Patnje mladog Werthera

Patnje mladog Werthera (Die Leiden des jungen Werthers) je roman koji je napisao J. W. von
Goethe. Objavljen je 1774.
Goethe je njime postigao zapažen uspjeh. Pisan je u epistolarnoj formi. Po ovom romanu, nastao je i
izraz verterizam, koji označava pretjeranu sentimentalnost i
romantičnost, emocionalnu prenaglašenost, modu oponašanja Wertherova načina oblačenja i pogleda
na svijet. Likovi u djelu temeljeni su na stvarnim osobama iz Goetheova života. Lik Werthera je
nadahnut životom njegovog prijatelja, koji je iz ljubavi počinio samoubojstvo.[1]
Patnje mladog Werthera je značajno djelo "Sturm und Dranga", nastalo u samo nekoliko tjedana.
Snažno se suprotstavlja klasicističkoj poetici. To je roman koji izražava osjećaje odnosno takozvanu
"svjetsku bol" (na njemačkom weltschmerz), užasnu spoznaju o ispraznosti ljudskog postojanja i
nepostojanju prave iskrenosti i osjećajnosti.
Radnja
Roman je uglavnom zbirka pisama koje mladi pjesnik i slikar Werther piše svom prijatelju. Werther se
zaljubljuje u Lottu, koja je zaručena za Alberta. Zbog nesretne ljubavi koju ne uspijeva ostvariti,
Werther oduzima sebi život.

Romantičarska obilježja u djelu:

U većini slučajeva osjećaji prevladavaju razumom. - Plemići i građani su u djelu izmiješani iako nisu
izjednačeni, ali se ipak vidi da nisu tako strogo odvojeni. - Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa
prirode, Werther puno više priča o svojim osjećajima i duševnom stanju nego o događajima koji se
zbivaju oko njega. - Werther samoubojstvo smatra junačkim djelom, a da je djelo klasicističko on bi
vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe. - Djelo nema klasični oblik nego je pisano u posve novom
obliku. - Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva (eliptični stil, inverzija).

Wertherove patnje:
1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost
2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi

Dodatni uzroci ubojstva:

1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu, i u početku je i sretan, ali
kada ga sljedeći put sreće on je nesretan i očajan zbog neuzvraćene ljubavi, a Werther ga na kraju
nalazi na sudu kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako neće biti moja, neće biti ničija!»)
2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraćenoj ljubavi za Lottom

Werther je bio uvjeren da će ga njegova neuzvraćena ljubav ili pretvoriti u luđaka ili da će očajan na
kraju ubiti Lottu.
KRATAK SADRŽAJ
Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom
ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se
Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u
bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za Rođendan Werther dobiva jedno
izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova
ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Werther
odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom
društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je
nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško
podnosi i uskoro napušta službu.
Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu, povećava se ljubav prema Lotti, koja se u
međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro
postaje neizdrživo. Albert naslućuje Werterovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni
osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz
te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On
razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove
se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru do znanja da ga
više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt
pobuđuje opću žalost. Pokopan je na mjestu kojeg je sam odabrao, između dvije lipe na kraju
posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a
svećenika nije bilo.

O DJELU
Djelo ima uzorke iz pišćeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potako na
pisanje ove knjige. Lotta možemo podjeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charllotu i Maxa.
Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevnici. Možemo ga podjeliti u dva
djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje
na kraju djela.

ZAKLJUČAK
Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njgovo izkazivanje ljubavnih
osjećaja prema Lotti liči više pozivu za pomoć nego li nadi za sretnom budućnosću. Lotta se vjenčala s
ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život. Za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini
nalazio ne premostive mane koje izviru iz njegovoe ne prilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra
da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio
upravo suprotno, propast.
Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se
moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaje nego borbu. Tako da na njegovoj
sahrani nije bilo svečenika. Ulomak: “Duhovnik ga nije ispratio.”

Predstavnici romantizma:
 Njemačka - Johann Wolfgang Goethe i Friedrich Schiller

 Francuska - Alphonse de Lamartine i Victor Igo

 Rusija - Aleksandar Sergejevič Puškin i Mihail Jurjevič Ljermontov

 Engleska - William Blake, Samuel Taylor Coleridge, George Gordon Byron

 Amerika - Edgar Allan Poe

 Poljska - Adam Mickjevič

Romantizam
Romantizam se općenito ne odnosi na određeni stil, već na jedno shvaćanje koje se može izraziti na
mnogo načina: romantično, nestvarno, nerealno. Riječ "romantizam" je izvedena iz popularnosti koju
su krajem 18. st. uživale srednjovjekovne priče o pustolovinama (romani – znači da su napisani na
jednom od romanskih jezika), a rođeno je iz čežnje za emocionalnim doživljajem. Romantičari su
prirodu doživljavali kao bezgraničnu, divlju, promjenjivu, uzvišenu i slikovitu. (Kad bi se čovjek
ponašao "prirodno", nagonski, nestalo bi zla i sreća bi bila potpuna. Romantičar je obožavao slobodu,
moć, ljubav, snagu, stare Grke, srednji vijek, dok je zapravo samo osjećanje bilo cilj. Obnova, tj.
ponovno otkriće i primjena dotad zanemarenih oblika postali su stilsko obilježje romantizma [1].
Romantizam kao umjetnički pravac (postoji u književnosti, glazbi, kazalištu i likovnoj umjetnosti) se
javlja krajem 18. stoljeća, a vrhunac mu je od1820. - 1850. god., iako je potrajao do kraja stoljeća, te
se osjeća i u kasnijem djelovanju historicizma. Romantizam se u umjetnosti javlja kao reakcija na
ideologiju i umjetnost prethodnog razdoblja - klasicizma, odnosno racionalizma. Nasuprost
klasicističkoj poetici, često šabloniziranoj i stegnutoj u uska racionalistička pravila i propise stvaranja,
romantizam ističe potpunu slobodu mašte, invencije i tematike, suprotstavljajući se svim oblicima
normiranog stvaralaštva[2]. Razni su događaji uvjetovali da se romantizam javi kao opći kulturni
pokret: Francuska revolucija i padNapoleona; ništa što je obećano nije ispunjeno, nisu ostvareni ideali
ljudi, te je uslijedilo razočarenje.

OSOBITOSTI ROMANTIZMA :

 smisao i zanimanje za povijest (posebice za srednjovjekovlje, egzotične zemlje i primitivne

narode)

 istraživanje narodne predaje i usmenog podrijetla nacionalnih literatura, istraživanje

mitologija i folklora

 politički i socijalni angažman romantičara, vezan za stvaranje nacionalnog jezika i nacionalne

države

 isticanje osjećaja nasuprot razumu, mašte nasuprot racionalističkoj filozofiji

 isticanje osobnog pjesničkog nadahnuća i pjesničke slobode, odnosno, načela originaliteta

nasuprot oponašanju normiranih oblika

 novo poimanje ljepote koje uključuje estetiku ružnoga, miješanje tragičnog i komičnog,
grotesknog i uzvišenog, realističnog i idealiziranog

 čovjek želi pobjeći od krute stvarnosti, odbacuje razum, prepušta se mašti

 kao i književnici, njihovi su likovi nesretni, neshvaćeni, suvišni ljudi koji smisao života traže
u prirodi i osjećajima.

Postoje dvije skupine romantičara:

 aktivni - barem djelomično sagledavaju stvarnost i pokušavaju utjecati na rješavanje
društvenih problema,

 pasivni - oni ne sagledavaju probleme već bježe i povlače se u sebe, u svijet svojih problema i
emocija. Oduševljava ih priroda.

Teme

 osobne preokupacije

 pejzaž, daleki i nepoznati krajevi

 nacionalno - povijesna tematika

 mistika
Najčešće književne vrste: poema, lirika, roman u stihovima, dnevnik.