Alphonse de Lamartine 1790.-1869.

Alfons de Lamartin (puno ime Alphonse-Marie-Louis de Prat de Lamartine ) francuski knjievnik i politiar. rodio se 21.10.1790. u Maconu i proivjevi dug, buran i brojnim avanturama ispunjen ivot, Ljubiteljima poezije,neopravdano zapostavljen i zaboravljen Lamartin najpoznatiji je po autobiografskoj poemi Jezero, koja retrospektivno opisuje ljubav jednog para gledana kroz oi propalog oveka. Lamartine je bio aktivni sudionik prijelomnih dogaaja u Francuskoj, nemiran duh, romantik, sklon enama, putovanjima. Neizbrisiv peat na njegovu ivotnom putu ostavilo je je bavljenje politikom. Nakon revolucije u februaru 1848. postao je lan privremene vlade te bio u diplomatskoj slubi u Italiji i ministar vanjskih poslova. Povukavi se iz aktivnog bavljenja politikom posvetio se knjievnom radu. Zbirka Pjesnika razmatranja objavljena 1820. godine svojevrsni je manifest francuskog romantizma i prvi je i najvei Lamartineov uspjeh. Svoje nemire, potrage,padove i uzlete opisivao je snanim poetskim arom i slikovitim stihovima. Pjesme Jezero ili Usamljenost iz te zbirke ogledni su primjeri poezije romantizma. Iz njih tee enja za ljubavl, idealnom ljepotom, smirenjem, ali i romantiarsko razmiljanje o nepoznatim predjelima i krajevima. Put na Istok,djelo u kojem spominje i nae krajeve i njihovu borbu za slobodu. Sve su to obiljeja i ostalih zbirki Lamartineovih pjesama Nova pjesnika razmatranja, Pjesnika i vjerska suglasja te Pad anela ili Joclyn, to su utrle stazu kojom e u svjetsku knjievnost stupiti glasoviti francuski pjesnici 19. stoljea. Umro je 28. februara 1869. u Parizu.

Jezero Zar, gonjenima uvijek novim obalama, U vjenu no, ko bespovratni san, U more ljeta bacit nije dano nama Sidro bar na dan? O jezero, tek jedna godina to proe, A tu, gdje nju je svaki oekivo val, Gle, sam sad sjedim ja, gdje ona doe Sa mnom sjest na al. Udaralo si umno o visoku stijenu Nagrizajui ko i sada kamen krut, A vjetar s tvoga vala nosio je pjenu Sve do pred njen skut. Da l pamti, kad smo doli jedno vee, A s neba na val tamni rosio je muk, Tek iz daljine, ko da veslo vodu sijee, u se skladni zvuk. Najednom divna rije se dragoj usni ote, A obala se ozva jekom isti as, I val bje tih dok drag i pun ljepote Drhtnu njezin glas: O, vrijeme, stani as, nek malko dulje traje Let tvoj nesnosan! Da uijemo sve do kraja, to nam daje Najljepi na dan. Ta nesretnih je dosta, to im preko mjere Dug je taj tvoj as. Za njihov dan se skrbi, to ih patnjom dere Pusti, sretne, nas. Al ja zaludu molim vrijeme neka stane Bijeg je njegov iv.

Ja velim noi Lake al sjaj zore rane Ve je razbi siv. Tad volimo se! Nek to vjenost bude mala: Ljubav, ja i ti! Jer svijet je brod bez luke, vrijeme val bez ala, - Prolaznici mi! O ljubomorno vrijeme, zar to pjanstvo noi, Kad ljubav plavi nas ko svjei potok tlo, Zar brzo nestat mora kao to e proi Dan to nosi zlo? Zar sve je prolo? I da nikad se ne vrati? Zar od sveg nee ostat ni najmanji trag? I vrijeme to ga ote, nee l opet dati as taj tako drag? O vjenosti, o prolosti, gdje vaa tama Sad skriva nae dane, recite mi bar! I hoete li ikad zanos vratit nama, Taj oteti dar? O jezero, o spilje, mrana umo, stijene, Vas vrijeme tedjet i pomladit ima mo! O prirodo sauvaj barem uspomene Na tu divnu no! Pa bilo to u tvome miru ili buri, O jezero, u humku kao sijena plast, U tamnoj vodi tvojoj gdje borovi suri Gledaju svoj rast! Pa bilo to u lahoru il treperenju lista, U umu to ga al udvaja tvoj, U zvijezdi srebrnoj to na tvom valu blista I sjaj motri svoj! I neka povjetarac, trska to se njie, I zrak tvoj ugodan ko mirisava so, Nek progovori sve, to uje, vidi, die: Ljubav bjee to!

Leptir Sa ruama mrijeti, edo proljea na krilu zefira nebom noen biti; ljuljan u naruju tek procvala cvijea, mirise, svjetlosti, plavetnilo piti; s krila svojih mladih tresu zlatni praak, do vjenog svoda vinut se ko daak, leptiru je takva sudba dala sreu. Nalik je eljama to zastat ne mogu, to neutaene, dodirnuv stvar mnogu, da nasladu nau najzad k nebu kreu.

Usamljenost

Na brdu u sjeni hrasta mnogo puta pri zalazu sunca sjedim sjetan, tuan; pogled mi dolinom amo, tamo luta, to se arolika podno mene prua.

Tu pjenastih vala rijeka umno tee; vijuga, u dalji sve tamnijom biva; tamo gdje kroz azur zvijezda javlja vee, u jezeru mirnom tiha voda sniva. Zadnja zraka pada u sutonu dana na vrh gora tamnim ovjenanih gajem, a kraljice noi kola se zvijezdana penju, i ve obzor bijelim rube sjajem. Tog trena, gotiku napustivi strijelu, poboni napjevi zrakom skladno lete; prolaznik zastane, a zvono u selu s bukom zadnjom dana mijea zvuke svete. Al te slike ljupke ne privlae mene, nit pred njima utim ushita i sree; gledam zemlju ovu ko prolazne sjene: sunce ivih mrtve ogrijati nee. Od brda do brda zalud okom trae, s istoka na zapad, od sjevera k jugu, prelijeem sve take beskraja i kaem: Za me sree nema nigdje u tom krugu. to e mi te dole, kolibe i vile, tate stvari kojih draest prola me je? Rijeke, stijene, ume i osame mile, jednog bia nije, tako pusto sve je! Da l sunce zapoe ili presta sjati, da l vedro il mutno izlazi il pada, njegov hod ja sasma ravnoduno pratim; to mi sunce znai? Niem se ne nadam. Na golemu putu da ga pratit smijem, vidio bih svugdje jaz pustinja golih: ja ne elim nita od svega to grije, od cijeloga svijeta ja nita ne molim. Ali moda iznad njegovih bih sfera, gdje istinsko sunce druga neba ari, ugledao ono emu toli smjerah, da se mogu liit ovih zemaljskih tvari. Tamo ja bih pio na uenim vrelim; i ljubav i nadu naao bih tamo, i ideal koji svaka dua eli, a kome na zemlji imena ne znamo. Na krilima zore to mi nije dano, vinuti se Tebi, svrho elja mojih! to me jo vezuje sa zemaljskim stanom, u zemlji progonstva zbog ega jo stojim? Kad u dolu padne umski listak mali, veernjak se digne, s livada ga smete; uvenulom listu ja sam tako nalik: nosite i mene, o vi bure klete!

Zar sve je prolo, i da se nikada ne vrati? Zar od svega nee ostati najmanji trag? I vrijeme to ga ote nee li nam dati as taj tako drag.

Alphonse de Lamartine

Jesen

Zdravo sunce s krunom zadnjeg zelenila, poutjelo lie raznjeto po dolu ! Zdravo! Lijepi dani! Mom oku je mila tualjka prirode, slina mome bolu. Sanjarskim korakom pustu stazu slijedim: htio bih da vidim, po posljednji puta, to nemono sunce, koje sjajem blijedim u mrklinu ume preda mnom zaluta. Da, jesenski dani kad priroda usnu, u oima mutnim kriju vie drai: to je zbogom druga, posljednji smijeh usne koju e smrt crna zauvijek da zblii. Tako, spreman rubom ivota da bludim, ale prolu sreu mojih dugih dana, ja se opet vraam, i pogledom udnim gledam blaga to mi bijehu zadrana. Zemljo, sunce, polja, prirodo predraga, ja vam dunu suzu kraj svog groba dajem: uzduh je mirisav! A svjetlost je blaga! Oku smrtnika sunce sija svim sjajem! Sada kad bih htio sve do dna da srem iz putira punog nektara i ui, moda vr gdje ivot ispijah sa grem moe jednu kaplju meda da izlui! Moda e budunost opet da pokua da mi vrati sreu to osta bez nade! Moda, u gomili, neka strana dua shvata moju duu, i utjehu znade! Cvijet mirise daje zefiru dok pada; to ivotu, suncu, pozdrave je svio; ja, mrem; moja dua, izdiui sada, izdahnjuje kao zvuk tuan i mio.

erar de Narval (1808-1855), savren dendi u redengotu sa visokim okovratnikom, u uskim pantalonama, zakaenim ispod cipela i rukavicama od bijele koe. Volio je da se bavi prizivanjem duhova.

arl Bodler o Nervalu: Bio je jedna od zvezda tamnog romantarskog neba. Njegova smrt bila je za mene ogroman bol. Uvijek u ga u mislima vidjeti kako se odjednom pojavio sa cvijetom sabljiice u ruci, u kafani u kojoj smo bili. To je bilo u januaru 1854. Tano uoi njegove smrti. Ah! Ona ulica Vjej - Lantern, onaj zlokobni gavran koji grake oko lea! Mislio sam esto na to. Kakav kraj! Kakvo izbavljenje!

erar de Nerval obesio se o ulinu svetiljku, u 47 -oj godini.

FANTAZIJA

Ima jedan napev, taj je napev stari lepi neg sav Mocart, Veber i Rosini, jedan davni napev, ko jecaj u tmini, to za mene samo ima tajne ari.

Svaki puta kada ga iznenada ujem, za dvesta godina mlaa mi je dua: kralj Luj Trinaesti - i ko da pod rujem vidim dol zeleni koji no penua;

Zatim dvor od cigla, uglovi kameni, s oknima gde rujne boje zlati vee, sav u prakovima, s rekom koja peni njegovo podnoije, kroz rue dok tee

Zatim jedna dama, kroz prozor svoj viri, plava crnooka, u odelu starom Koju, u ivljenju drugom, moe biti, ve videh - i koje seam se sa arom!

ARTEMIDA

Trinaesta se vraa, al prva u krvi I uvek jedina! Il tren samo blagi? Poslednji Kraljice Lik, il Lik njen prvi? A ti? Jesi l Kralj njen, il poslednji dragi?

Voli voljenika, od kolevke bruja Grobna! Da: ljubi me, u ushita vlasti Smrt si ti, il mrtva! O jada, o slasti! U ruci joj Rua Trikratnoga ruja!

Svetice Napuljska: pregrti sa bleskom! Ruo Gudulina, ljubiastih skrama! Nae li krst za se pustinjom nebeskom

Padajte sni belih rua zaneseni, Vreajte Bogove, nebo vam od plama: Svetica Ambisa svetija je meni!

HRISTOS NA GORI MASLINOVOJ

II

Mrtvo sve je - ree. Svemirom, bez straha, Sav svoj leti zastranih, putevima mlenim, Gde god ivot veje buj svog zlatnog praha Uz valovlje srme, pljuskom neizrenim.

Gde god tla pustinjska, vrtlonoga daha Okeana mutnih vape vriskom jenim. Skitnja tih kotura uzrujno je plaha, Ali nigde duha, avaj! bezmerjem venim!

Trae Oko boije - ambis spazih, bezdan Crn i preogroman! Kroz sav beskraj zvezdan Zrai vasionom: da je, zgusnut, zgrane.

Taj bunar od mraka, okruava Duga Prag Haosa drevna, Nitavilu druga, Spirala to guta svetove i dane.

III

Nepomina Sudbo, uva nemo svet, Nudo i Sluaju: sve studeni gredom, Oko tebe svuda jezoviti let preciklih svetova u zgranuu bledom.

Da Od Da Da

l jo uvek ume da izvodi skret mrtvog ka ivom, nepomitnim redom, zadahne one kojim nije mret, zgaslih sunaca ne presvisnu jednom?

Ti - smrt da pobedi, ima li jo moi? O nisi li zgromljen, okrajem ljutim kada anatemnjak i Aneo Noi

Poslednjom se snagom ustremio, slutim? Sam plaem, sam patim. Ne mogu podneti. A umrem li ja - ta sve e umreti!

MIRTO

Na te mislim, Mirto, ari Boanstvene, Holim Pozilipom s hiljadu vatara, Na sjaj koji Istok na tvom elu stvara, S crnim groem zlatne vitice spletene.

Na tvoj stas sam bio due opijene, Na osmeh tvoga oka pritajenog ara Kad Bahusa molih srcem iz nedara, Jer Muza je Grkom stvorila i mene.

Znam zato proradi tu grotlo vulkana, Jer ga jue dirnu noga ti lagana, I pepeo pokri sav vidik pun sjaja.

A kad ti Bogove Norman razbi gredom, Pod Vergilijevim lovorom se spaja Zelena Mirta s Hortenzijom bledom.