Boris Jeljcin / PONOĆNI DNEVNICI

Mojoj supruzi, Naini Jeljdnoj

Boris Yeltsin MIDNIGHT DIARIES
Predgovor čitatelju hrvatskog izdanja
Prošla su dva mjeseca od svjetske promocije »Ponoćnih dnevnika« na engleskom,
njemačkom i ruskom jeziku na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu, a memoarska knjiga
prvog predsjednika Rusije, sedamdestgodišnjeg Borisa Jeljcina, već se pojavljuje i u
hrvatskom izdanju. Za to vrijeme knjiga je postala bestseler svjetske političke publicistike, a
gotovo je sigurno da će biti izdavački hit i kod hrvatskih čitatelja - političara, politologa, ljudi
kojima je politika »hobi«, ali i onih koje ne zanima politika i koji ne cijene političare, a ipak vole
»zaviriti« u njihov privatni život i misli. Naime, još nije izblijedilo sjećanje na vrijeme u kojem je
Jeljcin vladao i na 31. prosinca 1999. godine kada je cijeli svijet - koji se bezbrižno pripremao
da isprati stari i dočeka novi milenij - šokirao svojom senzacionalnom dobrovoljnom ostavkom i
povlačenjem s vlasti šest mjeseci prije isteka drugog predsjedničkog mandata. Za
osmogodišnje vladavine velikom državom s nuklearnim naoružanjem, Jeljcin je ostavio
neizbrisiv trag ne samo u svojoj zemlji već i u svjetskoj politici. Uz to, neprotoklorano, za
političara takvog ranga neobuzdano ponašanje u javnosti (često u pripitom stanju), stvorilo je o
Jeljcinu sliku najskandaloznijeg državnika u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Zgražanje i
zbunjenost svjetske javnosti takvim Jeljcinovim ponašanjem bilo je tim veće jer je bio vladar
zemlje od koje su u prošlosti na Zapadu često s pravom strahovali i koja je desetljećima, do
njegova dolaska na vlast, bila pojam discipline i despotizma vlasti. Sve su to bili razlozi zbog
kojih su Jeljcina njegovi sunarodnjaci, još dok je bio na Olimpu vlasti, proglasili »sa-modurom«
(najbliži i najblaži prijevod te riječi na hrvatskom jeziku glasio bi -čudak), i što su ga strani
analitičari okarakterizirali kao nepredvidivog i kon-troverznog političara.
Najvišu ocjenu o Jeljcinu kao državniku i političaru svojedobno je dao bivši američki
predsjednik Richard Nixon. »Velika je i neprocjenjiva Jeljcinova zasluga što je male narode
oslobodio okova sovjetske države i dao im samostalnost«, zaključio je Nixon. I doista, teško je
povjerovati da bi bez Jeljcina narodi Estonije, Litve i Latvije beskrvno došli do toliko željene
državne samostalnosti. Pitanje je i bi li se radi rješavanja krvavave jugoslavenske drame
državnici EU tako brzo odlučili na priznavanje samostalnosti Hvatske i Slovenije da u to
vrijeme Jeljcin nije raspustio SSSR kao jedinstvenu državu i tako dao samostalnost Ukrajini,
Bjelorusiji, Gruziji, Azerbejdžanu, Armeniji, Moldaviji, Tadžikis-tanu, pa čak i srednjoazijskim
sovjetskim republikama kao što su Kazahstan, Uzbekistan, Kirgizija i Turkemenistan u kojima
nije bilo jakih nacionalnih političkih pokreta koji bi težili osamostaljivanju od Moskve. Istina,
ostalo je do danas nejasno bi li Jeljcin krenuo u akciju raspuštanja SSSR-a da u tom činu nije
vidio priliku kako najlakše može »izvući« kremaljsku fotelju ispod Mihaila Gorbačova i tako
svrgnuti s vlasti svog glavnog političkog konkurenta kojemu nikad nije oprostio što gaje 1987.
godine isključio iz sovjetskog komunističkog vrha.
Jeljcinova je druga, neosporna zasluga što je, za razliku od neodlučnog, sporog i
preopreznog Gorbačova, bez kolebanja i širom otvorio vrata Rusije uvođenju demokratskih
instituta vlasti i stoje dao potpunu slobodu javnim medijima. Iako se sam ponašao i vladao
autokratski, tri su objašnjenja zašto je Jeljcin do svog posljednjeg dana u Kremlju brižljivo
čuvao slobodu tiska u Rusiji. Nikad nije zaboravljao da su mu nakon izbacivanja iz političke
vrhuške
SSSR-a upravo novinari, njihovi članci i intervjui, pomogli da ga javnost ne zaboravi i da
uspješno započne novi pohod za osvajanje vlasti. Jeljcin je također vrlo brzo shvatio da je za
Zapad sloboda tiska najsvetije dostignuće demokracije i da će izgubiti međunarodnu podršku
ukoliko na vlasti počne gušiti medije koji ga napadaju. Napokon, za razliku od obračuna sa
svojim političkim protivnicima i u rješavanju pojedinih kriznih žarišta u zemlji (čuveno
granatiranje neposlušnog mu parlamenta u Bijeloj kući, rat u Čečeniji), Jeljcin nije svoje
probleme s medijima i novinarima rješavao silom. Znao je da se s medijima može manipulirati i
da svi, pa i novinari imaju »cijenu«. Nije, na primjer, tajna da su u predsjedničkoj predizbornoj
kampanji u proljeće 1996. godine vodeći ruski novinari i televizijski voditelji bili desecima
tisuća dolara »nagrađivani« za svoju podršku i »navijanje« za Jeljcina . I dok su strani novinari
iz Moskve javljali svojim redakcijama da je sporan izborni rezultat prema kojem je Jeljcin
pobijedio na predsjedničkim izborima, ili da je rezultat referenduma (prosinac 1993. godine) o
novom Ustavu prema kojem je šef države dobio neograničene »carske« ovlasti najvjerojatnije -
falsificiran, ruski su vodeći i utjecajni mediji te činjenice koje su kasnije potvrđene, prešućivali.
Vjerojatno i stoga stoje, osim onih pod državnom kontrolom, u to vrijeme većina medija već bila
u vlasništvu uskog broja ruskih oligarha (tajkuna) koji su u Jeljcinu vidjeli prije svega zaštitnika
njihovog ogromnog bogatstva stečenog u kratkom roku, zahvaljući privatizaciji koja je
provedena bez zakonskih pravila. Posredno to priznaje i Jeljcin opisujući u »Ponoćnim
dnevnicima« svoj susret u Kremlju sa sedmoricom najmoćnijih ruskih tajkuna predvođenih
Borisom Berezovskim koji je održan u jeku predsjedničke utrke. U to je vrijeme rejting
Jeljcinove popularnosti kod birača bio samo 3 posto, ali je nakon obećane medijske i
financijske potpore glavnih ruskih tajkuna naglo počeo rasti.
Dvojbe nema, predizboma sprega Jeljcina i male skupine ruskih tajkuna omogućila je
nakon predsjedničkih izbora potpuno pretvaranje Rusije u zemlju »divljeg kapitalizma«.
Berezovski je čak javno govorio: »Mi tajkuni financirali smo i omogućili Jeljcinovu izbornu
pobjedu i s pravom tražimo svoj udio u vlasti«. Sprega politike i biznisa nije samo omogućila
uskom sloju da za bescijenje privatizira čak i prirodna blaga zemlje i da Rusija preko noći
dobije prave dolarske milijardere. Ta sprega pogodovala je stvaranju klika i klanova koji su
počeli odvojeno upravljati pojedinim dijelovima zemlje i gospodarskim granama, namećući
državi svoja pravila igre. Mafija je učvrstila svoj položaj u društvu. Rusija se u najkraće vrijeme
našla u samom vrhu ljestvice najkorumpiranijih država, a iz zemlje je prema procjenama
zapadnih financijskih stručnjaka ilegalno prebačeno najmanje 300 milijardi dolara. Jeljcin u
»Ponoćnim dnevnicima« kategorički tvrdi da je samostalno donosio odluke i odbacuje javne
spekulacije da su tajkuni imali moć nad njime. Poriče i vezu s Berezovskim s kojim se, kako
piše, »vidio i sreo tek nekoliko puta«. Vjerojatno je to i točno. Međutim, nakon teške operacije
na srcu Jeljcin je u drugom predsjedničkom mandatu rijetko dolazio u Kremlj i radio.
Operativnu ulogu šefa države praktički je preuzela njegova mlađa kćer i miljenica Tatjana
Djačenko koju je Jeljcin i službeno postavio za svog savjetnika. Pronicljivi biznismen i
matematičar po obrazovanju, Boris Berezovski znao je koliko je jak »Tanjuškin« utjecaj na oca
i preko nje je djelovao. Kad bi Berezovski javno najavio smjenjivanje nepoćudnog mu
premijera ili ministra, to bi se za mjesec, dva doista i dogodilo. Zbog takvog utjecaja u Kremlju,
Berezovskog je ruski narod prozvao »novim Rasputinom«.
Kao jedinu svoju političku pogrešku i grijeh Jeljcin u »Ponoćnim dnevnicima« priznaje
započinjanje rata u Čečeniji. Ali odmah nakon riječi kajanja
samouvjereno tvrdi kako drugog rješenja nije bilo. Međutim, uz čečenski rat ruski mu narod
još više zamjera njegovu voluntaristički vođenu gospodarsku reformu koja je doživjela potpuni
fijasko o čemu najbolje govore činjenice. Na prvim ruskim predsjedničkim izborima 12. lipnja
1991. većina bitrača dala je svoje glasove Jeljcinu vjerujući u njegova populistička obećanja
kako će im on za pet, šest godina svojim reformama omogućiti da žive dobro i isto tako bogato
kao Amerikanci. Od SAD Rusija ima više nafte, plina, zlata, dijamanata i drugih rudnih blaga, a
i znanstvenim potencijalom ne zaostaje. Međutim, na dan Jeljcinova povlačenja s vlasti 31.
prosinca 1999. godine većina Rusa živjela je još bjednije nego u vrijeme sovjetskog
komunističkog režima. Prema službenim statističkim podacima 1. siječnja 2000. godine
prosječna mjesečna plaća u Rusiji bila je 66 dolara, a učitelja i liječnika još niža. Prosječna
mirovina bila je samo 21 dolar. Na taj način primanja ispod službeno proglašenog
egzistencijalnog minimuma (41 dolar) imalo je čak 44 posto od ukupno 147 milijuna stanovnika
Rusije. Uz to, zbog svjetskih cijena za hranu, odjeću i obuću, trećina ruskih žitelja našla se u
potpunoj bijedi. Loši socijalni i zdravstveni uvjeti smanjili su za proteklih osam godina
prosječnu životnu dob žena sa 71 na 69 godina, a muškaraca sa 67 na samo 58 godina.
Razlog drastičnom smanjivanju životne dobi u Rusiji nije samo rat u Čečeniji. U stvorenim
uvjetima za nevjerojatan rast kriminala u društvu, broj ubojstava s predumišljajem dosegao je
prošle godine 33 i pol tisuće. Potrošnja čistog alkohola iznosila je 13 litara po osobi, a od
jeftine i nekvalitetne votke za posljednjih sedam godina otrovalo se i umrlo 283 tisuće ljudi.
Demografsku katastrofu zemlje najbolje oslikava činjenica da prosječno godišnje u Rusiji
umire 850 tisuća ljudi više nego što se rađa.
Unatoč očekivanju čitatelja, »Ponoćni dnevnici« nisu memoarska knjiga u kojoj bivši šef
velike države izlaže svoje političke i gospodarske ideje, analizira svoje strateške uspjehe ili
neuspjehe. To je prije svega lektira kako se čuva osvojena vrhovna vlast. Osvajanje vlasti bila
je Jeljcinova životna strategija već od trenutka kada je kao mladi i naočiti građevinski inženjer
u Sverdlovsku ( danas Jekaterinburgu) i uz to odličan sportaš - odbojkaš, primljen u lokalnu
komunističku nomenklaturu. Politika je pak za Jeljcina odstranjivanje protivnika i konkurenata
koji mu stoje na putu osvanjanja sve više vlasti. To potvrđuje i u »Ponoćnim dnevnicima«
opisujući uglavnom svoja brojna smjenjivanja premijera, ministara i bliskih suradnika poput
Černomirdina i Primakova, iako i u tom opisivanju nije bio do kraja iskren. I američki je
predsjednik Clinton za vrijeme svoje osmogodišnje vladavine u Bijeloj kući smijenio pola
administracije, ali ne na tako ponižavajući i grub način kako je Jeljcin, na primjer, uklonio iz
Krem-lja Primakova, a zatim nakon samo 90 dana lišio premijerskog položaja Sergeja
Stjepašina i na njegovo mjesto doveo svog »princa nasljednika« Vladimira Purina.
Preobraženi ortodoksni komunist - boljševik, kakav je bio kao partijski bos na Uralu, Jeljcin je u
Moskvi prihvatio zapadne ideje demokracije i tržišne ekonomije kao trend i sredstvo uz pomoću
kojih se može popeti do samog kremalj-skog vrha. Nije bio demokrat, ali nije upravljao
narodom kao tiranin. Despotski se ponašao samo prema svom kremaljskom osoblju koje mu je
prilazilo drhteći od straha (bivši ministar vanjskih poslova Kozirev). Prvi njegov »pres-sekretar«
Pavel Voščanov jedini je smogao hrabrosti da sam demonstrativno napusti Jeljcina. Učinio je
to nakon što mu je Jeljcin jednom osorno rekao: »Tvoje je da slušaš i služiš caru«. Za razliku
od Voščanova, njegov nasljednik Vjačaslav Kosti-kov godinama je trpio da ga Jeljcin po
kremaljskim hodnicima gađa limenkama piva. Jednom je »car Boris«, kako je Jeljcin i javno
tepao sebi, naredio svojim tjelohraniteljima da s vrha broda na kojem su krstarili bace u rijeku
Kostikova.
Oni su naredbu izvršili, ali Kostikov nije ni nakon tog poniženja smogao hrabrosti da napusti
»cara« sve dok ga on nije potjerao.
Kao i prethodne dvije memoarske knjige, »Ispovijed na zadanu temu« u kojoj je 1990.
godine opisao svoju političku karijeru na Uralu, te »Zapisi predsjednika« u kojoj 1994. govori o
prve tri godine provedene za kremaljskim kormilom, i »Ponoćni dnevnici« u kojima je opisao
uglavnom vrijeme svog drugog predsjedničjkog mandata, Jeljcin je napisao uz pomoć bivšeg
novinara i dugogodišnjeg šefa svoje predsjedničke administracije Valentina Jumaševa. Jeljcin
je i ovog puta sjećanja snimao u diktafon, a Jumašev je tu »građu« zatim literarno obradio i
pretočio u knjigu. Međutim, za razliku od prethodne dvije knjige »Ponoćni dnevnici«
svojevrstan su psiho-loško-politički portret autora. U knjizi Jeljcin ima neodoljivu potrebu da
uljepša, objasni i opravda svoje često sporne postupke i ponašanja ne bi li u povijesti ostao
upamćen kao državnik kojemu je na umu bila samo Rusija i njezina budućnost. Tako svoju
poznatu sklonost alkoholu (osobito u prvom predsjedničkom mandatu i do operacije na srcu)
minorizira i objašnjava potrebom da ublaži stresove koje izazivaju veliki i odgovorni državnički
poslovi. Na taj način pokušava opravdati svoje poznato, neprimjereno za šefa države, pjevanje
i dirigiranje u pijanom stanu berlinskim vojnim orkestrom prilikom ispraćaja ruske vojske iz
Njemačke. Međutim, istovremeno potpuno prešućuje skandalozno mokrenje po kotačima
zrakoplova prilikom svog prvog boravka u SAD-u u svojstvu lidera Gorbačovljeve oporbe, stoje
šokiralo njegove domaćine koji su ga za to vrijeme po strani čekali sa cvijećem. U knjizi Jeljcin
tvrdi kako je prije Clintona znao da mu protivnici pripremaju seksualni skandal s Monicom
Levvinski, ali nema ni riječi objašnjenja kako se njemu moglo dogoditi da u Kremlju za vrijeme
primanja strane delegacije pred kamerama uštipne ispod pazuha svoju stenografkinju.
Najviše prostora i značaja Jeljcin u knjizi daje svojoj prijevremenoj ostavci kao činu kojem
se svi moraju diviti. Svi njegovi prethodnici u Kremlju napuštali su vlast smrću ili su bili
smjenjivani, a on odlazi dobrovoljno i po svojoj odluci. Ipak, Jeljcin nije do kraja iskren u
navođenju stvarnih motiva svoje ostavke. Fizički i zdravstveno oronuo, više nije bio spreman
na političke avanture poput one s početka 1996. godine kada je, nesiguran u svoju izbornu
pobjedu, bio već pripremio Ukaz o novom raspuštanju parlamenta i odgodi predsjedničkih
izbora. Sada je imao plan da integracijom Rusije i Bjelorusije ostane na vlasti preuzimajući
položaj predsjednika nove savezne države, ali mu je financijska elita predvođena Borisom
Berezovskim dala do znanja da želi njegovo povlačenje. Berezovski je i smislio za Jeljcina
privlačan scenarij smjene vlasti u Kremlju: šef države podnosi ostavku i za »prijevremenog
zamjenika« postavlja čovjeka koji će imati vremena da se učvrsti na vlasti i zatim uz njihovu
pomoć na predsjedničkim izborima pobijedi dva tada najpopularnija ruska političara, Jevgenija
Primakova i Genadija Zjuganova koji nisu tajali da će u slučaju preuzimanja kremaljskog
kormila provesti reviziju nezakonitih privatizacija. Uz to i Jeljcin je bio zainteresiran da poslije
njega za kremaljskim kormilom bude političar koji će njemu i članovima njegove obitelji
(osumnjičene za umiješanost u korupciju) jamčiti mirne dane i kaznenu neprikosnovenost.
Izbor je pao na Vladimira Putina. Na taj način Jeljcin je i odlazeći s vlasti ostvario dva
zadovoljstva. »Nametnuo« je Rusiji za predsjednika čovjeka kojeg je on odabrao, a iz Kremlja
se povukao na naj-dostojanstveniji način.
U Moskvi,
12. prosinca 2000. godine
Bogoljub Lacmanović
PONOĆNI DNEVNICI
*** I ***
31. prosinca 1999.
Datum je 28. prosinca 1999. i predsjednik Boris Jeljcin snima svoju novogodišnju poslanicu
ruskome narodu. Odjednom zaustavlja snimatelja i izjavljuje da se poslanica mora preraditi.
Njegovi zatečeni pomoćnici imaju tri dana da napisu nešto bolje - ne znajući ništa o Jeljcinovoj
odluci da odstupi. Tu tajnu zna samo jedan čovjek: Vladimir Putin, kojega je Jeljcin odredio za
svog nasljednika. Ali ni Pu-tin ne zna u kojem će se trenutku to dogoditi, a Jeljcin se ne
usuđuje nikome povjeriti svoju odluku, čak ni svojoj supruzi. Njegov odlazak mora biti brz i
neočekivan. Nitko mu ne smije ukrasti taj bljesak. Nazočni smo tijeku triju posljednjih
Jeljcinovih dana u uredu, dok promišljeno predaje uzde druge najmoćnije države svijeta.
Kao i obično, 28. prosinca 1999. snima se predsjednička novogodišnja poslanica naciji.
Snima se u kremaljskoj dvorani za prijeme, pokraj okićenog božičnog drveta, između
pozlaćenih antiknih satova - sve uz uobičajeni ritual. Govor je trebao sadržavati uobičajene
novogodišnje čestitke3. Snimateljska ekipa ORT-a, ruske javne televizije, radila je brzo i
pažljivo. Samo je nekoliko ljudi bilo nazočno - producent, snimatelj, tonci i rasvjetljivači.
Poželio sam Rusima sretnu Novu i ustao od stola. Osvijetljeni tekst na »blesimetru«
zatamnio se.
»Dakle, slučaj je ovakav«, suho sam rekao. »Promukao sam, a ne sviđa mi se ni tekst.
Stoga ćemo ponovno snimiti govor.«
Moji pisci govora objesili su lica. Nikad prije nisam imao primjedbe na tekst, tako da ih je
moja izjava u potpunosti zatekla. »Zašto, Borise Nikolajeviču?« upitali su4.
3 Tijekom sovjetskog razdoblja Nova je godina, bez promjene scenografije, zamijenila
tradicijski religiozni blagdan. Ruski pravoslavni Badnjak pada na dan 6. siječnja, ali se unatoč
tome zadržao običaj darivanja na Staru godinu.
4 Rusi se svojim sugovornicima obično obraćaju imenom i patronimom, ili samo
prezimenom. Na nekim mjestima u knjizi Jeljcin ispušta osobna imena.
»Na tekstu se još mora poraditi. Imate tri dana«, rekao sam. »Snimat ćemo 31. prosinca.«
Televizijska se ekipa ozlovoljila. »Borise Nikolajeviču, zašto baš 31.?« Nećemo imati
vremena za montažu prije emitiranja. Što ako budete htjeli nešto promijeniti ili, ne daj Bože,
dođe do nekih tehničkih problema? Zašto tako kratak rok?«
»Ponovit ću vam: ponovno snimamo 31. prosinca.« Zatim sam otišao.
Nisam mogao otkriti pravi razlog svoje tako očevidne mušičavo-sti. Hvala Bogu, osoblje se
naviklo na moju narav, na moje neočekivane primjedbe i iznenađenja. Više ih ništa nije moglo
izbaciti iz takta. Samo su se malo uznemirili. Ipak, što ako je netko od njih naslućivao?
Razmišljajući o toj mogućnosti usporio sam korak, a moj se pobočnik zamalo spotaknuo i
iznenađeno zagledao u mene prije nego što je i sam usporio korak.
Dugi kremaljski hodnici uvijek mi daju vremena da se smirim i saberem misli. Morao sam
razmišljati o mnogočemu. Nikad prije nisam toliko dugo u tajnosti držao neku tako važnu
odluku, čak i pred svojim bliskim suradnicima u kabinetu.
Uvijek sam volio sam donositi odluke i brzo ih primjenjivati. Kad se jednom nešto odluči,
onda ne podnosim birokraciju, priče i odlaganja. Svakim trenutkom odluka gubi svoju snagu i
učinkovitost. Zato obično istog trenutka pokrenem tekuću traku. Izvršni stroj - moj šef kabineta,
zatim moji pomoćnici, analitičari, pravnici i uredsko osoblje - odmah se prihvaća posla. Tajnici
za tisak, televizijski izvjestitelji, izvještajne agencije - slijede za njima. Svakim trenutkom sve
više ljudi saznaje vijest. Kao da odluka oko sebe širi valove.
I tako je bilo uvijek tijekom osam godina koliko sam bio prvi čovjek države, predsjednik
nove Rusije. Danas je sve drugačije. Danas nosim breme odluke koju sam donio u tajnosti.
Potpuno sam sam - gotovo potpuno. Samo još jedna osoba zna za moju odluku. Nju ne mogu
podijeliti ni s kim drugim. Ako vijest negdje »procuri«, sve je izgubljeno. Emocionalna, ljudska i
politička bit moje odluke nestat će nepovratno. Raspršit će se njezina snaga. Bio sam odlučio
odstupiti s predsjedničke dužnosti. Odlazio sam namjerno, vlastitom voljom. Sve snage vlastite
političke volje stavio sam u taj čin. Stoga bi svaka glasina, svako preuranjeno saznanje, svako
predviđanje ili pretpostavka dovela u opasnost djelotvornost te odluke.
Danas ću u taj uski krug morati uvesti još dvojicu. Pozvao sam svog šefa kabineta,
Aleksandra Vološina, kao i svog bivšeg šefa
kabineta, Valentina Jumaševa, u svoju rezidenciju u Gorki-95, u okolici Moskve. Sastanak
sam dogovorio za 18 sati.
Čekali su me u dnevnoj sobi. Iskreno govoreći, bio sam nervozan. Izuzetno nervozan.
Dakle, došao je trenutak kad ću obznaniti svoju namjeru. Sve me podsjećalo na lansiranje
rakete iz svemirskog centra u Bajkonuru.
Zamolio sam pobočnika da uvede goste u moj ured. Ušli su, pozdravili i sjeli.
»Aleksandre Staljeviču, Valentine Borisoviču,« rekao sam, »slušajte me pažljivo. Želim vas
izvijestiti o svojoj odluci. Dana 31. prosinca odstupit ću s dužnosti.«
Vološin me netremice promatrao. Jumašev se također skamenio i čekao što ću sljedeće
reći.
»Morate napisati potrebne proglase i tekst poslanice«, nastavio sam.
Vološin me je promatrao kao paraliziran.
»Aleksandre Staljeviču«, obratio sam mu se. »Vi imate čelične živce! Predsjednik vam je
najavio ostavku, a vi niste trepnuli okom. Jeste li razumjeli što sam rekao?«
Vološin se prenuo. »Borise Nikolajeviču, svoje bure i oluje skrivam u nutrini. Naravno da
sam razumio. Kao šef kabineta, vjerojatno bih vas trebao pokušati odgovoriti od toga. Samo, to
neću učiniti, budući da je vaša odluka ispravna i iznimno snažna.«
Vološin mi je kasnije priznao da ga je sve to do te mjere zateklo da je zamalo izgubio svoju
hladnokrvnost. U grlu mu se stvorila knedla. Vjerujem da je Staljevič uistinu imao čelične
živce6.
Osjetio sam olakšanje. Sad je četvoro ljudi znalo tajnu. Jumašev nije mogao ne izreći
nekoliko uzbuđenih riječi. Njegova stvaralačka osobnost odmah je shvatila ljepotu tog čina7.
Novo stoljeće! Novi predsjednik!
Potom smo se posvetili tehničkim pojedinostima: kad ćemo pripremiti tekst poslanice, koja
pisma moramo napisati, koji se proglasi i drugi pravni dokumenti moraju pripremiti do 31.
prosinca ujutro. Nije bilo presedana za samovoljni odlazak s dužnosti ruskog predsjednika,
stoga smo sve morali pravno provjeriti.
Načinili smo okvirni plan djelovanja za 31. prosinac, odredili kad će televizija emitirati
poslanicu, kad će se potpisati ukazi, te kad će pisma otići u Dumu i Savjet Federacije. Načinili
smo popis osoba
5 Gorki na ruskom znači »brda«. Gorki-9 jedno je od brojevima označenih rezidencijal-nih
područja u okolici Moskve kojima se koriste ruski dužnosnici.
6 Vološinov je patronim etimološki vezan na »stal«, na ruskome »čelik«.
7 Jumašev je pisac i bivši direktor Izdavačke kuće Ogonjok.
s kojima ćemo se morati sastati osobno i onih kojima ćemo to javiti telefonom. Sve se
moralo pripremiti unaprijed.
Mislim da to od mene nisu očekivali. Jumašev me poznavao već dugo, više od deset
godina, i nije ni za trenutak pomišljao da bi do toga moglo doći. Kad smo naizgled dovršili sve,
Valentin je odjednom progovorio: »Borise Nikolajeviču, nije pravo što Tanja8 ne zna ništa o
tome. Nije pravo i nije pošteno. Radi s vama posljednje četiri godine. Molim vas, recite joj.«
»Dobro, razmislit ću«, odgovorio sam. Oprostili smo se. Kad sam se vratio za stol, osjećao
sam se kao da su me izgrebale mačke. Ipak, bilo je to nešto sasvim novo - moja je odluka bila
previše čvrsto vezana uz njihove živote.
Pozvao sam Tanju i rekao joj da sjedne sučelice meni. Pogledala me upitno. »Što je,
Tatuška?« upitala je9. »Tanja, odstupam s dužnosti«, rekao sam. Pogledala me potpuno
zatečena, a potom se bacila na mene i zaplakala. Pružio sam joj maramicu.
»Tata! Oprosti. Molim te, oprosti. Nemoj misliti... to je samo toliko neočekivano. Nisi rekao
nikome. Daj da te poljubim.«
Zatim smo dugo sjedili i razgovarali. Rekla je da će nam život postati uistinu zanimljiv. Moći
ćemo šetati ulicama, sretati i posjećivati ljude, i sve to bez protokola i rasporeda. Ipak, oči su joj
neprekidno suzile. »Kćeri, tjeraš me u suze«, rekao sam i mahnuo rukom, želeći reći neka
nastavi.
Zatim me Tanja upitala, gotovo na rubu živaca, poput djeteta, zašto mama ne zna ništa o
tome. »Poslije. O svemu ćemo poslije«, rekao sam. Sišli smo na večeru. Moja supruga Naina
primijetila je da je Tanja plakala. Upitno me pogledala, ali nije rekla ništa.
 Sad je bilo važno da nigdje ne pogriješim, i da se ništa ne sazna. Ako vijest »procuri«, ništa
od ostavke. Morat ću je odgoditi za kasnije. Ipak, vjerovao sam da se ništa neće dogoditi. S
mojom odanom skupinom neće biti nikakvih iznenađenja. Ustvari, upravo sam se ja borio kako
bih sve održao u tajnosti. U udobnosti i spokoju svoga doma nisam izdržao da ne izvalim:
»Dakle, nakon 31. ...« ili: »Pa, nakon Nove godine sve će biti jasno.« Davao bih takve i slične
nagovještaje, a potom promatrao i čekao bilo kakvu reakciju. Naina je bila mirna. Moja druga
kći Lena naizgled nije ništa primjećivala. Nisu sumnjale.
8 Tatjana Djačenko, Jeljcinova kći.
9 Rusi upotrebljavaju brojne deminutive i nadimke kojima iskazuju bliskost i osjećaje.
Jeljcina njegova obitelj naziva »Borja« ili »Tatuška«.
Sad je bilo prekasno za dvojbe. Odbrojavanje je počelo. Bomba je kuckala.
Preostala mi je još samo jedna važna prepreka - razgovor s mojim premijerom, Vladimirom
Putinom. To će biti naš drugi razgovor o mojoj odluci. Prvi razgovor s Putinom vodio sam prije
otprilike dva tjedna, 14. prosinca, pet dana prije parlamentarnih izbora. Sastali smo se u uredu
moje rezidencije u Gorkome-9. Razgovor nije bio kratak. Kad sam mu rekao da ga namjeravam
postaviti za vršitelja dužnosti predsjednika, od prve Putinove reakcije zastao mi je dah. »Borise
Nikolajeviču, nisam spreman za takvu odluku«, bio je rekao.
Iz njega nije progovarala slabost. Putina se ne može nazvati slabićem. Bile su to dvojbe
snažne osobnosti. »Vidite, Borise Nikolajeviču,« objašnjavao je, »to je prilično težak put.«
Nisam ga želio prisiljavati. Umjesto toga, pričao sam mu o sebi, kako sam došao raditi u
Moskvu. Tada mi je bilo pedesetak godina; bio sam sedam-osam godina stariji od Putina sada.
Bio sam energična i zdrava osoba. Obećao sam sebi da ću, ako mi dojade moskovski birokrati,
potražiti drugi posao. Da ću otići iz politike. I vratiti se građevinarstvu. Preseliti se u Sverdlovsk,
ili već negdje. Život mi je izgledao poput širokog polja, prepun mogućnosti.
Samo, tim je poljem vodila jedna jedina staza. Kako sam to mogao objasniti Putinu?
»Vladimire Vladimiroviču, želim odstupiti još ove godine«, rekao sam mu. »Ove godine. I to
je iznimno važno. Novo stoljeće mora započeti novom političkom erom, Putinovom erom.
Razumijete li? U jednom sam trenutku i ja želio proživjeti život na potpuno drugačiji način. Ipak,
morao sam... odabrati. Sad vi to morate.«
Putin je skrenuo razgovor na druge teme. »Borise Nikolajeviču, Rusija vas treba. A vi ste mi
neizmjerno pomogli. Sjećate li se carigradskog samita? Da sam ja otišao, događaji bi krenuli
drugim tijekom, ali ste otišli vi, i stanje je sad potpuno drugačije10. Važno je da nastavimo raditi
zajedno. Možda bi bilo bolje da odstupite na kraju mandata11.«
Neko sam vrijeme šutio. Pogledao sam kroz prozor. Vani je dvoje ljudi sjedilo i razgovaralo.
Tipičan moskovski dan, sasvim obično jutro. Sve je bilo tako jednostavno, toliko otvoreno. Ipak,
za razliku
10U jednom od sljedećih poglavlja Jeljcin prepričava svoj susret s američkim
predsjednikom Billom Clintonom u Oslu, koji je održan prije carigradskog summita
Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, čiji su članovi Rusija i SAD. Znajući da će se
sukob u Čečeniji naći na dnevnom redu tog pedesetčetveročlanog tijela, ruska je vlada
očekivala oštar odgovor Zapada. Jeljcin je pomišljao da na konferenciju pošalje svog premijera
Putina, ali je naposljetku otišao sam.
11 Po ruskom Ustavu, Jeljcinovje petogodišnji mandat započeo 1996.
od Putina, mene je moja odluka držala u čeličnom škripcu. Kad sam je donio, više me nije
puštala.
»Dakle, što mislite? Niste mi odgovorili«, nisam puštao Putina.
»Borise Nikolajeviču, slažem se«, rekao je.
To se zbilo prije gotovo dva tjedna. Putin je imao priliku staloženo razmisliti o svemu o
čemu smo razgovarali prilikom našeg posljednjeg susreta. Tada smo o tome razgovarali
općenito; sad se moramo pozabaviti detaljima. Spreman ili ne, morat će istog trenutka preuzeti
vlast.
Putin je u 9 sati izjutra stigao u moj kremaljski ured. Odmah mi se učinio drugačijim. Mislim
daje izgledao odlučnije. Bio sam zadovoljan. Sviđalo mi se njegovo držanje.
Objasnio sam Putinu što mislim učiniti 31. prosinca ujutro, upoznao ga s čitavim nizom
događaja: televizijska poslanica, potpisivanje odluka, predaja nuklearnog kovčega, sastanci s
glavnim ministrima i tako dalje. Zatim smo načinili neke nevažne izmjene u, sada, našem
zajedničkom planu.
Putin mi se uistinu svidio. Sviđale su mi se njegove reakcije, njegove ispravke nekih točaka
plana - sve je bilo jasno i precizno. Volim taj dio rada u kojem ostavljam carstvo emocija,
osjećaja i ideja, i prelazim na teže područje ostvarivanja odluka. Ustvari, sve je jednostavno -
jedan predsjednik odlazi, a drugi (doduše, samo vršitelj dužnosti predsjednika) stupa na
njegovo mjesto. Sve po zakonu, precizno, suho - tako smo primjenjivali članak ruskog Ustava
koji govori o predaji vlasti. Budući da smo to činili prvi put, nismo smjeli izostaviti ništa.
Konačno smo završili. Sastanak se održavao u Kremlju. Službeno okružje neće dopustiti
izljeve osjećaja. Sada i ovdje, posljednji put, sjedio sam pored Putina kao predsjednik; a on,
posljednji put, nije bio prvi čovjek12 države.
Želio sam mu reći toliko toga. Mislim da je i on meni imao mnogo toga reći. Ipak, šutjeli smo.
Rukovali smo se. Zagrlili smo se i oprostili. Naš sljedeći susret zbit će se 31. prosinca 1999.
30. prosinca Jumašev mije donio tekst televizijske poslanice. Nekoliko sam je puta pročitao,
a zatim izvukao nalivpero i počeo ispravljati. Dodao sam rečenicu kako nitko ne bi smio
pomisliti da odlazim zbog bolesti, niti da me je itko natjerao na tu odluku. Odluka je moja te
sam shvatio da je moram odmah provesti.
12Jednako kao što Amerikanci predsjednikovu suprugu zovu »prvom damom«, tako Rusi
svog predsjednika nazivaju »prvim čovjekom«. Izdavačka kuća PublicAjfairs objavila je godine
2000. knjigu intervjua s Purinom pod naslovom »Prvi čovjek«.
Jumašev mi se suprotstavio. Rekao je da ionako nitko niti ne pomišlja da me je moguće
svrgnuti zbog bolesti ili bilo kojeg drugog razloga. Kakva bolest, kad su izbori za samo šest
mjeseci? »Ta rečenica opterećuje čitav govor«, rekao je.
Razmislio sam o njegovim riječima, ponovno pročitao tekst i shvatio da je vjerojatno u
pravu.
31. prosinca probudio sam se ranije nego obično. Nakon uobičajenog obiteljskog doručka
spremao sam se krenuti na posao, kad me Tanja podsjetila: »Reći ćeš mami?«
Nisam još bio siguran. Zašto bih je sad zabrinjavao? »Tata, molim te«, rekla je Tanja.
Stajao sam u predvorju, neodlučan. Polagano sam zakapčao kaput.
»Naina, odlučio sam nešto«, započeo sam. »Povlačim se. Poslanicu snimam danas
popodne. Nemoj to propustiti.«
Naina se skamenila. Prvo je pogledala mene, a zatim Tanju. Nije mogla vjerovati. Zatim se
naglo okrenula te me počela grliti i ljubiti.
»Divno! Napokon!« viknula je. »Borja, je li to istina?«
»To je gotova stvar. Sad moram ići.«
Tanja je imala pravo. Bilo je pogrešno što nisam supruzi, sebi najbližoj osobi, rekao što
sam odlučio. To nije bilo čovječno. Činilo mi se da postajem sentimentalan, da se iz političara
pretvaram u obično ljudsko biće. Hvala nebesima!
Automobil se zaustavio pred ulazom. Čula se prepoznatljiva škripa guma oklopljenog
automobila. Tolja Kuznjecov, zapovjednik službe osiguranja, otvorio mi je vrata kao i uvijek.
Sigurno je vjerovao da ću ovako, svakog jutra, još šest mjeseci polaziti u Kremlj. Nisam rekao
ništa. S njim ću porazgovarati oči u oči kasnije, kad odem.
8.00 Vološin je pozvao Bričevu, ravnateljicu pravnog odjela kabineta, i Žujkova, svog
savjetnika za pravna pitanja, u svoj ured. Rekao im je da pripreme izjavu o odstupanju, te da
napisu dva pisma, jedno za Dumu, drugo za Savjet Federacije.
8.15 Ušao sam u svoj kremaljski ured. Na stolu mi je, kao i uvijek, ležao dnevni raspored:
snimanje novogodišnje poslanice, sastanak s premijerom Putinom, sastanak s ravnateljima
kabineta, rasprava o rasporedu za siječanj i, konačno, nekoliko telefonskih razgovora.
Kalendar mi više nije trebao.
Iz unutrašnjeg džepa sakoa izvukao sam svoj pravi raspored. Bio je to raspored po kojem
ću odsad živjeti. Papir se zgužvao u džepu, a ja, jednostavno, ne podnosim izgužvane papire.
Stavio sam ga
na stol i dlanom ga pokušavao izravnati. Za svaki sam ga slučaj prekrio fasciklom kako ga
nitko ne bi vidio. Ipak, što sam imao skrivati? Još samo nekoliko minuta do odbrojavanja.
Točno u 9 sati u ured je ušao Valerij Semenčenko i na stol mi stavio uobičajenu
predsjedničku poštu. Do kraja dana trebao sam pregledati doslovno hrpe papira (šifrirane
telegrame, razna izvješća glavnih ministarstava13, telegrame iz Ministarstva vanjskih poslova i
tako dalje). Također sam morao potpisati nekoliko dokumenata (veto na neke zakone, nekoliko
zadataka raznim službama, i neke pozdravne telegrame). Pogledao sam jedan spis - nacrt
moje poslanice Saveznoj skupštini14. »To mi neće trebati«, pomislio sam. Semenčenko mi je
poželio sretnu Novu godinu i otišao. Svi ti spisi na mom stolu nisu mi značili ništa. Važan je bio
samo onaj izgužvani raspored. Samo, gdje su glavni spisi o odstupanju? Preko interfona sam
zatražio da mi pošalju Vološina.
Došao je noseći crveni fascikl, lice mu je odavalo uznemirenost. Pa, čini se da su se čelični
živci Aleksandra Staljeviča ipak počeli malo tanjiti. »Borise Nikolajeviču, čini se daje sve
spremno, ali...«, progovorio je sramežljivo.
Strogo sam ga pogledao. »Što? Odjednom ste počeli sumnjati? Samo se držite dogovora.«
Vološin me zatečeno pogledao. »Ne, ne. Što to govorite, Borise Nikolajeviču? Naravno da
se držimo dogovora.«
Još jednom sam pritisnuo prekidač na interfonu. Zatražio sam da mi Putina pošalju u 9 i 30.
Otvorio sam crveni fascikl s ukazima: »1. Sukladno dijelu 2, članka 92. Ustava Ruske
Federacije, u ponoć 31. prosinca 1999. odričem se svih ovlasti predsjednika Ruske Federacije.
2. Sukladno dijelu 3, članka 92. Ustava Ruske Federacije, predsjednik vlade Ruske Federacije
privremeno će preuzeti ovlasti predsjednika Ruske Federacije, počem od ponoći 31. prosinca
1999. godine. Ovaj ukaz
13 Tako ih naziva budući da ona predstavljaju stvarnu moć države - to su Ministarstvo
obrane, Unutarnjih poslova i Pravosuđa, te Federalna služba sigurnosti, Federalna garda i
Međunarodna obavještajna služba.
14Rusija ima dvostruki sustav - istovremeno i parlamentarni i predsjednički. Boris Jeljcin
postao je 1991. godine prvi demokratski izabran predsjednik Rusije. 1993. novi Ustav Jeljcinu
daje ovlast da nadglasa i raspusti ruski parlament (također nazvan i Savezna skupština) koji se
sastoji od Savjeta Federacije (Gornji dom), i državne Dume (Donji dom). Savjet Federacije čini
178 guvernera koji predstavljaju zakonodavne i izvršne grane vlasti svake republike i
pokrajine. Ti guverneri pregledavaju zakone koje donosi Duma; imenuju suce ruskog Ustavnog
i Vrhovnog suda; odobravaju uvođenje prijekih sudova; te mogu opozvati predsjednika države.
Državna Duma sastoji se od 450 predstavnika koje se bira na mandat od četiri godine. Ti
parlamentarci donose federalne zakone, odobravaju predsjedničkog kandidata za premijera, te
mogu zatražiti postupak smjene predsjednika.
stupa na snagu trenutkom potpisivanja.« Pa, hvala ti, Bože. S osjećajem neizmjernog
zadovoljstva, škripeći perom, potpisao sam ukaz.
Putin je ušao u moj ured točno u 9 i 30. Pozdravili smo se. Zamolio sam ga da pozove
Vladimira Ševčenka, šefa protokola, i Di-mitrija Jakuškina, tajnika za tisak, zajedno s
kremaljskim snimateljem Georgijem Muravjovim i fotografom, Aleksandrom Sencovim.
Pažljivo sam ih sve pogledao, a zatim pročitao ukaz. Ševčenko se slomio prvi. »Borise
Nikolajeviču,« zajecao je, »ne potpisujte taj ukaz. Ne još. Pričekajmo tjedan dana. Čeka nas
put u Betlehem.«
Pogledao sam Putina koji se osmjehnuo pomalo zbunjeno. Pro-tresao sam njegovu ruku.
»Čestitam.«
Moji pomoćnici bili su šokirani: Anatolij Kuznjecov, Valerij Semenčenko, Aleksej Gromov,
Andrej Vavra, tajnik iz vanjskog ureda... Ne mogu ih nabrojati sve. Pamtim samo njihova
zaprepaštena lica. I, neizgovoreno pitanje: »Zašto?« Znao sam da će ih to iznenaditi, ali nisam
očekivao ovakvo zaprepaštenje.
Otišao sam u dvoranu za prijeme ukrašenu novogodišnjom dekoracijom. Tamo me čekala
ona ista snimateljska ekipa. Na licima im nisam primijetio slavljenički izraz. Već su saznali da
dajem ostavku. Prije pola sata, sukladno našem planu, Vološin im je predao tekst moje
poslanice. Već su ga upisali u »blesimetar«.
Odlučno sam prišao stolu i sjeo. Čuo sam glas producentice Kalerije Ivanovne: »Kamera!
Snima se!« Pročistio sam grlo, ali je iz njega izašlo samo graktanje. Zastao sam, popio gutljaj
vode, i potom mirnim i čvrstim glasom započeo govor: »Dragi moji Rusi!«
Čitav govor prošao je gotovo bez ijedne pogreške. Gotovo. U jednom mi je trenutku neka
trunčica prašine uletjela u oko, pa sam ga protrljao nadlanicom.
Kad sam izgovorio i posljednju riječ, zavladala je potpuna tišina. Mogao sam čuti kucanje
sata. A tad je netko zapljeskao, za njim drugi, pa treći; kad sam podigao pogled spazio sam
televizijsku ekipu kako stoji i plješće. Nisam znao što da radim. Žene nisu pokušavale sakriti
suze, a ja sam ih, najbolje što sam umio, pokušavao razvedriti. Zamolio sam da donesu
šampanjac; žene su mi predale cvijeće. Kucnuli smo se, te nazdravili Novoj godini i današnjem
danu. Iznenadilo me kad sam shvatio koliko sam dobro raspoložen -veoma dobro raspoložen,
gotovo radostan.
Snimatelj je iz kamere izvukao kazetu. Uzeo sam je u ruku. Malena, crna, plastična kutija.
To je to. Bila je vjerojatno daleko važnija od bilo kojih ukaza i pisama Dumi. Na ovoj sam vrpci
naciji objavio svoju odluku. U trenutku kad se bude emitirao govor, završit će moj predsjednički
mandat, a započet će Putinov mandat vršitelja predsjedničke dužnosti.
Pogledao sam Jumaševa i kimnuo mu. Uzeo je kazetu i otišao. Na ulazu broj 6, na
Borovjeckim dverima Kremlja, čekao je okloplje-ni automobil. Njega je pratila prometna
policija. Kazetu će na taj način, pod pratnjom, otpraviti u Ostankino gdje se nalazio televizijski
studio. A tamo će se Jumašev osobno pobrinuti da ga emitiraju točno u 12 sati, točno u podne.
Što je sljedeće na mojem zgužvanom papiru? Susret s patrijarhom Aleksejem. Vratio sam
se u ured. Patrijarh je polagano ušao. Objavio sam mu svoju odluku. Pažljivo me pogledao;
dugo je šutio. »Muška odluka«, rekao je patrijarh, posluživši se nimalo religioznim izrazom.
Potom me blagoslo\tio. Nakon toga smo još neko vrijeme razgovarali; patrijarh, Putin i ja. Na
svoje zadovoljstvo primijetio sam da Putin s Njegovom Svetošću gradi srdačan odnos. I Putinu
će također trebati pomoć tog mudrog čovjeka. Aleksej je Putinu poželio uspjeh te mu se
naklonio kad je odlazio.
Slijedila je predaja nuklearnog kovčega. Budući da će javnost najviše zanimati taj povijesni
trenutak, Dmitrij Jakušin zamolio je da naš snimatelj snima primopredaju. Sam postupak bio je
prilično dosadan. Još jedan dio predsjedničke moći nestao je s mojih pleća i prešao na
Putinova. Više nisam bio odgovoran za nuklearni kovčeg, ni za nuklearni prekidač. Možda ću
se konačno izliječiti od nesanice.
11.30 Sastanak s glavnim ministrima. Ceremonijalni oproštajni ručak. Stol su postavili u
predsjedničkom apartmanu na trećem katu. Bio je to naš oproštaj, moj oproštaj s vjernim
drugovima, njihov oproštaj od njihovog vrhovnog zapovjednika. Moj govor pogledat ćemo
zajedno.
Oko 11.50, usred ručka, Naina je nazvala Tanju. »Tanja,« rekla je, »mislim da se objava o
odstupanju ne bi smjela objaviti danas. Zašto uznemirivati ljude? Zašto bi se brinuli? Možeš li
zamisliti? Trebaju slaviti Novu godinu, a predsjednik im odlazi. Zašto ne bismo pričekali
nekoliko dana? Neka ode poslije Nove godine. Razmisli malo. Razgovaraj s tatom.«
Tanja je hladno odvratila: »Mama, to nije moguće. Ne brini, sve će biti u redu. Idi i gledaj
televiziju.«
Zapravo, zbog gledanja televizije tijekom ručka došlo je do strke. Pet minuta prije emitiranja
shvatili smo da u dvorani gdje smo sjedili nema televizora. Svi su počeli panično tražiti. Najbliži
uređaj bio je u Tanjinom uredu. Iznijeli smo ga i jedva ga stigli uključiti pola minute prije
početka govora.
Gotovo da i nisam gledao. Želio sam zatvoriti oči i spustiti glavu, ali sam, umjesto toga,
gledao ravno pred sebe. Ministri i generali pratili su govor u mrtvoj tišini. Nekima su suze navrle
na oči. Ako su to najčvršći ljudi ove zemlje, kako će tek reagirati drugi?
Ispili smo šampanjac. Odnekud je iznikao golem buket cvijeća. Svijećnjaci, kristal, prozori...
sve se ljeskalo novogodišnjim sjajem. U tom sam trenutku, prvi put toga dana, shvatio da je
Stara godina. Dakle, kakav im poklon dajem!
Poslije ručka povukao sam se u ured. Oko 13 sati ustao sam od stola, oprostio se i uputio
prema vratima. Duša mi je bila laka i sretna. Samo mi je, još uvijek, snažno bubnjalo u glavi;
napokon sam osjetio napetost svih tih dana. Zastao sam u hodniku pokraj dizala. Zamalo sam
zaboravio. Izvukao sam iz džepa svoje predsjedničko nalivpero - ono kojim sam potpisao svoj
posljednji ukaz - i dao ga Putinu.
I to je to. To je sve. Sve što sam želio učiniti toga dana, učinio sam.
Spustio sam se u prizemlje. Automobil me čekao na ulazu. Sni-ježilo je. Divan, mek, čist
snijeg pokrivao je Kremlj.
Putinu sam na rastanku želio reći nešto važno. Koliko je težak posao koji ga čeka. I kako
mu, na neki način, želim pomoći.
»Brini se... brini se za Rusiju«, rekao sam. Putin me pogledao i kimnuo glavom. Automobil
je polagano krenuo. Sklopio sam oči. Bio sam umoran, veoma umoran.
Putem prema dači u automobilu je zazvonio telefon. Javio se moj pobočnik: »Clinton želi
razgovarati s vama.« Zamolio sam predsjednika Sjedinjenih Država da me nazove kasnije,
negdje oko pet popodne. Sad sam si mogao malo ugađati. Otišao sam u mirovinu.
Dočekale su me Naina i Lena, izljubile me i čestitale. Nazvala me i unuka Katja: »Djede,
sjajno! Stvarno si heroj!«
Telefon je neprestano zvonio. Tanja se nije mogla skinuti s veze. Rekao sam joj da idem
malo odrijemati. I zamolio je da me ne budi barem dva sata.
I te sam Nove godine, kao i uvijek, igrao Djeda Mraza. Iz svoje sam vreće izvlačio poklone.
Obitelj mi je poklonila lijep sat. Zatim smo svi izašli. Zagledali smo se u zvijezde, snježne
smetove, šumu. Noć je bila posve crna. Obitelj i ja već dugo nismo bili tako sretni. Jako, jako
dugo.
*** L. ***
Tanja
Vraćamo se u 1995. godinu kad je Jeljcin doživio prvi od nekoliko teških srčanih udara. Ne
samo da mu slabi zdravlje, već oko njega sve više jača politička izolacija. Vrijeme je priprema
za nadolazeće predsjedničke izbore, ali u Jeljcinovom kabinetu, u njegovoj administraciji, kao i
u izbornom stožeru vlada potpuni kaos. Jeljcin sve više očajava. Potreban mu je netko iz te
skupine, netko tko će ga iskreno i otvoreno izvještavati o svim skandalima i spletkama koje ga
okružuju. Netko kome može vjerovati. Tko je to? Tanja; njegova mudra, mlada i u medijima
iskusna kći. I tako je bilo: samom svojom nazočnošću u Jeljcinovoj blizini. Tanja mijenja tijek
predsjedničke kampanje, svakodnevne djelatnosti u Kremlju, a s njima i tijek povijesti.
Potkraj 1995. godine doživio sam svoj prvi teški infarkt. Nisam mu pripisivao preveliku
važnost. To je samo značilo da ću neko vrijeme provesti u bolnici, da bih se nakon toga
ponovno bacio u bitku. Većina vođa uobičajeno zanemaruje vlastito zdravlje. Oni predstavljaju
tipičnu vrstu ljudi - mlohavi od previše sjedenja, prevelikog trbuha kao posljedice loših životnih
navika, crvenih očiju zbog kroničnog manjka sna, obješenih lica. Uvijek sam sebe smatrao
iznimkom. Bavio sam se sportom, nisam imao velik trbuh, plivao sam u ledenoj vodi, skijao,
igrao odbojku i tenis, volio sam šetati. Također, imam i dobre gene - i otac i djed doživjeli su
visoku dob, kao da su načinjeni od hrastovine. Upravo sam se zato toliko oslanjao na vlastito
tijelo. Mislio sam da će se izliječiti samo. Pogriješio sam. Nakon četrdeset pete ljudsko srce, a
osobito kod muškaraca, vrlo često običava zakazati, bez obzira bilo ono srce sportaša ili
razbludnika, sveca ili grešnika.
Nova godina 1996. donijela je potpunu zbrku. Došla je nedugo nakon infarkta i strašnog
poraza na izborima u Dumi. Na prosinačkim izborima 1995. koalicija ljevičarskih stranaka,
većinom komunisti i agrarci, dobili su više od 40 posto mjesta, što znači oko 200 glasova u
Dumi. A takozvana stranka moći - Domovinska stranka Rusije, koju je vodio Viktor Čemomirdin
- jedva je uspjela izvući kojih 10
posto. U čečenskom ratu nije bilo nikakvih poboljšanja. S tim bremenom moralne
odgovornosti bilo mi je teško boriti se za drugi mandat.
U tom sam stanju ušao u Novu godinu. Te je godine ne samo državu, već i mene, čekao
težak izbor: trebam li se kandidirati za drugi mandat na lipanjskim predsjedničkim izborima, te
se suočiti s drugim krugom u srpnju.
Moja supruga Naina oštro se protivila ponovnoj kandidaturi. I ja sam osjećao da me
neprekidni stres nagriza i iscrpljuje do srži. Tada sam se, prvi put u životu, osjetio politički
potpuno izoliranim. Nije to bio samo rezultat anketa koji je govorio da mi podršku pruža samo 3
posto birača, što se u to vrijeme opisivalo kao »gotovo negativan rej-ting«. Tada sam osjetio da
me prestaju podržavati upravo oni s kojima sam započeo svoju političku karijeru; oni s kojima
sam prošao prve parlamentarne, a zatim i predsjedničke izbore. Inteligencija, demokratski
političari, novinari - moji saveznici, moja neosvojiva tvrđa podrške - svi kao da su me napustili.
Neki nisu odobravali vojne operacije u Čečeniji; drugi su negodovali na nagle smjene
premijera; a ostali osjećali nezadovoljstvo općim tijekom razvoja naše domovine. I svi su imali
svoje razloge. A svi su ti razlozi, barem naizgled, bili logični i pošteni. Ipak, intuitivno sam
naslućivao da su se svi oni spremni ujediniti. Još su mi uvijek bili saveznici, baš kao što su bili
oduvijek, ali im je nedostajala misao vodilja koja bi učvrstila taj savez.
Potkraj 1995. godine moji su najbliži suradnici - koje je neslužbeno vodio Aleksandar
Koržakov, zapovjednik službe osiguranja - počeli razmatrati ideju: moj nasljednik ne bi trebao
biti Viktor Stjepanovič Černomirdin, predsjednik Domovinske stranke i gubitnik na izborima u
Dumi, već Oleg Nikolajevič Šoškovjec, prvi zamjenik premijera. Šoškov-jec je zgodan
muškarac, poštenog, ruski otvorenog lica. Nekadašnji direktor željezara i čeličana, bio je pravi
menadžer i čovjek koji je plijenio priličnu pozornost, budući da je, zapravo, u vladi bio »čovjek
broj dva«. U to vrijeme nisam shvaćao koliku je opasnost predstavljao Koržakov svojom
ulogom »spasitelja domovine«, kao ni zašto je toliko gorljivo zastupao svojeg bliskog prijatelja
Olega Šoškovjeca.
 Nitko mi ništa nije rekao u lice, ali me je Koržakov sve više nagovarao da odbacim
Černomirdina. Već sam nazirao niz događaja koji će uslijediti: koristeći se čečenskim
separatizmom i »komunističkom prijetnjom«, vlast će ugrabiti napola militaristička skupina
postsovjetskih generala - Aleksandar Koržakov, ravnatelj Državne službe sigurnosti Mihail
Baruškov, i Oleg Šoškovjec, njihov moćni zaštitnik15. Za njima će poći i ostali.
15 Šoškovjeca su smatrali najmoćnijim čovjekom u vladi nakon premijera. Nadzirao je
ministarstva energetike, transporta, građevinarstva, zdravstva i atomske energije.
U tom mi se trenutku činilo kao da je čitav moj život pod opsadom; da ga tuku sve moguće
bure i nevolje. Još uvijek sam se držao na nogama, ali su me ti udarci zamalo srušili. Izdalo me
i moje snažno tijelo. I poput vukova koji se postupno okreću novom vođi čopora, i moji su
prijatelji pronašli novu zamjenu. Čak i oni na koje sam se najviše oslanjao, moje posljednje
utočište, moj spas, duhovni vođe nacije - čak su me i oni napustili. Ljudi mi nisu mogli oprostiti
ekonomsku »šok terapiju«, kao ni poniženja koja smo pretrpjeli u Budjonovsku i Groznome16.
Činilo se da je sve izgubljeno.
Tada me obuzela neobična, gotovo konačna jasnoća. Pomislio sam: »Ako se kandidiram,
bez ikakve ću sumnje pobijediti! Potpuno sam siguran! Usprkos svim prognozama, svim
anketama, usprkos političkoj izolaciji. Pobijedit ću.« Pomisao da odem i tako komunistima
prepustim vlast bila je nepodnošljiva. Vjerojatno me u tom trenutku spasila moja vječna strast,
moja volja da se oduprem svim teškoćama. Odluku sam donio do kraja prosinca.
A tada se pojavila Tanja.
Nemojte me pogrešno razumjeti. Moje dvije kćeri, Lena i Tanja, nikad nisu nestale iz mog
života. One su osobe koje volim najviše na svijetu. Samo, postojalo je jedno čvrsto pravilo - u
kući nema politike. I nikad ga nisam prekršio. Zapravo, sve do 1996.
Svi mi imamo svoje navike, hirove, način života. Recimo, opće je poznato da Mihail
Gorbačov nikad nije skrivao ništa pred suprugom. Na svoj je način, naravno, imao pravo. Ja
sam u svojoj obitelji imao potpuno suprotnu situaciju. Ni riječi! Moja supruga i kćeri vijesti su
dobivale putem televizije. Saslušao sam njihova mišljenja i komentare, ali ne bih rekao ništa.
»Borja, kako možeš ljudima ne isplaćivati mirovine?« Šutio sam, kamenog lica. Ili bih pokušao
promijeniti temu: »Nije li danas lijep dan?« Naučile su odgonetati moje mišljenje o ljudima i
situacijama iz sitnica, gesti, reakcija. I tako je to trajalo mnogo godina. Odbijao sam im držati
duga i zamorna predavanja o politici, a nikad nisam želio čavrljati o ozbiljnim pitanjima.
Ipak, u trenutku najteže političke krize, obitelj je neočekivano stala uza me. Spas je došao u
liku moje kćeri Tanje.
Tanja je pravi tehnički manijak. O politici nikad nije razmišljala. Tada je već navršila
tridesetu, bila je nezavisna i zrela osoba. Diplomirala je na Fakultetu računalnih znanosti i
kibernetike, moskovskog Državnog sveučilišta te radila u dizajnerskom birou Saljut. Bila je
dobar programer. U svom se poslu bavila balistikom, osobito
16Budjonovsk je ruski grad koji su napali čečenski pobunjenici tijekom prvog čečenskog
rata 1995. godine. Čečenski vojskovođa Šamil Basajev uzeo je pacijente iz bolnice za taoce,
pobivši ih na stotine prije nego što ih je policija pokušala spasiti. Grozni je prijestolnica
Republike Čečenije.
proračunavanjem orbita svemirskih letjelica. Uvijek mi se činilo da moju političku karijeru
promatra s poštovanjem, iako možda malo zbunjena, osjećajući strah i samilost. »Tata, u što si
se to uvalio?« kao da se pitala.
Tanjin privatni život bio je sređen. Njezin suprug Aleksej Dja-čenko radio je kao
aeronautički inženjer; bio je sin aeronautičkog inženjera. On i Tanja radili su u istoj tvrtki. Tada
im je stariji sin Borja već bio u gimnaziji, a mlađi, Gljeb, upravo se rodio. Tanja je bila na
porodiljskom dopustu, brinula se o malenom Gljebu.
 Početkom siječnja obznanio sam svoju odluku da se kandidiram. Odmah sam okupio
izborni tim koji je predvodio Šoškov-jec. Mislio sam, ako ima nekih političkih ambicija, onda to
moram znati. Htio sam vidjeti kakav je političar i kakvu političku volju posjeduje.
Skandali u izbornom stožeru izbili su gotovo odmah. Prvi je bio povezan s potpisima,
zakonski potrebnima da se podrži kandidat na predsjedničkim izborima. Novine su odmah
proširile priču da su željezničke radnike i radnike u čeličanama natjerali da potpišu liste
prilikom isplate plaća. Morali su proći dva prozorčića -jedan na kojem bi podizali odrezak
plaće, i drugi na kojem su pružali podršku predsjedniku Jeljcinu. Zatražio sam da se navodi
provjere; bili su točni. To je preraslo u skandal svjetskih razmjera. Moj šef stožera »zaboravio«
je da živimo u jednoj drugoj državi, a ne u starom Sovjetskom Savezu, u kojem su na takav
grub način političari mogli kupovati glasove.
Sad govorimo o »političkom planiranju« i »tehnologiji kampanje«. Tada nismo bili toliko
sofisticirani. Umjesto toga, događao se neprekidan, potpun i sramotan pritisak na ruske
pokrajinske guvernere. Guverneri su nas morali podržavati i jamčiti nam glasače. Guverneri,
bijeli od straha, sastajali bi se s nama i tvrdili da to nema smisla - da nema nikakvih suvislih
slogana, ni čvrste strategije. Sjećam se kako se Šoškovjec jednom prilikom zbog neke sitnice
grubo izvikao na neke televizijske izvjestitelje i time zamalo započeo rat između našeg stožera
i televizije. Svi ovi oblici manipulativnog ponašanja ostatak su starog sovjetskog kalupa. Sve
me to podsjećalo na davne sastanke pokrajinskog komiteta Komunističke partije - iste metode,
isti izrazi i stavovi... iz neke daleke, mračne prošlosti. U neformalnim bi se razgovorima ljudi
ponašali sasvim obično, bili bi živi; na sastancima bili su do grla zakopčane »lutke«.
Tada sam shvatio da mi je u kampanji potreban netko nov. Trebao sam nekoga tko će me
nepristrano i pošteno izvijestiti o događajima, nekoga tko će mi svojim uvidom pomoći
sagledati stanje. I najvažnije, to je trebala biti osoba oslobođena svih predrasuda ove
skupine, slobodna od raznih interesnih sukoba, osoba izvan svih netrpeljivosti. U kampanji
je toga već bilo i previše.
Samo, gdje ću je naći? I, još važnije, gdje mogu pronaći nekoga tko neće probuditi sumnju i
potaknuti spletke; tko će u kampanju ući mirno, ne uzburkavajući strasti? Trebao mi je netko,
doslovno, nevidljiv.
Valentin Jumašev jednom me prilikom posjetio u Barvihi17. Podijelio sam s njim svoja
razmišljanja; osjećao sam da gubim nadzor nad kampanjom. Po mračnim licima svojih
pomoćnika, osobito na licu Viktora Iljušina, shvaćao sam da se svakog dana stanje sve više
pogoršava. Polako i sigurno tonuli smo u živo blato. Stožer su razdirali sukobi; strategija nije
postojala; komunikacija se odvijala u sovjetskom stilu - sve to nije nimalo podsjećalo na
skupinu istomišljenika.
»Treba mi moj čovjek u kampanji«, rekao sam Jumaševu. Saslušao me, kimnuo i neko
vrijeme razmišljao. Tko? Tko bi to mogao biti?
»Zašto ne Tanja?« ispalio je.
Isprva nisam shvaćao o kome to govori. »Kakve veze sa svim tim ima Tanja?« upitao sam.
Tada sam shvatio što mi predlaže. I istog trenutka počeo dvojiti o tome kako će to prihvatiti
javnost. Što će reći novinari i političari? Kako će Tanju prihvatiti u Kremlju?
Ipak, Tanja je bila jedina osoba koja mi je mogla dostavljati sve podatke. Ljudi će joj
govoriti ono što se meni ne usuđuju reći u lice. Poštena je i mudra, neopterećena birokratskim
kompleksima. Ona neće ništa skrivati. Ona je moja kći. Ista je kao i ja. Dijelimo isti svjetonazor.
Otprilike u isto sam se vrijeme prvi put sastao s predstavnicima najvećih banaka i medijskih
grupacija: Borisom Berezovskim, Vladimirom Gusinskim, Mihailom Kodorovskim, Vladimirom
Potaninom i Mihailom Fridmanom. Sastanak se održao na njihov zahtjev, što sam primio
prilično oprezno. Shvatio sam da su se našli pred zidom i da me jednostavno moraju podržati;
pomišljao sam da će se razgovor odvijati oko financiranja moje kampanje. Samo, razgovor je
krenuo posve neočekivanim smjerom.
»Borise Nikolajeviču«, započeli su. »Događaji koji potresaju vašu kampanju i ono što se
događa u vašoj blizini znači gotovo sigurnu propast. To stanje neke poslovne ljude prisiljava
na sklapanje sporazuma s komunistima ili na odlazak. Mi se nemamo s kime dogovoriti.
Komunisti bi nas najradije povješali po uličnim svjetiljkama.
17Barviha je područje u blizini Moskve u kojem su smještene predsjedničke daće i
rezidencije drugih najviših dužnosnika.
Ako ovo stanje drastično ne izmijenimo, za mjesec dana bit će prekasno.«
Nisam očekivao takvu otvorenost. Ponudili su mi sve svoje -medije, regionalne kontakte,
financije. I, najvažnije od svega, ponudili su mi ljude. Predložili su da svoje najbolje ljude
uključe u moju kampanju. Tada se stvorila »analitička skupina« koju su činili sociolog
Aleksandar Oslon, direktor NTV-a Igor Malašenko, Sergej Zve-rev, Vasilij Šakovski, te drugi
mladi i iznimno sposobni politički analitičari.
Ono što me najviše zaprepastilo bilo je da su se svi složili kako mi je u kampanji potreban
Anatolij Čubajis. Čubajisa sam nedavno izbacio iz vlade, a skupina Koržakov-Šoškovjec
uspjela me je posvaditi s njim.
Ipak, bili smo sposobni zaboraviti sva naša razmimoilaženja. Čubajisa smo imenovali
vođom analitičke skupine. Ubrzo sam shvatio kako bi se Tanja mogla uklopiti među njih. Bit će
to sjajna ekipa.
Sredinom ožujka sastavio sam novi izborni stožer koji sam osobno vodio sve dok ga nije
preuzeo Viktor Černomirdin. S velikom knedlom u grlu doveo sam Tanju na sastanak: »Želim
vam predstaviti novog člana ekipe, Tatjanu Djačenko.«
Isprva nitko nije shvatio što se događa. Došlo je novo lice, žena koja je htjela raditi
dokasna, dolaziti na posao u zoru, sjediti na svim mogućim sastancima i danju i noću,
razgovarati sa svima i postavljati naivna pitanja. Možda je neki genijalac? Odjednom je sve
postalo jasno: njenom će nazočnošću jednostavno nestati određeni negativni utjecaji.
Atmosfera spletki i napetosti, sebičnosti, muških sukoba oko moći jednostavno je iščeznula. To
sam saznao tek kasnije. Nisam prisustvovao baš svakom beskrajnom sastanku.
Činjenica je da je Tanja u svijet Kremlja ušla iz potpuno drugog okruženja. Njezine
jednostavne i prirodne reakcije i najokorjelije su birokrate izbacivale iz takta. Neprekidno je
pitala: »Ali, zašto?« A ljudska glupost, koja se skrivala iza arogantne vanjštine, odmah bi
izbijala na sunce. I svi su problemi odjednom postali jasni.
Na nekoliko je sastanaka Tanja govorila potpuno iskreno, bez i najmanjeg srama, o
stvarima koje su šokirale sugovornike. »Slušajte me,« rekla je, »koga ovdje biramo? Zašto se
tata sastaje samo s najvišim dužnosnicima? Zar tamo ne žive i obični ljudi? To vam neće proći.
Nipošto.«
Što osjeća otac kad mu kći konačno potpuno odraste? To je jako teško izraziti samo
riječima. To je drugačija vrsta ljubavi, nimalo slabija od one koju smo i prije osjećali dok je još
bila dijete, tinejdžerica, mlada žena, mlada majka. Na svakoj je od tih razina ona drugačija.
Sad sam u svojoj odrasloj kćeri otkrio primjetan ženski šarm, nježnost, intelekt, profinjenost.
Istovremeno sam, na vlastito iznenađenje, otkrio i neke svoje crte. A ipak, ostala je ona ista
osoba koja mi je, ponekad i vrlo oštro, mogla reći cijelu istinu.
Naravno, sve to nisam shvatio odjednom. Isprva su postojali samo osjećaji koji bi se
ponekad sukobljavali, ali su većinom bili pozitivni. Tanja je uvijek bila u blizini. Koliko sam se
osjetio smirenijim! Znala bi ući, popraviti mi kravatu, zakopčati košulju; raspoloženje bi mi se u
trenutku popravilo. A psihološko stanje predsjedničkog kandidata neizmjerno je važno. Prije
nego što je Tanja ušla u kampanju, često sam pomišljao da nisam u stanju ponijeti svo to
breme predsjedničke utrke. Sva putovanja i govori dovodili bi me u stanje stresa. Plašio sam se
da ću puknuti. Što sam mogao?
Uz Tanju sam počeo pomišljati da se neću slomiti. Da mogu. I ono najvažnije, činilo se da
se i oni najteži problemi počinju rješavati. Prvi put u mnogo godina osjetio sam kako me
obuzima optimizam. Mogao sam u budućnosti nazrijeti tračak nade, pomišljao sam da ću
možda izbjeći sve one gnjavaže iz prošlosti - izvođenje praznih gesti, povlačenje neočekivanih
poteza, dokazivanje želje za vlašću, pokazivanje vlastite snage. Uvidio sam da se moram
osloniti na drugu stranu - na mlade ljude bistrih glava koji ne skrivaju misli, neopterećene
teškim bremenom prošlosti. Ti mladi neće zastupati interese svojih skupina i klanova, već će
raditi samo zato što ih to zanima i što iz rada mogu izvući korist.
Ne smijete zaboraviti da je Rusija država iznimno visokoobrazovanih ljudi u kojoj, unatoč
svih teškoćama, postoji prilika za mlade umove. Njima se pruža prilika da pokažu kakvi su
uistinu, da zarade novac, da izgrade vlastitu budućnost. Morao sam se osloniti na ljude Tanjine
generacije. Usprkos mojoj dobi i dugoj partijskoj prošlosti, usprkos tome što su o meni pričali
viceve i podsmjehivali mi se, ja sam njihov predsjednik. A oni su moji birači. Ako žele zadržati
svoj životni standard, morat će se odlučiti i glasovati. Oni su moja nada. Moji pomoćnici.
Mladi ljudi iz analitičke skupine počeli su raditi bijesnim tempom, atmosfera u stožeru se
poboljšala, a novinska su izvješća promijenila svoj ton. Do kraja ožujka popularnost mi je
počela rasti. Ipak, i dalje sam mislio: »Prekasno je - prekasno. Neću imati dovoljno vremena da
provedem sve promjene.«
Nije imalo smisla skrivati činjenicu da sam uvijek bio naklonjen jednostavnim i djelotvornim
rješenjima. Uvijek sam smatrao da je daleko učinkovitije presjeći Gordijski čvor, nego provesti
godine pokušavajući ga raspetljati. U jednom sam trenutku usporedio dvije strategije koje su mi
predlagale dvije skupine. Jednu je predvodio
Čubajis, drugu Šoškovjec; različiti u pristupu i načinu mišljenja. Zaključio sam da ne
smijemo čekati ishod lipanjskih izbora - moramo djelovati odmah.
Koržakov je također još uvijek tragao za svojom izbornom sta-tegijom. »Borise Nikolajeviču,
sa samo tri posto glasača besmisleno je boriti se«, rekao mi je. »Ako izgubimo vrijeme na sve
te izborne igre, što onda?«
Morao sam povući radikalan potez. Osoblju sam rekao da pripreme dokumente. Napisali su
ukaze kojima se zabranjuje Komunistička partija, raspušta Duma i odgađaju predsjednički
izbori. U njima se skrivala osuda - nisam bio sposoban riješiti krizu unutar okvira važećeg
Ustava. U to sam vrijeme stanje sagledavao ovako: stavljanjem Komunističke partije izvan
zakona morat ću platiti gorku cijenu povjerenja što sam prešao ustavna ograničenja. Ipak, time
ću riješiti jedan od najvećih problema s kojim sam se borio od samog početka predsjedničkog
mandata. Nakon zabrane, Komunistička će partija jednom zauvijek nestati iz Rusije.
23. ožujka održao sam zatvoreni sastanak s Černomirdinom, Šoškovjecom, šefom
administracije Nikolajem Jegorovim i nekolicinom članova Vijeća sigurnosti i glavnih
ministarstava. Upoznao sam ih s planom i rekao: »Dakle, to je ideja. Želim čuti što mislite.
Dakle, što mislite o tome?«
Nastala je neugodna tišina.
Ministar unutarnjih poslova Anatolij Kulikov neočekivano se oštro usprotivio planu.
Komunistička partija, rekao je, nadzire lokalnu, zakonodavnu i predstavničku granu vlasti u
više od polovice ruskih pokrajina. Partija bi mogla ljude pozvati na ulice. A on ne može, u
takvoj situaciji, jamčiti za sve svoje podređene. Što učiniti ako se neke postrojbe stave na
stranu predsjednika, a druge se podignu protiv njega? Hoće li se boriti? Černomirdin je iznio
jednako mišljenje, tvrdeći da ne razumije potrebu za takvim naglim i nepovratnim potezima.
Ostali su se složili s planom.
 Naposljetku sam uzeo riječ: »U redu. Većina je za odgodu izbora. Sastanak je završio. Idite,
sam ću razmisliti o svemu.«
Ostavši sam, sagledao sam problem sa svih strana. Morao sam odlučiti u sljedeća dvadeset
četiri sata. Takve se stvari ne mogu odlagati, jer podaci počinju »curiti« u javnost. Ponovno
sam u svojoj nutrini osjetio hladnoću; morao sam odlučiti i sam odgovarati za posljedice.
Dok sam bio u uredu, Tanja je nazvala Čubajisa i pozvala ga u Kremlj. »Tata, moraš čuti
još jedno mišljenje. Jednostavno moraš«, rekla je.
Kad je Čubajis zabrinut, lice mu poprimi purpurnu boju. »Borise Nikolajeviču«, započeo je,
»ovo nije 1993. Razlika između tog trenutka i sadašnjeg je ta da će onaj koji prijeđe ustavne
ovlasti prvi pasti. Nije važno što su 1993. upravo komunisti prešli tu granicu. Pokušati ih se
riješiti na isti način, to je suluda ideja. Predsjednički ukaz ne može ljudima na vrat nasaditi
nove glave. Kad izgradimo normalnu, snažnu i bogatu državu, tada možemo skončati s
komunizmom. Izbori se ne mogu odgađati.«
Razgovarali smo oko sat vremena. Bunio sam se. Podizao glas. Doslovno sam vikao, što
rijetko činim, da bih, naposljetku, promijenio odluku koju sam zamalo već donio. I danas sam
zahvalan sudbini, zahvalan sam Anatoliju Borisoviču Čubajisu i Tanji što sam u tom trenutku
poslušao i drugo mišljenje, i što sam se, unatoč svoj moći i snazi koju sam posjedovao,
posramio pred onima koji su mi vjerovali.
Političko je stanje u tom trenutku bilo složeno. Komunisti su već osjećali okus skore
pobjede. Moć ih je čekala; trebali su samo posegnuti za njom i zgrabiti je. Namjeravali su naglo
preuzeti vlast. »Lijeva« je Duma pokušavala kod birača raspiriti nostalgiju glasovanjem o
poništenju Belovješkog sporazuma iz 1991., i time, zapravo, uskrsavala Sovjetski Savez. U
Dumi su se čuli glasovi koji su tražili da se sudi, kazni i zatvori one koji su u prosincu 1991.
potpisali dokument koji je okončao postojanje Sovjetskog Saveza. Bila je to otvorena
provokacija.
Odgovorio sam odmah. Nakon sljedeće formalne sjednice Vijeća sigurnosti, pred
novinarima sam iznio neke grube primjedbe o Dumi, izjavljujući da sam zgrožen njihovim
odlukama, te da neću nikome dopustiti kršenje Ustava. Bilo je jasno da je započeo rat živaca.
Bez obzira na to što su mislili o zabrani rada Komunističkoj partiji, većina je nazočnih
zatvorenom sastanku 23. ožujka još uvijek podržavala ideju o odgađanju izbora. »Borise
Nikolajeviču,« govorili su mi, »ne otkazujete izbore, samo ih odgađate za dvije godine. Nitko
vas ne može optužiti za kršenje demokratskih načela. Narod ne želi izbore. Ljudi su se navikli
na vas. A komunista se možete riješiti samo odlučnim potezima. Koliko će još zbunjivati ljude i
trovati im umove? Možda je upravo sad pravi trenutak za takav potez. Popularnost vam je
porasla; svi će vas podržati.«
Ipak, na kraju nismo to učinili. Nakon važne psihološke i ideološke pobjede u savjetovanju
tijekom kampanje i zaustavljanju radikalnog čina zabrane djelovanja Komunističke partije,
analitička skupina koju je predvodio Čubajis postala je glavno središte donošenja svih
političkih odluka. Šoškovjecov izborni stožer prestao je postojati. Čubajisova ekipa preuzela je
sve.
Dio po dio, sociolog Aleksandar Oslon počeo je stvarati demografsku kartu izbora. Nije to
bio portret prosječnog Rusa, od kojih me podržavalo dva do tri posto, već točan prikaz
određenih segmenata i odsjeka društva. Iz toga je proizišlo da većina Rusa na stvari ne gleda
onako kako nas je uvjeravao naš politički model »prosječnog« Rusa. Javni službenici i
»trgovački putnici«18, studenti i mladi profesionalci, osobe starije od četrdeset godina i
zaposleni umirovljenici, stanovnici juga i stanovnici sjevera, oni u velikim i oni u malim
gradovima - svi su od izbora očekivali nešto drugo. Kad bismo raspravljali o nekoj zamisli, kad
bi netko zapitao: »Što misli narod?« - svi bi se pogledi okrenuli prema Oslonu. On bi provjerio
bilješke i dao nam konačno mišljenje o javnom mnijenju.
Igor Malašenko izveo je eksperiment koji je na mene ostavio snažan utisak: pred mene je
položio dvije fotografije iz dvije izborne kampanje -jednu iz 1991. ijednu iz ovogodišnje. Na
novijem snimku bio sam okružen skupinom dužnosnika. Odvojeni uzetom, iza nas čekali su
ljudi (mislim daje snimak načinjen u Krasnodaru). Na fotografiji iz 1991. nalazila se golema
masa ljudi, živih lica i sjajnih očiju. Zapazio sam sreću na licu žene koja mi je pružala ruku;
meni, jednom drugom Jeljcinu. Tada sam zamalo zajaukao. Uistinu, utisak je bio snažan. To je
bilo prije samo pet godina. Sjetio sam se kako sam se osjećao srećući ljude; u tom je trenutku
sve sjelo na svoje mjesto.
Počeli smo tražiti ciljnu skupinu za kampanju. Trebao nam je nov pristup, nov stil. Ukočeni,
birokratski jezik zamijenili smo življim, idiomatskim govorom. »Jeljcin se promijenio«, počeli su
govoriti iznenađeni ljudi. I kao posljedica toga, otprilike sredinom travnja, položaj mi se počeo
naglo poboljšavati. Naravno, veliku su ulogu u tome odigrali i mediji. Novinari su shvatili da,
ako ne žele povratak komunističke cenzure, moraju raditi u dogovoru s nama. Malašenko je
stvorio čvrst okomit zapovjedni lanac suradnje s televizijskim izvjestiteljima i novinarima.
Postigli smo glavni cilj - utvrdili smo izbornu strategiju. Ideja je bila da Boris Jeljcin nije
predsjednik, već samo jedan od nekoliko kandidata u izbornoj utrci. Zajedno s ostalima bori se
za glasove birača. Veći dio vremena putovao sam, sastajao se s ljudima i aktivno vodio
kampanju agresivno se usredotočivši na mlade: održavali su se koncerti za moje pobornike,
lijepili su se plakati, mediji su objavljivali oglase. Najšire gledano, izbori su bili velika potvrda
života. Nitko nije prisiljavao nikoga da uđe u tu igru. Nitko nije prijetio:
18 »Trgovački putnici« su pojedinci koji odlaze u velike gradove ili u inozemstvo i na veliko
kupuju jeftinu robu koju preprodaju kod kuće. Oni drže velik dio ruskog maloprodajnog tržišta.
»Ako ne glasujete za Jeljcina, propali ste.« Govorili smo im da samo izađu na izbore i
glasuju.
Kasnije sam shvatio da se moja mlada ekipa u najboljem mogućem trenutku odmakla od
ideologije koja je kod svih izazivala mučninu: »biraj ili propadni«. Čitav aktivni dio društva
prihvatio je nova pravila igre. Sve je to podsjećalo na televizijske kvizove. Ako pritisneš jedno
dugme, rezultat je takav; ako pritisneš drugo, rezultat je suprotan.
Potom smo uveli još jedan element, propagandnu kampanju nazvanu »Birajte iz srca«. U
oglasima su obični ljudi iznosili svoja mišljenja o meni. Teško je zamisliti kolik je učinak imala
ta kampanja. Poraslo je zanimanje za predsjednika kao osobu. Ona je tjerala ljude da ispitaju
koliko se njihov stereotip predsjednika razlikuje od te nove slike.
Birači kao da su se probudili. Naravno, mogli su glasove dati Grigoriju Javlinskom iz
liberalne opozicije, ili Aleksandru Lebedu, ili pak Žirinovskom iz konzervativne opozicije.
Samo, jesu li ti kandidati spremni Rusiji zajamčiti napredak i blagostanje? Jesu li pripravni
obraniti ljude pred novim socijalnim nemirima? Ne, vjerojatno nisu. Ali, što je s »novim«
Jeljcinom? Je li oživio? Je li se konačno probudio? Možda je vrijeme da ponovno glasujemo za
njega.
Politolozi će rezultate izbora kasnije opisivati riječima »izbor pokornosti«. To znači da su
ljudi glasali protiv naglih promjena, protiv povratka na staro, protiv podjela i odvajanja elite.
Ipak, naglasio bih prvu riječ te fraze: izbor. Bio je to njihov svjestan izbor.
U biti je to bio normalan tijek izbora. Kampanja se susretala sa svim utjecajnim skupinama
društva. Govorili bismo: »Želite li preživjeti? Ako želite, pomozite nam. Želite li da vam banka
nastavi poslovati? Pomognite nam. Želite li sačuvati slobodu govora i privatnu televiziju?
Pomozite nam. Želite li slobodu stvaranja? Želite li biti slobodni od cenzure, od komunističke
kulturne ideologije? Pomozite nam.« I tako dalje.
Kad su uvidjeli kakav snažan i mlad tim radi za Jeljcina, svi najveći biznismeni doslovno su
uletjeli u izborni stožer. »Investirali su« - neki logističkom podrškom, neki idejnom, neki pak
financijski.
Što je vođu Komunističke partije, Genadija Zjuganova, spriječilo da tim istim utjecajnim
poslovnim skupinama ponudi vlastita jamstva i uvjete? Ništa. Osim što nije vjerovao da će
srednja klasa i inteligencija odlučiti ishod. Bilo ih je premalo. Kladio se na one najsiromašnije,
na nezaposlene u regijama pogođenima ekonomskom krizom, na seosko stanovništvo. I
pogriješio. Čak su i u tim područjima živjeli ljudi koji se nisu željeli rastati s plodovima svoga
rada, ma kako maleni oni bili. Nisu se željeli odreći novog načina života, novih
.„^......___i
mogućnosti putovanja, razgledavanja i štednje. Nisam sociolog, ali sam u potpunosti
uvjeren da će upravo ti skromni ljudi - klasa »trgovačkih putnika« - prebaciti jezičac vage na
moju stranu.
Zapravo, nakon izbora pokušat ćemo najbolje ideje iz predsjedničke kampanje uklopiti u
svakodnevni život predsjednika. Otuda potječu radijska obraćanja Rusima; neprekidne analize
javnog mnijenja; otuda naša pobjeda na parlamentarnim izborima 1999. godine, kao i na
predsjedničkima 2000.
Sebi sam postavio zadaću da iz predsjedničke administracije stvorim pravi trust mozgova.
Najbolji analitičari u zemlji radit će za vladu, za budućnost države. Neka sami odaberu radno
mjesto. Čak i ako ne žele raditi u birokraciji, i to je u redu. Radit će kao savjetnici ili će samo
sudjelovati na redovnim sastancima. Iskoristit ćemo ih na bilo koji način.
Tijekom ljeta 1996. svojoj sam kampanji i administrativnom osoblju postavio jedan, glavni
zadatak: predaja vlasti putem izbora 2000. godine. Bila je to povijesna zadaća. Novi
predsjednik Rusije 2000. mora biti osoba koja će u državi nastaviti demokratske reforme, koji
se neće vratiti totalitarnom sustavu i koji će osigurati napredak Rusije prema civiliziranom
društvu. Tako sam skupini koja je 1996. došla u Kremlj dodijelio tu zadaću. Do sljedećih su
predsjedničkih izbora imali četiri godine.
Tada je Koržakov previdio opasnost. Vjerovao je da je sposoban »progutati« Čubajisa. Na
Tanju nije obraćao nikakvu pozornost. A kad bi obratio, pokušavao bi je izbaciti iz kampanje. U
Kremlju su počele kružiti glasine. Zašto ona dolazi ovamo kao da radi ovdje? Što, ona radi za
plaću?
Koržakov je Tanji zabranio da u Kremlj dolazi odjevena u hlače. Bog zna otkud mu ta ideja,
ali se vjerojatno nadao da će je to uznemiriti i da će odjuriti meni. A ja ne trpim takve stvari.
Tanja se samo nasmijala i na posao nastavila dolaziti u hlačama. Drugom ju je prilikom
Koržakov ostavio da ga čeka tri sata u predvorju.
I, konačno, neprekidna ogovaranja - da je Tanja u Kremlju zauzela veliki ured koji daleko
nadilazi njezin položaj (čiste laži) - izbacila su me iz takta. Nazvao sam Koržakova, složio se s
njegovim tvrdnjama, i rekao daje ne bi više smio puštati u Kremlj. Koržakov je pozvao Tanju i
blago rekao: »Tanja, kao stari obiteljski prijatelj, naravno da te ne mogu izbaciti iz Kremlja.
Ipak, pripazi, ogovaranja će se nastaviti.«
Naše obiteljske veze i narav Jeljcinovih poznavao je dobro. Ipak, Tanju ništa od toga nije
pretjerano pogodilo. Njezin racionalni um i čvrst karakter ponudili su joj lak izlaz iz te zagušljive
i nepodnošljive atmosfere pritisaka i dodijavanja - zanemari to. Cilj je daleko važniji.
Koržakov, Barsukov i Šoškovjec prilično su neobično reagirali na rad analitičke skupine,
anketara i televizijskih ekipa - u biti, njihovih protivnika. Odlučili su s njima ne progovoriti ni
riječ. Zaključavali su se u urede i odbijali ikoga primiti. Što su međusobno razgovarali, ne
znam.
U međuvremenu prvi izborni krug bio je pred vratima. Gotovo svako putovanje tijekom
kampanje sdavalo mi je priliku da budem ponosan otac. Tanja je radila kao crnac. Uspijevala
je preživjeti sa samo tri sata sna; pokazala je nadljudsku ustrajnost. S piscima govora bila je u
stanju deset puta prepraviti govor. Dvadeset puta bi pregledala scenarije sastanaka ili
koncerata. Nikad neću zaboraviti kako je nastao tekst pisma veteranima. U čast 9. svibnja,
Dana pobjede, predsjednik običava slati osobno pismo svakom sudioniku Drugog svjetskog
rata. Nismo imali potpuni popis veterana, ali smo se uspjeli dočepati računalne baze podataka
Ministarstva obrane i svih ureda za novačenje. Tanja mi nije dala na uvid ni jedan jedini nacrt
pisma sve dok nije u posao uključila doslovno sve novinare i pisce koje je poznavala. Ironija je
bila daje verzija pisma koju je napisao novinar Aleksandar Minkin, jedan od mojih najžešćih
kritičara, poslužila za konačni tekst. Bila je snažna i potresna. Tanja još i danas teško zadržava
suze kad izvadi to pismo i pročita ga. Počelo mi je svitati koliko je Tanja nevjerojatno
sposobna. I još više, vjerna je i odana svom ocu i svojim prijateljima.
Čvrstom sam rukom vodio čitav izborni stožer pretpostavljajući pobjedu u prvome krugu.
Kad bi mi pomoćnici pokušali dati na uvid raspored putovanja i govora nakon 16. lipnja, što je
značilo drugi izborni krug, vraćao bih spise bez komentara. Samo bih dodao: »Ako netko
razmišlja o drugom krugu, bilo bi mu bolje da prestane.« Ili: »Drugog kruga neće biti.« Mislim
daje dio njih vjerovao kako ne shvaćam težinu situacije. Ništa od toga. Bilo mi je važno
pokazati koliko sam snažan i čitavu kampanju dovesti u to raspoloženje. U takvim trenucima
morate sve staviti na kocku i rezultati neće izostati.
Prošao je prvi krug; bio sam prvi. Zjuganov je bio malo iza mene, a Aleksandar Lebed bio je
treći. U drugom krugu morao sam se suočiti sa Zjuganovim. 17. lipnja, u 7 sati ujutro, sastao
sam se u Kremlju s analitičkom skupinom. Ušao sam u ured i shvatio da svi napeto očekuju što
ću reći. Hoću li biti zlovoljan i napet? Hoću li vikati? Pogledao sam ih i nasmijao se. »Prilično
dobar posao. Sad me izvijestite o planovima i akcijama za drugi krug. Pobijedit ćemo.«
Neposredno prije drugog kruga predsjedničkih izbora, Koržakov je odlučio izvesti konačni
udar na analitičku skupinu. U 17 sati, 19. lipnja, u predvorju Bijele kuće, predsjedničko je
osiguranje
zadržalo dva Čubajisova pomoćnika. Oni su u kartonskoj kutiji nosili veliku svotu - pola
milijuna američkih dolara. Koržakov je neprekidno rovao tražeći skandal; sad ga je pronašao.
U 8 sati ujutro, 20. lipnja, dogovorio sam sastanak s Koržako-vim i direktorom Federalne
službe sigurnosti19, Barsukovim. Za 9 sati dogovorio sam sastanak s Černomirdinom, potom
sam se trebao sastati s Čubajisom.
Tanja mi je rano ujutro ispričala što se dogodilo tijekom noći. Od Valentina Jumaševa
saznala je za uhićenje dvojice Čubajisovih pomoćnika. Potom su je nazvali Čubajis i Iljušin. U
ponoć je nazvala Kor-žakova koji joj je savjetovao da »pričeka do jutra i da se ne miješa«.
Tanja je iz kuće oko 1 sat izjutra otišla ravno u Logovaz (Bere-zovskijeva tvrtka), gdje se
okupila većina članova analitičke skupine, kao i naše pristaše - Boris Njemcov, Gusinski,
novinari i televizijski izvjestitelji. Kad je došla, čuvari su je izvijestili da su snajperisti
raspoređeni po krovovima, te da su zgradu okružili agenti službe sigurnosti. Činilo se da
Koržakov i Barsukov ne namjeravaju nikoga pustiti iz zgrade.
Tanja je tamo ostala do 5, ispijala kave i umirivala okupljene; govorila im je da nemaju
razloga za strah i da im se ništa neće dogoditi. I bila je u pravu. Sve dok je Tanja u uredu, neće
niti uhititi, niti izazivati.
Često se sjetim tog događaja. Da se samo oni koje je Tanja te noći zaštitila - Berezovski,
Gusinski i Malašenko - ponekad prisjete njezine dobrote. Kad bi bili sposobni malo zanemariti
vlastite interese. Nažalost, političari iznimno slabo pamte.
Tada sam shvatio daje Koržakov sebe naposljetku imenovao tužiteljem, sucem i, zapravo,
čitavim pravosudnim sustavom. Na njegov su mig maskirani ljudi bili pripravni svakome tko mu
se nije sviđao reći da zalegne i lice zabije u tlo. Mogao je uništiti svakoga tko bi prekršio neko,
samo njemu poznato pravilo. Na njegov se račun nakupilo već i previše pritužbi. Kao
zapovjednik službe osiguranja već je odavno prešao sve granice.
Tog sam jutra donio konačnu odluku. Po mojoj su naredbi Koržakov, Barsukov i Šoškovjec
napisali svoje ostavke. Kasnija je istraga pokazala da Čubajisovi pomoćnici svojim postupcima
ni u jednom trenutku nisu prekršili nijedan zakon. Predugo pritajen sukob između zdravih
snaga u mojem stožeru i onih koji su mi kvarili račune, boreći se kako bi tijekom kampanje
prigrabili vlast, konačno je izbio na vidjelo. Pa sam ga riješio.
19Tijekom sovjetskog razdoblja, služba sigurnosti zvala se Komitet državne sigurnosti
(KGB). Služba koja je naslijedila KGB je Federalna služba sigurnosti (FSB).
Nakon izborne pobjede u drugom krugu, u srpnju 1996., Tanja je nastavila dolaziti na
sastanke u Kremlj. Čubajis, tada šef predsjedničkog kabineta, sastao se sa mnom i zatražio da
definiramo Tanjin status i njezin posao u Kremlju.
Dakle, kakav je bio njezin status? Naravno da složen državni ustroj nije dopuštao nikakvu
improvizaciju. Tradicija »obiteljske« vlasti Rusiji nije bila nepoznata. S vladom sam sklopio
jasan sporazum, onakav kakav je propisivao Ustav. Odslužit ću mandat, a zatim se oprostiti.
Samo, što s Tanjom? Nije mi bilo lako; nisam se želio odreći njezine podrške.
Normalan čovjek odvaja posao i obitelj - tako sam razmišljao. Ipak, kad sam sve dokraja
promislio, nazočnost Partije unutar obitelji također je bila dijelom sovjetskog načina života.
Dakle, što nije u redu ako mi Tanja želi pomoći i braniti me? To je bilo posve ljudski.
Najprirodnija privrženost kćeri svome ocu. I zašto bih je morao odbaciti? Odjednom sam se
sjetio da u Europi već postoji takav presedan. Claude Chirac, kći francuskog predsjednika
Jacquesa Chiraca. Ona mu je bila savjetnica tijekom predsjedničkih izbora. Pomogla mu je da
se riješi pretjerane govorljivosti i nekih manira, te mu je pronašla prave savjetnike za imidž.
Odmah sam nazvao Chiraca i zamolio ga da Tanji dogovori sastanak s Claude kako bi
»izmijenile iskustva«. Reagirao je toplo, rekavši nešto poput: »Borise, nećete požaliti.«
Tanja i Claude sastale su se u Chiracovoj rezidenciji. Otprilike su istih godina i brzo su se
razumjele. Claude je podrobno ispitivala Tanju o svim pojedinostima posljednje kampanje, kao
i o radu analitičke skupine. Neki su je detalji iznenadili. Proizišlo je da smo u nekim pitanjima -
na primjer, širokoj primjeni demografskih anketa -napredniji od Francuza. Naši bi anketari
ispitivali javno mnijenje u određenom području i prije i nakon mojeg posjeta. Mjerili su reakciju
radijskih slušatelja nakon predsjedničkih poslanica, i tako dalje.
Zauzvrat je Claude Tanji ispričala o svom radu savjetnice za vezu s javnošću u kabinetu
francuskog predsjednika. Ona i njezini suradnici pripremali su Chiracova putovanja. Tanju je
zanimalo kako su Francuzi reagirali na njezino imenovanje na službenu dužnost. Kad je do
toga došlo, i kćer francuskog predsjednika mučili su ti isti problemi i dvojbe. Claude Chirac je
također doživjela negativnu reakciju javnog mnijenja, kao i neke nepoštene kritičke napise u
tisku. »Ne obraćaj pozornost«, posavjetovala je Tanju. »Uvijek se okome na žene u
predsjednkovoj blizini. Misliš da je mojoj majci lako? Na kraju se navikneš, i to je to.«
Na kraju razgovora, Claude je neočekivano rekla Tanji: »Idemo pozdraviti tatu.« Tanja to
nije očekivala. Mislila je da će samo s Claude raspravljati o problemima.
Razgovor s francuskim predsjednikom bio je iznenađujuće topao. Chirac je govorio o
pripremama za susret sa mnom. Tanja je primijetila da se Chirac mučio pokušavajući izgovoriti
»Boris Niko-lajevič« na ruski način. (Zapravo, Chirac mi se uvijek tako obraćao, jedva
uspijevajući izgovoriti suglasnike toliko neprirodne Francuzima. »Zovi me Jacques, ako želiš,
ali ja ću tebe zvati Boris Nikolaje-vič«, nije se predavao.)
»Idemo se slikati«, predložio je Chirac. Otvorili su vrata maloga balkona i fotografirali se sa
smaragdnozelenom tratinom u pozadini. Uistinu mi je draga ta slika: nasmiješeni Chirac i dvije
svjetlokose, sretne djevojke, Claude i Tanja.
 Po povratku, Tanja je zaključila daje dobro što ćemo je zadržati u Kremlju. I tako je postala
savjetnica, moja »savjetnica za imidž«, kako su pisale novine. Mislim da je i Tanju iznenadilo
kad su je počeli tako nazivati.
Tanjin ulazak u moju ekipu bila je jedna od najboljih odluka koje sam donio. Njezina
nenametljiva nazočnost i promišljeni savjeti uistinu su mi uvelike pomogli. Prestao sam biti
agresivan predsjednik koji bi uvijek išao glavom kroza zid, silovito se sukobljavajući sa svim
preprekama i teškoćama. Sve u svemu, Tanja me natjerala na razmišljanje: nije li u Rusiji
došlo vrijeme žena, ženske politike, mudre i kreativne? Neka se feministkinje ne raduju
prerano - nisam njihov pobornik. Ali sam pobornik mirne i radosne budućnosti Rusije,
budućnosti bez nemira.
I na kraju - sretan sam što se Tanja nikad nije bavila politikom. Ona je samo pomogla ocu.
*** j***
Operacija: prije i poslije
Nedugo prije drugog kruga predsjedničkih izbora Jeljcin je doživio drugi teški infarkt. Nema
izbora: mora se podvrgnuti operaciji ugradnje srčane premosnice. Tanja i drugi Jeljcinovi
savjetnici nagovaraju ga da operaciju zadrži u tajnosti, jer inače riskira poraz na izborima.
Promatramo tvrdoglavog i snažnog čovjeka koji trpi teške boli srčanog napada, i kojeg,
prikovanoga za postelju, muče i zebnje zbog državničkih pitanja koja toliko ovise o njegovom
osobnom sudjelovanju.
Dogodilo se 26. lipnja, nekoliko dana prije drugog kruga izbora. S posla sam došao na
daču oko 17 sati. Danje bio stresan i težak. Načinio sam nekoliko koraka hodnikom, a potom se
svalio u naslonjač u dnevnoj sobi. Mislio sam se malo odmoriti pa se popeti na kat i presvući
se. Odjednom me obuzeo čudan osjećaj: kao da me netko podiže za pazuhe i odnosi me -
netko velik i snažan. Isprva nisam osjetio nikakvu bol, samo strah koji me preplavljivao. Sjeo
sam na jedno mjesto, a sad me odvlače nekamo drugamo. Osjećao sam kao da se sučeljavam
s nekom drugom stvarnosti, s područjem o kojem ne znamo ništa. Uostalom, postoji i ta, druga
stvarnost...
Tada me presjekla bol, neizdrživa bol koja je rezala. Hvala Bogu da se u blizini zatekao
Anatolij Mihajlovič Grigorjev, moj dežurni liječnik. Odmah je shvatio što se događa te mi počeo
davati lijekove za ublažavanje srčanog napada. Položili su me na pod i prenijeli u krevet u
dnevnu sobu. Doktor Grigorjev postavio je najnužnije medicinske uređaje. Pogledao sam žene.
Izgledale su prestravljeno. Mora da sam i ja izgledao jezivo. Ipak, od prvog trenutka jedino što
mi se motalo po glavi bilo je: »Bože, zašto nemam sreće? Skoro je drugi krug! Za samo
nekoliko dana.«
Drugog sam se dana, nadljudskom snagom volje, natjerao da sjednem. Mogao sam misliti
samo na jedno: »Zašto, zašto baš sad?«
Naina je ponavljala: »Borja, molim te, smiri se. Sve će biti u redu. Ne brini se.«
Dan nakon infarkta, 27. lipnja, Tanja i Čubajis sastali su se u izbornom stožeru u hotelu
President. Čitav se raspored mojih sastanaka između prvog i drugog izbornog kruga -
pojavljivanja u javnosti, posjete tvornicama, putovanja po moskovskom području -morao
otkazati. Da bismo spasili obraz, morali smo promijeniti taktiku: predsjednik sigurno pobjeđuje.
Također smo pokušali spriječiti bilo kakva izvješća o mojoj bolesti. Tajili smo svima. Osim moje
obitelji, za infarkt su znali samo moji liječnici i najuži krug osiguranja. Naravno, svi smo, i ja i
moji pomoćnici, plesali na oštrici britve. Je li uistinu dopušteno takve podatke tajiti javnosti? Do
danas sam posve siguran: da smo tada prepustili pobjedu Zjuganovu ili odgodili izbore, Rusiju
bi snašlo daleko veće zlo.
Odlučio sam ne otkazati već ugovoren sastanak s generalom Aleksandrom Lebedom. On je
u prvome krugu dobio 15 posto glasova. 18. lipnja imenovao sam ga tajnikom Vijeća sigurnosti.
Složili smo se, a to je bilo još prije drugog kruga, da će Lebed, ne čekajući prebrojavanje
glasova i sastavljanje nove vlade, preuzeti nadzor nad krizom u Čečeniji, što nam je obojici
bilo životno važno. Taj kratki sastanak u Barviki, netom prije drugog kruga, bio je neizmjerno
važan za nas obojicu. Nisam ga mogao otkazati.
Dakle, dva dana nakon infarkta, 28. lipnja, dnevnu smo sobu u kojoj se nalazio moj krevet
pretvorili u prostor sličan uredu. Snimatelj (naš službeni, iz Kremlja) potrošio je nekoliko sati
pokušavajući iz kadra izbaciti sve što bi moglo otkriti nesvakidašnji razmještaj, a osobito
glasovir koji je oduvijek tamo stajao, i krevet. Medicinske je uređaje prekrio pokrivačem. Naina
me neprekidno preklinjala: »Borja, samo nemoj ustajati. Sjedi u naslonjaču. Ne možeš stajati!«
Ipak, nisam odolio i dočekao sam Lebeda na nogama.
Lebed je bio veoma zadovoljan sastankom. Rekli su mu da sam prehlađen pa nije
propitivao. Iz nekog razloga još se uvijek točno sjećam njegovog pomalo neobičnog izgleda.
Imao je crne cipele, bijele čarape i kockastu jaknu živih boja. Pomislio sam podosta apoli-tično:
»Odjenuo je ljetnu odjeću.«
Svakoga mi se sata snaga sve više vraćala. Ipak, liječnici su mi još uvijek strogo
zabranjivali hodanje - a ostalo je još samo nekoliko dana do 3. srpnja, i do drugog, odlučnog
kruga izbora. Došli smo do pitanja: gdje će glasovati predsjednik i njegova obitelj? Naina je in-
zistirala da ja kao »pravi invalid« mogu tražiti da mi glasačku kutiju donesu kući. »To je
zakonito!« vikala je. »Točno, zakonito jest,« odgovorio sam, »ali želim glasovati zajedno sa
svima.«
Pozvao sam Tanju i s njom raspravio razne mogućnosti. Prvu smo, glasati u ulici Osenaja,
u okrugu nedaleko našeg moskovskog doma, odbacili odmah. U zgradi su stubišta i dugi
hodnici što znači
dug put od ulice. Čak sam i ja, usprkos svoj svojoj tvrdoglavosti, znao da je to nemoguće.
Druga mogućnost bila je glasovati u sanatoriju u Barviki, nedaleko od naše đače. Ljudi su
uvijek dolazili tamo na izbore, budući da je u sanatoriju bilo glasačko mjesto. Čak bismo mogli
pozvati i novinare, iako ćemo morati smanjiti broj nazočnih.
Nastavio sam se brinuti. »Kakvo je to glasovanje ako na izbore izlazim u kućnom haljetku i
papučama?« upitao sam.
»Tata,« odgovorila je Tanja, »novinara će biti malo, ali će i to malo biti dosta. Uostalom, kao
i obično, tamo će se naći sve veće televizijske mreže i novinske agencije.«
»A kako ćeš objasniti da sam upravo večer prije izbora otišao u Barviku?« upitao sam.
»Svi znaju koliko si putovao po čitavoj zemlji i koliko ti je bila naporna kampanja . Nitko se
neće iznenaditi što si se odlučio malo odmoriti između prvog i drugog kruga. I ti se moraš
odmarati.«
»Nije previše uvjerljivo«, progunđao sam. Ipak, složili smo se.
Shvatili smo da sam gotovo potpuno izjednačen sa Zjuganovim i da sve ovisi kako će
glasovati Lebedovi i Javlinskijevi birači. Kome će dati glasove u drugome krugu? Hoće li uopće
izaći na izbore? Javnost su zabrinjavala ta pitanja, a ne moje zdravlje. Tisak se usredotočio na
neodlučne glasače.
Daje do moje zdravstvene krize došlo samo mjesec dana ranije, ishod izbora vjerojatno bi
bio drugačiji. Ne bismo bili sposobni održati tempo i intenzitet predizborne kampanje. Zjuganov
bi pobijedio - strašna mogućnost. Pokušavao sam to smetnuti s misli. Odmarao sam se, uzimao
lijekove, razgovarao s liječnicima i obitelji - brojeći sate do glasovanja.
U nedjelju, na dan drugog kruga, otišao sam glasovati s Nai-nom. Ruske televizijske mreže:
ORT, RTR i NTV, kao i novinari i agencijski izvjestitelji, pratili su svaki moj pokret. Skupio sam
i posljednji atom snage, osmjehnuo se, rekao nekoliko riječi: »Slušajte,« rekao sam, »već sam
toliko puta odgovorio na sva vaša pitanja...«
 Ponovno u postelji, čekao sam ishod glasovanja. Pobijedio sam. Bio je to nevjerojatan,
sjajan pothvat. Na početku godine čak ni moji najbliži suradnici nisu vjerovali da ću uspjeti, ali
sam im pokazao da su bili u krivu. Pobijedio sam usprkos svim predviđanjima, unatoč niskom
rejtingu, unatoč infarktu i političkoj krizi koja me neprekidno opsjedala tijekom prvog mandata.
Iako sam želio ustati i zaplesati, ležao sam u bolesničkom krevetu napeto se zagledavši u
strop. Nasreću, moji voljeni bili su uz mene. Izgrlili su me i dali mi cvijeće. Mnogi od njih su
plakali.
Pobjeda za mene nosi okus lijekova. Tijekom nekoliko mjeseci kampanje imao sam teških
trenutaka. Liječnici su me pratili u stopu. Bili su gori od mojih čuvara, sa svojim nabreklim
torbama i blijedim, prestrašenim licima. Neprekidno su ponavljali: »Borise Nikolajeviču, što to
radite? Morate smanjiti to opterećenje. Borise Nikolajeviču, što to radite?« Pratili su svaki moj
pokret. Iza svakog ugla, iza mojih leđa, čekali su s nekakvim injekcijama ili, barem, tabletama.
A imali su svakako razloga za to, budući da mi se srce neprekidno grčilo. Velika magija. Osjetio
bih kako mi se grlo steže, a soba počinje ne-stajati - klasični simptomi.
Čuo sam da se u javnosti govori kako je Jeljcin na ovim izborima otplesao svoje i otpjevao
svoj labuđi pjev. Ustvari, dogodila se jedna nezgoda kad sam zaplesao nekoliko koraka20.
Nikakav infarkt, kao ni liječnička upozorenja nisu mogla ublažiti moj emocionalni polet, moju
nesalomljivu odlučnost da pobijedim. To je, vjerojatno, bilo prvi put da sam sudjelovao u tako
velikoj kampanji: letio sam posvuda po zemlji; svakodnevno se susretao s bezbroj ljudi;
govorio sam na stadionima, sportskim dvoranama, koncertnim dvoranama, prepunim buke,
galame, zviždanja i pljeska mlade publike. Sve me to nevjerojatno nabijalo energijom.
Trenutak prije tog zlosretnog koncerta u Rostovu na Donu, Tanja me preklinjala: »Tata, molim
te, samo nemoj početi plesati!« Nisam si mogao pomoći i tako sam se na pozornici pridružio
pjevaču Ženji Osinu.
Stres i iscrpljenost uzeli su svoj danak. Došlo je vrijeme da malo otpočinem i razmislim o
tome što mi se događa. Kad je sve to započelo? Kamo sve to vodi?
Još su u proljeće prije izbora moji liječnici Koržakovu napisali zajedničko pismo u kojem
otvoreno spominju katastrofalno stanje mojeg srca te inzistiraju da me se, što je prije moguće,
podvrgne operaciji. Nisam vidio to pismo. Čak ni moja obitelj. Pronašao sam ga mnogo
kasnije. Ono glasi:
Liječnički konzilij zaključuje da su tijekom posljednja dva tjedna nastupile negativne
zdravstvene promjene predsjednika Ruske Federacije, Borisa Jeljcina. Sve te promjene
izravno su povezane s naglim porastom opterećenja, kako fizičkog tako i emocionalnog, koje
on nosi. Neprekidne klimatske promjene, kao i promjene vremenskih zona tijekom dugih letova
također su važan čimbenik tih pojava. Vrijeme njegova sna smanjilo se na najmanju moguću
mjeru - tri do četiri sata u razdoblju od dvadeset četiri sata. Takav tempo rada predstavlja
izravnu prijetnju zdravlju i životu predsjednika.
20U to se vrijeme u tisku čulo nagađanja da je Jeljcin u tom trenutku bio pijan.
Izjavu je potpisalo deset liječnika. Koržakov je neprekidno ponavljao Tanji da će ona snositi
krivicu ako mi se nešto dogodi, ali pismo nije pokazao nikome.
Ležeći u bolničkom krevetu, prisjetio sam se još jednog pisma koje su mi moji liječnici
napisali prije otprilike godinu i pol, savjetujući mi da pregledam krvne žile CAT-skenerom. Za
nj smo znali samo Koržakov i ja; moja ga obitelj nije pročitala. Da sam samo poslušao te
savjete! Da su mi počeli liječiti srce samo godinu dana ranije, a ne u izbornoj godini! Posljedica
svega bila je ta da sam ostao invalid. Unatoč tome što su dobro izvodili operativni zahvat
ugradnje srčanih premosnica, kirurzi nisu mogli jamčiti stopostotni oporavak. Postojao je čitav
niz rizika koji mi je ostavljao 50-postotnu šansu. Rekli su mi da na operaciju mogu poći i u
inozemstvo, u klinike u kojima taj zahvat neprekidno izvode. Ipak, možda bi mi u Rusiji bilo
ugodnije. A što ako se odbijem podvrgnuti operaciji? »Tada će vam zdravlje neprekidno slabiti.
Trebat ćete neprekidan liječnički nadzor. Opadat će i vaša radna sposobnost. I, ne možemo
vam reći koliko ćete poživjeti - godinu, dvije, tri, a možda i manje. Ne znamo točno.«
Ne, ne mogu živjeti takvim životom, to je sigurno. Morao sam se suočiti s odlukom - moram
na operaciju. »Kada?« upitao sam liječnike.
»Najranije u rujnu. Prvo morate vratiti snagu i proći preglede.« To su bile dobre vijesti. Time
sam dobio nešto vremena da razmislim i procijenim sve prednosti i nedostatke.
Počele su pripreme za predsjedničku inauguraciju. Anatolij Ču-bajis i ja razbijali smo glave
pokušavajući što više skratiti ceremoniju. Posao nije bio lak - mnogi strani dopisnici i diplomati
dobro su poznavali kremaljske rituale. Da skratimo ceremoniju, sigurno bi to zamijetili.
9. kolovoza došao sam u Palaču kongresa svečano prisegnuti da ću braniti ruski Ustav.
Pozornicu je prekrivalo cvijeće - grimizno, ljubičasto, modro, svih vrsta. Unatoč klimatizaciji, u
dvorani je bilo zagušljivo. Oči su me pekle i bio sam veoma napet. Nikad mi nije bilo lako
prihvaćati počasti, izvoditi rituale, a osobito ne danas. Iako su mi dali neke injekcije protiv
bolova, osjećao sam se grozno.
Jegor Strojev, predsjednik Savjeta Federacije, predao mi je buket i predsjedničku medalju -
simbol vlasti. Patrijarh Aleksej II stajao je pored mene i izgledao zabrinuto; kao i svi nazočni.
Osjećao sam to svakim svojim živcem. »Ne brini«, pomislio sam. »Jeljcin se drži. Prošao je on i
gore.« Zatim su uslijedile svečane i uzvišene riječi prisege. Za mene su bile stotinu puta teže,
stotinu puta opasnije nego ikada prije.
Što me čeka?
Trebalo mi je mnogo vremena da prije operacije povratim zdravlje. Prvo sam otišao u
Zavidovo21 posjetiti omiljena mjesta. Želio sam udahnuti taj divni, slatki zrak prije nego što
uđem u operacijsku dvoranu. Osjećao sam se strašno. Svakim danom bivao sam sve slabiji.
Nisam mogao niti jesti niti piti. Samo sam želio ležati. Pozvao sam liječnike. Je li to kraj? »Ma
nije, Borise Nikolajeviču. Ne bi smio biti. Sve ide po planu.« Ipak, lica su im bila blijeda. Tanja,
Lena i Naina bile su u šoku. Za samo nekoliko dana primjetno sam izgubio na težini. Otkrili su
da mije opala razina hemoglobina i da sam obolio od anemije. To je bila prva kriza prije
operacije. Morali su zahvat odgoditi za mjesec dana.
Liječnici su me održavali u formi, ali me još uvijek nešto mučilo. Raspoloženje mi se
pogoršavalo. Shvatio sam da ne mogu izdržati. I, naposljetku, morao sam svoju bolest objaviti
u javnosti. Morao sam je otkriti cijeloj državi i cijelome svijetu - nešto što nikako nisam želio.
Bila je to još jedna teška kušnja. Konačno, početkom kolovoza odlučio sam: pristao sam »svoje
liječnike osloboditi njihovih dužnosti«. Iz Kardiološkog centra pozvao sam novi konzilij.
Dogovorili smo skeniranje. Taj su pregled vodili doktori Renat Akčurin i Ju-rij Belenkov. U
prvom razgovoru nagonski sam povjerovao doktoru Akčurinu koji je bio moj kirurg. Govorio je
uljudno, ali gotovo okrutno otvoreno i jasno.
Objasnio mi je da je CAT skeniranje za srčanog bolesnika prilično težak pregled. Ionizirana
tekućina infuzijom se uvodi u žilu. Obojana krv putuje žilama do srca. Doktori na ekranu
promatraju kako se obojana krv probija do srca. Prizor je sigurno prekrasan, ali je pregled
iznimno opasan budući da može doći do infarkta. Pripremili su me veoma pomno.
Pokušao sam zamisliti svoje srce; zamisliti krv kako teče, kako juri mojim klijetkama. Čak su
mi pokazali snimke i dijagrame, ali nisam si mogao to predočiti.
»Kakve će mi boje biti krv i gdje će sve to završiti?« upitao sam. Moji doktori nisu bili
raspoloženi za šalu. Pregled je pokazao da su oštećenja teža nego što su očekivali. Cirkulacija
je bila zapriječena, arterije začepljene i, kako je to liječnik rekao, bila je to »životno-in-
dikativna« operacija.
»Što to znači?« upitao sam.
 »To znači da vam o njoj ovisi život«, odvratio je.
U Kardiološkom centru čekao me jedan problem: naime, Centar je vodio Jevgenij Čazov,
bivši ministar zdravstva Sovjetskog Saveza,
21 Područje u okolici Moskve u kojem se nalazi službena vladina rezidencija.
dobitnik Nobelove nagrade i bivši ravnatelj Četvrte uprave - specijalnog odjela Ministarstva
zdravstva, koji se, svojevremeno, skrbio za sve članove sovjetskog Politbiroa. Čazov je sjajan
specijalist, ali nas veže jedan nesretan događaj. Tijekom plenuma moskovskog Gradskog
komiteta Komunističke partije, 1987. godine, hospitalizi-rali su me u Kardiološkom centru. U
bolnici sam završio odmah nakon što sam izgovorio neke neugodne stvari pred čitavim
Centralnim komitetom, i bio oštro kažnjen od članova i Politbiroa i Centralnog komiteta. Nitko
me nije branio. Ustvari, moskovski Gradski komitet pokušao me svrgnuti s vodećeg mjesta u
gradu. Unatoč bolesti, morao sam biti nazočan plenarnoj sjednici na kojoj su raspravljali o
mojoj smjeni.
Čazov me posjetio u bolnici i rekao: »Mihail Sergejevič Gorba-čov traži da izađete iz
bolnice i budete nazočni plenarnoj sjednici Gradskog komiteta. To je neophodno.« Namjeravali
su me ukloniti iz ureda. Hoću li to preživjeti ili ne, to je bilo manje važno. Napumpali su me
lijekovima i strpali u auto. Na sjednici sam se osjećao tako loše da sam vjerovao da ću tamo
umrijeti na licu mjesta, u dvorani.
Naina me je tada upitala: »Borja, kako je to moguće? Pa on je liječnik!« Pa što ako je
liječnik? I liječnici su također podređeni nekome. U to vrijeme nitko nije bio »samo« liječnik ili
»samo« učitelj. Svi su, na ovaj ili onaj način, bili vojnici Partije, i vojnici Države. Kad sam,
nekoliko godina kasnije, ponovno susreo Čazova, osmjehnuo se i stisnuo mi ruku. Morao se
napregnuti da to izvede. A sad se ponovno suočavam s Čazovim. Čudno. Stvarno, život je
čudan.
Mnoge sam godine u sebi zadržao duh desetgodišnjaka. Vjerovao sam da mogu sve. Da,
upravo sve! Penjati se na drvo ili splavariti niz rijeku. Lutati po tajgi. Mogao sam bdjeti danima,
ni trenutak ne sklopiti oči. Mogao sam u sauni provesti sate i sate. Pobijediti svakog protivnika.
Učiniti sve što sam poželio. Samo, ta svemoć može nestati u trenutku. Netko drugi - obitelj,
liječnici, usud - preuzima vlast nad tijelom. Jesam li taj novi »ja« još uvijek potreban? Cijeloj
zemlji?
Svoje zdravstvene tegobe još nisam iznio u javnost. I dalje sam branio tvrdolinijašku
poziciju (toliko raširenu u sovjetsko doba): što ljudi manje znaju o bolesti predsjednika države,
to će biti mirniji. Život je ionako težak. Mediji će započeti histeriju i proširiti je na narod, a zatim
će narod htjeti saznati što je na stvari. Predsjednikova bolest njegova je osobna stvar. Nisam
prisegnuo za predsjednika da bih narodu pokazivao svoje rendgenske snimke.
Tanja me pokušavala razuvjeriti: »Tata,« govorila bi, »ljudima će se činiti neobičnim da te
nema toliko dugo i da nitko ne zna gdje si.«
Tanja mije donijela prijevod pisma koje je Ronald Reagan napisao američkom narodu
objavljujući da osjeća kako pati od sve jačeg oblika Alzheimerove bolesti i da su mu u mozgu
nastupile nepovratne promjene. U biti se opraštao od Amerikanaca. Nikad neće biti isti.
Poslužio se veoma jednostavnim riječima - zvučalo je kao da je pismo napisao na komadiću
papira u bolničkoj sobi. Bilo je jednostavno i prisno.
Malo sam razmišljao o tome - imam li pravo govoriti tako otvoreno, ljudski, do srži iskreno
ljudima svoje države? Oni, meni bliski, pokušavali su me uvjeriti da to moram učiniti. Nakon
tako otvorene i poštene kampanje, ne smijem skrivati operaciju. »To nije osobni problem
Jeljcina i njegove obitelji«, napisao mi je u pismu novi tajnik za tisak, Sergej Jastržembski.
Tanja mi je pismo donijela u Zavi-dovo. Moji pomoćnici nisu se usudili takvu poruku povjeriti
uobičajenom sustavu teklića. Do tog trenutka nitko nije znao za operaciju, a podatke smo držali
u najstrožoj tajnosti. Ovdje, u Zavidovu, donio sam konačnu odluku: reći ću sve kako jest.
Dao sam intervju Mihailu Lešinu. Sjedili smo u zimskom vrtu u Zavidovu. Sjećam se da sam
nosio svoj uobičajeni pulover. Malo sam zamuckivao i s teškoćom izgovorio riječi »operativni
zahvat na srcu«. Kad sam kasnije gledao snimke na televiziji, pomislio sam: »Dobro, idemo to
obaviti. Počinje novi život. Samo, kakav će to život biti?«
Dok sam se pripremao za operaciju, Lena i Tanja dogovarale su kako ćemo u rujnu
proslaviti moju i Naininu četrdesetu godišnjicu braka. Jednog jutra ušle su u sobu s malenim
pladnjem. Na njemu su bila dva prstena - jedan, novi, s dragim kamenom za Nainu, i vjenčani
prsten za mene. Nikad nisam imao vjenčani prsten. Za vjenčanje u matičnom uredu od djeda
sam posudio dva bakrena prstena, tako da sam sve te godine proveo bez burme.
»Mladoženja i mlada, sjednite jedno pored drugoga!« rekle su djevojke. Naina je vjerojatno
odmah shvatila što se događa, ali meni ništa nije bilo jasno. Mislio sam da mi žele priopćiti
nešto važno ili iznijeti nekakav prijedlog. Kad sam konačno shvatio što je posrijedi, grudi mi je
preplavila toplina. »Hajde, mama i tata! Poljubite se! Predajte prstene!« rekle su. Kroz prozor je
bljesnulo sunce. Kako je u tom trenutku život bio lijep. Nismo znali hoćemo li se nasmijati ili
zaplakati. Ipak, nije bilo suza, unatoč tome što nismo mogli podići čaše u zdravlje
»mladenaca«.
O operaciji ne mogu napisati ništa osobito.
Operirali su me 5. studenoga. Ustali smo veoma rano. Otišao sam sam, obitelj sam ostavio
kod kuće. Ispratili su me u 6 sati izjutra, napeti i zabrinuti. Namjeravali su kasnije doći u
Kardiološki centar.
Iz nekog sam razloga bio potpuno smiren. I više nego smiren; osjećao sam kako mojim
tijelom struji snaga. Tanja je to prva primijetila: »Tata, promijenio si se«, rekla je. »Svi smo
nervozni i nemirni, a ti si tako sretan. To bolje za tebe.«
Kad smo krenuli prema bolnici još je bio mrak. Nisam se vozio svojim uobičajenim
»predsjedničkim« automobilom, već sam sjeo u vodeće vozilo pratnje. »Zašto?« upitala me
moja unuka Masa.
»Da nitko ne sazna. Inače bi me dočekala hrpa novinara. A oni nemaju što snimati. Štoviše,
ne želim gužvu«, odgovorio sam.
Brzo smo se izvezli na cestu. Bilo je 6 i 30. Vrijeme vlažno i sivo. Mislim da je padala slaba
kiša. U lice mi je puhao vjetar. U bolničkom predvorju čekala me cijela četa ljudi u bijelim
kutama. Istini za volju, na licima im se baš i nije čitalo oduševljenje. Lica su bila blijeda.
Sjećam se da sam pokušao malo razvedriti atmosferu. Upitao sam doktora Sergeja Mironova,
vođu konzilija: »Jeste li donijeli noževe?« Svi su se malo opustili i nasmiješili.
Operacija je počela u 7 sati. Završila je u 14.1 to je sve.
Umjesto, kao što su pretpostavljali, četiri premosnice, morali su ugraditi pet. Iz nogu su mi
izvukli komade žila i zašili ih na srce. Operaciju su na monitorima pratili američki kirurg, doktor
Michael DeBakev, i dva njemačka kardiokirurga koje je poslao kancelar Hel-mut Kohl:
Thornton VVallers i Axel Havrerik. I, naravno, naši ruski liječnici: Belenkov, Čazov, cijela
pukovnija. Nainu i moje kćeri nisu pustili na »galeriju«; Bogu hvala. Ne znam bi li žene mogle
preživjeti taj prizor. Srce mi je proradilo čim su me odvojili od aparata.
Unaprijed sam pripremio i potpisao dva ukaza: prijenos svih predsjedničkih ovlasti na
Viktora Černomirdina za vrijeme operacije i povrat svih ovlasti odmah po završetku zahvata.
Čim sam se probudio iz anestezije, na drugom sam ukazu upisao vrijeme: 6 sati ujutro. Tisak je
imao pune ruke posla. Izvijestili su da sam, čim sam došao svijesti, tražio da mi daju nalivpero i
potpisao ukaz. Tvrdili su da time pokazujem svoj životinjski nagon za vlašću. No, to su samo
novinarski klišeji. Nisam se plašio gubitka moći. Samo sam želio da sve ide po planu. U
trenutku kad sam se probudio bio mi je potreban osjećaj reda i preciznosti.
 Nakon operacije netko mi je donio žarkocrveni jastuk - poklon Američke udruge pacijenata
operiranih zahvatima na otvorenom srcu. Pročitao sam popratno pismo: »Borise Nikolajeviču,
od srca vam želimo brz...« To me je slomilo i zaplakao sam. Časna riječ.
Ne volim bolovati dugo. To zna moja obitelj, jednako kao i liječnici. Nasreću, oštar tempo
rehabilitacije odgovarao je mom raspoloženju. 7. studenog već su me vozili u kolicima, a 8.
sam prohodao uz pomoć liječnika i bolničara. Šetao sam oko kreveta otprilike pet
minuta. Prsni koš me strahovito bolio. Tijekom operacije su ga pre-pilili, a potom pričvrstili
metalnim »klamericama«. Na prsima sam imao velike šavove. Bili su podsjetnik na točan tijek
operacije.
Također su me boljeli i šavovi na nozi. Bio sam nevjerojatno slab. Unatoč svemu, osjećao
sam se neograničeno slobodan, lak i radostan. Disao sam! Srce me nije boljelo! Hura!
8. studenog već sam prešao u Središnju kremaljsku bolnicu, zaobilazeći posebni odjel za
postoperativnu njegu usprkos svim liječničkim protivljenjima. Oporavljao sam se zavidnom
brzinom. U ovoj knjizi ne mogu zahvaliti svim liječnicima, sestrama i bolničarima, ali se sjećam
svih lica. Neću nikad zaboraviti svoje kirurge i liječnički konzilij koji je vodio doktor Renat
Akčurin. Ispravno sam odlučio podvrgnuti se zahvatu u svojoj domovini, u Rusiji. Vidjeti
poznata lica nedvojbeno pomaže. Također, nikad neću zaboraviti ni doktora DeBakeva. Nakon
operacije šalio sam se s njim. Kako bih želio biti poput njega kad budem u osamdeset petoj
godini! Živ je, veseo, savršen optimist kojega traže posvuda i koji zna sve o ovozemaljskom
životu. Sama njegova nazočnost postavila mi je nov cilj - moram doživjeti njegovu, jednako
sretnu starost.
Tijekom oporavka u bolnici imao sam vremena za razmišljanje. Zdravstvene tegobe pratile
su me cijelog života. Imao sam čireve, ozlijeđenu kralježnicu nakon avionske nesreće u
Španjolskoj, infarkte i nekoliko operacija. Ipak, bolovanje i slabost uvijek prolaze. Za njima je
slijedilo dvadesetčetverosatno radno vrijeme, trenuci izuzetne aktivnosti i teški problemi.
Posrnuo bih, zatim bih se pridigao i nastavio. To sam trebao i sada. Ne mogu živjeti ni na koji
drugi način. Ležeći u bolničkoj postelji, shvatio sam da se sve promijenilo, ali da ću se ubrzo
vratiti poslu. Ponovno sam zdrav i to je najvažnije.
20. studenog izvadili su mi konce. Nakon dugo vremena prvi put sam otišao u park.
Prošetao sam s Nainom, Tanjom i Masom; pratili su nas novinari. Reporterima sam rekao
nekoliko riječi i obećao da ću se ubrzo vratiti na posao. U parku je bilo vlažno, mirno i hladno.
Polagano sam šetao stazom, promatrajući smeđe lišće i nebo u studenom. Jesen.
Predsjednikova jesen.
22. studenog vratio sam se u Barviku. Gnjavio sam liječnike da požure. Kada? Kad se
mogu vratiti na posao? Liječnici su smatrali da se u Kremlj mogu vratiti poslije Nove godine,
početkom siječnja. Raspoloženje mi se odmah popravilo. Šalio sam se i zadirkivao sve redom.
Još uvijek se nisam mogao priviknuti na to da me srce ne boli. Kolike sam mjesece - ne, godine
- proživio s tim zgrčenim srcem, koje kao da je netko stiskao, stiskao iznutra, sve jače i jače, ali
ga nije uspio dokraja zdrobiti.
Ako se ovako nastavi, sve će se vratiti na staro. Za godinu dana moći ću izbjeći nadzoru
kardiologa. Doktor Belenkov, koji je sve moje simptome analizirao iznimno pažljivo, iznio je
zahtjev: »Borise Ni-kolajeviču, ne požurujte. To neće izaći na dobro. Ne jurite nikamo.«
4. prosinca iz sanatorija sam se preselio na daču - moglo bi se reći, u svoj dom. Obitelj je
primijetila da sam se potpuno promijenio. Nakon dugo vremena bio sam veseo.
»Djede, promijenio si se«, rekla je Masa.
»Kako sam se to promijenio?« upitao sam.
»Sad si tako dobar«, nasmijala se.
»Dakle, prije sam bio zločest?«
 »Ne, samo si oko sebe počeo primjećivati druge ljude. Gledaš svoju okolinu drugim očima.
Na sve reagiraš na nov način.«
I ja sam primijetio tu promjenu. Svijet oko mene u trenutku je postao jasan, velik i bogat
detaljima. Sve mi je postalo dragocjeno.
9. prosinca helikopterom su me prebacili u Zavidovo gdje sam trebao okončati oporavak.
Posjetio me Helmut Kohl. To nije bio diplomatski posjet, jednostavno me želio vidjeti i provjeriti
kako se osjećam nakon operacije. Uistinu sam mu zahvalan. Pozvao sam ga na ručak,
primijetivši da me želi doslovno zaraziti svojim apetitom za životom. Kušao je sva jela i
nekoliko ruskih piva. Sjajan je; ponašao se prirodno, smijući se od srca.
23. prosinca vratio sam se u Kremlj, dva dana prije »najranijeg« roka koji su predviđali
liječnici. Svi su primijetili da sam smršavio i da se lakše krećem. Nisam hodao; trčao sam.
Počeo sam brže govoriti. Nisam se prepoznavao u zrcalu. Tijelo sam osjećao na sasvim nov
način. Dobio sam novo lice. Neobičan osjećaj - kao da sam se nakon dugog putovanja vratio
svome domu. Nestrpljivost sam osjećao gotovo tjelesno; žudio sam za radom. Izašao sam,
sastao se s novinarima i rekao: »Pogledajte što se događa u državi! Pogledajte što je nastalo!«
Država je bila ista kao i uvijek. Ja sam se promijenio. Postao sam drugi čovjek. Mogao sam se
suočiti s bilo kojim problemom.
Imali smo toliko posla da smo gotovo zaboravili na Novu godinu. 31. prosinca otišli smo na
kićenje drvca, kako zovemo službeni prijem u Kremlju koji priređuje moskovski gradonačelnik
Jurij Luž-kov.
Moji su se liječnici usprotivili. I Naina. Ja sam zanemario njihove opomene i pomoćnicima
naredio da se pripreme. Pratnja je jurila moskovskim ulicama koje su blistale i sjale uređene za
blagdan. U prvih nekoliko sekundi nakon ulaza u veliku kremaljsku palaču,
osjetio sam nešto novo i nepoznato. Nakon tako dugog izbivanja iz javnog života, osjetio
sam, gotovo fizički, poglede kojih tisuću ljudi uperene u mene. Nasmijani Lužkov, rumenih
obraza, potrčao je prema meni. Naina gaje uznemireno pogledala. Od operacije sam očito
postao osjetljiviji. Kao da mi se koža istanjila. To nisam očekivao -nakon tolikih godina
provedenih u politici, koža postaje tvrda poput oklopa. Naviknete se na sve - gledati leđa svojih
čuvara, na liječnike koji neprekidno bdiju negdje u blizini, na gomile, na stotine ruku, na
ozračje očekivanja koje vas okružuje, na to da prostor oko vas uvijek mora biti prazan. Ta vas
navika spašava od nespretnih pokreta i izraza.
Činilo mi se da sam je izgubio nakon operacije. Bilo mi je neugodno osjećati sve te
poglede. Teškom sam mukom uzeo čašu šampanjca, odstajao propisano vrijeme i održao
govor.
Želio sam, osim Kremlja, vidjeti i obične ljude na ulicama. Želio sam vidjeti što rade, kako
se spremaju za blagdane. Osjećao sam se opušteno i sretno - osjetio sam taj trenutak.
»Idem u dućan unucima kupiti igračke«, pomislio sam. Zastali smo u radnji Aist, na Aveniji
Kuznjecov. Prodavači su me okružili, u zboru su mi nudili robu, opisivali mi je. U prodavaonici
igračaka nisam bio već stoljećima. Bože, kako je to krasno. Toliko toga za malene, za svačiji
ukus. Gljebu sam kupio veliki auto. Volim velike poklone jer oni tjeraju na izjavu: »Joj, vidi
ovo!«
Nekoliko dana kasnije, nakon Nove godine, otišao sam u banju. Pokušao sam sam sebe
uvjeriti da sam dovoljno dugo izigravao Lazara. Sad sam normalan čovjek. Mogu ići na posao,
piti šampanjac, i ići u banju. Svukao sam se i otišao u parnu kupelj. Samo, nisu je dovoljno
zagrijali.
7. siječnja hospitalizirali su me u Središnjoj kremaljskoj bolnici. Dobio sam upalu pluća.
Naina si do danas ne može oprostiti što nije bolje pazila.
***
 ***
Ruski generali
U upravljanju Rusijom generali su oduvijek imali velik utjecaj. U posljednjem, nemirnom
desetljeću, nekoliko su puta pokušali posegnuti za vlašću. Jeljcin opisuje generale koji su ga
okruživali -Lebeda, Dudajeva, Gračeva, Koržakova - i prijetnju vojnim pučem i građanskim
ratom koja se neprekidno nadvija nad Rusijom. Ispod hvastanja i napuhavanja, Jeljcin otkriva
da su vojnici zapravo pokorni i blagi. Samo Vladimir Putin, po činu brigadir u KGB-u, pokazuje
čeličnu volju, tihi autoritet i unutarnji spokoj, toliko potrebne pravome vođi.
Rusija se oduvijek ponosila svojim generalima. To su generali iz rata 1812., generali
Krimskog rata (unatoč tome stoje završio porazom) Mihail Skobeljev i Aleksej Brusilov, kao i
veliki vojni zapovjednici Drugog svjetskog ili Velikog domovinskog rata: Georgij Žukov, Kon-
stantin Rokosov i Ivan Konjev.
Čak i one kontroverzne pojave kao što su junaci građanskog rata - Mihail Tuhačevski,
Vasilij Bljuker i Iona Jakir - u povijesti su zabilježeni kao heroji. Još i danas raspravljamo koliko
bi nam životi bili drugačiji da Staljin nije utamničio ili pogubio te vojne zapovjednike. Možda bi
u Velikom domovinskom ratu22 izginulo manje ljudi.
U slavnom filmu Opečeni suncem Nikite Mihalkova postoji dirljiv trenutak: generala Crvene
armije odvode u Lubjanku, KGB-ov stožer. Tuku ga i lome mu nos. Prije samo pola sata taj je
čovjek bio narodni junak, ali sad je sve gotovo - slomili su ga. Ne može zadržati jecaje. Krv,
sluz, suze, sve teče iz njega. A tko mu je to učinio? Tri nasilnika iz tajne policije. Svoje su mu
goleme šake nekoliko puta zabili u zube i to je bilo dovoljno - veliki medvjed je slomljen.
Sjećam se da sam, gledajući film, razmišljao kako je to moguće. Kakvo
22Veliki domovinski rat, tako Rusi i ostali narodi bivšeg Sovjetskog Saveza nazivaju Drugi
svjetski rat u kojem je, braneći domovinu, poginulo više od 20 milijuna njihovih sunarodnjaka.
Znanstvenici raspravljaju je li Staljin čistkama, u kojima su pobijeni vrhovni vojni zapovjednici,
u godinama prije njemačke invazije oslabio obranu zemlje.
je to bilo doba? Čovjek koji se nije plašio zapovijedati velikim postrojbama i armijama, koji
se nije plašio svjetskog rata već je gotovo čeznuo za njim - u trenutku je postao ništa, ne-
osoba. Jedina nada za preživljavanje bila mu je osobno doprijeti do Staljina i braniti se pred
njim.
Pomislio sam: da u ranijim godinama dvadesetog stoljeća slavni generali Crvene armije
nisu ubijali civile, da nisu dopustili totalni teror nad pobunjenim seljacima i Kozacima, da nisu
uništili i doslovno izbrisali cijele društvene klase - možda se tada ne bi morali tridesetih godina
posramljeni voziti u »marici«.
Zašto ulazim toliko duboko u pojedinosti? Sve do izbora 1996. godine, novi val ruskih
bivših generala - novih političara - imao je snažan utjecaj na naše živote. Prosudite sami:
general Pavel Gračev - ministar obrane, general Džohar Dudajev - predsjednik »nezavisne
Čečenije«, general Aleksandar Lebed - predsjednički kandidat i tajnik Vijeća sigurnosti,
general Aleksandar Koržakov - zapovjednik mojeg osiguranja, general Mihail Baruškov -
direktor Savezne kon-traobavještajne službe (FSK-a). Svaki od njih ima svoju priču, a i ja imam
svoje priče koje ću ispričati o svakome od njih.
Moja prethodna knjiga, u kojoj sam pratio tijek povijesti, završila je tragičnim događajima u
jesen 1993. U to sam vrijeme vjerovao da je u ovoj zemlji s komunizmom završilo jednom
zasvagda. Nitko nije želio da to stanje preraste u opći sukob. Ali kad je Vrhovni sovjet23, pod
vodstvom Ruslana Kazbulatova, građanskim ratom zaprijetio predsjedniku i državi, morale su
se poduzeti oštre i brze mjere. Za Moskvu su to bili strašni dani.
Ipak, moj veliki uspjeh bio je što smo u čitavoj Rusiji izbjegli masovno krvoproliće i
građanski rat između pristaša komunističkog Vrhovnog sovjeta i zakonskih predsjedničkih
snaga. Nakon tog iskustva počeo sam duboko razmišljati o fenomenu generala-političara. Tada
sam se prvi put susreo s takvom vrstom generala; generalom bez uvjerenja.
To su bili ljudi tvrde vanjštine, kao izliveni od čelika. Odlučni, precizni, odani prisegama i
dužnosti; htjeli su tako izgledati. Ipak, malo bolji pogled otkrivao je čistu suprotnost. Često sam
primjećivao da su skromni civili, stidljivi, knjiški tipovi - za koje su najbolji primjeri Andrej
Saharov, Dmitrij Likačev, Anatolij Sobčak i Galina Staro-vojtova - imali čvršća uvjerenja i
poduzimali daleko odlučnije akcije.
Potpuno sam uvjeren da su sve to vrijeme, od 1990. do 1996. godine, sjene Vremena
nevolja24 i građanskog rata visjele nad
23Vrhovni sovjet bio je Gornji dom, a Kongres narodnih zastupnika Donji dom prvog,
relativno demokratski izabranog parlamenta pred kraj sovjetske ere, pod Gorbačovim.
Rusijom. Mnogi su Rusi, osjećajući potpuno beznađe, vjerovali da će se završiti na sljedeći
način: novi vojni udar, vojna hunta, raspad Rusije na bezbroj malih republika - ukratko,
jugoslavenski debakl, ili, primjer bliži ruskoj povijesti, građanski rat nakon revolucije 1917.
Strašna budućnost. Ali, moguća. Objektivne su nas okolnosti tjerale ravno prema takvom
slijedu događaja. Zbog toga je mnogo ljudi napustilo zemlju.
Sovjetski imperij, zauzimajući šestinu Zemljine kopnene površine, podigao se tijekom
mnogih godina sukladno, bez i najmanje sumnje, čelično čvrstom općem planu. Unutrašnja su
se proturječja jednostavno zanemarivala. Nitko nije predložio scenarij koji bi imperiju
omogućio da napusti neka svoja područja ili da pristane na stvaranje novih država. Na to nitko
nije mislio. Ekonomija se nije prilagođivala lokalnim potrebama i načinu života, već je
ukalupljivala sve po svojoj mjeri. Nakon pada Sovjetskog Saveza, bezbroj govornika ruskog
jezika zateklo se u republikama u koje su desetljećima ucjeplji-vali industriju, znanost i kulturu
tog imperija. Zbog raspada unutarnjeg tržišta, u gradovima i pokrajinama došlo je gotovo do
ekonomskog kolapsa. U područja u kojima je industrija proizvodila samo čelik, tenkove, rakete
i strojeve, hrana se dovozila. Nezaposleni vojnici pridružili su se nezaposlenim civilima iz tih
industrijskih grana. A naša se armija brzo povlačila iz Europe.
Još 1991., za vrijeme propalog kolovoskog puča, u vrijeme raspada sovjetske vlade,
osobno sam smatrao da će, što god da se dogodi, sve biti upravo krasno u usporedbi s
ideologijom. Svi su vatreno mrzili komunizam i komuniste i svi su se odricali tog lažnog režima.
Mi, Rusi, veoma vjerujemo u moć riječi. Potreba za propagandom, potreba da se povjeruje
zvučnim riječima, kod nas je neuta-živa. Malo su nas predugo tupili tijekom Gorbačovljeve
perestrojke. Nakon njezine propasti, previše je političara završilo pred kamerama. Ali, nijedan
od njih nije bio sposoban prizvati sliku spokojne, napredne, pozitivne Rusije. Sliku su kvarili
pučevi, svakodnevni nemiri, ekonomska »šok-terapija« i slom starog načina života.
Osjećaj ranjivosti ugrožavao je nov naraštaj političara. S jedne su strane stajali histerično
pobješnjeli parlamentarci koji su se oslanjali na ideju nacije kao žrtve. S druge strane bilo je
karizmatičnih generala, uvijek pripravnih da stanu na čelo najnovijih »događaja«. Kao primjer
može poslužiti čečenski general Dudajev. Naizgled je
24Taj pojam odnosi se na burni period ruske povijesti koji slijedi nakon smrti Ivana
Groznoga; koristi se za opisivanje bilo kojeg teškog razdoblja.
bio pravi general, značajan sovjetski vojni zapovjednik. Zapovijedao je dijelom divizije
Strateškog zrakoplovnog zapovjedništva kojim je Europu držao u šaci. Ali, kad se 1991. godine
vratio kući u Čečniju, zar nije namjerio izdvojiti se iz Ruske Federacije i proglasiti Islamsku
Republiku? Zar nije prisezao Ajatolahu Homeiniju i Moameru Gadafi-ju? Nisam mogao
vjerovati. Ipak, bilo je upravo tako. Taj se čovjek, opsjednut suludim idejama, vratio svojoj
»povijesnoj domovini«.
Tijekom strašnih, ali epohalnih događaja 1991., previdjeli smo omanju nacionalnu
katastrofu koja je ključala u Čečeniji. Nismo vjerovali da se to može dogoditi. Nismo mogli
zamisliti da bi to bilo moguće. Razina nasilja koje je tom republikom prohujalo prvih godina
Dudajeve vladavine bila je doslovno nevjerojatna. Isprva deseci, a potom i stotine tisuća ljudi, i
Rusa i Čečena, napustili su Čeče-niju zbog uvreda i prijetnji. Ipak, najveća opasnost nije se
skrivala čak ni u toj nevidljivoj plimi divljaštva. U Rusiji se otvorila crna rupa kriminala. Ovdje
Čečeni nisu bili ni bolji ni gori od ijedne druge narodnosti - svaka ima svoje lopove. Ipak, samo
je u Čečeniji taj banditizam postao doslovno legalan način zarade i pitanje osobne časti. Jedno
je kad se država pokušava boriti protiv organiziranog kriminala u gradovima i u područjima
gdje njezine službe imaju nekakav autoritet. Posve je drugo kad lokalne vlasti pomažu
banditima koji tada, s novcem, taocima i oružjem mogu nestati u toj crnoj rupi.
U jesen 1994., prije izbijanja prvog čečenskog rata, ljudi su se plašili raznih pokušaja
pučeva i nisu željeli izbijanje novih sukoba. No Dudajev je prijetio Rusiji ucjenjujući je
terorističkim djelovanjem i podmetanjem eksploziva u vojnim bazama i nuklearnim
elektranama. Stvar je načela da se s osobom koja promiče takvo djelovanje ne može i ne smije
pregovarati.
Čečeni se iznimno ponose što su se borili protiv daleko veće Rusije tako dugo i toliko često
- u devetnaestom stoljeću protiv cara; tijekom građanskog rata protiv bijelih generala; a poslije
rata protiv čekista25. Dudajev se poigravao tim nacionalnim mitom, naglašujući da su još od
davnina Čečeni neprijateljski raspoloženi prema drugim gorštačkim plemenima koja ih
okružuju. Njegov nemaran i provincijalni izgled - šešir, kravata, brkovi - podsjeća na današnje
gospodare rata koji su ga zamijenili samo da bi nastavili s terorom. Ipak, Dudajev je kumovao
svima njima.
Dudajevu je u njegovim naporima pomogao još jedan mit: mit o islamskoj revoluciji. To je
opasan mit. A najžalosnije od svega je to
25 Čeka - prva boljševička tajna policija; kratica načinjena od ruskih riječi »specijalna
komisija«. Čekisti su agenti.
da je upravo kruta politika Sovjetskog Saveza dovela do rasplamsavanja islamskog
ekstremizma po čitavom svijetu. Tolike smo se godine, kao SSSR, borili protiv cionizma,
osuđivali Izrael, zatvarali oči pred terorizmom potpomažući Palestince i druge arapske pokrete.
Mnoge smo godine ratovali u Afganistanu. Posljedica toga bila je da su se uvezeni socijalizam
i terorističke metode koje su tamo ucijepili upravo naši agenti, spojile s najradikalnijim i
najstrašnijim islamskim sektama i njihovom mržnjom prema Rusiji i Rusima. Sve se to još više
pojačalo tijekom rata u Afganistanu.
Teroristi i radikalni Muslimani u raznim su trenucima svoju mržnju upravljali prema raznim
državama - SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Indiji, Izraelu i Rusiji. Budući da sve te države
posjeduju nuklearno oružje i visoku tehnologiju, zrakoplove, rakete i računala, u trenutku
privukavši pažnju druge, barbarske civilizacije - srednjovjekovno primitivne - otkrile su da su se
suočile s gotovo nerješivim problemom. Kao da se pred »terenskim zapovjednicima«, pred
gerilskim ratovanjem, pred otimanjem taoca, terorističkim djelovanjem, ispriječila izluđena
civilizacija i pita: »Kako se možemo suprotstaviti tome?« Ne znamo kako se boriti s takvom
kobi koja kao da je isplazila iz nekog povijesnog bezdana minulih stoljeća. Tek sad učimo
kako se boriti protiv nje.
Svaka država rješava to na svoj način. Izraelci na udar odgovaraju protuudarom.
Amerikanci i Britanci stvorili su veliku mrežu agenata koji hvataju terorističke vođe.
Istovremeno, svojom vanjskom, kao i međunarodnom ekonomskom politikom, pokušavaju
islamske države vezati za zajedničke prioritete. Francuzi su, u jeku rata protiv alžirskih
pobunjenika, pribjegli masovnom teroru, iseljavajući tisuće ljudi iz njihovih domova, dok su
istovremeno pokušavali održavati prijateljske odnose s bivšim kolonijama, što čine još i danas.
 I mi, Rusi, suočili smo se s tim istim problemom koji nas je, kao što sam rekao, pogodio
potpuno neočekivano. Sad se moramo prisjetiti kako je sve počelo. Moramo se prisjetiti
pošteno, unatoč svim pogreškama koje smo činili tih godina, usprkos tome što takva sjećanja
mogu biti i bolna.
U ljeto 1994. godine intenzivno smo se uvukli u čečensku krizu. U to je vrijeme vladinim
krugovima kružila izvjesna teorija. Dudajev-ljev autoritet u Čečeniji ozbiljno je poljuljan. Novi
čečenski režim uvelike se oslanjao na utjecaj tejpja, klanova, pa iako su klanski glavešine
podržavali Dudajeva, među klanovima je vladala strahovita mržnja. Posljedično tome, vodila
se borba za utjecaj i moć. U Čečeniji su neprekidno izbijali oružani sukobi - ponekad u
Groznom, a
ponekad u području iznad rijeke Terek, poznatome kao Nadterečna-ja pokrajina. Industrija
je potpuno zamrla, nitko nije radio, ništa nije funkcioniralo, a ljudima je već bilo dosta
Dudajevljevih obećanja. Svi su priželjkivali bar nekakvu stabilnost. Došao je trenutak da Rusija
intervenira i pomogne protivnicima Dudajeva u Čečeniji.
Događaji u Gruziji prikazuju što se događa kad vođa postane smeten i izmakne nadzoru -
tada je poštovana nacionalna inteligencija pripravna podržati alternativne političke skupine, i to
obično one orijentirane prema Rusiji26. Stoga smo odlučili da u Moskvi, u kojoj žive brojni
poznati Čečeni, stvorimo tijelo koje bi moglo povesti takav pokret. Za taj je odbor postojao
popriličan broj prikladnih članova - Avturkanov, Gadzijev, Zavgajev.
Dakle, plan se trebao odvijati u nekoliko faza: prvo bismo postupno i neprekidno u Čečeniju
uvodili osjećaje i snage okrenute protiv Dudajeva; zatim bismo hrabrili stanovništvo da ga
samo zbaci; a ako bi došlo do oružanog sukoba, ne bismo tolerirali krvoproliće. Mirovne snage
uvijek uživaju podršku stanovništva. Iskustvo u takvim operacijama stekli smo u Tadžikistanu te
u transdnjestar-skom području u Moldaviji.
Složio sam se s planom.
U korist plana imali smo jedan snažan argument: ako negdje objavimo rat zločinima i
pobijedimo, to bi moglo pomoći razbijanju mreže kriminala u Rusiji. Morali smo početi s
Čečenijom. Morali smo kriminalcima uništiti osjećaj nedodirljivosti, i ne samo sitnim, kirurškim
rezovima, već uistinu snažnim udarom uništiti svijet zločina koji je okupirao jednu cijelu
republiku.
Neki tvrde da sam otežavao stanje u Čečeniji kako bih time ojačao vlastiti autoritet i
predsjednički sustav učinio još okrutnijim. Besmislice, potpune gluposti! Znam da se svako
društvo boji rata i da ga nitko ne priželjkuje. Glavna namjera svih operacija u Čečeniji bila je
ova: pokušavao sam zaustaviti rasplamsavanje vojnog sukoba ne povezujući te pokušaje ni s
kakvom određenom taktičkom prednošću. Rat nije završio. Istrgnuo nam se iz ruku i promijenio
oblik. Tako je došlo do onih događaja u Budjonovsku, Krasnoarmej-sku i Groznom tijekom ljeta
1996.
Vijeće sigurnosti odlučilo je u korist pokretanja vojnih operacija. Tisak se naveliko raspisao
o tome, ispitujući tko je izdao naredbu, kako i zašto, i tvrdeći da sve to obavija nekakva tajna.
Ja sam, navodno, bježao od odgovornosti. Još jednom bile su to sve redom laži. Nikad nisam
izbjegavao odgovornost u svezi s operacijama
26Zvijad Gamsahurdija - predsjednik susjedne Gruzije, uveo je teror, zatim su ga smijenili s
vlasti, da bi na kraju počinio samoubojstvo.
u Čečeniji, čak i kad su drugi izdavali naredbe. Svu sam odgovornost svalio na sebe. I dalje
preuzimam odgovornost - za napad na Grozni, za bombardiranja, kao i za prestanak operacija.
Istina je da se na sastanku Vijeća sigurnosti, na kojem se odlučilo o početku kampanje, nije
vodilo računa o pojedinostima. Na stolu preda mnom ležala su izvješća - deseci izvješća koja
su pripremila razna ministarstva - s poticajima i razlozima koji su govorili u prilog vojnom
djelovanju. Također sam imao uvid i u druge analize koje su govorile zašto se ne bismo smjeli
uplitati u unutarnja pitanja Čečenije. Izložio sam sve argumente i zapitao: koji govore u prilog,
koji govore protiv? Što možemo očekivati? Mišljenje svih bilo je jednoglasno: ne možemo
mirno stajati po strani i gledati kako se odvaja dio Rusije, budući da će to biti početak kraja
naše države.
Jedan od ljudi koji je čvrsto vjerovao u munjevit vojni udar bio je Pavel Sergejevič Gračev,
ruski ministar obrane od 1992. do 1996. Sad o njemu moram reći nekoliko riječi.
Pavel Gračev bio je pravi armijski general. Jednom sam rekao daje on »najbolji mogući
ministar obrane«. Što sam time mislio? Za razliku od mnogih svojih kolega po profesiji, Gračev
se uvijek držao podalje od politike što je vrijedna osobina, budući da ona vladi jamči relativan
spokoj. Gračev se uvijek trudio biti pravi čovjek za taj posao. U biti, voditi Ministarstvo obrane i
voditi vojne operacije dva su potpuno različita posla - pokolj u Groznome 1. siječnja najbolji je
dokaz toj tvrdnji. Taj događaj ostaje usječen u naše pamćenje. Poginule su stotine ljudi, a otpor
je samo ojačao. Kasnije su se generali borili klasičnim načinom pod Gračevljevim vodstvom i
vodili normalne vojne operacije. Ali, ta prva dva mjeseca pomutnje skupo su nas stajala. Prvo,
vojska nije bila ni najmanje pripremljena; a potom, u djelovanjima glavnih ministarstava vladao
je potpuni kaos. Tisak i javnost podrivali su naša djelovanja, ne shvaćajući ih. I, posljedično
tome, čitava je zemlja eksplodirala u zbrci munje-vitog udara, te se »lokalna« čečenska kriza
mogla mimo uspoređivati s događajima iz 1991. i 199327.
Istovremeno se Rusija oprostila s iznimno obožavanom i pogibeljnom iluzijom o snazi
vlastite vojske, o stupnju njezine pripravnosti, borbenoj spremi i sposobnosti da pobijedi. Tada
su ljudi govorili: »Pa što je Čečenija? Što tamo ima? Pet, deset, dvadeset tisuća odmetnika?
Naša je vojska golema i snažna. Ona je najjača!« Ubrzo nam je postalo jasno da nam vojska
nije obučena za takvu vrstu ratovanja. To je ona čuvena pogreška koju generali često čine. Rat
se pretvorio u pravu klaonicu.
27puč u kolovozu kojim se htjelo srušiti Gorbačova, i pobuna u parlamentu.
Sjećam se koliki sam psihološki napor morao uložiti da se sastanem sa Sergejem
Adamovičem Kovaljevim koji je prvih dana vojnih operacija stao na stranu separatista28.
Otputio se u Čečeniju i, vrativši se u Moskvu, sazvao konferenciju za tisak na kojoj je opisao
sva kršenja ljudskih prava i žrtve koje je vidio u Groznome. Obuzela su me strašna unutarnja
proturječja! Sučelice meni sjedi vrijedan čovjek, demokrat, borac za ljudska prava,
predsjednikov predstavnik za ljudska prava. Kako mu mogu objasniti, kojim riječima ga
natjerati da shvati da je na kocki ruska državnost, sam goli život Rusije? Ionako me ne bi
slušao.
Šutke sam ga saslušao, prihvatio njegovo izvješće te mu zahvalio na trudu. Da smo tih
dana - a u tim kriznim danima moji su pomoćnici svako proturatno izvješće na televiziji smatrali
veleizdajom - proglasili izvanredno stanje i ograničili slobodu govora, rascjep u ruskome
društvu bilo bi nemoguće izbjeći; narod je krenuo smjerom potpuno suprotnim od vlade.
Natjerao sam se da zanemarim pretjeran i nepošten kriticizam. Postupno je u javnosti
počeo prevladavati zdrav razum, srednja struja. Shvatili su da se tamo bori naša vojska, naši
ljudi. Vojska je počela gledati svoja posla, civili svoja. I nije došlo ni do kakvih oštrih sukoba
(na koje su neki, vjerojatno, računali).
Tada je, 1995. godine, Rusiju zahvatila nova pošast: potpuni ne-gativitet, potpuni
nedostatak povjerenja u sebe i vlastite snage. Mi, Rusi, počeli smo mrziti sami sebe. A to je za
jedan narod povijesna slijepa ulica.
Kako je došlo do toga? U srži tog kompleksa skriva se naivnost, dječja lakovjernost u
svemoć vlade koju je u ljude usadila sovjetska vlast. Pa kad vlada u nečemu pogriješi, kad
predsjednik, kao svaki običan čovjek, postane rob stereotipa (na primjer onoga o snazi ruske
vojske), narod obuzme potpuna i destruktivna histerija. Još danas se borimo s njezinim
posljedicama.
U ljeto i jesen 1996. sudbina me još jednom vezala uz jednog od ruskih »političara s
epoletama«. Zapravo, tada ih je već skinuo, ali to nimalo nije promijenilo njegov modus
operandi; u duši je ostao general. Mislim na Aleksandra Lebeda.
Još se uvijek sjećam njegovog snažnog glasa kad smo, u kolovozu 1991., razgovarali u
uredu Bijele kuće. Rekao je da će nakon jednog plotuna iz tenkova cijela zgrada otići u zrak, a
moji će junaci
28Sergej Adamovič Kovaljev bivši je sovjetski politički zatvorenik, bivši ruski ombuđsman
za ljudska prava, te predsjednički predstavnik za ljudska prava koji je dao ostavku u znak
protesta zbog prvog čečenskog rata. Sad je liberalni zastupnik u parlamentu, i rječit kritičar
drugog čečenskog rata.
poskakati kroz prozore. U tom sam trenutku neograničeno poštovao tog general-majora
Sovjetske armije29.
Tijekom vremena počeo sam shvaćati da se ispod te grmljavine glasa i medvjeđeg
ponašanja, ispod sveg tog hvastanja, skriva duboko nesiguran vojnik, istrgnut iz svoje
uobičajene okoline. Neko je vrijeme Lebed bio blizak prijatelj s Pavelom Gračevim (iako su im
se poslije putovi oštro razdvojili). Gračev je bio tipičan general koji je odbijao prijeći granice
pravilnika, vojne etikete i uobičajenog vojničkog života. To mu se sviđalo. Lebed, njegov bivši
podređeni, bio je potpuno drugačija osoba. Bio je ruski časnik koji se našao izvan
veličanstvenog sustava u kojem je cijeloga života bio važan kotačić; odjednom je, u četrdesetoj
godini života, shvatio da mu život počinje iznova.
Tu ljudsku dramu smatram iznimno ozbiljnom. Čak osjećam i krivnju zbog časnika
otpuštenih iz vojske kojima nova ruska vlast nije dala ono obećano - stanove, zanimljive
poslove i sigurnost. Ipak, to je druga stvar.
General Lebed u neku je ruku bio zaštitni znak takvog usuda, te ljudske drame, krize
osobnosti, očajničke potrage za samim sobom u novim okolnostima. U politiku se bacio kao da
juriša. Kad su ga upitali za mišljenje o međunarodnoj financijskoj situaciji, zagrmio je da bi
Rusija izgledala loše kad bi za zajmovima trčala kao magare za mrkvom. Posvuda je sipao
viceve i aforizme. Pokazivao je koliko je čvrst i nepobjediv. Izbacivao je novinare iz takta,
dovodio ih do bijesa svojim prezrivim tonom. Ali je, barem, svemu dao živ i iskren ljudski ton, i
nije igrao zakulisno. Takav mi se tada činio.
Osjećao sam da taj izuzetan čovjek trči amo-tamo, tragajući za sigurnošću, preciznošću i
jasnoćom na koje je bio navikao, a koje u novom životu nije mogao pronaći. Ne samo da sam
to osjećao, već sam i suosjećao s njim. To su osjetili i novinari i odmah pohitali da Lebeda
pomažu kao mojeg nasljednika. Naravno, ni na koji način on ne bi mogao mene naslijediti.
Rano ujutro 18. lipnja 1996. u Kremlju sam potpisao, u nazočnosti novinara, ukaz o novom
imenovanju. Lebed je postao tajnik Vijeća sigurnosti. Generalu sam dao široku lepezu
dužnosti, između kojih i sigurnost države te borbu protiv kriminala i korupcije. Ipak, glavno je
pitanje ostala Čečenija. Prije izbora obećao sam da ću završiti rat. Čitav teritorij Republike
Čečenije, čak i planinski dio,
29Jeljcin i njegovi pristaše ostali su nekoliko dana i noći u kolovozu 1991. godine opkoljeni
tenkovima koje su na njih poslali pučisti iz sovjetskih krugova. General Lebed i neki drugi
časnici usprotivili su se vojnom udaru i stali na Jeljcinovu stranu. Ipak, upozorili su Jeljcina da
njega i njegove nenaoružane liberalne pristaše lako mogu poraziti »samo jednim plotunom iz
tenkova«.
nadzirale su naše postrojbe. Ipak, sukobi su i dalje plamtjeli. I ljudi umirali.
Problem je bio što nitko nije znao kako okončati taj rat. Uobičajeni pregovori nisu nas vodili
nikamo. Posljednji razgovori 1995. rezultirali su ostavkom ruskog generala Romanova. Da
bismo sad vodili pregovore morali smo znati s kim, o čemu i na kojim zakonskim temeljima.
To nitko nije znao. Osim Lebeda. U potpunoj je tajnosti odletio u Čečeniju gdje se noću
sastao s Aslanom Maškadovim i Movladijem Udugovim. Obavio je to učinkovito, poput pravog
generala.
14. kolovoza, dan nakon tih pregovora, Lebed mi je na potpis donio ukaz o prekidu
čečenske krize. Vijeće sigurnosti preuzelo je strateški nadzor rješenja cijelog čečenskog
pitanja. Dva tjedna kasnije, Lebed i Maškadov potpisali su u Kasavjurtu izjavu o temeljima za
okončanje rata. Među ostalim, u izjavi je stajalo da se određivanje statusa Čečenije odgađa do
2001.; u međuvremenu će doći do potpunog povlačenja postrojbi, te stvaranja mješovite
vladine komisije za suranju. U biti, Rusija je priznala legitimitet samoproglašene Republike
Čečenije. I odrekla se svojih ranijih ciljeva - uvođenja nadzora na teritoriju Čečenije, povratka
ruskih zakona i razoružanja nelegalnih vojnih postrojbi.
Ruski vojni krugovi tu su odluku nazvali izdajom. Novine su je nazivale kapitulacijom, a
Duma linijom manjeg otpopra. Ipak, Rusko je društvo taj sporazum dočekalo s neizmjernim
olakšanjem. Svi su se umorili od rata koji je nalikovao krvavom stroju za mljevenje mesa. Svi
su željeli mir.
Tada još nismo znali da mira neće biti. Nismo znali što će iznik-nuti iz tog brzog i
učinkovitog rješenja čečenskog pitanja.
Na tiskovnoj je konferenciji Lebed izjavio: »Osiromašena zemlja s napola uništenom
privredom i vojnim snagama u otprilike istom stanju ne može si dopustiti luksuz vođenja rata.«
Pažljivo sam slušao ton njegova govora. Neko vrijeme činilo mi se da je na vlast došla
izrazito snažna ličnost i da će njegova energija ubrzati rješavanje većine naših najvećih
problema. Čak sam se povremeno pitao nisam li ga podcijenio - možda je taj samonikli, mladi
političar, kakvog sam tražio a nisam nalazio, sposoban povesti Rusiju u budućnost.
Ipak, Lebed me je ubrzo otrijeznio: »Ne bih bio dobar birokrat«, rekao je. »Kičma mi nije
dovoljno savitljiva, a pravila koja ovu zemlju guraju u ponor nisu za mene. Nisam igrao po
njima ni prije, neću ni sada. Iza mene stoji jedanaest milijuna ljudi i njihovi sinovi koji danas
ginu u ovom bezumnom ratu.«
Da se Lebed neće zadovoljiti ulogom aparatčika, to sam znao i prije. Također sam
pretpostavljao da će čečenski problem riješiti na svoj način - bučno, blještavim govormštvom, u
svakom trenutku ističući svoj značaj. Ipak, nisam mogao znati kako će se general ponašati
nakon toga.
Tijekom lipnja 1996., još prije izbora, proveo sam smjene u glavnim ministarstvima.
Smijenio sam neomiljene ministre, odgovorne za ishod u Čečeniji, među njima i Gračeva. Na
Lebedov nagovor smijenio sam sedam Gračevljevih pomoćnika i za ministra obrane imenovao
Igora Rodionova. Iako je tad Lebed pod svoju vlast doveo Ministarstvo obrane, nije stao.
Započeo je napad na Ministarstvo unutarnjih poslova i ministra Kulikova koji je, kao
zapovjednik postrojbi Ministarstva i cijele protekle godine bio odgovoran za borbena djelovanja
u Čečeniji. Lebed je tragao za zavjerama, pučem, čak i manjim vojnim udarom, i tako otkrivao
neprijatelje i sabotere. Lebed i Kulikov otvoreno su se sukobili u javnosti. Lebed je grubo
rekao: »Dva ista medvjeda ne mogu dugo u istom brlogu.«
Sukob dviju službi uvijek je pogibeljan za državu. Kad se generali posvade, trpe civili, red i
zakon. Generali u tom trenutku nisu više marili za Ustav. Takvo se stanje više nije dalo
podnositi.
Naposljetku je došlo do grubog zaokreta u vanjskoj politici. Lebed je europskim državama
zaprijetio »ekonomskim sankcijama« ako NATO nastavi širenje na istok (iako nikome nije bilo
jasno stoje time mislio). Rekao je da su, unatoč tome što su zahrđale, sovjetske rakete još
uvijek u punoj borbenoj pripravnosti. Zahtijevao je da se grad Sevastopolj, sada u sastavu
Ukrajine, vrati Rusiji. Te izjave nije raspravio ni s kim, naravno. Njegovi potezi probudili su
oštru kritiku; nisam se više mogao držati po strani.
Među civilima Lebed, naravno, nije imao prijatelja. Njegove prepirke s Čubajisom odavno
su već prešle granicu uljudnosti. Lebed je »zaslužan« što je tisak Čubajisa počeo nazivati
»regentom«. Re-gentstvo je monarhistička zasada - a ona s našom stvarnošću nema nikakve
veze. Ipak, ta se izjava proširila Dumom i Savjetom Federacije te postala opasno politički
obojena. Dok je Lebed otvoreno radio na uklanjanju Čubajisa, taj je davao sarkastične
primjedbe o generalovim intelektualnim sposobnostima i obrazovanju. Tisak je prenosio čitav
skandal, s velikim zanimanjem prateći novog tajnika Vijeća sigurnosti.
Sve što se tih mjeseci događalo u Kremlju bilo je blisko povezano s jednom vrlo određenom
posljedicom: mojom bolesti srca. Lebed nije nasumce glasno kritizirao sve u središtu vlasti.
Cijelom svojom pojavom dokazivao je tvrdnju da predsjednik griješi, a da je on, general-
političar, spreman i sposoban preuzeti njegovo mjesto. Da
osim njega tamo nema poštenih ljudi. Da je on jedini sposoban razgovarati s ljudima u tako
teškom trenutku.
Najviše me plašila Lebedova potpuna nesposobnost da se dogovori, da pronađe
saveznike, da odlučuje u skladu s drugima. Isprva mi se činilo da će ga to proći, da ćemo ga
poučiti, da će ubrzo svoju energiju moći usmjeriti prema pronalaženju djelotvornog rješenja
naših napora u Čečeniji. Ipak, sve je postalo jasno nakon mirovnog sporazuma u Kasvjurtu:
Lebed se neće baviti pojedinostima i sitnicama čečenske krize. Radni dio pregovora s
Čečenima povjerio sam Černomirdinu.
3. listopada potpisao sam ukaz kojim sam Lebedu oduzeo priličan dio ovlasti nad vojskom.
Vodstvo predsjedničkog Komiteta za visoke časnike predao sam Juriju Baturinu, predsjedniku
Vijeća obrane. Za one koji razumiju mentalitet ruskih generala, bit ovog, potpuno birokratskog
ukaza posve je jasna. Lebed nije više imao vlast nad zvijezdama na generalskim epoletama. S
generalima više nije mogao postupati kako mu se prohtjelo.
Brzo je shvatio moje namjere. Još istog dana zatražio je da se sastanemo u Barviki. Do
operacije mi je preostalo manje od mjesec dana.
»Borise Nikolajeviču,« počeo je, »pogriješili ste. Vijeće obrane nije tijelo koje bi trebalo
odlučivati o imenovanju najviših vojnih dužnosnika. Vodi ga civilna osoba i to vojska neće
shvatiti.«
Objasnio sam Lebedu da se o toj odluci ne raspravlja. »Morate se posvetiti poslu«, rekao
sam. »Morate raditi s premijerom i ostalima daleko usklađenije. Ne možete se posvađati s
čitavom vladom.«
Lebed je puhao i grmio, i rekao da u tom slučaju daje ostavku. Okrenuo se na petama i
otišao svojim teškim generalskim hodom. Uhvatio sam se kako razmišljam da Lebed i nije
toliko čvrst i odlučan koliko želi izgledati. Toliko sam dugo radio u visokoj politici i na raznim
čelnim položajima da sam Lebedov manjak odlučnosti primijetio u njegovom glasu i manirama.
Ipak, možda samo pogriješio. Vidjet ćemo.
Čekao sam. Nisam primio obavijest o otkazu. 7. listopada Lebed je otputovao na sastanak
NATO-vog stožera u Bruxelles. Na tiskovnim konferencijama nije prestajao prijetiti i izazivati
skandale, kao i davati zapanjujuće izjave. U međuvremenu sam svojem kabinetu naredio da
pripremi njegovu smjenu. Taj čin nije bio tako jednostavan kao što se čini. Lebedov utjecaj u
vojsci i glavnim ministarstvima bio je doslovno bezgraničan. Popularnost u javnosti dosezala
mu je 30 posto, a imao je najviši rejting među političarima. Ipak, glavni je problem bio što je
Lebed, kao što sam rekao, u džepu držao Ministarstvo obrane. Igora Rodionova, novog
ministra, imenovao sam na
 njegovu preporuku. (Rodionov će kasnije postati vatreni saveznik komunističke opozicije.)
Moja je administracija raspravljala o scenariju za najgori mogući slučaj, i to s potpunom
ozbiljnošću: specijalne padobranske jedinice iskaču nad Moskvom i zauzimaju zgrade glavnih
ministarstava. Specijalci su bili najpokretljiviji i najuvježbaniji među kopnenim postrojbama.
Lebeda su gledali kao boga. Lebed je očito bio sposoban izvesti sve osnovne padobranske
vježbe - trčanje, istezanje, iskakanje iz aviona, pogađanje ciljeva kratkim rafalima.
Tim razgovorima nisam pripisivao nikakvu važnost. Bilo mi je jasno da se, ni u kojim
okolnostima, Lebed neće usuditi učiniti ništa. U njegovim sam očima otkrio posve neočekivan
izraz. Imao je izraz lica osrednjeg studenta koji je zaboravio nabubano gradivo i sad ne zna što
će.
Još sam uvijek dvojio o njegovoj smjeni. Je li sad pravi trenutak, u vremenu kad je
unutarnja politička situacija postala tako zapetljana? Što ako se meni nešto dogodi? Operacija
mi je visjela nad glavom. Ipak, nisam želio da Lebed šeće po Kremlju dok sam ja na
operacijskom stolu. Njega se nije moglo kontrolirati: patio je od bezgranične ambicioznosti;
razdirala su ga unutarnja proturječja; kao političar bio je slabić. To posljednje bilo je ono
najgore. Snažna osobnost preokrenut će sve u svoju korist, ali će ipak zadržati nadzor nad
stanjem. Lebed? Da bi nešto dokazao, on se, poput kakvog djeteta, neće zaustavljati ni pred
čim. Takva osoba nikad ne bi smjela dobiti priliku voditi državu.
Lebed je osjetio da mu se približava smjena. Bez najave posjetio me u Gorkome-9, vidno
nervozan. Nisu ga pustili, budući da se nije najavio. Dugo je stajao pred vratima i vikao na
stražare. Počeo je nazivati i vikati da mu nisu dopustili da se sastane s predsjednikom. I tvrdio
je da gaje u tome spriječio upravo Čubajis, državni neprijatelj broj jedan! Lebed je stajao pred
vratima, a čuvari su postajali nemirni. Istini za volju, gotovo da sam se zabavljao; nešto takvo
nisam doživio već godinama. Kao da ti netko nabija po vratima. I ne želi otići pa makar zvali
policiju. Ipak, nisam ih trebao zvati; Lebed je naposljetku otišao, očito skovati neki novi plan.
Stanje je došlo do točke ključanja. Černomirdin je bio prisiljen sazvati hitan sastanak
glavnih ministarstava. Lebeda namjerno nisu pozvali. Ministri nisu više mogli podnositi
predstave koje je izvodio tajnik Vijeća sigurnosti, te su namjerili jednoglasno izjaviti da se
Lebeda ne može više trpjeti u vladi. Lebed je nekako saznao za sastanak i napravio cirkus.
Počela je borba. Lebed je urlao. Ministri su šutjeli. Jedino ga je Kulikov oštro prekorio.
...„ i
Svi su ti događaji odavno prešli svaku dopuštenu granicu uljudnosti, tako da sam ga,
zdravorazumski, morao smijeniti još istog dana. Vjerojatno sam ga trebao izbaciti još prije.
Ipak, ma koliko to čudno zvučalo, Aleksandar Ivanovič Lebed podsjećao me na nekoga - na
mene. No, bio je moja karikatura, kao odraz u iskrivljenom zrcalu.
U bolnicu sam otišao teška srca, i doslovno i preneseno. A mišljenje o Lebedu nisam
promijenio - i dalje mu se čudim i dvojim o njemu. S jedne sam mu strane zahvalan što je na
sebe preuzeo odgovornost pred javnosti i u kratkome vremenu uspostavio mir u Če-čeniji. Iako
je taj mir bio kratka vijeka i raspršen, nisam imao ni moralno pravo ni političku podršku za
nastavak rata. S druge je pak strane Lebed ispao galamdžija i slabašan političar. Možda smo
imali sreću. Danas više nije general, već guverner - volio bih vjerovati da će ga takav život
naučiti nečemu. Naposljetku, on je živa i neobična pojava.
Plašim se da bi ovakve uopćene izjave o generalima u ovome poglavlju mogle uvrijediti
mnoge časne ljude. Mnogi generali znaju koliko sam, i koliko još uvijek poštujem njihovu
službu domovini. Znaju koliko sam im vjerovao. Ipak, ne mogu se oduprijeti a da ne pišem o
onoj drugoj, ne toliko ugodnoj strani u povijesti naših odnosa. Previše je često, barem mi se
tako čini, u razdoblju od 1993. do 1996. ova zemlja ovisila o odlukama generala, o njihovom
djelovanju u javnosti, kao i onom iza kulisa. Rusija se sukobila s generalskom logikom i
njihovom krutošću. Do izvjesne je mjere to i moja pogreška.
Osobito loš primjer ovakvog ponašanja bio je general Koržakov, zapovjednik predsjedničke
službe osiguranja. Koržakov u mojoj osobnoj priči ima osobitu ulogu. Taj mi je čovjek
godinama bio blizak, i osobno i stranački. Dugo sam vjerovao da smo istomišljenici.
Koržakov je napisao knjigu o vremenu koje je proveo u Kremlju. Čuo sam da u njoj ima
gomila neistina i gadosti. Odlučio sam je ne pročitati, budući da nisam sposoban prevladati
odbojnost. Znam samo jedno - tijekom deset godina Koržakov, moj bivši tjelohranitelj, bio je
čovjek koji se skrbio za mene, koji mi je prisegnuo na vjernost, koji me doslovno štitio vlastitim
tijelom, koji je dijelio sve moje teškoće, koji je neumorno tragao i otkrivao moje neprijatelje.
Ustvari, uništava nas upravo takav žar. Jer me Koržakov, u najtežim trenucima života, pokušao
srušiti.
Zašto je došlo do toga? Za samo nekoliko godina Koržakov je od bojnika Devete uprave
KGB-a, uznapredovao do generalskog čina. Za to je vrijeme obavljao dužnosti koje nisu bile u
njegovom
djelokrugu. Stvorio je snažan krug moći i svojeg je prijatelja Barsu-kova, koji nije imao
nikakve izravne veze s kontrašpijunažom, postavio na čelo FSK-a. Svim tim potezima
Koržakov je u rukama držao toliku količinu moći da je nije mogao zauzdati. I upravo je to bila
njegova propast.
Da biste postali pravi političar, potrebne su vam potpuno drugačije sposobnosti, ne samo
traganje za neprijateljima i dijeljelje političkog spektra na »tvoje« i »moje«. To što je Koržakov
počeo utjecati na imenovanja dužnosnika u vladu i glavna ministarstva, isključivo je moja
pogreška. Koržakov je osoba iz moje prošlosti, iz prošlosti dramatičnih pobjeda, poraza i slave,
iz doba kad sam se uspinjao i padao vrtoglavom brzinom. Bilo mi je veoma teško rastati se s
njim.
Kad se raspao svemoćni KGB, na političkoj je pozornici zavladala neviđena sloboda. Ljudi
u odorama iskoristili su je na svoj način. Početkom devedesetih, kao što sam već bio
spomenuo, bilo mi je jasno da postoji istinska prijetnja vojnim udarom ili građanskim ratom. Što
je zaustavilo udar? Može zvučati čudno, ali bila je to unutrašnja ustrajnost društva. Mlada je
demokracija ubrzo razvila imunitet na generalske viruse - napuhavanje, populizam, na želju da
se odmah svima zapovijeda. Sloboda govora i političkog okupljanja nove Rusije stvorila je
protutežu toj prijetnji. Kako su godine prolazile, primjećivao sam kako utjecaj generala sve više
slabi i postaje sve bezopasniji. Stoga se ne slažem s onima koji tvrde da u Rusiji ne postoje
demokracija, građansko društvo i pravni sustav. Možda to tvrde u najboljoj namjeri, ali griješe.
Pogledajte malo našu noviju povijest i sve će vam biti jasno.
1993. godine prvi put sam pomislio da nešto nije u redu s nekim našim generalima.
Nedostajalo im je nešto važno: određena plemenitost, profinjenost ili neka vrsta unutarnje
odlučnosti. Vojska je, uostalom, pokazatelj unutarnje uljuđenosti društva, osobito u Rusiji -
doslovno, lakmus papir. Čekao sam da se pojavi novi general, drugačiji od svih. Ili točnije,
general nalik onima o kojima sam čitao u mladosti. Čekao sam...
Vrijeme je prolazilo i takav se general pojavio. Čim je došao, bilo je čitavom društvu jasno
koliko su uistinu hrabri i profesionalni naši vojnici. Taj se »general« zove brigadir Vladimir
Putin. Njegova priča slijedi.
***
***
Čubajis i tim iz 1997
1997. godine, na početku svojeg drugog predsjedničkog mandata, osnaženi Jeljcin oko
sebe okuplja tim mladih i pametnih ljudi kako bi u Rusiji proveo nužne ekonomske reforme. Ta
skupina mladaca, koju predvodi neustrašivi Anatolij Čubajis, danonoćno radi kako bi osnažila
oslabljenu ekonomiju. Tijekom rada suočavaju se sa svim mogući socijalnim i političkim
teškoćama. Ruska javnost, izmorena razornim učincima ubrzane privatizacije, naposljetku traži
Čuba-jisovu glavu.
7. siječnja 1997. hospitalizirali su me zbog upale pluća. Deset dana nakon toga u Dumi je
postavljeno pitanje predsjednikova zdravlja. Javnost je na vijesti odgovorila novim valom
zabrinutog očekivanja.
Suočili smo se s problemom. Ustav nije jasan po pitanjima kako se i kada predsjednika
može proglasiti nesposobnim. Okoristivši se time, komunisti u Dumi pokušali su provući zakon i
imenovati liječnički konzilij koji bi predsjednika stavio pod strog nadzor. Predsjednik bi imao
određen broj dana bolovanja, a također bi mu bilo dopušteno ostati na položaju samo ako
boluje od određenih bolesti. Po njihovom sam, dakle, trebao sve preglede i terapije obavljati po
strogo određenom rasporedu. Zapravo, doslovno bih morao uzorke krvi predavati komunističkoj
Dumi.
Protivnici tog zakona navodili su brojne protuprimjere: u toj i toj državi predsjednik se
podvrgnuo toj i toj operaciji; u drugoj je državi njezin predsjednik mnoge godine proveo u
kolicima; u trećoj je vođa bolovao od neizlječivog raka. Samo, ni u jednoj od njih parlament nije
tako cinično raspravljao o predsjednikovu zdravlju.
Ako predsjednik osjeti da više ne može, on sam mora pokrenuti pitanje prijevremenih
izbora. Ako su liječnički pregledi obvezatni, tada se moraju provoditi samo prije izbora. U
protivnom, otvara se beskrajan prostor za spletke, manipulaciju i političku nestabilnost. To sam
smatrao logičnim. Duma se vodila sasvim suprotnom logikom. Zastupnike se nije moglo uvjeriti
nijednim razumnim argumentom. Još od 1991., zapravo čak još i od 1990., komuniste je
opsjedala samo jedna misao - riješiti se Jeljcina. Moje zdravlje bila je njihova najnovija
točka napada.
Početkom 1997. žarkocrveni dio Dume - onaj komunistički -ponovno je krenuo već uvelike
izlizanom ratnom stazom. Bili su žedni krvi, i to moje. Možda je to samo govorna fraza, ali ni
najmanje ugodna za nekoga kome su nedavno raspilili prsni koš. Nažalost, sve je to i previše
točno.
17. siječnja u Dumi se glasovalo o pitanju mojega zdravlja. Zastupnici iz Domovinske
stranke u znak protesta napustili su dvoranu. Liberalna Jabuka nije podržala rezoluciju koju je
iznio komunist Viktor Iljukin. Agrarne stranke bile su podijeljene. Rezolucija nije prošla.
Kako sam se u tom trenutku osjećao? Bijesno - bijesan na sebe, bijesan na liječnike, na
svakoga tko bi mi stao na put. A kako je došlo do toga? Zašto nisam malo bolje pazio na sebe
nakon operacije? Sve je išlo tako glatko - srce mi je odmah proradilo. Nedugo zatim izvukao
sam se iz bolničke postelje; prohodao sam i počeo se brzo oporavljati; lakše sam disao; vratio
sam se na posao prije dogovorenog roka. I tada, iz vedra neba, upala pluća. Možda sam malo
prebrzo izašao, negdje pokupio virus, ili se prehladio u banji. Nisam vjerovao da mi je tijelo
tako slabo. Nisam smio riskirati. Ishod svega bio je da sam još mjesec i pol dana bio izbačen iz
stroja, a moj je parlament otvoreno raspravljao o mojoj sposobnosti da upravljam državom.
Postoperativna upala pluća zapravo je zanimljiva. Tijekom priprema za operaciju smršavio
sam 13 kilograma. Sad sam bio slab i imao visoku temperaturu. Kao da moje tijelo više nije
pripadalo meni; bilo je lagano, gotovo prozirno. Misli su mi lebdjele. Osjećao sam se kao
ponovno rođen. Već tada sam bio neki drugi »ja«, drugi Boris Jeljcin. Jako sam patio, kao da
sam se vratio iz zemlje mrtvih. Nisam mogao rješavati probleme onako kako sam to prije činio,
prikupljajući svu fizičku snagu i jurišajući izravno u teške političke sukobe. To je doba za mene
prošlo.
Temperatura mi se nekoliko dana nije spuštala ispod 40 stupnjeva Celzijevih. Zatim je,
veoma polagano, počela opadati. Liječnici su se brinuli zbog komplikacija. Je li se infekcija
proširila? Je li napala neke druge organe? Naposljetku sam se, negdje oko svog rođendana,
počeo osjećati kao onaj stari. Veljača je kucala na vrata. Zima je bila na kraju.
Na Dan oružanih snaga, 23. veljače, prvi put sam izašao u javnost. Postoji stari kremaljski
ritual: polaganje vijenca na Položaj broj jedan koji se nalazi na grobu Neznanog vojnika.
Položaj broj jedan nekoć je bio na Crvenom trgu u mauzoleju gdje je pokopan Lenjin.
Kremaljske straže mijenjale su se svakoga sata marširajući ispred groba u kojem leže
mumificirani ostaci »vođe svjetskog proletarijata«. Svojim sam ukazom Položaj broj jedan
premjestio na grob Neznanog vojnika. Sad tamo marširaju straže, na tom simboličnom grobu
svih naših vojnika poginulih za majku domovinu.
Upravo ću na tom grobu, tog olujnog dana u veljači, konačno moći izreći što me to toliko
dugo muči. Prišao sam skupini izvjestitelja - sve stara, poznata lica. Čekali su da nešto kažem.
Njima je bilo iznimno važno da, nakon toliko dugog prekida, uhvate moje prve riječi. O Dumi
sam rekao: »Uvidjet će da se sa mnom tako ne može razgovarati. Mogu biti samo još bolji.« Te
sam riječi protisnuo s mukom. Ipak, osjećao sam se daleko bolje. Nitko ne smije pomisliti da se
Jeljcin ispuhao poput probušenog balona. Ipak, u zraku se osjećala zlovolja. Javnost je
očekivala akciju, nešto ozbiljno. Ovo ritualno pojavljivanje pred kamerama samo mije učvrstilo
uvjerenje da se očekuje nešto više. Javnost je željela vidjeti starog Jeljcina.
Predsjedničku poslanicu Federalnoj skupštini trebao sam uputiti 6. ožujka 1997. Svečanost
se trebala održati u prohladnoj, velikoj, mramornoj dvorani u Kremlju. Tom će događaju biti
nazočan golem broj ljudi - stotine novinara, zastupnici, senatori i čitava politička elita. Godišnja
predsjednička poslanica politički je neizmjerno značajan događaj, budući da se u njoj iznosi
koncepcija razvoja zemlje.
Tekst govora već smo odavno pripremili. Smatrao sam ga iznimno važnim, budući da prvi
put nakon izbora izlažem svoj program djelovanja Federalnoj skupštini i naciji. Štoviše, to će
biti moje prvo pojavljivanje u javnosti nakon tako dugog odsustva zbog operacije i
postoperativnog oporavka. Kako će se završiti? Samo je manji dio okupljenih želio vidjeti
Jeljcina zdravog. Sama moja pojava već im je dovoljno išla na živce. Kad sam ušao, među
okupljenima je nastalo komešanje. Neki su vikali. Nisam obraćao pozornost. Komunisti su
uvijek imali isti repertoar. Nevažno. Ono važno bilo je da sam potpuno samouvjereno govorio
svojoj državi.
Poslanicu sam naslovio: »Red u vlasti - red u državi«. Glavna teza bila je da zemlju treba
voditi vlada, a ne okolnosti. Došlo je vrijeme da se u vladi, kao i posvuda, zavede red. A to ću
ja provesti. Vlada je dokazala da nije sposobna raditi ako predsjednik na nju ne viče. Većinu
zadanih obećanja o rješavanju socijalnih pitanja nisu ispunili. Stoga se mora promijeniti sastav
i struktura vlade. U nju se mora dovesti stručne i energične pojedince. Također, potrebna nam
je i reforma zakona. Zakonodavstvo donosi zakone koji služe samo užim interesnim
skupinama. Iako je većina zastupnika shvaćala da će određeni zakoni štetiti Rusiji, ipak su ih
izglasali.
Naposljetku sam opisao kako sam jednom prilikom primio pismo upravo od ove Federalne
skupštine kojoj sam se obraćao, o potrebi izgradnje parlamentarnog kompleksa što bi stajalo
oko 10 trilijuna rubalja30. Ta sredstva bila bi dovoljna da se isplate svi zaostaci plaća svim
učiteljima i liječnicima u državi31. Nisam pristao na tako nepotrebno rasipanje.
Govor je trajao oko pola sata. Sa svakom riječi osjećao sam se malo bolje. Ponovno sam
otkrivao vlastiti glas. I bio sam gotovo siguran da sam otkrio kakve to oštre političke poteze
moramo povući. O tome sam razmišljao mjesecima. Bio sam gotovo potpuno siguran. Još
samo malo vremena...
Ranije te zime slušao sam govor patrijarha Alekseja, glavara Ruske pravoslavne crkve. U
svojoj božičnoj propovijedi upućenoj svim ruskim pravoslavnim vjernicima naglo je prešao na
politiku, nazvavši neisplaćivanje plaća i mirovina grijehom. Neočekivana uporaba te riječi
zaboljela me do srži. Aleksej i ja oduvijek smo održavali prijateljske, gotovo srdačne odnose. A
sad mi je riječ grijeh poput zvona brujala u glavi. Točno, zaostale plaće su problem, velik
problem. Priznajem, bilo je ekonomskih poteškoća. Ali, sasvim iznenada izleti, izravno i grubo:
»grijeh«. Istog trenutka uslijedila su pitanja: Čiji grijeh? Moj?
Dok sam ležao s upalom pluća, razmišljao sam o drugom naraštaju političara. Trebali su
ranije doći na vlast, daleko ranije nego što sam to predvidio. Ako neki drugi ljudi ne uđu u
političku arenu, bit će prekasno. Grijeh nije to što se u čitavoj državi provode reforme; grijeh je
što sve to teče previše sporo.
U Kremlju sam se sastao s premijerom Černomirdinom kako bih raspravio ta pitanja. Rekao
sam mu da smatram kako je društveni sektor u krizi, a da je neisplaćivanje plaća znak
produžene bolesti vlade. Iako je Černomirdin izgovorio sve što je trebao, i obećao sve što je
morao, iz njegovih sam odgovora osjetio da je premoren. Iscrpila ga je neprekidna napetost i
nesposobnost da riješi nakupljene
30Tijekom Jeljcinove vladavine vrijednost rublje drastično se mijenjala. 1995. i 1996.
kolebanja je ograničila vlada koja je nekoliko puta utvrđivala tečaj od 4-6 rubalja za 1 američki
dolar. Na dan Jeljcinove poslanice (6. ožujak 1997.), službeni tečaj bio je šest rubalja za dolar.
U studenome 1997. Jeljcin uvodi »nove« rublje, tako da od 1. siječnja 1998. Središnja banka
Rusije određuje srednji tečaj za razdoblje od tri godine (1998.-2000.) na vrijednost od 6,2 rublje
za dolar. Ipak, u kolovozu 1998. godine Središnja se banka ponovno vraća na slobodno
tečajno kretanje. Zbog tih složenih kolebanja odnosa valuta u knjizi se sve vrijednosti navode u
rubljima. U vrijeme izlaska ove knjige, odnos je bio oko 28 rublji za 1 dolar.
31 Odmah nakon mojeg govora Jegor Strojev i Genadij Seleznjov ogradili su se od tog
pisma pokazujući izrazitu nelagodu. Tvrdili su da je to pismo samo nedovršeni nacrt koji je do
mene stigao sasvim slučajno. - Autor
probleme. Černomirdin se nikad nije pokušavao isticati. Nikad nije igrao neke svoje igre. U
tome je ležala njegova snaga. Sve je te godine stajao uza me kao iznimno častan, savjestan i
odan suradnik. Pokušao se odalečiti od svih kremaljskih zakulisnih igara. Njegovo je područje
bila ekonomija, ali kad je ustrebalo - 1993., na početku rata u Čečeniji, kao i tijekom onih
događanja u Budjonovsku - u potpunosti me podržavao. Vjerojatno mu, u nekom ranijem
razdoblju, nisam dao priliku da se dokraja razvije kao nezavisan političar. Sad je za žaljenje
bilo prekasno. Svojom čvrstom ruskom pojavom, narodskim, izravnim načinom govora,
blistavim osmijehom, srdačnim humorom i nekom iskonskom mudrošću, Černomirdin se
ukorijenio u rusku političku scenu. U razdoblju političkih kriza kao premijer bio je nezamjenjiv.
Ipak, činilo mi se da je to razdoblje nepovratno prošlo s izborima 1996. Počelo je novo
razdoblje, razdoblje izgradnje, ekonomskog proboja.
Uistinu sam želio pomoći Černomirdinu da stvori vladu koja bi preokrenula ekonomske
tokove. Čečenski je rat, koji nam je crpio tolike snage, završio. Iza nas su ostali i parlamentarni
i predsjednički izbori. Sad smo trebali krenuti. Država se umorila od čekanja, od nesigurnosti,
od manjka imalo ozbiljnijih napora da se stanje promijeni nabolje.
Nisam mogao Černomirdinu osobno predbacivati za to što ekonomija stoji na mjestu. Ipak,
nisam mogao zanemariti ni događaje u državi. Proizvodni kapaciteti stare Rusije - neučinkovite
manufakture i kolektivistički agrarni sustav - nisu se uklapali u ovaj novi život. Samo,
Černomirdinova su baza bili upravo ti, takozvani, direktorski korpusi, ljudi koji su upravljali
mrtvim ekonomskim granama. Nije mogao shvatiti da će samo novi menadžeri, s novim
načinom razmišljanja, socijalističku ekonomiju izvući iz te močvare. Vrtjeli smo se u začaranom
krugu - ruski ulagači odbijali su ulagati u zastarjelu proizvodnju, a samo je malen dio privrede
djelovao po načelima tržišta. Sve je to drastično umanjivalo mogućnosti razvoja ekonomije u
koju je ulazilo i bankarstvo.
Zapravo, nije sve bilo tako crno. Zahvaljujući domaćim i inozemnim zajmovima, prodajom
sirovina i ruda, povećanjem golemog domaćeg maloprodajnog tržišta, i nastankom klase
poslovnih ljudi koji su stvarali radna mjesta, država je doprla do stanja takozvane stabilizacije.
Samo, u Rusiji stabilizacija ne znači i stabilnost.
Černomirdinova je vlada, koju je sastavio odmah nakon izbora 1996., više od pola godine
samo masirala ekonomiju. Na nesreću, profesionalci koje je Černomirdin postavio na vodeća
mjesta jednostavno se nisu mogli složiti. Ta je vlada imala smjele projekte, hrabrost i dobre
namjere, ali ju je bilo teško nazvati skupinom istomišljenika
koje povezuju zajednički koncept i temelji reformi. Po sovjetskim je mjerilima bila
dobronamjerna, promišljena i prilično mudra vlada. No, sve te vrline do izražaja dolaze samo u
ekonomski stabilnom okružju. U stvarnosti sve je bilo drugačije. Lavina dugova i proračunskih
deficita nezadrživo je rasla. Štoviše, budući da država nije mogla otkupljivati proizvode tvornica
oružja, radnici su ostajali bez plaća; budžet lokalnih vlasti nije pokrivao rashode liječnika i
učitelja, zdravstvene skrbi i pomoći starijim osobama.
Postajalo je sve jasnije da prva Černomirdinova vlada nije sposobna riješiti bujicu
ekonomskih i socijalnih problema u državi. Poslužit ću se metaforom s kojom sam u to vrijeme
bio iznimno blizak - pacijentu je trebala kirurška intervencija. Kao prvo, nismo više mogli
opravdavati izvorni naum privlačenja nevladinih dužnosnika i profesionalaca u vladinu službu.
Vladimir Potanjin, koji je u ljeto 1996. prihvatio imenovanje vicepremijera za ekonomiju i
planiranje, trebao je utvrditi dugoročna pravila za reguliranje ruskog biznisa i njegovog odnosa
s vladom. Potanjin je prva osoba iz poslovnog vrha koji je došao raditi za vladu. (Ta je praksa
sad uobičajena - svi su već zaboravili kako je prvim poslovnim ljudima bilo teško u politici.)
Nitko nije znao kako bi spojio - na jednom stolu i u jednoj glavi - upravljanje i interese golemih
privatnih poduzeća koja su s državnom ekonomijom povezivale tisuće veza.
Potanjin je pokazao iznimnu hrabrost i ustrajnost. U ONEK-SIM-u, svojoj banci (ustvari, u
vlastitoj kući, gdje se nalazila uprava), odlučivao je on, a odluke su se izvršavale unutar
dvadeset četiri sata. Ali, u Kremlju, zbog spore vladine mašinerije, morao bi provesti mjesece
usklađujući samo jednu odluku. Potanjin je vlastitim novcem plaćao unajmljene, skupe
specijaliste koji su vladi pripremali potrebne dokumente - zakone, odluke, naputke. Za njega je
bila prava muka promijeniti metodologiju i uobičajen način rješavanja problema. Morao je čak
promijeniti i stil života - svoju finu kuhinju zamijenio je ofucanom kafeterijom u Bijeloj kući. U
nekim bi mu pitanjima vlada izašla u susret, dopuštajući mu da se vozi svojim automobilom i da
iz banke dovede svoje vlastito osiguranje. Ipak, i dalje mu je bilo teško.
Černomirdin se nikad nije složio s Potanjinom jer je smatrao da novi vicepremijer previše
aktivno brani interese vlastite banke. Naposljetku je Černomirdin zatražio Potanjinovu smjenu.
Do početka ožujka Černomirdin i ja složili smo se da Čubajisa, tada ravnatelja
predsjedničke administracije, vratimo u kabinet ministara. 17. ožujka potpisao sam ukaz kojim
potvrđujem njegovo imenovanje za vicepremijera. Čubajis je poludio od sreće što se vraća
ekonomiji. U administraciji je radio dobro, ali bi vječno ponavljao:
»Ovo nije posao za mene.« Uvijek sam smatrao da samo jedan Čubajis u vladi nije
dovoljan; stoga sam odlučio da Černomirdinu nađem još jednog zamjenika. Trebala mi je jaka
politička figura. Za to mi se mjesto činio prikladnim Boris Njemcov.
Njemcov, guverner pokrajine Nižegorod, bio je prilično omiljen u svojoj rodnoj volškoj
pokrajini kao i u cijeloj Rusiji. Svojim dolaskom na moskovsku scenu mogao bi vladi donijeti
novu zalihu povjerenja i popraviti političku klimu u zemlji.
Savršeno - morao sam Cernomirdina ojačati s dvije strane, pokrenuti ga, pokazati mu da
ima podršku. Trebalo je već jednom dobro uzdrmati političku pat-poziciju od koje se narod već
umorio. Kao što je netko primijetio, trebala nam je promjena scene. Uobičajeni Čubajis i
uobičajeni Černomirdin - to je jedan prizor. Ali dvojica mladih, nasrtljivih i agresivnih (u
pozitivnom smislu) vicepremijera koji su u trenutku Cernomirdina okružili sustavom visokog,
neprekidnog i pozitivnog pritiska - to je bilo nešto sasvim drugo.
Dugo vremena mladi su ljudi odlučno odbijali ući u kremaljsku vladu. Aktivno su se
odupirali svakoj javnoj službi.
Netom nakon drugog izbornog kruga 1996., Čubajis mi je bio rekao: »To je to, hvala vam.
Čeka me mnogo posla, i nemam se namjeru vraćati u vladu. Hvala vam što ste vjerovali u
mene, ali ipak ne bih.« A tad sam želio pozvati Čubajisa da radi kao ravnatelj predsjedničke
administracije. Zatim mi je pala na pamet nova ideja - na to mjesto postaviti Igora Malašenka,
direktora televizije NTV. Samo i on je, čvrsto iako uljudno, odbio poziv. Vjerojatno osobne
okolnosti. Njegova supruga koja živi u Londonu upravo je rodila, a Igor je želio biti uz obitelj.
Nisam ga pokušavao odgovoriti.
Još jednom smo se vratili na Čubajisovu kandidaturu. Čubajis je bio izrazito svjestan da
nećemo postići ništa ako se nastavi međusobna borba između raznih skupina u Kremlju.
Trebala nam je čvrsta vertikalna os, od predsjednika naniže, na čijem je drugom kraju osoba
koja neće pokušavati zadobiti utjecaj. Čubajis je to shvaćao, ali se i dalje premišljao.
Naposljetku sam mu rekao da idem na operaciju, i da moram biti potpuno siguran da
tijekom mojeg izbivanja neće doći ni do kakve krize. Čubajis je shvatio. Prihvatio je.
Slučajno se tamo zatekao još jedan pripadnik naraštaja mladih političara koji je odbio moj
poziv da dođe raditi u vladi - Grigorij Javlinski. U ljeto 1996., kad je Čubajis vodio analitičku
skupinu tijekom kampanje, aktivno se savjetovao s Javlinskim. Da je u tom trenutku Javlinski
pristao podržati me u drugom izbornom krugu i nadići vlastiti oprez u izboru saveznika, možda
bi čitava povijest
naših reformi izgledala drugačije. Ali, Javlinskome je bilo važnije zadržati političku čistoću.
Nije uviđao da mu je to prilika da svim svojim protivnicima dokaže kako je moguće živjeti čiste
savjesti. Nisam se želio cjenkati s položajem premijera, ali sam bio voljan proučiti njegov
program.
Njemcov je, ustvari, bio najtvrđi orah. »Zašto sam vam potreban u Moskvi?« upitao je
Čubajisa u proljeće 1997. »Mislim da bih vam više bio od pomoći u Nižnjem Novgorodu.«
Bez obzira što i koliko mu govorili o reformama, i dalje je tvrdoglavo ponavljao: »A tko će
provoditi reforme u Nižnjem?«
Čubajis se umalo izderao na njega: »Ako si već toliko pametan i kritiziraš nas, onda barem
ponesi dio odgovornosti.«
Njemcov se ipak vratio kući. Kakva tvrdoglava narav. Podsjeća me na mene.
Tada smo došli na ideju da Njemcova nagovori Tanja tako da ga posjeti u Nižnjem.
Shvatila je podtekst koji joj nisam morao izreći naglas - ovo je tvoja skupina mladih i
novopridošlih. Idi tamo i raščistite to među sobom.
Tanja je htjela odmah krenuti. Samo, u to doba dana za Nižnji Novgorod nije bilo ni
zrakoplova ni vlakova. Tanja je rekla da ide autom. Valentin Jumašev nazvao je Njemcova i
javio mu da je Tanja na putu. Njemcov očito ili nije vjerovao, ili nije shvatio - uostalom, malo tko
se usuđuje voziti noću sedam sati, po našim cestama. Tako se zaprepastio kad mu je kasno u
noći zazvonio telefon i kad se javila Tanja.
»Tatjana Borisovna,« iznenađeno je progovorio, »gdje ste?«
»U Kremlju.«
»Kakvom Kremlju?« upitao je Njemcov.
»U ovom vašem Kremlju, u Nižnjem«, odgovorila je Tanja32.
Kad je u svojem uredu ugledao predsjednikovu kćer, Njemcov je shvatio da naša ponuda
nije nimalo neozbiljna. Konačno je prihvatio imenovanje, ali je prije toga uslijedio dug
razgovor.
Kad je Čubajis iz predsjedničke administracije prešao u vladin kabinet, u nekoliko smo
dana morali pronaći njegovog zamjenika. Tada sam odlučio porazgovarati s Valentinom
Jumaševim.
»Borise Nikolajeviču,« odgovorio je, »kao prvo, nemam dovoljnu političku težinu. Drugo,
nikad nisam radio u javnim službama. Svi znaju da sam vaš i obiteljski prijatelj. Imenovanje bi
ih moglo malo zateći.«
32Kremlj na ruskom znači tvrđava. U Nižnjem Novgorodu sjedište vlade nalazi se također u
Kremlju, kao i u Moskvi.
Pažljivo sam ga poslušao i rekao da ću razmisliti o njegovim razlozima. Nisam mogao dugo
razmišljati, budući da sam već bio potpisao ukaz o Čubajisovom imenovanju u kabinet. Iako
sam želio da Jumašev prihvati posao, bio sam zabrinut. Naravno da je talentiran novinar i
sjajan analitičar. Uz mene je bio još od 1987., i bio je pripravan raditi danonoćno. Ipak,
administracija je golem pogon s vlastitim tradicijama i procedurama. Poprilično birokratskima.
Jumašev se opirao tiho, ne onako bučno kao Njemcov ili Čubajis. Ipak, tvrdoglavosti mu
nije nedostajalo. Nije se želio odreći svoje voljene slobode. Koliko mi je poznato, Tanja i
Čubajis doveli su ga pred zid i rekli da im je dosta slušati njegove savjete sa strane. Došlo je
vrijeme da uprlja ruke i uleti u borbu.
Svaki mladi političar imao je svoje razloge da odbije moju ponudu. Čubajisu je bilo
psihološki teško vratiti se na vlast nakon one skandalozne ostavke 1995. Ni Njemcov, a ni
Šišujev, bivši gradonačelnik Samare koji je također postao vicepremijer, nisu željeli napustiti
svoje pokrajinske korijene gdje su bili toliko uspješni. Iz osobnih, kao i profesionalnih razloga,
nisu željeli požurivati s premještajem u Moskvu. Valentin Jumašev nije bio spreman prihvatiti
ulogu javne osobe.
U tom je naraštaju postojao još jedan razlog za oklijevanje. Svi ti ljudi koji su odrastali
sedamdesetih i sazreli tijekom osamdesetih nikad nisu ni sanjali da bi se jednog dana mogli
popeti toliko visoko. Vlast su smatrali datošću jedne potpuno drugačije kaste - sijedih i ćelavih
ljudi s velikim trbusima, partijskih glavešina koji su prošli godine školovanja u Centralnom
komitetu Komunističke partije ili u pokrajinskim komitetima. Perestrojka nije uspjela promijeniti
taj stav. Naime, Gorbačov se nije previše žurio oprostiti od svojeg starog aparata. Sovjetski
kompleks inteligencije, ljudi vezanih uz intelektualni rad, bio je i ovdje vidljiv - vjerovali su da
vladati mogu samo ljudi debele kože i čeličnih živaca. Pokušao sam ih uvjeriti da nisu u pravu.
Unatoč tome, mladi se Jeljcinov tim nije mogao dokraja osloboditi te nelagode. Sjećam se kako
se Jumašev jednom našalio: »Borise Nikolajeviču, znate, taj život nije za mene. Osjećam se
kao kad je Tvvainov prosjak dobio u ruke državni pečat. Neću njime drobiti orahe, ali
povremeno poželim da i to mogu.«
Kad se sve konačno sastavilo, tim iz 1997. nije bio samo nakupina različitih ministara,
vicepremijera i ostalih vođa. Nakon nekoliko mjeseci okrutno napornog rada, individualci su se
pretvorili u istinsku skupinu istomišljenika. Ponekad bi u nedjelju otišli na izlet na Jumaševljevu
daču, pekli ćevapčiće i pjevali oko logorske vatre. Pokušavali su izbjegavati razgovore o
politici i ekonomiji - o tom su već dovoljno razgovarali tijekom tjedna. Šišujev i Jumašev svirali
su
gitare i pjevali balade koje su napisali najslavniji ruski bardi - Oku-džava, Vizbor i
Gorodnjicki: »Atlant pridržava nebo/svojim kamenim rukama.« Kad su završili, negdje u
podsvijesti osjetili su kao da su i oni Atlanti. Čubajis, pravi romantičar, znao je sve pjesme. Ali,
budući daje bio malo težak na ušima, samo bi recitirao stihove. Njegova supruga Masa, uvijek
lijepa i stroga, nije podnosila te pjesme, te je pored vatre sjedila samo zbog ljubavi prema
suprugu.
Na tim su izletima supruge viših moskovskih dužnosnika savjetovale supruge novopridošlih
- kako se smjestiti u Moskvi, u koje škole upisati djecu, kako se nositi s poplavom nevolja, i sve
ostale ženske tajne.
Maksim Bojko, vicepremijer zadužen za privatizaciju, obično ne bi dočekao ćevapčiće.
Supruga mu je nedavno rodila pa je jurio kući da bi bio s obitelji. Boris Njemcov dovodio bi
čitavu obitelj, među kojima i ljupku trinaestogodišnju kćer, Žanu. Budući da su tek stigli iz
Nižnjeg, u Moskvi još nije imala prijatelje. Tata ju je vodio posvuda da ne bi bila tužna.
Zadovoljni, prepričavali bi mi sve pojedinosti sa svojih nedjeljnih sastanaka. Čak su me i
pozvali na ručak, da zapjevam s njima i malo se opustim. Ipak, nisam im želio kvariti zabavu
jedinog slobodnog dana.
Anatolij Čubajis bio je zamašnjak kampanje 1997. U vladu je doveo gomilu novih ljudi i
spojio ih u jedinstvenu snagu intelekta i volje. Bio je sposoban uspostaviti oštru stegu unutar
skupine. On je bio tvorac ideja.
Ipak, veza između Čubajisa i njegove skupine sa mnom bila je Tanja. Tanja me
izvještavala o idejama, raspravama i pojedinostima svačijeg stava. Organizirala je neslužbene
razgovore i sjednice na kojima se raspravljalo o najsloženijim političkim i ekonomskim
problemima. Sa strane sam promatrao čitav proces; sviđalo mi se kako rade zajedno. Bio sam
im pokrovitelj i iskreno sam suosjećao s njima. Bila mi je draga njihova mladenačka energija i
njihova glad za rezultatima.
Iako je Černomirdin sudjelovao u nagovaranju Njemcova da se pridruži vladi, osobno je bio
oprezan u cijeloj toj stvari. Čubajisa je poznavao dobro, no Njemcova nije. U mojoj televizijskoj
poslanici u kojoj sam govorio o mladim reformatorima koji ulaze u vladu, dodao sam primjedbu
na Černomirdinovu adresu: »Ne plašite se, Vik-tore Stjepanoviču. Oni vas neće rušiti s vlasti.«
Černomirdin se uznemirio i počeo nazivati pisce govora želeći saznati otkud je iznikla ta
rečenica. Oni su bili šokirani jednako kao i on. Rečenica nije bila u posljednjoj, odobrenoj
inačici. Naravno,
napisao sam je sam trenutak prije snimanja, usprkos protivljenju mojih pomoćnika.
Pribojavam se da je Černomirdin u njoj naslutio nekakvu kremaljsku spletku. Nije vjerovao da
sam je napisao ja, iako jesam. Samo sam mu želio odaslati jednu jednostavnu misao: ne
plašite se, Viktore Stjepanoviču. Samo se ne plašite. I to je sve.
Černomirdin je postupno prihvaćao novo stanje. Shvatio je da skok u reforme ne može
ostvariti bez tih hrabrih, uznemirujućih (ponekad i neugodnih), mladih ljudi. Ekonomija je,
uhvaćena između Scile i Haribde tržišta i neprekidne političke krize, zahtijevala radikalnu
pretvorbu i potpuno nov pristup. Shvatio sam da bi ova nova vlada mogla biti nestabilna,
podložna trenutnim hirovima i strastima. Ipak, taj smo rizik morali preuzeti kako bismo se izvukli
iz privrednog živog blata. »Izvidnički tim« bio je spreman. Samo su čekali moj znak da pokrenu
svoje veličanstvene planove. Nisam znao hoće li netko od njih preživjeti u vladi tijekom sukoba
koji su nas čekali. Nisam znao tko će očuvati svoje mjesto, a tko će se morati rastati sa svojim.
Vjerovao sam jedino u njihovu prodornost i strasnu žudnju za pobjedom.
Kad su, kako su ih novine okrstile, »mladi reformatori« počeli raditi u vladi, javnost je
osjetila istinsku nadu. Svi su redom, od iskusnih biznismena do seoskih bakica, pažljivo slušali
što to pričaju »onaj crvenokosi i onaj kuštravi«. Njemcov je, govoreći uvijek otvoreno i živo,
uvijek spreman na šalu, svojim rejtingom u javnosti ubrzo prestigao Lebeda, Lužkova, pa čak i
Zjuganova. Njemcov je u nekim ruralnim područjima potukao samog vođu komunista! »Boris
Njemcov napada Zjuganova po selima!« veselo je uzvikivao Čubajis.
Kad bismo se nas četvorica - Černomirdin, Njemcov, Čubajis i ja - sastali, primijetio sam da
bi se dva vicepremijera ponašala veoma različito. Čubajis je govorio uljudno i oprezno,
pokušavajući pokazati potpunu solidarnost s Černomirdinom, budući da njih dvojica shvaćaju
ekonomiju. Njemcov nije priznavao nikakvih pravila. Njegov pomalo neuljudan ton izluđivao je
Černomirdina koji bi se uznemirio i počeo me zbunjeno pogledavati. Izraz lica govorio je:
»Mislim da Njemcov griješi.«
Te smo sastanke održavali redovno, gotovo svakog tjedna. Ako bih bio na odmoru,
Njemcov ili Čubajis dolazili bi ravno u moju rezidenciju zajedno sa svojim stručnim timom i
upoznavali me s prijedlozima najnovijih odluka. Pokušavao sam pojmiti kako svoju
mladenačku gorljivost spajaju s toliko zrelom sviješću o vlastitoj svrsi. Čubajis i Njemcov
dopunjavali su se savršeno. Izgledali su kao nerazdvojan par.
U to smo vrijeme načinili nekoliko zakašnjelih ukaza i odluka za vladu. Jedna od njih bila je
odluka o utemeljenju natjecateljskog
sustava između privatnih tvrtki koje su državi isporučivale robu -bez obzira bio to šećer za
bolnice ili hrana za vojsku. Sad su se tvrtke morale nadmetati da dobiju ugovore s državom,
dokazujući kakvoću svoje robe i nudeći je po najnižim cijenama. Samo one tvrtke koje su
državi ponudile najpovoljnije uvjete dobivale bi ugovor. Tim smo ukazom začepili veoma
važnu zakonsku rupu koja je omogućavala zloporabu.
Čubajis i Njemcov svojim su glavnim zadaćama učinili čišćenje pijavica iz državne riznice,
transparentnost protoka novca, te zaštitu vladinih odluka od tajnih dogovora i dvostrukog
knjigovodstva. Energija kojom su se dva mlada reformatora uhvatila ukoštac s tim zadaćama
doslovno me zadivila. Naravno, prirodno je da su ponekad i griješili. Među tim slučajevima je i
onaj sa nesretnim bijelim hlačama koje bi teško ušle u državni protokol, a koje je Njemcov
imao na sebi prilikom susreta s azerbejdžanskim predsjednikom Heidarom Alijevim. Te su
hlače ušle u povijest novije ruske diplomacije.
Jedna prilično komična pogreška dogodila se unutar plana da se birokrate natjera da se
voze u automobilima ruske proizvodnje. Njemcov je, naravno, imao najbolje namjere. Zašto
bismo razbacivali proračunska sredstva na njemačke ili talijanske automobilske divove? Zašto
ruskim birokratima kupovati Audije ili Fiate, kad možemo kupiti naše domaće Volge ili
Moskviče? Njemcovu je to palo na pamet kad se vratio u svoj rodni Nižnji Novgorod i spazio
rusku Volgu, parkiranu pokraj uvezenih Mercedesa i BMW-a. Odjednom je shvatio da, ako
sami ne pomognemo našim domaćim proizvođačima automobila, to nitko drugi neće učiniti.
Birokrati su se zgražali. Nisu se željeli voziti u ruskim automobilima koji su se neprestano
kvarili, za što se nije moglo kriviti njih. Domaći auti zimi ne pale, a ljeti prekuhavaju. Ideja je
bila sjajna, ali joj se spremala propast. Sam Njemcov Mercedes je zamijenio Volgom, te došao
k meni da mu pružim podršku. Obećao sam ga podržati i riječju i djelom.
U to sam vrijeme pripremao govor za radio na temu »Kupujte rusko«. Želio sam narodu reći
da postoje ruski proizvodi kojima se možemo ponositi, a država mora dati sve od sebe kako bi
pomogla ruskim proizvođačima koji proizvode robu visoke kakvoće. Zamolio sam svoje pisce
govora da ubace i rečenicu o Njemcovljevom prijedlogu za automobile, koja će govoriti da će
vlada svoja proračunska sredstva trošiti na naše ruske proizvode, u slučajevima kad su oni po
svojoj kakvoći usporedivi s uvoznima.
Tad sam svojem šefu osiguranja rekao da ću se odsad voziti u ZIL-u, a ne u Mercedesu.
Iskreno rečeno, kad sam izašao iz Kremlja
i ugledao taj bolno poznati ZIL, prokleo sam samoga sebe. Još iz doba Politbiroa mrzio sam
taj model ZIL-ovih automobila koji je narod okrstio imenom »članomobil«, jer su se u njemu
vozili samo članovi Politbiroa. Ipak, ništa nisam mogao učiniti - morao sam podržati mlade
reformatore.
Njemcovljevi suradnici i predsjednička administracija nastavili su sabotirati njegove napore.
I još gore, ni svoje prijatelje nije mogao natjerati da slijede njegov primjer. Njegov se ruski
automobil pokvario, pa je neprestano morao uzimati zamjenska vozila. Vrhunac priče došao je
kad mu je Volga prekuhala i stala nasred ulice. Njemcov je izašao iz auta. Pokraj njega su
prolazili vozači i rugali mu se. U to ga je vrijeme poznavala čitava država. A on je stajao pokraj
svojeg zadimljenog, pregrijanog automobila.
Ja sam se neko vrijeme časno vozio u tom ZIL-u. Tad sam odlučio prekinuti muke i s
olakšanjem se vratio u Mercedes. Ideja je bila dobra, no ruski automobili nisu - barem ne još.
Tijekom 1997. ekonomija je počela pokazivati znakove rasta. Bila je to naša prva pobjeda.
Iako ne i konačna, bila je pobjeda. Čubajisov tim mladih ekonomista svoje je ciljeve sročio
jasno i precizno. To su takozvanih sedam zadaća vlade: do 1. siječnja 1999. donijeti i
primijeniti novi porezni zakon; postupno smanjivati proračunski deficit i donijeti zakon o
proračunu; privatizacijom stvoriti klasu učinkovitih poslodavaca i vlasnika; utvrditi postupak za
proglašavanje stečaja; započeti reformu mirovinskog sustava; usporiti stopu rasta cijena;
smanjiti isplativost državnih obveznica; započeti zemljišnu reformu, i tako dalje.
Boris Njemcov uhvatio se druge važne zadaće - reforme javne potrošnje. To možda zvuči
dosadno, ali utječe na sve i svakoga i neizmjerno je važan korak u uspostavljanju normalne
ekonomije. Problem je bio što je država još u socijalističkim vremenima djelomično pokrivala
troškove grijanja, plina i struje u domaćinstvima. Gdje je država prikupljala sredstva za
subvencije? Danas je to značilo neizdrživo porezno opterećenje privrede, zbog kojeg ruske
tvrtke nisu bile konkurentne. Njemcov je iznio jednostavnu ideju - subvencije ostaju samo
onima kojima su potrebne (umirovljenicima, velikim obiteljima i slično). Za ostali dio građanstva
cijene usluga postupno će, ali neprekidno rasti.
Oleg Šišujev na sebe je preuzeo reformu socijalne službe. Iz sovjetske smo prošlosti
naslijedili raširen, ali siromašan sustav socijalne pomoći koji se nije temeljio na stvarnim
potrebama. Vlada se pripremala za prijelaz iz sustava socijalne pomoći za sve bez razlike, na
sustav ciljane socijalne pomoći najugroženijim slojevima.
Nažalost, zbog mnogih razloga, nitko se nije pobrinuo za većinu ovih, najvažnijih zadaća.
Glavna prepreka bio je bjesomučan otpor lje-vičarske Dume. Komunističkim zastupnicima koji
su imali parlamentarnu većinu odgovaralo je siromaštvo. Željeli su da država dijeli sve tako da
ljudi, poput kotačića u stroju, budu potpuno ovisni o vlasti. Kad je narod siromašan i nemiran,
uvijek će glasovati za komuniste. Ako su snažni i slobodni, nikad neće glasovati za njih. Na
nesreću, najveći dio vladinih programa iziskivao je zakonske promjene, a to je značilo dobiti
podršku Dume. Ni na koji način nisam mogao pomoći Čubajisu. Svi naši prijedlozi nailazili su
samo na sve veće zapreke.
Usprkos svemu, nova je vlada učinila sve što je bilo u njezinoj moći. U Bijelu su kuću došli
novi mladi ljudi. Čubajis je doveo iskusan tim mladih ekonomista: Kudrina, Ignjatijeva, Bojka i
ostale. Njemcov je iz Nižnjeg Novgoroda doveo neke svoje ljude, među njima mlade
menadžere Brevnova i Saveljeva, i naravno, Sergeja Kirijenka. Većina ih je tek navršila
tridesetu. Tek sad jasno uviđam da najveći dio njih nije mogao izdržati kušnju velike moći i
bezgranične odgovornosti. Ali su tada svi bili prepuni nade, a i ja s njima. Nadao sam se da
ćemo u drugoj polovici 1997. i početkom 1998. osjetiti da se u državi nešto mijenja.
Tada se dogodilo nešto što nikad ne bih očekivao - rat banaka na privatizacijskoj aukciji
telekomunikacijske kompanije Svjazinvest. Postao je udarna vijest. Aukcija je punila naslove
svih novina dok su mediji birali strane u sukobu. Svakodnevno su televizijske postaje ORT i
NTV izdavale mračna priopćenja koja kao da su govorila: »Smrt našim neprijateljima i
suparnicima.« Izvjestitelji su pružali žalostan prizor. Sjedili su prestrašeni pred kamerama,
zagledali se u »blesi-metre«, i pokušavali ne pomiješati ionako bezuman izbor riječi.
Isprva tome nisam pridavao nikakvu pozornost. Aukcije su već bile sasvim uobičajene.
Uvijek je bilo pobjednika i poraženih; netko je morao biti nesretan. Ipak, ovo je bilo nešto
neobično. Ponešto blijedi u licu, pomoćnici su me pokušavali uvjeriti da se ne događa ništa
osobito. Da je to natjecanje. Nešto sasvim obično. Dvije skupine bore se za utjecaj - klasičan
prizor iz poslovnog svijeta.
»Ali, zašto se tisak podijelio u dva tabora?« upitao sam. »Zašto svake večeri u Vremja
govore o Svjazinvestu?« Došlo je vrijeme da prodrem do srži sukoba.
Vladimir Gusinski33 bio je najzainteresiraniji za kupovinu dionica Svjazinvesta. Već je
odavno pregovarao s ljudima iz vladinih krugova koji su bili povezani s aukcijom. Također je
razgovarao i s
33 Gusinski je vlasnik Media-Mosta u kojem su veliki medijski holdinzi kao što je televizija
NTV i novinski tjednik Itogi.
vojskom, s FSB-om, i s ljudima iz FAPSI-ja, državne uprave za komunikacije, kako bi od
njih za civilnu uporabu izvukao vojne frekvencije. Uz pomoć zapadnih financijera želio je
stvoriti snažnu i suvremenu kompaniju kojom bi posluživao i gradio telekomunikacije.
S jedne strane, Gusinski je imao sve razloge da polaže pravo na otkup Svjazinvesta. S
druge, ako mu to dopustimo, aukcija će se pretvoriti u predaju. »To je ruglo same ideje
aukcije!« vikao je Čubajis. »Postoje i druge financijske skupine, drugi ulagači koji imaju
jednako pravo na otkup Svjazinvesta. Jedini kriterij pobjednika aukcije treba biti osoba koja
ponudi najviše.« Čubajisov ton nije davao mogućnost protivljenja; argumenti su mu bili
neoborivi, živi i logični. Kao i uvijek, svoj je stav branio punom snagom. Ipak, osjećao sam da
mi »otac ruske privatizacije« nešto skriva. Što to?
Kad sam kasnije čitao Čubajisovu knjigu Privatizacija u Rusiji, bolje sam razumio bit
sukoba. Shvatio sam da je Čubajis griješio, u najmanju ruku djelomično, čak i slijedeći vlastitu
ekonomsku logiku. Sustav složen poput ruske ekonomije, sustav bez presedana i analogija, ne
može se tek tako baciti u vatru da se kali. Čubajis je zagovarao ideju da bi se prijelaz iz prve
faze privatizacije, u kojoj je država prisiljena prodavati državno vlasništvo po sniženim
cijenama ruskim bankama i kompanijama, u drugu, u kojoj se javljaju pravi tržišni mehanizmi,
trebao dogoditi trenutno, gotovo bez upozorenja. Tako su glavni igrači u aukcijama, koji su se
navikli na onaj prvi model, pojurili ravno glavama kroza zid.
»Možda ne bismo trebali početi sa Svjazinvestom, budući da je izazvao tolike sukobe«,
mnogi su govorili Čubajisu. On nije odstupao. Pokušavao mi je dokazati da je to jedini način
koji će oživjeti rusku privredu. »Borise Nikolajeviču, bez ulaganja - štoviše, bez stranih
ulaganja - bez stvaranja kompanija stranim kapitalom, ne možemo napuniti proračun; ne
možemo riješiti socijalne probleme; i neće doći do onog skoka koji očekujete. Ulagače ćemo
privući samo ako su oni sigurni u transparentnost i poštenje aukcija za prodaju ruskog
državnog vlasništva.«
Nastavio je: »Ako država promijeni pravila igre, banke se moraju pokoriti jer država nadzire
nacionalno blago te je odgovorna za blagostanje svojih građana. Samo, naši su bankari
uvjereni da su oni glavni. Čak i nakon izbora i dalje će nas pokušavati iskoristiti. Trebamo im
već jednom pokazati zube! Ako to ne učinimo, nećemo postići ništa!«
Nešto kasnije postalo je jasno da je u tom ratu Čubajis talac. Koristio se nekim financijskim
grupacijama u borbi protiv drugih, poigravajući se napetostima unutar poslovne elite. Nije znao
kako se držati na distanci. Novim pravilima igre koristio se kao političkom batinom.
Čubajisa je osobito razbjesnio ogorčen otpor Gusinskog i Bere-zovskog. Mnogi su smatrali
da se aukcijom Svjazinvesta služe da nametnu svoju prevlast i politički unište ostale bankare.
Samo, upravo su Gusinski i Berezovski bili ti koji su u veljači 1996. predložili Ču-bajisu da vodi
predizbornu kampanju. Zajedno s njim stvorili su snažnu skupinu intelektualaca koji su
pridonijeli našoj zajedničkoj pobjedi. »Borise Nikolajeviču, to ne znači ništa«, rekao mi je
Čubajis, pobijajući moje argumente. »Dopuzali su vam pred noge samo zato što nisu imali
drugog izlaza; tako će dopuzati i sad.« Iako svjetonazorom tržišni reformator, svojim je
temperamentom i pristupom Čubajis bio pravi i potpuni boljševik. To me smetalo. Također su
me plašile nepopravljive posljedice takvog skandala unutar, nekoć, jedinstvene skupine.
Svaki novi zloban napis upravljen protiv Čubajisa i Njemcova, svaki novi pokušaj
podmetanja na televiziji neizmjerno su me živcirali. »Zar uistinu ne shvaćaju da takvom
politikom čvrste ruke protiv predsjednika neće postići ništa?« mislio sam, otvarajući hrpu
dnevnih novina. Zapanjili su me njihovi otvoreni pokušaji da podijele plijen vladajući moćnim
medijima.
Razmišljajući o tom razdoblju, prilično mi je jasno zašto nas je rat banaka ulovio
nespremne. Mladi su reformatori pokušavali u samo jednom skoku preskočiti veliki ekonomski
ponor. Htjeli su promijeniti pravila igre. Ali, obično se nova ekonomska pravila uvode malo po
malo. I za to postoji dobar razlog. Novi porezi, nova davanja, nove cijene najavljuju se
unaprijed kako bi im se tržište moglo prilagoditi; tek tada stupaju na snagu. Reformatori su htjeli
sve i odmah.
Tijekom izbora financijski se kapital pretvorio u politički. Banke su, izravno i neskriveno,
pokušavale utjecati na vladu. Pokušavale su vladati državom, iza leđa političara. Jedva smo
uspjeli izbjeći prijetnju državnim udarom i komunističku odmazdu, tek smo počeli nazirati
uobičajene institucije civilnog društva, kad se pojavio taj nov i opasan izazov.
U današnjoj Rusiji, a i u cijelome svijetu, riječ oligarh opisuje ruske poslovne ljude koji su
umiješani u nezakonita djela34. Ustvari,
34Takozvani ruski oligarsi ustvari su tajkuni koji su se obogatili privatizacijom nakon
raspada Sovjetskog Saveza. Najmanje je sedam vodećih oligarha: Boris Berezovski, Vladimir
Gusinski, Rem Vjakirev, Aleksandar Smolenski, Vladimir Potanjin, Mihael Kodorov-ski i
Vladimir Vinogradov. Većinom su bankari, iako posjeduju velike vlasničke udjele u industriji
nafte i plina, metalurgiji i medijima. Tijekom prvog kruga privatizacije, sredinom devedesetih,
oligarsi su na zatvorenim aukcijama po sniženim cijenama otkupljivali državne tvrtke. Kad se
ruska vlada borila da prikupi sredstva za proračun, oligarsi su spasili vladu kupujući
najvredniju rusku imovinu. Tijekom ozloglašenih aukcija zvanih »zajam za dionice«, vodeće
ruske banke posudile su vladi manje od milijardu dolara u zamjenu za velike vlasničke udjele u
najboljim industrijskim tvrtkama. Oligarsi imaju zamjetan politički utjecaj, a neki od njih čak su u
određenim razdobljima bili i državni dužnosnici.
oni nisu povezani s kriminalom. Oni nisu baruni-pljačkaši, ni glave mafljaških klanova. Oni
su predstavnici krupnog kapitala koje s vlašću vežu bliski i složeni međuodnosi. Upravo to
privlači pozornost javnosti i bujicu kritika; upravo to i novinare i istražne službe tjera da njihove
živote proučavaju pod povećalom. Utjecaj krupnog kapitala na strukture vlasti doslovno je
neizbježan u bilo kojoj državi. Samo je pitanje u kojem će se obliku taj utjecaj pojaviti. Pokušat
ću objasniti kako ja gledam na taj proces.
Kad je Rusija postala nezavisna država i započela ekonomsku transformaciju, morala je,
kao prvo, ispuniti dvije neizmjerno važne zadaće. Prvo: osloboditi cijene koje je nadzirala
država - morali smo nasilu uvesti pravo tržište, baš kao što je Katarina Velika silom uvela
uporabu krumpira. Drugo: morali smo stvoriti privatno vlasništvo. Državno vlasništvo moralo se
privatizirati. To je istovremeno bila i politička i ekonomska zadaća. Bez nje reforme nikad ne bi
bile moguće. To se moralo izvesti brzo i usprkos svim tužbama nezadovoljnika - kad se
vlasništvo dijeli nikad nisu svi zadovoljni - kako bismo time stvorili klasu posjednika, kao i
samo privatno vlasništvo.
Ako bi se novi vlasnik bivšeg državnog vlasništva pokazao nesposobnim, natjerali bismo
ga da vlasništvo proda nekom drugom, sposobnijem i spretnijem menadžeru; tako smo to radili
u Rusiji.
 Ljudi tvrde da smo državno vlasništvo prodali ispod cijene. Govore da se prodalo po
najnižim mogućim cijenama i da su postojale umjetne zapreke da bi se na tržište spriječio
prodor zapadnog kapitala.
To je čista istina. Vlasništvo smo prodali po najnižim mogućim cijenama. Ipak, i to je
relativno. Da su te tvrtke - naftne, čeličane, kemijske i tako dalje - bile u zapadnoj Europi ili u
Americi, prodale bi se po daleko višim cijenama. I, točno je daje zapadni kapital imao teškoća
pri prodoru na naše tržište. Ali da smo im olakšali prodor, Rusija nikad ne bi doživjela rađanje
vlastitih kapitalista, vlastitih, ruskih posjednika. Samo pet godina nakon pada socijalizma,
domaća se privreda očito nije mogla natjecati sa zapadnim kapitalom.
No, čak ni svote isplaćene za privatizaciju tvrtki (relativno maleni iznosi) nije bilo moguće
pribaviti u Rusiji. Otkuda je dolazio novac? U obliku zajmova koje su ruski poduzetnici mogli
podići na zapadnom financijskom tržištu. Dakle, zapravo je to bio zapadnjački novac.
Nameće se pitanje: zašto naši poduzetnici nisu mogli podići veće zajmove, tako da država
po višim cijenama može prodati svoje tvornice? Odgovor je jednostavan: nitko im nije dao više.
Tvornice su stajale točno koliko su ruski poduzetnici bili sposobni platiti u tom trenutku. Ni više,
ni manje. Stoga je u tom smislu postojalo pravo natjecanje, a cijene koje su plaćane bile su
realne i tržišne.
Do 1996. privatizirana su gotovo sva državna poduzeća. Samo ih je nekoliko prodano
kasnije, među njima i taj čuveni Svjazinvest. Do tada se Zapad plašio ulaganja većih količina
sredstava u Rusiju. Naši su poduzetnici na sebe preuzeli velik rizik. Da su 1996. na izborima
pobijedili komunisti, prvo bi, naravno, nacionalizirali sve vlasništvo. Isplativši stotine milijuna
dolara, ruskim je poslovnim ljudima bilo životno važno održati stabilnost vlade i njezin
kontinuitet.
To je bit. I to je odgovor na pitanje zašto su vlada i krupni kapital tako tijesno povezani.
U ožujku 1996. poslovni ljudi došli su mi pomoći u predizbor-noj kampanji. Nitko to nije
tražio od njih, i nitko nije preuzeo nikakve obveze. Nisu branili Jeljcina, već sebe same, svoje
poslove, mogući gubitak stotina milijuna dolara koje su ubrzo morali vratiti svojim
zajmodavcima.
Ponavljam, privatizirana poduzeća koja su otkupili od države vrijedila su manje nego da su
se nalazila u nekoj stabilnijoj državi. Dakle, što je iznad svega zanimalo naše poslovne ljude?
Politička stabilnost. Što je država stabilnija, veća je vrijednost posla, a poduzetnik bogatiji. Ako
je društvo nestabilno, ili ako su izborni rezultati nepredvidljivi, njihova ulaganja mogu postati
bezvrijedna. Stoga su poslovni ljudi voljni ulagati novac u političku stabilnost, posljedično u
politiku. To objašnjava njihovu duboku ukorijenjenost u politička kretanja u Rusiji.
Nakon izbora vrijednost čitavog ruskog tržišta i naših poduzeća višestruko je porasla.
Svjetsko je tržište reagiralo na političku stabilnost države. Vrijednost velikih kompanija
otkupljenih za stotine milijuna narasla je na milijardu i više. Dakle, oni koji ruske oligarhe
pokušavaju opisati kao primitivne perače novca koji podmićuju i samo se bogate, razmišljaju
veoma plošno.
Ipak, došao je trenutak kad je utjecaj oligarha na politiku, vladu i društvo postao štetan za
državu. Bilo je potrebno postaviti granice. Aukcija Svjazinvesta bila je jedan od tih pokušaja.
Vjerojatno u tom trenutku nisam shvaćao razmjere te pojave, kao ni njezinu opasnost. Ipak,
jedno sam shvatio: u politiku se uvukao velik novac. »Politički« novac, koji je za razvoj Rusije
bio velika opasnost. Opasnost više nisu bili komunisti, ni građanski rat ili »Teška vremena«, ili
lokalni separatizam ili naši domaći Napoleoni s generalskim epoletama. Ne, najveća prijetnja
dolazila je od ljudi s velikim novcem koji su se međusobno proždirali i time rušili čitavu
političku strukturu koju smo podigli teškim naporima.
Poslovna elita vladu je pokušavala voditi na razne načine. Neke su banke kupovale
činovnike iz ureda moskovskog gradonačelnika,
druge su surađivale s guvernerima, dok su neki (poput Berezovskog i Gusinskog) sve svoje
snage usmjerili na stvaranje snažnih televizijskih kuća i izdavačkih holding-kompanija, u biti
pokušavajući monopolizirati medije. Sjećam se kakva je bitka bjesnila oko vlasništva nad
Izvestijom, najstarijim novinama u Rusiji. Predstavnici dviju suparničkih kompanija doslovno su
lovili urednike kako bi bili prvi pri kupovini dionica.
Ta nova, nelegitimna središta moći koja su se neočekivano izrodila u tihim bankovnim
uredima, zaprijetila su drastičnom promjenom ukupne konfiguracije civilnog društva. Rusija se
nikad nije suočila s takvom pojavom. Demokratskim se vrijednostima ne može trgovati, ali su
mnogi smatrali da se upravo to može i mora činiti. Neki su novinari počeli raditi za nove
posjednike. Isprva su radili pomalo oklijevajući, a potom su to činili s puno strasti. Sve je to
teško priznati.
Čak i prije aukcije Svjazinvesta, Valentin Jumašev na moj se zahtjev sastao s Vladimirom
Potanjinom i Pavelom Gusinskim. Nakon odlaska iz vlade Potanjin se smatrao odriješenim od
moralnih obveza prema svojim suradnicima, te se svim sredstvima borio za novu poslovnu
klasu. Jumašev je predložio mirno rješenje problema, bez ratova u novinama i bez pokušaja
miniranja vlade. »Kao posljednju mogućnost pokušajte postići međusobni sporazum. Mogli
biste u Svjazinvest investirati pola-pola. Rat koji vodite opasan je za vas, ali možda je opasniji
za sve druge.« Jumaševljev prijedlog primili su hladno.
Na aukciji, 25. srpnja 1997., otvorili su dvije omotnice. Oba ulagača doveli su strane
partnere. Gusinski je doveo neke Španjolce; Potanjin je uza se imao slavnog američkog
finacijera Georgea Soro-sa. Gusinski je ponudio manje od Potanjina. Razliku između te dvije
ponude platili smo dvjema teškim krizama vlade ijednom mogućom financijskom krizom. Taj
žestoki rat bez pravila, koji je međusobno vodila poslovna elita, ne samo što je prijetio
ekonomskom propašću, već je zavladao i politikom te potkopao temelje čitavog političkog
sustava35.
U to mi je vrijeme jedan pomoćnik rekao: »Nemojte se iznenaditi ako vam za godinu dana
na čelu administracije bude sjedio general, a premijer bude komunist.« U tom mi se trenutku ta
prognoza učinila izrazito mračnom. Kasnije sam saznao da su i Gusinski i
35 Potanjin je dobio Svjazinvest ponudivši 1,9 milijardi dolara. Gusinski je tvrdio da je
aukcija namještena. U medijima koje su nadzirali Berezovski i Gusinski započela je prljava
kampanja - optuživali su članove vlade da su primali mito od Potanjina, te da su mu odavali
važne podatke. Tijekom sljedećih mjeseci rasplamsao se otvoreni sukob između najvećih
igrača u ruskoj političkoj i ekonomskoj areni.
Berezovski pokušali dokazati Čubajisu da je vlada Potanjinovoj banci, koja je u biti bila do
vrha puna vladinog novca i carinskih pristojbi (stoje bio slučaj s tvrtkom Norilsk Nickel), dala
povoljnije aukcijske uvjete. U tom slučaju, što je s tvrtkom Sibneft u vlasništvu Bere-zovskoga?
Što s Gusinskijevim NTV-om? Za svoju je postaju dobio najunosnije frekvencije. Nije li država
imala privilegije na satelitske frekvencije? Prepirka se nastavljala u beskraj.
Iako su mnogi željeli provjeriti rezultate aukcije, čvrsto sam se usprotivio. Ratoborni
poslanici, kao i ministar unutarnjih poslova Kulikov, i pravosuđa Sergej Stjepašin, govorili su u
prilog reviziji prodaje Svjazinvesta i Norilsk Nickela. Čak je i Černomirdin izrazio određene
sumnje. Ukratko, u taj su se rat uvukle najrazličitije političke snage, svaka od njih pokušavajući
stanje okrenuti u svoju korist. Smatrao sam svojom dužnošću objaviti podršku vladi. »Svađe su
završile«, rekao sam novinarima o Svjazinvestu. Nastojao sam da privredni dio vlade u tom
pitanju ima prvenstvo nad svima ostalima.
Ipak, osjećaj nemira nije me napuštao. Oštri tonovi u tisku i međusobne optužbe koje su
graničile s vrijeđanjem uništile su nam sve iluzije. Nakon aukcije, rat između vlade i financijske
elite nastavio je bjesnjeti. Zapravo, ušao je u novu fazu. Predsjednik se morao otvoreno
umiješati. Morao sam pritisnuti obje zaraćene strane. Odlučio sam sastati se s bankarima.
15. rujna u Kremlju smo održali okrugli stol. Nazočni su bili Fridman iz Alfa-banke,
Aleksandar Smolenski iz SBS-AGRO-a, Gu-sinski iz Most-banke, Mihail Kodorovski iz
Rosproma, Vladimir Vi-nogradov iz Inkombanke, i Potanjin iz ONEKSIM-a. Činilo mi se da
mjesto i vrijeme pogoduju susretu. Ljudi su se oduvijek divili Kremlju. Posjetitelji shvate da su
došli u posjet vladi, a ne nekom dragom djedici. Bankari su napeto slušali. Neki su bilježili.
Moja poruka bila je jednostavna: ako mislite da od državne riznice možete očekivati popust,
varate se. Ako želimo preživjeti, uloga vlade mora ojačati u svim područjima. Posao se mora
odvojiti od uprave. I ne trebate se plašiti financijskog nadzora.
Bankari su se naizgled složili. Svi su rekli da im je dosta sukoba. Izjavili su da su voljni
igrati po novim pravilima. Ali, primijetili su da ta pravila moraju biti dugoročna - ne mogu se
mijenjati svakih mjesec dana, ili svakog tromjesečja. »Radimo kao jedna ekipa; zaustavimo
pritisak na vladu«, rekao sam.
»Naravno, Borise Nikolajeviču«, odgovorili su.
Usprkos njihovim uvjeravanjima, osjetio sam da mi oni nisu postali saveznici. Potanjin kao
da se izdvajao od ostalih. Nikako se nisam mogao riješiti osjećaja da ima vlastite planove.
Nakon sastanka u prostoriji je zavladala neugodna tišina. Vodio sam na tisuće takvih
sastanaka. Naposljetku bi se uvijek postigao potreban ishod. Potpuno suprotne strane
morale su činiti ustupke - nisam im davao izbora. Kod bankara sam osjetio da ispod svih
obećanja i osmijeha vlada šutnja. Kao da sjedim s ljudima druge rase, ljudima koji nisu
načinjeni od čelika već od nekog svemirskog metala. Nijedna strana nije sebe smatrala
odgovornom. Nije bilo mjesta za kompromise. Nismo došli ni do jednog pravog ustupka.
Rastali smo se naizgled zadovoljni jedni drugima.
Čubajis i Njemcov odlučili su spriječiti daljnje nevolje. 4. studenog posjetili su me u
Gorkom-9. Čubajis je sastanak otvorio izjavom: »Borise Nikolajeviču, na vladu se priprema
snažan napad. Doći će do teške političke krize - zato smo došli do vas. Nadzor nad krizom drže
Berezovski i Gusinski. Moramo okončati sve nove ratove. Ako Berezovskog uklonite iz Vijeća
sigurnosti, izgubit će utjecaj. Više nitko neće mariti za njegovo mišljenje i sukob će tako
završiti.«
Pogledao sam Čubajisa i prisjetio se kako me prije samo godinu dana pokušavao uvjeriti
da Berezovskog moram imenovati zamjenikom tajnika Vijeća sigurnosti. Govorio mi je koliko je
važno tako pametne ljude pozvati da rade u vladi, iako su preko svake mjere teške osobe,
poput Berezovskog. U to sam se vrijeme slagao s njim. Što se dogodilo u samo godinu dana?
Je li Berezovski izgubio pamet ili je postao običan čovjek? Čubajisa nisam podsjećao na taj
razgovor. Znao sam da ga se sam i predobro sjeća.
Moji vicepremijeri nastavljali su me uvjeravati da Berezovski mora van iz Vijeća sigurnosti.
Tvrdili su da čovjek koji miješa biznis i politiku ne može zauzimati taj položaj. Navodili su
primjere kako je Berezovski podrivao autoritet državne vlasti. To je bilo nedopustivo.
Pozvao sam Jumaševa da prisustvuje sastanku. Pažljivo je slušao, ali nije govorio ništa.
Zatim je otvoreno rekao da se protivi smjeni - to neće smiriti sukob, već ga samo ojačati.
Oklijevao sam nekoliko trenutaka, a potom rekao Jumaševu: »Valentine Borisoviču, vaš
stav je jasan. Hvala vam. Pripremite ukaz.«
Zašto sam u studenom smijenio Berezovskog? Moje porive vjerojatno je teže objasniti nego
što se to čini na prvi pogled. Nikad nisam volio Borisa Berezovskog, ne volim ga ni sad. Ne
volim ga zbog njegova arogantnog tona, skandalozne reputacije, i zato što svi vjeruju da ima
osobit utjecaj u Kremlju. E, nema. Nikad ga nisam volio, ali sam ga uvijek pokušao zadržati u
svojoj ekipi. Paradoks? Možda. Oni koji su profesionalno vezani s politikom i vlašću shvatit će.
Mi, predstavnici ove profesije povremeno smo prisiljeni surađivati s ljudima prema kojima ne
osjećamo osobitu naklonost. Prisiljeni smo koristiti njihovu nadarenost, i njihove profesionalne
i poslovne osobine. To je bio slučaj i s Berezovskim.
Berezovski je bio neupitan saveznik. Ustvari, bio je dugogodišnji, prokušani i istinski
saveznik predsjednika i demokratskih reformi uopće. Samo, bio je težak saveznik. I sam je
izjavio u televizijskom intervjuu: »Jeljcina sam vidio samo nekoliko puta u životu.« To je istina:
imali smo nekoliko letećih sastanaka, vodili nekoliko kraćih razgovora i to uvijek službeno. Čak
su i tad ljudi Berezovskog smatrali mojom vječitom sjenom. Vidjeli su ruku Berezovskog iza
svakog poteza Kremlja. Bez obzira koga bih imenovao ili smijenio, uvijek bi se čulo isto:
»Berezovski!« Tko je stvarao to tajnovito okruženje, glas sive eminencije? Sam Berezovski.
Znao sam da Berezovski u svom klubu u poslovnoj zgradi Lo-govaza okuplja neke
utjecajne ljude - medijske moćnike, političare i bankare. Razgovori su uvijek bili zanimljivi.
Berezovski je uvijek davao zanimljive i neočekivane primjedbe. Svi bismo trebali imati njegov
talent. U tim neslužbenim razgovorima čule su se zanimljive ideje koje bi svaki put
ispremiješale figure na političkoj ploči. Najvjerojatnije su upravo ti razgovori Berezovskom
stvorili određenu važnost i njegovim riječima dale dodatnu težinu. Ipak, to su samo nagađanja.
On nije imao utjecaja. Nisu postojali nikakvi kanali kojima bi Berezovski mogao utjecati na
mene, predsjednika.
Čim bi se stanje usijalo, Berezovski bi pobjegao na televiziju i izjavljivao: »Ja sam
nepokolebljivo protiv toga, i vjerujem... uvjeren sam...« Svaki put bi za svoja nagađanja dobio
veliku količinu medijskog vremena. A ljudi bi pomišljali: »Eto, to je osoba koja uistinu vlada.«
Bio sam umoran i osjećao sam mučninu pri spomenu njegova imena. Čubajis i Njemcov dali
su mi opravdanje da se riješim svoje omražene »sjene«.
Neće biti lako. Slutio sam da će Čubajisu ubrzo odletjeti glava. Moj me predosjećaj nije
iznevjerio. Berezovski je brzo uzvratio. U nekoliko je sljedećih dana izveo najnoviji napad na
vladu mladih reformatora. Njegov novinarski tim učinio je sve kako bi Čubajisa u javnosti
prikazao nepoštenim skorojevićem. Samo je nekoliko ljudi u državi znalo da Čubajis ustvari
plaća cijenu vlastitih načela koje je branio punom snagom uvjerenja; sasvim prikladno
najliberalnijem »boljševiku«.
Događaji su se brzo smjenjivali. Ministar unutarnjih poslova Kulikov dobio je podatke o
knjizi Privatizacija u Rusiji. Kopiju ugovora sakrili su u izdavačkoj kući Segodnja. Autori knjige
- Čubajis, Bojko, Mostovoj i Kazakov (zamjenik šefa administracije) - trebali su, svaki, dobiti
honorar od 90000 dolara. Tisak je vrištao: mito i korupcija! Zahtijevao sam da trenutačno
smijene Kazakova. Zatim je došao red na druge.
SL_
Čubajis mi je napisao pismo u kojem tvrdi da se, unatoč tome što je knjiga prilično točna -
već se bila pojavila u prodaji - i što je ugovor sasvim u skladu sa zakonom, on osobno osjeća
krivim. Nije razmišljao o reakciji javnosti na visinu honorara. Na sebe je preuzeo moralnu
odgovornost za taj slučaj. Nakon toga naši su se susreti prorijedili.
Skandal s knjigom bio je težak udarac, i za mene i za vladu. Čitav Čubajisov tim dao je
ostavke na položaje u predsjedničkoj administraciji i Bijeloj kući. Čubajis je smijenjen s
položaja ministra financija, ali je i dalje ostao vicepremijer. Njemcova je zamijenio Ser-gej
Kirijenko na položaju ministra za naftu i energetiku, ali je i Njemcov zadržao položaj
vicepremijera. Budući da je sva pozornost bila okrenuta »knjiškom skandalu«, jedva daje itko
primijetio smjene.
Došao je trenutak da razmislim o Anatoliju Čubajisu. Čubajis je pokazao nevjerojatnu
nadarenost da u kratkom vremenu stvori niz smrtnih neprijatelja. To je bilo nemoguće
racionalno objasniti. Tu pojavu nisu mogli objasniti ni njegova priroda, ni njegova povezanost s
privatizacijom koja je cijelo to vrijeme bila crvena krpa pred očima postsovjetske javnosti.
Daljnja Čubajisova karijera pokazala je da nije važno koji posao radi (u elektroprivredi, na
primjer), svakako će se posvađati. A sad, ono najčudnije: upravo su ga zato ljudi poštovali.
Mrzili su ga, plašili su ga se, ali su ga i dalje poštovali. Po njemu su pljuvali odasvud - bio je
najomiljenija meta komunistima, liberalnim novinarima, čak i dijelu inteligencije te nekim
poslovnim ljudima. Sam znam da političar ne može ugoditi svima, da ga neće svi milostivo
prihvatiti. Ako je političar realan, ako je istaknuta pojava, uvijek će kod nekoga probuditi
napadaj očajničkog bijesa, bez obzira bio taj četrdesetogodišnjak iltheki mladac. Čubajis je u
sebi s lakoćom spajao zrelu usredotočenost s mladenačkom energijom. Nikad neću zaboraviti
kakva b/potpuna, gotovo zlokobna tišina zavladala u dvorani za sastanke tiakon njegovih
govora. Promatrao sam ga i činilo mi se da on nije samo nasrtljivi crvenokosi tip, liberalni
ekonomist koji je sve dovodio do ludila. Bio je predstavnik naraštaja koji će doći poslije mene.
»Knjiški skandal« bio je ona kora od banane na kojoj se poskliznuo cijeli tim mladih
reformatora. Bilo je bolno i neugodno. Čubaji-sove političke rezerve značajno su se smanjile.
Shvatio sam da će mu dugo trebati da vrati svoj autoritet. Ali što je više pritisak javnog
mnijenja, tiska i bankara rastao, sve sam jasnije shvaćao da se neću odreći Čubajisa.
Jednostavno nemam pravo pristati na takvu odvratnu ucjenu, na takav sraman pritisak. Morao
sam se oduprijeti kako bih očuvao stabilnost društva. Naravno, znao sam da sam Čubajisa
morao ukloniti iz vlade. To sam već bio odlučio. Samo, kako i kada
će do toga doći, to sam odlučivao ja i nitko drugi. Nismo imali vremena lizati rane. Naš
ekonomski napad morao se nastaviti bez zadrške.
***
***
Kirijenko
Suočen sa sve dubljom ekonomskom krizom, neprekidnim preprekama koje mu postavlja
komunistički parlament i neprestanom kritikom u medijima, Jeljcin shvaća da mora smijeniti
Čubajisa i ekipu mladih reformista. Također mu je potreban i novi premijer koji će zamijeniti
odanog, ali pomalo teškog Černomirdina. Slijedi niz smjena i prisilnih ostavki. Očistivši svoje
osoblje, Jeljcin dovodi novo lice - mladog i iznimno omiljenog dužnosnika iz Nižnjeg Novgoro-
da, Sergeja Kirijenka. Kirijenko nema nikakvih veza s moskovskom elitom, ni s oligarsima. On
je upravo osoba za kakvu Jeljcin vjeruje da mu je potrebna.
U proljeće 1998. konačno sam odlučio - na čelo vlade mora doći novi čovjek. Morao sam se
rastati s Viktorom Černomirdinom.
Njegova je glavna snaga bila njegova sposobnost kompromisa. Mogao je svakog pomiriti
sa svakim. Nijedan mu sukob nije bio pretežak. Ipak, to je bio i problem. Sve ove godine
Černomirdin je stvarao kompromise između tržišnog sustava i sovjetskih direktora. To više nije
moglo dalje - kompromis je iscrpio samoga sebe. Morali smo poći dalje.
Postojalo je još nešto, po prirodi sasvim političko. Nakon mog odlaska 2000. godine,
Černomirdin neće biti sposoban držati zemlju na uzdi. Zbog toga nam je trebao netko mlađi i
snažniji. To je bio glavni razlog zašto je morao otići.
Ipak, ni to nije bilo sve. Krajem 1997. Čubajisovi su odnosi s ministrom unutarnjih poslova,
Anatolijem Kulikovim, postali iznimno zategnuti. Kulikov se aktivno suprotstavljao privatizaciji i
cijeloj ideji liberalne ekonomije. Često se pojavljivao na sjednicama vlade ne samo da bi
kritizirao ekonomske reforme, već bi iznosio i otvorene optužbe. Tvrdio je da politika koju
provode mladi reformatori promiče zloporabu, stvara siromaštvo, ohrabruje kriminalce, uništava
državu i tako dalje. Čubajis mu nije ostajao dužan.
U jednom sam trenutku shvatio da moram prekinuti taj sve veći sukob. Kulikov, koji je
karijeru započeo tijekom čečenske krize, nije
 mi odgovarao u ulozi velikog spasitelja ekonomije. Njegove metode i ekonomska ideologija
usporili bi napredak. Ali, Čubajis je postupno gubio snagu. Izgubivši Ministarstvo financija, još
je uvijek mogao promicati reforme, ali više neće služiti kao njihov pokretač. A upravo mi je
trebao pokretač. Tako sam došao na pomisao da bih trebao raspustiti Černomirdinovu vladu, a
zajedno s njom i dva vice-premijera, Čubajisa i Kulikova. Uklanjanjem dviju zapaljivih
kemikalija, spriječio bih eksploziju u laboratoriju.
Često sam u svojoj karijeri morao koristiti takve taktičke poteze, žrtvovati figure i bočno
izmicati. Moje česte smjene postale su glavna novinarska tema. Ipak, dopustite mi nekoliko
pojedinosti: nijedan sovjetski vođa nije morao raditi uz takvo protivljenje u parlamentu, uz tako
okrutno otvorene medije i neprekidnu prijetnju neobuzdane političke krize. Da bih sačuvao
status quo, morao sam povremeno uvoditi nove figure. Morao sam neke promaknuti, a neke
žrtvovati. Ipak, nijedna žrtva, nijedna smjena, nijedna promjena političke konfiguracije nije
smjela biti slučajna ili samo taktička. U svakom svojem potezu morao sam misliti na strategiju
cjeline i naš glavni cilj.
U svezi s raspuštanjem Černomirdinove vlade, razmišljao sam tko bi mogao završiti
ekonomske reforme koje je započeo Gajdar. Tko će napokon postići taj zaokret u ulaganjima,
proračunu, poreznom sustavu i agrarnoj reformi? Tko će biti novi motor vladine mlade ekipe?
Zapamtite da me Gajdar još i danas očarava. Uvjeren sam da je 1991. bio u pravu
oslobađajući cijene i uvodeći čitav projekt liberalizacije poznat i kao »šok-terapija«. Istina je da
je Rusija teško podnijela taj šok. Neki ljudi nisu bili sposobni pronaći se u tom novom životu.
Neki se još uvijek traže. I naravno, reforme su bile daleko od savršenstva. Često su išle
neravnomjernim hodom, a u državi nije postojalo uobičajeno autoritarno, vertikalno vodstvo
koje bi provodilo drastične ekonomske promjene. Direktori su se povukli u podzemlje i odande
vodili gerilski rat.
Ipak, za mene je bilo od najveće važnosti jednim jedinim potezom odbaciti put komunističke
ekonomije. Gajdar je postigao ono najvažnije - naučio je sve, od ministara pa do radnika koji
tovare kamione, kako razmišljati tržišno i kako brojati novac. Uvjeren sam, da smo imali priliku
dati njemu i njegovima još godinu dana, ekonomija bi počela napredovati, stanje u industriji bi
se normaliziralo, i konačno bismo privukli zapadne ulagače o kojima je naša vlada toliko dugo
sanjala.
Danas, kad stasa naraštaj koji se ne sjeća pojedinosti svakodnevnog života u kasnim
osamdesetima, lako je napadati Gajdarove
ekonomske reforme. Ja sam bio kandidat Politbiroa, prvi čovjek u golemoj Moskvi, te
pamtim i predobro u kakvom smo očajnom stanju bili. Tvornice su, doduše, radile. Samo,
čemu? Sve prodavaonice, čak i u Moskvi, bile su potpuno prazne. Narod je šećer i druge
potrepštine kupovao na bonove. Teško možemo zaboraviti najpoznatiju sliku iz tog razdoblja:
redovi, redovi, redovi. Redovi za sve. Prikrivana inflacija sovjetske ere bila je daleko snažnija
od ove današnje, javne. Država je velikom brzinom gutala humanitarnu pomoć sa zapada, koja
nas je stajala stotine milijuna dolara. U Politbi-rou smo ozbiljno raspravljali o otvaranju vojnih
skladišta i puštanju »strateških vojnih zaliha« - žita i konzerviranog mesa - na tržište.
Prijelaz na slobodnu trgovinu i oslobađanje cijena u trenutku su napunili tržište. Ali. taj je
ekonomski program zahtijevao suradnju snaga čitavog društva, svih dijelova populacije, svih
političkih pokreta. Tako su radili u državama istočne Europe. Tako to sad rade u golemoj Kini,
gdje se reforme provode sukladno odlukama Komunističke partije kojima se nitko ne usudi
usprotiviti.
U našem slučaju sve je bilo drugačije. Nijedan Gajdarov zakon nije prolazio u Vrhovnom
sovjetu, i nijedna reforma koja bi mogla biti bolna za narod nije prošla bez bjesomučnih
političkih podmetanja. Umjesto zajedničkog napora i strpljenja, sučelili smo se s krutim
nezadovoljstvom i snažnim otporom. 1991. ili 1992., nakon najtežih političkih trzavica i raspada
Sovjetskog Saveza, bilo je gotovo nemoguće raspustiti Vrhovni sovjet koji se najžešće protivio
reformama. Reformistička vlada nije mogla surađivati s komunističkim parlamentom. Bila je to
cijena političke slobode koja nije istog trenutka rezultirala slobodnom ekonomijom. Upravo
suprotno; politička i ekonomska sloboda često su na suprotnim stranama. To me natjeralo da
se oprostim s Gajdarovom vladom.
Gajdar je reforme predao Černomirdinu, te je počelo potpuno drugačije razdoblje;
polagano, pažljivo i prilično proturječno razdoblje ekonomskih reformi. Ipak, ne mogu ga
okarakterizirati kao hod na mjestu. Proradile su banke i kreditne linije, započela je i
privatizacija; stvorilo se tržište roba i usluga, a iznikao je i prvi naraštaj ruskih poduzetnika. Bila
je to prava revolucija za zemlju u kojoj su ljudi desetljećima drhtali od straha pred
nadređenima, u kojoj inicijativa i natjecanje nisu postojali. To nije bila samo revolucija
ekonomije i politike; bila je to revolucija u ljudskoj svijesti.
Pet godina koje je Černomirdin proveo kao moj premijer bilo je značajno povijesno
razdoblje. To su bile guste godine. Iskusili smo nekoliko monetarnih reformi. Preživjeli velike
političke krize. Bilo je velikih projekata i velikih nada. Također i velikih poraza. Nismo uspjeli
suzbiti monopolizam u ekonomiji, pad proizvodnje i zastarjeli
sustav međusobnih naplata koji je poticao korupciju i krađu. Nismo uspjeli u industriju
investirati značajna sredstva. I ono što nas je najviše obeshrabrilo - nismo uspjeli poboljšati
živote ljudi.
U subotu, 21. ožujka 1998., Černomirdin me posjetio u Gor-kom-9. Bio je to uobičajeno
mračan razgovor - neplaćena potraživanja, svađe oko proračuna. Nakon stanke, duboko sam
udahnuo i izgovorio: »Viktore Stjepanoviču, nisam zadovoljan vašim radom.«
»Kako to mislite, Borise Nikolajeviču?« upitao me.
Pogledao me s izrazom osuđenog, starog i iskusnog aparatčika koji razumije sve. Nabrojao
sam svoje žalbe.
»Borise Nikolajeviču, razmislit ću o tome«, rekao je kad sam završio. Teška su se vrata
polagano zatvorila za njim.
Jesam li pošten prema onima koji odlaze? Svaki me put, sa svakom novom smjenom, to
pitanje muči iznova. Otpuštati osoblje vjerojatno je najneugodniji dio mog posla. Pogledati
nekoga u oči i reći: »Moraš otići«, najgori je oblik stresa. Otpuštati najinteligentnije, odane i
časne ljude najteži je predsjednički križ. Ljudi koje otpuštam obično shvaćaju da to nije ništa
osobno, i da je meni jednako teško kao i njima, ako ne i teže. Oni to intelektualno shvaćaju, ali
emocionalna je bol daleko snažnija zato što svaki put netko ode, a ja ostajem.
Postoji i druga strana svih tih smjena. Prije samo nekoliko godina politička pozornica nove
Rusije bila je pusta. Dajući nekom političaru priliku da zasjedne na premijerski ili
vicepremijerski položaj, u trenutku sam ga učinio slavnim. Njegov rad postao je značajan;
njegova osobnost važna. Tako sam stvorio čitav niz političkih osobnosti Rusije - Gajdara,
Černomirdina, Kirijenka, Primakova, Stjepa-šina, Čubajisa i druge, koji su na političku
pozornicu stizali upravo zbog onih neočekivanih, a ponekad i neugodnih osobnih odluka koje
su svojevremeno dizale priličnu prašinu i buku. Ponekad pomišljam da jednostavno ne znam
nijedan drugi način dovođenja novih lica u politiku.
Mislim da mi je najteže bilo smijeniti Černomirdina. Viktor Stje-panovič pomagao mije i
spašavao me mnogo puta. Odbaciti pouzdanog premijera koji mi je pomagao u vremenima
najveće krize bilo je potpuno suludo. Nisam li time potkopavao položaj mladim reformatorima?
Unatoč tome, nije bilo vrijeme da me nadvladaju milosrđe ili strah. Morao sam vlast prebaciti u
nove ruke. Zašto? Kako bih to točno sročio? Kao što sam rekao, Černomirdin je iznimno jaka
osobnost, čija je osnovna značajka njegova prilagodljivost okolnostima. U jednom bi razdoblju
to bilo neizmjerno važno, ali smo već živjeli u novom vremenu. Budući predsjednik, tako sam
razmišljao, mora drugačije razmišljati, drugačije gledati svijet. Mora biti čvrst i odlučan.
Mnogi su pisali o mojoj navodnoj »rastućoj« zavisti prema Čer-nomirdinu. Očevidno su ga u
Sjedinjenim Državama kao budućeg predsjednika primili pretjerano srdačno, a ja sam dobio
»napadaj ljubomore«. Istina je da je nedugo prije našeg razgovora Černomir-dinu ojačala vjera
u vlastitu političku budućnost. Ciljao je iznad pre-mijerskog položaja. Ja nikad nisam bio
ljubomoran na snažne osobnosti koje su radile sa mnom. Upravo suprotno, tražio sam i
pronalazio agresivne, bistre i odlučne ljude. Ustvari, stanje je bilo potpuno suprotno. Da sam
uistinu vjerovao da bi Černomirdin mogao postati sljedeći predsjednik - da bi provodio bolne i
neomiljene reforme u socijalnoj sferi i postigao ekonomski zaokret - u svakom bih slučaju na
njega prenio dio predsjedničkih ovlasti i dao sve od sebe kako bih ga pripremio za izbore.
Jasno sam uviđao da Černomirdin ne može pobijediti. Njegova metoda vječnih kompromisa
uzela je svoj danak, postao je zaštitni znak oprezne vladavine, a i ljudi su se umorili od istih
starih lica u politici.
Malo po malo, pažljivo sam se pripremao za Černomirdinovu smjenu. Tragajući za
njegovom zamjenom, zadnja tri mjeseca sam se, pod raznim izgovorima (obično je to bila
rasprava o nekom određenom problemu), sastajao s mogućim kandidatima. Želio sam čovjeka
koji će dati nov zamah reformama i to samo vlastitom energijom i značajem. Odmah sam
eliminirao poznate i slavne političare poput Javlinskog i Lužkova. Nisam želio čovjeka
opterećenog bremenom dugova i obveza stranci ili »svojoj« skupini političke elite. Želio sam
pronaći premijera nevezanog grupnim interesima i političkim igrama. To je značilo da mi novi
premijer mora biti »tehničar«, ili točnije, tehnokrat. Treba biti menadžer, ekonomist. Poznajem li
nekog takvog?
U vladi su sjedila dva uvažena ekonomska planera. Nikolaj Aksjonenko, ministar
transporta, bio je jedan od »državnih monopolista« koji je u svojem području proveo drastične
reforme i uspio ga dovesti na tržište. Bilo je iznimno značajno što mu je uspjelo povući neke
teške i precizne poteze u socijalnoj sferi. Na primjer, iz proračuna željeznice izbacio je bolnice,
klinike i sanatorije, što je željezničkim tvrtkama skinulo velik dio dugova. Kao drugo, odbacio je
sustav međusobnih kompenzacija. Tvrtkama je omogućio normalan razvoj tjerajući ih da
plaćaju novcem i time spriječio krađe sredstava pod krinkom otpisivanja dugova.
Zatim, tamo je bio i Vladimir Bulgak, zadužen za komunikacije. Bulgakov sektor bio je
ekonomski najuspješniji. U njemu su se nalazile snažne, visoko razvijene tvrtke koje su
prodirale na svjetsko tržište. Možda bi Bulgak bio dobar premijer?
Na poslu sam ostajao dokasna, u uredu je vladala tama osim kruga svjetla iz stolne
svjetiljke. Svi su već vjerojatno spavali. A ja
jednostavno nisam mogao odlučiti. Izvukao sam nalivpero i prekrižio dva imena:
Aksjonenko i Bulgak. Tko mi je ostao? Sergej Dubinin, guverner Središnje banke. Tijekom
razgovora u Kremlju nismo pročešljali samo bankarsko poslovanje, već široku lepezu pitanja -
ekonomske i političke probleme u državi. Dubinin je pravi specijalist, zanimljiv i osobit čovjek.
Ipak, u Središnjoj banci previše toga ovisi o osobnosti njezina guvernera. Nisam u tom
zaraćenom području želio stvarati nove probleme. Štoviše, činilo mi se da bi se u kriznim
trenucima Dubinin malo previše uznemirio. Nije mi se činio stabilnim.
Zatim Andrej Nikolajev, bivši zapovjednik Federalne granične službe, general potekao iz
inteligencije. Ali i on je patio od iste slabosti kao i Dubinin. Previše se lako uzbuđivao. Napisao
je zahtjev za ostavkom, nadajući se da je neću prihvatiti. Na taj nasilan način želio je razriješiti
svoje sukobe s drugim glavnim ministrima. Ja sam prihvatio njegovu ostavku. Ne volim kad me
ljudi ucjenjuju na taj način.
Još jedan otpada. Ostala su dvojica.
 Boris Fedorov na prvi je pogled imao sve - iskustvo, znanje, čvrstoću i odlučnost. Ipak, i
drugi ekonomisti Gajdarova uvjerenja -a Fedorov je neko vrijeme radio pod Gajdarom -
pokazali su se previše ispolitiziranima i ambicioznima. Jedan od njih, Čubajis, upravo je otišao
iz vlade. Ne, to nije logičan izbor. To ne bi bila nikakva novost. Samo bih miješao stari špil, a to
nisam želio.
Tako mi je ostao Sergej Kirijenko. Do njega sam stigao postupkom eliminacije, ali sad
jasno uviđam da je on pružao najviše mogućnosti. Imenovanje će biti neočekivano. Kirijenko je
zajedno s Borisom Njemcovim stigao iz Nižnjeg Novgoroda. Bili su prijatelji. Nekoliko je
mjeseci Kirijenko radio kao zamjenik ministra za naftu i energetiku. Nedavno su ga promaknuli
u ministra. Bilo mu je samo trideset pet godina. Razgovarajući s njim pomalo me iznenadio
njegov način - miran, čvrst i savršeno postojan. Kirijenko je pokazivao savršenu uljudnost i
nedostatak emocija. Bio je suzdržan u svemu. Um mu je bio prodoran i djelotvoran. Iza okruglih
naočala njegov je oštar pogled primjećivao sve. Pomalo je nalikovao na briljantnog studenta.
Nije bio Gajdar, akademičar iz fotelje i revolucionarni demokrat. On je iz novog naraštaja,
druga vrsta - menadžer, direktor, mladi administrator. Ono što me toliko privuklo bilo je to što je
bio potpuno slobodan od bilo kakvih utjecaja političkih i financijskih grupacija. I upravo zbog
svoje mladosti neće se plašiti sukoba i neugodnih posljedica. Bio je pravi premijer-tehnokrat,
upravo ono što je ova država trebala.
Je li to bio rizik? Da, ali proračunat. Da nismo donijeli nekoliko suvislih zakona i nastavili
teške i bolne reforme poreza, agrara i
socijalnog sektora, država bi jednostavno stala. Rusija bi dobila nerazumljivu i proturječnu
ekonomiju. Nisam više mogao opravdavati odgađanje. Trebao sam Kirijenka.
Nijedan moj protivnik, ni komunisti ni oligarsi, neće očekivati ovaj potez. Ali njime ću drugoj
razini, svojem mladom timu, dati još jednu priliku. Ojačat ću ih i obnoviti. S Kirijenkom će doći
novi ljudi. Tisak i narod još uvijek su im davali povjerenje. Kirijenko bi mogao probuditi nadu i
pozitivne osjećaje. A to je bilo iznimno važno. Svi su trebali novog čovjeka; ne nekoga tko će
samo lobirati za nečije interese, nekog tko je izašao iz nekakvog logora, a ni nekoga tko se već
pokazao u moskovskim krugovima vlasti. Trebali smo čistu pojavu. A to je bio upravo Kirijenko.
21. ožujka uvečer, one iste subote kad sam se sastao s Viktorom Čer-nomirdinom, pozvao
sam Valentina Jumaševa i Sergeja Jastržemb-skog, mog tajnika za tisak. Najavio sam odluku
o Černomirdinovoj smjeni. Zajedno s njim smijenit ću Čubajisa i Kulikova. Zamolio sam
Jastržembskog da pripremi priopćenje za javnost o smjenama, a Jumaševa da pripremi ukaze.
Jastržembski je samo sjedio, raskolačivši oči. Jumašev je također bio primjetno nemiran. Za
moju mladu administraciju bila je to prva ozbiljna kriza u vladi.
I jedan i drugi zamolili su me da smjene odgodim za ponedjeljak. Razmišljali su prilično
jednostavno - vikend je, država se opušta, mnogi su na svojim daćama i nije pretjerano mudro
subotom i nedjeljom stvarati atmosferu krize. A Černomirdinova smjena svakako je ozbiljna
politička kriza.
Osobno ne volim odgađati primjenu odluke koju sam donio. Politika je osjetljiva.
Odlučivanje iziskuje posebnu, gotovo kiruršku preciznost. Odluke ne smiju čekati. Ako podaci
prodru u javnost, odluka gubi na snazi, a neočekivani se potezi pretvaraju u vlastitu suprotnost.
Izvana je dolazio snažan pritisak, a okolnosti su se brzo mijenjale.
Na kraju su me uspjeli uvjeriti da javnost te smjene mora sagledati smireno i kao dio posla.
Pričekat ćemo početak radnog tjedna.
»Borise Nikolajeviču, za koga pripremamo drugi ukaz?« oprez- \ no me upitao Jumašev pri
kraju razgovora. Želio je znati tko će za- \ mijeniti
Černomirdina. ^
Nastala je kratka stanka. Taj strateški važan podatak znala su već dvojica, što je previše.
Da sazna treći, to bi bilo uistinu pretjerano. »Reći ću vam u nedjelju«, rekao sam. »Sastat ćemo
se sutra predvečer.«
Sljedeće sam večeri pozvao Jumaševa: »Pripremite imenovanje za Sergeja Kirijenka.«
Probudio sam se usred noći i otišao u ured razmisliti. Noću su mi dvojbe daleko snažnije.
Konačnost odluke neizmjerno je primjet-nija. Zar uistinu smjenjujem tog vjernog i odanog
premijera koji mi je kroz vatru i vodu pomagao u trenucima najvećih kriza? Bože, pa
Černomirdin je sa mnom još od 1992. Sjećam se kako smo naporno radili da državu dovedemo
do političke i ekonomske stabilnosti. Uvijek mi je pokušavao olakšati breme i preuzeti, što je
više mogao, odgovornost na svoja pleća. Možda sam pogriješio?
Vjeran politički saveznik vrijedi zlata koliko je težak. Bilo je uistinu opasno otpustiti odanog
Černomirdina. Jesam li dovoljno dobro proračunao politički rizik? Rastajao sam se s dva
najvjernija saveznika - Čemomirdinom i Čubajisom. Dovodio sam sebe u potpunu političku
izolaciju. Kasnije će se pisati i govoriti mnogo toga o toj »izolaciji« i mojoj osamljenosti.
Prema riziku gajim nesvakidašnji odnos. Ne mislim reći da se ne plašim ničega, i da na
opasnost ne reagiram kao obični ljudi. Ništa od toga. Osjetim što i svi - hladnoću u prsima,
tupost od šoka, udaranje srca (što u to vrijeme i nije bilo preporučljivo). Ipak, u svakoj opasnosti
postoji trenutak samosvijesti. To je trenutak kad misli počinju teći same od sebe, tražeći izlaz. I
obično pronađu potpuno neočekivano rješenje. Rizik, kao i politički rizik, ide ruku pod ruku s
proračunatošću. Najprecizniji proračuni ponekad se donose u najtežim situacijama. Tako je to
ovdje.
Morao sam se natjerati da zaspim. Uostalom, sve je bilo gotovo. Sve je već bilo odlučeno.
Ponedjeljak, 23. ožujka, Kremlj: vrte se kazaljke satova na stolu. Uglačana površina
ravnodušno blista. U svojoj nutrini osjećao sam neizmjernu napetost.
S Kirijenkom sam dogovorio sastanak u 7 sati, prije susreta s Černomirdinom. Dužnosnik u
vladi mora znati ustajati rano.
»Borise Nikolajeviču, ako me imenujete, ja sam spreman«, rekao je Kirijenko gotovo istog
trenutka. Tada je otišao malo se smiriti i sabrati. Dobro je reagirao. Ipak je borac.
U 8 sati ujutro - susret s Černomirdinom. Raskid je bio veoma težak. Saznavši za smjenu,
veoma se uznemirio. Neprekidno je pitao: »Zašto?« Sto sam mu mogao reći? Kako sam mu
mogao objasniti ono što mi mjesecima nije davalo mira? Viktore Stjepanoviču, potreban nam je
nov naraštaj! Drugi naraštaj!
Rekao sam mu da se 2000. približava i da želim da se usredotoči na nadolazeće izbore.
Moramo odmah početi s radom. Černomirdin se ponovno uznemirio. Bilo je jasno da nije
psihološki spreman dati ostavku. Na licu mu se vidjela mješavina gnjeva i
potištenosti. Vjerni, pošteni, časni, mudri Viktor Stjepanovič. Ali ne i predsjednik za godinu
2000.
Nekim šestim čulom u tom sam trenutku osjetio da to nije posljednja smjena u nizu. Daleko
od toga. Znao sam da sam učinio nešto veoma teško, a da mi predstoje još teža vremena.
Usprkos svemu, osjetio sam kako mi se duh uzdiže, osjetio sam golemi val optimizma. Bio sam
prepun nade. Rusija je konačno dobila mladu vladu, ono o čemu sam prije samo godinu dana
mogao tek sanjati. Prvi će put jedan tridesetpetogodišnjak postati državni poglavar. Prvi put se
prava, velika prilika daje potpuno novom naraštaju političara. Prvi put na čelo vlade stupa vođa
koji razumije ekonomiju onako kako je treba razumijevati danas, sada. Sve prvi put.
Sve se ostvarilo. Sve se uistinu ostvarilo.
*** / ***
Rad s dokumentima
Dan u životu ruskog predsjednika. Izravno smo nazočni kako Jeljcin djeluje na vrhuncu
svoje političke moći: odlučuje koga smaknuti, a koga pomilovati; koga promaknuti, a koga
smijeniti; koji će zakon proći, a na koji će staviti veto. Razgledamo Jeljcinov predsjednički stol i
istražujemo složen sustav klasifikacije koji mu pomaže u provođenju značajnih državničkih
odluka. Slijedeći predsjednika kroz njegov radni dan, doživljavamo neizmjernu složenost
kremaljske birokracije i dobivamo uvid u psihologiju suvremenog ruskog vodstva.
Ulazim u ured. Nekoliko koraka i stojim pokraj stola. Taj stol poznajem napamet, poznajem
ga kao svoj dlan, kao poeziju koju sam učio u školi.
Na lijevoj je strani predsjednička telefonska centrala s izravnom vezom do svih vođa ove
države (bolje rečeno, do svakog čovjeka u državi). Na stolu su fascikli u tri boje: crvenoj, bijeloj
i zelenoj. Njihov red i poredak utvrdila je dugogodišnja praksa. Možda su naizgled laki i čini se
da ih je lako pomicati, ali su zapravo veoma teški. To nisu samo fascikli, oni su nešto više.
Fascikli, najobičniji kartonski, druga su centrala. Ne za komunikaciju, već za nešto neizmjerno
važnije: za moju strategiju i donošenje odluka. Ako se oni pomaknu ili premjeste, u mojoj se
nutrini nešto dogodi. U to sam siguran. U najmanju ruku, u meni zazvoni na uzbunu.
Vidite, moj posao nisu samo otkazi i sastanci, držanje govora i posjeti. U ovom poglavlju
opisujem svakodnevne sitnice svojega rada.
Crveni fascikli su najvažniji. U njima su spisi koje odmah moram pročitati ili potpisati.
To su većinom ukazi i pisma raznim tijelima kao što su Duma ili Vijeće Federacije. Kad
ukaz napusti crveni fascikl, uslijedi smjena ili imenovanje. Ako ne izađe, nisam donio odluku.
Ponekad te odluke čeka samo nekoliko ljudi; ponekad cijela država. Danas me čeka tek malen
broj odluka - hitno, žurno. Ovako ili onako, sadržaj crvenih fascikala do sutra će se već naći u
vijestima, vjerojatno u našim državnim, a moguće i u svjetskima. Jedno znam sigurno: sadržaj
tih
...j
fascikala danas će biti ono najvažnije, glavni događaj. Ako donesem nejasnu ili nedovoljno
promišljenu odluku, to znači da nešto nije u redu s čitavim sustavom, sa cijelim lancem
odlučivanja. Nešto nije u redu sa mnom.
Crvenim fasciklima zdesna leže bijeli. U njima su unutarnji vladini dokumenti. Vlada je, ako
baš želite, stroj s motorom i pokretnim dijelovima. Iz tih bijelih fascikala možete izvući zaključak
kako stroj radi. Možete odrediti kašljuca li ili pak otpadaju kotači.
U bijelim su fasciklima dokumenti iz raznih ureda i ministarstava koji čekaju na moju
privolu. To nisu moje odluke ni naređenja; za njih ne odgovaram izravno. Iza svakog retka u
svakom dokumentu skriva se složena interakcija administrativne vlasti. Možda su to tajna
izvješća, zahtjevi državnih dužnosnika, dojave iz Ministarstva obrane ili FSB-a, ili financijski
programi. Veći dio tih podataka ostaje podalje od javnosti i političkih izvješća. No, rad unutar
ruskog divovskog vladinog stroja sastoji se upravo od tih papira u bijelim fasciklima, daleko od
očiju javnosti. Na svaki od njih moram staviti svoj potpis.
I na kraju dolaze zeleni. Pravilo je da su u njima zakoni koji upravljaju životima građana.
Moj potpis na zakonu učinit će ga mjerilom za svakog građanina Rusije u godinama,
desetljećima, možda čak i u povijesnom razdoblju koje je pred nama. Trebam li im udahnuti
život ili na njih staviti veto? Pri odlučivanju o spisima iz zelenih fascikala oslanjam se na svoje
ukupno iskustvo i na vlastito razumijevanje sadašnjosti. To može biti daleko teže od donošenja
političkih ili personalnih odluka.
Ovo je priča o samo jednom zelenom fasciklu: nakon raspada SSSR-a iz raznih je država u
Rusiju navrla rijeka misionara. Među njima je bilo mudrih i vrijednih ljudi, ali i vjerskih
plaćenika te ljudi koje ništa neće spriječiti da opsjednu mlade i nezrele duše. Vjerske sekte
napunile su opustjele kino dvorane i domove kulture. Pseudo-misionari su novačili vatrene
pristaše među studentima. Neke su sekte prouzročile i tragedije - ljudi su napuštali obitelji,
poslove i studij; djeca su bježala od roditelja i prosila po cesti. Time su nanijeli strašnu štetu ne
samo njihovom duhovnom razvoju, nego i psihičkom stanju. Znam za takve slučajeve. Ruska
pravoslavna crkva u svojim je pozivima vladi da ustavnim aktima strogo ograniči slobodu
vjeroispovijesti, govorila upravo o takvim napola kriminalnim ili kriminalnim djelima. Crkva je
tražila ograničenja koja će zabraniti novim vjeroispovijestima - novim, i onima nepoznatih
vjerskih stremljenja - da se pojave u Rusiji.
Kad je u rujnu 1997. Duma prihvatila taj zakon, planula je javna rasprava. Inteligencija,
desničarske stranke, liberali, svi su tražili
predsjednički veto na taj zakon, budući da je proturječio temeljnoj vrijednosti civiliziranog
društva - slobodi vjeroispovijesti. Papa, predsjednik Clinton, svjetski vjerski vođe, parlamenti
doslovno svih država, pa čak i moji osobni pomoćnici smatrali su da trebam odbaciti taj zakon.
Ali je Aleksej II., ruski patrijarh, napisao:
Zakon u potpunosti pravedno razlikuje religijske udruge prema stupnju njihove nazočnosti u
Rusiji, broju sljedbenika i vremenu u kojem su nastale. On stvara ozbiljne te- /-"" melje zaštite
pojedinca i društva od destruktivnih pseudo-religioznih i pseudomisionarskih aktivnosti koje
uzrokuju očevidna oštećenja duhovnog i fizičkog zdravlja osobe, ugrožavajući nacionalni
identitet našeg naroda, pa čak i stabilnost i građanski mir u Rusiji.
To je bio stav naše Crkve.
Suočio sam se s veoma osjetljivim i složenim pitanjem duhovne slobode. Religioznim se
slobodama šteta lako nanosi. Desetljećima je našem narodu religija bila nešto zabranjeno, a
sad su tisuće i deseci tisuća novih konvertita, koji su jedva razumijevali našu tradiciju i razlike
između raznih vjeroispovijesti, vatreno tragali za osobnim spasenjem. Crkva je tvrdila da je
nepošteno iskorištavati njihovu lakovjernost i nepoznavanje religijskih zasada, što su činili
strani »proroci«. Morali smo postaviti zapreku tom neograničenom izrabljivanju naše ruske
naivnosti.
Je li Crkva imala pravo? Imala je. Ali, ruski Ustav nije samo formalnost. Njegovi članci
odražavaju složenost odnosa između pojedinca i društva. Ima li država pravo miješati se i
propisivati na koji će način pojedinac u nešto vjerovati ili ne? Bismo li time naše građane
pretvorili u stado krotkih ovaca? Pravo manjine jasno je navedeno u Ustavu - pravo na
neslaganje, pravo na opoziciju, pravo na izražavanje vlastitog mišljenja, pravo na različitost.
Da je u državi bilo samo nekoliko tisuća katoličkih vjernika, nisam mogao potpisati novi
zakon ako bi on stvorio prepreke njihovom duhovnom životu. Sjećam se kako su članove sekti
brutalno progonili tijekom sovjetskog razdoblja i kako je bilo lako postati predmetom KGB-ove
istrage - samo je trebalo ići u molitvenu zajednicu, a ne u službenu crkvu. Bismo li trebali
nastaviti s tom praksom? Ne, nikako.
Dakle, što sam mogao? Ako potpišem zakon, čitav će svijet Rusiji okrenuti leđa i ponovno
ćemo se naći u političkoj izolaciji. Ako ga zaustavim, bit će to težak udarac Ruskoj
pravoslavnoj crkvi i
tradicionalnim ruskim vjerskim zajednicama kojima je nedostajalo sredstava. Zapadne
vjerske zajednice, teške milijarde dolara, tad će imati zakonsko pravo odmah pojuriti u našu
zemlju i doslovno uništiti ruske crkve.
Rješenje sam pronašao tamo gdje ga se obično i nalazi - u sredini. Da, stavit ću veto na
zakon. Ali, uz veto ću dati amandmane. Oni će odražavati prijedloge Ruske pravoslavne crkve i
ostalih tradicionalnih vjerskih zajednica. Pseudoreligije i lažni misionari neće moći kvariti
ranjive duše našeg naroda. Islam, budizam, judaizam i ostale vjerske tradicije u našoj državi
kao i sve predstavnike vjerskih zajednica svijeta jasno će štititi zakon i državna jamstva. Odbio
sam zakon u obliku u kojem ga je prihvatila Federalna skupština. 22. srpnja 1997. građanima
Rusije uputio sam poziv u svezi mojeg odbijanja zakona; nazvao sam ga »0 slobodi
vjeroispovijesti i vjerskim zajednicama«.
 »Ovo je teška odluka,« napisao sam u svojem pozivu, »budući daje zakon podržalo 370
zastupnika Dume, Ruska pravoslavna crkva i deset drugih vjerskih zajednica i udruga Rusije.«
Svoje prijedloge za poboljšanja poslao sam Savjetu Federacije i Dumi. Izmijenjeni je zakon
ubrzo nakon toga prošao s predsjedničkim amandmanima. Tako je završila ta ljetna saga iz
1997.
U zelenim su fasciklima također i molbe za pomilovanje osuđenih na smrt. Ti me spisi
najviše plaše. Kako odlučiti o pitanju života i smrti? Kako, samo jednim potezom pera, odrediti
usud koji poznaje samo Bog? To su strašni dokumenti od kojih mi duša mrzne. Netko bi mogao
završiti pred streljačkim vodom za zločin koji nije počinio. Možda je odvratna osoba, moguće
daje grozan. Ali, što ako nije počinio ubojstvo? Za mene je to još samo jedno upozorenje koliko
nepogrešiv mora biti pravosudni sustav. Smrtna kazna je nepopravljiva. Ako dođe do pogreške,
ispravak je nemoguć, a nama na savjesti ostaje nečiji život.
Ponekad bi me prestravila suhoparnost tih spisa i njihovo spokojno nabrajanje činjenica:
»Građanin B., rođen 1971. godine, jedina obitelj majka. Nije bio osuđivan. Osuđen na smrt
zbog ubojstva automatskim vatrenim oružjem poručnika P., te nanošenja teških tjelesnih
ozljeda vojniku D.« Dobro se sjećam tog događaja. Vojnik je ustrijelio nadređenoga. Bio je
veoma mlad i bio je kriv; oduzeo je život mladom časniku koji je najvjerojatnije bio otac i glava
obitelji. Ipak, tko zna kakve su se misli motale glavom tog mladića? Kakav se slom dogodio u
njegovoj nezreloj duši? Složio sam se s prijedlogom odbora - treba ga pomilovati, osobito zato
što prethodno nije bio osuđivan po tim člancima kaznenog zakona, te budući da ga je čekala
osuda na petnaest godina zatvora.
L
Drugi primjer: »Građanin M., rođen 1973., neoženjen. Nije bio osuđivan. Osuđen na smrt
zbog silovanja i ubojstva djevojke i silovanja triju maloljetnih osoba.« Još jedan težak slučaj.
Naizgled je bilo nemoguće dopustiti da takva zvijer živi. Ipak, razumio sam argumente odbora i
smrtnu kaznu preinačio u dvadeset pet godina zatvora. Kasnije se utvrdilo da osuđenik nije
skrivio silovanje i ubojstvo djevojke. Taj dio presude je poništen, a kazna skraćena na petnaest
godina zatvora.
Pravda ne može biti ni restriktivna ni selektivna. Naravno da čvrsto vjerujem da se silovanje
mora strogo kažnjavati. Ipak, pod pritiskom Vijeća Europe, proglasili smo višegodišnji moratorij
na smrtnu kaznu. Tome su se usprotivili mnogi. Nisu željeli da takvi čudovišni zločini prođu
nekažnjeno. Istražitelji i sudovi, tužitelji i javnost, zbog nekih su nerazumljivih razloga često
posve bešćutni prema manijacima, mentalno poremećenim zločincima. Njihova su djela
stravična i od njih se ledi krv. Ipak, ne zaboravimo slučaj najgoreg od svih manijaka, Čikatila.
Koliko je nevinih ljudi osuđeno prije nego što su otkrili pravog »koljača iz Rostova«?
Također je pogrešno oslanjati se samo na specijalistička i stručna mišljenja. Što je s
ljudskom savješću i zdravim razumom? Teško, teško. Uvjeravao sam se da bi pokajanje moglo
pomoći tim ljudima. Ipak, ruka bi mi ponekad sama od sebe pošla napisati da odbijam zahtjev
za pomilovanjem. Možda je taj zeleni fascikl odgovoran za nemirne i besane noći. Svatko treba
ponijeti svoje breme odgovornosti. Svatko.
Nasreću, bio je tamo još jedan fascikl s potpuno drugačijim pričama i potpuno drugim
životima. U njemu su bile preporuke za odličja. Iako su one, naizgled, od mene iziskivale malo
truda i razmišljanja, bile su moji najomiljeniji spisi. Zašto? Zato što je za vladu neizmjerno
važno priznavati zasluge istaknutih građana.
Sjećam se nekoliko priznanja iz 1997.: pisac Viktor Astafjev dobio je odličje Zasluga za
domovinu drugog reda. (To je najčešće dodijeljeno odličje u Rusiji. Odličje prvoga reda je
državno blago i dodijeljeno je samo jednom.) S Astafjevim sam se susreo mnogo puta. Jednom
smo večerali u Kremlju. Također sam posjetio njegovo rodno selo Ovinsku, u blizini
Krasnojarska, gdje je izgradio knjižnicu. On je zapanjujuće iskren i otvoren čovjek; o njemu
razmišljam kao o Lavu Tolstoju naših dana. Ta mi usporedba nije nimalo neprilična. Dapače,
ona pogađa samu njegovu srž. Otprilike sam tako razmišljao potpisujući ukaz za Astafjevo
odličje.
Akademik N.G. Basov, jedan od izumitelja lasera i dobitnik Nobelove nagrade, također je
primio odličje Zasluga za domovinu
drugog reda. Izumitelj Mihail Timofejevič Kalašnjikov, suvremeni Levša koji je projektirao
jedinstvenu rusku automatsku pušku, dobitnik je najvišeg odličja Reda Andreja prvog
razreda36.
Vjerojatno mislite da je takva odličja jednostavno dodijeliti. Gdje je tu problem? Uzme se
ukaz i potpiše ga se. Ipak, uvijek sam vjerovao da u svakom pojedinom slučaju postoji
mogućnost ili rizik neočekivanog iznenađenja ili nekog skandala. Do takve je složene situacije
došlo kad smo državno odličje dodijelili redateljima filma Bijelo sunce pustinje. Svojevremeno
su tom filmu, iznimno omiljenom u čitavoj državi, oduzeli nagrade zbog, navodno, »neozbiljnog
odnosa prema temi revolucije«. Približavala se dvadeset peta godišnjica snimanja filma.
Filmski su profesionalci mislili da je prekasno popravljati stare greške. Nagraditi redatelje
dvadeset pet godina prekasno bilo bi neugodno i u najmanju ruku čudno.
Nisam se složio. Bio sam potpuno uvjeren da sam u pravu. Ako tako omiljen film, proizvod
naše kinematografije, ne dobije nagradu, zašto onda uopće imamo nagrade? U tom sam
trenutku pomislio kako je dobro biti predsjednik. Tako sam ukazom utemeljio novo odličje -
specijalno za film Bijelo sunce pustinje. Dobitnici državne nagrade za film bili su redatelj
Vladimir Jakovljevič Motil, glumci Anatolij Kuznjecov i Spartak Mišulin, kao i drugi veliki
umjetnici koji su stvorili taj briljantni film. Bilo je sjajno Motilu stisnuti ruku u svečanoj dvorani u
Kremlju. Nisam se sramio pred svojom državom. Dapače, bio sam sretan.
Ipak, s odličjima stvari ne teku baš tako glatko. Rusija je željela svojim najvišim odličjem,
Redom Andreja, iskazati počast velikom ruskom piscu Aleksandru Izajeviču Solženjicinu.
Solženjicina su 1970. godine prognali iz države. Sada se vratio svome domu u Rusiji.
Približavao mu se osamdeseti rođendan koji je trebala proslaviti cijela država. Bilo mije sasvim
jasno daje sam Solženjicinov život jedno veliko postignuće. Rusija mu mora odati najveće
počasti. Istovremeno su mi govorili da s njim neće biti lako. Navikao je biti u opoziciji. Iako se
vratio kući, bio je oprezan i kritičan prema svemu što se događalo u Rusiji. Ustvari, moji su me
savjetnici izvijestili da će najvjerojatnije odbiti odličje.
Sjećam se da sam se zbunio. Što mi je činiti? Sve mi je govorilo da Solženjicinu moram
predati odličje. Ako ga odbije, može doći do velikih neugodnosti. Kako će reagirati bivši i
budući dobitnici tog odličja? Ako smo, pak, toliko sigurni da će odbiti odličje, bismo li
36Levša - »ljevoruki zanatlija« junak je slavne ruske priče iz devetnaestog stoljeća koju je
napisao Nikolaj Leskov. Levša pobjeđuje na seoskom natjecanju izradivši minijaturnu željeznu
muhu koju je nakon toga potkovao.
možda trebali oko toga umjetno uzburkati javnost? Ili, možda, jednostavno zanemariti
njegov rođendan?
Ipak, nije me napuštala misao da bi bilo pogrešno i nepošteno ne odati počast tom piscu.
Možda će biti osoran, a na njegove su stavove svakako utjecali osjećaji i stare rane. Takva mu
je priroda - doduše, upravo mu je ona pomogla da preživi sve nepravde i breme koje je nosio
na sebi.
Potpisao sam ukaz kojim odlikujem Solženjicina Redom Andreja. Uz ukaz sam mu poslao
osobno pismo u kojem sam napisao da mu odličje ne predajem samo ja, već svi zahvalni
građani Rusije., Samo će vrijeme pokazati hoće li Solženjicin ikad prihvatiti taj svenarodni
znak poštovanja. Čak i da ga nikad ne prihvati, vjerujem da sam, dodijelivši mu ga, postupio
ispravno.
Dakle, kako izgleda jedan dan života ruskog predsjednika? Neko vrijeme posvećujem
hitnim ukazima i pismima u crvenim fasciklima. U tome mi pomaže Valerij Semečenko, šef
predsjednikova ureda. Kao i uvijek, Semečenko spise s oznakama »Iznimno važno«,
»Vrhunska tajna« ili »Povjerljivo« nikad ne ispušta iz ruku. Te oznake njemu znače samo
jedno - spisi moraju prijeći izravno iz ruke u ruku. Semečenko ulazi sa spisima u moj ured.
Izvijesti me o sadržaju. Ja pročitam spis i, ako je potrebno, potpišem ga. (Zapravo, povjerljivi
spisi nikad ne smiju ostati otvoreni, čak ni na mojem predsjedničkom stolu.) Semečenko se tad
povlači u vanjski ured te odašilje spise primatelju, prethodno ga izvješćujući o pošiljci
zaštićenom telefonskom linijom.
Neke spise nikad nismo slali putem teklića. Njih ne bi, kao što je bio običaj, prvo čitali moji
savjetnici i pomoćnici. Dolazili su izravno na moj stol. Za njih smo znali samo Semečenko i ja.
To su bila tajna izvješća obavještajnih službi, podaci o novim tipovima oružja, te izvješća o
hitnim poslovima povezanima s međunarodnim aktivnostima vlade.
Semečenko je bio moj suradnik još od razdoblja kad sam vodio moskovski Gradski komitet
Komunističke partije. Izbacili su ga zbog bliskosti sa mnom - on je bio prvi tajnik koji je
upropastio karijeru zbog omiljenosti. 1990. godine pozvao sam Semečenka da mi pomogne pri
slaganju spisa i pisama Vrhovnog sovjeta Komunističke partije Rusije. Upravo je on, na kraju
radnog vremena, spremao spise u predsjednički sef i pečatio ih svojim osobnim pečatom. On je
budno pazio na dokumente koji su ležali na mom stolu. Sve primjedbe i odluke koje sam
donosio odmah je slao osobi kojoj su bile namijenjene. I to je trajalo deset godina - bez ijedne
pogreške ili zakašnjenja. Semečenko je nesebičan, uljudan i vjeran. I iznimno savjestan -što je
najvažnija prednost osobe na takvom položaju.
Nakon što bih riješio hitnu poštu i potpisao spise u zelenim i bijelim fasciklima, Semečenko
bi se povukao, a ja bih bio pozvao ravnatelja kremaljskog ureda za protokol, Vladimira
Ševčenka. Tad bismo raspravljali o rasporedu za taj radni dan. Evo uobičajenog primjera:
Srijeda, 3. rujna
10.00 Snimanje na radiju.
10.45 Oproštaj s Romanom Herzogom,
njemačkim predsjednikom. 11.35 Telefonski razgovor s Leonidom Kučmom. 11.45
Sastanak s Krasnovim,
pomoćnikom za pravna pitanja.
13.00 Sastanak s Kokošinom, tajnikom Vijeća sigurnosti. 15.00 Otvaranje trga pred
katedralom Krista Spasitelja. 19.00 Otvaranje nove zgrade opere Borisa Pokrovskog.
Raspored bismo sastavljali najmanje mjesec i pol dana unaprijed. Nisam si mogao
dopustiti nikakva odstupanja, čak ni pet minuta, jer ne podnosim kašnjenje - znam kako se ljudi
uznemire kad ih se pušta da čekaju - i zato što raspored to jednostavno nije dopuštao. Nisam
mogao kasniti na snimanje, jer ga ne bi mogli emitirati u uobičajeno doba u petak. To je
neprihvatljivo. Nadalje, snimanje smo morali završiti na vrijeme, jer sam morao nazvati Kučmu,
ni prerano ni prekasno. Predsjednika druge države ne smije se puštati da čeka. Također, nisam
mogao kasniti na ispraćaj tako važnog gosta kakav je njemački predsjednik. To ne dopuštaju ni
međunarodni protokol, a ni najobičnija uljudnost. Moje kašnjenje moglo bi za ishod imati
duboko nezadovoljstvo u službi protokola koja bi morala tražiti uzrok moje neočekivane
zlovolje. To si nisam mogao dopustiti. Nisam želio razočarati građane svoje države.
Za sastanke s pomoćnicima, ministrima ili tajnikom Vijeća sigurnosti odvajao sam između
petnaest minuta i sat vremena. Sastanke je važno započeti i završiti na vrijeme. Za to nikad
nisam trebao gledati na sat; oslanjao sam se na unutarnji osjećaj za vrijeme. Pomaže i
usmjeravati razgovor u željenome pravcu. Sjećam se kako me Tanja pokušavala uhvatiti
nespremnoga: »Tata, koliko je sati?«, odjednom bi me upitala. Ne gledajući na sat, uvijek bih
odgovorio u minutu točno. »Kako to radiš?« pitala me. Ne znam kako - to jednostavno osjećam.
U Kremlju osjećaj za vrijeme nedvojbeno pomaže, a i šef protokola Ševčenko uvijek bi me
izvještavao je li došlo do nekog pomaka.
To je iziskivalo priličnu spretnost. Ševčenko je doslovno živa štope-rica. Naravno, opis
njegova posla daleko je širi. Još od 1991. služi mi kao vodič u labirintima protokola, te kao
vjeran pomoćnik na svim službenim sastancima. Uvijek je u mojoj blizini. Sjeća se svih stotina i
tisuća naizgled nevažnih pojedinosti koje su za profesionalnog diplomata neizrecivo važne.
Njegova pomoć tijekom devedeset osam međunarodnih posjeta bila je neprocjenjiva. Čak i
kad bi se njegovi američki ili francuski kolege povlačili u sjenu, Ševčenko bi prekinuo moj
susret s Clintonom, Chiracom ili drugim svjetskim vođama i podsjećao nas da nam je ostalo još
samo nekoliko minuta do sljedeće točke u rasporedu. Nije se ustručavao, a ja sam poštovao
njegovu ustrajnost.
Gdje tko stoji, kako će sastanak početi, a kako završiti - za sve je to bio odgovoran
Ševčenko. Svako nezadovoljstvo, svaka pogreška nisu bile samo kršenje protokola, već i
gubitak statusa i značaja. Ševčenko je svoj posao shvaćao neobično ozbiljno. Svih tih godina
nije me nijednom iznevjerio. Jedinstven je: susretljiv, ugodan i fanatično točan.
Potpisao sam spise. Uskladio raspored. Prije nego što počnu sastanci i telefonski razgovori,
morao sam pozornost posvetiti još nečemu na stolu: novinama, časopisima, izvacima iz novina,
izvješćima
0 ispitivanju javnog mnijenja. Bez njih nisam mogao niti zamisliti početak radnog dana.
19. rujan 1997.: Zaklada za političku djelotvornost poslala mi je tjedne izvatke iz tiska i
elektroničkih medija; iz moskovskog, kao
1 iz drugih područja. Ovo su neki izvaci iz tiska:
»Predsjednik priznaje da snažna ekonomija znači tržište i snažnu državu« (Nezavisnaja
gazeta),
»Država ne može podnositi još veći pritisak privrede« (Ruski telegraf),
»Jeljcin navijestio smanjenje cijena na slobodnom tržištu« (Kommersant).
Pregledavam naslove i zamjećujem glavna tjedna kretanja. Što ljudi misle o tome? Obični
građani?
11.-12. listopad 1997.: Zaklada za javno mnijenje šalje mi svoje redovno izvješće.
»Koje biste političare osobno nominirali za predsjednika?« - u kolovozu Zjuganovu
popularnost raste za dva posto, s 15 podiže se na 17. U međuvremenu, Lebedu popularnost
pada na 9 posto.
»Ako Duma izglasa nepovjerenje Černomirdinovoj vladi, što biste mislili o tome?« - od
ispitanika koji su odgovarali 35 posto
složilo bi se s tom odlukom, 16 posto bilo je neodlučno, 25 posto se protivilo, a 24 posto nije
izrazilo svoje mišljenje. Dakle, imali smo velik broj ljudi u pričuvi čije smo povjerenje trebali
zadobiti.
»Kako obično provodite slobodno vrijeme?« - 65 posto »gleda televiziju«; 57 posto bavi se
»kućanskim poslovima«; 30 posto »čita novine i časopise«; 5 posto »vježba ili se bavi
sportom«. Preda mnom leže navike i običaji čitave naše države. Čak i odgovori na tako
jednostavno pitanje tjeraju me na razmišljanje. Bilježim primjedbe na marginama. Zapisujem
ideje koje mi padaju na pamet.
Dan mi ne može započeti a da ne osjetim bilo vremena, bez svježih novinskih naslova, bez
razmišljanja o ljudima. Posao dosiže svoj vrhunac u pripremama za emisiju petkom, kad u
kremaljskom studiju gledam crni mikrofon i zamišljam milijune ljudi koji me slušaju u svojim
kuhinjama i automobilima, u svojim dačama i dvorištima.
 Ta se emisija neprekidno emitira još od 1996. Bilo ih je neugodnih, osobito prilikom smjena
u vladi; a bilo je i onih ugodnih i spokojnih, osobito u blagdansko vrijeme.
Jedna od epizoda koju najbolje pamtim ona je od srednjoj klasi. Bila je to bolna tema.
Postoji li u Rusiji uistinu srednja klasa? Tko čini tu klasu - koji dijelovi i skupine društva? Hoće
li srednja klasa preživjeti ovu ekonomsku krizu? Je li ona uistinu predsjednikova socijalna
baza, kako tvrde sociolozi?
Tada sam rekao:
Sad naši građani sami odlučuju - hoće li nastaviti živjeti uz svoje skromne prihode, ili će
riskirati i započeti vlastiti mali posao - auto-servis, fotografsku radnju, tvrtku za popravke u
stanovima, privatni vrtić. To je teška odluka. Djelatnost se mora registrirati; moraju se nabaviti
sirovine; mora se tražiti narudžbe; mora se boriti za stranke i probijati u natjecanju s većim
suparnicima. Ipak, mnogi su, počevši ni iz čega, dostigli svoj cilj. Pronašli su svoj put u ovom
teškom, ali zanimljivom životu. I zaslužuju naše poštovanje.
Bila je to zahvalna tema. Ipak, dok sada čitam prijepis, uviđam da sam mogao stvari
postaviti daleko drugačije. Trebao sam aktivnije podržati privatne poduzetnike. Morao sam
birokraciju djelotvornije prisiliti da poduzetnicima daju više prostora. I nikoga nisam smio
uvrijediti nazivajući njihove djelatnosti »malim poslovima« - ti mali poslovi, svi zajedno, postaju
velika privreda.
Tog sam se dana nakon snimanja trebao sastati s Vijećem sigurnosti. Stalni članovi i
uzvanici skupili su se u dvorani za sastanke.
Tema tog dana bila je ruska obrambena strategija.
Hodajući dugim kremaljskim hodnicima prema dvorani za sastanke imao sam pet minuta,
pet minuta da se saberem i sjetim svih detalja u važnim spisima pretrpanim tehničkim
pojedinostima koje sam proučavao prethodne noći. Kakva nam je vojska potrebna? Ona kakvu
smo već imali, pripravna da vodi svjetski rat strateškim projektilima, oružjem za protunapad i
bojevim glavama usmjerenima na određene zemljopisne točke? Ili bismo sva sredstva i snage
trebali uložiti u stvaranje snaga za brzi odgovor kojih je malo, i koje nisu tako dobro
pripremljene kao što bismo željeli? Gorka pouka iz Čečenije natjerala nas je da obratimo
pozornost na tu drugu mogućnost. Ali, naša je obrambena strategija previše okrenuta
budućnosti da bismo razmišljali o trenutnoj stvarnosti.
Ustao sam od stola na kojenvstoje'velika kontrolna ploča i redovi fascikala u boji; strogog
^smirenog predsjedničkog stola. Pošao sam dugim hodnikom. Kao i uvijek, Ševčenko je išao
malo iza mene. Pred očima su mi lebdjeli stupci tekstova. Brojke. Pojedine rečenice. U mojem
umu dokumenti neprekidno žive. Mnogo toga ovisit će o tome koliko ih jasno vidim i do koje ih
se mjere sjećam.
Netko me opisao kao stroj za donošenje odluka. To je veoma točno. Samo, taj stroj mora
razmišljati i osjećati; mora razumijevati svijet u svim njegovim međusobnim povezanostima. Taj
stroj mora biti živ. Inače, ne vrijedi mnogo.
*** o ***
Skupina osmorice i njezini vođe
Jeljcin se odmiče od dramatičnosti unutarnje politike i daje nam uvid u ruske odnose s
ostatkom svijeta. Naporno radi kako bi Rusiju uveo u skupinu G-7, s ponosom je tako
pretvarajući u Skupinu osmorice. Iznosi pojedinosti djelovanja i složenih odnosa tijekom
sastanaka Skupine na kojima se raspravlja o najvažnijim svjetskim pitanjima. Pratimo prve
korake Rusije kao »normalne države« na međunarodnoj sceni, kao države koja može na
prijateljski način sklapati poslove i sporazume s drugim državama, bez dramatičnih sukoba do
kakvih je dolazilo tijekom hladnog rata, bez sumnjičavosti i opreza Gorbačovljeve ere.
Svibanj 1998., Birmingham, Engleska - summit Skupine osmorice. Raspravljamo.
Odjednom Tony Blair naglo zatvori svoj fascikl i najavi: »No, dobro! Četiri sata. Neću stići na
stadion, ali utakmicu barem mogu gledati na televiziji. Arsenal igra protiv Nevvcastlea - finale
engleskog Kupa!«
Svi ga u sobi razumiju. Premijeri Italije, Kanade i Japana; predsjednici Rusije i Francuske,
kao i kancelar Njemačke, svi zajedno ustaju i odlaze do televizora. Izlazeći iz sobe međusobno
razgovaraju.
Ne vjerujem da smo tog dana završili raspravu. Nogomet je bio važniji. Još uvijek se
nasmiješim kad se sjetim kako je za vrijeme utakmice talijanski premijer Romano Prođi podbo
Blaira svojom izjavom: »Tony, gledaj! Kakav krasan anglosaksonski nos ima ovaj igrač!«
Činjenica je bila da su talijanski nogometaši počeli vladati najjačim klubovima engleske lige.
Blair je uzvratio šalom. Iza njega sjedio je njegov »Šerpa«, kako oni zovu svoje pomoćnike na
tim sastancima. »Šerpe« su obično specijalisti za ekonomska pitanja. I on je također sjedio i
gledao susret.
Namjerno sam svoju priču o summitima Skupine osmorice počeo tom anegdotom kako bi
čitatelj mogao osjetiti duh tog kluba. A Skupina osmorice uistinu je bila klub. Klub za
neformalne sastanke šefova osam industrijski najrazvijenijih država svijeta. Svi su vođe
davali sve od sebe da održe opušteno, klupsko ozračje. Vođe bi se mijenjali, ali je stil
ostajao isti.
Osmorica su nastala 1973. kao Šestorica, s namjerom olakšavanja međusobnih
komunikacija. Nekoliko šefova najutjecajnijih država svijeta okupilo se oko vatre kako bi
otvoreno porazgovarali. Kako su godine prolazile, ti ugodni susreti postali su važan čimbenik
svjetske politike. Duh otvorenosti i poštenja omogućio je vođama da na nov način
porazgovaraju o starim i novim problemima, da približe stavove izvan ograničenja
međunarodnog protokola.
Međunarodni posjeti tijekom kojih se potpisuju zajedničke ili bilateralne izjave obično su do
krajnjih granica stilizirani događaji. Rasporede sastanaka i posjeta određuju ministarstva
vanjskih poslova, obično šest mjeseci unaprijed. Dokumenti, primjedbe, tekstovi izjava i nacrti
sporazuma usklađuju se i dogovaraju daleko prije susreta. Samo, svijet se prebrzo razvija da
bismo nastavili oslanjati se na taj glomazni stroj za rješavanje problema. Tako se rodila
Šestorica (današnja Osmorica), čvrsta i zatvorena skupina. Poslanstva su dolazila u
najmanjem mogućem broju, a rasprave su bile potpuno otvorene. Do javnosti nisu stizale
nikakve vijesti o tim susretima -samo kratke i uopćene izjave.
Još dok je Mihail Sergejevič Gorbačov bio predsjednik SSSR-a, počeo je pregovore o
potrebi da Sedmorica postanu Osmorica. Ipak, Rusiju su počeli na summite pozivati tek
početkom devedesetih, prvo kao »specijalnog gosta«, čime su nam bila zatvorena vrata
financijskih rasprava. Činilo mi se da formula »Sedam plus Jedan« odgovara većini članova,
budući da im je to omogućavalo da nam se približe. Samo, tako se Rusija neprekidno osjećala
poput studenta koji mora polagati ispit, što je bilo neprihvatljivo. Smatrao sam da ne smiju
postojati dvostruka mjerila. Ili smo član kluba, ili nismo.
Kad je, 1997. godine, na dnevni red stiglo pitanje širenja NATO-a, morali smo odluke o tom
pitanju donositi usklađeno sa zapadnim državama. (Uvjeti dijaloga s NATO-om utvrdili su se
specijalnim dogovorom u Parizu.) Japan se neočekivano počeo snažno protiviti primitku Rusije
u punopravno članstvo Sedmorice. Iako je Japan svoj stav temeljio na razlikama u
ekonomskim potencijalima i financijskom sustavu, bilo mi je jasno da je bit pitanja politička -
status južnog Kurilskog otočja. Japancima se činilo da NATO-u činimo ustupke kako bismo
time kupili ulaz u Sedmoricu. Htjeli su izvući političku korist. Samo, naš pristup Sedmorici bio je
jedno, a naša politička neslaganja s Japanom nešto posve drugo. I smatrali smo da se to dvoje
ne smije povezivati.
 Rusija je naposljetku dobila punopravno članstvo u lipnju 1997., na summitu u Denveru, u
saveznoj državi Colorado. Naša delegacija
sudjelovala je na gotovo svim sastancima. Zvuči paradoksalno, ali i dalje mislim da je
upravo naš čvrst stav protiv širenja NATO-a na istok, koji sam obrazložio na rusko-američkom
sastanku u Helsinkiju nekoliko mjeseci ranije, odigrao važnu ulogu pri ulasku u taj klub. U
Helsinkiju sam izjavio da NATO griješi i da će to dovesti do novog sukoba između Istoka i
Zapada. (Nažalost, bio sam u pravu.) Ruski me tisak napadao zbog tako ekstremnih izjava,
budući da ih nisu podržavali ni vojni ni politički krugovi, koje će samo oslabiti naš položaj u
svijetu. Budući da se Rusija tad ničim nije mogla suprotstaviti NATO-u, moje su prijeteće izjave
imale malu važnost. Ubrzo sam uvidio da nisam pogriješio. U Denveru smo primljeni u
punopravno članstvo Osmorice.
Bilateralni summit u Helsinkiju pamtim po još jednom detalju: američki predsjednik Bili
Clinton morao se voziti u kolicima jer se, nedugo prije početka summita, poskliznuo na nekom
stubištu i iste-gnuo tetive. Ja sam se tek nedavno pridigao nakon operacije srca, tako da su svi
očekivali ugledati oslabjelog Jeljcina, a Clintona u punoj formi. Istina je bila sasvim suprotna.
Jednom sam prilikom malo pogurao Clintona u kolicima. Mislim da se osjećao malo neugodno,
ali se pred kamerama ipak smiješio. Te su slike obišle svijet. Bile su sasvim simbolične - nije
zdrava Amerika bolesnu Rusiju vozala naokolo u kolicima; umjesto toga Rusija je pomagala
Sjedinjenim Državama. Slika je podsjećala na pregovore koje je na Jaki vodio veliki američki
predsjednik Franklin Roosevelt koji je bio prikovan za kolica37.
Bili Clinton značajna je pojava u povijesti Sjedinjenih Država. Za vrijeme njegove
administracije američka je ekonomija neprekidno jačala. Uveo je svoju zemlju u kompjutorsko
doba, proširivši njezin golemi intelektualni potencijal, stvarajući iz nje vodeću silu u
komunikacijskoj tehnologiji. Sjedinjene su Države sad vođa među velikim silama.
Očekivalo bi se da će Clintona proglasiti herojem nacije. On je, u najmanju ruku, dovršio
sve zadaće koje njegovi prethodnici nisu uspjeli dovršiti. Clinton je oživio političko nasljeđe
svih američkih predsjednika iz druge polovice dvadesetog stoljeća: stvorio je ekonomski
napredak istovremeno stvarajući i sigurnost za ugrožene slojeve stanovništva. Clinton je
zaslužan za sve to. O čemu bi još itko mogao sanjati? Čemu bi još itko mogao težiti?
37Nedugo prije završetka Drugog svjetskog rata, VVinston Churchill, Franklin D. Roosevelt
i Josip Visarionovič Staljin sastali su se na poluotoku Krimu u gradu Jalti, te 11. veljače 1945.
potpisali sporazum o »međusobnim stavovima i planovima za bezuvjetnu predaju na koju
ćemo zajednički prisiliti nacističku Njemačku nakon konačnog sloma njemačkog oružanog
otpora«. Sporazum s Jalte u biti je Europu podijelio na sovjetski i zapadni interesni prostor.
Ipak, Amerikanci kao da Clintona nisu promatrali kroz prizmu svih tih nedvojbenih
postignuća, već kroz aferu s Monicom Lewin-sky. Pri kraju drugog predsjedničkog mandata,
morao se suočiti sa zahtjevom za opoziv s dužnosti. Nasreću, nisu ga smijenili. Ipak, svi
rezultati istrage i njegovo svjedočenje bili su predočeni javnosti. To je cijena moći. Svaki korak
i svaka riječ ispituju se pod snažnim povećalom. Ne dao Bog da posrnete ili pogriješite. Ništa
se ne oprašta. Pogreške ne postoje.
Samo, najviši položaj u državi ne zauzima stroj već živo ljudsko biće koje reagira kao
čovjek i sposobno je samostalno djelovati. Birači rijetko uzimaju u obzir činjenicu da
individualnost znači i pogrešku, sasvim običnu ljudsku pogrešku. Skandal u koji se Clinton
uvukao ističe jednostavnu činjenicu - prvi prioritet političara je paziti na moralna i etička pravila.
Obični ljudi ne mogu podnijeti pomisao da je njihov vladar podložan slučajnostima. Kandidat
za mjesto predsjednika to nikad ne smije zaboraviti. Clinton nije želio da Amerikanci saznaju
za skandal s Monicom Lewinsky. Kasnije je shvatio da ga je nemoguće držati u tajnosti.
Američki moral (a s njime i njihov pravosudni sustav) nikad mu ne bi oprostio takva oklijevanja i
sumnje.
Naravno, s Clintonom suosjećam jer sam i ja prošao proces opoziva, samo što je doslovno
nemoguće uspoređivati takve događaje u Americi i u Rusiji. To su dva potpuno različita
slučaja. Ipak, te događaje smatram nekakvim znakom sudbine, nekim upozorenjem da
agresivno moraliziranje, kad ga se upotrijebi kao politički adut, može biti iznimno razorno.
U mojem slučaju je ljevičarski ruski parlament okrivio ruskog predsjednika za raspad
Sovjetskog Saveza. Ipak, iza ideološke dimne zavjese skrivalo se onakvo isto poravnavanje
računa kakvo se pojavilo i u Clintonovom slučaju. Politički krugovi (njihov lijevi dio u Rusiji)
nisu mogli Clintonu, kao ni meni, oprostiti čvrstoću, odlučnost i, konačno, tvrdoglavu
usredotočenost na naše ciljeve. Clinton je do te mjere porazio svoje političke protivnike da im
nije ostao nikakav izlaz - okrenuli su se provokacijama i javnom skandalu.
To bih mogao reći i za moj postupak opoziva. Izgubivši prve i druge predsjedničke izbore,
komunisti su tražili bilo koji način kojim bi uništili predsjednika i uklonili ga s njegova položaja.
Istražili su sve mogućnosti - raspad SSSR-a proglasili su »urotom«; za pogreške načinjene u
prvom čečenskom pohodu govorili su da je riječ o zločinu; ekonomske teškoće proglašavali su
»genocidom ruskog naroda«. Svaki moj korak, svaka moja riječ, svi moji zdravstveni problemi
od operacije srca do bronhitisa, sve su koristili za izazivanje političkih skandala i podrivanje
mog utjecaja u Dumi.
Još uvijek vjerujem da će povijest ispraviti sve i platiti svima po zasluzi. Do neke mjere
postupak mog kao i postupak Clintonovog opoziva postali su prekretnice socijalnog razvoja
Rusije, jednako kao i Sjedinjenih Država. Možda smo različite zemlje s različitim političkim
kulturama, društvenim običajima i poviješću, ali imamo neke zajedničke točke.
Na pragu novog stoljeća i novog tisućljeća suvremeno je društvo postalo otvoreno i
transparentno zbog glasnosti, slobode govora i masovnih komunikacija38. Šefovi država koji
žele zadržati svoje položaje i učinkovito vladati jednostavno moraju znati uzvratiti na svaki
izazov. Moraju izravno i iskreno odgovoriti na svako pitanje, čak i kad javno mnijenje želi
prodrijeti u njihov privatni život. Predsjednici moraju pokazati hrabrost i dostojanstvo čak i u tim,
bolnim sučeljavanjima. Mislim da će ona završna analiza pokazati da je Clinton učinio upravo
to.
Sjećam se svojih prvih susreta s Clintonom 1993. godine. Potpuno me očarao taj mladi,
vječno nasmiješen čovjek; moćan, energičan i privlačan. Clinton je za mene oličenje nove
generacije političara. On polaže nadu u ideju budućnosti bez ratova, bez sukoba i bez mračnih
ideoloških prepirki koje pripadaju prošlosti.
Shvaćam da je taj osobni i ljudski kontakt također bio važan i Clintonu. Po njegovom su
mišljenju moji prvi politički koraci povezani s padom komunizma, najveće prijetnje Americi
dvadesetog stoljeća. Clinton je bio voljan susresti se na pola puta. Nijedan drugi američki
predsjednik nije toliko puta posjetio Moskvu. (A kao što je Bili rekao, nijedan budući
predsjednik i neće.) Nijedan američki predsjednik nije se toliko uključio u intenzivne pregovore
s našim državnim vođama ili nam pružio toliku pomoć, i ekonomsku i političku.
Ponekad se činilo da Clinton i ja utemeljujemo novi svjetski poredak, novu budućnost
našeg planeta. To ne umišljam, ali je život ponekad bio daleko složeniji. Demokratskim
institucijama trebat će dugo vremena da puste korijenje u Rusiji. Prilagodba društva
demokratskim vrijednostima bit će bolnija i teža nego što smo predviđali. Međunarodne
financijske institucije ne mogu same stvoriti uvjete ekonomskog boljitka Rusije.
Rusija i Sjedinjene Države malo su svjetskih sukoba gledale na jednak način, budući da
imamo različite interese. Nakon iluzija s početka devedesetih morali smo trijezno pristupati
problemima, jer
38Gorbačovje reforme tijekom osamdesetih provodio pod sloganom glasnost, što se često
prevodilo kao »otvorenost«. Izraz potječe od riječi »glas«, te se obično koristio za događaje u
kojima se govorilo o nečem o čemu se prije šutjelo ili o otkrivanju podataka koji su dotad držani
u tajnosti.
__i
bi svako novo razočaranje Rusiju bacilo doslovno u stanje šoka. Nešto kasnije zamrla je i
američka zanesenost Rusijom; na kraju je, uz pomoć pomno biranih podataka, prosječan
Amerikanac Rusiju gledao kao državu bandita i korumpiranih tipova. Amerikanci su bili
nezadovoljni »proruskom« politikom Bijele kuće, a Rusi su za to vrijeme pokušavali razoriti
jedinstvo u Kremlju.
U neku su ruku dostignuća rusko-američkog dijaloga nestala. Ipak, mislim da je taj zastoj
samo privremen te da ga se ne može uspoređivati s divovskim korakom naprijed načinjenim u
vrijeme susreta »Billa i Borisa«. Bio je to uistinu povijesni korak. Novu rusko-američku
interakciju ne mogu uništiti nikakvi skandali, ni spletke, ni ikakve političke mućke. Sjedinjene
Države i Rusija prestale su biti mogući neprijatelji. Pretvorili su se u moguće prijatelje.
Krajem 1996., nakon Clintonovog reizbora, ruska obavještajna služba dostavila mi je
šifrirano izvješće s predviđanjima kako će republikanci riješiti velike političke teškoće pred
kojima su se našli. U izvješću se naglašavala Clintonova slabost prema lijepim ženama.
Nadalje, izvješće je tvrdilo da Clintonovi neprijatelji u bliskoj budućnosti spremaju u njegovu
blizinu postaviti provokatora koji bi pokrenuo skandal, i time narušiti njegov ugled. Sjećam se
kako sam odmahivao glavom i rekao: »Izvuci pouku!« Ipak, to mi se predviđanje činilo previše
nevjerojatnim. Vjerovao sam da je Clinton, s nogama čvrsto na zemlji i uz svoje sjajne
suradnike, sposoban prozre-ti takav naum.
Tijekom svog posljednjeg susreta s Clintonom pomislio sam da mu poklonim tajno izvješće
za uspomenu. Ipak, odlučio sam ne izazivati neugodnosti - već je tijekom cijele afere i previše
propatio.
Tijekom Denverskog summita, dok je kolona crnih limuzina državne poglavare vozila
gradom, u zraku je visjelo više od četrdeset stupnjeva Celzijevih. Stanovnici Denvera nisu bili
naviknuti na takve prizore. Kad bi došlo do zastoja u prometu, zaustavljali bi vozila i penjali se
na krovove da nas vide u prolazu. Naše ruske limuzine, ZIL-ovi koje smo dovezli sa sobom,
očito su izazivale buru oduševljenja - vrištali su i mahali rukama. ZIL-ovi su ih vjerojatno
podsjećali na pedesete, kad su u modi bili takvi veliki i snažni automobili nalik tenkovima na
kotačima.
Sastanak je u američkom tisku izazvao burno uzbuđenje. Sedmorica su prerasla u
Osmoricu. (Ime se promijenilo na rusku inicijativu, unatoč protivljenju nekih članica.) Rusiju su
primili u elitni klub država! A kod kuće su se u novinama čuli drugi, malo sumnjičaviji glasovi:
zašto Osmorica? O čemu to raspravljamo? Rusija ima
vlastite probleme. Unatoč negodovanju, mediji su priznavali daje to velik korak naprijed.
Naravno da je to bio korak naprijed. Jedina razlika bila je da su ostale zemlje članice
razvijale svoje ekonomije, dok smo se mi s našom tek izvlačili iz krize. U Denveru nismo bili
nazočni ministarskoj konferenciji o reguliranju vrijednosti valuta. Budući da rublja formalno nije
bila konvertibilna, tamo nismo imali o čemu raspravljati. A sjediti i slušati beskrajne pregovore
između Amerikanaca i Japanaca o tome hoće li podići vrijednost jena u odnosu na dolar bilo bi
potpuno suvišno.
U ruskom sam tisku pročitao kritičke napise i pitao se kad ćemo mi, Rusi, početi sebe
smatrati normalnima. Uostalom, bilo je potpuno jasno da Osmorica postoje samo zbog
političkih interesa. Rusija je jedna od politički najutjecajnijih država svijeta. Kao cjelina ona je
jedinstvena. Imamo goleme strateške rezerve sirovina, naprednu tehnologiju, potpuno
nevjerojatno unutarnje tržište, visokokvalificiranu radnu snagu i dinamično društvo. I zbog toga
su nas primili u Osmoricu. Dakle, zašto sami sebe gledamo kao nekog siromašnog rođaka?
Nismo bili osmi po redu član kluba. Upravo suprotno, uistinu su nas poštovali.
I upravo zato sam od samog početka zastupao mišljenje da na summitima Osmorica ne
daju nikakve posebne izjave o Rusiji. Ako drugi misle da je Rusija prerano pristupila nekim
posebnim okruglim stolovima, njihova stvar. Ali, ne mogu Rusiju izdvojiti od ostalih sudionika
kako bi donosili odvojene odluke. To nije ispravno. Do tog je došlo na summitu u Kolnu, kada
su članovi Osmorice htjeli raspraviti o zajedničkom stavu u pitanju financijske krize u Rusiji.
Zbog mog pritiska prihvaćena je opća izjava o ukupnim posljedicama globalne krize i
sigurnosti nacionalnih financijskih sustava. U izjavi se nekoliko točaka odnosilo na Rusiju.
Moguće je da se nekima moja upornost činila neobičnom, ali i dalje vjerujem da se s Rusijom
ne smije postupati kao s državom kojoj je potrebna pomoć ili državom čije probleme mogu
rješavati drugi.
Tehnički gledano, Osmorica rade na ovaj način: vodi se rasprava kojoj su nazočni svi šefovi
država. Iza svakoga od njih sjedi »Šerpa« koji ima izravnu vezu sa stožerom delegacije u
kojemu sjede stručnjaci iz ministarstava financija, vanjskih poslova, obrane, obavještajnih
službi i drugih važnih službi. Moj »Šerpa« na sastancima Osmorice bio je Aleksandar Lifšic.
Diskusija se obično kreće u krugu. Svaki vođa iznosi svoju temu o kojoj se tada raspravlja.
Uvijek držim nacrt svoje teme na papirima pred sobom, ali se stanje može promijeniti svakog
trenutka. Moj »Šerpa« mora biti sposoban reagirati u trenutku, dobiti podatke iz
stožera, brzo ih dostaviti meni predlažući nekoliko mogućnosti pristupa trenutnoj situaciji.
Lifsic je doživio nekoliko neugodnih trenutaka. Na summitu u Kolnu dogodila se prava
drama. Kohlov »Šerpa« izvijestio nas je da je Pakistan detonirao atomsko oružje. Lifsic je istog
trenutka stupio u vezu s predstojnikom stožera Kvašninjijem. Minutu nakon toga dobili smo
podatke da naša obavještajna služba potvrđuje detonaciju. Clinton je imao daleko podrobnije
podatke o tome da detonacije nije bilo - Pakistanci su izveli lažnu eksploziju kako bi zaplašili
svoje susjede. Do prave će detonacije doći nekoliko dana kasnije. Lifsic, moj ekonomski
savjetnik, bio je iznimno uljudan čovjek, ali je upao u razmirice između dviju obavještajnih
službi; naše i američke. Morao sam ga oštro prekoriti - zauzvrat, on je svoj bijes iskalio na
našim službama sigurnosti.
Teme o kojima smo raspravljali na sastancima Osmorice mogu podijeliti u tri kategorije.
Prva je ekonomska i financijska. U njoj su naši strateški ciljevi jasni - izboriti se za uklanjanje
svih trgovinskih ograničenja koja sputavaju Rusiju, dobiti konačno priznanje kao država s
tržišnom ekonomijom, te ući u Svjetsku trgovinsku organizaciju i Pariški klub. To je bila prilično
paradoksalna situacija. S jedne strane, Međunarodni monetarni fond daje nam zajmove i
podržava financijsku stabilnost. S druge strane, Jackson-Vanikov amandman koji je 1974.
izglasao američki Kongres, još uvijek brani ruski prodor na američko tržište. Amandman je
izglasan zbog toga što SSSR nije dopuštao da njegovi državljani slobodno odlaze u
inozemstvo. Granice su se odavno otvorile, komunizam je propao, Sovjetski je Savez prestao
postojati, ali amandman je još uvijek na snazi. Odavno smo na svjetskom tržištu mogli zaraditi
mnogo novca. Imamo sjajne izvozne programe: visokokvalitetni čelik i druge kovine, ura-nij,
tehnologiju i oružje. Ali, ruke su nam vezane. Slične prepreke postoje za izvoz ruskog tekstila u
Europsku zajednicu.
Za nas je vrijedno potpisati velik ugovor s trećom zemljom - na primjer za zrakoplovnu
industriju - kojim možemo zaobići taj problem. Kad bismo u tome uspjeli, Amerikanci bi,
ponekad potajno, a ponekad i otvoreno, počeli vršiti pritisak na vladu te države. Kad smo
pokušali našim helikopterima i zrakoplovima prodrijeti na la-tinskoameričko tržište, američka su
veleposlanstva organizirala savjetovanja i kampanje u tamošnjem tisku. Krajnje je vrijeme da
to otvoreno priznamo. Uvjeren sam da su te prepreke samo privremene, kao i nazadovanje
naše industrije. Naša financijska kriza nije vječna, kao ni njezine posljedice. Neprekidni
pregovori unutar Osmorice svakako će uroditi plodom.
Druga skupina tema odnosi se na sigurnosna pitanja i trenutačno stanje. Sjećam se
izvanrednog sastanka o nuklearnoj sigurnosti u Moskvi, početkom 1996. Bio je to prvi samit u
Rusiji, što je samo po sebi imalo neizmjernu političku važnost. Već sam pisao o svojim
poteškoćama koje sam susretao tijekom predizbome kampanje 1996. Taj neočekivani potez
vođa Osmorice bio je neprocjenjiv dokaz moralne podrške. Oni su odlučili daleko prije
najvećeg dijela ruske političke vrhuške.
U nedavnoj su se prošlosti Osmorica sve više i više zanimala pitanjem nuklearne
sigurnosti. Države koje nikad nisu bile članice »atomskog kluba« prijetile su da će trku u
atomskom naoružanju usmjeriti u novom pravcu. Velika noćna mora šezdesetih i sedamdesetih
godina - sjećate se filmova o Jamesu Bondu - postaje stvarnost; atomska tehnologija pala je u
pogrešne ruke, što »velikima« stvara potpuno nove probleme.
Uopćeno gledajući, rješavanje složenih međunarodnih problema, među kojima su i pitanja
sigurnosti, u djelokrugu je drugih međunarodnih organizacija. Ipak su moskovski i kolnski
summit pokazali da Osmorica mogu pomoći i NATO-u, i Rusiji, kao i cijeloj Europskoj zajednici
da pronađu izlaz iz te slijepe ulice. Upravo su savjetovanja Osmorice dala dodatni poticaj
pregovorima između Strobea Talbota, Slobodana Miloševića, Martija Ahtisaarija i Černo-
mirdina, usmjerenima na rješavanje sukoba u Jugoslaviji.
I, konačno, treća skupina pitanja o kojima Osmorica uvijek raspravljaju su svjetski problemi
razvoja čovječanstva. Ustvari, klub je nastao upravo zbog njih. Njegova je zadaća bila spriječiti
raspad svjetske zajednice kao i razdor između pojedinih država.
Ekologija i demografija su na vrhu tog popisa. Njemačka je, na primjer, veoma zabrinuta
zbog očuvanja šuma. Svake godine stranka Zelenih dobiva sve veći utjecaj u njemačkom
društvu. Kancelari Kohl i Schroder to nikako ne mogu zanemariti. Japance zabrinjava sve
ubrzanije starenje stanovništva. Čime ih zaokupiti? Kako im pomoći u prilagodbi na suvremeni
svijet, koji je toliko okrenut mladima? To je važno pitanje. Stanje umirovljenika u Rusiji daleko
je teže. Još uvijek nismo riješili pitanja mirovinske, socijalne i zdravstvene zaštite. Ipak, jasno
je da i iznalaženje rješenja za skrb o umirovljenicima ne umanjuje težinu svjetske demografske
situacije. Prije ili kasnije i Rusija će se morati suočiti s tim pitanjima.
Tijekom općih rasprava znalo je ponekad doći do smiješnih sukoba. Sjećam se da sam
jednom prilikom pogledao Clintonove papire i shvatio da se priprema iznijeti istu temu koju
sam i ja pripremio - problem »milenijskog buga« u računalima. Budući da su se govornici oko
stola smjenjivali jedan za drugim, trebao sam govoriti točno prije Clintona. Što sam mogao?
Kad sam progovorio, Clinton je promijenio boju. Odlučio sam zanemariti svoj petominutni govor
- unatoč ozbiljnim pripremama - i povesti uvodnu raspravu kako bi se on mogao uključiti. Mislim
da mi nije zamjerio.
Jedna od velikih prednosti summita je prilika za nevezan razgovor tijekom stanki. To je
osobito vrijedilo tijekom denverskog summita 1997. Clinton, Chirac, Schroder, Blair,
Hashimoto, Romano Prođi, Jean Cretien i ja raspravljali smo o zajedničkim prijedlozima i
planovima bez ikakvih protokolarnih opterećenja. Moguće su bile sve kombinacije - dvojica,
trojica, četvorica. Izašli bismo na tratinu, sunce je sjalo, bilo je ljeto. Chirac bi mi prišao pa
bismo na brzinu porazgovarali o budućim globalnim sporazumima. Za samo dvije minute
raspravilo bi se o važnim međunarodnim pitanjima. Takvi neslužbeni razgovori jednostavno su
nemogući unutar ograničenja službenih državničkih posjeta.
Za vrijeme stanke za večeru obično bi se i najprizemniji vicevi dočekivali s oduševljenjem.
Pomoćnici su sjedili za stolom 5-6 metara od nas. Kohl je posjedovao specifičan njemački
humor, a kad bi prišao pomoćnicima svi su očekivali da izvali nešto nevjerojatno.
 »Stoje ovo?« zaurlao bi Kohl. »Došli ste ovamo jesti? Ako mi mislimo jesti, vi trebate raditi«!
Uslijedila je salva smijeha, ali su neki savjetnici malo problijed-jeli.
Kulturni dio programa u Denveru bio je koncert Chucka Berrvja u velikom hangaru
prepunom ljudi. Noć prije svi su predsjednici dobili kaubojsku odjeću. Clinton je na koncert
došao u njoj, u čizmama i sa šeširom na glavi. Publika je toplo pozdravila vođe. A gotovo
sedamdeset godina stara zvijezda rock-and-rolla kod slušatelja je probudila nostalgične
osjećaje. Ja sam se osjetio pomalo izbačen iz te glazbene kulture; u mladosti sam pjevao
ruske narodne pjesme -Vizbora, Okudžavu, Fradkinove i Dunajevskijeve pjesme. U Moskvi je
bila ponoć. Otišao sam spavati. Te su se noći Osmorica ponovno pretvorila u Sedmoricu, iako
šanvnačuo da su i neki drugi vođe zadri-jemali tijekom koncerta (zbog vrućine, ne zbog
glazbe). Clinton je bio u sedmom nebu. X
Na jednom od svojih posljednjih susreta Osmorice osvrnuo sam se i shvatio da sam
najstariji među njima, godinama kao i političkim iskustvom. Gdje su nestali svi stari državnici?
Uvijek ću pamtiti Franc,oisa Mitteranda, plemenitog i profinjenog francuskog predsjednika.
Upravo je s njim Rusija započela
dijalog. Do danas ne mogu zaboraviti sjajan prijem koji je povodom mog dolaska u Pariz
upriličio u Elizejskoj palači. Osobno žalim Mitteranda zbog svih tih godina koje je služio
Francuskoj da bi posljednje godine proveo u bolovima. Chirac je potpuno suprotna osobnost;
otvoren je, iskren i emocionalan.
Također sam osjetio bliskost s Johnom Majorom, britanskim premijerom, sjajnim
diplomatom koji me podržavao tijekom pokušaja državnog udara 1991. kao i tijekom krize
1993. Iako je naizgled hladan i tipičan Britanac, Major je u stvari prilično srdačan. Naravno,
njegov nasljednik Tony Blair, dijete sedamdesetih, potpuno je različit - živ, strastven i izravan.
Bih li se ja mogao uklopiti u taj novi naraštaj političara? U pitanju nije bila samo njihova
mladost. Oni su svijet gledali drugim očima, pa tako i mene.
Osobito me zabrinuo odlazak mog prijatelja Helmutha Kohla s kojim sam se toliko puta
sastao. Kohl, najstariji po godinama i iskustvu, bio je neslužbeni vođa. Uvijek smo se dobro
slagali. Imali smo slične reakcije i način ophođenja. Ta sličnost u izgledu, naravi i
temperamentu imala je svoj učinak, tako da mi je Kohl postao najbliži među vođama. Kao isti
naraštaj dijelili smo i poglede na svijet. Štoviše, htjeli smo otopiti mraz koji se nakupio između
Njemačke i SSSR-a tijekom poslijeratnih godina. Nakon pada Berlinskoga zida, to je postalo
važno pitanje. Gerhardt Schroder, političar novog, liberalnog pravca, borit će se za nova mjerila
odnosa s Rusijom, trezve-nija i racionalnija. Shvatio sam to po njegovim izjavama.
Iako sam, upoznajući nove europske vođe, nailazio na veliku psihološku prepreku, postoji i
pozitivna strana. Ja ću, lakše no itko drugi, osigurati nastavak odnosa s Rusijom, poglavito
stoga što sam tamo najstariji. U Kohlovoj odsutnosti ja sam preuzeo mjesto najstarijega. Tako
je ispalo. Naravno ne postoje nikakvi »stariji« članovi Osmorice. Ne postoje činovi. Naši su
summiti potpuno demokratski, što je najvrednije od svega. Mislim da budućnost ovisi o njima.
Neslužbenost u pristupu, prijateljsko okružje, nepostojanje protokola, sve su to bitne značajke
novog stoljeća.
Jednom se prilikom, prilično davno, Kohl našalio: »Borise, ne razbijaj glavu. Ako propadneš
na izborima, naći ću ti posao u Njemačkoj. Znam da si diplomirao građevinu.«
Helmut i ja izgradili smo sve što smo za života mogli. I iskreno se nadam da se ta građevina
- odnosi između naših država - nikad neće urušiti, već da će čvrsto stajati stoljećima. Nadam se
daje moja diplomacija pomogla pri tome.
***
***
Neslužbeni sastanci
 Jeljcin uživa u bliskosti s drugim svjetskim vođama. Takve dobre odnose pripisuje vlastitoj
karizmi, energiji i inovativnosti koje smatra ključnim čimbenicima pobjede nad sumnjičavim
zapadnjacima, te ulasku Rusije u Skupinu osmorice. Jeljcin vjeruje da su njegovi »neslužbeni
sastanci« razlog uspješnosti napora u vanjskoj politici. Bez obzira večera li u moskovskom
restoranu sa Jacquesom Chiracom ili peca na Dalekom istoku s Rvutarom Hashimotom, Jeljcin
pokazuje kako ti opušteni trenuci daleko od javnosti poboljšavaju sliku Rusije u svijetu.
Rješavanje domaćih, političkih i ekonomskih kriza nisu jedine dužnosti narodnoga vođe.
Jednako je važno uspostaviti i održavati bliske odnose s glavarima drugih država. Nasreću, u
tom sam području bio djelotvoran - jednako kao što sam i sam uživao u tome.
Već sam spomenuo Helmuta Kohla s kojim sam oduvijek bio veoma blizak. Mogao bih do
beskraja pričati o našim neslužbenim susretima, o odlascima na pecanje, o vremenu koje smo
proveli po ruskim banjama. Iskreno rečeno, Helmut i ja često smo zaboravljali na diplomaciju -
još više u takvim situacijama - i zabavljali se poput starih prijatelja.
Dogodilo se da smo Kohl i ja otišli s vlasti otprilike u isto vrijeme. Obje naše vladavine bile
su povijesne - Kohl je nadzirao ponovno ujedinjenje dvije Njemačke; moja uprava doživjela je
propast komunizma, raspad sovjetskog imperija i duboke promjene u političkom sustavu i
moralnim vrijednostima bivšeg Sovjetskog Saveza.
Ipak, s vlasti smo sišli na različite načine. Kohl, koji je vladao već petnaest godina, ponovno
se kandidirao, nadajući se zadržati položaj državnog glavara. Znam da su mu mnogi
savjetovali da to ne čini. Usprkos neizmjernom poštovanju koje je zadobio ujedinjenjem
Njemačke, država se psihološki već umorila od njega. Oglušio se na upozorenja, te izgubio.
Kohlov primjer natjerao me da shvatim kako je sposobnost odstupanja također dio
predsjedničke karijere kao i dio politike. Veliku politiku obično stvara skupina snažnih i
odlučnih ljudi. Pojedinca moć
obuzme i potpuno ga sputa. Neugodna je to navala na osjetila, neugodan predosjećaj; a
sve je samo vanjski privid. U stvarnosti, mislim da nekoliko godina provedenih na vlasti u
potpunosti emocionalno iscrpi čovjeka. Borba s okolnostima, politička logika i zastrašujuće
stresan rad od pojedinca iziskuju sve njegove fizičke i emocionalne snage. To obuzima. Samo
je nekolicina sposobna izdržati takvo sa-možrtvovanje. A ljude takvog kova privlači moć.
Unatoč svoj stečenoj mudrosti, nikad nisam postao ovisan o moći i uvijek sam bio voljan
sam odstupiti. 11996., kao i 2000. godine, odluku hoću li dati ostavku ili ne, nisam donosio
zbog sebe i vlastitih potreba, već zbog onog što ostaje iza mene, nasljeđa i oporuke. Nekoliko
puta, i prije i nakon 1996. godine, s najbližim sam suradnicima započinjao razgovore o
prijevremenom silasku s vlasti. Govorio sam da sam umoran i da se država umorila od mene.
No neprekidno su me uvjeravali da ne postoji alternativa. Nisam mogao otići ako bih time
ugrozio demokratske progrese, zaustavio napredovanje reformi, čak i unazadio državu. Tko bi
se među novim političarima mogao nominirati za novoga vođu? Tko je spreman preuzeti
odgovornost za zemlju s prijelaznom ekonomijom u krizi, ljevi-čarskim parlamentom i
zakočenim mehanizmima civilnog društva? Nisam već ionako uzdrmanu Rusiju mogao baciti u
novi vrtlog političkih strasti. Bog mi je svjedok, mislio sam tako.
Čak i dok sam se borio s takvim osobnim odlukama, morao sam pred svijetom ostati čvrst i
snažan. Za Rusiju je bilo neopisivo važno očuvati svoje međunarodne veze, osobito sa
šefovima zapadnoeuropskih država, kao i s Kinom i Japanom. Nasreću, imao sam dva sjajna
saveznika: Helmuta Kohla i Jacquesa Chiraca. Ne samo da smo zajedno odrasli za
pregovaračkim stolom, već smo izašli iz istog kalupa. Kohl i Chirac nisu samo moji kolege, moji
sugovornici; sva trojica smo ratna djeca. Iz istog smo naraštaja. Izravni smo, otvoreni, čak i
bezobzirni. I međusobno dijelimo iste osjećaje.
Naravno, moguće je tvrditi da je diplomacija u stvarnome životu daleko više od osobnih
razumijevanja i psiholoških odnosa. Ali, samo netko tko je bio nazočan susretima na najvišoj
razini, zna koliko sve ovisi o atmosferi i međuljudskim odnosima. Sigurnost i povjerenje često
izgrađuje diplomacija u »košuljama«, neslužbena diplomacija prijateljstva. Što više budemo
imali opuštenih i prijateljskih susreta, to će čvršći biti međunarodni odnosi Rusije.
Ideja o neslužbenim susretima pala mi je na pamet 1997., na forumu u Strasbourgu, kad
smo Chirac, Kohl i ja odgovarali na novinarska pitanja u predvorju zgrade. Shvatio sam da nam
je preostalo još mnogo toga za raspravu i da bi svi mogli imati koristi od neformalnog sastanka.
Složili su se.
Odlučili smo se sastati u ožujku 1998. Isprva sam Kohla i Chiraca želio pozvati u
Jekaterinburg, moj rodni kraj. Želio sam pješice prijeći granicu između Europe i Azije; želio
sam im pokazati gdje uistinu leži zemljopisna granica Europe. Želio sam se pred prijateljima
pohvaliti veličanstvenim Uralom. Plan je bio sjajan, simboličan. Ipak, bilo je teško uskladiti
rasporede trojice predsjednika, čak i na samo tri dana, a susret nisam želio odlagati. Zato smo
ga prebacili u moskovsko odmaralište u Boru, smješteno unutar gradskog područja. Chirac i
Kohl doletjeli su oko ponoći, a otišli drugog dana. Susret je bio kratak, ali značajan.
Ruski se tisak iznimno zanimao za ideju susreta. Chirac ga je nazvao »svjetskom
praizvedbom«. Čak i najciničnijim promatračima bilo je jasno da se događa nešto
nesvakidašnje. Istovremeno - što je bilo potpuno opravdano - izlazili su napisi o tome da naša
»neslužbena« diplomacija, neslužbeni pregovarački stol, ne predstavlja ni najmanju prijetnju
čvrstoći Atlantskog pakta. Osobit odnos između Njemačke, Francuske i Rusije samo je
dodatno jamstvo NATO-u. Uostalom, NATO-va je stega doslovno čelična. A siguran sam da su
Kohl i Chirac naše trilateralne susrete uskladili s Amerikancima, budući da su njihove reakcije
na događaj bile prilično mlake.
Britanci nisu bili tako blagi. Počeli su našem Ministarstvu vanjskih poslova odašiljati
znakove da su i oni spremni sudjelovati. S jedne mi je strane to bilo drago. S druge, nisam
želio proširivati sastanak, a nazočnost nedavno izabranog premijera Tonvja Blaira samo bi
narušila psihološku i političku opuštenost koja je bila vrlo određen temelj našeg okupljanja.
Bez tog osjećaja slobode, susret bi se mogao zagušiti. Ipak, ono najvažnije bilo je da Blair
dolazi iz drugog naraštaja i različitog svjetonazora. S njim bi za stolom sastanak postao
pretjerano služben. A bit svega bila je da tri vođe staroga kova vode osobne i prijateljske
razgovore. Ukratko, britanskom Ministarstvu vanjskih poslova poslali smo dopis da ćemo takav
»opušten« susret isprobati prvo u ovom obliku. Potom ćemo vidjeti što će biti.
I kasnije, dok smo pripremali skup, zanimanje je pokazala Italija i neke druge europske
države; ipak, nastavili smo pripremati tri-lateralni susret.
Chiracu i Kohlu predložili smo raspravu o ideji »Velike Europe« - »Velike Europe« koja bi
se protezala do Urala i postala prostor posve nove paneuropske politike. Nismo htjeli promicati
politiku blokova i saveza; umjesto toga, nadali smo se stvoriti posve nove veze i osobne
kontakte unutar područja. Raspravljali smo o širokom spektru međunarodnih programa: o
transportnom zrakoplovu za 21. stoljeće (AN-70); o prometnom koridoru London-Pariz-Berlin-
Varšava--Minsk-Moskva, koji bi se nastavljao prema Jekaterinburgu i Sibiru,
a uključivao bi brzu autocestu i željezničku prugu; o postrojbama za brzo djelovanje
uvježbanima da se suprotstave svim tehnološkim i prirodnim katastrofama; o razmjeni
studenata i diplomaca između francuskih, njemačkih i ruskih sveučilišta; o stvaranju
zajedničkog francusko-njemačko-ruskog sveučilišta; te o zakonima o nostrifikaciji diploma svih
triju država. Složili smo se da pripremimo veliku izložbu Moskva-Berlin-Pariz. Naši će
povjesničari napisati priručnik s naslovom Povijest Europe u 20. stoljeću, povijest bez
ideoloških podjela i zidova.
Shvatili smo da je naša trojka odabrana da ponovno uspostavi ravnotežu poremećenu
širenjem granica NATO-a prema Rusiji. Citiram Kohla: »Francuska i Njemačka nose osobitu
odgovornost za politiku Europske zajednice, i učinit će sve kako nitko ne bi stekao dojam - ni u
svijetu, a ni u Moskvi - da procesi koji se odvijaju u Europi vode prema izolaciji Rusije.«
Tijekom prvog susreta s novinarima, naglasio sam svoju ideju »Velike Europe«: »U Europi ne
postoje nepoznata područja. Postoji samo jedan zajednički svijet na tom kontinentu, na našem
kontinentu.«
Čitavo ozračje susreta zračilo je jednom važnom idejom: potrebno je nešto čime bismo se
suprotstavili američkim pritiscima -volja za suradnjom, nezavisno europsko određenje. Sve me
je to na-dahnulo. Kohlovo i Chiracovo lice nisu bila lica kakva se vide na službenim
sastancima i okupljanjima. U očima sam im vidio duboko razumijevanje.
Nažalost, anglofoni svijet nije to tako shvaćao. Na susret trojke reagirali su s određenom
dozom ljubomore. Britanski je tisak pisao da je trilateralni sastanak prvi korak prema »gotovo
neskrivenoj antiameričkoj alijansi u Europi«.
Dvije godine kasnije bilo je jasno da bit trojnih susreta gledamo na različite načine. Kohl i
Chirac - kao jamci unutarnje europske stabilnosti - željeli su ublažiti moj krut stav i izjave o
NATO-u, dok sam ja samo sanjao o stvaranju, makar i privremene, čisto humanitarne osovine:
Moskva-Berlin-Pariz.
Naša neslužbena trojka dobila je i svoj talisman koji su izradili uralski zanatlije: zlatni ključ
sa zemaljskom kuglom na vrhu. Na kugli su blistale prijestolnice triju država, a kuglu su
pridržavala tri srebrna stupa prijateljstva. Na sastanku sam počeo odvijati ključ s globusa, ali se
nije htio okrenuti. Zamolio sam Jastržembskog za pomoć. Svi su se smijali. Naposljetku, s
velikim sam naporom uspio odvojiti ključ i predati stupove, koji su nalikovali malim brodovima.
Ali kad sam uzvanicima želio predati njihove ključeve, otkrio sam da postoji samo jedan. Gdje
su ostala dva? Što sam mogao učiniti? Kohl me uvijek dobro razumio. Na svoj neponovljivi
način široko se
nasmiješio i rekao: »Boris, shvaćamo. Ključ ostaje kod tebe. Ključ ostaje Rusiji. Ali pripada
svima nama.«
Hvala nebesima da sam za dvojicu predsjednika pripremio i drugi poklon. Na moj zahtjev
nadarena trinaestogodišnja djevojčica Pelagija pjevala je za uzvanike ruske pjesme; bila je
odjevena u rusku nošnju žarkih boja. Ona je bila ona istinska, živa, nasmiješena i očaravajuća
Rusija. Glas joj je bio tako lagan i čist, a ona toliko opuštena da su Kohl i Chirac sjedili potpuno
začarani. Chiraca je toliko dirnula da ju je pozvao da nastupi u Parizu. Do danas sam zahvalan
toj djevojčici na njezinom sudjelovanju u »visokoj politici«. Takvu neprocjenjivu pomoć tijekom
važnih međunarodnih susreta rijetko mi je pružio bilo koji diplomat.
Za razliku od ovih neslužbenih sastanaka koji su tekli dobro, međunarodni protokol
oduvijek mi je bio kamen spoticanja. Često sam kršio dogovorena pravila. Moje »pogreške«
potječu iz osjećaja unutarnje slobode, koji je živnuo kad su okovi sovjetske diplomacije pali s
mene. Kršenjem protokola počeo sam shvaćati njegovu vrijednost. Stoljetno iskustvo uči da se
državni poglavari ne smiju ponašati samo kao prijatelji, već i kao jamci nacionalnih interesa i
poslanici svojih domovina. Kako spojiti moje žudnje za potpunom slobodom i otvorenošću, i
strogu zadanost protokola? Povremeno sam davao izjave koje su zvučale potpuno
neopravdano. Mojim tajnicima za tisak, prvo Sergeju Jastržembskom, a zatim i Dmitriju Ja-
kuškinu, bilo je teško objasniti što one znače. Ipak, te su se izjave uvijek slagale s kontekstom
određenog sporazuma o kojem smo naporno raspravljali na susretima Skupine osmorice, i
tamo i tada bile su ispravne. Ipak, tisak češće nije razumio kontekst te me napadao zbog
manjka diplomatičnosti. Čini mi se da sam taj izravan pristup preuzeo zajedno s
predsjedničkom dužnošću. Nisam se bojao pokazati točno kakav sam, a to je gotovo uvijek
urodilo plodom.
 Jedna prilika u kojoj je manjak protokola pripomogao u kulturnom i diplomatskom
približavanju dogodila se u rujnu 1997. kad smo supruga i ja pozvali Jacquesa Chiraca u
restoran. Obično se svečani obroci tijekom državničkih posjeta održavaju u Kremlju, ali taj sam
put želio učiniti nešto drugo. Želio sam Jacquesu pokazati mjesto koje svakog Francuza dirne
u srce - običan, privatni restoran u kojem se svatko s normalnim prihodima - i poslovni čovjek i
predstavnik srednje klase - može dobro provesti, baš kao i u Parizu. U Moskvi ih je sada na
stotine; i skupih i jeftinih. Ipak, jedno je o njima teoretizirati, a drugo je osobno se uvjeriti kakav
je uistinu običan ruski restoran.
Sergej Jastržembski bio je najupućeniji u izbor mjesta za večeru. Dugo je razmišljao, birao
između nekoliko mjesta koje je posjetio i službeno i privatno, te zaključio: »Najbolje da
predsjednika Chi-raca odvedete u »Carevu želju«. To je najstilskiji ruski restoran.«
I nije pogriješio. Restoran je uistinu bio originalan. Unutrašnjost mu je bila obložena
drvetom, a na zidovima su visjele puške, medvjeđe kože i lovački trofeji. Zapravo, i ja sam
uživao u tom odlasku. Ne sjećam se kad sam posljednji put bio u normalnom restoranu, a ne
na nekom službenom prijemu ili u rezidenciji. Možda prije trideset godina u Sverdlovsku39? Za
predsjednika je odlazak u restoran nešto doslovno egzotično - sjediti pokraj običnih ljudi. Zbog
sigurnosnih i drugih razloga to se gotovo nikad ne događa. Ali smo Chi-rac i ja vrlo
jednostavno prekinuli i tu tradiciju. (Istovremeno stvorivši novu; godinu dana nakon toga odveo
me u ugodan mali restoran u Francuskoj.)
Štoviše, nismo ispraznili restoran. Umjesto da upriličimo »privatnu zabavu« služba
osiguranja pustila je sve koji su mjesta rezervirali unaprijed. Za stolom nas je sjedilo osmero:
Jacques sa suprugom Bernadette i kćerkom Claude, ja, Naina, Tanja i dva prevoditelja. Uistinu
mi se svidjela Jacquesova prevoditeljica, sitna smeđokosa Francuskinja koja bi reagirala u
trenu, i koja je savršeno poznavala ruski jezik. Chirac je bio poznati rusofil kojeg je zanimalo
sve rusko. U mladosti je obožavao Puškina i često recitirao njegove stihove.
Dobro smo odabrali stol - bio je malo postrani, tako da nas nitko nije ometao. Chiracu se od
pića osobito svidjela votka »Jurij Dol-goruki«. Razgovarali smo živo, smijali se, te Jacquesu i
Bernadetti govorili o ruskoj tradiciji i hrani. Kao domaćin, ja sam platio račun. Nisu nas
opsjedali ni reporteri ni izvjestitelji; nazočni su bili samo službeni snimatelji, tako da je večer
protekla mirno.
Nikad se ne smije podcijeniti značenje koje su ti neslužbeni sastanci imali za Rusiju. Za
godinu je dana Rusija postala punopravni član tijela koje se danas naziva Skupinom osmorice.
Postali smo vrijedan sudionik međunarodnog dijaloga. Svaki je summit bio značajan; svaki
susret poglavara osam država za nas je bio poput teškog ispita. Zbog toga su svaka pomoć i
podrška mojih međunarodnih prijatelja bili neizrecivo važni. Osjećao sam kako položaj Rusije
jača svakim novim susretom. Tome je pridonijelo i moje političko iskustvo, kao i svi ti »sastanci
u košuljama«.
Ali je tad hladan vjetar zapuhao našim odnosima. Nekoliko unutarnjih kriza usporilo je
napredovanje naše opuštene diplomacije. U
39 Danas Jekaterinburg - vraćeno mu je ime iz predsovjetskog razdoblja. Jeljcin je tijekom
osamdesetih u tom području bio tajnik Komunističke partije.
kolovozu je došlo do sloma financijskog sustava. Naravno da je Zapadna Europa reagirala
s velikim suosjećanjem. Neprekidno su nazivali, nudili pomoć svojih stručnjaka, te neprekidno
davali izjave podrške i razumijevanja. Samo, rusko zanemarivanje i odbijanje isplate zajmova i
dalje je bio trn u mesu međunarodnih odnosa. Jesen je donijela grozničavu aktivnost tijekom
Primakovljeva imenovanja premijerom. Drugi susret trojke morali smo odgoditi na neodređeno
vrijeme. A tada je izbila kriza na Kosovu.
Tijekom samo godinu dana naši su odnosi uvelike nazadovali. Rat u Jugoslaviji omogućio
je Amerikancima da solidarnost unutar Atlantskog pakta vrate na staru stazu. Koliko je Europu
stajao taj sukob i što takvo »krvno bratstvo« - ujedinjenje krvoprolićem - može izazvati, to je
sasvim drugo pitanje. Ali, ništa nije uzalud. I dalje sam uvjeren da će se današnji europski
vođe vratiti ideji »Velike Europe« kao i humanoj izgradnji nove europske civilizacije, rame uz
rame s Rusijom.
Neslužbeni susreti nisu poboljšali naše odnose samo sa Zapadom. Početkom studenog
1997. otišao sam u ribolov s japanskim premijerom Rvutarom Hashimotom u okolicu
Krasnojarska. Taj neslužbeni susret imao je sasvim drugačiji i poseban podtekst. Krasnojarsk,
grad koji leži na pola puta između Moskve i Tokija, nismo izabrali slučajno. I nije bio slučaj što
smo se skrivali od promatrača i novinara. Naizgled su dva poglavara otišla na turistički
obilazak velike sibirske rijeke, ali to je zapravo bilo mnogo više. Osjetljivo pitanje južnog
Kurilskog otočja već je dugo stajalo između Japana i Rusije, doslovno zaustavljajući bilo kakvu
suradnju. To nas je pitanje sprečavalo da potpišemo mirovni sporazum, sporazum koji Japan i
Rusija očekuju još od svršetka rata. Ryu i ja nismo željeli samo loviti ribu, već pronaći mir, pravi
mir koji će se temeljiti na podrobno osmišljenim sporazumima.
Zubov, tada guverner pokrajine Krasnojarsk, uredio je da predsjednikova i premijerova
delegacija provedu dan u dvjema predivnim kućicama zvanima »Jele«. 1. studenog, pod sivim
i mokrim nebom, ku-ter je zaplovio s pristaništa. Hashimoto je na sebi imao žutu jaknu punjenu
perjem. Izgledao je poput fotoreportera i kao tipičan Japanac neprekidno je snimao. Kad je
konačno odložio aparat i nasmiješio se, bio sam siguran da će susret biti uspješan. Usprkos
kiši, hladnoći i oštrome vjetru, ruski je krajolik - guste šume, spora rijeka i svjež zrak - na
Hashimotoa ostavio dubok utisak. Smijao se i šalio.
Rekli su nam da su nam pripremili mjesto za ribolov nekoliko kilometara od rezidencije.
Temperatura je bila 2 stupnja iznad ništice, a hladan vjetar rezao nas je do kosti. Na obali su
na brzinu podigli
kolibu i nekoliko šatora odakle je dopirao miris svježe riblje juhe. Pomislio sam: »Ako već
kuhaju juhu, zašto bismo mi pecali?«
Rukavac su pretvorili u nekoliko bazena ozidanih kamenjem. Rekli su daje to zavoj rijeke
gdje struja nije toliko snažna. Otišli smo pogledati. Tamo su nas već čekali dugački štapovi. To
mi se nije svidjelo - trebam li prvi baciti udicu? Hashimoto je krenuo prvi, osjetio je trzaj i široko
se osmjehnuo - već je ulovio jednu. To je bilo, recimo, iznenađenje za gosta.
Odglumio sam iznenađenje: »Već ste upecali jednu?« - i osmjehnuo se.
Jenisej je hirovita i snažna rijeka, ne pretjerano prikladna za pecanje. Vjetar je šibao
površinom i rušio sve umjetne brane. Ribe su odmah pobjegle. To sam primijetio, ali sam
nastavio pecati. Kiša je lijevala, šibao nas je vjetar, ali smo Hashimoto i ja i dalje stajali u
jezercima i držali štapove. Nisam znao što da mu kažem, kao ni on meni. To je trajalo oko sat
vremena i dotad smo već gotovo potpuno promrzli.
Samo me votka mogla ugrijati, ali u to vrijeme nisam smio piti. Zato sam se dugo vremena
oporavljao od tog ribarenja. Hashimoto se smiješio dok je namakao kruh u riblju juhu. Kože
koje smo uzeli iz kolibe i žuta pernata jakna dobro su ga štitili od vjetra.
Najteži i najtajniji dio pregovora vodili smo u neobičnom okružju, na kuteru. Stanje nam je
obojici bilo savršeno jasno - bez mirovnog sporazuma naše države ne mogu nastaviti graditi
odnose. To se jednostavno mora učiniti, kao što je bilo i sa helsinškom deklaracijom iz 1975.
koja je skinula veliko breme s obiju strana.
No za Japance je mirovno pitanje bilo povezano s pitanjem sjevernog teritorija. U tom
pitanju nisu mogli činiti ustupke. Odrasli su s njime; kao da su ga upili s majčinim mlijekom.
Samo, ni mi nismo mogli činiti ustupke. Teritorijalna cjelovitost Rusije temelji se na Ustavu. Ni
Duma, ni javnost ne bi pristala na samovoljnu i jednostranu reviziju poslijeratnih granica. Bila
je to pat-pozicija.
No, u međunarodnoj politici ne može i ne smije biti bezizlaznih situacija. Rusiji je bilo
neizmjerno važno s Japanom potpisati mirovni sporazum. Japanci su pokazivali spremnost da
u sibirsku industriju, energetski sektor i željeznice ulože velika sredstva. U biti, ekonomski
preporod Rusije nije ovisio o Zapadu nego o Istoku. Ipak, područje južnog Kurilskog otočja bio
je dom mnogim naraštajima Rusa. Pred nama je ležala teška geopolitička zagonetka.
Pitanje sjevernih područja dugo je bilo predmet rasprava. Japanci su predlagali mnoga
rješenja: zajedničko vlasništvo, obostrani pristup, najam na devedeset devet godina i tako
dalje. U srži svih tih prijedloga krio se važan, iako nama potpuno neprihvatljiv element:
Japanci otočje smatraju svojim vlasništvom. U jednom trenutku pomislio sam da taj čvor
ponosa trebamo prerezati jednim potezom. Postojala je jedna zakonska mogućnost kojom se
Japancima omogućivalo da potajno iskorištavaju otoke, ne ugrožavajući našu teritorijalnu
cjelovitost. Brzo i odlučno odbacio sam takvu mogućnost. Prošlo je doba tajnih protokola. Iz
toga ne bi proizišlo ništa dobro.
Ni Hashimoto ni ja nismo se željeli rastati nedovršena posla. Po-šli smo drugim pravcem.
Predložili smo da teritorijalno pitanje ne vežemo s pitanjem ekonomske suradnje. Japanci su
taj pristup nazvali »tri nova načela«: povjerenje, obostrana korist i dugoročna perspektiva.
Povjerenje se rodilo tamo na obalama Jeniseja, gdje smo se međusobno počeli nazivati
imenima: Ryu i Boris. Izvjestitelji su javljali da su se naši osobni odnosi podigli »na novu razinu
kvalitete«. Zapravo, uistinu smo počeli bolje osjećati i razumijevati jedan drugoga. I Hashimoto
i ja željeli smo našim državama u najmanju ruku podastrijeti barem nadu u mirovni sporazum.
Na konferenciji za tisak izjavili smo da će mirovni sporazum između Rusije i Japana biti
potpisan prije 2000. godine. To su bile dobre vijesti za obje strane. Iako Hashimoto i ja nismo
bili u mogućnosti ispuniti to obećanje, dobar početak u Krasnojarsku promijenio je narav naših
odnosa. U »Jelama« smo oblikovali nekoliko odluka o zajedničkom ribarstvu te bankovnim
jamstvima za japanske ulagače.
Novine su pisale: »Moskva je u Japanu uočila vladu koja posjeduje velike mogućnosti za
pomoć Rusiji, financijske i tehnološke. A Tokio u Rusiji gleda moćnog strateškog saveznika
sposobnog da utječe na svjetsku politiku sukladno japanskim željama. Štoviše, Japan je
iznimno zainteresiran za razvoj široke vojno-strateške suradnje s Moskvom. Naravno, ne smiju
se zanemariti ni čisto ekonomski interesi obiju država, uzimajući u obzir golemo potrošačko
tržište Rusije, kao i njezine neiscrpne rezerve sirovina koje, iskreno rečeno, daleko nadilaze
zalihe na japanskom otočju.«
Ryu mi je za oproštaj poklonio odijelce za mog unuka Vanku koji se upravo rodio. Donio
sam ga u Moskvu neizmjerno zadovoljan.
Moj posjet Vatikanu u prosincu 1991. u nizu službenih putovanja zauzima posebno mjesto.
Papa Ivan Pavao II. jedna je od posljednjih legendi dvadesetog stoljeća, zagonetna i velika
osobnost. Nakon revolucije, što znači veći dio stoljeća, Rusija s Vatikanom nije imala nikakve
diplomatske odnose. Zahvaljujući Ivanu Pavlu II., ponovno su se uspostavili tek 1990. Tijekom
njegove vladavine, dulje od dvadeset godina, Papa je razgovarao s vjerojatno stotinama
predsjednika i
premijera. Ipak, mislim da je naš razgovor na njega ostavio osobit dojam.
Kao prvo, razgovarali smo na ruskom. Papa je odrastao u poslijeratnoj Poljskoj i nije
zaboravio ruski. Bio mi je zanimljiv način kojim je birao riječi, kako je sastavljao rečenice. Od
početka mi se činilo da me taj pogrbljeni i smežurani starac ne smatra ni najmanje važnim. Ali,
kad me pogledao svojim jasnim i prodornim pogledom zapanjila me živa inteligencija koja je
blistala u tim očima. Čak i uz krute kanone Katoličke crkve i unatoč umjerenom načinu života,
uspio je očuvati nemir, strast za reformom i duboku individualnost.
 Rekao sam Papi kako iskreno želim da posjeti Moskvu. Znao sam daje takav prijedlog
opasan i da uvelike ovisi o stavu Ruske slavenske crkve. Ipak, nisam se mogao ne diviti
reformističkoj Papinoj snazi i njegovu misionarskom djelovanju. Njegovi prethodnici nikad nisu
priznali grijehe svojih prethodnika. Ivan Pavao II. prvi je papa u povijesti koji je priznao da je
crkva u prošlosti činila pogreške među kojima su raskol u kršćanskoj zajednici, vjerski ratovi,
inkvizicija i suđenje Galileu Galileju.
Ivan Pavao II. također je priznao i grijehe Crkve koje je počinila u današnje vrijeme, među
kojima je i šutnja pred totalitarizmom. On se uvijek borio protiv komunizma. Ta mi gaje
značajka učinila prihvatljivim i razumljivim. Sviđalo mi se što nije plošna osobnost; on je filozof,
sportaš, glumac, pjesnik, dramatičar i politička figura. Tako sam s velikim užitkom Papi
poklonio zbirku njegovih pjesama u ruskome prijevodu, tiskanu u Rusiji. Zahvalio mi je i
poželio mi dobro zdravlje. Tada je upitao može li se susresti s cijelom ruskom delegacijom.
Iskreno, ne mogu se sjetiti da mi se, za čitave moje političke karijere, dogodilo nešto slično. Svi
oni koji su sa mnom doputovali u Italiju stajali su u golemoj vatikanskoj dvorani: vozači,
stražari, konobari, frizer, svi moji savjetnici, svi prevoditelji. Sve zajedno, trideset ljudi. Papa se
pozdravio sa svakim, svakome poklonio suvenir i svakoga pogledao ravno u oči. Bila je to
gesta svetog čovjeka - ne sveca po profesiji, već po pozivu, po duši.
Svojevremeno su u politici uloge crkvene hijerarhije i članova kraljevskih obitelji bile jasno
određene. Danas više nije tako. Jedna od življih iznimaka je španjolski kralj Juan Carlos II.
Njegova povijest velik je paradoks u povijesti dvadesetog stoljeća. Diktator Francisco Franco,
izrazit desničar, odlučio je u svojoj državi uskrsnuti monarhiju kako bi zauvijek očuvao
frankizam u Španjolskoj. Zbog toga je pozvao desetogodišnjeg prijestolonasljednika Juana
Carlosa (u dogovoru s dječakovim ocem, grofom od Barcelone) da studira u Španjolskoj.
Franco je 1969. Juana Carlosa postavio na prijestolje. Ali mladi kralj nije prihvatio
generalovu mržnju prema republikanskoj i demokratskoj strukturi društva. Upravo suprotno,
Juan Carlos postao je jamac reformi u Španjolskoj. Nakon Francove smrti 1976. godine
proglasio je opći oprost, rehabilitirao političke stranke, smijenio predsjednika vlade, a 1981.
spriječio vojni udar. Španjolska je postala demokratska država kakva je i danas, zahvaljujući
kralju. Njegov čvrst stav pokazao se kao dobra kočnica raznih političkih kriza.
Bilo mije veoma zanimljivo susresti se s njim i njegovom očaravajućom suprugom Sofijom,
kćerkom posljednjeg grčkog kralja. Sreli smo se 1994. u Madridu, i ponovno u Moskvi 1997.
Oni su sjajan par - prelijepi, potpuno demokratični i neobično živi. Naina je s kraljicom Sofijom
čavrljala o umjetnosti, a kralj i ja razgovarali smo o lovu. Kao i ja, i on je strastveni lovac.
Posjet Španjolskoj 1994. vrijedan je pamćenja zbog svoje savršeno pozitivne atmosfere.
Možda je moje raspoloženje podigao i jedan privatni susret - u Barceloni sam se našao s
kirurgom koji mi je spasio život. On je izveo složenu operaciju kičme nakon pada mog
zrakoplova u svibnju 1988., spasivši me od potpune paralize. Bilo je divno ponovno vidjeti tog
nasmiješenog čovjeka. Bez i najmanje sumnje prema Španjolcima njegujem osobito srdačne
osjećaje zbog mojeg neslužbenog posjeta bolnici.
Kad su nam kralj i kraljica pokazali muzej Prado i prekrasne slike, kad su govorili o Goyi i
Velazquezu, u kralju nisam vidio samo vladara, već dragog i običnog čovjeka koji je,
zahvaljujući svojoj neobičnoj sudbini, postao duh Španjolske, miljenik svih Španjolaca. Malo
sam mu zavidio jer se, ipak, mogao odalečiti od dnevne politike i svih strasti i skandala koji su
dio javnog života. Sjećam se kako sam ga promatrao i pritom pomislio: »Ne, nije pogrešno što
čovječanstvo želi očuvati monarhističke tradicije. Iako ulazimo u treće tisućljeće, još uvijek ima
nešto u tome.« Za Španjolsku koja je zbacila totalitarni sustav, kralj je bio istinski spasitelj.
Za razliku od tih neobvezatnih i neslužbenih susreta, sjećam se jednog od najzahtjevnijih
državničkih posjeta, barem što se ticalo protokola. Godine 1994. Moskvu je posjetila kraljica
Elizabeta II., kraljica Velike Britanije i Sjeverne Irske, sa suprugom princem Phillipom,
vojvodom od Edinburgha.
Te blještave titule bile su nam toliko daleke, kraljevska ceremonija toliko neobična, a
protokol toliko precizan i sitničav da se na licima ruskih dužnosnika koji su bili nazočni
događaju jasno vidjela zbunjenost. Veći dio njih nije mogao odjenuti propisanu odjeću, budući
da ju je samo nekolicina imala u svojim garderobama. Zalihe
Ministarstva vanjskih poslova brzo su se iscrpile, a kad su je neki potražili u kazališnim
garderobama ubrzo im je postalo jasno da se kazališni kostim u potpunosti razlikuje od odjeće
prikladne za kraljevski posjet.
Ovo putovanje u Rusiju nije bio nikakav hir. Engleska je kraljica našu državu posjećivala
prvi put. Tijekom nekoliko desetljeća vladavine kuće VVindsor, nijedan britanski vladar nakon
revolucije nije stupio na rusko tlo, budući da su VVindsori rođad pobijene kraljevske obitelji
Romanov. Kraljica nije mogla posjetiti državu koja se nije pokajala za sva krvava pogubljenja i
za sve strahote Staljinove vladavine. No uslijedile su godine pokajanja, pokajanja za sve
nevine koji su ubijeni za vrijeme revolucije, za vrijeme građanskog rata i represije. Kraljičin prvi
posjet Rusiji bio je povijesno priznanje da je naša država konačno pristupila društvu
civiliziranih naroda. Shvatio sam da je kraljičin status toliko velik da se njezin posjet mora
gledati kao povijesno simboličan.
Naravno, kraljica i njezin suprug također su i živi i stvarni ljudi. Uistinu sam želio da njihovi
dani u Rusiji budu topli i svečani. U Boljšoj teatru gledali smo balet Giselle. Kraljica Elizabeta
gledala je naš balet u Londonu prije četrdeset godina, prilikom prve svjetske turneje Boljšoj
teatra. U to je vrijeme naslovnu ulogu tumačila legendarna Galina Uljanova; ovom je prilikom tu
ulogu plesala njezina učenica, solistica Nadežda Gračeva. Vjerovao sam da će kraljica
doživjeti nešto više od samog baleta; da će joj to oživjeti sjećanja iz mladosti, sjećanja na
prizore i utiske koji nas ponekad prate čitavog života.
Sjećam se krune koju je kraljica nosila u loži - pravu krunu, nikakav muzejski izložak. Sjala
je kao simbol britanske monarhije koja nije izgubila ni trun svoje snage. Sjećam se posjeta
povijesnim spomenicima i svetim mjestima Rusije - Kremlju, Ermitažu Petra Velikog,
katedralama, dvorcima, Piskarevom memorijalu. Istovremeno je kraljica Elizabeta dobila priliku
sagledati naš život iz potpuno druge, neceremonijalne perspektive. Na primjer, pozvali su je na
re-cital dramskog kluba moskovske Škole 22, poznate po svojoj engleskoj tradiciji. Tamo su
Hamleta postavili u originalu. Sjela je zajedno s običnom moskovskom mladeži koja je mogla
vidjeti pravu kraljicu. Mislim da su svi bili sretni - i kraljica i djeca.
Kraljica nam je darovala uistinu prekrasan dar: jednostavnu, ulaštenu drvenu kutiju.
Podsjetila me na neku dječju bajku. Otvorio sam je a u njoj je bilo nekoliko ladica. U njima su
bili paketi sjemenki. Bio je to komplet sjemenki iz kraljevskoga vrta - pravi engleski dar. Naina,
Lena i Tanja mnogo su vremena provele proučavajući sjemenke egzotičnog bilja. Prvo su ih
uzgojile u stakleniku, a zatim
presadile za rasad. Naravno da u Rusiji ne može uspijevati sve bilje iz kraljevske zbirke,
osobito ono uvezeno iz južnih kolonija. Na našu veliku žalost većina se nije uhvatila, ali zato
oni ostali sjajno uspijevaju. Milina za oko. Kraljevska obitelj zauvijek ostaje u našem sjećanju i
u našem obiteljskom vrtu.
Nakon mnogih godina hladnih odnosa, Kina postupno postaje jedan od najvažnijih ruskih
strateških partnera. Sa snažnom ekonomijom u razvoju, Kina prodire u »multipolarni« svijet40.
Odavno je prošlo vrijeme potpune izolacije komunističke Kine koje je predstavljalo moguću
opasnost sigurnosti u Aziji. Današnja je Kina, očuvavši tradiciju maoizma na vlasti, potpuno
drugačija - suvremena i dinamična država koja zagovara pluralistički pristup rješavanju teških
međunarodnih problema. Ona je također veoma važan saveznik Rusije.
 Kad su 1997. započeli neslužbeni rusko-kineski pregovori, Kinezi su predložili da se jedan
od susreta na visokoj razini pretvori u neslužbeni razgovor. To je i nama i Kinezima
predstavljalo teškoću. Možda nam je svima pred očima lebdjela karikatura kineskog političara
u, do grla zakopčanom, poluvojničkom francuskom sakou. Ipak, pozdravili smo se, šalili, smijali
i pokušavali pomoćnike natjerati da se drže opušteno.
Do sljedećeg su sastanka, u Kini, odnosi zatoplili. Tome je pripomogao naš veleposlanik u
Kini, Igor Aleksejevič Rogačev. On je doslovno zaljubljen u Kinu. Živi za tu zemlju i poznaje je
izvana i iznutra. On je vjerojatno jedini veleposlanik u Pekingu kojega Kinezi prepoznaju i
pozdravljaju na ulici.
Tijekom našeg posljednjeg susreta, 1999., Rogačev je čak sjeo za klavir i pratio
predsjednika Narodne Republike Kine. Sjetio sam se naših prvih neslužbenih susreta i
pomislio: »No, sad smo stvarno u košuljama.«
Peking je golem, živ i veseo grad. Toliko neobičnih prizora i sve je toliko egzotično da se
čovjeku zavrti u glavi. Sjećam se smiješnog događaja koji se zbio za vrijeme jednog važnog
državničkog posjeta. Ujutro prije povratka u Moskvu, Tanja je rano ustala kako bi mi pomogla
da se spremim. Navukla je kućni ogrtač i došla u moju sobu da mi pomogne pri pakiranju. Kad
se vratila u svoju sobu otkrila je da joj je nestao kovčeg i sva odjeća. Ispalo je da ga je Naina
već poslala na aerodrom zajedno s ostalim stvarima.
40Još od završetka hladnog rata i nestanka Sovjetskog Saveza kao supersile, Rusija traga
za svojim mjestom na međunarodnoj političkoj sceni. U svojim naporima da se suprotstavi
američkoj prevlasti, Jeljcin je prigrlio ideju »višepolarnog« svijeta, u kojoj je utjecaj raspoređen
između nekoliko svjetskih velesila. Takvi su nazori podršku pronašli u Francuskoj, Kini i drugim
državama zabrinutima zbog sve većeg američkog utjecaja.
Dakle, Tanja u Pekingu, sat vremena prije leta, samo u kućnom ogrtaču. Što ćemo? Dok su
žene nazivale i jurile tražeći nešto što bi Tanja mogla navući na sebe, ja sam urlikao od
smijeha i nisam mogao prestati.
»Tata, zašto se ceriš? Kako ću putovati u ovom?« bijesno me upitala kći.
Nisam se mogao zaustaviti sve dok se nismo ukrcali u zrakoplov, a kad se Tanja, odjevena
u odjeću potpuno pogrešne veličine, smjestila u sjedalo pokraj mene, i ona je prasnula u
smijeh.
Upravo smo se u Kini, tijekom svih naših posjeta, osjećali neopterećeni i slobodni. Iz
Pekinga smo se vratili presretni.
Osobito pamtim obiteljsku večeru s Jiang Zeminom i njegovom suprugom. Nas je bilo troje,
Naina, Tanja i ja. Tradicionalne kineske slike koje su ukrašavale blagovaonicu doslovno su me
zadivile svojom živošću, i fantastičnim i prekrasnim bojama. Osobito se dobro sjećam slike sa
šljivom u cvatu. Izgledala je toliko stvarno kao da pruža grane prema meni; jedva sam odvratio
pogled. Jednu od njih dobio sam na dar, crvenu s bijelom pozadinom. To mi je najomiljenija
slika.
Žene su razgovarale o vodećoj temi - kineskoj kuhinji. Tamošnja je kuhinja uistinu sjajna.
Obožavam kineski čaj. Pri svakom našem susretu Jijang mi je poklonio carski čaj dugih listova
u tradicionalnim šalicama debelih stijenki. Osobito dobro pamtim i žuto kinesko vino. Čašica
guste tekućine spusti se u vruću vodu. Kad srk-nete, slatkast i topao okus proširi se čitavim
tijelom.
Mislim da Kinezi na svijetu imaju posebno poslanje - oni žive u zemlji nepomućene
povijesti i kulture. Već mnoge tisuće godina brane svoju tradiciju i nacionalnu filozofiju. To sam
snažno osjetio kad me je Jijang Zemin pozvao u svoju rezidenciju i poveo me do Ljetne kuće
Mjeseca, prozračne građevine na obali kanala. U njoj su bila samo dva naslonjača. I ništa više.
To je mjesto načinjeno za razmišljanje o našim uzvišenim korijenima. Sjedili smo i razmišljali o
našim dugim životima koji su već prošli. Sjetili smo se prošlosti, pedesetih godina, kad je
odrađivao studijsku praksu u automobilskim pogonima tvornice ZIL u Moskvi. Prisjećali smo se
tih gladnih i radosnih studentskih dana kad smo obojica pili zaslađeno kondenzirano mlijeko iz
modrih limenki. Bilo je nepodnošljivo slatko, ali smo ga smatrali čarobnim specijalitetom. Toliko
je vremena prošlo. Prohujale su tolike političke ere. Toliko sukoba izbilo je na ovoj zelenoj
kugli. Toliki su se vođe popeli i sišli s političke pozornice. A mi se još uvijek sjećamo
kondenziranog mlijeka.
Kad sam mu rekao koliko moj unuk Vanka voli slatko, Zemin je nenadano živnuo. Pričao mi
je o svom unuku koji živi i studira u
drugom gradu. Jednom je prilikom nazvao svog djeda, kineskog vođu, i iznio mu neobičan
zahtjev: trebala mu je pomoć u rješavanju matematičkog problema. Kineski se vođa razljutio,
ali budući da nije želio izgubiti čast pred svojim najomiljenijim unukom, zapisao je problem i
rekao unuku da ga nazove za pet minuta. Prvo je pomislio obratiti se za pomoć pekinškoj
Akademiji znanosti. Tada je odlučio da se sam posveti problemu. I riješio gaje. Đijang
vjerojatno nije osjetio toliko zadovoljstvo kineskim međunarodnim uspjesima, koliko je bio
zadovoljan riješivši taj matematički problem.
23. studenog 1998. Jijang Zemin posjetio me u bolnici. Bio je to prijateljski posjet. U
Središnjoj kremaljskoj bolnici ne običavam održavati međunarodne sastanke, ali sam taj put
načinio iznimku. Bilo je iznimno važno da se sastanemo i uskladimo stavove.
Krajem 1999. posljednji sam put otišao u Peking. Već sam bio odlučio o svojoj skoroj
ostavci, iako za to još nitko nije znao. Tako sam u Kini bio u svojem posljednjem
međunarodnom posjetu kao šef države. To bi teško mogla biti slučajnost. Trgovina s Kinom
životno je važna za ruski ekonomski razvoj. Sve vrste dobara, od svemirske i obrambene
tehnologije do najobičnijih proizvoda, prelaze našu granicu. A sve to stvara posao i život
milijunima običnih ljudi. Neizmjerno je važno tu trgovinu ojačati čvrstim vladinim jamstvima.
Ipak, još je važnije to što je Kina oduvijek podržavala moju ideju »vi-šepolarnog« svijeta.
Rusko-kineski dijalog jedna je od nekoliko razina koja bi tu ideju mogla pretvoriti u stvarnost.
Rusko strateško partnerstvo s Kinom smanjuje učestalost sukoba. Danas, kad su granice s
Afganistanom i Pakistanom postale žarišta, ili kad buknu lokalni sukobi između Talibana i
islamskih ekstremista, vojna suradnja s Kinom dobiva sasvim novo značenje. Od najveće je
važnosti da uz kinesku podršku uspostavimo sustav kolektivne sigurnosti u regiji. Mnogi su
načini kojima združeni položaj Kine i Rusije može stanje u svijetu promijeniti nabolje, na
primjer u odnosima između južnoazijskih država (Indije i Pakistana), te Sjeverne i Južne
Koreje.
Geopolitička situacija nije samo crno-bijela. Protivnici iz osamdesetih godina promijenili su
se. Najteži procesi suvremenog svijeta - globalizacija ekonomije, razvoj informacijske
tehnologije, neprekidan dijalog o ljudskim pravima - obvezuju nas da razmotrimo novo
shvaćanje građe svijeta. Tko će određivati svjetsku strategiju? Tko će za sve države svijeta
napisati pravila igre? Tko će biti sposoban riješiti međunarodne probleme, ne zanemarujući
pritom interese svake pojedine države?
Kina i Rusija dijele zajednički pristup - ne smije se samo jednom rukom pritiskati sve
prekidače na kontrolnoj ploči svjetskog razvoja.
Ne smije se sve okrenuti samo jednom sustavu svjetske sigurnosti, onom američkom. Ne
smije se pribjeći autoritarnim mjerama kako bi se održale demokratske vrijednosti koje nameću
Sjedinjene Države. Ipak, ne smije se ni skliznuti natrag, u močvaru hladnog rata. Neophodan je
neprekidan dijalog između jednakih partnera.
U našim smo raspravama Jijang i ja neprekidno pokušavali približiti svoje stavove i ocrtati
novo razumijevanje »višepolarnog«, složenog svijeta bez diktature. Duboko smrznuti odnosi
naših dviju država odavno su se otopili. Široka rijeka povjerenja i osobnih veza može slobodno
teći. Za to mogu zahvaliti našim »susretima u košuljama«.
***
***
10 Kolaps rublje
17. kolovoza 1998. dolazi do raspada ruskog tržišta vrijednosnica, a uspaničeni ulagači i
vlasnici računa jurišaju na banke. Jeljcin i njegov mladi savjetnički tim zasjedaju čitave noći
kako bi riješili krizu koja se sve više zahuktava i izmiče nadzoru. Stanje pogoršava i masovni
štrajk rudara u ugljenokopima. Unatoč divljenju koje osjeća za Kirijenkovu strogu radnu etiku,
inteligenciju i mladenačku energiju, Jeljcin shvaća da mora žrtvovati novog premijera u
taktičkom manevru kojim će pomoći smiriti stanje u državi.
Ljeti 1998. Rusija je doživjela strašnu financijsku katastrofu. Takve su se katastrofe
događale u državama koje je pogodila ta ista svjetska kriza, u državama s različitim
ekonomskim sustavima, poviješću i mentalitetom. Za nas je to bila novost. Mnogo godina od
ostatka nas je svijeta odvajao visok zid. Bili smo potpuno nespremni za taj udarac. Priključili
smo se svjetskoj ekonomiji kao poslušni učenici, a »učitelj« nas je strogo kaznio za sve loše
ocjene.
Običnim se ljudima devizna kriza vjerojatno učinila poput podivljale snježne mećave usred
ljeta. No poslovni su ljudi već bili potpuno svjesni požara koji je harao tokijskom burzom, pada
vrijednosti nacionalnih valuta u jugoistočnoj Aziji, masovnog otpuštanja u japanskim
korporacijama, kao i vala samoubojstava u Hong Kongu. Financijska je panika zavladala
svjetskim tržištem za dugo vrijeme.
Jesmo li mogli izbjeći propast? Tijekom dana koji su prethodili krizi u kolovozu, bankari,
analitičari, novinari i ekonomisti ponudili su mnoge vrijedne savjete. Zašto se vlada oglušila na
njih? Mislim da je uzrok tome ukorijenjen u ruskoj psihologiji. Toliko smo često razgovarali o
nadolazećem ekonomskom kolapsu - kako će sve propasti i kako će vrijednost rublje
strmoglavo pasti - i toliko smo puta oglasili uzbunu da nam je osjećaj za opasnost pomalo
otupio. Svjetska ekonomija našega vremena ne može čekati mjere za suzbijanje krize. Požar
na burzi plane u sat vremena. Dvadeset četiri sata kasnije zahvaća čitav svijet.
Postoji još jedan važan razlog. Usprkos svim naklapanjima o novoj tržišnoj ekonomiji, još
uvijek se nismo navikli na činjenicu da
nam je država postala dijelom veće ekonomske civilizacije, svjetskog tržišta. Nismo bili
potpuno svjesni vlastite ovisnosti o svjetskim tržištima i svjetskoj financijskoj situaciji. Upravo je
globalizacija svjetske privrede, koja se u vremenu prije krize činila nekakvim apstraktnim
postulatom, 1998. godine zadala bolan udarac čitavoj Rusiji. To je pogodilo sve naše gradove,
velike i male, i sve naše građane.
Kirijenkova je vlada odmah najavila stvaranje programa za suzbijanje krize. Pod
Kirijenkovim vodstvom načinjeni su ekonomski zakoni, te stvoreni precizni makroekonomski
planovi. (Radom Kiri-jenkove vlade služila su se sva nadležna ministarstva.) Nažalost, ovo je
nevolja: usredotočivši se na dugoročne prognoze, mladi su ekonomisti posve previdjeli
trenutačni krah. Polažući temelje zaboravili su podići krov. Bio je to zastrašujući paradoks -
najobrazovanija ruska vlada u ekonomskom je smislu povukla najnemuštiji, najlošiji mogući
potez: objavila je da odbija platiti unutarnji dug.
Na van se sve činilo prilično jednostavnim. Zapadni su ulagači polako ali sigurno počeli
povlačiti svoja sredstva s »problematičnog« ruskog tržišta. Kamatna stopa GKO-a (ruski
akronim za državne kratkoročne obveznice) neprekidno je rasla. Već početkom 1998. brojni su
stručnjaci upozoravali da tržište državnih obveznica ne radi u prilog vladi već, naizgled, samo
sebi. Vlada se tim tržištem nije služila za ojačanje proračuna; umjesto toga, igrači su
iskorištavali vladu, isisavajući sve njezine novčane rezerve.
Središnja banka, koja je držala 35 posto tržišta GKO-a, od vlade je otkupila nove pakete, a
vlada je zarađene rublje potrošila na plaćanje prethodnih emisija vrijednosnica. Dobivši rublje,
vlasnici obveznica (većinom komercijalne banke) bacili su ih na strano tržište novca i kupili
dolare. To je povećalo pritisak na odnos između dolara i rublje koji se morao održati stabilnim.
(U to je vrijeme odnos određivao »koridor stranih valuta« ruske vlade, utvrđena najviša
vrijednost odnosa, koja je dugo vremena ostala na tečaju od 6 rubalja za dolar.) Kako bi tečaj
ostao nepromijenjen, Središnja je banka trošila svoje zlatne rezerve. Samo u siječnju, rezerve
Središnje banke smanjile su se za 3 milijarde dolara. Samo takvom visokom cijenom uspjeli
smo održati odnos valuta unutar ograničenja.
Tako se razvijala kriza iz 1998. Zaustavila se tek kad je nestalo goriva - kad je vlada ostala
bez rubalja kojima je plaćala stare emisije državnih obveznica i kad je Središnja banka ostala
bez deviza kojima je održavala stalni odnos.
Pokraj 1997. na sastanku s državnim dužnosnicima rekao sam: »Uvijek svu krivnju
svaljujete na svjetsku financijsku krizu. Financijski uragan nije izbio u Moskvi i nije zaobišao
Rusiju. Ali što je s jadnim stanjem ruskog budžeta? Za to možete kriviti samo sebe.«
To je bila istina. Paralelno s krizom financijskog tržišta pojavila se još jedna neugodna
novost: porezni sustav nije prikupljao sredstva za državni proračun. Tijekom siječnja 1998. u
državni je proračun uplaćeno samo 6 milijardi rubalja, polovica od predviđene svote. Zajmovi
Svjetske banke i svi drugi prihodi ubrzo su nestali u proračunskom bezdanu. Bili smo u stanju
učiniti bilo što samo da platimo dug.
Kamate na tržištu GKO-a tijekom veljače nisu padale ispod 40 posto. Prema nekim
službenim procjenama »rupa« u proračunu iznosila je 50 milijardi rubalja. Prema drugim,
neslužbenima, njezina je vrijednost bila 90 milijardi. Pritisak na tržište vrijednosnica nastavljao
se. Međunarodne financijske agencije najavile su da Rusiji snizuju kreditni rejting. Strani
ulagači i naše banke počeli su se zabrinjavati. Više nisu vjerovali ruskome tržištu obveznica.
Krajem svibnja zahvatio nas je novi val krize. Na svjetskom tržištu pale su cijene nafte.
Prekidane su velike aukcije (među kojima i ona Rosnefta, ruske naftne kompanije od koje se
mnogo očekivalo). Željeznice su također trpjele velike gubitke. Goleme svote novca potrošili
smo na smirivanje i prekid štrajka rudara iz ugljenokopa. Potom je došlo do kolapsa
financijskog tržišta u Indoneziji. Za ulagače koji su kupovali naše obveznice sve su to bile
veoma loše vijesti.
Tako se nije moglo dugo. Samo strani ulagači posjedovali su državnih obveznica u
vrijednosti oko 20 milijardi dolara. Ako oni neočekivano prodaju svoje obveznice i povuku
novac iz Rusije, rublja će istog trenutka kolabirati. Očito se Središnja banka morala povući s
tržišta GKO-a, ali se ona i dalje držala uz njega, vjerujući vladi.
Početkom godine rekao sam da je, usprkos tome što smo izbjegli prvi val financijske krize,
savršeno jasno da je naš sustav zaštite od takvih katastrofa nedostatan i nefunkcionalan.
Kirijenkova je vlada tek započela uspostavljati odnose s Središnjom bankom i učila nadzirati
taj složeni mehanizam. Jedino što nas je moglo spasiti tog ljeta 1998. - postupna devalvacija
rublje u očekivanju krize -odbacili su i Kirijenko i Dubinin (tada guverner Središnje banke), kao
i svi drugi. Zašto? Glavni razlog bio je što su smatrali moralno i politički teškim svoj mandat
započeti devalvacijom. Svi veliki bankari, Duma, guverneri, industrijalci i sindikati - svi igrači na
financijskoj i političkoj sceni - odbacili su Kirijenka i njegov tehnokratski klan mladih i bezočnih
ljudi (koji su svi redom došli iz Nižnjeg Nov-goroda). Duma je zaustavljala njihove zakonske
prijedloge; sindikat rudara iz ugljenokopa započeo je željeznički rat blokadama glavnih pruga u
Sibiru; guverneri su u Savjetu Federacije predlagali grube i neugodne mjere. U tim političkim
prilikama devalvacija rublje
 činila im se nezamislivom. Za novu je vladu to bio previše pogibeljan potez.
Sjećam se u kakvom je psihološkom stanju Sergej Kirijenko bio tog ljeta. Pokušavao je
izgledati uzvišeno miran i pokušavao se odalečiti od prethodnog, Čubajisovog i Gajdarovog,
liberalnog ekonomskog tima. Na početku mandata svaki se novi premijer mora osloboditi svih
kompleksa i naviknuti se na osjećaj moći. A Kirijenko je znao da se nad zemlju nadvija strašna
financijska kriza. Trebala mu je podrška najvećih bankara i financijske elite. No oni mu nisu
vjerovali. Sve je to nalikovalo nesreći u atomskoj centrali - tada nije potrebno veličanstveno
akademsko obrazovanje, već godine i iskustvo rukovanja prekidačima. Vlada nije od prvog
trenutka shvatila kako se njima rukuje.
Možda se još samo nekoliko ljudi sjeća čuvenih željezničkih ratova iz ljeta 1998., ali sam
siguran da Kirijenko protrne kao i ja kad se prisjeti vala rudarskih štrajkova. Tog su se ljeta
radnici u Kuzbasu podigli protiv lokalne uprave. Rudari nekoliko mjeseci nisu primili plaću, ali
su i dalje odlazili u rudnike. Nadređeni su im obećavali da će u jednom trenutku primiti sve
zaostale plaće, ali su lagali. Provala otvorenog nezadovoljstva buknula je tijekom ljeta, kad su
djeca trebala otputovati nekamo na svježi zrak kako bi malo popravila zdravlje, ali rudarske
obitelji nisu imale novca da im plate praznike.
Najveći je problem bio što su ti rudari već odavno izašli iz privrednog sektora pod vladinim
nadzorom. Rudnici su pretvoreni u dioničarska društva u kojima su posjedovali dionice, a u
nekim su slučajevima te dionice prodali, dok su tvrtke promijenile nekoliko vlasnika. Radnici
nisu željeli pregovarati s novim vlasnicima ni s lokalnom upravom koja je bila nesposobna
suočiti se s nastalim stanjem. Rudari su i dalje vjerovali da je netko u Moskvi - neko
ministarstvo ili vlada - kriv za sve njihove nevolje.
U Rusiji je već dolazilo do rudarskih štrajkova. Reforme u iskorištavanju ugljena provodile
su se neredovito, a moralo se uložiti nadljudske napore da se zatvore kopovi koji su stvarali
gubitke i više nisu bili ekonomski održivi. Za te, toliko potrebne promjene nije postojala ni
politička volja, a ni dovoljna sredstva. Vađenje ugljena koji su iskapali duboko u zemlji toliko je
stajalo da potrošači nisu mogli platiti troškove normalnog održavanja rudnika.
Prethodna je vlada djelomično uspjela prilagoditi se sezonskim napetostima u rudarskim
područjima. Obično bi se premijer u proljeće sastao s guvernerima, nadležnima i sindikatima.
Vlada je rudarima davala zajmove, otpisivala dugove i bila sposobna odgoditi najnoviju krizu.
Ovaj je put Kirijenko, netom imenovan i potvrđen od Dume, previdio nastupajuću krizu.
Rudarska solidarnost nešto je jedinstveno. Protestima se priključivalo jedno rudarsko
područje za drugim. Za nekoliko dana, neredi su zahvatili gotovo sva rudarska područja u
Rusiji. Ali, to nije bilo sve: rudari su počeli postavljati zapreke na pruge. To je bio sasvim
drugačiji protest.
Vlakovi su stali, poremetile su se veze između područja. Poslovi su trpjeli goleme gubitke
jer se nije mogla isporučiti roba. Ljudi nisu mogli na odmor. Proizvodi nisu stizali do potrošača.
Raslo je opće nezadovoljstvo. U našoj golemoj Rusiji, toliko ovisnoj o željezničkim prugama,
presjeći ih jednako je presijecanju dalekovoda. To se smatralo kažnjivim činom. Narod je tražio
uhićenje i zatvaranje rudara, te da se pošalju specijalne postrojbe koje bi okončale nemire. Mi
nismo željeli stvoriti okrutni presedan kojim bismo progonili siromašne i očajne ljude, te ga
masovnim sukobima sa snagama reda još i pogoršati. Stoga je mlada Kirijenkova uprava
održala hitne pregovore s rudarima.
Moram reći da su rudarski vođe brzo procijenili stanje i shvatili da će uz rastuću ekonomsku
krizu njihove akcije imati znatan politički odjek, kao i u vrijeme kad su 1990. godine štrajkali
podržavajući mene. Tada su imali slogan: »Van s Gorbačovom! Jeljcina za predsjednika!«
Deset godina kasnije, rudari su velike nade polagali u sustav privatnog vlasništva. Mislili su da
će im on pomoći osuvremeniti rudnike, pa čak i poslovati s profitom. Jednom sam obećao da ću
učiniti sve kako bih podržao tu reformu.
Samo, nismo u obzir uzeli jedan čimbenik - rudarski sektor bio je iscrpljen pa je bilo naivno
očekivati bilo kakvo ekonomsko čudo. Zato su se rudarski protesti nastavljali svih ovih godina.
1998. na transparentima nisu isticali samo uobičajene pozive za isplatu plaća i slično. Prvi
su put u nekoliko posljednjih godina rudari uskladili političku platformu širokih razmjera i počeli
izvikivati: »Dolje vlada! Van s Jeljcinom!«
Taj se mučni otpor nastavljao više od tri mjeseca. U Moskvi su se postavili točno pred
zgradom vlade i tamo svojim rudarskim šljemovima udarali po pločniku, objavljivali štrajk glađu
i privlačili izvjestitelje. Novine su napadale vladu. Slavne osobe i zastupnici dolazili su ih
posjetiti na Gorbatski most. S njima su se sastajali čelnici svih stranaka i političkih struja.
Skandal je jačao.
Moram reći da su Moskovljani na rudarsku blokadu reagirali prilično neočekivano. Izvođači i
političari svoje su posjete Gorbat-skome mostu koristili većinom za samoreklamu. Dobre su
žene rudarskim vođama, koji su trpjeli na gradskoj žezi, donosile hranu i piće, te ih pozivale u
svoje domove. Demonstranti su bili toliko mirni, gotovo pasivni, da je bilo jasno kako nitko u
Moskvi neće podržati
nikakvu socijalnu revoluciju. Ipak, rudare je podržavala neizmjerna snaga gnjevnih
rudarskih područja u pokrajinama, stoje, u njihovom ratu protiv vlade, dovelo do blokade
željezničkih pruga.
Vicepremijer Oleg Šišujev, odgovoran za socijalna pitanja, jurio je iz jednog rudarskog
područja u drugo i potpisivao sporazume koje bi tek letimično pregledao - sve samo da se
dogovori. U jednom od tih sporazuma primijetio sam dio kojim vlada izražava svoj pristanak da
se smijeni Jeljcina. Naravno, taj sporazum nije imao nikakve pravne temelje. Ipak, zamolio sam
da ga sačuvaju kao povijesnu vrijednost. I danas stoji kao jasan dokaz da je vlada bila iscrpila
gotovo sve mogućnosti.
Rudari su doslovno hipnotizirali mlade političare. Zapravo, nakon što su Kirijenko i Njemcov
smijenjeni, otišli su istog trenutka s rudarima ispiti bocu votke u čast svoga odstupanja. Uklonili
smo premijera koji je bio glavna politička meta te je postalo jasno da će rudarska pobuna ubrzo
utihnuti. Smjena nije riješila nijedan problem, niti umirila rudarska područja. Ipak, vlakovi su
ponovno krenuli Sibirom.
U međuvremenu, u rano ljeto, činilo se da se ekonomsko stanje malo popravilo. Sluteći zlo,
Ministarstvo financija prestalo je izdavati nove obveznice, te počelo otplaćivati stare dugove iz
redovnih prihoda. To znači daje obveznice plaćalo na račun umirovljenika, liječnika i učitelja.
Dugovi zaposlenicima u državnim službama odmah su počeli rasti. Nije bilo izbora. I Središnja
banka i vlada uvele su nove, stroge mjere. Borisa Fjodorova imenovali su ravnateljem Državne
porezne uprave, a on je obećao stroge kazne utajivačima.
To je bilo u vrijeme onog čuvenog Kirijenkovog susreta iza zatvorenih vrata s najvećim
ruskim poslovnim ljudima, u Volinskojoj, starom odmaralištu vlade, nedaleko od stare
Staljinove đače. Kirijenko je bio prisiljen prekršiti obećanje da nikad neće surađivati s
oligarsima, niti da će ikad o njima ovisiti. Otvoreno im je rekao da mu je potrebna pomoć. Nije
imao političko zaleđe da smiri stanje.
Na tom su se sastanku složili da utemelje neku vrstu ekonomskog savjeta pri vladi, u kojem
će sjediti svi direktori najvećih banaka i tvrtki. Poslovni ljudi iznijeli su prilično oštru procjenu:
vlada je slaba. Ne može se nadati financijskoj pomoći Zapada. Tko će na svijetu razgovarati s
gotovo nepoznatim vicepremijerom Kristenkom ili s drugim dužnosnicima Kirijenkove vlade?
Predložili su da Anatolij Čubajis privremeno pomaže vladi. Sastanak je počeo u 4 sata
ujutro. Do 8 sati složili su se oko Čubajisa, a u 9 je sati na mom stolu ukaz čekao moj potpis.
Stanje je uistinu bilo krizno. Čubajis, koji je nedavno izašao iz vlade, ponovno je bio
 potreban. Imenovali su ga specijalnim predstavnikom za pregovore s međunarodnim
financijskim institucijama, te je dobio položaj vice-premijera.
Time je Kirijenko pristao na kompromis, a želio je osloniti se samo na svoj ekonomski tim i
ne imati nikakve dodire s ekonomistima Gajdarove škole. No Čubajis je uspio izvući velik
zajam od MMF-a, te je prvih 6 od obećanih 10 milijardi dolara stiglo već u srpnju.
Isprva su kamate na GKO naglo pale. Samo, stanje je postalo toliko opasno da bi svako
odgađanje u odlučivanju nanijelo težak udar našem tržištu. Sve bi se raspalo. Da smo samo
dobili zajam dva mjeseca ranije; da je samo Središnja banka u svibnju oslobodila tečaj; da
međunarodne agencije nisu objavile pad rejtinga... Doduše, danas je lako pričati o svim tim
»da samo«. Tada je vladao sveopći kaos. I bilo je prekasno da se izvučemo. Tržište više nije
vjerovalo ni Središnjoj banci, a ni vladi. Za nekoliko je tjedana MMF-ov zajam doslovno nestao.
Banke su dolare kupovale tako brzo da smo tečaj rublje mogli održati samo intervencijom na
burzi. Središnja je banka prodavala dolare koji su istog trenutka iščezavali. Svi su mešetari
prodavali obveznice.
Svi dokazi navode na zaključak da su moji stavovi u svibnju i lipnju - nemiješanje,
neuplitanje - bili teška pogreška. Navikao sam se vjerovati svojim suradnicima. Ali ni Dubinin
ni Kirijenko nisu mogli obuzdati krizu. Izgubivši inicijativu, vlada je grozničavo tragala za
drugim izlazom. Pokušavali su se nositi sa situacijom, ali je ona sve više izmicala iz ruku.
Takva je kriza kušnja administrativnih sposobnosti vlade - čvrstoće i pouzdanosti, sposobnosti
da udari šakom o stol i nešto poduzme. Kirijenko je bio spreman saslušati svačiji savjet.
Unatoč čvrstim živcima, to ga je potreslo.
A kriza je nezaustavljivo napredovala:
13. kolovoza - Središnja banka Rusije donosi odluku o smanjenju količine stranih valuta za
prodaju ruskim bankama. Pomoćnici ministara financija Skupine sedmorice telefonskim
razgovorima razmjenjuju mišljenja o mogućoj devalvaciji rublje.
13.-15. kolovoza - financijski svijet reagira na kolaps ruskog tržišta vrijednosnica.
16. kolovoza - sastajem se s Kirijenkom koji objavljuje da stanje iziskuje »hitnu akciju«.
17. kolovoza - vlada najavljuje zatvaranje »koridora stranih valuta«, te zamrzavanje
dospjelih obveza i plaćanja unutarnjeg duga.
21. kolovoza - na izvanrednoj sjednici Dume, s 248 glasova »za« prihvaća se rezolucija
kojom se traži predsjednikova ostavka.
Seleznjov komentira: »Počevši s predsjednikom, svi koji su doživjeli stečaj trebaju
odstupiti.«
Datumi katastrofe i vladine mjere poznati su javnosti. Ipak, želio bih vam otkriti što se
događalo iza pozornice. Početkom kolovoza Čubajis, Gajdar, Kristenko i Dubinin, sivi od
umora, ulaze u premijerov ured i ne izlaze dva tjedna. Stvaraju »konačni i odlučni« plan za
suzbijanje krize.
16. kolovoza Čubajis, Kirijenko i Jumašev posjećuju me u Zavi-dovu. Tvrde da su
trenutačna devalvacija rublje i privremena obustava otplate GKO-a prioriteti. Kirijenko počinje
podrobno objašnjavati plan, ali ga zaustavljam. Savršeno je jasno, bez ijednog detalja, da je
vlada, zajedno s njim i svima nama, postala talac cijele situacije. Nisam želio svoju paniku
prenijeti na njih. Možda bismo nekim očajničkim naporom uspjeli održati prihvatljivu razinu
tečaja rublje.
»Samo naprijed«, rekao sam. »Poduzmite sve potrebne mjere.«
Paket odluka donesenih 17. kolovoza bila je teška ekonomska pogreška. Povjesničari
ekonomije nisu našli presedan za odluku ruske vlade kojom odbija platiti svoje unutarnje
dugove. Novčari iz ruske Bijele kuće toliko su se plašili nekontrolirane inflacije da nisu tiskali
količinu novca potrebnu za pokriće tržišta GKO-a. Ali za naše inozemne i domaće kreditore taj
je dvostruki propust, ili zamrzavanje dugova, bio nešto daleko gore od ubrzanog tiskanja
novca. Službeno snižavanje tečaja rublje više nije moglo spasiti situaciju. Ulagači su pojurili u
komercijalne banke, iz kojih su bankari odjurili u Središnju banku po zajmove, a tamo su im
glatko zalupili vrata pred nosom. Pad rublje se udvostručio, a potom i utrostručio.
Nakon 17. kolovoza odlučio sam smijeniti Dubinina, guvernera Središnje banke. Vjerovao
sam kako je posve prirodno da prvi bankar u državi da ostavku nakon raspada tečaja
nacionalne valute. Na moj je zahtjev Jumašev pozvao Dubinina u Krernlj i zatražio njegovu
pismenu ostavku.
Tog su se dana ponovno sastali svi bankari koji su bili nazočni na sastanku u Volinskojoj.
Po Jumaševu su mi poslali svoj glavni zahtjev - ne smijeniti Dubinina. Središnja je banka
zapravo poduzimala sve da velike banke spasi od potpune propasti, a upravo je Dubinin kočio
pad rublje. Kako ne bi došlo do sveopće panike na financijskom tržištu, Dubinin mora ostati.
Razmislivši, promijenio sam svoju odluku. Ako bi sve najveće banke u državi zatvorile
vrata, kriza bi provalila na ulice. Ipak, bilo je znakovito što nijedan bankar nije tražio da branim
vladu.
U tom mi je trenutku moj ekonomski savjetnik, Aleksandar Lif-šic, ponudio svoju ostavku.
Iako je bio najmanje kriv za krizu, bio je jedini koji je odlučio sam otići. Posao mu se sveo na
dopremanje
jednog očajničkog memoranduma o ekonomskoj krizi za drugim. U svojem zahtjevu Lifsic je
zatražio moj oprost zbog toga što nije uspio zaštititi državu od ekonomske krize.
21. kolovoza Valentin Jumašev sastao se sa Sergejem Kirijen-kom. Jumašev mi je kasnije
rekao da je Kirijenka uhvatio na aerodromu, na povratku s puta. Sjedili su u pustom vladinom
salonu. Razgovarali su dugo i oštro. Kirijenko je rekao: »Osjećam da ukopavam predsjednika.
Svaki moj potez samo je još jedan udarac njemu. Radim sve što mogu, ali nismo sposobni
nadzirati stanje.«
Koridor strane valute bio je otvoren samo dva dana - bankari su sad razmišljali kako će
spasiti sebe. U tom je trenutku kriza doprla do ruskih štediša. Shvatili su da moraju spašavati
gotovinsku štednju, te su redovi na bankomatima i šalterima rasli iz minute u minutu. I to je bilo
to. Ono najgore što može pogoditi financijski sustav jedne države, juriš na banke, sada je bio u
punom zamahu. Dok se vlada svađala sa Središnjom bankom, nitko nije zamijetio paniku
među štedišama osim stručnjaka, burzovnih mešetara i bankara. Kriza je prodrla na ulice i
pogodila sve redom.
Bilo je jezivo gledati državu tih posljednjih nekoliko dana prije potpunog sloma. Ljudi su, po
običaju, bili na godišnjem - sunčali su se, gledali nogomet, odlazili na đače. U međuvremenu
se sjena krize nadvila nad svaku obitelj. Ljudi su svoje plaće podizali u bankama i u njima
čuvali ušteđevinu. Tvrtke u kojima su radili nisu mogle preživjeti bez zajmova. Milijuni Rusa
prvi put u svojim su se životima suočili s tom novom stvarnošću. Bilo je očito da ni sva
postupna poboljšanja, ni stabilizacija neće moći ublažiti taj psihološki šok -eksploziju cijena
robe široke potrošnje do koje je došlo u jesen; otpuštanja i štednju; neisplaćivanje plaća čak i u
najsolidnijim tvrtkama. U državi kakva je Rusija, u trenucima takve krize, ništa neće proraditi
bez snažne političke osobnosti sposobne da stabilizira stanje.
Na nesreću, Kirijenko nije bio taj. Pokušao sam shvatiti zašto je izgubio podršku. Zašto se
protiv njega okrenula i financijska i politička elita? Kirijenko je sam shvatio da mu nedostaje
stabilnosti i težine te je pokušao uvjeriti Jurija Masljukova i Jevgenija Primakova da uđu u
vladu kao vicepremijeri. Još mu je jednom nedostajalo vremena. Mogao bih se kladiti da bi se
čitavo stanje u Rusiji promijenilo da je Kirijenkov tim imao samo pola godine više. Kriza je
okrutno i brzo razorila sve njihove planove.
U subotu, 22. kolovoza, pozvao sam Kirijenka da me posjeti. Obojica smo znali koji je
povod. I, ma koliko to čudno zvučalo, obojica smo osjetili olakšanje. Zahvalio mi je što sam mu
pružio priliku da radi i pokuša nešto učiniti. Potom je zašutio, ne mogavši
iznaći prave riječi. Jasno sam vidio da osjeća kako mu breme klizi s leđa.
Ja sam se osjećao prilično podvojeno. Iskreno sam žalio što odlaze ljudi u koje sam
polagao toliku nadu. Ipak, bio sam svjestan pod kakvim su stresom živjeli nekoliko posljednjih
mjeseci. Upotrijebio sam svu svoju moralnu i fizičku snagu da ih zaštitim od javnih napada. U
namjeri da podržim Kirijenkovu vladu i spriječim širenje panike, nedavno sam rekao jednom
dopisniku: »Inflacije neće biti.« Sad je to bilo teško priznati. Vjerovao sam da je moguće državu
sačuvati od krize. Vjerovao sam, jer sam vidio kako se ta mlada skupina trudi i kako naporno
radi. Spriječili smo provalu panike u svibnju i lipnju, te se rublja održala. Nadao sam se da će
se to ponoviti. Nije. Stoga je Kirijenko morao otići.
21. kolovoza bio sam nazočan pomorskim vježbama Sjeverne flote. Bio sam na palubi
teške atomske raketne krstarice Petar Veliki. Kako bih izbjegao još veći rast panike, odbio sam
otkazati dogovorena putovanja, kao i odgađati bilo kakve planove. A ovo je bila demonstracija
vojne moći države - moramo ostati snažni čak i u ovakvim mračnim trenucima. Snažni brodovi,
more, zrakoplovi u niskom letu - sve mi je to skretalo misli i smirivalo me.
Promatrajući taj golemi brod - siv, čvrst i neprobojan - pomislio sam kako su svi naši napori
naletjeli na isti takav neprobojan zid. Zid je bila naša ruska ekonomija i njezini »posebni«
odnosi. Neslužbena, siva zona, sa svojim nepisanim pravilima i zakonima, veličinom je
nekoliko puta nadmašivala onu »vidljivu i bijelu« zonu. Poput čelične oplate, oduprla se svim
naporima i idejama mladih reformatora. Činilo se da je nemoguće prodrijeti kroz nju. Pa iako su
reforme propale, narod nije krivnju svaljivao na Kirijenka. Na njega nitko nije bjesnio, čak ni
poslovni ljudi koji su pretrpjeli najveće gubitke. Oni su shvaćali da gdje prođe uragan, tamo ima
i žrtava.
***
11
***
Jesenski gaf
S pogoršanjem ekonomske situacije tijekom jeseni 1998., komunistički zastupnici započinju
postupak opoziva predsjednika Jeljcina. U međuvremenu, predsjednik i njegovi pomoćnici
očajnički tragaju za čovjekom koji će zamijeniti premijera Kirijenka. Treba im netko tko će
smiriti ekonomsku krizu i stabilizirati državu. Trebaju »teškaša« - čvrstog i snažnog kandidata
kojeg će prihvatiti i neprijateljski nastrojena Duma.
Sve je to čudno. Najteže krize u posljednjih osam i pol godina mog predsjedništva dogodile
su se tijekom ista tri mjeseca - kolovozu, rujnu i listopadu. U zlatnoj jeseni, u baršunastom
razdoblju.
1998. po pitanju jesenskih gafova nije bila nikakva iznimka. Te sam jeseni morao Kirijenka
zamijeniti snažnijim i moćnijim premijerom. Te sam jeseni zamalo morao raspustiti Dumu. Te
se jeseni ruska ekonomija utapala u kaosu. Ta nas je jesen zamalo razorila.
U ponedjeljak, 24. kolovoza, u Kremlju sam snimio televizijsku poslanicu:
Dragi Rusi!
Jučer sam donio tešku odluku. Predložio sam Viktoru Stjepano-viču Černomirdinu da
preuzme kormilo vlade.
Prije pet mjeseci nitko nije mogao očekivati da će svjetska financijska kriza nanijeti tako
težak udarac Rusiji i da će ekonomska situacija u našoj državi postati toliko teška. U tim
okolnostima najvažnije je ne skliznuti natrag i zajamčiti stabilnost. Danas su nam potrebni
pojedinci koje obično nazivamo »teškašima«. Mislim da su Černomirdinovo iskustvo i njegova
snažna osobnost sad potrebni.
 Za ovu važnu odluku postoji još jedan razlog - jamstvo predaje vlasti u godini 2000.
Najvažnije Černomirdinove crte su poštenje, čast i beskompromisnost. Mislim da će te
značajke biti odlučan čimbenik tijekom predsjedničkih izbora. Černomirdina nije iskvarilo ni
vrijeme koje je proveo na vlasti, a ni ono koje je proveo izvan tih krugova.
Zahvalan sam Sergeju Vladilenoviču Kirijenku što je hrabro pokušao spasiti stvar.
Danas sam u Dumi pokrenuo pitanje Černomirdinove kandidature. Molim sve zastupnike i
regionalne vođe, kao i sve građane Rusije, da me razumiju i podrže moju odluku. U ovom
trenutku nemamo vremena za duge rasprave. Ono najvažnije za nas su samo sudbina Rusije
te stabilnost i normalni životni uvjeti za sve Ruse.
Nakon tog priopćenja održao sam tri kratka sastanka s vođama glavnih ministarstava:
Putinom (Federalna služba sigurnosti), Stjepaši-nom (Ministarstvo unutarnjih poslova) i
Sergejevim (Ministarstvo obrane). Upozorio sam ih da je stanje u zemlji ozbiljno, a potom sam
se vratio u Gorki-9. Napisao sam ukaze kojima Sergejeva i Stje-pašina imenujem vršiteljima
dužnosti u novom kabinetu. Kao direktor Federalne službe sigurnosti, Putin nije trebao potvrdu.
Za njega je sve ostalo po starom. Tada je došao najteži dio - uvjeriti Dumu da glasovanjem
potvrdi mojeg novog kandidata za premijera. Po Ustavu, predsjednik ima pravo kandidate za
premijera parlamentu predložiti samo tri puta. (Ako parlament tri puta odbije njegov prijedlog,
predsjednik tada ima pravo raspustiti parlament.)
Tijekom prošlog tjedna događaji su jurili naprijed. 18. kolovoza Černomirdin je prekinuo
odmor i vratio se u Moskvu. Neprekidno je održavao politička savjetovanja. Sastao se s
Aleksandrom Lebedom i Genadijem Seleznjovim 19., a s Genadijem Zjuganovim i Nikola-jem
Rižkovim 20. kolovoza. Obećao im je da u vladi neće biti »raznih Čubajisa, Gajdara ili
Njemcova«.
Cijela politička elita (a tu ni komunisti nisu bili iznimka) tragala je za potpornjem, stabilnom
točkom u financijskom kaosu. Nitko nije želio da se financijski kolaps pretvori u raspad države.
Znao sam za Černomirdinove pregovore i nisam se miješao. Držao sam se smireno i neutralno.
U međuvremenu je u tisku započela kampanja podrške Černomirdinu; tvrdili su da je on jedini
kandidat kojega će svi podržati, od komunista do poslovnih ljudi. Među onima koji su polagali
pravo na premijersku fotelju, Černomirdin je bio jedini koji se bacio u bitku. Za nekoliko dana
uspio je sa svima sklopiti preliminarne sporazume.
22. kolovoza u mojoj rezidenciji izvan Moskve zbila su se dva važna susreta. U prethodnom
sam poglavlju opisao prvi, sastanak s Kirijenkom. Nakon što je Kirijenko otišao, pozvao sam
Černomirdina. »Kirijenko je malo prije otišao. Zatražio sam njegovu ostavku.« Černomirdin me
slušao šutke, kimajući glavom. Bilo je sasvim jasno da je napet i spreman za odlučnu bitku.
Izraz politički teškaš ne zvuči pretjerano laskavo, ali pomaže prilično točno objasniti razloge
Kirijenkove smjene. Kirijenku je očito nedostajala ta osobina. Pogledao sam veliku i čvrstu
pojavu Viktora Černomirdina i pomislio: »No, ovo je teškaš.« Bio je građe kakvu smo trebali.
U nedjelju, 23. kolovoza, Valentin Jumašev zatražio je dopuštenje da me posjeti na dači
zajedno s Igorom Malašenkom, direktorom NTV-a. Znao sam da ćemo razgovarati o
Černomirdinu i nagađao sam zašto Jumašev dovodi Malašenka kojeg poznajem još od 1996.
kad je bio član naše analitičke skupine. Bilo je jasno da mi Valentin želi reći nešto više od
vlastitih argumenata.
Dan je bio sunčan i topao, jedan od posljednjih ljetnih dana u moskovskim predgrađima.
Neko smo vrijeme razgovarali, a potom sam svoje uzvanike pozvao na ručak. Neupućeni bi
promatrač vidio tri muškarca u ljetnim košuljama kratkih rukava kako jedu okrošku, juhu. Sve je
bilo savršeno spokojno - lijep dan s laganim povjetarcem. Sunce se probijalo kroz lišće koje je
šuškalo na vjetru. A ja sam vagao najteži politički problem. Vratiti Černomirdina u vladu značilo
bi moj osobni moralni poraz, moj gubitak. Uostalom, smijenio sam ga prije samo pet mjeseci. I
dalje sam mislio da, unatoč svim svojim neospornim kvalitetama, Viktor Stjepanovič
Černomirdin nije osoba koja može voditi rusku vladu i izaći kao glavni demokratski kandidat na
predsjedničke izbore 2000. Samo, kriza je tog trenutka bila poput opruge toliko zategnute da bi
svakog trenutka mogla prasnuti i raz-nijeti čitavu političku strukturu. Nisam imao vremena
razmišljati. Trebala nam je nadljudska snaga i iskustvo koja će tu oprugu mirno i lagano
otpustiti. A takva je osoba bio upravo Černomirdin.
Upitao sam Valentina o razgovoru s Kirijenkom na pustom aerodromu. Rekao je da mu se
čini da Kirijenko shvaća.
»Koga je predložio za nasljednika?« upitao sam.
»Strojeva«, odgovorio je Jumašev, malo oklijevajući.
To je značilo da se Kirijenko nije izliječio od ljubomore prema Černomirdinu. Prijedlog mu
nije bio realističan. Strojev je bio čovjek staroga kova, bivši član Politbiroa. Nije mi odgovarao
za premijera.
»Igore Jevgenijeviču, što vi mislite?« upitao sam, okrenuvši se Malašenku.
Malašenko je progovorio svojim uobičajenim načinom, čvrsto i određeno, pažljivo važući
riječi: »Borise Nikolajeviču, Černomirdin od prije pet mjeseci i današnji Černomirdin dvije su
različite osobe.«
»Zašto?«
»Zato što se sve promijenilo. Morao je razmisliti o mnogo čemu i mnogo toga shvatiti.
Političar koji se nakon ostavke vraća na vlast
uvijek je drugačija osoba. Sad je neizmjerno iskusniji. Sad shvaća da se mora boriti za novi
položaj i da mora raditi drugačije nego prije.«
»Što mislite o Lužkovu?«
»Taj nije vrijedan rasprave«, odvratio je Malašenko.
»Borise Nikolajeviču,« rekao je Jumašev, »Černomirdin obećava da neće imenovati
prilagodljive i pokorne ljude koji su slabi. Obećava da će stvoriti ekipu mladih i agresivnih
profesionalnih ekonomista. To je dobro. Ipak, nešto je još važnije. Ako ga Duma potvrdi u
prvome krugu - a za to postoji velika mogućnost - može uistinu preuzeti ulogu nacionalnog
vođe, spasioca, premijera koji se bori s krizom, zovite to kako vam drago. Štoviše, u javnosti će
tada dobiti nove zalihe povjerenja.«
I predobro sam razumio što Jumašev želi reći. Nakon ostavke, a zatim i pobjedničkog
povratka u Bijelu kuću, Černomirdin će nositi auru nepravedno povrijeđene osobe, osobe
kakvu ljudi neizmjerno vole. »Pogledajte što ste to učinili bez mene«, moći će govoriti. To je
veoma važno pitanje. Černomirdin ne samo što je imao veliku priliku svojim iskustvom i
vezama razriješiti krizu, već je mogao, skupivši dobru zalihu povjerenja, ciljati i više, na izbore
2000. U tom smislu moj moralni poraz značio bi Černomirdinovu pobjedu. Pa, što s tim?
Ipak, dvojbe su još bile prisutne. Što ako ga Duma ne potvrdi u prvom krugu?
»Onda ćemo pokušati pronaći drugog kandidata«, rekao je Jumašev.
Tog dana ni riječi nismo progovorili o Primakovu. Primakov je ionako već posvuda rastrubio
- mojim pomoćnicima, parlamentu, ljevici i desnici - da mi ne želi biti premijer, ni na koji način,
ni u kojem obliku.
O tim događajima jesenske krize 1998. nije lako govoriti. Teško je, budući da se stanje
mijenjalo, isprva iz dana u dan, a potom iz sata u sat. Iskreno, takvu napetost ne pamtim u
cijeloj ruskoj političkoj povijesti devedesetih, osim pokušaja vojnih udara 1991. i 1993. Stanje
1998. navodno je bilo potpuno drugačije - bilo je mirnodopsko i bez kršenja Ustava. Samo, pod
tim istim blagim i nježnim suncem politički se kaleidoskop vrtio mahnitom brzinom. Neki je vrag
okretao kartonsku cijev naše sudbine, a raznobojna stakalca raznih kombinacija i kompromisa
neprekidno su se spajala i razdvajala.
 24. kolovoza emitirali su poslanicu kojom nominiram Černo-mirdina te sam potpisao
odgovarajuće ukaze. Istovremeno se Černomirdin u Bijeloj kući sastao s vladom kao vršitelj
dužnosti premijera. Luđačkom upornošću Černomirdin je vođe parlamentarne opozicije stjerao
u kut. Upotrijebio je dva aduta - nedostatak drugog
Govor u Kremlju
Susret s biračima tijekom izborne kampanje 1996. godine
Naina
Oporavak nakon operacije srca u Središnjoj Kremaljskoj bolnici (8. studenog 1996.)
Moja velika obitelj
S unukom Gljebom
S Tanjom za vrijeme snimanja radio-emisije
Rad s dokumentima
U svojem uredu s Valentinom Jumaševim
Rasprava s Anatolijem Čubajisom
Članovi
Čubajisovog tima iz 1997. (slijeva nadesno): Valentin Jumašev, Boris Njemcov, Sergej
Kirijenko i ja
Sa Jacquesom Chiracom »sastanak u košuljama« (rujan 1997.)
Srdačan susret s Helmutom Kohlom u Zavidovu (30. studenog 1997.)
Na pecanju s Rvutarom Hashimotom na obalama rijeke Jenisej (2. studenog 1997.)
S Billom Clintonom nakon pobjeda na izborima 1996. godine
Odmor u
Rooseveltovim
stolcima
Bili i Boris (5. lipnja 2000.)
Odlazak iz Kremlja nakon neočekivane ostavke; pored mene stoji vršitelj dužnosti
predsjednika Vladimir Putin (31. prosinca 1999.)
Uživanje u mirovini
pravog kandidata te želju čitave elite, i političke i ekonomske, da financijsku krizu riješi
najbrže moguće. Strategija je djelovala. U prva tri dana toga tjedna dogovoreni su parametri
takozvanog političkog sporazuma koji će određivati nove odnose između predsjednika, vlade i
Dume.
U četvrtak i petak počeli smo raditi na tekstu sporazuma.
Černomirdin je bio sposoban postići mnogo. Prvo, podržavao ga je Seleznjov,
predsjedavajući Dume i službeno drugi najvažniji čovjek u Komunističkoj partiji. Također je
dobio podršku frakcije Narodna vlast kao i agrarnih stranki, Zjuganovljevih manjinskih partnera.
Sve je to učinio uz pomoć uprave Gazproma, tvrtke koja ima utjecaj u vodstvu Komunističke
partije. Lijeva se opozicija složila s ovim uvjetima: ako predsjednik jamči da neće raspuštati
Dumu do 2000., Duma će zauzvrat izglasati povjerenje vladi. Sa svoje strane vlada jamči da
neće započeti parlamentarnu krizu svojom ostavkom. Černomirdin me neprekidno nazivao
pokušavajući dobiti moju privolu za nove sporazume: mogu li komunisti ući u vladu? Hoće li
Duma potvrditi sve vicepremijere?
Namjerno sam prihvatio ograničenje ustavnih ovlasti koje je nametao ovaj sporazum. Bio
sam potpuno uvjeren da je tijekom te burne jeseni Černomirdin bio jedini pravi kandidat za
premijera.
Usprkos svim njegovim naporima, komunisti su mu neprekidno pokušavali oduzeti
inicijativu. Zjuganov i manjinski partneri u lijevoj opoziciji, Rižkov i Karitonov, izdali su
zajedničko priopćenje tvrdeći da kandidat za premijera nije propisno pripremljen. Rižkov je bio
još grublji tvrdeći da bi bio zločin pred narodom naslijepo uvesti novog čovjeka u vladu, ne
znajući njegove stavove i namjere.
Iskorištavajući kriznu situaciju kao i činjenicu da sam morao otpustiti Kirijenka i njegovu
liberalnu vladu, komunisti su mi pokušavali oteti komad političkog teritorija. Pokušavali su u
vladu uvesti svoje ljude i ograničiti mi djelokrug. Ali je za mene sporazum bio namjerno
stvoren, što je bio precizan potez. Nakon što Duma potvrdi Černomirdina, neću imati razloga za
njezino raspuštanje. Černomirdin je moj premijer. I neću ga smijeniti prije 2000. Sve ide po
planu. Sve sjeda na mjesto.
Komunisti su taj sporazum gledali kao da stoje pred streljačkim vodom. Na sporazum ih je
natjerao Černomirdin svojom neiscrpnom energijom i neprestanim pritiscima. Za samo tjedan
dana uspio je spretno ukloniti sve njihove primjedbe, zadovoljiti sve zahtjeve i odgovoriti na
sva protivljenja. Ostali su praznih ruku pred obvezom potpisivanja sporazuma. Shvatili su da bi,
bez svog vlastitog, pravog kandidata za premijera, doživjeli gorku i neugodnu sudbinu
preuzimanja odgovornosti za nastanak političke krize usred najgore financijske krize.
U petak su mi predali sporazum. Svoj sam potpis dodao potpisima vođa svih političkih
frakcija, te potpisima Seleznjova, Jumaše-va i Černomirdina. Nedostajao je samo
Zjuganovljev. On je o tekstu sporazuma morao raspraviti na plenarnoj sjednici partije.
U nedjelju je, uživo, vođa komunista malo pocrvenio, duboko uzdahnuo i dao
senzacionalnu izjavu - komunisti u ponedjeljak neće glasovati za Černomirdina. Rižkov i
Kariotov razjapili su usta. Iako su bili u koaliciji sa Zjuganovim, rekli su da o toj odluci ne znaju
ništa i da se moraju hitno posavjetovati.
U tom sam trenutku, gledajući televiziju kod kuće, shvatio što se događa; odluku je u samo
nekoliko sati donio uski krug urotnika. To je moglo značiti samo jedno - komunisti su pronašli
svog kandidata za premijera. Nije bilo teško pogoditi tko je taj - nesumnjivo Jurij Lužkov,
moskovski gradonačelnik.
Prvi pozivi na uzbunu iz Savjeta Federacije počeli su stizati još prije Kirijenkove službene
ostavke. I Lužkov i Strojev govorili su prilično oštro protiv Černomirdina. »Teškoće i pogreške
koje danas trpimo samo su posljedice dugogodišnjeg nemarnog rada prethodne vlade koju je
vodio Černomirdin«, izjavio je Strojev.
Lužkovu i Strojevu očito je smetala Černomirdinova nezasitna glad za moći koju je pokazao
u prvim danima poslije krize. Poput komunista, Lužkov i Strojev, »teškaši« broj dva i tri, odlučili
su da je u tim okolnostima najpravednije i najrazumnije podijeliti vladine ovlasti. Nešto bi
moglo ostati predsjedniku, ali su nešto morali zgrabiti i za sebe. Lužkov je shvatio da mu je to
možda jedina prilika da na vlast dođe zakonitim putem. Tu je priliku morao iskoristiti.
Nekoliko dana prije prvog kruga, pozvao sam Lužkova i Strojeva u Kremlj. U takvom teškom
stanju, kad se moralo spašavati državu, osjećao sam potpuno ispravnim razgovarati s njima
izravno, otvoreno i pošteno, reći im da odbace svoje političke ambicije i podrže Černomirdina.
Uostalom svi smo zajedno u toj kaši, a u ovom nam je trenutku potrebno jedinstvo. Pristali su
iako prilično nevoljko. Potom su pred kamerama Lužkov i Strojev rekli nekoliko prikladnih riječi
o tome kako samo predsjednik, po slovu Ustava, može određivati tko će mu biti premijer. O tim
ovlastima ne žele raspravljati.
Činilo mi se, ako već nisam pobijedio, da sam zadobio taktičku prednost. U najmanju ruku
Lužkov i Strojev više se neće moći javno suprotstaviti Černomirdinu. Ipak, budućnost je
pokazala da sam podcijenio Lužkovljeve ambicije.
Ponedjeljak, 31. kolovoza - za imenovanje Černomirdina u Du-mi je glasovalo samo
stotinjak zastupnika. Potpuni poraz. Tekao je
drugi tjedan od Kirijenkove ostavke. Bio je potpuno drugačiji od prvog - političko stanje,
glavni likovi i stil - sve se promijenilo. Lužkov je otvoreno krenuo u napad. Baš kao i
Černomirdin prije tjedan dana, grozničavo je sastavljao politički sporazum od svega što mu je
došlo pod ruku.
Ruska Komunistička partija odavno je već oprostila Lužkovu što 1993. nije podržao
parlamentarnu pobunu. Sad su htjeli iskoristiti Lužkova i njime srušiti Jeljcinov režim.
U ponedjeljak, 7. rujna, u Kremlju smo održali okrugli stol s guvernerima i vođama
parlamentarnih klubova na kojem smo raspravljali kako okončati političku krizu i izabrati
premijera. Na sljedećem je okruglom stolu Zjuganov otkrio popis kandidata. Osim Jurija
Masljukova, člana Komunističke partije i bivšeg direktora Gosplana Sovjetskog Saveza
(Državnog ureda za planiranje), koji je za njega bio sasvim logičan i razumljiv izbor, naveo je i
Jurija Lužkova, moskovskog gradonačelnika. To je bila još jedna potvrda daje Lužkov uz njih.
Nedvojbeno je povukao dobar potez ujedinivši snage s komunistima.
Lužkov je, priličnom brzinom, postigao dogovor i sa Savjetom Federacije. Utjecajni
demokratski guverneri Konstantin Titov i Dmit-rij Ajatskov govorili su mu u prilog. Vjerovali su
da je Lužkov sposoban, budući da je u jednom gradu stvorio tržišni sustav, poučiti i ostatak
države kako se to radi. Neki od guvernera Lužkova su iskreno smatrali svježom pojavom. Drugi
su ga gledali kao novog gospodara države. Požurili su se dogovoriti kako bi pomogli vlastitim
upravnim područjima.
Černomirdin se bacio u bitku i od Savjeta Federacije uspio izvući određenu podršku. Za
njega je glasovala većina guvernera. Ja se nisam mogao izložiti neskrivenom pritisku
komunista, osobito kad je većina guvernera koji su glasovali za Černomirdina, sad podržavala
Lužkova. To bi bio drugi dio političkog uzmaka.
Ponovilo se glasovanje o Černomirdinovom imenovanju. Taj put za njega je glasovalo 138
zastupnika. Sav taj napor za tako jadan ishod. Odmah nakon drugog kruga, lijevi dio Dume
najavio je da će, ako Černomirdina stavimo u treći krug, glasovati za početak procesa opoziva
predsjednika. Stanje se naglo uozbiljilo.
Danas, dvije godine kasnije, razlozi za tvrdoglavost komunista postali su prilično jasni. Nisu
željeli ispustiti takvu priliku. Kriza u kolovozu i rujnu bila im je dobitak na lotu. Vlast im je
padala u ruke - trebali su ih samo ispružiti i zgrabiti je. Mogli su izravno napasti Kremlj. Trebali
su se samo prepustiti valu razumljivog nezadovoljstva vladom, pada rublje, gubitka ušteđevina
srednje klase, propasti tvrtki i sveopće panike.
Njihovi potezi nikad nisu izlazili izvan zakonskih granica. Po Ustavu, ako Duma ni u trećem
krugu ne potvrdi Černomirdina, mora je se raspustiti te zatim sazvati nove izbore. Tu se skrivala
pravna zamka - predsjednik u postupku opoziva nema pravo raspustiti Du-mu. Ustav nije nudio
rješenje takvog stanja. Raspuštanje Dume u trenutku teške društvene krize samo je po sebi
opasno. U tim se okolnostima opasnost višestruko povećala. U državi bez parlamenta i
zakonito izabrane vlade, u kojoj predsjednik visi na niti zbog opoziva, može doći do potpunog
političkog kaosa. Pravna zamka prijetila je vakuumom u vlasti i eksplozijom nezadovoljstva - a
zatim, moguće, i izvanrednim stanjem.
Samo, čak ni to nije bilo u pitanju. Ako dođe do raspuštanja Dume, komunisti će konačno
dobiti dugoočekivanu apsolutnu većinu u parlamentu. Kriza im je davala neviđene političke
šanse. Raspuštanje Dume pretvorilo bi se u snažan protuudar, potpuni raspad demokratskih
reformi i katastrofu za cijelu državu.
Trebao sam istovremeno učiniti tri stvari. Prvo, morao sam pritisnuti Dumu: »Nemam drugog
kandidata. O tom se pitanju ne raspravlja. S vama ili bez vas, Černomirdin će biti premijer.«
Drugo, morao sam uvjeriti Černomirdina da ne ustrajava u svojoj kandidaturi: »Viktore
Stjepanoviču, ne možete se kandidirati treći put. U sadašnjoj političkoj situaciji jednostavno
nemamo pravo raspuštati Dumu.« I, treće, preko Jumaševa, u potpunoj tajnosti, morao sam
pokušati uvjeriti jedinog stvarnog kandidata da prihvati imenovanje - Jevgenija Maksimoviča
Primakova.
Upravo sam to i učinio. Učinio sam jer sam i dalje tvrdoglavo vjerovao da sam sposoban
pronaći izlaz. Nakon drugog kruga pozvao sam nekoliko članova svoje administracije da
saslušam sve njihove argumente za i protiv Lužkova. Lužkovu moram priznati - ne nedostaje
mu energije, ni volje za pobjedom. Poslanici iz gradonačelnikova ureda svakodnevno su
dolazili u Kremlj. Zapravo, ne bi ni odlazili. Andrej Kokošin, tajnik Vijeća sigurnosti, Sergej
Jastr-žembski, zamjenik ravnatelja administracije, kao i Jevgenij Savostja-nov, svi su redom
brzo postali Lužkovljevi pristaše.
Jumašev, Jastržembski i Kokošin posjetili su me na dači. Zatražio sam da otvoreno iznesu
svoje stavove. »Lužkov je oduvijek bio predsjednički tip, u svim razdobljima svoje karijere, u
svim teškim trenucima«, rekao je Jastržembski. »Tvrde da je vaš protivnik. Mislim da su to
samo glasine. Osobno sam razgovarao s Jurijem Mihaj-lovičem i zamolio me da vam poručim
kako ste mu vi svetinja. Samo, to nije sve. Lužkov je pravi kandidat za predsjednika. Dobar je
menadžer, te će brzo uspostaviti okomitu strukturu vlasti. Pouzdan je i nastavit će s
ekonomskim i demokratskim reformama u državi.
Komunistima ne smijemo pružiti priliku da se okoriste krizom i stanje dovedu do usijanja.«
Kokošin je rekao otprilike isto.
Pogledao sam Jumaševa. »Vaši argumenti, Valentine Borisovi-ču«, rekao sam.
»Kandidat za novog premijera mora biti pojava koja ujedinjuje i miri. Lužkov se svojim
grubim načinom bori za prevlast, i neće oklijevati da izvuče korist iz bilo kojeg skandala. Ako
Lužkova imenujemo premijerom, hoće li se suzdržati da ne pokuša preuzeti vlast prije izbora
2000.? Neće. A to bi moglo potpuno destabilizirati stanje u zemlji.«
»Hvala«, rekao sam. »Saslušao sam obje strane. Molim vas, pustite me da razmislim.«
Nekoliko minuta nakon toga nazvao sam Jumaševa - uhvatio sam ga u autu - i rekao mu
samo dvije riječi: »Nagovori Primakova.«
Kriza nije jenjavala. Povukao sam posljednje poteze. Prvo, nastavio sam svom snagom i
svim raspoloživim sredstvima pritiskati Dumu. Usprkos propasti prvih dvaju krugova, još se
uvijek moglo nadati neočekivanom obratu. Zatražio sam da pripreme pismo namjere o trećem
krugu glasovanja o Černomirdinu. Zastupnicima je to značilo samo jedno - raspuštanje
parlamenta.
U međuvremenu sam odlučio sastati se s Jurijem Masljukovim, još jednim komunističkim
kandidatom. Jumašev ga je dovukao istog trenutka, prekidajući mu odmor. Sastali smo se 10.
rujna u 7.30 ujutro. Masljukov je rekao: »Primit ću se posla, ali samo ako posao vodi Primakov.
Nagovorite Jevgenija Maksimoviča. On je najbolji. A ja pristajem samo ako on pristane.«
Istog dana u 9 sati ujutro uputio sam se u Kremlj. Tamo me čekao Primakov. Zatim su došli
Černomirdin i Masljukov. Okupio sam ih da s njima raspravim svoju konačnu odluku. Nisam
više mogao odgađati.
Moj prvi razgovor s Primakovim zbio se početkom rujna na dači, između prvog i drugog
kruga glasovanja o Černomirdinu. »Jev-genije Maksimoviču,« rekao sam mu, »poznajemo se.
U ovom ste trenutku jedini kandidat kojeg će prihvatiti svi.« Razgovarali smo dugo i sadržajno.
Osjetio sam da Primakov zapravo ne želi postati premijerom. Nije želio na sebe navući teški
ogrtač vlasti i preuzeti golemu odgovornost. Naviknuo se na svoju udobnu fotelju u Ministarstvu
vanjskih poslova.
»Borise Nikolajeviču,« rekao je, »bit ću potpuno otvoren. Takvo breme nije za čovjeka
mojih godina. Morate razumjeti. Želim svoju karijeru završiti tiho i mirno. 2000. idemo zajedno u
mirovinu.«
Nakon prvog kruga, Jumašev se još nekoliko puta sastao s Pri-makovim. »Jevgenije
Maksimoviču,« rekao mu je, »a što vi predlažete? Što da radimo?«
 Primakovje odgovorio: »Predložite Jurija Masljukova. On je dobar ekonomist.«
»Boris Nikolajevič nikad neće pristati da mu premijer bude komunist. To znate i sami. I što
ćemo tada? Raspustiti Dumu?«
Primakov je odgovorio čvrsto, gledajući Jumaševa ravno u oči: »Ni u kom slučaju ne smije
doći do raspuštanja Dume.«
Došao je 10. rujna i treći i konačni krug pregovora u Kremlju. Današnji će dan odlučiti sve.
Iako još nije bilo jasno kako će odluka glasiti. Primakovje isprva odlučno odbijao. Tada sam ga
zamolio da pričeka u vanjskom uredu dok ne stignu Masljukov i Černomirdin. Kako ne bismo
izgubili ni trenutka, Jumašev je nastavio obrađivati Primako-va, nagovarajući ga da prihvati
imenovanje. Sve se odlučilo u tih posljednjih pola sata. Primakov je odjednom rekao: »Moj
zamjenik Ivanov nije još spreman za ministarski položaj. A sutra bih trebao otputovati na dugu
međunarodnu turneju. Što ću reći svojim kolegama?«
Valentin ga je pogledao s nadom. Je li voljan prihvatiti imenovanje?
»Ne, ne mogu«, rekao je Primakov i odmahnuo rukom. U tom je trenutku Jumašev shvatio
da mu je to posljednja prilika.
»Jevgenije Maksimoviču, vi ste mudri. Morate to razumjeti. Što ako se nešto dogodi
predsjedniku? Tko će voditi zemlju? Tko će tad završiti na vlasti? Lužkov? To želite?«
»Ne.«
»Dakle, mogu predsjedniku javiti da pristajete?«
Primakovje šutio.
»Dakle, mogu li mu reći?« ponovio je Valentin. Primakovje i dalje šutio.
Jumašev je u moj ured uletio samo trenutak prije nego što su ušla trojica kandidata. Pismo
za Dumu ležalo je na stolu. Zamolio sam sve da sjednu i počeo čitati: »Pozivam Dumu da
podrži mog kandidata za novog šefa države. Tražim da podrže imenovanje...«
Zastao sam.
Sva trojica sjedili su tiho, zadržavajući dah. Svaki od njih očekivao je da ću imenovati
njega, čak i Masljukov koji praktično nije imao nikakvih izgleda.
»Jevgenij Maksimovič Primakov!« izrekao sam, osjetivši olakšanje i zadovoljstvo.
Politika je umijeće mogućeg. Ipak, ponekad se uplete potpuno neracionalni čimbenik: vjetar
sudbine. Černomirdin najvjerojatnije
nije osjetio da se sudbina okrenula protiv njega. Na posljednjem sastanku prije trećeg
kruga glasovanja u Dumi, zanemario je sudbinu i samouvjereno pošao naprijed. Čak i kad sam
objavio svoju odluku, Černomirdin joj se usprotivio. I dalje je navodio sve razloge zašto bi
Primakova i Masljukova trebao imenovati vicepremijerima, a njega postaviti u treći krug
glasovanja.
»A što ako vas ne potvrde?« upitao sam.
»Što oni mogu?« nije se predavao Černomirdin.
Primakov i Masljukov su šutjeli.
»Jevgenije Maksimoviču, ima li Viktor Maksimovič ikakve šanse proći u Dumi?« upitao sam
nakon duge stanke.
»Ni najmanje«, odgovorio je Primakov.
Masljukov se složio.
Černomirdin je oklijevao. Tada se zavalio u naslonjaču i rekao: »Borise Nikolajeviču,
oduvijek sam podržavao Primakovljevu kandidaturu. To je mudra odluka. Jevgenije
Maksimoviču, dopustite mi da vam čestitam.«
Tog smo dana, 10. rujna, Dumi predložili Primakova. Prihvatili su ga većinom glasova.
Zašto su se najteže krize u posljednjih osam i pol godina mojeg predsjedništva dogodile
baš u jesen? Zašto je to doba tako opasno? Zašto, godinu za godinom, baš u tim trenucima
dolazi do nekakvog izboja energije, eksplozivnog stanja u vladi i političkim krugovima društva?
To ne zna nitko. Čak sam pokušavao dobiti neko objašnjenje od pomoćnika koji su raznim
znanstvenim metodama pokušali izračunati sve nepovoljne čimbenike tih mjeseci. Ne, rekli su,
sve je u redu. To su sasvim obični mjeseci u godini.
Obični mjeseci? Možete misliti!
1991. - vojni udar u kolovozu. Proglasili smo izvanredno stanje, a na kocki se našla
budućnost cijele države.
1992.-1993. - vrhunac čitavog niza kriza. Oružani sukobi u središtu Moskve i napad na
Bijelu kuću. Nemiri završavaju tijekom rujna i listopada 1993.
1994. - »Crni utorak« u rujnu kojim je započela panika oko rublje.
1995. - izbori u Dumi koji završavaju potpunom pobjedom komunista i njihovih saveznika.
1996. - u studenom su me podvrgnuli ugradnji četverostruke srčane premosnice.
1997. - ratovi banaka i Čubajisov »književni skandal« u studenom.
.......l
1998. - financijska kriza, zamrzavanje, Kirijenkova ostavka, kriza vlade, imenovanje
Primakova.
1999. - podmetanje eksplozivnih naprava po stanovima u Moskvi i drugim ruskim
gradovima u rujnu.
To me ponavljanje doslovno zapanjuje. Tih je mjeseci 1917. vlast prešla u ruke boljševika,
tih su istih mjeseci 1941. fašisti razbili i raspršili moćnu sovjetsku vojsku. To tjera na
razmišljanje1.
Hodao sam stazom u parku. Okruživalo me crveno i žuto jesenje lišće. Vatra, vatra... Volim
zrak u jesen; on pročišćava, proziran je i bistar. Misli su mi postupno skretale na drugi
kolosijek. Uostalom, politička je kriza prolazna pojava. Na neki je način čak i korisna. Po
vlastitom tijelu znam da se organizam koristi krizom kako bi svladao bolest, da se obnovi, da
vrati zdravlje. Usponi i padovi ljudskog života nalik su valovima na EKG-u. A to što se tijekom
moje vladavine, tijekom »Jeljcinove ere« ruske povijesti, dogodilo toliko kriznih situacija, to nije
moja pogreška. Bilo je to krizno razdoblje između dva razdoblja stabilnosti. Moramo se vratiti
stabilnosti najbrže što možemo.
Ipak, ova je kriza bila drugačija od svih prethodnih. Ona je udarila srednju klasu koja se tek
uspjela razviti; udarila je vlasnike, poslovne ljude, poduzetnike i profesionalce. Ali, sve ono što
je napala stvorili smo zbog njih - kako bi mogli imati neku sigurnost, kako bi im djeca mogla
pohađati kvalitetne škole, kako bi mogli odlaziti na odmor u inozemstvo, kako bi mogli uštedjeti
nešto novca da izgrade kuću ili se presele u novi stan, ili kupe lijep namještaj ili novi auto. Ti su
ljudi bili moj glavni potporanj. Da je njima pošlo po zlu, da su nam oni okrenuli leđa, suočili
bismo se s krizom koja bi bila daleko, daleko dublja.
Šetao sam stazom između stabala, pod nogama mi je šuštalo lišće. Vatra, vatra... Hoće li
oni ikad shvatiti da ih nisam izdao? To nisam mogao znati. Prošla je teška jesen, a čekala nas
je teška zima. Ipak, u ovom hladnom i bistrom zraku i običan čovjek uviđa istinu, samo treba
pozorno pogledati. Ako možemo preživjeti, ako prevladamo ovu jesen i zimu, sve će postati
jasnije. Kad se rasprši dim izgorjelog lišća, vide se šume i polja. Takva je filozofija prirode.
Možda su takve misli grube, ali mi olakšavaju život.
41 Do »jesenskog gafa« došlo je i tijekom 2000. U vrijeme izlaska ove knjige Rusija je već
doživjela dvije strahote: 8. kolovoza osmero je ljudi poginulo prilikom eksplozije u natrpanom
moskovskom pothodniku, a 12. kolovoza došlo je do eksplozije na podmornici Kursk u kojoj je
poginulo svih 118 mornara. Ruski tisak i javnost napadali su reakcije predsjednika Putina na te
događaje.
***
 12
***
Primakovljeva stabilizacija
Nakon kolapsa rublje i krize opoziva, Jeljcin se mora suočiti sa svakodnevnom stvarnošću
suradnje s Primakovim - starim propagandistom i špijunom koji vodi državne poslove. Iz
njihovih sukoba shvaćamo koliko se Jeljcin, i sam bivši komunistički vođa, razvio u istinskog
demokrata. Primakovu uspijeva umiriti opće nezadovoljstvo koje je uslijedilo nakon krize 1998.
Ipak, može li pomoći Jelj-cinu da preživi do izbora 2000.?
Završila je politička kriza iz jeseni 1998. Još jedna godina gafova je prošla. I ono
najvažnije, dramatična zbivanja u rujnu, tijekom kojih je država gotovo mjesec dana živjela u
bezvlašću, nisu nas natjerala da prekršimo ustavne ovlasti.
Svi članovi vlade preuzeli su zadaću da se vrate na put te da odgovore na nekoliko pitanja:
što nam se, zapravo, dogodilo? Kakve će posljedice ostaviti ova jesenska kriza? Što nam je
sada činiti? Svi su željeli znati hoće li Rusija nastaviti s predsjedničkim sustavom. Je li onaj
pravi autoritet s predsjednika prešao na oporbu?
Da ste tih dana čitali novinske napise i političke komentare, zacijelo biste pomislili da je u
Rusiji predsjednički sustav ukinut. Da su okončale sve liberalne reforme. Mladi reformatori, s
kojima se predsjednik toliko dugo zavitlavao, odveli su državu do ruba ekonomskog ponora.
Iza ruba čekao je bezdan. Sad smo imali zadaću odvući zemlju što dalje od ruba i izdržati sve
pogreške koje su pale na leđa Primakovljeve vlade lijevog centra. Primakov će sigurno krenuti
drugim putem. Štoviše, jedno od ključnih mjesta u njegovoj vladi zauzima Jurij Masljukov,
ekonomist potekao iz sovjetske planske škole. Masljukov je svim snagama podržavao
kompleks vojne industrije i sustav državnog nadzora. Bio je žestok protivnik Gajdarovih reformi.
Stoga si Jeljcin može slobodno prekrižiti svoju politiku.
Usprkos tim uznemirujućim, a ponekad i tragičnim prosudbama u tisku, mirno sam
procijenio novu vladu. Što god se dogodilo, znam jedno: ono najgore je iza nas. Pokušao sam
se okrenuti novoj političkoj strategiji. Hoće li ona biti obrambena ili će davati neke
nade? To će ovisiti o javnome mnijenju. Društvom, istini za volju, nije zavladala panika.
Nije došlo do urušavanja liberalnih vrijednosti ni liberalne politike. Zapravo, u udaljenim ruskim
provincijama kriza se nije niti osjetila. Seljaci su zbunjeno ispitivali stanovnike gradova kakva
je to kriza. Ruski seljaci nisu imali bankovne račune, što se pokazalo pozitivnim. Istina je daje
pad rublje prouzročio skok cijena i narušio životni standard, i da su tako svi osjetili posljedice
krize. Ali zbunjenost nije prerasla u paniku. Ljudi su se postupno privikavali što nas je
djelomično spasilo.
Kriza zamrzavanja plaćanja je prošla, te je bankarsko srce države ponovno počelo kucati,
pa makar i umjetno podržavano. Banke koje nisu ulagale na tržištu GKO-a spasile su se
propasti. Lokalna se industrija, kojoj je bio potreban odah od tržišta pretrpanog uvoznim
proizvodima, počela pridizati. Sve tvrtke, od štanda s povrćem do najvećih naftnih kompanija,
učile su kako živjeti s novim cijenama i novim, strožim ekonomskim režimom. Svi su govorili i
pisali da je kriza pomogla oživljavanju i učvršćivanju ruske privrede, unatoč tome što je ona
preživjela težak udar.
Još jednom smo se našli na rubu, ali je sudbina spasila Rusiju. Nije došlo ni do revolucije
ni do eksplozija u društvu o kojima su sanjali boljševici. Što nas je spasilo? Ono što Rusi tako
veličanstveno nazivaju »perestrojkom« ili »tržišnim reformama«, a zapadni tisak otvorenijim
izrazom - »demokratska revolucija«. No tijekom prijelaznog razdoblja ništa u Rusiji nije
napredovalo. Objašnjenje te pojave istovremeno je i jednostavno i složeno: Rusija se umorila
od revolucija. Umarala ju je sama ta riječ koja u sebi nosi ili pobunu ili socijalnu katastrofu
izazvanu nevidljivim silama, a znači samo razaranje i glad. Mi Rusi tijekom dvadesetog
stoljeća umorili smo se od revolucija. Iako je rusko društvo u kritičnim trenucima političkih
reformi podržalo demokraciju, ono se i dalje duboko protivilo i samoj pomisli na »klasnu borbu«
i »društvene sukobe«. U ruskome je umu revolucija povezana s nemirima, razaranjima i glađu.
Još sam tijekom osamdesetih prilično jasno zaključio da bi Rusija prihvatila podržati
radikalne reforme, ali ne i revoluciju jer je revolucija opasna i nasilna. Svi skupovi koje su u
Moskvi održavali Gorbačovljevi pristaše bili su potpuno mirni. Oni su pokazivali mirni građanski
neposluh komunističkim revanšistima. Upravo je to tih dana ujedinilo najrazličitije društvene
skupine. Zapravo, to je vrijeme bilo uvelike nalik Praškom proljeću ili Baršunastoj revoluciji.
Dvoje mi je odmah postalo jasno - rusko društvo očekuje promjene, te je prilično uljuđeno i
natopljeno duhom pozitivizma.
Vrijeme je pokazalo da su mi procjene bile točne. Država je pružila otpor svim pokušajima
nasilnih promjena. Tko god prvi posegne
za oružjem, gubi. To se dogodilo i 1991. i 1993. Rusija je jasno izabrala - demokratska
preobrazba države.
Ipak, »mirno« ne znači i »lako«. S jedne strane, duh mirne obnove (antiboljševički i
antikomunistički) pomogao je demokraciji oduprijeti se oporbi i pobijediti. Unatoč tome, u
narodu je i dalje usađena podsvjesna želja za nekim socijalnim čudom. Neki očekuju da će
svjetsko tržište Rusiju dočekati raširenih ruku te da će u državi nastati ekonomski procvat koji
toliko dugo i ustrajno očekujemo. Drugi su se nadali da će slobodno tržište i konkurencija stići
nekako sami od sebe te da će istog trena nestati sve loše ceste, oronule zgrade i nekvalitetna
roba. Ništa se od toga nije dogodilo; nije se niti moglo dogoditi.
Revolucija, čak i ona mirnodopska, svakako je oštar prekid sa starim načinom života. Takve
nagle promjene u svim vidovima života - oblici vlasništva, zemljopisne granice, sustav vlasti,
svjetonazor i nacionalna ideologija - ne pomažu društvu dapače, bacaju ga u stanje šoka.
Naša je tiha revolucija za posljedicu imala slabljenje samih temelja državnog aparata. U
svakoj revoluciji, bila ona glasna ili tiha, prava moć kao da visi u zraku ili se kotrlja ulicama.
Uočio sam prijetnju kaosom. Požurio sam je spriječiti, požurujući sve institucije nove ruske
državnosti, uvodeći nove institucije vlasti te sve to učvršćujući zakonima i ukazima. Sad
uviđam sve nedostatke tog brzog, ponekad i prebrzog procesa. Podcijenili smo u Rusima
duboko urođeni anarhizam. Rusi jasno iskazuju nedostatak vjere u bilo koji oblik vlasti. Za to
postoje razlozi - tijekom sovjetske vladavine zasitili smo se države i moći partijske
nomenklature. Ishod toga je današnji, gotovo bolno jednostavan ruski pogled na svijet: Treba
nam što manje glavonja, a država neka ne gura nos u naše poslove. Protuteža tom
svjetonazoru je prilično autokratska: Moramo pod svaku cijenu uvesti red u državu, čak i po
cijenu žrtvovanja demokratskih reformi.
Povijesno nije točna ni prva ni ova potonja krajnost. Nova je Rusija prošla razdoblje
demokratske revolucije. Sad je došlo vrijeme povratka ideji državnosti, ali državnosti koja neće
pritiskati, gušiti i miješati se u život pojedinca, već stvarati jamstva stabilnosti i napretka. Rusija
ide u dobrom pravcu, postajući mudra i snažna država.
Nakon jesenske krize 1998. nitko, ni tisak, ni Duma, ni Savjet Federacije, ni rezultati anketa,
ni ljudi na ulici, nitko nije govorio o pretvorbi moći i vlasništva, kao ni o uvođenju izvanrednih
mjera bilo koje vrste. Stanje je zabrinjavalo, zima će u mnogim područjima biti teška, ali prvih
dana nije zavladao strah zbog moguće masovne gladi ili nedostatka hrane, 1000-postotne
inflacije ili raspada Ruske Federacije. Novinski su napisi i druga izvješća nakon beznađa
poprimili umjeren,
promišljen i trezven ton. Nema razloga za novu političku krizu; u državi ne vlada kriza vlasti.
Stoje to meni značilo? Dijelom sam opoziciji, točnije Primakov-ljevoj koalicijskoj vladi,
predao dio političkog teritorija. Sad kad je parlamentarna većina u svojim rukama skupila
značajan dio izvršne vlasti, nije više imala moralno pravo, a ni priliku, stvarati nered. Ograničila
se njezina politička inicijativa. Mjere za suzbijanje krize ne dopuštaju političko nametanje kao
ni revolucionarni delirij. Čak i da su to željeli, članovi Primakovljeve vlade nisu se mogli vratiti i
služiti opasnim komunističkim eksperimentiranjem s ekonomijom.
Pokušao sam obratiti veću pozornost na Primakovljevu taktiku i ponašanje. Počeo je
iznimno oprezno i ozbiljno; nije se žurio. Pažljivo je vijugao između političkih snaga, spremno i
često se savjetujući sa stranačkim i regionalnim čelnicima. Nije povlačio nagle poteze.
Postupno mu je položaj ojačao. Osigurao je podršku guvernera. Osim Masljukova, u vladu je
uveo i druge: Kulika iz agrarne frakcije, Gustova, guvernera lenjingradske regije; i Georgija
Boosa, vjernog člana Lužkovljeve skupine.
Iskreno, nisam sumnjao u brzinu Primakovljeve prilagodbe. Mislio sam da će za nekoliko
tjedana uspjeti ojačati vlastiti položaj. Profesionalni aparatčik koji je godinama vodio
međunarodne odnose za Leonida Brežnjeva, a zatim prešao u Gorbačovljev Politbiro,
Primakovje bio diplomat i ravnatelj obavještajne službe. Imao je sve objektivne temelje -
podršku od najrazličitijih političkih snaga, poštovanje u predsjedničkoj administraciji kao i u
Dumi, veliko povjerenje. Sad je bio važan položaj koji će Primakov zauzeti u javnosti. Kako će
komunicirati s državom? Narod je iznimno osjetljiv na ton i govor - svi redom, od najnižih
radnika do najviših birokrata. Činilo mi se da je Primakov pogodio. Svojim hrapavim glasom, i
pomalo sarkastičnim i grubim tonom, bio je sposoban umiriti svakoga. Zračio je opuštenim
samopouzdanjem kojim je mogao smiriti i pokoriti i one najveće paničare tijekom rujna i
listopada; sve je uvjerio da je sposoban stabilizirati stanje. Ukratko, Primakov je postigao
stabilnost koju nijedan premijer prije njega nije uživao.
I samo zamrzavanje krize već je malena pobjeda. Ali što uistinu radi nova vlada moći će se
prosuditi tek kad država prezimi. Zasad nisam očekivao nikakve odlučne poteze Primakovljeve
vlade; očekivao sam upravo suprotno. Ruska je ekonomija nalik pacijentu kojeg se, nakon što
je preživio smrtonosnu groznicu, ne smije natrpavati lijekovima. Treba počinuti, doći do daha i
ozdraviti prirodnim putem.
Od samog početka tisak je Primakovljevoj vladi stvarao teškoće. Ubrzo je postalo jasno da
je uzrok tomu potpuna zatvorenost novog
kabineta. Aparat je primio naredbe - tisku ne odavati podatke; intervjue svesti na minimum;
svi susreti s izvjestiteljima moraju se strogo nadzirati. Mnoge godine koje je Primakov proveo u
zatvorenim institucijama - Centralnom komitetu Komunističke partije, Ministarstvu vanjskih
poslova i Međunarodnoj obavještajnoj službi -uzele su svoj danak. Novinari su se navikli da
raspravljaju o raznim potezima vlade. Navikli su se na otvorenost kakvu uživa svjetski tisak.
Sad su, odjednom, otkrili da se vratila sovjetska kontrola.
Primakov nije olako prihvaćao odnose s medijima. To sam shvatio kad mi je prvi put donio
na uvid svoj »specijalni spis«. U njemu je skupio doslovno sve što su novine napisale o
njegovom novom kabinetu. Svaki izrezak bio je pažljivo označen olovkama u boji. Isprva nisam
vjerovao svojim očima. Pročitao je sve napise, izrezao i podvukao. Pa zašto se onda došao
žaliti meni?
»Jevgenije Maksimoviču,« započeo sam, »na to sam se naviknuo već odavno. O meni pišu
svakodnevno i to već godinama. Poznato vam je što sve napisu. I što mogu? Pozatvarati
novine?«
»Ne, ne razumijete. Borise Nikolajeviču, samo pročitajte ovo. Ovo je potpuno
obezvređivanje naše politike...«
Tako smo znali razgovarati satima.
Neko vrijeme nije mi bilo jasno zašto se toliko brine. Tada sam se sjetio kako sam ja
reagirao na razne napise tijekom prvih godina svoje karijere. Kasnije sam morao naučiti
razlikovati slobodu javnog mišljenja od plaćene propagande. Sve sam te godine proveo
okružen javnošću; Primakov nije. Nije mogao promijeniti svoj stav o tisku. Bio je novinar starog,
sovjetskog kova koji je godinama radio u Pravdi. Tako je iza svakog napisa tražio spletku,
skriveno značenje ili prijetnje političkih neistomišljenika. Bilo mu je nemoguće objasniti
stvarnost slobode tiska. Trebalo mu je vremena da promijeni mišljenje i prevlada tu osjetljivost.
Govorilo se da se Primakov ne može osloboditi starih sovjetskih stereotipa, među kojima i
živčanog sloma pri samom pogledu na novine. Ipak, neko sam vrijeme pokušavao biti strpljiv.
Zatim je Primakov izvukao nešto drugo - nekoliko listova papira pričvršćenih spajalicom.
»Molim vas, pročitajte«, rekao je.
Počeo sam čitati. Bilo je to anonimno izvješće o dužnosniku na prilično visokom položaju,
koje ga je optuživalo za pronevjeru, primanje mita, nezakonite financijske transakcije i neke
druge, manje prijestupe.
»Jevgenije Maksimoviču, zadubimo se malo u ovo«, rekao sam. »Gdje su dokazi? Jeste li
potpuno sigurni u ove tvrdnje? Otkud ste ih dobili?«
»Borise Nikolajeviču, ovaj memorandum pripremile su službe sigurnosti. Naravno, sve se to
još mora provjeriti, ali...«, započeo je.
»Ako je to istina, zašto se protiv te osobe nije podigla optužnica?« upitao sam. »Ili su sve
ovo nagađanja? Znate da svakoga možete optužiti za bilo što.«
Nezadovoljan mojim odgovorom, Primakov je pokupio spis.
Takvi su događaji postali uobičajeni. Očito je u ormaru imao cijelu hrpu takvih izvješća.
Naposljetku mi je prekipjelo. Odlučio sam osobno provjeriti jedno Primakovljevo »izvješće«.
Ono se odnosilo na Mihaila Zurabova, zamjenika ministra zdravstva. Primakov je primio
anonimni memorandum u kojem se navodilo da je Zurakov kriminalac, da je povezan sa
zločinačkim bandama s Kavkaza, i tako dalje. Ustvari, kasnije se otkrilo da je mladi zamjenik
ministra imao hrabrosti stati na žulj nekim farmaceutskim mafijašima. Primakov je pozvao
potpredsjednicu vlade, Valentinu Matvijenko, i zahtijevao da se Zurabova trenutačno smijeni.
Ipak, zamolio sam Putina da sve to provjeri. Putin mi je ubrzo dostavio pravo izvješće o
Zurabovu iz tajne ekonomske baze podataka Federalne službe sigurnosti. Razlika je bila
zapanjujuća. Anonimno izvješće pružalo je potpuno izobličenu sliku. Na primjer, dok je
anonimni doušnik izvještavao o Zurabovljevim vezama s dagestanskim bandama, u FSB-ovom
je spisu stajalo da nisu utvrđene nikakve veze Zurabova sa zločinačkim skupinama »osoba
kavkaske nacionalnosti«. U anonimnom je izvješću Zurabov optužen za primanje mita. FSB-
ovo izvješće navodilo je da ne postoje nikakvi dokazi o primanju mita od strane farmaceutskih
tvrtki. Sve su to bile nepodudarnosti između izvješća. (Zapravo, Zurabov je častan i pošten
čovjek, te bistar i inteligentan stručnjak. Upoznali smo se kasnije, kad je postao predsjednikov
savjetnik za socijalna pitanja. Sad je direktor Ruskog mirovinskog fonda.)
Tako sam se upoznao s tehnikom poznatom kao kompromat. U to su vrijeme neke tvrtke
pronašle put do nezadovoljnih FSB-ovih agenata i drugih specijalnih službi. Iskorištavale su
časnike koje su agencije otpustile. Ovima je bilo lako sastaviti »izvješće« o suparniku ili nekom
neomiljenom dužnosniku. Očito je poveći broj bivših časnika ili dužnosnika iz tužiteljstva
Primakovu donosio takve optužbe, ne trudeći se podastrijeti ni najmanji dokaz. Iako iznimno
oprezan u politici, povučen i misaon po prirodi, Primakov je zaboravljao sve svoje ograde kad
bi nanjušio sumnjivca ili neprijatelja. To je bio biljeg njegove duge karijere visokog dužnosnika
odgajanog u zatvorenim sovjetskim institucijama. Nije si mogao pomoći; morao je vjerovati
svim tim optužbama, niti ne pomišljajući da bi netko mogao dobro platiti za sve te »prijave«.
Osim što su Primakova šopali takvim kompromatima, otpušteni časnici FSB-a počeli su mu
se žaliti i na Putina. Kao patrijarh specijalnih službi, te kao stariji i iskusniji kolega, Primakov je
neprekidno prijetio Putinu, ravnatelju FSB-a, kao svojem podređenome. Sa svoje je strane
Putin Primakova gledao s poštovanjem. Putin se strogo pridržavao hijerarhije koju su
određivale životna dob i čin. Ipak, dolazilo je do nerazumijevanja. Na primjer, FSB-ovi generali
koje je Putin otpustio na neki su način uspjeli uvjeriti Primakova da netko nadzire njega i
njegovu obitelj. Te su optužbe bile posve besmislene. Tko može nadzirati premijera tako velike
države? Kako je moguće pratiti osobu koju svuda prati čvrsto osiguranje i za čiju se sigurnost
brine jedna cijela služba sigurnosti, Federalna garda? A zašto ga nadzirati kad je ionako
njegov svaki korak poznat javnosti? Ali, Primakov je istog trenutka nazvao Putina i zahtijevao
da se nadzor odmah prekine. Obično hladan i suzdržan, Putin je reagirao neočekivano naglo.
Rekao je da će odmah narediti pokretanje istrage. Zatražio je da se imenuje izvor podataka o
nadzoru te obećao da će, ako se podaci potvrde, provesti kriminalističku istragu. Primakov je
uzmaknuo kad je Putin ustrajao u zahtjevu za formalnom istragom, ali je i dalje vjerovao da je
ta smiješna optužba prilično stvarna.
Zatim je došlo do slučaja takozvane čistke u FSB-u. Pojedinci su Primakovu napričali da se
novi ravnatelj službe osvećuje starim kadrovima. Primakov mije neprekidno ponavljao da Putin
uklanja najiskusnije Čekiste, a na vodeća mjesta »komiteta«, kako ga je još uvijek nazivao,
postavlja žutokljunce i neiskusne poznanike iz Sanktpe-tersburga (Putinova rodnog grada).
Naposljetku sam od Putina zatražio objašnjenje.
Putin je zatražio dopuštenje da sazove sastanak kolegija, upravnog tijela FSB-a, s
premijerovim kabinetom. Sastali su se. Primakov se iznenadio kad je u kolegiju ugledao
gotovo sva poznata lica. Većina onih za koje je vjerovao da su dobili otkaz, još su uvijek sjedili
na svojim položajima. Bilo mu je neugodno. Nakon tog sjajnog sastanka malo je ublažio svoj
stav prema FSB-u.
Analizirajući taj i druge događaje, sve mi je postalo jasno: Primakov je optuživao druge za
ono što bi i sam učinio. Dugo nisam shvaćao zašto se premijer tako velike države - inteligentan
i produhovljen političar - ponaša kao neki sovjetski političar stare škole. Da sam popustio
Primakovu, on bi svojim »izvješćima« i subjektivnim razmišljanjima o tome tko je prijatelj a tko
nije, promijenio i političku i financijsku kartu zemlje. Neprekidno sam ga savjetovao da ne mari
za napade liberalnih političara, ekonomista, novinara i glasine o mogućim spletkama u tajnim
službama. »Ja vas, kao predsjednik, podržavam. I to je jedino važno«, rekao sam mu.
Neko vrijeme činilo mi se da me poslušao, ili da me barem pokušava razumjeti. Tada,
ujesen 1998., neki su dužnosnici počeli dobivati utisak da premijer potajno pokušava preoteti
predsjedničke ovlasti. Primakov je pokušavao sve uzde države uzeti u svoje ruke. Sve češće
se sastajao s glavnim ministarstvima koja su izravno podređena predsjedniku. Pokušavao je
zamjenike i ljude iz Međunarodne obavještajne službe posvuda postaviti kao pomoćnike. U
novinama su počeli izlaziti napisi da se predsjednikovi najbliži suradnici »predaju« Primakovu.
Službenici iz administracije navodno su s Pri-makovim sklapali sporazume kojima će svoje
položaje zadržati i u budućnosti. Mirno su promatrali kako moja moć kopni.
Te me glasine nisu nimalo uznemirile. Nisam se plašio nikakvog »pritajenog puča«. Meni je
najvažnije bilo da Primakov i njegova vlada politički prostor održe otvorenim i time privredi daju
vremena da se izvuče iz krize. Komunisti su imali vezane ruke jer su njihovi ljudi sjedili u vladi;
nisu se mogli žaliti da se ekonomska politika vodi protivno njihovim željama.
O Primakovljevoj ekonomskoj strategiji mišljenja su se razlikovala. Neki su ga ekonomisti
oštro napadali zbog nedostatka čvrstog pravca. Drugi, odaniji vladi, tvrdili su da ne griješi, te da
privreda čak bilježi i manji rast zahvaljujući novom padu rublje. To je bila istina. Budući da se
vrijednost dolara prema rublji doslovno utrostručila, sad je postalo daleko lakše isplaćivati
plaće, vraćati državne dugove i puniti proračun. Naravno daje realni standard zbog inflacije
opao, ali je ipak Primakovljeva vlada »ružičastih« svojom statističarskom retorikom i sovjetskim
stilom vladanja spriječila socijalne nemire, štrajkove i novi željeznički rat. Vlada je ekonomiji
pomogla time što ju je novi premijer najvećim dijelom ostavio na miru. Ljude su impresionirali
slogani nove vlade: »Živite u skladu s prihodima - proizvodite i kupujte domaće.« Primakovljev
rejting bio je visok i stabilan.
Svjestan toga ili ne, Primakov mi je pomogao postići moj glavni politički cilj - mirno uvesti
državu u godinu 2000. i dovesti je do predsjedničkih izbora. Tada ćemo, kako sam ja gledao na
to, pronaći snažnog i mladog političara kojem ćemo predati političko žezlo. Dat ćemo mu
startnu poziciju i pomoći mu da razvije svoje potencijale. Zajedno ćemo mu pomoći da pobijedi
na izborima.
-
***
13
***
Ponovno bolestan
Jeljcinovo loše zdravlje još jednom se miješa upravo u onom kritičnom trenutku kad mu je
potrebna sva snaga. Primakov kao da pokušava preuzeti predsjedničko mjesto, a i Duma
ponovno prelazi u napad, zahtijevajući podroban liječnički pregled predsjednika. Žedni osvete,
komunisti iznose prijedlog opoziva pred parlament.
11. listopada 1998. trebao sam otići u posjet Uzbekistanu i Kazahsta-nu. Uoči putovanja
temperatura mi je skočila na 40 stupnjeva. Do jutra je pala, ali moje stanje nije bilo nimalo
dobro. Liječnici su postavili preliminarnu dijagnozu - traheobronhitis - i počeli mi davati velike
doze antibiotika.
Naina i Tanja molile su me da ne putujem. Ja sam ponovno zanemario savjete i obitelji i
liječnika. Bilo je nemoguće odgoditi posjet, osobito večer prije puta. Ako osjećam da moram
nešto učiniti, učinit ću to, pa makar i noktima i zubima.
U trenutku kad je moj zrakoplov sletio u Taškent, stanje mi se naglo pogoršalo. Samo sam
snagom volje uspio potisnuti tjelesnu slabost. Veoma sam zahvalan uzbekistanskom
predsjedniku, Islamu Karimovu. Ne znam kako bi to putovanje završilo da nije bilo njegovog
dubokog suosjećanja i razumijevanja mog stanja. U jednom mi je trenutku sve zaplivalo pred
očima. I to upravo tijekom ceremonijalnog susreta u predsjedničkoj rezidenciji, točno na sagu
ispred dva reda svečane garde i brojnih televizijskih kamera. Nasreću, predsjednik Karimov
zatekao se u blizini te je brzo priskočio i uhvatio me. Vrtoglavica me prošla za trenutak.
Liječnici su mi nastavili snižavati temperaturu snažnim antibioticima. Ponovno sam osjetio
teškoće pri disanju. Svijet mije izgledao mutan i bez težine. Unatoč svemu, iz Taškenta sam
odletio u Alma Atu gdje sam se morao sastati s predsjednikom Kazahstana, Nursul-tanom
Nazarbajevim. Program posjeta skratili su zbog moje bolesti. Potom sam, pod brižljivom
paskom liječnika, krenuo za Moskvu. Moj novi tajnik za tisak, Dmitrij Jakušin, izvjestiteljima je
rekao da ću tjedan dana provesti u Gorkom-9. »Liječnici su mu preporučili mirovanje«, izjavio
je.
14. listopada, usprkos svim liječničkim preporukama, izvukao sam se iz kreveta i otišao u
Kremlj. Tisak, Duma i Savjet Federacije iznenadili su se što me vide. Imao sam neke važne
sastanke koje smo, zbog bolesti, odgodili za sljedeći tjedan. Za dva su sata moji pomoćnici u
Kremlju okupili sve koji su se trebali sastati sa mnom. To je bila mudra odluka. Tih je dana
politički značaj svakog mog pokreta bio povećan. Zapravo, Savjet Federacije tog je dana
raspravljao o nacrtu rezolucije pod naslovom »O učincima općih protesta u Rusiji«. U rezoluciji
su se nalazile rečenice poput ove: »Svaki dan koji Boris Jeljcin provede u predsjedničkom
uredu, nova je prijetnja ruskoj državnosti.« Od predsjednika se zahtijevalo da »svojom voljom
podnese neopozivu ostavku«. Glasovanje nije prošlo zbog samo jedanaest glasova
regionalnih vođa.
 Početkom studenog u Dumi su poslanici počeli raspravu o nacrtu zakona o »Liječničkoj
provjeri zdravstvenog stanja predsjednika Ruske Federacije«. Ako ga izglasaju, njime bi me
mogli otjerati u mirovinu. Za prolaz im je manjkalo samo pet glasova. Komunisti su umalo
uspjeli ostvariti svoj davni san.
Zašto su se komunisti toliko naprezali da me smijene? Bili su do srži frustrirani. Kad su u
rujnu imenovali novog premijera, Jevgenija Primakova, lijeve frakcije su slavile, izjavljujući da
su uspjele stvoriti vladu nacionalnog povjerenja. Ipak, maglica njihovih političkih iluzija ubrzo
se podigla. Poslanici su ponovno shvatili da nisu uspjeli ograničiti moje predsjedničke ovlasti.
Štoviše, oba »crvena krila« u vladi (Masljukov i Kulik), kao i Primakovljev prilično blizak stav
prema komunistima, oduzeli su im manevarski prostor. Više nisu mogli otvoreno napadati vladu
ili tražiti njezinu ostavku. Trebao im je ventil kroz koji će pustiti višak političke pare. Nakon
nacrta zakona o prisilnom liječničkom pregledu, odmah su počeli tražiti nove načine kojima bi
mi otežali stanje.
U srijedu, 4. studenog, na skupu nedaleko od televizijskog centra Ostankino, gdje su
komunisti često odlazili protestirati, Albert Makašov, poslanik u Dumi i umirovljeni general,
izjavio je da će sa sobom »na drugi svijet povući i desetak Čifuta«. To je bio tek uvod u
događaje koji su uslijedili. Iste večeri civilizirani su poslanici Dume zahtijevali da se Makašov
smijeni zbog antisemitizma. Kašljali su i hrakali, da bi potom pripremili blagu, gotovo nježnu
rezoluciju o »nedopustivim djelima i izjavama koje Ruskoj Federaciji otežavaju međunarodne
odnose«. Nisu niti glasovali o njoj. Logika crvene većine bila je: ako Jeljcinova ekonomska
politika vodi u »genocid ruskog naroda«, onda je sasvim u redu pozivati na pogrom Židova.
Bilo je to sramotno i odvratno. Otvoreni antisemitizam dugo je postojao u sovjetskim vladinim
krugovima pod krinkom »plemenite« borbe
protiv cionizma i imperijalizma. Takva nečuvena besramnost s tako visokog položaja nije se
smjela tolerirati.
Antisemitizam je, kao i svaki drugi oblik rasizma, strašno zlo. Ipak, odlučno odbijam
povjerovati da je antisemitizam duboko ukorijenjen u ruskome društvu ili našem narodu. Da
nam je život mirniji, stabilniji, uspješniji, svi bismo s vremenom zaboravili taj problem.
Sutradan sam objavio službenu izjavu: »Svaki pokušaj vrijeđanja nacionalnih osjećaja ili
oduzimanja građanskih prava temeljem nacionalne pripadnosti zaustavit ćemo sukladno
ustavnim i zakonskim odredbama Ruske Federacije42.«
Naše, uobičajeno strašno, Vrhovno tužiteljstvo kao da je odjednom nestalo. Na zahtjev
ministra pravosuđa, tužitelji su nevoljko počeli istraživati Makašovljeve antisemitske ispade ne
bi li ustanovili je li njima prekršio Ustav. No bilo im je nezgodno ispitivati važnu osobu poput
Makašova. Ured vrhovnog tužitelja koji je vodio Jurij Skuratov nije otkrio ništa nezakonito u
Makašovljevim izjavama. Slučaj je zaključen.
Afera se nije zaustavljala. Viktor Iljukin, komunistički zastupnik, izjavio je da predsjednika
okružuje »prevelik broj osoba židovske narodnosti« i u svezi s tim s govornice Dume predložio
nacrt rezolucije. U jednoj ruskoj pokrajini, Krasnodarskom Kraju, ušlo je u modu za ruske
nevolje krivnju svaliti na »Čifute« i »cioniste«. U to su se uključili svi; od desničarskih stranki
do guvernera, a krasno-darska je televizija naširoko izvještavala o tim događajima.
Makašov je imao svoje pristaše. Kuvajev, tajnik moskovskog Gradskog komiteta
Komunističke partije Rusije, izjavio je da iako Makašovljeve izjave možda i nisu ispravne, »mi
se solidariziramo s njim«. Na skupovima je Genadij Zjuganov stajao rame uz rame s njim. A
Makašov je, poput nekakve lutke na navijanje, na svim svojim putovanjima neprekidno
ponavljao: »Sve je to židovska urota, židovska urota.« Nije više mogao stati. Krajem veljače,
kad je u No-vočerkasku govorio pred Kozacima, izjavio je: »Sve što se učini za dobrobit naroda
zakonito je. Narod je u pravu. Nastavit ćemo biti antisemiti i na kraju ćemo pobijediti.«
 Javnost je oštro reagirala. Gajdar je Makašova nazvao »antisemitskom životinjom« i izjavio
da Komunistička partija sebe može početi smatrati nacistima ako se solidarizira s njim. »Danas
imamo pravo... još jednom postaviti pitanje zabrane djelovanja Komunističkoj partiji«, izjavio je.
42 U ruskom kontekstu narodnost nije nužno i državljanstvo, već etnička pripadnost. Židovi
nisu određeni samo kao vjerska zajednica, već i kao etnička skupina, dakle jedna od mnogih
narodnosti Ruske Federacije.
Sve novine bile su pretrpane napisima i Makašovljevim karikaturama. Postao je živo ruglo.
Njegov bolesni svjetonazor bio je toliko očevidan da su mnogi počeli govoriti: »Umirovite tog
umirovljenog generala.«
Osim Gajdara i mene, jedva da je itko iz vlade reagirao. Ministarstvo pravosuđa nije moglo
pronaći zakonsku osnovu za zabranu rada Komunističkoj partiji Ruske Federacije, kao stranci
čija su djela prekršila Ustav. Makašovljev slučaj nestao je u uredu vrhovnog tužitelja. Primakov
je izražavanje službenog stava vlade prepustio umjerenom Ministarstvu za narodnosti. Osobno
se izjasnio protiv ukidanja Komunističke partije: »To smatram izrazito negativnim.«
Te iste jeseni, 20. studenog, došlo je do prave tragedije. Članica parlamenta Galina
Vasiljevna Starovojtova ubijena je u Sanktpeters-bugu43. Ta me vijest probola do srca. Sve
godine koje je provela u političkoj areni, Starovojtova je pokazala savršeno poštenje, ljudskost
i odanost zajedničkim idealima. Ona nikome nije mogla stati na put - bila je pravi politički
idealist. Tko ju je ubio? Fanatici? Provala komunističke histerije krajem 1998. i početkom 1999.
navodila je na logičnu pretpostavku da su u ubojstvo umiješani neki lijevi ekstremisti. Taj je
zločin probudio osjećaj opće panike, nesigurnosti i straha.
Neprekidno sam pratio tijek istrage, a i sad, mnogo mjeseci nakon njezina ubojstva, i dalje
pratim razvoj slučaja. Na stolu mi leži izvješće iz Ministarstva unutarnjih poslova, s nadnevkom
4. srpnja 2000., u kojem se ispituju tri glavne hipoteze. Ne mogu suditi koja će od njih odvesti
do pravih zločinaca - samo se nadam da će ih uhvatiti i kazniti.
Događaji su se brzo nizali. I bilo je jasno da komunisti namjeravaju dodatno otežati stanje.
»Ako želite raspustiti Komunističku partiju, samo naprijed! Ali onda čekajte i gledajte kako će
tko proći!« To se jasno iščitavalo iz izjava koje su davali u kasnu jesen. Nisu se šalili. Pozivi za
osvetom nad Jeljcinovim krugom bili su sve glasniji. Sredinom prosinca Dumin odbor za opoziv
održao je sjednicu. Peta točka dnevnog reda bio je »genocid ruskog naroda«. Još jednom su
započele rasprave o »židovskoj zavjeri«, o izdaji ruskih interesa i utjecaju zapadnih
obavještajnih službi na Jeljcina. Izvješće je odboru za opoziv podnio Viktor Iljukin. Ured
vrhovnog tužitelja odbio je dati pravno tumačenje njegovih izjava.
Potkraj studenoga posjetio me Jumašev i upitao kako bih se osjećao kad bi ga zamijenio
Nikolaj Bordjuža koji bi i dalje ostao tajnik
43 Starovojtova, dugogodišnja parlamentarna zastupnica liberalne orijentacije, u vrijeme
ubojstva istraživala je optužbe o financijskim prekršajima Komunističke partije, a istovremeno
se namjeravala kandidirati za položaj u Sanktpetersburgu, u kojem su izvršena brojna
naručena ubojstva političara, bankara i novinara.
Vijeća sigurnosti. Taj je zahtjev bio logičan. Primakovljevo imenovanje bila je taktička
pobjeda koja nam je otvorila izvjestan manevarski prostor, ali je u očima javnosti to i dalje bio
velik predsjednikov uzmak. Stanje u listopadu i studenome jasno je pokazalo da se opozicija
priprema za nov napad, čak i na ograničavanje mojih ustavnih ovlasti, te da će to pod
određenim uvjetima podržati i guverneri. Predsjednikov ured u svom je zaleđu trebao imati
neku silu, barem samo prividnu. Lako im je bilo lupati šakama u Dumi, tražiti da se umirovi
omraženi Jeljcin i dovoditi kolone demonstranata s crvenim zastavama u vrijeme dok sam
ležao u bolnici. Bit će im teže kad me bude podržavao general-pukovnik koji istovremeno
obnaša dvije najvažnije državničke dužnosti: šefa administracije i tajnika Vijeća sigurnosti.
 Tijekom Čubajisove i Jumaševljeve ere predsjednička je administracija bila tim čistih
intelektualaca u političkoj sjeni (taj mi se položaj i danas čini najprikladnijim). Ali sada, u ovom
kritičnom trenutku, takav bi potez svakako poboljšao moj položaj na političkoj šahovskoj ploči.
Trebala mi je čista energija. Na nesreću, nisam bio posve siguran u Bordjužu. Mladog su
generala nedavno imenovali zapovjednikom graničnih postrojbi, čime je zamijenio Andreja
Niko-lajeva, predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti. A sad, nakon samo tri mjeseca rada u
Kremlju, treba učiniti još jedan golem korak naprijed. Nije li malo previše »zelen«?
Jumašev me grozničavo uvjeravao da je u administraciji neophodna »promjena scene«.
Bordjuža je bio uistinu sofisticiran vojnik; nazorima je bio bliži naraštaju mladih političara nego
generalima, a također je unaprijed pristao o svim odlukama raspraviti s Jumaše-vim, barem
privremeno.
»Borise Nikolajeviču, ja ne odlazim«, objašnjavao je Jumašev. »Ostat ću uz vas i uz
Bordjužu.«
Kasnije ću uvidjeti da me Jumašev nije ostavio na cjedilu. Ostao je uz mene i pomagao mi
kao i uvijek. Nakon mog umirovljenja ostali smo prijatelji, te i dalje surađujemo (baš kao što
smo započeli stvarati i ovu knjigu). Ali u to vrijeme svi tajni planovi o usklađivanju bivšeg i
novog šefa informativne službe nisu zvučali previše uvjerljivo. Pristao sam, ali ne zbog
njegovih uvjeravanja, već zbog potpuno drugog razloga. Neko sam vrijeme osjećao da javnost
traži novu kvalitetu u državi, traži čeličnu kralježnicu koja će osnažiti čitavu vladu. Trebao nam
je intelektualac, demokrat, koji će dvaput promisliti, ali koji ima čvrsto i vojničko držanje.
Godinu dana kasnije takav se čovjek pojavio i naišao na topao doček. Bio je to Vladimir Putin.
U međuvremenu sam s velikim žaljenjem prihvatio Jumašev-ljevu ostavku.
Jumašev mi je 5. prosinca u Gorki-9 donio nekoliko ukaza: jedan o njegovoj ostavci, jedan
o spajanju položaja tajnika Vijeća sigurnosti i šefa predsjedničke administracije, ijedan o
otpuštanju nekolicine njegovih pomoćnika. 7. prosinca otišao sam na tri sata u Kremlj potpisati
te ukaze. Tako je Nikolaj Nikolajevič Bordjuža, bivši zapovjednik Federalne garde, tajnik
Vijeća sigurnosti i profesionalni vojnik, koji je generalski čin dobio u četrdesetoj godini života,
stigao do položaja ravnatelja predsjedničke administracije.
Mjesec dana nakon stoje Jumašev odstupio, pozvao sam ga i rekao: »Valentine, jesi li
siguran da nisi pogriješio? Nekako mislim da mi je kod Bordjuže nešto promaklo.« Jumašev se
iznenadio. Izvana je sve izgledalo savršeno. Bordjuža je svim snagama pokušavao biti dio
ekipe. Ipak, od samog početka primijetio sam da nešto nije u redu. Iako je bio časnik sa
sjajnom karijerom u strogom vojnom sustavu, slabo je razumijevao suvremenu politiku.
Promicale su mu osjetljive nijanse, previđao je naznake. Cijeli posao šefa administracije
smatrao je nelogičnim, nesređenim i čudnim. Bordjuža je postupno postajao istinski podvojena
osobnost. Patio je od unutarnjeg razdora. Tu sam napetost, mislim, primijetio kod njega.
Tako je to u životu. To znam iz vlastitog iskustva. Kad snažan i moćan čovjek, čak i
savršeno zdrav, završi na mjestu na kojem nije u svom elementu, pati od neprekidnog stresa.
Bordjuža se doslovno razbolio. Nedugo prije kraja svojeg kratkog mandata na položaju šefa
administracije, mladi general graničnih postrojbi gotovo je postao srčani bolesnik.
Jedina osoba s kojom se Bordjuža osjećao ugodno bio je Jevge-nij Primakov. Bordjuža je,
ne oklijevajući, usvojio Primakovljev način razmišljanja i njegovu tajnovitost. A kad su moji
odnosi s premijerom postali još zategnutiji, Bordjuža to više nije mogao podnositi.
Izgradnja novog političkog sustava postsovjetske Rusije trajala je dugo i bila iznimno
naporna. Često bismo sami sebe udarili čekićem po prstima ili se naboli. Bila je to cijena koju
smo platili da bismo zgradu našeg društva podigli kako treba. Preživjeli smo listopadsku krizu
1993.; suprotstavili smo se Ruslanu Kazbulatovu, vođi Vrhovnog sovjeta koji je neprekidno
ugrožavao izgradnju; izdržali smo referendum na kojem se odlučivalo hoće li sustav vlasti biti
predsjednički ili parlamentarni; i borili smo se s neprekidnim glasovanjima o mojoj smjeni u
Dumi44. Nakon izbora 1996. konačno je postalo jasno da se uloga administracije mora
promijeniti. Ako je od 1991. moja administracija djelovala kao upravno tijelo ili nadzorni ured,
Kazbulatov vodio je pobunu u parlamentu 1993. godine.
nakon 1996. pretvorila se u intelektualnu skupinu za podršku. Analitička je skupina
nastavila rad i nakon izbora, ali je sad stvarala razvojnu strategiju, a nije gradila kampanju.
Početkom mojeg prvog mandata u Kremlj sam pozvao Jurija Petrova, bivšeg tajnika
sverdlovskog pokrajinskog komiteta Komunističke partije, da kao iskusni aparatčik nadzire
cijelu vojsku državne birokracije. Za njim je u Kremlj došao i Sergej Filatov. Javnost ga je
smatrala značajnom i utjecajnom pojavom, predanim demokratom i pripadnikom inteligencije.
Nažalost, Filatov nije bio ni snažan političar ni sposoban analitičar. Administraciju je pretvorio
u akademski istraživački institut za demokratska pitanja u Rusiji. Pisao je kilometre
memoranduma, izvješća, i predložaka koji većinom nisu imali nikakve veze sa stvarnošću.
Ljudi koji su uistinu oblikovali politiku sačinjavali su skupinu predsjedničkih savjetnika koje
je vodio moj glavni pomoćnik, Viktor Iljušin. Upravo je on služio kao šef administracije i stvorio
marljivo i intelektualistički orijentirano osoblje Kremlja. Treba samo zapamtiti imena ljudi koji
su u to vrijeme ušli u urede - Satarov, Baturin, Krasnov, Lifšic i mnogi drugi.
U međuvremenu, svakim je mjesecom i godinom rasla politička važnost Federalne garde, a
osobito mojeg glavnog čuvara, Aleksandra Koržakova. Koržakov se borio sa svakime tko bi mu
se odbio pokoriti, i sa svakim tko bi mu se učinio »čudnim«. U to se vrijeme miješao u posao
mojeg tajništva, preskakao je uobičajene kanale kako bi ubacivao vlastite spise. Prvo se
posvađao s Filatovim, zatim s Iljušinom, da bi na kraju preko Olega Šoškovjeca pokušao
utjecati na ekonomsku politiku države. Nakon izbora 1996. postalo je jasno daje njegovo
vrijeme prošlo i da u Kremlju više ne smiju sjediti dvojica ili trojica »neslužbenih vođa«. Nismo
više mogli podnositi umnožavanje središta moći. Na sebe preuzimam punu odgovornost za
Koržakovljev nevjerojatan uspon i logičan pad. Moja pogreška. Za koju ću platiti kasnije.
Također sam za šefa administracije 1995. pozvao i Nikolaja Je-gorova koji je odstupio s
položaja guvernera Krasnodara. On je trebao sudjelovati u uspostavljanju mira u Čečeniji, ali
je tu zadaću preuzeo netko drugi: Aleksandar Lebed.
S dolaskom Anatolija Čubajisa od 1997. godine rad kremaljske administracije poprimio je
posve drugačiji karakter. S jedne strane bio je to čvrst i okomit zapovjedni lanac s čeličnom
stegom unutar skupine. S druge strane, ekipa iz 1997. bili su mladi i energični intelektualci,
sasvim drugi naraštaj ljudi s drugačijim pogledima na život i procese koji su se odvijali u državi.
Nisu ih opterećivali zastarjeli stereotipi te su se s velikim žarom bacili na posao stvaranja nove
i suvremene strategije.
Od tog su se trenutka najvažniji i strateški zakoni pripremali unutar administracije: porezni i
zemljišni zakoni, kao i reforma državnih struktura. Upravo se u Čubajisovoj, Jumaševljevoj, a
potom i u Vološinovoj eri administracija u potpunosti drugačije pripremala za predsjednikovu
godišnju poslanicu Federalnoj skupštini. Taj državni dokument nisu pripremali samo birokrati ili
samo intelektualci, već najbolje snage. Svi ministri i sve službe radile su na toj poslanici koja je
određivala glavne smjernice razvoja države u sljedećoj godini.
Tijekom ljeta i jeseni 1999. administracija je pod vodstvom Aleksandra Vološina pokazala
svoju pravu snagu. Sva intelektualna energija i političko iskustvo prethodnih godina pokrenuli
su se tijekom tog kriznog razdoblja. Zapanjujuća pobjeda Vološina i njegove skupine tijekom
izbora u Dumi 1999. njihove je političke protivnike zatekla potpuno nespremne. Ali, iza te
pobjede stoje godine pažljivog i mučnog rada na analizi stanja u državi, izrade mehanizama za
utjecaj na javno mnijenje i još mnogo toga. Taj rad koji su moji politički protivnici nazvali
»Utjecaj Obitelji« - s velikim »O« - sastojao se od sljedećega: sastanaka s ravnateljem
administracije, njegovim zamjenicima i savjetnicima; rasprava o prijedlozima; mojih konačnih
odluka; a potom stroge i nepokolebljive provedbe.
Tim sam se sustavom koristio posljednjih godina koje sam proveo u uredu. Iako su
Čubajisa okrstili »regentom«, a Jumaševu i Vo-lošinu prilijepili oznake »članova Obitelji«, bit
tih optužbi nije se promijenila - ukazivale su na to da netko potajno radi iza predsjednikovih
leđa. To je također istina. Iza mojih leđa stajala je velika, snažna i savršeno usklađena ekipa. A
ako se nekome više sviđa izraz Obitelj, neka ga slobodno koristi, znajući da su članovi moje
»Obitelji« bili: Čubajis, Vološin, Jumašev, Džakan Polljev, Sergej Jastržemb-ski, Vjačeslav
Surkov, Ruslan Orehov, Igor Šabduraslulov, Mihail Ko-misar, Aleksandar Oslon, Mihail Lesin,
Jurij Zapol, Ksenija Ponomar-jova, Konstantin Ernst, Oleg Dobrodojev, Sergej Zverjev (dok je
radio u administraciji), Igor Malašenko (prvih godina nakon izbora 1996.), Aleksej Gromov,
Oleg Sjusjev, Sergej Prihodko, Dmitrij Ja-kušin, Andrej Štork i mnogi, mnogi drugi. Svi ti
muškarci i žene pomogli su mi oblikovati važne odluke koje su potom oblikovale budućnost
države. Sviđalo vam se to ili ne, znam da su svi oni bili obdareni briljantnim umovima koji su
stvarali sjajne ideje. Od njih se očekivalo da rade za državu. Od njih se očekivalo da rade za
predsjednika.
Približavalo se ljeto 1999. Morao sam pronaći novog političara koji će nakon izbora 2000.
godine povesti Rusiju putem demokracije.
Primakovljeve šanse za predsjedničko mjesto postupno su se povećavale. Komunisti iz
Dume prvi su progovorili o tome. A budući da su ostali kandidati - Lebed, Javlinski i Lužkov - u
javnosti imali daleko niži rejting, te da se jedino Zjuganov mogao suprotstaviti Pri-makovu,
mediji su počeli njegovu kandidaturu uzimati ozbiljno. Neki su pisali o sveopćem nazadovanju,
o komunističkom revancheu, o povratku na sovjetski model života. Drugi su pisali o
neizbježnom izboru ruskog društva. Svaki premijer koji zaustavi krizu prirodno će privući velik
broj birača. Primakovljeva »stabilizacija«, ne pretjerano vidljiva u privredi i ne previše primjetna
u životima običnih ljudi, ipak je postala političkim stijegom opozicije.
Naravno, pretpostavljao sam da bi premijer jednako tako mogao i promijeniti svoje planove.
Mogao bi njegovati predsjedničke ambicije. Čekao sam da sam Primakov kaže nešto o tome.
Ali on je čuvao svoj savršen spokoj. »Borise Nikolajeviču, 2000. se povlačimo zajedno«,
govorio bi. »Zatim idemo skupa na pecanje.«
U našem se vanjskom ponašanju nije promijenilo ništa - radili smo zajedno; nastavili
raspravljati o tekućim ekonomskim pitanjima; tražili predsjedničkog kandidata. Razmatrao sam
one bliske Prima-kovu. Stjepašin? Ministar vanjskih poslova Ivanov? Primakov nijednog od
njih nije shvaćao ozbiljno. To nisu ljudi pravog kalibra; ne bi se uklopili. Kakav su autoritet
imali? Trebao nam je netko drugačiji.
Moji su mi pomoćnici često ukazivali na proturječja u Primakov-ljevim izjavama,
primjećujući koliko okoliša u razgovorima o političkoj budućnosti; kako ne želi otkriti vlastite
planove. Naravno, to je mogla biti navika koju je stekao godinama rada u obavještajnoj službi i
Ministarstvu vanjskih poslova. Bez obzira na to, u siječnju i veljači su članovi administracije
počeli žučnu raspravu o tome treba li se Primakov kandidirati za predsjednika, a ja sam
postupno shvaćao opasnost situacije. Primakov je svakako sposoban privući dio elite koja u
potaji sanja o političkom »uzvratu« i povratku na staro. Mislim da u toj skupini komunisti nisu
bili osamljeni; u njoj je bila također i komunistička »peta kolona« zaposlenika u specijalnim
službama, skupina guvernera i pojedinaca koje nazivam »menadžerima čvrste ruke«. Velik dio
ruskog naroda Primakova je gledao kao pojavu koja pruža nadu. Obećao je red, stabilnost i
zaustavljanje promjena i reformi koje su Rusi, nakon krize 1998. godine, gledali samo kao
prijetnju.
Shvatio sam da Jevgenij Maksimovič Primakov - netko meni blizak, netko koga osobno
razumijem, netko koga poznajem kao nijednog drugog vođu - objektivno, gotovo protiv vlastite
volje, postaje ozbiljna politička alternativa mojem pravcu i mojim planovima razvoja države.
Čitatelji, osobito oni stariji, mogli bi se upitati zašto sam pokušavao Primakova, a prije njega
i Černomirdina, zamijeniti mlađim vođama. Zašto sam tako uporno na ljude četrdesetih godina
stavljao najveće uloge, a ponekad (kao što je bio slučaj s Kirijenkom) i na ljude u tridesetima?
Nije li to bilo neodgovorno?
Dopustite mi moj odgovor potkrijepiti događajem iz privatnog života. Jednog mi je dana moj
unuk Borja pokušavao objasniti kako radi računalna igra. Dugo sam ga slušao i shvatio da to i
nije tako jednostavno. Potom sam, sjedeći pred monitorom, u trenutku uvidio da Rusiji u trećem
tisućljeću moram osigurati vodstvo s drugačijim mozgovima, s drugačijim umovima. Neka novi
predsjednik istakne sve moje pogreške, neuspjehe i propale reforme. Ali neka on bude
stvaralac.
Znam da mladost nije univerzalni lijek. Postoje četrdesetogo-dišnjaci s totalitarnim
naravima. Moguće je svakodnevno raditi za računalom, a ipak u duši ostati neandertalac. To
nije bitno. Osoba koja će doći na moje mjesto mora stupiti u drugo kraljevstvo duha. Mora
razmišljati u kategorijama različitim od onih u kojima razmišljaju naraštaji starijih političara koji
su doživjeli uništenje komunizma i političke krize nove Rusije. Baš kao u nekoj složenijoj
računalnoj igri, on ne može tek tako pucati po neprijateljima i provlačiti se labirintima; morat će
stvoriti posve novu civilizaciju. A da bi to mogao, novi će vođa morati razumijevati jezik
svjetske civilizacije -drugoga svijeta u kojem će živjeti sljedeći naraštaji, moj unuk i moji
praunuci.
*** I ^r ***
Tužitelj Skuratov
Jurij Skuratov, Jeljcinov vrhovni tužitelj, ulovljen je spuštenih hlača. Iznoseći prljavu priču o
Skuratovljevom seksualnom skandalu, otkriva daleko veću mrežu korupcije, mita i zločinačkog
divljanja. U kaznenopravnom sustavu kao da su na djelu neke skrivene snage -u policiji, u
tužiteljstvu, u politici, na sudovima - koje svoju moć zlorabe za poravnanje osobnih računa.
Najradije ne bih ni započeo ovo poglavlje. Ipak, priča koju ono sadrži mora se ispričati.
Neka bude.
Nitko me nikad nije uspio natjerati da plešem kako drugi sviraju. Ali je Jurij Iljič Skuratov
uspio uvući mene, Savjet Federacije i čitavu državu u nevažan i prljav skandal. Taj »tihi
tužitelj« vlastitu je sramotu i stid potpuno preokrenuo i za sobom povukao sve nas.
Ljudi tvrde da Rusija nije imala sreće sa svojim vrhovnim tužiteljima45. Stjepankov,
Kazanik i Iljušenko, Skuratovljevi su prethodnici. Stjepankov je otišao potiho 1993., tijekom
pobune u Bijeloj kući; Kazanik je oslobodio urotnike iz puča 1991. prije isteka kazne i zatim
otišao, zalupivši za sobom vrata; Iljušenko je završio u zatvoru Lefortovo (zahvaljujući
Skuratovu, svom nasljedniku). Svaki je tužitelj otišao usred nekog skandala. I svaki je od njih
za sobom ostavio punu sobu neriješenih predmeta.
Zar je samo Rusija tako loše sreće? Siguran sam da po čitavom svijetu hodaju nečasni
tužitelji, budale u tužiteljskim togama, ali u našoj državi, u kojoj je čitav sustav socijalnih
odnosa pretrpio težak udarac, tužitelji su osobito osjetljivi na politizaciju. Upravo su zato tri
prethodnika izgorjela u padu.
U biti, vrhovni tužitelj običan je državni službenik. On ne mora imati osobito široke poglede
ili čvrsta politička stajališta. Zapravo se na tom položaju te nedvojbene vrline mogu u trenutku
prometnuti
45 U Rusiji vrhovnog tužitelja imenuje predsjednik, a njegov izbor potvrđuje Savjet
Federacije. Vrhovni tužitelj najviši je predstavnik kaznenopravnog sustava. Za razliku od
njegovih američkih kolega, on u sebi spaja istražne, tužbene i nadzorne ovlasti.
 f .
u manu. Tužiteljev je posao samo i jedino biti neprijatelj svakom bezakonju.
Neko vrijeme nakon imenovanja činilo mi se kako smo u Skura-tovu napokon pronašli
takvog tužitelja. Redovno smo se sastajali, a Skuratov me izvještavao o napretku istraga o
najtežim ubojstvima -ubojstvu omiljenog svećenika, oca Aleksandra Mena, televizijskog
urednika Vlada Listjeva, izvjestitelja Dmitrija Kolodova i poslovnog čovjeka Ivana Ivilidija.
Zabrinjavalo me što godine prolaze, a ta se ubojstva ne rješavaju. Svojim tihim i potpuno
bezbojnim glasom Skuratov bi mi objašnjavao da su istrage u tijeku te da istražuju ovu ili onu
pretpostavku. Ja nisam, unatoč tome, primjećivao nikakav napredak. Beskrajne i jednolične
Skuratovljeve isprike počele su mi ići na živce.
Još jedna Skuratovljeva značajka isprva mi je probudila optimizam - njegova potpuno
apolitična narav. No tad je tužitelj pronašao svog »duhovnog učitelja«, zastupnika u Dumi
Viktora Iljukina. Onog istog koji je nekoć pokušao pokrenuti kriminalističku istragu protiv
Gorbačova zbog »izdaje domovine«, a pokušavao je i mene optužiti za »genocid ruskoga
naroda«. On je također bio i tvorac svih nacrta zakona kojima su me pokušavali proglasiti
nesposobnim za vođenje države. Prema novinskim napisima, Iljukin je nekoć radio u
tužiteljstvu kao veza s KGB-om. Sad su mu sva vrata tužiteljevog ureda bila otvorena. Bio je loš
mentor nekoć apolitičnome Skuratovu.
Skuratov je posjedovao čitav niz osobina neophodnih tužitelju - upornu iscrpnost, dobro
pamćenje i tvrdoglavost - ali su mu ipak nedostajale one najvažnije: snažna volja,
samopouzdanje, vjera u sebe i vlastitu snagu. Tako je ispao prilično šupalj. A ta se šupljina
odmah morala popuniti nekim živim i prikladnim sadržajem. Iljukin se savršeno uklopio.
Skuratov je podlegao utjecaju onih koji su mu predlagali lakši put - put političkih cirkusa na
suđenjima.
Bilo je i nekoliko bankara i poslovnih ljudi koji su također odigrali ulogu u Skuratovljevoj
sudbini. Kao što se kasnije pokazalo, ti njegovi »prijani« prilično su dobro shvaćali slabosti
vrhovnog tužitelja. Nikolaj Bordjuža, moj šef administracije prvi je saznao za pornografsku
kazetu na kojoj je Skuratov s nekoliko prostitutki snimljen u banji. Bordjuža je bio vojnik,
graničar, koji bi i na najmanji prekršaj odmah naćulio uši. Isprva je odlučio ne govoriti ni meni
ni ikome drugome o toj mori. Sastao se sa Skuratovim i ukočeno izvijestio vrhovnog tužitelja da
u takvom položaju ne treba previše razmišljati. Skuratov je poslušno napisao svoju ostavku.
»Veleštovani Borise Nikolajeviču!«, piše mi Skuratov u memorandumu, 1. veljače 1999.
»Zbog velikog opterećenja poslom, zdravstveno mi se stanje odnedavna pogoršalo
(glavobolje, bolovi u prsima
i drugo). Uzimajući u obzir moje stanje, zamolio bih vas da na dnevni red rasprave Savjeta
Federacije stavite pitanje moje smjene s položaja vrhovnog tužitelja Ruske Federacije.
Također vas molim da razmotrite zamolbu da me rasporedite na neki lakši posao. Srdačno,
Jurij Skuratov.«
Sljedećeg je jutra Skuratov došao u Bordjužin ured i preklinjao ga da nikome ne pokaže
snimke. »Zaboravimo na to«, moljakao je. »Zaboravite što ste vidjeli. Spreman sam ispuniti
svaki vaš zahtjev.«
Bordjuža mu je odgovorio: »Vaša ostavka već je na predsjednikovom stolu i on će odlučiti.
Ako imate imalo zdrave pameti, morate shvatiti da ako vi imate jednu kopiju, sigurno ih je
načinjeno pedeset.«
Skuratov je molio i preklinjao. Mjesec dana kasnije promijenio je ploču i počeo pričati da je
vrpca krivotvorena i da čovjek na snimku nije on.
Malo bi ljudi podnijelo takvu sramotu. Skuratova su, vjerojatno zbog pravih zdravstvenih
tegoba, primili u Središnju kremaljsku bolnicu. Sjednica Savjeta Federacije na kojoj će
senatori raspravljati o njegovom pismu, trebala se održati 17. ožujka.
U noći 16. ožujka snimak je emitirala ruska televizija. Sljedećeg su jutra senatori gotovo
jednoglasno odbili Skuratovljevu smjenu. Politička bitka u Savjetu Federacije dosegla je točku
usijanja. Na televiziji je Jegor Strojev izjavio otprilike ovo: »O čemu se tu ima raspravljati? Tip
nije imao sreće.«
Prije glasovanja o Skuratovljevom skandalu nisam imao pojma o pornografskim snimkama.
Za njih mi nije rekao ni Bordjuža niti itko od mojih pomoćnika. Čitajući Skuratovljevu ostavku,
osjetio sam iskreno olakšanje. Slab i bezbojan tužitelj otići će svojom voljom. Nismo ga trebali
tjerati.
Potom je glasovanje u Savjetu Federacije došlo kao grom iz vedra neba. Odnekud mi se na
stolu stvorio fascikl s crno-bijelim fotografijama izvučenim iz videosnimke. To su bili rezultati
preliminarne istrage, materijali sa sjednice Savjeta Federacije na kojoj se raspravljalo o
Skuratovljevoj ostavci. Priloženo stručno izvješće zaključilo je daje analizom glasa i snimaka
na vrpci dokazano daje čovjek na snimku uistinu vrhovni tužitelj. Fotografije i kazetu nisam
pregledao - brzo sam ih maknuo što dalje od sebe.
Pozvao sam Skuratova, Primakova i Putina da do kraja raspravimo slučaj. Upravo na tom
sastanku saznao sam o kriminalističkoj istrazi koju je Skuratov provodio u švicarskoj
građevinskoj tvrtki Mabetex. Skuratov je tvrdio da ga progone zbog otvaranja istrage o mitu
koje je navodno Mabetex davao Pavelu Borodinu i drugim dužnosnicima. Zatim je dodao
zapanjujuću primjedbu da se ja, Boris
Jeljcin, ne moram zabrinjavati zbog afere s Mabetexom sve dok je Skuratov na položaju
tužitelja. Istraga je pod njegovim nadzorom.
»Kakve to ima veze?« upitao sam. »Ako morate voditi istragu, samo naprijed. Učinite sve
što morate. Jurije Iljiču, sad razgovaramo o sasvim drugim pitanjima«, rekao sam. »Nakon onih
događaja mislim da ne možete zadržati svoj položaj. Neću se svađati, neću vas uvjeravati,
samo napišite ostavku. Vi ne možete više vršiti tu dužnost.«
Skuratov je zašutio, iako ne zadugo. Rekao je da su takvi nenormalni odnosi između
predsjednika i vrhovnog tužitelja iznimno štetni. Rekao je da je oduvijek želio raditi u
predsjedničkom timu. Potom je ponovno spomenuo Mabetexov slučaj, tvrdeći da će se tužitelj
koji ga preuzme izgubiti u tom složenom slučaju. Tragajući za bilo kakvom podrškom, obratio
se Primakovu: »Jevgenije Maksimo-viču, molim vas! Recite vi Borisu Nikolajeviču!«
Čekao sam što će reći Primakov. Primakov je dugo šutio. Zatim je progovorio: »Kad bi Boris
Nikolajevič rekao da više ne želi raditi sa mnom, otišao bih ne razmišljajući ni trena. Jurije
Iljiču, morate otići.«
Skuratov se okrenuo Primakovu: »Jevgenije Maksimoviču, izdali ste me«, rekao je.
Obuzeo me jeziv i odvratan osjećaj da se Skuratov otvoreno pokušava nagoditi preko
slučaja Mabetex. Kao daje govorio: »Vaš sam. Spreman sam na sve! Samo me ostavite na
mom mjestu.«
Nekoliko sam mu puta jasno ponovio: »Jurije Iljiču, ne želim raditi s vama. Napišite
ostavku.« Uzeo sam nalivpero i list papira te mu ih pružio.
Kako su prolazile minute, bio sam sve sigurniji da smjenjujući Skuratova postupamo
ispravno. Nije bio samo slab i rastrojen - bio je izrazito opasan. Bilo koji zločinac ili politički
karijerist mogao bi, za vlastiti sebični probitak, iskoristiti te vrpce. Ipak, jesu li u pitanju bile
samo vrpce? Kakve je sve »usluge« - i od koga - mogao prihvatiti taj ljigavac?
Istog je dana Skuratov napisao novu ostavku: »Duboko sam razmišljao o posljednjoj
sjednici Savjeta Federacije, i kao prvo želio bih vam zahvaliti za visoke ocjene moga rada.
Ipak, uzimajući u obzir stvarno stanje, kao i moralne te psihološke okolnosti koje me okružuju,
odlučio sam podnijeti ostavku.«
 Tog je dana, 17. ožujka, počela žestoka bitka. Skuratov je stajao u samom središtu. Meni se
činilo da vrhovni tužitelj jednostavno ne zavređuje tako istaknut položaj. Ruski su senatori
odlučili drugačije. Skuratov je bio korisno oruđe u borbi za politički utjecaj. To Skura-tovu
moram priznati. Nije iskoristio ni minutu svog jednomjesečnog
bolovanja. Usprkos »bolovima u glavi i srcu«, iskopao je sve slučajeve koji su na bilo koji
način povezani s politikom, te je mahao njima. Među njima bio je i slučaj Čubajisovog navodno
nezakonitog imenovanja za direktora Ujedinjenih energetskih sustava, elektrodistribu-terske
tvrtke. Također je tu bio i slučaj okrivljenih za bankarski kolaps 17. kolovoza, kao i njegovo
pismo o »mjerama za povrat ruskog kapitala iz inozemstva« - slučaj zloporabe ovlasti
Središnje banke.
Kasnije se pokazalo da svi ti zloglasni slučajevi ne vrijede ni pi-šiva boba. Samo je jedan
bio malo čvršći - afera s Mabetexom, tvrtkom koja je renovirala zgradu Kremlja. Ali Skuratova
nije smetalo poslužiti se svim tim klimavim slučajevima da učvrsti svoj politički položaj. Nije
više bio cmizdrav, ponižen i izgubljen tip koji nije znao spojiti kraj s krajem. Suočio sam se s
čovjekom koji je očito odlučio i izabrao, te dobro označio svoje mjesto na političkoj pozornici.
Uporan na svoj ljigav način, pokušao je svim mogućim načinima ugoditi svojim novim
saveznicima. Do tada nikome nije uspjelo izravno sukobiti predsjednika sa Savjetom
Federacije. Skuratovu je uspjelo.
Samo, »tihi tužitelj« bio je tek pijun u većoj igri. Jurij Lužkov, utjecajan senator i moskovski
gradonačelnik, osigurao je u Savjetu Federacije podršku potrebnu Skuratovu. A to me najviše
brinulo. Nakon tog povijesnog susreta 18. ožujka, potpuno sam prozreo Skuratova. Više ni
trenutka nisam mogao podnositi njegovu nazočnost u tužiteljstvu. No, Lužkovljevo ponašanje u
Savjetu Fede-racije, kao i njegov govor u obranu Skuratova, bila su nova i neugodna otkrića za
mene - i to ne samo politički gledano.
Znao sam da je ambiciozni Lužkov sposoban za štošta. Te jeseni, tijekom borbe za
Černomirdinovo imenovanje, Lužkov je krenuo u otvorenu ofenzivu na mene. Njegovi su
napadi bili povezani sa žarkom željom da zasjedne u premijersku fotelju. A sad je svim
snagama pokušavao spasiti Skuratova. Zašto? Kao uzoran obiteljski čovjek, primjeran suprug i
otac, Lužkov je morao znati s kakvom će odbojnošću javnost dočekati otkrića o djelima
vrhovnog tužitelja. Znao je koliko je važno zauzeti čvrst moralan stav glede takvog ponašanja.
Kao poglavar velikoga grada Lužkov je znao koliko je važno poštenje vrhovnog tužitelja i
koliko je opasno kad takva osoba, koja bi trebala provoditi zakon, stvori veze sa zločincima.
Kao državni dužnosnik, Lužkov je bio potpuno svjestan svih posljedica razaranja vertikalnog
zapovjednog lanca u državi, sukoba predsjednika s guvernerima i poremećaja odnosa moći. A
kao političar, Lužkov je sigurno znao da ga zaštita koju pruža Skuratovu neće nikako omilje-ti
ljudima. Usprkos svemu i dalje je branio Skuratova.
Jedino moguće objašnjenje i opravdanje Lužkovljeva ponašanja u Savjetu Federacije
njegova je želja da izazove krizu bilo kojim
sredstvom, te da sa skupinom guvernera stvori novo središte moći. To bi središte bilo
nezakonito i protuustavno, grubo kršeći granice političkih procesa, ali bi u sebi okupljalo moć.
To nisam smio dopustiti. Još me nitko nije uspio stjerati u kut. Tako neće ni dvojac vrhovni
tužitelj-gradonačelnik, iako me čitav događaj obeshrabrivao i ometao svojim smradom i
prljavštinom.
Dakle, zastoje za Skuratovljevu smjenu 17. ožujka glasovalo samo šest senatora? Je li to
bila tek politička računica? Nisam vjerovao da bi senatori odmah »kupili« bajku kako je naš
nesretni Skuratov osoba poput junaka ruske priče »Komesar Katan«. Postojali su daleko
prizemniji razlozi. Najvjerojatnije su senatori razmišljali o sebi, prisjetili se vlastitih sauna i
»malih izleta« koje su zadržali još iz sovjetske ere. Naravno, nisu svi tako razmišljali. Ipak, veći
dio jest. Tradicionalna ruska nesposobnost da se živi po pravilima i zakonima bila je
zastrašujuće primjetna tijekom čitave afere sa Skuratovim.
27. ožujka istražitelji iz ureda vrhovnog tužitelja pretražili su Kremlj i zaplijenili spise iz
četrnaest zgrada. Moram priznati da me to usrećilo. Čvrsto sam vjerovao da je Skuratovljev
pokušaj ucjene -slučaj Mabetex koji je otvorio u najvećoj tajnosti - samo nevažno skretanje
pozornosti, pokušaj da sačuva obraz. Shvatio sam da sam na pravom putu. Neka istražitelji i
tužitelji nastave istragu u zakonskim okvirima. Predsjednik je imao jednaku obvezu - svim
mogućim sredstvima štititi interese države. Morao sam ukloniti tog nevaljalog tužitelja, pa sam
to i učinio.
2. travnja zamjenik moskovskog tužitelja otvorio je kriminalističku istragu o vrhovnom
tužitelju Skuratovu, s optužbom zloporabe ovlasti. Odmah potom potpisao sam ukaz kojim se
Skuratov smjenjuje s položaja u svezi s tekućom istragom. Ukaz smo sastavili savršeno u
skladu sa Zakonom o državnom tužiteljstvu i ruskim Ustavom.
Ta istraga još uvijek traje. Daljnje provjere otkrile su da se najmanje sedam puta sastao s
prostitutkama. Svaki taj susret platili su njegovi »prijatelji« umiješani u različita nezakonita
djela. Nadam se da će jednog dana netko staviti točku i na taj slučaj.
No u travnju većina ljudi nije shvaćala zašto se tako grubo odnosim prema Skuratovu.
Savjet Federacije ozbiljno se uznemirio. Guverneri su oduvijek bili najveća politička sila u
državi. Čak i tijekom sovjetskog razdoblja prvi tajnici pokrajinskih komiteta - ljudi koji su, barem
naizgled, bili birani a ne imenovani - bili su sposobni »jako rječito šutjeti« kako bi na taj način
upravljali kormilom zemlje. Hruš-čovljeva smjena također se odvijala unutar partijske zavjere,
kad je skupina oko Brežnjeva uspjela postići tajne sporazume s većinom prvih tajnika
pokrajinskih komiteta. Čak je i Gorbačovljevo imenovanje pratio sličan događaj. Nijedna
odluka ove vrste nije se donosila
bez pristanka »prvih« - što će reći, guvernera. U slučaju Gorbačovlje-va imenovanja, uspjeli
su se sastajati prilično otvoreno, u predvorju Kongresnog doma, u posebno rezerviranim
sobama, te po hotelima. Tajnost nije bila potrebna.
U novom Ustavu - koji se pukim slučajem zove »Jeljcinov Ustav«, iako su ga stvarali brojni
stručnjaci, pravnici i političari - prvi je put u cijeloj povijesti suvremene Rusije jasno određen
položaj regionalnih vođa. Više se ne trebaju sastajati po predvorjima. Više ne trebaju
dogovarati tajne ponoćne sastanke vođama iza leđa.
Sad svaki zakon potvrđuje Savjet Federacije. Njegovi članovi otvoreno raspravljaju o
svakoj važnoj državnoj odluci. Namjerno smo, propisavši ulogu Savjeta Federacije kao
temeljnog jamca za sprečavanje političkih kriza, potresa i nemira u državi, povukli taj potez.
Dok je Duma do kraja ispolitizirana, osobito u burnim postkomuni-stičkim vremenima, Savjet
Federacije je suzdržan i politički balansirano tijelo. Naposljetku, svaki guverner na leđima nosi
golemu odgovornost za svoje područje.
Stoga je svaki sukob između predsjednika i guvernera bio iznimno opasan za državu. Da bi
stvorili ozračje zbunjenosti i svađe, senatorima - koji su također bili i guverneri - nije trebao
vojni udar, predsjednički opoziv ili izglasavanje nepovjerenja vladi. Oni su stotinu gospodara
Rusije. Zapravo, možda je prikladniji izraz prinčevi, budući da bi takva, nevjerojatno moćna
skupština u davnim vremenima mogla svrgnuti i samog cara.
Tijekom jeseni Jurij Lužkov aktivno je podržavao komunističku struju kako bi pokrenuo
pitanje moje nesposobnosti za obavljanje predsjedničkih dužnosti. 21. travnja, Lužkov je u
Savjetu Federacije održao još jedan vatreni govor, navodno u obranu Skuratova i vladavine
prava. Bilo je sasvim jasno da je Lužkov tog dana ponovno počeo po starom. Ponovno je
stavljao sve na kocku, pokušavajući uznemiriti političke snage.
U raspravi o vrhovnom tužitelju guverneri su zbog dva razloga podržali Lužkova. Prvo,
uistinu su željeli imati vlastitog tužitelja-marionetu. Drugo, što je bilo važnije, shvatili su da su
pronašli rupu u Ustavu koju su mogli iskoristiti. Jednostavnim glasanjem o smjeni tužitelja
regionalni vođe dobili su oruđe vlasti u državi, snažno oruđe kojim će pritisnuti predsjednika.
Nisu točno znali kako ga iskoristiti, ali su ga svakako željeli iskušati. Primijetivši slabost izvršne
vlasti tijekom jesenske krize, guverneri su neprekidno iskušavali vladu ispitujući hoće li se ona
održati. Na taj su način stvarali vlastitu političku konfiguraciju suvremene Rusije.
Mislim da će tekuća reforma Savjeta Federacije pomoći u sprečavanju takvih budućih
sukoba između predsjednika i regionalnih
vođa. Previše je pogibeljno za državu da se guverneri, odgovorni za stabilnost ruskih
područja, umiješaju u političke spletke.
Sastao sam se s nekolicinom guvernera i zatražio njihovo mišljenje o Skuratovu. Podržali
su moj stav i rekli da državi nije potreban takav tužitelj. No iza leđa Lužkov je tjerao guvernere
na zakonski protest i ustavnu pobunu, koristeći se činjenicom da mnoga siromašnija područja
ovise o Moskvi. Konačno, od ukupno 178 nazočnih, 61 je glasovao za Skuratovljevu smjenu,
dok se 79 tome protivilo46. Velik dio protivnika bili su ravnatelji zakonodavnih tijela svojih
područja. (Prisjetite se samo da je prvi krug glasovanja dao potpuno drugi ishod - samo je šest
zastupnika glasovalo u prilog Skuratovljevoj smjeni.)
Je li većina od tih sedamdeset devet guvernera uistinu vjerovala da će Skuratov otvoriti
svoju čarobnu torbu i otkriti brojeve bankovnih računa u Švicarskoj, kao i imena plaćenih
ubojica u najozloglaše-nijim slučajevima? Mislim da nije. Glasovanje je bila čista politička
kocka. Moglo se reći da su svi koji su radili na promidžbi Skuratova i sastajali se sa senatorima
bili Lužkovljevi pristaše i predstavnici Komunističke partije. Naravno, na dan glasovanja u
Savjetu Federacije pojavili su se svi - i Zjuganov i Iljukin, kao i brojni drugi zastupnici koji su
bili zainteresirani za rasplamsavanje skandala. Mislim da su tijekom sljedećih godinu dana ti
isti ljudi s vremenom shvatili da je Skuratovljeva legendarna torba jednako šuplja kao i njezin
vlasnik. U njoj nije ležalo nijedno novo otkriće, nijedan novi dokument.
Prije drugog kruga glasovanja u Savjetu Federacije moj se tim pokušao pomiriti s
Lužkovim. Među mogućim kandidatima za novog tužitelja razmatrao sam mogućnost
imenovanja Genadija Ponomar-jova, bivšeg ravnatelja moskovskog gradskog tužiteljstva.
Zamolio sam Lisova, zamjenika šefa administracije koji je nedavno radio u njegovom uredu i
poznavao Ponomarjova, da mi kaže nešto o njemu. Lisov je Ponomarjova smatrao snažnim i
nezavisnim tužiteljem, te vrijednim kandidatom. Lužkov ga je također podržavao. Samo, u
zamjenu za podršku u smjeni Skuratova, Lužkov je tražio unaprijed potpisan ukaz o
imenovanju Ponomarjova, naslovljen na Savjet Federacije. Iznenadilo me što mi Lužkov
pokušava diktirati uvjete.
Potkraj travnja pokušao sam shvatiti kako su smiješne pustolovine jednog tužitelja prerasle
u tako veliku političku dramu. Je li problem u Savjetu Federacije? Ne, ne samo to. U Rusiji je
svitalo novo doba, doba ekonomske represije u kojem su se ekonomski propisi koristili za
zastrašivanje i nadzor nad ljudima. To je počelo postupno i neprimjetno. Sad je ta pojava već
zadobivala status
46 Neki su se poslanici suzdržali ili nisu bili nazočni.
državne ideologije. Takva usporedba možda bi povrijedila povijesnu istinu - davno je prošlo
doba kad je Rusija živjela pod komunističkom diktaturom; prestala su masovna uhićenja i
nestalo je crnih automobila koji su odvozili ljude u noć. U našoj državi ne smatra se pogrešnim
ljude strpati u istražnu ćeliju prije suđenja, čak i ako su optuženi samo za privredne prijestupe.
To se i dalje događa iako nas je međunarodno iskustvo poučilo da su takve mjere potrebne
samo kad je osoba optužena za osobito teške zločine. Uz naš nesavršen porezni i platni sustav
doslovno se moglo optužiti i osuditi bilo kojeg građanina. Uz rupe u zakonima, tužitelji su mogli
izdavati uhidbene naloge za bilo kojeg bankara, poslovnog čovjeka, računovođu ili ekonomista
kad god bi se za to ukazala politička potreba. »Ekonomske zločine« tužiteljstvo ili tajne policije
mogu slobodno tumačiti, i stoga oni postaju temelj za ucjenu, kompromat, mito i sve druge
zloporabe. Skuratovljeva je kazeta izronila iz tih mutnih voda.
Tužiteljstvo je mamilo i lovilo neke biznismene. U međuvremenu su biznismeni mamili
tužiteljev ured. Postupno je taj pritisak na zapravo normalne i poštene ljude nadišao
pojedinačne kriminalne slučajeve. Do proljeća 1999. »pokazna« uhićenja, pretresi i zapljene
učestali su u sve više banaka i tvrtki - rusku poslovnu zajednicu okovao je strah pred ljudima u
uniformama.
Za mene je sve počelo s aferom Sobčak do koje je došlo tijekom 1996., na izborima za
sanktpetersburškog guvernera47. Zrakoplov je nadlijetao grad i iz njega su bacali letke na
kojima je pisalo da je Anatolij Sobčak umiješan u dva zločina. To je bila istina, samo Sobčak je
u tim slučajevima bio svjedok, a ne osumnjičeni. Naravno, nisu svi u njegovoj okolini imali čiste
ruke. No, kao iznimno častan i pošten čovjek (slučajno i pravnik), nikad nije iskorištavao
»telefonski zakon«48 da pritisne nekoga ili na neki drugi način zloporabi svoje političke ovlasti,
što su činili drugi guverneri i gradonačelnici. Njega je netko iskoristio u toj igri oko vlasti. Samo
tko?
U to su vrijeme moskovski političari poput Koržakova podržavali Jakovljeva u utrci za
guvernera. Plan s lecima nikad ne bi prošao bez njihove izravne umiješanosti. Strukture vlasti -
tužiteljstvo, Ministarstvo unutarnjih poslova, Federalna služba sigurnosti - otvoreno su agitirali
protiv Sobčaka.
Nakon izbora Skuratov se zainteresirao za aferu Sobčak. »Moramo provesti istragu«, rekao
je. »Sobčak se sumnjiči za pronevjeru velikih razmjera.«
47Dok je Sobčak obnašao dužnost prvog gradskog dužnosnika, promijenio je naziv
položaja u »gradonačelnik«. Kasnije je vraćen stari naziv »guverner«.
^Telefonski zakon izraz je koji je nastao tijekom razdoblja sovjetske perestrojke i kojim se
opisivao pritisak koji su visoki dužnosnici Komunističke partije vršili na kaznenopravni sustav
privatnim pozivima sucima, suprotstavljajući se time vladavini prava.
Ja sam mu vječito ponavljao isto: »Djelujte strogo unutar zakona.« Imam svoje jednostavno
načelo: pred zakonom su svi jednaki. U pravnim pitanjima nema »mojih« i »tvojih«. Onoga tko
krene drugim putem ne smije se smatrati političarom, čak ni poštenim čovjekom.
Moji su pomoćnici, pak, u Sanktpetersburgu iskopali vlastite podatke o toj aferi. Nekoliko
istražnih timova nije uspjelo pronaći nikakve temelje za optužbu. Pokušavali su pronaći nešto u
vezi sa Sob-čakovim stanom ili njegovim bankovnim zajmovima, ali nisu pronašli ništa. Koliko
će to još trajati? Onima koji bi dolazili Čubajisu, Ju-maševu i Njemcovu braniti Sobčaka
odgovarao sam: »Ako postoji osnovana sumnja mora se provesti istraga i dokazati njegova
krivnja ili nevinost.«
U međuvremenu su istražitelji Ministarstva unutarnjih poslova i tužiteljstva nastavili raditi u
Sanktpetersburgu. Iskreno su se nadali da će pronaći neki važan kompromat o Sobčaku, nešto
što će narasti do razine velikog slučaja korupcije.
To je trajalo u beskraj. Jumašev se ponovno u Kremlju sastao sa Skuratovim, zatim s
ministrom unutarnjih poslova, Kulikovim. Rekao im je obojici da smatra kako policija i
tužiteljstvo djeluju pod vanjskim političkim pritiskom, a ne vođeni željom da otkriju istinu. Zatim
su njih dvojica došli do mene i tražili da ih zaštitim od miješanja administracije. Ponovno sam
im rekao da se mora nastaviti istraga u zakonskim okvirima te da nikakvih utjecaja nema, niti će
ih ikad biti.
Ujesen 1998., nakon još jednog ispitivanja, Sobčakje doživio infarkt i završio u bolnici. Živo
pamtim razgovor koji sam s Njemcovim vodio u Zavidovu. Njemcov mije rekao da Sobčak pati
od teškog oboljenja srca, a daje prije nekoliko dana Tužiteljstvo izdalo nalog za njegovo
uhićenje. Sve mi se to činilo kao ciljano mučenje. Sjećam se da sam najvećim dijelom u
razgovoru s Njemcovim šutio, gledao u jednu točku i da su mi misli bile mučne i teške. Zamolio
sam da Skuratovu prenese moju poruku: »Ne možete mučiti bolesnog čovjeka.«
Čak se i Putin, ravnatelj Federalne službe sigurnosti, umiješao u Sobčakov slučaj. Putin je,
bolje no itko drugi, shvatio nepravdu koju proživljava njegov bivši nadređeni i politički mentor.
Odmah je otišao blagdane u studenom provesti u Sanktpetersburgu. Tamo se susreo s
liječnicima, među kojima je bio i Ševčenko, sadašnji ministar zdravstva, i rekao im da će
pokušati Sobčaka izvući iz zemlje. Zahvaljujući blagdanima, grad je bio miran. Povukavši
svoje veze, Putin se dogovorio s privatnom aviokompanijom i Sobčaka prebacio u Finsku.
Odande je Sobčak odletio za Pariz. Sobčaku su naredili da ne smije napuštati
Sanktpetersburg; štoviše, pratili su ga, samo ne pretjerano pozorno. Vjerojatno su mislili da
nitko neće pomoći čovjeku koji je samo korak do ćelije u zatvoru Kresti - da se to u ovo
pragmatično vrijeme ne može dogoditi. Pogriješili su - netko je bio voljan pomoći. Kad sam
kasnije saznao što je učinio Putin, prema njemu sam osjetio duboko poštovanje i zahvalnost.
Korupcija u Rusiji široka je i osjetljiva tema. Posve sam siguran da su glavni krivci za nju
neučinkovita ekonomija i nedjelotvorni zakoni.
Nijednom tijekom svog predsjedničkog mandata nikoga nisam zaštitio od istrage. Nikog
nisam štitio pred sudovima, policijom, tužiteljstvom ili službama sigurnosti. Ponovit ću: vjerujem
da svi trebaju biti jednaki pred zakonom. Unatoč svemu, shvatio sam da je korupcija doslovno
nerješiv problem. U svakoj ekonomiji koja prolazi proces privatizacije korupcija se ne može
izbjeći. Protiv nje se može boriti samo zajedničkim i ujedinjenim naporima.
Čime možete natjerati činovnika da odbije mito kojim će prehraniti obitelj, kad mjesečno
zarađuje samo 5-6000 rubalja, a istovremeno nadzire multimilijunske transakcije? Naravno,
jedini je način povećati mu prihode i tako mu poboljšati život. Komunistička se Duma, političari
i javnost uvijek oštro protivila povećanju činovničkih plaća. Uostalom, kako je moguće njima
povećati prihode kad drugi državni zaposlenici, liječnici i učitelji zarađuju tako malo? I tako su
činovnici i dalje zarađivali malo, a mito i isplate ostali su visoki. Javnost nije uskladila svoj stav
ni o brojnim drugim pitanjima - porezima, sukobu federalnih i lokalnih zakona, te o oslobađanju
ruske privrede od raznih nepotrebnih, čak i smiješnih zabrana i propisa. A kad se umiješamo u
privredu, odmah se stvara okružje pogodno za korupciju.
To vjerojatno nije samo pitanje zakona. Naš mentalitet sam tjera obične biznismene i
obične vladine službenike da podmićuju i primaju mito; još od sovjetskog doba dobro smo
naučili da se zabrane i propisi mogu zaobići isplatama »ispod stola«. Ipak, duboko vjerujem da
su Rusi spremni živjeti čiste savjesti. Svi shvaćaju da se tako ne može naprijed.
Da bi se to čišćenje ubrzalo, potrebno je zadovoljiti samo nekoliko uvjeta - imati
funkcionalnu ekonomiju, niske poreze i povećati plaće državnim zaposlenicima. Moramo se
vratiti zakonima zdravog razuma. Štoviše, ne smijemo osuđivati i zatvarati izabranu »žrtvenu
janjad«, ako prije ne dokažemo vlastitu moralnu čistoću. Protiv korupcije mogu se boriti samo
časni ljudi čistih ruku, a svojem sam timu uvijek vjerovao.
Vjerujem da svi razumni policijski dužnosnici shvaćaju daje skandal sa Skuratovljevom
kazetom samo logična kulminacija dvostruke ili trostruke igre koju su godinama u njegovom
uredu, u FSB-u, te u Ministarstvu unutarnjih poslova igrali njegovi prethodnici i drugi moćnici
koji su izgubili svoj moralni kompas.
Naravno, bilo je u tužiteljstvu i onih običnih istražitelja koji su samo orali i kopali. U
Ministarstvu unutarnjih poslova, kao i u Federalnoj službi sigurnosti također su radili ljudi koji
su istraživali ekonomske zločine i koji su se uistinu borili protiv organiziranog kriminala i
korupcije. Bilo je teško reći kako su oni osjećali Skuratovljev slučaj. Jesu li zbunjeni, bijesni,
možda se srame? Što bi oni trebali učiniti? Što bi oni trebali raditi nakon što je izbilo na vidjelo
da je vrhovni tužtelj toliko čvrsto povezan sa sumnjivim osobama koje su mu podvodile
prostitutke?
Saga o Skuratovu vukla se još mnogo mjeseci. Ujesen 1999. došlo je i do trećeg kruga
glasovanja, a senatori su ponovno odbili njegovu smjenu. No tada slučaj više nije privlačio
veću pozornost. Iscrpili su njegovu političku pozadinu, a pravna je bila zamorna i dosadna.
Skuratov, suspendiran ali ne i smijenjen s položaja, nastavio je davati značajne izjave i
optuživati ljude, ali ga više gotovo nitko nije slušao. Postao je komična pojava. Nastavio se
voziti u crnom automobilu s rotirajućim svjetlima, živjeti na državnoj dači i igrati nogomet s
tjelohraniteljima. Očito ga je usrećivao takav lak i slobodan život. Sve to vrijeme - čak i tijekom
susreta sa švicarskom tužiteljicom Carlom del Ponte, te bučnih intervjua i konferencija za tisak
- Skuratov nije otkrio ništa čime bi potkrijepio optužbe koje je iznio u proljeće. Čak i unatoč
međunarodnoj slavi koju je stekao kao ruski borac protiv mafije, Skuratov je u svojoj domovini
pao u potpuni zaborav.
Mene su neprekidno napadali zbog izgubljene bitke sa Skurato-vim. Ljudi su se žalili da
smo sami, vlastitim potezima, umjetno napuhavali Skuratova, dajući mu nepotrebnu političku
težinu. Teško je reći kakav bi stav u tom slučaju zauzeo premijer da nije bilo mog pritiska.
Mislim da bi se Primakov dobro slagao sa Skuratovim. Iako je Skuratov bio slab, nemoćan i
umiješan u ucjene, Primakovu se nije našao na putu. Ipak, bilo je nemoguće Skuratova
zadržati u tužiteljstvu. To je bilo opasno. I dalje mislim da se osoba bez načela, kakav je bio
Skuratov, mogla poslužiti svojim ovlastima i izazvati Bog zna koje nevolje u državi. Rusija bez
vrhovnog tužitelja bila je manje zlo. Štoviše, vjerujem daje moj stav u Skuratovljevom slučaju
ohladio mnoge usijane glave u Savjetu Federacije.
Pouka njegove priče glasi da ne možemo zadržati kompromitiranog tužitelja, istragu o
zločinu, ili istragu koja je na velika zvona izašla u javnost, kao ni pitanje moralne odgovornosti,
u stanju produljenog mirovanja. Ako u demokratskoj državi ne vlada pravo, tada je demokracija
u opasnosti da prijeđe u totalitarizam.
U svibnju 2000. Savjet Federacije konačno je smijenio Skuratova i time završava saga o
vrhovnom tužitelju.
***
***
15 Susjedi
Povremene teškoće u odnosu Rusije prema njezinim susjedima odraz su njezine unutarnje
borbe protiv komunizma i separatizma koji su doveli do raspada SSSR-a. Jeljcin opisuje
sukobe s raznim državama članicama ZND-a, od svađe s Ukrajinom o pitanju Crnog mora, sve
do kontroverznog rusko-bjeloruskog sporazuma. Ubrzo postaje jasno da prijetnja
komunističkog »sovjetskog ujedinjenja« visi nad glavom i Jeljcinu kao i njegovim sumnjičavim
susjedima.
Rusija je teško podnijela ekonomsku tranziciju. Onima izvan granica Rusije, državama
Zajednice nezavisnih država (ZND), nastalima 1991. raspadom Sovjetskog Saveza, bilo je još
i teže. Naše zajedničke iluzije - da će republike bivšeg SSSR-a lako same pronaći ulaz na
svjetsko tržište te da će im porasti životni standard - raspale su se. Raspale su se također još
neke iluzije, među njima i vjerovanje da će Rusija, oslobodivši se bremena svoje mlađe braće,
doživjeti nekakav neviđen ekonomski procvat.
U državama ZND-a život je postao okrutniji i još siromašniji. To sam oduvijek znao. Iako
sam znao da nisam kriv, osjećao sam se loše. »Pogrešna« je bila cijela povijest dvadesetog
stoljeća koja je okrutno i nemilosrdno razarala jedan imperij za drugim. Može se pronaći
jednostavna analogija: pri razvodu braka važno je da supružnici održe normalne i prijateljske
odnose. To je važno za djecu i za ostatak njihovih života. U slučaju ZND-a nismo dijelili samo
tave i lonce; dijelili smo naoružanje. Bilo je iznimno važno da taj razvod prođe mirno, da naš
atomski arsenal ostane nedirnut te zajedničkim sporazumom bude ostavljen Rusiji:
Mislim da biste se trebali prilično napregnuti da u svjetskoj povijesti pronađete zajednicu
država kakva je ZND. Još nedavno su ti ljudi živjeli po istim pravilima i radili u istom
ekonomskom sustavu. Dijelili smo sličnu svakodnevnicu, isti obrazovni sustav kao i
jedinstvenu državu. Međusobno smo se razumjeli. Mogli smo jedni drugima čitati misli.
Uostalom, svi smo se vozili u zastarjelim sovjetskim autobusima i trolejbusima, gledali iste
filmove i pričali iste viceve. Ukratko, način razmišljanja bio je identičan. Istovremeno je svaka
država bila izrazito drugačija po klimi, geografiji, povijesti i nacionalnom mentalitetu. To
jedinstvo proturječja, taj paradoks, poznat je po kratici ZND.
Mnogi se ljudi u Rusiji kao i u državama ZND-a pitaju što će biti sa Zajednicom. Mnogi tvrde
da je ZND samo dimna zavjesa koja priječi istinsku integraciju; da odnosi između država
članica moraju biti strogo dvosmjerni; te da, kad riješimo sve naše složene probleme, bivše
sovjetske republike neće u rukama imati oruđe koje im pomaže usprotiviti se odlukama
nepovoljnima za Rusiju.
Nimalo se ne slažem s takvim stavom. ZND je objektivna stvarnost. Ono najvažnije,
Zajednica je jedinstveno tržište rada. Milijuni državljana bivših sovjetskih republika žive i rade
u ZND-u, a ne u svojim državama, te ne mogu zamisliti kako bi drugačije mogli prehraniti svoje
obitelji. Zajednica je zajedničko tržište roba i usluga koje ujedinjuje proračune svih država
članica. To tržište vjerojatno ne bi postojalo bez naših otvorenih granica i carinske unije.
Zajednica je također zajedničko tržište i za energetske sirovine, naftu, plin i struju, koje su sam
temelj privrede. Prirodni monopol drži Rusija, ali ga nikad neće pretvoriti u diktaturu
energetskog tržišta - to nikad nismo učinili. To će samo, naposljetku, za ishod imati punu
integraciju Rusije s državama članicama Zajednice.
ZND je također zajednički kulturni i informativni prostor koji se neprekidno razvija, iako ne u
svojem prijašnjem, sovjetskom obliku. I, konačno, to je zajednički sustav sigurnosti. Sukobi u
Karabahu i Abhaziji, kriza u Čečeniji, sukobi s islamskim ekstremistima u srednjoj Aziji - to je
naša zajednička patnja. A pouka koju smo izvukli iz tih tragedija glasi: jedni bez drugih nismo
se sposobni nositi s tim krvavim geopolitičkim ranama.
I, najviše od svega, duboko sam uvjeren da ćemo jednog dana dijeliti zajednički financijski
sustav, zajedničku upravu službi za održavanje reda i mira, zajedničke međunarodne prioritete,
a možda i zajednički parlament. Takva perspektiva danas možda i plaši, ali je integracija
neizbježna. Upravo zato Rusi ne smiju plašiti svoje susjede. Ne smijemo kidati veze koje smo
uspostavili.
Održavanje tih veza ponekad smo skupo plaćali. 1997. bila je osobito teška za ZND.
Preživjeli smo nekoliko iskušenja, a prvi su bili, što zvuči neobično, pregovori o zaključivanju
sporazuma između Rusije i Bjelorusije. Bjelorusi nisu samo naši prvi zapadni susjedi i Slaveni.
Povijest Bjelorusije toliko je isprepletena s ruskom poviješću, a veze između stanovništva
toliko su čvrste da se osjećamo kao povijesni krvni rođaci. Unutar ZND-a također smo održali
posebnu povezanost. Tada su obje države pokušale ojačati suradnju.
Još 1996. premijeri država postavili su zadaću izrade nacrta sporazuma o još većoj
integraciji. Nacrt je načinila skupina koju je tada vodio vicepremijer Valerij Serov, stručnjak
ruske vlade za pitanja integracije. S bjeloruske strane nacrt su odobrili ministar vanjskih
poslova Ivan Antonovič i šef bjeloruske predsjednikove administracije, Mihail Mjasnikovič. U
ime Rusije potpisali su ga Tihonov, predsjedavajući odbora Dume za odnose unutar ZND-a. S
bjeloruske strane potpisao ga je Antonovič koji se preselio u Minsk i promijenio državljanstvo.
Obojica su bili članovi ruske Komunističke partije. Činjenica daje bjeloruski ministar vanjskih
poslova bio aktivan član ruske Komunističke partije trebala nas je navesti na oprez. Zanemarili
smo je. I to je naša sramota.
Ubrzo je postalo očito da nacrt sporazuma ne odgovara mojoj ideji buduće unije. Nacrt je u
svojoj srži značio samo jedno - Rusija gubi svoj suverenitet. Nastat će nova država s novim
parlamentom i novim vrhovnim tijelom izvršne vlasti, takozvanim Vrhovnim sovjetom unije.
Odluke tog tijela obavezivat će ruskog predsjednika, vladu kao i cijelu rusku izvršnu vlast.
Prema nacrtu sporazuma: »Odluke Vrhovnog sovjeta unije obvezuju sva tijela unije kao i tijela
izvršne vlasti država članica.«
U povelji je stajalo da će se na predsjedničkom mjestu Vrhovnog sovjeta novog saveza
izmjenjivati ruski i bjeloruski predsjednici, u dvogodišnjim mandatima. To je značilo da bi
Ruskom Federacijom dvije godine trebao vladati bjeloruski predsjednik Aleksandar Luka-
šenko.
O pitanju parlamenta u povelji stoji: »Države sudionice stvorit će uvjete za pretvorbu
parlamentarne skupštine u predstavničko i izvršno tijelo unije čije će predstavnike izravno birati
državljani unije.« Članak o jednakom broju predstavnika u federalnom parlamentu također je
izazvao negodovanje. Članak je predviđao trideset pet mjesta za obje države, iako Rusija ima
150, a Bjelorusija 10 milijuna stanovnika.
Nisu samo komunisti sanjali o povratku Sovjetskog Saveza po svaku cijenu. Članovima
Komunističke partije bilo je to prvenstveno političko oruđe, ideološka postavka. No kod ostalih
Rusa žudnja za oživljavanjem Sovjetskog Saveza probudila je neku vrstu osobne pobune,
odgovora na bol koju su osjećali za rodbinom, kolegama, prijateljima i svima koje su ostavili u
drugim državama. Bio je to - oprostite mi na izrazu - zov krvi. Podsvijest povremeno može
snažno utjecati na svijest, pa čak i svijest vladine birokracije.
Moj pomoćnik za međunarodna pitanja, Dmitrij Rjurikov, pokazao se kao strastveni pristaša
tog loše zamišljenog i opasnog ujedinjenja dviju država. Povelju o federalnoj državi podržavali
su ne
samo predsjednik Dume, Genadij Seleznjov, već i velik broj vladinih dužnosnika. Sporazum
je već bio potpisan - na radnom stolu predsjednika Lukašenka. Spremao se velik međunarodni
skandal. Da bismo popravili što se popraviti dalo, moja se administracija odmah bacila na
posao. Radeći prekovremeno, pravnici su u nacrtu povelje otkrili čitav niz teških kršenja ruskog
Ustava.
Napisao sam pismo Lukašenku zahtijevajući odgodu potpisivanja sporazuma kako bi se
provela nacionalna rasprava o njezinom sadržaju. Znao sam da će takav demarš ruskog
predsjednika u Bjelorusiji izazvati neugodno iznenađenje. Tu sam osjetljivu zadaću povjerio
Ivanu Ribkinu, tajniku Vijeća sigurnosti. Rekao sam mu: »Ivane Pet-roviču, ne vraćajte se dok
Lukašenko ne pristane.« Duboko uzdah-nuvši, Ribkin je kimnuo. Odmah je s pismom odletio
Minsk.
Na aerodromu je Ribkina dočekalo iznenađenje. Bez ikakvog uvoda Lukašenko mu je
doslovno izrecitirao čitavo moje pismo. (Kasnije sam otkrio da mu je sadržaj odao moj
pomoćnik Rjurikov koji je zagovarao to prokomunističko ujedinjenje.)
Do dana današnjega duboko sam zahvalan Ivanu Petroviču Ribkinu na njegovom strpljenju
i upornosti. On i Lukašenko proveli su zajedno mnoge sate, a (što tvrde zlobni jezici) nakon
pregovora ostao je popriličan broj ispražnjenih boca žestokog pića. Prava slavenska
diplomacija.
Ribkin se mrtav umoran vratio u Moskvu. Ubrzo potom, 10. travnja, potpisan je novi tekst
sporazuma. Zvučao je više kao pismo namjere o međudržavnom ujedinjenju. I, kao što sam
predložio, uslijedila je nacionalna javna rasprava o tom dokumentu. On je bio neizmjerno
važan za građane obiju država, od kojih smo dobili priličan broj vrijednih primjedbi.
 21. svibnja uslijedilo je svečano potpisivanje novog sporazuma između Rusije i Bjelorusije.
Tijekom ceremonije, Aleksandar Lukašenko bio je blijed, ali miran. Obojica smo bili potpuno
uvjereni da će do državne integracije doći u najskorijoj budućnosti, a 2000. će doći do
konačnog ujedinjenja dviju država.
Oduvijek sam se nadao da će unutar ZND-a postojati širok spektar mogućih udruživanja
kojima će postupno pristupati sve države članice. Uvjeti za takva udruživanja trebali su biti
realistični i ostvarivi. Na nesreću, neke poteškoće još uvijek priječe potpunu ekonomsku
integraciju Rusije i Bjelorusije: nedostatna transparentnost bjeloruskog financijskog tržišta,
protutržišni zakoni i prepreke koje koče privatizaciju. Ako Rusiji uspije Bjelorusiju izvući na
zajedničko tržište, bit će to nevjerojatan uspjeh. Ali prije nego što se to dogodi, bjeloruska
ekonomija mora provesti radikalne reforme.
Također sam s Lukašenkom morao raščistiti još nekoliko pitanja o načinu njegova vladanja,
o njegovom odnosu prema medijima, u što spada i uhićenje novinara Pavela Šeremeta49.
Ipak, morali smo ostati prijatelji ako smo željeli da rusko-bjeloruska unija postane zvijezdom
vodiljom koja će naposljetku ujediniti čitavu ZND. Mi se u Rusiji, da bismo uspjeli, moramo
služiti svim raspoloživim sredstvima.
Imam razlog zašto sam naveo primjer tek djelomično uspješne rus-ko-bjeloruske unije iz
1997. Apsolutno je nedopustivo da se često složeni međusobni odnosi članica ZND-a koriste
kao adut u domaćim političkim igrama. Upravo su to pokušavali ruski komunisti kad su 1997.
pod svaku cijenu u Dumi htjeli izglasati bjeloruski sporazum.
Drugi sjajan primjer kako međudržavni problemi mogu zapaliti unutarnje političke strasti bilo
je pitanje Crnomorske flote smještene u gradu Sevastopolju na poluotoku Krimu. To je pitanje
postalo najvećim kamenom smutnje u našim odnosima s Ukrajinom.
Odnosi između Rusije i Ukrajine posebna su i složena tema. Rusima su Ukrajinci jednak
rod kao i Bjelorusi. Imamo bezbroj dodirnih točaka -jezik, običaji, način života. I ono najvažnije:
Kijev, ukrajinska prijestolnica, bio je prijestolnica i drevne Rusije, te je kolijevka našeg
nacionalnog identiteta i nacionalne povijesti. Rusiju je nemoguće zamisliti bez Ukrajine. No
dvadeseto stoljeće otkrilo je veliku žudnju Ukrajine za nezavisnošću. Njezini pokušaji
pronalaženja sebe i njezin razvojni put uklesan je u svim povijesnim događajima, u svim
ratovima i revolucijama. U svojoj je demokratizaciji Ukrajina osjetila još jedan snažan poriv za
odvajanjem od Rusije.
Mnogo sam se puta sastao s ukrajinskim predsjednikom Leoni-dom Kučmom, ali sam svoj
prvi službeni posjet Kijevu morao odgoditi zbog sukoba oko Crnomorske flote. U naše se
odnose uvukla sumnjičavost; odnosi su se umjetno zamrznuli. Nismo mogli potpisati nijedan
važniji sporazum.
Voda nam je došla do grla u svibnju 1997. Moj državnički posjet Kijevu uslijedio je nakon
pregovora između premijera. Cvali su kesteni. Pozdravljalo nas je bezbroj sretnih lica. Kad
sam u središtu grada stao i izašao iz auta kako bih popričao s Kijevljanima, mnogi su mi
49Pavela Šeremeta, bjeloruskog državljanina koji je radio kao šef dopisništva ORT-a, ruske
javne televizije, uhitili su 1998. godine i držali u pritvoru do suđenja pod optužbom za
protuzakonito prelaženje granice i snimanje litavsko-bjeloruske granice. Nakon Jelj-cinovih
protesta, među kojima je bila i zabrana slijetanja Lukašenkovog zrakoplova na ruski teritorij,
Šeremet je oslobođen zajedno s drugooptuženim, snimateljem Dmitri-jem Zavadskim. Šeremet
se nakon toga preselio u Moskvu. Zavadski je nestao 2000. godine i smatra se otetim.
pružali ruke izgovarajući tople riječi dobrodošlice. Mračne ljude s proturuskim
transparentima potisnula je radosna i srdačna gomila.
Pomislio sam: »Bože, kolike se godine vuče ova neshvatljiva stanka u našim odnosima?
Koliko se još dugo možemo pretvarati da nam je baš dobro jednima bez drugih?«
 Problem Crnomorske flote bio je ozbiljan. Flota je bila u stanju raspadanja. Nitko nije
popravljao niti modernizirao brodove. Mornari nisu znali kojoj državi služe, nisu znali tko će im
isplatiti plaće, beneficije i mirovine. Od 400000 stanovnika Sevastopolja, 100000, jedna
četvrtina njih, svoje je živote, rad i sudbinu vezala s flotom. Ti su ljudi napeto čekali ishod naših
razmirica. Odluka o podjeli flote bila je velika i obostrana pobjeda obiju država.
Sporazum koji smo postigli imao je sljedeće odredbe: Rusija iznajmljuje Sevastopolj, te
Južni i Karantenski zaljev u kojima će smjestiti svojih 338 vojnih plovila, među njima i velike
ratne brodove. Prosječni godišnji najam, sukladno odredbama sporazuma, iznosit će 98
milijuna dolara, a otpisivat će se s ukrajinskog duga za prirodni plin koji je iznosio oko 3
milijarde dolara u vrijeme potpisivanja sporazuma. Sporazumjeli smo se i oko
dvadesetogodišnjeg najma vojnih baza, kao i gradske infrastrukture Sevastopolja.
Tako je završilo razdoblje zastranjivanja tijekom kojeg Crnomorska flota nije pripadala
nikome. Sad se na ruskom brodovlju, umjesto starih sovjetskih zastava, vijore Andrejevi
stjegovi, povijesni stjegovi ruske flote, a na ukrajinskim brodovima vise žuto-modre ukrajinske
zastave.
Svi su odahnuli. Nakon toliko godina u kojima se rješenje pitanja flote činilo nemogućim,
konačno se sve riješilo. Naposljetku je pitanje vlasništva nad Sevastopoljem sišlo s dnevnog
reda, a ukrajinski teritorijalni integritet još je više ojačao.
v Sporazum o floti smatrao sam obostranom pobjedom. Sad možemo svoju vojnu
nazočnost održavati u Crnom moru i Sredozemlju, kojima i danas plovi velik broj naših
trgovačkih i teretnih brodova. To je bilo veoma važno za povratak ruskog utjecaja. Ipak, ono
najvažnije bilo je da smo s Ukrajinom potpisali cjelovit sporazum o prijateljstvu i suradnji koji je
obuhvaćao carinske propise, zajedničke privredne projekte i pitanje duga. Kad je Sevastopolj
skinut s dnevnog reda, sva su ta područja suradnje ponovno zaživjela.
Samo, nisu se svi u Rusiji i Ukrajini slagali s takvim ishodom. Podjela flote izmaknula je tlo
pod nogama i ukrajinskim nacionalistima i našim ljevičarima. Čak je i Jurij Lužkov, poznati
federalist, pristupio lijevima. Tvrdio je da nije normalno da smo se našli u položaju iznajmljivati
Sevastopolj sebi samima. Lužkov bi radije objavio rat Ukrajini ili pak Sevastopolj proglasio
moskovskom četvrti.
Još jedan događaj pokazuje složenu, ali i važnu ulogu ZND-a. Zatvorena sjednica Savjeta
predsjednika država ZND-a održala se u Kiš-njevu, moldovskoj prijestolnici, 23. listopada
1997. Prvo se događalo sve ono uobičajeno - dočeci na aerodromu, zagrljaji, prijem, tiskovna
konferencija. Bio sam u uobičajenom radnom rspoloženju i nisam očekivao nikakva
iznenađenja. Ona su se pojavila čim smo sjeli za pregovarački stol. Predsjednici su jedan za
drugim prelazili u ofenzivu, govoreći otvoreno proturuski. Svaki od njih iznio je čitav niz žalbi.
Pažljivo sam slušao i bilježio najvažnije detalje u svoju bilježnicu. Predsjednici su se očito
umorili od neriješenih problema. Privlačila ih je pomisao da sve terete svale na leđa velikog
susjeda. Gruzijski vođa Eduard Ševarnadze rekao je da bratoubilački rat u Ab-haziji stvara lošu
sliku njegove države. Leonid Kučma se žalio da Ukrajina ima i vlastite probleme, koji nisu
samo ekonomske prirode. Kako se demokracija može pomiriti sa silovitim i nasilnim
nacionalizmom? Petar Luciniski u Moldovi, Emomalij Rahmonov u Tadžiki-stanu, kao i Aškar
Akajev u Kirgistanu - svi su oni imali svoje radikalne nacionaliste. Krvavi sukob u Karabahu
neprekidno je trovao odnose između Azerbejdžana i Armenije; nije se moglo predvidjeti kad će
dvije države ponovno uspostaviti odnose.
Na moldovskom se samitu čulo mnogo oštrih riječi o skandalu čiji su povod bile ruske
isporuke oružja Armeniji. Naša je vojska dopremala oružje Armeniji sukladno tajnom i
neobjavljenom sporazumu glavnih ministarstava. Azerbejdžanski predsjednik Heidar Alijev
pobjesnio je zbog toga. Odgovorio sam da sam već otpustio nekoliko administrativnih glavonja
u Ministarstvu obrane, te da ću ih poiz-bacati još podosta. Ta je izjava stvorila priličnu uzbunu u
dvorani.
Na svaki sam govor vjerojatno mogao odgovoriti još oštrije, što nisam želio. Moldovski
summit bio je jedan od najdramatičnijih sjm-pova jer se na njemu odlučivalo o sudbini ZND-a.
Jednom sam prilikom posjetio čuvene vinske podrume u Kišnje-vu. Sjećam se golemih
bačava jedva vidljivih u slabom svjetlu; pomalo kiselkastog mirisa starog drveta; podrumske
vlage i vina -oštrog okusa, baršunastog, gotovo uljastog. Taj je vinski podrum bio prikladna
metafora ZND-a. Stotinama smo godina njegovali međusobno povjerenje. Bili smo poput ratara
koji zajedno obrađuju istu zemlju, uzgajaju grožđe, prešaju ga i vino pretaču u bačve. Taj
seoski rad nismo mogli obavljati jedni bez drugih.
Priča o imenovanju Borisa Berezovskog izvršnim tajnikom ZND-a ponovno dokazuje kako
sam se uvijek pokušavao sa svojim kolegama predsjednicima sastati na pola puta. Iz samita u
samit raslo je
nezadovoljstvo radom izvršnog odbora i njegovog vodstva. Konačno, svi su se državni
poglavari složili da se mora smijeniti predsjedavajućeg izvršnog odbora, Vladimira Korotčenija.
Potom smo morali pronaći novog vođu.
Ministarstva vanjskih poslova međusobno su se dopisivala, a čak je nekoliko kandidatura
nestalo u toj zbrci s papirima. Izvijestili su me da još nije postignut dogovor o novom vođi te da
se neće o njemu raspravljati prije sljedećeg susreta na vrhu. Na moje potpuno iznenađenje,
kad smo se okupili u kremaljskoj dvorani Katarine Velike, Kučma je za novog izvršnog tajnika
ZND-a predložio Borisa Be-rezovskog. To je argumentirao tvrdnjama da je Berezovski upravo
onakva istaknuta javna osobnost koja bi mogla dati snažan poticaj važnim strukturama unutar
ZND-a. Šokirao me.
To je bio samo početak. Jedan za drugim, šefovi država izlazili su za govornicu i podržavali
Berezovskijevu kandidaturu. Konačno sam ja zatražio riječ te svojim dragim kolegama
objasnio da su u mojoj državi osjećaji prema Berezovskom izrazito podijeljeni, a osobito unutar
političke elite. Zamolio sam da razmisle o drugom kandidatu.
Bili su zatečeni i sumnjičavi. Znali su sve Berezovskijeve prednosti i mane, ali kako sam se
ja mogao suprotstaviti ruskom kandidatu?
Zamolio sam da mi daju vremena za razmišljanje, objavio stanku i otišao. Smjestio sam se
u naslonjač u salonu pokraj Katarinine dvorane. Zamolio sam šefa protokola Ševčenka da
pronađe Berezov-skog te ga odmah dovede u Kremlj.
Pozvao sam šefa administracije Jumaševa i Kirijenka, tadašnjeg predsjednika vlade, te
zatražio njihovo mišljenje o razvoju situacije. Berezovski je obišao sve šefove država i tražio
njihovu podršku. Sad smo se suočili s ishodom.
Istini za volju, Jumaševa nikad nisam vidio tako bijesnog. Rekao je da se oštro protivi tome.
Štoviše, smatrao je potpuno nemogućim da ZND bilo koju svoju odluku nametne ruskom
predsjedniku, a osobito ako je donesena u tajnosti, iza njegovih leđa. Kirijenko gaje
podržavao, rekavši da predsjednik ne bi na sebe smio preuzeti još i to veliko političko
opterećenje. Berezovskijevo imenovanje u Rusiji bi dovelo do golemog skandala.
Berezovski je upravo tada stigao. Zamolio sam Kirijenka i Jumaševa da pričekaju vani.
»Borise Abramoviču,« započeo sam, »mislim da znate što se danas dogodilo. Doslovno svi
predsjednici predložili su vas za novog izvršnog tajnika ZND-a. Shvaćate da će u našoj državi
ljudi reagirati s velikom dozom sumnjičavosti. Želim čuti vaše mišljenje.«
Berezovski je izgledao pomalo neuredno. U Kremlj je dojurio odnekud izvan grada.
Pogledao me i rekao: »Borise Nikolajeviču, ako želite pružiti pomoć Zajednici, onda me
imenujte. Uvjeren sam da mogu biti od koristi. Ako ste zabrinuti što će ljudi na ulici govoriti,
nemojte me podržati. Ipak, ako me podržite, pokušat ću opravdati povjerenje koje mi dajete vi i
ostali predsjednici ZND-a.«
Razmišljao sam još jednu minutu. Situacija je bila uistinu čudna. Ruski predsjednik protivi
se ruskom državljaninu.
Vratio sam se u dvoranu. Predsjednici su me zabrinuto pogledavali. Rekao sam: »Dragi
kolege, slažem se s vašim prijedlogom. Prihvaćam kandidaturu Borisa Berezovskog za novog
izvršnog tajnika ZND-a.«
Berezovski je imenovan jednoglasno, sukladno povelji ZND-a. Godinu dana kasnije
smijenili su ga - na moj prijedlog, što je dovelo do skandala - ali još i danas predsjednici ZND-a
tvrde da je bio najsnažniji tajnik u povijesti ZND-a.
Svaki samit ZND-a obično izaziva optužbe raznih strana. Naši političari, i lijevi i desni, žalili
su se da previše toga planiram u tajnosti s ostalim predsjednicima; da ne uzvraćam na njihove
napade; da sam previše popustljiv i darežljiv, osobito u ekonomskim pitanjima; da sam im
otpisao dugove i odobrio zajmove, i tako u beskraj. A predsjednici i parlamentarci ZND-a
također su imali svoje prigovore: da se Rusija ne uključuje u pravu integraciju, već se izvlači s
puno priče; da smo najavili nove carinske i porezne prepreke; da ne prihvaćamo nijedan
sporazum o slobodnoj trgovini; da nismo postigli sporazum o cijeni prirodnog plina i struje.
Namjerno sam te sukobe držao na kratkoj uzdi. Pokušavao sam ih zakočiti. Ne, ne
izvlačimo se s puno priče. Svi unutrašnji problemi ZND-a mogu se riješiti. Vođe se međusobno
poznaju i dobro razumiju; države imaju dobrosusjedske odnose; njihove stanovnike povezuju
obitelji i prijateljstva. Takvu razinu suradnje moramo pokušati sačuvati.
Mislim da smo ipak postigli ono najvažnije: usprkos svim glasinama o promjeni vjetra,
usprkos svim očitim pokušajima nekih trećih zemalja da međunarodnu zajednicu okrenu protiv
Rusije, ekonomske i političke veze unutar ZND-a samo su jačale. Pretvorile su se u sustav
međusobne ovisnosti koji će biti teško razoriti.
Iskreno se nadam da će jednog dana ljudi Bjelovješku šumu pamtiti u potpuno drugom
kontekstu. Nadam se da će reći kako je to bio početak sasvim nove faze: počeli smo graditi
potpuno novu stvarnost slijedeći Europsku zajednicu, stvarnost koja je bila jedinstven
ekonomski i duhovni prostor, zajednički dom; stvarnost u
kojoj nove države mogu opušteno postojati, unatoč neizmjernim razlikama u klimi,
geografiji, nacionalnoj povijesti i mentalitetu. To je bila naša stvarnost, nov savez, Zajednica
nezavisnih država.
Ubrzo nakon mojeg odlaska, 31. prosinca 1999., svi su se vođe ZND-a okupili u Moskvi. Svi
su pristigli dan prije početka službenog programa te sam ih pozvao u svoj dom Gorki-9.
Naravno, nije uobičajeno pozivati službene uzvanike, a osobito ne cijeli samit, u nečiju
privatnu kuću. Naina i ja odlučili smo prekršiti to pravilo. Nikad nismo imali toliko počasnih
gostiju. Naina se čak brinula da nećemo imati dovoljno tanjura u servisu. Predsjednike smo
ponudili našim domaćim specijalitetom - sibirskim okruglicama punjenim štukom. Mislim da im
se svidjelo.
Svaki mi je predsjednik, na svoj način, pokušao reći nešto srdačno. Svi su me pozvali da ih
posjetim.
Sjećam se kako je Islam Karimov, uzbekistanski predsjednik, sjajna osoba i čovjek
orijentalno profinjen, nazdravio mojoj ostavci riječima: »Borise Nikolajeviču, to nitko osim vas
ne može učiniti!«
Što Uzbekistan znači Rusiji? To je najšarolikija i najegzotičnija srednjoazijska republika.
Tijekom rata bezbroj izbjeglica evakuirano je u Uzbekistan, a uzbekistanske su obitelji spasile
velik broj gladne siročadi. Tijekom čitavog stoljeća Rusi su nudili kulturnu, obrazovnu i
industrijsku pomoć Uzbekistanu. 1966. godine potres u Tašken-tu svojim je udarnim valovima
potresao cijelu državu. Uz pomoć cijelog svijeta obnovili smo tada razoren grad. Takve krvne
veze ostavljaju dubok trag u pamćenju.
Sumnjao sam da moj dobar prijatelj Nursultan Nazarbajev, predsjednik Kazahstana,
odobrava moje umirovljenje, ali nije o tome rekao ni riječ. Kao i obično, svoje je mišljenje držao
za sebe. Nazarbajev je svoju republiku održavao čvrstom. Mislim da je u tome uspio zbog toga
što ne priznaje nagle promjene, neočekivane poteze, ni radikalna kolebanja - ni u politici, ni u
ekonomiji. U sebi spaja suvremenu osjetljivost s.orijentalnim oprezom i promišljenošću.
Doslovno zrači povjerenjem. Malo ih ima takav dar.
Još je teže pročitati misli Heidaru Alijevu, azerbejdžanskom patrijarhu. Sjećam ga se još iz
Gorbačovljevog Politbiroa. Koliko je toga taj mudri čovjek proživio, razmišljao sam. Koliko je
promjena morao napraviti? S velikim je naporima Alijev svoj narod poveo putem mira,
okončavši težak i nepotreban rat. To mu narod nikad neće zaboraviti. To razumiju i u Rusiji, a
Alijev to zna. I računa upravo na to razumijevanje.
Najmlađi među predsjednicima ZND-a bio je Bjelorus Lukašen-ko koji u ruskom tisku
privlači mnogo pozornosti svojim ponekad
oštrim izjavama. Smatraju ga agresivnim, ponekad čak i neotesanim. Tu njegovu osobinu
tijekom naših susreta nikad nisam primijetio. Svakako, nedostaje mu mjere, često se zanese.
Ipak, nas dvojica ostvarili smo zajednički san: ujedinili smo naše dvije države. To je događaj
koji ostavlja značajne posljedice, a do njegova je ostvarenja došlo djelomično i zahvaljujući
Lukašenkovoj nadljudskoj upornosti i energiji.
Gruzijca Eduarda Ševarnadzea u Rusiji također iznimno poštuju. On će ubrzo nakon našeg
susreta izaći na Uskršnje izbore. Poput Alijeva, i Ševarnadze je svoj narod izvukao iz bezdana
građanskog rata. Danas se Gruzija suočava s potpuno drugačijim problemima. Ekonomija
napreduje te se ulažu napori za širenje na strana tržišta i poticaj industrije. Gruziji su potrebni
mir i stabilnost. U tom ćemo se pitanju uvijek međusobno slagati.
Odnosi s Leonidom Kučmom bili su složeniji. Kao Ukrajinac, on je uljudan i sjajan samo na
površini. U svojoj je nutrini snažan, tvrdoglav i odlučan. Na sreću, više ne moramo dijeliti
Crnomorsku flotu, niti raspravljati o carinskim propisima; možemo jesti okruglice i uživati u
životu. Ukrajina se polagano izvlači iz ekonomske krize, a također se stabilizira i politička
situacija. Ljudi počinju živjeti bolje i sretnije.
Lučinski je govorio o našem samitu, te me ponovno pozvao u Moldaviju, prelijepu zemlju
punu dobre volje. Moldavija je urođeno miroljubiva. Njezini ljudi u sebi nose pozitivan seljački
mentalitet. Ipak, ožiljci nastali raspadom SSSR-a još su uvijek vidljivi, osobito u
trandnjestarskom području koje nastanjuje brojna ruska manjina, Moldavija teško svoje
probleme može riješiti bez nas.
Saparmurat Nijazov pozvao me da posjetim sunčani Turkmenis-tan. Uskoro će sve biti u
cvatu. Voće i dinje iznosit će na stolove. Za razliku od svih ostalih bivših sovjetskih republika,
Turkmenistan je nastavio provoditi politiku državnog nadzora privrede. Pravično i mudro,
Nijazov sad pokušava iskoristiti nacionalno bogatstvo plina i pamuka. Zašto ne, sve dok može
hraniti narod ne mijenjajući uvriježene smjernice i iskorištavajući prirodna bogatstva?
U ovom trenutku Robert Kočarijan možda ima najveće probleme sa svojom republikom,
iako se to po njegovom izgledu ne bi moglo zaključiti. Armenija, malena i ponosna, prolazi kroz
razdoblje političkih nemira. Ipak, među svim članicama ZND-a, ona je republika s
najrazvijenijm osjećajem za kulturu i prosvjetu. Armenska inteligencija, njezina znanost,
književnost i umjetnost uvijek će biti u samome vrhu. To je najbolji jamac budućeg procvata te
države.
Aškar Akajev, moj uvijek vjeran saveznik, pokušavao me razvedriti. Osjećao je da previše
patim pa je i on patio sa mnom. Mislim
da se brinuo zbog mogućnosti da se promijene odnosi između Rusije i Kirgistana. Hoće li
nestati međusobno razumijevanje koje smo izgradili? On je uložio velik napor da osnaži naše
odnose, a i ja sam uvijek dijelio njegovu zabrinutost za budućnost njegove države koju nije
mogao zamisliti bez prijateljskih odnosa s Rusijom.
Došao je i Emomalij Rahmonov. U njegovom Tadžikistanu još uvijek dolazi do povremenih
provala nasilja. Granica se nikako ne može nazvati mirnom. Iako je zadržao svoj orijentalni
šarm i neprekidno se smiješi, na licu sam mu primijetio sjenu brige i duboke iscrpljenosti. I on
je također zabrinut za budućnost odnosa naših dviju država. Stavio sam mu ruku na rame.
Želio sam mu prenijeti svoje uvjerenje da će sve dobro završiti. Više nisam predsjednik; samo
sam čovjek. Ali, mislim da je shvatio što sam time mislio.
Sjedili smo za stolom i opušteno razgovarali. U međuvremenu, među nas je došao i novi
čovjek - Vladimir Putin, vršitelj dužnosti predsjednika Rusije. Shvatio sam da će ubrzo doći
trenutak kad će on s njima morati podijeliti taj kruh. Mjerio ih je sve redom, kao i oni njega.
Shvaćali su da nije došao slučajno. Ja ga nisam mogao izravno predložiti za predsjednika
ZND-a; ipak, ostali su me predsjednici savršeno dobro razumjeli. Sljedećeg su ga dana
imenovali na taj položaj.
Odletio sam u Kišnjev i razmišljao o Bjelovješkoj šumi, o susretu Rusije, Bjelorusije i
Ukrajine u bjeloruskim šumama, kada je okončan Sovjetski Savez. Kakva se bura optužbi na
moj račun podigla u to vrijeme! Ljudi su mi pokušavali prišiti bezbroj stvari. A ja nikad nisam
posumnjao u ispravnost svog poteza. U Bjelovježu nismo pokušavali uništiti politički entitet;
pokušavali smo ga spasiti. Bilo bi nemoguće očuvati Sovjetski Savez kao jednu i ujedinjenu
državu; već je i prije pucala po šavovima. Na taj smo kompromis pristali kako bismo očuvali
tradicionalne veze i izbjegli otvorene sukobe kao i međuetničke borbe. Iskreno smo se nadali
da će taj razvod proteći postupno i glatko - zahvaljujući ZND-u.
Jedino smo podcijenili utjecaj političkih vrhuški unutar samih republika. Na nacionalizam se
igralo s upravo neodgovornom nezavisnošću u doslovno svim republikama. Svatko tko je želio
zadržati satove ruskog u školama, tko je želio trgovati s Rusijom ili je zagovarao zajednička
pravila igre bio je žigosan kao imperijalist. Počeo je buran tijek razdvajanja. Počela su se kršiti
prava Rusa u drugim republikama bivšeg Sovjetskog Saveza.
Što činiti u takvoj situaciji? Kakvu smo politiku trebali voditi unutar bivšeg sovjetskog
entiteta - sukob ili kompromis? Promišljeno i beskompromisno odlučio sam se za ovo potonje.
To sam
učinio jer sam shvatio da bi, ako nove države ostavimo same, one mogle uzrokovati teškoće
na vlastitoj političkoj sceni. Ako ne stanu uz nas, mogle bi se vezati s državama koje bi mogle
pokušati taj savez okrenuti protiv Rusije.
Štoviše, ljudi, milijuni ljudi trpjeli bi zbog naše grube podjele. Gdje će cijela vojska
sezonskih radnika - Azerbejdžanaca i Ukrajinaca - pronaći posao, ako ne u Rusiji? Kamo će
Moldavija izvoziti svoje vino i voće? Što će se dogoditi s Tadžikistanom i Armenijom nakon
povlačenja naših vojnih postrojbi? Što će nezavisna Ukrajina ili Bje-lorusija činiti bez našeg
prirodnog plina? Pitanja su se gomilala.
Došlo je i ono najvažnije - stotine tisuća, čak i milijuni Rusa mogli bi izgubiti svoje duhovne
veze, obiteljsku i kulturnu povezanost koje ujedinjuju sve nas koji smo nastali raspadom
SSSR-a. Kako se suočiti s tim? Vjerovao sam da Rusija mora biti onaj pravi vođa, te da mora
preuzeti dodatni politički teret u ime očuvanja i snaženja saveza.
1991. Rusija se proglasila pravnim sljednikom SSSR-a. Bio je to potpuno jasan i logičan
pravni korak, osobito u svjetlu međunarodnih odnosa, budući da su nas kao članicu cijelog
niza međunarodnih organizacija, te potpisnicu konvencija i sporazuma, vezivale mnogobrojne
velike obveze. Da smo iznevjerili te pravne obveze, suočili bismo se s bezbroj pitanja i
glavobolja koje, u tim teškim vremenima, nismo bili sposobni riješiti.
 Sad se pitam što bi se dogodilo da je nova Rusija pošla drugačijim putem i proglasila se
pravnom sljednicom one druge Rusije, Rusije koju su boljševici uništili 1917. Kakav bi bio
izravan skok iz 1917. u 1991.? Da smo pošli tim putem, na njemu bi nas čekalo bezbroj
opasnosti. Pomisao o uskrsavanju stare Rusije oduvijek je do srži plašila javnost. Povratak
monarhije? Vraćanje imovine? Naknade nasljednicima emigranata koji su pobjegli izgubivši
sve tijekom revolucije? Sve bi to bilo neizmjerno teško, neugodno i nerazumljivo.
Bilo je lakše oštro presjeći sve veze s revolucijom, nego je izvlačiti iz zaborava ili dodatno
zamrsiti već ionako mučan tijek suočavanja s povijesnim naslijeđem. Odbacit ćemo sovjetske
zakone stvorene na ideji klasne borbe i obveznom diktatu socijalističke države, u ime potpuno
novih zakona koji će poštivati pojedinca. Obnovit ćemo uvjete za razvoj privrede, slobodu
medija i parlament koji je 1917. postojao u Rusiji (1917. čak je bilo moguće prodavati privatno
vlasništvo). I, najvažnije, mi Rusi sebe ćemo sagledavati u drugačijem svjetlu; osjetit ćemo se
građanima novostvorene države. I ponosit ćemo se tom obnovljenom povijesnom pravdom.
Priznavanjem povijesnih pogrešaka i povratkom povijesnog slijeda učinit ćemo hrabar
korak koji će izazivati poštovanje.
Pogledajte što smo sve morali raditi proteklih godina. Od 1991. neprekidno smo morali
istovremeno i graditi i rušiti, živeći između dva povijesna razdoblja. To je daleko teže od obične
prilagodbe na suvremenost i osuvremenjivanja starih ruskih zakona, iako smo 1991. lako mogli
izgubiti neupitnu prednost takvog koraka ili takvog niza događaja. U stvarnom životu nije sve
tako jednostavno ni glatko kao što je to na političkim dijagramima. Možda će Rusi jednog dana
poželjeti učiniti taj korak.
*** I O ***
Kosovska kriza
Jeljcin je užasnut NATO-vim bombardiranjem Srbije. On ne vidi opravdanje za ubojstva
tisuća ljudi, lako nimalo ne cijeni Miloševi-ća kojega okrivljuje za kosovsku krizu, Jeljcin vjeruje
da rješenje leži u pregovorima, a ne u vojnoj odmazdi. Također, rat je preblizu njegovoj
domovini - on traumatizira rusku javnost. Cvatu protuza-padni osjećaji. S državom u tako
nestabilnom stanju, Jeljcin svaku raketu ispaljenu na Jugoslaviju vidi kao neizravan napad na
Rusiju. U svijetu koji je okončao hladni rat, hoće li Sjedinjene Države zbaciti sva ograničenja
vlastite moći?
Ubrzo je, povrh čitave složene političke situacije kod kuće, eksplodirala još jedna bomba.
Krajem ožujka 1999. izbila je globalna kriza međunarodne politike - rat u Jugoslaviji.
U čemu se razlikuje ruski pristup kosovskoj krizi od pristupa zemalja zapadne Europe?
Zapad neprekidno vjeruje da je rat u Jugoslaviji odmazda isključivo Miloševiću, borba za
nacionalne manjine i ljudska prava. Mi kosovsku krizu smatramo krizom globalnih razmjera.
Nakon bombardiranja Beograda raspala su se sva pravila koja su tijekom poslijeratnih
desetljeća uspostavili Ujedinjeni narodi. Bombardiranje je zaustavilo sukob na Kosovu,
svakako. Ali nije riješilo pitanje teritorija. Nitko ne zna što sljedeće učiniti. Rat je učvrstio
Miloševićev režim, barem kratkoročno. Najveća opasnost za čovječanstvo je ideja da se
međunarodne snage upotrijebe za odmazdu nad bilo kojom državom, njezinim stanovništvom,
privredom i kulturom. U Jugoslaviji su razoreni industrija, povijesni i kulturni spomenici, sveta
mjesta i muzeji. Ako prihvatimo takva pravila igre, riskiramo globalnu krizu demokratskih
vrijednosti. Tada će, i to ubrzo, snaga samo jedne ili skupine država odlučivati o svemu na
svijetu. Umjesto mentaliteta svjetskog mirotvorca, očevici smo psihologije svjetskog nasilništva
i diktatorskih država.
Sve sam to već odavno shvatio, ali me jugoslavenska kriza natjerala da o tim pitanjima brzo
odlučim. Neprekidno sam bio u
telefonskoj vezi s vođama svih najvećih država i svim stranama u sukobu. 24. ožujka, uoči
NATO-vog bombardiranja, nazvao me Bili Clinton kako bismo raspravili stanje na Kosovu.
Rekao je da Miloše-vić nastavlja napade, dovlači pojačanja, ubija potpuno nevine ljude i
spaljuje čitava sela. Sve sam to znao. No znao sam još nešto: morali smo to pokušati riješiti
političkim pregovorima. Pregovori, čak i oni neuspješni, bolji su od bombardiranja i općeg
razaranja jednim okrutnim udarom. Dotad je premijer Primakov, putujući u Sjedinjene Države
na sastanak s Clintonom, iznad Atlantskog oceana već okrenuo svoj zrakoplov prema Rusiji.
Rekao sam Clintonu da je to prvi korak. I da će za njim slijediti mnogi.
Clinton se nije predavao, tvrdio je da ovisi o meni hoćemo li Miloševiću dopustiti da razori
naše veze i sve što smo se toliko trudili stvoriti u posljednjih šest godina. Rekao je da on to
neće dopustiti. Naveo je statistiku. Europom divlja krvoproliće - 250000 izbjeglica već je
napustilo Kosovo. Upozorio me da će, ako to ne zaustavimo, njihov broj narasti na 2,5 milijuna.
Ako odmah nešto ne poduzmemo, u rukama će nam se naći nova Bosna. Milošević je
kosovske Albance želio uništiti vojnim snagama.
Zapanjio me sljedeći Clintonov argument. Rekao je daje iznimno nezgodno to što je
Milošević Srbin. Da bismo ostali solidarni, bilo bi lakše kad bi bio, na primjer, Irac. Zar je
Clinton uistinu vjerovao da je problem naše nacionalno suosjećanje sa Srbima? Zar nije
shvaćao da razgovaramo o američkom pristupu kosovskoj krizi, o sudbini cijele Europe, o
sudbini cijeloga svijeta? Nije to bilo pitanje nekakvog »slavenskog bratstva« koje se pripisivalo
rusko-srpskim odnosima. Bez obzira o kojoj se državi radilo, reagirali bismo jednako - bez
obzira bila to Poljska, Španjolska ili Turska. Ime države ili narodnost bili su potpuno nevažni.
Rekao sam Billu: »Uvjeren sam da ćemo, ako nastavimo zajedničkim naporima, uspjeti
srušiti Miloševića.«
Clinton je naveo još jedan, iznimno ozbiljan argument: Milošević je, rekao je, posljednji
komunistički diktator koji želi uništiti jedinstvo Rusije i Europe, te se suprotstaviti
demokratizaciji cijelog kontinenta. Ja sam imao protuargumente: »Naš će narod jako loše
misliti o Americi ako NATO nastavi napadati. Sjećam se kolike smo napore uložiti da
promijenimo nazore običnih ljudi i političara o Sjedinjenim Državama i Zapadu. To je bilo
teško, ali smo uspjeli. Hoćemo li sad sve to staviti na kocku?«
Clinton je nastavio navoditi zajedničke stavove europskih vođa. Europljani su, rekao je, još
odlučniji u pitanju kosovske krize. Čim prođe prvi val zračnih napada, Milošević će odmah
pristati na pregovore. To je bila NATO-va logika.
Odgovorio sam mu: »Ne smijemo dopustiti da stotine ili tisuće ljudi poginu samo da bismo
zauzdali riječi i djela jednog čovjeka. Moramo ga okružiti drugim ljudima, pa se neće moći
ponašati kako se sad ponaša. Mnogo toga se može učiniti. Moramo se poslužiti obavještajnim
službama. U ime naših budućih odnosa i buduće europske sigurnosti, molim vas da zaustavite
bombardiranje. Možemo se sastati i razraditi taktiku kojom ćemo se osobno sukobiti s
Miloševićem. Pametniji smo i veći, pa bismo to vjerojatno mogli postići. Gledajući cjelinu,
moramo pokušati zbog naših odnosa i mira u Europi. Ne znamo tko će nas naslijediti. Ne
znamo tko će pregovarati o smanjenju nuklearnog arsenala. Jedino je jasno da mi osobno
moramo smanjiti te planine oružja. Na tome trebamo poraditi.«
Pamtim kako sam tijekom tog razgovora pokušavao istaknuti svaku svoju riječ. Pokušavao
sam emotivno utjecati na čovjeka na drugom kraju žice.
Clinton mi je odgovorio da ne dijeli moj optimizam u pitanju metoda kojim bismo utjecali na
Miloševića. To je značilo samo jedno: rat.
Na Billa Clintona ne mogu se osobno požaliti. U glasu sam mu čak nazrio sućut. No kao
predsjednik Sjedinjenih Država davao mi je do znanja kako je potpuno uvjeren da su pregovori
s Miloševićem potpuno besmisleni. Tu je pogriješio, i to teško. Bombardiranja nisu zaustavila
Miloševića, ni u ožujku, ni u travnju, ni u svibnju. Zaustavit će ga samo združeni diplomatski
napori Rusije, Finske i Sjedinjenih Država.
Nedavno sam gledao film Predsjedničke laži50. Iznimno zanimljiv film, snimljen prije
kosovske krize. Nevjerojatno precizna ekipa predvidjela je sve - točku gdje će kriza započeti
(Balkan), političko zaleđe u Sjedinjenim Državama, te način na koji ratovi svojim izbijanjem
skreću našu pozornost s drugih problema potpuno nevezanih s ljudskim pravima.
Rat nije privid. Stvaranje i krvav. On kvari ljude koji ga vode jer ih uči vladavini sile. Uči ih
da zanemaruju prave razloge skrivene iza nasilja.
Smatram da se dogodilo ovo - Amerikancima je bilo potrebno, po svaku cijenu, ojačati
solidarnost unutar Sjevemoatlantskog pakta. Također su se osjetili ugroženima zbog krize
poslijeratnih vrijednosti. Plašili su se rastuće snage europske nezavisnosti - ekonomske,
političke i moralne. Zbog tih su se razloga odlučili na rat. To je moje osobno viđenje događaja. I
ne namećem ga nikome. Samo predlažem da se o kosovskoj krizi razmisli i na taj način.
50 Izvorni naslov filma glasi Wag the Dog.
Moram se vratiti događajima na Kosovu. Kao što sam rekao u izjavi objavljenoj 25. ožujka
1999., odmah nakon prvih bombardiranja: »Ovo je u biti NATO-ov pokušaj da u dvadeset prvo
stoljeće uđe u odori svjetskog policajca. Rusija nikad neće pristati na to.« Naravno, nisam stao
samo na političkoj izjavi. Shvatio sam da je rat moguće zaustaviti samo ako Rusija istovremeno
pritisne obje strane, i NATO i Jugoslaviju. Ako rat potraje još mjesec ili dva, Rusija će
neizbježno ući u taj sukob. Mogao bi početi novi hladni rat.
Kad bombe počnu padati, unutarnja politička stabilnost naše države ovisit će samo o
situaciji na Balkanu. Komunisti i nacionalisti već su počeli igrati na balkansku kartu kako bi
uništili ravnotežu političkih snaga u društvu. »Sad znamo pravu vrijednost Zapada!« histerično
su vrištali. »Uvijek smo vam govorili. Upozoravali smo vas na to što će zakuhati NATO i oni
prokleti Amerikanci! Danas Jugoslavija, sutra Rusija!«
Što slijedi? Što će se dogoditi ako ne uspijemo zaustaviti agresivnu antiameričku i
protuzapadnu kampanju? Kriza u Rusiji iz krize vlasti prerast će u krizu vjere u vođe. I time
dodatno otežati svjetsku krizu. Nisam mogao zanemariti masovne nerede i neustavna djela.
Globalno gledajući, ratovi su uvijek izazivali revolucije. I to me najviše smetalo. Zar NATO-vi
vođe uistinu ne shvaćaju? S njima sam se sastajao ne znam koliko puta! Neki su me nazivali
svojim prijateljem. Zar im nije jasno da svaka raketa koja pogađa Jugoslaviju, neizravno
napada i Rusiju?
U Moskvi je bilo uistinu kriznih dana. Svjetina je organizirala prosvjede nedaleko od
američkog veleposlanstva. Bacali su boce i kamenje u prozore i ispisivali proste grafite po
zidovima. Zgrada veleposlanstva na Sadovojevom prstenu samo je nekoliko koraka udaljena
od ulice. Zaštitna zona je metar široki asfalt. Svako ekstremističko djelovanje moglo bi izazvati
nepredvidljive posljedice. U jednom je trenutku policija zaustavila skupinu ekstremista koji su
se pokraj američkog veleposlanstva provezli s nabijenim bacačem granata. Teško je i zamisliti
što bi se dogodilo.
Duma je donosila rezoluciju za rezolucijom. Komunisti su aktivno pregovarali s
Miloševićem o stvaranju vojno-strateškog saveza dviju država. Novačili su dragovoljce za
borbu na srpskoj strani. Političari svih boja pokušavali su kosovskom krizom zaraditi dodatne
bodove. Na primjer, gradonačelnik Lužkov otvoreno je podržavao prosvjednike pred
veleposlanstvom. Na kraju je policija više štitila prosvjednike nego zgradu.
Iako nisu svi u društvu dijelili vatreno protivljenje crvenih zastupnika Dume NATO-u, ljudi su
bili nemirni i napeti. Jugoslavenska ih je tragedija dirnula u srce. Zapravo više su se
zabrinjavali za njih
od samih Srba u Srbiji: svaka je ruska obitelj imala nekoga tko se borio, što znači, bilo je
djece bez oca. Drugi svjetski rat još je uvijek živ u našim sjećanjima; ne gledamo ga kao na
davnu povijest. Stoga, svaka zategnuta situacija u Europi nama je znak za uzbunu. NATO-vi
napadi, bez obzira jesu li im namjere bile plemenite, Rusima su predstavljali pravi psihološki
šok. Naši su umjetnici održavali dobrotvorne nastupe u Beogradu, a naše su novine i časopisi
bili prepuni protuameričkih izjava.
Nakon 1991. do danas naše se društvo korjenito promijenilo. Novi stavovi, nove vrijednosti
- demokratske, a povremeno naivne i neodgovorno zapadnjačke - uvukle su se u
svakodnevnicu svakog Rusa. Nisu ih svi prihvatili odmah. Nisu svi bili presretni zbog miješanja
kultura, ideologija, ekonomija, te političkih i duhovnih sustava. Ipak, postupno, uz velike
napore, naši su ljudi počeli razumijevati taj nov i njima potpuno nepoznat svijet. To je značilo
promjenu nabolje. A sad bi jugoslavenski rat sve to mogao konačno i nepovratno uništiti za
samo nekoliko tjedana. To nisam mogao prihvatiti.
Kao što sam već rekao, djelovao sam u dva pravca, pritiskom i na NATO kao i na
Miloševića. Morali smo zaustaviti rat po svaku cijenu. U međuvremenu, NATO-vi su stratezi i
političari očito pogriješili. U trenutku napada izvana, Jugoslaveni se ujedinjuju. Jugoslavenska
vojska, bez zračne potpore, ali prilično pripravna za kopnene borbe, bila je spremna za invaziju
kopnenih snaga, te je na svojem teritoriju mogla pružiti žestok otpor.
Rusija je aktivno tražila mirno rješenje krize. 14. travnja imenovao sam Viktora
Černomirdina svojim predstavnikom u Jugoslaviji, S Miloševićem je proveo desetke sati,
nasamo, kao i s finskim predsjednikom Marttijem Ahtisaarijem. Izabrao sam Černomirdina jer je
mišljenje Ministarstva vanjskih poslova bilo daje za takvu vrstu pregovora potreban iskusan
diplomat visokog ranga, moguće zamjenik ministra vanjskih poslova. Drugi su tvrdili suprotno -
da zbog loših odnosa sa zapadnim državama za predstavnika u Jugoslaviju treba poslati
političara s velikim ugledom. Na primjer, uvjeravali su me da imenujem Gajdara, bivšeg
dopisnika Pravde, koji je godinama živio u Jugoslaviji. Dobro razmislivši, ipak sam se odlučio
za Černomirdina.
Mislim da u tom trenutku nisam mogao vjerovati nijednom drugom političaru. Černomirdin u
Jugoslaviji, na Zapadu, pa i u očima američke političke elite, ima golemu težinu i autoritet. Taj
jedinstveni spoj dopuštao mu je pregovore voditi u samo jednom pravcu -što skorijem
prestanku vojnih djelovanja. Upravo je tada Černomirdin pokazao svoje najbolje osobine,
osobine starog političkog borca - strpljivost, prilagodljivost i čvrstu volju za postizanjem mudrog
kompromisa.
22. travnja nazvao me britanski premijer Tony Blair. To nije bio naš prvi razgovor o Kosovu;
od početka krize razgovarali smo već tri ili četiri puta. Ali je upravo taj razgovor odražavao
napetost tih dana, kako pokazuju izvaci iz prijepisa:
»Tony, uvjeren sam da NATO nastavkom bombardiranja jugoslavenskog teritorija čini tešku
pogrešku. Niste dobro proračunali posljedice. Umjesto pritiska na Miloševića, samo mu
ojačavate položaj. Umjesto rješavanja humanitarnih problema, sad smo se suočili s pravom
humanitarnom katastrofom. Umjesto pregovora čijem je pokretanju uvelike pridonio London,
klizimo natrag u vojni sukob. Uznemireni smo izvješćima o savezničkim planovima kopnene
operacije na Kosovu. Otvoreno vam kažem, ta staza vodi u ponor.«
»Tony,« nisam se predavao, »pronađite snagu da zaustavite to bezumlje. Ono može
izazvati europski, pa čak i svjetski rat. Miloše-vić neće kapitulirati. Prestankom napada otvarate
mogućnost obnove pregovora između Srba i Albanaca, Jugoslavije i NATO-a, Sjedinjenih
Država i Velike Britanije. Mućnite glavom i to danas, jer će sutra biti prekasno. Tko god je
započeo ovaj rat bez suglasnosti Vijeća sigurnosti UNa, snosit će odgovornost za sve moguće
posljedice.«
S razlogom sam ubacio ovaj, tako dugačak navod. Nakon razgovora s Clintonom, stanje se
uvelike pogoršalo. Postalo je jasno da se bombama ne postiže ništa. Ali NATO nije dopuštao
nikakve promjene. Blair je od riječi do riječi ponovio sve ono stoje Clinton izrekao prije mjesec
dana - NATO je dao sve od sebe da na pregovorima u Rambouilletu51 pronađe nenasilno
političko rješenje tog problema. Ali Savez nije imao moralno pravo dopuštati ono što je Milo-
šević činio izbjeglicama, kao ni akcije koje je s njegovim znanjem poduzimala srpska vojna
policija.
Upitao sam: »A što je s napadima na kolone izbjeglica u kojima su se nalazili i Albanci i
Srbi? Je li to moguće moralno opravdati?«
Blair je izbjegao moje pitanje. Na kraju razgovora poželio mi je uspjeh u pregovorima
između Černomirdina i Miloševića.
U međuvremenu, pregovori su tonuli. Bombardiranja su se nastavila. Jugoslavija se polako
pretvarala u ruševine, u zemlju bez električnih centrala, mostova, industrije, upravnih zgrada,
cesta, goriva i hrane. Svakog su dana NATO-vi piloti izvodili više od 1000 preleta. Imali su
određen cilj - uništiti privredu države.
13. svibnja francuski predsjednik Jacques Chirac posjetio me u Moskvi.
51U francuskom gradu Rambouilletu održali su se razgovori između Miloševića,
Oslobodilačke vojske Kosova, te francuskih i američkih posrednika.
Obratio sam se njemu: »Nastavljate nemilosrdno razaranje Jugoslavije, a prema Rusiji se
odnosite kao prema potrčku koji vaše ultimatume ispostavlja Beogradu. Zar ne uviđate da ne
bombardirate samo Jugoslaviju?« I nastavio: »Želim vam otvoreno reći, kao prijatelju, da ne
možemo igrati takve igre i da ih nećemo igrati. Zahtijevamo, ako već ne možete zaustaviti
bombardiranje, da ga barem na neko vrijeme prekinete.«
Chirac je rekao da u Moskvu nije došao razgovarati samo o Kosovu. Podsjetio me da
upravo ja guram Rusiju prema budućnosti i prema zajednici naroda, a Milošević pripada
prošlosti; mračnoj prošlosti.
Pažljivo sam slušao Chiraca. Razgovor je neočekivano skrenuo. Chirac mije dao do znanja
da među NATO-vim saveznicima postoje američki i francuski svjetonazor. Američki je bio
jednostavan - Sjedinjene Države su svjetski vođa - s čime se Francuska nije slagala. Francuzi
nisu pristajali na jednodimenzionalno shvaćanje svijeta sa samo jednim središtem moći, ali je
činjenica bila da su Amerikanci imali sredstva kojima su mogli provesti tu ideju.
Chirac me ukratko izvijestio koliko se situacija u Europi promijenila u posljednjih nekoliko
godina zbog promjena do kojih je došlo u vladama. Sve je počelo u Španjolskoj; zatim se
pojavio Blair; nakon njega Schroder. Svi su oni neočekivano podržali čvrstu američku liniju,
vjerojatno zbog svojih unutarnjih problema. Francuska je zagovarala drugačiji pristup - ideju
multipolarnog svijeta. Francuske postrojbe na Kosovu imale su isključivo humanitarne zadaće,
objasnio mi je. Konačno sam ga shvatio.
Na samom završetku razgovora, Chirac je neočekivano izjavio da se moram odlučiti jesam
li na Miloševićevoj strani ili protiv njega. Otprilike mije rekao da Rusija može birati dva puta: ne
miješati se i postati nevažna ili ući u suvremeni svijet pod mojim vodstvom. Rusija mora
učvrstiti sveopća demokratska načela.
Složio sam se. Samo, kako mogu učvrstiti ta demokratska načela dok na Kosovu
eksplodiraju bombe?
»Upravo to ja tražim od vas. Tražim da ne ugrozite demokraciju u Rusiji«, rekao sam
Chiracu.
Černomirdin se s Miloševićem sastao ukupno pet puta, od toga četiri puta nasamo, oči u
oči. Nekoliko su puta razgovori trajali neprekidno devet sati. Černomirdin mi je pričao da bi u
najcrnjim trenucima pregovora znao otvoreno upitati Miloševića: »Mislite li da stvarno možete
pobijediti u ovome ratu?«
Milošević bi odgovorio niječno, ali bi dodao da ga neće niti izgubiti. Nitko već 400 godina
nije bio sposoban pobijediti Jugoslaviju. »Samo neka pokušaju«, rekao je. »Samo neka
promole nosove! Kopnene operacije sigurno će propasti.«
Milošević je imao svoje razloge za toliko uvjerenje da će NATO-va kopnena djelovanja
propasti. Vjerovao je da je jugoslavenska vojska spremna za borbu, te da su se Jugoslaveni
spremni ujediniti oko njega. Ponekad bi Milošević od Černomirdina tražio da načinom
pregovora što više ubrza početak kopnenih operacija.
Za samo mjesec dana Miloševićev se položaj izmijenio. Više nije priželjkivao
rasplamsavanje sukoba. Tražio je<la rat prestane. »Ali, ne mogu me poraziti!« ponovio je
Černomirdinu.
Rusija ne može ravnodušno promatrati kako ljudi ginu i kako civili pate. Černomirdin je
gurao Miloševića prema pregovorima, iako je ovaj imao potpuno neprihvatljive zahtjeve.
Zahtijevao je da NA-TO-ve postrojbe na Kosovu zamijene ruske, ukrajinske i indijske
postrojbe.
Nacrt sporazuma o ulasku Jugoslavije u rusko-bjelorusku zajednicu također je odigrao
svoju ulogu. Naša Duma živo je raspravljala o tom prijedlogu, iako je on bio potpuno
ispolitiziran, agresivan i nerealističan. Ipak, pristao sam da se tijekom pregovora, kako bi se
Miloševića malo skrenulo s puta, spomene i mogućnost ulaska Jugoslavije u savez.
Zapravo, Černomirdinov je glavni cilj bio prisiliti Miloševića na mirovne pregovore sa
Zapadom. Černomirdin je nemilosrdno pritiskao, dajući Miloševiću do znanja da ne očekuje
nikakvu vojnu podršku i da je iscrpio sve svoje političke kredite.
U međuvremenu se Černomirdin uspio sporazumjeti s Amerikancima da političke ovlasti za
rješavanje krize prebaci Ujedinjenim narodima. To je NATO izbacilo iz političkog dijela
pregovora. Milošević se nije mogao predati ni Rusiji, a ni NATO-u. Černomirdin je dvaput letio
u Sjedinjene Države gdje je dva sata razgovarao s Clin-tonom, i još četiri s potpredsjednikom
Alom Goreom. Osam točaka koje je Černomirdin razradio s Miloševićem završile su u rezoluciji
Ujedinjenih naroda, iako u promijenjenom obliku. Budući da je dobila oblik rezolucije Vijeća
sigurnosti UN-a, predaja nije više predstavljala poniženje.
Milošević je zamolio neko vrijeme da odluku uskladi s Vijećem (jugoslavenskom
skupštinom) i vojskom. Posljedično tome, sporazum je prihvaćen bez i jedne primjedbe.
Černomirdin je učinio sve stoje mogao. Rat je prestao. A sve se to dogodilo čak i unatoč
Miloševićevom potpuno neprincipijelnom ponašanju. U svojim odnosima s Rusijom kockao se
provalom javnog nezadovoljstva uzrokovanom mojom vanjskom politikom. Predvidio je rascjep
u ruskome društvu i ponadao se da će Rusiju gurnuti u politički i vojni sukob sa Zapadom. To
se nije dogodilo.
28. svibnja, tijekom Černomirdinovog posjeta Beogradu, jugoslavenska mu je strana
priopćila da su prihvatili temeljna načela kosovskog sporazuma koji je oblikovala Skupina
osmorice.
1. i 2. lipnja Černomirdin, Ahtisaari i Strobe Talbott sastali su se u Bonnu i složili da će na
Kosovu postojati dvostruki međunarodni nadzor: Rusija i NATO.
2. i 3. lipnja Černomirdin i Ahtisaari pregovarali su u Beogradu s Miloševićem.
Jugoslavenske vlasti prihvatile su plan mirovnog rješenja dogovoren u Bonnu. Černomirdinov i
Ahtisaarijev plan sastojao se od deset točaka. One najvažnije bili su NATO-vi zahtjevi prije
bombardiranja: povratak svih izbjeglica, razmještanje međunarodnih mirovnih snaga,
povlačenje srpske vojske i policijskih postrojbi, te rješenje statusa Kosova sukladno
sporazumu iz Rambouilleta.
U biti se Milošević morao vratiti na početak. Dobio je manje nego što su mu nudili u
Rambouilletu. Posluživši se ratom, postigao je samo jedno - po cijenu razaranja i potpune
međunarodne izolacije uklonio je sve svoje domaće protivnike i neprijatelje s političke scene.
Mislim da je on jedan od najciničnijih političara s kojima sam ikad imao posla.
Kosovski je sukob pokazao najgore političke tendencioznosti i dvostruka mjerila suvremene
Europe. Na primjer, tvrdilo se da su ljudska prava važnija od prava pojedine države. Kršenjem
prava države automatski teško kršite i prava njezinih državljana, među kojima i njihovo pravo
na zaštitu. U ratu je trpjelo tisuće jugoslavenskih građana. Možete li odvagnuti prava kosovskih
Srba i prava kosovskih Albanaca? Istina je da su Albanci podnosili težak teror Miloše-vićevog
režima i da su morali pobjeći. Sad se to isto događa i Srbima. Razlika je samo da je u prvom
slučaju teror provodila Jugoslavenska vojska, a sad to isto čini Oslobodilačka vojska Kosova.
I još samo jedno: u noći 4. lipnja morao sam odlučiti hoću li dopustiti da ruske padobranske
postrojbe skoče na prištinski aerodrom. Potpisao sam sve potrebne dokumente, a sporazum je
određivao istovremeno razmještanje postrojbi na dogovorene položaje. Je li to bilo potrebno?
52
Dugo sam se premišljao. Činilo mi se opasnim naše ljude poslati ranije. Nadalje, zašto
bismo pokazivali vojnu silovitost i mahali šakama kad su borbe završile? Ipak sam odlučio da
Rusija mora povući krunski potez, pa čak i ako on nema nikakvo vojno značenje. To nije bilo
pitanje određene diplomatske pobjede ili poraza; bilo je pitanje jesmo li pobijedili u onome
bitnome. Rusija si nije smjela
52 Ruske postrojbe došle su neočekivano i prije NATO-vih snaga, te zauzele prištinsku
zračnu luku koju je NATO planirao koristiti kao svoj operativni stožer.
dopustiti da pretrpi moralni poraz. Nije si dopustila rascjep. Nije dopustila daje uvuku u rat. I
ta posljednja gesta bila je znak naše moralne pobjede pred licem divovskog NATO-vog ratnog
stroja, pred cijelom Europom, pred svijetom. Dao sam naredbu za pokret.
***
17
***
Primakovljeva ostavka
Pojava koja je nekoć okupljala i stabilizirala, Primakov sad baca Jelj-cinu rukavicu
sklapajući taktičko savezništvo s nekim zastupnicima komunističke Dume. Zauzvrat, Jeljcin
postavlja novog šefa administracije, pametnog i uravnoteženog Aleksandra Vološina. Potom,
kako se ponovno zahuktava mehanizam predsjedničkog opoziva -ovaj je put podignuto pet
teških optužbi protiv predsjednika - Jeljcin kuje urotu za Primakovljevu smjenu. Kao i prije,
povlači agresivan i neočekivan potez kojim će u Dumi izazvati potpunu pometnju, i jezičac na
vagi vlasti vratiti na svoju stranu.
Negdje tijekom siječnja 1999. godine Zaklada za javno mnijenje provela je zanimljivo
sociološko istraživanje. Pojedince su ispitivali koji je, po njihovom mišljenju, ruski vođa tijekom
dvadesetog stoljeća najsnažnije utjecao na sudbinu države. Rezultati istraživanja potpuno su
obeshrabrivali - Brežnjev je bio prvi, Staljin drugi, a Lenjin treći.
Pokušao sam shvatiti logiku ispitanika. Nemoguće je da su se u samo nekoliko godina ljudi
svojim nazorima toliko vratili komunističkoj ideologiji. Razlog mora biti drugi. Sve ovo vrijeme,
a osobito 1998. godine, tijekom jesenske krize, javnost je čeznula za stabilnošću i aktivno
odbijala svaku promjenu. Nasuprot predsjedniku koji je pokušavao ubrzati reforme i oživjeti
političke procese, premijer kao da se usredotočio na stabilnost i spokoj. Premijer je u to vrijeme
vodećim narodnim stavom smatrao izjavu: »Ostavite nas na miru!«
Jesam li uistinu mogao ostati po strani? Jesam li trebao Pri-makovu omogućiti da polako ali
sigurno preuzme političku inicijativu i povede državu natrag, u socijalističku prošlost? Ne,
nikako. Nisam na to imao moralno, ni političko, ni humano pravo. Toliko smo se namučili da
državu i njezino stanovništvo izvučemo iz socijalizma, iz redova i nestašica, daleko od straha
pred Komunističkom partijom. Vratiti sve u prošlost bio bi zločin - to nije bilo dobro za Rusiju.
 Moj prvi neugodan razgovor s Primakovim zbio se u siječnju. Primakov je predložio da
Duma raspravi o planu političkog dogovora za sljedeću godinu, prije lipanjskih izbora. Što je
dogovor sadržavao? Ako predsjednik obeća da neće raspustiti Dumu ili vladu, Duma će
prekinuti postupak opoziva i prestati izražavati nepovjerenje vladi. Sama vlada neće imati
pravo otvoriti pitanje Duminog iskazivanja nepovjerenja. Ustavna procedura oslanja se samo
na manjak povjerenja u Dumi.
Tekst dogovora i njegove ključne točke bile su mi dobro poznate. Sve su se već nalazile u
onom čuvenom jesenskom sporazumu, do kojeg je došlo dok smo se borili za Černomirdinovo
imenovanje. Duma je odbila potvrditi Černomirdina te se jesenski dogovor raskinuo u rujnu.
Zašto ga je Primakov odlučio oživjeti bila mi je potpuna tajna. Naizgled je sve išlo glatko.
Tijekom jeseni postupak opoziva u Dumi i moja bolest otkrivali su potrebu da se politički
procesi malo uspore. Ipak, vlast nije aritmetika. Ona nije nalik dječjim lego kockama. Ona je živ
organizam koji se mijenja svakog tjedna, a ponekad i svakoga dana. Jesenas, kad smo
pokušavali imenovati Černomirdina, taj je »pakt o nenapadanju«, kako su ga nazivale novine,
nalikovao gotovo na uslugu; danas, krajem siječnja, isti taj sporazum činio bi se poput
bezuvjetne predsjedničke kapitulacije.
Primakov je također razgovarao i s Genadijem Seleznjovim, predsjedavajućim Dume, o
nacrtu zakona o predsjedničkim benefi-cijama nakon završetka predsjedničkog mandata. To je
davalo utisak kao da ja tražim nekakva jamstva. Moj je stav oduvijek bio: ako želite donijeti
zakon o predsjedničkim jamstvima, samo naprijed. Ali, zašto ograničenje ovlasti? U toj se
kombinaciji zakon činio ne samo štetnim, već također i izravnim podrivanjem predsjednika na
vlasti.
Primakov me s tim dokumentom posjetio u bolnici.
»Jevgenije Maksimoviču,« rekao sam, »kako možete raditi na nacrtu dokumenta koji
značajno smanjuje predsjedničke ovlasti i raspravljati o tome u Dumi i Savjetu Federacije, a da
o tome mene niste ni izvijestili, niti raspravljali sa mnom? Kako to trebam razumjeti?«
Primakovu je bilo neugodno. Sjedio je, držeći kožnu torbu za spise u krilu. Dobro pamtim te
torbe. Njih su nosili najviši sovjetski dužnosnici među kojima i članovi Centralnog komiteta, i u
njima držali najvažnije dokumente. Dužnosnici su smatrali da aktovke nisu njih dostojne, pa su
umjesto toga nosili ove kožne torbe za spise. Očito je Primakov želio otvoriti svoju i razgovarati
o tekstu političkog sporazuma, ali mu nisam dao priliku. Proveo je cijelu raspravu sjedeći s
torbom u krilu. Čak sam ga malo i žalio.
Počeo je opravdavati svoje poteze: »Borise Nikolajeviču, to sam činio samo u vašem
interesu i u interesu društva i države. Žao mije da to nisam uskladio s vama. Odmah ću povući
dokument.«
Taj je razgovor bio neugodan, ali neophodan. Na odlasku, Primakov je mojim pomoćnicima
dobacio primjedbu da ga vjerojatno nisam točno razumio.
To nisam mogao zanemariti, iako postoji mogućnost daje Primakov imao časne namjere.
Ipak, taj me događaj naveo na razmišljanje o tome kako je lako podrovati temelje ustavnosti, te
kako je lako vlast potajno pretvoriti iz predsjedničke u parlamentarnu.
I dalje sam Primakova smatrao »svojim« premijerom, sjećajući se i predobro cijene svih
naših nadljudskih napora koje smo uložili da ga natjeramo da prihvati imenovanje. Primakov
mi je na svim dužnostima bio beskrajno odan. Bio je uljudan, pažljiv i meni osobno blizak.
Među legijama mladih političara koji su na vlast došli nakon 1991., on i ja bili smo pravi
dinosaurusi koji su karijere započeli još u sovjetskom razdoblju. Na to bi me uvijek podsjećao,
nimalo nametljivo, već sa svojim osobitim razumijevanjem naše generacije. Nije tražio borbu.
Odalečio se od svih kremaljskih ratova i zakulisnih spletki. Prvo mu je sjedište bilo u
Jasenjevu, moskovskom predgrađu, gdje je smještena Međunarodna obavještajna služba, a
potom na trgu Smolenski, u Ministarstvu vanjskih poslova, gdje je radio samozatajno, najviše
se brinući za svoju reputaciju istinskog profesionalca. Znao je da iznimno poštujem tu
reputaciju. Prvenstveno sam ga zbog tih njegovih značajki, kao i zbog njegovog iskustva i
znanja, imenovao svojim premijerom.
Zašto se upuštam u tolike pojedinosti? Želim da čitatelj shvati dvostrani podtekst naših
odnosa. U trenutku kad sam imenovao Primakova, nije mi palo na pamet da bi u samo nekoliko
mjeseci između nas mogao izrasti neprobojan zid nerazumijevanja. Može čudno zvučati, ali je
»pomirljivi ujedinitelj« Primakov išao na živce srednjoj klasi, poslovnim ljudima, medijima,
političarima, čak i cijelim frakcijama u Dumi. Svjesno ili ne, Primakov je okupio oko sebe
protivnike tržišta i liberala, te je gazio slobodu medija. To je duboko zabrinulo novinare.
Sjećam se kako je Primakov osobito oštro napadao rusku televiziju. Okupio je sve
producente i novinare i gotovo sat vremena govorio o njihovom neprikladnom tonu izvješća, o
njihovim pogreškama, o tome što se može a što ne smije govoriti o vladi. Drugom prilikom,
tijekom jednog sastanka, neprekidno je pljuvao po novinarima. Konačno sam mu rekao:
»Jevgenije Maksimoviču, samo nemojte na njih obraćati pozornost. Nitko nas ne pokušava
zavaditi. Radit ćemo točno kako smo se dogovorili.«
»Sve do 2000.?« upitao je. »Da!«
Primakov je malo razmišljao. Zatim je rekao: »Borise Nikolaje-viču, pozovimo odmah
televizijske ekipe, pa ponovite svoje riječi pred njima tako da svi mogu čuti.«
Moja je ekipa ušla u ured, a ja sam rekao, naglašavajući svaku riječ: »Moj je stav da ovdje
radim do izbora 2000. godine. A premijer ovdje radi sve do izbora novog predsjednika.«
Neprekidno sam Primakovu pružao ruku dokazujući mu da smo vezani, da radimo na
ostvarenju istog cilja. Neprekidno sam to ponavljao, ali me Primakov nije slušao. Ne znam da li
nije mogao čuti ili jednostavno nije želio. Ponekad sam osjetio poriv da mu kažem: »Jevgenije
Maksimoviču, probudite se! Ovo je novo doba! Vani je jedna druga država!« Ipak, nisam ga
želio niti povrijediti niti uvrijediti. Možda sam pogriješio u tome.
Tijekom proljeća 1999. dogodila se još jedna slavna epizoda. Na sjednici vlade ministar
pravosuđa Pavel Krašeninjkov podnio je izvješće o tradicionalnoj amnestiji koja se trebala
izvršiti u svibnju. Po običaju, oslobodit će se svi zatvorenici koji nisu osuđeni za teške zločine.
To znači oko 94000 ljudi.
Primakov je odjednom prekinuo ministra pravosuđa. Kao humani čin, rekao je, to je dobro.
No amnestija je također potrebna da bi se oslobodili zatvori za one koji su počinili prekršaje na
području privrednog kriminala.
Siguran sam da se mnogi još uvijek sjećaju te primjedbe. Tog su proljeća ruski državljani
masovno počeli spremati kovčege. Postalo je sasvim jasno da je omiljeni premijer koji je
polagao pravo na ulogu narodnog vođe, postao taocem sovjetskih stereotipova, što me
ožalostilo. To nije bila Primakovljeva pogreška, već njegova osobna tragedija. Stjerao je i sebe
i sve nas u kut.
Kao što sam već rekao, u državi se događalo nešto što je zvonilo na uzbunu. Otvarale su se
nerazumljive kriminalističke istrage, hapšeni su nevini ljudi. Neki agenti službi sigurnosti nisu
skrivali da su informativne razgovore s poslovnim ljudima, kao i pretrese, koristili da se osvete
za protekle godine. Cijela ruska poslovna zajednica doslovno je pala u očaj pri pomisli na
vlastitu budućnost. Stanje je prijetilo izazivanjem pravog razdora u državi oko glavnog pitanja
ekonomskih reformi.
U međuvremenu je kriza na Kosovu samo ojačala protuzapad-njačke osjećaje u društvu.
Primakov je bio prilično sposoban ujediniti političare koji su sanjali o novoj izolacionističkoj
Rusiji i novom hladnom ratu. Ako ostane na vlasti, Primakov će polarizirati društvo, dijeleći ga
u dva otvoreno zaraćena tabora. Ako to dopustim,
 lagano propadanje prema starim sovjetskim metodama vlasti moglo bi Primakovljevu
konačnu smjenu pretvoriti u pravi građanski rat. Postalo je jasno daje nemoguće čekati do
jeseni, a kamoli 2000. godinu.
U ožujku sam ponovno promijenio šefa administracije. Imenovao sam Aleksandra Vološina,
a smijenio Nikolaja Bordjužu. Odlučio sam Vološina na to mjesto postaviti još prije mjesec
dana. On je već dugo radio u administraciji, a posljednjih šest mjeseci bio je na dužnosti
pomoćnika šefa administracije za ekonomska pitanja. Nisam ga poznavao previše dobro, ali
sam sve učestalije čitao njegova ekonomska izvješća. Posljednjih smo mjeseci razgovarali
gotovo svakodnevno.
Vološin je bio odgovoran za ekonomski dio predsjedničke poslanice Savjetu Federacije.
Tijekom tog složenog posla rađali bi se brojni upiti: od predsjednika piscima, kao i pisaca
predsjedniku. Kad bih se sastajao s Vološinom, raspravljali bismo koje dijelove poslanice valja
naglasiti i koje probleme treba obraditi podrobnije. Sviđalo mi se njegovo smireno, gotovo suho
izlaganje, a također i način kojim je zastupao svoje stavove i raspravljao o raznim pitanjima
hladno, bez suvišnih osjećaja.
Vološin je predstavnik naraštaja političara četrdesetih godina koji na vlast nisu došli zbog
nje same, a ni zbog stvaranja karijere. To im nije bilo potrebno. Bilo koji od njih (a Vološin
možda više od drugih) bio je spreman u svakom trenutku vratiti se svojem mirnom, privatnom
životu. Ti su ljudi zapravo u vladu ušli kako bi je osnažili i učinili djelotvornijom. Došli su kako
bi dokazali svima, pa i sebi, da Rusija može postati civilizirana i demokratska država.
Vanjštinom je Vološin bio tipičan knjiški akademik. Imao je nepomično lice naizgled
povučenog čovjeka i govorio je veoma tiho. Ali kad ste ga bolje upoznali, otkrili biste živog i
duhovitog Aleksandra Staljeviča.
Tijekom rada na tom govoru obično sam ustajao između 5 i 6 sati ujutro. Nakon šalice čaja
popeo bih se u ured na drugom katu, gdje su me čekali hitni spisi. S njima i tekst poslanice.
Čitao sam dok ne bih našao nešto što mi se nije sviđalo, a tada bih posebnim telefonom
nazvao Vološina. Nakon nekoliko sekundi javio bi se operater i rekao: »Vološin na telefonu.
Linija je otvorena«, stoje značilo da veza nije kodirana i zaštićena. Problem je bio stoje Vološin
živio u svojem stanu, u rezidencijalnom dijelu avenije Lenjinski. Naravno, tamo nije imao
posebnu vezu s Kremljem, tako da bismo razgovarali običnim, gradskim vezama. (Budući da
sam s Vološinom morao raspravljati o nekim povjerljivim pitanjima, s vremenom sam riješio i taj
problem. Specijalisti iz FAPSI-ja, državne telekomunikacijske agencije, u Vološinov su stan
postavili uređaj za kodiranje
komunikacija. Vološin nije bio presretan, jer mu je kutija zauzela polovicu dnevne sobe.)
Postupno, tijekom tih a i drugih razgovora, između Vološina i mene razvio se poseban
odnos. Kad sam shvatio daje došlo vrijeme za smjenu šefa administracije, jedini mije kandidat
bio Vološin. Naravno, prije nego što sam potpisao ukaz, pozvao sam Cubajisa i Ju-maševa,
svoja dva prethodna šefa administracije. Oni su dobro poznavali taj posao i znaju kakve
osobine mora imati kandidat za taj položaj. Zapitao sam ih što misle o Vološinu te su obojica
od srca podržali moj izbor.
Ali kad je Primakov saznao za tu odluku, jako se ozlovoljio, čak i uvrijedio. Naposljetku, ne
uspjevši se više suzdržavati, upitao je: »Borise Nikolajeviču, zašto ste smijenili Bordjužu?«
»Nije izdržao«, odvratio sam.
Ustvari, zamolio sam Vološina da osobno izvijesti Primakova o smjenjivanju Bordjuže i
svojem imenovanju za novog šefa administracije. Vološin je nazvao Primakova i rekao:
»Jevgenije Maksimo-viču, ovdje Vološin. Predsjednik me s današnjim danom imenovao novim
šefom administracije.«
Ta je promjena jako uznemirila Primakova. Od samog početka on i Vološin nisu se slagali.
 Rusija je zemlja raspoloženja i emocija. Takvi smo i tu se ništa ne može. U politici se te
emocije i stanja ponekad isprepletu na potpuno nemoguće načine. Pretpostavimo da na vlasti
u Rusiji sjedi čovjek koji uvijek izaziva najoštrije osude, a ponekad i izljeve gnjeva. Upravo će
taj vođa sam od sebe postati snažna politička os, okupljajući oko sebe najrazličitije snage.
Tako je bilo i s Primakovim. Tijekom šest mjeseci, koliko je bio premijer, Primakov je vjerojatno
osjetio taj poriv. Osjetio je svoje političke mogućnosti kao premijera koji se na izborima 2000.
može kandidirati na čelu novog socijalnog pokreta.
Te njegove težnje nisu mi nimalo odgovarale. Usprkos svom svojem poštenju, uljudnosti i
odanosti predsjedniku, Primakov nije prikladan kandidat za predsjednički položaj. Po mojim je
razmišljanjima Rusiji trebala osoba potpuno drugačijeg načina razmišljanja, iz novog
naraštaja, novog mentaliteta. Primakov je na svojoj političkoj paleti imao previše crvenila.
Samo oni koji su ljubomorno pokušali čuvati Primakova, podižući oko njega političke
utvrde, krivi su za njegovu naglu ostavku. Još je 19. ožujka Zjuganov pozivao na obranu vlasti
uz pomoć štraj-kačkih odbora i masovnih prosvjeda. (Zapravo se Primakov počeo neprekidno
savjetovati s vodstvom Komunističke partije. Nisam se miješao, bilo mi je draže uopće ne
ispitivati Primakova.) Komunisti su planirali drugi krug političkog rata u svibnju - odlučno
glasovanje
u Dumi o pitanju opoziva. Odbor za opoziv radio je prekovremeno više od godinu dana.
Nabrojali su pet optužbi: za »genocid ruskog naroda«, kao što sam već spomenuo; za raspad
vojske; za 1993.53; za Bjelovješke sporazume i stvaranje ZND-a; te za rat u Čečeniji.
Komunisti su glasovanje odredili za svibanj. Možda su mislili da se predsjednik, suočen s
postupkom opoziva, i kojemu vlast visi na niti, neće usuditi natjerati premijera da dade ostavku.
Možda su željeli započeti otvoreni sukob između predsjednika i vlade, izazvati nov napad na
mene u Savjetu Federacije ili probuditi javne nemire. Ovako ili onako, upravo je opoziv u Dumi
čimbenik koji je ubrzao Primakovljevu smjenu. Sad je pitanje postalo nevjerojatno
jednostavno: hoću li otpustiti Primakova prije ili poslije glasovanja?
Velik broj članova administracije protivili su se Primakovljevoj smjeni prije glasovanja.
Tvrdili su da, ako do toga dođe, opoziv neće biti moguće izbjeći. Predsjednik će ušetati ravno u
opoziv, jer će ljevičari u Dumi pod svaku cijenu tražiti naknadu za politički poraz.
Nisam se složio. Oštar, neočekivan i agresivan potez protivnika uvijek izbacuje iz ravnoteže
i razoružava ga, osobito ako je taj potez nepredvidljiv i prividno potpuno alogičan. U to sam se
bezbroj puta uvjerio tijekom svoje predsjedničke karijere. Samo čekati i vidjeti što će se
dogoditi bilo bi pogibeljno. Ako dođe do glasovanja u Dumi, i ako započne postupak moje
smjene, bilo bi mi daleko teže iz tog položaja smijeniti Primakova. To su znali zastupnici Dume
jednako dobro kao i ja. Samo nekoliko dana nakon izjašnjavanja, 17. ožujka, sazvana je
sjednica Savjeta Federacije na kojoj se trebala donijeti posebna rezolucija podrške vladi.
Prema mojim proračunima, velika većina senatora bila je pripravna podržati Primakova, njih
120-130 od ukupno 180. Spoj izjašnjavanja o opozivu i podrška Savjeta Federacije uvelike bi
ojačali Primakovljev položaj. I, konačno, činjenica daje Primakov toliko važna pojava na
političkoj sceni ostavila bi dubok psihološki dojam na zastupnike, na koje se istovremeno
neizravno utjecalo raznim kontaktima i dogovorima.
Bez obzira na to koliko mije Primakov bio drag, nisam imao pravo budućnost zemlje
stavljati na kocku. Do sredine travnja već sam odlučio smijeniti ga. Prvi korak u tom pravcu bilo
je imenovanje Ministra unutarnjih poslova Sergeja Stjepašina vicepremijerom. Po Ustavu,
jedino se osobu koja već obnaša položaj vicepremijera može imenovati vršiteljem dužnosti
predsjednika vlade. Za to mi nije odgovarao nijedan Primakovljev zamjenik. No Primakov je
bio u dobrim odnosima sa Stjepašinom. Stjepašin je bio jedina osoba u vladi kojoj
53 Ova se optužba odnosi na parlamentarnu pobunu u Bijeloj kući koja je po Jeljcinovoj
naredbi ugušena silom.
se Primakov obraćao sa ti. Nije ga smatrao opasnim te je pristao na imenovanje. Od tog
trenutka počela je rasprava u tisku o pitanju koga predsjednik vidi kao Primakovljeva
nasljednika - ekonomskog planera Aksjonjenka ili jednog od glavnih ministara, Stjepašina.
Očekivanje se moglo opipati. Svi su čekali da se zastor podigne do kraja. Na sjednici
odbora za proslavu trećeg tisućljeća u Kremlju, odlučio sam se poigrati tom atmosferom i još
više podgrijati očekivanja. Usred govora, zastao sam i Stjepašina zamolio da mi sjedne
zdesna. To premještanje Stjepašina bliže meni odvijalo se pred televizijskim gledateljstvom.
Vjerojatno mnogi nisu shvatili, ali je u tom trenutku gesta bila važna.
No tad me počeo mučiti sve snažniji osjećaj nesigurnosti. Bio sam zlovoljan što odluku ne
smijem objaviti sve do posljednjeg trenutka, a oko mene nije bio doslovno nitko s kim bih
mogao raspraviti o tome. Odluku sam morao objaviti naglo i ona je morala biti potpuno
ispravna. Već sam odabrao - novi premijer postat će Vladimir Putin, ravnatelj Federalne službe
sigurnosti. Samo, Putina još nisam mogao posjesti u premijersku fotelju. Bilo je još prerano.
12. svibnja, a bio je divan sunčan dan, spremao sam se za odlazak na posao u Kremlj. Kao
i obično, doručkovao sam s obitelji. Pomislio sam: »Danas će moja supruga uključiti televizor i
saznati za Primakovljevu ostavku, a ona ga toliko poštuje.« Stojeći na pragu i gledajući je
ravno u oči, iznenadio sam se kad sam začuo samoga sebe: »Ne brini, nemoj se živcirati. Sve
će biti u redu.«
Moj rastanak s Primakovim bio je iznimno kratak. Izvijestio sam ga o smjeni i zahvalio mu
na njegovom radu. Primakov je oklijevao. »Prihvaćam vašu odluku«, rekao je. »Po Ustavu
imate na to pravo. Ipak, smatram je pogreškom.«
Ponovno sam pogledao Jevgenija Maksimoviča. Bilo je to loše, loše i još gore. Primakov je
u trenutku ostavke bio najdostojanstve-niji i najhrabriji od svih koje sam vidio. U političkom je
smislu bio iznimno snažan premijer. Bio je velika i važna pojava. Vrijeme je prošlo, ali se moje
mišljenje o Primakovu nije promijenilo. Unatoč raznim teškoćama u našim odnosima i dalje o
njemu mislim sve najbolje. Sretan sam što sad obojica možemo prestati obraćati pozornost na
to s koje strane političkih barikada tko stoji. Obojica se možemo radovati novom predsjedniku
Putinu, te promatrati i brinuti se dok on poduzima svoje prve korake. Ako poželimo, možemo
zajedno i pecati.
Ipak, sve je to 12. svibnja bilo teško zamisliti. Tog je dana Primakov prošao kroz vrata, teška
koraka, oborenih očiju. A ja sam u ured pozvao Stjepašina.
***
18
***
Premijerski poker
Rusija treba premijera od akcije i čelične volje koji može voditi zemlju pod velikim pritiskom.
No komunistička će Duma učiniti sve da stane na put Jeljcinovom kandidatu. Jeljcin stvara
lukav plan kako bi nadmudrio Dumu, iznenadio zastupnike i postavio svog novog premijera.
Brojanje glasova pratilo me tijekom cijele moje političke karijere. Živo se sjećam kako se
brojalo glave u krcatoj dvorani Kongresne palače. Jedan profesor matematike hodao je duž
redova s papirom i olovkom. To je bilo kad sam bio izabran za člana Vrhovnog sovjeta u
Gorbačovljev Prvi kongres narodnih zastupnika 1989. godine. Politbiro doista nije želio da
dobijem položaj. Novom ruskom Vrhovnom sovjetu predsjedao je Ruslan Kazbulatov. Strasti
su se uzburkale. U proljeće 1993. moji su protivnici pokušali proglasiti nedostatak povjerenja i
poslati me u mirovinu. Sjećam se sve te vike u dvorani i histeričnih povika zastupnika, sa
sloganima o »bacanju naroda na prosjački štap« i »bezočnoj krađi Rusije«. Bilo je više toga
već tolike mnoge godine.
 I sada, na kraju moje političke karijere, došao je postupak opoziva. Koliko su dugo
komunisti pokušavali to učiniti? Gotovo osam godina. Ili šest? Ne znam gdje da počnem brojati.
Prisjećam se pokušaja da me se makne i smijeni mnogo prije 1991. Čudno je to. I oni znaju i ja
znam da to više ni o čemu ne odlučuje. To je spektakl.
Ali u Rusiji svi misle u simbolima. Za komuniste postupak opoziva je simbol dugo
očekivanog kraja Jeljcinove ere. To znači nasilni kraj, prerani kraj, iako samo i za mjesec dana
razlike. Oni su spremni vrlo, vrlo teško raditi za dobrobit simbola, za dobrobit političke
predstave.
Postupak opoziva je zakonska procedura. Zapravo, to je sud. Ljudi koji su mi sudili nikada
nisu donosili veće političke odluke i nisu upoznati s mehanizmom njihovog donošenja.
Svejedno, sudbina ruskog predsjednika je bila u njihovim rukama. Iako glasovanje nije bilo
tajno, bila je to bezlična odluka jer su se stotine zastupnika
skrivale iza leđa drugih. Iza brojeva koji su se smjenjivali na plavom ekranu brojača
glasova nije bilo ni živih lica, ni očiju, ni glasova. Mehanizam političke spletke, konstantan
gotovo kao i sam život, bio je u stanju pobijediti nesigurne i kolebljive ljude.
Podnosio sam teret odgovornosti za sve i svakoga toliko mnogo godina da ovo glasovanje
nije moglo i nije trebalo promijeniti krajnji uspjeh cijele moje karijere. Borba sa skupštinom i
zastupnicima je bila moj teret - ne, ne samo moj, nego cijele zemlje. Tako rezultati
parlamentarnih izbora 1999. nisu bili manje važni nego oni za izbor predsjednika. Skupština
mora zastupati stvaran interes naroda. Svi su shvatili da komunisti nisu pravi upravljači zemlje.
Nisu imali stvarnu potporu u društvu, nisu imali političku volju i nisu imali intelektualnu moć.
Svejedno, oni su još uspijevali okupiti dio stanovništva koji nije mogao pronaći svoj izlaz u novi
život i koji je bio u depresivnom i nesređenom stanju. Zahvaljujući ovom stapanju ne-gativnosti
- okupljanju slabih, bespomoćnih ljudi nesigurnih u sebe i svoje živote - komunisti su 1999.
osvojili čvrstu većinu u skupštini. Drugi, zdravi i više ili manje aktivni dio društva bio je razbijen
i potučen. Nije mogao pronaći svoje vođe.
Čubajis, Njemcov, Kirijenko i Irina Kakamada nikada nisu postali pravi vođe. Oni su
tehničari, upravitelji, specijalisti. Mlada generacija političara nema nacionalnu figuru koja bi
bila sposobna uskladiti sve segmente društva. Vjerojatno će jedan od njih postati simbolom
nove generacije, vođa studenata, mladih, kompjutorskih mago-va, građana dvadeset prvog
stoljeća. Ali još je mnogo rada potrebno prije nego se to bude moglo dogoditi, i njihov pokret se
tek treba razviti. Bez sumnje, oni će biti politički križari.
Javlinski mi se dugo činio kao ispravna, snažna ličnost i mislio sam da je stigao čas kad bi
mogao oko sebe okupiti moćan demokratski pokret. Umjesto toga, Javlinski je sve više
postajao sektaš. Za krugove disidenata i alternativnih mislilaca koji su djelovali pod starom
zastavom sovjetske ere, sve što je dolazilo od vlade bilo je zlo. Svi kompromisi bili su zlokobni.
Sve dogovore morali su sklopiti pod svojim vlastitim uvjetima. Sve ostalo trebalo je osuditi.
Uvijek su glasovali »ne«. Takav pristup nije bio moguć u tekućoj politici.
Stajalište Javlinskoga i njegove frakcije u Dumi bilo je da je predmet Čečenije u glasovanju
o opozivu neobvezujući za članove njegove stranke. To jest, Javlinski bi glasovao protiv mene,
ali bi članovi njegove frakcije bili slobodni glasovati kako žele. Nisam vidio svrhu ovog
političkog »miš-maša«. Jesu li pokušavali pojačati pritisak? Ili je to bila samo predstava?
Mislim da se Javlinski zapetljao u vlastitu strategiju. Vodeći buntovno demokratsko biračko
tijelo (kao što znam iz vlastitog iskustva
s demokratima iz kasnih 1980-ih) znači biti u središtu nevjerojatno jakog energetskog polja i
imati prednost u smislu inicijative i ideja. To je upravo bilo ono gdje se Javlinski izgubio. Mladi
ljudi i inteligencija željeli su od Javlinskog pozitivni program. On ga nije imao. »Lekcija o
demokraciji«, kojom Javlinski sada želi svakoga podučiti, mogla bi biti preskupa za one koji
žele živjeti u normalnoj, demokratskoj Rusiji.
Tko su zapravo bili ti parlamentarci koji su prikupili toliko mnogo optužbi protiv mene, od
»genocida ruskog naroda« do čečenske tragedije? Zapravo, među njima nije bilo pravih vođa
osim Zjuga-nova, Javlinskog i Žirinovskog, koji su teško radili za svoja biračka tijela. Moglo bi
se reći da su ta trojica bili posebna vrsta vođa. Što je s ostalima? Priličan broj ljudi našao se u
ruskom parlamentu oko 1995. sasvim slučajno. Naš je politički vidokrug još uvijek vrlo uzak:
nemamo pravih stranaka, nema stalnih demokratskih tradicija i nema pravila vođenja političkih
sukoba. To je razlog što je tako malo profesionalaca u skupštini i velik broj primitivnih lobista.
No vjerujem da se to sve može popraviti. Trenutno imamo prilično nesigurne stranke i
nesigurne ideologije, ali jednog dana ćemo imati pravi djelatni parlament. U međuvremenu,
moramo se snaći s onim što imamo.
Nisam vjerovao da će zastupnici glasovati za postupak opoziva. Njihovo brbljanje o
principima po tisućiti put priskrbilo im je besplatnu reklamu na vijestima, ali sam znao da se ne
mogu suprotstaviti mojoj političkoj odluci. Genadij Seleznjov, govornik Dume, dao je izjavu
nakon Primakovljeve ostavke: »Sada je postupak opoziva zaista neizbježan.« No ja sam već
tada bio uvjeren u suprotno. Znao sam da nakon Primakovljeve ostavke neće biti negativnog
glasovanja. Svojom nesmiljenom odlučnošću razoružao sam one zastupnike koji su još uvijek
bili nesigurni.
Za najžešće bitke, izašao sam u vrt udahnuti zraka. Pogledao sam u svibanjsko nebo. Znao
sam da ni ovaj put neće imati dovoljno glasova.
Pozornost javnosti trenutno se okrenula postupku opoziva koji je zasjenio vijest o
Primakovljevoj ostavci. Rusi su kategorički odbili nove političke preokrete. Nisu željeli ništa što
bi unijelo previše razdora. Moja se računica pokazala točnom. Sada je sve ovisilo o
svibanjskom glasovanju. Sam Primakov bio je tih i čekao je. Morao sam mu odati priznanje.
Kao iskusan i mudar političar, nije se želio miješati u opasnu igru. On je imao sasvim drugačije
planove. Napeta situacija oko postupka opoziva mogla ga je lako povući, čak i uza sav njegov
oprez i suzdržavanje. Ljudi su ga pokušavali iskoristiti i uvući ga u političku borbu.
Mnogo je ovisilo o osobi koja će biti proglašena premijerom nakon glasovanja o opozivu.
Time će odmah početi predsjednička utrka za 2000. Imao sam nekoliko opcija i morao sam ih
vrlo pažljivo izvagati.
Postojala su samo tri ozbiljna kandidata. Morao sam odbiti potencijalnog četvrtog, ministra
vanjskih poslova Igora Ivanova, zbog njegovog čeličnog saveza s Primakovim. Moja je
administracija dugo i pomno pratila Ivanova znajući daje tako dugo radio s premijerom. Održali
smo veći broj preliminarnih razgovora. »Ući ću u predsjedničke i parlamentarne izbore samo u
tandemu s Primakovim,« rekao je Ivanov. »Neka Primakov služi kao vođa provladine stranke u
izborima za Dumu. To bi mi uvelike olakšalo rad na mjestu premijera.«
Ivanov je pokazivao normalnu, profesionalnu solidarnost diplomata. Ali je politička bitka tog
ljeta obećavala biti tako vruća da će otopiti svu solidarnost. Maknuli smo Ivanova s liste
mogućih premijera. Šteta. Bilo bi dobro imati tako mladu i snažnu osobu u pričuvi.
Tko je onda ostao na mojoj listi? Jedan kandidat je bio Nikolaj Aksjonjenko, ministar
transporta, koji je bio dobar pričuvni igrač. Činio se odgovarajući prema svim kriterijima.
Odlučan, čvrst i šarmantan, znao je razgovarati s ljudima, imao je dugu karijeru, probijajući se
od samog dna ljestvice. Bio je dobar menadžer. Naravno, Duma ga ne bi odobrila. Pozdravili bi
ga bajunetama i loše ga tretirali od početka. Zapravo, on bi mogao biti savršena pozadina.
Mogao bih ga iskoristiti tako da razdražim Dumu i unesem nered medu delegate. Spremio bih
ih za sukob i onda im bacio sasvim drugog kandidata.54
Ali tko bi to mogao biti - Stjepašin ili Putin? Putin ili Stjepašin? Ministar unutrašnjih poslova
Stjepašin ili direktor Federalne službe sigurnosti - Putin? Obojica su počeli svoje karijere u
Petrogradu; obojica su radili sa Sobčakom. Obojica su bili intelektualno moćni ministri. Bili su
iz nove generacije - mladi, puni energije i pametni. Ali kakve li razlike u temperamentu!
Stjepašin je bio tih i volio malo pozirati. Volio je teatralne geste. Nisam bio siguran bi li mogao
izdržati do kraja i pokazati onu nevjerojatnu volju i odlučnost potrebnu u nesmiljenoj političkoj
borbi. A nisam mogao zamisliti predsjednika Rusije bez tih snažnih karakternih značajki.
Putin je naprotiv, imao snage i odlučnosti. Znao sam to. Ali mi je intuicija govorila da bi bilo
preuranjeno dovesti Putina u politički ring u tom trenutku. On je trebao doći kasnije. Kada nema
dovoljno vremena da se zauzme politički ring, može biti loše. Kada ima
54 Kao stoje Jeljcin prije objasnio, Duma mora potvrditi predsjednikova kandidata za
premijera. Ako odbije predsjednikova kandidata tri puta, predsjednik ima pravo raspustiti
parlament i raspisati nove izbore. - op. prev.
previše vremena, može biti čak i gore. Nisam htio da se javnost navikne na Putina u tim
lijenim ljetnim mjesecima. Ne smijemo dopustiti da nestane misterije oko njega; faktor
iznenađenja morao je ostati netaknut.
Bila je to vrlo teška situacija. Bilo je prerano uključiti Putina. Netko drugi morao je popuniti
prazninu. Trebao mi je netko tko će služiti kao mamac.
Nije bilo alternative: ova je uloga trebala biti povjerena zgodnom, primjerenom Sergeju
Vadimoviču Stjepašinu. Naravno, pokušat ću mu objasniti da je pitanje budućnosti,
predsjedničkih izbora, još otvoreno. I on će također imati priliku da se pokaže.
Praktički nitko nije znao za ovu opciju, uključujući i samog Putina. To je bila snaga ovog
plana; imao je moć neočekivanog poteza. Kao što sam spomenuo, ovakvi politički potezi uvijek
su mi pomagali dobiti cijelu rundu, čak i kad se činila beznadnom. Nakon glasovanja o
opozivu, reakcija Dume i Zastupničkog doma na Putinovo ime nije se mogla predvidjeti. Nisu
ga dobro poznavali. Nisu znali koji je tip osobe.
Međutim, glavna je opasnost ležala drugdje. Putin i Primakov bili su dva bivša obavještajca,
dva predstavnika sigurnosnih službi, i javnost ih je vidjela u istom okviru. Činilo se da isključuju
jedan drugoga. Putin je iritirao Primakova, a Primakovljeva reakcija mogla je biti oštra. Bilo je
moguće da potpuno odbaci Putina ili čak protiv njega pokrene protunapad. Nakon kaosa
ostavke i glasovanja o postupku opoziva, trebali smo stabilnost. Trebao sam stvoriti predah.
Samo je Stjepašin mogao biti predah. Primakov je bio blagonaklon prema Stjepašinu.
(Kasnije tog ljeta, kada je Primakov ozbiljno počeo razmatrati kandidaturu za predsjednika, čak
je razmišljao o traženju promjene Ustava i ponovnom ustanovljenju položaja potpredsjednika
ne bi li se na izborima kandidirao sa Stjepašinom.) Kako bilo da bilo, ovaj taktički potez
imenovanja privremenog premijera bio je opasan. U tih nekoliko mjeseci za vrijeme kojih bi bio
premijer, Stjepašin bi, i naravno mnogi drugi ljudi, pretpostavio da je on vladin glavni kandidat
za predsjedničke izbore 2000. Jesam li suvišno komplicirao situaciju? Jesam li postavljao
tempiranu bombu? Je li bilo vrijedno čekati Putina?
Gledajući unatrag na te svibanjske događaje gotovo godinu dana kasnije, moram priznati
da sam tada bio prilično zabrinut. Kriza vlade trajala je već gotovo godinu i pol. To je bilo zaista
predugo. Slična stvar dogodila se i u drugim dijelovim svijeta. Razvijene zemlje, kao što su
Italija, Japan i Francuska, prošle su kroz to. Čak i u Italiji 1970-ih, gdje se premijer mijenjao
nekoliko puta godišnje, ekonomska je situacija bila daleko stabilnija.
U Rusiji je svaki novi premijer izazivao specifičan problem. Na primjer, u kolovozu 1998.
mogao sam ostaviti na vlasti mlade reformatorske snage samo objavljujući krizno stanje. Ništa
manje ne bi pomoglo. Menadžerska, tehnokratska Kirijenkova vlada nije imala političku
potporu - nije imala kredibiliteta ni utjecaja na javnost. Nije mogla naći dogovor s Dumom, sa
sindikatima koji su prijetili željezničkim ratom, ni s poslovnom elitom. U isto vrijeme, da bi
održao našu tvrdu liniju, trebao je potpunu potporu javnosti. Ili barem njezinu spremnu
poslušnost. No ja jednostavno nisam mogao objaviti krizno stanje. Nije bilo ni vrijeme za krizno
stanje. Rusija nije Čile ili Argentina.
Primakov je, naprotiv, imao goleme političke rezerve. No njegovo je vladanje prijetilo da
zaustavi reforme, uništi ekonomske slobode u začetku i pregazi demokratsku slobodu koju smo
uspjeli ustanoviti i sačuvati u ovih nekoliko prošlih godina, da ne spominjem slobodu govora i
očuvanje sustava normalne političke konkurencije.
Iako je produžena kriza vlade visjela nada mnom kao Damoklov mač, odlučio sam je u
svibnju 1999. produžiti za još nekoliko mjeseci. Predložio sam Dumi Stjepašina za kandidata
znajući da ću mu gotovo sigurno uskoro reći zbogom. Početi treću rundu političkog
zaoštravanja (nakon Primakovljeve ostavke i glasovanja o opozivu) bilo je prerizično. Stjepašin
je bio stopostotno prihvatljiv Dumi, uvelike zahvaljujući svojoj lojalnosti Primakovu.
Da, čak i kada sam predlagao Stjepašinovu kandidaturu, znao sam da ću ga uskoro
maknuti. I to znanje me strašno pritiskalo. Konačno, ljudi gledaju događaje danas, sad.
Reagiraju srećom i uzbuđenjem ili ljutnjom i očajem. Znao sam da će se situacija promijeniti u
roku dva ili tri mjeseca i znao sam kako će se promijeniti. Ali u tom znanju nije bilo radosti.
Umjesto toga osjećao sam težinu. Ponovno sam preuzimao odgovornost za sudbinu drugih.
Morat ću odgovarati za nepredvidljive posljedice svojih čina. Usred razgovora ili običnog
sastanka osjetio bih odjednom crnu sjenu kako prelazi prostorijom. Predodređenost mojeg
postupka neprestano se osjećala. No morao sam podnijeti ovaj pritisak i ne dopustiti svojim
mislima da izađu na vidjelo.
Putin je trebao doći na scenu postupno. Kada naši politički protivnici konačno pokažu što
imaju i kada izborna kampanja bude na vrhuncu, tada će Putinova odlučna narav i
nesmiljenost biti vrlo korisne. No čak ni Putina nisam mogao obavijestiti o svojem planu.
Trebao sam sačuvati ključni element iznenađenja. Osim toga, Putin je bio glava Vijeća
sigurnosti i Federalne službe sigurnosti, i nije se moglo tražiti od njega da čuva takvu tajnu.
Nije da sam ga žalio. Konačno, nisam mu nudio samo promaknuće. Htio sam mu predati
krunu Monomaha.55 Htio sam mu dati najvažniju, najdražu mi stvar: svoje političko
naslijeđe. I htio sam pobjedom na izborima -vrsta javne politike koju nije volio - osigurati
demokratsku slobodu zemlje i održati normalnu tržišnu ekonomiju. Nositi taj teret do 2000. bilo
je vrlo, vrlo teško, čak i za nekog tako snažnog kao što sam ja.
Tako je bilo odlučeno. Nominirao sam Stjepašina, iako sam prvo najavio Aksjonjenka, tek
toliko da uzdrmam stvari. Sviđao mi se način kako sam pokrenuo spletku oko Aksjonjenka.
Delegati Dume su ga očekivali i ugrijali se za bitku. Baš u pravom trenutku promijenio sam
kandidate.
Pozvao sam Aleksandra Vološina, šefa administracije, i zatražio da napiše ukaz. Zatim sam
zatražio da mi nazovu Genadija Selez-njova, predsjednika Dume. Nakon mnogo nakašljavanja
i zamuckivanja rekao sam: »Aksjonjenko je.« Spustio sam slušalicu i pomislio: »Oh, kako li će
biti iznenađeni kad pročitaju da je Stjepašin. Ali to je u redu; to je dobro za njih.«
Stepašinova kandidatura prošla je lako u prvom krugu, bez problema. Novine su pisale
kako je Kremlj izveo pametan trik. Svi su očekivali Aksjonjenka, koji im se nije sviđao, i s
olakšanjem glasovali za Stjepašina, koji im se sviđao. Nisu imali pojma koliko još trikova imam
u rukavu.
55 Krzno i dragim kamenjem ukrašena kruna Velikog princa Vladimira Monomaha simbol je
ruskog vođe i čuva se izložena u kremaljskom muzeju.
*** i y *** Gradonačelnik napada
Čim je sišao s položaja, Primakov se udružio s moćnim i popularnim gradonačelnikom
Moskve Jurijem Lužkovom kako bi oformili novu političku stranku - Domovinsku stranku.
Lužkov započinje brutalan napad na predsjednika. U međuvremenu, klevetnička kampanja
protiv Jeljcina i »Obitelji« emitirana je na noćnim vijestima. Kako popularnost Domovinske
stranke raste, Jeljcin smišlja metodu obračuna s ovom novom političkom opozicijom koja prvi
puta ne dolazi iz komunističkog bloka.
Rano ljeto u Moskvi obično je mrtvo. Ulice se isprazne pa čak i glasovi najavljivača vijesti
postaju umorni i dosadni. Duma je u mirovanju. Mnogi ljudi odvode djecu izvan grada i žive
uglavnom na svojim dačama, uživajući u rijetkim sunčanim danima. Ruska se elita također
povlači na đače i u mir vrtova, pokušavajući, što je prije moguće, pobjeći iz zagušljivog glavnog
grada. To je samo raspoloženje, ali raspoloženje može puno toga odrediti u jednom društvu.
Rano ljeto 1999. nije bilo iznimka. Bilo je jasno da je ljudima dosta politike. Kriza koja se
vukla od rujna bila je zaista naporna za sve slojeve društva. Nisu više imali snage protestirati
zbog Prima-kova ili marširati u komunističkim redovima, pa čak ni raspravljati o novom
premijeru.
Ustvari, svima se sviđao novi premijer. Naravno, Stjepašin je imao svoje nesuglasice s
vladom, ali javnost uglavnom nisu interesirala ta rječkanja. A i Stjepašin se prilično često
pokazivao pred TV kamerama. Mnogo je putovao i susretao se s guvernerima. Sa žustrim
zadovoljstvom predsjedao je sjednicama vlade i jako se dojmio zapadnih čelnika. Ali
najvažnije, svojim lagano naivnim optimizmom stvorio je upravo onakvu atmosferu za kakvom
su svi žudjeli. Dao je javnosti mali predah.
Unatoč ljetnoj uljuljkanosti, glavni politički protagonisti jedva da su odlazili i na kratak
odmor. I doista, novi pokret počinjao se dizati oko Jevgenija Primakova. Nakon Primakovljeva
odlaska - čiji razlozi ustvari nisu bili očiti širokim slojevima javnosti i, razumljivo,
nisu ni mogli biti sasvim objašnjeni - postotak potpore Primakovu narastao je od 20 posto u
svibnju na 30 u srpnju. Analitičari su počeli govoriti da bi se bivši premijer definitivno mogao
pojaviti na izborima za Dumu na čelu novog pokreta. I tada, ako dobije izbore, Pri-makov bi se
mogao kandidirati za predsjednika.
Pokret koji je okupio Primakov rapidno je rastao. Njegov službeni i neslužbeni vođa bio je
moskovski gradonačelnik Jurij Mihailovič Lužkov. Stranku su nazvali Domovinskom strankom i
Lužkov je na nju potrošio velik dio svojih kredita. Putovao je zemljom, osobno se sastajući s
regionalnim vođama. Zabrinuti zbog nedostatka snažnog premijera i budućeg centra moći koji
bi popunio prazninu nastalu nakon Primakovljeve ostavke, guverneri su brzo stali pod zastavu
moskovskog gradonačelnika. Jedna regija, pa druga, treća, deseta, dvadeseta, s entuzijazmom
su pozdravljale novi Domovinski pokret. Njihov ideološki i politički »glasnogovornik« bio je
»Treći kanal« nova TV mreža koju je također osnovao Lužkov.
Ideologija Domovinske stranke bio je centrizam. Njegovi sljedbenici bili su centristi. Pa što
je bilo tako loše u tome? Usporedivši ih s razbijenim demokratskim snagama koje su ponovno i
ponovno gubile parlamentarne izbore od komunista, njima se moglo samo izraziti
dobrodošlicu, i stranci i ideologiji. Točno?
Krivo. Razumijem da je savršeno u redu, čak i važno, kritizirati političke protivnike, naročito
tijekom kampanje. Napadanje svog protivnika gotovo je obavezna politička praksa u bilo kojem
civiliziranom društvu. Ali kad političari ne kritiziraju osobu, nego namjerno stvaraju narodnog
neprijatelja, oni ne slijede uobičajene procedure kampanje. Umjesto toga, oni prakticiraju
sovjetsku propagandu. I upravo su se tim metodama napadanja političkih rivala u sovjetskom
stilu služili progradonačelnikovi mediji.
»Jeljcinov režim je prodao domovinu stranom kapitalu,« trubili bi Lužkovi mediji. »Njega
treba kriviti za bilione dolara koji godišnje nestaju iz zemlje. On je stvorio sistem korupcije. Kriv
je za »genocid ruskog naroda«. Njega treba kriviti za pad nataliteta, za katastrofalno stanje
znanosti i obrazovanja, zdravstva i kulture. Oko predsjednika se stvorilo nešto nalik na
mafijašku obitelj, pravi gangsterski klan.«
 Svaki dan su politički TV programi na Kanalu 3 usađivali ovu vrstu ideja u narod.
Upotrebljavali su dnevnu dozu klišeja na vijestima i u posebnim TV praćenjima
»senzacionalnih« otkrića - ovdje je bila ukradena tvornica, ondje je netko cijelu uljnu industriju
strpao u džep. Tema broj jedan, naravno, bila je bliska veza između Kremlja i Borisa
Berezovskog, tog političkog »čudovišta« moderne Rusije, koji je očito svime manipulirao iza
mojih leđa. Prirodno,
također su me optužili za poticanje financijske krize (gotovo svjetske krize) i za nedavnu
propast »poštenog« tužitelja Skuratova.
Pokušao sam shvatiti jesu li oni koji su sve ovo započeli doista mislili da će ovaj okrutan
način komadanja protivnika donijeti Luž-kovu uspjeh na izborima i osvojiti povjerenje javnosti. I
što se dogodilo s mojim odnosima s Jurijem Lužkovom? Konačno, mi smo nekoć bili prijatelji.
Voma sam poštovao (i još ga uvijek poštujem) njegovu neumornu energiju i njegove napore da
obnovi grad Moskvu. Gradonačelnik je uvijek podržavao političke reforme i poduzetništvo jer je
to bila politika koja mu je omogućila da Moskvu pretvori u suvremeni, napredni grad čistih ulica,
sjajnih izloga i moderne infrastrukture - grad u kojem je ugodno živjeti.
No nakon nevjerojatno pompozne i pretjerane proslave 850-te obljetnice Moskve 1997.
godine, gradonačelnika je uspjeh očito oša-mutio. Počeo se sve više miješati u nacionalna
politička pitanja.
Nije trebao. Bilo je problema s načinom na koji je pribavljao novac i vodio Moskvu.
Moskovska je riznica uspjela skupiti veliku sumu novca od banaka i kompanija koje su, iz
razumljivih razloga, bile prisiljene plaćati gradu Moskvi, a ne državi. Bilo je toliko novca da je
gradonačelnik imao dovoljno za rastrošna godišnja slavlja, impresivnu arhitekuru i svoje
vlastite političke ambicije. Štoviše, Lužkov je energično otklanjao sve optužbe o izbjegavanju
poreza, o nesposobnosti njegovih službenika da prikupe državne poreze i bespomoćnosti
moskovske policije. Ne samo da ih je poricao, tužio bi svakog novinara koji bi napisao članak o
tome. U tim su parnicama suci oprezno nadoknađivali štetu počinjenu Lužkovu. Konačno,
plaće moskovskih sudaca isplaćivane su iz moskovskog proračuna i ovisile su o
gradonačelnikovom uredu.
Iz ljubavi prema našem gradu, nisam ni o čemu od ovoga govorio dok nije došlo pravo
vrijeme. Ekonomske reforme u Moskvi bile su mi važnije od bilo kakvih političkih prepirki ili
administrativnih nesposobnosti neumornog gradskog oca.
Kad sam konačno vidio Lužkova 1998. prvi put nakon gotovo godinu dana, primijetio sam
promjene u njegovoj osobnosti. Za-pra-vo, uočio sam značajke koje sam previdio u prošlosti.
Ne mogu to nazvati čistom hipokrizijom, ali Lužkov je naučio kako kontrolirati svoje osjećaje u
osjetljivim situacijama koje su ga se osobno ticale. Izvana je izgledao predan principima i
iskrenosti, ali iznutra se koristio grubom, hladnom računicom.
Za vrijeme jesenske krize 1998. na primjer, Lužkov je javno, pred televizijskim kamerama,
obećao da se neće miješati u Černo-mirdinovu kandidaturu kad ga je Duma potvrdila, ali nije
održao riječ. Lužkov se pravio da ne primjećuje ono očito u slučaju
Skuratova i učinio je sve što je u njegovoj moći da spriječi smjenu vrhovnog tužitelja. Tako
je otvoreno počeo napadati predsjednika.
Tog je ljeta počela žučna kampanja s ciljem da se diskreditira moju obitelj i mene. Pojavilo
se niz uvredljivih plaćenih članaka, najprije u našem ruskom tisku, a zatim i u inozemnom. Ti
su se članci pojavljivali u onim istim publikacijama kojim se KGB koristio za propuštanje
informacija u javnost. Lužkov je čak dao javnu izjavu u kojoj je tražio da vidi dokaz moje
nevinosti. Luzkovljev zahtjev me posebno zaprepastio. A što je s pretpostavljenom nevinošću?
Navikao sam da me vrijeđaju, i žuti tisak i zastupnici u Skupštini koji nisu previše birali
sredstva kojima su se služili. No ni jedan političar na državnoj razini nije nikada tako grubo i
bezočno oskvr-nuo moja prava. Bilo je očito da Lužkov zna za namjerne laži, nedokazane i
nepotvrđene, koje su pisali o meni. No očito, kockarski duh političkog igrača natjerao ga je da
previdi njihovo nepoštenje.
Sve bi ovo pod drugim okolnostima bilo smiješno. Lužkov nije rođeni političar. Svi njegovi
»izvanredni« govori - sad »u obranu ruskog proizvođača«; sad o Sevastopolju; sad o reviziji
privatizacije - uzbunili su ozbiljne ljude.56 Obični Moskovljani cijenili su svog gradonačelnika i
opraštali mu njegove političke slabosti jednostavno zato jer Moskovljani, kao i svi obični ljudi,
vole kad im netko poklanja pažnju.
Gradonačelnik je mogao nastaviti svoje omiljene aktivnosti u svom omiljenom gradu, i ja bih
bio sretan podržati ga. Vjerojatno bih ga kritizirao, ali bih ga podržao. Ali Moskva više nije bila
dovoljno velika za Lužkova. On je htio mnogo više.
Do ljeta 1999. počelo je polagano zbližavanje Primakova i Lužkova. Primakov, kao i uvijek,
držao se svojega. Lužkov je na lovačkoj ekspediciji, pokušavao procijeniti vlastite mogućnosti:
koji bi od njih, s određenim danim snagama, mogao postati predsjednik, a koji bi mogao biti
premijer ili vođa najveće frakcije u Skupštini? Ustvari, Lužkov nije imao namjeru pokoriti se
umirovljenom premijeru. Prije će biti daje gradonačelnik računao da će igrač teške kategorije,
Primakov, sa svojim visokim položajem na biralištima, ugaziti put Domovinskoj stranci do
Dume. Lužkov bi zatim konsolidirao apsolutnu većinu zastupnika u Dumi, postao premijer i
automatski preuzeo predsjedništvo 2000. Zajedno, on i Primakov mogli su postići nadmoćnu
prednost u izborima za Dumu, pogotovo jer je Primakov znao kako sklopiti povoljan dogovor s
komunistima. To bi značilo da bi sljedeći izbori - predsjednički izbori - bili samo za
pokazivanje.
56Sevastopolj, na ukrajinskom teritoriju, na poluotoku Krimu, luka je u kojoj je smještena
Crnomorska flota ruske ratne mornarice.
Ustvari, moglo se dogoditi da uopće ne bude predsjedničkih izbora. Ako su moja
predviđanja bila točna, i crveni i ružičasti (Komunisti i Domovinska stranka) mogu dobiti čistu
ustavnu većinu na izborima za Dumu, a time bi ne samo odmah osvojili znatnu političku
prednost, nego i zakonsku priliku da dobiju dvotrećinsku većinu potrebnu za ustavne promjene.
Tada bi mogli ukinuti instituciju predsjednika u Rusiji. Držali bi sudbinu vlade u svojim rukama,
zajedno sa zakonima i kaznenim, civilnim i poreznim kodeksima. Imali bi toliko mjesta za
manevriranje da bi bilo kakvo pružanje otpora bilo jednostavno nemoguće.
Samo, kako ih zaustaviti? Sve će biti odlučeno ne u ljeto 2000., nego u jesen 1999. Ostalo
je još samo nekoliko tjedana.
U srpnju sam učestalo razgovarao sa Sergejem Stjepašinom o ovoj situaciji. Pitao sam ga
što on misli i zašto se guverneri priklanjaju Lužkovu kojeg prije nisu voljeli, jer provincije
obično ne vjeruju glavnom gradu.
»Znate li što trebate napraviti, Sergeju Vadimoviču?« rekao sam Stjepašinu. »Morate
stvoriti čvrst centar moći, okupiti političku elitu zemlje, izložiti neka rješenja i pokušati preuzeti
inicijativu.«
U jednom sam trenutku shvatio da naš dijalog ne donosi rezultata. Stjepašin je naglašavao
daje najodaniji i najpredaniji član predsjednikova tima. Dolazio bi me posjetiti na daču i živo
govorio o svojim planovima. Ali ubrzo, čim bismo u razgovoru došli do glavnog političkog
problema, iznenada bi postajao sumoran. »Uvjeravam vas da će se na jesen sve izgladiti,
Borise Nikolajeviču«, govorio je.
Ali što će se izgladiti? Bilo mi je jasno da se približava završna runda napete političke bitke.
To bi mogla biti posljednja bitka za politički izbor u zemlji. Stjepašin je uspio izmiriti neke ljude
za neko vrijeme, ali on nije mogao biti vođa, borac ili pravi ideološki protivnik Lužkovu i
Primakovu na izborima za Dumu. Trebalo je stvoriti novu političku stranku i trebalo je
promijeniti premijera. Ja sam bio spreman za bitku.
Ali nisam bio spreman za ono što se dogodilo sljedeće: udarac nožem u leđa od ljudi za
koje sam bio uvjeren da misle kao ja. Udarac je dodao od inteligentnog, sofisticiranog
televizijskog kanala NTV. Jevgenij Kisiljov, komentator na vijestima u programu Itogi, emitirao
je »dijagram predsjednkove obitelji«57. Fotografije prikazane na televiziji podsjetile su me na
tjeralice koje sam običavao vidjeti u tvornicama, autobusnim stanicama, ili kinima u
Sverdlovsku. Tjeralice su obično prikazivale lica pijanaca, lopova, ubojica ili silovatelja.
57Itogi (doslovce, »sumiranje«) je glavna večernja emisija vijesti - op. prev.
..__i
Sada je NTV-a u ulozi »policije«, govorila o mojoj takozvanoj »Obitelji« - meni, Tanji,
Vološinu i Jumaševu. Svi ovi ljudi bili su optuženi za sve što postoji pod suncem -
podmićivanje, korupciju, gomilanje bogatstva na švicarskim bankovnim računima i kupovanje
vila i dvoraca u Italiji i Francuskoj.
Emisija NTV-a me šokirala. Monotona rijeka televizijske demagogije na Kanalu 3,
gradonačelnikovom medijskom produžetku, bila je neugodna, ali bezazlena. Svatko bi, i
miljama daleko, mogao prepoznati da je to bila konstruirana, plaćena propaganda. Ali ljudi na
NTV-u bili su majstori svog zanata; znali su kako sakriti laž iza gomile »faktografskih« detalja.
Ovo je bila izvorna provokacija i pravi napad.
Nije me toliko zanimao izvor svih tih laži koliko nešto drugo: kako su direktori NTV-a,
Malašenko i Gusinski, ljudi koji su dobro poznavali Tanjin karakter i koji su s njom bili prilično
bliski, mogli pustiti ovu bujicu prljavštine na televizijski ekran? Oni su bolje od ikog drugog
znali da su to sve laži.
Usred ljeta Valentin Jumašev, koji je uvijek pokušavao naći neki izlaz iz sukoba, sastao se
s Gusinskim i Malašenkom. Kada ih je Juamašev izravno pitao što se događa, dobio je ne
manje izravan odgovor: »Riješite se Vološina.«
Htjeli su da uklonimo Vološina, jer je Gusinskijevu tvrtku Me-dia-most nastojao natjerati da
vrati vladine zajmove, što je tvrtka već godinama izbjegavala učiniti. Vološin je sada zahtijevao
da kredit koji je Gusinski primio od Vnešekonombank (državna međunarodna banka) bude
vraćen. Oni su odgovorili uvredljivim televizijskim programom.
»Ali što Boris Nikolajevič ima s tim?« pitao je Jumašev. »Što Tanja ima s tim? Vi vrlo dobro
znate da ne postoje računi u švicarskim bankama, ni dvorci. Vi namjerno lažete.«
»Riješite se Vološina i pritisak će prestati«, ponovili su.
Jumašev je pokušao objasniti da ucjene i grubi napadi nikada neće uspjeti. To rade samo
gangsteri u kriminalističkim romanima. No Gusinski i Malašenko oglušili su se na takve
argumente. I na sve ostalo.
Jumašev mi je prenio ovaj razgovor s Gusinskim i Malašenkom, pažljivo birajući riječi. Bio
sam još zaprepašteniji i pogođeniji nego kad sam vidio emisiju s »tjeralicama«. Kad će ovaj rat
kompromata završiti? Koliko dugo to još može trajati?
Ipak, nije tu bilo ničega što bi stvarno iznenađivalo. Uvijek su me napadali zbog raznih
razloga: za Gorbačova zbog razilaženja u
mišljenju u razdoblju od 1991-1993. zbog moje nepopularne ekonomske šok terapije; 1996.
zbog moje bolesti. Ljudi su me tukli svime što im je došlo pod ruku. A ja sam uvijek morao s
time živjeti. Pa ću i sada izdržati.
Istina uvijek pobjeđuje. Laž prije ili kasnije ishlapi, a istina ostaje. Što će učiniti nakon
izbora kad otkriju da ni ja ni moja obitelj nemamo ništa od tih stvari, da nema vila, da nema
dvoraca, dijamanata i zlatnih rudnika, da nema milijuna dolara na računima u stranim
bankama? Hoće li se ponovno pokušati izvući novim lažima?
Ali sada sam morao misliti o nečemu drugome. Glavni su izazov bili parlamentarni izbori.
Na njihov politički pritisak odgovorit ćemo vlastitim političkim pritiskom. Započet ćemo vlastitu
protukampanju kojom ćemo reagirati na njihov medijski rat, i koja neće biti ništa manje okrutna.
Sada sam morao uzeti stvar u svoje ruke. Do prosinca i izbora ostalo je vrlo malo vremena.
Sve u svemu, ovaj je politički sukob građanima Rusije bio prilično neobičan jer nije
uključivao komuniste. Neki su bili zbunjeni. Ako je postojao sukob između dvije stranke ili
grupe okrenute reformama i tržišnoj ekonomiji, na kraju su uvijek pobjeđivali komunisti. Barem
su tako tada mnogi mislili. Ali ovaj put, da ne prevlada tota-litaristička prošlost, morali smo se
suprotstaviti Lužkovljevoj Domovinskoj stranci.
Vidite, u tom su se trenu dvije ideje nove Rusije, dvije snage s različitim pogledom na
buduću stazu Rusije, borile jedna protiv druge. Lužkovljev model kapitalizma nije
pretpostavljao slobodu govora, slobodu misli ili slobodu političkog nadmetanja. Oslanjao se na
sloj službenika, brutalni, birokratski, »prisni« kapitalizam. No drugi model, koji su stvorili
poslovna ruska elita i predsjednikov tim, bio je model demokratskog tržišta, u kojem ne postoji
diktat službenika ili države. Pred Rusijom je bio izbor između ova dva modela.
Iako se dijagram političke bitke promijenio, uzorci su ostali isti. Postojala su dva takva
uzorka u 1999. Prvi uzorak, napad na predsjednika bio je prvi stvarno snažan informacijski
virus koji je zarazio rusko društvo. Danas nema društva koje bi bilo imuno na takav virus bačen
u javnost putem masovnih medija, uzrokujući fobije, zastrašujuće kampanje i lov na neprijatelje
u vijestima. Moć masovnih medija je tolika da može nadjačati cijeli državni mehanizam. Bilo
koji »nezavisni« tužitelj, privatna osoba ili financijska grupa može pokrenuti takav virus.
Njegovi su utjecaji na politiku golemi jednako i na Zapadu kao i u Rusiji. Ne znam kako se
možemo zaštititi ili kako pouzdano razlikovati takve viruse od normalnog javnog mnijenja.
Osoba koja ulazi u politiku mora znati pravila igre i mora biti spremna na bujicu laži. Svejedno,
volio bih da je igra bila poštenija.
I zatim, tu je i drugi uzorak: čežnja za strankom »starih dobrih vremena« koju je Lužkov, čini
se utjelovio u svojoj Domovinskoj stranci. Iznenada, su se pojavili ljudi koji su marširali
Moskvom odjeveni u jednake plave kapute i smeđe kape, hodajući u pravilnim redovima i
vozeći se besplatno autobusima na dobro organizirane prosvjede. Očigledno, birokrati
gradonačelnikovog ureda stvorili su »novu« stranku za nas. Što je to zapravo bilo? Sablast
»sovjetske demokracije«, kada su Partija, Komsomol i sindikati svrstavali ljude u redove »da
slobodno izraze svoju volju«? Ilije to bila stvarna izvorna želja za nečim dobro organiziranim,
čime se upravljalo i što nema svoga glasa? Ne znam. Ali me se masa jako dojmila.
Kako? Barem je svaki dobio plavi kaput. I smeđu kapu.
***
***
20 Osobne stvari
Ulazimo u Jeljcinov dom i susrećemo njegovu brojnu obitelj, slušajući o dobrim i lošim
vremenima, o njihovim slavljima i kolebanjima, njihovim navikama i mamurlucima. Pratimo
Jeljcina dok se pokušava riješiti pritiska predsjedničkog ureda u lovu na tetrijeba glu-hana, dok
se vozi naokolo u »golfmobilu«, pije votku i jede Naini-ne domaće mesne okruglice.
Napisao sam naslov ovog poglavlja i zastao da razmislim. Što je to »osobno« u mom
životu? Ima li išta privatnog u životu predsjednika? Ima li on čak i najmanji kutak za sebe? To
je teško pitanje.
Želio bih opisati zgodu koju bi bilo teško nazvati sasvim »osobnom«. Izvana to vjerojatno
izgleda kao dio mog posla. Ali za mene, bila je to osobna stvar jer sam sve duboko
proživljavao.
Dana 17. srpnja 1998., mjesec dana prije početka bankovne krize, odletio sam u
Sanktpetersburg da sudjelujem u ceremoniji pokapanja ostataka carske obitelji. Priča o ukopu
je dramatična i prilično tužna. 1917. Nikolaj II., njegova žena Aleksandra Fjodorovna i sva
njihova djeca i članovi kućanstva ustrijeljeni su u takozvanoj Ipati-jevoj kući u Jekatarinburgu.
Oko godinu dana prije osamdesete godišnjice ovih burnih, glasovitih smaknuća, Boris
Njemcov osnovao je službenu državnu komisiju za identificiranje ostataka koje su pronašli u
napuštenom rudniku na rubovima grada na Uralu. Naravno, bilo je izuzetno teško ustanoviti
autentičnost ostataka nakon toliko mnogo godina. Naši forenzičari primijenili su najnoviju
tehnologiju, uključujući i DNK analize. Proveli su desetke testova i poslali uzorke ostataka u
London na spektralnu analizu u specijalni laboratorij. Dana 30. siječnja komisija je izdala
konačnu presudu: ostaci su autentični. 2. ožujka potvrdio sam odluku da se ostaci pokopaju u
katedrali Svetog Petra i Pavla.
A onda se dogodilo nešto čudno. Podigla se velika rasprava oko ukopa. Prvo su se uključili
regionalni vođe. Eduard Rossel, guverner uralske regije i moskovski gradonačelnik Jurij
Lužkov vodili su igru. Oni su inzistirali da se car i njegova obitelj pokopaju ili u
Lb,,
Sanktpetersburgu, gdje se dogodila tragedija, ili u Moskvi, u katedrali Krista Spasitelja,
simbolu novog preporoda Rusije. Ali grobnica Romanovih nalazila se u Sanktpetersburgu, u
katedrali Svetog Petra i Pavla, unutar Petropavlovske tvrđave. Grobovi predaka sveti su svakoj
obitelji. Obitelj se morala tamo pokopati.
Zatim je Ruska pravoslavna crkva dolila ulja na vatru. Oni su tvrdoglavo poricali
autentičnost ostataka. Odbijali su priznati metodu DNK identifikacije. Kad sam se sastao s
patrijarhom Aleksejem, tražio je da ne idem na pogreb. Inzistirao je da je DNK analiza previše
nova tehnika, da znanstvenici još nisu provjerili njezinu pouzdanost, te da je ne priznaje ni
zakon. Ali ovo nije bila samo crkveno pitanje. Ticalo se svih ruskih građana. Rusija je trebala
odati poštovanje Nikolaju II., Aleksandri Fjodorovnoj i njihovoj nesretnoj djeci. Naše sjećanje i
naša savjest zahtjevali su to od nas. Bila je to stvar ruskog međunarodnog ugleda. A iz obične,
humane perspektive, ljudi moraju konačno staviti svoje pretke u grobove da počivaju u miru.
Koliko će dugo ovo trajati?
Sveti sinod predložio je da se, do donošenja konačne odluke, ostaci pokopaju u
privremenoj kripti. Sinod je također inzistirao da se za vrijeme ukopne mise ne spominju imena
ubijenih. 12. svibnja i ponovno 5. lipnja sastao sam se s Aleksejem i pokušao shvatiti njegov
položaj. Patrijarh je ustrajao u svom uvjerenju. Gradonačelnik Lužkov je intervenirao,
odjednom promijenivši stajalište kako bi podržao patrijarha.
Kasnije sam doznao da su postojali drugi ostaci koje su bjelo-gardejci iznijeli iz Rusije
odmah nakon građanskog rata. U to su vrijeme ti ostaci pokopani kao članovi carske obitelji.
Do dana današnjeg Crkva ne može riješiti ovu složenu stvar. Već postoji dovoljno nesuglasica
između Ruske pravoslavne crkve u Rusiji i pravoslavnih crkava u svijetu58.
U međuvremenu, pripreme za pogreb žurno su se nastavljale. Što je trebalo učiniti? Bio je
to neuobičajeni problem za državni vrh. Nešto mije govorilo da se ne miješam u ova osjetljiva
pitanja Crkve. Tisak je neprestano odašiljao poruku da je ukop još uvijek upitan. Izgledalo je
da sve ovisi o mojoj odluci o odlasku u Sanktpetersburg.
Pokop ostataka cara, njegove žene, djece i članova kućanstva nije bilo samo političko
pitanje za mene kao predsjednika nego i osobna stvar. Više od dvadeset godina ranije, dok
sam još bio tajnik Komunističke partije u Sverdlovsku, dobio sam od Politbiroa naređenje da
srušim Ipatijevu kuću. Vlasti su se bojale da će velik broj
58Ruska pravoslavna crkva u inozemstvu priznala je i osudila ubojstvo cara; Ruska
pravoslavna crkva, progonjena unutar Sovjetskog saveza bila je godinama prisiljena na šutnju.
Crkva u inozemstvu je kanonizirala cara i obitelj kao mučenike; crkva u Rusiji nije.
emigranata, disidenata i stranih dopisnika doći u Sverdlovsk za osamdesetu godišnjicu
okrunjenja Nikolaja II. Na svoj jedinstveni način, sovjetska je vlast odlučila to spriječiti. Na moj
su zahtjev arhivisti nedavno iščeprkali nalog za rušenje. Teško je povjerovati da je cijelu
zemlju bio progutao ovakav način donošenja odluka. Evo kako to otprilike zvuči:
TAJNO
Centralnom komitetu Komunističke partije Sovjetskog Saveza
O rušenju Ipatijeve kuće u gradu Sverdlovsku.
Protusovjetski krugovi na Zapadu povremeno su pokretali različite propagandne kampanje
oko carske obitelji Romanov, i u svezi s tim češće spominjali nekadašnji dom trgovca Ipatijeva
u gradu Sverdlovsku.
Ipatijeva kuća i dalje stoji u gradskome središtu. Tamo su smještene nastavne prostorije
pokrajinskog ureda za kulturu. Zgrada nema arhitektonske ili druge vrijednosti, i samo
neznatan broj građana i turista poklanja joj pozornost.
Nedavno su strani specijalisti počeli posjećivati Sverdlovsk. U budućnosti broj stranaca
mogao bi se zamjetno povećati i Ipatijeva će kuća postati predmetom ozbiljnog proučavanja.
U svezi s tim čini se mudrim za slučaj zadužiti Regionalni komitet KPSS Sverdlovska da ga
riješi rušenjem zgrade u procesu planirane rekonstrukcije grada.
Jurij Andropov
Predsjednik Komiteta nacionalne sigurnosti SSSR-a
Vijeće ministara
26. srpnja 1975.
Tada se sve radilo po pravilima. Prema memorandumu 2004-A KGB-a i Vijeća ministara
SSSR-a, datiranog 26. srpnja 1975., Politbiro Centralnog komiteta KPSS-a odluku dana 4.
kolovoza 1975, »o rušenju Ipatijeve kuće u gradu Sverdlovsku«, kojom je odobren prijedlog
KGB-a i kojom je povjereno »Regionalnom komitetu KPSS Sverdlovska da riješi predmet
rušenja Ipatijeve kuće u procesu planirane rekonstrukcije grada.«
Kad danas čitam ove stroge redove, jedva mogu vjerovati svojim očima. Sve je bilo tako
cinično. Nije čak ni bilo pokušaja da se smisli vjerojatnije objašnjenje, nego samo te primitivne
formulacije - »u procesu planirane rekonstrukcije« i »zgrada bez arhitektonske ili druge
vrijednosti«. Kako smiješno.
Ali moji osjećaji i pitanja dolaze s druge strane. U to vrijeme, sredinom sedamdesetih,
primio sam ovu odluku prilično mirno. Gledao sam je s položaja visokog gradskog dužnosnika.
Zašto je dovoditi u pitanje? Nije mi trebalo dodatnih glavobolja. Osim toga, sam nisam mogao
spriječiti ovu odluku - bilo je to službeno rješenje najvišeg tijela zemlje, formulirano i potpisano
na odgovarajući način. A što je bilo s nepoštivanjem odluke Politbiroa? Kao prvi sekretar
regionalnog partijskog komiteta, nisam mogao ni misliti o tome. Da sam zanemario naredbe,
izgubio bih posao, da ne spominjemo neugodne posljedice. A nova osoba koja bi došla na
moje mjesto ionako bi provela odluku. Ipak, do danas je ostala bolna krhotina. Svako
spominjanje smaknuća osjetim kao udarac nožem u srce.
Zato sam dostojni pogreb carske obitelji vidio ne samo kao svoju civilnu i političku dužnost
nego i kao svoj osobni dug sjećanju. Nazvao sam akademika Dmitija Sergejeviča Lihačeva
upravo prije nego sam otišao u Sankpetersburg. Lihačevje apsolutno jedinstvena osoba u
našoj kulturi.59 Njegov stav o predmetu bio je vrlo važan. Njegove su riječi bile jednostavne:
»Borise Nikolajeviču, vi definitivno morate biti u Sanktpetersburgu.«
Dana 17. srpnja, u 11.15 ujutro, moj je avion sletio na aerodrom Pulkovo. Guverner
Jakovljev ušao je sa mnom u auto i krenuli smo prema gradu. Bilo je prilično vruće, ali ljudi su
stajali pe-kući se na suncu duž cijele linije luke Kronverk koja okružuje Pe-tropavlovsku
tvrđavu. Mnoštvo je ljudi stajalo kraj istočnih vrata tvrđave, na strani prema Trgu Svetog
Trojstva. Ljudi su čak zauzeli mjesta na mostu Svetog Trojstva iznad rijeke Neve. Promet je bio
zaustavljen.
Pojavio sam se u katedrali točno u trenutku kad je zvono na Petropavlovskoj tvrđavi
odzvonilo podne.
Moja iznenadna odluka da dođem u Sanktpetersburg možda je iznenadila moskovski
politički beau monde, ali sam ugledao mnoga poznata lica na memorijalnoj misi - Javlinskoga,
Njemcova, Lebeda. Također sam sreo člana britanske kraljevske obitelji, princa Micha-ela od
Kenta, unuka velikog princa Vladimira Aleksandrovića, ujaka Nikolaja II. Bio sam zaprepašten
koliko je mnogo ljudi bilo povezano s Romanovima. Pedeset i dva člana carske obitelji bilo je
zajedno po prvi put nakon,dugo, dugo vremena.
Lebed, koji je nastojao ući u ured guvernera u to vrijeme, iznenada je ustao i stao među
Romanove. Čak i tamo, u katedrali, u takvom trenutku, ljudi se nastavljaju baviti politikom.
59Lihačev je široko priznat zbog svoje moralnosti. Žrtva je sovjetskog režima, bivši politički
zatvorenik i uvaženi znanstvenik - op. prev.
Citiram samo kratki isječak svog govora 17. srpnja: Mnogo dugih godina šutjeli smo o ovom
monstruoznom zločinu, ali sad moramo reći istinu: odmazda u Jekaterinburgu bila je jedna od
najsramotnijih stranica u našoj povijesti. Predajući natrag zemlji ostatke ovih nevinih žrtava,
htjeli bismo iskupiti grijehe naših predaka. Oni koji su počinili ovo nedjelo su krivi, jednako kao
i oni koji su ga opravdavali desetljećima... Spuštam glavu pred žrtvama ovih nemilosrdnih
ubojica. Svi pokušaji da se život promijeni silom osuđeni su na propast.
Crkva je bila svijetla i sunčana. Obred je bio kratak i mračan. Obiteljski, ne državni pogreb.
Svećenici su bili u bijelom i nisu izgovarali imena umrlih, ali su svi prisutni znali ta imena. Bila
su u našim srcima. Stajao sam kraj Lihačeva cijelo vrijeme i upalio sam svijeću na njegovoj
svijeći. Naina je bila u blizini.
Potomci Romanovih bacili su svaki šaku zemlje na lijesove. Čuo se potmuli tutanj. Uz
sunce i mnoštvo ljudi bio je to prizor od kojeg se srce kidalo. Neko sam vrijeme ostao stajati na
ulazu u groblje. Bio je to taj poseban sanktpetersburški zrak. Činilo mi se da će se ovdje
ponovno roditi sklad i pomirba.
Uistinu je tužno, što smo izgubili prijašnje povijesne monarhijske relikvije, što smo izgubili
osjećaj cijelovitosti i kontinuiteta naše povijesti. Da nam je bar moguće to opet obnoviti.
Cijela je Rusija na televiziji pratila taj tužni obred. Bio je to događaj koji je odjeknuo cijelom
zemljom. Ceremonija ukopa u Sanktpetersburgu nije bila samo javni nego i osobni čin. Tako
sam se na-viknuo na političke sukobe da sam naučio skrivati sve vlastito, osobno i ranjivo.
Krijem to vrlo duboko u sebi. Ali sad je došlo vrijeme da se podignu brane. I odjednom, čini mi
se vrlo teško govoriti o najjednostavnijim ljudskim stvarima.
Svaki čovjek ima svoj dom, taj vrlo osobni prostor u kojem je ono što jest, okružen svojim
voljenima. Ali dugo vremena činilo se kao da ja nisam imao takvog doma. Moja obitelj i ja
živimo uglavnom na državnim dačama - sada u Gorkome-9 - s državnim pokućstvom. Od 1985.
neprekidno me okružuju čuvari. Od 1991. imam dva časnika koji nose nuklearne aktovke. Kad
sam u lovu ili u ribolovu, ili u bolnici ili u šetnji, oni su uvijek sa mnom, u čamcu kraj mene, u
kolibi pokraj, ili u obližnjem autu ili sobi.
Dom mije uvijek bio pun ljudi - tjelohranitelja, liječnika, poslužitelja. Ne mogu im se sakriti,
ne mogu pobjeći. Prema nekom nepisanom pravilu, u mojoj kući čak se ni vrata ne zatvaraju.
Možeš li se zaključati u kupaonici? Ne, ali ponekad poželiš da možeš.
.^.......__j
To je neprestani stres. Nema prilike za opuštanje. Ipak sam se postupno navikao na te
strance oko mene. Ali to je samo navika. Nedavno se moj dom počeo puniti zetovima, unucima,
pa čak i praunucima.
Naša brojna obitelj ima određene svete, nepisane tradicije - rođendani, na primjer. Svaki
slavljenik ili slavljenica znaju da će ih probuditi u 6 sati ujutro. Svi se skupimo, dođemo u sobu
i zaželimo članu obitelji sretan rođendan. Cvijeće i darovi već čekaju na noćnom ormariću.
Isprva su zetovi gunđali - zašto ustajati tako rano. Onda su se navikli.
Svake Nove godine glumim Djeda Mraza. Okupi se naša cijela obitelj: Naina; Lena i njezin
muž Valera; Tanja i njezin muž Ljoša; Lenina djeca, Katja (kojoj je sada dvadeset godina),
Masa (šesnaest), i mali Vanka (dvije); Tanjina djeca, Borja (devetnaest) i Gljeb (četiri). Ukupno
imam pet unuka i jednog praunuka, Katjinog sina, Sanječka.60
Iako sve ovo zvuči vrlo veselo, kad su moje kćeri bile mlade, bio sam ipak strog otac. Kad bi
mi došle pokazati svoje školske bilježnice, uvijek bih pitao jednu stvar: »Jesu li sve petice?«
Ako nisu bile, ne bih niti uzeo bilježnice u ruke.
Ustvari, mislim da je naša obitelj patrijarhalna uralska obitelj, poput one u kojoj sam i sam
odrastao. Postoji određeni krajnji sudac, posljednje utočište, i to sam ja, djed. Moje je mišljenje
zakon. To pomaže rješavati onu vrstu problema koji se svako malo stvore između djece i
roditelja. Ako postoji sukob, jednostavno otiđi djedu da ga riješi. Naravno da su svi znali da je
bolje riješiti problem među sobom. Dolaze k meni samo u ekstremnim slučajevima. Na primjer,
ako je Tanja u nekom sukobu s Borjom, Borja možda tvrdoglavo vrši pritisak na mamu,
govoreći: »Što ako odem k djedu i on mi dopusti?« Nakon kraćeg razmišljanja Tanja bi mogla
reći: »U redu, hajde, otiđi.« Ali ona uvijek uspije doći do mene prva tako da možemo uskladiti
svoja stajališta. A Borja nije nikada napravio ništa iza mojih leđa nakon što smo se o nečemu
dogovorili. Moja je riječ za njega zakon.
Moje dvije kćeri, Lena i Tanja, vrlo su različite. Počet ću s Tanjom koja mi pomaže u poslu.
Sve u svemu, Tanja je osoba izrazito orijentirana prema cilju koji želi postići. Ona je poput
mene. Ako je odlučila da nešto hoće, ona će to definitivno dobiti. Ali je također i
60 Jeljcin upotrebljava ruske deminutive za svoju obitelj. Nadimci odgovaraju punim
imenima kako slijedi: Tanja (Tatjana); Lena (Jelena); Katja (Jekaterina); Borja (Boris); Masa
(Maria); Ljoša (Aleksej); Sura (Aleksandar); Valera (Valerij); Vanka (Ivan); i Sanječka
(Aleksandar). - op. prev
sanjar. Kad je bila mlada, prvo je htjela biti kapetan plivačke ekipe na duge staze. Potom je
naučila signalizaciju u jedriličarskom klubu. Zatim se zaljubila u odbojku i postala ozbiljna
igračica uralske momčadi »Lokomotiva«. Konačno, moglo bi se reći daje pobjegla od kuće
studirati u Moskvu. Nismo znali nikoga u Moskvi osim jednog od naših starih razrednih
prijatelja koji je živio u gradskom stanu. Tako je Tanja morala živjeti u domu. Naina je bila
kategorički protiv toga da Tanja ode. Alija sam rekao: »Ako je tako odlučila, pusti je da ide.«
U zadnje vrijeme Tanja inzistira da obrađuje vrtove na svakoj dači. Očigledno želi uljepšati
naše rezidencije. Muči se s tim našim travnjacima koji trebaju biti obrađeni prema posebnim
uputama. Natjerala je sve mlađe muškarce u kući da kopaju i sade i slično. Jednog sam dana
odlučio popiti čaj na našoj novoj zelenoj tratini. Iznio sam stolić, stavio na njega samovar i
dovukao van stolac. Odjednom namještaj je potonuo gotovo pola metra u zemlju. Bili su
zaboravili položiti podlogu za travnjak. Tanja je izašla i počela se smijati: bio sam gotovo na
leđima s nogama ispruženim na travi.
Da bi otputovala na našu fazendifi1, Tanja je kupila auto marke Niva s prikolicom. Morala je
položiti vozački ispit da dobije dozvolu. Na nesreću, imala je vrlo neugodnog instruktora
vožnje. Ne samo da je pokušao staviti svoje šape na njezino bedro za vrijeme vožnje, nego se,
nakon što gaje odbila, okrenuo politici i počeo me psovati ne znajući tko je Tanja. Tanja je
slušala i slušala dok konačno nije puknula: »Prestanite brbljati gluposti. Ništa nije tako kako vi
govorite.«
»A kako vi to znate?« pitao je instruktor ljutito.
»On mi je otac«, odgovorila je Tanja.
 Instruktor je naglo stao uz cvilež guma. Potpuno se smeo. »Zezate me!« povikao je.
»Ne, uopće vas ne zezam.«
Otada je sve bilo tiše i uljudnije. I to je način na koji sam zaštitio svoju kćer od »seksualnog
napastovanja« kako to sad zovu u Americi.
Lena uopće nije poput Tanje. Ona je uvijek bila u središtu pozornosti još od škole. Nekad
bismo proveli vikend hodajući kroz uralske šume. Naina bi se brinula, ali nije bilo potrebe jer su
Lenini prijatelji bili sjajni klinci. Do danas Lena piše svojim starim prijateljima i sastaje se s
njima. U tome je poput Naine i mene. Ni mi nismo izgubili naše veze s prošlošću.
6lFazenda je brazilska plantaža. Možda je termin pod utjecajem latinoameričkih sapunica
prenesen u ruski. Rusi su počeli koristiti termin za zemljišni posjed kao fazenda i hađenda.
Jeljcin odaje i određeni svjestan ponos vlasnika, osjećaj koji sada mnogi Rusi mogu iskusiti u
novoj Rusiji.
Lena je pohađala isti institut kao i Naina i ja, Uralski politehnič-ki institut. Čak je i studirala
građevinu na istom fakultetu. Mi smo srodni duhovi. Lena je bila odličan student, voljela je
knjige i pohađala glazbenu školu. Svestrana je. Ima moju narav. Ali kad se preselila u Moskvu,
Lena je morala napustiti svoj posao i posvetiti se svojoj obitelji i domu. Da budem pošten,
pomalo sam patio zbog toga. Lena je također patila. Imala je sjajne sposobnosti. Odlučila je
ostati kod kuće s malom Katjom, a zatim i Masom. Postala je domaćica i sada je potpuno i
duboko u tome. Na primjer nevjerojatno dobro plete. Plete samo ručno. Može čitati, gledati
televiziju ili pričati dok plete. Mislim da za dan može isplesti bilo što. Nosim njezine pulovere,
veste i šalove. Oni su za mene posebni, kao Nainine piroške ili Mašine pjesme. To su moji
životni talismani. Štite me od strahova i briga.
Lena voli red, sklad i ljepotu u svim stvarima. Učila je vrtlarstvo i sada posjeduje egzotičnu
malu oazu s cvijećem i ukrasnim kamenjem. Njezin je vrt poput djelića alpske livade
prenesenog u predgrađe Moskve. Lena nikada ne propušta nijednu veću izložbu. Voli
impresioniste i zanima je antička arhitektura i povijesni spomenici. Ona je u našoj obitelji
odgovorna za estetiku.
Kada je 1996. počela moja kampanja, Lena se također bacila u politiku. Pomagala je
organizirati Nainina putovanja u zemlji, pripremala njezine govore, čitala i pomagala ispravljati
njezine intervjue. Napravila je puno posla u izbornim stožerima. I nije se nijednom požalila niti
pokušala izbjeći posao.
Leni je bilo već skoro četrdeset godina kada je riskirala roditi treće dijete. Kako je mnogo
nemira, straha i patnje popratilo dolazak malog Vanke na svijet! Kako smo Naina i ja brinuli! S
mog je stajališta Lena napravila herojski čin. No herojstvo nije ništa novo za nju. Ona ga je
upoznala davno, kad se udala za Valera Okulova, civilnog pilota. Žene pilota ne prate svoje
supruge na njihovim putovanjima. One im moraju svakog dana reći »zbogom«. Imaju nekoliko
sati sa svojim muževima kod kuće prije nego oni ponovno odlete u nebo. Lena je počela učiti o
različitim modelima aviona i njihovim tehničkim karakteristikama. Čak je mogla razlikovati
avione prema zvuku koji su proizvodili. Mi smo svi razumjeli zašto. Lena se brinula o svom
mužu koji je letio duž cijele zemlje, a onda i cijelim svijetom.
Valera je volio jedinstveni sport: utrkivanje planinskim rijekama. Bilo je teško čekati ga da
dođe kući s tih ekspedicija. Lena i Valera pješačili su cijelom Kamčatkom zajedno, i prešli
gotovo cijelu Kareliju katamaranom. Ali Valera nije vodio Lenu na svoje zahtjevnije atletske
ekspedicije. Išao je sa svojim prijateljima. Jednom se
Valerin brod prevrnuo. Jedan od prijatelja je nestao i nisu ga mogli naći nekoliko dana.
Konačno se pojavio. Nekim je čudom ostao živ.
Lena se nesebično posvetila svom domu, svojoj obitelji, svojoj djeci i svojim rođacima. Za
nju ne postoje trivijalnosti; ništa ne radi površno. Ona je vrhunac ukusa i ustrajnosti. Za nju je
uvijek bilo važno da živi kod kuće, da njeguje svoj vlastiti vrt. Sada, s Vankom i svojim unukom,
Sanječkom (moj praunuk), ponekad osjećam da nosi svoj dom na ramenima. Preuzima
odgovornost za osjećaje i odnose u svojoj obitelji, za obrazovanje i podizanje djece. To je
ogromna količina posla. Lena je u to unijela svoje graditeljsko srce i dušu. Sada, kad Katja i
Masa konačno odrastaju, odjednom vidim vlastitim očima s koliko ih je ljubavi i topline Lena
uvijek obasipala.
Lena sve radi idealno, stopostotno, ništa napola. Ponekad me to zadivljuje. Jednom sam je
vidio kako čita Puškinove bajke Vanjki, koji je tada imao samo šest mjeseci. »Lena, što to
radiš?« pitao sam. »Pa on ništa ne razumije.«
»Zar ne shvaćaš, tata?« rekla je. »Hoću da čuje glazbu riječi već sada.« Naš Vanjka još
uvijek zaspi jedino uz klasičnu glazbu.
Lenin suprug, Valera Okulov, prestao je letjeti i sada vodi Aero-flot, najveću rusku
zrakoplovnu kompaniju. Biti supruga generalnog direktora vrlo je teško. Kada je Valera bio
promaknut na ovu dužnost, došao je zatražiti moj savjet. Hoće li njegov posao na bilo koji
način smetati mojem političkom položaju? Hoće li stvoriti bilo kakvu neugodnu situaciju?
Rekao sam mu da o takvim stvarima mora sam odlučiti. Nisam mogao smetati njegovoj karijeri.
Ali morao sam Valeri odati priznanje: nikada kući ne donosi razgovore o poslu ili svojim
problemima. Ponekad mi odgovori na pitanja kako napreduje i kako idu poslovi. Ali ne više od
toga. Zahvalan sam mu za ovo razumijevanje i taktičnost. To je ono što stvarno čini karakter
pravog čovjeka.
Ja imam jednu neutaživu, goruću strast: automobile. Kad sam bio jako mlad, vozio sam
kamion. Sve otad nisam nikada zapravo imao priliku biti za volanom. Automobil je postao moj
radni prostor. Stražnje sjedalo na kojem se vozim opremljeno je posebnim komu-cikacijskim
kanalom i telefon dosta često zvoni. Ponekad je to predsjednik neke druge zemlje ili premijer ili
tajnik Vijeća sigurnosti ili neki drugi ministar. Ponekad ja nekoga nazovem. Tako je za mene
automobil ured na kotačima.
Kada dođem do kraja uobičajenog puta od Kremlja do đače, dok predsjednička limuzina
polako polako prilazi mojoj kući, moji me unuci istrče pozdraviti. Prije su to bili Masa i Borja;
sad su to Gljeb i mali Vanka. »Djede, provozaj nas!« viču. Svi se zajedno ukrcamo i
i
kružimo prilazom u vrtu. Crni, oklopljeni auto tiho klizi pored tulipana i bršljana. Tada se
stvarno divno osjećam.
Nakon što smo se preselili u Moskvu, kad sam pao u nemilost kupio sam svoj prvi pravi
auto, srebrnog Moskviča. To je bilo kad sam radio u Gostroju, državnom građevinskom uredu.
Odlučio sam se sam voziti na posao.
Živo se sjećam svoje prve vožnje. Zdesna mije bio tjelohranitelj. Moja je obitelj sjedila na
stražnjem sjedištu. Tverska ulica je bila vrlo prometna. Stalno sam okretao glavu da vidim što
se događa iza mene (ne vidim dobro u retrovizoru). Tanja je plakala: »Tata, gledaj naprijed!
Preklinjem te!« Vozio sam prilično brzo. Moj blijedi tjelohranitelj držao je ruku spremnu nad
ručnom kočnicom da je zgrabi bude li trebalo. Hvala Bogu, stigli smo bez incidenta.
Otada je Naina zauzela odlučno stajalište i ne dopušta mi da sjednem za upravljač. »Borja,
imaš puno vozača u obitelji: tvoji zetovi, tvoje kćeri, tvoji unuci. Svatko od njih će biti sretan
odvesti te kamo želiš.« Svejedno, nedavno sam se provozao dačom u predsjedničkoj limuzini.
Sad kad sam u mirovini dopuštaju mi sve. Ali uglavnom svoju strast za vožnjom zadovoljavam
vozeći se po golf terenu u električnom automobilu. U tom vozilu mogu se natjeravati do mile
volje. Volim se naglo spustiti niz brijeg i naciljati ravno u drvo, pa skrenuti u zadnjem trenutku.
Na taj se način opuštam. Nedavno je moj tjelohranitelj pošao sa mnom. Iskočio je iz vozila u
zadnji čas, upravo prije nego sam skrenuo da promašim drvo. Poslije sam mu se morao
ispričati.
Pokušao sam svoju neutaživu ljubav za vožnju prenijeti na svoju unuku Katju. Kad je Katja
navršila osamnaest godina, htio sam joj darovati auto. Lena i Tanja pokušale su me odgovoriti,
govoreći da je poklon preskup i da Katja još nema vozačku dozvolu. Ali ja sam inzistirao.
Darovao sam joj krasnu crvenu Škodu. To je bio jedan od slučajeva kad sam pogriješio. Auto
je stajao parkiran otprilike dvije godine. Katja ga nikada nije vozila. Ali sada je Katjin muž,
Sura, počeo voziti škodu. Tako je moj dar, iako nakon dvije godine, ipak postao koristan.
Katja i Borja su moji najstariji unuci. Rođeni su unutar godine dana. Katja, Lenina kćer,
nedavno je napunila dvadesetu, i napustila je studij da bi bila kod kuće sa svojim djetetom.
Borja studira u inozemstvu. Njegovo je prezime također Jeljcin, iako je on Boris mlađi.
Ponekad je tvrdoglav momak i teške naravi. Ali možda muškarac mora biti takav.
Tanja se dugo premišljala kad je prvi put odlučila poslati Borju na studij u inozemstvo.
Provela je mnogo vremena birajući školu.
Glavni joj je kriterij bio stroga disciplina i zahtjevan akademski program. Tako je izabrala
VVinchester, školu za dječake u Engleskoj. Kad mi je ispričala kakvi su tamo uvjeti života,
isprva nisam vjerovao. Borja je živio u domu, po šestorica u sobi. Spavao je na ležaju na kat.
Kad bi sjeo na rub kreveta, noge bi mu udarale u kolegu ispod. Imao je stol, mali ormarić za
odjeću i kompjutor, bez ikakve raskoši. Svakog jutra morali su se rano buditi da bi sve doveli u
red. Cipele su im morala biti ulaštene, a košulje čiste i izglačane. Tako je Borja živio tri godine.
Ne treba biti genij da se shvati kako je, uz takav način života, Borju srce vuklo natrag u
udobnu i toplu Moskvu. Nas smo se dvojica dopisivali putem Interneta, šaljući si uzajamno
šaljive poruke.
Jednom sam u telefonskom razgovoru s Tonvjem Blairom nešto pokušao. »Tony,« rekao
sam, »znaš da moj unuk pohađa školu u Engleskoj? Pomalo je usamljen. Možda bi mu mogao
napisati koji redak?«
Zamislite naše iznenađenje kad nam je Borja rekao da je stiglo službeno pismo s grbom
premijera Velike Britanije i uskomešalo cijelu školu. Blair je zaželio mom unuku uspjeh u
školovanju i pozvao ga u posjet. Borja je uspio shvatiti jezične tananosti u službenom pismu i
zaključio da je poziv strogo formalan i da ne treba skočiti u taksi i pojuriti u Dovvning Street.
S druge strane, mojoj mlađoj unuci Maši, njezini roditelji, Lena i Valera, nikada ne bi
dopustili da ode u inozemstvro. Ni pod kojim uvjetima. Sa sedamnaest godina Masa je
prekrasna i šarmantna djevojka poetske prirode. (Za moje rođendane često bi mi darovala
svoje pjesme.) Kako biste takvu djevojku mogli pustiti iz vida?
Kad su Lena i Valerij otišli na nekoliko tjedana u inozemstvo na praznike, Masa je
stanovala kod nas u Gorkome-9. Jedne večeri mi je došla i rekla, »Djede, molim te razgovaraj s
mamom. Reci joj da mi dopusti da idem u disko!« Ispalo je da je mama i iz inozemstva strogo
pratila što Masa radi. Upotrijebio sam svoj najautoritativniji ton: »Maso, možeš u disko. Ja ću
preuzeti odgovornost.«
Katja također ima neovisan duh. Uvijek je bila odlučna djevojka; moja narav. Kad je otišla
studirati povijest na Moskovskom državnom sveučilištu, nakon nekoliko tjedana došlo je do
neslaganja između nas dvoje. Došla je zaplakana govoreći: »Djede, molim te, reci im da mi
maknu osiguranje!« Dok sam bio predsjednik svi članovi moje obitelji imali su »privjeske«, to
jest tjelohranitelje. To je bila nepisana kremaljska tradicija koja je na snazi već mnoga
desetljeća.
Ali je Katja prekinula tu tradiciju. Bilo joj je neugodno da tjelohranitelji stoje pred njenim
kolegama. »Djede, zar ne shvaćaš? Pa
to je smiješno«, rekla je. »Ja izlazim iz predavaonice, a oni jadnici tamo stoje. Molim te,
preklinjem te!« Tako sam joj morao ispuniti želju. Sjećam se da sam morao napisati neku vrstu
otpusta upravitelju službe sigurnosti. Uklonili su osiguranje moje unuke, prenoseći
odgovornost na mene. Neka bi druga djevojka bila ponosna da ima tjelohranitelje i digla nos.
Katja je brzo pokazala svoju neovisnost i u braku. Na Silvestrovo 1999. ona i njezin muž
Sura stigli su prvi. Ponovno sam ga dobro promotrio. On je sjajan momak. Sura je također na
Moskovskom državnom sveučilištu, studira psihologiju. Njih se dvoje poznaju još iz osnovne
škole. A kažu da više nema romantike! Šurina majka podučava ruski i književnost u istoj školi
koju su pohađali Katja i Sura, tako da je cijela romansa cvjetala pred njezinim očima. Ne bi
svaka majka pokazalu toliku suzdržanost i razumijevanje. Ipak su oni bili djeca!
Na svoju veliku žalost, nisam mogao prisustvovati njihovom vjenčanju jer sam u bolnici
liječio upalu pluća, ali su me Katja i Sura posjetili i tada sam im čestitao i zaželio sreću. Rekli
su mi da su se na vjenčanju svi dobro zabavljali, bez uobičajenih formalnosti i pompe, a
ispričali su mi i posebno zabavan događaj: moj unuk Borja malo je kasnio na vjenčanje i nije
bio sasvim upućen u sve jer se žurio iz Engleske. Ugledao je Suru, kojeg je znao iz Katjinog
društva iz škole, i upitao ga iznenađen: »Sura, što ti radiš ovdje?« A Sura mu je odgovorio:
»Kako to misliš? Ja sam mladoženja!«
Pokušavam zaštititi svoju obitelj od neprekidne, agresivne paske novinara. Nakon 1996. u
žutom se tisku pojavio val prljavih i lažnih članaka o njima. Pričalo se daje Tanja imala burnu
romansu s Čubajisom ili da se Katja koristila svojim vezama da se upiše na fakultet. Rekli su
da se Borja zaljubio u neku rusku djevojku koja je bila model u Londonu, a da je Masa i sama
postala model, pobjegla od kuće i sad reklamira odjeću za Gucci (ili je bio Versace?) - i
svakakve druge gluposti.
Članci su bili nepravedni prema odraslima - Tanji, Leni, mojim zetovima Valeru i Ljoši - ali
su oni vremenom otvrdnuli i ništa ih više nije moglo iznenaditi. Ali moje su unuke te laži
pogađale, a i sam sam se mučio obuzdati osjećaje. Na primjer, sjećam se kad se pojavio prvi
članak o Borjinoj navodnoj londonskoj romansi. Djevojka s kojom je izlazio u Londonu zamalo
je prekinula njihovu vezu. Mlade je tako lako povrijediti. Moje su kćeri obrisale mnogo suza i
pretrpjele mnogo muka zbog tih članaka. Majci je teško razumjeti da ne bi trebala poklanjati ni
najmanju pažnju takvim stvarima. Ja doista ne želim da moje ime baca tako veliku sjenu na
živote mojih kćeri i unuka. Nadam se da će to postupno prestati.
Mnoge bi ljude vjerojatno zanimalo je li istina ono što novine pišu o mojim astronomskim
primanjima. Drugim riječima, jesam li bogat čovjek? Da budem iskren, ne znam. To ovisi o
tome kako mjerite. Pogledajmo što imam - i ono što nemam.
Za početak, koliko novca imam? Sve mora biti točno, u kopjej-ku. Zato, moram uzeti svoj
zadnji povrat poreza jer sam 1. siječnja 1999. imao ukupno 8.436.000 rubalja na računima u
Ruskoj štednoj banci. Moj prihod za 1998. bio je 183.837 rubalja.62 Osim vladine rezidencije,
posjedujem zajedno sa svojom suprugom nekretnine: stan na Osenajskoj ulici u Moskvi i daču
od 452 četvorna metra na četiri hektara zemljišta u Odincovu u moskovskoj regiji.
Evo što još posjedujem:
Imam BMW koji sam kupio 1995.
Jedan je hladnjak na dači i jedan kod kuće.
Imamo nekoliko televizora.
Namještaj se sastoji od sofa, naslonjača, stolova, kreveta,
ormara i slično. Imamo, naravno, odjeću. Moja supruga i kćeri imaju ukrasni nakit. Imamo
teniske rekete. Imamo stolne satove. Posjedujem lovačku pušku. Imamo knjige. Imamo
stereouređaj i kazetofon.
Sad ću vam malo reći o onome što nemam:
Nemam nikakvih osiguranja, dionica ni mjenica.
Nemam nikakvih nekretnina u inozemstvu (nema vila,
 dvoraca, palača, posjeda, farmi, fazendas ili hadendas). Nemam računa u stranim
bankama. Nemamo vrijednog dragog kamenja. Ne posjedujem nijedan rudnik zlata, naftnu
bušotinu, rudnik
dijamanata ili nekretninu u inozemstvu. Moja obitelj nema jahte, avione ili helikoptere u
inozemstvu.
621. siječnja 1999. tečaj je bio otprilike 22 rublje za dolar
Moja supruga i moje kćeri, Lena i Tanja, nisu otvorile bankovne račune ni u jednoj
švicarskoj, britanskoj ili nekoj drugoj stranoj banci.
One nemaju dvorce ni vile. Nemaju posjede u inozemstvu ni dionice stranih kompanija,
tvornica ili rudnika. Nikada to nisu ni imale.
Sigurno nisam siromašan čovjek. Novac ruskog predsjednika je u ruskoj banci, gdje bi i
trebao biti. Moje su knjige objavljene i objavljuju se širom svijeta. Niti ja, niti su članovi moje
obitelji ikada primili bilo kakav prihod od privatizacije ili od bilo kojeg posla djelomično
sklopljenog posredstvom mog ureda ili pod mojim »utjecajem«. Sav je naš prihod potpuno
otvoren i vidljiv. Mislim da zaslužujem putovati i ići na odmor sa svojom obitelji bilo gdje u
svijetu.
Jedan neophodan dodatak: sve su ove informacije preuzete iz izjave koju sam Ministarstvu
poreza i prihoda predao 31. ožujka 1999. To je moja posljednja izjava o porezu i prihodu kao
predsjednika. Mislim da je to dovoljno o ovom predmetu.
Lov i ribolov su za mene nešto posebno. Počeo sam se baviti lovom u Sverdlovsku i
zaljubio se u njega. Imamo čak i posebno opremljeni džip s dva grijača tako da nam je toplo
zimi. Lovili bismo sobove, poredavši se u liniju na brojnim mjestima. Ako bi sob dolutao u
nečije određeno područje, sretnik bi smio pucati. U Sverdlovsku sam također naučio loviti
tetrijeba gluhana. Kad sam otišao u Moskvu, sa svim njenim političkim strastima, jednostavno
sam zaoboravio na lov. Našao sam novu stvar koja mi je pomogla da se opustim, tenis.
Bilo je to 1991. kada sam prvi put išao u lov u Zavidovo s Tanji-nim muzem, Ljošom, za
kojeg se isto ispostavilo da je pasionirani lovac. Tada sam otkrio kako je Zavidovo jedinstveno
i prekrasno mjesto. Puno je divljači, sibirskih jelena, divljih medvjeda, a ima i jezera i močvara
za lov na patke i guske. Postoji i lov na tetrijeba gluhana, koji zahtijeva izvjestan napor. U
proljeće, kada tetrijeb gluhan počinje parenje, morate naći mjesto gdje će ptica početi pjevati s
prvim sunčevim zrakama i onda čekati u šumi do zore. Kad tetrijeb počne svoj zov na parenje,
prepusti se ljubavi i ne čuje ostatak svijeta. To je vrijeme kad mu možete ugledati obrise u
slabom svjetlu. To je vrlo rijedak, vrlo tajanstven i vrlo uzbudljiv način lova.
Lov na patke na nišan je najzabavniji. Pokušavaš pogoditi pticu u letu točnim hicem iz
čamca. To je pravi sport. Ponekad se toliko uživim da se vratim kući s modricom veličine dlana
na ramenu od trzaja puške.
r
Tijekom godina dobio sam na dar brojne puške; sada imam cijelu zbirku. Ali ni jedna od
ovih novih pušaka nije tako udobna i jednostavna za lov kao što je bio moj prvi karabin, češka
Zbrojevka, lovcima poznata i kao ČeZa, kalibra 30-0.6. Lovio sam njime skoro dvadeset
godina. Naviknuo sam se na njega i toliko njime pucao da sam ga, čak i kad je puknuo,
zalijepio i nastavio se njime koristiti. Naravno, naručio sam novu ČeZu koju su mi poslali, ali
novi model jednostavno nije isti, tako da se još uvijek koristim starim. Teško je promijeniti stare
navike.
Lov je stvar zajednice, ali ne volim ići u lov s velikim društvom. Ponekad idem u Zavidovo
samo s Nainom. Lovim s mjesnim lovcem, Ljošom ili drugim gostima. Ima također nešto
umirujuće u lovu kad si sam. To je jedna vrsta kompenzacije. Potrebno mi je da budem sam.
Jesti vani ukhu (riblju juhu), šiš-ćevap, i bline, omiljena mi je zabava. Ponekad bih otišao na
jedan od otoka na Zavidovskom jezeru i zaboravio na sve. Odrijemao bih i stres bi se rastopio.
Posebno volim zavidovsku ukhu, pripremljenu na poseban lovački način. U velikom se loncu
zajedno kuha desetak vrsta različite ribe. Zatim, nakon što se doda nekoliko velikih rajčica i
ostalih sastojaka, u lonac se ubaci užareni komad drva iz vatre. To juhi daje okus dima i
oduzima mu onaj mastan riblji okus.
Nikada neću zaboraviti zgodu kad sam jedrio jezerom sa stranim gostom. On je neprestano
pogledavao prema mojoj crnoj torbi za spise na dnu čamca. Mislio je da je to nuklearna torba i
pokušao se držati što je dalje moguće od nje, gurajući se uz rub čamca. Kad smo stigli na otok,
otvorio sam torbu i izvadio dvije boce votke i nešto ukiseljenih krastavaca. Gost se dugo
smijao. Nuklearna torba bila je u drugom čamcu pod paskom osiguranja.
U svoje doba, kao i većina ljudi, smatrao sam priličnim nazdraviti nekome s čašicom ili dvije
u posebnim prilikama. Ali kakav se val ogovaranja, tračeva i političkih potresa zbog toga
podigao u javnosti i u novinama! Teško je to sada povjerovati.
Tradicionalni ruski način života čini nemogućim ne piti za rođendane; nemoguće je ne piti
na prijateljevom vjenčanju; nemoguće je ne piti sa svojim suradnicima. Uvijek sam ovo
smatrao napornom dužnošću i nisam podnosio pijance, ali uskoro sam zaključio daje alkohol
jedino sredstvo da se brzo riješite stresa. Sjećam se jednog incidenta iz 1994. za puta u Berlin,
kad su svjetske televizijske kuće prenosile snimku pripitog Jeljcina kako dirigira vojnim
orkestrom.
To su bili teški dani za mene. Izvana, takvo je ponašanje moglo izgledati divlje i neugodno.
Ali znao sam ono što ni moji pomoćnici, ni reporteri, ni kritičari nisu znali. Stres pod kojim sam
bio krajem 1993. za pobune u Bijeloj kući i nakon toga, bio je tako velik da do danas ne
razumijem kako sam ga uspio preživjeti. Napetost i iscrpljenost zahtijevale su neki izlaz. Tamo,
u Berlinu, kada je cijela Europa slavila povlačenje naših zadnjih snaga, odjednom sam osjetio
da to više ne mogu podnijeti. Pritiskala me odgovornost i cijela atmosfera događaja, napeta od
iščekivanja povijesnog koraka. I podlegao sam.
Kako se osjećam sada, kada mi pokažu tu i predobro poznatu snimku dirigiranja nesretnim
orkestrom? Ne osjećam stid ni ravnodušnost ni razdražljivost. Ali mogu osjetiti kako mi se ježi
koža kad pomislim na onu uzbunu, napetost i nemjerljivu težinu stresa koji me pritiskao tih
dana, gurajući me k zemlji. Sjećam se da je težine nestalo nakon nekoliko čašica, pa sam
osjetio da bih mogao dirigirati orkestrom.
Nakon tog incidenta skupina mojih suradnika napisala mi je pismo u kojem je stajalo da su
moje ponašanje i moje nepromišljene primjedbe naškodile i meni i našem zajedničkom radu.
Nisam im se ispričao. Nijedan od njih nije mi mogao pomoći. Udaljenost među nama bila je
prevelika. Hodao sam duž obale Soče i shvatio da moram nastaviti živjeti. Morao sam ponovno
skupiti svu svoju snagu. Postupno, došao sam k sebi.
Sve otad, što god bi izazvalo promjenu u mom uobičajenom ponašanju - nesanica,
prehlada ili običan umor - pripisivalo bi se utjecaju alkohola. Znao sam za ta govorkanja, ali
smatrao sam da mi je ispod časti na njih odgovarati. Što sam onda mogao učiniti? Jesam li
trebao svima dokazivati da moje srce i krvni tlak (koji utječu na moj govor i hod), neprestani
stres, nesanica i lijekovi koje moram uzimati, ne bi trebalo miješati s alkoholizmom? Jesam li
se trebao busati u prsa?
Sve to je bilo ponižavajuće i neugodno. I u određenom trenutku shvatio sam da mi ljudi, bez
obzira što rekao, neće vjerovati. Mislili su da je to moja slabost. Osim toga, znao sam da su
sama moja pojava, moja tvrdoglava odlučnost i moja čvrsta narav izazivali mržnju, histeriju i
neprijateljstvo. Da to nije bio omraženi alkohol, bili bi me napali nečim drugim. Našli bi neku
drugu ranjivu točku. Ali bi me udarili, to je sigurno. Nije li onda bolje ne obraćati na to
pozornost?
 I doista mi je uspjelo ne primjećivati glasine i ogovaranja. Zatim je došla strašno teška
1995. godina s mojim srčanim udarom. Nakon operacije liječnici su mi rekli da je maksimum
alkohola koji
si smijem priuštiti čaša vina dnevno. Sve otada držim se ove preporuke.
Tijekom godina zbilo se i nekoliko pogrešaka s darovima i dobrim željama. Oko 1981. dao
sam Tanji raskošan dar: komplet Elanovih dizajnerskih skija i cipela. Tih su godina vladale
strašne nestašice i znao sam daje Tanja sanjala da dobije prave dobre skije. Tanja je za
zimske praznike otišla na skijanje u Dombaj. Na nesreću, darovao sam joj skije i cipele koje su
bile gotovo moje veličine. Skije su bile preduge, skijaške cipele prevelike za njezinu nogu.
Svako spuštanje niz planinu bilo je pravo mučenje. Kasnije, kad si je Tanja sama kupila skije
koje su joj pristajale, nije samo klizila, nego je letjela planinom.
Dok sam radio ili bio u lovu, Naina je podizala djecu i unuke. Uloga bake i prabake Naini je
bila sasvim prirodna. Ne mogu zapamtiti sve rođendane u obitelji, ali Naini nijedan nikada ne
promakne.
Naina je spremna sa svojom obitelji provesti onoliko vremena koliko treba. Lena i Tanja je
pokušavaju uvjeriti da ne pravi sama mesne okruglice djeci za ručak. »Mama,« govore joj,
»kad dođu gosti ti stojiš kraj peći po tri sata! Pokušaj se odmoriti za dana kad to možeš! Djeci
uopće nije važno što jedu. Njima još uvijek nije važno jedu li tvoje domaće jelo ili ono što
skuha kuhar - mesne okruglice su samo komadić mesa.«
Ali babuška smatra da su njezine mesne okruglice mnogo bolje od onih što ih radi kuhar, i
praktički je nemoguće nagovoriti je da manje kuha. Svi naši gosti pamte Nainine torte sa svim
onim nebrojenim slojevima. Ima nešto dirljivo i domaće u tome da se svom gostu skuha nešto
od onoga što se nađe u kući. To je kao da nas Naina sve pokušava sačuvati i zaštititi. Postoji
također i mnogo prozaičnije objašnjenje: Naina jednostavno voli kuhati. Osim toga, dosadilo bi
vam jesti iste stvari ponovno i ponovno deset godina za redom, isto »ispravno« jelo koje je
kuhar spremio prema receptu devetog direktorata.63
Na našoj dači postoji impozantna naprava, starinska ruska pećnica vani, pod natkrivenim
istakom. Ponekad provedemo Silvestro-vo na dači i Naina peče tradicionalne bline. Jedemo ih
tamo, izravno s peći, i zalijevamo ih šampanjcem. Snijeg pada po stolu, a ponekad i po
blinima.
63 Jeljcin misli na KGB-ov deveti direktorat (odjel). Sovjetski vođe često su imali kuhare
koje je provjeravao i zapošljavao KGB.
Naina i ja smo zajedno gotovo četrdeset godina. Nikada se nismo razdvajali. Nikada nismo
odlazili na odmore odvojeno. Nikada nismo dijelili naše živote na dva dijela. Sjećam se kad je
Naina bila osamnaestogodišnja studentica. Sjećam se da je, radeći u najvećem institutu za
nacrte u Sverdlovsku, uspijevala ne samo brinuti se o djevojčicama i pripremiti večeru, nego i
izglačati moje odijelo, stoje oduzimalo i po pola noći, sve dok nije bilo savršeno. (Bio sam prvi
sekretar i morao sam tako izgledati.)
Naina mi je dala toliko duhovne i fizičke snage da jednostavno nemam riječi da to opišem.
Bez nje nikada ne bih izdržao političke oluje. Nikada ne bih preživio 1987. ili 1991. ili ono
kasnije. Pa čak i sada, kada je Naina već sretna baka i može se u miru brinuti o svojim
unucima, ona još uvijek troši tako mnogo energije na mene.
Naina je prekrasno iskrena i izravna osoba. Ima svoj vlastiti jedinstveni način na koji prolazi
kroz političke drame. Često bi mi se obratila i rekla: »Borja, možda bi trebao razgovarati s
Lužkovim? Možda je on jednostavno pogriješio? Trebalo bi ga probuditi.« Nasmiješio bih se,
naravno, i obećao da ću se sastati s Lužkovim i razgovarati s njim. Da politiku vode ljudi poput
Naine, imali bismo drugačiji svijet.
A to me podsjeća na smiješnu zgodu vezanu uz Lužkova. Dugo vremena Lužkov, koji živi u
blizini, slao nam je kravlje mlijeko sa svojeg imanja. Onda je to jednog dana prestalo. Bilo je to
u ljeto 1998. kada je vodio svoju vlastitu stranku. Posrednik nas je izvijestio da je Lužkovljeva
krava, nažalost, bolesna. Zanimljive li podudarnosti. Do danas se Naina čudi kako to daje
krava tako dugo bole-
sna.
Ljudi Naini pišu mnoga pisma, koja nam dolaze ili preko pošte u Osenajskoj ulici ili iz
glavne pošte. Nainina pošta je potpuno drugačija od one koju sam ja dobivao kao predsjednik.
Ja sam dobivao tisuće molbi, žalbi, traženja, zahtjeva za pomoć pri svakodnevnim problemima,
projekte za reformu naše države, različe izume - sve osim kuhinjskog sudopera. Ženina su
pisma osobna, topla, iskrena i puna razumijevanja. Ljudi su osjetili Naininu prirodu i njezinu
duboku ispravnost, tako da je u tim pismima rijetko kada trag ljutnje ili kritike. Kada sam Rusiji
objavio svoju operaciju, Naina je dobivala poruke s medicinskim savjetima od ljudi koji su
pretrpjeli srčani udar. Savjetovali su je o mojem oporavku i lijekovima koje bih trebao uzimati.
Iznad svega me zadivljuje ljubaznost u tim pismima. Mnogi od njihovih sastavljača imaju pravo
biti ljuti na život. Ljudi koji se laćaju pera često su siromašni, usamljeni ili bolesni.
Jedno je pismo na Nainu svojim iskrenim tonom i skromnošću ostavilo osobit utisak. Žena
iz Sanktpetersburga pisala je o svojoj
hendikepiranoj djevojčici. Nakon što je doznala da se s Tanjom spremam u
Sanktpetersburg, Naina je zatražila da isporučim televizor i video na dar toj ženi.
Kada smo stigli u Sanktpetersburg, Tanja je cijeli dan nazivala ženu, ali nitko se nije
javljao. Konačno, otišla je na adresu koja je bila naznačena na omotnici, misleći da će barem
moći ostaviti dar kod susjeda. Kad je pozvonila, vrata joj je otvorila djevojčica. Djevojčica nije
razumjela što se događa i nije mogla vjerovati da joj netko donosi dar od Naine. Na nesreću,
njezina je majka u to vrijeme bila na poslu. Prema Tanjinom pričanju oni su doista živjeli u vrlo
lošim uvjetima. Stvarno nisu imali televizor.
Uskoro je Naina dobila pismo iz Sanktpetersburga. Dar je bio pravi uspjeh. Zahvaljujući
televiziji djevojčica, koja praktički nije mogla izlaziti, imala je barem neki dodir s vanjskim
svijetom.
Kada Naina odlazi u sirotište ili u dječju bolnicu ili u posjet nekome slavnom tko je u krizi,
nikome o tome ne govori. Ona iskreno vjeruje da su dobrotvorje i milosrđe njezina osobna
stvar. U jednu ruku to je potpuno opravdano stajalište. Ja bih učinio isto. U drugu ruku, Naina je
učinila mnogo za djecu koja boluju od neizlječivih bolesti koje vode u gotovo potpunu
nepokretnost. Da se u zemlji znalo za njezin rad, mislim da bi ostali slijedili njezin primjer. Ali
Naina je uvijek izbjegavala publicitet. Ona uvijek daje vrlo kratke intervjue na televiziji i rijetko
se pojavljuje u javnosti. Svejedno, najistaknutije odlike njezine naravi - skromnost, taktičnost,
ljudskost -mogu se osjetiti u tim prilikama. Ljudi osjećaju te kvalitete i one ih privlače.
Uvijek su me impresionirale Nainine veze s malim krugom moskovskih glumica - Galinom
Volček, Šijom Piljavskajom, Marinom Ladininom, Marijom Mironovom, Verom Vasiljevom i
drugima. To su prijateljski odnosi u kojima nema nimalo površnosti ili pretvaranja.
Ponekad, usred obiteljskog slavlja, usred buke, smijeha i prazničnog komešanja, odjednom
nastane tišina. Tada će jedna od mojih kćeri reći: »Tata, jesi li ovdje?« To znači da sam zastao
usred rečenice i zamislio se.
Zbunjuju me ove iznenadne stanke pred mojom obitelji. Trudim se kontrolirati svim svojim
moćima, ali ništa ne pomaže. Jednog trena sam potpuno prisutan u domaćem životu i ovim
sretnim, mirnim trenucima sa svojom obitelji, a u sljedećem odnekud iz dubina moje podsvijesti
izroni misao o nečemu što se dogodilo dan prije ili će se dogoditi sutra. Čak i kad mirno šećem
stazom u parku okružen obitelji, ove misli me prekidaju i zaustavljaju. To su stvari koje više ne
mogu ispraviti ili stvari koje čekaju moju odluku, stvari koje treba
 napraviti sada ili za mjesec dana. Zemlja očekuje moju sljedeću političku odluku. I ja se
smrznem na mjestu, zasutim i povučem u sebe.
Kao što sam pokazao, predsjednik ipak ima privatni život. Za vrijeme onih mirnih trenutaka
kada je s ljudima koji su mu bliski. U lovu ili vozeći »golfmobil«. U svetoj obiteljskoj tradiciji. U
radosnim trenucima koje provodi s djecom i unucima. Oni su moja prava, ne ona iskonstruirana
»obitelj« koju pokazuju na televiziji.
Dok gledam malog Gljeba ili Vanku kako se igraju kraj mene, pokušavam zaviriti u njihovu
budućnost, vidjeti njihove sudbine. Oni će naslijediti drugačiju Rusiju, potpuno drugačiji svijet,
drugo tisućljeće. Ali kakva će Rusija tada biti? Hoće li se ponositi što su odrasli u našoj zemlji,
u našem gradu, u našem domu? Siguran sam da hoće. U to nimalo ne sumnjam.
***
21
***
»Jeljcin je poludio«
Jeljcin istražuje dramatične detalje napetih dana u kolovozu 1998. kada definitivno odlučuje
smijeniti premijera Stjepašina i postaviti relativno nepoznatog Vladimira Putina. Ovo je Putinov
prvi pravi korak koridorom moći. Kako je Jeljcin mogao biti tako siguran da taj hladni KGB-ov
službenik stisnutih usana posjeduje odlike vođe?
U ruskoj politici postoji termin koji mrzim: pristup tijelu. On se odnosi na učestalost i
otvorenost sastanaka s prvom osobom. (U Americi oni oko predsjednika koriste termin »face
time«.) Naravno, neugodno je vidjeti sebe kao »tijelo«. Ali, iako je termin izrazito ciničan, dokaz
je stvarnog problema onoga na vlasti. Za novinare, osobe iz kulture, poslovne ljude,
predstavnike raznih društvenih grupa, pa čak i suradnike može biti teško uspostaviti kontakt s
predsjednikom: »pristup tijelu«. Ali ta dostupnost određuje razinu učinkovitosti i
demokratičnosti unutar birokracije. Nisu svi djelotvorni birokrati demokratični, i obrnuto. Postoji
tanka granična crta između njih.
Kad je Sergej Filatov bio šef administracije, a Viktor Iljušin moj prvi suradnik (ova su dva
položaja bila u to vrijeme kombinirana), održavali su se redoviti sastanci s Baturinom, Lifšicom,
Satarovim, Pihojem, Krasnovim i drugim suradnicima. Iljušin je sazivao te sastanke koji su se
održavali jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca. Ponekad bi bilo dugih stanki između dva
sastanka. Koržakov, koji je bio ljubomoran na ove »trule intelektualce«, pokušao je oprezno
blokirati njihov »pristup tijelu«. To je potrajalo do predsjedničkih izbora 1996.
Tijekom mojeg drugog mandata, Čubajis, Jumašev i Vološin imali su sastanke s
predstavnicima šefova administrativne rutine. Oni su postali obvezni tjedni ritual. Bio sam
impresioniran slušajući novog mladića dok me redovito izvješćivao o stvarima o kojima su
raspravljali. Kad bi oni samo znali kakve su bitke i strasti jednom pratile sastanke u ovom
uredu. Ovaj novi otvoreni način rada ukazao mije na sovjetski mentalitet koji je vladao mojim
prijašnjim sustavom »uskog kruga«.
Uočio sam Vladimira Putina kada je vodio glavni kontrolni di-rektorat administracije i zatim
postao prvi Jumaševljev zamjenik, odgovoran za suradnju s regijama. Putin se u Kremlju
pojavio u ožujku 1997. Ponekad mu je predavana uprava i tako sam imao prilike češće raditi s
njim. Putinova izvješća su bila uzor jasnoće. Za razliku od drugih zamjenika koji su uvijek
pokušavali izraziti svoju viziju Rusije i svijeta, Putin nije pokušavao započeti razgovor sa
mnom. Prije je izgledalo da Putin nastoji ukloniti bilo kakav osobni element iz našeg kontakta. I
upravo sam zbog toga želio s njime što više razgovarati.
Bio sam također iznenađen njegovim munjevitim reakcijama. Ponekad su i moje
najbezazlenije primjedbe zbunjivale ljude. Pocr-venjeli bi i očajnički tražili pravi odgovor. Ali
Putin je odgovarao smireno i prirodno. Zbog toga sam osjećao da je ovaj mladi čovjek spreman
za apsolutno bilo što u životu, da bi na svaki izazov odgovorio jasno i precizno. Isprva me
Putinova hladnoća čak učinila opreznim, ali onda sam shvatio da je ona dio njegove prirode.
Već tada sam bio nezadovoljan vodstvom na čelu Federalne službe sigurnosti. U ljeto
1998. bili smo praktički zatečeni pomutnjom uzrokovanom »željezničkim valom«: ugljenari u
štrajku blokirali su pruge, odsjekavši Sibir i južnu Rusiju od Moskve. Bila je to katastrofa.
Svakog smo dana bilježili milijunske gubitke stoje najteže pogađalo najugroženije:
umirovljenike i državne službenike. I najvažnije, štrajk je stvorio stvarnu prijetnju masovnim
političkim neredima na nacionalnoj razini u cijeloj Rusiji. Sastao sam se s Niko-lajem
Kovaljevim, tada direktorom FSB-a. On je bio gotovo u panici. Shvatio sam iz našeg razgovora
da je ova situacija za njega bila nova i da nije znao kako da se s njom nosi. Suosjećao sam s
njim -tehnički štrajkovi nisu dio njegovih ovlasti - ali je prijetnja nacionalnoj sigurnosti bila
stvarna. Politička bitka je jedna stvar, dok je blokiranje nacionalnih transportnih arterija nešto
sasvim drugo.
Kovaljev, stari Čekist i prilično odgovoran profesionalac, osjećao je veliku osobnu
netrpeljivost prema trgovinskom poslovanju i svim njegovim predstavnicima. Nije si mogao
pomoći. Jednostavno je prezirao ljude s mnogo novca. Posljedično tome, njegova je služba
postupno počela tražiti ove nove »neprijatelje naroda«. Usredotočili su se na sakupljanje
materijala koji bi kompromitirali komercijalne banke i individualne biznismene. Nisam
zaboravio kako su 1996. FSB-ovi istražitelji bili upleteni u namještenu Sobčakovu aferu. Sve je
to bio dio jedne te iste politike.
U to sam vrijeme, u ljeto 1998., počeo razmišljati koga bih mogao postaviti na Kovaljevo
mjesto direktora FSB-a. Odgovor je iznenada bio jasan: Putin. Kao prvo, Putin je proveo dosta
godina u
službama sigurnosti. Drugo, prošao je menadžersku školu. Ali iznad svega, što sam više
poznavao Putina bio sam sve uvjereniji da je u njemu utjelovljeno oboje, izrazita posvećenost
demokraciji i tržišnim reformama kao i neupitno domoljublje.
Putin je obaviješten kada je donesen ukaz o njegovom imenovanju. Ja sam bio na odmoru
u Šuškajoj Čupi. Kirijenko je doletio k meni, noseći prijedlog odluke o Putinovom imenovanju.
Potpisao sam ga bez kolebanja. Dana 25. Srpnja 1998. Putin je postao direktor FSB-a.
Kad sam se vratio s odmora, sjeo sam s Putinom da ozbiljno razgovaramo. Predložio sam
mu da se vrati u vojnu službu i dobije čin generala.
»Zašto?« pitao je Putin. »Dao sam ostavku na službu 20. kolovoza 199164. Ne želim se
vratiti u aktivnu službu. Ja sam civil. Neophodno je da tako važno ministarstvo vodi civil. Ako
dopuštate ostao bih pričuvni pukovnik.«
Dugo smo raspravljali o kadrovskim problemima FSB-a. Bila je to teška situacija. Mnogi su
izvježbani profesionalci otišli u privatni sektor, a mnogi su bili spremni za mirovinu. Morali smo
obnoviti ugled Lubjanke tako strašno narušen nakon 199165. Moramo sačuvati preostale
profesionalce, ali također moramo i depolitizirati službu.
Putin je pričao o reorganiziranju FSB-a vrlo inteligentno. Obratio se Nikolaju Kovaljevu,
čovjeku kojeg je zamijenio na čelu FSB-a kako bismo mu na čovječan način omogućili da riješi
neke osobne probleme. (To može izgledati trivijalno, ali u vojnoj službi te su stvari vrlo važne.)
Zatim je revidirao popis zaposlenika. Novi kolegij FSB-a je pored zastupnika uključivao i
šefove moskovskih i lenjin-gradskih direktorata FSB-a. Iako je reorganizacija značila da će
stanoviti broj časnika morati otići u mirovinu, proces je prošao mirno i, rekao bih, čisto. Putinova
struktura pokazala se prilično učinkovitom.
Putin je došao u FSB u vrlo teško vrijeme. Sjedio je na bačvi baruta. Te jeseni, kad se činilo
da bi se val antisemitizma koji je podigao general Makašov u Dumi mogao svakog časa razliti
ulicama, Putin je dao nekoliko oštrih primjedbi osuđujući politički ekstremizam. Iza sebe je
imao Lubjanku i mislim da su njegov hladan izraz i gotovo vojna preciznost izričaja mnoge
ljude odvratili od stvaranja problema. Putin nijednu radikalnu skupinu u Moskvi nije ostavio na
6420. kolovoza 1991. je dan nakon državnog udara protiv Gorbačova koji je vodio raspadu
Sovjetskog saveza. - op. prev 65 Sjedište KGB-a, kasnije FSB-a nalazi se na trgu Lubjanka u
Moskvi. - op. prev.
miru. Sve su se počele žaliti tisku da prijestolnicom vlada policijska država.
Ali je najvažnije bilo da je Putin zauzeo vrlo čvrsto političko stajalište. Kao što sam
spomenuo, stalni sukobi s premijerom, koji je htio uvesti FSB u vlastitu sferu utjecaja, nisu
uznemirili Putina. Nije dopustio da se njime manipulira u političkim igrama. Čak i ja sam bio
zadivljen njegovim čvrstim moralnim kodeksom. U tom vremenu podmuklih ogovaranja u vladi,
bilo je mudro čak i za iskusnu osobu izbjeći spletke. No Putinov je jedini kriterij bio moralnost
onog što je učinjeno ili dostojanstvo dotične osobe. On ne bi učinio ništa što se protivilo
njegovom shvaćanju časti. Uvijek je bio spreman napustiti svoj visoki položaj ako bi to tražio
njegov osjećaj za ispravnost.
Putin nije žurio u visoku politiku, ali bi osjetio opasnost brže i točnije od drugih i uvijek me
pokušao upozoriti na neprilike. Kad sam doznao da je Putin pomogao Sobčaku pri bijegu u
inozemstvo, imao sam dvojake osjećaje. Putin je mnogo riskirao, ali sam se iskreno divio
njegovom djelu.
Godine 1998., kad sam shvatio neophodnost Primakovljevog povlačenja, mučile su me
brige. Tko će me podržati? Tko stvarno stoji iza mene? U jednom sam trenutku shvatio da je to
Putin. No njega još nisam mogao uvesti u igru i tako smo privremeno dobili Stjepašina. U
srijedu ujutro, 4. kolovoza, sastao sam se s Vološinom. Htio sam ga pitati kada će konačno
objaviti imenovanje novog premijera koji će zamijeniti Stjepašina. Hoće li to biti u rujnu,
listopadu ili odmah u kolovozu?
Sada bi smjena izgledala potpuno nelogično. Ali vjerojatno bismo mogli razloge za smjenu
pronaći ujesen, onakve koje bi svi razumjeli. Ili je bilo bolje ostaviti stvar da sama sazrije?
Postojalo je jedno temeljno pitanje: Stjepašin nije mogao biti politički vođa na parlamentarnim i
predsjedničkim izborima. I zašto ne navesti pravi razlog za smjenjivanje: Putina? Putin je bio
čovjek mojih nada. On je bio čovjek kojem sam vjerovao, kome sam mogao povjeriti zemlju.
Kolovoz je vrhunac sezone praznika u Rusiji. Putinovo imenovanje bilo bi kao grom iz
vedra neba. Sve bi se odjednom usijalo. Imali smo još nekoliko lijenih tjedana, tjedana u
kojima ljudi nisu željeli biti uključeni u politiku niti si kvariti praznično veselje. Putin će imati
vremena uzeti zalet.
Pozvao sam svog tajnika i rekao mu da će se sljedećeg dana održati tri sastanka. Zatražio
sam od Vološina da pripremi dokumente.
Rano sljedećeg jutra sastao sam se s Putinom. Objasnio sam mu stanje. Pred nama je bila
oštra bitka. Najprije, tu je bila izborna
kampanja. Neće biti lako držati cijelu zemlju pod kontrolom. Stanovnici sjevernog Kavkaza
su imali mnogo problema. Bile su moguće političke provokacije u Moskvi. Bilo je teško reći
hoće li sadaš-nja vlada biti u stanju zadržati inflaciju. Sve, uključujući budućnost zemlje, ovisilo
je o ponašanju novog premijera u nekoliko sljedećih tjedana i mjeseci.
»Vladimire Vladimiroviču, donio sam odluku i želio bih vam ponuditi mjesto premijera«,
rekao sam Putinu.
Putin me pažljivo gledao. Šutio je.
»Ali to nije sve«, nastavio sam. »Mora da ste donekle upoznati zašto sam prisiljen smijeniti
vašeg prethodnika. Znam da vam je Stjepašin prijatelj - on je također iz Sanktpetersburga - ali
sada postoje drugi problemi. Vaše stajalište mora biti iznimno uljudno i suzdržano, ali čvrsto.
Samo tako ćete ojačati svoj autoritet i osvojiti parlamentarne izbore.«
 »Na koga računamo na izborima?« upitao je Putin.
»Ne znam«, odgovorio sam iskreno. »Stvorit ćemo novu stranku. Kao osoba koja je od
parlamenta izdržala više nego bilo tko u povijesti, znam kako je važna jaka podrška u Dumi. Ali
glavna stvar je vaše političko sredstvo: vaš imidž. Vi ga ne morate umjetno stvarati. Ali ne
smijete niti zanemariti njegovu važnost.«
Putin je razmišljao neko vrijeme. »Ne volim izborne kampanje«, priznao je. »Stvarno ne
volim. Ne znam kako da ih vodim i ne volim ih.«
»Ali vi ne morate voditi kampanju. Glavna stvar je vaša volja, vaša sigurnost, vaše
djelovanje. Sve će ovisiti o tome. Politički ugled postoji ili ne postoji. Jeste li spremni?«
»Obavljat ću ono za što me ovlastite«, odgovorio je Putin vojnički uglađeno.
»I na najvišem mjestu?«
Putin je oklijevao. Osjetio sam da je sad prvi put stvarno shvatio o čemu razgovaramo.
»Nisam razmišljao o tome. Ne znam jesam li spreman za to«, rekao je Putin.
»Razmislite o tome. Vjerujem u vas«, rekao sam.
Napeta tišina je visjela u zraku mog ureda. Jasno se čulo otkucavanje sata. Putin ima vrlo
zanimljive oči. Čini se da njima govori više nego riječima. Znao sam da će ozbiljno razmisliti o
mojoj ponudi.
Nakon što je Putin otišao, pozvao sam Stjepašina i Vološina.
»Sergeju Vadimoviču,« obratio sam se Stjepašinu, »Danas sam odlučio da vas smijenim.
Dumi ću za premijera predložiti Vladimira Vladimiroviča Putina. U međuvremenu zamolio bih
vas da potvrdite ukaz o imenovanju Putina za prvog zamjenika premijera.«
Stjepašin se vidno uznemirio i pocrvenio. »Borise Nikolajeviču,« uspio je promucati, »ta
odluka... je preuranjena. Vjerujem da je to pogreška.«
»Ali predsjednik je već odlučio«, rekao je Vološin.
»Borise Nikolajeviču, preklinjem vas, zaista. Razgovarajmo nasamo.«
Klimnuo sam glavom i Stjepašin i ja smo ostali sami u sobi.
Stjepašin je dugo govorio. Njegov se lajtmotiv svodio na ovo: »Uvijek sam bio uz vas i
nikada vas nisam izdao.« Stjepašin se prisjećao događaja iz 1991. i 1993. I događaja u
Budjonovsku i Kras-noarmejsku. Obećao je ispraviti sve svoje pogreške i odmah stvoriti novu
stranku.
Iako sam znao da je ovaj razgovor potpuno besmislen, nisam mogao prekinuti Stjepašina.
Imao je pravo: bio mi je vjeran i odan. Nikada me nije izdao. I nije bilo razloga da ga smijenim -
osim onog najvažnijeg: nije bio pravi čovjek za trenutnu složenu situaciju. Ali kako sam mu to
mogao objasniti?
Zatim sam osjetio kako gubim strpljenje. »U redu, idite sada. Razmislit ću o tome«, rekao
sam što sam mirnije mogao.
Stjepašin je otišao. Na vratima je šapnuo Vološinu: »Što ste govorili o meni iza mojih leđa?
Jeste li poludjeli? I u ovakvo vrijeme!«
Bio sam grozno raspoložen. Pozvao sam Vološina i ljutito rekao: »Što čekate? Donesite te
ukaze! Znate moje odluke!«
Donio mi je ukaze na potpis.
»Idite, i recite Stjepašinu da je smijenjen. Ne želim se više sastajati s njim«, rekao sam.
Vološin mi se nije usprotivio, ali me potaknuo da razmislim o svojoj odluci preko vikenda.
»Vi znate bolje nego ja da samo predsjednik može reći premijeru da je smijenjen«, rekao je
Vološin.
Naravno da je Vološin imao pravo. O svojoj konačnoj odluci odlučio sam obavijestiti
Stjepašina u ponedjeljak ujutro.
Tog istog dana nazvao me Čubajis i inzistirao da se sastanemo. Odmah sam shvatio što se
događa. To je samo učvrstilo moju odluku da smijenim Stjepašina. Ugovorio sam sastanak s
Čubajisom u 9.15 u ponedjeljak ujutro. Sastanak sa Stjepašinom imao sam u 8.
Tek sam kasnije saznao da je Čubajis napao administraciju, naročito Putina. Očigledno,
vjerovao je da donosim odluku koja će dovesti do katastrofalnih posljedica.
Čubajis se najprije susreo s Purinom i upozorio ga da ga u javnoj politici čekaju strašni
pritisci. Tvrdio je da Putin nikada nije bio pred očima javnosti i da nema pojma što to znači. Bilo
bi bolje da Putin odbije ovu ponudu sada nego kasnije, kad ga na to natjeraju okolnosti.
Putin je rekao Čubajisu da mu je žao, ali da je to predsjednikova odluka. Njegova je
dužnost bila da je poštuje. Čubajis bi i sam učinio isto na njegovom mjestu.
Zatim je Čubajis odlučio ići preko administracije. U nedjelju, za neplanirane stanke - nije
čudo da sam ih uvijek izbjegavao kad sam donosio važne odluke - predložio je da se s njim
sastane uski krug: Vološin, Jumašev i Tanja.
Čubajisov je argument bio sljedeći: nakon smjene Primakova, što je bilo prilično bolno za
javnost, nemotivirana smjena Stjepašina shvatit će se kao potpuni raspad Kremlja, kao
političku smrt u borbi s administracijom. Svi će zaključiti da je predsjednik poludio. To će biti
znak za napad sa svih strana; od Dume do Vijeća Federacije. I konačno, počet će masovne
demonstracije radnika.
»Sjećate li se željezničkog rata?« pitao je Čubajis. »To je nešto što želite doživjeti samo
jednom. A bijesni Lužkov na Crveni trg može izvesti deset tisuća ljudi. Ne uviđate li opasnost?
Da, slažem se da je Putin bolji i daje predsjednikov izbor točan. No svejedno, Jeljcinu nije
ostalo ni političkog ni moralnog kredita da bi mogao maknuti Stjepašina i imenovati Putina.«
Tada je Vološin predložio Čubajisu nešto sasvim neočekivano: »Ako Stjepašin ostaje,
onda samo vi, Anatoliju Borisoviču, možete voditi administraciju. Ne sumnjam da Stjepašin ima
visokih ljudskih kvaliteta. Ako ste uvjereni u njegovu pobjedu onda budite pokretač njegovog
cijelog tima. Mi ćemo vam pomoći.«
Taj je prijedlog morao sasvim šokirati Čubajisa. U to vrijeme on je radio u Ujedinjenim
energetskim sistemima, ključnom državnom monopolu. Njegov mu je položaj - on je službeno
bio po strani, ali se još uvijek bavio političkom situacijom - potpuno odgovarao. Nije se htio
vratiti u administraciju. Ali sada nije bilo drugog izbora. Čubajis je obznanio da je spreman.
Vološin mi je tek poslije ispričao ovu epizodu.
Uvijek sam vjerovao Čubajisovim političkim instinktima. Više nego jednom uvjerio bi me u
nešto u kritičnom trenutku. Ali u tom času, iskreno govoreći, Čubajis nije imao šanse promijeniti
moju odluku. Očito, i ja sam osjećao daje nevjerojatan rizik imenovati »kriznog« premijera. Ali
za razliku od Čubajisa, koji je situaciju analizirao samo logički, ja sam intuitivno osjetio
Putinovu snagu i moć, budući tijek ovog poteza i atmosferu u društvu. Javnost je bila spremna
prihvatiti novu osobu, osobu koja je bila donekle stroga i čvrsta. Usprkos potpuno uzdrmanom
političkom sustavu, ljudi su bili spremni vjerovati Putinu.
Prošlih sam godina uspio stvoriti faktor stabilnosti koji je bilo kome onemogućavao prijeći
granice Ustava. I ta je stabilnost bila na
L,
našoj strani; usprkos krizi vlade koja se nastavljala, nitko nije mogao napasti novog
premijera. Ovo je naročito bilo točno u Putinovom slučaju, koji je do nedavno bio na čelu FSB-
a.
Mislim da je Čubajis konačno osjetio moju odlučnost.
Sastanak je održan u 8 sati ujutro, 8. kolovoza u Gorkome-9. Prisutni su bili Putin,
Aksjonjenko, Stjepašin i Vološin. Svi smo pozdravili Stjepašina, ali on se rukovao samo sa
mnom. Nisam rasipao riječi. »Sergeju Vadimoviču,« rekao sam Stjepašinu, »potpisao sam
ukaz o vašem smjenjivanju i o imenovanju Putina za prvog vicepre-mijera.«
 Stjepašin se uzrujao. »Neću odobriti taj ukaz«, rekao je.
Aksjonjenko se umiješao: »Prestanite, Sergeju Vadimoviču!«
Putin je prekinuo Aksjonjenka. »Nikolaju Jemeljanoviču,« rekao mu je, »ovo je dovoljno
teška stvar za Stjepašina. Nemojmo je pogoršavati.«
»U redu«, napokon je rekao Stjepašin. »Potpisat ću. Iz poštovanja prema vama, Borise
Nikolajeviču.«
9. kolovoza obratio sam se naciji putem televizije i imenovao Vladimira Putina za svog
nasljednika i dostojnog kandidata za predsjedničke izbore 2000.
***
22
***
Drugi čečenski rat
Jeljcin izlaže ruske argumente za rat u Čečeniji. Kao i mnogi drugi Rusi, Jeljcin i Putin
istinski vjeruju da bi separatistički pokret u Čečeniji mogao dovesti do raspada Rusije, bijesnog
etničkog sukoba širom cijele zemlje i ponovljene Jugoslavije. To je razlog zašto sukob mora
biti bešćutno zaustavljen u samom začetku, dok je još uvijek na regionalnoj razini.
Dana 8. rujna 1999. odgovarajući novinaru na upit o našoj politici u Čečeniji, Vladimir Putin
je rekao: »Rusija se brani. Mi smo napadnuti. I zato moramo odbaciti sve komplekse,
uključujući i kompleks krivnje.«
Mnogo je vode proteklo ispod mosta otkad je Putin izgovorio ove riječi. Mnogo se toga
promijenilo u Čečeniji i oko nje. Ali je osjećaj krivnje ostao. Čečenija je velik kamen smutnje,
čak i u samoj Rusiji. Ali češće je Zapad taj koji u nama pokušava probuditi osjećaj krivice.
Volio bih izraziti svoje stajalište o tom bolnom pitanju.
Svima je bilo jasno da je stanje u Čečeniji na rubu katastrofe. Dana 5. ožujka 1999. u
Groznom je ruski zamjenik ministra unutrašnjih poslova, general-bojnik Genadij Špigun,
besramno izvučen iz aviona koji je upravo trebao poletjeti za Moskvu.65 Čečenski predsjednik
Aslan Maškadov, koji je sve do ovog incidenta održavao stanje u kojem su zakonski
ustanovljene službe sudjelovale u ruskim naporima da oslobode taoce, očigledno je izgubio
kontrolu nad situacijom. Više nije imao nikakvog autoriteta u Republici Čečeniji. Shvatili smo
da bi cijela regija mogla ući u strašnu novu fazu otvorenog sukoba.
Imenovanje Vladimira Putina za vršitelja dužnosti premijera dogodilo se u svjetlu invazije
čečenskih boraca na Dagestan, planirane ranije tog ljeta.67 Do napada je došlo dva dana
nakon mog
^Generala Špiguna oteli su čečenski pobunjenici i više od godinu dana nije bilo vijesti o
njemu. Tijelo je pronađeno u čečenskim šumama u lipnju 2000. 67Čečenski vrhovni vojni
zapovjednik Šamil Basajev vodio je nekoliko napada iz Čečenije
na susjedni Dagestan u nadi, da će uspostaviti islamsku republiku.
ukaza o Putinovom imenovanju. Kao što mi je Putin kasnije priznao, u tom trenutku nije
mislio na svoju političku karijeru ili buduće predsjedništvo. Kao novi premijer, znao je da ima
barem dva ili tri mjeseca u uredu. Odlučio je riješiti samo jedan zadatak: spasiti Federaciju,
spasiti državu.
Raspad SSSR-a neizbježno je oslabio državne mehanizme, službu sigurnosti i vojsku.
Napad na Dagestan prijetio ih je pretvoriti u metastaze na tijelu nove Rusije. Putin je bio jedan
od prvih koji su osjetili tu strašnu opasnost. Shvatio je da situacija u Čečeniji prijeti proširenjem
na cijeli sjeverni Kavkaz. Zatim bi, uz pomoć iz inozemstva, muslimanski separatisti počeli
Rusiji otimati i druga područja.
Takva snažna eksplozija separatizma prijetila je razbijanjem zemlje na nekoliko dijelova,
širenjem religijskih i etničkih sukoba na cijelu državu i stvaranjem humanitarne katastrofe
daleko teže od one u Jugoslaviji. Ovaj je scenarij bilo lako predvidjeti. Bilo je mnogo teže naći
hrabrosti i snage i spriječiti njegovo ostvarenje.
Putin mi se obratio i zatražio otvorene ruke da provede potrebnu vojnu operaciju i
koordinaciju nad svim strukturama vlasti. Bez oklijevanja sam ga podržao. Za nekoliko tjedana
transformirao je situaciju unutar naših glavnih ministarstava. Svakoga bi dana u svom uredu
okupio čelnike pojedinih ministarstava ili službi. Natjerao ih je da sve svoje snage sakupe u
jednu ujedinjenu šaku.
U međuvremenu, namjerno sam i s ciljem počeo navikavati javnost na ideju da će Putin
postati sljedeći predsjednik. Novinari su bili smeteni i uzbunjeni; davao sam Putinu zadatke
koje nisam mogao povjeriti nikome drugome. Svake subote Putin je održavao dodatne
sastanke glavnih ministarstava zbog situacije u Čečeniji. Predsjedao je produženim
sjednicama Vijeća sigurnosti. Predstavljao je ruske interese na međunarodnom samitu u Oslu.
Predavao je odlikovanja, primao veleposlanike stranih zemalja i davao službene političke
izjave. Htio sam da se ljudi naviknu na Putina i gledaju na njega kao na čelnika države. Bio
sam siguran da će sve uspjeti.
Situacija u Dagestanu postupno se smirila. Doveli smo je pod svoj nadzor. Zatim su u
Moskvi uslijedile iznenadne strašne eksplozije. Prvo je 9. rujna napadnuta višekatna stanarska
zgrada u Gurja-novoj ulici. Tjedan dana kasnije eksplodirala je zgrada u Varšavskoj aveniji.
Zatim je eksplodirala zgrada u malom provincijskom gradu Vogodonsku. Spasioci su iz
ruševina izvukli nekoliko preživjelih i uklonili mrtva tijela. Televizijske su stanice u cijeloj zemlji
te strašne slike prikazivale danju i noću.
Užasan strah se nadvio nad Rusiju. Ljudi nisu mogli spavati. Noću su nadzirali ulaze u
svoje zgrade. Mnogi su se sklonili na đače,
pobjegli na selo, odsjeli kod rođaka i prijatelja, ili čak otišli u druge republike ZND-a.
Teroristička je računica bila točna. Oni su već jednom upotrijebili tu taktiku, 1995. u
Budjonovsku.68 Ali sada je njihova namjera bila još zlokobnija. Nisu željeli samo preuzeti
taoce iz lokalne bolnice. Nadali su se da će država, umorna od straha, čekanja i užasa, ostaviti
bandite na miru i plaho im predati Dagestan.
Nasreću, to se nije dogodilo. Našao se čovjek koji je zaustavio strah. A taj čovjek je bio
Vladimir Putin. Njegove odlučne izjave, pojačane početkom vojnih operacija na čečenskom
području, postale su glavni politički događaj jeseni 1999. Banditi će biti otkriveni i uništeni ma
gdje se krili.
Putinu su prigovarali jer se grubo i silovito izražavao, koristeći jezik ulice. Smije li premijer
velike države upotrebljavati izraze kao što su »utopiti ih u govnima«69? Takvi bi izrazi bili
neprimjereni u bilo kojoj drugoj situaciji. Ali u to doba Putin se nije brinuo o svom ugledu. Nije
očekivao da će njegova politička karijera potrajati i nakon čečenskih događaja te je smatrao je
da se koristio tonom i riječima primjerenima situaciji. Njegov govor nije izražavao mržnju prema
teroristima nego prijezir; ne paniku ili zabrinutost nego hladnu proračunatost pravog zaštitnika,
pravog muškarca.
Ove izjave, ponekad daleko od diplomatskih, učinile su Putina za kratko vrijeme
nevjerojatno popularnim u Rusiji. Putin nije pokušavao demonizirati Čečene ili probuditi u
Rusima niske šovinističke nagone. Uvjeren sam da je razlog Putinove popularnosti bio taj što
je potaknuo nadu, vjeru i osjećaj zaštićenosti i smirenosti. Nije govorio velikim riječima, ali je
reagirao na stvari na način na koji su i deseci milijuna Rusa reagirali, pošteno i čvrsto. Putin je
ljudima dao jamstvo osobne sigurnosti koje je pružala država. Ljudi su vjerovali da ih on,
osobno, može zaštititi. To objašnjava iznenadnu bujicu njegove popularnosti. Zemlja,
hipnotizirana krizom vlasti, nije već dugo čula tako pozitivnu ideologiju. I činjenica daje ovu
ideologiju širio mladi političar koji je tek došao na vlast, snažno se svih dojmila. Putin je Rusiju
oslobodio straha. I Rusija mu je platila svojom dubokom zahvalnošću.
Međutim, ipak ne smijemo zaboraviti na teške posljedice rata. Postoji mnogo
svjedočanstava koja kazuju da su civili patili u ratu
68Čečenski pobunjenik Basajev preuzeo je bolnicu i uzeo pacijente za taoce, ubivši stotine
prije nego su neke pacijente uspjele spasiti unutrašnje snage. - op. prev
69U originalu je Putinov glasoviti izraz močit' v sortire. Močit' na ruskom znači namočiti,
potopiti, ali se temelji na slengu podzemlja u kojem ima značenje »namočiti ili okrvaviti« to jest,
ubiti. Sortire dolazi od francuske riječi sortir »izlaziti« a u ruskom je nepristojan izraz za nužnik.
- op. prev.
koji nazivaju drugi čečenski rat. Ljudi su izgubili svoje domove i svoje stvari. Mnogi su civili
izgubili živote ili zdravlje. Ali treba li ruska vojska snositi odgovornost za ove nevolje? Bi li itko
mogao zamisliti situaciju u kojoj bi se ruski vojnici skrivali u kućama civila i pucali na
naoružanog neprijatelja, stavljajući žene i starce na crtu bojišnice? Mislim da ne bi.
Rat uvijek izgleda drugačije sa strane i izdaleka. Ovdje u Rusiji praktički je svatko razumio
za što se ruski vojnici bore i zašto su u Cečeniji. Unatoč tome, reportaže koje su svjetske
stanice prenosile iz dana u dana tijekom mjeseci uvjerile su međunarodnu javnost da je riječ o
agresiji na civile. Ponovit ću ono što su ruski predstavnici objasnili svojim zapadnim partnerima
već tisuću puta: Rusija se bori protiv agresora, terorističkih bandi nastalih u Cečeniji, koji
uključuju brojne plaćenike iz arapskog svijeta, Afganistana pa čak i Jugoistočne Azije. To je
dobro opremljena (ponekad i najnovijom tehnologijom), dobro uvježbana vojska ubojica. To je
vojska ekstremista koji ne poznaju prave religiozne vrijednosti.
Pred sobom imam listu odlikovanja koja su dobila trojica koja su se borila protiv ekstremista
na području Čečenije i Dagestana: narednik Dmitrij Nikolajevič Nikišin, obaviještajni časnik
koji je riskirao svoj život kada mu je zapovjednik bio ranjen u oštroj bici na rubovima sela
Tasuta u Dagestanu. Nikišin je odnio svog zapovjednika s bojišta i odlikovan je odličjem
»Narodnog heroja«.
Brigadir Aleksandar Linovič Steržantov zapovijedao je skupinom obavještajnih časnika koji
su, zajedno sa svojom jedinicom, zauzeli položaj na brdu Čaban u Dagestanu. Grupa
pobunjenika, štićena projektilima, granatama i snajperima napadala je Steržantova i njegove
ljude satima, ranivši četrdeset i jednog vojnika i ubivši trojicu. Steržantov je izveo svoje ljude iz
pobunjeničkog okruženja, po-nijevši sa sobom tijela ubijenih i konačno uspjevši evakuirati sve
ranjene. Namjerno je privukao na sebe topničku vatru, pokrivajući izlaz dijelu svoje jedninice
dok i zadnji vojnik nije bio na sigurnom. Posljednji je napustio bojište. Steržantov je odlikovan
odličjem »Narodnog heroja«.
Bojnik Oleg Vasiljevič Krijukov, zapovjednik inženjerske postrojbe za razminiravanje, otkrio
je kamion sa tonom i pol eksploziva u blizini ruske vojne bolnice. Krijukov je pretražio vozilo i
onsesposo-bio satni mehanizam spojen s bombom, petnaest minuta prije nego je trebala
eksplodirati. Odlikovan je odličjem »Narodnog heroja«.
Osobno sam u Kremlju uručio odlikovanja i ovim ljudima, a i ostalima. Jedan vrlo mladi
narednik toliko se zbunio da nije mogao prozboriti ni riječ. Rukovao sam se s njim i zagledao
mu se u lice. Oči su mu bile suzne. Te su oči vidjele smrt izbliza.
Bilo je stotine i tisuće događaja iz bitaka u Cečeniji i Dagestanu. To su bila protuteroristička
bojna djelovanja, a ne rat protiv civila. Mislim da je krajnje vrijeme da to shvati svatko u svijetu.
Međunarodna javnost bi voljela staviti Rusiju na zid srama zbog njezinih »ratnih zločina«. Ali
međunarodna zajednica ne zna i ne želi znati glavni razlog za smrt civila. Nikada nismo
počinili masovna pogubljenja nenaoružanih ljudi u Cečeniji. Nije bilo etničkog čišćenja ni
koncentracijskih logora. Glavni razlog za napade projektilima i bombama koji su nanijeli bol i
patnju običnim građanima je rat koji su teroristi digli protiv ruskog naroda. Teroristi su se
skrivali iza leđa civilnog stanovništva.
Kad čujem o »ratnim zločinima« ruske vojske, dođe mi da pitam
0 drugim »ratnim zločinima«. Nije li »ratni zločin« da su banditima glavni izvori prihoda
otkupnine i prodaja ljudi u ropstvo? U Cečeniji ima najmanje 2000 zarobljenih talaca. Broj
neprekidno raste, i ne samo zbog dolaska novih ruskih postrojbi (iako bi neki jako voljeli tako
predstaviti svari). Strance su također uzimali za taoce. Na primjer, dva britanska državljanina iz
humanitarne misije, muškarca i ženu mučili su i silovali nekoliko mjeseci sve dok nije stigla
otkupnina za njih. Otmičari su također tražili otkupninu od britanske telekomunikacijske
kompanije koja je instalirala satelitske veze za Maškadova
1 ostale vođe pobunjenika. No taoce je otela druga grupa i odrezala im glave. Cijeli je svijet
vidio te užasne fotografije. Ali očigledno, cijeli svijet nije razumio što se događa.
Čak su i sasvim mala djeca otimana i odvođena u Čečeniju. Izraelski dječak, Adi Sharon,
otet je u središtu Moskve, upravo između dvije eksplozije u stanovima. Otmičari, među njima
nekoliko Čečena i Rusa, odveli su Adija u Penzu, grad juznoistočno od Moskve. Zahtijevali su
otkupninu. Mučili su ga i odrezali mu prste na rukama. Što su imali protiv malog Izraelca? On je
na kraju bio oslobođen, ali mnogi taoci nisu nikada bili spašeni. Neki od njih su mlade žene,
azerbejdžanski seljaci, sibirski i ruski biznismeni i obični radnici. S taocima se loše postupalo,
mučili su ih i silovali. U međuvremenu, inguške, dagestanske i ruske bande privukla je trgovina
robljem. Ovaj izopačeni terorizam postao je masovni fenomen.
Pobunjenici ne izazivaju samo Rusiju nego cijelo čovječanstvo. Ili barem Europu. I nitko ne
bi trebao biti zaveden zelenim islamskim zastavama terorista ni njihovim citatima iz Kurana ni
bijelom odjećom wahabijevaca70. Oni nemaju učenja, zastava ni citata iz
70Wahabi je sljedbenik Abd al-Wahhaba (1703-1792), koji je bio oštri protivnik svakog
djelovanja koje nije bilo u skladu s propisima Kurana. Wahabijevci su jedna od
najkonzervativnijih muslimanskih grupa, osnovana u 18. stoljeću, a danas djeluju uglavnom u
Saudijskoj Arabiji. - op. prev.
svetih knjiga. Oni su čudovišta. Oni su bacili civilizaciju unatrag barem nekoliko stotina
godina. Čak se i ljudi u najudaljenijim dijelovima Rusije boje da će biti oteti. Okrutno čečensko
ropstvo ušlo je u masovnu svijest kao stvarna prijetnja.
Ovaj vid čečenske tragedije tiče se svakoga ovdje u Rusiji. Ali kao predsjednika, brinuo me
drugi vid problema: geopolitičko grananje banditskog separatizma. Njihov novi separatizam
prijetio je uništenjem države iznutra.
Putin je od početka upozoravao da će među vojnicima biti žrtava, ali da se vojna operacija
mora dovršiti. Ona se mora dovesti svom logičnom kraju tako da ne bude više užasnih
stradanja u budućnosti. Ovaj jednostavan zaključak, poznat svakoj zemlji i svim ljudima koji su
se susreli s masovnim terorom (kao što su Britanci, Francuzi i Izraelci), bio je jasno i razumljivo
formuliran nakon nekoliko godina koegzistencije s razbojnicima koji su se krili iza državnih
struktura u Čečeniji. I do danas, u gradovima i selima cijele Rusije, ljudi oplakuju one koji su
poginuli braneći domovinu. Ove su žrtve nesumnjivo težak teret političke i moralne
odgovornosti vlade.
Ali postoji i drugi podtekst naših teških gubitaka: ruski vojnik, osoba koja brani svoju zemlju
i brani mir na svom teritoriju, čista je od prljavštine političkog oportunizma koji se izdigao nad
njim. Svakog dana vojnik postaje sve snažniji nacionalni simbol ujedinjenja. Rusija ne može
zaboraviti niti izdati te mlade ljude.
Postoje protivnici rata. I treba ih biti. To je u ljudskoj prirodi. U konačnoj reviziji i ja sam
protiv rata. I Vladimir Putin je protiv rata. Ove su vojne akcije bile prijeko potrebne ne samo da
sačuvaju integritet Rusije nego i da zaštite naše građane i pokažu našu političku moć i snagu
države. Ali, iznad svega, one su bile potrebne da uspostavimo trajni mir i vratimo se normalnom
životu.
Znam da naša tvrdnja da tražimo trajan mir i normalan život zvuči kao ruska propaganda.
Ali ovdje postoje neke konkretne činjenice i konkretne individualne sudbine: Rusija u Čečeniji
obnavlja sve što se može popraviti ili ponovno sagraditi: četrdeset bolnica, jedanaest klinika,
dvije stanice za transfuziju krvi, dva dispanzera i jedno rodilište. Ambulantna vozila ponovno
kruže područjem. Uskoro će čečenska djeca kojima je neko vrijeme uskraćeno obrazovanje,
opet pohađati školu. Struja i plin vraćaju se u Čečeniju. Bit će postavljene normalne sanitarije i
tekuća voda. Obnovit će se izvori vode za piće. Ljudi neće više umirati od tifusa i dizenterije. U
svakoj oslobođenoj čečenskoj regiji postavljene su satelitske komunikacije i redovite
telefonske linije, a autobusi su počeli voziti prema voznom redu.
Rusija šalje učitelje i liječnike u Čečeniju. Građevinari obnavljaju džamije i željeznice.
Znam da zapadni tisak uporno širi glasine da je Grozni, glavni grad Čečenije, sasvim razrušen,
zbrisan s lica zemlje. To nije istina. Unatoč golemim razaranjima, Grozni je postao grad u
kojem se živi. Ponovno će ga podići. Prognanici su svjesni svega ovoga i mnogi se vraćaju u
Grozni. Svakoga dana sve se više ljudi vraća u Čečeniju.
Dr. Ljubov Dorošenko svakoga dana pregleda više od stotinu pacijenata u Groznom, i
zahvaljujući njoj više od 1500 građana dobilo je točne dijagnoze i poslano je na liječenje. Dr.
Irina Nazarova, liječnik i anesteziolog na hitnoj, opetovano daje svoju krv za operacije kako bi
spasila živote civila u Čečeniji. Ima stotine i tisuće takvih Rusa koji sada pomažu u Čečeniji.
Možemo se samo pokloniti pred njima. Njihova se pobjeda ne vidi u sjeni vojnih operacija. Ali ti
su graditelji, inženjeri i liječnici civilno stanovništvo Čečenije uvjerili da se, zajedno s Rusijom,
zdravstvo i kultura vraćaju u Čečeniju, i da će domovi i gradovi biti ponovno izgrađeni. Mir se
također vraća.
U ovoj aktualnoj raspravi o Čečeniji, mogu prihvatiti bilo koje stajalište i svaki argument
osim izravne laži. A danas, nažalost, jednako i u našoj zemlji i u svijetu, postoje ljudi koji se
nepošteno poigravaju istinom. Oni kažu da nisu čečenski teroristi ti koji vrše agresiju na Rusiju,
nego da ruska vojska napada »slobodnu Čečeniju«. Tvrde da nisu teroristi digli u zrak zgrade
u Moskvi, nego ruske službe sigurnosti u namjeri da opravdaju vlastitu agresiju. Razumio bih
da su ovu verziju događaja kreirali i pokrenuli čečenski separatisti svojim novcem. Na moju
veliku žalost, to nije slučaj.
Profesionalni je i moralni zločin širiti takve lažne teorije o tome kako je počeo drugi
čečenski rat, naročito kada se imaju u vidu materijalni dokazi prikupljeni u istrazi o ekplozijama
u moskovskim stanovima: mehaničke naprave i eksplozivi slični onima upotrijebljenima u
Moskvi pronađeni su u pobunjeničkim uporištima u Čečeniji. Ustanovljena su imena zločinaca
koji su prošli obuku u terorističkim bazama u Čečeniji; njihovi najbliži suradnici su pritvoreni.
Uvjeren sam da će ovaj slučaj ubrzo dospjeti na sud. Svejedno, laž nastavlja živjeti. Neki imaju
mnogo koristi podržavajući je.
Opozicijski politički analitičari također tvrde da je Čečenija bila neka vrsta političkog
arsenala za Putina. Ali u stvari, Putinova iznenadna popularnost u svjetlu čečenskog rata nije
bila ni izdaleka predvidljiva. Štoviše, Putin se ponašao poput političkog kamikaze, bacajući sve
svoje političke snage u rat, idući do kraja. Tkogod danas tvrdi suprotno, laže. Osim toga, Putin
nikada nije želio biti predsjednik. Nije grabio prema moći i dugo je oklijevao prije nego je
prihvatio moju ponudu.
Naš je svijet podložan svim vrstama prijetnji i provokacija koje mogu doći s bilo koje strane.
Najvažnija je stvar kako se ljudi s time nose i kako se postavljaju pred opasnošću. Još i danas
mogu vidjeti raskomadana tijela koja su spasioci izvlačili iz vlažne jesenske zemlje i strašne
ostatke srušenih moskovskih domova. Nikada neću zaboraviti taj prizor.
***
 ***
23 Posljednji samit
Jeljcinov posljednji samit bio je u Carigradu u studenom 1999. Stanje je osjetljivo: rat u
Čečeniji prijeti izolacijom Rusije od Zapada. Ali Jeljcin ne želi otrpjeti bilo kakvu kritiku o
Čečeniji. Bori se sa svojim piscima govora koji ga upozoravaju da se ne koristi oštrim jezikom
na svojem zadnjem velikom međunarodnom nastupu.
Dana 20. lipnja 1999. dugo očekivani samit Osmorice održao se u Kolnu, u Njemačkoj.
Rusija je ponovo sudjelovala. Rat u Jugoslaviji je upravo završio i situacija je bila iznimno
napeta. U biti, trebao sam reći samo: »Moramo se pomiriti nakon svađe.«
Novine i televizijske postaje širom svijeta prenijele su moju izjavu jer je ona označila naglu
promjenu u međunarodnom položaju Moskve. Prije samog sastanka, naši su diplomati donijeli
neke nagle odluke zbog događaja u Jugoslaviji, kao da pripremaju i Rusiju i Zapad na
produženi sukob. Ali morali smo se vratiti u međunarodnu diplomatsku arenu. U Kolnu smo
učinili prvi korak prema tome.
Na završnoj konferenciji za tisak Tony Blair je rekao: »Mi imamo različite pristupe krizi na
Kosovu. Ali je sjajno što smo ponovno zajedno. Ujedinili su nas naši napori da očistimo Balkan
od etničkih sukoba.«
Rusija je potvrdila svoj status ravnopravnog političkog partnera, bez kojeg bi bilo
nezamislivo rješavati svjetske sukobe i odlučivati o važnim pitanjima, pogotovo kad je u pitanju
Europa. U svojim su izjavama međunarodni čelnici pokušali istaknuti da u klubu nije sedam
nego osam punopravnih članova.
Razlog za ovo iskreno zadovoljstvo svih bio je taj što je Rusija dala NATO-u priliku da
dostojanstveno izađe iz sukoba. Rusija je odlučno odbila obnoviti hladni rat. Najozbiljnija kriza
u odnosima Rusije i Zapada u zadnjih dvadeset godina - čak uspoređivana s kubanskom
krizom - završila se na sveopće olakšanje. Uzdah olakšanja čuo se i u Kolnu.
Ali usprkos ovom neizmjernom olakšanju i zadovoljstvu zbog toga što sam obavio svoju
dužnost, ipak sam bio zabrinut. Bilo je
lako krenuti putem sukoba, ali teško s njega sići. Za jugoslavenske krize nakupilo se
previše negativnih osjećaja zbog odlučnog, neovisnog položaja Rusije. Prije ili kasnije
međunarodna zajednica će nam to dati do znanja. Zato sam, čim je počela operacija u
Čečeniji, odmah znao da je stigao trenutak istine o našim odnosima sa Zapadom. Sada će nas
doista pokušati natjerati uza zid.
Kad se početkom studenog vratio s međunarodne konferencije u Oslu, gdje se aktivno
raspravljalo o Čečeniji, Putin mi je ispričao smiješnu zgodu. Na rastanku Clinton je rekao:
»Vladimire, vidimo se uskoro, na samitu u Carigradu!«
»Ne, nećemo se vidjeti u Carigradu«, objasnio je Putin. »Tamo ide Boris Nikolajevič.«
»O, Bože, samo nam je to trebalo!« rekao je Clinton, primajući se za glavu kao da je
zabrinut.
Putin se smijao kad mi je pričao ovu zgodu, zatim me oprezno pogledao. U Carigradu su
nas čekala teška vremena. Jesam li bio mentalno i, još važnije, fizički, spreman za njih? Za
svaki slučaj, Putin se također počeo pripremati za put. Svejedno, obojica smo znali da sam ja
taj koji treba ići.
Clinton me zapravo nije želio sresti u Carigradu. Zapadne su zemlje spremale vrlo oštru
izjavu o Čečeniji. Svi su to i predobro znali. U biti, počinjalo je novo razdoblje izolacije Rusije.
To je trebalo spriječiti po svaku cijenu.
Dan za danom pripremao sam se za put. Cijelo sam vrijeme mislio na Carigrad. Zamišljao
sam dvoranu, lica, atmosferu. Sve mi je bilo tako poznato. Mogao sam lako zamisliti prizor.
Jedan od najvažnijih elementa tijekom ovih posjeta je predsjednikov govor. Ponekad
radimo na tekstu do posljednjeg trenutka.
Znao sam da će sastavljanje govora za Carigrad biti iznimno težak. Sveukupni zadatak -
obraniti Rusiju od nepravedne kritike zbog Čečenije - bila je jedna stvar, a stvarne riječi nešto
drugo. Uvijek sam se volio udaljiti od teksta, ne biti ograničen onime što je na papiru. A to je bio
slučaj i ovaj put.
Bio sam nemilosrdan prepravljajući prvi nacrt koji su mi pripremili. Ubacio sam vrlo oštre i
grube formulacije. Vratili su mi ga ublaženog, umekšanog i uglađenog. Moji su se suradnici za
međunarodne poslove bojali sukoba s našim zapadnim partnerima. Pročitao sam njihovu
najnoviju verziju, zatim pozvao Vološina usred noći i povikao: »Zašto radite lakrdijaša od
mene, Aleksandre Stalje-viču?« Zaprijetio sam da ću svima dati otkaz. Ipak, znao sam da su
moji suradnici u pravu u nekim stvarima. Nije bilo smisla pretjerivati. Trebao mi je čvrst, oštar
ton, ali bez prijetnji. Govor mora biti
racionalan, suh i bez ikakvog sentimenta. A naše stajalište o Čečeniji bilo je jednostavno:
mi spašavamo svijet od međunarodnog terorizma. Spašavamo Rusiju od rasapa.
Tri dana prije leta rekao sam svojoj »zamjeni«, Putinu, da sam odlučio. Ja ću ići.
Nastavio sam revidirati tekst govora za leta u Carigrad. Ubacivao sam naknadne bilješke
rukom: »Nitko nas nema pravo kritizirati zbog Čečenije.« Dao sam tekst Igoru Ivanovu, ministru
vanjskih poslova, i svom pomoćniku Sergeju Prihodku, na zadnji pregled. Pokušali su me
nagovoriti da promijenim dodatak. Uzeo sam ponovno tekst i ponovno ga pročitao. »Idite.
Razmislit ću o tome«, rekao sam. Sljedećeg jutra, ponovno sam prečitavao tekst i ostavio frazu.
Morao sam održati govor s rukom pisanom bilješkom.
Mnogo je toga ovisilo o tom govoru, ali ne i sve. Zbog svojih brojnih sastanaka s Clintonom,
znao sam da je živa, otvorena osoba iako može postati hladan i strog kad je to potrebno.
Osobni kontakt na njega može imati velik utjecaj. Od prvih trenutaka samita Clinton je osjetio
da ću biti oštar. Ne poštujući protokol, ušao je na pogrešna vrata i prošao cijelom dvoranom,
oko 100 metara, zaustavljajući se svakoga pozdraviti s osmijehom, dajući nam na znanje daje
on glavni u sobi. Pokazao sam na svoj sat. »Kasniš, Bille!« Nasmiješio se. To je bio dobar
znak.
Dvoranom su bili posijani tragovi nepovjerenja i nerazumijevanja. Mogao sam to gotovo
fizički osjetiti kad sam ustao da održim govor. Počeo sam čitati unoseći se u svaku riječ. Svaka
riječ je pogađala ravno u metu. Zainteresirana lica i oči promatrali su me, neka su me
osuđivala, a neka mi odobravala.
Chirac i Schroder sjedili su ozbiljnih lica. Nisu očekivali ovakav intenzitet. Njemačka i
Francuska zauzele su najoštrije stajalište prema čečenskom problemu. Shvaćao sam da su
oba čelnika prisiljena poštovati javno mnijenje u svojim zemljama. Nisu im se sviđale moje
riječi.
Nakon sastanka Chirac mi je prišao i upitao me bismo li nas trojica - Schroder, on i ja -
mogli razgovarati pola sata. Bila je to njihova posljednja šansa da izvuku neki ustupak od
Rusije. »Ne«, rekao sam odlučno. »Nećemo imati vremena.«
Konačna rezolucija carigradskog samita nije sadržavala osudu našeg položaja u Čečeniji
kako je izvorno bilo planirano. Chirac nije izgledao sretno za potpisivanja. Odbio sam čak i
petominutni sastanak s njim. Smatrao sam da vrijeme nije pogodno; htio sam da razmisli o
svojem stajalištu.
Samit je bio važna međunarodna pobjeda Rusije.
Odletio sam iz Carigrada pomiješanih osjećaja. U jednu ruku bio sam presretan što je
posao obavljen i što sam ga obavio ja. U drugu ruku, osjećao sam se prazan i tužan. Bio je to
vjerojatno moj posljednji samit.
Moje desetljeće, »Jeljcinova dekada«, u međunarodnoj politici je završilo. Tijekom tih deset
godina ruske su diplomatske veze postale mnogo prisnije i povjerljivije. Bile su osnažene
privatnim odnosima. Uspjelo mi je uvesti novi pojam - multipolarni svijet - u diplomatski rječnik.
Odnosi s Japanom, Indijom, Južnom Korejom i drugim azijskim zemljama podignuti su na novu
razinu. Posebno sam zadovoljan što smo razvili ton velikog povjerenja u odnosima s našim
kineskim prijateljima.
Ipak, događaji u Jugoslaviji i na Kavkazu 1999. godine odvele su odnose između Rusije i
Zapada u krivom smjeru. Nažalost, to je objektivna stvarnost. Ne možemo oko toga ništa učiniti.
Svejedno, u široj slici odnosi sa Zapadom su se temeljito poboljšali. Rusija postupno postaje
dio ujedinjene Europe. To je vidljivo u politici, ekonomiji i svakodnevnom životu. Mi smo već
komponenta zajedničkog europskog tržišta i zajedničkog europskog doma. Ne namjeravamo
se boriti za vojnu premoć. Nećemo održavati veliku vojnu silu izvan granica naše zemlje.
Nećemo graditi našu diplomaciju na sili.
Sve ovo je znatno drugačije nego što je bilo prije deset godina. Ali još uvijek postoje ljudi
koji se ozbiljno protive ovom procesu. Ovdje u Rusiji, u Sjedinjenim Državama i u Europi.
NATO-va sjevernoatlantska strategija, koja pokušava blok pretvoriti u instrument političkog
pritiska, još uvijek ignorira ruske nacionalne interese. Ovaj problem može biti riješen na razne
načine. Rusija se može integrirati u NATO i postati dio europske sigurnosti kao ravnopravni
partner. Ali NATO nas ne očekuje. Ovo je rješenje jedva vjerojatno u idućim godinama. Druga
mogućnost je izgradnja novog i snažnog obrambenog sustava na našim vlastitim granicama, i,
u budućnosti, baza u zemljama ZND-a, koje ćemo iznajmljivati po visokim cijenama. Ali
položaj bivših sovjetskih republika glavni je kamen spoticanja. NATO i ostali pokušavaju
odsjeći te republike od Rusije i njezinog utjecaja, uspostavljajući među ostalim sustav
posebnih odnosa s NATO-m.71 U međuvremenu, milijuni građana bivših sovjetskih republika
sada žive i rade u Rusiji. Njihova gospodarstva dobivaju od nas neprestanu potporu u robi,
energiji, poreznim i carinskim povlasticama. Kad je u pitanju Rusija, takva su dvostruka mjerila
apsolutno nedopustiva.
71 »Posebni odnosi« se očito odnose na ubrzan ulazak država istočne i srednje Europe u
NATO ili druge europske institucije. - op. prev.
Možda ove mogućnosti nisu uzajamno isključive, ali mi možemo pronaći vlastiti način samo
u stalnom političkom dijalogu, a ne u izolaciji. Izolacija se ne smije dopustiti, ni pod kojim
uvjetima. Nažalost, ja neću biti taj koji će riješiti ovaj problem, nego ću ga ostaviti novim ruskim
čelnicima.
Leteći kući iz Carigrada izvadio sam svoj govor iz džepa. Nisam ga više trebao. Avion je
slijetao na aerodrom Vnukovo kraj Moskve. To je bilo to. Bilo je gotovo. Da, bio sam pomalo
tužan.
Vjerujem da Putin neće izgubiti iz vida vrijednosti koje Rusija ima; jedinstvenost njezine
uloge u svijetu; i zajedno s tim, važnost njezine potpune integracije u svjetsku zajednicu. Ja,
Bog mi je svjedok, nikada nisam zaboravio te vrijednosti.
*** t*-r ***
24 Stranka središnjice: Jedinstvo
Kao predsjednik, Jeljcin se borio s ljutim i neprijateljski nastrojenim komunističkim
parlamentom. Zarekao se da se Putinu neće dogoditi ista sudbina. Mora se pokrenuti nova,
demokratska »moćna stranka«, koja će stvoriti ravnotežu s komunistima u Dumi, i Putinu
donijeti pobjedu na predsjedničkim izborima 2000. Ta je stranka nazvana Jedinstvo.
Nakon što je Vladimir Putin bio imenovan premijerom i nakon što ga je Duma potvrdila,
počeo sam razmišljati o svom sljedećem političkom problemu: pobjedi na izborima. Putinu je
popularnost stalno rasla. Ali situacija bi se mogla promijeniti nakon parlamentarnih izbora, na
kojima su politički analitičari predviđali pobjedu Komunističke stranke i Lužkov-Primakovljeva
bloka, Sveruske domovinske stranke. Bez prave centrističke, konzervativne stranke koja mu je
bliska srcu, Vladimir Putin je riskirao da svojim protivnicima u Dumi da veliku prednost. A
parlamentarni izbori su mogli snažno utjecati na rezultat predsjedničkih izbora.
Bez obzira na izbore, budući predsjednik trebat će stvarnu podršku Dume. Kako će
uspostaviti normalnu ekonomsku politiku i zakone ako će se neprestano morati sukobljavati s
neobuzdanom i ogorčenom skupštinom? Sudeći prema zahuktaloj medijskoj kampanji koja se
vodila zadnjih mjeseci, naši su protivnici bili spremni igrati prljavo. Nisam mogao dopustiti da
Putin trpi njihove napade kao što sam ih ja trpio tolike godine. Trebao je stranku koja će ga
podržati. Kako su pisale novine koje su podržavale Lužkova i Primakova, to će biti »sljedeća
moćna stranka«.
Za prvih izbora za Dumu 1993. predsjedničke interese zastupala je stranka zvana Ruski
izbor, a utemeljili su je Jegor Gajdar i njegovi istomišljenici, demokrati prvog vala. Tada je
izgledalo prilično logično što postoji snažna antikomunistička reakcija nakon neuspješnog
državnog udara u listopadu 1993. Ali antikomunizam se iscrpio kao vladajuća ideologija.
Ljudima je trebao jedan pozitivan program, nešto pouzdano. Nažalost, Gajdarove reforme bile
su izra-
žito nepopularne i, što je važnije, Gajdar sam nije bio karizmatički vođa. To su svi znali. Ali
nismo imali alternative za predsjednika.
1995. Viktor Černomirdin vodio je novu »moćnu stranku« nazvanu Naš dom je Rusija. Ona
je računala na centrizam s umjereno liberalnom ideologijom naglašavajući državni prioritet.
Naravno da se oslanjala na državne ljude - glavne ekonomske upravitelje, guvernere i
službenike. Doživjela je potpuni neuspjeh. Politička stranka koja je osnovana da zastupa
interese širokih društvenih slojeva ne može se tako očito graditi na modelu zapovjedne
hijerarhije vlasti. Černomirdinova stranka, jednako kao i Gajdarova stranka 1993., završila je u
očitoj manjini u skupštini. Ovaj je rezultat bio vrlo loš za autoritet vlasti, gospodarstvo i cijeli
sustav civilnog društva. Umjesto političkog dijaloga, godinama ćemo trpjeti oštre nesuglasice
između Dume i predsjednika.
Gledajući unatrag, mislim da ne treba kriviti konkretne čelnike ili okolnosti ili političke
sukobe u određenom trenutku. Točnije, to su bili samo faktori. Kao i ja sam i moje stajalište
prema Dumi. Shvaćao sam da je parlament teoretski najvažnije sredstvo demokracije. Ali u
praksi, počevši od Gorbačovljeve Skupštine narodnih zastupnika iz 1989., vidio sam skupštinu
punu komunista. Za beskrajnih sjednica okruživala su me ta, bolno poznata lica. Vidio sam
otvorenu mržnju koju nije skrivala čak ni najprizemnija uljudnost, mržnju prema svakoj reformi i
promjeni. Taj prvi dojam o našoj Skupštini, kao nepopustljivo komunistički orijentiranoj, nije me
nikada napustio.
Međutim, vjerovao sam da se reforme mogu provesti političkom odlučnošću. Ali godinu za
godinom promatrao sam kako Duma, što je među stanovništvom izazivalo samo smijeh,
pomiješan sa suzama pokušava negativno utjecati na stanje u zemlji. Zakoni koji su bili
iznimno važni za zemlju ili temeljni za razvoj gospodarstva nisu prolazili. Blokirali su najvažnije
odluke vlade. Godinu za godinom zastupnici su glasovali za nerealan proračun koji je kao
prijetnja visio nad ekonomijom. Morao sam ispraviti tu pogrešku, pa bilo to i na samom kraju
mog drugog predsjedničkog mandata.
Kao prvo, zatražio sam od svojih suradnika da provedu studiju. Kome ljudi vjeruju u svojim
vlastitim regijama? Koga smatraju za lidera? Koji političari ili javne ličnosti imaju jaki moralni
autoritet u njihovim lokalnim područjima ili republici? Koga, da kažemo banalno, ljudi vole ili
smatraju jednostavno dobrom, dostojnom osobom? Nisam govorio o ljudima iz moskovskog
beau monde, nego o lokalnim i regionalnim vodećim ljudima.
Sociolozi su odgovorili da je vjerojatno nemoguće provesti takvo ispitivanje - ljubav i
dostojanstvo je teško statistički mjeriti - ali da će pokušati izračunati kredibilitet raznih važnih
ljudi.
r
»
Njihovi su rezultati bili vrlo zanimljivi. U mnogim su regijama našli mjesne junake,
popularne ljude koji su imali iznimni autoritet i koji su bili relativno poznati i u ostalim dijelovima
zemlje. Ali najvažniji pokazatelj je bio taj da su ovi lokalni vodeći ljudi bili apsolutno čisti u
političkom smislu. Na primjer, u Kalmiki takva je osoba bila središte novog programa Kanala
Jedan, zgodna i draga mlada žena, Aleksandra Buratajeva. U Novosibirsku bio je to legendarni
atletičar i uzastopni svjetski i olimpijski prvak u hrvanju Aleksandar Karelin.
I shvatio sam da su se ljudi umorili od istih lica, uvijek istih profesionalnih političara. Novi
ljudi, lideri koji nisu pošli političkom stazom, ali koji posjeduju stvaran interes zastupati
mišljenje svojih sugrađana, imali su ogromne šanse. Oni su neka vrsta zaštitnog sloja utkanog
duboko u dušu zemlje. Oni su nada Rusije.
Ideja o novoj stranci koja će se zvati Jedinstvo nije se, naravno, rodila odmah. U njezinom
su stvaranju sudjelovali mnogi, i iz izborne kampanje 1996., i iz središta Putinovove vlastite
kampanje. Najteža je stvar bila pronaći lidera, osobu koja će voditi pokret. Sergej Sojgu,
ministar za izvanredna stanja, koji je pomogao ljudima preživjeti katastrofe, poplave i potrese,
bio je naša zvijezda i najpoznatija osoba na cijeloj listi nada Rusije. Ali mu se dugo vremena
nismo usuđivali prići, jer je vodio zahtjevno ministarstvo, bio je vrlo zaposlen i iskreno volio
svoj posao. Nije se uopće želio baviti politikom.
Ali to je ono što znači biti timski igrač: kada je Šojgu konačno pristao voditi pokret, bacio se
u politički vrtlog strasno, očajnički i iskreno. Sada ga je zagrijala nova ideja o stvaranju nove
stranke centra, ne »moćne stranke«, kako se prije smatralo - stranke šefova i direktora - nego
stranke apolitičnih ljudi koji će ući u politiku kako bi je približili interesima običnih Rusa i učinili
je moralno čistijom, jasnijom, i razumljivijom.
Hrvački prvak, Aleksandar Karelin, bio je broj dva u Jedinstvu. Broj tri bio je bivši istražitelj,
policijski general po imenu Aleksandar Gurov, koji je u 1980-ima prvi progovorio o
organiziranom kriminalu i mafiji u našoj zemlji. Smatrao sam da je ovo briljantno sastavljena
trojka. Smjeli Šojgu, spasilac i doista romantična figura, utje-lovljavao je idealizan nove
generacije. Trebao je privući mlade i, pomoću svog šarma, žene. Karelin je računao na potporu
muške populacije. Gurov je govorio jezikom koji je bio blizak i drag starijim ljudima i onima
srednjih godina.
Ali izgledalo mije daje glavno oružje Jedinstva način na koji je utjelovio duh novog
konzervatizma i računao na cijelo društvo, a ne samo na političku elitu. Izvorna politička
tehnika također je igrala
ulogu. Ostale će stranke staviti Moskovljane i političke dužnosnike na svoju federalnu
stranačku listu, ali će regionalne liste prepustiti lokalnim kandidatima. Jedinstvo će međutim
staviti ljude koji su zadobili povjerenje u regijama na federalnu listu. To je bio pametan potez.
Ubrzo sam se potpuno odalečio od tih aktivnosti. Od samog početka bilo mi je jasno da ova
stranka društvenog optimizma ne bi trebala biti povezana s mojim imenom ili, što se toga tiče, s
imenom bilo kojeg drugog poznatog političara prethodne generacije. Jedinstvenost novog
pokreta, kao što sam rekao, bila je u apsolutnoj svježini i apolitičnoj prirodi.
Nije mi smetalo što se Jedinstvo udaljilo od mene, ponekad kritizirajući prethodno političko
razdoblje pa čak i moje konkretne poteze i odluke. Meni su bili mnogo važniji stranački glavni
prioriteti: braniti interese države, braniti biznis i liberalne slobode, bra-niti civilna prava.
Putin je imao mnogo više problema. U središtima njegove kampanje došlo je do raskola.
Stari ratnici koji su vodili kampanju 1996. kao što su Aleksandar Oslon, Gleb Pavlovski
(direktor Zaklade za političko djelovanje) i drugi veterani kampanjskih bitaka, inzistirali su da
Putin naznači svoje političke sklonosti i podrži Jedinstvo. Njihovi suparnici unutar Putinove
kampanje tvrdili su suprotno, govoreći da Putin ne bi trebao riskirati sve svoje političke rezerve
na tako nepoznatu i neiskusnu političku stranku: »On bi trebao ostati iznad sukoba«, govorili
su. »On je budući predsjednik svih građana, a ne samo nekih. Ako podrži Jedinstvo, njegov
kredibilitet u statistikama neće biti 50 nego 5 posto.«
Vladimir Putin riješio je to na sebi svojstven način. U televizijskom intervijuu vrlo je kratko
odgovorio na reporterovo pitanje o tome za koga će glasovati na parlamentarnim izborima.
»Samo je jedna stranka koja jasno i definitivno podržava naše stajalište. To je Jedinstvo«,
rekao je premijer.
Dan izbora, 19. prosinca, proveo sam brinući. Iako smo pili šampanjac u očekivanju
pobjede Jedinstva, izmorila su me uzbuđenja tog dana. Rezultati glasovanja na televizijskom
ekranu neprestano su se mijenjali. Kasno navečer, padajući u san, nastavio sam razmišljati i
uspoređivati i analizirati. Sto se dogodilo?
Ujutro sam se probudio s osjećajem da se dogodilo nešto vrlo važno. Rezultati glasovanja
potvrdili su ono što sam mislio svih ovih tjedana: Vladimir Putin imao je nevjerojatne rezerve
kredibilitieta. Tog prosinca ljudi su u biti već glasali za novog predsjednika i »njegov« blok,
iako on nije bio njihov čelnik nego je samo pružio ruku ovom novom pokretu. Putinovih trideset
sekundi na televiziji bilo je
dovoljno da osigura novom bloku glasan uspjeh: solidnih 23 posto! Nitko nije mogao
očekivati tako veliki postotak za novu stranku.
Na kraju su komunisti prestigli Jedinstvo, ali samo za jedan posto. Nova »stranka nade«
trebat će barem još šest mjeseci da se ukorijeni u regijama i konačno postane dominantan
politički pokret u zemlji. Glasovanje u Moskvi također je odigralo ulogu.72 Moskovlja-ni su dali
Jedinstvu oko deset posto, dok su im glasači u drugim regijama dali 20 do 30 posto.
Sada smo imali sasvim novu sliku: lijeve snage više nisu bile većina u skupštini. Izabrana
je velika grupa nezavisnih zastupnika; desne snage i Primakov-Lužkovljev blok je dobio još 7-
8 posto; a Liberalna demokratska stranka Rusije (stranka Žirinovskog) i Jabuka (stranka
Javlinskoga) dobile su nešto manje. Bila je to pobjeda.
Dakle, što će se dogoditi s ruskim parlamentarizmom? Koja je njegova sudbina? Mislim da
će Rusija razviti normalan, efikasan parlament. Ako čelnici Jedinstva ne zaspu na lovorikama i
ne izgube se potpuno u ludnici koja vlada u Dumi, nego nastave stvarati sveruski pokret,
definitivno će izgraditi onu vrstu konzervativne, centrističke stranke kakvu imaju mnoge
razvijene zemlje. Mislim na konzervativce u Engleskoj, republikance u Sjedinjenim Državama,
kršćanske demokrate u Njemačkoj i liberalne demokrate u Japanu. Do neke granice Jedinstvo
će biti »moćna stranka«, ali to neće značiti nikakav poseban status u društvu ni politički
monopol.
U gotovo svim ovim zemljama, konzervativci imaju političke protivnike demokratskog
uvjerenja. I mi ćemo ih ovdje imati. Da se to dogodi, neki inteligentni političari na položajima u
Komunističkoj partiji morat će odustati od jučerašnjih slogana i biti selektivniji u izboru
saveznika. Ako ne pronađu hrabrosti da prekinu veze s ne-zauzdanim ljevičarskim radikalima,
njihovo će mjesto zauzeti netko drugi, na primjer Sveruska domovinska stranka.
Ovo su samo predviđanja, a ja se ne volim baviti praznim procjenama. Ja nisam politički
znanstvenik nego političar. To je sasvim druga profesija. Mogu ponuditi samo jedno čvrsto
predviđanje: modernizacija Dume počela je s godinom koja je za nas bila tako teška i
dramatična, 1999. Sa svakom idućom godinom i sa svakim novim izborima Rusija će imati sve
sposobniju, suvremeniju i dostojniju skupštinu.
72 Ovo bi se moglo odnositi na snažnu podršku koju su Rusi dali gradonačelniku Lužkovu.
 *** ^ D ***
Predsjedničke povlastice
U svjetlu vlastitog napuštanja kabineta koji se već nazire u daljini, Jeljcin razmatra svoj
ponešto zamršen odnos s bivšim predsjednikom Mihailom Gorbačovom. Također raspravlja o
prilično osjetljivom pitanju predsjedničkih povlastica, onih moći i privilegija - mirovina, dača,
zdravstvene skrbi, službenog automobila s vozačem, osiguranja - koje se daruju umirovljenim
predsjednicima.
Došlo je vrijeme da se donese posljednja, možda najvažnija odluka. Nekoliko dana prije
izbora, da preduhitrim situaciju, sastao sam se s Vladimirom Putinom. Naš je razgovor ojačao
moju odluku da se povučem. Nisam mu više mogao stajati na putu. Morao sam odstupiti i
očistiti stazu.
Povući ću se prije isteka predsjedničkog mandata. To se već jednom dogodilo, kada je prvi
i posljednji predsjednik SSSR-a, Mihail Sergejevič Gorbačov, napustio kabinet u prosincu
1991.
Moje se misli često vraćaju tom užasnom i opasnom vremenu kasnih 1980-ih i početka
1990-ih, kada se ruski politički sistem tako radikalno mijenjao. Nova je država zamijenila
Sovjetski Savez, s novim granicama, alternativnim političkim institucijama, drugim sistemom
vlasti i drugačijim prioritetima u vanjskoj politici i diplomaciji. Shvaćao sam kako će to biti
težak, mučan proces.
Gorbačov je to također shvaćao. Tijekom naših zadnjih sastanaka u Kremlju u jesen 1991.,
kad smo raspravljali o novim ministrima koji su trebali biti imenovani odmah nakon pokušaja
kolovoskog puča, opasnost od kolapsa režima visjela je neraspravljena u zraku. Može li nešto
što je tako teško građeno, tijekom cijelih desetljeća, biti tako naglo uništeno? Po
Gorbačovljevom licu vidio sam da to nije moguće.
Slike puča 1991. lebdjele su mi pred očima: tenkovi i oklopna vozila na ulicama;
Gorbačovljevi drugovi koji su odlučili pogaziti zakone države. Mislio sam, ako su se
Gorbačovljevi takozvani generali, njegovi poslušni silnici kao što su Jazov, Krijučkov i Pugo,
mogli
odlučiti na puč, tada su stvari zaista došle do kraja.73 Ako su se ovi predstavnici
najmoćnijih i najvažnijih ministarstava, čiji su ih visoki položaji obvezivali da štite državu od
uznemiravanja, mogli dići protiv predsjednika, onda sistem više nije održiv. Ovi su generali
zapovijedali u državi s nuklearnim arsenalom! Jednostavno nisam imao prava pružiti im još
jednu priliku za državni udar. Štoviše, sovjetske su snage čekale u pričuvi i Gorbačov ih se
bojao uništiti. Bio je gotovo u panici. Bilo je iznimno opasno uzdati se u sistem. Nije bilo načina
da ga se spasi od kolapsa.
Morali smo napraviti trenutne i temeljne političke promjene kako bismo spriječili sovjetske
generale da organiziraju još jedan državni udar i naprave krvoproliće. Ovdje moram Mihailu
Gorbačovu odati priznanje. Unatoč našim neprestanim neslaganjima i problematičnim osobnim
odnosima, jasno je shvatio logiku političkog procesa i nije pokušavao otežati stanje. Nije se
borio za osobnu premoć na vlasti. Nakon državnog udara jasno je shvatio da je ona
nepovratno izgubljena.
Tog studenog i prosinca obojicu nas je, i Gorbačova i mene, mučilo isto pitanje: kako će
teško biti promijeniti vlast? S obzirom na naš složen odnos, kako ćemo osigurati prijelaz iz
jednog političkog sistema u drugi, iz birokratske »partijske demokracije« u pravu demokraciju
uz pravu slobodu?
U toj je situaciji jedini mogući politički manevar bio dokument koji su u studenom 1991. u
Bjelovejškoj šumi potpisali čelnici triju slavenskih država - Rusije, Ukrajine i Bjelorusije.
Komunisti neće predvidjeti tako nagao i odlučan preokret događaja. Novi politički status
republika Sovjetskog Saveza izbio je komunistima iz ruke glavno oružje: stari sovjetski
administrativni sistem. Odjednom su se našli u novoj situaciji, novoj stvarnosti. Trebalo im je
prilično vremena da organiziraju i skupe svoje snage. A ovaj put nisu imali potporu golemog
državnog aparata. Okolonosti oko potpisivanja ovog ugovora opisao sam u svojoj prethodnoj
knjizi, Borba za Rusiju.
Razmatrao sam pitanje osobnih povlastica za Gorbačova i njegovu obitelj. Pitanje će se
činiti osobne prirode. Ali u slučaju naše zemlje i naše povijesti, to je išlo daleko iza
predsjedničkih osobnih potreba. Za Rusiju, to je bilo pitanje povijesne važnosti. Ovaj mirni
prijelaz bio je neke vrste postignuće za Rusiju. Nikada prije se vladar nije dobrovoljno odrekao
vlasti. Vlast je u Rusiji uvijek bila prenošena prirodnom smrću, zavjerom ili revolucijom. Car je
prestajao
73 Jazov je bio sovjetski ministar obrane, Krijučkov direktor KGB-a, a Pugo ministar
unutrašnjih poslova. - op. prev.
vladati nakon svoje smrti ili nakon državnog udara. Potpuno je isto bilo s glavnim tajnikom
Komunističke partije. Pretpostavljam da je komunistički režim naslijedio nesposobnost da
bezbolno preda vlast.
I činjenica da se državni udar 1964. protiv sovjetskog premijera dogodio na prividno miran
način i da je Hruščov ostao živ, ne mijenja bit tih događaja. Hruščova su nasilno maknuli s
političke scene i stavili u kućni pritvor. Za javnost Sovjetskog Saveza bilo je to kao da je živ,
aktivan čovjek koji je bio njihov vođa još dvadeset četiri sata ranije, nestao zauvijek. On nije
mogao sudjelovati u životu zemlje; nije mogao nikamo putovati bez dozvole. Kasnije, o
njegovoj smrti bila je objavljena sitna, neugledna obavijest u novinama.
Daje udar u kolovozu 1991. uspio i daje hunta sovjetskih generala došla na vlast, vjerojatno
bi ista sudbina čekala Gorbačova, iako su događaji mogli završiti i daleko strasnije. Sada smo
Gorbačov i ja bili pred teškim pitanjem: sudbina bivšeg predsjednika i nova Rusija. Bilo je
potrebno uspostaviti presedan za respektabilni, dostojanstven tretman glavne političke figure
koja napušta političku scenu. Učinio sam sve u tom pogledu, ne ni za koga osobno, nego za
zemlju.
Gorbačov je dobio državnu rezidenciju na doživotno korištenje: predsjedničku daču
poznatu kao Moskovska rijeka-5. Toliko ju je volio da ju je zatražio. On i njegova obitelj dobili
su također osiguranje, automobil s vozačem, zdravstvenu skrb i mirovinu. Poslije je rečeno
mnogo zajedljivih stvari o tome kako sam Gorbačovu, zbog njegove drskosti, navodno oduzeo
osiguranje, auto i daču. To nije istina.
Ukaz iz 1991. o Gorbačovljevim povlasticama sadrži nekoliko važnih naznaka. Najvažnije
da je ukaz osiguravao da se Gorbačov može uključiti u nove civilne i političke aktivnosti
pomažući osnovati Gorbačovljevu zakladu, kojoj je dodijeljen velik kompleks zgrada u središtu
Moskve. Gorbačovljeva zaklada iznajmila je dio svog prostora. Istina je da smo ovaj prostor
legalno prenijeli na drugu instituciju, Sveučilište društvenih znanosti, ali to nismo napravili
zbog političkih razloga. Članovi zaklade rekli su da im je prihod od iznajmljivanja potreban, ali
da bi komercijalno iskorištavanje prostora fondacije ugrozilo bit ukaza.
U osam godina od njegovog povlačenja shvatio sam da je Mi-hael Sergejevič ojačao svoju
popularnost kao osoba koja je odškri-nula željeznu zavjesu. Primio sam nebrojene bilješke o
Gorbačovljevim vrlo kritičkim komentarima u govorima u inozemstvu i njegovim knjigama o
politici nove Rusije. Ove su bilješke naznačavale da Gorbačov nastoji skupiti bodove
kritizirajući mene. Postojali su ljudi
koji su me nagovarali da kaznim bivšeg predsjednika. Ali sam odmah prekidao takve
razgovore.
Iako, iskreno, nije bilo lako izdržati prvih godina nakon Gorbačovljeva povlačenja. U sebi
bih bijesnio kad bih čuo što je Gorbačov govorio o meni i o ruskoj unutrašnjoj politici.
Najčudnije od svega, ja sam bio jedini čuvar Gorbačovljeva imuniteta. U to bi vrijeme bilo vrlo
lako pretvoriti Gorbačova u žrtveno janje ili ga prikazati kao traženog kriminalca. Mnogi
demokrati takozvanog prvog vala u prvim danim refome nisu mogli oprostiti Gorbačovu njegovo
kolebanje, njegovo prelaženje s jedne na drugu stranu. Za prosječnu osobu u to vrijeme on je
utjelovljivao zlo nomenklature komunističke partije. Vidjeli su ga kao uzrok svih naših nesreća i
kriza. Uobičajena birokratska logika prebacuje grijehe prošlosti na novog nasljednika. Tako je
Gorbačov postao jedna od najomraženijih osoba u zemlji.
Svejedno, stalno sam pokušavao svladati svoje osjećaje i zaboraviti na naše privatne
odnose. (Ne želim o toj stvari govoriti ovdje. U svojim prethodnim knjigama govorio sam o tome
kako me Gorbačov kritizirao i kako se pokušao miješati u svaki moj politički čin.) Ja dobro
razumijem daje, bez obzira na naše obostrano neprijateljstvo, mogućnost da vodi svoj život, da
govori što misli i da sudjeluje u kampanji 1996. bila jednako važna za Rusiju i novu
demokraciju kao i za samog Gorbačova.
Nakon 1996., kada je jedan od mojih pomoćnika tražio moj potpis na pozivnici upućenoj
Gorbačovu za neki svečani događaj, iznenada sam primijetio odsutnost uobičajenog
unutarnjeg protesta. Umjesto toga osjetio sam olakšanje da ćemo imati o čemu pričati. Idući
prema kraju svojeg drugog predsjedničkog mandata, konačno sam shvatio da sam bio u pravu
kad sam suzdržavao svoju odbojnost i nisam dopustio osjećajima da potpuno prevladaju.
Mržnja je nestala i cilj je postignut. Htjeli smo uspostaviti pretpostavku za otvoren, nesputan i
miran život bivšeg čelnika države i to je prvi puta u ruskoj povijesti bilo postignuto. Uspjeli smo
to unatoč svim preprekama.
Ipak, sve do Putinove inauguracije, Gorbačov nije nijednom odgovorio na moje pozive. I
prošlo je gotovo osam godina otkako smo se zadnji put vidjeli. Osam godina!
Posljednji kontakt koje je naša obitelj imala s Gorbačovima bio je u nesumnjivo tužnim
okolnostima, nakon smrti Raise Maksimov-ne, Gorbačovljeve supruge. Nisam znao ima li
smisla ići na sprovod. Želio sam svakako izraziti svoju sućut; u isto vrijeme, razumio sam da bi
moja prisutnost mogla nepotrebno dodatno uznemiriti Gorba-čovljevo ogorčenje. Tako je Naina
otišla na pogreb sama. Njihov je sastanak nakon duge stanke bio iskren i topao.
Sada se mišljenje o Gorbačovu mijenja. Gorbačovu su oproštene mnoge stvari.
Prijevremena smrt Raise Maksimovne je tome pomogla. Prvi put u mnogo godina, obični su
ljudi osjetili obične, tople osjećaje prema bivšem vođi države; osjećali su sućut i razumijevanje.
Moglo se pretpostaviti da ću s obzirom na svoju odluku o povlačenju pokušati predvidjeti
što će se sa mnom dogoditi. Kakvi će biti moji odnosi s drugima? Nisam gajio iluzije. Nitko me
neće niti voljeti niti cijeniti. Čak su me mučile i sumnje. Na primjer, što ako se pojavim na
javnom mjestu kao što je kazalište i ljudi me počnu ismijavati? Jasno, nakon određenog
vremena, ljudi će razumjeti mnogo od onoga što sam učinio. Ali kakvi će biti moji osjećaji?
Kako ću živjeti neposredno nakon što odstupim, kada se na odlazećeg vođu, prema staroj
ruskoj tradiciji, obruše sve nesreće i grijesi?
Već znate kako su tekle moje sumnje i razmišljanja tog prosinca. U prvim tjednima i
mjesecima kada je Vladimir Putin bio na vlasti, postojala je, prema mojem mišljenju, jedna
prilično upitna odluka. Volio bih je spomenuti u svezi s povlačenjem predsjednika. Govorim o
povlasticama koje mi je Putin osigurao.
Nikada ni od koga nisam tražio povlastice. Glatko sam odbio raspravljati o tom predmetu.
Prije nego sam se povukao, pregovarači, uključujući predstavnike Komunističke partije, dolazili
su me posjetiti nekoliko puta tražeći »konzultacije« o zakonu u svezi povlastica zajamčenih
predsjedniku na odlasku. Ali ja bih uvijek rekao: »Želite izglasati takav zakon? Samo naprijed.
To nije moja stvar.« Zakon nikad nije donesen.
 Vološin mi je kasnije objasnio da su pravnici iz administracije inzistirali da se žurno izda taj
ukaz. Vjerovali su da bi bilo nedopustivo čekati da Duma donese zakon jer bi mogao nastati
zakonski vakuum. I, uz respekt prema legalnom statusu odlazećeg predsjednika, takav
privremeni vakuum je bio nedopustiv. Ustav je predviđao da, u slučaju nepostojanja zakona,
predsjednik popuni zakonski vakuum ukazom. Kada sam 31. prosinca sišao s položaja, zakon
nije postojao. Svejedno, čak i za dobrobit ovih visokih zakonskih materijala, nije imalo smisla
žuriti. U svjetlu svega rečenog, sasvim sam razumio Putinove akcije.
Nebrojene su glasine i teorije u našoj zemlji i u inozemstvu o sadržaju ukaza. Ljudi kažu da
je svaki član moje obitelji sada oslobođen odgovornosti pred zakonom. Pretpostavljaju da su
nam zajamčene nezamislive privilegije ili da je ukaz neki poseban dogovor između Putina i
mene. Pretpostavljaju da mije Putin zajamčio imunitet, a ja sam mu u zamjenu oslobodio
mjesto u Kremlju prije vremena. Ova je posljednja pretpostavka posebno smiješna. Nema
ukaza koji bi mogao osigurati bilo koju vrstu imuniteta. Samo bi vrlo naivna osoba koja
nema pojma o politici mogla povjerovati da ukazi ili zakoni mogu osigurati bilo kakva jamstva
bivšem državnom čelniku. Ako je rusko društvo bolesno i ogorčeno, pronaći će krivca za svoje
nevolje i ja ću biti okrivljen za sve smrtne grijehe. U tom slučaju nijedan ukaz, da ne govorimo
o zakonima, neće mi pomoći. Ali ako se naša zemlja bude razvijala na demokratski i civiliziran
način, zdravo društvo koje će iz toga proizići bit će glavno jamstvo mojeg imuniteta,
predsjednika na odlasku.
Sad, o samom ukazu, evo što kaže o imunitetu: »Predsjednik Ruske Federacije, nakon što
je završio svoju dužnost, uživat će imunitet... Neće biti subjektom kriminalnog ili
administrativnog postupka, pritvora ili hapšenja; neće ga se podvrgavati pretresu njegovih
stvari ili posjeda ili njega samoga, kao ni ispitivanju.« Ovaj je ukaz načinjen samo s jednim
ciljem: spriječiti širenje političkih optužbi. Imunitet nije prenesen na moju obitelj. Nema nikakve
legalne zapreke za istragu o bilo kojem predmetu iz užeg predsjednikova okružja. Taj je mit
stvorio tisak. Možda će doći vrijeme kada će pitanje zakonskog imuniteta izblijediti samo od
sebe.
Ukaz govori o određenim uobičajenim povlasticama koje država daje predsjedniku, koje bih
opisao kao nastavak prošlog javnog načina života. To su pravo na automobilski prijevoz i
tjelesnu zaštitu; pravo korištenja posebnih čekaonica na aerodromima i željezničkim stanicama
predviđenima za javne dužnosnike i delegacije; pravo korištenja vladinim telekomunikacijama.
U ukazu postoji i točka o doživotnom korištenju đače. I točka o zdravstvenoj skrbi. Drugim
riječima ne uključuje ništa senzacionalno.
Ali, ustvari, u to vrijeme, krajem prosinca, nisam znao ništa o ovom ukazu i mislio o nečem
sasvim drugome. Bio sam potpuno usredotočen na ono što će se događati nakon 31. prosinca.
Kakav će to biti život?
***
26
***
Drugi život
Jeljcin razmišlja o svojem umirovljenju. To je potpuno drugi život. Putuje i provodi vrijeme
sa svojom sve većom obitelji. Vodi Nainu u kazalište i restorane, prvi put nakon mnogo godina.
Uči kako se opustiti. Naravno, ima i trenutaka potištenosti, kad umirovljeni predsjednik shvaća
da ne mora donositi nikakve teške odluke, niti potpisivati ukaze. Sad se može posvetiti radu na
svojim »ponoćnim dnevnicima« i sređivati bilješke i sjećanja svog znakovitog političkog života.
Tijekom prvih dana siječnja 2000. obuzeo me čudan osjećaj. Osjećao sam kao da sam
zaživio drugim životom. Osjećaj je bio gotovo opipljiv, kao da je ono teško breme posljednjih
tjedana, mjeseci i godina padalo s mojih leđa. Teško gaje opisati riječima. Nisam osjetio ni
trenutka potištenosti ili praznine kojih sam se toliko plašio, i za koje sam se malo-pomalo
unaprijed pripremao. Upravo suprotno; bio sam prepun pozitivnih emocija. Bio sam sretan i
staložen.
Dana 1. siječnja posjetili su nas Vladimir Putin i njegova supruga Ljudmila. Vladimir
Vladimirovič održao mi je prekrasnu novogodišnju zdravicu. Sa zadovoljstvom kucnuli smo se
čašama šampanjca - nismo slavili samo Novu godinu. Od tog je dana Putin bio slobodan činiti
što želi - birati prioritete, ekonomski program, i ljude koje će uzeti u svoj novi tim. I on i ja
savršeno smo shvaćali da je za njega počeo potpuno nov život. Kao i za mene.
Potom sam proveo tjedan dana u bajci. Odmah nakon Nove godine, s Nainom i kćerima
otputovao sam u Izrael. Otišli smo u Betlehem proslaviti 2000. obljetnicu kršćanstva. Vrijeme je
tijekom leta bilo izrazito loše - kiša, mokri snijeg, vjetar i munje. Kad smo sletjeli, pitao sam
osobu koja nas je dočekala je li već izašla ona slavna zvijezda iznad Betlehema. Zbunio se i
odgovorio da se zbog kiše ne vidi ništa. Morao sam vidjeti betlehemsku zvijezdu! Početak
novog tisućljeća kršćanstva bio je također i moje ponovno rođenje.
Izrael nas je zadivio svojim ozračjem jednostavnih i svakodnevnih čuda. Modri zrak
Sredozemlja prožimali su mitovi, tajne i drevna povijest. To se osjeti odmah, čim stupite na
izraelsko tlo.
Sastao sam se s predsjednikom Ezerom VVeizmanom, te smo raspravljali o pitanjima naših
bilateralnih odnosa. Posjet koji smo pripremali prije moje ostavke bio je već najavljen, te sam
proučio sve potrebne podatke. Na završetku sastanka uhvatio sam se kako govorim ono svoje
uobičajeno: »Dobro, dogovorili smo se«, tako da sam se na silu morao ispraviti: »Svakako ću
vašu poruku prenijeti Vladimiru Vladimiroviču.« Stare navike teško umiru.
Putem prema rezidenciji Jasera Arafata, naš se automobil neočekivano zaustavio na cesti.
Četiri minute prošle su u potpunoj zbunjenosti. Nisam se plašio, ali moj šef osiguranja Anatolij
Kuznjecov bio je strašno napet - teroristi u Izraelu nisu rijetka pojava. Naposljetku se
ispostavilo da su, dok smo čekali na cesti, autobusom, najvećom brzinom prebacili palestinsku
gardu u Arafatovu palaču. Ara-fat me odlučio dočekati s posebnim počastima. Naravno, takav
mi je srdačan doček laskao.
Kuznjecov je jedan od ljudi od kojih se svih godina svojeg predsjednikovanja doslovno
nisam odvajao. Veseo je i pametan momak vedre ćudi. Kako se osjećao kad više ne čuva
predsjednika? Izvana se nije promijenilo ništa; čvrsta hrvačka pojava i dalje je stajala uz mene.
Mislim da se nije promijenio ni u nutrini. Anatolij je zadivljujuće odan i pouzdan čovjek.
Osim službenih susreta, u Izraelu sam se sastao i s nekim starim školskim kolegama i
prijateljima iz Sverdlovska, Arnoldom Lavočki-nom i Anjom Lvovom, koje nisam vidio, Bog zna
koliko godina. Nolik74 i Anja preselili su se u Izrael prije nekoliko godina. Naina nas je najavila
telefonom, te smo se sastali u hotelskoj sobi. Dok smo tamo sjedili, Nolik me lupio po koljenu i
uzviknuo: »Borka! Ma tko bi to mislio!« Anja nam je pričala o životu u Izraelu. Uz more, sunce,
svježe voće i savršen sustav socijalne skrbi, umirovljenicima je tamo prilično dobro. Naravno,
ja u Izraelu ne bih mogao živjeti - ljeti je pakleno vruće, a kod kuće je ipak bolje - ali se Nolik
nije žalio. »Borka, ovo je drugi život«, rekao je: »Drugi život!«
Jeruzalemom vječito vlada gužva - na svim ulicama i svim raskrižjima. To sam osobito
dobro osjetio kad sam posjetio jeruzalemsku patrijaršiju. Služba sigurnosti morala je okupljene
zadržavati doslovno svojim tijelima. U patrijaršiji su predsjednici pravoslavnih država
odlikovani Zvijezdom viteškog reda Groba Spasiteljeva. Moji dugogodišnji kolege Kučma,
Lukašenko, Ševarnadze i Lučinski stajali su pored mene. U tom njima neobičnom okruženju
osjećali su se pomalo izgubljeni. U dvorani je vladala buka, bila je prepuna
74Deminutiv od Amold.
novinara, političara i svećenstva. Tiha jeruzalemska patrijaršija tog je dana vrvjela gostima.
 Kad je konačno došlo vrijeme za moj govor, odložio sam pripremljeni tekst. Ozračje je bilo
takvo da nisam mogao čitati s lista. Rekao sam samo da će se jednog dana u ovom gradu
potpisati zajednički međunarodni mirovni sporazum, i da ću dati sve od sebe kako bi se on
ostvario. Kad je dvorana ponovno utihnula, jasno sam čuo kako je netko na ruskom primijetio:
»To bolje po tebe, djede!«
Sljedeći dan, nakon nekoliko službenih susreta, otišli smo u betlehemsku baziliku Rođenja
Kristovoga, probijajući se kroz uske ulice i između kuća. Kad sam ugledao to drevno kamenje,
emocije su me doslovno preplavile. Ulaz u baziliku bio je veoma nizak, dosizao mi je jedva do
struka. Tamo su bili drevni i sijedi patrijarsi, baš kao u Bibliji; vladala je polutama; svijeće su
treperile. U bazilici je bilo nevjerojatno sparno.
Ljudi su se gurali unutra. Kod oltara su pjevali hvalu Spasitelju na svim jezicima
pravoslavnih naroda. Ispod oltara, u pećini u kojoj su se skrivali Josip i Marija, drugi su tiho
molili. Hodočasnici su spavali na golom tlu, umorni od dugih putovanja. Bio sam veoma
uzbuđen. Kao dijete bio sam kršten, ali kao i najveći dio sovjetskog naroda, nisam poznavao
crkvene rituale, a o njima me nitko nije mogao naučiti. Bilo je zabranjeno prekrižiti se ili ići u
crkvu i tamo se moliti. Čini mi se da su se u našoj državi ljudi vratili Bogu tek u nekoliko
posljednjih godina. Ali, kad sam izašao iz katedrale, brojni hodočasnici obratili su mi se na
ruskom: »Borise Nikolajeviču! Kako ste? Mi smo uz vas, brinuli smo se zbog vas! Sretan
Božić!« Nisam očekivao da ću tako daleko od kuće čuti svoj materinji jezik i vidjeti toliko
poznatih lica.
Letio sam kući pomalo omamljen, prepun emocija. Uostalom, to mi je bilo prvo putovanje
nakon ostavke.
Dana 7. siječnja Naina, Tanja i ja trebali smo ići u Boljšoj teatar na dodjelu godišnje
nagrade Trijumf. Iskreno, želio sam se ispričati zbog zdravstvenog stanja. Osim toga, bio sam
zabrinut. Bila je to nova kušnja u novom životu - prvo pojavljivanje u javnosti - a ovaj put pred
ruskom publikom.
Tanja me pomalo bockala zbog toga. »Tata, pa čega se plašiš?« rekla je: »Jamčim ti da, u
najmanju ruku, neće zviždati75.«
Ta je moskovska noć bila vedra i snježna, ledeni je zrak doslovno štipao. Čuveni trg pred
Boljšoj teatrom osvjetljavali su reflektori
75 Ruska publika često zviždanjem izražava svoje negodovanje.
i reklamne ploče. Mene su čekali na stražnjem ulazu. Popeo sam se stubištem do lože, i
smjestio se. Isprva mi se oči nisu priviknule na tamu. Zatim je čitavo gledalište ustalo i
zapljeskalo. Iskreno, nisam očekivao takav doček. Nisam očekivao da će, nakon osam godina
kriza i oštrih političkih borbi, ljudi reagirati s toliko topline. To me uistinu zateklo.
Dodjela nagrade Trijumf glavni je kulturni događaj u Rusiji. A također i sjajna božična
proslava u Boljšoj teatru. Vidio sam sve ruske zvijezde - pjesnike Bellu Akmadullinu i Andreja
Voznesenskoga, satiričara Mihaila Zvanjeckog, pantomimičara Aleksandra Polunji-na,
dramatičara Aleksandra Volodina i još mnoge druge. A činjenica da su mi došli u ložu poželjeti
sretan Božić bila je istodobno i čast i, ako želite, najteži psihološki test. Tako snažna potpora
nacije svojem umirovljenom predsjedniku činila mi se kao pokazatelj njezinog jedinstva. Te
večeri prvi sam put uistinu osjetio da sam se dobro nosio s poslom »prvog predsjednika
Rusije«, kako su me sad zvali. Osjećao sam potporu i toplinu ljudi.
Sve je teklo glatko. Prošao je jedan dan, pa dva. Odmarao sam se i opuštao. Jednog sam
dana osjetio onaj već otprije poznati osjećaj praznine, ali nisam želio povjerovati da sam ga
ponovno doživio.
To se zbilo 10. siječnja. Tog sam jutra ustao rano i otišao u ured. Obično me tamo čekala
hrpa spisa. Mnoge su godine, iz dana u dan, te hrpe dokumenata bile moj život. Zaokupljale su
mi um. Čitao sam te suhe riječi, razmišljao o složenim problemima, odnosima i pitanjima vlasti
koja su se krila iza njih. Te hrpe papira svakog su mi jutra služile umjesto injekcije adrenalina.
Stol je bio pust.
Prišao sam stolu i podigao slušalicu specijalnog telefona. Signala nije bilo. Isključili su
uređaj. Nisam imao nikakvog posla u uredu. Neko sam vrijeme sjedio, zatim ustao i otišao.
Čitavog sam dana osjećao sve veću prazninu. Ispunjavala me osamljenost, čak i tuga.
Nisam želio osjećaje nametati svojim bližnjima, ali mislim da sam izgledao povučenije nego
prijašnjih dana. To se vjerojatno zamjećivalo. Lena, Tanja i Naina pažljivo su me promatrale.
Otišao sam u šetnju, ručao, a zatim zadrijemao. Uvečer sam odlučio otkriti što se dogodilo s
uređajem i zašto su isključili telefon. Rekli su mi da je sistem pao i da će do sutra sve biti u
redu. Dakle, običan tehnički problem. Samo nisam odmah shvatio. Hoće li me sad svaka
sitnica dovoditi do ludila? Kako ću živjeti? Kako ću se navići na sve ovo? Zagledao sam se
kroz prozor i počeo ozbiljno razmišljati o svom novom životu.
Konačno i postupno sam se navikao na umirovljenički život. Uistinu sebi moram priuštiti sve
ono što sam propuštao svih ovih
godina - razmišljanja, spokoj, uživanje u svakom trenutku, jednostavna ljudska
zadovoljstva, užitak u glazbi, kazalištu i čitanju. Uostalom, još sam uvijek bio odgovoran za
ljude kojima sam bio mentor i s kojima sam radio. Naravno, ne više kao predsjednik, već kao
osoba odgovorna za političke procese i put kojim je krenula Rusija. Svatko, pa i novi ruski
predsjednik, može me posjetiti, postaviti mi najbolnija pitanja i zatražiti moje mišljenje. Bio sam
obvezatan odgovoriti ne pretvarajući se da sam spoznao onu konačnu istinu. Tako je, to je
važno. Morao sam suspregnuti refleksno odlučivanje koje se u meni uvriježilo tijekom svih
godina predsjednikovanja, i umjesto toga postati sugovornik svima njima. Morao sam slušati i
ponuditi svoje mišljenje. To je iznimno ozbiljna zadaća.
Za njom je uslijedila i druga - čekaju me moji ponoćni dnevnici, moje misli, dojmovi,
osjećaji, bilješke. Sad mogu svojim političkim memoarima posvetiti onoliko vremena koliko
želim. Možda će se čitateljima svidjeti moja knjiga. Čak i ako im se ne svidi, to je jedan od
najvažnijih dokumenata na kojima sam ikada radio.
Dobro je što nikome nisam otkrio svoje uznemirujuće misli i što sam sve svoje sukobe
prošao sam. Takav dan dozive svi koji su naporno radili, a zatim naglo otišli u mirovinu. Uz te
sam misli utonuo u san. Sljedećeg sam se jutra probudio spokojan, svjež i pun snage. Tog je
jutra počeo moj »drugi život«, sa svojim novim i prilično strogim rasporedom.
Kako izgleda uobičajen dan mojeg umirovljeničkog života? Kao i uvijek, ustajem oko 6 sati
ujutro. Bioritam se ne može mijenjati. Popijem čaj i odlazim u ured. Predsjednikova služba
priprema materijale i dostavlja ih ovamo, u Gorki-9. Primam izvješća o ispitivanju javnog
mnijenja, analize najnovijih događaja, izvatke iz tiska. Čitam izvješća. Odnedavna radim i na
rukopisu ove knjige. Ipak, sve češće uzimam diktafon i snimam. Ako me to umori, odlazim u vrt,
šećem stazama i tamo dalje snimam, diktafonom koji su mi darovali za rođendan. Savršeno mi
pristaje na dlan. Isprva sam se osjećao neobično, slušajući vlastiti glas; kao da to nisam ja.
Ponekad, rano ujutro, ili tijekom dana na dači, odlazim u ko-njušnice posjetiti konje. Za
službenih posjeta primio sam na desetke konja i obično ih davao uzgajivačima. Ali mi se jedan
Akaltekinov pastuh, dar kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbajeva, toliko svidio da
sam ga odlučio zadržati. Kako se ne bi dosađivao, dodao sam mu dvije ukroćene kobile.
Pomišljao sam da bi moje kćeri i unuci mogli naučiti jahati - ja sam za to prestar - ali ništa od
toga. Svi su previše zaposleni. Tanja mi pomaže u radu; Lena je pretrpana poslom kao mlada
baka; Katja je mlada majka; Masa je
maturirala i upisala studij međunarodnih odnosa na moskovskom Državnom sveučilištu;
Borja je daleko, studira u inozemstvu. Konji ostaju. Posjećujem ih, dodirujem njihove tople
njuške, gledam njihove pametne oči. Jedu mi iz ruke. Čim ih vidim, raspoloženje mi se odmah
popravi.
Često me najmlađi naraštaj, četverogodišnji Gljeb i dvogodišnji Vanka, odvuku do bazena.
Vole prskati djeda, igrati se, skakati, a naročito da ih djed nosi na leđima. Istini za volju, i meni
je to veliko zadovoljstvo.
Zatim se vraćam u ured. Trebao bih se kontrolirati, ali unatoč umirovljenju rad mi je posve
refleksan. Zapravo, moj je dan u velikom dijelu radni. Telefoni zvone ili ja nazivam. Specijalni
telefon s »vrućom linijom« još mi uvijek stoji u uredu, baš kao i prije.
Podnevno vrijeme je doba posjeta. S Vladimirom Putinom sastajao sam se nekoliko puta
tijekom prvih mjeseci nakon odlaska. Raspravljali smo o izborima, a naročito često o
čečenskom problemu. Zbog istog sam se razloga - Čečenije i vojske - nekoliko puta susreo i s
ministrom obrane maršalom Igorom Sergejevim, zapovjednikom vrhovnog stožera Anatolijem
Kvašininom te ministrom unutarnjih poslova Vladimirom Rušailom. Čečenija je za mene bolna
tema. Ipak, iskreno vjerujem da će još ove godine tamo zavladati mir.
Također sam se nekoliko puta sastao i s novim premijerom Mi-hailom Kasjanovim. Svidio
mi se. Smirenje, samouvjeren i sposoban. Sve u svemu, u vladi se okupila snažna ekipa, među
kojima i ostali glavni ministri: Šojgu, ministar za izvanredna stanja; Konstantin Tot-ski,
zapovjednik Graničnih postrojbi i Vladimir Matjukin, direktor Federalne agencije za
komunikacije. Također sam se susretao i s Juri-jem Krapivinom, zapovjednikom Federalne
garde. Šteta što je nekoliko mjeseci nakon moje ostavke i Krapivin odlučio otići. Oduvijek mi se
sviđao njegov način rada - neprimjetan, ali potpuno smiren i pouzdan, onako kako treba raditi
zapovjednik takve specijalne postrojbe. On i ja razvili smo prisne odnose. Sad se sastajemo
drugim povodom. Imamo se mnogočega prisjetiti i o mnogočem razgovarati.
Proteklih se mjeseci moj krug osobnih kontakata znatno proširio. Sad, kad za to imam
priliku, daleko češće pozivam ljude da me posjete. Prije je to bilo teško. Svoju sam političku
karijeru skupo platio - gubitkom zdravlja, gubitkom prijatelja iz djetinjstva. Gotovo svi oni žive u
Sverdlovsku, ali rijetko viđam čak i one koji stanuju u Moskvi. Nisam imao ni vremena ni snage.
Čak je i sad najveći dio mojih mislio okrenut nevidljivom svijetu političkog života, njegovim
borbama i strastima.
Vrijeme ručka, 13 sati. Moja se naklonost jednostavnoj hrani samo povećala. Na svojih
putovanjima nisam otkrio nikakvo
kulinarsko čudo. Na službenim primanjima ne volim jesti zbog napetosti i pregovora. Moj je
predsjednički jelovnik uvijek provjeravala Federalna garda. To nije ništa čudno. Sjećam se
incidenta u Pekingu kad su Tanja i Naina odlučile probati čuvenu pekinšku patku. Naručile su
je kasno noću preko hotelske recepcije, tako da nas nitko nije mogao spriječiti da ne pojedemo
neprovjerenu hranu. Probudio sam se i ušao u sobu u ogrtaču. »Što to jedete? Hoću i ja!« Ipak,
to je bila iznimka.
Nadalje, pokušavam skinuti višak kilograma. Tanja mi je kupila elektroničku vagu. Osjećam
se gotovo kao sportaš, sa svim tim dijetama i svakodnevnim vaganjima. Tanja i ja natječemo
se tko će prvi postići željenu težinu. Dajem joj mudre savjete. Ona se smije i odvraća da će
vage odrediti pobjednika.
Jedem malo. Za večeru obično samo popijem čašu kefira i to je sve. Za vikend se okuplja
naša povećana obitelj. Taj sam običaj uveo ja. Tijekom tjedna priređujem večere za državne
dužnosnike.
Što još radim? U zadnje vrijeme često slušam glazbu, većinom klasiku - Mozarta, Vivaldija,
Čajkovskog, poznate opere - slušam razne snimke i izvedbe. U posljednje vrijeme sviđaju mi
se i suvremeni skladatelji. Slušam djela Andrevva Llovda VVebbera, njegovog Fantoma u
operi. Također mi je drag i francuski mjuzikl Notre Dame de Pariš. Ipak, čim uhvatim ritam i
otkrijem teme (obično nakon dva ili tri slušanja) gubim zanimanje. Nakon toga molim Tanju i
Lenu da mi donesu nešto novo.
Također je izišlo mnogo literature o Drugom svjetskom ratu -nove činjenice i nove ideje -
koju želim pročitati. Također me prilično zanimaju memoari. Pokušavam bolje razumjeti prirodu
tog žanra.
Prihvatio sam i neke nove navike; u život mi se uvukla televizija. Pratim vijesti, ali ne volim
političke programe. Ponekad pogledam film, iako se oni dobri emitiraju poslije ponoći, a ja rano
odlazim na počinak. Na moj je zahtjev Tanja naručila sve filmove Vladimira Motila iz Državnog
filmskog arhiva. Njegovo Bijelo sunce pustinje znam doslovno napamet. Veliko mi je
zadovoljstvo gledati neke njegove stare filmove, a i neke nove: Ženja, Ženječka i Katjuša,
Zvijezde čarobne sreće i Šumu. Želim tog velikog redatelja pozvati na večeru.
Takav je moj dnevni raspored.
Naravno u njemu uvijek postoje promjene. Krajem ožujka obitelj je krenula u posjet
kazalištima. Prvo smo otišli u moje omiljeno kazalište, Sovremenik, pogledati Pigmaliona.
Redateljica, Galina Bori-sovna Volček, moja je miljenica. Ona je sjajna žena s istančanim
smislom za humor. Ne znam postoji li u kojem drugom moskovskom kazalištu atmosfera
koja bi se mogla usporediti s ovom, s toliko jasnog razumijevanja i poistovjećivanja, s takvim
kontaktom između scene i gledališta. A kakvi su to glumci - Marina Nelejova, Jelena
Jakovljeva, Lija Akedžakova, Valentin Graft, Igor Kvasa. Ne mogu ih sve nabrojiti.
Drugi me dan Tanja povela na suvremeni mjuzikl Metro u ope-retno kazalište. Naina je
upitala: »Zašto tako često idemo u kazalište? Sad nadoknađujemo izgubljeno?« Tanja je
odgovorila: »Mama, ovo je najmoderniji show u Moskvi. Moraš ga vidjeti!« Ja sam se javio:
»Idemo! Ne želim nipošto propustiti suvremenu i mladenačku predstavu.«
Automobil se zaustavio u staroj ulici Puškinskaja. Kad sam izašao, zaglušilo me vrištanje
skupine djevojaka. Mlade obožavateljice mjuzikla skupljaju se ispred kazališta prije predstave.
Kad su ugledale pravog Jeljcina, odlučile su mi prirediti svečani doček u svom stilu. Naravno,
njihovo pretjerivanje može se objasniti njihovom mladošću; ipak, mislim da je u tome bilo i
nešto iskrenosti.
To sam shvatio kasnije, u kazalištu, kad se jedna djevojka uspravila, gotovo je ispala iz
svojih cipela s visokim petama - mi smo sjedili u loži - i pružila mi program: »Borise
Nikolajeviču, molim vas, dajte mi autogram!« »Oprostite, nemam nalivpero.« Rekla je: »Borise
Nikolajeviču, pa uzmite moj ruž.« Dakle, moje žene nisu imale namjeru dopustiti mi da
autogram potpišem ružem, tako da su pronašle nalivpero. Smiješna sitnica, ali ipak budi
ugodna sjećanja.
Mjuzikl me doslovno zapanjio svojom energijom - jasnim i čistim glasovima, a i bukom.
Mogli bi to stvarno malo stišati. Glumci su sjajna mladež koja se na pozornici koristi
suvremenim jezikom, stilom i pokretom. U jednom trenutku glumac koji igra ulogu ciničnog
producenta mobitelom razgovara s važnim šefom. Naravno da odgovara: »Kako da ne. Borise
Nikolajeviču!« Publika se nasmijala. Moj unuk Borja sjedio je u šestom redu s još tri prijatelja -
mislim da im je bilo zanimljivo. Žao mi je što smo morali otići ranije zbog drugog sastanka te
večeri. Ipak, predstava mi se svidjela.
U veljači sam prvi put otišao u Kremlj nakon dugog izbivanja. Naravno, teško je vratiti se na
staro radno mjesto koje ste nedavno napustili. Tamo sam se došao sastati s novinarima koji su
predsjednika pratili na svim putovanjima od 1996. - Tanjom Malkonom, Na-tašom Timakovom,
Veronikom Kutsilo, Svetlanom Babajevom, Vja-česlavom Terekovim i mnogim drugima. Susreli
smo se u jednom uredu u Velikoj palači, kako ne bismo ometali ljude u »radnim« zgradama.
Bilo je veoma dirljivo. Čak je i otrovni Aleksej Venediktov, s
moskovskog radija Eho Moskvii bio ugodan i uljudan. Svakom od njih darovao sam sat, a
ženama i cvijeće. Ipak, to nije bio kraj. Nisam se želio rastati. Netko je, mislim Tanja Malkina,
zapitao: »Borise Nikolajeviču, kako ćete proslaviti rođendan?«
»A kako?« upitao sam: »Kod kuće. Hoćete doći?«
Rekli su: »Vi nas pozivate?«
»Naravno, pozivam!« odgovorio sam.
Rođendan mi je bio veoma svečan. Jadna Naina nije prospavala polovicu prethodne noći,
koju je provela pekući kolače kojima će počastiti novinare. Djevojke iz Komm.ersa.nta predale
su mi iznimno vrijedan dar: posebno izdanje njihovih novina sa svim najboljim
Kommersantovim napisima o meni. Nekoliko dana poslije, skupile su hrabrost, nazvale me i
zamolile da im pošaljem jedan potpisani primjerak.
Uzbuđenje zbog izbora raslo je tijekom čitave veljače i ožujka. Bio sam potpuno siguran u
Putinovu pobjedu. I intuicija i čitav spektar javnog mišljenja (koje su potvrdili sociolozi)
ukazivali su na pobjedu. Naposljetku, činjenično je stanje bilo da Putin nije imao nijednog
stvarnog protivnika.
Čekao sam 26. ožujak, spokojan, radostan i uzbuđen. Ipak, na dan izbora postao sam
nervozan i otresit. Telefonom sam saznao neslužbene rezultate. Nazvao sam sve guvernere i
raspitivao se kako teku izbori. Tanja me je pokušala privesti pameti: »Tata, zašto se bri-neš?«
pitala je: »Ionako će pobijediti.«
»To znam i sam. Samo želim što prije saznati rezultate«, odvratio sam.
Kad su objavili prve rezultate glasovanja i kad ih je Nikolaj Sva-nidze počeo čitati, pozvao
sam sve: »Donesite šampanjac! Brzo!« Svi su bili ushićeni. Od uzbuđenja nisam mogao sjediti.
Možda je to moja najveća pobjeda. Bože, koliko sam dugo čekao.
Lena je na izbore povela svojeg sina, mog unuka Vanjku. Vanjka je, ne mareći za propise
protiv promidžbe, glasno zahtijevao da svi glasuju za Putina. Kad su objavili rezultate, Lena je
rekla: »Vanjka, vidiš, tvoj kandidat je pobijedio. Znaš li tko će on sad postati?«
»Znam!« viknuo je Vanjka.
»Tko?«
»Jeljcin!«
14. ožujka je Nainin rođendan. Kćeri i ja pokušali smo smisliti što da joj poklonimo.
Dragulje? Haljinu? Na to smo se sjetili da je nedavno spomenula da bi htjela šivati. Šivaći stroj
bio bi savršen dar. Tanja
se odvezla do prodavaonice i dugo birala najnoviji model. Kad sam ugledao taj šivaći stroj,
nisam vjerovao očima. Potpuno elektronički. Pritisnete neke prekidače i birate između stotina
bodova i desetaka vezova. To je bilo nekakvo računalo. Dobivao se dojam da bi se moglo u
stroj gurnuti komad tkanine, a iz njega bi ispalo gotovo odijelo.
Rano ujutro nas troje uguralo je stol sa šivaćim strojem u Nai-ninu sobu. Kao što sam već
spomenuo, te smo se tradicije pridržavali godinama - slavljenik se budi okružen čitavom obitelji
koja mu nosi cvijeće i poklone. Samo taj put, tog jutra, nisam se žurio. Dugo sam promatrao
Nainu koja je uzbuđena, razgledavala stroj. »Što ću s takvim blagom?« upitala je.
»Za početak,« rekao sam, »mogla bi mi izvesti inicijale na maramicama.«
Svih ovih godina Naina i ja jako smo rijetko izlazili. Nikad nismo išli u kazalište ili restorane.
Sad smo mogli istraživati i zabavljati se. Pozvali smo doktora Sergeja Mironova, šefa mojeg
liječničkog konzilija, da nas posjeti. Zatim smo odlučili da svi odemo u gruzijski restoran
Suliko. Bilo je sjajno. Upravnik restorana pokušavao ga je zatvoriti kako bismo imali privatnu
zabavu, ali sam ga zamolio da to ne čini. Umjesto toga, uživali smo u bučnoj i veseloj
gruzijskoj noći. Služili su prave gruzijske specijalitete i vino Aleksandrouli, posebno naručeno
iz Tbilisija. Supruga doktora Mironova, Julija, ima sjajan, dubok glas. Pjevala je uz pratnju
gruzijskog muškog zbora. A kad su zasvirali ritmične gruzijske pjesme, pokušao sam žlicama
pratiti ritam.
Novinari su se često smijali toj mojoj strasti. Pa, što se može? Kad sam bio mlad, nisu
postojale sve te sjajne udaraljke. Naučili smo pratiti ritam udarajući žlicama. A ritam mi je u
krvi. Ja sam ritmična osoba, iako na svoj način. Volim oštra skretanja, stanke i prijelaze u
razgovoru, ali uvijek održavam ritam. Ne podnosim jednoličnost.
U travnju je u Moskvu doletio bivši japanski premijer Rvutaro Hashi-moto. Pozvao sam ga u
svoju omiljenu rezidenciju Zavidovo. Nastavili smo pecati. Tanja nas je električnim
automobilom odvezla do jezera koje je puno pastrva i šarana.
Sve to vrijeme od Krasnojarska, Ryu još nije naučio kako pecati na mušicu. A s obale se
jednostavno ne može zabaciti mamac. Ipak, Ryu se nije pretjerano trudio loviti. Želio je uistinu
doznati nešto o Putinu. Vjerujem li novom predsjedniku? Hoće li Rusija zadržati svoj politički
pravac? Ryu nije želio izgubiti ono što smo postigli u Kras-nojarsku. Uvjeravao sam ga da
potpuno vjerujem Putinu. Da će novi
ruski predsjednik održavati prijateljske veze s Japanom. Mislim da će se i novi japanski
premijer Yoshiro Mori, koji je, nažalost, dužnost preuzeo u tragičnim prilikama, složiti da ostane
na istom putu, osobito zbog svoje posebne i osobne povezanosti s Rusijom76.
Dok smo se vraćali s pecanja, palo mi je na pamet nešto zanimljivo: mogli bismo stvoriti
svjetski klub bivših predsjednika i premijera. Moćnih pojava koje su ostavile trag na svjetskoj
političkoj sceni - vođe poput Kohla, Busha, Tacherove, Clintona, Hashimotoa, Wale-se,
Mandele ne mogu se tek tako povući u privatni život. Znam kako je teško početi umirovljenički
život. A klub »staraca« mogao bi imati izvjesni moralni utjecaj na čitavu međunarodnu klimu.
Kad završim knjigu, svakako ću se vratiti toj ideji.
Bili Clinton službeno je posjetio Moskvu u lipnju 2000. Nakon pregovora s Putinom i ostatka
službenog programa, posjetio me u Gorkom-9. Dugo se nismo vidjeli, i iskreno rečeno,
nedostajao mi je. Otvorili smo vrata, te se američki predsjednik s pratnjom uvezao u dvorište.
Očekivao sam da će Bili doći sam, ali je s njim došla i cijela američka delegacija. To su bili
ljudi koji su pomagali Billu i tijesno surađivali s našom administracijom. Svi su mi željeli stisnuti
ruku i poželjeti mi sve najbolje. Lijepo.
Okrenuo sam se Clintonu i upitao ga koliko smo se puta sastali. Nasmiješio se. Teško je to
reći - vrijeme uvijek leti, a politika kroči svojim koracima. Za najgorih kriza vrijeme može
doslovno puzati, dok u drugim razdobljima doslovno juri. Ipak, tijekom nekoliko običnih,
ljudskih godina, Bili i ja uspjeli smo se sprijateljiti. Bili smo si dragi.
»Kako ti se sviđa Putin?« upitao sam.
»Dobar je, snažan vođa«, ozbiljno je odgovorio Bili. »Znam da u Rusiji ima golemi autoritet.
Ipak, to su njegovi prvi koraci, a da bi postao velik političar mora više vjerovati vlastitom srcu i
osjećajima.«
Upitao sam Clintona što misli o ishodu pregovora o smanjenju broja raketa. Nije mi izravno
odgovorio, već je rekao da se pregovaralo o filozofskim, političkim i tehničkim aspektima
proturaketne obrane. Vojnici trebaju odrediti mehanizme naših sporazuma. Podsjetio sam ga
kako smo zajedno pronašli izlaze iz nemogućih situacija, čak i kad naši stručnjaci nisu bili
sposobni postići dogovor. Clinton je malo razmislio. Shvatio sam da želi riješiti pitanje raketa
prije isteka mandata. Nije to želio ostaviti novom predsjedniku. Kako će se nastaviti dijalog
naših dviju država? Što svijet može očekivati? Samo kompromisima možemo očuvati
postignuća u razoružanju i pomoći da dvadeset prvo stoljeće postane stoljeće mira.
76Tog je proljeća japanski premijer Obuchi Keizo, naglo obolio i umro.
Upitao sam ga za suprugu Hillarv. Ispričao mije o radijskoj emisiji u kojoj je gostovao dan
prije. Bio je to ruska emisija u živo. »Postavili su smiješno pitanje«, rekao mi je. »Što bih mislio
da Hillarv postane predsjednica Sjedinjenih Država? Kako bi se osjećao u ulozi
predsjedničinog supruga? Rekao sam da mi to savršeno odgovara i da bih joj nosio čaj.«
Billova dobrohotna otvorenost i opušten način komunikacije oduvijek su mi bili dragi.
Jednom sam dugo sjedio pored njega za vrijeme neke državne svečanosti. Rekao mi je:
»Borise, gotovo smo jednake visine.« Upitao sam ga: »Bille, koji broj cipela nosiš? Idemo
usporediti.« Nasmijao se, a ja sam skinuo cipele. Ispalo je da, iako smo gotovo jednako visoki,
on nosi broj veće cipele od mene.
Naposljetku sam ustao kako bih ispratio goste. Na rastanku me Bili pogledao i rekao mi:
»Borise, želio si promijeniti svoju zemlju i to si učinio.«
»Bille, i ti si također promijenio svoju«, odgovorio sam. Mislim da to nisu bile samo prazne
riječi.
Izašli smo iz kuće. Bio je prekrasan ljetni dan. Tanja i Naina fotografirale su se s
predsjednikom Sjedinjenih Država. Mahnuo je i pošao prema automobilu. Časnik s nuklearnim
kovčegom išao je ispred njega. Na rukama je, unatoč vrućini, imao rukavice.
Kad je Bili otišao, pogledao sam fotografiju koju mi je darovao. On i ja sjedimo u čuvenim
Rooseveltovim pletenim stolcima. Gledamo pred sebe u modro nebo. Dva predsjednika. Dva
obična čovjeka. Sjajna snimka.
Svibanjski su praznici bili pred vratima. Do Putinove je inauguracije ostalo još samo
nekoliko dana. Bio sam sve uzbuđeniji. Aleksandar Vološin, šef predsjedničke administracije,
donio mi je na uvid neslužbeni plan inauguracije. Za njezino su poprište postojale dvije
lokacije: Kongresna palača, u kojoj sam ja imenovan predsjednikom 1996., ili Velika palača u
Kremlju. Budući da su me za inauguraciju 1996. vezivala neugodna sjećanja, teško mi je bilo
suditi o tome. Ipak, bio sam sretan kad su se odlučili za nedavno obnovljenu dvoranu u
starome Kremlju, a ne za beton i staklo sovjetske Palače kongresa.
Inauguracija se trebala zbiti 7. svibnja, u Andrejevoj dvorani Velike palače u Kremlju. Te su
dvorane, Georgova, Andrejeva i Aleksandrova očevici krunjenja careva. One čuvaju sjećanja
na te povijesne događaje. I nije nimalo pogrešno vući takve analogije. Naša velika ruska
povijest zahtijeva ljubav i poštovanje.
Evo zanimljive primjedbe - organizatori su znali koliko sjedišta prima Kongresna palača. Ali
koliko će uzvanika stati u dvorane
Velike palače Kremlja? To nitko nije znao. Problem su riješili tako da su iz vojarni dovukli
vojnike, poredali ih uz stazu i prebrojili.
Dvojio sam o svojoj ulozi u svečanosti inauguracije. Trebam li na podij izaći zajedno s
Putinom? Trebam li održati govor? Naposljetku sam zaključio da moju ulogu neće odlučivati
hirovi nekog redatelja, već sama povijest. Ipak, kad sam počeo raditi na govoru neizmjerno
sam se uznemirio. Uostalom, od početka pa sve do kraja, u Kremlju nisam imao nijednog
trenutka olakšanja. Na vlasti sam proveo osam godina. Osam godina pokušavao sam spasiti
državu od nemira, te sam ponekad morao poduzimati teške i nepopularne mjere. Osam godina
trpio sam doslovno paklenu napetost. U svjetskoj političkoj praksi ne postoje prikladne
analogije za ono što sam radio tijekom proteklih dvadeset pet godina. Što mogu reći o tom
jednom listu teksta?
Ustao sam rano, kao i obično. Tanja me upitala koje ću odijelo nositi. »Ne znam, što ti
misliš?« upitao sam. Tanja je predložila tam-nomodro. Ja sam crno smatrao ozbiljnijim.
Posvađali smo se, što često činimo. Konačno me obitelj ispratila sve do izlaza.
U Veliku palaču Kremlja smjestilo se oko 1500 uzvanika, predstavnici cijele ruske elite
napeto su čekali. Tu su bili političari, dužnosnici, novinari, biznismeni i kulturni radnici. Okupilo
se i svećenstvo svih vjera, bez iznimke. Prvi i posljednji predsjednik SSSR-a, Mihail Gorbačov,
također je nazočio.
Dnevno se svjetlo ljeskalo na velikim kristalnim svijećnjacima. Pozlaćene baršunaste vrpce
odvajale su uzvanike od predsjednikove staze koja je vodila do podija. Točno po rasporedu,
točno u podne, kolona automobila i motocikala približila se Kremlju, gdje su uzvanici već
čekali. Putin je prošao pokraj svih koji su ga gledali - i koji će gledati svaki njegov korak
sljedeće četiri godine. Koliko je njemu trajalo tih nekoliko minuta?
Iako se inauguracija pridržava strogih državnih rituala, ipak je spektakl bio veličanstven.
CNN i druge zapadne televizijske mreže izravno su prenosile svečanost u čitav svijet.
Naravno, tri federalna televizijska programa prenosila su je na ruskoj televiziji. Osmišljena je
bila i najmanja pojedinost, pa nije bilo nimalo čudno što se čitav narod 7. svibnja zalijepio za
svoje prijemnike. Dogodila se samo jedna nezgoda - kad sam pokušao pročitati tekst na
»blesimetru«, blještavi reflektori počeli su treperiti. Za trenutak sam mogao uloviti tek pokoju
riječ, ali su problem brzo riješili. Hvala Bogu da ta nezgoda nije pokvarila cijelu svečanost.
Nakon ceremonije, Vladimir Vladimirovič i ja izašli smo na trg ispred katedrale. Puhao je
lagani vjetar, sjalo je blijedo sunce. Taj sam trenutak čekao toliko dugo, i jednako ga dugo
pripremao. Ipak,
osjetio sam tugu. Pokraj podija promarširala je regimenta kremalj-ske garde. Činilo mi se da
sve to promatram sa strane, kao da gledam film. Na obali rijeke zapucali su topovi. Čitava,
velika epoha promjena i nemira - era u kojoj sam bio glavni glumac - nestala je u zraku
praćena grmljavinom.
Probudio sam se usred noći. Razmišljam je li u mojoj knjizi sve točno. Čovjek sam koji
može govoriti samo u prvom licu i pisati samo ono što sam znam i osjećam. Da, bio sam
dugogodišnji predsjednik, i mnogo toga što se dogodilo u Rusiji ovisilo je o mojim potezima,
dobrim i lošim. Na kraju, povijest ipak ne pišu pojedinci. U životima naroda skrivaju se neki
veći, ponekad tajnoviti uzorci.
Jesam li bio previše samouvjeren? Jesam li previše toga preuzimao na sebe? Mislim da
nisam. Obvezatan sam objasniti sve što sam mislio i osjećao, i zašto sam se ponašao na ovaj
ili onaj način. Ostaje pitanje: što slijedi - tko sam sad?
Osjećam se poput trkača koji je završio supermaraton dug 40000 kilometara. U njega sam
uložio sve. U predsjednički sam maraton uložio čitavo svoje srce i dušu. Časti mi, prešao sam
čitavu stazu. I ako išta moram opravdavati, reći ću samo ovo: ako mislite da možete bolje,
izvolite pokušati. Istrčite tih 40000 kilometara. Učinite to brže, bolje, elegantnije, s većom
lakoćom. Jer sam ja to učinio.
Epilog
Četiri sata ujutro. U uredu sam. Ponovno sjedim nad rukopisom. Ne mogu spavati, a knjiga
je u biti gotova. Ipak, osjećam da nisam rekao sve. Mislim da je ionako nemoguće sve reći. To
je neostvariva nada.
Ljeti su noći kratke, skoro je svanulo. Oko stabala u stražnjem dvorištu nakupila se maglica.
U sobu mi kulja vlažan zrak. Kako završiti knjigu?
Na ovim sam stranicama namjerno izbjegavao službeni ton. Što je više moguće izmicao
sam navođenju dokumenata, ukaza i izjava. Umjesto njih, ovo je moj pogled na te događaje.
Potpuno subjektivan. U nekom su smislu ovo moje osobne bilješke.
Ipak, postoji jedan dokument koji želim navesti, baš ovdje na završetku knjige, jer je to
veoma neobičan dokument, neobično nabijen emocijama. Svaka riječ izlazi iz srca. To je
osobno pismo, iako ne jednoj osobi već svima. To je moj posljednji predsjednički govor
građanima Rusije. Leži tu preda mnom:
Dragi Rusi!
Ostalo je još samo malo vremena prije čarobnog datuma u našoj povijesti. Približava se
2000. godina, novo stoljeće i novo tisućljeće.
Svi smo taj datum već isprobali na sebi. Kad smo bili djeca, i kasnije kad smo odrasli,
pokušavali smo izračunati koliko ćemo godina imati 2000., koliko će nam godina imati majke,
koliko djeca. Sve se to jednom činilo dalekim, ta neobična Stara godina. Ali je došao taj dan.
Dragi prijatelji! Mili moji! Danas vam posljednji put želim sretnu Novu. Ali, to nije sve. Danas
vam se posljednji put obraćam kao predsjednik Rusije. Odlučio sam. Razmišljao sam o toj
odluci dugo i ozbiljno. Danas, na posljednji dan ovog stoljeća, napuštam svoj položaj.
Često ste slušali da će se Jeljcin držati vlasti svim mogućim sredstvima i daje nikad neće
pustiti iz ruku. To je laž. Ali, to nije bitno. Uvijek sam govorio da neću ni za dlaku odstupiti od
Ustava, te da se izbori u Dumi moraju provesti u razdoblju koje propisuje
Ustav. To se dogodilo. Također sam želio da se i predsjednički izbori provedu u
propisanom razdoblju, što znači, u lipnju 2000. To je iznimno važno za Rusiju. Stvaramo
najvažniji presedan za civiliziranu i voljnu predaju vlasti, vlasti jednog predsjednika Rusije
drugom, novoizabranom. Unatoč svemu tome, odlučio sam. Odlazim. I to prije isteka mandata.
Shvaćam da to moram učiniti. Rusija u novo tisućljeće mora ući s novim političarima, novim
licima, novim inteligentnim, snažnim i energičnim ljudima. A mi koji smo tolike godine držali
vlast u rukama, moramo odstupiti.
Kad sam vidio s koliko nade i vjere tijekom izbora za Dumu birači glasuju za nov naraštaj
političara, shvatio sam da sam postigao svoj najvažniji cilj: Rusija se neće vraćati prošlosti.
Rusija sad može samo naprijed. A ja ne smijem stajati na putu tog prirodnog toka povijesti.
Zašto bih se držao na vlasti još pola godine kad u državi živi toliko snažan čovjek koji je
vrijedan postati predsjednik i uz koga doslovno svi Rusi vežu svoje nade za budućnost? Zašto
bih stajao na putu? Zašto čekati još šest mjeseci? Nisam takav. To nije u mojoj prirodi.
Danas, na ovaj za mene neizmjerno važan dan, želim vam reći nekoliko riječi osobnijih od
onih kojima se obično služim.
Želim vas zamoliti za oprost. Želim se ispričati što nisam ostvario većinu naših snova. Ono
stoje izgledalo jednostavno pokazalo se nevjerojatno teškim. Ispričavam se što nisam
opravdao očekivanja nekih koji su vjerovali da u jednom skoku iz sive, učmale i totalitarne
prošlosti, možemo prijeći u svijetlu, bogatu i uljuđenu budućnost. I ja sam vjerovao. Činilo mi se
da samo tim jednim skokom možemo nadvladati sve.
Taj skok nije uspio. Bio sam previše lakovjeran. U nekim područjima problemi su se
pokazali previše složenima. Provlačili smo se kroz pogreške, kroz manjkavosti. Mnogi su
očekivali da će ta teška vremena izroditi nemire.
Želim da svi znate nešto što nikad nisam rekao i što je iznimno važno da danas izgovorim:
bol koju ste svi vi redom iskusili odraz je boli u mom srcu - besanih noći, mučenja i patnji da se
učini sve moguće samo da ljudski životi budu bar malo lakši i bolji. Imao sam važnu zadaću.
Sad odlazim. Učinio sam sve što sam mogao. Moje mjesto zauzet će nov naraštaj, naraštaj
koji će sve to učiniti još većim i još boljim.
Sukladno Ustavu, podnosim ostavku. Potpisao sam ukaz o imenovanju predsjednika vlade,
Vladimira Vladimiroviča Putina, vršiteljem dužnosti predsjednika. Prema Ustavu, novi
predsjednički izbori moraju se sazvati u sljedeća tri mjeseca.
Uvijek sam vjerovao u zadivljujuću mudrost ruskog naroda. Stoga, nimalo ne dvojim kako
ćete birati krajem ožujka 2000.
Opraštajući se od vas, htio bih svakome pojedinome reći: budite sretni. Zaslužili ste sreću.
Zaslužujete sreću i mir.
Sretna Nova godina! Sretno novo stoljeće, mili moji Rusi!
Kazalo
Ahtisaari, Martti, 142-143, 241-242,
244-245
Akajev, Aškar, 229, 233-234 Akčurin, Renat, 66-67, 69-70 Akedžankova, lija, 331-332
Akmadullina, Bella, 328 Aksjonjenko, Nikolaj Jemeljanovič,
117-118, 253-254, 258, 261, 298 Aleksej II., patrijarh, 41-42, 65-66, 92,
124-126, 271-272
Alijev, Heidar, 99-100, 229, 232-233 Alkohol, 284-287 Antisemitizam, 202-205, 293-294
Antonovič, Ivan, 224-225 Arafat, Jaser, 325-326 Armenija, 233-234 Astafjev, Viktor, 127-128
Atjaskov, Dmitrij, 186-187 Autoritet, ruski nedostatak vjere u, 195 Avturkanov, 77-78
B
Babajeva, Svetlana, 332-333 Banke
ekonomska kriza, 168-169, 171 ekonomska stabilizacija, 193-194 kapital i vlada, 104-108
sastanak s predstavnicima, 48-50,
108-109 Svjazinvest, rat prilikom aukcije,
102-105 Baršukov, Mihail, 46-47, 56-59,
73-74, 86-87 Basov, N.G., 127-128 Baturin, Jurij, 83-84, 206-207, 291 Belenkov, Jurij, 66-
67, 69, 70-71 Berezovski, Boris Abramovič, 48-49, 58-59, 103-104, 106-111, 229-231, 264-265
Berry, Chuck, 144-145
Bijelo sunce pustinje, 127-129, 331-332 Biznis
ekonomska kriza, 168-169
i ekonomska represija, 219
kapital i vlada, 104-108
vidi Banke
Bjelorusija, 224-227, 232-233 Bjelovješka šuma, samit u, 230-232,
234-236, 320-321 Blair, Tony,
sastanci Skupine osmorice, 135,143-144, 145
neslužbena diplomacija, 149-150
kosovska kriza, 241-243, 307-308
Jeljcinov unuk, 281 Bljuker, Vasilij, 73 Bojko, Maksim, 98, 102, 110-111 Boos, Georgij, 196
Bordjuža, Nikolaj Nikolajevič, 204-206,
212-213, 250-252 Borja, 210, 276-277, 279-283,
329-330, 332-333 Borodin, Pavel, 213-214 Brevnov, 102
Brežnjev, Leonid, 196, 216-217, 247 Bričeva, 39-40 Britanija, reakcija na susret s Kohlom i
Chiracom, 149-150 Brusilov, Aleksej, 73 Bulgak, Vladimir, 117-118 Buratajeva, Aleksandra,
314-315
c
Centralna banka, 164-165, 168-171, 214-215
Chirac, Bernadette, 152-153
Chirac, Claude, 59-60, 152-153
Chirac, Jacques
kosovska kriza, 242-243 neslužbena diplomacija, 148-153 sastanci Skupine osmorice,
143-144, 145, 309-310 Tanja i, 59-60 Clinton, Bili
sastanci Skupine osmorice, 136-138, 142, 143-145, 307-310 kosovska kriza, 237-240,
241-243
razmišljanja i odnosi sa, 137-141 telefonski razgovor prilikom
ostavke, 43 posjet nakon Jeljcinova
umirovljenja, 334-336 Clinton, Hillarv, 335-336 Cretien, Jean, 143-144 Crnomorska flota,
226-229
č
Čazov, Jevgenij, 66-67, 69 Čečenija
prvi rat, 75-82
 Kastavjurtski mirovni sporazum,
81-83, 86 nade za mir, 330 i odnosi sa Zapadom, 307-310 drugi rat, 299-306 Čemomirdin,
Viktor Stjepanovič
bankarski rat oko Svjazinvesta, 108 kandidatura za premijera,
173-191, 215-216,
247-248, 265-266 ekonomska politika, 98-100,
114-116 izborna kampanja (1996.),
49-50, 57-58 prva vlada, 92-95 Lebed i politička kriza, 85-86 Ruska domovinska stranka,
45-46,
313-314 predsjedničke ovlasti tijekom
Jeljcinove operacije, 69 smjena, 46-47, 113-114, 116-117,
118-121, 209-210 sukob u Jugoslaviji, 83-84,
142-143, 240-245 Četrdeseta godišnjica braka, 67-68 Čubajis, Anatolij Borisovič
bankarski rat za Svjazinvest,
102-105 Berezovski, smjena, 108-109,
110-111
knjiški skandal, 110-112 pjesme oko logorske vatre, 97-98
ekonomska politika, 98-100, 102,
165-166, 168-170 izbori, 49-50, 51-54, 56, 57-59,
61-62, 95-96 član »Obitelji«, 208-209 prvi vicepremijer, imenovanje,
94-95, 96-97, 207-208 svečanost inauguracije, 65-66 Kulikov, odnosi sa, 113-114 kao vođa,
256-257 Lebed i, 83, 85-86 sastanci pomoćnika s Jeljcinom,
291-292
politika, ulazak u, 116 smjena, 118-120 Skuratovljev seksualni skandal,
215-216
afera Sobčak, 219-220 Stjepašin, smjena, 296-298 Vološin, mišljenje o, 251-252 Čubajis,
Masa, 97-98
D
Dan oružanih snaga (1997.), 90-91 DeBakev, Michael, 69-70 del Ponte, Carla, 222
Diplomacija
Kina, 158-162
Zajednica nezavisnih država (ZND)
ekonomska kriza i nazadovanje u, 152-153
Skupina osmorice,
vidi Skupina osmorice
Japan, 153-156
Kohl i Chirac, 174-151
kraljica Elizabeta, 157-159
Španjolska, 156-158
Vatikan, posjet, 155-156 Djačenko Tatjana, vidi Tanja Djačenko, Aleksej, vidi Ljoša
Dobrodejev, Oleg, 208-209 Domovinska stranka, 263-270 Dorošenko, Ljubov, 305 Dubinjin,
Sergej, 165, 168-171 Dudajev, Džohar, 73-74, 75-78
E
Ekonomija
bankarski rat za Svjazinvest,
102-105
kapital i vlada, 104-108 štrajk rudara iz ugljenokopa,
165-168, 291-293
 monetarna kriza, 163-166,
168-172
reforma (1997.), 92-94, 98-102 reforme pod Černomirdinom,
115-116
Gajdarova šok terapija, 113-115 Primakovljeva stabilizacija,
193-194, 196-197, 200 Elizabeta II., 157-159 Ernst, Konstantin, 208-209
Federalna skupština,
godišnja predsjednička poslanica,
91-92, 250-251 Fedorov, Boris, 118 Filatov, Sergej, 206-207 Financije, osobne, 282-284
Fjodorov, Boris, 168 Franco, Francisco, 156-157 Fridman, Mihail, 49-50, 108
G
Gadzijev, 77-78
Gaft, Valentin, 331-332
Gajdar, Jegor, 331-332
ekonomska kriza, 169-170 ekonomska reforma, 113-116 Fedorov i, 118 Kirijenko i, 165-166
kosovska kriza, 241-242 Makašovljev antisemitizam, 203-204
Generali, ruski, vidi Ruski generali
Gljeb, 48, 72, 276-277, 279-280, 289-290, 329-330
Gorbačov, Mihail Sergejevič
aparatčici, privrženost starim,
97-98
imenovanje, 216-217 kriminalistička istraga, pokušaj, 211-212 obiteljske veze, 47-48
Skupina osmorice, 135-136 perestrojka, 75-76 Putinova predsjednička
inauguracija, 337 ostavka, 319-322 Jeljcin i, 67, 268-269, 322-323
Gorbačova, Raisa Maksimovna, 322-323
Gorbačovljeva zaklada, 321-322
Gore, Al, 243-244
Gračev, Pavel Sergejevič, 73-74, 79-80,
80-81, 83
Gračeva, Nadežda, 158-159 Grigorjev, Anatolij Mihajlovič, 61-62 Gromov, Aleksej, 41, 208-
209 Gruzija, 232-233 Gurov, Aleksandar, 315-316 Gusinski, Vladimir, 48-50, 58-59, 102-
103, 106-109, 267-269 Gustov, 196
H
Hashimoto, Rvutaro, 143-144, 153-156,
334-335
Havverik, Axel, 69 Hruščov, Nikita, 216-217, 320-321
Ignjatijev, 102
Ujukin, Viktor, 89-90, 203, 204-205,
211-213, 218-219 Iljušenko, 211-212 Ujušin, Viktor, 48-49, 57-58, 206-207,
291
Ipatijeva kuća, 272-274 Islamski ekstremizam, 76-77 Ivan Pavao II., 155-156 Ivanov, Igor,
209-210, 258, 308-309 Ivanovna, Kalerija, 40-41 Ivilidi, Ivan, 211-212 Izbori, predsjednički
sukob tijekom kampanje (1996.),
57-59 predizborna kampanja (1996.),
51-57
prvi krug (1996.), 57-58 planiranje (1996.), 45-47,
48-51
Putinova pobjeda (2000.), 333 drugi krug (1996.), 58-59, 61-64 Izrael, putovanje u, 325-328
 J
Jackson-Vanikov amandman, 142
Jakir, Iona, 73
Jakovljev, 219
Jakovljeva, Jelena, 331-332
Jakuškin, Dmitrij, 41-42, 150-151,
201-202, 208-209 Jamstva prilikom predsjedničke ostavke
za Gorbačova, 320-322
za Jeljcina, 323-324 Japan, 153-156
Jastržembski, Sergej, 67-68, 118-120, 150-152, 188-189, 208-209
Javlinski, Grigorij, 274
kao kandidat na izborima, 55-56 opoziv, 256-258 omiljenost, 208-209 premijer, razmatranje,
116-117 odbija da uđe u vladu, 95-96
Jazov, 319-320
Jegorov, Nikolaj, 52
Jeljcin Boris ml. vidi Borja
Jiang Zemin, 159-162
Juan Carlos II., 156-157
Jugoslavija, kosovska kriza, 237-246
Jumašev, Valentin Borisovič
uhićenje Čubajisovih pomoćnika,
57-58
Berezovski i, 109-110, 229-231 ekonomska kriza, 169-171 sastanci pomoćnika s Jeljcinom,
291-292
Njemcov, novačenje, 95-96 osobni napadi, 267-269 politička kriza (1998.), 174-176,
185-186, 188-191 novačenje, 96-98 zamjena Černomirdina Kirijenkom, 118-120 ostavka,
34-36, 38-39, 41-42,
204-206
uloga u vladi, 207-209 izbor Tanje za savjetnicu, 48-49 afera Sobčak, 219-220 Stjepašin,
razrješenje, 296-297 aukcija Svjazinvesta, 107-108 Vološin, mišljenje o, 251-252
K
Kakmada, Irina, 256-257 Kalašnjikov, Mihail Timofejevič,
127-128
Karelin, Aleksandar, 314-316 Karimov, Islam, 201-202, 232 Karitonov, 185-186 Kasjanov,
Mihail, 330 Katja, 43, 275-276, 277-278, 280-283,
329-330 Kazahstan, 232 Kazakov, 110-111 Kazanjik, 211
Kazbulatov, Ruslan, 73-74, 206, 255 Kina, 158-162 Kirgistan, 233-234
Kirijenko, Sergej
imenovanje, 111, 118-121, 210 Berezovski, imenovanje, 229-231 razrješenje, 168, 171-
172,
173-175, 185-187 ekonomska kriza, 163-164,
165-170
kao vođa, 256-257, 259-260 politika, ulazak u, 102, 116 Putin, imenovanje, 292-293
Kisiljov, Jevgenij, 267-268
Knjiški skandal, 110-111
Kočarijan, Robert, 233-234
Kodorovski, Mihail, 49-50, 108
Kohl, Helmut, 69, 70-72, 142, 143-145, 147-151
 Kokošin, Andrej, 188-189
Kolodov, Dmitrij, 211-212
Komissar, Mihail, 208-209
Kompromat, 199, 219-220, 268-269
Komunistička partija
i antisemitizam, 202-205 Bjelovješka šuma, sporazum,
320-321 izbori za Dumu (1996.), 313,
316-317
prvotna prevlast Dume, 313-315 ekonomska reforma, protivljenje,
101-102
i Domovinska stranka, 267 opoziv, 138-139, 252-253,
255-257
kosovska kriza, 240 sukob zbog zdravstvenog stanja,
89-90, 201-203
politička kriza (1998.), 176-178 prijedlog zabrane, 52-54, 203-205 rusko-bjeloruska povelja,
225-227 Skuratovljev seksualni skandal, 218-219
Konjev, Ivan, 73
Korotčenja, Vladimir, 229-230
Korupcija
ekonomska represija, 218-219 u Rusiji, 220-222 Skuratovljev seksualni skandal,
211-219, 221-222 afera Sobčak, 219-221
Koržakov, Aleksandar autor knjige, 86-87 izbori, 45-47, 51-52, 57-59 sve jača uloga, 206-
207 srčano oboljenje, 64-65
ljubomora na pomoćnike, 291-292
general novog vala, 73-74
Tanja, 56-57
Jakovljev, podrška, 219 Kosovska kriza, 237-246, 307-308 Kovaljev, Nikolaj, 292-294
Kovaljev, Sergej Adamovič, 79-80 Krapivin, Jurij, 330 Krasnov, 206-207, 291 Krašenjinkov,
Pavel, 250 Krijučkov, 319-320 Krijukov, Oleg Vasiljevič, 302-303 Kučma, Leonid, 129-130,
227-228,
229-230, 232-233, 326-327 Kudrin, 102 Kulik, 196, 202-203 Kulikov, Anatolij
odnosi s Čubajisom, 113-114
Komunistička partija, prijedlog zabrane, 52
otkaz, 118-119
Lebed i, 83, 85-86
Privatizacija u Rusiji, 110-111
afera Sobčak, 219-220
aukcija Svjazinvesta, 108 Kutsilo, Veronika, 332-333 Kuvajev, 203 Kuznjecov, Anatolij, 40-
41, 128-129,
325-327
Kuznjecov, Tolja, 39-40 Kvasa, Igor, 331-332 Kvašinjin, Anatolij, 330 Kvašninji, 142
Ladinjina, Marina, 288-289
Lavočkin, Arnold, 326-327
Lebed, Aleksandar Ivanovič Čečenija, 207-208 izbori, 55-56, 57-58, 61-63 general novog
vala, 73-74 politička kriza (1998.), 174-175 omiljenost, 131-132, 208-209 posmrtni ostaci
Romanovih,
pogreb, 274-275 kao tajnik Vijeća sigurnosti, 80-86
Lena
 obiteljski život, 67-69, 158-159, 275-279, 280-281, 282-283, 287-288 ljubav za, 47-48
ostavka, 36-37, 43
umirovljenje, 328-330, 331, 333 drugi infarkt, 65-66 Lenjin, Vladimir Ujič, 247-28 Lesin,
Mihail, 67-68, 208-209 Levvinski, Monica, 137-138 Liberalno demokratska stranka Rusije,
316-317 Lifšic, Aleksandar, 170-171, 141-142,
206-207, 291 Likačev, Dmitrij Sergejefič, 74-75,
274-275 Lisov, 218-219 Listjev, Vlad, 211-212 Lov, 284-285
Luciniski, Petar, 229, 232-233 Lučinski, 326-327 Lukašenko, Aleksandar, 225-227, 232-
233, 326-327 Lužkov, Jurij Mihailovič
Crnomorska flota, 228-229 Sveruska domovinska stranka,
313-314, 316-317 Domovinska stranka oporbe,
264-268, 269-270 kosovska kriza, 240-241 opozicija i mlijeko na tržištu, 288 politička kriza
(1998.), 175-176,
186-190
omiljenost, 208-209 premijer, razmatranje L.
kao kandidata, 116-117 posmrtni ostaci Romanovih,
pogreb, 271-273 Skuratovljev seksualni skandal,
215-216, 216-219 Lvova, Anja, 326-327
U
Ljoša, 47-48, 284-285
M
Mabetex, 55-56, 213-215
Major, John, 145
Makašov, Albert, 202-204, 293-294
Malašenko, Igor Jevgenijevič
šef administracije, poziv u službu, 95
izbori, 49-50, 53-55
član »Obitelji«, 208-209
politička kriza (1998.), 174-176
Tanja, 58-59
Vološin, osobni napadi za smjenu, 267-269
....J
Malkina, Tanja, 332-323
Masljukov, Jurij
prvi vicepremijer, mogućnost
imenovanja, 171
politička kriza, 186-187, 189-191 Primakovljeva vlada, uloga, 193-194, 196, 202-203
Masa, 68-71, 276-283, 329-330
Maškadov, Aslan, 81-82, 299
Matjukin, Vladimir, 330
Matvijenko, Valentina, 198
Međunarodni monetarni fond (MMF), 142, 168-169
Men, Aleksandar, 211-212
Michael, vojvoda od Kenta, 274
Mihalkov, Nikita, 73-74
Milošević, Slobodan, 142-143, 237-246
Minkin, Aleksandar, 56-57
Mironov, Julie, 334-335
 Mironov, Sergej, 69, 334
Mironova, Marija, 288-289
Mišulin, Spartak, 128-129
Mitterand, Frangois, 144-145
Mjasnikovič, Mihail, 224-225
MMF, vidi Međunarodni monetarni fond
Moldavija, 229-230, 232-233
Moskva, 264-266
Mostovoj, 110-111
Motil, Vladimir Jakovljevič, 128-129, 331-332
Muravjov, Georgij, 40-41
N
Naina
Čazov i, 67
Kina, putovanje u, 159-160
diplomatske večere, 152-153, 232
izbori, 45-46, 63-64
obiteljski život, 158-159, 275-276,
277-278, 280-281, 284-285,
287-289
četrdeseta godišnjica braka, 67-69 novogodišnja proslava (1997.),
71-72
kraljica Sofija, susret, 156-157 pogreb Raise Gorbačove, 323 ostavka, 36, 38-40, 42-43
umirovljenje, 325-328, 328-329,
331-334, 336 posmrtni ostaci Romanovih,
pogreb, 274-275
drugi infarkt, 61-63, 65-66 posjet Uzbekistanu i Kazahstanu,
201
Naš dom je Rusija, 45-46, 89-90 NATO, vidi Sjeveroatlantski pakt Nazarbajev, Nursultan,
201-202, 232,
329-330
Nazarova, Irena, 305 Nejelova, Marina, 331-332 Nijazov, Saparmurat, 232-234 Nikišin,
Dmitrij Nikolajevič, 302 Nikolaj II., 271-273 Nikolajev, Andrej, 118, 204-205 Nova
Godina/oproštajna poslanica, 33-36, 339-341
NJ
Njemcov, Boris
imenovanje, 94-97
bankarski rat za Svjazinvest, 104-105
Berezovski, smjena, 108-109, 110-111
smjena, 111, 168
ekonomska reforma, 98-102
izborna kampanja (1996.), 58-59
i Kirijenko, 118
kao vođa, 256-257
izleti, 98
posmrtni ostaci Romanovih, pogreb, 271, 274
afera Sobčak, 219-220 Njemcova, Žana, 98
o
 Obiteljski život, 275-283, 286-290 Odličja, preporuke za, 126-129 Okulov, Valera, 275-276,
277-280, 281,
282-283
Oligarsi, 104-107, 168-169 Opečeni suncem, 73-74 Opijanje, 284-287 Opozicija
Komunistička partija,
vidi Komunistička partija Domovinska stranka, 263-270 Opoziv, 137-139, 187-188, 204-205,
252-253, 255-259 Orehov, Ruslan, 208-209 Osin, Ženja, 64 Oslon, Aleksandar, 49-50, 53-
54,
208-209, 316 Ostavka, 33-43, 147-148, 339-341
Pavlovskij, Gljeb, 316 Perestrojka, 75-76, 97-98 Petrov, Jurij, 206-207 Phillip, vojvoda od
Edinburgha,
157-158 Pikhoja, 291
Piljavskaja, Sofija, 288-289 Polijev, Džakan, 208-209 Političari, drugorazredni, 92, 95-98,
102, 118-119 Političke stranke
Komunistička patnja,
vidi Komunistička partija Sveruski domovinski blok,
313-314, 316-317 Domovinska stranka, 263-270 Liberalno demokratska stranka
Rusije, 316-317 Naš dom je Rusija, 45-46, 89-90,
313-314
Ruski Izbor, 313-314 Stranka Jedinstvo, 314-317 Jabuka, 316-317 Polunin, Aleksandar,
328 Pomilovanja, zahtjevi, 126-127 Ponomarjov, Genadij, 218-219 Ponomarjova, Ksenija, 208-
209 Porezi, prikupljaje, 164-165, 168 Potanjin, Vladimir, 49-50, 93-95,
107-109 Predaja vlasti
Jeljcinov oproštajni govor,
339-341
Gorbačovljeva ostavka, 319-322 značajke koje nasljednik
mora posjedovati, 210 Jeljcinova ostavka, 33-43,
147-148 Predsjedničke laži (Wag the Dog),
239-240 Predsjednički dokumenti, 123-125,
126-129
Prihodko, Sergej, 208-209, 309-310 Primakov, Jevgenij Maksimovič Bordjuža i, 206 i
komunisti, 202-203, 203-204 ekonomska stabilizacija, 193-194 Sveruska domovinska stranka,
313-314, 316-317 Domovinska stranka oporbe, 263-264, 266-268
prvi vicepremijer, razmatranja,
171-172
vlada pod, 196-200, 247-253 Ivanov i, 258 kosovska kriza, 237-238 politika, ulaz u, 116
predsjednička kandidatura,
208-210 premijer, imenovanje, 175-176,
188-192, 204-205 Putin i, 258-259 ostavka, 252-254, 257-258, 294 Skuratovljev seksualni
skandal,
213-214, 222 Stjepašin i, 259-261 Privatizacija u Rusiji, 110-111 Prođi, Romanu, 135, 143-
144 Proturaketni obrambeni sustavi,
335-336 Pugo, 319-320 Putin, Ljudmila, 325 Putin, Vladimir Vladimirovič
vršitelj dužnosti predsjednika,
319, 322-324, 340-341 predsjedavajući Zajednice
nezavisnih država, 233-235 čečenski rat, 299-302, 303-305,
305-306
diplomacija, 307-309, 310-311 politička kriza (1998.), 173-174 predsjednička inauguracija,
254,
325-326, 330, 333, 334-336 Primakov i, 199 premijer, imenovanje, 253-254,
291-298, 313
značajke, 87, 205-206, 258-261 ostavka, 36-39, 41-43 Skuratovljev seksualni skandal,
213
afera Sobčak, 220-221 i stranka Jedinstvo, 313-314,
315-317 Zurabov, izvješće o, 198
R
Rahmonov, Emomalij, 229, 233-234 Reagan, Ronald, 67-68 Rekreacija, 284-285
Revolucija, nenasilna, 193-196 Ribkin, Ivan Petrovič, 225-226 Rimokatolička crkva, 156
Rižkov, Nikolaj, 174-175, 185-186 Rjurikov, Dmitrij, 225-226
Rodionov, Igor, 83, 84-85 Rogačev, Igor Aleksejevič, 159 Rokossov, Konstantin, 73
Romanov, 81-82 Romanov, Aleksandra Fjodorovna,
271-272 Romanovi, pogreb posmrtnih ostataka,
271-273, 274-276 Roosevelt, Franklin, 137-138 Rossel, Eduard, 271-272 Ruska
pravoslavna crkva, 124-126,
271-273 Ruski generali
suvremene pojave, 73-75
Dudajev, 75-78
Gračev, 79-80, 80-81
povijesne pojave, 73-74
Koržakov, 86-87
Lebed, 80-86 Ruski Izbor, 313-314 Rusko-bjeloruski sporazum, 224-227
s
Saharov, Andrej, 74-75
Sanječka, 278-279
Saveljev, 102'
Savjet Federacije, 216-218
Savostjanov, Jevgenij, 188-189
Schroder, Gerhard, 143-144, 145, 243,
309-310
Seleznjev, 169-170 Seleznjov, Genadij
predsjedničke povlastice prilikom silaska s vlasti, 247-248
opoziv, 257-258
imenovanje Stjepašina, 261
politička kriza i imenovanje Černomirdina, 174-175, 176-186
rusko-bjeloruski sporazum,
225-226
Semenčenko, Valerij, 39-41, 129-130 Sencov, Aleksandar, 41 Sergejev, Igor, 173-174, 330
Serov, Valerij, 224-225 Sharon, Adi, 303-304 Sjeveroatlantski pakt (NATO)
širenje, 136-137
kosovska kriza, 237-245, 307-308
i Rusija, 310-311 Skobeljev, Mihail, 73
Skupina osmorice
samit u Kolnu, 307-308 samit u Denveru, 140-142 neslužbena diplomacija, 135-138,
143-145
teme u raspravi, 142-144 samit u Carigradu, 307-311 kosovska kriza, 244-245 duh
neslužbene diplomacije, 153 samitske procedure, 141-142
 Skuratov, Jurij Iljič, 203, 211-216, 217-222, 264-266
Sloboda vjeroispovijesti, 124-126
Smolenskij, Aleksandar, 108
Sobčak, Anatolij, 74-75, 219-221, 258-259, 292-293, 294
Sofija, španjolska kraljica, 156-157
Solženjicin, Aleksandar Isajevič, 128-129
Soros, George, 107-108
Staljin, Josip, 73-74, 247
Starov, 206-207, 291
Starovpjtova, Galina Vasiljevna, 74-75, 203-204
Steržantov, Aleksandar linovič, 302
Stjepankov, 211
Stjepašin, Sergej Vadimovič razrješenje, 294-298 imenovanje, 258-261 politička kriza, 173-
174 predsjednički kandidat,
razmatranje o, 209-210 kao premijer, 263-264, 266-267 aukcija Svjazinvesta, 108
vicepremijer, imenovanje, 253-254
Stranka Jabuka, 89-90, 316-317
Stranka Jedinstvo, 314-317
Strojev, Igor, 65-66, 175, 186-187, 213
Surkov, Vjačeslav, 208-209
Svanidze, Nikolaj, 333
Svečanost inauguracije, 65-66
Sveruski domovinski blok, 313-314, 316-317
Svjazinvest, 102-104, 105-108
Svjetska banka, 164-165
s
Šabdurasulov, Igor, 208-209 Šaknovskij, Vasilij, 49-50 Šeremet, Pavel, 226-227
Ševarnadze, Eduard, 229, 232-233, 326-327
Ševčenko, Vladimir, 41, 129-131, 133,
220-221, 229-230 Šišujev, Oleg, 96-98, 101-102, 168,
208-209
Šoigu, Sergej, 315-316, 330 Šoškovjec, Oleg Nikolajevič
ekonomska politika, 206-207 izbori, 45-47, 48, 51-52, 53-54,
56-57
smjena, 58-59 Španjolska, 156-158 Špigun, Genadij, 299 Štork, Andrej, 208-209 štrajk
rudara u ugljenokopima,
165-168, 291-293 Sura, 281-282
Tadžikistan, 233-234
Talbott, Strobe, 142-143, 244-245
Tanja
kao savjetnica, 47-50, 58-60 Kina, putovanje u, 159-160 Chirac, večera s, 152-153
ekonomska reforma, 98 izbori, 49-53, 57-59,
61-64, 64-65
obiteljski život, 67-69, 158-159, 275-277, 279-281, 282-283, 286-288, 288-289 operacija
srca, 67-69, 68-70 Koržakov i, 56-57 Njemcov, novačenje, 95-97 osobni napadi na, 267-269
Putinov izbor, 333 ostavka, 35-37, 38-40,
42-43
umirovljenje, 327-328, 328-330, 331-332, 334-335, 336-337 drugi infarkt, 65-66 Stjepašin,
razrješenje, 296-297 vrijeme, 130-131 posjet Uzbekistanu i Kazahstanu,
201
Terekov, Vjačeslav, 332-333 Tihonov, 224-225 Timakova, Nataša, 332-333 Titov,
Konstantin, 186-187 Totski, Konstantin, 330 Trgovina, ograničenja Rusiji,
142-143
Tuhačevski, Mihail, 73 Turkmenistan, 232-234
U
Udari, 165-168, 291-293
Udugov, Movladi, 81-82
Ujedinjeni narodi (UN), kosovska kriza,
243-245 Ujedinjeni narodi, odnosi s,
vidi Clinton, Bili, 139-140 Ukrajina, 232-233 Ulanova, Galina, 158-159 Umirovljenje, 325-
338 UN vidi Ujedinjeni narodi Uredska rutina, 123-125 Uzbekistan, 232
Vanjka, 155-156, 160-161, 276-280,
289-290, 329-330, 333 Vasiljeva, Vera, 288-289 Vavra, Andrej, 41 Venediktov, Aleksej,
332-333 Vinogradov, Vladimir, 108 Vlada
procjena pomoćnika i Putinovo
imenovanje, 291-298 kapital i veliki biznis, u vezi s,
104-108 djelovanje i osoblje nakon izbora
1996., 206-209
politička kriza (1998.), 173-192 Primakovljeva, 196-200, 247-253 premijer, Primakovljev
nasljednik,
258-261
promjene u strukturi (1997.), 92-98, 102, 108-112, 118-121 Volček, Galina Borisovna, 288-
289,
331-332
Volodin, Aleksandar, 328 Vološin, Aleksandar Staljevič
šef administracije, imenovanje,
250-252 jamstva Jeljcinu nakon ostavke,
323
carigradski samit, 308-309 sastanci pomoćnika s Jeljcinom,
291-292
osobni napadi, 267-269 Putinova predsjednička
inauguracija, 336 ostavka, 34-36, 39-40 uloga u vladi, 207-209 Stjepašin i, 261, 294, 295-
298
Voznesenski, Andrej, 328 Vrhovni tužitelj, 211-212
w
VVallers, Thornton, 69 VVeizman, Ezar, 325-326
Zajednica nezavisnih država
Bjelovješka šuma, sporazum,
230-232, 234-235 imenovanje Berezovskog, 229-231 Crnomorska flota i rusko-
-ukrajinski odnosi, 226-229 stvaranje i budućnost, 223-225,
234-236
samit u Moldaviji, 228-230 primjedbe o nacionalnim vođama,
231-235
rusko-bjeloruska povelja, 224-227 Zaklada za javno mnijenje, 247 Zapol, Jurij, 208-209
Zavgajev, 77-78 Zdravlje
prvi infarkt, 45-46 operacija srca, 64-72
upala pluća, 72, 89-91, 92
drugi infarkt, 61-65
traheobronhitis, 201-202 Zjuganov, Genadij
izbori, 55-56, 57-58, 61-62, 63-64
kao vođa, 257-258
Makašov i antisemitizam, 203
Njemcov i, 98-99
politička kriza (1998.), 174-175, 176-187
popularnost, 131-132, 208-209
Primakovljeva vlada, podrška, 252-253
Skuratovljev seksualni skandal,
218-219
ZND vidi Zajednica nezavisnih država Zubov, 153
Zurabov, Mihail, 197-198 Zverjev, Sergej, 49-50, 208-209
Žirinovski, 55-56, 257-258 Žujkov, 39-40 Žukov, Georgij, 73 Žvanecki, Mihail,',
Knjižnica Zelina
540010141
.913
-Narodnejnovine«, Zagreb-(118) 110735