Dinko Šimunović

„(…) I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao ugašeno zlato, pa
vlaţne i meke baš kao svila na kukuruzima u Lugu.Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i
skakala, da bi svak, čim je vidi, pomislio na srnu makar i ne znajući kako je zovu. Ţarke joj
oči tako su se sjale te bi mislio da su za sve prije nego za san. A bilo je samo deset godina toj
Srni (…)“ (Duga)

Dinko Šimunović rodio se 1. rujna 1873. godine u Kninu, staroj kolijevci hrvatske
povijesti i kulture, no djetinjstvo je proveo u Koljanima, pitomome i poetičnome selu
Cetinske krajine, nadaleko od Vrlike. Susret s tim krajem bio je presudan za njegovo kasnije
književno stvaranje jer je u njemu pronašao riznicu motiva, likova, pa i cjelovitih književnih
sadržaja, riznicu iz koje je kao stvaratelj obilato crpio.

U obrazovanju je krenuo očevim stazama te je završio učiteljsku školu i to u

Arbanasima pokraj Zadra. Kao učitelj službovao je u Dalmatinskoj zagori produbljujući
životne doživljaje i spoznaje iz djetinjstva i mladosti. Kada se u javnosti istaknuo svojim
učiteljskim radom, pedagoškim člancima i književnim radovima, premješten je 1909. godine
kao nastavnik Obrtničke škole u Split i tu je radio do umirovljenja 1927. godine. Dvije godine
nakon umirovljenja preselio je u Zagreb gdje je umro 3. kolovoza 1933. godine.

MeĎu najznačajnijim hrvatskim pripovjedačima, posebno novelistima, nalazi se ime

Dinka Šimunovića. On je nastavljač hrvatske realistične pripovijesti i tvorac impresionističke
lirske novele. No, kako je živio i djelovao u razdoblju moderne, svojstvima moderne proze
oplemenio je i obogatio te pripovjedačke vrste. U njima je veću pozornost pridao psihološkoj
analizi i psihičkim nijansama likova kao i izražajnosti jezika, koji ne posjeduje samo
pripovjedačku nego dobiva i lirsko-ekspresivnu ulogu.Dinko Šimunovićjoš je jedna od osoba
koju možemo staviti na popis najvećih hrvatskih književnika koji su nekada živjeli i ostavili
nam svoja najveća djela kojima obogaćujemo svoj intelektualni život.

Šimunović je svojim književnim radom privukao pozornost 1905. godine i to

pripovijetkom Mrkodol, u kojoj je sumornim bojama oslikao i opisao siromašnu Dalmatinsku
zagoru. Istim je imenom prozvana i prva zbirka Šimunovićevih pripovijesti. Nakon prve
knjige pripovijesti pojavio se roman Tuđinac, u kojem je opisao autobiografski osjećaj
tuĎinstva tadašnjega intelektualca koji se ne stapa sa sredinom u kojoj je prisiljen živjeti, a
zatim su nastale knjige Đerdan, Mladi dani, Mladost, Dvije pripovijetke, Alkar, Porodica
Vinčić, Sa Krke i sa Cetine i drugo. One su u umnogome otkrile Šimunovićevu senzibilnost,
bilo da je riječ o njegovoj autobiografskoj prozi, bilo da je riječ o njem kao
slikaru najčistijega hrvatskog kraja.

Antologijske Šimunovićeve novele, kao što su

Duga,Rudica,Alkar,Đerdan,Muljika,Kukavicauvršćuju Šimunovića u vrh hrvatske proze 20.
stoljeća. Posebnom se snagom svoje izvornosti izdvajaju ženski likovi, bilo da je riječ o
veličini njihove patnje i žrtve, ili o snazi njihovih emocija kojima svjedoče svoju
individualnost.U Dugise, kako je zapisao Branko Vodnik, spajaju srebrne niti narodne bajke
s dubokom tragikom ledene zbilje.

Pripovjedački jezik Dinka Šimunovića ističe se bogatstvom svoje slikovitosti,

psihološke autentičnosti i sugestivnosti, sočnoga narodnog leksika. U njem se pripovjedna
uloga najuže povezuje s prodorom akcenata, a to sve pridonosi svježini, čitkosti i privlačnosti
Šimunovićeve proze, koja je kao realistična slika jednoga svijeta i vremena u današnjem
čitalačkom prijemu svojevrsna bajka o iščezlome vremenu i ljudima našega prostora.

D. Šimunović: MULJIKA (Savremenik, 1906.)

 Književna vrsta: jedna od najlirskijih hrvatskih pripovijedaka

 Mjesto radnje: manastir Draga i okolna sela
 Vrijeme radnje: oko 1905. godine

„U Drazi su ţivjeli, u čitavom kraju poznati namastirčani, ljudi jedri i krepki, čije su
se djevojke udavale već od 14 godina. Jedino je mlinareva kći Boja bila drugačija, vitka i
blijeda - zbog čega su namastirčani drţali da je bolesna te su je, zbog takvog izgleda prozvali
Muljikom. Zato su svi mislili da se nikad neće udati, ali u nju se ipak zaljubio krčmarev
sinIlijica, koji se upravo vratio iz vojske te je imao drugačije estetske kriterije o ljepoti od
ostalih namastirčana. Naposljetku je Ilijica, unatoč otporu roditelja ipak oţenio Muljiku, ali
ona naskoro umire.“

 muljika = mekani bijeli kamen vrlo krhke strukture

„Posjela cura, brate, pa što da ti drugo kaţem. » No nevjeste sa 30 godina su puke

starice, ali ne smeta, samo da mogu raditi. Liječnika ovdje nije bilo. Namanastirčanin Musa
liječio je rane kojih je ovdje bilo dosta od kolaca i noţa, a za druge bolesti, ovdje se nije
znalo. Musa se nije jedino razumio u bolest što ju je imala mlinareva kći Boja od 14 godina.“

 TEMA: podreĎeni položaj žene u patrijarhalnom društvu Dalmatinske zagore, opis

ljudi i kraja u kojem žive te izdvojen lik Muljike i razvoj priče o njezinoj sudbini
 problematika koja se obraĎuje u djelu: opis prilika i života ljudi u seoskoj sredini koji
se oblikuju u neposrednom odnosu prema tradicionalnim društvenim zbivanjima

- lirski opis krajolika s idiličnim pastoralnim prizorom

- uloga dijaloga Ilije i Boje s govornom karakterizacijom likova
- senzualnost namanastirčana
- lirska poanta opisivanja groba mlade Boje

Oslikavaju se raznolike pojave na selu. Odnos sela i grada, tuĎinstvo ineukorijenjenost

te položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo, tradicija.Šimunović u gradnji likova
koristi pejzaž gdje se likovi i krajolik se nadopunjuju i prožimaju.Suprotstavljanjem Bojinog
lika i ostalih djevojaka u Drazi Šimunović daje portret djevojke koja je drugačija i na fizičkoj
iduhovnoj razini. Njezina nježnost i krhkost u selu se prepoznaje kao slabost odnosno
bolest.Bojina tragična sudbina ubrzana je Ilijičinom ljubavlju - mladi seljak iz Drage izbivao
je tri godine te se vratio drugačijega izgleda i ponašanja; teži da bude drugačiji.

U svojim djelima Šimunović je uspio je iskazati svoj odnos prema dramskomkao

Krleža- promatranje i objektivno opisivanje dogaĎaja u prirodi i ljudskih osjećaja.Opisivanje
prirode kao što je to radio Turgenjev. Uvjeravamo se da sve njegove priče, bez obzira na
različite fabule, imaju nešto čvrsto i zajedničko: sličnost pasivnih, nedovoljno snažnih u
odnosu prema životu karaktera glavnih junaka, što obično rezultira tragičnom poantom,
pobjedom surovosti prirode ili života nad tim povučenim, slabim, neotpornim ljudskim
jedinkama.

 ANALIZA JEZIKA I STILA:

- epiteti: strma, zavojitom, dubokom, stara, malena, crna

- usporedba: kao spuţ

- onomatopeja: ćukne, zakrikne

- narodne pjesme: ''- Što go-vo-ri maj-ka tvo-ja..., - i prvi jugovi zanose zvonke glasove, gore
među kukovima, mrkim i ozbiljnim, kao i stara turska gradina u bršljanu. - Mi-le mo-ja, mi-le
mo-ja... - vraća se pjesma i tuţna i vesela, kako se kome bude ili gase nade u srcu.''

 KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

BOJA: „Nije bila ni crvena ni jedra kao druge, ne leţi nikada, hoda hitro, gleda blago, ali
bistro, pa moţda i nije bolesna. Vitka je i bijela, krupnih očiju, no namanastirčani kaţu da je
suha i ţuta. U drugih se oči ne vide od mesa, crvene su kao kukurijek, potuku se za uţe ili
sjekiru, a ona nije takova. Bit će da je bolesna. I zato su je nazvali Muljika jer je bijela kao
muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli kao mramor, a namanastirčani: muljika, pa
muljika!» Govorilo se, da je i njezina majka takva. (...) 'I kosa je u nje nekako čudnovata;
valovita, smeđa, ne lašti se. A u drugih lijepo namazana, čvrsto zategnuta i svijetlocrna.
Druge diţu cijelu vreću brašna kao pero na konja i za ušima im veliki crljeniđuli*, a Muljika
ozlijedi prste dok prihvati petlje od vreće.''

JOVIŠA: „Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, tako je uvijek pred ocem bila kriva.
Otac ju je Joviša u početku volio, a kasnije tukao, pogotovo kad bi se napio u krčmi pored
mlina.“
ILIJA (EliasKurtović): „Nikada ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i češalj i mast kojom je
mazao brkove i kosu pa šetao u šumi. Nosio je svoje vojničko odijelo: tijesne bijele hlače,
modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mu je, kao
kod svih namastirčana, bilo okruglo i crveno. (...) ''Ilijica nije imao dugo i ţuto bolesno lice,
već puno, okruglo i crveno; ni prsi upale i kašljucave već visoke i zdrave, ali je ipak bio svoje
ruke psiholog, barem kad mu je to sluţilo.''

Pročitat ćete o Dinku Šimunoviću te ćete u svoje bilježnice napisati kratko o njemu te
nabrojati njegova djela.

U čitanci, na 283. stranici, nalazi vam se njegova pripovijetka Muljika koju ćete pročitati te
odgovoriti na pitanja:

1. Čime je Šimunović motivirao Muljikin fizički lik i njene postupke?

2. Jeste li u nižim razredima čitali neku Šimunovićevu pripovijetku? Ako jeste napisat
ćete koju i prokomentirati ju!

Odgovore na pitanja šaljete na magdalena.91@live.com 30.4.2020. godine.

Sretno!

Profesorica

Magdalena Marošević