Školski rad 23.4. 2020.

LJUDEVIT GAJ (1809. – 1872.)

Tvorac ilirizma i vođa hrvatskog narodnog preporoda.

Najbitniji su mu isključivo politički ciljevi, pogotovo je zanesen idejom južnoslavenskog političkog
zajedništva (njegova se ideja uspjela realizirati samo na području stvaranja moderne hrvatske
nacije).
Zaslužan je za pokretanje prvih hrvatskih novina – „Novine Horvatzske“ s književnim dodatkom
„Danica Horvatzska, Slavonszka y Dalmatinszka“ – prvi broj izašao početkom 1835. godine, još uvijek
najvećim dijelom pisan kajkavskim književnim jezikom i starom grafijom.
njegov vrlo popularan proglas o napuštanju kajkavkog dijalekta i starog pravopisa te prihvaćanju
štokavštine i novog pravopisa objavljen je 5. prosinca 1835. godine. Sukladno tome i njegov list je
tiskan novim pravopisom i štokavskim narječjem s ijekavskim izgovorom te je preimenovan u „Danica
ilirska“.
u svome djelu „Kratka povijest horvatsko-slavenskog pravopisanja“ (Budim, 1830.) iznio je prijedlog
pravopisne reforme hrvatskog jezika na principu da se svaki glas treba pisati samo jednim i uvijek
istim slovom. Pravopis je izradio na principima ćirilice kao nacionalnog pisma preuzevši češke
dijakritičke znakove (č, š i dr.)

Prije nego što je predložio svoj pravopis Gaj je morao duboko razmišljati o jeziku, osobito kada je
usvojio načelo da svaki glas mora biti bilježen jednim znakom. Poticajna mu je u tom pogledu bila
češka pravopisna tradicija s dijakritičkim znakovljem, te je taj uzrok u Kratkoj osnovi na
sistematičan i dosljedan način proveo kao nitko prije njega predloživši čvrst i jednoznačan sustav.
Palatalnost («žumboreči i šumeči glasi») označena je kvačicom kao diskriminantom: nasuprot
temeljnim grafemima: c, d, g, l, n, s, z stoje c, d, g, l, n, s, z. Gaj se pravopisom kakav
predlaže u Kratkoj osnovi htio približiti svim Slavenima ( «brati naši slavenski» ), ali još mu je veća
želja i nada se «bližni brati naši Šlavonci, Dalmatinci, Štajerci, Kranjici i Korušci…vu ovem …
prikladnem pravopisanu z' nami …zjedinili budu». Zaista – tu se Gaj nije prevario. I Hrvati ( tj.
«Horvati, Šlavonci i Dalmatinci») i Slovenci (tj. «Štajerci, Kranjci i Korušci») prihvatili su Gajev
pravopis, samo ne onaj iz Kratke osnove, nego onaj koji je Gaj, kojem je taktičnost bila prirodan
dar, a od dosljednosti općenito nije patio, predložio 1835. u Daniczi Horvatzkoj, Slavonzkoj y
Dalmatinzkoj, koju je ispočetka tiskao starim pravopisom. Umjesto jedinstvenog i sustavnog
znakovlja iz Kratke osnove on u 10., 11., i 12., broju Danicze predlaže uz – č, ž, š dvoslovne palatale;
tj (za ć), gj, dj ( za đ), lj, nj. Od 1838. umjesto crtice na j pisat će se točka.

Ljudevit Gaj u potpunosti ostvaruje svoj cilj do svoje 40. godine života. Ipak, njegov „ugled“ počinje ići
silaznom putanjom prvenstveno zbog zabrane lirskog imena 1843. godine

BUDNICE

domoljubne pjesme koje po uzoru na prvu Gajevu budnicu pjevaju o slavnoj narodnoj prošlosti,
tužnoj sadašnjosti, ali izražavaju uvjerenje da je slabost Hrvatske kratkotrajna i da će mladi ilirski
naraštaj učiniti domovinu opet velikom i snažnom.
također i programatske pjesme (programatskoj poeziji pripada svaka pjesma koja izražava neki
program ili umjetnički kredo)

Osvojile Hrvatsku, ušle u svakodnevni život građanstva pogotovo zato što je ono tada živjelo pod
utjecajem njemačkog duhovnog života. Budile su vjeru u snagu naroda, domoljublje i jačale osjećaj
sloge i zajedništva. Sve uglazbljene.

Kratki video o Ljudevitu Gaju možete pogledati na poveznici: https://www.youtube.com/watch?

v=iPHw52sSWsc

HORVATOV SLOGA I ZJEDINJENJE

1
Još Horvatska ni propala, dok mi živimo,
Visoko se bude stala kad ju zbudimo;
Ak je dugo trvdo spala, jačja hoće bit,
Ak je sada vu snu mala, će se prostranit.
2
Većkrat senja čudne senje slatke radosti,
Kada se joj kažu tenje jake mladosti;
Drugda pako magle crne nju opstiraju,
Kada sestre njoj neverne nju zapiraju.
3
Jenput vidi županije sve ponovljene,
Stare slavne sve banije znova stvorjene;
Vidi, čuje Gorotance, Krajnce dolazit
I s Horvati neprestance tako govorit:
4
"Hoj Horvati, braćo mila, čujte našu reč,
Neće nas razdružit sila baš nikakva već;
 Nas je negda jedna mati draga rodila,
S jednim nas je, bog joj plati, mlekom pojila.
5
Kako ćemo majki bolje sad zahvaliti,
Kak da bumo jedne volje se sjediniti;
Jal i nazlob njejne sine su razdružili,
Stare slavne domovine diku zrušili.
6
Ni li skoro skradnje vreme da nju zvisimo,
Ter da stranjsko teško breme iz nas bacimo;
Stari smo i mi Horvati, nismo zabili,
Da smo vaši pravi brati zlo prebavili."
7
Jenput čuje svoje sine glasno pevati,
Složne glase u visine tako zdigati:
"Braća danas kolo vodi, danak svetkuje,
Horvatska se preporodi, sin se raduje."
8
V kolu jesu vsi Horvati stare države,
Staroj Slavi verni svati s Like, Krbave,
Krajnci, Štajer, Gorotanci i Šlavonija
Skup Bošnjaci, Istrijanci ter Dalmacija.
9
Vsi Horvati se rukuju i spoznavaju,
Istinski se sad kušuju, reč si davaju;
Neka znaju sveta puki njihov novi zvez,
Hvalit ćeju vnukov vnuki Slavki narod ves.
10
Nudar braćo čaše z vinom sad napunite,
Zdravicu horvatskem sinom vernem napi’te;
Neka žive naša sloga, vsaki pravi Slav,
Pravi sinko roda svoga neka bude zdrav!“

Nastala je potkraj 1832. te je poznata i pod nazivom „Još Hrvatska ni propala“ . Uglazbio ju je Ferdo
Livadić.

Kuhač u djelu "Ilirski glazbenici" prenosi Gajevu priču o tome kako je pjesma nastala. Putujući
saonicama u Samobor da posjeti Livadića, Gaj je pomislio "još Hrvatska nije propala dok mi
[preporoditelji] živimo", te je upravo tada začuo seljake kako pjevaju u crkvi. Kad je ušao u
Livadićevu kuću, već je imao riječi i osnovu melodije. Te su večeri napravili nekoliko inačica
popijevke, od kojih se jedna uvriježila i postala neslužbena himna ilirskoga pokreta.

Prvo javno izvođenje pjesme održano je, kad je pjesma već bila vrlo popularna, 7. veljače 1835. u
zagrebačkom kazalištu prigodom prikazivanja njemačke glume "Die Magdalena-Grotte bei Ogulin".
Prvi put je tiskana iste godine u 5. broju časopisa Danica.

Po vrsti je budnica i pripada domoljubnoj lirici. Iako je Ljudevit Gaj pobornik ilirskog pokreta i
sjedinjenja južnih Slavena, ova pjesma ima temu ujedinjenja hrvatskog naroda.

Motiv sloge koji se nalazi u naslovu upućuje na buđenje svijesti da su svi Hrvati braća i da je njihova
sloga temelj sjedinjenja. Sloga je duhovni preduvjet za političko ujedinjenje. Gaj budnicu piše u
vrijeme žestokog političkog otpora prema tuđinskim vladarima koji su nametnuli vlast na hrvatskom
povijesnom prostoru. To je dovelo do rasula i općeg pesimizma i osjećaja propasti.

U prvoj strofi pjesnik koristi suprotstavljene motive kako bi ukazao na moć koju hrvatski narod u sebi
nesvjesno ima. U kontrastu su propast- život, san- buđenje, mal- velik.

Četvrti stih prve strofe “kad ju zbudimo” u izravnoj je vezi s vrstom pjesme i upućuje na piščevu
poruku: Hrvati su jaki, veliki, samo to još ne znaju. Alegorija sna ima značenje duševne i političke
nesvijesti, letargije i nezainteresiranosti hrvatskog naroda. Za takvo stanje Gaj krivi “sestre njoj
neverne”, strane zemlje koje su hrvatskoj državi nametnule geografsko i nacionalno razjedinjenje. Na
ovaj način suprostavlja sumornu sadašnjost slavnoj prošlosti. “Nas je negda jedna mati draga rodila”,
stih je koji govori o porijeklu Slavena i poimanju njihove krvne povezanosti. Uz to, Gaj spominje i
druge motive slavne prošlosti: “Jenput vidi sve Županije/ Sve ponovljene,/ Ztare slavne sve banije/
Znova ztvorjene;” Svi Slaveni su braća, rođena od jedne majke i predstavljaju staru slavnu domovinu i
njenu diku.

Sloga Slavena je najčešća tema preporodne lirike, a u pjesmi se ostvaruje na više načina. Najsnažnija
alegorija koja govori o slozi Hrvata, pa i Slavena, je kolo. Gaj kolo spominje kao predskazanje slavne
budućnosti, u kojoj će se svi oni ujediniti. U kolu se nalaze “vsi Hrvati”: “Z like, Krbave,/ Kranjci,
Štajerci, Gorotanci/ I Šlavonija,/ Bosna, Srblji, Istrijanci/ Ter Dalmacija”. Osim motiva kola, kao
poznatog foklornog naslijeđa južnih Slavena, veseli ton i živahan ritam pjesme postiže se motivima
glasnog pjevanja i složnih glasova koji se dižu u visine. S glavnom poetskom temom buđenja i životnih
radosti koje slijede nakon “zjedinjenja” Gaj povezuje i anakreontske motive u posljednjoj strofi
pjesme: “Nudar braćo čaše z vinom/ Sad napunite./ Zdravicu horvatskem sinom vernem napit’te;” Ti
motivi također iskazuju slogu i bratstvo, ali i buduću radost horvatskog roda.

Budući da je početak 19. stoljeća vrijeme romantizma u europskoj književnosti i Gaj je preuzeo
pojedine romantičarske koncepte. Cijela pjesma je strukturirana na kontrastima. Suprotstavljene su
slavna prošlost i teška sadašnjost, kao i sadašnjost i optimistična, svijetla budućnost; stranci i Slaveni,
slabost i moć, san i java.

U pjesmi se izmjenjuju osmerci i peterci, a rima je unakrsna. Ovakve izmjene stihova i rimovanje
doprinose izuzetno živahnom tempu i ritmu te pjesmu čine pamtljivom.