Muljika

Autor: Dinko Šimunović

Novela “Muljika” autora Dinka Šimunovića spada u jednu od najliriskijih pripovijedaka ikada
napisanih u Hrvatskoj. Radnja se bavi opisom Manastir Drage i ljudi koji žive u tom mjestu.
Ipak jedan je lik izdvojen. To je lik djevojke Boje, odnosno Muljike. Djelo je naslovljeno
prema nadimku glavne junakinje. A autor nam je ispričao njezinu priču, život i sudbinu.

U djelu se može uočiti problematika kojom se autor bavi, a to je opis života na selu, seoskih
ljudi i običaja koji vladaju u seoskoj sredini, a oblikuju se prema tradiciji. U noveli se može
vidjeti opis života na selu, u kakvom je odnosu selo prema gradu, kako mještani gledaju na
položaj žena u datoj sredini, na ljubav i junaštvo.

Autor na jasan način opisuje pojedine likove te uz pomoć lirike opisuje krajolike s idiličnim
pastoralnim prizorima. Opisuje dijaloge Boje i Ilije te u konačnici i grob Boje.

U svim svojim djelima Dinko Šimunović prenio je svoje osjećaje prema prirodi i sjedinio ih u
priče o svojim glavnim junacima. Događaje iz prirode na vjerodostojan je način sjedinio s
ljudskim osjećajima.

Kratak sadržaj

Cijela je krajina znala za namastirčane kako su se zvali mještani Manastir Drage. Seljani svoje
mjesto nisu zvala manastir, već namastir. Mjesto je brojalo pedeset stanovnika, imali su dvije
crkve, od kojih je jedna bila malena i stara te nije imala zvonik, dok je druga bila nova, bijele
boje, sa zvonikom.

Kod temelja manastira izlazi potok Sitnica, a dalje od njega nalazi se manje jezero za koje su
mještani znali govoriti da ono nema dna. Vrbe su se naginjale nad vodu kao da su žedne i piju
je, dok su u isto vrijeme radile sjenu i hladovinu.

Sam manastir i kuće u mjestu bile su od svojih temelja pa sve do polovine umotani u
mahovinu. Mještani toga sela pucali su od zdravlja. Imali su puna, okrugla i crvena lica, prsa
su im bila široka, mišići debeli, a noge pomalo krive, ali isto tako čvrste.

Djevojke u mjestu udavale su se jako rano, kada su imale 14 ili 15 godina, a nerijetko da je to
bilo i malo ranije. Kada bi neka djevojka s 18 godina bila i dalje sama smatrala se
usidjelicom. Djevojke s 30 godina smatrale su se već staricama, ali to nikome nije smetalo,
glavno je bilo da su one mogle raditi.

U mjestu nije bilo liječnika. Musa je bio zadužen za liječenje rana kojih je bilo od raznih
poslova, na primjer od noževa ili kolaca. Mještani nisu znali za druge bolesti. Musa se jedino
nije razumio u bolest koju je imala djevojka Boja. Ona nije bila poput ostalih mještana, jedra,
krupna, okrugla i crvenih obraza. Njezina koža bila je blijeda i žuta, a tijelo mršavo, odnosno
vitko. Svi su nagađali je li bolesna, a zbog boje kože nazvali su je i Muljika po mekanom
bijelom kamenu koji se u gradu nazivao mramor. Namastirčani su pričali da je i njezina majka
tako izgledala.
U Manastir Dragi živio je davno jedan kaluđer koji je bio na samrti. Iz tog razloga došle su
mu majka i sestra u posjetu, a kada je umro, majka nije htjela više nigdje ići. Ona je htjela
ostati u mjestu kako bi mogla posjećivati njegov grob. No, ubrzo se i sama u njemu našla.
Njezine kćerka ostala je kod mlinara, da bi se naposljetku i udala za mlinareva sina Jovišu.
Njih dvoje dobili su kćerku Muljiku.

Muljika je bila jedinica i otac ju je u početku jako volio. Kasnije je dosta pio, često je bio
pijan pa ju je nerijetko i tukao. Noći je provodio u obližnjoj krčmi.

Krčmar je imao šestero djece, od toga je tri kćeri udao i dva sina oženio. Sada mu se sin Ilija
vratio iz vojske. Ilije po cijele dane nije ništa radio. Spavao je i uživao pijući vode iz Sitnice, a
sa sobom je nosio ogledalo, češalj i mast kojom je mazao kosu i brkove. Dane je obično
provodio šećući šumom sam…

Na jednoj od šetnju tako je ugledao Boju kako je čuvala stado ovaca. Bio je odjeven u svoje
vojno odijelo, a sebe je nazivao Elias Kurtović. Na prvi pogled se zaljubio u Boju. Bila je
odjevena u bijelu košulju, a kosa joj je bila predivna, smeđe boje. Sjedila je na obali Sitnice i
Ilija je njome bio očaran.

Kada je Boja otišla zajedno sa svojim stadom, Ilija je ostao na livadi sam i tužan. Uskoro je
stigla jesen, a običaj je bio da se tada momci iz sela žene. Ilija je htio za svoju ženu Boju, no i
otac Petraš i majka Marta tome su se oštro protivili. Oni su za svoga sina imali drugu
djevojku.

Muljika također nije bila oduševljena odabirom, kao ni njezin otac. Ipak, Petraš je bio došao
kod mlinara dogovoriti prošnju, a Muljika mu je plakala da je ne da za Iliju.

Svadba se održala, svatovi su se veselili, pilo se vino, pjevalo se, a Draga je tutnjila pa se
nakon toga stišala. Sitnica je nabujala i njezin šum čuo se sve jače, dok nije došlo do mećave
koja je zavijala kroz Dragu.

Snijeg je zameo Dragu, a ona je opet oživjela jer se bližilo Božićno vrijeme. Kod Petraša
krčmi orilo se po cijele dane, a navečer je ostala pusta tišina. Samo je Ilijin korak bio tih dok
je koračao pognute glave.

Muljika je mjesec dana ležala u postelji. Nije se žalila da je nešto boli, samo nikako nije
mogla iz postelje. Tek je povremeno uzela malo vode i popila. I Musu su bili pozvali da vide
što joj je, ali niti on je nije mogao izliječiti. Svima je Muljika već išla na živce, samo je Ilija
bio zabrinut i tu i tamo bi čak i zaplakao.

Petraš mu je bio govorio da ne brine i da Muljika neće umrijeti nego će samo ležati sve dok
on ne ostari, ali neće ništa raditi. No, nije pogodio.

Dva dana nakon toga, u mračnoj sobi koja se nalazila iza krčme, Muljika je umrla. Sljedeći
dan odnijeli su je u grob koji su iskopali iza stare crkve. Položili su je u smrznutu zemlju, a na
njezin grob počelu su tiho padati pahuljice snijega.

Vrsta djela: novela

Vrijeme radnje: početak 20. stoljeća, oko 19o5. godine

Mjesto radnje: Manastir Draga i sela koja ga okružuju

Likovi: Boja (Muljika), Joviša, Ilija, krčmar Petraš, Marta, mještani…

Analiza likova

Boja – draga i dobra djevojka. Otac joj je bio mlinar Joviša. Imala je 14 godina i u potpunosti
se razlikovala od svih ostalih djevojaka svoga kraja. Nije izgledala kao sve djevojke, nije bila
crvena i jedra kao ostale djevojke. Nikada nije ležala, a hodala je hitro. Pogled joj je bio blag i
bistar. Tijelo joj je bilo vitko, oči krupne, a njezini mještani su govorili da je žuta i suha i
nagađali o tome je li bolesna. Iz svih tih razloga prozvali su je – Muljika. Naime, njezina koža
bila je svijetle puti poput mekanog bijelog kamena muljike, odnosno u gradu bi to zvali
mramor. Pričalo se da joj je i majka bila poput nje.

Joviša – Mlinarev sin koji je imao kćer jedinicu Muljiku. Pošto Muljika nije imala braće ni
sestara, otac ju je za sve krivio. U početku ju je jako volio, no kasnije ju je znao i tući.
Pogotovo kada bi bio pijan jer bi se napio u krčmi malo dalje od mlina.

Ilija – sin krčmara koji je bio u ono vrijeme stigao iz vojske. Po cijele dane nije ništa radio,
samo je šetao šumom i nosio češalj, ogledalo i nekakvu mast. Mašću je mazao kosu i brkove.
Nazivao je sebe Elias Kurtović i uvijek je bio odjeven u vojničko odijelo, preuske bijele hlače
te modru majicu s crvenim resicama. Na glavi je imao crvenu kapu s dugačkim crnim resama.
Lice mu je bilo crveno i okruglo baš kao što su imali svi mještani toga kraja.

Bilješka o autoru

Dinko Šimunović rođen je 1. rujna 1873. godine u učiteljskoj obitelji u Kninu. Otac mu je
radio kao učitelj pa se u djetinjstvu često selio po mjestima Dalmatinske zagore kako su mu
oca premještali po školama.

Pošto je proveo život među siromašnim stanovništvom, to je dosta utjecalo na njegov život te
se kasnije i može uočiti u nekim njegovim književnim djelima.

Kao i njegov otac, završio je učiteljsku školu te je također radio po mjestašcima Dalmatinske
zagore.

Pošto je već u to vrijeme bio dosta utjecajan književnik, 1909. godine njegov talent je
prepoznat jer je premješten u Split gdje je radio dalje kao profesor. Od tada pa dugi niz
godina, čak 18, radio je u Obrtnoj školi.

Nakon što je otišao u mirovinu i djeca su mu se trebala dalje školovati, preselio se u Zagreb
gdje je živio sve do smrti.

Njegova najpoznatija djela su: zbirke pripovijedaka: “Mrkodol”, “Sa Krke i Cetine”, romani:
“Đerdan”, “Tuđinac”, i “Porodica Vinčić”, te dvije autobiografske proze: “Mladi dani” i
“Mladost”.

Preminuo je u Zagrebu, u kolovozu 1933. godine.