1

L ORETTA CHASE

Prevela s engleskoga
Eva Martić

Obrada: Bella Don@

Znanje
Zagreb, 2017.

2
 Prolog

London, kasna jesen 1817.

Časni Edward Junius Carsington, grof od Hargatea, imao je pet sinova,

odnosno tri više nego što mu je trebalo. Kako ga je Providnost, uz izvjesnu
pomoć njegove žene, rano blagoslovila krepkim nasljednikom i njegovom
jednako zdravom zamjenom, bilo bi mu draže da su ostalo troje djece bile
kćeri.
Razlog je bio u tome što je njegovo gospodstvo, za razliku od mnogih
njemu ravnih velikaša, imalo morbidnu odbojnost prema gomilanju
dugova, a svi znaju da su sinovi, posebno plemićki, strahovito rastrošni.
Skromno obrazovanje dovoljno za mlade aristokratkinje može se posve
zadovoljavajuće osigurati i kod kuće, dok dječake valja slati u škole, pa na
fakultet.
Tijekom odrastanja propisno nadzirane djevojke ne upadaju u nevolje
zbog kojih bi otac morao plaćati izdašne svote kako bi ih iz njih izvukao. A
dječaci gotovo ništa drugo i ne rade, osim ako ih se ne drži pod ključem,
što je pomalo nepraktično.
Tako je barem bilo sa sinovima lorda Hargatea. Naslijedivši od svojih
roditelja privlačan izgled, živahnost i izrazitu ustrajnost, redovito su
upadali u probleme.
Naglasimo i da se kći može udati prilično rano i uz relativno male
troškove, nakon čega ona postaje samo suprugov problem.
Sinovi... Ukratko rečeno, njihov im plemeniti otac mora ili kupiti dobro
mjesto u državnoj službi, Crkvi ili vojsci, ili im pronaći bogate supruge.
U posljednjih su pet godina dvojica najstarijih sinova lorda Hargatea
obavila svoju dužnost po pitanju ženidbe. To je grofu dalo slobode da
svoje misli usmjeri na onu dvadesetdevetogodišnju: Zagonetku Van
Svakog Poimanja, na časnog Alistaira Carsingtona, svojeg trećeg sina.
Što ne znači da je Alistair ikada bio daleko od očevih misli. Ne, štoviše,
bio je prisutan svakoga dana, u obliku računa raznih trgovaca.

3
 »Novcem koji potroši na svojeg krojača, postolara, klobučara,
rukavičara i raznorazne trgovce galanterijom – da i ne spominjem pralje,
trgovce vinom i alkoholom, slastičare, itd. – mogao bih opremiti cijelu
pomorsku flotu«, žalilo se njegovo gospodstvo svojoj ženi kad je jedne
noći lijegalo do nje u postelju.
Lady Hargate odložila je knjigu koju je čitala i u potpunosti se posvetila
svome suprugu. Grofica je bila tamnokosa i stasita, prije naočita nego
lijepa, iskričavih crnih očiju, zastrašujućeg nosa i izražene vilice. Dvojica
njezinih sinova naslijedila su njezine crte.
A dotični je sin naslijedio očeve. Obojica su bili visoki i vitki, a grof ne
mnogo deblji u struku negoli je bio u Alistairovim godinama.
Obojica su imala kljunaste profile i jednake podbuhle oči, premda su
grofove više bacale na smeđe negoli na zlatno i bile izražajnije naglašene
borama. Slično tome, očeva je tamnosmeđa kosa bila išarana srebrnim
sjedinama. Imali su jednak duboki karsingtonski glas koji bi se pod
utjecajem burnih osjećaja, bilo pozitivnih, bilo negativnih, pretvorio u
režanje.
A lord Hargate upravo je režao.
»Nede, moraš tome stati na kraj«, oglasila se lady Hargate.
On ju je oštro pogledao, visoko podignutih obrva.
»Da, sjećam se što sam ti govorila prošle godine«, dodala je.
»Upozoravala sam te da Alistair pretjeruje oko svojeg izgleda jer je
opterećen svojom hromošću. Rekla sam ti da moramo biti strpljivi.
Ali već ima dvije godine i više otkad se vratio s Kontinenta, a ništa se ne
popravlja. Čini se ravnodušnim prema svemu, osim prema odjeći.«
Lord Hargate se namrštio. »Nikad nisam mislio da ću dočekati dan kad
ćemo strepiti jer nije u nevolji zbog neke žene.«
»Nešto moraš poduzeti, Nede.«
»Poduzeo bih, kad bih barem znao što!«
»Kakva besmislica!« uzvikne ona. »Ako se znaš nositi s kraljevskim
potomcima – da i ne spominjem one razuzdanoviće iz Donjeg doma –
zasigurno se znaš nositi i s vlastitim sinom. Nešto ćeš već smisliti, nimalo
u to ne sumnjam. Ali molim te požuri, smisli to brzo, gospodine.«

4
 Tjedan dana poslije, odazvavši se na poziv lorda Hargatea, Alistair
Carsington stajao je uz prozor radne sobe svoga oca, proučavajući podulji
dokument. Sadržavao je popis onoga što je njegov otac nazvao
»epizodama gluposti« i pripadajući trošak u funtama, šilinzima i penijima.
Popis Alistairovih nepromišljenosti bio je po nekim muškim
standardima kratak. Ali stupanj uključene nerazboritosti i ozloglašenosti
bio je daleko iznad uobičajenog, čega je i sam, nažalost, bio svjestan.
Nije mu trebao popis da ga na to podsjeća: zaljubljivao se brzo,
strastveno i kobno.
Na primjer:
Kad mu je bilo četrnaest u pitanju je bila Clara, zlatokosa, rumena kći
pazikuće Etona. Alistair ju je slijedio poput šteneta i trošio sav svoj
džeparac obasipajući je slasticama i drangulijama. Jednoga mu je dana
ljubomorni suparnik, neki lokalni mladac, počeo nešto bezobrazno
dobacivati. Rasprava je ubrzo iz razmjene uvreda prerasla u razmjenu
udaraca. Okršaj je privukao pažnju gomile. Opća tučnjava koja je uslijedila
između skupine Alistairovih kolega iz škole i određenog broja dječaka iz
sela završila je s dva slomljena nosa, šest izbijenih zuba, jednim blagim
potresom mozga i popriličnom materijalnom štetom. Clara se rasplakala
nad pretučenim suparnikom i Alistaira nazvala grubijanom. Bio je utučen i
uopće nije mario što su mu prijetili izbacivanjem iz škole i tužbom za
napad, remećenje kraljevskog mira, poticanje nereda i uništenje imovine.
Dužnost lord Hargatea bila je da mari i to ga je poprilično koštalo.
U šesnaestoj je u pitanju bila Verena, koju je Alistair upoznao tijekom
ljetnih praznika. Kako su joj roditelji bili pobožni i strogi, potajno je čitala
ljubavne romane, užurbano šaputala s Alistairom i pisala mu tajna pisma.
Jedne joj se noći po dogovoru ušuljao u dvorište i kamenčićima joj gađao
prozor. Pretpostavljao je da će utjeloviti nekakvu varijaciju scene na
balkonu iz Romea i Julije. Verena je imala druge zamisli. Bacila je svoj
kovčeg kroz prozor i spustila se niz uže od povezanih plahti. Više neće biti
zatočenicom svojih roditelja, rekla je. Pobjeći će s Alistairom od kuće.
Oduševljen što može spasiti damu u nevolji, nije mario za novce,
prijevoz, smještaj ili slične sitnice, nego je smjesta pristao. Uhvatili su ih
prije nego što su uspjeli stići do susjedne župe. Njezini pobješnjeli roditelji
tražili su da ga osude za otmicu i protjeraju u Novi Južni Wales. Nakon što

5
je sredio sve nesuglasice, lord Hargate naredio je sinu da si pronađe neku
kurvu i prestane sanjariti o bogatim djevicama.
U sedamnaestoj se zaljubio u Kitty. Ona je pak bila krojačka pomoćnica,
velikih modrih očiju. Od nje je Alistair, između ostalog, naučio i tajne
ženske mode.
Kad su pritužbe ljubomorne mušterije visokog roda Kitty stajale posla,
gnjevni je Alistair objavio pamflet o nepravdi. Mušterija ga je tužila zbog
klevete, a krojačica tražila odštetu zbog blaćenja i poslovnih gubitaka.
Lord Hargate je po običaju obavio svoje.
U devetnaestoj se zaljubio u Gemmu, modernu kitničarku. Jednoga je
dana na putu na idilični izlet na selo njihovu kočiju zaustavila policija i u
Gemminim kutijama pronašla neke ukradene stvari. Ona je tvrdila da su
joj to ljubomorne suparnice podmetnule lažne dokaze i Alistair joj je
povjerovao. Njegov strastveni govor o urotama i korumpiranim državnim
službenicima privukao je pažnju gomile koja se ubrzo raspojasala, kako to
već često biva kad se okupi mnoštvo. Pokrenut je postupak po zakonu o
nemirima i on je zajedno sa svojom dugoprstom ljubavi završio u pritvoru.
Lord Hargate još je jednom stigao u pomoć.
U dvadeset prvoj zaljubio se u Aimee, francusku balerinu koja je
Alistairov skromni samački stančić pretvorila u elegantni dom. Često su
priređivali zabave koje su u razuzdanim londonskim krugovima ubrzo
postale čuvene. Kako se Aimeein ukus lako mogao mjeriti s onim pokojne
Marije Antoanete, a Alistair joj ni pod koju cijenu nije želio ništa uskratiti,
završio je u pritvoru za dužnike – posljednjoj postaji prije zatvora. Grof je
platio astronomski dug, pronašao Aimee mjesto u putujućoj baletnoj
družini, a Alistairu poručio da mu je vrijeme da se počne družiti s
uglednim ljudima i prestane od sebe praviti budalu.
U dvadeset trećoj pojavila se lady Thurlow, Alistairova prva i jedina
udana ljubavnica. Kako bi se zaštitio damin ugled, a njezinog supruga
poštedjelo nezgodnih dvoboja i sudskih tužbi, čovjek u visokom društvo
svoje preljubničke veze održava diskretno. Ali Alistair nije mogao skrivati
svoje osjećaje i ona je bila prisiljena vezu raskinuti. Na nesreću,
Alistairova ljubavna pisma ukrala je neka sluškinja i zaprijetila da će ih
objaviti. Kako bi svoju voljenu poštedio skandala i suprugova bijesa,
Alistair se, budući da sam ni na koji način nije bio u stanju platiti ogroman
iznos ucjene, morao za pomoć obratiti ocu.

6
 U dvadeset sedmoj na red je stigla njegova najveća budalaština. Judith
Gilford bila je jedinica bogatog udovca, nedavno odlikovanog viteza. U
Alistairov je život ušla početkom 1815. godine. Ubrzo je porazio sve
suparnike i u veljači su objavljene njihove zaruke. Do ožujka se već našao
u predvorju pakla.
Ona je u javnosti bila ljupka pojava i šarmantna sugovornica. U
privatnom životu bi je spopala mrzovolja ili napadi gnjeva čim ne bi dobila
točno ono što bi zatražila, i to čim bi to zatražila.
Očekivala je da se ama baš u svakom trenutku nalazi u središtu
pozornosti. Bilo ju je lako povrijediti, ali sama nije marila ni za koga. Bila
je neljubazna prema obitelji i prijateljima, a sluge je zlostavljala i dobivala
histerične napadaje kad bi joj bilo tko pokušao obuzdati ćud ili jezičinu.
I tako je već u ožujku Alistair bio potpuno očajan jer prava gospoda ne
raskidaju zaruke. Kako to Judith nije padalo na um, mogao se samo nadati
da će ga pregaziti s uzde otrgnuti konji, ili da će pasti u Temzu ili da će ga
nasmrt izbosti drumski razbojnici. Jedne se noći, prolazeći opasnim
kvartom gdje je nasilna smrt predstavljala veliku vjerojatnost, nekako
spotaknuo – ni sam nije bio siguran kako – u utješno naručje razbludne
kurtizane pod imenom Helen Waters.
Alistair se još jednom ludo zaljubio i još jednom u tome bio indiskretan.
Judith je za to doznala, priredila mu strašne scene u javnosti i zaprijetila
mu sudom. Ljubitelji skandala su u svemu tome uživali.
Lord Hargate nije. Alistair se nije ni snašao, a već su ga strpali na brod
za Kontinent. Upravo na vrijeme za Waterloo. I tu je bio kraj popisa.
Užarena lica, Alistair se šepajući odmaknuo od prozora i spustio papire
na ogromni stol za kojim je sjedio njegov otac promatrajući ga.
Glumeći bezbrižnost koju nije osjećao, Alistair je rekao: »Priznaje li mi
se to što takvih epizoda nisam imao od proljeća 1815.?«
»Držao si se podalje od nevolja samo zato što si većinu tog vremena bio
onemoćao«, rekao je lord Hargate. »U međuvremenu su pristizala puna
kolica računa raznih trgovaca. Teško mi je odrediti što je gore. Samo
novcem koji si potrošio na prsluke mogao si uzdržavati cijeli harem
francuskih kurvi.«
Alistair to nije mogao zanijekati. Oduvijek je posebno pazio na svoju
odjeću. Možda je u posljednje vrijeme posvećivao više vremena i

7
pozornosti svojem izgledu nego prije. Možda mu je to odvraćalo misli od
drugih stvari. Na primjer, od toga da se dana i noći petnaestoga lipnja
uopće ne može sjetiti. Waterloo je u njegovu sjećanju ostao potpuno
mutan. Pretvarao se da se svega sjeća, kao što se pretvarao da ne
primjećuje razliku otkad se vratio kući: idolopoklonstvo od kojega se u
sebi vrpoljio, sažalijevanje od kojega je bjesnio.
Otjerao je te misli od sebe i namrštio se na mrlju na lanenom rukavu
kaputa. Odupro se porivu da je obriše. To bi izgledao kao znak nervoze.
Počinjao se preznojavati, ali to se nije vidjelo. Zasad. Pomolio se da mu
otac završi prije negoli mu se marama oko vrata natopi znojem.
»Mrzim govoriti o novcu«, rekao je njegov otac. »To je vulgarno. Ali, na
nesreću, tu temu više ne možemo izbjegavati. Ako želiš svojoj mlađoj braći
uskratiti ono što im pripada, onda neka bude tako.«
»Svojoj braći?« Alistair je susreo očev oštri pogled. »Zašto bih...«
Zašutio je jer su se usne lorda Hargatea izvile u tek neznatan nagovještaj
osmijeha. Oh, taj blagi osmijeh nikad nije vodio dobrome. »Dozvoli da ti
objasnim«, rekao je lord Hargate.

***

»On meni daje rok do prvog svibnja«, rekao je Alistair toga popodneva
svojem prijatelju, lordu Gordmoru. »Jesi li ikad čuo nešto tako bezbožno?«
Stigao je dok se njegov suborac odijevao. Gordmor je samo kratkim
pogledom odmjerio Alistairovo lice i otpustio svoga slugu. Kad su ostali
nasamo, Alistair je opisao svoj jutrošnji sastanak s gospodinom ocem.
Za razliku od većine plemstva, vikont je bio savršeno sposoban sam se
odjenuti, pa je to i činio dok je njegov gost govorio.
Trenutačno je njegovo gospodstvo stajalo pred zrcalom i vezivalo
maramu. Kako taj postupak nije uključivao samo vezivanje pravog čvora,
nego i mukotrpnu preciznost u stvaranju nabora, obično bi čovjek prije
postizanja savršenstva trebao upropastiti barem pet-šest uškrobljenih
vrpci.
Alistair je stajao uz prozor garderobe i promatrao taj prizor, nekako
nakon današnjeg jutra izgubivši sklonost prema vezivanju kravata.
»Tvoj je otac za mene potpuna zagonetka«, rekao je Gordmor.

8
 »Govori mi da oženim neku bogatu nasljednicu, Gordy. Možeš li to
shvatiti? Nakon onog debakla s Judith?«
Gordmor je tada bio upozorio Alistaira: kako jedinci i jedinice ne znaju
kako je to dijeliti roditeljsku privrženost i pažnju s drugom braćom i
sestrama i da im se često previše ugađa i popušta u disciplini.
Sada je Gordy jedino rekao: »U Engleskoj mora postojati barem jedna
nasljednica koja nije ružna kao ponoć ili zle naravi.«
»To ništa ne mijenja«, rekao je Alistair. »Ne mogu ni zamisliti ženidbu
prije nego zađem u godine i onemoćam: u četrdeset petoj – ne, još bolje, u
pedeset petoj. Inače ću napraviti još jednu katastrofalnu pogrešku i biti
prisiljen s time vječno živjeti.«
»Pa i nisi baš bio nesretan sa ženama«, rekao je Gordy.
Alistair je odmahnuo glavom. »Ne, to je moj fatalni nedostatak: suviše
se lako zaljubljujem, i uvijek nepromišljeno, a zatim slijedi katastrofa za
katastrofom. Pitam se zašto mi otac jednostavno sam ne pronađe neku
bogatu suprugu. Zacijelo može bolje prosuditi od mene.«
Ali i tako će boljeti, znao je Alistair. On svojoj nevjesti neće donijeti
ništa. Bilo je dovoljno teško financijski ovisiti o ocu. Ovisiti o ženi, osjećati
se obveznim njezinoj obitelji... Od same te pomisli se naježio. Poznavao je i
druge mlade sinove oženjene zbog novca i nitko ih zbog toga nije smatrao
manje vrijednima. Bilo je to savršeno prihvatljivo. Ali njegov ponos nikako
nije mogao pristati na takvo gledište. »Da mi je barem dopustio ostati u
vojsci«, zagrmio je.
Gordmor je odmaknuo pogled od svoje kravate dovoljno dugo da može
dobaciti pogled Alistairu. »Možda je, kao neki od nas, osjetio da si
iskoristio svoju dozu ratne sreće. Iskreno, drago mi je da je to zabranio.«
Waterloo se očito jako žestoko trudio Alistairu doći glave. Doznao je da
su neprijatelji ustrijelili tri konja pod njim, sasjekli ga sabljama i izboli ga
kopljima. Pregazio ga je odred prijateljske konjice, nekoliko je vojnika
umrlo na njemu, a još su ga i okrali lovci na ratni plijen. Kako su ga
smatrali mrtvim, satima je ležao u blatu među leševima. Već se i sam bio
zamalo pretvorio u leš kad ga je Gordmor pronašao.
Iako se Alistair ničega nije sjećao, pretvarao se da nije tako. Opću je
sliku složio prema pričama drugih. Nije ni bio siguran je li istinita. Ili, ako i
jest bila, mogla je biti i u velikoj mjeri pretjerana. Bio je siguran da Gordy

9
zna ili barem sumnja da je s Alistairovim mozgom nešto pošlo po zlu, ali
nikad o tome nisu govorili.
»Otac mi je mogao dopustiti da nastavim služiti kralju i domovini«,
rekao je Alistair. »Tada mi ne bi mogao prigovarati kako tratim život
dokoličareći.«
»Ali džentlmen bi i trebao dokoličariti.«
»Ovaj ne«, rekao je Alistair. »Ne više. Do prvog svibnja moram pronaći
način kako sam sebe uzdržavati.«
»Šest mjeseci«, promrmljao je Gordmor. »To bi trebalo biti dovoljno
vremena.«
»Mora biti. Ako dotad ne pronađem posao, moram pronaći i zavesti
neku bogatu nasljednicu. Ako ni to ne uspijem, ta on će kazniti moju
mladu braću!« Bio je to smrtni udarac lorda Hargatea. Titula vojvode i sva
ostala zvanja, počasti i privilegije, zajedno s većinom obiteljske imovine,
nakon očeve smrti pripasti će Alistairovu najstarijem bratu Benedictu.
Velika su se imanja obično tako prenosila s koljena na koljeno, kako bi
naraštajima ostala netaknuta. Ali to je samo značilo da uzdržavanje
mlađih sinova prelazi s oca na najstarijeg sina. Kako bi Benedicta poštedio
tog bremena, njegovo gospodstvo otkupilo je neka imanja, koja je
namjeravalo darovati svojim momcima za ženidbu.
Danas je zaprijetio da će prodati jedno ili oba imanja mladića i iz zarade
osigurati Alistairu godišnji prihod, ako Alistair ne uspije pronaći posao –
ili dobrostojeću nevjestu – u rečenom vremenu.
»Samo bi tvoj nedokučivi otac mogao smisliti takav plan«, rekao je
Gordmor. »Mislim da u njegovu umu ima nečega orijentalnog.«
»Misliš, makijavelističkog«, rekao je Alistair.
»Usudio bih se reći da je neugodno imati tako osebujnog i snažnog
oca«, rekao je Gordmor. »Pa ipak, moram mu se diviti. Izvrstan je političar,
kao što svi u Parlamentu znaju – i tresu se, svjesni toga. I čak i ti moraš
priznati da je izvrstan strateg. Udario je točno u tvoju slabu točku: u one
velike klipane koje smatraš svojom malom braćom.«
»Slabe točke nemaju ništa s time«, rekao je Alistair. »Moja me braća
strašno gnjave. Ali ne mogu dopustiti da ih se opljačka kako bi se meni
osiguralo uzdržavanje.«

1
0
 »Ipak, moraš priznati da te je otac uspio izbaciti iz takta, što nije tako
lako postići. Sjećam se kad si, kad je vojni liječnik predložio da ti odsijeku
nogu, rekao: ‘Baš šteta. A tako smo se s godinama povezali.’ Ja sam bio taj
koji je naizmjence cmizdrio i bjesnio, a ti, gotovo zgažen u kašu, hladan
kao sam Željezni Vojvoda.«
Usporedba je bila smiješna. Vojvoda od Wellingtona nizao je rame
pobjede. A Alistair je postigao tek to da izdrži dovoljno dugo da ga spase.
A što se tiče njegove pribranosti, ako je sve to tako mimo primio, zašto
se onda toga nije jasno sjećao? Zašto mu je taj prizor i dalje bio u magli,
izvan njegova dosega?
Okrenuo je leđa prozoru i pogledao čovjeka koji ne samo da mu je
spasio život nego se potrudio da zadrži sve udove. »Gordy, ti nisi imao
dovoljno prakse«, rekao je. »Ti si imao samo jednu stariju sestru, a ja dva
starija brata koji su me tukli i mučili otkad sam prohodao.«
»Moja sestra pronalazi druge načine da bi mene mučila«, rekao je
Gordmor. Navukao je jaknu i posljednji put procijenio svoj odraz u zrcalu.
Bio je plavokos, neznatno niži od Alistairovih više od metar i osamdeset te
mrvicu krupniji.
»Moj krojač daje sve od sebe s materijalom koji ima na raspolaganju«,
rekao je Gordmor. »Pa ipak, koliko god ja potrošio i što god učinio, uvijek
uspijevam biti mrvicu manje elegantan od tebe.«
Alistairu se noga počela grčiti, tražeći odmor. Napustivši svoje mjesto
do prozora, svalio se na najbližu stolicu. »Radi se samo o tome da su ovih
dana ratne ozljede u modi.«
»Ne, ti si poseban. Ti čak i šepaš sa stilom.«
»Ako već moraš šepati, trebaš to činiti kako valja.«
Gordmor se samo nasmiješio.
»U svakom slučaju, moram ti odati priznanje«, rekao je Alistair svojem
prijatelju. »Da nije bilo tebe, ovog bih časa trebao ležati posve
nepomično.«
»Ne nepomično«, rekao je lord. »U stanju raspadanja. Vjerujem da je to
aktivan proces.« Pošao je do malog ormarića i iz njega izvadio bocu i čaše.
»Mislio sam da idemo van«, rekao je Alistair.

1
1
 »Ubrzo.« Gordmor im je natočio. »Ali najprije želim s tobom
porazgovarati o kanalu.«

1
2
 Jedan

Derbyshire, ponedjeljak, 16. veljače 1818.

Mirabel Oldridge izišla je iz staje i krenula šljunčanom stazom prema

Oldridge Hallu.
Dok je skretala u park, iz grmlja je na stazu iskočio lakej Joseph.
Premda je nedavno navršila trideset jednu godinu, na gospođici Oldridge
to se nije vidjelo. Toga se časa – zlatnocrvene kose rastresene vjetrom,
ružičastih inače blijedih obraza i modrih očiju blistavih od hoda – doimala
prilično mlađahnom.
Ipak je u svim prigodama ona vršila ulogu najstarijeg člana obitelji, a
kad bi došlo do kakvih poteškoća, sluge bi se uvijek obratile upravo
gospođici Oldridge, a ne njezinu ocu. Možda je tome bio razlog to što je baš
njezin otac često bio uzrok tih poteškoća.
Josephovo naglo pojavljivanje i zadihanost bili su joj jasan znak da je
došlo do neke poteškoće čak i prije nego je progovorio, što je učinio
brzajući i nimalo u skladu s gramatikom.
»Ako dozvolite, gospođice«, rekao je, »ima jedan gospodin koji je doš’o
vidit gospodina Oldridgea. I koji ima bit ima dogovoreno, veli. Što i ima,
kaže gospon Benton, jer su gospodinova knjiga bile otvorene i gospon
Benton vidio je jasno k’o dan i u gospodarevoj vlastitoj ruci.«
Ako je batler Benton rekao da postoji zabilješka u dnevniku, onda je
tako i bilo, ma koliko god se činilo nemogućim.
Gospodin Oldridge nikad ni s kim nije ugovarao sastanke. Njegovi su
susjedi znali da posjete trebaju dogovoriti s Mirabel ako žele vidjeti
njezina oca. Oni koji su na imanje dolazili poslom znali su da se moraju
obratiti Higginsu, zastupniku gospodina Oldridgea, ili Mirabel, koja je
nadgledala zastupnika.
»Zar gospodin ne želi umjesto njega vidjeti Higginsa?«
»Gospon Benton kaže da to nije propisno, gospojice, kad je gospon
Higgins ispod gospodinove časti. Gospon Carsingtona, čiji otac je grof od

1
3
nečeg. Gospon Benton je rek’o čega. Nešto ...gate, samo nije Billingsgate
niti išta od onih drugih londonskih.«
»Carsington?« rekla je Mirabel. »Tako se preziva grof od Hargatea.« Bila
je to stara porodica iz Derbyshirea, ali koju ona nije osobno poznavala.
»Jes’, to je, gospojice. Osim šta je još taj gospon onaj šta je junački
strad’o na Waterloou, zato smo ga metnuli u salon gdje gospon Benton
kaže da i spada, gospojice, ali neće valjat ako ga pustimo da samuje ko da
je niškoristi.«
Mirabel je bacila pogled na svoju odjeću. Cijeloga je jutra povremeno
kišilo. Grude blata stvrdnute su joj se na obrubu vlažne haljine, a
zahvaljujući pješačenju do i od staje, i debelo oblijepile čizme. Kosa joj se
odavno bila razišla s ukosnicama, a o stanju svojeg šešira radije nije željela
ni razmišljati.
Dvoumila se što uraditi. Pojaviti se tako prljava činilo se neuljudnim. Ali
s druge strane, trebat će još cijela vječnost da se dovede u red, a gospodin,
čuveni junak Waterlooa, već je i sad čekao dulje nego što je pristojnost
nalagala.
Dohvatila je skute svoje haljine i potrčala prema kući.

Derbyshire nije bilo mjesto gdje se Alistair toga časa želio nalaziti. Seoski
život nije mu bio nimalo privlačan. Draža mu je bila civilizacija, što je
značilo London.
Oldridge Hall nalazio se daleko od civilizacije, Bogu iza leđa u
zabačenom kutku derbišajerskog Peaka, koji je i sam bio Bogu iza leđa.
Gordmor je iz svoje bolesničke postelje ljepote Peaka prikladno,
premda promuklo, opisao ovako:
»Turisti bleje u slikovite krajolike i slikovite starine. Hipohondri loču
mineralnu vodu i namaču se u mineralnim kupeljima. Jezive ceste. Nema
kazališta, nema opere, nema klubova. Nemaš pod milim Bogom što činiti
osim buljiti u krajobraz – planine, doline, stijene, potoke, krave i ovce – ili
u starine, turiste i invalide.«
Sredinom veljače području je nedostajao čak i taj oblik života. Krajolik
se sastojao od blijedih smeđih i sivih nijansi i bilo je veoma hladno i
vlažno.

1
4
 Ali Gordmorov, pa otud i Alistairov problem, bio je baš ovdje i njegovo
rješavanje nije moglo čekati ljeto.
Oldridge Hall bila je zgođušna stara gospodarska kuća, pozamašno
nadograđivana tijekom godina. Ipak, bila je krajnje nepraktično smještena
na kraju dugog prilaza kojega su ovdje u šali nazivali »cestom« – uskog,
izrovanog puteljka koji je za suhog vremena obilovao prašinom, a za
vlažnog dubokim glibom.
Alistair je mislio da Gordmor pretjeruje kad mu je opisivao ovdašnje
putove. Zapravo, njegovo je gospodstvo stvarno stanje čak podcijenilo.
Alistair nije mogao zamisliti neki dio Engleske kojem je kanal tako
očajnički trebao.
Nakon što je razgledao zbirku slika u salonu, uključujući i nekoliko
superlativnih slika egipatskih motiva, i proučio uzorak tepiha, Alistair je
pošao do visokih francuskih vrata i pogledao van. Ostakljena vrata vodila
su na terasu koja je gledala na raskošno uređene vrtove. Iza njih ležao je
valoviti park, a još dalje slikoviti brjegovi i udoline.
Ali on sve te odlike krajolika nije opažao. Jedino što je vidio bila je
djevojka.
Trčala je uz stubište terase, haljine pridignute do koljena, nakrivljenog
šešira i raščupane bujne kose boje sunčeva izlaska koja joj je razigrano
plesala oko lica.
Još dok je pokušavao pojmiti tu kosu, uskovitlanu vatrenu loptu
zahvaćenu naletom vjetra, ona je pojurila terasom. Alistair je imao
nesmetan pogled na vitke gležnjeve i dobro oblikovane listove sve dok
nije ispustila haljinu iz ruku i prekrila ih.
Otvorio je vrata i ona je uletjela u salon u viru kiše i blata, zanemarujući
svoje pokislo stanje, baš kako bi to uradio i kakav pas.
Nasmiješila se.
Imala je široke usne, zbog čega se činilo kao da joj osmijeh ide u
nedogled, i uokolo, okružujući ga. Imala je modre oči boje sumraka i na
trenutak mu se učinilo kao da predstavlja početak i kraj svega, od aureole
kose boje izlaska sunca do sumračne modrine njezinih očiju.
Alistair je načas zaboravio sve ostalo, čak i vlastito ime, sve dok ga ona
sama nije izrekla.

1
5
 »Gospodine Carsington«, rekla je, a glas joj je bio jasan i pribran te s
tračkom šapta.
Kosa: izlazak sunca. Oči: sumrak. Glas: noć.
»Ja sam Mirabel Oldridge«, nastavio je noćni glas.
Mirabel. To je značilo čudesno. A ona je uistinu bila...
Alistair se u hipu pribrao, prije nego što mu se mozak potpuno raspao.
Bez poezije, rekao je sebi. Bez kula u zraku.
Ovdje je bio poslom i to ne smije zaboraviti.
Ne smije dopustiti da mu se misli zadržavaju, čak ni na trenutak, na bilo
kojoj ženi... bez obzira na to kako ljupku kožu imala ili kako joj topao
osmijeh bio, poput prve proljetne topline nakon duge, mračne zime...
Bez poezije. Mora je promatrati kao – kao komad namještaja. Mora.
Ako i ovaj put uleti u katastrofu, a ako se radilo o pripadnici suprotnog
spola, katastrofa je bila neizbježna, neće samo doživjeti otrežnjenje, jad i
poniženje.
Ovaj će put zbog njegove neopreznosti nastradati i drugi. Njegova će
braća ostati bez imovine, a Gordmor će biti, ako ne potpuno uništen, tada
barem veoma osramoćen.
Nije se nikako mogao odužiti čovjeku koji mu je spasio život, a bogami i
nogu. Alistair se mora dokazati vrijednim povjerenja koje mu je njegov
prijatelj ukazao.
Mora i lordu Hargateu dokazati da njegov treći sin nije neki besposleni,
beskorisni parazitski tupan.
Moleći se da mu se s lica ne može ništa iščitati, Alistair je ležerno
ustuknuo korak, naklonio se i promrmljao uobičajeni odgovor na pozdrav.
»Znam da ste htjeli moga oca«, rekla je djevojka. »Ugovorio je s vama
sastanak za danas.«
»Pretpostavljam da su ga negdje drugdje zadržali.«
»Upravo tako«, rekla je ona. »Razmišljala sam o tome da mu uklešem na
nadgrobni spomenik: ‘Sylvester Oldridge, voljeni otac, zadržan negdje
drugdje.’ Naravno, to bi se odnosilo na slučaj, zar ne, kad bi mu nadgrobni
spomenik uistinu ustrebao.«

1
6
 Blago rumenilo koje joj se pojavilo na obrazima potkopalo je mirnoću
njezina glasa. Što bi nagonski trebalo voditi do provjere može li se ta
naznaka rumenila još pojačati.
Prilično žurno se odmaknula od njega i počela razvezivati vrpce svojeg
šešira.
Alistair se osvijestio, uspravio i pribrano rekao: »Kako ste dali naslutiti
da mu još nije potreban, možemo slobodno pretpostaviti da je zadržan
samo u uobičajenom smislu, a ne trajno.«
»Itekako uobičajenom«, rekla je ona. »Da ste kojim slučajem mahovina
ili lišaj, ili da imate prašnike i tučke ili bilo koje drugo jedinstveno biljno
obilježje, o vama bi se sjetio i najmanje pojedinosti. Ali da ste
kanterberijski nadbiskup i da vječna sudbina duše moga oca ovisi o
sastanku s vama u to i to vrijeme, dogodilo bi se isto ovo što se i sad
događa.«
Alistair je bio previše zauzet obuzdavanjem nepriličnih misli da bi
shvatio što mu ona želi reći.
Srećom, pozornost mu je napokon privukla njezina odjeća i to mu je
mozak brzo pročistilo od poetskih budalaština.
Jahaća haljina bila je od skupe tkanine i dobro sašivena, ali joj
neukusnim krojem i nijansom zelene nimalo nije laskala. I šešir je jednako
tako bio vrhunske kvalitete, ali staromodan. Alistair je bio u čudu. Kako
žena, koja se očito razumjela u kvalitetu, nije imala nikakvog pojma o
ukusu ili modi?
Ta mu je kontradikcija zasmetala i to je, u kombinaciji s potisnutim
osjećajima, možda objašnjavalo zašto se toliko uzrujao kad je ona vrpce
svojeg šešira, umjesto da ih razveže, samo još više zapetljala.
»I zato vas molim da očevu odsutnost zanemarite kao hir ili karakternu
manu«, nastavila je govoriti, istovremeno pokušavajući razmrsiti čvor, »i
da mu to ne zamjerite. Dovraga.« Povukla je vrpce i tako samo još više
stegnula gordijski čvor koji je stvorila.
»Smijem li vam pomoći, gospođice Oldridge?« rekao je Alistair.
Ona je korak ustuknula. »Hvala vam, ali ne vidim zašto bismo se oboje
opterećivali tvrdoglavim komadićem vrpce.«
Prišao joj je. »Inzistiram«, rekao je. »Samo sve još više pogoršavate.«

1
7
 Čvrsto je uhvatila zapetljanu vrpcu rukom.
»Ne možete vidjeti što radite«, rekao je. Odmaknuo joj je ruku.
Spustila je ruke uz tijelo i ukočila se poput kipa. Modri joj se pogled
zalijepio za čvor njegove kravate.
»Moram vas zamoliti da malo zabacite glavu«, rekao je Alistair.
Poslušala ga je i pogled usmjerila nekamo gore i desno od njega.
Trepavice su joj bile tamnije od kose i dugačke. Obrazi su joj se nakratko
zarumenjeli.
Alistair se prisilio spustiti pogled, pored njezinih širokih usana, do
čvora koji je bio veoma čvrst i vrlo malen. Morao se nagnuti bliže kako bi
proučio kako ga odvezati.
Istoga je trena postao svjestan mirisa, ne vlažne vune, nego Žene. Srce
mu je nekoliko puta snažno zalupalo.
Odlučno zanemarujući te smetnje, uspio je ugurati jedan uredno
manikiran nokat u rupicu između komada tkanine. Ali vrpca je bila vlažna
i čvor nije ni za milimetar popustio, a on je usto mogao osjetiti njezin dah
na svojem licu. Bilo mu se ubrzalo.
Uspravio se. »Situacija se čini beznadnom«, rekao je. »Preporučujem
operativni zahvat.«
Poslije će shvatiti da joj je trebao preporučiti da pozove sluškinju, ali
tada je bio smeten njezinom donjom usnom čiji je kut zarobila među
zubima.
»No, onda dobro«, rekla je, još uvijek zagledana u točku poviše njegove
glave. »Potrgajte je ili prerežite – što god je od toga brže. Ta mi stvar
stvara više nevolja nego što zaslužuje.«
Alistair je izvadio svoj džepni nožić i uredno prerezao vrpcu. Žudio je
za tim da joj strgne šešir s glave, razreže ga u komadiće, baci dolje i zgazi
nogama, a zatim ga zavitla u vatru – i usput dade klobučara svezati za stup
srama jer ga je uopće izradio.
Umjesto toga povukao se na sigurnu udaljenost, spremio nožić i rekao
sâm sebi da se smiri.
»Tako je bolje«, rekla je, još ga jednom ozareno pogledavši. »Već sam se
pitala hoću li tu stvar morati nositi do kraja života.«

1
8
 Naduti oblak plamene kose i osmijeh tresnuli su o Alistairove misli kao
da su čunjevi u njegovoj glavi. Odlučno ih je opet posložio.
»Iskreno se nadam da nećete«, rekao je.
»Ispričavam se što sam vas ovim ugnjavila«, rekla je ona. »Prošli ste
kroz dovoljno iskušenja, usudila bih se reći, prešavši cijeli taj put nizašto.
Premda ne znam odakle ste stigli.«
»Iz Matlock Batha«, rekao je. »Što nikako i nije neki dugačak put. Tek
koji kilometar.« Činilo se da ih je najmanje trideset, putujući prljavim
cestama i pod nebom koje je pljuvalo ledenu kišu. »Ništa strašno. Doći ću
opet neki drugi dan, kad bude prikladnije.« Kad nju, gorljivo se ponadao,
nešto zadrži negdje drugdje.
»Osim ako vam ne bude prikladno doći u obliku stabla papaje, bit će to
još jedno uzaludno putovanje«, rekla je ona. »Čak i ako slučajno zateknete
mojeg oca kod kuće, nećete ga zateći kod kuće, ako shvaćate što želim
reći.«
Alistair to baš i nije shvatio, ali prije nego što ju je mogao zamoliti da
mu to pojasni ušao je par slugu, noseći pladnjeve s dovoljno toga da se
nahrani cijela satnija lake konjice.
»Molim vas da se poslužite s malo okrepe«, rekla je, »dok se ja načas ne
povučem i dovedem u red. Kad ste već prešli toliki put, mogli biste me
ipak upoznati sa svrhom svojeg dolaska. Možda vam ja mogu pomoći.«
Alistair je bio uvjeren da će biti kobno ako s njom nasamo provede još
neko vrijeme. Njezin ga je osmijeh užasno zbunjivao.
»Gospođice Oldridge, zbilja nije toliko važno«, rekao je. »Mogu doći
neki drugi dan. Planiram u ovim krajevima ostati neko vrijeme.« Dokle
god to bude potrebno. Obećao je da će se pobrinuti da se problem riješi i
da se neće vraćati u London dok to ne ostvari.
»Bit će jednako tako nevažno, bez obzira kojeg dana došli.« Krenula je
prema vratima. »Čak i ako uspijete pronaći tatu, uopće neće slušati što mu
govorite.« Zastala je da mu uputi ispitivački pogled. »Osim ako se ne
bavite vegetacijom?«
»Molim?«

1
9
 »U botaničkom smislu«, rekla je. »Znam da ste bili u vojsci, ali to ne
znači da u civilnom životu nemate drugih interesa. Bavite li se
botanikom?«
»Ni najmanje«, rekao je Alistair.
»Onda vas neće slušati.«
Nastavila je prema vratima. Alistair je počeo žaliti što je nije pustio da
se uguši onim vrpcama šešira. Rekao je: »Gospođice Oldridge, imam pismo
vašeg oca u kojem izražava ne samo veliko zanimanje za moj projekt već i
jasno razumijevanje svega što to uključuje. Teško mi je povjerovati da bi
se čovjek koji je napisao to pismo oglušio na ono što kažem.«
Na te je riječi zastala u pola koraka. Okrenula mu se sučelice, širom
otvorenih modrih očiju. »Moj vam je otac pisao?«
»Odmah je odgovorio na moje pismo.«
Uslijedila je podulja stanka prije nego što se oglasila: »Rekli ste da se
radi o nekom projektu. Ali koji nije povezan s botanikom.«
»Samo dosadna poslovna stvar«, rekao je on. »Kanal.«
Lagano je problijedjela, a zatim joj je živo lice očvrsnulo u uglađenu
masku. »Kanal lorda Gordmora.«
»Dakle, čuli ste za to.«
»A tko nije?«
»No, da, čini se da postoji neki nesporazum oko planova njegovog
gospodstva.«
Ona je prekrižila ruke. »Nesporazum«, rekla je.
Temperatura u prostoriji počela je naglo opadati.
»Došao sam to raščistiti«, rekao je Alistair. »Lord Gordmor je
trenutačno bolestan, ima gripu, ali ja sam mu partner u tom pothvatu i
poznate su mi sve pojedinosti. Siguran sam da mogu ublažiti zabrinutost
vašega oca.«
»Ako mislite da smo samo zabrinuti«, rekla je, »mislim da ste u teškoj
zabludi. Mi se, a vjerujem da govorim u ime većine zemljoposjednika na
Longledge Hillu, izričito protivimo kanalu.«
»Uz sve dužno poštovanje, gospođice Oldridge, vjerujem da je prijedlog
krivo protumačen i siguran sam da će mi gospoda s područja Longledgea u

2
0
interesu pravičnosti pružiti priliku da ispravim i pojasnim stvari. Kako je
vaš otac ovdje daleko najveći zemljoposjednik, želio sam najprije s njime
razgovarati. Znam da će njegovo dobro mišljenje imati veliku težinu kod
njegovih susjeda.«
Kutovi njezinih širokih usana samo su se mrvicu podigli, stvarajući
sjenu osmijeha koji ga je neugodno podsjetio na njegova oca.
»U redu«, rekla je. »Potražit ćemo ga. Ali dopustite mi nekoliko minuta
da odjenem nešto čišće i suše.« Pokazala je na svoju jahaću haljinu.
Alistairu se lice zažarilo. Njezini su ga osmijesi i koža i miris toliko
uskomešali da je zaboravio da je ona mokra i vjerojatno pothlađena. Cijelo
ju je ovo vrijeme zadržavao, premda je sigurno žudjela osloboditi se svoje
vlažne odjeće.
I apsolutno neće ni pomisliti što je to oslobađanje od odjeće
uključivalo... dugmad i vrpce i uzice korzeta koje valja razvezati...
Ne.
Usmjerio je misli na kanale, rudnike ugljena i parne strojeve te joj se
ispričao zbog nepromišljenosti.
Ona je hladno otklonila isprike, zamolila ga da se raskomoti i uzme
malo okrepe i, još uvijek s onim osmijehom koji to nije bio na licu, izišla iz
prostorije.

Staklenik u koji je gospođica Oldridge, odjevena u drugu, ali nimalo

privlačniju haljinu, povela Alistaira mogao se nositi s onim princa
namjesnika u Carlton Houseu. Ipak, namjesnikov je prije svega služio za
zabavu i biljke su se po potrebi iz njega iznosile i unosile. Biljke gospodina
Oldridgea bile su daleko brojnije i manje pokretne.
A nije to baš bio ni vrt u zatvorenome. Prije je nalikovao muzeju ili
knjižnici biljaka.
Svaki je primjerak bio pažljivo označen, s opsežnim bilješkama i
poveznicama s ostalim vrstama. Svako malo su na zemlji ležale otvorene
bilježnice s dodatnim bilješkama na latinskom, ispisanim rukopisom koji
je Alistair prepoznao kao onaj gospodina Oldridgea.
Ipak, u stakleniku nije bilo ni ruke od krvi i mesa, ni s njome spojenog
gospodina. Isto se odnosilo i na okolicu kuće, ostale staklenike i vrtove.

2
1
 Napokon im je jedan od vrtlara rekao da je gospodin Oldridge
zaokupljen proučavanjem života mahovine na većim nadmorskim
visinama. Vrtlar je bio prilično siguran da se njegovog gospodara može
pronaći na Abrahamovim visovima, jednoj od njegovih najdražih lokacija
u posljednje vrijeme.
Alistair je dobro znao da se Abrahamovi visovi uzdižu iz Matlock Batha.
Čak i da je nekako propustio primijetiti šumoviti obronak s ogromnim
stijenama koji je stršio iz da odmah iza njegovog hotela, njegovo
postojanje nije mu moglo promaknuti zato što je mjesto bilo prepuno
putokaza i natpisa koji su to reklamirali.
Nije mogao vjerovati da je prevalio toliki put onom prokletom cestom
dok se čovjek kojega je tražio nalazio iza sela iz kojega je došao i možda
baš ovoga časa padao s litice i lomio vrat.
Pogledao je gospođicu Oldridge, trenutačno zagledanu u daljinu.
Zapitao se o čemu razmišlja.
Upozorio je sebe da su njezine misli nevažne. On je ovdje bio poslom.
Važno je bilo samo gledište njezina oca.
»Vaš je otac sigurno neobično posvećen svojem, ovaj, hobiju«, rekao je.
»Koliko bi se ljudi u ovo doba godine veralo po planinama. Zar mahovina
zimi ne hibernira, ili što već tada čini većina biljaka?«
»Nemam pojma«, rekla je ona.
Počela se spuštati ledena izmaglica i Alistairova je ozlijeđena noga
počela tu činjenicu osjećati u obliku grčeva i probadajuće boli. Ona se ipak
nastavila odmicati od kuće, a Alistair ju je šepajući pratio.
»Ne dijelite njegov entuzijazam«, rekao je.
»Ja to zbilja ne razumijem«, rekla je. »Tolika sam neznalica da smatram
kako bi mahovinu i lišajeve sasvim lijepo mogao pronaći i na svojem
posjedu, umjesto da zbog njih pješaci sve do rijeke Derwent. Pa ipak,
uvijek nekako uspijeva stići kući na vrijeme za večeru, a rekla bih da ga
šetnja drži u formi i barem nije... Ah, eno ga.«
Iz procjepa među grmljem pojavio se čovjek srednje visine i vitke građe
i sporim se korakom zaputio njima ususret. Kapom i kabanicom od
nauljenog platna bio je dobro zaštićen od vremenskih neprilika, a na
nogama je imao čvrste, premda izudarane čizme.

2
2
 Kad im je čovjek prišao bliže, Alistair je pokušao uočiti obiteljsku
sličnost. Pretpostavio je da je gospođica Oldridge crte lica ipak naslijedila
od majčine strane, ali kosa i oči su joj se činile mlađom i živahnijom
verzijom očevih. S godinama mu je kosa više izblijedjela nego posijedjela,
a boja očiju poprimila blijedomodru nijansu, premda mu se pogled činio
dovoljno oštrim.
Ipak, pri upoznavanju mu na licu nije iskrsnuo nikakav znak
prepoznavanja.
»Gospodin Carsington ti je poslao pismo, tata«, rekla je gospođica
Oldridge. »O kanalu lorda Gordmora. Za danas si dogovorio sastanak s
gospodinom Carsingtonom.«
Gospodin Oldridge se namrštio. »Zar jesam?« Kratko je promislio. »Ah,
da. Kanal. Znate, tako je i Smith obavljao svoja promatranja. Fascinantno,
fascinantno. A i fosili. Zaista poučno. Pa, gospodine, nadam se da ćete
ostari na večeri.«
I tim je riječima nastavio dalje, ostavljajući Alistaira da zuri za njim.
»Mora posjetiti svoje nove primjerke«, oglasio se pribran šaptav glas
iza njegovih leđa. »Zatim će se preodjenuti za večeru. Tijekom zimskih
mjeseci večeramo ranije. Dok ljeti večeramo kasnije, kako to i dolikuje.
Jedino mjesto na kojem ćete zasigurno pronaći moga oca je blagovaonica,
gdje je u minutu točan. Kamo god lutao, kakve ga god botaničke zagonetke
fascinirale, uvijek uspijeva stići kući na vrijeme za večeru. Predlažem da
prihvatite njegov poziv. Imat ćete najmanje dva sata za izlaganje svoga
slučaja.«
»Trebao bih biti počašćen«, rekao je Alistair, »ali došao sam nespreman
i nemam sa sobom prikladnu odjeću za večeru.«
»Odjeveni ste elegantnije od bilo koga s kime smo večerali u
posljednjem desetljeću«, rekla je gospođica Oldridge. »Premda tata ionako
neće primijetiti što nosite. A ja do toga nimalo ne držim.«

Istina, Mirabel Oldridge malo je držala do modnih detalja. Rijetko je

primjećivala što drugi nose i nalazila je život jednostavnijim kad su se i
drugi na isti način odnosili prema njoj. Odijevala se neupadljivo kako bi
mnoge muškarce s kojima je imala posla potaknula da je shvaćaju ozbiljno
– da slušaju više nego gledaju i usredotoče se na posao.

2
3
 Ipak, na njezinu veliku nelagodu, gospodina Carsingtona je veoma
pomno i opetovano proučila, od krune njegova uglađenog šešira do
njegovih blistavih čizama.
Kad ga je prvi put vidjela, nije nosio šešir. Stoga je znala da mu je kosa
bogato smeđe boje sa zlatnim primjesama koje su se reflektirale u
njegovim dubokim očima. Lice mu je bilo četvrtasto, a profil do krajnje
mjere patricijski. Bio je zgodan na neki muževan način, visok, širokih
ramena i dugonog. Čak su mu i ruke bile dugačke. Kad joj je ponudio
pomoć oko zapetljanih vrpca šešira, proučila mu je ruke i odmah joj se
zavrtjelo u glavi.
Nije bilo nimalo bolje kad joj se primaknuo da poradi na vrpcama.
Osjetila je miris sapuna za brijanje ili kolonjske vode; bio je toliko blag da
nije bila sigurna kakav je to miris i je li ga jednostavno umislila.
Ali, zbunila se jer je bila nervozna, tako si je rekla, što je bilo savršeno
razumno. Osjećala je nemir jer ju je uhvatio nepripremljenu, što je bilo
jednako neugodno koliko i neuobičajeno.
Prije više godina jedna ju je jedva izbjegnuta katastrofa naučila da
nastoji uvijek biti obaviještena o svemu što se ticalo njezina oca. Na taj ga
način nitko nije mogao iskorištavati, ili zbunjivati, manipulirati njime ili
maltretirati nju. Tako nikad neće biti u zaostatku. U svako će doba znati
točno što poduzeti.
Primjerice, čitala je svu očevu poštu i o njoj vodila brigu. On je samo
trebao pročitati ono što bi napisala i potpisati se. U svakom se slučaju
barem činilo da to čita.
Nije bilo nikakvog načina uvjeriti se da je pritom uključivao mozak. Bio
je previše zaposlen pokušajima razotkrivanja tajni razmnožavanja biljaka
da bi obraćao pozornost na pisma svojih rođaka ili odvjetnika, ili na bilo
kakve druge dokumente koji nisu imali veze s njegovim botaničkim
pozivom.
Kako nije otvorila nikakvo pismo pristiglo od gospodina Carsingtona,
Mirabel nije imala pojma što je pisalo i nije mogla ni naslutiti što mu je
tata odgovorio.
Ako nije željela da je za večerom uhvate nepripremljenu, bilo joj je bolje
popuniti te praznine u svojem znanju.

2
4
 Zato nije gubila vrijeme i smjesta je prepustila gospodina Carsingtona
slugama koji će se pozabaviti sušenjem i četkanjem njegove »neprikladne«
odjeće i osigurati mu što mu već treba za toaletu.
Pa ipak, Mirabel je kratko ostala stajati i promatrati ga kako šepajući
odlazi, iako je brzo požalila što je to učinila jer joj se srce stisnulo kao da
čezne za njim, čista besmislica.
Viđala je, pa čak i pomagala njegovati ljude i s težim ozljedama.
Poznavala je muškarce i žene koji su propatili jednako ili više od njega.
Poznavala je i neke koji su se junački ponijeli, pa za to nisu dobili ni djelić
divljenja kojim su njega obasipali. I u svakom slučaju, rekla je sebi, on je
bio odviše elegantan i samosvjestan da bi se netko nad njim sažalijevao.
Mirabel je potisnula misli o njegovu šepanju i pohitala do radne sobe
svoga oca.
Kao što ju je Joseph izvijestio, dnevnik njegova gospodara ležao je
otvoren na današnjem danu i u njemu je propisno bio zapisan sastanak.
Prekopala mu je stol, ali nije pronašla ni traga pismu gospodina
Carsingtona. Tata ga je najvjerojatnije strpao u džep i na njemu zapisao
neke zabilješke s terena, ili ga je izgubio. Ipak, kopija njegovog odgovora je
preživjela jer ga je napisao u svoj rokovnik, a ne na običnom listu papira.
Pismo je, datirano prije deset dana, bilo onakvo kakvim ga je gospodin
Carsington opisao: njezin je otac pokazao zanimanje, jasno razumio što to
sve uključuje i činio se krajnje voljnim dodamo raspraviti o kanalu.
Od tih se riječi Mirabel zagrcnula.
U pismu je vidjela svoga oca onakvim kakvim ga je nekad poznavala,
čovjeka koji se zanimao za toliko mnogo stvari, toliko mnogo ljudi. Kako li
je volio pričati – a i slušati, čak i brbljarije jedne djevojčice. Sjećala se kako
je sjedila na stubištu i tijekom brojnih večera i kartaških večeri i drugih
okupljanja slušala glasove koji su odozdo dopirali. Koliko li je puta čula
njega i svoju majku kako razgovaraju za stolom, u knjižnici, u salonu, u
ovoj radnoj sobi.
Ali nakon majčine smrti, prije petnaest godina, odjednom se počeo više
zaokupljati biljnim nego ljudskim svijetom. U rijetkim prilikama izranjao
je iz carstva botanike, i bilo je to samo na kratko vrijeme.

2
5
 Mirabel je posljednju takvu priliku propustila. Morao je opet početi
primjećivati svakodnevnicu onih dana kad je bila u posjetu svojoj bivšoj
guvernanti u Cromfordu.
Tijekom tog posjeta Mirabel je kupila onaj šešir kojim se zamalo ugušila
ovog poslijepodneva.
Nije mogla vjerovati da je jednom muškarcu dopustila da je tako
potpuno izbaci iz takta. Premda to nije značilo da se i ranije nije susretala
s njegovom vrstom ljudi.
Tijekom njezine dvije sezone provedene u Londonu – činilo se kao da je
to bilo u nekom drugom životu – upoznala je nebrojeno mnogo ljudi
sličnih njemu: elegantne u odijevanju, uglađene u svim društvenim
zbivanjima, uvijek svjesne što valja poduzeti ili reći.
Čula je kultivirane glasove, razvučeni londonski govor i šušketanje
pomodara, smijeh, ogovaranja i udvaranja.
I zasigurno je čula glasove poput njegovog, tako tihe da bi se i svaka
najobičnija izgovorena riječ činila najdubljom intimnošću, svaki klišej
slasnom tajnom.
»Sve sam ja njih i vidjela i čula«, promrmljala je. »Nije on ništa posebno,
samo još jedan sofisticirani Londonac koji nas smatra provincijalcima i
prostacima. Njima smo svi mi neuki seljaci koji ne znaju što je za nas
dobro.«
Gospodin Carsington uskoro će otkriti kako je pogriješio.
U međuvremenu će se za večerom njegov razgovor s tatom pokazati
silno zabavnim.

2
6
 Dva

Iako se nije pravio da je obdaren intelektualnom briljantnošću, Alistair

je uglavnom znao zbrojiti dva i dva, i to prilično brzo.
Međutim, toga su se dana okolnosti urotile protiv njega. Po
nedokučivim se standardima gospođice Oldridge možda i mogao činiti
dovoljno elegantno odjevenim za jednu seosku večeru. Ali on se s time nije
slagao.
Zahvaljujući savjesnim slugama i dobroj vatri, odjeća mu je bila
osušena i iščetkana. Ali bila je to poslijepodnevna odjeća i čak ni najrevniji
sluge nisu je mogli pretvoriti u prihvatljivu odoru za večeru.
Osim toga, posluga mu nije mogla istovremeno oprati i uštirkati
košulju. Marama mu više nije bila kruta i na pogrešnim su se mjestima
pojavili nabori, što ga je dovodilo do ludila.
Uz to ga je noga, koja je mrzila vlagu i trebala živjeti negdje u Maroku,
kažnjavala za potucanje kroz ledenu maglu vežući se u bolne čvorove.
Sve te smetnje pridonijele su njegovu propustu da shvati ono čega bi se
svaki idiot odavno sjetio.
Gospođica Oldridge spominjala je prašnike i tučke i raspitivala se je li
botaničar. Alistair je svojim očima vidio zimski vrt, bilježnice i jutra zemlje
pod staklenicima.
Ali kad nije bjesnio zbog svoje odjeće ili ga nije mučila noga, ona bi mu
potpuno odvlačila pažnju. Zbog toga mu je tek pri susretu u salonu prije
večere i nakon što ga je gospodin Oldridge upoznao s Hedwigovim
proučavanjem reproduktivnih organa mahovine napokon sinulo: čovjek je
bio obuzet fiksnim idejama.
Alistairu je to stanje bilo poznato. Njegova šogorica i rođakinja, odane
vjernice, bile su opsjednute dešifriranjem kamena iz Rosette. Kako takvi
ljudi rijetko svojevoljno napuštaju svoja duševna utočišta, čovjek ih,
figurativno govoreći, doslovno mora ščepati za ruku i povesti ih nekamo
drugamo.

2
7
 I tako je pri početku drugoga slijeda jela, kad je njegov domaćin
prekinuo prodiku kako bi rasjekao gusku, Alistair uskočio u riječ.
»Zavidim vam što baratate tolikim informacijama«, rekao je. »Da ste
nam barem mogli pomoći svojim savjetom prije nego što smo prvi put
predstavili naš prijedlog o gradnji kanala. Ali nadam se da ćete nam sada
pomoći kakvim savjetom.«
Gospodin Oldridge nastavio je komadati ptičurinu, ali napućenih usana
i nabranih obrva.
»Rado ćemo promijeniti rutu ako je to ono što vas zabrinjava«, Alistair
je bio uporan.
»Možete li je preusmjeriti u drugi okrug?« upitala je gospođica
Oldridge. »Primjerice u Somersetshire, gdje su krajolik već nagrdili
brdima troske?«
Alistair ju je pogledao preko stola, premda je to pokušavao izbjeći još
otkad je prvi put pogledom zahvatio njezinu večernju opravu.
Haljina joj je bila boje lavande, iako je trebala nositi samo tople, žarke
boje. Imala je visok ovratnik s čipkanim naborima koji je skrivao i onaj
uzak dio ramena koji je potkošulja ostavila vidljivim. Veličanstvenu je
kosu na neki čudan način uplela u nespretnu punđu na zatiljku. Od nakita
je na sebi imala jedino običan srebrni medaljon na lancu.
Alistair se pitao kako se može pogledati u zrcalo i ne vidjeti očito: svaki
komad odjeće i nakita kojim se pokušala uljepšati bio je potpuno, u
cijelosti i nepopravljivo pogrešan. Zacijelo joj nedostaje vještina koju je
svaka druga žena na svijetu imala.
Pitao se je li taj njezin poremećaj sličan nedostatku sluha, a njegova
iritacija slična onoj koju ljubitelj glazbe osjeća kad čuje neugođen
instrument ili pjesmu izvan tonaliteta.
Poželio ju je poslati natrag u sobu da se pristojno odjene, ali to nije
mogao učiniti i to ga je izluđivalo.
Možda joj je zbog toga odgovorio tonom koji je inače čuvao za svoju
napornu mlađu braću.
Rekao je: »Gospođice Oldridge, nadam se da ćete mi dopustiti mali
ispravak. Kanali ne proizvode brda troske. To rade ugljenokopi.
Trenutačno se vađenjem ugljena u vašoj blizini bavi jedino lord Gordmor,

2
8
a njegovi su ugljenokopi odavde udaljeni gotovo dvadeset i pet
kilometara. Pritom nagrđuje jedino svoj okoliš jer mu imanje i ničemu
drugome ne koristi.«
»Usudila bih se pomisliti da bi se uz manje muke i buke mogao baviti i
ispašom ovaca i jednako zarađivati«, rekla je ona.
»Svakako imate pravo na sve maštovite primjedbe koje vam sinu«,
rekao je Alistair. »Nikako ne bih želio ograničavati tako bujnu maštu.«
Njoj je zaiskrilo u očima, ali prije nego mu je dospjela odgovoriti,
Alistair se uglađeno obratio svojem domaćinu. »Bez ustezanja priznajemo
da su nam motivi sebični i praktični«, rekao je. »Glavni nam je cilj
učinkovitiji i jeftiniji prijevoz ugljena.«
Oldridge je, zabavljen zajedljivom razmjenom mišljenja između njegove
kćeri i gosta, samo kimnuo glavom.
»Tako će lord Gordmor svoj ugljen moći ponuditi većem broju kupaca«,
nastavio je Alistair, »i prodavati ga po nižoj cijeni. Ipak, neće profitirati
samo on i njegovi kupci. Kanal će i vama i vašim susjedima omogućiti lakši
pristup širem izboru robe. Lomljiva roba koja nesmetano putuje vodenim
putem umjesto da se kotrlja izrovanim cestama, stizat će do svoga
odredišta u jednom komadu. Imat ćete ekonomski isplativo sredstvo
prijevoza gnojiva i poljoprivrednih proizvoda do i s različitih trgovišta.
Ukratko, svi u okolici Longledgea, od zemljoposjednika do radnika, ubirat
će plodove od koristi koje kanal donosi.«
»Lord Hargate u posljednje vrijeme nije puno boravio na svome
ladanju, čak i kad Parlament nije zasjedao«, rekao je gospodin Oldridge.
»Politika je katkad veoma zahtjevna te može izazvati fizičke i psihičke
tegobe ili oslabiti duh. Nadam se da je dobro.«
»Moj je otac posve dobro«, rekao je Alistair. »Ipak, želio bih jasno
naglasiti da ni na koji način nije uključen u projekt lorda Gordmora.«
»Dobro se sjećam manije za gradnjom kanala iz prošlog stoljeća«, rekao
je Oldridge. »Tada su izgradili kanal Comford i započeli s gradnjom kanala
Peak Forest. Gospodine Carsington, mogu li vas nagovoriti da kušate
mrvicu karija?«
Alistair je bio spreman opsežno veličati koristi Gordmorova kanala.
Ipak, sjedio je za večerom, a tu se obično nije raspravljalo o poslu.

2
9
Spomenuo je tu temu samo zato što mu je gospođica Oldridge
nagovijestila da će to biti najbolja prigoda da objasni radi čega je došao.
Međutim, nije mu bilo teško posao ostaviti po strani. Alistairu je bilo
drago što su ga podsjetili da uživa u objedu koji je i raznolikošću i
kvalitetom pripreme bio daleko iznad onoga što bi čovjek mogao očekivati
ovako daleko od civilizacije.
Kuharica je, očito, bila pravo blago ove kuće. Čak bi i batler i lakeji
zadovoljili kriterije bilo kojeg velikog londonskog kućanstva, uključujući i
Hargate House.
Bila je prava šteta što žena koja je inače tako dobro svoje kućanstvo
opskrbila radnom snagom nije pronašla osobnu sluškinju koja bi bila
sposobna sprječiti modne zločine.
»Kako ste se vi počeli zanimati za kanale?« upitao ga je gospodin
Oldridge. »Moram priznati da su građevinski pothvati uistinu fascinantni.
Ali vi mi se ipak ne činite poput čovjeka s Cambridgea.«
»Ja sam s Oxforda«, rekao je Alistair.
Od ta dva stara sveučilišta, za Cambridge se tvrdilo da je više naklonjen
matematici i prirodnim znanostima.
»Čini mi se da je Smith bio samouk«, zamišljeno je rekao njegov
domaćin. »Što znate o fosilima?«
»Isključujući profesore na Oxfordu?« rekao je Alistair.
Čuo je prigušeni hihot s druge strane stola i bacio pogled u tom smjeru,
ali nedovoljno brzo.
Lice gospođice Oldridge bilo je jednako trezveno kao i njezina odjeća.
Prebacila je pogled sa svojeg oca na Alistaira.
»Tata misli na Prepoznavanje slojeva tla po organiziranim fosilima
gospodina Williama Smitha«, rekla je. »Je li vam poznato to djelo?«
»To mi zvuči previše dubokoumno za mene«, rekao je Alistair i
primijetio kako je obuzdala osmijeh. Dakle, nije bila imuna na loše igre
riječi. »Nisam znanstvenik.«
»Ali knjiga se bavi mineralnim ležištima«, rekla je ona. »Pomislila bih...«
Nabrala je čelo, mnogo ljepše nego što je to činio njezin otac. »Onda ste
sigurno koristili Smithovu geološku kartu.«

3
0
 »Za utvrđivanje rute kanala?« rekao je Alistair.
»Kako biste utvrdili je li isplativo kopati ugljen u tako nepristupačnom
području.« Nagnula je glavu ustranu i nastavila proučavati Alistaira kao da
je upravo on kakav fosil koji je neophodno negdje svrstati. »Ugljena u
Engleskoj ima gotovo posvuda, ali u nekim je područjima teško i krajnje
skupo do njega doći ili ga prevoziti«, rekla je. »Morali ste imati dobre
razloge vjerovati da su zalihe ugljena na imanju lorda Gordmora vrijedne
tolikih napora. Ili ste samo počeli s iskapanjem i ne razmišljajući o
praktičnim stvarima?«
»Peak je poznat po mineralnom bogatstvu«, rekao je Alistair. »Lord
Gordmor bio je uvjeren da će pronaći nešto vrijedno truda – olovo,
vapnenac, mramor, ugljen.«
»Lord Gordmor? Ali zar niste rekli da ste mu vi partner – ‘upoznat sa
svakom pojedinošću’, mislim da ste se tako izrazili?«
»Partneri smo od studenog«, rekao je on. »On je nešto prije započeo s
kopanjem, nedugo nakon povratka s Kontinenta.«
Zapravo, Gordmor je odmah nakon povratka iz rata otkrio da su mu
financije u potpunom kaosu.
Nije si mogao priuštiti čak ni održavanje svojega imanja u
Northumberlandu. Upravitelj imovinom mu je savjetovao da istraži zemlju
u Derbyshireu i Gordy je, sav očajan, započeo s iskapanjem ugljena.
Međutim, Alistair nije imao namjeru prijateljeve osobne stvari odavati
znatiželjnoj mladoj dami – ili bilo kome drugome.
»Shvaćam.« Gospođica Oldridge je spustila pogled na svoj tanjur.
»Znači, obojica ste se borili uz vojvodu od Wellingtona. Ali vi ste onaj koji
je postao čuven. Čak je i ovdje, u divljini Derbyshirea, za vas svatko čuo.«
Alistairu se zažarilo lice. Nije znao misli li ona na Waterloo ili na
njegove »epizode gluposti«. Na nesreću, oboje je uglavnom bilo
općepoznato. Dosad je već trebao biti ravnodušan na taj teret svoje
prošlosti koji ga je tako često progonio. Ali nije bio ravnodušan i volio bi
da se priče nisu ovako daleko širile.
»Veoma sličite lordu Hargateu«, rekao je gospodin Oldridge. »On ima
mnogo sinova, zar ne?«

3
1
 S olakšanjem dočekavši tu promjenu teme, Alistair je priznao da ima
četiri brata.
»Neki bi rekli da to i nije baš puno«, rekao je gospodin Oldridge. »Naš
nesretni kralj otac je petnaestoro djece.«
Kralj Đuro III. već je prije nekoliko godina u potpunosti izgubio razum i
više nije bio sposoban voditi državu. Zbog toga je njegov najstariji sin –
koji iako nije bio lud, ne bi mogao osvojiti nagradu za razborito ponašanje
– trenutačno vladao kao princ regent.
»Ne bi bilo zgoreg da je naš nesretni monarh napravio manje djece,
samo kvalitetnije«, rekla je gospođica Oldridge. »Lord i lady Hargate
izrodili su samo petoricu dječaka – pa ipak su dvojica od njih uzorni ljudi,
a jedan je čuveni junak Waterlooa. Usudila bih se reći da će se i vaša mlađa
braća, kad odrastu, pokazati jednako izvrsnima.«
»Čini se da o mojoj obitelji znate podosta, gospođice Oldridge«, rekao je
Alistair.
»Kao i svi ostali u Derbyshireu«, rekla je ona. »Vaša porodica jedna je
od najstarijih u okrugu. Vašeg oca smatraju izuzetno moćnim zastupnikom
u Gornjem domu. I vaša su starija braća sudjelovala u nekolicini
hvalevrijednih pothvata. Sve su londonske novine objavile opsežne
izvještaje o vašim ratnim postignućima, a i lokalne su na to utrošile oceane
tinte. Čak i da mi je kojim slučajem vaše ime promaknuto u tisku, nikako
ne bih mogla ostati neupućena. Neko su vas vrijeme spominjali u svakom
pismu koje sam iz Londona primala od prijateljica i članova obitelji.«
Alistair se u sebi trznuo. U borbi je bio proveo jedva dva dana. Bio je
toliko neiskusan da je bilo pravo čudo što sam sebi nije prostrijelio nos.
Zašto su ga novine toliko veličale bio je pravi misterij, i to ga je dovodilo
do ludila.
Nogu mu je zahvatio niz grčeva. »To je stara vijest«, rekao je hladnim,
otegnutim glasom kakvim je uvijek završavao takve rasprave.
»Ne i u ovim krajevima«, rekla je gospođica Oldridge. »Moj vam je
savjet da se pripremite na brojne izraze divljenja ovdašnjih ljudi.«
Njegov hladan glas na nju nije ni najmanje djelovao. A njezin vedar u
njemu je probudio oprez.
Znao je – zapravo, bolje od ikoga drugoga – da ženine riječi mogu biti
protkane skrivenim značenjem koje nema nikakve veze s izrečenim. Nije

3
2
uvijek prepoznao što je žena željela reći, ali obično je bio svjestan toga da
je mislila više od onoga što bi rekla i da je to »više« često značilo nevolje.
I sada je predosjetio nevolju i bio je svjestan da bi iz tame njezina uma
mogla svakoga časa skočiti na njega, ali nije uspio dokučiti što bi to moglo
biti.
Ono što je lako mogao dokučiti jest da joj se njezina otužna frizura
upravo raspadala. Cijeli skup bakrenih uvojaka oslobodio joj se iz punđe i
pao joj niz vrat. Na tjemenu su joj se uvojci razdvojili i zamrsili. Promatrao
ju je kako jedan dugi pramen uklanja s lica i zabacuje iza uha.
Bila je to gesta koju bi žena mogla učiniti nakon razodijevanja ili
raspuštanja kose... ili nakon ustajanja iz postelje ujutro... ili nakon vođenja
ljubavi.
Nije to trebala činiti za večerom. Trebala je doći ovamo prikladno
počešljana i odjevena, u najboljem redu. Nije trebala izgledati kao da su je
upravo silovali.
Alistair si je rekao da sve to zanemari i pripremi se na nevolju. Pokušao
je jesti, ali izgubio je tek. Bio je previše svjestan njezine prisutnosti – onog
zabacivanja pramena za uho, raščupanih uvojaka – i napetosti u zraku. Čak
i kad bi odmaknuo pogled od nje ili misli usmjerio drugamo, nije ju mogao
izbaciti iz glave.
Njegov domaćin pritom nije ništa od toga primjećivao i nastavio je
spokojno jesti, zadovoljnog i pomalo odsutnog izraza lica. Sreća je bila što
je toliko hodao i penjao se, jer je botaničar, pa je jeo dovoljno za dva
poveća čovjeka.
Do kraja večere gospodin je Oldridge govorio o svojim eksperimentima
s tulipanima.
Gospođica Oldridge napokon se povukla, ostavljajući muškarce
njihovom portu i omogućujući Alistairu da ono što mu više nije bilo pred
očima ukloni i iz misli.
Usmjerio je misli na posao i posvetio se zagovaranju gradnje kanala.
Dok je govorio, njegov je domaćin zamišljeno proučavao luster. Ipak je
morao ponešto i čuti jer je po završetku Alistairove prezentacije botaničar
rekao: »No, da, shvaćam što mislite reći, ali, shvatite me, situacija je malo
komplicirana.«

3
3
 »Kanali su rijetko kad jednostavni«, rekao je Alistair. »Kad se čovjek
obveze koristiti tuđu zemlju, mora biti spreman izići vlasnicima ususret i
to im kompenzirati, a svaka od tih stranaka obično ima drukčije zahtjeve.«
»Da, da, vrlo slično eksperimentu s tulipanima«, rekao je njegov
domaćin. »Ako ne obavite oprašivanje, plodova neće biti. Sve je to
pojašnjeno u Bradleyjevu osvrtu, ali i Miller je provodio slične
eksperimente. Taj osvrt nećete pronaći u svakom izdanju Rječnika za
vrtlare. Posudit ću vam jedan od svojih primjeraka, pa možete i sami
pročitati.«
Nakon tog nerazumljivog odgovora gospodin Oldridge predložio je da
se pridruže Mirabel, koja ih čeka u knjižnici.
Alistair je zamolio da ga ispričaju. Već je kasno, a on se mora vratiti u
svoj hotel.
»Ali morate ovdje prenoćiti«, rekao je gospodin Oldridge. »Ne možete
tako daleko putovati po mraku. Žao mi je, ali cesta zna biti opasna i usred
bijela dana.«
Da, zato vam i treba kanal! poželio je uzviknuti Alistair.
A ako je to i poželio, povlačenje je očito bilo ispravna odluka.
Ako ništa drugo, trebao je razborito razmisliti, a to je značilo da mora
otići. Bilo je gotovo pa nemoguće razborito razmišljati u blizini gospođice
Oldridge.
Ovdje ništa nije bilo onako kako su to on i Gordy zamišljali. Gdje se
točno skrivala neprilika, to Alistair nije mogao reći. Zasad je znao jedino
da i gospodin i gospođica Oldridge posjeduju neugodnu sposobnost da ga
zbune, što je, kako je Gordy primijetio, bilo krajnje teško.
Alistair nije bio preosjetljiv. Katkad se znao i prepustiti emocijama kad
su u pitanju bile žene, ali imao je čvrste živce, što mu je možda bila i mana.
Bio je uvjeren da nervozniji čovjek nikako ne bi mogao upadati u tolike
nevolje, jer takav bi čovjek oklijevao i promislio, barem jedanput, ako ne i
dvaput.
A upravo su sada Alistairovi živci pokazivali alarmantne znakove
popuštanja.
Pa i da su bili uobičajeno čvrsti poput stijene, nije mogao ostati. Cijelog
je dana nosio istu odjeću, čak i za večerom, što mu je stvaralo mučninu i

3
4
dodatno potpirivalo razdražljivost. Odjenuti tu istu odjeću opet ujutro nije
dolazilo u obzir.
Alistair je takve stvari morao trpjeti na bojištu jer nije imao izbora. Ali
dom Oldridgeovih nije bio bojište, barem zasad.
I tako se kratko iza toga, odbivši i ponudu svoga domaćina da mu
ustupi kočiju, Alistair, jašući kroz postojanu susnježicu, zaputio prema
Matlock Bathu.

Gospodin Carsington već je bio na putu kad je Mirabel doznala za njegov

odlazak.
Njezin joj je otac prilično zbunjen prenio te vijesti. »Jako mu se žurilo i
bilo ga je nemoguće odgovoriti.«
Mirabel je pohitala do prozora i pogledala van. Mogla je vidjeti tek
toliko u daljinu koliko je dosezalo svjetlo iz knjižnice, ali to je bilo dovoljno
da joj kaže pravo stanje stvari.
»Pada susnježica«, rekla je. »Ne mogu vjerovati da si pustio sina lorda
Hargatea da ode i da na konju putuje kroz ledenu oluju skroz do
Matlocka.«
»Možda imaš pravo«, rekao je on. »Možda sam trebao pozvati nekoliko
najvećih lakeja da ga svladaju i vežu za... nešto.« Osvrnuo se oko sebe kao
da traži to prikladno nešto. »Ne znam kako bismo ga inače spriječili.«
»Zašto nisi poslao po mene?«
Njezin se roditelj namrštio. »Ne mogu reći zašto, ali to mi uopće nije
sinulo. Žao mi je što nisam. Problem je u tome što me stjerao u stanje
kaktusa te sam se zatekao kako razmišljam o bodljikavim pramenčićima,
koji bi mogli imati reproduktivnu svrhu, iako se općenito smatra... Zaboga,
dijete, kamo ideš?«
Mirabel je jurila niz hodnik. »Idem za njim, naravno. Inače će slomiti
vrat ili konju nogu – ili najvjerojatnije oboje – i nikad s time nećemo moći
izići na kraj. Dragi Bože! Grofov sin! Sin grofa od Hargatea! Usto još i
čuveni junak Waterlooa, i ranjen u bitci. Oh, nepodnošljivo je na to i
pomisliti. Uistinu, tata, jednoga ćeš me dana dovesti do ludila. Čovjek jaše
ususret sigurnoj smrti, a ti mudruješ o bodljama kaktusa.«
»Ali, draga moja, jako je važno...«

3
5
 Mirabel ga nije čula. Trčala je niz hodnik.

Kratko iza toga, jašući na neprivlačnoj, ali stabilnoj i mirnoj kobili, Mirabel
je odjahala u noć. Svoj je plijen dostigla nedaleko iza vrtnih vrata. Gusta
susnježica se razrijedila u ledenu kišu, ali tako je mogla pojačavati i
slabjeti više puta tijekom noći.
»Gospodine Carsington!« viknula je u pljusak. Od njega se vidio tek
tamni ljudski lik na tamnoj sjeni u obliku konja, ali taj je lik bio dovoljno
visok i sjedio dovoljno uspravno, unatoč kiši koja mu se s oboda šešira
slijevala niz vrat – a, osim toga, tko je drugi i mogao biti?
Zaustavio se. »Gospođice Oldridge?« Okrenuo je glavu prema njoj. Bilo
je previše mračno da mu vidi lice. »Ta što radite ovdje? Jeste li poludjeli?«
»Morate se istog trena vratiti u kuću«, rekla je ona.
»Mora da ste sišli s uma«, rekao je.
»Niste više u Londonu«, odvratila mu je. »Sljedeća kuća udaljena je više
od kilometar odavde. Po ovom vremenu trebat će vam najmanje dva sata
da dođete do Matlock Batha – a i to će biti puka slučajnost.«
»Od životne je važnosti da se vratim u hotel«, kazao je. »Molim vas da
se vratite kući. Nisu vas ni trebali puštati van. Nastradat ćete.«
»Ja sam svega par minuta od dobre vatre«, rekla je. »Vi ste taj koji će
nastradati. Što ćemo onda reći vašem ocu?«
»Gospođice Oldridge, mojem ocu nitko ništa ne govori«, obrecnuo se.
»A, koliko shvaćam, ni vama.«
»Gospođice Oldridge, dok se mi ovdje prepiremo, životinje se hlade.
Siguran sam da će im biti bolje ako se budu kretale, vaša u suprotnom
smjeru od moje. Zahvaljujem vam na gostoprimstvu i cijenim vašu brigu
za moju sigurnost, ali jednostavno nikako ne mogu ostati.«
»Gospodine Carsington, kakve god obveze sutra imali...«
»Gospođice Oldridge, ne shvaćate: nemam što odjenuti.«
»Vi se šalite«, rekla je ona.
»S takvim se stvarima nikad ne šalim«, rekao je on.
»Nemate što odjenuti.«
»Upravo tako.«

3
6
 »Shvaćam«, rekla je ona.
Primijetila je to puno ranije, ali je propustila iz toga izvesti logični
zaključak. Logika se našla na drugom mjestu iza reakcija koje su se na
intelektualnom planu inače nalazile niže.
Dovoljno ga je pažljivo proučila, nije se u tome mogla obuzdati.
Itekako se živo sjećala načina na koji mu je skupa jakna obuhvaćala
široka ramena i moćni torzo koji se sužavao u uzak struk. U glavi je imala
jasnu sliku vrhunski izrađenog veza njegova svilenog prsluka čije je gornje
dugme bilo raskopčano... i priljubljenih hlača koje su isticale mišićava
bedra... i tako dugih nogu. Već od same pomisli na sve to prožela ju je
vrelina, iako je sjedila u tami na konju, na hladnoj, jakoj kiši.
Nije mogla obuzdati tu vrelinu. Ali to je posve prirodno, rekla je u sebi.
On je bio junak i tako je i izgledao: visok, snažan i naočit. Rijetke bi ga žene
mogle pogledati i pritom ostati sabrane.
Ipak joj je ostalo dovoljno prisebnosti da shvati njegovu iracionalnu
odlučnost da krene noću na put po ovom odurnom vremenu.
Dvije godine provedene u Londonu bile su joj dovoljne da ponešto
nauči o kicošima, a ovaj ovdje je bio veći kicoš od svih koje je upoznala...
makar nikad nije upoznala nekoga tako impresivnog stasa.
»Pa, to je onda nešto posve drugo«, rekla je. »Laku noć, gospodine
Carsington.«
Okrenula se i odjahala natrag kući.
Na njezino iznenađenje, Mirabel je na povratku oca zatekla kako šeće
vestibulom.
Obično bi u stanci između razgledanja botaničkih knjiga ispijao čaj u
knjižnici, a zatim bi pošao do zimskog vrta poželjeti laku noć brojnim i
raznovrsnim biljnim vrstama koje su ondje rasle.
»Oh, Bože. Nisi ga uspjela nagovoriti«, rekao je tata dok je ona lakeju
dodavala potpuno mokar šešir i ogrtač.
»Nema što odjenuti«, rekla je.
Otac ju je blijedo pogledao.
»On je kicoš, tata«, rekla mu je. »Kad uza se nema ono što smatra
propisnom odjećom, ponaša se poput biljke kojoj su uskraćene važne

3
7
hranjive tvari. Vene i umire i čovjek jedva može zamisliti kroz kakve sve
agonije pritom prolazi.« Zaputila se prema stubama.
Otac je pošao za njom. »Znao sam da nešto nije u redu. Poput bodlji
kaktusa.«
»Tata, cijela sam mokra i ponešto neraspoložena i trebala bih...«
»Ali on šepa«, bio je uporan njezin otac.
»Primijetila sam to«, rekla je Mirabel. I kako li je poželjela da to šepanje
nije bilo onako bolno galantno! Osjetila je stvari koje nije željela i nije si ih
mogla priuštiti. Osim toga, u njezinoj je dobi to ionako bilo smiješno,
nakon svega što je proživjela...
Nastavila je prema stubama. »Koliko znam, bio je teško ranjen kod
Waterlooa.«
Otac joj je i dalje bio za petama. »Da, Benton mi je pričao o tome. Ipak,
sve mi se čini da se gospodinu Carsingtonu nešto dogodilo i s glavom, a da
on toga uopće nije svjestan. Čuo sam za takve slučajeve. Znaš, to bi sve
pojasnilo.«
»Pojasnilo što?«
»Bodlje kaktusa.«
»Tata, nemam pojma o čemu govoriš.«
»Ne, ne, rekao bih.« Čula je kako mu koraci za njezinim leđima zastaju.
»Možda ipak neće razumjeti ono o tulipanima. Da, možda imaš pravo. Pa,
laku noć, draga.«
»Laku noć, tata.« Mirabel se uspela stubištem i pošla u svoju sobu.
Premda je bila umorna, pripisala je to premorenim živcima. Nije bila
spremna na sve ovo. Da su je upozorili da gospodin Carsington dolazi... ali
nisu, nije čak mogla ni zamisliti ovakav razvoj događaja.
Pogrešno je procijenila lorda Gordmora i to se pokazalo katastrofalnim.
Nije ni sanjala da će biti tako uporan.
Pogriješila je i bilo je prekasno da tu pogrešku ispravi. Mogla je jedino
iz toga izvući pouku. Svoje je proračune temeljila na nedovoljno podataka.
Neće tu pogrešku ponoviti.
I tako je, nakon što je svukla svoju mokru odjeću, posušila se i odjenula
toplu spavaćicu i ogrtač, pošla u svoj salon. Ondje je, udobno zavaljena u

3
8
mekanu fotelju pred vatrom, napisala pismo lady Sherfield, koja je živjela
u Londonu. Ako je i postojalo nešto što teta Clothilde nije znala o
gospodinu Carsingtonu, tada to nije ni bilo vrijedno znati.

Točno prema predviđanjima gospođice Oldridge, Alistairu su trebala puna

dva sata za prijelaz tih »par kilometara« od Oldridge Hala do hotela
Wilkerson, u kojem je odsjeo.
Stigao je mokar do kože, u stanju na koje mu je noga reagirala krajnje
revno, odbijajući mu na bilo koji način pomoći pri uspinjanju stubama.
Ali već naviknut na tu njezinu mrzovolju, ipak je uspio doći do svoje
spavaonice. Ondje ga je dočekao njegov sluga Crewe, izražavajući
neodobravanje umjerenim kritičkim nakašljavanjem i preporukom vrele
kupke.
»Prekasno je da bismo tjerali sluge da vuku vodu na kat«, rekao je
Alistair.
Zavalio se u sjedalicu pokraj vatre, podigao svoju bijesnu nogu na
ogradu ispred kamina i počeo je masirati. Dok je to činio, prepričao je
svojem slugi sretne i nesretne okolnosti od minulog dana, diskretno
prešutjevši svoju smetenu reakciju na gospođicu Oldridge.
»Žao mi je, gospodine, bez razloga ste potegnuli tako dugačak put po
lošem vremenu«, rekao je Crewe. »Možda da vam donesem bocu vina i
nešto za jelo?«
»Nahranili su me i više nego dovoljno«, rekao je Alistair. »Čini se da
gospodin Oldridge ima dvije strasti: botaniku i obilnu večeru.«
»Doista, gospodine. Svi ovdašnji sluge se zaklinju da nikad nije zakasnio
na večeru, iako na druge prigode ili kasni ili se ne pojavi.«
»Trebao sam ostati ovdje i slušati ogovaranja posluge«, rekao je Alistair
zureći u vatru. »Ovako sam bio loše pripremljen za susret.« Žar u kaminu
podsjetilo ga je na kosu gospođice Oldridge i na način kako je izgledala
pod svjetlom svijeća, ponekad se prelijevajući u nježno zlatne, a ponekad u
platneno crvene nijanse. »Njegova kći...« Zastao je. »Za tako mladu osobu
ima veoma čvrsta stajališta.«
»Dama neobičnog karaktera, tako je opisuju, gospodine. A i mora biti
takva da bi vodila tako veliko imanje i sve poslove svojega oca.«

3
9
 Alistair je podigao pogled s vatre i pogledao svojega slugu. »Gospođica
Oldridge upravlja imanjem?«
»Ona upravlja svime. Rečeno mi je da njezin nadstojnik jedva da i
udahne bez njezina odobrenja. Gospodine, je li vam zlo? Možda je bolje da
vam donesem ono vino. Ili još bolje vrelo kuhano vino s mlijekom, ne
želite riskirati da se sada prehladite kad je pred vama toliko posla.«
Iako se nije osjećao bolesnim, Alistair je pristao da mu sluga pripremi
kuhano vino.
U međuvremenu je gospodar iskoristio vrijeme da probavi ono što je
upravo čuo.
Loše odjevena, radoznala djevojka plamene kose upravljala je jednim
od najvećih imanja u Derbyshireu.
»Pa netko mora«, promrmljao je nešto kasnije, kad je napokon koliko-
toliko jasno sagledao situaciju. »On ni na što drugo nije obraćao pažnju, to
je posve jasno. Baš kao što mi je rekla: obratit će pažnju jedino ako je u
pitanju botanika.«
Postao je svjestan činjenice da Crewe već lebdi u blizini s vrelim
napitkom u ruci. »Oprostite, gospodine?«
»Koliko joj je godina?« upitao je Alistair. »Siguran sam da više nije
djevojka. Nijedna djevojka nipošto ne bi mogla – dovraga, kako to nisam
primijetio?« odmahnuo je glavom i prihvatio ponuđenu šalicu od svoga
sluge. »Jesu li u ogovaranjima slučajno spomenuli koliko je godina
gospođici Oldridge?«
»Trideset jedna«, rekao je Crewe.
Gutljaj napitka skrenuo je Alistairu u dušnik. Kad se prestao gušiti i
kašljati, nasmijao se. Imao je pravo. Baš su se fino našalili s njime.
»Trideset jedna«, ponovio je.
»Od prošloga mjeseca, gospodine.«
»Mislio sam da je ona mlada djevojka«, rekao je Alistair. »Kao što bi i
svatko drugi. Žgoljava cura bujne bakrenaste kose i velikih plavih očiju i
takvoga osmijeha...« Spustio je pogled na piće u svojoj ruci, a na usnama
mu je osmijeh počeo blijedjeti. »Neka nam Bog pomogne. Kanal – baš sve –
ovisi o njoj.«

4
0
 Tri

Sljedećeg su jutra pod oblačnim nebom Mirabel i sluge pošli u potragu

za truplom gospodina Carsingtona.
Doduše, stigli su do Matlock Batha ne naišavši ni na kakav leš i od
poštarice doznali da je gospodin sinoć sretno stigao i da je odsjeo u hotelu
Wilkerson.
Izbor hotela bio je pravo iznenađenje. Mirabel je mislila da će odsjesti
gore na brijegu, u hotelu Old Bath, najprestižnijem u Matlock Bathu.
Umjesto toga izabrao je Wilkerson, smješten na Južnom šetalištu, izložen
svoj onoj prašini i buci kočija u prolazu.
Međutim, kad su ušli u selo, šetalište je bilo tiho. Sunce je dotad već
pojačalo, povremeno se probijajući kroz oblake i obasjavajući rijeku i u
bijelo oličene kuće stisnute uz padinu brijega.
Premda je ovo mjesto poznavala kao i vlastito gospodarstvo, Mirabel se
nikad nije prestala diviti njegovoj ljepoti.
Ovdje su se brjegovi uzdizali strmo iz rijeke Derwent, a golema,
poznata stijena High Tor bila je vidljiva iz svakoga kuta.
Izgledao je poput dvorca s vrtom uz čije su rubove polja zelenila
ublažavala sivu stijenu.
Same toplice bile su čiste i lijepe. Prenoćišta, dućani i muzeji natiskali
su se uzduž kratkog Muzejskog šetališta, a iz zelenila okolnih padina
izvirivale su vile. S druge su se strane ceste prema rijeci pružali vrtovi.
Cesta je slijedila smjer rijeke, uzdižući se oko planine iza Abrahamovih
visova.
Do visova se bilo lako uspeti i Mirabel je to činila neovisno o godišnjem
dobu. Kad god bi joj se učinilo da bi je brige mogle smlaviti, otišla bi
onamo i prepustila se smirujućem djelovanju krajolika.
I danas je imala dosta toga na umu i osjećala se prilično uznemireno. Ali
nije imala vremena prepustiti se prirodi da je smiri.

4
1
 Umjesto toga, ostavivši dvokolicu na brigu konjušaru i poslavši svoju
sluškinju Lucy da obavi neke povjerene joj zadaće, Mirabel je nastavila
prema ulazu u hotel Wilkerson.
Kad je ušla, upitala je za gospodina Carsingtona.
U pomoć joj je smjesta došao gospodin Wilkerson. »Mislim da je još
uvijek u postelji, gospođice Oldridge«, rekao joj je.
»Još je u postelji?« ponovila je ona. »Ali već je sigurno podne.«
»Upravo je prošlo jedanaest i pol gospođice«, rekao joj je vlasnik hotela.
Ali tada se dosjetila: pripadnici visoke klase rijetko su ustajali prije
podneva, obično zato što su na počinak odlazili u cik zore.
Gospodin Wilkerson predložio je da pošalje slugu kako bi provjerio
kada će gospodin Carsington biti spreman primati posjetitelje.
Mirabel se u glavi pojavio prizor gospodina Carsingtona kako s lica
uklanja zlatom protkanu smeđu kosu i sneno trepće očima... prema
nekome.
»Ne, nema potrebe da ga uznemirujete«, brzo je rekla. »Bit ću nekoliko
sati u selu. Moram obaviti neke posjete. Mogu s njime i poslije
razgovarati.«
Primijetila je da joj ruke drhte. Sigurno od gladi. Toliko je bila zabrinuta
da će negdje naići na posve skršenog sina lorda Hargatea da je za doručak
uspjela srknuti samo malo čaja i gricnuti komadić prepečenca. »Ali
najprije bih željela šalicu čaja«, pridodala je, »i malo prepečenca.«
Brzo su je odveli do privatne blagovaonice, daleko od gužve u
restoranu i gostionici. Čaj i prepečenac su se pojavili za samo nekoliko
minuta.
Nakon što je počistila tanjur i ispraznila čajnik, Mirabel je živnula. Kad
je gospodin Wilkerson svratio da je upita bi li željela još štogod – možda
jaja i nekoliko kriški slanine – zamolila ga je da joj donese svoju
najdetaljniju kartu okolice.
Imao je on poprilično takvih karata, uvjeravao ju je, jednako dobar
izbor kao što bi ga čovjek pronašao u bilo kojem londonskom dućanu,
uključujući i nekoliko krasnih rukom crtanih. Volio bi da je vojna karta
Derbyshirea već tiskana, ali to se još nije dogodilo. »Zbilja prava šteta,

4
2
gospođice Oldridge«, rekao je. »One su veoma stručno izrađene, te nove
karte.«
Zatražila je da vidi što on to ima, pa joj ih je donio. Nekoliko ih se činilo
dovoljno detaljnima da posluže svrsi, pa ih je razastrla po stolu, tek toliko
da ih usporedi.
Nije ih planirala ozbiljnije proučavati prije povratka kući.
Ali Mirabel je u nekim stvarima više sličila svome ocu negoli je to
primjećivala. Prepuštena samoj sebi – bez prekidanja, ometanja ili poziva
slugu za pomoć – mogla se baš kao i on zaokupiti zagonetkama.
Nakon nekog je vremena najprije skinula s glave svoj šeširić, a zatim i
ogrtač. Više od dva sata nakon dolaska još je uvijek bila pognuta nad
kartama, tražeći izlaz iz svojih nevolja.

Negdje u to vrijeme gospodin Wilkerson nalazio se u dvorištu,

razmjenjujući lokalne tračeve s kočijašem poštanske kočije.
Zbog toga nije uopće primijetio da je gospodin Carsington sišao u
prizemlje i da se zaputio u privatni salon koji je rezervirao za svoj ured.
Kako gospodina Wilkersona nije bilo ondje da ga obavijesti i kako
gospodin Carsington usput nije naišao na koga od posluge, nije imao
pojma tko se nalazi u obližnjoj maloj blagovaonici.
Kako su vrata slučajno ostala otvorena, Alistair je u prolazu dokono
bacio pogled unutra i ravno pred sobom ugledao malu, zaobljenu i
prepoznatljivo žensku stražnjicu.
Bila je odjevena u zelenu tkaninu čija kvaliteta nije mogla promaknuti
njegovu znalačkom oku, čak i unatoč tome što je to isto oko bilo
zaokupljeno proučavanjem oblika tijela ispod materijala i proračunima
broja slojeva tkanine koji su se nalazili između haljine i gole kože.
Sve se to zbilo u jednom hipu, nimalo duže. Sigurno je čula kako su mu
koraci utihnuli. Ili je možda začula kako je duboko uzdahnuo – i pokušao
pribrati odlutale misli i podsjetiti se da mu je bolje nastaviti dalje: nije si
mogao priuštiti da mu neka žena odvlači misli, koliko god savršenu
pozadinu imala.
Što god tomu bilo povod, ona je podigla glavu prekrivenu raščupanom
bakrenastom kosom i preko ramena mu uputila svoj duboko plavi
pogled... i nasmiješila se.

4
3
 Bila je to ona.
»Gospođice Oldridge«, rekao je glasom tako dubokim da su te dvije
riječi zazvučale kao »grrrr.«
»Gospodine Carsington.« Uspravila se i potpuno okrenula njemu.
»Nisam mislila da ćete tako rano ustati.«
Je li to bila sarkastična primjedba? »Već su gotovo dva sata«, rekao je.
Njoj su se oči raširile. »Za Boga miloga. Zar sam toliko dugo ovdje?«
»Nemam blagog pojma koliko ste dugo ovdje«, rekao je on.
Mršteći se, zagledala se u kartu. »Pa nisam imala namjeru ostati tako
dugo. Hoću reći, namjeravala sam se vratiti kasnije, kad se probudite.«
»Budan sam.«
»Da, i...« – odmjerila ga je od glave do pete – »izgledate veoma uglađeno
i elegantno.«
Alistair je poželio da isto može reći i za nju. Netko se junački potrudio
ukrotiti joj kosu pletenicom zamotanom i ukosnicama pričvršćenom za
tjeme. Ali naravno, pola je ukosnica popadalo po podu i stolu i pletenica se
počela razmatati udesno. Njega su prsti zasvrbjeli od želje da se toga
prihvati i dovede joj kosu u red. Čvrsto je stisnuo šake i prisilio se skrenuti
pogled nekamo drugamo.
Namršteno joj je odmjerio skupu haljinu. Ova je nijansa zelene bila još
neumjesnija od one koju je prvi put vidio na njoj. A stil – ta uopće ga nije
imala. Stil joj je bio jednostavan i nedopadljiv, zavodljiv koliko i vreća za
brašno.
Skrenuo je pogled prema kartama.
»Zatrebala sam novu«, rekla je ona. »Imali smo zaista dobru kartu ovog
područja, ali moj ju je otac u studenome utopio u rijeci Derwent.«
»Shvaćam.« I shvaćao je, posve jasno. »Ali ne razumijem zašto bi vama
ili vašem ocu trebala karta. Rečeno mi je da ste vi jedna od ovdašnjih
najstarijih porodica. Očekivao bih da ove krajeve dobro poznajete.«
»Vlastito imanje da, ali Longledge Hill ime je dobio po svojoj duljini,
koja je poprilična«, rekla je ona. »Zapravo povezuje nekoliko brjegova –
mnogo više površine nego što bih to ja ili moj otac mogli dobro
poznavati.« Okrenula se stolu i pokazala na kartu. »S jedne nam je strane

4
4
kapetan Hughes, a s druge sir Roger Tolbert. Premda se često
posjećujemo, zasigurno ne poznajem baš svaki pedalj njihovih imanja. I
posebno me zanimalo imanje lorda Gordmora koje je, ako pogledate,
udaljeno daleko manje od dvadeset i pet kilometara.«
»Kolima i teretnim konjima koji putuju zaraslim i izrovanim cestama
gotovo je dvostruko dalje«, rekao je Alistair. »Kad bismo izgradili
pravocrtni kanal, imao bi jedva petnaestak kilometara. No kako na tom
pravcu leže kamenita brda, i kako naša ruta mora obilaziti pomoćne
zgrade zemljoposjednika, pilane i slično – cijenimo da bi kanal trebao biti
dug dvadeset i pet kilometara.«
Prišao joj je i stao do nje uz stol. »Zato vam je trebala karta? Željeli ste
pažljivije proučiti našu rutu? Je li moguće da mijenjate mišljenje o našim
planovima?«
»Ne, promijenila sam mišljenje o lordu Gordmoru«, rekla je ne podižući
pogled.
Kroz jedini prozor u blagovaonici dopirale su zrake sunca koje su joj na
licu stvorile pjenu vatrenih balončića. Pletenica joj je visjela prema uhu,
tako malenom i u obliku savršene školjke, da je činilo tu nespretnu frizuru
– pritom ne spominjući svaki centimetar tkanine na njoj – još strašnijom.
»Vjerojatno ga smatrate jednim od onih lakomih industrijskih zlikovaca
koji skromne pastire i stočare izbacuju iz njihovih koliba i podižu goleme,
zadimljene tvornice na nekadašnjim pašnjacima?« upitao je Alistair.
»Ne, smatram ga vrlo snalažljivim«, odvratila je. »Kad mi se neko
rješenje pokaže neučinkovitim, tražim novi način da riješim problem. Ali
kad nas nije uspio zainteresirati za svoj kanal, lord Gordmor nije, unatoč
mojim očekivanjima, pustio mašti na volju. Zapravo je ostao pri svojem
prvom rješenju. Jedina je razlika što je ovaj put poslao teško topništvo ne
bi li nas prisilio da se pokorimo.«
Alistair bi odmah shvatio što govori da mu misli nisu bile zaokupljene
drugim stvarima.
Pletenica nije samo visjela, već se počela i rasplitati. Iako nije čuo kako
ukosnice padaju na pod, bio je uvjeren da ih je još maločas vidio rasute po
stolu na kojem je bila raširena karta. Svakog bi joj se trenutka frizura
mogla potpuno raspasti. Jedva je suzdržavao ruke.

4
5
 Tako rastresen rekao je: »Teško topništvo? Ta ne mislite valjda da
ćemo navaliti s četom strojeva i vojskom kopača kanala i nasilno se
probiti! Valjda znate da ne možemo krenuti u izgradnju bez dozvole
Parlamenta, a Parlament neće odobriti kanal kojem se vlasnici imanja
jednoglasno protive.«
»Vi ste to teško topništvo«, objasnila mu je. »U ovom kraju Derbyshirea
grof od Hargatea barem je jednako važan kao grof od Devonshirea. Vaša je
obitelj ovdje jednako dugo, a vaš je otac veoma cijenjen. Vaša dvojica
braće svima su uzori, a vi ste čuveni ratni junak. Lord Gordmor veoma je
mudro odabrao partnera – a i pogodno vrijeme da se oboli od gripe.«
Alistair je ostao gotovo doslovno ukopan. Nakon što ga je na trenutak
prožela mahnita nevjerica, ostao je samo hladan bijes. »Ispravite me ako
sam krivo shvatio, gospođice Oldridge«, reče glasom u kojem se osjetila
hladnokrvna ljubaznost. »Vi smatrate da smo lord Gordmor ili ja – ili
možda nas obojica – odlučili iskoristiti položaj moje obitelji i moj loš glas
kako bismo zgazili protivnike? Zar mislite da sam zato došao? Radi čega?
Da zadivim seljake? Da ih ganem svojom velikom žrtvom u ime kralja i
države?« Na spomen svoje ozlijeđene noge u glas mu se uvukla gorčina.
»Lord Gordmor nema ni približno jak utjecaj na mišljenje mještana kao
vi«, dobacila mu je. »On nije iz Derbyshirea. Titula mu je nova, dodijeljena
mu je tek u posljednjih pola stoljeća. I nije čuven.« Podigla je bradu. »Ne
razumijem zbog čega ste se uvrijedili. Samo sam navela činjenice koje bi
trebale svima biti jasne – iako pretpostavljam da se nitko ne usuđuje
iznijeti vam ih u lice.«
»Ne znate ništa o lordu Gordmoru«, Alistair je rekao odlučno. »Da
znate, tada biste bili svjesni da on nikada ne bi bio toliko nečastan da
iskoristi mene ili moj položaj za kakve podle spletke.«
Noga mu se ljutito trzala. Nije podnosila kad bi dugo bila u istome
položaju. Odmaknuo se od stola.
»Nisam spomenula nikakve podle spletke«, kazala mu je. »Zbilja vam je
teatralnost jača strana, gospodine Carsington.« Nabrala je čelo. »Ili su to
samo retorički ukrasi. ‘Zadiviti seljake’ je prikladan termin, ali ‘lakomi
zlikovac’ i ‘podle spletke’ mi je već pretjerano. Ne mislim da je vaš kanal
podao. Ako se predlagatelj odbije, iz toga ne proizlazi da je podao, već da
njegov prijedlog nije pogodan. Boli li vas noga?«
»Ni najmanje«, izgovorio je u trenutku kad mu je kuk prostrijelio grč.

4
6
 I ona se odmaknula od stola. »Znam da ne bih trebala primijetiti«, rekla
je.
»Ali nije u redu ignorirati tuđu neugodu. Krećete se ukočenije nego
prije. Pretpostavljam da vas boli noga. Možda biste željeli malo hodati. Ili
sjesti. Ili je podići. Kako god bilo, ne bih željela da vas ovdje zadržava naša
prepirka. Sigurno imate važnijih obveza.«
Alistair je imao mnogo, mnogo važnijih obveza. Ali ona je unijela takav
nemir, poput onoga što vlada njezinom kosom, i nije bio spreman otići.
»Gospođice Oldridge, savršeno dobro znate da ste mi vi najvažniji«,
odgovorio je i odmah zažalio. Ta gdje mu je njegov uglađeni način
razgovora? Zaboga, ta gdje su mu manire?
Odrješito je hodao do prozora i natrag te ponovo do prozora. Noga ga je
počastila s nekoliko grčeva. Bila je bijesna na njega.
Mirabel ga je zabrinuto promatrala. »Sinoćnje dugo putovanje po
hladnom pljusku sigurno nije pomoglo vašoj ozljedi. Sad mi je to tek
sinulo. Jutros sam samo strepila da ću pronaći vaše truplo u nekom jarku.
Krenula sam s namjerom da sakupim vaše ostatke. Zašto sam ja važna?«
Slušajući je kako govori o potrazi za njegovim lešem, Alistair je
zaboravio što je htio reći. Sjetio se kako je otišla iz toplog, otmjenog doma
i odjahala u tamu i ledenu kišu kako bi ga vratila. Nije mogao ni pojmiti da
bi ijedna žena – osim možda njegove majke – takvo što učinila. Ali opet, za
razliku od većine drugih žena, gospođica Oldridge bila je odgovorni član
obitelji, ona je bila glavna.
O njoj je ovisio njegov kanal, podsjetio se.
Bolje bi mu bilo da maksimalno iskoristi ovu prigodu.
Sabrao je misli. »Nitko drugi ne želi sa mnom otvoreno razgovarati«,
odgovorio je. »Tako ste maločas rekli. Moram shvatiti sve zamjerke na
kanal.«
»Ima li to uopće smisla?« odvratila je. »Sad ste ovdje i sve će se
zamjerke otopiti kao snijeg na vrelom suncu.«
»Ali ne želim da se to tako dogodi!«
Pogledala ga je skeptično. »Onda niste ni trebali doći.«
Alistair se okrenuo i zabuljio kroz prozor brojeći u sebi do deset.

4
7
 »Gospođice Oldridge, moram vam priznati bih si zbog vas najradije
počupao svu kosu.«
»Pitala sam se što je to u zraku«, odgovori.
Alistair se naglo okrenuo. »Što je u zraku?«
»Pritisak. Kao da strašan pritisak pritišće cijelu sobu. Ali to ste samo vi.
Zbilja imate nevjerojatno snažnu osobnost, gospodine Carsington. Zašto
biste si zbog mene počupali svu kosu?«
Alistair je ogorčeno zurio u nju. Opuštena pletenica spustila se do
samog ruba uha.
Odmaknuo se od prozora, odstupao do stola, pokupio gomilu ukosnica i
krenuo prema njoj. »Ispale su vam gotovo sve ukosnice«, rekao je.
»Oh, hvala vam.« Ispružila je ruku.
Ignorirao je njezinu ispruženu ruku, primio uvredljivu pletenicu, ispleo
je, vratio je na mjesto i pričvrstio ukosnicama.
Stajala je nepomično, netremice zureći u njegovu kravatu.
Njezina neukrotiva kosa bila je svilenkasta. Zasvrbjeli su ga prsti od
želje da se njome poigra.
Brzo je završio i odmaknuo se. »Sad je bolje«, zaključio je.
Nakratko nije ništa rekla. Pogled joj je prešao s njegova lica na ruke pa
ponovo natrag. Osim toga, nije ni mrdnula, samo je tako stajala gledajući
Alistaira jednakom žestinom kojom je njegov rođak promatrao egipatske
hijeroglife.
Promrmljao je: »Malo mi je... odvraćala pažnju. Vaša kosa. Kako se
rasplitala.«
Izraz lica nije joj se promijenio.
»Nisam mogao... razmišljati«, dodao je lijeno.
Ali to nije bila isprika. Gospodin si ne smije dopustiti takvu slobodu,
osim ako je u pitanju kakva bliska rođakinja ili sudružica. Nije mogao
vjerovati što je učinio. Ali nije znao kako da si pomogne.
Odlučio je upregnuti razborite misli – ono što je ostalo od njih – da
smisli prikladnu ispriku.
Progovorila je prije nego što je sastavio rečenicu.

4
8
 »Dakle, to vas je toliko uznemiravalo«, rekla je. »Čak nisam ni
iznenađena. Čovjek koji je voljan krenuti na put usred noći kroz ledenu
oluju jer se nema u što preodjenuti, živi vođen odviše uzvišenim modnim
prioritetima da bi ih obični smrtnici uopće mogli shvatiti.« Okrenula se i
stala slagati karte.
Brzo je sakupio preostale krhotine razuma.
»Imam i svoje principe, gospođice Oldridge«, kazao je, »vjerovali vi to
ili ne. Volio bih dokazati zemljoposjednicima da kanal lorda Gordmora ima
brojne prednosti. Želio bih smisliti kako da izbacim nepoželjne dijelove
plana ili, ako je to nemoguće, pronaći prihvatljiv kompromis.«
»U tom se slučaju vratite u London i pošaljite nekog drugog da odradi
taj posao«, odgovorila mu je. »Vi ili živite u očajnoj zabludi ili ste
beznadno nadobudni ako vjerujete da će se prema vama ljudi odnositi kao
prema običnim ljudima, čak i onima sebi ravnima. Moji susjedi, kao i moj
otac, poslali su nadstojnike svojih imanja na sastanak sa zastupnikom
lorda Gordmora. Ne bi nipošto sami pošli na taj sastanak. Moj otac ne
samo da vas je pozvao na sastanak već i na večeru. Čak vas je pokušao
nagovoriti da kod nas prespavate – iako je tata pravi osamljenik koji radije
razgovara s biljkama nego s ljudima. Sir Roger Tolbert i kapetan Hughes,
koji su ipak društveniji, također će vam se javiti i pozvati vas na večeru.
Svi će vas pozvati u goste kako biste se mogli diviti njihovim kućnim
ljubimcima, stoci i djeci, posebice kćerima.«
Dok je tako govorila, pokušavala je smotati i preklopiti karte, što joj je
išlo dobro koliko je njezinoj sluškinji išlo slaganje frizura. Jedne je smotala
u tuljce i spirale, dok je druge preklopila na stražnju, bočnu i sve moguće
strane osim one prave. Izgubila se u oluji šuškanja papira.
Alistair joj je prišao, uzeo joj karte iz čvrstog stiska i jednu po jednu
uredno složio. Zatim je sve odložio na stol, jedva se odupirući nagonu da je
jednim smotuljkom ne udari.
Namršteno je pogledala karte. »Bilo mi ih je lako otvoriti«, promrmljala
je. »Ali kad ih je trebalo sklopiti, kao da su oživjele. Vjerojatno ne vole da
ih se zatvara, žele da im se umiljava.«
»Ne, potrebna je samo zdrava logika«, odgovorio je.

4
9
 »Očito neka drukčija logika od one koju ja poznajem«, odvratila je. »Ali
vi ste čovjek s Oxforda, ako se dobro sjećam. Da sam barem i ja studirala,
tada bih znala sklopiti kartu.«
»Da me barem Oxford naučio kako dobiti jasan odgovor na jednostavno
pitanje«, rekao je.
Podarila mu je prekrasan osmijeh, onakav kakav mu je uputila
prethodnog dana prije nego što je saznala njegovu misiju. Kako mu je otad
poklonila samo skromnije i hladnije osmijehe, ostao je zatečen i mozak mu
je reagirao kao da ga je u glavu pogodila palicom za kriket.
»Želite da vam kažem zašto zastupnik lorda Gordmora nije uspio dobiti
podršku za kanal«, rekla je. Uzela je svoj kaput i šešir.
Alistair se sabrao. »Zastupnik nam je rekao da nitko nije htio ni
razgovarati o tome. Kamo god je otišao, odbili su ga i istjerali. Da, želim da
mi kažete, gospođice Oldridge, jer tvrdite da će svi biti suviše zaneseni
mojom pojavom da bi mi rekli istinu.«
Ogrnula se plaštem. »Ne dolazi u obzir da vam išta kažem«, odvratila je.
Nabila je šešir na glavu i brzo zavezala vrpcu. »Vi ste u svakom pogledu u
prednosti. Svi će vam se dodvoravati. Sumnjam da ćete naići na ikakav
otpor. Situacija je dovoljno beznadna i bez toga da vam predam svoje
jedino oružje. Doviđenja, gospodine Carsington.«
Zgrabila je karte i otišla, ostavivši iza sebe uskomešanog i zbunjenog
Alistaira kojem nije preostalo ništa nego da gleda kako odlazi u
nakrivljenom kaputu i s naherenim šeširom, klateći savršenu stražnjicu.

Možda bi gospodinu Carsingtonu bilo lakše da je znao da nije samo on

ostao uskomešan i zbunjen. Mirabel se dovoljno uzrujala da prijeđe
dodatna tri kilometra i pođe u Cromford k svojoj bivšoj guvernanti, koja bi
je uvijek smirila.
Upravo su sjedile u primaćoj sobi gospođe Entwhistle, savršeno
urednoj, atraktivno uređenoj i ugodno namještenoj, baš poput same
vlasnice.
Deset godina starija gospođa udala se i preselila u Cromford ubrzo
nakon što se djevojka za koju se dotad brinula, tada već
devetnaestogodišnjakinja, zaputila u London na svoju prvu sezonu.
Gospodina Entwhistlea je prije tri godine pokosila upala pluća. Međutim,

5
0
dovoljno je zaradio da se njegova udovica nije morala vratiti starome
poslu.
»Kad bih bar imala bilo kakvo oružje«, Mirabel se požalila gospođi
Entwhistle. »Ali gospodin Carsington uskoro će otkriti glavnu zamjerku.
Svi zemljoposjednici u Longledgeu smatraju da bi kanal uzrokovao više
bure nego koristi. Inače bi i sami već davno izgradili kanal, i to onda kad je
izgradnja stajala puno manje.«
»Ljudi koji cijeli život žive u Londonu ne mogu ni zamisliti koliko
ovakvi pothvati loše utječu na ruralne krajeve«, zaključila je gospoda
Entwhistle. »Čak i da je to netko objasnio lordu Gordmoru, on bi to
vjerojatno zanemario, vjerujući da se radi o seoskoj predrasudi prema
promjenama i napretku.«
»Nije samo on kriv«, odvratila je Mirabel. »I mi smo dijelom krivci Da su
se svi zemljoposjednici tada izjasnili njegovom zastupniku, sumnjam da
bismo se našli u ovoj nevolji. Ali nitko od nas nije ga primjećivao ništa više
nego druge.«
Zastupnik je svojim položajem i moći bio tek blijeda kopija svojeg
poslodavca, a ugled lorda Gordmora, kao što je to Mirabel naglasila
gospodinu Carsingtonu, bio je već slabašan sam po sebi. Stanovnicima
Longledge Hilla njegov je zastupnik bio tek još jedan u nizu zastupnika
koji su neprestano dolazili i odlazili, pokušavajući promovirati tek još
jednu novu zamisao.
No ovdašnje plemstvo bilo je konzervativno. Čak i na vrhuncu ludila s
kanalima smatrali su da je kanal Cromford gospodina Arkwrighta
nesiguran pothvat, a kanal Peak Forest potpuno riskantan potez. S
financijskog gledišta, zasad se nije ispostavilo da su bili u krivu. Iako su
kanali u brojnim poslovanjima olakšali transport, nitko od ulagača nije
značajnije zaradio.
Ono što je bilo nesumnjivo jest da su vodeni putovi drastično mijenjali i
krajolik i stanovništvo kuda su prolazili.
Još je gora bila reakcija na kanal lorda Gordmora, koji bi služio kao
prometni pravac kroz Mirabelino imanje i imanja njezinih susjeda.
»Nisi mogla znati da će lord Gordmor biti uporniji od ostalih«, rekla je
gospođa Entwhistle.

5
1
 »Ne ljuti me njegova upornost, već njegov odabir zastupnika«, kazala je
Mirabel. »Da me barem netko upozorio da stiže gospodin Carsington.
Zacijelo drugim zemljoposjednicima nije unaprijed pisao, inače bi svi to
spominjali. Ali ne mogu razumjeti zbog čega se javio isključivo tati, zadnjoj
osobi na svijetu koju bi zanimao kanal – ili bilo što drugo bez korijenja.«
»Pretpostavljam da gospodin Carsington i lord Gordmor nisu bili
svjesni čime je tvoj otac zaokupljen«, zaključila je gospođa Entwhistle.
»Samo im je na pameti bilo to da je on vlasnik najvećeg posjeda.«
»A tata im nije ništa rekao da ih razuvjeri«, reče Mirabel. »Možeš li
vjerovati da je odgovorio na Carsingtonovo pismo?«
Gospođa Entwhistle odmahnula je glavom i složila se da je taj potez
neshvatljiv.
»Ako je čak moj otac pristao na susret s gospodinom Carsingtonom,
zamisli što će tek ostali uraditi«, rekla je Mirabel. »Prostrt će sve iće i piće
pred poznatog junaka s Waterlooa i pristati na sve što predloži, bez
ijednog prigovora. Prihvatit će sve novčane kompenzacije koje ponudi za
korištenje posjeda, ma koliko zanemarive bile, i sretno kimati glavom na
svaku rutu koju predloži. Ako se itko usudi zahtijevati most kojim bi se
krave dovodile s ispaše ili zavoj kojim bi se zaobišlo polje umjesto da
kanal prođe ravno kroz njega, zaista ću se iznenaditi. Osim toga, sigurno
će mu u ruke istodobno gurati svoje kćeri i sestre, iako je on tek mlađi
sin.«
»Sigurno je ljubazan i naočit«, rekla je gospođa Entwhistle dok je
dotočila Mirabel čaj.
»Izuzetno«, odgovori Mirabel ozlojeđeno. »Visok je, širokih ramena, i
iako bi se očekivalo zbog njegovog pedantnog načina odijevanja da je
ukočen, ipak nije. Čak je izgledu prilagodio i svoju ozljedu, tako da mu
šepanje izgleda vrlo muževno, elegantno i u jednu ruku... otmjeno.«
»Otmjeno«, ponovi gospođa Entwhistle.
»Zbilja užasno.« Mirabel se mršteći zabuljila u šalicu. »Tjera me na plač.
A već idućeg bih ga trenutka nečime pogodila. A usto je pravi idealist – ili
je jednostavno izvrstan glumac. Nisam imala srca reći mu da nitko ne mari
za njegove plemenite namjere.«
»Tamnokos ili svjetlokos?« upitala je gospođa Entwhistle.

5
2
 »Kosa mu je gusta i smeđa, ali kad ga obasja svjetlost, pojavi se zlatni
sjaj«, odgovorila je Mirabel. »Oči su mu promjenjive svijetlo-smeđe boje.
Pomalo snene«, nadodala je. »Nisam mogla biti uvijek sigurna sluša li me.
Ili sam mu možda bila dosadna. Ili ga je moja kosa toliko uzrujavala da se
trudio držati oči što manje otvorenima.«
»Zašto, zaboga, misliš da bi ga tvoja kosa uzrujavala?« upitala je
gospođa Entwhistle. »Tvoja je kosa prekrasna.«
Mirabel je slegnula ramenima. »Riđa kosa nije moderna, posebice ove
čudne nijanse, a njemu je izrazito važno da je sve u savršenom redu. A
moja frizura ionako nikad nije elegantna, čak i u najboljem izdanju.«
»Zato što ne sjediš dovoljno mirno da ti je sluškinja uredi kako treba.«
Čipkasta kapa nije gospođi Entwhistle u potpunosti prekrila uredno
ispletene smeđe pletenice.
»Da, ta jutros sam dala Lucy tek par minuta da mi napravi frizuru i
raspala se, što se moglo i očekivati.«
Gospođa Entwhistle promotri Mirabelinu kosu. »Sad izgleda vrlo
uredno.«
»Popravio ju je«, rekla je Mirabel. »Ukosnice su tako učvršćene da će mi
trebati vile da ih izvadim. Pitam se tko ga je naučio tako učvrstiti kosu.
Trebala sam ga pitati...«
»Zaboga, Mirabel.«
»...ali tako sam se zaprepastila da nisam mogla razmišljati.«
Zaprepaštena nije ni približno dobra riječ da opiše kako se osjećala. Stajao
joj je tako blizu da mu je osjetila miris štirke u marami. Možda si je taj
varljivi miris samo umislila. Ali sigurno nije umislila iznenadno lupanje
srca i zbunjujuće osjećaje u sebi, među kojima je iznenađenje tek najblaže
osjećala.
Pretpostavljala je kakvi su to bili osjećaji. Iako je sada usidjelica, kada je
bila mlada, privlačni su je muškarci pokušavali zainteresirati. Nisu baš svi
bili bezuspješni. Možda bi joj bilo lakše da jedan od njih nije uspio.
Ali to je bilo zaista davno, imala je deset godina da se oporavi. Sjećala se
prekrasne sezone u Londonu i Williama, bez osjećaja boli. Doduše, to nije
značilo da je željela to iskustvo ponovo proživjeti. Bila je uvjerena da sve
veze jednako završe, a ona nije uživala u nesreći.

5
3
 Nije da joj je sada prijetila ikakva opasnost. Gospodin Carsington želio
je samo jedno od staromodne i neuglađene Mirabel Oldridge. Nije mario
za njezin novac, a sasvim sigurno ni za nju kao osobu. Samo je želio
saznati nešto što je mogao lako otkriti i bez njezine pomoći.
Gospođa Entwhistle prekinula je njezinu meditaciju. »Rekla si da
gospodin Carsington puno pažnje pridaje odijevanju.«
»I Beau Brummell bi se posramio da ga vidi.« Mirabel je ispričala
razgovor usred oluje o tome ‘kako se nema u što preodjenuti’.
»To mnogo toga objašnjava«, rekla je gospođa Entwhistle.
»Znaš kakvi su gizdelini«, dobacila je Mirabel. »Svaki im detalj mora biti
na mjestu. Ne bi vjerovala koliko ga je moja kosa uzrujala. U zraku se
osjećao pritisak zbog njegove neugode. Zatim mi je priznao: uznemiravala
ga je moja raspadnuta frizura.«
»Bolje si oboružana nego što si svjesna«, rekla je gospođa Entwhistle.
»Pronašla si svojem protivniku slabu točku.«
Mirabel ju je gledala u čudu. »Kako to misliš?«
»Predlažem taktiku diverzije«, reče joj bivša guvernanta. »Odvraćaj mu
pažnju.«

5
4
 Četiri

Večera«, ponovi Alistair ne promijenivši izraz lica.

»U petak. Za samo tri dana. Svjestan sam da vam obavijest stiže u zadnji
čas.« Sir Roger Tolbert govorio je između zalogaja bogatog ručka koji je
pripremio Wilkersonov kuhar.
Dvojica muškaraca sjedila su u blagovaonici iz koje je gospođica
Oldridge maločas izašla.
»Ništa velebno poput onoga na što ste navikli«, nastavio je baronet.
»Već sam suprugu naputio. Objasnio sam joj da imate važnijih obveza. Ali
znate kakve su žene. Pogotovo kad se na nešto namjere.«
Alistair je potvrdno kimnuo glavom, dok mu je mislima prolazilo
proročanstvo gospođice Oldridge: sir Roger Tolbert i kapetan Hughes
sigurno će vas pozvati na večeru.
Tada ga je zbilja uzrujala, ali nakon što je otišla, Alistair je zaključio da
je malo vjerojatno da se njezin scenarij obistini, uzevši u obzir kako je
hladno dočekan Gordyjev zastupnik.
Upravo je zbog toga Alistair unaprijed pisao samo gospodinu Oldridgeu
i spomenuvši iskustvo prijašnjeg zastupnika, zamolio gospodina da
nikome ne spominje da dolazi u posjet.
Alistair je bio svjestan da će se vijesti brzo proširiti čim stigne. Ali
pripremio se za hladan doček, ako ne i na neprijateljski stav – nije
očekivao odbor za doček. Čak i nakon što mu je gospođica Oldridge rekla
koliko ga mještani cijene, želio je vjerovati da pretjeruje.
Očekivao je poteškoće i došao je na njih pripremljen. Već se vidio kako
svojom pravednošću osvaja zemljoposjednike, spremno slušajući njihove
primjedbe i surađujući s njima kako bi osmislili prihvatljiva rješenja i
kompromise. Imao je dobre namjere i iskreno srce. Bio je uljuđen, obazriv
i besprijekornih manira – osim prema gospođici Oldridge. Vjerovao je da
će ga te vrline dovesti do pobjede u ovoj teškoj borbi.
Nije bio spreman na to da će se svi protivnici predati čim se pojavi.

5
5
 Sir Rogert nazvao ga je pola sata nakon što je gospođica Oldridge otišla
iz hotela Wilkerson i dočekao Alistaira kao svojeg davno izgubljenog sina.
Baronet, koji je bio otprilike istih godina kao njegov otac, bio je
debeljuškast i ćelav. Taman je proždirao hranu koju je naručio ne bi li
izdržao do večere: ovčetinu, krumpir, štrucu kruha, po pola kilograma sira
i maslaca te vrč piva.
Alistair je pijuckao čašu vina. Čak i da je bio gladan, što bi bilo neobično
za ovo doba dana, izgubio bi tek čim bi shvatio da gospođica Oldridge nije
pretjerivala. Nitko nije htio čekati da dokaže ili da objasni vrijednost
pothvata. Ta ipak je on bio sin lorda Hargatea od kojeg su novine stvorile
junaka, i to im je bilo dovoljno.
»Jako ljubazno od lady Tolbert što me se sjetila«, rekao je Alistair.
»Međutim, možda ste čuli, došao sam ovamo poslom.«
»I to važnim, ako mogu dodati.«
»Da, vrlo važnim.« Nakon kratke pauze, dok je baronet žvakao svoju
ovčetinu, Alistair je dodao: »Radi kanala lorda Gordmora.«
Sir Roger podigao je obrve, ali nastavio je spokojno žvakati i gutati.
»Uistinu.«
»Zapravo bih volio i s vama o tome razgovarati. Kad nam obojici bude
odgovaralo, naravno.«
Sir Roger kimne glavom. »Posao. Užitak. Odvojeno. Jasno.«
»Mogu razgovarati i s vašim nadstojnikom imanja, ako vam je tako
draže«, nadodao je Alistair.
»S nadstojnikom? Ne dolazi u obzir.« Nastavio je jesti.
»Ali pogledajte, sir Rogere, bio bih vam svima zaista zahvalan kad biste
me vi, i svi ostali, smatrali tek zastupnikom lorda Gordmora. Njegovim
zaposlenikom.«
Baronet je promislio stavljajući si zadnje krumpire na tanjur.
»Shvaćam«, reče. »Savjest. Poštujem to.«
»Morate biti svjesni da moj otac nema nikakve veze s ovim projektom.«
»Razumijem«, odgovori sir Roger. »Ali moja supruga neće. Jedino što
razumije jest da je vam je otac lord Hargate i da ste vi poznati junak

5
6
Waterlooa. Rekao sam joj da vi niste nikakav lav u zvjerinjaku. Niste došli
da zabavite nju i druge žene.« Namrštio se. »Suze. I to vodopadi. Žene.«
Alistair se samo morao prisjetiti suznih histeričnih napadaja Judith
Gilford da shvati koliko očajna žena može unesrećiti muškarca. Alistair
barem nije bio za nju vezan lancima i nije ju morao trpjeti svakog božjeg
dana i noći. Oženjeni muškarac mora s time živjeti ili se dovesti u situaciju
da ga izbaci iz vlastite kuće.
Ako unesreći suprugu sir Rogera, neće pridobiti njegovo poštovanje.
»Radije bih da me netko izbode, izbičuje, prostrijeli i da me pregazi cijela
poljska konjica«, reče Alistair, »nego da budem razlog tuge vaše supruge.
Molim vas, recite lady Tolbert da će mi biti čast odazvati se u petak
njezinu pozivu.«

Petak, 20. veljače

Večera je bila upravo onakva kakvu je gospođica Oldridge predvidjela.

Morat ćete se diviti njihovim kućnim ljubimcima, stoci, djeci, a posebice
njihovim kćerima.
Sir Roger spomenuo je Alistairu da on nije nikakav lav u zvjerinjaku.
Ispalo je da izložbeni primjerak nije junački sin lorda Hargatea, nego da je
to gomila djevojaka koje su žudjele da ga zabave i zavedu. Potpuno novo
iskustvo za njega.
Kad je Alistair ušao u društvenu kremu, nije se zamarao hoće li upasti u
bilo kakvu bračnu klopku. Bio je mladi sin, ovisan o ocu, koji je dobro živio
iako nije bio najimućniji pripadnik plemstva. Osim toga, lord Hargate
morao je uzdržavati još preostala četiri sina.
Drugim riječima, Alistair Carsington uopće nije bio dobra prilika.
Međutim, Judith Gilford nije marila za manjak novca. Imala ga je
dovoljno za njih oboje, i još bi im ostalo. Štoviše, mogla bi uzdržavati cijeli
harem, samo šteta što zakon nije odobravao poliandriju, jer bi bilo
potrebno barem pola tuceta muževa da Judith pruže dovoljno pažnje i
odanosti za kojom je žudjela.
Ali takva je bila društvena scena u Londonu, a ovo je bio udaljeni kraj u
provinciji, gdje je poželjnih muškaraca bilo koliko i stabala kokosa.

5
7
 Poželjnih udavača bilo je pak napretek.
Na ‘intimnoj, posve neformalnoj’ večeri lady Tolbert bilo je više od
dvadesetak uzvanika. Deset su bile gospođice u najfinijim haljama i s
najraskošnijim frizurama, i svima je jedini cilj bio šarmirati trećeg sina
grofa od Hargatea.
Gospođica Oldridge bila bi jedanaesta, ali niti je više bila djevojka, niti
je bila s prave strane tridesete, niti se trudila ikoga šarmirati.
Ostale su gospođice bile odjevene u profinjene halje od bijelog ili
pastelnog muslina. Kako bi se oduprle polarnim vjetrovima od kojih su
prozori zvečali, te su haljine bile raskošno ukrašene na grudima.
Gospođica Oldridge nosila je pak svilenu sivu haljinu, koja je izgledala
kao da ju je svojoj baki skrojio strog prezbiterijski svećenik.
Činilo se da ustraje na tome da izludi Alistaira.
Unatoč svim njegovim odlukama, u tome je i uspijevala.
Kad je već odbila surađivati, odlučio je nastaviti bez nje.
Smatrao ju je samo komadom namještaja koji mu se našao na putu.
Neće se u nju zabiti niti se o nju spotaći, metaforički rečeno, kao što se to
dogodilo tijekom njihovih prijašnjih susreta. Večeras ju je elegantno
obilazio i bavio se njezinim susjedima. Ako pridobije njih, njezine
zamjerke neće imati nikakvu težinu.
Tako je barem mislio.
Ali kako da čovjek razborito razmišlja kada nasuprot njemu sjedi
ovakva prikaza?
Nikakav svijećnjak ili kakva druga dekoracija na stolu nije mu mogla
prekriti pogled. Nedaleko okupljene djevojke dobro su se zabavljale. U
kojem god slučaju, bilo je nemoguće odvratiti pogled od strahote koju je
priredila gospođica Oldridge.
Četverokutni izrez na vratu otkrivao joj je tek vršak rupice na grlu.
Rukavi su joj sezali do zapešća. Da joj visoki struk nije ocrtao grudi i da
joj tanka haljina nije lagano dodirivala kukove, izgledalo bi kao da nema
baš nikakve obline.
Bila je to jalovo utrošena vrhunska svila.
Zatim njezina kosa, koja je bila, ukratko rečeno, neopisiva.

5
8
 Sluškinja joj je oštro – i ukoso – prebacila pramen kose po sredini
veličanstvene krune od crvenozlatnih uvojaka, izravnala ga, čini se vrućim
glačalom, povukla cijelu frizuru odostraga, isplela pletenicu i od nje
napravila na zatiljku punđu. Nakrivljeni srebrni isprepleteni vijenac samo
je dodatno ukrasio ovu grozotu.
Tek kad se večera približila svome kraju, Alistair je smislio kako da
ostane smiren.
U mislima je prekrojio izrez sive haljine i skratio rukave do otmjenih
nabora na ramenima. Na njegovu žalost, morao je prekinuti taj
obećavajući zadatak kad ga je lady Tolbert upitala je li bio u Chatsworthu.
Alistair se usredotočio na domaćicu, koja je, unatoč tomu što je imala
udanu kćer istog godišta kao gospođica Oldridge, izgledala mlađe i gotovo
ukorak s modom, te joj je priznao da još nije posjetio dom vojvode od
Devonshirea, koji se nalazio petnaestak kilometara od Matlock Batha.
»Sigurno ćete htjeti posjetiti i Kaskadu«, rekla je lady Tolbert. »To su
dugačke plitke kamene stube koje se spuštaju niz brijeg. Preko njih se
slijeva voda iz rezervoara s vrha brijega iznad šume. Prekrasno je uređena
i tako divno smiruje živce.«
Živci lady Tolbert, obavijestio ga je njegov sobar, bili su svima poznati,
a njezinome mužu pravo prokletstvo.
Gospođica Curry, s Alistairove desne strane, rekla je da Kaskada zvuči
tako romantično i uputila mu stidljiv pogled.
»Svakako razmislite o tome«, dobaci lady Tolbert. »Kad vas već
zanimaju umjetni vodeni putovi, gospodine Carsington, možda biste
voljeli i to razgledati.«
Kapetan Hughes, koji je sjedio između lady Tolbert i gospođice
Oldridge, natuknuo je da trenutačni izgled datira iz doba kraljice Ane.
Pomorski časnik bio je taman, energičan muškarac u četrdesetima, koji
se u danima mira usidrio na kopnu. Za razliku od ostalih kapetana
zaposlenih na pola radnog vremena, udobno se smjestio na poveći posjed
koji je graničio s imanjem Oldridgeovih. Sasvim je moguće da je razmatrao
i mogućnost proširenja posjeda, jer se Alistairu činilo da njegovo
ponašanje prema gospođici Oldridge nadilazi susjedsku ljubaznost.
»Bio sam ondje kao dječak«, rekao je kapetan. »Bilo je vruće i već tada
nisam mogao odoljeti vodi. Sjeo sam i skinuo cipele i čarape kako bih

5
9
gazio po vodi. Jedva da sam ugazio, kad su odrasli otkrili što smjeram i
izvukli me. Baš je okrutno izgraditi takvo što čemu dječaci ne mogu
odoljeti, a usto im zabraniti da se ondje igraju.«
»Dobra vježba za poslije«, odvrati Alistair, »kad se susretnemo s
nečime čemu još teže možemo odoljeti.« Dopustio je da mu pogled preleti
preko brojnih izvora ženske ljepote u njegovoj blizini.
Domaćica, vitka i privlačna za svoje godine, malo se našušurila, dok su
se ostale djevojke zacrvenjele.
Sve osim gospođice Oldridge.
Zaokupljena seciranjem pite progovorila je ne podigavši pogled od
stola. »Posve mi je razumljivo da odrasli muškarci ne mogu odoljeti
plivanju u kanalima dok ih kao od majke rođene s brodova gledaju putnici,
a s obale prolaznici.«
Alistaira nije nimalo šokirala njezina opaska o golim muškarcima u
miješanom društvu. Već je shvatio da zna biti zapanjujuće direktna. Usto
joj je i bila trideset i jedna godina, nije bila naivna djevojka kao ljepuškaste
budalice oko njega.
Osim toga, seljani uglavnom nisu toliko pazili što govore, kao
primjerice Londonci, vjerojatno zato što su vječno bili okruženi
životinjama koje su se neprestano razmnožavale i kotile.
Tolberti, dakako, nisu bili uobraženi. Večera se kod njih služila
tradicionalno, i sva su se jela u jednom slijedu servirala odjednom.
Također, broj muških i ženskih uzvanika bio je neravnomjeran i mogli su
sjesti gdje god su željeli, iako je svima bilo jasno da su mjesta pri čelu
stola, blizu domaćice, bila namijenjena važnijim gostima.
Nakon tihog komešanja većina je djevojaka sjela što bliže počasnom
gostu za gornjom polovicom stola.
Gospođica Oldridge nije se uskomešala. Ona i kapetan Hughes sjeli su
na nagovor lady Tolbert uz domaćicu.
Kapetan se veselo obratio gospođici Oldridge. »Pretpostavljam da nisu
koristili kabine za presvlačenje.«
Gospođica Curry se zarumenjela. Gospođica Earnshaw pokraj nje se
zahihotala. Ali one su bile zbilja mlade, jedva da su završile školovanje.

6
0
 »Kakav bezobrazluk«, reče lady Tolbert. »Samo zamislite kakav bi to
bio udarac na čednost neke djevojke da je tada neočekivano naišla na
muškarce. Mogla bi se zbog toga ozbiljno razboljeti. Ne sumnjam da je
kupanje zdrav oblik tjelovježbe, ali u pravo vrijeme i na pravome mjestu.
Kupanje u kanalu!« Odmahnula je glavom. »Što je iduće? Rimske orgije,
pretpostavljam.«
»Mislim da nisam nikad čuo za orgije u kanalima«, rekao je Alistair.
»Nedavno je jedan gospodin Timesu poslao ljuto pismo o kupačima«,
dobacila je gospođica Oldridge. »Nije spominjao orgije. Ali spominjao je
slom morala.«
»Mora da su bili pijani«, zaključio je kapetan.
»Ili je bilo jako vruće«, odvratila je gospođica Oldridge. »Novinar je za
sve optužio tegleničare. Rekao je da loše utječu na društvo. Navodno
nemilice psuju.«
»Ali sigurno ne bi kleli u kanalu gospodina Carsingtona«, rekla je
gospođica Earnshaw, podarivši Alistairu pogled pun divljenja. »On to
sigurno ne bi dozvolio.«
Prije nego što je Alistair uspio izmisliti odgovor na ovakvu nevjerojatno
ispraznu tvrdnju, gospođica Oldridge je dodala: »Nimalo ne sumnjam da
će gospodin Carsington i to dodati popisu ostalih uvjeta kojima će
zadovoljiti zemljoposjednike.«
»Kako se nadamo da će većina, a možda i svi zemljoposjednici biti
članovi vijeća za kanal i dioničari, sasvim će se sigurno žustro boriti protiv
kvarenja javnog morala, gospođice Oldridge«, odgovorio je.
»Njima ćete dati tu odgovornost?« upitala je. Uputila mu je očaravajući
osmijeh, kao da je izgovorio nešto beskrajno romantično, a ne sarkastično.
»Sad mi je mnogo lakše.«
Ostavivši ga u čudu, osmjehnula se domaćici. »Slažete li se, lady
Tolbert?«
»Rekla bih da se slažem«, odgovori lady Tolbert zlovoljno. »Ali nije mi
bilo ni na kraju pameti da će doći toliko stranaca, sir Roger mi to nije
spomenuo.«
»Ta već smo navikli na strance, više nego ostali«, rekao je kapetan
Hughes.

6
1
 »Ali oni su potpuno drukčiji od turista«, odvratila je lady Tolbert.
»Turisti su barem ugledni ljudi.«
»Sigurno su i tegleničari ugledni ljudi na svoj način«, rekla je gospođica
Oldridge. »Zacijelo će se doimati vrlo otmjenima poslije mornara.«
Lady Tolbert od šoka prislonila je ruku na vrat. »Bože pomozi!
Mornari?«
»Gospođica Oldridge misli na uvježbane kopače kanala«, odgovorio je
Alistair. »Vješti radnici.« Nisu to nikakve protuhe ili ništarije, htio je
dodati, ali nije. Bolje je da ne usadi još koju neugodnu zamisao u glavu
lady Tolbert. Gospođica Oldridge već je to uspješno odrađivala.
»Nećete zaposliti mještane?« upitao je kapetan Hughes.
»Bit će dovoljno posla za ovdašnje proizvođače cigle, za kamenolome i
stolare«, odgovorio je Alistair. »Međutim, građevinari moraju dovesti
uvježbane kopače kanala – zovemo ih ‘rezačima’.«
»Nimalo ne sumnjam da će lord Gordmor unajmiti samo najuglednije
građevinare«, rekla je gospođica Oldridge. »U tom slučaju sigurno neće svi
radnici biti protuhe. Čak je moguće da su priče o pijančevanju i nemirima
pretjerane.«
»Protuhe?« upita lady Tolbert problijedjevši. »Nemiri?«
»Neredi i pobune povremeno izbiju na mjestima gdje se radnici ne
poštuju i slabo plaćaju«, Alistair je smjesta objasnio. »Uvjeravam vas da
ćemo lord Gordmor i ja inzistirati na poštenom odnosu prema radnicima i
na dostojnoj plaći.«
»Sigurno nećete zaposliti kakve razbojnike«, rekla je gospođica
Oldridge. »Barem ne namjerno. Zacijelo ćete tražiti preporuke za
apsolutno svaku osobu koja će raditi na izgradnji, čak i ako će posao
zahtijevati stotine radnika.«
To je bilo nemoguće i toga je bila svjesna. Kao da je očekivala da
kapetan Hughes traži preporuke za ljude koje su prisiljavali da stupe u
mornaricu. Alistair je to htio spomenuti, ali sumnjao je da bi to lady
Tolbert utješilo.
Zahvaljujući gospođici Oldridge, lady je sigurno zamišljala bande
razbojnika koje haraju, siluju i pljačkaju kuda god prolaze, kroz župne
zaseoke i sela te privatna imanja u Peaku.

6
2
 Nažalost, taj prizor nije bio posve nerealan. Još prošle godine, upravo
ovdje u Derbyshireu, nezaposleni su se tekstilni radnici udružili u namjeri
da pokore dvorac Nottingham. Iako je vojska spriječila masovnu pobunu, i
dalje se u zraku osjećala bojazan od pobune.
»Nadam se da znate, moje dame, koliko je stotina kilometara kanala
izgrađeno u našoj zemlji bez ijednog incidenta«, dodao je Alistair. »Među
njima i kanali u Derbyshireu, Peak Forestu i Cromfordu.«
»Izvrsno rečeno, gospodine Carsington«, rekla je gospođica Oldridge.
»Ali moramo još nešto dodati: radnici će imati manje poriva za divljačke
pohode samim time što im je posao manje naporan nego što je nekad bio.«
»Tako je«, dobaci Alistair. »Većinu teškog posla danas obavljaju
strojevi.«
»U pravu ste«, reče gospođica Oldridge. »Sad kad pomislim, buka
parnih i drugih strojeva zasigurno će zagušiti psovke, a dim će zamagliti
bilo kakve neželjene prizore.« Zurila je u okupljene.
»Buka?« rekla je Lady Tolbert. »Dim? Sir Roger nije mi spomenuo
nikakve bučne grozne strojeve.«
Alistair je dao sve od sebe da je umiri dok je istovremeno zamišljao
kako skače preko stola, čupa gospođicu Oldridge sa stolca i baca je kroz
najbliži prozor.
Određene sitne neugodnosti prate svaki veliki građevinski pothvat,
podsjetio je domaćicu.
Iako su buka i dim mane modernih metoda, uvelike skraćuju vrijeme
izvedbe. Umjesto da im radnici dugo zauzimaju sobe, mjesecima, a možda
i godinama, doći će i otići već u nekoliko tjedana.
Lady Tolbert uljudno je slušala, kiselo se nasmiješila i signalizirala
drugim damama da je vrijeme da ustanu. Povukle su se u salon i ostavile
muškarce da uživaju u portu.
I dok su muškarci pili, lady Tolbert proširila je zarazu na druge žene.
Gospođica Oldridge mudro je odradila posao, ta podmukla zvijer.
Alistair nije predvidio napad, a obrana mu je bila neoprostivo spora.
Ta nije ni čudo.
Kako bi se na išta mogao koncentrirati kad mu je satima sjedila pred
očima tako strašno odjevena? Kako se uopće mogao nositi s takvim

6
3
prizorom? Nije mogao, zato se usredotočio na to da je u mislima odjene
kako je to prigoda nalagala – ili razodjene, bolje rečeno, tako bi svima
učinio uslugu, čak bi i uštedio. Ta grozna haljina pokrila bi dvije žene.
Dok ju je zaokupljeno svlačio u mislima, neprijatelj mu se prišuljao iza
leđa i direktno ga napao.
Sjedio je i slušao kako gospođica Oldridge truje um domaćice dok je on
jedva sabrao misli, a kamoli smislio protuotrov.
Ali žene su najzad otišle, Alistair se tješio dok je porto kružio stolom.
Sad se samo morao pozabaviti muškarcima. Barem su govorili lako
razumljivim jezikom. I igrali su po jednostavnijim, a katkad i brutalnijim
pravilima. Samo je morao mudro odigrati.

Muškarci su ostali u blagovaonici gotovo sat vremena i Mirabel je znala da

je to loš znak. Sir Roger rijetko je kad odugovlačio s portom i ako im se
jedino njezin otac pridružio u salonu, mora da je gospodin Carsington
ostale zadivio.
Kad su se muškarci napokon pridružili ženama, tata je odavno otišao.
Odlutao je iz salona prema zimskom vrtu Tolbertovih.
Djevojke su bile raštrkane u sobi u grupicama od dvije ili tri, neke su
čavrljale, neke su gledale albume sa slikama. Kad je gospodin Carsington
ušao, razgovori su završili, albumi su se zatvorili, a flota pastelne tkanine
kojom su plovile, nošene jakom strujom, krenula je prema njemu.
Mirabel je pretpostavila da ju je prizor podsjetio na more jer je ugledala
kapetana Hughesa kako se probija kroz gomilu djevojaka.
Prošao je kroz sobu do prozora gdje je stajala Mirabel. Bio je to
najhladniji dio sobe, najdalje od vatre. Ovamo se povukla djelomično zato
što joj je bilo neugodno i suviše toplo nakon večere, a djelomično zato što
se na tom prohladnom mjestu djevojke nisu okupljale. Njihova nevina
radost zamarala ju je i ljutila, bila je prava ogorčena usidjelica.
Kao što se i nadala, sve su izbjegavale njezin hladan kutak. Naježena
koža nije bila privlačna, a njihova trenutačna misija bila je izgledati što
privlačnije. Poželjni ženici nisu često ušetavali u njihove živote i jedino se
gospođica Earnshaw još mogla nadati sezoni u Londonu, gdje bi mogla
upoznati još mladića. No čak ni to nije bilo sigurno, jer gospodin Earnshaw
nije bio voljan toliko potrošiti.

6
4
 »Nisam imao pojma da imamo tako prpošnu mornaricu«, rekao je
kapetan kimnuvši glavom u smjeru iz kojeg je došao. »Ili je lady Tolbert
izvana povukla jake snage?«
»Pretpostavljam da govorite o mladim damama«, kazala je Mirabel.
»Dovela ih je iz najudaljenijih kutaka Peaka. Sad kad joj se i najmlađa
udala, vrijeme je da drugima organizira budućnost.«
Nije dodala svoje osobno mišljenje da su djevojke, iako lijepe, premlade
i nedovoljno sofisticirane za čovjeka kojeg su mazile i pazile najmodernije
londonske ljepotice. Usto, haljine im zasigurno izgledaju otužno, zastarjelo
i seljački, nimalo u skladu s njegovim kriterijima.
No opet, mlade su i svježe, i to svi muškarci vole, svi mužjaci svih vrsta.
»Netko bi joj trebao reći da ih drugamo usmjeri«, rekao je kapetan
Hughes. »Vi ste mu jedini brod na horizontu.«
Mirabel je preplavio val užitka koji je odmah ušutkala. Naposljetku,
namjera joj je bila počasnom gostu odvratiti pažnju, morala se podsjetiti.
Za početak, ta siva haljina bila je toliko zastarjela i odbojna, ali za slučaj
da to ne bi bilo dovoljno, nagovorila je Lucy da je malo prekroji i pretvori
iz samo nezanimljive i neprivlačne haljine u odurnu. Dosadna kruna
zaslužila je samo da je se pregazi. Ali vrhunac je bila frizura koju je Lucy
tako nevoljko napravila, natuknuvši da nikada nije vidjela nešto toliko
odvratno i da se nikada neće pomiriti s tom sramotom.
Mirabel se, pak, nije pripremila na toliko prekrasnih mladih žena u
divnim haljama. Uz njih će je lako zanemariti.
Ali kapetan Hughes joj je rekao da je gospodin Carsington nije uspio
ignorirati, a kapetan je imao dobro oko.
Navodno je izgledala dovoljno strašno da gospodinu Carsingtonu
odvrati pažnju čak i s flote svježih mladih ljepotica.
»Volio bih znati kakvu igru igrate«, rekao je kapetan Hughes. Tamne oči
su mu zatreperile kad joj je uputio kratak pogled. »I ova odora je dio
plana? Hoćete li mi objasniti? Ili da nastavim igrati ulogu nesvjesnog
pomagača? Za Boga miloga, kad sam ispričao anegdotu o kaskadama
Chatsworth, nije mi bilo ni na kraju pameti da ćete to iskoristiti za napad.
Zgazili ste ga kao crva. Pomeli ste ga od krme do pramca. Paluba mu se
vjerojatno još dimi.«

6
5
 »Netko to mora jasno reći«, odvratila je Mirabel. »Postoji opasnost da bi
moji susjedi mogli zaboraviti zašto je ovdje i što predstavlja.«
Kapetan je ponovo pogledao prema gospodinu Carsingtonu, koji je sada
bio okružen brodicama u muslinu. »Možda i njemu prijeti ista opasnost.«
Kad se ponovo okrenuo prema Mirabel, imao je ozbiljniji izraz lica. »Kad
su se dame povukle u salon, nije nijednom spomenuo kanal«, dodao je.
»Zbilja?« Mirabel se zagledala u svoju ružnu haljinu. Nije se nadala da
će ga njezin kostim ometati i kad mu više ne bude u vidokrugu. Gospođa
Entwhistle uistinu je vrstan strateg.
»Iznenadio sam se«, rekao je kapetan. »Očekivao sam da će odmah
pohitati da popravi štetu koju ste nanijeli. Čak ga je i lady Tolbert na
trenutak pogledala u čudu kao da je pao s neba, a činilo se da su se i drugi
koji su vas mogli čuti uzrujali. Ali kad su ostali samo muškarci, gospodin
Carsington nije ni u jednom trenutku načeo tu temu. Niti je ikome dao
priliku da je spomene. Nekako nas je sve usmjerio da pričamo o sebi.«
Mirabelin optimizam brzo je izblijedio. »O sebi«, ponovila je.
»O stoci, poljima, zakupcima i krivolovcima«, pojasnio je kapetan
Hughes. »Sir Roger se hvalio svojim hrtovima. Župnik se hvalio svojim
pobjedničkim tikvama. Kukali smo i čavrljali o prokišnjavanju, o bježanju
svinja i hvatanju krtica. Gospodinu Carsingtonu zacijelo je bilo strašno
dosadno, ali doimao se tako zainteresirano kao da pričamo o kakvim
vulgarnostima.«
Mirabel je uzdahnula.
»Mudra strategija, zar ne?« zaključio je kapetan.
»Tko ne voli kad ga netko pozorno sluša?« rekla je. »Tko ne bi bio
najsretniji kad govori o sebi i svojim brigama? Kad ste izišli iz
blagovaonice, svima vam je već bio najdraži prijatelj, usudim se reći. A
ispostavilo se da je taj dragi prijatelj bal sin lorda Hargatea. Mogu si
zamisliti što ste svi mislili: kakav suosjećajan čovjek! Kakve divne manire!
Stoji s obje noge čvrsto na zemlji!«
»Gospodin Carsington mogao bi imati blistavu političku karijeru kad bi
mu otac bio voljan kupiti mjesto u Parlamentu«, rekao je kapetan.
Kao i svi ostali, Mirabel je bila posve svjesna da se predstavnici u
Donjem domu ne biraju demokratski Njime su upravljali lordovi i
‘zarađivali’ oko sedam-osam tisuća funti.

6
6
 »Da je bar to lord Hargate učinio čim mu se sin dovoljno oporavio od
ratnih ozljeda da se zainteresira za izbore«, dodala je Mirabel.
»Prekasno je za to«, rekao je kapetan. »Možda ne bi bilo loše da se
predamo. Barem će nam dobro platiti što se koriste našom zemljom. A
moramo uzeti u obzir i daljnji financijski napredak.«
»Zbilja?« Mirabel se žustro okrenula prema njemu. »Utješite se ovime.«
Podsjetila ga je koliko su se sela diljem Engleske promijenila širenjem
mreže kanala i industrijskih područja koja su uz njih nicala. Podsjetila ga
je da nisu sve tvornice tako oku ugodne ili tako osvijetljene kao ona
gospodina Arkwrighta u Cromfordu.
Riječima mu je oslikala smrdljive tvornice cigle i njihove jadne stanare
te još otužniji svijet oko ugljenokopa. Opisala mu je izvoznice iz rudarskih
okna i brda troske, dizalice i teglenice s ugljenom, pištanje i klepetanje
parnih strojeva, oblake crnog dima i jezovito pištanje zviždaljki. Podsjetila
ga je da trenutačno žive u raju, na jednom od najljepših mjesta u Engleskoj
čiji spokoj moraju čuvati.
Okrenula se prema prozoru i pokazala na krajolik prekriven noćnom
zavjesom.
Tako je strastveno govorila, podsjećajući susjeda na sve što su uložili u
zemlju i na ljude koji od nje žive, da je zaboravila na sve drugo. Tako da
nije ni primijetila da više nisu sami, sve dok je dubok glas nije vratio u
sadašnjost.
»Tako ste se zanijeli govoreći, gospođice Oldridge, da sam bio slobodan
donijeti vam šalicu čaja«, zagrmio je iza nje gospodin Carsington.

6
7
 Pet

Mirabel se okrenula tako naglo da je gotovo srušila šalicu i tanjurić iz

njegove ruke. Ali gospodin Carsington bio je brži. Ratne ozljede nisu mu
usporile reflekse.
»Čaj je gotov?« upitao je kapetan Hughes. »Izvrsno. Baš mi treba nešto
da me razbudi.« Odjurio je domaćici.
Mirabel se sabrala i primila čaj mirnim rukama.
»Nadam se da se nije suviše ohladio«, rekao je gospodin Carsington.
»Stojim ovdje već neko vrijeme, nisam vas htio prekinuti.« »Prisluškivali
ste«, obrecnula se.
Kimnuo je glavom. »I to također. Gorio sam od znatiželje. Zanimalo me
što vas je tako uzbudilo.«
Tako je duboko govorio da mu se glas doimao više kao struja nego
zvuk. Mirabelin puls je porastao, kao i temperatura.
Promotrio je pod. »U toj ste žustrini izgubili toliko ukosnica. Ne mogu
se odlučiti je li to dobro ili loše.« Pogled mu je ležerno otputovao do
suknje, nakratko zastao na stezniku i zatim polako nastavio do vrha glave.
Svakim centimetrom toga puta Mirabel je osjećala kako je detaljno
promatra, kroz debelu svilenu haljinu, platneni korzet, flanelnu podsuknju
i svileno pleteno donje rublje, do same kože, koja ju je od pogleda peckala.
»Zar mi se ponovo raspala frizura?« rekla je smireno. »Kakva dosada!
Morate mojoj sluškinji otkriti svoju tajnu ukosnica. Zacijelo ste i to naučili
na Oxfordu. Lucy, nažalost, nije studirala.«
»Da jest, naučila bi paziti koliko pije«, odgovorio je. »Mora da je bila
pijana kad vam je radila frizuru. Ali da vas samo kratko ispravim,
gospođice Oldridge. Nisam na fakultetu naučio kako kosu učvrstiti
ukosnicama. Naučio sam to od francuske balerine. Bila je jako rastrošna.
Mogao bih i vas i vašu sluškinju i sve ostale dame u prostoriji poslati na
Oxford za novac koji bi ona potrošila u godinu dana.«

6
8
 »Možete nas poslati u Pariz, ne u Oxford«, nadodala je. »Vjerojatno
niste primijetili da naša izvrsna engleska sveučilišta ne primaju žene.«
»Primijetio sam«, rekao je. »Velika šteta.«
»I ja kažem. Nema balerina koje vas mogu podučiti korisnim
vještinama.«
»Istina.« Prekrižio je ruke i naslonio se na okvir prozora. »Zbilja
nedostaje takvih oblika zabave. Ali mislio sam na sve pripadnice vašeg
spola. Ne vidim kako bi ikome naštetilo da žene imaju pravo na jednako
obrazovanje kao i muškarci.«
Mirabel se nije trudila prikriti svoju nevjericu. »Vidim što pokušavate.
Nakon što ste uspjeli postići da vas zavole svi muškarci, mislite da ćete i
mene pridobiti. Pogodili ste da sam obrazovana i...«
»Prije bih rekao da ste intelektualka«, prekinuo ju je. »Čitate izuzetno
teške knjige o fosilima i zemljinim slojevima, zasigurno razumijete sve što
vaš otac govori o mahovinama i tulipanima.«
»Gospodine Carsington, tek u rijetkim prilikama mogu pohvatati sve
što moj otac govori«, odgovorila je nestrpljivo. »On ima jedinstveni način
razmišljanja koji se i ne trudim pratiti. Nitko se na takvo što ne bi trebao
odvažiti, pa to je potpuno suludo. Sumnjam da ga drugi botaničari uopće
razumiju.«
»Bilo bi mi korisnije da shvatim kako vi razmišljate, a ne on«, odgovorio
je.
Više ne toliko mirnim rukama, odložila je svoj zanemareni čaj na
obližnji stolić. »Kako bih se predomislila?«
»Moram nešto poduzeti«, rekao je. »Ako s ostalim susjedima
razgovarate kao s kapetanom Hughesom, bit ću ovdje mjesecima dok ne
popravim štetu.«
»Trebali ste to očekivati i učvrstiti svoje stajalište kad ste imali priliku,
poslije večere. Ne očekujte od mene da šutim samo zbog toga što ste
simpatični i šarmantni.«
Podigao je tamne obrve. »Moje ponašanje smatrate simpatičnim i
šarmantnim?«
»To uopće nije važno«, reče Mirabel. »Važno je samo to da mi vaš
položaj i slava ništa ne znače i da me vaš šarm neće pokolebati, tako da

6
9
vam predlažem da se i ne trudite. Također, iako sam vam zahvalna na
vašem trudu i žrtvi za ovu zemlju...«
»Ostavimo te besmislice po strani«, rekao je hladno.
Njegov ledeni ton nije ju zastrašio. Naviknula se da muškarci koriste
raznovrsne taktike ne bi li je natjerali da se povuče ili preda. Navikla se da
se muškarci trude da se osjeća bezvrijedno ili nesigurno i da joj jasno daju
do znanja da se drži podalje. Naučila je kako se ne obazirati na takve igre.
Nije imala izbora.
»To nije besmislica i zbilja ne razumijem zašto to govorite«, rekla je.
»Hrabro ste se borili. Nastradali ste i to će vas zauvijek pratiti. Iako niste
jedini niti ste najviše pretrpjeli.«
Ostao je ukopan na mjestu kao da ga je ošamarila. Ali već se iduće
sekunde njegov izraz lica pretočio u zbunjenost, a sićušne su mu naznake
osmijeha izvirile na kutovima usana.
Opustio je svoj krut stav te rekao: »Izvrsno ste to zaključili, gospođice
Oldridge.«
Znači, nije se uvrijedio. Mirabel je zaključila da mora opreznije
predviđati njegove reakcije.
Nastavila je: »Ne razumijem zašto bismo te dvije stvari razdvajali.
Junaštvo u ratu ne podrazumijeva mudrost u drugim stvarima.«
Slušao ju je staloženo i ozbiljno, barem je tako mislila, ali smetao joj je
taj osmijeh koji mu se nazirao na licu. Htjela ga je upitati što mu znači taj
polusmiješak. Toliko ju je mamilo da dotakne to mjesto gdje se razabirao.
Srce joj je tuklo malo prebrzo.
Prekrižila je ruke i zaključila: »Shvatite da bi mi bilo svejedno i da ste
sâm vojvoda od Wellingtona. I tada bi me kanal smetao i trudila bih se da
vas spriječim.«
»Jeste li upoznali vojvodu od Wellingtona?« upitao je.
»Ne, ali priča se da je i on naočit i šarmantan te da je osebujna ličnost.
Svejedno, vjerujem da bih mu se oduprla.«
Jantarnim ju je pogledom odmjerio od glave do pete. »Volio bih to
vidjeti. Možda biste i uspjeli.«

7
0
 Koljena su joj zaklecala od tog usporenog pregleda. Oči su mu treperile
od razonode, ali i u njoj je nešto treperilo, onaj osjećaj zadovoljstva i
uzbuđenja koji nije odavna osjetila: užitak udvaranja.
Ali to nije moglo biti to. Doba kad su joj se udvarali odavno je prošlo, a
usto je bila odjevena kao stara vještica.
»Kako god bilo«, nastavio je, »sumnjam da biste Njegovu Milost zakinuli
za pošteno suđenje. Zar mu ne biste barem rekli što želite, a što ne?«
»Je li on Napoleonu otkrio svoju strategiju?« odgovorila je dovoljno
smireno, iako joj misli nisu bile ni mirne ni bistre te nije bila sasvim
sigurna što želi.
»Gospođice Oldridge, ne pokušavam osvojiti svijet«, ustvrdio je. »Samo
želim izgraditi kanal.«
Uto je postala svjesna kretnji u prostoriji te joj je dijelom laknulo, a
dijelom ju je razljutilo kad je spazila da im iza njegovih leđa nonšalantno
prilaze djevojke. »Približava nam se vaša flota.«
Nije maknuo pogled s nje. »Recite mi što ne valja«, reče. »Još bolje,
pokažite mi: sve što ste uložili, sve što ne želite izgubiti. Pokažite mi ono
što ste spominjali kapetanu Hughesu.«
»Vi to ne možete shvatiti«, rekla je.
»A što ako mogu? Ta što vas to košta? Tek nekoliko sati vremena?«

Subota, 12. veljače

Ton jutrošnjeg Creweovog kašlja bio je nizak i tragičan, što je Alistairu

odmah dalo do znanja da je njegov sobar ponovo imao jedno od svojih
čuvenih crnih slutnji.
I noć prije bitke kod Waterlooa osjetio je da nadolazi katastrofa i za nju
okrivio to što mu gospodar odlazi u bitku bez njega.
Otada je Crewe uvjeren da ima vidovnjačke sposobnosti.
Tragični kašalj nije nimalo utjecao na Alistairovo veselo raspoloženje
iako se digao u necivilizirano doba, u devet ujutro. Nije osjetio nikakvu
zloslutnost u danu pred njim. Upravo se brijao obasjan suncem i
prisjećajući se kako je tijekom jučerašnjeg večernjeg susreta s gospođicom

7
1
Oldridge osjetio užitak prvi put nakon... Teško se bilo i sjetiti nakon koliko
dugo vremena.
Međutim, trenutka kad ga je sinoć prožeo iznenadni užitak vrlo se jasno
sjećao. Uvijek bi postao vrlo razdražljiv kad bi se spomenula njegova
prokleta slava i čuvena ozljeda, ali ona je... Nije znao objasniti, čak ni
samome sebi, što je to točno učinila.
Pretpostavljao je da ga je htjela spustiti na zemlju i podsjetiti da se nije
samo on borio na Waterloou, da nije samo on nastradao i da zasigurno
nije on najviše izgubio ili pretrpio.
Čak su i članovi njegove obitelji, koji su uglavnom bili izrazito direktni,
najčešće zaobilazili temu Waterlooa u njegovoj prisutnosti. Jedino je
Gordmor od svih njegovih prijatelja ležerno spominjao hromu nogu.
Gospođica Oldridge bila je prva žena koja se nije pretvarala da nije
hrom i koju nije zadivilo njegovo takozvano junaštvo.
Doimala se kao da se nikad ne pretvara i da je rijetko što može zadiviti.
Creweov gorak kašalj dozvao je Alistaira.
»Crewe, zar ne vidiš kroz prozor kako vani blista?« upitao je Alistair
strpljivo. »Nisi primijetio da je svanulo vedro jutro s temperaturama iznad
ništice?«
»Kad bih bar mogao mariti za vrijeme, gospodaru«, rekao je Crewe. »Ali
nakon takvog sna.« Odmahnuo je glavom. »Bio je baš poput onog što sam
sanjao prije Waterlooa.«
Alistair je zastao usred brijanja. »Misliš li na onaj u kojem mi razbojnik
prereže grlo, a ti me pronađeš u uličici u trenutku kad iskrvarim do zadnje
kapi? Ili na onaj u kojem se s litice sunovratim u more, a ti uskočiš ne bi li
me spasio, ali je prekasno i ja se utopim?«
»Na onaj s liticom«, rekao je Crewe. »Naglo se smračilo, kao netom prije
oluje, a preostali tračak svjetlosti bio je zbilja neobičan. Kao da se sunce
sakrilo iza golemog zelenog stakla. Sjećam se te svjetlosti jer sam je sanjao
noć prije onog kobnog dana u lipnju 1815.«
»Ne odlazim u rat«, rekao je Alistair. »Samo idem razgledati Longledge
Hill s gospođicom Oldridge. Budi siguran da ću imati slugu u pratnji. Čak i
u ovoj zabiti dame ne idu van bez zaštite. Sigurno će povesti nekog
golemog zastrašujućeg konjušara. Ako mi boravak u surovoj prirodi

7
2
pobudi strasti, u hipu će spriječiti moj pohod na njezinu čednost. Ako
krajolik poluči sličan utjecaj na nju, vjerujem da ću se znati obraniti.«
Vrativši se brijanju čeljusti, pokušavao je zamisliti kako bi izgledalo da
mu se dotična dama udvara. Uzevši u obzir njezinu direktnost,
pretpostavljao je da bi se doslovno bacila na njega. Već je vidio kako joj
kosa pada i kako joj se lice podiže prema njegovom, kako otvara usta... I
tad se potezao.
Crewe je problijedio. »Gospodaru, molim vas, dopustite mi da vam
pomognem.« Žurno je pritisnuo ručnik na sićušnu kapljicu krvi pokraj
Alistairova uha. »Koliko vam je samo toga trenutačno na pameti! Ne bi li
bilo mudrije da mi dozvolite da ja odradim posao koji zahtijeva toliko
pažnje?«
Alistair je odbio i sobara i ručnik. »Ako se prije Waterlooa sâm vojvoda
od Wellingtona mogao sâm obrijati bez kobnih posljedica«, rekao je,
»onda ću i ja uspjeti prije nego što se otisnem na putovanje seoskim
puteljcima s razboritom, ili možda bolje rečeno, tvrdoglavom
mještankom?«
Crewe je snuždeno utihnuo, a Alistair je dovršio brijanje bez dodatnih
prekida ili porezotina.
Tek kad je pospremio britvu i upustio se u nešto manje opasan zadatak
odijevanja, Crewe je ponovo razvezao jezik. Sinoć, dok je gospodar bio
vani, otišao je u tavernu koju su pohodili i ostali sluge te nastavio
prikupljati informacije. Saznao je zašto su odbili zastupnika lorda
Gordmora, a ta je vijest Alistairu samo potvrdila da je njegov prvi dojam o
Longledge Hillu bio ispravan.
O Oldridgeima, pak, Crewe nije ništa novo doznao.

Junački sin lorda Hargatea strahovito se dosađivao.

Mirabel si je predbacila da je to mogla i očekivati. Već nakon sat
vremena jahanja spočitavala si je što mu je pristala pokazati svoj svijet,
posebice sad kad je krajolik uglavnom u smeđim, sivim i najmutnijim
zelenim nijansama.
Nikad to neće vidjeti njezinim očima.
Rijetko koji muškarac je mogao.

7
3
 Čak su i u Longledgeu rijetki iskreno razumjeli zašto je ovom mjestu
podarila više od deset godina svojeg života. Rijetki su uopće mogli shvatiti
koliko je toga žrtvovala: najbolje godine svoje mladosti, sve one
mladenačke nade i snove. Žrtvovala je i jedinu priliku da joj se posreći u
ljubavi, jer čovjek kojeg je voljela nije bio spreman odustati od svih svojih
nada i snova da bi ovdje s njome živio.
Nikada nije željela takav život.
Upustila se u to jer nije imala izbora. Vjerovala je da će tati s vremenom
biti bolje, ali to se nije dogodilo. Svima je dopustio da rade što žele. Kao što
se i očekivalo, neki su ga iskoristili. Dok je živjela u Londonu, njegov
nesposobni, i vjerojatno lažljivi, nadstojnik imanja unio je kaos u
poslovanje imanja i već u nekoliko godina uništio gotovo sve što se
generacijama gradilo.
Isprva je Mirabel preuzela uzde jer je bilo nužno. Nitko drugi to nije
mogao. Ali kako je vrijeme prolazilo, strastveno je zavoljela zemlju, bilo je
to nalik na onu strast koju je njezin otac gajio prema biljkama. Dok je on
razvijao teorije o razmnožavanju biljaka, ona je gradila arkadiju.
Zamijenila je zastarjele i nekvalitetne poljoprivredne metode
modernima, povećala proizvodnju, oživjela je selo uz samo imanje i počela
obnavljati gotovo iscrpljene zalihe drva koje je njezin otac posve
zanemario.
Ali u očima gospodina Carsingtona, njezina bogata plantaža bila je
samo drvored. Njezine moderne kolibe bile su seoske potleušice. Njezine
metode uzgoja bile su nešto zamorno vezano uz repu i kukuruz. Njezina
stoka bila je samo gomila dosadnih životinja.
Kad su zastali da razgledaju neobrađene padine Longledge Hilla,
Mirabel je znala da on neće uživati u ljepoti krajolika kao ona, niti da će ga
to zainteresirati išta više nego bilo što drugo što mu je pokazala.
Vjerojatno će taj prizor nezainteresirano škicnuti, nabaciti ljubazan
neodređen izraz lica i čekati da ona završi s pričom.
Čak nije ni spomenuo kako je zrak čist i svjež. Zašto i bi? Ta ionako mu
je udisanje londonskog zraka zagađenog smogom otupilo osjet mirisa.
Život u tom gradu uništio mu je i druge osjete. Bio je toliko gluh, nijem i
slijep da nije mogao pojmiti ljepotu i radost seoskog života.

7
4
 Uzalud je utrošila svoje vrijeme. Glupo je bilo što se uopće ponadala da
bi mogao shvatiti što se to trudila zaštititi.
Tihi dubok glas prekinuo ju je u navali ljutnje.
»Ako vam je nadstojnik imanja nesposoban, gospođice Oldridge, zašto
ne pronađete drugog? Držite li ga jer ste vezani za njega? Sigurno ne zato
što je vješt, ako mu treba toliko pomagati.«
Pogled joj se naglo usredotoči na njega. Začuđenost joj se sigurno
vidjela na licu, jer se nasmiješio i dodao: »Zar ste mislili da vas ne
slušam?«
Podario joj je sićušan, bedast osmijeh, zbog čega joj je srce isto tako
bedasto poskočilo i počelo nepravilno kucati.
Kao da je osjetila Mirabelinu uskomešanost, njezina kobila Sophy
ustuknula je od Carsingtonovog konja.
»Mislila sam da ste zaspali«, rekla je Mirabel.
»Razmišljao sam«, odgovorio je.
»Nevjerojatno«, obrecnula se. »To mi nije palo na pamet.«
»Priznajem da je neobično«, rekao je. »Oni koji me poznaju kažu da
uvijek prvo kažem hop, a tek onda skočim. Ali trudim se promijeniti
navike.«
»Nisam znala da želite mijenjati navike«, zamijetila je. »Mislila sam da
su svi Carsingtoni oličenje uzoritosti.«
»To su moja dvojica starije braće.«
»Ali vi ste slavni junak.«
Rastegnuo je lice u grimasu. »Namjera mi je samo bila da se ne
osramotim u tom kratkom vremenu na bojištu.«
»Preskromni ste. Nekoliko ste puta riskirali svoj život kako biste spasili
tuđe.«
Kratko se nasmijao. »To čine oni koji ne razmišljaju. Uronimo ne
razmišljajući o posljedicama. Puku nepromišljenost ne bih nazvao
junaštvom. Međutim, uzevši u obzir da sam bio posve neiskusan,
prihvaćam zaslugu za to što se nikome nisam našao na putu i za to što
nisam slučajno ubio nijednog sunarodnjaka.«

7
5
 Mirabel se pitala zašto mu je bilo toliko nelagodno čim bi se spomenuo
njegov doprinos u ratu. Iako mu je glas bio čio, osjetila je u njemu natruhe
gorčine.
Promatrala mu je lice, ali sad je bio na oprezu i njegov skamenjen izraz
lica nije joj ništa odavao.
»Želite reći da se nagle naravi«, rekla je. »Tu manu pokušavate
promijeniti.«
»Kad bi mi to barem bila glavna mana«, odvratio je. »Bojim se da sam
daleko od karsingtonskog oličenja uzoritosti niti da ću to ikada postati.«
»Nadam se da nećete«, dobaci. »I ovako ste već prava nevolja, čak i u
ovakvom manjkavom obliku.«
Bio je on veća nevolja nego što je Mirabel uopće mogla zamisliti.
Današnje je razgledavanje bilo uzaludno. Nije uspio vidjeti što je
postigla niti dobiti ikakav dojam o tome što je žrtvovala da to postigne. Ne
bi ni razumio zašto se uopće time zamarala. Nije znala kako da mu objasni
poteškoće s nadstojnikom imanja i zašto ga je morala stalno imati na oku.
Nije joj bilo ni na kraju pameti da se vraća u davnu prošlost ili da mu
objašnjava svoje bojazni za koje nije ni sama bila sigurna koliko su
utemeljene. Bili su to privatni problemi, a on je bio stranac, stranac iz
Londona.
Nije bio sposoban shvatiti zašto bi mjesto poput Longledge Hilla bilo
imalo vrijedno i nikad ne bi mogao razumjeti koliko bi njegov kanal donio
štete.
Ali to joj nije bio najveći problem.
Dok je gledao bez razumijevanja, Mirabel je načas ugledala čovjeka koji
se skrivao iza savršene vanjštine.
Nakon toga samo je željela znati više.
Znala je da je to loš znak, zbog čega je sama sebi naredila da dalje ne
kopa.
»Jeste li vidjeli dovoljno Longledge Hilla?« upitala je. »Možemo se
vratiti kad god poželite.«
»Sumnjam da sam dovoljno vidio«, rekao je.

7
6
 »Ako tako kažete.« Mirabel je nježno povukla Sophy da nastavi dalje.
Konj i njegov jahač bili su im odmah za petama, a njezin se konjušar Jock
držao na pristojnoj udaljenosti.

***

Istovremeno je Alistair žalio zbog svoje reakcije. Bilo mu je sve više žao
što je uopće predložio gospođici Oldridge da ga povede u razgledavanje.
Stvarala mu je strahovitu zbrku u glavi, ali ovoga puta to nije bilo zbog
njezine odjeće, iako je i ona bila užasna.
Njezina plavičasta jahaća haljina izišla je iz mode prije pet godina, a obli
šešir, kojem se odšio porub, i koji nikako nije pristajao uz haljinu, te
njezine zelene čizme tukli su se sa svime.
Ta strašna odjeća bila je još nevjerojatnija zbog toga što je gospođica
Oldridge bila spretna i elegantna jahačica. Iako je poznavao nekolicinu
žena koje su dobro jahale, sumnjao je da bi se ijedna od njih, osim možda
njegove majke, usudila poći ovim prastarim konjskim putem, koji je
svakim pedljem bio sve uži, sve strmiji, sve neravniji i sve zakrčeniji.
Gospođica Oldridge je na napetoj kobili Sophy jahala potpuno bezbrižno.
Alistairov konj bio je snažan i puno manje hirovit.
U drugim bi okolnostima više volio manje pitomu životinju. No u ovoj je
situaciji s razlogom sumnjao u svoj odabir.
Bila je istina da je nagao i nesmotren, ali samo kad bi u pitanju bio
njegov život i njegovi udovi. Nikada nije bio toliko slobodan s tuđini
životima, uključujući živote tupih životinja.
Prošle je noći, kad je jahao do hotela po ledenoj kiši, napravio iznimku.
Još si nije oprostio što je toliko riskirao s konjem g. Wilkersona. Da je
kobila bila tek trunku manje otporna i nepogrešiva, mogla se teško
ozlijediti. Alistair nije želio ni razmišljati o tome koliko bi životinja
propatila ili kako bi joj u tom slučaju jedino mogao pomoći.
Preokupiran tim mislima, prihvatio je savjet gospođice Oldridge i za
razgledavanje posudio jednog od njezinih konja koji su već bili navikli na
ovdašnje uvjete.

7
7
 »Nije daleko«, doviknula mu je kad su zašli u šumoviti dio brda. »Ubrzo
ćemo doći do vidikovca. Ondje možemo nakratko zastati i zatim krenuti
natrag.«
»Zar ne idemo do vrha?«
Zastala je, a za njom i on, oprezan da se drži dovoljno daleko od plahe
kobile.
»Približavamo se kraju starog konjskog puta«, rekla je. »Iza toga put
postaje prestrm i suviše krševit za konje.«
»Znači li to da nikad niste bili gore?«
»Samo pješke«, odgovorila je.
»Možemo sjahati«, rekao je Alistair. »Vaš nam konjušar može čuvati
konje.«
Pogledala je njegovu ozlijeđenu nogu.
Stisnuo je zube i čekao.
»Sigurno je jako sklisko nakon kiše«, rekla je.
U mislima mu se stvorila slika: likovi u magli koji nogama traže kamo
stati na zemlju sklisku od krvi.
Nije bio siguran je li to stvarna slika ili ga um zadirkuje. U svakom
slučaju to nije mogao spomenuti. O takvim se stvarima ne govori, posebno
ne ženama.
»Vi ste se uspjeli popeti u suknji i podsuknji«, odgovorio joj je. »Mene
noga neće ni upola toliko usporavati.«
»To ne znači da je morate kažnjavati«, rekla je. »Ta niti poznajete teren,
niti ste odavde...«
»Ne, ja sam dekadentni londonski mlakonja, to želite reći?«
»Nisam slijepa«, odgovorila je. »Vidim da niste mlakonja. Možda jedino
zbog vaše taštine. Vidi se da je beskrajno osjetljiva.«
»Preživio sam napad konjice«, kazao je. »Stoga pretpostavljam da bih
preživio i uspon na brdo.«
»Gospodine Carsington, čak i kapetan Hughes, koji se može popeti na
jarbol i trčati onim križem, mislim da se to tako zove, pa čak bi i on dvaput
promislio prije nego što bi se odvažio na ovaj uspon u ovo doba godine.«

7
8
 »Da sam star kao kapetan Hughes, svakako bih se držao podalje od
brda.«
»Zbilja je šteta što niste dovoljno stari da budete razboriti«, ustvrdila je.
»Ako se stariji muškarac, kao što je kapetan, može ljeti popeti na brdo,
vjerujem da bih se i ja popeo na blagi proljetni dan.«
»Stariji?« Jedan je trenutak zurila u njega, a zatim smireno rekla, kao
djetetu. »Veljača je. I iako je ujutro bilo ugodno, vjetar se pojačao.« Podigla
je pogled. »I čini se da će kiša.«
Alistair je također pogledao uvis. Rasuti su oblaci narasli i raširili se, ali
bili su blijedi i dobronamjerni, odvojeni velikim komadima plavetnila.
»Neće još satima«, rekao je. »Bit ću na toplome u hotelu, prije nego što se
vrijeme pogorša. Recite mi iskreno, gospođice Oldridge, da ste danas sami,
biste li stali na pola puta ili nastavili?«
»Ovdje živim cijeli život«, rekla je. »Ovdje sam se igrala kao djevojčica.
Potpuno je jasno da je u mojem slučaju priča posve drukčija. Zdrav razum
nalaže da vjerujete onima koji imaju više iskustva.« Uzdahnula je nemirno.
»Ne razumijem zašto si ovakav inteligentni gospodin dopušta da mu
ponos i taština stanu na put zdravom razumu – ali vidim da nema smisla
prepirati se.«
Jedva da je podigla glas, ali ton joj je bio oštar, a njezina je kobila, kojoj
je bilo sve neugodnije, počela uzmicati.
Alistair bi bio spokojniji da si je odabrala manje temperamentnog konja
za ovo putovanje. Sophy je imala izraz u očima koji mu se nikako nije
svidio. Ako se tržne...
»Molim vas, obratite pažnju na svoju kobilu«, rekao je mirnim glasom
koji mu je sakrivao grč u želucu.
Ali prije nego što je dovršio rečenicu, smirila je konja i uputila ga u
željenom smjeru. Kod nje se to činilo tako jednostavno, kao da ležerno jaše
Rotten Rowom u Hyde Parku, a ne uskim puteljkom na strmoj padini
posutoj kamenjem i triješćem.
Međutim, i dalje je morao pomno pratiti kuda jaše. Kako je ne bi
ponovo omeo, Alistair je držao jezik za zubima dok nisu stigli do
vidikovca.

7
9
 Ondje je, na njegovo olakšanje, sjahala i pustila da joj se konjušar
pobrine za konja. Alistair je učinio isto.
Mjesto na kojem su se našli nije bio tek uski balkon kao što je zamišljao,
već široka prirodna terasa u padini. Nekoliko gromada ukrasilo je tanak
tepih smeđeg, neidentificiranog raslinja.
Jedan napušteni grmičak rastao je iz pukotine nadomak rubu.
Odavde je vidio preko močvara, a njegova je pratnja za to vrijeme
objašnjavala razliku između crne i bijele zemlje. Crna je označavala
smeđe-crnkasta polja vrijesa koji je prekrivao tlo, zbog čega je sve
nalikovalo na pakao. Bijela zemlja imala je više vegetacije, neki su dijelovi
čak bili obrađeni vapnom i raskrčeni, ali u ovo doba godine bilo ih je teško
razlikovati.
»Nadam se da ste svjesni da ovo nije stvorila priroda«, rekao je. »Na
mjestima močvara nekada je bila šuma. Tada su se veliki samostani počeli
baviti uzgojem vune. Nisu sadili nova stabla umjesto posječenih, jer su
ovce jele sve, čak i mladice. Tako je trava zauzela mjesto drveću i na kraju
sve prekrila. Lužnato se tlo ispralo i ostala je vaša slikovita močvara, gdje
rastu samo tvrdača i vrijes.«
»Ružno vam je«, rekla je, okrenuvši njemu leđa, a lice nepreglednom
krajoliku koji se prostirao ispred i ispod nje.
Iznenađen utučenim tonom njezina glasa, Alistair joj se približio.
Kako je nosila maleni jahaći šešir s uskim širmom, mogao joj je lako
vidjeti lice. Profil joj je otkrivao crvenozlatne uvojke koji su se rasplesali
na vjetru te kremasti ten kojem su boravak na otvorenom i tjelesni napor
podarili ružičastu nijansu. Preplave oči nisu ispustile nijednu suzu niz
ravan nos niti su meke ružičaste usne zatreperile.
Brada joj je mrvicu stršila, ali činilo se da je to uobičajeno kad je bila
prkosna, tvrdoglava ili kad jednostavno nije nikome željela udovoljiti.
Kako god bilo, u tom mu je trenutku izgledala tako mlado, puno mlađa
nego što jest... I izgubljeno.
Alistair je rekao sam sebi da mu se zanos rukovodi tek probuđenom
maštom te da pretjeruje. Imala je trideset i jednu godinu i već je cijelo
desetljeće uspijevala voditi golemo imanje i sve očeve poslove. Čak je i
Alistair vidio koliko je u tome uspješna. Imanje je očito cvjetalo.

8
0
 Osim toga, Crewe je doznao da i njezini susjedi smatraju da odlično
vodi posao. Alistairu je bilo jasno koliko je to velik kompliment i koliko je
zacijelo mudra, ustrajna i samouvjerena da ga je uopće zaradila. Muškarci
su uglavnom bili ogorčeni na žene koje su se drznule stupiti na njihov
teritorij i rado su im otežavali.
Međutim, u Longledgeu većina muškaraca, kako oni imućniji, a tako i
oni siromašniji, poštovala je odluke gospođice Oldridge i cijenila sve što je
učinila na očevu imanju. Čak je i znala nametnuti svoje mišljenje, kao što je
to jučer otkrio prisluškujući njezin strastveni govor kapetanu Hughesu.
Alistaira su tad njezine riječi ganule, još su mu odzvanjale u glavi.
No iako je bila sposobna i ustrajna, Alistair se nije mogao oduprijeti
osjećaju da je izgubljena i ranjiva ili da joj nešto treba. Nije znao što, ali
činilo mu se da ju je nekako povrijedio ili razočarao i morao je to barem
pokušati popraviti.
Mora pokušati, ne samo zato što je ona dama u nevolji, rekao si je, već i
zato što ju je morao pridobiti na svoju stranu. Imala je utjecaj na ostale
zemljoposjednike. Imao je isključivo poslovne i praktične motive.
»Da bih se pripremio za ovu misiju«, rekao je, »između ostalog sam
proučio i Opći pregled agrikulture i minerala Derbyshirea gospodina Johna
Fareya. Gospodin Farey naziva močvare ‘odurnima’, a biljke koje ondje
rastu ‘dosadnima i beskorisnima’. Iako priznajem da mi to ne spada u
najljepše prizore koje sam vidio u životu, ne bih rekao da je ružno ili
odvratno. Rekao bih da je dramatično.«
Pogledala ga je od glave do pete nepovjerljivim velikim plavim očima.
»Ugađate mi.«
»Gospođice Oldridge, trud koji bih morao uložiti da vam ugodim daleko
nadmašuje granice mojeg strpljenja«, rekao je. »Kad sam s vama, gotovo
zaboravim na uljudno ponašanje.«
Tad se nasmiješila, a srce joj je zaigralo kao da ga je obasjalo ljetno
sunce. Nažalost, i njegov se um zaigrao i nastavio se igrati. Sumnjao je da
je ikad u životu susreo smrtonosnije oružje od tog osmijeha.
»Inače ste izuzetno uljudni«, rekla je. »Sinoć je nekoliko gostiju
primijetilo da biste bili izvrstan diplomat.«
»Bi li vam više odgovaralo«, upitao je, »kad bih današnji dan proveo s
carom u St. Petersburgu?«

8
1
 »Imala sam na umu toplije krajeve«, odgovorila.
»Možda Had?«
Nasmijala se, a taj tihi zvuk bio je jednako nečujan kao i njezin govor.
»Imala sam u vidu Kalkutu ili Bombay.«
»Naravno. Ondje me može pokositi cijeli niz bolesti, ako već ne umrem
od vrućine.«
»Ne želim vam smrt«, odgovorila je. »Želim vam zdravlje i uspjeh –
samo negdje drugdje.«
»Možete me gurnuti preko litice«, dosjetio se, »ako vaš konjušar na
trenutak okrene glavu. Tako bi se ostvarilo proročanstvo mojeg sobara i
očevo predviđanje da neću dobro završiti. I svi bi bili sretni.«
Nestao joj je smiješak s lica. »Zašto bi vaš otac predvidio takvo što? Ta
niste toliko nevaljali.«
»Moj otac smatra da sam rastrošan i da stalno upadam u nevolje«,
odgovorio je. »Što i jest istina.«
Na trenutak ga je promotrila, plavim ga je očima proučila od oboda
uglađenog šešira do vrhova čizama. »Lako mi je povjerovati da ste
rastrošni.«
Alistair se uvjeravao da mu neće moći pronaći grešku u izgledu. Nitko
nikad nije uspio. Istovremeno je osjetio kako izgara pod njezinim
pogledom i to ga je zaprepastilo.
Postao je svjestan prašine na svojim ispoliranim čizmama te mu se
učinilo da mu rub ogrtača nije posve ravan. Nije bio siguran stoje li mu
zbog noge kaputi ravno koliko bi trebali. Ta prokleta noga sve je pokvarila.
Bio je uvjeren da se skratila u odnosu na desnu, bez obzira na to što je
krojač tvrdio. Da je barem odjenuo jahaći kaput, razlika bi bila manje
primjetna.
Primijetio je da ga promatra u čudu. »Ne radi se samo o mojoj
garderobi«, dobacio je.
»Naravno da ne«, odgovorila je. »Tu su i skupocjene balerine.«
»Da, tako nešto. I sudske tužbe. Zatvor za dužnike. I... Ma popis je
izuzetno dugačak.«

8
2
 »Sudske tužbe«, ponovila je. »Zatvor. Tko bi rekao. Svakim me trenom
sve više zapanjujete.«
»Ali popravljam se«, Alistair je rekao. »Kanal je posve dostojan posao.«
»Svejedno kažete da vaš sobar ima zle slutnje.«
»Ne o kanalu. O meni. Crewe ih često ima. Uvjeren je da njegovi snovi
predviđaju budućnost.«
Alistair joj ispriča o snu na litici i o neobičnom svjetlu te kako je Crewe
usnuo isti san prije Waterlooa.
Kad je završio, rekla je: »Ako zbilja padnete, mogli biste slomiti vrat.
Doduše, teško da biste se mogli utopiti. Najveća vodena masa u okolici je
potok Briar, koji nije dovoljno dubok.«
»Onda je dovoljno sigurno da nastavim s vama uzbrdo«, zaključio je.
»Želite reći, dovoljno opasno. Da je sigurno, bilo bi vam jednako
dosadno kao što vam je i sve ostalo dosadno.«
»Mislili ste da mi je dosadno?« Sada se on nasmiješio. »Onda možda
ipak niste toliko pametni.«

8
3
 Šest

Zlatne oči gospodina Carsingtona plesale su, a osmijeh – i to onaj pravi,

ne prevarantski – bio je veličanstven.
Mirabel je brzo odmaknula pogled i krenula uzbrdo dok si je u mislima
spočitavala.
Nije smjela dozvoliti da razgovor postane toliko osoban.
Bila je uvjerena da je i on obdaren nepokolebljivom aristokratskom
samouvjerenošću koju je tako često susretala u Londonu i koja joj je bila
jednako neshvatljiva koliko i njezinom ocu parenje lišajeva. Ali oklop
gospodina Carsingtona bio je oštećen. Nije bio toliko samouvjeren koliko
se činilo.
I nije to bilo jedino što je na njemu krivo procijenila. Na spomen
junačkih ratnih podviga postalo mu je toliko neugodno, i to ne zbog
skromnosti, lažne ili iskrene. Bilo mu je zaista nelagodno da se pitala što
ga je toliko mučilo te se nadala da će joj reći kako bi mu objasnila i
pomogla.
Također je otkrila da unatoč svojoj taštini zbog izgleda nije bio nimalo
zadovoljan sobom.
Nije to zaključila zato što je spomenuo da se mijenja. Naposljetku,
muškarci, posebice razvratnici i nevaljalci, često su umirivali žene
obećavajući im da će se promijeniti. Čak je to i tata radio, otprilike dvaput
godišnje, i to s najiskrenijim namjerama – što bi zaboravio čim bi osvanula
nova botanička zagonetka.
Ne, ne zbog toga što je rekao da se mijenja. Na to ju je naveo zabrinut
pogled gospodina Carsingtona i promjena tona kad je spomenuo svojeg
oca. Taj prizvuk u njegovu glasu probudio joj je bolne uspomene.
Prepoznala je bol: osjećaj nemoći što god napravio, svjesnost goleme,
nepremostive praznine.
»Mogu istovremeno hodati i govoriti«, odostraga se začuo duboki glas
gospodina Carsingtona.

8
4
 Vidjela je da joj je blizu kad se okrenula. »Razmišljam«, dobacila je.
»Ali žene su puno složenija biča od muškaraca«, odvratio je. »Sigurno
možete voditi računa o nekoliko stvari odjednom. Uvjeren sam da možete
razmišljati, hodati i govoriti istovremeno.«
»Pitala sam se vježbate li u zrcalu taj izraz lica pun dosade«, rekla je.
»Izvrsno vam ide. Bojala sam se da ćete zaspati i da ćete pasti s konja. Kad
ste već pročitali knjigu gospodina Fareya, sve što sam rekla o Longledge
Hillu zasigurno vam je bilo zamorno kad ste sve to već čuli.«
»Nije mi bilo zanimljivo to što ste govorili o poljoprivredi«, rekao je.
»Već sam dovoljno pročitao o poljoprivredi u Derbyshireu da bih se
najradije objesio. Zanimljivi ste mi vi.«
Mirabelino je srce ponovo zatreperilo. »Ja sam poljoprivrednik«, rekla
je. »To nije nimalo uzbudljivo.«
»Zašto ne prepustite Higginsu upravljanje imanjem?« upitao je. »Zašto
ga ne pustite da radi ono radi čega ste ga i zaposlili, a vi odete u London i
uživate? Ako vam se buran društveni život bude činio suviše ispraznim,
možete pronaći gomilu intelektualki s kojima možete razgovarati i
pohoditi predavanja.«
Puna sjete sjetila se zabave koje London pruža.
Teta Clothilde uporno je zove da dođe u posjet. Možda jednom Mirabel i
ode. Ali ne još, nipošto ne sada kada opasnost prijeti svemu što voli.
»Ljubazni ste«, rekla je. »Ja sam vam zaželjela daleku Kalkutu. A vi meni
tek London.«
»Već ste drugi put izbjegli odgovoriti i tako dodatno razbuktali moju
znatiželju. Imate li ovdje ljubavnika?«
Ljubavnika? Ona? Misli li on ozbiljno?
Mirabel je ostala ukopana na mjestu. Stao joj je na petu i noga joj je
potonula. Počela je padati, pokušavajući uloviti ravnotežu. Uhvatio ju je
oko struka i uspravio. Sve se dogodilo u trenu. Ali nije ju pustio.
Začula je kako je kratko udahnuo te je podigla pogled prema njegovim
napetim zlatnim očima. I njezin je dah zatreperio, a srce se priljubilo uz
rebra.
Ruke su mu bile velike i tople, stisak čvrst i bila je sigurna da duboko u
njoj osjeti njezin nemir. Trebala je ustuknuti, ali nije željela. Samo ga je

8
5
htjela gledati duboko u oči, pokušati ih iščitati i nadati se da se nije nemir
stvorio samo u njoj.
Privinuo se još pedalj bliže. »Kakav uzak struk imate«, rekao je mekim,
začuđenim glasom. »Nikad ne bih rekao.«
Nije bila sitna, ali nije ni on bio velik. Glava joj je sezala tek do njegove
besprijekorno obrijane brade. Stajala mu je dovoljno blizu da mu osjeti
dah na svome licu, dovoljno blizu da osjeti tanašan miris koji još nije
mogla imenovati. Vidjela mu je jedva vidljivu mrežu ožiljaka na donjoj
strani čeljusti i poželjela je podići ruku te mu je priljubiti uz obraz. Nije
znala zašto ni što bi time postigla, znala je samo da to želi.
Uložila je sav napor da to ne učini, da se sabere i kaže, čak vrlo ležerno:
»Ako ste me završili mjeriti, gospodine Carsington, mislim da sam
sposobna dalje hodati bez pomoći.«
Nije se žurio uspraviti, već ju je polako, ali odlučno pustio. Čak i kad ju
je u potpunosti pustio, i dalje je osjećala pritisak i toplinu njegovih ruku.
Znala je da je granica prijeđena, i ako neće dobro paziti, uskoro granice
više neće ni postojati.
»Preplašili ste me«, rekao je. »Već sam vas vidio kako padate niz
stjenovitu padinu. Još mi srce tuče.« I Mirabelino je tuklo, samo ne zbog
straha. »Kad mi ne biste bili tako blizu za petama, bili bi manji izgledi da
se sudarimo«, rekla je nadajući se da se neće namjerno spotaknuti.
»Dobro rečeno«, složio se. »I ja sam trebao bolje paziti kuda gazim. Ali,
shvatite me, zanio me pogled.«
Lijevo, desno i ravno od njih nalazilo se samo drveće, vapnenačke
stijene, nisko raslinje i zemlja. Poneka zimzelena grančica bila je jedini
tračak boje u ovom sumornom krajoliku.
»Pejzaž gotovo da ne vrijedi uspona«, rekla je.
»Iz mojeg kuta gledanja, vrijedi«, dodao je.
Osjetila je kako ju je preplavila toplina. Razumjela je što je rekao. U
dvije sezone u Londonu naučila je pročitati insinuacije. Pretvarala se da ne
razumije, iako se nije mogla pretvarati da ju je to obeshrabrilo. Davno je
bilo kad joj je zadnji put neki privlačan muškarac dobacio kakvu
nepriličnu opasku. Već je zaboravila koliko je to ugodno.

8
6
 Tih, uporan glasić joj je govorio da se pazi i tad se sjetila koliko se sinoć
svidio drugim muškarcima.
»Pametnije bi vam bilo da gledate kuda hodate«, rekla je.
»Trudit ću se biti pametan, gospođice Oldridge.«
Mirabel je nastavila hodati.
»Što se tiče vašeg ljubavnika«, započeo je za nekoliko trenutaka.
Nije joj smetalo udvaranje i malo nedoličnosti. Nikada nije bila čedna.
Ali nije si mogla dopustiti da padne na njegov šarm. I sasvim mu sigurno
neće otkriti svoje privatne detalje. »Ne mogu vjerovati da zbilja mislite da
sam se toliko trudila i radila samo da budem s nekim muškarcem«, rekla
je suzdržano.
»Šteta. Već sam zamislio vaše tajne susrete, možda čak na onom
vidikovcu koji gleda na romantične vrištine.«
»Slobodno se zabavljajte maštarijama«, rekla je, ponovivši njegov
bezobrazni odgovor od prije nekoliko dana. »Ne bih htjela sputavati ničiju
maštu.«
Nasmijao se. »Izvrsna obrana, gospođice Oldridge.«
Kada je puteljak naglo skrenuo, Mirabel je osjetila kako se vrijeme
promijenilo. Pogledala je uvis. Bivalo je sve oblačnije. Zastala je. Ovaj je
put bio spreman i nisu se sudarili.
Došao je do nje i stao bliže nego što je to bilo dolično. Osjetila je kako se
uspuhao.
Vjerojatno nije naviknuo na ovakve uspone i zacijelo ga boli noga.
»Vrijeme bi se moglo pogoršati prije nego što ste predvidjeli«, rekla je.
»Možda bi bilo najbolje da se vratimo.«
Promotrio je mračnu planinu. »Pođimo još malo dalje. Gdje je potok
Briar?«
»Nije daleko«, rekla je. »Ali ispred nas puteljak nestaje i uspon je sve
strmiji.«
»Tako se čini«, odgovorio je. »Davno sam se penjao stjenovitom
uzbrdicom. Volio bih vidjeti jesam li još za to sposoban.«
Mirabel se željela suprotstaviti, ali njegov ju je čeznutljiv pogled prema
kamenju zaustavio.

8
7
 Nije bio posve svoj i bila je uvjerena da ga je to ljutilo više nego što se
vidjelo. Sigurno mu nije bilo lako održavati taj smireni izraz lica. Ali koliko
se god trudio, nikad se neće kretati tako galantno i bezbrižno kao prije
Waterlooa.
Bila bi sretnija kad se ne bi toliko uzrujavao. Nitko zdravih očiju ne bi
primijetio da ima ikakav nedostatak ili slabost. Ali čak je i ona bila
dovoljno suosjećajna da ne spominje njemu teške teme – nije da bi se
obazirao i da jest.
Umjesto toga, pristala je nastaviti kad mu je tako dobro išlo, bio je
toliko zadovoljan samim sobom da ga je povela puno dalje nego što je
namjeravala.
Rekao joj je da je trebao shvatiti da nije potreban ravnomjeran hod da
se prijeđe i zaobiđe kamenje. »Sjetite se samo rakova«, rekao je.
Ismijavajući svoju hromost, počeo se kretati bočno, jureći uzbrdo ispred
nje.
Mirabel se smijala od srca. Tada je osjetila prve kapi kiše.
Zazvala ga je.
Nije se obazreo već je jurio preko kamenja, brzo gotovo kao pravi rak.
Već iduće sekunde nebo se smračilo i kapi su se pretvorile u pljusak.
I sekundu nakon toga vidjela je kako je posrnuo i pao te se strmoglavio
u kameni potok. Ondje je ostao posve nepomičan dok nije stigla do njega.

Sve se nakratko zacrnilo. Kad se Alistair osvijestio, nije bio siguran je li

dan ili noć ni gdje se nalazi.
Zlokobno, mračno nebo boje ugljena pljuvalo je ledenu, oštru kišu.
Zatvorio je oči i trudio se ne razmišljati, ali misli su mu posvuda vrludale.
Koliko je loše? Koliko mu je neprijatelj izbušio rupa u tijelu? Koliko će
mu brzo sva snaga ispariti?
Pitao se koliko će ga brzo život napustiti i je li to bolje nego da ga spase
i zakrpaju pa da dočeka dugu, sporu smrt takav osakaćen i nemoćan
umjesto da poživi još tek nekoliko sati?
U blizini su odjekivale rakete i zrak je bio prepun dima. Čuo je kako
ljudi vrište od bola.
Pucnji pušaka. Još dima. Konji koji jure njemu ususret.

8
8
 Protutnjali su preko njega, sa sobom donijevši zaborav. Ali ne zadugo.
Uskoro se opet probudio, namirisavši smrad i dim i začuvši jauke
umirujućih ljudi i životinja.
Probudila ga je i bol, koja je stvorila svoj svijet, zbog čega mu se mučan
prizor oko njega činio manje stvarnim.
Bol je bila najprisutnija i zagušivala je sve ostalo. Prvo je osjetio jedan
mukao udar, kao kucanje srca. Zatim su se nizale druge varijacije,
probadajuća bol i grčevi, manje mučna agonija koja se povremeno
pojavljivala uz snažni, stalni ritam bubnjeva.
Cijeli se svijet suzio samo na njega i na jedan ljudski osjećaj u svim
nijansama i oblicima. Kako je otkrio, bol je bila poput fuge, poput
kaleidoskopa, no uopće nije bilo važno kako se naziva kad je to bilo jedino
što postoji.
»Gospodine Carsington.«
Noćna muzika u fugi.
Nešto ne valja.
Alistair je otvorio oči. Plave, plave oči gledale su u njegove. Aureola
vatrenog paperja iznad očiju. Iznad paperja stari šešir poderanog oboda.
Iznad šešira bilo je samo crno nebo, koje je četrdeset dana i četrdeset noći
rigalo kišu.
»Osvijestili ste se«, rekao je noćni glas. »Možete li govoriti? Možete li mi
reći gdje vas boli?«
»Nigdje«, rekao je. Svugdje. Noga mu je gorjela. Je li ga pogodio metak?
Nije, to se dogodilo davno. Ovo je sada. Djevojka. Riđokosa.
Ah, da, sad se sjetio: svilenkasta meka kosa boje izlaska sunca... Oči boje
ponoći... Sladak, uzak struk pod njegovim rukama. Kad se to dogodilo?
Zašto ju je pustio?
»Znam da ste ozlijeđeni«, rekla je. »Recite mi što ste ozlijedili. Ne
usudim vas se dotle pomaknuti. Ali moram vas pomaknuti. Ne možete
cijeli dan ležati u potoku Briar. Što vas boli?«
»Ništa«, rekao je. »Baš ništa. Savršeno sam dobro.« Pokušao je
podignuti glavu, ali bol ga je prostrijelila od kuka do gležnja. Duboko je
udahnuo. To je samo njegova glupa noga, rekao si je. Nema mjesta panici.

8
9
 »Samo da udahnem«, rekao je uspuhano. »Odmah ću ustati.« Uspio je
podići glavu i obgrliti jednom rukom kamen. Odmorio je glavu na kamenu
kao da je jastuk. Kiša mu je padala po glavi. Gdje mu je šešir? Mora odmah
pronaći svoj šešir. Za minutu će ustati i potražiti ga.
»Jock!« zazvala je. »Jock!«
Tko je Jock? Ne njezin ljubavnik. Rekla je da ga nema. Nije ju to trebao
pitati. I neke druge stvari nije trebao učiniti. Sjetio se kako je gledao kako
njiše kukovima i kako joj je gotovo pohvalio prekrasnu pozadinu. Jer su
bili sami. Nije bilo konjušara prijetećeg pogleda. Jocka. Konjušara.
»Konji«, rekao je. »Ne može ostaviti konje.«
Ponovo se spustio veo magle. Oko njega su se vriskovi životinja miješali
s ljudskim. Osjećao je miris krvi. Ljudske ili konjske? Pozlit će mu i
osramoti: će se.
»Ustaj, budalo«, mumljao je. »Pomozi svojim suborcima.«
Noćni glas, pomalo drhtav, dozvao je Alistaira iz sumaglice. »Ne
pokušavajte govoriti, gospodine Carsington. Čuvajmo snagu, u redu? Jock
me nikako ne može odavde čuti.«
Bila je u pravu. Tko bi u ovakvoj oluji čuo njihove pozive upomoć?
Ledeni potok tekao je oko i preko njega te mu bacao noge na kamenje.
»Moram provjeriti jeste li štogod slomili«, rekla je. »Ako ste u jednom
komadu, ne bi nam trebalo biti teško izvući vas iz potoka.«
U jednom komadu, da. Vidio je gomilu krvavih udova. Nije želio da i
njegova noga završi na toj strašnoj hrpi.
»Samo sam se ogrebao«, promrmljao je. »Nije vrijedno uzbune.«
»Čuvajte snagu«, rekla je. »Bit ću brza.«
Čvrstim, samouvjerenim rukama prelazila mu je preko vrata i ramena.
Zatvorio je oči i mračan mu je svijet ponovo uplovio u misli.
Čuo je tutnjavu bombi koja nije mogla zagušiti sve jauke i vriskove.
Tresao se od boli i smrzavao. Mislio je na Kitty i Gemmu i Aimee i
Helen, na topli krevet i meke ruke. Umrijet će ovdje i više nikad neće
osjetiti ženski dodir.

9
0
 Već se idući trenutak Alistair vratio na pljusak i ženi koja se nadvila nad
njega, čije su spretne ruke prelazile preko njegovih udova i nježno
pritiskale, ispipavale.
Urazumio se i progovorio. »Jeste li vi i liječnica, gospođice Oldridge?«
»Imam više iskustva sa životinjama«, rekla je. »Ali znam prepoznati
slomljenu kost ako naiđem na nju.«
Kad mu je dotakla lijevi gležanj, probola ga je takva oštra bol da se
naglo uspravio i sjeo.
»Evo u čemu je problem«, rekla je. »Moglo je biti puno gore. Jako ste
udarili kad ste pali. Najvjerojatnije ste uganuli gležanj i sasvim sigurno
istegnuli nekoliko mišića. Ali mislim da ništa nije slomljeno.«
Izudaran. Natučen. Poneki istegnuti mišić. To je sve. Zašto ga onda,
dovraga, tako boli? I što mu je s glavom?
»Znao sam da nije ništa«, uzdahnuo je. »Uganut gležanj.«
»Ne bih rekla da je to baš ništa«, rekla je oštro. »Još imate staru ozljedu
iz rata i mokri ste do kože.« Dok je govorila, pomagala mu je da ustane.
Čak i uz njezinu pomoć ustajanje je bilo nespretno i izluđujuće sporo. I
izuzetno bolno, sve zahvaljujući ozlijeđenom gležnju koji se u jačini bola
mogao mjeriti s osakaćenim gornjim dijelom noge.
Ne samo da ga je bolio svaki pokret već su mu i mišići otkazali
poslušnost i uporno se grčili. Zbog kombinacije bola i treskavica, brzaca,
skliskog kamenja, zasljepljujuće kiše i natopljene odjeće osjećao se kao
bogalj, ono što se toliko trudio da ne postane.
Alistair se trudio iako mu je tijelo htjelo odustati, ali dio njega želio je
da je slomio vrat te da se više ne mora mučiti.
Ali to je bio sićušni dio njega koji je mrzio i uglavnom držao pod
ključem. Samosažaljenje mu se gadilo. Vidio je što su ostali trpjeli i znao je
koliko su njegove poteškoće u usporedbi s time banalne.
Rekao si je da mora biti zahvalan što se može osloniti na jaku ženu sa
sela, koja nije briznula u plač ni paničarila, već je ostala pribrana i mirna
kao pravi suborac.
Uz njezinu pomoć, dogacao je – ili bolje rečeno, doteturao – do
šljunčanog dijela obale gdje se relativno sigurno moglo stati.

9
1
 Otud je kretanje bilo nešto lakše. Tlo je bilo sklisko i hodali su po strmoj
nizbrdici umjesto uzbrdo, ali su jedno drugo držali. Naposljetku su stigli
do vidikovca, gdje se zabrinuti Jock upravo spremao krenuti u potragu za
njima.

Mirabel je dobro uvježbala kako izgledati kao da ima sve konce u rukama.
U poslu je važno ostati hladnokrvan, čak i ako kasni mraz potuče
voćnjake ili ako zbog neprestane kiše istruli pola zalihe sijena za zimu ili
ako ovce počnu umirati od nepoznate bolesti.
Kao što je kapetan Hughes to volio reći, ona je bila kapetan broda i brod
i posada ovisili su o njoj. I najmanji znak njezine zbunjenosti,
neodlučnosti, sumnje ili strepnje odmah bi se prenio na ostale, što bi
uništilo samopouzdanje i ugrozilo i brod i posadu.
Preuzela je očeve poslove jer je on napustio kormilo i pustio imanje da
pluta prema stijenama te ugrozi živote svih koji su ovisili o njemu.
Nakon što je više od deset godina obavljala očeve obveze, bilo joj je
prirodno preuzeti kormilo, čak i kad je duboko u sebi bila posve zbunjena
i isprepadana.
Nikad u životu nije bila na rubu histerije kao kad se gospodin
Carsington stropoštao u potok Briar. Kad se sjurila u vodu, srce joj je tuklo
u ušima. Pljusak joj je mutio vid i nije bila sigurna podiže li mu se prsni
koš ili ne. Ruke su joj se toliko tresle da nije mogla odrediti ima li puls.
Srećom, otvorio je oči i ubrzo joj se činilo da je prepoznaje, a ona se
dovoljno umirila da može razmišljati, iako ne onoliko bistro koliko je
htjela.
Na putu prema Oldridge Hallu um joj se nastavio bistriti. Samim time
joj je do trenutka kad su sluge gospodinu Carsingtonu pomogli da siđe s
konja i popne se uza stube bilo jasno da uganuti gležanj nije jedini
problem.
Bunio se što ga nose, a zatim ponovo počeo mrmljati, posve nesvjestan
gdje se nalazi. U kući se takvo ponašanje nastavilo dok su ga sluge nosili
kroz predvorje i uza stube do gostinjske sobe.
Bilo bi im lakše smjestiti ga u jednu od soba u prizemlju, ali bi čovjeku s
ozlijeđenim gležnjem bilo lakše pobjeći iz sobe u prizemlju. Naposljetku,
nije ponio rezervnu odjeću. Ako ga ledena oluja nije mogla zadržati,

9
2
sumnjala je da bi to uspio uganuti gležanj. Morala je sve poduzeti da
ostane, barem dok ga doktor Wòodfrey ne pregleda.
Gledala je kako prebacuju gospodina Carsingtona s nosila na stolac i
nadgledala kako mu skidaju natopljenu odjeću te podmeću potporanj pod
ozlijeđeno stopalo. Poslavši lakeja Thomasa po potrebni alat, dala je
Josephu znak da ostane u pripravnosti. Činilo joj se da je najbolje da gosta
pripremi na to da će mu uništiti skupe čizme.
Rekla mu je da je vruća voda na putu i da će se uskoro moći umiti. »Ali
bojim se da ćemo vam morati prerezati čizmu.«
Mirno je primio vijest tupo zureći u pod. Voda mu je kapala s kose koja
mu je prekrivala lice.
»Mokro je«, rekao je. »Tko bi rekao da čovjek može toliko proliti...«
Zabacio je mokru kosu i pozornije se zagledao. »Jao. Voda. Moje čizme.
Crewe će poludjeti.«
Odjednom je podigao glavu te je njegov grozničav pogled susreo njezin.
»Moram se skinuti.« Potegnuo je natopljenu kravatu.
Mirabel mu je zaustavila ruku. »Rubac je natopljen i teško ga je skinuti.
Tresete se. Dopustite mi da vam pomognem.«
Namrštio se, pustio tkaninu i zadigao bradu. Mirabel se sagnula i počela
otpetljavati čvor te je samo jakom voljom uma obuzdavala ruke da joj se
ne tresu. »Tata nema sobara«, rekla je, »inače bih vam ga poslala.« Uspjela
je dovoljno otpustiti čvor da izvuče oba kraja marame. Nakon što mu
skinu čizme, pustit će sluge da ga svuku do kraja i pomognu mu se
okupati.
»Ni vojvoda od Wellingtona nema svojeg sobara«, rekao je gospodin
Carsington. »Njegova Visost to čini sama. I ja bih mogao sâm. Ali Crewe je
oduvijek sa mnom. Svuda ide sa mnom. Ovamo. Onamo.« Uzdahnuo je
dršćući i zagledao se u daljinu. »Ustat ću za tren. Moram vam pomoći. Ne
mogu ovdje samo ležati. Kakav gubitak. Što li će napisati na nadgrobni
spomenik?«
Ponovo je počeo buncati. Mirabel nije željela ni razmišljati što je tomu
uzrok. Znala je da uganuti gležanj ne može uzrokovati takvo bunilo.
Sjetila se kako joj je majka nesuvislo mrmljala zadnjih nekoliko dana
prije smrti – i smjesta to zaboravila. Rekla si je da se mora koncentrirati
da ovog čovjeka što prije opere i ugrije.

9
3
 »Gospodine Carsington, moramo vam odrezati čizme«, rekla je mirnim
glasom. »Ionako su uništene.«
Kimnuo je glavom, a ona mu je odmotala maramu.
U sobu je ušao Thomas, donijevši nož koji je tražila. Gospodin
Carsington pogledao je slugu i ukočio se. »Ne režite«, rekao je. »Ta to je
samo površinska rana.«
Mirabel je pustila maramu i nježno mu dotakla čelo. Gorio je.
»Čizme su vam posve mokre«, rekla je obazrivo. »Gležanj vam je
osjetljiv i vjerojatno natečen. Ako vam izvlačimo nogu iz čizme, mogli
bismo sve samo pogoršati.«
Zatreptao je, a pogled mu se razbistrio. »Da. Čizme. Naravno. Ja ću to
napraviti.«
»Promrzli ste«, rekla je. »Ruke vam se tresu. Budite razumni i pustite
Josepha.«
Gospodin Carsington pogledao je svoje dugačke ruke, koje nije mogao
nikako umiriti. »Ne Joseph.« Pogledao ju je. »Vi. Imate sabrane, mirne
ruke. Moramo surađivati, zar ne? Slobodno obje nareckajte, gospođice
Oldridge. Čizme, dakako. I ne brinite se ako ću vas pritom gledati molećivo
kao srna. Morao sam se bosti s rogatima za ove čizme.« Nacerio se kao
kakav nestašan dječak. »Smislio sam ove podle igre riječi samo za vas.
Vidim da ste se i vi nasmiješili i da ste slabi na igre riječi.«
Zbilja je izmamio osmijeh na Mirabelino lice unatoč njezinoj
zabrinutosti. Uzela je od Thomasa nož, kleknula pokraj pacijenta i
započela operaciju.
Nakon što su odstranili čizme, sluge su preuzele posao, glatko i
učinkovito kao i uvijek. Za tili čas gospodin Carsington bio je čist, ugrijan i
suh. Dopustio im je da ga polože u krevet te da mu podignu nogu na
jastuke i gležanj omotaju vrećicom od voštanog platna punom leda.
Izgledao je kao da mu je udobno kad ga je Mirabel došla provjeriti i
pronašla ga kako drijema.
Neko je vrijeme spavao, a zatim se ponovo uznemirio i počeo buncati
kao kad ga je pregledavala u potoku. Pokušavala ga je smiriti, ali to ga je
samo još više uzrujalo.

9
4
 »Ne mogu ovdje samo ležati«, rekao je pokušavajući se podići na
jastuke. Kroz rastvorenu košulju za spavanje virila su mu prsa i kovrčave,
tamnozlatne dlake koje su ih djelomično prekrivale. Bile su vlažne, kao i
rub izreza košulje. Mišić na vratu mu je pulsirao. »Gdje mi je odjeća?«
Mirabel ga je podsjetila da mu je odjeća mokra i da će se sluge
pobrinuti za nju.
»Aha«, rekao je i ponovo legao na jastuke.
Ustala je i pokrila ga plahtom. »Iscrpljeni ste«, reče. »Uganuli ste gležanj
i mislim da imate groznicu. Odmorite se, molim vas.«
»Bože, misli su mi tako zbrkane«, promrmljao je. »Jesam li udario
glavom?« Zatvorio je oči, a ona je užurbano hodala sobom nadajući se da
će doktor što prije stići.
Već nakon pola sata gospodin Carsington je zbacio plahte sa sebe i,
očito nesvjestan da joj je otkrio svoje duge, mišićave noge, počeo zazivati
svojeg slugu.
Joseph, koji je bio dežuran, smjesta je dojurio do njega, ali ga je pacijent
odgurnuo i iskočio iz kreveta, odmah zatim mahnito ispsovao i primio se
za Mirabelin prazni stolac kako ne bi pao.
»Trebala bi služiti za hodanje!« bjesnio je. »Noga bi trebala služiti za
hodanje! Što joj je, dovraga?«
»Gospodine!« začuo se strog muški glas s vrata. »Saberite se.«
Gospodin Carsington se ukipio pogleda zakovanog za osobu koja je
stajala na vratima.
Kapetan Hughes zakoračio je u sobu. »Kakva je to galama, gospodine?«
Gospodin Carsington potonuo je u stolac i odmahnuo glavom,
pokušavajući razbistriti misli.
»Gospodin Carsington nije posve svoj«, rekla je Mirabel mirno iako joj
je srce luđački tuklo, a želudac se grčio. »Uganuo je gležanj i...«
Duboko je uzdahnula ne bi li se umirila. »Ne znam je li pretrpio potres
mozga ili ima groznicu, ali nije mu dobro.«
»Čuo sam za nesreću«, odvrati kapetan. »Vraćao sam se iz Matlocka kad
sam naišao na momka kojeg ste poslali po doktora Woodfreyja. Nažalost,
doktor neće tako brzo. Do grla je u hitnim slučajevima.«

9
5
 »Nikad nisam bio bolestan«, rekao je gospodin Carsington. Sjedio je
postrance, a desna ruka visjela mu je preko naslona stolca. »Nikad. Ali
ipak. Ta golema, zaudarajuća hrpa. Ionako je ondje ne biste ostavili. Imam
otporan želudac, ali ovo je bilo gnjusno. A tako su se pakleno žurili. Znate
kakvi su.« Zadnju je rečenicu uputio kapetanu Hughesu, koji nije razumio
ništa bolje od Mirabel što je pacijent želio reći.
Ali kapetan je kimnuo glavom i rekao: »Bojim se da znam.«
»Ili možda ne«, dobacio je gospodin Carsington. »Govorim besmislice.
Udario sam glavom, zar ne? Mora da jesam. Baš mi to sad treba: ozljeda
mozga.«

9
6
 Sedam

Smiri se, govorio si je Alistair. Ta budi muškarac, dovraga.

U ovome trenutku, ako je i bio muškarac, nije se mogao prepoznati. Nije
bio siguran može li se pomaknuti a da mu ne pozli. Nije točno znao što se
dogodilo, je li klanje gotovo. Rekao si je da mora razmišljati o nečem
drugom, bilo čemu drugom.
Crewe. Njegovo proročanstvo. Budalaština. Ovo je rat. Visoki su izgledi
da ćete biti ozlijeđeni, osakaćeni ili da ćete poginuti. Veći nego pedeset
posto. Međutim, Alistair nije bio posve spreman na razmjere pokolja. Polja
i polja mrtvih tijela, toliko njegovih prijatelja oko njega. Mrtvi i umirući
koji su ležali u blatu, koji više nikad neće ustati.
Uto je postao svjestan ženskog glasa u blizini. I muškog. To nije Gordy.
Tko je to? Poželio je da može odvojiti glavu od vrata, rastaviti je i
popraviti.
»Ne osjećate se baš najbolje, rekao bih«, čuo se muški glas. »Najblaže
rečeno«, Alistair odgovori.
»Rekli ste da vam nije dobro«, reče glas. »Nešto vam se gadi. Sjećate li
se? Zaudarajuća hrpa, tako ste rekli.«
Zar je govorio naglas? Bile su to samo misli, i to nedostojne misli. I bio
je to samo san. To nije mogla biti istina. Jedva je znao što je strah. Nikad se
ne bi ponio tako sramotno, da mu se smuči zbog neke neugodne sitnice,
poput neke djevojčice. Oca bi spopala sramota kad bi saznao. Ali neće. To
nije istina, ne može biti.
»Jesam li?« upita Alistair. Ne sjećam se.« Kratko je udahnuo. »Jesu li
gotovi s nogom?«
Jesu li je se riješili, jesu li je bacili na hrpu s drugim udovima?
»Znate li gdje se nalazite, gospodine?« ponovo se začuo glas pun
autoriteta. Glas čovjeka koji je naviknuo naređivati. Zacijelo neki vojnik.
»Znate li gdje se nalazite, gospodine?« glas je ponovio. »Znate li tko sam
ja?«

9
7
 Alistair je otvorio oči. Svijet se oko njega vrtio, a zatim se postupno
usporavao i smirio. Shvatio je da je u sobi, a ne u kirurškom šatoru. Čovjek
pokraj njega bio mu je poznat.
»Kapetan Hughes«, rekao je, pokušavajući govoriti što mirnije dok je
razabirao noćnu moru od stvarnosti.
»Pali ste«, rekao je kapetan. »Uganuli ste gležanj i, kako se čini, mozak
vam je udario u lubanju. I meni se to jednom dogodilo. Snast se srušio na
mene, samo sam odletio. Ali bez brige. Glava će vam sama ozdraviti.«
Alistair je protrljao čelo. Boljelo ga je, ali taj bol nije bio ništa u
usporedbi s patnjom koju je osjećao na lijevoj strani tijela. »Pao sam. Da,
tako je. Udario sam glavom, nema sumnje. Privremeno ludilo. To sve
objašnjava.«
Tad se sjetio kako je iskočio iz kreveta, polugol... Sjetio se blijedog,
uznemirenog lica u blizini... Plavih razrogačenih očiju.
Osvrnuo se po sobi i pronašao je kako stoji uz kamin sklopljenih ruku.
Krasno. Ponašao se pred njom kao potpuni luđak. »Gospođice
Oldridge«, rekao je.
»Prepoznajete me«, odgovorila je.
»Sada da. Čini se da sam izveo pravu scenu.«
»Nije bilo tako strašno«, umirila ga je. »Ni u jednom trenutku niste bili
ništa manje razumljivi od tate. Svejedno bi nam svima bilo lakše kad biste
se vratili u krevet.«
Istog se trena Alistair sjetio da je i dalje polugol, da je odjeven tek u
košulju koja mu i ne pripada. Materijal je bio grublji od onih na koje je
navikao. Gledajući s vedrije strane, bila je dovoljno velika da mu prekrije
grozne ožiljke na bedru.
Odbio je kapetanovu pomoć i sâm krenuo prema krevetu, koji je bio
udaljen tek nekoliko koraka.
Gospođica Oldridge otišla je do prozora i zagledala se van, kako bi ga
obazrivo pustila da sâm odradi taj nespretni prijenos vlastitog ozlijeđenog
tijela do kreveta.
U sobi je bilo tiho, čula se jedino kiša koja je padala po prozorima. Bilo
je smirujuće. Plahte su odisale blagim mirisom lavande. Sve je oko njega
bilo besprijekorno, uredno i spokojno.

9
8
 Nije mogao vjerovati da je zamijenio ovo mjesto sa svijetom iz noćnih
mora.
»Već mi sad izgledate puno bolje«, reče kapetan Hughes. »Nemate onaj
izbezumljeni pogled koji ste imali kad sam naprasno ušao.« Okrenuo se
osobi pokraj prozora. »Nadam se da mi ne zamjerate na mome drskom
ponašanju, gospođice Oldridge. Bio sam dolje u predvorju i čekao vaše
naredbe kad sam začuo nered na gornjoj palubi.«
»Nemate se potrebe ispričavati«, odvratila je. »Ta mogli ste pomisliti da
je ponovo moj otac zapalio sobu.«
Alistaira su proganjale turobne misli o ozlijeđenom mozgu nakon što je
shvatio da je to jedino objašnjenje njegovog neoprostivog ponašanja.
Njezine su ga riječi trgnule i nagnale da se uspravi u krevetu, uslijed čega
je osjetio strahovitu bol u cijeloj lijevoj strani natučenog tijela. Ignorirao je
bol.
»Ponovo?« upitao je. »Gospodin Oldridge ima naviku paliti sobe?«
»Dogodilo se to samo jednom, prije otprilike devet ili deset godina«,
odgovorila je gospođica Oldridge. »Dok je čitao pismo moje tete Clothilde,
odjednom je imao epif{niju o egipatskim palmama datulja. S vremena na
vrijeme mu pomute razum iz razloga koji razumije samo on i možda još tri
botaničara u svijetu. Koliko se poslije uspio prisjetiti, tako je bilo i ovaj
put. Skočio je sa stolca za pisaćim stolom i srušio svijeću, suviše uzbuđen
da to primijeti.«
Odmaknula se od prozora. »Srećom, sluga je to primijetio ubrzo nakon
što je tata odjurio. Jedina šteta bili su nagoren pisaći stol, djelomično
opaljen tepih i dugotrajni miris dima.«
»Sad mi je puno lakše«, rekao je Alistair. »Barem nisam zapalio kuću.«
Prišla je krevetu i promotrila ga. »Put vam je zdravije boje nego
maločas. Ne izgledate tako grozničavo. Ipak bismo trebali još malo lediti
taj gležanj. Želite li malo leda i za glavu?«
Alistair je gotovo zaboravio na glavobolju. Strašno probadanje duž
lijeve noge sve je nadjačalo. »Da, molio bih«, rekao je. »Ljubazno ste se
toga sjetili. Ja ću pokušati što mirnije dočekati doktora, a trudit ću se i biti
razborit.«
Nasmiješila se i cijela je soba odmah zasjala, iako je kiša nastavila tući
po zatamnjenim prozorima. »Izuzetno mi je drago to čuti«, odvratila je.

9
9
Doktor Woodfrey stigao je tek kasno uvečer. Bio je mlad, bilo mu je jedva
trideset, bio je sitan, mišićav i poletan, te navikao na putovanja u svim
vremenskim uvjetima.
Međutim, postojao je samo jedan doktor, a iznenadna i snažna oluja ne
samo da je uzrokovala niz nezgoda već je i prepriječila sve putove.
Unatoč tomu doktor Woodfrey bio je uobičajeno živahan i veseo kad je
stigao u Oldridge Hall. Nakon što je kratko porazgovarao s Mirabel i
kapetanom Hughesom, otišao je ravno gospodinu Carsingtonu. Mirabel i
kapetan povukli su se u knjižnicu u iščekivanju liječničke presude.
Doktor im se pridružio nakon pola sata i započeo izlagati svoju
dijagnozu, kad je utrčao gospodin Oldridge zabrinutog izraza lica. Stigavši
na vrijeme za večeru, ugledao je kočiju gospodina Woodfreyja i odmah se
strahovito zabrinuo misleći da se nešto dogodilo Mirabel.
Sakrivši svoje iznenađenje a) da joj je otac primijetio predmet koji nije
biljnog podrijetla, kao što je kočija, b) da je prepoznao čija je, i c) da se
zabrinuo za nju, Mirabel mu je objasnila kako je gospodin Carsington pao i
zbog toga se počeo čudno ponašati.
»Mili Bože!« uzvikne gospodin Oldridge. »Nadam se da mu nije pukla
lubanja. Na određenim mjestima tlo može lako zavarati, posebice u blizini
starih rudnika. Nisam samo jednom pao. Srećom, mi Oldridgei imamo
tvrde lubanje.«
»Nije mu pukla glava«, uvjeri ga doktor Woodfrey.
»Dakle, ima groznicu?« upitala je Mirabel. »Zato tako bulazni?«
»Trenutačno nije grozničav«, rekao je doktor. »Cijelo je vrijeme bio pri
svijesti dok sam bio kod njega.«
Bez obzira na to, nastavio je, pacijent je možda zadobio potres mozga,
ali blag. Čini se da nije bio bez svijesti dulje od minutu ili dvije, možda čak
tek nekoliko sekundi, te nije pokazivao simptome teške ozljede mozga:
nije pospan ni usporen, ne povraća, nema napadaje. Ali ipak ga treba
motriti idućih 48 sati.
Doktor Woodfrey također se brinuo jer bi se u tom istom roku mogli
pojaviti simptomi prehlade ili upale pluća. Te bojazni, uključujući i uganut
gležanj, bili su jasni argumenti protiv želje gospodina da se odmah vrati u
svoj hotel.

1
00
 Nakon što je iznio svoju presudu, doktor je Mirabel nasamo dao točne
upute.
»Izuzetno je važno da pacijent ostane gdje jest«, rekao je doktor
Woodfrey. »Osim što je ozlijedio mozak i gležanj, koji će zacijeliti
mirovanjem, pokazuje simptome živčanog umora. To bi nam mogla biti
veća briga. Akutni umor može uzrokovati halucinacije i druge vrste
nerazumnog ponašanja, što objašnjava ono što ste vi nazvali buncanjem.«
Mirabel nije mogla vjerovati da bi gospodin Carsington mogao patiti od
bilo kakvog umora ili bolesti živaca.
Istina, usavršio je kako izgledati moderno i nezainteresirano ili tromo,
ali nije bio nimalo slab. Štoviše, bio je opasno nesavladiv.
Sjetila se njegovih ruku na svome struku i kako je osjetila njegovu
snagu, sjetila se svoje uzavrele, gotovo bezumne reakcije. Nije se mogla
sjetiti kad joj je puka blizina nekog muškarca toliko pomutila um. Čak ni
William, kojeg je toliko voljela, nije mogao tako jednostavno u njoj
pobuditi takve snažne osjećaje.
I William je bio vrlo muževan, snažan i naočit. Ali uz njega nikad nije
osjetila takve očite promjene raspoloženja kao u blizini gospodina
Carsingtona: neugodu koja je stvorila pritisak u zraku i ono još gore,
lagodni šarm, opipljiv kao zagrljaj, kojem se nikako nije mogla oduprijeti.
Sjetila se njegove igre riječi o skupim čizmama – »morao se bosti s
rogatima« – i onog ležernog dječačkog osmijeha te rekla: »On je zadnji
čovjek na svijetu za kojeg bih rekla da je izmoren i iscrpljen.«
»Slažem se da izgleda odista zdravo«, reče doktor Woodfrey. »Ali
današnji je šok poremetio osjetljivu ravnotežu. Najbolji je lijek upravo
odmor. Reći ću vam kako da to postignete. Vi ste snalažljiva mlada žena.«
Dao joj je nekoliko jednostavnih uputa o dijeti i oporavku, sa žaljenjem
odbio njezin poziv da ostane na večeri i otišao idućem pacijentu, ostavivši
Mirabel da sama osmisli plan kako pristupiti čovjeku s kojim je i samom
grofu od Hargatea bilo teško izaći na kraj.

»Woodfrey je u krivu.« Alistair je to objavio zapovjednim tonom kojim bi

njegov otac ušutkao bilo kakvu prepirku. Nije mu bilo lako izgledati kao
autoritet dok je sjedio u pidžami na krevetu naslonjen na jastuke, ali nije

1
01
mogao dozvoliti da ga maltretiraju patuljasti doktor i raščupana mlada
žena.
Potonja ga je uzrujano promatrala, što ga je činilo nervoznim.
»Nisam sigurna da ste u stanju razborito prosuditi što je za vas
najbolje«, zaključila je gospođica Oldridge.
»Mogu prosuditi bolje nego on«, obrecnuo se Alistair. »Woodfrey me ne
poznaje. Naslijedio sam zdravlje od bake s očeve strane. Osamdeset dvije
su joj godine, izlazi tri večeri tjedno i rastura u kartama. Potpuno je
trezvena i rukovodi svima oko sebe, jer je s vremenom samo još dodatno
nabrusila ionako britak jezik. Nikad ne bi pristala da bude prikovana za
krevet zbog običnog uganutog gležnja i čvoruge na glavi.«
Gospođica Oldridge nije odmah odgovorila. Kimnula je lakeju u znak da
može odnijeti Alistairov poslužavnik s večerom.
Kako mu je pravila društvo za večerom, morala je primijetiti da mu je
tek u najnormalnijem redu. Nije za sobom ostavio ni mrvicu.
Kad je sluga otišao, napravila je nekoliko koraka od kamina do prozora
na suprotnom kraju sobe. Nije joj to bila prva takva šetnja. Čak i dok je jeo,
Alistair je promatrao kako je njihala kukovima u ritmu dok je hodala. Sad
kad je hrana nestala, mogao joj je posvetiti svoju punu pozornost.
Na sebi je imala svilenu haljinu boje vina s plavim obrubom. Bila je
suviše drastična i boje joj nikako nisu išle uz ten, ali ipak joj je ta haljina
najviše laskala od svih koje je dotad nosila.
Nesposobna joj je sluškinja pokušala napraviti starorimsku frizuru
kakva je bila u modi prije nekoliko godina. Kao što se moglo i očekivati,
dvije su se pletenice na zatiljku rasplitale.
Odbljesak svijeća i vatre svjetlucao je u ukosnicama koje su šetale do
kamina i natrag. Taj ga je prizor uzbuđivao, Bože pomozi.
S vedrije strane, ako su ga puke ukosnice mogle tako uzbuditi, smrt
sigurno ne čeka da mu zakuca na vrata.
»Ako ne mirujete, gležanj vam neće zacijeliti kako treba«, rekla je kad
se ponovo vratila do vatre. »Oslabjet će i bit će podložan daljnjim
uganućima.«

1
02
 »Vaš sićušni doktor preuveličava«, odvratio je Alistair. »Medicinari
uvijek imaju strašne prognoze. Tako ako netko umre, oni nisu krivi, a ako
se taj isti oporavi, onda je zaslužan isključivo njihov briljantan um.«
»Svi znaju kako to ide s uganućima«, rekla je »Barem mi na selu znamo.
Bilo bi zaista bedasto tako riskirati. Pogotovo si vi ne možete dopustiti
slab gležanj. S njim bi vam sav dosadašnji trud da ojačate nogu bio
uzaludan.«
Govor joj je bio jednostavan i direktan kao udarac palicom u glavu, ali i
jednako učinkovit.
Mušičava mu je noga i u najbolje dane otkazivala poslušnost. S
oslabljenim gležnjem možda bi potpuno ukinula suradnju.
U Alistairu je tinjala uobičajena doza muškog ponosa. Međutim, nije bio
ni glup. Nije se želio ponašati kao potpuni idiot samo zato da bi zadovoljio
svoj ponos.
»Teško mi je to priznati, ali u pravu ste«, rekao je. »Nipošto ne smijemo
uzrujati slavnu nogu. Nitko ne zna kako bi mogla reagirati.«
Napeto lice joj se smekšalo. Prišla mu je, privukla stolac do kreveta i
prekrižila ruke u krilu. »Posve je razumljivo da ste uzrujani«, rekla je.
»Tko god da je toliko dugo bio nepokretan, kao što ste vi bili, zasigurno
uvelike cijeni slobodu kretanja. Vama se čak i dan-dva u krevetu čine kao
cijela vječnost.«
»To me toliko ne smeta«, odgovorio je. »Nakon godina i godina
proučavanja usavršio sam kako provesti cijeli dan ljenčareći i spavajući
umjesto da radim nešto hvalevrijedno ili barem korisno. Ne, ne, ne radi se
o tome. Problem je u tome što mi je dosta ugađanja ovoj obijesnoj nozi.«
Ovlaš mu je promotrila ozlijeđenu nogu naslonjenu na jastuk koja se
skrivala pod posteljinom, a zatim ga upitno pogledala. »Ugađanja?«
»Reći ću vam ponešto o toj nozi, gospođice Oldridge«, rekao je.
»Jednom davno ovo je bila skromna, uglađena noga, koja je tiho
odrađivala svoj posao i nikoga nije zamarala. Ali otkad se ozlijedila,
postala je pravi tiranin.«
Izraz lica poprimio joj je još nježniju notu, a oči su joj zaigrano blistale,
poput plašljivih, dalekih zvijezda na ljetnom noćnom nebu.

1
03
 Tako motiviran, nastavio je. »Ova je noga sebična, osorna i nezahvalna.
Kad su je engleski stručnjaci za medicinu proglasili beznadnim slučajem,
odveli smo je turskom iscjelitelju. Častio ju je egzotičnim melemima, čistio
je, previjao nekoliko puta dnevno. Tako je spriječio smrtonosnu infekciju
gadnog mirisa koja bi je inače napala. Je li noga bila zahvalna? Je li se
počela ponašati kao normalna noga? Ne, nije.«
Trzavim usnama ispustila je zvuk suosjećanja.
»Ovaj ud, gospođice,« nastavio je, »zahtijevao je mjesece i mjesece
dosadnih vježbi prije nego što se udostojio izvesti najjednostavnije
pokrete. Čak i dan-danas, nakon gotovo tri godine pažnje i brige, potpuno
poludi ako je vani sparno. I samo da vas podsjetim, ovo je engleska noga, a
ne jedna od vaših osjetljivih stranih sorti.«
Usne su joj zadrhtale, a u očima joj je zaplesao smijeh.
I u njemu je nešto drhtalo i plesalo, a misli su mu ispunile pogrešne
zamisli – da joj usnama dodirne sićušnu boru smijalicu u kutu oka, da
primakne svoje usne njezinim drhtavim usnama.
Nastavio je govoriti. »Kako god bilo, sada nikamo ne želi dobrovoljno.
Kako li sam se samo usudio pomisliti da bih mogao iskočiti iz kreveta i
domoći se hotela?«
Odgovorila je ne suviše mirnim glasom. »Ipak ste udarili glavom. O ka-
kamen.« Prigušila je hihot.
Alistairu je oduvijek žensko hihotanje bilo zamorno. Govorio si je neka
mu bude naporna, ali bilo je to nemoguće. Njezin prigušen smijeh toliko
mu je smekšao srce, činilo mu se kao da mu pluta po tijelu, a i misli su mu
postale lagane poput perca – to nije dobro, pomislio je, ‘O, ne, uskoro će mi
se sviđati, a to neće biti dobro jer znamo kamo to vodi. Prestani je
šarmirati, bedače.’
Nije mogao prestati.
Teatralno je uzdahnuo. »Kako mi je posve nemoguće galantno izići,
moram se ponizno predati i prihvatiti svoju sudbinu. Ležat ću ovdje i
doimati se iznurenim i hrabrim. Nadam se da ćete biti tako ljubazni,
gospođice Oldridge, da me povremeno obiđete i pohvalite kako sve to
podnosim neustrašivo i bez pogovora.« Ponovo je legao na jastuke
nabacivši junački izraz lica.

1
04
 Tada se glasno nasmijala, a oči su joj se pretvorile u tanašne plave
proreze.
Taj prohladni šapat strujao je u njemu i ponovo razbuktao onaj isti
osjećaj koji je probudila erotičnost ukosnica i neželjeni užitak koji ga je
preplavio kada je čuo onaj loše prigušeni hihot.
Ali prije nego što je Alistair uspio reći ili napraviti krajnju glupost, ušao
je gospodin Oldridge noseći debelu knjigu.
»Gospodin Carsington ne smije čitati, tata«, rekla mu je kći. »Doktor
Woodfrey je rekao da se ne smije psihički naprezati.«
»Znam«, odgovorio joj je otac. »Ne smije pretjerivati. Zato sam donio
Prodromus systematis naturalis regni vegetabilis. Poslao sam tu knjigu
sestri i srdačno mi je zahvalila nekoliko puta. Clothilde kaže da je to zbilja
umirujuće štivo. Kad god se uzruja ili pretjerano uzbudi, upravo to čita.«
Piljio je u Alistaira. »Čitat ću vam – ako vam knjiga bude emotivno
preteška, potražit ćemo nešto drugo.«
Gospodin Oldridge imao je umirujuć glas, a od svih riječi na latinskom
koje je izgovorio Alistair je razumio jednu od deset. Kako je naslućivao da
bi ga poslije mogao čekati kratak test razumijevanja, trudio se pratiti.
Nije se sjećao kada je zaspao. Jednostavno je usred noći otišao s jednog
mjesta na drugo, iz tople, čiste spavaće sobe na bojište.
Smučilo mu se od smrada, a noga mu se okliznula na sklisku zemlju.
Ispustio je Gordyjevu ruku i skliznuo nizbrdo prema blatu, strašnom blatu
koje nije bilo samo blato, već blato prepuno krvi i drugih ljudskih
ostataka. Dijelova. Različitih komadića.
Gotovo ga je progutala ta neopisiva kaljuža.
Ne razmišljaj o tome, rekao si je dok ga je Gordy ponovo vukao uzbrdo.
Ali strahote su bile posvuda. Nije im mogao umaći, i to cijelim putem do
šatora.
Zatim je uočio to, tu užasnu stvar, goru nego bilo koji drugi prizor.
Nijedan mesar nije prodavao takvo meso.
Maknuo je pogled, ali ne prije nego što je ugledao šaku za koju se
zalijepila blatna i krvava plahta, malko naboranu uz beživotno zapešće.

1
05
 Prizor je nestao u magli. Postao je svjestan glasova. Nije mogao sve
razumjeti, ali je dovoljno shvatio.
»Ne«, rekao je. »U krivu su. To je samo površinska rana. Ne pristajem.«
Uslijedilo je još mrmljanja, odmahivanja glavom, sve oštrijih i sve
nestrpljivijih glasova. Nisu imali vremena da izvlače komadiće kosti,
metala i drva, kazali su kirurzi. Nisu mogli znati jesu li sve izvukli. Samo su
znali da ima infekciju, gangrenu. Moraju odrezati nogu ili će umrijeti,
polako i izuzetno bolno.
Jedino o čemu je Alistair mogao razmišljati bila je ta hrpa te kako ondje
završava i njegova noga.
Nakon toliko sati patnje, suzbijanja straha i očaja, zar je radi ovoga
spašen? Da bi nad njime nestrpljivi kirurg mahao pilom? Zar je toliko
izdržao da bi ga na kraju osakatili?
»Ne znaju«, uzdahnuo je. »Znaju samo jedan način. Moramo odavde.«
»Da, da, ali, molim vas, probudite se.«
Osjetio je ruku na ramenu. Svojom je rukom poklopio tuđu. »Da, držite
me«, rekao je. »Samo me držite i moći ću.«
»Naravno da hoćete. Samo se probudite.«
Bio je to ženski glas, glas Engleskinje koja je govorila u skladu sa svojim
staležem. Onaj noćni glas.
Alistair je otvorio oči. Svijet koji ga je okruživao bio je tako tih da je
mogao čuti pucketanje vatre. Soba je bila osvijetljena kao i prije te je s
lakoćom prepoznao ženu koja se nadvila nad njim.
»Tako je već bolje«, rekla je. »Prepoznajete li me?«
»Naravno.« Nasmiješio joj se. Samo je sanjao.
Olakšanje je preblaga riječ za to kako se osjećao. Imao je dojam kao da
je cijelu vječnost puzao kroz pakao i izišao na drugu stranu. Nije bio
siguran gdje se sad nalazi.
Znao je da nije u raju i bilo mu je drago zbog toga, jer nije bio spreman
napustiti zemaljske čari – kao što je vidjeti i namirisati lijepu ženu koja se
tako nisko nagnula nad njega da je samo morao pružiti ruku, obaviti joj je
oko vrata i povući je prema sebi...

1
06
 Ali to ne bi bilo u redu, prisjetio se. Ne samo da ne bi bilo u redu, bilo bi
izuzetno glupo.
Zauzdavši jauk, stisnuo je ruku na svome ramenu. Samo je trebao
okrenuti glavu da je poljubi... ali ne smije, ni to ne bi bilo u redu, iako se
nije mogao sjetiti zašto.
»Vjerojatno sam zaspao«, rekao je. »Ružan san.«
»Kako se zovete?« upitala je.
Tupo je zurio u nju.
»Kako se zovete?« ponovila je.
Nelagodno se nasmijao. »Zar me ne prepoznajete, gospođice Oldridge?
Zar sam se toliko promijenio?« Nije se promijenio. Bio je isti kao i prije.
Samo malo izobličen.
»Moram vas povremeno upitati kako se zovete«, rekla je strogo i
poslovno. »Moram vas pitati i neka druga jednostavna pitanja. Tako
možemo odrediti jeste li ozlijedili mozak.«
Njezin ga je oštar ton umirio i samo ju je želio povući k sebi i ljubiti je
do iznemoglosti. Ali ne smije jer... Ah, da.
Jer je ona bila dama iz visokog društva, a neke granice pravi gospodin
ne smije preći.
Kada je to riješio, u mislima mu je sinula razborita zamisao: Ne bi
smjela biti ovdje sama s njim tako kasno uvečer.
Nevoljko je pustio meku ruku, uspravio se na jastuke i ogledao se po
blago osvijetljenoj sobi.
»Gdje vam je otac?« rekao je.
»Poslala sam ga u krevet prije sat vremena. Nisam mogla spavati, a on
nije najpouzdanija osoba da pazi na bolesnika.«
»Nisam bolestan«, rekao je Alistair. »Samo sam uganuo gležanj i možda
pretrpio potres mozga. Sasvim sigurno nije teži potres mozga, jer sam
posve svjestan da se zovem Alistair Carsington, da mi Weston kroji
kapute, a Hoby izrađuje čizme – kad smo već kod toga, par čizama koji ste
raskomadali napravio mi je Hoby prije tek dva tjedna. A Locke mi je
klobučar. Prsluke...«

1
07
 »Dovoljno je«, rekla je. »Ne zanima me pretjerano tko vas sve sastavlja.
Usudim se reći da je jednako teško urediti brod, a da je vama to jednako
važno koliko je kapetanu Hughesu važna kvalitetna nautička oprema.
Meni to pak ama baš ništa ne predstavlja.«
»Zar baš ništa?« upitao je. »Možda sam ipak ozlijedio mozak ozbiljnije
nego što smo prvotno mislili, jer mi zvoni da ste više nego jednom
spomenuli da sam elegantno odjeven.«
Uspravila se i odmaknula korak od kreveta. »To je bilo samo opažanje«,
kratko je rekla. »Ništa više.«
A Alistair je pak opazio da je sigurno sama svezala kosu, jer frizura ne
samo da nije glumila urednost već joj je i padala preko lica. Zapetljan
pramen svijetlobakrenih uvojaka klatio joj se nad ramenom.
Što se odjeće tiče, ili je u njoj spavala ili ju je navukla još užurbanije
nego inače.
Bila je u istoj haljini u kojoj je bila i prije, samo sada nije nosila korzet.
Vidio je to po tome kako joj je odjeća visjela na tijelu, a pogotovo po tome
kako joj je ocrtavala poprsje.
Da je bar odjenula korzet, pomislio je. Da je barem mogao biti siguran
da joj je sva dugmad zakopčana i sve vrpce zavezane. Ali bio je svjestan da
ih je pola otkopčano, a nije ni mogao spriječiti svoje misli da otkopča i
ostale. Govorio si je da ne smije razmišljati o njezinom donjem rublju i o
nagom tijelu koje je ono skrivalo, ali on je bio samo muškarac i bilo je već
prekasno. Kad nije bila umjetno stegnuta korzetom, bilo je lako zamisliti
stvaran oblik i veličinu njezinih grudi. Nije se mogao oduprijeti nagonu da
pogađa koliko je malo slojeva prekrivala zgužvana haljina: možda
potkošulju i vjerojatno ništa drugo.
Sjetio se njezinog uskog struka, slatko zaobljene stražnjice i zanosno
zanjihanih kukova.
Sve je to muški podnosio.
Ali zatim se prisjetio kako joj je meka i topla ruka savršeno pristajala
pod njegovom i obuzela ga je čežnja, tako snažna i grčevita da na trenutak
nije mogao udahnuti.
»Bolje da se vratite u postelju«, rekao joj je strogim glasom. »Niste
trebali dolaziti ovamo, posebice ne usred noći. Zbilja neprikladno.«

1
08
 »Zaista jest«, odgovorila je. »Dali ste mi naslutiti da ste razvratnik...«
»Razvratnik?« Alistair se uspravio, što ni noga ni gležanj nisu spremno
dočekali i oboje su se počeli grčiti. Trznuo se i zatim brzopleto poravnao
posteljinu ne bi li je ostavio u uvjerenju da su neravne plahte uzrokovale
bol. »Nisam nikakav razvratnik«, promrmljao je.
»Ali tako ste slobodno spominjali vašu skupocjenu balerinu.«
»Jedna balerina ne čini razvratnika. Da zaista jesam razvratnik...«
Zastao je. Da jest razvratnik, bez ustručavanja bi je pokušavao uvući u
krevet. Nije imala pojma koliko se teško u ovim uvjetima ponašati kao
gospodin. Kad bi ga barem otac sad vidio.
Ne, kad opet razmisli, bolje da njegovo gospodstvo ostane dvjesta i
pedeset kilometara dalje.
Njegova je zaboravljiva zavodnica za to vrijeme gledala u drugom
pravcu nabranog čela. »Sad se sjećam«, rekla je. »Moja teta Clothilde
prenosi mi sve londonske tračeve i sigurna sam da ste u jednom od
njezinih pisama imali glavnu ulogu – prije bitke u kojoj ste se tako
galantno ponijeli, dakako. Teta mi prepričava svačije skandale, ali teško je
pratiti imena ljudi koje nikad niste upoznali. No uvjerena sam da se i vaše
spomenulo. O čemu li je samo bilo?«
Smjestila se u stolac pokraj kreveta i doimala se kao da prebire po
mislima.
Alistair je uzdahnuo. »Molitvom nećete dozvati sjećanje«, rekao je. »Za
moje su ime vezani brojni skandali.«
Vratila je pogled na njegovo lice i nakrivila glavu kao da ga proučava.
Nije navikao da ga žene, ma bilo tko, tako otvoreno proučava. Shvatio je
da nije navikao da se itko time uopće zamara. Nitko se nije trudio dublje
pogledati ispod otmjenog izgleda i šarma. Prepun nelagode pitao se ima li
ičeg vrijednog ispod te ulaštene vanjštine.
»Svi skandali uključuju žene?« upitala je.
»Da, naravno. Međutim...«
»Koliko točno skandala? Ili ih ima previše da ih možete izbrojiti u ovom
osjetljivom stanju? Ne zaboravite da ne smijete naprezati mozak.«
Prisjetio se očeva popisa. »Sedam... Ne, tehnički osam.«

1
09
 »Tehnički.« Nije joj mogao iščitati izraz lica.
»Jedan je skandal uključivao dvije žene. Ali to je bio zadnji«, dodao je. »I
to je bilo prije gotovo tri godine.«
»Dakle, vi ste preporođeni razvratnik.«
»Da bih se preporodio, morao bih prvo biti razvratnik, a to nikad nisam
bio. Nije da je važno«, ljutito je dodao. »Razlika između mene i razbludnika
vama će se činiti mizernom. Štoviše, činit će vam se da cjepidlačim. Iako ne
vidim razloga zašto biste se zamarali takvim stvarima ili zašto bih uopće
jednoj dami spominjao svoje ljubavnice. Ne znam što mi bi da spomenem
balerinu. Valjda sam se izgubio u priči. Možda zbog ovog pakleno čistog
seoskog zraka. Mislim da me opija.«
»Zaboga, ta nisam vas htjela tako rasrditi«, rekla je.
»Nisam srdit«, slagao je. Bio je uzbuđen i frustriran. Ležao je gotovo
posve nag prikovan za krevet u neposrednoj blizini poluodjevene žene – i
sve to dok ostatak kuće čvrsto spava. Ni svetac ne bi ostao čedan u ovim
uvjetima.
»Doktor Woodfrey je uvjeren da patite od živčanog umora«, rekla je.
»Živčanog?« Alistair ponovi ozlojeđeno. »Nemam problema sa živcima.
Pitajte bilo koga. Ja sam najsmirenija osoba koju ćete upoznati u životu.«
Nakon kratke stanke dodao je: »Priznajem da me malko podjarujete. Ali
mislim da to radite namjerno, iako ne u potpunosti. Pretpostavljam da si
ne možete pomoći.« Nervozno je pokazao prema njezinoj kosi i odjeći. »To
je neželjena mana, kao gluhoća.« Odmahnuo je rukom. »Molim vas da sad
odete.«
Nasmiješila se.
O, ne.
Taj mu se osmijeh ovio oko srca i stisnuo ga prijeteći da će ugušiti i
posljednje naznake razuma. »Vi se zabavljate«, optužio ju je. Nije
prepoznala opasnost. Nije se uopće branila. Morat će ih oboje braniti – i to
je zaista bio pretežak zadatak nakon ovakvog dana i noći.
»Zabavni ste mi«, rekla je. »Dugo nisam susrela toliko zabavnog
čovjeka.«
Mekan krevet... Topla žena koja mu se smije u zagrljaju. Srce mu je
užurbano lupalo.

1
10
 Preletio je pogledom po sobi i spazio knjigu o botanici koju je njezin
otac ostavio.
Knjigu za uspavljivanje.
»Pa ako se već ne date otjerati, gospođice Oldridge,« rekao je, »budite
tako ljubazni pa mi čitajte.«

1
11
 Osam

Kapetan Hughes stigao je u dom gospođe Entwhistle u nedjelju kasno

ujutro.
Kad ga je sluškinja uvela u ugodni salon, gazdarica nije pokazala
oduševljenje što ga vidi.
Još je bila manje zadovoljna kad joj je ispričao zašto je došao. »Ta
sigurno ne predlažete da se u subotu pojavim nepozvana s kovčezima na
Mirabelinim vratima!« rekla je bivša guvernanta tonom koji rijetko kad
nije uspio utišati bučne učenike.
Zastrašujući ton nije bio u skladu s daminim izgledom. Nije bila visoka,
ispijena i odjevena u crno, već debeljuškasta, privlačna žena srednje visine
i srednjih godina, zgodno obučena u nabranu bijelu jutarnju haljinu i
čipkastu kapu.
Ugodno uređen salon bio je premalen za kapetana. Istina, bio je navikao
na tijesne brodske kabine. Međutim, također je bio navikao da on, kao
kapetan broda, ima cijelu palubu na pramcu samo za sebe ako poželi šetati
i razmišljati, i da se može uspeti na promatračnicu ako mora razbistriti
glavu.
Kako se u urednom salonu gospođe Entwhistle osjećao prevelik i
nespretno, ukipljeno je stajao pokraj kamina, ne usuđujući se pomaknuti
da ne bi nešto srušio. Kako ga njezine mudre smeđe oči nisu nimalo
smirile, nije bio u uobičajenom zapovjednom stanju.
»Zaboga, Flo, hoću reći, gospođo Entwhistle, znate da vas se ona neće
sjetiti pozvati«, rekao je. »Sinoć je poslala po Carsingtonova slugu jer je to
bilo najpraktičnije. Ali ne mari za dolično ponašanje. Međutim, susjedi
mare. To znate jednako dobro kao i ja. Cijeli Peak zna da otac ne može
dovoljno paziti na nju.«
»Rekli ste da je gospodin Carsington onesposobljen.«
»Uganuo je gležanj i udario glavom«, reče kapetan Hughes. »Ako
smatrate da bi to onesposobilo inače zdravog mladog plemića, zbilja ste

1
12
nevjerojatno naivni. Pa valjda vam ne moram objašnjavati koliko takvim
mladićima nedostaje ćudoređa?«
»Njegovo ćudoređe uopće nije važno«, rekla je gospođa Entwhistle. »Ali
možda želite natuknuti da je Mirabel tako lakomislena, ili možda žedna
ljubavi, da zaboravi svoje? Molim vas, sjednite. Nemojte da dama zbog vas
mora istezati vrat ne bi li vas vidjela.«
Odabrao je stolac što dalje od njezinog i nelagodno sjeo na rub. »Mislite
da sam nametljiv«, promrmljao je. »Da se petljam u tuđe poslove.«
»Ne znam što bih mislila«, odgovorila je. »Možda ste ljubomorni.«
Načas je u nju zurio u potpunoj nevjerici. Zatim se grohotom nasmijao.
Ona se nije čak ni ovlaš nasmiješila.
»Zbilja to mislite?« upitao ju je. »Bilo to tako ili ne, to ne mijenja
činjenice, gospodo. Činjenica jest da ljudi tračaju i da im ništa nije draže
doli uništavati tuđi ugled. Ma koliko god susjedi voljeli gospođicu Oldridge
i razumjeli njezinu situaciju, jednostavno ne mogu odoljeti skandalima.
Zamislite da dođe do skandalčića u Longledgeu, ta i najmanja vijest daleko
putuje.«
»Apsurdno mi je i zamisliti da bi Mirabel bila tako nesmotrena«,
hladnokrvno je rekla.
Kapetana je izdalo strpljenje. »Valjda niste tako budalasti da mislite da
ju je to prošlo«, obrecnuo se. »Gospođica Oldridge možda jest usidjelica,
ali još nije za odbaciti. Osim toga, iako ne bih želio pretjerati, dovoljno je
mlada za razmnožavanje. Što znači da nije prestara da bude zavedena – ili
da je optuže za to. To je dovoljno za zle jezike.«
Dama je mrzovoljno zurila u njega.
Tijekom ne toliko mirne pomorske karijere u kapetana Hughesa su
tako mrzovoljno zurili admirali i istražni odbori. Iako ga je ljuti pogled
gospođe Entwhistle više pogodio nego što su ga ikad pogodili pogledi
tupih pomorskih tijela i političara, ipak je on bio tvrdokožac koji je to
morao trpjeti dokle god je ona na tome ustrajavala.
»Napisat ću joj pismo i oprezno natuknuti što je dolično ponašanje«,
napokon je rekla. »Ako me Mirabel odluči pozvati, otići ću. Ne dolazi u
obzir da se sama pozovem.«
»Besmislica!« uzviknuo je kapetan. »Ja vas pozivam.«

1
13
 »Oldridge Hall nije vaša kuća, iako se čini da ste se ondje udomaćili«,
rekla je.
»Kako ste postali sitničavi!« rekao je. »Je li to utjecaj Entwhistlea?
Nekad ste bili tako veseli. Takva je bila i gospođica Oldridge kad ste ondje
živjeli. Bili ste upravo ono što je jednoj djevojci potrebno. Oduvijek sam to
govorio. Jasno sam to vidio iako sam često izbivao. Vidio sam razliku prvi
put kad sam došao kući nakon smrti gospođe Oldridge.«
Gospođica Entwhistle skočila je sa stolca uskomešavši haljinu. »Da bar
ja vidim razliku u vama!« zajaukala je. »Glupak ste bili i ostali. Mirabel je
trideset i jedna godina. Naočit mladić doslovno joj je pao u krilo, a vi se
zamarate njezinom čednošću! Što je s njezinom srećom?«
Kapetan je na tren ostao tako zabezeknut da je zaboravio na manire. Sa
zakašnjenjem je i on ustao. »Pa, Flora, hoću reći, gospođo Entwhistle, zar
ih vi želite spojiti?«
Podigla je bradu. »Nazvala bih to da puštam Majku Prirodu da sama
odradi posao.«
»Moja su iskustva da Majka Priroda nije pouzdana«, rekao je kapetan.
»Da jest, brodovima ne bi trebala jedra ni kormila, zar ne?«

Kapetan se s punim pravom zabrinuo zbog tračeva, jer je gospođica

Oldridge imala neprijatelje.
Četrdesetak kilometara dalje, u dolini na drugom kraju Longledge Hilla,
Caleb Finch cijelu je nedjelju proveo uvjeravajući seljane da o njoj misle
najgore.
Stigao je iz Northumberlanda prije nekoliko dana jer je tobože sumnjao
da se ugljenokopima njegovog gospodara lorda Gordmora ne upravlja
kako bi trebalo. Caleb je bio pravi čovjek koji to može odrediti, jer je bio
stručnjak za smicalice, spletkarenja, prevare i obmane. Međutim, pravi
razlog zašto se vratio bio je da napakosti gospođici Oldridge.
Otišao je u crkvu dijelom da bi zadivio mještane svojom poniznošću, a
dijelom jer je to bila savršena prilika da napravi pomutnju među velikim
brojem ljudi uz tek malo truda. U skromnom crnom odijelu koje je visjelo
na visokom, mršavom tijelu, s prosijedom zalizanom kosom, izvana je
izgledao uredno i pristojno, a bio je i uvjeren da je takav i iznutra.

1
14
 Nekakvim spremim manevrom uspijevao je postići da sve njegove laži,
prevare i okolišanja imaju moralno uporište. Kako Caleb nije bio
intelektualno nadmoćan, to se uporište uglavnom svodilo na jednostavnu
tvrdnju. Na primjer: on ima nešto što ja nemam, što nikako nije u redu, i
ako to uzmem od njega, nije važno kako, ispravio sam nepravdu.
Prije jedanaest godina gospođica Oldridge počinila je strašan zločin kad
ga je natjerala da se prestane igrati bogatstvom njezina oca u svoju korist.
Otpustila ga je bez preporuke rekavši da je nesposoban. Nakon toga nitko
ga kilometrima od Longledgea nije htio zaposliti. Morao je drugdje tražiti
posao.
Mudriji bi čovjek bio sretan što je izvukao tanji kraj. Mogla ga je
optužiti za cijeli niz imovinskih prevara. Mogla ga je pustiti da sâm sucu
objasni zašto su knjige neuredno vođene i kako je zagonetno nestala veća
količina stoke, proizvoda, drva i druge robe. Unatoč tomu, zbog
pomanjkanja dokaza pustila ga je da ode.
Ali Caleb nije bio na tome zahvalan. Nije iskoristio priliku da okrene
novu stranicu. Bilo mu je lakše više od deset godina hraniti srdžbu i
iskoristiti svaku priliku da joj napakosti.
Na primjer, bio je oduševljen gospodarevim planovima o kanalu, jer je
plan bio da prolazi kroz imanje Oldridgeovih, zbog čega bi gospođica
Oldridge zauvijek patila.
Tako je nakon mise, kada je čuo za nesreću gospodina Carsingtona,
odmah krenuo na posao da gospođicu Oldridge što više ocrni. Nabacio je
pobožan izraz lica i rekao da se nada da je to uistinu bila nesreća. Kad su
ga upitali kako to misli, Caleb je jedva čekao da objasni.
Spomenuo je da se sigurno neki ljudi pitaju što su radili tako visoko na
brdu na takav dan? Gospoda iz Londona sigurno nisu dobro upućena. Ali
što je bilo gospođici, zašto ga je povela tako visoko? I gdje joj je bio
konjušar sve to vrijeme? Zašto nije bio s njima?
Za nekoliko minuta, ovakve i slične primisli kolale su cijelom župom,
gdje su ih uglavnom dočekali u nepovjerenju. Recimo: »Otkud mu takve
ideje?« ili: »Sigurno mu je svaka riječ propovijedi ušla kroz jedno veliko
uho i izašlo kroz drugo van.«

1
15
 Ali našli su se ondje i poneki njegovi istomišljenici koji su obožavali
drugima uništavati ugled, posebice onima zgodnijima, bogatijima ili
dobrohotnijima. Uživali su zamišljati najgore.
Prihvatili su Calebovu verziju onoga što se zbilja dogodilo te je
nadogradili i proslijedili svim drugim uskogrudnim znancima.
Do nedjelje poslijepodne vijest je proputovala cijeli Longledge Hill, sve
do župe gdje je živjela gospođica Oldridge.

Kapetan Hughes je rano poslijepodne doveo gospođu Entwhistle.

Dotad je Crewe, koji je stigao zorom, već pospremio stvari potrebne za
boravak od nekoliko dana.
Prema riječima kapetana Hughesa, koji je nakratko posjetio pacijenta,
bilo je dovoljno tih prijeko potrebnih stvari »da se opremi linijski brod sa
sedamdeset četiri topa i cijela njegova posada«.
Ipak je damama priznao da je sobar sve uredno pospremio i da se
gospodin Carsington sada čini smireniji nego prije.
Zato kada je Mirabel poslije došla u sobu, njezin je gost izgledao puno
elegantnije. Međutim, ništa što je kapetan rekao nije ju moglo pripremiti
na potpuni dojam koji je ostavljao gospodin Carsington.
Njezin je gost odmarao u tapeciranom naslonjaču ispred kamina. Na
sebi je imao ogrtač od fine svile, ispod njega košulju od podatnog lana te
oko vrata komplicirano zavezanu maramu. Široke su mu hlače ležerno
padale preko dugih nogu. Na nogama, bosim nogama, imao je turske
papuče.
Pomislila je da čarape ne bi bile mudra zamisao. Iako mu gležanj nije
jako natekao, sigurno je bio jako osjetljiv na dodir. Rekla si je da mora
provjeriti je li mu noga omotana i podbočena onako kako je to doktor
naložio.
Ali nije se mogla usredotočiti. Iako joj je gost bio slojevitije odjeven
nego kad ga je posljednji put vidjela, a to je bilo sinoć, kad ondje nije ni
trebala biti, ipak je bio obnaženiji.
Ispod posteljine od dugih se nogu samo nazirao obris. Sada su bile
besramno ispružene pred njom.

1
16
 Nogavice od mekog materijala držale su za konture i tako je podsjetile
na kamene mišiće koje je osjetila kad je pregledavala je li ozlijeđen. Tada
je bila suviše uzrujana i prezauzeta potiskivanjem panike da bi išta drugo
osjetila. Ali sada...
Maknula je pogled i osvrnula se po sobi, provjeravajući je li sve u redu.
Nije bilo, ne u onom redu koji je očekivala. Atmosfera u sobi posve se
promijenila.
Ištirkana bijela posteljina, tamna vuna i koža... Muški kozmetički
preparati nagomilani na noćnom ormariću... Kutijica za brijanje... Mirisi
palminog sapuna i laštila za cipele... I on.
Bila je to prava muška soba i njome je zavladao.
Osjetila je na sebi njegov pogled i odmah se smirila. »Čini se da vam je
sad puno udobnije, gospodine Carsington«, rekla je. »To mi je drago
vidjeti.«
»Rekao sam vam da sam stručnjak za ljenčarenje«, odvratio je.
Bio je daleko od stručnjaka. Uz njega je sve izgledalo tromo, zagušljivo
i...
Grešno.
Što je bilo apsurdno. Mašta je bila brža od nje. Mirabel si je govorila da
mora biti razumna i usmjerila pažnju na poslužavnik u rukama sluge.
Doktor Woodffey naredio je lagana jela nekoliko puta dnevno, a s
posljednjim je stigla i ona.
Gledala je kako je Crewe preuzeo pladanj i složio posuđe na stolić.
Kada je sve uredio po svojoj volji, sobar joj je privukao stolac. Sjela je,
žaleći što se ne zna obuzdati kao što se činilo da to njezin gost može.
Crewe se diskretno povukao u udaljeni kutak pozamašne sobe.
»Izgledate kao kakav istočnjački diktator«, obratila se gospodinu
Carsingtonu.
»Nisam ljubitelj ovih hlača«, rekao je. »Doista nisu u trendu i uopće se
ne sjećam što mi je bilo da ih kupim. Ali Crewe mi ne dopušta da odjenem
vrećaste ili jahaće hlače jer su one i krojene tijesno. Boji se da bi mi to
nadražilo gležanj.«

1
17
 Sjetila se, možda i prejasno, dugih mišićavih nogu ispruženih ispod
postelje.
Usta su joj se osušila. Čvrsto je prekrižila ruke u krilu. »Crewe je zaista
razuman«, zaključila je.
»Nažalost, iz istog su mi razloga zabranjene čarape, a posve sam
siguran da je nedolično pred vama izložiti gole gležnjeve, gospođice
Oldridge.«
Previše je toga vidjela da bi razmišljala mirne glave: sjetila se kako mu
se u trenutku delirija rastvorila košulja i otkrila njegova čvrsta mišićava,
zlaćana prsa.
Ležerno je odvratila: »Svi se previše zamaraju time što je dolično. Ali
bez brige. Moju je čast došla braniti moja bivša guvernanta, tako da se ne
morate bojati hoće li mi pogled na komadić vaše kože pokvariti moral.«
»Zavidim vam što možete tako kontrolirati osjećaje«, rekao je nježno.
»Sumnjam da bih ikako mogao ostati miran vidjevši vaše obnažene
gležnjeve.«
Osjetila je kako joj je iz dubine tijela navrla vrućina i prožela svaki
pedalj kože.
Iz drugog kraja sobe začuo se kašalj. Gospodin Carsington nestrpljivo je
pogledao sobara. »Što je sad, Crewe?«
»Samo bih htio primijetiti da se kuharica zbilja potrudila da ugodi
vašim željama, a neke delikatese s vremenom nipošto ne bivaju sve bolje.«
Kad je njezin gost ponovo na nju usmjerio pažnju, Mirabel je uspjela
dozvati razum. Samo ju je zadirkivao, govorila si je. Ovakve su primjedbe
bile učestale u londonskom društvu.
Zavođenje i insinuacije bili su tek dio razgovora. Čak su i starijim
damama u uho znali došapnuti kakav nestašan komentar.
Bilo bi besmisleno očekivati da bi par tridesetjednogodišnjih gležnjeva,
bilo nagih ili ne, mogao u njemu razbuditi bilo kakve jače osjećaje.
»Nećete mi se pridružiti?« upitao je. »Vaša je kuharica skuhala dovoljno
za cijelu regimentu.«
»Naviknula je na tatin nezasitan tek«, Mirabel je odvratila. »Međutim,
za čovjeka vaše veličine ovo nije prevelika porcija, a ja ionako nisam
gladna. Sigurno biste radije večerali sami.«

1
18
 Bilo bi bolje da ode. Ionako ga je samo došla pogledati. Ništa neće dobiti
ako se zadrži. Previše se smekšala prema njemu. Ako ne pripazi, mogao bi
je opčiniti – što je besmisleno u njezinoj dobi i opasno, i to ne samo za
njezinu čestitost.
Ustala je.
»Puno bih više uživao u vašem društvu«, rekao je.
Mirabel je ponovo sjela.

Alistair se ponovo razdražio, jer čim je završio s večerom, Mirabel je

ponovo ustala s namjerom da ode.
»Gospođa Entwhistle će se brinuti gdje sam zalutala«, opravdala se.
»Rekla sam joj da ću vas samo nakratko provjeriti.«
»Kako biste se divili kako sam tih i hrabar?« upitao ju je.
»Da, i kako se ne biste osjećali napušteno«, rekla je. »Nadam se da ne
mislite da je zbilja tako. Ne biste imali ni sekunde mira da doktor
Woodfrey nije zabranio posjete. Ali ne želi da se imalo naprežete.«
»Samo ovdje sjedim, jedem i razgovaram«, zaključio je Alistair.
»Nije to sve«, odvratila je. »Trudite se biti duhoviti i šarmantni. Meni je
to ugodno, ali to nije dobro za vas.«
»Nisam se trudio«, dobacio je. »Duhovitost i šarm su mi urođeni.«
»Onda to možda nije dobro za mene«, rekla je i odmah nadodala: »Dok
ovdje uživam u vašem šarmu i društvu, čeka me gomila važnih zadataka.«
Potonuo je u stolac. »Sad sam utučen. U životu imate važnijih stvari od
mene. Moram to nekako podnijeti, smisliti neke trivijalne zadatke i praviti
se da su mi važniji od vas. Crewe, donesi mi olovku i papir. Moram
napisati nekoliko pisama.«
»Ne dolazi u obzir«, rekla je. »Ne smijete naprezati mozak.«
»Moram javiti lordu Gordmoru da moram privremeno mirovati. Ionako
očekuje da mu se javim.«
»Jutros sam mu poslala pismo po žurnom postupku«, kazala je. »I jedno
vašim roditeljima.«

1
19
 »Mojim roditeljima?« Alistair je pokušao ustati, ali su ga noga i gležanj
okrutno podsjetili da ostane na mjestu. Ponovo je utonuo u stolac
pritišćući rukohvate. »Tko vam je rekao da pišete mojim roditeljima?«
»Moja savjest«, odgovorila je. »Vaši prijatelji i obitelj ionako bi prije ili
poslije saznali za nesreću. Nisam željela da do njih stigne uobičajeno
pretjerana i zbrčkana priča. Ne biste vjerovali kakvi već tračevi kolaju.«
Alistair je imao dovoljno iskustva s tračevima da zna da uglavnom nisu
imali veze sa zdravim razumom i da su katkad čak i nadilazili i njegovu
najluđu maštu.
Sad je bilo prekasno, bio je svjestan svih svojih kobnih pogrešaka.
Previše joj je pridavao pažnje.
Izdvojio ju je na zabavi kod Tolbertovih. Otišao je s njom jahati i to
samo u pratnji konjušara. Proveo je s njom veći dio noći, bez pratnje, i to u
svojoj spavaćoj sobi. Nije teško pretpostaviti što ljudi govore.
»Ponegdje se priča kako sam vas namjerno namamila na opasno mjesto
i pokušala uzrokovati smrtonosni ishod«, rekla je.
Još je jednom Alistair imao osjećaj kao da ga je netko odostraga
mlatnuo palicom. »Da ste što?«
»Da sam vas gurnula u potok«, odvratila je.
»Čista besmislica. Zašto biste me htjeli ubiti?«
»Zbog kanala.«
Na trenutak Alistair nije imao pojma o čemu govori. Već se idućeg
proklinjao.
Zaboravio je da je u njezinim očima uljez, razbojnik, sluga zlobnog
vikonta.
Štoviše, zaboravio je razmišljati glavom – razmišljao je samo spolnim
organima.
Predugo je bio u celibatu, u tome je bio problem. Izbjegavao je žene dok
mu noga ne zacijeli i proradi, više ili manje. Otad...
Zapravo nije siguran što ga je sputalo. Kao da je otupio, kao da nije bio
posve budan. No nije li bilo tipično za njega da se nakon gotovo tri godine
apatije prema ljepšem spolu baš sada odlučio probuditi iz kome, ili što god
je to bilo?

1
20
 Nije li bilo tipično da je baš izabrao nju, neudanu ženu, iako je na svijetu
bilo toliko razdraganih udovica, grešnih udanih žena i čistih prostitutki?
Umjesto da se usredotoči na posao, zalutao je u tlapnje koje su se kosile
s ama baš svim uvjerenjima pravog gospodina.
Možda je zbilja ozlijedio mozak.
Sve su te misli tako brzo jurcale ostacima njegova razuma da je jedva
navukao osmijeh i rekao: »Ubojstvo. Zbog kanala. Ljudima ovdje zbilja
očajnički nedostaje uzbuđenja.«
Pogledao je sobara. »Crewe, jesi li čuo takvo što?«
Sobar je lutao pogledom od jedne do druge osobe u prostoriji.
»Ne marite za mene«, natuknula je gospođica Oldridge. »Naravno da ste
to čuli u podrumu.«
»Spomenulo se to u mojem prisustvu, gospođice«, rekao je. »Posluga je
bila jednoglasna u odluci. Tvrdili su da se nikad ne biste tako podlo
ponijeli.«
»Nipošto«, rekao je Alistair odmahnuvši rukom. »Tko bi zdravog
razuma mogao uopće pomisliti da bi gospođica Oldridge bila sposobna za
takvo zlo?«
Crewe se ponovo nakašljao.
»Što je, Crewe?« upitao ga je Alistair. »Imaš li štogod za dodati?«
»Hm. Ne, gospodine.«
»Sigurno bi vam Crewe rekao, da je manje diskretan, da je moja posluga
uvjerena da ne bih nikad učinila ništa zbog čega bi me mogli objesiti«,
rekla je gospođica Oldridge. »I to je istina. Oduvijek sam smatrala da
onima koji krše zakon kako bi postigli što žele ili nedostaje inteligencije ili
mašte, vjerojatno čak i oboje.«
»Na ove bi se riječi svatko naježio«, odvratio je Alistair. Štoviše, nešto u
dubini njezinih plavih očiju stvaralo mu je nelagodu. »Sve više vjerujem,
gospođice Oldridge, da bi svijet bio sigurniji kad bi vama nedostajale obje
spomenute osobine.«
»Nadam se da mi ne nedostaju«, rekla je. »Inače ne bih imala izgleda
protiv vas. Iako mi je savjest čista u pogledu vaše nezgode, moram priznati
da je to bila puka sreća. Ali osjećam sve jači pritisak u sobi, što znači da

1
21
sam vas uzrujala, a obećala sam doktoru Woodfreyu da vas nećemo
uznemiravati i da ćete se odmoriti.«
Uputila mu je kratak osmijeh, a Alistair, budalast kakav jest, osjećao se
prevarenim. Htio je još: razigrano svjetlo u njezinim očima, utišani smijeh.
I dok ju je gledao kako odlazi, kako joj crvenozlatni uvojci iskaču iz
ukosnica, kako joj se podsuknja nakrivila i kako njiše kukovima, nije
razmišljao što da poduzme u vezi s kanalom o kojem je sve ovisilo, već
samo o tome kako da je najbrže navabi natrag.
Posve je zaboravio mudrovati o tom što je mislila pod »pukom
srećom«.

Mirabel je odlučila da je bolje da pacijenta opet posjeti tek sutradan, dotad

će imati dovoljno vremena da povrati zdrav razum – i ne smije zaboraviti
povesti sa sobom gospođu Entwhistle.
No gospodin Carsington nije ostao sam.
Njezin je otac poslije večere otišao na kat i dugo ostao kod njihova
gosta. Kad se vratio u knjižnicu, obavijestio je Mirabel i gospođu
Entwhistle da je gospodin Carsington zaspao dok mu je objašnjavao
razliku između Linnaeusova i Jussieuova sustava botaničke klasifikacije.
»Bilo mu je izuzetno zanimljivo to što se jedan od njih bazira na spolu
biljaka, dok se drugi oslanja na prirodne sklonosti«, tata ih je obavijestio.
»Gospodin Carsington zamijetio je nešto duhovito vezano za prirodne
sklonosti, ali ne mogu se točno sjetiti što. Također je povezao...« tata je
zastao usred rečenice nabravši čelo. »Htio sam spomenuti palme datulja.
Ima rođakinju, izuzetno talentiranu za lingvistiku, koja pokušava
odgonetnuti natpise na kamenu iz Rosette, što me odmah podsjetilo na
egipatske palme datulja. Ali me nasmijao pa sam zaboravio, zatim smo
razgovarali o nečem drugom, i s vremenom je zaspao. Ali ne čini mi se da
je posve odmoran. Ne bih se htio miješati doktoru Woodfreyu u posao, ali
čudi me da mu nije propisao laudanum.«
»Mislim da se laudanum ne preporučuje kad se sumnja na potres
mozga«, odvratila je gospođa Entwhistle.
»Brown je tek nedavno u Engleskoj popularizirao Jussieua«, rekao je
tata. »Dosad smo bili tužno usamljeni sa samo jednim pravcem

1
22
razmišljanja. Važno je putovati i istraživati što drugi misle. Recimo,
kapetan Hughes.«
Nije gledao u Mirabel već kroz nju, i to odsutnim pogledom koji je jako
dobro poznavala.
»Sokovi koji se crpe iz čahura maka imaju nevjerojatna lječiva
svojstva«, rekao je. »Spominju se odavna, čak još u doba samog Hipokrata.
Siguran sam da su i Egipćani znali za to. Jednom kad uspiju dešifrirati sve
njihove tajne, a to će se dogoditi ovih dana, kakva li će se samo saznanja
otkriti! Volio bih upoznati tu njegovu rođakinju.«
Mirabel je tupo gledala gospođu Entwhistle, koja je imala sličan
zbunjeni izraz lica.
Mirabel se okrenula ocu. Pretresavši glavu, vratio se u stvarnost.
Odšetao je do police za knjige i izvadio podeblju knjigu.
»Tata?«
»Da, dušo?«
»Tata, maločas si spomenuo kapetana Hughesa«, upitala ga je Mirabel.
»Jesam.« Otac je krenuo prema vratima.
»Jesi li ga spomenuo iz nekog posebnog razloga?«
»Oh, da. Potres mozga. On također smatra da ne objašnjava cjelokupno
stanje. Bolje će vam on znati objasniti.«
Nakon toga je Mirabelin otac otišao, ostavivši sve iza sebe u čudu, kao i
inače.

Pisma iz Oldridge Halla koja je gospođica Oldridge napisala, a njezin otac

potpisao, stigla su do Londona nešto nakon ponoći.
Dolazak žurnih pisama u kasne sate bila je česta pojava u kući lorda
Hargatea. Iako nije bio u vladi, iza kulisa se aktivno bavio politikom te slao
i primao gotovo jednako žurnih poruka koliko i sâm lord Liverpool, prvi
lord državne riznice.
Samim time u kući Hargateovih nije nastala nikakva panika. Nakon
uobičajene tihe nedjelje, grof i njegova supruga bili su kod kuće, u njezinoj
sobi. Ugodno su čavrljali o događajima u kući najstarijeg potomka, kad im
je sluga donio pismo.

1
23
 Kad je vidio otkud je stiglo, lord Hargate tek je podigao čelo i
proslijedio ženi pošiljku da je pročita, što je i učinila, i to naglas.
Kad je završila, njegovo gospodstvo samo je slegnulo ramenima i
dotočilo u čašu vino. »Samo je uganuo gležanj. Leži u Oldridge Hallu.
Moglo je biti gore.«
»Meni se pak čini«, odvrati njezino gospodstvo, »da nije moglo biti
bolje.«

Poruka iz Oldridge Halla puno je više zaprepastila lorda Gordmora, sve

zahvaljujući njegovoj sestri.
Lady Wallantree odlučila je provesti dosadnu nedjeljnu večer sa svojim
ubogim bratom, koji je čak i kad je bio bolestan bio zabavniji od njezina
muža. Taman je htjela naložiti da joj pripreme kočiju za povratak kući, kad
je ušao sluga s pismom.
Kako su žurna pisma bila skupa, rijetko su se slala izvan vojnih i
političkih krugova te su malokad nosila dobre vijesti. Zbog toga su u
kućanstvima koja nisu bila tako dobrostojeća kao ona premijera ili
grofova od Hargatea takva pisma bila dočekivana s uzbuđenjem, katkad i
sa strahom.
Lady Wallantree nije imala u planu umrijeti od znatiželje. Ionako joj je
cijela obitelj već spavala.
Budno je tek nekoliko sluga koji je čekaju da stigne kući. Nema smisla
da si stvara neugodu zbog nekoliko običnih slugu.
A ni bratovu privatnost nije cijenila ništa više nego spokoj svojih slugu i
obitelji.
Nakon što mu je dala dvije sekunde da pročita pismo, istrgnula mu ga je
iz ruku.
Uzdahnuo je i ponovo utonuo u otoman pitajući se zašto su jedine dvije
osobe na svijetu koje se nimalo ne boje gripe ona koja se nalazi u dvjesta
četrdeset kilometara udaljenom Derbyshireu, a druga je baš njegova
sestra.
»Nadam se da ćeš biti dovoljno ljubazna da me uputiš u sadržaj pisma
kad ti bude odgovaralo, Henrietta«, rekao joj je lord Gordmor.
Pročitala mu ga je naglas.

1
24
 Još je pokušavao probaviti vijest i odrediti što o tome misli kad je
obznanila: »Jako mi je drago da Carsington nije ozbiljnije ozlijeđen, ali da
je bar, za tvoje dobro, završio u bilo kojoj drugoj kući, a ne u Oldridge
Hallu. Iako ga je Oldridge potpisao, pismo je pisala ženska ruka.«
»Ne bih znao, jedva da sam ga vidio prije nego što si mi ga istrgnula...«
»Gotovo sam uvjerena da je pismo pisala Oldridgeova kći«, nastavila je
njegova sestra. »Ista ona koja je odbacila Williama Poyntona i napravila od
njega budalu.« Stisnula je usne i razmislila. »Ali to je bilo prije tvojeg
vremena. Još si išao u školu. Sad joj je sigurno više od trideset, a takve se
brzo poružne. Nije ni prije dvanaest godina bila baš neka ljepotica. Tko bi
je uopće uzeo takvu – s tom kosom boje breskve i takvim čudnim
ponašanjem. Ali koga ne bi privuklo bogatstvo? Zbog toga joj je pola
plemstva guralo pod nos svoje sinove. Da, Douglase, znam da ćeš reći da
tvoj prijatelj ima nepogrešiv ukus i da je nepodmitljiv, baš kao i ostatak
obitelji. Ali upamti, čak i ako se Oldridge ponovo oženi...«
»Henrietta, što hoćeš reći?« Lord Gordmor ljutio ju je prekinuo. »U
nekoliko kratkih crta, ako bi bila toliko ljubazna, i to logičnim slijedom.
Sjeti se da sam bolestan i da mi nije još najbistrije u glavi.«
Vratila mu je pismo. »Najjednostavnije rečeno: čim se dovoljno
oporaviš da budeš sposoban putovati, moraš u Derbyshire. Ne želim te
uplašiti i nadam se da sam u krivu, ali bojim se da su i tvoj prijatelj
gospodin Carsington i tvoj kanal u velikoj opasnosti.«

1
25
 Devet

Mirabel se probudila u dva ujutro, u isto vrijeme kad i jučer, i više nije
mogla zaspati. Zapalila je svijeću, nabacila ogrtač i papuče te neko vrijeme
hodala po sobi. Time nije ništa postigla.
Najzad je uzela svijeću, izišla iz sobe i krenula prema gostinjskom krilu
kuće.
Vrata sobe gospodina Carsingtona bila su odškrinuta za slučaj da Crewe
mora smjesta dozvati pomoć. Na stolac pokraj vrata srušio se lakej te
glasno Krkao.
Mirabel se pored njega prošuljala u sobu gdje je gorjela samo jedna
svijeća.
Crewe je ustao kad je ušla. Odložila je svoju svijeću na policu iznad
kamina. Sobar joj je prišao.
»Dobro je, gospođice«, promrmljao je.
»Vi niste«, rekla je jednako tihim glasom.
Iako je svjetlo bilo prigušeno i treperavo, na licu odanog sluge lako je
iščitala zabrinutost i iscrpljenost. Pitala se koliko je noći nakon Waterlooa
proveo motreći svojeg gospodara.
»Znam da ste strahovito zabrinuti za njega«, rekla je. »Isto sam tako
uvjerena da niste ni na trenutak počinuli otkad ste čuli za nesreću.«
Crewe je zanijekao bilo kakav umor ili pretjeranu zabrinutost.
»Gospodinu Carsingtonu nećete biti ni od kakve pomoći ako se noćas
ne naspavate«, rekla je. »Sat ili dva odmora dobro će vam doći. Za to ću ga
vrijeme ja pripaziti.«
Sobar je protestirao. Na Mirabeline razumne argumente da mora biti
potpuno odmoran da bi bio gospodaru od pomoći te da je dovoljno blizu
da ga dozove ako se išta zakomplicira, posve se oglušio. Ali kad mu je dala
časnu riječ da mu neće ubiti gospodara na spavanju, Crewe je ostao u
šoku, promrmljao ispriku – nije mu bilo ni na kraj pameti da nešto takvo
insinuira ili pomisli – te se krotko povukao u susjednu sobu.

1
26
 Vrata koja su povezivala sobe ostavio je otvorena.
Mirabel se smjestila na stolac pokraj kreveta i proučavala Creweova
gospodara.
Tijekom njezine rasprave s njegovim slugom gospodin Carsington se
okrenuo.
Sada je djelomično ležao na trbuhu, a obrisi tijela ispod posteljine
ukazivali su na to da mu je ozlijeđeno stopalo skliznulo s jastuka.
Premišljala se bi li trebala probuditi lakeja da joj pomogne ponovo
preokrenuti pacijenta na leđa. Prije nego što je uspjela odlučiti, prisjetila
se očevih trabunjanja o laudanumu, Egipćanima i kapetanu Hughesu.
Što je tatu navelo na takav slijed misli?
Rekao je da gospodin Carsington ne spava mirno.
Mirabel je ustala i približila se krevetu kako bi mu proučila lice.
Izgledao je dovoljno smireno i neobično mladoliko zahvaljujući
razbarušenoj kosi koja mu je pala preko čela. Vidjela je u njemu dječaka
kakav je zasigurno nekad bio. Tiho je hrkao, gotovo preo kao lav, ali
neujednačeno.
Spojila je svoje ruke iza leđa, jer ju je strahovito privlačilo da mu
pomakne kosu s lica, kao da je i dalje taj dječak, kao da bi ta gesta bila
dovoljna da ga umiri.
Tiho je hrkanje stalo i zadrhtao je.
Mirabeline ruke više nisu mogle spokojno čekati iza leđa. Posegnula je
prema njemu i nježno mu zagladila kosu. Pomilovala mu je obraz.
Trznuo se i počeo mumljati. Prvo su se čuli samo nerazumljivi zvukovi.
Zatim je uslijedio hrapav šapat: »Zorah. Moramo je pronaći.«
Još mrmljanja. S vremenom je Mirabel uspijevala razabrati pokoju
frazu.
Nešto o bolesti. Nešto o mesarima.
Počeo se okretati i bacati po krevetu. »Maknite se... ne... ne mogu to
gledati... lešinari... Znao sam ga... Ne, ne govori ništa. Nemoj ništa reći. Nisi
vidio. Našali se. Ha. Ha. Spojena je. Tako su vezane. Gordy, pronađi je.
Površinska rana. Zorah. Rekla je. Odvuci me. Ne daj im.«

1
27
 Glas mu je bio jedva glasniji od mrmljanja, ali se sav uskomešao. Mora
ga zaustaviti ili će ispasti iz kreveta i ozlijediti se.
Dotaknula mu je rame. »Gospodine Carsington,« nježno je rekla,
»molim vas, probudite se.«
Bacakao se i udarao posteljinu. »Ne mogu disati. Maknite ih s mene.
Bolesno. Bolesno. Bože nam pomozi.« Hitio se prema rubu kreveta.
Mirabel mu se bacila na prsa.
Kratko je zadrhtao i zatim se smirio.
Mirabel je čekala, ne znajući što da iduće učini. Zar ga je zbilja smirila i
usmjerila mu misli drugamo ili je ovo samo kratka pauza? Da ga pusti ga
spava ili da ga probudi? Ako nastavi spavati, možda ponovo utone u noćnu
moru.
Slušala ga je kako diše. Nije bilo sporo. Ne kao kad netko mirno spava.
Sjetila se što joj je otac rekao, kako je siguran da je gospodin Carsington u
Waterloou ozlijedio glavu. Sjetila se što je čitala o njegovim ratnim
pothvatima i što je nakon toga pretrpio. Proglasili su ga mrtvim, a možda
bi zbilja i umro da njegov prijatelj lord Gordmor nije cijelu noć pretraživao
cijelo bojište, polje prepuno trupala. Je li o tome sanjao poznati junak?
Nije želio razgovarati o bitki ni slušati o njoj. Možda bi se i ona tako
osjećala na njegovu mjestu. Nije htio da ga išta podsjeti na vjerojatno
najgore iskustvo u njegovu životu.
Svi su rekli da je čudo što je uopće preživio dok ga nisu pronašli, toliko
sati nakon bitke. Za to je bila potrebna nevjerojatna hrabrost i čelična
volja. A bogami i izuzetno jako i otporno tijelo.
Ta ju je misao vratila u sadašnjost, na mjesto gdje je sada ležala, na tom
poznatom neuništivom tijelu.
Prsa su mu se pod njom podizala i spuštala, ali sad je tek osvijestila i
druge činjenice pored njegovog neravnomjernog disanja.
Zgrnuo je posteljinu. Košulja mu se rastvorila. Nije razmišljala o
njegovoj golotinji. Samo ga je željela umiriti. Sad je postala svjesna
nježnog trenja njezine spavaćice o njegovu košulju, mjesta gdje se flanel
njezine spavaćice dodirivao s njegovom golom kožom, ruba košulje koji joj
je doticao obraz. Grudi su joj bile pritisnute o njegova prsa i postala je
toliko svjesna tvrdoće i topline pod sobom, ubrzanog, nepravilnog disanja

1
28
koje je stvaralo neobičan ritam s ubrzanim, nemirnim lupanjem njezinog
srca.
Ponovo je osjetila, kao da se to upravo sada događa, njegove ruke oko
svoga struka i još jednom ugledala neumoljiv zlatni pogled i pritajeni
smiješak.
Kad bi barem...
Duboko je udahnula i izdahnula te si rekla da mora ustati. Oprezno je
podigla glavu i pogledala ga... I spazila ga kako je promatra.
Oči su mu bile otvorene i tamne, samo se vidio tračak odbljeska svijeće.
Mirabel se zagrcnula. »Ružan san«, rekla je.
»Ružno ste sanjali?« Glas mu je bio uspavan i dubok. Lijeno se smijuljio,
a ruke su mu skliznule do njezinih kukova.
Ruke su mu bile tako tople i dok su joj putovale prema gornjem dijelu
tijela, mozak joj je posve usporio.
Htjela je u potpunosti prestati razmišljati i pustiti da joj te goleme ruke
kližu po tijelu. Htjela je usnama dotaknuti taj uspavani osmijeh...
Zavođenje, začula je daleki, daleki glas u sebi.
Bio je to tihi glas njezina razuma koji je polako nestajao. Nije ga htjela
dozvati, ali imala je godine iskustva u izbjegavanju ovakvih situacija i u
poduzimanju onoga što se moralo poduzeti, svidjelo joj se to ili ne.
Duboko je udahnula i ispuzala iz tog podmuklog stiska, skliznula s
kreveta i doprla daleko van njegovog dohvata. Kao da je zaista bila u
opasnosti. Kao da bi on, čak i da je i bio posve budan, a ne da je u polusnu
razmišljao o nekoj drugoj, možda po imenu Zorah, posegnuo za njom.
»Vi ste ružno sanjali«, rekla je.
»A vi ste me umirivali«, odvratio je.
Stisnula je šake. »Trudila sam se da se ne bacite na pod. Bacakali ste se
po krevetu. Trebala sam pozvati pomoći, ali bilo je najbrže...«
»Skočiti na mene.« Usne su mu zadrhtale.
Mirabel je gorjela u licu i reagirala je instinktivno, napadajući iz
neočekivanog kuta, baš kao što je naučila kad bi je natjerali da se brani.
»Tko je Zorah?«
S lica mu je nestao izraz razonode, a atmosfera se naglo usijala.

1
29
 Znala je da ga ne smije uzrujavati, ali previše su je razljutile okolnosti i
sudbina da bi se razumno ponašala. »Spomenuli ste joj ime nekoliko
puta«, navaljivala je. »Željeli ste je pronaći. Pretpostavljam da vam je
važna.«
Podigao se na jastuke. Iako je to učinio a da nije ni trepnuo, Mirabel je
znala da ga boli. Vidjela je to po tome kako mu se lice skamenilo. U sebi je
opsovala svoje kratke živce, samosažaljenje i brzoplet jezik.
»Nema veze«, rekla je kratko. »Ne tiče me se. Uspaničila sam se. I glupo
ponijela. Trebala sam pustiti Crewea da ostane. On bi znao što treba
učiniti.«
Gospodin Carsington ogledao se po slabo osvijetljenoj sobi. »Gdje je
on?«
»Poslala sam ga u krevet«, rekla je Mirabel. »Izgledao je iscrpljeno i
zabrinuto.«
»Spavate li vi ikad, gospođice Oldridge?«
»Ne, uvijek šećem kućom usred noći i tražim na kojeg ću se naivnog
gospodina baciti.« Shvatila je da joj se rastvorio ogrtač. Nije da se imalo
što vidjeti. Njezina je pristojna flanelasta spavaćica sve ostavljala mašti.
Ipak se ogrnula ogrtačem i krenula ga vezati. »Nije da smo dosad imali
u gostima naivnu gospodu«, nastavila je razbijati tišinu. »Ali i da jesmo, i
na njih bi se bacila. Tako da si nemojte umisliti da se dogodilo nešto
neobično.«
»Zapetljat ćete si vrpcu«, rekao je.
Pogledala je svoje uznemirene prste. »Da, mogla bih biti i mirnija, rekla
bih.«
»Oprostite ako sam vas uplašio«, natuknuo je.
»Uplašili«, ponovila je i dalje gledajući ruke kao da ne zna gdje su. »Da.«
Uto je dobila poriv da se nasmije, poriv da jeca i poriv da izjuri iz sobe.
Srušila se u stolac pokraj kreveta i zaronila lice u vlastite ruke.
»Samo trenutak«, promrmljala je. Na njezino zaprepaštenje, krenule su
joj suze. Što je s njom? Ta nikad nije plakala. Je li poludjela?
»Imate dovoljno briga i bez mene«, rekao je. »Čudi me da se dosad niste
srušili od količine obveza. Žao mi je što sam vam još dodatno otežao.«

1
30
 »Ma vi mi niste briga.« Odmahnula je rukom, ali si nije dovoljno
vjerovala da podigne pogled.
»Ne budite smiješni. Ja sam sin grofa od Hargatea i usto čuveni prokleti
ratni junak, a sad vam je nametnuto da se brinete za mene. Ako se
slučajno toliko ozlijedim da umrem, vas će okriviti za nemar, možda će čak
insinuirati da ste ubrzali moju smrt. Stoga nije ni čudo da ne možete
spavati. Ne bih volio biti u vašim cipelama – odnosno papučama.«
Tad je Mirabel podigla glavu i ugledala ga kako je zabrinuto motri.
»Nije da si uopće mogu zamisliti kako je to«, dodao je. »Nikad nisam bio
ni za koga odgovoran. Ništa – nitko – nikada nije ovisio o meni. Zbog toga
se čovjek katkad osjeća doista beskorisnim. Dobro, ne u potpunosti. Neki
ljudi uzdaju se u mene da ću osmisliti novi stil vezanja marame.«
Nasmiješila se, iako to nije željela. »Kladim se da ste kadri i za više od
toga«, rekla je. »Vaši kaputi svima su uzor, prekrasni su, a pritom nimalo
nametljivi. Imate žicu za umjerenost, što je doista rijetko među kicošima.
Beau Brummell bio je jedan od rijetkih koji je u tome uspijevao. Veliki dar
nosi i veliku odgovornost.«
»Eto, vidite. Moja velika odgovornost je izgledati prelijepo.«
I to je radio besprijekorno, Mirabel je pomislila. Čak i sada, razbarušene
kose i u zgužvanoj košulji izgledao joj je kao umjetničko djelo. Morala je
uložiti teške napore da zadrži pogled iznad njegovog golog vrata i V-izreza
na majici.
Govorila si je da ne smije o tome razmišljati: o čvrstom mišićju gornjeg
dijela torza, o tome kako se osjećala krhkom i ranjivom... kako je žudjela
da ga dotakne... kako je upijala dodir njegovih dugih ruku na svojim
kukovima dok su klizile prema gore...
Okrenula se i zabuljila u vatru, koja je tek tinjala.
»Pitali ste me o Zori.« Glas mu se tako spustio da joj se činilo kao da u
njoj vibrira.
»Nije važno«, kratko je rekla Mirabel. »Ne tiče me se. Pretpostavljam da
je ona jedna od sedam ili osam.«
»Ne, bila je u kampu«, rekao je mršteći se. »Bila je na Waterloou. Kad su
me pronašli. Ja...« zastao je. »Nisam se mogao sjetiti.«

1
31
Alistair nikada to nije izrekao naglas, jednostavnim rječnikom, a gotovo da
je želio da nije ni sada. Ali bilo je jako kasno i ukućani su spavali, činilo mu
se kao da je i dalje u polusnu.
Probudio se iz noćne more držeći ženu u toplom zagrljaju. Osvijestio se
osjetivši njezin miris i dodir njezine kosu na obrazu.
Već ga je idućeg trenutka povukao emotivni val.
Prisjetio se da je to pogrešna žena – ona koju ne smije imati – i pitao se
je li to vražji ispit koji mora istrpjeti ne bi li se iskupio za svoje
mladenačke prijestupe.
A nedugo zatim, gledajući je kako se muči da ne zaplače, sasvim sigurno
od iznemoglosti, shvatio je da je ovo njezin ispit i još jedan teret u već
ionako preopterećenom životu.
Nije se mogao pretvarati, ne njoj.
»Ne sjećam se – nisam se mogao sjetiti«, ponovio je. »To me izluđivalo.
Jedva da je prošlo tri godine. Pa to je najpoznatija bitka nakon Trafalgara,
bio sam ondje i – ne mogu se – nisam se mogao sjetiti.«
»Mili Bože«, rekla je. »To je zadnje što sam htjela...« Namrštila se.
»Amnezija. Dakle, to je tata...« Zastala je i pogledala ga. »Pretrpjeli ste
strašne ozljede. Posve je razumljivo. A onda jučer, kad ste upali u potok
Briar...«
»Na glavu«, dodao je podrugljivo.
»To je razbuktalo uspomene.«
»I dalje su to samo fragmenti«, rekao je. »Sama bitka mi je u magli,
beskrajna buka u oblacima dima. Možda je tako i bilo.
Povremeno se dim raziđe i na trenutak mi se razbistri. Ali nikad u
važnim trenucima, kao kad sam...« Oklijevao je. »Junački podvizi o kojima
ste čitali. Njih se i dalje ne sjećam. Tek posljedica, kada je buka prestala,
kad se dim razišao i kad je tišina zvučala nezemaljski. Dođem k sebi i mrak
je. Prikliješten sam. Osjeća se neopisivo ogavan miris.«
Alistair je zastao i zatvorio oči. Nije to morala slušati. Ta što je s njim?
Već je ionako previše toga rekao, a bio je na rubu da još toga otkrije:
san koji se doimao toliko stvarnim, istinitim, poznatim. Beskrajni sati koje
je proveo zarobljen ispod trupala, u blatu, gušeći se u smradu.

1
32
 »Toliko ozlijeđenih«, nježno je rekla. »Toliko mrtvih. Dva su vojnika
poginula na vama. Posvuda ozlijeđeni i mrtvi. Sjedila sam uz samrtne
postelje, ali ne mogu si ni zamisliti kako je to bilo na bojištu.«
Mrtvačnica. Kaljuža iz pakla. Mislio je da ga nikad neće pronaći, da su
već odustali od njega. Nije znao koliko dugo ondje leži. Činilo mu se kao da
su prošle godine da tone u mulj i usporeno trune.
»I ne pokušavajte si to zamisliti«, rekao je.
Pogledi su im se susreli. »Kod nas kod kuće rat se smatra
veličanstvenim i velebnim. Ali ne vidim kako rat može biti išta doli
nezamislivo prljav i strašan.« Začuo je kako joj je zastao dah prije nego što
je dodala: »I tragičan.«
Ondje joj je poginuo netko blizak, pomislio je. To bi objasnilo zašto se
zakopala u ovu zabit.
»Izgubili ste voljenu osobu?« upitao je. »Na Waterloou?«
»Voljenu osobu?« Odmahnula je glavom. »Boli me što je ondje skončalo
toliko mladih života.«
Odlučio je da je više ne propitkuje. »Da, izgubljeni životi, kakav jalov
gubitak«, rekao je. »Ali časno je boriti se i tako skončati. Tako muškarac
ima veće izgleda da učini nešto zbilja vrijedno spomena. I sama bitka je na
svoj način veličanstvena. Posebice takva bitka protiv čudovišta kakvo je
Napoleon. To je najbliže što možete biti vitezovima iz legendi koji su se
borili protiv zmajeva, ljudoždera i zlih čarobnjaka.«
Čim je to izgovorio, požalio je. Zvučao je kao dječak koji naklapa bajke.
Gospođica Oldridge gledala ga je neodređenim izrazom lica.
Previše je toga otkrio. Pokušavao je smisliti kakvu domišljatu, ironičnu
dosjetku, ali prije nego što je njegov usporeni mozak uspio odgovoriti, ona
je progovorila.
»Zbilja ste komplicirani«, rekla je. »Taman kad pomislim da sam vas
dokučila, vi kažete ili uradite nešto čime srušite sve moje teorije.«
»Imate teorije o meni?« rekao je ležerno, koristeći mogućnost da
promijeni temu. »Zar je moguće, gospođice Oldridge, da u svojem
zauzetom, odgovornom životu imate vremena razmišljati o meni?«
»Smognem vremena«, rekla je, »baš kao što je vojvoda od Wellingtona
smogao vremena da razmišlja o Napoleonu.«

1
33
 Bio je to hladan tuš i Alistair si je rekao da mu je to i trebalo te da joj
mora biti zahvalan što ga je zaustavila prije nego što joj je posve otvorio
svoje srce.
On joj je bio neprijatelj, zbog Gordyjeva kanala. Nije to zaboravila. Ne
smije ni on.
Mora upamtiti zašto je ovdje.
Nikad ne smije zaboraviti da o tome ne ovisi samo budućnost njegovog
najboljeg prijatelja već i budućnost njegove braće te da mu je to posljednja
prilika da se iskupi u očevim očima.
»Nisam ovamo došao osvojiti vrh ni podčiniti ovdašnje stanovništvo«,
rekao je. »Nisam vam neprijatelj. Štoviše, valja nadodati da se moram
suprotstaviti vašoj usporedbi mene i Bonapartea, i to na temelju nekoliko
činjenica. Znate li vi što je taj čovjek odjenuo za vlastitu krunidbu? Togu!«
Nasmiješila se i odmahnula glavom. »Bilo bi toliko lakše da ste i sami
čudovište. Kad biste barem bili antipatičniji, ili barem dosadniji.«
Htio ju je upitati koliko joj je čudovišan i koliko joj je antipatičan. Želio
je znati kako da joj oteža da ga mrzi. Ali već je ionako previše rekao,
previše osjećao. Već je otišao predaleko od onoga što bi bilo razumno u
ovim okolnostima, prokletim okolnostima.
Kad bi bar...
Ne. Dosta tih beskorisnih kad bi bar.
»Ako imam izbora, radije bili da me smatraju odvratnim«, rekao je.
»Nema puno gorih sudbina od biti dosadan. Možda nepravilno izglačana
marama. Gumene čizme na uske kratke hlače. Otkopčan kaput i obična
košulja.« Teatralno je zadrhtao.
Nasmijala se potiho i ustala. »Kako bih mogla mrziti nekoga tko sam
sebe ne shvaća ozbiljno?«
Nije ga mrzila.
Osjetio je kako mu je srce odahnulo, ali nastavio je sa svojom
predstavom. Šokiranim izrazom lica rekao je: »Gospođice Oldridge,
uvjeravam vas da ne mogu biti ozbiljniji, pogotovo kad govorimo o slučaju
kad gospoda nose otkopčan kaput na običnu košulju – ili posve zakopčan
na košulju s volanima.«

1
34
 ...osim ako je ona ta koja otkopčava kaput, mogao je dodati. Tad bi mu
bilo svejedno kakvu je košulju odjenuo.
Sjetio se kako joj je srce ubrzano tuklo o njegova prsa i kako mu je
njegovo udaralo o rebra.
Sjetio se njezinih predivno zakrivljenih kukova pod svojim rukama.
Sjetio se toplog mirisa njezine kože.
Ne, mora to zaboraviti. Inače bi mogao napraviti još nekoliko
pogrešaka, učiniti nešto nepopravljivo glupo.
Bolje da se sjetiš Gordyja, rekao si je. Sjeti se čovjeka koji je za razliku
od ostalih odbio vjerovati da si mrtav, čovjeka koji te i sam gotovo
iscrpljen do smrti tražio po odurnom, smrdljivom bojištu.
Rekao si je da se sjeti svoje mlađe braće, koja bi ostala bez novca jer bi
morala uzdržavati svoga bespomoćnog brata.
Rekao si je da se sjeti njihova oca, kojeg je treći sin toliko puta
razočarao.
Pobjegao je iz vrtloga turobnih misli ugledavši svoju mučiteljicu koja je
zabrinuto pokušavala pročitati njegov izraz lica. Pitao se koliko je dugo
šutio i borio se sa samim sobom.
Ustala je i rekla: »Predugo sam vas zadržala u razgovoru. Ako će vam
sutra biti loše, ja ću biti kriva i Crewe mi više nikad neće vjerovati. Zaklela
sam se da vam neću nikako nauditi.«
»Niste mi naudili«, Alistair je rekao. »Čak suprotno. Zahvalan sam vam
što ste me spasili iz tog sna.« Nije mogao odoljeti da ne kaže: »Hvala što
ste skočili na mene.«
»Nema na čemu«, rekla je krenuvši prema vratima. »Bio mi je užitak,
gospodine Carsingtone.«

Tek je nekoliko pakosnih ljudi zaista vjerovalo da bi Mirabel otišla toliko

daleko da gurne sina lorda Hargatea u potok Briar. To ne znači da ostali
nisu imali svoje teorije, baš onakve štetne kakve je kapetan Hughes i
predvidio.
Vikarova supruga, gospođa Dunnet, kojoj je Mirabel bila draga,
navratila je u ponedjeljak. U salonu je uz čaj i kolače obzirno natuknula
Mirabel i gospođi Entwhistle kakvo raspoloženje vlada među mještanima,

1
35
što je zaključila na temelju razgovora nakon jučerašnje mise i tijekom
jutarnjih posjeta.
»Gospodin Dunnet sigurno nije samo jednom propovijedao o štetnosti
tračeva i širenja laži«, rekla je vikarova žena. »Problem je u tome što
većina ondje prisutnih smatra da se njegove riječi odnose na sve osim na
njih same.«
»Većina tih priča prije nastane zbog nezadovoljstva i prkosa nego zbog
iskonske zlobe«, rekla je gospođa Entwhistle. »Ali ne smijemo zaboraviti
prijatelje Caleba Fincha. Nikad nisu oprostili Mirabel što ga je otpustila.«
Na spomen bivšeg nadstojnika imanja Mirabel je ustala i otišla do
francuskih vrata. Vani je bilo oblačno. Baš kao Caleb Finch, pomislila je.
Nije ga vidjela godinama, ali ipak je bio nadvijen nad njezin svijet
stvarajući mrak.
Mogla je samo sebe kriviti.
Trebala ga je tužiti; sada je toga bila svjesna. Ali tada joj je jedva bilo 20
godina, nije dovoljno vjerovala u svoje dokaze, u sebe, a bila je i posve
naivna po pitanju poslovanja.
Usto se i William pojavio usred svega toga i pokušavala mu je objasniti
zašto moraju odgoditi vjenčanje, zašto ne može otići s njim, ne tada kad je
cijelo imanje pucalo po šavovima.
»Dušo.«
Mirabel se okrenula na zvuk guvernantina glasa i nasilu se osmjehnula.
»Kako bih zaboravila Caleba Fincha? Zar se vratio?«
Da je barem tada imala hrabrosti da ga izvede pred sud. Tad bi ga
možda bili odveli odavde, u pratnji njegovih prijatelja koji su s njim
spletkarili u želji da iskoriste njezina oca.
»Nije u Longledgeu«, rekla je gospođa Entwhistle.
»Sumnjam da se želi ovdje pojaviti«, dodala je gospođa Dunnet.
»Godinama nisam čula da ga je itko spomenuo. Čak ni njegovi prijatelji.«
»Saveznici Caleba Fincha tek su omanji problem«, upozorila je gospođa
Entwhistle. »Najviše me zabrinjavaju časni stanovnici Longledgea. Ako ih
uskoro ne utišamo, ugled će ti biti uništen.«
Mirabel je toliko željela da se ne mora brinuti za svoj ugled i kako na nj
utječu tračevi. Ali nije si mogla dopustiti da joj itko okalja lik i djelo. Mogla

1
36
bi izgubiti sav utjecaj koji se toliko trudila zadobiti. Nitko ne bi mario za
njezine opaske u vezi s kanalom.
»Nisam posve sigurna kako takvim tračevima stati na kraj«, rekla je.
»Negiranje samo sve pogorša.«
»Moramo prvo shvatiti uzrok«, odgovorila je gospođa Entwhistle.
»Uvjerena sam da je zavist najveći krivac.«
»Zavist?« Mirabel je ponovo sjela. Gospođa Entwhistle izvrsno je
razumjela ljudsku narav.
»Slavna je osoba upravo pod tvojim krovom«, objasnila je. »Ali
trenutačno je susjedima zabranjeno da ga posjete. Svi, naravno, žele da se
zbog njih napravi iznimka. Vide da je kapetan Hughes iznimka, da sam to i
ja, i ne razumiju zašto ne bi i oni bili iznimka.«
»Neću otjerati ni tebe ni kapetana Hughesa samo zato da drugi ne bi bili
uvrijeđeni«, rekla je Mirabel. »Ionako će pronaći nešto drugo što će ih
rasrditi.«
»Ne moraš nikoga tjerati«, odvratila je gospođa Entwhistle.
»Jednostavno ćemo ih ušutkati.«
Gospođa Dunnet se nasmijala. »Ne može to biti baš tako jednostavno!
Ili sam ja jako glupa. Ništa što sam ja rekla nije imalo učinka.«
»Ljudi čeznu za uzbuđenjem«, tvrdila je gospođa Entwhistle. »Žele znati
pojavljuju li se svakodnevno tajanstvene nove boljke, ima li gospodin
Carsington simptome trovanja i je li uopće još živ.« Udovičine su tamne oči
blistale.
»Vrag lako zabavi besposlene jezike, a zašto i ne bi? Veljača je, ovo je
mala zajednica, ljudi se ne mogu drukčije zabaviti. Da sam na tvojem
mjestu, ja bih ih zabavljala, Mirabel.«
»Nadam se da ne predlažeš da otrujem gosta samo zato da bih zabavila
susjede«, začudila se Mirabel.
»Predlažem da promijeniš današnji raspored«, uputila ju je bivša
guvernanta. »Pusti posao i provedi dan posjećujući susjede. Ispričaj im
svaki detalj o svojem uvaženom gostu. I ono što je najvažnije, Mirabel –
moraš tražiti njihov savjet u vezi s brigom za pacijenta.«
Vikarova supruga uto uputi punašnoj udovici pogled pun divljenja.
»Kako ste lukavi«, oduševljeno će gospođa Dunnet. »To vrijedi više od

1
37
stotinu propovijedi, samo nemojte reći gospodinu Dunnetu da sam to
rekla.«

Prije petnaest godina Mirabelina teta Clothilde poslala je gospođu

Entwhistle u Oldridge Hall.
Željeli su da djevojčici bez majke ona bude više društvo nego učiteljica,
jer je dotad Mirabel već završila sa školovanjem. Guvernantu je dočekala
kuća puna očaja i tuge zbog smrti voljene gospodarice. U kratko je vrijeme
uspjela podići raspoloženje i kao što je to kapetan Hughes rekao: »Dovela
ih je u stanje spremno za plovidbu.«
Tako je uspjela u Mirabel usaditi vrijednosti koje joj je samo majka
mogla dati, važnije od bilo kakvih podataka iz škole. Mirabel je uspješno
iskoristila to znanje nekoliko godina poslije kad je morala odustati od
romantične budućnosti i vratiti se kući kako bi spriječila još jednu
havariju.
Zbog toga Mirabel nije sumnjala u savjete gospođe Entwhistle, već ih je
spremno poslušala.
Tako je Mirabel provela cijeli ponedjeljak, sve do večeri, slušajući kako
raznorazne dame suosjećaju s patnjama gospodina Carsingtona. Mirnog je
lica i prepuna ponizne zahvalnosti prihvaćala sve njihove medicinske
savjete koji su nesumnjivo liječili sve, od ispucanih usana do gluhoće.
Slušala je savjete o tome kako spriječiti upalu pluća i stoički izdržala
njihove priče o velikoj gripi ‘03. godine, koja je ubila i njezinu majku.
Čekala je dok su pacijentu pisale poruke i obećavala im da će ih dostaviti
čim doktor Woodfrey odluči da mu je mozak dovoljno snažan da ih
pročita. Vratila se kući kočijom prepunom teglica džemova, sirupa i
dovoljno rajskog melema da opskrbi cijelu Prusiju.
Stigla je ubrzo nakon večere i u knjižnici naišla na gospođu Entwhistle
u razgovoru s kapetanom Hughesom. Rekoše joj da je tata otišao na kat
raditi društvo gospodinu Carsingtonu.
»Imala sam namjeru popiti čaj s pacijentom«, rekla je gospođa
Entwhistle. »Ali kad nam je kapetan Hughes za večerom rekao da je
gospodin Carsington danas zlovoljan, tvoj je otac ustrajao da ga on posjeti.
Rekao je da točno zna što će mu riješiti tegobe.«

1
38
 Mirabel se sjetila očeve smetene zamisli da je laudanum odgovor na sve
tajanstvene probleme gospodina Carsingtona.
Nije bila posve sigurna može li mu laudanum naškoditi. Međutim, nije
bila ni uvjerena u to da će mu pomoći ni ima li njezin otac uopće pojma
kako ga dozirati.
Mirabel je istrčala iz knjižnice i odjurila na kat.

1
39
 Deset

Dok joj je srce tako mahnito tuklo, Mirabel je banula u sobu, otrčala do
kreveta – i ondje zastala zatečena.
Gospodin Carsington nije bio u krevetu, ni ošamućen od lijekova ni
normalan.
Osvrnula se oko sebe i ugledala kako u nju gledaju tri para očiju, svaki
par s drugom razinom zbunjenosti.
Crewe je zastao režući svijeću.
Tata je taman ustajao sa stolca.
Gospodin Carsington podigao je glavu iz ruke na koju je bio oslonjen te
mu je odmah pobjegao sitan, tajnovit osmijeh.
Vrat joj se naježio.
»Oh«, uzviknula je. »Mislila sam da spavate.«
Osmijeh mu se proširio. Mirabel se odmah sjetila što je učinila u ranim
jutarnjim satima, a i svoje sarkastične primjedbe o tome kako skače na
gospodu dok spavaju.
Lice joj se posve užarilo.
»Nema veze«, rekla je. Počela se okretati.
»Molim vas, ne idite, gospođice Oldridge«, rekao je gospodin
Carsington. »Vaš otac i ja baš smo razgovarali o egipatskim palmama
datulja. Volio bih čuti što vi o tome mislite.«
Možda njegov osmijeh nije značio ono što je ona mislila. Možda je to bio
osmijeh olakšanja što je prekinula beskrajno dosadno predavanje o
botanici.
Otac joj je rukom pokazao na stolac s kojeg se ustao i Mirabel je sjela.
Nije mogla pobjeći, ma koliko god joj bilo neugodno.
Iako je botanika bila manje smrtonosna nego prevelika doza opijata,
nije bila posve bezopasna. Tata bi s palmi datulja mogao prijeći na

1
40
sumatranske kamforovce, a u tom bi se slučaju gospodin Carsington
sasvim sigurno mogao baciti s prozora.
»Razgovarali smo o tome kako se mladići ponašaju razvratno« rekao joj
je otac, »a ja sam primijetio da je to možda po zakonu prirode. U starom
Egiptu, baš sam govorio gospodinu Carsingtonu, uzgajala su se samo
ženska stabla palma datulje. Divlja muška stabla dovozili su iz pustinje
kako bi ih oplodili.«
»Nisam baš razumio zašto su se Egipćani toliko mučili«, rekao je
gospodin Carsington. »Zašto nisu koristili kultivirane muške sorte, baš kao
i ženske? Ali vi ste potkovaniji u poljoprivredi od mene. Što vi mislite?«
»Na pamet mi padaju tri razloga«, odvratila je. »Tradicija, praznovjerje
ili, što, bojim se, nije uvijek slučaj u poljoprivredi, divlja muška stabla
proizvode ili više plodova ili kvalitetnije plodove.«
»Babilonci su imali praksu zasipati ženska stabla grozdovima sjemenja
muških divljih datulja«, rekao je tata.
»Mnogi su azijski i afrički narodi koristili takvu kombinaciju.«
»Onda je to raširen običaj«, dodala je Mirabel. »Iako ne vidim kakve to
veze ima s razvratnim ponašanjem kod ljudi. Koliko znam, palme datulja
nisu intelektualno razvijene, a nemaju ni svoja uvjerenja. Ne mogu same
odlučiti kako će se ponašati. Njima u potpunosti vladaju sile prirode.«
»Ali i mladima sve više vlada priroda, bolje rečeno njihovim prirodnim
osjećajima, a ne razum ili moralna uvjerenja«, odvratio joj je otac. »Na
primjer, bi li itko od vas dvoje tvrdio za sebe da je ista osoba kao prije,
recimo, deset godina? Ako se dobro sjećam, Mirabel, ti si tad bila u
Londonu i lomila srca na sve strane...«
»Što sam radila?« Mirabel je u čudu zurila u oca. Ta nije valjda upravo
to izgovorio.
»Zaista?« zapitao je gospodin Carsington. »Zanimljivo. Svake ste mi
minute sve kompliciraniji, gospođice Oldridge.«

Alistair bi tako volio da može nekako ovjekovječiti ovaj trenutak, jer je

pogled koji je gospođica Oldridge uputila ocu bio neprocjenjiv. Da je iz
botaničara odjednom počelo nicati palmino lišće i grozdovi datulja, ne bi
izgledala više zabezeknuta.

1
41
 Međutim, brzo se sabrala i uputila Alistairu smiren pogled. »Čista
besmislica«, rekla je.
»Niste mi rekli da ste bili u Londonu«, sjetio se.
»Bilo je to jako davno«, odvratila je. »Još se niste ni rodili.«
Nasmijao se. »Sigurno se moj otac nadao da nisam. Prije desetak sam
godina potpirio pobunu blizu Kensington Gatea.
»Pobunu?« upitala je. »Započeli ste pobunu?«
»Niste o tome čitali? Bilo je u svim novinama.«
»Ne sjećam se«, odgovorila je.
»Previše vam je toga bilo na umu, uvjeren sam. Morali ste slomiti tolika
srca.«
Alistair je pomislio koliko je blizu da slomi i njegovo.
Današnji je dan tekao tako sporo, sumorno i žalosno. Nije dosad ni
primjećivao koliko mu je raspoloženje potonulo. Jedva da je primijetio u
kojem je stanju, zarobljen u toliko poznatoj melankoliji.
Tad je banula u sobu i pomislio je da će mu srce od čistog ushićenja
eksplodirati.
Bedasto srce. Slomit će ga i zaboraviti na njega tako brzo i jednostavno
kao i na sva ostala. Tako mu i treba. Trebao ga je bolje čuvati, zaključati ga
i usredotočiti se na posao. Trebao je, trebao je, trebao je. Ali nije mogao
smoći volje da joj odoli, da priguši sreću koju je osjetio kada je ušla u sobu.
Promatrao ju je kako pokušava sabrati misli, vidio je kako joj se bistri
zbunjeni izraz lica i čekao je njezin odgovor.
Nagnula se prema njemu i šapnula: »Molim vas da ne pridajete previše
pažnje tatinim pričama o mojem boravku u Londonu. Zaista ne znam
otkud mu ideja da sam femme fatale. Možda me zamijenio za tetu
Clothilde. Ona je bila poznata ljepotica. I dalje jest. Muškarci se neprestano
zaljubljuju u nju.«
Alistair se nagnuo prema njoj. »Možda je to obiteljska crta«, došapnuo
joj je.
Brzo ga je pogledala, ne shvaćajući što je rekao, a zatim se zacrvenjela i
ustuknula. »Oh«, rekla je. »Vi mi se udvarate.«

1
42
 Kad bi to barem bilo tako jednostavno i nedužno. Ali nije bilo. Igra koju
je igrao bila je puno opasnija od pukog udvaranja. Znao je to, ali nije si
mogao – ili si nije htio – pomoći.
»Zamjerate li?« upitao je.
»Ne.« Nabrala je čelo. »Vjerujem da vam je to zabavnije od palmi
datulja. Ali nisam u formi i...« Zastala je i ogledala se po sobi. »Gdje je tata?
Gdje je Crewe?«
Alistair je na brzinu pregledao sobu. Ni traga pratnji. »Čini se da su nas
napustili«, rekao je usrdno. »Volio bih kad biste to sad iskoristili.«
»Kako to mislite?«
»Da iskoristite mene«, rekao je. »Bespomoćan sam, prikovan za stolac.
Ne smijem se osloniti na lijevo stopalo. U potpunosti sam prepušten vašoj
milosti. Slomite mi srce. Molim vas. Riješite to.«
»Bulaznite«, rekla je. »Tata je govorio o kamforovcu, zar ne? Moram
reći gospođi Entwhistle da ne dopusti...«
»U redu. Ako me već tjerate da ustanem...«, Alistair se počeo dizati.
Skočila je sa stolca, u hipu mu ruku položila na prsa i gurnula ga prema
dolje.
Pogledao ju je. Ruka joj je ostala na njegovim prsima. Nije se micala,
nije govorila, samo ga je gledala i motrila njegovo lice.
Napokon je podigla ruku. Iščekivao je pljusku koju je itekako zavrijedio.
Položila mu je dlan na obraz. Nije to bilo ništa, tek običan dodir, ali
istovremeno mu je značio sve, i kao da ga je sam grom udario i uništio svu
sposobnost rasuđivanja i sva časna uvjerenja o tome što gospodin smije ili
ne smije učiniti.
Okrenuo je glavu i usne prislonio na njezin meki dlan, u tom trenutku
čuvši kako je odmah uzdahnula.
I on je počeo brže disati. Cijelog je dana razmišljao jedino o tome koliko
mu nedostaje i zamarao se beznadnim tlapnjama još otkad je otišla iz sobe
u sitne jutarnje sate.
Nije mogao zaboraviti njezin miris i meke krivine na njezinome tijelu.

1
43
 Sada je upijao taj miris tražeći joj usnama krivine na dlanu. Ruka joj je
drhtala, ali nije ju povukla, a kad joj je poljubio zapešće, osjetio je kako joj
srce divlja baš kao i njegovo.
Savila je prste u šaku držeći je uz njegovo lice. Poljubio ih je.
Povukla je ruku. Podigao je pogled.
Nije joj se ništa moglo iščitati na licu. Iza njega je dopro tih,
nezadovoljan kašalj. Alistair je spriječio da mu psovka ne pobjegne s vrha
jezika, okrenuo se prema sobaru i rekao: »O, tu si, Crewe. Pitao sam se
gdje si.«
»Ispričavam se, gospodine«, reče sobar. »Misleći da je gospodin
Oldridge u sobi, pretpostavio sam da nisam potreban pa sam otišao u
susjednu sobu odraditi neke zadatke.«
»Vjerujem da je to zbog palmi datulja«, kazala je gospođica Oldridge
smireno. »Znale su me natjerati u najudaljenije kutke kuće. Čim se ta tema
spomene, najmudrije je pobjeći. Čestitam vam na razboritosti, Crewe.«
Zatim se okrenula Alistairu uputivši mu pogled koji nije mogao
razabrati. »Valjalo bi vas upozoriti na sumatranski kamforovac. Tata je
nedavno u Asiatic Journalu pročitao članak na tu temu.«
»Nisam posve siguran znam li što je kamforovac«, odvratio je Alistair.
»Najstrože vam preporučam da ga ne tražite da vam to rasvijetli«, rekla
je.
»Sasvim sigurno neću zamoliti gospodina Oldridgea da mi pročita
članak«, odgovorio je Alistair. »Vaš otac ima umirujući glas, a štivo o
botanici strahovito je dosadno. Samo bih zaspao a da ne bih ništa naučio.
Pogledajte što je ovoga puta donio. Ne čudite se što sam radije htio
razglabati o palmama datulja.«
Gospođica Oldridge pogledala je na stol gdje su ležala Osnovna načela
botanike De Candollea.
»Kako god bilo, volim razgovarati s vašim ocem«, rekao je Alistair
iskreno. Unatoč tomu što je saznao o Oldridgeu i onomu što je sâm
primijetio i što je pretpostavljao, nije mu se mogao ne svidjeti.
»S mojim ocem nitko ne razgovara«, odvratila je njegova kći. »Ne u
smislu u kojem normalna ljudska bića razumijevaju razgovor. Uvijek
nekamo zabrazdi ili zaluta.«

1
44
 »Mori vas previše obveza«, odgovorio je Alistair. »Nemate vremena
pratiti meandriranje njegovih misli, a kamoli ih usmjeravati. Ja, pak,
trenutačno nemam nikakvih obveza. Mogu slušati i razmišljati kako su ova
i iduća misao povezane. Zaista fascinantno.«
Lice joj se uozbiljilo, a plave se oči tako prikovale za njega da se nadao
da je to pogled zaljubljenosti.
Ali znao je da nije. Rekao je nešto pogrešno. Nije znao što, ali nije
nimalo sumnjao da će ga upravo dostići posljedice.
»Fascinantno«, tiho je prozborila. »Naravno da to tako kažete. Izvrsno
slušate. Dopuštate mu da laprda o botanici baš kao što dopuštate drugoj
gospodi da se hvališu svojim lovačkim psima, zvjerokradicama i lovcima
na krtice.«
Alistaira je nešto napadalo iz mračnog kutka njezinog uma, ali još nije
mogao razabrati što.
»Lovci na krtice?« rekao je ležerno pripremajući se da ga rastrga.
»Cijeli sam dan slušala o lijekovima za različite bolesti, od bradavica do
sušice«, obrecnula se. »Bilo je naporno i dosadno. Ali postigla sam to da
sam susjedima sada draža.«
Alistair je sve shvatio. »Gospođice Oldridge, nije...«
»Kad ste stigli, rekli ste mi zašto ste prvo s tatom stupili u kontakt«,
rekla je. »Kako je on najveći zemljoposjednik, pretpostavljali ste da će
njegovo mišljenje o kanalu imati najveći utjecaj na susjede. Mislila sam da
ćete dosad već shvatiti da moj otac ne mari za praktične stvari, kao što je
mogućnost da nam livadama plove teglenice pune ugljena ili putnički
brodovi krcati pijanim plemićima.«
»Gospođice Oldridge...«
»Uzalud trošite svoje vrijeme obrađujući mog oca«, dala mu je do
znanja. »Prvo, već ste mu sad dragi. Drugo, vaš kanal nimalo ga ne
zanima.« Podigla je bradu. »Na vašem bih se mjestu radije bavila
zavođenjem njegove kćeri, jer je ona, kao što bi vam to svatko rekao, vaš
najopasniji i najustrajniji protivnik.«
»Gospođice...«
Ali ona je, znajući što je dobra završna riječ kad je izgovori, smjesta
izišla prije nego što je išta uspio reći.

1
45
 Slušao je kako su joj koraci sve tiši.
Iz drugog se kuta sobe začuo suosjećajni kašalj.

U kasne sate idućeg popodneva Mirabel je sjedila u očevoj radnoj sobi i

odgovarala na pisma.
Smislila je savršen način kako držati gospodina Carsingtona u
najudaljenijem kutku mozga i ne dati mu priliku da zaokupi svaki
milimetar tog organa: proučavanjem imovinskog prava. Taman se zarobila
u očajničku borbu s pravnim rječnikom u pismu očeva odvjetnika kad je
začula tihe udarce iz hodnika.
Pretpostavila je da je nešto palo jednom od sluga. Ako se dogodilo
nešto ozbiljno, uskoro će to saznati.
Vratila se pismu.
»Moramo razgovarati«, začuo se dubok glas iz blizine zbog kojeg se
gotovo katapultirala sa stolca.
Ali smjesta se sabrala. Mirabel ostade sjediti, samo je odložila olovku
kojom je pisala zabilješke. Povrati imovine, posrednici, ovrhe i nalozi za
pljenidbu odmah su joj isparili iz glave.
Gospodin Carsington stajao je u dovratku oslonjen o štap. Bio je
potpuno odjeven. Odjeća mu je bila besprijekorno bijela i svježe
uškrobljena. Uski mu je kaput obgrlio široka ramena kao da mu je to drugi
sloj kože, doduše skupocjen. Nije bila rječita u pogledu muške mode da bi
znala odrediti koju vrstu hlača nosi. Samo je znala da su mu bile
priljubljene uz tijelo i ocrtavale duge, mišićave noge koje je već vidjela u
prirodnom izdanju.
Prisjećanje na tu sliku dozvalo je i brojne druge te osjećaj žudnje, i u
tom je trenutku shvatila istinu, tako očiglednu da je više nije mogla
zanemarivati.
Prešla je granicu.
Bila je njime opčinjena.
Dogodilo se to nesvjesno i sad kad je to shvatila, bilo je prekasno. Više
se nije mogla vratiti na sigurno.
Morala je to jednostavno trpjeti i skrivati, praviti se da ništa ne osjeća,
da se, primjerice, soba nije naglo smanjila i toliko usijala.

1
46
 »Ovo zbilja nije pametno«, rekla mu je. »Gležanj vam nije dovoljno jak
da se skićete po kući.«
»Danas mi je doktor Woodfrey rekao da mogu lagano vježbati dokle
god imam štap i dokle god se što manje oslanjam na nogu«, odvratio je
stupivši u sobu koja se tim korakom još više smanjila. »Imam dovoljno
iskustva s time zahvaljujući svojoj nozi.«
Oprezno je stajala na mjestu. Prikovala je ruke za stol. »Sumnjam da je
doktor Woodfrey pod ‘laganom vježbom’ podrazumijevao šetnju od
gostinjskog krila niz dugo stubište i nekoliko desetaka metara do
najhladnijeg dijela kuće«, ustvrdila je.
»Ne zanima me što je pod time podrazumijevao«, rekao je gospodin
Carsington. Glas mu se spustio do vibrirajućih dubina. »Moram s vama
razgovarati. O jučerašnjem danu. Optužili ste me da vas pokušavam
zavesti.«
»Ne morate to obznaniti svim ukućanima.« Mirabel je užurbano
zaobišla stol i njega te zatvorila vrata. Stajala je ispred vrata u slučaju da
mora brzo izaći... prije nego što sve većem popisu svojih indiskrecija doda
i sumanut ispad, nešto što nije mogla prikriti sarkazmom ili napadom, kao
što je to dotad činila.
Ostao je na istome mjestu, tek korak ili dva dalje.
»Vi ste to izrekli pred mojim sobarom«, rekao je.
»Zaboravila sam da je ondje«, odgovorila je. »Crewe je toliko diskretan
da je gotovo nevidljiv.«
»Njegov gospodar nije«, kazao je gospodin Carsington. »Indiskretan
sam, katkad i zbilja glup, ali nisam dvoličan. Ne zavodim žene kako bih
ostvario poslovne ciljeve.«
»Razumijem«, rekla je. »Činite to iz puke zabave.«
Pogledao ju je poluzatvorenim očima, no ipak je u njima ugledala sjaj.
»Nisam taj koji je iza sebe u Londonu ostavio niz slomljenih srca«,
obrecnuo se.
Zar joj se izruguje? »Rekla sam vam da je to besmislica«, čvrsto je
odvratila.
»Moje ste već napola slomili«, rekao je.
»Što sam?« Nije mogla vjerovati što čuje. »Zar ste poludjeli?«

1
47
 »Optužili ste me da vas zavodim«, rekao je. »Čini se da ste zaboravili
tko je napravio prvi korak.«
Bila je to ona i nije se mogla praviti da nije. Preplavila ju je vrućina i to
ne samo zbog srama.
Sjetila se osjeta njegovih usana na svome dlanu i kako je cijeli svijet oko
nje nestao. Ponovo su je preuzele emocije kojima nije znala ime i osjećaj
da gubi tlo pod nogama. Nije znala kako da se pribere, no nije ni bila
sigurna želi li.
Podigla je pogled i vidjela da su mu se usta trunku nakrivila. Kao da je
zadirkuje, kao da čeka da mu se suprotstavi. Nije htjela. Jedino je htjela
položiti mu prste na usne i ponovo ono osjetiti. Nije htjela ni razgovarati
ni slušati ni razmišljati. Nije htjela biti razumna. Uvijek je razumna i uvijek
razmišlja unaprijed. Imala je trideset i jednu godinu. Zašto se jednom ne bi
ponijela kao budala?
»Pa ako baš morate tako cjepidlačiti«, rekla je nesigurno.
»Dakako da moram«, odgovorio je. »Osim toga, ne obrađujem vam oca.
Vrlo je ljubazan i drag prema meni, nemoguće ga je ne voljeti, čak ni vama
u inat. Ako itko ovdje ikoga želi pridobiti, onda se želi pridobiti mene.
Zato...«
Zastao je uzdahnuvši kad ga je zgrabila za rever. »Gospođice Oldridge.«
Pogledala ga je.
On joj se zagledao u ruke. »Gužvate mi kaput«, rekao je prestravljeno.
Mirabel se nasmiješila iako joj je srce tuklo poput topova.
Pogled mu je otputovao s njezinih ruku na usne, a prestravljenost mu je
nestala s lica. Oči su mu potamnjele.
Udahnula je brzo, a još brže izdahnula, koljena su joj klecala. Nagnula je
glavu unatrag.
Primaknuo se prema njoj – i zatim odmaknuo. »Ne. Suviše je riskantno.
Ne mogu...«
Mirabel je povukla rever i povukla ga k sebi te ga poljubila u usta.
Kao da ljubi komad drveta.
Raspoloženje koje joj je do maločas bilo tako razigrano potonulo je u
bezdan.

1
48
 Počela se odmicati.
»Nemojte biti takvi«, rekao je. »Samo bih... Nije da ne želim... Ma nema
koristi.«
Pustio je štap koji je pao na pod.
Primio joj je rukama lice i dugo je promatrao. Ona je podigla ruke i
njima prekrila njegove. Bile su tople, dodir mu je bio nježan, kao da je
toliko krhka. Nije bila, a na trenutak ništa nije imalo smisla, a u trbuhu su
joj lepršali leptirići.
Zatim je priljubio svoje usne na njezine i s prvim nježnim pritiskom
cijeli joj se svijet promijenio.
Mirabel je već jednom netko poljubio, također strastveno, i odgovorila
je strastveno jer je bila zaljubljena.
Ali ovo je bilo drukčije, kao da je u paralelnom svemiru, nije se
zamarala ni strašću ni ljubavlju, samo je razmišljala koliko je slatko i kako
joj noge klecaju.
Obavio ju je rukama i još je bliže privukao k sebi te pojačao poljubac.
Zadrhtala je od intimnosti i njegovog okusa. Pomutio joj se um i ostala je
lebdjeti u magli. Osjećala je kako je škaklja njegova marama i kako je
preplavljuje nježan miris škroba, sapuna i još nečega, nečeg puno
smionijeg – mirisa njegove kože. Željela mu je zariti glavu u vrat. Željela je
osjetiti njegovu kožu na svojoj, posvuda.
Privinula se još čvršće k njemu cijelom dužinom njegova tijela. Rukama
ju je tako čvrsto držao, a kako se ona godinama uzdala isključivo u svoju
snagu, venula je za takvim slatkim stiskom. Biti tako zagrljen, toliko
nekoga željeti i istovremeno biti željen – boljelo je, a bol joj je samo
pokazala koliko je oprezno i sigurno otupjela tijekom svih tih godina.
Sada nije željela biti sigurna. Poljubac je bivao sve žešći, sve opakiji, a
nejasan užitak pretvorio se u opijenost. Rukama mu je mrsila kosu i u
jednom trenutku prekinula poljubac kako bi usnama dodirnula kutak
njegovih usta, ono mjesto gdje je skrivao osmijehe. Upijala je njegov miris,
muževan, rezak, ali i mračan, djelomično opasan, baš poput onog
nagovještaja opasnosti u njegovoj sobi, niskog đaka u zraku, zagušljive
atmosfere, svega onoga što je slutilo na grijeh.
Okrenuo je glavu i počeo je zadirkivati kao i ona njega, usnama joj je
gladio obraz, čeljust, vrat. Ispustio je slabašan zvuk, potpuno stran. Uzdah,

1
49
stenjanje. Osjetila je kako mu ruke klize prema njezinoj stražnjici. Od te
navale intimnosti ostala je bez daha, od tih dugih ruku koje su je ondje
dirale – zatim ju je podignuo, tako lagano kao da je od zraka. Već ju je
iduće sekunde bez daha posjeo na stol.
Primaknuo joj se i ljubio je, zaboravila je da je šokirana, zaboravila je na
sve osim na njega.
Nagonski je raširila noge kako bi joj se još više približio, a kad je to
učinio, zagrlila ga je rukama oko vrata. Ponovo je ispustio glas, nešto
između stenjanja i režanja te prekinuo poljubac. Kratko je naslonio čelo na
njezino.
Uzdahnuo je duboko i drhtavo, a zatim podigao glavu. Isprepleo joj je
prstima kosu, primaknuo joj glavu i pogledao je. Teško je disao, a oči su
mu bile izrazito tamne.
»Sad bi bio zgodan trenutak da mi kažete da stanem«, zagrmio je.
»Oh«, Mirabel je zapjevušila. Bilo joj je teško ispustiti i taj jedan
samoglasnik, zvučao je tako zagušeno i mutno, kao da to nije njezin glas.
»Da. Hvala. Nisam znala. Kad.« Nije znala. Nije ni marila.
»To sam i mislio.« Provukao joj je prste kroz kosu i gotovo se tužno
nasmiješio, a zatim je pustio i odmaknuo se. »Imate sreće što sam se
odlučio promijeniti. I moram napomenuti da je to izrazito naporno.«
Voljela bi da je odabrao drugi trenutak da se promijeni.
Nakašljao se. »Zbilja ste jako riskirali pustivši me da ja prekinem. Još
koja minuta i otkopčao bih vam svu dugmad i odvezao sve trakice – a
nakon toga više ne bih mario za posljedice.«
»Oh«, izrekla je Mirabel, a potom, kad je shvatila njegove riječi: »Oh.«
Još koja minuta. Kakav bi to bio osjećaj?
»Volio bih znati koja je poanta dadilje ako nikad nije ovdje kad je
potrebno«, rekao je ogorčeno. »Da radi svoj posao, ovakve se stvari ne bi
događale.«
»Nije da to baš često činim«, odgovorila je Mirabel.
»Očigledno ne«, rekao je.
Spustila se sa stola. »Ispričavam se ako vam ne odgovara razina mojih
vještina. Bila bih puno bolja u ovome da sam mogla vježbati, ali kao što ste

1
50
toga i sami svjesni, prilike su ovdje izuzetno rijetke.« Uzdahnula je.
»Zapravo ih i nema.«
»Ne govorim o tome! Govorim o vašoj nesposobnosti da očuvate svoju
krepost! Netko vas je davno trebao naučiti...«
»Naučili su me«, rekla je. »Ali bilo je to jako davno i jedva se sjećam.
Usto, ne vidim koja je poanta da je više čuvam.«
»Poanta?« upitao je. »Poanta?«
»Nije to više toliko važno«, rekla je. U ovom se trenutku to činilo posve
krivo. Čak perverzno.
»Poanta nije ni potrebna.« Prošao si je prstima kroz kosu, još više
naglasivši prekrasan nered koji je ostavila. »Stvar je samo u moralnim
načelima. Radi se o prioritetima. O pitanju časti.«
»Čast je muškarcima toliko bitna«, rekla je. »Zar se ne možete sami za
to pobrinuti ako vam je toliko važna? Trebali ste se obraniti kao što ste
nas obranili od Francuza. Niste sve trebali meni prepustiti. Nemam iza
sebe iskustva u sedam ili osam ljubavnih veza. Nepravedno je ako
očekujete da žena s tako malo iskustva odoli privlačnom i toliko iskusnom
muškarcu.«
»Nepravedno je,« promrmljao je kroz zube, »ali tako je kako jest. Ne
mogu vjerovati da jednoj tridesetjednogodišnjakinji pokušavam objasniti
životne činjenice. Muškarci su životinje, gospođice Oldridge. Nije mudro
nama prepustiti da se brinemo za takve stvari. Ovo je savršen primjer.
Čvrsto sam se odlučio oglušiti, otupjeti i biti slijep na vašu privlačnost.«
»Moju privlač...«
»Došao sam ovamo izuzetno važnim poslom«, nastavio je. »Najvažnijim
u mome živom. Ne možete si ni predočiti koliko toga o tome ovisi. A sa
svakim susretom s vama sve više i više na to zaboravljam. Ne može to više
tako. Ne mogu se spetljati s vama, ma koliko god to želio.«
»Ma koliko god to želje...«
»Kad ste mi blizu, zaboravim zašto sam ovdje i koliko toga ovisi o
meni«, rekao je. »Što sam dulje pod ovim krovom, to se više uplećem. Ne
mogu vjerovati da sam došao do toga da vas tražim po kući. Zapravo
mogu, kao što mogu i vjerovati što je uslijedilo. Ako ostanem još dulje,

1
51
pretvorit ću se u obnevidjelog idiota – a vaš ugled više ništa neće moći
spasiti.«
Ako ostane? Mirabelin strašću zaslijepljen um u trenu se razbistrio. »Ta
ne razmišljate valjda da odete?« upitala je. »Uvjerena sam da vam doktor
Woodfrey to ne bi dopustio.«
Tek je tada ugledala odbačeni štap na podu. »Oh, zaboravila sam na vaš
gležanj«, rekla je. »Ne smijete se oslanjati na njega.« Sigurno nije smio ni
podizati žene koje nisu bile ni približno lagane poput perca. Ako mu
gležanj ne zacijeli kako treba, ona će biti kriva. »Trebala sam se sjetiti...«
Podigao je štap. »Molim vas, ne brinite se za mene«, rekao je. »Imate
dovoljno briga. A ja premalo. Mislim da se barem mogu pobrinuti za sebe,
ako ništa drugo.« Odšepao je do stola i podigao punu šaku ukosnica.
»Dopustite mi učinim da barem nešto korisno. Manje će se šaputati među
poslugom ako ne izađete iz sobe kao da vas je upravo silovao gost.«

Svjestan činjenice da mora otići prije nego što mu ionako ograničena

ustrajnost popusti, Alistair je brzo popravio frizuru gospođice Oldridge.
Zatim je, oglušivši se na njezine prigovore, odjurio do sobe i naredio
Creweu da ih spakira.
Crewe se nije bunio. Samo se kratko, tužno nakašljao, zadržavši stoički
izraz lica. To je bio njegov način da kaže: »U krivu ste, tragično u krivu.«
Alistair je to ignorirao.
Međutim, nije mogao ignorirati kapetana Hughesa, koji je ubrzo
umarširao u sobu nimalo pogođen Alistairovim odlaskom i jasno obznanio
da će gospodin Carsington odsjesti kod njega.
Alistair mu je zahvalio i ljubazno odbio.
»Apeliram na vas da razmislite«, rekao je kapetan. »Ako se vratite u
Wilkerson’s, gospođica Oldridge će umrijeti od zabrinutosti.«
»Nema potrebe da se itko brine«, odgovori Alistair. »Samo moram
odmarati, a to mogu i u hotelu.« Sumnjao je da može odmarati dokle god
mu je Mirabel Oldridge u blizini. Da nema kanala, vratio bi se istog trena
ravno u London.
»Zabrinuta je za Crewea«, rekao je Hughes. »Kaže da on gotovo svaku
noć probdije uz vas, a nakon toga vas dvori i tijekom dana. U hotelu neće

1
52
uopće moći predahnuti. Ondje nema dovoljno posluge, a i oni su uvijek
zaposleni. Morat će nadgledati i ondašnju kuharicu, jer joj ne možete
vjerovati da će pripremati lagana jela kakva je propisao doktor Woodfrey.
Ukratko, gospođica Oldridge vas moli da mislite na svojeg sobara kad već
nećete na sebe.«
Alistair je pogledao Crewea, koji se nastavio pakirati, praveći se da je
gluh.
»Gospođica Oldridge krivi sebe što vas je uzrujala«, nastavio je kapetan.
»Nije me uzrujala«, odvratio je Alistair. »Sam sam si kriv.«
Hughes je zakolutao očima. »Ne mogu vjerovati koliko dramatizirate – i
to zbog nekakvog kanala! Nisam mogao vjerovati svojim ušima kad je
gospođica Oldridge objavila da ide s gospodom Entwhistle u Cromford
samo kako biste vi ostali ovdje.«
»Ne dolazi u obzir«, odgovorio je Alistair. »Ne pada mi na pamet tjerati
damu iz njezina vlastitog doma.«
»Nadam se da ne. Cijelo bih vrijeme razbijala glavu razmišljajući što se
ovdje događa, što se i što se ne odrađuje u njezinom odsustvu, što bi
moglo poći po zlu i još koješta. A da ne spominjem da bi se gospođa
Entwhistle morala ponovo pakirati i putovati, a tek je stigla.«
»Gospođica Oldridge ne bi se smjela brinuti za toliko toga!« povikao je
Alistair. »Gospodin Oldridge mi je drag, ali nije u redu da sve prepušta
njoj. Ako je već odlučio u potpunosti se predati ljubavi prema botanici,
neka zaposli dobrog nadstojnika koji će se baviti pitanjima imanja.
Nerazumno je od nje očekivati da bude istovremeno i gazdarica i
gospodar. Jeste li joj vidjeli stol? Prekriven gomilom pisama o pravnim
stvarima – a sudeći prema njezinom izrazu lica kad sam ušao, razumjela je
sadržaj koliko i ja razumijem kineski.«
Alistair bi volio da je mogao zaboraviti što je vidio kad je potajice stajao
na vratima motreći je. Jednom je rukom prolazila kroz kosu, prekrivši
pravnu korespondenciju ukosnicama. Drugom je držala pero iz kojeg se
rinta cijedila po njezinome rukavu.
Ali najviše ga je morilo njezino lice. Izgledala je tako zabrinuto i
beznadno. Poželio ju je podići i odnijeti – na svome bijelom konju, dakako.
»Pametna je i sposobna«, rekao je odrješito, »ali to je previše za
jednoga. Čak i moj otac, koji čita svaku mjenicu zbunjenih trgovaca i može

1
53
mi reći u novčić koliko sam premašio tromjesečni džeparac – pa čak i on
veći dio posla predaje u ruke svojim zastupnicima. Ima i tajnika.
Gospođica Oldridge sve radi sama i za to joj nitko ne kaže ni hvala niti
odaje priznanje. Čudim se da to nije iz nje iscijedilo sve osjećaje
ženstvenosti. To što su štetu pretrpjele samo njezina garderoba i frizura
dokaz je čudesne otpornosti.
»Ne znate ni pola priče«, odvratio je kapetan Hughes. »Možda nema
razloga ni da saznate. Ali mogu vam reći da se ništa neće popraviti ako
pobjegnete u Wilkerson’s.«

1
54
 Jedanaest

Iako je Alistair druge argumente zadržao za sebe, zbog njih ga je cijelo

vrijeme pekla savjest.
Presudna je bila rečenica Ne znate ni pola priče i kapetanov ton koji je
naslućivao da bi još štošta mogao otkriti.
Alistair bi volio da se može praviti da ga vode isključivo praktični
motivi: što je više znao o gospođici Oldridge, bit će sposobniji pridobiti
njezinu podršku za kanal ili ublažiti njezin utjecaj na druge.
Ali to je bila čudovišna laž. Istina je bila da je želio saznati više o njoj iz
istog razloga zbog kojeg je želio više nje u svakom pogledu – jer je bio
potpuno i fatalno zaljubljen.
Priznavši poraz, predao se kapetanu i preselio k njemu.
Iako nije bio veleban kao Oldridge Hall, Bramblehurst nije bio seosko
imanje u koje bi tko smjestio kapetana zaposlenog na pola radnog
vremena. Nadalje, to nije bio uobičajeni neuredan dom kakvog neženje.
Kuća je bila izglancana i ulaštena do savršenstva. Kapetan Hughes očito se
i na kopnu držao iste mornarske discipline.
U tančine se držao naputaka doktora Woodfreya, kao da ih je izdao sam
Admiralitet.
Strogo je provodio zabranu posjeta i zabranu umnog napora te pazio da
Alistair dovoljno vježba. Prilagodio se ograničenoj dijeti svojega gosta, bal
kao što se prilagođavao oskudnom prehrambenom režimu svoje posade
kad bi se plovidba od luke do luke oduljila. Bio je srdačan i brižan
domaćin, koji nije pretjerano narušavao Alistairovu samoću niti dopuštao
da se osjeća usamljeno.
Kako god bilo, noćne su se more pogoršavale svake noći, otkrivajući sve
više tajni iz tamnog kutka Alistairova uma. Nije znao što je gore: rupa u
sjećanju ili neprestana bojazan da je nešto nepopravljivo u krivu ili trenuci
bolno jasnih sjećanja koji su otkrivali čovjeka kojega je jedva poznavao,
čovjeka koji je bio potpuna suprotnost svemu što je želio biti.

1
55
 Nije znao čemu da vjeruje. Jesu li to bile stvarne uspomene? Ili su to
bile izobličene slike, kako to već često biva u snovima?
Ipak je zadržao te strahove za sebe, baš što je zatajio i rupu u sjećanju –
osim jednoj osobi – kao i bojazan o svojem psihičkom zdravlju.
Svakog jutra za doručkom, kad bi ga kapetan pitao je li dobro spavao,
Alistair je tvrdio da je spavao kao top.
Ali u petak kad je odgovorio uobičajenim odgovorom, Hughes je
odmahnuo glavom. »Pitam se kako spavate tako mirno, a rezultati su
razočaravajući«, rekao je. »Oči su vam potpuno utonule u duplje i čini se
kao da na oba oka imate modrice. Nadam se da ne ležite cijelu noć budni
razbijajući glavu zbog kanala.«
»Nipošto«, rekao je Alistair. »Time ne bih ništa postigao.«
»Također se ne biste smjeli iscrpljivati predmnijevanjima što će učiniti
gospođica Oldridge«, objasnio je kapetan. »Vi pretpostavljate da će se
ponijeti u skladu s ratnim pravilima, no ona neće učiniti ništa tomu
slično.«
»Kad su ženski i muški mozak toliko različiti«, zavapio je Alistair.
»Najužasnija bitka na moru u kojoj sam sudjelovao bila je igrarija u
usporedbi s najbezazlenijom razmiricom sa ženom«, zaključio je kapetan.
»Izmisle vlastito oružje, vlastita pravila, i mijenjaju ih kad god požele.
Očekivali biste da čovjek koji je nekoliko puta obišao svijet, čovjek koji je
star gotovo pola stoljeća...« Crne su mu se obrve namrštile, a u očima mu
je tinjala ljutnja. Zabio je vilicu u komad slanine.
»Očekivali biste da je stari mornar dosad naučio kako se s time nositi ili
barem kako da to izbjegne.«
»Ali kad bismo to izbjegavali, život bi izgubio toliku draž i ne baš malo
uzbuđenja«, odvratio je Alistair.
Kad bi pomislio na godine nakon Waterlooa, sve te godine bez žena, to
bi mu se vrijeme činilo neopisivo dosadnim. Kako li je uopće to preživio?
Divio se sam sebi što se nije objesio.
Neko su vrijeme jeli u tišini.
Zatim je kapetan promrmljao: »Ali i on je djelomično kriv. Uštogljeni,
debeli, mali pametnjaković. Što joj je došlo da se odluči za njega udati, to
mi nikada neće biti jasno. Rekla mi je da je on situiran. Situiran!«

1
56
 Alistair je od šoka razjapio usta. Smjesta se pribrao. »Gospođica
Oldridge je bila udana?« Brak je očito proglašen ništavnim, inače ne bi bila
gospođica.
Onda možda ipak nije djevica, a to znači da su se pravila upravo
promijenila.
Čim je na to pomislio, razbjesnio se sam na sebe. Nije mogao vjerovati
da je toliko poremećen da traži rupe u zakonu koje bi mu dopustile da
spava s njom.
Tad je ugledao kapetana kako ga netremice promatra. »Ne gospođica
O«, rekao je. »Govorio sam, zapravo gunđao, o jednoj drugoj dami. Gospođi
E«, mrmljao je sebi u bradu. »Tako mi to stari neženje katkad radimo.«
Nastavio je s jelom.
»Razumijem«, Alistair je rekao. »Druga dama.« Kapetanovi ljubavni
problemi bili su orijentirani na gospođu Entwhistle, a ne na gospođicu
Oldridge... koja nikad nije bila udana.
Naravno da nije. Nije li mu rekla da nema iskustva? Bila je neokaljana. I
nije se čuvala za njega.
»Gospođica Oldridge voli živahne momke«, nakon nekog je vremena
progovorio kapetan Hughes. »Barem je voljela. Momak za kojeg se trebala
udati bio je čio čovjek. Taj bi sve sâm učinio. Nije mogao čuti ne. Kad je
prekinula zaruke, pratio ju je ovamo i inzistirao da ostane s njom dok ona
ne riješi sve poteškoće.«
Spazivši upitan Alistairov pogled, kapetan je nastavio. Nakon ženine
smrti, gospodin Oldridge zapostavio je posao i imanje je počelo naglo
propadati. Postalo je kritično ubrzo nakon što se gospođica Oldridge
zaručila u Londonu. Raskinula je zaruke i vratila se kući. To je bilo prije
jedanaest godina.
»Poslovanje gospodina Oldridgea u potpunosti se zakompliciralo«,
kapetan je nastavio. »Svima je bilo jasno da će trebati godine da se to
popravi. Mislim da su jedan ili dva predmeta i dalje u tijeku, rješavaju ih
odvjetnici.«
To objašnjava, Alistair je pomislio, zašto je strogo držala nadstojnika
imanja na oku.
»Ali William Poynton nije mogao godinama čekati u Derbyshireu«,
dodao je kapetan Hughes.

1
57
 »Poynton?«, upitao je Alistair. »William Poynton, onaj slikar?«
Kapetan je kimnuo glavom. »Tad je tek počinjao. Dobio je posao da
oslika mural u palači nekog venecijanskog plemića. Sjajna prilika. Nije
mogao reći signoreu da pričeka dvije, tri ili pet godina. Danas bi mogao.
Tada ne.«
Poynton je bio izuzetno cijenjen umjetnik koji je često putovao
svijetom. Alistair je upamtio nevjerojatne egipatske prizore u salonu u
Oldridge Hallu. Poyntonove slike, naravno.
»Imala je dužnost spasiti imanje, a on se morao proslaviti«, rekao je
kapetan. »Gospođa E. tvrdi da je mogao pričekati. Uvjerena je da bi za
godinu ili dvije djevojku bilo manje strah prepustiti imanje novom
nadstojniku. Cista besmislica, to sam joj i rekao. Poynton nije mogao odbiti
takav posao niti zamoliti mušteriju da pričeka, baš kao što ni ja ne bih
mogao odbiti brod ili reći Admiralskom zboru da mi baš nije prikladno
otploviti. Kad ste na dnu, a oni iznad vas nude vam priliku da se uzdignete,
ne smijete postavljati uvjete.«
»Ali odustati od žene zbog poslovnog napretka?« upitao je Alistair.
»Onda je nije iskreno volio.«
Kapetan je odmahnuo glavom. »Poynton ju je ludo volio. Svi su u
Londonu o tome pričali. Došao je ovamo nakon što ga je ostavila. Svi su za
to znali. I nije uopće mario za to kakav će ispasti bijednik pred svojim
sofisticiranim prijateljima.«
»On je umjetnik«, zaključio je Alistair. »Oni vole teatralnosti. Oni su
stručnjaci za strastvene izljeve. Ja to ne smatram ljubavlju. Da ju je iskreno
volio, smislio bi način.«

***

Iako je okrenuo razgovor za doručkom na teme koje se ne tiču nezdravog

izgleda gospodina Carsingtona i iako ga je oduševila njegova reakcija na
situaciju s Poyntonom, kapetan Hughes nije bio posve spokojan oko
zdravlja svojeg gosta. Umjesto da mu se zdravlje postupno popravlja,
činilo se da je postupno sve gore.
Poljuljane vjere u doktora Woodfreya, kapetan se obratio gospođi
Entwhistle. Iako je uživao u prepirkama s njom i često se suprotstavljao

1
58
njezinim opažanjima ljudske naravi, kapetan Hughes gotovo je jednako
cijenio njezinu inteligenciju koliko i fizički izgled.
Ubrzo nakon doručka susreo ju je u parku Oldridge Halla. Kao što se
nadao, bila je u svojoj uobičajenoj brzoj jutarnjoj šetnji istim šumskim
puteljkom koji je tako voljela dok je ovdje radila kao guvernanta.
Tih se godina odijevala u dosadne nijanse sive i smeđe, kako je to
njezino zanimanje i nalagalo. Ovih je dana bila ipak raznobojnija. Jutros je
odjenula crveni kaput. Odgovarajući šešir bio je zgodno ukrašen
kombinacijom perja i valova.
Kapetan Hughes dao joj je kompliment, koji je ravnodušno prihvatila,
pritom nimalo ne usporivši. Međutim, puno se više zainteresirala kad joj je
ispričao kako je njegov gost reagirao na priču o Poyntonu. Složila se da je
Carsington nešto počeo osjećati za Mirabel.
Doduše, ta veza ne može napredovati ako mu je zdravlje sve gore, a
kako je kapetan Hughes objasnio, bila mu je to trenutačno najvažnija
briga.
»Ne mogu vjerovati da izgleda tako bolesno jer čezne za gospođicom
Oldridge«, rekao je. »Ako je to zbilja tako, i ja ću se razboljeti.«
»Jučer je Mirabel dobila pismo od tete iz Londona«, ispričala je gospođa
Entwhistle. »Sadržavalo je i detaljni opis svih ljubavnih veza gospodina
Carsingtona, što mi je i pročitala. Saznavši to, uvjerena sam da on nije tip
čovjeka koji za ikime čezne. U njegovom su stilu više dramatični ispadi,
strastveni govori i neredi, što je tjelesno puno zahtjevnije od ležanja i
čežnje.«
»Neredi?« upitao je kapetan. »Zbog žena?«
Neozbiljan šešir gospođe Entwhistle poskočio je gore-dolje.
»To mi je više nalik na njega«, izjasnio se kapetan. »Čovjek od akcije,
baš kako sam i pretpostavljao.«
»Nažalost, vaše pretpostavke nisu akutne, barem sudeći po mišljenju
nekih«, zaključila je gospođa Entwhistle. »Gospodin Oldridge je uvjeren da
jedino vi razumijete što ne valja s gospodinom Carsingtonom.«
Kapetan ju je pogledao u nevjerici. »Ja?«
Šešir je ponovo poskočio. »Nešto vezano za Egipćane, mak i...«
Razmislila je na trenutak, grizući usnicu što je kapetana uznemiravalo.

1
59
 »Egipćani?« upitao je. »Makovi? Što, dovrag... Kako bi itko to mogao
proniknuti?«
»Gospodin Oldridge pitao se zašto doktor Woodffey nije propisao
laudanum«, rekla je. »Ako sam dobro shvatila, gospodin Oldridge ne
vjeruje da je problem u potresu mozga. Uvjeren je da vi znate što može
najbolje pomoći. Spomenuo je to više nego jednom.«
»Jedino znam da Carsington ne spava i da to ne želi priznati«, odvratio
je kapetan. »Mislio sam da je zabrinut za kanal ili da će mu gospođica
Oldridge izbušiti rupe u...«
Zastao je, jer ga je nešto u kutku mozga bockalo. Kao točkica bijelog
jedra na horizontu taman dovoljno daleko da ju je nemoguće identificirati.
Čekao je, ali nikako da se približi.
»Nema tu pomoći«, napokon je rekao. »Morat ću osobno razgovarati s
gospodinom Oldridgeom. Završit će glavoboljom, ali sve je to u dobre
svrhe.«

U međuvremenu je Mirabel također slušala o gospodinu Carsingtonu. Dok

je kapetan Hughes tražio njezinog oca kako bi mu rasvijetlio zagonetku,
nju su pak prosvjetljivale žene iz sela koje su bile zabrinute za svoje živote
i živote svojih muževa.
Te neformalne sastanke osmislila je njezina majka prije puno godina.
Žene su se okupljale jednom mjesečno kako bi raspravljale o planovima
unutar zajednice i kako ih je najbolje sprovesti u djelo.
Sastanak je također bila izvrsna prilika da se pojadaju članici zajednice
koja je najlakše mogla riješiti njihove teškoće: dami iz Oldridge Halla.
Na jednom takvom sastanku prije jedanaest godina sakupila je prve
dokaze protiv Caleba Fincha.
Današnja tema bio je gospodin Carsington.
Dosad su već svi znali da je treći sin lorda Hargatea stigao u ovaj dio
Derbyshirea. Nisu svi time bili oduševljeni kao plemićke obitelji s
neudanim kćerima.
Mlinar Jacob Ridler, kao i svi mlinari u krajevima gdje je planirana
gradnja kanala, žestoko se protivio, ispričala je njegova žena. Ali nije bio
jedini. Čak i oni koji bi se njime mogli okoristiti: primjerice, radnici na

1
60
paljenju vapnenice na sjevernoj strani, kojima je trebao ugljen za
palionice; trgovci mineralima koji su morali prevoziti težak teret; i
poljoprivrednici koji su prodavali svoje proizvode i gnojivo i na drugim
tržnicama.
»Voda nas sve jako zabrinjava, gospođice«, rekla je supruga
poljoprivrednika, Mary Ann Ingsole, dok su slagali robu za potrebite
obitelji. »Ako zbog kanala presuši vodotok Jacoba Ridlera, neće imati čime
pokretati mlin. Gdje ćemo onda mljeti kukuruz?«
»Moj Tom kaže da će teglenicama poslati u London svu našu ovčetinu,
govedinu i kukuruz i ostaviti nas da živimo na krumpiru«, druga je rekla
utučeno.
»Jacob kaže da moraju izgraditi rezervoar«, rekla je gospođa Ridler.
»Ali gdje, gospođice? Gdje je dovoljno velika parcela na kojoj već nema
farme, kamenoloma ili stoke?«
»Ne znaju pravilno graditi rezervoare«, dodala je treća. »Puknu i uvijek
netko pogine.«
Bile su to tek neke zamjerke. Mirabel ih je sve poslušala. Kad su žene
završile s istresanjem svega što im je na duši, rekla je: »Nisam tajila da se
protivim gradnji. Ali ja sam samo jedna žena, muškarci su ti koji će
odlučiti.«
Gospodin Carsington mora održati javni sastanak na kojem bi se
izabralo vijeće i napisao prijedlog za Parlament, objasnila im je. Bit će to
najbolja prilika za sve one koji su protiv da se izjasne.
»Ali neće«, rekla je Mary Ali Ingsole. »Čak se ni Hiram, za kojeg znate da
se ne boji ništa javno reći, ne želi usprotiviti sinu lorda Hargatea.«
»Takvi su svi«, tužno će žena pokraj nje. »Jamraju kod kuće i među
sobom, ali misle da će ih nabiti na stup srama ako javno kažu išta protiv
njega.«
»Jacob kaže da bi se osjećao kao izdajica. Svi znaju kako je gospodin
Carsington nastradao. Riskirao je vlastiti život za obične vojnike, kao što
su naši momci iz sela.«
»Osim toga, lord Hatgate i njegovi stariji sinovi toliko su pomogli ovim
krajevima.«

1
61
 »Da se radi o bilo kome drugome, muškarci bi se sigurno razvezali,
gospođice.«
Mirabel je već shvatila da bi ovdašnje plemstvo radije izbjeglo sukob s
članom obitelji lorda Hargatea tješeći će da će zaraditi na kanalu.
Međutim, nije očekivala da će se dobrostojeći trgovci i poljoprivrednici
ponašati kao srednjovjekovno kmetstvo.
Ako nitko ne progovori, neće sakupiti dovoljno protivnika. Njezina
peticija Parlamentu protiv gradnje odmah će biti odbačena.
Otišla je sa sastanka i uspela se na dvokolicu, potpuno ozlojeđena.
I prije su znali zaustavljati projekte gradnje kanala i znala je kako se to
radi. Imala je dovoljno novca da podigne toliku prašinu koja bi do Sudnjeg
dana opteretila vijeće odvjetnicima, svjedocima i peticijama.
Ali nije to mogla sama. Ona je bila žena i nije mogla glasati. Parlament
se neće obazirati na njezine zamjerke. Sasvim sigurno joj ne bi vjerovali da
govori i u ime drugih ako nitko od tih drugih ne bi pustio ni glas protiv
kanala.
Bila je sama kriva, govorila si je, što se nije bolje oduprla. Da je
pridavala manje pažnje ljepoti gospodina Carsingtona, a više kanalu, da je
više razmišljala o poslu, a manje o tome kako da mu se baci u zagrljaj,
možda bi mu dosad umanjila utjecaj.
Umjesto toga ubrzano je napredovao a da nije ništa učinio. Od sir
Rogera nadalje, svi su se jednostavno predali poznatom junaku Waterlooa.
I kako bi im uopće mogla zamjeriti kad mu se i ona predala – ne po
pitanju kanala – ali predala mu je sve ostalo: svoj um i dostojanstvo, svoj
razum i ponos.
A da ne spominjemo da se stavila upravo u onu situaciju koju je toliko
željela izbjeći.
Opet će, kao što je to bilo prije jedanaest godina zbog gospodina
Poyntona, potpuno izgubiti glavu zbog muškarca.
Zašto se ne može barem jednom zaljubiti u čovjeka čiji se planovi i
ambicije ne kose u potpunosti s njezinim?
Uzdahnula je i pokušala se smiriti upijajući okolinu.
Bilo je rano poslijepodne i hladno, iako ne i ledeno. Gomile sivih oblaka
nemirno su se preslagivale na nebu.

1
62
 Vozila se jednim od mračnih, zavojitih seoskih puteljaka koje je
gospodin Carsington toliko mrzio. U proljeće put obgrle grmovi divljeg
cvijeća, a drveće stvori prekrasan zeleni svod nad cestom. Trenutačno je
put bio u zagasitim zelenim i dosadnim smeđim nijansama, nekima bi se
čak činio samotan i melankoličan.
No ne i njoj.
Čula je kako vjetar budi šapat zimzelenog drveća i gledala ga kako
podiže prošlojesensko lišće i zatim ga razbacuje, baš kao što vile
pomoćnice razbacuju po putu latice cvijeća prije nego što prođe glavna
vila.
Ustaljen ritam topota kopita, uzdasi vjetra, cvrkut optimistične ptičice,
čavrljanje vjeverice – svi ti jednostavni seoski prizori i zvukovi postupno
su joj umirili uznemirenu dušu.
Kako je neprirodna potištenost jenjavala, tako se vraćala Mirabelina
prirodna vedrina. Malo je toga bilo beznadno, rekla si je. Često se tako čini
jer ljudima nedostaje hrabrosti i mašte. Ali ona nije bila jedna od njih.
Nema razloga da se osjeća glupo što još nije otkrila kako pobijediti
gospodina Carsingtona.
Teta Clothilde bila je jedna od najmodernijih londonskih domaćica.
Kako je bila udana za lorda Sheffielda, aktivnog političara, svakodnevno se
družila s političarima. No čak je i ona priznala da je gospodin Carsington
tvrd orah.
Za muškarca, napisala je lady Sheffield, bio je nevjerojatno inteligentan.
I pravi kavalir. Čak i njegove ljubavne veze, onih »sedam ili osam« koje je
spomenuo, koje je teta Clothilde opisala do najsočnijih detalja, bile su
samo dokaz njegove plemenitosti. Nikada nije ženu iskoristio i odbacio,
kao što su to radili razvratnici. Bio je beskrajno odan, čak i prostitutkama i
lopovima. Bio je otmjen i častan.
Tad je Mirabel ugledala tračak nade.
Zar nije nekoliko puta rekao da želi razumjeti sve zamjerke kako bi ih
mogao riješiti? Uzrujao se kad mu je rekla da su ljudi toliko očarani
njegovom obitelji i slavom da mu se ne žele suprotstaviti.
Pokušavao se suzdržati u njezinoj blizini, kako je rekao, jer se želio
časno ponašati.

1
63
 Kako bi se onda osjećao da mu ispriča sve što su danas žene rekle?
Kako bi se osjećao kad bi saznao da obični, vrijedni ljudi previše cijene
njegovo junaštvo i žrtvu te beskrajan popis dobrih djela njegove obitelji
da bi iskazali svoje pravo mišljenje?
Kad bi mogao shvatiti da ima značajnu nepravednu prednost, možda bi
se vratio u London i pustio da netko drugi ovdje preuzme njegovo mjesto.
Čak bi i protiv samog lorda Gordmora obični ljudi imali više izgleda.
Poštovanje prema njegovoj tituli ne bi ih zaustavilo da jasno progovore u
ime svojih obitelji i svojih života.
Gospodina Carsingtona zasigurno bi njegova čast obvezala da prepusti
svoje mjesto nekome tko ih manje podsjeća na kakvo božanstvo.
A što kad ode?
Nije smjela o tome razmišljati.
Srećom, put do toga bio je kratak, a njezina odluka neće se za to vrijeme
stići istopiti prisjećanjem na muževne osmijehe, patetične igre riječima i
vruće poljupce.
I nekoliko trenutaka poslije, kad je stigla pred vrata kapetana Hughesa,
i dalje je znala što joj je na prvome mjestu.
Ali prije nego što je uopće sišla s kola, izašao je njegov batler i rekao joj,
uz dužno poštovanje i iskrene isprike, da ne primaju nikakve goste.
Gospodar je otišao ostavivši stroge upute: nitko ne smije uznemiravati
gospodina Carsingtona ni pod kojim uvjetima.
»Nancarrow, pa to je besmislica«, rekla je Mirabel. »Znate da je
gospodin Carsington još nedavno boravio u Oldridge Hallu. Uvjerena sam
da doktor Woodfrey ne bi zabranio da ga posjetim.«
Batlerovo se lice zacrvenjelo. »Ispričavam se, gospođice«, rekao je. »Ali
naredbe su naredbe. Strogo mi je rečeno da nema iznimaka, jer iznimke
vode do pobune.«
Nancarrow je nekada bio kapetanov vođa palube i bio mu je beskrajno
odan.
»U redu«, skratila je Mirabel, iako ništa nije bilo u redu. »Onda budite
toliko ljubazni da mi date pero, tintu i papir da gospodinu Carsingtonu
napišem poruku.«

1
64
 »Pisma su zabranjena, gospođice«, odvratio je Nancarrow. »Preveliki su
napor za gospodinov mozak.«
»Tek nekoliko riječi«, Mirabel je započela, no i ubrzo shvatila da je bolje
odustati. Za razliku od njezinog batlera, Nancarrow nije naviknuo
razmišljati svojom glavom i nije mogao, za razliku od Bentona, odrediti u
kojim slučajevima treba učiniti iznimku. Ako nastavi, samo će se uzrujati,
a njega rastužiti.
Zatim je otišla.
Ali ne kući, kao što je to Nancarrow mislio.

Alistair se vratio iz dnevne šetnje kapetanovim besprijekorno uglancanim

parkom taman kad su kola skrenula iza kuće, što Nancarrow nije
primijetio.
Neupućen u nedavnu raspravu pred kućom, Alistair je ostao zatečen
kad mu je kiša kamenčića preplavila prozor spavaće sobe, koja se nalazila
na prvom katu u stražnjem dijelu kuće.
Približivši se prozoru, ugledao je gospođicu Oldridge kako stoji u
cvjetnjaku. U istom su mu se trenutku misli oslobodile sumorne kaljuže u
koju je tonuo od doručka.
Otvorio je prozor. »Gospođi...«
»Psssst!« Pokazala je u stranu. Alistair je pogledom popratio smjer.
Visoke, prastare ljestve stajale su naslonjene uz zgradu. U potpunoj je
nevjerici primaknuo oronule ljestve prozoru svoje spavaće sobe.
»Gospođice Oldridge«, započeo je.
Uputila mu je prijekoran pogled i prislonila prst na usne. Zatim se
krenula uspinjali.
Alistair se pitao je li to san. Kako je ovo bilo puno ugodnije od njegovih
uobičajenih snova, pristao je uživati dokle god trajalo.
U svega nekoliko sekundi vrh njezinog ružnog sivog šešira poravnao se
s donjim rubom prozora. Već ga je idućeg trena netremice gledala kao da
je svakodnevno stajala na nestabilnim ljestvama kat iznad sigurne zemlje.
Alistair je opijen vrtoglavicom zurio u njezine tamne oči i razmišljao
koliko je sigurno da je rukama pokupi s ljestava.

1
65
 »Gospodine Carsington«, rekla je.
»Gospođice Oldridge.«
Zagledala se u njega. »Došla sam vas zamoliti uslugu.«
Njezin osmijeh pretvorio mu je mozak u žele. »Samo recite«, rekao je.
»Sigurno biste voljeli znati...« Nabrala je čelo. Nagnula se unazad
ukrotivši osmijeh.
Alistair je zgrabio ljestve. »Ne radite to! Jeste li poludjeli?«
»Jako ste bolesni«, rekla je. »Nije ni čudo da je Nancarrow bio tako
svojeglav. Mogla sam i sama shvatiti.« Počela se spuštati.
»Nisam bolestan«, rekao je.
Zastala je. »Izgledate grozno. Sigurno ne biste trebali stajati pokraj
otvorenog prozora.«
»Gospođice Oldridge, ako mi ubrzo ne kažete o čemu se radi, spustit ću
se za vama«, zaprijetio je. »Bez kaputa i bez šešira.«
Ponovo se uspela. »Nećete to učiniti«, rekla je. »Ovdje sam isključivo
radi posla. Nisam ni razmišljala o tome koliko bi vas to moglo umoriti.«
»Kakvog posla? Rekli ste da trebate uslugu.«
»U jednom smislu.« Zurila je u prečku za koju se držala. »Ali nisam
dobro promislila. Nisam uzela u obzir koliko ste dužni lordu Gordmoru.
Kad moram birati između pravednosti i odanosti...« Odmahnula je glavom.
»Nije u redu da vas zamaram s takvim problemima dok ste bolesni.«
»Nisam bolestan«, ponovio je.
Ponovo ga je pogledala. »Nešto nije u redu.«
»Da, nešto nije u redu«, rekao je. »Nešto zaista nije u redu. Vi. Ja. Ovo.«
Mahanjem ruke ispunio je prostor između njih. »Ovo što je između nas.«
Pogledala je prema tlu – bila je tako daleko od zemlje, tako mu se činilo.
Rukama u rukavicama još je čvršće stisnula prečku za koju se držala.
»Da barem to niste rekli«, odgovorila je.
»Nisam htio. Ali vi...« Zastao je usred rečenice jer se počela ubrzano
uspinjati i u tili čas zakoračila na rub prozora.
»Dragi Bože!« Srce mu je tuklo kao ludo kad ju je uvukao unutra.
Htio ju je protresti, ali odmah se istrgnula i odmaknula.

1
66
 »Mogli ste poginuti«, režao je.
»Jedino da ste me ispustili.« Glas joj je drhturio. »Niste me smjeli tako
zgrabiti. Znala sam što radim.«
»Jeste li?«
»Ja sam žena sa sela.« Poravnala si je šešir. »Nisam kao vaše
Londonke.«
»Ne, nimalo«, odgovorio je. »Niste nalik nikome. Vi ste... Vi ste...«
Plave je oči uperila u njegove i odmah su ga preplavile uspomene: svaki
pogled, svaki dodir... šaputanje njezinog glasa, beskrajna raznolikost
osmijeha... slatka predaja njezinog tijela. On, poznat po svojoj obzirnosti i
komunikacijskim vještinama – on, koji se uvijek snalazio s riječima nije
mogao razabrati misli, a kamoli pronaći riječi kojima bi iskazao što osjeća.
Napravio je uzaludnu gestu rukom i rekao glupavo i blago: »Stvarate mi
takvu zbrku.«
Bacila se na njega, omotavši mu ruke oko struka i istovremeno mu
zabivši svoj ružan šešir u prsa.
Ostao je bez daha, a zatim je zagrlio i privinuo k sebi.
»Niste smjeli doći«, zagrmio joj je u šešir. »Ali tako mi je drago da
jeste.«
»Trebala sam se oduprijeti, ali nisam mogla«, rekla je, mumljajući mu u
kaput. »Samo sam tražila ispriku.«
»Toliko ste mi nedostajali«, rekao je.
»To je dobro. Poludjela sam bez vas.« Ustuknula je dovoljno da ga može
pogledati u lice. »Otkad ste otišli, samo sam žalila što nismo nastavili što
smo započeli. Zalila sam što ste stali. Zalila sam što mi niste otkopčali svu
dugmad i odvezali sve vrpce ne mareći za posljedice.«
»Ne znam o čemu govorite«, rekao je. Znao je, ali bio bi sretniji da nije.
Nije bio od željeza.
»Govorim vam istinu«, rekla je. »Zašto da se pretvaram? Oduvijek
pronalazim izlike, lažem si o vama kako bih zaštitila...« Glas joj je drhtao.
»Ne znam što štitim. Svoju taštinu. Svoj ponos.«
»Svoju čast«, rekao je.

1
67
 »Moram li je čuvati?« upitala je. »Da sad odem? Zašto me niste otjerali
prije nego što sam progovorila?« odmaknula se dok joj je donja usna
drhturila. »Bijednice.«
»Dušo moja...« Ta potpuno se pogubio. Da mu barem samo zarije bodež
u srce i završi s time.
»Dušo vaša«, nastavila je. »Dušo vaša.« Nakratko se nasmijala i obrisala
suze. »Ne gledajte tako... Tako... Ne gledajte me tako. Neću plakati. Mrzim
žene koje suzama dobivaju što žele. Jednostavno me obuzeo trenutak.
Ogorčenost.«
»Dao bih sve«, rekao je, »da je drukčije.«
Uslijedila je duga, napeta pauza. Zatim je nastavila: »Da barem nisam
djevica plemenitog roda, zar to? Da barem nisam neudana, što onda?«
Skinula je rukavice i bacila ih na pod. Zatim je počela odvezivati vrpce na
šeširu. »Što onda?« ponovila je. »Što da ipak nisam baš takva dama?«
Alistair je piljio u rukavice i njezine gole ruke koje su žustro odvezivale
mašne. »Ne možete biti...« Misli su mu odlutale dok se borio s
nevjerojatnim mogućnostima koje su se pružale.
Skinula je šešir i bacila na ga stolac.
»Ne«, rekao je.
Počela je otkopčavati haljinu. »Imam trideset i jednu godinu«, rekla je.
»Voljela bih iskoristiti svoje pupoljke prije nego što se latice sasuše i
otpadnu.«

1
68
 Dvanaest

Izraz na njegovom beskrajno aristokratskom licu bio je neprocjenjiv.

Da nije bila toliko uzbuđena, Mirabel bi se glasno nasmijala. Ali kako su
joj se noge toliko tresle, da je zastala samo na tren, čak i da se samo
nasmije, izgubila bi svu hrabrost.
»Ta vam šala nije nimalo smiješna«, rekao je.
»Nikad nisam bila ozbiljnija«, odvratila je.
Rekao joj je da mu je nedostajala. Rekao joj je da nešto osjeća prema
njoj. Možda je osjećao tek požudu, ali i to je bilo u redu. I ona je osjećala
požudu.
Toliko je vremena prošlo otkad je posljednji put žudjela za nekime,
toliko vremena otkad joj je neki muškarac uzvratio osjećaje. Suzdržavala
se s Williamom i sačuvala svoju krepost u ime časti. Pustila je čovjeka
kojeg je voljela da ode, u ime dužnosti. Neće dopustiti da ovoga puta čast i
dužnost preuzmu glavnu riječ, barem ne u potpunosti.
Ona i gospodin Carsington bili su sami, a ovaj put nisu bili pod očevim
krovom ili u hotelu. Nitko nije vidio da mu je ušla u sobu i nitko ne treba
vidjeti da iz nje izlazi. Takvu priliku neće opet imati.
Nije željela umrijeti kao djevica. Morala je saznati kako je to doživjeti i
izraziti strast. Mora barem jednom iskusiti kako je to voditi ljubav s
muškarcem za kojim čezneš.
Krenuo je prema njoj. Ustuknula je. »Zakopčajte gumbe«, rekao je
strogo, »ili ću vam ih ja zakopčati.« Napravio je još jedan korak.
Odmaknula se.
Soba je bila sićušna u usporedbi s onom u Oldridge Hallu. Namještaj i
njegova imovina stvorili su brojne prepreke ostavivši mu jako malo
prostora za manevriranje. Znala je da neće riskirati da prevrne stolac ili
stol ili sruši nešto lomljivo, a toga je bilo posvuda. Posluga bi dojurila čim
bi začula buku.

1
69
 Oprezno je šepao za njom, a ona je uzmicala, istovremeno klizeći
nemirnim prstima niz ogrtač.
»Gospođice Oldridge, igrate vrlo opasnu igru«, rekao je. »Netko bi nas
mogao čuti.«
»Onda govorite tiše«, dobacila je.
Popela se na krevet te stojeći tek pedalj izvan njegova dosega, u hipu
zbacila ogrtač. Bacila ga je na njega i pogodio ga je u lice. Zadržao ga je
ondje na trenutak, a zatim ga čvrsto privio uz grudi.
»Ne smijete«, rekao je muklo. »Ne smijete mi to raditi. Miriše...«
Progutao je knedlu. »Miriše po vašoj toplini, po vašem mirisu.«
Srce joj je mahnito lupalo.
»Ovo nikako nije pametno«, rekao je. »Ni pošteno.«
»Niste mi dali izbora«, odvratila je. »Vi i vaša prokleta čast.«
»Ne smijete to činiti«, ustvrdio je. »Ne smijete.«
»Ovo nam je zadnja prilika«, uzvratila je.

Ovo nam je zadnja prilika.

Alistair se je pokušavao uvjeriti da nije važno. Ne može je ovdje
obeščastiti baš kao ni pod krovom njezina oca.
Mučila se otkopčavajući haljinu.
Vezala se odostraga. Lako ju je mogao otkopčati.
Stisnuo je šake i stajao kao ukopan.
Bez njegove pomoći nije mogla skinuti haljinu. Ne smije joj pomoći.
»Cijelog života samo vršim ono što mi je dužnost«, nastavila je
pokušavajući okrenuti haljinu kako bi dosegnula gumbe i vrpce. »Ne žalim
zbog toga. Nimalo. Ali znam da bih žalila za vama.«
»Draga...«
»Ne govorite to!«
»Dragi ste. Da niste – Ali ne smijemo – Moramo razgovarati. Preklinjem
vas, prestanite se svlačiti. Nemoguće je razumno razgovarati dok to
činite.«

1
70
 »Uvijek sam tako razumna«, rekla je. »Uvijek činim ono što bi trebalo.
Zašto ne mogu barem jednom učiniti ono što ne smijem?«
»Da, možete, drugi put. Ali ne sada.«
»Rekli ste mi da sam vam nedostajala, da ste ludjeli bez mene«,
nastavila je. »Kad se vratite u London, zaboravit ćete me uz pomoć drugih
dama. A ja neću imati nikoga poput vas. Ne želim žaliti što nisam
iskoristila priliku. Ne želim žaliti. Jedino mi preostaje ovaj trenutak. Kako
to ne shvaćate? Vrijeme mi istječe.«
Prestala je petljati s haljinom i primila se za stup od kreveta. Podigla je
desno stopalo, odvezala gležnjaču te je nakon kratke borbe i nekoliko
spoticanja skinula.
Nije joj mogao dopustiti da nastavi. Krenuo je prema krevetu.
»I ne pomišljajte«, upozorila ga je. »Jako sam uzrujana i sklona
vrištanju.«
Alistair je uzmaknuo. Već je uzrujana. Uskoro će je i hrabrost napustiti
– samo se nadao prije nego što njega napusti ustrajnost. Prije nego što
zaboravi što je čast. Mora se pretvarati. U tome je bio vješt. Mora se
pretvarati da mu nije stalo.
Odmaknuo se, podigao njezin ružan šešir sa stolca, sjeo i prekrižio
ruke.
»U redu«, rekao je. »Svucite se do kraja. Uvucite se nagi u krevet ako
baš želite. Nije da to nikad nisam vidio ili da više nikad neću. Kao što ste
već rekli, bilo je i bit će još žena u mome životu. Puno drugih žena. Ako mi
zbilja dosadite, napravit ću još jedan krug po vrtu.«
Gledao je kako ga je druga čizma promašila. Srećom je bila mekana, a
tepih debeo. Začuo se tek tupi udarac.
Iduće su bile podvezice.
Alistair si je gledao u čizme.
Nešto meko i klizavo sletjelo mu je na glavu. Zgrabio je to i otvorio oči.
Bila je to visoka čarapa, i dalje u obliku njezine noge. Progutao je u sebi
urlik.
I druga mu je čarapa završila na nogama. Zurio je u nju mrseći si kosu
prstima.

1
71
 Začuo je kako je nešto tiho doletjelo. Na koljenu su mu završile svilene
pletene gaćice i odmah skliznule na pod.
Govorio si je da se mora pretvarati da je to nešto drugo, ali nije mogao.
U mislima je vidio paperjaste svijetlobakrene uvojke na najtajnijem,
najženstvenijem mjestu. Polako je pogledao prema krevetu.
Vatrena joj je kosa prekrila ramena, a haljina joj je bila okrenuta na bok.
Suknju je navukla do bedra pokušavajući odvezati podsuknju. Već joj je
vidio gležnjeve i listove, i to prvi put kad ju je ugledao. Znao je da su
skladni. Ali nije ih vidio cijele, a kamoli te prekrasne zakrivljene noge
potpuno gole.
Imala je madež blizu lijevog koljena.
»Gospođice Oldridge«, promrmljao je. »Mirabel.«
»Nikad ovo nisam činila s unutarnje strane«, rekla je. »Nije nimalo
lako.« Spustila je podsuknju i iskoračila iz nje. Stajala je tako na trenutak,
držeći u rukama zgužvane suknje i pogledala ga.
»Imate prekrasne noge«, rekao je. Molim vas, prekrijte ih, trebao je
dodati. Ali nije. Nije da bi to išta promijenilo.
Bacila je pogled na svoje noge. »Da, čine se u redu. Ali nikad ih nitko ne
vidi. I ostatak je isto u redu. I sve to uzalud!«
Napokon je shvatio problem.
Živjela je u zabačenom mjestu s ocem kojeg gotovo nikad nije bilo, ako
ne tijelom, onda duhom. Radila je iz dana u dan i nitko se nije previše
zamarao time što radi.
Nitko joj nije čestitao na uspjesima, a kamoli joj udvarao.
Nitko joj nije govorio da je zgodna, nitko je nije pohvalio da je pametna,
inteligentna, brižna i toplog srca.
Zašto bi marila kako je odjevena ili je li joj kosa čista kad je svemu oko
sebe bila posve nevidljiva?
»Ja vas vidim«, rekao je. Ustao je i primaknuo se krevetu. Ona se
odmaknula izvan njegova dosega.
»Prekrasni ste«, rekao je. »Dao bih sve na svijetu da vas mogu imati. Ali
ne mogu, jer se vama ne mogu oženiti.«

1
72
 »Naravno da se ne možemo vjenčati«, odvratila je. »Najvjerojatnije ćete
izgraditi svoj odurni kanal i uništiti sve što mi je srcu drago te ću vas zbog
toga zamrziti. Ako ne uspijete, za to ću ja biti zaslužna, pa ćete vi mene
mrziti. U ovom smo času privrženi jedno drugome, ali to neće potrajati.
Ako sada ne vodimo ljubav, nikad nećemo. Imat ćete prilika s drugim
ženama, toga sam svjesna. Ali ja najvjerojatnije neću upoznati drugog
muškarca prema kojem bih gajila tako jake osjećaje kakve gajim prema
vama.«
Govorila je tiho i sabrano, a lice joj je naizmjence rumenjelo i blijedjelo.
Stajala je ukopano i dalje držeći nagomilane suknje u čvrsto zgrčenim
rukama.
U očima joj se nisu caklile suze, usne joj nisu treperile, ali izbočila je
bradu, iz hrabrosti, prkosa ili tvrdoglavosti, nije mogao odrediti.
Sve što je znao jest da je želio isto što je ona željela i osjećao se kao
monstrum što je tjera da ga moli. Osjećat će se kao monstrum i nakon
svega, ma što god se dogodilo.
Učinit će što ona želi i što on sam želi, a poslije se baviti moralnim
dvojbama.
Naposljetku, rekao si je, nije bio dječak. Znao je kako voditi ljubav a da
je pritom ne okalja.
On i Judith Gilford u potpunosti su iskoristili rijetke trenutke kad su bili
sami. Imao je dovoljno vremena da svojoj tadašnjoj zaručnici ukrade
djevičanstvo. Ona se, naravno, nije ni previše trudila sačuvati ga.
Ali ipak se kontrolirao.
Možda je glup, ali nije bez skrupula.
To si je govorio dok je skidao kaput.
Bacio ga je na stranu, otkopčao prsluk, brzo ga svukao i vrgnuo na
kaput. Odvezao je kravatu i odbacio je sa strane. Sletjela je na njezino
donje rublje.
Alistair je začuo kako je udahnula i zadržala dah.
I on je plitko disao. Govorio si je da se smiri i da ostane hladne glave.
Skinuo je čizme.
Zatim je pogledao ženu koja je stajala na krevetu dopustivši da mu
pogled polako putuje od njezinih nagih nožnih prstiju prema gore, preko

1
73
dražesnog pregiba na gležnjevima, slatkih zakrivljenih listova, zamamne
rupice na koljenu, sve do nježnih bedara.
Uspeo se na krevet i na rukama i koljenima dopuzao do nje, preko
prekrivača na kojem su još bili otisci njezinih čizama.
Nije mrdnula ni centimetar, samo je tako stajala držeći suknje. Kad joj
se približio, primijetio je da joj je sićušan madež u obliku nepravilnog srca,
samo naopačke. Poljubio ga je. Noga joj je zadrhtala.
Rukom joj je obavio koljena i povukao je.
Začuo se mek, prigušen jauk iznenađenja i tup zvuk kad je sletjela na
jastuke. Zatim je počeo plaziti preko njezina tijela, dok je ona grčevito
grabila njegovu košulju i vukla ga prema sebi.
Htio je biti nježan i pažljiv, ali bilo je to gotovo nemoguće. Osjećao se
kao da je lutao pustinjom danima, tjednima, godinama. Ona je bila ta oaza,
svježa, čista i slatka. Sve druge žene koje je ikad poznavao bile su tek
fatamorgana. Samo je ona bila stvarna.
Njen omamljujući miris bio je posvuda. Kad joj je držao ogrtač i upijao
njezin miris, te su arome vratile sve ono što je htio zaboraviti: osjećaj kad
ju je prvi put okusio, svježu poput jutarnje rose, nespretan žar u njezinu
poljupcu... Toplinu njezina tijela na svojem, lupanje njezina srca o njegova
prsa, njezinu kosu koja mu je draškala bradu.
Sad je bila ovdje, u njegovu zagrljaju.
Ovo nam je zadnja prilika.
Pojačao je poljubac, a slatkoća se smračila. Spustio se ljubavni sumrak
koji je nagoviještao mrak. Sav je svijet nestao, ostali su samo njih dvoje,
sami.
Rukama joj je prešao na leđa odvezujući vrpce za koje se zakleo da ih
neće taknuti: prvo gumbe i vrpce na haljini, a zatim korzet. Zatim joj je sve
redom, steznik, korzet, potkošulju, spustio do kukova.
...i tada zaboravio disati.
Zamišljao je oblik njezinih grudi, ali nije mogao ni zamisliti koliko su
savršene, čvrste i glatke, ukrašene delikatnim ružičastim bradavicama.
Nije si mogao predočiti besprijekorno zaobljen trbuh i zamamno udubljen
pupak.

1
74
 Nije mogao zamisliti da će tako zastati i gledati je te pritom shvatiti da
je ona sve što je ikad želio.
»Mirabel«, rekao je meko. Čudesno. Nadnaravno. Položio je ruku, poput
perca, na njezina prsa.
Priljubila mu se uz dodir, a delikatan se pupoljak ispupčio i potamnio.
»Oh«, uzdahnula je. Bio je to tako mek uzdah, najblaži uzdah, a sve mu je
rekao – o užitku koji ju je preplavio, o povjerenju koje mu je dala, o žudnji
koju je osjećala, bez imalo prijetvornosti.
Prešao je rukama po svilenkastom trbuhu. Meškoljila se pod njegovom
rukom, pozivajući ga svojim nesputanim reakcijama, te je njegov dodir
bivao sve manje pažljiv, a sve više osvajački.
Gladio joj je baršunastu kožu, te savršene obline, a ona se trzala sa
svakim pokretom ruke, predajući se cijelim tijelom, punim povjerenjem,
bez imalo straha ili srama. Što ju je više kušao i dodirivao, što mu se više
prepuštala, to ju je više želio.
Umom mu je samo prolazilo koliko je želi, jer ona je bila sve što je ikada
želio.
Ljubio ju je strasno, kao da mora doprijeti do njezine nutrine, a ona mu
je odvratila istim htijenjem zarivši mu prste u kosu. Njezin okus bio je
tako čist i sladak, nevin, ali ne i sramežljiv. Kao da pije nektar divljeg
cvijeća koje prkosno cvate u nemilosrdnoj vrištini.
»Mirabel.« Promrmljao je naslonivši usne na njezina pohlepna i željna
usta.
»Da, da, da«, šaptala je.
Da da da.
Povukao joj je haljinu, korzet i potkošulju preko kukova i niže, jedva se
obazirući na to što radi, samo ih je želio maknuti s puta. Jednako
nepažljivo odbacio je i ostatak svoje odjeće, mareći samo za to da ponovo
osjeti njezine usne i njezinu kožu, da svojim usnama prouči svaki pedalj
njezinog tijela.
Možda je bio svjestan, u nekom udaljenom kutku mozga, gdje se nalazi,
tko je ona, što su mu bile namjere, što je bilo ispravno, a što je bilo
pogrešno. Ali svjesnost je sve više i više uzmicala pred njezinim rukama

1
75
koje su mu prelazile po tijelu – naučila je od njega kako biti odvažan,
shvatila je kako ga natjerati da za njom žeđa.
Pravo i krivo su postupno nestajali, a žudnja je plamtjela sve jače i
vatrenije. Jezik joj se isprepletao s njegovim, prsti su joj rovali po
njegovim ramenima, a i tijela su im se ispreplela kad se s njom okrenuo na
bok. Istovremeno su jedno za drugim sve više žeđali, a beskrajan se
poljubac produbio u vrelo oponašanje snošaja.
Negdje daleko i dalje bio je svjestan svega što je namjeravao i što je čast
nalagala. Ali tako ga je čvrsto držala da bi radije umro nego je pustio, tako
toplu, svilenkasto meku i strastvenu.
Povukao ju je čvrsto k sebi i začuo njezin tih uzdah.
»U redu je«, prošaptao je.
Nije bilo. Bila je nevina, inače ga njegova uzbuđenost ne bi tako
isprepadala.
Stani, rekao si je. Odmah stani.
Ali nije se trznula. Nije ju bilo strah, iako mu je nabrekli ud srčano
pulsirao o njezin trbuh.
»Moj Bože«, rekla je prigušenim šapatom. Pomicala je kukove u ritmu
njegovih. A zatim: »Oh.«
Nije mu preostala ni jedna misao u glavi, samo vruća izmaglica
svjesnosti. »Želim te«, zagrmio je. »Toliko te želim.«
»Uzmi«, rekla je. »Uzmi me, molim te.«
Uzmi me, molim te.
Stavio joj je ruku između nogu.
Iz nje se začuo tihi zvuk iznenađenja, koji se odmah opustio i predao,
potpuno mu vjerujući.
Prodro je prstima među paperjaste uvojke i nježno je dražio. Ponovo se
ukočila i ponovo nakon toga odmah predala intimnosti, pomičući se uz
njegovu ruku tražeći još. Mekim mu je rukama pohlepno prelazila preko
ramena, ruku, prenoseći mu valove vrućine duboko u tijelo, potpuno mu
pomutivši um.

1
76
 Draženje je bivalo sve manje nježno, a rukama mu je grčevito držala
njegove. »Da, molim te. Oh, da. Dragi Bože, ja...« I zatim se zatresla u
klimaksu, još jednom i još jednom.
Osjetio je kako mu se njezin pulsirajući užitak odbija po tijelu, osjetio je
njegovu jačinu u žilama, njegov odjek u mišićima i tetivama. Priljubila mu
se uz ruku, a on je poludio od sreće i požude. Previjala mu se uz tijelo.
»Molim te. Molim te.« Zarila mu je prste u kosu i povukla mu usne prema
svojima, ovog je puta osjetio čisti grijeh, vruć, sladak tjelesni grijeh.
I dalje izgubljen u burnom poljupcu, podigao joj je nogu preko svoga
bedra. Ušao je prstima još dublje pripremajući je, iako je već bila
svilenkasto vlažna, a prsti su mi bridjeli od požude. Željela ga je. Želio ju je,
više nego bilo što na svijetu.
Pripremio se da uđe u nju.
Spustila mu je ruku niz trbuh, a on je zastenjao ljubeći je. Mrmljala je.
Nije je razumio. Um mu je bio pomućen, mračan i uzavreo.
Zatim je osjetio njezinu ruku na svojem spolovilu. Gustim, crnim
svijetom zavladala je blistava svjetlost, dodir joj je bio poput udara munje
koji je udario neposredno pored njega. Prošao mu je kroz sve mišiće i
žile... I tad je eksplodirao, prolivši sjeme po njezinu trbuhu.

Primio je Mirabel kad se otkotrljao s nje, a ona se kao zalijepljena za te

duge, znalačke ruke, samo prepustila. Duša joj je bila ispunjena deliričnom
srećom, a od tjelesnog je užitka koji joj je i dalje bridio po koži i žilama
zadrhtala.
Privinuo ju je k sebi i prislonio uz sebe tako da su joj se leđa čvrsto
oslanjala o njegovo međunožje. Ugodno se ugnijezdila i sneno razmišljala
kako ovdje pripada, kako je ovdje oduvijek pripadala. Bio je golem, topao i
čudesno čvrst. Ispružila je ruku unazad i pogladila napeto, mišićavo bedro
naslonjeno na njezino. Svijest joj se povratila kad je osjetila kako se trznuo
te je shvatila da mu je prošla rukom po ozlijeđenom bedru. Pod dlanom je
osjetila glatki ispupčeni ožiljak.
»Oprosti«, šapnula je. »Boli li te?«
Proizveo je čudan zvuk, nešto između smijeha i jauka. »Ne, mila, ništa
takvo. To je jedna druga vrsta patnje.«
Priljubio joj je usne na vrat, prošli su je trnci.

1
77
 »Takva«, rekao je.
Užitak. Uživao je kad ga je dotaknula. Znala je to. Osjetila je taj užitak,
taj odjek njezinog, u svakome dodiru. Kao da je on bio njezin odjek, a ona
njegov. Kao da se oduvijek znaju, kao da su oduvijek bili jedno, ali ih je
nešto nakratko razdvojilo.
Još to nije mogla objasniti. Dogodilo joj se nešto čarobno. Nije znala
kojim bi riječima to opisala. Da je tako intimno dodiruje, da mu se tako
cijela preda – bilo je čudesno do bola. Da je samo shvatila što će se
dogoditi kad ga je tako drsko dodirnula, ne bi to učinila. Željela ga je u
sebi.
Ali ne, ovako je bilo bolje, za oboje. Bez posljedica.
Progutala je knedlu.
»Dakle, to je taj tiranin od noge«, rekla je. »Uvijek u središtu pozornosti.
Da je pogledam.«
»Nije lijepa«, odvratio je. »Ali zašto bi to tebi bilo važno? Ta ti vidiš
ljepotu u mračnim vrištinama gdje drugi vide samo gadost i sumornost.
Usto si i žena sa sela. Zasigurno si vidjela porod krava, ovaca i svinja.
Moraš imati čudesno jak želudac.«
»Žene nisu tako gadljive kao muškarci«, rekla je.
»Gadljive?« Nasmijao se.
Okrenula mu se u naručju, na trenutak zaustavila kako bi mu poljubila
vrat i rame, a zatim proučila ozlijeđenu nogu.
Bila je jače ozlijeđena nego što je pretpostavljala. Ne jedan, već cijela
mreža ožiljaka protezala mu se od kuka do gotovo koljena.
»Mora da je to bila strašna rana«, rekla je. »Bolje rečeno, rane.
Nevjerojatno da si uspio sačuvati nogu i preživjeti.«
Osjetila je kako se ukočio.
»Da promijenim temu?« upitala je.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da odgovori dubokim glasom:
»Kirurzi su rekli da je moraju odrezati. Nisam im dopustio. Bio sam...«
Duga stanka. »Nisam siguran koliko sam bio razuman u tom trenu. Ali
Gordy je bio i podržao me.«

1
78
 »Sigurno si izgubio jako puno krvi«, rekla je. »Već samo od toga nisi
mogao biti bistar.«
Zario je lice u njezinu kosu.
»A kad si izgubio toliko krvi, amputacija bi bila jako rizična«, nastavila
je. »Nisam se toga ni sjetila. Pretpostavljam da kirurzi nisu znali što bi
drugo učinili. Ne bih ni ja. Ne znam gdje si pronašao turskog iscjelitelja, ali
čini se da te je on, ili ona, spasio da ostaneš kakav jesi. Imao si sreće što ti
je prijatelj bio ondje. Lord Gordmor.«
Dakle, svome je neprijatelju dužna za ovu čarobnu seansu. Poletjela je
među zvijezde zahvaljujući njemu. Čovjek koji joj želi uništiti svijet spasio
je ovome čovjeku život.
Ne smije o tome razmišljati.
Pogladila ga je po prsima, po svilenkastim maljama. »Još zlata«,
promrmljala je.
»Još čega?«
»Imaš više zlata na prsima nego u kosi.« Pogledala ga je i susrela
jantarni pogled koji nije mogla iščitati. »Puno pozornosti pridajem
najsitnijim detaljima«, dodala je.
Morala ga je upamtiti kako bi poslije...
I tu je misao odbacila. Mora se usredotočiti na ovaj trenutak. Uskoro će
sve biti gotovo.
Sad joj je bilo toplo, bila je zadovoljna i na sigurnom, i još spojena s
njim. Uskoro...
Uskoro. Bože, koliko li je već ovdje?
Užitak i toplina rasplinuli su se kad je u sobu dogmizala stvarnost,
poput zmije u vrtu.
Pogledala ga je. »Moram ići«, rekla je.
Zagrlilo ju je još čvršće.
»Moram sada ići«, rekla je. »Ne mogu ostati cijelo poslijepodne... Iako
bih voljela da mogu.«
Zamračio mu se pogled. »Prvo moramo razgovarati«, zapovjedio je.
»Možemo razgovarati i drugi put«, odgovorila je.

1
79
 »O nama«, dodao je.
»Nema ‘nas’ i neće biti nikakvih ‘nas’.«
»Mislim da moramo razgovarati o braku«, rekao je.
Srce joj je zastalo i zatitralo, istodobno od ushićenja i straha. Ludost i
razboritost u istome trenu.
Duboko je udahnula kako bi se smirila i izdahnula, položivši glavu na
njegova prsa.
»Ja sam žena sa sela, već si to i sâm napomenuo«, rekla je. »Znam kako
se životinje oplođuju. Ti me nisi oplodio.«
Kratko se nasmijao. »To je iziskivalo mnogo truda. Ali ti... Bože, s tobom
se osjećam kao napaljeni školarac.«
Podigla je glavu i položila mu ruku na obraz. »Ne žalim ni za čim«,
zaključila je. »Ne smiješ ni ti. Ti nisi odgovoran za moju čednost. Nisi me
prevario niti nasamario. Znala sam što činim.«
»Nije važno«, odgovorio je. »I ja sam znao što činim, barem sam tako
mislio. Nisam htio da sve ode toliko daleko.«
»Ja jesam«, rekla je.
»To ništa ne mijenja.«
»Nemoj mi reći da je to pitanje časti.«
»Ne samo časti«, odvratio je. »Časti i privrženost. Stalo mi je do tebe.«
U trenu su joj navrle uspomene: William juri kroz uništenu plantažu i
privlači je k sebi. Volim te, Mirabel. Nemoj uništiti dva života. Nemoj da
idem bez tebe.
Tad je bila ustrajna iako je bila toliko zaljubljena, previše je toga ovisilo
o njoj.
Ovo je tek puka očaranost, govorila si je. Da joj se preda, sve što je
dosad postigla bilo bi uzalud. Ispalo bi da je žrtvovala Williamovu ljubav
ni za što. Sve te godine truda da spasi mjesto koje je voljela, mjesto koje je
njezina majka voljela, sve uzalud.
Pokušala se osloboditi. Snažne ruke nisu popuštale. »Gospodine
Carsingtone«, rekla je.
»Alistair«, ispravio ju je.

1
80
 »Gospodine Carsingtone«, rekla je odrješito. »Molim vas, budite
razboriti. Brak ne dolazi u obzir. Za tili ćemo čas biti na suprotnim
stranama i budite sigurni da ću se boriti protiv vas, nemilosrdno, svim
raspoloživim snagama. Ova, ova međuigra, koliko god bila ugodna...«
Odlutala je, iskrenost je bila jača od nje. »Ne ugodna, bila je... savršena. I
meni je stalo do vas, ali ne vidim kojoj ženi ne bi. Ne mogu dopustiti da me
ti osjećaji ili naš... intiman susret sputaju.«
Poljubio ju je u čelo.
Htjela je zaplakati.
»Odbijam prihvatiti da se situacija ne može ljepše razriješiti«, ustvrdio
je. »Još nismo ni kvalitetno raspravili o tome.«
»Ne postoji nijedna prihvatljiva ruta za kanal vašeg prijatelja«, rekla je.
»Vjerujte mi, tražila sam alternative. Jednostavno ne postoje.«
»Smjer se može raznoliko oblikovati«, natuknuo je.
»Opet će biti isto«, ustrajala je. »Probit ćete javnu prometnicu kroz moj
spokojni, zastarjeli svijet i promijeniti ga do neprepoznatljivosti. Ne mogu
to dopustiti. Autsajderu je Longledge nalik na još stotinu drugih seoceta.
Ali meni je jedinstven i dragocjen.«
»Dušo, ja to razumijem.«
Mekoća njegova glasa gotovo ju je rastopila. Suze su je golicale u
kutovima očiju. Grlo joj se stegnulo.
Položila mu je šaku na prsa i pritisnula. Ovog ju je puta pustio.
Ustala je. Uzdahnuo je te rekao: »Pričekaj.«
Ustao je, otišao do umivaonika i napunio ga.
Trenutak je promatrala kako se njegovo visoko, jako tijelo pomiče, tako
graciozno unatoč hromosti. Zatim je odmaknula pogled.
Donio joj je umivaonik i ručnik.
Žurno se prala dok je on, i dalje tako veličanstveno nesputan svojom
nagošću, polako sakupljao njezinu odjeću po sobi.
Prišao je krevetu i sjeo, ruku punih njezinih odjevnih komada. Nije joj
ih dao, već je sjedio zureći u njih.
Iskopala je potkošulju i gaćice te se uvukla u njih. Pronašla je duge
čarape, sjela pokraj njega i nemirnim ih prstima navukla.

1
81
 Kad je bila sigurna da može vjerovati onome što govori, rekla je: »I ja
vas razumijem. Znam da ste odani i da ste izrazito moralni...«
»Nije baš bilo moralno tako te okaljati«, zagrmio je. Odložio joj je
odjeću pokraj nje, ustao, zgrabio svoje hlače te ih odjenuo.
»Sama sam tražila, štoviše zahtijevala, da me okaljate«, rekla je.
»Ne budi smiješna.«
Iskopao joj je podvezice iz hrpe odjeće, krenuo rukom da joj ih da, a
zatim odustao. Kleknuo je i zavezao ih. Kad je završio, poljubio joj je
madež na nozi.
Poljubac je posve poljuljao njezinu ustrajnost. Morala je dati sve od
sebe da zadrži lažnu objektivnost.
»Niste vi krivi«, rekla je. »Učinila sam sve u svojoj moći da vas zavedem.
To nije bilo u redu od mene. Nisam smjela iskoristiti bolesnog čovjeka, ali
ja nisam žena od previše skrupula.« Ustala je. »Bila bih vam zahvalna kad
biste mi pomogli s haljinom i ogrtačem.«
Dugo ju je gledao, pokušavajući je proniknuti u nju pogledom. Zatim ju
je poslušao.
Zavezao joj je korzet zadivljujućom preciznošću.
Pitala se koliko je žena, osim onih sedam ili osam za koje je znala,
odjenuo i razodjenuo. Osjetila je tjeskobu, iznenađujuće bolnu, ili neki
drugi osjećaj za koji se samo nadala da nije ljubomora.
Pomogao joj je odjenuti haljinu i zategnuti je. Dulje mu je trebalo da joj
uredi kosu, jer su ukosnice bile posvuda. Njoj se pak činilo da je bio gotov
za tren.
Ali kako više nije imala razloga odgađati svoj odlazak, krenula je prema
prozoru.
Primio ju je za ruku i privukao je k sebi.
»Mirabel, moramo razmotriti i neke druge stvari osim kanala«, rekao je.
»Ako ti je ugled i trunčicu narušen zbog mene...«
»Previše se brinete«, rekla je, iako su i nju kopkale iste brige. Njezina
učinkovitost u selu oslanjala se na poštovanje njezinih susjeda prema njoj,
koje bi nestalo u trenu kad bi se saznalo za današnju avanturu. Ali
nastavila je smireno: »Ovo nije londonska krema kojom vlada mlada

1
82
skupina obijesnih udanih žena. Moji se susjedi ne zamaraju takvim
sitnicama. Morala bih počiniti zločin vrijedan vješanja da me se odreknu.
Štoviše, kad bi posumnjali da sam vas zavela, više bi me cijenili i bila bih
im zanimljivija i zamamnija.«
Namrštio se. Nije joj pustio ruku, već ju je samo ozbiljno gledao.
»To se može dogoditi samo ako posumnjaju«, rekla je. »Što je malo
vjerojatno, osim ako zbog vas ne zakasnim kući.«
»Ali ako posumnjaju, čut ću za to«, zaključio je. »I onda ću učiniti što se
i očekuje.«
Nije ni sumnjala da će pokušati. Vjerojatno se i rodio na bijelom konju.
Baš tipično za izopačenu sudbinu da joj u život pošalje sira Galahada samo
da posije kaos, poput kakvog zlog zmaja, u sve što je njoj drago.
Izvukla je veseo smiješak. »Ako moji susjedi posumnjaju da sam bila
zločesta, bit će zabavno gledati kako promatraju povećava li mi se opseg«,
napomenula je. »Kad napokon postane jasno da mi sin lorda Hargatea,
ratni junak, nije napravio kopile, pronaći će drugi izvor zabave. Sorleyjeva
svinja pojest će gredicu dragoljuba gospođe Ridler. Jedna od vikarovih
pobjedničkih tikvi tajanstveno će nestati večer prije sajma. Kućepazitelj
gospođe Earnshaw vidjet će duha u smočnici.«
Ispružila je slobodnu ruku i pogladila mu čeljust. »Sada moram ići.«
Pustio ju je i okrenuo se.
Mirabel je odjurila do prozora i izišla.
Nije si dozvolila da se osvrne.
Cijelog će se života osvrtati.

1
83
 Trinaest

Iako je uzaludno i pokušati nešto zatajiti svojem slugi, Alistair je barem

pokušao.
Brzo se odjenuo, pronašao četku i odjurio do otisaka stopala na
prekrivaču.
Čuo je kako je Crewe ušao te je uzdahnuvši nastavio četkati. Sobar mu
je prišao sa spužvom u ruci. »Ako mi dopustite, gospodine«, rekao je.
»Vlažna spužva bila bi učinkovitija.«
Alistair se odmaknuo.
Crewe je trljao otiske. »Krivo ste zakopčali gumbe na prsluku«,
obavijestio je gospodara, »a u desnom rukavu kaputa zabodena vam je
ukosnica.«
»Prokletstvo«, promumljao je Alistair. Popravio je kopčanje na prsluku
i uklonio ukosnicu. Sigurno ih ima još među plahtama i jastucima, ali
morao je Creweu povjeriti zadatak uklanjanja dokaza prije nego što ih
pronađu sobarice.
Sobarice. Je li još tko bio na katu?
»Crewe, ostali sluge...«
»Nitko nije stupio u ovaj dio kuće u posljednjih sat vremena, čak i
dulje«, rekao mu je odani sobar. »Kad sam se uvjerio da ne želite da vas
ometam, odlučio sam potražiti kućanske savjete od posluge kapetana
Hughesa. Bili su toliko dragi da su mi povjerili svoj najtajniji recept za
čokoladne kuglice te odali tajnu je li bolje čistiti zlatnu čipku i tapiserije
sapunicom ili alkoholom.«
Drugim riječima, Crewe se potrudio da se sluge drže podalje.
Da je barem imao manje takta pa da je banuo u sobu prije nego što mu
se gospodar upustio u glupost koja je nadmašila sve što je dosad izveo.
Ali Creweov posao nije bio da razmišlja umjesto Alistaira. Kad se
pokazalo da gospodaru manjka morala, sluga se potrudio da zaštiti damu
od sramote.

1
84
 »Ti možeš svima biti uzor, Crewe, znaš li to?« pohvalio ga je Alistair.
»Nikad nisam susreo mudrijeg i odanijeg slugu.«
»Nije teško služiti dobrom gospodaru, a takvih ima mnogo manje nego
što se misli«, odgovorio je Crewe. Nakon što je uklonio i zadnje tragove
gospođice Oldridge, započeo je spremati krevet. »Iako ih u ovom dijelu
Derbyshirea ne manjka. Posluga kapetana Hughesa izuzetno je odana
svome gospodaru i ne mogu ga dovoljno nahvaliti. Što se tiče stanara
Oldridge Halla, na vlastitoj sam koži osjetio njihovu dobrotu i
velikodušnost.«
Kad na krevetu više nije bilo naznaka nedavnih događaja, Crewe je
pozornost usmjerio na tepih.
Sakupio je tri ukosnice, slomljeno puce, komadić čipke i nekoliko
neobičnih komadića konca.
Dok je sluga po sobi tražio druge kompromitirajuće dokaze, gospodar
je donio odluku.
Dva sata poslije, dok je kapetan Hughes bio u stakleniku, pokušavajući
odvratiti pažnju gospodina Oldridgea s nečeg prljavo zelenog, gospodin
Carsington i njegov sluga bili su na putu u Matlock Bath.

Kad je stigla kući, Mirabel je sinulo zašto se djevicama strogo savjetuje da

čuvaju svoju čestitost i čednost za noć nakon vjenčanja.
Vidjela je kako se pare životinje i mislila je da si može predočiti kako to
izgleda između muškarca i žene. Ali nešto je izostavila iz jednadžbe.
Životinje ne vode ljubav. Sve je to samo fizički kontakt.
Nekako je u svojem zamršenom, neupućenom umu pretpostavljala da
to tako izgleda: ugodan fizički čin nakon čega slijedi osjećaj olakšanja –
otpuštanja nagomilanog osjećaja.
Nije mogla ni zamisliti koliko je slatko i koliko će ta slatkoća i strast
pojačati sve dosadašnje osjećaje.
Nije si nikako mogla ni predočiti koliko će boljeti odbiti njegov
prijedlog za brak i natjerati ga, a i sebe, da prihvati činjenice i jaz koji ih
razdvaja.
Nije mogla ni naslutiti koliko će odlazak biti bolan i težak.
Sad je shvatila da je kobno pogriješila.

1
85
 Ali sad je bilo gotovo i više se ništa nije moglo promijeniti.
Dobila je što je htjela – ili što je mislila da želi: iskustvo, uspomenu.
S vremenom će morati naučiti živjeti s uspomenom na užitak, rekla si
je. Upamtit će da joj je muškarac... Nasmiješila se snuždeno. Ne, ne običan
muškarac. Naočit joj je vitez dojahao u život i pomogao joj da se osjeća kao
dama iz neke romantične priče. Jedno je poslijepodne ta priča imala i
sretan završetak.
I to je više no što si imala jučer, rekla je u sebi.
I tako je, odlučna da bude vesela, otišla kući. Kako nije bila spremna
suočiti se s gospođom Entwhistle, Mirabel se uputila u radnu sobu.
Bila je to velika pogreška, jer čim je sjela za stol, odmah se sjetila
njegovog prvog grozničavog zagrljaja... čvrstih ruku koje su je podigle na
stol...
Odlučila je takve primisli smetnuti s uma.
»Poslije«, promumljala je. »Poslije možeš jadikovati.«
Natjerala se da razmišlja o događajima koji su se zbili prije današnje
kobne pogreške: o ženama Longledgea i njihovim muževima, trgovcima i
poljoprivrednicima, koji ne žele javno progovoriti.
Ustala je od stola i stala uz prozor, motreći kako se vani smračuje. S
ovog se prozora nije pružao bajan pogled, ali čak i ovaj komadić pejzaža,
tračak drveća koje je za dlaku umaklo pilama Caleba Fincha, bio joj je
melem za ranjenu dušu.
Kad se kajanje trunku ublažilo, u glavi je ponovo prošla svoj izvorni
plan.
Istina, nije baš najbolje isplaniran. Iako gospodin Carsington nije želio
biti u nepoštenoj prednosti, nije mogao ni zanemariti odgovornost prema
čovjeku koji mu je spasio život. Kako bi se mogao pojaviti pred očima
lorda Gordmora i reći: »Oprosti, ali morao sam se vratiti jer mi se nitko
nije htio suprotstaviti. Osim jedne usidjelice koja je čeznula za malo
ljubavi, svi su me samo slijepo slušali. Bolje da ti odeš, protiv tebe će se
barem pošteno boriti.«
Sad kad je tu scenu ponovila u glavi, shvatila je koliko je suluda. Lord
Gordmor ne bi posumnjao u odanost svoga prijatelja – posumnjao bi u
njegovu ubrojivost.

1
86
 Pomislio bi...
»Ubrojivost«, tiho je izgovorila. »Bolest. Pogoršanje. Nesanica. Živčani
umor. Upute liječnika.«
Smjesta je, prije nego što joj savjest sakupi dovoljno snage da je
zaustavi, sjela i krenula pisati pisma.
Nije dugo potrajalo, a kad je završila, krenula je u potragu za ocem kako
bi se potpisao.
Benton je rekao da gospodin Oldridge zasigurno nije daleko. Jutros je
stigao novi uzorak iz inozemstva, koji ga je izuzetno morio.
Pronašla je oca u stakleniku kako namršteno pilji u obješenu biljčicu
koju je bilo nemoguće identificirati. Kapetan Hughes bio je s njime,
pokušavajući nemoguće: voditi razumljiv razgovor.
Pozdravila je kapetana i ispričavši se što ih prekida, rekla: »Tata, moraš
mi potpisati ova dva pisma.«
»Da, dušo. Za sekundu.«
Kad je otac bio zabrinut, za sekundu katkad je značilo ne u ovome životu,
a ponekad čak i ne ove vječnosti.
»Bojim se da ne može čekati, tata«, rekla je Mirabel. »Ne smijemo
izgubiti ni minutu. Moramo ih žurno poslati.«
Otac je maknuo pogled s biljke na nju i trepnuo. »Mili Bože. Što se
dogodilo?«
»Ne moraš se brinuti«, umirila ga je. »Sve imam pod kontrolom. Samo
potpiši, molim te. Neprikladno bi bilo da u njima stoji moj potpis.«
Kako je neprestano radio bilješke o svojoj kolekciji biljaka, u blizini je
imao pero i tintu. Međutim, nije samo ovlaš preletio kroz sadržaj i
potpisao se. Ovog je puta odlučio i pročitati.
Kad je pročitao, nije odmah podignuo pero. Umjesto toga joj je uputio
zbunjen pogled kakvim je promatrao svoju novu, onemoćalu biljku.
Mirabel se uvjerila da nitko, posebice ne Sylvester Oldridge, neće na
njezinome licu moći iščitati da je još prije nekoliko sati naga ležala u
naručju trećeg sina grofa od Hargatea. Ni tata na njezinom izrazu lica nije
mogao primijetiti sramotne i razvratne metode kojima je to postigla.
»Nisam baš siguran...« započeo je.

1
87
 Nije dovršio misao jer je u tom trenutku Dobbs, lakej kapetana
Hughesa, dojurio u staklenik, sav crven u licu i zadihan.
»Ispričavam se, gospodine, gospodo, gospođice, ali gospodin
Nancarrow me odma’ pošlo kapetanu, da ovo ne more čekat’...«
»Onda reci«, kapetan ga je prekinuo. »Što se zbilo?«
»Gospo’n Carsington. Pobjegnuo je.«
»Pa dobro«, uzdahnuo je tata. Odmaknuo se i potpisao pisma.
Mirabel ostade zuriti u slugu.
»Zar ti se um pomutio?« rekao je kapetan Dobbsu. »Pa čovjek je suviše
bolestan da bi pobjegao. Vjerojatno je predaleko odšetao i izgubio se ili se
onesvijestio od umora.«
»Ne bi baš rek’o, gospodine. Otiš’o je s gospo’n Creweom, imadu i
konje.«
»I nitko ih nije pokušao zaustaviti? Zar je Nancarrow bio spriječen?
Zašto me nije pozvao čim je saznao za to?«
»I je, gospodine. Sad je tek sazn’o. Javili su mu iz štale. Prvo smo mislili
da se to zeza konjušar. Ali kad sam o’šo u sobu gospodina Carsingtona, sve
su mu stvari bile spakirane, a prozor je bio otvoren.«
»Prozor? Nemoj mi reći da se čovjek spustio povezanim plahtama.«
»Ne, gospodine. Gospon Vince još je ujutro izvadio lojtre da provjeri
kablove, valjda je zaboravio, tam’ su stajale, odma’ ispred prozora
gospo’na Carsingtona.«

***

Druga žurna pošiljka iz Oldridge Halla stigla je u subotu ranom zorom i

probudila lorda Gordmora iz čvrstog sna.
Drhtavim je rukama rastrgao omotnicu. Kad je pročitao pismo, glasno
je opsovao.
Ustao je. Više nije mogao zaspati ni u najluđem snu. Neko je vrijeme
nervozno hodao po sobi, a zatim pozvao svog sobara i rekao mu da počne
pakirati.

1
88
 Sluga se u to doba još nije budio. Morao je nekoliko puta trepnuti prije
nego što se uvjerio da je to uistinu njegov gospodar, da je posve budan u
ovo gluho doba i da mu govori da kreću na put.
Samo je rekao: »Da, gospodaru. Kamo ćemo?«
»Na sam kraj svijeta, Bože pomozi«, reklo je njegovo gospodstvo. »U
Derbyshire.«

Kako je lord Gordmor očekivao da će se njegov boravak u divljinama East

Midlandsa oduljiti, posluzi je trebalo nekoliko sati da sve zapakiraju.
Tako je neposredno prije podneva vikont stigao k sestri.
Bila je još u krevetu kad je došao i lijeno je pijuckala čokoladu. Ipak se
zaintrigirala kad joj je rekao za pismo.
Imala je mnogo toga za reći, većina se mogla svesti na: Rekla sam ti.
»Nisi mi rekla da će se Car tako razboljeti«, obrecnuo se Gordmor kad
je zaključio da se žalopojka suviše odužila.
»Znala sam da on nije čovjek za taj posao«, odgovorila je. »Nećeš to
priznati i nitko to neće javno priznati, ali cijeli svijet šapuće o tome kako
nije pri sebi još od Waterlooa. Najviše vremena provodi sa svojim
krojačem, a da i ne spominjem da nije pogledao nijednu ženu otkad se
vratio. Oduvijek sam govorila da ga muči barem perniciozna melankolija,
ali tko me je slušao?«
»Per... Što? Ne sjećam se da si ikad...«
»A sad je tako daleko od svih svojih prijatelja«, nastavila je, »okružen
ljudima koji ti žele samo zlo, a samim time i njemu.« Namjestila je kičastu
kapu za spavanje. »Pa dobro, ako ćeš me gledati tako poprijeko, više neću
ništa reći na tu temu. Ali drago mi je da napokon ideš onamo, samo se
nadam da nije prekasno.«

Lord Gordmor idući je dan posjetio lorda i lady Hargate. Jedino je njezino
gospodstvo bilo kod kuće. Kako je odavno ustala i doručkovala, dočekala
ga je u salonu.
»Došli ste zbog Alistaira«, rekla je nakon uobičajenog pozdrava. »Jutros
smo primili žurno pismo. Siroti gospodin Oldridge jako je zabrinut. Ali on
ima samo kćer, nema iskustva sa sinovima. Uvjerena sam da pretjeruje.«

1
89
 Ako Hargatei nisu bili zabrinuti, očito pismo upućeno roditeljima nije
bilo potpuno iskreno kao ono poslano prijatelju i partneru.
»I ja vjerujem da je tako, vaše gospodstvo«, složio se Gordmor.
»Međutim, neću biti spokojan dok se sâm u to ne uvjerim. Plan mi je već
danas otići u Derbyshire.«
Podigla je tanke obrve. »Jeste li sigurni da ste dovoljno zdravi?«
Lord Gordmor ju je uvjerio da se potpuno oporavio od gripe.
Činilo se kao da ga promatra cijelu vječnost, a zatim je zaključila:
»Blijedi ste, ali to je možda zato što ste toliko tjedana proveli u
unutrašnjosti doma. Sigurno možete najbolje sami procijeniti. Naravno da
ste zabrinuti za kanal.«
»Htio sam sâm riješiti Derbyshire«, rekao je. »Ali tada sam obolio i
nisam mogao nikako odrediti koliko ću dugo biti prikovan za krevet.«
»Vrijeme je najvažnije, sasvim razumljivo«, odvratila je. »Ako
Parlament ne odobri vaš kanal prije ljetnog dopusta, mogli biste čekati još
godinu dana do početka radova. Tko zna hoće li Parlament najesen
zasjedati.«
»Kako god bilo, voljeli bismo početi kopati dok je još lijepo vrijeme«,
objasnio je.
Radovi bi morali početi ovo ljeto, što prije to bolje.
Svakim odgađanjem projekt samo biva sve skuplji. U jednom bi
trenutku premašio sve dozvoljene granice. Nije samo jednom zaustavljena
gradnja nekog dopola izgrađenog kanala zbog manjka novaca.
Istovremeno je zaustavljen rad i u Gordmorovim rudnicima. Iako ugljen
iz Peaka nije bio na dobrom glasu, što zbog loše kvalitete, što zbog
premale količine, bio je dovoljno jak da se njime u obližnjim poslovanjima
pogone parni strojevi, kojih će s vremenom biti sve više i više.
Njegov ugljen nije trebao daleko putovati, tako mu je rekao nadstojnik
imanja, dovoljno je povoljan da se dodatno uloži u rudnike i više iz njih
dobije. Usto, jednom kad bi na raspolaganju imao jeftin prijevoz, isplatilo
bi se iz zemlje crpiti i druge minerale. Tako bi njegovo imanje u
Derbyshireu donosilo pristojnu dobit, za razliku od trenutačne male
zarade.

1
90
 Barunici nije otkrio svoje bojazni ni ambicije. Bilo mu je draže da i ne
razmišlja o njima. Danas su mu pak, dok se trudio zadržati svoje
uobičajeno nepoljuljano ponašanje, jurcale mislima.
»Alistair mi je prije odlaska u tančine objasnio vaš naum«, rekla je
barunica.
»Bilo mi je tako drago vidjeti ga tako punog entuzijazma. Već sam se
zabrinula da se nikad neće udobrovoljiti.«
»Samo mu je trebao izazov«, rekao je Gordmor. »Nešto što će mu
probuditi borbeni duh.«
Detaljno ga je promotrila. »Kako god bilo, nije vam posve svejedno
pustiti ga da se sâm bori.«
»Moram priznati da nije, vaše gospodstvo. Ali opet, kao što znate, puno
toga ovisi o tome, i to obojici.«

U Alistairu se probudilo više no samo borbeni duh.

Savjest mu se pretvorila u bijes, jak kao u kakvom grčkom mitu, a to se
jedva moglo mjeriti s kaosom koji mu je vladao u srcu.
Ostatak petka proveo je zureći u karte koje je pronašao u hotelu
praveći bilješke.
U subotu je zajahao konja i otišao do Gordyjevih rudnika kako bi na
svoje oči izvidio situaciju na terenu.
U nedjelju je kratko prošetao od hotela do sela Matlock. Ondje je otišao
na misu u njihovu staru crkvu i molio nebesa za savjet, jer mu um nije bio
spreman ponuditi nijedan.
Otišao je iz crkve nimalo prosvjetljeniji nego što je bio nakon što je
proučio karte te rudnike i njihovu okolicu.
Ostao je u blizini i nakon što su župljani otišli, šetao je dvorištem crkve
i čitao natpise.
Alistair je znao da nitko od Oldridgea neće biti ovdje biti pokopan. Imali
su svoju vlastitu staru crkvu u Longledgeu. Svi njihovi rođaci bit će
sahranjeni ondje ili u mauzoleju na samome imanju.
No nije došao ovamo u potrazi za ičijom rodbinom. Jednostavno nije
imao razloga da se požuri vratiti u hotel. Danas nije mogao raditi ništa

1
91
vezano za posao. Osim posla nije mu ništa moglo odvratiti misli od osinjeg
gnijezda problema koji su niknuli iz onoga što je trebao biti običan kanal.
Strepio je od nedjelje koja je pružala toliko malo razbibrige. Znao je da
će imati previše vremena za razmišljanje, a kako nije mogao smisliti ništa
korisno, morao si je smisliti neku razonodu.
Čak su i poznati običaji u nepoznatoj crkvi, među nepoznatima, donekle
ublažili njegov unutarnji nemir. Brežuljkasto crkveno dvorište, ukrašeno
istrošenim i nakrivljenim spomenicima, donijelo mu je dašak spokoja.
Bilo je prohladno, ali ne i hladno, oblačno, ali ne i suviše mračno.
Mjestimice se činilo kao da je pokoje drvo shvatilo da se bliži proljeće i
oprezno izbacilo pokoji pupoljak.
Polako je šepao među spomenicima, povremeno zastajući ne bi li
pročitao što piše na onima koji su bili dovoljno čitljivi. Među novijim
grobovima pronašao je i mjesto ukopa poginulog na Waterloou.
Alistair je položio ruku na jednostavni nadgrobni spomenik i nakratko
zastao.
I to ga je smirilo.
Nije se pitao zašto je Waterloo ovom čovjeku oduzeo život, a njegov
poštedio. Znao je da ne postoji ni odgovor, ni razlog. Znao je da nije
pošteđen ni iz kakvog konkretnog razloga. Svejedno je Alistair za razliku
od sirotog suborca preživio – sada je na njemu da pronađe svrhu u životu
koji mu je podaren.
Ovako duhovno osnažen, vratio se u hotel i unatoč savjetima doktora
Woodfreya pročitao novine koje je Crewe jučer nabavio te napisao pola
tuceta pisama.

2. ožujka

U ponedjeljak ujutro, tek nekoliko minuta prije deset sati, Mirabel je otišla
kolima u Matlock Bath. Otišla je poštarici i upraviteljici novinskog ureda i
knjižnice. Kako su ove dame mogle brže prenijeti vijesti nego pošta ili
novine, to je bio najbrži način da upozna svijet sa svojom misijom i da,
barem se tako nadala, što više umanji mogućnost tračeva o svojem
posljednjem odredištu.

1
92
 Otuda je nastavila prema hotelu Wilkersons, gdje je zamolila hotelskog
slugu da joj istovari kola. Kad je unio prtljagu u zgradu, upitala je gdje je
Crewe.
Sobar se pojavio već za nekoliko minuta, a lice mu je imalo
profesionalni izraz koji nije odavao ni znatiželju ni nemir.
»Ne moram vas ni pitati kako vam je gospodar«, rekla je. »Znam da se
izvrsno brinete o njemu i da pazite da se drži uputa doktora Woodffeya.«
»Što se toga tiče, gospođice...«
»Znam da dajete sve od sebe, posebice u ovim teškim okolnostima«,
nastavila je. »Samo sam mu donijela neke stvari koje je zaboravio.«
Pokazala je na košare koje je sluga odložio u blizini.
Iako Crewe nije ništa rekao, nije mogao u potpunosti sakriti svoje
čuđenje kad je pogledao košare.
Mirabel je dobro znala da je kapetan Hughes još rano u subotu poslao
svu imovinu gospodina Carsingtona u hotel. Tako je u poruci njegov bivši
gost zamolio prije nego što je pobjegao... I to ljestvama koje je Mirabel
zaboravila vratiti na svoje mjesto.
»Prije nekoliko su dana žene Longledge Hilla bile toliko ljubazne da mi
povjere razne lijekove za gospodina Carsingtona«, objasnila je Creweu.
Izvadila je popis iz mrežice. »Pronaći ćete nekoliko konzervi i likera, lijek
za glavobolju, biljni sirup za nešto, pronaći ćete već poruku na staklenki.
Da vidim, što još. Eliksir vitriol, sjajan je za plinove, tako su mi rekli.
Tablete asafetide, izvrsne su i za histeriju i za astmu, iako u različitim
količinama. Edinburški žuti balzam. Daffyjev eliksir. Nekoliko džemova.
Recepti za hladna pića, sirutku, gruš i pivo od crnog pelina.«
Crewe je razrogačio oči. »S punim poštovanjem, gospođice. Zbilja...
darežljivo od njih.«
»Kad se gospodin Carsington vrati u London, može otvoriti ljekarnu«,
rekla je.
»Hvala na savjetu, gospođice Oldridge«, začuo se oštar glas iza nje.
Mirabel se trznuvši okrenula.
Slavni junak s Waterlooa stajao je svega nekoliko metara iza nje
naslonjen na štap, držeći šešir u drugoj ruci.

1
93
 Svaka vlas na glavi bila mu je, kao i obično, na mjestu. Vrhovi kragne
doticali su mu čvrste linije čeljusti. Marama oko vrata bila mu je
uobičajeno besprijekorno zavezana. Zeleni produljeni kaput savršeno mu
je padao preko širokih ramena i prsa, sužavajući se oko vitkog struka.
Hlače...
Slike su joj preplavile misli: duge mišićave noge isprepletene s
njezinima, snažne ruke koje su je povlačile prema sebi, vješte ruke koje su
joj prelazile po koži i dodirivale je po najintimnijim mjestima... dodir
njegovih usana na stražnjem dijelu njezina vrata... nježnosti koje je
šaputao.
Pogledala ga je u lice te podigla bradu svjesna da se zacrvenjela od
glave do pete.
Promotrio je košare, a zatim ponovo nju.
»Plinovi?« rekao je začuđeno. »Histerični ispadi?«
»Prvo se katkad javlja kao posljedica nepokretnosti«, odgovorila je
Mirabel. »A potonje je ime koje je nekolicina dama nadjenula živčanom
umoru, bolesti koju vam je dijagnosticirao doktor Woodfrey.«
»Živci mi nisu umorni«, rekao je. »Osjećam se sasvim dobro.«
Nije. Zlatne su mu oči potpuno utonule u tamne šupljine.
»Vaše oči«, rekla je. Ruka joj je automatski poletjela prema njegovom
obrazu, ali ju je povukla i objema rukama primila torbicu.
»To nema veze s bolesti«, odvratio je. »Molio bih vas da...« Zastao je i
ogledao se oko sebe.
Crewe je ponovo uspio doimati se nevidljivim. Međutim, hotelski sluga
koji je donio košare ostao je u hodniku. Pojavila se i sobarica koja je u
blizini mahnito čistila prašinu.
Gospodin Carsington tad je zauzeo službeni stav i upitao za gospodina
Oldridgea i gospođu Entwhistle.
Kad je saznao da su dobro, rekao je: »Ne smijem vas zadržavati,
gospođice Oldridge. Znam da imate puno važnijeg posla. Ako mi
dopuštate, ispratit ću vas. Planiram obići okamenjene zdence. Svi mi
govore da ne smijem propustiti to čudo prirode.«
Mirabel je pristala jednako službenim tonom.

1
94
 Kad su izišli na Šetnicu i izvan dosega znatiželjnih uha posluge, potiho
je rekao: »Volio bih kad se ne biste time zamarali. Uopće se ne osjećam
loše. Samo izgledam iscrpljeno jer se ne mogu pošteno naspavati. Iz noći u
noć vodim istu zbrčkanu bitku. I da, usto me i mori jedna žena.«
Mirabel nije htjela biti ta zbog koje ne može spavati. Ali nije mogla
suspregnuti zadovoljstvo što misli na nju. I toliko je željela biti prisutna
kad bi ga napale noćne more. Mogla bi ga držati u naručju i... Ne, ne smije.
Ionako će ubrzo otići daleko izvan njezina dosega. Uskoro će doći ili
njegovi roditelji ili lord Gordmor i preuzeti uzde iz njegovih ruku. I
njezinih.
Kada ode, napokon će ponovo biti svoja. S vremenom.
»Možete posjetiti kupalište«, rekla je. »Bili biste posve sami, a vlasnici
bi vas držali kao kap vode na dlanu.«
Uzdahnuo je. »Ta dobro, posjetit ću i to poznato kupalište. Ionako sam
odlučio upoznati sve trgovce, muzejske kustose i vodiče. Osim tračeva
možda pokupim ideju ili savjet koji bi mi mogao pomoći da riješim
problem kanala.«
Mirabel je već pokušala. Sagledala je problem iz svih mogućih kutova i
otkrila da ne postoji nijedan prihvatljiv kompromis, a kamoli alternativa.
Kanal mora proći kroz relativno ravan teren. Između rudnika lorda
Gordmora i kanala Cromford jedini komad takvog terena nalazio se
upravo ondje gdje je lord Gordmor želio izgraditi svoj vodeni put.
Bila se nadala da će možda otkriti da je nešto krivo izračunao, ali nije.
Kad bi barem postojao drugi način...
Ali nije. Tražila je i tražila. Ako je ikako željela pobijediti kanal, morala
se riješiti gospodina Carsingtona.
Za sve bi bilo bolje da ode. Svakako bolje i za njezino srce.
Nije očekivala da će ga danas susresti. Došla je rano s namjerom da
spriječi takvu mogućnost – ili se barem u to uvjerila.
Lažljivica. I dalje se pretvarala i smišljala isprike. Nije li sama došla
umjesto da pošalje pošiljku po posluzi? Bilo je očito da se nadala da će čuti
njegov glas ili ga barem potajice vidjeti posljednji put.

1
95
 Ovako je sve samo pogoršala. Riječ i pogled nisu joj bili dovoljni. Pitala
se što bi bilo dovoljno. Ništa što je bilo imalo izvedivo, naravno. Što je
dulje bivala uz njega, to si je sve više otežavala.
Mora se okrenuti i otići, poći svojim poslom, izmišljenim poslom.
Pogledala je njegovo ukipljeno lice, ravno u vatrenozlatne oči. »Dugo
nisam bila do zdenaca«, rekla je. »Pitam se je li moja rukavica još ondje
okamenjena.«

1
96
 Četrnaest

I davno prije nego što je ovamo stigao, Alistair je znao za razne

prirodne fenomene ovog kraja. Primjerice, poznata voda iz mineralnih
izvora Matlock Batha nudila je i drukčiji vid zabave pored samog
kupališta.
Voda je svaki predmet preko kojeg je tekla obavijala vapnenačkom
korom. Na okamenjenim zdencima rezultati su bili izloženi posjetiteljima.
Rukavica gospođice Oldridge ili je odavno uklonjena ili se s vremenom
pretvorila u neprepoznatljivu grudu kalcifikata. Ostale su ipak neke druge
divote. Upravitelj je poznatom sinu lorda Hargatea s oduševljenjem
pokazao okamenjenu metlu, vlasulju i ptičje gnijezdo. Gospođica Oldridge
nagovorila je Alistaira da žrtvuje svoje rukavice, koje će, kako mu je
došapnula, biti izuzetno zanimljive svim turistima u idućim mjesecima i
godinama.
»Čak je i ruski vojvoda Nikolaj posjetio Matlock Bath prije dvije godine
u veljači«, rekla je Alistairu nakon što su otišli i krenuli natrag prema
hotelu. »Njemu se kao Rusu vrijeme sigurno činilo blagim. Godinu prije u
posjet su nam došli nadvojvode Ivan i Luj Austrijski. Međutim, oni su bili
tek stranci. Vašim će se posjetom upravitelj dičiti do svoje smrti, a vaše će
se rukavice pokazivati posjetiteljima s tihim poštovanjem. Kad se otkrije
da okamenjeni zdenac u Matlock Bathu ima vaše rukavice, i to ne jednu,
već cijeli par, turisti će navaliti kako bi svojim očima vidjeli taj sveti
relikt.«
Alistair ju je pogledao svisoka. Smiješila se, a u preplavim očima
treperio je dašak nestašluka. Jedva se odupro da je ne privuče k sebi i ne
izljubi do iznemoglosti.
»Bile su to izvanredne rukavice«, rekao je hineći tugu. »Nikad ih neću
moći zamijeniti, a Crewe mi nikada neće oprostiti. Ali ako ova žrtva
pospješi trgovinu, ne smijem se žaliti.«
»Možete biti sigurni da bilo koji posao koji vi podržavate mora uspjeti«,
obrecnula se.

1
97
 »Strane plemiće ovih se dana vidi često koliko i muhe, ali takav junak
kakav je sin lorda Hargatea...«
»Nisam junak«, prekinuo ju je, trudeći se da mu glas ostane vedar. »To
je čista besmislica.«
Zastala je i okrenula se prema njemu. »Nije besmislica. Kako to možete
uopće pomisliti?«
Stajali su nasred Južnog šetališta, nadomak hotelu, mogli su ih vidjeti i
čuti svi zainteresirani prolaznici. Alistair je znao da bi se trebao vratiti u
hotel i pustiti je da ode, ali nije ju bio spreman pustiti. Ne još. Morala je
shvatiti.
Sjetio se što je rekla o njegovoj ozlijeđenoj nozi: da su izgledi bili protiv
njega, u svakom slučaju. Dokazala mu je da je imao potpuno pravo
kirurzima reći ne, baš kao i reći da. Samo bi volio da je rekao ne jer je
izvagao opcije, a ne zato što je bio prestravljen. Nikad si neće oprostiti taj
strah.
Barem je to bila njegova tajna.
Njegovo navodno junaštvo bilo je javno poznato, teškoća s kojom se
nosio svakoga dana. Bio mu je to trn u peti, koji se s vremenom zabijao
samo sve dublje i dublje. Možda kad bi jedna osoba na svijetu, ona koja mu
je najviše značila, znala istinu, možda bi se tada mogao lakše s time nositi.
Volio bi da joj sve to može reći, ali nije mogao. No mogao joj je reći
barem djelić.
Osvrnuo se oko sebe, ali nije bilo mjesta u ovom prekrasnom
odmaralištu gdje bi mogli biti nasamo a da to ne pokrene lavinu tračeva.
Nije se posve iznenadio kad je ona, očito pretpostavljajući što je želio,
preuzela inicijativu.
»Jeste li vidjeli pogled na Matlock Bath s brda?« upitala je. Kimnula je
glavom prema puteljku uz hotel Wilkerson’s koji je vodio prema Heights
of Abraham. »Ovuda se brzo dođe do prekrasnog vidikovca.«
Krenula je tim putem, a on ju je pratio.
Kad su bili dovoljno daleko od kupališta, rekla je: »Ne znam zašto svake
noći iznova sanjate bitku na Waterloou. Voljela bih da znam za neki
pripravak ili sirup od kojeg biste mirnije spavali. Moj otac misli da bi vam
pomogao laudanum. Možda ne bi bilo na odmet da se raspitate kod

1
98
ljekarnika za malu dozu. Možda kad vas bitka ne bi opsjedala u snovima,
ne biste bili tako osjetljivi na temu.«
Nije ga uopće bitka morila, ali nije smio spominjati ostalo: koliko je
žudio za njom, koliko mu je nedostajao njezin glas, njezin miris, njezin
dodir.
»Osjetljiv sam na to što se od mene pravi junaka«, rekao je. »Dugo sam
to trpio, jer se nisam mogao sjetiti što se uopće toga dana dogodilo. Morao
sam prihvatiti što su drugi rekli. Sad kad se sjećam, ne mogu podnijeti da
imate krivu sliku o meni. Cijenim vaše dobro mišljenje – i vašu naklonost,
no ne bismo o tome smjeli – previše to cijenim da bih pristao da je
utemeljeno na krivim činjenicama.«
Zurila je netremice u njega plavim očima punim nevjerice. »Što želite
reći? Kakve krive činjenice? Postoje svjedoci vaših brojnih junačkih
poteza.«
»Drugi su učinili jednako toliko, ako ne i više«, odgovorio je. »To što
sam ja učinio nije ništa neobično. Ondje su bili ljudi koji su godinama bili
uz Wellingtona, koje je nosila nevjerojatna hrabrost i galantnost. Da ste
čuli njihove priče, tad biste shvatili koliko mi se čini poremećenim da se
jedino mene smatra junakom.«
Nastavila je hodati ne govoreći ništa. Alistair joj je toliko želio sve reći.
Cijelu istinu. Što se dogodilo u kirurškom šatoru. Možda joj jednom i kaže.
Možda jednom, ako mu da vremena, uspije smoći hrabrosti.
Korak po korak s junačkog pijedestala.
Šepajući pratio ju je u tišini, povremeno je promatrajući iz profila. Pitao
se je li ga upravo sada ponovo procjenjuje i hoće li njezina naklonost to
preživjeti. Mrštila se. Pa zašto nije držao jezik za zubima?
Drveće i kamenje zasjenili su sve ostalo. On i ona kao da su se nalazili
na nekom otoku iz bajke. Polako se okretao promatrajući sve u čudu
poput djeteta.
»Ovo se mjesto zove Romantične stijene«, začuo se njezin smireni glas
iz daljine. »Na vrhuncu sezone kipi od turista.«
Pogledao ju je.
Sjedila je na jednoj od stijena u obliku obeliska, sa sklopljenim rukama
u krilu. Bezlična siva kapa i kaput utopili su se u okruženje, čime je sva

1
99
pozornost pala na njezino obasjano lice i vatrene uvojke koji su ga
okruživali.
»Volite ovo mjesto«, rekao je.
»Ne samo ovo mjesto«, rekla je. »Ja sam dio Peaka, i on je dio mene.
Mama mi je rekla da se zaljubila u ovaj dio Derbyshirea kad se zaljubila u
mojeg oca.
Neka od mojih najranijih sjećanja su kako s njom šećem do
Abrahamovih visova. Često smo ovamo dolazile. Posjećivale smo i pećine.
Išle smo u kupalište i do zdenaca. Plovile bismo čamcem preko rijeke do
Šetališta ljubavnika. Čak smo išle na izlete u Chatsworth i druge
nevjerojatne dvorce. Nikada nam to nije dosadilo.« Glas joj se smekšao od
nostalgije. »Ponekad bismo na putovanjima crtale i slikale. Katkad bi nam
se i otac pridružio. I tad ga je zanimala botanika, ali na puno razumniji
način. Mama mu je slikala nevjerojatno detaljne slike biljaka i cvijeća.«
Alistair joj je prišao i sjeo pokraj nje, zaboravivši na svoj skupocjeni
kaput, na utjecaj mahovine i lišajeva na materijal, baš kao što je i ona
zaboravila na svoj neugledan ogrtač.
»Vaš ju je otac jako volio«, rekao je.
Kimnula je glavom. Oči su joj se caklile.
»Ako je bila imalo poput vas, mogu razumjeti zašto vam se otac otuđio
od svijeta«, rekao je. »Prošlo je tek nekoliko dana otkad sam vas zadnji put
vidio, a čini mi se kao da je prošla cijela mračna, iscrpljujuća vječnost.«
Naglo je ustala. »Ne smijete mi iskazivati ljubav«, izrekla je
ispresijecano. »Nisam vas trebala ovamo dovesti. Trebala sam stati kod
prvog slikovitog pogleda, kao što sam i namjeravala – barem sam mislila
da sam to namjeravala. Čini se da stalno činim upravo suprotno od onoga
što bih trebala.«
I Alistair je ustao, iako puno ukočenije jer je stijena bila hladna, a noga
mu još nije oprostila njegov posjet studenom, vlažnom zdencu. »Ljudi
zbog ljubavi čine čudne stvari«, rekao je.
»Nisam zaljubljena u vas«, odvratila je. »Samo mi se sviđate. Čula sam
da se takve suludosti događaju starim usidjelicama.«
»Niste ni stari ni suludi«, rekao je. »Možda vam se tek sviđam, ali ja sam
preko ušiju zaljubljen u vas, Mirabel.«

2
00
 Okrenula se od njega. »Moj vam je savjet da zatomite tu strast«, rekla je
glasom hladnim kao led, »jer se iz toga ne može izroditi ništa dobro.«
Alistair je svašta očekivao, ali ne i ovo.
U trenu ju je napustio sav polet, sva toplina, povjerenje i naklonost.
Stajao je tako promrzao i u nevjerici gledajući za njom nakon što je
odjurila.

U slučaju da ga njezin frigidan odlazak nije dovoljno obeshrabrio da je

prati, Mirabel je skrenula na dobro sakriven puteljak.
Neće plakati. Ne smije plakati. Za nekoliko će minuta ponovo doći do
Sjevernog šetališta, ljudi je ne smiju vidjeti crvenih očiju i nosa. Da to
spaze, vijest bi se proširila Matlockom unutar sat vremena i stigla do
obližnjih brda i dolina u dva.
Imat će poslije dovoljno vremena za plakanje, rekla si je.
Alistair Carsington uskoro će otići.
Barem će ovo biti glatki rez. Da je tako britko prekinula s Williamom
Poyntonom prije jedanaest godina u Londonu, ostao bi ondje. Ne bi je
pratio, ne bi je pokušavao nagovoriti da se predomisli i tako dodatno
ražalostio, iako mu to nije bila namjera, a ona ga ne bi učinila još
nesretnijim.
Tako je to bilo kad je pokušala s nekime prekinuti ljubazno i nježno:
samo se oduljilo i tako samo svima upletenima dodatno otežalo.
Ne, ovako je bilo bolje, govorila si je Mirabel. Puno je bolje ako postane
hladna i okrutna prije nego što gospodin Carsington iskaže osjećaje. Ali
bila je slaba, čeznula je za svakom dodatnom minutom u njegovoj blizini
prije nego što se zauvijek rastanu, a zatim za još jednom i još jednom.
Kako će ga ipak povrijediti kad god to učini, onda je bilo pošteno da i on
nju povrijedi.
Zaljubljen sam u vas preko ušiju, Mirabel.
Tko bi ikad rekao da bi te riječi, najslađe riječi koje bi svaka žena željela
čuti, mogle toliko boljeti?
No znala je da će se oboje oporaviti. S vremenom.
Dotle se trebala pobrinuti za nešto što joj je srcu bilo puno važnije.

2
01
 Nije imala izbora. Morala ga se riješiti.

Alistairu je trebala tek minuta da se oporavi od udarca i krene za njom, ali

bilo je minutu prekasno.
Iako je jurio toliko brzo koliko mu je noga dozvoljavala, nije ni na tren
uočio njezin sivi šešir.
Nije ju spazio dok nije sišao s puteljka na glavnu cestu kod
Wilkerson’sa. Doduše, ugledao ju je tek odostraga na kolima i iza nje
omanjeg zgrčenog konjušara.
Vozilo mu je brzo nestalo iz vidokruga.
Pojurio je u hotel kako bi naručio konja te se umalo sudario sa slugom
koji je istovremeno izlazio u žurbi.
»Evo vas, gospodine«, rekao je sluga. »Netko je...«
»Trebam konja«, Alistair ga prekine. »Molim vas, požurite.«
»Da, gospodine, ali...«
»Konja, i to osedlanog, smjesta«, Alistair se obrecnuo. »Ako vam nije
suviše nezgodno.«
Sluga je odlepršao.
»A kamo si se uputio tako žurno, Car, ako smijem tako nepristojno
upitati?«
Alistair se okrenuo prema poznatom glasu.
Lord Gordmor stajao je na vratima koja su vodila prema privatnim
sobama. Na sebi je imao ogrtač poprskan blatom, a čizme su mu izgledale
kao da je njima prešao cijelu močvaru i kao da su ih ižvakali krokodili.
Alistair se brzo sabrao. Naviknuo se na šokove. »Izgledaš kao sâm
vrag«, rekao je prijatelju. »Trebao bih te pitati što te ovamo dovodi, ali
bojim se da sam u žurbi. Možda ne bi bilo loše da si priuštiš kupku ili
takvo što. Razgovarat ćemo kad se vratim.«
»Ne, dragi prijatelju. Moramo sada razgovarati.«
»Poslije«, odgovorio je Alistair. »Prvo moram nešto riješiti.«
»Car, prešao sam dvjesta četrdeset kilometara u zatvorenoj kočiji«,
reklo je njegovo gospodstvo. »U subotu kasno navečer pijani idiot koji je
upravljao našom kočijom s četiri konja zaletio se u jarak, petnaestak

2
02
kilometara od bilo čega u svakome smjeru. Većinu idućeg dana proveli
smo pokušavajući pronaći bilo koga koji bi bio voljan da nam na dan
gospodnji popravi vozilo. Nisam spavao ni sekunde otkad je došlo
Oldridgeovo žurno pismo, koje je, usput budi rečeno, vjerojatno napisala
njegova kći. Stiglo mi je sa zorom u subotu prije nego što je ijedan pijetao i
pomislio zakukurikati.«
Alistair se već napola okrenuo, želeći odjuriti do konjušnice i sam
osedlati konja ako je potrebno. Gordyjeva posljednja rečenica u trenu ga je
vratila u stvarnost.
Jedine žurne poruke koje je gospođica Oldridge spomenula poslane su
prije više od tjedan dana.
»Žurno pismo?« rekao je. »Iz Oldridge Halla? U subotu? Prije samo tri
dana?«
»Točno si izračunao«, rekao je Gordy. »Veseli me što ti ozljeda mozga
nije narušila sposobnost rješavanja jednostavnih računskih operacija.«
»Ozljeda mozga.« Alistair je u času zbrojio dva i dva. »Tako dakle«,
rekao je smireno, iako mu se glas produbio za cijelu oktavu. »Kakve je još
zanimljive vijesti gospođica Oldridge tako ljubazno prenijela?«

Dvojica muškaraca povukla su se u privatnost Alistairove sobe. Ondje mu

je Gordy uručio posljednju žurnu poruku iz Oldridge Halla. Alistair ju je
čitao dok je lord jeo zakašnjeli doručak.
Iako je u pismu stajao potpis gospodina Oldridgea, vitice i petlje na obje
strane papira nisu bile nimalo u njegovom stilu pisanja. Alistair je bio
uvjeren da su i rukopis i sadržaj isključivo proizvod gospođice Oldridge.
Sudeći po njezinu rukopisu, svak bi pretpostavio da je krasi maštovita
narav te poletan i neukrotiv um, baš kakva joj je bila i kosa.
Rukopis je, nažalost, bio posve varljiv. Narav gospođice Oldridge bila je
nevjerojatno iskrena, praktična... i nevjerojatno strastvena. Um ispod tog
vatrenog oblaka razuzdane, svilene kose bio je pitom i pomućen kao
prosječan rapir.
Pretočila je riječi doktora Woodfreya, koje su glasile »živčani umor«, u
»živčani slom«. Kvrga na glavi postala je ozljeda mozga. Opisujući
Alistairove utonule, mračne oči, dala je naslutiti da mu se stanje dodatno
pogoršava. Usporedila je njegovu pospanost s mjesečarenjem lady

2
03
Macbeth i Hamletovim nemirom, aludirajući, ukratko, da Alistair tone u
ludilo. Kako bi slučaj dodatno zakomplicirala, iskoristila je njegov
komentar da je doktor Woodfrey nesposobni seoski šarlatan. Preporučila
je da gospodina Carsingtona u Londonu pregledaju »medicinski stručnjaci
s boljim poznavanjem bolesti mozga.«
Skromno je dala na znanje da nije stručnjak za ovakve slučajeve. Možda
je bila u krivu.
Zapravo se nadala da jest, za dobrobit lorda Gordmora. Naravno, on je
mogao najbolje prosuditi, ali ne bi voljela da ostavi važne poslovne odluke
u rukama čovjeka koji nije baš najzdraviji u glavi.
Dugo nakon što je Alistair pročitao pismo, i to dvaput, prvi put u
bijesnoj nevjerici, a zatim pun zavidnog divljenja, nastavio je zuriti u vitice
i petlje kojima je ispunila stranice. Da je bio sam, prstom bi pratio sve te
ukrase po papiru.
Bio je sposoban dovoljno se kontrolirati da to ne čini, ali ne i dovoljno
da se sjeti da Gordyju vrati pismo. Umjesto toga, Alistair ga je preklopio i
stavio u unutarnji džep kaputa, kraj srca.
Kad je shvatio što je učinio, već je bilo prekasno. Spazio je kako ga
Gordy začuđeno promatra preko ruba krigle.
»Nimalo ne sumnjam da Oldridge, ili njegova kći, pretjeruju«, zaključilo
je njegovo gospodstvo. »Ipak moraš na pregled kod dobrog londonskog
liječnika. Pad u planinski potok sigurno ti nije pomogao, a i da budemo
posve iskreni, obojica znamo da ti glava nije u najboljem stanju još od
Waterlooa.«
»Tad me spopala groznica«, odlučno je rekao Alistair. »Bio sam u
bunilu. Ta dva simptoma često idu ruku pod ruku.«
»Ali kad te groznica prošla, više se nisi sjećao bitke«, odgovorio je
njegov prijatelj. »Nisi znao kako si ozlijedio nogu. Nisi se sjećao borbe. Ne
bi mi povjerovao da nisam doveo sve one momke da ti ispričaju što si
učinio.«
»Znao si«, rekao je Alistair.
»Naravno da sam znao«, odgovorio je Gordy. »Poznajem te od
djetinjstva. Znam kad nešto nije u redu. Nije li ti palo na pamet da ti je novi
udarac u glavu mogao dodatno oštetiti već ionako krhko mjesto?«

2
04
 »Imao sam amneziju«, odvratio je Alistair. Gordy ga je gledao
sumnjičavo.
»Amneziju«, ponovio je Alistair. Malo mu je nedostajalo da doda
kretenu, ali sjetio se da je gospođica Oldridge prva imenovala bolest, tako
da je bio jednaki kreten kao Gordy, ali i svi ostali koji su primijetili što se
događa, a nisu to spomenuli, i to zbog toga što nisu shvatili što je bilo
očito.
»Amneziju«, izgovorio je Gordy.
»Da. Ali pamćenje mi se vratilo nedavnim udarcem u glavu.«
»Ali izgledaš bolesno, Car. Gotovo kao kad smo te Zorah i ja iznijeli iz
kirurškog šatora.«
»To je zbog nesanice«, odgovorio je Alistair.
»Razumljivo. Amnezija i nesanica. Što još?«
»Nisam lud«, pobunio se Alistair.
»Nisam to ni rekao. Kako god bilo...«
»Ne bi ti ni sinulo da bolujem od neke psihičke bolesti da to nisi
pročitao u pismu gospođice Oldridge«, rekao je Alistair nervozno. »Ona
tobom manipulira, zar nisi toga svjestan? Pokušava me se riješiti.«
Gordy podigne svoje blijede obrve. »Zaista? To je nešto novo. Najčešće
smo morali s tebe skidati žene. Čak bi te i Judith Gilford ponovo primila,
posebice nakon Waterlooa, da si joj se samo vratio i malo joj se
dodvoravao.«
»Gadi mi se koliko sam je iskoristio«, promrmljao je Alistair. »Sram me
je uopće se toga sjetiti.«
»Car, obojica znamo da je bila nemoguća.«
»To nije isprika za to što sam je prevario s drugom ženom – i ono što je
još gore, što sam je osramotio učinivši to javno«, objasnio je Alistair. »Nije
ni čudo što mi gospođica Oldridge ne vjeruje da bih pravedno zastupao
njezine interese.«
Lord Gordmor odložio je kriglu. »Ispričavam se. Nisam siguran jesam li
dobro čuo. Njezine interese?«

2
05
 »Svačije interese«, Alistair se ispravio. »Ona zastupa sve u Longledge
Hillu jer su ostali previše zaslijepljeni mojim ocem i mojim tobožnjim
junaštvom da bi sami rekli što misle.«
Ostavši nakratko zatečen i bez riječi, lord je napokon progovorio:
»Drugim riječima, gospođica Oldridge je jedina koja ima nekakvu
zamjerku na kanal. Jedini suparnik nam je žena. Koja nema pravo glasati.
Koja ne može utjecati ni na jedan glas u Donjem domu.«
»Nije nam jedini suparnik«, rekao je Alistair. »Ona je jedina koja se
usudi javno iznijeti svoje zamjerke.«
»Dragi prijatelju, naš zadatak nije da ohrabrimo preplašene ne bi li
progovorili«, Gordmor je rekao strpljivo. »Naš je posao izgraditi kanal.
Trenutačno nam je jedini suparnik žena, što je gotovo kao da i nemamo
suparnika. Moramo krenuti dok je željezo još vruće.«
»Nismo spremni za to«, odgovorio je Alistair. »Dva sam tjedna
zatvoren. Stari lisac Woodfrey mi je zabranio da ikoga vidim, čak i da
pročitam ijedno pismo. Nisam stigao ni početi raspravljati s
zemljoposjednicima o kanalu.«
»Nema potrebe za raspravom.«
»Gordy, ovi nam ljudi nisu neprijatelji. Moramo se s njima dogovoriti, a
ne ih pregaziti.«
Lord Gordmor je ustao. »Ti si mi najdraži prijatelj na svijetu, Car, ali ne
mogu dopustiti da tvoja savjest ili ozljeda mozga, ili što god da jest uništi
ovakvu sjajnu priliku. Previše toga ovisi o tome. Da si malo sabraniji,
shvatio bi to. Volio bih da mogu pričekati da dođeš k sebi, ali ne mogu.
Upravo idem u novine predati obavijest o sastanku vijeća za kanal.«
»Sada?« Alistair se prestravio. »Za kad?«
»Tjedan dana od srijede. Obavijest će izaći u srijedu u Derbyju. Tako se
nitko neće moći žaliti da nisu pravodobno obavješteni, iako će cijeli
Derbyshire dotad već znati za naš plan. Samo se molim da srijeda neće biti
prekasno.«

2
06
 Petnaest

Mirabelina majka nije bila pokopana u dvorištu crkve u Longledge

Hillu, već u obiteljskom mauzoleju.
Ta kružna građevina iz prošlog stoljeća sagrađena u paladijanskom
stilu nalazila se na uzvisini nedaleko od kuće, iza mosta kojim se prelazila
umjetna rijeka sagrađena otprilike u isto vrijeme.
Dva sata nakon što je otišla iz Matlock Batha, Mirabel je ondje stajala,
upijajući prekrasan pogled koji bi je uvijek ispunio spokojem, ma koliko
god se život u tome trenutku doimao beznadnim ili nemogućim. »O,
mama, što da učinim?« zavapila je.
Nije bilo odgovora. Mirabel nije ni govorila naglas očekujući odgovor.
Izgovorila je to samo zato što nikome živućem nije mogla posve otvoriti
svoje srce.
Nastavila je hodati od stupa do stupa govoreći majci, i drugim
zakopanim precima koje je to zanimalo, sve što se događalo prošlih
tjedana.
Ranoproljetni vjetar silovito je puhao, njegovi su zvižduci i jauci, dok je
prolazio građevinom, prigušili njezin glas, kao i topot životinja na mostu.
U jednom joj se trenutku učinilo da čuje tiho njištanje, ali vjetar je zvuk
brzo odnio. Pretpostavljala je da je to Sophy ponovo u jednom od svojih
čudnih raspoloženja. Danas je kobila zamrzila most i jedva ju je nagovorila
da ga prijeđe. Kad ga je prešla, odbila je ići bilo kuda osim nizbrdo te joj
nije bilo ni na kraj pameti da odvede gospodaricu uzbrdo do mauzoleja.
Svako toliko Sophy bi upala u jedan od svojih neobjašnjivih zazora. Ne
želeći se nadmudrivati sa životinjom s kojom se nije mogla mjeriti ni
veličinom ni težinom, Mirabel je jednostavno popustila.
Privezala je kobilu blizu mosta i prošetala.
Upravo je stajala na drugom kraju građevine, gledajući kuda bi kanal
presjekao krajolik. Zbog toga nije ni primijetila kako neka visoka osoba
silazi s konja, veže ga pokraj Sophy i šepajući odlučno hoda uzbrdo.

2
07
 Mirabel je i dalje uzrujano zurila u nepostojeći kanal, kad je čula korake
na kamenom podu. Okrenula se i osjetila kako joj je srce bolno preskočilo.
Podigla je bradu namjestivši svoj najpodliji i najhladniji izraz lica.
»Gospodine Carsington«, rekla je hladnokrvno.
»Zlobna, zlobna djevojko«, rekao je.
Zlatne su mu se oči zacaklile, a lice zajapurilo. Pritisak je narastao, a
zrak je zapucketao kao da se bliži oluja.
Znala je da je on ta oluja, a pritisak koji je osjetila bio je njegov bijes. Bio
je opipljiv kao i šarm zbog kojeg su se čak i najiskusnije kurtizane
očajnički zaljubljivale u njega. Željela je ustuknuti, izvan dosega te strašne
sile, ali ponos joj to nije dopuštao.
Podigla je bradu još trunku više. »Uopće me ne zanima što mislite o
meni«, rekla je. »Ništa mi ne značite.«
»Zaista loše lažete.« Krenuo je prema njoj.
Reagirala je sekundu prekasno te ju je ulovio i privukao k sebi.
Okrenula se i spustila glavu. Ako je poljubi, potpuno će se raspasti.
Nije ju poljubio. Samo ju je priljubio uz sebe i tako je držao dok joj je
mrmljao u šešir: »Woodfrey je šarlatan? Ja hodam u snu i pričam sâm sa
sobom? Trebali bi me pregledati stručnjaci koji su bolje upoznati s
bolestima glave? A vi ne biste nikada poslovne odluke predali u ruke
čovjeku koji nije posve zdrav u glavi? O, ne, nikako. Ali opet, vi ne biste
nikome prepustili svoje poslovne odluke. A svoje tijelo, to je već druga
priča.«
Mirabel se mogla odupirati dok je ne pusti. Bio je preveliki kavalir da je
ne bi pustio ako se bori. Ali nije željela da je pusti.
Krao joj je srce, komadić po komadić, i tako od njihovog prvog susreta.
Uskoro više nijedan dio nje neće pripadati njoj. Znala je da će je ovoga
puta srce još više boljeti, puno jače nego onda kad je pustila Williama da
ode. Ali pretrpjet će to samo da bi mogla doživjeti ovaj trenutak.
»Oprostite«, rekla je prigušeno u njegov kaput.
Gospodin Carsington bez poteškoća je čuo njezinu ispriku, jer ju je
pustio iz kaputa i odmaknuo se dovoljno kako bi je i dalje držao za ruku,
ali opet dovoljno daleko da je pogleda. »Vaše pismo Gordmoru zaista je

2
08
bilo podmukao potez, Mirabel. Da vas ne poznajem, pomislio bih da ste me
namjerno zaveli ne bih li ispao lud.«
»Nipošto«, odgovorila je. »Sve što sam vam tada rekla je istina, kunem
se.«
»Rekli ste da prema meni gajite jake osjećaje.«
»Da, i kakvo se dobro može iz toga roditi?« zaplakala je. »Oni neće
izbrisati vaš grozni kanal, zar ne? Ostat će gdje jest.« Kimnula je glavom u
smjeru budućeg kanala na obzoru. »Uništit ćete mamin pogled, i sav njezin
i moj trud, i svaki put kad ovamo dođem, vidjet ću to i to će me boljeti.«
Oči su joj se napunile suzama, a grlo stegnulo.
»Majčin trud«, ubrzo je ponovio. Mirabel je kimnula glavom. I nju je
iznenadila jačina njezine tuge i nije još mogla progovoriti. Nije plakala ni
pred kime otkad joj je mama umrla. Suze bi trebale biti privatna stvar.
Ionako bi se na samu pojavu suza muškarci razljutili, smeli ili zbunili, ili
najčešće sve odjednom.
Pustio ju je i odmaknuo se. Neko je vrijeme stajao ondje gdje je
pokazala.
Zatim se vratio i primio je za ruku.
»Ona je osmislila ovaj krajolik, zar ne?« upitao je.
Dao je Mirabel dovoljno vremena da se sabere.
»Moja je majka bila umjetnica«, rekla je kad joj se glas smirio. »U
drugim okolnostima, da se rodila kao muškarac, vjerojatno bi postala idući
Capability Brown.«

***

Više ništa nije morala reći.

Alistair je sve shvatio kad je čuo kako bi kanal uništio mamin pogled.
Ali kad je započela, Mirabel je smireno nastavila. Činilo se da je razgovor
smiruje.
Ispričala mu je svoju priču i priču o zemlji. U njezinoj je glavi to očito
bilo jedno te isto.

2
09
 Rekla mu je kako je imanje s godinama raslo i kako se najveća
promjena dogodila prije gotovo jednog stoljeća kad je izgrađen mauzolej i
preuređena okolica. Bio je to pokušaj naturalističkog stila kakav je
osmislio Lancelot Capability Brown.
Rezultat nikada nije bio posve zadovoljavajuć, a s vremenom su dodani
različiti elementi koje su pustili da propadnu jer ih ili nisu željeli ili su se
pokazali zaista nepraktičnima.
Imanje je preuređivala Alicia Oldridge i to punih dvadeset godina
koliko je bila u braku. Umrla je ne dovršivši svoje planove.
Međutim, Mirabel je poznavala svaki detalj. Njezina je majka s njome
dijelila sve svoje zamisli i entuzijazam čim joj je kći bila dovoljno stara da
ih shvati.
»Ona je stvorila ovaj pogled«, rekla je njezina kći.
»Na pola puta do podnožja nekada su stajali ljetnikovci, malo iznad
mosta. Preselila ih je među ono drveće, tako da se na njih naiđe posve
neočekivano ako se prati puteljak uz rijeku.«
Pokazala je prema drugom mjestu gdje je unijela neke promjene u
skladu s maminim planovima. Tako mu je živopisno opisala što je ondje
prije stajalo da je Alistair u mislima sve jasno vidio, koliko se sve
promijenilo te koliko vješto i suptilno.
Kad ga je provela kroz cijele arkade oko mauzoleja i ispričala cijelu
povijest pogleda pred njima, ušutjela je.
Nešto mu je u njezinoj tišini i stavu govorilo da možda žali što mu je sve
otkrila.
Proučavao je njezin profil. Zatim je lagano nagnuo glavu, pokušavajući
diskretno uloviti što bolji pogled.
Nije ga doživjela. Iako joj je pogled bio skamenjen, uperen u neko
udaljeno mjesto, sumnjao je da je to uopće vidjela. Imala je takav odsutan
pogled kakav je više puta vidio kod njezinog oca. Gledala je to udaljeno
mjesto jednako kao što je gospodin Oldridge zurio u luster jedne večeri
kad ga je Alistair pokušao pridobiti na svoju stranu u vezi s kanalom.
A zatim joj se polako kut usana uvio prema gore.
I Alistair je gledao ravno ispred sebe. »Dao bih sve«, rekao je, »da znam
što ti prolazi tom ludom glavom.«

2
10
 »Pokušavala sam smisliti kako da vas se riješim, ali mozak mi ne
surađuje«, rekla je. »Ni moje srce. Ili što već. Pokušavam razmišljati, ali
odmah vas vidim... nagog.«
Tako je naglo okrenuo glavu da je bilo pravo čudo da mu se nije
otkinula od vrata. »Što vidite?«
»Vas«, reče. »Nagog.«
Neko mu je vrijeme tako dobro išlo da ne razmišlja o njoj goloj. Danas
ju je samo držao u naručju i to jako kratko. U svakom slučaju ne dovoljno.
Nije je bio poljubio niti joj pokušao skinuti ni rukavicu, iako bi dao sve
da joj može ponovo okusiti usne, osjetiti njezine ruke na sebi. Dovoljno mu
je bilo da mu samo dotakne lice i cijeli bi mu se svijet promijenio, ispravio.
No ipak je nekako uspijevao suzbiti požudu, zbog čega si je laskao da je
ipak sazrio. Ovoga puta neće biti onako nepojmljivo glup kao prije.
Ali čim je izrekla te fatalne riječi, odmah ju je zamislio kako onako stoji
na krevetu podignutih skuta do bedara gdje se obnažilo... o, ne, ono
sićušno, nakrivljeno, preokrenuto srce na koljenu... i zatim ju je zamislio
kako leži na krevetu... savršene grudi ukrašene slatkim, ružičastim
bradavicama... poput perja mekane uvojke među njezinim lijepim nogama.
Sjetio se mirisa i okusa njezine kože. Sjetio se povjerenja, nježnosti,
strasti.
Ispravio je ramena i uozbiljio se. »Kad se vjenčamo, moći ćete me
gledati nagog koliko vam god volja«, rekao je. »Dotada bi bilo najbolje da
tu temu izbjegavamo.«
»Nećemo se vjenčati«, odvratila je.
»Da, hoćemo, iako će to možda morati malo pričekati.« Okrenuo ju je
prema sebi, pazeći da mu ruke ne skliznu s njezinih ramena. »Ne smijete
se svlačiti ni pred kojim drugim muškarcem, Mirabel.«
»Naravno da ne«, rekla je. »Nemam tu naviku. Samo vi...«
»Upravo o tome i govorim«, ustvrdio je. »Samo ja. To i jest poanta
braka, barem jedna.«
»Čini se da lady Thurlow to nije bilo previše važno«, natuknula je.
Prokleta ta njezina teta! Nije se znalo za aferu s Thurlowicom! Kako je
saznala?

2
11
 I što joj je bilo da takve stvari govori nedužnoj ženi?
»Ne morate me podsjećati na moje mladenačke nesmotrenosti«, rekao
je. »Moj otac to već izvrsno odrađuje. Osim toga, promijenio sam se. Da
nisam, sad bih iskoristio ovaj trenutak. Sami smo. Nitko nas ne gleda.«
Bili su sami. Nitko ih nije gledao. I nije se htio promijeniti. Htio je biti
gori nešto što je ikad bio. Htio je iskoristiti svaku priliku, učiniti što je god
potrebno da je uzme, dovraga i čast.
Bili su jedno drugome tako daleko, a opet tako blizu. Zrak između njih
treperio je od napetosti.
U jednom je koraku prešao udaljenost između njih, privukao ju je k sebi
i poljubio.
Uzvratila mu je poljubac i odmah se predala, meke su joj se usne
pokorile na prvi dodir njegovih. Podigla je ruke, prislonila mu ih na lice i
držala ga blizu sebi – kao da je trebala, kao da ionako nije već vezan za nju.
Odvezao je vrpcu šešira i bacio joj tu gadost s glave te provukao prste
kroz neukrotive bakrene uvojke. I ona se riješila njegova šešira te se
nasmijala uz njegove usne, taj hrapav, podao zvuk odjekivao mu je u tijelu.
Bila je nevina na toliko načina, a opet je mirisala i imala okus po grijehu,
bio je opijen požudom za njome.
Otkopčao joj je neugledan ogrtač prešavši rukama preko njezinih grudi,
niz slastan strukić, do bujnih kukova i savršene pozadine.
Uvijala mu se pod rukama, potpuno uživajući i tražeći još, izluđujući ga
do samog ruba frustracije. Toliko slojeva odjeće, toliko prepreka. Ponovo
joj je osvojio usne, ljubeći je strasno, divlje te je pritom naslonio na stup.
Skinuo joj je ogrtač. Dok je klizio prema kamenom podu, otkopčavao joj
je steznik i zatim ga svukao. Prekinuo je poljubac kako bi joj zario svoje
lice u vrat i upio njezin miris. Poljupcima je pratio liniju do ramena te
nastavio prema rubu potkošulje, do glatkog, ispupčenog poprsja, natežući
korzet koji ga je sputavao.
Ondje ga je zadržala mrseći mu kosu. Poljubila ga je u tjeme, trenutak
nježnosti usred bezumne strasti. Preplavio ga je val divljine, kao da je u
njemu puknula kakva brana. Nije je se mogao zasititi, nije joj se mogao
dovoljno približiti.

2
12
 Podigao joj je suknju i podsuknju, previše je bilo slojeva, i skliznuo
rukom uz unutarnju stranu bedra do samog ruba svilenih gaćica. Silovito
se pritisnula o njegovu ruku. »O, molim vas.« Glas joj je zvučao kao jauk
protkan smijehom. »O, ne. O, molim vas, da.«
Spustio se na koljena i poljubio je u to meko, najženstvenije tajno
mjesto začuvši je kako je duboko udahnula i zastenjala. »Oh«, prošaputala
je. »Kako podlo.«
I dalje joj se u glasu osjetio tračak smijeha. I on se smijao u sebi, podlo i
ushićeno, dok je vodio ljubav s njom svojim usnama, svojim jezikom, dok
joj je držao prekrasne treperave noge osjetivši kako joj se tijelo grči, val za
valom drhtavog užitka. I njega je opio užitak u valovima tekuće vreline.
Preplavio mu je um i potopio i posljednje trunke razuma i principa te
opasno kolao krvlju sve do dubine trbuha.
Poljubio ju je u unutarnju stranu koljena gdje se nalazilo neobično,
preokrenuto srce. Zatim, dok je još bila slaba i bespomoćna te se tresla od
euforije, ustao je da je učini svojom, jednostavno je morao. Bio je napaljen
i izgarao od požude, nabrekli mu je ud upirao prema njoj.
Ali kad je stigao do prvog gumba na hlačama, kroz stupove se začuo
vrisak i zvižduk vjetra, tako glasan i nagao da ga je to vratilo u stvarnost.
Vjetar je zavijao poput kakvog ljutog duha i tad se sjetio gdje se nalaze:
na grobu njezine majke.
Prošla ga je jeza ledenija od ranog proljetnog vjetra. Pustio je da joj
padnu skuti, primio je za ramena i naslonio čelo na njezino, čekajući da
mu se vrati dah i smiri poludjelo srce.
Kad je ponovo mogao govoriti, zaključio je: »Moja promjena ipak ne
napreduje kako sam očekivao. Bio sam uvjeren da se mogu oduprijeti
nagonu da na ovim stupovima učinim s vama što skandalozno.«
»Nadala sam se da se nećete oduprijeti«, rekla je. »Ali nisam znala da
postoji nešto toliko skandalozno.«
Podigao je glavu i pogledao je duboko u plave oči.
»Vidim da volite koketirati s opasnošću«, odvratio je.
»Nimalo«, rekla je. »Uvijek sam tako oprezna i pažljiva. Ali s vama se
osjećam tako...«

2
13
 Odmaknula je pogled. »Sretno. Ne, to nije dovoljna riječ. Srce mi se
razvedri kad ste mi blizu, ponovo se osjećam kao djevojčica.«
Bol ga je prostrijelila kroz srce. Jedino što je htio bilo je usrećiti je, a
činilo se da joj samo donosi nevolje. Ta njegova poremećena požuda: već
je drugi put došao toliko blizu da je razdjeviči. Njegov prokleti, a opet
toliko važan kanal: ta golema prepreka između njih bila je jedina nada da
joj časno i ponosno ponudi ekonomsku stabilnost.
Nasmiješio se. »Želite reći da se osjećate budalasto.«
Nasmijala se. »Da, i to isto. A vi ste budalasti što ste ovamo došli.
Trebali ste popiti one grozne lijekove koje sam vam donijela da vas
izliječe.«
»Mislite, onda kad ste mi rekli da moram zauzdati svoju strast.«
»Pokušala sam nam oboma olakšati«, odgovorila je. Prekasno je
shvatila koliko je razodjevena. Povukla je steznik. »Oh, pa što ste to učinili.
Da je barem moja sluškinja makar upola tako brza. Ne mogu vjerovati da
je iza vas samo sedam ili osam romantičnih veza. Teško mi je povjerovati
da ste u životu radili išta drugo osim oblačili i svlačili žene, pravi ste
stručnjak u tome.«
U tom trenutku nije ni bio sasvim siguran zna li išta pored toga. Ali nije
ništa rekao, samo ju je okrenuo i zategnuo steznik. Pronašao joj je ogrtač i
šešir. Navukao joj je grozan ogrtač na ramena. Nije ni pokušao pronaći sve
izgubljene ukosnice, ali složio joj je frizuru što je bolje mogao s nekoliko
preostalih i sve to sakrio pod odvratnu kapu.
Čim je završio, htio je ponovo sve svući. »Kad se vjenčamo«, rekao je,
»prvo što ću učiniti bit će da spalim do zadnjeg šava onu grozotu koju
nazivate svojom garderobom.«
»Nećemo se vjenčati«, odgovorila je. »Slaba sam na vas. Očarana sam
vama. Ovo me tjera da nakratko zaboravim što je skromnost, ali ne mogu
zaboraviti zašto ste ovdje.«
»I ne očekujem da to zaboravite«, odvratio je. »Samo vas molim da me
ne podcjenjujete. Znam da postoji rješenje.«
Zaklopila je oči i ispustila tužan uzdah, zatim ih ponovo otvorila i rekla:
»Zar ne mislite da ga nisam pokušala pronaći? Puno bolje poznajem
Longledge od vas, tražila sam i tražila, sve sam prekopala. Da sam mislila

2
14
da postoji takvo rješenje, zar mislite da bih napisala lordu Gordmoru ono
pismo?«
Tada se sjetio zašto je došao, barem dio razloga, onaj razuman dio.
Morao joj je reći. Nije mogao dopustiti da to sazna u srijedu iz novina.
»Mirabel, da mu barem niste pisali«, započeo je. »Da ste mi barem
vjerovali. Sad više nemamo vremena.«
Oklijevao je. Došao ju je upozoriti, ali posve je zaboravio na Gordyja,
koliko mu je dužan. Bio bi to dokaz nelojalnosti. Ali Alistair ju je morao
upozoriti: ako to ne učini, to bi tek bio zaista nečastan čin i najgora vrsta
izdaje.
»Svjesna sam da će vaš prijatelj što više požuriti sastanak vijeća za
kanal«, rekla je, a njezin je donedavno opijen glas sada zvučao jasno i
poslovno. »Ako je mudar, već će danas poslati obavijest u novine kako bi
bio siguran da će stići na vrijeme za izdanje Derby Mercuryja od srijede.«
Već je znala. Naravno da jest. Svi su rekli da je odlična u poslu.
Razumjela je kako te stvari funkcioniraju. Znala je da se po zakonu
obavijest o održavanju sastanka vijeća za kanal mora objaviti i u London
Gazetteu i u lokalnim novinama. Je li to proučavala neki dan? Jesu li zato
po stolu bili razasuti svi oni pravni dokumenti? Je li već tada počela
planirati kako im podmetnuti zakonske prepreke?
Rekao si je da se mora oduprijeti nagonu da je ispituje. Što se nje tiče,
Gordy će je morati sam špijunirati. A ona će morati sama špijunirati
Gordyja.
Kako, zaboga, da čovjek u ovakvom slučaju ostane svima odan?
»Ne želi gubiti ni minutu«, Alistair je rekao zaštitnički. »Ali morate mi
vjerovati, jedino će tako sve biti pošteno.«
»Ako želite da sve bude pošteno, morate se vratiti u London«, rekla je.
»Očekivala sam da ćete dosad već biti na putu.«
»Da, znam da ste računali na moj odlazak, ili da će me silom odvesti u
luđačkoj košulji.«
»Pod velikim ste pritiskom, iako to ne želite priznati«, objasnila mu je.
»Ne možete se istovremeno zalagati i za moje i za Gordmorove interese.
Jedni druge poništavaju. Nije ni čudo da neprestano sanjate rat kad se
ionako borite sami sa sobom.«

2
15
 Primaknula mu se i primila mu ruke. »Vodim svoje i očeve poslove
dulje od deset godina. Ovo mi nije prva kritična situacija. Nisam ni
bespomoćna ni glupa.«
»Znam to«, rekao je. »Ali to ne znači da vam čovjek koji vas voli ne
smije pomoći.«
»Bojim se da znači«, odgovorila je. »Ne mogu se pošteno boriti kad ste
mi blizu. Ludim u vašoj blizini.«
»To nije ni blizu onoga što vi meni činite«, rekao je ispreplićući svoje
prste s njezinim.
Nježno je povukla ruke i preklopila ih na struku. »Ako želite da imam
dostojne izglede za borbu, manite me se. Ne mogu ništa postići ako ste mi
blizu. Najbolje bi bilo da ste u Londonu.«
»Odbijam pobjeći samo zato što je situacija nezgodna«, rekao je.
Nestrpljivo je uzdahnula. »Ako vam je lord Gordmor zaista tako dobar
prijatelj, stavit će vaše zdravlje na prvo mjesto i ustrajati na vašem
odlasku. Ako je tako sebičan da vas ovdje zadrži, ili ako ćete vi navaljivati
u ovoj beznadnoj...«
»Za ime Božje, Mirabel«, upao joj je u riječ. »Znate sve o mojoj prošlosti.
Oduvijek upadam u katastrofalne situacije. Nijednom se u živom nisam
morao sâm vaditi iz nijedne. Imam dvadeset i devet godina. Dosta mi je
toga da drugi vode moje bitke, dok se ja sa strane osjećam glupo i
beskorisno, sve dok ne upadnem u novu nevolju.«
Kratko mu je proučila lice, odmaknula se, a zatim vratila. »Nisam se
htjela prema vama ponijeti kao prema djetetu«, rekla je. »Niste nimalo
djetinjasti. Ne smijete se osjećati glupo ili beskorisno. Ne znam zašto se
tako osjećate. Svi povremeno posrnemo. Život je složen i težak.«
»Ja ću ga pojednostavniti«, odlučio je, »i pronaći za nas rješenje.«
Lice joj se ozarilo. »Počet ću vam vjerovati unatoč zdravom razumu. U
redu. Ostanite ili idite, kako god vam volja.«
»Sasvim sigurno ne idem nikamo«, rekao je.
Kimnula je glavom. »Kako god želite.« Odmaknula se korak dalje.
Podigla je bradu, a glas joj je postao hladnokrvno ljubazan. »Od sada vas
smatram samo zastupnikom lorda Gordmora. Molim vas, budite toliko
ljubazni i proslijedite njegovom gospodstvu moju poruku. Možete mu reći

2
16
da govorim u ime svojeg oca, koji se ne slaže s lordovom zamisli da nam
kroz imanje probije kanal. Recite mu da se gospodin Oldridge izričito
opire kanalu u Longledgeu i da ćemo se protiv njega boriti svim
raspoloživim snagama, ovdje, a ako je potrebno i u Londonu, u
Parlamentu. Također nije na odmet upozoriti lorda da sredstva
Oldridgeovih nisu nimalo skromna. Možete li mi učiniti tu uslugu,
gospodine?«
Alistaira je zatekla ta nagla promjena i hladan, odlučan ton. Ali samo
nakratko. Naviknuo je na udarce s leđa i odmah se sabrao takvom brzinom
kakva se stječe samo iskustvom.
»Svakako, gospođice Oldridge.« Naklonio se. »Je li to sve?«
»Zasad jest«, rekla je. »Ako se ičega sjetim, poslat ću po vas.«
Odmahnula je rukom u znak da je slobodan, takvom se oproštaju nije
nadao.
Ali već je ionako od nje dobio više nego što je imao prava. Dopustio si je
još jedan brz, čeznutljiv pogled na stup uz koji joj je otkrio užitak kakav
njezin nedužan um nije mogao ni zamisliti.
Zatim si je rekao da je više ili manje ionako inzistirao da se prema
njemu odnosi kao prema inteligentnom poslovnom zastupniku te da kao
Gordyjev zastupnik ne može očekivati, niti ima pravo, na bilo kakav
poseban tretman. Nadalje, već je ukrao puno više romantičnih trenutaka
nego što je smio.
Ako je želio nježan oproštaj, neka ga onda i zasluži brakom. Nije se
mogao s njom vjenčati dok ne osigura sredstva kojima bi je uzdržavao. To
se ne može dogoditi dok ne krene njegov i Gordmorov posao s rudnicima,
a oni su pak ovisili o kanalu.
Ukratko, ovaj budući vitez na bijelom konju prvo je morao ubiti
nekoliko zmajeva prije nego što spasi damu u nevolji, podigne je na konja i
odjuri u suton.
Zato joj je poželio ugodan dan i krenuo. Odmaknuo se nekoliko koraka
prije nego što se naglo okrenuo, primio ju za ruke i udijelio joj jedan brz,
žustar poljubac.
Zatim ju je ostavio da sama ulovi ravnotežu držeći se za stup te šepajući
sišao nizbrdo.
Nije se osvrnuo, ali se smiješio.

2
17
Kad se Alistair vratio u hotel, ondje je zatekao lorda Gordmora u privatnoj
blagovaonici u društvu još jedne krigle piva.
Alistair je naručio jedno i sebi. Kad je stiglo i kad je sluga otišao, prenio
je poruku gospođice Oldridge.
Gordmor je mirno primio vijest. »Nije gore od onoga što smo očekivali«,
rekao je.
»Čak je i bolje. Kad si krenuo iz Londona, mislili smo da će svi
zemljoposjednici biti protiv nas. Umjesto toga, ispada da imamo samo
jednog suparnika.« Otpio je gutljaj. »Kako god bilo, i dalje ustrajem na
tome da se vratiš u grad.«
»Ne dolazi u obzir«, rekao je Alistair.
»Ne možeš biti odan na dvije strane«, rekao mu je prijatelj. »Dovoljno te
poznajem da znam kamo to vodi. Pokušat ćeš udovoljiti potpuno oprečnim
interesima i to će te samo izludjeti. Već sad izgledaš ispijeno. Roditelji će
se pitati zašto sam te odveo s ruba smrti u Belgiji kako bi te pustio da
poludiš u Derbyshireu. Osim toga, ti si londonski predstavnik. Tako smo u
samome početku podijelili posao, ako se sjećaš.«
»Život mi je uvijek kompliciran«, odvratio je Alistair. »Vrijeme je da se s
time naučim nositi.«
»Zanima me što predlažeš da ovog puta učinimo«, upitao je Gordy.
»Zaljubio si se u ženu koja nas želi uništiti. Ili sam u krivu? Možda si
odjurio za gospođicom Oldridge kako bi je prosvijetlio po pitanju
relativnih prednosti prevodnica i akvadukta ili da joj možda objasniš zašto
je pudlovanje dobro.«
Besmisleno je bilo poricati, čak i da je Alistair znao kako. Jedino što nije
znao odglumiti bilo je kako sakriti svoje prave osjećaje prema ženi.
»Nisi u krivu«, rekao je. »Priznajem da će biti teško, ali odlučan sam
pokušati.«
»Kako?«
»Još ne znam, ali neću posustati.«
»Car.«
»Smislit ću nešto«, kratko će Alistair.

2
18
 Gordy ga je nakratko promotrio, a zatim slegnuo ramenima. »Što mi
pada na pamet, da se prepirem s Carsingtonom? Ta dobro. Kako god želiš.
Ne mogu ništa izgubiti. Možda ti izgubiš zdrav razum, ali nekim je
muškarcima i lakše bez toga. S druge strane, ako se slučajno dogodi da
uspiješ, poštedjet ćeš nas velikih troškova i bijesa. Što se ovo više otegne,
to je i skuplje.«
Alistair je razumio prijateljevu žurbu. I on bi se žurio da mu ljubav nije
usporila um.
Znao je da svako kašnjenje daje zemljoposjednicima vremena da smisle
zamjerke i povećaju cijenu da ih nadvladaju. Nema sumnje da će im
Mirabel pomoći da razmišljaju u tom smjeru.
»Što god se dogodilo na sastanku u srijedu, moramo brzo djelovati«,
rekao je Gordy. »Inače nam prijeti opasnost da nam tvoja draga zakopa
parlamentarno vijeće u lavinu peticija i protupeticija.«
Alistair je toga bio svjestan. Znao je da je Mirabel već razgovarala s
odvjetnicima. U Londonu će se sjatiti na Parlament kao skakavci i sa
sobom dovući horde svjedoka. Za to će vrijeme vlasnici imanja imati
dovoljno vremena da otkriju gomilu novih primjedbi te će se cijena
preuzimanja zemlje vinuti u nebo. A istovremeno će trebati podmazati sve
veći broj dlanova.
To bi koštalo cijelo bogatstvo i trajalo bi do beskraja. On i Gordy nisu
imali ni bogatstvo ni toliko vremena.
Alistair je imao manje od deset dana da zaustavi ženu koju voli da mu
ne uništi prijatelja, njegovu braću i posljednju nadu za njega samoga.

U utorak popodne Thomas Jackson, zastupnik lorda Gordmora, stigao je u

Stoney Middleton, selo u High Peaku, otprilike dvadeset i pet kilometara
od Matlock Batha.
Jackson je služio lordu tijekom rata, zbog čega mu se lord odužio
zaposlivši ga na mjestu zastupnika vikonta na raznim bojišnicama. Bio je
toliko odan lordu Gordmoru koliko je lordov nadstojnik imanja Caleb
Finch bio odan Calebu Finchu. Doduše, Jackson je smatrao da je odanost
zastupnika na razini njegove. Primjerice, vjerovao je da je Finch nedavno
stigao u Peak samo da bi pomogao u ostvarenju ambicija njegova
gospodara.

2
19
 Bila je to Jacksonova prva i kobna pogreška.
Te se večeri susreo s Finchem u Star Inn and Post Houseu kako bi
prihvatio njegovu pomoć u promociji kanala.
»Njegovo gospodstvo želi da i rudari dođu na sastanak«, Jackson je
objašnjavao nakon što su smazali bogatu večeru. »Želi da jedan ili dvojica
rječitijih momaka kažu nekoliko riječi o kanalu, kako im budućnost o tome
ovisi i tko sve ovisi o njima: supruge, djeca i stari roditelji.«
»Ne bi se reklo da itko od njih zna govoriti«, rekao je Caleb. »A mislim i
da niko od njih nema ženu i malce i staru mater i oca.« Podigao je kriglu i
ispio gutljaj. »Starci su već svi zakopani, počivali u miru«, dodao je
pobožno. »I oni i hrpa druge sirote dječice koja nemaju što jesti niti
lijekova kad ih stigne bolest. Al’ kako je razlog pravedan, morti ne bi bilo
loše da vele tako kako si rekao. S dobrim razlogom.«
I s dobrim razlogom, bolje rečeno, s dobrim razlogom za Caleba Fincha,
nastavio je svoj monolog svalivši na nadzornika rudnika svojeg gospodara
krivnju za trenutačni položaj rudara i njihovih obitelji. Caleb je samo nizao
probleme: manjak discipline, rizičan način rada, loše održavanje,
neučinkovite metode, itd., itd.
Ponajviše zbog toga što se Finchu gadilo to što je nadzornik rudnika
pošten i vrijedan radnik. Odbacio je Fincheve insinuacije o tome kako ruka
ruku mije. Usto je pustio glas o tome kako je čuo tračeve o Finchevoj
podmukloj prošlosti u Derbyshireu.
Zato je bilo ključno što prije otpustiti upravitelja i uništiti mu ugled.
Finch ga je otpustio odmah u ponedjeljak ujutro i smjesta se bacio na
posao ozloglašavanja bivšeg radnika. Nadzornik se još oporavljao od
posljednjeg udarca. Finch je znao da će Jackson prenijeti klevete do lorda
Gordmora prije nego što se žrtva posve oporavi i spremi za protunapad.
Ali to nipošto nije bio najvažniji zadatak koji je morao povjeriti
lordovom zastupniku.
»Bojim se da njegovo gospodstvo i ne zna ko mu je neprijatelj«, rekao je
nadstojnik Jacksonu.
»Sve cijenjene obitelji su uz nas«, rekao je Jackson. »Ja i pola tuceta
drugih ljudi ići ćemo od sela do sela, čineći sve kako bismo ih pridobili.«

2
20
 Svi su znali kako se to radilo. Zastupnici lorda Gordmora širit će dobru
volju u obliku dobrog iznosa i dobre kapljice – ista metoda koju su
primjenjivali tijekom parlamentarnih izbora.
»Zadnje što sam čuo je da niste baš pridobili sve cijenjene obitelji«,
odvrati Caleb. »Zadnje šta sam čuo je da je gđica Oldridge bila izričito
protiv bilo kakvog kanala blizu njezine zemlje.«
»Jedna žena«, rekao je Jackson ravnodušno. Podigao je kriglu i otpio.
»K’o što sam rek’o«, nastavio je Caleb. »Nemate pojma protiv čeg se
borite. Da sam na vašem mjestu...« Podigao je ruku. »Ali lako za mene. Vi
ste zaduženi za politiku. Moj je pos’o da se brinem za zemlju. Nećete moj
savjet, iako je moja obitelj sim doselila skoro kad i njena i znam kakva je.«
Jackson je mahnuo rukom i naručio još piva. Zatim se nagnuo prema
Calebu i rekao: »Želim ono što je najbolje za njegovo gospodstvo. Ako
imate ikakve korisne informacije, nemojmo se zamarati time tko je za što
zadužen. Moramo surađivati.«
»Onda dobro«, zaključio je Caleb. »Sve s dobrim razlogom.«

2
21
 Šesnaest

S obzirom na to da bi takav način putovanja bio od velike koristi za

trgovinu, što bi izrazito pogodovalo okrugu Derbyshire, skup će se održati
u dvorani za sastanke u hotelu Old Bath u Matlock Bathu u srijedu 11.
ožujka 1818. u 10 sati ujutro, kako bi se raspravilo o prikladnim načinima
i sredstvima za realizaciju takve plovidbe. Stoga se poziva visoko
plemstvo, niže plemstvo i svećenstvo gorespomenutog okruga te svi ostali
koji žele više saznati o toliko značajnoj temi.«
Obavijest se nije pojavila samo u novinama, kako je to bilo zakonski
određeno, već i na veliko zadovoljstvo lorda Gordmora u skraćenoj inačici
na izlozima trgovima, na plakatima na zidovima, kolima i kočijama, i na
kartonskim natpisima koji su nošeni po ulicama svakog sela između
Cromforda i Little Ledgemorea, zaseoka najbližeg njegovim rudnicima.
Tako su čak i oni koji nisu čitali novine i oni koji su previdjeli tiskanu
obavijest ipak bili obaviješteni.
Iako ga toga dana nije posve oduševila, dupkom krcata dvorana u
hotelu Old Bath nije ga ni iznenadila. Muškarci svih staleža ispunili su
prizemlje, a žene sličnog asortimana ispunile su galeriju.
Nitko mu nije morao pokazati tko je gospođica Oldridge, koja je sjedila
na galeriji u prvome redu. Pogledi koje joj je Car upućivao s vremena na
vrijeme, za koje se pravila da ne vidi, kako ih ne bi vidjela koja
hladnokrvna zmija, jasno su dali do znanja lordu Gordmoru tko je ona, čak
i da sir Roger Tolbert, predsjedavajući na sastanku, nije tako ljubazno
odradio tu dužnost.
Kako je i bilo za očekivati, dama u odbojnom zelenom šeširu nije uzalud
gubila vrijeme.
Ali nije ni lord Gordmor. U publici su sjedili ljudi koji su za njega radili.
Njegovi su zastupnici cijeli prošli tjedan proveli sakupljajući potporu i
podatke u svakom naseljenom kutku Peaka.
Istina jest da se Jackson prošle srijede vratio u Matlock Bath s
uznemirujućim vijestima o utjecaju gospođice Oldridge u ovim krajevima.

2
22
Ali najgore su saznali tek jučer poslijepodne: gospodin Oldridge toliko se
žustro protivio izgradnji da je na cijelo jutro napustio botaniku kako bi
govorio na sastanku.
Ali Jackson je na to bio spreman, maločas je šapnuo da ima sve konce u
rukama. Navodno. Kad je sastanak započeo, sir Robert Tolbert nagnuo se
prema Gordmoru i promrmljao: »Čini se da je gospodin Oldridge zauzet.
Nije ni čudo. Htio je doći. Ali, zaboga, ti filozofi...« Lupnuo se po proćelavoj
glavi. »Kutija mudrosti im je previše ispunjena, znate.«
Da gospodin Oldridge nije sam odlutao, pomogao bi mu jedan od
Jacksonovih ljudi. Zastupnik je rekao da to neće biti teško. Bilo je dovoljno
da mu samo spomenu da su uočili zanimljivu gljivicu, mahovinu ili lišaj.
Stari se gospodin neće moći oduprijeti da ne ode baciti pogled.
Što god bio uzrok, najvažniji vlasnik imanja i jedini suparnik nije se
pojavio, a bilo bi krajnje neprikladno da se okupljenima obrati jedna
dama. Žene su prognane na galeriju s jako dobrim razlogom. Kod važnih
ekonomskih pitanja pregovarali su isključivo muškarci. Žene su samo
gledale i crpile već neku pouku koju su njihovi slabašni mozgovi uopće
mogli upiti.
Lord Gordmor bijaše opušten. Ostatak njegove ekipe stajao je uz njega
na podiju. Građevinar je stigao prošle srijede i idućih nekoliko dana
proveo s Carsingtonom analizirajući prvotni plan kanala. Uveli su niz
prilagodbi koje će danas, po prvi put, izložiti javnosti.
Prisutna su bila i dva člana Parlamenta, a jedan od njih je obavijestio
svekoliko pučanstvo – podrobno i izrazito kićenim stilom – da će lordov
prijedlog izuzetno koristiti cijelom kraju, a samim time i cijelom narodu.
Kad je klepetalo završilo sa svojim dosadnim monologom, na red je
došao građevinar s puno kraćim i manje zamornim izlaganjem. Kad je
dovršio, Carsington je otkrio najnoviji plan.
Bio je postavljen na golemom postolju na podiju i bio je iscrtan u
velikome mjerilu običnom crnom tintom.
Sa svojeg ga je sjedišta gospođica Oldridge mogla lako vidjeti, kao i
ostali važni zemljoposjednici.
Za one koji nisu mogli razabrati sve detalje, Car je opisao rutu i sve
promjene uvedene »kako bi se udovoljilo posebnim uvjetima određenih
osoba«.

2
23
 Nova je ruta bila postavljena puno dalje od kuća, vrtova i parkova. Što
se tiče imanja Oldridgeovih, kanal ga je uvojito zaobišao. To je produljilo
rutu jer je sada bila puno zavojitija nego da je išla ravno kroz imanje;
međutim, ovako nije gotovo nimalo remetila mir gospođice Oldridge.
Car i građevinar unijeli su i druge adaptacije koje su išle u susret
ostalim zemljoposjednicima. Nitko se tome nije mogao usprotiviti, a nitko
i nije. Njegovo gospodstvo je u publici vidjelo ne samo zadovoljna lica koja
su kimala glavom već i jasno i glasno odobravanje.
Gordmor je pogledao na galeriju. Čak se i gospođica Oldridge smiješila.
Čudo nad čudima, Car je uspio, baš kako je i obećao.

Alistaira taj osmijeh nije umirio kao njegovog prijatelja.

Naučio je široku lepezu različitih Mirabelinih osmijeha. Usne su joj bile
hladno zavinute, nimalo vedro, emitirajući strepnju da će ga uskoro nešto
zaskočiti usred mraka.
Nije mogao ništa učiniti doli se pripremiti i čekati.
Dok je tako iščekivao posljedice, bio je jedva svjestan glasova, sastanka
koji je tekao i tekao, kao da mu nema kraja. Noga, koja mu nije podnosila
ni naprezanje ni mirovanje, izražavala je svoje negodovanje tupom boli od
bedra do gležnja.
Zatim je ustao kapetan Hughes u blistavoj mornaričkoj uniformi.
Zamolio je dame i gospodu za nekoliko minuta pozornosti. »Imam pismo
svojeg susjeda gospodina Oldridgea iz Oldridge Halla u Longledgeu«,
rekao je. »Gospodin je, nažalost, spriječen, tako da mi je povjerio zadatak
da pročitam njegovo pismo.«
Što mu je Mirabel rekla kad su se upoznali?
Razmišljam da mu napišem epitaf na nadgrobni spomenik: »Sylvester
Oldridge, voljeni otac, vječno spriječen.«
Evo ga, napokon, napad koji je Alistair očekivao.
Kapetan je čitao jasnim, autoritativnim glasom.
Taj isti zapovjedni glas dva je desetljeća jednom mjesečno čitao trideset
i šest ratnih članaka svojoj brodskoj posadi koja je brojila nekoliko stotina
očvrsnutih vojnika.

2
24
 Njegovim je slušateljima zacijelo predstavljao englesku nepobjedivu
mornaricu i veličanstven narod kojem je služila.
Stoga nije ni čudo da je soba odmah utihnula i da su sva lica pozorno i
učtivo slušala.
Gospođica Oldridge nije mogla odabrati boljeg predstavnika.
Kad je kapetan Hughes usporedio prednosti kanala s nedostacima,
citirajući zabrinute cijenjene trgovce i spominjući njihov trud i žrtvu
tijekom ratova s Francuzima, glave su počele potvrdno kimati. Problemi s
vodom zadavali su velike brige, pisalo je. Iskreno se nadao da su gospoda
uzela u obzir koliko su vapnenačka brda Derbyshirea suha. Jesu li
precizno izračunali veličinu potrebnog rezervoara i trošak izgradnje toga
gorostasa? Jesu li gospoda izračunala ovo, to i ono? Jesu li gospoda u
izračune uključila to i to?
Dio pisma koji je jasno osvijetlio sve nedostatke i nepreciznosti plana
bio je na sreću kratak, ali izrazito neugodan.
Zatim je kapetan počeo poimence prozivati i postavljati pitanjima
upućenima: »Nije li točno, Jacobe Ridleru, da...? Nije li tako, Hirame
Ingsoleu, da...?«
Nakon što su ovako prozvani, muškarci su jedan po jedan ustajali i
priznavali, isprva oklijevajući, da i oni imaju svoje bojazni. No kad su
jednom otvorili usta, bili su sve manje i manje sramežljivi. Zamjerke su im
bivale sve jasnije i oštrije. Njihovi kolege, zajedno sa ženama, kćerima,
sestrama i majkama nagomilanima iza dama u prvome redu galerije,
pljeskali su i navijali.
Kad su trgovci i poljoprivrednici završili iznositi svoje žalbe, i sâm
vikar, gospodin Dunnet, otkrio je i poneku svoju zamjerku. Nakon njega su
i neka druga gospoda priznala svoje prigovore.
Kad su muškarci završili sa svojim primjedbama, gomila koja se u
početku činila tako krotka i popustljiva postala je sve glasnija i sve
agresivnija. Zviždali su na Gordyjeve odgovore i nisu dopustili
građevinaru da govori. Sir Roger uzalud je lupao čekićem. Političari su
odjednom saznali za prethodne dogovore i pobjegli. Nekoliko je dama
također otišlo.
Alistair je pogledao gospođicu Oldridge. Na licu joj se moglo iščitati
samo da je posve nedužna, ne samo kao da nema baš nikakve veze s

2
25
neredom koji je ispod nje nastao već kao da joj to sve, uključujući i njega,
nije nimalo zanimljivo.
Pogled joj je govorio da je rukavica bačena, a on je bio previše
Carsington da se povuče pred izazovom.
Iako nevoljko, pristao je iznijeti svoje izlaganje, i to je bilo to. »Ti si
suviše skrupulozan i mio«, rekao mu je Gordy. »U politici se ništa ne može
postići bez utjecaja i novca. Kako financijski nismo baš potkovani, moramo
iskoristiti što više utjecaja.«
Što je to značilo, Alistair je naučio sinoć. Mora se doimati naočito,
dostojanstveno i držati jezik za zubima. Sve pregovore mora prepustiti
Gordyju.
To bi i učinio, sjedio bi, grčio šake i grizao jezik, da Mirabel Oldridge
nije nabacila provokantan osmijeh, nakon svega što je učinio da joj
udovolji.
Rekla mu je da će se boriti protiv njega svim raspoloživim snagama.
Upozorila ga je da nema previše skrupula.
Možda je pretpostavljala da će se on kavalirski povući. Možda je mislila
da mu je jedino oružje lijep izgled. Možda je smatrala da mu je strategija
da zadivi seljake svojom slavom i obiteljskim utjecajem, i zavede jedinu
ženu koju nije zadivio. Možda je mislila da je to jedina strategija koju je
sposoban provesti u djelo.
Nije mogao točno znati što misli. Nije ni bilo važno. Taj ga je pogled
razbjesnio. Nije mogao šutjeti. Čast, ponos, odanost i dužnost zahtijevali
su od njega da se bori – i pobijedi.
Ustao je, ignorirajući nogu koja je žestoko prosvjedovala oštrim
užarenim bolom od kuka do pete.
»Gospodo«, rekao je. Nije podigao glas. Carsingtoni su to rijetko morali.
Samo su trebali iskoristiti moć svoje pojavnosti.
Njegov dubok glas pronio se do najudaljenijih kutova dvorane i buka je
ubrzo utihnula.
»Gospodo,« ponovio je, »i dame.« Uputio je kratak pogled gospođici
Oldridge.
Graja se pretvorila u šum, zatim u mrmljanje i na kraju u tišinu.

2
26
 »Velika mi je čast odgovoriti na sve vaše bojazni, jednu po jednu«,
rekao je. »Dopustite mi da započnem s najvažnijom, onom koja se tiče
vode i rezervoara.«

Otprilike u isto vrijeme gospodin Oldridge hodao je u krivom smjeru –

prema Longledge Hillu umjesto prema Matlock Bathu – i to u društvu
bivšeg nadstojnika imanja.
Susreli su se pomno isplaniranom slučajnošću.
Caleb je ležerno šetao prema Matlock Bathu kad je naišao na gospodina
Oldridgea, koji je također išao pješke radosno odraditi svoju dužnost kao
što ga je kći zamolila.
Iznenadio se, iako ne neugodno, kad je vidio Caleba Fincha. Kad je
Finch otpušten, gospodin Oldridge utonuo je duboko u melankoliju iz koje
se tek nedavno počeo izdizati. Njegova je kći zaključila da nema svrhe da
ga muči neugodnim detaljima. Jednostavno mu je rekla da je Finch odlučio
otići.
Iz tog je razloga srdačno pozdravio Fincha te ga upitao za zdravlje,
obitelj i posao.
Caleb se ovlaš dotaknuo posla, ali je vrlo precizno opisao što je nedavno
otkrio. O tome su dvojica muškaraca raspravljali dok su hodali krivim
smjerom: umjesto prema važnom sastanku o kanalu hodali su od njega.
»Jeste li sigurni za oblik?« Oldridge je ispitivao. »Kao mala cigara?«
»Sićušan«, rekao je Caleb. »Manji od mrava. I smeđ. Prvo sam mislio da
je to samo zemlja, ali nešto me vuklo da bolje pogledam. Bio sam siguran
da sam to već vidio. Kunem se da jesam. I to na mjestu di sam predzadnji
put radio, u Yorkshireu. Moro sam tjerati sluge da ga stružu sa zidova jer
se to gospodarici nije sviđalo. Bilo mi je baš žao, gospodine, baš je
izgledalo zanimljivo.«
»I jest zanimljivo«, rekao je Oldridge. »Nikad nisam čuo za takvu
mahovinu. I poslije ste je ponovo susreli, posve ste sigurni u to?«
»Gore na brdu, gospodine«, odgovorio je Caleb pokazavši na podulji
greben pred njima. »Jedva deset kilometara odavde.«

2
27
 Gospodinu Oldridgeu, koji je nerijetko prelazio i više od trideset
kilometara dnevno, desetak kilometara po Longledge Hillu bilo je ništa.
Vratit će se kući prije večere.
Dugo mu je trebalo da se sjeti da večera nije jedino na što danas mora
stići.
Ali tad je već bilo prekasno.

Sastanak je raspušten malo nakon podneva.

Završio je slavodobitno. Većina je glasovala za kanal, odabrano je
vijeće. Članovi su smjesta napisali peticiju za Parlament, a nakon toga je
dvorana ispražnjena.
Ostali su jedino lord Gordmor i njegov partner.
Lord je bio previše uzdrman nedavnim događajima da bi bio
uobičajeno nonšalantan.
»Ovo je bilo blizu, zbilja jako blizu«, rekao je. »Jedno sam vrijeme imao
osjećaj da sam na brodu usred oluje. Čvrsto sam se držao dok nas vikar,
onaj simpatični prijatni čovjek, nije izgrdio. Zar i ti, sine Brute? pomislio
sam. Zatim sam pao preko palube i u trenu potonuo. Onaj gusar, onaj
kapetan, u svojoj blještavoj uniformi i sa zamamnim brkovima zasigurno
je kriv za sve ove pomorske alegorije.«
Carsington nije rekao ništa. Činilo se kao da je zaokupljen motanjem
plana kanala do najmanjeg mogućeg opsega.
»Kako sam bio glup što sam ti rekao da držiš jezik za zubima i da samo
izgledaš lijepo«, nastavio je lord Gordmor s nelagodom gledajući prijatelja.
»Trebao sam se sjetiti u što se pretvoriš kad ti se probudi borbeni žar.
Nadam se da ćeš mi oprostiti. Bio sam uvjeren da ti je Waterloo uništio
volju za borbom.«
Carsington se naglo okrene prema njemu. »Mislio si da sam se
pripitomio?«
Što mu je, dovraga? Upravo su pobijedili, unatoč nikakvim izgledima.
O, Gospode, nije valjda tugovao zbog one grozne ženske?
»Glupost«, odgovorio je Gordmor. »Nadam se da ne plačeš za
gospođicom Oldridge. Ne danas. Već ćeš je obrlatiti. Dotad uživaj u svojem
uspjehu. Izvukao si nas iz ralja... nečega. Kakva pobjeda! Spašen iz ralja

2
28
neuspjeha. Kako mi je laknulo, ostao sam bez riječi. Ono pismo. Ono
briljantno, okrutno pismo. To je zacijelo sve njezino maslo.«
»Upozorila te je, Gordy.«
»Bogme jest. Kao i moja sestra. Rekla mi je da je ova opasna. Tko bi
rekao da će Henrietta jednom nekoga podcijeniti?«
»Kako god da jest, ne mogu vjerovati da smo se tako lako izvukli«,
odvratio je Car.
»Mora da se šališ. Gotovo nas je uništila. Da nisi uletio...« Gordmor je
odlutao. Jedva da je mogao o tome razmišljati da se ne trese: sve, skoro
sve je otišlo u nepovrat. Njegova beskrajna škrtarenja, štednje i planiranja.
Sav Carov novac i nade: čovjek se okladio na posljednji džeparac i zatim
svu zaradu dao Gordmoru da uloži u njihovo »poduzeće«.
Da Car nije uletio i besprijekorno odigrao ulogu uvjerljivog i
elokventnog lorda Hargatea, riđokosa pod onim gnjusnim šeširom bila bi
ih uništila.
Mogao se samo nasmijati na ono »opasna«. Pa ta je žena bila
dijabolična. S obzirom na to da je se Car očito nije mogao riješiti, njegov je
prijatelj odlučio sam riješiti taj problem.

Kad su dvojica muškaraca izišla iz hotela, svi su se već razbježali.

Mjesto koje je usred turističke sezone bilo krcato šetačima i
promatračima bilo je napušteno.
No kad su stigli na promenadu, uglađeno odjeven momak, za kojeg je
Alistair znao da je jedan od Gordmorovih zastupnika, požurio je prema
njima.
Nekoliko je zaposlenika došlo s lordom u Derbyshire i potrošilo njegov
novac kako bi pridobili mještane. Nije to bilo ništa neobično. Takvo se što
činilo i prije izbora, a sasvim sigurno i kad god se razmatralo o izgradnji
kanala. Alistair nije ni sumnjao da su Mirabelini zastupnici činili isto.
Gordmor je rekao svojim ljudima da drže oči i uši otvorenima. Zbog
toga je momak pohitao obavijestiti lorda: gospođica Oldridge i gospođa
Entwhistle zaputile su se u London.
»U London?« Gordy je uzviknuo. »Zar već?«

2
29
 »Čekala ih je kočija spremna za polazak, gospodine«, rekao je zastupnik
koji se odazivao na ime Jackson. »Dame su prve izišle iz dvorane, tako mi
je barem rečeno, i već su za četvrt sata bile u kočiji. Došao sam čim sam
saznao.«
Alistair nije čekao više ni riječi, već je odjurio niz promenadu dok nije
vidio cijelo šetalište. Danas je bilo prepuno vozila i pješaka u svim
smjerovima.
Jedva ih je zamijetio. Samo je zurio u smjeru kojim je Mirabel otišla i
trudio se razumjeti.
Zadala im je strašan udarac. Gotovo ih je uništila. No ipak... No ipak...
»Znala je«, promrmljao je. »Znala je da ćemo pobijediti.« Zašto bi je
inače čekala spremna kočija?
Minutu poslije iza sebe je začuo Gordyjev glas: »Čini se da nam
gospođica ne misli dati ni trenutak predaha.«
»Zaklela se da će biti potpuno nemilosrdna«, rekao je Alistair.
»Vidim da sam je, nažalost, podcijenio. Inače bih i ja bio spreman za
polazak«, spomenuo je Gordy. »Ne možemo riskirati i dati joj prednost.
Ima utjecajne prijatelje u Londonu. Ne zaboravi da joj je očeva sestra
supruga lorda Sherfielda i da ima jak utjecaj na njega.«
Alistair se okrenuo prijatelju. »Sherfield? Teta Clothilde je zapravo lady
Sherfield?« Barunica Sherfield bila je jedna od najbližih prijateljica
njegove majke.
»Ta valjda si znao da su u rodu«, rekao je Gordy. »Lady Hargate morala
je spomenuti poveznicu kad si joj rekao kamo ideš.«
»Nije.« Alistair je odrješito nastavio prema hotelu, svjestan kako ga
Gordy zbunjeno promatra dok hodaju.
»Zbilja neobično«, zaključio je Gordy.
»Nimalo«, odvrati Alistair. »Kad sam posjetio majku prije odlaska, samo
sam joj pričao o našem briljantnom planu i o čudesnim modernim
izumima koje ćemo dovesti do najudaljenijih krajeva civilizacije. Nije
mogla doći do riječi.«
»Baš si uglađeni govornik«, Gordmor se nasmiješio. »No sumnjam da bi
išta promijenilo i da si to unaprijed znao. Gospođica Oldridge ima korisne

2
30
prijatelje. Ali imamo i mi. Štoviše, sve ide u našu korist, kao što si to
maločas elokventno objasnio rulji.«
Plan im je bio izgraditi relativno kratak kanal u Derbyshireu, tom
rijetko naseljenom kraju, Alistair je podsjetio prisutne. Ruta se uglavnom
držala ravnica tako da nije bilo potrebno graditi akvedukte, tunele ili duge
prevodnice. Nedavno izglasani Zakon o zapošljavanju siromašnih iz 1817.
godine nudio je državne kredite za projekte na kojima su radili siromašni.
Time se i smanjio iznos koji su tražili od ulagača.
Znao je da je plan prihvatljiv. Brojni političari s kojima su on i Gordy
razgovarali obećali su da će takav jednostavan i jeftin projekt kanala
odmah prihvatiti na prvom sastanku vijeća i proslijediti ga na potpis
namjesniku, najkasnije u roku od dva mjeseca.
Da to nije tako dogovoreno, on i Gordy ne bi ni pokušavali. Nisu imali
novca za složeni projekt niti su se mogli nadati da će smoći toliki iznos,
uzevši u obzir poslijeratnu ekonomsku situaciju. Nije pomogao ni
prošlogodišnji loš urod.
Nije to nipošto nekakav maliciozni plan. Osim toga Alistair je produljio
rutu za dodatnih osam kilometara kako bi udovoljio svojoj dragoj.
A ona je podigla nos.
»Trenutačno me više zabrinjava tvoje zdravlje«, rekao je Gordy. »Moraš
paziti na svoje srce, Car. Ne želim klevetati tvoju ljubljenu, ali zaslužuješ
barem upozorenje. Henrietta kaže da je ona prije nekoliko godina ostavila
momka potajno pobjegavši iz Londona.«
»Znam za to«, odgovorio je Alistair. »Čak i bolje nego lady Wallantree.
Nisu to bile lake okolnosti. Nije da bi mi bilo važno da je i ostavila desetak
momaka. Sve je to prošlost, a ni ja se svojom baš ne mogu podičiti.«
Nije mogao vjerovati da bi djevojka s kojom je vodio ljubav mogla biti
tako okrutna i hladnokrvna. Pa i ćud joj je bila tako otvorena i suosjećajna.
Ova hladnoća bila je samo površinska, njome je skrivala svoje prave
osjećaje. Razumio je zašto štiti ono gdje je najranjivija. Međutim, ipak nije
razumio što sada smjera.
Usto je bio razočaran sobom. Unatoč svim naporima ipak ju je
iznevjerio.
»Car.«

2
31
 Alistair se vratio u stvarnost, u trenutačnu krizu. »Njezina je prošlost
posve nevažna. Jedino je važan kanal. Volio bih znati što je muči. Bio sam
uvjeren da je moj plan uzeo u obzir sve njezine zamjerke. Ako postoji još
kakva prepreka, volio bih za to znati prije nego što se nađemo pred
parlamentarnim vijećem.«
Naviknuo se da svašta iskače iz tame i na iznenadne metaforičke
udarce u glavu. Takva su mu iznenađenja bila samo dodatna motivacija.
To nije značilo da si je mogao dopustiti da ga zaskoči u Parlamentu.
Ježio se od same pomisli da ostane bez riječi pred očevim kolegama i
podanicima, pa makar i na trenutak.
»Zaista mudro«, rekao je Gordy. Stigli su do ulaza u hotel Wilkersons
kad je potiho predložio: »Ti kreni prvi i izvuci iz nje što god možeš. Ja ću
ovdje sve srediti i sustići te čim uzmognem.«

Sat vremena poslije Jackson je u nevjerici gledao nepomičnu osobu kako

leži na mahovini u šumovitom dijelu Longledge Hilla.
»Što si uradio?« zaurlao je na Caleba Fincha. »Zar ti nisam rekao što je
njegovo gospodstvo reklo?«
»Dobro je«, odgovorio je Finch. »Samo sam mu dao malo lijeka.«
»Kakvog lijeka?«
»Malo onog Godfreyjeva likera. Rek’o sam mu da je to bazgin liker moje
drage tete.«
Jedan od glavnih sastojaka Godfreyjeva likera bio je opijum.
Jackson mu se primakne. Stari gospodin izgledao je kao da spokojno
drijema. Zacijelo je nešto ugodno sanjao jer se smiješio. Imao je sladak
osmijeh taj gospodin Oldridge. Kakav bezopasan čovjek.
Jacksonu se nije svidjelo što tako leži na hladnome tlu. Također mu se
nije svidjelo što Finch nije čekao upute, a to mu je i rekao.
»Da sam čeko, kao što veliš, do sutra ili preksutra«, reče Finch, »misliš
da bi’ ga uspio opet nagovorit da me negdi prati? I ovako se htio što prije
vratit na sastanak, čak i kad sam mu rek’o da je skoro podne i da će završit
dok on stigne. Osim toga njegovo gospodstvo ionak’ želi da on nestane, zar
ne? Sad će nam bit još lakše. Samo ga utovarimo na kola i odvezemo.«
»Nemamo kola«, odgovorio je Jackson.

2
32
 »Imamo«, suprotstavi mu se Finch. »Posudio sam ga iz rudnika. I konja
za vuču. Tu su blizu.« Kimnuo je glavom u smjeru prestarog, zaraslog
puteljka za tovarne konje. »Rek’o sam ti da gđica O. ima puno aseva u
rukavu, nisam li? I šta, nisam bio u pravu? Pustiš je da ode u London, di
ima hrpu poznatih među plemstvom, i samljet će te. Znao sam kako će sve
to ispast’ i zato sam doš’o spreman. Ne očekujem da mi zahvališ što sam
samo izvršav’o svoju dužnost.«
Nije očekivao riječi hvale već i zbog toga što ih nije ni mogao dobiti od
Jacksona. Trebao je samo slušati naredbe nadređenih. Nije smio brzati i
raditi što god mu padne na pamet.
Ali Finch je požurio i učinio što je učinio, sad nisu mogli samo tako
pustiti gospodina Oldridgea.
»Isto je željelo i njegovo gospodstvo«, rekao je Finch. »Upalit će. Gđica
Oldridge pohitat će iz Londona čim sazna da joj nema tatice. Dok će ga
ovdje tražit’, lord će pogurat’ zakon u Parlamentu brzo i bez imalo muke.
Za to ćemo vrijeme držat’ gospodina O. u Northumberlandu, bit će na
toplom i sigurnom. Čim se potpišu papiri lorda Gordmora, poslat ćemo
gospona doma. Samo zamisli kol’ko će biti sretni što je opet kod kuće, ko
da se digao iz mrtvih. Ko Lazar.«
»Samo se potrudi da se zaista i vrati u istom stanju u kojem je i otišao«,
upozorio ga je Jackson. »Njegovo gospodstvo naglasilo mi je nekoliko puta
da ni u kojem slučaju ne smijemo gospodinu nauditi. Preporučujem ti da
budeš oprezan s tim likerom, Finch. Ako mu daš previše i ubiješ ga, sam ću
se pobrinuti da zbog toga visiš.«

2
33
 Sedamnaest

Iako su bile dame i natovarene prtljagom, slugama i vozačima koji su

bili nužni za tako dugo putovanje, Mirabel i gospođa Entwhistle prešle su
stotinjak kilometara prije nego što su zastale u prenoćištu u Market
Loughboroughu.
Nakon ukusne večere, kojom se Mirabel uglavnom samo igrala,
preselile su se u salon i čekale čaj.
Kad je hotelska služavka donijela poslužavnik s čajem, obavijestila je
dame da određeni gospodin Carsington želi s njima razgovarati. »Zaboga,
nije nimalo oklijevao«, uzdahne gospođa Entwhistle. Mirabel nije ništa
rekla, samo se uspravila na stolcu, dok joj je u njedrima srce odrađivalo
bučnu tjelovježbu.
»Molim vas, uvedite ga unutra«, rekla je gospođa Entwhistle služavki.
Ubrzo je ušao, ispijenog lica i tamnih očiju. Osim toga sve je na njemu
bilo besprijekorno, kao i inače: svaka vlas bila mu je na mjestu kako bi se
doimalo da mu je vjetar romantično razmrsio kosu, marama oko vrata bila
je savršeno složena te nigdje ništa nije bilo nimalo zgužvano.
Mirabel je preplavio luđački nagon da skoči i sve mu pomrsi. Podsjetila
se da bi bilo kobno da se smekša. Smotao bi je oko malog prsta.
Mora se pretvarati da joj je on najgori neprijatelj. U suprotnom bi se
posve izgubila i sve što je posljednjih deset godina stvarala, bilo bi uzalud.
Nakon što se naklonio i pozdravio, hladno je kimnula glavom u pozdrav
držeći u krilu čvrsto preklopljene ruke.
Pozvala ga je da im se pridruži uz čaj.
»Nisam došao na čaj«, zagrmio je. Bacio je šešir i krenuo prema njoj.
»Produljio sam kanal za osam kilometara samo da vam udovoljim, iako to
mojem partneru stvara velike poteškoće i povećava nam troškove. Došao
sam saznati zašto ste tako uporno nerazumni.«

2
34
 »Isto bih mogla i ja vas upitan«, odgovorila je. »Zaista ne razumijem
zašto vi i lord Gordmor toliko navaljujete kad sam se zaklela da ću učiniti
sve u svojoj moći da vas otjeram.«
»Ako vam više nije stalo do mene, mogli ste to tako reći«, odvratio je.
»U normalnim okolnostima bilo bi zbilja nepošteno igrati se ovako s
mojim osjećajima, ali...«
»Ja se igram s osjećajima čovjeka čije su afere toliko legendarne?«
obrecnula se. »Ne budite smiješni.«
»U ovom slučaju moji osjećaji ne igraju nikakvu ulogu«, nastavio je kao
da ona ništa nije rekla. »Slobodno mi slomite srce, ako vam je to želja. Ali
morate smisliti drugi način. Niste ni svjesni koliko ćete zla ovako nanijeti
drugima.«
»Slomiti vam srce?« Sledila se. Čak je ni William nije optužio da se igra s
njime, iako svi ostali jesu. Nakon što ga je ostavila, polovica se njezinih
poznanika počela hladno odnositi prema njoj, a oni koji je nisu odbacili,
držali su joj leđa samo kako bi joj mogli prepričati što se o njoj šapuće.
Govorili su da je namiguša. Da je sramotno iskoristila Williama
Poyntona. Stizala su joj i pisma. Oni koji su ga vidjeli u Veneciji tvrdili su
da propada, da umire od razočaranja i izgubljenih nadanja. Govorili su da
nema volje ni podići kist... srušio se nakon što je završio mural... otputovao
u Egipat... neće preživjeti putovanje... zakleo se da se nikad više neće
vratiti u Englesku.
Sve zbog nje.
Na trenutak su je obuzele uspomene iz prve dvije strašne godine nakon
što je prekinula s Williamom i ponovo je osjetila onu groznu slutnju da joj
se život više nikad neće popraviti.
Željela se sklupčati na podu i plakati.
A ta ju je želja samo razljutila – razljutila se na ovog čovjeka što je čini
tako slabom, ali i na sebe zato što mu je dopustila da je dovede u to stanje.
Ustala je, tresući se od ogorčenosti. »Dakle tako? Igrala sam se s vama?
To mislite o meni?«
»Nisam tako mislio. To vi mislite o...«

2
35
 »Trebala sam pretpostaviti da ćete me zbog moje izravnosti manje
cijeniti«, rekla je. »Ali ni u najgorim snovima nisam mogla zamisliti da ćete
mi predbacivati moje pogreške.«
»Manje cijeniti? Ta ja ne...«
»Vi zaista smatrate da se protivim vašem kanalu samo da bih vas
mučila? Mislite da sam tako sitničava, tako odvratna?«
»Naravno da ne. Zašto mi iskrivljujete riječi do neprepoznatljivosti?«
Mirabel je pogledala gospođu Entwhistle. »Jesam li pretjerala?« upitala
ju je. »Kako bi ti protumačila njegove riječi?«
»Zbilja nemam pojma«, odgovorila je gospođa Entwhistle pritom
smireno uzimajući krišku torte. »Bio je ovo naporan dan i zaista sam
preumorna da rješavam ovako složene probleme. Ako se morate
raspraviti, ljubazno vas molim da preselite svađu u blagovaonicu i pustite
me da u miru popijem svoj čaj.«

Gospođu Entwhistle Alistair je primjećivao koliko i drugi namještaj u sobi.

Jedino što je vidio kad je ušao u prostoriju bila je Mirabel. Nije ni
primijetio je li služavka ostala u sobi ili ne. Moglo se na stubama okupiti
cijelo mnoštvo kako bi prisluškivalo, on to ne bi uočio. Tipično za mene,
pomislio je razočarano. Dvadeset i devet godina, a i dalje bez imalo sluha
za diskreciju.
Tako bijesan na sebe pratio je Mirabel u susjednu sobu i zatvorio iza
sebe vrata. Otišla je u najudaljeniji kut sobe, do klupe pod prozorima koji
su gledali na ulicu, kao da se htjela što više udaljiti od njega.
Nije joj mogao zamjeriti. Nije mogao vjerovati koliko je nespretno i
uvredljivo odabrao riječi.
Na sastanku je bio vrlo razgovijetan. Zašto mu se mozak smanji na
veličinu graška čim je pokraj nje?
»Nisam htio...« započeo je. Ali čak ni sada nije mogao povezati dvije
riječi. Nije želio govoriti. Htio ju je zagrliti, moliti za oprost, vratiti toplinu i
povjerenje. Bila je blijeda i ukočena. Povrijedio ju je.
»Oprostite mi«, rekao je. »Tako sam vam htio udovoljiti novim planom
kanala i podbacio sam, zato sam tako izvan sebe.«

2
36
 »Niste podbacili.« Glas joj je bio krhak. »Prva je bitka vaša. Vidjet ćemo
čija će biti zadnja.«
»Možete li mi reći u čemu sam pogriješio?« zavapio je. »Želim to
ispraviti, ali zaista mi nije jasno. Možda sam previše brzao misleći da ćemo
se vjenčati ako uspijem prebroditi ovaj jaz između nas. Odbili ste me, ali
pretpostavljao sam da nam je na putu samo taj kanal. Zar je bilo tako
drsko od mene da to pretpostavim? Osjećate li...« Tražio je prave riječi.
»Bacao sam mamce. Zaveo sam vas. Nije bilo časno od mene da vas
pokušam ovako osvojiti, ali nisam previše mario kako ću to učiniti. Možda
sam vas ipak samo zaveo, a nisam vam osvojio srce. Ako je to tako, budite
toliko ljubazni i to mi recite, i ja ću vam prestati dodijavati.«
Uistinu bi to i učinio, i to bi ga ubilo.
Kosa joj je sijala poput blistavog bakra pod svjetlom svijeće. Sjetio se
kako je izgledala prosuta po jastuku kad ju je mrsio prstima. Sjetio se kako
joj je otrgnuo šešir s glave i provukao prste kroz neukrotive uvojke, sjetio
se njezina smijeha kad je njemu kapu zbacila s glave. Sjetio se kako ga je
poljubila u tjeme, sjetio se nježnosti, potpunog povjerenja.
Sjetio se što je bila rekla.
Činiš me sretnom. Uz tebe se ponovo osjećam poput djevojčice.
Ali činio ju je i nesretnom. Stajala je skamenjena, pogled joj bijaše tako
mračan i usamljen, a ruke čvrsto sklopljene na razini struka.
»Samo to moram učiniti?« napokon je izgovorila. »Reći da mi nije stalo
do vas? Kako to jednostavno zvuči. A kako je ustvari nemoguće. Rekla sam
vam to, toliko puta, ali svaki puta kad to izgovorim, to je još veća laž, a vi
uvijek znate da lažem.«
»Ljubavi.« Krenuo je prema njoj.
Podigla je ruku. »Ako vam je zaista stalo do mene, držat ćete se podalje.
Ako me dotaknete, izgubit ću razum. A tako biste dobili nepravednu
prednost.«
Htio je iskoristiti svaku nepravednu prednost.
Natjerao se da ustukne.
»I ne smijete mi laskati«, rekla je. »Suviše ste uvjerljivi. Jutros ste me
gotovo uvjerili da Providnost ne može Longledgeu podariti veći blagoslov
od vašeg kanala.«

2
37
 »Ali taj gotovo«, odvratio je. »U tome je sva srž problema. Zato sam i
došao.« Kratko se nasmijao. »Ne, nisam zato došao. Već sam objasnio
Gordmoru zašto jurim za vama: da bih saznao zašto vas je moj novi plan
razočarao. I dalje ne razumijem. Što želite da učinimo?«
»Nestanite«, rekla je. »Odustanite. Ne mogu vjerovati koliko ste obojica
budalasti i uporni. Posao i politika nisu mi nepoznanica. Znam kako se
takve stvari sprovode. Možda na kraju i pobijedite, ali koštat će vas to više
nego što ste očekivali, možda i više nego što si možete priuštiti. U svakom
slučaju više nego što ti rudnici uopće vrijede.«
»Draga moja,« pojasnio joj je, »možda ti rudnici trenutačno ništa ne
vrijede, ali su jedino što imamo.«
Oči su joj se razrogačile, a obrazi zajapurili. Smjesta je sjela na klupicu.
Alistair je ostao na mjestu proklinjući što nema nikog da mu učini
uslugu i odreže mu jezik. »Volio bih«, reče, »kad bi mi se jezik katkad
posavjetovao s mozgom. Naša financijska situacija nimalo vas se ne tiče.«
»Ne tiče me se?« Lice joj je plamtjelo od uzrujanosti. »Nije ni čudo da je
lord Gordmor toliko tvrdoglav. Kakva li sam ja budala! Kad sam pisala teti
Clothilde, trebala sam je pitati i za njega, a ne samo za vas. Bilo bi puno
korisnije saznati sve financijske detalje umjesto lepeze vaših ljubavnih
veza, ma koliko god to bilo zabavno.«
»Zabavno?«
»Morate napisati memoare«, rekla je.
»Memoare?« Već se tako naviknuo na njezine udarce da nije ni trepnuo.
»Zaradili biste više nego na tim bijednim rudnicima.«
Alistair je prišao vatri i promatrao kako sićušni plamičci lickaju ugljen
istovremeno razmišljajući koliko da joj toga otkrije. Napokon joj se
okrenuo. Napeto ga je gledala.
»Mirabel, nemam vremena«, rekao je.
»Ta nije vam još ni trideset«, odvratila je. »Koliko god vam život bio
zanimljiv, priča je još relativno kratka. Da se malo trgnete, dovršili biste
memoare u nekoliko mjeseci zahvaljujući svojoj rječitosti.«
»Nemam vremena«, reče. »Imam samo sedam tjedana.«

2
38
 U nekoliko kratkih crta sve joj je ispričao: o svom sastanku s ocem u
studenom, o popisu »epizoda gluposti« i o izboru koji mu je otac dao.
Slušala ga je nakrivivši glavu na jednu stranu, kao da je on kakva
složena zagonetka. Kad je završio, rekla je: »Ne razumijem u čemu je
problem.«
Alistair je znao da nije baš razumljiv kad s njom razgovara. No ipak je
ispričao priču dovoljno jednostavno da bi je i dijete shvatilo. Ponovo je
pokušao: »Ako Gordy i ja ne uspijemo progurati našu uredbu o kanalu do
1. svibnja, moram se oženiti nasljednicom.«
»Ali već ste nekoliko puta rekli da se želite sa mnom oženiti«, rekla je.
»Nikad nisam ništa želio više«, odvratio je.
»Pa onda«, zaključila je. »Pa onda što?« »Pa ja sam nasljednica«, rekla
je.

Mirabel je čekala da prekine kratku, napetu šutnju.

Zatim: »Ne«, ustvrdio je.
Hodao je od vatre do vrata i natrag. Zatim je sjeo i smjesta ustao.
Krenuo je prema njoj, a zatim ponovo u drugom smjeru. Onda se opet
vratio vatri.
Nije očekivala takvu reakciju. Nije joj bilo ni na kraj pameti da je
problem tako jednostavan. No njemu je to i dalje predstavljalo problem.
Što je uopće mogla očekivati?
William Poynton ju je također volio, ali od njega se tražilo da se previše
žrtvuje. Nije mogao odbaciti svoje snove i ambicije, baš kao što se ni ona
nije mogla odreći svojeg doma i svojeg dragog zaboravnog oca, kojeg je
svaki prevarant i hulja u krugu nekoliko kilometara varao i obmanjivao.
»Ne očekujem od vas da se pretvorite u seljaka i da cijelo vrijeme
provodite u Derbyshireu«, rekla je dok joj je srce luđački tuklo.
»Zacijelo želite provoditi proljeća u Londonu, kad je vrhunac društvene
sezone.«
»Ako zaista mislite da bih vas ostavio samu u Longledgeu usred
turističke sezone, kad mjesto vrvi od besposlenih muškaraca, razmislite
ponovo«, zagrmio je buljeći u vatru.

2
39
 Treperavo svjetlo pojačalo mu je podočnjake i naglasilo oštre linije
njegova lica.
»Ne očekujete valjda da ću ostaviti imanje bez nadzora, posebice u
proljeće i rano ljeto kad ima toliko posla«, upitala je dok joj se
istovremeno brada podigla, a raspoloženje srozalo. »Najbolje bi bilo da to
odmah riješimo. O nekim stvarima ne mislim raspravljati.«
Okrenuo joj se hladno je pogledavši. »Nemamo što riješiti«, rekao je.
»Neću doći k vama praznih džepova. Dovoljno sam dugo bio parazit
svojemu ocu. Odbijam biti parazit svojoj ženi.«
»Parazit?« Mirabel je ustala okrenuta prema njemu, iako se tako željela
okrenuti i pobjeći, toliko je bila užasnuta. »Tako dakle. Predala sam vam
se na svaki mogući način, a vi i dalje sumnjate u mene. Nekoliko ste puta
ponovili da se želite mnome oženiti – do sad, iako bi vam to riješilo
odjednom sve probleme. To vam je nepodnošljivo? Zašto? Vaš ponos to ne
može podnijeti? Bojite se da ću od vas stvorio ukroćenog psića, kao što je
to pokušala Judith Gilford. Ako to mislite, onda me zaista ne poznajete i
onda je ova vaša navodna ljubav tek još jedna vaša strast: intenzivna, ali
joj nedostaje snage da se suoči sa svakodnevnim životom.«
»Jako se dobro nosim sa svakodnevnim životom, hvala lijepa«, rekao je
službeno. »A to ću vam i dokazati.«
Izišao je, a hroma noga zapinjala mu je još više nego inače. Unatoč
njezinu sramu, bijesu i očaju, Mirabel je osjetila stalnu bol s kojom je živio
i njegovu neprestanu borbu da tu bol sakrije.
Govorila si je da je sve u ponosu, a on ga je imao dovoljno – čak i
previše. Međutim, bila je svjesna da ga je na takvo ponašanje djelomično
nagnala i hrabrost. Koliko god bila ljuta, znala je da ga zbog tog ponosa i te
hrabrosti voli još više.
Ne, nije to ljubav. Naravno da nije ljubav. Ta poznaje ga svega nekoliko
tjedana.
Ali bilo je to više nego dovoljno dugo, sad je to uvidjela. Nekako joj je
ukrao i zadnji komadić srca, a da to uopće nije ni primijetila. I zatim je
otišao držeći njezino srce – njezino srce – kao da je to tek rupčić s
njegovim izvezenim inicijalima.
Onda ga pusti da ode, neka ode sa svojim dragocjenim ponosom i
grozomornim kanalom. Ako ne želi njezin novac, to je njegov problem.

2
40
Ona će nastaviti kako je prvotno i naumila. Ništa se zapravo nije
promijenilo, rekla si je. Znala je da će joj zagorčati život. Prihvatila je
činjenicu da će kratkotrajnu sreću platiti dugotrajnom tugom. Nije više ni
očekivala. Pomirila se sa sudbinom.
Vjerojatno ju je upravo ta rezigniranost natjerala da, kad je začula da je
pozdravio gospođu Entwhistle i izišao, podigne najbliži lomljivi predmet,
u ovom slučaju vrč, i baci ga o kamin.

Crewe je donio poslužavnik s večerom ubrzo nakon što se Alistair vratio

sa svojeg burnog sastanka s Mirabel.
Poigrao se s jelom, a zatim se, izmoren i slomljena srca, svukao i legao u
krevet. Samo je htio odmoriti noge nakon dugog, napornog putovanja. Bilo
je prerano za spavanje – iako nije ni očekivao da će usnuti nakon susreta s
Mirabel i najnovijih otkrića.
Nasljednica! Zašto mu Gordy to nije rekao?
Zacijelo je pretpostavio da Alistair to već zna, kao i razne druge detalje
koje je trebao znati, a nije. Uzevši u obzir veličinu i bogatstvo imanja,
naravno da je pretpostavljao da njoj pripada poveći dio. Također je
pretpostavljao da imanje nasljeđuje, kao i u slučaju imanja njegova oca,
najbliži muški rod po očevoj liniji.
Ali način na koji se ponudila kao rješenje svih problema dao mu je
naslutiti da ima pozamašno bogatstvo. Znala je da je on rastrošan.
Vjerojatno je i do u tančine procijenila koliko. Za razliku od većine žena,
morala je naučiti koliko što košta te kako odrediti prednosti i nedostatke
kupnje ovog ili onog, kako odrediti je li nešto bolje kupiti ili zamijeniti.
Ne bi predložila brak kao rješenje svih njegovih teškoća da nije bila
posve sigurna da si ga može priuštiti.
Ali nije želio da ga tko drugi – bilo tko drugi, a posebice ne ona – vadi iz
posljednje gabule.
Ako nije u stanju sâm riješiti problem, izgubit će i posljednju trunku
samopoštovanja. Neće zavrijediti njezinu ljubav ni očevo poštovanje ni
Gordyjevo prijateljstvo.
Kako god bilo, osjećao se kao zvijer za to što je odbio njezinu ponudu.
Povrijedio ju je. Ponovo. Mozak mu se stisnuo, dok mu je muški ponos
nabujao do nezamislivih proporcija. Trebao joj je objasniti. Ali sve mu se

2
41
razbistrilo tek kad je bio sam u spavaćoj sobi. Dok je bio s njom, jedino je
poznavao frustracije, šok i bijes. Nije mogao ni razmišljati, a kamoli jasno
govoriti.
Ali unatoč svom nemiru uspio je dovoljno čvrsto zaspati da ponovo
sanja o Waterloou, i to puno detaljnije i dulje nego prethodne noći. Bitka je
u snu svake noći započinjala malo ranije i tako rasvjetljavala dotad
neotkrivene dijelove. Svake je večeri sve jasnije vidio pokolj i sve jače
proživljavao svoje osjećaje. Svake je noći svojim jaucima budio ili sebe ili
svojeg sobara.
Noćas je Crewe stajao nad njim i nježno ga drmao. »Probudite se,
gospodine. Ponovo ste sanjali.«
Alistair se uspio podići i sjesti. »Koliko je sati?«
»Sad će ponoć, gospodine.«
»Je li stigao lord Gordmor?«
Ne, njegovo gospodstvo još nije stiglo, a Crewe je smatrao da vjerojatno
noćas i neće.
Vrijeme se jako pogoršalo otkad je gospodar otišao u krevet.
Alistair je ustao i pogledao kroz prozor. Nije vidio ni prst pred nosom.
Samo je čuo kako kiša udara i kako vjetar zavija i to mu je bilo dovoljno da
se složi s Creweom. U koliko god velikoj žurbi bio, Gordmor nije mogao
riskirati živote svojih ljudi ni svojih konja. Zacijelo je zastao u najbližem
prenoćištu čim se vrijeme pogoršalo.
Kako god bilo, ovdje nije bilo mjesta za sve. Gospođica Oldridge i
njezina svita popunili su gotovo sve sobe. Preostale su samo one najmanje
i najmračnije koje su gledale na usku uličicu iza zgrade.
No kad je začuo kucanje na vratima, Alistair je pretpostavio da je
Gordyjeva panika ipak nadjačala oprez. Očekujući prijatelja, nije ni
pomislio navući ogrtač na košulju kad je Crewe otvorio.
Alistair je čuo šaputanje.
Crewe je nježno rekao: »Da, budan je, ali...«
Netko ga je naglo odgurnuo, a zatim je u sobu uletjela Mirabel iza koje
se vijorio našušuren materijal... Zar čipka?

2
42
 Ušla je do polovice uske sobe i zatim zastala kao ukopana. »Oh. Nisam
dobro razumjela. Shvatila sam Crewea da niste još legli.« Zacrvenjela se i
odmaknula pogled.
Alistair je mahnito gledao po sobi. Crewe je odjurio do stolca, zgrabio
ogrtač i u hipu odjenuo svojeg gospodara. Promrmljao je nešto o vrućem
napitku i nestao.
Kad je otišao, Mirabel se ponovo okrenula Alistairu. Na sebi je imala
ogrtač od biserno bijelog pamuka obrubljen skupocjenom svilenom
čipkom, a ispod njega odgovarajuću spavaćicu s namreškanim porubom.
Izgledala je poput princeze iz bajke. Pogledom je u nevjerici polako
prelazio od profinjenih svilenih papuča preko slasne, ženstvene odjeće do
njezina lica.
Obrazi su joj bili tamnoružičasti, a pod okriljem svijeća u tamnim očima
su joj se pojavile zvijezde. Crvenozlatna kosa padala joj je preko ramena, a
vatrena pjena uvojaka plesala joj je oko lica.
Preklopila je ruke na struku.
»Povlačim se iz bitke«, rekla je.

Vani je oluja nastavila nesmetano divljati. Vjetar je zavijao i zviždao, a kiša

je tukla po prozorima. Unutra je vatra pucketala i šištala u kaminu.
Mirabel bi se sigurnije osjećala vani usred oluje nego ovdje u ovoj
sobici.
Stajala je na mjestu kakva jest, jedva odjenuta i raspuštene kose. Nosila
je vatreni miris koji joj je bez objašnjenja poslala teta Clothilde u pismu u
kojem je opisala sve Carsingtonove nedaće.
Spavaćica joj je bila provokativna. Bila je to beskrupulozna taktika, ali
Mirabel nije za to marila. Učinit će što je god nužno da ga ponovo osvoji.
Bila je zaljubljena, iskreno, snažno, beznadno zaljubljena, i ovaj put neće
odustati.
»Nisam te smjela pustiti da odeš«, rekla je. »Trebala sam se jače
potruditi da shvatim. Ali bila sam previše posramljena i bijesna da bih
razborito razmišljala.«
Imala je dovoljno sati da se smiri i razmisli i odluči se što joj je
najvažnije: kuća i komad zemlje ili ljubav njezina života.

2
43
 I dalje ju je tupo gledao. Da joj zabrani pristup svome umu i srcu samo
zbog svoga ponosa? Zar ju je sad drukčije gledao? Je li u njegovim očima
sada postala nova Judith Gilford, nasljednica čija ga je sitničava samovolja
i otjerala, barem je tako pretpostavila teta Clothilde?
Više nije bilo važno što vidi, rekla si je Mirabel. Neće od njega odustati,
ma koliko je god to koštalo.
Stajala je ponosito, uzdignutog čela, čvrsto preklopljenih ruku preko
knedle straha koja joj je stajala u trbuhu.
»Bila sam nerazumna«, rekla je. »Kapetanu Hughesu svidio se vaš novi
plan. Pročitao je moje pismo samo zato što mi je to obećao.«
Znala je da se otac neće pojaviti na sastanku o kanalu, bez obzira na to
koliko iskreno to obećao. Ustrajao je na tome da rano krene pješke, kao
što je to i inače činio. Nije ga mogla nagovoriti da pođe kočijom s njom i
gospođom Entwhistle. Pripremila je pismo u slučaju da se tata ne pojavi i
dala ga kapetanu Hughesu dan prije sastanka.
»Trebala sam mu dati signal ili mu poslati poruku da ga ne pročita«,
sada je rekla. »Vaš novi plan bio je toliko prilagođen našim zahtjevima i
tako dobro osmišljen. Bila sam luda što ga nisam prihvatila. Ne mogu
očekivati da će sve ostati baš ovako kako je sada. Svijet se mijenja i mi se
moramo mijenjati s njim. Trebala bih biti sretna i zahvalna na svemu što
ste učinili za mene umjesto da vam dodatno otežavam.«
»Bio je to dobar plan«, rekao je.
»Da, izuzetno dobar.«
»Ali nedovoljno«, zaključio je.
»Nijedan plan ne može biti dovoljno dobar«, rekla je. »Htjela sam da
lord Gordmor zatvori svoje rudnike i da nestane, da nas prestane gnjaviti
svojim problemima s prijevozom. Bilo mi je dosta da lord Gordmor i drugi
poduzetnici, uključujući moje susjede, pronalaze nove načine kako
zaraditi na Longledge Hillu. Nisam željela da dođe do porasta trgovine.
Htjela sam miran, jednostavan seoski život kakav poznajem od malih
nogu.«
»Onda ču pronaći način da takav i ostane«, rekao je.
Pogledala je svoje i dalje sklopljene ruke, a zatim njegovo savršeno lice.
Nježnost koju je ondje ugledala razvedrila joj je srce. »Ne smijete na to

2
44
trošiti vrijeme«, rekla je. »Ne smijete riskirati sve što ste toliko dugo
stvarali. To sam vam došla reći. Slaba je to zaljubljenost ako ne mogu za
vas žrtvovati komadić svojeg blagostanja.«
»Bojim se da biste izgubili više od toga«, odvratio je.
Da, zaista bi joj se slomilo srce da vidi kako joj se dom mijenja. Ali znala
je što on misli, što misli svaka razumna osoba. Nitko ne može zaustaviti
vrijeme.
Vremena se mijenjaju i ona se mora promijeniti sukladno njima.
Majka joj je bila mrtva već polovicu njezina života, i ako ponovo stvori
svijet u kojem je mama živjela i ostvari njezine snove, to je neće vratiti.
Ovaj je čovjek bio živ i Mirabel ga je voljela. Radije bi nastavila svoj život s
njim pod bilo kojim uvjetima nego da se vrati svome usamljenom životu u
svojoj prekrasnoj Arkadiji.
Nastavila je: »Već sam jednom bila zaljubljena i te sam se ljubavi
odrekla jer nisam mogla napustiti svoje imanje kako bih lutala svijetom,
što je on želio, što je on morao. Raskinula sam zaruke i vratila se kući te se
predala samotnom životu. Ali očito ne u potpunosti. Maločas sam se pitala
jesam li voljna žrtvovati svoje osjećaje koje gajim prema vama. Shvatila
sam da nisam.«
»Glup je što vas je pustio«, rekao je duboko i žustro. »Trebao je ostati i
boriti se za vas. Ali drago mi je da je bio glup, jer ja sam sebičan. Ja želim
biti taj koji će se boriti za vas.«
Otklopila je ruke, a srce joj je mahnito tuklo. »Ne morate se boriti«,
odgovorila je. »Već sam osvojena. Vaša sam.«
»Jesi li, ljubavi?« Zatim se nasmiješio i raširio ruke, a ona mu je smjesta
pohitala u zagrljaj.
Čim su se te snažne ruke stegnule oko nje, znala je da je ispravno
odlučila.
Naučila je brinuti se o sebi, živjeti bez muške zaštite, čak i bez muške
ljubavi.
Izdržat će i bez njegove ako mora, ali samo ako neće imati drugog
izbora, jedino ako je ostavi.
Učinit će sve što je u njezinoj moći da se to ne dogodi.

2
45
 »Moram te poslati natrag u tvoju sobu«, zagrmio joj je u kosu.
»Uskoro.«
Podigao je ruke i upleo ih u njezinu kosu. Poljubio ju je u čelo i nos.
Ponudila mu je svoje usne nagnuvši glavu.
»Bolje ne«, promrmljao je podižući glavu.
»Da, bolje ne«, rekla je.
Kakva lažljivica. Uopće je nije bilo briga što smiju, a što ne smiju. Bilo je
kasno, bili su sami, a zbog oluje je sve stalo na mjestu.
Ruke su mu skliznule na njezina ramena. Gledao ju je duboko u oči, kao
da je u njima držala nerazjašnjene tajne – kao da je nešto sakrila od njega.
Otvorila mu je svoje srce. Dopustila mu je da vidi i dodiruje – da čini
stvari kojima nije znala ime – tamo gdje nije dozvoljavala ni da je
pogledaju.
»Želim biti dobar«, rekao je. »Krajnje sam sramotno iskoristio tvoje
neiskustvo.«
»Da, bilo je to vrlo podlo od tebe«, rekla je odmaknuvši se. »I bilo je vrlo
podlo što te nisam upozorila. Bilo je podlo od mene što sam došla ovako
neprilično odjevena. Štoviše, odvratno od mene. Ne nosim nikakvo donje
rublje. A ova spavaćica? Ta što je bilo teti Clothilde da uglađenoj usidjelici
pošalje takvu nakićenu tanašnu krpicu?« Pogledala je haljinu i poigrala se
mašnama na niskom izrezu. »Mislim da je iz Francuske. Nijedan pristojan
engleski krojač ne bi takvo što skrojio.«
»Mirabel.« Rekao je kroz zube. »Molim te. Nisam od željeza.«
»Znam.« Nasmiješila se. »Od krvi si i mesa. Vrlo mišićav. A prsa su ti
zlatnija od kose.« Odvezala je najgornju vrpcu. »Dok sam ja posve, posve
glatka na tom istom mjestu.« Pogledala si je prsa. »Ali puno zaobljenija.«
»Da.« Samo jedan prigušen slog. »Krasi te savršeno tijelo, ali sad ga ne
smijem gledati. Mirabel, da se nisi usudila odvezati još jednu mašnu.
Zaista si okrutna. Znaš da se moram oduprijeti. Jednom ćemo se vjenčati i
ne želim prekršiti svoje zavjete.«
Odvezala je iduću vrpcu. »Mislim da već jesi«, reče. »I to dvaput.«
»Bilo je to neodgovorno i sebično. Usto... Usto si netaknuta, gotovo
netaknuta, samom milošću Božjom. O, zašto to uopće spominjem? Moraš
otići. Laku noć.« Odšepao je do vrata i otvorio ih.

2
46
 Ostala je stajao na mjestu. Odvezala je i posljednju vrpcu i svukla
ogrtač.
Zatvorio je vrata.
»Nemoj, rekao je.
»Neću«, odgovorila je. »Želim da mi ga ti svučeš. Tako ti dobro ide
oblačenje i svlačenje.«
Došuljao se do nje uzavrelih očiju, a ona se pitala hoće li je podići i
fizički izbaciti iz sobe.
Zgrabio ju je za ramena. »Ti«, zagrmio je. »Ti.«
»Da, to sam zbilja ja.« Podigla je ruke i prošla mu prstima kroz od sna
razbarušenu kosu. »Nisam znala da u meni živi bludnica. Pronašao si je i
oslobodio. Sad moraš živjeti s posljedicama.« Kad ga je povukla prema
sebi, usta su im se spojila i u sekundi ju je odveo u drugu dimenziju, gdje je
bila ponovo mlada, svježa i neopisivo sretna.
Obavila mu je ruke oko vrata i stala na vrhove prstiju kako bi ga što
više upila. Snažnije ju je poljubio i povukao u opijenu izmaglicu. Nijedan
mak nije ni upola toliko opojan kao njegov okus. Jezikom joj se igrao po
ustima što ju je podsjetilo na njegovu još intimniju igru s njom prije manje
od deset dana. Valovi vrućine preplavljivali su je po koži i ispod nje.
Nestala je suša i ušuljao se užitak, prohladan, mračan i opasan, koji je od
nje pravio novu osobu, onu bludnicu koju je u njoj probudio. Više nije bilo
opreza, nije bilo odgovornosti, nije bilo kontrole.
Prešla mu je rukama preko ramena i snažnih ruku te uživala dok ju je
milovao, dok je svojim dugačkim, vještim rukama klizio po nabranoj
spavaćici, koja je pod njegovim dodirom šaputala kao da je živa. Uz njega
je sve oživjelo, stvarao je divlji, poletan svijet, zagonetan i egzotičan, a
opet toliko poznat, kao da je oduvijek živio u njoj.
Spustila je ruke do pojasa njegova ogrtača. Naišla je na njegove ruke
koje su odgurivale njezine, odvezivale joj spavaćicu i otpuštale steznik.
Pustio je tanku haljinicu da padne na pod, a onda je ostala bez daha kad joj
je rukama poklopio grudi.
»Savršena«, mrmljao joj je uz usne. »Savršena si.«
Još se više priljubila uz njegovu ruku koja ju je mazila, upijajući njegov
dodir i tražeći još. Željela je da je posvuda miluje. Izrez spavaćice skliznuo

2
47
joj je niz ruke do struka, nakon čega je osjetila hladnoću na svome nagom
torzu. Jedva da je primijetila da je hladno. Usredotočena je bila samo na
toplinu ruku koje su joj mijesile grudi. Boljele su je i zatezale je, činilo joj
se kao da je cijelo tijelo boli i žudi za još, još i još.
Gotovo da nije ni bila svjesna da je nekamo vodi, unatrag i još unatrag.
Osjetila je nešto tvrdo na leđima. Nešto za što se može primiti. Naslonila
se na stup kreveta, omamljena od navale osjećaja u sebi i oko sebe te
gledala kao iz daljine kako joj spavaćica klizi, klizi na pod. Pogledala ga je
sneno i tupavo. U mračnim mu je očima plamtjela vatra.
»Prelijepa«, rekao je tako dubokim glasom kao da izvire iz poda, ondje
gdje joj je ležala spavaćica. Kliznuo joj je rukom od grla, između grudi, do
mjesta između nogu gdje ju je već zadovoljavao. »Tako si prelijepa.«
Ali on je bio ljepši od nje. Ponovo ga je primila za pojas, a ovaj joj je put
i dopustio. Odvezala ga je i povukla mu ogrtač s ramena, niz njegove
dugačke ruke i gledala kako zgužvano pada na njezinu odbačenu
spavaćicu. Posegnula je za njegovom pidžamom, ali presporo. Strgnuo ju
je i bacio na ostalu odjeću.
Treperava svjetlost obasjavala mu je zlatne vlasi u gustoj smeđoj kosi i
sijala mu u očima. Ocrtavala mu je oštre linije lica i igrala se po isklesanim
mišićima na trupu i udovima. Mirabel mu je prošla rukom istim putem kao
što je to on njoj učinio, od grla do zategnutog trbuha, ali se odmaknuo
prije nego što se drznula učiniti išta hrabrije.
Zatim se nadvio nad nju i poljupcima joj prešao put od ramena do
grudi.
Ondje je i zastao, jezikom se igrao po njezinoj koži, a zatim zastao da je
malo siše. Stenjala je i gurnuvši mu prste u kosu držala ga na mjestu, iako
je užitak, možda bol, što god to bilo, bio jedva podnošljiv. Kad je podigao
glavu, umalo je jauknula, ali on još nije bio gotov te ju je odlučio još malo
mučiti.
Ponovo se spustio i podmuklo joj zario usta među noge. Grijeh, kakav
grijeh! U glavi joj se zacrnjelo i osjetila je samo val vrućine. Željela je... Nije
znala što je to bilo. Morao joj je reći. Tražila ga je rukama, vukla ga prema
sebi. »Tvoja sam«, zadahtala je. »Učini me svojom.«
Zagrcnuo se i primio je u naručje te podigao na krevet. Kleknuo joj je
pokraj stopala mazeći je prema gležnjevima, a ona je raširila noge te bi ga

2
48
povukla na sebe da ga je mogla dosegnuti. Ali bio joj je izvan dosega te je
ponovo utonula u krevet i pustila ga da je pretvori u vrući tekući mlaz.
Izvijala se pod njegovim dodirom, željela je još i još. Kad joj je poljubio
koljena i polizao madež, htjela je zaurlati.
Pomaknuo se naviše, pritom klizeći rukama duž njezinih nogu. Tad je
osjetila njegov palac između svojih nogu, na istom mjestu gdje ju je već
mučio, ali ovo je sve nadmašilo, osjetila je užitak koji je jedva mogla
podnijeti. U njoj je ostala samo žestoka vatrena požuda.
I zatim ju je sustigao taj isprekidani val ushićenja koji ju je nagnao da
vrisne. Svojim je ustima prekrio njena dok joj je iz same srži eruptirao
užitak postupno se prelijevajući van.
A usred tog doživljaja osjetila je kako je ušao u nju. Umirila se, potpuno
svjesna neobičnog, neugodnog pritiska.
»Oprosti.« Tri stroga sloga na ustima. »Htio sam...«
»O«, rekla je bez daha. »To si ti.« Migoljila se pokušavajući si što više
ugoditi.
»Mirabel.«
Izvila se u drugu stranu.
»Ljubavi moja.«
Osjetila je kako je miluje na mjestu gdje su spojeni. Pritisak je odmah
počeo jenjavati. I zatim je sve bilo kako treba, baš kako treba.
Blesavo mu se nasmiješila. »O«, rekla je opijeno. »Ugodan osjećaj.«
Ponovo je ispustio isti čudan zvuk. »Da«, odgovorio je. »Ugodno je.«
»Možemo ispočetka?« upitala je.
»Još nismo ni blizu gotovi«, odvratio je.
Zatim se počeo pomicati unutar nje; i svijet se opet potpuno
promijenio. Pustila ga je da je odvede kamo želi. Prvo su se išli polako sve
dok je pomahnitali užitak nije ponovo sustigao. Zatim se pomicala s njime,
tražeći nešto, neko mjesto u toj uzavreloj tami. Svijet je nestao, a s njime i
sve što je preostalo od razuma. Ostao je samo osjećaj za njega, od njega,
sreća koja je graničila s bolom i požuda koju nije mogla utažiti. Bacila se
na njega, instinktivno tražeći još, zarivši mu prste u leđa.
»Volim te.« Njegov je dubok glas odzvanjao u njoj. »Volim te.«

2
49
 Usnama je oblikovala riječi, ali ih nije mogla izgovoriti. Tijelo joj je
zahvatila snažna struja koja ju je nosila sve brže i brže, a zatim bacila na
divlju, uzburkanu obalu. Već je idućeg trenutka i kroz njega prošlo snažno
podrhtavanje koje je prešlo na nju poput munje, i razbilo svijet u tisuće
blistavih komadića.

2
50
 Osamnaest

Nakon toga je Alistair neko vrijeme obamrlo ležao. Zatim ju je na leđima

privukao k sebi.
Savršena zadnjica priljubila se uz njegovo međunožje. Rukom je
poklopio jednu savršenu dojku.
Svilenkasti uvojci škakljali su ga po licu. Prislonio joj je usne na vrat i
udahnuo njezin miris – i on je bio savršen.
Njegov je život u ovome trenutku bio baš kako treba.
Ispružila je ruku i pomilovala ga po ožiljku. Čak i kad ga nije gnjavio,
bol je uvijek nekako lebdio u pozadini. Ali pod njezinim bi se dodirom
povukao.
Nije joj smetalo dodirivati ga ili ga gledati, iako je izgledao grozno, kao
kvrgav, sjajan, grub komad kože.
»Mrziš li je?« upitala ga je glasom i dalje promuklim od strasti.
Promuklost ga je zbunila. »Što to?«
»Svoju ozljedu.«
Htio joj je reći da nikada nije o tome razmišljao, ali to bi bila čista laž.
»Beskrajno je dosadna«, rekao je. Nakratko je zastao, a zatim dodao: »I
ružna je, a ja ne mogu...« Duboko je uzdahnuo, a onda zakopao lice u njezin
vrat. »Moram li ti baš sve reći?« promumljao joj je u kožu.
Okrenula mu se u naručju i položila mu dlan na obraz. Okrenuo je glavu
kako bi joj poljubio dlan. Obožavao je njezine ruke. Volio je njezin dodir.
Činilo se i da njoj odgovara kako on vodi ljubav. Nije imao što drugo
poželjeti, osim što brže vjenčanje.
»U čemu te sputava?« upitala je.
»Volio bih da ne hodam tako nespretno«, odgovorio je, a u sebi se
zgrozio. Zvučao je tako djetinjasto, tako nezahvalno. Imao je sreće što je
uopće živ, a on je žalio što je hrom.

2
51
 »Uvjerena sam da tebi izgleda nespretnije nego drugima«, zamijetila je.
»Znam da mi nećeš vjerovati, reći ćeš da me zaslijepila ljubav, ali tvoj
način hoda ima neobičan utjecaj.
Možda samo na mene. Možda je to samo poremećenost koja mi je došla
s godinama, ali tvoja sitna hromost u meni budi životinjske nagone. Isprva
nisam znala što su, samo da su ugodni i uznemirujući.«
Ponovo ga je pogodila nevidljivom palicom. »Životinjske nagone?
Misliš, požudu?«
Kimnula je glavom.
»Sad me zadirkuješ«, rekao je.
Položila je glavu na njegova prsa. Kuštravi uvojci škakljali su ga po
bradi. »Nikad te ne bih u vezi s time zadirkivala. Dovoljno mi je to
neugodno priznati, ali ionako sam prešla granicu neugode.«
Njoj je njegova hromost bila erotična.
Od svega što je mogao pomisliti, ovo čak nije bilo na posljednjem
mjestu. Nije ni bilo na popisu mogućnosti. Ali opet, ni ona nije bila na
popisu mogućnosti. Nije mogao ni zamisliti takvu ženu, a tek ju je počeo
otkrivati.
Uzdahnula je. »Iako sam prešla granicu neugode, moram to sakriti i
praviti se da sam dobra. Da sam se barem sjetila sve drogirati prije nego
što sam ovamo došla! Ali kako mi to nije sinulo, moram se vratiti u svoju
sobu. Barem sam smislila uvjerljivu ispriku zašto sam otišla.«
Nije htio da ode, nikada više. Ali nije ni htio uništiti joj ugled. Uspravio
se i sjeo, istovremeno podignuvši i nju. »Jedva čekam da čujem tu ispriku«,
rekao je.
»Ružno sam sanjala i probudila sam se smetena misleći da sam u svojoj
kući«, opisala je. »Nakon što sam neko vrijeme zbunjeno lutala, postupno
sam se osvijestila i vratila u sobu.« Nagnula se prema njemu i nježno ga
poljubila u usta.
Savršene ružičaste bradavice okrznule su ga po prsima. Usta su joj bila
tako suha, a njezin okus toliko sladak. Njezin miris nije mu izlazio iz glave
i isparavao se iz posteljine.

2
52
 Rekao si je da bude muško i da izdrži. Izvukao se iz kreveta. »Pustit ću
te i možeš im reći što god ti padne na pamet«, rekao je, »dokle god imaš na
umu da ćemo se vjenčati što je prije moguće.«
»Znači li to da ćeš se mnome oženiti, bilo kanala ili ne?« upitala ga je.
Bio je svjestan da ga motri dok je šepao do umivaonika. »To znači da ću
sve riješiti«, odvratio je. »I nemoj me upitati: Što ako ne uspiješ sve riješiti?
jer hoću. Tako sam odlučio.« Natočio je vode u umivaonik, uzeo ručnik i
odnio joj oboje.
Oprala se brzo, prebrzo.
Podigao joj je lepršavi ogrtač i spavaćicu, dozvolivši si još jedan
posljednji pogled na njezino slasno tijelo, a zatim joj je pomogao da se
odjene.
Dok joj je vezao vrpce na ogrtaču, upitao ju je: »Šalje li ti teta često
takvu privlačnu odjeću?«
»Ne«, odgovori Mirabel zacrvenjevši se.
»I mislio sam, inače bih se pitao zašto se onako odijevaš. Zašto ti je
onda to poslala?«
»Nije rekla. Moram ići.«
»Mirabel.«
»U Londonu ću odsjesti kod nje. Pitat ću je. Drago mi je da ti se sviđa
njezin ukus.« Govorila je užurbano. »Odvest će me u kupovinu. Strepila
sam od toga. To toliko traje, a očekivala sam da ću imati toliko posla sa
svojim političkim spletkama. Ali sad ću imati dovoljno vremena za
kupnju.« Prostrijelila ga je pogledom: »Vjenčanice.«
»Ne, ne, ne«, rekao je.
Susreo je njezin začuđen pogled.
»Da, kupit ćeš vjenčanicu, ali poslije, sa mnom«, rekao je.
»Ne sviđa ti se moj ukus«, zaključila je.
»Ako ovo uzmemo kao izuzetak, onda nemamo o kojem ukusu uopće
razgovarati«, odgovorio je. »Ali nije u tome problem. Problem je u tome
što ne smiješ prekinuti svoju kampanju.«
»Gospodine Carsingtone«, započela je.
»Alistair«, ispravio ju je.

2
53
 »Alistaire«, rekla je, a njemu njegovo ime nikada nije ovako zvučalo.
Zvučalo je posve drukčije kad ga je izgovarao noćni šapat. Shvatio je da je i
on drukčiji i bolji kad je s njom.
Položila mu je ruku na prsa. »Sjeti se, molim te, da je cilj moje kampanje
bio da uništim tvoj plan za kanal«, rekla je. »Zaključi sam da bi to uništilo
tvojeg najboljeg prijatelja i tvoju mlađu braću. Ne želim biti odgovorna za
takav pokolj, a posebice ne radi nekakvog uskog vodenog puta dugog
jedva tridesetak kilometara.«
»Postoji i bolje rješenje«, nagovijestio je. »Ovdje je negdje, negdje u
mojoj glavi. Nikad ga neću smisliti ako me ne nastaviš izazivati i
provocirati.«
Nježno ju je primio za ramena i duboko pogledao u taj sumrak u
njezinim očima. »Cijelog mi je života bilo suviše lako«, rekao je. »Uvijek
sam znao da će se pojaviti netko tko će riješiti sve moje probleme. Zbog
toga nikad ništa nisam stavio na kocku. Ništa mi nije bilo dovoljno važno
da se potrudim. Nikad ništa nije stavilo na iskušenje moju pamet ili
dosjetljivost. Do sad. Do tebe. Ti nećeš dopustiti da išta prođe glatko.
Natjerala si me da sve nekoliko puta provjerim. Natjerala si me da
razmišljam, da kujem planove i spletkarim. Ne smiješ se sad predati.
Nikad me nisu toliko morili i opsjedali vlastiti problemi – i znam da je to
za mene dobro. Nisam se osjećao toliko živ – Bože, ne mogu se ni sjetiti
otkad. Razumiješ li, moja draga problematična djevojko? Treba mi
izazov.«
Promatrala ga je onako direktno kako je to inače činila, ne pokušavajući
sakriti svoje nastojanje da ga prozre.
Zatim se začulo: »Aha«, rekla je. I: »Aha, sve mi je jasno.« Nasmiješila se
vedro poput sunčanog dana. »Tako mi je laknulo.«
Poljubila ga je žestoko u usta, onako kako je on nju poljubio za rastanak
onog dana u mauzoleju. Zatim je odjurila iz sobe praćena šuškanjem
volana i čipke.
Mirabel se neprimjetno ušuljala u sobu i uvukla u krevet, iako je znala
da neće zaspati.
Iduće što je vidjela bilo je komešanje oko nje, začula je korake oko sebe
i prigušene glasove. Pogledala je kroz prozor. Nebo je i dalje bilo sivo, a
sunce još nije bilo izašlo. Netko je pokucao na vrata koja su spajala njezinu

2
54
i sobu gospođe Entwhistle. Ubrzo se na vratima pojavila i sama gospođa u
nevjerojatnom izobilju mašni i volana. Iako je to bilo teško i zamisliti,
njezina je spavaćica bila još raskošnija od Mirabelina zavodničkog
kostima.
»Dušo, oprosti što sam ovako banula«, rekla je. »Ali Jock je stigao s
uznemirujućim vijestima.«
Tata. Nešto mu se dogodilo.
Srce joj je tako lupalo kad je ustala iz kreveta, nabacila ogrtač i izjurila u
hodnik, gdje je mokar do kože stajao Jock.
Loš je znak, jako loš znak, ako su ga poslali u olujnu noć da joj dostavi
vijesti.
Ispričao joj se što ju je ovako uznemirio, ali napomenuo je da je
gospodin Benton rekao da ne smiju potratiti ni trenutak.
»Gospodin se nije pojavio na večeri, gospođice«, rekao je konjušar. Još
je nešto dodao, ali iako ništa više nije morao reći.
Ubrzo nakon toga ona i gospođa Entwhistle i cijela njihova svita i
pratnja pojurili su natrag u Oldridge Hall.

Žamor koji je dopirao izvana – konjušara koji su uprezali konje i slugu koji
su jurcali od prenoćišta do kočije – tek je nakratko probudio Alistaira.
Škicnuo je kroz prozor, vidio da je i dalje mrak te sneno zaključivši da je
buka koju je bio čuo bila oluja, nastavio spavati.
Nije čvršće spavao otkad je prije mjesec dana stigao u Derbyshire.
Sanjao je da se vozi u kočiji koju je vukla parna lokomotiva gospodina
Trevithicka, »Ulovi me ako možeš«.
Alistair se vozio u krug kružnom prugom u Eustonu nevjerojatnom
brzinom od devetnaest kilometara na sat. Gordy mu je vikao da siđe, da je
opasno, da će eksplodirati, ali Alistair se samo nasmijao. Bio je mlad, pun
sebe i neustrašiv, barem je tako mislio. Waterloo se tek trebao dogoditi u
budućnosti koju njegov još nezreo um nije mogao ni zamisliti.
Kočija se divljački tresla i jedva je mogao čuti Gordyja od buke motora.
»Gospodine, molim vas. Skoro je devet sati.«

2
55
 Alistair je otvorio oči. Soba je bila tek malko svjetlija nego prije. Crewe
ga je zabrinuto promatrao.
»Devet sati?« Alistair je ponovio. Natjerao se da se sjedne. »Zašto je
tako neobično mračno?«
Iako je oluja prošla prije nekoliko sati, i dalje je oblačno, objasnio je
Crewe.
Alistair se tada sjetio da je Mirabelina svita zauzela sve dobre sobe,
protjeravši njega i Crewea u ovaj turobni kutak prenoćišta, gdje je i ono
malo sunčeve svjetlosti jedva moglo prodrijeti.
Nadao se da joj je ta izolacija pomogla. Da itko sazna za njezin
produljeni boravak u ovoj sobi...
Krišom je po krevetu tražio zalutale ukosnice. Zatim se sjetio kako je
ušla u sobu, kako joj je veličanstvena kosa boje izlaska sunca padala po
ramenima. Nosila je samo spavaćicu i ogrtač pritegnute vrpcama.
I one svilene papuče. Nije mogla iza sebe ostaviti nijedan komadić
odjeće koji bi znatiželjna posluga prenoćišta mogla pronaći.
Razrogačio je oči. Ta razdjevičio ju je! Plahte!
Iskočio je iz kreveta i zgrnuo posteljinu s kreveta.
Ništa. Ni kapi.
Prije nego što je uopće stigao promisliti o ovom manjku dokaznog
materijala, Crewe mu je odvukao misli na drugu stranu.
»Gospodine, moram se ispričati«, rekao je sobar. »Prespavao sam, inače
bih vas odavno probudio.«
»Ponovo si stražario, pretpostavljam«, zaključio je Alistair. »Do sitnih
jutarnjih sati.«
»Znao sam da ne želite da nepoćudne osobe krivo protumače posjet
određene dame«, rekao je sobar oprezno. »Sa zadovoljstvom vam mogu
poručiti da se dama neprimjetno vratila u svoje odaje.
Posluga je bila suviše zaposlena u blagovaonici, smještajući putnike
koje je uhvatila oluja. Nisu imali vremena špijunirati ostale goste.«
»Podsjeti me da te prvom prilikom predložim za sveca«, kazao je
Alistair hodajući prema umivaoniku. »Čim mi to posao dozvoli,
udvostručit ću ti plaću.«

2
56
 »Volio bih da sam to zavrijedio, gospodine«, odvratio je Crewe. »Ipak
sam zaspao i iznevjerio vas.«
Svjestan da su Creweovi kriteriji kvalitetne službe nevjerojatno visoki,
Alistair je mimo ulio vodu u posudu. »Sumnjam da je to slučaj«, rekao je.
Umivao je lice vodom.
»Gospođica Oldridge i njezina svita otputovali su prije nekoliko sad«,
objasnio je Crewe. »Kući.«
Alistair se ispravio, a voda mu je kapala s lica. »Vratila se?« Ali pristala
je nastaviti put prema Londonu i nastaviti ga ugnjetavati.
»Nestao joj je otac, gospodine.«

Jackson nije htio otići.

Prema planu je trebao provjeriti ima li Caleb sve konce u rukama i
dovoljno novca za put u Northumberland. Zatim se trebao vratiti u
London i ondje pomoći gospodaru.
Ali kako je Caleb ponudio gospodinu Oldridgeu da kuša nekoliko kapi
Godfreyjeva likera, Jackson je odlučio ostati i pomoći onesviještenom. Kad
se u srijedu uvečer digla oluja, Jackson je inzistirao da se sklone u
napuštenu kolibu nadzornika rudnika.
Nije mu ništa značilo to što je Caleb uporno tvrdio da Godfreyjev liker
nije škodljiv. Pa doktori su davali svojim pacijentima na kante tog lijeka,
zar ne? Jackson je izgledao potuljeno i skakao je nad starcem kao da je to
njegov dragi tata.
Gospodin Oldridge Calebu nije bio nimalo drag. Smatrao ga je napornim
polusenilnim starcem koji nikome nije od koristi. Mio gospodin, ma zar
stvarno? Zašto onda nikad nije poslao svoju malu riđokosu beskorisnu
kćer tamo gdje joj je i mjesto? Kako joj je dopuštao da gura nos gdje ne
treba? Zašto nikada nije imao jednu riječ hvale za Galeba nakon svih tih
godina odane službe? Umjesto toga stara joj je budala dopustila da Caleba
samo tako otjera. I da ga je oklevetala, ne bi bilo ništa gore od toga što ga
je otpustila bez ikakvog objašnjenja i bez ijedne riječi preporuke za idućeg
poslodavca. Zbog nje više nitko s njim nije htio ni razgovarati. Nitko ga
nije htio zaposliti – njega, koji je živio među njima cijeli svoj život, a prije
njega i njegovi roditelji, i njihovi roditelji prije njih. Bilo je to gore nego da
ga je jasno ocrnila ili da ga je dala razapeti na stup srama.

2
57
 Ali nije se usudila pravno ga goniti, jer je bila svjesna da nema protiv
njega nikakve dokaze.
Protjerala ga je i za to je bio kriv starac jer joj je dopustio da radi što joj
se prohtije.
Dopustio joj je da gazi po ljudima koji su znali više od nje, ne mareći što
ih tako tjera na prosjački štap.
Tako je Caleb razmišljao i što se više time zamarao, sve mu se manje
sviđalo to što mora putovati skroz do Northumberlanda da bi pazio na
starkelju kao da je kraljevskog roda.
Da je Jackson otišao, kao što je i bio plan, Caleb bi sinoć starom laprdalu
u grlo izlio još likera i bacio ga u najbliži napušteni rudnik. Cijelo je brdo
bilo protkano starim rudnicima i oknima. Nesreće su se stalno događale.
Svi bi mislili da se gospodin O. spotaknuo, kao što bi se to dogodilo prije ili
poslije zbog svih tih njegovih landranja u svim vremenskim prilikama i
neprilikama. Nitko se ne bi iznenadio kad bi mu pronašli tijelo. Ako bi ga
ikad pronašli.
Ali Jackson nije htio otići, i sad su sva trojica zapeli u ovoj čađavoj maloj
daščari, a gospodin O., kako je ipak bio visokog roda, dobio je jedini
krevet, najbolju hranu, čak i vino, ne biste vjerovali.
Srijeda navečer pretvorila se u četvrtak ujutro te je učinak likera
gotovo ispario, pa je starac pokušao pobjeći. Nakon toga su ga počeli
redovno omamljivati laudanumom koji je Caleb slučajno imao sa sobom –
za slučaj nesreće u rudniku, tako je rekao.
Ali Jackson je bio taj koji je zatvoreniku davao lijek i bio je nevjerojatno
škrt s količinom, dajući mu tek toliko koliko je bilo dovoljno da se
gospodin O. omamljeno smiješi, sretno sjedi na jednom mjestu i satima
zuri u kakvu grančicu ili pero.
Kako je jutro odmicalo, topilo se Calebovo strpljenje. »Dan je pri kraju,
a Northumberland nam nije ništa bliže«, rekao je Jacksonu.
»Pokušat ću nam unajmiti kočiju«, odgovorio je Jackson. »Vratit ću se
čim uzmognem.«
Uskoro je otišao uzevši jedinog konja i, što je Caleba razbjesnilo, bočicu
laudanuma.

2
58
Alistair je stigao u Oldridge Hall tek kasno poslijepodne. Dočekalo ga je
gotovo napušteno imanje jer je većina posluge pomagala u potrazi za
gospodinom Oldridgeom. Odvojene skupine češljale su mjesta koja je
botaničar redovno obilazio. Sir Roger Tolbert organizirao je skupinu koja
je pretraživala Matlock i Matlock Bath. Kapetan Hughes i njegova skupina
bili su zaduženi za jugoistočni dio Longledge Hilla. Mirabel i njezine sluge
tragali su po cijelome imanju.
Gospođa Entwhistle ostala je u Oldridge Hallu kako bi koordinirala
potragu te primala i slala poruke između skupina. Kad je Alistair ušao u
knjižnicu, sjedila je za pisaćim stolom.
Nije uzalud trošila vrijeme na kurtoazni pozdrav, već ga je odmah
obavijestila o situaciji.
Podsjetila ga je da gospodin Oldridge nikada nije propuštao večeru.
Rijetko kad bi ga se uspjelo nagovoriti da večera negdje drugdje. Kad se u
srijedu navečer nije pojavio, Benton je odmah pretpostavio da se dogodila
nesreća. Gospodin Oldridge nikada nije tako zalutao da se ne bi vratio kući
na vrijeme za večeru. Nisu ga sputavali ni loši vremenski uvjeti, a jučer se
ionako vrijeme pogoršalo tek iza večere. Jedino moguće objašnjenje bila je
nesreća. Zato je Benton odmah odlučio obavijestiti svoju gospodaricu. Ako
se gospodin Oldridge ipak pojavi, najlakše će biti poslati još jednog
vjesnika da presretne gospođicu Oldridge na putu kući.
Međutim, gospodin Oldridge nije se pojavio. Nije ni nigdje drugdje
večerao.
»Jedino se možemo nadati da se nije zbilo ništa strašno«, ustvrdila je
gospođa Entwhistle.
Alistair se sjetio vlastitog pada u potok Briar. Uganuti gležanj. Blagi
potres mozga. Mogao je isto tako i slomiti vrat.
»Gospodin Oldridge cijeli život luta prirodom«, rekao je. »Spretniji je od
mene, štoviše, spretan je kao dječak. Tko bolje od njega poznaje ova brda i
doline? Sigurno nije ništa strašno. S toliko ljudi uključenih u potragu,
uvjeren sam da će ga pronaći prije nego što se smrači. Molim vas, recite mi
kako mogu pomoći.«
»Pođite k Mirabel«, rekla je gospođa. »Ona zna što treba raditi, ali
dobro će joj doći moralna potpora.« Nekadašnja guvernanta uputila mu je

2
59
oštar pogled koji ga je zbunio jer se potpuno kosio s njezinim punašnim,
ženstvenim izgledom. »Sposobni ste joj to pružiti, nadam se.«
Iako ga je zbunio, taj pogled – koji je sasvim sigurno ušutkao brojnu
nestašnu djecu – bio je ništa u usporedbi s kamenim pogledom koji je znao
dobiti od svoje bake s očeve strane. »Naravno, gospođo,« rekao je hrabro,
»to i sve što god joj je potrebno.«
Gotovo sat vremena poslije pronašao je Mirabel na vidikovcu gdje se
njegovo poimanje Longledgea prvi puta počelo mijenjati, što je tek sada
shvatio. Jahala je nepokolebljivog konja umjesto nabrušene Sophy, ali bila
je sama, a uskoro će se smračiti.
Stigao je u zadnji tren.
»Zabrinut si za mene«, rekla je odmah pročitavši njegov izraz lica.
»Naravno da sam zabrinut«, odgovorio je. »Sama si, zemlja je još skliska
od jučerašnje oluje, a i znam da se nisi baš naspavala. Zbilja opasna
kombinacija.«
»Došao si paziti na mene?« upitala ga je.
»Ja sam ti zaručnik, a ne dadilja«, rekao je. »Došao sam ti pomoći
pronaći oca. Trebala si mi javiti prije nego što si otišla. Ali pretpostavljam
da si bila previše uzrujana da bi se toga sjetila. Hajde, ne možeš ostati
ovdje na kiši zureći u vrištine i očajavajući. Pronaći ćemo ga.«
»Nisam te htjela tako rano probuditi«, objasnila mu je. »Nikad se ne
naspavaš. A i nadala sam se da je došlo do nesporazuma: da se tata
dogovorio s nekim od susjeda da će ondje večerati i, kao i obično,
zaboravio to spomenuti. Na putu kući nadala sam se da ću naići na
vjesnika koji će mi reći da je večerao, recimo, kod Dunnetovih i da je kod
njih prespavao zbog oluje. Neprestano sam si govorila: Sad ću, sad ću se
okrenuti i krenuti prema Londonu, moram do ludila isprovocirati gospodina
Carsingtona.« Glas joj je drhtao. »Alistaira, htjela sam reći. Trebat će mi
vremena da se naviknem provocirati te tvojim imenom.«
»Možeš me provocirati kojim god imenom želiš«, rekao je. »Samo
hajd’mo odavde. Beskrajno je romantično, ali u ovom trenu ne budi
optimizam. Ovamo se dolazi žalovati, Mirabel, a ne planirati potragu za
nestalim roditeljem.«
Okrenula se od vriština i krenula s njime nizbrdo.

2
60
 »Uvjeren sam da mu se nije dogodilo ništa opasno«, rekao joj je Alistair.
»Predobro poznaje ove krajeve, svaku grančicu, mahovinu i lišaj. Ne
smiješ se toliko brinuti.«
»Da, bez sumnje je negdje na sigurnom«, dodala je. »Možda u jednom
od zaselaka koje voli posjećivati. Vjerojatno je negdje na toplom u nečijem
salonu ili u prenoćištu, priča o sumatranskim kamforovcima i sve prisutne
ubija u pojam.«

Gospodin Oldridge nije uopće bio na sigurnom, iako je ubijao jedinog

prisutnog u pojam.
Sunce je bilo na zalasku, laudanum je popuštao, a starkelja je Calebu
Finchu objašnjavao poveznicu između Egipćana i maka.
Počeo mu je tumačiti na grčkom, koji Caleb nije uopće razumio, a nije ni
razumio zašto i bi kad je to bio, kako je rekao, pogan jezik stvoren da bi se
njime štovali lažni bogovi.
»U istočnim je krajevima«, objašnjavao je njegov naporni zatočenik,
»služio kao jezik katoličke crkve, stoga nije ništa manje bogohulan od
latinskog.«
»Katoličanstvo nije ništa bolje od poganstva«, zaključio je Finch.
Gospodin O. je uzdahnuo i rekao: »U Odiseji, svojem remek-djelu,
Homer spominje Helenu, kćer Zeusovu, koja je u vino koje su muškarci pili
ulila čarobni napitak kako bi zaboravili na sve zlo. Homer navodi da je
saznala za taj lijek od žene Toanta, kralja Egipta, zemlje gdje je plodna
zemlja rađala mnoge vrste balzama, neke su bile dobre, a neke opasne.
Znate, na slavlju su muškarci žalovali za svojim prijateljima i članovima
obitelji koje su izgubili u Trojanskom ratu, a mješavina opijuma koju im je
suknula u vino uzrokovala je privremeni zaborav. Mali odmor. Samo sam
to htio reći«, rekao je, napola samome sebi. »Način da se o teškim temama
razmišlja manje turobno. Mislio sam da će ljepše spavati, jadan momak.
Vergilije je pisao o maku, kao i Plinije Stariji.«
»Da bar imam još onog likera od bazge«, promrmljao si je Caleb u
bradu. »To i onu bocu koju je Jackson uzeo. Odmah bih ti pomogao da
zaboraviš.«
Otišao je do vrata – kako koliba nije imala prozora – i pogledao van.
Čim se smrači, zakleo se, odvest će starca van. Samo jedan udarac u glavu i

2
61
skok u rudnik i gotovo je s njegovim prodikama i hvalisanjem o tome kako
je on obrazovan i govori latinski i grčki. Gotovo je s njegovim
bulažnjenjem o mahovinama, maku i bezbožnicima.
Onda će riđokosoj drznici biti žao. A s vremenom će joj biti još više žao.
Uskoro će kanal lorda Gordmora proći ravno kroz njezine krasne livade,
polja i dragocjeno drveće. Svaki će ga dan, do kraja života, morati gledati.
Caleb je stajao pokraj vrata i gledao kako pada mrak.

I Alistair je proučavao nebo, gledao je kako horizont guta sunce.

I Mirabel ga je gledala. Njezina skupina za potragu čekala je na
pristojnoj udaljenosti. Rekla im je da se ovdje nađu kad zađe sunce. Tada
je još pretpostavljala da će dotad već odavno pronaći tatu. Sada nije imala
izbora nego da odustane i pusti sve da pođu kući. Svi su bili umorni i
gladni. Drugi će se moći najesti i odmoriti. I ona će pokušati, za tatinu
dobrobit. Pokušat će se sutra probuditi osvježena i puna nade.
Alistair joj se okrenuo. »Poprilično se razvedrilo«, rekao je. »Za
nekoliko će sati izaći mjesec. Nije još pun, ali barem će malo osvijetliti.
Predlažem da se dotad najedemo i odmorimo. Sat vremena odmora puno
će nam značiti. Zamolio sam gospođu Entwhistle da pripremi nešto za jelo.
Uskoro će netko doći s košarama hrane. Oni koji odluče otići kući barem
će to moći učiniti punog želuca.«
»Želiš da nastavimo?« reče Mirabel. »Da nastavimo potragu tijekom
noći?«
»Da, mjesečina će nas obasjati«, odgovorio je.
Zatim se sjetila: njegov ga je prijatelj tražio tijekom noći. Da to Gordmor
nije učinio, Alistair danas ne bi bio ovdje, tako siguran i pun
samopouzdanja. Dok ga je slušala, i njoj se podiglo raspoloženje.
Bio je tako siguran u sebe da je bilo nemoguće sumnjati u njega.
Odjahao je do skupine muškaraca i objasnio im noćnu strategiju.
Podijelit će se u dvije skupine. Jedna će ostati. Ostali će otići kući i dobro
se odmoriti te im se pridružiti kad svane.
Ako dotad ne pronađu gospodina Oldridgea, tada će se oni koji su ga
tražili tijekom noći vratiti kućama i odmoriti se.

2
62
 Okrepa je stigla čim je završio svoj kratak govor. Pridružio se Mirabel.
Muškarci su brzo navalili na hranu, a zatim se podijelili u dvije skupine.
Mirabel je sve promatrala s mjesta gdje su zajedno sjeli, s velikog,
ravnog kamena. »Kako su poslušni«, rekla je gledajući kako je čudesno
odabrana polovica ljudi nestala. »Kao vojnici. Nisam mogla vjerovati da si
njima prepustio odluku.«
»Zašto si tako iznenađena?« upitao ju je. »Ta znaš da sam neodoljivo
šarmantan.«
»Mislim da je posrijedi nešto značajnije i dublje od šarma«, rekla je.
»Mislim da si rođeni vođa.«
Izvadio je sendvič iz teške košare, prerezao ga napola i jednu polovicu
dao njoj. »Da, i to također.« Glas mu se produbio do najdublje razine kad je
dodao: »Zaveo sam te bez imalo truda.«
»Ne bih se složila«, rekla je. »Ja sam tebe zavela. Molim da se ne
zaboravi tko je poduzeo prvi korak. Sjeti se tko se prvi svukao. I to više
nego jednom.« Zagrizla je svoju polovicu sendviča.
»Sve je to bio dio mojeg podmuklog plana«, objasnio je.
»Gotovo da ti vjerujem«, odvratila je. »Planiranje ti sjajno ide. Nije mi
sinulo hoće li biti mjesečine. Nisam se sjetila naručiti okrepu. Nisam se
sjetila podijeliti ljude u dvije skupine.«
»Imao sam dovoljno vremena putem osmisliti strategiju«, rekao je.
»Nisam se morao baviti gomilom sluga. Nisam morao smisliti kako
zauzdati taštinu kapetana Hughesa i sira Rogera, dvojice ljudi koji su
navikli naređivati, i pokušati smisliti koji bi im zadatak najbolje pristajao.
Osim toga, koliko god mi se gospodin Oldridge sviđao, on nije moj otac.
Nisam toliko emotivno upleten kao ti. Lako mi je sagledati situaciju puno
objektivnije nego ti. Prestani se kritizirati i jedi sendvič.«
Mirabel je jela, iako joj se nije jelo. Kad joj je rasprostro postelju, legla je
ne bi li se odmorila, ali nije mogla zaspati. Zatvorila je oči i slušala njegov
glas dok je tiho razgovarao s drugima. Nije mogla čuti što je rekao, ali
njegov ju je dubok glas smirivao.
Očito je zaspala, jer iduće čega je bila svjesna bio je njegov glas koji ju je
dozivao. Otvorivši oči, prvo je ugledala mjesec, koji nije bio posve pun, ali
dovoljno svijetao, a zatim njega.

2
63
 Izgledao je vrlo zabrinuto.
Smjesta se razbudila, pridigla i u trenu ustala na noge. »Što nije u
redu?« upitala ga je. »Što se dogodilo?«
»Nisam siguran«, rekao je. »Poznaješ li nekog Caleba Fincha?«

2
64
 Devetnaest

Caleb Finch smatrao se miroljubivim čovjekom, koji nikad ne bi

podignuo ruku na svoje kolege. Radije bi ih nadmudrio ili se nagodio
uslugom za uslugu.
Ali u ovome je trenutku imao nesavladiv poriv da gospodinu Oldridgeu
smrska lubanju.
Već je sat vremena laprdao o nekom drvetu koje raste u nekakvoj
ljudožderskoj zemlji u Africi ili Kini ili bogtepitaj gdje, i nije se činilo da se
bliži kraj.
Caleb to nije uspio prekinuti jer je Jackson bio ondje. Vratio se nekoliko
minuta prije nego što su s tamnoplavog neba nestale i posljednje šare
zalaska sunca.
»Koempfer je rekao: Sed haec arbor ex Daphneo sanguine non est«,
izrecitirao je gospodin Oldridge. »Sasvim sigurno ne pripada rodu Laurus,
već Dryobalanapsu, baš kako je to i Gaertner zaključio. Međutim, gospodin
Colebrook je predložio ime Dryobalanops camphora umjesto D. aromatica.
Nezgodno je to što on nije botaničar te njegov opis ne zadovoljava u
potpunosti. Osim toga uzorci koje je dobio nisu preživjeli hladno vrijeme i
sve svoje zaključke temeljio je na sjemenkama.«
Caleb se mršteći okrenuo Jacksonu. »Cijeli vražji dan slušam ove
gluposti. ‘Oćeš mu nešto dat’ ili će nas pretvoriti u slinave luđake k’o što je
on?«
Jackson je natočio čašu vina i u nju dodao omanju dozu laudanuma.
Stavio ju je na stol ispred zatočenika. »Ne bi bilo loše da ovo popijete,
gospodine«, rekao je Jackson. »Uskoro ćemo na put, ovako će vam biti
ugodnije.«
»U redu«, odgovori gospodin Oldridge. »Uskoro će i večera?«
»Tako je, gospodine. Naručio sam okrepu za kočiju.«
»Okrepu.« Caleb zakoluta očima. »Još će dobit i zlatne tanjure.«

2
65
 Gospodin Oldridge podigao je čašu i promumljao nešto o starim
prijateljima i zetovima te je ispio.
Kad je čaša bila prazna, Jackson se obrecnuo na Caleba. »Makni taj
mučenički izraz s lica«, rekao je zastupnik potiho. »Već si nas ionako
uvalio u nevolje ne čekajući naredbe i žureći. Rekao sam ti da si previše
požurio, nisam li? Znaš li da ga već traže?«
»Otputovala je za London odmah nakon sastanka, tako si mi rek’o«,
odvrati Caleb. »Nisu joj mogli tako brzo dojavit. A da ne spominjemo da
ni’ko ne bi ni prstom mrdnuo bez njezinog odobrenja.«
Do Londona je bilo gotovo dvjesta četrdeset kilometara, što je trajalo
barem petnaest sati vožnje, i to ako se ide poštanskom kočijom – ako se
konji tjeraju do iznemoglosti, ako se usput mijenja pravac kretanja, ako se
stane tek nešto pojesti i popiti ili isprazniti mjehur. Putovanje osobnom
kočijom dviju dama, zajedno s kolonom sluga i prtljage, trajalo bi danima.
Kad bi na imanju nastala uzbuna, gospođica Drznica već bi stigla do grada.
Caleb je sve to unaprijed isplanirao.
»Gospođica Oldridge radi kao navinuta, tako mi je rečeno«, objasnio je
Jackson. »Kad gospodin Oldridge nije došao na večeru, batler se odmah
uspaničio i smjesta poslao gospodarici poruku.«
Vjesnik ju je sustigao prije svitanja u prenoćištu gdje su zastali
prespavati, dodao je Jackson. Za to je vrijeme cijelo susjedstvo u zoru
krenulo u potragu za gospodinom Oldridgeom.
»Da si pričekao, kako je to gospodar naložio, da stigne do Londona,
imali bismo dovoljno vremena«, Jackson je rekao. »Ali nisi čekao, a sad
jedva da imamo pola dana prednosti pred njima. Zahvaljujući tebi pola
Derbyshirea zna da je nestao. Moramo odmah krenuti i prijeći ovu opasnu
planinu usred noći – i pritom se moliti da su suviše oprezni da bi se i oni
na to odvažili. A ako završimo negdje na dnu jaruge, moći ćemo samo tebi
zahvaliti.«
Caleb se pravio potišten. Međutim, Longledge Hill nije ga nimalo plašio,
iako je ovo bio najstrmiji i najstjenovitiji dio. Odrastao je u Peaku i nije se
bojao njegovih brda i dolina, bilo ljeti ili zimi, po noći ili po danu. No
dogodit će se nesreća, pomislio je. Ali neće on biti taj koji će nastradati.

2
66
Mirabel je Alistairu ispričala sve o svojim iskustvima s Calebom Finchem
dok su polako stizali do najudaljenijeg kraja Longledge Hilla, prema
Gordmorovim rudnicima ugljena.
Odredište su odredili na temelju pretpostavki, koje su se pak bazirale
isključivo na glasinama – jedino čega je u suhim vapnenačkim planinama
bilo u izobilju. Jedna od žena koje su pomogle nositi okrepu iz Oldridge
Halla spomenula je da je u srijedu ujutro pored susjedove kolibe
primijetila neku nadurenu visoku spodobu koja joj je nalikovala na Caleba
Fincha.
Čuli su i druge tračeve: Finch je viđen jedne nedjelje u crkvi u
Ledgemoreu a netko njemu nalik u prenoćištu u Stoney Middletonu prije
otprilike tjedan dana.
Kako je Alistair bio Gordyjev zastupnik, također je čuo za navodno
nepovezanu priču o tome kako je jedan lordov nadzornik rudnika
odjednom dobio otkaz, jer se nije svidio Gordmorovu nadstojniku imanja.
Nadzornik je nešto buncao o tome kako će podići tužbu, rudari nisu bili
zadovoljni te su gunđanja stigla od seoske kućice preko krčme do
prenoćišta, a na kraju ovog tjedna i do Longledgea.
Alistair, koji je prije desetak dana posjetio rudnike, gdje je sve bilo u
savršenom redu, razvio je svoju teoriju. Svoje sumnje nije prenio svojim
doušnicima, ali je obećao da će sve to izvidjeti.
Sve se to dogodilo dok se Mirabel odmarala.
Sada je znala da su Caleb Finch i pomoćnik lorda Gordmora jedna te
ista osoba – čovjek koji možda već jedanaest godina zamjera Oldridgeima.

Kako ni jedna kočija ne bi mogla ovdašnjim uskim, izrovanim puteljcima,

Oldridge je morao putovati kolima za ugljen. Dok je Jackson vani
postavljao deke u kola, kako velikog filozofa ne bi nažuljala nježna
stražnjica, Caleb je u vinska bocu izlio pozamašnu količinu laudanuma i
gurnuo je starcu. »Pijte koliko ‘oćete«, rekao mu je. »Bit će vam ugodnije
putovat.«
Oldridge se namrštio ugledavši bocu. »Nadam se da se kuharica neće
naljutiti i podnijeti ostavku«, rekao je. »Koliko sam već večera propustio?
Ne mogu ni izbrojiti. S umjetnicima morate oprezno. Tako se lako

2
67
uvrijede.« Pogledao je Caleba. »Možda ne bi bilo loše da joj netko pošalje
poruku. Tek toliko da zna da sam spriječen.«
»Kako god želite, gospodine«, rekao je Caleb želeći mu udovoljiti. »Jako
dobra zamisao. Poslovna obaveza? Žurno ste morali otić. Obaveze na
sjeveru.«
»Nisam se baš previše bavio poslovnim obvezama«, rekao je starac
tužno. »Baš nemamo od mene. I veliki je doktor Johnson patio od
melankolije. Zaista neobična bolest. Kakva ironija, zamislite da to
pročitate u novinama kako biste li shvatili jednog mladića, a na kraju to
isto stanje prepoznate kod sebe.«
»Da, baš je neobična«, primijetio je Caleb kojem su starčeve riječi
zvučale kao potpune besmislice. »Popijte još jednu čašu, gospodine.
Nećete više imati prilike kad sjednemo u kočiju. Čeka nas duga, naporna
vožnja. Ali s ovime će vam biti lakše.«

Ponoć je odavno prošla kad su Alistair i Mirabel stigli do ugljenokopa.

Jurili su starim konjskim putem koliko su se god brzo usudili i sad su
sustigli sve koji su nastavili sustavno pretraživati negostoljubiva brda,
tražeći tatu u grmlju, između kamenja, u pećinama i raskolinama.
Ugljenokop je bio napušten. Nije bilo ni čuvara.
Nema svjedoka, pomislila je Mirabel. Kako je nadzornik dobio otkaz, a
radnici slobodan dan, Finch je mogao činiti što god mu je bilo volja.
Nije se usudila ni pomisliti što se moglo dogoditi.
»Želim prvo obići nadzorničku kolibu«, rekao je Alistair. »Mislim da
sam maločas vidio dim iz onog smjera.«
Pratila ga je do kolibe koja se nalazila tek kilometar dalje. Izgledala je
napušteno. Kad su sjahali, Alistair je oprezno pokušao otvoriti vrata. Lako
su se otvorila.
Koliba je bila tek neznatno bolja od rudarske kućice. Svijeća koju je
Alistair zapalio otkrila je da se u sobičku nalazi maleni, čađavi kamin. Soba
je još mirisala po dimu, što znači tko god da je ovdje bio otišao je tek
nedavno. Jedini je krevet bio svučen. Nekoliko komada pribora za jelo
stajalo je na uskoj polici iznad kamina, a prazna boca vina na
izrezbarenom stolu.

2
68
 »Vidiš li išta?« upitao je Alistair. »Bilo što njegovo, bilo kakav znak da je
bio ovdje?«
Mirabel je polako obilazila malenu, prljavu sobu tražeći bilo kakav
znak. Ako tata nije bio ovdje, možda su ga bacili u rudnik. Možda je
bolestan, gladan, ozlijeđen i pothlađen. Koliko dugo čovjek na pragu
šezdesete, navikao na obilne obroke i sve materijalne blagodati, može
preživjeti u takvim uvjetima?
Ako je uopće živ.
Trebala je tužiti Fincha kad je imala priliku. Nije smjela dopustiti da je
ljubavne nedaće smetu. Trebala je biti hrabrija.
Rekla si je da nema smisla očajavati nad prošlošću. Time ništa nije
mogla postići. Važna je jedino sadašnjost. Ali nervoza joj se očito
primjećivala na licu, jer ju je Alistair prekorio.
»Molim te da prestaneš razmišljati o morbidnim scenarijima«, rekao je.
»Opisala si mi Fincha kao pohlepnog prevaranta. Što bi dobio time da ti
ozlijedi oca?«
»Osvetio bi se«, odgovorila je. »Osvetio bi se meni.«
»Osveta mu neće napuniti džepove«, objasnio je Alistair. »Uvjeren sam
da sve što radi čini ne bi li zaradio.« Podigao je praznu vinsku bocu i
omirisao je. »Pije dobro vino. Ne bih se čudio da ju je ukrao Gordyju.«
Krenuo ju je vratiti natrag na stol, ali onda je zastao, usredotočivši se na
nešto na stolu.
Mirabel mu se pridruži. Oboje su gledali u jedan od brojnih rezova na
stolu. Alistair je izvadio džepni nožić i iskopao predmet iz pukotine.
Zlatna čačkalica.
Dao ju je Mirabel. »Pripada li možda tvojem ocu?«
Proučila ju je. »Mogla bi biti tatina. Sumnjam da Caleb koristi zlatne
čačkalice, iako je i to moguće. Sasvim sigurno ne pripada nadzorniku.
Možda...« Zastala je kad se Alistair nagnuo nad stol ne bi li ga detaljnije
promotrio.
»Ovdje je nešto urezano«, rekao je. »N. T. Je li ovo H?«
Škiljila je u sitne, okomite oznake. Lako bi ih bilo zamijeniti za
ogrebotine. »Ili N«, dodala je.

2
69
 »N. T. H ili N. Onda M, L i četverokut koji bi mogao biti O ili D.«
Dugo je proučavao oznake dok je Mirabel pokušavala iščitati kakvu
riječ ili kombinaciju riječi. »Možda je to neka šifra?«
Alistair je odmahnuo glavom. »Zašto ostaviti šifriranu poruku? Ako
nam je to ostavio tvoj otac...« Zastao je zagledavši se u prazno.
»Što je?« upitala ga je.
»Northumberland«, rekao je. »Sjeti se da je Finch Gordyjev nadzornik.
Njegova je rodna kuća zatvorena, većina je posluge otpuštena. Finch je
vjerojatno sam odabrao nekolicinu preostalih. Gordy nije ondje bio
godinama. Kaže da ga deprimira.«
Lako joj je bilo zamisliti kako se lord Gordmor osjećao. Finch mu je
zasigurno opustošio imanje, baš kao što je to gotovo postigao s imanjem
njezina oca.
»Treba pretražiti rudnike«, rekao je Alistair, »ali mislim da bismo ti i ja
trebali nastaviti prema sjeveru. Uvjeren sam da je ovu poruku ostavio tvoj
otac. Stol je tek nedavno izrezbaren, tako da je ovo svježe.«
»Osim ako to nije varka.«
»Misliš li da je Finch toliko pametan?«
Mirabel je razmišljala. »Nisam sigurna. Nisam vidjela Fincha otkad sam
ga otpustila. Bila sam mlada i napola sam bila usredotočena na druge
stvari. Možda jest mudar. No opet, ako je tako vješt prevarant, kako nije
uspio prevariti dvadesetogodišnjakinju koja je samo razmišljala o tome da
je izgubila ljubav svojeg života?«
»Ako si zbilja smatrala da ti je Poynton ljubav života, bilo kakva budala
mogla ti je zamagliti oči«, zaključio je Alistair.
Nasmiješila se unatoč zabrinutosti. »Da, naravno. Hvala što si to
natuknuo. Očito precjenjujem Finchevu inteligenciju.«

***

Kako je Caleb sebe smatrao mudrim i obrazovanim, nije volio priznati kad
bi nešto pogriješio. Ali nije mogao poreći činjenicu: krivo je procijenio
učinke velike doze laudanuma.
Umjesto da se onesvijesti, ili umre, naporni je starac povraćao.

2
70
 A Jackson, tupavac mekog srca, zaustavio je kola, »jer mu je mučno od
vožnje, zar ne vidiš?«
Tvrdio je da uglađena gospoda imaju nježan želudac. Gospodin
Oldridge vjerojatno nije podnio običan seljački doručak ni odrezak i
puding od bubrega koji je jeo u podne ili pržene komadiće ostataka
pudinga od loja koji je jeo za užinu. Sad mu se sve to vratilo da mu se
osveti, kao duh u Hamletu. Jackson je nedavno u Londonu pogledao
predstavu i sad se smatrao velikim znalcem.
Potratili su već sat vremena čekajući da starac isprazni želudac, a
nakon toga su se tako sporo kretali da je Jackson hodao uz kola,
obećavajući mu veliku šalicu vrućeg čaja čim stignu u Ledgemore, gdje ih
je čekala kočija.
I puž bi bio brži od njih.
Satima su se vukli kroz šumovite predjele brda, vrijeme se ponovo
počelo prijetiti, a Calebovo raspoloženje svakom je minutom jenjavalo.
Starac je u kolima šćućuren spavao kao beba, a Jackson je titrao oko njega
poput kakve medicinske sestre.
Ali kad se Jackson odmaknuo korak dalje kako bi se olakšao, Oldridge je
iskočio iz kola i odjurio u šumu.
Dogodilo se sve tako brzo da ih je obojicu uhvatilo nespremne.
Jacksonu je trebalo nekoliko sekundi da završi i da se zakopča, a Caleb,
koji je bio brži, spotaknuo se o korijen i pao na glavu. Ustao je taman da
spazi Oldridgea kako nestaje iza uzvisine.
Caleb je pojurio za njime, psujući si u bradu, jer je Jackson bjesnio na
njega da je budala. Bolje bi mu bilo da sačuva energiju i pokuša uloviti
prepredenog nitkova. Sigurno su i svi u nizini čuli Jacksonovo urlanje ili
barem psi, koji bi mogli početi lajati i tako sve probuditi.
Nekoliko minuta poslije Caleb se napokon, izmoren i zadihan, približio
bjeguncu.
Usporavao je i posrtao. Nije imao dovoljno snage da pobjegne nekome
više od deset godina mlađem, pomislio je Caleb samozadovoljno. Produljio
je već ionako dug korak i trčao, preskačući kamenje i otpale grane. U
zadnjem je naletu skočio i srušio Oldridgea tvrdo na tlo. Zatim ga je Caleb
podigao i dok je podmukli stari pokvarenjak pokušavao uloviti dah,
izvukao je nož i prislonio mu ga uz vrat.

2
71
 »Sad ti nema tvoje medicinske sestre«, rekao je Caleb također loveći
dah. »Vrijeme je za tvoju nesreću.«
Vukao ga je sa sobom i dalje mu držeći nož pod vratom, dok je tražio
savršeno mjesto...
A, da. Ovdje. Lijep, dugačak pad na polomljene stijene.

Alistair je na trenutak pogledao nebo koje se ponovo oblačilo. Da nije

zastao, možda ne bi začuo urlik ili bi to vjerojatno povezao s kreštanjem i
graktanjem neke bijesne pernate živine. Ptice su izlijetale iz drveća, žaleći
se na uljeza koji im je poremetio mir.
Da nije čuo urlik, pretpostavio bi da je u šumu zalutao kakav pas ili
mačka.
Okrenuo je konja u tom smjeru, iako se pod sve manjom pomoći
mjeseca nije nazirao nikakav puteljak. Konji su se kretali starim,
izrovanim teretnim puteljkom prateći svježe tragove – utore kotača u
zemlji, tragove nogu i kopita te svježi izmet.
Ovdje, pod okriljem noći, Alistair nije vidio nikakav put ili cestu.
Ali nespokoj koji je u njemu tinjao sve ove sate pretvorio se u nemir pa
je Alistair nagnao umornu životinju da pojuri još brže.
Kad su on i Mirabel stigli do malenog proplanka, ptice su se ponovo
smirile i sve je utihnulo.
Stali su i slušali. Bili su daleko ispred svih i nisu čuli nikakve glasove,
samo vjetar koji je šuštao kroz ogoljele grane i šaputao kroz borove.
Zatim je tišinu presjekao vrisak, muški vrisak, kratak i užasan, i to iz
neposredne blizine.
Sišli su s konja i pojurili prema zvuku.

Alistair je zastao kad se začulo.

»Upomoć, upomoć!« Dopirao je negdje iz blizine zadihani glas
gospodina Oldridgea.
»Tata!«
Mirabel bi odmah pojurila prema njemu, ali Alistair ju je zadržao.
»Dolazi odozdo«, rekao je. »Pričekaj ovdje.«

2
72
 Hodao je oprezno pokušavajući vidjeti do ispred sebe. Gusti su oblaci
zastrli mjesec i počela je hladna kišica.
»Ovamo, ovamo!« zazivao je gospodin Oldridge. »U zračnom oknu.
Pomozite mi, molim vas.«
Alistair se spustio na ruke i noge te puzio prema njegovu glasu. Zastao
je kad je ugledao nepravilnu rupu, tek nijansu tamniju od okolne tame.
Približio se koliko se usudio i pogledao unutra. Nije ništa vidio.
»Gospodine Oldridge«, rekao je. »Jeste li dobro?«
»Da, da, naravno.«
»Idemo po uže i odmah ćemo vas izvući.«
»Bojim se da će to ići malo teže.«
Mirabel je dopuzala do Alistaira. »Tata, jesi li ozlijeđen? Je li ti išta
puklo?«
»Mislim da nije, ali teško je sa sigurnošću reći. Caleb Finch je pao na
mene. Mrtav je.«
Odmah ga je preplavila mučnina. Alistair je duboko udahnuo i
izdahnuo. Sjetio se svega. Blato. Hladnoća, mrtvo tijelo koje ga gnječi.
Smrad. Brzo je odbacio to sjećanje.
»U tom ću se slučaju spustiti po vas, gospodine«, rekao je.
»Alistaire.«
U tami nije mogao vidjeti Mirabelino lice, ali strah u glasu joj je
raspoznao. »Ako obojica unutra zapnete,« upitala je pažljivo, »kako ću vas
izvući?«
»Nećemo zapeti«, odvratio je Alistair. »Moram se spustiti.« Zatim je
glasnije rekao: »Gospodine Oldridge, možete li mi još malo opisati
situaciju? Teško je išta vidjeti.«
»Ugledao sam na tlu zlokobnu rupu i oklijevao«, rekao je Oldridge.
»Zatim me Finch uhvatio i kad sam ga pokušao upozoriti, mislio je da ga
želim prevariti. Ovo je jedno od starih zračnih okana. Cijelo ih je brdo
prepuno. Ovo je propalo od starosti, vremenskih uvjeta, gravitacije i...
Ukratko, urušava se. Mislim da ležimo na gomili materijala koji djelomično
prekriva otvor.«
»Dakle, niste na dnu«, zaključio je Alistair.

2
73
 »O, ne. Zaglavili smo u samome otvoru.« Dodao je da ne zna točno
koliko je okno duboko. Uzevši u obzir položaj na brdu, pretpostavljao je da
do dna ima još barem šest metara.
»Nisam baš siguran koliko bi bilo mudro razbiti prepreku kako bih
došao do dna«, rekao je Oldridge.
»Ni govora«, odvratio je Alistair. Okno zasigurno vodi do starog
rudnika, ali i on je najvjerojatnije začepljen materijalom ili poplavljen. To
znači da ako nakupina materijala u oknu popusti, dvojica će muškaraca
zajedno s njime propasti do dna. Ako pad ne ubije onog još živog, ostat će
živ zakopan ili će se utopiti.
»Vjerujem da bi bilo najpametnije da potražite pomoć«, rekao je
gospodin Oldridge. »Spreman sam čekati.«
A što ako se kiša pojača i stvori se jedna od onih nepredvidivih bujica,
poput one na koju je naišao Alistair prije nekoliko tjedana? Zidovi okna
mogli bi popustiti, zakopati gospodina Oldridgea živog ili bi se sunovratio
na dno. Ne bi ga stigli izvući na vrijeme.
To se mora učiniti sada i to mora učiniti Alistair.
»Trebat će nam dugačak komad užeta«, rekao je Mirabel.

Alistair je kraj užeta zavezao za najbliže debelo stablo i drugi kraj ubacio u
rupu.
Kiša je sve jače padala.
Spuštao se u okno čvrsto držeći uže. Bilo je sklisko. Ako mu popuste
ruke, past će na ionako nestabilnu gomilu materijala, probiti je i pasti na
dno s Oldridgeom i Calebovim truplom.
Svakim su se pokretom odvajali komadići zemlje i kamenja.
Kiša mu je tukla po glavi i blatila mu lice. Što se dublje spuštao, to je bio
svjesniji smrada. To nije bio miris mokre zemlje. Bio mu je suviše poznat.
Krv. I izmet.
Miris nagle, nasilne smrti. Posve drukčije od smrti u krevetu.
Morao je povratiti, ali si to nije dopustio. Ako dopusti da mu pozli ili
počne paničari«, žena koju voli ostat će odjednom bez oca i budućeg
supruga. Možda mu već sad nosi dijete.

2
74
 Sama pomisao na dijete, njegovo dijete, smirila mu je živce i spustila ga
do nestabilnih ostataka materijala gdje je dvojac zaglavio. Čuo je jednog
kako diše. Oči su mu se navikle na tamu i raspoznao je drago lice
gospodina Oldridgea.
»Možete li mi doseći ruku?« upitao ga je nagnuvši se prema Oldridgeu.
Čuo je komešanje, a zatim kako zemlja i šljunak padaju na dno. Je li to
negdje u daljini začuo pljusak? Teško je bilo reći dok pada kiša.
»Prvo moram nekako njega maknuti«, rekao je Oldridge.
»Da vidim mogu li kako pomoći«, odvratio je Alistair.
Spustio se još nekoliko centimetara niže. I dalje se držeći za uže,
slobodnom je rukom pipao dok nije naišao na mrtvu ruku. »Držim ga«,
rekao je Alistair. »U kojem smjeru da ga pomaknemo?«
»Meni nalijevo.«
»Hajdemo zajedno, na tri, ali oprezno, samo oprezno. Jedan. Dva. Tri.«
Povukao je, a Oldridge je gurao, pa su uspjeli pomaknuti truplo na
stranu. Odvojio se još jedan komad zemlje.
»Bolje da požurimo«, rekao je Alistair, sretan što mu udaranje kiše
zaglušuje udaranje srca. »Primite me za ruku.«
Oldridge ga je zgrabio za ruku.
»Možete li mi se popeti na ramena?« upitao je Alistair. Zemlja mu je
popuštala pod nogama. Pomaknuo se s nestabilne podloge. »Bilo bi bolje
da to odmah učinite«, rekao je Oldridgeu.
Bilo kome drugome, čak i nekome puno mlađem, bilo bi to neizvedivo:
rupa je bila tijesna, zidovi su bili nestabilni, a do pod njihovim nogama
samo što nije popustilo. Oldridge odavno nije bio mlad, bio je natučen i
ukočen, a možda i ozbiljnije ozlijeđen. Ali zahvaljujući godinama pentranja
po brdima i dolinama Peaka te borbi sa skliskim puteljcima ostao je
snažan i okretan. Iako se kretao puno ukočenije nego inače, botaničar se
uspio uspeti na Alistairova ramena.
Alistair se oprezno uspravio. »Možete li doseći vrh?« uzdahnuo je.
»Da, mogu.«

2
75
 Na izlazu iz rupe tama je bila nešto svjetlije siva. Vidio je da je
Oldridgeova glava tek nekoliko centimetara od vrha. Zatim je ugledao
Mirabelino lice. Ležala je potrbuške, ispružene ruke.
»Dođi, tata«, rekla je.
Uz njezinu se pomoć izvukao i podigao preko ruba.
Zatim se Alistair morao pobrinuti za tijelo. Ali kad se nagnuo prema
njemu, truplo je propalo i zemlja ispod Alistairovih nogu, koja se
pretvarala u blato, pomakla se i popustila. Pomaknuo se čvrsto držeći uže i
slušao kako zemlja i kamenje padaju u tamu ispod njega.
»Alistair«, Mirabel ga je zazvala. »Molim te.«
»Ne mogu ga ostaviti, ne mogu ovdje ostaviti tijelo.«
Ponovo je posegnuo za Finchem, ali kad se pomaknuo, blato pod
truplom je skliznulo, a s njime i tijelo van dosega. Još jedan komadić
nepostojane police je popustio.
Kiša je padala sve brže i jače, udarajući Alistaira po glavi. Padali su i
blato i šljunak kako se rub rupe sve više topio.
Uže je bilo sklisko, a njegove ruke odumrle. I dok je samo mirno stajao,
tek se oslanjajući, jedva se uspijevao držati, a tlo pod njime je sve više
nestajalo. Da se pokušao popeti i punom se težinom objesiti o uže, ruke bi
mu popustile i pao bi. Da se pokušao uspeti po rasutom zidu okna, sve bi
se urušilo.
Podigao je pogled prema licu koje je jedva mogao vidjeti. Nije ga ni
morao vidjeti. Već ga je upamtio i urezao u srce. »Volim te«, rekao je.

Mirabel je shvatila što se događa, zašto je izgovorio te dvije riječi.

Rupa se urušavala i živog će ga zakopati.
Jedva je bila svjesna glasa koji je dopirao odnekud iza nje. Nepoznati
glas koji je razgovarao s njezinim ocem. Nije mogla razabrati riječi, nije ju
ni bilo briga. Prikovala je svu pažnju isključivo na čovjeka ispod sebe. Srce
joj je tuklo u ušima. Nekako se morala spustiti. Morala mu je pomoći. Nije
ga smjela izgubiti. Neće to dopustiti.
Zatim je začula tatu: »U redu je, dušo. Provukli smo uže kroz kožni dio
stremena. Konj će ga izvući. Ja ću navoditi životinju. Ti pomogni gospodinu
Carsingtonu.«

2
76
 »Uže je mokro«, rekao joj je Alistair. »Ne mogu se popeti, a zid okna će
popustiti ako se pokušam odgurnuti nogama.«
»Ne, i ne pokušavajte, gospodine«, začuo se nepoznati glas. Zatim je taj
isti neznanac legao potrbuške pokraj Mirabel. »Pustite nas da vas
izvučemo.«
Spustili su u rupu još užeta, a čovjek je rekao Alistairu da ga sveže oko
struka i ruke.
»Sad ćemo vas izvući«, dodao je.
Mirabel nije mogla izustiti ni riječi. Jedva je mogla disati. Nije ni
razmišljala, samo je činila što joj je rečeno.
Išlo je polako i dvaput je ponovo skliznuo unutra, ali uz neznančevu
pomoć uspjeli su ga izvući. Šest vječnosti poslije njegova je ledeno hladna
ruka zgrabila njezinu.
Iduću su ga minutu izvukli preko ruba. Bio je mokar i prljav, vjerojatno
je trpio neopisivu bol, ali bio je na sigurnom te se napokon usudila
prodisati.
Bacila mu se oko vrata i osjetila kako se do pomiče. Povukao ju je na
sigurno i trenutak poslije cijela se rupa urušila.
U tišini su gledali kako zemlja guta Caleba Fincha.
Dugo nakon toga nitko nije progovorio. Zurili su u jednu točku, a zatim
se okrenuli.
Nakon što su pomogli njezinu ocu da se uspne na konja, neznanac je
napokon prekinuo šutnju.
»Oprostite, gospodine«, rekao je Alistairu.
»Jacksone?«, upitao je Alistair. »Učinilo mi se da si to ti.«
»Da, gospodine«, odvratio je čovjek. »Zbilja mi je žao, gospodine. Za sve
sam ja kriv, isključivo ja, ali kunem se, nisam htio da ovako završi.«

2
77
 Dvadeset

Alistair nije želio ostati u Oldridge Hallu. Nije bio zadovoljan

Jacksonovim priznanjem i želio je o svemu promisliti. Ako je zaista bilo
onako kako je sumnjao, čast mu nije dopuštala da prihvati gostoljubivost
gospodina Oldridgea. Kako god bilo, što je Alistair bio dalje od Mirabel, to
je jasnije mogao razmišljati.
Ali gospodin Oldridge bio je nevjerojatno tvrdoglav.
Dok su jahali prema kući, Alistair, koji je namjeravao nastaviti prema
Bramblehurstu i nametnuti se kapetanu Hughesu, pokušavao se zahvaliti
starijem gospodinu i ljubazno odbiti poziv.
»Ne, ne«, rekao je gospodin Oldridge. »Nije nimalo prikladno da sada
odete. Ne mogu vas ganjati po cijelom susjedstvu. Sad ste već ovdje i
sigurno vam je već Benton naručio vruću kupku. Znate, on sve ima na
umu. Okupat ćete se i odmoriti, probudit ćemo vas na vrijeme za večeru.
Uvjeren sam da će netko u međuvremenu pronaći vašeg slugu. Ali ako ga
ne uspijemo pronaći, večerat ćete u ogrtaču i nemojte se oko toga
uzbuđivati. Nećete umrijeti bez uglačane marame ili već nečega čime se
volite zamarati. Vidimo se za večerom, tada ćemo razgovarati.«
Tijekom njegova govora Mirabel je netremice zurila u oca
razrogačenim očima.
Gospodin Oldridge primijetio je kako ga gleda. »Caleb Finch držao je
nož kad smo pali«, rekao je. »Pri padu se nož lako mogao zabiti u mene
umjesto u njega. Mnogo mi je toga prošlo glavom otad pa do trenutka kad
ste stigli. Ništa na svijetu nije mi važno kao ti. Iskreno mi je žao što sam se
prema tebi ponašao kao stranac i da se trebalo dogoditi toliko nevolja da
se urazumim.«
Nikome nije dao priliku da mu odgovori, nego je odmah sjahao i odjurio
u kuću.

2
78
Crewe je u dogovoreno vrijeme došao probuditi svojeg gospodara i da ga
tijekom odijevanja obavijesti o svemu što se dogodilo dok je Alistair
spavao.
Gospodin Oldridge odbio je podnijeti tužbu protiv Jacksona, kojem je
dopušteno da se odmah uputi u London.
Otišao je upozoriti Gordyja, naravno.
Gordyja, izdajnika.
»Da, baš je to sve bila Jacksonova zamisao«, Alistair je mrmljao dok si je
zakopčavao hlače. »Kao da bi se usudio učiniti takvo što, oteti gospodina,
bez direktne naredbe svojega gospodara. Ja ću ovdje srediti situaciju, rekao
je Gordy. Mogu pretpostaviti što je iza mojih leđa šaptao Jacksonu.«
»Gospodine?«
»Ne mogu više čekati«, rekao je Alistair. »Sutra ujutro odmah odlazimo
za London. Molim te da sve pripremiš.«
»Da, gospodine.«
Odijevanje se nastavilo u tišini koju je napokon razbio kratak, zamišljen
kašalj.
Alistair je uzdahnuo. »Što je sad?«
Crewe mu je pružio maramu. »Samo sam htio primijetiti da ste mirno
spavali, gospodine.«
»Ne, nisam.« Alistair je zamotao tkaninu oko vrata. »Sanjao sam kružnu
željeznicu u Eustonu.«
Jasno se sjećao sna: parna lokomotiva jurila je ukrug, a Gordy mu je
vikao da siđe.
U stvarnosti se Alistair sve ove godine sigurno vozio. Ali ubrzo je
lokomotiva iskočila iz tračnica. Trevithick nije imao novca za popravak.
Ali stroj je drugima radio. Nisu li koristili parne strojeve na željeznici i
u Walesu njome prevozili ugljen?
Željeznica je velika prednost. Parni strojevi nisu bili puno brži od konja,
osim na ravnom terenu. Ali konji nisu mogli beskonačno galopirati, dok je
parni stroj mogao voziti dokle god se potpirivao. Ali najveća je prednost
bila pruga. Njome je putovanje bilo glatko kao da putujete vodom. Konj

2
79
može vući puno teži teret koji plovi, ili klizi po tračnicama, nego što bi
mogao da ga nosi na leđima.
Međutim, pruga se mogla postaviti gotovo bilo gdje. Nisu potrebne ni
prevodnice ni akvedukti da bi se savladali nagibi. Nisu potrebni golemi
rezervoari.
Zaokupljen građevinarskim razmišljanjima Alistair je brzo zavezao
maramu. Gotovo da nije bio svjestan Creweova zabezeknutog izraza lica
dok mu je pomagao da odjene prsluk i kaput.
»Spakiraj nas«, rekao mu je Alistair. »Odmah ujutro idemo u London.«
Izjurio je iz sobe, a da se nije ni pogledao u zrcalo.

Dobro raspoloženje gospodina Oldridgea nastavilo se i za večerom. Vedro

je razglabao o svim nedavnim mukama, nazvao ih je pustolovinama te se
oduševio kad mu je Mirabel objasnila da je Alistair otkrio i dešifrirao
njegovu poruku urezbarenu u stol.
Kad su se nakon večere povukli u knjižnicu, uozbiljio se. Čim je posluga
donijela čaj i iskrala se iz sobe, rekao je Alistairu: »Ne smijete biti
prestrogi prema svojem prijatelju. Bio je pod velikim pritiskom, a
Mirabelino pismo u kojem je napisala da niste baš zdravi u glavi zacijelo
nije pomoglo.«
Alistaira su suviše šokirala njegova predviđanja, a da bi uspio
odgovoriti.
Mirabel je pokušala nešto reći, ali otac je podigao ruku. »Samo
trenutak, molim te. Potpisao sam ona pisma za lorda Gordmora i
Hargateove jer sam bio duboko zabrinut za gospodina Carsingtona, baš
kao i kapetan Hughes. Tog me dana potražio kako bi pokušao shvatiti
moju teoriju o tome od čega boluje gospodin Carsington.«
»Ali to nije nikakva tajna«, rekao je Alistair. »Patim od nesanice.«
»Sanjao je Waterloo, tata«, dodala je Mirabel. »Gospodin Carsington bio
je patio od amnezije, a ružni snovi su krenuli kad mu se vratilo pamćenje.«
»Savjestan kapetan najviše voli sretnu posadu«, rekao je gospodin
Oldridge kao da je nije ni čuo. »Kad su mornari ujedinjeni, bolje rade i
bore se. Dobar kapetan osluškuje bilo posade, ali i svakog pojedinca.«

2
80
 Mirabel je pogledala Alistaira, koji je imao isti začuđeni izraz lica kao i
ona.
»Žive zajedno u tako malom prostoru, tako su zbijeni, izolirani su od
vanjskog svijeta, i to danima, tjednima, mjesecima«, nastavio je gospodin
Oldridge. »Nemoguće je ne primijetiti ako je, primjerice, neki časnik
snužden, ako se povuče u sebe, ako se u borbi ponaša opasno i
nepromišljeno ili se nekako drukčije promijeni. Zato sam zaključio da je iz
tog razloga kapetan Hughes češće nailazio na takve bolesti uma i duha te
ih pokušavao izliječiti. Vjerojatno je vidio više takvih primjera nego
prosječan seoski liječnik. Ali nisam uspio to kapetanu dobro objasniti.«
Potresen tim riječima, Alistair je odložio čaj, ustao i prošao cijelom
knjižnicom do prozora. Pogledao je van i sjetio se prvog dana kada je
ovamo stigao. I tad je pogledao kroz prozor salona, ali prizor ga se nije
dojmio, sva mu je pozornost bila usmjerena na Mirabel, jedinu svijetlu
točku u tom sumornom krajoliku.
Ali otad se pogled promijenio. Vanjski je svijet bio prekrasan,
promjenljiv, prepun mogućnosti. I svima je pružao dobrodošlicu. Bio je
to... dom.
Okrenuo se i vidio kako dva para plavih očiju zure u njega.
»Oduvijek sam mislio da su kicoši površni i plitki, da nisu suviše
pametni«, rekao je gospodin Oldridge. »Kad vas je Mirabel strpala u tu
kategoriju, zaista sam se začudio. Moj mi je botaničarski instinkt govorio
da vam je vaša odjeća oklop.« Kratko je pogledao Mirabel. »Kaktusove
bodlje.«
Oklop koji štiti ono što je unutra, pomislio je Alistair. Što je to trebalo
zaštititi?
Od čega se skrivao? Možda od nesigurnosti. Od mogućnosti da mu je
bitka trajno oštetila um. I uvijek je negdje u pozadini postojala doza
srama, čak i kad se nije mogao sjetiti detalja same bitke i onoga što je
uslijedilo.
Sada je shvatio da je pokolj bio uzrok šoka i bolesti. Svaki put kad bi
pao, dio njega htio je ondje ostati i tugovati nad poginulima, i neznanima i
znanima. Oko njega su umirali mladići, dječaci, neki od njih u strašnim
mukama. Nastavio se boriti, ali bezumno, jer bi razmišljanje samo dozvalo
jad i očaj.

2
81
 Sada je također shvatio da se užasavao kirurških instrumenata – on,
koji je uvijek smatrao da je strah samo za žene i najslabije muškarce.
Glas gospodina Oldridgea dozvao ga je u stvarnost.
»Možda sam prepoznao vašu slabost jer me podsjetila na moju«, rekao
je starac. »Nakon smrti svoje žene nisam se namjerno povukao iz svijeta.
Zaskočilo me, poput bolesti ili štetne navike, i nisam se mogao otrgnuti iz
tih pandži. Pitao sam se je li strašno iskustvo na Waterloou na vas imalo
sličan učinak. Ja sam se povukao u botaniku, a vi...« Nasmiješio se. »A vi u
tajanstvenu modnu znanost.«
»Mili Bože«, zavapila je Mirabel zureći u Alistaira. Ustala je s kauča,
prešla sobu i promotrila ga od glave do pete, kao da ga nikad prije nije
vidjela. »Previše mi je toga bilo na pameti da bih primijetila. Ali sad kad
primjećujem, zaista sam zapanjena. Dragi, pa ti si...« Vinula je ruke u zrak
od zaprepaštenja. »Tvoja kravata. Bez riječi sam.«
Alistair je pogledao prema dolje i trepnuo. Krivo je zavezao kravatu.
Kako mu je Crewe dopustio da takav izađe iz sobe?
Pogledao je gospodina Oldridge, koji se smiješio. Alistair se nacerio.
»Ako je vaša teorija točna, čini se da se oporavljam«, rekao je.
»Drago mi je to čuti«, rekao je starac. »I vidjeti.« Odšetao je do police i
izvadio knjigu. »Sad kad su se pojavili znakovi ubrojivosti, čekat ću vas u
svojoj radnoj sobi. Pretpostavljam da mi morate reći nešto vezano za moju
kćer.« Izišao je.

London

Primivši u subotu navečer još jedno žurno pismo iz Oldridge Halla i

nedugo nakon toga i usmeni izvještaj očigledno uzrujanog Jacksona, lord
Gordmor s tugom je saznao sve što se odvilo protekla dva dana.
Poslao je Jacksona u Northumberland kako bi izvidio štetu i sanirao je
što je bolje bilo moguće. Za to je vrijeme njegovo gospodstvo stoički
iščekivalo javno razapinjanje na stup srama i privatno sakaćenje.
Dugo je čekao.
Carsingtonova poruka stigla je tek nakon deset dana. Tražio je da lord
zakaže vrijeme i mjesto susreta.

2
82
 Lady Wallantree taman je bila u posjetu bratu kad je kratko pisamce
stiglo, i kao i obično, nije prezala od toga da mu ga istrgne iz ruku.
»Izaziva li te on to na dvoboj?« zajauknula je. »Ali ne smiješ se s njime
boriti, Douglase! Pa on nije pri zdravoj pameti. I uvijek je preciznije pucao
i vještije baratao mačem. Sumnjam da će ga hroma noga imalo smesti.«
Lord Gordmor pogledao ju je blago zbunjeno. »Otkad si ti stručnjakinja
za pitanja časti, Henrietta? Ali zašto te uopće pitam? Što je između
Carsingtona i mene nimalo te se ne tiče niti te se ikad ticalo. Uvijek
nagovještavaš samo katastrofe, i za najsunčanijeg dana predmnijevaš
oluju. Pored tebe se i Kasandra čini optimističnom.
»I nitko je nije poslušao, zar ne?« zaurlala je. »To je bilo njezino
prokletstvo. To je i moje prokletstvo. Ismijavaš me. Odbijaš čuti istinu.«
»Tvoja je istina iskrivljena do neprepoznatljivosti«, rekao je. »Previše
sam puta dopustio da tvoje histerije uznemire moj spokoj. Zbog ovoga što
se zadnji put dogodilo kajat ću se do kraja života. Iako, ako se tvoje
vidovnjačke sposobnosti barem jednom pokažu točnima, čeka me još
kratak život.«
Lady Wallantree istog je trena pala u nesvijest.
Lord Gordmor pozvao je slugu da joj pomogne, zatražio šešir i štap te
otišao u potragu za čovjekom koji mu je bio najbliži prijatelj posljednjih
dvadeset godina.

Istog je dana, na Uskrsni ponedjeljak, Alistair nervozno hodao raskošnim

tepihom u radnji najtraženijeg i najskupljeg londonskog krojača.
Njegova buduća nevjesta napokon je izišla iz svlačionice. Zastala je
pred njim. Sklopio je oči.
»Boja lavande«, rekao je mučenički. »To je dar, pravi dar, kunem se.
Imaš rijetku sposobnost da između svih elegantnih haljina za kojima bi
žudjele i Parižanke uspiješ pronaći onu u kojoj ti koža posivi.«
»Alistaire«, prekori ga lady Hargate.
Otvorio je oči i stoički poslušao majku. Sjedila je s lady Sheffield,
zgođušnom ženom koja je uvelike nalikovala na svoju nećakinju. Listale su
modne časopise.

2
83
 Kako mu je nedostajala nezainteresirana pratnja lady Entwhistle!
Njegova majka i lady Sheffield neprestano su bile prisutne. Nije proveo
nijedan trenutak nasamo s Mirabel otkad su prošlog četvrtka stigli u
London.
»Ako ti je dosadno«, nastavila je njegova majka, »slobodno idi i ponesi
taj svoj loši humor. Inače će gospođica Oldridge možda još jednom
promisliti želi li se udati za takvog neobzirnog, sarkastičnog prostaka.«
»Zar više nikad ne smijem odjenuti boju lavande?« upitala je Mirabel.
»Ne«, rekao je. »Moraš nositi tople, žarke boje. Ovo je hladna, blijeda
boja. Ne pristaje ti. Uostalom, izgledaš gotovo kao da si u koroti, a ne kao
da si presretna buduća nevjesta.«
»Volim hladne, blijede boje«, odgovorila je. »Smirujuće su.«
»Ostavi smirivanje meni«, rekao joj je. »A odjeći ostavi da postane ti,
molim te.«
»Jutros ti smirivanje baš i ne ide od ruke«, zaključila je.
Značajno je pogledao svoju majku i njezinu tetu, obje zadubljene u
modne časopise, i odglumio kao da si čupa kosu.
»Da, kupovina je zbilja naporna«, rekla je. »Ali ti si inzistirao da
promijenim svaku krpicu iz ormara.«
»Ti si također inzistirao da sudjeluješ u tom napornom činu, Alistaire«,
rekla mu je majka ne podignuvši pogled s časopisa.
»Nisam inzistirao na tome da se to sve uradi odjednom«, odvratio je
Alistair. »Nadao sam se da ću svojoj zaručnici bar malo pokazati London.
Htio sam da barem malo prošećemo parkom. Ako se ne pokažemo, ljudi će
misliti da se skrivamo.«
Tad su gospođe podigle glavu.
»Također će se pitati zašto nam je potrebna takva stroga pratnja«,
nastavio je. »Ta ipak smo zaručeni. Objava je bila u novinama. Vjenčanje je
za dva dana. Trebali bismo se moći sami pojaviti u javnosti. Slažete li se,
gospođice Oldridge?«
»Svakako«, rekla je. »Dobro ste zaključili. Ne želimo potaknuti tračeve.
Samo da svučem ovu groznu haljinu i začas sam spremna.«

2
84
Sve je to potrajalo puno dulje od časa.
Prvo su morali odvesti pratnju kući, a zatim se gospođica Oldridge
morala presvući dok je Alistair posudio kola od svoga mlađeg brata
Ruperta. Zato su u Hyde Park stigli tek nešto prije 16 sati. Za sat vremena
stvorit će se poveća gužva. Ne samo da on i ona neće imati nimalo
privatnosti već će ih ljudi svakih nekoliko minuta prekidati želeći se
upoznati s budućom nevjestom i poželjeti im sreću, tek toliko da zadovolje
znatiželju.
Alistair nije nimalo sumnjao da će zacijelo i brojni muškarci izgarati od
ljubomore. Mirabelina maslinasto zelena haljina nije bila samo zgodna već
i moderna. Nju i nekoliko drugih stvari kupili su u žurbi. Iako se Mirabel
strahovito dosađivala tijekom isprobavanja, bila je zadovoljna novom
odjećom, a danas je čak i dopustila sluškinji da joj se potrudi oko frizure.
»Prelijepa si«, rekao joj je kad su ušli u park, kad se više nije morao
baviti probijanjem kroz zakrčene londonske ulice.
»Zaslijepljen si ljubavlju«, odgovorila je. »Ali ne smeta mi. Laknulo mi je
kad si mi ti izabrao odjeću. Rijetko kad sam neodlučna, samo po pitanju
odjeće. Zbuni me izbor i svi ti dosadni detalji. I sjeti se da mi je dosad život
nalagao da se odijevam jednostavno. Često sam zbog posla morala
razgovarati s muškarcima, a oni se tako lako smetu. Ali zbilja je ugodno
ponovo imati lijepu garderobu.«
Nije odbila nijednu stvar koja joj je pokazana. Kad je na izbor dobila tri
haljine, odabrala je sve tri. Isto je vrijedilo i za šešire i cipele. Što se tiče
donjeg rublja, u to se Alistair nije petljao, ali vidio je gomile kutija kad se
vratila iz kupovine s tetom.
»Drago mi je da si zadovoljna«, rekao je. »Nije mi bilo ni na kraj pameti
da možeš biti ekstravagantna kao ja. Ali ja se mijenjam.
Ako uspijem promijeniti svoje potrošačke navike, lako ćemo živjeti od
naših prihoda.«
Nagnula je glavu na stranu i stala ga proučavati.
»Što se dogodilo?« upitao je. »Što sam rekao da te tako zbunilo?«
»Dušo,« rekla je, »zar nisi pročitao bračni ugovor prije nego što si ga
potpisao?«

2
85
 »Naravno da jesam«, odgovorio je. Vjenčat će se u srijedu s posebnom
dozvolom koja im omogućuje da preskoče objavu braka i da se vjenčaju
kad i gdje odaberu.
Lord Hargate nije čekao ni trenutka, već je odmah nabavio potrebni
dokument i napisao ugovor te ga dao na potpis.
»Jesam li ga shvatio, to je već drugo«, dodao je Alistair. »Prvo, imamo
grozan pravni rukopis, koji je nemoguće dešifrirati. Zatim, imamo grozan
pravni jezik, koji je nemoguće razumjeti. Sjećam se da je u nekim iznosima
bilo puno nula i da je u računu bilo nešto krivo te sam to odmah dojavio
ocu. Veselo se nasmijao, a ja sam se kao pravi junak s time pomirio i
napisao svoje ime gdje mi je bilo rečeno.
»Moj je miraz dvjesto tisuća funti«, rekla je Mirabel. »Usto...«
»Oprosti«, rekao je. »Krivo sam čuo. Učinilo mi se kao da si rekla
dvjesto tisuća.«
»To sam i rekla.«
Još jedan udarac u glavu.
»Dušo, je li ti dobro?« upitala je uplašeno. Položila mu je ruku u
rukavici na obraz.
Alistair je zaustavio konje i okrenuo se kako bi pritisnuo usne na
njezinu... rukavicu. Nije bilo ugodno. Pomaknuo je usne na mali komadić
otkrivene kože na zapešću, a zatim se odmaknuo.
»Nije mi ništa«, promumljao je. »Malo mi se zacrnilo pred očima. Dvije.
Stotine. Tisuća. Više me ne čudi što se otac smijao.«
»Nisi znao?«
»Pomislio sam da je netko krivo pročitao i izbrojio previše nula«, rekao
je. »Pretpostavljao sam da se radi o dvadeset tisuća ili tu negdje.« Kći
vojvode od Sutherlanda, jednog od najbogatijih Engleza, ušla je u brak s
dvadeset tisuća. »Nisam puno razmišljao o tome, vulgarno je razgovarati o
novcu.«
»Mama je naslijedila obiteljsko bogatstvo«, rekla je Mirabel. »Tatino
nasljedstvo isto je pozamašno.«
»Tako dakle«, odvratio je Alistair i dalje smeten. Osvrnuo se oko sebe i
tek krajičkom oka primijetio novo proljetno ruho drveća, cvrkut ptica i
nekoliko ljudi na konjima. Ubrzo će cijeli park ispuniti plemstvo na

2
86
skupim konjima ili u elegantnim vozilima, u najmodernijim haljama, i
razmjenjivati najnovije tračeve.
»Uzrujan si«, rekla je.
»Sad me ne čudi što je otac bio tako neuobičajeno topao prema meni«,
rekao je Alistair. »Nakon što sam potpisao dokumente, čak me potapšao
po ramenu.«
»Pa ipak si ti skup«, zaključila je. »Zacijelo se brinuo hoćeš li pronaći
djevojku koja si to može priuštiti.«
»Nisam toliko skup«, odvratio joj je. »Samo je princ namjesnik toliko
skup. I, ako mogu primijetiti, za njegovu je odjeću potrebno puno više
materijala nego za moju.«
S godinama se stas princa namjesnika podosta zaokružio.
»Sjećam se da si rekao da odbijaš svojoj ženi biti parazit«, rekla je.
»Nadam se da se nećeš time zamarati, da nećeš biti nesretan. Nije ništa
neobično da se mlađi sin oženi za bogatašicu.«
Alistair je proučio ženu kojom će se uskoro oženiti. Kosa: izlazak sunca.
Oči: sumrak. Glas: noć. Sve je to spazio već na prvi pogled. Bilo je to prije
nego što je upoznao brze promjene na njezinu licu, hitrost njezina uma,
otvorenost njezine ćudi i toplinu njezina srca. Bilo je to prije nego što ju je
držao u naručju i otkrio da mu se želi prepustiti s potpunom predanošću,
povjerenjem i slobodom.
Nasmiješio se.
»Jesam li rekla nešto smiješno?« upitala je.
Nagnuo se prema njoj. »Zamišljao sam te golu«, šapnuo je.
»Neizmjerno se ispričavam što vas prekidam, Care«, začuo se poznati
glas. »Zbilja mi je žao, ali jednostavno više nisam mogao izdržati.«

***

Mirabel se prenula, ne primijetivši što se oko nje zbiva. Alistair nije. Samo
se skamenio i polako se i ukočeno odmaknuo od nje.
»Gordmor«, rekao je hladno.

2
87
 Mutno crvenilo preplavilo je vikontovo uobičajeno blijedo lice.
»Gospođice Oldridge«, rekao je skinuvši šešir.
Ljubazno je kimnula glavom. »Ispričavam se što vas prekidam«, rekao
je lord Gordmor.
Već prisutna napetost u zraku došla je do razine pucanja.
Mirabel se osvrnula oko sebe. Park je bio posve prazan. Još je maločas
žudjela za trenutkom samoće s Alistairom. Sada joj izolacija nije bila
nimalo po volji.
Nije bilo nikoga tko bi mogao uskočiti ili prekinuti mogući sukob.
»Tvoj bezobrazluk nadmašuje sve granice«, Alistair je rekao prijatelju
opasno dubokim glasom.
»Čak i da nemaš nimalo srama, mogao si pretpostaviti koliko tvoja
prisutnost zasigurno uznemiruje gospođicu Oldridge.«
»Pretpostavio sam, Care,« rekao je lord, »i zato sam i došao. Mogao sam
si prosvirati mozak ili si prerezati grlo, ali nikad nisam volio dramatiku.
Usto, sumnjam da bih to uspio izvesti dovoljno elegantno i samo bih si
zakuhao kašu...«
»Prosvirati si mozak?« prekine ga Alistair. »O čemu govoriš?«
»Nisam posve siguran«, odgovorio je Gordmor. »Ali ne bih mogao
podnijeti kad bismo to morali odraditi tuđim posredovanjem. Ako nas već
čeka dvoboj, Car, učinimo to bez...«
»Dvoboj?« Mirabel se okrenula prema Alistairu. »Reci mi da ga nisi
izazvao na dvoboj.«
»Naravno da nisam«, rekao je Alistair. »Očajan je strijelac, vjerojatno bi
ubio nekog nedužnog prolaznika.«
»Očajan strijelac?« zapitao se Gordmor. »Ja sam odličan...«
»A s mačem barata još gore«, dodao je Alistair.
»Zaključio si to jer ti dopustim da katkad pobijediš«, objasnio je
Gordmor. »Iz sažaljenja.«
Alistairove su se oči toliko stisnule da su nalikovale na zlatne proreze.
»Iz sažaljenja«, zagrmio je. »Zbog moje nesposobnosti, to si htio reći.«
»Bio si nesposoban davno prije nego što su te na Waterloou dohvatili
oni stranci. Cijelog se života brinem o tebi.«

2
88
 »Morao sam te spašavati«, rekao je Alistair, »od prvog dana škole.«
Gordmor se okrenuo prema Mirabel. »Ne mogu izbrojiti koliko sam
puta ovu budalu morao izvući iz nevolje. Ona mala plavuša, kako se ono
zvala? Kad smo bili na Etonu. Kućepaziteljeva kći.«
»Clara«, rekla je Mirabel prisjetivši se tetinog pisma.
»Clara.« Gordmor pokaže na svoj nos. »Ovo je nekad bilo ravno dok ga
nije slomio jedan od Clarinih nasilnih ljubavnika. Zatim Verena.«
»Nisi me spasio od Verene«, rekao je Alistair.
»Upozorio sam te. Koliko sam te puta upozorio?« Gordmor se ponovo
okrenuo prema Mirabel.
»Nikad nije imao smisla za žene. Nikad ne vidi ono što je očito svima
koji nisu gluhi, nijemi i slijepi.«
»Gordy, podsjećam te da se obraćaš mojoj budućoj ženi«, rekao je
Alistair.
»Nisam govorio o gospođici Oldridge«, odvratio je lord Gordmor. »No
toliko si me smeo da više ne mogu ni razmišljati. Došao sam s namjerom
da se ispričam, ako se dobro sjećam.«
»Onda to obavi«, naredi mu prijatelj.
»Gospođice Oldridge, ponio sam se izuzetno glupo i zbog toga iskreno
žalim«, rekao je lord. »Toliko sam puta pogrešno prosudio da je teško
prebrojiti. Nikad si neću oprostiti što sam vam doveo oca u opasnu
situaciju, iako vas uvjeravam da mi to nije bila namjera. Samo sam htio
stvoriti diverziju zbog koje biste bili u nemogućnosti doći u London dok se
razmatra naš kanal. Htio sam se zaista najiskrenije ispričati, prije nego što
je Car uvrijedio moju vještinu gađanja. Također sam, prije nego što je
počeo laprdati o Vereni, htio priznati da ova moja najnovija epizoda
gluposti nadmašuje sve njegove ukupno.«
»Hvala vam«, odgovorila je Mirabel.
Gordmor je pogledao Alistaira.
»Ako je gospođica Oldridge zadovoljna, pretpostavljam da sam i ja«,
rekao je Alistair hladno. »Sad bih te trebao i pozvati na vjenčanje.«
»Bio bi to častan oprost«, odvratio je Gordmor.

2
89
 »Nisam baš tako častan«, obrecnuo se Alistair. »Problem je u tome što
ako ti ne dođeš, onda će mi kum morati biti netko od moje braće. Ti si
mrvicu manje dosadan od starije braće i trunku manje naporan od
mlađe.«

Iduće je jutro Alistair stigao u Gordmorovu garderobu taman dok se ovaj

pripremao za izlazak.
Njegovo gospodstvo nije maknulo pogled sa zrcala vežući si maramu
oko vrata kad mu je prijatelj ušao u prostoriju. »Pokušavam izmisliti novi
stil«, rekao je. »Ponajviše zbog toga što se toliko mučim vežući one već
postojeće čvorove. Nisam siguran hoću li se uspjeti usredotočiti.
Nestrpljivo iščekujem saznati što te u ovaj rani sat izvuklo iz kreveta.
Podnevno zvono tek je prestalo zvoniti.«
»Želim razgovarati o željeznici«, rekao je Alistair.
Gordy je odustao od marame, okrenuo leđa zrcalu i zagledao se u
Alistaira. »O željeznici«, ponovio je.
Alistair mu je objasnio plan o kojem je već razgovarao s gospodinom
Oldridgeom kad je tražio njegov blagoslov za brak. Gospodin Oldridge
odobrio je i prugu i ženidbu.
Umjesto kanala postavit će prugu direktno iz rudnika do vapnenih peći
i prema drugima na sjeveru. Mogu ugraditi učvršćene parne strojeve koji
bi vukli kola po strmim kosinama. Nije potrebno držati se ravnog terena.
Ne bi im trebale prevodnice i akvedukti. Trebalo bi im samo dovoljno
vode da napajaju parne strojeve. Koštalo bi ih manje nego kanal, a i
izgradnja bi kraće trajala. Bio bi to najjeftiniji i najbrži prijevoz ugljena iz
kamenih rudnika u Longledge Hillu do najbližih kupaca. Ruta ne bi morala
prolaziti imanjem Oldridgeovih ni imanjima njihovih susjeda.
»Pruga«, rekao je Gordy kad je Alistair završio. »Zašto se toga nismo
odmah sjetili?«
»Jer je Finch, tvoj odani pomagač, predložio kanal i mi smo tu ideju
zacementirali u glavi«, odgovorio je Alistair. »I zato što ja nisam
upotrijebio maštu.«
Gordy je razmišljao. »Pretpostavljam da se gospođica Oldridge slaže s
tim planom?«

2
90
 »Bit će to iznenađenje. Svadbeni dar. Nisam joj ništa htio reći dok
nisam bio siguran jesi li suglasan.« Obećao je Mirabel da će riješiti
problem i u tome je uspio.
»Naravno da sam suglasan. Zahvalan sam što ti nije zamjerila moje
idiotsko ponašanje.« Gordmor je strgnuo maramu s vrata, bacio je i uzeo
drugu s kupa uredno složenog rublja na stolu pokraj zrcala. Zatim ju je
ponovo odložio i okrenuo se Alistairu. »Care, moram ti se ispričati«, rekao
je.
»Već jesi. Jučer u Hyde Parku.«
»Ne, ispričao sam se gospođici Oldridge. Ali sve je započelo jer nisam
vjerovao u tebe. Moja je sestra uporno tupila koliko si se promijenio od
Waterlooa i gotovo me uvjerila da nisi pri sebi. Blebetala je o pernicioznoj
melankoliji i nisam znao kako da joj se oduprem. Činilo mi se da si nakon
Waterlooa izgubio sav svoj žar i energiju. Jedva da si primjećivao žene
iako su se bacale pred tebe, i slijeva i zdesna.«
»Možda i nije bila potpuno u krivu«, zaključio je Alistair. »Očito je to
bila neka vrsta melankolije, iako nikad nisam čuo za tu pernicioznu. I
zaista me to dohvatilo nakon Waterlooa. Rečeno mi je da to nije rijetka
pojava među bivšim vojnicima i mornarima. Neki se nikad ne oporave. Ali
u mojem slučaju očito nije bila toliko opasna.«
Gordy ga je kratko promotrio. »Ne, danas mi izgledaš kao stari Car, a ne
neki stranac koji je stigao s Kontinenta.«
»Ne razumijem kako sam takav postao, a bogme ni zašto«, rekao je
Alistair.
»Mislim da bi boravak u kirurškom šatoru bio dovoljan da razdrma
svačiji razum«, zaključio je Gordy.
»Prestravio sam se«, izgovorio je Alistair. Bilo je to prvi put da je to
ikome naglas priznao. To još nije rekao čak ni Mirabel. Ali hoće.
Gordy nije ni trepnuo. »Dobro si to prikrio«, odvratio mu je. »Nisam
imao pojma. Ali i ja sam i sâm bio toliko prestravljen da te nisam mogao
pomno motriti. Znao sam da ti moram biti podrška, Car, i trebao sam to
učiniti, ali osramotio bih nas obojicu, još mi je bilo i mučno – vjerojatno
bih na mjestu odapeo. Znam da će ovo zvučati ludo i neoprostivo sebično,
ali tako mi je laknulo kad si odbio kirurga i njegovu ljubaznu ponudu da ti
amputira nogu.«

2
91
 »Bilo ti je mučno? Zbilja?«
»To mi je bilo gore, nepojmljivo gore nego sama borba. Tad si barem
zaokupljen žarom borbe. Bože, jedva sam čekao da nas obojicu izvedem s
tog odvratnog mjesta.«
»Ona pila«, Alistair se prisjeti, »okupana krvlju.«
»Kirurzi«, dodao je Gordy, »prekriveni krvlju i tko zna čime još. I onaj
miris.«
»Da sam mogao trčati, pobjegao bih vrišteći kao curica«, priznao je
Alistair osjetivši kako mu je pao kamen sa srca.
»Pratio bih te u stopu«, rekao je Gordy, »i vrištao bih glasnije i puno
višim glasom. Ipak nemam tvoj muževni bas.«
Već su se idućeg trenutka smijali svojoj nimalo nonšalantnoj reakciji na
taj slavni, grozni dan, i Alistair se brzo prisjetio zašto mu je Gordy
oduvijek bio najbliži prijatelj.

2
92
 Dvadeset jedan

Svanuo je vedar dan vjenčanja i mladoženja je već bio posve budan i

odjeven te je nervozno hodao spavaćom sobom u Hargate Houseu puno
prije dogovorenog vremena.
Crewe je imao jedno od svojih predskazanja.
»Zašto ga nisi imao onda kad je gospodin Oldridge nestao?« upitao je
Alistair. »Zašto baš sada?«
»Ispričavam se, gospodine«, odgovorio je sobar. »Možda to ništa ne
znači. Možda je to samo nervoza prije vjenčanja.«
»Ne ženiš se ti, Crewe. Ja se ženim.«
»U pravu ste, gospodine, ali sve će se promijeniti. Više nećemo živjeti u
kućanstvu jednog neženje.« Sluga se kratko i nervozno nakašljao. »Najviše
me zabrinjava rublje. Gospodin Oldridge i vi imate različito poimanje
štirke. On primjerice više voli nešto mekše rublje. A glavna pralja u
Oldridge Hallu nije nimalo voljna pregovarati.« Alistair je zastao i
pogledom ošinuo sobara. »Bojiš se pralje?« Crewe je kašljem dao potvrdan
odgovor.
»Nećemo cijelo vrijeme biti u Oldridge Hallu«, rekao je Alistair. »Imat
ćemo i ovdje svoju kuću, čim pronađemo nešto što nam odgovara. Tada
ćeš ti moći odabrati našu londonsku pralju i sâm odrediti količinu štirke.
Uvjeren sam da gospođica Oldridge neće imati ništa protiv. A kad smo u
Derbyshireu, možemo biti malo manje... uštirkani nego u Londonu.«
»Jeste li sigurni, gospodine? Morat ćemo se...«, u kratko se i usrdno
nakašljao, »prilagoditi.«
»Koliko mi je poznato, u braku se treba mnogo čemu prilagoditi, Crewe.
Upamti da i gospođica Oldridge mora unijeti niz promjena ulaskom muža
u kuću. Posljednjih se desetak godina navikla da sve sama rješava. Sad će
joj uskakati i otac i muž.«
Doduše, čini se da je njezin otac već uskočio, pomislio je Alistair. Sve
mu se više činilo da su Oldridge Hall i Hargate House bili u dosluhu čak i

2
93
prije nego što je stigao prošlog mjeseca u Derbyshire. Lorda Hargatea nisu
nimalo iznenadile vijesti o budućem braku. Čak je izgledao i
samodopadno, pogotovo kad su potpisivali ugovor o braku.
Alistair se ženio nasljednicom, baš kao što je to njegov otac predložio u
studenom.
»Ali nisu to nikako mogli namjestiti«, rekao je napola samome sebi dok
se gledao u zrcalu već sedamnaesti put. »Mirabel je otvorila svu očevu
poštu. Sasvim slučajno nije naišla na moje.«
Crewe se nakašljao.
»Da, izvoli?« Alistair je rekao.
»Samo sam htio primijetiti, gospodine, da su određena pisma stizala
direktno u ruke gospodina Oldridgea. Bila bi u kuverti naslovljenoj na
glavnog vrtlara. Lady Sherfield povremeno je koristila tu metodu.«
Lady Sherfield, najbolja prijateljice njegove majke.
Alistair je svoje pismo Oldridgeu stavio među ostala kako bi ga otac
frankirao.
Vjerojatno ga je onda upravo njegov otac stavio u kuvertu naslovljenu
na vrtlara.
Tako je stiglo u ruke gospodina Oldridgea.
Poslao je Alistairu pozitivan odgovor pun podrške, iako botaničar nije
želio da mu kanal prolazi kroz imanje, baš kao ni njegova kći.
Zašto?
»Jer nas je htio spojiti«, Alistair je rekao svojem odrazu.
»Gospodine?«
»Namamili su me«, shvatio je Alistair. »Namjerno. Njih dvojica su mi
postavili zamku. Moj je otac spazio dobru priliku i iskoristio je. Kakav
makijavelizam.« Okrenuo se od zrcala i nasmiješio se. »Kakav sjajan potez.
Inače je vjerojatno ne bih ni otkrio.«
Netko je pokucao.
Crewe ih je otišao otvoriti.
Vratio se noseći Alistairu poruku s pečatom lorda Sherfielda na malome
pladnju.

2
94
 Alistairu je srce snažno tuklo kad ga je otvorio i pročitao.
Zatim je istrčao iz sobe.

Vjenčanje se trebalo održati u Hargate Houseu u jedanaest sati.

Sat je upravo otkucao deset i petnaest, a u petnaest do deset je u
Sheffield Houseu mladenka otjerala sluškinju i zaključala se u sobu
rekavši da moraju otkazati vjenčanje.
»Pokušao sam razgovarati s njom«, rekao je gospodin Oldridge
Alistairu kad je stigao. »Moja ju je sestra pokušala kroz vrata uvjeriti da u
zadnji tren proživljava napad panike i da se to svima događa. Ali ni
Clothilde ni ja, čak ni gospođa Entwhistle, nismo dobili nikakav odgovor.
Lord Sherfield zabrinut je za njezino zdravlje i želi razvaliti vrata. Moram
priznati da me ta njezina glava zabrinjava, iako je Mirabel rijetko bolesna.
Ali nikad nije bila tako nerazumna.«
Oldridge se namrštio. »Dosad sam uvijek pretpostavljao da nije
nerazumna ili razdražljiva. Ali nisam baš pozorno motrio, kao što već
znate.«
»Nije ni nerazumna ni razdražljiva«, rekao je Alistair. »Vjerojatno se
dvoumi. Posve očekivano u danim okolnostima.«
Sjetio se što je rekao Creweu o tome kako će joj u život uskočiti dvojica
muškarca iako je navikla imati sve konce u svojim rukama. Život će joj se
dramatično promijeniti. Trebalo joj je još vremena da se na to navikne.
Alistair je nije trebao požurivati. Ali brinuo se da nije trudna. I da, jedva je
čekao da se ožene i da se riješe naporne pratnje. Kakav sebični prostak.
Trebao ju je jučer umirivati i uvjeravati, a ne da sebe uvjerava u svoj
odnos s Gordyjem.
Sve mu je to prolazilo glavom dok ga je gospodin Oldridge vodio uza
stube. Lord Sherfield uzrujano je šetao na dnu stubišta. Lady Sherfield
razgovarala je s gospođom Entwhistle. Prekinula je razgovor kad im se
Alistair približio.
»Zbilja ne razumijem«, rekla je lady Sherfield. »Bila je tako vesela kad
sam maločas bila gore. A Mirabel nije uopće ćudljiva.«
»Mislim da se zatvorila u garderobu«, reče gospoda Entwhistle. »Morat
ćete vikati iz petnih žila da bi vas čula.«

2
95
 Alistair je zastao na prvoj stepenici. »Neću urlati na svoju nevjestu na
dan vjenčanja«, rekao je.
Kratko je razmislio, a zatim mu je sinulo.

Kroz vrata garderobe nisu dopirali glasovi. Ali nešto je drugo dopiralo.
Mirabel je sjedila na stolcu daleko od kredenca, na drugom kraju sobe,
sakrivena od danjeg svjetla. Nije joj nitko trebao reći da se ružno ponaša.
Strašno. Ali nije se mogla udati. A nije ni mogla objasniti zašto. Ne bi
razumjeli. Rekli bi joj da su to gluposti, da samo ima tremu prije vjenčanja
kao što su to svi proživjeti. Uvjerili bi je da je sve u redu i pritom podsjetili
da će inače osramotiti Alistairovu obitelj i dovesti goste u nezgodnu
situaciju. Ponizila bi Alistaira. Zaklopila je oči.
Nije mu to mogla učiniti. Mora to odraditi.
Ustala je, ali hrabrost joj je istog trenutka isparila te je ponovo potonula
na stolac i zarila glavu u ruke.
Prenula ju je tek glasna buka, poput tuče na prozoru.
Srce joj je mahnito tuklo te je otišla do prozora i pogledala van. Nebo je
i dalje bilo plavo, tek ponegdje prošarano bijelim oblačcima.
Zatim je pogledala dolje.
I trepnula.
I otvorila prozor.
S najniže prečke ljestava gledao ju je Alistair.
»Što to radiš?« upitala ga je.
Prislonio je kažiprst na usta i krenuo se brzo uspinjati. »Došao sam te
spasiti«, rekao je.
»Odnijet ću te na svojem snježnobijelom konju kamo god poželiš.
Zapravo ćemo se voziti iza dva siva konja jer sam morao opet posuditi
Rupertova kola. Činilo mi se da su kola bolje prijevozno sredstvo za
dugačak bijeg.« Dok je govorio, popeo se na prozor, prekoračio ga i ušao u
sobu. »Dvoumiš se bi li se udala za mene«, rekao je. »Ne krivim te. Bio sam
neopisivo bahat. Rekao sam ti da se udaš za mene. Nikad te to nisam lijepo
upitao.«
»Nije u tome problem«, rekla je ustuknuvši.

2
96
 »Nisam junak za kakvog si me smatrala«, zaključio je. »Trebao sam ti
reći pravi razlog zašto sam odbio amputaciju. Istina jest da sam se više
bojao kirurga nego neprijatelja.«
»S pravom si bio zabrinut«, rekla je. »Ne bi preživio amputaciju.
Nije u tome problem.«
»Nisam ti rekao najgori dio«, nastavio je. »Bio sam izvan sebe od straha
kad sam se spuštao u onu rupu po tvog oca.«
»Ali ipak si to učinio«, odgovorila je. »To znači uistinu biti hrabar:
poduzeti nešto unatoč strahu. I bojao si se s pravom. Nikad nisam bila
toliko uplašena kao tad. Nije u tome problem.«
»Svašta sam ti zatajio.« Prišao je zrcalu, malo poravnao maramu oko
vrata i zatim se vratio do nje. »Tvoj otac i ja smo ti spletkarili iza leđa.
Imam novi plan. Umjesto kanala Gordy i ja ćemo izgraditi prugu od
rudnika do naših klijenata. Tvojem se ocu sviđa zamisao, a i Gordy je
zadovoljan. Trebao sam to prvo tebi reći, ali htio sam da to bude svadbeni
dar. Mislio sam da će te moja genijalna ideja ostaviti bez daha.«
Pruga. Toliko je tragala i tragala za rješenjem, ali uvijek je
pretpostavljala da mora postojati kanal. Nikad joj nije sinula pruga.
Prislonila je dlan na prsa. »Kakva sjajna zamisao! Onesvijestila bih se
kad bih znala kako. Možda sam to nekad i znala, ali sam zaboravila. To je
još jedna od ženskih vještina koju nisam usvojila.« Pekle su je oči. »Rekao
si mi da ćeš pronaći rješenje i to si učinio. Prekrasno iznenađenje. Savršen
poklon. Naravno da ni u tome nije problem.«
Zatim joj je prišao još bliže i nježno je primio za ramena. Gledao ju je
tako da je morala nagnuti glavu i zuriti ravno u njegove zlatne oči, pri
čemu je bilo nemoguće išta slagati.
»Nije važno što ti nisam bio prvi«, rekao je nježno. »Iako priznajem,
povremeno osjetim dašak ljubomore. Ali to je čista besmislica. Ta nije da
sam i ja živio kao čistunac. Ali pomalo sam posesivan i nisam te htio ni s
kime dijeliti, čak ni u davnoj prošlosti, gotovo prije nego što sam se uopće
rodio.
Ali to je sve – samo ponos i posesivnost. To nimalo ne mijenja moje
osjećaje prema tebi.«

2
97
 »Nisi mi prvi?« upitala ga je u čudu. »Nisi mi prvi u čemu? Nisam te
prvog izigrala? Ali nisam te izigrala. Pa to...«
»Znam da ti nisam prvi ljubavnik«, rekao je. »Nije važno. Ne moraš mi
reći. Bilo je to davno i nevažno je baš kao i moje afere. Samo zato što se
muškarcima u tim stvarima u pravilu više dopušta, to ne znači da je to
pravedno.«
Mirabel se odmaknula u šoku. Je li ju netko koga je davno poznavala u
Londonu oklevetao? William Poynton bio je jako popularan. Mnoge su
dame zavidjele Mirabel. Neke su je i krivile što je otišao iz Engleske i što se
više nikad nije vratio. Zar je moguće da joj i dalje zamjeraju, nakon svih tih
godina?
»Ne znam tko ti je to rekao«, započela je.
»Nitko mi nije rekao«, odvratio je. »Vidio sam dokaze, zapravo, manjak
dokaza. Nakon što smo vodili ljubav u prenoćištu. Plahte. Ni kapi.«
»Ni kapi«, ponovila je. Zatim je napokon shvatila što govori i unatoč
očaju nasmiješila se. »Ljubavi, pa meni je trideset i jedna godina«, rekla je.
»Nije li ti sinulo da se moj himen smežurao i odumro? Najvjerojatnije od
jada.«
»Naravno da mi to nije sinulo«, rekao je. »Za mene si ti djevojka.«
Pustio ju je i odmaknuo se, posve zbunjen. »Dušo, zbilja ne znam kakve te
nevolje muče. Ne moram ni znati. Jedino što je važno jest da te nešto mori
i da želiš otkazati vjenčanje. Ne želim te prisiljavati...«
»Ne mogu!« jauknula je. »Ne mogu.« Ramena su joj se objesila.
»Pogledaj me.«
»Prekrasna si«, rekao je. Haljina je bila tople, biserno bijele boje,
obrubljena finom čipkom i pomalo je podsjećala na nevjerojatnu
spavaćicu koju je nosila one noći u prenoćištu.
Netremice je gledala u njega. »Ta što je s tobom? Ne haljina! Ona
izgleda dobro. Moja kosa. Ne mogu vjerovati da nisi primijetio. Posve je
neuredna!«
Zatreptao je. »Tvoja kosa«, ponovio je. »Želiš otkazati vjenčanje zbog
loše frizure?«
»Kako to ne vidiš? Napravila mi ju je sluškinja tete Clothilde, previsoko
mi je na čelu, s ušiju mi vise neuredni pramenovi, a trebali su joj sati. Sad

2
98
mi je u glavi tisuću ukosnica i više nema vremena da ih sve izvadimo i
ispočetka napravimo frizuru, a znam da se nećeš moći koncentrirati na
obred jer ćeš patiti zbog moje kose i osramotit ću te pred tvojom cijelom
obitelji i prijateljima.«
Uslijedila je kratka tišina.
Zatim je rekao: »To je posljednji krik mode.« Nacerio se.
»Ah«, uzdahnula je.
»Ne bi mi bilo važno ni da je to bio krik mode prošlog stoljeća«, rekao
je. »Jedino što me muči jest nestrpljivost i iščekivanje svadbene noći.
Davno sam te držao u naručju.«
»Da, bilo je zaista naporno čekati«, rekla je. »Prolazak parkom u
otvorenoj kočiji, pola je svijeta zurilo u nas, a druga nas je polovica
prekidala za čašicu razgovora, nimalo ugodno.« Ponovo mu se primakla i
nagnula glavu. »Mislim da imamo pravo na poljubac.«
»Tek toliko da izdržimo ono što nas čeka«, odvratio je. Približio je svoju
glavu njezinoj.
Čim su im se usne spojile, svijet se u trenu ispravio. Pružila je ruke i
obavila mu ih oko vrata, a on svoje oko njezina struka. Obožavala je
njegove ruke, čist, muževan miris njegove kože pomiješan sa štirkom i
sapunom. Obožavala je kako su mu usne klizile po njezinim, nježan
pritisak koji ju je dražio da otvori usne i njegov okus. Zadrhtala je i
približila mu se, a on ju je još čvršće primio.
Osjećala se tako nesigurno, tako hladno i usamljeno. Sada je ponovo
osjetila toplinu i osjećaj da je poželjna. Rukama joj je prelazio preko leđa, a
ona je uzdisala od užitka. »Sanjala sam o ovome«, mrmljala mu je uz usta.
»Tvoje ruke, tvoje čudesne ruke.«
»I ja sam o ovome sanjao.« Priljubio joj se uz vrat. »Moramo stati.«
»O, da.«
Ljubio ju je od osjetljivog mjesta iza uha do samog ruba haljine. Prstom
je pomaknuo izrez haljine na vratu i gurnuo ga ispod odjeće kako bi joj
osjetio kožu. Ponovo ju je ljubio od ramena do samoga ruba tkanine, preko
bujnih grudi Jecala je od nježnog dodira njegovih usana.

2
99
 Privila se uz njega i rukama mu klizila po leđima do struka. Toliko je
toga bilo na putu. Zadigla mu je kaput i rukama prešla niz svileni prsluk i
dalje, niz glatku vunu i njegovu napetu stražnjicu.
Ukočio se i zagrmio nešto u njezin vrat, a ona se još jače priljubila uz
njega. Čak je i kroz sve slojeve haljine, podsuknje i njegovih hlača osjetila
da je uzbuđen. Osjetila je kako je dolje vruć i krut.
Sjetila se trenutka kada je ta vrućina ušla u nju i kada joj je strujala
tijelom duboko do želuca. Misli su joj također utonule duboko u tamu, a
cijeli je svijet oko nje nestao.
»Ne tjeraj me da stanem«, molila ga je, glas joj je bio dubok i osjećajan,
a od zadihanosti je jedva izgovarala riječi. »Želim te u sebi.« Prislonila mu
je ruku između nogu. »Sada.«

Taj hrabri potez ostavio ga je bez daha i bez razuma. Podigao je glavu i
pogledao je. Oči su joj bile sivoplave i napola zatvorene. Svakim dahom
upijao je njezin miris koji mu je mutio um.
Ali ipak je u njemu ostala trunka razuma. Nisu mogli nastaviti.
Vjenčanje. Gosti. Odmaknuo se pokušavajući doći k sebi.
Nastavila je dalje, svlačeći steznik koji joj je sve poremetio. Iz čipke
iskočile su joj biserno glatke grudi. Kliznula je rukama preko njih, niz
sićušni struk i dalje, dalje, niz kukove. Čvrsto je primila suknju i povukla je
gore.
Pogledom je krenuo od mekanih papuča i nastavio prema gore: bijele
natkoljenice... prekrasni gležnjevi... savršeno zaobljeni listovi.
Odmaknuo se još jedan korak, a ona je nastavila podizati suknju, gotovo
do koljena. Još malo pa će ugledati ono preokrenuo srce od kojeg je, baš
kao i od nje, gubio glavu i do pod nogama.
Zatvorio je oči. Ne. Vjenčanje. Gosti. Čekaju nas.
Odmaknuo se još jedan korak, ali se spotaknuo o nešto i posrnuo. Pad
mu je zaustavio zid, ali mu je ozlijeđena noga popustila i skliznuo je na
tepih.
Prije negoli je uopće pomislio da ustane, stigla je do njega i prekoračila
ga jednom nogom i dalje držeći skute u rukama. Gledala mu je u hlače, a na
lice joj se iskrao podmukli osmijeh.

3
00
 Posegla je ispod suknje i odvezala gaćice, koje su mu odmah pale na
trbuh. Ud mu je i dalje stajalo uspravno, neometen tim detaljem.
Spustila se na koljena, njezina je ženstvenost bila tek nekoliko
centimetara od njegova žednog spolovila.
Povlačio je ruke po njezinim slasnim bedrima, preko podvezica i vrha
natkoljenica, sve do meke kože. Prstima je prelazio zaobljenim trbuhom
do glatkog mjesta točno iznad paperjastih uvojaka. Tiho je zastenjala
pomičući se u ritmu njegove ruke.
Pustio je da mu palac potone još niže, tamo gdje je htjela i gladio je, iako
mu je ruka drhtala, iako mu je u glavi vladala potpuna zbrka, samo požuda
i životinjski nagon. Bila mu je tako blizu, bila je topla i spremna, a
osjetljivo mjesto pod njegovim palcem tako meko i orošeno.
Osjetio je kako joj tijelo treperi. Odgurnula mu je ruku i malo se
podigla, primila mu je udo i polako se spustila na njega. »Ah«, bio je to
napola jauk, napola uzdah. Nadvila se nad njega, a on je pružio ruke i
primio je, te je prolazeći joj prstima kroz guste neukrotive pramenove,
privukao i priljubio svoje usne njezinima.
»Ti si glavna«, promrmljao je.
»Jesam.«
Na usnama je osjetio kako se smiješi. Podigla se i spustila, a svijet pred
njim se zacrnio. Ništa nije ostalo doli osjećaj topline koji je kolao njime
dok se ona podizala i spuštala, dok se on podizao i spuštao s njom, u
početku polako, a zatim sve brže i brže... dok se nije odmaknula, ispustila
jauk i zadrhtala, iznova i iznova, povevši ga sa sobom do vrhunca, do
eksplozije vatrene veličanstvenosti. Zatim su se zajedno srušili u slatku,
prohladnu tamu, njezine su usne ponovo pronašle njegove i tad je
uzdahnula: »Volim te.«
»Volim te«, odgovorio je promuklim glasom. »Moja čudesna, podmukla
djevojko.«

***

Kapetan Hughes namrštio se u salonu Hargate Housea izvadivši iz džepa

sat.

3
01
 Gospođa Entwhistle, koja je stajala do njega, zarila mu je lakat u rebra.
»Nismo u mornarici«, rekla je dubokim glasom punim neodobravanja.
»Našim životima ne upravlja sat. Šest udaraca zvona za ovo. Tri udarca za
ono. Samo žurba, žurba, žurba. Ne smijemo izgubiti ni trena.«
Sklonio je sat i okrenuo se prema njoj. »Očekivao sam da bi i civili došli
na svoje vjenčanje na vrijeme.«
On bi svakako došao na vrijeme, ako ikad uspije nagovoriti ovu damu
da pođe za njega. Izračunao je da bi se to ovim tempom moglo dogoditi za
nekoliko godina. Nadao se da mu dotad neće otpasti svi zubi i kosa.
»Kasne tek nekoliko minuta«, rekla je. »Došlo je do malih poteškoća. Ali
gospodin Carsington je obećao da će sve riješiti i rekao nam je da
nastavimo po planu.«
Već idućeg se trenutka razgovor pretvorio u žamor. Kad je mladoženja
stigao do svojeg mjesta ispred svećenika i kad su mu se pridružili kum i
pratnja, otvorila su se vrata salona i otkrila blistavu mladenku koja se
držala za očevu ruku.
Bila je i više nego blistava, primijetio je kapetan Hughes. Bila je crvena
u licu, a kosa joj je bila...
Zatim je pogledom prešao na mladoženju – poznatog kicoša koji je i na
doručak stizao pedantno odjeven i koji je po kući nosio svileni ogrtač
umjesto kaputa, uobičajeni svileni prsluk, svježe izglačanu košulju i
škrobljenu maramu vezanu tako kompliciranim čvorom da bi ga i
najiskusniji moreplovci gledali u čudu.
Bio je to čovjek koji je jedne od najgorih noći te zime odbio Oldridgeov
gostoljubiv poziv te jahao dva sata po snježnoj mećavi do Matlock Batha.
Sve zbog toga što sa sobom nije ponio ništa za presvući.
A sada je kosa gospodina Carsingtona izgledala kao da je nedavno
preživjela atlantsku oluju. Marama mu je bila nakrivljena, a čvor tako
jednostavan da bi ga uspio svezati i sedmogodišnji poluslijepi dočasnik s
jednom rukom zavezanom iza leđa.
Kapetan Hughes se nasmiješio. Nije imao pojma kakve su imali
poteškoće, ali mogao je pretpostaviti kako su to riješili.
»Što se tako cerite?« šapnula je gospođa Entwhistle.

3
02
 »Ne cerim se«, šapnuo je on njoj. »Samo se veselo smiješim zbog
sretnog para.«
»Cerite se. Vjerujem da znam i zašto. Bezobrazno je od vas što ste to
uopće primijetili.«
»Vi ste joj bili guvernanta«, rekao je. »Pitam se što ste je to naučili.«
Na njegovo oduševljenje udovica se zacrvenjela. »Lionele, nepopravljiv
si«, promrmljala je.
Lionel. Opa! Možda ipak neće morati toliko čekati.
»Dragi okupljeni«, započeo je svećenik i svi utihnuše, obrativši pažnju
na njega.

Lord Hargate kao da je čekao cijelu vječnost da obred započne. Čuo je da

se nevjesta premišlja i prije mladoženje. Međutim, lord je samo ljubazno
ćaskao s gostima, a zatim se u zakazani čas samo smjestio na svoje mjesto
u salonu. Stoički je ostao sjediti na mjestu dok je vrijeme teklo, dok su ga
očinski nagoni sve jače tjerali da pođe spasiti svoga trećeg sina.
Zbog toga je s velikim olakšanjem odahnuo kad je vidio da je Alistair
sam riješio krizu. Lord Hargate nije se zamarao time koji je način
uvjeravanja Alistair upotrijebio.
Naposljetku, ipak je on bio političar.
Ipak, nije mirno disao sve dok obred nije posve završio.
Zatim je pogledao gospodina Oldridgea, koji mu se urotnički
osmjehnuo. Na stranu njegova odsutnost i zaokupljenost botanikom, ipak
je zamijetio koliko će ovo dvoje biti lako spojiti.
Vojvoda se okrenuo supruzi. »I, što kažeš, Louisa?« promrmljao je.
»Bravo, Nede«, tiho je promrmljala. »Zbilja bravo, dušo.«
I zaslužio je pohvale, pomislio je lord Hargate. Uspjeli su staviti okove
jednom neoženjenom sinu. Preostala su još samo dva.

3
03
 Epilog

2. svibnja 1825. dobiven je kraljevski pristanak za »Zakon o izgradnji i

održavanju pruge od kanala Cromford nadomak Cromforda, u župi
Wirksworth, u okrugu Derby, do kanala Peak Forest nadomak Whaleyja
(poznatog i kao Yardsley-cum-Whaley), u okrugu Chester.«
Među 160 članova poduzeća »Cromford and High Peak Railway
Company« bila je i jedna žena, udovica vikontica Anson.
Pruga je otvorena 1830. i proglašena jednim od najvećih i najsmjelijih
građevinskih dostignuća toga doba.
Joseph Priestly, autor knjige Povijesni pregled plovnih rijeka i kanala te
željezničkih pruga u Velikoj Britaniji 1 naveo je da prugu smatra
»izvanrednim dostignućem zbog načina kako je prijeđen izrazito brdski
dio zemlje«.

1 Historical Account of the Navigable Rivers, Canals, and Railways of Great Britain

3
04