Jennifer Ashley - Skandalozni brak lady Isabelle

Cijeli je London bio šokiran viješću o sinoćnjoj iznenadnoj udaji Iady I. S. za lorda M.
M., brata vojvode od K. Dotična je lady te iste večeri debitirala u društvu, potaknuvši
ostale debitantice da zatraže od svojih očeva jednako uzbudljive debitantske balove.
- Iz jednog londonskog tabloida, veljače 1875.
Rujan 1881.

Isabellin lakaj povukao je zvonce na ulaznim vratima kuće lorda Maca Mackenzieja u
ulici Mount dok je Isabella čekala u kočiji pitajući se po tko zna koji put je li ovo što
čini pametan potez.
Možda Mac uopće nije bio kod kuće. Možda je taj nepredvidljivi čovjek otputovao u
Pariz, ili u Italiju, gdje ima znatno više sunčanih dana. Možda bi Isabella mogla sama istražiti taj
problem na koji je slučajno naišla. Da, to bi bilo najbolje.
No tek što je zinula kako bi pozvala svoga lakaja natrag u kočiju, golema crna vrata naglo
se otvore i iza njih se pojavi Macov osobni sluga, bivši boksač. Isabella razočarano uzdahne. Ako
je Bellamy ovdje, to znači da je i Mac doma, jer se Bellamy nikad nije odvajao od Maca.
Bellamy zaviri u kočiju i na njegovom licu punom ožiljaka pojavi se izraz iskrenog
iznenađenja. Isabella nije prilazila ovoj kući otkako ju je napustila prije tri i pol
godine. "Milostiva?”
Isabella prihvati Bellamyjevu krupnu ruku izlazeći iz kočije. Najbolje je jednostavno
obaviti ono radi čega je došla, zaključi.
"Kako tvoje koljeno, Bellamy?” upita ga. "Rabiš li i dalje onu mast? Smijem li se nadati
da je moj muž doma?”
Dok mu je postavljala sva ta pitanja, smireno je ušla u kuću, pretvarajući se da ne opaža
sluškinju i lakaja koji su se odjednom pojavili u predvorju i zabuljili se u nju.
"Koljeno je puno bolje, hvala, milostiva. Gospodin lord...” Bellamy oklijevajući zastane.
"On slika, milostiva.”
"Tako rano? To me čudi.” Isabella se počne užurbano uspinjati stubištem, ne želeći
razmišljati o onome što čini. Kad bi se zamislila nad time, pobjegla bi koliko je noge
nose. Možda bi se zaključala u svoju kuću i ne bi više uopće izlazila. "Je li u svojem ateljeu?
Ne moraš me najaviti. Idem sama gore.”
"Ali, milostiva...” Bellamy ju je pratio, no ozlijeđeno koljeno ga je usporavalo pa je
Isabella stigla do odmorišta na trećem katu dok se Bellamy tek uspinjao na drugi kat.
"Milostiva, rekao je da ne želi biti ometan”, poviče Bellamy ispod nje.
"Neću dugo ostati, želim ga samo nešto pitati.”
"Ali, milostiva, on...”
Isabella zastane, držeći ruku na bijeloj kvaki desne potkrovne sobe. "Bellamy, preuzimam
potpunu odgovornost za ometanje gospodina lorda.”
Zadignuvši skute, naglo je otvorila vrata i ušla u sobu. Mac je bio ondje. Stajao je ispred
dugačkog štafelaja i slikao s gorljivim zanosom.
Isabelli iskliznu skuti iz omlitavjelih prstiju. Ljepota njezina otuđenog muža pogodila ju
je poput udarca u utrobu. Mac je na sebi imao pohabani, bojom umrljani kilt, i bio je gol do pasa.
Iako je u ateljeu bilo hladno, torzo mu je svjetlucao od znoja, a koža mu je bila prepIanula od
ljeta provedenog u toplijim europskim krajevima. Oko glave je svezao crveni rubac u ciganskom
stilu, da mu se kosa ne zamaže bojom. Uvijek je to činio, sjetno se prisjetila. Jagodice su mu tako
još više dolazile do izražaja, naglašavajući muževnu ljepotu njegova lica. Čak su joj i njegove
grube, istrošene i zamrljane čizme bile poznate i drage.
Mac je energično nanosio boju na platno i očito nije čuo kad je Isabella otvorila vrata. U
lijevoj je ruci držao paletu, napetih mišića, dok je drugom pomicao kičicu brzim, isprekidanim
pokretima. Mac je bio nevjerojatno privlačan muškarac, a kad bi se udubio u nešto što voli raditi,
postajao je još neodoljiviji.
Isabella je običavala sjediti u tom istom ateljeu, na starom kauču prekrivenom jastucima, i
satima ga promatrati kako slika. I premda joj se Mac ne bi nijednom obratio dok je radio,
obožavala je gledati kako mu se leđni mišići trzaju kao da plešu i kako bi si zaprljao obraz bojom
kad bi ga odsutno protrljao. Nakon osobito dobrog radnog dana, okrenuo bi se prema njoj sa
širokim osmijehom na licu i privukao je u zagrljaj, ne mareći što će tako razmazati boju po njenoj
koži.
Toliko je bila opčinjena Macom da nije opazila što to slika s tolikim intenzitetom, sve dok
se nije prisilila skrenuti pogled prema drugom kraju sobe. Jedva je uspjela prikriti zgroženost
prizorom.
Na podestu prekrivenom žutim i crvenim prekrivačima ležala je mlada žena. Bila je naga,
što Isabellu nije iznenadilo jer je Mac pretežito slikao žene koje na sebi nisu imale ništa, ili su
bile vrlo oskudno odjevene. No nikad ga nije vidjela da slika ovako napadno erotski prizor. Žena
koja mu je pozirala ležala je na leđima, savijenih koljena i širom rastvorenih nogu. Ruku je držala
na intimnom mjestu, besramno raskrečena. Mac se mrštio pogledavajući u njeno izloženo tijelo i
slikao mahnitim potezima kista.
Iza Isabelle, Bellamy se konačno popeo na vrh stubišta, zadihan od napora i uzrujanosti.
Mac ga je čuo i progunđao ne okrećući glavu prema vratima: "Kvragu, Bellamy, rekao sam ti da
jutros ne želim biti ometan.”
"Ispričavam se, gospodine. Nisam je mogao zaustaviti.”
Model podigne glavu, opazi Isabellu i naceri se. "O, zdravo, milostiva.”
Mac pogleda iza sebe jednom, pa dvaput, a onda se njegove bakrene oči prikuju za
Isabellu, ne obazirući se na boju koja je kapala s kista na pod.
Isabella je nastojala da joj glas ne zadrhti kad je progovorila. "Zdravo, Molly. Kako je
tvoj dečkić? Bellamy, možeš li nas, molim te, ostaviti same? Mac, neću te dugo zadržavati. Došla
sam te samo nešto pitati.”
Prokletstvo.
Kakvu je to igru igrao Bellamy? Zašto ju je pustio da se popne ovamo?
Isabella nije dolazila u ulicu Mount pune tri i pol godine, od onog dana kad ga je napustila
ostavivši mu samo kratko pismo umjesto objašnjenja. A sada stoji na pragu njegova ateljea, sa
šeširićem na glavi i u rukavicama za odlazak u goste. I to baš danas, dok je slikao Molly Bates u
svoj njenoj goloj, raskrečenoj raskoši. Ovo nije bio dio njegova pIana kad se nakon bratova
vjenčanja ukrcao na vlak za London, prateći Isabellu ovamo iz Škotske. Ovo bi nazvao nezgodno
lošom procjenom.
Tamnoplavi sako bio je pripijen uz Isabellin torzo i isticao je njene pune grudi, a siva
suknja s mnoštvom složenih nabora bila je podignuta malenom krinolinom iznad stražnjice. Šešir
joj je bio bogato ukrašen cvijećem i vrpcama, a rukavice - tamnosive boje, kako se ne bi vidjeli
tragovi londonskog smoga - prekrivale su tanke prste koje je želio ljubiti i dlanove koje je želio
osjetiti na svojim leđima dok bi ležali zajedno na krevetu.
Isabella se uvijek lijepo odijevala, uvijek je znala kombinirati boje koje gode umjetnikovu
oku. Mac joj je volio pomagati ujutro pri odijevanju, vežući oprave uz njeno meko, mirišljavo
tijelo. Otjerao bi njenu osobnu sluškinju i sam obavio njezin posao. Doduše, tih bi se jutra uvijek
kasno spustili na doručak.
Mac je sada upijao pogledom svaki njezin centimetar i, dovraga, počeo se ukrućivati.
Hoće li ona to opaziti? Hoće li mu se smijati?
Isabella podigne kućni ogrtač koji je Molly bacila na pod. "Možda bi se trebala ogrnuti
ovime, draga”, reče modelu. "Ovdje je hladno. Znaš da Mac nikad ne održava vatru u
kaminu. Siđi u kuhinju i zagrij se šalicom čaja dok ja razgovaram sa svojim mužem.”
Molly brzo ustane, smiješeći se od uha do uha. Molly je bila lijepa žena, jedna od onih
kakve muškarci najviše vole - bujnih grudi, oblih bokova, velikih očiju i naivna pogleda, guste
crne kose i savršena lica. San svakog umjetnika. No pokraj Isabelline blistave ljepote, Molly je
bila praktički neupadljiva.
"Vrlo rado”, reče Molly. "Uvijek se sva ukočim kad poziram za proste slike. Prsti su mi
zgrčeni.”
"Pojedi koji čajni kolačić pa ćeš se opustiti”, reče Isabella dok se Molly ogrtala kućnom
haljinom. "Macova kuharica je uvijek spremala velike zalihe keksa s grožđicama, za izvanredne
prilike. Pitaj je ima li ih još.”
Na Mollynim obrazima se pojave rupice. "Nedostajali ste mi, milostiva. Ozbiljno.
Gospodin lord stalno zaboravlja da moramo jesti.”
"Gospodin lord je vrlo zaboravan”, kaže Isabella, a Molly bezbrižno išeta iz ateljea. Mac
otprati pogledom Bellamyja koji je izašao nakon Molly i zatvorio vrata za sobom.
Isabella se okrene prema njemu i pogleda ga svojim raskošno zelenim očima. "Kaplješ.”
"Što?” Mac se zabulji u nju, i uto se oveća količina boje odvoji od kista te zvučno pljusne
na parket. On zareži, pa s treskom spusti paletu na stol i ubaci kist u staklenku s terpentinom.
"Jutros si rano počeo”, kaže mu Isabella.
Zašto mu se i dalje obraćala tim neutralno ljubaznim tonom, kao da su poznanici koji su
se sreli na nekoj čajanci?
"Bilo je dobro osvjetljenje.” Njegov je glas pak zvučao usiljeno i grubo.
"Da, danas je bilo sunčano jutro, malo za promjenu. Ne brini se, brzo ću te pustiti da se
vratiš slikanju. Samo me zanima tvoje mišljenje o nečemu.”
Vrag je odnio, zar je došla ovamo kako bi ga namjerno zbunila? Kad li je postala tako
dobra u toj igri?
"Moje mišljenje o čemu?” upita je. "O tvojem novom šeširu?”
"Ne o mojem šeširu, no hvala što si opazio da je nov. Ne, zanima me tvoje mišljenje o
ovome.”
Spomenuti mu se šešir nađe ravno ispred nosa. Sive i plave vrpce bile su uvijene u sjajne
vitice, mameći ga da ih podigne i izravna.
Šešir se zatim nagne unatrag i Mac ugleda Isabelline oči. Oči koje su ga jedne davne
večeri opčinile gledajući ga s drugog kraja plesne dvorane. Ta mila, slatka debitantica nije tada
bila svjesna svoje moći. Baš kao ni sada. Isabellin nevini pogled pun znatiželje i iskrenog
zanimanja u stanju je zarobiti pozornost muškarca i priskrbiti mu najerotičnije snove koje je
ikada mogao zamisliti.
"O ovome, Mac”, nestrpljivo će ona.
Pružila mu je rupčić. No usred snježnobijele tkanine nalazio se komadić platna prekriven
žutom bojom, dug oko dva i pol centimetra.
"Kako bi nazvao ovu boju?” upita ga.
"Žutom.” Mac podigne obrvu. "Dovezla si se skroz ovamo iz ulice North АисИеу kako bi
me pitala je li nešto žute boje?”
 "Naravno da znam da je to žuta boja. Ali koja nijansa žute specifično?”
Mac se zagleda u komadić platna. Boja je bila vrlo živa, gotovo pulsirajuća. "Kadmijum
žuta.”
"Još specifičnije od toga?” Isabella pomakne predmet u rupčiću, kao da tim pokretom
može otkriti njegovu tajnu. "Zar ne shvaćaš? Ovo je Mackenzie žuta. Fantastična
mješavina nijansi koja je zaštitni znak svih tvojih slika. Tajna formula koju samo ti znaš.”
"Da, imaš pravo.” Dok je Isabella stajala toliko blizu njega, ispunjavajući mu nosnice
svojim opojnim mirisom, nije ga bilo briga je li to Mackenzie žuta ili grobnički crna
boja. "Zabavljaš se sjeckanjem mojih slika?”
"Ne budi smiješan. Ovo sam otkinula sa slike koja visi u dnevnoj sobi gospođe
Leigh-Waters u Richmondu.”
Macovu nestrpljivost nadvlada znatiželja. "Nikad nisam darovao sliku gospođi
Leigh-Waters iz Richmonda.”
"Nisam to ni mislila. Kad sam je upitala odakle joj, rekla mi je da ju je kupila od jednog
trgovca umjetninama na Strandu. Od g. Cranea.”
"Vraga ju je kupila od njega. Ja ne prodajem svoje slike, a pogotovo ih ne prodajem preko
Cranea.”
"Upravo tako.” Isabella izvije svoje pune, crvene usne i trijumfalno se nasmiješi, nimalo
ne ublažavajući situaciju u Macovim hlačama. "Slika je potpisana sa Mac Mackenzie, ali je nisi ti
naslikao.”
Mac ponovno pogleda u komadić blještavo žute boje na bijelom rupčiću. "Kako znaš da je
nisam ja naslikao? Možda je neki nezahvalni gad dao sliku Craneu da je proda kako bi podmirio
dugove.”
"Radi se o panorami Rima, naslikanoj s jednog od brežuljaka.”
"Ja sam naslikao mnogo rimskih panorama.”
"Znam, ali ovo nije tvoja slika. Naslikana je tvojim stilom, tvojom tehnikom, tvojim
bojama, no to nije tvoje djelo.”
Mac gurne rupčić prema njoj. "Kako znaš? Zar si tako dobro upoznata sa svim mojim
djelima? Ja sam naslikao gomilu rimskih pejsaža nakon što si...” Nije mogao izgovoriti "nakon
što si me ostavila.” U Rim je otputovao kako bi liječio slomljeno srce slikajući njegovu prokletu
panoramu svaki božji dan. Naslikao je toliko slika Rima da mu je na koncu cijeli grad prisjeo.
Zatim je otišao u Veneciju i naslikao toliko slika venecijanskih kanala da više nikada u životu
nije želio vidjeti nijednu gondolu.
Tada je još bio razvratni bijednik i pijanica. Kad se konačno otrijeznio, svoju ovisnost o
škotskom viskiju zamijenio je ovisnošću o čaju, povukao se u Škotsku i dugo ostao
ondje. Mackenzieji nisu doživljavali viski kao žestoko alkoholno piće, već kao tekućinu
neophodnu za život, no Macov omiljeni napitak postao je oolong čaj, koji je Bellamy naučio
pripremati kao pravi majstor.
Isabella se zacrveni na njegove riječi i Maca odjednom obuzme dobro raspoloženje. "Aha,
znači, ti uistinu jesi blisko upoznata sa svime što sam ikad naslikao. Baš mi je drago što te
zanima moj rad.”
Ona se još jače zacrveni. "Vidjela sam ih u umjetničkim žurnalima, to je sve. A i ljudi mi
stalno govore o njima.”
"I toliko si dobro proučila svaku od mojih slika da možeš sa sigurnošću prepoznati
plagijat?” Mac joj se polako nasmiješi. "To mi kaže žena koja je promijenila hotel čim je čula da
sam i ja odsjeo u njemu?”
Nikad je nije vidio ovoliko zajapurenu. Osjetio je kako se mijenja dinamika u prostoriji.
Nakon maloprijašnjeg hrabrog izravnog napada, Isabella se odjednom počela žurno povlačiti.
"Nemoj si laskati. Jednostavno imam dobar dar opažanja, i to je sve.”
No ipak je odmah znala da Mac nije naslikao sliku koju je vidjela u dnevnom boravku
gospođe Leigh-Waters. On se naceri uživajući u njenoj nelagodi.
"Ono što želim reći jest da netko krivotvori tvoje slike”, nestrpljivo će Isabella.
"Zašto bi itko bio toliko blesav da krivotvori moja djela?”
"Radi novca, naravno. Ti si vrlo popularan.”
"Popularan sam jer izazivam skandale”, odvrati joj Mac. "Nakon moje smrti, sve te slike
će biti bezvrijedne, osim kao suveniri.” Mac odloži komadić slike i rupčić na stol. "Smijem li ovo
zadržati? Ili ga pIaniraš vratiti gospođi Leigh-Waters?”
"Ne budi smiješan. Nisam joj rekla da sam ga uzela.”
"Ostavila si na zidu sliku kojoj nedostaje jedan izrezani komadić? Neće li to opaziti?”
"Slika je visoko na zidu i obavila sam to toliko oprezno da nije uočljivo.” Isabella skrene
pogled na sliku na Macovu štafelaju. "Znaš, ovo je vrlo odbojno. Molly izgleda kao pauk.”
Maca nije bilo briga za tu vražju sliku, no čim je i on bacio pogled na nju, poželio je
zastenjati od muke. Isabella je imala pravo: to je stvarno grozna slika. U zadnje su vrijeme sve
njegove slike grozne. Otkako je prestao piti nije uspio naslikati nijednu poštenu sliku i zapravo
nije imao pojma zašto je mislio da će ova biti bolja od ostalih.
Frustrirano zarikavši, Mac podigne bojom natopljenu krpu i baci je na platno. Vlažna se
tkanina zalijepi za naslikani Mollyn trbuh i potočići smećkaste tekućine razliju su se po ružičastoj
koži.
Mac skrene pogled sa slike točno u trenutku kad je Isabella brzo pobjegla iz sobe. Pojuri
za njom i sustigne je na stubištu između trećeg i drugog kata. Zaobiđe je i zapriječi joj put tako da
jednom rukom uhvati ogradu, a drugom dotakne zid, zaprljavši bojom tapete koje je Isabella
izabrala kad je prije šest godina preuređivala ovu kuću.
Isabella ga hladno pogleda. "Makni se, Mac. Imam još šest obaveza koje moram obaviti
do ručka, a već kasnim.”
Mac je duboko disao, nastojeći obuzdati bijes. "Čekaj. Molim te." Prisilio se izgovoriti te
riječi. "Pođimo u dnevnu sobu. Bellamy će nam donijeti čaj pa možemo porazgovarati o
tim navodno krivotvorenim slikama.” Sve samo da je zadrži ovdje. Duboko u sebi znao je da
se Isabella više nikad neće vratiti u ovu kuću ako je sada pusti.
"Nemam ti više što reći o tim krivotvorenim slikama. Mislila sam samo da bi želio biti
obaviješten o tome.”
Mac je bio svjestan da je ispod njih sva posluga u kućanstvu prisluškivala njihov
razgovor. Ne bi se usudili biti toliko nepristojni da provire gore prema stubištu, ali su
se zasigurno skrivah iza vrata, u polumraku, čekajući što će se dogoditi. Svi su oni
obožavah Isabellu i nikad nisu prežalili njezin odlazak. "Isabella”, reče on spustivši glas.
"Ostani.” Napetost oko njenih očiju lagano popusti. Mac ju je povrijedio, znao je to. Povrijedio ju
je više puta. Prvi korak u njezinu ponovnom osvajanju bio je prestanak povređivanja.
Ona lagano razdvoji svoje bujne, crvene usne. Budući da je Mac stajao dvije stube ispod
nje, Isabellino lice bilo je u ravnini s njegovim. Da je htio, mogao je smanjiti razmak od
tih nekoliko centimetara i poljubiti je, osjetiti njena usta na svojima, okusiti njihovu
mokru toplinu na svome jeziku.
"Molim te”, prošaptao je. Tako te jako trebam. Molly je izabrala baš taj trenutak da se
popne stubištem prema njima. "Jeste li me spremni nastaviti slikati, gospodine lorde? Želite da
opet gurnem prste u svoju mačkicu?”
Isabella zatvori oči, a usta joj se pretvore u dugu, tanku, nepomičnu crtu. Macu popuste
živci.
"Bellamy!” zadere se preko ograde stubišta. "Zašto si je, dovraga, pustio iz kuhinje?”
Molly im se približi, dobroćudno se smiješeći. "Ah, milostiva mi neće zamjeriti. Zar ne,
milostiva?” Molly zaobiđe prvo Maca, pa Isabellu, a onda produži natrag prema ateljeu, šuškajući
kućnim ogrtačem.
"Ne, Molly”, reče Isabella hladnim glasom. "Tebi ništa ne zamjeram.”
Isabella zadigne skute rukom u rukavici, pripremajući se zaobići Maca. Mac posegne za
njom.
Isabella mu se izmakne. Ne s gnušanjem, shvatio je nakon jednog zaleđenog otkucaja
srca, nego zato što su mu prsti ruke koju je pružio prema njoj bili prekriveni smeđom i crnom
bojom.
Mac se nasloni na ogradu. Nije ju želio zaustaviti na silu. Barem ne sada, dok su ih sve
sluge slušale i promatrale iz prikrajka, a Isabella ga tako mrko gledala.
Isabella prođe pokraj njega silazeći niz stube, pazeći da ga ne dotakne.
Mac krene za njom. "Poslat ću Molly doma. Ostani ovdje na ručku. Moja posluga može
obaviti sve tvoje jutarnje obveze.”
"Čisto sumnjam. Neke od tih obveza su vrlo osobne prirode.” Isabella stigne do prizemlja
i uzme svoj suncobran, koji je bila ostavila na vješalici u hodniku.
Da se nisi usudio otvoriti ta vrata, Bellamy.
Bellamy širom otvori vrata, pustivši unutra dašak smrdljivog londonskog zraka. Isabellina
kočija čekala ju je pred kućom, a njezin lakaj spremno je stajao držeći otvorena vrata.
"Hvala ti, Bellamy”, reče ona vedrim glasom. "Doviđenja.”
I izađe iz kuće.
Mac poželi potrčati za njom, zgrabiti je oko struka, povući je natrag u kuću. Mogao je
narediti Bellamyju da zaključa vrata kako ga Isabella ne bi opet napustila. Isprva bi ga mrzila
zbog toga, no s vremenom bi shvatila da mu i dalje pripada. Da pripada ovamo.
Mac pusti Bellamyja da zatvori vrata. Taktika osvajanja koju su uspješno primjenjivali
njegovi preci, škotski Gorštaci, ne bi upalila kod Isabelle. Ona bi ga samo hladno pogledala tim
svojim predivnim očima i Mac bi se začas našao na koljenima. Što je nekoć dovoljno često činio
pred njom. Isplatilo se pretrpjeti tepih pod koljenima kad bi se iznenada nasmijala, a glas bi joj
izgubio ledeni prizvuk kad bi mu rekla: "Oh, Mac, ne budi smiješan.” A onda bi je povukao k
sebi dolje na tepih i njeno bi praštanje doživjelo zanimljiv obrat.
Mac klonulo sjedne na prvu stubu i zagnjuri lice u bojom zamrljane dlanove. Danas je
napravio pogrešan korak. Isabella ga je zatekla nespremnog pa je uspio upropastiti prekrasnu
priliku koju mu je neočekivano pružila.
"Oh, slika je potpuno uništena.” Molly dotrči odozgora u vrtlogu od svile. "Doduše,
mislim da sam izgledala malo čudno na njoj.”
"Idi doma, Molly”, reče joj Mac praznim glasom. "Platit ću ti za cijeli dan.”
Očekivao je da će Molly vrisnuti od sreće i brzo pobjeći odatle, no umjesto toga, ona
sjedne pokraj njega. "Oh, jadničak. Želite da vam pomognem da se osjećate bolje?”
Macovo uzbuđenje je zamrlo, i nije ga želio ponovno buditi ni za koga osim za Isabellu.
"Ne”, rekao je. "Hvala.”
"Kako god želite.” Molly mu pomiluje kosu svojim tankim prstima. "Najgore je kad ti oni
koje voliš ne uzvraćaju ljubav, zar ne, gospodine lorde?”
"Da.” Mac zatvori oči. Tijelom mu je strujala mješavina bijesa i duboke potrebe, sve dok
mu nije postalo muka od toga. "Imaš pravo. To je apsolutno najgore.”
Sutradan navečer, lovački bal lorda i lady Abercrombie u Surreyu vrvio je otmjenim i
pomodnim ljudima. Isabella sa zebnjom uđe u plesnu dvoranu očekujući da će svakog trenutka
ugledati svoga muža koji je, kako ju je obavijestila Evans, njena osobna služavka, također primio
pozivnicu. Evans je tu informaciju dobila izravno od svojeg starog prijatelja Bellamyja.
Nakon što je jučer vidjela Maca u njegovu ateljeu, polugolog i lijepog poput kakvog
antičkog boga, odjurila je ravno svojoj kući i u suzama se bacila na krevet. Nije obavila ništa od
onoga što je taj dan trebala obaviti jer je ostatak poslijepodneva provela samosažalijevajući se,
sklupčana na postelji.
Sutradan ujutro je ustala i prisilila se suočiti s realnošću. Imala je izbor - mogla je posve
izbjegavati Maca, baš kao i dosad, ili se pomiriti s činjenicom da će ga susretati po Londonu i da
oboje moraju nastaviti sa svojim životima. Mogli bi se ponašati civilizirano. Mogli bi
biti prijatelji. A ona bi se trebala toliko priviknuti na susrete s njim da je prestane
toliko uznemiravati njegova blizina. Mora postati dovoljno imuna na njega da joj srce
prestane skakati u grlo kad god ugleda njegovo čvrsto, muževno lice ili njegov vragolasti
osmijeh.
Drugi ju je izbor više plašio, no Isabella je ukorila samu sebe uvjeravajući se da je dorasla
tom zadatku. Neće se skrivati u svome domu kao uplašeni zec. I stoga je prihvatila pozivnicu
lorda Abercrombieja, iako su postojali veliki izgledi da će se i Mac ondje pojaviti.
Isabella je zamolila Evans da ju odjene u novu balsku opravu od plavog satena s
mramorastim uzorkom i žutim ružama na prsluku i na povlaci. Maude Evans, koja je u svojoj
karijeri odijevala mnogo slavnih glumica, nekoliko opernih pjevačica, jednu vojvotkinju i jednu
kurtizanu, radila je za Isabellu još od prvog jutra nakon njenog skandaloznog bijega i udaje za
Maca. Evans je stigla u kuću u ulici Mount, gdje ju je Isabella dočekala s krupnim Macovim
prstenom na ruci i odjevena u balsku haljinu koju je nosila prethodne noći, budući da nije imala
što drugo odjenuti. Bio je dovoljan jedan pogled na Isabellino nevino lice i Evans je smjesta
postala njezina vatrena zaštitnica.
Izgledam dosta prihvatljivo za matronu od gotovo dvadeset i pet godina. Isabella se
gledala u zrcalu dok joj je Evans stavljala dijamantnu ogrlicu oko vrata. Nemam se čega stidjeti.
No svejedno joj je srce zastalo čim je ušla u plesnu dvoranu lorda Abercrombieja i spazila
visokog muškarca iz obitelji Mackenzie u blagovaonici iza dvorane. Široka ramena napinjala su
crni svečani sako kad se nalaktio na okvir kamina. Ispod je nosio kilt od tartana kIana Mackenzie.
Isabella smjesta shvati da to nije Mac, nego njegov stariji brat Cameron. Odahnuvši i
razveselivši se svome djeveru, odvojila se od prijatelja s kojima je došla na bal, zadigla
svoje satenske skute i stala se probijati kroz gomilu prema njemu.
"Cam, što zaboga radiš ovdje? Mislila sam da si na sjeveru i da se mahnito pripremaš za
St. Leger.”
Cameron baci u vatru cigaru koju je pušio, uhvati Isabellu za ruku i nagne se kako bi je
poljubio u obraz. Mirisao je na duhanski dim i škotski viski; uvijek je tako mirisao, iako bi
se ponekad tome pridružio i miris konja. Cameronova konjušnica bila je puna najboljih
trkaćih konja u Engleskoj.
Drugi po starosti, Cameron je bio malo viši od Maca, širih ramena i krupnijeg stasa, a
preko lijeve jagodice protezao mu se duboki ožiljak. Od sve braće Mackenzie, Cam je
imao najtamniju nijansu crvenkasto smeđe kose, koja nikad nije bila uredno počešljana, a oči
su mu bile boje tamnog zlata. Bio je poznat kao crna ovca obitelji Mackanzie, što je bila
prilično zastrašujuća titula jer su sva braća punila stupce žutih novina svojim
skandaloznim ponašanjem. Bilo je općepoznato da je Cameron udovac s petnaestogodišnjim
sinom i da mijenja ljubavnice svakih šest mjeseci, birajući između poznatih glumica, kurtizana
i udovica visokog roda. Isabella je odavno prestala pratiti tko mu je trenutačna priležnica.
 Cameron odgovori na njeno pitanje slijeganjem ramenima. "Nemam više puno posla. Dao
sam upute svim svojim trenerima i sastat ću se s njima prije prve trke.”
"Nikad nisi znao lagati, Camerone Mackenzie. Hartte poslao, zar ne?”
Cameron se nije ni trudio glumiti da mu je neugodno. "Hart se zabrinuo nakon što je Mac
onako odjurio za tobom nakon Ianova vjenčanja. Je li te gnjavio?”
"Nije”, brzo odgovori Isabella. Voljela je svu Macovu braću, iako su voljeli previše
zabadati noseve u tuđe poslove. Na čemu im je, naravno, bila zahvalna - mogli su joj potpuno
okrenuti leđa kad je prije tri i pol godine odlučila napustiti Maca, no oni su umjesto toga stali na
njenu stranu. Hart, Cameron i Ian su joj jasno dali do znanja da je i dalje smatraju čIanom
obitelji. I budući da je bila dio njihove obitelji, pretjerano su je nadzirali i ponašali se prema njoj
kao zaštitnički nastrojena braća.
"I zato te Hart poslao ovamo? Da glumiš moju dadilju?” upita ga.
"Da”, razvuče Cameron potpuno iskreno. "Trebala bi vidjeti kako mi dobro stoje pregača i
kapica.”
Isabella se nasmije, a Cam joj se pridruži. Imao je hrapavi smijeh i zvučao je kao da mu je
nešto izgrebalo glasnice.
"Beth je dobro?” upita ga. "Je li sve u redu s njom i Ianom?”
"Bili su dobro kad sam napustio Škotsku. Ian je ushićen što će postati otac. Spominje to
samo svakih pet minuta.”
Isabella se nasmiješi, iskreno se veseleći zbog njih. Ian i Beth, njegova nova žena, bili su
tako jako sretni i Isabella je jedva čekala držati njihovo dijete u naručju. No ta ju je
pomisao istodobno ispunila tugom, koju je, međutim, brzo potisnula.
"A Daniel?” Isabella ga nastavi ispitivati, održavajući razgovor u ležernom tonu. "Je li
došao s tobom?”
Cameron odmahne glavom. "Daniel je odsjeo kod jednog mojeg starog profesora koji mu
treba napuniti glavu znanjem prije jesenskih rokova. Želim olakšati posao Dannyjevim učiteljima
pa ga možda neće morati batinama tjerati da nauči lekcije.”
"Učenje umjesto konja? Sigurna sam da je naš Danny vrlo nesretan zbog toga.”
"Točno, no bude li nastavio dobivati loše ocjene, nikad se neće upisati na fakultet.”
Taj visoki muškarac opasne reputacije zvučao je kao svaki zabrinuti otac, i Isabella se
morala ponovno nasmijati. "On samo pokušava oponašati tebe, Cam.”
"To je također točno. I to je ono što me najviše brine.”
Iza Isabelle se začuju prvi taktovi valcera i parovi se počnu namještati na plesnom podiju.
Cameron joj pruži ruku. "Jesi li za ples, Isabella?”
"Bit će mi zadovoljstvo...”
Isabellino ljubazno prihvaćanje Camova poziva na ples naglo je prekinuto ovijanjem
snažnih prstiju iznad njezina lakta. Osjetila je miris Macova sapuna i muževni miris
njegove kože, prožet jedva osjetnim daškom terpentina.
"Ovo je moj valcer”, reče joj Mac na uho. "I nemoj mi ni pokušati reći da ti je plesna
kartica popunjena, ženice moja, jer znaš da ću to riješiti po kratkom postupku.”
2
Kuća u ulici Mount, prebivalište poznatog škotskog lorda i njegove nove lady, doživjela je
potpunu preobrazbu. Povlašteni gosti izvješćuju o novim tapetama, tepisima i
umjetničkim predmetima koji odaju iznimno dobar ukus i profinjenost, što pak govori o
gazdaričinu savršenom odgoju. Među posjetiteljima njihova doma primijećeni su pripadnici
pariških krugova, strani prinčevi i veličanstvene dame koje uživamo gledati na
londonskim pozornicama.
- Travanj 1875.

Isabella nije bila posve sigurna kako je uspjela stići do plesnog podija nijednom se ne
spotaknuvši balskim cipelama visokih potpetica o dugu, ružama prekrivenu povlaku. Čula je kad
je počela glazba, osjetila Macovu ruku oko svoga struka koja je potiče na kretanje u ritmu plesa.
Njezin se pIan da postane flegmatična prema Macu činio smiješnim.
Uvijek je voljela valcer, a najviše ga je voljela plesati s Macom. Tako bi je nepogrešivo
vodio da bi na kraju zaboravila na korake i jednostavno klizila podijem prateći glazbu. Lebdjela
bi kao da pleše u zraku, sigurna u naručju voljenog muškarca.
Večeras su je žuljale cipele, a srce joj je sumanuto lupalo ispod pretijesnog steznika s
pojačanjem od kitove kosti. Macov dIan na njenom struku žario ju je kroz gornji dio
haljine, korzet i podhaljinu. Imala je osjećaj kao da će joj njegovi usijani prsti ostaviti žigove na
goloj koži, a njegove snažne noge, koje su se kretale uz njene skute, još su joj jače grijale tijelo.
"Bio si nepristojan, znaš”, reče ona kao da je ne izbezumljuje svaki njihov korak. "Baš
sam ugodno čavrljala s Cameronom.”
"Cameron zna kad je smetalo.”
Zamislila je ženskara Camerona u ulozi smetala, što je trebao biti smiješan prizor, no
Isabella je bila previše uznemirena Macovom blizinom da bi se nasmijala. Željela je ne osjećati
pomicanje mišića njegovih ramena pod svojim dIanom i njegovu šaku koja kao da je progutala
njene prste svojim čvrstim stiskom. Moda je bila takva da su oboje nosili nekoliko slojeva odjeće,
no prema njezinu mišljenju, nije ih bilo ni približno dovoljno.
"Sigurno si zadovoljan samim sobom”, reče ona nastojeći zadržati nehajan ton glasa.
"Znaš da ne smijem odbiti plesati s tobom jer bi inače cijeli London brujao o tome. Svi
vole tračati o nama.”
"Londonska nezasitna glad za tračevima jedno je od oružja u mojem arsenalu”, odvrati joj
Mac, glasom baršunastim poput skupocjenog vina. "Doduše, nije uvijek pouzdano.”
Isabella se nije usudila pogledati ga u oči. Već je imala dovoljno problema s održavanjem
ravnoteže i bez fiksiranja tih bakrenih šarenica. Umjesto toga se usredotočila na njegovu bradu,
prekrivenu crvenkasto zlatnim čekinjama. Nije pomoglo to što je znala kakvog su okusa.
"Baš je zanimljivo, i pomalo uvredljivo, što govoreći o našoj situaciji koristiš ratnu
terminologiju”, reče ona.
"To je vrlo prikladna metafora. Ova plesna dvorana je bojište, ovaj ples je prva bitka, a
tvoje oružje je ova dekadentna oprava koja tako dobro prianja uz tvoje obline.”
Macov pogled prelazio je preko uskog gornjeg dijela Isabelline večernje haljine s
rukavima koji su joj otkrivali ramena i zaustavio se na žutoj ruži na njezinom dekolteu. Isabella je
najviše voljela žute ruže jer ju je drugog dana njihova braka naslikao s njima. Oči mu potamne od
strasti, a njena obnažena koža se zažari.
"Onda je tvoje drugo oružje plesanje sa mnom dok me ne zabole noge”, reče Isabella. "A
treće je tvoj kilt.”
 Mačje djelovao zbunjeno. "Moj kilt?”
"Izgledaš osobito dobro u kiltu.”
Macove oči zaiskre. "Da, sjećam se, uvijek si voljela gledati u moje noge. I u ostale
dijelove moje anatomije. Kažu da Škoti ne nose ništa ispod kilta.”
Isabella se prisjećala onih jutara kad Mac nije imao na sebi ništa osim kilta, nemarno
omotanog oko struka, nogu podignutih na stolić u njihovoj spavaćoj sobi dok je listao jutarnje
novine. Mac je bio iznimno zamaman u svečanom odijelu, no obnažen je bio apsolutno
veličanstven.
"Preuveličavaš moju izjavu”, reče Isabella nesigurnim glasom.
"Misliš? Želiš da izađemo na terasu pa da zadovoljiš svoju radoznalost u vezi s ovim
drugim?”
"Hvala lijepa, ali s tobom ne želim ići niti blizu terase.” Na terasi kuće Isabellina oca,
nakon što se bez pozivnice pojavio na njenom debitantskom balu, Mac ju je prvi put poljubio.
Macove oči zabljesnu, a usne mu se izviju u poročni osmijeh. "Strahuješ da bi to moglo
biti opasnije bojište?”
"Ako baš moramo nastaviti s ratnim metaforama, onda da, mislim da bih se na terasi našla
u taktički nepovoljnijem položaju.”
Mac je lagano privuče bliže sebi. "Ti si uvijek u povoljnijem položaju u odnosu na mene,
Isabella.”
"Ne bih rekla. Zašto tako misliš?”
On je privuče još bliže. "Zato što si me u stanju uzbuditi samim svojim ulaskom u
prostoriju - kao jučer u mojem ateljeu. Tri i pol sam godine živio kao redovnik, no čim mi priđeš
dovoljno blizu da mogu osjetiti tvoj miris, da te mogu dotaknuti... Smiluj se sirotom apstinentu.”
"Odbijati spavati s drugim ženama je bio tvoj izbor.”
Mac je pogleda u oči i dugo zadrži pogled, i ona mu ga konačno uzvrati. Osim izazovnog
bljeska, dočeka je spokoj koji prije nikad nije opazila u njegovim očima.”
"Da”, reče on. "To je bio moj izbor.”
Isabella mu je vjerovala. Mogla je vrlo lako nabrojati najmanje šest žena koje bi uskočile
u krevet Maca Mackenzieja čim bi im dao do znanja da su ondje dobrodošle. Isabella je znala da
njezin muž nije bio ni sa jednom ženom otkako je upoznao nju, niti prije, niti nakon što ga je
ostavila. Da se takvo što dogodilo, mnogo bi ljudi jedva čekalo izvijestiti je o tome. Čak su i
njihovi zlobni poznanici morali priznati da je Mac ostao vjeran svojoj ženi čak i nakon njihova
razdvajanja.
"Možda bih trebala promijeniti parfem”, reče Isabella.
"Nema to nikakve veze s parfemom.” Mac se nagne prema njoj, dotaknuvši joj dahom
udubinu između ramena i vrata. "Drago mi je što i dalje koristiš ražino ulje.”
"To je zato što volim raže”, kaže mu tiho.
"Znam. Žute ruže.”
Isabella se ponovno spotakne. Mac je uspravi pojačavši stisak ruke oko njezina struka.
"Pazi.”
"Večeras sam baš nespretna”, reče ona. "Ove balske cipelice su tako tijesne. Možemo li,
molim te, malo sjesti?”
"Rekao sam ti, tek nakon što završi valcer. Duguješ mi ovaj ples i ne mogu te pustiti dok
mi do kraja ne isplatiš svoj dug.”
"Dug za što?”
"Zato što te nisam strastveno poljubio pred svim ovim ljudima. Da ne spominjem
jučerašnju situaciju na stubištu.”
 Isabelli zadrhte prsti. "Jučer si me kanio poljubiti, iako ja to nisam željela?”
"Ali ti to jesi željela, draga moja ženice. Zaboravljaš da te predobro poznajem.”
Isabella mu nije ništa odgovorila jer je imao pravo. Dok su stajali licem u lice ondje na
stubama, u kući koju su nekoć dijelili, zamalo mu je dopustila da je poljubi. Da ih Molly
nije prekinula, Isabella bi dopustila da je privuče u zagrljaj i prisloni svoje bojom zamrljano lice o
njeno, da je dodiruje koliko god želi. No Mac ju je pustio da ode. To je također bio njegov izbor.
"Molim te, Mac, možemo li sada prestati plesati? Uistinu mi je jako vruće.”
"Stvarno izgledaš zajapureno. Postoji samo jedan lijek za to.”
"Stolica i hladno piće.”
"Ne.” Licem mu se razvuče osmijeh, onaj isti osmijeh koji je na njenom debitantskom
balu prije šest godina onako razorno djelovao na nju. Odvukao ju je s plesnog podija, podvukao
njenu ruku ispod svoga lakta i brzo je poveo preko dvorane, prema francuskim prozorima.
"Šetnja po terasi.”
"Mac.”
Ignorirao je njezin protest i izveo ju na hladnu, slabo osvijetljenu terasu. Zaustavio se tek
kad su stigli do njezina kraja, do kutka u polutami, iza osvijetljenih prozora.
"A sada...” reče on.
Isabella se odjednom nađe leđima uza zid, zarobljena Macovim snažnim rukama s obje
strane tijela.
Isabellin je dah bio sladak, tijelo joj je bilo izvor topline na hladnom noćnom zraku. Grudi
su joj se podizale iznad dekoltea, a dijamanti blistali na njezinoj koži.
Upravo su ovako stajali i na terasi njezina oca one noći kad su se upoznali. Isabella je bila
naslonjena na zid, Macovi prsti rašireni preko opeka s obje strane njezina tijela. Tada je imala
samo osamnaest godina i nosila je djevičanski bijelu haljinu i bisernu ogrlicu kao jedini nakit.
Čista, netaknuta djeva prekrasne kose, dozrela voćka spremna za ubiranje.
Nije mogao odoljeti iskušenju, morao ju je dotaknuti. Oklada koja ga je te noći dovela
onamo bila je jednostavna - upasti bez pozivnice u kuću uštogljenog grofa Scrantona, plesati sa
stidljivom i kreposnom debitantnicom u čiju je čast bio priređen taj bal, i navesti je da ga poljubi.
Mac je očekivao neku žgoljavu djevicu oholo stisnutih usta i iritantnog ponašanja.
Umjesto toga je pronašao Isabellu.
Bilo je to kao otkriti šarenog leptira usred gomile bezbojnih moljaca. Čim ju je spazio,
želio ju je upoznati, razgovarati s njom, saznati sve o njoj. Sjetio se kako ga je gledala prkosno
podignute brade dok se probijao prema njoj kroz krcatu plesnu dvoranu, izazivajući ga svojim
zelenim očima, poručujući mu pogledom da ga se ne boji. Njene prijateljice su stajale iza nje,
došaptavajući se i nedvojbeno je upozoravajući tko je on, nadajući se da će nazočiti njenom
oštrom odbijanju skandaloznog lorda RoIanda "Maca” Mackenzieja. Isabella je, kako je Mac
kasnije otkrio, bila prilično dobra u odbijanju.
Stao je ispred nje i Isabella ga je ostavila bez daha, iako nije izgovorila nijednu riječ.
Kosa joj se razlijevala preko ramena poput crvene rijeke, oči su joj blistale
hladnom inteligencijom i on ju je želio. Želio je plesati s njom, naslikati je, voditi ljubav s njom.
Dođi, srce. Sagriješi sa mnom.
Mac je hitro dograbio najbližeg znanca i prisilio ga da ih upozna, znajući da ta
besprijekorno odgojena mlada dama nikad ne bi progovorila s njime dok joj ga netko službeno ne
predstavi. A kad joj je Mac pružio ruku s uobičajenim pitanjem "Moja damo, smijem li vas
zamoliti za ovaj ples?” uputila mu je hladan pogled i podigla ruku pokazujući mu svoje zapešće s
kojeg je visjela plesna kartica.
"Baš šteta”, rekla mu je. "Moja kartica je puna.” Naravno da je bila puna. Isabella je bila
dobro zaštićena debitantica, starija kći grofa Scrantona, sjajna prilika za svakog gospodina
u potrazi za ženom. Netko od potencijalnih kandidata koje je njezin otac osobno izabrao -
onaj kojem je Isabella obećala ovaj valcer, vjerojatno se upravo žurno probijao prema njoj.
Mac je uzeo njenu karticu, izvadio iz džepa olovku i debelom dijagonalnom crtom
prekrižio sva imena. Preko te crte napisao je svojim neurednim rukopisom: Mac Mackenzie.
Zatim je ispustio karticu i pružio joj ruku. "Zaplešite sa mnom, lady Isabella”, rekao je. I
pogledom dodao: Ako se usuđuješ...
Očekivao je da će ga odbiti po kratkom postupku. Da će se okrenuti i otići podignuta
nosa, potražiti očeve lakaje i narediti im da izbace tog drskog nitkova iz kuće.
Umjesto toga, ona je položila ruku u njegovu. Te su iste noći pobjegli i vjenčali se.
Večeras, u polumraku terase lorda Abercrombieja, Isabellina se kosa isticala poput vatre,
no oči su joj bile zasjenjene. Te noći kad su se prvi put sreli nije vrištala niti je pobjegla od njega.
Večeras to također nije učinila.
Na terasi njezina oca gledala ga je hrabro, bez straha u očima. Mac joj je dodirnuo usne
svojima. Samo dodirnuo, nije ju poljubio. A kad se odmaknuo, Isabella ga je gledala u šoku.
Mac je bio jednako šokiran. PIanirao se nasmijati njenoj ustreperenoj čednosti i napustiti
je. Debitantica poljubljena, oklada dobivena. No nakon prvog dodira njihovih usana, ne bi se
mogao odmaknuti od nje ni zavezan za jednog od Cameronovih najbržih trkaćih konja.
Pri sljedećem spajanju usta, Isabella je razmaknula usne, nastojeći mu uzvratiti poljubac.
Mac se nasmijao tiho i pobjedonosno, rekao joj da je nevjerojatno slatka, a onda je zarobio njena
usta. Želio ju je u svome krevetu te iste noći, gotovo je opsesivno žudio za tim. No da se nije
oženio njome, potpuno bi je upropastio, a Mac nije želio ni na koji način nauditi ovoj dami.
I stoga se oženio njome.
Te noći, nakon tog poljupca, Isabella je otvorila usta i prošaptala njegovo ime. Večeras su
se te iste crvene usne razmaknute, i ona je rekla: "Jesi li istražio onu krivotvorinu o kojoj sam ti
jutros govorila?”
Povratak u sadašnji trenutak bio poput hladnog šamara. "Rekao sam ti, Isabella, nije me
briga ako neki idiot želi oponašati moje slike i potpisati ih mojim imenom.”
"A prodavati ih?”
"Pozdravljam njegov trud, zaslužio je biti plaćen.” Tko god to bio, neka slobodno zadrži
svoj novac i uživa u njemu.
Isabella ga pogleda iskreno zgranutim pogledom. "Ne radi se samo o novcu. On - ili ona -
je ukrao dio tebe.”
"Je li?” Mac se nije mogao sjetiti tog dijela sebe. Isabella je odnijela sa sobom većinu
njega kad je otišla, ostavivši prazninu na mjestu gdje je nekoć bio Mac.
"Da. Slikanje je tvoj život.”
Ne, slikanje je bilo njegov život. Jučerašnji pokušaj slikanja Molly pokazao se kao totalna
katastrofa. Slike na kojima je radio ljetos u Parizu bile su jednako grozne i završile su na
smetlištu. Mac je to prihvatio. Prihvatio je da je taj dio njegova života završio.
"Znaš da sam počeo slikati samo da prkosim svome ocu”, rekao je ležernim tonom. "To je
bilo veoma davno, a stari gad me se više ne može odreći zbog mojih nedoličnih hobija.”
"Ali si se zatim zaljubio u umjetnost. Rekao si mi to. Znaš da si napravio mnoga
prekrasna djela. Možda ti se sada čini da nije tako, no tvoje slike su zadivljujuće.”
Da, bile su zadivljujuće. To je upravo ono što ga je najviše boljelo. "Mislim da sam
izgubio interes za slikanje.”
"Jučer ujutro, kad sam upala u tvoj atelje, slikao si s velikim žarom.”
On slegne ramenima. "Slikao sam da dobijem okladu. Prije odlaska u Pariz, nekoliko
prijatelja me zadirkivalo i nagovaralo da slikam erotske slike, izazivajući me, govoreći mi da ne
mogu. Rekli su da sam postao preveliki puritanac da bih naslikao iole vulgarnu sliku.”
Isabella se glasno nasmije, zagrijavajući hladan zrak svojim toplim dahom. To ga je
podsjetilo kako se nekoć smijala u njegovu kožu dok su hladnih zimskih noći zajedno ležali u
krevetu.
"Ti?” reče Isabella. "Puritanac?”
"Prihvatio sam okladu da spasim svoju čast, hvala lijepa, no očito ću je izgubiti.” Nije to
bio ugodan osjećaj, ali ne zbog ponosa. Mac je jučer shvatio da neće moći naslikati tu prokletu
sliku, koliko god se trudio. Jednostavno nije više uopće bio u stanju slikati.
"Što će se dogoditi ako izgubiš okladu?” upita Isabella.
"Ne sjećam se detalja. Mislim da ću morati pjevati s Vojskom spasa ili nešto jednako
blesavo.”
Isabella se ponovno nasmije svojim svilenim glasom. "Baš okrutno.”
"Oklada je oklada, draga moja. To je pitanje časti.”
"To je valjda muški obred koji nikad neću shvatiti. Iako smo se i mi na Elitnoj akademiji
gospođice Pringle upuštale u neke prilično smjele situacije.”
Mac nasloni ruku na zid, još joj se više približivši. "Gospođica Pringle je zacijelo bila
šokirana.”
"Ne šokirana, samo ljuta. Nekim čudom je uvijek znala kakvu psinu spremamo.”
"Pronicljiva gospođica Pringle.”
"Iznimno je pametna. Nemoj joj se rugati.”
"Nikad. Meni je baš draga. Ako si ti proizvod njene akademije, sve bi je mlade dame
trebale pohađati.”
"Ne bi imala mjesta za sve”, reče Isabella. "Zato se i zove Elitna akademija gospođe
Pringle.”
Ovako mu je nekoć bilo s Isabellom. Njih dvoje bi brbljah o svemu i svačemu dok bi on
provlačio prste kroz svilenkaste pramenove njene kose. Izležavah bi se u krevetu, razgovarah,
smijali se, prepirali se oko nebitnih stvari. Sve su radili zajedno.
Dovraga. Želim to ponovno.
Od trenutka kad mu je Ian uručio njeno pismo, cijelim je tijelom bolno čeznuo za njom.
Što je to? upitao ga je Mac, ne baš najbolje raspoložen - glava ga je boljela od
prošlonoćnog pijančevanja. Zar te Isabella počela koristiti kao kurira za našu ljubavnu prepisku?
Ianov zlaćani pogled skliznuo je na Macovo desno rame. Ianu je uvijek bilo neugodno
gledati ljudima u oči. Isabella je otišla. Ovo pismo objašnjava zašto.
Otišla? Kako to misliš, otišla? Mac je razbio pečat i pročitao sudbinske riječi: Najdraži
Mac. Volim te i uvijek ću te voljeti. No ne mogu više živjeti s tobom.
Ian je gledao kako Mac bijesnim potezom ruke ruši na pod sve sa stola. Nakon što se
malo smirio, ponovno je tupo gledao u pismo, a Ian, čovjek koji nije volio tuđe dodire, položio je
ruku na bratovo rame. Imala je pravo što je otišla.
Suze su došle tek znatno kasnije, kad se Mac napio do besvijesti, sa zgužvanim
Isabellinim pismom pokraj sebe na stolu.
Isabella iznenada zadrhti, trgnuvši ga iz misli.
"Hladno ti je”, reče Mac. Temperatura se spustila, a Isabellina duboko dekoltirana oprava
nije bila nikakva zaštita od jesenje večeri. Mac svuče sako i prebaci joj ga preko ramena.
Držao je rubove sakoa odolijevajući želji koja ga je izjedala iznutra. Bili su relativno sami
i skriveni od tuđih pogleda, Isabella je bila njegova žena, a on je umirao od potrebe da je dotakne.
Nije smio plesati s njom. To je bio samo sitan zalogaj, a on je bio gladan i želio je mnogo, mnogo
više. Želio je rasplesti njene uvojke, aranžirane u kompliciranu frizuru, i pustiti da joj se duga
kosa razlije po njegovom golom tijelu. Želio je da ga pogleda snenim očima i da mu se nasmiješi,
da se pridigne prema njegovoj ruci dok je zadovoljava Mac ju je naslikao prvog jutra nakon
njihovog brzopletog vjenčanja. Isabella je sjedila na rubu kreveta, gola, usred izgužvane
posteljine. Upravo je bila uvijala svoju plameno crvenu kosu u punđu i njene čvrste grudi podigle
su se pri tom pokretu. Kad ga je napustila, ponijela je tu sliku sa sobom, a Mac nikad nije tražio
da mu je vrati. Sad bi volio da je ima, barem bi mogao gledati u nju i prisjećati se.
"Isabella.” Izgovorio je njeno ime napola šaptom, napola jecajem. "Tako si mi
nedostajala.”
"I ti meni.” Dotakla mu je lice svojim hladnim, mekim dIanom. "Stvarno mi nedostaješ,
Mac.”
Zašto si me onda ostavila?
Pregrizao je riječi koje su mu bile na vrh jezika. Prigovaranje bi je samo razljutilo, a već
je bilo dovoljno ljutnje među njima.
Ne trudiš se dovoljno da je ponovno osvojiš, nedavno mu je rekao Ian. Nisam znao da si
tako prokleto glup.
No Mac je znao da je mora polako osvajati. Navali li prebrzo na Isabellu, izmigoljit će mu
se poput sunčeve zrake koju pokušava uhvatiti prstima.
"Zapravo, pokloniš li mi nekoliko dragocjenih trenutaka,” upita je Mac nakašljavši se.
"Ovamo sam te doveo s razlogom.”
Ona se nasmiješi. "Kako bi mi omogućio da se rashladim od našeg vatrenog plesa?”
"Ne.” Kvragu, dopusti mi da učinim ovo. "Da zatražim tvoju pomoć.”
3
Plemeniti lord, vlasnik kuće u ulici Mounti odnedavno mladoženja, nije se, uvjeravaju
nas, prestao baviti svojim hobijem slikanja na pariški način i, štoviše, nakon vjenčanja je
nastavio slikati s obnovljenim žarom.
- Svibanj 1875.

Isabelline oči zatrepere od iskrenog iznenađenja. "Trebaš moju pomoć? Što bih ja,
zaboga, mogla učiniti za tako uzvišenog lorda poput tebe?”
"Ništa osobito teško”, reče Mac. "Samo mi treba tvoj savjet.”
Usne joj se izviju u blagi smiješak i njemu se zagrije krv u žilama. "Ne mogu vjerovati,
Mac Mackenzie traži nečiji savjet?”
"Ne za mene. Za prijatelja.” Iznenada mu se to učinilo kao jako glupa zamisao, no nije
uspio smisliti bolju. "Jedan se moj poznanik želi udvarati jednoj dami”, reče on žurno. "Pa sam te
želio upitati kako bi se trebao ponašati.”
Isabella podigne visoko obrve. Njene oči su mu bile tako blizu u mraku. "Stvarno? Zašto
bi mene pitao za savjet u vezi s time?”
"Zato što ja nisam baš stručnjak za udvaranje. Tebe sam snubio... koliko dugo? Sat i pol
vremena? Osim toga, situacija je vrlo delikatna. Dotična dama prezire mojeg prijatelja jer ju je
svojedobno povrijedio. Duboko.” Mac se premjesti s noge na nogu. Svaki ga je mišić
bolio. "Trebat će joj laskati. Puno i često.”
"Ali dame ne vole kad im muškarci laskaju”, reče Isabella ne skidajući s lica onaj
poluosmijeh. "Žele da im se dive i da ih poštuju.”
Vraga ne vole! Žene žele biti obožavane, žele da muškarci sline za njima u iščekivanju
makar i jedva opazivog poziva prstom. Osmijeh dame bio bi još skuplji.
"No dobro”, kaže Mac glasom koji je odavao napetost. "Koje je tvoje mišljenje o
darovima?”
"Dame vole darove. Znakove naklonosti. No to moraju biti prikladni darovi, ništa jako
ekstravagantno.”
"Ali taj moj prijatelj je vraški bogat. I on jako voli biti ekstravagantan.”
"To ne mora nužno impresionirati damu.”
I opet, vraga ih ne impresionira! Žene se rastapaju nad ogrlicama s dijamantima,
blještavim safirima i smaragdima, zelenim poput njihovih očiju. Mac je jednom kupio Isabelli
ogrlicu od smaragda i nježno je položio na njene grudi. Prve noći kad ih je nosila bili su sami,
njene lijepe grudi obnažene samo za njega. Još se sjećao okusa smaragda na njenoj koži.
"Onda ću ga naučiti razliku između prikladnih i ekstravagantnih darova”, promumlja
Mac. "Još nešto?”
"Da. Vrijeme. Dama ne želi da je se požuruje. Treba joj vremena za razmišljanje kako bi
mogla procijeniti je li gospodin koji joj se udvara dobar za nju.”
Vrijeme. Toga su već i previše imali. Toliko izgubljenih tjedana, mjeseci, godina. A mogli
su ih provesti sklupčani zajedno u krevetu. Mac bi je dodirivao usnama, kušajući je,
udišući njezin miris, uživajući u toplini njezina tijela, pripijenog uz njegovo.
"Misliš na vrijeme koje je potrebno mojem prijatelju da joj dokaže svoju odanost?” Mac
nije uspio prikriti nestrpljivu oštrinu u svome glasu. "Ili toj dami da ga u potpunosti
izludi?” "Vrijeme koje je potrebno dami da procijeni je li njegova odanost iskrena ili je to
sve samo plod njegove mašte.”
"A dama je ta koja odlučuje, je li?”
 "Da. Uvijek.”
Mac zastenje. "Nije lako gospodinu kad dama zna bolje od njega samog što mu je na
umu.”
"Takva su pravila udvaranja”, hladno će Isabella. "Tražio si moj savjet i ja sam ti ga
dala.”
"Što ako je jadnik zaljubljen i svjestan je svojih osjećaja?”
"U tom slučaju ne bi nikada povrijedio tu damu, a rekao si da jest.”
Iznenadni bolni bljesak u njenim očima toliko ga je pokosio da je morao odvratiti pogled.
Da, Mac ju je povrijedio. Povrijedio ju je i nastavio ju je povređivati, iako je bio toga svjestan.
Zatim je i ona povrijedila njega, nakon čega su nastavili održavati odnos napadanja i uzvraćanja,
očajnički nastojeći održati ravnotežu. Kakvo glupo ponašanje dviju osoba koje su u braku jedna s
drugom.
Mac isprekidano uvuče zrak u pluća. "Predlažem da me naučiš kako bi se moj prijatelj
trebao ponašati. Drži mi instrukcije iz udvaranja. A ja ću onda sve to prenijeti svome prijatelju.”
Čekao je dok je Isabella ćubila usta. Uvijek je to činila kad je bila udubljena u misli. On
se tada volio polako saginjati prema njoj, sve bliže i bliže, i dotaknuti nježnim poljupcem njene
blago naškubljene usne. Ona bi se nasmijala i rekla nešto poput: Dragi Mac, ti si tako budalast.
"Mislim da bih se mogla dati nagovoriti na to”, reče Isabella otvorivši svoja meka, crvena
usta. "No nadam se da si svjestan kako ovo nije bilo udvaranje.”
Mac se lagano odmakne. "Što to?”
Ona obliže usne i on osjeti još dublju čežnju. "Bojim se da si loše počeo. Ne možeš
zamoliti damu za ples tako da je odvučeš na silu od partnera s kojim je upravo pristala plesati, a
kad ti kaže da joj je vruće, odvedeš je do prve slobodne stolice i doneseš joj hladno piće. Ne
smiješ je odvući na terasu, niti bilo koje drugo slabo osvijetljeno mjesto, skriveno od tuđih
pogleda.”
"Zašto ne?”
"To nije udvaranje, to je zavođenje. Mogao bi upropastiti damin ugled.”
"Aha.” Mac se ponovno osloni rukom o zid pokraj njene glave i opazi da je zadrhtala.
"Želiš reći da sam već pao na prvom ispitu?”
"Zamalo.” Isabella se nasmiješi, a njemu se preokrene srce. "Ti znaš vrlo dobro laskati,
što uvijek donosi pozitivne bodove udvaraču.”
"Mogu ja još bolje laskati. Mogu ti reći da je tvoja kosa vatreni slap, da su ti usne slađe od
najfinijih vina, da mi se tvoj glas razlijeva tijelom uzburkujući sve moje želje.”
Isabelli se pomicalo grlo dok je gutala slinu. "Dobro odgojena dama bi mogla biti
šokirana takvim usporedbama.”
"Ja pamtim jednu dobro odgojenu damu kojoj nije smetalo kad sam njene grudi
uspoređivao s mekanim jastucima i govorio o božanstvenom mjestu između njenih nogu.” "Onda
ta dama nije bila dovoljno dobro odgojena”, tiho reče Isabella.
Mac se nagne prema njoj. "Bi li ta dobro odgojena dama bila šokirana kad bi znala da sam
u iskušenju uzeti je na licu mjesta i da me nije briga što bi netko mogao zalutati na ovaj dio
terase?”
Ona obori trepavice. "Mislim da takvo što ne bi bilo praktično u ovoj opravi.”
"Ne izazivaj me, Isabella. Savršeno sam ozbiljan.”
"Ali ja te tako volim izazivati. To je nešto čemu nikad nisam mogla odoljeti”, reče ona
koketno mu se nasmiješivši, a Maca zabole svi udovi. "No i ja sam puno razmišljala o
našem odnosu, Mac. Oboje smo se zatvorili u sebe, jedva razgovaramo jedno s drugim, a to
stvara veliku napetost. Možda kad bismo se češće viđali, kad bismo prestali izbjegavati
događanja na koja smo oboje Pozvani - poput ovog večerašnjeg - možda bismo postali opušteni
u međusobnom druženju.”
Macov balončić nade se raspline. "Opušteni? Što to, dovraga, znači? Kao da smo dvoje
onemoćalih staraca koji kimaju jedno drugomu iz invalidskih kolica.”
"Ne, ne. Samo sam htjela reći da bi možda, ako bismo se ponovno navikli boraviti u
međusobnom društvu, tvoja želja minula. Mogli bismo biti civiliziraniji jedno prema drugomu.
Sada smo nervozni i napeti. Oko svega.”
Mac je istodobno htio prasnuti u smijeh i zaurlati od bijesa. "Za Boga miloga, Isabella, zar
stvarno misliš da je ova napetost među nama samo posljedica moje želje za tobom? O, draga
moja djevojko...”
"Naravno da ne mislim da je to tako jednostavno. No možda, ako se složimo da bismo
trebali biti, ovaj, ležerniji u međusobnom društvu, možda bismo mogli gledati jedno u drugo, a da
nam pritom ne zavrije krv.”
"Duboko sumnjam da je to moguće.” Mac joj uputi vrući, nakošeni osmijeh. "Moja krv
vrije za tobom još od našeg prvog susreta. Nikad nije ni prestala vreti, i nikada neće, koliko god
puta imao zadovoljstvo odvesti te u postelju.”
Isabella zine od iznenađenja. Zar je doista mislila da je rješenje za njihov jad tako
jednostavno? Da će je Mac prestati željeti i pustiti je na miru ako se budu dovoljno družili i na
koncu dosadili jedno drugomu? Neki bi muškarci - najobičnije budale - uistinu izgubili interes za
ženom nakon što bi spavali s njom, no Mac nije mogao zamisliti da bi ga Isabella ikada prestala
zanimati i privlačiti.
Mac se sada smiješio osmijehom grabežljivca. "Draga moja Isabella, prihvatit ću tvoj
prijedlog i pokazati ti koje su posljedice igranja s vatrom. Potrudit ću se da se viđamo jako, jako
često. Ali nećemo dosaditi jedno drugomu. Jer, draga moja, kad te napokon opet odvedem doma,
to će biti zauvijek. Bez kajanja, bez igrica, bez ‘opuštenosti’. Bit ćemo muž i žena u svakom
pogledu, i to će onda biti konačno.”
Isabella ga pogleda svisoka. To je bila njegova Isabella. Vatrena, temperamentna žena, a
ne koketna gospođica. "Shvaćam. Znači, igrat ćemo samo igre koje ti izabereš.”
On joj dotakne usne vrhom prsta. "Upravo tako, milo moje zlato. A kad pobijedim,
Isabella, nećemo više igrati nikakve igrice. To ti obećajem.”
Isabella zine kako bi mu odvratila, no Mac je ušutka brzim i vrućim poljupcem. Samo
njezin okus bio je dovoljan da ga pretvori u prah, no prisilio se, jednako brzo, pustiti je iz svoga
zagrljaja.
Prešao joj je prstom niz vrat, do udubine između njenih grudi. "Laku noć, draga”, rekao
je. "Zadrži sako.”
Odmaknuti se od Isabelle, tako neodoljive u toj haljini s dubokim dekolteom i s njegovim
sakoom prebačenim preko njenih ramena, bilo je nešto najteže što je Mac ikada morao učiniti. Pri
svakom je koraku očekivao da će ga pozvati natrag, moliti ga da se vrati, ili ga čak prokleti.
Isabella nije progovorila niti riječ. Macova žudnja glasno ga je korila dok je hodao preko
terase i vratio se u prezagušljivu kuću.
Macovo uzbuđenje nije se smirilo ni nakon što se vratio kući i popeo u svoj atelje u
potkrovlju. Stajao je nasred sobe promatrajući uništenu sliku koja se još nalazila na štafelaju, stol
prekriven staklenkama i paletama, svoje kistove, temeljito oprane i sortirane prema veličini. Čak i
kad bi izgubio živce i počeo bacati stvari, Mac je uvijek pazio na svoje kistove. Kistovi su
produžeci slikarevih prstiju, rekao mu je jedan ludi stari umjetnik, njegov prvi učitelj. Moraš se
uvijek brinuti o njima.
Mac začuje iza sebe Bellamyjevo teško disanje. Njegov osobni sluga puhao je i dahtao
dok se teškom mukom penjao uz stube. Mac odsutno svuče kravatu i prsluk pa ih
preda namrgođenom Bellamyju čim je ovaj ušao u sobu. Mac je nekoć, ponesen
neobuzdanim umjetničkim zanosom, znao slikati i u večernjem odijelu, no Bellamy mu je jasno
i nedvosmisleno rekao svojim istočnolondonskim naglaskom kako ne kani čistiti
odjeću gospodina lorda ako je Mac nastavi prljati uljanim bojama.
Mac nije pretjerano mario za to, no Bellamy jest, pa mu je stoga natrpao ruke svojom
odjećom i rekao mu da ode. Čim je Bellamy zatvorio vrata za sobom, Mac se omota pohabanim
kiltom koji je držao u ateljeu i u kojem je običavao slikati te navuče svoje stare, bojom zamrljane
čizme.
Bacio je uništenu sliku na pod licem prema dolje i umjesto nje stavio na štafelaj novo,
prazno platno. U ruci je držao slikarski ugljen i s lakoćom postignutom
dugogodišnjim vježbanjem počeo crtati.
U samo nekoliko poteza nacrtao je ono što je želio - oči jedne žene. Još nekoliko poteza i
oblikovao joj je lice, još nekoliko, i opisao je vodopad blistave kose koji se spuštao preko njezina
ramena. Kad je dovršio crtež, srce mu je zastalo od njegove ljepote i jednostavnosti.
Uzeo je paletu, nanio na nju boje i počeo slikati. Prigušeni tonovi, mnogo nijansi bijele,
boju za sjene napravljenu mješavinom zelene, tamnosmeđe i najtamnije nijanse crvene. Njene
zelene oči smekšao je crnom bojom, uhvativši savršeno njihov sjaj.
Prve zrake svitanja već su počele ulaziti kroz krovne prozore, a Mac još nije bio gotov.
Na koncu je odložio paletu na stol, ubacio kistove u posudu s otapalom i promotrio sliku.
Nešto u njemu se razveselilo. Nakon toliko vremena - toliko vremena - genijalnost koju je
Macov učitelj vidio u njemu napokon je ponovno bila vidljiva.
Žena na platnu gledala je u njega: blago šiljate brade i usana razmaknutih u poluosmijehu.
Crvena kosa prelijevala joj se preko jednog ramena, a njene oči su ga fiksirale svojim oholim, a
ipak zavodljivim pogledom. Žuti ražini pupoljci visjeli su iz njenih kovrča kao da je cijelu noć
plesala i došla kući umorna. Nije naslikao opravu koju je noćas nosila, samo ju je dočarao
duboko zasjenjenim tonovima plave boje koji su se stapali s pozadinom.
Bilo je to nešto najljepše što je godinama naslikao. Slika je doslovno pjevala s platna, boje
i linije dočaravale su ljepotu sasvim prirodno, bez imalo napora.
Mac približi svoje zaobljene, bojom zamrljane vrhove prstiju ženi koju je naslikao i
nekoliko ih trenutaka zadrži tik ispred njezina lica, kao da je želi dodirnuti. A onda
odlučno okrene leđa slici i napusti prostoriju.
Sljedećeg jutra Isabella je nervoznim pokretima namještala rukavice na prstima i
provjeravala u zrcalu je li joj šešir dovoljno nakošen. Srce joj je lupalo, no ona je donijela odluku.
Ako Mac nije želio ništa poduzeti glede krivotvorenih slika, Isabella će to učiniti umjesto njega.
Kimnula je batleru dok joj je otvarao ulazna vrata. "Hvala, Mortone. Molim vas, pobrinite
se da sako gospodina lorda bude očišćen i vraćen svome vlasniku do poslijepodneva.”
Prihvativši lakajevu ruku, Isabella uđe u svoju luksuznu kočiju. Tek kad se vozilo
priključilo jutarnjem prometu, zavalila se na jastuke i glasno izdahnula.
Otkako se noćas vratila s bala lorda Abercrombieja, nije baš puno spavala. Kad je Mac
otišao od nje, ostavivši je samu na terasi, osjetila je snažnu bol u srcu. Željela je potrčati za njim,
natjerati ga da se okrene, da joj se vrati, i svim silama ga preklinjati da ostane.
Na kraju se morala zadovoljiti njegovim sakoom. Pošavši na počinak, položila ga je
pokraj sebe na krevet kako bi ga mogla dodirivati i udisati s njega Macov miris. Dugo nije mogla
zaspati od nemira i žudnje za svojim mužem, a onda je napokon utonula u snove o njegovu
osmijehu i onom grešno vrućem poljupcu.
Ujutro je nehajno dobacila sako Evans, naloživši joj da kaže Mortonu da se pobrine za
njega.
Uputila je svoga kočijaša da je odvede do Stranda, gdje su gospoda Crane i Longman,
trgovci umjetninama, svojedobno otvorili svoju galeriju. Gospodin Longman je u međuvremenu
umro i gospodin Crane je nastavio sam voditi posao, no nikad nije uklonio Longmanovo ime s
natpisa iznad ulaza.
Gospodin Crane, omanji muškarac mekih dIanova i uredno manikiranih noktiju, prihvati
Isabellinu pruženu ruku čim je ušla i smjesta krene izricati hvalospjeve o Macu Mackenzieju.
"Gospodine Crane, upravo je Mac razlog moga dolaska ovamo”, reče ona kad je Crane
napokon prestao govoriti. "Molim vas, recite mi sve što znate o slici koju ste prodah
gospođi Leigh-Waters.”
Crane spoji ruke i nakrivi glavu. U tom je položaju podsjećao na malenu, bucmastu pticu.
"Ah, da. Rim s brežuljka Kapitol. Sjajno djelo. Jedno od njegovih najboljih.”
"Znate da Mac ne prodaje svoje slike, nego ih daruje svakome tko ih želi? Nije li vam se
činilo neobičnim kad ste dobili jednu od njegovih slika na prodaju?”
"Jest. Bio sam vrlo iznenađen kad mi je gospodin lord poručio da je prodam”, reče
gospodin Crane.
"Mac vam je to poručio? Tko je prenio poruku?”
Gospodin Crane zbunjeno zatrepće. "Kako, molim?”
"Tko je donio sliku i rekao vam kako gospodin lord želi da je prodate?”
"Pa, gospodin lord osobno.”
Sad pak Isabella zatrepće u nevjerici. "Jeste li sigurni? Mac je donio ovamo tu sliku i
osobno vam je uručio?”
"Ovaj, ne meni osobno, ako ćemo baš biti precizni. Ja nisam tada bio ovdje. Moj
pomoćnik je primio i katalogizirao sliku. Rekao mi je da gospodina lorda nije bilo briga po kojoj
ćemo je cijeni prodati.”
Isabelbne misli bile su u potpunom kaosu. Mislila je da će ovo biti vrlo jednostavan
zadatak - doći će i objasniti gospodinu Craneu da je prodao krivotvorinu i inzistirati da joj kaže
što kani učiniti u vezi s tim. Sad se, međutim, pitala je li možda Mac ipak naslikao tu sliku i dao
je u prodaju. I zašto.
"Je li vaš pomoćnik ikad prije vidio gospodina lorda?” upita ona. "Nije valjda
pretpostavio da je taj muškarac gospodin lord ne upitavši ga tko je?”
"Milostiva, ja sam bio jednako zbunjen kao i vi, no moj pomoćnik je vrlo točno i detaljno
opisao gospodina lorda. Čak i onaj njegov nemarni način izražavanja, kao da ga gotovo uopće
nije briga za njegova umjetnička djela. To je vrlo šarmantno kad je netko toliko nadaren kao on.
Doduše, gospodin lord nije u zadnje vrijeme naslikao baš puno slika pa sam bio sretan što mogu
dobiti bilo koju.”
Isabella nije imala pojma što na to reći. Zamišljala je da će ispitivati gospodina Cranea o
osobi koja mu je donijela tu sliku i ukoriti ga zato što je ne samo primio krivotvorinu, nego je i
prodao. A sada nije znala što joj je dalje činiti. Bila je toliko sigurna da Mac nije naslikao taj
pejsaž, iako, kad je malo bolje razmislila, on to nije ni priznao ni porekao kad mu je iznijela svoje
sumnje.
"Ah, gospodine lorde”, srdačno uzvikne gospodin Crane. "Kakva slučajnost! Upravo smo
razgovarali o vama i onoj vašoj lijepoj slici panorame Rima. Dobro došli u moju
skromnu galeriju.”
Isabella se naglo okrene. Na vratima je stajao Mac glavom i bradom, zaklonivši svojim
visokim stasom ono malo sunčeve svjetlosti koja je dopirala izvana.
Prešao je preko praga, skinuo šešir, uputio Isabelli osmijeh od kojeg su joj zaklecala
koljena i rekao: "Dakle, Crane. Što vas je spopalo da prodajete krivotvorine mojih vražjih slika?”
4
Zaljubljeni mladoženja iz ulice Mount kupio je svojoj nevjesti ljetnikovac u
Buckinghamshireu, gdje ona, sad kad je zatoplilo i u gradu postalo previše sparno,
priređuje dobrotvorne vrtne zabave na koje dolaze najugledniji i najutjecajniji pripadnici
visokog društva. Ovoga ljeta svi govore o tim zabavama i ni o čemu drugom.
- Srpanj 1875.

Zgranuti Crane blebetao je nešto zamuckujući i pijuckajući, no Mac se nije baš mogao
ljutiti na tog čovječuljka. Sva njegova čula bila su potpuno usmjerena na Isabellu, koja je stajala
pokraj njega, jednako očaravajuće lijepa u dnevnoj smeđe-bež kombinaciji kao i sinoć u onoj
elegantnoj balskoj haljini od satena, s dijamantima oko vrata.
Kad bi je Mac naslikao u ovom kostimu, upotrijebio bi najbljeđu nijansu žute za obrub,
bež i tamni oker za gornji dio oprave i smeđu za osjenčavanje. Za njenu kožu, pomiješao bi bež i
ružičastu. Tamnocrvenu za njene usne, što bi bila jedina boja na njenom
licu. Crvenkasto-narančastu za uvojke ispod šešira. Zelenu s primjesama crne za njene zasjenjene
oči.
"Mac, upravo sam objašnjavala...”
Mac ju nije čuo. Odnosno, nije čuo Isabelline riječi - samo njezin glas. Dubok,
melodiozan, stvoren da natjera njegovo srce na ples.
"Gospodine lorde.” Crane protrlja dlanove. Mac je tu njegovu naviku nalazio vrlo
iritantnom. "Ali vi ste mi osobno donijeli te slike.”
"Slike?" Mac podigne obrve. "Zar želite reći da imate više od jedne?”
"Naravno. Evo, tu je još jedna.” Crane se provuče do stražnjeg dijela galerije i vrati se s
platnom gotovo njegove visine. Mac odloži šešir i štap na stol i pomogne Craneu podići sliku i
objesiti je na zid.
Bio je to prizor iz Venecije. Dva muškarca u prvom pIanu upravljala su gondolom, a
zgrade uz Canal Grande stapale su se s izmaglicom u pozadini, jedva vidljive kroz njihov odraz u
mutnoj vodi.
"Jedan od vaših boljih radova, gospodine lorde”, reče Crane. "Iz venecijanskog
razdoblja.”
Mac je morao priznati, slika je bila prokleto dobra. Kompozicija je bila vješto
uravnotežena, boje točno onakve kakve trebaju biti, kontrast svjetla i sjene vrlo precizan, a opet
nimalo dosadan. Mac je naslikao puno ovakvih prizora s venecijanskih kanala u fazi teškog
samosažalijevanja nakon Isabellina odlaska. No ovaj nije naslikao.
Isabella je uvukla donju usnu ispod zuba čineći je još crvenijom, mamcem za poljupce.
Zabrinuto pogleda Maca. "Ovo jest krivotvorina, zar ne?”
"Ja nisam ovo naslikao, Crane. Netko vas je namagarčio.”
Gospodin Crane pokaže prstom prema kutu slike. "Ali ovo je vaš potpis.”
Mac se nagne bliže slici i ugleda u donjem kutu ime Mac Mackenzie nažvrljano u
njegovom prepoznatljivo lijenom stilu. "Ovo stvarno izgleda kao moj potpis.” Malo se odmaknuo
i bolje promotrio sliku. "Moram primijetiti da nije loša.”
"Nije loša?” Isabella mu priđe, bijesna poput furije. "Mac, ovo je krivotvorina."
"Da, i strašno je dobra. Tko god je ovo naslikao, bolji je slikar od mene.”
Crane je izgledao potpuno užasnuto. Osvrnuo se iza ramena kao da je očekivao da će se
svakog časa pojaviti policija i odvući ga u neku vlažnu i mračnu tamnicu. "Ali, gospodine lorde,
moj pomoćnik se kune da ste je vi osobno donijeli.”
 "Gospodine Crane”, počne Isabella.
Mac je prekine. "Nemoj njega kriviti, ljubavi. Da nisam sto posto siguran da to nije moja
slika, ni ja ne bih opazio razliku.”
"E, pa,ya bih.”
"Zato što ti imaš oko za to. Koliko ste ovakvih slika uzeli, Crane?”
"Samo te dvije”, tiho odgovori Crane. "No, priznajem, naručio sam ih još.”
Mac prasne u smijeh. Isabella je djelovala srdito, no Mac se nije mogao suzdržati. Bilo je
to jednostavno preidiotski. Godinama nije bio u stanju naslikati niti jednu poštenu sliku, a ovaj
nepoznati umjetnik ne samo da je slikao bolje od njega, nego mu je i prepustio zasluge za to.
"Samo iz radoznalosti, koliko vam je gospođa Leigh-Waters platila?” upita Mac.
"Tisuću gvineja, gospodine lorde”, prošapće Crane.
Mac zazviždi, a onda se još jače nasmije.
Isabella ga namršteno pogleda. "To je zločin.”
Mac obriše oči. "Svaka čast, Crane. Tom ste provizijom jamačno bili zadovoljni. A kamo
je otišao ostatak novca? Siguran sam da taj ‘Mac Mackenzie’ nije odustao od svog dijela zarade.”
Crane je djelovao zabrinuto. "Zamislite, gospodine lorde, nije uopće došao po svoj novac.
I nije ostavio ni adresu ni ime banke u koju bismo ga mogli položiti. To je bilo prije tri mjeseca.”
"Hmm”, reče Mac. "Pa, ako se ikada pojavi...”
"Morate smjesta kontaktirati gospodina lorda”, dovrši Isabella Macovu rečenicu.
"Htio sam reći, da mu date taj novac. Očito mu treba.”
"Mac...”
"Uostalom, on je autor ove slike.”
Mac nije bio siguran je li mu Isabella bila ljepša kad se smiješila ili kad je bila izvan sebe
od bijesa. Obrazi su joj se zajapurili, oči blistale poput dva zelena plamena, a grudi se zamamno
podizale i spuštale u tom uskom kostimiću.
"A što ćemo s gospođom Leigh-Waters?” Crane je bio blijed kao krpa. "Moram joj reći
što sam učinio.”
Mac slegne ramenima. "Zašto? Slika joj se očito sviđa - moja žena mi je rekla da joj se
nije mogla prestati diviti. Ako je gospođa Leigh-Waters zadovoljna, zašto bismo joj
kvarili raspoloženje?” Mac uzme svoj šešir i štap. "No pojavi li se još koji Mac Mackenzie želeći
vam prodati sliku, znajte da ja svoje slike nikad ne prodajem. Ne vidim razloga uzimati
ljudima novac za te bezvrijedne mazarije.”
"Mazarije?” Crane mu uputi ozlojeđeni pogled. "Gospodine lorde, vas zovu engleskim
Manetom.”
"Stvarno? Pa, znate koje je moje mišljenje o ‘njima’.”
"Da, gospodine lorde, rekli ste mi ga.”
"Mislim da sam ih nazvao najobičnijim idiotima. To je moj omiljeni naziv za njih.
Doviđenja, Crane. Draga?” Mac pruži ruku Isabelli. "Idemo?”
Na njegovo iznenađenje, Isabella bez pogovora prihvati njegovu ruku i dopusti mu da je
izvede na ulicu, gdje je sad već padala kiša.
Isabella se trudila ostati bijesna na Maca dok joj je pomagao ući u kočiju, no snaga ruke
kojom ju je pridržavao izbrisala joj je svaku misao iz glave.
Sjela je na sjedalo u kočiji i poravnala si skute, očekujući zvuk zatvaranja vrata i Macov
pozdrav. Umjesto toga, kočija se zanjiše jer je Mac ušao u kabinu i sjeo pokraj nje.
Isabella obuzda poriv da se odmakne od njega. "Zar ti nemaš svoju kočiju?”
"Zasad će mi i tvoja poslužiti.”
Isabella se tržne želeći mu ljutito odbrusiti i pritom se s ruba njezina šešira odvoje
kapljice vode te pokapaju njezin uski kostim. "O, ne, kiša. Upropastit će mi šešir.”
'Skini ga.'
Čim se kočija pokrenula, Mac baci svoj šešir na suprotno sjedalo. Kiša je bubnjala po
platnenom krovu užurbanim ritmom koji je pratio otkucaje Isabellina srca.
Izvadila je igle iz šešira, skinula ga s glave i rupčićem pokušala osušiti slamu. Nojeva
pera već su bila potpuno mokra, no možda ih Evans uspije spasiti. Isabella se nagne naprijed
kako bi odložila šešir pokraj Macovog, a kad je ponovno sjela na svoje sjedalo, Mac je ispružio
ruku preko naslona iza njenih leđa.
Isabella se ukipi. Kako je bio stasit muškarac, Mac je volio imati dovoljno prostora za
širenje ruku i nogu, i pritom bi obično Isabellu zgurao u kut. Nekoć je obožavala biti privijena uz
njega dok su se vozili u kočiji, kao da je omotana velikim medvjeđim krznom. Osjećala se tako
toplo i zaštićeno.
Mac ju je promatrao s lijenim osmijehom na licu, znajući savršeno dobro zašto je sjedila
tako ukočeno, uspravnih leđa.
"A tvoj kočijaš?” upita ga hladno.
"On zna put do kuće. Živi ondje već godinama.”
"Jako smiješno.” Isabella pokuša promijeniti taktiku. "Što te, zaboga, spopalo kad si rekao
gospodinu Craneu da smije dati novac čovjeku koji krivotvori i prodaje tvoje slike? Zašto bi
zarađivao od njih?”
Macova ruka je okrzne dok je slijegao ramenima. "Ali on se nije vratio po novac. Možda
ima posve drukčije motive. Možda je znao da neće uspjeti prodati slike sa svojim potpisom pa je
zato potpisao mene.”
"Koristio je tvoje ime, tvoj stil i tvoje boje. Što misliš, kako je došao do formule za tvoju
žutu boju? Uvijek si je držao u tajnosti.”
Mac ponovno slegne ramenima, uznemirujući Isabellu senzualnim pokretima svoga tijela.
"Metodom pokušaja i pogrešaka? I jesi li posve sigurna da je ta osoba muškarac? Možda se radi o
ženi.”
"Crane je rekao da mu je sliku ostavio muškarac koji se predstavio tvojim imenom.”
"Možda ta slikarica ima suradnika koji nalikuje na mene.”
Mac je bio tako opušteno zavaljen, kao da među njima nije bilo nikakve napetosti. Danas
je umjesto kilta nosio hlače i Isabella je bila lagano razočarana.
"Izluđuje me tvoja nehajnost prema svemu tome”, reče ona.
"Rekao sam ti, nije me briga.”
"Ali zašto?”
Mac uzdahne i protrlja oči korijenom dIana. "Moram li ti opet sve iznova ponoviti, dušo?
Taj dio mog života je prošlost.”
"Ne govori gluposti.”
"Možda bismo trebali promijeniti temu.” Macovo lice poprimi odlučan izraz. "Kako si
jutros, ljubavi? Jesi li dobila kakvo zanimljivo pismo?”
Namjestio je taj tvrdoglavi mackenziejevski izraz lica koji je poručivao: ako ne želim
razgovarati o nečemu, ni željezna poluga mi neće otvoriti usta. No dobro, i ona se
mogla pretvarati.
"Da, dobila sam pismo od Beth. Ona i Ian su se već dobro uhodali. Nedostaju mi.”
Isabella nije mogla prikriti uzdah. Beth je bila divna mlada žena i Isabella je bila presretna
što je dobila novu sestru. Svoju rođenu mlađu sestru, Louisu, nije vidjela od one noći kad se
udala za Maca. Obitelj je se nakon toga odrekla jer je visoko moralni grof Scranton bio zgrožen
njezinim bijegom s jednim od braće Mackenzie. Oni, doduše, jesu bili bogati i utjecajni, ali su bili
i nemoralni, nepristojni, raskalašeni, promiskuitetni i, najgore od svega, Škoti. Louisa je sada
imala sedamnaest godina i bližio se dan njezina društvenog debija. Isabellu zaboli srce od pomisli
na to.
"Vidjet ćeš Beth u Doncasteru”, reče joj Mac. "Budeš li se uspjela odvojiti od Londona.”
"Naravno da ću biti na St. Legem. Nijedne ga godine nisam propustila. Misliš da će Beth
doći? Mislim, zbog djeteta.”
"Budući da se dijete još nije rodilo, pretpostavljam da će ići s njom.”
"Jako duhovito. Zanimalo me hoće li će Beth htjeti putovati. Ni putovanje vlakom nije
posve lagodno. Mora se čuvati, znaš.”
"Ian će budno paziti na nju, ljubavi. Imam potpuno povjerenje u njega.”
Istina, Ian je neprekidno držao Beth na oku. Otkako je objavila da je trudna i da će roditi
negdje u proljeće, Ianovo zaštitničko ponašanje postalo je dvostruko gore. Beth je
katkada kolutala očima na to, no istodobno je zračila srećom i radošću. Beth je bila veoma
voljena i bila je toga svjesna.
"Ovo je osjetljivo razdoblje za ženu, čak i za tako zdravu i snažnu ženu poput Beth”, reče
Isabella zvučeći uznemireno. "Nije dovoljno što Ian stalno bdije nad njom, morat će se
puno odmarati i paziti da se ne napreže.” Zadnju je riječ izgovorila uz jecaj, a zatim si
brzo prekrila usta nadIanicom.
Da barem nije bila toliko umorna zbog neprospavane noći i ranog ustajanja. Onda bi
možda mogla mirno ovdje sjediti ne brinući se da će svakog trenutka briznuti u plač. Nije smjela
plakati pred Macom; obećala je samoj sebi da se to nikad neće dogoditi.
"Ljubavi.” Njegov glas ju je milovao. "Molim te, nemoj.”
Isabella bijesno obriše suze. "Drago mi je zbog Beth. Želim joj svu sreću ovoga svijeta.”
"Psst, prestani govoriti.” Mac je obgrli svojim snažnim rukama, štiteći je od svega što ju je moglo
povrijediti.
"Nemoj mi to raditi”, reče ona. "Trenutačno ti se ne mogu oduprijeti.”
"Znam.” Mac nasloni obraz na njenu kosu. "Znam.”
Njegov je glas također zvučao napuklo. Okrenula je glavu prema njemu i opazila suze u
očima boje bakra. Bila je to i njegova tragedija, Isabella je to znala. Njihova zajednička bol.
"O, ne, Mac.” Isabella obriše suzu s njegova obraza. "To se tako davno dogodilo. Ne
znam ni sama zašto plačem.”
"Ja znam.”
"Nemojmo razgovarati o tome, molim te. Nisam u stanju.”
"Ne brini se, neću te siliti.”
Oči su mu još bile vlažne. Isabella mu ovije ruke oko vrata i protrlja mu vlasište, sjetivši
se da ga je to uvijek opuštalo. Jedna mu suza sklizne do gornje usne i ona je instinktivno ukloni
poljupcem.
Usne im se susretnu, toplina dotakne toplinu, pa ostanu tako priljubljene. Mac lagano
otvori usta i Isabella okusi kratki dodir njegova jezika, sIanoću njegovih suza. Nije to
bilo zavođenje; ljubio ju je želeći je utješiti. I nju i sebe.
Čak i nakon toliko godina razdvojenosti, sve joj je u vezi s Macom bilo tako nevjerojatno
blisko. Njegova grubo-svilenkasta kosa pod njezinim prstima, tekstura njegova jezika,
njene izgrebane usne od čekinja na njegovoj bradi. Sve, baš sve je bilo isto kao nekad.
No nešto se ipak promijenilo. Umjesto po oštroj aromi škotskog viskija, Macova su usta
sada imala okus samo po Macu.
On se odmakne, no njegove usne ostanu na njenima poput kondenzacije na staklu. Još
jednom im se usta nježno okrznu, a onda se Mac nasloni na svoje sjedalo, prateći joj
prstom obraz. "Isabella.” Njegov šapat bio je prepun tuge.
"Molim te, nemoj.”
Znao je na što je mislila. "Ovo neće biti oružje u našoj igri”, rekao je. "To ti nikad ne bih
učinio. Nikad.”
"Hvala ti.”
Dahovi im se pomiješaju kad je izdahnula od olakšanja. Mac se lagano nasmiješi i još
jednom ju kratko poljubi u usta. "Moj sako, međutim...”
"Morton će ti ga očistiti”, žurno reče Isabella, prihvaćajući rupčić koji joj je Mac ponudio.
"Bit će ti uskoro vraćen.”
Mac se nalakti na naslon sjedala. "Mislio sam na priču o tome kako je moj sako proveo
cijelu noć s tobom u krevetu. Sretnog li odjevnog predmeta. Zaboravila si koliko se brzo prenose
tračevi iz tvojeg u moj dom i obrnuto. Naše sluge imaju obavještajni sustav na kojem bi im i
pruski generali pozavidjeli.
"Budalaštine.” Isabellino srce zakuca još jače. "Sinoć sam odložila tvoj sako na krevet, to
je sve. A onda sam zaspala zaboravivši da je ondje.”
"Tako, dakle.” Usprkos suzama koje se još nisu osušile na njegovim obrazima, Macove
oči zabljesnu dobro joj znanim nestašnim sjajem, jer je znao da ona laže.
Isabella ga pogleda svisoka. "Znaš kakve su naše sluge kad se nečega uhvate. Sa svakim
novim prepričavanjem priča se napuhava.”
"Sluge znaju biti veoma pronicljive, mila. I znatno pametnije od svojih gospodara.”
"Samo sam htjela reći da ne bi trebao vjerovati svemu što od njih čuješ.”
"Naravno da im ne vjerujem uvijek. Smijem li zatražiti tvoju rukavicu kako bih je položio
noćas na svoj jastuk? Možeš odbiti moju zamolbu, dakako.”
"Odbijam. Nedvosmisleno i odlučno.”
"Samo želim priuštiti našim slugama malo razonode”, reče on. "Onda ih pošalji u
varijete.”
Mac se još šire nasmiješi. "Sviđa mi se ta zamisao. Bit ću cijelu večer sam u kući.”
Prstom joj prijeđe niz ruku. "Možda bih mogao pozvati nekoga u goste.”
Isabella se jedva obuzdavala da ne odskoči sa sjedala. "Sigurna sam da bi tvoji pajdaši
vrlo rado proveli noć igrajući s tobom biljar i pijući Mackenzijev viski u
neograničenim količinama.”
"Biljar. Hram.” Mac se tobože zamislio. "Mogao bih uživati u partiji biljara, ali s pravom
partnericom.” Uhvatio ju je za ruku, crtajući joj zamišljeni uzorak po dIanu kroz usku
kožnu rukavicu. "Pada mi na pamet nekoliko zanimljivih oklada kojima bismo mogli učiniti
igru uzbudljivijom. Da ne spominjem kako bih te mogao zabavljati svojim
dvosmislenim izjavama o guranju štapa, kuglama i rupama.”
Isabella istrgne ruku iz njegove. "Ti stvarno voliš slušati samog sebe, Mac. A sada mi,
molim te, reci zašto nisi nimalo zainteresiran za te krivotvorine tvojih slika.”
Mac se smjesta prestane smiješiti. "Prestani me ispitivati o tome, Isabella. To sam
isključio iz naše igre.”
"Ovo nije igra. To su naši životi - tvoj život. Tvoja umjetnost. I nisam luda da igram bilo
koju igru koju si ti izmislio.”
Mac se nagne prema njoj dok je kočija usporavala. Isabella nije imala pojma gdje su, a
nije imala snage podići zavjesu i pogledati kroz prozor.
"Ovo jest igra, ljubavi moja.” Mac zadrži njezin pogled. "Najozbiljnija igra koju sam ikad
igrao. I pIaniram pobijediti u njoj. Bit ćeš opet moja, Isabella - vratit ćeš se u moj život, u
moj dom i u moju postelju.”
 Isabella se nije usuđivala disati. Jer, kad bi udahnula, osjetila bi njegov miris i njegovu
toplinu.
Pogled mu je bio čvrst, bakrene šarenice hladne i nepomične. Dok je ovako gledao u nju,
vjerovala je u istinitost priča o njegovim precima koji su vladali Škotskim visočjem i spustili se
sve do Engleske kako bi preoteli svoju domovinu i vratili je dinastiji Stuart. Mac je
bio raskalašeni hedonist koji je pohađao zabave u najotmjenijim engleskim kućama, no
gospoda koja su priređivala te zabave bi začas ustuknula pred ovim njegovim pogledom. Mac je
bio odlučan i uporan muškarac, a kad bi donio neku odluku, teško onima koji bi mu stali na put.
Isabella prkosno podigne bradu. Nije mu smjela odati svoju slabost, to bi bilo pogubno za
nju.
"U redu, kako god želiš”, reče ona. "Ja kanim nastaviti tragati za tim krivotvoriteljem.
Budem li igrala tvoju igru, moram izmisliti vlastita pravila.”
To mu se nije sviđalo, no Isabella ga je predobro poznavala da bi pristala na sve njegove
uvjete. Kad bi to učinila, vrlo bi brzo potpisala predaju.
Na njeno iznenađenje, Mac napravi pomirljivu gestu. "Samo izvoli. Učini što moraš
učiniti.”
"To sam ja rekla tebi kad si me ostavio samu na balu.”
Ugledavši blještavi osmijeh koji se iznenada pojavio na Macovom licu, Isabella shvati da
se zaletjela. Nije kanila to reći - riječi su joj jednostavno pobjegle iz usta prije nego što ih
je uspjela zaustaviti. No bila je tako bijesna, obeshrabrena, usamljena, uplašena i ponovno bijesna
na onoj hladnoj terasi, šćućurivši se ondje ogrnuta u Macov sako. "Učini što moraš učiniti, Mac
Mackenzie”, dahnula je frustrirano i ljutito. "Učini apsolutno sve što moraš učiniti.”
"Zgodan izazov.” Mac joj obujmi lice dIanovima. Bio je tako jak; Isabella nije nikad
zaboravila njegovu prirodnu snagu.
Poljubio ju je, ovaj put nimalo nježno. Ovo je bio tvrd, grub, gladan poljubac. Poljubac
koji ju je pokorio i gnječio joj usne. Isabella zapanjeno shvati da mu uzvraća jednako gladnim
poljupcem.
Mac se odmakne, ostavivši je otvorenih usta i bolnih usana. "Vjeruj mi”, reče. "Ovo nije
ništa u usporedbi sa svime što kanim učiniti.”
Isabella mu je pokušala uzvratiti zajedljivom opaskom, no glas ju je iznevjerio. Mac joj se
neotesano nasmiješi, dograbi svoj šešir i štap i otvori vrata kočije koja se u međuvremenu
zaustavila.
Vidjela je da su zastali zbog gužve u prometu na trgu Piccadilly. Kočija se nalazila
opasno blizu stupova koji su razdvajali kolnik od zgrada i ljudi. Mac iskoči iz kabine ignorirajući
pomoćnu stubu.
"Do skorog viđenja.” Dodirnuo je svoj šešir. "Jedva čekam sljedeći okršaj na bilo kojem
bojištu po tvom izboru.”
Mac se udalji zvižded neku melodiju. Isabella je pratila pogledom njegova široka leđa dok
se s lakoćom probijao kroz gužvu, sve dok lakaj nije zalupio vratima, zaklonivši joj pogled.
Provirila je kroz prozor prekriven kapima kiše, no magla i ljudi na ulici već su progutali
prepoznatljivu siluetu njezina muža.
Shrvana, Isabella se zavali u sjedalo, a kočija se zatrese i nastavi kružiti oko Picadillyja.
Mac je mrzio kućna muziciranja iz dna duše, no svejedno je preksutra navečer odjenuo
večernje odijelo i otišao na privatni koncert u Isabellinu domu. Dvije noći zaredom nije mogao
spavati, vrteći se nemirno u krevetu dok je proživljavao onaj poljubac u kočiji, otišavši u svojim
mislima i dalje od toga. U toj bunovnoj viziji, otkopčao je gornji dio Isabellina kostima i lizao
njene bijele grudi koje su se nadimale iznad korzeta.
 Izgarati za vlastitom ženom, zaključio je Mac, stoput više frustira nego kad žudiš za
nekom neznankom. On je točno znao kako Isabella izgleda ispod odjeće, bio je itekako svjestan
što propušta. Tijekom njihova braka nebrojeno ju je puta sam razodjenuo i pripremio za počinak,
oslobodivši Evans dužnosti osobne služavke. Ležeći budan u svojoj postelji, sam, oznojen i
napaljen, prisjećao se kako je polako skidao s nje sloj za slojem -gornji dio oprave, pa skute, pa
podsuknje, pa potporni umetak iznad stražnjice, pa korzet, pa čarape, pa podhaljinu...
Svjetlost vatre iz kamina plesala je po njenoj blijedoj koži i crvenoj kosi. A onda bi Mac
poljubio svaki dio njezina tijela. Uživao bi u dodiru Isabellinih usana, u svakom pokretu njezina
jezika, u okusu njene kože. Zatim bi spustio ruke i obujmio joj dIanovima stražnjicu, ili joj
uvukao prste između nogu, gdje je već bila vlažna i vruća.
Kovrče između Isabellinih nogu nisu bile toliko jarkocrvene kao njezina kosa; više su bile
boje konjaka. Mac bi je polegao na rub kreveta, ili još bolje, posjeo je u naslonjač, i počeo je
lizati od grudi, preko ravnog trbuha, sve do te vatrene poslastice koja ga je čekala među njenim
razmaknutim bedrima.
One noći nakon njihova susreta u galeriji, i uzbudljivog pariranja u kočiji, Mac je strgnuo
sa sebe prekrivače, ustao iz kreveta, popeo se u potkrovlje i proveo sljedećih nekoliko sati
slikajući.
Ovaj put je naslikao Isabellu kako leži na boku u njegovoj postelji i spava. Slikao je
prema sjećanju, prikazavši njezino tijelo u opuštenom stanju, s jednom mekom
dojkom naslonjenom na plahtu. Lijevu je nogu savila kao da traži ugodniji položaj, a ruke
ispružila preko jastuka. Prsti su joj bili rašireni i opušteni, lice okrenuto prema dolje i
napola prekriveno kosom. Između njenih bedara stidljivo je virio onaj drugi čuperak.
Kao i na slici Isabelle u balskoj opravi, Mac je ostavio neodređenu pozadinu, ubacivši tek
poneku mrlju boje koja je naznačivala sjenu. Posteljina je bila bež i jedini detalji živih boja bili su
Isabellina kosa, usne i bradavice. I, naravno, pupoljak žute ruže u uskoj vazi -Mac je na svaku
sliku Isabelle naslikao žutu ružu. Potpisao je sliku svojim neurednim rukopisom i ostavio je da se
suši pokraj prve slike.
Dok je Bellamy zakopčavao njegov večernji sako, koji je nosio u kombinaciji s kiltom
kIana Mackenzie, Mac se pitao hoće li uspjeti boraviti u istoj prostoriji s Isabellom, a da mu se
tartan ne podigne kao šator. Nije dobio pozivnicu na njezin privatni koncert, no nije dopustio da
ga to zaustavi.
"Pustite me unutra, Mortone”, rekao je Isabellinom batleru kad je stigao u ulicu North
Audley.
Morton je prije radio za Maca, no Isabella je njegovog bivšeg batlera očarala svojim
nenadmašivim talentom za vođenje kućanstva. Čak i s osamnaest godina Isabella je
smjesta shvatila da Mac nema pojma kako se upravlja velikom kućom s mnogobrojnom
poslugom, i već je prvog jutra nakon dolaska u svoj novi dom počela uvoditi promjene. Mac joj
je vrlo rado prepustio uzde i rekao joj da radi što god želi. Kad je Isabella napustila Maca,
Morton je otišao za njom.
Morton podigne svoj snobovski nos i pogleda svisoka u Maca. Doduše, kako je bio dobrih
tridesetak centimetara niži od Maca, zapravo ga je pogledao odozdo, no lice mu je i dalje ostalo
bezizražajno. "Milostiva je naglasila da večeras smiju ući samo gosti s pozivnicom, gospodine
lorde.”
"Znam to, Mortone. No nemojte zaboraviti da sam ja onaj koji vas plaća.”
Morton je spominjanje novca smatrao vulgarnim i samo je još više podigao nos.
"Isključivo s pozivnicom, gospodine lorde.”
Mac ga mrko pogleda, no Morton je bio apsolutno nepokolebljiv. Nije se htio odmaknuti i
pustiti ga da uđe, iako je vrlo dobro znao da bi ga Mac, kad bi to htio, mogao jednostavno podići
u zrak i baciti ga u stranu.
"No dobro, neka vam bude”, reče Mac. "Recite svojoj gazdarici da ima dobrog psa
čuvara.”
Nagnuo je šešir prema krupnoj dami s golemim nojevim perjem na glavi koja je upravo
ulazila u kuću. Naslutio je njeno oduševljenje činjenicom da je upravo nazočila
Mortonovoj zabrani ulaska Isabellinu neukrotivom mužu.
Zviždeći neku varijetetsku pjesmicu, Mac se prebaci preko ograde stubišta koje je vodilo
dolje u kuhinju, spusti se bučnim koracima u podrum te uđe kroz stražnja vrata. Sluge podignu
glave u kuhinji punoj pare i ukipe se od iznenađenja. Glavna kuharica zastane usred premazivanja
čajnih kolačića glazurom, koja joj kapne sa žlice na stol. Njena pomoćnica vrisne i ispusti prljavu
krpu na kameni pod.
Mac skine šešir i rukavice i tutne ih lakaju u ruke. "Budi dobar i pridrži mi ovo, Matthew.
Nećete mi zamjeriti ako se poslužim vašim kolačem s makom, gospođo Harper? Danas sam
preskočio poslijepodnevni čaj. Hvala vam, vrlo ste ljubazni.”
Rekavši to, Mac otrgne komadić kolača s makom i ubaci ga u usta. Zatim namigne
gospođi Harper, koja je nekoć radila kao pomoćna kuharica u Kilmorganu. Ona se zacrveni poput
šiparice i kaže: "Ma, hajte molim vas, gospodine lorde.”
Nastavio je jesti kolač penjući se stubama, a onda je polizao prste i otvorio vrata obložena
zelenim pustom na vrhu stubišta za poslugu. Ušavši u hodnik, zamalo se zabio u onu istu ženu s
nojevim perjem na glavi. Mac joj se naklonio dok je ona buljila u njega svojim blijedim očima, a
zatim joj je dao znak rukom da krene ispred njega prema salonu za goste.
5
Iz doma našeg škotskog lorda i njegove Iady dopiru glasine o zategnutim odnosima među
njima. On je navodno prije nekoliko tjedana pobjegao u Pariz, dok je ona ostala u Londonu
i nastavila priređivati zabave i svečane večere u njihovom domu, u koji su jednako dobrodošle
i markize i slavne glumice. Naoko je sve u najboljem redu u toj velikoj kući, a lordova
je odsutnost neuvjerljivo obrazložena njegovom ludom opsjednutošću slikanjem na Montmartreu.
- Listopad 1875.

Jedini znak ljutnje na Isabellinu licu kad je ugledala Maca bilo je jedva vidljivo nabiranje
kože oko njenih očiju. No Isabellu su obučavale najbolje guvernante te Elitna akademija
gospođice Pringle, pripremivši je da bude srdačna i staložena domaćica čak i u slučaju najgore
katastrofe.
Nastavila je ćaskati sa svojim gostima kao da se nije dogodilo ništa neuobičajeno, ne
pogledavši nijednom izravno u Maca. Mac je zavidio damama i gospodi kojima se
obraćala naginjući se prema njima uz blagi osmijeh i elegantan pokret ruke. Uvijek je volio
biti središtem njene pozornosti, obožavao je osjećati na sebi pogled njenih zelenih očiju
i promatrati je kako skuplja usta slušajući ga, oblikujući svoj sljedeći odgovor.
Večeras je bila odjevena u satensku opravu boje crnog vina, spuštenih rukava koji su
otkrivali njena gola ramena i tako laganu koprenu da se mreškala poput vode pri svakom koraku.
Grudi su joj se nadimale iznad dubokog dekoltea, mameći njegov pogled, ali i poglede ostale
nazočne gospode. Mac potmulo zareži. Možda će uskoro morati početi ubijati neke ljude.
Dvostruki salon za primanje gostiju bio je prepun ljudi. Isabellini domjenci su uvijek bili
popularni. Mac se pozdravljao s pripadnicima visokog i nižeg plemstva, veleposIanicima, stranim
princezama, starim prijateljima i običnim poznanicima. Umjetnici koje bi njegova žena
predstavila javnosti uvijek bi doživjeli veliki uspjeh. Isabella je bila poznata po
svojem izvanrednom ukusu i, premda njena vlastita obitelj nije željela razgovarati s njom,
ostatak društva nije imao razloga izopćiti je iz svojih redova. Čak i nakon razdvajanja od
svog zakonitog muža, tek je nekolicina ljudi prekinula odnose s njom. Naime, Mackenzieji su
bili nevjerojatno bogati. Izuzevši vojvode iz kraljevske obitelji, Hart je bio drugi
najmoćniji vojvoda u zemlji i nijedan ambiciozni čIan visokog društva nije želio izgubiti
njegovu potporu i pokroviteljstvo. A to je značilo i da su morali nazočiti domjencima i
privatnim koncertima koje je priređivala Hartova snaha.
Mac nikad nije shvaćao zašto je Isabella voljela imati toliko ljudi u svome domu, no
morao je također priznati da se zapravo nikad nije ni potrudio shvatiti zašto je nešto voljela ili
mrzila. Jednostavno ju je konzumirao kao vrhunsko vino, bez zapitkivanja, potpuno joj
se prepuštajući i dopuštajući da ga ispuni sobom, da ga nadahnjuje. Nikad mu nije ni palo
na pamet upitati kako se vino osjeća.
Znao je i bez okretanja glave da se Isabella upravo zaustavila pokraj njegova lakta. Čak i
da se nalazio usred egipatske pustinje, zavezanih očiju, osjetio bi njezinu blizinu.
"Čudno”, reče ona svojim melodioznim glasom. "Ne sjećam se da sam dodala tvoje ime
na popis uzvanika.”
Mac se okrene i istog trenutka ostane bez daha. Isabella je stajala pokraj njega poput žive
vatre. U svoju crvenu kosu uplela je žute ražine pupoljke i, baš kao i one večeri na balu lorda
Abercrombieja, poprsje je ukrasila dijamantnom ogrlicom. Bila je oličenje ljepote, no iz očiju su
joj frcale iskrice ljutnje - na njega.
"Zašto ne bih smio nazočiti jednom od čuvenih privatnih koncerata svoje žene?” upita je.
 "Zato što ti nisam poslala pozivnicu. Zapamtila bih da jesam. Sama ih sastavljam.”
"Nemoj kriviti Mortona. Dao je sve od sebe kako bi me spriječio da uđem.”
"O, znam ja vrlo dobro tko je tu jedini krivac.”
Mac slegne ramenima, hineći nonšaIantnost. No dIanovi su mu se znojili i zamalo je
ispustio čašu vode koju mu je Morton nevoljko donio. "Ali sad kad sam već ovdje, mogao bih ti
biti od koristi. Koga trebam šarmirati?”
Isabelli se još jače nabere koža oko očiju, no ona nikad ne bi napravila scenu. Ne u
javnosti. Bila je predobro odgojena za to.
"Kneginju od Branderburga i njenog muža. Nisu baš osobito bogati, ali su vrlo popularni i
utjecajni. I opčinjeni su Škotskom. A budući da si večeras odjenuo kilt, mogao bi ih očarati
svojim gorštačkim šarmom.”
"Tvoja riječ je moja zapovijed, ljubavi. Idem se ponašati kao pravi Škot.”
Isabella mu dodirne prstom nadlakticu i nasmiješi se, a otkucaji Macova srca dosegnu
opasno visoke razine, iako je znao da taj osmijeh nije za njega. Bila je itekako svjesna da
su postali središte pozornosti svih ljudi u prostoriji i željela im je prirediti dobru
predstavu. Isabella će se radije smiješiti dok joj usnice ne otpadnu s lica nego dopustiti da njeni
gosti poslije prepričavaju kako su nazočili svađi između Maca Mackenzieja i njegove
otuđene žene.
"Samo nemoj pretjerati, Mac”, reče ona. "Ovo je večer gospođe Monroe, ne želim da joj
preotmeš publiku.”
"Gospođa Tko?”
"Sopranistica. Da si dobio pozivnicu, znao bi o kome se radi.”
"Večeras nisam došao ovamo bez razloga, ljepotice moja - osim želje da te izludim,
naravno. Došao sam ti reći kako sam poduzeo određene korake u vezi s krivotvoriteljem mojih
slika.”
Isabellin osmijeh postane iskreniji. Macov pogled privuče uvojak kose na njenom desnom
ramenu. Morao se suzdržati da se ne sagne i odmakne ga ustima.
"Stvarno?” upita ona. "Jesi li uspio štogod doznati?”
"Razgovarao sam s inspektorom Fellovvsom. Objasnio sam mu o čemu se radi i zamolio
ga da bude diskretan. Bez službene prijave ionako ne može pokrenuti službenu istragu.”
"Shvaćam.” Isabella je zvučala skeptično. Zatim joj pozornost odvuče grupica gostiju
okupljenih oko sopranistice, koja je djelovala kao da ima tremu.
"Mislio sam da će ti biti drago što sam počeo ozbiljno shvaćati taj problem.”
Ona ga je, kao i uvijek, čitala kao otvorenu knjigu. "Ne, nisi ga počeo ozbiljno shvaćati.
Samo si ga prepustio inspektoru Fellovvsu, istodobno mu braneći da se raspituje uokolo
i istražuje slučaj.”
"Znaš da su ti tipovi iz ScotIand Yarda nevjerojatno dobri u izvlačenju informacija i bez
službene istrage.”
"Baš kao što si ti nevjerojatno dobar u izbjegavanju bavljenja nečime što te ne zanima.”
Isabella mu okrene leđa. "Molim te, otprati kneginju do njezina sjedala. Koncert samo što nije
počeo.”
I udalji se elegantnim koracima. Macovi prsti skliznu s njene oprave, meke i glatke poput
vode, dok mu je cijelo tijelo žudjelo za toplim tijelom žene ispod sveg tog satena.
Gospođa Monroe je pjevala pred nijemom, opčinjenom publikom, a kad je završila,
sobom se razlio gromoglasan pljesak, pomiješan s uzvicima Bravo! Isabella je opazila da je čak i
Mac bio očaran, jer je njegov uobičajeno zajedljivi izraz lica zamijenilo iskreno divljenje.
Uf, zašto nije mogla skrenuti pogled s tog prokletnika? Ni na trenutak nije povjerovala
njegovoj neuvjerljivoj priči da je došao ovamo kako bi je izvijestio o svom razgovoru
s policijom. Za to bi bila dovoljna i pismena poruka. Ali, ne, Mac je morao doći ovamo i
mučiti je, pokazujući joj da ga smije isključiti iz svoga života samo kad joj on to odluči
dopustiti. Dokazao joj je da ga čak ni njezin odani batler ne može spriječiti da uđe u ovu kuću.
Čim je nastup gospođe Monroe završio, publika je pojurila prema njoj. Nakon večeras,
uspjeh te mlade, bucmaste sopranistice bio je zajamčen. Isabella je prepusti obožavateljima i
letimično pogleda prema stolici na kojoj je sjedio Mac. No njega više nije bilo ondje.
Prokletstvo. Znajući da Mac lunja po njenom domu, ali ne i gdje se točno nalazi, osjećala
se kao da joj je u kuću uletjela osa i neometano zujala uokolo. Morala je izbaciti tu opasnu osu
prije nego što je opaze sluge i počnu je loviti.
"Ti stvarno imaš dar za otkrivanje rijetkih talenata, Isabella.”
Isabella odvoji pogled od gomile ljudi i s naporom ga usredotoči na Ainsley Douglas,
svoju staru školsku prijateljicu iz akademije gospođice Pringle. Ainsley je još nosila crninu zbog
smrti svoga muža prije pet godina, no to nije umanjivalo ljepotu njene plave kose, ružičastih
obraza i sivih očiju.
"Mislim da će dobro proći”, odsutno odgovori Isabella, pogledom i dalje tražeći Maca.
"Isabella, nešto bih ti htjela reći, i vjerujem da će te zanimati. Jučer sam razgovarala s
tvojom majkom u prolazu Burlington Arcade.”
Isabellina se pozornost naglo vrati na njenu sugovornicu. Ainsley ju je gledala neutralnog
izraza lica, svjesna da previše gostiju kruži oko njih, no, s druge strane, Ainsley je uvijek bila
izvrsna u pretvaranju. Kad god bi ih kuharica gospođice Pringle pitala tko je prošle noći
opustošio smočnicu, nitko nije djelovao nevinije i iznenađenije od Ainsley. Sada je bila jedna od
dvorskih dama kraljice Viktorije, no iz očiju joj je i dalje virila ona nemirna, vragolasta
djevojčica kakva je nekoć bila.
"S mojom majkom?” upita je Isabella trudeći se da joj glas ne zadrhti.
"Da. I s tvojom sestrom Louisom.”
Ainsleyine sive oči gledale su je sućutno i Isabella proguta knedl koji joj se stvorio u grlu.
Nakon njenog debitantskog bala, odnosno nakon bijega i udaje za Maca, Isabelli je
bilo zabranjeno viđati se i razgovarati s majkom i s mlađom sestrom. Više od šest dugih
godina, njezin otac nije dopuštao nikakvu komunikaciju između nje i njezine obitelji, čak ni
nakon što je prestala živjeti s Macom.
"Kako su one?” uspjela je progovoriti.
"Vrlo dobro”, odgovori Ainsley. "Vesele se Louisinom debiju u proljeće.”
Isabellu oštro zaboli u srcu. "Da, čula sam da će Louisa debitirati ove sezone. Sad ima
sedamnaest godina, dovoljno je stara za to.”
"Osamnaest. Tako mi je rekla tvoja majka.”
Isabella se zagrcne jedva susprežući suze. Louisa je već napunila osamnaest. Isabella je
zaboravila na njezin rođendan, i to je još jače zaboli.
Jasno se sjećala onog poslijepodneva prije svojeg kobnog debitantskog bala. Louisa joj je
pomagala da se odjene, maštajući o vlastitom debiju. Već je tada zamišljala kako će izgledati
njezin bal i plakala je jer je bila premlada da bude na Isabellinom.
Ove će godine Louisa biti ta djevojka u bijelom, s bisernom ogrlicom oko vrata. Gospoda
će je pomno proučavati i ispitivati, procjenjujući isplati li im se oženiti se njome.
"Sigurna sam da će biti vrlo popularna”, reče Ainsley. "Louisa je veoma lijepa i draga.”
Isabella instinktivno uhvati Ainsley za obje ruke. Nije imala pojma kako da je zamoli, a
da pritom ne zvuči očajno, pa duboko udahne i jednostavno je upita: "Sljedeći put kad
budeš vidjela Louisu, možeš li joj, molim te, reći koliko se ponosim njome? Naravno, ne
pred mojom majkom.”
Ainsley se nasmiješi. "Hoću, naravno.” Stisnuvši Isabelline ruke, doda: "Također ću ti
prenijeti njenu poruku, ukoliko ti je bude željela poslati. Tvoja mama ne mora znati ništa
o tome.”
Isabella glasno izdahne. "Hvala ti, Ainsley. Uvijek si imala tako dobro srce.”
"Usprkos svemu što su drugi govorili o meni?” Vragolasto se nasmiješivši, Ainsley
provuče svoje prste kroz Isabelline, namjestivši ih u komplicirani pozdrav koji su bile smislile na
akademiji za dame. Isabella se počne smijati. "Učenice gospođice Pringle ostaju zauvijek odane
jedne drugima”, reče Ainsley.
Još se jednom zajedno nasmiju, a onda se Ainsley uputi prema najvećoj skupini ljudi, gdje
su njezin brat i njegova žena stajali s ostalim obožavateljima gospođe Monroe.
Isabella odjednom više nije mogla podnijeti gužvu. Požurila se prema stražnjem izlazu iz
primaćeg salona i uronila u polumrak hodnika. Naredila je da se svjetla ondje pogase, baš kao i
na gornjem dijelu stubišta, ne bi li obeshrabrila goste da lutaju po kući. Tišina praznog hodnika
djelovala je umirujuće na nju pa ona udahne s olakšanjem.
Pogled joj privuče neki pokret na vrhu stubišta, praćen mirisom dima cigare. Isabella
stisne usne, zadigne skute i počne se penjati stubama.
Stigavši do odmorišta, ugledala je muškarca naslonjenog na ogradu, a kad mu se
približila, shvatila je da su to zapravo dvije osobe. Dvije su cigare svijetlile u mraku
i osvjetljavale ne samo Maca, nego i njegovog visokog i mršavog nećaka Daniela.
Isabelbni skuti zašuškaju kad ih je ispustila iz ruku. "Zaboga, Daniele, kako si stigao
ovamo? I što uopće radiš u Londonu?”
"To sam ga i ja pitao”, reče Mac varljivo blagim glasom.
"Prije, ili nakon što si mu dao cigaru?”
Mac podigne ruke. "Nisam kriv. On je meni dao cigaru.”
Isabella ga je ignorirala. "Daniele, Cam mi je rekao da si sa svojim profesorom, koji ti da
je dodatne instrukcije.”
"Znam, ali nisam mogao izdržati.” Od svih Mackenzieja, Danielu su engleske škole
najmanje ublažile škotski naglasak. "Taj tip je lud, a osim toga, strašno je nepravedno da sam
zarobljen u Cambridgeu dok se tata priprema za St. Leger.”
"Tvoj tata je također u Londonu”, reče Isabella.
Bijesno uvlačenje dima. "Znam. Stric Mac mi je to upravo rekao. Zašto je on ovdje? Ne
shvaćam što radi u Londonu kad utrke samo što nisu počele.”
Isabella namršteno pogleda u njegovu cigaru. "Nisi li malo premlad za ovo?”
"Imam petnaest godina. Osim toga, tata mi ih da je. Kaže da se moram priviknuti na
muške poroke kako ne se bih doimao kao puritanac kad odrastem.”
"Možda bi stric Mac trebao porazgovarati s tvojim tatom.”
Mac uzmakne u znak predaje, držeći cigaru između dva prsta. "Stric Mac se ne bi trebao
petljati u Cameronov posao. Ako moj brat želi razmaziti svoga sina do srži, nije na meni da ga
sprječavam u tome.”
"Ali on me uopće nije razmazio”, pobuni se Daniel. "Zatvorio me sa starcem koji jedva
može govoriti i koji me sili da cijeli dan čitam dosadne knjige na latinskom. To nije pošteno. Tata
je bio nemoguć u mojim godinama. Na Harrowu se još prepričavaju njegove nepodopštine. Zašto
ne smijem biti poput njega?”
"Možda je Cam shvatio da se ne isplati biti loš”, reče Isabella.
Daniel posprdno frkne nosom. "Vraga se ne isplati. On se i dalje jednako loše ponaša i
nitko ga ne može zaustaviti u tome.”
 Zatim je molećivo pogleda. "Smijem li ostati ovdje? Molim te, strinice. Samo do utrka.
Budem li kod strica Maca, tata će me pronaći i prebiti me kao vola u kupusu. Ti me nećeš odati,
zar ne?”
Iako je znala da se radi o glumi, Danielovo preklinjanje ju dirne u srce. Cameron je
nemarno vozikao svoga sina iz škole u domove svoje braće i natrag u školu, nemajući
nikad dovoljno vremena za njega. Daniel je bio usamljeni mladić. No to ipak nije značilo da mu
je trebalo biti dopušteno da se ponaša divlje i neodgovorno. Isabella ne bi smjela
podržavati njegovu neposlušnost prema ocu. "Trebala bih ti reći ne.”
"Nema problema”, veselo će Daniel. "Ako me izbaciš, uvijek mogu spavati u kakvom
jarku, ili u javnoj kući.”
Mac se tiho zasmijulji, a Isabella ga osine namrštenim pogledom. "Spavat ćeš u
gostinjskoj sobi na vrhu ovog stubišta”, kaže mu strogo. "Hajde, idi gore, a ja ću poslati jednog
od lakaja da ti pripremi krevet.” Daniel poskoči i zapleše od sreće, pa ona nastavi: "Ali samo dok
ne odemo u Doncaster. Ondje ću te predati tvome ocu. I samo ako budeš poslušan. Napraviš li
kakvu nepodopštinu, smjesta pozivam Camerona.”
"Bit ću dobar, strinice. Nije me briga ni ako me tata poslije pošalje u samostan, samo ne
želim propustiti St. Leger.”
"I nema pušenja.”
Daniel izvadi cigaru iz usta i ubaci je u antiknu porcuIansku zdjelu na ukrasnom stoliću.
"Nego, strino Isabella, može li mi umjesto lakaja napraviti krevet neka zgodna sobarica?” "Ne”,
istodobno odgovore Mac i Isabella.
Isabella nastavi: "Reći ću svim svojim sobaricama da te smiju ošamariti ako ih budeš
gnjavio. One previše naporno rade da bi trpjele tvoje gluposti.”
"Joj, samo sam se šalio.” Daniel uhvati Isabellu za ruke i poljubi je u obraz. "Laku noć,
strinice. Ti si moja omiljena strina, znaš.”
"Prije manje od tjedan dana čula sam te kako to isto govoriš Beth.”
"Ona je također moja omiljena strina.” Daniel se nasmije penjući se stubama prema sobi
na zadnjem katu. Zatim zalupi vratima tako snažno da se cijelo stubište zatreslo.
Isabella glasno izdahne. "Svake godine postaje sve više divlji.”
Mac izvadi cigaru iz skupocjene antikne zdjele i položi obje na rub stola, okrenuvši ih
tako da ne spale drvo. "Ti dobro djeluješ na njega.”
"Ja mu previše popuštam. Njemu treba čvrsta ruka.”
"Ali i nježna”, naglasi Mac.
"Sjećam se kako je prvo jutro nakon našeg vjenčanja uletio u našu kuću u ulici Mount
misleći da sam ja jedna od tvojih modela.”
"Aha, sjećam se da sam ga ispljuskao zbog bezobraznika.”
"Jadničak. Nije znao.” Isabella se okrene prema ogradi, promatrajući svoje goste kako
razgovaraju i smiju se dolje ispod nje, pitajući se zašto im se ne želi pridružiti. "Imao je tek devet
godina, samo je tražio utočište jer je opet bio izbačen iz škole i bojao se reći Čamu.”
"Ne treba mu tvoja sućut. ‘Jadničak’ mi je zbog tih nekoliko pljuski ubacio miša u sako.”
"Mislim da možda nitko od vas nije odrastao.”
"O, ali jesmo.”
Macove ruke oviju se oko Isabellina struka. Leđa su joj sada bila prekrivena njegovom
toplinom, a mala krinolina ispod suknje savila se pod težinom njegova tijela dok joj je usnama
žario vrat.
6

Subotnja raskošna večernja zabava koju je priredila Iady iz ulice Mount bila je donekle
pokvarena nepojavljivanjem njezina muža. Domaćica nas je uvjeravala kako će gospodin
lord samo malo zakasniti, no u sitnim se satima doznalo da je, umjesto u London, otišao u
Rim, Možda je krivo skrenuo?
- Veljača 1876.

Isabella zatvori oči, stisnuvši šake oko rukohvata ograde tako čvrsto da su je prsti
zaboljeli. "Trebala bih se vratiti dolje.”
Macovi zubi joj okrznu kožu. "Gosti se sasvim dobro zabavljaju i bez tebe. Ti si obavila
svoj zadatak.”
Imao je pravo. Njeni su gosti sada bili fokusirani na drugu osobu - na sopranisticu.
Isabellina misija bila je usmjeriti pozornost javnosti na talent mlade operne pjevačice, i taj je
zadatak uspješno obavila. Bila je poput ravnatelja kazališta koji se sada može povući iza kulisa.
Sjajna izlika da ostane još malo ovdje s Macom.
Dok su Macovi dIanovi klizili niz gornji dio njezine satenske haljine, Isabella se
prisjećala one večeri kad su Mac i ona priredili svoju prvu veliku zabavu u njegovoj kući u ulici
Mount. Stajali su točno ovako na odmorištu, naslonjeni na ogradu i promatrali svoje goste kako
ispod njih kruže kućom. Jedva je čekala otkriti kakve su promjene u Macovu samačkom domu
uvedene nakon vjenčanja.
Isabella se osjećala razuzdano, poročno i smiono. Svi ti ljudi, od kojih su mnogi bili vrlo
ugledni pripadnici visokog društva, nisu imali pojma da se ona skriva gore u
polutami, dopuštajući svojem razvratnom mužu da joj ostavlja ljubavne ugrize na vratu. "Još
nosiš žute ruže radi mene”, reče on u njenu kožu. "Ne nužno radi tebe”, tiho mu odvrati
Isabella. "Crvenokose ne smiju nositi ružičaste ruže.”
"Ti smiješ nositi što god te je volja, a kritičari neka se nose k vragu.” Mac joj je grickao
ušku, usisavši u usta njenu naušnicu.
Bilo bi tako lako predati mu se. Dopustiti mu da je dira dok ne zaboravi na svu bol i
patnju, na očajanje i bijes, na svoju nepodnošljivu usamljenost.
Nekoć je to i činila. Nasmiješila bi mu se i primila ga natrag nakon nekog od njegovih
nestanaka, i njihove bi živote ponovno obasjalo sunce. Ma, nešto još ljepše od sunca - bila je to
sreća koju riječi nisu mogle opisati. Isabella je mislila da će joj se srce rasprsnuti od
siline osjećaja, od te neopisive radosti.
A onda bi opet sve počelo iznova. Macovu gotovo opsesivnu brižnost zamijenila bi
rastuća nervoza i sve žešći ispadi bijesa, i njegovi i njeni. Počelo bi sa sitnim čarkama, da
bi zatim preraslo u žučne svađe. Nakon čega bi slijedilo još povređivanja, još čemera i jada, i
na koncu Macovo povlačenje u pijanstvo i razuzdano ponašanje, sve dok se Isabella ne bi jednog
jutra probudila i otkrila da je ponovno nestao.
Mac joj utisne poljubac iza uha i sjećanja na ružna vremena rasplinu su u čisto osjećanje.
Usta su mu bila vruća, a njegov je spretni jezik dodirivao sve njene erogene točke, koje je Mac
vrlo dobro poznavao. Ispod njih, gosti su čavrljali, potpuno nesvjesni da se gore u polutami
stubišta skrivaju njih dvoje. Mac spusti ruku prema Isabellinim grudima i uvuče joj prste ispod
dekoltea.
Ona se nasloni leđima na njega, prepustivši svu svoju težinu njegovom zagrljaju dok su se
njegovi čvrsti prsti poigravali njenom dojkom. Zatim okrene glavu i Mac zarobi njene usne
svojima.
Mac je naučio Isabellu kako se ljubi. Činio je to strpljivo i polako, pokazujući joj različite
tehnike. Svoju je poduku započeo na terasi njezina oca, a nastavio u kočiji, na putu
prema biskupovoj kući. I još kasnije, dok su se vozili do Macove kuće, i kad je već na ruci
nosila težak prsten koji joj je Mac stavio na prst tijekom improviziranog vjenčanog obreda.
Nosio ju je po stubama do svoje spavaće sobe, a on
"Ne, ali...” Tjerala ga je mašući rukama, prskajuć
"Želim tog čovjeka, Fellows.”
"Ali ga svejedno voliš?”
Nosio ju je po stubama do svoje spavaće sobe, a onda joj pokazao koliko su bila pogrešna
njena preduvjerenja o onomu što muž i žena čine zajedno u krevetu. Naučila je da žena ne mora
obavljati svoju "bračnu dužnost” ležeći mirno i tiho na leđima dok njezin muž uzima njeno tijelo
radi vlastitog užitka. Da se ne mora u sebi moliti da što prije završi. Da to ne mora biti bolno i
zastrašujuće iskustvo.
Mac ju je dodirivao kao da je dragocjeni umjetnički predmet, upoznavajući njeno tijelo i
ohrabrujući da ona upozna njegovo. Bio je tako nevjerojatno nježan i pažljiv, i istodobno vrlo
razbludan. Zadirkivao ju je, tjerajući je da se crveni, učio je proste riječi i dopuštao joj da
istražuje čvrste površine njegova zanimljivog tijela. Nevinost joj je uzeo polako, bez žurbe, ne
povrijedivši je niti u jednom trenutku.
Rabio je ulja uz čiju je pomoć mogao nježno prodrijeti u nju, polako šireći njezin uski
ulaz kako bi je mogao uzeti bez boli. I štošta je drugo činio s tim uljima - utrljao ih u
dlanove kako bi lakše klizili po njenoj koži, pokazao joj kako da ih ona koristi na njegovom
tijelu, s naglaskom na njegovoj uzbuđenoj muškosti. Naučio ju je da muškarac može
doživjeti nevjerojatan užitak i bez ulaženja u žensko tijelo. A onda joj je Mac pokazao da
može priuštiti Isabelli jednaki užitak.
Isabella se zaljubila u njegovu nježnost i njegovu snagu, u njegovu zaigranost i njegove
osmijehe koji bi zamrli netom prije nego što bi doživio orgazam. Obožavala je Macov
smijeh, njegovo gunđanje, pa čak i njegovu razdražljivost, koja se, međutim, začas mogla
ponovno pretvoriti u smijeh.
Isabellin pogled odluta prema vratima njene spavaće sobe, koja se nalazila niti metar i pol
od mjesta gdje su stajali. Ispod njih, ljudi su razgovarali i smijali se, nemajući pojma da se Macov
jezik upravo isprepliće s njenim. Žudjela je za Macom svim svojim bićem. A spavaća soba je bila
tako blizu.
Mac prekine poljubac i odmakne se od nje, uskraćujući joj svoju predivnu toplinu. "Ne”,
reče on, a onda drhtavo udahne. "Ne želim ovo.”
Isabella ošamućeno zatrepće. Iznenadnu hladnoću na svojoj koži doživjela je kao pljusku.
"Ti itekako želiš ovo. Što zapravo želiš, želiš li da te poljubim ili da te izbacim iz kuće? Molim
te, budi dosljedan.”
Mac si prođe rukom kroz kosu, stisnuvši oči u mraku. "Ja želim sve. Odbijam prihvatiti
samo mrvice.”
Isabella odmahne glavom. "Ne mogu ti dati sve. Ne sada.”
"Znam da ne možeš. No shvati ovo: da, želim te odvesti u krevet, ali želim i da se ujutro
probudiš pokraj mene bez stida i bez kajanja. Ne želim da me izbaciš iz kreveta prije nego što nas
netko ugleda zajedno. Ja želim tvoje povjerenje. Tvoje potpuno, bezrezervno povjerenje. I borit
ću se sve dok ga ne osvojim.”
Njezin glas postane oštar od zbunjenosti. "A kakvo jamstvo ja imam da me nećeš prvo
učiniti najsretnijom na svijetu i poslije me opet duboko povrijediti? Kao što si već toliko puta
učinio kad god bi pobjegao od mene i vratio se nakon nekoliko tjedana očekujući oprost.”
Mac ponovno zakorakne prema njoj i obujmi joj lice dIanovima. "Znam što sam ti učinio.
I vjeruj mi, nebrojeno sam se puta samokažnjavao zbog toga. Možda će ti biti malo lakše kad ovo
čuješ; prvih mjeseci nakon prestanka pijenja alkohola osjećao sam se kao da sam u paklu. Želio
sam umrijeti, što bi se vjerojatno i dogodilo da nije bilo Bellamyja.”
"Od toga se ne osjećam nimalo bolje”, reče ona užasnuto. "Naprotiv, teško mi je čuti da si
toliko patio.”
"Ne brini se - naviknuo sam se piti čaj umjesto viskija. Štoviše, postao sam prilično
opsjednut čajem. Bellamy mi nalazi i kuha najbolje egzotične mješavine. Pravi je majstor
u pripremanju čaja.” Mac joj je prelazio palcem preko jagodice, grijući joj kožu na mjestima koja
je doticao. "No reći ću ti od čega se ja osjećam bolje. Od pomisli da nakon toliko
godina razdvojenosti nijedno od nas nije potražilo utjehu u drugom partneru. To mi štošta
govori.” "Meni to govori da sam bila preshrvana da bih ikomu ponovno podarila svoje srce.”
Mac joj uputi svoj čuveni osmijeh od kojeg zastaje dah i Isabella zadrhti. On je uvijek
znao preokrenuti situaciju u svoju korist. Stvarno nije znala kako mu je to polazilo za rukom.
Da, znala je: Mac Mackenzie bio je vrhunski majstor umijeća zavođenja.
"To mi govori da još ima nade za mene”, reče on. "Jednoga dana ćeš me zamoliti da
ostanem, Isabella. Jednoga dana. A ja ću biti tu, tebi na raspolaganju. Obećavam ti to.”
Mac je pusti iz zagrljaja i ona srdito prekriži ruke na prstima. "Ne. Ne želim te više
vidjeti. Nemoj se više nikada vratiti u moj dom. To nije pošteno.”
On se nasmije. "Nije mi ni namjera ponašati se pošteno. Ja se borim za naš brak i za naš
zajednički život. Poštenje je tu manje bitno.” Mac joj ponovno obujmi obraz. "No večeras ću te
prepustiti tvojim gostima, neću te sablažnjavati.”
Isabella naglo udahne, ne znajući bi li joj bilo drago zbog ovakvog razvoja događaja ili
ne. "Hvala ti.”
"Vratimo se dolje prije nego što netko primijeti da smo oboje nestali. Smjesta će krenuti
nagađanja. Londončani vole tračati.” Mac namjesti rub Isabellina dekoltea koji je njegova ruka
nakrivila. Kratki dodir njegovih prstiju ponovno joj užari kožu.
Zatim joj kratko poljubi usne, gledajući je pogledom punim strasti, ali je nakon toga ipak
okrene i pusti je da prva krene niz stubište.
Čim su stigli u prizemlje, gosti koji su stajali u predvorju krenu prema Isabelli pa se
morala okrenuti kako bi ih pozdravila. Krajičkom oka pratila je Maca dok se spuštao niz stube i
nastavio se probijati kroz gužvu osmjehujući se i rukujući se s ljudima kao da je i dalje gazda ove
kuće. Čula je njegov smijeh, a onda je bila odvučena natrag u salon i Mac joj je nestao iz vida.
Kad se znatno kasnije vratila u predvorje kako bi ispratila svoje goste, više ga nije bilo.
Mac se opet u sitnim noćnim satima uputio u svoj atelje. Popustio je pred Bellamyjevim
razdražljivim pogledom i presvukao se iz večernjeg odijela u svoj stari kilt. Zavezao je ciganski
rubac oko glave i počeo nanositi boje na paletu.
Jedino mu je slikanje ublažavalo žudnju za Isabellom. Ne, ublažiti je prekrotka riječ.
Otkloniti na nekoliko kratkih trenutaka bio bi bolji opis.
Slika Isabelle kako spava na boku nije se još osušila pa ju je Mac oprezno premjestio na
stalak između dva stola da se ondje suši, a on je stavio novo platno na štafelaj. Ovu je sliku počeo
risati slikarskim ugljenom, skicirajući prizor koji je vidio kristalno jasno u svojoj glavi.
Ovo je također bio akt. Isabella je sjedila nogu ispruženih ispred sebe, lagano savijenih
koljena. Laktove je naslonila na koljena i u tom su položaju njezina leđa izgledala kao
duga, obnažena krivulja. Kosa joj je djelomično zakIanjala lice razlijevajući se u crvenim
potocima po njenoj koži.
 Za ovu je sliku Mac rabio potpuno svijetle nijanse bijele, žute i smeđe boje. Čak je i
Isabellina kosa bila više smeđa nego crvena, kao da je sjedila u polutami. Mac je s
ljubavlju povlačio poteze kistom po njenim dugim nogama, njenim rukama i preko cijelih leđa.
Uvojci kose gotovo su joj potpuno prekrivali ramena i grudi, otkrivajući samo čvrstu oblinu
jedne od njezinih dojki. Zamišljeno je gledala u pod pokraj sebe, gdje je Mac zatim naslikao
napola rascvjetalu žutu ružu.
Dovršivši sliku, bio je potpuno oznojen, iako je prostorija bila hladna. Odmaknuo se od
platna teško dišući i promotrio svoje djelo. Slika je pjevala životom. Jednostavne crte Isabellina
tijela odisale su ljepotom, spokojem i senzualnošću.
Ljubeći je danas, osjećajući njenu kožu pod prstima, udišući toplinu njezina tijela, mislio
je da će umrijeti - toliko je sve to pojačalo njegovu žudnju. Vidio je kad je pogledavala prema
vratima blizu njih, naslućujući da se iza njih nalazila njezina spavaća soba. Jedva se uspio
suzdržati da je ne zgrabi i odnese unutra, baci je na krevet i strgne s nje onu prelijepu opravu od
satena. Ne bi mu bilo prvi put da napravi takvo što. Nekoć se Isabella sa smijehom prepuštala
takvim Macovim strastvenim ispadima.
Mac umoči kist u tamnosmeđu boju i nažvrlja "Mackenzie” na dnu slike. Odjednom mu
se njegovo jurenje za Isabellom u London učinilo veoma glupim. Bio je siguran da će izgubiti i
ostatak duševnog zdravlja.
Bacivši kist na stol, nanjušio je težak miris dima.
Otvorio je vrata ateljea i ugledao crni dim koji je izlazio kroz nasuprotna vrata.
Dograbivši teško platno za prekrivanje slika, pojurio je na drugu stranu hodnika i otvorio vrata.
Ugledao je sobu u plamenu. Vatra se širila iz hrpe polomljenog pokućstva nasred sobe,
proždirući suhi, drveni pod i gomilu starih zavjesa koje je Isabella spremila onamo nakon zadnjeg
preuređenja kuće. Požar je već bio zahvatio i neoštećene komade namještaja -izrezbarenu
komodu od punog drveta, stari otoman i kolijevku.
Mac utrči unutra. Iako je bio svjestan uzaludnosti svojih pokušaja, svejedno je udarao
krpom po vatri. Bio je previše udubljen u slikanje i prekasno je nanjušio dim, a dotad se vatra već
toliko razbuktala da ju je bilo nemoguće zaustaviti.
"Gospodine lorde!"
Čuvši Bellamyjev uzvik, Mac izjuri iz sobe, zalupi vratima i brzo otvori vrata susjedne
sobe u kojoj su spavale dvije sobarice. "Probudite se!” zaurla Mac. "Ustanite i bježite
odavde. Brzo!”
Djevojke zavrište, prvo zato što ih je iznenada probudio ni manje ni više nego gospodar
kuće, odjeven samo u kilt, a onda još jednom kad opaze dim.
Mac ih ostavi i potrči natrag u svoj atelje. Sve psovke i proste riječi koje je ikada naučio
izlazile su iz njegovih usta dok je skupljao tri slike koje je naslikao u posljednjih nekoliko dana.
Oprezno ih je slagao jednu na drugu, koristeći stalak za sušenje kako se ne bi međusobno
dodirivale. Nešto će se sigurno razmazati, to je jednostavno bilo neminovno, no nadao se da šteta
neće biti prevelika i da će je lako moći popraviti. Zatim ih je sve zajedno zamotao u plahtu i iznio
iz ateljea točno u trenutku kad se Bellamy pojavio na vrhu stubišta.
Hodnik je bio pun gustog dima, a plamen je potpuno progutao potkrovna vrata. Mac se
zakašlje i Bellamy izbezumljeno poviče: "Mary i Sal još nisu sišle u prizemlje.”
Mac mu tutne u ruke zavežljaj sa slikama. "Ti iznesi ovo na sigurno. Ja idem po Mary i
Sal.”
"Ne, gospodine lorde. Vi morate sići. Smjesta!”
"Bellamy, ova platna su važnija od mog života. Čuvaj ih svojim vlastitim. Idi dolje."
Ispustio je slike tako da je Bellamy morao posegnuti za njima. Pogledavši Maca
pogledom punim beznađa, krenuo je dolje potkrovnim stubama, držeći čvrsto svojim krupnim
rukama tri slike umotane u plahtu.
Mac ponovno provali u sobu dviju služavki. Zid između njihovih kreveta i potkrovlja bio
je u plamenu, a dim je bio gust. I Sal i Mary su bile na podu, Sal je kašljala... Bile su ostale u sobi
pokušavajući se odjenuti.
Mac uhvati Sal oko struka. "Dođi. Idemo.”
"Mary”, zajeca Sal.
Mary je nepokretno ležala na podu. Mac zastane, podigne je i prebaci preko ramena,
gurajući istodobno Sal ispred sebe prema hodniku.
Cijeli kat bio je zahvaćen plamenom. Mac začuje jezivo škripanje, a zatim i tutnjavu
urušavanja stuba prema donjim katovima.
Sal zavrišti iz svega glasa: "Zarobljeni smo! Zarobljeni smo!”
"Gospodine Lorde!” poviče Bellamy gledajući ih prestravljeno odozdo.
"Dovraga, Bellamy, iznesi te slike iz kuće. Mi ćemo pobjeći kroz krov.”
Mac ugura Sal u svoj atelje i zalupi vrata pred dimom. U roku od samo nekoliko sekunda
vatra će se proširiti i u ovu prostoriju - prepunu uljanih boja, terpentinskog ulja i ostalih krajnje
zapaljivih i eksplozivnih tvari.
Pogurao je stol prema sredini sobe, skočio na njega i otvorio krovni prozor. Zatim je prvo
podigao Sal i pomogao joj da se provuče kroz otvor. Sal se hrabro uhvatila za krovne pločice i
izvukla se van osIanjajući se stopalom o Macovo rame.
Mac skoči sa stola i podigne Mary koja je polako počela dolaziti k sebi sad kad više nije
bila izložena dimu. Zatreptavši očima, prestravljeno dahne ugledavši ispred sebe Maca.
On je pokuša ohrabriti osmijehom. "Nemamo sad vremena za vrištanje, draga. Moraš se
popeti gore.”
Sal ispruži ruku i pomogne Macu progurati Mary kroz otvor, povlačeći je prema sebi na
krov. Mac zatim poskoči sa stola, uhvati se za okvir prozora i provuče se kroz krovni
prozor točno u trenutku kad se vatra probila u atelje.
"Što ćemo sad?” zavapi Sal. "Tako smo visoko.”
"Maknut ćemo se odavde prije nego što požar dohvati sve moje slike. Naprijed.”
Mary počne plakati, gledajući užasnutim pogledom krovove oko njih.
"Priprema, gospodine.” Bellamy podigne pogled prema kući i dimu koji se dizao iznad
nje, a onda ga spusti prema ulici prepunoj ljudi i vatrogascima koji su zalijevali zidove vodom.
"Što ćemo sada, gospodine lorde?”
Mac se nasmije, što završi kašljem. "Ukrcat ćemo se u kočiju koju si nam tako
predusretljivo pripremio i pronaći neko drugo mjesto gdje ćemo prenoćiti. Mislim da znam jedno
takvo mjesto.”
Omotavši prekrivač oko svojeg rashlađenog tijela, Isabella se nagne preko ograde stubišta
na mjestu gdje ju je Mac poljubio prije manje od šest sati.
"Što se, pobogu, događa, Mortone?”
Žamorenje ljudskih glasova nije prestalo, a Morton joj nije odgovarao. Isabella se spusti
niz stube, zastavši šokirano prije nego što je stigla do prizemlja.
Sve Macove sluge - Bellamy, kuharica, lakaji i dvije sobarice - hodale su zastakujući
prema stubištu u stražnjem dijelu kuće i uzbuđeno razgovarale s Mortonom i ostalom Isabellinom
poslugom. "Trebali ste ga vidjeti, gospodine Mortone”, govorila je sobarica po imenu Mary.
"Gospodin lord je bio poput junaka onih priča koje izlaze u časopisima, nosio nas je preko
krovova i sve to. Da sam se barem onesvijestila."
Isabella savije dlanove oko usta i poviče: "Mortone!”
 Mac išeta iz blagovaonice, arogantan kao i uvijek, i široko joj se nasmiješi. Košulja mu je
bila otkopčana do struka, kilt mjestimice progoren, lice prekriveno čađom, crvenkastosmeđa kosa
djelomično oprljena.
"Ispričavam se, milostiva”, reče on prenaglašenim kokni naglaskom. "Biste li, molim vas,
mogli pružiti utočište meni i mojim putujućim Ciganima?”
Sal je bila mrvicu hrabrija i šutke je prihvatila Macovu pruženu ruku, stisnuvši je
očajničkim stiskom. Obje su se djevojke držale čvrsto za njega, no dopustile su mu da ih odvuče
do ruba kosog krova i prebaci ih na krov susjedne kuće.
Mac je znao da je ta kuća trenutno bila prazna jer je cijela obitelj otišla na selo. Krovni je
prozor bio zatvoren i nije popuštao pred Macovom snagom. Skinuo je s glave svoj ciganski
rubac, omotao njime šaku i razbio prozor. Staklo je bilo prilično debelo pa je trebalo nekoliko
pokušaja. Pritom je gadno posjekao šaku, no barem je uspio provući ruku kroz rupu i otvoriti
prozor iznutra.
Na hladnom, prašnjavom tavanu nije bilo dima i mirisao je divno kad se Mac spustio u
njega. Podigao je ruke prvo kako bi uhvatio Mary, a onda Sal dok su se djevojke provlačile
za njim kroz krovni prozor. Zatim je izveo svoje dvije sobarice iz potkrovlja i poveo ih
dugim stubištem do ulaznih vrata.
Djevojke zaridaju od olakšanja čim je Mac otključao i otvorio vrata. Ljudi koji su
stanovali u obližnjim kućama izašli su na ulicu. Macovi susjedi i njihove sluge postrojili su
se jedni do drugih i dodavali si vjedra s vodom. Mac im se pridružio u gašenju požara sve
dok glasni zveket zvona na vatrogasnim kolima nije označio dolazak profesionalaca s crpkama
i šmrkovima. Ta mašinerija možda neće uspjeti spasiti Macovu kuću, ali može spriječiti da
se vatra proširi niz ulicu.
Mac namršteno pogleda u Bellamyja koji je dotrčao do njega praznih ruku. "Gdje su,
dovraga, moje slike?”
"U vašoj kočiji, gospodine lorde. Izvukao sam je iz konjušnice zajedno s konjima.”
Macova zgrčena utroba se opusti. "Mislim da bih ti trebao povisiti plaću, Bellamy. Jesi li
se kojim slučajem sjetio ponijeti i neku od mojih košulja?”
"U kočiji je, gospodine. Cijelo odijelo, zapravo.”
Mac potapša Bellamyja po mišićavom ramenu. "Nevjerojatan si. Nije ni čudo da si dobio
sve mečeve.”
7

Ulica Mount opet je postala središte zabavnog života. Crvenokosa gospodarica kuće
priredila je veličanstveni bal za kraj sezone, koji je potrajao cijeli dan i cijelu noć. Škotski lord
i njegova lady ponovno su se ponašali kao zaljubljene grlice, a među njihovim gostima našla
su se najuglednija imena u zemlji, uključujući i gospodareva najstarijeg brata,
utjecajnog vojvodu. Za to vrijeme gospodaričin otac, uzvišeni čIan plemstva, provodi dane držeći
lekcije o umjerenosti i čednosti.
- Lipanj 1876.

Stojeći i dalje na stubištu, Isabella je šokirano zurila u svoga muža. "Mac, što se, dovraga,
dogodilo?”
Macu nije silazio široki osmijeh s lica dok je gledao u nju, no u očima mu je vidjela bijes.
Na dnu hodnika, Morton je usmjeravao razbrbljanu skupinu, uključujući Daniela, prema stubama
za poslugu. Vrata se zalupe za njima, prigušivši žamor njihovih glasova.
"Netko je podmetnuo požar u mojem potkrovlju”, reče Mac. "Vatrogasci su uspjeli ugasiti
vatru prije nego što je zahvatila cijelu kuću, no gornji su katovi više-manje uništeni.”
Isabella razrogači oči. "Tvoj atelje?”
"Izgorio. Barem mislim. Dečki iz vatrogasne postrojbe mi nisu dopustili da se vratim
unutra.”
"Je li sve na tavanu izgorjelo?” Isabella osjeti lagano probadanje u srcu. "Baš sve?”
"Da.” Macov pogled se smekša. "Izgorjela je. Žao mi je .”
Isabellu počne peckati grlo i, iako se trudila progutati suze, jedna je uspjela pobjeći iz
oka. Brzo ju je obrisala i ljutito pomislila kako je blesavo od nje što plače za komadom pokućstva
kad su Mac i sva njegova posluga očito bili na sigurnom.
Pročistila je grlo. "Tvoje sluge, naravno, smiju ostati ovdje. Njih ne bih nikad odbila.”
"A njihova gospodara, milostiva?” Mac nasloni ruku na stup na početku stubišta.
Djelovao je vrlo uznemirujuće na Isabellu u toj razdrljenoj košulji i napola uništenom
kiltu. "Njega ćete odbiti?”
"Ti si možeš priuštiti noćenje u hotelu.”
"Nijedan me hotel neće primiti ovako odjevenog, ljubavi. Ginem za kupkom.”
Isabellu preplavi vizija Maca kako leži zavaljen u pocinčanoj kadi u njenoj velikoj
spavaćoj sobi, pjevajući neku škotsku pjesmicu. Mac je uvijek pjevušio u kadi, i ta joj uspomena
iz nekog glupog razloga zagrije krv.
"Cameron je u gradu”, počne ona.
"Da, ali on je odsjeo u hotelu Langham. Isti problem.”
"Ne mogu vjerovati da nemaš drugih prijatelja u Mayfairu koji bi ti pristali pomoći u
ovakvoj situaciji.”
"Većina mojih prijatelja trenutačno jaše i puca na divljač na svojim ladanjskim posjedima.
Ili slikaju panoramu Pariza s Montmartrea.”
"Zašto onda ne odeš u Hartovu kuću? Ona je uvijek otvorena i spremna za njegov dolazak
u London.”
"Kasno je, ne želim buditi njegovu poslugu.” Mac joj ponovno uputi svoj osmijeh
besramnog šarmera. "Ti si mi, nažalost, posljednja nada, dušo.”
"Nikad nisi znao dobro lagati. Iskreno se nadam da tabloidi neće proširiti vijest kako si
vjerojatno sam podmetnuo požar samo da bi imao izliku doći ovamo. Sigurna sam da će im to
prvo pasti na pamet.”
Mac se naglo uozbilji. "Budu li to učinili, zadavit ću ih vlastitim rukama. Sal i Mary su
zamalo izgubile životu tom požaru.”
Isabella se strese, postavši odjednom svjesna ozbiljnosti situacije. "Znam da ne bi nikad
bio toliko surov.”
"Oh, ja mogu biti itekako surov, ljubavi. Nemoj nikada sumnjati u to.”
Mac se počne penjati stubama prema njoj i ona osjeti jetki miris dima koji se širio oko
njega. "Zločinca koji je to učinio nije bilo briga što su niti tri metra dalje dvije djevojke
mirno spavale u svojim posteljama. Uopće nije mario što će možda još netko nastradati u
požaru.” Macove oči boje bakra caklile su se od srdžbe, no kad joj je obrisao suzu s lica, njezin
muž je bio oličenje nježnosti. "Taj tip, tko god on bio, nema pojma što je prava surovost.
No obećajem ti, ljubavi moja, uskoro će to otkriti.”
Mac je, naravno, pjevao u kadi.
Prijašnji vlasnik dogradio je modernu kupaonicu u Isabelbnu kuću, uguravši je između
prednje i stražnje spavaće sobe na drugom katu, s ulazom iz obje prostorije. Kada i umivaonik
imali su tekuću vodu zahvaljujući crpki koja ju je dovodila iz cisterne u podrumu.
Isabella je sjedila ukočeno u tapeciranoj stolici ispred svoga kamina, grčevito stišćući
naslone za ruke. Prije pola sata čula je Maca kad je ušao u kupaonicu i njegov tihi razgovor
s Bellamyjem, nakon čega je uslijedio zvuk punjenja kade i, konačno, pljuskanje vode dok
je Mac ulazio u nju. Nakon toga je Bellamy izašao, a Mac je počeo pjevati.
Isabella se nije mogla vratiti u krevet dok se Mac kupao s druge strane vrata. Odlučila je
da će ostati sjediti ondje i čekati dok se njezin muž konačno ne povuče u svoju sobu i u
kući ponovno zavlada blažena tišina.
"Jeeer tako je, taakoo divno biti kraljem gusaraaa..."
Pljuskanje vode prekine Macov bariton. Već je trebao odavno biti gotov, proklet bio.
Zamišljala je kako ustaje u kadi i kako se voda slijeva niz njegovo visoko, mokro tijelo
dok poseže za ručnikom.
Isabella je toliko snažno stiskala stolicu da su joj se nokti zabili u tkaninu kojom su bili
presvučeni nasloni za ruke. Bi li joj večeras bilo lakše odbiti Maca da je tijekom proteklih godina
barem malo poružnio? Da, možda bi bilo lakše, pomislila je. To bi bilo prilično nepravedno od
nje.
No čim je nastavio pjevušiti, zaključila je da joj ne bi bilo nimalo lakše. Kako god
izgledao, on bi i dalje bio Mac. Šarmantan, impulzivan, vedre naravi. Muškarac koji je osvojio
njeno srce.
Sada je pjevao sporije, dubljim, još zavodljivijim glasom.
"U lijepome kraju gdje rođen sam ja
Živjela jedna ljepotica bajna.
Mlada i ohola, svakog momka odbila.
Zvala se Iiii-saa-beellaaa..."
Isabella skoči na noge, pojuri prema vratima i ljutito ih otvori.
Mac je ležao uronjen do vrata u vodu prekrivenu mjehurićima sapunice, ruku nehajno
naslonjenih na rubove kade. Šake i podlaktice bile su mu išarane posjekotinama koje je zaradio
kada je razbio krovni prozor kako bi spasio svoje sobarice. Uputio joj je lijeni osmijeh ugledavši
je na vratima i ona zastane s rukom na kvaki.
"Ta bajna ljepotica se zvala Barbara Allen”, reče mu hladno Isabella.
"Je li? Očito sam zaboravio tekst pjesme.”
Isabellin znojni dIan čvrsto stisne kvaku. "Namjerno odugovlačiš. Završi s kupanjem,
odjeni se i napusti moju kuću. Sad si dovoljno čist za traženje smještaja u hotelu.”
"Već sam završio.” Mac se uhvati za rubove kade i podigne se na noge.
Isabelli presuše usta. Mac Mackenzie je oduvijek imao vrlo zamamno muško tijelo, i tu se
ništa nije promijenilo. Mišiću su mu se sjajili od vode, a mokra crvenkasto-smeđa kosa i dlake na
prsima bile su nekoliko nijansi tamnije od busena između nogu, koji je bio boje ulaštenog bakra.
Bio je napola ukrućen. Glavić njegove kite stremio je prema njoj kao da traži njezin dodir.
Mac joj se sada smiješio krajnje lascivno. Izazivao ju je da se ponaša kao čedna djevica
-možda baš kao ta okrutna Barbara Allen iz balade, ohola ljepotica za kojom su ginuli svi
muškarci. Čekao je da Isabella počne vrištati, da dobije histerični napadaj, ili da se
barem razbjesni i zalupi vratima.
Isabella podigne obrve, nasloni se na okvir vrata i namjerno stane napasati oči na njemu.
Macovi se obrazi lagano zarumene dok je izlazio iz kade, smočivši cijeli pod. Zatim je
podigao ruke i spojio prste iza vrata, pri čemu su mu se mišići napeli u pravoj simfoniji muške
ljepote.
Isabella se prisili ostati nepomična čak i kad je krenuo prema njoj. Osjetila je miris sapuna
koji mu je očito Bellamy donio i taj je miris ispuni uspomenama. U ulici Mount je često ulazila u
kupaonicu kako bi u oprala Macu leđa. Sjela bi pokraj kade i sapunala mu kožu. Nerijetko bi te
kupke završile tako da bi je Mac povukao k sebi u vodu, zajedno s kućnim ogrtačem i svime što
je nosila ispod njega.
Isabellino srce kucalo je sramotnim ritmom dok joj se Mac sve više približavao. Poljubit
će je. Uzet će je u naručje i poljubiti je grubo i žestoko, posjedujući njena usta sve dok
ne prestane poricati da ga želi.
No u zadnji čas, Mac posegne rukom prema zidu iza nje i skine ručnik s vješalice.
I omota ga oko struka. "Razočarana?” upita je. Prokleti drznik. "Ne budi smiješan.”
Isabella je znala da joj Mac ne kani olakšati situaciju. Želio ju je natjerati da se potrudi
oko njihovog odnosa, da oguli slojeve hladne pristojnosti iza kojih se skrivala i otkrije dubinu
njihove boli.
"Nisam spremna”, prošaptala je.
Mac joj dotakne bradu mokrim prstom. Kapi vode kliznu joj niz vrat. "Znam. Inače ne bi
plakala zbog kolijevke.”
Grlo joj se stisne. "Možda je to bilo znakovito.”
Mac joj odgovori hrapavim glasom: "Ne, nije to bila nikakva simbolika niti poruka s one
strane, ni bilo kakva druga okultna glupost. Kolijevka se sasvim slučajno nalazila u prostoriji
gdje je taj luđak podmetnuo požar.”
"Znam.”
Isabella nije htjela reći da je uništena kolijevka loš znamen za njihovu zajedničku
budućnost, nego da je vatra možda uklonila podsjetnik na njihov neuspjeh. Možda bi sada, kad je
ta prepreka pretvorena u pepeo, mogli početi iznova.
"To je moja žena.” Mac se odmakne jedan korak. Ručnik oko njegova struka nije nimalo
umanjivao njegovu seksualnu privlačnost. Naprotiv, Isabella se morala suzdržavati da ne uvuče
prst ispod njega i strgne ga s Maca. "Razborita čak i u teškim trenucima”, reče on. "To mi se
uvijek sviđalo kod tebe.”
Isabella podigne bradu, nastojeći da joj glas ne zvuči drhtavo. "Gospođica Pringle nas je
naučila da su praktičnost i zdrav razum puno važniji od savladavanja vještine nalijevanja čaja.”
"Morat ću jednog dana upoznati tu gospođicu Pringle i čestitati joj na uspjehu.”
"Sumnjam da bi ona voljela upoznati tebe. Gospođica Pringle nema strpljenja za
muškarce.”
 Mac se nagne prema njoj, ispunivši prostor između njih svojom toplinom. "Možda bi za
mene učinila iznimku. Naime, ja sam zaljubljen u jednu od njenih najboljih učenica.”
"Ja sam bila jedna od njenih najgorih učenica.”
"Lažljivice.”
Ušavši sutradan ujutro u blagovaonicu, Isabella ugleda dva para muških ruku kako drže
dvije novine. Jedne su ruke bile krupne i mišićave, druge mršavije i koščatije. Iza
raširenih novinskih stranica povremeno se čulo krckanje prepečenca.
Mac joj uvuče ruku iza vrata, ispod kose, i nekoliko kapljica vode pronađe put ispod
njezina ovratnika. Njegov dah joj dotakne usne i Isabella zatvori oči čekajući meki
pritisak njegovih usta.
Uzalud je čekala. Nekoliko joj je trenutaka milovao vrat, a onda ju je pustio. Hladnoća
razočaranja stisne Isabellino srce. Mac poljubi vrh svoga prsta, lagano smežuran od vode,
i pritisne ga na njene usne.
"Predomislio sam se u vezi s hotelom”, reče. "Tvoja kuća je puno udobnija. Vidimo se
ujutro, ljubavi.”
Zatim joj okrene leđa, krene prema vratima i, netom prije nego što ih je otvorio, ispusti
ručnik.
Isabella se malaksalo nasloni na vrata, upijajući pogledom njegovu čvrstu, prelijepu
stražnjicu. Koža mu je bila brončane boje iznad struka, a bljeđa ispod gdje ga je kilt štitio
od seoskog sunca.
Sjetila se koliko je voljela promatrati Macovo golo tijelo dok se izležavao u krevetu
nakon vođenja ljubavi, strgnuvši sa sebe prekrivaše kad bi mu postalo pretopio. Zatim
bi razgovarali, smijali se, međusobno se zadirkivali i ponovno vodili ljubav. Osjećali su
se potpuno opušteno i ugodno jedno s drugim. Sve joj se to činilo tako davno, tako daleko.
Mac se osvrne preko ramena i uputi joj široki osmijeh, pa zviždeći uđe u svoju sobu i
zatvori vrata za sobom.
Isabella se tek nakon dosta vremena uspjela odlijepiti od vrata i vratiti se u svoju sobu,
gdje je nastavila ukočeno sjediti ispred kamina. Odlazak na počinak nije dolazio u obzir
još dobrih nekoliko sati.
Ušavši sutradan ujutro u blagovaonicu, Isabella ugleda dva para muških ruku kako drže
dvije novine. Jedne su ruke bile krupne i mišićave, druge mršavije i koščatije. Iza
raširenih novinskih stranica povremeno se čulo krckanje prepečenca.
Isabella sjedne na stolicu koju joj je Bellamy pridržavao dok je lakaj stavljao ispred nje
tanjur pun vrućih jaja i kobasica. Ona ljubazno zahvali obojici i počne pregledavati poštu koja ju
je čekala na stolu, s desne strane njezina tanjura. S drugog kraja stola čulo se okretanje novinskih
stranica i još malo krckanja prepečenca.
Otmjene dame iz visokog društva vjerojatno bi bile iznenađene kad bi vidjele divlje
Mackenzieje naoko pripitomljene u ovako smirenom obiteljskom ozračju. To je samo
privid, rekla bi im Isabella. Novine i doručak bi ih primirili i ušutkali samo na određeno vrijeme.
A opet, Isabella jest doživjela mnoga ovakva jutra. Doručci u zamku Kilmorgan, kad bi
sva četvorica braće bila pod istim krovom, bili su uvijek radosna prigoda, ispunjeni
glasnim smijehom i muškim razgovorima. Doručci u ulici Mount bili su ugodni i tihi - katkada bi
Mac došao pod nekim izgovorom do njene strane stola, sjeo pokraj nje i premjestio je u
svoje krilo. Zatim bi se grlili i mazili, hraneći se uzajamno komadićima ohlađenog
doručka. Isabella pogleda u pregradu od novina iza koje se nalazio Mac i naježi se od uspomena.
Netko glasno zakuca na ulazna vrata. Bellamy odloži vrč vruće kave i pođe otvoriti vrata.
Zašto Bellamy otvara vrata? pitala se Isabella. Gdje je, dovraga, Morton? Mac nije bio
ovdje niti pet sati, a već je promijenio raspored dužnosti njenih slugu.
"Pusti me unutra, Bellamy”, reče hrapavi muški glas. "Znam da je tu.”
Daniel skoči kao oparen i njegove novine odlete visoko u zrak. Pogledavši Isabellu
izbezumljenim preklinjujućim pogledom, izjuri kroz vrata koja su povezivala blagovaonicu
s knjižnicom.
Mac spusti svoje novine na stol i uzme još jednu krišku prepečenca. Cameron uđe
krupnim koracima u blagovaonicu i smrknuto pogleda u Maca, pa u Isabellu, pa u
žurno odmaknutu praznu stolicu i razbacane stranice novina. Isabella mahne Bellamyju da
joj natoči još kave, a Mac odgrize komadić prepečenca. Cameron krene prema vratima knjižnice,
otvori ih bijesnim pokretom i umaršira unutra.
Zatim su se čuli zvukovi natezanja i odgurivanja, glasovi podignuti u znak pobune te
ponovno lupanje vrata. Cameron opet uđe u blagovaonicu iz hodnika, ovaj put vukući za sobom
Daniela koji se uzalud pokušavao osloboditi očeva stiska.
"Jao, tata, pusti me.”
Cameron gurne Daniela natrag na stolicu. "Koga vraga radiš ovdje?”
"Strina Isabella mi je dopustila ostati.”
Isabella je nastavila pregledavati svoja pisma kao da se nije dogodilo ništa neuobičajeno.
"Mislila sam da je tako najbolje, Cam. Da sam ga poslala natrag onom tvojem profesoru, samo bi
opet pobjegao.”
"Da, vjerojatno imaš pravo.” Cameron odmakne stolicu i stušti se cijelom težinom na nju.
Bio je odjeven u crno večernje odijelo i kilt, najvjerojatnije još od sinoć. Kravata mu je bila
izgužvana i lice neobrijano, no inače je djelovao sasvim budno, baš kao i Mac. Isabella je pak
bila ošamućena od neispavanosti. Znajući da se Mac nalazi samo dvije prostorije dalje od nje,
ostatak noći je provela sjedeći u stolici, potpuno budna.
"Bellamy, donesi mi štogod za jelo”, reče Cameron. "Umirem od gladi. I kave, puno
kave.”
Bellamy se već bio uputio prema vrču s kavom. Lakaj otvori malo kuhinjsko dizalo,
izvadi iz njega još jedan prekriveni pladanj s hranom i položi ga ispred Camerona.
Daniel si protrlja vrat. "Mislio sam da si u Škotskoj sa svojim konjima, tata. Kako si znao
da sam tu?”
"Dr. Nichols je poslao telegram u Kilmorgan, obavijestivši Harta o tvome nestanku, a
Hart je poslao telegram meni.”
"Dr. Nichols je munjeni starac”, promrmlja Daniel. "Mislio sam da ti neće javiti da sam
pobjegao jer te se previše boji.”
Cameron je rezao jaja i kobasice na svojem tanjuru. "Taj munjeni starac je jedan od
najboljih fizičara na svijetu, bitango jedna mala. Htio sam da naučiš nešto od njega.”
"Ne ako to znači da moram propustiti St. Leger.”
"Daniel je obećao da će nastaviti s učenjem ako mu dopustiš da ode na utrke”, reče
Isabella. "Zar ne, Daniele?”
"Jesam”, odgovori Daniel vedrim glasom. "Obećavam da ću postati stari suhonjavi
učenjak poput dr. Nicholsa ako mi dopustiš da odem s tobom u Doncaster. Prokleto
je nepravedno siliti me da propustim St. Leger. Nikad ga ne propuštam.”
"Pazi kako se izražavaš u društvu dame”, progunđa Cam.
"Strina Isabella mi neće zamjeriti.”
"To nema apsolutno nikakve veze. Ispričaj se.”
"Ah, dobro onda. Oprosti mi, strino Isabella, što koristim tako ružne riječi.”
Isabella blagonaklono kimne Danielu, a Mac okrene još jednu stranicu novina. Cameron
se usredotoči na svoju šalicu, podižući je da mu Bellamy natoči još kave.
"Koga vraga ti ovdje radiš, Mac? I zašto ti Isabella poslužuje doručak umjesto da te utopi
u spremniku za vodu?”
"Izgorjela mi je kuća”, kaže Mac iza novina.
"Molim?”
Mac presavije novine, gurne ih prema Čamu i pokaže prstom na čIanak čiji je naslov
glasio: Katastrofalni požar u plemićevoj kući u Mayfairu.
"Krivo su napisah”, reče Daniel. "Stric Mac nije plemić. Samo stric Hart.”
"Njihove čitatelje to uopće ne zanima, nećače”, reče Mac. "Oni samo žele čitati o požaru
u kući aristokrata.”
"Što se, dovraga, dogodilo?” upita Cameron.
Mac mu sve detaljno prepriča. Cam ga je slušao zabezeknutog, a kasnije i bijesnog izraza
lica. "I ti misliš da te je ta osoba koja je krivotvorila tvoje slike pokušala živog zapaliti? Zašto?
Zato što si otkrio da to radi? Kako je taj nitkov uopće uspio ući u tvoju kuću? Ispričavam se,
Isabella.”
Mac slegne ramenima. "Moja glavna ulazna vrata su većinu dana nezaključana. Doduše,
ispred njih uvijek stoji lakaj, no pretpostavljam da se i on mora ponekad otići olakšati.”
"Ili je možda namjerno pustio zločinca unutra”, nagađao je Cameron.
"To bi me iznenadilo; veoma mi je odan. PIaniram ga ispitati, no jutros sam sve svoje
sluge pustio da malo dulje spavaju. Proveli su tešku noć.”
"Bellamy ne spava.” Isabella znakovito pogleda prema bivšem boksaču koji se nije
odmicao od njih, već je stajao i držao u ruci vrč s kavom.
"On je odbio”, reče Mac i uputi strogi pogled svome slugi, koji mu ovaj smireno uzvrati.
"Bellamy misli da ću biti ubijen ako me ne bude držao na oku.”
"Možda ima pravo.” Cameron odgurne tanjur i obriše usta ubrusom. Zatim otpije još
jedan dugi gutljaj kave i bučno odloži šalicu na tanjurić. "Ovdje ćeš biti relativno siguran, Mac.
Bellamy i Isabelline sluge će se dobro brinuti za tebe.”
Jedan kut Macovih usta podigne se u osmijeh usmjeren prema drugom kraju stola, gdje je
sjedila Isabella. "I ja sam to isto pomislio.”
"Sigurna sam da bi hotel Langham bolje odgovarao tvojim potrebama”, hladno mu
odvrati Isabella.
Cameron odmahne glavom. "Hotel je pun. Jutros sam čuo upravitelja kako to govori.”
Isabella je bila spremna pojesti svoj pribor za jelo uspostavi li se da je Cameron jutros uistinu bio
u hotelu. "Hartova kuća je uvijek otvorena i na raspolaganju svim čIanovima obitelji”, naglasi
Isabella.
Braća su se pokušavala pogledima dogovoriti kako pobiti njezin argument. Daniel se
naceri. "Ja ću otići u Hartovu kuću.”
"Ne, nećeš”, odvrati mu Cameron. "Isabella, smije li Danny ostati ovdje s tobom? Samo
još nekoliko dana, dok ne odemo u Doncaster.”
Daniel je istodobno djelovao radosno jer mu je otac potvrdio da će ga povesti sa sobom na
utrke i razočarano zato što mora ostati sa svojom strinom koja mu ne da pušiti. "Smijem li otići s
tobom u hotel, tata? Ti već imaš sobu, možemo se stisnuti.”
Cameron odmahne glavom. "Prečesto sam vani da bih mogao dovoljno pozorno paziti na
tebe. Bolje je da ostaneš kod Isabelle.” Cameron ustane, priđe Isabelli i poljubi je u tjeme. "Hvala
ti, snaho. Doručak je bio odličan. Mac, vidimo se u vlaku.”
Uputivši još jedan mrki pogled svome sinu, Cameron napusti prostoriju. U hodniku je
zahvalio lakaju koji se požurio otvoriti mu ulazna vrata, a onda je otišao.
 U blagovaonici zavlada tišina, kao nakon uragana. Cameron Mackenzie bio je sila
prirode.
Daniel je šutke zurio u stol, a Isabella i Mac su nastavili doručkovati. Danielove duge
ruke prerasle su rukave njegova sakoa; ovog je ljeta naglo izrastao i sada je bio visok gotovo kao
njegov otac.
Nije više bio mali dječak, no još nije bio ni muškarac. Grlo mu se pomicalo dok je
govorio: "Tata ne želi da budem s njim.”
Isabelli se stegne srce od sažaljenja. "Hotel je pun, to je jedini razlog. I tvoj otac ima
pravo: ja se ovdje mogu puno bolje brinuti za tebe.”
"Ne podcjenjuj me, strino. Tata me poslao k dr. Nicholsu da mu ne bih smetao i sada iz
istog razloga želi da ostanem kod tebe. Boli ga briga hoću li naučiti fiziku ili ne. On samo ne želi
da budem s njime u hotelu. Želi biti slobodan da može izlaziti sa ženskama i ne želi da mu
petnaestogodišnjak kvari pIanove.”
"Previše to uzimaš k srcu. Cam samo želi najbolje za tebe.”
"Dečko ima pravo”, reče Mac. Isabella mu uputi namršteni pogled, no Mac odmahne
glavom. "Cam nikad nije bio obiteljski tip i ti to dobro znaš. Ne znam kakva bi trebala biti žena
koja bi njega natjerala da se skrasi, ali bih je volio upoznati.”
Podložan naglim promjenama raspoloženja, Daniel živne na njegove riječi. "Da se skrasi
kao što si se ti skrasio, striče Mac?”
"Ne budi bezobrazan, dečko.”
"Pusti ga na miru.” Isabella pozove rukom Bellamyja, koji im priđe kako bi im natočio još
kave. "Meni je baš drago što ćeš ostati kod mene, Daniele. Možemo po cijele dane
igrati društvene igre, a navečer me možeš pratiti u kazalište. Sigurna sam da će tvoj stric Mac
biti prezauzet za druženje s nama.”
"Naprotiv.” Mac odloži svoju šalicu. "Ja imam vremena napretek.” Pa namigne Danielu.
"Osim toga, vrlo sam dobar u društvenim igrama.”
Sljedeća dva dana Mac je proveo nastojeći ne poludjeti. Živeći pod istim krovom s
Isabellom, svjestan da njihove spavaće sobe dijeli samo kupaonica, nije mogao spavati
od seksualnog uzbuđenja. No budući da je netko uspio vatrom istjerati Maca iz njegova vlastitog
doma - možda ona ista osoba koja je krivotvorila njegove slike, a možda samo neki ludi piroman
- želio je pozornije paziti na Isabellu. Nekoliko Bellamyjevih starih prijatelja iz boksačkih dana
pristalo je nadzirati Isabellinu kuću, a Mac je zamolio inspektora Fellovvsa da postavi stražara
ispred Craneove galerije za slučaj da se krivotvoritelj vrati onamo. Učinkoviti inspektor se već
pobrinuo za to.
U međuvremenu se Mac morao priviknuti na stres življenja u neposrednoj blizini svoje
žene, koju nije smio dodirivati. Najgore mu je bilo slušati kako sobarica priprema kupku za nju,
nakon čega bi uslijedio zvuk uranjanja Isabellina tijela u vodu.
Zastenjao bi tada i protrljao si lice, ignorirajući prohtjeve vlastita tijela koje je inzistiralo
da otvori vrata kupaonice i pridruži joj se u kadi. Isabella bi ga dočekala gola i skliska od
sapunice, kože zajapurene od vrućine. Ni samozadovoljavanje nije pomagalo. Jedino njene ruke
mogle su utažiti njegovu žudnju.
Jedva je čekao da otputuju u Doncaster - no istodobnu mu je bilo krivo prekinuti ovaj
ugodni stambeni aranžman s Isabellom. Naravno, i Daniel je bio ondje i radosno je pratio svoju
strinu u njenim izlascima. Mac je također izlazio s njima, čeznući da se Cameron pobrine za
svoga sina, ali nije imao srca otjerati Daniela.
Dan prije polaska, Mac ušeta u dnevni salon. Daniel nije bio kod kuće, otišao je u
nabavku knjiga. Tako je barem tvrdio, no najvjerojatnije se negdje kartao sa svojim prijateljima.
 Isabella je sjedila pokraj prozora koji je gledao na vrt iza kuće. U krilu joj je ležao
otvoreni časopis, no nije ga čitala. Pogled je usmjerila u kišoviti vrt, a njena
veličanstveno grimizna kosa doimala se svjetlijom u kontrastu s njenom sivoplavom opravom.
Čuvši ga kad je ušao, okrenula je glavu prema njemu i Mac opazi da su joj oči crvene kao
da je plakala.
Sjeo je pokraj nje na kauč. "Što te muči, ljubavi?”
Isabella odvrati pogled. "Ništa.”
"Predobro te poznajem da bih povjerovao u to. Tvoje ‘ništa’ obično znači ‘nešto
strašno’.”
Isabella otvori usta kako bi mu proturječila, a onda ih zatvori i izvuče žućkasti list papira
između stranica časopisa. Mac ga uzme i počne ga čitati.
Draga moja sestro,
Ne mogu ti ni opisati koliko sam uzbuđena što ponovno mogu komunicirati s tobom.
Neizmjerno sam zahvalna gospođi Douglas što nam je to omogućila. Moj debi počinje
ovog proljeća - smijem li se nadati da ću te nakon toga viđati na raznim događanjima? Tražit ću
te pogledom na svakoj zabavi, koncertu i balu, čeznući da barem nakratko ugledam
svoju prekrasnu sestru, koja mi toliko silno nedostaje. Ne smijem ti dugo pisati jer bi tata
mogao štogod posumnjati. Ne usuđujem se tražiti tvoj odgovor, no budeš li mi poslala još koju
poruku po gospođi Douglas, možda čak i s obećanjem da ću te napokon vidjeti i izljubiti, čuvat ću
je kao najdragocjeniji dijamant.
S ljubavlju, tvoja sestra Louisa
Čitajući tu poruku, u Macu se ponovno probudi dobro mu poznati bijes prema Isabellinu
ocu. Grof Scranton bio je uštogljeni, sebični gad. Isabella je nakon udaje za Maca pisala sestri i
majci i neutješno je ridala kad joj je otac vratio sva njena pisma, poderana na komadiće, uz strogo
upozorenje da ne pokušava stupiti u kontakt sa svojom obitelju. Scranton nikad nije ukinuo tu
svoju zabranu, čak ni nakon što je Isabella prestala živjeti s Macom.
Mac vrati pismo Isabelli. Ona ga spremi u unutarnji džep sakoa, iznad svoga srca.
"Ta gospođa Douglas je tvoja stara školska prijateljica?” upita je nastojeći skrenuti
razgovor na laganije teme. "Ona koja je pobjegla kroz prozor u spavaćici spustivši se niz rešetku
za biljke puzavice?”
Isabella kimne glavom. "Ponudila mi je prenijeti moje tople pozdrave Louisi kad je bude
ponovno vidjela. Očito ju je uspjela nagovorit da mi pošalje odgovor.”
Mac se nasloni na rub neugodno malenog kauča. Malo je komada pokućstva bilo dovoljno
veliko za njegovo krupno tijelo. "Svaka čast gospođi Douglas.”
"Sažalila se nada mnom.” Isabella mu se slabašno nasmiješi. "No zahvalna sam joj na
pomoći koju mi je pružila.”
"I ja sam joj zahvaIan.” Mac zašuti, a Isabella nastavi gledati kroz prozor.
Grof Scranton bio je jednako grozan i nemilosrdan kao i Macov pokojni otac, premda na
drukčiji način. Macov je otac bio hirovit, temperamentan i nasiIan, dok je Isabellin otac hladan i
bezosjećajan čovjek koji nikada ne podiže glas.
Mac se prisjećao na koje je sve načine Isabellin život bio upropašten udajom za njega.
Činjenica da je ostala s njime tri godine bila je dokaz njene hrabrosti.
"Sutra putujemo za Doncaster”, reče Isabella ne okrećući glavu od prozora. "I smjesta si
izbaci iz glave ideju da ćemo ondje dijeliti hotelski apartman.”
Mac ispruži ruku preko naslona kauča. "Nećemo odsjesti u hotelu, ljubavi. Hart je
unajmio kuću za cijelu obitelj, uključujući i tebe i tvoje sluge. Ian je inzistirao na
tome, smatrajući da će Beth biti ugodnije u privatnom smještaju, i ja se slažem s njime.” Podigao
je noge na stolić, tražeći i dalje udobniji položaj. "Beth će željeti da budeš blizu nje.”
Isabella razdražljivo pogleda u njega. "Mac, nas dvoje smo rastavljeni. Među nama je
gotovo.”
"Ne, nije.”
Nastavila ga je namršteno gledati. Njene zelene oči sada su bile pune bijesa. Macu je bilo
drago vidjeti je srditu; sve samo da joj izbriše s lica onaj neutješni izraz.
"Napustila sam te kako bih spasila svoje duševno zdravlje, Mac”, rekla mu je. "Sumnjam
da ću ga spasiti ako me budeš nastavio izluđivati.”
"Ti voliš kad te izluđujem.” Mac pusti da mu se licem razvuče široki osmijeh. "Život ti je
prazan kad ti ja ne zadajem muke.” Tu nakratko zastane jer je Bellamy otvorio vrata i
pustio unutra Evansa koji im je donio pladanj s čajem i kolačićima. "Čaj, odlično. Umirem od
gladi.” Isabella je iznervirano gledala u dvije šalice i dva tanjurića. Sluge su očito
bile oduševljene Macovim boravkom u njenom domu i pripremale su sve obroke za dvije
osobe. Na Macovu veliku radost.
Evans i Bellamy napuste sobu i Mac spusti noge sa stola. "Reci, Isabella, dvoje ljudi u
fazi udvaranja pili bi zajedno čaj, zar ne? Gospodin bi došao u posjet dami i ona bi mu poslužila
čaj.”
"Ali ne bi bili sami.” Isabella posegne za čajnikom. "Njena mama ili neka uštogljena
guvernanta ili neudana teta sjedila bi uza zid i osuđujućim pogledom motrila na mladi par.” "No
dobro, zamislit ćemo da iza one sobne biljke sjedi tvoja prateta Hortense.” Mac je tobože
salutirao praznoj stolici na drugom kraju sobe. "A zatim?”
"Zatim ništa. Ja ću ti natočiti čaj i ti ćeš ga popiti.”
Govoreći to, Isabella im je ulijevala čaj u šalice. Macovo srce zatreperi kad mu je bez
pitanja pripremila čaj točno onako kako ga je volio piti - s dvije žlice šećera, bez mlijeka.
Nije zaboravila.
Mac prihvati šalicu i odloži je pokraj sebe čekajući pristojno da Isabella podigne ubrus s
košarice i izvadi pogačicu na porcuIanski tanjur. Nije posegnuo za njom dok Isabella
nije pripremila i sebi čaj; nakon toga je prepolovio pogačicu i oba dijela obilato
namazao blijedožutim slatkim vrhnjem.
"Jedna od stvari koju Englezi rade kako treba su pogačice s gustim slatkim vrhnjem”, reče
on. "Naravno, pogačice su izmislili Škoti, no Englezi ih najbolje rade.”
"Ja sam Engleskinja”, podsjeti ga Isabella.
"Znam to, moja lijepa Sassenach."
Mac odgrize komadić pogačice. Isabellin pogled bio je prikovan za njegove vrhnjem
zamašćene usne. Mac ih obliže, namjerno usporeno.
"Ovo je jako ukusno.” Lascivno joj se nasmiješio. "Želiš li kušati?”
Srce joj zakuca brže, a na obrazima joj izbiju ružičaste mrlje. "Da, vrlo rado.”
Mac joj ponudi komad namazane pogačice. Isabella ga obuhvati usnama i jezikom ga
uvuče u usta. Macovo se tijelo sve više zagrijavalo dok ju je promatrao kako žvače i kako
se njezin tanki vrat pomiče kad proguta zalogaj.
Zatim joj je pružio svoj palac, pokazujući na malo vrhnja koje je ostalo na njemu. "Imam
još malo tu.”
Čekao je da ga odgurne s dubokim prezirom i kaže mu kako se ne želi više igrati. Umjesto
toga, ona privuče njegov palac svojim ustima, obujmi mu usnama vrh i posiše s njega vrhnje.
Mac zastenje. "Ti si jedna jako okrutna žena.”
Isabella mu pusti ruku i zavali se na kauč. "Zašto?”
"Zato što me ovako izazivaš znajući da te ne mogu imati.”
 "Ti si taj koji želi sve ili ništa.”
Mac odloži tanjur i provuče prste kroz kosu. "Ja ne želim samo djelić tebe, Isabella. Želim
te cijelu. Nebrojeno puta, dok nas smrt ne rastavi. To je smisao braka, draga moja ženo. Zauvijek
zajedno. Vezani ljubavlju.”
"Misliš, dužnošću”, reče Isabella.
On se nasmije. "Sassenach, da si uistinu vjerovala kako je dužnost jedina svrha braka,
nikad ne bi pobjegla sa mnom. Kad si me upoznala, sigurno nisi pomislila: Ah, evo
jednog šarmantnog razvratnika. Idem pobjeći s njim kako bih obavila svoju dužnost. Ne, ti si
htjela malo zabave i uzbuđenja. Da nije bilo tako, udala bi se za nekog suhonjavog mlakonju
kojeg je tvoj otac izabrao za tebe.”
"Možda, no prema onomu što sam vidjela, većina se brakova pretvori u dužnost i naviku.”
Mac se nasloni na kauč. "Zaboga, Isabella, ubijaš me svojim pesimizmom. Pogledaj Iana i
Beth. Oni su ludi jedno za drugim. Ne želiš valjda reći da se i njihov brak pretvorio u dužnost i
naviku?”
"Naravno da nije.”
"Nije ni naš. Nemoj lagati.”
"Ne”, reče ona tiho. "Nije.”
Hvala Bogu na tome. Mac se sjetio svih onih noći kad bi ga Isabella jahala u njihovoj
postelji i smiješila se iznad njega prekrivajući ga svojim toplim tijelom. Dužnost? Ne bih rekao.
"To si i dokazala pobjegavši od mene kad sam te potpuno izludio”, reče Mac. "Žena koja
samo obavlja svoju dužnost ostala bi i nastavila me trpjeti.”
"O, Bože, žalim ženu koja bi pristala na to.”
"Znam, jer ti nisi takva žena. Trebala si me lupati po glavi dok se ne opametim.”
"Možda sam željela postići isto svojim odlaskom.”
Mac prikrije svoju bolnu reakciju na njezine riječi posegnuvši za zdjelicom punom gustog
slatkog vrhnja. "Svakako si uspjela privući moju pozornost, ljubavi.” Uronio je dva prsta u vrhnje
i zagrabio pozamašnu količinu, uputivši joj prefrigani osmijeh. "A sada, draga moja otmjena
damo iz Akademije gospođice Pringle, s kojeg dijela moga tijela želiš polizati ovo vrhnje?”
8

Gospodarica kuće u ulici Mount povukla se u svoj ljetnikovac u Buckinghamshireu, gdje

je nastavila priređivati svoje legendarne vrtne zabave. Dobro raspoložena i nasmijana,
usprkos iznenadnom nestanku svoga muža, javnosti je predstavila novu pjesnikinju, koja će
zasigurno osvojiti London, jedan razuzdani barun, s kojime su vulgarniji tabloidi povezivali
našu milostivu, dobio je od nje hladnu i nedvosmislenu odbijenicu, što autora ove kolumne
osobito veseli jer to znači da je dama iz ulice Mount bila i ostala oličenje moralne izvrsnosti.
- Srpanj 1876.

Isabella je zurila u vrhnje na Macovim krupnim prstima. Usta su joj se osušila dok je
nastojala ne skrenuti pogled ne želeći vidjeti Macov nestašni osmijeh i sjaj u njegovim očima.
Mac nije vjerovao da će ona to učiniti. Mislio je da će ga potjerati ili ga ubosti kakvim
zajedljivim komentarom. Definitivno nije očekivao da će se nagnuti prema njemu i
lagano podignuti rub njegova kilta. No ona je učinila upravo to.
"Što ono Škoti nose ispod ovoga?” upita ga.
Macu se rašire zjenice. Bakrenu boju njegovih očiju proguta crnilo. "Isabella.”
"Ako si mislio da ću se zbog tvog izazova zacrvenjeti kao školarka, onda očito ne znaš
baš puno o školarkama.”
Mac se nasmije. Prestao se smijati kad je Isabella ustala, otišla do vrata sobe i okrenula
ključ u bravi. Mac je nastavio sjediti na kauču, prateći je zapanjenim pogledom.
"Vrhnje se topi”, reče ona.
Mac brzo pogleda u rastopljeno vrhnje koje mu je curilo niz šaku. Isabella mu priđe,
uhvati ga za ruku i obliže mu prste.
Mac je uvijek bio ugodna okusa. Isabella je uživala u slatkoći vrhnja pomiješanoj s
kiselkastom sIanoćom njegove kože.
Sjela je pokraj njega, ponovno dotaknula njegov tartan i rekla: "Pokaži mi?”
Mac proguta slinu. Sad se više nije smijao. Dohvatio je rub kilta, duboko udahnuo, i
podigao tkaninu sve do trbuha.
Ispod je bio gol. Kita mu je bila tamna i ukrućena, naslonjena na njegov čvrsti trbuh.
Disao je ubrzano, a erekcija mu se lagano pomicala u ritmu njegova pulsa. Isabella se
točno sjećala kakav je osjećaj držati u ruci njegov ukrućeni ud, koliko je bio dug i debeo i koliko
je daleko morala povući šaku preko njega. Također se sjećala njegova okusa i teksture u svojim
ustima.
Mac je uvijek uživao u njenim dodirima. Katkada se šalio da je zacijelo studirala
zadovoljavanje muškaraca na akademiji gospođice Pringle jer je bila toliko dobra u tome.
Ti si me naučio, Mac, prošaptala bi ona.
Mac prije nikada nije bio gol ispod kilta. Isabella je dobro znala da inače uvijek nosi gaće,
tvrdeći kako je u redu štovati škotsku tradiciju, no on nije bio lud da radi toga izlaže jaja
hladnoći. Danas nije nosio ništa. Radi nje, kako bi je dražio.
Došlo je vrijeme da Isabella preokrene situaciju u svoju korist. "Ustani”, zapovijedi mu.
Mac skoči na noge komično brzo, držeći i dalje zadignuti kilt. Isabella umoči prste u
zdjelu slatkog vrhnja i razmaže mu ga po glaviću.
"Vještice”, kaže joj Mac hrapavim glasom. Volio ju je tako oslovljavati kad god bi
zapodjenula seksualnu igru.
A onda zastenje kad se Isabella nagnula naprijed i obujmila ga usnama. On stisne šake
oko tkanine svoga kilta. Nije posegnuo za njom, nije je dotaknuo, samo je držao zadignuti tartan
toliko Čvrsto da su mu pobijelili zglobovi.
Isabella usiše u usta vrh njegove erekcije, prelazeći jezikom po rubu glavića. A onda ga
poliže s donje strane, gdje je kapnulo malo vrhnja.
Mac se lagano zanjiše na petama, no nije pokušavao gurati u nju; zapravo se jedva micao.
No Isabella je i sama bila uzbuđena. Bila je vruća među nogama, grudi su joj bile napete, a srce
joj je snažno lupalo iza korzeta.
Nekoć su često igrali ovakve igrice - kradući trenutke sladostrašća bez razodijevanja,
testirajući koliko daleko mogu otići u međusobnom izazivanju. Uzbuđenje bi bilo još jače kad bi
to činili na neuobičajenim mjestima, kao, na primjer, u praznom hodniku izvan plesne dvorane, u
vrtnoj kućici ili u Macovu ateljeu. Isabella se sjećala koliko su se trudili prigušivati zvukove
uživanja i svoj smijeh.
Mac se sada nije smijao. "Vještice mala”, prošaptao je. "Neposlušna pohotljivice. Moja
predivna, zločesta suprugo.”
Isabella zagrabi još vrhnja. Macove jagodice bile su zajapurene, oči mahnite. Isabella se
ponovno usredotoči na njegovu kitu, premazujući je nježno vrhnjem.
Mac gurne ruku u njenu kosu. "Neću izdržati još dugo, ljubavi. Previše je vremena
prošlo.”
Isabella mu nije mogla odgovoriti jer je bila prezauzeta grickanjem, lickanjem i
cucIanjem. Progutala je vrhnje kojim ga je bila premazala i sada je uživala u
vrućem, baršunastom okusu samog Maca.
Mac joj dotakne potiljak. "Odmakni se, srce. Ne mogu se više obuzdavati.”
Nekoć ju je također tako upozoravao kad god bi postojala opasnost da budu otkriveni, ili
ako bi bili preblizu nekom javnom mjestu, ili ako Isabella nije željela privesti igru kraju. Ganuta
njegovom obzirnošću, uzvratila mu je tako da mu je obujmila dIanom golu stražnjicu i nije se
odmaknula.
Osjetila je kako se trza i pulsira u njenim ustima, a onda joj njegovo toplo sjeme poteče
niz grlo. Zgrabio ju je za kosu potiskujući lagano bokovima dok ga je Isabella primala do samoga
kraja. "Volim te”, rekao joj je isprekidanog daha. "Volim te, vještice moja mala.
Moja Sassenach."
Isabella je uživala u njegovom okusu sve do zadnje kapi. Onda se odmakla i Mac se
strovalio na kauč, teško dišući, prekrivši ponovno kiltom svoje intimne dijelove. Isabella posegne
za šalicom čaja, no Mac joj je oduzme iz ruke, vrati je na stol i privuče je u zagrljaj.
Još su dugo sjedili tako zagrljeni. Isabella je naslonila glavu na Macovo rame, osjećajući
ispod uha glasno bubnjanje njegova srca, njegove tople usne na svojoj kosi. Kad bi barem mogli
zauvijek ovako ostati, samo njih dvoje, upijajući se u tišini, možda bi onda uspjeli živjeti zajedno
u miru. No oboje su bili previše hiroviti i sebični. Isabella je bila svjesna toga.
"Tri i pol godine”, progovori Mac. "Tri i pol godine nisam ovo osjetio. Tri i pol godine
nisam osjetio tebe. Hvala ti, ljubavi.”
Isabella podigne pogled prema Macovoj neobrijanoj bradi i njegovim bakrenim očima,
umornim, ali usredotočenim na nju. "Stekla sam dojam da ti to treba.”
"Nisi to učinila iz milosrđa, draga moja. I ti si uživala u tome.”
Ona mu se blago nasmiješi. "Možda sam samo obavljala svoju bračnu dužnost.”
"Smisli neku drugu izliku, i pokušaj biti uvjerljivija.”
Isabella ga pogleda glumeći zgranutost. "Nisam bila dovoljno uvjerljiva? Kakva
sramota!”
Mac prasne u smijeh. Dah mu je mirisao na jaki čaj i na slatko vrhnje. "O, Bože, kako si
mi nedostajala. Tako si mi silno nedostajala.” Milovao joj je kosu usporenim pokretima. "Ti si
jedina žena koja može ukrotiti divljeg Maca Mackenzieja.”
"Mislim da te ne želim krotkog. Više te volim divljeg.”
"Doista? To je ohrabrujuće.”
Isabella se odgurne od njega i posegne za svojim sada već hladnim čajem, no nakon
opojnog Macovog okusa nije joj više toliko godio.
"Neću te požurivati, Isabella”, reče joj Mac. "Stvarno neću. Obećavam.”
"Ali ćeš izlagati svoje dragulje hladnoći i useliti se u moju kuću?” Ona se nasmiješi i on
joj uzvrati osmijeh. Bio je to opasan osmijeh. Macov osmijeh.
"Nisam obećao da te neću gnjaviti. Ili zadirkivati, dražiti, izluđivati, pretvoriti ti život u
pakao.”
"U to nimalo ne sumnjam. Hvala dragome Bogu da idemo u Doncaster gdje ćemo biti
okruženi cijelom tvojom obitelji.”
"Da, jedva čekam boraviti pod istim krovom sa svoja tri brata i nećakom i trpjeti njihovo
petljanje u moje privatne stvari sve dok me ne dovedu do ludila.”
"Ja baš volim tvoju obitelj. Četvorica braće koji se brinu jedni za druge.”
"Braća koja ne znaju gledati svoja posla.” Mac podigne šalicu i otpije veliki gutljaj čaja.
"Više se volim družiti sa svojim osobnim slugom. On me pošteđuje svojih mišljenja - osim kad si
uništavam odjeću - i kuha vraški dobar čaj.”
Isabella zamišljeno gucne malo čaja. "Znaš, pročitala sam jedan roman o četiri sestre u
Americi. Malo su me podsjetile na vas - najstarija se brinula za najmlađu, baš kao što se
Hart brine za Iana, a dvije srednje sestre su se starale jedna o drugoj, kao ti i Cameron.”
Mac razrogači oči, hineći zgroženost. "Bože dragi, ne uspoređuješ valjda divlju braću
Mackenzie s četiri čedne sestre iz Amerike? Molim te, nemoj to nikada izgovoriti u
javnosti.” "Ne budi smiješan. To je baš lijepa priča.” Isabella stisne svoju šalicu. "Zapravo, sad
sam se sjetila da je jedna od sestara umrla. Zvala se Beth.”
Mac je ponovno zagrli, no više se nije smiješio. "Nemoj ni pomišljati na takvo što,
ljubavi. Beth je zdrava i jaka, a Ian neće dopustiti da joj se išta loše dogodi. Kao što ni ja
neću dopustiti da se tebi išta dogodi.”
"Kako možeš biti siguran u to?”
"Dajem ti svoju riječ. Mackenzieji nikad ne krše obećanja.”
"Osim ako nemaju osobne koristi od toga.”
Mac se zasmijulji pokraj njezina uha. "Nanosiš mi bol. Doduše, i to ima svojih prednosti.
Inače, ljubavi moja, ja sam i dalje ukrućen kao kamen. Vrlo neugodno za pijuckanje
čaja.” Isabella mu uputi prefrigani pogled, sretna što su skrenuli razgovor s neugodnih
tema. Položi mu ruku na koljeno i polako je ugura ispod njegova kilta.
Mac naglo uvuče dah. "Vidi, vidi, pa ti si jako dobra u ovome. Jesu li vas to učili u onoj
vašoj otmjenoj školi, mlada damo?”
Isabella nježno ovije šaku oko njegove palice. Macu izbiju sitne kapljice znoja iznad
gornje usne. "Naprotiv. Učili su nas pristojnom ponašanju i kako nositi elegantne šešire.” "Lažeš.
Ovo su vas učili. Gospođa Pringle vam je sigurno podijelila umjetne kite, od gipsa možda.” Mac
nastavi govoriti visokim falsetom. "Ovako, djevojke. Jedan, dva, tri. Ajmo, mlade dame, bez
zabušavanja.”
Isabella prasne u smijeh. "Samo zbog toga...” I ubrza svoj napad sve dok Mac nije izvio
leđa na tijesnom kauču, dašćući njeno ime i pomičući kukove u ritmu njenih pokreta.
Nakon što je prosuo svoje sjeme preko njene šake, ponovno ju je privukao u zagrljaj i
ljubio je dok nije ostala bez daha i bez briga, priljubljujući se uz njegovo toplo tijelo.
 Mac osjeti toplinu oko srca gledajući kako Isabella trči prema Beth i baca joj se u zagrljaj
čim su se iskrcali iz vlaka na stanici u Doncasteru. Obje su vrištale od sreće kao da se nisu vidjele
godinama, a ne tek nekoliko tjedana.
Mac je bio nemiran cijelim putem. Iako je pristao na Isabellin zahtjev da se vozi sama, u
odvojenom kupeu, iskušenje da napusti onaj koji je dijelio s Čamom i Danielom i uputi se
u Isabellin bilo je gotovo neizdrživo. Jučerašnje igranje s Isabellom u dnevnom salonu, koje
je završilo tako da ga je dvaput umješno dovela do vrhunca, samo je dodatno rasplamsalo ionako
intenzivnu Macovu želju za njom.
Macu nije bilo do igara niti do povremenog maženja u njenom salonu. On je želio sve od
Isabelle - njenu ljubav, njeno prijateljstvo, njeno povjerenje. Strast bez ljubavi i povjerenja nije
dovoljna, razmišljao je gledajući kako se Beth i Isabella grle. No tu je okrutnu lekciju prekasno
naučio.
Hart je unajmio kuću malo izvan Doncastera, ljetnikovac nekog gospodina čija su
primanja postala nedovoljna za održavanje tako velikog zdanja. Dotični je gospodin
odlučio iznajmljivati svoj dom drugim aristokratima, radije nego da ga proda ili ga pretvori u
hotel ili bolnicu. Njegove sluge, lokalni ljudi, ostale su u kući, a plaće im osiguravaju gosti
koji ondje odsjedaju.
U toj velikoj kockastoj kući bilo je dovoljno soba za četvoricu braće, dvije supruge,
jednog nećaka, njihove osobne sluge i pse. Hart i Ian su uvijek vodili sa sobom svoje
pse. Ukupno ih je bilo pet, od najvećeg lovačkog psa do najmanjeg terijera. Kad je stigao
ostatak obitelji, dotrčali su do njih mašući mahnito repovima. Isabella ih je sve pogladila, jednog
po jednog, obraćajući im se njihovim imenima: McNab i Fergus; Ruby i Ben; i Ahilej,
nazvan tako zbog svoje bijele šape.
Mac je bio presretan što je Isabella tako bezrezervno prihvatila njegovu obitelj. Kad ih je
upoznala, nedugo nakon udaje za Maca, njegova slatka mala nevjesta začas je osvojila njegovu
prilično nepovjerljivu braću. Cameronu se odmah svidjela. Smijući se onim
svojim gromoglasnim smijehom, rekao je Macu da mu s njom nikad neće biti dosadno. Ian ju
je neko vrijeme motrio iskosa, a onda ju je pitao želi li razgledati njegovu zbirku kineskih zdjela
iz dinastije Ming. Za Iana je to bilo ravno iskazivanju vječne odanosti.
Hartu je trebalo mrvicu dulje da je prihvati, budući da se suočavao s njenim ocem u
političkim sukobima - Hart je bio na strani škotskih Gorštaka, a grof Scranton im još nije oprostio
njihov ustanak prije stotinu i četrdeset godina. Isabella ga je osvojila ne dopustivši mu da joj
nametne svoju volju. Hart je cijenio snažne žene i nakon nekoliko dana se smekšao prema
Isabelli. Mac je čuo da se isto dogodilo i kad je upoznao Beth. Još mu je bilo krivo što je
propustio taj susret.
Čim su ušli u kuću, Isabella i Beth krenu prema terasi obgrlivši jedna drugu oko struka,
brbljajući i hihoćući se bez prestanka. Mac ih je promatrao kako se udaljavaju s
blagom primjesom žaljenja, a onda se okrenuo prema Ianu i potapšao ga po ramenu, Ian je očito
bio prilično opušten jer se nije smjesta odmaknuo. Njegov mlađi brat nije volio ljudske dodire
-osim Bethinih. I to im je uvijek vrlo jasno davao do znanja.
Ianove oči boje zlata nakratko susretnu Macove, i gotovo istog časa pobjegnu od njih. Ian
je oduvijek imao poteškoća s izravnim pogledima, no i u vezi s time je postao znatno opušteniji.
Prije pola godine ne bi bio u stanju ni ovako kratko pogledati u Maca.
"Jesi li uspio?” upita ga Ian. Mac zatrepće očima. "U čemu?”
"Je li Isabella opet tvoja žena?” nestrpljivo pojasni Ian. Njegov pogled je govorio Što si
mislio da ću te pitati? Mac slegne ramenima. "Napredujemo.”
"Što to znači, da ili ne?”
 Ian je uvijek tako doslovan. "To znači da radim na našem pomirenju.”
"Znači, ne.”
"No dobro, proklet bio. Ne, i dalje nismo muž i žena. Isabelli treba vremena.”
"Imao si tri godine i četiri mjeseca da to riješiš”, reče Ian. "Reci joj da ste opet zajedno i
gotovo.”
"Ah, kad bismo barem mogli svi živjeti tako jednostavno kao ti”, odvrati Mac. "Ti si
slijedio Beth u Pariz, gdje ste zaglavili zajedno u nekom pansionu pa se morala udati za
tebe. Oženio si se njome na brzinu i ona se zaljubila u tebe, sretniče jedan. Situacija
između Isabelle i mene je znatno složenija.”
Ian mu nije ništa odgovorio. Ispružio je vrat gledajući kroz prozor prema terasi, gdje se
nalazila Beth. Mac shvati da Ian nije imao pojma o čemu je to Mac blebetao. Štoviše, nije ga bilo
ni briga.
Mac zašuti. Psi su trčkarali oko njih kao da pokušavaju odlučiti hoće li ostati s ovim
bedacima u hodniku ili istrčati s damama na sunce. A onda napuste bedake i pojure vani za Beth i
Isabellom.
Prekinuvši svoje opsesivno zurenje u Beth, Ian nakratko pogleda u Maca. "Jednostavno?
Naravno da je jednostavno. Riješi to već jednom.”
Ian izađe van, vučen nevidljivim užetom prema svojoj voljenoj ženi.
9

Kompletni kIan Mackenzie viđenje u Doncasteru, a njihovu obiteljsku ložu svojom je

blistavom ljepotom ukrasila gospodarica kuće u ulici Mount. Ostali su oblijetali oko svoje
lijepe snahe, no usprkos povratku njezina muža, još nema glasina o iščekivanju još
jednog nasljednika u obitelji Mackenzie.
- Rujan 1876.

Sljedećeg dana, kad su se svi okupili na hipodromu u Doncasteru kako bi gledali

otvaranje utrka, Mac se sjetio Ianovih riječi. Čim su stigli, Cam i Daniel su se uputili
prema konjušnicama. Cam je mrmljao nešto o tome kako je predugo bio razdvojen od svojih
konja.
Hart je također odmah nestao, otišavši nekamo svojim poslom. Hart je koristio svaku
priliku za promicanje svojih političkih programa, a to je značilo da je na svakom društvenom
okupljanju neprekidno kružio uokolo razgovarajući s raznim ljudima -prisiljavajući ih da
razmišljaju kao on, pomisli Mac pomalo zlovoljno. Hart je volio da svi plešu onako kako on
svira.
Njegov najstariji brat bio je prilično razdražljiv tijekom vožnje prema hipodromu, a Mac
je osjetio napetost između Harta i Iana čim je stigao u kuću u Doncasteru. Isabellino i Bethino
neprestano brbljanje donekle je prikrilo problem, no napetost je bila očita.
Beth mu je objasnila o čemu se radi dok su se ona, Ian, Isabella i Mac smještali na svoja
mjesta u privatnoj loži obitelji Mackenzie visoko iznad trkališta. Navodno je Hart zamolio Beth
da obavlja ulogu njegove domaćice na predstojećim društvenim događanjima u
zamku Kilmorgan. Hart je pIanirao snubiti nekoliko čIanova parlamenta i trebala mu je
pomoć lijepe žene koja bi ih smekšala svojim osmijesima. Ian je na to reagirao zaštitnički i
vrlo uzrujano, rekavši Hartu da si nađe vlastitu vražju ženu.
Mac se glasno nasmije. "Da sam barem nazočio tom trenutku. Obožavam kad pošalješ
Harta k vragu, Iane. Žao mi je samo što si ti morala biti uvučena u to, Beth. Nitko ne zaslužuje
zaglaviti usred svađe između braće Mackenzie.”
Isabella zakoluta očima ispod svojeg razmetljivog šešira. "Najblaže rečeno.”
"Meni to ne predstavlja poteškoću”, žurno će Beth. "Pristala sam mu malo pomoći, no
Hartu bi koristilo naučiti da ne može uvijek sve biti po njegovom. I Ian je imao pravo: Hart bi se
uistinu trebao ponovno oženiti. Cameron se užasno boji da će naslijediti naslov ako Hart padne s
konja.”
Ah, taj vječno aktualni problem. Mac je uvijek bio sretno odmaknut od vojvodstva jer je
između sebe i vojvodske krune imao dvojicu nasljednika, Camerona i Daniela. A kad bi
Hart napokon izabrao neku djevojku, oženio se njome i dobio sina, Mac bi se osjećao
još sigurnije. No nakon smrti Hartove mlade nevjeste i njihova djeteta, taj prokletnik
je tvrdoglavo odbijao potražiti novu ženu. Obitelj se nadala da će možda pokušati
ponovno osvojiti svoju bivšu zaručnicu Eleanor Ramsay, koja ga je ostavila prije dosta godina,
ali je i dalje bila neudana, no vojvoda nije ništa poduzimao u vezi s tim.
Hart je ušao u ložu kad su na trkalište izvedeni konji za prvu utrku. Mac je prema
njegovom zlovoljnom pogledu zaključio da je pretpostavio o čemu su razgovarali. Sjeo je malo
podalje od njih, podigao kazališni dalekozor i usmjerio ga prema konjima na stazi.
Isabella i Beth su sjedile pokraj Maca i čavrljale o svemu i svačemu. Damski dan na
konjskim utrkama bio je prigoda da žene, kćeri i sestre poklonika konjičkog sporta pokažu svoje
najbolje šešire i oprave, pa tako ni Beth i Isabella nisu bile iznimka. Bethin visoki šešir bio je
ukrašen nojevim perjem koje joj se spuštalo niz leđa. Isabellin je šešir bio obrubljen nojevim
perjem i žutim ružama te nakošen pod vrlo oštrim kutom, što joj je davalo koketan izgled. Mac
joj je želio strgnuti taj šešir s glave i obasuti je poljupcima.
"Evo Cama.” Isabella je gledala kroz kazališni dalekozor, pokazujući prema krupnom
muškarcu u crnom sakou i kiltu. Daniel je bio jednako odjeven i ubrzano je kaskao za
svojim ocem. Mladić podigne pogled prema njihovoj loži i mahne im.
Isabella mu odgovori mahanjem. "Mac, moraš otići dolje i uložiti novac na kladionici. Na
sve Camove konje, naravno.”
"Sve?” upita je Beth. Ovo je bila prva Bethina konjička sezona s braćom Mackenzie,
strastvenim obožavateljima konja, i djelovala je pomalo nesigurno.
"Naravno, draga. Svi znaju da Cameron uzgaja najbolje konje u Britaniji. Mislim da
bismo mogli uložiti deset funta na prvu utrku, ha? Kasnije ćemo možda malo više riskirati. To je
tako zabavno.”
"Cam je povukao svoju kobilu iz prve utrke”, reče Hart iza Maca. "Ozlijedila je nogu prije
manje od sat vremena. Rekao mi je to maloprije dok sam bio dolje.”
Isabella podigne svoj dalekozor i usmjeri ga prema Cameronu koji je upravo odvodio
svoga konja. "Oh, jadna životinja.”
"Preživjet će”, reče Hart. "No danas se neće utrkivati.”
Isabella se ugrize za usnu. Zlobnici bi možda pomislili da se uzrujala zbog klađenja, no
Mac je znao da je Isabella bila zabrinuta za konja. Cam je volio svoje konje kao da su mu djeca,
svaki od njih bio je dio njihove obitelji, a Isabella je imala meko srce.
Beth promotri raspored utrka. "Hoćemo li se onda kladiti na nekog drugog konja?”
Isabella se naviri preko Bethina ramena. "Što kažeš na ovog? Lady Day. Sviđa mi se to
ime.”
"Krive boje”, reče Ian. Isabella ga zbunjeno pogleda. "Iane, konj neće pobijediti u utrci
zato što umjesto crvenkasto smeđe ima žućkasto crvenu dlaku?”
"Mislio sam na džokeja. Boje nisu dobre.”
Džokej koji je jahao Lady Day imao je na sebi plavu majicu sa zelenim crtama. Mac nije
imao pojma o čemu je Ian govorio, no kad god bi njegov mlađi brat nešto izjavio, Mac je znao da
nema smisla raspravljati se s njim. Ian je obično imao pravo.
"Mene je uvjerio”, reče Mac. "Izaberite nekog drugog.”
"Mislim da ste obojica ludi”, odvrati Isabella. "Ja ću se kladiti na pobjedu Lady Day.
Beth?”
Beth slegne ramenima. "Osim ako moj muž nema neki drugi prijedlog?” Pričekala je
Ianovu reakciju, no on je nepomično zurio u trkalište, ne obraćajući više pozornost na njih. Mac
se naceri, dotakne prstima šešir i napusti ložu.
"Već ste se vratili?” upita ga kladioničar kad je stigao do njega.
"Vratili? Kako to mislite?”
Kladioničar, čovječuljak kojeg svi zovu Pouzdani Ron, stisne oči. "Niste li se maloprije
kladili ondje kod Gabea?” reče pokazavši bradom prema susjednoj kladioničarskoj kućici. "Prije
manje od pola sata. Bio sam povrijeđen. Mackenzieji se uvijek klade kod Pouzdanog Rona.”
"Tek sam stigao, i dosad sam bio u loži sa svojom ženom. Ona kaže da vjeruje u Lady
Day.”
"Dobar izbor. Odličan konj, omjer sedam prema dva. Prvo, drugo ili treće mjesto?”
"Prvo, kaže ona.” Mac uplati i ostale oklade pa uzme listiće od Rona.
"Bio sam siguran da ste to vi, gospodine lorde”, dovrši Ron. "Isto lice, isto bezbrižno
ponašanje. Teško vas je zamijeniti s nekim drugim.”
"E, pa, ovaj put ste se očito zabunili. Nego, budete li me opet vidjeli, prije nego što se
uvrijedite dobro provjerite jesam li to uistinu ja.”
Ron se naceri. "U redu, gospodine lorde. Uživajte u utrkama.”
Ronova zabuna ispunila je Maca nemirom, uzevši u obzir ono što mu je Crane rekao o
muškarcu koji mu je donio sliku na prodaju, osobito nakon požara u Macovoj kući. Macov lakaj
je izjavio da taj dan nitko osim Maca nije ušao u kuću niti izašao iz nje, no zlikovac se očito
nekako uvukao unutra. Ako je lakaj bio u stražnjem dijelu predvorja, ili malo dalje u ulici,
razgovarajući s lakajem neke od susjednih kuća - ili s kakvom zgodnom sluškinjicom, što bi mu
još više odvuklo pozornost - mogao se prevariti misleći da je taj muškarac zapravo Mac.
A opet, danas je na trkalištu vladala velika gužva. Na sve strane protezalo se more
muškaraca odjevenih u gotovo identične crne sakoe. Ron se lako mogao zabuniti. U posljednje
vrijeme sva su gospoda sličila jedna na druge. Muška moda u Engleskoj bila je prilično
monotona.
Mac se pokušavao racionalno utješiti takvim mislima, ali je svejedno osjećao kao da ga
nešto svrbi između lopatica. Bilo je tu previše podudarnosti i to mu se nije sviđalo.
Kad se vratio u ložu, Isabella i Beth bile su na nogama čekajući da počne utrka. Ian je
stajao pokraj Beth, spuštajući ruku prema njenim križima. Mac osjeti laganu zavist. Nekoć je i on
smio tako stajati pokraj Isabelle.
Svjetina stane urlati čim su se konji dali u trk. Beth i Isabella su skakutale u mjestu
pridignuvši se na nožne prste i prateći utrku kroz kazalište dalekozore. Kad god bi
konji protutnjali pokraj gledališta, postajale su sve uzbuđenije, bodreći glasnim povicima
Lady Day, koja je davala sve od sebe.
"Uspjet će.” Isabella okrene svoje nasmiješeno lice prema Macu. "Znala sam da ću
izabrati pobjednicu.” Uzbuđeno uhvati Maca za ruku, stisne je i okrene se natrag prema utrci.
Nije to bila znakovita gesta, samo lagani dodir, pritisak prstiju. No toplina otiska
Isabelline ruke Macu je bila dragocjenija od najneprocjenjivijeg dragulja. Isabella ga je dotakla
potpunu prirodno, kao što je to činila dok su bili prijatelji i ljubavnici. Kao da se ništa strašno nije
dogodilo među njima.
Mac je uživao u tom trenutku i pohranio ga u sjećanje. Ta mala, nedužna gesta bila mu je
dragocjenija od onog što su radili u Isabellinom dnevnom salonu u Londonu. Zadovoljavanje
tjelesne potrebe nije se moglo usporediti s tim nehajnim, povjerljivim dodirom dviju osoba koje
su se nekoć voljele.
Zapravo, Mac bi najradije uživao u obje vrste dodira, no spoznaja da se Isabella prvo
okrenula njemu kako bi podijelila svoje uzbuđenje ispunila ga je neopisivom milinom.
Bio je toliko fokusiran na Isabellu da nije opazio kad su drugi konji počeli pretjecati Lady
Day. Vidio je samo da se ugasilo svjetlo u Isabellinim očima. Nekoć je znala tako gledati u Maca,
gubeći polako životnu radost, a on, prokleti idiot, nije se zapitao zašto.
Lady Day je završila na šestom mjestu. Njezin je džokej potapše po vratu dok je
usporavala iz galopa u lagani trk i na kraju u kas. Kao da je želi utješiti, dati joj do znanja da je ne
voli manje zato što nije pobijedila. Mac se želio nagnuti prema Isabellinom vratu i utješiti nju.
Isabella se ljutito okrene prema Ianu. "Iane, kako si znao da će Lady Day izgubiti samo na
temelju boja džokejeve majice?”
Ian joj ne odgovori. Udubljen u svoje misli, promatrao je konje koji su kaskajući napuštali
trkalište.
"Htio je reći da je taj konj nedavno promijenio vlasnika”, reče Hart iza Maca. "Lord
Powell ju je kupio prije nekoliko mjeseci. Vjerojatno se još nije privikla na novo okružje, novu
rutinu, novog džokeja. Nisu je trebali danas prijaviti u utrku. Nije imala dovoljno eIana.”
"I to mi nisi mogao ranije objasniti, Harte Mackenzie?” ljutito ga upita Isabella. A onda se
raznježi. "Sirotica. Nisu je trebali siliti da se utrkuje.” Isabella je znala bolje od ikoga koliko se
izgubljeno osjeća mlada žena kad je istrgneš iz krila obitelji i odvedeš je među potpune strance.
Hartova stroga usta opuste se u smiješak. "Nisam ti htio kvariti zabavu. A tako ti i treba
kad ne slušaš Iana.”
Isabella isplazi jezik Hartu, zatim se okrene prema Ianu. "Ispričavam se, Iane. Trebala
sam ti vjerovati.”
Ian je okrzne pogledom i Mac opazi da je pojačao stisak oko Bethina struka kao da traži
njenu pomoć. Ian nije baš mogao pratiti zadirkivanja i podbadanja koja su bila uobičajena
u njihovoj obitelji. Riječi su se prebrzo razmjenjivale da bi ih on mogao registrirati i
shvatiti. Slušao bi ih odsutna izraza lica, a onda bi ih prekinuo nekim konkretnim komentarom.
Bilo bi lako zaključiti da je Ian bio slabouman, no Mac je s vremenom otkrio da je njegov
brat iznimno kompleksan i nevjerojatno inteligentan čovjek. Beth je to odmah prepoznala i
Mac ju je volio zbog toga.
U sljedećim dvjema utrkama sudjelovali su i Cameronovi konji, i pobijedili u obje.
Isabella je opet bila dobro raspoložena, bodreći s Beth ponos obitelji Mackenzie. Cameron
je ostao dolje, stojeći uz samu ogradu i gledajući poput zabrinuta oca kako njegovi
konji galopiraju prema cilju.
Daniel je pak veselo skakutao uokolo, hvaleći se najvjerojatnije svima u blizini kako su
konji obitelji Mackenzie najbolji od najboljih. Cameron se vjerojatno više brinuo za
zdravlje svojih konja, no Daniel je obožavao pobjeđivati.
"Odličan nastup”, reče Isabella nakon treće utrke. "Beth, idemo se sad malo prejedati u
šatoru s čajem i zakuskom.”
"Zar nema još utrka?” upita Beth.
"Vratit ćemo se poslije, no važan dio festivala St. Ledger jest kruženje uokolo da vidiš tko
je sve došao i, naravno, da oni vide tebe. Zašto bismo inače potrošile toliko vremena na ove
šešire?”
Beth se nasmije, a onda obje dame napuste ložu držeći jedna drugu ispod ruke. Ian im
otvori vrata i pođe za njima.
Mac se spremao izaći nakon Iana, no Hart ga zaustavi položivši mu ruku na rame.
"Nisam sad raspoložen za tvoje prodike, starče”, nestrpljivo će Mac, gledajući kako Beth i
Isabella nestaju niz stube. "Čim budem opet privio Isabellu na svoje grudi - zauvijek - smjet ćeš
me maltretirati. Ali ne sada.”
"Htio sam reći da je lijepo vidjeti vas ponovno zajedno”, zajedljivo odvrati Hart. "Trebat
će ti dosta vremena da ponovno zadobiješ Isabellino povjerenje, no činjenica da uopće razgovara
s tobom da je mi nadu.”
Mac se iznenađeno okrene prema svome bratu. Hart i on su bili jednake visine, niži od
Camerona koji je bio najviši u obitelji Mackenzie. Hartove oči boje zlata bile su u istoj razini s
njegovima. Mac je u njima vidio težinu upravljanja vojvodstvom, odgovornost za braću i Hartovu
nesretnu prošlost, ali i tračak olakšanja. Nije znao da su Harta toliko zabrinjavah napeti odnosi
između njega i Isabelle.
"Postaješ sentimentaIan pod stare dane?” Mac nastavi u podbadajućem tonu. "Što ti je
smekšalo srce?”
"Bol."
Hartov orlovski pogled zatreperi i Mac zatvori usta. Hartova dugogodišnja ljubavnica
nedavno je poginula pod tragičnim okolnostima i to je ostavilo posljedice na njemu.
Premda nikad nije rekao ni riječi o tome, Mac je znao da je žalovao zbog njene smrti.
Hartovo lice se opusti. "Ako sam se doista smekšao, onda je to zato što je Ian napokon
sretan. Nisam ni sanjao da ću to ikada doživjeti.”
"Ni ja.”
Macu je uistinu bilo drago zbog Iana. Uvijek je naizmjence žalio i štitio svojeg mlađeg
brata, koji je proveo dugi niz godina zatvoren u umobolnici, kamo ga je strpao njihov prokleti
otac. No Ian je nedavno pronašao mir i sreću, što Macu nikako nije polazilo za rukom. Ian je sada
bio mudriji od svih njih.
"Ovaj put nemoj odustati”, odrješito mu kaže Hart. "Cijeni ovo što imaš i nastoj to
zadržati. Nikad ne znaš kad će ti biti oduzeto.”
"Govoriš iz iskustva?” Kad je Hart zaprosio Eleanor, bio je potpuno siguran u njenu
ljubav i svi su bili iznenađeni kad ga je ostavila. No možda ih to nije trebalo toliko
začuditi. Hartovu samouvjerenost nije uvijek bilo lako trpjeti.
"Da, govorim iz iskustva. Uči na mojim pogreškama.” Hart je fiksirao Maca svojim
strogim pogledom. "I nemoj činiti nove.”
"Na zapovijed, gospodine”, reče Mac, i Hart ga pusti da ode.
"Ovo je tako slasno.” Isabella prinese usnama žlicu šlaga, uživajući u njegovom ugodnom
okusu. Nije joj baš bilo drago što se odmah sjetila kako je lizala sličnu poslasticu s Macove
erekcije u svojem dnevnom salonu. On je bio još slasniji, zamamna okusa. Već od samog pogleda
na njegovu ukrućenu muškost uzbudila se kao što odavno nije.
"Divno”, složi se Beth. "Znam da je to neozbiljno od mene, no mislim da uživam u ovom
luksuzu.”
Sjediti u skučenom šatoru za čaj i zakusku prema Isabellinim standardima bilo je daleko
od luksuza, no Beth je odrasla u siromaštvu. Piti čaj iz finih porcuIanskih šalica i jesti obilne
količine kolača sa šlagom njoj se zacijelo činilo dekadentnim. No Beth je bila dama. Njeni su
preci bili pripadnici nižeg plemstva i manire koje joj je usadila njena davno preminula majka bile
su besprijekorne.
Beth uzme još jedan sitan zalogaj i kaže blistavih očiju: "Naši muževi izgledaju vrlo
naočito, zar ne?”
Isabella pogleda prema Ianu i Macu, koji su stajali nedaleko od njih. Doista su bili naočiti.
Dva visoka Škota crvenkastosmeđe kose u crnim sakoima i kiltovima. Ian i Mac su bili gotovo
vršnjaci.
Ianu je bilo dvadeset i sedam, a Macu tek trideset godina. Obojica su nosili tartan kIana
Mackenzie, a karirane vunene čarape isticale su njihove mišićave listove. Kad je bila
mala, Isabelli je bila smiješna pomisao da muškarci nose suknje, no nakon što je prvi put
vidjela Maca u kiltu, naglo je promijenila mišljenje. Mac u kiltu bio je veličanstveni prizor.
Mac joj uputi vragolasti osmijeh, kao da je ona bila slatki šlag koji je želio jesti. Srce joj
zakuca brže i snažnije.
Možda se, samo možda, Mac promijenio. Više nije govorio frfljajući od previše pića, niti
se ponašao čudno i nepredvidljivo. Isabella nije, doduše, željela da Mac bude posve predvidljiv,
no kad joj se sada obraćao, njegova pozornost bila je potpuno usmjerena na nju, a ne na njegovu
najnoviju sliku, niti na ludoriju u koju se upustio sa svojim prijateljima, niti na njegove viskijem
natopljene misli. Macova braća su joj rekla da već tri godine nije okusio ni kap alkohola. Čula je i
da su ga mnogi prijatelji napustili jer im trijezni, razboriti Mac nije bio dovoljno zabavan.
Sebične ulizice.
No Mac je sada djelovao previše krotko, a pogled njegovih očiju - iza uobičajenog
zadirkivanja - bio je pretužan.
 Zar sam mu ja to učinila? Isabelb se stisne srce. Maca je duboko povrijedio njezin
odlazak, znala je to. Ona je također patila, ali tada joj se Činilo da nema drugog izbora.
No spoznaja da mu je nanijela toliko boli, Činila ju je nesretnom.
Beth odloži tanjur i dotakne si dIanom trbuh. "Mmm. Mislim da sam se prejela.”
Isabella se spremala našaliti kako Beth sad mora jesti za dvoje, no ugledavši njeno lice,
skočila je na noge i počela mahnito zvati Iana.
Ian ispusti svoj tanjur i kolač koji je jeo završi na podu, gornjom stranom nadolje. Pritrčao
je damama i podigao Beth u naručje prije nego što se stigla pobuniti.
"Za Boga miloga, Iane”, reče Beth. "Dobro sam. Nema potrebe za paničarenjem.”
Isabella je vrlo dobro znala da Beth nije dobro. Lice joj je bilo bijelo kao kreda, usne
blijede, zjenice ogromne.
Ian nije gubio vrijeme, žurno je iznio Beth iz šatora, razmičući pred sobom preplašene
dame kao jato ptica. Isabella je išla iza njega osjećajući da je Mac prati u stopu. U jednom
je trenutku pokušao uhvatiti Isabellu za lakat, no ona ga je odgurnula i požurila se za Ianom
i Beth prema izlazu s hipodroma.
Čula je kako Mac zaustavlja nekoga i govori mu da dovede kočiju obitelji Mackenzie.
Hvala Bogu da je Mac bio ondje. Iako je volio šale i ludorije, u kriznim je situacijama
uvijek znao sačuvati hladnu glavu. Ubrzo su ugledali Hartovu kočiju kako juri prema njima,
s njegovim kočijašem na upravljačkom mjestu.
Ian brzo unese Beth u kabinu i, jedva imajući strpljenja za Isabellu koja se penjala nakon
njih u kočiju, vikne kočijašu da ih odveze doma. Dolazeći na hipodrom, vozili su se sa spuštenim
krovom pa su sjedala sada bila topla od sunca. Isabella padne na jedno od njih kad kočija naglo
jurne naprijed.
Mac je ostao na hipodromu. Isabella se osvrne i ugleda ga kako podiže ruku prema njima.
Premda je i dalje paničarila, bila mu je zahvalna jer je znao što treba učiniti u takvoj situaciji.
Ponovno je osjetila zahvalnost kad je odmah nakon njih u kuću stigao liječnik kako bi
pregledao Beth. Mac je hitno poslao glasnika po njega, rekao je liječnik, skupa s novcem
za gradsku kočiju kojom se dovezao ovamo.
Liječnik je zamolio Isabellu da napusti sobu, što ona nije željela učiniti, no Beth joj se
slabašno nasmiješila i ponovila da će sve biti u redu. Ian je, međutim, odbio izaći i doktor
se prestao prepirati s njim.
Isabella je nemirno koračala gornjim hodnikom te goleme kuće, jedva opažajući
veličanstveni pogled koji se širio s galerije prema prostranim vrtovima. Psi su je pratili zabrinuto
gledajući u nju, osjećajući da se događa nešto jako loše. Sluge su žurno ulazile u Bethinu sobu i
još žurnije izlazile iz nje. Nitko se od njih nije zaustavljao dovoljno dugo da porazgovara s
Isabellom, a iznutra nije čula ništa.
Kad je Mac stigao, Isabella je i dalje zabrinuto koračala. Svih pet pasa pojurilo mu je
ususret niz stubište, a onda su se s njime ponovno popeli na kat.
Upitao ju je: "Ima li kakvih novosti?” Isabella se osjećala kao da će eksplodirati.
"Ne puštaju me unutra i ne žele mi ništa red. Ne znam što se događa.” Iz odju joj poteku
suze. "Ne žele mi red je li Beth dobro.”
Macove snažne ruke oviju se oko nje i svijet se prestane okretati. Mirisao je na dsti zrak,
na dim, na sapun i na sebe. Ta je mješavina mirisa uvijek djelovala umirujuće na Isabellu. Nije
ništa govorio, ne gubed vrijeme na otrcane fraze i neiskreno rješenje, na čemu mu je također bila
zahvalna. Mac je itekako dobro znao zašto je Isabella bila toliko zabrinuta i znao je da njeni
strahovi nisu neosnovani. Jednostavno ju je držao poput sidrišta u sigurnoj lud, a Isabella se
čvrsto držala za njega bez imalo stida.
 Dugo su stajali tako, s Isabellinom glavom naslonjenom na Macovo rame, dok ih je sunce
grijalo ulazeći kroz prozore na zapadnoj strani kuće. Psi su se smirili i smjestili se u blizini da
mogu paziti na njih.
Sunce je bilo na obzorju kad je liječnik napokon napustio Bethinu sobu i tiho rekao
Isabelli: "Sad smijete ući unutra.”
Isabella se istrgne iz Macova zagrljaja i pohita u sobu, ne čekajući ni da joj doktor kaže je
li sve u redu.
10

Svi su redom opovrgavali zlobne glasine da škotski lord ima ljubavnicu iz nižeg staleža,
što se na koncu i pokazalo netočnim. Gospodarica kuće u ulici Mount doima se sretnom
zbog povratka svoga muža nakon još jednog u nizu njegovih iznenadnih nestanaka, a u njihovu
se domu ponovno redovito priređuju zabave.
- Siječanj 1877.

Beth je ležala ispod prekrivača i lice joj je bilo blijedo iznad čipkastog ovratnika
spavaćice. Ian je ležao pokraj nje u kiltu i košulji, položivši svoju krupnu, prepIanulu šaku
na njezin trbuh.
"Sirota Isabella”, reče Beth čim je Isabella zatvorila vrata za sobom. "Oprosti što sam te
tako silno preplašila.”
Isabella priđe krevetu, sjedne na stolicu pokraj njega i uhvati Beth za ruku. "Jesi li
dobro?” upita je drhtavim glasom. "Kako je dijete?”
"Dobro”, nasmiješivši se odgovori Beth. "A ja sam, kao što vidiš, u dobrim rukama.” Beth
nježno pogleda u Iana, koji nije ni podignuo glavu kad je Isabella ušla u sobu.
"Hvala Bogu.” Isabella sagne glavu prema njihovim spojenim rukama. Ta kratka,
jednostavna zahvala potekla joj je iz srca poput molitve. "Hvala Bogu.”
"Stvarno sam dobro, Isabella. Samo sam se malo pregrijala, to je sve. Prvo skačući i
navijajući tijekom utrka i zatim sjedeći u zagušljivom šatoru. Osim toga, korzet mi je
bio pretjerano zategnut, a vidjela si koliko sam onih kolača s kremom utrpala u sebe.”
Bethin ton je bio ležeran, bila je spremna okrenuti sve na šalu. Baš sam blesava, govorila
je. Platila sam cijenu svojeg nesmotrenog ponašanja. Isabella zatvori oči i nasloni čelo na
Bethinu nadIanicu.
Beth joj pomiluje kosu. "Zar plačeš, Izzy? Sa mnom je zbilja sve u redu. Što ti je, dušo?”
"Isabella je imala spontani pobačaj”, promumlja Ian pokraj nje.
Preplavljena bolnim sjećanjem, Isabella osjeti kako se Beth iznenađeno trgnula i do ušiju
joj dopre njezin šokirani uzdah.
"Prije četiri godine”, nastavi Ian. "Bila je na jednom balu, ja sam je morao odvesti doma.
Nisam mogao pronaći Maca. On je bio u Parizu.”
Beth je bez prekidanja slušala Ianove razlomljene rečenice. "O, Bože. Sad mi je jasno
zašto ste me tako panično doveli ovamo.”
"Dijete je bilo muškog spola. Tri mjeseca staro”, nastavi Ian, svodeći najgore trenutke
Isabellina života na nekoliko kratkih, preciznih rečenica. "Trebalo mi je pet dana da pronađem
Maca i dovedem ga doma.”
Pet dana u kojima je Isabella ležala sama u postelji, tonući u najmračniju potištenost koju
je ikad iskusila. U jednom je trenutku čak pomislila da će umrijeti; nije imala snage ni volje za
život. No njeno tijelo bilo je mlado i izdržljivo pa se brzo oporavilo, za razliku od njezina duha.
"I to si nikad nisam oprostio”, reče Mac iza nje.
Podigavši glavu, Isabella ugleda Maca na pragu sobe. Promatrao ju je s tužnom
rezignacijom u očima.
"Rekla sam ti već”, odvrati mu Isabella. "Nisi mogao znati da će se to dogoditi.”
Mac spusti ruke koje je držao prekrižene na prsima i uđe u sobu sporim, odmjerenim
koracima. "Ti si mi bila najdragocjenija osoba na svijetu, a nisam bio uz tebe kad si trebala moju
pomoć. S pravom si me mrzila.”
 "Nisam te...” Isabella zašuti. Jest, tada ga je uistinu mrzila, mrzila ga je jer je morala sama
patiti i oplakivati izgubljeno dijete. Mrzila je i sebe zato što je ona pokrenula svađu zbog koje je
Mac nestao dva tjedna prije pobačaja. Istresla se na njega vičući da joj je dosta njegovih
neprekidnih pijanstava i ludovanja s njegovim jednako pijanim prijateljima. Mac je, kao i obično,
odlučio da je odlazak najbolje što može učiniti za nju.
"Sad te ne mrzim”, ispravi se Isabella.
Mac se nesigurno nasmiješi Beth. "Vidiš kakav je bijedan život Isabella vodila sa mnom?
Prvo bih je gušio pretjeranom pažnjom, a onda bih je ostavio samu, čineći je krajnje nesretnom.
Uglavnom pod utjecajem alkohola, no to nije nikakvo opravdanje.”
"Zato si prestao piti”, reče Beth s razumijevanjem.
"Djelomično. Neka to bude lekcija svima koji prekomjerno uživaju u piću. Alkohol može
čovjeku uništiti život.”
Isabella ustane uz šuškanje skuta. "Ne budi tako dramatičan, Mac. Pogriješio si, to je
sve.”
"Istu sam pogrešku neprekidno ponavljao pune tri godine. Prestani me opravdavati,
Isabella. Nisam siguran da mogu podnijeti tvoje opraštanje iz sažaljenja.”
"A ja ne mogu podnijeti tvoje samokažnjavanje. Ti uopće nisi takav čovjek.”
"Nisam bio takav čovjek. Samokažnjavanje je moj novi hobi.”
"Prestanite”, zagrmi Ian s kreveta. "Beth je umorna. Izađite i svađajte se vani.”
"Oprosti, stari moj”, reče Mac. "Zapravo sam došao ovamo jer imam nešto za Beth. Da je
razveselim.”
Isabella ih je ukočeno gledala. Odjednom se osjećala tako glupo što je onako paničarila
zbog Beth, dok su Mac i Ian ostali pribrani.
Sad joj je bilo jasno da ju je strah kako će Beth doživjeti istu tragediju kao i ona potpuno
paralizirao i onemogućio da normalno misli i djeluje.
"Obožavam darove”, reče nasmiješena Beth.
Dok im je Mac prilazio, Ian se pridignuo naslonivši se na lakat, ostavši pokraj Beth poput
njenog osobnog zmaja zaštitnika. Mac izvadi iz džepa veliki svežanj novčanica i položi ih na
krevet.
"Vaš dobitak, gospođo”, reče.
"O, Bože, potpuno sam zaboravila na to! Hvala ti, Mac. Ti si stvarno savršeni djever.
Doveo si mi kočiju, liječnika i moju nepošteno stečenu zaradu - sve u jedno poslijepodne.” "To je
najmanje što mogu učiniti za ženu koja se brine za mojeg mlađeg brata.”
Beth se ozareno nasmiješi. Mac je izgledao samozadovoljno, a Ian... Ian je prestao pratiti
njihov razgovor i pratio je prstom uzorke na Bethinom trbuhu.
"A gdje je moj dobitak od klađenja?” upita Isabella. Glas joj je još lagano drhtao.
"Ti ćeš vani dobiti svoj dio. Laku noć, Beth.”
Isabella poljubi Beth u obraz i Beth je privuče u čvrsti zagrljaj. "Hvala ti, Isabella. Jako
mi je žao što sam te tako preplašila.”
"Ništa zato. Glavno da si ti dobro, to je najvažnije.” Isabella je još jednom poljubi, a onda
izađe kroz vrata koja joj je Mac otvorio i pridržao.
Mac i Isabella hodali su u tišini galerijom dok su oko njih veselo trčkarali psi, osjetivši da
je prošla kriza.
"Dakle”, počne Isabella proklinjući svoj glas koji je i dalje podrhtavao. "Hoćeš li mi dati
moj novac?”
Mac se okrene prema njoj. "Naravno. Čim naplatim svoju proviziju.”
Srce joj poskoči u grudima. Nije joj se sviđala vlastita reakcija na njegovu blizinu. Željela
se ponovno priljubiti uz njega. Bilo joj je previše ugodno u Macovom zagrljaju.
"Hvala lijepa, ali ja nisam laka žena. Neću te poljubiti za jednu funtu.”
"Radi se o stotinu funta, ali nisam na to mislio.” Oči mu zabljesnu. "Zanimljiv prijedlog,
doduše.”
"Mac.”
Mac položi ruke na Isabellina ramena. Svoje tople, pouzdane ruke, koje su je žarile kroz
tanki gabarden. "Moja provizija sastoji se u tome da prestaneš žalovati sama. Mene si optužila za
samokažnjavanje, dok si se sama toliko zatvorila u sebe da ne dopuštaš gotovo nikome da te
dotakne. Obećaj mi da ćeš prestati držati to u sebi.”
Bijes koji se rasplamsao u njoj prevagnuo je nad brigom. "A s kime da podijelim tu bol?
Tko će me slušati dok tulim o svojoj tragediji ne tražeći izliku da napusti prostoriju?”
"Ja."
Isabella zastane. Zinula je da mu odgovori, no nije mogla od knedla u grlu.
"To je i moja tragedija, jednako koliko i tvoja”, nastavi Mac nježnim glasom. "Kad sam
čuo da si izgubila naše dijete, želio sam umrijeti. Još i više zato što sam bio toliko daleko od tebe.
Ti si također mogla izgubiti život te noći, a ja, budala, nisam imao pojma što se događa jer sam se
nalazio u hotelu na Montmartreu. Ian ne govori mnogo, no znam da je tada mislio kako bi mi
dobro došla neka od mučenja koje je morao trpjeti u umobolnici. I ti si to mislila.” Isabella kimne
dok su je oči pekle od suza. "Ali sam te istodobno i toliko silno trebala da me nije bilo briga
koliko je daleko Ian morao otići da te pronađe.”
"Pa, pronašao me je”, reče Mac. A onda raširi ruke. "I evo me, tu sam.”
"Da, jesi. Što da radim s tobom?”
"Štošta mi pada na pamet.”
Zrak je bio nepomičan dok su gledali jedno u drugo. Sunce je grijalo Isabellinu kožu
svojim posljednjim zrakama koje su blještale kroz prozor.
Pitala ga je to jer nije znala što joj je činiti sad kad se iznenada vratio u njezin život. Zbog
nje je prestao piti i sada je to bio jedan drukčiji Mac - trijezan, smireniji, ciničniji, ali s jednakom
dozom razbludnosti i nadmenosti koja je krasila onog starog Maca.
Mac joj ovije ruke oko struka, grijući je kroz korzet. Njegovo golemo tijelo posve je
obgrlilo njeno, a snaga njegovih ruku istodobno ju je ispunjavala osjećajem nemira i pružala joj
utjehu. Mogao bi je tako lako osvojiti, uzeti što god želi od nje, no on to nije činio. Nije
ni pokušao. Niti jednom.
Mac joj dotakne lice svojim nježnim prstima. U očima mu nije vidjela požudu niti poziv
na blud, iako je kroz skute mogla osjetiti nedvojbenu reakciju njegova tijela.
"Tu sam”, ponovi on. "Ne moraš više sama nositi taj teret.”
"Zasad.” Je li mogla zvučati ogorčenije?
Mislila je da će Mac ustuknuti pred njenim zajedljivim komentarom, ili da će se naljutiti,
no on joj je samo pomilovao kosu i rekao: "Zauvijek. Neću te više ostavljati samu, Isabella.”
"Mi smo rastavljeni.”
"Na papiru. No budeš li me ikada zatrebala - radi bilo čega, noću ili danju - samo me
trebaš pozvati i ja ću se smjesta stvoriti pokraj tebe.”
Isabella se pokuša nasmiješiti. "Mac vezan za ženinu pregaču?”
"Za tebe bih se sa zadovoljstvom privezao, ljubavi, budeš li ikad nosila pregaču.” Zatim je
poljubi u sam kut usta. Kožom joj prostruji elektricitet od topline njegovih usana. "Pogotovo ako
nećeš na sebi imati ništa osim pregače.”
Mac ju je i dalje mogao nasmijati, u to nije bilo sumnje. Dotaknuo joj je usne još jednim
nježnim poljupcem, a onda kuću iznenada ispune muški glasovi. Cam, Daniel i Hart penjali su se
stubama na kat, želeći čuti kako je Beth. Mac se nasmiješi Isabelli, poljubi joj usne i okrene se da
ih dočeka.
Mac nije bio toliko naivan da bi mislio kako će ga Isabella primiti natrag otvorenih ruku
nakon jednog poljupca pod zalazećim suncem. Da, njihov odnos se definitivno poboljšao, no još
ih je čekalo puno posla.
Sljedećih tjedan dana, koliko su još ostali u kući u Doncasteru, Cam i Daniel su uglavnom
boravili na hipodromu, Ian je bio doma s Beth, baš kao i Isabella, za slučaj da je Beth zatreba, a
Mac je dio vremena provodio na utrkama, dio kod kuće. Na hipodromu je budno pazio da mu ne
promakne muškarac s kojim ga je Pouzdani Ron zamijenio, no ni on, ni Pouzdani Ron, ni drugi
kladioničari nisu više nijednom vidjeli Macova dvojnika. Ni Fellows mu nije ništa javio iz
Londona, no Maca je i dalje pratio onaj neugodni osjećaj i nije se nikako mogao opustiti.
S obzirom na njene kratkotrajne zdravstvene poteškoće, Hart je povukao svoj prijedlog da
Beth bude domaćica na njegovim domjencima. Nakon toga odnosi između njega i Iana nisu više
bili toliko napeti. Mac je naslućivao da će Hart umjesto Beth zamoliti Isabellu i odjednom mu je
postala jasna Ianova ljutnja na njihova najstarijeg brata. No ni Hart ni Isabella nisu to spominjali.
Osim toga, Hart je u zadnje vrijeme vrlo često nestajao iz kuće, upleten u tko zna kakve političke
spletke o kojima Mac, iskreno, nije želio ništa znati. Hart je svoje nekadašnje mračne seksualne
apetite zamijenio nemilosrdnošću u politici. No, s druge strane, on je oduvijek bio iznimno
nadaren za igre moći - prvi se put kandidirao za izbore kad su mu bile samo dvadeset i dvije
godine. I uvjerljivo pobijedio, godinama prije nego što je postao utjecajni vojvoda s osiguranim
mjestom u Domu lordova. A sada je imao u svojoj moćnoj šaci gotovo sve zastupnike oba doma.
Beth i Isabella su se gotovo svaki dan šetale velikim vrtom iza kuće. Dvije prekrasne
dame, odjevene u šarene oprave, glava sagnutih u razgovoru. Mac ih je često čuo kako se smiju i
pitao se odakle im toliko povoda za hihotanje. No volio je slušati njihove glasove, a najviše od
svega je volio čuti Isabelbn smijeh.
Dok su Mac i Ian čitali novine, pušili cigare i igrali biljar u ugodnoj tišini, Isabella i Beth
nisu prestajale brbljati. Razgovarale su o svemu - od konja, odjeće i glazbe do flore i faune
iz najudaljenijih krajeva Britanskog carstva. U kući je vladao topli obiteljski ugođaj.
Macovi razuzdani prijatelji bili bi zgroženi kad bi znali koliko je uživao u tome.
Navečer bi se Isabella povukla u svoju spavaću sobu, a Mac bi od nesanice tumarao
kućom. Tijelo mu je bilo napeto od želje i, iako su Isabella i on ovih dana znatno
lakše razgovarali jedno s drugim, nije bio toliko glup da se jednostavno skine do gola i uvuče joj
se u postelju. Zakleo se sam sebi da će, jednom kad mu konačno bude dopušten ulazak u
to svetište, to učiniti tako da ga više nikad neće morati napustiti.
U toj staroj kući nije bilo kupaonica pa se Isabella morala kupati u kadi koju su lakaji
dovukli u njenu sobu. Mac je kroz zid između njihovih soba čuo pljuskanje vode dok je Isabella
prala svoje tijelo, a njeno melodiozno pjevušenje uzbuđivalo ga je doslovno do bob.
Jedne noći više nije mogao izdržati. Beth i Ian su se zatvorili u svoje odaje, a Cameron i
Daniel su bili vani, baš kao i Hart. Kroz zid se čuo Isabelbn glas. Njegova dama je bila
sama, dobro raspoložena i gola u svojoj kadi.
Mac otvori nezaključana vrata i bez kucanja uđe u njenu sobu. "Zar me pokušavaš
izluditi, ljubavi?”
Isabella ispusti spužvu u vodu uz puno prskanja. Bila je potpuno sama, bez Evans. Kosu
je podigla u visoku punđu, ali joj je nekoliko uvojaka ispalo i zalijepilo se za mokra ramena.
Isabella zaroni rukom u kadu i izvuče spužvu gledajući iznervirano u Maca. "Ne događa
se baš sve radi tebe, Mac.”
U glasu joj se nisu nazirab ni nemir ni bijes. Zvučala je kao da mu poslužuje čaj u svojem
dnevnom salonu. Macove misli odlutaju na onaj dan kad su posljednji put pili čaj u Isabellinom
salonu i on se počne znojiti.
Zatvorio je vrata za sobom. "Uvijek sam se divio tvojoj čistoći. Isabella se kupa jednom
dnevno, svaki dan, koliko god daleko sluge morale tegliti vodu.”
"Na dnu hodnika je slavina, ne moraju je daleko nositi.”
Mac prekriži ruke da Isabella ne opazi kako mu drhte prsti. Mjehurići sapunice i ta
prokleta spužva zakIanjali su mu pogled na cijelo njezino tijelo, no vidio je ružičastu kožu njenih
ruku i meko koljeno koje proviruje iz vode i to je bilo dovoljno da osjeti bolnu žudnju.
"Nisi li mi rekla da te je tvoja majka jednom usporedila s patkicom?” upita je Mac
ležernim glasom. "Zato što se toliko voliš praćakati kad god se nađeš u blizini neke
vode?” "Očito nisam prerasla tu naviku.”
Ta žena će ga stajati glave. Ovo je bio njezin pakleni pIan - da mu pokaže ono što ne
može imati i pretvori ga u pepeo. A onda će ga Evans pomesti s tepiha i baciti u kantu za smeće; i
više neće biti nametljivog Maca Mackenzieja.
"Ian i Beth se krajem tjedna vraćaju u Škotsku”, reče on.
"Znam.” Isabella je prelazila spužvom preko ruke. Potočići vode i sapunice slijevali su se
s nje u kadu. "Hoćeš li ići s njima?”
Isto je pitanje on želio postaviti njoj. "Ovisi”, odgovori Mac.
"O čemu?”
"O broju kućnih koncerata i domjenaka koje pIaniraš prirediti u Londonu. Sad je
prehladno za vrtne zabave pa pretpostavljam da ćeš ih organizirati u kući u Buckinghamshireu.”
Isabella podigne obrve i počne trljati spužvom drugu ruku. "Moj društveni kalendar već je
godinama predvidljiv. Dva bala godišnje, jedan na početku i jedan na kraju sezone, vrtne zabave
u srpnju i kolovozu, najvažnije konjske utrke tijekom cijelog rujna, sezona lova i Božić u zamku
Kilmorgan. Ne vidim razloga zašto bih ove godine mi je njala svoje pIanove.” "Čini se da imamo
jednake društvene kalendare”, reče Mac. "Kakva sretna podudarnost.”
"Malo za promjenu.”
Mac se uozbilji. "Za veliku promjenu.”
Isabella ga je gledala svojim predivnim zelenim očima, a onda je spustila trepavice i
podigla jedno stopalo na rub kade. Mac je promatrao spužvu koja se pomicala od njenih nožnih
prstiju sve do koljena. Njegova glad postajala je sve neizdržljivija.
Isabella podigne spužvu u zrak. "Mac, hoćeš li mi, molim te, oprati leđa?”
Mac se na jedan kratki trenutak posve ukipi. Ona podigne pogled prema njemu, on spusti
svoj prema njoj.
A onda se začas nađe na drugom kraju prostorije, strgnuvši sa sebe sako dok još nije
zamro zvuk posljednjeg sloga u sparini Isabelline spavaće sobe.
11

Ponovni nestanak škotskog lorda iz Mayfaira izazvao je mnoga nagađanja. Njegova žena
se pojavljuje na balovima i kazališnim predstavama u pratnji svojeg najmlađeg djevera, no nitko
ne zna gdje je njezin muž.
- Travanj 1877.

Isabella nije uopće disala dok je Mac svlačio svoj sako i prebacivao ga preko najbliže
stolice. Otkako je ušao u sobu nije prestala drhtati. Večeras je umjesto kilta Mac imao na sebi
crne hlače i bijelu košulju, baš kao i sva druga otmjena gospoda, no Maca je uvijek
nešto izdvajalo od ostalih. Gdje god bi se pojavio, ispunio bi prostoriju svojom prisutnošću,
čineći Isabellu potpunu bespomoćnom.
Postajala je sve nervoznija dok je gledao u nju stojeći iznad kade. Je li mu se sviđalo to
što je vidio? Macu su se sviđale žene s raskošnim oblinama, a Isabella je smršavila skoro sedam
kilograma jer nakon odlaska iz njegove kuće danima nije mogla jesti. Poslije joj se donekle vratio
apetit, ali više nikad nije bila onako mladenački punašna. Mac je izgledao jednako kao prije.
Jedina se razlika vidjela na njegovim obrazima, gdje više nije bilo podbuhlosti od alkohola. Lice
mu je bilo sada četvrtasto i mršavo. Bio je ljepši nego ikada.
Mac svuče prsluk i otkopča manžete na košulji. Isabellin pogled gladno ga je upijao dok
je zavrtao rukave sve do laktova. Njegove mišićave podlaktice bile su prekrivene dlačicama boje
starog zlata, koje su svjetlucale pri svakom pokretu.
Zavrnuvši rukave, nasmiješio joj se i sagnuo se kako bi joj oduzeo spužvu iz drhtavih
prstiju.
Mac se nije ni pretvarao da ne gleda u njeno golo tijelo. Njegov pogled putovao je od
Isabellina vrata do njenih grudi i nastavio dalje prema trbuhu, nogama i stopalu podignutom na
rub kade. Ocijedio je spužvu držeći je tako visoko da je voda pljuskala slijevajući se natrag u
kadu. Mac stane iza Isabelle i odmakle joj kosu sa stražnje strane vrata. Ona se nagne naprijed,
oborene glave.
Već na prvi dodir spužve Isabella zatvori oči. Topla voda cijedila joj se niz leđa, prema
procijepu njezine stražnjice. Voda i trljanje spužve o kožu budili su Isabellina čula. Da ju je prala
Evans, bilo bi joj samo ugodno. No budući da ju je prao Mac, i da je njegovo čvrsto tijelo bilo
tako blizu njenog, obgrlivši je svojim mirisom i svojom toplinom, taj se osjećaj iz ugode
pretvarao u erotičnost.
Isabella nasloni obraz na koljena i nasmiješi se dok joj je Mac nastavljao prati leđa. Jednu
prepIanulu, snažnu ruku naslonio je na rub kade. Na vrhovima prstiju još su bili vidljivi tragovi
slikarskih boja.
Opazivši te šarene točkice, Isabella osjeti kako joj se srce steže. Od toliko uspomena na
Maca kojih se mogla prisjetiti, zašto su je baš te sićušne mrlje na njegovim prstima ispunile tako
snažnom nostalgijom? Možda zato što su je podsjetile na ono što Mac zapravo jest -umjetnik,
koji je slikao isključivo iz ljubavi, ne mareći hoće li ga drugi hvaliti ili kritizirati.
Isabella se nagne naprijed i poljubi mu prste.
Mac podigne i odmakne ruku, ali samo kako bi mogao obujmiti Isabellu odostraga
objema rukama. Privukao ju je u zagrljaj ne obraćajući pozornost na vodu koja se
pritom prelijevala iz kade i po njegovoj košulji. Klizio joj je dIanovima po glatkoj koži, skliskoj
od sapunice, a kad joj je konačno obujmio gradi, ona zatvori oči.
Sve joj je to bilo tako blisko i poznato, a opet i nekako daleko. Macov joj je dah škakljao
uho, njegove krupne šake grijale su njene grudi dok joj je prstima dražio bradavice, pretvarajući
ih u tvrde, užarene pupoljke. Ljubio joj je vrat ostavljajući vatrene tragove na njenoj mokroj koži.
O, Mac, tako si mi nedostajao.
Isabella duboko udahne kad je Mac spustio jednu ruku niz njezin trbuh i ugurao prste
između njenih nogu. Isabellina se bedra razdvoje na njegov dodir. Razum joj je nalagao da ga
zaustavi, da ga čedno odgurne od sebe, no tijelo je nije slušalo. Previše je vremena prošlo, a Mac
je znao kako probuditi njeno tijelo i natjerati ga da pjeva.
Isabella zatvori oči prepuštajući bludnici u sebi da preuzme kormilo. Kad je odigla
kukove kako bi je mogao bolje milovati između nogu, Mac se tiho nasmije.
"Evo moje pohotne dame. Još si onako glatka i slatka kakvu te pamtim.” Ponovno se
zasmijulji. "I jednako skliska.”
"Od sapunice.”
"Ne, ljubavi.” Kružio joj je prstima oko otvora, razmičući latice njezine ženskosti. "Ovo
su tvoji sokovi.”
"Samo zato što je prošlo previše vremena.”
"Mislim da se prisjećaš koliko si uživala u tome”, reče Mac grickajući joj ušku. "Želim te
podsjetiti, moja draga Isabello, da si mi onaj dan u svojem salonu priuštila
neizmjerno zadovoljstvo. A sad mi dopusti da ti se odužim.”
Isabella je kružila bokovima dok su je Macovi prsti milovali između nogu. Od tog
božanstvenog trenja nije mogla ni o čemu razmišljati, osim o Macu i njegovim divnim rukama.
Tijekom njihova braka naučio je čitati reakcije njezina tijela i vrlo je dobro primjenjivao to svoje
znanje. Macovi prsti su se poigravali, dražili, škakljali i potpuno je izluđivali.
Na prve znakove orgazma, Mac bi usporio svoje pokrete kako bi se Isabella malo smirila,
nakon čega bi je nastavio približavati vrhuncu. Zatim je to ponovio još jednom, a nakon toga i
treći put. Isabella zareži od frustracije. Mac se samo nasmijao i još jednom je doveo tik do
vrhunca.
Kad je konačno doživjela orgazam, Isabella je zamalo iskliznula iz kade i pala na Maca.
On joj se nasmiješio gledajući je očima zamračenim od požude. Bio je potpuno mokar. Košulja
mu je bila prozirna od vode, a ni pod nije bio u puno boljem stanju.
Mac privuče njeno klizavo tijelo u zagrljaj i poljubi je. Bio je to duboki poljubac.
Poljubac ljubavnika. Isabella spusti ruku do njegovih hlača, gdje je dočeka Macova
duga, ukrućena muškost.
"Da, moja kita me mrzi”, prošapće Mac. "Želim te proždrijeti ne mareći za posljedice.”
Poljubio je usta koja su tražile njegova, grubo i nestrpljivo.
Isabella je željela više od toga. Priljubila se uz njega i zarila prste u njegovu mokru
košulju. "Mac.”
"Znam što želiš.” Mac je podigne na rub kade. "Sjećaš se koliko te dobro poznajem?”
Isabella kimne glavom. I prije su se znali ovako igrati pa je točno znala što je tražio od
nje. Ustala je u vodi i razmaknula noge, a Mac je kleknuo ispred nje na mokri pod.
Zabacila je glavu čim su je dotakla Macova usta. Njezin muž je itekako znao koristiti
svoje ruke, no s ustima je bio još umjesniji. Razdvojio ju je svojim vrućim jezikom i uronio ravno
u nju.
Isabella se osjećala kao u raju. Gurnula mu je prste u kosu i čvrsto ga držala dok ju je
proždirao. Mislila je da će umrijeti od užitka. Otkako su se razišli, Isabella nije
nijednom doživjela čulno zadovoljstvo, no nije mogla ni zamisliti da bi je ijedan muškarac
mogao zadovoljiti bolje od Maca. On se znao služiti jezikom i usnama, pa čak i zubima, kako bi
je izludio od užitka. Isabella se njihala naprijed-natrag dok su sobom odjekivali
njeni nerazgovjetni krici.
Macova neobrijana brada grebala joj je kožu dok su njegova predivna usta nastavljala sa
svojim slatkim mučenjem. Milovao joj je leđa i stražnjicu, dovodeći ju jezikom do vrhunca.
Sljedeći orgazam bio je toliko intenzivan da ga je jedva podnijela. Željela ga je uvući u
sebe, htjela je da je odnese u krevet i zauvijek je zadrži ondje. Ovaj ju je Mac
činio najbespomoćnijom, jer je mogao činiti od nje što god želi, a ona mu je sve dopuštala.
Tako ga je silno željela. Bila je spremna moliti da je odvede u postelju, samo ovaj jedan
put. Isabella se držala grčevito za Macovu košulju dok su njegova nemilosrdna usta raspirivala
želju u njoj. Košulja se lagano razdere od njezina stiska.
"Mac...”
Oh, kvragu sve, čula je Evansine teške korake iz hodnika.
Isabella nervozno dahne i odgurne Maca od sebe. Njeno tijelo oplakivalo je gubitak
njegovih dodira dok se Mac povlačio naslonivši se na pete i brišući si usta nadIanicom. U očima
mu je vidjela topli sjaj i sigurnost muškarca koji je svjestan svoje moći.
Isabella se ponovno spusti u vodu, osjetivši ugodno peckanje na mjestu gdje ju je Mac
maloprije sisao. "Moraš otići.”
Mac se nije pridizao iz čučećeg položaja pokraj kade. Osmijeh mu je bio krajnje
prefrigan. "Ali zašto, ljubavi? Misliš da ćeš biti upropaštena ako te zateknu ovdje samu s tvojim
razvratnim mužem?”
"Ne, ali...” Tjerala ga je mašući rukama, prskajući ga pritom kapljicama vode.
"Ali što?” Mac konačno ustane, ali vrlo usporeno. Košulja mu je bila zalijepljena za prsa,
otkrivajući tamne dlake i obrise njegovih ukrućenih bradavica. "Da se sakrijem iza paravana? Ili
ispod prekrivača? Isuse, što bi na to rekla naša fina, pristojno odgojena dama?”
Mac.
Mac se sagne i utisne još jedan razarajući poljubac u Isabellina usta. Osjetila je sebe na
njegovom jeziku, začinjenu Macovim vlastitim okusom. "Kako god želiš, moja damo. Ostavit ću
te samu. Ovaj put.”
Isabella odahne, premda nije bila posve sigurna zašto se toliko brine. Evans je nebrojeno
puta naletjela na njih dok su se ljubili i uvijek se pretvarala da ih ne vidi. No iz nekog razloga nije
željela da je njena osobna sluškinja sada zatekne s Macom. Možda zato što je upravo sama sebi
priznala da je Mac čini slabom i bespomoćnom?
Mac joj pomiluje lice prstima, a onda se napokon uputi prema vratima. Otvorio ih je točno
u trenutku kad je Evans stigla do njihova praga i bezizražajno se zabuljila u njega iznad hrpe
ručnika u svome naručju.
"Dobra večer, Evans.” Mac ukrade ručnik s vrha hrpe i stane si brisati lice i vrat. "Moram
te upozoriti, tvoja gazdarica je večeras malo razdražljiva.”
Isabella frustrirano vrisne i baci mokru spužvu na drugi kraj sobe, gdje je pljesnula u vrata
tik do Macove glave. Mac se glasno nasmije i obriše sapunicu s lica, pa namigne Evans.
"Sad ti je jasno na što sam mislio.”
Kad je Mac sutradan ujutro ušao u blagovaonicu, Isabella mu je uputila ledeni pogled, na
što se morao krišom naceriti. Isabella je, naime, bila majstorica hladnog ignoriranja. Nije bila
sklona dramatičnosti ni igranju igrica - jednostavno se ponašala kao da osoba koju je odlučila
izbjegavati uopće ne postoji.
Mac se zavalio u stolici i uživao u predstavi. Znao je da je Isabella bijesna na njega jer ju
je sinoć izbezumio, iako je uživala u svakoj sekundi. Čak je i u onom bacanju spužve na
njega uživala. No, s druge strane, bio je zahvaIan Evans što ih je prekinula u igri, jer je znao da
bi ga Isabella još odlučnije odgurnula od sebe da su otišli do samog kraja.
 Mac je znao izaći na kraj s njenim bijesom, no sa samoprijezirom se ne bi mogao nositi.
Mogao je pobijediti Isabellin nedostatak povjerenja u njega. Ako bi, međutim, izgubila vjeru u
sebe, nije imao nikakvog izgleda.
Njegova se kita nije slagala s njime. Taj se organ samo želio zariti u Isabellu i biti sretan.
Muška spolovila su priglupa bića.
Za doručkom je Isabella izjavila da nakon utrka kani otputovati s ostatkom obitelji u
Škotsku. To je i Maca učvrstilo u njegovoj odluci. Bilo koje druge godine radije bi ostao
u Doncasteru s Čamom i pomagao mu oko konja, jer mu je bilo ugodnije družiti se sa
svojim zabavnim srednjim bratom i nećakom nego s ćudljivim Hartom. No čim je Isabella
odlučila prihvatiti Bethin poziv da im se pridruži u njihovom kupeu prve klase, samo bi ga
kuga uspjela zadržati ondje.
Nekoliko dana poslije, kad su se ukrcali u vlak, Ian je bez isprike pratio Beth i Isabellu do
njihovog kupea. Ni on ni Beth nisu djelovali iznenađeno kad je Mac ušao unutra i zauzeo mjesto
pokraj Isabelle. Udobno se zavalio u sjedalo i prekrižio gležnjeve dok se Isabella odmicala prema
prozoru, tvrdoglavo okrenuvši glavu na drugu stranu.
U Edinburghu su presjeli u drugi vlak kojim su, znatno kraće, putovali do Kilmorgana.
Mac se opet ugurao u kupe s njima troma.
Dolazak njihove obitelji na malenu postaju u Kilmorganu bio je, kao i obično, veliki
događaj. Upravitelj željezničke postaje izašao je na peron kako bi dočekao Harta i zaželio mu
dobrodošlicu. Pred postajom su ih čekale dvije kočije na četiri kotača i dvije dvokolice. Tri lakaja
i tri sobarice prepirali su se među sobom jer je svatko od njih želio preuzeti nadzor nad
prenošenjem prtljage. Nosač, upraviteljica pošte, gostioničar, njegova žena i svi koji su se zatekli
u krčmi također su došli pomoći ili jednostavno malo proćaskati s Mackenziejima.
Premda je bio drugi po utjecaju od svih plemića u kraljevstvu, Hart se ovdje u svome
zavičaju ponašao prema seljanima uz koje je odrastao kao prema sebi ravnima, a oni su mu se
obraćah kao jednome od njih, dajući mu savjete i smijući se njegovim šalama. Gostioničareva
žena smjesta je počela zapitkivati Isabellu o žetvenim svečanostima koje se tradicionalno jednom
godišnje priređuju u "velikoj kući” za sve stanovnike Kilmorgana i okolnih posjeda. Budući da će
to biti njezin prvi seoski festival, Beth je zainteresirano postavljala pitanja.
Upraviteljica pošte nije se sramila uhvatiti Maca za ruku i zagledati se u njega kroz svoje
debele naočale. Njezin muž je bolovao od teškog reumatizma i gospođa McNab je skrbila o
njemu ne gubeći nikada optimizam i vedar duh. Njezina se svakodnevica sastojala od skupljanja
informacija o životima svojih susjeda i prenošenja svega što je saznala gospodinu McNabu.
"Jeste li vi i vaša lady ponovno muž i žena?” upita ga gospođa McNab dovoljno glasno da
je čuju svi na peronu. "Prava je šteta što ste se razišli. Bilo je toliko očito da ste
duboko zaljubljeni jedno u drugo, iako je ona Engleskinja.”
Mac joj namigne. "Radim na tome, draga gospođo.”
"Potrudite se da uspijete. Možda je u gradovima moderno da muževi i žene ne žive
zajedno, no to je najobičniji skandal. Trebah biste izroditi gomilu djece. To bi vas usrećilo, pazite
što vam kažem.” Gospođa McNab je imala šest sinova. Sada su svi bili odrasli, viši za tri glave
od svoje sićušne majke. I sva šestorica su je se nasmrt bojali.
Mac opazi Isabellina ukrućena ramena, no ničim drugim nije odavala da je čula gospođu
McNab dok je elegantnim koracima napuštala postaju. Mac potapša po ruci gospođu
McNab, zahvali joj na savjetu i požuri se za Isabellom.
Nije, međutim, bio dovoljno brz da se ukrca u kočiju s njom, Ianom i Beth, pa se morao
voziti s Hartom u drugoj dvokolici. Stigavši u kuću, nije vidio Isabellu, no zamak Kilmorgan koji
zapravo više nije bio zamak nego divovska palača - bio je toliko velik da je mogla biti u bilo
kojem njegovom dijelu. Otišao u je u svoje krilo kuće, gdje se presvukao u čistu odjeću, nakon
čega je pokucao na vrata susjedne sobe. To su nekoć bile Isabelline odaje, no sada su bile prazne,
s golim krevetom i hladnim kaminom.
"Odsjela je u sobi na dnu hodnika, gospodine lorde”, reče Evans prolazeći pokraj njega,
ruku punih kutija za odjeću. "Milostivina naredba.”
Prije dva tjedna Isabellina odluka da se smjesti u drugu sobu možda bi razbjesnila Maca;
sad ga je samo zabavljala. Ako je mislila da će ga preseljenje na drugi kraj hodnika uspjeti
zaustaviti, grdno se varala.
Nastavio je tragati za njom i konačno je pronašao na zadnjem katu, u svome ateljeu.
Stajala je okrenuta mu leđima, proučavajući tri platna naslonjena na suprotni zid. Mac ih
je također jasno vidio, bile su to tri slike Isabelle koje je naslikao prije požara u kojem mu
je izgorio atelje.
"Oh, kvragu.”
Isabella je čula Macovu tihu psovku, no nije se okrenula prema njemu. Nije mogla
odvratiti pogled od tri umjetnička prikaza sebe, na kojima je blistala s platna poput kakve božice.
Jedna je slika prikazivala njeno lice, vrat i dio dojke. Kosa joj je bila podignuta visoko na
tjeme i isprepletena žutim ružama, baš kao na balu lorda Abercrombieja. Na drugoj je slici sjedila
na podu, ispruženih golih nogu, lica zaklonjenog kosom. Na trećoj je spavala naslonivši glavu na
ruku, dok su joj crveni uvojci prekrivali golo tijelo.
"Ja ti nikad nisam pozirala za ove slike”, reče Isabella ne okrećući se.
"Nisi.” Mac zatvori vrata. "Slikao sam prema sjećanju.”
Slike su bile naslikane prigušenim tonovima, naglašenim Macovim karakterističnim
crvenim i žutim detaljima. Žene na ovim slikama su živjele i disale, bile su stvarne. Bile
su Isabella.
"Kad?” upita ga ona.
"U Londonu, prije požara.”
"Tri slike u tjedan dana?”
"Bio sam nadahnut.” Macov je glas bio napet. "I nisu posve dovršene.”
Isabella se napokon okrene prema njemu. Mac je i dalje stajao pred zatvorenim vratima,
ruku zabijenih u džepove. Nije to više bio onaj šarmantni, nasmiješeni muškarac koji ju je onako
uporno šarmirao proteklih nekoliko tjedana. Ovo je bio ozbiljni Mac kojeg je viđala nakon
njihove rastave, koji je prestao piti i družiti se s tobožnjim ljubiteljima umjetnosti, koji se zabio u
Kilmorgan ili u svoju londonsku kuću i nije izlazio.
"Nisi ih valjda naslikao za onu okladu?” upita ga Isabella. "Onu o erotskim slikama.”
Mac je izgledao zgroženo. "Za Boga miloga, ne. Zar misliš da bih dopustio bitangama
poput Dunstana i Manninga da napasaju svoje pohotne oči na mojoj ženi? Ako stvarno to misliš,
onda me uopće ne poznaješ, Isabella.”
Nije, zapravo, ni razmišljala o tome, no Mac se toliko silno promijenio tijekom protekle
tri godine da više ni u što nije mogla biti sigurna. "Jesam li te ikad uistinu poznavala?”
"Mislio sam da jesi. Nekoć.” Mac priđe slikama. "Uništit ću ih.”
Isabella zaštitnički stane ispred njih. "Nećeš. Prekrasne su.”
Mac podigne obrve. "Drago ti je što je tvoj otuđeni muž naslikao tvoje golo tijelo?
Vjerojatno kako bi mogao gledati u ono što ne može imati.”
"Jesi li ih zato naslikao?”
Mac si provuče ruku kroz kosu. "Ne. Ili da. Ne znam. Morao sam ih naslikati.
Jednostavno su izašle iz mene. No sada više nisu važne. Reći ću Bellamyju da ih spali.” "Nemoj.”
"Dušo, one su samo plod ispraznog zadovoljavanja pomračenog uma. Ili ih možda sama
želiš rastrgati? Mislim da tu negdje imam nož.”
"Nećeš ih uništiti. Ovo je nešto najbolje što si naslikao u životu.”
Mac ponovno provuče prste kroz kosu. "Slažem se, nisu loše.”
"Nisu loše? Mac, ove slike su genijalne. Podsjećaju me na onu koju si naslikao dan nakon
našeg vjenčanja. Kad si mi prvi put pokazao svoj atelje, bila sam zadivljena. Gospođica Pringle
nas je naučila prepoznati velike umjetnike, i odmah sam vidjela da si ti jedan od njih.”
Mac podrugljivo frkne. "Teško bi me se moglo usporediti s Rubensom ili Rembrandtom,
draga moja.”
"Ne, više s Degasom i Manetom, baš kao što je rekao gospodin Crane.”
"Crane bi laskao i mravu koji je razmrljao boju po platu kad bi mogao dobiti proviziju od
prodaje te slike. Osim toga, navela si dva skandalozna, omražena slikara. Ugledno društvo bi se
složilo s tobom svrstavši me u isti koš s njima.”
"Hoćeš li se, molim te, uozbiljiti? Ovo su predivne slike i neću ti dopustiti da ih spališ ili
razdereš, niti da ih na bilo koji drugi način oštetiš. Štoviše, moram li ih kupiti kako bih
ih zaštitila, učinit ću to.”
"Znaš da nikad ne prodajem svoje slike. Uzmi ih ako ti se toliko sviđaju.”
Isabella je grickala usnu. Mac je uvijek nehajno odbacivao sve komplimente na račun
svojeg talenta. Odnosno, tako je Isabella mislila u početku, dok nije shvatila da ga jednostavno
nije bilo briga za tuđa mišljenja. Mac je slikao jer je volio slikati i nije ga zanimalo što će bilo tko
na svijetu reći o njegovim djelima. Zato je i dijelio svoje slike besplatno i zato se nije borio za
priznanje Kraljevske akademije. Mac se nije hvalio svojom genijalnošću, ona je jednostavno bila
dio njega, baš kao i njegove oči boje bakra i blagi škotski naglasak koji mu se i dalje zapažao u
govoru.
"Stvarno te nije briga što će biti s njima?” upita Isabella.
Mac okrene glavu prema slikama i pogleda u njih sa svojevrsnom žudnjom u očima.
"Naravno da mi nije stalo.”
"To je najobičnija laž.”
"Što želiš da ti kažem? Da su to doista najbolja djela koja sam ikad naslikao, zato što su
izronile iz moje duše koja želi ono što ne može imati? Da iz njih doslovno vrišti ono što vidim
dok gledam u tebe?”
Isabelli se zažari lice. "Htjela sam samo da priznaš kako su to dobra djela.”
"Vraški dobra. Ovo su predivne slike. Jedine koje sam bio u stanju naslikati nakon toliko
godina.”
Isabella ga šokirano pogleda. "Nakon toliko godina? O čemu ti to govoriš?”
Mac joj okrene leđa, trljajući si glavu kao da ga boli. "Što misliš, zašto se nisam uzrujao
zbog onog tipa koji krivotvori moje slike? Barem dok mi nije zapalio prokletu kuću. Nisam se
šalio kad sam rekao da je bolji slikar od mene. Vidjela si i sama onu grozotu s Molly. Otkako sam
prestao lebdjeti kroz život uz pomoć škotskog viskija, izgubio sam dar za slikanje. Sve što sam
pokušao naslikati trijezan, ispalo je stravično. Zaključio sam da je moj talent proizlazio iz
alkohola i da bez njega ne mogu slikati.
"To nije istina...”
"Naravno da je istina. Zadnje sam slikao venecijanske kanale, sve dok mi se nije počelo
povraćati već od samog pogleda na gondolu. Svoje posljednje slike bacio sam te iste noći u Canal
Grande, zajedno s preostalim bocama obiteljskog viskija. Usput, nemoj, molim te reći Hartu ovo
za viski - ubio bi me. Nakon toga sam se vratio u Englesku i otkrio da više uopće ne mogu slikati.
Doduše, tih prvih mjeseci odvikavanja od alkohola ruke su mi toliko drhtale nisam mogao ni
držati kist, a kamoli sam zakopčati košulju.”
 Isabella je odjednom mogla vrlo jasno zamisliti Maca samog u svojem ateljeu u ulici
Mount, kako bijesno baca platna po sobi otkrivši da boja s njegovog kista više ne
stvara prekrasne slike. Ta mu je spoznaja zacijelo slomila srce.
"Nikad mi to nisi rekao”, reče ona.
Mac se nasmije. "Što sam ti trebao reći? Da sam ruina od čovjeka čiji si pepeo odavno
trebala otresti sa svojih čizama? Čak i kad sam se navikao biti trijezan, svaka sjena koju
sam pokušao naslikati bila je mutna, svaka crta kriva.” Mac glasno izdahne. "A onda sam
naslikao ove slike.”
I bile su briljantne. Kad je Isabella ušla u atelje, slike su bile skrivene u velikom
zavežljaju koji je opazila kad ga je Bellamy dovukao u njenu kuću u Londonu nakon požara kod
Maca. Tada nije obraćala pozornost na to, no čim su danas stigli u Kilmorgan, spopala ju je
znatiželja. Željela je vidjeti na čemu je to Mac radio. Pronašla je Bellamyja ovdje u ateljeu kako
raspakirava stvari i natjerala ga da odmota slike.
Bellamy očito nije znao što je na njima, jer je pocrvenio ugledavši ih, promumljao nešto i
brzo pobjegao iz sobe.
Isabella je isprva bila bijesna. Kako se Mac usudio slikati je bez njezina dopuštenja? To je
bilo kao da je virio kroz ključanicu i nacrtao ono što je vidio.
A onda je postala svjesna njihove izvanrednosti. Macov talent blistao je iz svakog poteza
kistom, iz svake boje. Kraljevska akademija nikad nije priznala Macov rad, tvrdeći da su njegove
slike vulgarne i skandalozne, no Isabelli se živo fućkalo za mišljenje Kraljevske akademije.
"Jesi li zato rekao da ćeš izgubiti onu okladu sa svojim prijateljima?” upita Isabella. "Ne
zato što ne znaš naslikati erotsku sliku, nego zato što nisi uopće mogao slikati?”
"Vidjela si i sama.” Mac je pogleda ravno u oči. "Radije bih izgubio okladu i trpio
njihovo izrugivanje nego otkrio što se dogodilo mojem slikarskom talentu.”
"Nećeš izgubiti”, reče Isabella. "Dobit ćeš tu vražju okladu. Ako sam ja jedina žena koju
možeš slikati, onda ću ti ja biti model.”
Macu pocrveni vrat od iznenadnog napadaja bijesa. "Hoćeš vraga. Rekao sam ti, neću
dopustiti svojim navodnim prijateljima da gledaju slike tebe. Ove su slike naslikane samo
za moje oči.”
"Možeš naslikati tijelo bez lica, zar ne? Možeš promijeniti boju moje kose. Ili platiti
Molly da ti pozira kad se vratiš u London, pa naslikati njenu glavu umjesto moje. Ja
nemam problema s tim.”
"Da slikam po narudžbi, kombinirajući različite udove i glave kako bih zadovoljio ukus
gledatelja? Bože sačuvaj.”
"Za Boga miloga, Mac, to nisu slike za parišku izložbu. Naslikat ćeš ih kako bi dobio
okladu s onim ljigavcima iz tvog kluba. Pokaži im slike, a onda ih možeš i poderati ako
želiš. Neću dopustiti da te ismijava šačica dokonih aristokratskih mlakonja koji
nemaju pametnijeg posla od smišljanja psina i sprdnja na tuđi račun.”
Na Macovu licu opet se pojavio osmijeh, uz primjesu njegove karakteristične
razbludnosti. "Tko bi rekao da si tako zaštitnički nastrojena prema ovoj ruini koju si nekoć zvala
svojim mužem.”
"Ako ti mogu pomoći začepiti Dunstanova i Manningova pogana usta, učinit ću to.”
"Vjeruj mi, nije me briga što ti tipovi misle o meni.”
"Znam da tebe nije briga, no ne mogu podnijeti pomisao da ti se smiju, nazivaju te slabim
i mlitavim i... impotentnim.”
Mac prasne u smijeh. Ne prestajući se smijati, lagano joj je položio ruke na ramena. "Ako
mi toliko silno želiš pozirati za erotske slike, ljubavi moja, ja se svakako neću tome protiviti.
Nisam lud da odbijem takvo što. No sve odluke u vezi s tom glupom okladom prepusti meni.”
Dok ju je tako gledao, kao onaj stari Mac, šarmantan, nasmiješen i izazovan, Isabella je
željela isplesti cijeli svoj život oko njega i ne brinuti se ni o čemu drugom. Macov je
osmijeh brisao sve uspomene na teške trenutke njihova braka. Isabella ga je voljela i tada i
sada. Nikad ga nije prestala voljeti. Ali donošenje odluka... To je bio pravi pakao.
"No dobro”, reče ona. Znala je da zvuči kao da se predaje, jer su se Macove oči
sumnjičavo stisnule. "To je tvoja oklada, čini što god želiš.” Izmigoljila se ispod njegovih ruku
začuvši limeni zvuk iz hodnika. "Isuse, to je gong! Zar je već vrijeme za večeru? Nisam se još ni
presvukla.”
Mac stane između nje i vrata kad je pokušala izaći. Oči su mu opasno svjetlucale. "Držat
ću te za riječ, draga moja ženo. Vidimo se sutra ovdje, u deset ujutro. Ili ti je to prerano? Hoće li
milostiva imati dovoljno vremena za razbuđivanje i doručak?”
"Vidimo se u devet. Dotad ću se vratiti sa svojeg jutarnjeg jahanja.”
"U devet onda.” Mac podigne obrvu. "Ne moraš ništa odjenuti.”
Isabella se zacrveni, no uspjela je zadržati hladan ton. "Odjenut ću najdeblji kućni ogrtač.
Znam da ti se uvijek ugasi vatra u kaminu dok radiš.”
Macov pogled putovao je s Isabellina vrata prema njenim grudima, kao da je mogao
vidjeti kroz opravu ono što će sutra naslikati. "Kako god želiš. Vidimo se sutra, moja damo.”
"Misliš, vidimo se na večeri? Osim ako se kaniš povući u svoju sobu i ne pridružiti nam
se za stolom.”
Mac se ponovno naceri. "Ni u ludilu.”
Isabella mu uputi suzdržani pogled prolazeći pokraj njega, no srce joj zakuca brže od
njegovog strastvenog pogleda. Nijedan muškarac nije gledao u ženu kao što je Mac gledao
u Isabellu; s toliko želje, požude i čežnje. Gledao ju je kao da je zamišlja golu i vruću na
podu, ispod svojeg jednako golog i vrućeg tijela. Mac je bio puteni muškarac, i želio je
biti razvratan s njom.
Čula je njegov smijeh iza sebe. Mac se uvijek smijao kad je ljutito napuštala prostoriju,
jer je vrlo dobro znao da je i ona željela biti razvratna s njim.
12

Zahlađenje između lorda i Iady iz ulice Mount navodno se otopilo, kao priroda u proljeće
nakon oštre zime. Lord je objavio kako će do početka nove sezone na svijet doći još jedan
mali Mackenzie.
- Svibanj 1877.

Mac je unaprijed pripremio platna i pozadinu. Želio je biti spreman kad se Isabella pojavi
u ateljeu, kako ne bi imala vremena za premišljanje.
Ako se uopće pojavi. Isabella mu se za večerom nijednom nije izravno obratila, iako ga,
doduše, više nije kažnjavala ledenom šutnjom kao što je to činila u Doncasteru. Čavrljala je
s Beth, razmjenjivala mišljenja s Hartom, uvlačila Iana u razgovor.
Mac je promatrao Iana, zadivljen promjenama u njegovu ponašanju. Njegov mlađi brat,
čija je duša bila duboko ranjena i koji se znao toliko zatvoriti u sebe da nitko nije mogao doprijeti
do njega, sada je bio pričljiv - koliko je već Ian mogao biti pričljiv - smiješeći se kad god bi mu
pogled odlutao prema drugoj strani stola, gdje je sjedila njegova žena.
Da, i dalje mu je bilo teško gledati ljude u oči - osim Beth. I, da, neprekidno je pratio
pogledom svoju ženu, upijajući svaku njezinu riječ, promatrajući njene usne kao da mu se sviđa
njihov oblik. No puno je bolje pratio razgovore koji su se vodili za stolom. Nije se kao prije
povlačio u sebe, nije više imao "zbrke u glavi”, kako je sam nazivao svoja konfuzna stanja, i nije
više imao nagle ispade bijesa. Zurio je u Beth s neskrivenom ljubavlju. Ian, koji je uvijek imao
problema s izražavanjem emocija. Beth je spasila njegovog mlađeg brata i Mac će joj biti
zauvijek zahvaIan na tome.
Ian je u jednom trenutku tijekom večere opazio da ga Mac promatra i uputio mu
slavodobitan pogled iskosa. Kakav bezobraznik. Nakon što su se njegova braća godinama mučila
pokušavajući doprijeti do njega, dvije prekrasne žene uspjele su ga otvoriti i približiti ga
normalnom životu - Isabella, svojom sestrinskom ljubavlju i Beth, ljubavlju supruge. I taj drznik
je sada trljao svojoj braći nos?
Nakon večere Mac se povukao u svoj atelje i počeo se pripremati za sutrašnje jutro. Uspio
je odspavati nekoliko sati na kauču koji je dovukao onamo, a onda je ustao, odjenuo stari kilt u
kojem je uvijek slikao, navukao čizme i vezao rubac oko glave kako bi zaštitio kosu od boje. Bio
je spreman puno prije nego što je Isabella trebala doći.
Kad je konačno, točno u devet sati, Isabella otvorila vrata bez kucanja, Mac je nadvijen
nad radni stolić mi je šao boje. Nije okrenuo glavu prema njoj kad je zatvorila vrata. Čim
se začulo šuškanje neke svilenkaste tkanine, Macu su počele drhtati ruke.
"Ne mogu vjerovati, ovdje je zapravo prilično toplo”, začuđeno će Isabella. "Odjenula
sam najdeblji kućni ogrtač, no čini se da si naložio vatru.”
Mac još nije odvraćao pogled s boja koje je upravo mi je šao. "Bellamy je naložio vatru.
Nismo mogli dopustiti da nam se milostiva prehladi, zar ne? Zaključaj vrata, ljubavi. Osim ako
ne želiš da te čIanovi moje obitelji vide golu ako slučajno upadnu ovamo.”
Ključ zaškljoca u bravi, nakon čega se opet čulo šuškanje Isabellina kućnog ogrtača dok
se primicala "Trebam li ovdje sjesti?”
Mac je bio zauzet mi je šanjem specifične nijanse žute boje po kojoj je postao poznat.
"Mmm hmm.”
"Onda ću se raskomotiti dok ne budeš spreman.”
Mac je žustro mi je šao boje slikarskom špatulom. Dodao je malo zelene... Definitivno
previše. Kvragu. Bacio je cijelu mješavinu u koš za smeće i počeo ispočetka.
"Jutros sam baš ugodno jahala, hvala na pitanju”, reče Isabella, i njezin prokleti kućni
ogrtač ponovno zašuška. "Vrijeme je bilo tako osvježavajuće hladno.”
Još samo mrvicu kadmij žute i dobit će savršenu nijansu. "Mmm hmm.”
"Hart je jahao sa mnom. Dugo smo razgovarali. Pitao me bi li se trebao ponovno oženiti.”
Macovi mišići su se pomicali dok je mi je šao veliku masu boje do željene konzistencije.
Svi koji misle da slikanje nije naporan posao su budale.
Isabella nastavi: "Također smo vidjeli nekoliko vrba na kojima je rodilo grožđe. To
vjerojatno objašnjava što radim ovdje odjevena samo u kućni ogrtač.”
Mac se napokon okrene.
Isabella je sjedila na rubu otomana kao debitantica na svojoj prvoj čajanci. Stopala je
pristojno držala na podu, ruke u krilu. Njena je crvena kosa bila podignuta u jednostavnu punđu,
iz koje je pobjeglo nekoliko uvojaka. Iako je kućni ogrtač bio ogroman, svilena tkanina prianjala
je uz Isabellino golo tijelo, a kroz otvor na prsima stidljivo je virila oblina jedne dojke.
O, Bože.
Mac je smjestio počivaljku bez naslona ispred zavjese od grimiznog brokata. Jedan rub
počivaljke bio je podignut tako da se dama može opružiti u poluležećem položaju. Mac ju
je ukrasio bijelom svilenom draperijom i blještavo zlatnim jastucima. Na stoliću pokraj
nje nalazila se obla vaza sa svijetložutim ružama. Nekim su cvjetovima već počele otpadati latice.
Naglo je usisao zrak u pluća i prisilio se okrenuti na drugu stranu. "Lezi i prebaci si ovu
bijelu tkaninu preko struka. Počet ću za koju minutu.”
I prije je davao slične upute mnogim modelima, ne osjećajući ništa dok su svlačile svu
odjeću sa sebe i zauzimale zadani položaj na komadu pokućstva po Macovu izboru. Mac je sve
modele doživljavao kao kombinaciju svjetla i sjene, crta i boja. Najbolji su modeli u te crte i boje
uspijevali udahnuti život - šutke, bez vrpoljenja, bez kukanja i bez očijukanja s njime.
Prišao je štafelaju držeći u ruci slikarski ugljen, ne skidajući pogled s platna. Krajičkom
oka vidio je kako Isabella smireno odvezuje pojas kućnog ogrtača. Otkucaji srca naglo mu
se ubrzaju.
Ovo nije prvi put da slikaš Isabellu. To je samo slika, ništa više od toga.
"Ovako?”
Morao je pogledati - kako bi je naslikao ne gledajući u nju?
Mac pogleda u nju. I prigušeno zastenje.
Isabella je ležala naslonjena na lakat. Tijelo je napola okrenula prema njemu, s bijelom
plahtom prebačenom preko trbuha. Njene blijede grudi imale su zagasito crvene bradavice, a
među bedrima su joj virile bakreno narančaste kovrče. Isabelli je bilo osamnaest godina kad su se
vjenčali, i grudi su joj tada bile okrugle i čvrste, kao dvije breskve. Šest i pol godina kasnije dojke
su joj se malo spustile, a bokovi se zaoblili - ženske obline zamijenile su djevojački ravne crte.
Bila je tako lijepa da je želio zaplakati.
"Mac?” Isabella podigne ruku i pucne prstima. "Jesi li još tu, Mac?”
"Hipnotiziran sam.” Mac se prisili gledati je klinički, kao da je zdjela s voćem koju se
spremao naslikati. Voće. Bože, pomozi mi. "Ovo je erotska slika. Tvoja poza je previše pitoma.”
"Ja ne znam ništa o erotskim slikama.”
Mac se prisili smiriti glas. "Zamisli da te tvoj ljubavnik cijelu noć obljubljivao i sad te
ostavio samu.”
"Aha.” Isabella se pridigne u sjedeći položaj, podvivši noge ispod sebe, i počne glumiti
kao da nešto piše po svojem krilu.
Mac je zurio u nju. "Što to, dovraga, radiš?”
 "Pišem pismo svojem odvjetniku, navodeći ime svojeg obljubitelja i iznos koji očekujem
primiti kao naknadu štete.”
Srce mu ponovno stane snažno lupati. "Jako smiješno, ljubavi. A sada lezi. I opruži se.”
Ona podigne obrve. "Da se opružim? Kako se to radi?”
"Nemoj mi reći da vas na Elitnoj akademiji gospođice Pringle nisu podučavali vještini
opruživanja?”
"Nisu nas učili ni pozirati bez odjeće”, reče Isabella. "A sad mi, molim te, reci kako
izgleda žena nakon što je bila obljubljena. Možda bih trebala predložiti gospođici Pringle
da proširi nastavni program.”
Mac se nasmije. "Izazivam te da to učiniš. I molim te, dopusti mi da nazočim tom
trenutku.”
"Pretpostavljam da pod obljubljena zapravo misliš raščupana.” Isabella si protrlja kosu i
još uvojaka napusti punđu i padne joj na obraz.
Ta žena će ga uistinu doći glave. Govorili su brzo i ležerno, kao da ništa od toga zapravo
nije bilo važno, no oboje su bili nervozni. Ili samo Mac. Isabella je, kao i uvijek,
djelovala indiferentno i staloženo.
"Više od toga”, reče on. "Totalno si iscrpljena nakon noći provedene u neopisivoj strasti.”
"Onda ću morati upotrijebiti maštu. Nisam sigurna kakav je to osjećaj.”
Isabellin prepredeni osmijeh i bljesak u njenim očima unište do kraja Macovu
samokontrolu. Bacio je ugljenu olovku i zaobišao štafelaj kako bi se nadvio nad nju.
"Vražice jedna mala.”
"Samo sam se šalila, Mac. Vjerojatno sam doživjela jednu ili dvije noći neopisive strasti.”
"Draga moja, mislim da se opasno približavaš...” Tu zastane, ne mogavši dovršiti rečenicu.
Isabelline se usne izviju u smiješak. "Čemu se opasno približavam, gospodine lorde?”
jutru provedenom u neopisivoj strasti? Isabella je bila njegova žena, njegovo drugo ja, oboje su
bili razodjeveni i opušteni. Zašto bi se obuzdavao?
"Škakljanju”, dovrši on. "Zaslužila si biti škakljana dok ne prestaneš zadirkivati svojeg
starog, senilnog muža.”
Isabellin pogled klizne niz Macovo tijelo poput plamenog jezičca. "Tebe nikad ne bih
opisala pridjevima kao što su star i seniIan."
Mac je imao problema s disanjem. I s govorom. I s razmišljanjem. Sjeo je na rub
počivaljke i povukao izgužvanu plahtu preko Isabellina trbuha. "Obećao sam dovršiti te slike do
Miholja. A sada se opruzi, draga. Podigni ruku iznad glave, ovako, noga neka ti ovako visi, a
plahtu ćemo još malo izgužvati i gurnuti u stranu.”
Isabella mu je dopustila bez prigovora da joj pomiče ruku i nogu. Macove ruke su drhtale
kao da je oduzet.
"Dama koja je uistinu provela noć neopisive strasti”, reče Isabella, "prekrila bi se plahtom
da ne dobije upalu pluća. Nakon što bi se zagrijala šalicom finog, toplog čaja.”
"Preiscrpljena si za to. Jedva gledaš.” Mac je potapša po boku. "Pomakni ovo malo prema
rubu.”
"Ovo? Želiš li reći da sam debela, Mac Mackenzie?”
"Ja nikad nisam izgovorio tu riječ, moj maleni, savršeno građeni anđele.”
"Hm. Bucmasta, možda? Ili čak punašna?”
Mac joj je želio reći koliko je obožavao njene raskošne obline, njeno tijelo koje se
dodatno proljepšalo otkako ju je zadnji put vidio golu. Isabella je, štoviše, čak i malo smršavila
nakon njihove rastave, i Mac je opazio da jede manje nego inače, što ga je zabrinulo.
No budući da je slikao žene od svoje petnaeste godine, Mac je znao koliko su bile
osjetljive na svaku promjenu u opsegu svoga struka, uključujući i one koje ne vidi nitko osim njih
samih. Razboriti umjetnik nikad ne spominje takvo što jer bi u suprotnom ostao bez modela. Mac
je uvijek bio zahvaIan što je Isabella imala normaIan odnos prema svome tijelu, no iako se sada
šalila, znao je da joj svejedno ne bi trebao reći kako su mu draže njene obline od tijela žena koje
se izgladnjuju ne bi li izgledale poput kostura.
"Ljubavi moja”, reče Mac, "ja ne mogu zamisliti ljepšu stražnjicu - ili kako bi Francuzi
rekli, derriere - od tvoje.”
"Lažljivče.” Isabella uvuče prst u pojas njegova kilta. "Skini ovo.
Mac se ukipi. "Molim? Zašto?”
"Ti si vidio u što se pretvorilo moje tijelo. Možda bih i ja voljela vidjeti je li se tvoj
derriere proširio s godinama.”
Ne, prvo bi vidjela njegovu kitu koja se pretvorila u tvrdu, dugačku palicu. Toliko tvrdu
da bi mogla okačiti o nju šešir koji je nosila na St. Legeru... i, o, Bože, zašto li je sad pomislio na
to?
"Vidjela si me u kadi, u svojoj kući u Londonu”, reče on. "I kad si mi zadigla kilt u
svojem dnevnom salonu.”
"Samo letimično, oba puta.” Isabella povuče malo jače njegov pojas. "Hajde, Mac. Milo
za drago.”
Mac je odlučio zadaviti osobu koja je smislila tu izreku. Duboko udahnuvši, otkopčao je
kilt, odmotao ga i pustio da padne na pod.
Isabella razrogači oči. "Mili Bože.”
Mac se osloni koljenom o počivaljku i skoči na Isabellu, spustivši glavu prema njoj. "Zar
si mislila da možeš ležati ovdje gola i da moje tijelo neće reagirati? Draga moja, ukrućen sam od
trenutka kad si upala u moju kuću i obratila mi se prvi put nakon tri i pol godine tišine.” "To je
bilo prije nekoliko tjedana. Bilo ti je jamačno neudobno.”
"Neudobno? Bilo je apsolutno nepodnošljivo.”
Oči joj zatrepere. "Dobro si se nosio s tim.”
"Umirem od želje za tobom. Uspio sam se držati podalje od tebe svih ovih godina. Zato
što si ti tako željela. E, pa, više ne mogu.”
Isabellin tanki vrat pomicao se dok je gutala slinu. Mac je očekivao da će se ponovno
našaliti, odgurnuti ga, zadirkivati ga.
Ona mu dotakne lice. "Sad si tu sa mnom”, prošapće. "A vrata su zaključana.”
Mac zastenje: "Kvragu, da sam barem svetac. Da sam svetac, mogao bih sada napustiti
ovu sobu.”
"Da si svetac, ne bi se oženio mnome.” Isabellin glas je bio tih. "A to ne bi bilo u redu.”
"Zašto ne? Bila si nesretna sa mnom.”
Ona mu pomiluje kožu nježno i lagano, kao da ga je dotakla perom. "Spasio si me od
običnog braka s običnim muškarcem koji bi sve svoje dane provodio u klubu za gospodu, a noći
sa svojim ljubavnicama. Ja ne bih imala što raditi, osim kupovati nove oprave, pozivati ljude na
čaj i priređivati zabave.”
"Ali ti svejedno kupuješ nove oprave, pozivaš ljude na čaj i priređuješ zabave, iako si se
udala za mene.”
Ona odmahne glavom. "Kupila sam oprave za koje sam mislila da ću ti se svidjeti u
njima. Na čaj sam pozivala tvoje prijatelje jer sam željela da postanu i moji prijatelji. Zabave sam
priređivala kako bih pomogla ljudima kojima treba pomoć, oponašajući tebe koji si na taj način
pomagao siromašnim umjetnicima.”
"Često sam te ostavljao samu. Baš kao svaki običan muž.”
 "Ali ne kako bi otišao u svoj klub ili k ljubavnici. To bi bilo nepodnošljivo.”
Pogled joj je bio tako nježan, oči tako zelene. Mac joj poljubi trepavice, osjećajući
njihovu punoću i bujnost pod svojim usnama. "Muški klubovi su odurna mjesta. Puno
je zabavnije u kockarnicama i kabareima. Ali ja sam te stvarno često ostavljao samu, ponekad
i na nekoliko tjedana, pobjegao bih u Pariz, Rim ili Veneciju... Gdje god mi je bilo zabavnije.”
"Zato što si mislio da trebam biti sama”, reče Isabella. "Daleko od tebe.”
Mac proguta slinu. "Da.”
Brak s Macom bio je težak za Isabellu i Mac je to vidio. Nakon otprilike mjesec dana
svakodnevnog bivanja u njegovu društvu, u očima bi joj se vidjela napetost, na licu iscrpljenost.
Oboje bi postali razdražljivi, svađali bi se oko najglupljih sitnica. Mac je vrlo rano shvatio da su
mir i tišina najveći dar koji je mogao dati Isabelli. Spakirao bi nekoliko stvari i nestao. Pisao bi
joj iz mjesta u kojima bi završio - Pariza, Rima ili Zuricha, prepričavajući joj tračeve o
prijateljima, šaljući joj šarene razglednice. Isabella mu nikad nije odgovarala, no Mac je ionako
živio nomadskim životom pa nije ni imalo smisla da mu piše. Vjerojatno ne bi primio nijedno
pismo.
Nakon nekoliko tjedana bi se vratio u London, gdje bi ga dočekao njezin osmijeh
dobrodošlice i sve bi opet bilo kao na medenom mjesecu. Do sljedeće krize.
Isabellin pogled mu je otkrio da ne vjeruje da će ovaj put ispasti drukčije. Da je Mac bio
razborit i praktičan čovjek, istog bi časa napustio ovu prostoriju, dokazujući da je spreman čekati
koliko god treba, i pružiti joj miran, siguran, staloženi brak, a ne suživot prepun uspona i padova.
No on nije bio razborit ni praktičan, i definitivno nije bio staložen.
Poljubio ju je.
Cijelo Macovo tijelo je oživjelo. Bio je svjestan koIanja krvi u svojim žilama, stezanja
svojih mišića, omekšavanja Isabellinih usta ispod njegovih.
"Bože, tako si slatka.” Mac joj poliže usne, imale su okus po jutarnjem čaju sa šećerom.
"Slatka mala debitantica koju sam ukrao njenom tati ispred nosa.”
Njegova slatka mala debitantica ovije mu ruke oko vrata i povuče ga na počivaljku, na
svoje golo, zamamno tijelo.
Isabella prigušeno zastenje osjetivši na sebi tijelo svoga muža. Mirisao je na znoj i
slikarske boje, a njegova usta su je uzbuđivala, mamila, dražila. Previše je vremena
prošlo, previše.
Mac se malo odmakne od nje i pogleda je očima tamnim od strasti. "Isabella.”
Ovo nije bio onaj Mac koji ju je u Doncasteru zadirkivao u kadi. Tada je bio potpuno
odjeven i poigravao se s njom, potpuno vladajući situacijom. Sada ju je ljubio, jednako gol kao i
ona, kože priljubljene uz njenu kožu, osim ondje gdje su ih razdvajali nabori plahte. U ovom
trenutku bili su muž i žena.
"Poljubi me, Mac”, prošapće Isabella.
"Ovo nije ono što želim.”
Isabella širom otvori oči, nastojeći zadržati ležeran ton glasa. "Isuse, pa ti si uistinu
prigrlio celibat.”
Macov bi osmijeh mogao otopiti i najveću santu leda. "A, ne, draga moja. Ja te želim.
Želim bludno općiti s tobom. Satima, bez prestanka. Danima. Tjednima. Ali ne želim samo to.”
Isabella dotakne grube čekinje na njegovoj bradi. Jutros se nije obrijao. "To si već rekao.
Ali ti želiš sve odjednom. Zar ne možemo jednostavno pustiti da se situacija odvija sama
od sebe?”
"Moja trenutačna situacija je takva da ću najvjerojatnije vrlo brzo svršiti.”
Isabella se nasmije, na što je Mac namršteno pogleda. "Nemoj”, reče joj. "Nemoj se
smijati i izgledati tako lijepo.” Ona se još jače nasmije. "Dovraga.”
Mac ustane i podigne je u svoj zagrljaj. "Ova počivaljka je prokleto neudobna.”
Isabelli nije promaklo da je Mac nije poveo u svoj ili njezin krevet - znala je da bi se
vjerojatno otrijeznili tijekom odijevanja ili silazeći stubama na donji kat.
Isabella se nije željela otrijezniti. Ne još.
Mac legne na počivaljku i povuče Isabellu na svoje krilo. Držeći je svojim snažnim
rukama utiskivao joj je vruće poljupce u vrat, spuštajući svoja talentirana usta prema njenim
grudima. Njegova kosa joj poškaklja bradu i ona ga poljubi u tjeme.
Držao ju je čvrsto na svojim bedrima i Isabella je ispod stražnjice osjećala njegovu tvrdu
erekciju. Ljubeći je, Mac joj ugura prste između nogu i nasmiješi se od uha do uha uronivši palac
u njenu vlažnu nutrinu.
"Spremna si, Isabella, nemoj ni sumnjati u to.”
"Znam.”
"Mislim da ću umrijeti na licu mjesta ako te smjesta ne uzmem”, reče on.
Isabella se izvije u njegovu zagrljaju i raširi noge kako bi opkoračila otoman i Maca koji
je ležao na njemu. "Nisam sigurna da mogu”, zabrinuto kaže. "Prošlo je previše vremena.”
"To nije nešto što se zaboravlja, ljubavi.”
Malo ju je obeshrabrio taj iznenadan strah. Mislila je da se toga odavno riješila. No Mac
nije vodio ljubav s njom skoro četiri godine, otkako je nakon pobačaja Isabella zahladila njihove
odnose. Nikad nije inzistirao na tome, nikad je nije pokušao nagovoriti, no kako su prolazili
mjeseci, primjećivala je sve jači bijes u njegovim očima. Isabella je žudjela za njim. Željela je
potražiti utjehu u njegovu zagrljaju, željela je da se uzajamno tješe, no strah joj nije dopuštao da
to učini.
Mac je pogleda ravno u oči. "Ako želiš da prestanemo...”
Bile su to najvelikodušnije riječi koje joj je ikada uputio. Isabella je bila svjesna da se
Mac jedva obuzdava, no čak je i u takvom stanju bio spreman povući se ako bi ona to željela.
Obujmivši mu dIanovima obraze, poljubila ga je dugo i strasno. "Ne želim prestati”, rekla
mu je. "Želim ovo.”
Macove oči potamne. Zjenice su mu se toliko proširile da su gotovo posve progutale
bakrenu boju njegovih šarenica. Poljubio ju je i ponovno spustio prste do njezina otvora, nakon
čega je ondje osjetila tupi vrh njegove erekcije. "Jesi li spremna?” upita je.
Ona kimne, i dalje nervozna. Mac ju je nastavio ljubiti dok je polako ulazio u nju, držeći
je čvrsto za bokove. Isabella raširi oči od šoka, osjećajući ga u sebi nakon toliko godina. Bio je to
čudan i u isto vrijeme čudesno poznati osjećaj.
"Tako si uska”, prošapće Mac. "Zašto si tako strašno uska?”
"Zato što sam živjela poput opatice.”
"A ja sam živio poput redovnika. Mislim da smo oboje upravo prekinuli sve svoje
zavjete.”
Ona se nasmiješi, a onda naglo usiše zrak spustivši se do kraja.
Uopće ju nije boljelo. Isabella se nasmiješi od radosti i olakšanja. Da, Mac je jedva stao u
nju, no ona je bila toliko vlažna da je s lakoćom uklizao unutra. Osjećala se predivno.
Premda je prošlo mnogo vremena otkako su posljednji put bili ovako spojeni, Isabella
nikad nije zaboravila taj osjećaj potpune ispunjenosti, još od njihove prve bračne noći. Mac je te
davne noći ostavio svoj otisak u njoj i njeno je tijelo točno zapamtilo svaki njegov detalj.
Mac joj je prolazio prstima kroz kosu izvlačeći je iz punđe sve dok se nije slobodno rasula
niz Isabellina leđa. "Ja pripadam ovamo, tu mi je mjesto”, prošaptao je.
Da.
 Macove ruke nježno su je milovale i Isabella se počne kretati iznad njega. Osjećajući ga u
sebi, nije mogla razmišljati ni o čemu drugom.
"Volim te”, čula je svoj vlastiti glas.
"I ja volim tebe, moja Isabella. Nikad te nisam prestao voljeti, niti na sekundu.”
U tišini sobe čulo se samo njihovo disanje i sladostrasno stenjanje dok su se kretali jedno
uz drugo, popraćeno laganim škripanjem otomana.
Mac je imao pravo; njemu jest bilo mjesto u njoj. Njih dvoje su savršeno odgovarah jedno
drugomu - zato što su se tako dobro međusobno poznavali. Isabellu preplave sjećanja na
mnogobrojne noći s Macom, na njegovo čvrsto tijelo koje ju zabija u madrac, njegove ruke na
svakom dijelu njezina tijela, njegova vruća usta koja raspiruju vatru u njoj, svaki put iznova...
Vođenje ljubavi s Macom znalo je biti burno i uzbudljivo, a ponekad je bilo sporo i vruće, baš
kao i ovog sunčanog jutra u njegovu ateljeu.
Isabella je osjećala toplinu po cijelom tijelu, od upaljene peći i od Macovih ruku.
Proučavao ju je poluzatvorenim očima, lica opuštenog od užitka, usana izvijenih u
lascivan osmijeh.
"Moja skandalozna debitantica”, reče on. "Nogu ovijenih oko razbludnog lorda.”
"Lorda koji je voli.”
"U to nikad nemoj sumnjati”, reče Mac. "Ali ja sam svejedno jedan jako, jako razbludni
lord. Pohotna namigušo.”
"Bila sam zavedena.”
"Prikladan izgovor. Zavedena ovime?" Mac se zabije u nju malo snažnije. Isabella dahne
od užitka. "Ili ovime?” Još jedan potisak, još snažniji, nakon što ju je uhvatio čvrsto za bokove,
ulazeći stručno u nju.
"Da, Mac, da. ”
Mac zastane i lice mu se zgrči. "Ah, kvragu, ne još.”
Zatim počne drhtati, a kožu mu prekrije znoj. Brzo gurne prste ondje gdje su bili spojeni i
stane je trljati i dražiti kako bi je doveo do vrhunca. Isabellino je tijelo već bilo dovoljno napeto i
usijano, no njegov je dodir potpuno izbezumi. Tijelom su joj se razlijevali valovi neopisiva
užitka. Velikom, svijetlom sobom odjekivali su njezini krici.
Hroptavo dišući, Mac ju je pridržavao svojim čvrstim, snažnim rukama, zabijajući se u
nju odozdo, dok je ona izvijala leđa i uvlačila ga u sebe sve dublje i dublje.
Snaga njezina orgazma odvukla ju je u rijeku potpunog mraka, a kad je konačno otvorila
oči, Mac ju je gledao smijući se, nježnog izraza lica.
"Tako si lijepa”, rekao je hrapavim glasom. "Ljubavi moja, srećo moja. Tako si lijepa.”
Isabella ga poljubi u vruća usta kad ju je povukao na sebe. Ležao je na leđima, a ona na njemu.
Bili su i dalje spojeni, a Mac je bio jednako ukrućen kao i na početku. I nije se prestajao smijati.
Zajedno su dolazili k sebi, slušajući šištanje ugljena u užarenoj peći, koja je zagrijavala
sobu do ljetnih temperatura. Još toplije je bilo na Macovom tijelu, udobnijem od ijednog madraca
na kojem je ikada ležala.
Mac prijeđe prstima po Isabelbnoj jagodici. "Zaprljao sam te slikarskim ugljenom. Očito
ga je bilo na mojim prstima.”
Isabella mu se nasmiješi. "Navikla sam na to.”
"Uvijek sam te obožavao vidjeti zamrljanu slikarskim ugljenom.”
"Ili bojom?” Macov slikarski zanos katkada bi ga potaknuo na divlje vođenje ljubavi ako
su Isabella i on bili sami u ateljeu. "To mi se najviše sviđalo”, reče ona.
Odavno se nije osjećala ovako ugodno i opušteno. I okružena ljubavlju koja je izvirala iz
Maca i privlačila je u svoj zagrljaj.
 "Mi smo dobar par”, promrmlja Mac ispod njezina uha. "Sve tračerske novine pisale su o
našem braku, no nitko nije znao koliko je zapravo bio dobar.”
"Novine su objavljivale totalne gluposti.” Isabella ga poljubi u obraz, uživajući u okusu
njegovih čekinja.
On se zasmijulji. "Najzabavnije mi je bilo kad su nagađali jesam li zabunom skrenuo
prema Rimu umjesto prema jednoj od tvojih večernjih zabava.”
"To je bila moja krivnja. Te su me večeri svi gnjavili ispitujući me gdje si, pa sam im
rekla da si se vjerojatno izgubio putem prema kući. Sjećam se da sam bila prilično ljuta.”
"Na mene?”
"Na njih. Što se ikoga tiče gdje si ti? To je samo tvoj i moj problem.”
"Pa, sad sam ovdje.”
Isabella zanjiše kukovima osjećajući Maca u sebi, i dalje tvrdog poput kamena. "Bome
jesi.”
Mac ispusti topli zvuk iz grla. "I ostat ću ovdje. Zauvijek.”
"To bi u ovom položaju na kraju postalo neudobno, čak i tebi.”
"Ne znam baš.” Mac joj poljubi usne. "Meni se sviđa ovdje.”
Isabella mu krene odgovarati, no Mac se polako utisne u nju i Isabelline se riječi pretvore
u sladostrasni uzdah. Uvijek je to radio, počeo bi polako, gotovo pospano, a onda bi je iznenada
napao divljim i neobuzdanim vođenjem ljubavi, nakon čega bi oboje bili iscrpljeni i prepuni
bolova. Mac bi je ostavio bez daha, vruću, oznojenu, nasmijanu i temeljito zadovoljenu.
Ponovno su vodili ljubav. Nakon što su i drugi put zajedno dosegli vrhunac, otkrili su da
se nalaze na podu. Isabella je i dalje bila na Macu, a crvena zavjesa od brokata ležala je oko njih,
strgnuta sa svojih držača. Mac se tiho nasmije, a onda mu oči potamne onako kako bi mu
potamnile prije orgazma. Njegove ruke lutale su Isabellinim oznojenim tijelom, mirisi vođenja
ljubavi mi je šali su se s mirisom uljanih boja. Uljane boje - to je bio Macov miris. Kad god bi ih
negdje namirisala, Isabella bi bila preplavljena sjećanjima na svoga muža.
Mac je privuče k sebi dok su se primirivali, oboje teško dišući. Zatim su dugo ležali u
tišini, dok se vani iza visokih prozora sunce dizalo prema svome zenitu.
"Mac”, prošapće Isabella. "Što nam se dogodilo?”
Mac joj pomiluje kosu dIanom. "Udala si se za Mackenzieja. Mora da si bila luda.”
"Ali nisam.” Isabella podigne glavu i zagleda se u njegovo muževno lice. "Znala sam da
moram to učiniti. Nikad nisam sumnjala u ispravnost svoje odluke.”
"Moja je odluka bila grozno neispravna. Ali nisam mogao odoljeti izazovu; morao sam
zavesti mladu debitanticu u bijeloj opravi. Trebao sam te, međutim, pustiti na miru.”
"Drago mi je što me nisi pustio na miru. Znala sam kakvog su muškarca moji roditelji
priželjkivali za zeta - moj otac je već bio izabrao trojicu. Mislili su da ne znam ništa o tome, ali ja
sam sve znala. Kad si te noći na terasi prošaptao kako sumnjaš da imam hrabrosti udati se za
tebe, shvatila sam da je to moja jedina prilika za bijeg. I iskoristila sam je.”
"Bijeg?” Macove se obrve približe jedna drugoj. "Ja sam bio tvoj bijeg? Povrijeđen sam,
Isabella.”
"Ja sam izabrala tebe, Mac. Ne zbog tvojeg bogatstva - gospođica Pringle je uvijek
naglašavala kako novac nije jedini razlog za udaju; i najbogatiji muž može biti škrtac i
učiniti svoju ženu duboko nesretnom.”
Mac se još jače namršti. "Gospođica Pringle je trebala biti propovjednik.”
"Pa, voljela je držati propovijedi, istina. No imala je pravo.”
"Jesi li se sjetila kreposne gospođice Pringle kad si odlučila pobjeći od svoje obitelji i
živjeti skandalozno sa mnom?”
 "Nismo živjeli skandalozno; vjenčali smo se.” Isabella je pratila prstom rub njegovih
usana. "Doduše, malo neprilično...”
"Ništa u vezi s našim vjenčanjem nije bilo neprilično. Jako sam se dobro pobrinuo da to
bude zakoniti brak, znajući da bi ga inače tvoj otac pokušao poništiti.”
"Jadni moj tata. Uništila sam mu sve nade. Nisam bila sretna zbog toga, no kad bih mogla
ponovno birati...” Isabella pogleda Maca ravno u oči. "Postupila bih jednako.”
Isabella je vidjela njegovu zbunjenost, njegovu nadu, njegovu tugu. "Ali ja sam ti
upropastio život.”
"Nemoj glumiti mučenika. Znaš li zašto sam se pristala udati za tebe, Mac Mackenzie?
Iako te nisam poznavala, znala sam sve o tebi - svi stalno govore o vašoj obitelji. Znala sam da je
Ian bio u onoj groznoj umobolnici, znala sam da su Cam i Hart imali nesretne brakove i znala
sam da ti slikaš gole žene u Parizu.”
Mac raširi svoje bakrene oči obrubljene crnilom. "Isuse, mogu zamisliti koliko je to
skandalozno zvučalo tvojim djevičanskim ušima.”
"Trebala bih biti zakopana u zemlju da me zaobiđu londonski tračevi, koliko god bili
skandalozni.”
"Istina je da su i Hart i Cam imali nesretne brakove, ali ne shvaćam zašto bi se zbog toga
udala za njihovog brata?”
"Zato što su njihove žene bile dobro zbrinute. Elizabeth je bila okrutna prema Cameronu,
znam da jest, no on nikad nije rekao ništa loše o njoj. A Harta je frustrirala Sarina plašljivost, no
ni on nije nikad rekao ništa o tome. Odrekao se dugogodišnje ljubavnice kako bi bio vjeran svojoj
ženi, iako je bilo više nego očito da ga se Šarah bojala. I nije to učinio samo kako bi sakrio svoj
prljavi veš, nego zato što mu je bilo stalo do nje. Vidjela sam Harta kad su Šarah i njihovo dijete
umrli. Nije izgledao kao da mu je laknulo, kako su tvrdili neki zlobnici. Bio je potpuno shrvan. A
smrt gospođe Palmer bila je posljednja kap u čaši. Hart je jako usamljen.”
Mac zastenje. "Isabella, počneš li kuhati Hartu čaj od ječma i plesti mu papuče, ja ću se
razboljeti.”
"Ne budi sebičan. Tvome bratu treba netko tko će se brinuti o njemu.”
"Moj brat je moćni vojvoda od Kilmorgana. Ja trebam nekoga tko će se brinuti o meni.”
Mac je obgrli svojim snažnim rukama. "Bio sam najsretniji čovjek na svijetu, a onda sam izgubio
svu svoju sreću. Meni trebaš plesti čarape.”
"Ne budi smiješan.” Isabella ga poljubi u vrh nosa. On joj obujmi dIanom potiljak i
privuče je u pravi, ozbiljni, dugi poljubac. Isabella zaključi da je razgovor završen.
Mac ju preokrene na leđa, položi je na zavjesu koja je pala na pod i smjesti se između
njenih nogu. U tom trenutku netko zakuca na vrata, nakon čega se začuje Bellamyjev hrapavi
glas.
"Gospodine lorde?”
"Prokletstvo”, progunđa Mac. "Gubi se.”
"Rekli ste, ako je hitno...”
"Zgrada se počela urušavati?”
"Ne još, gospodine lorde. Njegova milost vas želi vidjeti.”
"Reci njegovoj milosti da nestane, Bellamy. Neka ode u neku daleku, jako daleku
zemlju.”
Bellamy nakratko zašuti, očito nezadovoljan Macovim odgovorom. "Mislim da biste
trebali razgovarati s njime, gospodine lorde.”
"Kvragu, čovječe, ti radiš za mene, a ne za mojeg nametljivog brata.”
"U tom slučaju, gospodine lorde, želim dati otkaz.”
 Mac razdraženo uzdahne. Mlađa braća Mackenzie bila su naviknuta na odlučne pozive
svojeg najstarijeg brata, no čak je i Isabelli bilo jasno da je Hart ovaj put ipak malo pretjerao.
"U redu je, idi”, reče ona prelazeći prstom preko Macova nosa, sve do usana. "Možda se
radi o nečem važnom. Neću pobjeći.”
Mac je poljubi dugo i strastveno. Poljubac je bio toliko vruć da je Isabella spontano ovila
ruke oko Macova vrata i priljubila se uz njega. Imala je neki predosjećaj da nakon ovog trenutka
više nikad neće imati priliku to učiniti. Nije znala odakle joj takve misli, no predosjećaj je bio
prilično neugodan i natjerao ju je da se grčevito privije uz Maca.
Isabella je znala da bi Mac najradije ostao ondje s njom. No Bellamy je ponovno zakucao
na vrata i nestrpljivo se nakašljao.
"Nadam se, za njegovo dobro, da se radi o nečem prokleto važnom”, promrmlja Mac dok
se odvajao od Isabelle. Ustao je, podigao s poda svoj kilt i krenuo prema vratima. Isabella je
imala savršeni pogled na njegov derriere, koji je i dalje bio u izvrsnoj formi.
13

Nakon iznenadne bolesti, gospodarica kuće u ulici Mount spakirala je svoje stvari i
otputovala na more. Mayfair tuguje zbog njezina odlaska.
- Rujan 1877.

Hitno, rekao je Bellamy. Prokleta katastrofa, pomisli Mac silazeći sa zadnje stube.
Hart je stajao u glavnom predvorju. S njime su bili Ian i neka žena koju Mac nikad prije
nije vidio. Prostrano predvorje protezalo se kroz cijelu kuću izgrađenu u paladijanskom stilu i
bilo je ispunjeno ulaštenim drvenim pokućstvom, umjetničkim slikama i visokim prozorima. U
samom njegovom središtu nalazio se okrugli stol s golemim cvjetnim aranžmanom koji je
posluga svakodnevno mi je njala. Prije je tu stajao mramorni Berninijev kip grčkog boga i božice,
isprepletenih u ljubavnom zagrljaju, no iako se radilo o prekrasnom umjetničkom djelu, Beth je
zaključila da je cvijeće manje šokantno za dame koje dolaze ovamo u posjet. Bernini je preseljen
na kat, u Hartove privatne odaje.
Mac je sumnjao da je ova žena došla u posjetu Beth ili Isabella Bila je mršava kao kostur i
odjevena u tamnosmeđu opravu, ofucani šešir i preširoku pelerinu koja joj je ružno visjela sa
suhonjavih ramena. Lice joj je bilo iznureno od brige, premda nije djelovala puno starije od
Isabelle. Priljubljena uz ženine noge i zavezana uzicom za njezino zapešće, stajala je majušna
djevojčica, svjetlocrvene kose i smeđih očiju.
Hart se obraćao ženi na francuskom. Ian je stajao pokraj njih, ruku spojenih na leđima,
ljuljajući se lagano na petama, što je činio kad je bio zbunjen ili uzrujan.
Mac zakopča košulju koju mu je Bellamy dobacio da prekrije svoj goli torzo. "Hart? Što
želiš? Tko je ona?"
Pogled koji mu je Hart uputio mogao bi napraviti rupu u kamenom zidu. Hartove oči,
zlatne poput orlovskih očiju, uvijek su djelovale pomalo predatorski, no trenutačno su
bile ispunjene gnjevom.
"Pustio sam te da radiš što god želiš jer ni ja nisam baš svetac”, rekao mu je napetim
glasom. "No ne volim laži.”
"Laži? Kakve laži? O čemu to, dovraga, govoriš?”
Ian ga prekine. "Ona tvrdi da je to tvoje dijete. Ali to nije točno.”
"Naravno da nije”, zapanjeno će Mac. "Ja nikad nisam vidio ovu ženu.”
Mlada žena pratila je razgovor trojice braće zabrinutim pogledom koji je odavao
nerazumijevanje.
Mac joj se nestrpljivo obrati na francuskom jeziku. "Zabunili ste se, madame.”
Ona mu uputi pogled pun boli i počne ubrzano govoriti. Naravno da se nije zabunila, on je
Mac Mackenzie, poznati škotski lord koji je godinama bio njezin ljubavnik u Francuskoj. Mac je
radi nje napustio svoju ženu, ali je nestao godinu dana nakon rođenja njihove djevojčice. Ona je
dugo, dugo čekala njegov povratak, a onda se razboljela i nije se više mogla brinuti za malu
Aimee. Doputovala je sve do Škotske kako bi ostavila Aimee s Macom.
Mac ju je začuđeno slušao. Hart je imao bijesan izraz lica, a Ian je gledao u pod,
naslonivši bradu na stisnute šake.
"Kunem ti se, Harte, nemam pojma tko je ona”, reče Mac nakon što je žena prestala
govoriti. "Nikad nisam spavao s njom i ova djevojčica nije moja kći.”
"Zašto onda tvrdi da jest, dovraga?” upita ga Hart. "Kako ja to mogu znati?”
Mac začuje iza sebe lagane korake i šuškanje svile, pa zatvori oči u očajanju. Prokletstvo.
Zatim ih ponovno otvori i ugleda Isabellu kako silazi posljednjim nizom stuba. Bila je potpuno
odjevena - svaka vrpca bila je zavezana, svaki gumb zakopčan. Jedino joj kosa nije bila u
savršenom stanju; vezala ju je u niski konjski rep koji joj se spuštao niz leđa. Nije se uopće
obratila braći, već se smjesta uputila prema krhkoj, mladoj ženi.
Hart joj prepriječi put. "Isabella, vrati se gore.”
"Nemoj meni govoriti što da radim, Harte Mackenzie”, oštro mu je odbrusila. "Ova žena
mora pod hitno sjesti. Može li itko od vas muškaraca pozvoniti slugama da donesu
čaj?” "Isabella.” Hart je pokušao svojim strogim tonom.
"Ovo nije Macovo dijete”, ponovi Ian. "Nije dovoljno staro.”
"Čula sam te”, reče Isabella. "Dođi sa mnom, petite", obratila se ženi na francuskom.
"Idemo nekamo sjesti, da se možeš odmoriti.”
Žena se zaprepašteno zapiljila u Isabellu kad joj je ova nježno obgrlila ramena. Dopustila
je da je Isabella povede nekoliko koraka, a onda je položila ruku na trbuh i srušila se na pod.
Mac poviče za Bellamyjem, koji je nakon Isabellina komentara krenuo prema prolazu za
poslugu. "Zaboravi na prokleti čaj, Bellamy. Pošalji nekoga po liječnika.”
Pomogao je Isabelli podići ženu s poda i položiti je na divan. Žena prestravljeno pogleda
u Maca, no Isabella joj se obrati smirenim tonom: "Bit će sve u redu, madame”, rekla joj je. "Sad
će doći liječnik. A onda ćete se ići odmoriti.”
Žena zajeca kroz suze: "Anđeo. Vi ste pravi anđeo. Moje siroto dijete.”
Budući da nije bila glupa, vidjevši da joj se majka srušila na pod i slušajući muškarce
kako viču, djevojčica shvati da se događa nešto veoma loše. I učini ono što bi svako dijete učinilo
na njenom mjestu - otvori usta i počne glasno plakati.
Njezina majka zajeca još jače: "Jadno moje dijete! Što će biti s mojom sirotom
djevojčicom?”
Ian okrene svima leđa i potrči uz stube, zaobišavši putem Beth, koja je upravo silazila s
kata, kao da je nije uopće vidio. Beth zatrepće gledajući u njegova leđa koja su se
brzo udaljavala, a onda zastane dvoumeći se kojim putem da nastavi - gore ili dolje.
Odlučila je poći dolje. Beth priđe malenoj djevojčici i podigne je u svoje naručje.
"Nemoj plakati”, reče joj na francuskom. "Nitko ti neće učiniti ništa nažao. Vidi, tu je
maman."
Beth odnese dijete do njezine majke, no mlada žena nije posegnula za svojom kćeri.
Sjedila je naslonjena na jastuke kao da odavno nije osjetila ispod sebe nešto tako mekano,
a možda ni nikada.
Beth pogleda u Maca i odgovori ozbiljnim izrazom lica na njegov upitni pogled. Dijete se
donekle smirilo, ali je šmrcalo u Bethino rame.
Isabella je držala ženu za ruku. "Jadnica je posve iscrpljena”, reče na engleskom
obraćajući se Beth.
"Nije to samo iscrpljenost.” Mac također pogleda u Beth. "Zar ne?”
Beth kimne. "Viđala sam već to, u ubožnici. Liječnik može samo ublažiti bol, no mislim
da joj neće moći dugo pomagati.”
"Zato je došla ovamo.” Isabella protrlja ženinu šaku i prebaci se na francuski. "Došli ste
ovamo zato što ste bolesni.”
Ona kimne. "Kad sam shvatila da se gospodin lord neće vratiti, ovo je bilo jedino mjesto
kamo sam mogla poći.”
"Moramo je smjestiti u krevet”, reče Isabella.
Hart je i dalje stajao nasred predvorja kao neki strogi, nepokolebljivi bog. "Pričekajmo
Bellamyja, on će je odnijeti gore.”
 "Za Boga miloga, ja ću je nositi.” Mac podigne ženu u naručje.
Bila je tako lagana da je zamalo izgubio ravnotežu; osjećao se kao da nosi odjeveni
kostur. Mac se složio s Bethinom procjenom, ova mlada žena je bila na samrti.
Dok ju je nosio gore, proučavala mu je lice nabirući zbunjeno obrve. Beth i Isabella su
hodale za njima. Beth je i dalje nosila malenu djevojčicu.
Mac je čuo kad je Beth upitala Isabellu: "Misliš da je ovo dijete preplašilo Iana?”
"Ne znam”, odgovori Isabella. "No nemoj se brinuti, draga. Sigurna sam da Ian neće tako
reagirati na vašu djecu.”
Mac je osjećao Bethinu zabrinutost, no nije znao kako je utješiti. Ian je bio potpuno
nepredvidljiv i nitko nije mogao znati kako će se ponašati kad postane otac.
Mac unese ženu u gostinjsku sobu koja je uvijek bila spremna za eventualne goste i položi
je na krevet. Žena se osvrne oko sebe upijajući zadivljenim pogledom svu tu raskoš, pipajući
poplun od damasta kojim ju je Isabella pokrila.
Isabella pozove Evans, pa uzme dijete iz Bethina naručja i preda ga Macu.
"Pazi na nju, dragi. Izađi iz sobe.”
Djetešce pogleda u Maca i smjesta počne opet tuliti. Isabella nemilosrdno odvede Maca
do vrata i izgura ga u hodnik baš u trenutku kad je Evans stigla gore užurbanim koracima, ruku
punih odjeće. Iza nje su hodale još dvije služavke; jedna je nosila lavor s vodom, druga ručnike.
Malena Aimee je i dalje vrištala, a Macu se zalupe vrata u lice.
Ian im priđe hodnikom, noseći brdo kutija. "Što joj radiš?” upita nadglasavajući Aimeeino
plakanje.
"Ništa. Držim je. Žene su preuzele nadzor i izbacile me van. Uvijek sam mislio da su
Škotkinje najsamovoljnije žene, no Engleskinje su još gore od njih.”
Ian pogleda u Maca kao da nije imao pojma o čemu ovaj govori.
"Pronašao sam kocke za slaganje. Na tavanu.”
Ian uđe u maleni dnevni salon nasuprot gostinjske sobe. Mac pođe za njim i zatekne ga
kako sjedi na podu, vadi dječje kocke iz kutija i slaže ih na tepih. Aimee pogleda dolje
sa zanimanjem i smjesta prestane plakati.
"Posjedni je na pod”, reče Ian.
Mac spusti djevojčicu iz svoga naručja. Nekoliko trenutaka je nesigurno stajala na
nogama, a onda je smjestila svoju malenu guzu na tepih i posegnula za kockama. Ian se ispruži
pokraj nje na podu i pokaže joj kako slagati kocke jednu na drugu.
Mac sjedne na najbližu stolicu. Ruke su mu visjele između koljena prekrivenih kiltom.
"Kako si znao da je to bilo na tavanu?”
"Igrah smo se ovim kockama kad smo bili djeca”, reče Ian.
"Znam da jesmo, no to je bilo prije dvadeset i pet godina. I ti se još sjećaš gdje su točno
bile spremljene, nakon toliko vremena?” Mac podigne ruku. "Ne, čekaj, naravno da se sjećaš.”
Ian ga nije slušao. Naučio je Aimee sagraditi niski zid, koji je Aimee veselo srušila. Ian je
čekao da dovrši, a onda joj strpljivo pomogao ponovno ga sagraditi.
Mac provuče ruku kroz kosu. Kakvo ludo jutro. Maloprije je držao Isabellu u svome
zagrljaju i bio je sretan. Pomirenje je visjelo u zraku i Mac je još na sebi osjećao toplinu njezina
tijela. Onda se pojavila ta suluda Francuskinja i uvalila im svoju kćer izjavivši da je Mac njezin
otac. A Isabella je, umjesto da otrči u oružarnicu po pištolj i upuca Maca, ne časeći časa
priskočila u pomoć toj sirotici.
Ovo je zasigurno bila noćna mora.
Mac ustane. Morao je navući na svoje nago tijelo još štogod osim kilta i košulje, a morao
je otkriti i tko je ta žena.
 Čim je stigao do vrata, Aimee je počela tuliti. Pištavi zvuk njezina plača probijao je
Macovu lubanju poput svrdla. Nije prestajala dok se Mac nije vratio i sjeo pokraj nje. Aimee se
smjesta utišala i nastavila se igrati s kockama.
"Što joj je?” upita Mac.
Ian slegne ramenima. "Želi da budeš s njom.”
"Zašto?”
Ian ne odgovori ništa i nastavi slagati kocke. Baš kao i kad je bio mali, Ian je svaku kocku
precizno postavljao na drugu, pomičući je milimetar po milimetar, sve dok nije bio posve
zadovoljan.
Aimee se nasmije i sruši ih.
"Iane”, reče Mac dok je Ian ponovno slagao kocke. "Zašto mi jedino ti vjeruješ? Mislim,
u vezi s ovim djetetom. Zašto samo ti vjeruješ da nije moje?”
Ian nije podizao pogled sa svojeg opčinjavajućeg zadatka. "Ti nisi bio s drugom ženom
otkako te Isabella napustila, a to je bilo prije tri i pol godine. Ova djevojčica je tek
prohodala. Čak i uzevši u obzir vrijeme koliko ženi treba da donese dijete na svijet, premlada je
da bi bila tvoja.”
Besprijekorno logičan. To je bio Ian.
"Jesi li svjestan, brate, da sam mogao lagati o svojem celibatu?” Ian podigne glavu. "Ali
nisi.”
"Ne, nisam. Hart misli da lažem. Tko zna što Isabella misli?”
"Isabella vjeruje u tebe.”
Mac pogleda u svoga brata i shvati da ga Ian gleda ravno u oči. Mac se raznježi. Trenuci
kad bi Ian uspio to učiniti bili su tako rijetki i dragocjeni. Osim toga, Ian mu je
vjerovao, osjećajući duboko u sebi da Mac govori istinu. Dvostruko dragocjeno.
Ian zatrepće i ponovno se udubi u slaganje kocaka. Čarolija se raspline.
Sobu ispuni neki čudan smrad. Oba muškarca pogledaju u Aimee, koja je upravo
pokušavala ugurati kocku u usta.
Mac napravi grimasu. "Vrijeme je da potražimo žene, rekao bih.”
"Da”, složi se Ian.
Braća brzo ustanu. OsIanjajući se rukama o pod, Aimee se osovila na svoje bucmaste
nožice, ne ispuštajući kocku iz ruku. Zatim je pružila ručice prema Macu.
Ian je izbjegavao izravno pogledati u Maca, no na usnama mu je titrao smiješak. Mac
podigne Aimee u naručje. Oko djevojčice se sada širio kiselkasti smrad. Veselo se igrala kockom
dok su dva muškarca žurno hodala kućom u potrazi za nekom pripadnicom ženskog spola.
Lokalni liječnik je brzo stigao i dugo se zadržao u gostinjskoj sobi s Francuskinjom. Kad
god bi provirio unutra, Mac bi ugledao svoju ženu kako sjedi pokraj bolesnice i pomaže liječniku.
Aimee se nije željela odvajati od Maca. Jedna od sobarica, Škotkinja vedra lica, majka
petero djece, bez problema ju je oprala i promijenila joj pelene, no Aimee je počela plakati čim je
Mac pokušao izaći iz sobe i umirila se tek kad ju je ponovno uzeo u naručje. Na koncu je proveo
cijeli dan s njom jer bi ta malena djevojčica, kad god bi je pokušao ostaviti s Beth ili s
voditeljicom kućanstva, ili sa sobaricom vedra lica, briznula u gorki plač. Mac je te noći zaspao
posve odjeven, iznad pokrivača, s Aimee koja je ležala pokraj njega na trbuhu.
Sutradan ujutro, nenaspavan i iscrpljen, Mac je odnio Aimee na terasu. Vjetar je
zahladnio jer je u Visočju zima dolazila rano, no na vedrom nebu sjalo je žarko sunce. Voditeljica
kućanstva donijela je malenu stolicu za Aimee i pomogla Macu dobro je zabundati i zaštiti od
hladnoće. Mac je sjeo na nisku kamenu balustradu i zagledao se u nepregledne vrtove i pIanine
iza njih, koje su poput golemog nazupčanog zida ograđivale Škotsko visočje.
 Čuo je iza sebe Isabelline korake kako mu se približavaju mramornom terasom, no nije se
okrenuo. Stigavši do ograde, zaustavila se pokraj njega, pogleda usmjerenog u ljepotu krajolika
koji ih je okruživao.
"Umrla je u snu”, reče Isabella nakon kraće šutnje. Glas joj je bio promukao od umora.
"Doktor je rekao da je imala rak koji joj se proširio cijelim tijelom. Bio je iznenađen što je
i toliko poživjela. Očito se prisilila ostati na životu dok ne smjesti svoje dijete na sigurno.”
"Je li ti rekla svoje ime?” upita Mac.
"Mirabelle. Nije mi rekla prezime.”
Mac je proučavao pogledom umjetno oblikovane vrtne gredice. Vodoskoci će uskoro
morati biti ispražnjeni da se ne zalede, a gredice će prekriti snijeg.
"Ja ti vjerujem, znaš”, reče Isabella.
Mac se okrene i pogleda u nju. Isabella je jutros na sebi imala tamnosmeđu opravu koja se
raskošno presijavala na suncu. Stajala je poput dama na Renoirovim slikama, kraljevski uspravna
i staložena, dok se sunčeva svjetlost poigravala njenom kosom i naborima njenih skuta. Lice joj
je bilo blijedo nakon neprospavane noći, ali i dalje prekrasno.
"Hvala ti”, reče Mac.
"Vjerujem ti zato što sam stekla dojam da je Mirabelle bila plaha i stidljiva. Rekla mi je
da je učinila sve što je bilo u njenoj moći kako te ne bi morala potražiti. Zapravo, nije
uopće željela napustiti Pariz, ali je morala to učiniti iz očaja. Bila je prestravljena - bojala se
mene, tebe, ovog mjesta.” Isabella odmahne glavom. "Uopće nije bila tvoj tip žene.”
Mac podigne obrve. "A što da je bila, kako ti kažeš, moj tip žene?”
"Čak i da je bila srčana mlada žena koja se ne boji reći što misli o tebi, nikad je ne bi
ostavio bez igdje ičega, a kamoli s malim djetetom. Ti jednostavno nisi takav čovjek.”
"Drugim riječima, ti nemaš povjerenja u moju vjernost, samo u moju dobrodušnost i moj
ukus kad su u pitanju žene.”
Isabella slegne ramenima. "Preko tri godine smo živjeli razdvojeno. Ja sam ostavila tebe,
zatražila rastavu. Kako mogu znati da nisi potražio zadovoljstvo negdje drugdje? Većina gospode
bi to učinila.”
"Ja nisam većina gospode”, reče Mac. "Da, pomišljao sam to učiniti - kako bih sebi
podigao moral ili da bih tebe kaznio, ni sam nisam siguran zašto. Ali ti si mi slomila srce.
Bio sam prazan. Nisam više ništa osjećao. Pomisao da diram neku drugu ženu...”
Macovi su se prijatelji sprdah s njegovim celibatom, a njegova braća su mislila kako se
time želio dokazati pred Isabellom. Ovo drugo jest bio djelomičan razlog, no prava je istina bila
da Mac nije želio druge žene. Nijedna mu ne bi mogla pružiti utjehu, pa ni zaborav. Mac je
izgubio sebe kad se oženio Isabellom, i to je bilo to.
"Mislim da znam tko je Aimeein otac”, reče Isabella. "Čovjek koji je prodao krivotvorene
slike gospodinu Craneu.”
"I ja sam došao do istog zaključka. Kvragu, tko je taj nitkov?” Mac se namršti piljeći u
krajolik ispred sebe. "Dok sam nosio Mirabelle po stubama, vidio sam da je shvatila da ja nisam
otac njezina djeteta. Ali nije ni pisnula - zašto to nije rekla tebi ili Beth?”
"Naravno da nam nije rekla. Promisli malo, Mac. Što bi ti učinio na njenom mjestu? Bez
prebijena novčića, znaš da umireš... Bi li radije ostavio svoje dijete s bogatim bratom moćnog
vojvode ili priznao svoju pogrešku i dopustio da ti dijete završi u ubožnici?”
Mac se morao složiti s njom. "Aimee neće završiti u ubožnici. Udomit će je netko od
seljana. Naš lovočuvar i njegova žena nemaju djece, a ona obožava djecu.”
"Neće je nitko udomiti. Ja ću je usvojiti.”
Mac se zapilji u nju. "Isabella.”
 "Zašto ne? Nije Aimee kriva što ju je otac napustio, a majka umrla od neizlječive bolesti.
Ja imam novca, golemu kuću i dovoljno vremena za odgajanje djeteta.”
Mac se odgurne od balustrade. "Njezin otac je luđak, u to nema sumnje. Taj tip, tko god
on bio, oponaša moje slike i potpisuje ih mojim imenom, a onda ih prodaje preko
uglednih trgovaca umjetninama, no nikad ne dolazi po novac. Pouzdani Ron je vidio nekoga
tko izgleda točno kao ja kako se kladi na utrkama, što znači da nas taj čovjek posvuda prati.
Da ne spominjem činjenicu da mi je pokušao spaliti kuću.”
"Ništa od toga nije Aimeeina krivnja.”
"Znam to. No što će se dogoditi kad bude došao po nju? A ti ćeš biti sama u kući.”
"Mogu je zaštititi”, tvrdoglavo će Isabella.
Macov glas se smekša. "Dušo, znam da želiš dijete.”
Ona se okrene prema njemu zajapurena lica. "Naravno da želim dijete. A Aimee nitko ne
želi. Zašto joj ne bih ja pomogla?”
"Što ćeš reći tabloidima, odakle je došla?”
"Zašto bih im išta govorila? Aimee ima crvenu kosu poput mene. Reći ću da je siroče
mojeg davno nestalog rođaka iz Amerike ili nešto slično.”
"Anđele moj, cijeli će London zaključiti da je ona moja nezakonita kći koju je rodila neka
nepoznata žena”, reče Mac. "Mislit će isto što je i Hart pomislio.”
"Odavno su me prestale dirati gluposti koje objavljuju tabloidi.”
Iako joj je glas zvučao oholo, Mac je znao da ju je to itekako diralo. Novinari su koristili
njihov brak kako bi prodavali novine. Iz nekog je razloga javnost bila fascinirana detaljima
o tome kako je Isabella preuredila kuću u ulici Mount, što se događalo na njihovim zabavama
i koji je bio povod svake njihove svađe, prave ili izmišljene. Kao brat jednog od
najmoćnijih plemića u Engleskoj, Mac se odavno navikao živjeti pod povećalom javnosti, no
Isabellin je život prije udaje za njega bio vrlo privatan i nju je sve to prilično pogađalo.
Mac je morao priznati da nije poduzeo ništa kako bi skrenuo pozornost novinara s njih
dvoje. Vodio je Isabellu u kockarnice, puštao je u svoj atelje dok je slikao aktove i putovao
s njom u Pariz, gdje je katkada radio danima bez spavanja dok je ona odlazila u kupovinu i
na zabave. Tabloidi su ih obožavali.
"Ali bi Aimee to moglo pogoditi”, reče turobno Mac. "Kad malo poraste.”
Isabelline oči bile su blistave i odlučne. "Neću dopustiti da to dijete odrasta neželjeno i u
siromaštvu. Tko god bio njezin otac, očito mu nije stalo do nje. Mirabelle je rekla da je
bila njegov model - mislila je da pozira za velikog i velikodušnog Maca Mackenzieja. Ti si
bio poznat po tome što nikad nisi prevario svoju ženu - sigurna sam da mu ne bi povjerovala kad
joj se predstavio tvojim imenom da smo ti i ja nastavili živjeti zajedno.” Isabella duboko udahne.
"Da te nisam napustila.”
"Za ime Božje, Isabella, Aimee nije začeta tvojom krivnjom.”
"Trebala sam ostati, Mac. Trebala sam uložiti više truda u naš brak.”
Isabella se tresla, oči su joj se pretjerano caklile. Ludica nije spavala cijelu noć i sad se
samooptuživala i govorila gluposti koje uopće nije mislila.
"Izluđivao sam te, ljubavi”, reče Mac. "Zar si zaboravila? Pročitao sam pismo koje si mi
napisala. Stotinu puta. I svaki put se nadao da ću pročitati nešto drukčije.”
"Znam. Ali ja sam pobjegla jer sam bila kukavica.”
"Prestani.” Mac je privuče u svoj zagrljaj. Mirisala je na sunce i želio je uroniti u nju i
ostati ondje cijeli dan. "Ja sam upoznao dosta kukavica, Isabella. Ti nisi jedna od njih. Zaboga,
udala si se za mene. Za to treba imati hrabrosti.”
"Nemoj me sada zadirkivati,”, reče Isabella zagnjurivši lice u njegovo rame. "Molim te.”
Mac je pogladi po njenoj crvenoj kosi, koja ja blistala na suncu. "Tiho, ljubavi. Možeš se brinuti
o ovom djetetu ako želiš.”
"Hvala.”
Mac umukne, no nije mu se to sviđalo. Pritom nije mislio na Isabellinu velikodušnu želju
da se brine o jadnom djetetu koje je upravo ostalo bez majke, već se bojao da je time željela
ublažiti neki umišljeni osjećaj krivnje. Također je strahovao što će onaj luđak učiniti kad dozna
da je Isabella uzela Aimee. Mac je morao pronaći tog gada.
Aimee se probudi, ugleda Isabellu i počne gukanjem tražiti njenu pozornost. Zasad je to
dijete samo trebalo držati u naručju, hraniti i paziti na nju. Bit će dovoljno vremena kasnije za
analiziranje složenih emocija odraslih ljudi.
Isabella podigne Aimee, koja počne plakati i pružati ruke prema Macu. Pomirivši se sa
situacijom, Mac je uzme u naručje. Nije se želio raznježiti kad mu se ugnijezdila ispod brade i
smjesta se umirila.
Isabella se nasmiješi. Obrazi su joj još bili vlažni od suza. "Sviđalo se to tebi ili ne, Mac,
ona je odlučila da joj pripadaš.”
"Što znači da ti moram stalno biti u blizini, ako se želiš brinuti o njoj.”
"Dok se ne navikne na mene, naravno. A kad je već tako, reci Bellamyju da nam kupi
karte jer se vraćamo u London.”
"U London? Ali zašto? Što nedostaje Kilmorganu? Ovdje ima više prostora za trčanje i
igru, i seoske djece s kojom se Aimee može igrati.”
Isabella mu uputi jedan od onih pogleda koji su poručivah da je beznadan slučaj, kao
uostalom i svi muškarci. "Moram angažirati dadilje i guvernante, nabaviti odjeću i urediti dječju
sobu. Čeka me stotinu poslova prije početka društvene sezone.”
Mac zaljulja Aimee. "Mislim da još nije spremna za društveni debi. Premalena je za
plesanje valcera.”
"Ne glupiraj se. Moje sezone su uvijek prepune događanja, a ne kanim poslati svoje dijete
na selo kako bih mogla bezbrižno priređivati zabave za svoje goste.”
"Kao što su naši roditelji činili, misliš?” Aimee se zabavljala povlačeći Maca za kosu dok
je nije podigao iznad glave, lagano je bacio u zrak i ponovno je uhvatio. Aimee je vrištala
od sreće.
"Da”, reče Isabella. "Sjećam se tog osjećaja samoće i neželjenosti. Ne želim da Aimee
odrasta gledajući nas izdaleka.”
Isabella je donijela odluku. Mac opet privije Aimee na svoja prsa, osjetivši blagu mučninu
i bojazan. Znao je da je Isabella bila duboko pogođena gubitkom njihova djeteta, no tek je sada
shvatio koliko je silno čeznula za djecom. Toliko silno da je bila spremna usvojiti Aimee? Vodeći
se uvrnutom logikom kako Aimee ne bi bila rođena da Isabella nije napustila Maca?
Jedno je bilo sigurno: koliko god bile složene Isabelline pobude, ona je čvrsto odlučila
povesti Aimee sa sobom u London. Aimee je bila mirna samo kad je Mac bio u blizini, a Mac je
odlučio ne ispuštati Isabellu iz vida.
Dakle, otputovat će svi zajedno u London. On i Isabella, dva satelita koji su dosad
oprezno kružili jedno oko drugoga, sada su bili dio nerazdvojnog trojca.
14

London je bio šokiran viješću o otuđenju između škotskog lorda i njegove Iady. On se
povukao na kontinent, a ona više ne stanuje u ulici Mount. Postoji jedna izreka čiju bi
pouku mnogi mladenci trebali poslušati, a glasi: Žurno vjenčanje, vječno kajanje.
- Siječanj 1878.

Mac je na terasi nazvao Isabellu hrabrom, no ona je tijekom putovanja prema Londonu
imala priliku upoznati pravog Maca. Krenuli su na put dan nakon što su dostojanstveno pokopali
Mirabelle u njezin tužni grob, na kišom natopljenom crkvenom groblju.
Aimee se toliko vezala uz Maca da ju je jedva smio itko drugi dotaknuti. Isabelli je
dopuštala da je nosi jer ju je u svojem malenom mozgu povezivala s Macom, ali joj je također
jasno dala do znanja da više voli kad je Mac drži u naručju. On joj je sa zadovoljstvom dopuštao
da mu sjedi u krilu, igra se njegovim satom na Iancu, skakuće mu po koljenima, poteže ga za
kosu i hvata za nos.
Isabella nikad nije zamišljala Maca kao nekoga tko bi mogao biti dobar s djecom - dok je
bila trudna, potajno je strahovala da Mac neće pokazati zanimanje za njihovo dijete. No sada,
promatrajući ga sa svojeg sjedala u kupeu, Isabella je sa zadovoljstvom primijetila kako je Mac
možda bolji s djecom od nje same. Hranio je Aimee mlijekom iz šalice, dopuštao joj da trga kruh
koji je dobio uz večeru i povlačio se jedino kad bi joj trebalo promijeniti pelenu. Određene
granice ipak moraju postojati, izjavio bi predajući uneređeno dijete Evans. Nakon što je neko
vrijeme proučavala njegov odnos s Aimee, Isabellina osobna sluškinja odjednom je postala
popustljivija prema Macu i čak mu se počela blago smješkati.
Dok se vlak kotrljao tračnicama, Mac je zaspao naslonjen na zid kupea, a Aimee je
spavala u njegovu naručju. Gledajući svojeg krupnog muža u kiltu, opruženog na svome sjedalu s
djetetom privijenim uz prsa, Isabella osjeti toplinu oko srca.
Kad su sutradan ujutro stigli u London, Mac je uputio svojeg kočijaša da ih odvede do
Isabelline kuće. Izlazeći iz kočije u ulici North Audley, praćena svojim otuđenim suprugom koji
je u naručju nosio malo dijete, Isabella je bila veoma svjesna pogleda svojih susjeda. Krajičkom
oka opazila je odmicanje zavjesa i lica koja se pojavljuju na prozorima. Mac je imao pravo:
glasine će biti nemilosrdne.
Njena posluga je, međutim, zaslužila svaku pohvalu. Bellamy je poslao telegram
Mortonu, obavijestivši ih da očekuju njihov dolazak. Morton je oslobodio sobu u kojoj je spavao
Daniel i pretvorio je u dječju sobu. Također je pozvao svoju nećakinju, dadilju koja je upravo
tražila posao. Morton je gospođici Westlock zakazao razgovor s njegovom gospodaricom za
poslijepodne tog istog dana. Dakako, ako to milostivi odgovara.
"Evo zašto stalno govorim da si mi preotela najbolje sluge”, reče Mac. "Morton je bog
među batlerima.”
"Trudim se udovoljiti vašim zahtjevima, gospodine lorde”, bezizražajno odvrati Morton.
"Znam, Mortone, ali sam i svjestan da biste me ostavili u tren oka kad biste morali birati
između mene i moje žene. Molim vas, recite Bellamyju da mi skuha malo Darjeeling čaja.”
Isabeli se gospođica Westlock veoma svidjela - u što nije ni sumnjala, budući da ju je
preporučio Morton - te ju je odmah zaposlila. Gospođica Westlock, ozbiljna i
praktična tridesetpetogodišnjakinja, ponijela je sa sobom svoje stvari računajući da će dobiti
posao. Smjestila se u sobu pokraj dječje sobe i smjesta preuzela svoje dužnosti.
Isabella je pIanirala ostatak dana provesti u raspakiravanju i kupovini. Trebalo je štošta
kupiti - dječja kolica, pelene, pokućstvo za dječju sobu, dječju odjeću, igračke. Mac je to
sve prepustio njoj, obavijestivši je da ide s Bellamyjem do svoje kuće ne bi li provjerio
kako napreduju radovi. Na koncu je morao povesti Aimee i gospođicu Westlock sa sobom, jer
mu je Aimee jasno dala do znanja da još nije spremna ispustiti ga iz vida.
Isabelli je istodobno bilo zabavno i tužno promatrati Maca kako se penje u kočiju držeći
dijete u rukama i gospođicu Westrock koja ga je pratila s velikom torbom punom potrepština.
Isabella i Mac se praktički nisu razdvajah otkako su napustili London; odjednom se osjećala
čudno bez njega u blizini.
Živjela si bez njega pune tri i pol godine, podsjetila je samu sebe. Tri i pol godine. Pa
ipak, nakon samo jednog poslijepodneva bez Maca, kuća joj se činila praznom. Zaključila je da je
najbolji lijek raditi nešto i zato se ukrcala u kočiju i odvezla se u ulicu Regent.
Isabella je otkrila da voli kupovati za djecu. Pročešljala je toliko dućana da je Evans
počela gunđati kako su joj se izlizali donovi na cipelama. Isabella je ušutka i natrpa joj
ruke slikovnicama, kockama, minijaturnim servisom za čaj i lutkom koja je bila samo
upola manja od Evans. Poznanike, koje je usput srela je, dakako, zanimalo za koga sve to kupuje
pa im je Isabella otvoreno rekla da pIanira usvojiti dijete. Ionako će svi prije ili kasnije to saznati,
zaključila je. Definitivno nije kanila skrivati Aimee od javnosti.
Kad se vratila kući, lakaji su gunđah jednako kao Evans unoseći gomilu kutija u kuću. Na
stoliću u predvorju Isabellu je dočekalo pismo od Ainsley Douglas. Mac se još nije bio vratio i
Isabella se požurila u svoju sobu kako bi pročitala pismo.
Pročitala ga je dvaput, a onda ga je poljubila. "Bog te blagoslovio, Ainsley, prijateljice
moja stara”, reče i ugura pismo u dekolte.
Mac se vratio doma noseći usnulu Aimee u naručju i zatekao Isabellu u dječjoj sobi.
Gospođica Westlock je morala nešto obaviti pa je Mac odnio Aimee gore da je osobno spremi u
krevet.
Isabella je stajala pred prozorom u dječjoj sobi, zureći van u kasno londonsko
poslijepodne i gladeći zlatnu kosu goleme lutke koja je sjedila na klupici ispod prozora.
Mac položi Aimee u njezin krevetac, prekrije je dekom i priđe Isabelli.
Isabella se nije okrenula. Lice joj pomiluje zalutala zraka popodnevnog sunca i Mac
ugleda na njemu tugu od koje mu se slamalo srce.
Dotakne joj rame. "Isabella.”
Isabella pogleda u njega očima punim suza. Zinula je kao da će mu se ispričati zbog
plakanja, no riječi joj nisu izlazile iz usta. Mac raširi ruke i Isabella pohita ravno u
njegov zagrljaj.
Dok ju je držao čvrsto uza se, počnu ga preplavljivati sjećanja. Nemoj se prisjećati. Nemoj
dopustiti da te svlada bol.
No sjećanja su bila neumoljiva i nemilosrdna.
Vidio je sebe, jasno kao da se dogodilo jučer, kako ulazi u Isabellinu spavaću sobu u ulici
Mount nakon što je pobacila njihovo dijete. Usprkos Ianovim nastojanjima da ga održi trijeznim,
Mac je bio toliko pijan da je jedva mogao hodati.
U vlaku od Dovera do Londona nije skidao pljosku s viskijem s ustiju, pokušavajući
izbrisati stravičnu bol koja mu je razdirala utrobu. Nikad nije osjetio ništa slično, čak ni kad mu
je prije mnogo godina umrla majka. Mac nije bio blizak sa svojom majkom. Zapravo ju je jedva
poznavao jer je njihov otac držao njega i njegovu braću podalje od krhke vojvotkinje. Stari
vojvoda bio je bolesno posesivan i ljubomoran, čak i na vlastite sinove. Vojvotkinja
je naposljetku i umrla zbog te njegove opsesivne ljubomore.
Macova bol zbog majčine smrti nije se uopće mogla usporediti s onim što je osjećao
nakon što mu je Ian konačno uspio priopćiti da je Isabella izgubila dijete i da je i njezin život bio
u opasnosti. Škotski viski nije nimalo ublažio njegovu krivnju, ali ga je Mac svejedno nastavio
ulijevati u grlo u očajničkom pokušaju umrtvljivanja osjećaja.
Sjećao se kako je pohitao stubama na kat i banuo u Isabellinu sobu. Isabella je ležala na
otomanu pokraj kamina, raspuštene kose i blijeda, iznurena lica. Podigla je glavu i usmjerila oči
crvene od plača u svojeg muža koji je pijano teturao prema njoj.
Stigavši do otomana, skljokao se na koljena i zagnjurio joj lice u krilo. "Oprosti.” Glas mu
je zvučao promuklo. "Molim te, oprosti mi.”
Očekivao je da će se začas osjećati bolje. Da će mu Isabella pomilovati kosu i prošaptati
kako je sve u redu i kako mu je već oprostila.
No ona ga nije dotakla.
Tijekom sumornih tjedana koji su uslijedili, Mac je shvatio koliko je bio bezosjećajan,
sebičan i razmažen. Bio je zbunjen i povrijeđen jer ga Isabella nije pomilovala i ublažila njegovu
bol. Kad je podigao glavu, dočekao ga je prazan pogled njenih zacakljenih očiju i lice toliko
blijedo da je izgledalo kao da je isklesano od mramora. Mac ju je pokušao zagrliti, no bio je
toliko pijan da je umjesto toga završio na sve četiri i povratio po podu.
Ian, koji je rijetko pokazivao ikakve emocije, podigao ga je na noge i razjareno ga
odvukao iz sobe.
Ian je bijesno gledao kako Bellamy čisti bljuvotinu s Maca. "Isabella je plačući dozivala
tvoje ime”, rekao je. "I zato sam otišao po tebe. Ne znam zašto joj trebaš. Stalno si pijan.”
Ni Macu nije bilo jasno zašto ga je trebala. Donekle se rastrijeznivši, ponovno je otišao k
Isabelli, svjestan da će joj se ovaj put morati dvostruko ispričati.
Pronašao ju je u dječjoj sobi. Ruku je držala na izrezbarenoj kolijevci koju su zajedno
izabrali čim su saznali da je u drugom stanju.
Mac joj je prišao odostraga, obgrlio je oko struka i naslonio joj obraz na rame. "Ne mogu
ti ni opisati koliko mi je žao”, rekao joj je. "Žao mi je što se ovo dogodilo, što nisam bio tu,
što sam pijana budala... Mislim da ću umrijeti ako mi ne oprostiš.”
"Pretpostavljam da ću ti oprostiti”, Isabella mu je odgovorila prelazeći prstom preko
ulaštenog drva kolijevke. "Kao i obično.”
Macova ramena su se opustila čim je čuo Isabelline riječi. Lice je zagnjurio u njenu
mirisnu kosu. "Možemo ponovno pokušati. Možemo pokušati napraviti još jedno dijete.” "Ovo je
bilo dječak.”
"Znam. Ian mi je rekao.” Poljubio ju je u pregib vrata, zatvorivši oči jer ga je ponovno
preplavila bol. "Možda će i sljedeće biti dječak.”
"Ne još.” Isabellin odgovor je bio toliko tih da ga je Mac jedva čuo.
Mislio je da ju razumije. Da joj treba vremena za oporavak. Macovo poznavanje ženskih
tegoba dolazilo je od njegovih modela - znao je da ne mogu pozirati potpuno gole dok
imaju mjesečnicu, a katkada nisu mogle raditi tjednima nakon što bi rodile ili imale
pobačaj. Mrzile bi što ne mogu raditi jer im je trebao novac. Neke od njih bi dovodile svoju
malu djecu u atelje jer si nisu mogle priuštiti dadilju, a većina njih nije imala muževe, pa čak
ni stalne ljubavnike. Macu nisu smetala djeca, a činilo se da se i on njima sviđa.
"Kad budeš spremna, reci mi”, rekao je tada Isabelli, milujući joj obraz. "Reci mi pa ćemo
ponovo pokušati.”
Isabella se izvukla iz njegova zagrljaja i pogledala ga zelenim očima koje su blistale
poput žeravice na njenom blijedom licu. "Tebi je to tako jednostavno? Ovo dijete nije preživjelo,
ali ništa zato, jednostavno ćemo pokušati napraviti drugo?”
Mac je zatreptao na njezin iznenadni izljev bijesa. "Nisam to htio reći.”
 "Zašto si se uopće vratio iz Pariza, Mac? Bio bi sretniji ondje, družio bi se sa svojim
prijateljima, kladeći se tko može više popiti i pritom ostati na nogama.”
Mac se povrijeđeno odmaknuo od nje, ponajviše zato što je imala pravo. "Sad nisam
pijan.”
"Nisi toliko pijan kao kad si me došao tješiti i ispovraćao se po mojem tepihu.”
"To je bio nesretan slučaj.”
"Idi k vragu! Zašto si se uopće vratio?”
"Ian je rekao da me trebaš.”
"Ian je rekao. Ian je rekao. I to je jedini razlog zašto si došao? Ne zato što si želio biti sa
mnom? Ne zbog ove strahote koja se dogodila?”
"Idi ti k vragu, Isabella, i prestani izvrtati moje riječi. Zar stvarno misliš da ne osjećam
ništa? Misliš da si nisam želio iščupati srce iz grudi kako bi me prestalo boljeti? Što misliš, zašto
toliko pijem? Pokušavam ublažiti bol, ali mi ne uspijeva.”
"Siroti, razmaženi Mac.”
Da ga je ošamarila, ne bi ga toliko boljelo.
"Koji ti je vrag?” upitao ju je. "Nikad te nisam vidio ovakvu.”
"Izgubila sam naše dijete”, Isabella je gotovo vrištala. "Ali ti se nisi vratio doma kako bi
mi pružio utjehu, Mac. Došao si jer si očekivao da ću ja tješiti tebe."
Mac je zinuo u nju. "Naravno da mi treba tvoja utjeha. Trebali bismo se uzajamno tješiti.”
"Ne mogu te više tješiti jer u meni više nema ničega. Prazna sam iznutra, potpuno prazna.
A ti nisi bio pokraj mene. Proklet bio, trebala sam te, a ti nisi bio tu!”
Naglo se okrenula položivši ruku na trbuh, kose vatreno crvene od slabog svjetla iz
svjetiljke.
"Znam”, rekao je Mac pokušavajući zanemariti peckanje u grlu. "Znam. Ali, ljubavi moja,
ovo je bilo tako neočekivano. Nisi trebala roditi još mjesecima; nijedno od nas nije moglo znati
da će se ovo dogoditi.”
"Znao bi da si bio sa mnom na onom balu. Da si bio u Londonu. Da nisi nestao prije
nekoliko tjedana, ne rekavši mi ni kamo ideš.”
"Sad bi me odjednom trebalo držati na uzici?” Bol je sve jače raspirivala Macov bijes.
"Znaš zašto sam otišao - svađali smo se, gotovo neprestano. Trebao ti je odmor od mene.”
"Ti si odlučio otići - usred noći, bez ijedne riječi. Ja sam možda željela da ostaneš. Možda
bih se radije svađala s tobom nego bila sama u tihoj kući dok si ti kilometrima daleko. Jesi li me
ikad pitao što želim? Ne, ti samo nestaneš, a kad se konačno udostojiš vratiti, pokušavaš se
iskupiti blesavim darovima.”
Dragi Bože, Isabella ga je izluđivala više od ijedne druge žene u njegovoj dugoj, ženama
ispunjenoj karijeri. Ne - više od ijedne druge osobe, muške ili ženske, i točka.
"Isabella, moj otac je ubio svoju ženu. Tresao ju je dok joj nije slomio vrat. Zašto? Zato
što su se svađali i zato što je bio pijan i nije mogao kontrolirati svoj bijes. Zar misliš da želim da
se to dogodi nama? Misliš li da se želim jednog dana otrijezniti i otkriti da sam te povrijedio?”
Isabella je šokirano zurila u njega. "O čemu to govoriš? Nikad nisi podigao ruku na
mene.”
"Zato što bih svaki put pobjegao na vrijeme!”
"Zaboga, Mac, ne želiš valjda reći da bježiš od kuće zato što me želiš udariti?”
"Ne!” Nikad mu takvo što nije ni palo na pamet, no uvijek se bojao da će se jednog dana
pretvoriti u svog oca - oca koji ga je tukao i ponižavao, baš kao i njegovu braću. Prokleti starac je
zatvorio Iana u sanatorij jer je bio jedini svjedok smrti njihove majke, a Maca je mlatio šibom
zato što je još kao dijete želio - ne, morao - stvarati umjetničke slike. "Naravno da te ne želim
udariti, Isabella”, rekao je. "Nikad to nisam želio.”
"Zašto onda?”
Ponovno je postao razdražljiv. "Mora li muškarac objašnjavati svaki svoj postupak svojoj
ženi?”
"Mora ako je oženjen mnome.”
Mac se odjednom poželio nasmijati. "Oh, mala moja debitantice, kolike su ti kandže...”
"Ne želim kandže, hvala lijepa. Također ne želim da me zadirkuješ, niti da me napuštaš za
moje dobro. Želim normaIan brak. Očekujem li previše?”
"Misliš na brak u kojem bih ja po cijele dane boravio u svojem klubu i gunđao iza novina
tijekom večere i imao ljubavnicu za zadovoljavanje svoje požude jer tebe to ne bi zanimalo, a ti
bi trošila moj novac na gluposti, zahvalna što te puštam na miru?”
Mac je sve to izgovorio u jednom dahu, u nadi da će se Isabella nasmiješiti njegovom
suludom scenariju, no ona je izgledala još bjesnije.
"To je tvoj uobičajeni pogled na život - sve ili ništa. Za tebe postoje samo dvije opcije; ili
ćemo biti u divljem i skandaloznom braku ili ćeš me posve ignorirati. Jesi li ikada
pokušao zamisliti nešto između toga?”
"Ne, zato što uvijek radimo ovo." Mac je stisnuo šake, nastojeći se smiriti. "Vidiš? Oko
svega se svađamo. Ti i ja ili vodimo ljubav ili se deremo jedno na drugo tako da nas čuje cijela
kuća. Ja te ostavljam samu zato što mislim da te sve to jako iscrpljuje. No ako te brine bježim li k
drugim ženama...”
"Ne brine me to. Ian bi mi rekao.”
"Ah, da, Ian. Tvoj čuvar, moj stražar. Dragi Ian, koji je uvijek uz tebe.”
"Za ime Božje, Mac, nisi valjda ljubomoran na Iana? On te nikad ne bi izdao.”
"Naravno da nisam ljubomoran.” Ili je možda ipak bio? Ian, doduše, nikad ne bi zaveo
Isabellu jer nije ni znao zavoditi. Njegov je brat zadovoljavao svoje tjelesne potrebe
s kurtizanama i nikad se nije emocionalno vezao ni za jednu ženu. Mac nije bio siguran je li Ian
uopće bio sposoban za to. No Ian je bio dobar prijatelj Isabelli, možda bolji nego što će to Mac
ikada biti. To ga je zaboljelo. "Čini se da ti je draže imati njega uza se.”
"Zato što je on ovdje. Ti nisi nikad, osim kad tebi odgovara. A i tada me stalno pokušavaš
šokirati, ili se praviš važan pred svojim prijateljima jer ih tvoja slatka debitantica ima hrabrosti
prihvatiti takve kakvi jesu. Ne ponašaš se kao da ti je... ugodno.”
"O, Bože, poštedi me ugodnosti. Već i sama riječ zaudara na senilne starce u klubovima
za gospodu i na sive vunene papuče. Ali zato ja odlazim, draga moja. Kako bi tebi bilo ugodno.”
"To uopće nije ugodno. I nisi bio ovdje kad sam te najviše trebala.”
Mac je već u pola te njihove svađe shvatio da ovaj put neće biti lakog praštanja. Isabella
neće pružiti ruke prema njemu, neće mu se nasmiješiti i reći kako je sretna što ga vidi, usprkos
okolnostima. Neće biti zagrljaja dobrodošlice u postelji, niti ženskog smijeha koji bi ga obavijao
dok se prisjećao koliko mu je lijepo s njegovom ženom.
Ovaj put, doček će biti hladan.
Mac se odmakao podižući ruke u znak predaje. "Već sam ti se ispričao, Isabella. Uistinu
mi je žao. Da sam ikako mogao znati, bio bih uz tebe. Moraš se oporaviti - shvaćam to. Pozovi
me kad me budeš opet željela.”
Okrenuo se na peti i ostavio je samu. Spustio se niz stube, izašao iz kuće i otišao ravno na
kolodvor, gdje se ukrcao na prvi vlak za Škotsku. Ondje se utapao u ječmenom viskiju obitelji
Mackenzie čekajući Isabellinu poruku.
Koja nikad nije stigla.
Mac se ponovno vrati u sadašnjost. Stajao je u Aimeeinoj dječjoj sobi, držeći Isabellu u
čvrstom zagrljaju, gledajući u meke kovrče iznad njezina uha, koje su blistale čak i pod slabom
svjetlošću zalazećeg sunca.
"Isabella”, prošaptao je. "Bio sam sebični gad. Vjeruješ li mi kad ti kažem da sam sada
svjestan toga?”
Isabella je proučavala mrlju od čađe na prozorskoj dasci. "To je bilo davno.”
"No jesi li mi sve oprostila? Nisam baš siguran u to, ljubavi moja.”
Isabellin uzdah bio je toliko tih da ga je jedva čuo. "Ne želim se više prisjećati tog dijela
naših života. Bijesa, predbacivanja, boli... Ne želim više razmišljati o tome.”
Mac je poljubi u toplu kožu iza uha. "Ni ja to ne želim. I ne želim da mi oprostiš.
Razumiješ li što ti govorim? Nemoj mi nikada oprostiti.”
"Mac.”
"Saslušaj me. Kad sam ti rekao da te ponovno želim u svome životu, time sam mislio da ti
želim vratiti sve što sam ti oduzeo.”
"Ništa mi nisi oduzeo”, reče Isabella.
"To nije istina. Da, volio sam te i obožavao, ali sam te i iscrpio kao žedan čovjek na
izvoru. Volio sam ono što si mi pružala - svoje divljenje, svoje prihvaćanje, svoju ljubav, svoje
praštanje. Zaboravio sam te voljeti zbog tebe same.”
"I to se sada promijenilo?”
Mac se nasmije nepovjerljivom tonu njezina glasa. "Volio bih misliti da jest. Želim ti se
iskupiti zbog svega što sam ti učinio.”
Isabella se okrene u njegovim rukama. Oči su joj bile vlažne. "Možemo li sada prestati
razgovarati o tome, Mac? Molim te.”
Mac kimne glavom. I dalje se ponašao kao idiot - želeći da mu se Isabella divi zato što se
promijenio, kad su je očito mučili drugi problemi. Je li ovo bila njegova prava kazna?
Gledati kako žena prema kojoj se onako grozno ponašao ostaje ravnodušna na njegove
pokušaje iskupljivanja?
"Ainslev mi je poslala pismo”, govorila je Isabella. "Dočekalo me kad sam se vratila iz
kupovine.”
Maca trenutačno nije bilo briga ni za što osim za Isabellu, ali se svejedno prisilio
odgovoriti: "Kako napreduje situacija?”
"PIanira organizirati moj susret s Louisom. Nakon svih ovih godina napokon ću vidjeti
svoju sestru.”
Mac je stisne još čvršće, znajući koliko joj je to važno. "Odlične vijesti. Gdje i kada će se
dogoditi taj susret?”
"Sutra poslijepodne u parku HolIand. I, ne, ti nisi pozvan. Ovo moram učiniti sama.”
Isabella mu uputi strogi pogled i Mac se nasmije. "U redu, draga. Maknut ću ti se s puta.”
Ne posve, no ona to nije morala znati.
"Hvala ti.”
Mac se sagne kako bi je poljubio, no Aimee se probudi točno u tom trenutku. Isabella
naglo odgurne Maca, dograbi lutku i nasmiješeno se uputi prema Aimee kako bi joj
pokazala njenu novu igračku.
Isabella je stigla na dogovoreno mjestu u parku HolIand znatno prije četiri sata, kad se
trebala naći s Louisom. Koračala je stazom zamišljajući razne razloge koji bi spriječili
njenu sestru da se danas pojavi ondje. Možda je njihov otac otkrio njihov pIan i zaključao Louisu
u njenu sobu. Možda se Louisa predomislila, ljuteći se i dalje na Isabellu zbog njezina bijega
i udaje za Maca.
Ali, ne, Isabella je imala povjerenja u Ainsley. Osim toga, Ainsley je mogla svakoga
šarmirati, a kao kraljičina dvorska dama zacijelo je uživala povjerenje Isabelline majke. Ainsley
Douglas je bila vrlo domišljata i snalažljiva osoba - nitko osim nje ne bi mogao organizirati susret
između Isabelle i Louise.
No Isabella je svejedno bila nervozna, stišćući i šireći šake dok je hodala stazom
naprijed-natrag. Što li će reći Louisi kad je bude vidjela? Kako si provela proteklih šest godina?
Isuse, kako si narasla?
Kad su posljednji put razgovarale, Louisa je još nosila kikice. Louisa se divila Isabelli,
postavljajući joj gomilu pitanja o odjeći, frizurama, braku, muškarcima... kao da je Isabella bila
neka vrsta proročice. Nakon udaje za Maca, Isabella bi povremeno ugledala svoju sestru izdaleka,
primijetivši kako je izrasla u lijepu mladu ženu, no mogla ju je samo promatrati sa sigurne
udaljenosti i tužna srca.
Isabella začuje neko šuškanje iza sebe i smjesta joj se ubrza puls. Stupivši na uski puteljak
između debelog drveća, ugledala je široka leđa muškarca tamnocrvene kose kako se udaljava od
nje.
"Mac”, dozvala ga je ozlojeđeno, i muškarac se okrene.
To nije bio Mac. Isabella naglo potrči, no muškarac ju je sustigao već nakon par koraka,
uhvatio je oko struka i podigao u zrak. Kad je pokušala vrisnuti, prekrio joj je usta dIanom.
"Isabella”, rekao je. Uho joj dotaknu kapljice njegove vruće sline. "Moja draga Isabello,
nemoj me više nikada ostaviti.”
15

Lady I. M. iznenadila je cijeli London organiziravši glazbenu večer u svojem novom domu
u ulici Audley, kako bi izbirljivoj londonskoj publici predstavila gospođicu Saru
Connelly, mezzosopranisticu iz Irske. Toliko se ljudi odazvalo tom toliko priželjkivanom
događaju da je njena skromna kuća praktički pucala po šavovima.
- Ožujak 1878.

Isabella ga je grizla, udarala ga rukama i nogama, no nepoznati muškarac je nije ispuštao

iz svoga stiska. Vukao ju je niz stazu, pa kroz otvor u visokoj živici, sakrivši je od tuđih pogleda.
Nevjerojatno. Iako se nalazila usred parka, u samom središtu Londona, usred bijela dana,
ovaj je gustiš bio toliko izoliran da joj se činilo kao da je negdje na selu.
Čula je kako crkveni sat otkucava četiri sata. Ainsley i Louisa će se uskoro pojaviti na
dogovorenom mjestu. I što će ondje pronaći? Ne Isabellu. Nije bila dovoljno prisebna da se sjeti
baciti rupčić ili broš kao što bi učinila svaka pustolovna junakinja. Ainsley će možda pomisliti da
ju je nešto zadržalo ili, još gore, da se predomislila. Što će Louisa pomisliti, Isabella nije mogla ni
zamisliti.
Muškarac je okrene prema sebi. Isabella mu noktima ogrebe lice i on je udari. Osjetila je
okus krvi.
"Ne opiri mi se, moja lijepa Isabello. Ti i ja pripadamo jedno drugomu.”
Ovaj visoki čovjek, Macove boje kose, možda jest nalikovao na Maca, no nije uopće
zvučao kao on. Glas mu je bio visok i kreštav, daleko od Macovog baršunastog baritona.
Isabella začuje nečiji povik i, bez ikakva upozorenja, muškarac je naglo pusti. Zateturala
se i pala na tlo, ogrebavši se pritom o žbunje. Čula je topot nečijih čizama po stazi, a onda
je snažne ruke podignu sa zemlje.
Mahnito se otimala sve dok nije začula zadihano: "Isabella.”
Isabella zajeca i baci se pravom Macu u zagrljaj, priljubivši se uz njega u olakšanju.
Mac je lagano odmakne od sebe i pregleda joj lice. Oči su mu plamtjele od bijesa.
"Prokletstvo. Ubit ću ga.”
Isabella je bila prezadihana, preuplašena i presrdita da bi se prepirala s Macom. Privila se
čvrsto uz njega upijajući njegovu toplinu, snagu i sigurnost koju je uvijek osjećala u njegovoj
blizini.
"To je bio on, zar ne?” čula je Macovo pitanje. "Moj dvojnik?”
Ona kimne. "Odostraga je doista izgledao kao ti.”
"A sprijeda?”
"Kao ti, ali ipak drukčije.” Mac je tako dobro mirisao, tako muževno i svježe. "Nitko tko
te dovoljno dobro poznaje ne bi te zamijenio s njim nakon prvog trenutka.”
"Proklet bio. Krivotvorenje mojih slika i podmetanje požara u mojoj kući bilo je već
dovoljno loše. Diranje moje žene je neoprostivo.”
Isabella zatvori oči. Srce joj je snažno lupalo od straha, ne samo radi sebe nego i od straha
da će se Mac upustiti u potjeru za tim luđakom. Htjela se samo opustiti okružena Macovom
toplinom i otići doma.
"Ostani sa mnom.”
Mac ju je tako snažno zagrlio da je osjećala uznemirene otkucaje njegova srca i njegov
topli, ubrzani dah. "Hoću, dušo. Hoću.”
Crkveni sat otkuca četvrt sata. Isabella podigne glavu i progovori u očaju: "Louisa.”
 Mac je uhvati za ruku i povuče je natrag kroz žbunje pa stazom prema mjestu gdje se
trebala naći s Louisom. Ondje nije bilo nikoga. Na drugom kraju parka Isabella ugleda Ainsley i
visoku siluetu svoje sestre kako se udaljavaju držeći se pod ruku. Bile su okružene mnoštvom
ljudi, a Isabella ih je mogla dozvati samo vičući, što bi privuklo preveliku pozornost.
"Louisa”, ponovno je prošaptala.
Mac je obgrli jednom rukom. "Žao mi je , ljubavi. Piši gospođi Douglas i dogovori još
jedan susret. Ovaj put na nekom sigurnijem mjestu.”
Isabella nije skidala pogled s Louise. Njena sestrica je sada bila tako visoka, tako
kraljevskog držanja i elegantna u svojoj opravi jesenskih boja. Louisa se nijednom nije osvrnula
iza sebe, već je nastavila hodati s Ainsley, ponosno uzdignute glave.
Tek kad je bila ušuškana u naslonjaču ispred kamina, u kojem je gorjela vatra, s
termoforom na koljenima, Isabella je postavila Macu pitanje koje se nametalo samo od sebe.
"Kako to da si se zatekao na mjestu odakle si mi mogao priskočiti u pomoć?
Isabella je izgledala tako blijedo, tako potreseno. Macov bijes nije popuštao. Danas je taj
čovjek, tko god on bio, potpisao vlastitu smrtnu presudu.
"Mac.” Isabella ga trgne iz misli.
Mačjoj odsutno odgovori: "Pratio sam te, naravno.”
"Stvarno? Zašto?”
"Misliš da me tvoj susret sa sestrom u najzabačenijem dijelu parka nije trebao brinuti? Da,
bio sam zabrinut. Očito s razlogom.”
Isabella prihvati šalicu vrućeg čaja od Evans. "Zahvalna sam ti što si me spasio, naravno,
no to ne znači da mi je drago zbog tvojeg uhođenja.”
"Uhođenje? Nije to bilo ništa tako dramatično, ljubavi. Najviše sam se bojao da će tvoj
otac otkriti što ste ti i Ainsley smislile i zaustaviti vas u tome. Ili da ćeš privući pozornost kakvog
uličnog lopova koji se odlučio domoći tvojeg nakita. Nisam ni sanjao da će moj neprijatelj
vrebati u grmlju, čekajući da te otme.”
Isabella zadrhti i Mac ponovno prokune tog zlikovca.
Ugledavši Isabellu zamrljanu blatom i krvlju, osjetio je kako se budi nešto primitivno u
njemu. I ova modrica u kutu njenih usta sada ga je također ispunjavala srdžbom.
Mac obuzda svoj bijes i sagne se kako bi je poljubio. Pomilovao je Isabellino lice pazeći
da joj ne dotakne modricu. "Hoćeš li biti dobro ako te ostavim samu na kraće vrijeme? Moram
izaći.”
"Zar baš moraš?”
Da ga je jutros Isabella ovako uhvatila za ruku, preklinjući ga da ostane, bio bi presretan.
No trenutačno je želio samo pronaći tog lažnog Maca i slomiti mu vrat.
"Brzo ću se vratiti.”
"Kamo ideš?”
"Moram nešto obaviti.” Mac je ponovno poljubi, uputi kratki pogled Evans i napusti sobu.
Mac nikad nije bio u ScotIand Yardu i u bilo kojem drugom trenutku ovaj bi mu posjet
zacijelo bio zabavan. Iskočio je iz svoje kočije u Whitehallu, pridržavajući si šešir da ne
bi odletio pod snažnim naletima vjetra, i uputio se prema kompleksu zgrada londonske policije.
Unutra je vladala radna atmosfera. Prostorije su bile jednostavno uređene, a muškarci u
crnim odijelima užurbano su se kretali iz jedne u drugu. Mac zaustavi jednog od njih povukavši
ga za rame i upita ga gdje je ured inspektora Fellowsa.
"Odjel kriminalističke istrage, šefe”, reče mu policajac. "Na vrhu ovog stubišta.”
Mac je grabio po dvije stube odjednom. Nije ni pitao koji je točno Fellowsov ured;
jednostavno je otvarao sva vrata po redu, dok u jednoj od soba nije pronašao inspektora s još dva
detektiva u civilu.
Uletio je unutra poput furije i naslonio šake na Fellowsov radni stol. "Onda? Što si
otkrio?” upita. "Ima li kakvog napretka u istrazi?”
Fellows bezizražajno pogleda u Maca. "Ima.”
"Reci mi sve. Želim tog tipa.”
Na Fellowsom se licu pojavi tračak zanimanja. On je bio dobar inspektor, neumoran i
nepokolebljiv kao lovački pas kad nanjuši plijen. I volio je uhvatiti krivca. "Nešto se
novo dogodilo. Što?”
"Napao je moju ženu, eto što se dogodilo.” Mac tresne šeširom i štapom o stol. "Usudio se
podići ruku na Isabellu i zbog toga će skupo platiti.”
"Napao ju je? Kad? Gdje?”
Mac mu stane prepričavati što se dogodilo. Fellows je sve bilježio na list papira. Bio je
ljevoruk, opazio je Mac.
Dok je Fellows pisao, Mac je nervozno koračao po sobi. Druga dva detektiva bila su
nadvijena nad nekakvim papirima; jedan je ustao i izašao, nakon čega je ušao
uniformirani policijski narednik i obratio se drugom detektivu. Mac se konačno umorio i sjeo na
stolicu.
"Smijem li porazgovarati s milostivom?” upita ga Fellows. "Čega god se uspije sjetiti
moglo bi biti korisno za istragu.”
"Ne danas. Još je uznemirena.”
"Da, mogu zamisliti. Kako je ona? Je li teško ozlijeđena?”
"Udario ju je. Platit će zbog toga.”
Fellows brzo pogleda prema drugom detektivu i naredniku, ustane od stola, uhvati Maca
za rame i praktički ga izgura u hodnik i gurne u prvu praznu sobu. Zatvorivši vrata, okrene se
prema Macu.
"Sad možemo otvoreno razgovarati. Što kaniš učiniti tom čovjeku?”
"Želim ga ubiti.”
"Nije baš pametno izjaviti takvo što usred policijske stanice”, kaže Fellows blagim
glasom. "Vjeruj mi, uhitit ću ga - zbog krivotvorenja, prijevare, podmetanja požara, a sad i zbog
fizičkog napada.”
"Ne želim da Isabella svjedoči na sudu i opisuje kako ju je taj nitkov pokušao oteti.
Novinari bi uživali u tome. Bilo bi to krajnje ponižavajuće za nju.”
"Palež bi mogao biti dovoljan. Ako ga možeš dokazati.”
"To je tvoj posao, Fellows”, ljutito će Mac.
Inspektor ga iznervirano pogleda. "Trebaju mi dokazi, bez dokaza nema optužnice. Bilo
bi znatno lakše da si ga uspio uhvatiti na svom tavanu, ili ga barem vidio kako bježi niz
ulicu nakon podmetanja požara.”
"Kvragu, imaš li ikakve dobre vijesti?”
"Imam ih puno. Čut ćeš ih čim se prestaneš derati kao luđak i pustiš me govoriti.”
Mac se pokušao smiriti, no bio je prebijesan, preuplašen. Krivotvorenje njegovih slika mu
se činilo kao dobra šala - lažni Mac je uspio naslikati prekrasne slike dok pravi Mac nije bio u
stanju naslikati ništa. Požar ga je ražestio jer je taj nitkov doveo u opasnost živote Macovih sluga,
koje su bile posve nedužne u cijeloj toj priči.
No ovo je bilo drukčije. Taj čovjek, tko god on bio, uvukao je Isabellu u svoj izopačeni
pIan. Maca je mogao tući do mile volje, no udarivši Isabellu, potpisao je svoju smrtnu presudu.
"Njegovo ime je Samson Payne”, reče Fellows. "Odrastao je u Sheffieldu, a u London je
došao prije otprilike sedam godina, gdje je radio kao činovnik u jednom odvjetničkom uredu.
Navodno je bio savjestan radnik i nikad nije stvarao probleme. Prije dvije godine, uštedjevši
dovoljno novca, dao je otkaz i otputovao na kontinent. Odvjetnik za kojeg je radio nije nakon
toga čuo ništa o njemu.”
Mac zatrepće. "Hoćeš reći da si saznao tko je on? Zašto mi to, dovraga, nisi rekao?”
"Znam kako se zove. Možda. No ne znam gdje je. A, kako si i sam naglasio, moj posao je pronaći
ga i dokazati da je on čovjek koji ti je sve to učinio.”
"Svaka ti čast. Kako si, pobogu, uspio doznati njegovo ime?”
Fellows mu se hladno nasmiješi. "Ja sam detektiv. Ispitivao sam Cranea i njegovog
pomoćnika, išao od vrata do vrata i uspio sastaviti opis tog muškarca. Zatim sam
zatražio informacije o njemu i dobio mnoštvo odgovora. Na koncu sam doznao da je do prije
dva tjedna stanovao u sobi u ulici Great Queen, blizu trga Lincoln’s Inn Fields. Stanodavki
se predstavio kao Samson Payne. Nakon još malo raspitivanja, otkrio sam da je muškarac
istog imena radio za odvjetnika u obližnjoj ulici Сћапсегу Lane - ima smisla da je unajmio sobu
u četvrti koju dobro poznaje.”
"A kako znaš da to nije netko tko jednostavno izgleda kao ja i slučajno se zatekao na
Strandu u pogrešnom trenutku?”
Fellowsov osmijeh rastao je zajedno s njegovim zanimanjem za ovu istragu. "Odvjetnik
za kojeg je radio imao je njegovu fotografiju. Pokazao sam je Craneovom pomoćniku, koji
se složio da je to isti čovjek. Veoma ti nalikuje, ali ne posve. Odvjetnik mi je rekao da je
bio crnokos, no uz malo boje za kosu i kazališne šminke kako bi mu jagodice izgledale
punije, bio bi tvoja slika i prilika.”
Mac se sledi. "Molim te, nemoj mi reći da je i on zapravo Mackenzie. Da je moj
pretjerano promiskuitetni otac odgovoran za postojanje tog čudovišta.”
"Ne brini se. Pratio sam tragove sve do Sheffielda - njegova majka je bila pekareva kći,
otac kočijaš koji je nakon odlaska u mirovinu otvorio krčmu. Oni su mu pravi roditelji, u to nema
sumnje. Rekli su mi da je mali Samson oduvijek volio crtati i da je bio prilično dobar u tome.
Molio ih je da mu plate tečaj slikanja, no nisu imah dovoljno novca. Poslao im je pismo nakon
svojeg nedavnog povratka u London, izvijestivši ih da je naučio slikati i da će okušati sreću u
Londonu.”
"I nemaš pojma gdje je sad?” upita ga Mac. "Osim kad mi pokušava oteti ženu ili zapaliti
moju kuću.”
"Nažalost, ne. Barem zasad.”
"Ne znaš ni zašto se, dovraga, predstavlja kao ja?”
Fellows slegne ramenima. "Htio je biti umjetnik. Možda nije imao dovoljno novca ni
poznanstava kako bi mogao prodavati svoja djela i postati priznati slikar. Možda ga je
netko zamijenio s tobom, nakon čega je pomislio kako bi na taj način mogao štogod zaraditi.”
"To objašnjava krivotvorenje mojih slika i obmanjivanje Cranea kako bi ih mogao
prodati, ali ne i pokušaj ubojstva paljenjem moga tavana, kao ni pokušaj otmice
Isabelle.” Fellows ponovno slegne ramenima. "Neki ljudi postanu opsjednuti. Možda te
htio eliminirati kako bi mogao zauzeti tvoje mjesto.”
"Zašto bi onda povrijedio Isabellu? Ona nije imala ništa s time - ni sa mnom ne bi imala
ništa da nisam došao za njom u London. Ostavila me, digla je ruke od mene.”
Fellows je djelovao kao da mu je neugodno, kao da nije želio slušati o Macovom
privatnom životu. "Moj narednik nadzire kuću u kojoj je bio unajmio sobu, za slučaj da se vrati,
ali i okolno područje. Sad je to i službena istraga.”
"Želim tog čovjeka, Fellows.”
Fellows kimne, pogledavši mu u oči s jednakom odlučnošću. "Uhvatit ćemo ga. Ne brini
se.”
Čim se Evans prestala vrtjeti oko Isabelle poput zabrinute kvočke i napustila njenu sobu,
Isabella je ustala i sjela za svoj pisaći stol. Brzo je napisala pismo Ainsley, objasnivši da joj je
naglo pozlilo, ali joj je sada bolje. Već i dok je to pisala, ta joj je isprika zvučala jadno i
neuvjerljivo, no Isabella nije htjela uznemiriti Louisu istinom. Nije znala što će Ainsley misliti o
tome, ali je vjerovala da će njena prijateljica smisliti novi pIan.
Isabella dovrši pismo, osuši ga bugačicom, ubaci u omotnicu i odloži sa strane, spremno
za sIanje s ostalom poštom.
Mac se još nije vratio pa je Isabella otišla provjeriti kako je Aimee. Gospođica Westlock
pregledala je Isabellinu modricu i predložila joj biljni oblog, koji je zatim sama
pripremila. Isabella je priznala da joj je od tog obloga uistinu bolje. Do trenutka kad je u sobu
došla služavka s čajem i užinom, oteklina je gotovo posve splasnula.
Isabella odavno nije užinala u dječjoj sobi. Služavka je donijela kruh i pekmez, blagi
zaslađeni čaj s puno mlijeka i male porcije kolača s makom. Aimee se slasno najela, a gospođica
Westlock se pobrinula da i Isabella štogod pojede.
Mac se nije vratio ni do osam sati. Isabella je bila umorna pa je legla u krevet.
Probudila se nekoliko sati kasnije kad se Mac uvukao pokraj nje ispod popluna. Na sebi,
kao i obično, nije nosio ništa.
Ona se naglo uspravi u krevetu. "Što to radiš?”
Mac zijevne. "Ulazim u krevet. Stravično sam umoran.”
"Imaš svoju spavaću sobu.”
"Da? Očito sam zabunom zalutao u ovu. Dopusti mi da ostanem, draga, preumoran sam
da ustanem i hodam do svoje sobe.”
"Onda ću ja otići.” Isabella je već bila napola izvan kreveta kad je Macove snažne ruke
povuku natrag.
"Prekasno je za tumaranje po kući, ljubavi. Probudit ćeš sluge, a oni svakako zaslužuju
neometan san.”
Pomirivši se sa situacijom, Isabella se vrati pod poplun, a Mac legne na leđa, ruku
spojenih iza glave. Isabella je morala priznati da joj je, kao prvo, preudobno da bi napuštala svoj
topli krevet i, drugo, nije mogla odvojiti pogled od Macovog veličanstvenog tijela ispruženog
pokraj nje.
Njegova široka ramena protezala su se preko cijelog jastuka, savijene ruke zauzimale još
više prostora, otkrivajući dva busena tamnocrvenih dlaka ispod pazuha. Macova brada bila je
prekrivena čekinjama iste boje, a oči su mu blistale poput rastaljenog bakra ispod napola
spuštenih kapaka.
Isabella se prisjećala one noći kad ju je Mac prvi put doveo u svoj dom, kako je sjedila na
rubu kreveta, kao u transu, dok se on razodijevao pred njom. Hipnotična ljepota tog muževnog
tijela, koje joj je postupno otkrivao, gotovo je izbrisala njenu sramežljivost. Isabella nikad prije
nije vidjela nagog muškarca. Štoviše, nikad nije vidjela muškarca koji nije bio potpuno odjeven,
pa čak ni svoga oca. U kući grofa Scrantona bilo je zabranjeno skinuti sako.
A Isabella je odjednom ispred sebe imala Maca, prekrasnog i golog. Njegovo čvrsto tijelo
ju je nedvojbeno željelo. Obje je ruke stavio na kukove i glasno joj se nasmijao, bez imalo stida.
Tada je shvatila, smjerno sjedeći na njegovu krevetu, odjevena u njegov kućni ogrtač, da
je Macov pravi cilj od prvog trenutka bio dovesti Isabellu ovamo, u njegovu spavaću
sobu. Očijukanje s njom, izmamljeni ples, ukradeni poljubac, pa čak ni njihovo žurno vjenčanje
-ništa od toga nije bio njegov krajnji cilj. Mac ju je od početka želio dovesti u svoju spavaću sobu
i smiješiti joj se dok je sjedila na njegovom krevetu. Očijukanje, plesanje, ljubljenje i vjenčanje,
sve su to samo bila sredstva kojima se poslužio da je dovede ovamo.
A Isabella, naivna mlada djevojka, smjesta je podlegla njegovim čarima.
Ležeći pokraj njega, nalaktivši se kako bi ga mogla proučavati pogledom, Isabella je
zaključila da duboko u sebi nikad nije prestala biti ta naivna mlada djevojka. Bila je
jednako opčinjena Macovim tijelom kao i tada.
Mac joj nježno dotakne prstima modricu na usni. "Ovo izgleda bolje.”
"Gospođica Westlock mi je stavila oblog.”
"Sjajna gospođica Westlock.” Macovi prsti još su doticali njeno lice, no u pogledu mu je
vidjela gnjev. "Proveo sam cijelo poslijepodne i dio noći tražeći tog nitkova, no nisam ga uspio
pronaći.”
Isabella se zabrinuto odmakne. "Otišao si u potragu za njim? Mac, taj čovjek je očito
opasan. Budi oprezan.”
"Ja sam opasan, ljubavi. PIaniram ga ubiti zato što se usudio podići ruku na tebe.”
"A onda ću morati gledati kako te vješaju zbog ubojstva. Idi na policiju i prepusti njima
potragu.”
"Bio sam već na policiji. Inspektor Fellows zna tko je taj čovjek i gdje je stanovao, no,
nažalost, ne zna gdje je sada. Rekao mi je da njegovi ljudi intenzivno rade na tom slučaju,
no dosad je gospodin Payne uspio ostati neuhvatljiv.”
"Tako se zove tvoj dvojnik? Payne?”
Mac kimne glavom i prepriča joj sve što je doznao.
"Misliš da će se vratiti u svoju unajmljenu sobu?” upita ga Isabella kad je dovršio.
"Dok ispred kuće stražari trapavi policijski narednik? Sumnjam da je toliko glup.”
"Zna li Fellows zašto se taj gospodin Payne izdaje za tebe?”
"To sam ga i ja pitao.” Mac ponovno nasloni glavu na spojene dlanove i zagleda se u
baldahin iznad njih. "Samo se luđak može izdavati za mene. Ja godinama nisam želio biti ja.”
"To bi bila prava šteta.”
Bilo bi šteta da je Mac bilo tko osim sebe samog - ovaj golemi, muževni Škot koji se
ispružio na njenom krevetu. Mac je zauzimao većinu kreveta, no, s druge strane, Isabella nije
mogla zamisliti bolji način grijanja u hladnoj zimskoj noći od ležanja ugodno priljubljena uz
njegovo dugačko tijelo. Njegov glas ju je uvijek opuštao, baš kao i njegove ruke, čiji bi se nježni
dodiri začas znali pretvoriti u vješto zavođenje.
Očekivala je da će joj Mac odvratiti kakvom dosjetkom, no on je nesigurno pogleda.
"Doista to misliš, ljubavi?”
"Naravno.”
Svojedobno je rekla Macu kako je on u svemu vrlo intenzivan i temeljit. Bio je sklon
krajnostima, što ga je činilo zanimljivim, ali i gotovo nepodnošljivim za suživot.
Sva braća Mackenzie su bila sklona krajnostima. Hart je bio ekstremno fokusiran na
politiku, a navodno je imao i mračne seksualne apetite; Cameron je bio opsjednut konjima; Ian je
bio u stanju prepričati od riječi do riječi razgovor koji je čuo prije nekoliko godina, ali ga nije
mogao u potpunosti razumjeti, a kamoli sudjelovati u njemu.
Da Mac nije bio točno ovakav kakav jest - šarmantan, nemoraIan, duhovit, zavodljiv,
senzuaIan i nepredvidljiv - Isabella se ne bi zaljubila u njega. Primakla mu se malo bliže
i položila dIan na njegova široka, topla prsa.
Macove oči potamne od požude. "Isabella, nemoj se igrati vatrom.”
Isabella se samo još jače privije uz njega, sagne glavu i poljubi ga.
16

Markiz od Dunstana prošlog je četvrtka u svome salonu pokazao svojim gostima nekoliko
slika Venecije, toliko životnih da su promatrači tvrdili kako mogu čuti pljuskanje vode i
pjesmu gondolijera. Te prekrasne slike djelo su lorda Maca Mackenzieja, iako se gospodin
lord povukao u ladanjsku kuću u Škotskoj i navodno više ne slika prizore s venecijanskih kanala.
- Rujan 1878.

Macovo je srce ubrzano tuklo dok je uvlačio ruku ispod Isabelline debele pletenice i
privukao je u poljubac. Najdraža moja, nemoj mi to raditi.
Usta su joj imala okus po slatkom čaju, tijelo joj je bilo božanstveno golo ispod čedne
spavaćice. Čipka na njezinom ovratniku grebala mu je bradu pa si Mac zagrije prste kako bi joj
otkopčao gumbe.
Isabella mu očajnički uzvrati poljubac, razdvojivši usne kako bi mu prodrla jezikom u
usta. Onaj idiot Payne ju je nasmrt preplašio, iako Isabella to nikad ne bi priznala.
Njegova prekrasna žena bila je snažna, ali i veoma emocionalna i ranjiva. Ljubila ga je tražeći
utjehu.
Mac nije bio toliko ponosan da joj ne bi pružio željenu utjehu. Privio ju je uza se,
smrznuvši se na trenutak od pomisli koliko ju je lako mogao danas izgubiti. Da je nije pratio...
Ali jest, i uspio je zaustaviti Paynea, i sada je Isabella bila u njegovom naručju.
Zavjetovao se sam sebi da je više nikad neće ispuštati iz vida.
Isabella se počne odmicati od njega, kao da se iznenada prizvala k svijesti.
"Nemoj”, reče Mac. "Ostani sa mnom.”
Isabellin vrat se pomicao iza gumba koje je Mac otkopčao. "Jako sam umorna.”
"I ja sam umoran.” Mac je prestane ljubiti i ponovno dotakne modricu kraj njenih usta.
"Ne želim da me se bojiš, Isabella.”
Ona se odjednom nasmiješi, pomalo iskrivljeno zbog ozlijede. "Da se bojim tebe? Ja te se
nikad neću bojati, Mac Mackenzie.”
Mac se nije nasmijao. "Htio sam reći kako ne želim da me poistovjećuješ s njime.”
"S tim Раупеот?” Isabella odmakne glavom. Vrh njene pletenice očeše mu prsa.
"Naravno da te ne poistovjećujem s njim.”
"On izgleda kao ja i odlučio je ukrasti moj život. No neću mu ga prepustiti, niti jedan
dio.” Mac pojača stisak svojih ruku oko Isabellina tijela. "Pogotovo mu ne želim prepustiti ovaj
dio.”
Isabellin pogled se smekša i oči joj poprime boju rosne škotske livade. "Ako te odlučim
izbaciti iz svoje kuće, Mac, učinit ću to zato što ja to želim, a ne zato što me Payne preplašio.”
"To j e moj a Isabella.”
Mac je privuče k sebi i brzo otkopča ostatak gumba na njenoj spavaćici.
Ispod ga dočeka topla, podatna žena. Mac joj poljubi usne, osjećajući pod prstima težinu
njenih grudi, a onda je podigne na sebe. Tijekom njihove prve bračne noći povukao ju je ispod
prekrivača dok je još bila odjevena u njegov kućni ogrtač. Želio ju je poštedjeti nelagode
obnaživanja nasred sobe - pretpostavljao je da nikad u životu nije bila gola pred drugim ljudskim
bićem. Vjerojatno su je naučili da se treba i kupati u donjem rublju. Moralno čistunstvo u svojem
najapsurdnijem izdanju.
Tada ju je, baš kao i sada, otkopčao ispod popluna, dok je ležala na njemu, i svukao kućni
ogrtač s njezina tijela. Te noći, Isabella ga je ljubila nespretno; večeras su njeni poljupci odavali
umješnost stečenu iskustvom.
Draga, draga Isabella. Muškarci koji ne žele da im njihove žene budu ujedno i ljubavnice
su totalne budale. Macu nisu trebale kurtizane jer je imao svoju prekrasnu Isabellu.
Štoviše, mogao je zaspati s njom i probuditi se s njom i provesti dan s njom, a onda ponovno leći
s njom i započeti iznova taj predivni obred.
Isabella ga prekine u razmišljanju obujmivši šakom njegovu vrlo uzbuđenu kitu.
"Nemoj me izazivati, mila”, prošapće Mac promuklim glasom. "Previše te želim, neću se
moći obuzdati.”
Isabella mu odgovori razbludnim osmijehom, a onda počne pomicati šaku. "Ja želim tebe,
Mac”, reče.
Iz glave mu ispare sve misli o njegovoj glupoj igri, o odolijevanju Isabelli dok njihovo
pomirenje ne bude potpuno i konačno. K vragu s time. Mac je uhvati za struk i odigne je od sebe
kako bi ga mogla opkoračiti. Ona ga namjesti ispred svojeg vlažnog otvora i zatvori oči dok je
uklizavao u nju.
O, da. Isabellini unutarnji mišići stezah su ga kao čvrsto stisnuta šaka. Moja predivna,
predivna draga. Dok ga je okruživao Isabellin miris i njena božanstvena, vlažna ženskost, ništa
mu drugo nije bilo važno, ništa. Mac se raspao još one noći kad su prvi put vodili ljubav, i još
nije uspio pronaći sve komadiće.
"U tebi je kao u raju”, prošaptao je.
Isabella mu poljubi usne, pa korijen nosa. "Jednom si mi rekao da si se oženio mnome
zato što si mislio da sam anđeo.” Promigoljila je kukovima, a usne su joj se izvile u najlascivniji
osmijeh koji je ikad vidio.
"Vražice mala”, zarežao je.
Isabella raširi svoje vruće prste na njegovim prsima i zabaci glavu jašući ga. Mac pomisli
da će umrijeti od užitka. Njeno vitko tijelo bilo je obasjano vatrom iz kamina, bradavice tamne u
kontrastu s mliječnom bijelom puti njenih grudi. Njena duga kosa, sada raspuštena, klizila joj je
niz tijelo poput plašta od plameno crvene svile.
Isabellino lice se opusti, oči potamne od strasti, usne se razmaknu. Uzbudivši se još jače
od tog prizora, Mac stane potiskivati kukove, zabijajući se duboko u nju. Zatim su se dugo kretali
u tom zajedničkom ritmu, rastjerujući vođenjem ljubavi sve strahove, sav bijes, svu
bol. Ništa nije bilo bitno osim njih dvoje i njihovog spajanja. Mac i Isabella više nisu bili
dva bića, nego jedno.
Isabella prebaci jednu ruku preko svojih grudi i uhvati se za rame, potpuno se prepuštajući
užitku. Mac je znao da nije ni na što mislila i da ništa nije čula. Samo ga je osjećala duboko u
sebi.
Znao je da je bila blizu vrhunca i to ga je dodatno uzbudilo. Snažnim se zamahom utisnuo
u nju, a njegov vlastiti sladostrasni krik odjekivao je zajedno s njenima dok su zajedno svršavah.
Isabella malaksalo padne na njegova prsa. Njena raspuštena kosa razlije mu se po tijelu
kao rijeka crvene boje. "Ovo je tako dobro. Nikad mi nije bilo ovako. Osjećam se tako...”
Nije imala snage dovršiti rečenicu.
"Dobro?” Mac se htio nasmijati, no tijelo mu je još podrhtavalo od orgazma pa mu smijeh
zazvuči kao stenjanje.
Potom oboje utihnu. Mac uroni prste u toplinu njene duge, svilene kose. Obožavao je ovaj
dio; tišinu i spokoj nakon vođenja ljubavi, osjećaj težine u tijelu dok mu se svaki mišić polako
opuštao. Ovo mu je nedostajalo jednako kao i sam čin tjelesnog spajanja.
Nakon podulje šutnje, Isabella progovori pospanim glasom: "Radili smo ovo i u Škotskoj.
Tada je također bilo fantastično. Ali sad je još bolje. Pitam se zašto.”
 Maca nije bilo briga zašto je večerašnje vođenje ljubavi bilo još intenzivnije nego u
njegovom ateljeu u Škotskoj, no Isabella je očekivala odgovor. Mac je samo želio zatvoriti oči i
držati je u svome zagrljaju.
"Udoban krevet”, promrmlja. "Težak dan.”
"Mislila sam da te više nikad neću vidjeti”, prošapće Isabella, oplahnuvši mu obraz
svojim vrućim dahom. "A onda si se pojavio ondje i izvukao me iz opasnosti.”
"Sigurno je to razlog. Ponio sam se kao junak, oborio te s nogu svojom hrabrošću. Zato si
me poželjela.”
"Nemoj se šaliti.” Isabella se namršti. "Nemoj.”
"Oprosti, ljubavi. Ne, to nije smiješno.”
Poljubio ju je u rub kose iznad čela. Mac je uspio na vrijeme spriječiti otmicu, ili što je
već Payne pIanirao učiniti Isabelli, no da je samo malo zakasnio, moglo je završiti
drukčije. Macu pozli od spoznaje koliko su bili blizu toga.
Ne, neće razmišljati o onome što se moglo dogoditi. Doveo ju je doma, živu i zdravu.
Relativno zdravu. Mac se sjeti njene povrijeđene usne i opet ga preplavi bijes. Payne će
platiti zbog toga.
Isabella podigne glavu. "Mac.”
"Da, mili moj anđele?”
"Još mi se ne spava.”
"Jesi li za partiju karata? Ili možda za tenis na travi?”
"Ne glupiraj se. Želim raditi nešto od onoga što smo nekoć radili. Znaš na što mislim.”
Macove misli se raštrkaju, a puls mu se ubrza. "Znam. Razvratna damo.”
Isabella ga poljubi u vrh nosa. "Imala sam razvratnog učitelja. Jednog vrlo nemoralnog
lorda.”
On se naceri. "Na što si konkretno mislila?”
Isabella mu pokaže. Pokušali su nešto u čemu su već prije uživali - Isabella ga je
opkoračila, ali okrenuta prema njegovim nogama umjesto prema licu, a onda se naslonila leđima
na njegova prsa. Svaki mišić u Macovom tijelu bio je napet od užitka, bio je nevjerojatno
uzbuđen.
Taj mu je položaj omogućivao da je obujmi rukom ondje gdje su bili spojeni. Njena
vlažna, vruća ženskost i njeno sladostrasno stenjanje dok ju je milovao sprijeda doveli su ga do
još jednog vrhunca. Zajedno su doživjeli orgazam, dok su se njihovi krici i uzdasi isprepletali u
noćnoj tišini.
I dalje ukrućen, Mac preokrene Isabellu na leđa i ponovno uđe u nju, licem iznad njezina
lica. KonvencionaIan, ali najbolji položaj, pomisli on, jer je ovako mogao ljubiti Isabelline usne i
gledati kako njene zelene oči blistaju od strasti. Kad bi mogao prenijeti na platno izraz njezina
lica dok se približavala vrhuncu, ta bi mu slika bila dragocjenija od svih ostalih. Naravno, ne bi je
nikome pokazivao. Bio bi to njegov privatni, dekadentni užitak.
Mac je vodio ljubav s Isabellom sve dok oboje nisu potpuno malaksali od iscrpljenosti. A
onda je zadnjim snagama povukao poplun preko njih i zaspao ugnijezdivši se sa
svojom predivnom, fenomenalnom ženom.
Isabella se sutradan ujutro spustila na doručak osjećajući bolove od prošlonoćnih
aktivnosti, no razveselila se ugledavši pokraj svoga tanjura Ainsleyino pismo.
Mac je čitao novine sjedeći na čelu stola. Sakriven iza raširenih stranica, grickao je svoj
uobičajeni prepečenac s maslacem. Isabella zahvali Mortonu na kavi, koju joj je natočio u šalicu,
pa otvori pismo.
Zatim ispusti neki jedva čujni zvuk, no Mac smjesta spusti novine. "Što je, ljubavi?”
 Čim im se susretnu pogledi, Isabelli se zažari lice. Sinoć se ponašala onako bestidno jer je
bila prenemirna i prezabrinuta da bi mogla zaspati. Trebala se prvo temeljito fizički iscrpiti, što
joj je samo Mac Mackenzie mogao priuštiti.
Trebao joj je zaborav, a dobila je veličanstveni, neopisivi užitak. Sudeći prema bljesku u
njegovim očima, Mac je bio iznimno zadovoljan jer je znao da je on bio uzrokom toga.
"Gospođa Douglas”, odgovori Isabella. "Napisala mi je da će pokušati organizirati još
jedan susret između mene i Louise, no nije sigurna kad će to moći učiniti.”
"Kad god to bude, ja ću ići s tobom”, reče Mac.
"Ne možeš. Ainsley je već dovoljno teško smisliti izliku pod kojom bi mogla izvući
Louisu iz kuće bez moje majke. Čuje li da ćeš i ti biti ondje, Louisa će se možda bojati pristati
na to.'
Mac presavije novine i odloži ih sa strane. Lice mu je bilo ozbiljno. "Isabella, najdraža
moja, ne pada mi na pamet ispuštati te iz vida. Nemoj spominjati Ainsley da ću biti ondje ako
misli da bi to moglo poremetiti njezin pIan, no kako god bilo, ja idem s tobom.
"Mac.”
"Ne."
Mac joj je rijetko nametao svoju volju, iako je kao njezin muž zakonski imao pravo na to.
Već joj je prvog dana njihova braka rekao kako smatra apsurdnim da muškarci smiju zapovijedati
svojim ženama. Što, ako je muž budala? Ne bi li njegova žena bila još veća budala ako bi se
pokoravala njegovoj volji? Isabella će imati potpunu slobodu jer je, rekao je tada Mac, vjerojatno
znatno razboritija od njega.
Isabelli je sada bilo jasno da je Mac jednostavno odlučio nametnuti joj svoju prilično
zastrašujuću volju. Pogled njegovih očiju poručivao joj je da Mac neće popustiti, koliko god se
ona bunila.
Isabella svejedno pokuša: "Louisa je moja sestra.”
"A u nekoj od londonskih ulica skriva se luđak koji samo čeka da ti učini tko zna što. Ne
ideš nikamo bez mene.”
Isabella obori pogled i pogleda ga ispod trepavica. "Naravno, dragi”, krotko mu odgovori.
"I da se nisi usudila glumiti poslušnost, a onda se išuljati iz kuće čim se okrenem. Tvoje
sluge se slažu sa mnom i smjesta će me obavijestiti pokušaš li učiniti nešto nepromišljeno. Budeš
li pokušala napustiti ovu kuću bez mene, kunem ti se, dovući ću te natrag, vezati te Iancima u
podrumu i osobno te hraniti kruhom i vodom.”
Problem s tim Macovim idiotskim prijetnjama bilo je to što su postojali dobri izgledi da
će ih i ostvariti. Osim toga, imao je pravo. Payne je opasan. Isabella se prisjeti stiska njegovih
snažnih ruku i jedva suspregne drhtaj. Nikad, nikad više se nije željela osjećati tako bespomoćno.
"No dobro”, reče ona hladno. "Smisliš li način da se nađem sa svojom sestrom negdje na
sigurnom, učiniti ću sve što želiš.”
"Hoću”, odgovori Mac. "Smrtno sam ozbiljan, Isabella. Nemoj napuštati kuću bez mene.
Kamo god poželiš otići, ja ću ići s tobom. Kad se o tvojoj sigurnosti radi, ni u koga
nemam dovoljno povjerenja.”
Isabella namaže malo pekmeza na komad prepečenca. "Neće li te to omesti u poslovima
koje moraš obavljati u gradu?”
"Ne. Moj jedini posao u ovom gradu si ti.”
"Oh.” Isabellu su njegove riječi zagrijale oko srca, no svakako nije željela da on to vidi.
"Sigurno imaš i neke druge obveze.”
"I dovoljno slugu koji ih mogu obaviti umjesto mene. A ljudi s kojima poslujem mogu
doći k meni.” Mac ponovno podigne novine i energično ih otvori. "Kad smo već kod toga, jutros
očekujem jedan vrlo važan posjet, pa bih te zamolio da budeš dobra ženica i ne pIaniraš izlazak
dok ne završim s time.”
Isabella mu zamalo zapali novine svojim gnjevnim pogledom. No usprkos
isprovociranosti Macovim bahatim, zapovjedničkim tonom, nije mogla poreći da je istodobno
duboko u sebi osjećala neku toplinu i ugodu zbog njegovog zaštitničkog ponašanja.
Kad je nakon sat i pol vremena u njenu kuću stigao londonski odvjetnik obitelji
Mackenzie, Isabella više nije osjećala ni ugodu ni toplinu.
Isabella je veoma dobro poznavala gospodina Gordona. On ju je upoznao s pravnim
posljedicama udaje za Maca te sastavio njihov bračni ugovor. Također ju je kasnije vodio kroz
mukotrpan proces njihove rastave. Gordon joj je savjetovao da se ne razvede od Maca, objasnivši
joj kako bi to bilo veoma skupo i iznimno teško ostvarivo. Da bi se zakonski razvela od Maca,
Isabella bi ga trebala optužiti za stravično ponašanje, a on bi se morao javno braniti na sudu.
Rastave su bile manje skandalozne i lakše izvedive, a uostalom, Isabella je samo željela živjeti u
miru i samoći. Mac se obvezao uzdržavati je financijski, a ona je smjela činiti što god je htjela.
Gospodin Gordon je bio ljubazan i strpljiv tijekom cijelog tog kaosa i Isabella će mu zauvijek biti
zahvalna na tome.
"Milostiva.” Gordon joj se nakloni i rukuje se s njom. Nije se nimalo uklapao u uvriježeni
stereotip starog, suhonjavog odvjetnika. Gospodin Gordon je bio visok, punašan, ružičasta lica i
prijateljskog osmijeha. Bio je oženjen i imao je petero djece, jednako punašne i ružičaste kao on.
"Gospodine Gordone, tako mi je drago što vas vidim. Kako je vaša obitelj?”
Dok je gospodin Gordon oduševljeno brbljao o svojoj mnogobrojnoj djeci, Isabella ga je
uvodila u dnevni salon s prednje strane kuće. Ondje su zatekli Maca na rukama i koljenima, kako
glumi Aimeeina konjića.
Isabella zastane na vratima, upijajući pogledom prizor ispred sebe. Mac je bio samo u
košulji i prsluku - sako i sat na Iancu odložio je na sigurno mjesto. Aimee se držala rukama za
Macovu kosu, povlačeći ga u smjeru kamo je željela ići i vrišteći od sreće dok je galopirao po
sobi.
"Ovo je zasigurno dijete radi kojeg ste me pozvali”, reče gospodin Gordon.
Mac nježno spusti Aimee na pod, a onda je podigne visoko i ona ponovno zaciči od
veselja. Smjestivši je na pregib lakta, okrene se kako bi pozdravio gospodina Gordona.
"Radi kojeg smo vas pozvali?” upita Isabella. Ponudila je gospodinu Gordonu da sjedne, a
onda se i sama smjestila na kauču.
Mac je sjeo na naslon kauča i dalje držeći Aimee. "Zamolio sam Gordona da dođe ovamo
kako bismo službeno usvojili Aimee. Ja ću biti njezin skrbnik dok ne postane punoljetna.”
"Ti?” upita Isabella. "Mislila sam da ću je ja usvojiti.”
"To sam i rekao Gordonu, no on mi je objasnio kako bi, dugoročno gledano, bilo znatno
bolje kad bi Aimee bila moja štićenica i samim time uživala zaštitu obitelji Mackenzie. Ti bi je,
dakako, odgajala prema svom nahođenju i donosila sve važnije odluke.”
Opet ta njegova bahatost, no Isabella je svejedno zadovoljno odahnula. Pribojavala se da
će Mac danas promijeniti mišljenje o Aimee - kćeri čovjeka koji je napao Isabellu - i da više neće
htjeti imati ništa s njom. No to se očito nije dogodilo. Mac je bio u stanju razdvojiti postupke
krivaca od života nevinih, i to je bio još jedan razlog zašto ga je voljela.
"Jeste li sigurni u to, gospodine lorde?” upita ga gospodin Gordon. "Skrbništvo nad
djetetom, osobito ženskim, nosi sa sobom gomilu odgovornosti.”
Mac nehajno slegne ramenima na Gordonove riječi. "Netko će morati plaćati sve njene
haljine, šešire, vrpce i ostale tričarije. Upisat ćemo je u Akademiju gospođice Pringle i prirediti
joj debitantski bal kakav London još nije vidio.” Mac namigne Isabelli. "I strogo joj zabraniti da
pobjegne s bilo kojim lordom koji se ondje pojavi nepozvan.”
"Jako smiješno”, reče Isabella.
"Ozbiljno to mislim. Ovoj malenoj sirotici je umrla majka, a otac ju je napustio. Osim
toga, njezin otac je zlikovac. Bit će puno sigurnija s nama.”
To je očito bilo dovoljno za Gordona, no, s druge strane, on je oduvijek bio privržen
Macu i njegovoj braći. Ponašao se više kao dobronamjerni ujak nego kao obiteljski odvjetnik.
"Koliko vidim, Aimee je tebe već usvojila”, reče Isabella gledajući kako se djevojčica
zadovoljno igra gumbom na Macovom prsluku.
"Samo da znaš, ja sam je pitao želi li živjeti sa stricem Macom i tetom Isabellom do kraja
života. Rekla je da želi.” Isabella stisne oči. "Je li?”
"Aimee, doduše, još ne zna puno riječi, a i one koje zna su na francuskom, ali definitivno
smatra da imam veliki nos.” Isabella se jedva suzdrži od smijeha. "Pa, to svatko vidi.”
"Draga moja, sad si me povrijedila.”
Ne, on je nju povrijedio. Mac je bio jedan od onih ljudi koji uvijek djeluju kao da će se
svakog trenutka nasmiješiti ili se nasmijati nekoj šali, a njegovo nasmiješeno lice bilo
je razoružavajuće lijepo. To se mi je njalo samo kad je bio veoma bijesan ili prazan
iznutra, kakvog ga je vidjela u Parizu.
"Ne bi trebalo biti nikakvih problema”, reče gospodin Gordon. "Tek nekoliko formalnosti
i sve će začas biti gotovo. Ovo dijete je praktički siroče.”
A Mac je bio iznimno bogat, njegova obitelj veoma moćna. Nije ni čudo da je Gordon
predložio da Mac osobno usvoji Aimee. Payne, siromašni činovnik iz Sheffielda, nije
imao nikakvih izgleda protiv moćnog Harta Mackenzieja, vojvode od Kilmorgana. Aimee će
biti njihova.
U sobu uđe gospođica Westlock. Kao prava profesionalna dadilja, procijenila je da bi se
dijete sada trebalo vratiti u dječju sobu. Aimee pristane otići bez protivljenja pa
Isabellino mišljenje o gospođici Westlock dodatno poraste. Jedino na čemu je Aimee ipak
inzistirala bio je poljubac Macu i Isabelli na odlasku.
Isabella nakratko pridrži Aimeeino toplo tjelešce dok joj je ova utiskivala ljepljivi
poljubac u obraz. I odjednom joj sine. Mac želi dijete. Nije pozvao Gordona ovamo i pokrenuo
proces usvajanja samo radi Isabelle. Mac je zavolio Aimee, to je postalo očito kad joj je dopustio
da spava na njemu u vlaku i da veselo jaše na njegovim leđima kroz dnevnu sobu. Prisjećajući se
njihovih sinoćnjih entuzijastičnih igara, kao i onih u Macovom ateljeu u Kilmorganu, Isabella se
pitala je li možda tijekom njih začeto dijete. To je svakako bilo moguće. Srce joj zakuca brže
gledajući gospođicu Westlock kako odnosi Aimee iz sobe i zatvara vrata za sobom.
"A sada prijeđimo na drugi razlog moga dolaska”, reče Gordon vadeći iz torbe svežanj
papira koji su izgledali kao pravni dokumenti i preda ih Macu. "Mislim da je sve ispravno.”
"Koji drugi razlog?” upita Isabella.
Gospodin Gordon iznenađeno pogleda u Maca. "Zar niste milostivi rekli da ću danas
doći?”
Mac mu ništa ne odgovori, glumeći da se udubio u proučavanje dokumenata.
"Gospodin lord je očito zaboravio”, reče Isabella jasnim glasom. "Proteklih nekoliko
tjedana bili su prilično kaotični. Dakle, o čemu se radi?”
"O poništenju vaše rastave, naravno”, reče gospodin Gordon i toplo joj se nasmiješi. "Sa
zadovoljstvom ću to obaviti za vas. Moram priznati da sam svih ovih godina željno
iščekivao ovaj trenutak. Uljepšah ste mi dan, milostiva.”
Mac je osjećao kako u Isabelli raste bijes, prijeteći eksplozijom. Ustao je s naslona kauča i
premjestio se na stolicu, podigavši noge na stolić ispred sebe. Nije pogledao u Isabellu, ali je
osjećao njezin smrknuti pogled koji je usijavao zrak između njih.
"Poništenje naše rastave?” upitala je ledenim glasom.
"Da”, odgovori gospodin Gordon. Očito je želio još štogod dodati, ali je odustao
pogledavši u Isabellu, a onda u Maca.
"To je logično rješenje, ljubavi.” Macov se pogled zaustavi na slici koja je visjela na
suprotnom zidu. Bio je to veličanstveni pejzaž Claudea Lorrainea koji je Mac prije dosta godina
kupio Isabelli u znak isprike nakon jednog od svojih iznenadnih nestanaka. Nevjerojatno
plavetnilo neba te sivkasto-zelena boja grčkih ruševina i okolne prirode, uvijek su mu podizale
raspoloženje, no ovaj ga put nisu osobito umirile. "Živim ovdje s tobom već neko vrijeme,
otvoreno i skandalozno”, reče on. "Ljudi vole tračati.”
"Oh, doista?”
"Naše sluge od prvog dana bjesomučno tračaju i klade se na nas. Tako mi barem kaže
Bellamy. Susjedi prate naše dolaske i odlaske sa svojih prozora. Pitanje je trenutka kad će
se vijest o našem pomirenju proširiti cijelim Londonom.”
"Pomirenje?” Isabellin glas bio je toliko oštar da je mogla njime rezati staklo. "Kakvo
pomirenje?”
Mac se konačno prisili pogledati u nju. Isabella je sjedila na rubu kauča, uspravnih leđa,
oholo ukrućena, svjetlucavih zelenih očiju. Bila je prekrasna čak i kad je bila izvan sebe
od bijesa, osobito danas, odjevena u kombinaciju svijetle i tamnoplave boje, s prljavo
bijelim detaljima. Maca su svrbjeli prsti, toliko se silno želio primiti kista i ovjekovječiti je
upravo ovakvu kakva je sada bila, s tom jednom zrakom sunca koja joj je obasjavala krilo.
"Isabella”, rekao je. "Tri i pol godine smo živjeli razdvojeno, bez ikakve komunikacije.
Sad razgovaramo međusobno, živimo zajedno, a povremeno čak i dijelimo postelju. Svi
će zaključiti da više nismo rastavljeni. Nema razloga da to ne ozakonimo.”
"Osim jednog; ja želim ostati rastavljena od tebe.”
Mac se uzruja. "Bez obzira na to što sam ja više nego voljan spasiti naš brak? Dobar
odvjetnik bi ti savjetovao da mi barem dopustiš pokušati.”
Gordon, koji je bio dobar odvjetnik, proučavao je papire i pretvarao se da je negdje
drugdje.
"Ali ja to ne želim.” Isabellin glas poprimio je paničnu notu.
"Što nam je drugo činiti, srce? Ja ti nisam davao povoda za razvod. Nisam te tukao, nisam
imao priležnicu i već godinama nisam okusio ni kap viskija. Nisam te napustio -naprotiv, u
posljeduje se vrijeme praktički ne odvajam od tebe. Živimo kao muž i žena. Trebali smo i
službeno opet postati pravi bračni par.”
Isabella skoči na noge. "Proklet bio, Mac Mackenzie. Zašto nisi mogao pustiti da sve
ostane kako je bilo?”
Gospodin Gordon se diskretno nakašlje. "Možda bi bilo bolje da ponovno dođem neki
drugi put, gospodine lorde. Nakon što sve detaljno raspravite s milostivom.”
"Molim vas, nemojte uopće dolaziti, gospodine Gordon”, hladno reče Isabella. "Žao mi je
što ste morali nazočiti ovom neugodnom prizoru. Molim vas, prenesite moje pozdrave gospođi
Gordon.” Zatim srdito odjuri prema vratima, skuta uzburkanih poput plave pjene, i izađe u
predvorje.
Gordon je djelovao ražalošćeno, a Mac skoči na noge i pojuri za Isabellom. "Dovraga,
kamo ideš?”
"Van”, odgovori ona.
"Ne ideš ti nikamo sama.”
"Ne, naravno da ne idem sama. Mortone, hoćete li mi, molim vas, pozvati kočiju i reći
Evans da dođe u moju sobu? Hvala.”
Zatim je krenula stubama na kat, visoko uzdignute glave. Gordon se gotovo neopazivo
iskrao iz dnevnog salona, noseći u ruci svoju poslovnu torbu. Morton preda odvjetniku njegov
šešir.
"Hvala vam, Gordone”, reče mu Mac. "Pisat ću vam čim ovo riješim.”
"Da, gospodine lorde”, glasio je Gordonov pristojni odgovor, nakon čega se pobrao iz
kuće.
Odozgo se čulo lupanje vratima. Mac je stavio stolicu ispred ulaznih vrata, sjeo na nju i
čekao.
Nije namjeravao pustiti Isabellu samu iz kuće koliko god bila bijesna. Bilo mu je jasno da
je pogrešno procijenio situaciju, da se prenaglio. Ali, prokletstvo, Isabella mu je dala dovoljno
razloga da zaključi kako i ona želi pomirenje. Sinoć, primjerice - mili Bože, kakva noć! Pitao se
kako je uopće mogao toliko dugo izdržati bez svoje predivne, neodoljive Isabelle. Ponovno je
postala njegova ljubav, ta žena koju je podučavao čulnim igrama, ta žena koja je svaku lekciju
savršeno svladala. Mac se ukrutio od same pomisli na Isabellinu umješnost u krevetu.
Njegova iskusna dama krenula je niz stube u istom trenutku kad je Mac čuo kočiju koja se
zaustavljala ispred kuće. Isabella se presvukla iz one lepršave plave oprave u uski tamnozeleni
kaputić preko sive haljine za dnevni izlazak. Na glavi je nosila šešir, pričvršćen za njene kovrče
šarenim ukrasnim iglama.
Hodajući prema glavnim vratima, navlačila je rukavice. "Molim te, makni mi se s puta.”
"Kako god želiš.” Mac dohvati svoj šešir s vješalice u predvorju, otvori joj vrata i izađe za njom
iz kuće.
Pokraj kočije Isabella je ignorirala Macovu pruženu ruku i dopustila lakaju da joj
pomogne popeti se u kabinu. Mladić uputi Macu pogled pun isprike, no Mac mu samo namigne i
uskoči za Isabellom u kočiju. Čim je lakaj zalupio vrata, kočija se zatrese i krene naprijed. Mac
izgubi ravnotežu i padne na debelo podstavljenu klupu nasuprot Isabelli.
Ona ga prostrijeli ozlojeđenim pogledom. "Zar ne smijem niti malo biti sama?”
"Ne, dok je luđak koji te napao u parku još na slobodi. Nisam se šalio kad sam rekao da te
neću ispuštati iz vida.”
"Moj kočijaš i moj lakaj ne bi nikome dopustili da mi se približi. Osim toga, ne kanim
hodati sama kroz mračne i prazne uličice. Ja nisam glupa, a ovo nije roman strave i užasa.” "Ne,
prije bih to nazvao komedijom zabune, ljubavi moja. No to ne znači da taj čovjek nije vraški
opasan.”'
"Onda si mogao poslati Bellamyja sa mnom. On je također prilično opasan.”
"Zato što on mora čuvati kuću, u slučaju da naš prijatelj Payne odluči ponovno ušetati
unutra glumeći mene. Čak si se i ti zabunila na prvi pogled.”
"Da, dobro, shvatila sam.” Isabella razdražljivo puhne, pri čemu joj se grudi zamamno
zanjišu. "Trebamo biti oprezni. Ali vratimo se na našu rastavu. Odakle ti pravo da sam odlučiš
kad ćemo je okončati? Zašto nisi zatražio moje mišljenje prije nego što si pozvao Gordona? Siroti
čovjek, bilo mu je tako neugodno.”
Mac začuje režanje iz vlastita grla. Isabella je imala pravo, Mac nije smio pretpostaviti da
ona želi isto što i on, ali, kvragu, stvarno mu je već dosadilo preuzimati krivicu za sve njihove
probleme.
"Jesi li ti zatražila moje mišljenje kad si se odlučila rastaviti od mene? Jesi li me
obavijestila da me kaniš napustiti? Ne, jednostavno si nestala i poslala mi onu prokletu poruku.
Ne, čekaj. Nisi čak ni to učinila. Poslala si je Ianu, a ne meni.”
Isabella povisi glas. "Zato što sam znala da me nećeš shvatiti ozbiljno ako je pošaljem
tebi. Znala sam da će te Ian prisiliti da je pročitaš i razumiješ. Bojala sam se da ćeš se, ukoliko je
pošaljem izravno tebi, samo nasmijati i baciti je u vatru.”
"Nasmijati se?” O čemu li je ona to govorila? "Smijati se činjenici da me moja voljena
žena odlučila napustiti? Njenoj izjavi kako ne može više živjeti sa mnom? Pročitao sam
to prokleto pismo nebrojeno puta. Čitao sam ga iznova i iznova, sve dok više nisam
mogao vidjeti slova. Ti imaš vraški čudno mišljenje o mojem smislu za humor.”
"Pokušala sam ti reći u lice. Vjeruj mi, stvarno sam pokušala. No znala sam da bi me
uspio odvratiti od toga, uvjeriti me da ostanem protiv svoje volje.”
"Naravno da bih te pokušao odvratiti od toga”, poviče Mac. "Ja te volim. Učinio bih sve
što je u mojoj moći da te zadržim pokraj sebe, samo da si mi pružila priliku.”
17

Sinoć su i škotski lord i njegova milostiva supruga bili na operi u Covent Gardenu, no
ponašali su se kao da se nalaze u dva različita kazališta. Gospodin lord sjedio je u loži
markiza Dunstona, dok se milostiva pojavila u kazalištu s vojvodom od K., lordovim bratom.
Svjedoci javljaju kako su lord i njegova lady šutke prošli jedno pokraj drugoga u mezaninu.
Štoviše, ponašali su se kao da se uopće nisu vidjeli.
- Veljača 1979.

Isabelline zelene oči bijesno zabljesnu. Čak i ovako srdita, bila je prelijepa. "Bili smo
zajedno tri godine, Mac. Pružila sam ti više nego dovoljno prilika. No dobro, možda bi
me nagovorio ostati, no što bi bilo nakon toga? Iskapio bi bocu šampanjca slaveći svoj uspjeh,
a ja bih se ujutro probudila sama u krevetu jer bi ti opet pobjegao tko zna kamo, ostavivši mi
-možda - poruku da se ne brinem. Odlučila sam ti pokazati kako mi je bilo pune tri godine
u braku s tobom.”
"Znam. Znam. Bio sam idiot. Ali, kvragu, sad se trudim to ispraviti. Voljan sam ponovno
pokušati, no ti me uporno odbijaš.”
"Zato što mi je dosadilo osjećati se kao glupača kad si ti u pitanju. Pogledaj nas - pružim
ti prst, a ti zgrabiš cijelu ruku. Meni je samo trebala utjeha, no ti si zaključio kako to znači da smo
se pomirili i smjesta si pozvao našeg odvjetnika.”
Macu su gorjela pluća. "Utjeha? Ono noćas je bilo samo to?”
"Da."
"Ne vjerujem ti.”
"Vjeruj što god želiš. Ionako imaš visoko mišljenje o sebi.”
"Visoko mišljenje, ha?” Kao i uvijek kad bi Mac bio veoma bijesan, njegov škotski
naglasak uništio bi godinama njegovani izgovor engleske aristokracije. "Mislim da si noćas četiri
ili pet puta doživjela orgazam, i to vrlo glasno. Dobro se toga sjećam jer sam se u tim trenucima
nalazio prilično blizu tebe.”
"Čovjek ne može uvijek kontrolirati reakcije svoga tijela. To je medicinski dokazano.”
"Ja nisam noćas spolno općio s ‘čovjekom’, nego s tobom, Isabella.”
Isabellino lice je buktjelo. "Znao si da iskorištavaš moju usamljenost. Trebala sam
zaključati vrata.”
Mac se prebaci na drugu stranu kočije i sjedne pokraj nje. Isabella nije ustuknula; ona
nikad ne bi pokazala strah, pogotovo pred njim. "Ako kažeš da sam ti trebao samo radi utjehe,
onda si ti iskoristila mene. Ja nisam bezgrešan.”
"Svugdje si me pratio. I sam si to priznao. Nekako si se uspio uvući u moju kuću i moj
život. Mislim da se i mene trebalo pitati.”
"Razmisli malo o tome, ti živiš u mojoj kući. Ja sam je kupio, ja plaćam tvoje sluge i sve
te lijepe oprave. Jer si ti i dalje moja supruga."
Isabella se naglo okrene prema njemu. "Misliš da nisam toga svjesna svakog dana svoga
života? Znaš li koliko se jadno i bespomoćno osjećam živeći isključivo od tvojeg
milosrđa? Mogla bih zamoliti gospođicu Pringle da me zaposli u svojoj školi za mlade dame, no
s obzirom da nemam učiteljskog iskustva, u tom bih slučaju živjela od njezina milosrđa. I
zato, premda slomljenog ponosa, radije prihvaćam da mi ti plaćaš račune.”
"Dovraga.” Mac pogleda kroz prozor, no ulica Oxford, zakrčena gustim prometom, nije
mu pružala nikakvu pomoć. "To nije milosrđe. Uzdržavati te i podmirivati sve tvoje račune jest
najmanje što mogu učiniti za ženu koja je bila dovoljno luda da se uda za mene.”
"Aha, znači, sad sam još i luda?”
"Uživaš mi stavljati riječi u usta, je li? Tvoja taktika prepiranja sastoji se od smišljanja ne
samo onoga što ćeš ti reći, nego i ja. Mogu slobodno otići u ribolov i čekati da završiš. Javi mi
kad ova svađa bude gotova.”
"A tvoja se taktika sastoji od urIanja o svemu i svačemu, osim o pravim uzrocima moga
gnjeva! Odlučio si poništiti našu rastavu i nisi se uopće potrudio konzultirati se sa mnom o tome.
Zar si već to zaboravio?”
Mac nije mogao poreći tu optužbu. Nadao se da će njihova rastava biti poništena toliko
brzo da se Isabella neće stići pobuniti. No, iskreno, zapravo se nadao da će mu uputiti topli, široki
osmijeh i reći mu kako joj je drago što je to učinio. Da će biti sretna zato što će opet biti istinski
zajedno.
No bilo je prerano za to. Bezglavo se zaletio dok Isabella još nije bila spremna.
"Ne zamjeraš mi valjda što ti želim ponovno biti pravi muž?” Macov škotski naglasak
polako se povlačio dok je Mac nastojao obuzdati svoj bijes. "Nismo li već dovoljno
bili razdvojeni?”
"Ne znam.”
Bila je tako elegantna i lijepa dok je sjedila ondje pokraj njega, s tom crvenom kosom
namještenom u savršene uvojke i strukiranim kaputićem koji je prianjao uz njeno divno tijelo.
Koji je muškarac ne bi poželio?
Mac se mogao razvesti od nje zato što ga je napustila, no još je i prije savjetovanja s
Gordonom zaključio kako nije lud da opskrbljuje javnost dodatnim materijalom za tračanje. Osim
toga, razvod bi potpuno upropastio Isabellin ugled, učinio je ranjivom i podložnom nasrtajima
beskrupuloznih muškaraca. A Mac bi prije umro nego dopustio bilo kojem muškarcu da dotakne
njegovu Isabellu. Premda ga je duboko povrijedila, Mac joj je sa zadovoljstvom kupio kuću u
kojoj je mogla voditi nezavisan život. On ju je štitio izdaleka, pazio na nju koliko je god mogao.
Toliko ju je volio.
"Ja mislim da smo sasvim dovoljno bili razdvojeni”, reče on.
"Ali kako znaš da neće opet sve biti isto kao prije?” upita ga ona očajnim glasom. "Kako
znaš da nećeš opet odlaziti i dolaziti bez ijedne riječi i odlučivati kad ćemo biti zajedno, a kad mi
treba odmor od tebe? Nemaš pravo odlučivati o svemu, Mac.”
Mac raširi ruke. "Pogledaj me. Sad sam drukčiji. Nikad nisam pijan. Dolazim doma na
večeru, svako jutro silazim na doručak. Ne bančim s prijateljima. Postao sam uzoran
muž.” "Zaboga, Mac. Ti nisi ni u čemu uzoran.”
"Želim biti muž kakvog priželjkuješ: trijezan, vjerodostojan, pouzdan... Bože, dosadnih li
vrlina.”
"Stvarno misliš da je to ono što ja želim?” upita ga Isabella. "Prije dosta godina zaljubila
sam se u šarmantnog, nepredvidljivog Maca. Da sam željela nekog pouzdanog i dosadnog, dala
bih te izbaciti sa svojeg debitantskog bala i prihvatila bih udvaranje nekog od muškaraca koje je
moj otac izabrao za mene.”
"Tebe je užasno teško zadovoljiti. Ne želiš neukrotivog Maca, no tvrdiš da ne želiš ni
papučara Maca? Ne razumijem što zapravo želiš.”
"Želim da se prestaneš truditi biti nešto što nisi. Predviđam da će ti ova tvoja nova uloga
dosaditi već za nekoliko mjeseci. Ideš iz jedne krajnosti u drugu; prvo si opsjednut nečime, a
onda ti dosadi i na kraju potpuno zaboraviš na to. Uključujući i mene.”
Mac ju je dugo gledao u tišini. Isabella se zacrvenjela pod njegovim pogledom, koji više
nije bio bijesan, nego nekako prazan. Kad je konačno progovorio, glas mu je bio tih. "Ti
si budala, Isabella Mackenzie.”
"Molim?” Isabella je djelovala povrijeđeno.
"Odlučila si me svrstati u kategoriju određenog tipa muškarca i zato je tako užasno teško
razgovarati s tobom. Ne vjeruješ da se mogu promijeniti, no to se već dogodilo. Ali ti to
jednostavno odbijaš vidjeti.”
"Znam da si prestao piti. Opazila sam taj napredak.”
Mac se nasmije. "Prestao piti? Zvuči tako lako. Bio sam bolestan i ogavan punih godinu
dana. Nisam bio ni svjestan u kolikoj sam mjeri koristio viski za ublažavanje boli
vlastitog postojanja. U jednom sam se trenutku zatekao u jednom hotelu u Veneciji, ležao
sam potrbuške na podu, u stravičnim bolovima, i molio Boga da mi podari snage da ne pođem
u potragu za vinom kako bih si olakšao tu agoniju. Dotad se nikad nisam istinski molio. Kad sam
bio mali, vodili su me u crkvu gdje sam mumljao molitve automatski, no ovaj put sam se baš
molio. Preklinjao, zapravo. Bilo je to prilično neuobičajeno iskustvo za mene.”
Isabella ga je slušala otvorenih usta. "Mac.”
"Mogao bih ti pripovijedati priče od kojih bi ti pozlilo, ljubavi moja, ali ću te poštedjeti.
No nisam samo tu jednu noć molio i preklinjao. Činio sam to puno, puno noći, bez prestanka. A
onda, taman kad bih pomislio kako je sve gotovo i kako se konačno osjećam bolje, nastupila bi
još jedna teška noć. Moji ‘prijatelji’ su mislili kako mi pomažu ulijevajući mi viski u grlo na silu.
Prestali su kad sam ga ispljunuo iz usta po njihovoj lijepoj i skupoj odjeći. Naposljetku su me svi
prijatelji napustili. Svi do jednoga.”
Njezino je lice bilo potpuno bijelo. "Kako su ti mogli to učiniti?”
Mac slegne ramenima. "Svi su bili ništarije i ulizice. Nitko od njih nije mi bio pravi
prijatelj. U muci najbrže naučiš kome je doista stalo do tebe.”
"Zar nisi imao baš nikoga? Oh, Mac.”
"Jesam. Imao sam Bellamyja. On se brinuo da jedem, ali i da zadržim hranu u želucu;
naime, primijetio je da čaj mogu piti u hektolitrima, dok mi se od vode samo povraćalo.
Postao sam pravi znalac, bolji čak i od nadmenih Engleza koji se smatraju najboljim
poznavateljima čaja na svijetu. Assam čaj s jasminom je osobito dobar. Trebala bi ga
jednom kušati.”
Isabelline oči su bile vlažne. "Drago mi je da se Bellamy brinuo o tebi. Reći ću mu koliko
sam mu zahvalna. Zaslužio je neki dar. Što misliš, što bi mu se svidjelo?”
"Već sam mu dao veliku povišicu”, reče Mac. "I neprekidno ga hvalim. Štujem ga kao
boga, no, vjeruj mi, njemu je stravično neugodno kad to činim.”
Ona odvrati pogled. Isabella je bila ponosna žena plemenita držanja, a svaki trenutak
Macova života bio je ispunjen željom za njom. Držati se podalje od nje bilo je
apsolutno nepodnošljivo, no kad ga je napustila, Mac se prisilio pustiti je da ode, jer je imala
pravo. Da joj se vratio prije odvikavanja od alkohola, što ga je prisilno reformiralo, samo bi
nastavio s prijašnjim obrascem ponašanja, sve dok je ne bi toliko udaljio od sebe da bi
postalo nemoguće vratiti je. Umjesto toga, Mac joj je dao dovoljno vremena za oporavak, i zato
je sada mogao sjediti tako blizu nje i upijati njezin miris.
Isabella je dugo gledala kroz prozor, a kad se napokon okrenula prema njemu, u očima joj
više nije vidio onu nepokolebljivu srdžbu. "Nego, kako je tvoj prijatelj?” upitala ga je . "Onaj
kojeg si mi spomenuo na Abercrombiejevom balu.”
Mac ju je tupo gledao. "Prijatelj?”
"Onaj koji je trebao poduku iz udvaranja.”
"Aha, taj prijatelj.” Mac pročisti grlo. "Da, i dalje silno želi svladati tehniku udvaranja.”
"Već smo ih počeli vježbati. Možda bismo trebali početi iznova?”
 "Je li to ono što želiš?” upita Mac. "Početi iznova?” Ona kimne. "Mislim da želim.”
Zadržavši nakratko dah, Mac ju je proučavao pogledom. Ona mu uzvrati pogled. Njene blistave
zelene oči bile su predivne.
"U tom slučaju”, reče on ležernim tonom "trebali bismo zaboraviti sve što se dogodilo
sinoć u tvome krevetu. Ono je definitivno bilo preskandalozno za par koji je još u
fazi udvaranja.”
Ona se znakovito nasmiješi. "Imaš pravo. To je bilo sasvim neprilično. Ne smiješ mu to
spomenuti.”
"Ja nikad ne prepričavam svojim prijateljima što se događa u mojem krevetu. To se njih
ne tiče.” Mac podigne njenu rukavicom prekrivenu ruku, utisne joj poljubac u nadIanicu
i premjesti se opet na suprotno sjedalo. "Tijekom vožnje, gospodin ne smije nikad sjediti pokraj
dame. Trebao bi se smjestiti nasuprot njoj, leđima okrenut kočijašu, a njoj prepustiti sjedalo u
smjeru vožnje.”
Isabella se nasmije. Bilo je tako divno čuti njezin smijeh. "Bit će zabavno gledati tvoje
pokušaje pristojnog ponašanja”, reče ona.
Mac je prikuje pogledom u kojem više nije bilo zadirkivanja ni pokušaja privole. "Ako
treba, učinit ću to. Želim te ponovno osvojiti, Isabella. I nije me briga hoće li mi za to
trebati godinu dana ili dvadeset godina. Ja sam strpljiv čovjek. Kunem ti se, ponovno ću
osvojiti tvoje srce, pa makar se morao ponašati krajnje pristojno. Moji će se preci okretati u
svojim škotskim grobovima zato što sam voljan toliko se promijeniti radi jedne Engleskinje.”
Isabella se nasmiješi, no izraz njezina lica otkrivao mu je da još nije popustila. Međutim,
prihvativši šutke njegovu nazočnost u kočiji i kasnije njegovu pratnju dok je obilazila dućane,
dala mu je do znanja da mu želi pružiti priliku. Isabella je željela da se Mac potrudi i željela je da
je osvoji. To mu je donekle ulijevalo nadu.
Sutradan ujutro u kuću je stigao buket cvijeća s ceduljom za Isabellu. Isabella je nježno
dodirivala cvjetove, opazivši da je buket malen i jednostavan, ali složen s ukusom i osjećajem za
estetiku - žute ruže, ljubičice i šlajer. Bez orhideja i ostalog egzotičnog cvijeća. Na zlatom
obrubljenoj cedulji pisalo je Macovim rukopisom:
Neizmjerno sam Vam zahvaIan, moja damo, što ste mi jučer poslijepodne dopustili voziti
se s vama u kočiji. Smijem li Vas danas izvesti u šetnju parkom, bude li lijepo vrijeme? Doći
ću po Vas u tri sata, ukoliko Vam to odgovara.
Vaš sluga pokorni,
Roland F. Mackenzie
Isabella se nasmije u sebi. Mac je definitivno odlučio glumiti pristojnog gospodina, što je
pogotovo dokazao koristeći svoje pravo ime. Mac je mrzio kad su ga oslovljavali kao RoIanda
Ferdinanda Mackenzieja, ili kao Lorda RoIanda. Draži mu je bio nadimak koji je dobio kad je
imao samo dvije godine. Nije mogao izgovoriti nijedan slog svojeg dugog, složenog imena, pa se
jednostavno predstavljao kao "Mac”.
"Neki gospodin ti šalje cvijeće?” upita je Mac iza raširenih novina, tobože grubim
glasom. "Je li on pravi gospodin?”
"Rekla bih da jest.” Isabella sjedne na svoje mjesto za stolom, dodirujući prstima cedulju
koju je gurnula u džep. "Pozvao me u šetnju danas poslijepodne.”
Mac savije jedan kut novina i uputi joj strogi pogled. "I što si odlučila?”
"Prihvatit ću. Šetanje na javnom mjestu bit će to vrlo dolična aktivnost. I ugodna.”
"Čuvaj se, možda nema poštene namjere. Čuo sam za tog lorda RoIanda, prati ga loš
glas."
"Mislim da se promijenio”, reče Isabella. "Barem mi je tako rekao.”
 Mac zacokće jezikom. "Budi oprezna, draga moja. Budi jako oprezna. Mislim da on slika
žene... potpuno gole."
"Ne pretjeraj, Mac.”
Mac se naceri i ponovno podigne novine. Pred njegovim bi osmijehom svaka dama
odustala od dobrih namjera. Mac je noćas spavao u svojoj sobi, a Isabella dugo nije
mogla zaspati, nastojeći ignorirati vlastito razočaranje.
U tri popodne zazvoni zvonce na ulaznim vratima. Morton nečujno dokliže iz stražnjeg
dijela kuće kako bi ih otvorio. Na pragu je stajao Mac, odjeven u najfinije odijelo za popodnevni
izlazak, upotpunjeno šeširom i štapom. "Došao sam u posjet gazdarici ove kuće”, izjavi svečanim
tonom.
Isabella priguši smijeh navirujući se preko ograde na polukatu. Morton je prezirao igre
pretvaranja, pa je Mac morao praktički inzistirati da ga ovaj povede u primaću sobu.
Vrativši se u glavno predvorje, Morton podigne svoj ozlojeđeni pogled prema Isabelli.
"Milostiva...”
"Hvala, Mortone.” Isabella zadigne skute i spusti se laganim korakom niz stube. "Molim
vas, udovoljite gospodinu lordu, on se voli zabavljati.”
"Da, milostiva”, smrknuto odgovori Morton i vrati se u stražnji dio kuće.
Čim je Isabella ušla u dnevni salon, Mac ustane, držeći šešir u ruci. "Milostiva. Nadam se
da ste dobro.”
"Jesam. Zdravog tijela i duha.”
"Drago mi je to čuti. Hoćete li mi učiniti čast i otići sa mnom u park?”
"Naravno, gospodine lorde. I hvala vam na cvijeću, bilo je to vrlo pažljivo od vas.”
Mac nehajno odmahne rukom. "Sitnica. Čuo sam da volite žute ruže. Nadam se da su ove
bile prihvatljive.”
"Veoma prihvatljive.” Iz hodnika se začuje Aimeein dječji glasić, pa Isabella doda:
"Dadilja Westlock kaže da bi Aimee trebala izaći malo na zrak. Nadam se da vam neće smetati
ako nam se pridruže u šetnji?”
Macove oči, boje bakra, nakratko se rašire od iznenađenja, no on to brzo prikrije još
jednim staloženim naklonom.
"Dadilja i dijete kao pratnja”, promrmlja on. "Ah, što je, tu je.”
Vrijeme je bilo vrlo ugodno pa je park Hyde vrvio ljudima. Mac je ubrzo prestao glumiti
pristojnog udvarača i nakosivši šešir inzistirao da on gura kolica. Isabella je hodala uz njega i
uživala promatrajući svog visokog muža širokih ramena, odjevenog u kilt, kako gura
dječja kolica. Gospođica Westlock, Aimeeina dadilja, hodala je na diskretnoj udaljenosti iza
svojih poslodavaca.
Rotten Row bio je prepun konja i kočija, a po ostalim stazama šetale su se obitelji, parovi
i dadilje s djecom. Aimee je sjedila uspravno držeći se ručicama za rubove kolica, gledajući oko
sebe s velikim zanimanjem. Aimee je bila zdravo i snažno dijete - čilo, kako bi rekla gospođica
Westlock - i voljela je proučavati svijet oko sebe.
Isabella nije znala je li Aimee bila svjesna da je ostala bez majke. Možda je ipak bila
premalena da bi shvatila što se dogodilo jer se činilo da je prihvatila promjenu u svome životu.
Veselo je dijelila puse Macu i Isabelli i, premda je i dalje otvoreno pokazivala da najviše voli
Maca, sada je bez problema ostajala sama i s Isabellom i s dadiljom Westlock.
Isabella se pitala hoće li Payne, Aimeein pravi otac, pokušati preoteti svoju kćer od njih.
Nije imala pojma kakve je veze gospodin Gordon morao povući da ju Mac i Isabella
zakonito posvoje, no on ih je uvjeravao kako će sve biti u redu. Isabella se svejedno i dalje
brinula. Nije željela da luđak, koji podmeće požare i napada žene po parkovima, uzme
njihovu Aimee.
"Mac, stari moj!” poviče neki muški glas. Isabella podigne glavu i ugleda četvoricu
muškaraca kako im se žurno približavaju.
Prigušila je uzdah. Bili su to Macovi prijatelji s Harrowa i Cambridgea, dečki kojima je
Mac bio uzor i kolovođa iz školskih dana. Iako su sada bili odrasli muškarci, i dalje su
se ponašali kao razuzdani dječaci koji bi sve učinili za stjecanje Macove naklonosti.
Predvodio ih je niski, plavokosi i prilično mršavi mladić, koji je u dvadeset i prvoj godini
postao markiz od Dunstana. Građansko prezime mu je bilo Cadwallader, no prijatelji su ga zvali
Karfiol, ili skraćeno Karfi. Ostali su bili lord Charles Summerville, Bertram Clark i lord Randolf
Manning. Nakon rigorozne provjere Isabellina oca, nijedan od njih nije dobio dopuštenje udvarati
se njegovoj kćeri. Štoviše, njih četvorica su bili ti prijatelji koji su se kladili da Mac neće uspjeti
upasti bez pozivnice na bal lorda Scrantona i plesati s njegovom nevinom kćeri.
"Vidim li ja to dobro ili me oči varaju?” Lord Charles Summerville namjesti monokl
ispred lijevog oka i zagleda se kroz njega. "Dragi Bože, ovaj čovjek s djetetom doista jest
Mac Mackenzie. Odakle ti to vražje dijete, kome si ga ukrao? Moraš ga voditi u šetnju jer
si izgubio okladu, zar ne?”
"Ovo je moja kći”, hladno odgovori Mac. "Gospođica Aimee Mackenzie. Upravo sam je
posvojio. Molim te, pazi kako se izražavaš pred njom, kao i pred mojom ženom.”
Summerville se grohotom nasmije, a Bertram Clark se nakloni Isabelli. "Ah, čarobna lady
Isabella, tako je divno ponovno vas vidjeti. Zasljepljujete me svojom ljepotom, milostiva.”
Lord Randolph Mannig se zagleda nju neusredotočenim pogledom. "Mislio sam da si se
riješila ove bitange, Izzy. Povrijeđen sam što nisi potražila utjehu u meni. No znaj da su ti moja
vrata uvijek otvorena,”
"Napaljeni Randolph”, zasmijulji se Karfiol.
"Umukni”, reče Mac. "Uvrijediš li mi još jednom ženu, Manning, moja šaka u rukavici
ostavit će precizan otisak na tvome oku.”
Manning zatrepće. "Što sam, zaboga, rekao?”
"Oprostite mojem prijatelju lordu Randolphu”, reče Bertram Clark Isabelli. Gospodin
Clark je bio najpristojniji među njima, ali je navodno bio i naskloniji porocima. "Pijan je i glup,
ali je i očaran vama. Svi smo mi očarani vama, kao što dobro znate.”
"Sve je u redu”, reče Isabella. "Naviknuta sam na njegovo vulgarno ponašanje.”
Sva četvorica prasnu u smijeh. "Kulturna kao i uvijek”, reče lord Charles. "Nedostajali ste
nam, milostiva. Nego, reci nam, Mac, što stvarno radiš s ovim djetetom?”
"Rekao sam vam. Posvojio sam je.”
Manning ponovno zatrepće svojim mutnim očima. "Uvalili ti kopile, ha, Mac? Tvoja žena
je očito puna razumijevanja.”
Karfiol zine u šoku, a Bertram Clark brzo zgrabi Manninga za ovratnik. "To je to.
Vrijeme je da te otrijeznimo, stari.” Odvukao je Manninga koji je frfljao i pijuckao nastavljajući
ga ispitivati što je pogrešno rekao.
"Karfi”, reče Mac smirenim glasom. Karfiol, koji je bio tridesetak centimetara niži od
Maca, pocrveni kao rajčica, no usmjeri pozornost na Maca. "Znaj ovo: Aimee nije moje kopile i
odgajat ćemo je kao pravu mladu damu. Sve ostale glasine moraju biti ušutkane. Sad kad znaš
istinu, očekujem tvoju potporu. Ti također, Charlie. Reci ostalima.”
Karfiol dotakne prstima čelo. "Na zapovijed, šefe. Možeš računati na nas. Nego - kad se
već spominju oklade - što je s onom našom okladom prije tvog odlaska u Pariz? Znaš,
onom o...?” Prekinuvši rečenicu, on napravi pokret rukom kao da slika.
"Erotskim slikama?” dovrši Mac umjesto njega. "Ne brini se, Isabella zna sve o tome.
Kao što znaš, ja nemam tajni pred svojom ženom. Radim na tim slikama.”
Charlie odmahne glavom. "Nemaš još puno vremena, Mac, stari moj. Nadam se da znaš
neke vesele pjesmice koje ćeš pjevati s trezvenjacima.”
"Kažu mi da imam ugodan bariton.” Mac je govorio ležernim tonom, no Isabella je
opazila razdražljivo stezanje mišića u njegovoj vilici.
"Pobrinut ćemo se da svi čIanovi kluba izađu na ulicu i bodre te. To će izazvati burne
reakcije.”
"Uvijek sam volio izazivati nerede. No možda stignem naslikati te slike, znaš.”
Karfiol izvuče sat iz džepa i znakovito se zagleda u njega. "No dobro. Ali znaj da ti nije
ostalo puno vremena.” Zatim uputi žalostan pogled Macu. "Nemoj me iznevjeriti, stari. Ti si moj
junak još otkako sam imao deset godina.”
"To je bilo veoma davno”, reče Mac.
Karfi ugura sat u džep, kimne Isabelli i uhvati Charlesa za nadlakticu. "Dođi, Charlie.
Idemo proslaviti šampanjcem našu skoru pobjedu.”
Charles se pomalo nesigurno nakloni Isabelli i ode s Karfijem. Mac ih je promatrao dok
su se udaljavah s neskrivenim gađenjem na licu.
"Ne mogu vjerovati da sam se nekoć ponosio predvođenjem te nasilničke bande.”
"U školi se svi čudno ponašaju”, složi se Isabella.
"Ti također? U Specijalnom domu gospođice Pringle?”
"U Elitnoj akademiji za mlade dame”, hladno ga ispravi. "I da. Bila sam prilično
nestašna.”
"Mislim da je to jedan od razloga zašto te volim.” Mac je djelovao zamišljeno. "Volio bih
dobiti tu okladu da im mogu nabiti na nosove svoju pobjedu prije nego što prekinem sve odnose s
njima. Jesi li mi i dalje voljna pomoći u tome?”
"Misliš, da ti poziram?” Ona se osvrne iza njih, no gospođica Westlock je i dalje bila na
pristojnoj udaljenosti, pretvarajući se da proučava kartu parka. "Mogla bih.”
Isabelli se naježi koža od same pomisli na to. Obnažena pred Macovim toplim pogledom
osjećala se željeno i voljeno. Puls joj se ubrzao čim se sjetila što se dogodilo zadnji put kad mu je
pokušala pozirati za te erotske slike.
Mac sagne glavu i poljubi je u usta pred cijelim parkom. Aimee ih je promatrala s velikim
zanimanjem. "Odlično”, prošapće on dodirujući joj usnama kožu. "Mislim da danas imam
inspiraciju za slikanje.”
Mac nije imao pojma kakvo ga je to ludilo spopalo kad je pomislio da je slikanje Isabelle
u erotičnim pozama dobro za njegovo zdravlje. Vjerovao je čak da mu ruka neće drhtati sad kad
su već spavali zajedno nekoliko puta. Očito je bio lud.
Bellamy mu je pomogao pretvoriti jednu od Isabellinih prostranih soba na zadnjem katu u
slikarski atelje. Kroz visoke prozore ulazilo je puno prirodnog svjetla, a bilo je i toplo jer je
Bellamy donio malu sobnu peć na ugljen i pripalio vatru. Mac nije želio da se Isabella prehladi.
Tog je popodneva došla gore potpuno odjevena, ne želeći da sluge posumnjaju da je Mac
slika golu. Neka misle da radi njezin portret, rekla mu je. Vezujući rubac oko glave i mi je šajući
boje, Mac se trudio zadržati profesionalni odmak, no kad ga je Isabella zamolila da joj pomogne
svući odjeću, napustila ga je sva njegova hladnokrvnost.
DIanovi su mu se znojili dok joj je skidao gornji dio oprave i počeo joj odvezivati korzet.
Mislio si da ti neće drhtati ruke? Kakav naivac.
Mac ju je često ovako razodijevao tijekom njihovog braka, ljubeći je dok je komad po
komad odjeće padao na pod. Danas joj je klizio usnama po vratu skidajući joj korzet, a
onda nastavio dalje niz rame dok joj je odvezivao podhaljinu.
 Koža joj je mirisala po ružama. Utisnuo je poljubac u Isabellinu sjajnu kosu, udišući
njezin parfem. Isabella olabavi skute i gurne ih preko bokova, a Mac odveže vrpce kojima
je malena polukrinolina bila pričvršćena za njezin struk. Skinuvši s nje taj rešetkasti umetak, Mac
se malo odmakne uživajući u pogledu na njenu stražnjicu koja se utisnula u njegove kukove.
"Ne mogu te slikati”, prošapće joj na uho. "Želim te voljeti.”
"Možda bi umjesto toga trebao vježbati samokontrolu i ipak me slikati?”
"Kvragu i samokontrola.”
Mac je znao da je Isabella bila jednako nervozna kao i on. Koža joj je bila crvena na
mjestima gdje ju je ljubio, a njene gole grudi ubrzano su se podizale i spuštale dok ju je
grlio rukama oko struka.
"Dođi ovamo”, rekao joj je.
Otoman koji je pripremio za Isabellino poziranje nije bio prostran kao onaj u Škotskoj
-namjerno ga je izabrao misleći kako će mu to pomoći da ne podlegne iskušenju. Sada je
proklinjao samog sebe. Bio je ukrućen i spreman i nije mogao misliti ni na što drugo osim
na potrebu da bude u njoj. Vježbanje samokontrole mu je bilo zadnje na pameti.
Zadignuvši kilt, sjeo je na stolicu ravnog naslona i povukao Isabellu na sebe. Grudi su joj
se spljoštile u kontaktu s njegovim čvrstim prsima i tiho je kriknula kad je ušao u nju.
Vodili su ljubav brzo i strastveno. Prebrzo. Mac je ejakulirao prije nego što je htio i
nastavio je držati Isabellu u svojem čvrstom zagrljaju, želeći još.
Isabella ga pogleda smiješeći se. "Sigurna sam da sada izgledam obljubljeno.”
I jest. Mac se ponovno ukruti od samog pogleda na nju - na njene nabrekle usne, blistave
oči i zajapureno lice. Nije imala pojma koliko je zapravo bila prekrasna.
Mac se prisili namjestiti štafelaj dok je Isabella zauzimala pozu na otomanu. Zatim se
prisilio povlačiti crte i razmišljati o njima kao o obrisima i krivuljama, a ne kao o
nogama, grudima i bokovima njegove zamamne žene.
Do trenutka kad je konačno uspio napraviti dobar crtež, bio je potpuno mokar od znoja.
"Prokleta peć”, zareži on.
"Meni je baš ugodno.” Isabella prebaci nogu preko ruba otomana i lijeno ispruži ruke
iznad glave. Izgledala je kao da se sunča u vrtu, osim što je bila gola i u zatvorenom prostoru.
"Vraški je vruće.” Mac si obriše čelo. "Hoćemo li nastaviti sutra?”
"Meni odgovara. Prilično sam se ukočila.” Isabella odmakne sa sebe plahtu koja je
zapravo uopće nije prekrivala i graciozno ustane s otomana.
Mac je također bio ukočen, ali ne onako kako je ona mislila. Odbijao je gledati u nju.
Možda će se, samo možda, uspjeti obuzdati dok Isabella ne napusti sobu. Bio je uvjeren da će mu
to poći za rukom do trenutka kad je rekla: "Pomogneš mi da se odjenem?”
Tek su nakon sat vremena napokon napustili atelje. Isabella se morala krišom spustiti do
svoje sobe kako bi se presvukla i namjestila frizuru. Ovo će mu, pomisli Mac gledajući za njom,
uistinu doći glave.
Nakon toga su ušli u rutinu - premda, prema Macovom mišljenju, ušli nije baš bila dobra
riječ za to. Svako jutro su doručkovali zajedno i čitali svoju korespondenciju, a onda bi se popeli
u dječju sobu kako bi zaželjeli Aimee dobro jutro i sjedili s njom dok je doručkovala. Zatim bi
dadilja Westlock počela s aktivnostima koje je taj dan ispIanirala za Aimee, a Mac i Isabella bi se
povukli u potkrovlje.
Mac je radio na erotskim slikama, ali je istodobno skicirao Isabellino lice za portret koji je
kanio kasnije dovršiti. Tijekom svake bi seanse vodili ljubav dva do tri puta jer se ni Mac ni
Isabella nisu uspijevali držati podalje jedno od drugoga. A možda i zato što im se činilo kao da
čine nešto zabranjeno, što ih je dodatno uzbuđivalo. Na koncu, oni se jesu skrivah od ostalih
čIanova kućanstva i zajedno stvarah proste slike.
Nakon svake seanse bi se razdvojili kako bi pisali pisma i obavljah svoje poslove, no kad
god bi Isabella trebala izaći nekamo, Mac je išao s njom. Odlazili su zajedno u kupovinu, Mac je
sa zadovoljstvom nosio Isabelline pakete, a ona se dosađivala strpljivo čekajući da Mac podmiri
račune u banci ili dovrši razgovor s Gordonom o tko zna kakvim poslovima. Poništavanje njihove
rastave više se nije spominjalo.
Macu nije smetalo čekati ispred prodavaonica ukrasnih vrpca i ostalih drangulija u
trgovinskom centru Burlington Arcade dok je Isabella unutra obavljala kupovinu. Bio
je zaljubljen do ušiju u svoju ženu i nije mu promaklo podrugljivo smješkanje gospode u prolazu.
No čim bi Isabella izašla iz trgovine i primila Maca pod ruku, porugu bi zamijenili zavidni
pogledi.
Poslijepodne bi otišli u šetnju parkom ili u vožnju kočijom, ovisno o vremenu ili o vrsti
aktivnosti koju bi Mac toga dana predložio Isabelli. Po ružnom bi vremenu posjećivah muzejske
izložbe, a za lijepog vremena bi odlazili u vrtove i parkove, ili u obilazak londonskog Towera ili,
kad bi im se prohtjelo, u muzej voštanih figura Madame Tussaud.
Nakon onog napada na Isabellu u parku, Paynei više nije bilo ni traga ni glasa, i Mac se
usprkos svemu nadao da se možda taj luđak vratio u Sheffield i odustao od svoje maskarade.
Payne se više nikad nije vratio u sobu koju je unajmio i Fellows je morao priznati da je stigao do
mrtve točke.
Mac ga je i dalje želio ubiti, no više od svega je želio da taj čovjek nestane iz njihovih
života. Želio je potpuno zaboraviti na Paynea kako bi mogao bezbrižno nastaviti
nagovarati Isabellu da provede život s njime.
Više se nisu svađali oko svoje rastave, niti oko razloga zbog kojih je Isabella napustila
Maca, i nisu više spominjali patnju kroz koju su oboje prošli. To je sada bila prošlost. Željeli su
se fokusirati na sadašnjost, na novi početak. Paradoksalno, upravo je Aimee unijela stabilnost u
njihove živote i Mac je kanio uživati u tome koliko je god mogao. Znao je da će se to u jednom
trenutku raspasti, jer se sve u Macovom životu prije ili kasnije raspadalo. No zasad je morao
priznati da je sretan.
Do sredine listopada Mac je dovršio četiri slike Isabelle.
Isabella ih je kritički promatrala dok je Mac lakirao posljednju sliku. "Veoma su dobre”,
rekla je. "Živopisne. Mogu povjerovati da ova dama uživa sa svojim ljubavnikom.”
Na prvoj je slici Isabella bila opružena na ležaljci. Jedna joj je noga visjela preko ruba,
dodirujući stopalom pod; druga je bila podignuta na otoman i savijena u koljenu,
potpuno otkrivajući divotu između njenih nogu. Jednu je ruku podigla iznad glave, istaknuvši
tako grudi i ukrućene, stršeće bradavice.
Na drugoj je slici bila naslonjena preko naslona ležaljke, isturenih bokova i sagnute glave,
spremna za svoga ljubavnika. Na trećoj je sjedila uspravno na otomanu, obujmivši dIanovima
grudi tako da joj bradavice izviruju između prstiju. Na četvrtoj je ležala na krevetu, raširenih
nogu i ruku. Desno zapešće i lijevi gležanj bili su joj labavo privezani vrpcama za stupove
baldahina; u druga dva kuta vrpce su ležale izgužvane na krevetu, kao da su potrgane u žaru
seksualne igre. Tijekom stvaranja te slike, Macovo i Isabellino vođenje ljubavi bilo je osobito
entuzijastično.
Na svim slikama pojavljivala se vaza sa žutim ružama, bilo u punom cvatu ili uvenulih
cvjetova, okružena otpalim laticama. Čuvena Mackenzie žuta bila je savršena
protuteža grimiznim tonovima draperija i vrpca.
Ni na jednoj od tih slika nije se vidjelo Isabellino lice. Mac ju je naslikao ili u sjeni, ili
zaklonjenu zavjesom tamne kose. Nitko ne bi mogao zaključiti da je Mac na tim slikama naslikao
svoju ženu.
Nitko osim Maca.
Mac ubaci kist u staklenku punu terpentinskog ulja. "Nisu loše.”
Isabella ga iznenađeno pogleda. "Što je tebi? Prekrasne su. Fenomenalne. A rekao si da ne
možeš više slikati.”
"Tada nisam mogao.” Mac obriše kist krpom, a onda ga stavi uspravno u praznu
staklenku, da se ondje suši.
"Možda te nadahnuo motiv slike. Žena spremna za seksualnu igru.”
"Nadahnuo me model.”
Isabella zakoluta očima. "Molim te, nemoj samo reći da sam ja tvoja muza. Ti si bio
iznimno nadareni slikar i prije nego što si me upoznao.”
Mac slegne ramenima. "Jedno je sigurno: kad si me napustila i kad sam prestao biti pijana
budala, nisam uopće mogao slikati. Sad si opet tu, i pogledaj što sam naslikao.”
Da, to su bile erotske slike, ali nisu bile vulgarne i proste poput onoga što su njegovi
prijatelji nazivali erotikom. Ove su slike spadale među najbolja djela koja je Mac ikad naslikao.
Možda je uistinu, prije nego što je upoznao Isabellu, alkohol bio taj tajni sastojak koji je
ulijevao životnost u njegove slike, no nakon što ju je upoznao... Mac je ipak imao pravo; ona jest
postala njegova muza. Jer, čim više nije imao ni alkohol ni Isabellu, njegov talent je nestao. A
sada se vratio.
Ove slike ispunile su ga vrtoglavom nadom. Bio je uzbuđen i neopisivo sretan. Mogao je i
trijezan slikati. Jedino je morao biti opijen Isabellom.
Isabella je i dalje proučavala slike. "Pa, barem ćeš dobiti okladu i nabiti to na nos onom
odvratnom Randolphu Manningu. Pobijedio si.”
"Ne”, tiho odvrati Mac. "Izgubio sam. Idem javiti svojim prijateljima da su dobili
okladu.”
18

Iako su se škotski lord i njegova žena otuđili jedno od drugoga, njezine zabave u
Buckinghamshireu ostale su jednako ekstravagantne kao i prije. Zli jezici pokušavaju
proširiti priče kako naša omiljena dama ima udvarače, no ovom promatraču je iznimno drago
što može primijetiti da je njezino ponašanje izvan svake sumnje.
- Srpanj 1879.

Isabella je zurila u Maca, koji je i dalje gledao u svoje slike, čudnog izraza lica. Navukao
je košulju preko oznojenog torza, no na glavi je i dalje imao crveni rubac.
"Što to govoriš?” upita ga ona. "Ove slike su savršene, točno onakve kakve tvoji prijatelji
očekuju.”
"Isabella, dušo moja, zadnje što želim jest priuštiti Randolphu Manningu i ostalim
pajdašima da napasaju svoje pohotne oči na slikama moje žene.”
"Ali to nisam ja. To jest, oni neće znati da sam to ja. To nam je i bio cilj. Pozvat ćeš
ovamo Molly i naslikati njenu glavu na mojem tijelu.”
Mac odmahne glavom. "Ne, neću.”
"Ali dogovorili smo se. Molly ti uvijek rado pozira. Znaš da ima malo dijete i da joj treba
novac.”
"Nismo se mi ništa dogovorili.” Mac je imao onaj svoj škotski, nepokolebljivo tvrdoglavi
izraz lica, a to je značilo da ga ni sam Bog i svi njegovi anđeli ne bi mogli natjerati da
se predomisli. "Kombiniranje različitih tijela i glava bila je tvoja zamisao. Ne sjećam se da
sam ikad pristao na to.”
"Mac, ne mogu ti ni opisati koliko me izluđuješ. Što ćeš im reći? Zašto bi namjerno
izgubio okladu?”
Mac skine rubac s glave. "Reći ću im da su imali pravo. Da sam ipak preveliki puritanac i
da ne mogu slikati takve slike.”
"Ali ti nisi puritanac. Ne želim da ti se rugaju.”
Mac sjedne na improvizirani krevet i nasloni se na laktove. Premda je na četvrtoj slici
izgledao kao raskošna postelja s baldahinom, to je zapravo bio samo madrac s četiri naslonjena
stupa preko kojih je bila prebačena crvena tkanina.
Macova široka prsa bila su mokra ispod otkopčane košulje, kosa mu je bila potpuno
razbarušena, a gole noge čvrste i mišićave. Isabella se čak ni nakon toliko godina nije
mogla prestati čuditi činjenici da je taj nevjerojatni muškarac izdvojio baš nju za svoju ljubavnicu
i ženu.
"Znaš li zašto su ove slike toliko dobre?” upita je Mac.
"Zato što si ti genijaIan slikar?”
"Zato što sam ludo zaljubljen u ženu koju sam na njima naslikao. Iz svakog poteza
kičicom izbija ljubav. Iz svake kapi boje. Dok mi je Molly pozirala nisam mogao slikati jer je ona
za mene bila samo model, kao vaza s cvijećem. Ti si stvarna. Znam koliko ti je mekana koža jer
sam je opipao svojim dIanom, znam koliko si vlažna i skliska između nogu kad te ondje dotaknu
moji prsti, sjećam se okusa tvoga daha u svojim ustima. Ja volim svaki dio tebe i to je ono što
sam ovdje naslikao. I zato nitko osim nas dvoje neće vidjeti ove slike.”
Isabellu preplavi toplina i nježnost od njegovih riječi. "Ali toliko si se trudio. A sad će te
sva gospoda iz tvog kluba ismijavati.”
"Nije me više briga što ti površni raspikuće misle o meni. Gdje su svi oni bili kad sam
patio i bio u tako gadnoj krizi da sam mislio da ću umrijeti? Bellamy je bio ondje, i Ian. I Cam i
Daniel. Čak mi je i Hart došao pomoći. No svi ti nitkovi, koji su se voljeli nazivati
mojim prijateljima, su me ili mučili ili su mi se odjednom prestali javljati.” Mac se zagleda u
slike i na licu mu zatitra osmijeh. "Neka me ismijavaju. Ove slike su samo za nas, ženo moja. I ni
za koga drugoga.”
"Morat ćeš se priključiti orkestru Vojske Spasa”, reče Isabella tužnim glasom.
Mac se nasmije i ustane s kreveta. "Vježbao sam u slobodno vrijeme. Prilično sam dobar
u sviranju činela.”
"Ali ti nemaš činele.”
"Kuharica mi je posudila dva poklopca. Ja želim izgubiti ovu okladu, ljubavi. Nikad u
životu nisam bio toliko sretan zbog izgubljene oklade.”
Prišao joj je i poljubio je. Bio je to usporeni poljubac koji je nosio pečat Maca
Mackenzieja, poljubac kojim joj je poručivao da je želi ljubiti cijelu noć.
"Hoćeš li doći sa mnom, anđele?” upita je. "Sa zadovoljstvom ću pjevati trezvenjačke
pjesme na ulici ako znam da si ti negdje u blizini.”
Isabella se nasmiješi na njegovim usnama. "To je vjerojatno jedna od najčudnijih zamolbi
koje je ijedna žena čula od svojeg muža. Naravno da ću doći s tobom, Mac.”
"Odlično. A sada...”
Sada ih je čekao madrac. Isabella se smijala dok ju je Mac povlačio na njega, a onda su ga
iskoristili u dobre svrhe.
Tjedan dana poslije, jedne prohladne srijede navečer, Mac je stajao na uglu ulice Aldgate
High, blizu Whitechapela, vježbajući s peteročIanim orkestrom Vojske Spasa. Voditeljica
orkestra bila je oduševljena činjenicom da se njihovom pokretu odlučio pridružiti i netko iz
redova aristokracije.
Još i prije nego što su počeli svirati, oko njih se okupilo mnoštvo ljudi, među kojima se
našlo desetak čIanova Macova kluba za gospodu, pomiješanih s lokalnim grubijanima
i uličarima, ali i običnim ženama i muškarcima koji su se vraćali kući nakon napornog
radnog dana. Isabella je stajala na drugoj strani ulice, s Aimee u rukama, a okruživali su je
Bellamy, gospođica Westlock i dvojica najsnažnijih lakaja koji su bili ondje u ulozi
tjelohranitelja.
Najglasniji su bili lordovi s Mayfaira, koji su počeli s bučnim, podrugljivim dobacivanjem
čim je Mac podigao svoje činele. Ignorirajući ih, voditeljica je dala znak orkestru koji glasno
zasvira prigušujući povike dokonih plemića i plemićkih sinova.
Neka svi pozdrave moć imena Isusova!
Neka anđeli padnu ničice pred Njega. (Tres! Tres!)
Iznesite kraljevsku krunu
I okrunite Ga za Gospoda svega! (Tres! Tres! Tres! Tres!)
Macov glas se orio dok je uvježbavao pjesmu lupajući činelama i pjevajući iz sveg glasa.
Voditeljica pozove publiku da im se pridruži i uskoro je pola ulice pjevalo zajedno s njima.
Prošavši kroz dveri novog Jeruzalema, (Tres!)
Opran u krvi Jaganjčevoj! (Tres! Tres! Tres!)
Nakon što su odsvirah i otpjevah svih šest strofa crkvene pjesme, publika snažno
zaplješće, a čuo se i pokoji podrugljivi povik. Voditeljica je zatim pozvala okupljene ljude da se
priključe trezvenjačkom pokretu, da odbace okove alkohola i ostalih poroka te prihvate Krista
kao svojeg Spasitelja.
Mac preda činele jednom od čIanova orkestra i počne obilaziti okupljenu svjetinu
pružajući ljudima cilindar ne bi li u njega ubacili svoj novčani prilog. Bio je to jedan od njegovih
najboljih šešira, napravljen od dabrova krzna i podstavljen svilom. Iznosom koji je za njega platio
vjerojatno bi mogao mjesecima hraniti voditeljicu orkestra i njene svirače.
Mac mahne šeširom pred Karfijem i Randolfom. "Hajde, gospodo, čuli smo crkvenu
pjesmu i propovijed. Vrijeme je za milodare.”
Randolph i Karfi se nacere, misleći da se radi o šali. "Jako smiješno, Mackenzie”, reče
Karfi.
Mac gurne cilindar u Karfijev trbuh. "Posegni duboko u džep, stari moj. Daj svoj novac
ovoj čestitoj voditeljici orkestra umjesto da ga spiskaš na kocku i piće.”
Karfi zbunjeno zatrepće očima. "Dragi Bože, uspjeh su ga preobratiti. Mac je stvarno
pristupio trezvenjačkom pokretu.”
"Iz jedne krajnosti u drugu”, posprdno će Randolph.
"Trideset gvineja”, glasno reče Mac. "Rekao si da ćeš priložiti trideset gvineja? To je
veoma velikodušno od tebe, lorde Randolphe Manningu. Tvoj otac vojvoda bit će ponosan na
tebe. A ti, Karfi? Dame i gospodo, Markiz od Dunstana će također priložiti trideset gvineja.”
Mnoštvo zaplješće. Mac je nastavio držati šešir ispred Karfijevih prsa sve dok ovaj nije
posramljeno ubacio u njega pregršt novčanica. Randolphovo lice je bilo smrknuto, ali je i
on dodao svoj novac. Mac se okrene prema sljedećem prijatelju.
"Četrdeset gvineja od tebe, časni Bertrame Clark?”
Bertram ga zgranuto pogleda. "Četrdeset? Ti se jamačno šališ.”
"Ja se nikad ne šalim kad se radi o milosrđu. Dirnut sam vašim velikodušnim prilozima.”
"Ja bih te sada najradije dirnuo šakom”, promrmlja Bertam, no svejedno izvadi svežanj
novčanica i ubaci ih u Macov šešir.
Mac se pomakne do Charlesa Summervillea, koji plati brzo i bez pogovora. Zatim je
mahao šeširom ispred ostalih aristokrata koje su njegovi prijatelji poveli sa sobom. Neki
su ubacili novac cereći se. Ostali su gunđali sve dok ih Mac ne bi pogledao u oči i fiksirao
ih svojim pogledom, nakon čega bi poslušno platili.
Poznavao je te ljude od davnih školskih dana, kad su se tukli i svađali u Harrowu,
uspostavljajući hijerarhiju koja se nije raspala ni u odrasloj dobi. Mac je bio vođa
skupine izgrednika koji su neustrašivo maltretirali starije dječake i profesore; iskradali su se iz
škole kako bi pili, pušili i izgubili nevinost, a ocjene su im bile jedva dovoljne za prolaz
razreda. Iako su neki od njih bili, ili su kasnije postali nositelji visokih plemićkih naslova, a Mac
je bio tek treći sin, svejedno su priznavali njegovu nadređenost.
Mac završi sa skupljanjem dobrovoljnih priloga, namjerno zaobilazeći ljude koji su
djelovali siromašno, i odnese krcati šešir voditeljici orkestra. Ona razrogači oči ugledavši njegov
sadržaj.
"Gospodine lorde... hvala vam. I hvala vašim prijateljima. Ovo je bilo veoma velikodušno
od vas.”
Mac ponovno uzme u ruke činele. "Oni uvijek rado doniraju novac za dobre svrhe.
Štoviše, pobrinut ću se da vam redovito pomažu dobrotvornim prilozima.”
"Predobri ste prema nama, gospodine lorde.
Mac ne odgovori na njezin komentar. "Hoćemo li još malo svirati, narednice?”
Voditeljica orkestra se ozari i povede još jednu entuzijastičnu izvedbu pjesme koja je bila
veliki hit među publikom.
Prošavši kroz dveri novog Jeruzalema, (Tres!)
Opran u krvi Jaganjčevoj! (Tres! Tres! Tres!)
Mac se vozio natrag u Mayfair sjedeći u kočiji pokraj Isabelle, s Aimee na svome krilu.
Ruke su ga boljele od lupanja činelama, no osjećao se zadovoljno i spokojno.
 I pomalo samozadovoljno. Izraz lica Randolpha Manninga kad ga je prisilio ispljunuti
trideset gvineja bio je neprocjenjiv. Randolph je bio poznat po svojoj škrtosti i stalno je tražio
novac od prijatelja, iako ga je imao na tisuće, sigurno spremljenog u banci.
"Što je smiješno?” upita ga Isabella.
Mac shvati da se zacerekao naglas. "To što moji prijatelji još nisu naučili da se sa mnom
ne isplati kladiti.”
Ona se nasmiješi. Lice joj je djelovalo još nježnije pod svjetlošću fenjera u kočiji.
"Drugim riječima, oni su mislili da si izgubio, a zapravo si pobijedio?”
"Tako nekako.” Nije pojasnio da mu je ta oklada pomogla osvojiti sve što je ikada želio.
Igra udvaranja pružila mu je priliku započeti iznova s Isabellom, no da nije bilo te glupe oklade,
vjerojatno ne bi još dugo zaslužio ovaj osmijeh koji mu je upravo podarila. A osim što je
ponovno smio dirati i voljeti svoju Isabellu, zahvaljujući toj okladi iz njegovih je prstiju ponovno
potekao umjetnički talent.
"Bitango.” Isabella mu nasloni glavu na rame. Njezin šešir mu ogrebe bradu, no nije se
žalio. Jednom je rukom obgrlio toplo, usnulo dijete, drugom svoju ženu. Ima li ičega boljeg od
toga?
Odgovor na to pitanje dobio je malo kasnije, vrativši se iz dječje sobe gdje je ostavio
Aimee i zatekavši Isabellu kako ga čeka pred vratima njegove spavaće sobe. Kad ga je uhvatila
za ruku i povela ga unutra, Mac je zaključio da nimalo ne mari za bol u mišićima.
Isabella je bila iznenađena kad joj se dan nakon Macova nastupa s orkestrom Vojske
Spasa ispred kuće zaustavila kočija iz koje je izašla njezina prijateljica Ainsley Douglas
i pokucala na ulazna vrata.
Pozvala ju je unutra i zamolila Mortona da im donese čaj. Odmah joj je bilo jasno da je
Ainsley došla s važnim vijestima, no nijedna od njih nije progovarala dok im Morton nije donio
poslužavnik s čajem i kolačima serviranim na stalku s tri pladnja. U normalnim okolnostima,
Isabella je voljela formalnost posluživanja čaja, taj utješni obred koji je i najstidljivijoj osobi
pružao priliku za ispunjavanje neugodne tišine riječima i radnjom. Trenutačno je, međutim,
željela da taj usporeni ritual ulijevanja čaja završi na dnu najbližeg bunara.
Ainsley odloži šalicu čim se Morton povukao iz sobe i zatvorio za sobom vrata. Nagnula
se prema Isabelli sa sumornim izrazom u očima. "Tako mi je žao, Isabella. Došla sam te upozoriti
prije nego što to pročitaš u novinama.”
Isabelli se zatrese ruka kojom je držala šalicu i malo se čaja prolije po njenim skutima.
"Upozoriti me na što? Je li se štogod dogodilo Louisi?” Isabella se sjeti Paynea i protrne od
straha.
"Ne, ona je dobro”, reče Ainsley. Uzme šalicu iz Isabellinih ukočenih prstiju i odloži je na
stol. "Ne radi se o Louisi. Ne izravno.”
Isabella je već pročitala sve jutarnje novine, od Pali Mali Gazette do Macovih izvještaja s
konjičkih utrka, i nije vidjela ništa što bi je moglo uznemiriti na osobnoj razini. "O čemu se onda
radi? Nemoj me držati u neizvjesnosti.”
Ainsley uzme Isabelline ruke u svoje. Pogled njenih dobronamjernih sivih očiju bio je
ispunjen brigom. "Moj stariji brat Patrick... Znaš da je on na važnom položaju u Cityju i da prije
ostalih doznaje sve što se zbiva u poslovno-financijskom svijetu. Jutros je nešto čuo i, znajući da
smo nas dvije dobre prijateljice, savjetovao mi da te pripremim na tu vijest.”
"Što je čuo? Ainsley, molim te, reci mi smjesta ili ću početi vrištati.”
"Oprosti, pokušavam ti reći.” Ainsley malo zastane, sućutnog izraza lica. "Radi se o
tvome ocu, Isabella. Upropašten je. Doživio je potpuni financijski krah. Od jutros je tvoja obitelj
ostala bez prebijenog novčića.”
 Mac je očekivao da će ga njegovi prijatelji početi izbjegavati nakon što ih je onako
ponizio nakon nastupa s Vojskom Spasa zbog izgubljene oklade, no, kao i obično,
njegove smicalice samo su ga podigle u njihovim očima. Kad je sutradan popodne sreo Karfija
na aukciji trkaćih konja u Knightsbridgeu, ovaj mu je zgrabio ruku i entuzijastično je stisnuo.
"Svaka ti čast, Mac, stari moj, sjajno si preokrenuo situaciju u svoju korist.”
Mac izvuče ruku iz njegova stiska. "Voditeljica orkestra mi je rekla da su u Vojsci Spasa
bili oduševljeni vašom donacijom. Spominjala se čak i spomen-ploča.”
Karfi ga užasnuto pogleda. "Ne dao Bog da me proglase dobrotvorom. Cijeli bi London
tražio od mene novac.”
"Šalio sam se, Karfi.”
Karfi odahne. "Odlično, odlično. Jako smiješno. Ah, evo tvog brata Camerona. Imate
obiteljski sastanak?”
Cameron je ušao ispod arkada svojim uobičajeno dugim korakom. Taj gorostas bio je
odjeven u dugi kaput koji ga je štitio od hladnog listopadskog zraka.
"Karfiole”, pozdravi ga Cameron zaustavivši se pokraj njih. "Hajde, idi se igrati s ostalim
povrćem.”
Karfi se zacereka. "Jako dobro, jako dobro. Čuveni zajedljivi mackenziejevski humor. No
dobro, idem ja da si možete u miru iskazivati bratsku ljubav. Baj, baj!” Podigao je cilindar u znak
pozdrava i uputio se prema dijelu u kojem se održavala aukcija.
Cameron je zamišljeno gledao za Kalfijem. "Kažu da je on najučeniji od svih markiza od
Dunstana. Čovjek se zabrine za taj markizat. Čuo sam da si sinoć svirao činele u Whitechapelu,
Mac. Nisam znao da si toliko muzikaIan.”
Mac slegne ramenima. "Za okladu. Kad si stigao?”
"Kasnim vlakom. Imao sam nekakvog posla u Јоскеу Clubu.” Cameron položi svoju
masivnu šaku na Macovo rame. "Htio bih porazgovarati s tobom o nečemu, ako nemaš
ništa protiv.”
Mac kinine glavom pa zajedno krenu prema njegovoj kočiji. Cam je progovorio tek kad
su ušli unutra, prepričavši mu ono što je doznao od jednog svojeg prijatelja koji radi u Cityju.
"Sranje”, šokirano uzvikne Mac. "Kako je, dovraga, Scranton uspio bankrotirati?”
Cam je izgledao smrknuto. Duboki ožiljak na njegovoj jagodici bio je zasjenjen u
zatvorenoj kočiji. "Uglavnom zbog lošeg ulaganja. U željezničku prugu, koja nikad
nije izgrađena, u neki izum koji nikad nije dospio dalje od faze nacrta. Takve stvari. Kap koja
je prelila čašu bio je rudnik dijamanata u Africi. Zbog tamošnjih sukoba nitko ne može ni
prići rudniku. Tako sam barem čuo. A i pitanje je ima li ondje uopće dijamanata. Lord
Scranton nije baš mudro ulagao svoj novac.”
Mac zamisli Isabellino lice kad bude doznala tu vijest, ispunjeno brigom za svoju obitelj.
"Kvragu, znao sam da sam danas trebao ostati doma, no morao sam podmiriti neki račun. Mislio
sam da ću biti brzo gotov. Taj prokleti idiot.”
"Mnogi ljudi vjeruju pogrešnim savjetima”, istakne Cameron. "Ovo je zvučalo kao
rušenje kuće od karata. Čim je izvučena najdonja karta, sve su je ostale slijedile.”
"Kockanje novcem koji je namijenjen uzdržavanju tvoje žene i kćeri je čista ludost.
Pretpostavljam da će sada svi Scrantonovi vjerovnici pohrliti u njegov dom kako bi
naplatili svoje dugove, ako već nisu. Vražje krvopije.”
"Scrantonova financijska situacija već je neko vrijeme bila loša, Mac. Hart mi je to rekao
prije dosta godina. Grof je morao prodati svaki dio svog posjeda koji nije vezan uz naslov, a za
londonsku kuću plaća najam.”
Mac je zurio u njega. "Hart ti je to rekao? Prije dosta godina? Zašto nije meni rekao?
Zašto mi ti nisi rekao?”
Cameron slegne ramenima, no Macu je bilo jasno da se ni njegovom bratu nije sviđala ta
odluka. "Hart je znao da bi se ti osjećao dužnim reći Isabelli, a nije ju želio opterećivati dodatnim
brigama. Mislio je da će se Scranton uspjeti izvući iz problema, no taj vražji čovjek stvarno nije
imao sreće.”
"Hart će jednoga dana morati prestati donositi odluke umjesto mene.”
"To će biti zanimljiv dan. Veselim se nazočiti tom događaju.”
Braća su ostatak vožnje prema ulici North Audley provela u šutnji, a kad se kočija
zaustavila, Mac je iskočio iz nje i potrčao u kuću. Cameron ga je pratio krupnim
koracima. Morton im, zabrinuta lica, uzme šešire i kapute i uputi ih prema zatvorenim vratima
dnevne sobe.
Mac razdvoji grubim trzajem dvostruka klizna vrata i Isabella skoči na noge. Lice joj je
bilo blijedo kao kreč. Ainsley Douglas, koja je držala Isabellu za ruku, ustane znatno sporije.
"Mac”, reče Isabella. Bilo je očito da jedva uspijeva zadržati pribranost, ne želeći se
slomiti. "Dogodilo se nešto prilično strašno.”
"Znam.” Mac se začas nađe pokraj nje i uzme njene ledene ruke u svoje. "Pomoći ću kako
god budem mogao, obećajem ti to.”
"Ostavit ću vas same”, reče Ainsley. "Užasno mi je žao što sam ti donijela tako loše
vijesti.”
Isabella se okrene i pogleda u Ainsley. Oči su joj bile crvene od neprolivenih suza.
"Drago mi je što sam ih čula od svoje stare prijateljice. Hvala ti.”
Njih dvije se zatim zagrle i Ainsley poljubi Isabellu u obraz sa suzama u očima.
Baš kad je krenula prema vratima, u sobu uđe Cameron i Ainsley naglo zastane. Jedan
napeti trenutak oboje su stajali kao ukipljeni, Cameron gledajući u Ainsley stisnutih očiju dok je
ona izbjegavala njegov pogled. Cameron joj naposljetku kimne, na što se Ainsley zacrveni kao
paprika, uzvrati mu jedva primjetnim kimanjem glave, zaobiđe ga i pobjegne iz sobe.
U bilo kojem drugom trenutku, ovaj bi susret probudio Macovu znatiželju, no Isabella je
upravo klonula u njegov zagrljaj dok su joj se niz lice slijevale suze.
Cameron sjedne na kauč - točno na mjesto gdje je maloprije sjedila Ainsley - i izvuče iz
džepa pljosku viskija. "Baš sam se bio uputio prema tebi s ovim vijestima, Isabella, a onda sam
sreo Maca”, reče on i doda: "Ako želiš, mogu se raspitati u Cityju što se točno dogodilo. Hart ima
prijatelje u financijskim krugovima koji mogu doznati koliko je duboko tvoj otac zaglibio.”
Isabella odmahne glavom. "Nije bitno. Ja se samo želim pobrinuti da moja majka bude
dobro. Ona se nikad nije dobro snalazila u kriznim situacijama. A Louisa će biti shrvana jer to
znači da neće imati debitantski bal.”
"Ne nužno”, reče Mac. "Tvoj otac ima sreće jer je njegov zet veoma bogat i ima dobre
veze. Hart poznaje najbolje financijske stručnjake u Cityju - u cijeloj Engleskoj i
Škotskoj, zapravo. Vidjet ću što možemo poduzeti da spasimo tvoga oca od potpunog bankrota,
a tvoja sestra može nastaviti pripremati svoj društveni debi.”
"Moj otac ti neće dopustiti da mu pomogneš”, reče ona tužnim glasom. "Prije bi umro
nego prihvatio i jedan peni od obitelji Mackenzie.”
"Napravit ćemo to tako da nikad ne sazna. To mi zvuči kao zabavan poduhvat; spasit ću
ga tako da može zadržati svoj ponos.”
Isabella se lagano osmjehne i Mac se smjesta osjeti bolje. Izraz njezina lica kad je ušao u
sobu, snažno ga je podsjetio na onaj koji je imala onog dana kad se vratio kući nakon pobačaja.
Mac nije bio u stanju popraviti onu tragediju, no ovu je možda mogao.
Nagovorio je Isabellu da se povuče u svoju sobu i prepustio je Evansinoj brizi, a on i
Cameron su se uputili u City ne bi li skupili što više informacija.
Mac i Cameron našli su se s Hartovim burzovnim mešetarom koji im je, nažalost,
potvrdio da se lord Scranton nalazi u veoma teškoj situaciji. Ne samo da je bio
žrtva investicijskih prijevara, nego je i posuđivao goleme iznose od banaka i od prijatelja kako
bi mogao pokriti troškove loših ulaganja. Sada su te banke i prijatelji zahtijevali isplatu
duga. Povrh toga, čini se da je lord Scranton posezao i u zajednički fond koji je osnovao sa
svojim starim školskim prijateljima, a sada im nije mogao vratiti taj novac. Definitivno je
duboko zaglibio.
Mac nije želio izvijestiti Isabellu o svim tim grozotama. Ostao je vani do kasno u noć,
nastojeći smisliti kako da umanji štetu. Bude li se dovoljno potrudio, možda joj neće morati sve
to objašnjavati, barem dok ne uspije donekle ublažiti situaciju.
Vratio se kud nakon što se Isabella već bila povukla na podnak, no zatekao ju je budnu u
krevetu, gdje je čekala njegov povratak. Nijedno od njih nije progovorilo ni riječ. Mac ju je šutke
držao u svome naručju dok oboje nisu zaspali od iscrpljenosti.
Sutradan je Isabella primila još jednu tešku vijest. Inspektor Fellows je poslao Macu
poruku u kojoj je pisalo da je grof Scranton te noći umro od moždane kapi.
19

Sezona je, kao i obično, otvorena velikim balom kod bivše gazdarice kuće u ulici Mount.
Njezina nova rezidencija u ulici North Audley bila je raskošno uređena, a njena tri
djevera, uključujući i vojvodu, pomogli su joj prirediti tu svečanost i zajedno s njom
dočekivali uzvanike. Šuškalo se da je njezin otuđeni muž u Parizu i da ima ljubavnicu, no srećom,
taj se trač pokazao neistinitim. On provodi svoje dane zatvoren u kući u ulici Mount Street,
ili putujući po Europi, ili u jednom od vojvodinih zamaka u Škotskoj, dok njegova žena i
dalje priređuje najblistavije i najpopularnije zabave u Londonu.
- Siječanj 1880.

"Mama.” Isabella pohita preko majčine dnevne sobe prema ženi koja je stajala pokraj
prozora, nepomična poput mramornog kipa. Lady Scranton se okrene na zvuk Isabellinih koraka,
a onda zajeca i raširi ruke prema svojoj kćeri.
Zatim su majka i kći jedan dugi trenutak držale jedna drugu u zagrljaju, njišući se i
plačući. Isabella je više osjetila nego čula kad je Mac ušao u sobu. Njegova prisutnost ispunila je
prostoriju kao sunce nakon dugotrajne hladnoće.
Lady Scranton se izvuče iz zagrljaja i uhvati Isabellu za ruke. Bila je odjevena od glave
do pete u crninu, a oči su joj bile crvene i natečene iza crnog vela. "O, dijete moje, mislila sam da
te više nikad neću vidjeti.”
"Kako si mogla uopće pomisliti takvo što? Naravno da sam htjela doći k tebi, mama.
Naravno da sam te željela vidjeti.”
"Mislila sam...” Još jedan jecaj prekine je usred rečenice. "Mislila sam da ćeš me
zamrziti.”
"Nikad. Dođi ovamo, mama. Sjedni. Moraš se odmarati.”
Lady Scranton dopusti svojoj kćeri da je odvede do kauča. Podigavši pogled kad je sjela,
prenula se ugledavši Maca. "Oh, lorde RoIande. Nisam znala da ste i vi tu.”
"Zovite me Mac.” On se smjestio na stolicu i spojio ruke na koljenima. "Potpuno sam
vam na raspolaganju, gospođo. Što god trebate ili želite naručiti, samo mi recite i ja ću
se pobrinuti da to dobijete. Vaša želja je moja zapovijed.”
"To je ljubazno od vas, ali...”
"Majko.” Isabella sjedne pokraj lady Scranton, držeći je i dalje za ruku. "Sada nije
trenutak za pristojnost i Mac ti nije to rekao zato što je želio biti pristojan. Znam da je
tata bankrotirao. Znam da vjerovnici upravo odnose sve čega se mogu domoći. Znam da ti
nije ostalo novca ni za doličan pogreb.”
Majčino lice se snuždi. "Imam malu udovičku ostavinu - tako su mi barem rekli
odvjetnici. U zakladi.”
"Vjerovnici bi mogli pronaći način da se i toga dočepaju”, nježno joj kaže Mac. "Nemojte
ništa poduzimati dok ne budete sigurni, a meni prepustite brigu o troškovima.”
"Ne mogu. Isabella, tvoj otac ne bi želio da živim od vašeg milosrđa.”
Isabella protrlja majčine šake koje su bile hladne ispod rukavica. "Naravno da nije želio
da živiš od ičijeg milosrđa. Bankrotirao je pokušavajući zaraditi novac za tebe. Ali mi
smo obitelj. Ovo nije milosrđe nego pomaganje u nevolji. To je smisao obitelji.”
U očima lady Scranton odvijala se borba između ponosa i očaja. Isabelli je bilo jasno da
njena majka nije željela ovisiti o Macu, ali je također znala da je lady Scranton odrasla u svijetu u
kojem se uvijek netko brinuo o njoj. Ona nije bila u stanju pojmiti da blagostanje na kakvo je
navikla može nestati jednim potezom pera kao ni činjenicu da je zbog iznenadne bolesti ostala
bez muža. Isabellina majka sjedila je uspravno - njezino je držanje uvijek bilo besprijekorno - ali
je drhtala poput mladog stabla usred oluje.
"Ne znam što mi je činiti, Isabella”, prošaptala je.
"Draga milostivo”, reče Mac ustajući. "Ne morate činiti ništa. Vi samo ostanite na ovom
kauču i razgovarajte s Isabellom, a ja ću otići u City i sve srediti. Sutra u ovo vrijeme bit će opet
sve u redu.”
Lady Scranton drhtavo udahne i podigne pogled prema Macu. "Zašto? Zašto biste to
učinili za mene kad je lord Scranton zabranio čak i spominjanje vašeg imena u ovoj
kući?” Uputivši joj svoj najšarmantniji osmijeh, Mac podigne mlitavu ruku lady
Scranton. "Činim to jer volim i poštujem vašu kćer.” Zatim se sagne i poljubi Isabellu u
obraz, zadržavši par trenutaka svoje usne na njenoj koži. "Ostani s njom dok se ne
vratim”, prošapće.
Još jednom je stisnuo ruku lady Scranton, a onda je sam izašao iz kuće.
"Što će učiniti?” sa zebnjom upita lady Scranton.
"Točno ono što je rekao”, odgovori Isabella, uvjerena u istinitost svojih riječi. "Možeš
imati povjerenja u Maca, mama. Iako me neprestano izluđuje, jedno mu se mora priznati; moj
muž je veoma dobar u skrbljenju za druge. To mi je nebrojeno puta dokazao.”
Lady Scranton obriše suze crnim čipkastim rupčićem koji je bio gotovo potpuno mokar.
"Mislila sam da će biti hladan i prezriv. Da će nam se rugati.”
"Mac nikad ne bi bio tako bezobziran prema nama. On stvarno jest veoma plemenit i
velikodušan. Cijela njegova obitelj je takva.”
"Odbijali smo prihvatiti i njega i vaš brak, nismo htjeli čak ni pregovarati o vašem
bračnom ugovoru”, šmrcajući reče lady Scranton. "Ponašali smo se kao da ne postoji samo zato
što nam je ukrao kćer. Mislila sam da će likovati zbog naše financijske propasti, da će nam se
smijati sad kad smo prisiljene živjeti u siromaštvu.”
"Onda imaš potpuno pogrešno mišljenje o Macu. On ne bi nikad učinio takvo što. I ti
nećeš morati živjeti u siromaštvu.” Isabella ponovno uhvati majku za ruke. "Što se
dogodilo, mama? Znaš li što se dogodilo noćas s tatom?”
Lady Scranton je više djelovala kao da je jako, jako umorna, nego shrvana tugom. "Jučer
poslijepodne pozvao me u svoju radnu sobu i rekao mi da želi odvesti mene i Louisu u
Italiju, gdje bismo mogle ugodno živjeti i s malo sredstava. Želio je da smjesta otputujem,
ali ja to, naravno, nisam mogla učiniti. Pitala sam ga kad bi nam se pridružio, a on mi je rekao da
jako dugo neće biti u stanju doći za nama. Morao je ostati u Engleskoj kako bi pokušao otpetljati
ovu tešku situaciju u koju nas je doveo.” Niz obraz joj se skotrlja nova suza. "Natjerao me da se
spakiram i krenem odmah na put, no trebalo mi je previše vremena -trebalo je štošta dogovoriti i
organizirati. Tijekom noći sam ga čula kako hoda u prizemlju, no nije se popeo u svoju sobu pa
sam se zabrinula i u sitne sate ponovno sišla dolje. Pronašla sam ga na podu njegove radne sobe,
potpuno iskrivljena lica. Soba je bila u neredu, papiri posvuda razbacani, stol prevrnut ondje gdje
se srušio na pod. Liječnik je rekao da je imao moždani udar. Navodno je odmah umro. Barem
nije patio.”
Isabella zagrli svoju majku. "Mama, tako mi je žao.”
"Mislim da me Bog kažnjava zato što nisam imala snage suprotstaviti se tvome ocu, zato
što sam dopustila da te izopći. Prihvatila sam njegovu odluku. Odbijala sam te vidjeti i zabranila
Louisi svaki kontakt s tobom. I pogledaj me sad.” Niz lice joj poteče još novih suza.
Isabella ju zanjiše u svome zagrljaju. "Bog nije tako okrutan; duboko u sebi to i sama
znaš. Mac mi je rekao da je tata počeo gubiti novac dosta davno, dok sam još bila kod gospođice
Pringle. Stanje se očito pogoršavalo iz godine u godinu. To nije bila tvoja krivnja.”
Lady Scranton podigne glavu. "Zašto mi onda to nije rekao?”
"Vjerojatno te želio poštedjeti brige. Nastojao je povratiti izgubljeni novac kako te ne bi
osramotio.”
Njena majka odmahne glavom. Držeći je čvrsto u svome zagrljaju, Isabella se sjetila
svega što joj je Mac rekao, savjetujući joj da to prešuti svojoj majci. Navodno se lord Scranton
prilično zadužio kako bi priredio Isabellin debitantski bal, želeći da to bude najveći i
najelegantniji bal u cijeloj sezoni. Sve svoje nade polagao je u Isabellinu udaju za jednog od
trojice bogatih mladića čijim je obiteljima dugovao velike količine novca. Isabellina udaja za
jednog od njih ne samo da bi izbrisala njegov dug, nego bi mu i omogućila da se iščupa iz
problema u koje je bio zaglibio. Pobjegavši s Macom i udavši se za njega, Isabella je svome ocu
uništila sve nade. Očevi ostale trojice mladića bili su veoma bijesni i zahtijevali su da im lord
Scranton smjesta isplati dug.
"Zašto mi nije rekao?” zgranuto je upitala Maca. "Da sam znala kako njegov spas ovisi o
mojoj udaji, možda ne bih dopustila da mi prvi naočiti gospodin koji zapleše sa mnom
zavrti glavom.”
"Tvoj otac je ponosan i želio je sve organizirati tako da nitko ništa ne posumnja. Ti si
trebala biti poslušna i bez podsjećanja na tvoje dužnosti učiniti ono što se od tebe
očekivalo. Bojim se, ljubavi moja, da tvome ocu nije ni palo na pamet kako bi ti možda mogla
imati neke vlastite ideje o braku.”
"Ali zašto nije prihvatio moju udaju za tebe? Ti i Hart ste ga mogli izvući iz dugova i
poslati njega i mamu nekamo na dugi odmor.”
Mac se tada nasmijao. "I da mora biti zahvaIan Hartu Mackenzieju, škotskom vojvodi, do
kraja života? Nikad."
Prokleta budala, promrmljala je Isabella. To je bilo prije nego što je u sitne noćne sate
Bellamy probudio Maca i uručio mu poruku inspektora Fellowsa, koji je pošao u istragu čim je
čuo za iznenadnu smrt Isabellina oca. Utvrdio je da se radilo o nemiloj, ali prirodnoj smrti.
"Sad sam tu, mama”, reče Isabella. "Neću te više nikada ostaviti samu.”
Lady Scranton se nasloni na svoju kćer i iz očiju joj ponovno poteče rijeka suza.
Isabella je ostala s njom sve dok njezina majka nije izjavila da mora malo počinuti.
Isabella joj je pomogla da se popne do svoje sobe i prepustila je njenoj pouzdanoj
osobnoj služavki. Služavka se tiho zahvali Isabelli - otkako je grof umro, lady Scranton nije ni
oka sklopila, koliko je god sluge pokušavale natjerati da malo odspava.
Isabella ostavi svoju majku u sposobnim rukama njene služavke i uputi se niz bolno
poznati hodnik prema Louisinoj sobi te pokuca na njena vrata. Na njezino umorno, "Da, tko je?”
Isabella jednostavno uđe u sobu.
Louisa ustane s počivaljke na kojoj je ležala i ispusti pokrivač na pod.
Isabelli zastane dah. Louisa više nije bila ona mršava djevojčica koje se Isabella sjećala,
sada je bila prava mlada dama, mekih, ženstvenih oblina te jasnog i
odlučnog osamnaestogodišnjeg lica. Oči su joj bile jednako zelene kao i prije, uokvirene
gustim crvenkasto smeđim trepavicama. Sada je na sebi imala crninu, ali, za razliku od
njihove majke, nije nosila veo. Isabellina mlađa sestra izrasla je u prekrasnu mladu ženu. Kad
bude debitirala, opčinit će svu gospodu svojom ljepotom.
"Isabella.” Louisa nesigurno zakorakne prema svojoj sestri. "Rekli su mi da si tu, ali
mama je htjela da ostanem u svojoj sobi.”
Isabelli se zaglavi jecaj u grlu. Louisa krene prema njoj, isprva polako, no zadnjih
nekoliko koraka potrči i baci se sestri u zagrljaj.
 Zatim su se našle na otomanu. Isabella je prislonila obraz na Louisino vlažno lice.
"Zašto se nisi pojavila onog dana u parku?” upita Louisa kad su ponovno mogle govoriti.
"Gospođa Douglas je sve tako oprezno organizirala, no ti nisi bila ondje, a mi se nismo usudile
čekati.”
"Znam.” Isabella obriše suze. Nije željela lagati svojoj sestri, no nije joj još htjela
spominjati Paynea. "Naglo mi je pozlilo.”
"Gospođa Douglas mi je to rekla. Bila sam zabrinuta.”
"Brzo sam se oporavila, no bilo mi je jako žao što sam propustila naš susret.”
"Ništa zato. Sad si tu.” Louisa je čvrsto držala Isabelline ruke, baš kao njihova majka
maloprije. "Što će biti sa mnom, Isabella?”
"Što će biti s tobom? Ako se pitaš gdje ćeš sada živjeti, ti i mama ste dobrodošle u moju
kuću. Štoviše, mislim da biste trebale večeras otići sa mnom doma.”
"Veoma sam ti zahvalna, ali nisam mislila na to.” Louisa pusti Isabelline ruke i ustane.
Nosila je opravu od crnog tafta, s troslojnim skutima - najvjerojatnije se radilo o popodnevnoj
haljini koja je na brzinu obojena za korotu. Louisina blijeda put i crvena kosa isticale su se na
crnoj podlozi poput leda i vatre. "Ovo će sad zvučati jako sebično nakon svega što je tata učinio i
ovoga kroz što mama prolazi, no ne mogu si pomoći, osjećam se kao da sam zakoračila u
provaliju i još nisam stigla do dna. Još jučer sam isprobavala večernje oprave za svoj debitantski
bal, a danas više uopće nemam pravo na njih. Neću imati društveni debi, neću se udati. Nisam
dovoljno pametna da bih mogla raditi kao guvernanta, ili nešto slično, pa ću vjerojatno završiti
kao damska pratilja koja po cijele dane samo mota vunu i četka pse.” Ruke joj mlitavo padnu na
skute.
"Naravno da nećeš, dušo”, reče Isabella. "Živjet ćeš sa mnom i ja ću se brinuti o tebi.
Dobit ćeš svoj debitantski bal i svoju sezonu, i mnoštvo mladića koji će se htjeti oženiti tobom.”
"Hoće li doista?” Louisa se nasmije s ljutnjom u očima. "Ja više nisam poželjna udavača.
Otac mi je umro kao propalica i ostao je dužan mnogim ljudima. Koji će se ugledni
gospodin željeti oženiti mnome? Svi će me izbjegavati strahujući da im ne okaljam svojom
krvlju obiteljsku liniju.”
Isabelli je bilo žao što nije mogla reći svojoj sestri da to nije istina, znajući veoma dobro
kako se sklapaju brakovi među aristokracijom. Pripadnicima visokih staleža je najvažnije
da mlada dama dolazi iz dobre obitelji i svaka njena mana smatra se nesavladivom preprekom -
osim ako gospodinu hitno treba velika količina novca, a dama ima pozamašan miraz. No budući
da je njezin otac sve izgubio, Louisa im ne bi bila osobito privlačna.
"Možda ne bi bila zanimljiva nekom muškarcu koji želi ženu iz bogate i utjecajne
obitelji”, prizna Isabella. "No ja ionako ne bih voljela da se udaš za gospodina koji te želi samo
zbog tvog novca i utjecajnih poznanstava. Želim da se udaš za nekoga tko te voli - za nekoga tko
te toliko silno voli da mu nije bitno što je tvoj otac učinio. Ti nisi kriva za tatine pogreške, a
muškarac koji te je dostojan vidjet će samo tvoju ljepotu i dobrotu. Neka ti ne bude žao što se ne
možeš dobro udati i savjetujem ti da slijediš svoje srce.”
"Kao što si ti učinila?” Louisa je djelovala srdito. "Ti si nas napustila, Isabella. Pobjegla
si ne rekavši mi nijednu riječ. Kako si mogla?”
Isabella se tržne na njenu iznenadnu žestinu. "Louisa, pokušala sam ti se javiti. Htjela sam
te vidjeti i sve objasniti, no tata nije htio ni čuti za to. Blokirao je svaki moj pokušaj kontakta,
vraćao mi sva pisma koja sam ti poslala, poderana na komadiće... Nakon toga sam prestala
inzistirati jer ti nisam željela stvarati neugodnosti.”
"Mogla si pronaći neki drugi način. No ti si bila prezauzeta svojom novom ulogom
čuvene gospodarice kuće u ulici Mount. O, da, pročitala sam sve što se pisalo o tebi u novinama,
od prve do zadnje riječi. Možda je zapravo dobro što neću imati društveni debi jer se svi još
sjećaju tvojeg skandaloznog vjenčanja pa bi nagađali hoću li i ja pobjeći sa svojeg debitantskog
bala.”
"Dušo, svi su već odavno zaboravili na to. Moji pravi prijatelji znaju da sam se udala iz
ljubavi, za dobrog čovjeka. Nisam se udala za Maca kako bih izazvala skandal nego zato što sam
se zaljubila u njega.”
"Zašto si ga onda napustila?” Louisa ju je fiksirala optužujućim pogledom. "Ako si ga
tako silno voljela i ako ste imali tako divan brak, zašto si onda pobjegla? Jesi li barem
njemu poslala poruku ili si jednostavno nestala bez riječi, kao što si učinila sa mnom?”
Isabella povrijeđeno dahne. "Louisa.”
"Oprosti, Isabella, ali već se jako dugo ljutim na tebe. Ako si toliko voljela Maca da si
morala svima nama okrenuti leđa, zašto si i njemu to učinila?”
Isabella naglo ustane. "Nisam vam okrenula leđa. Tata je okrenuo leđa meni. Nije me
puštao u kuću. Nije mi dopustio razgovarati s tobom i mamom. Nijednom.”
"Mogla si mu se suprotstaviti. Mogla si pronaći neki način. Tvoj muž je dovoljno bogat
-mogli ste platiti tatine dugove ne obazirući se na njegov ponos. Nisi se vratila doma jer se nisi
željela vratiti.”
Suze su se slijevale niz Louisino lice. Isabella je preneraženo zurila u nju, morajući
nevoljko priznati da je njena sestra možda imala pravo. Isabella je bila toliko ogorčena na svoga
oca da je podigla zid između starog i novog života. Sad se pitala je li možda ipak mogla smekšati
očev obrambeni gard samo da se malo jače potrudila. No Isabella je bila previše povrijeđena
gnjevom lorda Scrantona i preprkosna da bi ga pokušala urazumiti. Ona je voljela Maca, i još ga
voli, i ljutilo ju je što se njeni roditelji nisu veselili njenoj sreći. Također ju je povrijedilo što lady
Scranton nije pokušala razuvjeriti svoga muža. A Louisa se našla usred svega toga, svjesna samo
činjenice da ih je Isabella napustila.
"Oprosti, Louisa”, prošapće Isabella. "Molim te, oprosti mi.”
"Voliš li lorda Maca?”
"Da.” Isabella joj je odgovorila iz srca. "Jako ga volim.”
"Zašto onda?”
"Nažalost, bračni život nije jednostavan. Ima toliko različitih aspekata, a svaka godina
donosi nešto novo. I dobro i loše. Valjda je zato u dobru i u zlu dio bračnih zavjeta.”
"Ali ga voliš?”
"Da."
Louisa stane ispred Isabelle. Sad su bile jednake visine. Isabellina smiješna sestrica
potpuno je odrasla.
"Drago mi je zbog toga”, reče Louisa. "Drago mi je da si pronašla nekoga koga voliš. Voli
li i on tebe?”
Isabella kimne glavom, a oči joj se ponovno napune blesavim suzama. "Da, voli me.
Rekla bih čak da me jako voli.”
"Onda ga nisi smjela napustiti. Zašto si odbacila takvu ljubav?”
"Zato što me nije dovoljno volio. Teško je to objasniti. Mac me toliko intenzivno volio da
je radio sulude stvari radi mene i zbog mene. Nestao bi bez ijedne riječi i ne bi ga bilo tjednima,
samo zato što je mislio da će me to usrećiti. Nikad mu nije ni palo na pamet upitati me što bi me
uistinu usrećilo, ili što trebam od njega. Mac je sve radio na temelju vlastitih osjećaja, ne
opažajući nikad kako se ja osjećam.”
"I zato si ga napustila?”
"Naposljetku, da.”
 Isabella se prisjetila onih mračnih dana nakon što je izgubila dijete i svoga očajanja kad je
Mac konačno došao doma previše pijan i shrvan tugom da bi je mogao utješiti. Sve što
se godinama gomilalo između njih izraslo je u zid bijesa, boli i tuge.
"Jednog sam se jutra probudila i vidjela sve puno jasnije”, reče Isabella napola Louisi,
napola sebi. "Shvatila sam da me Mac nikad neće voljeti onako kako sam željela i da će
me uvijek povređivati. Nisam mogla ostati s njim dok je on stalo iznova radio iste stvari.
Nisam više imala snage suočiti se s njim.”
"Jesi li mu to rekla? Pružila mu priliku da se barem pokuša promijeniti?”
"Ti ne znaš pravu istinu o nama.” Isabella uzdahne. "Vjerojatno to nisi znala, Louisa, ali
ja sam bila trudna i izgubila sam dijete. Trebalo mi je dosta vremena da se oporavim od
tog traumatskog iskustva, a Mac mi nije mogao to pružiti. On je također patio i nije znao kako
da popravi situaciju. Mislim da ga je to lagano izludilo.”
Objasnila je svojoj sestri kako su, nakon što su zacijelile tjelesne posljedice pobačaja,
uslijedili mjeseci dubokog žalovanja i nakon toga umora. Isabella više jednostavno nije imala
energije za blistavu zvijezdu repaticu po imenu Mac Mackenzie.
"A sada?” upita je Louisa. "Vidjela sam da je danas došao s tobom ovamo, a moja
služavka mi je rekla da već neko vrijeme živite zajedno u tvojoj kući.”
"Mac se promijenio. Smirio se - malo. I čini se da više razmišlja o svemu.” Kratko se
nasmijala. "Većinu vremena. I dalje je nepromišljen i neprestano me izluđuje. No to je valjda dio
njegova šarma.”
"Ali ga svejedno voliš?”
Louisa ju je neumoljivo gledala u oči i Isabella u tom trenutku shvati da će nakon ove
tragedije upravo Louisa održati njihovu obitelj na okupu. Njihova majka je bila premorena i u
strahu od života bez financijske sigurnosti na kakvu je bila navikla. Louisa će biti njihov čvrsti
oslonac.
Isabelli se srce ispuni toplinom čim se sjetila Maca, koji je upravo jurio po Londonu
nastojeći srediti sve tako da Isabellinoj majci i sestri ništa ne uzmanjka. Mac nije imao nikakvih
zakonskih dužnosti prema njenoj obitelji i sasvim sigurno nije osjećao ni emocionalnu obvezu
prema ljudima koji su odbili razgovarati s njime nakon što se oženio njihovom kćeri. Mogao je
mirne duše izjaviti kako ne želi imati ništa s obitelji Scranton, smatrajući da su zaslužili ovakvu
sudbinu.
Ali on nije tako postupio, a Isabella je znala da neće. Njegova samilost bila je velika baš
kao i njegovo srce. Mac je, uostalom, odlučio usvojiti malenu djevojčicu poput Aimee ne bi li je
spasio od života u teškom siromaštvu.
Čak i kad ga je napustila, Mac se pobrinuo da Isabella nastavi živjeti u luksuzu na koji je
bila navikla. Nije ju kaznio. Nije potražio utjehu u zagrljaju druge žene. Odrekao se alkohola i
cjelonoćnog bančenja sa svojim razvratnim prijateljima, prestao se uništavati.
Radi nje.
"Mislim da ga volim”, Isabella prošapće svoj odgovor na Louisino pitanje. "Da, volim ga”
Bio je to opojan osjećaj, taj snažni nalet ljubavi. Ali i jako, jako zastrašujuć.
20

Navodno se škotski lord vratio u Francusku kako bi ondje slikao, a šuška se i da je

njegova žena također ondje na ljetovanju. Iako su viđeni na istim mjestima u Parizu, čini se da
nijedno nije bilo svjesno nazočnosti drugoga.
- Lipanj 1881.

Mac je tijekom narednih tjedana rijetko viđao Isabellu jer je bila zauzeta organiziranjem
sprovoda i brigom za svoju majku. No kad god bi se sreli u prolazu, Isabella bi ga zabljesnula
osmijehom od kojeg bi mu srce počelo snažno pulsirati. I još neki dijelovi njegove anatomije.
Čeznuo je za tim da je može zaustaviti kad bi ga poljubila u obraz izlazeći iz
blagovaonice ili dok je užurbano pakirala mamine stvari za selidbu, želeći otkriti zašto izgleda
tako zadovoljna njime, no i sam je imao puno posla. On i Cam su provodili većinu vremena
pregovarajući s bankarima i investicijskim tvrtkama, nastojeći raspetljati zbrku koju je Scranton
ostavio za sobom, bilo preuzimajući njegove dugove ili plaćajući kompletan iznos na licu mjesta.
Mac je namjeravao sve potvrde o plaćenim dugovima dramatično poderati pred svojom
punicom. Nadao se da će to izmamiti osmijeh na tužno lice lady Scranton. A možda će ga
i Isabella strastveno zagrliti i izraziti mu zahvalnost na način koji bi zadovoljio njegove
niske porive. No dobro, smio je valjda maštati.
Bio je ganut time kako je Cameron spremno priskočio u pomoć. Njegov brat obično nije
podnosio naivne budale, no kad mu je Mac rekao koliko mu je zahvaIan, Cam ga je iznenađeno
pogledao i jednostavno odvratio: "Isabella je dio naše obitelji.”
Hart je također pomagao povlačeći veze izdaleka, a Ian je doputovao s Beth u London, uz
puno zaustavljanja kako se Beth ne bi previše umorila. Njih dvoje su se smjestili u Hartovoj kući
jer je u Isabellinoj sada bilo previše ljudi; njena majka i sestra, Aimee, gospođica Westlock i
Mac. Ian i Beth su svejedno većinu vremena provodili kod Isabelle, baš kao i Cameron, pa je
Macu bilo gotovo nemoguće ugrabiti koji trenutak nasamo s Isabellom. No nakon tri godine
samoće, Mac je morao priznati da mu se sviđa boraviti u kući punoj ljudi. Također je opazio kako
Isabella nijednom nije predložila da se i Mac preseli u Hartovu kuću s Ianom i Beth.
Mac je neprekidno bio u stanju pripravnosti zbog Paynea, no taj čovjek kao da je propao u
zemlju. Nije više donio nijednu sliku u Craneovu galeriju, niti je došao po svoj novac, a ni Mac ni
Fellows ni ostali policajci nisu ga opazili nigdje u blizini. Payne nije ni pokušao stupiti u kontakt
s Aimee, zbog čega je Macu laknulo, ali ga je i ispunjavalo gnušanjem. Kakav to čovjek može
napustiti vlastito dijete? Mac je, s druge strane, zavolio Aimee i bilo mu je drago što je Payne nije
pokušao oteti.
Sprovod lorda Scrantona bio je primjereno velik i dostojanstven; obitelj ga je položila na
vječni počinak u njegovu velebnu grobnicu u Kentu. Grofovski posjed, jedino što je ostalo od
imovine bivšeg grofa, naslijedio je Isabellin daljnji rođak. Novi grof, ljubazni
sredovječni neženja, ponudio je lady Scranton i Louisi da ondje žive koliko god budu željele.
Lady Scranton se svidjela ta ideja. Bila bi mu pri ruci kao savjetnica u upravljanju
kućanstvom čija je gazdarica bila dugi niz godina, a mogla bi i organizirati proslave
seoskih svetkovina i baviti se crkvenim humanitarnim radom do mile volje.
Louisa nije bila toliko oduševljena, no Isabella ju je uvjerila da joj ne prijeti opasnost od
truljenja na selu obećavši joj da će jako puno vremena provoditi u Kilmorganu i u njenoj kući u
Londonu. Dogovoreno je također da će Mac i Isabella biti domaćini Louisinog debitantskog bala,
premda će i njihova majka aktivno sudjelovati u organizaciji. Louisa će dobiti svoj društveni
debi, ali ne ovog proljeća jer će cijela obitelj tada još biti u koroti, nego sljedeće sezone.
Tog poslijepodneva nakon sprovoda, na koji su doputovali i Hart i Daniel, Ian je stao
ispred Maca i čekao da ga Mac opazi. To je bio Ianov način davanja do znanja Macu da
želi razgovarati s njime.
Mac se okrenuo i odšetao sa svojim bratom preko širokog travnjaka prema stazi
obrubljenoj drvoredom. "Jesi li to obavio?” upita ga Ian.
Mac pogleda u svoga brata, no Ian je gledao ravno ispred sebe. "Misliš, je li Isabella opet
moja žena?”
"Da."
"Misliš li da jest?”
"Ne znam, zato te i pitam.”
Mac protrlja gornju usnu, osjetivši iz nekog razloga iznenadnu nervozu. "Već je tjedan
dana proučavaš. I mene. Ti si vrlo pronicljiv čovjek. Što ti misliš?”
"Dijelite li postelju?”
"Katkada. Ne toliko često koliko bih volio, no Isabella je u zadnje vrijeme bila prilično
pod stresom, zbog očeva bankrota i svega ostalog.”
Ian se namršti i Mac se ukori u sebi. Njegov brat je sve doslovno shvaćao.
"Da, bila je pod stresom”, reče Ian. "Trebao bi je tješiti.”
"Tješim je. Kad mi dopusti.”
Ian prestane hodati, vidno uzrujan. "Jeste li opet muž i žena ili niste?”
"Pokušavam ti objasniti, dragi brate, kako ne znam odgovor na to pitanje. Ponekad mislim
da jesmo, no u drugim trenucima... Prenaglio sam se sa zahtjevom za poništenje naše rastave i
mislim da ju je to preplašilo. Ne kanim ponoviti tu pogrešku.”
Ian nije ni trepnuo i, premda ga nije gledao izravno u oči, Maca je svejedno uznemirio
njegov fiksirajući pogled. "Ne trudiš se dovoljno jako.”
"Trudim se, Iane. Vraški se trudim.”
"Ne pokazuješ joj pravog sebe jer se bojiš ispasti budala.”
Ian je svima pokazivao isključivo pravog sebe. Nesposoban za prepredenost i laganje,
govorio je ono što mu je u datom trenutku bilo na pameti, i ništa više od toga. To je uznemiravalo
većinu ljudi, no Beth ga je uvijek savršeno shvaćala.
"I jesam ispao budala”, reče Mac. "Propustio si moj nastup s orkestrom Vojske Spasa.
Majstorski sam lupao činelama.”
"Isabella mi je to spomenula. No nisi ispao budala. Ti stalno zbijaš šale i nasmijavaš
ljude, i na taj način izbjegavaš suočavanje s onime s čime se ne želiš suočiti.”
"Prestani, Iane. Ubijaš me gorkom istinom.”
Ian prijeđe pogledom preko Macovog jutarnjeg odijela. "Vidiš? Opet si se pokušao
našaliti.”
Mac se prestane smiješiti. "Što želiš od mene, Iane? Želiš da kleknem ispred nje i
pokažem joj u kakvog sam se bijednika pretvorio? Da joj razotkrijem sve svoje najdublje rane?”
"Da. Otvori joj svoju dušu. Hart mi je još davno rekao što znači ta metafora.”
"Ne vjerujem da Isabella to želi. Ona želi zabavnog i šarmantnog Maca, Maca koji je
nasmijava i izmamljuje joj osmijeh na lice, a ne bijednog, cendravog Maca.”
"Pitaj je”, reče Ian.
Mac ponovno duboko uzdahne. "Ti si težak čovjek, Iane Mackenzie.”
Ian mu ne odgovori ništa, što je možda značilo da nije shvatio što je Mac pod time mislio.
A možda ga jednostavno nije bilo briga. Vjerojatno oboje.
Nastavili su hodati i završili u vrtu iza kuće. Među cvjetnim gredicama stajale su Isabella,
njena sestra, njena majka i Beth, a Beth je držala Aimee. Sve su dame bile u crnini, no Isabella je
i u koroti izgledala otmjeno i lijepo. Jednu je ruku ovila oko majčina struka, drugu oko Louisina.
Mac osjeti toplinu oko srca. Bio je to tužan dan i bilo je teško gledati Isabellu kako se
oprašta od svoga oca, no lice lady Scranton više nije bilo uplašeno i zabrinuto. Isabella podigne
glavu, ugleda Maca i nasmiješi mu se.
"Evo”, reče Mac Ianu tihim glasom. "Žao mi je što se to dogodilo tek nakon ovakve
tragedije, no Isabella je napokon sa svojom obitelji. Svi grijesi su oprošteni. Čak i ako nas dvoje
više nikad ne budemo pravi muž i žena, meni je dovoljno vidjeti je ovako sretnu, okruženu
ljudima koje voli.”
Ian pogleda šutke u Maca i dugo zadrži pogled na njemu. "Ne, nije”, naposljetku kaže.
A zatim mu okrene leđa i krene prema Beth i njenom osmijehu punom ljubavi.
Vraćajući se nakon kratkog posjeta Kentu u London, Mac nije prestajao razmišljati o
Ianovim riječima. Louisa je odlučila ostati sa svojom majkom kako bi joj pomogla smjestiti se, ne
želeći je prerano ostaviti samu. Isabella ih je već pozvala u Kilmorgan za Božične blagdane. Lady
Scranton se isprva nećkala, no Mac je upotrijebio sav svoj šarm i uspio je nagovoriti. Isabella mu
se i zbog toga zahvalno nasmiješila.
No Ian je imao pravo. Zahvalnost nije bila dovoljna.
Mac nije bio naviknut otkrivati svoje slabe točke. Mislio je da je to već učinio rekavši joj
koliko mu je bilo grozno u Italiji dok se odvikavao od alkohola. Sad mu je bilo jasno da joj je to
rekao ne samo kako bi zadobio njenu sućut, nego i da joj dokaže koliko je ozbiljno shvaćao
njihov brak. Zapravo joj nije u cijelosti razotkrio ovu ljudsku olupinu koja se odazivala na ime
Mac Mackenzie. Isabella će možda u tu olupinu gorljivo zariti visoku potpeticu svoje elegantne
čizme, okrenuti mu leđa i zauvijek ga napustiti, no Mac je morao prihvatiti taj rizik.
Maštanje o njenim vitkim gležnjevima u čizmama visokih potpetica nije mu nimalo
pomoglo, kao ni zamišljanje Isabelle samo u tim čizmama visokih potpetica.
Jedan dan, baš dok je mi je šajući boje i maštao o toj primamljivoj ideji, čuo je Isabellu
kako ulazi u njegov atelje. Mac podigne pogled sa svojeg slikarskog stola i srce mu uzbuđeno
zatreperi kao i svaki put kad bi ugledao svoju ženu.
Danas je na sebi imala crnu opravu obrubljenu kompliciranim crnim pleterom, a njena se
crvena kosa dramatično isticala na toj tamnoj podlozi.
"Mac”, iznenada reče Isabella. "Jesi li zadržao ono pismo koje sam ti poslala?”
Mac se prisili ponovno se usredotočiti na svoje boje. "Pismo?”
"Pismo koje sam ti poslala kad sam te ostavila.”
Aha. To pismo. Mac nastavi mi je šati boje kako bi prikrio svoju nervozu. "Zašto misliš da
sam ga zadržao?”
"Ne znam jesi li ga zadržao. Zato te i pitam.”
"Zvučiš kao Ian.”
"Ian zna kako natjerati ljude da mu odgovore na pitanje.”
Mac odloži slikarski nožić. "Touche. No dobro. Pođi sa mnom.”
Poveo ju je niz stube do svoje sobe. To je i dalje bila njegova spavaća soba; Mac nije
spavao s Isabellom od one noći kad joj je umro otac.
Otvorivši garderobni ormar, izvadio je iz njega omanju kutiju koju je Bellamy spasio iz
kuće zahvaćene požarom, znajući da Mac unutra drži svoje najdragocjenije uspomene. Odložio je
kutiju na konzolu i otvorio je. Na dnu se nalazilo uredno presavijeno pismo, pohabano vremenom
i čitanjem. Mac ga pruži Isabelli. "Ovo je, čini se, to pismo.”
"Hoćeš li mi ga pročitati, molim te?” zamoli ga ona.
Macova hinjena prpošnost naglo zamre. "Zašto?”
 "Želim se prisjetiti što sam ti napisala.”
Zašto je, dovraga, to željela? Zar je, kao i Ian, očekivala da joj ogoli svoju dušu? Možda,
ali dok je rasklapao pismo, Mac se osjećao jednako udaljenim od nje kao i uvijek.
Riječi koje mu je napisale urezale su mu se u srce kao tanke crte ugravirane u metal. Mac
zapravo uopće nije morao čitati pismo jer je znao napamet svaku prokletu riječ. Ali je svejedno
poslušno počeo:
"Najdraži Mac.”
Isabella se lagano promeškolji, a Mac pročisti grlo.
Najdraži Mac,
ja te volim. Uvijek ću te voljeti.
No ne mogu više živjeti s tobom. Trudila sam se sam biti snažna radi tebe, tri godine sam
se trudila. Nisam uspjela. Dragi Mac, pokušao si me oblikovati na svoju sliku i priliku, a ja
sam pokušala biti ono što si htio, no više ne mogu. Oprosti.
Voljela bih da ti mogu napisati kako mi se srce slama dok ti ovo pišem, ali to ne bi bila
istina. Ono je odavno slomljeno, no tek sam sada shvatila da smijem ostaviti svoju bol iza sebe
i nastaviti dalje.
Nije mi bilo lako odlučiti se na život bez tebe, naprotiv, bila je to vrlo bolna odluka.
Svjesna sam da imaš zakonsko pravo zagorčati mi život zbog toga i molim te, u ime ljubavi koju
smo nekoć dijelili, da to ne učiniš. Možda te ne ostavljam zauvijek. Znam samo da moram neko
vrijeme biti razdvojena od tebe, sama, sve dok moje rane u potpunosti ne zacijele.
Objasnio si mi kako me katkada ostavljaš samu za moje dobro, kako bih se stigla
oporaviti od života s tobom. Sada ja činim isto, ostavljam tebe kako bismo oboje dobili priliku
da ponovno prodišemo i da se ohladimo. Život s tobom je poput života sa zvijezdom
padalicom, toliko blještavom i užarenom da je teško ne opeći se u njenoj blizini. A ja moram
gledati kako ta zvijezda izgara i nestaje. Bojim se, Mac, da na kraju neće ostati ništa od tebe.
Znam da ćeš biti bijesan kad ovo pročitaš, jer ti znaš biti tako jako bijesan! No čim se
prestaneš ljutiti, shvatit ćeš da sam donijela ispravnu odluku. Živeći zajedno, uzajamno
se uništavamo. Dok smo razdvojeni, mogu se sjetiti koliko te volim. Ali ti mi nanosiš bol. Toliko
si me iscrpio da ti više nemam što ponuditi.
Ian je pristao donijeti ti ovo pismo i informirati me o tvojoj odluci. Vjerujem Ianu i znam
da će nam pomoći. Molim te, nemoj mi se pokušati osobno obratiti.
Volim te, Mac. Uvijek ću te voljeti.
Molim te, budi dobro.
Isabella
Privodeći čitanje kraju, Mac više nije gledao u pismo, nego u nju. Isabella okrene glavu i
zakloni oči trepavicama. Zatim ode do prozora i stane ispred njega, vitka i elegantna u crnini.
Izvana se čulo kloparanje kočija, zviždanje kočijaša i glasovi ljudi koji su dozivali jedni
druge. Mac vrati pogled na pismo, na riječi koje je pročitao toliko puta da ih je naučio napamet, a
svaka od njih ubadala ga je duboko u utrobu.
"Zašto si ga zadržao?” upita ga Isabella ne okrenuvši se prema njemu.
Mac proguta slinu. "Tko zna. Pokušao sam se natjerati da ga spalim, no na kraju bih ga
uvijek savio i spremio u kutiju.”
Isabella se okrene i šutke pruži ruku prema pismu. Nakon jednog napetog trenutka,
Mačjoj ga donese.
Ona ga otvori i preleti pogledom preko riječi koje je napisala. Kad je završila, stisne usta i
kratkim trzajem ruke podere papir napola i, prije nego što se Mac stigao pobuniti, brzo priđe peći
i ubaci pismo unutra.
 Mac se stvori pokraj nje i uhvati je za zapešće, ali bilo je prekasno. "Što to radiš?”
Isabella ga iznenađeno pogleda. "Zašto ne želiš da ga spalim?”
"Zato što mi je to pismo otkrilo što uistinu osjećaš. To je bilo tvoje pravo mišljenje o
nama, crno na bijelo. Morao sam ga znati.”
"To je bilo moje tadašnje mišljenje. Sada ne mislim tako.”
Vatra je pucketala u peći dok je izgarao i zadnji komadić papira. Dovraga, to pismo je
bilo njegov pojas za spašavanje, podsjetnik na razloge zbog kojih se odrekao viskija i razuzdanog
života, zašto se odlučio promijeniti.
"Čitao sam ga radi utjehe”, reče on. "U najgorim noćima, kad bih došao u napast
posegnuti za alkoholom kako bih ublažio bol, čitao bih iznova tvoje pismo. I u sebi razgovarao s
tobom, govoreći ti da radim na svojem preobražaju - radi tebe. Da se ne trebaš brinuti jer neću
izgorjeti i nestati. Vratit ću ti se kao novi čovjek.”
"Kako si, zaboga, u tome nalazio utjehu?”
"Tvoje pismo me održalo trijeznim, ljubavi. Trebalo mi je radi toga.”
Je li ovo bilo ogoljivanje duše? Govoriti joj o blesavom Macu kojemu je pismo bolnog
sadržaja pomoglo izgurati najteže noći?
Mali dječak u njemu plakao je i zapomagao. Onaj preplašeni dječak kojeg je otac prebio
pronašavši njegove bilježnice prepune crteža umjesto školskih lekcija. Zatim mu je,
pod prijetnjom dodatnih batina, zabranio baviti se umjetnošću, no koliko god pokušavao, Mac
to nije mogao.
Slike su jednostavno curile iz njega - ptice na prozoru, potok u kojem je pecao, njegova
braća, njegova majka, pa čak i njegov otac. Mac je živio u sjeni svoje braće Harta i
Camerona. Obojica su bili znatno stariji od njega, visoki, atletski građeni, ljubitelji sporta,
pametni. No umjetnost je bila samo njegova.
Stari vojvoda je Macovu potrebu za slikanjem smatrao slabošću i nemuževnošću. Kad je s
petnaest godina Mac počeo spavati sa ženama, njegov otac nije skrivao svoje olakšanje. Mislio
sam da ćeš biti jedan od onih nastranih čudaka, dečko. Samo se ti drži pića i cica i ubij svakoga
tko te pokuša uvjeriti da to nije dobro.
Stari vojvoda bi sada mrzio Maca jer je njegov sin bio toliko zaljubljen u svoju ženu da je
radi nje odlučio promijeniti cijeli svoj život.
Žene su kao katran, volio je govoriti njegov otac. Korisne na svoj način, no ne budeš li
dovoljno oprezan, začas ćeš zaglibiti. Namame te svojim tijelima, a onda manipuliraju tobom
ispadima bijesa i suzama. Vodi ih u krevet i uživaj u njima, a oženi se onom koja ima najbolje
društvene veze. No prije svega, nemoj im nikada dopustiti da imaju moć nad tobom.
Isabella nije nikad bila posesivna, nikad nije igrala prljavo niti manipulirala njime
ispadima bijesa i suzama. Isabella je bila žena, a ne djevojka. Žena koja bi bacila njegovog oca na
koljena jednim jedinim prezrivim pogledom.
Treba mi to pismo, cvilio je maleni dječak u njemu.
No, je li mu uistinu trebalo? Naime, svaka riječ tog prokletog pisma mu je ionako bila
urezana u pamćenje. A osim toga, uspio je: Mac je prestao živjeti mahnitim tempom. Sada
je znao da je razlog njegova divljeg, razuzdanog života bio strah od suočavanja s pravim sobom.
S onime što bi ostalo od njega kad bi prestao piti, slikati i bježati... neprestano bježati.
"Što sada misliš o nama?” upita je Mac.
Isabella i dalje nije gledala u njega. "Bila sam gruba prema tebi prije tri godine”, reče.
"Bila sam umorna i nesretna, i bijesna i uplašena. Odgurnula sam te od sebe jer se u tvojoj blizini
nisam bila u stanju suočiti sa svojim problemima, previše si me
dekoncentrirao.” "Dekoncentrirao sam te, ha?” Mac se poželi nasmijati. "Ljubazno rečeno.”
 "Želio si da ti oprostim. Očekivao si to, a ja više nisam imala snage za opraštanje.”
"To nije bilo lijepo od mene, nisam smio ništa očekivati. Već sam ti to rekao, zar ne?
Ponizno sam ti se ispričao i opet ti se ispričavam. Stvarno mi je iskreno žao zbog toga.”
"Znam.” Isabella konačno pogleda u njega i on opazi zabrinutost u njenim očima. Kao da
se brinula da on neće oprostiti njoj. "Doista sam ti oprostila. Znam sve što si radio nakon što sam
te ostavila. Ian me redovito izvještavao - a kad Ian podnosi izvještaj, možeš biti siguran da ćeš
čuti svaku pojedinost.”
Oboje se blago nasmiješe. Ian je imao takav um da se mogao sjetiti popisa brojeva tri
mjeseca nakon što ih je vidio i svake riječi razgovora koji je održan prije tjedan dana, iako su svi
njegovi sudionici bili uvjereni da ih Ian uopće ne sluša.
"Onda, gdje smo trenutačno?” upita je Mac. "Ja sam sada odgovorni trezvenjak koji je
posvojio dijete, no ti si se udala za bezbrižnu, razuzdanu bitangu koja se voli opijati i
bančiti. Hoće li ti se uopće svidjeti ovaj Mac Mackenzie u kojeg sam se pretvorio?”
Isabella ga uhvati za ruku. "Ti... Ne znam kako ti to reći, no mislim da si ovo pravi ti.
Riješio si se svega iza čega si se skrivao. Sada kao da si gol i neustrašiv.”
Mac joj stisne prste. "Mogao bih biti gol, ako želiš. Ovdje je dovoljno toplo.”
"No ima mnogo toga što i dalje volim kod onog drugog Maca”, nastavi Isabella. "Volim
tvoj smisao za humor, tvoju sposobnost da smijehom razoružavaš ljude i olakšavaš
situacije. Volim tvoj šarm. Kad si svirao s orkestrom na ulici, učinio si to s velikim
samopouzdanjem, a tvoji su prijatelji ispali budale jer su se izrugivah drugima. Te večeri sam bila
jako ponosna što sam tvoja žena.”
Mac joj poljubi prste. "Znaš, narednica mi je rekla da slobodno dođem vrbovati ljude s
njima kad god poželim. Pa mi možeš ponovno pokazati koliko si ponosna na mene.”
"A volim i tvoju sposobnost da sve o čemu razgovaramo pretvoriš u igru zavođenja.”
"E, to je dobro znati.”
"Tada se osjećam željenom i voljenom.” Isabella prekrije dIanovima njegove bojom
zamrljane nadIanice. "Spremna sam ponovno pokušati biti tvoja žena.”
Macovo srce zakuca tako snažno da je jedva mogao disati. Koga briga za to vražje pismo?
Imati uza se Isabellu od krvi i mesa bilo je stoput bolje. "Što želiš time reći? Točno. Budi
precizna. Budi precizna kao Ian. Ne želim te pogrešno shvatiti. Ako te pogrešno shvatim, mogao
bih se ponadati, a ne mogu živjeti od lažne nade.”
Isabella ga ušutka položivši mu prst na usne. "Želim red da sam voljna pokušati živjeti
kao tvoja žena, pa da vidimo kako nam ide. Bez igara. Samo život.”
"Pokušati.” Mac joj poljubi vrhove prstiju, a onda joj pusti ruku. "Samo pokušati? Ne -da,
Mac, molim te, poništi našu rastavu da možemo živjeti sretno do kraja života?"
"Bez žurbe. Samo zajednički život, kao muž i žena. Ako smo se oboje uistinu promijenili,
ako smo sposobni primiriti se i sretno živjeti zajedno, onda ćemo pozvati gospodina Gordona i
reći mu da se pozabavi pravnim pitanjima.”
Mac se sjedne strane razveselio njenim rijedma, ali ga je istodobno mudla nestrpljivost.
Htio je da što prije to riješe, stave točku na kraj, pa da konačno nestane taj osjećaj nemira u
njegovu želucu i buđenje u strahu da ga je Isabella ponovno napustila.
S druge se strane još osjećao mrvicu krivim. Počeo joj je otkrivati svoje slabosti u vezi s
njenim oproštajnim pismom, no Isabella ga je prekinula prije nego što je stigao otkriti znatno
više. To pismo je bilo samo dio problema. Isabella se varala; Mac se i dalje skrivao, a ona ga je
hvalila zbog toga.
Uputio joj je lascivni osmijeh, ponovno potiskujući tog jadnika u sebi. "Želiš živjeti sa
mnom kao moja žena, ha? Moja zamamna, skandalozna dama.” Zgrabio ju je za ruku i povukao
je prema sebi. "Prihvaćam tvoje uvjete. Zasad. Nije to baš bajkovita romansa kakvu sam
zamišljao, ali svejedno pristajem.”
"I, Mac?"
"Da, anđele?”
"Voljela bih da pokušamo napraviti dijete.”
Njene riječi probude još više nade u njemu. Isabella se nakon pobačaja toliko bojala
trudnoće da su prestali spavati u istom krevetu. Mac je imao razumijevanja i bio je
spreman čekati koliko god treba, no fizičko udaljavanje je unijelo dodatnu napetost u njihov
ionako napeti brak.
"Zvuči kao dobra zamisao”, izgovorila su Macova usta dok su mu u glavi zvonila
slavljenička zvona. "Već smo dosta pokušavah. Možda je jedan od tih pokušaja urodio plodom.”
Isabella odmahne glavom. "Dobila sam mjesečnicu kad smo bili u Kentu.”
"Mmm.” Mac se trudio prikriti svoje iznenadno i duboko razočaranje. "Nema problema,
mila, jednostavno ćemo se morati jače potruditi.” Dotaknuo je svilenkasti uvojak na njenom čelu.
"I češće. Puno, puno češće.”
"Možemo li već danas pokušati?”
"Naravno.” Mac je bio potpuno ukrućen ispod kilta, što je Isabella morala osjetiti čak i
kroz svoje višeslojne skute. "Znam gdje možemo pronaći udoban, mekani krevet. U susjednoj
sobi, zamisli.”
Isabella se nasmiješi i oči joj pohotno zabljesnu. Mac potisne osjećaj krivnje dok ju je
vodio prema svojem širokom krevetu. Isabella mu je ovaj put ogolila veći dio svoje duše,
no Macove traume će još neko vrijeme ostati skrivene.
"Ispričavam se, milostiva”, reče gospođica Westlock ušavši sutradan ujutro u
blagovaonicu.
Isabella podigne pogled sa svojih pisama i obrve joj se izviju od iznenađenja. Kosa inače
vrlo uredne gospođice Westlock bila je raščupana, lice zarumenjeno, ovratnik nakrivljen.
Na drugom kraju stola, Mac spusti novine. "Što se dogodilo?” upita je.
"Kao što znate, gospodine lorde, ja svakog jutra, prije nego što se Aimee probudi, obavim
žustru šetnju Hyde parkom.”
"Da”, nestrpljivo će Mac. Gospođica Westlock je živjela zdravim životom, jela je laganu
hranu, nije pila alkohol i svakodnevno je pješačila.
"Pa, jutros se dogodilo nešto neobično. Na jednoj od staza prišao mi je jedan gospodin i
na trenutak sam pomislila da ste to vi, gospodine lorde.”
Mac se ukipi, a Isabelli se ubrza puls. "Da?” ponovi Mac.
"Kad mi je bio posve blizu, shvatila sam da to stvarno niste vi. Veoma vam je nalikovao,
no oči su mu bile drukčije. Njegove su definitivno bile smeđe, dok su vaše, gospodine lorde, više
bakrene. Prilično me uznemirio.”
Isabella je tako snažno stiskala svoj ubrus da je osjećala kako joj se nokti zabijaju u dIan
kroz tkaninu. "Što je učinio?”
"Pitao me u koje doba vodim Aimee u šetnju i hoću li mu dopustiti da porazgovara s
njom. Kad sam ga upitala zašto, rekao mi je da je on njezin otac. Ja, naravno, nisam mogla znati
je li to istina pa sam mu predložila da porazgovara s vama, gospodine lorde. On se na to silno
razjario, izjavivši kako je on zapravo vi, a da vi glumite njega.”
Mac nije rekao ništa. Isabella je opazila njegov ukočeni pogled i pulsiranje žila na vratu,
te je po tome znala da je Mac jako, jako bijesan. Mac se rijetko uistinu žestio; da, volio je vikati i
mogao se satima glasno svađati s Isabellom, no razlog njihovih prepirki nije bila prava srdžba.
Razdražljivost, frustracija, očaj, to da, ali nikad gnjev.
 Ovo je bio gnjev. Opasan gnjev.
"Što ste mu rekli na to?” upita Isabella gospođicu Westlock. "Rekla sam mu doviđenja i
nastavila hodati. Taj čovjek je očito lud, a mene su naučili da je s luđacima bolje ne razgovarati. I
zamislite, on me ščepao za ruku i pokušao me odvući sa sobom.”
Isabella počne ustajati sa stolice. "Jeste li dobro? Pozvat ćemo policiju.”
"Ne, milostiva, nije potrebno. Otjerala sam tog nitkova udarivši ga nekoliko puta
kišobranom. Brzo je pobjegao prije nego što naiđe pozornik. Sumnjam da je želio biti uhvaćen u
pokušaju napada na bespomoćnu ženu.”
Nitko tko vidi gospođicu Westlock, osobito s njenim čvrstim kišobranom, ne bi pomislio
da se radi o bespomoćnoj ženi, no Isabella je bila previše uznemirena da bi se nasmijala.
"Jeste li vidjeli u kojem je smjeru otišao?” upita je Isabella.
"Prema Knightsbridgeu, ali, milostiva, nakon toga je mogao otići bilo kamo. Mogao je
pozvati gradsku kočiju i otići na drugi kraj grada.”
"Proklet bio.”
Gospođica Westlock se tržne na Macovo razjareno režanje. Ustao je sa svoje stolice
osIanjajući se stisnutim šakama o stol. Bijes u njegovim očima bio je zastrašujuć. "Prokletnik.
Sad mi ga je stvarno dosta.” Šutnuo je svoju stolicu i glasno pozvao Bellamyja.
"Mac”, panično će Isabella. "Kamo ideš?”
"Idem k Fellowsu. Želim da pronađe tog Paynea i ukloni ga iz naših života.”
Isabella skoči na noge. "Možda ne bi trebao...”
"Ne bojim ga se, Isabella. Idem po Fellowsa, a onda idemo u potragu za tim nitkovom.”
"Ali ako je uvjeren da je on ti, a da si ti on - ili što god već misli - taj čovjek je zacijelo
opasan.”
Mac joj se divlje nasmiješi. "Nije opasniji od mene, ljubavi.”
Isabella mu je željela reći da ne ide, da ostane s njom, no ona je također bila bijesna,
jednako kao i Mac. Netko je morao zaustaviti Paynea. No užasavala ju je pomisao da bi
taj varalica mogao pokušati ubiti Maca.
Gospođica Westlock s odobravanjem kimne Macu. "Milostiva i ja ćemo čuvati kuću dok
se vi budete borili, gospodine lorde. Zajedno ćemo ga uspjeti otjerati.”
Mac priđe Isabelli i poljubi je čvrsto u usta. Osjetila je njegovu srdžbu i odlučnost, kao i
njegovu snagu, uživajući u svemu tome. No njegovi prsti prebrzo napuste njeno lice, a
nakon toga je osjetila strujanje hladnog zraka jer je Mac otvorio ulazna vrata i izašao iz kuće.
21

Obitelj Mackenzie spustila se iz Škotske u glavni grad, s nevjerojatnom objavom da se

najmlađi među njima, lord I. upravo oženio. Lord umjetnik iz ulice Mount se za tako
kratki boravak u Londonu prijavio u hotel, a njegova žena, koja se već nalazila u tom istom
hotelu, smjesta je potražila drugi smještaj.
- Kolovoz 1881.

Mac se nije vratio. Kiša je počela i prestala, dan se pretvorio u sumrak, no Mac se nije
vratio ni do trenutka kad je Morton udarcem u gong označio kako je vrijeme za večeru. Isabella
je sjedila sama u blagovaonici, prčkala po hrani na tanjuru i vratila svoju jedva dotaknutu večeru
u kuhinju.
Nervozno je koračala blagovaonicom, promatrajući kako sobarica navlači zavjese dok se
vani spuštala noć. Isabella se osjećala grozno ne znajući gdje je Mac, ni što sada radi. Tumara li s
Fellovvsom po Londonu u potrazi za Раупеот? Jesu li ga pronašli? Ili mu se možda nešto
dogodilo? Inspektor Fellows bi joj sigurno javio da se štogod loše dogodilo Macu. Ili možda ipak
ne bi?
Sat je otkucavao noćne sate: osam, devet, deset, jedanaest. Evans je u ponoć stala na
odmorište ispod prvog kata i prekrižila ruke na prsima dajući do znanja svojoj gospodarici kako
bi trebala biti u postelji.
"Ne dok ne čujem vijesti o Macu”, reče Isabella. "Ne idem spavati do tada.”
U tri sata, Isabellino tijelo bilo je malaksalo od umora, iako su joj se u glavi i dalje rojile
nemirne misli. Shvativši kako je Evans pridržava da ne padne s nogu, predala se i dopustila joj da
je spremi u krevet.
Zatim je odlučila dopustiti da je svlada san, rekavši samoj sebi kako će Mac biti doma kad
se probudi. Ili će barem poslati poruku.
Baš čudno, razmišljala je sklupčavši se ispod popluna, kako se u prijašnjoj fazi njihova
braka, kad se Mac ne bi vratio doma u uobičajeno vrijeme, Isabella nikad nije brinula. Da, bila bi
uzrujana, ali se nikad nije ozbiljno zabrinula da mu se nešto dogodilo. Znala je da je vjerojatno
negdje sa svojim prijateljima ili da je iznenada otputovao u Italiju ili na neko drugo mjesto i da će
joj Bellamy prije ili kasnije javiti gdje je.
Noćas je bilo drukčije. Uhodio ih je opasan čovjek i Isabella nije mogla zaspati od brige.
Između nje i Maca počelo se razvijati nešto novo, neko dublje razumijevanje, dublje međusobno
poznavanje. Njihova nova veza bila je još svježa i krhka i Isabella se bojala da će je izgubiti.
Ne, ako je željela biti iskrena, morala je priznati da se bojala izgubiti Maca, što god se
dogodilo među njima. Ona ga je voljela. Njegov gubitak bi ostavio golemu prazninu u njenom
životu, koju više ništa ne bi moglo popuniti.
Isabella preokrene glavu na jastuku na kojem je prošle noći spavao Mac, udišući njegov
miris, i tako zaspi. Sanjala je o njegovom toplom tijelu iznad svojeg tijela. Probudila se kad
je sunce već bilo visoko na nebu i otkrila da se Mac još nije vratio.

Dvanaest sati prije

Lloyd Fellows je dopustio Macu da pođe s njim i njegovim timom policajaca u potragu za
Раупеот. Fellows ga nije htio povesti sa sobom - Mac je znao da bi inspektoru bilo draže da im se
ne petlja u posao, no on jednostavno nije mogao besposleno čekati da mu Fellows javi kako se
Paynei opet izgubio svaki trag. Želio je da Payne bude uhićen, osuđen i udaljen iz njihovih
života. Želio je biti spokojan znajući da je Isabelli više ne prijeti opasnost.
Macovi preci, gorštaci iz Škotskog visočja, lovili bi tog nitkova sve dok ga ne bi uhvatili i
proboli mačem. Nakon toga bi se vratili doma i slavili uz puno pića, plesa i seksa. Mac je mogao
bez pića i plesa, no krv mu je uzavrela i želio je pronaći tog čovjeka, obračunati se s njim, a onda
provesti tri dana u krevetu s Isabellom.
Cijelo popodne je s Fellowsovim policajcima pročešljavao Сћапсегу. Lane i okolne ulice,
počevši od Payneova zadnjeg poznatog prebivališta. Payne se nikad nije vratio onamo, ali
je dobro poznavao tu četvrt pa je bilo moguće da se sakrio negdje u blizini.
Mac je hodao ulicom Fleet i dalje prema Temple Baru na Strandu. Promet je bio gust,
glavna gradska arterija vrvjela je kočijama. Mac je morao svako malo silaziti s
pločnika zaobilazeći ljude, prepreke, teretna kola, konje. Zatim je skrenuo u ulicu Southampton,
u kojoj je vladala nešto manja gužva, i nastavio prema tržnici u Covent Gardenu.
Payne kao da je u zemlju propao. Mac se tješio činjenicom da Isabella ima dovoljno ljudi
koji je čuvaju, pa čak i ako se Payne odluči vratiti u ulicu North Audley, neće joj se uspjeti
ni približiti. Iako ga je mučilo koljeno, Bellamy se znao tući prljavo i bio je izvrstan
strijelac. Također je pozvao svoje stare prijatelje, ulične grubijane, da mu pomognu paziti na
kuću.
Mac i nekoliko policajaca pridruže se ostalima, pa zajedno nastave tragati sve do noći.
Kiša je lijevala s neba kad su gradski satovi otkucah tri sata. Fellows predloži Macu da se vrati
doma, no njegov mu je pogled jasno poručivao da će ga on osobno odvući onamo ako ga ne
posluša.
Mac ga posluša i pozove jednu od gradskih kočija. Želio je podijeliti s Isabellom što su
otkrili - ništa - a onda odlučiti što dalje.
Ne, Mac je zapravo najviše od svega želio svući sa sebe ovu mokru odjeću i uvući se u
krevet pokraj Isabelle, da ga zagrije svojim toplim tijelom. Prokleti Payne; Mac neće dopustiti da
mu taj čovjek remeti život.
Napola drijemajući u gradskoj kočiji koja ga je vozila doma, Mac je zamišljao kako ljubi
Isabellinu kožu i osjeća kako mu njene ruke klize niz torzo, spuštajući se prema njegovoj kiti koja
se ukrutila od same pomisli na ono što je slijedilo. Isabella je imala vješte ruke. Znala je kako ga
treba milovati i dražiti, kako prelaziti prstima uz njegovu palicu, dovodeći ga polako do vrhunca,
no ne dopuštajući mu da prerano svrši. Ah, ta slatka žena.
Kabinu kočije iznenada ispuni hladan zrak, i Mac brzo otvori oči. Visoka, mračna figura
uđe u kočiju i zalupi vrata za sobom.
Mac zaurliče i baci se na uljeza, želeći više od ičega osjetiti njegov vrat pod svojim
prstima. Lice mu dotakne hladan prstenasti predmet. Vrh cijevi pištolja. S druge strane pištolja -
Webley revolver, Hartovo omiljeno oružje, odsutno pomisli Mac - gledale su ga Payneove
krupne, tamne oči, jednako pune bijesa kao i Macove.
Macovo srce zakuca snažno od srdžbe. Payne će ga ubiti. Nije se toliko bojao za vlastiti
život, pa čak ni za Isabellinu sigurnost - njegova žena je bila razborita, a Hart, Cam, Ian
i Bellamy će je štititi. Mac se najviše bojao da će umrijeti prije nego što je vidi barem
još jedanput.
Tako ju je silno želio ponovno vidjeti.
"Imam te”, reče Payne. Glas mu je bio visok i hrapav. "Dok si ti lovio mene, ja sam lovio
tebe.”
"Kako je to praktično za tebe”, zareži Mac.
Pištolj se zabije u Macov obraz. "Kloni se moje žene”, reče Payne.
 Mac je kiptio od bijesa. "Samo pokušaj još jednom dotaknuti Isabellu, kurvin sine, ubit ću
te.”
"Nisi u položaju da mi prijetiš.”
"Ne moram ni biti. Čak i ako me ubiješ, Hartu sigurno nećeš pobjeći. Moj brat je
opsesivni gad i prilično ga smeta kad netko naudi njegovoj snahi. Kad te se Hart dočepa, gorko
ćeš se pokajati što me nisi ostavio na životu.”
Payne nije djelovao zabrinuto, što je samo dokazivalo da je jako glup. Hart je znao biti
brutalno osvetoljubiv i nikad nije odustajao.
"Reci mi samo jedno”, reče Mac. "Zašto, dovraga, želiš biti Mac Mackenzie?”
Paynei zatitraju oči. Mac je predviđao da će svakog trenutka otkriti kakav je to osjećaj
kad ti metak prolazi kroz lubanju.
"Mac ima sve”, reče Payne. "Talent, prijatelje, obitelj.”
"Samson Payne je to također imao”, istakne Mac. "Imao je obitelj u Sheffieldu. Talent.
Vidio sam tvoja djela - vraški su dobra. Ne znam za prijatelje, to mi moraš ti reći.”
"Samson ne može dobiti poduku iz slikanja. Samson ne može napustiti dom. Samson ne
može ništa osim rintati cijeli život, dok razmaženi lordovi imaju sve što požele. I ja mogu tako
živjeti. Mogu slikati točno kao on. Toliko ću ga dobro oponašati da nitko neće opaziti razliku, a
onda će svi misliti da je on varalica. Sin aristokrata koji krivotvori slike sirotog Samsona
Paynea.”
Macu se sledi krv u žilama od njegova pijevnog glasa. "Ti si doista poremećen. Ja sam ti
mogao držati poduku iz slikanja, Payne. Pristao bih ti pomoći. Samo si me trebao pitati.”
"Onda bi vidio koliko sam bolji od tebe.”
"Pa što? Mnogi su slikari bolji od mene. Ja slikam ono što me volja, a ne kako bih svojim
djelima pridonio svijetu umjetnosti. Zato sve svoje vražje slike darujem prijateljima, a oni mi
ugađaju vješajući ih po svojim zidovima.”
Činilo se da ga Payne uopće ne sluša. "Izađi van”, naredio mu je.
Mac se umiri, pokušavajući procijeniti bi li uspio odgurnuti pištolj prije nego što ga Payne
upuca. Bez obzira na pištolj, Mac nije namjeravao iskočiti iz ove kočije i dopustiti Paynei da sam
dovrši vožnju do ulice North Audley i Isabelle.
Cijev pištolja bila je hladna na njegovoj koži dok ga je Payne gotovo milovao njome. Mac
se pitao zašto ne osjeća jači strah, no možda ga je nadjačao bijes.
"Upucaš li me sad, to će proizvesti veliku buku”, reče Mac razboritim tonom. "I ljudi će te
uhvatiti.”
"Shvatit će zašto sam to morao učiniti.”
Gospođica Westlock je imala pravo; ovaj čovjek je potpuno lud. U Payneovom
poremećenom umu, on bi ubio lažnog Maca, a Isabella bi ga zbog toga primila u svoje naručje.
Mac pomisli na Isabellu kako ga čeka kod kuće, možda u onom svojem kućnom ogrtaču
koji joj prianja uz tijelo poput vode pa njegov unutarnji barbarin pomahnita i izađe na površinu.
Udario je Paynea laktom i sagnuo se kad je pištolj opalio pokraj njegova uha. Borio se dok mu je
u glavi odzvanjalo, nastojeći oboriti Paynea. Kočija se zanijela u stranu kad su se konji prepali
pucnja i oteli se kontroli kočijaša, čiji su povici Macovu oštećenom sluhu zvučali kao da dopiru
iz bačve.
Mac nije imao pojma što se dogodilo s vražjim pištoljem, no pobješnjeli škotski gorštak u
njemu nije mario za to. Ubijanje nitkova golim rukama pružit će mu znatno veće zadovoljstvo.
Payne se izmigolji iz Macova stiska. Od ljuljanja kočije otvore se vrata i Payne iskoči
van.
"E, nećeš, gade prokleti”, poviče Mac tvrdim škotskim naglaskom pa skoči za njim.
Povukao je Paynea za kaput, no Payne se oslobodi snažnim trzajem, baci se ispred zaprežnih kola
i pobjegne u uski prolaz na drugoj strani ulice.
Mac potrči za njim. Kiša je neumorno pljuštala, svjetla su bila mutna, vidljivost gotovo
nikakva. Mac nije imao pojma gdje su, no ulice su bile uske i prepune smeća, a Payne je
jurio kroz njih s lakoćom, kao da ih dobro poznaje. Mac potrči brzo, pa još brže, gacajući
kroz lokve i prljavštinu dok mu se kiša slijevala niz lice.
Payne je nastavio vijugati kroz labirint uskih prolaza, krećući se iznenađujuće brzo. Zatim
su prešli preko jedne šire ulice kojom je prolazilo puno kočija, previše za ovo doba noći.
Payne dodatno ubrza, no Mac je imao sasvim dovoljno energije za praćenje njegova
tempa. Odmarat će se nakon Payneove smrti.
Payne skrene u još jednu usku ulicu i Mac potrči za njim. Ova uličica bila je mračna i
gnusna, prepuna štakora.
Štakori u rupi, smrknuto pomisli Mac. Payne je imao dobro društvo.
Stigao je do kraja uličice, gdje ga je dočekao prazan zid bez vrata. I bez Paynea. Proklet
bio, prevario ga je i vratio se istim putem. Mac se okrene i potrči za njim.
Odjednom nešto snažno zabljesne, praćeno stravičnim praskom koji je uspio prodrijeti
čak i kroz Macove oglušene uši. Nakon dva koraka noge mu otkažu poslušnost. Koljena
mu zaklecaju protiv njegove volje, a tlo mu naglo poleti u susret.
Koji vrag? Koji vrag? Mac se osloni rukama o hladno tlo, nastojeći se pridići, no nije više
mogao disati. Niz bok mu se protezala velika mokra mrlja - očito je pao u lokvu. Reći
će Bellamyju da je Payne kriv za to. Bivši boksač postajao bi zastrašujuće bijesan kad bi
Mac zaprljao svoju odjeću.
Uličicom su odjekivali Payneovi koraci dok se približavao Macu. Mac nanjuši jetki smrad
pištolja koji je upravo opalio. Otvorio je usta želeći povikati, no pluća ga više nisu služila. Iz
nekog je razloga jedva mogao disati.
A onda je osjetio bol. Groznu, probadajuću bol u bočnom dijelu trupa, koja se širila gore
prema ruci i dolje prema nozi. Dovraga i bestraga.
Payne, kojem je zbog svjetla iz ulice iza njegovih leđa Mac vidio samo obris, spremi
pištolj u futrolu, uhvati Maca ispod pazuha i počne ga odvlačiti odatle.
"Ne znam gdje je”, iznervirano ponovi inspektor Fellows. "Tražili smo Paynea do tri sata
u noći, a onda je lord Mac odlučio otići doma kako bi vam rekao da ga nismo uspjeh pronaći.
Ušao je u gradsku kočiju i tad sam ga posljednji put vidio.”
Isabella je trljala dlanove koračajući gore-dolje po salonu. Jedva je uspjela mirovati dok
ju je Evans oblačila, no zaključila je da ipak ne bi bilo u redu kad bi odjurila dolje u
kućnom ogrtaču. Ona je ipak bila dobro odgojena Engleskinja, kći jednog grofa i žena
jednog aristokrata. Nije se mogla pojaviti neodjevena pred gostima. I Fellows i Cameron su
se smjesta odazvali na njene izbezumljene pozive, stigavši veoma brzo nakon što im je
poslala poruke.
"Nije uopće došao doma”, reče ona sumornim glasom. "Morton i Bellamy su proveli
cijelu noć stražareći i čekajući njegov povratak.”
Nije htjela izgovoriti naglas svoju zebnju da je Mac možda mrtav. Ako se to dogodi, svijet
će prestati postojati. Dok je u njoj sve više rastao strah, Isabella je znala da voli Maca svim
svojim srcem i nije je bilo briga hoće li on zauvijek živjeti s njom ili će pobjeći natrag u Pariz
kako bi ondje slikao, ih bančiti cijelu noć vani sa svojim prijateljima, ili provesti cijeli dan s njom
u krevetu. Samo je željela da se vrati doma živ, zdrav i neozlijeđen.
"Tražimo ga”, reče Fellows.
Isabella stisne ruke. "Bolje tražite. Nije me briga hoće li svaki zaposlenik ScotIand Yarda
izaći van i tražiti ga, samo želim da ga pronađete. Morate ga pronaći.”
"Ja ću ga pronaći”, reče Cameron. "Pobrinut ću se da ga pronađemo.”
"Idem s tobom”, reče Isabella. Dok su dvojica muškaraca izmjenjivali zabrinuti pogled,
ona se živčano okrene, pozove Evans i zamoli je da joj donese kaput.
Cameron stane ispred nje. "Isabella.”
"Nemoj ti meni ‘Isabella’, Camerone Mackenzie. Idem s tobom.”
Cameronov ožiljkom prekriveni obraz se tržne, a njegove oči, zlatnije od Macovih,
pogledaju smireno u nju. "Da”, reče. "Mislim da ideš sa mnom.”
Došavši k svijesti, Mac je prvo bio iznenađen što je živ. Odmah nakon toga osjetio je
snažnu potrebu da vidi Isabellu.
Teškom mukom otvorio je oči, trznuvši se od boli kad ih je probola jaka svjetlost plinske
svjetiljke. Ležao je na podu i, iako je na leđima osjećao bockanje debelog vunenog tepiha,
površina ispod njega bila je ravna i tvrda. Bočni dio tijela bolio ga je kao sam vrag. Pogrešno
procijenivši da se smije pomaknuti, zastenjao je od snažne boli koja mu je pritom prostrujala
tijelom.
Glava mu padne natrag na pod dok je pokušavao usporiti disanje. Morao je sabrano
razmišljati kako bi mogao otkriti gdje se nalazi i smisliti kako pobjeći odatle.
Zrak je bio zagušljiv i čudno je mirisao, kao predugo zatvorena kuća. Dok su mu se oči
privikavale na svjetlost, opazio je da su boje u sobi drečave; zidovi su bili
obojeni jarkoružičastim i crvenim tonovima, prekriveni slikama u zlatnim okvirima koje nije
mogao razaznati jer mu je pogled još bio zamućen. U uređenje ove sobe uloženo je dosta novca,
no umjetnik u Macu gnušao se kičastog interijera. Imućnost bez ukusa. Kakav zločin.
Vid mu se napokon izoštrio i on ugleda slike.
Prokletstvo.
Bile su to Macove slike. Barem neke od njih - originali koje je davno naslikao. Ostale su
rađene u njegovom stilu, ali Mac je znao da ih nije on naslikao. Bilo je tu slika Kilmorgana, kuće
u Buckinghamshireu, raznih panorama Pariza, Firence, Rima i Venecije, Camovih konja i pasa
obitelji Mackenzie.
Dva cijela zida bila su prekrivena isključivo slikama Isabelle.
Macu se želudac stisne od jeze. Na svim tim slikama Isabella je bila gola. Isabella, dok
sjedi raširenih nogu na stolici ravnog naslona, Isabella, dok počiva na kauču, Isabella, dok izlazi
iz kade, ili leži na tepihu ili stoji gola u prirodi, držeći se jednom rukom za granu stabla.
Isabella nije pozirala za te slike, Mac je bio siguran u to. Mac je znao da Isabella nikad ne
bi to učinila. Paynei je zacijelo pozirao neki model, vjerojatno Mirabelle, Aimeeina majka, a
onda je na njezino tijelo naslikao Isabellinu glavu, obrnuto od onoga što je Isabella predložila da
Mac učini sa svojim erotskim slikama.
Macu je pozlilo, no istodobno se u njemu razbuktao bijes, tako jak da mu je cijelo tijelo
pulsiralo od njega.
"Mrtav si.” Mac udahne koliko je mogao i poviče: "Čuješ li me? Mrtav si!”
Vrata se naglo otvore. Mac nije mogao okrenuti glavu da vidi tko je ušao, no čuo je kako
mu se približavaju muški koraci, a onda se pokraj njega pojavio par čizama i on podigne pogled
prema Paynei.
Sad kad ga je mogao promotriti na svjetlu, Mac je opazio da mu taj čovjek uistinu
nalikuje, barem na prvi pogled. Payneove oči bile su smeđe i duboko usađene u lice; kosa mu je
bila počešljana na jednak način kako ju je Mac nosio, ali je Payne imao lagane zaliske. Imao je i
upale obraze, pa Mac zaključi da je Fellows vjerojatno imao pravo kad je rekao da ih je Payne
prema potrebi punio vatom kako bi izgledali puniji. Trenutačno to nije učinio i upali obrazi davali
su njegovim ustima iznuren izgled.
Na sebi je imao svečani kilt od tartana kIana Mackenzie, svečani sako i ulaštene čizme. Iz
daljine ili u mraku, ili gledan očima nekoga tko nije dobro poznavao Maca, Payne je mogao lako
proći kao on.
"Varaš se”, hladno će Payne. "Ja ću ubiti tebe.” Mac se nasmije. Smijeh mu je zvučao
hrapavo i slabašno. "Zašto me onda nisi već ubio?”
"Jer želim da ona dođe k meni.”
Shvativši što je Payne učinio, Macu se sledi krv u žilama. On uopće nije pIanirao upucati
ga u kočiji - želio je da ga Mac lovi po ulicama Londona, da ga prati do ovog mjesta jureći
za njim kao lovački psi za lisicom. Međutim, ova je lisica sada bila u svome brlogu,
spremna uništiti psa koji se usudi slijediti je unutra.
"Isabella nikad neće doći ovamo”, kaže mu Mac. U glavi mu se vrtjelo od silnog napora
koji je morao uložiti u govorenje.
Payne klekne jednom nogom pokraj njega. "Doći će i gledati kako umireš. Rekao sam
pozorniku da sam pronašao Paynea i on je smjesta otrčao javiti novost svojim pretpostavljenima.
Ona će biti sigurna sa mnom, ovdje kamo pripada, s mužem koji će se brinuti o njoj.”
"Hoćeš vraga.”
"Isabella već dulje vrijeme pokušava pobjeći od tebe. Mislio sam da joj je to konačno
pošlo za rukom kad te napustila prije tri godine, ali ne, ti si se uporno nastavio pojavljivati, pratiti
je posvuda, nametati joj se, iako ti je jasno dala do znanja da te ne želi. Zbog toga zaslužuješ
smrt.”
Mac se ukoči od straha shvativši koliko je dugo Payne pratio Isabellu. A nitko to nije
znao. On nije znao. Nije je dovoljno dobro čuvao. "Nije mi stalo ni do čega osim do
Isabelle”, procijedi Mac. "Kvragu, zašto se uopće prepirem s tobom? Ti si lud.”
"Nije tebi stalo do nje. Ti si previše zaljubljen u sebe i nije te briga što ona želi, što joj
treba. Zato znam da ti nisi pravi Mac, njezin pravi muž. Ja cijenim Isabellu. Ja ću je čuvati
i štititi, potpuno joj se posvetiti. Obožavat ću je, jer ona to zaslužuje.”
"Misliš li da Isabella želi biti uzdizana do nebesa i držana u zlatnom kavezu, onda je ne
poznaješ dovoljno. Isabella voli svoju nezavisnost.” Payne odmahne glavom. "Ona želi da
se netko brine o njoj, a ja ću tome posvetiti svoj život. Ne kako bih dokazao svome ocu da mogu
postati netko i nešto, ne kako bih dokazao Hartu da nisam najobičniji zgubidan. Radi nje. Čak mi
ni bavljenje umjetnošću nije važnije od nje.”
Dragi Bože, bilo je krajnje ponižavajuće morati slušati sve te istine koje je Payne
izgovarao. Da, Mac je godinama očajnički pokušavao učiniti svoga oca ponosnim, iako
je uvjeravao samog sebe da ga nije briga za to. Čak i nakon smrti starog vojvode, Mac mu se
i dalje nastojao dokazati.
Sad mu je bilo jasno da se čak i Hartu želio dokazati, i Čamu i Ianu. Njegova tri brata
uspjela su svoje opsesije usmjeriti u praktično življenje, dok je Mac, kao što je i objasnio Paynei
u kočiji, stvarao umjetnička djela samo za sebe. Za sebe? Sad se pitao je li to bila istina ili je
možda odlučio ne izlagati svoja djela bojeći se neuspjeha?
Isabella nikad nije smatrala da Mac nije dovoljno dobar.
"Ja je stvarno volim”, reče Mac dok je njegov bijes popuštao, i odjednom je bio potpuno
smiren.
"Zašto onda nisi ostao s njom? Zašto si stalno bježao od nje, ostavljajući je ranjivu i
izloženu muškarcima s nepoštenim namjerama? Zato znam da sam ja pravi Mac Mackenzie. Jer
ja to nikada ne bih učinio Isabelli. Ja bih se odnosio prema njoj kao prema anđelu. Ti nikad nisi
bio svjestan koliko si sretan što je imaš.”
 Dovraga, ovaj čovjek ga je hipnotizirao. Mac se morao usredotočiti.
"Isabella nikad neće doći ktebi”, reče Mac. "Ona će znati razliku.”
Payne se naglo uspravi i napne revolver. Svaka čast, Mac, provociraš luđaka s pištoljem.
"Doći će. Doći će i ostati sa mnom.”
Isabella, budi pametna, nemoj doći. Pusti me da crknem.
Payne se okrene i krene prema vratima. Pri hodu mu se tartan kIana Mackenzie ovijao
oko koljena. Macu se zamagli vid i preplavi ga očaj.
Nikad više neće vidjeti Isabellu. Više nikad neće gledati kako se nadvija nad njim dok mu
njena crvena kosa škaklja lice. Nikad više neće vidjeti srditi bljesak u njenim zelenim očima, niti
osjetiti miris ražina ulja na njenoj koži. Nikad više neće dotaknuti meke latice njenog cvijeta, niti
obujmiti njene čvrste, savršene gradi.
Lagano gubeći svijest, opet je plesao s njom na balu lorda Abercrombieja, kad je bila
odjevena u onu plavu satensku haljinu i nosila žute ruže u kosi. Bila je tako lijepa da je osjećao
bol gledajući je. Obraćala mu se glasom slatkim kao vino i on je upijao svaku njezinu riječ.
Ogoli joj svoju dušu, savjetovao mu je Ian.
Mac još to nije učinio. Ponovno ju je naveo da ga voli, no on se njoj nije u potpunosti
predao. Bio je svjestan toga i ta ga je spoznaja ubijala.
Odvukao sam je od njezine obitelji i oženio se njome jer je jedino tako mogla biti moja;
da je nisam jednostavno uzeo, da sam joj dao izbor, ona nikad ne bi izabrala mene.
No, Mac se promijenio. Odrekao se svega osim tvrdoglavosti. Radi nje.
Radi nje? Onaj dosadni glas u njemu nastavio je postavljati neugodna pitanja. Ili si to
učinio kako bi se Isabella sažalila nad tobom i nagradila te za tvoje mučeništvo?
Dovraga i bestraga, nije mogao pobijediti u svađi čak ni sa samim sobom.
Isabella, molim te, moram te barem još jednom vidjeti.
Mac je zavolio neiskusnu, ali odlučnu debitanticu koju je upoznao one prve noći. Volio je
mladu ženu u koju se pretvorila, dovoljno hrabru da prati ludi ritam Macova života,
trpeći njegove razuzdane prijatelje i razgolićene modele. Mac se volio hvaliti svojom
pristojnom, dobro odgojenom mladom suprugom koja je prihvatila njegov skandalozni život, a
nikad nije bio svjestan koliko joj je za to trebalo snage. Ni njezin kućni odgoj ni obrazovanje
na elitnoj akademiji za mlade dame, pa čak ni zastrašujuća gospođica Pringle, nisu je
mogli pripremiti za čovjeka poput Maca. No ona je svejedno pristala na to.
Mac je volio ženu u koju se razvila; ženu kojoj se divilo cijelo društvo, samostalnu ženu
koja je mogla mirno pogledati svojim susjedima u lice, iako je se njena obitelj odrekla, a brak joj
se raspao. Nitko nije krivio Isabellu; svi su krivih Maca.
Posve opravdano.
Želim te voljeti, Isabella. Ne kao skandalozni Mac, niti kao reformirani Mac, nego kao ja.
Kao pravi, istinski Mac. Onaj koji te voli. Volim te, Isabella. No neće joj imati priliku to reći.
22

Radosne vijesti stižu iz ulice North Audley, kamo se škotski lord navodno uselio i sada živi
ondje sa svojom ženom. Njegova kuća u ulici Mount je, nažalost, nastradala u požaru,
no promatrači prenose kako ga je njegova žena primila raširenih ruku. Viđeni su zajedno i
u gradu, gdje su se ponašali vrlo prijateljski jedno prema drugomu.
- Rujan 1881.

Vrijeme je prestalo imati značenje. Soba se polako okretala oko njega, žene koje nisu bile
Isabella zurile su u njega u svojem erotičnom sjaju. Umjetnik u Macu šaptao je da su te slike jako
dobre - Payne je točno tip slikara kakvog bi Mac nekoć uzeo pod svoje krilo i pomogao mu
izgraditi karijeru.
Sada to sigurno neće učiniti, zajedljivo pomisli Mac.
Tama je dolazila i odlazila, iako su plinske svjetiljke stalno svijetlile jednakim
intenzitetom. Razlog je bio Macov vid, koji je naizmjenično nestajao i opet se vraćao. Više uopće
nije osjećao noge i stopala. Payne ga je ostavio da ovdje umre.
Mac je čuo vlastiti glas kako se probija kroz raspucane usne.
“U lijepome kraju gdje rođen sam ja
Živjela jedna ljepotica bajna.
Mlada i ohola, svakog momka odbila.
Zvala se Iiii-saa-beellaaa..."
Zadnji put kad je pjevao tu pjesmu, Isabella mu je banula u kupaonicu i prostrijelila ga
zgroženim pogledom. Koža mu je bridjela dok je njezin pogled putovao njegovim golim tijelom,
zavaljenim u kadi, i spopao ga je smiješan strah da neće biti zadivljena onim što vidi.
Hoće li me svejedno željeti? Pitao se. Hoću li i dalje biti onaj muškarac čijem se tijelu
divila i voljela ga dodirivati? Mac nije bio stidljiv sa ženama od svoje petnaeste godine, ali
se ipak bojao da će mu Isabella s podsmijehom okrenuti leđa.
Zvala se Iiii-saa-beellaaa.
"Mac?”
Tu sam, ljubavi. Dođi u postelju, srce, hladno mi je . "Mac? O, Mac...”
Mac se prisili otvoriti oči, želeći da nestane ove tame. Osjetio je meki dodir na svojoj
koži, nanjušio blagi miris ruža. A onda se njeno lijepo lice nadvilo nad njegovo. Oči su
joj plamtjele ispod crvenih kovrča.
"Isabella”, prošapće on. "Volim te.”
"Pa ti krvariš, Mac. Što se dogodilo?”
Sve se na trenutak ponovno zacrnilo, a kad se vratilo svjetlo, osjetio je kako mu netko
čvrsto pritišće bok ručnikom ili plahtom ili nečim sličnim. Boljelo ga je kao sam vrag, ali to je
bilo dobro, jer je bol značila da je još živ.
Odjednom se kroz gustu maglu u Macovoj glavi probije tračak svjesnosti. A onda strah.
"Ne”, promrmlja hrapavim glasom. "Isabella. Trči. Bježi!”
"Ne budi blesav. Cam je tu. I inspektor Fellovvs.”
"Payne?”
"Traže ga. Mac, nemoj zaspati. Nastavi gledati u mene.”
"Sa zadovoljstvom.” Boljelo ga je nasmiješiti se, no njegova lijepa žena bila je pokraj
njega i njezin je miris nadjačavao bakreni miris krvi. "Moram ti ogoliti svoju dušu, ljubavi. Hoćeš
li mi dopustiti da ti otvorim dušu?”
 Ona se nagne prema njemu. "Šuti, dragi. Odvest ćemo te doma i sve će biti u redu.”
"Ne, neće. Lagao sam ti. Nisam ti ogolio svoju dušu.”
Njene vruće suze padne mu na lice. "Mac, nemoj umrijeti. Molim te.”
"Vraški ću se potruditi.”
Mac shvati da su njegove riječi zvučale poput pijanog mumljanja. Isabella ga vjerojatno
nije razumjela. Morao ju je nekako uvjeriti.
"Ne mogu te izgubiti.” Isabella mu pomiluje kosu. Njezin dodir bio je tako drag njegovu
srcu. "Ne želim živjeti bez tebe, Mac. Tek sam upoznavši tebe postala cjelovita osoba.”
Cjelovita osoba. Tako se on osjećao uz Isabellu. Ona je bila njegov najbolji dio, a kad ju
je izgubio, Mac više nije imao ništa. To mu je Ian pokušavao reći.
Mac joj pruži ruku i preplavi ga osjećaj olakšanja kad ju je prihvatila. "Trebam te,
ljubavi.”
"Ne napuštaj me.” Isabellin glas počeo je zvučati panično.
"Isabella.”
Mac zatrepće, jer to nije izgovorio on. Ponovno ga preplavi bijes dok ih je prekrivala
sjena visokog Payneovog tijela.
"Bježi”, pokušao je reći Mac. "Bježi odavde.”
Umjesto toga, njegova predivna dama se uspravi i zauzme borbeni stav ispred Paynea.
"Upucao si ga. Proklet bio.” Počela ga je udarati šakama i Payne se odjednom morao braniti od
razjarene, pedesetak kilograma teške žene. Mac nije znao bi li paničario ili se smijao. Isabella je
bila snažna, on je to najbolje znao.
Ali nije bila dovoljno snažna. Uspjela je ispustiti samo jedan povik, a onda joj Payne
prekrije usta dIanom i podigne je u zrak. Isabellin pogled bio je divlji dok se otimala i bacakala.
Sav Macov bijes bio je fokusiran na jednu jedinu točku. U glavi su mu odzvanjah krici
njegovih predaka, nagoneći ga da napadne neprijatelja i ubije ga. Da je imao u ruci teški, dvoruki
škotski mač, Mac bi odsjekao njime glavu ovom prokletom Englezu.
No morao se snaći kako je mogao. Neka divlja snaga uspravila ga je na noge. Bilo mu je
hladno i vid mu je bio zamagljen, no Mac je čvrsto odlučio obaviti još ovaj posljednji čin kako bi
spasio ženu koju voli, ne mareći što će možda pritom i sam umrijeti.
Zarežao je i bacio se na Paynea. Payne je morao ispustiti Isabellu, koja zatetura unatrag,
vrišteći iz petnih žila.
Payne izvadi pištolj i uperi ga u nju.
Ne! Mac ga uhvati za ruku i udari ga po nadIanici kako bi ispustio pištolj. Payne se
žestoko borio, ponovno je dograbio pištolj s poda i gurnuo ga ispod Macovih rebara.
Isabella nešto poviče i potrči prema njima dvojici, koji su upravo bili u hrvačkom klinču.
Cijev revolvera očeše Macovo tijelo, no sad je ponovno bila uperena u Isabellu. Mac se
baci na nju i obori je na pod točno u trenutku kad je pištolj opalio. Uslijedio je još jedan krik.
Mac je očekivao da će izgubiti svijest. Očekivao je nepodnošljivu bol. Možda prvo jedno,
pa drugo.
Umjesto toga, Payne se sruši na pod, šokiranog izraza lica. Mlaz krvi tekao mu je iz rane
točno nasred čela.
Koji vrag?
Mac ugleda kroz dimnu zavjesu hladan pogled inspektora Fellowsa koji je držao u ruci još
jedan revolver marke Webley. Iza njega je stajalo gorostasno tijelo Macova brata Camerona,
također naoružanog pištoljem. Cameronove oči odražavale su gnjev njegovog mlađeg brata.
Sve ostaje u obitelji. Dobar pogodak, inspektore.
Isabella je ležala na tepihu, okružena svojim crnim skutima, očiju razrogačenih od straha.
Mac se njihao na slabim nogama. Payneov pištolj je iz nekog razloga još bio u njegovoj ruci. A
onda ga je ispustio.
"Mac!” Isabella brzo ustane i njene se ruke oviju oko njega dok je padao na pod.
Mac je ljutito pogleda. "Koji te vrag spopao, ženo? Zar si mislila da je ovo igra?” grmio je
tvrdim škotskim naglaskom. "Kad netko drži pištolj u ruci, moraš pobjeći u suprotnom pravcu.
Mogla si umjesto njega ti završiti mrtva na podu.”
"Umukni, Mac.” Suze su joj se slijevale niz lice. "Prestani govoriti i ostani živ. Radi
mene. Molim te.”
Mac utone u toplinu njezina zagrljaja dok su ga s druge strane pridržavale Cameronove
snažne ruke.
"Sve za tebe, Isabella, ljubavi moja”, reče Mac. "Što god želiš. Samo trebaš zatražiti.”
"Volim te, Mac.”
Mac okrene glavu i poljubi njezin glatki obraz. Miriše li išta bolje od ove žene, tako tople
i slatke? "Volim te, moja Isabella.” Zatim uzdahne i kaže: "Mislim da ću se sada onesvijestiti.”
Zadnje čega se sjećao bile su Isabelline usne na njegovoj kosi, njezin nježan glas kako mu
neprekidno ponavlja da ga voli.

Tri tjedna poslije

Isabella je sjedila u Macovom ateljeu odjevena u crnu opravu, ruku sklopljenih u krilu. Na
stoliću pokraj nje nalazila se vaza sa žutim ružama iz staklenika, mješavina pupoljaka, cvjetova u
punom cvatu i onih kojima su već počele opadati latice.
Mac je bio napola skriven iza golemog štafelaja. Ispod platna su se vidjele njegove čizme
za slikanje i snažne noge, a iznad njegove impresivne, namrštene obrve i crveni rubac. Paletu je
naslonio na svoju golu, čvrstu podlakticu i žustro nanosio boju na platno mršteći se u
koncentraciji. Još je nosio zavoje na boku, gdje mu je metak probio tijelo, no brzo se oporavljao.
Čvrsta građa, rekao je nehajno slegnuvši ramenima. Takav je bio Mac, nije se zamarao ozbiljnim
stvarima, pa čak ni onim najvažnijim.
Isabellini udovi bili su malo ukočeni od dugog sjedenja, no znala je da se ne smije micati.
Mac je možda upravo bio usredotočen na pregib njezina prsta. Ako bi se sada pomakla, pokvarila
bi mu koncentraciju. S jednog od cvjetova padne latica i Isabella ga šutke ukori.
Mac spusti kist i odmakne se od platna. Dugo je proučavao sliku ispred sebe, jako dugo i
potpuno nepomično. Zabrinuvši se, Isabella skoči sa stolice, ne mareći više za poziranje.
"Što je, Mac? Boli li te?” Znala je da Macova rana nije još posve zacijelila, koliko god on
glumio da je čvrst i izdržljiv.
Mac joj ništa ne odgovori, zureći i dalje u sliku. Isabella znatiželjno pogleda prema
platnu, no ne opazi ništa čudno. Bila je to tipična slika Maca Mackenzieja; prigušenih smeđih i
crnih tonova, uz koje su se isticale blještave nijanse crvene i žute boje. Isabella je
sjedila uspravno i pomalo formalno. Njene bakrene kovrče bile su podignute u visoku punđu,
s jednim nestašnim uvojkom koji joj je pao na obraz. Usne su joj bile lagano izvijene u
jedva primjetan osmijeh, no oči su joj se blistavo smiješile. Slika još nije bila dovršena, a već
je odisala životom.
"Predivna je”, reče ona. "U čemu je problem? Zar ti se ne sviđa?”
Mac se okrene prema njoj. Njegove su je oči gledale u čudu. "Ne sviđa? Vraški je dobra.
Fenomenalna, štoviše. Ovo je najbolja slika koju sam ikad naslikao.”
Isabella ga upita šaljivim tonom: "Bolja čak i od onih erotskih slika?”
"Ono su bile drukčije slike. Ovo..." Mac pokaže drškom kista prema platnu. "Ovo je čista
ljepota.”
"Sa zadovoljstvom primjećujem da opet imaš visoko mišljenje o sebi.”
Mac odloži kist i uhvati je za ramena, ne mareći što joj razmazuje boju s prstiju po crnom
garbardenu. Proučavao joj je lice intenzivnim pogledom koji je i dalje bio nekako čudan.
"Ljubavi moja, nakon smrti tvoga oca Ian mi je rekao da ti moram ogoliti svoju dušu. I
evo, učinio sam to. Sve je ovdje, i dobro i zlo”, reče on pokazujući prema njenom portretu. "Ovo
je moja duša koja vapi za tobom.”
Isabella ponovno pogleda u sliku. Žena koja je bila njena savršena kopija smiješila se
gledajući u Maca.
"Ne razumijem. To je samo moja slika.”
"Samo slika.” Mac se nasmije, no oči su mu bile vlažne od suza. "Da, to jest samo slika.
Slika tebe. Koju sam naslikao ja, s ljubavlju u svakom potezu kičice.” Duboko je udahnuo. "To je
ono što prije nisam shvaćao. I zato je moj talent tada nestao, a sada se vratio punom snagom.”
Mac je izgledao tako sretno da ga je Isabella željela poljubiti, no i dalje ga nije shvaćala.
"Možeš li mi to pojasniti?”
"Ne mogu, ljubavi. Uvijek sam mislio da moja sposobnost slikanja proizlazi iz
nevjerojatne sreće, ili pijanog bunila, ili požude za tobom. Slikajući one erotske slike mislio sam
da su ispale dobro zato što sam te tako silno želio.”
Ona mu uputi vragolasti pogled. "A onda si otkrio da me ne želiš toliko koliko si mislio?”
"Ne, želim te neprekidno i tako prokleto jako.” Prsti mu kliznu prema njenom potiljku,
milujući je, grijući je, opuštajući je.
"Nešto si mi objašnjavao.”
On se nasmiješi. "Nisam izgubio sposobnost slikanja zato što sam prestao piti, nego zbog
vlastite ogorčenosti. To mi je sada jasno. Otrijeznivši se, nisam mogao ugasiti bijes koji sam
osjećao prema tebi zato što si me napustila i prema sebi zato što sam skrivio tvoj odlazak. Ljubav
sam potisnuo jer je vraški boljelo osjećati je. I zato su moje slike bile grozne. Čim sam si
ponovno dopustio voljeti te - samo te voljeti, voljeti ono što ti jesi, što god mislila o meni - moj
talent se vratio u punom sjaju.” Mac ponovno drhtavo udahne. "Mislim da sada mogu slikati bilo
što.”
Isabelb se srce ispuni iznenadnom srećom, ali mu svejedno reče: "To nije baš posve
točno.”
"Jest. To je ono što osjećam.”
Ona odmahne glavom. "Ti si predivno slikao i prije nego što si me upoznao. Vidjela sam
tvoje slike iz tog razdoblja. Izvrsne su. Nemoj glumiti da nisu.”
"Mislim da sam tada jednostavno bio zaljubljen u život. Bio sam mlad i napokon sam
mogao disati punim plućima, oslobodivši se svoga oca i njegove nasilne dominacije. Mogao sam
raditi što god sam htio. A tada sam upoznao tebe i sve mi se srušilo.”
Isabella je poželjela zamrznuti ovaj trenutak, dok je Macovo tijelo čvrsto nabjegalo na
njeno, a oči su mu bile ispunjene golim, nepatvorenim emocijama.
"Zašto smo nanosili toliko bob jedno drugomu?” upitala je više sebe nego njega.
"Ti si bila mlada i nevina, a ja sam bio raskalašeni razvratnik. Mislim da je naš brak već
unaprijed bio osuđen na neuspjeh.”
Isabella mu ovije ruke oko golih ramena. Koža mu je bila topla i zategnuta iznad čvrstih
krupnih mišića. "Govoriš o sebi kao da si loš čovjek, ali ti to nikako nisi. Počeo si skrbiti o meni
one noći kad si me upoznao i nikad nisi prestao. Ti skrbiš o svima koje voliš.”
Mac je djelovao uvrijeđeno. "Ja jesam raskalašeni razvratnik, draga moja. Proveo sam
dugi niz godina njegujući svoj loš glas. Sjećaš se kako sam te naučio piti čisti viski i sjediti
u mome krilu i ljubiti me pred mojim prijateljima?” Mac se odjednom snuždi, ne nalazeći više u
tome ništa zabavno. "Htio sam te pokvariti, da budeš poput mene, zato što sam znao da nikad
neću biti dovoljno dobar za tebe.”
"Ti si uvijek bio dovoljno dobar za mene”, reče mu Isabella. Svaka njena riječ bila je puna
ljubavi.
"Vrijeđaš me, srce. I razvratnici imaju svoj ponos.” Mac joj skine ruke sa svojih ramena i
zadrži ih u svojim rukama. "Trudim se ogoliti ti svoju dušu, Isabella. Dopusti mi da nastavim.”
"Ako baš želiš.”
Mac duboko udahne, zatvori oči i klekne ispred nje. Isabella je opazila da ga je pritom
zaboljela rana jer je pojačao stisak oko njenih ruku.
"Gledaj me.” Mac raširi ruke, i dalje držeći njezine. "Što vidiš?”
Isabella osjeti vrućinu u žilama. "Vrlo naočitog muškarca za kojeg sam se igrom slučaja
udala.”
"Vidiš propalicu. Ja sam najobičnija nula, nitko i ništa. Mogu slikati samo kad se ne
samosažalijevam. To je sve što ja jesam. To je osoba koja sada kleči pred tobom.”
"Ne..."
Mac nastavi oštrim glasom: "To je sve, Isabella. Sve ostalo - šaljivac, neukrotivi boem, pa
čak i raskalašeni razvratnik - sve su to samo uloge koje sam glumio kako me život ne bi pregazio.
Ali to je sve lažno. Fasada kojom se koristim da ne vidiš i zamrziš ono što se skriva iza toga.”
Ona se nasmiješi. "Da vjerujem u to, ne bih se nikad udala za tebe.”
"Nisam ti pružio baš puno izbora. I s pravom si me ostavila, jer sam uzeo i bezobzirno
odbacio sve što si mi dala. A sad sam ti ponovno banuo u život, inzistirajući da me primiš natrag,
htjela ti to ili ne.”
Mac ju pusti i ruke mu klonulo padnu na bokove. Oči su mu bile pune neskrivenog straha
i ljubavi, ali i boli koju nikad prije nije vidjela u njima. "Ovaj put, međutim, izbor je samo tvoj”,
reče on. "Ako ne želiš da ti se vratim, pustit ću te na miru. Brinut ću se o tebi kao i dosad, bez
ikakvih obveza s tvoje strane, no nećeš više morati trpjeti ni mene ni moju opsjednutost tobom.”
Opsjednutost. Isabella je vidjela slike u Payneovom skrovištu u onoj prljavoj uličici u
Maryleboneu, slike koje su prikazivale nju i zbog kojih joj je pozlilo čim ih je vidjela. Sada
su bile uništene, no te su slike nastale iz opsjednutosti.
Pogled joj se zaustavi na slici koju je Mac upravo dovršio, a zatim na gomili aktova koje
je okrenuo prema zidu kako ih sluge ne bi vidjele.
Mac je sve te slike naslikao iz ljubavi. Payne je svoje napravio u stanju mahnite
ljubomore i poremećene želje. Među njima je postojala velika razlika, što je bilo
osobito upadljivo na slici koja se sada nalazila na Macovu štafelaju.
Mac je volio Isabellu. Istinski je volio baš nju.
To je bilo očito u svemu što je činio.
"Mac”, reče ona tiho. "Ja sam željela biti s tobom, to je oduvijek bio moj izbor.”
Mac je pogleda tako zapanjeno da joj se oči ispune suzama. "Ne, ja sam ti nametnuo taj
izbor”, reče on.
Ona se nasmiješi i usne joj zadrhte. "Ne. Nikad to nisi učinio. Ja sam samostalno birala.”
Isabella dotakne Macovo lice, uživajući u čvrstini njegove vilice, prekrivene grubim
čekinjama.
"Dovraga”, prošapće on.
"Jadni Mac. Uzalud klečiš.”
Usne mu se iznenada razvuku u široki, razvratni osmijeh. "Nije uzalud, srce. Ovaj put sam
odlučio to obaviti kako treba.”
 Mac jest bio dekadentan, zbog čega ga je Isabella obožavala. Uz to je bio i polugol, s
ciganskim rupcem na glavi, zbog čega je žudjela za njim. Odjednom je više od ičega željela baciti
se na njega i završiti zajedno s njime na podu, strasno isprepletenih udova.
"Što si odlučio obaviti kako treba?” prisilila se upitati ga. "Udvarati ti se. Sjećaš se, trebao
sam biti uzoran gospodin koji se udvara otmjenoj dami? Otvoriti ti srce usred slikarskog ateljea
nije ispravan način.”
"Meni se sviđa”, reče Isabella. "To je savršen način.”
Macu potamne oči. "Nemoj me iskušavati, ne želim te ljubiti prije nego što obavim ovo
kako treba. S tobom nisam ništa učinio kako treba.”
"No dobro, ako baš moraš.”
"Isabella Mackenzie.” Mac je ponovno uhvati za ruke, i dalje klečeći. "Želim ti postaviti
jedno važno pitanje.” Isabellino srce zakuca brže. "Da?”
"Pozvao sam nekoliko prijatelja da mi pomognu. Molim te, dođi sa mnom do prozora.”
"U redu.”
Bilo joj je teško ostati smirenom dok se Mac ponašao tako tajanstveno. Ustao je s mukom,
a Isabella se pretvarala da nije čula kad je tiho zastenjao od boli. Pratila ga je na drugi kraj sobe,
do prozora, čiji su zastori bili posve razmaknuti da sunčeva svjetlost može ući unutra.
Mac otvori prozor i sobu ispuni hladan zrak ranog studenoga. Nagnuo se preko prozora i
po vikao: "Sad!”
Na njegov znak, vani zasvira limeni orkestar. Isabella proviri iza Maca i ugleda dolje na
ulici orkestar Vojske Spasa i njihovu voditeljicu, koja je entuzijastično dirigirala
žustrim podizanjem i spuštanjem palice. Pored njih su stajali Cam, Daniel i Macovi klupski
prijatelji.
Držali su nešto u rukama. Na Macov povik, odmotah su i podigli transparent na kojem je
pisalo: "Hoćeš U se udati za mene... Opet?"
Isabella brižne u plač i okrene se prema Macu. On je ponovno klečao pred njom, ovaj put
na jednom koljenu i držao je nešto u ruci.
"Prvi put nisam imao zaručnički prsten”, govorio joj je. "Morala si nositi jedan od mojih,
sjećaš se? Bio ti je tako širok da si ga morala pridržavati na prstu.” Mac otvori šaku, u kojoj se
nalazio zlatni prsten sa sitnim safirima i jednim golemim dijamantom. "Udaj se za mene, Isabella
Mackenzie. Učini me najsretnijim čovjekom na svijetu.”
"Da”, prošapće Isabella, a onda se okrene i poviče kroz prozor: "Da!”
Grupica ljudi ispred njihove kuće stane veselo klicati. Najglasniji je bio Daniel, koji je
popratio svoje povike slavljeničkim podizanjem stisnutih šaka. Cam se smijao i,
bacivši transparent na pod, izvadio iz džepa pljosku viskija te nazdravio Macu i Isabelli.
Mac ustane iz klečećeg položaja, privuče Isabellu u zagrljaj i stisne je čvrsto uza se.
"Hvala ti, ljubavi moja.”
"Volim te”, reče Isabella duboko iz srca.
On joj pomazi nosom lice, udišući njezin miris. "A sad, glede djeteta koje smo pokušavali
začeti...”
Isabella se zajapuri od uzbuđenja. Već je tjedan dana čuvala jednu tajnu od Maca, želeći
mu priopćiti sretnu vijest tek nakon što se posve oporavi. "Mislim da nećemo više
morati pokušavati.”
Mac se naglo odmakne i namršteno je pogleda u oči. "Ne razum...” A onda zastane. Nije
se smiješio, nije se ljutio, samo ju je nepomično gledao. "Što mi to točno želiš reći?”
"Ono što pretpostavljaš da ti želim reći.”
Sad više nije samo ona plakala, jer su se i Macove oči napunile suzama. "O, Bože.” Mac
joj čvrsto obujmi lice dIanovima i utisne joj strastveni poljubac u usne.
Zatim je pusti, okrene se prema prozoru i poviče s njega: "Postat ću otac!”
Daniel počne plesati mašući transparentom kao matador plaštem. Bertram Clark ovije
dlanove oko usta kako bi doviknuo Macu: "Svaka čast, stari moj, ovo je bilo brzo!”
Mac zatvori žurno prozor i teatralno navuče zavjese, zakIanjajući pogled znatiželjnim
promatračima, iako je Isabella i dalje čula veselu svirku limenog orkestra.
Mac je zagrli svojim nevjerojatno snažnim rukama. "Volim te, Isabella Mackenzie. Ti si
moj život.”
Ostavši bez riječi, ona samo podigne pogled prema njegovom licu.
Nisu stigli do spavaće sobe. Bojom zamrljana crna oprava i Macov kiltbrzo su strgnuti s
njihovih tijela, a onda joj je Mac stavio prsten i ljubio je dok su se zajedno spuštali na pod.
Epilog

Lord Roland F. Mackenzie i njegova žena objavili su rođenje svoje kćeri, Eileen Louise
Mackenzie, u sitnim satima 22. srpnja ljeta Gospodnjeg 1882.
Škotska, u blizini zamka Kilmorgan
Rujan 1882.

Mac je nanosio boju na platno ne obazirući se na ciku koja je odjekivala oko njega. Bio je
potpuno opčinjen zelenim i crnim sjenama doline koja se protezala sve do jezera u daljini.
Nedaleko od njega, njegova žena, njegov mlađi brat i njegova snaha, nećaci i dvoje djece
pecali su ili promatrali druge kako pecaju, ili su trčali uokolo vrišteći. Točnije, samo je Aimee
trčala. Ianov sinčić i Macova mlađa kći bili su još jako maleni i mogli su samo ležati u košari i
mahati svojim stisnutim šačicama.
Mac je naslikao Iana kako stoji usred potoka u kiltu i širokoj, napola raskopčanoj košulji,
čvrsto držeći svoj ribički štap. U pozadini su dvije dame, Beth i Isabella, sjedile na deki za
piknik, glava približenih u razgovoru. Pokraj njih su ležale dvije košare za novorođenčad. Daniel
je lovio Aimee koja je ushićeno vrištala bježeći od njega. Oko njih su se motali psi. Svih pet pasa
obitelji Mackenzie trčkaralo je od dama do Iana, pa oko Daniela i Aimee, pa prema Macu, i onda
sve iznova.
Mac je slikao žustro i energično, nastojeći precizno ovjekovječiti trenutak kad je livadu
prekrila sjena oblaka, prije nego što promjenljivo škotsko nebo pretvori taj prizor u nešto sasvim
drukčije. Naposljetku je zadovoljno uzdahnuo, odložio kist i protegnuo ruke.
"Hvala dragome Bogu. Bilo je i vrijeme da završiš”, reče njegova lijepa crvenokosa žena.
Isabella je prestala nositi crninu zbog smrti oca otprilike u vrijeme kad je bez
ikakvih komplikacija rodila njihovu kćer. Danas je na sebi imala opravu boje ljetnog neba, a Beth
je sjedila pokraj nje odjevena u svijetloružičasto. Dva cvijeta na škotskoj livadi. "Skapavam
od gladi.”
"Čekali smo tebe da zajedno objedujemo”, reče Beth počevši vaditi tanjure i čaše koje im
je kuharica iz Kilmorgana spakirala u goleme košare za piknik. "Iane, vrijeme je za ručak!”
poviče.
Ian nastavi pecati. Nije se ni okrenuo prema njima.
"Idem ja po njega”, kaže Mac pa podigne svoju kćer Eileen Louisu i poljubi je zvučno u
obraz. Malena djevojčica prestane plakati i trepćući pogleda u njega.
Mac nasloni Eileen na pregib svoga lakta i stane gacati kroz vodu prema Ianu. Potok je
ovdje bio plitak i žuborio je prelijevajući se preko stijena u duboke prirodne bazene gdje su se
ribe voljele skrivati.
"Dame žele ručati”, reče Mac svome bratu.
Ian se nije okrenuo. Nastavio je promatrati malene virove u potoku, potpuno usredotočen
na uzorke koje je oblikovalo vrtloženje vode.
"Iane."
Ian napokon otrgne pogled od vode i fokusira se na Maca. Točno na Maca, pogledavši u
njegove oči. Ian je tijekom protekle godine postao znatno bolji u tome.
"Dame žele ručati”, ponovi Ian identičnim tonom kojim je Mac to maloprije izgovorio.
"Odlično. Gladan sam. Dugo ti je trebalo da dovršiš sliku.”
Mac slegne ramenima. "Htio sam da ispadne točno onako kako sam je zamislio.” Ian
namota ribičku uzicu i zagleda se nakratko u Eileen, a onda ispruži ruku i oprezno je poškaklja
ispod brade. To je također naučio raditi. Eileen zalamata nogicama, ispuštajući vesele, gugutave
zvukove.
"Jeste li ti i Isabella sretni?” upita Ian Maca dok su hodali prema svojim ženama.
"Misliš, otkako smo ponovno u pravom braku?” Gordon je bio izvan sebe od sreće kad su
mu rekli da poništi njihovu rastavu. Mac je priredio slavlje u Kilmorganu, s puno
gostiju, gomilom cvijeća i svih ostalih ukrasa.
Ian se namršti, strpljivo čekajući da Mac odgovori na pitanje.
"No dobro, moj mudri mlađi brate”, reče Mac. "Da. Pomirili smo se i sretni smo.
Bezgranično smo sretni, pogotovo u zadnje vrijeme.”
Svaka njegova riječ bila je iskrena i puna ljubavi. Tijekom proteklih godinu dana, Mac je
istodobno umirao od brige zbog Isabelline trudnoće i neizmjerno se veselio rođenju
njihova djeteta. Znao je da je guši svojim zaštitničkim ponašanjem jer mu je to Isabella davala
do znanja svojim razdraženim pogledima, no prije bi umro nego dopustio da izgubi još
jedno dijete. I odlučio je da je više nikada neće ostaviti samu.
Dan kad se rodila Eileen bio je najsretniji u Macovom životu. Ušao je u Isabellinu
spavaću sobu, gdje ga je njegova žena dočekala sjedeći u krevetu s Eileen u naručju
i pobjedničkim osmijehom na licu. Mac ju je poželio tako naslikati; mladu, presretnu majku koja
drži svoje novorođenče, s crvenom pletenicom prebačenom preko ramena poput plamenog užeta.
Isabella je bila užasnuta tom idejom, uvjerena da izgleda grozno. No Macu nikad nije
izgledala ljepše. Mac je zatim uzeo malenu Eileen iz Isabellinih ruku i poljubio njeno
sićušno čelo, zahvaljujući Bogu na njoj i na svojoj prekrasnoj ženi.
"Štoviše”, nastavi Mac, jedva obuzdavajući svoju radost. "Isabella mi je jutros rekla da
ćemo sljedeće godine dobiti još jedno dijete.”
Na koncu mu se usne ipak razvuku u široki osmijeh. Isabella i on su vrlo temeljito
proslavili tu sretnu vijest.
"Trebao bih ti čestitati na tome, zar ne?” upita Ian, trgnuvši Maca iz ugodnih misli. "A
onda bi ti trebao čestitati meni.”
Mac podigne obrve. "Stvarno? Zar i ti, stari moj?” Ian kimne. "Beth je također trudna.”
Mac se grohotom nasmije i pljesne Iana po ramenu. "Kakvo savršeno tempiranje, brate.”
"Nije to stvar tempiranja, nego vjerojatnosti”, pojasni Ian nepromijenjenog izraza lica.
"Obojica volimo spavati sa svojim ženama i činimo to veoma često. Uzevši u obzir koliko
je vremena prošlo od rođenja naših prvih potomaka, izgledi za još jedno začeće bili su
prilično visoki.”
"Hvala ti na toj analizi.”
"Nema na čemu”, ozbiljno mu odgovori Ian, iako se Mac mogao zakleti da je vidio
bljesak humora u bratovim očima.
"A ti, Iane?” upita ga Mac. "Ja sam podijelio svoje osjećaje s tobom. Sad si ti na redu. Jesi
li sretan?”
Umjesto odgovora, Ian prebaci pogled na Beth. Njihove su se žene upravo nečemu
smijale. Isabella je zabacila glavu otkrivajući svoj vitki vrat, a crvene usne bile su joj razvučene u
osmijeh.
Najvjerojatnije su se smijale svojim muževima. Macu to nije nimalo smetalo.
Bethin šešir odleti s njene glave i ona zavrišti kad ga je jedan od pasa veselo dohvatio
zubima i pobjegao s njime. Beth ustane s deke i potrči za psom.
Ian se široko nasmije i pogleda u Maca. Oči su mu blistale od sreće kakvu Mac nikad nije
vidio u njima. "Da”, reče Ian. "Sretan sam.” Pa potrči kako bi spasio Bethin šešir.
Mac krene prema Isabelli drmuckajući Eileen u svome naručju, spusti se na deku za
piknik pokraj svoje žene koja se nije prestajala smijati. "Što je tako smiješno, draga?” "Škotski
gorštaci i njihove noge.”
Mac spusti pogled na svoje prepIanule noge koje su se protezale ispod kilta. "Što fali
našim nogama?”
"Ništa. Baš ništa, dragi moj Mac. Beth kani napisati čIanak o Škotima.”
Mac je promatrao kako Beth trči za psom, držeći u rukama svoje skute, a onda je Ian
prekinuo potjeru zgrabivši psa za ogrlicu. Pokraj Maca, Ianov sin drijemao je u svojoj
košari. "Stvarno, što je smiješno na našim nogama?”
"Baš ništa.” Isabella ga zavodljivo pogleda. "Volim ih zamišljati ovijene oko mojih
nogu.” Mac pokrije Eileenine uši. "Pazi što govoriš, draga moja. Vrlo si nepristojna.”
"Voljela bih biti još nepristojnija. Sljedeći put bismo možda mogli sami otići na piknik.”
"Mogao bih to organizirati.”
"Neobično mi je da me trudnoća čini tako željnom”, zamišljeno će Isabella.
Mac se želio nasmijati Isabellinom izboru riječi, ali se i sam uzbudio od njezina osmijeha.
Bila je tako lijepa dok je sjedila pokraj njega; blistave, suncem obasjanom kose i zasjenjenih
očiju poput dva smaragda.
"Ja ti se neću usprotiviti”, reče Mac.
"Odlično.” Isabella mu vragolasto namigne i posegne za Eileen. "Možda bismo mogli
početi dok su svi zauzeti trčanjem za psima.”
Mac pogleda prema Ianu, koji je upravo nastojao natjerati psa da pusti Bethin šešir.
Daniel je ulovio Aimee i sad ju je bacao u zrak. Beth je stajala iza njih i promatrala Iana s rukama
na bokovima i zaljubljenim osmijehom na licu.
Mac obgrli Isabellu jednom rukom i privuče je u poljubac. Između njih, Eileen je veselo
gu gutala.
"Volim te, Mac Mackenzie”, prošapće Isabella. "Volim te, lady Isabella.”
"Prije smo imah skandalozan brak”, reče ona sa sjajem u očima. "Možda bismo se mogli
potruditi da ovaj bude još skandalozniji.”
Mac se nasmiješi i nastavi je ljubiti dok mu je cijelo biće pjevalo od sreće. Udisao je miris
njene suncem zagrijane kože i slatki, puderasti miris svoje kćeri.
"Moja mala, nestašna debitantice”, kaže joj tiho. "Bit ćemo skandalozni koliko god želiš.
Cijelo će društvo pasti u nesvijest zbog našeg nemoralnog ponašanja.”
Isabella mu se razbludno nasmiješi i kaže: "Jedva čekam.”