Cvijet sa raskršća, Antun Gustav Matoš

Cvijet sa raskršća, novela hrvatske moderne, objavljena je unutar djela Hrvatska smotra 1908., a 1909.
u zbirci Umorne priče. Također, ova se novela može svrstati u krug novela s bizarnom tematikom, tj. u
simbolističke novele, s djelima Camao i Moć savjesti. Novela započinje bogatim lirskim opisima
pejzaža: “…mramorne Gorgone među visokom papradi, zapalim duhan, pružim se preko zelenog
mekanog puta, naslađujući se poljima, zaseocima i salašima, gradićem N-om sa sivom bazilikom i
jezerom koje sniva zelenim, sjajnim, podnevnim snom...” karakterističnim za impresionistički stil, a
posebnu modernističku karakterizaciju likova daje preneseno značenje i simbolika njihovih imena, te
ime samoga djela (Solus, cvijet, raskršće). Matoš u ovoj noveli često koristi figuru sinestezije, posebno
važan element impresionističkog stila: “Cvijeće pjeva mirisom tratinčica i ivanjskog cvijeća šaren
pastorale...” Ne znamo je li pravo ime glavnog lika zaista Solus, kako se on predstavlja, a solus u
prijevodu s latinskog jezika znači sam, samotnjak, osamljenik. Tom simbolikom ističe se boemski način
života, potreba za lutanjem i nemogućnost sjedilačkog načina života glavnog lika: “Ko nauči na oblak
mjesto na krov, na gore mjesto na stube, na šume mjesto na sobe, ko ču glas Gospodnji nad vodama,
taj ne može živjeti u kućama.”, zbog čega se na kraju djela rastaje sa slijepom djevojkom Izabelom u
koju se zaljubio. Želja za nastavkom lutanja po svijetu i fotografiranja jača je od njegove iznenadne
zaljubljenosti u djevojku Izabelu, iako Solus u njoj vidi ostvarenje savršenog života i idealne ljubavi.
Ona je njegov cvijet s raskršća. “Ljubav! Tu je, dakle, ovdje preda mnom, ljubav bjelja od lijera, čišća
od glečerskog snijega, pjanija od vina! Na cesti, između dvije noći bez konaka! Ljubav – lijepa kao
boginja, slijepa kao slučaj!” Izabela je simbol savršenstva, nevinosti i čistoće, Solusov cvijet, što je
posebno naglašeno njenom bijelom odjećom i mirisnim, mekim prstima. U naslovu novele pojavljuje
se riječ raskršće koja simbolizira Solusovo životno raskršće na kojem mora odabrati između dva puta,
dvije ulice. Jedan od tih putova, konvencionalan način života, sjedinio bi ga s Izabelom, no morao bi se
odreći svoje istinske naravi i boemskog načina života, a to je jedino kako on zna živjeti. Shodno tome,
Solus odlučuje nastaviti živjeti bez ikakvog vezanja za ljude i mjesta. Izabelina sudbina potpuno je
suprotna od Solusove. Ona ne zna za život izvan visokih zidova dvorca u kojem odrasta i u kojem je,
metaforički rečeno, zarobljena. Stoga Solus, u kojega se Izabela zaljubljuje, za nju predstavlja
pustolovinu i izazov. Njihova romansa, iako izrazito kratka, puna je osjećaja i teških, dubokih odluka: “I
bez tebe će mi teret uspomene ovog sastanka tištati ranjava leđa na besciljnom putu...” Slijepa Izabela
oduvijek je okružena učiteljima, obitelji i stražom koji brinu za njenu sigurnost, no ugrožavaju joj
slobodu i potrebu za mladenačkim životom. Specifično razdoblju hrvatske moderne, tema ove novele
bavi se psihologijom likova koji su sada karakterno podignuti na jednu sasvim novu razinu te
predstavljaju duhovna i emotivna bića s vlastitim unutarnjim borbama, a ne samo društvene
pojedince. Često je pejzaž u funkciji što boljeg oslikavanja njihova psihološkog stanja, a fabula je
stavljena u drugi plan (primjer: Izabela je slijepa, bogata, a nesretna djevojka zarobljena u otmjenom
dvorcu; Solus je pustolov i samotnjak koji svakodnevno uživa u prirodi i arhitekturi koja ga okružuje).
Intelektualnu stranu glavnog lika Solusa možemo primijetiti kada se čudi Izabelinoj ljepoti, nazivajući
je čedom Anthonis van Dycka i Jean-Baptistea Greuzea, slavnih slikara: “Ovako ne razbirah ništa i
pitah se koje čedo Van Dycka ili Greuzea dođe pred grozničavu moju fantaziju iz starog gospodskog
okvira...” Djelo završava Solusovom rečenicom: “Vodila me slobodna i maglovita vila, lijepa i slijepa
Avantira, moja gospođa”, koja potvrđuje njegovu konačnu odluku da nastavi živjeti samotnjački i
potpuno slobodno. Prozna kompozicija, jasna kronološka radnja i psihološka karakterizacija likova
svrstavaju ovo djelo u epiku, dok bogato opisivanje pejsaža raznim epitetima te uporaba stilskih
figura, onomatopeje, asonance i polisindetona, djelu daju elemente lirike – “vrelo pišti, cvili, žubori…
mrmore, bruje, tutnje kroz san, a onda ustaju, jezde nad oblacima i tutnje kao topovi”. Kao što je
karakteristično za bizarno-mistični krug Matoševih novela, u noveli Cvijet sa raskršća prevladavaju
motivi ljubavi, mistike i simbolike, a likovi su snažno psihološki karakterizirani. Jasna kronološka fabula
isprepletena je s bogatim opisima prirode, Izabeline ljepote i Solusovim unutarnjim osjećajima.

Kratak sadržaj: Radnja novele počinje kada umorni pustolov Solus dođe u južni francuski gradić N., te
se odluči odmoriti u aleji pored ljetnikovca. Nakon što je ručao, napio se svježe vode i zapalio duhan,
legne na zapušteno mjesto, ostatak lovačkog puta, blizu dvorca. Solus je izgubio kalendar pa ne zna
koji je dan, no sumnja da je nedjelja s obzirom na to da osjeća “svečani mir blagdana“. Dok se divio
prirodi koja ga okružuje, bjelini ljetnikovca, okolini prožetoj sjajem popodnevnog sunca i modrom
nebu, utonuo je u san. “Sunce grije, gori tako zlatno i sjajno da kamenje i krute hridi dođoše od tog
sjaja mekani i puni života kao bilje. Zemlja, šuma, modre planine dršću, trepere kao da će se
probuditi, uskrsnuti. Sve je tako prožeto sjajem da bi svijet, čini mi se, sijao kao dragulj u pomrčini, da
sunce iznenada ugasne. Cvijeće pjeva mirisom tratinčica i ivanjskog cvijeća šaren pastorale. Jezero
šumi srebrnu himnu, iz tamnih šuma bruje crni koralji. Nebo šušti zastavom od modre svile.” Probudili
su ga meki i mirisni prsti djevojke Izabele koja ga je oprezno dodirivala po licu. “Po čelu, po kosi, po
nosu, po ustima pipaju me prsti mirišljavi i mekani, pipaju oprezno kao da modeluju.” Dok se nalazio u
polusnu, bojao se buđenja koje bi moglo zaustaviti njegovo uživanje u milini djevojčinih dodira. Tek
kad mu je na lice pala njena čista i namirisana marama, Solus se potpuno probudio. Nije se htio
pomaknuti jer se bojao da će preplašiti i otjerati ljupku slijepu djevojku koja mu je slatko mirisala. Kad
je konačno svratio pogled na djevojku koja ga je milovala, ostao je zatečen njenom bjelinom i
nježnošću. Rumenozlatni pramenovi pružali su se niz njezin nježni vrat. Pored djevojke bio je bijeli
slamnati šešir s dugačkom modrom vrpcom, a na nogama joj čiste, bijele cipelice. Na uzici je držala
psa, bio je to njen vjerni pratitelj hrt Fido. U jednom trenutku, njenu desnicu je obasjala sunčeva
zraka i otkrila rubin na kažiprstu. Solus je čitavo vrijeme razmišljao odakle se pojavila ova tajnovita,
nježna i prekrasna djevojka, a dok je bio u njenoj prisutnosti, imao je osjećaj da više nema nikakvih
briga i nemira. “Ostavila me svaka briga i nemir.” Njihov nijemi susret prekinuo je lavež psa, kojega je
djevojka brzo ušutkala strahujući da će netko iz dvorca doći po nju i ponovno je zatvoriti u sobu. “Pst,
Fido! Čut će nas u kući i zatvoriti u dosadnu sobu.” Izabela je Solusu otkrila da je njegovo lice podsjeća
na njezinog dragog, pokojnog brata. Nastavili su razgovor zaklonivši se, kako ih ne bi vidjeli iz dvorca.
Sjeli su na Solusov stari ogrtač, a on je tad shvatio da se zaljubljuje u lijepu djevojku. “Bijaše lijepa,
slijepa kao sreća, kao sudbina. Crno mi ogranulo sunce!” Izabela je prvi put u svojemu životu napustila
dvorac. Iskoristila je činjenicu da je njena paziteljica Miss Maud zadrijemala, pa se iskrala u vanjski
svijet. Nakon što joj je Solus rekao svoje ime, objasnio joj je da putuje po svijetu i fotografira, te da je
to jedino što zna raditi. “Ja sam putnik. Putujem pješke oko svijeta. Što je lijepo, uhvatim fotografskim
aparatom. To je jedini zanat koji znam.” Usporedio se s vukom i otkrio joj da, iako je nesretan, živjeti s
ljudima bilo bi mu još gore. Izabela mu se nakon toga požalila na svoju zarobljenost, sljepoću i žudnju
za slobodnim životom, za planinama, rijekama i morima. “Zašto, zašto puzem u tom mraku? Što
sakrivih, te ispaštavam?” Solus je Izabeli rekao da kad stvarno nešto želi gledati, zatvara oči i gleda u
sebe. Lijepa i plaha djevojka bila je za njega najljepše što je do tada vidio. Solus je počeo ljubiti
Izabeline bijele cipelice i svilene modre čarape, a ona mu je pružila svoju krhku i hladnu ruku kako bi
nastavio. Nakon Solusova poljupca u Izabelin obraz, djevojka ga je pozvala u dvor. Njena zamisao bila
je da otac otjera guvernantu kako bi joj Solus čitao priče. “Je l’ te, vi ćete sa mnom u dvor. Kazat ću
ocu da otjera guvernantu i da mi vi čitate lijepe priče vašim poznatim, jakim glasom.” Svjestan da se
zaljubio iako mu to kvari samački i pustolovni način života, Solus razmišlja kako će mu biti mučno
napustiti Izabelu, iskrasti se poput krivca. Naziva je jedinim darom kojeg mu je život darovao. “Moram
odlunjati kao krivac, kao zlikovac pred jedinim darom koji mi mogaše dati mučni put, počinjući u ludoj
kolijevci, svršavajući u nijemom, slijepom grobu!” Izabeli je sumnjiva njegova tišina i držanje za glavu,
pa ga i dalje nagovara da pođe s njom u dvorac i bude joj muž. Objašnjavajući joj da je navikao na
slobodu i da su oblaci njegovi krovovi, Solus je iznenađen Izabelinim prijedlogom da ona pođe s njim
putovati po svijetu. Nažalost, glavni lik ubrzo shvaća da nema mjesta na kojem se njih dvoje mogu
skrasiti. “… kamo, kamo da se skrasimo? Oni, oni drugi su gospodari svih prisojnih utočišta, svih toplih
gnijezda.” Kad je pas Fido zalajao, Solus je primijetio da dolazi gospodin s lovačkom puškom i slugama
s dvora. Bio je to Izabelin otac, zgrožen činjenicom da se ona iskrala iz dvorca potpuno sama. Otac je
preplašio djevojku pričama o vampiru Vacheru i Žaku Trbosjeku, istrgnuo ju je iz Solusova zagrljaja i
odvukao natrag u dvorac. Nakon nekoliko koraka, Izabela se počela opirati vraćanju u dvorac
inzistirajući da njen otac povede i Solusa jer je on jako podsjeća na pokojnog brata. Uskoro je bjelina
djevojke nestala iza ograde dvorca, a Solus je kao i donedavno ostao stajati u tišini. Napio se ledene
vode i krenuo prema zelenoj šumi, nastavljajući svoju avanturu. “A kad utrnuše osvijetljeni prozori,
napih se ledene vode iz mramornog ždrijela zmijokose Gorgone i pođoh u zelenu šumu, u planinu
pogruženu u crnu tišinu.”
Camao, Antun Gustav Matoš

Novela Camao autora Antuna Gustava Matoša jedna je od njegovih najsloženijih tekstova. Riječ je o
modernističkoj pripovijetki koja za temu ima jednu nesretnu i kobnu ljubav. Gledajući estetiku, u djelu
se može primijetiti sukob između lijepog i ružnog kod opisa likova, glazbe i krajolika (naglašena je
ljepota Fanny i Alfreda te je ona u sukobu s opisom Foresta, Fannynog supruga). Antun Gustav Matoš
je novelu stvarao tri tjedna, a započeo ju je pisati u hotelskoj sobi u Parizu, 23.8.1899. godine. Kada ju
je priveo kraju, poslao ju je u časopis Nada koji je novelu i objavio 1900. godine u dijelovima, u prva
tri broja. Nastajanje Camaa može se podijeliti u dva dijela. U prvom dijelu novele autor nam, između
ostalog, prenosi i priče o svom domaćem kraju, o životu u Hrvatskoj, dok se drugi dio novele bavi
pomalo neobičnim i malograđanskim događajima i posebnim u upečatljivim ljudima. Prvi dio
pripovijetke nastao je u vrijeme prve faze realizma i karakterizira ga domoljublje, dok u drugoj fazi
prevladavaju nijanse polemičkih borbi. Sve novele Antuna Gustava Matoša prožete su izvornim
događajima i dolaze iz hrvatskih krajeva. Novela Camao, isto kao i Cvijet sa raskršća, temelji se na
portretima najcjenjenijih majstora slikarstva. U Camau se radnja vrsti oko glavnog lika Alfreda
Kamenskog i njegovog života od početka školovanja. U prvom dijelu romana, ničim se ne daje naslutiti
da će glavna tema novele biti ljubavna priča. U početku je opisan njegov težak život i seljenje po
brojnim europskim državama dok na koncu upoznaje Fanny i u njemu prvi puta primjećujemo
osjećaje ljubavi. Kamenski je opisan poput Adonisa i u njemu se krije simbol Hrvata, a Fanny poput
Venere sa simbolom Poljaka. Njih dvoje se uspoređuje s likovima opere Tannhäuder, Richarda
Wagnera. U središtu priče je papiga Camao po kojoj je novela i dobila ime. Papiga je ključna u
razotkrivanju ljubavnika i preokreta cijele priče. Ova mistična ptica u samo nekoliko rečenica mijenja
tijek radnje i uzrokuje pravu tragediju. Ona je simbol ironije i izdaje te je na kraju i jedina preživjela od
aktera priče. Papiga razotkriva cijelu priču nesretnih ljubavnika ponavljajući riječi koje su si oni
međusobno izgovarali. Camao pomalo podsjeća na Gavrana Edgara Allana Poea koja se pojavljuju i u
Matoševom djelu Put u Ništa. U ključnim trenucima Camao je opisan kao bijela ptica koja “sleti na
otoman, digne pandžama nekakvu lepršavu crnu vratnu maramu…”. Time je prikazan kontrast crnog i
bijelog. “Forest se davni crnim okovratnikom, darom baruna Diamanta…”. Saznajemo da Fanny nikada
nije voljela svoga supruga, koji je prikazan kao pijanica. On je toga svjestan, ali ne želi priznati da je
njihova ljubav nije stvarna i prava. U trenucima potpunog ludila, kada shvaća da ga je supruga
prevarila ubija nju, Alfreda, slugu i dva psa, a nakon toga se i sam ubija crnim okovratnikom.

Kratak sadržaj: Nakon što je nekom sviraču skladao pjesmu i primio honorar uputio se na stanicu i
upitao kamo ide sljedeći vlak. Kada je saznao da je to Švicarska, Alfred Kamenski je bez puno
razmišljanja sjeo u vlak i drugo jutro dospio u Ženevu. Alfred je u Hrvatskoj imao ujaka Petra Tkaleca
koji je bio svećenik i koji ga je jako volio. Njegova ljubav prema nećaku je bila tolika da su mu, kada je
postao biskupom, drugi prigovarali zbog toga. Alfred je imao privatne učitelje, ali “Alfred bijaše tako
rđav đak te ga privatni učitelji držahu izmeđ sebe idiotom”. Ipak, uspio je naučiti pjevati psalme, a
kada ga je biskup pitao za što bi se želio školovati, ovaj izjavi da bi volio učiti svirati glasovir. Malo
nakon toga ode u Beč i zadivi tamošnje profesore. Jednom prilikom ujak mu je došao u posjetu i
iznenadio ga, nakon čega su obojica otišli u Peštu. Na početku posljednje godine konzervatorija
izgubio je na jednom natjecanju preferansa, briznuo u plač i odjurio kući gdje ga je dočekalo pismo
majke koja mu je javlja da je njegov dobrotvor iznenada umro i da se hitno mora vratiti kući jer nema
novac kojim bi plaćala njegov život u inozemstvu. To se dogodilo na samom kraju mjeseca kada
Kamenski, ne samo da nije imao novac, već je imao i dug od nekoliko stotina. “Proda namještaj, dva
piana i harmonij, sve haljine osim onih na sebi, plati dugove i padne u bolnicu otkale iziđe za tri
mjeseca kao sjena.” Nakon toga je dvije noći prespavao na ulici, a treću odluči provesti u “sumnjivom
ćumezu” gdje je svirao polke i valcere od 10 navečer do 4 ujutro za dva forinta, večeru i pivo. Dane je
provodio spavajući i svirajući u svom kabinetu. Sve to potrajalo je godinu dana “Neke noći banu u
lupanar njegovi druzi koje nekada častijaše. Srećom te ga odmah ne raspoznaše, on pobježe i pade i
opet na pločnik. Treći dan, pošto već sasvim smalaksa, kucne ga po leđima njegov nekadanji profesor,
poznati F-f.” Kamenski je htio pobjeći, ali ga je profesor zadržao te mu je ovaj bio prisiljen sve ispričati.
Profesor je pozorno slušao, a nakon toga odlučio ga je odvesti svojoj kući: “- Odsada sam vam ja
skrbnikom. Grehota bi bila u Boga da tolik talenat propadne. Pošto ste slabi i bolesni, njegujte se i
svirajte kod mene do jeseni, a u jesen na konzervatorij pa svršite.” Budući da se lijepo oporavio, u
jesen je bio unovačen. No, kako se bojao da ga nakon što završi vojsku ne bi čekala ista teška sudbina,
odlučio je svom dobrotvoru napisati pismo i otići k majci u Zagreb. Ubrzo nakon toga ode ponovo u
Beč gdje ga angažira neki agent za rad u londonskom klubu. No, klub brzo propadne i Kamenski se
nađe u Norveškoj. “U Kristijaniji se pobrati sa čudakom i novelistom Dybfestom, a pošto se ovaj od
sramote ubi jer je dao da se na njegove oči utopi neki njegov poznanik, Kamenskoga to tako potrese
da iza polugodišnjeg lutanja sa ženskim orkestrom dođe u Berlin gdje se smiri, postane pravi “Fatzke”
(vrkoč) i ciganski kapelnik.” I taman kada se u Varšavi pripremao za prvi koncert, policija ga, s
prijateljem Majevskim, protjera u Belgiju. Nakon toga, stigao je u Pariz gdje je ne znajući ni riječ
francuskog jezika i bez ijednog groša u džepu živio godinu dana. “I opet poče raditi iznova, raditi dan i
noć u mansardi u šestom katu u kojoj bijaše sve pokućstvo, osim glasovira, jedna slamnjača!… Živi se
od čaja sa malo hljeba – samo u subotu se pije šampanjac kod grofice Branicke…” No, Brankica uskoro
otputuje, a Kamenski se opet nađe na ulici. “Srećom otvori u Batignollesu Weisse na nekom tavanu
atelier, a Kamenski mu poziraše dva mjeseca za neku simbolističku sliku, sanjareći, provodeći s inijem
modelima ljubav, svirajući, bančeći i gladujući.” I on zbog dugova otputuje u Alžir, a Kamenski se
ponovo nađe na ulici usred zime. Na kraju završi opet u bolnici, a na proljeće otputuje u Švicarsku. U
Ženevi je našao malo sobu i već treći dan svog boravka tamo, u kavani upoznao “austrijskog bankira
kojemu pade u oči čitajući Hanslickov feljton u N. S. Presi i kojemu poče svirati svako veče”. Baron
Diamant ga je često nagrađivao te se Kamenski uskoro spremao za svoj prvi koncert. No, iako je bio
financijski zbrinut, čist i sit, bez ijedne brige, čudio se kako ga to ne može zadovoljiti. Nije bio
zadovoljan svojim životom, a razmišljajući o samoubojstvu shvatio je kako bi za njega to bila još veća
sramota. Ipak, razlikovao se od drugih tako što nije mrzio, već se osjećao kao neka iznimka, kao bijela
vrana. Mislio je da će u Europi otkriti nešto novo, a nije otkrio ništa. Prošlo je i ljeto, a Kamenski se još
uvijek nije mogao smiriti. Primio je pismo majke čije su ga rečenice još više uzrujale. Naime, saznao je
da je njegov znanac Š. u nekom gaju u blizini Zagreba ubio J-ovu, mladu učiteljicu koju je također
poznavao jer su njezini roditelji živjeli u istoj kući kao i njegova majka. Naposljetku je ubio i sebe.
Kamenski je bio u šoku jer to od Š. nikada ne bi mogao očekivati. Kada mu nije uzvratila ljubav,
potegnuo je revolver i ubio je. Iako se zabrinuo, duboko u sebi i sam je želio iskusiti takvu ljubav i
smrt. “Jedne večeri ode u svratište Metropolu svome meceni i, skidajući u predsoblju ogrtač, čuje
barona šaptati kroz pritvorena vrata: – Ha, gospođo, ovo je moj pijanista, koji vas toliko zanimaše
danas poslije podne, te me počastiste svojom dragom posjetom! Odmah će svirati: to će biti nešto za
vas! Samo se, molim vas, ne pokazujte, jer moj “tip” pred nepoznatima svira konvencionalno, slabije.”
Kamenskog štrecne nešto u grudima, uđe i pozdravi domaćina te ga upita tko se skriva iza vrata. Ovaj
mu odgovori da je to jedna napola luda i ekscentrična aristokratkinja iz Beča te ga uputi da svira.
Kamenski sjedne za glasovir, na njemu opazi bijelu rukavicu i osjeti miris slatkog ženskog parfema. “…i
umah zabruji strasna Lisztova rapsodija i mahnit Schumannov Carneval.” Iako ništa ne vidi, osjeti na
sebi dva oka kako ga promatraju. Ustane, ispije čašu burgonjca te se baci na kauč. Diamant ga zamoli
da pođe za njim, ali on se ogluši na njegovu molbu. “- Samac sam, u mene ćete živjeti dobro, platit ću
vam koliko želite. Vi niste za koncerte, vi niste za nikakovu vrst praktičnog života. Vas će ubiti
takozvana publika i moda. Vi niste da svirate na daskama!” U taj čas izađe gospođa i sjedne pored
Kamenskog. No, on ostane sjediti, ne pomaknuvši se, kao začaran. Gospođa se prva oglasi govoreći
mu da ga poznaje. Zaključi da i on poznaje nju, ali ne zna otkuda. Nazove je imenom Fanny, a ona ga
upita zove li se uistinu Fanny. Kamenski joj odgovori da joj jedino to ime pristaje. Diamant je sada već
počeo nervozno kašljucati, a ona se glasno smijala prolazeći prstima po dugoj svilenoj kosi
Kamenskog. Kamenski se tada oglasi: “- Bože moj, Fanny, ja te već odavna poznajem, a tek danaske
vidim kako si lijepa. Oprostite, gospodine barone, ali ona je lijepa, tako strašno lijepa!”. Kamenski je
morao zaklopiti oči koliko ga je očarala njezina ljepota, a dama se najednom ustane i krene prema
izlazu, pozdravivši bankara samo kimanjem glavom. No, bankar je viknuo i potrčao za njom, upitavši je
gdje stanuje kako bi joj mogao isplatiti novac. Odgovora nije bilo. Kamenski ga upita tko je bila ta
dama, a bankar mu odgovori da ni sam ne znam. Po naglasku je mogao zaključiti da je Poljakinja.
“- Vjerujte mi da ni ja zapravo ne znam. Poljakinja, mogoste poznati po akcentu. Kćerka propalih
koljenovića, pa joj namriješe renticu koju joj ja isplaćujem. Upoznah je u Beču gdje je divno gudila u
violončelo. Danas je sastadoh slučajno, idući lađom u Montreux, gdje mi reče da je udata za nekakog
novčara Forsta, Fürsta, Förstera, kako li? Ne sjećam se imena momentano, iako joj čovjeka lično
poznajem. Što je htjela od mene, ne znam; tek to je jasno da nije došla zbog novca! Ej, dječko, vi
imate grdnu sreću kod žena, kako mi se čini. Samo šteta da je ova potpuno, na moju časnu riječ,
potpuno luda, i čudim se kako je muž pušta da se skita.” Kamenski se počeo raspitivati o gospođi, a
Diamant se začudio da ga to uopće zanima. Zaključio je da ga ustvari ne poznaje. Nakon što mu je
platio za to što je svirao, upitao ga je hoće li ići s njim preksutra u München. “Ako niste, žalim sebe i…
vas, a ako se odlučite, pišite mi. Vi ste veliko dijete, vi ćete propasti ostavljeni sami sebi. Ali kada god
vam zatrebam, javite se samo, i ja vas neću zaboraviti.” Kamenskog je pomalo išao na živce iako se
trudio da su sebi probudi zahvalnost. Izašao je na ulicu i osjećao se puno bolje. Bila je noć, a on je sjeo
na klupicu. Pored njega se stvorila ona. Bila je to Fanny. Znao je da će ga čekati. Osjetio je njezine ruke
oko vrata, a ona mu priznaje da je oduvijek čeznula za njim. Zaključio je da je ona ta zbog koje se
rodio i zbog koje će umrijeti. U daljini se spremala oluja, a oni odluče poći. Kamenski je upita ima li
muža, na što mu ona odgovori da ga je imala do danas. Zatraži od njega da je ništa ne pita, barem ne
danas. A neće ni ona pitati njega. Pozove ga da je otprati do stana da uzme svoje stvari i ode zauvijek s
njim. Naglasi kako nije bogata, a njezin muž, gusar, je daleko, u Parizu. Kamenski se zaprepasti kada
mu pogodi ime. “- Zar sam ja odista Alfred? – Ne. Ti nisi Alfred, barem noćas nisi. Ja sam gospođa
Venus, a ti si moj slađani vitez Tannhäuser…” Već su daleko otišli od grada, a idući sve dalje vodili su
razgovor. Na jednom mjestu Kamenski joj je ubrao ružu. Fanny ga je molila da joj priča o svojim
putovanjima kada su konačno stigli do njezine kuće koja se nalazila pored šumarka, u tišini. Iza
Kamenskog se najednom stvori mršavi stariji čovjek noseći stol i fotelje te naglašavajući kako će
gospođa odmah doći. Kamenski uđe u kuću, a i dalje ga prati tišina. Tada se pojavi gospođa s dvjema
čašama vina koje oni odmah iskape uz međusobno izjavljivanje ljubavi. Položi njegovu glavu u svoje
krilo i zamoli ga da joj ispriča o patnjama svojih putova kako bi mu laknulo na duši. Pričao joj je kako je
bio u Londonu gdje joj je bio nevjeran jer je s Kamilom živio pod istim krovom, a brinuo se i o
njezinom djetetu. Nakon toga, otputovao je u Španjolsku s gimnastičarom Griffithom. Tamo je gledao
streljanje anarhista. U Bruxellesu se družio s Majevskim s kojim je živio. U Pariz je otišao s nekim
“”trimardeurom” (potucalom)”, a tamo je naišao na Morque ili žalosnu kuću gdje je pronašao dvojicu
mrtvih veselnika. Završi u bolnici, a nakon toga uputi se u Lourdes te dalje u neki stari grad podno
Pirineja gdje je plemićkog sina učio svirati u orgulje svake nedjelje u crkvi u selu. Tada mu sine, da je i
nju tamo prvi put ugledao! Krene je oduševljeno ljubiti: “Munja bljesnu u njegovim očima, a ona
klonu kao da ju sprži grom.” Obuzeo ih je neki čudan umor. Upute se u salon, odnosno kraljevski
atelier prepuno bogatih sagova, posuda i slika. “Kamenskoga je najviše privlačio jedan originalan
portrait Whistlerov. Prikazivaše čovjeka krupna, obrijana, duguljasta lica, sa kičicom i paletom u
nervoznim, koštunjavim rukama. Izraz je lica slikar divno pogodio: oko ustiju sa kratkom lulicom
posmijeh sit i preziran, oči malacko pritvorene, tavnosive i ne gledaju u jednu tačku nego široko.”
Osjećao je da to njezin muž i najednom mu je postalo jako nelagodno. Ona osjeti što bi mogao biti
razlog tomu pa odlučiti pred portret spustiti zastor. Kamenski vikne njezino ime, a ona mu odvrati:
“Ćuti, budalo, ćuti! – nasmija se gospođa, hraneći šećerom papigu koja stajaše između portraita i
mramornog poprsja Ludwiga II. I Kamenski se grohotom nasmija, ali kada se bijela papiga sa zelenom
perjanicom stane kostriješiti i buljiti u nj krupnim, izbuljenim očima, tvrdim i crnim kao od crne smole,
osvoji ga potajni ijed i želja da joj priđe i zaokrene vratom.” Kamenski je oduvijek mrzio papige. Fanny
je sjela za violončelo te stala svirati. Savršene note u njemu su još više pobuđivale sumornost. Naime,
imao je prijatelja virtuoza violončelistu koji je u Luganu preminuo od sušice. Nije mogao čuti
violončelo, a da se njega nije sjetio. Fanny ga je upitala kako mu se sviđa njezina svirka. Bilo joj je
neugodno svirati pored njega. No, on joj je rekao da svira predivno i da ne može vjerovati da jedna
žena može ovako savršeno svirati muški instrument. Tada joj ispriča sve o sjećanju na prijatelja na
kojeg su ga i podsjetile ove note. Upitala ga je ima li u Hrvatskoj takvih ljudi i voli li svoju zemlju.
Odgovori joj da mu se činilo kao da je ne voli, ali se uvjerio da to nije istina. Ispriča joj jednu anegdotu
kojom se uvjerio da gaji osjećaje ljubavi prema svojoj zemlji. Jedne noći u Parizu umoran je zaspao na
klupi. Kada je svanulo i on se probudio, u prvi tren nije znao gdje se nalazi, a misli su mu odlutale do
kuće njegove majke, u Hrvatskoj. Protrljao je oči i ugledao prijatelja Ličanina. No, kada je on odlučio
krenuti za njim, on se već bio udaljio i nestao iza ugla. Fanny je zaključila da su Hrvati kao Poljaci. “Oh,
vi ste Hrvati kao Poljaci; ti si Poljak kao i ja! Sutra idemo, je li, dragane moj?” A on zanijemi. Čulo se
samo ljuto kostrušenje papige i pijetlovi koji su nagoviještali dan. Fanny naredi sluzi, doušniku svoga
muža, da kola iz grada budu točno u 11 ispred ulaza. Ovaj joj je nešto htio reći, na što se ona ogluši i
zatvori salonska vrata za sobom. Naredi Alfredu da se požure jer bi njezin muž svakoga trena mogao
stići. Odlučila je ponijeti samo najnužnije stvari i zlatninu pokojne majke. S tim i s njezinom rentom
mogli bi živjeti dobro i pripremati se za koncerte. Bilo joj je svejedno gdje će otići – “u Kairo, Mletke ili
u Ameriku”. Kamenski joj je ljubio ruke i oči i pomagao u pakiranju. Kada je htio njezine haljine položiti
u putni kovčeg, papiga je počela vikati i kostriješiti se, podržavajući Fannyinom mužu: “Fanny, Fanny,
my dear Fanny! Fanny, ma mignonne, douce minette Fanny”. Fanny ju je pokušala umiriti, naređujući
joj da ušuti i hraneći je šećerom, ali Camao je bio neumoljiv: “Fanny, mignonne, ma minette Fan-ny-
y!”. I skoro je već sve bilo spremno za put, kada su se začuli psi iz parka. Fanny je zaprepašteno
graknula da je to sigurno njezin muž te naredila Kamenskom da uzme njezinu novćarku i nakit i brzo
pobjegne kroz prozor. Rekla mu je da se odveze fijakerom i da je čeka na istom mjestu na kojoj joj je
noć prije ubrao ruže. Fanny ga je požurivala jer muž se već nalazio na stepenicama. “Pas dotrči i stane
grepsti šapom po vratima, a to Kamenskoga tako smete da naleti na zatvoren prozor. Tek što posegnu
da ga otvori, čuje vrata kako škrinuše. Pritisnu se uza dugačak zastor i – dušu u se.” Forest se nasmije i
govori Fanny kako ju je sigurno iznenadio jer ga nije očekivala. Izvadi revolver i počne tražiti njezina
ljubavnika. Dođe do zastora i podigne samo desni, a gledajući kroz prozor, nasloni lakat na
Kamenskog. Tada se udalji, a Kamenskom lakne. Primi Fanny za ruku te je baci na pod. Fanny mu
prigovara da se tako gospođama ne ulazi u kuću i da je prostak, što je ne čudi jer mu je otac
“amerikanski mesar”. U svađi, Forest joj priznaje da mu je prošlu noć Petar poslao telegram i
obavijestio ga da je u društvu mladog ljubavnika. Tada njegov glas zagromi prostorijom. Forest
zahtijeva on nje da mu kaže istinu jer ga neizvjesnost boli. Govori joj kako joj neće ništa napraviti i
kako zna da ga ona ne voli. Može podnijeti i to da voli drugoga, ali da taj drugi voli i nju i da ga ona
prevari, to ne može trpjeti – ubio bi ga i rastrgao. Fanny se nasmije i zaključi kako je to mogla i
očekivati od Petra. Upita ga kakav je on to čovjek kada vjeruje takvima kao što je on. Kaže mu da je
noć prije uistinu bio muškarac u njihovoj kući, ali riječ je pijanistu Čehu, kojoj ga je poslao njezin bečki
bankar iz Ženeve. “…Povedem Čeha kući da mi razbije sviranjem dosadu. Pošto nema stana, spavaše
tu na divanu, a pošto dobro svira, pratio me i danas na glasoviru. Zar ti sa tvojim lakejskim doušnikom
držiš da sam tako glupa pa da bih svoje ljubavnike dovodila ovamo i odvodila ih javno od tvojih
poznanika?…” Forest ispije ostatak konjaka, izjavi joj ljubav i zamoli je za oprost i primirje. Uđe i Petar
te zamoli gospodara za oprost. Spomene kako mu je gazdarica već oprostila toga jutra. No, tada se
Camao uzleprša. Počne mahnito mahati krilima, sleti na otoman, pandžama diugne crnu vratmu
maramu i počne vikati na poljskom, njemačkom i francuskom: “Dragi… slatki… Alfrede… Tan…
Tannhäuseru… nov život… dušo…” Fanny blijeda kao krpa skoči kako bi dohvatila pticu, no ona sleti
Forestu na crnu kravatu i ponovo počne vikati: “Srce… moje… dušo… misterijo života… moga…
hahaha… putujmo… brzo, Fanny… draga Fanny…”. Fanny se zgrozila, a Forest ju je počeo vući za kosu
po sagu. “Kamenski zapomogne, ispadne iz busije na široka Amerikančeva leđa i kuči ga vrhom svog
tupog periša u glavu.”. Forest počne prijetiti i Kamenskom i Fanny kako će ih ubiti. Slomi Kamenskom
ruke te ga strmoglavi niz kamenu terasu smijući se i urlajući neka joj sada svira. “Kamenski, mičući
modrim usnama, vidje još kroz raspaljena vrata mahnitog kobnika kako ubija revolverom nju,
začuđenog lakeja, uplašena dva vjerna psa i kako se davi crnim okovratnikom, darom barona
Diamanta, o bakarni stup ispod papige.”. Tada ugleda svoju majku kako leži na crnu krevetu, a svuda
oko nje su ljiljani. Htio ju je poljubiti, ali bila je nekako jako malena. Kamenski pobjegne do kamenih
stepenica u crkvi kada mu priđe čovjek govoreći mu da pođe za njim u kraljevstvo nebesko. Nedugo
zatim dođe svijesti, a oko njega je mrak. Boli ga cijelo tijelo, a krv iz glave slijeva mu se niz leđa. Počeo
se moliti Mariji te je malo nakon toga i preminuo. Graktanje gavrana probudilo je susjede koji su s
policijom razbili vrata zapuštene vile i pronašli pet mrtvih tijela i papigu koja je pakosno vikala: “Fanny,
Fanny, moja draga Fanny! Fanny, moje gondže, Fanny, slatka mačkice!”
Kip domovine leta 188*, Antun Gustav Matoš