Lara Batarilović, 2.

Živi zakopani
Maša Kolanović
O autoru:
Maša Kolanović rođena je 19. studenoga 1979. godine u Zagrebu gdje je završila osnovnu i
srednju školu. Godine 1998. upisala je studij kroatistike i komparativne književnost na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je i diplomirala u listopadu 2003. godine, a
doktorirala u travnju 2010. Od travnja 2004. godine radi kao znanstvena novakinja na
Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Usavršavala se na Sveučilištu u Beču ak. god. 2005./06. u sklopu Herderove stipendije i na
Sveučilištu Texas u Austinu (SAD) u sklopu stipendije Junior Faculty Development Program
tijekom proljetnog semestra ak. god. 2011/12. te na Trinity College u Dublinu (Irska) u
ožujku i travnju 2017 u sklopu stipendije Trinity Long Room Hub Research Fellowship. 2010.
godine nagrađena je godišnjom nagradom za znanstvene novake Ministarstva znanosti,
obrazovanja i športa iz područja humanističkih znanosti. Od siječnja 2015. izabrana je u
nastavno-znanstveno zvanje stručne suradnice-docentice na Katedri za noviju hrvatsku
književnost Odsjeka za kroatistiku, a od ak. god. 2016/17 te 2017/18. je bila predstojnica
Katedre za noviju hrvatsku književnost. Od 2013. godine voditeljica je književno-
kulturološkog bloka Zagrebačke slavističke škole. Od ožujka 2017. voditeljica je projekta
''Ekonomski temelji hrvatske književnosti'' pri Hrvatskoj zakladi za znanost. Do sada je
objavila članke o književnosti i popularnoj kulturi i knjigu ''Udarnik! Buntovnik?
Potrošač...Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije'' (Naklada Ljevak,
Zagreb, 2011) te uredila zbornike ''Komparativni postsocijalizam: slavenska iskustva''
(Zagrebačka slavistička škola – FF press, Zagreb, 2013) i ''The Cultural Life of Capitalism in
Yugoslavia: (post)Socialism and its Other'' (Palgrave Macmillan, New York, 2017, zajedno s
D. Jelača i D. Lugarić). Uz to je objavila nekoliko knjiga fikcije (''Pijavice za usamljene'',
Studentski centar, Zagreb, 2001; ''Sloboština Barbie'', V.B.Z., Zagreb, 2008; ''Jamerika: trip'',
Algoritam, Zagreb, 2013; ''Poštovani kukci i druge jezive priče'', Profil, Zagreb, 2013). Članica
je uredništva časopisa Književna smotra.

(Izvor: http://kroat.ffzg.unizg.hr/index.php/novija-knjizevnost1/79-masa-kolanovic)
Prije čitanja

Prisjetite se novela s bizarnom tematikom. Pokušajte pretpostaviti na temelju naslova Živi

zakopani o čemu će govoriti ova priča.

Pretpostavljam da se u priči govori o nekom nesretniku kojem je cijeli život najveći strah
predstavljala mogućnost da nakon što premine bude živ zakopan te je to upravo ono što se dogodilo.
Također pretpostavljam da se u priči opisuje njegovo iskustvo, kako se probudio i shvatio da je
zakopan te kako je uspio probiti lijes, izaći na, što bi se reklo, čvrsto tlo te kako je na smrt preplašio
svoje najmilije koji su tugovali za svojim gubitkom.

Dok čitate

Bilježite suvremene teme o kojima autorica progovara. Komentirajte način na koji ih prikazuje.

 Odnosi u široj obitelji – iako to vjerojatno većina ljudi ne želi priznati jer se, s razlogom,
srame, svi imamo nekoga od rodbine za koga samo znamo da nam je rodbina te ga
posjećujemo jednom godišnje ili čak i rjeđe. Smatram da je to vrlo tužno jer baš ta osoba
možda ima samo nas, a mi nemamo vremena nekoliko puta godišnje izdvojiti jedan dan da
bismo ju posjetili. Još je tužnije kada saznamo da postoje takvi sinovi i kćeri, te da vrijeme
između posjeta zna biti još i duže.
 Nasljedstvo – povezano je s prošlom temom, radi se o tzv. nasljedstvu koje nam predci
ostavljaju nakon što preminu. Vrlo je žalosno čuti koliko se ljudi sjeti svojih najmilijih tek
kada se sjeti onoga što može dobiti nakon što upravo ta jadna, bespomoćna i naivna osoba
premine.
 Edgar Allan Poe – autorica nekoliko puta u noveli spominje pisca Edgara Allana Poe-a te
njegova djela.
 Game of Thrones - autorica često spominje, trenutno vrlo aktualnu, seriju filmova Game of
Thrones koji su snimljeni upravo u Dubrovniku u kojem se odvija cijela radnja. “It is located
just outside the Western wall of the Old Town and was featured in Game of Thrones .”
“Odjednom postajem obasuta turističkim lecima kao konfetima. Game of Thrones ture, ture
kajacima, private tours, Konavle Valley and Sokoltown tours, fish, drinks and folk music.”
  Visoke cijene na Jadranu - trenutno vrlo aktualna tema, usporedba cijena na obali
Jadranskog mora s cijenama u ostatku Lijepe naše. Činjenica je da su cijene vrlo visoke te da
je razlika drastična. Autorica se u djelu jednom dotakla te teme. “Ostavila sam 50 kuna na
stolu za kavu i vodu.” U našoj ravnoj Slavoniji istu kavu i vodu popila bi po cijeni u rasponu
od 5 do 20 kuna što je drastična razlika od Dubrovačkih 50 kuna.

Nakon čitanja

Odaberite jedan od navedenih pojmova i provedite ga kroz priču. Prikažite na koji se način uvodi,
kako je prikazan u djelu i koliko je, prema vašemu mišljenju, važan za priču u cjelini.

Mobitel, starost, rođaci ili Dubrovnik

Dubrovnik
Grad Dubrovnik mjesto je odvijanja radnje novele “Živi zakopani”. S istim se upoznajemo odmah na
samom početku novele te se cijelo vrijeme zadržavamo u njemu.

Pripovjedačica i njezin brat, žive u Zagrebu, no u Dubrovnik su došli povodom smrti i sprovoda
njihove tete, mamine sestre. Njih dvoje se nisu, kao i ostatak rodbine, nakon sprovoda uputili svome,
600 km udaljenom domu, nego su idući cijeli dan ostali u Dubrovniku kako bi ispunili tetinu
posljednju, po bratovu mišljenju suludu, želju. Naime, tetina posljednja želja bijaše da sa njom
sahrane i njezin mobitel, zbog ogromnog straha da bude živa zakopana, iz razloga što se njihovoj
daljnjoj rodici u 19. stoljeću dogodilo upravo to. Brat je mislio kako je u 21. stoljeću gotovo
nemoguće da se takvo što dogodi, pripovjedačica je dijelila bratovo mišljenje no nije mogla na duši
nositi činjenicu da nije ispunila tetinu posljednju želju te da je postojala mogućnost da se ona sirota
osvijestila i očekivala poziv koji je zamolila. Uporna je bila i uspjela je nagovoriti brata da prenoće u
tetinu stanu koji dugo nije vidio ljude jer je teta u posljednjim godinama bolesna i nepokretna, sa
slomljenim kukom živjela u staračkom domu, a stan je prepisala bogatom rođaku iz Južne Amerike
koji ju nije ni posjećivao. Došao je dan ispunjavanja tetine posljednje želje, pripovjedačica se uputila
prema groblju na kojem se prije nepunih 24 sata odvio tetin sprovod, izvadila je mobitel te se
suptilno uvjerila da oko nje nema nikoga tko bi mogao svjedočiti ovom suludom činu zvanja,
očigledno mrtve tete koja ukočeno leži otprilike 5 metara pod zemljom. Okrenula je broj u imeniku
pod imenom ‘teta’ i samo što je prošlo nekoliko sekundi mogla se začuti melodija ‘Over the horizont’
tetinog Samsunga. Na sreću ili nesreću, začula je, svima poznate riječi ‘korisnik je nedostupan’ te se
uputila prema centru grada Dubrovnika kako bi ručala i čekala termin drugog poziva. Dok je sjedila u
kafiću na Gundulićevoj poljani počela je povezivati stvari koje joj je teta govorila dok je još bila na
nogama, u svome stanu, u svome tijelu i svom prepoznatljivom duhu, stalno se žalila na grad, ili kako
ga je on nazivala, grod. “Nemamo više niti jednu normalnu butigu u grodu. Nemam đe ručni sat
popravit u grodu. Placa u grodu se pretvorila u suvenirnicu. Ne mogu više niđe nać petrusin da vaja.
Samo arancini, limunčela, kotonjate u celofanu s fjokom, ko da borati mi u grodu od tega živimo.
Nemam đe cvijeće kupit za stavit na grobje. Nemam đe u grodu skratit kaput ni suzit kotulu. U grod
nam dolaze kruzeri veći od samoga groda. U Gruž moram poć po hranu za mačke .” Primijetila je kako
Dubrovnik i nije neki besprijekorno savršen grad kakvim ga se opisuje u medijima; do tog su je
zaključa doveli prizori jedne starice savijene pod pravim kutom kako se gega uz štap od jedne do
druge kante za smeće i skupljajući plastične boce, pod prepun mrvica kruha i lisnatog tijesta,
golubovi koji se premještaju s jedne fasade na drugu, lepetanje njihovih krila pomiješano s
ranojutarnjim žamorom grada, svježe prošaran Gundulićev spomenik te kontejneri koji se prelijevaju
slapovima plastičnih boca od sinoć. Pripovjedačica se također osvrnula na gradsku gužvu koja je
ponajviše izazvana nebrojenim turistima koji su teti ekstremno stvarali nervozu. Užurbanim korakom
pripovjedačica se kreće prema groblju kako bi obavila drugi od ukupno tri poziva taj dan. Na groblju
se dogodila jedna vrlo zastrašujuća, no kasnije smiješna situacija; pripovjedačica i brat su u isto
vrijeme okrenuli tetin broj što je rezultiralo time da od sekretarice umjesto očekivanog ‘osoba je
nedostupna’ ili ‘osoba ne može odgovoriti na Vaš poziv, molimo pokušajte kasnije’ čuju ‘linija je
zauzeta’ što ih je iznimno uznemirilo jer su bili uvjereni da im je teta mrtva a ispada da divani s
nekime dok ju netko ne spasi ispod teške, crne zemlje. Vrlo su brzo shvatili o čemu se radi te su od
sekretarice, opet na sreću ili nesreću, dobili očekivani odgovor. Pripovjedačica se, ovaj put Uberom,
vraća u centar grada Dubrovnika kako bi potrošila vrijeme do trećeg poziva. U gradu biva obasuta
turističkim lecima kao konfetima. “Game of Thrones ture, ture kajacima, private tours, Konavle
Valley and Sokoltown tours, fish, drinks and folk music.” S obzirom da je započelo vrijeme ručka, po
Stradunu ugostitelji vrbuju ljude u svoje lokale. Jedan je čovjek niotkud prima za zapešće i dovlači
ispred lokala ona zastaje slaba i zbunjena. Zgrabio ju je s obje ruke i počeo plesati tango dok joj je na
uho šaputao današnji meni na engleskom. Pripovjedačica mu je vrlo brzo objasnila da je naša, a on ju
zatim poziva u lokal slavonskim naglaskom i obećavajući joj popust za domaće. Uz svu tu strku i
žurbu, osjeti kako joj počinje curiti nos te u cijelom gradu ne uspijeva pronaći mjesto na kojem može
kupiti običan paket maramica te se u to opet sjeti tetinih riječi: “Nema se đe kupit rubac za nos.”.
Stvorila si je u glavi teoriju kako je teta umrla na kraju srpnja možda baš da im dokaže sve to o čemu
je uporno pričala, u što se pretvorio grod. Pripovjedačicu je počela hvatati panika kako se približavalo
vrijeme trećeg poziva, počela je razmišljati što ako je teta i dalje živa u svom grobu. “Možda još
uvijek jest. Možda i jest živa zakopana na Boninovu. Moram se požuriti. Možda se upravo sad
osvijestila, pokušava doći do zraka i luđački ruje po lijesu pilećim krilcima, ali se ona lome od trenja o
ivericu. Možda viče ustima bez proteze, ali nitko ne može čuti njezino mumljanje.” Brzo tovari ruksak
na leđa te trči put groblja, probija se kroz hrpe ljudi koji ju čudno gledaju, kroz glavu joj prolaze
svakakve misli o njenoj ‘živoj’ teti koja upravo u strahu očekuje njezin poziv. Mobitel joj je na
izdisaju, ne može pozvati Uber, nema vremena čekati autobus, odluči da trčećim korakom mora što
brže stići na groblje.

Utrčava zadihana na groblje, srce joj poskakuje u grlu, baca ruksak s leđa na pod te panično vadi
mobitel i zove je s četiri posto preostale baterije. Odjednom kao da je simfonijski orkestar na groblju
počeo svirati ‘Over the Horizon’. “Cijelo je groblje zagrmjelo od maestralne izvedbe uživo. Čempresi
su se zanjihali, a preplašene lastavice poletjele su u krug. Okrećem se u čudu oko sebe. Ubrzo čujem
ženski glas koji naprasno prekida koncert. Alo. Ma evo me na grobju, došla sam Kati donijet malo
cvijeća kako jučer nisam stigla na pogreb. Borami sam ostala živa zakopana od svijeta na Pilama.”

Napišite…

…pismo autorici

Poštovana Maša Kolanović,

obraćam Vam se vezano uz Vašu novelu “Živi zakopani”. Moje skromno mišljenje je da je novela
izvrsna, sviđaju mi se suvremene teme koje se prožimaju kroz djelo. Jako mi se sviđa što umjesto
bujnih stilskih figura i pjesničkih slika, koje će djeca za lektiru morati analizirati, u djelu ima mnogo
žargonizama te što cijelo djelo više sliči svakodnevnom govoru nego književno-umjetničkom djelu jer
upravo to više privlači mlade da čitaju. Također imam i jedno pitanje; Zašto je teta kao posljednju
želju izabrala da ju se na mobitel tri puta pozove idući dan nakon sahrane, zašto nije isti dan kada je
sahranjena. Smatram da je veća mogućnost, ako uopće postoji mogućnost da će se osvijestiti, da će
se to dogoditi isti dan kad se odvije sahrana, nego dan kasnije.

Srdačan pozdrav,

Lara Batarilović