PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ: SOLOVJEV - RASPUTINOV

NASLEDNIK

Sudski istražitelj N.A. Sokolov u svojoj knjizi „Ubistvo carske porodice“ rasvijetlio je lik i
ulogu Solovjeva, Rasputinovog zeta i naslednika, koji je učestvovao u izdaji carske porodice i
svoje domovine

Rasputin

Boris Nikolajevič izazvao sumnju

U decembru 1919. godine vojne vlasti su uhapsile nekakvog Borisa Nikolajeviča Solovjeva u
Vladivostoku. On je svojim ponašanjem izazivao sumnju i skretao pažnju na sebe zbog svoje bli-
skosti sa socijalističkim elementima, koji su se spremali da svrgnu vlast admirala Kolčaka. Solo-
vjevu je suđeno kao boljševičkom agentu. Ali, tokom istrage je razotkrivena njegova sumnjiva
uloga u odnosu na carsku porodicu, dok je bila u Toboljsku. Zato su ga i poslali kod mene.
Evo šta sam ja uspio da dokažem.
Otac Solovjeva, Nikolaj Vasiljevič, bio je mali provincijski činovnik. Radio je kao sekretar Epar-
hijske uprave, gdje je zbog nečega bio unaprijeđen i dobio novo postavljenje u službi u Kijevu.
Kasnije je bio član savjeta i blagajnik Svetog sinoda.
Nijesam saznao šta je ranije radio, ali mi je sin Solovjeva ispričao na saslušanju : „Moj otac je
bio veliki prijatelj sa Grigorijem Jefimovičem (Rasputinom). On i Rasputin su bili stari znanci i
dobri prijatelji“.
Boris Solovjev je neko vrijeme učio u Kijevskoj gimnaziji, ali je nije završio, kako on kaže, zbog
lošeg zdravlja. Kasnije je, prema njegovoj priči, počeo sa pripremama za upis na Bogosloviju, jer
je još kao dijete bio naklonjen religiji.
Godine 1914. on je bio vojnik u 137. Nježinskom pješadijskom puku. 1915. godine je bio u po-
zadini, u 2. Oranijenbaumskoj školi zastavnika, koju je i završio, a zatim, kako on reče, završio
još oficirsku streljčku školu i nije se više vraćao na front.
Od 1915. godine je član rasputinskog kružoka.
Od prvog dana pobune Solovjev je u Državnoj Dumi. On je to pravdao da je to bila slučajnost:
„26. ili 27. februara (po starom kalendaru), kada to još, u stvari, nije bila revolucija, nego pobu-
na, mene su uhvatili vojnici kao oficira na jednoj od ulica Petrograda i priveli u Dumu“.
Da li je to bilo tako?
Poručnik Loginov je pratio Solovjeva u Vladivostoku. Obavljajući te poslove on se zbližio sa So-
lovjevim i uspio da iskoristi njegovo povjerenje. Loginov je izjavio da je Solovjev bio jedan od
organizatora revolucionarnog pokreta među vojnicima i on ih je lično doveo pred zgradu Držav-
ne dume.
Šta je prava istina? Da li su pobunjeni vojnici doveli njega, oficira, pred Dumu, ili je on lično,
oficir-pobunjenik, doveo vojnike pred Dumu.
Istinu govori Loginov, a Solovjev laže.
Jedan od prvih pukova, koji se pobunio, bio je drugi mitraljeski puk. Kad je počela pobuna, Solo-
vjev je bio oficir u tom puku. On je i došao pred Dumu zajedno sa pukom. Njegova uloga se nije
tu završavala. On je nastavio da igra mnogo aktivniju ulogu.
Kako je već poznato, komitet Državne Dume, koji je rukovodio revolucionarnim pokretom,
oformljen je 12. marta. Tog istog dana formirana je Vojna komisija, koja je, u stvari, bila prvi re-
volucionarni štab tog komiteta.
Od prvog momenta Solovjev je bio postavljen na mjesto „oficira za specijalne zadatke“ , a ujed-
no je bio i ađutant kod predsjednika Vojne komisije. Loginov izjavljuje da se revolucionarna ulo-
ga Solovjeva nije samo na to svodila, već je učestvovao i kao organizator na uklanjanju policij-
skih kadrova u Petrogradu.
Neću da idem tako daleko, ali bez imalo sumnje, samo je oficir, koji je podržavao pobunu i uče-
stvovao u njoj, mogao da dobije takvo postavljenje. Od samog početka ta Vojna komisija je bila
okrenuta prema boljševicima i bila neprijateljski raspoložena prema privremevoj vladi. U toj ko-
misiji glavna uloga je pripadala generalu Potapovu, jednom od sadašnjih boljševičkih generala.
Prvi predsjednik te komisije Engeljgard priča na saslušanju: „Komisija je, u želji da proširi svoje
kompetencije, bila organ, koji je ometao pravilno funkcionisanje vojnog ministarstva. Ona je po-
kušavala da proširi svoju djelatnost, ne samo na račun vojnog ministarstva već i, na primjer, na
glavnokomandujućeg trupama Petrogradskog vojnog okruga. Kornilov me je, na primjer, jednom
zamolio da se sastane sa tom komisijom i da tamo izvrši pritisak na koga bude trebalo.
Kerenski daje čak i ovakvu izjavu o generalu Potapovu: „Mi smo ga smatrali krajnje neuravnote-
ženim čovjekom, u stvari, on je bio jedva normalan. Bio je sklon demagogiji“.
1918. godine Potapov se našao na teritoriji admirala Kolčaka, odakle su ga poslali u Japan radi
boljševičkog djelovanja.
Te godine u svom dnevniku Solovjev je zapisao: „Malo ima inteligentnih ljudi, pa ih moraš traži-
ti, a istomišljenika uopšte i nema. Na moju veliku žalost, general Potapov je otputovao u Japan“.
Ja sam pitao Solovjeva da mi objasni, pošto je slučajno dospio u Dumu, zašto nije otišao iz nje,
kad mu se za to ukazala prva prilika.
On mi je odgovorio: „Vi me pitate zašto je to tako bilo. Zato što sam vaspitavan u konzervativ-
no-patrijarhalnoj sredini, zato što me nije nikad interesovala, niti sam se bavio ikakvom politi-
kom, jer me je još od djetinjstva ispunjavala religioznost, kojom sam bio opsjednut skoro u pot-
punosti. Meni je izgledalo sve izokrenuto. Htio sam da iznesem svoje mišljenje, da protestujem,
ali šta bih sa tim napravio? Tu, gdje su me doveli vojnici u Dumu, tu sam i ostao i više me nijesu
`dirali`“.
Zamolio sam ga da mi objasni, kako je mogao istovremeno da bude i konzervativac iz patrijar-
halne sredine i oficir, koji je učestvovao u pobuni. Branio se ćutanjem.

Pozivao se na duhovne vrijednosti čovjeka

Porodica Rasputin

U avgustu 1917.godine , kad je carska porodica bila već u Toboljsku, Solovjev odlazi tamo i po-
kušava da se poveže sa episkopom Germogenom, koji je imao dobre odnose sa porodicom.
Nije uspio u tome.
5.oktobra 1917.godine on se oženio Rasputinovom kćerkom Matrenom i ponovo odlazi u Sibir.
Porodica pokojnog Rasputina je živjela u selu Pokrovsko u Toboljskoj guberniji. Solovjev nije
živio kod njih. Živjeli su u Tjumenu, u mjestu koje se nije moglo nikako zaobići, kad se putuje u
Toboljsk. On je ovdje živio pod imenom Stanislava Korženjevskog.
Pitao sam Solovjeva kako može da objasni njegovu ulogu učešća u neredima i pobuni i bliskost
sa Rasputinom.
On se stalno pozivao na duhovne vrijednosti čovjeka. Tokom saslušanja, o Rasputinu je govorio
sve najljepše, a o sebi, kao najmoralnijem i veoma religioznom čovjeku.
No, moralni lik Solovjeva opisan je ovako u „dnevniku“ njegove žene.
27.januar 1918.godine: „ Veoma često voli da se pomalo hvali, to mi se ne dopada, ali je čovjeka
teško prevaspitati. Ja volim iskrene ljude i to je za mene mnogo važno. Istina je sunce koje gri-
je“.
13.februar iste godine: „ Shvatila sam da ne mogu nimalo da vjerujem Borji. On me stalno laže.
Kako ga nije stid! Sramota je da muškarac laže. Ja mislim da takvom muškarcu ne treba ni ruku
pružiti, a ja sam mu još žena. Od toga ga treba odvikavati, ali kako? On je tako vaspitavan još od
malih nogu i nije ničemu naučen. Mnogo me je puta slagao... Nadam se da će ga Bog popraviti,
iako poslovica kaže „što se grbavo rodi , vrijeme ne ispravi“.
30.septembar iste godine: „ Ne znam šta da napišem, odakle da počnem, a bilo je mnogo raznih
događanja, koja je teško opisati i prenijeti u pravom svijetlu. Samo jedno mogu da kažem i napi-
šem da je Borja neprevaziđeni hvalisavac i lažov“.
Religioznost svoga muža ona opisuje ovako u tom svom dnevniku.
22.april 1918.godine: „ Evo stigao je i Vaskrs. Na jutarnju službu nijesmo ni išli, zakasnili smo.
Strašno mi je dosadno. Na liturgiji sam bila sama. Borja nije ni išao, spavao je“.
25.decembar te iste godine: „ U crkvi sam izjutra bila sama, Borja je ostao da spava“.
Pitao sam Solovjeva na čemu se zasniva njegov brak sa Rasputinovom kćerkom. Odgovorio mi
je da se oženio iz ljubavi. To isto je rekla i ona.
Ali, evo šta se može pročitati iz dnevnika njegove žene.
27.januar 1918.godine: „ Nijesam ni pomislila da će mi biti dosadno bez Borje, ali sam se preva-
rila. Očigledno ja ga volim“.
24.februar iste godine: „ U kući se desio pravi skandal. On je bacio vjerenički prsten i rekao mi
da mu više nijesam žena“.
25.februar iste godine: „ Osjećam se strašno. Od juče se sve preokrenulo u mojoj duši i ne volim
više Borju tako vatreno, ali se nadam da će to proći. Ne mogu ni da ga gledam. Čini mi se da
imam na leđima 100 pudi nekakvog tereta“.
26.februar iste godine: „ Borju sam vidjela veoma kratko. U poslednje vrijeme malo je prisutan u
kući , što mi je pomalo i drago. Osjećam se malo bolje, ali težak osjećaj od prekjuče ne dozvolja-
va mi da se smirim. Kada ću već jednom da uplovim u mirnu luku?“
27.februar iste godine: „ Svađe su sve češće. Ovakav život je više neidrživ“.
3.mart iste godine: „ Žao mi je da se rastanemo“.
23.mart iste godine: „ Prije nekoliko mjeseci on je za mene bio niko i ništa, a sada ga ludo volim
i zbog toga patim cijelim danima“.
16.april iste godine: „ Srela sam se sa Borjom poslije dužeg vremena i bilo mi je drago, ali Borji
nije. Ja mu nijesam odgovarala ni dušom, ni tijelom. Zašto sam se ja udala za njega, zar sam ja
baš takva, kako on kaže?“
11.maj iste godine: „ Svađama nema kraja. Svakog dana slušam jedno te isto: „Imaš ružno lice i
loše tijelo“. Pa, zar ja moram da slušam takve priče. Ne znam šta se sa njim dešava“.
30.jun iste godine: „ Danas mi je rekao da trpi zbog mene. O, kako mi je bilo neprijatno čuti kad
je rekao da se kaje što me je oženio. Toliko je bio bezobrazan da ga nijesam mogla slušati i srce
mi je pucalo“.
3.avgust iste godine: „ Imam li ja ,uopšte, lijepih i srećnih dana? Čini mi se da ne, jer je svuda
oko mene samo bol i čemer zbog uvreda. Borja je veliki egoista, on voli samo sebe i više nikoga.
Prema meni je strašno i nevjerovatno grub i čini mi se da nećemo živjeti još dugo zajedno i to me
ne plaši mnogo, jer sam se na to navikla. Gdje je moja sreća? Ja ne mogu da je vidim. Za ovih
deset mjeseci ja sam doživljavala samo brutalnosti i neprijatnosti“.
6.avgust iste godine: „ Hvala Bogu, mora već jednom stati ovaj užas. Borja je odlučio da me na-
pusti, spakovao je svoje stvari i ako ga ja ne budem molila da ostane, on će da ode. Taj trenutak,
koji sam morala da preživim, za mene je prava tragedija. Naravno, sad ga je stid i mnogo mu je
neprijatno da ostane ovdje. Mama ne zna ništa o tome da me je Borja ošamario, samo je Varja sa
tim upoznata. Borja mrzi svakoga mog i to nije teško vidjeti“.

Tužna ispovijest Matrene Solovjeve

16.avgust 1918.godine: „ Oh, kako bih voljela da vidim Varju. Sada shvatam da mi nije niko bli-
ži od nje. Večeras nemam gdje da spavam, a Borja me ne zove, jer mu je neprijatno što me je
ošamario. A zar bi Varja tako nešto uradila? Naravno, nikada! Iako bi joj bilo tijesno, ona bi me
pozvala“.
19.avgust iste godine: „ Čini mi se da nećemo živjeti dugo zajedno, razvešćemo se“.
28.avgust iste godine: „ Ne slažemo se ni u čemu, a on to i ne želi“.
2.septembar iste godine: „ Danas sam naljutila Borju i on se razljutio tako, kao nikad do sad. Tje-
rao me je iz kuće i nazvao glupačom i ološem“.
8.oktobar iste godine: „ Kako vidim, Borju je stid od mene, u stvari ne od mene, nego od moje
porodice i plaši se da mu šta ne kažu“.
18.oktobar iste godine: „ Veoma mi je loše i osjećam neizmjernu tugu. Imala bih šta da napišem
u dnevnik, ali, čini mi se da mi je jastuk jedini vjerni prijatelj sa kim mogu da razgovaram. Samo
se bojim razvoda“.
25.novembar iste godine: „ Oh, kako bih voljela da imam bliskog prijatelja. Borja je ponekad ta-
ko grub i drzak da se ne može opisati i ja tada pokazujem otvorenu mržnju prema njemu. Tada
bih poželjela da zagrlim nekog drugog i da zaboravim na tugu“.
2.decembar iste godine: „ Mnogo bih voljela da vidim Varju... Zašto se ja i Borja svađamo? On
me često šamara. Čak ponekad i suviše jako. Ne mogu više da podnosim uvrede“.
13.aprila 1918.godine i Solovjev je zapisao u svom dnevniku: „ Da bih nastavio da živim sa
njom, ona bi morala da ima bar lijepo tijelo, sa čime se ne može pohvaliti moja supruga, što zna-
či da mi ona nije potrebna samo za seksualno zadovoljenje, jer postoji nešto i mnogo bolje i puno
ljepše“.
Ovako je Matrena Solovjeva završila svoj dnevnik za 1918.godinu: „ Moj dragi otac nije bez raz-
loga govorio: „ Moja Matrena, ti si mi zle sreće“. To je i istina i vidim da se bukvalno ostvaruje
sve šta je on govorio. Još ću mnogo da propatim, ali se treba Bogu moliti i ne treba se previše ža-
liti, jer , naravno , imam i lijepih trenutaka u mom životu, iako su oni rijetki. Borja se pokazao ne
onakav kakvog sam ja zamišljala i baš zahvaljujući tome on me je i upropastio“.
Poručnik Loginov, koji je pratio Solovjeva i živio u zajedničkom stanu sa bračnim parom Solo-
vjev u Vladivostoku, dao je ovakvu izjavu: „ Matrena Solovjeva nije voljela svoga muža sve do
same smrti svoga oca i kako je ona pričala, kod nje se dogodio neočekivani preokret. Ona je neo-
brazovana, zaostala, previše zbunjena i bezvoljna. On manipuliše sa njom kako želi. Tuče je. On
nju hipnotiše. U njegovom prisustvu ona ne može ništa da kaže što on ne želi. Ja i moja žena smo
bili prisutni kad ju je uspavljivao na Ruskom Ostrvu. Vidjeli smo tu scenu uspavljivanja. Pospa-
nost je bila nenormalna, odjeća je bila u neredu, usta su joj bila neprirodno otvorena, imala je
znojenje i grčeve. Histerično se smijala i vrištala... Pod hipnozom je vidjela voz, koji se prevrće i
pada u provaliju, a u njemu je bila njena sestra. On joj je zapovijedio da zaboravi na sestru i ona
se više nije sjećala nje“.
Da je ova izjava tačna potvrđije i Solovjev u svom dnevniku: „ Imam moć da prisilim Maru da
radi ono što poželim i da je natjeram da to radi, čak i bez njene volje. Svjestan sam da mi se ne
može suprotstaviti i da mi je potčinjena“.
Dnevnik Matrene Solovjeve otkriva unekoliko tajnu njenog braka. Tamo piše: 15. mart 1918. go-
dine: „ Gospode Bože, prelijepo je to što radiš! Privi put sam osjetila tako blizu mog dragog tati-
cu i tako mi je bilo lijepo, a ujedno sam se osjetila i povrijeđenom i bilo mi je teško što nijesam
čula riječi iz tatihih usta, mada sam bila svjesna da je bio sa mnom. Ja sam ga sanjala i rekao mi
je: „ Ja ću biti u 4 sata kod RAI“ i baš smo se tamo našli i bili zajedno. Olga Vladimirovna mi je
pričala o tatinom učenju , ali ja sam čula samo taticu“ .
16.mart iste godine: „ Od juče sam još više zavoljela Olgu Vladimirovnu. Ona mi je pričala da je
bila u Gorohovskoj ulici, da je svraćala u dvorište i da joj se priviđao tatin duh. Olga Vladimi-
rovna mi je rekla da moram voljeti Borju i to tako mora biti“.
5.april iste godine: „ Bila sam kod Olge Vladimirovne... Zbog čega mi stalno govori da moram
voljeti Borju, kad ga ja i ovako volim“.
Iako ga nije voljela, Rasputinova kćerka se udala za Solovjeva po tuđoj želji. Ne znam je li mu
bila žena ili robinja, ali mu ona nije bila potrebna, nego Rasputinovo ime.
Zašto?
Rasputina nije više bilo, ali je nastavio da radi njegov kružok i njegovi sledbenici. Isto kao i pri-
je, među njima je vladala nekontrolisana histerija. Isto kao i prije, u njihovom društvu je bila Vi-
rubova, njihov najpogubniji član.

„Dobri ruski čovjek”

Rasputin

Čim se nastanio u Tjumenu, Solovjev je odmah uspostavio kontakt sa caricom. On je posredovao

između carice i Rasputinovih prijatelja tako što je dostavljao pisma u Toboljsk i u Petrograd.
Ranije sam napomenuo da su živjele u Toboljsku dvije caričine sobarice: Utkina i Romanova.
One nijesu vođene u spisku posluge, jer su stigle naknadno u Toboljsk, odmah po dolasku carske
porodice i živjele su odvojeno u posebnom stanu.
Obje su bile Rasputinove prijateljice, a kasnije se jedna od njih udala za boljševika. Preko njih je
Solovjev i uspostavljao vezu sa caricom.
Karakteristično je istaći da je sa njima zajedno živjela i Zanoti, najodanija caričina činovnica.
Ona nije znala za vezu između carice i Solovjeva, one su to od nje krili.
Istraga je pokazala ko je bio taj „dobri ruski čovjek”, koji je lagao caricu i ulijevao joj lažnu nadu
da će ih spasiti. To je bio Solovjev. Suvišno je dokazivati zašto su mu vjerovali. On je bio Ras-
putinov zet.
Ali on je napravio nešto veliko.
Botkina izjavljuje: „Treba pošteno priznati da su naši monarhisti pokušali da spase carsku poro-
dicu i organizovano krenuli u sve to, ali nijesu znali čak ni jednu jedinu pojedinost o situaciji u
Toboljsku i njegovom geografskom položaju. Organizacije iz Petrograda i Moskve su slale mno-
ge svoje članove u Toboljsk i Tjumen i mnogi od njih su živjeli tamo čak i po nekoliko mjeseci,
sakrivajući se pod tuđim imenima i trpeći oskudicu i bijedu u užasnim uslovima, ali su svi oni
upadali u jednu te istu klopku. Ta klopka je bila organizacija na čijem čelu je bio poručnik Solo-
vjev, koji je vješto ulizujući se, stekao povjerenje kratkovidih monarhista i zahvaljujući tome što
je bio oženjen kćerkom jednog čovjeka, kojega su cijenili car i carica... Solovjev je smišljeno i
planski pripremao ubistvo carske porodice i zbog toga je Tjumen za njega bio veoma važan
punkt, gdje je kontrolisao svakog ko je tu došao i obavještavao o tome Petrograd i Moskvu... Sve
one koji su željeli da se probiju do carskog para, Solovjev je zadržavao u Tjumenu, a neke od
njih je propuštao do Toboljska samo na jednu noć, jer su ti bili nesposobni za ilegalni rad. U slu-
čaju neposlušnosti on ih je predavao mjesnim vlastima, sa kojima je bio u dobrim odnosima. Što
se tiče organizacije i njenih 300 ljudi, o kojima je volio da priča Vasiljev i za koje su čulu čak
carski par, ona nije postojala i to je bila čista izmišljotina”.
Lider ruskih monarhista i član državne Dume Markov je izjavio: „Još dok je carska porodica bila
u pritvoru u Carskom, ja sam pokušao da stupim u kontakt sa imperatorom. Želio sam da napra-
vim nešto po pitanju boljeg života carske porodice, pa sam pisamcetom, koje sam poslao po jed-
nom lakeju sa dvora i ženi mornaričkog oficira Juliji Aleksandrovnoj Den, koja je bila veoma
odana carici, obavijestio cara da stojim na usluzi carskoj porodici i da želim da uradim sve što je
moguće da ublažim njihove patnje i spasim od zle sudbine koja ih je zadesila. Zamolio sam ga da
me obavijesti preko Den da li se slaže sa mojim namjerama i ako pristaje neka mi pošalje ikonu.
Car je prihvatio to što sam ja želio i on mi je po Den poslao ikonu Nikolaja Ugodnika. U jesen se
javila nekakva mogućnost i mi smo odlučili da pošaljemo svoga čovjeka u Toboljsk da uspostavi
vezu sa carskom porodicom, da ispita i razjasni situaciju i ukoliko se ukaže prilika da pokuša da
spasi porodicu, ako joj bude prijetila nekakva opasnost. Naš je izbor pao na oficira N.N. iz Krim-
skog puka, koji je bio pod caričinom komandom. To je bio pošten i iskren čovjek i krajnje odan
carskom paru. Carica ga je lično i veoma dobro poznavala. Njega je poznavao i car. Prilikom iz-
bora N.N. oficira rukovodili smo se principima da je čovjek vjeran i pouzdan, a istovremeno da
je malo poznata ličnost. N.N. je sasvim zadovoljio naše kriterijume. Ja vas uvjeravam da smo
prije slanja N.N. oficira, zbog zajedničkog cilja, pokušavali da dobijemo saglasnost Ane Alek-
sandrovne Virubove, ali mi je ona dala do znanja da ona želi da djeluje samostalno i nezavisno
od nas. Ona je znala za našu namjeru da ćemo poslati našeg čovjeka u Toboljsk, ali se ne sjećam
da li sam joj rekao kako se zove taj čovjek. Dobio sam pismo od N.N. oficira, u kojem nas oba-
vještava o svom dolasku u Tjumen. Sa time se sve završilo. N.N. oficir se više nije javljao. Na-
kon nekog vremena poslali smo u Sibir oficira Sergeja Markova. Taj Markov je bio blizak sa
Den, a vjerovatno i sa Virubovom. On je putovao o trošku Virubove, a i po njenoj želji. Pošto je
naša organizacija bila ograničena sa novčanim sredstvima, iskoristili smo odlazak Markova i za-
dužili ga da tamo pronađe N.N. oficira, da stupi sa njim u vezu i da ga podsjeti na njegova zadu-
ženja i da nas obavijesti šta se to tamo dešava. U međuvremenu, dok je N.N. oficir bio tamo, Vi-
rubova i njeni prijatelji su mi skrenuli pažnju da mi sasvim nepotrebno pokušavamo da usposta-
vimo vezu sa carskom porodicom preko naših ljudi. Rekla mi je da tamo na licu mjesta rade nje-
ni ljudi, da se nepotrebno uplićemo u te stvari, da pretjeranim našim interesovanjem samo ometa-
mo dobro organizovan posao”.

Priče nijesu ulivale povjerenje

Markov nastavlja dalje: „Uopšte se ne sjećam sada ko mi je to prenio od prijatelja Ane Aleksan-
drovne Virubove. Bio sam ubijeđen da je činjenično stanje bilo tako. Osim toga, ja vas uvjera-
vam, oni su vršili pritisak na caričinu volju, pa je naš rad izazivao zabrinutost kod nje. Ako se ne
varam, rekli su nam da je carica potvrdila sve ovo u svom pismu, koje je poslala Virubovoj. U
proljeće 1918. godine Markov je doputovao u Petrograd. On nam je ispričao da u Tjumenu (mo-
žda je mislio i na Toboljsk) tom organizacijom upravlja Rasputinov zet Solovjev i da će se spasa-
vanje carske porodice, ako bude potrebe, obaviti u organizaciji Solovjeva, a što se tiče traženja
N.N. oficira, ili bilo kog drugog, nije poželjno. Tada nijesam ni u šta posumnjao. Pošto tada nije-
smo imali novca, pomislio sam da je bolje da sve prepustimo Virubovoj i njenim prijateljima, jer
oni posjeduju novčana sradstva i stvarno, moguće je da slanje naših ljudi može da naškodi zajed-
ničkom cilju spasavanja carske porodice. Što se tiče Markova lično, koji se vratio iz Sibira, po-
znavao sam veoma malo i mišljenje, koje sam imao o njemu, bilo je na osnovu priče gospođe
Den. Meni se predstavio u drugom svijetlu. Njegove priče mi nijesu ulivale povjerenje, bile su
neubjedljive, ali on je lično ostavljao utisak mladog, suviše hrabrog i veoma upornog čovjeka, a i
vrlo preduzimljivog po pitanju novca.
Kasnije je došao N.N. oficir. Iz njegovog izvještaja vidio sam da apsolutno ništa nije uradio po
pitanju uspostavljanja kontakta sa carskom porodicom, da nijednom nije bio u Toboljsku dok je
car bio tamo , da se tamo pojavio pošto su carski par i Marija Nikolajevna odvezeni iz Toboljska.
Iz njegove priče moglo se zaključiti da ga je Solovjev držao pod svojom kontrolom u Tjumenu,
da mu nije dozvoljavao da ide u Toboljsk i da ga je pustio da ode tek tada, kada je car otputovao
iz Toboljska. Očigledno je da je bio potčinjen Solovjevu, što se dobro vidjelo po njegovom pona-
šanju. Osim toga, N.N. oficir je to i sam priznao. Na koji način je to Solovjev postigao, nije mi
jasno.

Ana Aleksandrovna Virubova

Ja sam saslušavao i Sokolova, najaktivnijeg člana iz te grupe ruskih monarhista. On je izjavio:

„Zabrinuo nas je položaj carske porodice dok je bila pritvorena u Carskom, ali mi nijesmo mogli
ništa da preduzmemo prvih mjeseci nakon careve abdikacije zbog pritiska sveukupnih događa-
nja, jer smo baš mi – pravi monarhisti bili podvrgnuti progonima. U jesen 1917. godine javila se
mogućnost da se nešto uradi po pitanju okupljanja naših snaga. Odlučeno je da se pobrinemo za
sudbinu carske porodice i pokušamo da saznamo u kakvoj se situaciji nalazi, uspostavimo bilo
kakav kontakt sa njom, kako bismo mogli priteći u pomoć, u slučaju neke opasnosti. Sa našim
ljudima iz raznih krugova je kontaktirala Julija Aleksandrovna Den, koja je bila veoma bliska ca-
rici. Kad smo odlučili da pošaljemo svoje ljude u Toboljsk, Den nam je skrenula pažnju na dva
oficira: N.N. i Markova. N.N. oficir je ostavljao mnogo boli utisak u odnosu na Markova. On je
bio ozbiljniji, sposobniji i pouzdaniji čovjek, uz to ga je bolje poznavao carski par. Organizacija
je više voljela da pošalje njega i on je otputovao, čini mi se, u septembru 1917. godine. Obavije-
stio nas je o svom dolasku u Tjumen. O njemu kasnije nije bilo nikakvih vijesti i ništa nijesmo
znali gdje se nalazi i šta radi. Ova situacija nas je uznemiravala i počela da izaziva sumnju, pa
smo razmišljali da pošaljemo drugog oficira u Toboljsk. Poslali smo Markova, o kojem sam već
govorijo ranije. Ja nijesam siguran o čijem je trošku tada putovao Markov u Toboljsk. Vjerovat-
no, to bolje zna od mene Nikolaj Jevgenjevič Markov. Markov je, čini mi se, otputovao u januaru
1918. godine. On je bio zadužen da pronađe N.N. oficira, da mu skrene pažnju da mora da ćuti, a
ubuduće da izvršava njegova naređenja i da mu bude pokoran. Nijesam siguran kad je to baš bi-
lo, prije slanja Markova, ili poslije toga, ali nam je dato do znanja od A. A. Virubove i njenih pri-
jatelja da mi nepotrebno šaljemo ljude u Toboljsk, da je to nepoželjno, jer ometamo već pokrenu-
te aktivnosti za spasavanje carske porodice, koje je orgalizovala Virubova i njena družina. Čini
mi se da su tada rekli da je baš Solovjev bio organizator tih aktivnosti. Otprilike krajem marta ili
početkom aprila Markov se vratio sa puta. On nam je ispričao nešto nečuveno. Pričao nam je da
su u Toboljsku i oko grada okupljene velike snage, pominjao je cijele konjičke pukove, koji su u
svakom trenutku potpuno spremni da spase cara sa porodicom i nalaze se na glavnim punktovi-
ma, a cijelom operacijom rukovodi Solovjev. Iz priča Markova odmah smo shvatili da on lično
nije ni bio u Toboljsku, i ne samo da nije uspostavio vezu sa N.N. oficirom, nego, čini mi se, da
ga nije čak ni vidio. Umjesto da nađe N.N. oficira i da mu se odmah stavi na raspolaganje, on se
našao pod potpunim nadzorom Solovjeva i od njega dobio već gore navedene informacije. Svo
njegovo djelovanje Solovjev je kontrolisao i usmjeravao. Moram da priznam da sam se sa nepo-
vjerenjem odnio prema tim pričama Markova, jer sve to što nam je pričao, nije ličilo na istinu.
Otprilike krajem aprila se vratio N.N. oficir. Iz njegovog izvještaja se vidjelo da apsolutno ništa
nije uradio, da nijedan zadatak nije izvršio sa kojim je bio zadužen, koji se odnosio na carsku po-
rodicu. Čim je stigao u Tjumen, on se nekako susreo sa Solovjevim, pao pod njegov uticaj i izvr-
šavao njegova naređenja. Solovjev ga je ubjeđivao da ne ide u Toboljsk i da ništa ne preduzima,
uvjeravajući ga da je sve pod kontrolom, da je on u kontaktu sa carskom porodicom i da dolazak
N.N. oficira u Toboljsk može samo da nanese štetu svim ovim aktivnostima. Ne sjećam se da je
N.N. oficir pričao da mu je prijetila opasnost od Solovjeva, ako ga ne bude slušao, ali je ispalo
tako da je N.N. oficir slušao samo Solovjeva, a ne nas. Mi smo N.N. oficiru dali do znanja da ni-
je izvršio naložene zadatke i on se zbog toga osjećao krajnje neprijatno i dosta zbunjeno”.

Pod komandom carice Aleksandre Fjodorovne

Sudski istražitelj N.A. Sokolov u svojoj knjizi „Ubistvo carske porodice“ rasvijetlio je lik i ulogu
Solovjeva, Rasputinovog zeta i naslednika, koji je učestvovao u izdaji carske porodice i svoje
domovine 22. novembra 1918. godine N.N. oficir, na svoju inicijativu, prijavio se u Jekaterin-
burg kod mog prethodnika, člana suda Sergejeva i dao mu sledeću izjavu: „Kad sam saznao da
Vi vodite istragu o ubistvu cara Nikolaja Aleksandroviča i članova njegove porodice, ja sam od-
lučio da Vam se javim i ispričam sledeće činjenice. Kao oficir puka, koji je bio pod komandom
carice Aleksandre Fjodorovne, ja i još neki oficiri, koji su bili odani carskoj porodici, postavili
smo sebi za cilj da pružimo najveću moguću pomoć uhapšenom caru i njegovoj porodici. Cijelu
prošlu zimu sam proveo u Tjumenu, gdje sam upoznao Borisa Nikolajeviča Solovjeva, koji je bio
oženjen sa kćerkom čuvenog Grigorija Rasputina. Solovjev je nekako saznao za moj dolazak u
Tjumen i odmah mi saopštio da je on zadužen za organizaciju, koja ima za cilj svoga rada da ču-
va interese uhapšene carske porodice u Toboljsku, tako što će stalno pratiti uslove života cara,
carice i njihove djece, što će voditi računa o snabdijevanju porodice raznim stvarima i namirnica-
ma, koje se odnose na poboljšanje ishrane i smještaja i na kraju da preduzme mjere za odstranji-
vanje ljudi, koji štete ostvarenju cilja. Prema riječima Solovjeva, svi koji su saglasni sa ciljevima
i zadacima navedene organizacije, moraju se javiti njemu, prije nego što pokušaju da pruže po-
moć carskoj porodici u nekom obliku, u suprotnom, tako mi je govorio Solovjev, on će staviti
`veto` na takve odluke i radnje lica, koja to rade bez njegovog znanja. Stavljajući `veto` Solovjev
je istovremeno te neposlušne predavao sovjetskim vlastima, tako je jednom prilikom predao bolj-
ševicima dva gardijska konjička oficira i jednu damu. Imena i prezimena tih ljudi nijesam sa-
znao, a ove činjenice iznosim na osnovu priče Solovjeva“.
Iako kasno, N.N. oficir je uspio da se oslobodi Solovjeva i njegovog pritiska i nadzora. On nije
došao odmah kod sudije Sergejeva. Sve loše što je preživio u Tjumenu pričao je nekim drugim
ljudima.
U maju 1918. godine u Toboljsk je stigao oficir Meljnik. On je bio oženjen Tatjanom, kćerkom
doktora Botkina. N.N. oficir se upoznao sa mladim bračnim parom Meljnik i on im je mnogo šta
ispričao.
Meljnik izjavljuje: „O tome šta je radio Solovjev u Tjumenu čuo sam mnogo od N.N. oficira, ko-
jega je poslala petrogradska organizacija u Toboljsk, no on je bio prisiljen da ostane tu u Tjume-
nu više od četiri mjeseca, gdje je tada bio i Solovjev. Samo je jednom Solovjev dozvolio N.N.
oficiru da ode u Toboljsk na jedan dan, a to se desilo istog dana, kada je carska porodica odveze-
na iz Toboljska u Jekaterinburg pod pratnjom boljševika. Na moje pitanje zašto je N.N. oficir
slušao tako slijepo Solovjeva, N.N. oficir mi je rekao da mu je Solovjev ispričao kako je predao
dva oficira vojnim vlastima u Tjumenu, zato što su oni išli u Toboljsk bez njegove dozvole, sa
čime je Solovjev morao lično biti upoznat. Solovjev je rekao N.N. oficiru da će sve oficire koji
putuju u Toboljsk bez njegovog odobrenja, predati vlastima“.
Pukovnik Botkin, brat doktora Botkina, izjavljuje: „N.N. oficir mi je pričao da su dolazili oficiri
iz raznih organizovanih udruženja kod Solovjeva u Tjumen i predavali mu novac za gore navede-
nu namjenu, jer Solovjev nije dozvoljavao tim oficirima da prođu u Toboljsk, a dobijeni novac je
zadržavao za sebe. Te oficire, koji su pokušavali da prođu u Toboljsk bez njegovog odobrenja,
Solovjev je predavao boljševicima“.
On je dozvolio N.N. oficiru da ode u Toboljsk samo jedan dan. Karakteristično je da je to bio
dan kad je Jakovljev odvodio cara. N.N. oficir se sreo sa njima na putu.
Vidjeli smo da je carica računala na Tjumen kao na glavnu bazu, u kojoj „dobri ruski čovjek“ vr-
ši svoje pripreme za spasavanje porodice. No, ona je povezivala i objedinjavala u jednu cjelinu i
Tjumen, u kojem je bio Solovjev, i Omsk, odakle je došao Demjanov.
Bez imalo dvoumljenja, i Solovjev i Demjanov su bili povezani i radili na zajedničkom zadatku.
Ali uloga Demjanova je bila dopunska, on je pomagao Jakovljevu da sprovede cara, što je i bio
glavni cilj.
Jesu li bili povezani Jakovljev i Solovjev?
Car nije znao ranije da će ga odvesti iz Toboljska. On to nije ni želio. Baš niko ništa nije zanao o
tome u Toboljsku. Ali, Solovjev je znao za sve to prije pune dvije sedmice. 12. aprila 1918. godi-
ne (po novom kalendaru) on upisuje u svoj dnevnik predstojeće premještanje porodice iz Tobolj-
ska.
Važna uloga Sergeja Markova

Tjumen na mapi

Sergej Markov, oficir Krimskog puka, koji je bio pod caričinom komandom, bio je pastorak ču-
venog gradonačelnika Jalte generala Dumbadzea. On se povezao sa Rasputinom 1915.godine.
Rasputin i njegovi prijatelji su ga smatrali njihovim domaćim čovjekom. Matrena Solovjeva ga
je u svom dnevniko uvijek oslovljavala sa „Serjoža“. Dok je bio u Tjumenu pod imenom Sergeja
Solovjeva, Markov je bio u službi kod boljševika i kao crveni oficir komandovao „ Ulanskim re-
volucionarnim eskadronom“ .
Taj eskadron je, po izboru Jakovljeva i sprovodio cara na njegovo poslednje putovanje preko
Tjumena.
Markov je bio pod potpunom kontrolom Solovjeva.
Pošto su odvezli carsku porodicu iz Toboljska, njihova se uloga završila u Tjumenu.
22. maja careva djeca su prošla kroz Tjumen, uputivši se u Jekaterinburg.
Markov ih je u stopu pratio i preko Jekaterinburga stigao u Petrograd. Svjedoci su nam ispričali
da je on ovo slagao.
U avgustu 1918. godine Markov je u Kijevu, koji je bio u rukama Njemaca. Njegova uloga je i
ovdje bila ista. U Petrogradu je lagao ruske monarhiste da je sve spremno za spasavanje carske
porodice. U Kijevu ih je lagao, govoreći da su je već spasili.
Čudno se ponašao mladi ruski oficir. Nekima je bio sumnjiv.
NN general izjavljuje: „ U njemačkoj komandi u Kijevu sreo sam se sa meni do tada nepoznatim
gospodinom. On se predstavio da je konjički zastavnik iz Krimskog konjičkog puka, koji je nosio
ime carice Aleksandre Fjodorovne. Rekao mi je da je pastorak generala-gubernatora Dumbadzea
i da mu je prezime Markov. Djevojačko prezime njegove majke je Krauze. Markov je bio monar-
hista sa jasno izraženim njemačkim manirima. Markov je pričao da je bio stalno u blizini carske
porodice i da je bio u Carskom, dok je porodica bila u pritvoru. Zatim je, kako on kaže, koman-
dovao eskadronom crvenih i obreo se u Toboljsku. On je pričao da je tek saznao u Moskvi da od-
voze carsku porodicu u Jekaterinburg, pošto je otišao iz Toboljska. Svi koji su ga slušali, rekli su
mu da je carska porodica ubijena. Markov nas je ubjeđivao da je cijela porodica živa i da se ne-
gdje krije. On je pričao da on zna gdje se oni nalaze, ali ne želi da kaže baš na kom to mjestu.
Dok je bio u Kijevu, taj isti Markov se nalazio na značajnom položaju kod Njemaca. On je kon-
taktirao sa njemačkom komandom u Berlinu preko telegrama. Njemci su ga dobro čuvali. Iz Ki-
jeva je izašao sa njemačkom komandom, umjesto sa našom vojskom. Kad bi izlazio u grad, uvi-
jek su ga čuvala dva njemačka kaplara. Pričao je da je lično bivao svugdje i da je u sovjetskoj
Rusiji imao na svakom mjestu prolaz do boljševika, naravno, preko Njemaca“.
Na moj zahtjev Markov je službeno dostavio svoju pismenu izjavu i morao je lično da pročita.
„ U periodu od 19. jula do 15. avgusta ( nakon mog odlaska iz Petrograda u Kijev), na osnovu
obavještenja, koja sam dobijao od Njemaca, a oni su tada imali vezu sa Smoljnim, znao sam da
je porodica bila živa. Obavještenja sam dobijao od činovnika generalnog njemačkog konzulata
Germana Šila u Piteru, drugih se ne sjećam. Njemci su stalno govorili: „ Da, car je, vjerovatno,
strijeljan, ali je porodica živa“. Tačno je, ja sam razgovarao o tome sa Šilom, dok se ostalih ne
sjećam“.
U oktobru 1918. godine u Kijevu dolazi do susreta Markova sa nekakvim gospodinom Magene-
rom: „ Polovinom oktobra Magener je doputovao u Kijev. Očigledno, on je bio činovnik njemač-
kog Ministarstva inostranih poslova. Imao je 53 godine. Odlično je govorio ruski, 23 godine prije
rata je živio u Odesi i bavio se nekakvim trgovačkim poslovima. Pred početak rata otputovao je u
Njemačku. Magener je kategorički tvrdio da je carska porodica živa, ali o caru ništa nije znao,
no, u svakom slučaju car nije bio sa porodicom. To je on čuo od njemačke obavještajne službe u
Permskoj guberniji. On je razgovarao sa Jofeom i Radekom i oba su potvrdila da je carska poro-
dica živa“.
„Krajem 1918. godine ja sam se upoznao sa njemačkim vojnim špijunom, prezimena se ne sje-
ćam, ali znam da je radio dvije i po godine u toku rata, kao telegrafista u Moskvi. Rekao mi je da
je njegov sinovac u posljednje vrijeme radio u Permskoj guberniji, da mu je pričao da je carska
porodica sigurno živa i da se stalno premješta iz mjesta u mjesto po toj guberniji“.
Tako priča „dobri ruski čovjek“, od kojega je imperatorica očekivala svoje spasenje. Treba reći
da je čudan krug poznanika, u kojem se kretao jedan ruski oficir...
Krajem 1918. godine Markov je otputovao u Berlin.

Izbjegavao vojnu službu

Još prije odlaska Markova iz Sibira i Sokolov je razmišljao o odlasku u inostranstvo.
U dnevniku njegove žene piše: 9.maj 1918.godine: „ U poslednje vrijeme je Borja postao uzne-
miren i nervozan. Stvarno mu je loše. Maštamo da idemo u inostranstvo, pitanje je hoće li nam se
želja ispuniti. Bog će dati i hvala mu“. Tada Solovjev nije uspio da ode van granica zemlje.
Ostao je u Sibiru.
Čitav svijet je znao šta se tada dešavalo u Sibiru. Tamo su ruski oficiri hrabro i požrtvovano pro-
livali svoju krv za opstanak i čast svoje domovine.
A Solovjev?
U dnevniku njegove supruge piše: 13.avgust 1918.godine: „ Sve oficire odvode, pa se bojim da i
Borju ne povedu, a i on se plaši toga.
28.septembar iste godine: „ Kad će Borja već jednom doći, strašno sam se zabrinula za njega. Ja-
dan on, mnogo mu je teško... Mogu ga odvesti da ratuje, a on se boji svega toga“.
Tada je Solovjev vodio veoma čudan život. On se kretao svuda po slobodnoj boljševičkoj terito-
riji od Simbirska do Vladivostoka, a ponekad se zadržavao i u Toboljsku.
Dešavalo se da nema novca , ali kad ga je imao trošio ga je nemilice.
On je pojurio u Toboljsk onog istog dana kad su careva djeca prošla kroz Tjumen. Tamo je vidio
Anu Romanovu i saznao od nje gdje se nalazi dio nakita carske porodice u tom gradu, koji su
ostavljeni tamo. Kasnije je on prodao privezak od brilijanta miljenici atamana Semjonova za
50.000 rubalja.
Kad su vojne vlasti izvršile pretres kod njega u Vladivostoku, našle su dva novčana čeka ispisana
na engleskom jeziku. Nepoznato lice dalo je nalog da Rusko-azijska banka isplati po „ najboljem
kursu“ , lično Solovjevu, 15.000 rubalja , kao i njegovoj ženi 5.000 rubalja.
Ja sam pitao Solovjeva ko mu je dao te čekove i zašto. On mi je rekao da mu ih je dao nepoznati
čovjek , sa kojim se on sreo prvi put u vozu i on se zvao „Gans Van der Dur“.
Ima period života Solovjeva o kojem smo saznali vrlo malo.
Svjedok Meljnik izjavljuje: „ Krajem septembra 1918.godine ( po starom kalendaru) NN oficir je
došao kod mene u Toboljsk, a u tom vremenu se pojavio i Solovjev , kojega sam do tada vidio
samo jednom u prolazu na uluci. Ja sam zamolio NN oficira da sazna zbog čega je Solovjev ov-
dje i zašto nije mobilizovan. Na prvo pitanje Solovjev je odgovorio neodređeno, a zatim rekao da
pokušava da izbjegne vojnu službu, tako što krije svoje zvanje oficira. Zamolio sa NN oficira da
ga u stopu prati. Kroz dva ili tri dana obavijestio me je da je bio kod Solovjeva u hotelskoj sobi i
da su kod njega bila tri nepoznata čovjeka. Tim neznancima Solovjev je pretstavio NN oficira
kao svog prijatelja. Sumnjiv izgled tih ljudi i poseban naglasak u govoru kod jednog od njih na-
tjerali su NN oficira da bude oprezan. Mnogo su pili, ali je NN oficir bio odmjeren i pažljivo ih
je slušao. Kad su bili u dosta pripitom stanju, dok je NN oficir razgovarao sa Solovjevim, čuo je
nekakav čudan razgovor među onom trojicom. Pričali su o nekakvoj pripremi i nekakvim puto-
vanjima, ali , primijetivši da su skrenuli pažnju NN oficiru na sebe, odmah su prekinuli razgovor.
Pred odlazak NN oficira , Solovjev ga je posavjetovao da odmah otputuje, jer je prilično opasno
u Toboljsku. Kad sam pitao NN oficira u prisustvu Solovjeva da mi objasni , zašto smatraju da je
boravak ovdje opasan, Solovjev se pravio da o tome ništa ne zna. Mi nijesmo obratili dužnu pa-
žnju na sve to, ali kroz pet-šest dana u toboljskom zatvoru je, u kojem je bilo više od 2000 crve-
noarmejaca i oko 30 crvenih oficira, buknuo ustanak i zamalo grad nije pao, jer je u garnizonu
bilo svega 120 bajoneta.
Slični napadi boljševika su se desili istovremeno i u drugim gradovima. Dan ili dva prije ustanka
poručnik Solovjev je nestao iz grada. Njegovi prijatelji, koji su na osnovu sakupljenih informaci-
ja imali vezu sa nekakvim švedskim poslanstvom, takođe su nestali. Tu grupicu su sačinjavali
Njemci ( samo jedan je bio Šveđanin, ali nije znao švedski jezik, već je govorio samo njemački).
Još prije dolaska Solovjeva u Toboljsk, čuo sam od mnogih ljudi da mu je sveštenik Vasiljev, ko-
ji je bio u zavadi sa Solovjevim, prijetio da će ga strpati u zatvor, jer je njemački špijun“.

Bio je njemački špijun

Ubistvo kraljevske porodice

Dugo i uporno je Solovjev skrivao svoje oficirsko zvanje. Ali, dalje se nije moglo kriti. Za to se
saznalo 26. novembra 1918. godine u Harbinu i to je on lično objelodanio, a taj grad je bio uda-
ljen nekoliko hiljada vrsta od fronta. Pitao sam ga zašto to nije uradio u Omsku. Odgovorio mi je
da mu to nijesu dozvoljavala „monarhistička” ubjeđenja.
Tokom pretresa, kod Solovjeva su pronađene četiri knjige. To je bio tajni izvještaj štaba Priamur-
skog vojnog okruga o moći Kine i Japana. Izvještajem je dobro osvijetljen i politički život u tim
državama. U tim knjigama, koje su pronađene kod Solovjeva, pravljene su zabilješke i podvlače-
na određena mjesta olovkom. To je urađeno na mjestima gdje se govori o odnosima Kine i Nje-
mačke.
U dnevniku Solovjeva pronašao sam taj isti znak koji je koristila carica.
Solovjev mi je rekao da je to indijski simbol, koji označava vječnost. Dalja objašnjenja je izbje-
gao.
Markov je bio otvoreniji i dao je ovakvu izjavu: „Simbolički znak naše organizacije je bio +. Ca-
rica ga je znala”.
Tokom isleđivanja, Solovjev je pokušavao da se prestavi kao običan stanovnik Sibira. Markov je
izjavio da je Solovjev prije rata živio neko vrijeme u Berlinu, a zatim u Indiji, gdje se obučavao
pod rukovodstvom nekakvog nastavnika iz teološke škole.
Solovjev je u Toboljsku predao carici 35.000 rubalja od Virubove. To je, naravno, ostavilo dobar
utisak, izazvalo povjerenje i osjećaj dirljive zahvalnosti.
Čiji je to bio novac sa kojim je raspolagala Virubova?
Vjerovatno je mnogima poznato ime bankara i vlasnika fabrike šećera K.I. Jarošinskog.
Poručnik Loginov, prateći Solovjeva, izjavljuje da je Jarošinski bio njemački špijun, da je tokom
rata od Njemaca dobijao ogromni novac i sa njim, po direktivama neprijatelja, vodio borbu sa
Rusijom, a taj novac je stizao i do Virubove u Sibiru.
Kao sudija, moram da priznam da je uloga Jarošinskog za mene ostala pokrivena tamom.
Ostala mi je obaveza da ukažem na činjenice do kojih sam došao i koje su dokazane.
Carica je dobro poznavala Jarošinskog. On je bio finansijer vojne ambulante, koja je nosila ime
Velikih knjeginja Marije i Anastasije Nikolajevne, a u isto vrijeme je bio i pomoćnik komandan-
ta caričinog bolničkog voza. Tačno je da je bio povezan sa Rasputinovim prijateljima i sa Mana-
sevičem-Manujlovim, kao i sa Virubovom.
Kad sam ga saslušavao, Jarošinski je izjavio da je davao novac Virubovoj za carsku porodicu,
dok je bila u Toboljsku, i da je u tu svrhu potrošio 175.000 rubalja. Tada je kategorično poricao
bilo kakvu povezanost sa Solovjevim, čak je izjavio da ga i ne poznaje.
Međutim, Solovjev je izjavio da je on bio zaposlen kod Jarošinskog i da mu je bio lični sekretar
za poklone i nagrade.
U dnevniku njegove žene od 2. marta 1918.godine čitamo: „Evo, sad je Borja otišao kod Jeroški-
na. Znam koliko je Jerošinski dao novca Borji, ali on mi ne da od toga ništa. On razmišlja ovako:
njegov novac je samo njegov, a moj je takođe njegov”.
Bilo kako bilo, uloga Solovjeva je jasna. Carska porodica je bila stalno pod njegovom kontrolom
i onemogućavao je svaki pokušaj ruskih dobrotvora da im pomogne.
Kome je to bilo u interesu?
U proljeće 1918.godine ruski monarhisti su vodili pregovore sa Njemcima o svrgavanju boljše-
vičke vlasti.
Jedna od takvih ličnosti, član državnog Savjeta, Gurko je izjavio: „U toku tih pregovora je bila
skrenuta pažnja Njemcima na opasnost, koja je prijetila carskoj porodici, ako mi pokrenemo ne-
mire sa svojim snagama. Njemci su nam na to odgovorili: „Možete biti potpuno mirni. Carsku
porodicu mi čuvamo i ona je pod našim nadzorom”. Nijesam siguran da li tačno citiram njihove
riječi, ali smisao tih riječi je bio upravo ovakav”.
Mogu da konstatujem sa sigurnošću da je Solovjev radio za Njemce.

KRAJ
“Dan”, 25. avgust – 02. septembar 2015.