Lektirno pitanje

- pratimo glavnog junaka Werthera u odnosu prema Lotti, njegov doživljaj ljubavi od
početka do kraja s citatima
Radnju ovog epistolarnog romana saznajemo iz pisama koja je Werther pisao unutar 4.
svibnja 1771. i 6. prosinca 1772. godine. Ona su uglavnom napisana prijatelju Wilhelmu iako
piše pisma i Lotti i Albertu – njezinom zaručniku. Dio radnje saznajemo i iz Izdavačevog
dodatka u kojem saznajemo detalje Wertherove smrti ali i neke tuđe doživljaje Wertherove
situacije.

Werther Lottu idealizira. Prvi put je spominje u pismu napisanom 16. lipnja. Koliko je njome
oduševljen i kakav je dojam na njega ostavila iskazuje riječima: “Anđeo! Fuj!” (21). Niti
anđeli se ne mogu mjeriti s njezinim savršenstvom.
Ne postoje riječi koje mogu iskazati silinu onog što Werther osjeća: “Sve je to odurno
blebetanje što tu o njoj govorim”(21)
Ona je za njega od prvog trenutka utjelovljenje savršenstva ne samo vanjštinom nego i
svojom nutrinom: “U svemu što je govorila nalazio sam toliko značaja, sa svakom sam riječju
vidio nove draži, nove zrake duha kako isijavaju iz crta njezinog lica...” (24)
U Lottinu ponašanju nastoji pronaći dokaze da Lotte gaji simpatije prema njemu: “Lebdim u
toj neizvjesnosti; to mi je utjeha: možda se ogledala za mnom! Možda!” (37)
U svojem nadanju, Werther vjeruje svojim osjećajima. Vjeruje da oni mogu iščitati što Lotte
osjeća: “Da, osjećam, a u tomu smijem imati povjerenja u svoje srce, kako ona – o, smijem li,
mogu li ovim riječima iskazati raj? – da ona mene voli.” (38)
Ipak, svjestan je njezinih osjećaja prema Albertu, njezinom zaručniku: “…kad govori o svom
zaručniku, s takvom toplinom, s takvom ljubavlju – onda se osjećam kao netko lišen svih
počasti…” (39)
Jedino važno u njegovom bivanju je vidjeti Lotte, samo to: “više nemam nikakve druge želje”
(40).
Pokušava preuzeti kontrolu nad svojim osjećajima kad nekoliko puta odlučuje ne vidjeti je ali
u tome redovito nije uspješan: “…sutra ćeš jedanput izostati” (41)
Nakon što se Albert, Lottin zaručnik vratio, iako se s njim dobro slaže, Lotte pokušava
posjetiti kad zna da njega nema u blizini: “i uvijek mi je dobro onda, kad je nađem samu”
(43)
Njegova patnja zbog neuzvraćene ljubavi postaje sve intenzivnijom: “bez nje mi se sve
pretvori u ništa.” (84) Život je za Werthera u potpunosti izgubio smisao. On je nesretan ali je
isto tako svjestan da je cijelo vrijeme znao kako stvari stoje: “Znao sam sve što sada znam
prije nego što je Albert došao; znao sam da ne mogu imati pretenzija spram nje, nisam ih ni
imao..” (43)
Koliko uživa u Lottinom društvu, toliko ga ta druženja iscrpljuju. U toj duševnoj iscrpljenosti
počinju mu se javljati suicidalne misli: “Zbogom! Ovome jadu ne vidim kraja osim groba.”
(55)
Na Wilhelmov poticaj odlučuje otići i udaljiti od Lotte, no ni udaljenost nije smanjila njegov
očaj i beznađe. U pismu Lotte kaže: “Ne znam, zapravo, zašto ustajem, ni zašto idem
spavati.” (66)
Nakon povratka njegova se agonija nastavlja, sve više ga more suicidalne misli: “Tako često
odem na počinak u želji, čak u nadi, da se više neću probuditi: a ujutro otvorim oči, opet
vidim sunce i jadan sam.” (85).
Lotte je svijesna da se njihovo druženje više ne smije nastaviti. Odlučujući je bio njezin poziv
da Werther dođe na Badnjak “ali ne prije… ovako ne može dalje.”(101/102). Lotte se prvi
puta ovako otvoreno izjašnjava. Ona želi da ih Werther rjeđe posjećuje: “prestanite biti tako
tužno privrženi jednom stvorenju” (102) Ona smatra da je razlog njegovu bezumnom
ponašanju to što mu ona nije dostupna: ”Bojim se da upravo nemogućnost da me
posjedujete tu želju vama čini tako zamamnom.” (102)
Na koncu je za Werthera ljubav bila patnja iz koje jedini izlaz vidi u tome da si oduzme život.
Za Werthera smrt je izlaz jer mu daje nadu da će biti s Lottom u nekom drugom svijetu: “Ja
odlazim prvi! Idem svojem Ocu, tvojem Ocu. Njemu ću se jadati i on će me tješiti dok ti ne
dođeš… (116)
Ubio se Albertovim pištoljima nakon što ih je Lotte očistila i dala Wertherovom slugi na
njegovu zamolbu. To što je Lotta očistila pištolje kao da Werthera usrećuje. On u tome vidi
određenu simboliku koja učvršćuje njegovo uvjerenje da je čin samoubojstva ispravan:
“Prošli su kroz tvoje ruke…” 119
Ubio se u ponoć. Njegove su posljednje riječi bile: “Lotte! Lotte! Zbogom! Zbogom!”. (122)

- doživljaj života, svijeta, prirode i umjetnosti (citati)

Werther smatra da bi se ljudi u svojem životu trebali usmjeriti na sadašnjost i manje se
zamarati prošlošću: "uživat ću u sadašnjem, a prošlo neka mi bude prošlim”(9)
Od svoje je okoline neshvaćen i neprihvaćen: “Biti pogrešno shvaćen, usuda je nekih od
nas.” (13)
Djeca su mu puno draža od odraslih zbog svoje neiskvarenosti: “mome su srcu djeca najbliža
na svijetu” (31) To potkrepljuje citatom iz Biblije: ”ako ne postanete nalik jednome od ovih!”
Kritizira ljude koji zaboravljaju na te riječi i odgajaju djecu prema sebi “...oni vjeruju u nj, a
ne čuju ga...” (31)
U ljudskoj je naravi da je uvijek nezadovoljna: “sve izvan nas čini nam se veličanstvenijim,
svatko drugi savršenijim” (61) i cijeli je život jedno natjecanje: “Ta pohlepa za položajem
među njima, kako samo bdiju i paze ne bi li jedan drugoga pretekli barem za mali korak…”
(63/64)
U romanu su istaknute klasne razlike onog vremena. Grof ga moli da ode sa večere jer ne
pripada visokom društvu: “…društvo je nezadovoljno, primjećujem, što vas tu vidi” (69)
Nakon tog događaja ljudi iz njegove okoline pokazuju svoju pravu narav. Smatraju da mu je
grof pokazao gdje je njegovo “pravo mjesto”: “moji zavidnici sada likuju i govore: tu se vidi
gdje završavaju oni preuzetni, koji se uzohole s ono malo svoje pameti, pa povjeruju da se
zato smiju uzdignuti iznad svih odnosa” (70)

Werther iskazuje svoja raspoloženja preko prirode. Priroda je odraz njegova unutarnjeg
raspoloženja.
Kroz prirodu doživljava božansko “ležim onda u visokoj travi uz strmi potok i bliže zemlji
opažam tisuće raznolikih travki... te osjetim nazočnost Svemoćnoga, koji nas je sebi na
priliku stvorio” (11)
Nakon što je upoznao Lotte obuzima ga osjećaj najintimnije povezanosti s prirodom: “Još
nikad nisam bio tako sretan, još nikad moj osjećaj za prirodu, sve do kamenčića, do one
travice dolje, nije bio puniji i usrdniji.” (41)
Promjenu u njegovom raspoloženju iz stanja sreće u kojem je bio u vrijeme zaljubljivanja u
stanje tuge prati priroda svojim promjenama: “Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko
mene nastaje jesen. Moje lišće žuti…” (77)
Nakon što je patnja posve iscrpila njegove unutarnje snage, u Wertheru više ni priroda ne
budi emocije: “divna priroda stoji preda mnom nepomična poput lakirane sličice (85)

Umjetnost o kojoj govori u svojim pismima odnosi se na slikarstvo i književnost.

Nakon što je naslikao crtež kojim je bio zadovoljan, na kojem nije imao potrebu naslikati išta
više osim onog što je vidio ispred sebe odlučio je da će ubuduće slikati samo prirodu:
“Jedino je ona tako beskrajno bogata i jedino ona stvara velikog umjetnika” (17)
Za umjetnost kaže da se ona sastoji ”u tome da se spozna što je uzorito i da se čovjek odvaži
to izreći”(19)
Spominje djela koja čita. Poseban značaj pridaje Homeru kojeg čita u prvom djelu i pjesniku
Osijanu kojeg čita u drugom djelu romana: “Osijan je u mom srcu potisnuo Homera…” 82
U svojim pismima zna koristiti i citate iz Biblije. Trenutak najdubljeg očaja iskazuje Isusovim
riječima: “Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?” (87)
Kad je u lošem duševnom raspoloženju ne može slikati – njegovo raspoloženje ostavlja trag
na njegovoj umjetnosti: “Lottin sam portret započinjao tri puta i tri sam se puta osramotio;
što me još više ozlovoljuje“ (41)

- po čemu je Werther romantičan junak, romantizam

Werther je romantičan junak zato što njime ne upravlja razum već mašta i strast. Njime
upravljaju njegovi osjećaji. Uživa u prirodi, umjetnosti. One su odraz njegova unutrašnjeg
stanja.
Kad Werther kaže: “…postupam sa svojim srdašcem kao s nekim bolesnim djetetom; svaka
mu je volja dopuštena.” (12) daje nam na znanje da je njegovo ponašanje vođeno njegovim
srcem, njegovim osjećajima što je jedno od glavnih obilježja romantizma.
Sklon je maštanju, povlači se u sebe, u svoj nutarnji svijet jer mu se ne sviđa da “je sva
učinkovitost usmjerena na to da si čovjek pribavi zadovoljenje potreba, koje opet nemaju
nikakve svrhe nego da nam produže bijedni opstanak”: (15)
Werther je neshvaćen od svijeta. U takvu svijetu ne može ostvariti život i zato čini
samoubojstvo.
Svojim samoubojstvom bježi od stvarnosti, bježi od svijeta u kojem ne pripada nikome. Čini
samoubojstvo jer misli da mu daje šansu za novu i sretniju stvarnost.