Vjenceslav Novak pisac hrvatskog realizma, rođen je 1859. godine u Senju.

Pučku
školu i dva razreda gimnazije završio je u Senju. Pet godina je bio učitelj u
Senju, a tri je godine bio na konzervatoriju u Pragu. Napisao je sedam romana i oko
stotinu pripovijedaka. Njegova prva knjiga pripovijesti je "Pavao Šegota" (1888).
Djela su mu većinom prožeta senjskim krajem, alkarima, životom u Senju u kojem se
isprepliću prkos, ponos, poniznost, ogorčenost i širina itd. Umro je 1905. bolestan
i skrhan teškim životom. Najpoznatije njegovo djelo su Posljednji Stipančići
Novakovi Posljednji Stipančići su bez obzira na podrijetlo i društveni status
tipična patrijarhalna obitelj čiji je gospodar otac Ante koji sina Jurja šalje na
školovanje u inozemstvo, dok mu kćerka ne smije niti sjediti za obiteljskim stolom,
a kamoli razgovarati s njim
U romanu Posljednji Stipančići Vjenceslav Novak pripovijeda o totalnoj propasti
patricijske obitelji, ali tako da kroz svakoga člana obitelji oslikava jedan vid
propadanja.
Otac Ante Stipančić, bivši okorjeli zastupnik senjskih patricija, ali i obiteljski
despot, na kraju umire kao svaki drugi osiromašeni starac. Njegov sin Juraj, kojeg
je favorizirao jer je u njemu gledao svojega nasljednika, postaje propalica,
izdajnik vlastite obitelji i naroda. Kao posljednji izdanci nekada imućne senjske
obitelji ostaju žene koje životare u neimaštini i samoći. Žena i majka Valpurga te
kćerka i sestra Lucija egzistiraju kao predstavnički likovi poniženih i totalno
obespravljenih ljudi. Posebno je istinski tragičan i fascinantan lik Lucije koja je
tek u suvremenoj hrvatskoj književnoj kritici determinirana kao "najprodubljeniji i
najsloženiji ženski lik čitave hrvatske književnosti 19. stoljeća" Iako Lucija nije
glavni lik romana, ona se izdiže iznad svih
Lucija je žrtva svoga doba i svoje obitelji, prvenstveno oca, potom brata i bratova
prijatelja. Njezina majka pred kraj romana govori: Gle, na tom anđelu počinjeno je
razbojstvo. A to razbojstvo činjeno je cijeli njezin život. Otac ju je zanemarivao,
a kad je odrasla, godilo mu je da mu govore ozbiljni ljudi o rijetkoj Lucijinoj
ljepoti- utjelovljenjoj aristorikraciji. Brat je nemilice tročio njezin miraz, ali
nije mario za njezino poštenje kada je u kuću doveo Alfreda. Lucija je pala kao
žrtva svoje naivnosti, zaljubljenosti i lakomislenosti. Život su joj upropastili
muškarci iz najbližeg okruženja. Lucijinim tragičnim likom, Novak je postaviio
spomenik stvarnim ženskim sudbinama.
Novak je životnu priču osiromašene majke i ponižene kćerke ispripovijedao
kronološki u prvom i drugom poglavlju romana, da bi potom retrospektivno
ispripovijedao priču o vremenu kad su Stipančići bili bogata i slavna senjska
obitelj. Autor prati život obitelji u prošlosti kroz njezine uspone i početke
propasti sve do šesnaestog poglavlja, odnosno do kraja romana.Ima mnogo arhaizama
kao npr. nijesu, balatura, konoba, a uz to i mnogo riječi i uzreka na latinskom,
njemačkom i talijanskom. Fabula nije utemeljena na prikazivanju odnosa između
likova nego i na problemima političke scene (sastanci plemića u krčmama,
predizborna kampanja i dr.). Fabulu neprestano prekidaju detaljni opisi pejzaža i
unutarnjeg prostora, ponašanje i odnos likova i njihove osobine.
Na osnovu ovog djela možemo zaključiti patrijarhalno stanje društva 19.st. Sinu se
daje sve dok je kći i općenito ženski rod predstavljen potreban samo za kuću. Iako
se takav stav navodno promijenio danas i sami smo svjesni i možemo uočiti razliku,
zapostavljanje te ugroženost žena u svim aspektima društva.