Srednja ekonomska škola Sarajevo

Predmet: Bosanski jezik

“Ana Karenjina”- Lav Nikolajevič Tolstoj

Predmetni profesor: Dženana Tanović - Hamzić Učenik: Fahrija Hrnjić III1

I-Teza

a) Biografija i bibliografija
Lav Nikolajevič Tolstoj rođen je u mjestu Jasna Poljana u pokrajini Tula kao četvrto od petero djece.
Njegova obitelj bila je plemićkog porijekla. Naime, titulu grofa njegovim precima dodijelio je u 18.
stoljeću osobno Petar Veliki. Tolstojevi roditelji umrli su dok je još bio dijete pa su ga stoga odgojili i za
njega se brinuli rođaci. Možda i zbog toga njegov život obilježen je brojnim ljubavnim vezama stoga
ćemo u ovoj biografiji najveću pažnju posvetiti upravo tom aspektu njegovog života. Polazeći u prikaz
njegovog sentimentalnog života kronološkim redom zapažamo da je već u svojoj osmoj godini vatren i
osjetljiv, upoznao nježnost i gorčinu ljubavi. Bila je to ljupka devetogodišnja Sonječka Kološin. Pored nje,
plavuše baršunastih očiju, osjećao je duboku radost i savršenu sreću. Kad je bio daleko od nje dovoljna
mu je bila i sama pomisao na nju pa da mu se oči napune suzama. Kasnije je osjetio ljubav prema maloj
Ljubovi Isljenjevoj koja je stanovala u susjedstvu. Divio joj se mnogo, ali je bio strašno ljubomoran kada
je ona poklanjala svoju pažnju drugome. Jednog dana, vidjevši je kako s balkona razgovara s nekim
dečkom u bijesu ju je udario tako snažno da je pala s balkona. Zbog toga je Ljubova šepala više godina.
Ono što je zanimljivo jeste da će mu ona kasnije postati punica. U svojoj 18. godini počinje mnogo patiti
zbog svoje ružnoće - širokog nosa, debelih usana i sivih malih očiju. U prisustvu žena postaje stidljiv i
zbunjen. Ali aristokratsko podrijetlo i mogućnost kretanja po mondenskim skupovima davalo mu je
privilegije da upozna ženski svijet poput Don Juana. U to vrijeme često je zamišljao da je zaljubljen, bilo
je dovoljno samo da sretne neku ženu. Prvo je bio zaljubljen u Aleksandru, sestru svoga prijatelja, zatim
u jednu udanu ženu, pa nakon toga u nasmijanu Zinaidu, prijateljicu svoje sestre Marije. Iako je bio
osjetljiv prema ljepoti Zinaide cijenio je njenu blistavu inteligenciju, humor I sklonost ka poeziji. Najviše
je volio s njom voditi duge i beskrajno strasne razgovore. Međutim stvarnost nije bila tako uzvišena.
Razdiran snažnom I vatrenom senzualnošću prepustio se porocima. Udvarao se damama, spavao sa
sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnaestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova
tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću. Obuzdavši svoja čula
pisao je u svom dnevniku: Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati
se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge
poroke ako ne žene. Nije dugo trajao taj njegov povučeni život.

Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije

zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva
porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izgubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća. Ona će
ga držati godinama. Boraveći zimi u Moskvi i Petrogradu najčešće je završavao svoje večeri kod Cigana, s
prijateljima i djedom svoje buduće žene. Napuštajući balove i šarmantne djevojke, odlazio je u krčme po
predgrađima Petrograda. Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su
za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu, koja mu se nije skidala s krila. Ako
se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k
ženama, nije mogao odoliti. 20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim
kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana! Vrativši se balovima i
mondenskim skupovima, uobražava da je zaljubljen u jednu ženu iz visokog društva, i to u kneginju
Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastat će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio na
Kavkazu artiljerac, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač - tatarske
djevojke, za koje se počeo veoma interesirati. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih
kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i
pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je
odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio
zaljubljen nije pomišljao ovu kavkasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju
mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u
Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. Ona me strašno uzbuđuje, zapisao je.
Romansa započeta prije šest tjedana završila je kao I mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se
mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac, zapisao je: Nestajao bi na jedan ili
dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je
bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip... Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim
razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju,
dernjavu idjevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag
krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinstva, Ljubovu Isljenjevu, koju je
prije 20-ak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke.

Kako je volio djecu igrao se s njene tri djevojčice: Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas
posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja. Šest
godina kasnije jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postat će njegova supruga. U
Moskvi je imao jedan drugi susret. Flertao je sa sestrom svog prijatelja, Aleksandrom. Bila je udana i
postala kneginja Aleksandra Obelenska. Susret s njom ostavio je snažan dojam. Nastavili su flert, ali sada
već mnogo strasnije. Vrativši se u svoje rodno mjesto Jasnu Poljanu rađa se idila koja će dugo potrajati, s
Valerijom - prvom susjedom. Imao je ozbiljne namjere oženiti se s njom. Sve to nije mu smetalo da nekoj
od bezbrojnih seljanki na njegovom posjedu da znak da dođe u sjeno, jer ga je više nego ikad mučila
pohotljivost. I s Valerijom je prekinuo, ne baš elegantno - jednim pismom i bijegom u Pariz. Tamo
posjećuje pripadnike, tada mnogobrojne, ruske kolonije gdje upoznaje mladu kneginju Livov. Jedno
vrijeme zanosi se ženidbom s njom. Ali redaju se poznanstva: gospođica Fitz- James, čije su ga noge
obarale; pa jedna umiljata dama s velikim grudima... Volio je lutati ulicama Pariza gdje je jednom
prilikom sreo ženu koja ga je do te mjere uzbudila da ju je pratio satima. U Ženevi upoznaje kćerke svog
rođenog djeda, Elizabetu i Aleksandru Tolstoj. Aleksandra, stara 39 godina imala je lijepe oči, topao glas,
profinjen ukus, izvanrednu učtivost i takt dvorskih ljudi; ukratko sve osobine koje je Tolstoj cijenio. Bila je
u prisnoj vezi s Dostojevskim i Turgenjevim. Ovo prijateljstvo ubrzo se pretvorilo u jednu jaku
sentimentalnu vezu. U to vrijeme, po engleskom receptu, bilo je normalno da se netko zabavlja s
rođenom tetkom. Pored nje je, kad god bi to bilo potrebno, zaboravljao lakomislenu Valeriju. Ah kad bi
Aleksandra bila deset godina mlađa, sigurno bih se oženio, zapisao je u svoj dnevnik. Dosta dugo ostat će
prijatelji i često će se dopisivati. U Ženevi je imao kraće sentimentalne veze s izvjesnom Engleskinjom
Dorom i jednom bucmastom i veselom sluškinjom. Mondenska i seoska zadovoljstva ipak nisu mogla
prikriti prazninu njegova života. Sve češće je bio opsjednut mislima o ženidbi. Nakon dugih i čestih
odlazaka kod nekadašanje ljubavi iz djetinstva - Ljubuške, Tolstoj, sada već ozbiljan grof u srednjim
godinama, s ugledom već poznatog pisca očarava njene već odrasle kćerke. Sve su bile lijepe. Najstarija,
pravilnih crta lica, hladne ljepote, samouvjerena, inteligentna i zainteresirana za književnost zvala se
Liza. Sonja je bila bez sumnje najljepša i veoma nadarena za umjetnost. Najmlađa Tanja, još je bila na
granici djetinjstva i ozbiljnosti. U prvo vrijeme, pažnju je poklanjao Lizi, tako da su i ona i njeni roditelji
bili uvjereni da Tolstoj dolazi zbog nje. Kasnije je Tolstoj otkrio svoje simpatije prema Sofiji. Tako će doći i
do prosidbe. Saznavši da grof traži Sofijinu ruku Liza je briznula u plač i bijesno je savjetovala sestri da ga
odbije. Ne slušajući je Sofija, sve sretna, ipak je pristala. Na Sofijinim zarukama Liza je teška srca zagrlila
svog budućeg šogora.

Pred vjenčanje, na Sofijino inzistiranje da pogleda njegov dnevnik Tolstoj je bez ikakvog otpora pristao.
Mlada i naivna, ne poznavajući život, iz pera tog čovjeka od 35 godina koji će za koji dan postati njen
suprug otkriva najbrutalniju I najgrublju stranu njegovog života. Najviše ju je pogodilo što je njen
zaručnik daleko od oličenja junaka iz legende koju je ona sebi stvorila, tijekom posljednja tjedna prije
braka doživljavao s nekom seljankom vražje seksualne strasti. Njena ljutnja prerasla je u neizvjesnost
kada se na dan vjenčanja mladoženja nije pojavljivao. Sa zakašnjenjom od nekoliko sati stigao je i brak je
sklopljen. Može se reći da je u to vrijeme njihova ljubav bila jaka i obostrana. Međutim jedna tako
snažna ljubav morala je platiti svoj danak ljubomori. Sofija je neprekidno mislila na žene koje je Lav volio
ili poznavao prije nje. Naročito je mrzila Aksinju, kojoj je dao jednog sina, tu prostu i debelu seljanku, tri
godine ljubavnicu njenog muža. Jednog dana ju je prepoznala među seljankama koje su bile pozvane da
izmjene pod u kući. Krv joj je uzavrela I nastale su scene koje je Tolstoj mrzio iz dna duše. Pomisao na
muževljevu nevjeru s Aksinjom, ili nekom drugom seljankom, proganjala ju je. Prerušavala se u seljanku,
navukla maramu na oči i išla za njim cestom kako bi vidjela da li će je pozvati da pođe s njim u šumarak.
Sofijina mlađa sestra Tanja često je dolazila na njihovo imanje. U to vrijeme, koje se može nazvati
vremenom Tolstojeva stvaralaštva,Tanja je imala velikog utjecaja. Pisac je volio dugo pričati s ljupkom
Tanjom. Slušajući je pisac je mislio na Natašu Rostovu iz njegovog budućeg romana Rat i mir. Bilježio je
njena osjećanja, pokrete, kratku prošlost. Kad je Sergej, stariji Tolstojev brat, ponudio ruku Tanji, Sofija
se naročito radovala jer je bila ljubomorna na svoju sestru čije je društvo njen muž i previše volio. U to
vrijeme imao je jednu šarmantnu sekretaricu koja mu je mnogo pomagala u njegovu radu, ali na Sofijino
inzsitiranje da je otpusti Tolstoj je popustio kako se ne bi prepirao. Koliko god je Sofija bila ljubomorna,
Tolstoj je bio još više. Ona još uvijek relativno mlada, srela je nekadašnjeg obožavatelja - mladog
poručnika Polivanova, koji je bio veoma nestrpljiv. Erupcija bolesne Tolstojeve ljubomore dostigla je
kulminaciju, ljubomora je graničila s taštinom. Kako su godine njihova braka prolazile oni su se sve više
međusobno udaljavali. Oboje su se osjećali odvojenim i usamljenim. Tolstoj joj nije imao što za
predbaciti ali je sve manje tražio njeno društvo. U to vrijeme hvata ga manija bježanja od svoje supruge.
Sofija, sada već u godinama, majka trinaestoro djece, biva sve nervoznija. Pored ove histerične žene
Tolstoj će ipak ostati samo zahvaljujući djeci. Ipak pred kraj života pobjeći će od nje i završiti na nekoj
maloj ruskoj seoskoj željničkoj stanici Astapovo, svoj veoma buran život 7.studenog 1910. godine zbog
upale pluća. Sofija će tada primiti telegram u kojem će pisati samo: Umro Tolstoj. U bivšem Sovjetskom
Savezu objavljena zbirkanjegovih djela sadrži 90 svezaka.

Djetinjstvo (1852.)
Dječaštvo (1854.)
Mladost (1856.)
Sevastopoljske pripovijetke (1855. – 1856.)
Obiteljska sreća (1859.)
Kozaci (1863.)
Polikuška (1863.)
Rat i mir (1864. – 1869.)
Otac Sergije (1890. – 1898.)
Ana Karenjina (1873. – 1877.)
Smrt Ivana Iljiča (1884. – 1886.)
Vlast tame (1886.)
Plodovi prosvjete (1886. – 1889.)
Kreutzerova sonata (1888.)
Gospodar i sluga (1895.)
Uskrsnuće (1889. – 1899.)
Živi leš (1900.)
Hadži Murat (1896. – 1904.)
Krug čitanja (1903.)

b) Odlike i predstavnici realizma

Realizam (termin potječe iz latinskog jezika res – stvar, realis – stvaran, predmetan) u znanosti o
književnosti javlja se u više značenja.
Kao književnopovijesni tipološki pojam označava:.
-književni i umjetnički pravac koji nastoji stvarnost prikazati vjerno, bez strasti, objektivno i
bezlično
- književnu epohu u kojoj dominira pravac realizma između tridesetih I devedesetih godina 19.
stoljeća
- stilsku formaciju, odnosno književnopovijesnu cjelinu s nadindividualnim I nadnacionalnim
stilskim jedinstvom
Termin realizam prvo se javlja u filozofiji 18. stoljeća, dok se u književnosti primjenjuje tek od
19. stoljeća. Friedrich Schiller i Friedrich Schlegel među prvima upotrebljavaju ovaj pojam.
Govoreći o “realizmu u pjesništvu” ovim se pojmom označava suprotnost idealizmu.
U francuskoj kritici pojam realizam susrećemo u jednom članku časopisa“Mercure francais” iz
1826. godine. Međutim, značenje književne škole ili pravca u Francuskoj dobiva tek u
raspravama koje su se vodile oko Courbetovih slika, i posebno zahvaljujući člancima
Champfleuryja objavljenim u njegovoj knjizi Realizam (La Realisme, 1857). U anglosaksonskim
književnostima termin realizam javlja se 50-tih godina 19. stoljeća, iako pokreta pod tim
nazivom nema sve do 80- tih godina 19. st. U njemačkoj književnoj kritici javlja se termin poetski
realizam u značenju suprotnom od onog koje je realizmu pridavala francuska kritika. U Italiji se
80-tih godina javlja realizam pod nazivom verizam. Pisarev svojim djelom »Realisti» (1864.)
uvodi pojam realizam u rusku književnu kritiku, s tim što kod njega to još uvijek nije
književnopovijesni termin, nego oznaka za idejni stav dijela ruske inteligencije. Šenoa je prvi
uporabio ovaj pojam u Hrvatskoj 70-tih godina 19. stoljeća, u kojoj se kao pravac realizam
formirao tek početkom 80-tih 19. stoljeća. Pojam realizam uvodi u srpsku književnu kritiku
Svetozar Marković (»Pevanje i mišljenje«, 1868.; »Realnost u poeziji« 1870.). Početkom
tridesetih godina sovjetska znanost o književnosti usvojila je tipologiju metoda koje se u
povijesti izmjenjuju. Utvrđuje se da je realistički pristup prisutan u zapadnoeuropskoj
književnosti od Ilijade i Odiseje do pisaca dvadesetog stoljeća. U teorijskim se raspravama
govori o «antičkom realizmu», «realizmu u srednjovjekovnoj književnosti», «realizmu
renesanse», «prosvjetiteljskom realizmu», «romantičnom realizmu», «magičnom realizmu». U
usvojenoj sovjetskoj tipologiji metoda realizam je suprotstavljen modernizmu u suvremenoj
književnosti. Međutim, francuski marksist R. Garaudy u svojoj knjizi »Realizam bez obala«
primjenjuje pojam realizam i na modernu književnost (djela Kafke i dr.). Za Ericha Auerbacha
(»Mimesis«, 1946.) pojam realizam jest izvanvremenska i nepovijesnakategorija.
Postupno širenje značenja pojma zahtijevalo je da se uvijek točno odredi u kojem značenju je
termin «realizam» upotrijebljen.
Za razliku od romantizma u realizmu prozni književni oblici ostvaruju dominaciju – roman,
pripovijetka, novela. Fabula je podređena temeljnom postupku realizma – otkrivanju likova.
Fabula se oblikuje tako da se lik podjednako prikaže i osvijetli i kao društveno, i psihološko i
intelektualno biće. Svojstvene su joj socijalno-psihološke motivacije. Ističe se čovjekova
uvjetovanost društvenom i prirodnom sredinom. Deskriptivnost (opisi pejzaža, enterijera,
portreta, karaktera, sredine, atmosfere) u realizmu je u funkciji socijalno-psihološke
karakterizacije. Odlikuje se fotografskom preciznošću i detaljnošću. Česti su primjeri
metaforičke karakterizacije kada se opisom ambijenta predočavaju karakterne osobine ili
psihološko stanje junaka.
Realisti stvaraju reprezentativne književne likove - Eugen de Rastignac I Eugenija Grande
(Balzac), Emma Bovary (Flober), Julien (Stendhal), Ana Karenjina (Tolstoj). Realistički likovi nisu
nosioci samo jedne karakterne osobine, već niza različitih, često iznenađujućih osobina. Oni nisu
jednodimenzionalni, već reljefni i višedimenzionalni. Realistički oblikovan lik je promjenljiv i
prikazan u svom razvoju. Fabula se često i zasniva na praćenju promjena kroz koje realistički lik
u odnosima s drugim ljudima prolazi. U skladu sa socijalno-psihološkim motivacijama likovi
otkrivaju različite osobine u interakciji s drugim likovima.

c) Značaj Tolstojevih djela za svjetsku književnost

Prvih 10-12 godina nakon braka stvara “Rat i mir”; i “Anu Karenjinu”. Na prijelazu ove druge ere
Tolstojeva književnog života nalaze se djela začeta davne 1852. i dovršena 1861.-1862. “Kozaci”,
prvo od djela u kojima je Tolstojev veliki talent dosegao veličinu genija. Prvi put u svjetskoj
književnosti s takvom vedrinom i sigurnošću prikazana je razlika između slomljenosti kulturne
osobe, odsutnosti u njoj snažnih, jasnih raspoloženja i neposrednosti ljudi bliskih prirodi. Tolstoj
je pokazao da uopće nije osobitost ljudi bliskih prirodi da su dobri ili loši. Nemoguće je nazvati
dobre junake djela debelog poletnog konjokradice Lukashka, neku vrstu raskalašne djevojke
Maryanke, pijanice Eroshke. Ali ni oni se ne mogu nazvati lošima, jer nemaju svijest o zlu;
Eroshka je izravno uvjerena da “;ni u čemu nema grijeha”;. Tolstojevi Kozaci su jednostavno živi
ljudi, u kojima niti jedan duhovni pokret nije zaklonjen odrazom. “Kozaci” nisu pravovremeno
ocijenjeni. Tada su svi bili previse ponosni na “napredak” i uspjeh civilizacije da bi ih zanimalo
kako je predstavnik kulture popustio pred moći izravnih duhovnih pokreta nekih poludivljaka.

II TEZA
a) Fabula
Ana dolazi u kuću svoga brata Stive Oblomskog ne bi li pokušala spasiti njegov brak. Stivina žena
Doli saznala je da ju muž vara. Ana je dobra majka, lijepa i šarmantna žena.U braku je s
Aleksejem Aleksandrovičem Karenjinom, hladnim i uglađenim čovjekom, kojem je jedino stalo
do njegovog ugleda. Njihov brak je pun razumijevanja, ali nema ljubavi. Aninu strastvenost guši
njegova suzdržanost. Kiti, mlađa Dolina sestra, dolazi na ples očekujući pažnju grofa Vronskog I
zaruke. No, ples je bio veliko razočaranje za Kiti. Ostala je razočarana jer je Vronski plesao s
Anom i bilo je jasno da mu se Ana sviđa. Kad je Ana uvidjela zaljubljenost u očima Vronskog,
žurno napušta ples prije večere i drugog dana otputuje iz Moskve. Vronski je slijedi istim
vlakom. U Ani je probuđena strast i ona se neće moći suzdržati otkrivši ponovo u sebi ženu i
strast za životom. U početku se veza odobrava, ali kad to postane ozbiljno ljudi ih počnu
osuđivati. Karenjin moli Anu da prikrije vezu s Vronskim zbog skandala koji bi naštetio njegovom
ugledu. Ana ostaje u drugom stanju i to saopćava Vronskom. Ana razdirana moralnim dilemama
rađa, te u bunilu moli muža za oprost. Karenjin prihvaća dijete kao svoje. Vronski se pokušava
ustrijeliti, a Ana zbog toga napušta muža i odlazi s Vronskim živjeti u Italiju. Muž joj ne dopušta
uzeti sina sa sobom, kojeg sam osobito ne voli, ali to čini iz inata i pakosti. Na kraju se povlače
na seosko imanje gdje vode ekstravagantan život. Međutim, njihov odnos postaje sve mračniji,
osuđuju jedno drugoga zbog propuštenih prilika. Vronski zlovoljan i nezadovoljan činjenicom da
njegov sin nosi ime Karenjin, traži od Ane da se službeno razvede. Karenjin ne pristaje na
razvod. Ana čezne za sinom, ne može dobiti razvod, izopćena je iz društva u kojem je navikla
biti. Zbog toga postaje razdražljiva I ljubomorna osjećajući njegovo nezadovoljstvo. Kažnjava
Vronskog zbog odvojenosti od svega na što je navikla. Vođena teškim psihološkim stanjem I
razočarana, baca se pod vlak. Vronski, užasnut tragičnim krajem svoje ljubavi, prijavljuje se u
srpsko-turski rat.

b) Glavni likovi
Ana Karenjina - je, šarmantna, obrazovana žena, dobra majka i supruga i uživa ugled u društvu.
Svi su je smatrali za izuzetnu ženu, a u očima Vronskog, ona je veoma lepa, graciozna,
elegantna, lice joj je milo, umiljata, sa divnim osmijehom na licu. Njena smirenost I
jednostavnost skrivaju njene unutrašnje nemire. Ona je predivna žena koja nasuprot merilima i
osudama društva dopusti da ljubav nadvlada razum i zbog toga na kraju ipak pati i tragično
okončava svoj život.
Vronski- naočit, šarmantan, opisan kao „savršen primerpozlaćene mladosti Peterburga“.Iako
ima intenzivne interese — trke konja, politika,njegov puk — život Vronskog zavisi od raznih
samozadovoljstava. Nema unutrašnju srž identiteta, Iako odustaje od svog naloga, on to čini
samo da bi tražio zamjensko zadovoljstvo - svoju strast prema Ani. Nedostatak samokontrole
Vronskog znači da mu nedostajeprimarna samoodgovornost: stoga je nesposoban za
odgovornost prema drugima. Njegova ograničena dubina je ono što postavlja njegov sukob s
Anom. U nedostatku osjećaja ličnog značaja, on ne može svoju ljubav učinit značajnom. Na
kraju romana, Vronski, koji sada shvata svoju krivicu za Aninu smrt, suočava se sa životom koji
je njegova sopstvena ograničena priroda učinila tragičnim.

c) Sporedni likovi
Ljevin - Ljevin je poticao iz poznate vlastelinske porodice koja je bila u prijateljskim odnosima s
Ščerbackijevima. Pošto je bio prijatelj Aleksandrovog sina, poznavao je sve tri njegove kćerke od
malena. U svaku je svojevremeno bio zaljubljen, ali je samo ljubav prema Kiti ostala zastalno. Za
njega su se sve žene dijelile u dvije grupe: Kiti i sve ostale. On je znao da je ona prisutna i kad je
ne vidi "kao što isto znamo da je Sunce noću tu, iako ga ne vidimo".
Levin je volio selo, a gnušao se života u gradu. Najljepše mu je bilo kod kuće. Bio je mišljenja da
se sve u životu mora zaraditi, a ne živjeti na račun nečega što je neko drugi stvorio. Ideal svako
domaćice I majke predstavljala mu je sopstvena mati koju je rano izgubio. Levin je imao dva
brata: Nikolaja Levina I po majci Sergeja Ivanoviča Kozniševa i jednu sestru u inostranstvu. Sa
Nikolajem se susreće nakon neuspijele prošnje. Na selu, nakon dolaska iz Moskve, radi naporno,
samo da bi zaboravio Kiti.
Levin je kao i Ana tražio smisao života. Njih dvoje su se čudili i protivili ustrojstvu društva, ali kao
individualisti s određenom mjerom egoizma, nisu postigli velike promjene.
Kiti - Kitty liči na Sonju, Tolstojevu ženu, a scena udvaranja u četvrtom dijelu je autobiografska.
Iako Kittynom liku nedostaje Annin interes, ona je važna kao primjer uspješne žene. Poput
Karenjina, Kitty je jednom prihvatila spiritualističku religiju kako bi prevladala poniženje
neuzvraćene ljubavi, ali je onda prihvatila svoju žensku sudbinu. Njena ženstvenost, usmerena
ka ciljevima porodične sreće, nikada se ne spušta na nivo sebičnosti kao kod Ane. Kittyna
nepromišljena zaljubljenost u Vronskog ima dramatičnu funkciju da joj omogući da prepozna
Levina kao svoju pravu ljubav. Kiti odbacuje prevaru I iluziju gradskog života i prati Levina u selo.

d) Odnos među likovima (Ana-Vronski; Ana-Aleksej, Kiti-

Levin)
Ana- Vronski
Vronski je svu svoju ljubav i potporu pružao Ani. Ana je bila također zaljubljena u njega ali uz to
je imala i dužnost prema svom sinu i suprugu. Ipak ona se opet posvetila Vronskom i javno
izjavila ljubav prema njemu, te je tako u toj fatalnoj ljubavi i izgorila. Ana s vremenom postaje
sve nezadovoljnija, razdražljiva i nesretna s Vronskim. Njihova ljubav nije mogla da se održi, nisu
mogli zajedno a nisu mogli ni odvojeno, i u tome leži sva tragedija njihovog odnosa.
Ana-Aleksej
Njihov odnos je korektan ali bez ljubavi. Brak Ane i Alekseja gledamo kao samo neku vrstu
obaveze koja je nastala iz obostrane koristi i koja je funkcionisala dok se Vronski nije pojavio.
Aleksejev odnos prema Ani je samo formalan a njihov brak je monoton i dosadan, Aleksej je bio
hladan i bezosjećajan dok je Ana trazila potpunu predanost i odanost u braku. Društvo je imalo
velik uticaj na Alekseja, te mu je važnije bilo šta će drugi govoriti o njegovom braku nego
njegova sama sreća u braku s Anom, pa je i to dovelo do ovakvog njihovog odnosa.
Kiti-Levin
Pojam idealnog braka u knjizi predstavlja brak Kiti i Levina. Pored malih smetnji Levin i Kiti žive i
uživaju na selu, vjerni su jedno drugome i imaju brak o kakvom svi sanjaju.
III TEZA
a) Historijske okolnosti u kojima se realizira roman
Ana Karenjina je roman sa suvremenom tematikom u kojoj je središnja tema preljub glavnog
lika Ane, a zbog čega biva odbačena od strane društva da bi na kraju doživjela tragičan kraj.
Paralelno s pričom o destruktivnoj ljubavi Ane i Vronskoga, odvija se još jedna ljubavna priča
između Levina i Kiti, izgrađena na nesebičnoj ljubavi. Radnja romana L. N. Tolstoja smještena je
u sedamdesete godine 19. Stoljeća u Rusiji, a bez obzira što se svi likovi kreću u istoj sredini,
priče ne ovise jedna o drugoj. One su samo komentar jedna na drugu.
Glavni dio romana čine pitanja o prihvaćenim i neprihvaćenim ponašanjima žene i muškarca u
društvu, zbog čega “;Anu Karenjinu” mnogi uspoređuju s romana Flauberta, “Gospođa Bovary”.
Oba romana imaju nekoliko dodirnih točaka, a osim iste teme u jednom i drugom glavni likovi
su nesretne žene, koje nakon što pronađu sreću bivaju kažnjene od strane društva.

b) Etničko-moralni problemi u djelu