Najljepše i najglavnije

Ima takvih trenutaka kad je grijeh spavati. Trenutaka kad bi se trebalo iz najtvrđeg sna probuditi.
Koji su ljepši od svega što se može usniti. I za koje čovjek poslije ne zna da li su bili, ili ih je samo
sanjao.

Probudih se te proljetne noći, ne znam koja su doba, ni šta me to probudilo. Možda mjesec koji
mi je ušao u sobu kao mati da me pokrije. Možda neizdržljivi miris narcisa uz krevet, koji sam
donio sa izleta na Vlašić-planinu. Možda to što se nerazgovijetno događa napolju. Sve to ne da
mi više spavati. Ustadoh, stadoh na prozor.

Bistrina jedna obli me svega, kao da sam kamen oblutak u bistrom gorskom potoku, samo što
sam ja živ pa ona ulazi u mene kroz oči i nosnice i struji kroz mene čitavog, slatko mi gaseći žeđ.
Tako je ribi u vodi.

Šljivik naš, prsnuo beharom, pije mjesečinu, malo mu svoje bjeline, hoće sutra da osvane bjelji.
Šljive – kao da je svaka otvorila svaki cvijet kao bočicu tankog mirisa, ne znam na šta me on to
podsjeća i kud me zove. Svaka mi je kao moja rodica ljepotica Ćamka, koja, sva u svili i pod
dragim kamenom, odlazeći u neku posjetu, otvara bočicu opojnog jaga, naslanja je na prst i
capka prstom po kosi, vratu i grudima.

Ništa one nisu, mene ti gledaj i pomiriši – dopre do mene jabuka svojim slatkim mirisom.

Šljive ne ćute. Čeznutljivo se dozivaju, biserno se nadglasavaju. To su slavuji, nevidljivi u

cvjetovima. Ne zatvaraju kljunove, kao ni zvijezde oči. Nešto dozivaju, tim nečim se zaklinju, to
nešto obećavaju, dijamantnim biglisom grade nekakve kule u nebesima, koje se ne vide.

Dječak gleda i sluša. Onda mu se spava. Vraća se u postelju, vjerujući da će se sve nastaviti u
snu.

Ali san tek što mu počne da liječi očne kapke, dječaku bude kao da nešto nije vidio i čuo, nešto
najljepše i najglavnije, bez čega se ne smije zaspati. Opet ustaje, gleda i sluša. Sve mu se čini to
najljepše i najglavnije, bunovan i pospan vraća se u postelju. Zaspiva.

Zaspiva tako i budi se, zaspiva i budi se, dok se jednog jutra ne probudli potpuno sijed. Ali, i
potpuno sijed, on nastavlja da traži nešto najljepše i najglavnije.

Skender Kulenović