Antun Gustav Matoš, „Cvijet sa raskršća“ i „Camao“

Antun Gustav Matoš, hrvatski književnik, začetnik hrvatske moderne. Njegovom je

novelom Moć savjesti započeto i njegovom je smrću završeno razdoblje moderne. Po uzoru na
Edgara Allana Poe novele su prožete bizarnom tematikom, prevladavaju motivi ljubavi i smrti,
neobični događaji, bizarni likovi, individualci i čudaci. Najbolji dio Matoševe proze simbolističke
novele čija radnja ima simbolično značenje i naglašava razmak između realnosti (svakodnevice) i
idealnog svijeta u kojem se naslućuju ljubav, ljepota i harmonija .

Novela Camao ubraja se, s pravom među najbolje Matoševe novele. Protagonist Alfred
Kamenski, nadareni glazbenik, zbog unutarnjeg nezadovoljstva i samoće putuje svijetom(2. ulomak).
Kao naručenu, upoznao je Fanny, udanu ženu s kojom nije vidio problem započeti romansu. Oni
shvate da su srodne duše, iako se poznaju pola sata. Kao i svi zaljubljeni, i oni su imali planove pobjeći
u suton. Taj je plan propao jer je Fannyjin muž saznao i pozvao ju na red. Situacija bi se možda i bila
okrenula u njezinu korist, ali ju je papiga Camao izdala ponavljajući slatke riječi koje je Fanny
upućivala Alfredu. Muž Forest je zatim ubio sve u svojoj okolini, osim papige tako da se ona
naslađivala u očekivanju policije i hitne. Simbolika Camaa, je u tome što su Španjolci tako nazivali
pticu za koju su vjerovali da pogiba kada žena prevari muža, što je u ovoj noveli ironično i donekle
smiješno jer je ta životinja jedina ostala živa. Likovi predstavljaju simbole, Alfred predstavlja
Tannhäuser. To je bio mitski srednjovjekovni pjevač i vitez, a Fanny uspoređuje s Venerom (rimskom
božicom ljepote). Naravno, njihov je susret  fatalan i sudbinski. Cvijet sa raskršća, opet imamo
sudbinski susret između dvoje ljubavnika. Ovoga puta to su fotograf – lutalica Solus i slijepa djevojka
Izabela. Solus je zalutao u neki gradić u Francuskoj i legao na travu, kad odjednom neko ga biće počne
dirati po licu. Na njegovo olakšanje, bio je to ženski dodir. Izabela je bila pobjegla iz dvorca da se
odmori od učiteljice i malo iskusi slobodu, a prvi joj je znak slobode bio muškarac. Ništa nije bilo
između njih, svaka je strana imala zahtjeve koje druga strana nije mogla ispuniti (1. ulomak). Možda
se između njih i moglo nešto dogoditi, ali bili su prisiljeni naglo se rastati jer je Izabelin otac shvatio
da mu je kćer pobjegla i krenuo za njom. Solus je samo nastavio svoja lutanja, a Izabela se vratila u
dvorac. Prijevod Solusovog imena je osamljenik, a Izabelinog nevina. Naslov novele krije simboliku u
sebi. Cvijet predstavlja ljepotu, znamo već Izabelu(značenje imena-nevina), a raskršće izbor koji se
općenito mora napraviti u životu, niti života koje se isprepliću. Jasan je razmak između realnosti i
idealnog svijeta, kada dođe do sloma idealnosti i savršenstva ono vrati likove u realnost i njihova
ljubav završi tragično.

U novelama je primjetljiv uzorak ljubavi na prvi pogled između glavnog muškog lika koji je
putnik u potrazi za nekim idealom i glavnog ženskog lika koji predstavlja ljepotu i idealnu(savršenu)
ljubav to jest sve za čime je muški lik u potrazi cijeli svoj život. Njihove priče daju pouku da svaka
istina uvijek izađe na vidjelo i da neke ljubavi ma koliko savršene bile jednostavno nisu suđene.

Rebeka Ana Krabica, 2.B