Sreko Kosovel

Preveo
Josip Osti
PJESMA
Mnogo je rijei, mnogo rijei,
ali sred svih je jedna;
usred svijeta
tako sama kao ta
uistinu nije nijedna, nijedna.
Kao drozd na Kras
u lakom letu dolepra
u jesenji as,
na ledini, iza borova
navikne se na pusto kra.
Lovaki pucnji odjekuju na ledini,
gledaj, sad e ga ustrijeliti.
Po to si dola, misli, na Kras
u ovaj turobni jesenji as?
Pucnji se gube u daljini
JESEN
Sitna kia rosi,
bijeli su kraki puti,
sivo je rano jutro.
Bor, bor ne umi,
kamo taj put vodi?
Sivo je rano jutro.
Drozd se probudi,
zalepra, uzleti.
Sivo je rano jutro.
1

BALADA
U jesenji tihi as
doletje drozd
na Kras.
U polju
nikoga vie,
samo on
leti
preko ledine.
I samo ga lovac
prati
Pucanj u tiinu;
tanak curak krvi;
drozd
osta leati, leati.
JEDNOSTAVNE RIJEI
Volim te jednostavne rijei
naih krakih seljaka,
volim ih, o, vie ih volim
od vas, gradaskih pjesnika.
Kao da vidim predio jasno
nad tihom zelenom dolinom,
kao da vidim stijene i borove
koji straare nad dolinom.
Volim njihovu otru tiinu;
poput hrapavih ruku
zovu me neprestano tamo,
izgubljeno dijete
O, ZLATNI VEERNJI OBLACI
O, zlatni veernji oblaci,
blistavi u lomaama zlatnoognjenim,
2

kao da upijate
u sebe sumrak,
kao da gasite
upaljeno zlato, O, zlatni veernji oblaci,
gledam vas i bogat sam;
pa to, ako tog trena ugasnete,
to, ako u crni bezdan utonete.
Vidio sam u vama ona vjeni ar,
vidio u vama onaj vjenog ivota dar,
to, ako u bezdan utonete!
TIHA MISAO ZABLJESNULA
Tiha misao zabljesnula
nad veernjim krajem,
dua odbljesnula
zlatnim sjajem.
Tiha kuda otila je
dua zagledana,
kao ptica da je
preletjela suton dana?
U SAMOTNOM POLJU
Tiha su polja, srebrno blistaju,
svijetli oblaci nad poljem hitaju,
svijetli oblaci, bijeli labudi,
mirno idu u svojoj slobodi.
Za suncem idu, dok sunce gasne,
a sa njim moje misli tamne,
o, oni idu, a moja misao ostane
i uva te naputene poljane.
IZ ROSNOG MRAKA
Iz rosnog mraka
3

vjetar je zapuhao.
Joj, crna su polja,
joj, crne ume,
izmeu njih
zlatna je misao uzletjela
Joj, hladni su,
hladni su rosni vjetrovi.
SJETA
Zlatno voe mirie.
Slamnati krovovi
kao starci zgrbljen.
A u polju su samotni
sivi zidovi
i jo samotnije
crne ume.
Tamo iza vrtova
sunce zalazi.
Zalaje pas tuni,
doe li tuinac.
I ponovno zaspi.
Veer je kao
zlatni lijes.
Lezimo u njega.
PJESMA S KRASA
Miriu borovi, miriu borovi,
njihov miris je zdrav i snaan,
a tko se vrati iz njihove samote,
taj nije vie bolestan.
Zato je u toj pokrajini kamenitoj
sve lijepo i potaman,
biti, ivjeti, boriti se
i biti mlad i zdrav.
Borovi, drugovi, mirisni, snani,
4

tihi drugovi krake samote,

zdravo da ste u mojoj samoi,
puni teke, sjetne ljepote.
BOROVI
Borovi, borovi u tihoj stravi,
borovi, borovi u nijemoj stravi,
borovi, borovi, borovi, borovi!
Borovi, borovi, tamni borovi
poput straara ispod planine
preko kamenite ledine
teko, umorno apuu.
Kada se bolna dua nagne
u vedroj noi preko planine,
ujem zvuke pritajene
i ne mogu vie zaspati.
Borovi, to umorni sanjate,
umiru li moja braa,
umire li moja majka,
zove li me moj otac?
Bez odgovora ume
kao u umornim, mrtvim snovima,
kao da umire moja majka,
kao da me zove moj otac,
kao da su mi bolesna braa.
IMPRESIJA
Bura je otvorila prozor.
Tople zvijezde
padaju na polja.
Proljee.
Proljee.
Bijelo lice je zasijalo
u plaveti,
5

svila zaumjela
po goleti.
Stakleno se nebo
razbilo,
iznad nas meki, tamni oblaci.
Svila.
CIKLAME
Ciklame
miriu
kao tada,
mjeseev sjaj
razlijeva se
u dolinu.
Ispod bijelih prozora
tiho je sve,
mjesec
srebrnom cestom ide.
Ciklame
miriu
same,
same,
same.
SLAVUJI
Slavuji pjevaju
u sjeni grmlja
sred doline;
sam idem poljem
u vrijeme potpune tiine.
U rosi blistaju
planina, polje,
srebrni kristali
A u mom mirnom srcu
mjesec se zrcali.

VEERNJI OBLACI
Oblaci, svi zlatni, bljete,
a zrak je ist i hladan,
kao da plove tiho
nad predjelom mojih snova.
Bljete zlatni snjegovi,
to plove nebeskim plavetnilom,
bljete, samotni odbljeskuju
u malom zrcalu srca.
A kada dogori to bljetanje
i nad planinama se stamni,
u dui mi tvoje lice zasija
i dua s njim govori.
JESENJE JUTRO
To je zvono, glas se njegov
iz krakog sela uje,
jutro je sivo i hladno,
a moja majka ustaje.
Hodoasnik pomisli: zvono,
to u tamno jutro zvoni,
moju majku, moju majku
nikada vie nee probuditi
SUNCE, NADO, VE JE UGASNULO
Sunce,
Nado, ve je ugasnulo,
kao da se skrilo
mojim oima.
Sunce
tamo iza gaja je utonulo,
u gaju je sve utihnulo.
Sve? Ne znam mogu li rei tako!
Samo sjene tuno zure,
7

samo cvijee u tami mirie,

osjea li, tulipani krvare.
Kad bih smio, ja bih plak'o.
CESTOM IDE
Cestom ide, sam ne zna kako,
tuguje, a ne zna zato,
poput crnog si drveta u jesen,
kada sjaj rasvijetli sivilo
Moda bi lie opet htjelo imati
srebrn sjaj, polusvijetao, udesan
ovjek bi umro, a ne moe umrijeti
i ivio bi, ali je utuen, skrhan.
VJETAR
Vjetar se zaustavio ispred vrata;
prazno, tiho; sve ve spi.
Samo vjetar ne moe spavati
sred ponoi.
Samo jo crni empres umi,
na bijelom grobu aneo klei;
u polusvjetlu tamne kue
sred krakog sela.
Tiho sve: izmeu ivota i smrti
jedino drvo na ledini umi;
cestom ide netko due klonule,
kao da u onkraj oi zure.
SLUTNJA
Polja.
Pored ceste ruevina.
Tama.
8

Boli tiina.
U daljini
prozor svijetli.
Tko?
Na njemu sjena.
Netko gleda
za mnom,
sa mnom
nespokoj
i slutnja
smrti.
NA GROBU
Proziran je zrak,
spokojan tvoj grob
usred polja
kao crkva,
bijela crkva
usred polja.
NE, JA NE ELIM JO UMRIJETI
Ne, ja ne elim jo umrijeti,
jer imam oca, majku,
jer imam jo brau, sestre,
dragu, prijatelje;
ne, ja ne elim jo umrijeti.
Ne, ja ne elim jo umrijeti,
jer jo sija zlatno sunce,
jer mladost me smiona prati,
jer su ciljevi jo preda mnom;
ne, ja ne elim jo umrijeti.
A kada ne bude nikoga,
ni roditelja, ni brae, sestara,
9

drage, prijatelja
i jesenje tiho sunce
bude preko Krasa, preko Krasa sijalo,
kao da bi za mnom tugovalo
stvarno se neu bojati umrijeti,
jer to bi znailo sam ivjeti?
TKO NE ZNA
Tko ne zna govoriti,
ne treba se ni uiti.
On potrai novu rije;
danas ne zna, koja je
tvoja rije.
Kroz more rijei
mora do sebe pregaziti
i, kada u samoi
zaboravi govoriti,
vrati se u svijet.
Govori, kao to govori samoa,
neizgovorenom tajnom.
LJUDI S RANOM
Ljudi s ranom,
s ranom na srcima,
skrivaju je
dlanom,
ali, gle: kao da je dlan
poput bijelog lista ljiljana
proziran,
s crvenim damarom
srca,
kao da je rana
rana cijelog svijeta.
Htio bih je skriti,
10

ali je svatko prepozna

O, DA SAM LIST ZELENI
O, da sam list zeleni na vjenom stablu ljudi,
o, kada bih mogao na njemu zelenjeti,
umjeti, u granju gnijezdo svijati kao to se ptica gnijezdi,
o, kad bih mogao s njima ivjeti!
O, da sam putnik pod tekim zelenilom vrtova,
da bih mogao u vlane daljine kao u vino nevidljivo zoru umakati,
rasti u umu rosa, klijati u dahu vjetrova,
o, kada bih mogao mirno, tiho cestom koraati!
Ili kada bih u vjetrovima rastao s bijelim prstima korijenja
i kada bih mogao nove kontinente u sebi spoznati, ispjevati
tihu mo noi, stravu sivu u beskraju dubina
da prestanem krvariti, o, kada bih mogao umrijeti.
O, TA NEMA SMRTI
O, ta nema smrti, nema smrti!
Samo je tiina preduboka
kao u zelenoj,
prostranoj umi!
Samo udaljava se,
samo tih postaje,
samo sam postaje,
sam i nevidljiv.
O, ta nema smrti, nema smrti!
Samo pada, samo pada,
pada, pada
u ponor beskrajne modrine.
EKSTAZA SMRTI

11

Sve je ekstaza, ekstaza smrti!

Zlatne kule zapadne Europe,
kupole bijele (sve je ekstaza!)
sve tone u moru crvenom to pee;
sunce zalazi i u njemu se opaja
tisuu puta mrtvi europski ovjek.
Sve je ekstaza, ekstaza smrti.
Lijepa, o, lijepa bit e smrt Europe;
poput raskone kraljice u zlatu
lei e u lijes mranih stoljea,
tiho e umrijeti, kao da bi sklopila
stara kraljica zlatne oi.
Sve je ekstaza, ekstaza smrti.
Ah, iz oblaka veernjeg (posljednjeg
glasnika koji jo obznanjuje Europi svjetlo!)
lije krv u moje umorno srce,
joj, a vode nema vie u Europi
i mi ljudi pijemo krv,
krv iz veernjih slatkih oblaka.
Sve je ekstaza, ekstaza smrti.
Tek roen, ve gori u vatri veeri,
sva mora su crvena, sva mora
puna krvi, sva jezera, a vode nema;
vode nema da bi oprao svoju krivicu,
da bi taj ovjek oprao svoje srce,
vode nema, da bi njom ugasio
e za tihom, zelenom jutarnjom prirodom.
A sve je veer i jutra nee biti,
sve dok ne umremo, mi, koji nosimo
krivicu umiranja, sve dok ne umremo
posljednji
Joj, u ovaj kraj, jo u ovaj zeleni,
rosno zeleni kraj, jo u ovaj,
sunce veernje zasijat e
vrelim zracima? Jo u ovaj?
More poplavljuje zelene poljane,
more veernje krvi to pee,
12

a spasa nikako nema,

sve dok ne padnemo ja i ti,
dok na padnemo ja i svi,
dok ne umremo pod teretom krvi.
Zlatnim zracima sijat e sunce
na nas europske mrtvace.
TRAGEDIJA NA OCEANU
I
Hladan, hladan je ocean,
ako ti je tjeskobno, ui u njega!
Dovoljno je duboka tama hladna,
potopi svoju bol do dna!
Tko si? Ja.
to je ja, Tko je ja?
Ja unitim mu lice,
tama je moje lice,
tama tama,
ne ona tama, tama srca,
koja dobro ini,
ona koja see od brda do brda,
od mora do mora.
Ja ne uvam najljepe snove,
moj grob je irok, moj grob je taman,
a tko ima svoje lice,
rastrgam mu ga ja, ocean.
II
O, na ti, mornaru, ovo lijepo cvijee,
ovo lijepo cvijee, ovo slatko cvijee,
o, tiho lezi u svoj un,
lijepo, lijepo e usnuti.

13

Otrovno je, ali se ne boj,

poslije njega tako je sladak pokoj,
sklopi oi, lijepo zaspi,
sve zaboravi i zanijemi.
O, to to, o, to to violina svira,
da me neko na brijegu eka?
Gledaj, skoro nita vie ne ujem,
umoran sam, umoran; o, cvijee tko
mirie slatko, slatko tako.
III
Ti bit e biljka, meu slojevima sloj,
i kroz tebe kipjet e rast,
nevidljiv bit e i nepoznat,
ti bit e na dnu svih rtvovanja.
Moda e ti biti katkad a tjeskobno,
zemlju e rasvijetliti maj,
nad tobom sve e zeleno biti
cvjetati, ivjeti.
A ti bit e stijenjen meu slojevima,
zemlju prosijat e ti oi
i tvoje oi rasti e u svijet,
nad njima bit e izlazak s zalaskom sapet.
Nad zemljom modro modro nebo,
kao da sve mrtve oi u njega sijaju,
i s rukom u ruci svi nevidljivi,
zvuci mrtvi u ivom koraku
IV
Iza brd haha, haha,
dolazi mlad student,
uvijek pokriven, u crno ovijen,
haha, tamo je djevojku imao
14

tihu, dobru djevojku, haha.

Sada se svime igra tama.
O, dobar, prijatan bi grob bio tijesan
na putu nepoznatom ispod planine,
moda bi me razbojnik ubio
ispod ume i zauvijek me sakrio.
Posegni bijelom rukom kroz no
draga, daj mi ruku u pomo!
Ja sam ivih tamni ocean,
ne titim udnje, ni nade ni snove,
u vjenu tamu bit e pokopan
onaj kojeg uzmem u naruje,
moj grob je irok, moj grob je taman.
V
Joj, spasite me, ja sam pjesnik,
joj, spasite me, ja nisam bankar!
Hladna voda pljuska po lai.
Spasilac je kapetan, on je zvijer.
U crnom unu sam sjedi,
crvenim svjetlom svijetli u tamu,
tko nije dovoljno dobro potopljen,
veslom mu rascijepi glavu.
irok, irok je ocean
i um njegovih valova hladan,
ali jo straniji je mir njegov,
kada vjetar ne rasprskava valove.
Samo neki od utopljenika ne mogu
potonuti do dna, do dna,
ali se ne mogu spasiti
Strano je gledati u potop svijeta.
Ti ustaju, padaju po vjeri
koja ih je dizala do Boga,
ali sad je utihnuo sred tame
15

zov njegov iznad tame.

VI
Jedni natrag hoe,
ali kako bi natrag, kako,
due njihove ne mogu umrijeti,
pod vodu ih tiho potiskuje.
Hoe li vjeno u tami ivjeti,
o, tajnu raskrij, zato?
Ili e, kad vode zablistaju,
ujutro natrag isplivati?
A njihove su obale utonule
i sami ne znaju kamo, ni kuda,
pa su se njihovi ciljevi izgubili,
jer su na put morali.
VII
Po tihoj vodi, tamnoj vodi,
pliva mlad i lijep mrtvac;
lijepo, o, lijepo mu je lice,
blijedo, kao da je iz cvijea ustalo,
iz cvijea ustalo i procvjetalo.
Po vodi pliva mlad mrtvac.
I ako je ustao, zato je ustao?
Je li borbu okonao,
svu borbu strasti,
svu borbu ljudi
i sada ne moe na dno pasti?
Bog tamni pada na tamu.
VIII
16

Kroz dvadeset tisua godina moda,

kad ustanu ti otoci s dna,
na brdo s palicom u ruci geolog e doi
i istraivati.
I trait e pretpotopne ljude
i zurit e njegove oi,
ali zaman, zaman, zaman
e se truditi spoznati ocean.
Taj ocean, strano otvoren,
potomcima ivot, a nama smrt,
ta kunja, udar i strast,
strana propast za novi rast.
Geolog e uiti: Usporedni slojevi,
ovdje nikakve borbe nije bilo,
ovdje je tiho more pokrilo
doline, polja i planine.
IX
etiri veslaa u no veslaju,
u no idu, strano pjevaju
i udaraju veslima u tamni val
i uzvikuju: Doi, doi kralju!
etiri veslaa veslaju cijelu no:
Doi, zovu ga, upomo,
ili spasi u Europi nas
ili, pak, u strahotu potopi nas!
Ali spasonosne zvijezde nema,
u njihovim oima nema vie oiju,
u njihovim oima samo jo plamen gori,
ubija i u smrt ljude goni.
etiri veslaa u no veslaju,
u no idu, strano pjevaju
17

i udaraju, dozivaju ga zaman.

Tih je iznad mrtvih ocean.
RIME
Rime su izgubile svoju vrijednost.
Rime ne uvjeravaju.
Jesi li uo trenje tokova?
Pjesmo, budi trenje boli.
Kuda s frazama, dragi govornie!
Fraze smjestite u muzeje.
Vae rijei moraju imati trenje
da bi zgrabile ljudska srca.
Sve je izgubilo svoju vrijednost.
Bijelo more proljetne noi
razlijeva se po poljima, vrtovima.
Slutnja budunosti prolazi mimo nas.
EVAKUACIJA DUHA
Duh u prostoru.
Poar oluja usijava tamu.
Duh gori u prostoru.
Rasijava magino svjetlo.
Zeleni prozori osvijetljenog
brzog vlaka na vijaduktu.
Sam gorim i sebi svijetlim;
slijepi osjeaju samo elektriku
mog svjetla, ne vide sjaja.
Ali svi drhture poput mene,
kao u samrtnoj omami.
A ne znaju da je to drhtaj
krila koja se hoe rairiti,
rasplamsati poput zlatnog ognja u no.
I proklinju policajce sunca
koji spavaju nou
poput malograana.
18

A svi ljudi spavaju nou

i ne osjeaju magina otkrovenja
to sijaju u meni iz mene.
Ljudi su evakuacija duha.
Anomalija psihologije.
SUNCE SE SMIJE
Sunce se smije mrtvacima:
Vi
s bolnim obrazima
i sa bolnim srcima,
s vrelim usnama,
koje pjevaju
svetoj Pravdi.
Askete krute
u plavim kaputiima,
s mislima vrsto
u budunost uprtima
i sa rezignacijom
u crnim oima.
Ja sam rasko.
PJESMA BR. 1
Sunce sija.
Probudio sam se.
Jo mislim na cirkus
i na Kolombinu.
Sunce po cesti,
sa mnom ide sunce.
U trafici kupim
etiri Zete.
O, kakoje mala
trafika
u usporedbi sa suncem.
19

ovjek je poput gutera

koji voli sunce.
A ipak.
Sunce ide za mnom.
MISTINO SVJETLO TEORIJE
Mistino svjetlo teorije.
ivim u bijedi.
Pjevam sunane energije.
Vol se gleda u vodi,
ali ne razumije svoju sliku.
Asocijacija?
Politika umire.
Ostli oaloeni.
ivo vapno.
SMIJEH KRALJA DADE
Naredba broj 35:
Iznenada se pokazalo
da je crvena veernja rumen
opasna po dravu.
Zato se zatvori veernja
rumen svaki put
kada se naredi,
u crno more.
Na zlatni mozaik grobita
sija blistava crvena
rumen.
Usamljen konj eta
poljem.
Magija rumeni!
Konj je melankolian.
KONS. KONS. KONS.

20

Mjeseina je hladna poput sladoleda.

Prazna poput trubadurskih pjesama.
Lijepo je sjedjeti u sjeni noi.
Latrine. Pissoir. Tu.
ovjek iza vrata, to on hoe?
Poput sjene stoji
iza prozirnih vrata
mjeseine.
Mjeseina iznad polja
slina okamenjenoj je boli...
Tvoje tijelo blista
na mjeseini.
KONS
Umoran europski ovjek
alosno zuri u zlatnu veer
koja je jo alosnija
od due njegove.
Kras.
Civilizacija je bez srca.
Srce je bez civilizacije.
Izmuena borba.
Evakuacija dua.
Veer pee poput ognja.
Smrt Europe!
Milosre! Milosre!
Gospodine profesore,
razumijete li ivot?
ZOVEM VAS
Zovem vas, buntovnici zemlje i vatre,
brao bure i brao oluje,
brao potopa i skrhanih laa,
brao svih slomljenih europskih srca,
zovem vas, brao ove zemlje tlaene,
gledajte: tamo... travica zazelenjela,
zazelenjela je i zaivjela,
21

brao svih slomljenih europskih srca!

O, kad bi se ljubav probudila
poput te travice u srcima zgaenim,
mrnjom i gnjevom zatrovanim,
da bi ta pjesma uzvieno zapjevala,
travica siuna koja je zaivjela. Zovem vas, brao svemirske ljubavi!
OBILJEENI
Idu sa smru u srcu.
Smrt bdije u njihovim oima.
Automobil prska blato.
Bez energije klonu glave.
Sitna kia zla pada u oi.
Lava umora.
Delirium tremens.
Glad.
Glad, glad.
O, tvoje bijele ruke!
Poput sna umna prolazi!
CRNI ZIDOVI
Crni zidovi se rue
iznad moje due.
Ljudi su poput
svjetiljki to padaju, gasnu.
Jednooka riba
pliva u tami,
crnooka.
ovjek dolazi
iz srca tame.
EUROPA UMIRE
22

Europa umire.
Drutvo naroda i apoteka,
oboje su la.
Operacije. Revolucije!
Na sivoj cesti stojim.
Smee lie pada s grana.
A ja se samo jednoga bojim,
kada to drvee bude golo, crno stajalo
i siva polja
i male kuice
i budem urlao,
a sve, sve uokolo bude
utjelo.
NAA SRCA SU UMORNA OD IVOTA
Naa srca su umorna od ivota,
poput mrtvaca smo
koji ne mogu mirno leati.
Poput sjena bez tijela
u sjeni crnih svodova.
emu to tiho krvarenje,
to polagano gaenje?
Nieg velikog nema iza nas
to bi nam obasjalo put.
emu taj ivot bez volje,
kolebanje, posustajanje
pred ciljevima kojima se ne moemo
pribliiti?
Sa smru u dui idemo,
a ne moemo umrijeti,
U ZELENOJ INDIJI
U zelenoj Indiji usred tihog i
nad vode modre nadnijetog drvea
ivi Tagore.
23

Vrijeme je tamo kao u plavetni krug ukleto,

sat ne pokazuje ni mjesece ni godine,
tiho plavi
kao iz nevidljivih sredita
preko drvea i gora, preko sljemena svetilita.
Tamo niko ne umire i ne oprata se,
ivot je poput vjenosti, u drvetu uhvaene...
MRTVI OVJEK
Padni!
Padni!
Padni, mrtvi ovjee!
Rastu li ti bijele rue
iz srca, boji li ih
svojom slatkom crvenom krvlju?
Padni, padni, padni!
Ti si bez rua.
Rob mehanike. Transmisije.
Revolucionarni ideali gasnu.
Padni, padni, padni!
Sivo kamenje. Sakrij se, mjeseino!
Mrtvi krajolik.
OTVORENO
U vjenost je moje srce otvoreno:
iz Kaosa u Kozmos.
Iza tamnog grada
plamen bljeska,
mnotvo se u tihu tamu
pomjera.
U tihu tamu. O, sada idemo!
24

O, sada idemo
iz borbe u Smrt,
iz borbe u Smrt,
da se razraste tihi gnjev
i da zgasnemo. Ja, ti i svi.
AS ALOSTI
Stari svijet umire u meni.
Dolazi as alosti.
U zlatnom sjaju dolazi
nova mistika.
Mistika ovjeka.
Magini oganj sija mu iz srca.
Njegove oi svijetle poput radija u noi.
Smrt je umicanje ivotu.
Smrt je radost.
PADATI!
Tisuu puta oskrnavljeno, tisuu puta oskrnavljeno
moje ljudsko dostojanstvo.
I zatajeno poslanstvo ovjeka.
Sluganski puzavci.
Nije okusio mnogo sunca i radosti.
Na njegovo mlado elo
patnja je udarila
teak peat.
elio je smrt, tjeiteljicu bolesnika.
O stranu bolesniku postelju
prikovani mladi.
Muenie svoje teke patnje,
ozdravi!
Vjeni mir tvojoj dui!

25

STIJENA
Sred ledine stoji. Jedna izmeu tisuu koje tamo stoje, a na nju, ba na nju
mislim.
Svaka stijena, svako drvo, svaki grm, svaki drum, svatko ima svoju priu.
Poi preko Krasa na tihu ledinu, meu utljive borove i osluni. Razumije li?
Poi i osluni! I stijena e ti ispriati svoju priu, priu o ivotu. to ako je ivot
bio gorak i samotan; bio je. Sunce je zasjalo u kraku dolinu, to ako je bila tuga
u srcu. Bila je.
Stijena, ona je stijena na koju mislim. Kada poem preko Krasa i
postanem svjestan svoje izgubljenosti, odmorit u se na njoj. Pomislit u i
osvrnuti se prema groblju u bijelom kamenju, na grobovima e bljetati sunce.
Nikoga nee biti tko bi me pozdravio, nikoga tko bi osjeao u svom srcu da
dolazim. A ja u ostati na ledini, na toj stijeni, sve dok ne zae sunce, tuno
sunce.
JESEN
Jeseni, ti raskona umna jeseni! Gdje sam te vidio slinu kao to si na
Krasu, gdje sam te vidio raskoniju, ljepu, tako umnu? Gdje sam te moda
vidio tako da duu ispunjava, vihorom napaja? Gdje sam te vidio?
Nigdje.
Jeseni, ti raskona umna jeseni! Crne topole, lipe ume na brdu, topole
ispod brda, hrastovi i borovi; polje se klanja tvojim vjetrovima, jeseni, ti
raskona umna jeseni! U duu prodire tvoja studen i oslobaa je, u srcu budi
udnju za lutanjem, tko je jai od tvojih vihora?
S crnim groem dolazi na Kras, pri tvom dolasku zemlja tamni, meu
tamnim zelenilom tamni su plodovi. Tamna si, silna, mona, jeseni, ti raskona
umna jeseni!
Na mom stolu sve je puno knjiga. Puno otvorenih, puno tajanstvenih,
puno onih koje e i meni biti zabravljene. Ali tko da slua te tihe glasove? To
nije um ivota, vitlanje vjetrova koji donose jesen. Sve snaniji, glasniji je tvoj
glas i njega sluam, jeseni, ti raskona umna jeseni.
Poput lipa umim s tobom, poput crnih topola klanjam se tebi, u srcu
slobodo, a u dui snago, jeseni, ti raskona umna jeseni.
POKAZAT U VAM GRM

26

Pokazat u vam grm, ne pitajte gdje raste.

Raste li na ledini ili iza borova ili iza stijenja ili na Krasu ili u mom srcu.
Ili raste u snovima, koji vide stravu ili raste iza planina budunosti.
Jer mogao bi rasti svuda, a zato i u meni. Mogao bi nigdje ne rasti, a zato
kod mene.
Pokazat u vam grm, trnov grm, ne pitajte gdje raste.
PJESMA
Gdje si? Ti si pjesma proljetnih grobova i novembarskog sunca! Tvoje
stope su utim liem posute. ute su na novembarskom suncu. A ini mi se da
su zlatne.
I ljubim ih, dok odlazi. Ti uvijek odlazi, majko.
BURA
Uspomena. Dohujala je iza ugla, strankinja u Ljubljani. Odakle si, ti,
jecava prognanice? Bit e ti strano meu strancima, strano kao to je i meni.
Jo jae je uprla u prozor, otvorila ga, blago pritvorenog za pozdrave od
kue.
Ugasila je svjetlo, papiri su se rautali po podu.
Stao sam od uenja. To je bijesni oaj, rekao sam samome sebi, bijesni
oaj. Bura je vitlala preko nonog polja.
Te veeri dugo nisam palio svjetlo, uo sam kako je udarala u prozore i
otvorila ih. I ponovno sve vie bjesnjela.
Kada sam se osvijestio, soba je bila puna sonog krakog zraka. Ali ubrzo
nakon toga obolio sam i vie nikada neu biti zdrav.
NO KUCA NA PROZORE
No kuca na prozore, tiha proljetna no. Moja soba je prazna, samo jedno
svjetlo gori u njoj, svijetla i hladna, samo jedan ovjek ivi u njoj, satrt i sam,
samo jo jedna misao die u njoj: misao o beskonanosti.
Ta no kao da kuca na srce, na moje prazno srce. Kao da hoe oivjeti
ubijeno, ve odavno ubijeno moje srce. No kuca na prozore, prazna i prostrana,

27

beskonana no. I moja misao se utapa u nju, utapa, misao gasne, jer jedna je
beskonanost koju je shvatila, beskonanost uasa.
Beskonanost gluhe praznine, utuenosti, samoe! Beskonanost tog
stranog mka, kada se ovjek prepadne svog glasa. No kuca na prozore, tiha
proljetna no. Jedno svjetlo sija i jedan sto obasjava, a kraj tog stola stoji ovjek.
to ako je strano tom ovjeku, jer je samo jedan, samo jedan
PRAZNINA
Ja pjevam prazninu krakih polja bez ljudi. Kuda su otili?
Ja pjevam prazninu sivih kua bez ljudi. Kuda su otili?
Jue se u krmi zaustavio posljednji hodoasnik. Ni on nije znao kuda su
otili. Pa sam zapjevao o proljetnim grobovima, zelenim grobovima, o moru
zelenom. I vidio sam ih: svi su prolazili kroz moju duu, tamni, kameni u patnji,
utjeli su. Kada sam se upitao, kuda, ne htijui zaudio sam se nad bijelim
grobljem. Tamo su otili.
KOZMIKI IVOT
Neko me je upitao: Ima li duu?
Rekao sam mu da imam. Rekao sam mu da vjerujem u njenu vjenost i u
njenu ljepotu. Ali dalje me upitao: Ima li ivotinja duu? I odgovorio sam mu da
ima. A on dalje: Ima li drvo duu? I ponovo sam mu odgovorio da ima, okrenuo
se od mene.
Kako su ljudi katkada udni! Kada im kaem da su svemir i svemirska
dua kao nebo i more koji se zrcale jedno u drugom, vjeruju. A kada im kaem
da svaka pojava ima svoj sjaj u svemirskom svjetlucanju due, ne vjeruju, i
katkad je ipak istina da kamen ima ljepu duu nego ljudi.
KADA POKRIJE NO
Kada pokrije no jezera i ispune se tamom, stojim sam kraj obale. Ta
jezera, neko svijetla, puna blistanja u podnevnom suncu, sada su poput bezdana
uasa
No je pala u moju duu. Tamo daleko kraj crne obale vidim siluetu
pognutog ovjeka koji sam u sebe gleda i ne moe se dokuiti.

28

Stoji, eka, oajava. Svie i svje jutarnji zrak zalio je obale jezera, a on
jo stoji, eka, oajava.
Stoji i eka. Ponovno su jezera puna blistanja, svemir die uskipjelim
mirisom, samo on stoji i eka, gleda u sebe i ne moe se ugledati.
TAJANSTVENI CVIJET
Nismo ga poznavali, vidjeli smo ga kako cvjeta. Cvjetao je sred livade.
to ako mu nismo znali ime!
Mogao bi biti cvijet alosti ili radosti. Cvijet tamnih, umornih oiju, koje
su daleko od sunca. Cvijet kojeg trai osamnaestogodinji mladi.
Mogao bi biti cvijet snova. Hodoasnik, sav smoren, zaspi na kamenu i
sanja ga. Smrt mu je blizu i blizu vjeni ivot. Mogao bi biti cvijet izmeu
ivota i smrti.
Cvjetao je sred zaarane krake doline. I nisu ga napajali oluja bolesti i
uas tiine. Raste u posljednjem predjelu izmeu ivota i smrti.
PISMO
Kraj vrata Kozmosa stojim, kraj otvorenih vrata Kozmosa. Uope ne
osjeam kue koje stoje kao crni zastori magle, uope ne osjeam zvijezde: kao
da ih nema. Tako je lijepo: da nema ni crnih kua, ni zvijezda, ni ljudi, da je
tiho!
Samo je jo drvo pored mene. Drvo i ulina svjetiljka. Tako je pritajeno to
svjetlo, to strasno svjetlo. Tako je lijepo to gori iza zastora i sija pravo na
pismo. Na pismo koje itam, a ne mogu ga proitati. A ipak, na cesti sam, sm,
sred noi. Sam pred crnim vratima Kozmosa. Je li moda zato tako lijepo i
dobro to svjetlo to sam sm ?
Ovuda, upravo ovuda je prolazila. Njen hladni veo zaklanjao mi ju je
ispred lica, njen brzi korak ukrutio se preda mnom. ekam da se vrati.
Da se vrati tiha i sama, da joj priem i kaem: to je moj ivot bez
tebe?
A ona se vraa s plesa. Strah ju je stranca koji eka da kae svoju
najtuniju rije.
*

29

Zato je tako lijepo to svjetlo, ta prijatna svjetiljka. Ta hrpa smeeg lia

pod njom lei kao mrtav pas. Sm sam pod svjetlom, pred crnim vratima
Kozmosa.
I ekam.
VOLIO BIH REI
Volio bih rei ljudima lijepu, dobru rije, svijetlu rije, kao to je svijetlo
novembarsko sunce na Krasu.
Ali moja rije je opora i utljiva, gorka, poput smrekove bobe s Krasa.
U njoj je patnja, za koju nikada neete saznati, u njoj je bolest, koju ne
smijete spoznati.
Moj bol je ponosan i utljiv i vie od ljudi razumiju ga borovi na ledini i
smrekovo grmlje iza stijenja.
NEGATIVNI TOTAL
Ah, poput puta je na ivot,
zatvoren, tijesan, bez daljina,
u grudi zabodena udnja,
negativni total.
Biljeka o pjesniku
Sreko Kosovel (roen 1904. u Seani, a umro u Tomaju 1926.), imao je
neobinu ivotnu i pjesniku sudbinu. kolovao se i studirao u Ljubljani, a, to
ponajbolje potvruju njegove pjesme, ostao trajno vezan za rodni Kras, gdje je i
sahranjen. Umro je mlad, star dvadeset dvije godine, prije nego je uspio objaviti
svoj pjesniki prvenac, u koji je namjeravao uvrstiti svoje rane,
impresionistike i ekspresionistike pjesme, a knjigu nasloviti Zlati oln/Zlatni
un. Prva knjiga, s naslovom Pjesme, objavljena mu je posthumno, godinu dana
poslije smrti, 1927. A kasnija objavljivanja njegove pjesnike zaostavtine
iznova su otkrivala, usprkos mladosti, njegovu pjesniku vielikost, posebnost i
vrijednost. Poslije znanih ranih pjesama bilo je istinsko iznenaenje
objelodanjenje, do 1967. godine javnosti nedostupnih i nepoznatih, njegovih
Integrala, koji, gledano unatrag, nesumnjivo spadaju u sam vrh europskog i
svjetskog konstruktivistikog pjesnitva. I to onog, koje nije samo
knjievnopovijesno zanimljivo, nego, uistinu pjesniki, i danas ivo. Od tad, i
30

vie nego dotad, Kosovel se usidrio medju najznaajnije slovenske pjesnike.

Mada pjesnik s vie pjesnikih lica, koje je umnoeno i njegovim pjesmama u
prozi (prvi put objavljenim u njegovim Sabranim djelima, 1974.), pisanim
istodobno s integralima i konsima, a kojima je odravao i produavao
kontinuitet svoje barunaste lirike, njegova poezija je jedinstvena upravo po
spoju vanjskih, formalnih i unutranjih, sadrajnih suprotnosti. A te temelje kako
na slutnji skore smrti, tako na udnji za novim ivotom. Iz poetske i prozne
zaostvatine Kosovel pred itatelja iskrsava kakav je bio svo vrijeme, i pored
brojnih preobraaja, u svega nekoliko stvaralakih godina pjesnik osamljenosti
i otuenosti, koji neprestano ekvilibrira na tankom uetu izmeu ivota i smrti.
U cjelokupnoj njegovoj poeziji, u kojoj se prepliu i proimaju ekstaza ivota i
ekstaza smrti naglaena je drama ovjekove suoenosti s smru, odnosno
tragino osjeanje ivota i svijeta, tako da su njegova ivotna i pjesnika
sudbina u suglasju sa, samo na prvi pogled paradoksnim, rijeima Edgara
Morina, autora knjige ovjek i smrt, u kojoj kae: put koji vodi u smrt treba
nas uvesti dublje u ivot, kao to nas put koji vodi u ivot treba uvesti dublje u
smrt. A aktualnost njegove, usprkos raznovrsnosti, konzistentne poezije, u
kojoj upjesmljuje smrt i istodobno, kozmikim vitalizmom, afirmira ivot,
nesumnjivo je svevremena. Zlatna nit koja povezije njegove pjesnike tekstove
razliitih oblika i sadraja prevashodno je njihova duevnost. Njom su protkani
kako njegovi upjesmljeni kraki krajolici, tako i kozmini zagrljaji, to njegovu
poeziju ini istodobno nacionalnom i univerzalnom. Zato ne udi da je iz dana u
dan sve vee zanimanje za njegovu poeziju, tako u Sloveniji, kao i izvan nje, to
potvruju sve brojniji prevodi njegovih pjesama i prijem na koji nailaze kod
itatelja, za koje su, najee, vie nego prijatno otkrie. A kako bi i bilo
drugaije, kad u te pjesme udahnuta njegova dua, i poslije smrti, nastavlja
ivjeti svojim vlastitim ivotom.
J.O.

31