Vjenceslav Novak jedan je od najvažnijih predstavnika hrvatskog realizma, a zbog dotjeranosti

realistične pripovjedne tehnike u svojim djelima naziva „hrvatskim Balzacom“. Socijalni roman
Posljednji Stipančići objavljen je 1899. godine i je on Novakovih najznačajnijih djela. Novak u njemu,
čvrstom i jasnom fabulom te prikazivanjem likova kao određenih tipova ljudi karakterističnih za
realizam te prikazivanjem unutarnjeg psihološkog stanja likova karakterističnog za modernizam,
objedinjuje ova dva razdoblja. Roman je napisan uokvirenom kompozicijom i podijeljen u šesnaest
poglavlja. Prvo i drugo te petnaesto i šesnaesto poglavlje govore o sadašnjosti, a središnji dijelovi
retrospektivno prikazuju postupnoga obiteljskog propadanja nizom epizoda. Tema romana su odnosi
u senjskoj patricijskoj obitelji te politička previranja u Senju za vrijeme dopiranja ideja ilirizma.
Sveznajućim pripovjedačem događaji su prikazani iz perspektive različitih likova, osobito Jurja, čime
Novak stvara iznijansiranu karakterizaciju članova obitelji. Karakterizaciji Jurja Stipančića pridonosi
uokvirena kompozicija i upotreba epistolarne forme iz koje saznajemo njegovo unutarnje stanje i
razmišljanja.

Uokvirenom kompozicijom Jurja vidimo iz perspektive njegova oce Ante Stipančića, a sveznajući
pripovjedač u trećem licu jasno prikazuje da Ante jedini ima pristup i odgovornost za Jurjevo
odrastanje i obrazovanje. Majka Valpurga i sestra Lucija u potpunosti su isključene iz Jurjeva života jer
nisu smjele objedovati za istim stolom, a majka nije imala dopuštenje da Jurja poljubi jer je Ante
smatrao da će ga tako smekšati kao osobu. Majka Valpurga o životu svog sina saznaje tek nakon smrt
supruga Ante Stipančića iz njegovih prepiski s Jurjom te nakon Jurjeva povratka u obiteljski dom.
Jurjeva su pisma prijatelju Mukiju važna za saznanje kako je patricijski odgoj utjecao na Jurja kao
osobu te na njegov odnos s majkom i sestrom.

Prvi ulomak pripada uokvirenim poglavljima romana u kojima se opisuje odrastanje i odgoj Jurja i
Lucije Stipančić. Pripovijedanjem sveznajućeg pripovjedača prikazuju se događaji iz perspektive
Valpurge koja nema vlastiti pogledat na život u kući, ali ni izvan nje i isključivo je ovisna o Antinim
saznanjima: „Obožavanje što ga je Ante Stipančić pokazivao napram svomu sinu otkako je u njemu
otkrio potpuno naslijeđenje svoje duševne sposobnosti, prešlo je sugestivno na Valpurgu“. Također,
Valpurga nema vlastiti kritički stav o sinu Jurju već ga smatra preslikom njegova oca Ante: „…njegov
odmjereni starački hod što ga je primio od oca, vazda ozbiljni razgovori što bi ih njih dvojica vodili kod
stola – sve ju je to uvjeravalo o nejasno velikom u što je Stipančić svojom sigurnom rukom to njihovo
dijete vodio.“ Na kraju prvog odlomka, Valpurgina je tuga nad Jurjem iskazana iz perspektive sluškinje
Veronike čime se još više naglašava da Valpurga nema svoj stav: „…Valpruga se smijala tome
govoreći: - Eto, sav otac – ali Veronika je vidjela da su joj došle na oči suze.“ Drugo ulomak pripada
kasnijim uokvirenim poglavljima i u njemu odrastao Juraj šalje pisma, iz obiteljskog doma, prijatelju
Mukiju. Pisma otvaraju uvid u Jurjev unutrašnji svijet, a osim toga iznosi utjecaj Antina patrijarhalnog
odgoja na odnos prema majci i sestri, ali i njegov karakter. Juraj u pismu iznosi svoj negativan stav
prema očevu odgoju: „Sad znadem da sam oca napram sebi osjećao kao suhoparnog, dosadnog i
neumoljivog pedagoga koji je knjigu života pročitao samo iz sebe i iz tiskanih djela.“ Također, Juraj je
svjestan jaza stvorenog prema majci i sestri, ali nema potrebu premostiti ga. Sestru Luciju opisuje
naturalistički i hladno kao boležljivo, a dosta lijepo lice prema komu nema nimalo sućuti.

Sveznajućim pripovjedačem, tipičnom temom propasti patricijske plemićke obitelji i iscrpnim opisom,
koji ima funkciju karakterizacije likova, tipični su postupci realističkog romana. Članovi obitelji
prikazani su iz različitih perspektiva, a upravo time Novak modernizira pripovijedanje tradicionalnog
romana. Novak temom ovog romana kritizira plemstvo i patricije tadašnjeg vremena koji propadaju
zbog taštine i nesnalaženja u novim društvenim prilikama, a patrijarhalni odnos i odgoj smatra
glavnim razlogom propasti obitelji.
Jurjeva karakterizacija izranja iz perspektive njegova oca čiji ga je odgoj najviše oblikovao te iz pisama
Mukiju i njegovog unutarnjeg monologa u kojem se najviše uočava njegov distancirani odnos prema
majci i sestri, a koji je posljedica očeva patrijarhalnog odgoja.