Dinko Šimunović

Dinko Šimunović

„(…) I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao ugašeno zlato, pa vlažne i meke
baš kao svila na kukuruzima u Lugu. Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala, da bi svak, čim je
vidi, pomislio na srnu makar i ne znajući kako je zovu. Žarke joj oči tako su se sjale te bi mislio da su za
sve prije nego za san. A bilo je samo deset godina toj Srni (…)“ (Duga)

Dinko Šimunović rodio se 1. rujna 1873. godine u Kninu, staroj kolijevci hrvatske
povijesti i kulture, no djetinjstvo je proveo u Koljanima, pitomome i poetičnome selu
Cetinske krajine, nadaleko od Vrlike. Susret s tim krajem bio je presudan za njegovo kasnije
književno stvaranje jer je u njemu pronašao riznicu motiva, likova, pa i cjelovitih književnih
sadržaja, riznicu iz koje je kao stvaratelj obilato crpio.

U obrazovanju je krenuo očevim stazama te je završio učiteljsku školu i to u

Arbanasima pokraj Zadra. Kao učitelj službovao je u Dalmatinskoj zagori produbljujući
životne doživljaje i spoznaje iz djetinjstva i mladosti. Kada se u javnosti istaknuo svojim
učiteljskim radom, pedagoškim člancima i književnim radovima, premješten je 1909. godine
kao nastavnik Obrtničke škole u Split i tu je radio do umirovljenja 1927. godine. Dvije godine
nakon umirovljenja preselio je u Zagreb gdje je umro 3. kolovoza 1933. godine.

Među najznačajnijim hrvatskim pripovjedačima, posebno novelistima, nalazi se ime

Dinka Šimunovića. On je nastavljač hrvatske realistične pripovijesti i tvorac impresionističke
lirske novele. No, kako je živio i djelovao u razdoblju moderne, svojstvima moderne proze
oplemenio je i obogatio te pripovjedačke vrste. U njima je veću pozornost pridao psihološkoj
analizi i psihičkim nijansama likova kao i izražajnosti jezika, koji ne posjeduje samo
pripovjedačku nego dobiva i lirsko-ekspresivnu ulogu. Dinko Šimunović još je jedna od osoba
koju možemo staviti na popis najvećih hrvatskih književnika koji su nekada živjeli i ostavili
nam svoja najveća djela kojima obogaćujemo svoj intelektualni život.

Šimunović je svojim književnim radom privukao pozornost 1905. godine i to

pripovijetkom Mrkodol, u kojoj je sumornim bojama oslikao i opisao siromašnu Dalmatinsku
zagoru. Istim je imenom prozvana i prva zbirka Šimunovićevih pripovijesti. Nakon prve knjige
pripovijesti pojavio se roman Tuđinac, u kojem je opisao autobiografski osjećaj tuđinstva
tadašnjega intelektualca koji se ne stapa sa sredinom u kojoj je prisiljen živjeti, a zatim su
nastale knjige Đerdan, Mladi dani, Mladost, Dvije pripovijetke, Alkar, Porodica Vinčić, Sa
Krke i sa Cetine i drugo. One su u umnogome otkrile Šimunovićevu senzibilnost, bilo da je
riječ o njegovoj autobiografskoj prozi, bilo da je riječ o njem kao slikaru najčistijega
hrvatskog kraja.

Odabrala i pripremila: A. Sikavica Joler, prof.

1
Dinko Šimunović

Antologijske Šimunovićeve novele, kao što su Duga, Rudica, Alkar, Đerdan, Muljika,
Kukavica uvršćuju Šimunovića u vrh hrvatske proze 20. stoljeća. Posebnom se snagom svoje
izvornosti izdvajaju ženski likovi, bilo da je riječ o veličini njihove patnje i žrtve, ili o snazi
njihovih emocija kojima svjedoče svoju individualnost. U Dugi se, kako je zapisao Branko
Vodnik, spajaju srebrne niti narodne bajke s dubokom tragikom ledene zbilje.

Pripovjedački jezik Dinka Šimunovića ističe se bogatstvom svoje slikovitosti,

psihološke autentičnosti i sugestivnosti, sočnoga narodnog leksika. U njem se pripovjedna
uloga najuže povezuje s prodorom akcenata, a to sve pridonosi svježini, čitkosti i privlačnosti
Šimunovićeve proze, koja je kao realistična slika jednoga svijeta i vremena u današnjem
čitalačkom prijemu svojevrsna bajka o iščezlome vremenu i ljudima našega prostora.

D. Šimunović: MULJIKA (Savremenik, 1906.)

 Književna vrsta: jedna od najlirskijih hrvatskih pripovijedaka

 Mjesto radnje: manastir Draga i okolna sela
 Vrijeme radnje: oko 1905. godine

            „U Drazi su živjeli, u čitavom kraju poznati namastirčani, ljudi jedri i krepki, čije su se
djevojke udavale već od 14 godina. Jedino je mlinareva kći  Boja  bila drugačija, vitka i blijeda - zbog
čega su namastirčani držali da je bolesna te su je, zbog takvog izgleda prozvali Muljikom. Zato su svi
mislili da se nikad neće udati, ali u nju se ipak zaljubio krčmarev sin Ilijica, koji se upravo vratio iz
vojske te je imao drugačije estetske kriterije o ljepoti od ostalih namastirčana. Naposljetku je Ilijica,
unatoč otporu roditelja ipak oženio Muljiku, ali ona naskoro umire.“

 muljika = mekani bijeli kamen vrlo krhke strukture

„Posjela cura, brate, pa što da ti drugo kažem. » No nevjeste sa 30 godina su puke starice, ali ne
smeta, samo da mogu raditi. Liječnika ovdje nije bilo. Namanastirčanin Musa liječio je rane kojih je
ovdje bilo dosta od kolaca i noža, a za druge bolesti, ovdje se nije znalo. Musa se nije jedino razumio u
bolest što ju je imala mlinareva kći Boja od 14 godina.“

 TEMA: podređeni položaj žene u patrijarhalnom društvu Dalmatinske zagore, opis

ljudi i kraja u kojem žive te izdvojen lik Muljike i razvoj priče o njezinoj sudbini
 problematika koja se obrađuje u djelu: opis prilika i života ljudi u seoskoj sredini koji
se oblikuju u neposrednom odnosu prema tradicionalnim društvenim zbivanjima

- lirski opis krajolika s idiličnim pastoralnim prizorom

- uloga dijaloga Ilije i Boje s govornom karakterizacijom likova
- senzualnost namanastirčana
- lirska poanta opisivanja groba mlade Boje

Odabrala i pripremila: A. Sikavica Joler, prof.

2
Dinko Šimunović

Oslikavaju se raznolike pojave na selu. Odnos sela i grada, tuđinstvo i

neukorijenjenost te položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo, tradicija.
Šimunović u gradnji likova koristi pejzaž gdje se likovi i krajolik se nadopunjuju i prožimaju.
Suprotstavljanjem Bojinog lika i ostalih djevojaka u Drazi Šimunović daje portret djevojke
koja je drugačija i na fizičkoj iduhovnoj razini. Njezina nježnost i krhkost u selu se prepoznaje
kao slabost odnosno bolest. Bojina tragična sudbina ubrzana je Ilijičinom ljubavlju - mladi
seljak iz Drage izbivao je tri godine te se vratio drugačijega izgleda i ponašanja; teži da bude
drugačiji.

U svojim djelima Šimunović je uspio je iskazati svoj odnos prema dramskom kao
Krleža - promatranje i objektivno opisivanje događaja u prirodi i ljudskih osjećaja. Opisivanje
prirode kao što je to radio Turgenjev. Uvjeravamo se da sve njegove priče, bez obzira na
različite fabule, imaju nešto čvrsto i zajedničko: sličnost pasivnih, nedovoljno snažnih u
odnosu prema životu karaktera glavnih junaka, što obično rezultira tragičnom poantom,
pobjedom surovosti prirode ili života nad tim povučenim, slabim, neotpornim ljudskim
jedinkama.

 ANALIZA JEZIKA I STILA:

- epiteti: strma, zavojitom, dubokom, stara, malena, crna

- usporedba: kao spuž

- onomatopeja: ćukne, zakrikne

- narodne pjesme: ''- Što go-vo-ri maj-ka tvo-ja..., - i prvi jugovi zanose zvonke glasove, gore među
kukovima, mrkim i ozbiljnim, kao i stara turska gradina u bršljanu. - Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja... - vraća
se pjesma i tužna i vesela, kako se kome bude ili gase nade u srcu.''

 KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

BOJA: „Nije bila ni crvena ni jedra kao druge, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro, pa
možda i nije bolesna. Vitka je i bijela, krupnih očiju, no namanastirčani kažu da je suha i žuta. U
drugih se oči ne vide od mesa, crvene su kao kukurijek, potuku se za uže ili sjekiru, a ona nije takova.
Bit će da je bolesna. I zato su je nazvali Muljika jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U
gradu bi rekli kao mramor, a namanastirčani: muljika, pa muljika!» Govorilo se, da je i njezina majka
takva. (...) 'I kosa je u nje nekako čudnovata; valovita, smeđa, ne lašti se. A u drugih lijepo namazana,
čvrsto zategnuta i svijetlocrna. Druge dižu cijelu vreću brašna kao pero na konja i za ušima im veliki
crljeni đuli*, a Muljika ozlijedi prste dok prihvati petlje od vreće.''

JOVIŠA: „Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, tako je uvijek pred ocem bila kriva. Otac ju je
Joviša u početku volio, a kasnije tukao, pogotovo kad bi se napio u krčmi pored mlina.“

Odabrala i pripremila: A. Sikavica Joler, prof.

3
Dinko Šimunović

ILIJA (Elias Kurtović): „Nikada ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i češalj i mast kojom je mazao
brkove i kosu pa šetao u šumi. Nosio je svoje vojničko odijelo: tijesne bijele hlače, modru bluzu s
crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mu je, kao kod svih
namastirčana, bilo okruglo i crveno. (...) ''Ilijica nije imao dugo i žuto bolesno lice, već puno, okruglo i
crveno; ni prsi upale i kašljucave već visoke i zdrave, ali je ipak bio svoje ruke psiholog, barem kad mu
je to služilo.''

Izvori: http://www.nsk.hr/u-spomen-na-tvorca-impresionisticke-lirske-novele/,
http://croatia.ch/kultura/knjizevnost/080314.php,
http://www.teen385.com/lektire/domaca-lektira/muljika-dinko-simunovic,
http://drzavna-matura.com/index.php?topic=2872.0,
http://www.samo-opusteno.info/forum/lektire-knjige/imunovi263-muljika/

Odabrala i pripremila: A. Sikavica Joler, prof.

4