorila, ruku
sklopljenih ispred sebe. „Oprosti što te ometam…“
Isabel se nasmije ozbiljno. „Ako bi se itko trebao ispričavati, Georgiana,
uvjeravam te da bih to trebala biti ja.“
Georgianine oči se rašire. „Zbog čega?“
„Ja sam dovela tog čovjeka do tebe.“
Mlađa žena je odmjeravala Isabel iskrenim pogledom. „Uvjeravam vas
Lady Isabel, vi niste napravili takvo što.“
„Oh? Misliš da bi pronašao put do ovdje da ga nisam pozvala da dođe u
posjet? Misliš da bi te otkrio da nisam bila tako budalasta da mu vjerujem?“
„Da.“
Isabel skrene pogled.
„Ne poznaješ mog brata, Isabel. On je najmoćnija, zapovjednička osoba
koju sam ikad upoznala i nikad mu ništa u životu nije bilo uskraćeno. On je
jedanaesti Vojvoda od Leightona. Znaš li koliko daleko unazad mora ići
obiteljsko stablo da stvori jedanaest vojvoda? Svaki idući je arogantniji od
prethodnog?“ Georgiana odmahne glavom. „Simon bi pomakao nebo i
zemlju da me pronađe. Iskreno sam iznenađena da smo se jedino morali
nositi s Lordom Nicholasom i dva idiotska otmičara. Očekivala bih da moj
brat natjera kralja Georga da pošalje svoju osobnu gardu.“ Georgiana stavi
svoju ruku na Isabelinu. „Nisi ti dovela Lorda Nicholasa do mene. Ja sam ga
dovela do tebe. I zbog toga se ispričavam.“
Riječi su protjecale kroz Isabel i ona potone u sjedalo pod prozorom kraj
kojeg je stajala satima. Pokazujući da bi joj se Georgiana trebala pridružiti,
Isabel reče tiho. „Žao mi je što imaš takvog brata koji se nadvija nad tobom.“
Georgiana se nasmije. „Nemoj da ti bude. Nikad nisam sumnjala u
Simonovu ljubav prema meni. Možda jest arogantan i dominira, ali on štiti
svoje.“
„Onda zašto – “ Isabel nije razumjela.
„Ima više u mojoj priči osim djevojke koja je pobjegla.“
„Uvijek ima.“
„Voljela bih ti ispričati. Mislim da zaslužuješ znati zašto se sve ovo
dogodilo.“
Dogodilo se jer sam vjerovala muškarcu kojem nisam trebala vjerovati.
„Voljela bih čuti,“ Isabel reče, utišavajući gnjavatorski glas.

226
 „Ja sam…“ Georgiana zastane gledajući kroz prozor, tamo gdje je Isabel
znala da ne može vidjeti ništa osim odraza svog lica u tamnom staklu.
„Zaljubila se. Nije bitno u koga.“
Isabel nije progovarala, čekala je da djevojka pronađe hrabrosti nastaviti.
„Napravila sam užasnu pogrešku. Vjerovala sam da mi je uzvratio ljubav.“
Zastala je, pogledala dolje u svoje ruke dok su gužvale tkaninu njezinih
suknji. Kad je ponovno progovorila, to je bio šapat. „Ali nije.“ Uzela je
dugačak smirujući udah. „Pretpostavljam da je tako najbolje… Simon nikad
nam ne bi dozvolio da se vjenčamo. Bila sam slomljena. On je otišao, bez
riječi. A onda – “
Stala je, nije mogla nastaviti radi težine njezinih sjećanja. Isabel se
nagnula prema naprijed, obuhvativši Georgianine ruke svojima. „Ne moraš
mi reći.“
„Želim,“ Georgiana prošapta. „Želim da netko čuje kako to govorim.“
Isabel je ostala mirna znajući što dolazi.
„Otkrila sam da sam noseća. Nisam mogla reći Simonu. Nisam ga mogla
razočarati. Tjednima ranije, moja sluškinja mi je ispričala priču koju je čula o
kući u Yorkshiru. Mjesto na kojem mlade djevojke odu kako bi krenule
ispočetka. Koju vodi Lady Isabel.“ Nasmijala se, kratko i nesigurno. „I tako
sam došla tu.“
Podigla je pogled, susrela se s Isabelinim očima, pogled joj je bio širok i
nevin… malo više nego je i njezin bio dječji. „Znala sam da će me tražiti.
Nisam mislila da će me tako brzo pronaći.“
Isabel stisne djevojčinu ruku. „Isto tako sam znala da će doći po tebe. To
nije promijenilo činjenicu da si dobrodošla pod naš krov“ – nasmijala se
malim, vrckavim osmjehom – „Dok je još malo ostalo od njega… s mojoj
zaštitom. I zaštitom Grofa od Reddicha.“
„Koliko god se divim grofu Isabel, ne mislim da bi on mogao puno
napraviti pred mojim bratom.“
„Gluposti. Jasno je da moj brat ima posebno mjesto u svom srcu za svoju
guvernantu. Mislim da bi vrlo rado borio se za tebe.“
Djevojčin osmjeh je postajao širok cerek. „Jako mi se sviđa, znaš. I što god
da se dogodi, uvijek ću biti ponosna reći da sam učila mladog Grofa od
Reddicha latinski.“
Zajedno su se smijale na te riječi prije nego je Georgiana nastavila.
„Postoji još nešto drugo. O Lordu Nicholasu.“

227
 Isabel se otrijezni odmahujući glavom. „Odmah ću ga otpraviti.“
„Ne mislim da bi trebala.“
Isabelina usta se otvore. Sigurno ju nije dobro čula. „Oprosti?“
„On je dobar muškarac Isabel. Da ne slušam tako godinama od svog brata
i njegovih prijatelja – način na koji pričaju o St. Johnu, kao da je heroj među
nama… da nisam tako čula od dama koje čeznutljivo uzdisale radi njegovog
povratka s Kontinenta, i koje su uzdisale svoje poštovanje prema njemu kad
je njegova polu sestra došla u London i on ponosno stajao pred nje dok se
ostatak aristokracije smijao joj… znala bih to danas, kad me mogao predati
mom bratu, ali mi je umjesto toga dopustio da se vratim tu, k tebi.“
Isabel je boljelo srce radi tih riječi, tako jasnog opisa muškarca za kojeg je
ona mislila da jest. Možda je bio odan svojim prijateljima, i posvećen svojoj
sestri, i najbolji ulov za bljutave dame iz društva koje su vidjele samo
njegovo zgodno lice i njegov debeli novčanik. Ali on je danas dokazao da on
nije za nju.
Osjetila je suze kako ju bockaju i snagom volje ih otjera. „Pogriješila si. To
mora biti neki drugi St. John. Jer je ovaj nitkov koji je namjerno vrebao naše
povjerenje.“
Moje povjerenje. Moje osjećaje.
„Mislim da on vjerojatno je pokušavao biti dobar prijatelj mom bratu.“
Isabel odmahne glavom. „Nije važno. Napravio je sve što je mogao da mi
priđe blizu… da te pronađe i otkrije tvoju lokaciju. Bojim se da nema ništa u
tom muškarcu što bi moglo biti imalo nalik plemenitom St. Johnu kojeg si
opisala.“
I tad, kao da ga je prizvala svojim grđenjem, on je bio na ulazu u sobu, na
vratima koja je Georgiana ostavila otvorenima. „Žao mi je što tako misliš.“
Isabel zastane dah kad ga je vidjela, siluetu, visoku i široku i nadasve
mračnu, naspram malog kvadrata svjetla. Njegova prisutnost sa sobom je
donijela poplavu osjećaja – izdaje i bijesa i nepovjerenja, ali isto tako tuge i
nečeg drugog što je skoro bilo nepodnošljivo.
Čežnja.
Očeličila se, odlučna zadržati svoj glas hladnim unatoč njezinim
uzavrelim emocijama. „Sigurna sam da mora da sam pogriješila. Ne možeš
biti u mojoj kući, još uvijek, nakon onoga što si učinio.“
Nije mu mogla vidjeti lice, ali se ukočio na njezine riječi, i odjednom je
djelovalo da je bilo manje zraka u sobi. „Došao sam razgovarati s tobom.“

228
 „Pa, to bi na neki način mogao biti problem, bojim se, budući da nisam
zainteresirana razgovarati s tobom.“
Dugim korakom je ušao u sobu, kretanje je očito nastalo radi frustracije.
„I sad uviđam da si predan vrijeđanju mene isto kao i izdavanju mene.
Smjesta ćeš napustiti moju spavaću sobu.“
Lagano je okrenuo glavu fokusirajući svoju pažnju na drugu ženu u sobi.
„Lady Georgiana, jako bih volio da nas ostavite. Lady Isabel i ja imamo stvari
o kojima moramo razgovarati. Nasamo.“
Georgiana se ispravila – pokazujući se u svim manirama dame rođene u
visokoj aristokraciji. „Ne mogu napraviti to, moj Lorde.“
„Imaš moju riječ da neću napraviti išta da joj naškodim.“
Isabel se nasmije ozbiljno. „A tvoja riječ ima toliku težinu ovdje.“
„Razumijem da si ljuta, Isabel. Volio bih da mi daš priliku objasniti.“
Ponovno se okrenuo prema Georgiani. „Uvjeravam vas. Sigurna je sa mnom.
Nas dvoje ćemo se vjenčati.“
Georgianina vilica padne na tu objavu, što je poslalo poplavu bijesa i
frustriranosti kroz Isabel.
Kako se usuđuje.
„Nećemo biti takvo što,“ prosvjedovala je.
Ponovno je pogledao u nju i na kratak tren, ona je željela da je mogla
vidjeti njegovo lice. Skriven u sjenu, bio je opasniji i donosio više nemira
nego je ikad prije. Posebice kad je rekao, tiho i mračno, „Rekla si da ćeš se
udati za mene Isabel. Očekujem da ispoštuješ svoje obećanje.“
„A ti si rekao da ti mogu vjerovati. Što s tim obećanjem?“
Nastane kruta tišina, ni jedno nije bilo voljno biti ta osoba koja će
progovoriti nakon što je rukavica bačena. Konačno, Nick popusti, ponovno
braneći svoju nevinost mlađoj ženi. „Lady Georgiana – uvjerio sam vas da
ću vas braniti pred vašim bratom, nisam li?“
„Jeste.“
„I dao sam svoju riječ – nevrijednu koliko god da je postala“ – zastane,
bacajući pogled prema Isabel – „da vas neću prisiljavati da se vratite kući.“
„Da.“
„Molim vas, dopustite mi ovo.“
Georgiana je razmišljala dug tren, razmatrajući prvo o Nicku, a potom o
Isabel. Donesavši odluku rekla je, „Dati ću vam četvrt sata moj Lorde.
Nimalo duže.“

229
 Isabel trzne glavom u smjeru djevojke. „Izdajico!“
„Petnaest minuta, Isabel. Sigurno mu možeš toliko udijeliti. Biti ću vani.“
Isabel se namrštila kad je djevojka napustila sobu, zatvarajući vrata skoro
do kraja iza sebe, ostavljajući srebrno svjetlo da ulazi u spavaću sobu. Isabel
se pomakla prema njezinom krevetu i zapali svijeću, nevoljna ostati u mraku
s ovim muškarcem koji je tako brzo se pretvorio iz saveznika u neprijatelja.
Na brzinu je upalila svijeće po sobi sve dok nisu bilo okupani u zlatno
svjetlo svijeća i Isabel požali radi svojih djela.
Presvukao se u novu, čistu odjeću. Sad je nosio crni, elegantni kaput i
prsluk koji je naglašavao njegovu zgodnost. Primijetila je savršen čvor
njegove kravate i bila je ometena na kratak trenutak sjećanjem na njega s
Jamesom.
James. Bijes planu.
Čak je pobijedio i Jamesa.
Prekrižila je ruke, suzdržavajući hladnoću pomisli. „Nemam ti ništa za
reći.“
„Da. To si vrlo jasno dala do znanja.“
Bio je ispravljen i miran, u potpunosti pribran. Nikad ga nije vidjela
takvog, tako nepokolebljivog. Bilo je to kao da je bio drugačija osoba od onog
muškarca kojeg je upoznavala proteklih nekoliko dana.
Kao da joj je bio lagao.
Što je, naravno, radio.
Skrenula je pogled, nije željela mu pokazati koliko ju je njegova izdaja
razljutila.
On je to ipak vidio. Uz uzdah, progovori, riječi su mu bile nježnije,
laskavije nego prije. „Isabel. Dopusti mi da objasnim. Nije tako kako se čini.“
„Čini se da si nas tražio od samog početka.“
Zastao je. „To je točno, iako ne tebe. Ni ikoga osim Georgiane.“
„Georgiana je jedna od nas!“
„Georgiana je sestra Vojvode od Leightona Isabel. Da li zbilja misliš da ju
možeš skrivati zauvijek?“
„Ne! Ja – “ zastane, nesigurna u svoje riječi. „Jednostavno nisam
očekivala da ju ti dođeš tražiti.“
„Ja sam rijetko ono što ljudi očekuju.“

230
 „Da. Počinjem uviđati to.“ Pogledala je u strop, frustracija je prolazila
kroz nju. „To je moja krivica. Ja sam ti olakšala pitajući te da procijeniš
kipove.“
„Da nije bilo kipova, nešto bi me drugo dovelo tu.“
„Možda ne bi.“
„Isabel.“ Način na koji je izgovorio njezino ime privuče joj pažnju. „Jako
sam dobar u onome što radim.“
„A što ti to radiš Nick? Budući da mi se čini da ono u čemi si jako dobar
je uvjeravanje žena da ti povjere svoje tajne sa svojim šarmantnim osmjehom
i svojim zgodnim lažima i zavođenjima i predlaganjem udaje – to je bio
posebno impresivan način zadobivanja mog povjerenja, usput – i onda si ga
izdao radi vlastite koristi.“
„To nije bila laž. To je bila istina.“ Njegovo šaptanje je bilo primamljivo,
tako slatko i nježno, s tom natruhom iskrenosti koju je smatrala tako toplom
i dobrodošlom. Pa, sad je znala bolje.
Zatvorila je oči. Razgovor je postajao iscrpljujući. „Molim te, Nick. Zar ne
misliš da si učinio dovoljno za nas? Dovoljno za mene?“
„Ne razumiješ!“
„Što se tu ima razumjeti?“ ona povika. „Koliko puta si me pitao da ti
vjerujem? Koliko si mi puta rekao da sam u krivu što sumnjam u tebe?
Koliko često si mi nudio svoju zaštitu? Jamesu? Djevojkama?“
„I tu sam! Ponuda i dalje stoji!“
„Samo otiđi. Imaš informacije po koje si došao. Ali reci Vojvodi od
Leightona da mu je bolje da povede vojsku kad dođe po Georgianu. Budući
da ona ne želi otići, ja ću je štititi svime što imam.“
„I ja ću biti pored tebe.“
„Prestani!“ Njegove riječi ju slome. „Misliš da me možeš uvjeriti da
zaboravim što se dogodilo? Izdao si nas! Izdao si mene. Stvari koje sam ti
rekla – “ Zaustavila se, potom duboko udahnula. „Ne možeš doista vjerovati
da bih stavila ovu kuću, ove živote, u tvoje ruke nakon toga što si napravio.
Ne kad znam da tvoje savezništvo može biti prodano kao stoka najvišem
ponuditelju.“
Riječi su pale kao olovo među njih i odmah je znala da je otišla predaleko.
Više nije mogao ostati miran. Zgrabio ju je za ramena i privukao bliže sebi,
prisiljavajući ju da ga pogleda u oči. „Ne. Trpjeti ću tvoje optužbe. Podnijeti
ću teret tvog bijesa. Ali sam gotov s tvojim napadanjem moje časti.“

231
 Otvorila je usta da uzvrati i on je nastavio. „Ne, Isabel. Ti ćeš slušati mene.
Došao sam pomoći djevojci. Ne da ju povrijedim. Da sam znao da je ovdje i
na sigurnom, ne bih pristao na misiju. Ali nisam znao te stvari. Umjesto toga,
znao sam da mi je prijatelj bio van sebe od brige. I učinio sam što sam mogao
da mu pomognem. Da. Pronašao sam vašu malu enklavu Amazonki. Da.
Otkrio sam tvoje tajne – nije da su bile dobro skrivene. Ali ništa od toga nije
Leightonova stvar. Leigntnonova stvar je ta djevojka!“ – pustio je Isabeline
ruke kako bi pokazao na Georgianu iza vrata – „ i dijete u njezinom stomaku.
Ne znaš ništa o tome tko sam ja ili zašto sam tu. Nikad nisam planirao te
odati. Dao sam ti svoju riječ da ću te zaštititi. Da ću čuvati tvoje tajne. I tako
ću učiniti.“
Isabel nije znala što reći kad ju je pustio i krenuo prema vratima. Kad je
stavio ruku na kvaku, pronašla je svoj glas. „Kako si znao?“
Jedino se njegova glava okrenula prema njoj, ali nedovoljno da se
susretne s njezinim pogledom. Ton mu je bio odsječen. „Kako sam znao što?“
„Kako si znao da je Georgiana noseća?“
U njegovom tonu je bilo nestrpljivosti kad je odgovorio. „Rekao sam
ranije Isabel. Jako sam dobar u onome što radim.“
Riječi su pekle. „Kao i ja!“
„Da. Jako si dobra u skrivanju.“
„Jako sam dobra u skrivanju njih,“ ispravi ga.
Tad se okrenuo, usne su mu se izvile u osmjeh koji joj se nje sviđao- „To
radiš radi njih.“
„Da.“
„Ne mislim tako.“
Ona trepnu. „Naravno da radim.“
„Ne. Ne mislim da to radiš uopće radi njih Isabel. Mislim da to radiš kako
bi se ti skrivala. Da se sačuvaš od toga da se moraš suočiti sa svijetom van
tvog malog kraljevstva. I onoga što bi on mogao donijeti.“
Na te riječi se smrzla.
One nisu bile istinite.
Nisu.
Čekao je dug trenutak, kao da je očekivao da odgovori, prije nego je
dodao, „Otići ću ujutro. Shvatio sam da mi je dosadio Yorkshire.“
I s tim posljednjim pucnjem napustio je sobu zatvarajući čvrsto vrata iza
sebe.

232
 Onaj tren kad ga više nije bilo, Isabel je dopuzala na svoj krevet, iscrpljena
verbalnim sparingom i zbunjena osjećajima koji su prolazili kroz nju.
Djelovao je tako iskreno – tako istinit – tako povrijeđeno.
Ali što je s njom?
Kako je samo bilo lijepo, kad su žurili spasiti Georgianu, imati tog
snažnog, predanog muškarca pored sebe? Koliko puno je ona obožavala
osjećaj imanja partnera? Da bude sposobna konačno, nakon svih ovih
godina, podijeliti svoj teret s drugom osobom? Što s utjehom koju je tad
osjećala, po prvi put u tako dugo vremena?
I što s prazninom koja je došla nakon što joj je oduzet?
Možda je bio u pravu. Možda se bojala.
Otkotrljala se na jednu stranu odbijajući da se misli nakupljaju.
Mora ostati bijesna.
Jer nije mislila da bi mogla suočiti se s tamom ako bi dozvolila sebi
razmišljati o tuzi koju tako lako može prizvati.

Nick nije mogao spavati i krenuo je prema stajama prisiljavajući se na

neki oblik perverzne pokore radi njegove izdaje Isabel. Hodao je po podu
držeći konje budnima dok je on ponavljao prethodne dane u svojim mislima,
razmišljao o svim načinima na koje je mogao Isabel reći istinu. O svakom
putu kada je mogao priznati svoju ulogu u ovoj bizarnoj predstavi.
Ali nije – i umjesto toga, izgubio ju je.
I odjednom, to je bilo važnije od bilo čega drugoga.
Nije mu promakla ironičnost situacije. Pristao je na Leightonovu
smiješnu misiju jer je tako očajnički želio ostaviti iza sebe London i glupavi
članak u časopisu. Izbjegavao je izvještačene žene koje su odmah bile
privučene njim iz skroz krivih razloga. Žudio je pobjeći od njih i drame koja
je dolazila s njima.
I prizemljio se tu. U kuću punu žena, tako obuzetih dramom da su
provodile većinu svojih života prerušene, skrivajući se od otmičara i vojvoda
i Bog zna kojih ostalih koji su bili odlučni pronaći ih pod svaku cijenu.
Da to nije bio njegov život, bilo bi komično.

233
 A središte njihovog cirkusa je bila Isabel – snažna, pametna, jake volje
Isabel, njegova Budika12. Lijepa, strastvena Isabel, nimalo nalik ijednoj ženi
koju poznaje.
Bilo je toliko toga za divljenje u toj ženi. Da se brine. Da žudi.
Da se voli.
Na tu pomisao se smrzne.
Je li moguće da ju je volio?
Strah mu se smjestio u stomaku na tu pomisao. Toliko dugo je izbjegavao
ljubav – stvar koja je bila savršeno dobra za druge, ali krajnje pogrešna za
njega. Vidio je način na koji su žene rukovale ljubavlju kao oružjem. Gledao
je kako njegova majka uništava njegovog oca. A najgore, znao je u što bi se
on pretvorio kad bi dozvolio pokušaj ljubavi. Način na koji je Alana
preokrenula osjećaj protiv njega i kao lutkarska majstorica, manevrirala
njime kroz pustinje Turske i pravo u zatvor.
Ako ga je njegova prošlost ičemu naučila, bilo je ovo: ako si dopusti da
voli Isabel, nema šanse da bi to moglo završiti dobro.
Mogao je provesti svoj bijeg. Ovo je bila mogućnost da ju napusti – i
ludost koja je dolazila s njom – slijedeći je. Mogao se vratiti svom
normalnom, ustaljenom londonskom načinu života, svojim antikvitetima i
svom klubu i svojoj obitelji i zaboraviti dane koje je proveo tu u Yorkshiru.
Osim što, kad je razmišljao o tom životu koji ga je tako zadovoljavao prije
nego je stigao tu, shvatio je da mu užasno nedostaje. Nedostajala mu je
Isabelina snažna volja i njezina pametna usta i njezine slatke usne i njezine
divlje kestenjaste kovrče koje su se kačile na njega kada god bi bio blizu.
Želio ju je.
Okrenuo se prema vratima staje i na kratak tren razmislio o tome koliko
su kasni sati. Lebdio je tu na rubu pokreta, razmišljajući o svojim opcijama.
Trebao bi ju napustiti.
Možda je zaspala.
Zabljesne ga prizor Isabel nježne i volje, očiju napola otvorenih kako ga
gleda, pozdravlja ga… i to se pokazalo da je previše da bi se odupro.
Želio ju je.
I ako ju je morao probuditi da ju osvoji; još bolje.

12 Budika ili Boadiceja, kraljica Ikena i britanskih plemena

234
 Spavala je kad se ušuljao u njezinu sobu, još uvijek u hlačama i platnenoj
košulji. Nije ugasila svijeće nakon što je otišao i nekolicina ih je izgorjela
ostavljajući ništa osim bazena voska. Dvije su preostale gorjeti, jedna pored
vrata i druga pored nje, bacajući na njezin uspavani oblik bazen mekanog
svjetla.
Zatvorio je vrata znajući da je činio najgori oblik grijeha, ulazeći u
spavaću sobu bez njezinog znanja ili pristanka, ali to ga nije zaustavilo da se
prišulja bliže kako bi ju promatrao dok je drijemala.
Bila je sklupčana skoro kao lopta, ležeći na jednom boku, licem okrenuta
prema vratima i svjetlu. Ruke su joj bile skupljene u šake ispod brade i noge
su joj bile čvrsto stisnute, ako da se mogla zaštiti od zvijeri koje su prijetile u
gluho doba noći.
Zvijeri kao on.
Odupro se riječima, umjesto toga se fokusirao na njezino lice, tražeći
svoje zadovoljenje u ovoj ženi koja je donijela pustoš u njegov život. Bila je
prelijepa, njezine pune usne i dugi ravan nos u kombinaciji s visokim
jagodicama posutim pjegicama. Zastao je tu, diveći se tim malim smeđim
točkicama koje su odavale njezino vrijeme provedeno radeći na suncu – još
jedan primjer koliko je ova žena bila tako drugačija od svih ostalih.
Njegov pogled joj je milovao lice, konačno se smjestio na njezinom čelu,
na kojem je briga naborala mjesto iznad njezinog nosa, čak i dok je spavala.
Nick je osjetio stezanje u prsima dok je promatrao kako se bora produbljuje:
on joj je to napravio. Nije se mogao oduprijeti da ispruži ruku, zagladi dugim
prstom nježno preko bore, prisiljavajući je snagom volje da nestane.
Dodir je bio dovoljan da ju probudi iz njezinog prelaganog sna, i ona se
probudila uz duboki uzdah, udovi su joj se protegnuli dok joj se vraćala
svjesnost. Uzeo si je kratak tren da ju upamti takvu – toplu i poželjnu i jedva
svjesne njezinog okruženja.
Jednog dana, buditi će je poljupcem i držati je u krevetu satima.
Nije bilo vremena razmišljati o toj misli.
Kad ga je ugledala, san je zamijenilo iznenađenje, a potom bijes. Odmah
se uspravila. „Zašto si tu?“ zamahnula je nogama preko ruba kreveta i Nick
se odupro instinktu da stvori razdaljinu među njima, znajući nekako da ako
se ustane, izgubiti će bilo kakvo tlo za ovu bitku.
Odmah je shvatila što je radio. Oči joj se suze. „Pusti me da se ustanem.“
„Ne. Dok ne saslušaš što ti moram reći.“

235
 „Već si rekao poprilično dovoljno, Lorde Nicholas.“
Prizvuk titule na njezinim usnama pošalje rijeku mučnine kroz njega.
Nekako ju je morao uvjeriti da ga sasluša. Morao ju je uvjeriti da je vrijedan
toga. Očaj je rastao i on napravio ono što mu je došlo instinktivno, čučnuo je
ispred nje i uhvatio njezine ruke u svoje.
Odmah je pokušala izvući se iz njegovog stiska, ali držao je čvrsto i nakon
nekoliko sekundi, ona se preda.
„Nisam rekao da mi je žao.“ Nije odgovorila i njegove usne se izviju u
zločesti osmjeh. „Da me poznaješ bolje, znala bi da mi ne ide dobro
ispričavanje.“
„Pa možda je vrijeme da naučiš,“ jednostavno je rekla.
„Nikad te nisam namjeravao povrijediti, Isabel. Da sam znao što ću zateći
kad sam krenuo na sjever, nikad ne bih pristao na Leightonov zahtjev.“
Zastao je na tren, gledajući prema dolje gdje su njihove ruke bile
isprepletene. „To je laž. Da sam znao da ću te pronaći kad sam došao na
sjever, došao bih godinama ranije.“
Vilica joj padne i on joj uputi iskrivljen osmjeh. „Vidim da sam te ostavio
bez riječi. Vidiš, Isabel, ti si na neki način kip. Upoznao sam mnogo žena u
svom životu širom svijeta. A opet, nikad nisam upoznao ženu tako snažnu,
tako živahnu, tako ljupku kao ti. I moraš mi vjerovati kad ti kažem da nikad
ne bih napravio išta da te povrijedim.“
„Ali povrijedio si me.“
Riječi ispunjene bolom i jedva čujne, potaknu ga da nastavi dalje i on
podigne njezine ruke do svojih usana, ljubeći ih s poštovanjem. „Znam da
jesam. I imaš svako pravo mrziti me radi toga.“
„Ne mrzim te.“
Podigao je pogled prema njoj, susreo se s njezinim pogledom i uvidio
istinitost u njima. „Sretan sam što to čujem.“
Čelo joj se ponovno namršti, a njega je svrbjelo da poljupcem skloni boru.
„Ali ne razumijem…“
„Jednog dana,“ obećao je, „Jednog dana reći ću ti sve.“
Odmahnula je glavom. „Ne Nick. Nema više jednog dana. Sad je vrijeme
za istinu.“
Udahnuo je duboko znajući u srcu da je bila u pravu. Da joj mora reći
sve… da se mora ogoliti pred njom ako će mu ikad više vjerovati ponovno.
I nekako, uz spoznaju je došla snaga. „Pošteno.“

236
 Ustao se, hodao je po sobi dok je pričao, nije mogao biti miran dok su
riječi tekle iz njega. „Moja majka nas je napustila kad mi je bilo deset. Jedan
dan bila je tu; slijedećeg je nije bilo. Nismo znali gdje je otišla – za početak,
nakon nekog vremena, bilo je teško vjerovati da je ikad stvarno bila tu.“
Zaustavio se pored svijeće u blizini vrata i okrenuo se prema njoj. „Pomislila
bi da je gubitak majke najteža stvar za dijete – ali nije, zbilja. Najteža stvar je
to što nisam znao što se dogodilo. Što je uzrokovalo da ode. Najteža stvar je
bila briga da… na neki način… imalo je veze sa mnom.“
Otvorila je usta da progovori, ali on je nastavio dalje, ne želeći stati, nije
bio siguran bi li mogao početi ponovo ako stane. „Postao sam opsjednut
njezinim odlaskom. S razlogom koji je bio iza toga. Moj otac je nekoliko dana
od njezinog nestanka sklonio sav njezin imetak, ali ja sam bio uporan u svojoj
potrazi za nečim što bi me usmjerilo u pravom smjeru. Pronašao sam
dnevnik i u njemu planove za budućnost. Odlazila je na Kontinent. Išla je
prvo kod prijatelja u Pariz, a onda u Italiju. Nazivala je to svojom
avanturom.“ Kratko se nasmijao. „Očito brak i dijete i to da je markiza nisu
bili dovoljno uzbudljivi za moju majku.“
„Nikad nikome nisam rekao da sam pronašao taj dnevnik. Čak ni bratu,
a posebice ocu. Ali čuvao sam ga godinama sve dok nisam završio
školovanje. Do tada, moj je otac bio mrtav i Gabriel je bio markiz, a ja sam
bio ništa.“ Odmahnuo je glavom. „I tako sam otišao na Kontinent.“
„Da pronađeš svoju majku,“ prošaptala je.
Na te riječi kimnuo je glavom. „Naravno, do tada, bilo smo u jeku rata i
sva sredstva koja sam koristio da pronađem moju majku su odavno nestala.
Ali bio sam mlad i jak i imao mozga u glavi, a visoko pozicionirani
dužnosnik u Ratnom uredu – za kojeg sam oduvijek mislio da ga je Gabriel
platio kako bi se osigurao da ću se sigurno provući kroz ratnu zonu –
primijetio je moju opsesiju i uzeo me pod svoje krilo kako bi me naučio
potrazi.“
Promatrala ga je dok je prolazio preko plamena svijeće prstima, jednom,
dva puta. Mogao je reći da je znatiželjna – očajna da postavlja pitanja. Čekao
je u tišini sve dok ona nije više mogla podnijeti i rekla, „Koga si tražio?“
Jedno rame se podigne u jedva vidljivom slijeganju. „Koga god je trebalo
pronaći. Specijalizirao sam se za ljude koji su otišli na istok. Malo sam mario
o tome što sam radio, a puno više o tome gdje sam to radio. Moj posao se
pokazao vrlo zadovoljavajućim sredstvom za postizanje cilja. Obilazio sam

237
svijet i to za više nego poštenu cijenu za rad od nekoliko dana kad bi Kruna
nekoga tražila.“
„Jesi li…“ zastala je, očito nesigurna u svoje slijedeće riječi. „Jesi li ikad
ikoga povrijedio?“
Dugo trenutaka je razmišljao o pitanju. Nije joj želio lagati. Nije želio
lagati ni sam sebi. Sklonio je pogled s nje dok je odgovarao, izgubljen u
riječima. „Nikad namjerno. Moj zadatak bi završio kad bi nestala osoba bila
pronađena. Nakon toga više nije bila moja briga.“
„Dakle možda su bili povrijeđeni.“
Pogledao je u nju. „Možda su bili.“
Nastavila je dalje. „A i ti si isto tako mogao biti povrijeđen.“
„Da.“
Držala mu je pogled dugo vremena prije nego je ustala, prelazeći preko
sobe kako bi stala pred njega. Licem okrenuta prema njemu i Nick je još
jednom bio pokošen njezinom snagom. „Zašto si prestao?“
Bio je tih dugo vremena. Znao je da će joj odgovor nešto značiti – da će
pronaći neku mjeru pomoću koje će razumjeti riječi. Želio je da imaju smisla.
Ali više od toga, želio je da budu istinite.
„Ne znam. Možda sam prestao jer sam postao predobar u tome, jer mi se
to sviđalo previše. Možda sam prestao jer nisam mario za ljude koje sam
tražio. O onima koje sam pronašao.“ Susreo se s njezinim pogledom želeći
da ju može natjerati da razumije. „Ili možda sam prestao jer oni nisu marili
za mene.“
Riječi su lebdjele u zraku među njima i on zakorači korak bliže njoj,
smanjujući udaljenost među njima. „Nikad nisam trebao pristati na ovu
misiju… ali Leighton je stari prijatelj i nisam ga mogao odbiti. Kunem se
Isabel, nisam došao povrijediti tebe, ili Georgianu, ili Jamesa, ili bilo koju
drugu djevojku. Da sam ikad pomislio da bih ti mogao naškoditi… nikad ne
bih došao.“
Sagnuo je glavu kako bi se spojio s njezinom, čela su im se skoro
dodirivala. „Ne želim ti ništa osim sreće. Ništa osim zadovoljstva. Molim te,
daj mi još jednu šansu.“
Na te prošaptale riječi je zatvorila oči, a on je promatrao dok su joj emocije
igrale na licu. Zadržao je dah nadajući se da joj je rekao dovoljno da ju
ponovno osvoji nazad.

238
 Natruha smješka igrala joj je na usnama, i nestala je tako brzo da u slučaju
da nije promatrao pažljivo, ne bi ga vidio. Otvorila je oči, njezin slatki smeđi
pogled postao je boje meda na treperenju zlatnog svjetla. „Bojim se i
zabrinuta sam i nisam tako uvjerena da bih ti trebala vjerovati… ali…
poprilično sam sretna što si došao. U Yorkshire,“ ograničila se na šaputanje,
„i večeras.“
Ispustio je dah koji je zadržavao u grubom izdahu i od zadovoljstva koje
je prolazilo kroz njega, ispružio je ruku kako bi je privukao u svoj zagrljaj. I
tada je učinio jedinu stvar koju je mogao zamisliti da napravi.
Poljubio ju je.

239
 Zavjetovala se kako neće postati žrtva njegovih slatkih riječi i njegovih
primamljivih obećanja.
Ali kada joj je priznao svoju prošlost, ponovno je osvojena. Iako je grdila
sama sebe što mu vjeruje, nije se mogla zaustaviti u želji da mu ponovno
vjeruje –da vjeruje u njega. I onda ju je poljubio, a njezina mješavina emocija
se pretočila u jedinstvenu, snažnu misao.
Željela je ovog muškarca u svom svijetu.
Riječi, u kombinaciji s neodoljivim milovanjem, otključali su nešto
duboko u njoj, mjesto na kojem su njezine najtajnije želje bile skrivene u
najdublje skrovište kako nikad ne bi bile otkrivene – kako nikad ne bi bile
podijeljene. Ali sad, tu je bio ovaj muškarac koji je djelovao kao da je u
mogućnosti srušiti najpomnije izgrađenu obranu jednom riječju. Jednim
dodirom.
Uzdahnula je pored njegovih usana i on produbi poljubac, osvajajući
njezina usta grubom nježnošću koja su poslala trenutno zadovoljstvo kroz
nju. Njegovi poljupci su postali snažniji i dublji, svaki je bio snažniji od
prethodnog, naglašen dugim, sočnim pauzama tokom kojih je šaputao
njezino ime kao blagoslov. Uhvatila je njegove ruke, snažne i tople ispod
njegovih rukava košulje i držala se za njega – njezina stijena u oluji senzacije.
Ruke su mu bile po svuda, milovale po ramenima, niz ruke, na kraju ju
je podigao sve dok nije imala drugog izbora osim omotati se oko njega. Dugo
ju je stezao uz sebe, zakopavao svoje lice u njezin vrat i pravio male,
nepodnošljive krugove svojim jezikom tu na mekanoj koži. Isabel zajeca od
zadovoljstva koje je izazivalo njegovo milovanje i on podigne glavu, plave
oči su blistale na prigušenom svjetlu.
Stavio je svoje čelo na njezino. „Isabel, trebala bi mi reći da odem.“
Na te riječi oči joj se rašire. „Zašto?“
„Jer ako to ne učiniš, ostati ću.“
Riječi, tihe i hrapave od osjećaja, izazovu osjećaj zadovoljstva koji se
nakupljao duboko u njoj. Kad je odgovorila, nije prepoznala ženu koja je
pričala. „A što ako kažem da želim da ostaneš?“

240
 Dugo trenutaka nije odgovarao i ona je bila prestravljena mišlju da je
rekla pogrešnu stvar. Napravio je jedan dugačak korak i posjeo ju na stol
pored vrata. Obuhvatio je njezino lice svojim velikim, snažnim rukama i
položio usne na njezine ponovno, ostavljajući je bez misli i daha jednim
dugim, ljupkim poljupcem.
Kad je podigao glavu, oboje su teško disali. „Ako želiš da ostanem, trebati
će cijela vojska da me natjera da odem.“
Potom Isabel podigne ruke, provukla je prste kroz njegove crne kovrče
povlačeći ga prema dolje u još jedan poljubac. Prije nego su im se usne
dotakle, rekla je samo jednu riječ, zvučala je više kao dah nego zvuk.
„Ostani.“
Zarežao je svoj odgovor, otimajući njezina usta dok je izvlačio njezinu
košulju iz hlača i stavio svoje ruke na toplu, mekanu kožu pod njom. Ne
prekidajući njihov poljubac, milovao je prema gore, povlačio platno za
sobom sve dok konačno nije podigla ruke iznad glave i dopustila mu da
skine odjeću s nje.
Istog trenutka postala je sramežljiva i pokrije se.
„Ne,“ prošaptao je spuštajući nekoliko nježnih, zbunjujućih poljubaca na
njezine usne. „Ne skrivaj se od mene. Ne noćas.“ Ruke su mu prolazile niz
njezine, prsti su im se ispreplitali dok je podizala ruke sa svojih grudi.
„Večeras su one moje. Da radim što mi je volja.“
Spustio je usne na jednu od njih i sva nervoza je nestala – izgubljena u
zadovoljstvu. Zatvorio je svoja usta oko vrha jedne dojke, povlačio ga, lizao,
izazivao sve dok nije zajecala i izvila se prema njemu, očajna za još njega. Na
taj pokret, obuhvatio je njezina bedra svojim rukama i trznuo ju povukavši
je naglo prema njemu, noge su joj se omotale oko njegovog struka dok ju je
podizao kako bi dobio bolji pristup i sisao ju jače.
Na taj pokret se zamigoljila, trljala se o njega, njegova krutost je slala
valove osjećaja ravno u njezino središte. Režao je od zadovoljstva i ona se
stisnula od njega, nabila je kukove jedno, dva puta prije nego je on otkinuo
svoja usta s njezinih grudi uz uzdisaj. Susretavši se s njezinim pogledom,
vidio je žensku moć u njemu i on uzme njezine usne u hrabrom,
dobrodošlom poljupcu prije nego je spustio svoja usta niz njezin obraz i
konačno uzeo školjku jednog uha između svojih zubi i nježno je ugrizao.
„Namigušo.“

241
 Isabel prošapta njegovo ime, napola moleći, napola prosvjedujući i zvuk
ga potakne da ide dalje. Osjetila je promjenu u njemu… promjenu iz
muškarca u nešto primitivnije – i kad ju je ponovno podigao, znala je točno
gdje su krenuli.
Slijedio ju je u krevet, još jednom je zarobio njezina usta u očajničkom,
isprekidanom poljupcu – obilno milovanje koje joj je ostavilo samo strast u
njoj.
Ruke su mu bile slobodne da lutaju po njezinom tijelu i on je milovao niz
njezin torzo gladeći uzavrelo tijelo sve dok nije došao do ruba njezinih hlača,
dlan jedne ruke mu je bio položen na krivinu njezinog stomaka. Tu je
zaustavio svoje kretanje i svi osjećaji – sva vrelina i dodir i drhtavo
zadovoljstvo – skupili su se tu.
Podigao je glavu čekajući da se njezine oči otvore i pogledaju u njegove,
a kad jest, zatekla ga ju kako ju pozorno promatra sa zlobnim odsjajem u
svom pogledu. „Nikad nisam imao zadovoljstvo skinuti hlače s ljubljene.“
Ljubljena. Riječ je odzvanjala među njima, mračno obećanje i Isabel je bila
zadivljena intimnim saznanjem, nakon večeras, da je to ono što će biti.
Njegova ljubljena.
Glava mu je lebdjela čekajući njezino dopuštenje.
„Mislim da je vrijeme,“ prošaptala je, istovremeno stidljivo i hrabro, a to
je bila sva sloboda koju je trebao. U sekundi, bila je gola ispod njega, očiju
zatvorenih protiv istinitosti trenutka, posramljena, nervozna, samosvjesna.
„Isabel, otvori oči.“
Odmahnula je glavom. „Ne mogu.“
„Možeš draga. Pogledaj u mene.“
Uzela je dubok, drhtav udah i provirila prema njemu, svjesna svog
položaja, ogoljena njegovom pogledu, njegovom dodiru. Pomakla je jednu
ruku pokrivajući guste kovrče među svojim nogama, nije mogla ostati skroz
gola pred njim. Njegove plave oči su zaplamtjele radi tog poteza. „Ne,
ljubavi, ne skrivaj se od mene.“
„Ja – moram.“
Napola se nasmiješi. „Tako si prelijepa… a ti to uopće ne znaš.“
Riječi su joj ugrijale obraze. „Nisam.“
„Jesi.“ Stavio je jedan prst na njezine usne. „Tu“ – pratio je niz njezin vrat
do vrha jedne dojke – „i tu“ – dolje niz krivinu njezinog stomaka – „i tu“ –

242
natrag do ruke koja je štitila samo njezino središte. „I tu Isabel… radi tebe
žudim.“
Riječi pošalju zujanje zadovoljstva kroz nju. Nitko ju nikada nije nazvao
prelijepom. I sad, tu, u tihoj kukuljici ovog mjesta gdje je spavala cijeli svoj
život, ovaj muškarac joj je upravo pokazivao točno koliko je prelijepa bila.
„Voljela bih te vidjeti,“ rekla je nježno. „Mislim da bi i sam mogao biti jako
lijep.“
Osmjeh mu se raširi. „Mislim da to nije sasvim prava riječ ljubavi. Ali ako
želiš vidjeti… nije na meni da ti uskratim tvoju potrebu.“ Na te riječi se
zahihoće i on ju brzo poljubi. „Sviđa mi se slušati tvoj smijeh. Ne čujem ga
dovoljno.“ Otkotrljao se na leđa potom, gurnuo ruke ispod svoje glave. „U
redu, ljepoto. Tvoj sam da me skineš.“
Na te riječi joj se oči rašire od šoka, dok je razmišljala o njemu pored nje,
nepomičnom, s bljeskom u očima kako ju čeka. „Ja… ne mogu.“
Nasmijao se i tiha tutnjava protrese krevet pod njom. „Uvjeravam te,
Isabel. Možeš.“
Zakotrljala se u stranu, podigla jednu ruku da ga dodirne, ali se
zaustavila točno prije nego je to učinila. „Ja – ne znam gdje.“
Smijeh se pretvorio u uzdisaj. „Bilo gdje ljubavi. Bilo gdje je bolje mučenje
od nigdje.“
Stavila je svoju ruku na njegova prsa, široka, čvrsta masa njega ju je
preplavila. Izgledalo je kao da je to osjetio i pomaknuo je jednu ruku da
uhvati njezinu i vodi ju, milujući preko njegovih prsa i dolje niz ravne pločice
njegovog stomaka do mjesta gdje mu je košulja bila zataknuta u hlače.
Promatrala je njegov pojas pitajući se što bi trebala napraviti.
„Raditi ćemo jedino ono što daje dobar osjećaj Isabel. Ono što se čini
ispravnim.“ Nešto u tim riječima ju umiri, natjera ju da nastavi dalje. „Što ti
želiš?“
Susrela se s njegovim očima, bile su plave i ozbiljne. „Uvijek me to pitaš.“
„Želim znati,“ jednostavno je rekao. „Želim ti dati jedino ono što želiš.“
Želim tebe. Zadržala je te riječi.
„Želim te vidjeti bez košulje.“
Bez riječi, uspravio se, povukao svoju košulju preko glave i poslao ju da
odjedri preko sobe.
Isabel proguta.
Bio je savršen. Bio je nalik jednom od njezinih kipova.

243
 Također se uspravila u sjedeći položaj potom je ponovno postala
nervozna. „Ja – ne mislim…“
Ispružio je ruku i povukao ju da opkorači njegovo krilo. „Možda ne bi
trebala razmišljati, ljepoto.“ I onda ju je ponovno poljubio i potom su se
prevrnuli natrag na krevet, a on joj je prepustio kontrolu. Ovaj put, ona je
bila ta koja je uzimala, njezin jezik i zubi i usne su se kretale dok su istraživali
jedno drugo. Kad se odmaknula da uhvati zraka, pomakao ju je da sjedne
iznad njega i rekao, riječi su mu više bile preklinjanje nego zahtijevanje.
„Raspusti kosu.“
Podigla je ruke napraviti to što ju je zamolio i on zastenje, ruke i oči su
mu prelazile po njoj. „Ti si sirena.“
Nasmijala se uživajući u načinu kako je izgledalo da je opčinjen njome.
„Jesam li?“
Susreo se s njezinim pogledom. „Stvaram čudovište.“
„Možda,“ prizna spuštajući se dolje sve dok nisu bili prekriveni zastorom
njezinih kestenjastih kovrča. Potom ga je poljubila, dugo i polako,
dozvoljavajući da joj jezik miluje njegovu punu donju usnu prije nego je
spustila svoje poljupce niz njegov vrat i preko zaobljenih površina njegovih
prsa. Kad je posegnula za jednom ravnom bradavicom, zastala je podigavši
svoje oči prema njemu. Promatrao ju je kroz teške kapke i mogla je osjetiti
da je zadržavao dah. „Je li osjećaj isto tako dobar tebi kako je meni?“
Nije se micao. „Zašto ne saznaš?“
Spustila je usne na to mjesto, ližući nježno prije nego je zatvorila usne oko
njega i ponovila njegove ranije radnje, grebala lagano zubima preko njega
prije nego ga je usisala u svoja usta. Zastenjao je, ugurao prste u njezinu kosu
i prošaptao njezino ime. Nakon dugo trenutaka, više nije mogao podnijeti i
podigao ju je s njega. Pogledala je u njega i rekla, „Jesi li uživao?“
Zadihano se nasmijao. „Uživao sam previše, ljubavi.“ Uzeo joj je usta
ponovno i njihovi jezici su se isprepleli u dugačkom poljupcu prije nego je
stavila obje svoje ruke na njegova prsa i namjestila se iznad njega. „Voljela
bih kad bi sad skinuo svoje hlače.“
U sekundi su nestale i ona zastenje kad ju je zarolao na krevetu, smjestio
se između njezinih dugih, vitkih nogu i ponovno preuzeo kontrolu. Ljubio
ju je niz vrat, zastao kako bi zubima zagrebao niz ključnu kost prije nego je
navlažio mjesto svojim jezikom i uzrokovao da zadrhti ispod njega.
„Nick…“ prošaptala je, „ne…“

244
 Na tu riječ je stao, podigao glavu kako bi pronašao njezin pogled. „Što je,
ljepoto?“
„Želim te dodirivati.“
Smjesta je postao miran, i na trenutak, ona je pomislila da bi joj mogao
odbiti zahtjev.
„Molim te…“ doda.
Položio je svoju glavu dolje na njezine grudi dugo trenutaka, kao da je
skupljao snagu i potom se okrenuo na leđa dozvoljavajući Isabel puni
pristup njegovom golom tijelu. Prstima je prelazila niz ravnine njegovog
torza, otkrivajući ga –vitki mišići, topla koža, mjesto na kojem se uzdizao
ožiljak i omotavao oko njegove desne strane. Zastala je tu, milujući to mjesto,
zahvalna što je preživio napad koji je ostavio takav ožiljak.
Kad su joj se ruke ponovno pokrenule, njihov cilj je bio jasan. Oprezno je
milovala njegovu dugačku, čvrstu muškost; uvukao je dubok udah i ona
zastane nesigurno. „Je li ovo…“
Na te riječi zareži naglasivši ih opreznim stiskom njezine ruke. „Da,
Isabel.“
Ženska snaga proteče kroz nju. „Pokaži mi.“
Oči mu bljesnu i on stavi jednu ruku na njezinu i učini kako je pitala.
Promatrajući njihov zajednički pokret vodio ju je, pokazivao joj kako
dodirivati, kako milovati sve dok oboje nisu teško disali. Konačno, zaustavio
je kretanje, podigao njezinu ruku na svoje usne i poljubio joj dlan. „Ne više,
ljepoto.“
„Ali želim…“
Promuklo se nasmije. „Isto ako i ja ljubavi. Ne postoji ništa što bi me
moglo držati podalje od tebe noćas. A ako ti dopustim da nastaviš ovo slatko
mućenje, ova noć će završiti previše brzo.“ Zakotrljao se preko nje, smjestio
se među njezine noge, kretao se niz tijelo, lagano pritiskao, utiskujući nježne,
vlažne poljupce preko njezinog tijela prije nego je zastao na njezinom otvoru
i jedan prst gurnuo duboko u nju. „Ah,“ rekao je, glas mu je bio mračan i
lijen, „tako si vlažna tu. Možeš li osjetiti?“
Zagrizla je usnu radi osjećaja njegovih prstiju koji su delikatno gladili,
milovali. Dodao je drugi prst prvome i svojim palcem je počeo kružiti oko
mjesta u samom njezinom središtu u kojem se nakupljalo njezino
zadovoljstvo. Isabel se migoljila po krevetu, stiskajući pokrivač i grizući

245
svoju usnu kako bi se suzdržala da vrisne. Nije prestao s mučenjem kad ju je
upitao, „Je li ovo to što želiš, ljepoto?“
„Da…“ riječi su izašle kao tiho stenjanje.
„Tu?“ palac mu je kružio brže, pritiskao snažnije.
„Da, molim te…“
„Tako pristojna. Tako strastvena. Moja Volupta.“ Usporio je milovanje do
nepodnošljivog ritma. „Ali to nije sve što želiš, zar ne?“
Otvorila je oči pronašavši osjećaj u njegovim. „Ja – a“
„Reci mi Isabel. Je li to ono što stvarno želiš?“
„Želim… želim tebe.“
„Koji dio mene?“
Crvenila se, pritiskala se o njega, požurujući ga da radi brže. „Ne,
Nick…“
Nasmijao se, zlobno kao vuk. „Oh, da, Isabel… koji dio mene.“
Tad je u potpunosti stao, prsti su mu bili duboko u njoj, ali se nisu
pomicali, palac mu je nestao s mjesta na kojem se činilo da sve počinje i
završava. Raširila je noge ne mareći kako bi to mogla izgledati ili kako bi se
to moglo činiti. „Nick…“ zajecala je, ime mu je bilo preklinjanje i prosvjed.
„Jedino trebaš tražiti ga, Isabel.“
Potom je puhnuo struju hladnog zraka naspram njezine vreline i ona je
pomislila da bi mogla poludjeti od tog mučenja. „Tvoja usta,“ prošaptala je.
„Želim tvoja usta.“
„Dobra, djevojka.“ Bio je na njoj, njegove usne i jezik savršeno su prianjali
uz nju milujući i ližući ju s naletom zadovoljstva koji ju je lišio svake misli.
Prsti su joj se stegli oko njegove kose dok je radio svojim prstima i jezikom,
a on je režao od zadovoljstva u nju. Tutnjajući zvuk sa sobom je donio
vrhunac osjećaja, valjanje vala zadovoljstva. Jecala je njegovo ime i on je
lagano palucao preko vrška njezinog spolovila, njegova usta su ju obožavala
sve dok nije bila gotova, pritišćući se o njega, podizala je svoje kukove kako
bi se susrela s njegovim opakim, prelijepim ustima, zadovoljstvo se kotrljalo
njome sve dok nije bila u stanju ništa više osim držati se za njega, bojeći se
da izgubi jedinu stvar koja je sad bila centar njezinog svijeta.
Nakon što se vratila na zemlju, podigao je usta s nje i poljupcima se kretao
uz njezino tijelo, milovao joj grudi, igrao se njihovim vršcima sve dok nije
uzdahnula, potom joj je uzeo usta u još jedan dugi, požudan poljubac.
„Nikad se ne smiješ bojati pitati ono što želiš. Ne sa mnom.“

246
 Otvorila je oči i susrela se s njegovim pogledom. „Želim ostatak.“
Istog trena plavetnilo njegovih očiju je potamnilo. „Jesi li sigurna?“
Kimnula je. „U potpunosti. A i sam si rekao je da sve što trebam je pitati.“
Primakao joj se i ona je mogla osjetiti njegovu čvrstu, dugu muškost o
sebe. Podigla se prema njemu, žudjela je za slijedećim dijelom ovog
čudesnog plesa. Zadržao je dah i ona je znala da je pokušavao ostati miran.
„Isabel – je li itko ikada… razgovarao s tobom o… ovome?“
Odmahnula je glavom. „Vidjela sam životinje.“
Nasmijao se, napola je to bila grimasa. „To nije baš isto…“
Ponovno se pritisnula o njega. „Nick… molim te. Nije me briga.“ Ožiljak
mu je postao izrazito bijel i ona podigne ruku kako bi prstom pogladila
preko traga nadajući se da će smiriti demone s kojima se borio. „Želim to.
Želim tebe.“
„Boljeti će te, ljepoto. Samo prvi puta. Ali nadoknaditi ću ti to.“
Na te riječi srce joj se stisne. On je bio zabrinut za nju.
I ona je znala, u tom trenutku, da ovaj muškarac – tako jako zabrinut čak
i u ovom trenutku kad je jedva mogla misliti na bilo što osim osjećaja njega
u njoj – nikad joj nije mislio nauditi.
Nasmijala se i prelazila prstima kroz njegovu kosu i povukla ga dolje
prema sebi da ju poljubi. Kad su se razdvojili, prošaptala je, „Vjerujem ti.“
I te riječi izgledalo je da su sve učinile da bude kako treba.
Potom se podigao, jedva se gurnuo u nju, dozvoljavajući joj vremena da
se rastegne, da se navikne na njega. Ona je nagnula glavu, razmišljala je o
osjećaju. „Čudno je.“
Na te riječi se nasmijao siktajući. „Postaje jedino još čudnije draga. Ali
pokušati ćemo nešto više.“
Nabijao se o nju, svaki put ulazeći malo dublje sve dok nije siktala od
zadovoljstva radi pokreta. „Ovo ne djeluje čudno. Ovo je lijep osjećaj.“
„Samo lijep?“
„Poprilično lijep.“
„Dobro.“ Ušao je duboko i ona zastenje, oči su joj se raširile dok se on
nabijao do balčaka. Potom se umirio, držeći se iznad nje. „Isabel, jesi li…“
„Ponovno čudno,“ rekla je, glas joj je bio čvrst, bolan.
Volio je ovu ženu. Pomisao je došla jasno i brzo u totalno mu krivo vrijeme
za to. Ali znao je, bez imalo sjene sumnje, da je to bila istina. Trljao je svoje
usne o njene u nježnom poljupcu poštovanja.

247
 „Popraviti ću na bolje, ljepoto.“
Pomaknuo se, polako se izvlačio iz nje i ona uhvati njegove ruke na taj
pokret. „Oh. Oh, ovo izaziva…“
Obrnuo je potez vraćajući se u nju. „Da?“
„Nick,“ uzdahnula je.
„Obožavam kako moje ime zvuči na tvojim usnama.“ Sagnuo se i usisao
jednu bradavicu sve dok nije stenjala od zadovoljstva. Potom se krenuo
ozbiljno pomicati, dubokim, glatkim potezima koji su odagnali njezinu bol i
ostavili čisto zadovoljstvo za sobom. Kad se izdigla kako bi se susrela s
njegovim prodorima, znao je da ju ima. Čitao je njezine pokrete, slijedio
kamo ga je njezino tijelo vodilo, željan da joj pomogne naći njezino
zadovoljstvo.
„Reci to ponovno.“ Počeo je nabijati dublje, brže i napetost koja se gradila
je postala nepodnošljiva.
„Nick,“ prošaptala je.
Konačno, posegnuo je među njih stavljajući svoj palac na njezino kruto
središte; pomilovao je tamo jednom, dva puta. „Opet.“
„Nick!“ povikala je.
„Tu sam, ljubavi,“ rekao je uhvativši njezin pogled. „Pogledaj u mene,
Isabel.“
„Ne mogu… to je tako previše,“ dahtala je. „Molim te! Ne znam…“
Spustio je svoja usta do njezinog uha, nježno je šaputao. „Znam. Uzmi.
Uhvatiti ću te kad padneš.“
I ona napravi kako joj je rekao, pala je preko ruba, grčila se oko njega,
muzla ga je snažnim, skoro nepodnošljivim ritmom. Zajecala je njegovo ime
ponovno i on ju je uhvatio, pronašao svoje vlastito zadovoljstvo tek onda
kad je ona u potpunosti doživjela svoje. Odvojio se od nje, nabijajući
posljednji put prije nego se srušio na njezina prsa, teško disanje je bilo jedini
zvuk koji je još bio u sobi, mračnoj sobi.
Ležao je tu dugo vremena, pokušavajući se fokusirati, vratiti snagu misli
prije nego se pomaknuo, podigao svoju težinu s nje iako ga je ona pokušala
zadržati kratkim prosvjedom koji je izvela radi gubitka njega. Naslonio se
na jedan lakat pored nje, prelazio je rukama preko njezine zajapurene kože.
Ona je drhtala i sklupčala se u njegovu toplinu.
Osjetio je kako joj se usne krive uz njegova prsa u osmjeh i on se povuče
nazad kako bi ju pogledao. „Što je?“

248
 „Nije bilo čudno na kraju.“
Nasmijao se. „Ne?“
„Ne.“
„Nego kako je bilo?“
Nagnula je glavu razmišljajući o pitanju. „Mislim da je bilo poprilično
izvanredno.“
Poljubio ju je, brzo i duboko. Kad je podigao glavu rekao je. „To je bilo
to.“
Otplovila je u san tokom dugih trenutaka koji su uslijedili i on ju je
promatrao dok je drijemala, razmišljao je o ovoj ženi koja je bila tako snažna
i nježna i prelijepa. Ovo je bila žena koja je živjela. Bila je ispunjena strašću i
ponosom, i ne bi uzela ništa osim onoga što je vjerovala da je dobro i pošteno.
Osvrnuo se o događajima tog dana – na način na koji je ona tako odvažno
pristala udati se za njega…
Način na koji je silovito trgnula kad joj je pokazao da je drugačiji od onoga
što je prvo mislila.
Sklupčala se uz njega, uzdahnula u snu i zvuk je naglasio njegov sram.
Ona je došla vjerovati mu, imati vjere u njega i život koji joj je obožavao, a
on joj je oduzeo osjećaj sigurnosti. I dok joj je tijelo očito vjerovali, trebati će
vremena da ponovno osvoji njezin um.
Neće prestati sve dok ne učini upravo to.
Volio ju je.
Bilo je to u tom trenu, kad je drugi put priznavao svoje osjećaje, kad je
shvatio punu snagu riječi. I užas koji je došao s njima.

„Isabel! Isabel, probudi se.“

Isabel se ispravila u krevetu kad je začula udaranje po vratima svoje
spavaće sobe. Zvuk je dezorijentirao i na kratak tren ona nije imala pojma
gdje se nalazi ili što se događa.
Kad su je preplavili događaji prethodne večeri, ona uzdahne, jedna ruka
joj je poletjela prema usnama kako bi zadržala zvuk i ona je pretraživala po
sobi bilo kakvu naznaku Nicka.
Nije ga bilo kao ni ikakvog dokaza da je ikad bio tu. Primijetila je čak i da
je sklonio njezinu odjeću koja je bila razbacana bez razmišljanja i prebacio ju
preko stolice pored kamina. Briga s kojom je sakrio svoje tragove još jednom

249
Isabel učini zahvalnom i razočaranom – zahvalna jer bi izveo takve postupke
da joj zaštiti reputaciju pred ostalim stanovnicima u Townsend Parku, a
razočarana jer je tako lako kliznuo iz njezine sobe bez da se osvrnuo nazad.
Kao da je to napravio bezbroj puta prije.
Na tu pomisao se namršti. Nije marila je li to učinio stotinu puta prije.
Njegove navike je nisu zanimale.
Međutim, stotinu puta se ipak činilo previše.
Potom ponovno se oglasi kucanje, omelo ju je – sva sreća – iz njezinih
misli.
„Isabel!“
„Uđi!“
Lara je kao po naredbi uletjela kroz vrata, zadihana i raščupana. „Moraš
se obući!“
Uz uzdah, Isabel zbaci pokrivače i izađe iz kreveta, krenula je prema
ormaru dohvatiti odjeću. „Znam da sam prespavala, ali ne može biti tako
kasno. Koliko je sati?“
Lara se zamrzne u pola koraka u sobi, oči su joj se raširile kad je vidjela
Isabel.
Isabel se u tišini okrenula leđima. „Što je bilo?“
„Zašto ne nosiš nikakvu odjeću?“
Isabel pogleda dolje na sebe, smjesta pokrivajući značajne dijelove dok se
prisiljavala da se ne zacrveni… neuspješno. „Nisam… to je… ja…“ Zastane,
frustrirana radi svoje mukotrpne potrage za brzim i razumnim odgovorom.
„Bilo mi je vruće,“ jednostavno je završila hvatajući najbližu haljinu i požuri
iza zastora za odijevanje kako bi izbjegla daljnje neugodnosti.
Mogla je čuti nevjericu u glasu svoje sestrične dok je odgovarala. „Bilo ti
je vruće.“
„Upravo tako. Skoro je srpanj, Lara.“
„U Yorkshiru. Noću.“
„Kako god,“ Isabel doda prisiljavajući Laru da prihvati izgovor. Provirila
je preko ruba zastora i zatekla svoju sestričnu kako polako gleda po sobi.
Mora ju omesti. „Lara.“ Riječ privuče pažnju druge žene. „Jesi li nešto htjela
raspraviti? Razlog zašto si udarala na moja vrata, zahtijevala da se probudim
i obučem možda?“
Larine oči se rašire. „Da!“

250
 Isabel izađe iza zastora vežući dugačak pojas na ponoćno plavu jutarnju
haljinu. „Što je?“
Lara napući usne. „Neće ti se svidjeti.“
Isabel zastane. Je li bilo moguće da je Nick otišao? Rekao je sinoć da odlazi…
ali to je bilo prije… pa, prije nego su se stvari promijenile. „Što je?“ ponovi
nesigurno.
„Imamo posjetitelja.“
Osjećaj straha se smjesti duboko u njoj.
Sve će se promijeniti.
„Tko je on?“
Lara skupi ruke čvrsto ispred sebe, oklijevala je.
Densmore. Skrbnik je bio tu. Kuća, djevojke, James – njihova sudbina je
sad bila u njegovim rukama.
I Nick će otići. Nije postojalo ništa što bi ga zadržalo tu iole duže. Više nije
bio potreban radi kipova ili bilo čega drugog.
Osim, samo odjednom, činilo joj se da ga je trebala očajnički.
Bol joj krene u prsima.
Još jednom će biti sama.
„To je Densmore,“ bezosjećajnim glasom je najavila u sobi.
„Ne.“ Lara odmahne glavom. „To je Vojvoda od Leightona. Došao je po
svoju sestru.“

251
 Nekoliko minuta kasnije, Isabel je prislanjala uho na teška mahagonijska
vrata lordovog ureda. Mogla je prepoznati tiho mrmljanje muških glasova u
njoj, ali bilo je nemoguće razaznati riječi. Nagnula se bliže, proklinjući lorda
koji je izabrao tako čvrsta vrata.
Iako je cijenila da je dotični predak vjerojatno imao događanja koja nije
želio da budu prisluškivana, odabir pet centimetara debelog drveta je
pokazivao očit nedostatak predviđanja zahtijeva budućih generacija.
„Nick je unutra s njim?“ prošaptala je. „Da,“ Jane odgovori jednako tiho.
„Istog trena mu se pridružio.“
Isabel razdraženo pogleda u sluškinju. „I zašto mu je dana mogućnost da
se susretne s njim prije mene?“
Jane je imala dostojanstva izgledati posramljeno. „Pitao je za tebe i Lorda
Nicholasa i njegovu sestru kad je stigao. Budući da sam znala da njegova
sestra nije bila opcija, opredijelila sam se tebi i Lordu Nicholasu, ne želeći
naljutiti čovjeka više nego što je već bio.“
„Djelovao je ljutito?“
„Nema tu djelovao je. Muškarac je bijesan.“
„Pa, pretpostavljam da ne bih trebala biti iznenađena što to čujem.“ Isabel
prisloni uho natrag na vrata.
Služavka prošapta, „Tako nećeš ništa čuti.“
„Da Jane. Otkrila sam to, hvala ti.“
O čemu su razgovarali unutra?
Je li se Nick zalagao za njihov slučaj?
Ili je još jednom izdavao njezino povjerenje?
Isabel potisne tu pomisao. Definitivno nakon prošle noći…
„Bi li se željela odšuljati van iza kuće i vidjeti možemo li nešto čuti ispod
prozora?“
Isabel je na kratak tren razmišljala o ideji prije nego je shvatila koliko bi
to bio kukavički potez. Uz frustrirani uzdah, okrene leđa vratima i licem se
okrene prema stepenicama na središtu velikog hodnika kuće u kojem su
Lara i Georgiana stajale. „Ne. Uči ću unutra.“ Stavila je ruku na kvaku vrata
prije nego ju Lara zaustavi. „Zar nećeš pokucati?“

252
 „Neću. Iz dva razloga. Prvo, cijenim element iznenađenja. I drugo, ovo je
moja kuća. Vojvoda bolje da se navikne na tu ideju.“
Ignorirala je tri para širokih, sumnjičavih očiju koja su je promatrala i ušla
u ured zatvarajući oštro vrata za sobom.
„Prokletstvo Leightone, ne slušaš me…“ Nick je ušutio dok je ona ulazila,
okrenuvši se u laganom naklonu prema njoj. Isabel primijeti zabrinutost u
njegovom plavom pogledu i odignorirala je naglo nabijanje svog srca kad ga
je ugledala.
Bio je previše zgodan za svoje vlastito dobro, za njeno.
Preusmjerila je pozornost na drugog muškaraca u sobi.
Koji nije nimalo bio bolji.
Izgledalo je kao da je Vojvoda od Leightona bio anđeo. Nikad nije vidjela
nekog poput njega – muškarca kojeg se jedino moglo opisati kao prelijepog.
Bio je visok i širokih ramena, s masom zlatnih kovrča, visokim, četvrtastim
jagodičnim kostima i očima kao u njegove sestre – boja toplog meda svježeg
iz saća.
Definitivno muškarac ovakve savršenosti nije bio portret arogantnog
ponašanja kako su svi tvrdili da jest.
„Pretpostavljam da si ti djevojčura koja ju skriva.“ Ton mu je bio ravan i
neemotivan.
Očito je bio arogantan i davao si pravo. I bezobrazan.
„Leighton.“ Nick zareži njegovo ime.
Isabel ispravi ramena i ignorirala je zmijoliko zadovoljstvo koje je osjetila
radi njegovog upozoravajućeg tona.
Ona ga nije trebala. Neće.
„Ja sam Lady Isabel.“
Ako je vojvoda čuo njezino isticanje titule, on nije dozvolio da se to
nastavi. „Sretan sam što ste napokon uspjeli naći vremena pridružiti nam
se.“
Obrve joj se izdignu radi sarkazma u njegovom tonu. Kakav odvratan
muškarac. Nije ni čudo što je Georgiana pobjegla od njega. „Što ja to mogu
napraviti za vas?“
„Već sam raspravio problem sa St. Johnom.“
Njegov bezobrazan ton ju prebaci preko ruba. „Odlično. A što mislite da
je to u čemu vam Lord Nicholas može pomoći budući da sam ja ta koja
upravlja Townsend Parkom?“

253
 Pogled mu se suzi na njoj. „Koliko ja razumijem Lady Isabel,“ izreko je
njezino ime kao da je bilo otrovno – „vi apsolutno niste vlasnica Townsend
Parka niti ičega u njemu.“ Smrzla se kad je nastavio. „Doista, čini se da to što
ja s vama razgovaram neće napraviti ništa osim naljutiti nas oboje.“
Odmjeravao ju je svojim hladnim pogledom. „Nemojte me tjerati da
potražim Lorda Densmorea da dobijem ono što želim.“
On joj je prijetio!
Otvorila je usta da odgovori, ali Nick se upetljao u sukob. „Ne trebam te
podsjećati da smo u daminoj kući i da ćeš se odnositi prema njoj s
poštovanjem kakvo zaslužuje.“
Vojvoda nije sklonio pogled s Isabel. „Otela je moju sestru St. Johne.
Kakvo poštovanje zaslužuje radi toga?“
„Nisam napravila takvo što!“ Isabel je prosvjedovala.
„Da, pa, pretpostavljam da će zvučati upravo tako kad sudac čuje za to.“
Isabel uzdahne radi prijetnje.
Nickov ožiljak je postao blijed. „Leightone. Dosta.“
Isabel se okrene prema njemu. „Ovog kretena nazivaš svojim prijateljem?“
„Kreten?“ Leightonov glas je zatresao zidove. „Ja sam plemić kraljevine i
vojvoda. Odnositi ćeš se prema meni s poštovanjem.“
Isabeline oči zasjaju. „Ne, ne vjerujem da hoću.“
Vojvoda je izgubio strpljenje i okrenuo se prema Nicku. „Drži pod
kontrolom svoju ženu St. Johne.“
„Još jednom ću ponoviti. Odnosi se prema dami s poštovanjem koje
zaslužuje ili ću te strpati kroz zid. Ponovno. I nema nikoga tu tko bi me
izbacio ovaj put.“
Glas mu je bio tih i prijeteći i Isabel je ostala nijema radi ljutite prijetnje
koju je čula u njemu. Vojvoda je promatrao njezin odgovor, potom rekao.
„Dobro. Čini se da je to dosta.“ Nastane tišina dugo trenutaka prije nego je
dodao. „Lady Isabel, volio bih vidjeti svoju sestru.“
Isabel duboko udahne, konačno se pomaknuvši kako bi sjela za stol. Bilo
je nešto u tom položaju što ju je ispunjavalo samopouzdanjem. Pokazavši na
dvije stolice na suprotnoj strani stola, rekla je, „Zašto ne bi sjeli i raspravili o
tome?“ čekala je glumeći strpljenje sve dok dvojica muškaraca nisu sjeli. „Da
li biste željeli čaj Vaša Milosti?“
Leignton trepne jednom, iznenađen promjenom u njezinom ponašanju.
„Ne, ne bih želio čaj. Volio bih vidjeti svoju sestru.“

254
 „I vidjeti ćete ju,“ Isabel reče, „ali ne prije nego mi porazgovaramo.“
Leighton pogleda u Nicka. „Je li uvijek tako uporna?“
Nick se nasmije. „Da.“
„Naravno da je tebi to zabavno.“ Vratio je svoju pozornost na Isabel.
„Lady Isabel. Svjestan sam toga što radite tu u Yorkshireu.“
„Vaša Milosti?“
„Prije samo tri minute ste me nazvali kretenom. Uvjeren sam da se
možemo ostaviti formalnosti. Znam da ovdje vodite neki oblik kolonije
žena.“ Niti Isabel niti Nick nisu potvrdili ideju. „I nije mi posebice stalo do
toga što radite dokle god moju sestru ne uvučete u neku gadost u koju ste
uključeni. Jesam li jasan?“
Isabel se nagne prema naprijed stavljajući svoje podlaktice na hladnu
kožnu podlošku na stolu. „Ne skroz, ne.“
„Isabel…“ Nickov ton je bio protkan upozorenjem. „Nemoj ga poticati.“
Te riječi su jednino zapalile njezin bijes. „Da ga ne potičem? Zašto ne?
Radi čega misli da može banuti u moju kuću, prijetiti mojoj sigurnosti i
sigurnosti onih koji borave tu i jednostavno očekivati od mene da predam
jadnu djevojku?“
„Ona je moja sestra!“ Leighton zagrmi.
„Sestra ili ne, Vaša Milosti, ona je stigla ovdje svojom slobodnom voljom,
preplašena i nesigurna i očajnički je željela biti što dalje od vas! Što sam po
vama trebala napraviti? Odbiti je?“
„Skrivate nestalu sestru Vojvode od Leightona! Okrenuo sam London
uzduž i poprijeko da je nađem!“
„S dužnim poštovanjem, meni nije bila nestala.“
Zbog drskih riječi vojvoda od šoka zanijemi. Potom je pogledala u Nicka,
ne razumjevši sjaj u njegovim očima. „Hoćeš li se udružiti s njime?“
Nick je uzeo dug trenutak da razmisli o njezinim riječima. „Mislim da je
najbolje da ostanem Solomon u ovoj raspravi.“
„Pa, sigurno neću presjeći sirotana napola.“
„Šteta. To bi mi sve učinilo puno lakšim.“ Nick protegne svoje duge noge,
prebaci jedan članak preko drugog. „Misliš li da bi bila voljna dozvoliti
Njegovoj Milosti trenutak s njegovom sestrom?“
Isabelin pogled se vrati na vojvodu. „Uz pretpostavku da vaša sestra
pristane, ne vidim razloga zašto ne možemo organizirati sastanak.“
Vojvoda sagne svoju glavu, oličenje gracioznosti. „Plemenit početak.“

255
 „Ako samo stavite prst na nju, izbaciti ću vas iz kuće,“ Isabel doda
ravnodušno kao da je pričala o vremenu.
Leighton i Nick se obojica ukoče na te riječi, jasno se osjećalo
suprotstavljanje dostojanstvu i časti vojvode, ali Isabel ostane smirena pod
njihovim iznenađenim i uvrijeđenim pogledima, ustala se i otišla do vrata.
Ona ga nije poznavala. Da bude još bolje, nije poznavala ni Nicka.
Zaprijetio joj je ubod tuge. Stavila je ruku na bravu na vratima i okrenula
se nazad prema dvojici impozantnih muškaraca koji su stajali rame uz rame,
čekali.
„Georgiana je pod zaštitom Grofa od Reddicha. Sva težina titule je iza
nje.“
Potom je otišla zatvarajući čvrsto vrata iza sebe i Leighton se okrene
prema Nicku, ton mu je bio hladan. „Grof od Reddicha je grof. Ja sam
vojvoda. Zadnji put kad sam provjerio, hijerarhija plemstva još uvijek vrijedi
u Yorkshireu, zar ne?“
Nick osjeti ubod simpatije radi muškarca. „Mislim da bi se trebao
pripremiti da zaboraviš sve što si ikad vjerovao o svojoj moći kao vojvoda.
Svaki stanovnik ove kuće zakleti će se na vjernost ovoj ženi prije nego bi
kralju Georgeu.“
Kao što bih i ja.
Leighton se susretne s njegovim pogledom. „Nemoj mi reći. Očaran si
djevojkom.“
Nick se vrati na svoju stolicu dozvoljavajući da riječi plove preko njega.
Očaran. Riječi nisu govorile dovoljno što je on osjećao za Isabel. Ne nakon
prošle noći, ne nakon ovog jutra, dok se ponašala kao lord iza ovog velikog
stola koji je generacijama bio mjesto za muškarca, ne nakon što se
neustrašivo suprotstavila jednom od najmoćnijih muškaraca u Engleskoj… i
pobijedila.
„Dovoljno je za reći da je zaslužila moje poštovanje i divljenje. A možda
i više.“
Leightonove oči se suze. „Lud si ako ju zaručiš, to znaš.“
„Znam.“
„I svejedno?“
„Svejedno ću to napraviti.“
Vojvodino kimanje je bilo naglašeno otvaranjem vrata. Nick se ustao
ponovno dok je Isabel ulazila unutra i bio je zatečen njezinom ljepotom, čak

256
i kad je bila odjevena za žalovanje, njezin ljupki oblik je bio neporeciv –
visoka i lijepa i savršena. Na kratko se susreo s njezinim pogledom, ali
pogled joj kliznu dalje prije nego je mogao joj pročitati misli. Je li ona isto tako
bila iscrpljena događajima od sinoć kao što je on bio?
On je bio u svojoj spavaćoj sobi, razvijao plan kako maknuti je od kuće
tokom dana kad je došlo kucanje i Jane je najavila dolazak Leightona.
Kao i obično, vojvoda je imao prokleto očajno tempiranje.
Misao je ugušila Georgiana, koja je ušla u vidokrug iza Isabel, ruku
prekriženih čvrsto ispred sebe, usmjerila je svoje oči u pod ureda.
Leighton zakorači korak naprijed i kad je progovorio, bilo je neizmjerno
zadovoljstvo u glasu. „Georgie…“
Georgiana pogleda gore i Nick je bio zadivljen čistim osjećajem na
njezinom licu – ushićenje pomiješano s nervozom i tugom, da, ali isto tako i
ljubavlju. Kad ju je Leighton podigao s nogu u snažan zagrljaj, nije mogla
sakriti sreću u svom glasu. „Simon!“
Nešto što je bilo napeto u Nickovim prstima od prethodnog dana, kad je
otkrio svoju vezu s vojvodom Georgiani, popustilo je na prizor obožavanja
srodnika koji su njih dvoje činili – sad je u potpunosti bio siguran da
Leighton nije imao nikakve veze s time što je djevojka otišla na sjever.
Umjesto toga, kad ju je spustio dolje, Leighton uzme njezine ruke u svoje
i reče, „Bio sam tako zabrinut, Georgie. Moraš mi reći što se dogodilo.
Kunem se da ću napraviti sve što je u mojoj moći da to ispravim.“
Riječi su istog trena donijele suze u djevojčine oči i ona izvuče svoje ruke
iz njegovih, zakoračivši korak unatrag, dalje od njega. Isabel je bila tu, stavila
je svoju ruku oko Georgiane u gesti utjehe i solidarnosti. Isabel je bila ta koja
je pričala. „Možda bih trebala donijeti čaj.“
Leightonova frustracija – njegova nemogućnost da istovremeno razumije
i popravi štetu koja je očito uništavala njegovu sestru, ponovno ga pokrene.
„Po posljednji put! Ne želim čaj! Želim svoju sestru! Što joj je ovo mjesto
napravilo?“
Potom Georgiana podigne pogled, razjareno zaštitnički nad Isabel i
Minervinom kućom. „Ovo mjesto nije napravilo ništa osim primilo me. I
dalo mi dom. I svrhu.“ Nick osjeti val obožavanja za pronađeno blago
djevojke dok joj se glas podizao do pune snage. „Ovo mjesto nije napravilo
ništa osim me prihvatilo.“

257
 Leighton je prelazio rukom po svojoj kosi. „Ja te prihvaćam. Što god da
jest, Georgie… što god te natjeralo da otrčiš u Yorkshire, mogu to popraviti.“
Susrela se s njegovim pogledom s čvrstinom kraljice. „Mislim da ne
možeš Simon. Vrlo sam sretna što si me pronašao. Sretna sam što te vidim,
čak i sretnija nego Lady Isabel i ostatak stanovnika Parka, oni ne trebaju
živjeti u konstantnom strahu da ćeš me ti doći pronaći. Ali moraš mi
dopustiti da ostanem tu. Tu pripadam.“
„Glupost,“ Leighton se naruga. „Ti se sestra Vojvode od Leightona.
Zaslužuješ imati život koji je dostojan vojvotkinje.“
Malen osmjeh zaigra na Georgianinim usnama. „A radi čega misliš da
stanovanje ovdje nije taj život?“
„Za Boga miloga, Georgiana. Pogledaj ovo mjesto.“
Nick je promatrao dok je Isabel otvarala usta da obrani Park prije nego je
bolje razmislila o tome. Susrela je njegov pogled i zatvori usta. Kimnuo je
odobravanje. Dobra djevojka. Ovo nije njezina bitka da ju vodi.
„Sviđa mi se tu. I Lady Isabel mi je velikodušno ponudila namještenje.“
Nevjerica preplavi Leightonovo lice. „Namještenje?“
Djevojka kimne. „Guvernanta lordu.“
Vojvoda pogleda u Nicka, potom Isabel, potom natrag na svoju sestru.
„Guvernanta?“ zagrmi. „Ti si zaposlenica tu?“
Isabel potom uskoči. „Nije, to baš zaposlenje, Vaša Milosti.“
„Oh? Što je onda Lady Isabel?“
„To je više pitanje kako će svaki od stanovnika Parka raditi ono što mogu
za dobrobit šire zajednice.“
Isabelino pokušavanje da objasni razloge iza bizarnog svijeta koji je
funkcionirao iza zidova Parka je bila zabavna stvar, doista. Da situacija nije
bila tako ozbiljna, Nick bi se mogao nasmijati. Ali bio je stvarno zabrinut da
je postojala opasnost da Leighton udavi Isabel ili svoju sestru ili obje – što
nije bilo tako jako zabavno.
„Dakle, kad bih platio guvernantu za tvog brata, mojoj sestri bi bilo
dozvoljeno otići bez da radi.“
Isabel zastane napučivši svoje usne. Nick odluči da je taj izraz bio
poprilično mu dražestan. „Ne, ne baš.“
„U svakom slučaju, ne bih ni željela takvo što Simon,“ Georgiana se
umiješa.
Vojvoda je izgubio svoje strpljenje. „Ovo je smiješno. Ideš kući sa mnom.“

258
 Georgiana pogleda u Isabel koja je kimnula iskazavši tiho podršku.
Georgiana uzme dubok, umirujući udah. „Ne. Ne idem.“
Leighton se namršti. „Bojim se da nemaš izbora. Ja sam tvoj brat i
skrbnik.“
„Simon.“ Djevojčin glas je bio nježan, ispunjen sestrinskom ljubavi.
„Znam da si zabrinut za mene. Znam da želiš da dođem kući. Ali molim te
razumi da ne mogu. Ne upravo sad. Sviđa mi se tu. Osjećam se da pripadam
tu. Sigurna sam ovdje.“
Simon sagne glavu i Nick osjeti sućut radi njega, tog muškarca kojem
nikad ništa u njegovom život nije bilo uskraćeno. Bio je zbunjen i nesiguran
i želio je ispraviti ovu situaciju koju nije razumio, na bolje. Nick je shvatio taj
osjećaj bespomoćnosti jako dobro u proteklih šest dana. Činilo se da su žene
Minervine kuće bile poprilično vješte u stvaranju tog osjećaja u muškarcima
oko njih.
Ono što djevojka nije znala je to, da će u konačnici, njezina tajna izaći na
vidjelo. Isabel ju je mogla skrivati jedino toliko dugo. Bilo je jedva pitanje
vremena prije nego doputuju vijesti da je sestra Vojvode od Leightona
noseća u Yorkshiru i donesu skandal epskih razmjera na Leightonovu glavu.
I ovu kuću.
Vojvoda bi trebao biti spreman suočiti se s time.
Ali nije bilo na Nicku da podijeli tu informaciju.
Vojvoda podigne glavu. „Reci mi što se dogodilo.“
U glasu mu je bilo očajanje, gola emocija koju je Nick prepoznao kao više
ljudsku, to je bilo više osjećaja nego je ikad vidio da je čovjek iskazao.
Odjednom, u sobi više nije bilo mjesta za njega i Isabel. Prebacivši svoju
pozornost na Georgianu, vidio je suze u njezinim očima, suptilno
nekontrolirano drhtanje donje usne i on je bio potaknut da djeluje.
Susreo se s Isabelinim zbunjenim pogledom, vidio da i ona, isto tako,
prepoznaje privatnu narav ovog trenutka. „Vrijeme je da vas dvoje popričate
bez publike,“ rekao je prelazeći sobu do nje i vodeći je prema vratima. „Mi
ćemo čekati vas vani.“
Ni brat ni sestra nisu odgovorili, ostali su mirno dok su Nick i Isabel
izlazili iz sobe.
Na zvuk da su vrata pronašla svoje ležište, Isabel se okrene prema njemu
sa zabrinutošću u očima. „Ona će mu reći.“
„Da.“

259
 Ona je počela hodati po hodniku, izgubljena u mislima. On je promatrao
dok je ona kršila svoje ruke, kretnja je otključala nešto duboko u njemu. To
je bila žena kojoj je doista bilo stalo. Koja je voljela snažno. Kako bi bilo biti taj
koji prima te osjećaje? Konačno, ona se okrene ponovno prema njemu.
„Što ćemo napraviti?“
Uzeo si je dug trenutak da razmisli, naslanjajući se na okvir širokog
kamenog stubišta koje je dominiralo prostorom. Leighton je oduvijek bio
ispravan. Oduvijek je bio čvrst i nepokolebljiv i otporan na promjene ili išta
što bi moglo naškoditi njegovom imenu. Oduvijek je bio tip koji gleda preko
nosa na nedostojnost drugih. Kad su St. John blizanci primili vijest o
polusestri koja je stigla iz Italije ranije te godine, nije promaknulo Nickovoj
pozornosti da se Leighton distancirao od njih u društvenim funkcijama.
Nisu mu se sviđali skandali.
A postojalo je nekoliko razornijih skandala od trudne, neudane sestre.
Isabel je stajala jedva nekoliko centimetara do njega, smeđe oči su joj bile
široke i zabrinute i prelijepe i srce ga je boljelo radi nje.
„Ne znam što ćemo napraviti.“ Ispružio je ruku i uzeo njezine nemirne
ruke u svoje, obuhvativši ih čvrsto i tražeći njezinu pozornost. „Ali što god
da se dogodi, djevojka će biti sigurna. Kunem ti se u to.“
Dug trenutak je pretraživala njegov pogled. „Želim ti vjerovati. Tako
jako.“
Ali nije.
Nije bila voljna ponovno mu vjerovati. Ne opet. Možda ikad.
I ta ga je istina povrijedila više nego je mogao zamisliti.
„Isabel –“ nije znao što bi mogao reći da promijeni njezino mišljenje, i
stoga je vjerojatno bilo najbolje što su se vrata ureda otvorila privukavši
njihovu pozornost.
Leighton je stajao na masivnim vratima kamenog lica.
Nije dobro primio vijesti.
Isabel se već kretala prema uredu, željna da dođe do Georgiane, da utješi
djevojku. Leightonove riječi je zaustave na tom putu. „Volio bih razgovarati
s vas oboje.“
Isabel – snažna, hrabra djevojka – susretne se s vojvodinim hladnim
zurenjem. „Vaša sestra, Vaša Milosti. Ona me treba.“
Ako je bilo moguće, Leightonovo lice postalo je još nepomičnije. „Ja
nemam sestru. Ne danas. A žena u toj sobi – zastane, i u tom kratkom

260
trenutku tišine, Nick je razumio snažnu borbu koja se odvijala u njegovom
prijatelju – „ona može čekati. Ako planirate ostati gospodarica ovog mjesta
Lady Isabel, saslušati ćete me. Smjesta.“
Postojala je neprijatna, zapovjedna prijetnja u riječima, onakva za koju je
Isabel znala da je bolje ne ignorirati. Ispravila je ramena, se skidajući pogled
s vojvode. Uz čvrsto, „Svakako Vaša Milosti,“ vodila je prema knjižnici.
Onaj tren kad su bili unutra, Leighton se primakne kaminu, gledajući
dolje u zatamnjeno ognjište. Nastala je duga tišina, potom: „Pretpostavljam
da nije jedino moja obitelj koja će biti pogođena skandalom ako se ovo mjesto
otkrije.“
Isabel zakorači prema njemu. „Ne, Vaša Milosti.“
Nick joj se divio radi istine u tom trenu.
Leighton pogleda preko svog ramena nakratko u nju. „Postoji dio mene
koji želi razoriti ovu kuću u komadiće.“
Ljuljala se na svojim petama radi otrova u njegovom glasu. Okrenula se
prema Nicku i on primijeti tihu molbu u njezinom pogledu. On mora ublažiti
situaciju. On se pomakne, nasloni se na obližnji stup prividno smiren. „To
nije kuća Leightone. I ti to znaš.“
„Bez ove kuće, ona bi bila -“
„Bez ove kuće, ona bi i dalje bila u neprilici,“ Nick istakne privukavši
vojvodin mrzovoljan pogled. „Ona jednostavno ne bi imala gdje pobjeći.
Trebao bi zahvaliti Isabel što ju je primila.“
„Da, pa, ne mislim da će se to skoro dogoditi.“ Vojvoda se potom okrene
susretavši se s Isabelinim pogledom. „Način na koji ja to vidim Lady Isabel,
imamo dvije mogućnosti. Prva, dovesti ću vam sudca nad glave i podnijeti
skandal koji trenutno dolazi.“ Isabel nije odgovorila, ostala je smirena ispod
brane ljutnje. „Drugo, dopustim joj da ostane tu. Ona rodi dijete. I skandal
dolazi kasnije. U koje vrijeme ne mogu predvidjeti. Jer ti ne možeš razumno
štititi sebe ili svoje stanovnike, i jedino je pitanje vremena prije nego sve
postane javno.“ Potom se okrenuo prema Nicku. „Da si ti na mom mjestu,
St. Johne, što bi ti odabrao?“
Nick osjeti Isabelin pogled na sebi, znao je da ga je tjerala da odabere
drugu opciju. Isto tako je znao da svaka razumna osoba bi izabrala prvo.
Ako bi skandal potresao obitelj, najbolje je da to učini u vrijeme koje obitelj
odabere, stoga da mogu biti spremni, stoga da se mogu naoružati protiv
tračeva.

261
 Ali ništa nije bilo razumno u toj situaciji za Nicka. Želio je da je Isabel
sigurna. Želio je da su djevojke sigurne. I postojao je jedan jedini način da
osigura takvo što.
„Ja bih odabrao ono drugo.“
Leighton se nasmije smijehom u kojem nije bilo zabavljenost. „Ne bi.“
„U ovom slučaju bih jer postoji faktor koji nisi uzeo u obzir.“
Isabel više nije mogla šutjeti. „Postoji?“
Potom je pogledao u nju primijetivši njezinu nesigurnost, njezino
iznenađenje i iza svega toga, njezin strah. „Postoji. Nas dvoje ćemo se
vjenčati. Što stavlja Lady Georgianu i njezine okolnosti – pod moju zaštitu.“
Vojvoda prekriži ruke i okrene se prema Isabel. „Je li to istina?“
Isabel odmahne glavom, lice joj je bilo blijedo. „Ne. Nikad nisam rekla da
ću se udati za njega.“
Njezino poricanje brzo presječe Nicka. Ideja da se ona ne bi udala za njega
nakon jučer – nakon protekle noći – bila je neprihvatljiva. Ljutnja plane,
zajedno s povrijeđenošću i razdraženošću. Godine vježbanja sprečavale su
ih da se pojave na površini.
Umjesto toga, on to pretvori u hladnu šalu. „Tvoje pamćenje te izdaje
Isabel. Rekla si da ćeš se udati za mene jučer ujutro.“ Zastane čekajući da se
susretne s njezinim pogledom. „U sobi s kipovima. Zar se ne sjećaš?“
Naravno da se sjećala. Zadahtala je na te riječi. „To je bilo prije nego se
sve promijenilo!“
„Doista, jest. Prije nego je postalo imperativ.“ Radi insinuacije u riječima
crvenilo preleti njezinim obrazima.
„To nije to što sam mislila i ti to znaš!“
„Znam točno što si mislila. Isto tako znam da ne odlazim odavde bez da
te oženim –“
„Ne trebam te. Dobro nam je samima.“
Ja te ne trebam.
Izjava ga razljuti. „Da, vidim to. Budući da imaš kuću punu žena koje se
kriju bez zaštite i Bog zna koliko siledžija koji te love nakon što Leighton
obavi svoj poziv, kuća, ako mogu dodati, se doslovno raspada oko tebe, da
ne spominjem dijete koje treba više obuke nego većina štenaca koje sam sreo
i naslijedio je jednu od najproblematičnijih grofovija u zemlji, vojvodina
sestra će roditi vanbračno dijete, a… ti si kompromitirana! Ali dobro si.“

262
 „Misliš ako pitaš pomoć da te to čini slabom. Ono što te čini slabom je
tvoje naivno inzistiranje da ako kažeš da nikoga ne trebaš, da ćeš biti u
mogućnosti držati sve na okupu! Naravno da me trebaš! Treba ti bataljon da
drži ovo mjesto podalje od nevolja!“ Glas mu se podizao u grmljavinu.
„Kako je moguće da misliš da te ne bih oženio, ti luđakinjo?“ Riječi su mu
odjekivale sobom dugo trenutaka i Isabeline oči se napune suzama. Odmah
je požalio svoje riječi. „Isabel,“ rekao je nježno posegnuvši za njom. Želeći da
može sve to povući.
Podigla je ruku zadržavajući njegov pokret. „Ne.“ Okrenula se prema
Leightonu. „Ako su to moje opcije, Vaša Milosti, onda očito biram onu koja
će najmanje vjerojatno uništiti Townsend Park.“
Vojvoda pročisti grlo. „Ako je ono što je St. John rekao istina, moram
inzistirati da se udate Lady Isabel, kao džentlmen.“ Ona kimne.
„Poslati ću po svećenika.“
Ponovno je kimnula, usne su joj bile stisnute u liniju, kao da je zadržavala
suze. I potom je otrčala iz sobe, ostavljajući Nicka da se osjeća kao guzica.
Frustracija je planula. „Ja ću poslati po svećenika, prokletstvo.“
Kao da je bilo bitno.
Pokrenuo se da krene za njom želeći se objasniti.
Ispričati se.
Da napravi što god može da ju osvoji.
„Da sam ti, ja ne bih,“ vojvoda naglasi.
Nick se okrene prema njemu. „Oh, a tvoja interakcija danas sa ženama
čini se da je na mjestu Leightone.“
„Doći će do pameti.“
„Da, pa, nisam tako siguran. Ona nije kao ostale žene.“
„Primijetio sam.“
Nick se odmakne kako bi sjeo na obližnju stolicu držeći glavu rukama.
„Ja sam šupak.“
Leighton zauzme mjesto preko puta njega i izvadi cigaru iz srebrne kutije
u njegovom džepu i zapali je. „Nećeš dobiti argumente od mene.“
Nick podigne pogled. „Ti si šupak, isto tako, znaš.“
„Pretpostavljam da jesam.“ Vojvoda uzdahne. „Prokletstvo. Trudna.
Jedva da joj je sedamnaest. Nije čak ni predstavljena.“
„Ne možeš to ignorirati zauvijek.“
„Ne… ali mogu se malo potruditi.“

263
 „Ona je dobra cura Leightone. Ona ne zaslužuje tvoj bijes.“
„Ne želim misliti na nju.“ Riječi su prekinule raspravu. Nastala je neko
vrijeme tišina prije nego je dodao. „Dakle zaljubljen su u lady.“
Nick se nasloni na stolicu gledajući u strop. Naravno da je bio zaljubljen u
nju. Ona je bila najizvanrednija osoba koju je ikad upoznao. „Bože, pomozi mi,
jesam.“
„Po mom iskustvu, put do ženinog srca rijetko počinje objavom da je
kompromitirana u sobi punoj ljudi.“
„Nije bila puna.“ Nick zatvori oči. „Ja sam idiot.“
„Da. Ali ona će se udati za tebe.“
„Jer smo isforsirali njezinu ruku.“
„Glupost.“
Nick pogleda u svog prijatelja. „Vojvoda od Leightona je inzistirao da se
ona uda ili će uništiti ono što ona smatra najvrjednijim. Što bi ti napravio?“
„Dobro gledište,“ Leighton prizna. Povukao je nekoliko zamišljenih
dimova cigarete. „Iako, reći ću ovo… tvoja dama ne čini se kao tip koja bježi
od nevolja.“
Nick pomisli na Isabel na krovu i na Dunscroftovoj zajednici i u kuhinji s
njezinom vojskom Amazonki. „U pravu si oko toga.“
Vojvoda je dugo trenutaka razmišljao o svojoj cigareti. „Je li moguće da
joj je stalo do tebe?“
„Ne jutros.“
„Trebao bi joj reći da ju voliš.“
Nick odmahne glavom. „To je užasna ideja.“
„Bojiš se da neće uzvratiti osjećaje?“
Nick se susretne s vojvodinim ozbiljnim pogledom. „Užasnut time.“
„Bulan. Užasnut. Kako zanimljivo.“ Nick odoli nagonu da stavi svoju
šaku na Leightonovo lice.
Leighton izvadi sat iz svog džepa provjeravajući vrijeme. „Iako bih
uživao u svađi koju tako očito te svrbi da obaviš, djevojka je u žalosti. Trebati
će ti posebna dozvola.“
„Što znači da ću morati ići u York.“
„Nisi li sretan što slučajno poznajem tamošnjeg nadbiskupa?“
Nick se namršti. „Oh, da, Leightone. Tvoj dolazak nam je sa sobom donio
mnogo sreće.“

264
 To nije bilo vjenčanje kako bi netko zamišljao.
Nick se vratio nekad rano ujutro nakon što je tijekom noći putovao u York
po posebnu dozvolu, potom se vratio preko Dunscrofta kako bi probudio
gradskog vikara i dovukao ga u Townsend park kako bi obavio ceremoniju.
Jedva je imao vremena presvući odjeću. Ako bi Isabel sudila po njegovom
uznemirenom izgledu, tamni krugovi ispod njegovih očiju su ukazivali da
nije spavao od kad su zadnji put vidjeli jedno drugo – hrapav glas kojim je
izgovarao svoje zavjete bio je dodatni dokaz za to.
Vjenčali su se u očevom uredu, s Larom i Rockom kao svjedocima.
Ceremonija je bila brza i uz minimalno napora, svećeniku su objasnili da je
to način da se vjenčaju bez da omalovaže uspomenu na njezina oca.
Svećenik nije prosvjedovao, bio je toliko impresioniran kad je dobio
posebnu dozvolu potpisanu rukom samog nadbiskupa od Yorka.
Ni Isabel se nije bunila isto tako.
Na posljetku, to je bilo jedino rješenje.
Dakle zakleli su se na ljubav i čast; zakleli su se na međusobnu vjernost.
A kada se nagnuo kao bi je poljubio, ona se okrenula taman dovoljno da
poljupci slete malo u stranu, blagoslovljeno olakšanje, jer mislila je da ne bi
mogla podnijeti osjećaj njegovih usana na njezinima u tom trenutku kad su
se ženili iz pogrešnih razloga.
Napustila je kuću čim je vikar otišao, iskrala se na zapadna polja Parka.
Hodala je neko vrijeme – satima možda – razmišljajući.
Vidjela je mnoga lica braka u svom životu: brak iz ljubavi koja se rastopila
u neutješnu osamljenost; brak radi bijega koji je postao brak očaja; brak iz
dužnosti koji nikad nije izrastao u išta više.
U tim rijetkim trenutcima kad si je Isabel dozvolila maštati o braku, u
svakom slučaju, ona je sanjala o braku koji je bio više od izolacije i očaja i
dužnosti. Kako je pretpostavljala, bilo je ironično, da je njezin rođen iz svog
tog troje.
Ali da je iskrena sama prema sebi, dva dana ranije je vjerovala kako njezin
brak s Lordom Nicholasom bi mogao procvjetati u ljubav.
Njegovo ime je bilo Nicholas Raphael Dorian St. John.

265
 To je najviše što je mogla tvrditi da zna sa sigurnošću o svom novom
mužu.
Vjetar je pojačao i dugačka trava je šibala Isabeline noge dok je hodala
dugačkom, pravom linijom prema rubu zemlje Townsenda – zemlje koja je
generacijama bila u njezinoj obitelji.
Zemlji koja će biti spašena za buduće generacije radi onoga što je ona
napravila jutros.
Nije sad tako sebična.
Na tu pomisao zatvori oči. Kad ih je otvorila, pokidani nosači ograde koji
su označavali zapadni rub imanja su bili u njezinom vidokrugu. Još jedna
stvar koja će sad biti popravljena.
Nije željela se udati za njega radi novca. Ili zaštite. Ili zato što je to želio
Vojvoda od Leightona.
Ali, naravno, ona je imala udjela.
Je li?
„Ne.“ Prošaptala je riječ i odnio ju je vjetar, nestala je u njihanju trske.
Željela se udati za njega jer joj je bilo stalo do njega. I zato što je njemu
bilo stalo do nje.
Ali bilo je prekasno za to.
Bljesne joj prizor od jučer, sad tako davno – daleka prošlost. Odbila je
njegovo udvaranje i radi njega se to činilo kao da ga je očajnički trebala. Kao
da oni ne bi preživjeli da on nije došao i spasio ih. Kao da je njihovo vrijeme
isteklo.
I bio je u pravu.
Obrisala je suzu s obraza. Više ih nije mogla zadržavati na okupu.
I bila je užasnuta što je to značilo.
Tko je bila ona ako nije bila ovo? Ako ona nije bila gospodarica Townsend
Parka, čuvar Minervine kuće, ona s odgovorima, ona kojoj se svi okreću?
Što će ona postati?
„Isabel!“ povik, naglašen udarcima kopita povukao ju je iz njezinih misli
ona se okrene licem prema Nicku, koji je sjedio visoko na svom sivcu i
naginjao se dolje prema njoj. Ona se smrzne kad je povukao uzde, kliznuo
dolje prije nego se konj zaustavio. Držao je pogled dok je napredovao prema
njoj, glas mu se dizao iznad vjetra. „Tražio sam te po svuda.“
Ona slegne ramenima. „Otišla sam u šetnju.“

266
 „Poprilično duga šetnja za mladu na njezin dan vjenčanja,“ istaknuo je.
„Jesi li pokušavala pobjeći?“
Na šalu se nije nasmijala. „Ne, moj Lorde.“
Nastala je tišina dok je pretraživao njezino lice. „Nesretna si.“
Odmahnula je glavom dok su suze nadirale. „Ne, moj Lorde.“
„Čuo sam priču o mladama koje plaču na svoj dan vjenčanja Isabel, ali
oduvijek sam ih smatrao suzama radosnicama.“ Zastao je promatrajući je
pažljivo prije nego ju je privukao sebi u topao zagrljaju. „Još jednom me
nazovi moj Lorde i neću ti popraviti ogradu. Koja ima rupa u sebi, ako nisi
primijetila.“
„Primijetila sam,“ rekla je, riječi su joj bile prigušene u njegovim prsima.
„Isabel. Oprosti. Radi stvari koje sam rekao. Radi načina na koji sam ih
rekao.“ Govorio je riječi u njezinu kosu, topao dah koji je obećavao. „Oprosti
mi.“
Oh, kako je to željela.
Nije odgovorila već je umjesto toga umotala svoje ruke čvrsto oko njega.
To je bilo jedino što mu je u ovom trenutku mogla pružiti. Dopustila mu je
da ju drži dosta dugo, uživajući u osjećaju njegovih snažnih ruku oko nje,
toplini njegovih prsa o njezin obraz. Na trenutak, zamišljala je da je to bio
drugačiji dan vjenčanja. Da su se oženili iz bilo kojeg drugog razloga osim
onog radi kojeg su se oženili.
Da su se vjenčali iz ljubavi.
Na tu pomisao se odmakne i on ju je promatrao dok je poravnavala svoju
haljinu i gledala svuda okolo osim u njega. „Isabel.“ Na zvuk svog imena na
njegovim usnama, mekanim i bujnim, pogleda prema gore i pronađe
njegove oči – vidjela je osjećaje u njima. „Žao mi je što nisi imala vjenčanje o
kakvom si sanjala. Želio bih da smo ovo obavili drugačije, u crkvi… u
vjenčanici… s tvojim djevojkama.“
Odmahnula je glavom, radi emotivnosti joj je bilo teško pričati.
Uzeo ju je za ruku. „Izostavili smo važan dio ceremonije ovog jutra.
Pretpostavljam da je vikar mislio da ne možemo ispuniti njezine zahtjeve,
stoga ih je preskočio.
Radi zbunjenosti nabora čelo. „Ne razumijem.“
Otvorio je svoju ruku, otkrio jednostavni zlatni kolut koji je ležao na
njegovom dlanu. „Nije ono što zaslužuješ – probudio sam prvog zlatara
kojeg sam sinoć vidio u Yorku. Nije imao velikog izbora. Prvom prilikom

267
koju dobijem, kupiti ću ti nešto veličanstveno. S rubinima. Sviđaš mi se u
crvenome.“
Govorio je brzo kao da bi ga mogla odbiti ako joj da priliku da progovori.
Iako, to je bilo u redu. Nije ga željela prekinuti. Uzeo je njezinu ruku i stavio
prsten na prst. Uz iskrivljeni osmjeh je rekao, „Ne sjećam se točnih riječi…“
Odmahnula je glavom. „Ni ja.“
„Dobro.“ Duboko je udahnuo. „Nisam savršeni i shvaćam da je preda
mnom dug put da zaslužim tvoje povjerenje još jednom. Ali želim da znaš
da sam izuzetno sretan što si mi supruga. I dati ću sve od sebe da ti budem
izvrstan muž. Neka ovaj prsten bude dokaz mojih riječi.“
Obuhvatio je njezine obraze rukama, palčevima je brisao zalutale suze
koje su potekle na te riječi. „Ne plači, draga.“ Ispijao je njezine usne nježnim,
opuštenim poljupcima, tako nježnim i tako brižnim da je na trenutak
zaboravila da su se oženili iz skroz pogrešnih razloga.
Podigao je glavu i još jednom ju pogledao u oči i rekao, „Ostatak
popodneva… danas… možemo li zaboraviti sve ostalo? Možemo li
jednostavno imati dan vjenčanja?“
Kupovao im je dan prije nego se budu morali sjetiti svih tih pogrešnih
razloga.
Možda da otkriju pravi razlog.
I, tako joj Bog pomogao, ona je to željela.
Kimnula je. „Mislim da je to odlična ideja.“
Nasmijao se i ponudi joj svoju ruku. Kad ju je uzela, on reče, „Tvoj je dan
Lady Nicholas. Što ćeš napraviti od njega?“
Lady Nicholas.
Kako je čudno biti ta nova, drugačija osoba. Isabel se igrala imenom u
svojoj glavi, njezina ranija zabrinutost se ponovno pojavljivala na površini.
Tko je bila Lady Nicholas. Što se dogodilo s Lady Isabel?
„Isabel?“ Nickovo pitanje prekine njezine misli.
Sutra. Sutra će se brinuti o Lady Isabel.
Nasmijala se. „Voljela bih ti pokazati Park.“
U roku od minute bili su na njegovom konju, Isabel je sjedila ispred njega,
prilijepila se za njega dok je on kasao svog sivca kroz vrijes prema kući. Dok
su putovali, Isabel je isticala mjesta koja su joj bila važna kao djetetu –
šumarak u kojem se skrivala kad god bi željela pobjeći, ribnjak u kojem je

268
naučila plivati, raspadajuće ostatke stare kule dvorca u kojoj se pretvarala
da je princeza.
„Princeza?“
Pogled joj je bio na kamenoj strukturi, uperen na najviši vrh imanja. „Da,
pa pretvarati se da sam kraljica mi se činilo previše. Djevojka mora znati
svoja ograničenja.“
Nasmijao se i zaustavio konja. „Hoćemo li obići vaš dvorac Vaša Visosti?“
Pogledala je natrag prema njemu primijetivši zadirkivanje u njegovim
očima. „Svakako.“
U trenutku ju je spustio i ponudio joj svoju ruku te ju vodio prema malom
brdu prema hrpama ruševina koje su ostale, potom je Isabel preuzela
vodstvo, prelazeći rukom preko istrošenog kamena. „Prošle su godine od
kad sam bila tu gore.“
Nick joj je dao prostora da istražuje, naslonio se na mali kamen koji je
označavao sobu odavno uništene građevine, promatrao ju je dok je lutala
kroz srušene stupove. „Reci mi što si zamišljala da si.“
Nasmijala se sama sebi. „Sve ono što male djevojčice se pretvaraju da
jesu, mislim da…“
„Nisam imao privilegiju poznavati mnogo djevojčica,“ rekao je. „Pojasni,
molim te.“
Zastala je kod kamenog luka koji je nekad davno mogao biti prozor.
Gledajući prema ogoljenom, širokom krajoliku u daljini, odgovorila je. „Oh,
da sam bila princeza u tornju, čekala svog viteza… vjerojatno sam bila pod
magičnim činima ili me je čuvao zli zmaj, ili nešto tako jednako fantastično.
Ali nije uvijek bilo tako razrađeno, ponekad sam samo došla tu…“ okrenula
se i primijetila da je nestao s mjesta na kojem je stajao.
„Došla tu da…?“ Sad je bio s druge strane luka, naslanjao se
podlakticama na široki kameni zid. Iznenađeno se nasmijala na prizor kakav
je činio, raščupana crna kosa i pokvareni smiješak uz njegovu svečanu
odjeću.
Oponašala je njegov stav, ruke su joj dodirivale njegove na pragu.
„Dolazila sam tu kako bih zamišljala kako će moja budućnost izgledati.“
„I kakva je bila?“
Skrenula je pogled. „Normalne stvari, pretpostavljam… brak, djeca…
definitivno nisam planirala Minervinu kuću.“ Zastala je razmišljajući dugo
vremena. „Smiješno je kako te stvari pronađu svoj put u snove malih curica.

269
Nisam imala vrlo dobar uzor braka. Nisam imala dokaz da je takvo nešto
vrijedno imati. A opet…“ Riječi su nestale.
„A opet bilo je trenutaka kad je lady Isabel sanjala da postane supruga,“
rekao je, glas mu je bio opušten, izazivao je. Točno onakav kakav joj je trebalo
da bude.
Nasmijala se i susrela njegove plave oči. „Pretpostavljam da. Naravno -“
ton joj je postao vragolast „- ona sigurno nije nikad očekivala da se uda za
jednog od londonskih najpoželjnijih neženja. Imala je sreće, doista, da si
osigura tako eminentnog lorda kojeg treba zauzdati.“
Na te riječi mu obrve poskoče, vilica mu se otvori od iznenađenja i ona se
rastopi u hihotu na prizor kako je izgledao, tako komičan i klaunovski.
„Znala si!“
Dramatično stavi ruku na svoja prsa. „Moj Lorde, kako si samo mogao
zamišljati da postoji žena u ovoj velikoj zemlji koja nije znala? Zašto, ne
moramo nužno imati pretplatu na Bisere i Bunde da bi prepoznale takav –“
zastala je uz veliki naglasak „- primjerak muškosti… kad vidimo jednog.“
Namrštio se radi glupavog opisa. „Misliš da si jako smiješna Lady
Nicholas.“
Nasmijala se. „Znam da sam izuzetno smiješna Lorde Nicholas.“
Nasmijao se i ispružio ruku kako bi sklonio kestenjastu kovrču koja se
oslobodila na vjetru i sletjela uz njezin obraz. Kad je zadatak bio obavljen,
njihov smijeh zamre i uz jednostavnu stanku on nastavi milovanje,
obuhvativši zatiljak njezine glave svojim velikim rukama i privuče ju prema
sebi, ljubio ju je temeljito po njezinim toplim, nasmijanim usnama. Poljubac
je bio dubok i zamišljen, slao je rijeku zadovoljstva točno u njezino središte.
Uzdahne na njegova usta i on se primakne kako bi stavio malene, nježne
poljupce na njezin obraz, na vrh njezinog nosa i na njezino čelo prije nego se
povukao.
„Dakle mislila si da bi me mogla zauzdati,“ izazivao je.
Uz smijeh je odmahnula glavom. „Ne. Djevojke su mislile da bih te mogla
zauzdati. Nagovarale su me da upotrijebim lekcije iz magazina da uspijem
u tome.“ Nasmijala se na njegov uzdah nevjerice. „Nema potrebe govoriti,
da nikad nisam bila dobra u tome da slijedim upute.“
Nacerio se. „A tako? Koji je bio tvoj plan?“
„Mislila sam da bih mogla zauzdati tvoju stručnost u antikvitetima.“
„Pa… čini se da si primila više nego si se pogodila.“

270
 Napravila je predstavu od toga da ga promatra kritično. „Dosita, čini se
da jesam.“
Prasnuo je u smijeh. „Namigušo.“
Ona se isto nasmijala i on potom ode od prozora. Ona se nagnula kroz
njega kako bi ga promatrala kako ide prema obližnjem ulazu, srce joj je
ubrzavalo kad je shvatila da prilazi kako bi joj bio bliže. Želeći zadržati svoju
prividnu smirenost, ona skoči kako bi sjela na niski prag čekajući ga da dođe
do nje. Uzbuđenje se nakupljalo u njezinom stomaku dok je prilazio, pažljivo
se kretao između kamenja koje se prostiralo po unutrašnjosti, njegove plave
oči su nišanile prema njoj.
Časopis je bio u pravu. Bio je izuzetan primjerak muškarca.
I on je bio njezin suprug.
Misao ju pogodi u njezino središte.
Nije se zaustavio na diskretnoj udaljenosti od nje, umjesto toga prilazio
joj je što je bliže mogao, noge su mu očešale njezinu haljinu, njegovo tijelo je
zaklanjalo sunce s njezinog lica. Podigao je ruku, prelazio poleđinom svojih
prstiju preko njezinog obraza, ostavljajući trag vatre kuda su prošli. Njegove
oči su lutale svuda po njezinom licu i bilo je nešto u njima što nije mogla
prepoznati.
„O čemu razmišljaš?“
Da su bili u bilo kojem drugom trenu tokom njihovog vremena skupa, ne
bi pitala… ali bili su tu, na ovom čarobnom mjestu, ostatak svijeta i ostatak
njihovih života je bio daleko. Danas, oni su jednostavno bili muž i žena.
Kao da je bilo ičega jednostavnog u tome.
Pogled mu pronađe njen i puls joj ubrza kad je prepoznala strast u njemu.
Zadržala je dah, čekala je njegov odgovor.
„Razmišljam kako si najmagičnija žena koju sam ikad upoznao.“
Na te riječi vilica joj se opusti, tako neočekivano i on nastavi dalje, ruke
su mu obgrlile njezino lice. „Ti si jaka i prelijepa i sjajna i tako strastvena –
radi toga žudim biti ti u blizini.“ Stavio je svoje čelo na njezino kad je
nastavio. „Ne znam što se dogodilo… ali čini mi se da sam se poprilično
nevjerojatno zaljubio u tebe.“
Riječi Isabel ostave bez teksta.
Je li bilo moguće da je takvo što istinito?
Volio ju je.

271
 Riječi su odzvanjale u njezinom umu čineći nemogućim da razmišlja o
bilo čemu drugom.
A onda ju je ljubio. I ona nije uopće mogla razmišljati.
Priznavanje svoje ljubavi je otključalo nešto sirovo i snažno u Nicku i bez
da je sklonio svoje usne s njezinih, podigao ju je s niskog kamenog zida kako
bi se primakli komadiću mekane zelene trave u malom četvrtastom području
imanja. Stajali su tu dugo vremena, njihova usta i ruke su istraživale i Nick
je bio duboko svjestan koliko se ovaj trenutak razlikovao od svih… snažnog,
upornog nagona da vodi ljubav sa svojom ženom.
S ženom koju je tako u potpunosti volio.
Kad su joj ruke pale na dugmad njegovog kaputa i prsluka, Nick odvoji
svoja usta od njezinih, hvatajući dah dok je ona tražila kožu. Skidao je svoje
slojeve dok su se ludo ljubili i Isabel je povlačila njegovu košulju praveći
mjesta za svoje ruke kako bi istraživala široka, topla prostranstva kože ispod
tkanine. Osjećaj njezinih prstiju na njemu je bilo mučenje i on prekine
poljubac povukavši košulju preko glave i pusti ju da leprša na vjetru da bi
pala van zidova njihovog svetišta.
Posegnuo je prema njoj, željan da nastave njihov poljubac, ali ona je
otplesala iz njegovog zagrljaja, očiju prikovanih za njegova prsa. „Ne,“ rekla
je glasom koji je bio ispunjen ženskom snagom radi koje je žudio da ju ima.
„Želim te vidjeti.“
Prišla je bliže blokirajući mu ruke da ju privuče sebi, umjesto toga je
prelazila svojim dlanovima preko njegovih prsa dolje niz njegove ruke.
„Tako si širok… tako brončan… kako se to dogodilo?“
Borio se za riječi, lud od njezinog dodira. „Imam imanje izvan Londona…
volim raditi na poljima.“
Njezin pogled iza poluspuštenih kapaka susretne se s njegovim i on
stisne šake kako bi se spriječio da ju privuče k sebi i uzme joj usta. „Ne nosiš
košulju?“
Odmahnuo je glavom. „Ne uvijek.“
„Kako čudno,“ ona prošapta, stavljajući svoje usne na njega i ostavljajući
vlažne, mokre poljupce duž čvrste ravnine njegovih prsa sve dok više to nije
mogao podnijeti.
Radi vlastitog zdravog razuma je preuzeo kontrolu, uhvatio njezine usne,
potom je okrenuo kako bi na brzinu se pozabavio dugmićima na poleđini
njezine haljine, milujući joj vrat dok je ona uzdisala od zadovoljstva na

272
povjetarcu. Kad je tkanina olabavila, Isabel ju pridrži uz svoje grudi i okrene
se, njezine smeđe oči su bile ispunjene sireninim obećanjem kad ju je pustila
da padne, tkanina boje lavande sad se razlijevala oko njezinih nogu.
Nick udahne jedan duboki, umirujući udah, posegao je ponovno za njom,
okretao ju okolo i trgao je trake njezinog steznika. „Prezirem ženu koja je
izmislila korzet,“ zarežao je.
Isabel se nasmije gledajući preko svog ramena u njega. „Zbog čega misliš
da je žena izumila korzet?“
„Jer muškarac nikad ne bi učinio da je tako teško doći do tebe.“ Potom je
donje rublje palo s nje i on ju okrene nazad, skidajući naramenice njezinog
negližea s ramena sve dok nije bila gola pred njim i nebom i kulom. Pogled
mu je lutao preko njezinog prekrasnog tijela, rumenog od mješavine
zadovoljstva i stida. „Evo te,“ rekao je, glas mu je jedva bio prepoznatljiv od
želje u njemu. „Dođi.“
Privukao ju je k sebi, njezine gole grudi su se prislanjale na njegova prsa,
i on uzme njezina usta u gromovit poljubac, milujući duboko dok su njegove
ruke obuhvaćale njezine grudi, izazivajući njihove vrhove sve dok nisu bili
čvrsti, očajnički vršci mesa. Jecala je svoju želju uz njegove usne i on nagradi
taj zvuk stavljanjem svojih usana na jedan vrh, mučeći meso svojim zubima
i jezikom i nježnim, uzbudljivim sisanjem radi kojeg se počela migoljiti uz
njega.
Jednom rukom je posegnuo kako bi milovao njezino željno središte,
jednim prstom je razdvajao mekane kovrče koje su štitile njezino spolovilo,
pronašao je mjesto u kojem se nakupila njezina strast i kružio okolo,
pritiskujući sve dok njezino dahtanje nije postalo mu previše.
Potom se premjestio, polegao ju dole na mekanu travu kao žrtvu,
razdvajajući njezine noge kako bi ju izložio suncu i vjetru i nebu dok je
dodavao drugi prst prvome, vodeći je do ruba zadovoljstva, gledajući kako
joj oči postaju staklaste od strasti.
Želio ju je gledati kako se raspada u njegovim rukama.
Izvila je svoja leđa o tlo, kukovi su joj kružili, podizali, pokazivali mu
gdje – kako – dodirivati, milovati, kružiti. Nagnuo se dolje i prošaptao joj na
uho, uzimajući ušku među zube. „Tako je, moja ljubavi. Uzmi svoje
zadovoljstvo.“

273
 Dao joj je ono što nije znala pitati… brže, čvršće, snažnije, dublje… sve
dok nije zajecala svoje zadovoljstvo drevnom kamenju i uhvatila se za njega
dok je silovito gubila kontrolu.
Nakon toga, ležala je dugo minuta mirna i Nick je ispijao svoju dozu nje,
gole i voljne i njegove. Kad je konačno otvorila oči, zastane mu dah na bludni
sjaj koji je bio u njima. Prešla je jednom rukom preko površine njegovih prsa,
klizila je jednim prstom između pojasa njegovih hlača, u kojima je bio krut i
gladan nje.
„Moj je red,“ prošaptala je otkopčavajući dugmad njegovih hlača, sve u
svemu previše sporo.
Uskočio je, skinuo svoje čizme i hlače brzo sve dok nije bio jednako gol
kao i ona, krut i vruć i očajan za njom. Uzeo je njezina usta u dugačak
poljubac prije nego je rekao, „Mrzio bih da me se smatra nepoštenim.“
Nasmijala se, zvuk je bio tih i bludan i on se ukruti još više dok ga je
hvatala u ruku, milovala sve dok nije zatvorio oči od zadovoljstva. To što joj
je nedostajalo vještine nadoknađivala je žudnjom, Nick je škiljio kroz proreze
kapaka i promatrao ju dok je ona gledala u njega, fascinirana kako je rastao
u njezinim rukama, čvršći i duži nego je ikad bio.
Dok je on gledao, ona se nagnula prema dolje kako bi stavila nježni,
vlažan poljubac na njegov vrh i on pomisli da bi mogao umrijeti od
zadovoljstva.
Na njegovo uzdah ona stane podigavši svoju glavu, zabrinutost je
preplavila njezino lice. „Jesam li te povrijedila?“
Zatvorio je oči radi tog nevinog pitanja, ne mogavši zaustaviti svoje
kukove od micanja, očajan za još njezinog dodira. „Ne, ljubavi. Ne…“
Ponovno je skeptično pogledala u njega. „Hoću li stati?“
Glas mu je drhtao. „Napravi to ponovno.“
I jest, njezine nježne i okrutne usne na njemu. Zadržavao je dah, čekajući
njezin slijedeći potez i kad je osjetio nježan, istraživački liz njezinog jezika
tamo, uzdahnuo je od zadovoljstva. „Da… tako… Bože, Isabel.“
Riječi ju potaknu i u trenutku, njezino nevino milovanje, nježno sisanje
njezinih usta prijetili su da ga ubiju. Ako ne stane – mora stati.
Potom ju podigne s njega, njegove snažne ruke su ju vodile da ga zajaše
i on ju povuče prema dolje kako bi uzeo njezina usta. Podigla se iz poljupca
i on pronađe nesigurnost u njezinom pogledu. „Zar nisi uživao?“

274
 Grubo se nasmijao. „To je bila najnevjerojatnija stvar koju sam ikad
iskusio ljubavi. Uživao sam previše.“
Njezine obrve se namršte i on shvati da ona nije razumjela. Još jednom je
uzeo njezina usta, dugo i duboko i snažno sve dok nisu oboje dahtali, potom
on stavi svoja usta na vrh jedne od njezinih dojki, sisao ga sve dok nije bio
čvrst i bolan, a ona jecala. „Ne želim uzeti svoje zadovoljstvo bez da si ti sa
mnom. Ne danas.“
Potom se pomakao, vodio ju sve dok njegov vrh nije bio smješten uz nju.
Oči joj se rašire od osjećaja. „Možemo li? Ovako?“
On podigne obrvu. „Saznajmo.“
Podigao ju je, spuštao ju je na sebe sve dok nije bila smještena do samog
korijena njega. „Je li ovo dobro?“
„Da,“ prošaptala je s poštovanjem. „Da – “ ljuljala se na njemu,
isprobavala je kako si pristaju i njegov zdrav razum. „Osjećaj je fantastičan.“
„Dobro.“ Podigao ju je ponovno pokazujući kako da se kreće, poticao ju
na preuzme kontrolu nad njihovim vođenje ljubavi – njihovim
zadovoljstvom. Kao što je i znao da hoće, odmah se primila toga, ljuljala se
na njemu, testirala svoje kretnje, tražila svoje zadovoljstvo.
Promatrao ju je, ruke su mu milovale njezina vitka, snažna bedra,
prelazile preko njezinog tijela, hvatale njezine grudi, dopuštao joj da
pronađe ritam koji će ju dovesti do ruba.
To je bilo mučenje.
Konačno je pronašla pokret koji joj je donio zadovoljstvo, njihala se
snažno i brzo na njemu, jecala je dok je val zadovoljstva prijetio da se slomi.
Promatrao je dok su iznenađenje i strast prelazili preko njezinog lica, dok je
gledala dolje prema njemu i izgovarala njegovo ime iznova i iznova – litaniju
zadovoljstva.
Ispružio je ruku do mjesta na kojem su se spajali, smjestio svoj palac na
vršak njezinog spolovila, pravio male uske krugove dok je osjećao kako se
ona steže oko njega, kako će se uskoro slomiti. Oči joj se potom rašire i on joj
naredi, „Pogledaj u mene Isabel. Gledaj me u oči dok svršavaš.“
Stavila je ruke na njegova ramena, oči su joj se zaključale s njegovim,
plave naspram smeđih. „Ne mogu…“ vapila je. „Nick!“
„Znam.“ Podigao je svoje kukove prema njezinima, val se rušio iznad njih
pomeo ih je oboje u vrtlog strasti i oboje su stenjali, zvukovi su odjekivali po
antičkim zidovima dok su zajedno pronalazili svoje zadovoljstvo.

275
 Isabel se sruši na njegova prsa i on ju je držao tako sve dok se nije smirilo
njihovo naporno disanje i sve što je ostalo je bio zvuk vjetra kako šušti preko
kamenja.
Spustio je usne na njezinu sljepoočnicu i ponovno prošaptao svoju ljubav.
Na te riječi je zadrhtala, stisnula se bliže njemu i on omota svoje ruke oko
nje.
Možda je ipak postojala šansa za njih.

Isabel je sjedila za svojim stolićem za odijevanje, omotana pamučnim

ručnikom, pripremala se za svoju svadbenu noć koja je na neki način bila
čudna ako se uzme u obzir da su ona i njezin muž proveli većinu dana vani,
goli, imajući svoje svadbeno popodne.
Naravno, nitko u kući to nije mogao znati, i stoga kad je Lara natjerala na
vruću kupku, nije ništa rekla – nije bila nesretna što će imati malo vremena
nasamo sa svojim mislima prije nego se mora ponovno suočiti sa svojim
mužem.
Njezin muž.
Koji ju je volio.
Ili je barem rekao da ju voli.
Oh, kako su te riječi bile primamljive. Razumjela je kako njezin spol može
biti slab, sad, kako – uz manje slogova – žena može biti pokošena
uzbuđenjem i iščekivanjem bez daha.
Začulo se oštro kucanje na vratima i Isabelino srce istog trena joj poskoči
u grlo od pomisli da bi to mogao biti Nick prije nego je shvatila da je zvuk
dolazio s krivih vrata. Ranije tog dana, preselili su ga u susjednu spavaonicu,
njihove sobe sad su bile spojene unutarnjim vratima. Ovo kucanje je dolazilo
s hodnika.
„Da?“
Vrata se otvore i Gwen i Jane uđu. Isabel je istog trena ustala. „Je li sve u
redu?“
Jane se nasmije. „Čini se da si večeras poprilično napeta Isabel. Imaš li
nešto na umu?“
Isabel se namršti. „Ne. Što bi bilo?“
Gwen se nasmije, sjedne na nisku stolicu pored kreveta. „Oh, Isabel.
Konačno se to dogodilo!“

276
 „Što se dogodilo?“
Jane je sjedila na drugom rubu bakrene kade. „Otišla si i našla si muža.“
„Nije kao da sam ga tražila Jane. Cijela stvar se nekako dogodila bez mog
pristanka.“
„Ali nisi nesretna radi toga zar ne?“ Gwen upita.
Isabel je razmišljala o pitanju dugo vremena. „Ne baš. Čini se kao dobar
muškarac.“
„Unatoč jučerašnjoj zbrci?“
Isabel kimne. „Da. Izjasnio se više nego jasno da je spreman pomoći mi
držati Minervinu kuću sigurnom.“ Žene kimnu i ona doda suho. „Nema baš
puno izbora ako se mene oženi.“
Gwen se naceri. „Oženio. Prošlo vrijeme.“
Isabel odmahne glavom. „Ja sam supruga.“
„Doista, jesi,“ Jane doda. „I može ti donijeti mnogo sreće.“
Isabel nije mogla ignorirati nervozu koja je došla s tim riječima. Nije znala
da je brak neka sretna stvar. I nije postojao njezin mali dio koji je vjerovao da
je to nemoguće.
Ali kako je bio izvanredan osjećaj kad si voljen.
I kako užasavajući. Jer ju je dovelo korak bliže da izgubi sama sebe… ako
bi uzvratila njegovim osjećajima, tko će onda ona biti? Uzela je dubok,
umirujući udah i Gwen i Jane se pogledaju znalački.
„Što je?“
„Pa, poslane smo tu… da pričamo s tobom…“
Strah se rasplamsa. „Oh ne. O čemu?“
Gwen se nasmije. „O tvojoj bračnoj noći.“
Isabeline obrve se spoje. „Zbog čega?
Jane se okrene kako bi bila više licem okrenuta prema njoj. Spuštajući svoj
glas rekla je. „Mislimo da bi trebala biti spremna. To jest, trebala bi znati što
očekivati.“
„A budući da tvoja majka nije više s nama – “ Gwen doda.
Shvatila je svrha njihovog posjeta je bila toliko drugačija od nebrojenih
drugih razloga zbog kojih je zamišljala da se početi smijati. Skoro pa
histerično.
Dvije žene se pogledaju međusobno, jedna iznenađenija od druge i Isabel
se nastavi smijati, nije se mogla zaustaviti. Odložila je češalj koji je koristila i

277
pokušala disati. „Žao mi je!“ podigla je ruku mahajući mahnito. „Žao mi je!
ja jednostavno…“ i ponovno se počela smijati.
Možda im je trebala reći da joj nije bio potreban ikakav savjet o
događajima tokom večeri… ali njihova zbunjenost je bila zabavna i postojao
je mali dio Isabel koji je želio zavlačiti još malo – ako zbog ičega drugog nego
da im odvrati pažnju od njezinih ranijih misli.
„Žao mi je. Molim vas, nastavite.“ Okrenula se licem prema njima. „Što
bih trebala znati.“
Gwen započne. „Pa, već si spomenula da Lord Nicholas zadovoljavajuće
se ljubi…“
„Više nego zadovoljavajuće.“
Crvenilo se krenulo pojavljivati na kuharičinim obrazima. „Odlično. Ona
ima nade da će biti podjednako prihvatljiv…“ zastane gledajući u Jane.
„Ljubavnik,“ Jane reče iskreno.
Isabel se okrene nazad prema ogledalu i još jednom podigne češalj.
„Svakako se nadam.“
„Da, pa,“ Gwen nastavi. „Mogla bi biti iznenađena načinom na koji… se
stvari… dogode.“
Isabel se nasmije pokušavajući zadržati smijeh u svom glasu. „Stvari?“
Nastala je pauza. Jane prva progovori. „Pa, kao što znaš po svojim
kipovima, Isabel, mi imamo drugačija… obilježja… od tvog supruga.“
„Da…“
„Nećemo ići previše u detalje,“ Jane doda, frustracija se nakupljala u
njezinom glasu.
Isabel se prisiljavala da se ne nasmije. „Ali kako ću znati što raditi?“
„Sigurne smo da će Lord Nicholas znati, Isabel.“
To je bilo previše. Isabel se kikotala. „Da. Prilično sam isto tako uvjerena.“
Objema ženama su oči postale široke. „Već znaš!“ Gwen povika.
Isabel se naceri odlazeći iza svojeg zastora za odijevanje kako bi obukla
spavaćicu koju je odabrala za večeras –tamno ružičasta svila za koju se
nadala da će njezin muž u njoj uživati. „Znam. Ali hvala vam mnogo radi
vaše brige.“
„Ti si užasna, užasna žena,“ Jane reče, u glasu joj je bio smijeh, „I on te ne
zaslužuje.“
„Očigledno nema izbora, uzevši u obzir da je ona bila udana tek dvanaest
sati i već je imala svoju bračnu noć,“ Gwen reče suho. „Dakle, u pravu smo?“

278
 Isabel izviri iza zastora. „U pravu? Oko čega?“
„Je li prihvatljiv ljubavnik?“
„Gwen!“ Isabel se zacrveni, kliznuvši nazad iza zastora.
„Ah, čini se da jest.“ Gwen je izazivala.
Kad je njihov smijeh utihnuo, Jane upita ozbiljno. „Voliš li ga?“
Isabel zastane radi pitanja koje se iznova i iznova ponavljalo u njezinoj
glavi još od popodneva. Još i prije toga, ako bi bila stvarno iskrena. Uhvatila
je odraz sebe u ogledalu primijetivši kako se njezina silueta ocrtava ispod
svilenog negližea koji je odabrala za njega.
Da ga usreći.
Da učini da ju želi.
Da ga natjera da ju voli više.
Istina je bila, voljela ga je.
I nije bilo ničeg strašnijeg. Ona se bojala, ako bi priznala, da će se nekako
pretvoriti u svoju majku; da će njihov brak nekako postati brak njezinih
roditelja. Koliko dugo je njezina majka čeznula za njezinim ocem, koliko
dugo je čekala pored prozora da vidi prizor njegovih konja? Koliko dugo je
bila zaljubljena u njega dok je on bio tamo… i pričala priče o njemu dok ga
nije bilo?
I mrzila svoju djecu jer ju je napustio?
Kako je uopće Isabel mogla riskirati da ponovi taj užasavajući, osamljen,
očajan život?“
Ne. Ljubav nije donijela ništa osim boli u ovu kuću, u njezin život.
Neće dozvoliti da ju ljubav uništi na način kako je uništila njezinu majku.
Neće živjeti samo napola.
I tak, čak ikad bi priznala istinitost svojih osjećaja za Nicka, odbijala je
izreći ih na glas.
„Isabel,“ Jane ju zazove iz pozadine sobe, probudivši ju iz njezinih misli.
Duboko je udahnula i govorila svom odrazu, ignorirajući tugu na
njezinom licu, bol koja ju je razdirala radi laži. „Ne volim ga,“ objavila je
prisiljavajući svoj glas da ostane opušten, da uvjeri svoje prijateljice da je i
dalje bila jaka kao što je uvijek bila. Da uvjeri sebe u to. „Udala sam se za njega
iz obaveze – prema Jamesu i Minervinoj kući i Townsend parku. Ne vidim
potrebe da unosim ljubav u taj scenarij.“

279
 Zalijepila je širok osmjeh na lice – onaj koji nije osjećala – i izašla iza
zastora za odijevanje i tamo je zatekla Gwen i Jane kako stoje, očiju
prilijepljenih na različite dijelove sobe.
Pratila je njihov pogled i srce joj potoni.
Jer tamo, na susjednim vratima, stajao je njezin muž.
Čuo je sve.
Osmjeh joj nestane dok se kruto naklanjao. „Moje isprike. Nisam znao da
imaš društvo.“
„Ja – “ stala je. Što je mogla reći?
„Upravo smo na odlasku, moj Lorde,“ Jane reče i ona i Gwen su nestale
brže nego je Isabel ikad vidjela da netko izlazi iz sobe.
Bila je sama s muškarcem koji ju je volio.
A ona je obezvrijedila tu ljubav svojim glupim riječima.
Okrenuo se vratiti u drugu sobu. Slijedila ga je bez razmišljanja prelazeći
preko praga dok si je on točio dva prsta konjaka iz bokala koji je bio ostavljen
za njega. Dugo trenutaka je zurio u čašu prije nego je ispio velik gutljaj,
potom sjeo u veliku, nisku stolicu i posvetio joj svoju pažnju. Pogled mu je
bio hladan i lišen emocija.
Zakoračila je prema njemu, očajna da popravi ono što je pokvarila.
„Nick.“
„Obukla si crveno.“
Stala je, riječi su njezinim ušima bile čudne. „Ja – “ pogledala je u sebe.
„Mislila sam da će ti se svidjeti.“
Nastala je tišina dok je gledao u nju, oči su mu bile zatvorene zbog
osjećaja. „Sviđa mi se.“
Nije joj se sviđao ovaj Nick. Njegova šutljivost je bila uznemirujuća.
„Ja -“
Lagala sam. Volim te.
Strah uguši riječi. Željela je da ih nije čuo.
„Dođi tu.“
Naredba je bila zapovjedna i mračna – takvo nešto nikad nije čula od
njega – i postojao je dio nje koji je želio pobjeći od toga. Da zatvori i zaključa
vrata između njihovih spavaonica i sakrije se od njega sve dok se ne vrati u
normalu.
U isto vrijeme, željela se pokoriti tome.
Ponovno je ispio gutljaj, njegove plave oči se nisu micale s nje.

280
 Izazivao ju da odbije.
Izazivao ju da prihvati.
Željela ga je.
Pomisao ju pogura prema naprijed. Kad je bila pored njega, bila je
opčinjena njegovim pogledom, hladnim odsjajem u njima. Željela ga je
protresti, vratiti živost koja je bila u njima cijelo popodne. Ljubav koja je bila
u njima.
Nije se dugo vremena micao; pitala se bi li ju mogao odbiti, u konačnici,
ispratiti ju van i odbiti ponovno ju dodirivati. Tišina se razvukla na vječnost,
uništavala je i taman kad je planirala okrenuti se i otići svojom voljom, on se
pomakao.
Nagnuo se prema naprijed, posegnuo prema njoj i privukao ju sebi sve
dok nije stajala među njegovim bedrima. Naslonio je svoje lice na mekanu
zaobljenost njezinog stomaka, disao duboko, pritiskao svoja otvorena usta
na svilu koja je stajala tu. Ruke su mu milovale po vanjskoj strani njezinih
bedara, oko vrha njezine stražnjice, privlačio ju je k sebi dok je pomicao svoja
usta prema mjestu gdje je njezino središte bilo prekriveno tkaninom.
Osjećaj njegovog vrelog daha je bio previše; stavila je svoje ruke na
njegovu glavu, provlačila svoje prste kroz guste crne vlasi; izvila svoje tijelo
prema njemu, grlila ga je cijelim svojim bićem.
Potom je podigao glavu, prelazio rukama prema gore kako bi obuhvatio
njezine grudi, pronašao tamne vrhove ispod tkanine, izazivao ih svojim
palčevima i prstima sve dok nisu bili tvrdi i vapili za njim. I tek tada, kad joj
je disanje postalo grubo, drhtavo dahtanje, dao joj je ono što je željela – uzeo
je jednu čvrstu bradavicu među svoje usne, sisao kroz tkaninu, naizmjenično
dražio svojim zubima i lizao jezikom sve dok tkanina nije bila zalijepljena za
njezine grudi. Ponovio je radnju s drugom dojkom sve dok nije zajecala od
zadovoljstva.
Zvuk ga je potakao. Ustao se, povukao ogrtač njezine spavaćice sa sobom,
podigao ga preko glave, ogolio ju njegovim blijedo plavom pogledu.
Podigao ju je i ona se omota oko njega dok ju je nosio natrag u njezinu
spavaonicu. Spustio ju je na njezin krevet, spustio se za njom, pokrio ju
svojim toplim tijelom. Uhvatila se za njegovu košulju, nestrpljiva da nestane,
da ga ima uz sebe i on joj dozvoli da ju povuče s njega dok je klizio niz
njezino tijelo, ostavljao vrele, vlažne poljupce duž njezine središnje crte, u

281
udubini baze njezinog vrata, između njezinih grudi, dolje niz torzo i preko
njezinog mekanog stomaka.
Raširio je njezine noge i ona se nije bunila, umjesto toga se pomakla kako
bi se prilagodila njegovim širokim ramenima dok ju je pritiskao o krevet i
širio njezine paperjaste nabore koji su štitili njezino srce. Kad je stavio svoje
usne na nju, bio je nemilosrdan, radio je svojim jezikom i zubima ritmom koji
ju je povukao s kreveta od zadovoljstva i ona je za nekoliko sekundi stenjala.
Jezik mu je zlobno radio po njoj, brzo i žestoko, nije želio prihvatiti ništa osim
svega što mu je mogla dati.
Raspala se pod njim, vrištala njegovo ime dok je zabijao jedan, potom dva
prsta duboko u nju, došao do mjesta za koje nije ni znala da postoji, koje ju
je poslalo još jednom preko ruba.
Potom je bio iza nje, i jednim prodorom unutar nje, uzimao ju je,
ostavljajući ništa, kretanje mu je bilo dublje i intenzivnije od ičega što je prije
osjetila. Odmah ju je još jednom gurnuo do ruba i ona je preklinjala za
olakšanje, preklinjala za vrhunac koji je jedino on mogao pružiti. Držao ju je
tamo čitavu vječnost, sve dok nije jecala njegovo ime, preklinjala ga za
svršavanje.
Uzeo joj je usta u vreli poljubac, dublji i strastveniji od bilo čega što su
podijelili prije i on je spustio ruku među njih, smjestio svoj palac na mjesto
na kojem se činilo da sve počinje i završava. Nabio je duboko, prosuo se u
njoj i ona je bila izgubljena, preplavljena osjećajima, mogla je jednino misliti
o njemu.
Prošaptala je njegovo ime dok se raspadala u njegovim rukama.
Nakon dugo trenutaka, podigao se s nje. Posegnula je za njim dok se
odmicao u stranu, željela je da podijeli s njim plodove njihovog iskustva od
kojeg se zemlja tresla.
Nestao je iz kreveta prije nego ga je mogla dotaknuti, podigao je svoju
košulju i hlače s poda i napustio sobu.
Ustala se, dozivala ga dok je zatvarao čvrsto vrata koja su ih povezivala
isključivši je.
Žaljenje je stiglo brzo i bolno i ona je shvatila da nije progovorio ni
jednom tokom njihovog vođenja ljubavi.

282
 Njegujte svoju tajnovitost.
Kada ste probudili interes svog lorda, razmislite da provedete vrijeme
dalje od njega kako biste ga potakli na udvaranje. Potrebno je samo razmisliti
o godišnjem lovu na lisice preko naše lijepe zemlje da si svjesna divljačkog
poriva za lovom koji čak i naši najgospodskiji od gospode njeguju u sebi.
Budi lisica, Draga Čitateljice i ne boj se!
Ti vješti lovci će vas pratiti!

Biseri i budne
Lipanj 1823.

Isabel je jedva spavala, konačno je odustala od ideje i otišla do kuhinje.

Stajala je iznad štednjaka, promatrala kotlić kad je Kate ušla malo iza izlaska
sunca.
Isabel nije podigla pogled s vode, izgubljena u mislima, pitajući se što bi
moglo popraviti štetu koju je nanijela svom braku večer prije.
Kakva vrsta žene upropasti brak prvi dan?
Tvoja vrsta.
Opirala se odgovoru, promatrajući male balončiće na dnu lonca. Možda
bi ga mogla uvjeriti da odu na još jedno jahanje danas… možda bi mogli
pokušati ponovno.
Možda bi mogla pronaći hrabrosti reći mu da ga voli.
„Znaš što kažu o gledanju u lonce,“ upraviteljica staje je rekla otvarajući
ormar sa šalicama i izvukla van limenku s keksima.
„Da, pa… isprobavam teoriju.“
Kate se nagnula preko stola i promatrala svoju gospodaricu dugo
vremena prije nego je rekla. „Nema jednog od konja.“
To je privuklo Isabelinu pažnju. „Nestao?“
„Kao da ga nikad nije bilo.“
Srce joj skoči u grlo. „Koji?“

283
 „Vašeg muža.“
„Otišao je?“
„Čini se tako.“
Odmahnula je glavom. „Ne. Bio je tu. Sinoć.“
„Možda je samo odjahao do grada po nešto.“ Bilo je malo sigurnosti u
Katinom glasu.
Isabel požuri iz kuhinje natrag uz stepenice, kucala je na vrata njegove
spavaće sobe i jedva je pričekala da uđe.
Zaustavila se točno na vratima.
Otišao je; njegovih stvari nije bilo.
U krevetu se nije čak ni spavalo.
Otišao je odmah nakon –
Isabel zagrli sama sebe, odjednom joj je bilo hladno i bila je nepodnošljivo
umorna.
Okrenula se natrag prema vratima na kojima je Kate stajala. „Isabel.
Mogu li nešto napraviti? Trebaš li nešto?“
Isabel je odmahnula glavom jedva čuvši riječi.
Otišao je. Otjerala ga je.
Baš kao što je njezina majka otjerala njezinog oca.
„Ja – trebam…“ odmahnula je glavom, velika tuga ju je obuzimala.
„Trebam…“
Njega trebam.
„Trebam biti sama,“ prošaptala je. „Ja sam…“
Uništila sam sve.
Kate nije progovorila, razumjela čak iako Isabel nije. Zakoračila je natrag
u hodnik, ostavljajući Isabel samu u sobi.
Isabel zatvori vrata i popne se na krevet – krevet u kojem je njezin muž
trebao spavati. Gdje su njih dvoje trebali spavati skupa.
Ali on nije bio tu.
Ponovno je bila sama, a još gore je što ga je uopće imala.
Napustio ju je. Kao što je njezin otac napravio. Baš kao što se bojala da
hoće.
Otjerala ga je.
Okrenuvši se na bok, Isabel je privukla koljena na prsa i pustila suzama
da krenu. Plakala je, duboki mučni jecaji koji su oplakivali njezin brak i ono
što je mogao biti, samo da je vjerovala sama sebi da ga voli.

284
 A kad više nije bilo suza, zaspala je.
Bilo je kasno kad se probudila, sunce je teklo u toplu sobu dugim zlatnim
zrakama. Na trenutak nije znala gdje se nalazi i uspravila se pokušavajući
smjestiti sobu. Kad jest, ponovno su je preplavile uspomene.
Ustala se, tuga i žaljenje su jednostavne pokrete činile težim nego što je
ikad zamišljala.
Primakla se vratima i otvorila ih te zatekla zabrinutu Laru koja stoji vani.
Njezina rođakinja se na taj zvuk okrene i Isabel reče, „Koliko si dugo tu?“
Lara mahne jednom rukom kroz zrak. „Nije važno. Oh, Isabel.“ Uzela je
Isabel u zagrljaj, držala ju snažno u zagrljaju prije nego se odmaka i upitala.
„Što se dogodilo?“
Isabel odmahne glavom. „Ne znam. Jedan trenutak smo bili sretni i
vjerovala sam da bi mogli uspjeti, a idući…“ uništila sam. „…slijedeće,
napravila sam glupost. I on je otišao.“
„Uvjerena sam da nisi napravila glupost,“ Lara reče sa sigurnošću koja je
rođena iz ljubavi i prijateljstva.
„Ali jesam.“ Isabel pogleda u oči svoje rođakinje prepoznavši zabrinutost
u njima. „Volim ga Lara.“
Lara se nasmije kratko kao podrška i reče, „Ali to nije glupost! To je
prelijepo!“
Suze su se nakupile u Isabelinim očima. „Ne. Nije. Jer sam mu rekla da
ga ne volim. Da ga ne mogu voljeti.“
Zbunjenost zabljesne na licu druge žene. „Ali zašto?“
Isabel je bila preplavljena tugom. „Ne znam.“
Lara priđe i omota svoje ruke oko nje. „Oh Isabel.“
Isabel se uhvati za nju, suze su brzo navirale. „Nisam mu rekla jer sam
bila uplašena. Mislila sam da ako ga volim, pretvoriti ću se u svoju majku.
Mislila sam da će me to otvoriti za paćenje, a sad… sad je prekasno.
Povrijedila sam ga. Povrijedila sam ga i on je otišao.“
„Možda će se vratiti,“ Lara izgovori s nadom.
„Možda.“ Ali čak i dok je izgovarala te riječi, znala je da se to neće
dogoditi.
Koliko puta se trudio da zadobije njezino povjerenje opet, da dokaže da
je vrijedan? I koliko puta ga je Isabel odbila? I taj posljednji put – kad je vatra
nestala iz njegovih očiju, ostavivši samo hladnog, smirenog aristokrata – to
je bilo kad ga je izgubila.

285
 Dugo vremena je Isabel plakala, tražeći utjehu od svoje rođakinje.
Konačno, kad su se suze zaustavile, uzela je dubok, umirujući udah
taman na vrijeme da pogleda u Jamesa koji se penjao stubama. „Isabel!“
Zastao je na kratko primijetivši njezino suzno lice. „Što se dogodilo? Zašto
plačeš?“
James je polako prišao bliže, lice mu je bilo ozbiljno. Isabel je primijetila
da je nosio prsluk. I savršeno svezanu kravatu. Bio je mali muškarac. Dokaz
Nickovog utjecaja donio je još jednom suze. Zatvorila je oči da ih spriječi,
odbijajući otkriti svoju tugu bratu.
Isabel se prisili na osmjeh. „Nije ništa James. Što je bilo?“
Još neko vrijeme je James gledao u nju, njegova obrva je bila namrštena
radi zabrinutosti. Konačno je rekao, „Jane me poslala po tebe. Mislim da ćeš
se osjećati bolje kad vidiš zašto.“
Sumnjala je u to.
„Što to?“
Odmahnuo je glavom. „Rekla mi je da ti ne kažem. Moraš sama vidjeti.“
Isabel uzdahne. Park je još uvijek trebao svoju gospodaricu. Nesretno
zaljubljenu ili ne. „Dobro, povedi.“
Dok se trojac spuštao stepenicama na drugi kat, Isabel je postala svjesna
buke. Bila je glasna, burna kolekcija brbljanja koja nije bila nalik ičemu što je
ikad čula. Požurili su do vrha stubišta koje je vodilo prema velikom ulazu i
ona tamo zastane, smrzla se od iznenađenja radi prizora koji je bio dolje.
Ulaz u Park je bio ispunjen muškarcima. Muškarcima s kantama i
sanducima i torbama, svaki je bio iznenađujući od onog drugog, svaki je
pokušavao zadobiti Janeinu pozornost koja je stajala nekoliko stepenica uz
stubište, davala sve od sebe da odigra ulogu smirenog batlera. Naravno,
činilo se da je tek nekolicina batlera u svijetu se ikad morala nositi s
polovicom stanovnika Dunscrofta u njihovom glavnom hodniku.
Silazeći, prišla je do Janeine strane dok je batlerica izvikivala. „Dobro
gospodo, ako svi možemo imati trenutak tišine dok ne posložimo stvari,
možda bi nam svima to pojednostavilo život?“ spustila je svoj glas na
mrmljanje. „Svakako bi mi pomoglo da razmislim.“
Isabel uputa, „Što za ime svijeta?“
Jane se okrene prema njoj. „Bilo je vrijeme da dođeš.“
„Tko su oni?“

286
 „Prema onome što ja mogu reći,“ Jane reče pokazujući na dotične
muškarce dok je govorila, „taj dječak ima tri sanduka sa svijećama; ova dva
su poslana da poprave zapadnu ogradu; ovaj tamo je da ugodi klavir – jesi
li uopće znala da je te stvari potrebno ugađati? – muškarac u kaputu čeka da
se upozna s tobom kako bi mogao odabrati kočijaša koji će ići vašim novim
konjskim zapregama koje su već u staji – Kate je van sebe od uzbuđenja; onaj
dostavlja nekoliko torti i vino za podrume; dvije žene koje su u uglu, jadnice,
tu su da bi nas sve obukle u novu odjeću; onaj muškarac s naočalama je
bankar koji traži audijenciju s „gospodaricom kuće“, kružok divova koji
stoje s Rockom – Bog zna odakle su došli – su tu da patroliraju rubovima
imanja; i – “ škiljila je prema mačevaocima. „Oh, da. Tu je isto pola tuceta
krovopokrivača koji zahtijevaju pristup tavanu.
Šokirana, Isabel je zatreptala prema zajednici, i dalje ne razumijevajući u
potpunosti. „Što oni svi rade tu?“
„Glazbenik!“ Jane povika privukavši pozornost tihog, naboranog
zanatlije u blizini. „Balska dvorana je kroz ta vrata tu.“ Okrenula se natrag
prema Isabel. „Rekli su da ih je Lord Nicholas poslao.“
Trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati značenje Janeinih riječi.
„Sve njih?“
„Prema mom iskustvu, trgovci se ne pojavljuju sami sa besplatnom
robom Isabel. Da. Sve njih.“
Nijema, Isabel pogleda preko zbirke ljudi u hodniku, preplavljena.
Konačno je pogledala natrag prema Jane i Lari, mogla je reći samo jednu
stvar. „Poslao mi je krovopokrivače.“
Jane je bila zaposlena davanjem uputa muškarcima s vinom kako do
kuhinje. Okrenuvši se nazad rekla je, „Čini se da si se udala za luđaka.“
Potom se nasmijala. „Poslao mi je krovopokrivače.“
To je bila najsimpatičnija stvar koju joj je itko ikada dao.
Lara se široko nasmije. „Definitivno zna put do tvog srca, Isabel.“
Suze su još jednom prijetile.
Da je samo bila dovoljno hrabra pustiti ga unutra.
Isabel duboko udahne prisiljavajući se da ostane snažna. Poravnavši
rukama niz svoje zgužvane suknje rekla je, „Što ja moram raditi?“
„Mislim da bi trebala poslati te krovopokrivače da rade.“
Nešto prije sumraka, Isabel je stajala na prednjim stepenicama ispred
glavne kuće promatrajući dok je zadnji majstor odlazio niz dugačku cestu iz

287
Townsend Parka. Radili su nekoliko sati na krovu obećavši se vratiti slijedeći
dan s materijalom koji su trebali da bi popravili značajnija oštećenja.
Dok su trgovci nestajali u noći, ona je sjela na široke kamene stepenice,
omotala svoje ruke oko sebe kako bi odvratila hladan večernji povjetarac dok
je gledala gore prema zatamnjenom nebu, priželjkujući da je sve bilo
drugačije.
Želeći da je bila malo hrabrija.
Bila je tako preplašena time da sebi dozvoli voljeti ga, tako uplašena da
će njezina veza s Nickom biti odraz odnosa njezinih roditelja. Bila je
preplašena da ako ga bude voljela, ona će se izložiti opasnosti da postane
njezina majka – venuti tu u Yorkshireu čekajući, očajnički, njega da se vrati.
I zbog toga nije dozvolila sebi da prizna kako ga voli. Ali opet, eto je tu,
vene tu u Yorkshireu čekajući, očajnički da se on vrati.
Činilo se da se u svakom slučaju pretvorila u svoju majku.
Ali on nije bio njezin otac.
On je u jednom danu napravio više za Townsend Park nego je njezin otac
ikad napravio za njih. I nije to bio samo krov, ili ograda ili kočija. To je bio
način na koji je on tako očito mario za Park. Za Minervinu kuću. Poznavao
je zemlju i cure manje do tjedan dana, ali bio je predan njihovoj dobrobiti.
Njihovoj budućnosti.
Jer je bio predan Isabelinoj sreći.
To je sad razumjela.
Uzdahnula je u noć.
Da nije samo tako zakasnila.
„Bio je skoro pa izvanredan dan, zar ne?“
Rockov glas je dolazio iz tame i ona se okrene prema njemu dok je dolazio
s vrha stubišta silazeći prema njoj. „To je jedinia način za to prikazati,“ rekla
je uz usiljeni osmjeh.
„Tvoje osiguranje je na svojim pozicijama. Čine se kao dobra grupa ljudi.
Predstaviti ću ti ih sutra. Napravili smo privremeno sjedište u staroj
drvosječinoj kolibi. Trebati će neke osnovne popravke, ali razgovarati ću s
Nickom o tome slijedeći put kad ga vidim.“
Grudi su joj se stegle radi Rockove uvjerenosti da će ponovno vidjeti
Nicka. Ona je željela da ona može biti u to isto tako sigurna. „Ovo se sve
dogodilo tako brzo.“

288
 Rock dugo vremena nije progovorio, gledajući prema mračnom tlu.
Potom konačno: „Počeo je proces kad je kiša prestala. Kad je otišao do grada
uzeti naše stvari, naredio mi je da razgovaram s činovnikom u vezi časnih
muškaraca koji bi mogli biti zainteresirani za ovakav posao.“
Isabel je stisnula svoje usne u tanku liniju. Počeo je proces prije nego je
Georgiana bila oteta. Prije nego su bili prisiljeni oženiti se. Prije nego se sve
promijenilo.
Sjedili su dugo u tišini, izgubljeni u vlastitim mislima. Bilo je tucet pitanja
koje je željela pitati Rocka, njezinu jedinu poveznicu s muškarcem kojeg je
voljela – muškarcem kojeg je otjerala – ali bilo joj je previše neugodno i
previše je bila nesigurna, i emocije su je preplavile.
Konačno pitala je ono što se činilo kao sigurno pitanje. „Zašto nisi otišao
s njim?“
On zastane razmišljajući o njezinim riječima. „Jer, za razliku od Nicka, ja
znam da ostavljati stvar koju želim najviše na svijetu nije način da ju osvojiš.“
„Lara.“
Nije odgovorio dugo, tako dugo, da je zapravo Isabel počela misliti da ne
želi potvrditi ime. Kad se konačno okrenuo prema njoj, njegove tamne oči su
bile crne na večernjem svjetlu. „Da.“
Kimnula je. „Sretna sam radi vas oboje što ste pronašli“ – zastala je, radi
knedle u njezinom grlu bilo joj je teško završiti rečenicu – „jedno drugo.“
Rock je duboko disao. Kad je progovorio, riječi su mu bile brze i
ispresijecane, kao da je želio da ih uopće ne izgovara. „Znam da je ona kćer
džentlmena. Da ona zaslužuje nekoga definitivno boljeg od mene – Turčina
– koji nikad neće biti do kraja prihvaćen u njezinom svijetu. Ja nisam
gospodin. Nisam kršćanin. Ali uvelike mi je stalo do nje. I napraviti ću sve
što mogu da je usrećim.“ Stao je. „Bogat sam jako.“
Isabel se nasmije. „Ne znam zašto misliš da ijedna od nas mari za to što
si Turčin Rock. Niti znam zašto ti misliš da zahtijevamo od tebe visoko
podrijetlo. Jesi li naučio išta o ovoj šarolikoj posadi za ovih tjedan dana
koliko si s nama?“
Uzvratio joj je svojim vlastitim vrlo sretnim osmjehom. „Jednostavno sam
isticao svoje mane.“
„Za Boga miloga, nemoj da mi to počnemo raditi inače ćemo biti tu cijelu
noć dok ja nabrajam svoje vlastite.“

289
 „Nikada,“ rekao je ljubazno, zastavši dugo dok je birao svoje slijedeće
riječi. „Volio bih ju oženiti. A budući da si ti njezina najbliža obitelj,
pretpostavljam da tebe trebam pitati…“
Susrela se s njegovim pogledom, suze su joj ispunjavale oči. „Naravno da
imaš moj blagoslov. Ako te ona želi, onda si sretno dobrodošao u Townsend
Park.“ Rock ispusti dugačak izdisaj olakšanja i Isabel se nasmije kroz svoje
suze. „Jesi li zbilja mislio da ću te odbiti?“
Odmahnuo je glavom. „Nisam znao. Jedna je stvar prihvatiti me kao
gosta u tvom domu. Sasvim je drugo prihvatiti me kao svoju…“
„Obitelj,“ Isabel reče stavivši jednu ruku na njegovu. „Rođače.“
Pognuo je glavu. „Hvala ti.“
„Da, pa, ne škodi to što si bogat.“
Zarežao je od smijeha. „Nick je bio u pravu. Tvoj jezik je oštar.“
Postala je ozbiljna na spomen Nicka. „Preoštrog jezika, mislim.“
Uzdahnula je okrenuvši se prema ovom medvjedu od muškarca.
„Upropastila sam sve. Kad sam ga vidjela prošlu… bio je toliko drugačiji.
Hladan. Bezosjećajan.“
„Treba mu vremena Isabel.“
„Volim ga,“ priznala je i bilo je nešto oslobađajuće u priznavanju njezinih
osjećaja ovom muškarcu, prijatelju njezinog muža.
„Jesi li mu to rekla?“
Zatvorila je oči. „Ne.“
„Zašto ne?“
„Jer sam se bojala.“
„Bojala čega?“
Patetično se nasmijala. „Bojala sam se da će me ostaviti tu. Samu.
Zaljubljenu.“
On se nije nasmijao. Nije se osvrnuo na očitu ironiju od koje je ona
bolovala. Jednostavno je rekao, „Mislim da je vrijeme da čuješ o Turskoj.“
Isabel pogleda u Rocka. „Što o Turskoj?“
„Pretpostavljam da ti je rekao da smo u Turskoj bili skupa.“
„Da. Rekao je da si ga tamo spasio iz zatvora.“
„Je li ti za početak rekao kako je završio u zatvoru?“
„Ne.“
„Bila je žena. Nick je mislio da je zaljubljen u nju.“

290
 Bolan prizor se pojavi. Nick u rukama egzotične velom pokrivene žene
koja je znala sve puteve do njegovog srca.
Naslonio se na kamenu ogradu, očiju staklastih radi sjećanja. „Nekoliko
tjedana smo kampirali malo izvan Ankare. Kruna je bila nervozna radi
glasina o vojsci koja se stvarala u Carstvu i pitali su Nicka da slijedi doušnika
koji je nestao bez traga.“ U Rockovom glasu se čulo divljenje. „Nick je bilo
legenda širom Istoka. Zvali su ga bulan – lovac. Govorili su da može pronaći
bilo koga.“
Isabel kimne. Pronaći Minervinu kuću mora da je za njega bila dječja igra.
„Jedne noći Alana se pojavila ispred njegovog šatora, u modricama i
krvava od batina koje je dobila od ruku svoga muža, jadikujući za pomoć.
Primio ju je, hranio, njegovao njezine rane, ali ona ga je ostavila prije jutra,
užasnuta da će ju njezin muž pronaći i pretući još više.“
Isabel se trzne na te riječi, odmah razumjevši da se Nick ne bi mogao
oduprijeti tako ranjenoj golubici.
„Vratila se slijedeće noći razbijene usne. I nakon te noći s nekim drugim
ozljedama. I onda je nestala. On je postao mahnit brinući se radi nje. Pratio
ju je do kuće u gradu i postao je opsjednut time da ju pronađe – da se uvjeri
u njezinu sigurnost. Nakon što ju je danima čekao, konačno je bio nagrađen
njezinim pojavljivanjem. Krenula je na tržnicu s nekoliko ostalih dama iz
kuće. Pronašao je način da razgovara s njom tamo i ona ga je preklinjala da
ju ostavi na miru. Uvjeravala ga je da je dobro.“
Omotala je ruke oko sebe čvršće na te riječi. Nije ni čudo da je mrzio kad
je tvrdila da joj je dobro bez njega.
Rock nastavi. „Te noći, ona mu je ponovno došla k njemu. Neozlijeđena.“
Nije objašnjavao, ali Isabel nije bila budala. Osjetila je mučninu na ideju
njega s drugom ženom. „Je li bila jako lijepa?“ Pitanje je izašlo van prije nego
ga je mogla povući.
„Da. Jako.“
Isabel ju je mrzila.
„Njezina ljepota je bila zasjenjena time što je bila utjelovljenje zla.“ Rock
je nastavio. „Preklinjao ju je da ostane s njim te noći. Uvjeravao ju je da će ju
čuvati na sigurnom. Obećao joj siguran put natrag u Englesku. Ona se
složila, ali je odbila odmah otići – dala mu je neku ispriku vezanu uz imovinu
ili nešto takvo. On joj je vjerovao i dogovorili su mjesto i vrijeme sastanka
kada će ju pokupiti. I da će pobjeći.“

291
 Strah se naselio u Isabelinim prsima. Znala je što dolazi, ali nije se mogla
zaustaviti da prestane slušati.
„To je naravno bila zamka. Car je znao da je bulan tamo, da traži
doušnika. I nekako su otkrili da je Nick bio taj koji ga traži. Bio sam u blizini
kada su ga odveli. Promatrao sam cijelu stvar.“ Zastao je izgubljen u
prošlosti. „Ovo je dio kojeg se najviše sjećam – trebalo je šest ogromnih
Turčina, većih od mene, da ga drže. Kad su ga obuzdali, Alana je prišla,
sklonila svoj veo i pljunula mu u lice.“
Isabel ustuknu na prizor izdaje.
„Rekao mi je da je zaslužio taj ožiljak.“
Rock jednom kimne. „On misli da zaslužuje. Kao kaznu jer je bio žrtva
njezinih ženskih čari. Jer je vjerovao da ga voli.“
Dugo trenutaka su bili tiho dok je istina o Nickovoj prošlosti sjedala
među njima. Isabel se trzne radi boli koju mora da je osjetio, jer je pao nisko
radi žene koju je volio.
Nije ni čudo što je otišao.
Ona je napravila istu stvar.
Rock nastavi nesvjestan nemira koji je proživljavala. „Tada se odrekao
svih žena. Od tada ga nikad nisam vidio da se vezao uz neku. Sve dok nismo
došli tu. Sve do tebe.“
Riječi su bile fizički udarac. Otvorio joj se, vjerovao je sam sebi da će
ponovno voljeti. Vjerovao njoj da će prihvatiti tu ljubav. I ona ju je odbacila.
Odbacila njega.
Pozliti će joj.
Nagnuo se prema naprijed prepoznavši njezin nemir. „Isabel. On te voli.“
Radi tih riječi je bilo još gore. „Napravila sam istu stvar koju je ona
napravila.“ Njegovo protivljenje je bilo trenutno i nepokolebljivo. „Ne. Nisi.“
„On me voli. A ja sam ga odbila.“
„Isabel. Ona ga je izdala. Ona ga je poslala u zatvor. Ona ga je mučila. On
bi umro da ga nisam pronašao.“ Zastao je koristeći to da naglasi svoje riječi.
„Ti si čista suprotnost onoga što je ona bila.“
Odmahnula je glavom. „On to ne zna.“
„Da, Isabel. Zna. Samo mu treba vremena.“
„Koliko vremena?“
„Ne znam. Iako, neće se moći držati podalje. To ti mogu garantirati.“

292
 Dugo minuta su bili tiho, zvuk cvrčaka se čuo u pozadini. Isabel je
razmišljala o Rockovoj priči i njezinom vlastitom vremenu s Nickom.
Cijeli život ona se bojala uzeti ono što želi iz straha od neuspjeha. Ona se
bojala napustiti Townsend Park i suočiti se s tračevima koje je njezin otac
izazvao; bojala se poslati Jamesa u školu iz straha da bi se on mogao
pretvoriti u njezinog oca.
I bojala se voljeti Nicka iz straha da ne izgubi sebe.
Sad, u svakom slučaju – bez njega – ionako je bila izgubljena.
Ali imala je priliku to popraviti. Napraviti da bude bolje.
Imati život o kojem je počela sanjati.
Sve što je trebala je ispružiti ruku i uzeti ga.
Uzeti njega.
Ustala se gledajući dolje prema Rocku. „Želim poći za njim.“
Rockove obrve poskoče u zrak. „Sad?“
„Sad. Gdje je on?“
„Na pola puta do Londona pretpostavljam.“
London.
Kimnula je. „Onda idem u London.“
Ustao se. „Ja ću te odvesti.“
Odmahnula je glavom. „Ne. Moram ovo sama napraviti.“
Suzio je pogled prema njoj. „Isabel. Nick će mi odrubiti glavu ako te
pustim da sama putuješ u London.“
„Biti ću dobro. Ići ću poštanskom kočijom.“
Rock se nasmije radi tog smiješnog očekivanja. „Ubiti će me bez da dva
puta razmisli ako ti dopustim da to napraviš.“
„Zašto? Puno cura dolazi tu poštom.“
„Da. Pa, ti si Lady Nicholas St. John sad, šurjakinja Markiza od Ralstona
Ti ne putuješ poštom.“
Razgovor je oduzimao dragocjeno vrijeme. Pristala je da ubrza proces.
„Dobro. Kako predlažeš da idem?“
„Iznajmiti ćemo kočiju sutra ujutro u šest.“
„Nećemo doći tamo danima!“
On uzdahne. „Ako se zaustavimo samo da zamijenimo konje, biti ćemo
tamo za dva i pol dana. Poštanskom kočijom bi ti trebalo barem četiri.“
Isabelino lice se ozari. „Onda će vaša pratnja biti cijenjena, dragi
gospodine.“

293
 Rock pogleda u nebo. „Oderati će me radi ovoga.“
Ona se nasmije. „Ne ako uspijem ga ponovno osvojiti. U tom slučaju, biti
će ti vječno zahvalan.“ Okrenula se i krenula uz stepenica, žurila je spremiti
se za putovanje. Nekoliko stepenica od vrha, ona se okrene. „Čekaj. Kuda
idemo nakon što stignemo u London?“
Rock nije oklijevao. „Idem u kuću Ralstonovih. Trebati će ti pomoć
markize.“

294
 „Trebao bih te ubiti jer me prisiljavaš da napravim to.“
„Vjerojatno. Ali nećeš. Tvoja je vlastita krivica jer si se vratio u London.
Da sam na tvom mjestu, držao bih se podalje ostatak ljeta.“
„Kako sam mogao znati da Callie priređuje ljetni bal?“ Nick je uzeo
dugačak gutljaj iz čaše viskija koju je držao, prestao se mrštiti na svog brata.
Blizanci su sjedili u Ralstonovom uredu dok je orkestar u vrtovima iza
počinjao ugađati svoje instrumente. Za manje od sat, pola londonske elite –
polovica koja je ostala u gradu tokom srpnja – biti će u vrtovima isto tako.
Nick se vrpoljio u svojoj službenoj odjeći „Tko je ikad čuo za ljetni bal?“
„Callie je mislila da bi to bio dobar način da Julianu drži u očima
javnosti,“ Ralston odgovori odbijajući zagristi bratov mamac. „Mogao bih te
podsjetiti da tvoja sestra pati od nečeg nalik nesretnoj reputaciji.“
Nick je režao u svoj viski. „Iz ni jednog drugog razloga osim zato što je
naša majka bila – “
„Da. Pa, društvo čini se da ne mari previše za kako i zašto.“ Ralston se
nagne naprijed i doda još malo jantarne tekućine u Nickovu čašu. „Callie je
sretna što si tu Nick. Juliana će isto tako biti. Pokušaj uživati večeras.“
Uživati.
Kao da je to bilo moguće.
Prošlo je pet dana od kako je napustio Isabel i nije uživao ni jedan
trenutak tog vremena. Poprilično je sumnjao da će provođenje noći u
zatamnjenim vrtovima s londonskim damama koje se usiljeno smiješe i
njihovim glasnim majkama to moglo promijeniti.
Doista, bio je poprilično siguran da će provođenje noći u zatamnjenom
vrtu navesti ga da razmišlja o Isabel. I bio je u potpunosti siguran da će
provođenje noći u plesu sa ženama koje nisu Isabel dovesti ga poprilično do
ludila.
„Ima nešto što bi trebao znati.“
Nickove oči se suze u proreze. „Što to?“
„Još uvijek te smatraju vrlo vrijednim ulovom. Pretpostavljam da će
mnoge žene večeras tu biti radi tebe.“
„Ja sam oženjen.“

295
 „Ta informacija nije postala javna, kao što znaš. Doista, netko bi pomislio
da bi rekao svom bratu o promjeni svog statusa prije nego si se vratio u
London, spremi se na grizenje noktiju.“
Nick je rekao svom bratu upravo ono što je mogao napraviti s tom mišlju.
Ralston se nagnuo nazad u stolicu. „Reći ću bilo kome tko te ikad smatrao
dobrodušnim bratom, večeras će biti iznenađen.“
Nick se potom ustao, iracionalni bijes je gorio. „Onda bih možda trebao
otići i poštedjeti vas sve problema da patite radi mog društva.“
„Sjedi dolje ti smiješni šupku.“
Nick je nadvisio brata. „Nazovi me tako još jednom.“
Ralston napravi predstavu od smirenog okretanja viskija u svojoj čaši.
„Neću se tuči s tobom u svom uredu, u svojoj formalnoj odjeći. Callie bi mi
odrubila glavu.“
Ralstonov nedirnut odgovor umanjio je Nickov otpor.
Ponovno je sjeo, nagnuo se prema naprijed i stavio svoju glavu u ruke,
trljajući svoje lice kao da može obrisati frustriranost. Kad je podigao pogled,
Ralston ga je promatrao s punim razumijevanjem. „Dobro te je sredila,
brate.“
To je bilo prvi put da je Ralston spomenuo Isabel van kratkog, utegnutog
razgovora tokom kojeg je Nick objavio svoj brak, a Nick je znao da
ignoriranje riječi njegovog blizanca će mu omogućiti prostor koji mu je
trebao.
Ali on nije to htio ignorirati.
Želio je razgovarati o njoj… kao da bi je riječi mogle dovesti bliže.
Kao da bi one mogle izvesti da ga ona voli.
Ignorirao je bol koja je planula na te riječi. „Ona je… nevjerojatna.“
Ralston nije odgovorio. Jednostavno je slušao.
Nick je počeo pričati, više za sebe nego bratu. „Ona ima takvu snagu u
sebi, kao nitko koga sam upoznao. Kad ona vjeruje u nešto, ili kad se bori za
ono što je njezino – ona je kraljica. Nije nimalo nalik ženama koje poznajem.
Ako nešto treba napraviti, ona to napravi.“ Pogledao je u njega. „Prvi put
kad sam ju poljubio, nosila je hlače.“
Jedna strana Ralstonovih usta se izvije u osmjeh. „Ima nešto u tome kad
su one u hlačama.“
„Ali postoji nježnosti u njoj isto tako. Duboko usađena nesigurnost radi
koje želim ju štititi svime što imam.“ Nick je jednom rukom trljao svoju vilicu

296
dok je mislio o njoj. „A ona je tako lijepa. S tim smeđim očima… očima u
kojima se jednostavno možeš izgubiti…“ utihnuo je razmišljajući o njoj.
Nedostajala mu je.
„Voliš ju.“
Nick susretne njegov znalački pogled. „Više nego sam ikad mislio da je
moguće.“
Ralston se nagne u stolici. „Stoga, zašto si tu, piješ viski u mom uredu?“
„Jer me ona ne voli.“
„Glupost.“ Riječ je došla brzo i iskreno.
Nick odmahne glavom. „Cijenim tvoju naklonost Gabriel, ali uvjeravam
ta da me Isabel ne voli.“
„Naravno da te voli,“ rekao je bahato, kao da je to mogao učiniti tako
jednostavnim samim time što je Markiz od Ralstona.
„Ne voli.“
„One nas uvijek vole.“
Nick se kratko ljutito nasmije radi izjave. „Da, pa, možda one uvijek vole
tebe. U svakom slučaju, ova mene ne voli.“
„Pa, onda ju moraš natjerati da te voli.“
Nick je ponovno odmahnuo glavom. „Ne. Gotov sam s pokušavanjem da
natjeram žene da me vole. Proveo sam svoj cijeli život jureći za ženama koje
su bile odlučne da me ne vole. Naučio sam svoju lekciju.“
Ralston ga je odmjeravao iskrenim pogledom. „Ovo nije jurnjava za
nekom ženom. Ona je tvoja supruga. Koju ti, zapravo, voliš.“
Bože, volio ju je.
Nikad nije osjetio nešto takvo kao što je bol koja je eksplodirala u njemu
na njezinu izjavu da se udala za njega iz dužnosti, a ne iz ljubavi, ali ta bol
čini se da nije umanjila njegove osjećaje prema njoj.
Prolazio je prstima kroz kosu. „Ona me ne treba.“
Ralston se naceri. „Mučiš se pod krivim dojmom da je njihov posao da
nas trebaju. Po mom iskustvu, gotovo uvijek je obrnuto.“ Provjerio je na svoj
sat. „Mudriji čovjek mi je jednom rekao da je on bio plemenito dupe i izgubio
jedinu ženu koju je ikad želio, odveo bi ju do najbližeg vikara i potom ju
učinio trudnom.“
Nick se trzne na te riječi i sjećanje proleti kroz njega. „Već sam oženjen
njome.“
„Onda si na pola puta.“

297
 Bljesne mu prizor Isabel u njezinoj kamenoj kuli na suncu, okružene
djecom. Njegovom djecom.
Sirova želja se zapali i Nick se namršti. „Mrzim kad si u pravu.“
Ralston se naceri. „Kao što sam rijetko u krivu, pretpostavljam da ti je to
popriličan problem.“
Nick je razmišljao o svojim mogućnostima. Oženjeni su, za Boga miloga.
Ne može se zauvijek držati podalje od nje. Za istinu, nije se želio držati
podalje od nje. Želio je popeti se na svog konja i odjuriti natrag u Yorkshire
i zgrabiti ju za ramena i protresti. A onda ju je želio oteti i odvesti do stare
kamene kule i voditi ljubav s njom sve dok ga ne primi nazad. A onda je
želio provesti ostatak svog života usrećujući ju.
Ako ga nije mogla voljeti sad, možda, jednog dana, će naučiti. Ali ona ga
nikad neće zavoljeti ako ostane u Londonu.
Trebao ju je.
Podigao je pogled, odlučan. „Vraćam se u Yorkshire.“
Ralston udari jednom rukom o svoje bedro. „Odlično!“ Izjavio je ustajući
se. „Ali prvo, moraš prisustvovati ovom prokletom balu ili mi moja supruga
neće nikad oprostiti.“
Išao bi na bal. A onda će ići svojoj supruzi.
„Nick!“
Nick se okrene od stola sa osvježenjem za kojim si je točio limunadu i
želio da je to viski, da bi zatekao svoju šogoricu koja je išla prema njemu.
Izveo je složeni naklon. „Lady Ralston,“ naglasio je, „Kakva gužva!
Kakav uspjeh! Ti si definitivno najbolja domaćica plemstva.“
Callie se nasmije i spusti glas. „Nemoj da te Lady Jersey čuje. Nikad nas
onda neće pozvati u Almack's.“
On podigne obrvu. „A to bi bila užasna šteta.“
Ona se nasmije široko. „Sretna sam što te vidim. Ralston mi je rekao da si
u gradu, ali i malo ostalog.“ Njezin osmjeh nestane. „Kako se držiš?“
Nick je razmišljao o Callienom ozbiljnom tonu na tren prije nego je rekao,
„Čini se da ti je moj brat rekao dosta toga.“ Na Callieno rumenilo on se
nasmije. „Puno sam bolje nego sam bio prije par sati.“
Calliena obrva se digne. „Nije bal taj koji te preokrenuo?“
Nick se nasmije radi apsurdnosti te izjave. „Ne, moja Lady.“
Ona mu se pridruži u smijehu dok je njegova sestra prilazila sa sretnim
osmjehom na licu. Dok se naginjao kako bi stavio poljubac na poleđinu

298
njezine ruke, Juliana izjavi, „Ne mogu vjerovati da nisam znala da si se vratio
u grad! Kakav to brat immediatemente13 ne potraži svoju sestru?“
Jedna strana Nickovih usta se podigne radi Julianinog lepršavog
talijanskog. „Vrlo loš, zaista.“
„Moraš doći i posjetiti nas sutra, zar ne?“
Odmahnuo je glavom. „Ne mogu, bojim se da moram napustiti grad
ponovno s prvim svjetlima.“
Julianina usta se izviju u savršeno mrštenje. „Radi čega? Jedva da si se
pozdravio?“
Okolišao je, nije želio podijeliti vijest o svom braku sa svojom
nesuptilnom sestrom u tako javnom okruženju. „Imam nekog izuzetno
važnog posla kojem se moram posvetiti,“ rekao je, „Ali uvjeravam te da ćeš
biti vrlo, vrlo sretna s rezultatom jednom kad moje putovanje bude gotovo.“
„Dobro. Nadam se da to uključuje raskošan poklon.“ Juliana je izazivala,
njezina pozornost se prebacila na mjesto iza Nickovog ramena. „Callie, tko
je to?“
„Tko?“ Callie se propne na prste slijedeći Julianin smjer pogleda.
„Ššš!“ Juliana mahne rukom. „Želim čuti njezino najavljivanje.“
Nick zakoluta očima i posegne za quicheom14, jedva primijetivši da su
dvije žene kreveljile se kao idioti.
„Lady Nicholas St. John.“
Nad mnoštvom zavlada tišina i Nick se sledi. Sigurno je pogrešno čuo.
Polako se okrenuo prema stepeništu koje vodilo dolje prema vrtovima gdje
su gosti ulazili na bal.
Tamo, blistava u najljepšoj grimiznoj haljini koju je ikad vidio, stajala je
Isabel.
Što je ona radila tu?
Nije mogao skinuti pogled s nje; postojao je mali dio njega koji je mislio
da ju je prizvao. Da ona zapravo nije bila tu. U Londonu. U vrtu njegovog
brata.
Juliana ga ubode u stranu dugim koščatim prstom. „Nick. Ne budi
idiota15. Zar ne vidiš kako je preplašena? Moraš otići do nje.“

13Talijanski, smjesta.
14Vrsta pite od prhkog tijesta, slanine, vrhnja i naribanog sira.
15Talijanski, idiot.

299
 Riječi ga odglave i on se kretao prema svojoj supruzi, prvo je hodao samo
da bi shvatio da to traje krajnje predugo. I stoga je počeo trčati. Što je bilo
skoro sigurno da će izazvati skandal, ali on zbilja nije mario. Ispričati će se
Callie kasnije.
Jer sve što je želio je doći do Isabel.
I dodirnuti je.
I potvrditi da nije, zaista, lud. Da je ona zbilja bila tu. Da je zbilja došla po
njega.
Postojala je korist od trčanja kroz bal; šokirana gomila koja se nastojala
maknuti mu se s puta i on je bio na korak od stepenica u sekundama,
preskakajući stepenice kako bi se susreo s njom. Promatrala ga je cijelim
putem,. Njezine smeđe oči su bile široke od nervoze i iznenađenja i
uzbuđenja nečeg što se on nije usudio imenovati.
Kad je bio tamo, samo nekoliko centimetara do nje, zastao je, upijao je
svoju dozu nje.
Promatrao je dok je uzimala duboki udah, njezine grudi su se podizale
prelijepo ispod ruba graciozne svilene haljine koju je nosila. „Moj Lorde.“
Spustila se u duboki naklon i prošaptala, „Nedostajali ste mi.“
Kad se konačno susrela s njegovim pogledom, vidio je istinitost njezinih
riječi. „I ti si meni isto tako nedostajala.“ Ispružio je ruku prema njoj, ali prije
nego ju je mogao dotaknuti, čvrsto, odlučno pročišćavanje grla zaustavi
njegov pokret. „Nicholas,“ Gabriel je rekao izbliza, riječi su mu bile tihe ali
jasne, „možda bi trebao otpratiti svoju suprugu unutra?“
Isabel se zacrveni i pogleda dolje, dalje od gomile koja je zurila u njih s
besramnom znatiželjom. Stisnuo je svoje šake kako bi se spriječio da ju
dodirne i rekao, „Da, naravno. Moja Lady?“
Ušli su u kuću bez riječi, krećući se pored linije znatiželjnih gostiju koji
su čekali da budu najavljeni i koji su sigurno bili razočarani jer su propustili
ono što je sigurno bila najzanimljiviji dio večeri.
Povukavši je u prvu sobu do koje su došli, zatvorio je vrata iza njih i onda
zaključao bravu kako bi osigurao im privatnost. Bili su u knjižnici, jedan
svijećnjak je gorio iznad okvira kamina.
Vodio ju je prema bazenu svjetla i poljubio je, snažno i očajnički za
njezinim okusom – osjećaj nje – bez kojeg je bio predugo. Hranio se njezinim
ustima, krao joj dah. Ona mu je milovanje uzvraćala milovanjem, poljupce
poljupcima i kad je ona uzdahnula radi svog zadovoljstvo, on je zarežao od

300
svoga. Nakon dugih, intenzivnih trenutaka, njegove usne postanu blage i on
omekša poljubac, milujući njezinu donju usnu svojim jezikom, završavajući
trenutak beskrajno nježnije neko što je počeo.
Stavio je svoje čelo na njezino i rekao, „Bok.“
Stidljivo se nasmijala. „Bok.“
„Bože, nedostajala si mi. Nedostajao mi je osjećaj tebe. Nedostajao mi je
tvoj miris… cvijet naranče i Isabel. Ali više od toga, nedostajala si mi ti.“
Dotaknula je njegove usne, zaustavljajući bujicu riječi. „Nick,“ prošaptala
je. I u jednoj riječi je bio ocean ozdravljenja.
„Došla si u London.“
„Da.“
„Koliko dugo si tu?“
„Tri dana.“
Tri dana i nitko mu nije rekao. „Gabriel će mi platiti jer te skrivao do mene.“
„Preklinjala sam ga da ti ne kaže. Nisam bila spremna. Željela sam biti
prelijepa za tebe.“
Odmahnuo je glavom. „Ti si meni uvijek prelijepa.“ Pognula je glavu i on
podigne joj bradu jednim prstom. „Uvijek, Isabel. Ujutro, u hlačama, u
svili… u ničemu. Meni su uvijek prelijepa.“
„Moram ti nešto reći.“ Zastala je i on je čekao. Konačno, uzela je jedan
duboki, umirujući udah. „Volim te.“
Na te riječi on zatvori oči, riječi koje je tako očajnički želio čuti. Kad ih je
otvorio, ona ga je nervozno promatrala. „Ne moraš to reći.“
Oči joj se rašire. „Da. Moram.“
Odmahnuo je glavom. „Ne ljubavi. Ne moraš.“
Zakoračila je korak unatrag, glas joj je bio čvrst i nepokolebljiv. „Nicholas
St. John. Slušaj me. Volim te. Volim te više nego sam ikad mislila da je
moguće voljeti nekoga. Volim te od dana našeg vjenčanja. I dana prije toga.
I dana prije toga. Rekla sam ono što sam rekla jer sam se bojala da kada ti
kažem istinu, da ćeš me jednog dana ostaviti, i da ću biti tužna i sama i
slomljenog srca jer ti nisi sa mnom.“
Na te riječi nakupljale su se suze i ona ih obriše kad je nastavila. „Ali ne
reći ti da te volim nije učinilo da te volim imalo manje. A ti si u svakom
slučaju otišao. I ja sam bila tužna i sama i slomljenog srca. Stoga sam došla
tu. Jer ne mogu preživjeti bez da znaš da te volim. Jer nikad ne želim da

301
misliš da si manje nego što jesi. Što je muškarac koji zaslužuje nekog daleko,
daleko boljeg od mene.“
Stala je, teško disala, preplavljena emocijama. Susrela se s njegovim
pogledom i tamo, u dubinama njegovih plavih očiju, vidjela je Nicka za kojeg
je mislila da je izgubila u svojoj spavaćoj sobi radi njezinih glupih riječi. Nije
znala što reći da ga osvoji natrag. I tako da je izrekla ono što joj je bilo na
srcu. „Došla sam u London reći da te volim. Molim te. Moraš mi vjerovati.“
Zakoračio je prema njoj, jednim prstom joj je podizao bradu, nagnuo
njezino lice prema svome i rekao ono što je njemu bilo na srcu. „Nikad te
više neću napustiti Isabel. Jako mi je žao što jesam. Vraćao sam se nazad.
Kunem se.“ Poljubac koji je stavio na njezine usne je bio nježan i zapanjujući,
i ponavljao je obećanje u njegovim riječima.
Suze su ponovno naišle kad je podignuo joj glavu. „Otišao si prije nego
sam to mogla ispraviti.“
Povukao ju je u svoj zagrljaj. „Znam. Žao mi je.“
Ona je govorila, riječi su bile prigušene o njegova prsa. „Željela sam to
ispraviti Nick.“
„Znam.“
„Pomislila sam da si možda odlučio da me ne voliš više.“
Povukao se kako bi se susreo s njezinim zabrinutim očima. „Ne Isabel. Po
Bogu, sad te volim više nego sam ikad prije.“
Vodenasto mu se nasmije. „Dobro. Razmišljala sam poslati Voluptu kao
mirovnu ponudu, ali ona je preteška.“
Nasmijao se. „Više mi se sviđa primiti pravu stvar.“ Ponovno ju je
poljubio, milovao ju duboko sve dok oboje nisu teško disali. Kad su prestali,
Isabel omota svoje ruke oko njegovog vrata i on joj dobaci zločesti pogled
preko nje. „Ova haljina je nevjerojatna.“
„Sviđa li ti se?“ Protegnula se uz njega nalik na mačku i on zastenje.
„Odakle je?“ Govorio je na mjesto na kojem su joj se sastajali vrat i rame.
„Callie je rekla svojoj krojačici da ju pošalje. Imala sam samo jedan
zahtjev.“
Ljubio ju je preko vrha njezinih grudi. „Mmm?“
Uzdahnula je kad su njegovi palčevi pronašli njezine bradavice ispod
tkanine. „Da bude crvena.“
Podigao je glavu, u pogledu mu je bila strast. „Prelijepa je. Želio bih je
skloniti s tebe tako da joj se mogu bolje diviti.“

302
 Zahihotala se na njegovo zadirkivanje. „Ne, Nick. Moramo se vratiti
natrag na bal. Već smo izazvali nevjerojatnu scenu.“ Ona zastenja
odmakavši se. „Misliš li da će nam Callie oprostiti? Upropastili smo joj bal!“
Radi njezine zabrinutosti Nick se nasmije. „Isabel., ako jednu stvar znam
o svojoj šogorici, to je da će nam biti vječno zahvalna jer smo izazvali takvu
scenu na njezinom balu. To će postaviti standard za sve buduće zabave u
kući Ralstonovih, Bože, spasi mog brata.“ Sklonio je labavu kovrču s
njezinog obraza. „Ali ako se želiš vratiti na bal, vratiti ćemo se na bal.“
Kratko mu se nasmijala. „Priznajem, voljela bih se vratiti na bal ljubavi.
Iz dva razloga, nije da je posljednji od njih da bih željela plesati sa svojim
mužem.“
„To je vrlo dobra ideja.“ Oči mu potamne. „Vrlo bi volio da me svi vide
kako plešem sa svojom suprugom.“
Uz konačni, tajanstveni poljubac, pronašli su put natrag kroz hodnike i
van na terasu gdje su oči sviju ih odmah pronašli.
Isabel stisne Nickovu ruku. „Svi gledaju.“
Podigao je njezinu ruku, poljubio njezine članke kroz svilu njezine
rukavice prije nego se nagnuo da joj došapne, „Oni svi pokušavaju
izračunati koliko dugo smo bili unutra.“
Zbunjenog pogleda se okrene prema njemu. „Radi čega?“
On podigne obrve.
Ona zastenje, prikrivajući svoj smijeh jednom rukom. „Ne!“
On se nasmije i njoj zastane dah koliko je bio zgodan. Bio je njezin. Kao
što je ona bila njegova.
Spuštali su se niz stepenice natrag u vrt isprepletenih ruku kad je netko
zazvao za njima. „St. John.“
Nick se zaustavi, privukao je Isabel bliže dok im je muškarac prilazio. Bio
je visok i mršav i vrlo zgodan, kaput mu je bio savršeno krojen i čizme su
bile savršeno usijane. Nosio je štap za hodanje sa srebrnim vrhom i kretao se
ležerno, gotovo sigurno stvorenim da ga oni oko njega smatraju boljim nego
dobro potkovanim skorojevićem.
Zaustavio se ispred njih i Nick stisne Isabelinu ruku. „Densmore.“
Isabeline oči se rašire. Ovo je bio Densmore? Ovaj zgodni, u izuzetno
dobro skrojenoj odjeći, muškarac s glupavim osmjehom je bio Densmore
radi kojeg su bili toliko zabrinuti?

303
 Densmore se kratko nakloni okrenuvši se prema Isabel. „Rekao bih, Lady
Isabel – “
Nije trebalo dugo da se sazna o njezinom identitetu u gomili. Njegova
šogorica je radila brzo.
„Nicholas.“ Isabel ga ispravi.
„Oprostite?“
„Ako se meni obraćate moj Lorde, vjerujem da ime koje tražite je Lady
Nicholas.“ Mogla je osjetiti Nickovo odobravanje kako se prelijeva preko nje.
Densmore pogleda od muža do žene s širokim osmjehom na licu. „Bio
sam uvjeren da me zafrkavaju. Ali ti si oženjen.“
Ah, da. Prijatelj njezinog oca, doista.
Isabel se nasmiješi svojim najblistavijim osmjehom. „Uvjeravam vas da
vas ne zafrkavam.“
Nick odmahne glavom podrugljivom ozbiljnošću. „Moja supruga ne
zafrkava, Densmore.“
„Pa, u najmanju ruku, nismo stranci,“ doda primijetivši bljesak rupice na
svom suprugu.
Kako je obožavala tu rupicu. Mora mu to reći.
Densmore se ljuljao na svojim petama. „Pa,“ doda. Potom. „Pa! Ovo je
ispalo sjajno!“
Nick ponovno stisne Isabelinu ruku. „To sigurno mislim.“
„Ne, St. John. Mislim – sad se ti možeš baviti Wastearlovim stvarima!
Ionako nikad nisam želio tu golemu odgovornost.“ Spustio je svoj glas na
urotnički šapat. „Ne mogu podnijeti tu stvar.“
„Nikad ne bi rekli,“ Isabel reče bezizražajno, izvukavši osmjeh od svog
muža.
Densmore odmahne glavom ne slušajući u potpunosti. „Dobitak!“
potapšao je Nicka po ramenu. „Što kažeš da pošaljem svog čovjeka sutra
kako bi raspravili o pojedinostima? Kako ti to zvuči? Skoro fantastično rekao
bih.“ Zastao je. „Loša sreća za tvog oca, Lady Nicholas. Eh. Moja sućut.“
I bez da je čekao odgovor, Densmore je nestao ostavljajući Nicka i Isabel
da ga iznenađeno gledaju kako nestaje u gomili.
Okrenula se prema Nicku, zadivljena načinom na koji je tajnoviti
zaštitnik kojeg se toliko bojala, jednostavno odlutao. „Čini se da sam
naslijedio izazove Townsend Parka.“

304
 Isabel se naceri na njegovo zadirkujuće razočaranje. „Kako ćeš ikada
preživjeti?“
„Teško je zamisliti.“ Podigao je njezinu ruku, očešao usne preko njezinih
članaka u rukavicama.
„Glupost. Obožavaš nas.“
Njegov pogled se smekša spram nje i njoj zastane dah na osjećaje u tim
dubinama njegovih ljupkih plavih očiju. „Dosita. Obožavam.“
Bio je tako blizu. Jednostavno je mogla posegnuti za njim i poljubiti ga…
Ne. To bi bilo skroz neprikladno.
Koliko treba proći da mogu napustiti ovaj smiješni bal?
Shvaćanje bljesne u Nickovim očima. Nagnuo se bliže. „Uskoro,“ šaptao
je, riječi su bile nježne i zločeste i ispunjene obećanjem. „Za sad, bi li željela
plesati, ljepoto?“
Nije mogla zaustaviti crvenilo od zadovoljstva koje se širilo njezinim
obrazima. „Da molim.“
Odveo ju je u gomilu plesača, plesali su valcer po podiju. Nakon dugo
trenutaka ljuljanja i vrtanja na glazbu, primijetio je tajnovit osmjeh na
njezinom licu i upitao, „O čemu razmišljaš?“
„Razmišljam o drugom razlogu radi kojeg sam se željela vratiti na bal.“
On podigne jednu obrvu. „Koji bi bio?“
„Da pokažem svim tim damama koje čitaju Biseri i Budne da je ovaj
naročiti lord dobrano i istinski zaveden.“
Njegov graktaj smijeha je bio krajnje preglasan, način na koji ju je
privukao sebi je bio krajnje previše, privukli su pozornost parova oko njih.
Biti će tema razgovora aristokracije mjesecima nakon večeras.
I postati će jedino još gore kad oni svi otkriju da je Isabel bila Wasterlova
kći… i da bi ona trebala biti u žalosti.
Ali dok se ona smijala i plesala u snažnim rukama muškarca kojeg je
voljela… jednostavno se nije mogla natjerati da mari. A kad ju je nagnuo
prema dolje i tiho prošaptao na njezino uho…
Pa, postojale su gore stvari u svijetu nego skandal izazvan radi ljubavi.

305
 Najvažnije je, Draga Čitateljice, da naučiš ovu zadnju lekciju.
Jednom kad je vaš lord dobrano i istinski zaveden, vaša će dužnost biti
pobrinuti se da je gnijezdo njegovog života dobro i savršeno ispunjeno
perjem, jer usamljenost nije za muškarce ozbiljne i ugledne namjere. Doista,
to je brak i djeca i zadovoljstvo koji dolaze istovremeno kao dokaz dobro
proživljenog života.
A naši lordovi – ti primjerci muškarca pomno odabrani i prikazani radi
vaše dobrobiti na ovim stranicama – zahtijevati će mladenke koje su
sposobne voljeti, poštivati i njegovati ih na sve načine na koje zaslužuju.

Biseri i budne
Lipanj 1823.

Vjenčanje je bilo prelijepo.

„Doista, jest.“ Nick smjesti nježan poljubac na mjesto na kojem su se
Isabelin vrat i rame spajali dok je otkopčavao dugačak niz dugmadi na
njezinoj haljini puštajući da joj se odjeća omota oko nogu dok je omotavao
svoje ruke oko nje i privlačio ju uz sebe, jednom rukom je prelazio preko
njezinog tijela kako bi uhvatio dojku u ruku. „Ipak, ne tako lijepo kao što si
ti bila.“
Radi tih riječi se nasmije, naslonila se uz njega uz uzdah, dozvoljavajući
mu slobodu da ju istražuje. „Naravno da je bilo. Lara je sijala. A Rock…
nikad ga nisam vidjela tako sretnog.“
Nick zastane razmišljajući o riječima prije nego je stavio svoje usne na
njezin vrat još jednom. „Mmmm…“ uzeo je ušnu školjku među zube, grickao
ga sve dok nije drhtala u njegovim rukama; migoljila se dalje od njega uz
smijeh. Privukao ju je uz sebe, ljubio je dugo i puno prije nego je podigao
svoju glavu sa zabrinutošću u svom pogledu. „Je li ti žao što nismo imali
prikladno vjenčanje?“

306
 Prošla su dva mjeseca od kad je Isabel otputovala u London da uhvati
Nicka i drugi put su pokušavali bračni život. I bio je blažen. Živjeli su u
Townsend Parku iako je Nick predložio da posjete njegovo seosko imanje u
jesen – bilo je blizu Eatona i to bi dalo Isabel priliku da bude bliže Jamesu
tokom njegovog prvog semestra u školi.
Prije nego su napustili London, Nick je preuzeo pravnu odgovornost za
Park – na veliko olakšanje Vikonta Densmorea – tako da je Minervina kuća
bila dobro zbrinuta i zaštićena koliko je mogla biti. Žene u kući su cvale od
spoznaje da je njihova sigurnost u dobrim rukama s Nickom, Rockom i
ekipom čuvara koji su postali dobrodošao dio kućanstva. Čak je i Georgiana
imala malu količinu zadovoljstva u mjesecima koji su uslijedili nakon
devastirajućeg odlaska njezinog brata. Vojvoda je čuvao njihove tajne – za
sad barem.
Nesigurnost radi njihove budućnosti više nije trovala Isabel; znala je bez
sumnje, da bez obzira što je budućnost nosila, Nick je bio predan uspjehu
Minervine kuće kao što je ona bila.
Zadovoljna, ona omota ruke oko njegovog vrata i poljubi ga temeljito.
„Ne žalim naše vjenčanje nimalo. Dokle god mi obećaš da ćemo imati pravi
brak.“
„Pravi brak imaš,“ rekao je podigavši ju u ruke i odnoseći ju u njihov
krevet. Kad su bili tu, kliznuo je jednom rukom niz unutrašnjost njezine
noge, povlačio je i njezinu svilenu spavaćicu sa sobom. „Kako bi ga za sad
ocijenila?“
Pretvarala se da razmišlja o pitanju i on, da ju kazni, uštine ju za rame.
Smijala se dok je njegova ruka milovala uz bedro, igrala se nježnom kožom
tu sve dok zvuk nije izblijedio u uzdah. Pogled mu je pratio njezino tijelo i
spavaćicu koja se držala za obline primijetivši odsutnost njezinog korzeta.
„Ja, kao prvo, mislim da ide jako dobro,“ rekao je. „Posebice sam sretan što
si konačno odlučila vidjeti stvari na moj način i zaboraviti korzete.“
Tiho, kratko se nasmijala. „Ne u potpunosti radi tvog pogleda na korzet
Nick. Morati ću biti bez njih neko vrijeme. Nekoliko mjeseci najmanje.“
Zastao je dok je shvaćao. „Misliš – “
Kimnula je.
Njegova ruka klizne više smještajući se na jedva okruglu nabreklinu
njezina stomaka. „Dijete,“ rekao je, a poštovanje u njegovom glasu je bilo
neporecivo.

307
 Također je stavila svoju ruku tu, ispreplela je svoje prste s njegovim.
„I sama sam bila poprilično iznenađena,“ rekla je, ton joj je bio suh.
„Trebali su Jane, Kate i Gwen da me uvjere da je to istina.“
On se nasmije. „Kao i obično, žene u Minervinoj kući znaju sve prije
mene.“
Pridružila mu se u osobnom smijehu. „Jesi li iznenađen?“
„Nimalo.“
Poljubio je završivši razgovor, milovanje je postalo duboko i temeljito,
oboje ih je ostavilo zadihanima. Prešla je rukom prema gore, preko njegovih
prsa i ramena, uplela je svoje prste u njegovu mekanu kosu i izdisala svoje
zadovoljstvo u njegova usta dok se njegova ruka spuštala niže.
„Nick,“prošaputala je, „Volim te.“
Nasmijao se uz njezine usne. „Znam.“
Nasmijala se radi sigurnosti u arogantnim riječima dok je još jednom
porobljavao njezina usta.
I pokazao joj koliko mnogo ju je zauzvrat volio.

Drage naše nadamo se da ćete uživati u još jednom divnom

prevodu naše Banshhe.
Hvala dušo na još jednom prevodu. Voli te tvoj Nsk.

308