Cvijet s raskršća, Antun Gustav Matoš

Kompozicija djela

Kompozicija je kronološka, opisuje jedan događaj u kojem se susreću Solus i Izabela, radnja se zbiva
tijekom jednog dana, novela završava brzim i naglim rastankom dvaju glavnih likova.

 Solus dolazi u odmorište i tone u san

 Solusa iz sna bude Izabelini nježni dodiri po licu
 Ljubav na prvi pogled između likova; potpuno različiti načini života
 Dolazak Izabelina oca i Solusova realizacija da mora nastaviti samotnjačkim načinom života

Vrsta djela: lirsko-epska novela (karakterizirana jednim zanimljivim i neobičnim događajem, te najčešće
ima jednoga ili dva glavna lika)

Pripovjedač: subjektivno pripovijedanje u prvom licu (Solus); nepouzdan pripovjedač, suviše subjektivan

Vrijeme radnje: 20. stoljeće (čitava radnja zbiva se unutar jednog dana; karakteristično za novele)

Mjesto radnje: odmorište pored ljetnikovca u francuskom gradiću N.

Tema djela: susret i ljubav dvaju likova koji imaju potpuno drugačije poglede na svijet i već određene
sudbine

Ideja djela: ljudski karakter značajno oblikuju okolina i ljudi prisutni tijekom odrastanja

Analiza likova
Solus – vječni putnik, zaljubljenik u prirodu i arhitekturu koji putuje Europom i bavi se fotografiranjem.

“Ja sam putnik. Putujem pješke oko svijeta. Što je lijepo, uhvatim fotografskim aparatom. To je jedini
zanat koji znam.”

Nezadovoljan je životom i svime što ga okružuje pa uvijek putuje i traži nešto više, nešto novo. Njegovo
ime u prijevodu s latinskog jezika znači sam čime Matoš, koristeći simbole, dodatno naglašava njegovu
potrebu za boemskim životom.

Kad upozna slijepu djevojku Izabelu, u njemu se bude razni osjećaji i unutarnja borba o tome treba li
ostati s njom, a odreći se načina života kojeg je do tad poznavao.

“Ljubim, a ne smijem! Moram odlunjati kao krivac, kao zlikovac pred jedinim darom koji mi mogaše dati
mučni put, počinjući u ludoj kolijevci, svršavajući u nijemom, slijepom grobu!”
Ipak, prvotnu zaljubljenost jasno nadjača osjećaj potrebe za lutanjem, putovanjem po svijetu i potpunom
slobodom.

Izabela – slijepa, bogata djevojka naviknuta na život u dvorcu. Izabela je okružena vojskom ljudi koji joj
cijele dane i noći služe i brinu o njoj.

“Danas je prvi put u mom životu te se odšuljah iz dvora. Miss Maud, moja čitateljica i paziteljica,
zadrijemala, otac nekamo otišao, a ja izađoh prvi put u svijet sa vjernim mojim Fidom.”

U noveli simbolizira Solusov cvijet s raskršća njegova života; primjer je čistoće, nevinosti, ljepote i
netaknutosti. Solus za nju predstavlja izazov, pustolovinu i novost u njezinom dosadnom i zarobljenom
životu, stoga se u njega zaljubljuje:

“Što vam je? Vjerujte da vas ljubim… Što ućutaste, putniče? Pođite sa mnom u dvorac...”

Izabelu uvijek prati njen pas, hrt Fido. Ona je primjer osobe koja ima bogatstvo i obilje materijalnog, no
nedostaju joj pustolovine, iskustva, doživljaji i sloboda karakteristična za mlade ljude:

“Čudno, čudno. Znala sam da me moji kod kuće varaju. Aj, da i ja mogu ovako u svijet, na sunce, na
vjetar, spavati na cvijeću, prolaziti kroz strana sela, gaziti rijeke i planine!.”.

Piščev impresionistički opis Izabele:

“Prsti, mekani i mirišljavi, digoše se sa mojih usta.”

“Za glavom mi sjelo na mahovinu djevojče tako bijelo i nježno kao da vidje samo bijelu mjesečinu…”

“Kosa se raskošljala u rumenozlatnim pramovima niz nježni, snježni, goluždravi vrat, tresući se u
dugačkim, teškim zavojcima na pupoljastim, mladim i slabačkim grudima. Pored nje širok, bijel slaman
šešir sa dugačkom modrom vrpcom. Na nogama joj bijele cipelice koje nikad blata ne vidješe. Na kaišu
drži hrta koji leži pruživši tanku glavu među ispružene noge. Preko krila joj dugačak, visok štap s
omašnim, starinskim zlatnim dugmetom i lijepo svezanom svilenom bijelom vrpcom. Jedan sunčan zrak
joj kroz granje pao na desnicu, bijelu i elegantnu sa rubinom na kažiprstu. Sklopila sjenaste vjeđe kao da
spava. U mirnom tempu joj podrhtavahu tek nježne nosnice i prsa pod bijelim čipkama i medaillonom na
zlatnom lancu.”

Kratak sadržaj
Glavni lik djela je Solus. Solus je lutalica, fotografira i putuje svijetom. Sam sebe naziva slobodnim vukom
i putuje od grada do grada. Smatra da je njegov život nesretan, ali bio bi nesretniji kada bi živio s ljudima
koji su lažljivci. Otuđen je, luta i bavi se fotografijom. Tako je stigao u maleni gradić u Francuskoj. Nakon
dolaska zaspao je u ljetnikovcu zbog umora. Probudi se zbog nečijeg nečijeg milovanja, a ugledao je lijepu
djevojku sa psom. Odmah primijeti kako je blaga i nježna, blijede puti i lijepa. Kosa joj je bila zlatno –
rumena, na nogama je nosila cipelice bijele boje. Bila je njegove visine, drugačija od ostalih djevojaka,
elegantnih ruku. Ubrzo je saznao da se zove Izabela i da ne vidi, slijepa je. Solus se odmah zaljubio u nju,
ali nije znao što će s tim osjećajima, bilo ga je strah da će otići zbog toga. Izabela je živjela s ocem i
svojom učiteljicom. Učiteljica ju prati i čuva, te je uvijek pored nje. Jednog dana je uspjela izaći iz dvora i
tada susreće Solusa. Izabela u razgovoru sa Solusom otkriva da je nesretna što ne vidi. Solus joj govori
kako ona vidi ušima i da je tako vidjela i more u Bretanji. Izabela ga upita hoće li joj biti muž. Njegov glas
ju podsjeća na njezina preminulog brata. Zamoli ga da postane njezin učitelj te da na taj način provode
vrijeme zajedno. Solus ju je odbio jer je naviknuo na slobodu i lutanje, govori joj kako joj on nema
mogućnosti pružiti ništa samo da je otjera od sebe. Izabela ga pita da zajedno putuju, ali on ne želi takav
život za nju. Tada dolaze sluge i odvode Izabelu na dvor. Solus postaje očajan, i zaključuje kako mu jedino
preostaje njegova skitnja.