Patnje mladog Werthera - Johann Wolfgang Goethe

Kratki sadraj (verzija 2):

Werther, mladi pravnik, dolazi u neki gradi kamo ga je poslala majka da rasisti neka pitanja
u vezi s nasljedstvom. Prigodom ladanjskog bala to se prireuje u okolici upoznaje Lottu,
kerku upravno-sudskog inovnika koji je u kneevoj slubi. Oduevljen je njezinom
milinom, prirodnim dranjem i plemenitim osjeajima, a iako zna da je ona zaruena s
Albertom on se u nju zaljubljuje. Primjetivi da mlada djevojka nije prema njemu ravnoduna
Werther je sretan i blaen. Kako se Lotta vlada nadasve korektno ne zaboravljajui ni na as
odsutnog zarunika, Werther je zbog toga jo vie potuje i cijeni. Kad se Albert vratio s
putovanja Werther se s njime sprijateljio i dvoje mladih ljudi provode sretne dane uivajui u
bezazlenoj drutvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. No Wertherova ljubav biva
svakim danom sve jaa, dosadanja ga idila ne zadovoljava i mladi napokon donosi odluku
da ode, kako ne bi naruio sklad koji vlada izmeu zarunika. elei se zaposliti da ne bi
mislio na Lottu, mladi se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata.
Teko podnosi slubu jer nije birokrat nego pjesnika dua. Kako njegov gospodar voli
sitniavo zabadati, Werther gubi volju za slubu koja ga nikad nije privlaila. Poslanik tui
Werthera ministru, no ministar pokazuje vie razumijevanja i daje mladiu oinske savjete
kako se u budue ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u slubu nekog kneza kome e
na ladanjskom imanju kratiti vrijeme. Wertherov novi gospodar nije lo ovjek, ali je
prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantini mladi teko podnosi i doskona naputa slubu.
Neuspio pokuaj da se zaposli i da u tom poslu nae zadovoljstvo pojaava potisnute osjeaje
prema Lotti, koja se udala za Alberta. Ne mogavi odoljeti elji da je opet vidi, Werther se
vraa u gradi gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrivo. Albert s kojim se
neko dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se ini da Lotta u tom braku nije sretna
koliko bi zasluila. U drugu ruku Wertherova ekscentrinost vrijea trijeznog Alberta koji
mutno nasluuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala
samu sebe, poinje uviati da njezini osjeaji nisu bezazleni. Izmeu Werthera i njegove
okoline nesporazumi se mnoe i Lotta bi se htjela izvui iz te situacije, ali ni sama nezna
kako. Da bi sprijeila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu nareuje da par dana izostane,
a Werther kojeg ve due vrijeme salijeu misli o samoubojstvu sada izvrava posljednje
pripreme. Vraa se jo jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju.
Nakon trenutanog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga vie ne eli
vidjeti. Werther odlazi kui sav rastresen. Poruivi Albertu da mu posudi pitolje jer se
sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blai misao da ih je sa zida skinula Lotta i
obrisala svojim mekanim rukama. Ne usudivi se rei Albertu to se dogodilo Lotta je
bespomona, a Werther se iste noi ubija Albrtovim pitoljem. Njegovo umiranje izaziva opu
suut: Lottin otac i njegova djeca okupie se oko umirueg Werthera koji prije smrti ne dolazi
k svijesti. Albert je oajan, a Lotta samo to nije skapavala od alosti. Poto je umro, Werther
je pokopan na kraju groblja izmeu dvije lipe, na mjestu to ga je sam odabrao. Na posljednji
poinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a sveenika nije bilo.

Problematika koja se obrauje u djelu:

Zabranjena ljubav izmeu dvije osobe zna odreenim osobama pomutiti razum i tada dolazi
do nepromiljenih i suludih odluka, kao npr. odluka Werthera da si oduzme ivot.
Ta situacija takvim osobama izgleda bezizlazno, i svojim samoubojstvom ne samo da sebi
oduzimaju ivot ve i svoje blinje dovode do velike patnje koja bi i njih mogla navesti da
uine isto.

Romantiarska obiljeja u djelu:

- U veini sluajeva osjeaji prevladavaju razumom.
- Plemii i graani su u djelu izmijeani iako nisu izjednaeni, ali se ipak vidi da nisu tako
strogo odvojeni.
- Ima mnogo opirnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno vie pria o svojim osjeajima i
duevnom stanju nego o dogaajima koji se zbivaju oko njega.
- Werther samoubojstvo smatra junakim djelom, a da je djelo klasicistiko on bi vjerojatno
ubio Alberta, a ne samoga sebe.
- Djelo nema klasini oblik nego je pisano u posve novom obliku.
- Ima stilskih obiljeja koja su u klasicizmu bila nezamisliva (eliptini stil, inverzija).

Wertherove patnje:
1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost
2. Neuklapanje u drutvo i nerazumijevanje drutvanih normi

Dodatni uzroci ubojstva:

1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu, i u poetku je i
sretan, ali kada ga sljedei put sree on je nesretan i oajan zbog neuzvraene ljubavi, a
Werther ga na kraju nalazi na sudu kako ga optuuju za ubojstvo iste gospodarice (Ako nee
biti moja, nee biti niija!)

2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraenoj ljubavi za Lottom

Werther je bio uvjeren da e ga njegova neuzvraena ljubav ili pretvoriti u luaka ili da e
oajan na kraju ubiti Lottu.

Prikai sliku feudalnog drutva u 18. st. koju daje Goethe. Kako se ponaaju ljudi u pojedinim
staleima? Kojem staleu pripada Werther?
Izvjesno je da je Goethe bio pod snanim utjecajem tada aktualnog pokreta genija kojeg je
predvodio njemaki zaljebljenik u narodnu epiku - J. Gottfried Herder. Bio je u snanom
antagonizmu prema klasicistikim, ali i racionalistikim tezama i preporuao je prevlast
emocija nad razumom. Takve je postavke usvojio i Goethe, to se jasno vidi kroz razmiljanja
njegovog junaka, Werthera (zato se ovaj roman esto naziva i poluautobiografskim).
Spomenutom pokretu rado se pridruilo njemako graanstvo koje se na taj nain borilo
protiv dotadanje francuske umjetnike nadmoi, ali i privilegija u kojima je uivalo
plemstvo. Umjesto tih batinjenih privilegija koje je plemstvu priskrbilo njihovo ime,
romantiari se zalau za kriterije zasluga.

Dakle, u 2. polovini 18. st. ispostavlja se da od vika ipak boli glava i dolazi do reakcije na
razdoblje prosvjetiteljstva u vidu sentimentalizma. Poklonici novog modnog krika u literaturi
istiu, pa i prepotenciraju ljudsku osjeajnost, a likovi im plau kao kina godina tako da je
udo to tadanje knjinice nisu potopljene. U ranijem razdoblju svoga stvaralatva (kada je
ovaj roman i nastao) Goethe je bio istinski sentimentalist. Jo jedna teza koju su tadanji
knjievnici prigrlili jest uvjerenje da pravi genij umjetnik stvara poput prirode, a ovakvo
smo razmiljanje ve susretali u manirizmu. Civilizacija, koja svojim okrutnim pravilima
ivota i rada otupljuje ljudska uvstva, sada postaje omraena. Propagira se ovjekov
povratak prirodi, koja je njegova prakolijevka, i sjedinjenje s njom.

Werthera, a kroz njega Goethea, oduevljava jednostavna ivotnost svakodnevnice puana i u

to sam se mogla uvjeriti nekoliko puta. Tako je, primjerice, u prizoru dvoje zaigranih djeaka
pronaao slikarsko nadahnue, a nita ga se nije dojmilo vie nego naoko posve uobiajena
slika Lotte kako dijeli svojoj brai i sestrama krike kruha. Werther se divi tim relativno
priprostim ljudima koji su voljni rezignirano ivjeti svoje sasvim obine ivote. Oni su moda
neuki i bezperspektivni, ali su uspjeli ostati neiskvareni, a prirodnost je osobina koju Wether
odnosno Goethe veoma cijeni.

Graani su prikazani kao ambiciozni, probitani i obrazovani ljudi koji se sve snanije
probijaju prema vrhu drutvene ljestvice i kao da samo malo nedostaje da zaslueno zauzmu
pozicije koje ipak jo uvijek velikim dijelom lee u rukama plemia. Od njihovog pak
plemstva nije im ostalo nita do li imena, a i njega uspjeno blate svojim neoprostivim
ponaanjem. Redovito se sastaju na najrazliitijim skupovima i gozbama pod izgovorom
nekakvih ivotno vanih poslova i dogovora. Prava je istina da, prenemaui se i smjekajui
pred sebi jednakima, uivaju u tonama kuharskih delicija. Posljedica dugooekivane premoi
graanstva jest sveopa tenja za naglim probitkom i ivot im se svodi na jurnjavu za (jo)
boljim ivotom. Werthera aloste ti distancirani i, vrlo esto, zajedljivi graanski odnosi.

Werther pripada sloju puana, a nemilostivu ruku obijesnih plemia osjetio je prilikom jednog
plemikog primanja na kojem je prisustvovao, a s kojeg je, zbog pripadnosti nazovimo to
krivom staleu, otjeran.

Odnos drutva prema Wertheru i Werthera prema drutvu i prirodi:

itav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobina forma svojstvena modernizmu
koji ve u Goetheovo vrijeme puta prve korjenie. U svojim se pismima Werther obraa
prijatelju, Wilhemu, i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu. Taj stav,
usudila bih se rei, dijeli i veina ljudi koji okruuju Wethera. Wilhem osuuje prijateljevu
pretjeranu osjeajnost i nastoji ga potaknuti na razumniji i manje autodestruktivan nain
razmiljanja. On kritizira Wertherovo preuveliavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se
smiri. Ne slae se s njegovim idealistikim i ujedno utopistikim shvaanjem samog sebe i
svoje ivotne misije. Nastoji mu pomoi i u dosluhu je s njegovom majkom. Smatra da je
savren put prema Wertherovom oporavku neka konkretna aktivnost, to Werthera dovodi u
njemu mrsku slubu u poslanstvu.

ini se da veina ljudi dri Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada besposliarenja, pa se
gubi u melankoniji i gorini vlastitih misli. Njegovo shvaanje umjetnike slobode
doivljavaju kao prkos svakoj vrsti autoriteta i uporno trae od njega da im se ipak pokori, to
on, dakako, nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potie jo vei bijes kod njegovih
nadreenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u drutvu.

Svugdje se osjea izoliranim i konstantno bjei iz jedne sredine u drugu, dok zapravo nastoji
pobjei sam od sebe i odgovornosti koje mu ivot namee, koju on nije spreman preuzeti. On
uistinu jest umjetnik, genije, i to ga ini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se
ona poput bedema izdie izmeu njega i njegove okoline spreavajui ga da normalno
funkcionira meu tzv. obinim ljudima. U vie navrata istie koliko se neshvaenim osjea;
svjestan je da ljudi sve genijalce proglaavaju ili luacima ili pijanicama i to ga duboko
pogaa. Mada mnogo razmilja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi prema svom
prvotnom impulsu. Stalo mu je do tueg miljenja o njemu, iako smatra da je on i po svome
talentu i dui iznad svih koji ga okruuju. Drutvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire
okrutno rivalstvo meu svojim sugraanima koji, edni uspjeha i novca, jedni drugima
kljucaju jetra. Najvie ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednaava s oholou.
Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u ovjeku i tu je oit njegov
djetinji nagon da promijeni svijet. Prezire civilizaciju openito, jer je ona ishodite svih
pravila koja ga gue i ograniavaju njegova intenzivna osjeanja, a time ga zakidaju za
sposobnost umjetnikog stvaralatva.

Jako je sklon djeci; ona ga raznjeuju i bude neka ista osjeanja u njemu, liena uobiajene
turobnosti i teine kojima su obojana sva ostala Wertherova razmiljanja.

U skladu sa sentimentalistikom percepcijom svijeta, Werther je saivljen sa prirodom oko

sebe, njegova dua proima se s njome. Smatra da njegov slikarski talent proistjee iz
harmonije i inspiracije koju pronalazi u prirodi. On osjea prirodu u svoj njenoj osebujnosti i
svim ulima upija njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira dua prirode. Isto tako,
priroda je odraz njegovih osjeanja, a slika u tome zrcalu mijenja se tijekom romana. U
poetku, u prirodi je personificiran njegov mir i relativna uravnoteenost i itajui o njoj
obuzima nas ljupkost i svjea razigranost proljea. U svome poetnom zanosu, opijen
ljubavlju prema Lotti, sve mu se zlati pred oima, a i itatelju se doima kao da osjea navale
ljetne vruine. Kasnije, nakon to uvidi bezizlaznost svoje ljubavi prema Lotti, priroda postaje
njegovo najvee zlo, proganja ga i razdire i nastupa jesen. Tada poinje itati Ossiana i ponire
u hladnou opisanih krajolika. Na vrhuncu oaja godi mu beutnost zimskih krajolika,
takoer iz Ossianovih djela, i tada donosi konanu odluku o naputanju ovozemaljskog
svijeta.

Tko su Wertherovi najdrai pisci?

U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima. Nadahnjuje ga, a ini mi se i
tjei struktura patrijahalnog naina ivota iz razdoblja antike. Svia mu se intimnost tadanje
svakodnevnice, kad su ljudi bili mnogo vie vezani uz svoje obitelji, a i meusobno. Junake
epizode Homerovih spjevova raspiruju mu matu i krijepe ga uvrujui njegov idealistiki
svjetonazor. Prirodu gleda oima antikih umjetnika trsei se da u njoj pronae sklad kojeg ne
moe pronai u sebi samom:

Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno nai u svome Homeru. Koliko sam puta njime
smirio uzavrelu krv!

Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje itati Homera. Sada
se posveuje prouavanju Ossianovih melankoninih i hladnih opisa pejzaa. Oamueno guta
prie o nemoguim pozicijama u koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja
odraava poremeene odnose meu njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugoaj izvrsna je
analogija Wertherovim pomahnitalim osjeanjima.

Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji me

ovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor to u
magli koja se pui dovodi duhove predaka po mjeseini koja u sumraku
svjetluca.

Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:

Werther je superosjeajni romantiar koji se rado preputa svojim istananim uvstima i
uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i razmiljanja. Definitivno je i neporecivo posebna
biljica. Njegova umjetnika dua poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na licima
drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odailju. Slikarski talent u skladu je s
njegovom osjeajnom osobnou i izvrstan je Goetheov peat Wertherovoj kakarterizaciji.
Zaljubljenost u prirodu iskonski je ovjekov instinkt, koji kod graana esto mutira ili biva
zanemaren. Werther je taj zov divljine iseprkao iz najintimnijih kutaka svoga srca, ak u
tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno. Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u
Wertherovim slikama, dok se Wetherova trenutana osjeajna stanja odraavaju u prirodi u
vidu godinjih doba koja on doarava opisujui razne pejzae u svojim pismima.

U snanoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalistikim stavovima

racionalista, i eli uvjeriti svijet u ispravnost romantiarskog svjetonazora. Tim je refleksnim
antagonizmom toliko zaslijepljen da ne uvia da njegov preizraeni sentimentalizam nije nita
manje pogrean od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema krajnostima.
Kategorino negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste, prezire pravila koja ograniavaju
njegov umjetniki virtuozitet kao i civilizaciju koja namee takva pravila i zduno odbija
autoritete bilo kakve vrste. Zapravo je prilino svojeglav i postupa instinktivno i hirovito, bez
ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okruuju i nastoje mu pomoi. Smatra se neshvaenim
genijem i u tome uvjerenju nalazi opravdanje za svoje samovoljno ponaanje. Dri se iznad
ostalih ljudi i igra ulogu muenika u kojoj, u dubini due, uiva jer ga to ini jedinstvenim. On
bjei s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjea neshvaenim i izgubljenim, a smatra da
je uzrok tome njegova genijalnost. Nijee odgovornost za rezultate vlastitih postupaka,
svaljuje krivnju na druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.

Njegov najvei problem je to ne zna za kompromis. Nedostaje mu fleksibilnosti i ustraje u

toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis izjednaava s porazom. Smatra da bi tako
popustio ljudima koji njegovu genijalnost nazivaju ludou i likuju nad njegovom nemoi da
se afirmira u drutvu. Ne shvaa osnovno naelo preivljavanja, a to je da je prilagodba
preduvjet opstanka. Branei svoje utopistike stavove, esto je u sukobu s okolinom. Umjesto
da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno ini po svome, on glasno protestira protiv
svake situacije koju doivljava kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netonom i, stoga,
uvredljivom. To je ovjek na kraju puta sazrijevanja iji entuzijazam postupno blijedi jer
postaje bolno svjestan injenice da ne moe promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno
ivi ne moe opstati. Tada konano umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznae. Bez
nade se, dakako, ne da ivjeti jer Nada umire posljednja, a s njome i sam ovjek i tada
Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti te se u njemu raa pomisao o
samoubojstvu.

Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u injenicu da je poseban te udi za nekim s kim bi

mogao podijeliti svoja nadprosjena osjeanja i misli. Srodnu duu pronalazi u jednoj jedinoj
osobi Lotti dakle, onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost, ve
se zanosi grdnim zabludama da e se sve rijeiti samo od sebe, dok jednom ne lupi glavom o
zid. Razlog Wertherove oaranosti Lottom moemo potraiti u modernoj psihologiji. Ba kao
to je Freud rekao: Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama
dovoljno slian meni da u njemu mogu voljeti sebe. Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu
je toliko slina da ga razumije, ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne dri iznad njega,
ve da ga zadivljeno promatra i slua hranei njegov ego. On je maksimalno idealizira
naime, ne spominje nijednu njenu manu zbog ega se jo dublje zaljubljuje i postaje
nezdravo ovisan o njoj. Oboava nain na koji ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjea
vaan i potreban. Pronaavi ljubav svog ivota, bezglavo se preputa zaljubljenosti ne elei
razmiljati o moguem ishodu te nesuene ljubavi. Odatle onaj snaan ok kojeg je doivio
kada mu je surova istina konano uspjela prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je guva, to je
injenica; dakle netko mora napustiti mjesto zloina. Lotta je za njega savreno, gotovo
eterino bie i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zarunikom Albertom prilino dobro
upoznao, ak i zbliio, i smatra ga potenom i dobrom osobom, unato pojedinim
nesuglasicama. Wertherova izopaena logika navodi ga na zakljuak da je on tu suvian i
odluuje se rastati od danjeg svijetla.

Werthera je upropastila njegova naglaena osjeajnost i nemogunost adaptacije okolini u

tolikoj mjeri koja bi mu omoguila opstanak. Na slian je nain doivljavao umjetnost, gdje
stvara iskljuivo prema vlastitom nahoenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjeaja
dovela je njegov ivani sustav do preoptereenja i na kraju gubi sposobnost zdravog
rasuivanja i zapada u beznae te jedini izlaz vidi u smrti.

Biljeke o djelu (verzija 1):

Djelo ima uzorke iz pieva ivota. Prijatelj Jerusalem se ubio zbog ljubavi, a taj in ga je
potako na pisanje ove knjige. Lottu moemo podijeliti na dve osobe iz Goetheova ivota,
Charlloti i Maximiliani. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i blii
svakodnevici. Moemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad, a
drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se oituje na kraju djela.

Biljeke o djelu (verzija 2):

Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije. Moemo ga podijeliti u dva
djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i
sretan, a drugi dio je tuan i sumoran, a oni zapravo doaravaju Wertherovu psihu. Goethe je
temu dijelom preuzeo iz ivota Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz vlastitog ivota.
Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji se ubio zbog nesretne ljubavi prema
keri svojeg poslodavca, i prema njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao
prema Charlotti Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po
uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina zarunika.

Analiza likova (verzija 2):

Werther
Mladi pjesnik i slikar koji na majin nalog odlazi kod svoje tetke u Wahlheim (izabrani dom)
da rijei s njom pitanje nasljedstva. Isprva jednostavno uiva u prirodi i seoskoj idili, ali onda
upoznaje Lottu te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje poinju tek kada dolazi Albert i
tek tada uvia kako je njegova ljubav nemogua, iako je i prije znao da je Lotte zaruena. Mi
ga upoznajemo preko pisama to ih alje svojem prijatelju Wilhelmu.

Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako
lijepo svaki graanin, kojemu je dobro, umije svoj vrti dotjerati i
potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom
odmie svojim putem, a svi su jednako obuzeti eljom da jo minutu due
vide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz
sebe samoga, a i sretan je, jer je ovjek. Zatim pak, ma koliko skuen
bio, u srcu uvijek odrava sladak osjeaj slobode i to da ovu tamnicu
moe napustiti kad hoe.

Ovdje Werther prvi put govori o smrti - prvo govori kako svi ele to due ivjeti, a nakon
toga govori kako je smrt zapravo osloboenje od tijela - tamnice. Mislim da se tjei to uvijek
ima dodatno rjeenje za svoje probleme - smrt, iako se ja uope ne slaem s tim jer uvijek
postoji nada da e budunost biti bolja.

Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz
nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga
trenutka iskazalo da joj se predaje. A onda doe neki filistar, ovjek koji
obnaa neku javnu slubu i kae mu: ''Fini mladi gospodine! Ljubiti je
ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za
posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izraunajte svoj imetak i
ono to vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim.
Samo ne preesto da joj neto darujete, moda za njezin roendan i
imendan itd. 'Poslua li ovjek, onda je to uporabljiv mladi i sam u ga
preporuiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s
njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik - s njegovom umjetnou.

Werther ovdje govori kako su osjeaji i razum opreni pojmovi koji nikako ne idu zajedno jer
ako razumno bira djevojku ne moe imati osjeaje za nju, a ako si zaljubljen onda ne moe
misliti ni na to drugo.

Vie nisam bio ovjek. Drati najljupkije stvorenje u rukama i s njim

uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme,
da budem iskren, jo sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju
polaem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim
sa mnom, makar zbog toga morao i propasti.

Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi, sve je bilo veselo,
sjajno, nitko nije tuan i tako se poletno i nevino on zaljubio.

ivim tako sretne dane kao to ih Bog uva za svoje svece; i bilo
sa mnom to god bude, ne smijem kazati da nisam uivao radosti
ivljenja.

Wertherova pomirenost sa ivotom i samim sobom, mirno se suoava sa sudbinom, svojom

eljom za smrti.

Pria se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odvie zagriju i iscrpe
jahanjem sami sebi nagonski pregrizu ilu ne bi li lake disali. Meni je
esto tako, elio bih si otvoriti neku ilu koja bi mi omoguila vjeitu
slobodu.

Opet elja za slobodom, tj. smru - ini se kao da je samo traio razlog da napusti taj
uskogrudni svijet u kojem se osjea sputano i nelagodno.

Ve sam nakanio da je ne viam toliko esto. Da, ali tko bi se toga

mogao drati! Svakog dana podlegnem kunji i sveano si obeam:
sutra e jednom izostati; a kad doe jutro, opet naem neki neodoljivi
razlog i prije nego to bih oekivao, ve sam kod nje.

Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i shvaa.

Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predviao. On je najpedantnija

luda to u uope moe postojati; korak po korak, a ukoen kao stara
djevica; ovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga
nitko ne moe uinitinneto na emu bi ibo zahvalan.

Tu Werther pria o svojoj nesrei nakon odlaska od Lotte - poslanik ne eli prihvatiti Werthera
jer ima drugaije poglede na svijet i drugaiji nain rada, a to je prvi uzrok Wertherova
ponovnog odlaska.

Svaka rije to ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput maa.

Nije osjeala kakva bi to bila samilost da mi je sve to preutjela, a onda
je jo dodala to e se dalje brbljati i kakva e vrsta ljudi zbog toga
likovati. Kako e se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i
moje podcjenjivanje drugih, to mi odavno ve predbacuju. Sve to od nje
uti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjeanja - to me unitavalo i jo
sam u sebi bijesan.

Jo jedan razlog samoubojstva - kada konano pronalazi neku enu koju bi mogao voljeti isto
toliko, ako ne i vie od Lotte, onda ga njezin stale ismijava, zabranjuje drutvo s njom, a ona
je potpuno bespomona protiv toga, ne slae se s takvim drutvenim podjelama, ali ne moe
se oduprijeti.

Kamo elim ii? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Jo etrnaest

dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti,
posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema nita, samo bih
opet htio doi blie Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome
srcu - ispunjavam njegovu volju.

Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio nakon to je pobjegao od
drutvenih predrasuda i od rodnoga kraja.

Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen.

Moje lie uti, a lie sa susjednih stabala ve je otpalo.

Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe - kada je sretan ne vidi loe strane, a
kada je tuan ne vidi dobre.

''Njegov poljubac'', rekoh, ''nije ba bez poude, on trai hranu i

nezadovoljan se vraa od isprazna milovanja.''
''On meni jede iz usta'', ree ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa
svojih usana, s kojih su se s punom slau smjekali uici neduna
suosjeanja ljubavi.
Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala drakati moju
matu takvim slikama nebeske nevinosti i blaenstva i buditi moje srce iz
sna, u koji ga katkad uspava ravnodunost ivota!

Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaa se kao da je Werther njen mali
lutak kojim upravlja i koji slui samo njenoj zabavi.

Ona ne vidi, ne osjea da pripravlja otrov koji e unititi mene i nju;

a ja tako poudno ispijam taj pehar to mi ga ona prua za moju propast.
emu taj dobroudni pogled kojim me ona esto pogleda? esto?
- Ne, ne esto, ali ipak ponekad, emu ljubaznost kojom prima
nenamjerni iskaz mog osjeaja, emu suut za moje patnje to se ocrtava
na njezinu elu?

Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog Lottininih prikrivenih
osjeaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi, ipak postoje.

Cijela silina tih rijei sruila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u

punom oajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oi, na svoje
elo, a njoj kao da je duom proletjela slutnja nekog stranog nauma.
Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi,
sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se uareni obrazi
dodirnue. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje,
stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice
mahnitim poljupcima.

Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne umilja, a jedina prepreka

njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera koji je dosta siromaan, dok je Albert bogat, i
Lottino obeanje majci.

Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, straan kale iz

kojega u ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pruila i ja ne oklijevam.
Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve elje i nade mojega ivota!
Da tako hladan, tako ukoen pokucam na mjedena vrata smrti.

Oprotaj od Lotte, ne ali ni za im, uvjeren je da netko od njih troje mora otii jer svi troje
zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni - Albertovoj srei na putu je Werther, a Wertherovoj
Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za mua.

Lotta
Pametna i osjeajna djevojka koja se mora skrbiti za estero brae i sestara, i za bolesnog oca.
Zaruena je za Alberta, vie zbog njegova novca s kojim moe djeci osigurati budunost i
obeanja majci, nego zbog ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni
jedno za drugo - oboje vole plesati, imaju isti ukus za knjievnost, vole prirodu, eca vole
Werthera - jedino to im je na putu je Wertherovo financijsko stanje koje ne bi moglo
zadovoljiti potrebe estero djece i nadolazeu.

U predvorju se estero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko

djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s
blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.

Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i braom. Wertherov
prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja se portvovno brine za svoju brau i
sestre.

Razgovor je doao na plesnu zabavu.''Ako je ta strast neka mana'',

ree Lotta, ''onda u vam rado priznati da mi nita nije drae od plesa.
A kad mi se neto mota po glavi, pa na svome ratimanom glasoviru
odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.

Albert
Lottin zarunik, svi ga opisuju kao pedantnog i estitog ovjeka to treba znaiti da je iz
ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da
je Albert jo uvijek ostao u klasicizmu i odan tradiciji.

Albert je estit ovjek, s kojim sam gotovo zaruena.

''To je ovdje takva moda''nastavila je, ''da svaki par ljudi koji pripadaju
jedno drugome ostane zajedno za njemakog plesa, a moj partner loe
plee valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor''

Ne mogu, meutim, uskratiti potovanje Albertu. Njegova oputena

vanjtina vrlo ivo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne moe
prikriti. On je osjeajan i dobro zna to ima u Lotti. ini se kao da je
malokad loe raspoloen, a ti zna da je to grijeh to ga u ljudi mrzim
vie od svih ostalih.

Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov - Albert i Werther su suprotnosti.

''Ljudska narav'', nastavih, ''ima svoje granice: ona moe podnositi

radost, patnju, boli, sve do odreene mjer, ali propada im je ta mjera
prevrena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego moe li
izdrati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je
jednako tako udno rei kako je kukavica ovjek koji si oduzme ivot,
kao to bi bilo neprilino rei da je kukavica onaj koji umire od opake
groznice.''

Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu - ja mislim da je Albert u pravu jer je

mnogo tee podnositi bol cijeli ivot jedino s nadom za bolje sutra nego povui okida s
kojim sve nestaje.

Werther i Fedra:
Werthera moemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom - oboje su beznadno zaljubljeni i jedva
suzdravaju svoje osjeaje, ali Werther, za razliku od Fedre, svojoj ljubavi ne eli smrt nakon
to uvia kako Lotta nikada nee biti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa
Lottom, uvijek su priali, etali i u poetku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijek
samo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nije u nju mogao
zaljubiti.
Werther i Cid:
Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugaije postupio. Prvo bi Cid morao ubiti
Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi, to je Werther odmah iskljuio i mislim da je previe
osjeajan za to, ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede asti, to je za Werthera apsurdno. Da
je Werther na Cidovom mjestu on uope ne bi pomislio na osvetu, nego bi se bacio svojoj
dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi se zanimao za drutvene norme i vjerojatno ju
nagovorio na bijeg samo da mogu biti zajedno.