VLADIMIR BONDARENKO: 200 GODINA OD ROENJA LJERMONTOVA

Feljton ine fragmenti iz knjige Vladima Bondarenka Ljermontov. Knjiga je

objavljena ove godine u okviru biljeavanja 200 godina od roenja velikog pjesnika, a
tampala ju je u Moskvi Molodoja gvardija



Zvjezdani djeak i svemirski pjesnik

Mihail Jurjevi Ljermontov, drugi po znaaju ruski pjesnik, roen je u noi izmeu 2. i 3.
oktobra 1814. godie. Ubrzo poslije roenja, ve poetkom proljea naredne godine,
njegovi roditelji, Marija Mihajlova i Jurij Petrovi, sa novorenetom na rukama, i sa
dvorjanima, u povorci su otputovali kod njegove babe po majci, spahinice Jelisavete
Aleksejevne Arsenijeve, u selo Tarhane, embarski okrug Penzenske Gubernije.
Kad je napunio samo dvije godine i etiri mjeseca, umrla mu je majka, ali je njegov otac
ivio jo dosta godina. Dugo je ivjela i njegova baba, koja ga je veoma voljela. Tu je
bila brojna porodica i bliski roaci. inilo se da su postojali svi uslovi za harmonini
ivot porodice u kojoj je rastao mali Mihail. Ali avaj. Djeak sa izuzetnim darom
poetskog proroanstva rastao je u okolnostima stalnih porodinih nesuglasica i razmirica.
Oca su odmah iskljuili iz ivota budueg pjesnika. I tako je njemu malianu, a potom
djeaku i mladiu, bilo teko uspostaviti svoju linu harmoniju sa ocem, kojega je veoma
volio, prema kojemu je intimno osjeao, ne samo roditeljstvo, nego i direktnu povezanost
sa svojim precima po mukoj liniji. Isto tako, bilo mu je teko da uspostavi harmoniju
izmeu odstranjenog oca i babe, koju je, takoe, mnogo volio, i koja je za njega inila
veoma mnogo. Zbog slijepe ljubavi prema unuku, baba je bila spremna da za njega uini
sve to je bilo mogue. Stvorila mu je uslove da na imanju uzgaja zeeve i patuljke, i da
za sobom uvijek vodi grupu djece njegovog uzrasta, kako bi imao s kime da se igra. Ali
zbog enske nepomirljivosti i nekakve sljepoe, baba je, poslije smrti kerke, svog
voljenog unuka liila kontakata s ocem, za kojim je mali Mihail veoma eznuo. ini se da
je to kasnije uticalo na Ljermontova da poe putem oca i djeda, imperatorskih oficira.
Zbog toga je on, po svoj prilici, poslije oeve smrti, napustio univerzitet i poao u vojnu
slubu, kako bi, makar na taj nain, bio blii, sada ve poivem ocu i njegovoj sudbini.
U Tarhanama je Ljermontov, praktino gotovo bez prekida, proivio prvih dvanaest
godina svoga ivota. O njegovom ranom djetinjstvu pria Svjatoslav Rajevski, koji je
ivio sasvim blizu, i stalno se sa njim druio. Rajevski je bio prvi i najpouzdaniji drug i
prijatelj Ljermontova, od prvih godina njegovog ivota, pa do same smrti. alio je to se
on nije desio na Kavkazu u vrijeme dvoboja, jer bi, moda, uspio da sve preokrene i
preduhitri smrt pjesnika.
Ljermontovljeva baba Jelisaveta Arsenijeva poticala je iz veoma bogate i uticajne
plemike porodice Stolipin. Bila je gospodar, despot i veoma ponosna ena. Sama je
upravljala imanjem, svu vlast nad bogatstvom i sve finansije drala je u svojim rukama.
Imala je stotine kmetova, prema kojima je bila veoma stroga, surova, samo ih, za razliku
od drugih plemia, nije fiziki kanjavala i ubijala. Plaila se konja, zato je imanje
obilazila vozei se u dvokolici u koju su, umjesto konja, bili upregnutui ljudi-kmetovi.
Smrt kerke duboko je potresla Jelisavetu Aleksejevnu. Ona nije mogla da ivi u kui u
kojoj se dogodila tragedija, pa je naredila da se ta kua srui i da se na tom mjestu
podigne crkva. Za sebe i za unuka sagradila je novu jednospratnu drvenu kuu.
Ona je i te kako umjela da upravlja imanjem, da izvlai dobit i uveava bogatstvo. Pritom
nije imala ni njenosti, ni tolerantnosti. Bogatoj i uglednoj plemikoj gospoi od
direktnih potomaka u porodici je ostao samo unuk Mihail. Zato je i eljela da ga po svaku
cijenu ostavi sa sobom.
Ljermontovljev otac Jurij Petrovi, poslije enine smrti se spremao da uzme sina i da ga
povede sobom na svoje imanje u Kropotovo. Kad je to vidjela, Jelisaveta Aleksejeva mu
je postavila ultimatum: Ili e unuk do svoje esnaeste godine ostati da ivi sa njom, da se
ona brine o njegovom podizanju, vaspitanju, obrazovanju i lijeenju (od roenja je bio
boleljiv), ili mu ona svojim zavjetanjem nee u nasljedstvo ostaviti nita. Ne moe se
poricati ljubav babe prema unuku, ali se mora primijetiti i sebinost te ljubavi. Da je, bez
obzira na ultimatum Jelisavetee Aleksejeve, Jurij Petrovi poveo sina sa sobom, itavo
njeno imanje i bogatstvo naslijedila bi porodica Stolipin. Nikakva ljubav tu ne bi
pomogla. U zavjetanju je jasno bilo napisano pod kojim bi uslovima imanje i itavo
bogatstvo pripalo unuku. Nikakvim iluzijama tu nije moglo biti mjesta. Isto se ponovilo
kad je Ljermontov napunio esnaest godina.
Ako eli da ivi sa ocem, zaboravi na rasko i ivot u bogatstvu i blagostanju - rekla
mu je baba. Jurij Petrovi, iz ljubavi prema sinu, prihvatio je tatine uslove, jer mu on
nije mogao pruiti ni djeli onoga to je mogla ona.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=405937&datum=2013-11-15

Odredilo ga djetinjstvo

Djeak Ljermontov je od samog poetka bio svjestan neprirodnosti svog poloaja. Da, on
je bio okruen ljubavlju i brigom, ali svijetlih trenutaka, potrebnih djetetu na tom uzrastu,
nije bilo. Ljermontov je roen boleljiv i itavog ivota je patio od krofula. Ali ta bolest
je u djeaku razvila neobinu moralnu snagu.
Sticajem takvih okolnosti, postavi siroe pored ivog oca, on je tonuo u blato svoje
due. U takvom djetinjstvu je utemeljeno njegovo budue prezrenje prema ivotu koji ga
je okruavao, i razlog stalnog razoaravanja. Osjeao se usamljen. Bez obzira na
spoljanje bogatstvo i zadovoljstvo, on je itavog ivota tonuo u usamljenost i otuenost.
Prikrivao je osjeanja, plaei se da ne pokae ogorenje, pa ak i radost. Rezime
njegovog ivota je sadran u stihovima: U djetinjstvu sam tugu ljubavi znojne/ Poeo
shvatati u dnu due nespokojne.
Priroda je stiavala nemir njegove due. Ona mu je nadoknaivala harmoniju koje nije
imao u ivotu. uli smo i ovakvu priu: Mali Mihail je izaao na balkon i primijetio je
da dim iz seoskih kua koje su se zagrijavale drvima ili ugljem, izlazi kroz krov, a ne
kroz dimnjake. Kad su mu objasnili da je to zbog siromatva, jer ljudi nemaju mogunosti
da kupe ciglu i ozidaju dimnjake, on se obratio babi: Ti ima svoju fabriku za
proizvodnju cigle, daj ljudima besplatno ciglu da ozidaju normalne pei sa dimnjacima.
Baba nije bila mnogo oduevljena tim njegovim predlogom, ali je voljela svog unuka i
dala je ljudima ciglu.
O Ljermontovljevoj sklonosti zaljubljivanju pisali su mnogi. Da, on je teio da u enama
nae oduka od nezadovoljstva koje mu je priinjavao svakodnevni ivot. Ako je
vjerovati njegovim zapisima, on je za ljubav prema enama saznao kad mu je bilo samo
deset godina.
U zapisu iz 1830. godine itamo:
Osmi jul, no. Ko e mi povjerovati da sam za ljubav prema enama saznao kad mi je
bilo svega deset godina. Mi smo bili velika prodica: baba, tetke, braa i sestre od strieva
i tetaka. Mojim sestrama od tetaka dolazila je u goste jedna dama sa kerkom,
djevojicom od devet godina. Tamo sam je vidio. Ja se ne sjeam da li je ona bila dobra,
ili nije, ali njen lik je jo prisutan u mojoj gavi. Sam ne znam zbog ega, ali bila je jako
ljubazna. Sjeam se, jednom sam uao u njenu sobu. Ona se, zajedno sa mojim sestrama
od tetke, igrala lutkama. Kad sam je vidio, srce mi je zatreperilo, a noge su mi se
odsjekle. Tada ja ni o emu nijesam imao pojma, ali to je bila snana strast, makar i
djeja. To je bila istinska ljubav. Do danas ja nijesam volio tako. Taj trenutak prvog
nemira strasti do groba e muiti moj razum! Nada mnom su se smijali i draili me, jer su
primjeivali moje uzbuenje. Tiho sam, skriveno plakao, ne znam zbog ega. elio sam
da je ponovo vidim, a stidio sam se da uem u njenu sobu. Kad bih uo njeno ime ( sad
ga se ne sjeam), bjeao sam i skrivao se, plaei se da lupanje srca i drhtavi glas ne
otkriju pred drugima moju tajnu, koja je bila neshvatljiva i meni samom.
Ja ne znam ko je ona bila, ni otkuda, a neugodno mi je bilo da nekoga pitam, mogu ljudi
pomisliti da nje nije ni bilo, nego da ja buncam, a to bi za mene bilo bolno!...Plavo
svijetla kosa, plave vedre oi, prirodnost... Ne, do tada neto slino ja nikada nijesam
vidio, ili mi se tako ini, zato to nikada nijesam volio kao tada.
Tim povodom Ljermontov je napisao pjesmu Prva ljubav. Moda je elio da uznemiri
svoja osjeanja.
U djetinjstvu mome tugu ljubavi znojne
Osjetio sam u dnu due nespokojne.
U snu mekanom, u tami nonoj, esto,
Uz treperavo svijetlo lampe ukrasne,
Predosjeajui fantazije zamorne,
Predavao sam razum mati nepobjednoj.
Vidio sam kao led hladan lik enski,
I oi, iji pogled u mom srcu jo ivi,
Kao savjest duu od zloina brani.
Jedinstveni trag enskih pogleda,
Djevojicu udnu volio sam tada,
Kao to nijesam vie i nikad neu.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=406104&datum=2013-11-16

Zaljubio se drugi put u dvanaestoj godini

Ljermontov je pisao o tome kako se zaljubio drugi put kad mu je bilo dvanaest godina.
To se dogodilo na oevom imanju u Kropotovu. I opet je to bila djeja ljubav, koju je
pamtio do kraja ivota.
To se dogodilo u Jefremofskom selu 1827. godine, kada mi je bilo samo dvanaest
godina. Tu djevoicu sam volio i sada je volim:

Kada u tami nonoj, ne sklapajui oi,
Pogled moj kao prijekor besciljno luta,
I spontano me sjeanjima vraa,
Kakvoj se tekoj ja preputam mati!...
O, kakav teret pritiska moje grudi,
I sjenom i svjedocima ljubavi!... Volim!
Zaboravljen, punom snagom osjeam,
Pred oi svjetluca nevjerne djeve lik...!

Tri godine kasnije, za vrijeme kolovanja u Moskvi, zapisao je: Dogodilo se to 1830.
godine, kada mi je bilo petnaest godina. Ja sam jednoj djevojci, kojoj je bilo sedamnaest
godina, ukrao bisernu, plavu vrpcu, koju i sada uvam kod sebe. Ko eli da sazna ime te
djevojke, neka pita moju sestru od tetke. Kako sam bio glup!..
Navika da skuplja i uva sitne, intimne djevojake ukrase zadrala se kod pjesnika do
kraja ivota. I kad je poginuo u dvoboju, u njegovom depu naena je marama njegove
poslednje voljene Kae Bihovec, sva u krvi.
U Moskvi, gotovo uporedo sa poezijom, a ponekad i potiskujui poeziju, njegovo srce su
osvajale ene. Otvoreno govorei, bojao se uzvratne ljubavi. Na jednoj strani on je bio
javni fantazer, a na drugoj, njegove sedamnaestogodinje prijateljice, prirodno, gledale su
na njega kao na paa, lakardijaa, zauzetog drugim stvarima, i traile su solidnije
mukarce za udaju.
Ubrzo se Ljermontov sasvim smirio, uvjeren da nema zahvalnih ena, da su rijei
ena i prevara sinonimi, i on se trudio da im ne poklanja suvie veliku panju.
Kasnije je u Sankt-Peterburgu, poslije razgovora sa Ljermontovim, Visarion Bjelinski, u
pismu Botkinu, napisao: On je ene grdio, jedne zbog toga to daju, a druge zbog toga
to ne daju. Za njega su ena i davanje jedno te isto.
Ovdje u, radi pravdanja Ljermontova, kazati da je on, kada je postao mladi, mladi
mukarac, makar i ne ljepotan, ali jaka linost, koji je vjeto oaravao ene, mogao i da se
zaljubi, i da ak pomata o zajednikom buduem ivotu. Da li sa Kaom Sukovom,
Varenjkom Lopuhinom, ili kasnije sa Marijom erbatvom? Ali opet ta despotska baba,
koja ga je veoma voljela, kao i u sluju s ocem, jasno i odluno je rekla unuku da mu ona,
dok je iva, nee dati blagoslov, (a to znai ni nasledstvo) na enidbu. A nijednu mladu
plemenkinju, na primjer, tu istu Varenjku Lopuhinu, ili Kau Sukovu, nijedna porodica
ne bi dala mladoenji bez nasledstva. Ve 1840. godine, kada je Ljermontovu bilo
dvadeset pet godina, a to je, po svim obiajima toga vremena, uzrast sasvim pogodan za
enidbu, J. A. Veragina, svojoj kerki Aleksandri, bliskoj prijateljici pjesnika, ve udatoj
u Njemakoj za barona Hegela, pie: esto se sporim sa Jelisavetom Aleksejevnom
Arsenijevom zbog toga to ona nee da uje da se Mihail za njenog ivota oeni. On bi
tada, kae, volio enu, a to bi nju muilo, i nee mu dati blagoslov za enidbu dok je ona
iva.
Da, i sam Ljermontov, navikao na slobodan i raskoan ivot, teko da bi rizikovao i
odluio se da se eni bez babine saglasnosti i blagoslova, i bez pare u depu, jer bi time
sebe i svoju porodicu osudio na siromani ivot.
Naravno, da nije bilo tog nesrenog dvoboja, moda bi se, poslije trideset godina
pjesnikovog ivota, baba smilovala i poela da mata o praunadima. Sam Ljermontov je
umirivao svoju ljubav prema enama na taj nain to im se podsmijavao. Ozbiljno je
volio Kau Sukovu, ali se nad njom otvoreno podsmijavao, ubijajui tako sopstvena
osjeanja.
Pjesnik je uvijek bio okruen enama, ali upravo enama kao odanim prijateljicama.
Takve su bile i Ana Stolpina, i Aleksandra Smirnova, i Marija Lopuhina, i Sofija
Karamzina, i Jevdokija Rastopiina. On je uvijek bio eljan enske panje i staranja.
Svojim prijateljicama je povjeravao najskrovitije tajne. I posveivao im je najbolje
stihove.
Kada je u februaru 1840. godine, Ernest de Barant, sin francuskog ambasadora u Rusiji,
na balu kod grofice Lavali, protestvovao kod Ljermontova zbog toga to je, u prisustvu
neke osobe, govorio o njemu uvredljive rijei, Ljermontov mu je odgovorio da nikada,
nigdje, niim nije uvrijedio Baranta. Kako pie P. A. Viskovati, mladi Barant,
nezadovoljan Ljermontovljevim opravdanjem, skrenuo mu je panju: ..Ako je tano to
to mi je preneseno, onda ste vi postupili veoma runo. Ljermontov mu je odgovorio
otro: Ni savjete ni prijekore ne prihvatam, i nalazim da je vae ponaanje drsko i
smijeno. Na to je Barant reagovao izazivakim tonom: Da smo u mojoj zemlji, ja bih
znao kako da zavrim tu stvar. Ljermontov, naravno, nije mogao da ne odgovori, i rekao
je sledee: Vjerujte mi da i u Rusiji postoje pravila odbrane asti, koja su stroga kao i
svuda. Ni mi, Rusi, nita manje nego drugi, ne dozvoljavamo nikome da nas vrijea
nekanjeno.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=406312&datum=2013-11-17

Prihvatio dvoboj na ivot i smrt

Ernest de Barant je odlino znao da su u Rusiji dvoboji zabranjeni. Car Nikolaj I je mrzio
dvoboje i strogo je kanjavao zbog njih. I ispravno je radio, jer je mnogo znamenitih ljudi
u Rusiji stradalo u dvobojima. Pored toga, u Rusiji se pucalo pitoljima, za razliku od
itave Evrope, gdje su se koristili maevi, i to samo do prvog ranjavanja.
Zbog toga je tamo smrtnih sluajeva u dvobojima bilo izuzetno malo. Pitolji su neto
sasvim drugo. Barant je bio uvjeren da e Ljermontov odustati od dvoboja. On je uputio
izazov, a pjesnik ga je prihvatio. Jo je pootrio uslove. Predloio je da se, poslije okraja
maevima, dvoboj nastavi po ruski pitoljima. Barant se nije usudio da odustane.
Zato ja sa prezirom piem o Ernestu de Barantu? Pa samo zbog toga to su svi dogaaji
poslije dvoboja dokazali koliko je plaljiv. Ne samo to je odustao od ponovnog dvoboja,
smatrajui sebe potpuno zadovoljnim, nego se, poslije toga, plaio da doe u Rusiju, jer
je pretpostavljao da e Ljermontov eljeti da se jo sretne sa njim. Ernestova majka je
stalno vrila pritisak na mua, i on je uspio u tome da Ljermontov nikada vie ne doe u
Sankt-Peterburg. Plaila se za ivot svoga sinia. Kao da nije on 6. februara pozvao na
dvoboj naeg pjesnika. Kasnije je, u razgovoru sa Bjelnskim, Ljermontov nazvao Baranta
salonskim Hljestakovim.
Dvoboj izmeu Ljermontova i Baranta odigrao se na onoj istoj Crnoj rijeci na kojoj je
poginuo Pukin. Najprije su po francuski pomahali maevima. Zadivljuje
Ljermontovljeva odvanost. Najprije je njegov sekundant Aleksej Stolipin objasnio
Barantovom sekundantu Raulu de Angelu, koji je nedavno doao u Rusiju, da se u Rusiji
ne bore maevima, da su ruski oficiri naoruani sabljama, i predloio da se bore
sabljama. Francuz je, meutim, ostao uporan, i Ljermontov se mirno saglasio: ako se tako
mora, neka bude mavima.
Prilikom uzajamnih udaraca, Barant se, na sreu, okliznuo i njegov ma je samo malo
ogrebao Ljermontovljeve grudi. A vrh Ljermontovljevog maa je udario u rukohvat
Barantovog i slomila se njegova otrica.
Prihvatili su se pitolja. Ljermontov je oklijevao. Barant je pucao i promaio. Ljermontov
je pucao u stranu. Protivnici su se rukovali i razili se. to je smetalo sjajnom strijelcu
Ljermontovu da ustrijeli i dokraji drskog Francuza? A i dan-danas ga neki knjievnici i
knjievni kritiari okrivljuju za ravnodunost i surovost prema ljudima.
Aleksej Stolipin, Ljermontovljev sekundant, na sudu je izjavio: Trebalo je da se u
poetku bore maevima, do prve povrede, a potom pitoljima.
Borba maevima se zavrila time to je Ljermntov sasvim malo povrijeen, a vrh
njegovog maa pogodio je u rukohvat Barantovog, i slomio se. Poslije toga dvoboj je
nastavljen pitoljima. Stali su na rastojanju od dvanaest metara. Trebalo je da pucaju
istovremno. Prva komanda je bila: Pripremi se! Druga: Niani! A trea: Pucaj! Na drugu
komandu Ljermontov je podigao pitolj uvis, a na treu komandu ga spustio. Baron de
Barant je na drugu komandu nianio.... Ne mogu da odredim u kom pravcu je bio okrenut
Ljermontovljev pitolj u trenutku pucanja, ali mogu sa sigurnou da kaem da nije
nianio u Baranta. Na komandu tri Barant je pucao.
M.A. Korf, jedan od zapaenih ljudi na carskom dvoru, 21. marta 1840. godine je
zapisao: Ovih dana dogodio se dvoboj znamenitih ljudi. Nekoliko godina ranije, mlada i
dobra Starieva ivjela je kao potpuno siroe kod babe. Udala se za mladog oficira
erbatova, koji je poslije nepune dvije godine umro. Mlada udovica ostala je sama sa
sinom, koji se rodio samo nekoliko dana poslije oeve smrti. Nakon prolaska korotnog
roka, ona je, prirodno, poela da se pojavljuje u javnosti. Naravno, odmah su se nali
pretendenti na njenu ruku i srce. Jednostavno, njoj su se udvarali i mladi ljudi. Meu
prvima je bio mladi gusarski oficir Ljermontov. A meu poslednjima je bio sin
francuskog ambasadora Barant, koji je nedavno doao u Rusiju radi postavljenja na
mjesto sekretara francuske diplomatske misije. Ali taj lakomisleni Francuz u isto vijeme
se vukao sa enom ruskog konzula u Hamburgu, koja je tamo ivjela vie godina, i bila je
popznata po svojoj koketnosti, a po miljnju sredine i feme galante. U nastupu
ljubomore ona je uspjela nekako da zavadi Ljermontova i Baranta, to je dovelo do
izazivanja na dvoboj... Sve je bilo izvedeno tako tajno, da je nekoliko nedjelja bilo
sakriveno i od javnosti i od vlasti, dok je sam Ljermontov o tome progovorio i stvar je
dola do cara. Ljermontov se sada nalazi pod vojnim sudom, a Barant e, po svoj prilici,
morati da se vrati kui. erbatova je otputovala u Moskvu, ostavivi sina u Peterburgu
kod babe, i on je ubrzo umro, to je ohladilo pretendente na njenu ruku, jer je sve imanje i
bogatstvo bilo muevljevo, tako da ona nije mogla naslijediti nita. Sve je trebalo da
naslijedi sin, ali je poslije njegove smrti sve vraeno oevoj porodici.
Ali, vratimo se jo malo dvoboju. Poslije dvoboja, Ljermontov je poao svom izdavau
Krajevskom, gdje je oprao rane. Bio je energian, u dobrom raspoloenju i dosta se alio.
to se sve krilo u njegovoj dui, nepoznato je. Glasovi o tako burnom dvoboju ubrzo su
se razletjeli po itavom gradu. General- major Plautin, pukovski komandir Ljermontova,
bio je prinuen da od svoga oficira, prema kojemu se uvijek odnosio pohvalno i sa
odobravanjem, trai jasno i detaljno objanjenje o dvoboju. Ljermontov je svom
komandiru podnio detaljan pismeni izvjetaj.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=406421&datum=2013-11-18

Podroban izvjetaj o dvoboju

Vaa ekselencijio, potovani gospodine!
Dobivi od vas nareenje da vam objasnim okolnosti mog dvoboja sa gospodinom
Barantom, imam ast da vas obavijestim o sledeem: na balu kod grofice Lavali,
gospodin Barant je traio od mene objanjenje o neemu to sam u prisustvu neke osobe
rekao o njemu. Ja sam mu odgovorio da to to mu je preneseno, nije tano. On je bio
nezadovoljan mojim odgovorom, a ja sam dodao da nemam namjeru nita vie da mu
objanjavam, na to je on rekao: da smo u njegovoj dravi, on bi znao kako bi zavrio tu
stvar. Tada sam mu ja rekao da u Rusiji postoje stroga pravila za odbranu asti, kao i
svuda, i da mi Rusi, nita manje od drugih, ne dozvoljavamo nikome da nas vrijea
nekanjeno. On me izazvao na dvoboj, dogovorili smo se i rastali.
U nedjelju, 18. datuma, u podne, sreli smo se na Crnoj rijeci, na Pargolovskom putu.
Njegov sekundant je bio Francuz, ije ime ne pamtim, i kojega do tada nijesam vidio.
Budui da je gospodin Barant bio uvrijeen, ja sam mu prepustio izbor oruja. On je
odabrao maeve, ali smo pri sebi imali i pitolje. Samo to smo uspjeli da ukrstimo
maeve, on mi je malo ogrebao grudi, a vrh mog maa se slomio. Tada smo se prihvatili
pitolja. Trebalo je da pucamo istovremeno, ali ja sam malo kasnio. On je promaio, a ja
sam pucao ustranu. Nakon toga mi je pruio ruku i mi smo se razili.
Eto, vaa ekselencijo, podroban izvjetaj o tome to se meu nama dogodilo.
Sa iskrenom predanou, imam ast da budem odani sluga vae ekselencije.
Mihail Ljermontov
Plautin je bio zadovoljan izvjetajem, i inilo se da dvoboj nee imati nikakvih posledica.
Pa ipak, Ljermontov je u marta 1840. godine uhapen i zatvoren u odonans hauzu, gdje
su drali okrivljene i osuene oficire. Potom je preseljavan iz zatvora u zatvor, da bi
poslije svega bio protjeran na Kavkaz.
Mislimo da je do ogorenja vlasti dolo zbog stalnih i upornih optubi i napada
Barantove porodice, koja se plaila ponovnog dvoboja. Na to se vie nije gledalo kao na
sukob dvojice mladih kavgadija, nego na sukob dvije drave, i radi ouvanja francusko-
ruskih odnosa, injeno je sve da bi Ljermontov bio udaljen iz Paterburga.
U sudskim izjavama Mihaila Ljermontova je zapisano: Ja sam ga pitao da li je tano da
je nezadovoljan mojom izjavom. On je odgovorio da je tano, i da mu nije jasno zato ja
govorim da nijesam pucao u cilj, nego u vazduh. Ja sam mu odgovorio da tako govorim
iz dva razloga: Prvo, zato to je to tano. A drugo, nemam potrebe da skrivam istinu, koja
njemu ne moe biti neprijatna, a meni moe biti od koristi. Rekao sam mu jo i to da, ako
je nezadovoljan mojim izjavama, kad budem na slobodi, i kad se on vrati u Rusiju,
moemo ponoviti dvoboj, naravno ako on to eli. Poslije toga Barant me je obavijestio da
ne eli vie dvoboj, jer je potpuno zadovoljan mojim izjavama.
Ljermontov je napisao aforizam na raun svog prijatelja i pjesnika Nikolaja
Solomonovia Martinova:

On je u pravu, na drug Marti
Nije Solomon, nego njegov sin.
Nije mudar kao car alima.
Ali je mudriji od Jevrejina.
Podigao je hram i postao poznat
Svima po hramu, haremu i sudu.
A taj harem, i hram i sud
On nosi u sebi samom.

Nikolaj Martinov i Mihail Ljermontov upoznali su se jo u djetinjstvu. Pored imanja
Mihailove babe Jelisavete Aleksejevne, nalazilo se imanje Martinovih. Martinov je
zadivljavao sve svojom samoljubivou. Nije ga interesivalo nita to se nije ticalo njega
samoga. Od same mladosti se pripremao da iznenadi sve svojim uspjesima. Matao je o
visokoj karijeri, o generalskom inu, bio je ubijeen u svoj knjievni talenat, i spremao se
da osvaja srca ljepotica. Kasnije su se njih dvojica sretali na podmoskovskim imanjima,
ali su se najvie zbliili u vojnoj koli, jer je Martinov, prilino obrazovani mladi, koji je
posjedovao i knjievni ukus, osjeao izuzetni knjievni talenat Ljermontova, ali je jo
uvijek vjerovao da ni njegov nije manji.
Dugo vrmena su bili prijatelji. Iako suparnici, bili su spremni da se drue na ravnopravnoj
osnovi. Obojica su bili astoljubivi i obojica su se zabavljali sa enama. Zajedno su
uestvovali u stvaranju i izdavanju oficirskog knjievnog asopisa. Redovno su se
bezazleno alili jedan s drugim. Ali, postepeno je postajalo sve jasnije da je iz godine u
godinu Ljermontovljev talenat postajao sve istaknutiji. Sve mu je polazilo za rukom
nekako prirodno i lako, dok je Martinov uspijevao da poneto postigne uz velike napore.
Bilo bi mnogo bolje da je Martinov bio lien knjievnog ukusa, i da nije bio uvjeren da
njegovi stihovi ni u emu ne zaostaju za Ljermontovljevim. Tako se meu njima ne bi
rodila zavist. To to se Martinov razumio u knjievnost, samo je zaotravalo njihove
odnose. Martinov je sve vie osjeao svoju netalentovanost i sklonost podravanja
drugih. I to ne samo u pogledu stihova, nego i u pogledu vojnike slave i u ukupnom
ponaanju i ivotu. Pritom se Ljermontov, javno, sa ironijom odnosio prema
romantiarskom poziranju Martinova i njegovim stihovima.
Oni su postali pritajeni antagonisti. Ljermontovu poinje tampanje romana Junak
naega doba, koji mu je donio svjetsku slavu. Prije romana pojavljuje se njegova novela
Bela. U isto vrijeme Martinov poinje da pie novelu Gaua sa slinim sadrajem,
iji je glavni junak Dolgoruki, sa svojom dobrodunou i blagorodnou, oigledno
suprotstavljen Ljermontovljevom Peorinu.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=406552&datum=2013-11-19

Ulijee u ratne okraje

Na drugoj strani Ljermontov sa bezumnom hrabrou ulijee u ratne okraje na Kavkazu
i postaje komandir odreda izviaa. Istoriar Tenginskog pjeadijskg puka B. Rakovi, o
Ljermontovljevom odredu pie: Ljermontov je od Dorohova primio dunost
rukovoenja odredom u ijem sastavu je bilo etrdeset izviaa odabranih iz itave
konjice. Taj odred je veoma hrabro, i uz veliki rizik, iao pred glavnim vojnim snagama i
otkrivao prisustvo nepijatelja. Odvano nakrivivi bijelu lanenu kapu, sa vjeito
raskopanom bluzom bez epoleta, ispod koje je virila crvena koulja, na bijelom konju,
Ljermontov je vie puta uskakao u juri na utvrenja. Minute odmora provodio je meu
svojim glavosjeama, jeo je sa njima iz istog kazana, odriui se suvine raskoi, dajui
na taj nain potinjenima primjer uzdravanja i skromnosti. Savremenici priaju da
Ljermontov u tim akcijama nije poklanjao panju svom spoljanjem izugledu. Iao je
neobrijan, sa dugom neoeljanom kosom.
Nikolaj Martinov se u prvom okraju uplaio za svoj ivot, klonio se bitaka i otvoreno
pokazivao strah. Pri tom su imali potpuno razliit odnos prema neprijateljima, takoe
gortacima. Neustraivi borac Mihail Ljermontov, koji je u okrajima ubijao
neprijateljske vojnike, istovremeno se oduevljavao njihovom hrabrou i tenjom ka
slobodi.
Martinov je matao, ako ne o knjievnoj, a ono bar o vojnikoj slavi. Matao je o tome da
se svrsta meu generale. Ali, avaj, bez ordena, medalja i slave, dobio je otkaz sa inom
obinog majora.
Ljermontov je, meutim, elio da podnese ostavku, da bi osnovao novi knjievni asopis
za ruske talente, bez ugledanja na francusku modu. A Martinov je bio ogoren zbog
otkaza. Zbog toga je sve jae tajno mrzio Ljermontova. Njega su, naravno, vrijeale
pjesnikove ale i karikature na njegov raun, ali je malo vjerovatno da su ta laka i
nezlobna podsmijavanja mogla biti razlog i povod za dvoboj. I da li su ba te bezazlene
ale i karikature bile podsmijanja? Sve je prekriveno mrakom. Za razliku od, ne manje
traginog, ali maksimalno jasnog i zafiksiranog dvoboja Pukina, u Ljermontovljevom
dvoboju sa Martinovim su sve same zagonetke i pretpostavke. Po svoj prilici, bie da je u
pravu Ema Gertejn, koja tvrdi: Konfuznost prianja o dvoboju onih koji tite Martinova
je vjetaka koncepcija o Nataliji Martinovoj i izgubljenim pismima koja ignoriu vane
biografske momente Nikolaja Martnova, ukazuju na to da se prava istina pozadine o
dvoboju skrivala.... Svi podaci naglaavaju uee u tom dvoboju drugih sila, za koje je
Martinov bio samo pogodni izvrilac.
Iskreno govori, meni je bliska verzija saoptena ubrzo poslije smrti pjesnika, ili u toku
vota njegovih savremenika u devetnaestom vijeku. To je verzija poznatog prouavaoca
dvoboja i Ljermontovljevog prijatelja Rufina Dorohova. On je sve sumirao jednom
reenicom: Dvoboja nije bilo bilo je ubistvo.
Niko tano ne zna to se te noi dogodilo u domu Verzilinih. Ali vratimo se zvaninoj
verziji. Bal u domu tri ljupke, graciozne dame Verzilinih. Svi pleu, zabavljaju se. Knez
Trubeckoj svira na klaviru. U jednom uglu okupili su se intelektualci: Lav Pukin, Mihail
Ljermontov, a tu je i jedna od gracioznih dama Emilija San Girej. Oni su primijetili
Martinova u ljubaznom kontaktu sa najmlaom od sestara Verzilinih Nadedom.
Martinov je izgledao kao i obino poslije otkaza, u erkeskoj odjei i sa velikim
jataganom. Ljermontov je, po navici, poeo da se ali na njegov raun, sve u granicama
dozvoljenog, na njegov raun, kao Gortak sa velikim jataganom. U tom trenutku
Trubeckoj je prestao da svira i rije jataganom se ula u itavoj sali. Martinov je
poblijedio, priao Ljermontovu i rekao: Koliko puta sam te molio da se ne ali na moj
raun u prisustvu dama?... Ljermontov se osmijehnuo i rekao: Nema veze, sjutra emo
mi opet biti dobri prijatelji. Bivi prijatelji su nastavili razgovor u predsoblju u etiri
oka. Otuda su i sporenja o tome ko je i ta kome rekao, ko je izazvao dvoboj i zbog ega.
O tome nema dokaza. Prihvaena je verzija koju je ispriao Martinov u istrazi.
Kao da je Ljermontov rekao Martinovu: Da li ti to mene poziva na dvoboj, to li?
Martinov je odluno rekao:Da... Odmah su odredili 5. jul kao dan dvoboja.
Po drugoj verziji svaa se dogodila zbog karikature, takoe te veeri u domu Verzilinih.
Ljermontov je na kartakom stolu nacrtao Martinova sa zasukanim rukavima i sa
jataganom. Potom je pozvao Nadedu, najmlau od sestara Verzilinih, kojoj se Martinov
udvarao, i pokazao joj tu karikaturu. Zatim ju je pitao: Je li mogue da se vi sa njim
spojite? Djevojka je planula i pobjegla ustranu. Martinov, koji je sve to posmatrao,
priao kartakom stolu, ali je Ljermontov brzo izbrisao sve to je bilo nacrtano.
Uostalom, i tako je bilo sve jasno. Martinov je izaao napolje i izazvao Ljermontova na
dvoboj.
Ljermontov taj izazov nije shvataio ozbiljno. Vratio se kui u eljeznovodsk. Kupio je
tamo karte za est vodenih seansi lijeenja. Danju, 5. jula, sreli smo se na pikniku u
Karasu. Ljermontov je dobro ruao, ne mislei o tome da bi u dvoboju mogao biti
povrijdeen u stomak. Uvee smo krenuli ka mjestu dvoboja.
I eto, dva dana poslije bala u domu Verzilinih, 5.jula u est sati uvee, svi uesnici su se
sreli u podnoju planine Mauk, kod Perekalske stijene. Ali ko to svi? Istoriar i biograf
Ljermontova
Martjanov, ovako je opisao poslednje putovanje Ljermontova: U toku itavog putovanja
od otlandke do mjesta dvoboja, Ljermontov je bio veoma dobrog raspoloenja duha.
Nikakvih predsmrtnih razgovora, nikakvih opouka za posmrtnost Glebov od njega nije
uo. Putovao je kao da je pozvan na nekakvu gozbu. Sve to je on izgovorio na tom
putovanju je aljenje to nije mogao dobiti ostavku iz vojne slube u Peterburgu, jer dok
god je u vojnoj slubi, teko da moe realizovati zamiljene ideje. Ja sam napravio plan
govoio je Glebovu da napiem dva romana: jedan iz vremena pogibeljnog rata izmeu
dvije velike nacije, sa zapletom u Petrogradu, razvojem u Parizu, i raspletu u Beu (ne
podsjea li taj plan na Tolstojev Rat i mir?), i drugi iz kavkazkog ivota, s Tiflisom kod
Jermlove, njegovom diktaturom i krvavim umiranjem na Kavkazu, sa Persijskim ratom i
katastrofom u kojoj je poginuo Gribojediv u Tegrani, i evo mora se sjedeti pored mora i
ekati vrijeme kada se moe poeti zidanje njihovih temelja. Kroz dvije nedjelje treba da
krenem u odred, najesen idem u ekspediciju, a iz ekspedicije kad se vratim...?

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=406712&datum=2013-11-20

Strogi uslovi dvoboja

Kako je bilo mogue ubiti takvog ovjeka zbog nekakve tamo blesave uvrede? Htio ne
htio, ovjek pomisli na nekakvu magiju.
Na drugoj strani, ovjek je znao sve o sebi i sve je predvidio:

Niko me nije cijenio na zemlji,
Teret sam ja i sebi i drugima.
Tuga stalno mojim elom luta.
Hladan sam i gord, i zao ak.

Rulji se ini, zar nije ona
Duna da prodre u srce moje?
Zato da zna to u njemu lei?
Vatra, ili sumrak njoj je svejedno!

Dvoboj se dogodio u sudbonosni utorak 4. jula 1841. godine, izmeu est i sedam asova
uvee. Ranije se smatralo da se on odigrao u podnoju planike Mauk, pored Pjatigorska,
i na tom mjestu je 1915. godine podignut obelisk, djelo vajara Mikeina. Medutim, u
sovjetsko vrijeme je utvreno da se dvoboj dogodio na sasvim drugom mjestu, pored
Perekalske stijene.
Uslovi dvoboja bili su strogi. Puca se po tri puta, sa udaljenosti od petnaest koraka (deset
i po metara). Takve uslove mogao je prihvatiti samo onaj ko je smatrao da je dvoboj
izazvan nesporazumom i da da e se zavriti mirnim putem (kako je mislio Ljermontov),
ili onaj koji je elio da ubije protivnika (kako je mislio Martinov).
Ljermontov nije elio da ubije protivnika; ili je pucao u stranu, ili je podigao pitolj uvis,
u vazduh. Martinov je, prilazei granici rastojanja, pucao i ubio Ljermontova na mjestu.
Dogodilo se to, priblino, u osamnaest asova i trideset minuta. Prema izjavama
sekundanata na sudu, Ljermontov je odmah izdahnuo. Meutim, njegov vjerni i
dugogodinji sluga Hristifor Sanikidze, koji je dva sata poslije dvoboja podigao i utovario
na koije od svih ostavljeno Ljermontovljevo tijelo, saoptio je da je pjesnik jo bio iv i
da se utiao tek na polovini puta.
Ponavljam, neu da vjerujem ni u kakve dogovore. Avaj, ruske pjesnike samo nebo
nemilosrdno kanjava, od Pukina do Rubcova, od Ljermontova do Jesenjina. Ali zato
toliko zbrke u kazivanjima i dokumentima o dvoboju Ljermontova i Martinova? Moda
e se, povodom dvjesta godina od roenja pjesnika, provesti nova sudska istraga, uz
korienje svih dostignua savremene kriminalistike, da bi se postavila taka na i. Ko
je pucao, zbog ega je pucao, odakle je pucao?

Budunost uznemirava duu moju,
Kako u ja okonati ivot svoj?
Kuda e lutati osuena moja dua?
I gdje u sresti ljubazne ljude?
Ali ko je mene volio i ko e
Glas moj prepoznati, i s tugom
Vidim da je moja ljubav mana,
Ali, ja njenije voljeti ne mogu.

Razmatranje predmeta na vojnom sudu trajalo je tri dana. Formalno sasluavi okrivljene,
sud je donio objektivnu presudu, koju je car znaajno ublaio: sekundante Glebova i
Vasijikova je oslobodio, a ubicu Martinova kaznio da odlei tri mjeseca u zatvorskoj
tvravi, a potom da bude podvrgnut crkvenom pokajanju. Prema tada vaeim zakonima,
za dvoboj je mogla biti izreena i smrtna kazna. Da je preivio, Ljermontov bi vjerovatno
bio stroe kanjen.
Meni su u itavom ovom sluaju jasne samo dvije stvari. Sam Ljermontov je taj dvoboj
smatrao beznaajnim dogaajem koji e se zavriti prijateljskom pijankom. Bio je
uvjeren da njegov stari prijatelj, iako plahoviti i prgavi, nee pucati ili da e pucati u
vazduh.
Mogu da razumijem i Martinova, koji je opasno mrzio Ljermontova zbog njegovog
blistavog talenta i zbog njegovog veselog i nezlobivog karaktera. On je jednim hicem
pucao u dvojicu: u Ljermontova ovjeka i u Ljermontova pjesnika.
On nije mogao promaiti. Cilj je bio isuvie veliki.
Po Bondarenkovim rijeima, Mihail Jurjevi Ljermontov je heroj naeg sadanjeg
vremena kao ni jednog drugog! Uostalom, tako se mistiki dogaalo da su sva stoljea,
po neemu, poinjala jednako. I vrijeme cara Nikolaja Romanova se, naravno, po
mnogim parametrima, poklapa sa naim vremenom. Bez velikih zamisli i ideja. ime li
e se zavriti? Moda novim krimskim porazom? Tim vie su, na kraju krajeva, stihovi i
proza Mihaia Jurjevia Ljermontova slini naem vremenu. Pa i sami njegovi knjievni
junaci su, takoe, slobodni, smioni, odluni, hrabri... Nijesu lieni nikakvog smisla
ivota, osim zadovoljavanja sopstvene pohotnosti.
Kao i ranije, i danas su ive rijei Visariona Bjelinskog povodom pojave izvanrednog
Ljermontovljevog romana Junak naega doba: Evo knjige koja nikada nee starati jer
je, prilikom pojave natopljena ivom vodom poezije. Ta stara knjiga e uvijek biti nova...
itajui ponovo roman Junak naaga doba, spontano se divimo kako je u njemu sve
jednostavno, lako, obino i, u isto vrijeme, proeto milju i ivotom tako iroko, duboko,
uzvieno.
Ali ja itavo vrijeme dok itam taj roman, poslije itanja desetak debelih knjiga o samom
Ljermontovu, mislim i o jo neemu drugom: zato se i danas svi plae da kau da je
mnogo toga to je sadrano u pomenutom romanu Ljermontov crpio iz sebe. On je vie
puta i sam to priznavao. Takav utisak je saoptio i sam Visairion Bjelinski: Peorin je,
po svemu, isti on, Ljermontov. Prilikom poklanjanja primjerka svog romana knjeginji
Odojevskoj, kad je bio kod nje u gostima, Ljermontov je na naslovnoj strani, poslije
tampanih rijei JUNAK NAEGA DOBA, stavio zarez i dopisao pada pred noge njene
svjetlosti i moli je za dozvolu da ne rua.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=406796&datum=2013-11-21

Portret sastavljen od nedostataka

Ljermontov kao da je izjednaavao sebe sa svojim junakom naega doba. Naravno, to
nije kopija autora. Prije svega, on ismijava obuzetost zlom, ljepotom zla koja je sadrana
u Peorinu. Pa i sam Ljermontov se itavog svog kratkog ivota, u samom sebi, borio sa
divljanjem ljepote zla. Peorin je podrugljiva karikatura samoga autora.
Upravo zbog toga, roman Junak naega doba ni do danas nije izgubio svoju aktuelnost.
Egoist i breter Peorin u stvari je vie na savremenik, nego to smo mi sami. Kao i
Ljermontov, on je ratovao pod Urus Martanom. On se, isto kao Ljermontov, vrtio na
dananjim kremljovskim balovima, ne znajui ime ozbiljno da se bavi. Avaj, i sadanje
pokoljenje je tako prazno kao i peorinsko: ni vjere, ni nade, ni ideje. Da li da opet putuju
na Kavkaz? Ili na Bolotnulo?
Peorin je, naravno, izmiljeni lik. Opisujui sam sebe Ljermontov je ak preuveliao
vrline svog junaka, ime ga je maksimalno ponizio. On je mijenjao stvarnost za matu.
Nemilosrdno je bievao sebe. Eto, Peorin i u Persiju putuje, i u povratku gine,
realizujui na taj nain sva tajna matanja svog autora. Uzgred, zato ga neto stalno vue
u Persiju? Pa upravo je Ljermontov matao o tome da otputuje u Persiju. Peorin je, eto,
ispunio svoju tenju ka istoku i u romanu realizovao matanja samog Ljermontova da
putuje u daleku i nepoznatu Persiju. A na povratku se moe i poginuti. Zagonetna tema
dobrih knjiga Gribojedova, Hljebnikova i Jesenjina vukla je ka Persiji.
ak ni smrt genijalnog Gribojedova nikoga nije uplaila, kod svih je ostala elja da
putuju u tu zemlju. ak ni najintimnija lina pisma mi ne piemo po svome, ve prema
nekom lirskom heroju. Neizreena misao je la. A ako ve pie genijalni autor, onda
makoliko od nas bila skrivena njegova matanja, misli i osjeanja, ma kakve bi strane
pojedinosti o samom sebi opisivao, ma koliko bi glavni junak priznavao sam sebe, jasno
je da to opisivanje svih svojih nedostataka prerasta, kako je napisao sam Ljermontov u
predgovoru drugog izdanja romana, u portret sastavljen od nedostataka itavog naeg
pokoljenja u njegovom punom razvoju....
Ali, ne koketira li autor u svom predgovoru napisanom poslije poznatog miljenja o
romanu samog imperatora? Ne izgleda li taj predgovor kao pravdanje glavnog junaka (i
samog autora) pred gospodarom? To je neizvjesno. Poznato je samo da postoji pismo
cara Nikolaja I svojoj supruzi Aleksandri Fjodorovnoj, napisano od 12. do 14. juna 1840.
godine, u kojemu je sadrana analiza romana. Tamo je data potpuna i knjievno-teorijski
jasna imperatorova ocjena romana Junak naega doba i njegovog autora. Svaki
konzervativni knjievni teoretiar moe pozavidjeti tako potpunoj i jasnoj ocjeni.
Imperator Nikolaj I je objasnio da, se, kad je poeo itati roman, u poetku obradovao, jer
je zakljuio da je upravo Maksim Maksimi Junak naega doba. Ipak, u daljem itanju
je uvidio da je pogrijeio i veoma se naljutio na autora i na itav njegov ivot. On je
mogao da mu oprosti i zaboravi nestaluke sa dvobojima, pijanenja i loe ponaanje, ali
knjige, osobito one umjetniki vrijedne (a ukus je, nesumnjivo, on posjedovao), koje su
mogle nanijeti tetu njegovoj dravi i upravljanju narodom, nije mogao nikada ni
oprostiti, ni zaboraviti. Ni Pukinu, ni Tiljejevu, ni Ljemontovu...
Mi imamo prevod tog pisma sa njemakog (imanovog) u kojemu se jednim citatom
upozorava da Gospodar ne voli tog pjesnika. On konstatuje: 13. juna u 10 asova
itam roman Junak naega doba, koji je dobro napisan. A 14. juna, u tri sata poslije
podne, radim i nastavljam da itam Ljermontovljevo djelo. Nalazim da je drugi tom
slabiji od prvog... U sedam asova uvee doitavam roman do kraja i nalazim da je kraj
romana odvratan. To je, u elji da se bude u modi, samo preuveliavanje prezrenih likova
i karaktera koji se crtaju u sadanjim inostranim romanima. Takvi romani kvare
karaktere, njihovo itanje razdrauje i ostavlja teak utisak, jer se, na kraju krajeva,
italac navikava da misli kako se sav svijet sastoji od takvih ljudi kod kojih, ak na prvi
pogled, dobri postupci potiu od odvratnih i lanih pobuda. to se od toga moe
oekivati? Samo prezrenje i mrnja prema ovjeanstvu. Je li to cilj naeg ivota na
zemlji? Pa i bez toga, kod ljudi postoji sklonost da postanu hipohonderi ili mizantropi. I
zato kod knjievnih likova pojaavati sklonosti takve vrste? I tako, ponavljam, po mom
uvjerenju, ta jadna knjiga otkriva veliku iskvarenost njenog autora.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=406982&datum=2013-11-22

Kritika cara Nikolaja Romanova

Karakter kapetana je uspjeno oznaen. Kad sam poeo itati to djelo, ja sam se nadao, i
radovao se, da e to biti junak naega doba, jer u toj vrsti ima znatno vie dobrih ljudi,
nego onih koje takvim nazivaju. U kavkaskom korpusu, naravno, ima dosta takvih ljudi,
ali njih malo ko poznaje. Pa ipak, kapetan se pojavljuje u romanu kao nada kojoj nije bilo
sueno da se ostvari. Ispostavilo se da je gospodin Ljermontov bio nesposoban da prikae
taj jednostavni i blagorodni karakter. On ga zamjenjuje jadnim i veoma malo privlanim
likovima, koje je, ak i ako postoje, trebalo ostaviti po strani, da ne bi izazivali ljutnju.
Srean im put, gospodine Ljermontov, neka on oisti sebi glavu, ako to moe da se
dogodi u sredini u kojoj e nai ljude da do kraja docrta karakter svoga kapetana, ako je
on uopte u stanju da ga shvati i doslika.
Oigledno, u porodici imperatora je vie puta razmatrano knjievno stvaralatvo
Ljermontova, i dio porodice je nagovarao imperatora da prihvati sve vrline tog autora, i
da njegovo stvaralatvo priblii sebi. Dogodilo se suprotno. Razumljivo, razmatran je i
nedavni dvoboj Ljermontova sa mladim Barantom, sinom francuskog ambasadora. Zbog
tog dvoboja, i zbog Peorina, Ljermontov je ponovo protjeran na Kavkaz, a imperator
Nikolaj I Romanov je omrznuo njegovo knjievno stvaralatvo, pa i njega samoga. To je
vrijeme otopljenja, kad su junaci oksjonovske Zvjezdane knjige slobodoumni i
neodgovorni ljudi ezdesetih godina postali idoli velikog broja mladih. U vezi s tim, nije
bilo mogue izvriti nikakve cenzure, a zvjezdani djeaci su zasjeli u mozgvima
itavog mladog pokoljenja. Ti zvjezdani djeaci su izvrili reorganizaciju i razvalili
veliku dravu. Tako je autor i lik Peorina oslikao sa pretjeranim uveliavanjem samoga
sebe. Lik je uzet iz ivota, prodro i uvrstio se u samu epohu. I dalje su ti prezrivi i
slobodoumni Peorini trkarali po teritoriji Rusije do oktobra 1917. godine, sijui svuda
nihilizam i nitavilo. Da li je car Nikolaj sa svojom kritikom bio u pravu? Iskreno govoi,
meni se imperator, po mnogim parametrima, dopada. Brinuo je o svojoj dravi, zavodio u
imperiji poredak, a imao je i knjievni ukus. Za razliku od dananjh dravnika, on je itao
knjievna djela svih talentovanih pisaca, a ponekad je istupao i u ulozi kritara. Druga je
stvar to on Ljermontova nije volio. Razumio je njegov ogromni talenat, ali ga nije volio.
Buntovnik, kao svi oni to su vaspitavali dekabriste, koje je imperator pamtio do kraja
svog ivota. Ja sam, ak, saglasan sa njegovom ocjenom Peorina, samo mislim da je
imperator elio da zatvori oi na to to on i jeste junak njegovog, imperatorskog vremena,
ali ga je smatrao praznim fantazerom. Tako su etrdesetogogodinje junake proze i
poslije dvjesta godina smatrali izmiljotinama, umjesto da se prihvate realne
reorganizacije nae drave.
Imperator se moe shvatiti ovako: naao je pisac uspjeli lik Maksima Maksimia, i
trebalo je od njega da gradi glavnog junaka. To je lik iz naroda, i to mu je tu vie
trebalo? A autor je ostavio po strani svog pravog narodnog predstavnika, a naprijed vue
lakomislenog, nemoralnog, nenarodnog mangupa. Ti narodni karakteri, kao to su njegov
Maksim Maksimi, Pukinov Savelji i Tolstojev kapetan Tuin, kod pisaca, zbog
neega, ne postaju elnici. Pa na njih bi se mogla usredsrediti itava plemika literatura.
Za to su potrebna druga vremena i drugi ljudi, kao to su: Mihail olohov, Andrej
Platonov, Vasilij Belov... Za stvaranje narodnih knjievnih junaka, potrebni su narodni
pisci.
Prvi put roman Junak naega doba tampan je u Sankt Perteburgu 1840. godine, u
tampariji Ilje Glazunova, u dvije knjige i u tirau od hiljadu primjeraka. Rasprodat je
skoro trenuitno, zahvaljujui, pored ostalog, i tome to se u Sjevernoj peli pojavila
oduevljavajua recenzija Fadleja Bulgarina. Pri itavom sloenom odnosu prema tom
kritiaru i romantiaru, treba primijetiti njegov prefinjeni ukus i istanani knjievni
osjeaj. Bulgarin pie: Recite, Boga radi, gdje se razvio, gdje je sazrio taj talenat?
Kakvom arobnou je taj mladi ovjek pronikao u tajne prirode, u dubinu ljudske due?
Kakva je to nevjerovatna snaga skinula pred njim masku s drutva i razjasnila bolest od
koje ono strada u nae vrijeme, i u itavom devetnaestom vijeku. Za mene je to veliko
udo. Roman Junak naega doba je prvo iskustvo mladog autora u prozi. Da li to
moete da shvatite!? Genijalni umovi se izdiu na visinu pri prvim poetskim zanosima,
ali u prozi su takvi primjeri veoma rijetki. Proza zahtijeva duboku promiljenost i
naunost. Autor romana Junak naega doba je u prvom pokuaju stao na tu stepenicu,
to su drugi postizali dugogodinjim iskustvom, naukom i radom, i poslije mnogih
neuspjelih pokuaja. O Rusijo, majko svih slovenskih plemena, koliko talenata, koliko
pameti i moralne snage je skriveno u tvojim njedrima!? Drugi narodi su ve iscrpili
darovitost rijei, a mi smo tek dodirnuli povrinu naeg rudnika. Bolji roman na ruskom
jeziku ja nijesam itao.
Odmah nakon pojave romana zapodjenule su se brojne i otre kritike i polemike onih koji
su cijenili, i onih koji su odricali Peorina. Sam roman, i njegove dobre strane, priznavali
su svi, od Bulgarina do Bjelinskog, ali ne i glavnog jnaka tog djela. Nije li to klevetanje
ruskog ovjeka? Nije li lik Peorina precrtan iz francuskih ili engleskih asopisa? Ne
znajui jo nita o pismu cara Nikolaja I, konzervativni kritiari su se, kao pod inidgom,
bacili da slave, prije svega, istinskog Rusa Maksima Maksimia. Ja sam pomislio:
Ako bi se danas pojavio takav roman, vjerovatno bi se dogodilo to isto.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=407167&datum=2013-11-23

Junak naeg doba

Ve poslije dvoboja sa mladim Barantom, dobivi zaslueno progonstvo na Kavkaz, prije
njegovog odlaska iz Sankt Peterburga, sredinom aprila 1840. godine, pojavilo se prvo
pojedinano izdanje romana Junak naega doba. Mislim da je i prinudni odlazak junaka
romana Peorina nekako povezan sa prvim dvobojem Ljermontova. Ili je Ljermontov sve
to ranije predvidio, ili je u romanu uspio da oslika ono to se ve dogodilo. U konceptima
on, ak, pie o dvoboju, a potom to zamjenjuje nekim sluajem. Tim prije, on je mogao
mijenjati detalje siea sve do tampanja romana u cjelini. Ni u Beli, ni u Fatalistu, ni
u Tamanu, koji su tampani ranije, prije dvoboja sa Barantom, nije bilo govora o tom
sluaju. A Knjeginja Meri se pojavila poslije dvoboja. Ljermontov je nekako vjeto
spojio oba svoja progonstva i uzroke kojima su izazvani. Ujedno, spojio je nekako
proroanski oba svoja dvoboja i prikazao nam takav lik u kojemu je umnogome vidio i
sebe samog. Nije se Peorin sluajno dopao Bjelinskom. Kakvi su to kod njega
nedostaci?
Za Visariona Bjelinskog Peorin je ovjek jake volje, hrabar ovjek koji ne bjei od
nemira, bura i oluja. Poslije prve recenzije, u prvoj polovini maja 1840. godine, Bjelinski
je uradio detaljnu analizu romana Junak naega doba, koja je objavljena u
Otadbinskim zapisima za jun i jul iste godine. To je bio hvalospjev Ljermontovu i
njegovom Peorinu: Nije Peorin takav kakvoga ele da prikau. To je ovjek koji svoje
patnje ne podnosi ravnoduno i apatino. On avolski juri za ivotom, trai ga svuda i
teko okrivljuje sebe zbog svojih zabluda. Iz njega neprekidno izbijaju unutranja pitanja,
uznemiravaju ga i mue, i on u mislima trai odgovore i rjeenja, prati svaki pokret svoga
srca, svaku svoju misao. Roman Junak naega doba je tuno razmiljanje o naem
vremenu, kao i misao kojom je pisac tako blagorodno, tako energino obnovio svoje
literarno poprite, iz kojega smo mi citirali neka mjesta...
Naravno, prevalirala su negativna miljenja o Peorinu. U slovenofilskoj kritici, na
primjer. Poznati kritiar evirjov, prema kojemu se mladi Ljermontov, jo dok je bio
student, odnosio sa interesovanjem, objavio je u Moskovskim odzivima broj 2 iz 1841.
godine da porona pojava Peorina nije svojstvena ruskom narodu, nego je nanesena
uticajem Zapada. Kao to je i sam karakter Ljermontova, koji nije rastao u porodinom
nego u knjievnom okruenju, oigledno zavisio od stvaralatva Bajrona, ili Alferda
Musjea. Roman Ispovijest sina vijeka, tako blizak Ljermontovu, govori o porocima
pokoljenja. Ali, sloivi se sa uticajem Zapada, ja u malo da se sporim sa evirjovim,
tvrdei da takav uticaj nije karakteristian za ruski ivot, posebno ne za ivot ruskog
plemstva, koje sve pozajmljuje od evropske kulture. Nas takve pojave, kako u vrijeme
Ljermontova, tako i danas, dovode do maksimalizma i graninog ruskog ekstremizma.
O takvom, kudikamo sloenijem uzajamnom djelovanju Ljermontovljevog romana i o
naem ivotu u ruskoj i svjetskoj knjievnosti pie Vladimir Nabokov: Jedva da nam
treba ozbiljno shvatiti, kako to rade mnogi komentatori, rijei Ljermontova, kojima tvrdi
u svom predgovoru da je Peorin sastavljen od mana itavog pokoljenja. On je, u stvari,
udak koji se dosauje, produkt nekoliko pokoljenja, i ne samo ruskih... Suodnos
Peorina sa konkretnim vremenom i konkretnim mjestom doprinosi, naravno,
svojevrsnom pogledu na svijet, koji raste na drugom tlu, svejedno sumnjivo, da bismo
rasuivali o slobodnom miljenju od strane tiranijskog reima imperatora Nikolaja I. Sve
nam to pomae da ta rasuivanja paljiviije provjerimo.
Smatra se da je, polemiui sa evirjovim, a posebno sa pravolinijskim i konzervativnim
kritiarom Burakom, Ljermontov odjednom, neoekivano, dok se tampalo drugo
izdanje romana, hitno napisao svoj predgovor romanu.
Ve u proljee 1841. godine, opovrgava i svoja izjavljivanja o slinosti sa Peorinom, i
Bjelinskog o ispovijesti autora i njegovog junaka. Taj predgovor su jedva uspjeli da
ubace u drugi dio romama, koji je ve bio u tampi. Zato to tako iznenadno i odjednom?
U neoekivano napisanom predgovoru ve se govori o Peorinu kao o nosiocu svih mana
tog vremena. Ja ne mislim da je Ljermontov mnogo znaaja pridavao lanku Buraka, ili
ak evirjova da bi tako uurbano i u zadnjem momentu u drugi dio drugog izdanja
romana ubaciio taj predgovor. Meni se ini da je imperatorica nala povjerljive persone
koje su Ljermontovu prenijele miljenje imperatora o njegovom romanu, i on je svojim
predgovoom, prije svega, odgovarao imperatoru. Odgovorio mu je dostojno.
Ma koliko to zvualo paradoksalno, predgovor su uspjeli da ubace tek u drugu polovinu
romana. Odgovarajui, toboe, evirjovu, autor je, u stvari, odgovarao samom
imperatoru, koji je njegov roman smatrao jadnom knjigom koja otkriva pokvarenost
autora. Pojavio se jo jedan uvod u asopisu Peorin. U tom predgovoru Ljermontov
objanjava svoju poziciju: ...Ta knjiga je nedavno izdrala nesrenu provjeru nekih
italaca, ak i italaca u bukvalnom znaenju te rijei. Neki od njih su se, bez ale,
ozbiljno uvrijedili zbog toga to im se kao primjer namee takav nemoralni ovjek, kao
to je junak naega doba. Drugi su precizno primijetili da je ator u taj lik ugradio i likove
svojih poznanika. Stara i jadna ala. Ali Rusija je, oigledno, stvorena tako da se u njoj
sve obnavlja, osim slinih besmislica. Najarobnija od svih naih arobnih bajki jedva da
e izbjei prijekore, napade i vrijeanja linosti. Junak naega doba, dragi moji, jeste
vjeran portret, ali ne jednog ovjeka, nego je sastavljen od poroka predstavnika itavog
jednog pokoljenja u njihovom punom razvoju. Vi ete mi, moda, opet rei da ovjek ne
moe biti toliko ruan, a ja vama kaem, ako ste vjerovali u mogunost postojanja svih
traginih i romantinih zlikovaca, zbog ega ne vjerujete u stvarnost Peorina? Ako ste se
divili runijima i uasnijima, zato ne moete imati razumijevanja za taj lik, makar kao u
fantaziju? Nije li, moda, zbog toga to u njemu ima vie istine nego to biste vi eljeli?

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=407349&datum=2013-11-24

Sebe negativca pripisao Peorinu

Puno je odricanja od nagovjetaja autobiografinosti. U pitanju je nekakvo preuveliano
odricanje od pievog omiljenog junaka Peorina. Naravno, autor je direktno optereivao
Peorina svakakvim porocima, unosei u taj lik sve svoje grene misli. Eto, on, na
primjer, razgovara sa knjeginjom Meri i bez milosti govori o sebi Da, takva je bila moja
sudbina od djetinjstva. Svi su na mom licu itali znake runog osjeanja, kojih nije bilo,
nego su ih oni pretpostavljali, i potom su se i pojavila. Bio sam skroman i iskren, ali su
me poeli optuivati za lukavstvo, i ja sam postao lukav i neiskren. Duboko sam osjeao
dobro i zlo. Niko me nije mazio, svi su me vrijeali. Ostao sam sumoran i zlopamtilo.
Druga djeca su se radovala i brbljala, a mene su smatrali niim od sebe. A ja sam se
osjeao iznad njih. Postao sam zavidljiv. U poetku sam bio spreman da volim itav
svijet, ali me niko nije shvatao i ja sam se poeo uiti da mrzim. Moja bezbojna,
jednolina mladost je proticala u borbi sa samim sobom i sa svijetom. Plaei se
podsmijeha, svoja najljepa osjeanja uvao sam u dubini srca, i ona su tamo i umirala.
Govorio sam istinu, nijesu me vjerovali, i ja sam poeo obmanjivati. Poto sam dobro
upoznao svijet i mehanizme drutva, postao sam vjet u ivotu i uspjean u umjetnosti i
nauci. Vidio sam kako su drugi bez umjetnosti sreni, koristei se besplatno
pogodnostima koje su meni bile nedostupne, ili sam do njih dopirao sa tekim naporom, a
u mojim grudima se raalo oajanje. Ne ono oajanje koje se lijei cijevlju pitolja, nego
hladno, malaksalo oajanje , prekriveno ljubaznou i dobrodunim osmijehom. Postao
sam moralno bogat: Jedna polovina moje due nije postojala, osuila se i isparila, i umrla,
ja sam je odsjekao i bacio, dok je druga polovina mrdala, ivjela i sluila svakome, ali
niko to nije primjeivao, zato to niko nije znao za njenu uginulu polovinu. Vi ste, eto,
razbudili u meni sjeanje na nju i ja sam vam proitao svoj epitaf.
Ovo je autorova analiza samoga sebe napisana pod uticajem Rusoove Ispovijesti. I isto
tako iskreno. Negdje u Francuskoj Ljermontov se ne bi opirao, niti svaljivao sve na svog
negativnog junaka. Ali u Rusiji je vladao Nikolaj I, i tu nije bilo ale, niti otvorenosti.
Uostalom, i u svojim pismima i u zabiljekama Ljermontov je vie puta govorio o toj istoj
temi, potvrujui identinost misli autora i njegovog junaka. Zar nije slian sluaj
izmiljene ljubavne veze Peorina i knjeginje Meri, i Jekatarine Suakove, o kojoj je,
takoe, Ljermontov govorio, privoljevi je najprije da se zaljubi u njega, da bi poslije
izjavio da je ne voli, te da je to izmiljena igra o ljubavi.
Ljermontov je od djetinjstva ivio sa izmiljenom
literaturom, slikovitim ivotom. On se zauvijek saivio sa likom svog junaka,
demonstrirajui ne to to je bilo u njemu, nego ono to je elio da prikae: Ja volim
neprijatelje, mada ne po hrianski. Oni me zabavljaju. Uzbuuju moju krv. Biti uvijek
nakostrijeen, loviti svaki pogled, smisao svake izgovorene rijei, procjenjivati namjere,
otkrivati zavjere, praviti se prevaren, a onda odjednom, jednim udarcem sruiti itavo,
ogromno, i mnogo teko zdanje njihovh lukavstava i podlih namjera! Eto, to ja nazivam
ivotom...!
Nije sluajno poznati pjesnik i mistik Danil Andrejev smatrao da upravo smrt
Ljermontova, a ne smrt Pukina, prdstavlja katastrofu za rusku knjievnost.
Ljermontovljeva svemirska misija je ostala neispunjena. On je, u stvari, prvi ruski
svemirski pjesnik.

Sijaj, sijaj, daleka zvijezdo,
Da te nou uvijek sretnem.
Tvoj slabi zrak, u borbi s mrakom,
Nosi matu moje due bolne.
Ona ka tebi visoko leti
Grudi ti diu slobodno i lako...
Ja vidim pogled ispunjen vatrom
(On je za mene ugaen davno)
Ali kao k tebi, k njemu jo letim
Nemogue je, a hou da ga vidim.

to se vie slava pjesnika irila Rusijom, tim vie su se trudili da ga blate oni koji ga
nijesu voljeli i koji mu nijesu eljeli dobro, a takvih u Rusiji nikad nije nedostajalo. To bi
mogla biti tema jedne posebe knjige. Veliani car Nikolaj I je zabranio da se o njemu
pie. U toku itavih trideset godina njegove zbirke pjesama su tampane bez prateih
informativnih tekstova o samom autoru. Zato se ruski car ljutio na Ljermontova i poslije
njegove smrti?
Uostalom, svoju besmrtnost Mihail Jurjevi je predosjetio jo u ranoj mladosti:
Ali ja bez straha ekam prijevremeni kraj,
Davno je trebalo da ugledam drugi svijet.
Ljermontov nam je ostavio svoju besmtrtnu poeziju, koja je na rusku knjievnost
devetnaestog i dvadestog vijeka izvrila mnogo vei uticaj nego poezija bilo kojeg od
drugih ruskih genija. I u prozi i u poeziji Ljermontovljeve teme mi nalazimo i kod
Tolstoja, i kod ehova, i kod Gogolja, i kod Dostojevskog, i kod Gumiljova, i kod
Jesenjina. Samo Ljermontovljeva poezija se sjedinila sa svemirskom duom, i ve nae
rusko nebo donosi nam nad glave njegove vjeno oaravajue pjesme. Njegova poezija se
stopila sa harmonijom ruske pjesme, tune i dirljive...
Rusku poeziju su umirivali od najstarijih vremena. Umirivali su protopopa Avakuma,
umirivali su Gribojedva, Radieva, Gogolja, Pukina...
Moda je u pravu Dmitrij Merekovski kad kae: Bunio se Pukin, napisao je odu
slobodarstvu, a potom je napisao odu caru Nikolaju I i umirio se... Bunio se Gogolj,
napisao je prvi dio Mrtvih dua, a onda spalio drugi dio istog djela, blagoslovio
kmetstvo, i smirio se... Bunio se Dostojevski, otiao je na robiju, i vratio se kao
propagator smirivanja...Bunio se Tolstoj, poeo je sa sjenicom, spremajui se da zapali
more, a zavrio je nesuprotstavljanjem zlu nasiljem... I evo jedini ovjek u ruskoj
knjievnosti koji se do kraja nije mirio Mihail Jurjevi Ljermontov.
Zbog toga ga ne trpe i ne vole u svim vremenima, ni birokrati, ni pisci, ni vlasti. Moe
biti on i jest na ruski, nesmirujui poslanik nebesa. Na besmrtnost on je osuen od
roenja, samim drevnim svojim proroanskim porijeklom. Besmrtni su i svi njegovi
veliki stihovi.

Neka svu no i sav dan moj glas
O ljubavi slatkoj samo pjeva.
Neka se nada mnom vjeno veseli,
Njie i umi hrast tamni...

Upravo takav tamni hrast raste u otlandiji, nad grobom pjesnika i proroka Tomasa
Ljermonta...

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Feljton&clanak=407502&datum=2013-11-25


K R A J

PREVEO I PRIREDIO: SLAVKO EPANOVI

Dan, 15. - 25. novembar 2013.