Antun Gustav Mato, Cvijet s raskra

Prikaite to detaljnije mjesto radnje- uoite o kakvim je prostorima rije te kako se stvara ozraje u kojem e zapoeti
zbivanje novele.
Jedva naem zgodno odmorite u aleji pored ljetnikovca tako novog i tako bijelog da me od gledanja zaboljee oi. Isprijeim se
pored zaputenog izvora na putu punom trave, mahovine i tolike samoe, da osjetih e ovdje ne bijae ve odavna ljudske stope,
prem ne bijae daleko od dvorca. Put se penje uz brdo kroz ptije pjevanje i kroz aptanje lia na vjekovskom, sapletenom kao
prsti granju, iezavajui u zelenim sjenama planinske ume. Bijae oevidno da je moje odmorite ostatak lovakog puta i da se
mjesto ljetnikovca i modernog vrta ovdje jo nedavno gizdao lovaki zamak. napivi se iza ruka svjee vode sa polurazruenog
istonika, utaivi suhu e mlazom iz mramornog drijela zmijokose , mramorne Gorgone meu visokom papradi, zapalim
duhan, pruim se preko zelenog mekanog puta, naslaujui se poljima, zaseocima i salaima, gradiem N-om sa sivom bazilikom i
jezerom koje sniva zelenim, sjajnim, podnevnim snom.
Gdje se u tom prostoru smjestio lik? Na to vas upuuje motiv Gorgone?
Bijae oevidno da je moje odmorite ostatak lovakog puta i da se mjesto ljetnikovca i modernog vrta ovdje jo nedavno gizdao
lovaki zamak. Napivi se iza ruka svjee vode sa polurazruenog istonika, utaivi suhu e mlazom iz mramornog drijela
zmijokose , mramorne Gorgone meu visokom papradi, zapalim duhan, pruim se preko zelenog mekanog puta, naslaujui se
poljima, zaseocima i salaima, gradiem N-om sa sivom bazilikom i jezerom koje sniva zelenim, sjajnim, podnevnim snom.
Motiv Gorgone, meni osobno, govori da je taj izvor bio vaan i da ga se htjelo zatititi od zla te je zbog toga isklesano Gorgonino
lice.

Tiina mi u uhu. pratite od te reenice kako pripovjeda tone u san. Uoite lirske opise prirode te elemente sna koji se
pojavljuju u opisu.
Suvarak je bez ukavog sljepia, zrak bez ose i bumbara. Prhnu vrapi, moj stari pratilac i lakomi poznanik, otrvi na mahovini
prodrljivi kljun. Iz gradia se zatalasa bakarno podne i prosu sunanom okolinom jo veu tiinu, sveani mir blagdana. Moda
bijae nedjelja, praznik. Ne znam, jer ve odavno izgubih kalendar. U dimu cigarete rastresam se u mirnu modrinu zraka,
iezavam meu granje, meu cvijee, a ubor vrutka me ljulja i uspavljuje. Sunce grije, gori tako zlatno i sjajno, da kamenje i
krute hridi dooe od tog sjaja mekani i puni ivota kao bilje. Zemlja, uma, modre planine dru, trepere, kao da e se probuditi,
uskrsnuti. Sve je tako proeto sjajem da bi svijet, ini mi se, sijao kao dragulj u pomrini da sunce iznenada ugasne. Cvijee pjeva
mirisom tratinica i ivanjskog cvijea aren pastorale. Jezero umi srebrnu himnu, iz tamnih uma bruje crni korali. Nebo uti
zastavom od modre svile. Iz dubine grmlja, gajeva i gore skau razigrane djevojke, ibajui uzduh znojnom, bahantskom kosom.
Kao nabujala bujica struje u bunoj, krvavoj orgijskoj pjeni niz glasnu goru i kotlinu, a u njoj graja, bleka stoke, duduk gajda kroz
pastirski dim, kroz satirsko, vinsko jecanje od poude, kroz jaree drhtavo, poudno blejanje.

Neki kritiari s pravom naglaavaju da ovaj (prvi) ulomak djeluje kao glazbena kompozicija. Vratite mu se jo jedanputuoite izmjene ritma te njihovu ulogu u produbljivanju znaenja novele.
Na poetku imamo usporenog lirskog subjekta koji klecavim, bolnim koljenima kupuje hranu. Zatim on utauje e na istoniku
te se osjea bolje , poletnije te pali cigaretu i polako tone u san. Ovdje (u njegovu snu) imamo dinaminost, energinost radnje,
mnoge personifikacije gdje lirski subjekt doivljava sve tako ivo, nasuprot boli i umoru jave. Tu se vidi kako osoba iako klonula
tijelom, ne mora nuno klonuti i duhom.
Kako je opisan trenutak buenja? Pratite kako Mato >likovnim sredstvima< slika portret djevojke.
Probudim se. Nema sumnje, netko mi nad glavom. Po elu, po kosi, po nosu, po ustima pipaju me prsti miriljavi i mekani, pipaju
oprezno kao da modeluju. Pritvorim oi. Nema sumnje, ja vie ne spavam, jer eno sunce tek za koplje nad goricom, vrelo ubori,
paprat uti, a vjetar mi brie znoj sa ela.() Ona iza mene ni rijei. Svratim na nju kriom pogled i ne mogah vjerovati sam
sebi! Za glavom mi sjelo na mahovinu djevoje tako bijelo i njeno kao da vidje samo bijelu mjeseinu, kao da disae veernje
cvijee, kao da sigrae samo sa nonim, tamnim, barunastim leptirima. Kosa se raskoljala u rumenozlatnim pramovima niz
njeni, snjeni, goludavi vrat, tresui se u dugakim, tekim zavojcima na pupoljastim mladim i slabakim grudima. Pored nje
irok, bijel slaman eir sa dugakom modrom vrpcom. Na nogama joj bijele cipelice koje nikad blata ne vidjee. Preko krila joj
dugaak, visok tap s omanim, starinskim zlatnim dugmetom i lijepo svezanom svilenom bijelom vrpcom. Jedan sunan zrak joj
kroz granje pao na desnicu, bijelu i elegantnu sa rubinom na kaiprstu. Sklopila sjenaste vjee kao da spava. U mirnom tempu joj
podrhtavahu tek njene nosnice i prsa pod bijelim ipkama i mdaillonom na zlatnom lancu. Da bijae no, scijenio bih gledati
mjesearku, somnambulu. Ovako ne razabirah nita i pitah se koje edo Van Dycka ili Greuzea doe pred grozniavu moju
fantaziju iz starog, gospodskog okvira.

Nizom retorikih pitanja (zapravo usporedbi) pripovjeda predstavlja tajanstvenu djevojku. to vam one govore o
djevojci, a to o pripovjedau?

Je l' to koji slijepi prerueni mramor iz talijanskih trijemova? Doe li dua kakog sjetnog notturna da me oara na sramotu
ironijskog dana? Sa kojeg gotskog prozora, sa koje dg se ta djevianska bajka sklopljenih oiju? Koje vilinsko vreteno mi
prede po bijelom danu ovu opojnu sliku tkanjem od snova i od sjetne enje? Je li to oivio akord Beethovenovog uzdaha nad
arpeggiom Mondschein- Sonate? Je li to opaki, pakleni Zavodnik pored skeptinog modernog raspua? Sa koje sise nebeske kanu
na moj put ova kaplja sree?
Retorika pitanja (usporedbe) nam govore da je djevojka jako lijepa. O pripovjedau iz ovih pitanja (usporedbi) saznajemo da je
on mnogo toga vidio i da se on sada pokuava prisjetiti gdje je to vidio, na to ga podsjea ta ljepota.

U dijalogu koji slijedi bolje upoznajemo Solusa i Izabelu. Pratite tijek dijaloga. to iz njega doznajete: o nainu ivota
lutalice Solusa, o njegovu doivljaju svijeta, o djevojinu ivotu, o sudbinskom znaenju njihova susreta?
O nainu ivota lutalice Solusa u ovom dijalogu doznajemo da je on putnik koji pjeke putuje oko svijeta te sve to je lijepo uhvati
fotografskim aparatom. On doivljava svijet punim velikih ropskih gradova. Zato on bjei iz varoa i krui sam, slobodan kao
soko. Kae da mu je ovakav nain ivota teak, ali da bi mu ivjeti sa ljudima, sa lacima bilo jo i tee. Opisuje sebe kao
mravog slobodnog vuka.Ja sam putnik. Putujem pjeke oko svijeta. to je lijepo, uhvatim fotografskim aparatom. To je jedini
zanat koji znam.() Naa je zemlja puna velikih ropskih gradova. Zato bjeim iz varoi i kruim sam, slobodan kao soko. Ovo je
teko, ja sam nesrean, ali ivjeti sa ljudima, sa lacima, bilo bi mi jo gore. Znate li basnu o psu i kurjaku? Ja sam vuk, mravi,
slobodni vuk.
Znala sam da me moji kod kue varaju. Aj, da i ja mogu ovako u svijet, na sunce, na vjetar, spavati na cvijeu, prolaziti kroz
strana sela, gaziti rijeke i planine! Ne znate kako mi je milo te se skobismo.jeste li vidjeli i volite li more? Ja sam ga ula, u
Bretanji. Vidjela sam ga uhom. U moru spavaju gromovi i mrmore, bruje, tutnje kroz san, a onda ustaju, jezde na oblacima i
tutnje kao topovi. Blago vama okatome, jer vidite munje i valove!Zato, zato puzem u tom mraku? to skrivih te ispatavam?
O sudbinskom znaenju njihova susreta saznajemo to da je ona cvijet s raskra koji ga stavlja na kunju, ili pokuati ostati s njom
ili nastaviti s lunjanjem. On odabire put umjesto ljubavi jer joj, kako kae, pruiti nita ne moe osim smrti.
Zbog ega Solus odbija djevojinu ljubav? Izdvoji reenice u kojima progovara njegova spoznaja o traginoj sudbini.
Solus odbija djevojinu ljubav jer on sam osjea da je njemu predodreena tragina sudbina.Ljubim, a ne smijem! Moram
odlunjati kao krivac, kao zlikovac pred jedinim darom koji mi mogae dati muni put, poinjui u ludoj kolijevci, svravajui u
nijemom, slijepom grobu! () Ne mogu, ne mogu, davor-djevojko! Ko naui na oblak mjesto na krov, na gore mjesto na stube, na
ume mjesto na sobe, ko u glas Gospodnji nad vodama, taj ne moe ivjeti u kuama. () kao lie to pada i povene na
putovima, trako u i ja klonuti i poutjeti, i tui e toak preko mene prijei na nepoznatoj cesti. Kia e me oplakati mjesto suza,
vjetar e me okukati mjesto glasne naricaljke.

Imajui u vidu sve to ste uoili u analizi sredinjeg dijela novele, uoite simboliku sljedeeg citata: Kao to lie pada i
povene na putovima, tako u i ja klonuti i poutjeti, i tui e toak preko mene prijei na nepoznatoj cesti. Koje
simbolino znaenje nosi rije put (cesta), a koje toak?
Put, odnosno cesta nosi znaenje neega to traje, neto to ide nekamo, a toak nosi znaenje neega to se giba po nekakvom
putu.
Na koji se nain pokazuje rastanak Solusa i Izabele? Tko su oni koji rue bilo kakvu mogunost sree?
Rastanak Solusa i Izabele se prikazuje jako dinamino. Njezin naoruani otac dolazi traei svoju ker u pratnji slugu. On (otac)
otrgne i brutalno povede bijedno djevoje od Solusa. Oni koji rue bilo kakvu mogunost sree izmeu Solusa i Izabele su, tako
rei, svi ostali, budui da nitko ne razumije ono to se dogodilo izmeu njih.
Kako novela zavrava?
Novela zavrava jako slino svome poetku. Na poetku je Solus popio vode iz drijela mramorne Gorgone te je otpoinuo.
Takoer na kraju on pije vodu iz Gorgoninog drijela te odlazi na put.
Objasni Matoevu vanost.
Mato je literarno hrvatstvo oslobodio konfesionalnosti i pridao mu obiljeja pravoga, osobnoga doivljaja. Matoeva je vanost u
razvojnoj liniji hrvatskoga pjesnitva suptilna aplikacija simbolistikih zasada, njegov je lirski pesimizam osoban i opi , s njime
se hrvatska knjievnost prvi put nakon renesansnoga doba vratila u europske razmjere. Pozivao se na europske, osobito francuske
uzore, a svoj je javni, knjievni angaman doveo gotovo do kritine toke otrim kritiarskim zapaanjima. Mato je bio jedan od
rijetkih poznavatelja i hrvatske i srpske knjievne tradicije, pa su njegove polemike sa srpskim kritiarem J. Skerliem i uope
zapaanja o formativnim dodirima i razlikama u nastanku kulturnih sklopova presudni za razumijevanje toga kompleksa.
Premda joj sam nije pripadao, Matoevo djelo saima nagnua hrvatske moderne, ono je proistilo knjievne forme i dalo im

artistiki sjaj pomirivi ga s osjeajem za tradiciju, vrijednosti s kojima hrvatska kultura u dubljim slojevima zapravo nije
oskudijevala.
Izabela je idealizirana te je slijepa kako ne bi vidjela grozote svijeta te tako ostala grijehom (osim istonim) netaknuta.
Ovo je lirska novela jer djeluje poput pjesme, tj. opisi su lirskog karaktera. Takoer je moderna zbog odstupanja od klasine epske
pripovjedne tehnike, koritenja lirskih digresija, asocijacija, a likovi su simboli.
Sinestezija je postupak sjedinjenja osjetila (vidim uima).
Solus ne eli biti rob, ne dodvorava se drutvu. Izabela ivi u zatvorenom prostoru, u sigurnosti; Solus je njezin prvi dodir s
vanjskim svijetom.
U noveli je samo okvir realistian. Obiluje simbolima.
Cvijet ljepota
Izabela ljubav
raskre izbor
bijeli dvorac atmosfera bajke
drevno stablo mistinost
Gorgona zlosutnost
Solus samotnjak, boem
Cijela potraga za sreom se dogaa jer je Solus razoaran u sve ljude i ivot.
STVARALATVO
Novele iz Zagreba (govori se o zagorskom ivotu)
Novele bizarnog sadraja (obilato se slui simbolima, mijea san i javu, svijest i podsvijest, simbolistike novele, kritizira drutvo
kao i Boccaccio)