 BILJESKA O PISCU

Rođen je 18.12.1913. godine u Šipovici kod Bijelog Polja. Bio je najstarije dijete u
zemljoradničkoj obitelji Šabana i Elmaze Sijarić. Izgubio je roditelje još dok je bio
dijete, a brigu o njemu i mlađem bratu Šabanu preuzeo je stric Ilijaz.
Bio je u braku sa Sabinom Fehimović. U vrijeme kad su se upoznali, Sabina je bila
studentica matematike, kemije i fizike iz Mostara. Vjenčali su se 1941. godine.
Godinu dana nakon što je on diplomirao.
U Sarajevu je stradao u prometnoj nesreći 6.12.1913. godine.

Ćamil Sijarić je za vrijeme Drugog svjetskog rata radio kao službenik u Sarajevu,
Mostaru, Banjoj Luci i Bosanskoj Gradiški.
Godine 1945. izabran je za tajnika Suda narodne časti u Banjoj Luci. Nakon toga je
bio dramaturg Narodnog kazališta u Banjoj Luci i novinar lista “Glas”. 1947. godine
odlazi u Sarajevo gdje je radio u redakciji lista “Pregled”.
Bio je u glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji “Zadrugara”, a 1951. godine
prelazi u literarnu sekciju Radio Sarajeva i tu ostaje sve do umirovljenja 1983. godine.
Ćamil Sijarić spada u red najznačajnijih bošnjačkih pisaca. Pisac Zuvdija Hodžić je za
njega rekao da je imao nevjerojatan dar usmenog kazivanja i da bi svaku svoju
pripovijetku prvo ispričao, a tek onda zapisao.
Pripovjedačko umijeće je učio u svom rodnom kraju, što se jasno može vidjeti iz
njegove proze uronjene u jezik i mentalitet kraja iz kojeg potječe.
Objavljivao je pjesme u sarajevskim i beogradskim časopisima.
Neka od njegovih poznatijih djela su pripovijetke “Ram bulja”, “Naša snaha i mi
momci”, “Kuću kućom čine lastavice”, “Kad djevojka spava”, “Miris lišća orahova”,
“Zelen prsten na vodi”, “Francuski pamuk” te romani “Bihorci”, “Mojkovačka bitka”,
“Konak”, “Carska vojska” i “Raška zemlja Rascija”.
Posthumno su objavljena njegova djela “Drvo kraj Akova”, “Koliba na nebu” i
“Izabrana djela”. Mnoga njegova djela su izvođena u kazalištu te na radiju i televiziji,
a o njegovom književnom stvaralaštvu napisane su brojne studije, eseji i doktorske
disertacije.

Najveća postignuća
Ćamil Sijarić je dobitnik više književnih nagrada i društvenih priznanja. Njegov
pripovjedački dar se najpotpunije ostvario u njegovim pričama i romanima koji su
prevedeni na albanski, bugarski, estonski, engleski, francuski, njemački, mađarski,
turski, poljski i ruski jezik.

Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Ćamil Sijarić želio je da na umoru,
u svojim posljednjim satima zemnog života, gleda čađavi zavičajni tavan nad sobom i
da čuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, čijim je sudbinama sagradio
svoj literarni svijet. Ali, kao u inat, završio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu
jedne sarajevske ulice, poginuvši u saobraćajnoj nesreći 6. decembra 1989. godine
Postoji ta legenda da je nekad neko Ćamilu Sijariću dao Mit o Sizifu Alberta Kamija.
Kad su se kasnije sreli, pita ovaj Ćamila: “Bogati, jesi l’ osjetio apsurd čitajući
Kamija?”, a on odgovori: “Jesam. Zabrinuo sam se. Osjetio sam ja taj apsurd, pritisk’o
me, ne mogu ništa. Al’ odem kod brata u Bijelo Polje i počnem da kopam. I kopam, i
kopam, i znojim se i apsurd ode”, odgovorio je Sijarić, poput kakvog planinca iz svojih
pripovijedaka.
Prema riječima pisca Zuvdije Hodžića, Sijarić je imao nevjerovatan dar usmenog
kazivanja, pa je svaku svoju pripovijetku prvo ispričao, pa tek onda zapisao.
Pripovjedačko umijeće učio je u rodnom kraju, što se jasno vidi iz njegovih proza,
uronjenih u jezik i mentalitet tog kraja. Nigdje svijet Bihora nije vjernije oslikan kao u
Ćamilovim djelima. Iako je sloj ličnog osjetan u njegovim djelima, on je tek površina
ispod koje su naslagani slojevi magijskog i mitskog.

Ćamil Sijarić spada u red najznačajnijih bošnjačkih pisaca. Potekavši iz crnogorskog

dijela Sandžaka, iz kraja bogatog epskom i lirskom tradicijom i živom usmenom
riječju, Sijarić je još kao dječak bio u prilici upiti pulsirajuću mozaičku sliku rodnog
kraja. Priče i legende, vjerovanja i praznovjerice, običaji, anegdote, jezik, sve se je to
akumuliralo u pamćenju mladog Sijarića, rođenog pripovjedača, da bi u plodnim
kreativnim godinama koje su mu predstojale eksplodiralo u vidu obimnog i
relevantnog književnog djela. Cjelokupno Sijarićevo pripovijedanje isticalo je iz tog
magijsko-realističnog svijeta Sandžaka, svijeta iz kojeg je kao dječak izvlačio žive i
čudesne slike, sinestezirane zvuke, mirise i boje, da bi ih pohranio u jezik.

Ovdje počinje i završava se suštinska veza između piščevog života i djela. Od

gimnazijskih dana do svoje smrti, Sijarićevo mjesto prebivališta nije više nikada bio
njegov rodni kraj. Ipak, sva ta događajnost koja je došla poslije dječaštva provedenog
u rodnom Sandžaku nije uspjela da izbriše iz njegovog sjećanja duboko urezanu
prasliku zavičaja. Cijeli taj kasniji život za Ćamila Sijarića, pričaoca i pisca,
predstavljao je priliku da se kaže nešto o zavičaju.

Ram–bulja,prvu zbirku pripovedaka Ćamila Sijarića objavila je sarajevska

„Svetlost“ 1953. godine. Već ta prva knjiga pripovedaka je bila zapažena i nagrađena
je tek ustanovljenom godišnjom nagradom Udruženja književnika. Na anonimnom
konkursu „Narodne prosvjete“ osvojio je prvu nagradu za roman Bihorci .Ta nagrada
je u to vreme iznosila 1.000.000 dinara i bila je najveća novčana nagrada u
Jugoslaviji.Roman Bihorci objavljen je 1956. godine u izdanju „Narodne prosvjete“.
Druga zbirka pripovedaka Ćamila Sirajića Zelen prsten na vodi u izdanju
„Svjetlosti“ objavljena je 1957.godine, a i za nju opet dobija godišnju nagradu
Udruženja književnika. Drugi roman Kuću kućom čine lastavice Ćamila Sijarića u
izdanju „Svjetlosti“ objavljen je 1962. godine ,a te iste godine objavljena mu je i treća
zbirka pripovedaka Naša snaha i mi momci.