POSLJEDNJI STIPANČIĆI

Najreprezentativniji roman hrvatskog realizma.

SADRŽAJ ROMANA- FABULA

Dvije žene žive u zagušljivoj sobici koju Valpurga ne želi zračiti bojeći se da će svježi zrak i
hladnoća štetiti njezinoj od tuberkuloze oboljeloj kćeri koja već dvije godine nije izašla iz te
sobe. Majka se danonoćno brine o lijepoj Luciji bdijući nad njezinim zdravljem usprkos
vlastitoj bolesti.
Valpurga potječe iz bogate plemenitaške obitelji Domazetović, a njezin je pokojni muž
također bio nasljednik bogate patricijske obitelji Stipančić. Njegov je otac, Pavle Stipančić,
težio vojničkom odgoju svojega sina pa ga šalje u vojne škole gdje je uspio doći do čina
natporučnika.

Nakon deset godina izbivanja i trošenja očeva bogatsva, Ante se s četrdesetak godina vraća u
Senj i zamjećuje lijepu šesnaestogodišnju Valpurgu koja vrlo brzo pristaje udati se za njega
jer joj je slao lijepo upakirane slatkiše i obećavao lijepe haljine i nakit. Ante je svoju mladu
ženu držao podalje od društva odgajajući je kao sluškinju. Ubrzo im se rodio sin Juraj čije je
krštenje Ante raskošno proslavio. Odjeven u plemićko odijelo, iako prema zakonu kao patricij
nije smio nositi plemićku odjeću, dočekuje u svojem samo za tu prigodu uređenom vinogradu
sve najodličnije ljude Senja.
Tom je prigodom mladi natporučnik Winter, pijan i opijen Valpurginom ljepotom Valpurgi
pred svima izjavio ljubav i izazvao Stipančićev bijes. Stipančić je mladića mačem zarezao po
čelu. Uskoro je Winter zahvaljujući Stipančićevim vezama otišao iz Senja.
Stipančićevi su živjeli običnim životom patrijarhalne obitelji: Ante je vodio poslove i
održavao društvene veze o čemu Valpurga ništa nije trebala znati.

Kada je Jurju bilo devet godina, a Luciji tri, Ante je otputovao u Trst, a Valpurga među
njegovim spisima pronalazi pisma u kojima se Ante razotkriva kao ambiciozan i
beskrupulozan čovjek. Za vrijeme francuske vladavine ponizno moli za mjesto načelnika
klevećući svojeg rođaka Jurja Domazetovića, tadašnjeg senjskog načelnika, da na tajnim
sastancima radi protiv vlasti. Nakon odlaska Francuza ulaguje se Austrijancima tražeći mjesto
suca.

Valpurga pronalazi i Stipančićevo pismo sinu u kojem opširno opisuje svoju mržnju prema
senjskim plemićima. Mržnju je izazvala parnica koju je major, jedan od gostiju na krštenju,
pokrenuo protiv Stipančića jer je neovlašteno odjenuo plemićku odjeću. Stipančić je, ne
mogavši se oduprijeti zakonu, zaključio da su sugrađani zavidni i zlobni i zamrzio sve,
osobito plemiće. Morao je platiti sto forinta, bilo mu je zabranjeno nositi plemićko odijelo, a
plemićki je mač morao predati magistratu. Svoju je mržnju kroz ova pisma želio prenijeti na
sina kako bi ostala i nakon njegove smrti.

Stipančić obožava svojega sina, sve vrijeme provodi s njim učeći ga i podučavajući svemu i
svačemu. Sin je u potpunosti pod očevim utjecajem dok Luciju Ante drži u podređenom
položaju ne obraćajući na nju nikakvu pozornost. U kući treba vladati tišina i svi jedva čekaju

1
da Ante s Jurjem ode u redovitu šetnju da bi kuća barem na trenutak mogla oživjeti, služavke
bi pjevale, Lucija bi se smijala ili plesala.

Kada je Juraj sa šesnaest godina s odličnim uspjehom položio maturu, otac ga šalje u Beč na
studij prava. Sav novac odlazi na sina, a Lucija ostaje kod kuće iako je majka želi poslati u
ženski zavod da bi se obrazovala. Otac na to ni u kom slučaju ne pristaje, nego kćerino
obrazovanje preuzima na sebe. Vrijeme prolazi, imovina se troši, a Juraj ne završava fakultet.
U vrijeme kada na vlast dolaze Mađari, Juraj traži novac i vrijeme da bi mogao naučiti
mađarski.

Ilirske ideje dolaze i do Senja. Vođa ilirskoga pokreta postaje kanonik Vukasović, Valpurgin
rođak, ali među građanima ne može pronaći ljude koji bi bili dostojni predstavljati Senj u
Saboru i provesti ideju da se grad pripoji tzv. građanskoj Hrvatskoj. Sukobi između tuđinske
vlasti i Vukasovićevih istomišljenika sve su žešći. Među ilircima ističe se Martin Tintor koji
zbog toga ostaje bez posla. Među tuđincima najglasniji je major Bonetti.

Stipančić se nudi Vukasoviću za suradnika i biva izabran za saborskog zastupnika. No,

njegova je ideja da u požunskom saboru zatraži da se u Senju ukine njemačka vojna vlast i da
Senj prijeđe pod mađarsku upravu. U ovome je vidio priliku za sina. Juraj za to vrijeme u
Beču troši ostatke očeva novca i ne planira se vratiti kući. Radi kao konobar.

Stipančić pokušava posuditi novac od Vukasovića, no ovaj ga odbija. Saznavši za

Stipančićeve neprilike, Bonetti ga odvraća od ideje i nudi mu mjesto gradskog suca što ovaj
nakon kraće neodlučnosti prihvaća i prvi novac koji je dobio šalje sinu.

Lucija otvoreno iskazuje da ne podnosi druženja s ocem koji je svakodnevno poziva u svoju
sobu na dosadne razgovore, zabranjuje joj čitanje romana i druženje s vršnjakinjama. Lucija je
u potpunosti zapostavljena u odnosu na rastrošnog brata propalicu. Otac ne ispunjava ni
najosnovnije zahtjeve mlade djevojke i istovremeno prigovara Valpurgi loš kćerin odgoj i
silnu razmaženost. Lucija je svjesna nepravde i odnosi između nje i oca postaju sve hladniji i
službeniji.

Nakon tučnjave prigodom izbora za zastupnika Bonetti šalje vojnike koji puškama rastjeraju
ljude. Uskoro je Bonetti premješten, a na njegovo mjesto dolazi major Winter, isti onaj koji je
zbog sukoba na Jurjevom krštenju morao otići iz Senja.

Juraj polaže zadnje ispite s odličnim uspjehom, no Ante ga nije dočekao. Umire nakon teške
bolesti pomirivši se prije toga s Lucijom koja mu je oprostila vidjevši ga starog i nemoćnog.
Nakon njegove smrti Valpurga saznaje da od imetka nije ostalo ništa. Juraj se vraća i traži od
majke da proda kuću rugajući se i njoj i uspomeni na oca. Kada majka odbija prodati kuću,
prijeti da će se ubiti, pa ona na kraju popušta. Juraj sa sobom dovodi prijatelja Alfreda pl.
Ručića koji se udvara Luciji, ali se ne izjašnjava o svojim osjećajima. Zajedno čitaju
Petrarcine sonete koje Luciji šalje nepoznati pošiljatelj koji se potpisuje s MT. Lucija i
Valpurga, žive u uvjerenju da se Lucija jako sviđa Alfredu jer mnogo vremena provodi s

2
njom, no ne znaju, a Juraj im to ne želi ni reći, da je Alfred poznati zavodnik i da se poigrava
Lucijom iz čiste dosade.

Ubrzo obojica otputuju, a Valpurga i Lucija sele se u staru, oronulu kućicu koju je Valpurga
dobila u nasljedstvo. Nitko se ne brine za njih, postaju sve siromašnije. Lucija pobolijeva.
Dobiva nekakav paket s kojim odlazi na tavan (tablete za izazivanje pobačaja koje joj šalje
Alfred), a nakon nekog vremena Valpurga otkriva krvave mrlje na plahti i postaje svjesna da
je Alfred obeščastio njezinu kćer. Lucija se osjeća sve lošije, bolesna je, tužna i razočarana.
Očekuje Alfredovo pismo koje ne dolazi. Valpurga zamoli Martina Tintora da piše pisma
Luciji i potpisuje ih kao Alfred na što Tintor pristaje jer je odavno zaljubljen u Luciju i on je
onaj nepoznati pošiljetelj koji joj je slao ljubavne sonete.

Zbog ljubavi prema njoj želi napustiti sjemenište. Iako Valpurga pazi na svaki Lucijin korak,
da slučajno ne bi shvatila prijevaru, Luciji je sve sumnjičavija i ipak uspijeva poslati pismo
Alfredu. Kada joj ovaj odgovara da je već oženjen, Valpurga je prisiljena priznati istinu.
Upoznavši Tintora, potpuno iscprljena od uznapredovale bolesti i psihičkih napora Lucija
umire.
Juraj se preselio u Mađarsku i promijenio ime u Gyorgy Istvanffy. Valpurga mu uzalud piše
pisma te konačno i ona umire kao prosjakinja.

TEMATIKA ROMANA
U romanu Posljednji Stipančići u prvom su planu društvena, psihološka i povijesna
tematika.

Društvena tematika obrađena je prikazom i analizom obiteljskih i društvenih odnosa od kojih

je naglasak na raslojavanju stanovništa na povlaštene (plemići, patriciji, gradska uprava,
časnici) i siromašne građane.

Psihološka je tematika ostvarena prikazom članova obitelji kao tipičnih predstavnika čiji su
karakteri dopunjeni individualnim osobinama: autoritativni otac Ante, pokorna majka
Valpurga, zanemarena kći Lucija i sin Juraj koji ne ispunjava očekivanja obitelji.

Povijesna tematika bavi se analizom života u Senju u prvoj polovici 19. stoljeća. Novak daje
prikaz političkih prilika, odnosa između domaćih stanovnika i stvari, odjeka ilirizma, biranje
narodnih zastupnika za Sabor i dr.

Središnja tema romana patrijarhalni su odnosi unutar obitelji. Budući da je Ante

Stipančić dominantan u obitelji, Valpurga se pokorava njegovu načinu odgoja iako je svjesna
da je to nepravedno prema Luciji. Ante je usmjeren na Jurjev odgoj jer smatra da će Juraj kao
muški potomak nastaviti obiteljsku lozu, a Luciju posve zanemaruje jer je žena. Žene po
njegovu mišljenju trebaju biti dobre supruge i majke, a odluke će umjesto njih donositi njihovi
muževi.

Obiteljske odnose u kojima su muškarci gospodari,a ženske osobe stvari, najbolje je prikazao
Juraj u drugom pismu prijatelju Mukiju:

3
U kući smo bili ja i otac gospodari, mati, sestra i družina: stvari. U očevu sobu nije smio izim
oca i mene nitko; samo bi je ometala i oprašila služavka. Na šetnju smo izlazili samo otac i
ja- mati i sestra nikada...Ja sam dakle zarana i sasma sistematično bio odgojen za očevo
načelo da su ženske- barem one u našoj kući- stvari.

LIKOVI U ROMANU

Karakterizacija je likova socijalno- psihološka: svaki lik djeluje u skladu sa svojim

karakterom i pripadnošću određenoj društvenoj skupini. Pritom su neki likovi statični (ne
mijenjaju se tijekom radnje), a neki su dinamični (karakter im se mijenja).

Lik Lucije Stipančić najsloženiji je ženski lik hrvatske književnosti 19. Stoljeća. Ona je
simbol žrtve, simbol djevojke prema kojoj se društvo ponaša nepravedno, ali i simbol pobune
protiv takva društva. Odrastajući u patrijarhalnoj obitelji u kojoj su žene samo naizgled
slobodne, a zapravo nemaju gotovo nikakva prava, Lucija je sve više uviđala da su ona i
majka slobodne ropkinje. Pokušala se izboriti za svoja prava, ali nije u tome uspijevala zbog
očeva pristupa: za njega su žene bile pokorna bića bez prava na vlastiti izbor. Međutim, iako
se sukobljavala s ocem, Lucija se za vrijeme očeve bolesti kajala zbog svog ponašanja prema
njemu.

Upravo zbog toga što nije poznavala svijet, već je stvorila idealiziranu sliku na temelju novela
i romana koje je čitala, Lucija je naivno povjerovala slatkorječivom Alfredu. Svoj je položaj u
obitelji doživljavala kao zatvor, a Alfreda je doživjela kao osobu koja će je odatle izbaviti. Na
kraju romana Lucija je odustala od života: svladana je stalnim iščekivanjem i sumnjama te
bolešću, a kada se uvjerila da pisma nije pisao Alfred te je doznala za majčinu prijevaru,
potpuno se predala.

ZAKLJUČAK

U ovom se romanu agonija plemstva analizira iznošenjem intimnih biografija članova jedne
senjske patricijske obitelji. Svaki član obitelji predstavlja jedan oblik propadanja svoje klase.
Ante Stipančić, glava obitelji i nekadašnji ponosni i autoritativni zastupnik patricijskih
principa, na kraju je romana umorni, poniženi i moralno sasvim iskompromitirani starac; od
staleškog ponosa nije ostalo više ništa. Njegov sin Juraj kojeg je, po svim pravilima
patrijarhalnog odgoja, favorizirao na račun inteligentne i tankoćutne Lucije, postaje propalica
i izdajica svoje obitelji i naroda, kakav mu je, uostalom, bio i otac. Posljednji svjedoci
potpunog materijalnog i moralnog propadanja nekad bogate i ugledne obitelji ostaju Valpurga
i Lucija, zatočenice povijesti, uspomena i vlastitih iluzija. Sudbina tih poniženih i
obespravljenih žena nosi obilježja istinske tragike: bolesna i nemoćna Lucija polagano umire
uzalud očekujući dolazak zaručnika Alfreda, a uskoro za njom i osiromašena joj mati koja ju
je njegovala i ubijala istovremeno, podgrijavajući Lucijine nade lažnim pismima i obmanama.