Radnja romana Posljednji Stipančići smještena je u prvo desetljeće 19. stoljeća.

Usmjerena je na propadanje jedne patricijske obitelji te seže daleko u prošlost, u

zadnja dva naraštaja ove obitelji. Većina radnje prati obitelj u prvim desetljećima
19. stoljeća, opisujući vjerno i opsežno sve pojedinosti društvenog i političkog
života i sredine u kojoj se likovi kreću.

Kroz vjerne opise mogu se pratiti sva zbivanja na političkoj sceni Hrvatske kao i
pojedina previranja i ratni utjecaji na cijelu naciju, ali pokazani kroz život i
djelovanje jedinog nosioca radnje, Ante Stipančića. Nakon pročitana romana ostaje
gorak okus praćen sjećanjem na odnos društva prema pojedincima i obrnuto, odnos
između supružnika, odnos oca prema djeci koji je sve samo ne roditeljski, a iznad
svega, odnos sina prema majci i sestri. Silno bogatstvo koje je bilo naslijeđeno i
sav je ponos ove obitelji koja sve svoje nade i snove polaže u sina jedinca koji
postaje “sin razmetni”, te sebe i svoju obitelj svojim lakoumnim načinom života
dovodi na prosjački štap ne mareći nakon očeve smrti ni za bolesnu sestru ni za
mater koje žive u najgoroj bijedi i to sve zbog njega.

Kompozicija romana sastavljena je od šesnaest odlomaka od kojih se prva dva i

zadnja dva povezana istom tematikom – već osiromašenim ženama obitelji
Stipančić.

U narednim poglavljima pisac nas polako upoznaje s povijesti svoje obitelji, s

društvenim statusom koji pokazuje sve bogatstvo, sjaj i raskoš kršenja mladog
nasljednika Juraja u kog su položene sve nade za budućnost. Društvo onog
vremena živjelo je u sukobu između utjecaja tuđinaca i domaćeg društva. Tuđinci
svojim nametanjem govora, kulture i načina života novog sjaja podjarmljuju
domaćina i nameću mu nenametljivo svoju volju sve dok se ne počinje buditi
nacionalna svijest i potreba za zaboravljenim jezikom.

U romanu je prisutno mnogo raznih književnih tehnika, od pripovijedanja,

opisivanja, lirike i elemenata drame, tako da radnja uvijek ima neki ritam i akciju.
Mnogi likovi koji se povlače kroz roman iz različitih su društvenih slojeva, ali
glavni nosioci radnje su svakako otac, majka, kći i sin Stipančić. Kroz njihove
živote jasno se ukazuje i socijalni status pojedinaca tog doga. Muški likovi, otac i
sin, simboli su hladnoće, egoizma, narcisoidnosti i mase negativnosti u odnosu
prama majci i sestri. One su čiste suprotnosti muškim članovima. Zrače prisnim
odnosom, povjerenjem vjerom i tradicijom obitelji koju samo one poštuju. Odnos
oca i kćeri je hladan. Ante se prema ženskom dijelu porodice odnosi kao prema
komadima namještaja. Kćer mu je smetnja, u mnogočemu je zakinuta radi sina
kome otac polaže sve nade za budućnost.
Otac i sin su ljudi bez duše, bez morala. Oni ne poznaju istinske vrijednosti
obiteljskog života. Juraj, kao dijete lišen je majčine ljubavi očevom zabranom. Kao
odrasli muškarac ne osjeća ništa naspram majke i sestre koje umiru. Sestra od
bolesti a majka kao prosjakinja. Svojim načinom smrti Valpurga je kompletirala
cjelinu svog bogatstva. Od najviših i najbogatiji društvenih slojeva ogrezla je ni
kriva ni dužna u najdublje siromaštvo.

Književni elementi
Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Vrijeme radnje: zima 1834. godina

Mjesto radnje: Senj

Tema: propast nekada bogate obitelji Stipančić

Ideja: loš odgoj može obitelj odvesti u propast

Kratak sadržaj, citati

U maloj sobici, Valpurga, žena patricija Stipančića, bdije nad svojom boležljivom
kćerkom Lucijom. Sobica je zagušljiva, a Valpurga je još kadi sa “…isparinama s
peći, po kojoj Valpurga pospe sad nešto smrvljena sladora, a sad je polije octom, te
od kađenja borovnicom. Odbila je pomoć liječnika koji je tražio da se soba redovito
zrači (…) ona je bila uvjerena da je prehlada jedan jedini izvor svim teškim
bolestima.”

Jedina služavka Gertruda svojim je dolascima razbijala monotoniju svakodnevice.

Poštar Marko , s vremena na vrijeme donio bi za jadnu djevojku ponekad pismo
koje bi joj vratilo rumen u bolesne i blijede obraze. Najnoviji tračevi također su
upotpunjavali vrijeme ovim osamljenim dušama. Nakon što je Lucija pročitala
pismo, pogled joj je odlutao na sliku Alfreda, mladića u čiju je ljubav počela
sumnjati. Valpurga je tajila veliko siromaštvo koje ih je snašlo samo da zaštiti
Luciju: “…Od svega imutka njihove bogate kuće ostala je još samo ta mala kućica
s tom jedinom tijesnom sobicom, a sve je drugo otišlo na Lucijinog brata Juraja…”.
Uz sve brige i siromaštvo, Valpurga je krila još veću tajnu koja bi bila kobna za
Luciju i njeno krhko zdravlje: “to ne piše on, nego netko drugi po naputku tvoje
nesretne majke…”
Kad joj je majka donijela večeru, Lucija je sav svoj jad, sumnje, očaj i nesreću
istresla pred jadnu staricu koja je strepila nad njenim životom. Nakon večere Lucija
je zaspala pa je i Valpurga malo odahnula u naslonjaču da se odmori. U zadnje
vrijeme počela je osjećati probleme sa srcem. Luciju je probudio prodoran majčin
kik izazvan bolom u prsima. Da bi smirila uzrujanu kćer , započela je priču o
senjskim plemenitašima , njihovom bogatstvu, prokletstvu ljudi do kasno u noć.

Valpurgu su mučila lažna pisma što ih je Lucija dobivala, a još veći strah zadavala
bi joj njena učestala znojenja noću. Sjećanja su joj odlutala u vremena kad je bila
mlada i nezrela djevojka koju su isprosili za Antu Stipančića, sina jedinca senjskog
bogataša. Povinovala je svim njegovim željama i pokorno ga slušala tako da je “…
njezina sloboda ugasnula, malo pomalo sve i ona je bila u njegovoj kući – slobodna
ropkinja….”. Prvo mu je rodila sina Jurja za čije su krštenje trebale dvomjesečne
pripreme. Krštenju su nazočili najviši krugovi plemstva i bogataša senjskoga kraja.
Kasno tog popodneva na proslavu je stigla i mlada majka odjevena u najskuplje
haljine. Muž joj se “…rasplakao od tajne sreće što ta mila krasotica, ovako nježna,
pripada samo njemu”.

Na veliko veselje nadvila se sjena kada je pripiti mladi natporučnik Winter

Valpurgi izjavio ljubav na što je Stipančić poludio te tražio zadovoljštinu. Nije
dugo trajalo da proslava završi i gosti se raziđu na opće veselje naroda koji je
nastavio slaviti. Nakon nemilog događaja natporučnik je nestao iz Senja tako da je
nemio događaj zaboravljen.

Mnogo godina kasnije Ante je morao otputovati poslovno u Trst radi prodaje
vinskog skladišta, a ključ od radnog stola je zaboravio pospremiti tako da je
Valpurga mogla tog popodneva nesmetano prolistati muževe bilješke i saznati
njegove tajne, godinama skrivane od nje. Saznala je za sudsku parnicu koja je
vođena zbog davnog sukoba na krštenju čiji ishod nije išao Stipančiću u prilog.
Između ostalog, prekršio je i nekoliko zakona te “…mora predati plemićki mač (…)
zabranjuje mu se unaprijed nositi plemićko odijelo (…) osuđuje se na globu od
stotine carinskih forinta u zlatu…”.

Kuća Stipančićevih bila je bogato uređena, ali rijetko tko je mogao vidjeti
unutrašnjost. Jedinu živost davala bi Lucija svojim nestašlucima gledajući na trg
gradsku djecu kako se igraju, a njoj bi pristup bio zabranjen. Nije joj bila
dozvoljena igra s djecom nižeg staleža. Žene su u Stipančićevoj kući bile
podređene. Suprug nije ženi dozvoljavao da pomiluje ili pak poljubi sina. Juraj je
bio vrlo darovito dijete te se otac njime vrlo ponosio. Za kćer nije mario ni malo.
Za razliku od brata, Lucija je do svoje šeste godine jela u kuhinji. Kad bi dobila
očevu dozvolu da jedu zajedno, Valpurga je znala reći “…sva briga očeva ide sinu,
a ova sirotica kao da i nije naše dijete…” Lucija bi tada bila presretna, ali vrlo brzo
sreću bi zamijenila tuga te bi se vraćala nazad u kuhinju. Boljela ju je očeva i
bratova hladnoća i odnos prema njoj. Kako su godine prolazile, Juraj je stasao u
vrlo pametnog mladića na ponos ocu: “…poslao ga otac u Beč da u tamošnjem
sveučilištu sluša pravo…”

Od sinova odlaska na studij, stari Stipančić se povukao u sebe. Živnuo bi samo

kada bi stiglo pismo od Juraja: “Njegov bi se ponos pri tom često zlurado dizao kad
bi stao da uspoređuje Jurjeve vrline s nekojim od poznatijih domaćih sinova.”
Lucija je rasla uz majku: “za njezin uzgoj nije otac ni pitao…”. Novosti o sinu
Valpurga bi doznavala za vrijeme objeda kada bi otac s ponosom govorio o njemu.
Studiranje mladog Stipančića odnosilo je velik dio imetka tako da je Ante s
vremenom bio primoran prodati i brod. Za Lucijino školovanje nije bilo novaca jer
se od ženskog djeteta očekivalo da bude dobra kućanica i da ugađa mužu. Lucija se
razvila u lijepu ,mladu djevojku od šesnaest godina: “…bila je nalik mladoj, vitoj i
podatnoj jeli…”

Pripremao se godišnji ples gdje su bila nazočna sva gospoda iz uglednih obitelji.
Lucija je dobila odobrenje da prisustvuje tom događaju. Bila je neizmjerno sretna i
uzbuđena. Na sam dan plesa, Stipančić je došao doma ljut , tako da su majka i kći
strahovale da će ples morati otkazati. Naime, Juraj nije ni te godine dolazio doma
izgovarajući se učenjem mađarskog jezika koji bi trebao postati službeni. Lucija je
dugo nakon uspješnog debakla proživljavala svaki trenutak. “Ta noć dala je za
mjesec dana neiscrpivog gradiva razgovoru među njom i majkom.”

Stipančić je polako propadao, a Lucija se počela družiti sa svojim vršnjakinjama uz

potporu majke. “…za Luciju se silno zanima mladi i bogati Bečanin auditor
Friedman…” Stipančićev se imetak brzo topio. Pronalazeći brojne izgovore, slao je
i dalje novac sinu dok je Luciji uskraćivao sve.

Među ljudima se počelo buditi rodoljublje. Najodaniji pokretu bip je kanonik

Vukasović koji se zalagao za ujedinjenje te je tražio zastupnike za sabor hrvatski.
Stipančić je bio pak za ujedinjenje s Mađarima te se nadao dobroj budućnosti za
sina. Stipančić je odlučio ponuditi Vukasoviću podršku u očekivanju boljeg
položaja za sebe. Nakon razgovora, Vukasović je postao učestali gost u kući
Stipančića. Dugo bi raspravljali o političkim pitanjima te o predstojećem sastanku
gdje je Vukasović namjeravao predstaviti svoj program, a Ante je trebao održati
uvjerljiv govor kojim bi privukao što više pristaša. Vodila se borba ua svaki glas:
“Vukasović o tako ozbiljnoj stvari ne govori ni njemački, ni talijanski nego
hrvatski…” Održao je žestoki domoljubni govor među svojim pristašama: “Sama
jezgra slavnoga nekada kraljevstva hrvatskoga, raskomadana je…” Slušali su svi
Vukasovića, ali ga nisu razumjeli jer ih je dio bio drugih nacionalnosti. Dobivao je
on i nove pristaše, ali je i neke gubio. Narod je bio zbunjen jer nije znao kome se
prikloniti.
U konobi Luke sastajao se radnički stalež da sluša priče mladog Tintora o pobjedi
Hrvata nad Turcima. Budio on u ljudima davno zaboravljenu svijest o jeziku i
domoljublju. Protiv Vukasovića se žestoko borio Benettijev plaćenik Martinčić.
Svojim pričama odvraćao bi ljude od Vukasovića. Mnoge je on pridobio nečasnim
ponudama i ucjenama. Borba se sve više rasplamsavala.

Odnosi između oca i Lucije nisu nikada bili prisni. Svakim danom bivali su sve
gori: “…on njoj postaje što je ona njemu bila – stvar.” Lucija je polako odustajala
od težnje da udovolji ocu. Pobunila se: “Ta ja već nijesam dijete! Bratu sve… a
meni baš ništa.” Na nagovor majke , nekoliko dana kasnije išla se ispričati ocu zbog
svog ponašanja. Ponovni sukob bio je neizbježan.

Stipančić se razbolio što od političkih neuspjeh, što od materijalnih problema.

Najjače ga je pogodilo sinovo pismo kojim mu javlja da je ostavio nauke te prešao
u konobare. Sav njegov svijet i nadanja bili su srušeni u trenu. Posljednji pokušaj
da preobrate sina na pravi put trebalo je biti majčino pismo. Lucija, saznavši o
bratovoj sramoti, opet osjeti razočaranost naspram oca i brata: “Ja nemam oca, a ni
brata. Kad je pitao za me moj brat?”

Vijest o Jurajevom nepromišljenom ponašanju narušila je još više Stipančićevo

krhko zdravlje i izgled. Nakon mnogo razmišljanja odlučio je posuditi novac od
lihvara Marka Cincara, ali uz jamčevinu, kamate i dva svjedoka. Kako nije želio da
itko sazna o njegovoj neimaštini, plan se izjalovio. Još iste večeri u posjet mu se
najavio major Benetti što mu je malo popravilo raspoloženje jer takovi ugledni ljudi
su posjećivali samo odabrane pojedince.

Major Benetti bio je strah i trepet grada. Momentalnu glavobolju zadavao mu je

trijumvirat Vukasović, Stipančić, Čolić, te je naumio Antu pridobiti za sebe.
Benetti je imao uhode po cijelom gradu i bio je prilično dobro informiran o
problemima svojih pristaša i protivnika te nije birao sredstva ne bi li iste pridobio
za sebe.Tko mu nije bio ni stran Antin pohod lihvaru od kojeg je i saznao sve
pojedinosti posjeta. Benetti je namjeravao otvoreno govoriti o razlogu svojeg
dolaska. Govorio je protiv Vukasovića i otvoreno pokušavao zadobiti Antu na
svoju stranu te mu je zauzvrat ponudio i mjesto suca: “Ja dakle tražim suca (…) ja
sam na vas prvoga pomislio.”

Narednog dana Ante je predao govor na uvid Vukasoviću uz molbu da mu posudi

novac, ali je odbijen. Vukasović je dobio anonimnu poruku o posjetu Benettija.
Nakon oklijevanja, Stipančić je poderao vraćeni govor i odlučio prihvatiti uvjete
majora Benettija. Dobio je i novac koji je istog dana poslan sinu uz poruku: “Ti si
mi ispraznio ruke, da nisi – moj bi se glas čuo u Požunu, i ja bih otvorio tebi put do
najodličnijih mjesta. Sad radi što hoćeš i kako znaš, ubij se, ja sam bešćutan.”
Benetti je održao obećanje te je Stipančić dobio obnavljanje izgorjele magistratske
zgrade što bi mu trebalo donijeti lijepu dobit. Juraj je nastavio školovanje i u pismu
obećao sestri nadoknaditi to sve “Ako je išla moja sestra poradi mene oštećena, ja
ću joj dvostruko vratiti.” Stipančić se loše osjećao i odlučio Juraju napisati pismo u
kome ga moli da preuzme brigu o majci i sestri ako se njemu nešto dogodi: “Poslije
toga pada na tvoju skrb mati i sestra, na to te vežem tvojim poštenjem i pod
prijetnjom očinskog prokletstva.” U neko doba noći obje žene probudilo je zvono iz
Antine sobe. Pozlilo mu. Tjedan dana trajala je kriza.

Na dan izbora, suprotne strane su se sukobile. Došlo je i do tučnjave. Vojska je

pucnjevima u zrak rastjerala pobješnjelu rulju. Nekoliko dana kasnije Banetti je
bio smijenjen zbog nesposobnosti. Na njegovo mjesto došao je major Winter koji
se sukobio sa Stipančićem na dan Jurajeva krštenja. Od tog dana u potpunosti se
posvetio ženi i kćeri. No ubrzo ga pokorila upala pluća te umre Luciji na rukama.

Nakon očeve smrti, Juraj je tražio od majke velike svote novaca za podmirenje
dugova. Kako Valpurga nije nikada imala uvid u financijsko stanje obitelji ostala je
zatečena neimaštinom te je nestrpljivo očekivala sinov povratak. Konačno je i
Juraj došao. Teško prepoznatljiv, od malenog dječaka vratio se “čovjek crvena
nabuhla lica, suznih i izbuljenih očiju pod naočalama, čupave kratke brade i
brka…” Doveo je i gosta, prijatelja Alfreda pl. Ručića.

Nakon nekog vremena počeo je Alfred sve više vremena provoditi s Lucijom,
laskati joj, što je neiskusnoj djevojci bilo dovoljno da se zaljubi. Lucija je čeznula
da je on odvede i konačno joj pokaže svijet za kojim je čeznula. Juraj je trebao
podmiriti dugove te je pisao prijatelju Mukiju da pokuša odgoditi termin jer
namjerava majku prisiliti da proda jednu kuću. Spomenuo je i Alfreda koji glumi
zaljubljenog mladića: “…vidiš ti našeg Fedicu kako on umije lijepo glumiti! Ne
vidi mu se rep, ni kozje noge, ni rogovi!”. O majci i sestri nije imao lijepo
mišljenje, nije imao osjećaja jer mu je otac u djetinjstvu branio. A o ocu? “Sad
znadem da sam oca naprama sebi osjećao kao suhoparnoga, dosadnoga i
neumoljivoga pedagoga koji je knjigu života pročitao samo iz sebe…”

Juraj je Valpurgu prisilio da proda kuću: “Uzeo sam pištolj: Ili pet stotina, ili ćete
me naći u ovoj sobi prostrijeljene glave. “Sljedećeg dana, Juraj je dobio novac ništa
ne pitajući majku a ostatak dana i noći prolupao je s ljudima koji su bili zakleti
neprijatelji pokojnog mu oca. Juraj i Alfred vratili su se u Zagreb, a majka i kći
preselile su se u malu tijesnu kućicu koja je pripadala Valpurginoj obitelji. Od
Juraja se nisu nadale nikakvoj pomoći: “Njegov život i ponašanje u ono malo
vremena što je bio kod kuće pokazivalo je da se on u tuđem svijetu od rodne kuće
odbio.”
Valpurga je sve nade polagala u Alfreda nadajući se da je zaljubljen u Luciju. Kako
pisma nisu nikako stizala Lucija je sve više venula i počela pobolijevati. Lucija je
ostala trudna te o tome obavijestila Alfreda. On joj pošalje lijekove od kojih je
pobacila. Valpurga je bila u strahu da se ne otkrije sramota te se bojala zvati
liječnika, no Luciji sve lošije stanje je prisili te pošalje po liječnika. Majka je pisala
i Juraju ali se pismo vratilo neotvoreno. Naknadno je doznala da se Juraj
pomađario.

Nekoliko dana kasnije, Valpurginu posjeti starica, majka mladog Tintora koji je bio
zaljubljen u Luciju te je isto očajan od ljubavi. Valpurga ga je zamolila da piše
Luciji ljubavna pisma u Alfredovo ime, sve s nadom ozdravljenje kćeri. Mladi
Tintor prvi je puta u životu mogao odati tajne svog srca papiru. Iako je njegova
ljubav bila beznadna: “Nije htio ni misliti na to da je njezina ljubav i čeznuće hrli k
drugome; plakao je, ali je bio sretan.” Dopisivanje je trajalo neko vrijeme.
Valpurga je sama vodila strogo brigu o pismima, čuvajući svoju obmanu i kćerino
zdravlje koje je već bilo narušeno. Lucijine sumnje u istinitost pisama bivale su sve
jače. Zdravlje sve slabije, nada sve manja i očaj prevarene žene sve veći.

Nakon svih sumnji koje su se u Luciji probudile, zamoli Valpurga mladog Tintora
da joj napiše da će doći po nju kroz tri mjeseca te da će konačno vjenčati. Kako se
bližio treći mjesec Tintor odgodi vjenčanje radi smrti neke tetke. Lucija je sama
odlučila okončati svoje strepnje te je napisala sama pismo Alfredu i na pošti ga
otpremila s kišom po djevojčici koja se igrala na ulici.

Nekoliko dana kasnije Alfred je odgovorio da je on u sretnom braku već godinu

dana. Lucija je bila slomljena: “Ležala je kao mrtva, slomljena kao ljiljan kojemu je
oluja pretrgnula struk.” Lucija je umirala. Željela je vidjeti mladog Tintora koji je
došao u trenutku smrti: “Bila je lijepa za života, ali progledajte je sada: kao da se
smije, kao da će progovoriti…”

Narednog dana, mladi Tintor se vratio u sjemenište jer više nije bilo prepreke da ne
postane “do smrti vjeran sluga Božji.” Valpurga je poživjela još koju godinu nakon
Lucije, u potpunom siromaštvu. Polako je nestajalo plemstvo u Senju. Na Veliki
Petak, sirotinja se omotavala u bijele plahte i išla u prošnju. Među njima je bila i
Valpurga. Prosjaci bi polijegali na plahte i čekali da im ljudi koji su išli na procesije
bace milostinju. Kad su svi otišli, Valpurga je ostala ležati, mrtva, sama. Bez sina
koji je otišao, bez volje za životom. Umrla je kao prosjakinja.

Analiza likova
Likovi: Valpruga Stipančić, Lucija Stipančić, Ante Stipančić, Juraj Stipančić,
Alfred, major Benetti, biskup Vukasović.