Nož,

žica i
svileni šal
Senad Karić

Nož,
žica i
svileni šal
Izdavač i štampa:
OFF-SET d.o.o. Tuzla

Za izdavača:
Sadika Murić

Lektor:
Senad Karić
Sevret Mehmedćehajić

Tehničko uređenje i dizajn:

Elvedin Kozarević Nož,
Tiraž:
400 žica i
svileni šal

Tuzla 2017.
Kada dođete u Potočare, dođite čiste duše, bez bilo kakvih predrasuda.
Dostojanstveno obiđite vječno počivalište hiljada napaćenih. Pamtite
i sjećajte se Srebreničkog genocida. I znajte da su Potočari i početak i
tragični kraj srebreničke priče.
Ovdje počinju mezarja i groblja. Ovdje se završila tragična ratna priča
o Srebrenici. Krenete li malo dublje u brda uvjerit ćete se na svakom
koraku u patnje i stradanja kojima su svjedočila. Na svakom pedlju ove
zemlje neko je izgubio život, prolio suzu za svojim najbližim, ostavio
dom u plamenu i otišao u neizvjesnost. Na svakom brdu je spomenik
žrtvama. Ne pravite razliku, ne dijelite žrtve na ove ili one; izgubit ćete
čistoću svoje duše. Mrtve treba poštivati, jer im je krv ista! Svi plačemo
na isti način i dijelimo ista sudbinska brda!

Nogu za nogom, s golemim bremenom na srcu i koprenom u oči-
ma, kroz šarenu masu, odlučno se probija prosijedi čovjek, umor-
na lica, na kome je težak život iscrtao portret borama. Ne obazire
se na stalna gurkanja laktovima prolaznika, koji vrdaju glavama
lijevo-desno, tražeći nekoga ili nešto. U glavi mu samo odzvanja
tupi zvuk stotine lopata zemlje, bačene na tabute onih koji su
ostali rasuti po putu smrti.
Za razliku od mnogih koji naizgled lutaju mezarjem bez cilja,
on djeluje kao da sigurno zna kuda je pošao i koji nišan traži.
Zastao je u oskudnom hladu vitke breze ispred nišana, čiji
izgled nije odavao ništa posebno; isti kao i svi nijemi bijeli svje-
doci genocida u Srebrenici. Ali, natpis uklesan u njemu govori o
kome se radi, čiji su sasušeni i bezbroj puta prekopani posmrtni
ostaci sahranjeni. Svaki san ukopan u Potočarima ima svoje ime.
«I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli mrtvi
su, nisu oni mrtvi, oni su živi samo što vi to ne vidite.» Poruka je
dovoljna i jasna, odzvanja u mislima, a ispod nje uklesano u bijeli
kamen stoji: Jusuf (Osman) Brka-Tokoljak 1978-1995.
Nakon Fatihe i kratke šutnje, ponovo se probija kroz šumu
onih koji su danas došli iz raznoraznih pobuda. Nekima je danas
sjećanje na dane užasa, mnogi danas spuštaju kosti najmilijih u
vječno počivalište, neki iz pijeteta prema stradanju pohode ovo
mjesto za koje nikad prije nisu ni čuli, ali ima i onih drugih i tre-
6 7
Nož, žica i svileni šal
ćih u čije razloge ne treba ulaziti: licemjernih, kurtoaznih, znati-
željnih i ravnodušnih.
Stane ispred jednog u nizu nišana i vrati pred oči slike nadasve
veselog i živahnog dječaka, s nepunih petnaest godina, dječaka pu-
nog nade, života... Hasib (Latifa) Žiga Ljeskovik 1979-1995.; Ša-
ban (Huso) Krdžo Miholjevine 1968-1995, Mujo (Ahmet) Tinjak
Skelani 1935-1995, Rešid (Ibrahim) Durgut Sase 1934-1995.
Ponavljao je isti ritual više puta, od jednog mezara, kroz šare-
nu masu, do drugog, s istim olovnim licem i pogledom nezainte-
resovanim za one oko sebe, da bi istim teškim korakom napustio
mezarje i krenuo preko puta, kao na gubilište.
Još je samo jedno mjesto ostalo, još jedna skoro i najtužnija
destinacija, mjesto na kome se najdublje osjeća i tuga i čemer i
trag nesretnih godina u srednjem Podrinju: posjeta bivšoj tvorni-
ci akumulatora u kojoj je natiskano toliko sjećanja, jezivo ružnih
da bi i kamen proplakao.
Baza je to Holandskog bataljona UN-a, mjesto u kome je sre-
brenička nejač bezuspješno tražila spas, tiskajući se na bodljika-
vu žicu, kojom su se ogradili vojnici u kratkim pantolonicama,
koji su hinili njihovu zaštitu.
Mjesto je to u kome se desilo mnogo stravičnih zločina: ubi-
janja, maltretiranja i silovanja i sve to pred očima predstavnika
svjetskih juda, izdajnika i licemjera.
Oni su svoje moralne vrijednosti iskazivali i crtajući po zidovi-
ma tvornice razne grafite, kojima se rugaju patnjama naroda en-
klave Srebrenica. Posebno je uvredljiv grafit kojim se neki vojničić
narugao bosanskim djevojkama na krajnje bezobrazan način.
Ne zna on, ili nije htio da zna, da su te djevojke tri godine
u najoskudnijim uvjetima provele po zbjegovima i skloništima,
bez vode, hrane, sredstava za higijenu, s odjećom koja je svake
godine bivala sve oskudnija. Provele su godine u jednoj sobi s de-
 Nož, žica i svileni šal
setak članova porodice, s najlonima umjesto prozora, najlonima
na kojima se nalazio licemjerni znak organizacije koju i pjegavi
holandski vojničić predstavlja. Živjele su u strahu za živote svojih
namilijih, u oskudici, neizvjesnosti i strahu od onih koji paradira-
ju po brdima naoružani do zuba, koji bi svakim danom mogli ući
u zaštićenu zonu i oskrnaviti jedino ono čega su još imale napre-
tek, a to je ono najvažnije: čast i dostojanstvo.
Shrvan takvim mislima, hodao je praznim halama tvornice
akumulatora, gdje su blještali fotoaparati novinara i drugih, glad-
nih neke nove dimenzije stoljetnog zločina. U takvim mislima
sama se rodila pjesma, ep o djevojci osuđenoj na patnju, kao odgo-
vor onom koji je pokušao biti duhovit, a nije trebao biti niti jedno
niti drugo, trebao je zaštititi nejač, to je bila njegova prava misija.
K’o ptica bez gnijezda, bez svog praga
zgarište pusto tek tinja u duši
samo još ljubav uspomena draga
suze joj vrele suši.
Sunce se topi u njenoj kosi
zlatnoj k’o klasje u Osmačka sijela
bistre joj oči zelena Drina
a nježna put k’o snijeg bijela.
Dok crni plašt smrti na krilima noći
u vječitu tminu mladost i snove nosi
snena još čeka dragog pod prozor
čuva mu cvijet u kosi.
Miriše patnjom, danima sivim
u srcu još treptaj nade ćuti
al’ dašak još plamti rodnog kraja
u duši što sumrak sluti.
8 9
Nož, žica i svileni šal
Zainat bijedi ponosno digni glavu,
djevojko mila, ptico bez krila,
tvoj osmijeh još titra brdima pustim
tamo gdje je nekad šumila svila.
Uostalom, šta zna jedan pjegavi vojničić, sniježnobijele puti,
iz zemlje gdje vlagu ne možeš istjerati iz kostiju, šta zna on kakva
je to srebrenička djevojka. Ne zna on koliko je moralnosti, čedno-
sti, nevinosti u jednoj djevojci, odgojenoj u skromnoj, ali zdravoj
porodici, u društvu koje samo njemu izgleda zaostalo. Ne zna on
šta je to obraz i poštenje, ne zna on da te iste djevojke, lišene svih
civilizacijskih blagodeti, zatvorene u enklavi Srebrenica, za čist
obraz daju i glavu ako treba. Ne zna on, i neće ni da zna, a mogao
je, da su samo makar malo radili ono zbog čega su došli, štitili
civilno stanovništvo i te iste srebreničke djevojke od prljavih na-
kana neljudi s okolnih brda.
Zato što nisu, zato danas, u neuglednom grmlju iza bivše tvor-
nice akumulatora, jedna ljudska prilika, odmjerenim i mirnim po-
kretima, sklanja grane ispred očiju i pod starom divljom trešnjom
zastaje, dok u oku blista krupna suza, koja kao da ne želi da se
otrgne i padne na rijetku travu u sablasno teškom hladu.
Tišina vlada uokolo, kao na gubilištu, daleko od sniježnobi-
jelih nišana, daleko od objektiva i uglađenih svjetskih zvanica,
daleko od svih. Ovdje s već sasušene grane trešnje krenula je jed-
na preplašena ptica na svoj posljednji let, na let u spokoj, daleko
od gramzivih kandži grabljivaca iz kojih se već jednom istrgla.
Ovim gustišem još uvijek lebdi duša jedne od onih mučenica koje
su prošle golgotu ratnih stradanja i iskusile zlo u svom njego-
vom obimu. Ovdje je na brzinu, da ne vide dušmani, digla ruku
na sebe i oduzela sebi život, čije se posljednje godine i ne mogu
tako nazvati. Strepila je u toj masi nejači, osjećala da su sve oči
zvjerski uperene u nju, drhtala i lomila u sebi dvojbu, a onda kad
je slomila prhnula je poput preplašene prepelice iz duboke trave i
 Nož, žica i svileni šal
odletjela na bolji svijet. Nije mogla podnijeti još jedno poniženje,
jer je prošla jednom svu golgotu. Stara majčina mahrama, koju je
nosila uza se kao relikviju, poslužila joj je kao sredstvo za skra-
ćivanje patnje. Koliko se dugo njeno tijelo klatilo na grani stare
trešnje, gdje je pokopana, možda je u nekoj od grobnica. Možda
su dijelovi njenog tijela rasuti u više grobnica. Možda odgovor
šumi u vjetru. Pitanja na koja odgovora nema, ostaje tek priča o
djevojci simbolu stradanja, prkosa i dostojanstva, svega onog što
pjegavom vojničiću iz zemlje vlage nedostaje.
Mehaničkim pokretom ruke obrisao je lice, na kome je bilo
nešto nalik suzi, onoj jednoj, teškoj, u mukama porođenoj, a za-
tim se okrenuo i nestao kroz gustiš, prema pulsirajućoj masi čija
bol polahko postaje poslovična. U obližnjem šumarku cvrkutala
je ptica, lagani vjetrić je zapirio nevelikom čistinom i zašumio
rijetkim lišćem stare trešnje, a na njenoj oniskoj, usahloj grani,
kao zastava patnje, čežnje, nostalgije, kao stijeg čednosti, lepr-
šao je šareni svileni šal na kome je toliko tragova koje ni kiše, ni
snjegovi ni sve vrijeme ovoga svijeta ne mogu izbrisati. Možda to
i nije šal, više je kao mapa užasa i stradanja, mapa želja i uzdisaja,
mapa nemoći i putokaz za izgubljenu mladost.
Srebrenica je hiljadu puta prevazišla samu sebe. Za nju danas
znaju svi iole obaviješteni u svijetu: to je mjesto genocida u Evro-
pi jedinog u modernoj povijesti, ona je grad-slučaj.
Srebrenica je kost u grlu svojim dušmanima, bolna rana svim
Bošnjacima i tamna mrlja na savjesti slobodnom i naprednom
svijetu. Ali, kome sve to treba? Mustafi, sigurno, ne, njemu to sve
ide na nerve, smeta mu, steže ga kao žica prije dvadeset godina u
oronulom otkupnom magacinu.
Srebrenica nije tek bijeli cvijet na reveru skupog kaputa i nije
ničiji privjesak na ključevima crne limuzine. Za njega je to puno
više, ne može se iskazati rječima, to treba odšutiti, negdje du-
boko u brdima, sam sa svojim mislima, dok uspomene odjekuju
10
Nož, žica i svileni šal
kao doboši, dok vraćaju u prošlost. To je ta veza, ona se ne može
osjetiti danas na dan godišnjice stradanja, preglasno je, za čula
treba tišina.
On samo traži onaj mirni zabačeni brdski kraj, u kome se ruč-
no želo žito, ručno se trave kosile i živjelo se skromno. On želi
veseli kraj, u kome su bili teferiči, jednostavni i veseli, prepuni
jedre omladine, škole prepune učenika. On želi mirise cvrkuta-
vih proljeća i livade prepune maslačka, vesele potoke u kojima
se praćaka potočna pastrmka, mirne vrbake i sjene gustih joha.
Samo da još jednom doživi blagorodna ljeta i njive sa zlatnom
pšenicom, u kojoj se crvene kao krv makovi, jeseni zlatne i mi-
holjska ljeta, kada u zraku miriše dunja i dozrijeva kesten, a ju-
tarnje rose umivaju sunce.
Prtio bi velike i duboke snjegove koji zametu u potpunosti
zbijena sela, pa samo vire odžaci iz kojih se povija tanki jezičak
dima. On želi da je sve kao prije.
Ali, to nije moguće! Realnost je bolna i teško se miri sa njom,
gdje god krene ona je tu, prati ga u stopu i ne da mu mira, steže
oko vrata i guši, kao onaj mirisni i šareni šal od svile.
Koliko li je samo trebalo vremena da se pomiri s ovim baj-
kovitim brdima, da im oprosti, da ih ponovo vrati u svoje srce?
Kao da su brda kriva, kao da su brda mogla nešto učiniti, kao da
su brda nečija? Nisu, brda pripadaju onom ko ih pohodi, sjedi u
travi na njihovim vrhovima, s travkom u ustima i gleda oblake.
Brda pripadaju onom ko se sjeća, ko ima uspomene, onom ko te
uspomene priča i prenosi. Njegova su brda. Koliko li samo Mu-
stafa Kara voli ova brda, ovo nebo iznad njih, ovu tišinu i muk,
iskonski mir u kome osluškuje šapate svoje duše!
Njegova duša će ovdje da stanuje, da lebdi iznad zavičaja, u
tome je ne može spriječiti niko i nikakve granice, silom nacrtane,
oružjem nametnute! Ovo su njegova brda, to duša zna, za to mu
nikakav papir nije potreban!
11
 Nož, žica i svileni šal

Ona slobodno luta od bistre Drine i starog mosta u Skelani-

ma, preko hrastovih gajeva Žabokvice da bi zastala na Jezeru,
gordoj uzvisini gdje se napaja miruhom djetinjstva i danima rane
mladosti, zanosa i sjete, cvjetnim livadama Kolara, niz šumovitu
Kolarsku rijeku do utočišta, ognjišta, skloništa od svih strahova,
do Daljegošte. Naluta veoma često na ona dva oštra brda, tamo
iza kojih sunce zalazi, i u ono stisnuto seoce u hladu tih brda.
Tamo je nekad bila i „ona“, ostao je trag, golim okom nevidljiv!
Na krilima sjete slobodna duša osjeti miris i šum borovine stasite
Kraglji Vode, niz obronke Osatičkih sela ponovo se ogleda u smarag-
dno-zelenom Drinskom jezeru, iznad koga se kao zid uzdižu litice
Tare. Tokoljaci, Osmače i zvjezdani teatar augustovskih sijela, na
tren uhvati onaj izgubljeni cik vesele omladine. Davno, davno je bilo.
Ona ide uskom dolinom Zelenog Jadra, šumeći kroz njegove
lopoče, kroz stoljetne bukove šume do crvene zemlje Podravanja
i nostalgičnim pogledom prema živopisnoj Luci i gordim vrho-
vima Žepa.
Ipak, nakon svih lutanja dolazi do Srebrenice, gdje se miješaju
svi osjećaji, gorčina osvaja, one druge potiskuje u stranu, zasjenju-
je ih. Ali, on joj ne da na površinu, suzbija je, doziva u pomoć sje-
ćanje. Prisjeti se svega onog lijepog što je osjetio na ovim vječnim
brdima i probudi ono najjače, ono što nas sve veže za njih, probudi
nostalgiju, a kad ona jednom probudi Srebrenicu i njena brda, rod-
ni kraj niko i nikad ne može otuđiti, zaboraviti niti oteti iz duše.
I kada jednom njegovo tijelo bude predato zemlji, ko zna gdje,
nekoj tuđoj, stranoj i dalekoj, njegova će duša i dalje da luta, da
se napaja iznad ovih brda po kojima je rasuto toliko krvi, patnji i
stradanja da u stotinu romana stati ne može

12

Uvod
Ima jedna rijeka plaha, zelena i bistra, u njoj se ogledaju gorda
i stasita brda. Nad njenim obalama vrbe se nadvile, sve se ogle-
dajući u zelenim virovima nemirne rijeke, gdje su mnoge tajne
pohranjene. Drina je stoljetna međa između dva vilajeta, dvije
različite zemlje, različitih ljudi, a opet tako bliskih i sudbinski
povezanih. Ustvari, oni i nisu toliko različiti koliko se trude da
naprave međusobnu razliku. Zelena brda se nadnijela nad njene
obale s obije strane, a ona ih svojom silinom rasjekla, raspolutila
i prkosno teče, plahovita i tajanstvena.
Ko zna kako je dobila ime: neki će reći ovako, neki onako, dok
je u narodu zbog svoje smaragdno-zelene boje prozvana kao «Ze-
lenika». Zapamtila je Drina mnoge osvajače, putnike nevoljnike,
dobre i loše, zapamtila i ispratila decenije i stoljeća, a i dalje mu-
dro šuti i protiče, kao da se sve to što se dešava na njenim obala-
ma nje ne tiče.
Šuti Drina, ali kad bi znala pričati, ispričala bi mnoge priče, hi-
ljade sudbina, mahom tragičnih, začinjenih rijetkim zrncima sre-
će. Koliko li je samo ljudskih trupala odnijela i pohranila negdje u
svojim njedrima na tamnom dnu, koliko je uzdaha odjeknulo po
brdima kroz koja teče, koliko je ljudi prešlo njene obale sa razli-
čitim nakanama i povodima. Drina i nije neko ime rijeke; prije bi
se moglo reći da je to ime sudbine, vječnog usuda i povezanosti
rijeke i ljudi s njenih obala.
14
Uvod
Pričala bi kad bi htjela kako su već godinama nevoljnici s nje-
ne desne obale, sa zavežljajima u ruci i tugom u srcu, zabrinuta
pogleda, zamagljenog suzama, šutke u splavovima prelazili na
lijevu obalu u za njih novi i nepoznati vilajet. Nisu bili ni barbari,
ni bezbožnici, niti katili. Bili su krotki i tihi, pobožni i dostojan-
stveni. Nisu htjeli ostaviti svoj din i iman; radije su ostavili sve: i
kuće, i dućane, i imanja, i pradjedovska ognjišta. Ništa nisu poni-
jeli sa sobom; samo svoju čvrstu vjeru u Jednog Stvoritelja i nadu
da na drugoj obali ove plahe rijeke postoji kutak zemlje na kome
će moći biti svoji na svome, na kome neće biti bihuzur zbog svoje
vjere, svog izbora.
Na jednom takvom krcatom splavu došao je i Sulejman Kara,
sa svojom starom majkom Hadžirom, koja je u kraju splava ogr-
nuta boščom, nakeranom po rubovima, mirno sjedila i dovila u
sebi, molila od Allaha proviđenje i mrvu nafake za sebe i svog
jedinog preostalog sina, svog hranitelja Sulejmana. A on je zami-
šljeno posmatrao brda na drugoj obali i razmišljao kakva li je to
razlika između ovog vilajeta, koji silom morade napustiti i onog
u koji su protjerani, kad su brda i tamo potpuno ista, nikakve
razlike nema.
U sebi prebire sjećanja na ne tako davno minule dane u rod-
nom Užicu, misli na njegove džamije, sokake, na medrese i kal-
drme. Kako je to sve moglo tako da se pokvari, da krene po zlu?
Zašto je sultan tako jednostavno dozvolio da se vlahadiji prepu-
sti Užice, da ga opogani svojim blatnjavim opankom, da zaprlja
ševteli sokake, opljačka i popali dućane, a sve muslimane koji
nisu htjeli da se pokrste protjera tamo u Bosnu, u Tursku, ili ih
proglasi ciganima?
Ostao je sam, sa starom bolešljikavom majkom. Zna on da ona
neće dugo, presahnuće ona od boli za sinovima, za njenim jabu-
kama Omerom i Muharemom. Omer je dao svoj život na odar ca-
revine, a Muharema je usmrtila vlaška kubura, nadomak Užica,
prije godinu dana. Vraćao se sa robom za dućan kad je odjeknula
15
 Nož, žica i svileni šal
kubura iza busije, onako hajdučki i kukavički, kako samo vlah
umije (ne dijele ti oni mejdana, nego, onako, iz potaje «djeluju»).
Robu su opljačkali, a Muharema na konju svezana i mrtva po-
slali put Užica, da vide Turci šta ih čeka.
Oca su davno izgubili, kada je Sulejman imao samo dvije go-
dine. Otišao je da hodočasti Ćabu i nikad se nije vratio, niti se
saznalo bilo šta o njemu. Uzalud su preko turskih vlasti pokuša-
vali, nikakvog traga nije bilo. Bit će da je i on stradao na nekom
drumu od strane onih koji pucaju u leđa iza busije. Od oca im je
ostao dućan i solidna ušteđevina, tako da su mogli da nastave
posao svi trojica, isprva samo Omer, a onda i on i Muharem.
Ali, eto, dođe vrijeme kada su morali ostaviti sve: i kuću, i du-
ćan, i bašče... Golih ruku krenuli su put Bosne. Nije Sulejman htio
ostaviti svoju imovinu da vlah uživa u njihovom dobru, na polasku
je potpalio sve da polahko gori dok su on i majka u dugoj koloni
ostavljali ognjište za sva vremena. U sebi je osjećao nasladu činje-
nicom da se niko neće okoristiti njegovom mukom i razvukao ši-
rok osmijeh na licu, na opće čuđenje ostalih koji su bili na splavu.
A onda se sjeti one za kojom mu srce ubrazava, zbog koje mu
se lice zarumeni svaki put kad pomisli na nju. U glavi mu još
zveckaju njene nanule niz užičke kaldrme. Pred očima mu tre-
peri njeno lice bijelo kao najbjelji behar; mrke obrve tanke kao
pihavice; rumene usne, kao nar; njena crna kosa, koja teče kao
slap ispod bijele vezene mahrame; njene svilene dimije, koje se
ljuljaju na zanosnim bedrima kao ovaj krhki splav na Drini. Ze-
hra Ibrahim-begova, užička ljepotica, mamila je uzdahe kud god
je prošla. Taman je Sulejman mislio otići na aman Ibrahim-be-
gu sa starom majkom i zatražiti Zehrinu ruku, taman je smogao
hrabrosti, kad eto desilo se ono što je sve živote izmijenilo iz ko-
rijena. A nije bilo jednostavno ni otići tom oholom begu: imao je
on imanje (par dućana, imao je i svoje kmetove) samim tim malo
bi se ko usudio i doći tražiti ruku njegove mezimice.
16
Uvod
Samo nekoliko užičkih viđenijih muslimana je bilo u njego-
vom rangu, a tek par njih je imalo sinove za ženidbu. Ali, Zehra je
htjela baš njega, Sulejmana, to mu je jasno rekla još u proljeće na
blagoj mjesečini dok je opijen ašiklukom obilazio tamne ćoškove
Ibrahim-begovog konaka.
Zadnji put ju je vidio nasred popaljenog Užica, kada su naj-
ljepše i najviđenije užičke djevojke, onako iz inata, zaigrale kolo
i zapjevale: »Oj, Užice, ljepše od Stambola, dok bijaše lijepo li bi-
jaše...«
Nakon toga otišli su na razne strane, jedni put Sandžaka, Ma-
kedonije i Turske, drugi put Bosne na rijeku Savu u pogranična
naselja, treći put Sarajeva i centralne Bosne, a neki, poput njega
u blizinu na drugu stranu Drine, da ih ne muči plaho čežnja za
ognjištem.
Ko zna, možda se nekad i uspiju ponovo vratiti, možda, ne-
kad. U njegovom mladalačkom duhu gorljivo je lelujala nada u
povratak. Kako je mogao znati dobri Sulejman da će vrlo skoro
sve užičke džamije i medrese biti spaljene i srušene do temelja,
da će svi dućani biti opljačkani, imovima muslimana biti prisvo-
jena od strane seljaka, a njihova mezarja silom preorana? On to
nije mogao znati, ali dobit će oni glas o tome za koji mjesec, ma
gdje da se budu skrasili! Dobar glas daleko se čuje, ali onaj loš
odzvanja mnogo dalje. Za njih, prognane Užičane, goreg od toga
haman i nema.
Ibrahim-beg je sa svojom brojnom čeljadi otišao put Bosanske
Posavine u Aziziju, što je čuo kasnije od rijetkih prolaznika. To
je sve što je ikad više i saznao o njoj, Zehri, ljepotici kakve više
Užice vidjeti neće. Jedino mu je ostao u sjećanju onaj fini i opoj-
ni miris jorgovana ispod njenog prozora, tanki plamičak lojanice
koji se nazirao kroz mušepke i debele zastore i silueta zamamne
ljepotice dok skida ječermu i bluzu od damasta, uz tihi zveket
dukata na njenom bijelom vratu.
17
 Nož, žica i svileni šal Uvod

Putem, u koloni dugoj nekoliko kilometara, koja se razvukla «Kud ćemo dalje? Bilo gdje da odemo novi je vilajet, valja nam
od Užica do Kadinjače, šutke na iznajmljenim zapregama vlaških svoju tugu valjati uzbrdicom.
rabadžija, ostavljali su svoje Užice nad kojim se još slijegao pepeo Ova je zemlja Bosna ionako krajnje mjesto do kojeg se može
od paljevine podmetnutog požara. ići, dalje naprijed ne ide, nazad se ionako ne može, valja nam bra-
Mnogi vojnici iz pratnje su zadirkivali i dobacivali, psovali niti svoj toprak, svoj din i iman i svojom krvlju i životima, a to će,
tursku majku, pristajući tako na muku golemu, kao najveća voda. bojim se, biti usud svake generacije muslimana na ovim prostori-
Časni su i rijetki bili izuzeci, stanu na prste jedne ruke, ali je bilo ma, na obali plahovite i zelene Drine.
i takvih. Pamti ovaj narod i zlo i dobro, a posebno dobre ljude u Stigli smo na krajnji zapad Istoka. Zapadnije ne bismo bili to
vremenu zla. što jesmo, istočno se vratiti ne možemo. Tu smo između dva svi-
Prešavši na lijevu obalu Drine, u mjestu zvanom Petriča, jedna jeta kao između dva kamena, u procijepu, umiremo i rađamo se
po jedna grupa se razilazila u više pravaca. Sulejman je sa svojom u inad svim pravilima i zakonima, kao rijetka biljka čije je sjeme
starom majkom i još nekoliko porodica produžio do sela čud- vjetar donio iz nekih dalekih gora i koja uprkos neprirodnom sta-
novatog imena i zabačenog u brdima, koje stidljivo izviruje na ništu raste i cvjeta, a to je pravo čudo, od Boga dato, samo Božija
Drinu, taman toliko da je vidi krajičkom oka. Daljegošta, tako se volja i prkosna pobjeda života nad vjetrovima mržnje.»
zove ovaj vilajet, skroman i pobožan, i nekako mu se svidio. Razumio je dobri Sulejman sve u pogledu svoje majke, iako ni
Bio je tu već dobar broj muslimana. Iako brdska, zemlja je rod- riječ nije izgovorila!
na, što je Sulejman odmah primijetio.
Dočekali su ih znatiželjni stanovnici pred skromnom džami-
jom, ispod koje je izbijala hladna voda na dotrajalom drvenom
točku. Daljegošta, čudnovato, mislio je Sulejman o značenju na-
ziva sela. Dočekati gosta iz daleka, dalekog gosta, možda je zato
i dobilo to ime.
Za kratko vrijeme je pred njih iznesena prava sofra. Okrijepili
su se hladnom vodom, koju su svi pili onako redom, po adetu sela
koje se rađalo i raslo iz godine u godinu od nesretnika i prognani-
ka sa raznih strana. Sulejman je nakon nekog vremena pogledao
svoju majku upitnim pogledom, a ona je samo mirno trepnula,
što je njemu bio jasan znak.
«Stani ovdje, sine, da umrem rahat», vidio je to u njenim oči-
ma, kao da je izgovorila glasom.

18 19

Prvi dio
Ja sam Mustafa Kara. S tim imenom i prezimenom sam se rodio
i kanio i umrijeti. Ovo je moja priča, nalik na hiljadu drugih, rasi-
jana i zapletena u klupko košmara, stradanja, izgubljenih godina
i nikad ostvarenih želja. Ponekad ni ja nisam potpuno siguran da
mi se to sve desilo, ne znam čak ni jesam li živ ili mrtav. Što bi
rekli učenjaci, svi smo mi mrtvi, samo nas po redu sahranjuju. I
ja negdje čekam svoj red.
Ionako svoje kazivanje započinjem s one tamne granice, gdje
se miješaju razum i zamućenost.
Rođen sam u mjesecu kad je žito jedralo, po mnogo čemu bla-
gorodne godine 1974. minuloga stoljeća.
Rođen sam u kući, onako za vratima, kao usput (tako su na
svijet dolazili svi u našim brdima – usput). Skromnost i bogo-
bojažljivost su obilježili moje bosonoge godine. Rođen sam kao
musliman, a takav ću i umrijeti i to nikakva situacija ne može
promijeniti. Ne znam šta su bili moji preci (Turci, Slaveni, Ili-
ri, pravoslavni poturčenjaci); to mi toliko i nije važno, znam što
sam ja i kako sam odgojen i kakav ću umrijeti. Moji pradjedovi
su silom protjerani s one strane Drine, naselili su drugu obalu
u nadi da će se nekad vratiti, da budu blizu ognjišta. Ne mrzim
nikoga i nikada nisam mrzio, niti zbog zavisti, niti ljubomore,
niti zbog toga što vjeruje na neki svoj način u postojanje Jednog
Stvoritelja. Ja sam svoj na svome, rezervnu domovinu nemam i
20
Prvi dio
nikud iz nje ne idem. Nisam ni želio ovaj vražiji rat, ni ubijanje,
prosto me neka negativna struja sama uvukla u vrtlog zla. Po-
bjeći nisam mogao, nije bilo izbora, ili živjeti i boriti se, ubiti da
bi živio ili biti ubijen.
Moje je zime iscrtavao mraz na oknima starih rasahlih prozo-
ra, s kojih studen bije. Moje je zime zameo vjetar i duboki snjego-
vi. Nekad sam imao i proljeća; bila su vesela, prepuna boja. Imao
sam i ljeta, u duši mi stanovala. Danas mi ostale samo jeseni, mo-
kre od kiša, isprani putevi i nanosi mrtvog žutog lišća, ugaženog
u blatu raskvašenih drumova.
Daljegošta je selo moje rodno, smješteno negdje iza prvih brda
kroz koja je plahovita Drina usjekla svoje korito. Čudan neki na-
ziv za seoce, slično svim ostalim, razbacanim po brdima na lijevoj
obali rijeke, zvane «sudbina». Stisnuto u brdima, djeluje nestvar-
no, izgleda kao naselje izopćenika, ljudi koji su tu pobjegli i sa-
krili se od ko zna čega i kakvog zuluma. Djeluje kao da ga ni smrt
ne može naći, ali nije tako. Smrt posvuda ima svoje prste, pa i
u ovom našem vilajetu. Svjedok toga je zaraslo seosko mezarje,
s ponegdje starim nakrivljenim nišanima, negdje poneki kamen
kraj uzglavlja, a negdje se bijele nišani kao znak novog doba.
Sasvim sigurno da ima mnogo ljepših mjesta, ali meni boljeg
i ljepšeg nema. Samo sam tu svoj, tu me majka rodila i nosila u
svojoj utrobi, tu sam svoje prve korake načinio, sa njim sam vezan
pupčanom vrpcom, zauvijek. Volim ja svoje malo ubogo selo, svoj
naivni i dobrodušni narod, volim nebo iznad kraja, pogled u brda
za koja nam svakog dana sunce zalazi. Volim kad mirišu trave, kad
svici razbijaju akšamski suton za ljetnjih večeri, volim sve što je u
bliskoj vezi sa onim što smatram svojim rodnim zavičajem.
Žudim da pijem vodu sa dlana koja izbija iz nekog mahovi-
nom zaraslog drvenog točka, volim sunce i žito zlatno, makove
kao krv crvene, potočić što šumi kroz vrbake kloparajući prema
staroj vodenici, život volim...
21
 Nož, žica i svileni šal
Život – njega podare roditelji uz Božiju milost, a oduzima
samo Stvoritelj. Tako bi barem trebalo biti, ali se svijet izopačio
i došla nakaradna vremena, u kojim svaka naoružana i mržnjom
opijena luda uzima sebi Božije ovlasti i oduzima živote kako joj
se prohtije. Međutim, uzeti je lahko, u to se može uvjeriti na sva-
kom pedlju ove zemlje. Ali, stvoriti novi život – to se mržnjom i
oružjem ne može, za to je potrebna ljubav, prava i iskrena.
Moja priča kazuje o svim suprotnostima i paradoksima jedno-
ga, po mnogo čemu upamćenog, doba: po ubijanju, patnji, stra-
danju, mržnji... No, bilo je i krajnosti; bilo je ljubavi i sputanih
želja, zauvijek ugušenih u vrtlogu vremena, koje nismo priželj-
kivali, pokušali smo ih odbaciti, ali nam je bilo namijenjeno sud-
binom i valjalo nam je proživjeti ili umrijeti, neokrznut niko nije
mogao proći.
Svud mrtva tijela, svježinu noćnog zraka prekida slankasti mi-
ris krvi. Ispreturana tijela, isprepletena kao jedna cijelina, jedna
tkanina sa stotinu niti. Na mjesečini još mogu da pogledam oko
sebe i ni glasa ne čujem. Užasno me boli rana na podlaktici lijeve
ruke, ova druga na desnom ramenu mi se čini manje bolnom. Po-
kušavam osjetiti, ima li još neka, čini mi se da nema. Ne osjećam
noge, utrnule su, dva ili tri izrešetana tijela su na njima. Pokušat
ću izvući noge tek kad još malo osluhnem ima li koga u blizini,
stražara ili nekog drugog. Ne osjećam miris zapaljene cigarete,
što je dobar znak: možda su otišli pijančiti, saprati krv pobijenih
ljudi koji leže nagomilani na mjesečini ispred magacina. Nakon
više pokušaja, uspio sam skloniti beživotna tijela meni nepozna-
tih ljudi, paćenika koji su sa mnom preživljavali tri gladne godine
u srebreničkom džehenemu, koji su sa mnom krenuli na put spa-
sa prema Tuzli, put za koji se ispostavilo da je bio put smrti i stra-
danja. Lagahno, ne obraćajući pažnju na bol i obamrlost, puzeći,
polazim k bočnoj strani magacina, iza kojeg protiče mala rječica
Kravica. Njene obale su obrasle gustom travom i velikim stabli-
ma joha i vrba. Možda bih tamo mogao da se zaklonim, samo
22
Prvi dio
da se maknem s ove tužne gomile izmasakriranih ljudi. Puzeći
pored tijela, s kojih se slivala krv, ugledao sam meni poznato i
drago lice. Dječački blijedo, s ponekom dlačicom na vrhu brade,
jednim neoštećenim okom, staklasto i prazno zurio je u mjesec
na nebu, kao da i od njega traži odgovor: zašto? To je on, Šaban
Krdžo iz Miholjevina, najteže trenutke mi je razgalio smijehom,
svojim šalama izrečenim počesto i na svoj račun. Leži tu u kraju
gomile, glave krvave, jedno oko mu je izbio metak, ima još jedan
nasred čela i jedan u vratu, ne vidim mu ostatak tijela. Mrtav je,
lica okrenutog k nebu obasjanom mjesečinom.
Na tren sam zaboravio na svoju situaciju, a onda sam ponovo
nastavio puzati. Nemam vremena za žaljenje. Zvuči suludo, ali
kao da i nemam suza. Domogao sam se ćoška zgrade magacina i
spuznuo u mrak prema obali rječice. Na vrijeme, jer su nedaleko
od mene već odzvanjali glasovi, a ubrzo su pristigli i kamioni, čiji
su farovi na tren obasjali moj zaklon.
U strahu da me nisu vidjeli i ne obzirući se na bol, svalio sam
se niz neveliku obalu, a gusta trava me je dočekala i ublažila moj
pad i pljusak vode. Ne znam koliko dugo sam bauljao i puzio niz
korito rječice, ali, došavši do jednog velikog podzida, zaustavio
sam se, jer jednostavno više i dalje nisam mogao. Nisu se više čuli
nikakvi glasovi i nisam vidio nikakva svjetla. Moram se odmoriti,
pogledati svoje rane. Uvukao sam se u zaklon, koji je napravio
panj sa žilama stare vrbe i stao osluškivati. Samo jednolično žu-
borenje vode i mutna mjesečina s neba, a svuda naokolo vrebao je
mrak. Od jedne stare, odavno izderane, košulje koju sam ubacio
u ranac još u Srebrenici, napravio sam zavoje za ranu na ramenu.
Nisam je smio cijepati, noć je nekako tiha kao smrt, čini mi se, da
bi odjeknulo do Bratunca.
Tražio sam nešto čime bih mogao zamotati ranu na podlaktici
i u džepu svojih iznošenih pantalona napipam neki smotuljak.
Razvivši ga na mjesečini, zaplavio me val topline, koji mi je pro-
strujao tijelom, val nade, želje za životom...
23
 Nož, žica i svileni šal
Svileni šal je brižno čuvan za onu koja ga nije htjela, za onu
kojoj je on bio malo, tek obična krpica. Za onu oholu, za onu
sad tako daleku, nedostižnu; uhvatim se u brižnim mislima za
nju, jer je ostala u Potočarima. Možda će je dušmani zlostavljati,
ukaljati njenu čast, ubiti. Oskrnavit će njenu kosu, zlatnu kao
klasje uz žetve; uprljat će njenu put, bijelu kao snijeg u našim
brdima; zamutit će pogled u njenim očima, bistrim kao Drina
pod Skelanskim mostom. Sebičan sam, znam, želio sam je samo
za sebe, čini mi se da ništa i nikad više nisam od toga želio. Ali,
zar je to grijeh, kad nekog voliš i više od sebe. Još po dolasku
Kanadskog bataljona UN-a prodao sam svoju pušku za nešto du-
hana za sebe i nešto za nju i za šal od svile. Ustvari, on je došao
onako kao kusur, čovjek kome sam prodao pušku ima lijepu i
otmjenu ženu, koja je otišla pred rat u izbjeglištvo. On kupuje
pušku, hoće na put za Tuzlu, tamo ga ona čeka. Rasprodaje stva-
ri iz svog luksuznog stana, a meni je baš za oko zapeo taj lijepi
svileni šal. Još je mirisao na neki opojni parfem, lijepo bi stajao
na onoj koja za me ne mari. Ko zna što će nakon svega biti, šta
nam je još sudbina namijenila.
Život je more, a naše su lađe krhke i slabašne i u oluji svakog
trena mogu da se razbiju o hridi. Mi koji brodimo doživjet ćemo
različite sudbine. Oni prvi, sretniji, sigurno će preživjeti i oluja će
ih izbaciti na sigurnu obalu. Postoje i drugi, koji će preživjeti, ali
će otplutati i biti izbačeni na pusta ostrva na kojima će samoćom
graditi zidove u i oko sebe. A veliki je broj nesretnika koji uopće
neće preživjeti i odvući će ih vrtlog na dno. Smotao sam mirisni šal
nazad u džep, a ostatak stare košulje iskoristio kao zavoj za krvavu
podlakticu. Ne mogu svojom krvlju umrljati ono što predstavlja
mnogo više od običnog zavoja, veremom i čežnjom se krv ne može
zaustaviti. U svojim razmišljanjima i uprkos situaciji, zaspao sam.
Probudio sam se, naglo kriknuvši. I to malo vremena što sam
zaspao bilo je puno košmara. Pred očima mi lete slike i odmota-
vam nit dešavanja u posljednja tri dana, koja su stala kao u jedan
24
Prvi dio
život. Na sve strane čujem krike i dozivanja ranjenika, koje njiho-
vi bližnji nose na leđima, očajničke vapaje onih koji su ostavljeni
da iskrvare, jer u nastalom metežu brat za brata nema vremena.
Pozivi preko megafona za predaju upućeni su nama, koji odzva-
njaju s oklopnih vozila koja se kreću duž puta Bratunac-Konjević
Polje. Izbezumljena lica izgladnjelih i izmučenih ljudi, progonje-
nih kao zvijeri, ljudi u otrcanoj odjeći, lica zapuštenih, ispuca-
lih usana, u čijim se krajevima nazire trag bijele pljuvačke, ljudi
nenaoružanih, žednih, gladnih i prepuštenih na nemilost svojim
dželatima, čuju ih.
Kada sam napokon uspio izbistriti misli, oslušnuo sam opet
da nije neko čuo moj krik, koji se prolomio niz usku dolinu male
riječice. Ne smijem rizikovati, moram napustiti svoje sklonište
za koje sam u međuvremenu utvrdio da se nalazi tik ispod as-
faltnog puta u Sandićima. Stisnutih zuba, ponajprije zbog rane
na podlaktici, oprezno sam provirio i lijevo i desno dokle se mo-
glo vidjeti puta i nakon pola sata skupio sam odlučnost i snagu
i trkom prešao, grabeći žurno uz jednu vododerinu, koja je bila
sasvim bezvodna zbog ljetnjeg perioda.
Ne obazirući se više na bol, ni na umor i strah, mahnito sam
napredovao uz sasušeni potok. Nisam gledao ni lijevo ni desno,
prepustio sam se sudbini, jer od nje ionako ne možemo pobjeći.
Svakog trena sam očekivao bljesak puščane cijevi iz gustiša i vre-
lo olovo, kako kida moje izmučeno tijelo. Sudbinu jednostavno
moram staviti na kušnju: ako me je pomilovala tamo kod otku-
pnog magacina, možda me i sada poštedi.
Ne znam koja sam spaljena sela tačno prošao u mojoj očajnič-
koj trci za život te noći, ali sam u samo svitanje bio pod samim
vrhom brda koje se nalazi sa desne strane puta prema Konjević
Polju. Još samo mali napor da pronađem neki zaklon u gustišu,
gdje ću morati provesti dan. S istoka se polahko rađalo sunce u
purpurno-krvavoj boji, rađao se novi dan, koji je sa sobom nosio
samo smrt i ubijanje.
25
 Nož, žica i svileni šal
Pogled iz mog skloništa je bio nevjerovatan: vidio sam skoro
čitav put od Pervana do Konjević Polja i dobar dio puta prema
Novoj Kasabi. Koliko god da sam želio, nisam uspio vidjeti niko-
ga da prelazi put, nikoga oko sebe, posvuda sablasna tišina. Za
kratko vrijeme tišinu je razbio zvuk kamiona i oklopnih vozila
iz kojih su izlazili do zuba naoružani dželati Srebrenice i raspo-
ređivali se čitavom dužinom puta. Oklopna vozila su od ranog
jutra djelovala vatreno po području Pobuđa, u kome se kao u ne-
koj vrsti lijevka sabilo više hiljada iscrpljenih ljudi, koji sami ne
znaju šta da urade. Obezglavljeni i nenaoružani, prepušteni su
svojoj sudbini, koja nije bila nimalo blaga prema njima. Čitav dan
se smjenjivala pucnjava iz svih raspoloživih oružja i konstantno
ponavljani pozivi s megafona, postavljenog na oklopnom vozilu,
pozivi za predaju i garanciju za bezbjedan prolaz prema Tuzli. Ja
dobro znam koliko je to podlo i neiskreno, jer zakon jačega ne po-
znaje milost: svi će završiti pred streljačkim vodom, ja to dobro
znam, ali, nažalost, oni ne znaju i nemaju baš puno izbora nego
vjerovati, po ko zna koji put.
Viknuo bih, ako bi to imalo ikakvu svrhu, ali ne, oni me ne
čuju, oni sad gladni i iznureni lome u sebi svoju dilemu: predati
se i staviti svoj život u ruke onih kojima se nipošto ne može vje-
rovati ili pak ostati i tražiti taj prolaz, tu malu rupicu u obruču
koji se steže oko njih. Udrč, kao bastion spasa, kao Nuhova lađa,
nije uopće daleko, stoji ispred njih, njega se treba dokopati, to je
prelomna tačka nakon koje će sve biti lakše. Ali, kako preći tih
nekoliko metara asfalta užarenog od toplog julskog sunca, kako
pretrčati par stotina koraka do nabujalog Jadra?
Moja orijentacija je solidna, dobro sam upamtio taj put koji
prolazi nedaleko od mene. Prolazio sam tuda prije ovog rata u
Bijeljinu, gdje sam pohađao srednju školu. Sjetio sam se tih pu-
tovanja autobusom i pogleda kroz staklo u njive i kuće, koje pro-
miču kao na filmskom platnu. Kako se to desilo, šta se to tako po-
kvarilo da se sav onaj pitomi i sretni pejzaž pretvori u otvoreno
26
Prvi dio
gubilište, u arenu smrti, u mjesto gdje je dozvoljen lov na čovjeka
samo zato što u Stvoritelja gleda s druge strane, koja je za lovca
pogrešna? Koliko puta će ovaj nesretni muslimanski narod biti
žrtvovan i progonjen, zar svakih pedeset godina mora imati vrat
za kamu ili žicu, koliko još iskopanih jama čeka naša pokoljenja?
Ima li kraja toj mržnji i ludilu?
Crne misli mi nametnuše priču osamdesetogodišnje nene
Humke Kustura, ispričanu jednog jesenjeg dana u trošnoj kući,
zabačenoj u brdima oko Žepe.
Moj dobroćudni komšija Hamid napravio je nekakvu vrstu
peći, u kojoj se mogao ispeći hljeb pa čak i pita. Čuo je on da u
Žepi vlada velika potražnja za sličnim pećima, pa kaže da bi tre-
balo odnijeti je u Žepu i zamijeniti za neke namirnice, jer Žepa
ne oskudijeva s hranom uopće. Avanturistički duh u meni ne
treba nešto Bog zna raspirivati. Odlučili smo se za polazak čim
saznamo da li još neka grupa namjerava put Žepe. Naime, put od
enklave Srebrenica do enklave Žepa prolazi veoma zahtjevnim
terenom, kojim još i patroliraju srpske snage, posebno onim dije-
lom preko Stublića. Drugi put kroz Crni potok je bezbjedniji, ali i
dosta nepristupačniji.
Sutradan je Hamid donio lijepe vijesti: idemo i polazak je od-
mah nakon prvog sumraka. S nama su putovali još trojica ljudi,
tačnije dva čovjeka i jedan maloljetnik, s nekih petnaestak godi-
na, žute slamnate kose, koja je padala preko ušiju, pjegava lica i
zelenih očiju, pogleda još uvijek dječačkog, iskrenog i naivnog u
isti čas. U meni je vidio nekog sebi bliskog, valjda zbog godina,
pa se čitav put držao mene, zapitkivao i pričao kao da je godinu
dana bio osuđen na šutnju. Njegov otac, krupna ljudina sa šaka-
ma velikim kao u diva i velikim mesnatim nosom, uglavnom je
prešutio i negodovao na sinovljevu radoznalost. Iako nije mno-
go pričao, tek koliko je bilo potrebno, stekao sam dojam da je
27
 Nož, žica i svileni šal
dobričina. On je bio predvodnik naše kolone, jer je poznavao put
za Luku. Naime, prije rata je radio u šumarstvu, s konjima koji
su izvlačili debla.
Zvao se Latif, a njegov sin Hasib. Bili su iz Ljeskovika, sela
koje se nalazi u blizini našeg puta prema Žepi. Uz mene i Hami-
da, posljednji član naše ekspedicije je bio izvjesni Džemil, iz meni
nepoznatog sela u okolini Vlasenice. Otac i sin iz Ljeskovika su
pošli u Žepu da kupe nekakvu kravicu, jer ih ima puno u porodi-
ci, a krava bi im dobrodošla. Ni sam ne znam kako će je provesti
kroz bespuća Crnog potoka. Džemil iz okoline Vlasenice je pošao
u Žepu da kupi nešto brašna i mlijeka u prahu, za što je ponio
ogromni ranac na leđima. Hamid i ja smo našu malu pećicu ras-
pakovali i rasporedili u dva ranca, svakom po jedan.
Ne znam šta ćemo i koliko dobiti za nju, ali kažu da se mogu
prodati dobro. U Žepi je bilo dosta hrane, iz razloga što humani-
tarna pomoć nije bila blokirana nigdje, a i nisu imali stanovniš-
tva ni izbliza koliko je bilo u Srebrenici. Čim je pao mrak, krenuli
smo s nekog šumovitog brda, zaobišavši kontrolnu tačku vojni-
ka UN-a. Oprezno i u tišini, slijedili smo Latifa na čelu kolone,
dok se kroz pomrčinu s desne strane nazirale konture površin-
skog kopa rudnika. Na prvom mjestu gdje smo odmarali potiho
smo samo razmijenili uputstva i nastavili dalje prema Crnom
Potoku. Kad smo jednom došli do stjenovitog strmog usjeka,
dubokog kao sam džehenem, nismo se odmarali iz sigurnosnih
razloga nego smo oprezno za Latifom počeli odiseju niz strme
strane. Odmor je na dnu kanjona iznad kojeg se uzdižu mrke
litice, toliko je mračno da se ni nebo ne vidi. Latif kaže da mo-
žemo lijepo da se odmorimo i razgovaramo, malo tiše. Razlomili
smo Hamid i ja komad tvrde pogače, koju je spremila Moćevka,
žena komšije Rešida, još dan prije, i u tišini žvakali, ne razmije-
nivši ni jedne jedine riječi.
Nakon oskudnog obroka, svi su zašutili i malo polegli, naslo-
njeni leđima uz veliko kamenje, a Hasib, sin našeg vodiča Latifa,
28
Prvi dio
u tišini se privukao k meni i sjeo uz stijenu. Nekoliko minuta se
strpio, a onda me upitao:
«Šta ti misliš‚ koliko će još trajati ovaj rat?» U mraku sam osjetio
da se ispitivački zagledao svojim krupnim zelenim očima, u mene.
Ne znam, rekoh, nije do mene i do tebe. Mi smo tu da odi-
gramo svoje uloge do kraja, ma kakav on bio. Ionako je sve već
određeno, samo treba vrijeme da dođe, a kraj će svakako doći.
Po njegovom zbunjenom pogledu, shvatio sam da me nije ra-
zumio, ali nije nastavio da me zapitkuje.
Samo je nastavio pričati kako bi on volio da ovo što prije sta-
ne, da se vrati svojoj kući u Ljeskovik sa svoja dva brata, sestrom
i roditeljima i da obnove svoju kuću, jer nigdje nije ljepše nego u
svom domu. Jeste da je u Srebrenici lijepo i da nije rata živjelo
bi se lakše, ali je Ljeskovik raj na zemlji i bolje mu nije potrebno.
»Želim da me jutrom bude ptice, da gledam izlazak sunca iza
obronaka Tare, da gledam njegov odsjaj u zelenom Drinskom je-
zeru dok zalazi iza brda». Želi da ore strme njive svojim konji-
ma, da pomogne ocu i braći sa sječom šume i prevozom balvana
i da jednog dana na seoskim teferičima upozna rumeni curetak,
s kojim bi, uz očev blagoslov, zasnovao vlastiti dom na rodnim
brdima Ljeskovika.
«Eto, to bih želio», dodao je s vidnim olakšanjem na kraju.
»Meni ništa više ne treba, samo zdravlja, sve drugo je nevažno».
Nakon toga je zašutio i otišao do oca, naslonio se na stijenu i
zurio šutke u mrak.
Moram priznati da me iznenadio taj pjegavi, naivni i, na-
izgled, neuki mladić. Iznenadio me jasnim željama, skromnošću
i iskrenošću. On uopće ne traži mnogo.
Kad samo pomislim, šta sam ja nekad želio, do prije godinu
ili dvije, iznenadio bi se, moj Hasibe, ili bi rekao da sam lud. A
možda bi me žalio?
29
 Nož, žica i svileni šal
Nisu moje želje bile ni jasne ni skromne, bile su zbrkane, kao
i cjelokupna situacija koja je oblikovala i kreirala moj svijet. Ali,
to su snovi, zato i služe da čovjek mašta i sniva; zbilja je nešto
sasvim drugo.
Svakoga dana od početka rata sam zakopavao jedan po jedan
san, tako sam danas ostao prazan bez snova, kao pjesma bez
rime, kao noć bez mjeseca, kao dan bez svjetla. Živim tek ona-
ko, jer ne znam šta bih drugo. Ukradena mi je mladost, a proš-
lost je izgorjela maja 1992. godine. Budućnost ne vidim ni dokle
seže vrh ovoga strmog kanjona! Ko zna, možda nas na vrhu čeka
zasjeda? Kako ti zavidim, moj dobri Hasibe, tebi je sve lahko, a
meni se to čini tako nestvarnim i nedostižnim.
Uspon uz drugu stranu kanjona je prošao sporo, ali bez pro-
blema i sa svitanjem dana smo izašli na lokalitet odakle sam uži-
vao u predivnom pogledu na kanjon Drine, usječen između str-
mih litica sa jedne strane planine Tare, a sa druge strane Žepske
planine. Nekada se Drinom splavarilo, odnosno prevozila debla
do tvornica za preradu drveta. Drini je hidrocentrala oduzela naj-
živopisniji dio toka, a nas uskratila za neponovljive prirodne lje-
pote. Iz razmišljanja me trgnuo Hamidov glas i ruka na ramenu:
«Šta je, da ne razmišljaš o skoku sa litice?»
Izgovorio je to u šali moj dobri Hamid, čista duša.
«Hajde», veli, »ne trebamo se dugo zadržavati».
Tek tada sam primijetio da sam ostao sam, zureći u ljepotu
kanjona Drine, dok su ostali imali prečeg posla na umu. Nakon
našeg sinoćnjeg razgovora, Hasib se nije odvajao od oca i nije više
ni riječi progovorio.
Prošli smo planinskim livadama, pored stočarskih katuna, sa
strane su ostala sela Luka i Krušev Do, obavijena teškom jese-
njom izmaglicom.
30
Prvi dio
Negdje ujutro, kad je sunce već odskočilo na nebu, došli smo
u ono što se zove centar Žepe, pred džamiju u blizini koje se na-
lazila česma, sa kao led hladnom vodom. Tu se uvijek mogao naći
neko i raspitati se kome šta treba i šta ko ima za prodati.
Žepa je skup planinskih sela, razbacanih po strmim planin-
skim vrletima i proplancima, naseljena isključivo muslimanskim
življem, ponosnim gorštacima. Omeđena, s jedne strane, zele-
nom Drinom i strmim liticama, a sa svih strana je opasana br-
dima i četinarskom šumom. Obiluje hladnim izvorima i čistim
zrakom, na sve strane kloparaju brzi potočići. Krasi je čista i pje-
nušava ljepotica rijeka Žepa na čijim se obalama izvio lijepi most,
malo prije njenog ušća u Drinu.
Most je kao i sve građevine tog tipa djelo osmanskih neimara.
Svojedobno je o njemu i pisao nobelovac, čovjek na čije se pisanje
i dan-danas u nas ne gleda blagonaklono, pisac koji je, s obzirom
na cjelokupan život, bio ničiji, a, ustvari, svačiji pomalo.
Tu se naša grupica rastala: u povratku će svako svojim putem,
kad završi ono zbog čega je došao. Hasib mi je šutke pružio ruku,
a ja sam mu zaželio sreću i da mu se želje ostvare, jer ne mašta
mnogo, njegove su želje ostvarive, tako im malo treba, ali, nekad
je ono tako malo nedokučivo i daleko.
Moj komšija Hamid i ja smo upućeni u Purtiće, selo udaljeno
sat vremena pješačenja od centra Žepe. Rečeno nam je da tamo živi
jedna nena s troje unučadi i da joj je potrebna peć. I ona je izbjegla
u Žepu negdje iz okoline Višegrada. Došavši u selo, brzo smo našli
neveliku kuću sa zidanim podrumom u kamenu i spratom od onog
čega je tu bilo u izobilju, od drveta. Našli smo pred kućom jednog
rumenog dječaka, ne više od deset godina, koji nas je bez riječi uveo
u prizemlje kuće u kome je, uz par oskudnih stvari, bio i jedan veliki
stari kauč, na kome je sjedila postarija žena, odjevena kao i sve stare
nene Istočne Bosne. Nakon što smo se selamili i pitali za zdravlje,
sjeli smo i ispričali ko smo, odakle smo i zbog čega smo došli u Žepu.
31
 Nož, žica i svileni šal
Saslušala nas je i rekla da sačekamo dok joj stariji unuk i unu-
ka dođu iz Žepe. Otišli su, jer se danas dijele namirnice. Zatim
nam je spravila čaj od planinskih trava, koji je tako divno miri-
sao. Nakon što smo ga popili iz nakrnjenih nejednakih ali čistih
šolja, zatražila je da joj pokažemo tu našu peć.
Hamid je polahko i ležerno, bez riječi, sklapao dio po dio svoje
rukotvorine, kako su je naši stari zvali «fijaker». Peć je smontirana
i poslije Hamidovog pojašnjenja njenih funkcija brzo smo se po-
godili za cijenu. Deset kila mlijeka u prahu, kilo soli i čak će nam
dobra nena Humka, tako se zvala, dati i nešto duhana, koji je njen
unuk trampio za rakiju sa ukrajinskim kontigentom UN-a.
Čini mi se i narednih sat vremena nismo se prestali zahvalji-
vati neni Humki na svemu tome, sve odbijajući da uzmemo uz
ispriku da je mnogo, ali je stara nena prekinula to naše prenema-
ganje odlučnim i zapovjedničkim tonom:
«Uzmite i halal vam bilo. Ne dolazi se preko ovih bespuća i vrle-
ti gdje iza svakog stabla viri smrt tek onako, već iz velike nužde».
Samo smo se pogledali i ušutjeli.
Oko podneva, vratili su se i njeni unuci, koji su išli po namir-
nice. Unuku je naredila da u naše rančeve spakuje mlijeko i so i
da vodi računa kad bude mjerio: ne valja da nas zakine, kad smo
toliki put i opasnost prevalili, haram je!
Izašli smo napolje da smotamo po jednu cigaretu od duhana
koji smo dobili, a i nena Humka za nama. Sjeli smo na klupe,
skovane od borovih okoraka pod krošnjom velike omorike, koja
se razrasla u oblake. Već smo rekli da moramo prije noći stići do
iznad Luke, gdje bi eventualno naišli na neko društvo koje se vra-
ća za Srebrenicu.
«Vi znate svoje. Ja se tu ne miješam», rekla je nena i dodala:
»Samo da znate, iz moje kuće nećete otići dok ne jedete, nipošto!»
32
Prvi dio
U čekanju da unuka nene Humke Arifa spremi obrok, zapo-
djenuli smo priču o ratu, Srebrenici, Žepi i ukupnoj situaciji.
Iznenadili smo se nemalo koliko mudrih i razboritih riječi mo-
žete čuti od naizgled nepismene nene, nastanjene u vrletima
Istočne Bosne.
«Odakle ste vi, iz kojeg sela?», zapitala je starica.
«Iz Daljegošte», odgovorio je Hamid za obojicu, i taman kad je
htio objasniti gdje bi to bila otprilike naša Daljegošta, starica ga
je prekinula sjetnim glasom:
«Znam, znam, moje dijete», i nabrala velike bore na svom širo-
kom čelu, zasuzile su njene vodnjikave oči i počela svoju životnu
priču dobra starica Humka Kustura.
«Ja sam vam, đeco, rođena nekoliko godina nakon rata (misli-
la je na prvi svjetski rat) u selu Repuševići, s onu stranu Drine,
u okolici Višegrada. Nije se imalo mnogo, malo, a i to malo se
teškom mukom sticalo. Bilo je to vrijeme nakon odlaska Carevi-
ne, kad je vlaška noga gospodarila s obije strane Drine. Drina je
vezana za muslimane, neotuđiva i ona od njih i oni od nje, sra-
sli jedno uz drugo, kao nokat i meso. Kroz stoljeća je Drina bila
grobnica za sve one koji su svoje živote vezali uz njene obale.
Za vrijeme onog rata imala sam petnaest godina, kada su čet-
ničke horde sijale strah i smrt po Višegradu i čitavom Podrinju.
Mnogi su muslimani ubijeni, zaklani i bačeni u Drinu. Spas od
četničke kame pronašli smo u Višegradu, dok je u njemu bilo Tali-
jana, a nakon godine rata krenuli smo put Žepe i Srebrenice, gdje
je situacija bila mnogo bolja. U izbjeglištvu u srebreničkim selima
ostali smo do kraja rata. Ni par godina pošlje rata se nismo mogli
vratiti u svoje selo, jer su po brdima oko njega lutale zaostale čet-
ničke bande. Sam Draža Mihajlović je svoj štab, skrivajući se od
partizana, imao upravo u Repuševićima.
Za vrijeme onog rata četnici su mi zaklali brata i oca pred kuć-
nim pragom, a njihove glave dok je još krv liptala iz njih nabili na
33
 Nož, žica i svileni šal
drvenu ogradu ispred kuće. Ja i rahmetli majka i sestra smo se
spasile bježeći u stijene prema ušću Lima u Drinu kod sela Kaoš-
tice, a kasnije prema Višegradu.
Završetkom rata udala sam se za mirnog i pobožnog mladića
iz Gostilje kod Višegrada, s onu stranu Drine. Sestra se udala za
sina nekad bogatog trgovca iz Višegrada, kome su komunističke
vlasti uzele haman svu imovinu. Majka je živjela sa njom, a ne-
dugo zatim umrla je. Nikad se nismo vratile u Repuševiće, nikad
nismo saznale gdje su da li su uopće zakopana tijela oca i brata,
niti ko su njihovi katili. Nikad niko nije ni odgovarao niti raz-
mišljao o tome da kazni počinioce, a bilo ih je dosta iz susjednih
vlaških sela.
Sve smo mi muslimani brzo zaboravili, navikli na to da nam
drugi tutore i govore šta valja, a šta ne i tako nam se pedeset go-
dina kasnije dogodila ista stvar, samo haman plaho gora.
U međuvremenu smo ja i moj dobri Omer izrodili sedmero
djece, troje mi je umrlo, da izvinete ko moja đeca, na porodu ili
odmah nakon njega. Četiri šćeri sam poudala, sinove poženila i
stekla lijep imetak, a počeli smo iz bijede i siromaštva. Čitav život
sam provela sa svekrvom, nikad ružna riječ nije pala.
Početkom ovog rata mog Omera i neoženjenog sina ubili su
komšije u našoj Gostilji. Šćer i zeta žive su spalili u jednoj kući
u Višegradu, zajedno sa njihovom osmomjesečnom bebom i još
dosta komšija iz sela Koritnik. Ovo troje unučadi su se spasili
tako što su bili kod tetke u Međeđi. Pronašla sam ih i uputila se
prema Žepi, gdje mi je udata najmlađa šćer. Tako smo se ovdje i
zaustavili, u ovim brdima smo našli spas, samo ne znam do kad.
Neće oni nas pustiti ni ovdje na miru: mi smo za njih poturice,
otpad, balije, smrdimo na ovnujski loj.
Njima smeta čistota naše vjere, naš din i iman i naša upornost
ravna tvrdoglavosti da prkosimo svim stradanjima i ostanemo
svoji na svome u svjetlu svoje vjere. Imam još jednog sina, neože-
34
Prvi dio
njenog, gore je negdje u žepskim brdima, danonoćno čuva stra-
žu da ovu nejač ne bi potamanili. Samo Allah zna hoće li i kako
se završiti ovaj rat. Drinom su opet plutali muslimanski leševi,
mnoge su izvukli Žepljaci u Slapu, postoji čitavo groblje znanih i
neznanih ljudi zvjerski ubijenih uzvodno uz Drinu. Opet, koliko
god to bilo nakaradno čuti i kazati, to je opet znak da nas musli-
mana ima na njenim obalama, da smo tu, onoga dana kada Drina
ne bude nosila muslimanske leševe neće biti ništa bolje po nas.
To neće biti znak da je doš’o bolji vakat, to će biti znak da nas više
nema na njenim obalama, da tu više ne žive muslimani, a to je
haman ravno kijametu.
Imam i jednu šćer u Sarajevu. Čo’jek joj je poginuo na liniji od-
brane Sarajeva, a mlađi joj sin ranjen od granata dok je išao po
vodu (sam Bog zna hoće li preživjeti strahote opkoljenog Sarajeva).
Ne valja, đeco moja, ne valja pet para, da Bog dâ na hajr, ali ne
treba se predati. Mi nemamo kuda, ovo je naša zemlja, ovdje su
naše grobnice i Drina koja nam je i kolijevka i grobnica. Izgubimo
li nju, sve smo izgubili»!
Ovim rječima je nena Humka završila svoju priču. Nakon što
smo skromno ručali u tišini, selamili smo se sa staricom i nje-
nim unučadima, zaželjeli su nam sretan put i krenuli smo nazad.
U tišini, jedan za drugim, analizirali smo ono što je rekla nena
Humka i shvatili da smo itekako profitirali ovim putem u Žepu,
zamijenili smo šporet za namirnice i upoznali staricu Humku,
jednu od onih žena starog kova koje su ustrajne i čvrste, kao str-
me obale koje zapljuskuje hladna Drina.
Dugi, pakleno topli julski dan u kome se smjenivala pucnjava
i pozivi megafonom sa puta te krici ranjenih, dozivanje izgublje-
nih i uplašenih ljudi s brda iznad puta, bližio se kraju.
I kao da su se svi umorili od cjelodnevne hajke, ubice od ubi-
janja, a progonjeni od bježanja, nastalo je zatišje i mir. Putem još
35
 Nož, žica i svileni šal
samo prolaze kamioni krcati nesretnicima koji su zarobljeni ili
se predali, povjerovavši u obećanja Mladićevih krvoloka. Livade
duž puta prema Bratuncu su prepune dronjave odjeće paćenika,
koji su sišli da se predaju, posvuda su leševi ubijenih kojima su
presudili po kratkom postupku. Ponegdje još omanja grupa, šću-
ćurena u travi, čeka svoj posljednji prevoz do mjesta gdje će biti
zvjerski ubijeni, dok oko njih kruži tek pokoji naoružani stražar
i uparađenim korakom odmjerava jadnike, stalno zapitkujući i
dobacujući uvrede na račun srebreničkih vojnih komandanata i
muslimanskih političkih prvaka.
«Gdje su vam sada Alija i Naser? Nema ih, ostavili vas, ali mi
ćemo vas pustiti, mi smo Srbi humani»! Toliko puta su naoružani
zločinci ponovili sličnu rečenicu hiljadama ubijenih srebreničkih
muškaraca i dječaka tog vrelog i krvavog jula 1995. godine, a bila
je laž, čista laž, jedna od mnogih izgovorena iz lažljivih usta ot-
padnika, zadojenih lažima i mitovima. Nažalost, dobri i naivni
bosanski muslimani su svaki put povjerovali i poslušali, kao i
mnogo puta do tad, i dok ubice nastavljaju da lažima grade i kuju
zavjeru dobri Bošnjo nastavlja sa svojim vjerovanjem. Nije li do-
sta toga više, ima li i sabur granice?
Mrak polahko pada, spuštajući svoj crni zastor na krvavu sce-
nu zločina, dok akteri srebreničke drame napuštaju binu. Ubice
će na odmor i opijanje, a žrtve u neki magacin ili hangar, gdje će
zbijeni jedan uz drugog, gladni, žedni i bosi, čekati zvuk kamio-
na i odlazak na svoje posljednje putovanje do masovne grobnice,
koja će biti iskopana, popunjena mrtvim izmučenim truplima i
zagrnuta u isti dan. I ko zna koliko još takvih grobnica!
Moje rane krvare: onu na ramenu sam umotao dobro starom
košuljom, tek pokoja kap crvene boje se nazire kroz izbledjelu
tkaninu. Podlaktica krvari više, jedan rukav od košulje sam poci-
jepao i ponovo je previo. Izvadio sam ponovo iz džepa svileni šal,
provukao ga kroz ogrubjele šake, osjetio onaj opojni miris, čiji je
trag sve slabiji, ali me još vraća u dane čežnje i sjete, koje prkose
36
Prvi dio
danima strahote. Dao bih sve za koji gutljaj vode! Glad niti ne
osjećam, ali voda mi očajno treba, da sperem krv mojih pobijenih
suputnika sa lica, da isperem rane koje bi mogle da se inficiraju,
da se osvježim... Grlo mi je suho kao pustinja, nemam više ni
pljuvačke, ako je bilo šta dobro to je bar ono što dolazi noć, kada
ću moći krenuti dalje, jer znam uskoro ću opet preko asfaltnog
puta, samo moram dobro promisliti i odabrati najsigurniji pre-
laz. Vremena imam, cijelu noć.
Noć je odmakla. Samo svici iscrtavaju sablasnu pomrčinu,
mjesec je zaklonjen oblacima koji se od predvečerja polahko na-
vlače. Moj cilj je ušće Jadra u Drinjaču, pod Kušlatom, surom sti-
jenom nadvijenom iznad puta za Zvornik, na kojoj je bila stara
drvena džamija, još iz vremena dok je Kušlat bio važno strateško
mjesto. Računam da je tu mnogo manje pažnje od strane progo-
nitelja, uglavnom prate put Kravica-Konjević Polje-Nova Kasaba,
u tom nesretnom trokutu je najveća koncentracija očajnika koji
traže spas i najviše prelazaka preko ceste prema Udrču.
Mjesto odabrano za prelaz je jaruga, tik s lijeve strane stijene
na kojoj je bila džamija. Čim pređem cestu opet je strma nizbrdi-
ca obrasla šikarom i završava u rijeci Jadar. Oprezno se spuštaju-
ći, koliko mi ozljede dozvoljavaju, oćutio sam žubor vode, jedan
mali slabašni izvor u šumi, rukama sam ga napipao, jer je mrkli
mrak. Napojio sam se vode u plitkoj lokvi, koju sam napravio,
umio malo lice i odlučno krenuo u susret sudbini, da konačno
ostavim krvava polja smrti iza sebe.
Došavši na samu među ponad puta, uvidio sam da se s moje
strane nalazi voda i malo proširenje ceste uz nju. Nije dobro, ali
nema nazad, pogotovu što je u pravcu Zvornika odmah oštar za-
voj na nekih pedesetak metara. Zastao sam, osluhnuo i uvjerio
se da s obje strane nema svjetala od vozila i kao tane sjurio se
preko ceste, preskočivši limeni zaštitini branik uz obalu. Nisam
se dočekao na noge, ali nije ni važno, klizeći na leđima sjurio
sam na kamenitu obalu Jadra. Tu me čekalo neugodno iznena-
37
 Nož, žica i svileni šal
đenje: Jadar je nabujao i veliki valovi su nosili granje maticom
podivljale rijeke.
Eh, moj Mustafa, zaludu ti je što si rođen blizu Drine kad pli-
vati ne znaš! Kad god bismo kao djeca klisnuli u ljetne dane na
Drinu da se kupamo, bili bismo dobro naruženi i strogo je zabra-
njivano da idemo, uz konstataciju starijih: «Nema koga odnijeti
voda do vas». A sada ne znam šta bih dao da nisam slušao starije,
da sam naučio plivati. Sad mi život od toga zavisi.
Ne smijem ni pomisliti na traženje nekog povoljnog gaza
uzvodno, jer sve dalje uzvodno je opasnije, a nizvodno, na ne-
kih pet stotina metara, ušće je Jadra u Drinjaču, što otpada kao
mogućnost.
Nakon kratkog potucanja po mraku i obalskom kamenju, pro-
našao sam mjesto gdje je Jadar nešto mirniji i širi i odlučno za-
gazio u vodu, svjestan da su šanse za spas mnogo veće na drugoj
obali. Nakon desetak minuta koji su mi izgledali kao vječnost,
uspio sam se domoći druge obale, gdje sam iscrpljen i zadovoljan
klonuo u zaklon velikih stijena uz obalu.
Kada sam se ispuhao i smirio dah, čuo sam jedva primjetno
bolno jecanje uzvodno od mog skloništa. Oslušnuo sam bolje i
uvjerio se: tamo gore je neko teško ranjen. Oprezno sam obišao
nanose kamenja pored obale i prišao s boka mjestu odakle se čulo
jecanje. Nedaleko od vode u granama jednog izvaljenog stabla,
tik uz obalu, spazio sam ljudsko tijelo, glas je od njega dopirao.
Neodlučnost, tako tipična za moju ličnost, ponovo je zasjenila i
zamutila moje rasuđivanje. U kolebanju i prelamanju šta da ura-
dim, proveo sam skoro pola sata, posmatrajući siluetu čovjeka u
ležećem položaju. Ispuštao je bolne jecaje i pozive upomoć. Spa-
zio me je, to je sasvim sigurno zato, i dozivao: »Priđi, slobodno,
sâm sam, nema nikoga, svoji smo»!
Nesigurnost od malih nogu ispoljavam i na mnogo sitnijim
stvarima i crv sumnje u moguću zamku učinili su svoje. Ipak, ne
38
Prvi dio
mogavši više slušati jecaje i dozivanje očigledno teško ranjenog
čovjeka, odlučio sam prići mu.
Po glasu sam utvrdio da je riječ o mlađoj osobi, takoreći, dje-
čaku. Nakon što sam dopuzao do njega, što zbog predostrožnosti,
što zbog iscrpljenosti i rana koje užasno bole, uvidio sam da se
zaista radi o dječaku ne starijem od šesnaest, sedamnaest godina.
Kada sam uhvatio dah, tiho sam progovorio: U redu, ja sam
Mustafa Kara iz Daljegošte, a ti?
«Khhkhh... ja sam khhh... Jusuf... khh... iz Tokoljaka... khh. Ti
onda znaš gdje su Tokoljaci.»
Naravno da znam, odgovorio sam.
Primijetio sam da su mu ruke vezane žicom, jer ih je držao
ispred. Rekao je da je ranjen u predjelu grudnog koša i da ne
osjeća noge.
Teškom mukom sam pokušavao nesretnog dječaka osloboditi
veza od žice, koja se upila u članke njegovih ionako mršavih ruku.
Nakon nekoliko minuta obostrane patnje oslobodio sam mu
ruke i pokušao previti ranu na grudnom košu.
«Pusti», rekao je, «ja ionako khhh... neću dugo». Rekao je to
slabašnim, ali tako sigurnim glasom da sam odmah spustio ruke
niz tijelo i zagledao se u njegovo lice. U mrkloj noći nisam mogao
mnogo razabrati. Rekao je da ima sedamnaest godina i da je na
put krenuo s ocem i bratom, ali da su se nakon prve zasjede u Po-
buđskim Kamenicama razdvojili. On je bio sa skupinom od oko
dvije hiljade uglavnom nenaoružanih na jednom stadionu u selu
Mravinjci u blizini Nove Kasabe. Na nagovor skupine starijih i
odlučnih, rješili su da se predaju u predvečerje 13 jula.
Odvedeni su na stadion u Novoj Kasabi, odakle su ih odvozili
kamionima na njemu nepoznata mjesta. Neke su skupine, među
kojima i njegovu, odmah postrojili i vezavši im ruke žicom, stavili
im poveze na oči, i pucali na njih. Mahinalno trčeći k obali Jadra,
39
 Nož, žica i svileni šal
osjetio je da je pogođen ali se uspio jedini domoći rijeke koja ga
je svojom jakom strujom bacala s obale na obalu i izbacila ga pod
Kušlatom. Bio je sav mokar i izubijan od silne borbe s nabujalom
rijekom, rukama vezanim žicom, koja se upijala svakim pokre-
tom. Zagledajući u njegovu siluetu, jedino sam razaznao mršavo
koštuničavo lice s izbačenim jagodicama i prilično nešišanu kosu,
slijepljenu u pramenove od mutne vode Jadra. Nisam imao ni
vode da mu dam, niti hrane, niti bilo šta, ni najmanju nadu mu
nisam mogao pružiti kad sam i sâm u bezizlaznoj situaciji, kad
sam i sâm uspio pobjeći s gubilišta, s mjesta gdje je svirepo ubi-
jeno stotine jadnika, gdje je ubijeno hiljade nada i milioni želja,
neostvarenih i ugašenih kao zvijezde u svitanje.
Slabašnim i tankim dječijim glasom, koji je sa svakim tonom
gubio snagu, pričao je golobradi Jusuf iz Tokoljaka svoje dječačke
neostvarene snove. Pričao ih je meni, a kao da ih je pričao ne-
kom gore visoko na zvjezdanom nebu, jer pogled mu je bio uprt
u nebo. Pričao je o svom skromnom djetinjstvu u rodnom selu
Tokoljaci, o teškom radu njegovih roditelja i starije braće i se-
stara, a sve sa ciljem da barem on, kao najmlađi, uspije otići na
školovanje negdje i uspije u životu, kad već oni to nisu. Bio je
talentovan učenik, najbolji u generaciji, maštao je da jednog dana
bude veliki učenjak, veliki poput Ahmeda Smajlovića, ponosa ne
samo Tokoljaka nego cijelog brdovitog Osata. Maštao je o Misiru
i čuvenom Al-Azharu, za koga je čuo od starijeg hodže, koji nije
svoju dječačku želju ostvario. Ali, eto, nije uspio sasvim ni svr-
šiti osmi razred osnovne škole u susjednim Krnjićima, a vrtlog
rata i nesreće je otpuhao sve njegove i snove njegove porodice.
Nije nikad putovao dalje od Srebrenice i u taj grad je stigao kada
su civili morali napustiti svoje zbjegove po šumama oko Šehita
i Tokoljačkog brda. On je samo išao s majkom u posjetu njenoj
rodbini do Sulica i išao je jednom najstarijoj sestri, koja je bila
udata u Dobrak. Tad je vidio i zelenu Drinu i sve njene ljepote
i prostrano i ravno Dobračko polje. Oduševljeno mi je pričao o
40
Prvi dio
tome, kao o Bog zna kakvom doživljaju. Zastajući, s vremena na
vrijeme, da se odmori, nastavljao bi dalje sve slabijim glasom.
Najviše od svega bi volio da je mogao putovati, upoznavati ljude
i ljepote ove zemlje, male, ali prelijepe. Ovo je, kaže, ovo je moj
najdalji put od kuće. Najdalji je i posljednji, pomirljivo je dodao.
Zašutio je i rekao, ovaj put gledavši me pravo u oči: «Znaš, ja
sam siguran da ćeš ti preživjeti. Kad dođeš tamo u Tuzlu, prona-
đi, molim te, moju majku Sulićku, zagrli je onako kako grliš svoju
majku i prenesi joj selam od njenog Jusufa.»
Ne, ti ćeš je zagrliti. Rekao sam to, mada ni sam nisam u to
vjerovao, s obzirom na njegovo stanje.
«Neee», rekao je tiho. «Ja sam stigao daleko i ovo je moje prvo
i poslednje putovanje u novi svijet. Samo ti njoj prenesi selam i
zagrli je, jako i nježno, razumjet će to moja Sulićka.»
Bio sam bezličan i krut, dok je kraj mene izdisao dječak koji se
tek zamomčio, dječak koji nikad neće više nigdje putovati i nikad
neće zagrliti svoju majku Sulićku i ko zna koliko njih još neće
nikad zagrliti svoje majke.
Visoko gore na nebu polahko su se gasile zvijezde, baš onako
kako se neumitno i gasio život u golobradom dječaku, zaustavlje-
nom na pola puta.
Dugo još sam držao hladnu Jusufovu ruku iz koje je život išče-
znuo, a sa neba se slivala sablasno blijeda mjesečina, obasjavajući
anđeoski lice golobradog Jusufa, ljepuškastog i nedužnog dječa-
ka iz brdskog sela nadomak Srebrenice, kome su ukrali mladost,
zapalili dom, morili ga glađu i neimaštinom, vezali žicom upije-
nom do kostiju i na koga su na kraju hladno, bezobzirno i zvjer-
ski pucali iz samo jednog jedinog razloga: zato što je Jusuf i zato
što postoji osmišljen plan da svi jusufi na ovim prostorima budu
pogubljeni i protjerani, da sve majke oplakuju sinove i da se svaki
trag njihovog življenja zametne.
41
 Nož, žica i svileni šal
Sve što sam u svom jadnom stanju mogao učiniti jeste Fatiha
za smiraj njegove mlade i nevine duše i nada da njegov amanet
mogu prenijeti do majke. Lagano šepajući i posrćući, iscrpljen i
gladan, krenuo sam iz kanjona Jadra prema vrhu Udrča, bastio-
nu spasa i predaha, mjestu gdje se mogu nekoliko dana oporavi-
ti, sigurno pronaći još mnogo onih koji izgubljeni i čekaju neko-
ga ko zna put prema Crnom Vrhu. Puzao sam i posrtao, padao
i ustajao, ponekad se vraćajući nazad i po nekoliko metara, ne
obazirući se na bol i iscrpljenost, ne osjećajući glad.
Samo sam htio otići što dalje od mračnog kanjona i zaglušu-
jućeg huka vodene mase, otići što dalje od mjesta gdje je ostalo
jedno beživotno tijelo napaćenog dječaka, gdje sam ostavio i dio
sebe da umre zajedno s njim. Ne znam koliko još dijelova svoje
napaćene duše imam, jer na svakom dijelu ovoga marša smrti,
ove borbe za život, ove okrutne igre u kojoj sam ja plijen, ostavio
sam po jedan dio sebe. Pitam se, ako i slučajno preživim, kako
ću povezati sve dijelove svog duha, da li je to uopće više moguće.
Ako nije, zašto onda i preživjeti.
Julsko sunce je bilo već dobrano nagelo zapadu, kad sam iz svog
puzećeg položaja shvatio da sam pred samim krajem svoga cilja.
Žedan, gladan, s ucrvanim ranama, ali najviše od svega iscr-
pljen i jednostavno ne mogu dalje, zadnjim atomima snage do-
puzao sam do hlada debele krošnjave bukve i uspio iz ranca izva-
diti staru košulju, koju sam obmotao oko ruke, da barem muhe
odbijem od ionako užasno inficirane rane i iscrpljen utonuo u
mučenički san, ne obzirući se na pucnjavu negdje daleko u dolini
Jadra, niti na druge ljudske prilike koje sam kao kroz maglu vidio
nedaleko. Zaspao sam, to je jače od mene.
Mmmm, nešto divno miriše, svježi hljeb, po njemu list od ku-
pusa, da zamiriše bolje. Sofra je puna svega, ima i pita raznih, i
sira, i kajmaka...
42
Prvi dio
A tek hurmašice, sočne i teške, i mogu sve sam jesti, sve su
za mene, ali nikoga nema, ja sam potpuno sam u ovoj sobi i ne
poznajem ni sobu uopće.
Je li to majka sve spremila i zašto je sad nema? Soba je neveli-
ka, s bijelo okrečenim zidovima, nestvarno bijela.
Najednom sam na ulici, prostranoj, širokoj, beskrajno dugoj
i pravoj ulici. Stotine, hiljade prilika njom lagano prolazi. U toj
nepreglednoj bijeloj masi poznajem ih nekoliko, znam ih onako
iz viđenja, ali ne znam ko su i odakle su. Svi prolaze pored mene
kao da me nema, ne primjećuju me, barem ničim to ne pokazu-
ju. Prolazi i Reuf, pokušavam ga dozvati, nemam glasa, mašem
mu, ali on me ne vidi. Šaban Krdžo na drugom dalekom kraju mi
promiče, ni on me ne vidi, ali kao da nema jednog oka. Na mje-
stu lijevog oka zjapi velika rupa. Mlađahni Hasib iz Ljeskovika s
ocem zajedno odlazi. Svi nekud u tišini, dostojanstveno, odlaze.
Stari Mujaga je, također, dio velikog bijelog talasa, u jednoj
ruci nosi svoju kapu «francuzicu», ali druge ruke nema. Pobogu,
šta je ovo? Gdje to oni idu, kad bih barem znao? Ne vidim Hami-
da nigdje u ovoj bijeloj nijemoj masi...
Prolazi i Vale sa gitarom na leđima i Zec za njim, kao da se
ne poznaju. Zec nema ni jedne noge niti ruke, svi imaju po neki
tjelesni nedostatak, ali to im nimalo ne smeta, tako ležerno se
kreću tamo negdje gdje su uprli svoje prazne poglede.
Bože, šta je ovo, kakva je ovo mora, između ljudi u bijelom ho-
daju dijelovi tijela, nečija noga cupka polahko, podlaktica sa ša-
kom klizi zrakom, tijelo bez glave, glave bez trupa... Poludjet ću!
Neko me doziva! Nemoguće, konačno me neko poznao! Pre-
trnuo sam iznenađen: Hajrija i Jusuf. Ali, otkud oni zajedno,
otkud Jusuf, kad je ostao ležati mrtav u koritu Drinjače i otkud
Hajrija sa njim, nisam znao da se poznaju. Napokon je nasmi-
jana, čila, prosto zrači, kao da se riješila svih nespokoja. Jusuf
je nestvarno ljepuškast, vitak, bijelih mršavih obraza i krupnih
43
 Nož, žica i svileni šal
očiju, a Hajrija nikad ljepša, u bijelom, s nekim komadom tkani-
ne oko vrata. Dozivaju me, a zatim se okrenu i naprave par kora-
ka u pravcu u kome svi u tišini idu, a potom se ponovo okrenu i
zovu me za sobom.
Ja ne mogu da se pokrenem, a htio bih za njima da zadovoljim
znatiželju. Taman kada sam osjetio da mogu pokrenuti noge, čuo
sam jedan sitni dječiji glasić: »Ne idi za njima; oni odlaze u drugi,
bolji svijet, pravedniji, a ti ne pripadaš tamo, barem ne za sada».
Malena djevojčica se tako brzo izgubila da sam je jedva uspio vi-
djeti. Ipak, nekako mi je poznata, samo nikako da se sjetim odakle.
Onda sam osjetio lagano drmusanje i kao sa dna ogromnog
bezdana potmulo dozivanje, koje odjekuje sve bliže, dok se nije
pretvorilo u krupni muški glas. »Zemo, zemo, probudi se. Zemo!»
Otvorio sam oči i, žmirnuvši nekoliko puta, ugledao ispred sebe
žilavu priliku, zapuštene brade i dobrano prošarane sijedim.
«Ustani, zemljače, da ti pogledam te rane i da nešto pojedeš,
prespavao si dan i noć, kao da si umro, kao da si se predomišljao na
koju ćeš stranu ovamo ili tamo, gdje je ovih dana i prevelika gužva.»
San, sve je bilo san, jeziva noćna mora. Ali, šta znače snovi,
ako uopće imaju značenje? Ima li ovo nekakvog smisla ili je sve
samo posljedica proteklih dana i svega onog što se dešavalo?
Miris pečenog mesa mi zagolica nozdrve i prestajem misliti o
svom snu. Gladan sam, toliko gladan da ne mogu više ni na što
drugo misliti.
Dok sam požudno jeo komade žilavog mesa, premda nesla-
nog, ali iznimno ukusnog i dobrodošlog za moj želudac, koji da-
nima nije ništa vario, bradati muškarac mi je ispirao rane iz me-
talne čuturice, a bol je prekidala moje halapljivo žvakanje.
Suhonjavi čovjek, naslonjen na bukvu, stopala umotanih u
krpe, brižno je komentarisao: «Samo polahko, zemljače. Barem
mesa imamo dovoljno, jer je Osman imao sreće u lovu».
44
Prvi dio
Nakon što mi je previo rane i pustio da malo po malo utolim
glad, bradati muškarac me upitao ko sam i odakle sam.
Mustafa Kara, iz Daljegošte, sela na samom drinskom rogu,
kao na kraju svijeta, odgovorio sam. Ili sam to barem nekad bio,
promrmljao sam, onako više za sebe.
Bradati muškarac mi je potom, kroz zarazan smijeh, rekao da
me se sjeća, još od one zime ’93. godine, mada ja njega ne pam-
tim, možda zbog guste čekinjave brade.
«Sjećaš li se djevojčice koja je plakala u majčinom naručju,
ispred škole u Srebrenici», upitao je on.
Naravno da se sjećam, plakala je i tražila od majke nešto za
jelo, bila je gladna, rekao sam, prisjećajući se tog događaja.
«Jeste», rekao je on, »bila je gladna i promrzla, a tek smo stigli
u Srebrenicu».
«Nismo imali ni gdje ni kuda», promrmljao je u svoju bradetinu.
«Ti si bez riječi prišao mojoj djevojčici i dao svu hranu koju si
imao u svom rancu, iako si cijelu noć proveo u potrazi za pado-
branima sa hranom».
Bio sam sit, rekao sam neiskreno i dodao: A i kod kuće je bilo
nešto zaliha.
Čovjek je brzim pokretom ruke obrisao suze s lica i rekao da
zna kako lažem, da u to vrijeme niko nije bio sit, a kamo li da je
imao neke zalihe kod kuće.
Dodao je da je njegova supruga s djevojčicom i sinom otišla
konvojima UN-a u Tuzlu, a da je on više puta bezuspješno poku-
šavao stići do Tuzle putem preko šume. On je tu, iz nekog Ceran-
skog sela i veli da dobro poznaje Udrč i njegovu ćud i okolinu, sve
do Snagova, a za dalje će se već nekako snaći.
45
 Nož, žica i svileni šal
«Sačekat ćemo da se malo oporaviš i onda idemo put Snago-
va», rekao je nakon duže stanke. »Najmanje što ti mogu pomoći
je da te povedem sa sobom,pa šta nam Bog da».
Klimnuo sam glavom u znak odobravanja, iako sam u dubi-
ni duše nekako bio sumnjičav u naš put dalje. Ali, iz zahvalnosti
prema njemu, nisam ništa rekao.
«Osman, ja sam Osman Terzo», rekao je i ustao da nabaca
drva na vatru koja je polahko dogorijevala.
Idućih nekoliko dana sam vidao rane i prikupljao snagu za od-
sudne kilometre preko Kamenice i Snagova, za koje se već uveli-
ko znalo da vrve od zasjeda i opasnosti. Kazivali su o tome brojni
stradalnici koji su se vratili na Udrč, nakon zasjede ili pucnjave.
Mnogi su, nažalost, zauvijek ostajali ukraj puta, u uvaljanoj
travi koja seže do pojasa, ranjeni ili ubijeni. Zahvaljujući onim
spretnijim poznavaocima terena na Udrču je bilo barem mesa
dovoljno. Išli bi ukrug po prostranstvu u potragu za stokom ili
divljači. Bilo je i vode, izvorske, svježe, ali sve je bilo zatamnjeno
i začinjeno gorčinom minulih dana. U glavi svakog od nas prosto
su letjele slike užasa na putu od Potočara do ovog bedema na
kome smo svi predahnuli, oporavili se i skupili snagu za dalje.
Gluho bilo da ga nije, kud bismo onda!
Sam Bog je poslao tog suhonjavog Osmana Terzu na moj put ili
je mene baš doveo u pravo vrijeme na njegov? Bilo kako bilo, meni
je uvijek trebao neko na koga ću da se oslonim, ko će da odluči za
mene, jer nekako teško prelamam u sebi. Šta ću, takav sam.
Kada je petog dana uvečer Osman prišao do mene i rekao mi:
«Ujutro polazimo, hoćeš li moći», ja sam jednostavno prihvatio,
kao svršen čin. I ja sam već dva dana mislio o tome, ali eto čekao
sam da on odluči, ipak je on taj koji iole poznaje terene sa druge
strane Drinjače.
46
Prvi dio
Donio mi je nekoliko komada na brzinu sasušenog mesa i
punu čuturicu vode i rekao: «Slijedi me i ne odvajaj se nipošto».
Krenuli smo u cik zore, brzo se spustili u kanjon Drinjače i nakon
pola sata borbe sa rijekom naša grupica od petnaestak ljudi je već
bila na drugoj obali.
U tišini, jedan po jedan, kolona je napredovala, oprezno i si-
gurno. Nije bilo teško slijediti pravi put, široki pojas ugažene tra-
ve, brojne ostatke komada odjeće, krvave, pocijepane, obuće koja
se raspala i s vremena na vrijeme poneki nesretnik u kraju staze,
s očima sklopljenim zauvijek. Sve su to bili žalosni i tragični pu-
tokazi da smo na tragu kolone smrti, koja svakim kilometrom
postaje sve manja.
Kraj jednog, gotovo presahlog, izvora, u sjeni gustog graba,
naišli smo na bolan prizor. Naslonjen na svoj ranac, jedva čujno
ječući, ležao je jedan od stotine nesretnika, koji su ostali na ovoj
odiseji. Rukama se držao za stomak koji je doslovce bio rasporen.
Desetine muha je zujalo oko njega i po njegovoj izvaljenoj
utrobi, a on nije imao snage ni da ječi više. Neko ga je nosio do
ovog mjesta, kada je vjerovatno shvatio sav besmisao tog napora
i jednostavno produžio dalje. Potpuno shvatam, ovom jadniku
više ništa i niko ne može pomoći. Za tren sam zastao, u njegovim
očima nije bilo ničeg živog, on se gasio polagano u najvećim mu-
kama. Oko njega je bilo nekih stvari, čuturica sa vodom, komad
hljeba, čak je neko ostavio i nešto nalik na konzervirano meso.
Eh, ljudi su takvi, u svoj svojoj nesreći ako ništa ne mogu ba-
rem su od svojih usta odvojili i ostavili ovom jadniku, kao da je
to njemu potrebno. On više ništa ne želi, samo smrt, i to brzu,
da što prije dođe, izmirio se on s njom i sa životom svodi račune.
Teškom mukom, jedva pomičući suhe i ispucale usne, proši-
štao je:
«Uuuu..ubiiii, ubijj meee, ubbbijjjj!»
47
 Nož, žica i svileni šal
Zaledio sam se u trenu, shrvala me nemoć, ražalostila me ne-
zavidna situacija ovoga čovjeka koji moli za smrt, a ni ime mu ne
znam. Osman me trznuo za lakat, rekavši da produžim, a ja sam
krenuo, ostavivši ovog bezimenog jadnika da umire do sutona.
Uzalud će neko zabrinuto čekati i raspitivati za njega, proći će
vremena dosta dok se sazna ime onoga koji umire u hladu drveta,
na putu koji je popločan smrću, ako se ikada i sazna.
Nakon nekoliko minuta Osman nas je ponovo sustigao. Za
nekoliko minuta, ni kilometar iza nas, čula se eksplozija, a za po-
jasom našeg vodiča Osmana Terze nije više bilo ručne bombe.
Hvala mu i u moje ime, vjerovatno je to bila najbolja pomoć za
onog kome je svaki novi minut produžavao patnju.
Nedugo nakon ovog tužnog događaja naletili smo na jednu
od brojnih zasjeda, koje su se nizale kao na traci. Pucnjava je
dolazila s naše desne strane, a bili smo negdje u nekom dije-
lu Snagova, barem je tako govorio naš vodič Osman. Naša mala
grupica je brzo raspršena na sve strane zaraslih njiva i šumara-
ka. Sve se tako brzo odigralo da nisam uspio vidjeti ništa oko
sebe, ne znajući šta se zbilo s ostalima. Bez daha sam pretrčao
do gustog šumarka, nekih pet stotina metara dalje od mjesta za-
sjede i onda nakon kratkog predaha i brzog osmatranja nastavio
dalje, prateći nepogrešive znakove koji vode putem kolone. Sti-
gavši do nekih spaljenih kuća, osmotrio sam ih pomno i čekao u
travi i dobrih sat vremena. Onda sam ugledao uplašene i mršave
ljudske prilike iz kuće i oprezno im prišao, bez bojazni, jer se sa-
vim sigurno radilo o ljudima koji djele sve patnje puta stradanja
i smrti, zajedno sa mnom.
Bilo ih je ukupno petorica. Jedan od njih me je poznao: bio je
u koloni u kojoj sam i ja putovao s Udrča. I on je, kao i ja, panično
bježao od mjesta zasjede i naišao na ove ljude, koji čekaju noć da
padne, da bi prešli asfalti put na Crnom Vrhu.
48
Prvi dio
Za razliku od mene on je vidio da su neki ostali pogođeni le-
žati na mjestu zasjede, mrtvi ili ranjeni. Majkom se kune da je
očima vidio kako je i naš vodič Osman Terzo pao pogođen u glavu
nedaleko od njega. Ni sam ne znam da li mu vjerovati ili ne, ali
to ionako ništa ne mijenja. Bit ćemo ubijeni svi, ovdje ili ondje,
toliko sam se naslušao putem vijesti o raznim ljudima koje su na
kraju bile totalna neistina da nisam htio povjerovati u to.
Nadao sam se da će Osman odnekud izbiti, zna on ovaj put,
đavolski je sposoban momak, ne može se njega tek tako ubiti. Šta
ćemo mi, čekamo da padne noć, da pređemo tu cestu, a niko od nas
pojma nema ni gdje ni kako. Niko nikad nije bio ovdje, niti izbliza
prošao ovuda. Pod okriljem noći preći ćemo cestu, onako napamet,
nasreću, previše smo je puta ovih dana stavljali na kušnju.
U čekanju akšama pogedom kroz polumrak podruma zagle-
dam svoju novu družinu, tražeći nekog ko bi mogao biti oslonac,
kad bude trebalo.
Ramiz je iz bratunačkog sela Pirići, nizak, zdepast, četrdeset
i koja godina. Uprkos svemu, bio je plećat i snažan čovjek, bez
naoružanja.
Do njega sjedi visok i suhonjav čovjek sa trideset i neku go-
dinu. Izrazito je velike jabučice, tankih i dugih šaka i prstiju.
Zuhdija je iz Karačića, sela kod Srebrenice, ni on nema nikakvog
naoružanja. Njegova žena je još 1992. godine nastradala u selu
u jednom od brojnih granatiranja, a s njom i dvogodišnja dje-
vojčica. Ima još jednu od deset godina, koja je otišla s njegovim
roditeljima u Potočare. Krenuo je s bratom, ali od zasjede u Ka-
menicama ne zna ništa za njega. Vjerovatno je bio u nekoj od
skupina koje su se predale.
Sa Ramizove lijeve strane sjedi šutljivi i namršteni čovjek,
onako četrdeset godina. Njegovo je ime Ibrahim, a od Han Pi-
jeska je, selo Krivače. On ima uza se poluautomatsku pušku, za
pojasom mu je okačena bomba i kao da je svjestan toga da je u
49
 Nož, žica i svileni šal
nekoj prednosti nad nama. Ne razgovara, tek poneku kaže, sve
ustajući i osmatrajući kroz otvore podruma.
On je tu sam: ima samo staru majku koja je otišla u Potočare,
žena mu je s konvojima UN-a otišla iz Srebrenice 1993. godine.
Kažu da je dobijao pisma od nekih rođaka kako se tamo negdje
preudala za drugoga. Njegov mrki pogled odaje tešku narav ovo-
ga čovjeka. Kažu da joj je poručio kako ga ne treba čekati i da moli
Boga da ne dođe živ iz Srebrenice.
Lijevo od mene je sjeo momak koji je bio sa mnom u Osmano-
voj grupi. Ima on nekih dvadeset i pet godina i iz nekog je od sela
Pobuđskog kraja. Uplašen je, unezvijereno gleda, čas lijevo, čas
desno, osluškuje, imam osjećaj da će svaki minut ustati i istrčati
nekud u mrak. Njegovo ime je Muriz.
U samom ćošku podruma, jedva vidljiv, pod velom tame, mir-
no je sjedio stariji čovjek, s francuzicom na glavi. To je Hamdija,
iz sela Brezovice, skoro mu je šezdeset godina. Svojom pojavom
je zračio i on je sigurno najjača karika u ovoj našoj maloj, navrat
nanos skupljenoj, družini.
Nas je šesterica, a samo jedna puška. No, to i nije važno, jer
nam ni topovi ne bi više mogli pomoći.
Šutke i kradom su neki u mraku žvakali koji komadić hrane
koji su još imali. Napipao sam u džepu omanji komadić na brzinu
osušene govedine koju mi je još na Udrču dao Osman Terzo i po-
nudio komad uplašenom Murizu, da mu zubi ne cvokoću.
Poslije sat ili dva, kada je noć već poodmakla, a oblaci prekrili
mjesec, krenuli smo oprezno između rijetkih spaljenih kuća i niz
jedan šumarak, šutke, u koloni po jedan. Spustili smo se nado-
mak ceste koja se upkos mraku bjelasala u sred raskrčene šume.
Nije ni ta šuma s obije strane ceste slučajno isječena. Barem
pedesetak, na mjestima i sto metara lijevo i desno, posječena su
sva stabla. Na čelu naše male kolone je Ibrahim s puškom, a na
50
Prvi dio
začelju je Hamdija iz Brezovica. Uzdrhtali Muriz je iza mene, i
dalje uplašen, čini mi se, sve više.
Nakon što smo pronašli jednu oštru krivinu, koja je bila naj-
pogodnija za pretrčati put, šapatom smo se dogovorili da jedan
po jedan, redom i u razmaku pretrčimo cestu.
Prvi je lagano krenuo Ibrahim. Oprezno je pretrčao i stao na
ivici šikare s druge strane puta. Za njim je krenuo Zuhdija, zatim
Ramiz, a onda je bio red na mene. Pogledom sam prešao lijevo i
desno: nije bilo nikakvih vozila. Još jednom sam osmotrio čitavu
dionicu, zatvorio oči i krenuo, svakog trena čekavši bljesak vatre-
nog oružja negdje iza busije. Tek kada sam došao na ivicu šume
s druge strane, otvorio sam oči da bih vidio paničan i nespretan
prelazak mog sljedbenika Muriza. Uz padove i posrtanja i grozni-
čavo dahtanje, nekako je stigao do nas. Posljednji je cestu prešao
Hamdija, onako dostojanstveno i smireno, kao da ga je sramota
da pred nama potrči.
Napredovali smo utrtom stazom prema sad izvjesno bliskoj
slobodnoj teritoriji. Svaki od nas je imao neku ranu, a svi smo
haman bili bosi, izranjavanih stopala. Nebo se namračilo, iako je
blizu ponoći. Počelo je da sijeva i na momente smo bili osvijetlje-
ni kao na pozornici.
Kad bi sijevnulo, polegli bi u travu, da se prikrijemo, jer niko
od nas ne zna gdje su rovovi srpskih jedinica, a blizu smo, to je
sigurno.
Spustio se blagoslovljeni noćni pljusak, uz zaglušujuću gr-
mljavinu, pravi prolom oblaka. Mi smo nastavili dalje, s ciljem da
iskoristimo ovu blagodat u svoju korist i provučemo se neopaže-
no kroz linije. Tumarajući kroz pljusak, iznenada smo izbili pred
neku spaljenu kuću, bez prozora, iz koje je dopiralo škiljavo svje-
tlo. Nebom je zaparala munja i obasjala čitav prostor na kome
smo se nalazili i odjednom smo shvatili da smo zalutali usred
borbene linije.
51
 Nož, žica i svileni šal
Nadalje je sve bilo tako spontano i brzo, da je, čini mi se, traja-
lo samo par trenutaka. Shvativši situaciju, brzo smo potrčali niz
livadu ispod kuće i prošli pored iskopanih rovova neprijateljskih
formacija. Uprkos kiši i nevremenu, spazili su nas.
Bili smo već u šumarku i u očajničkom trku, kada je osula
pucnjava po šumi, u pravcu u kome smo otrčali. Nismo obraćali
pažnju na to. Samo smo trčali, kao da nas ništa ne boli, kao da
nismo bosi, kao da nemamo rana, kao da nismo gladni... Bila je
to trka za život i veće nagrade nije bilo.
Ono čega se posljednjeg dobro sjećam je eksplozija tromblon-
ske mine, metar dalje od mene, koja je skliznula negdje niz gra-
ne, niotkud. Bljesak eksplozije nadjačao je nevrijeme, osjetio sam
udar u nogu, ali sam i dalje mahnito trčao, sve dok bol u nozi nije
postajala jača, neizdržljiva. Moji saputnici su dobrano odmakli,
zastao sam naslonjen na jedno drvo i pri bljesku munje sam vidio
da smo stigli do jednog potočića. Vjerovatno je uzbrdo put do
naših linija, put do kraja patnji.
Sjeo sam uz drvo, s neprijateljskih linija je i dalje povremeno
odjekivala pucnjava, onako nasumice. Utonuo sam u nesvjesticu,
ko zna koliko je trajala, sve dok me nije probudila hladnoća.
Oprezni koraci su se približavali niz strminu prema meni. Ni-
sam imao snage ni da se pomaknem. U mraku sam prepoznao
francusku kapu Hamdije, dobričine, koji se, eto, vratio da vidi je-
sam li barem živ. Nije bilo mnogo takvih na ovoj našoj golgoti od
puta. Uglavnom je svako gledao da sebe izbavi. I kako zamjerati
nekome što je želio da se spasi! Oni rijetki, koji su bili u stanju da
misle i na druge, da budu tako nesebični, jedina su lijepa strana
ovoga puta, kao rijetko svjetlo u hodnicima tame: slabo ga ima,
ali naiđe taman kad treba i dobro je raspoređeno. Svaka skupina
je imala svog Hamdiju.
Pogledao mi je ranu, premotao je nekom svojom košuljom i
pomogao mi da se uspnemo par stotina metara uzbrdo. Sve mi
52
Prvi dio
je to bilo prilično maglovito, bio sam na ivici svijesti, omamljen
bolom. Vidio sam da ne mogu dalje ovako i predložio mu da sta-
nemo da se odmorim.
Idi ti, Hamdo, blizu će zora, mogu ja i sam, rekao sam umor-
nim glasom.
«Aaaa, to nikako», odgovorio je Hamdo, odlučnim tonom.
“Odavde idemo zajedno, ili ne idemo nikako”, opet je bio odlučan.
Zatim je ispričao da su on i ostali stigli do ispod neke linije za
koju pretpostavljaju da je od naših ljudi iz Nezuka, ali da će sače-
kati zoru da se uvjere i da onda izađu, sigurnije je.
A on se vratio da mene potraži u dogovoru s ostalima. Oni
čekaju pod rovovima, ispod linija.
U međuvremenu je prestalo i nevrijeme, izvedrilo je i postaja-
lo je svježe. Pokisli smo u onom ludom trku i osjećao sam drhta-
vicu. Vidjevši to, Hamdija je svukao svoj kaput sa sebe i prebacio
mi preko ramena. Bilo je uzalud da se opirem, što mi je jasno
stavio do znanja, prinijevši šaku ustima. Bespogovorno sam se
skupio pod velikim kaputom i posmatrao ljudinu Hamdiju iz
Brezovica, koji je, eto, iako je imao blizu šezdeset, krenuo putem
preko šume. Krenuo je, jer je imao sina, kojemu je tek devetnaest
godina. Krenuo je da bude uz njega, da se ne odvajaju. Imao je
osim njega još dva starija sina i tri kćeri. Ipak je Muhamed naj-
mlađi, svjetlo njegovih očiju, i htio je da, ako treba, svoj život
poturi u zamjenu za njegov. Ali, nije pomoglo. Njegov sin je ostao
ipak odvojen od njega, još na prvoj zasjedi. Predao se s velikom
skupinom na igralištu u Novoj Kasabi. Vjerovatno je to bila ista
skupina u kojoj je bio i Jusuf iz Tokoljaka, napola dječak, umro je
na mojim rukama u kanjonu Drinjače, pod Kušlatom.
Prešutio sam to. Nisam Hamdiji rekao da je Jusuf pobjegao
vezanih ruku sa strijeljanja u Kasabi, da su mnogi ubijeni na licu
mjesta, a drugi odvedeni da bi isto tako bili svirepo ubijeni.
53
 Nož, žica i svileni šal

Neću da mu ubijam nadu, jer ništa u čovjeku nije tako dugotraj-

no kao nada, ništa nije tako gorljivo, zbog čega bi bilo uzaludno
i da mu kažem. Njegova nada da mu je sin možda preživio će u
njemu gorjeti još dugo, tinjat će mjesecima, sve dok se lagahno i
neumitno ne ugasi. Vjerovatno zbog svega toga je baš on i odlučio
da se vrati da me potraži, sažalio se na moje godine, proradio je u
njemu očinski, zaštitnički duh, samilost je oko njega prosto zračila.
Lagahna izmaglica i svježina i poj ptica najavljivali su svita-
nje, kada je Hamdija, onako sav mokar od rose, došao po mene.
Pomogao mi je da ustanem i zatim lagahno sa mnom, uz uspon
klizavom uskom stazom, polahko krenuo, rekavši tihim glasom:
«Haj’mo polahko, s hajrom».
«Mi smo iz Srebrenice», poviknuo je Ibrahim, koji se namet-
nuo kao vođa naše male skupine, »ima nas šesterica».
«Haj’te polahko», doviknuo je čovjek, čija je puščana cijev viri-
la iza balvana i zemlje, »jedan po jedan».
Hamdija me je bukvalno dovukao do ivice iskopanog rova i
svalio se u blatnjavi rov da predahne, da otrese od sebe sav teret
koji je nosio toliko dana.
Bolničar koji se nalazio blizu rova već je pregledao moje rane,
previjao ih čistim bijelim zavojima koji tako odudaraju od mog
izmučenog, prljavog i krvavog tijela.
Kroz izmaglicu slabosti još samo nazirem figure u rovu i jedva
čujem kao šapat razgovore između njih.
Moji saputnici u suzama pričaju ljudima u punom rovu sve svoje
patnje, upadajući jedan drugom u riječ. Samilosni vojnici ih zasipaju
cigaretama, hranom i samo ih slušaju pažljivo, naslušali su se oni
toliko jadnih priča ovih dana, ali ostalo je samilosti za još koju, jer
nijedna srebrenička priča nije ista, svaka nosi svoj pečat, svoju tugu,
svaka je ispričana na drugačiji način, svaka nosi istu poruku, da se
nikad ne zaboravi, da se nikad i nikom ne ponovi Srebrenica...

54

Drugi dio
Budim se. Oštar miris medicinskih preparata i zujanje muhe trgli
su me iz dubokog sna, ili kome, agonije, ko zna čega. Smeta mi
svjetlo sa stropa prostorije, prejako je. Škiljavim pogledom ra-
zgledam prostor u kom se nalazim. Pokušavam uhvatiti nit, sklo-
piti bar malo mozaik, pokušavam shvatiti gdje sam i što tu radim.
U bolnici sam. Tu je još sedam kreveta i svi su popunjeni. Ne-
primjetno, onako iz potaje, zagledam svakog ponaosob. Tri od
sedam mojih bolničkih susjeda iz sobe su u lošem stanju, puno
gorem od moga. Ostala četverica me znatiželjno i ispitivački
gledaju, kao da očekuju od mene nekakav znak ili signal, pa da
počnu sa zadovoljavanjem svoje ljubopitljivosti i znatiželje. Ali,
meni se ne budi. Ne znam koliko dugo tu ležim: dan, dva, sedmi-
cu... Svakim trenom svijesti sjećanja na minule događaje naviru
u slapovima sa svih strana. Negdje u podsvijesti se još uvijek na-
dam da sam dobar dio toga sanjao, kao u bunilu. Čini mi se kao
da ću poludjeti, htio bih da vrištim. Ali, ja sam Mustafa Kara,
ja to sve moram da složim na svoje mjesto i po redoslijedu, ali
šutke, sam sa sobom, takva mi je narav, teško se povjeravam bilo
kome, a najmanje radoznalim susjedima iz bolničkih soba.
Dolaze doktori u svojim sniježno-bijelim mantilima, zapitkuju,
tapšu po zdravom ramenu, stalno su tu ljubazne medicinske se-
stre, brinu o tome jel’ mi malo hrane, kako mi je, imam li bolove...
56
Drugi dio
Osjetim poglede ostalih iz sobe i njihova došaptavanja o
meni. Svi me gledaju kao nekog sa drugog svijeta, kao nekog ko
se vratio ili došao iz džehenema. Ali, oni i nisu mnogo u krivu: ja
i jesam stigao iz džehenema.
Ne želim ni da gledam. Želim da zatvorim oči; sve mi smeta,
svjetlo, sunce, pogledi, čak me i ta pretjerana briga osoblja ner-
vira. Ja samo želim da me puste na miru, da se priberem i shva-
tim ili bar pokušam shvatiti sve ono što se dešavalo u posljednjih
mjesec dana, manje ili više.
Dok sam sređivao svoje zbrkane misli kao maloumnik kroz
hodnik se začuo žamor i samo na tren jedan poznati glas. A onda
je kroz odškrinuta vrata provirila čupava glava sa kosmatom bra-
dom i pogled koji mi je tako potreban, jedan blagi pogled koji mi
je nedostajao, koji me uvijek smirivao. Hamid, živ je, došao je
da me obiđe. Konačno se i mojim licem razvukao osmijeh. Svi iz
sobe su sa zanimanjem uprli pogled na vrata, želeći da odgonet-
nu ko je taj posjetilac koji je uspio ono što već dugo nisu ni oni
niti sve ljubazno osoblje tuzlanske bolnice.
«Ustaj, mali, dugo se izležavaš», dobacio je onako zapovjed-
nički, mirno, kako samo on zna. Prišao je mom krevetu, privu-
kao stolicu i polahko sjeo uz rub. Nakon početne radosti što sam
napokon ugledao jedno drago lice, lice koje me veže sa životom
prije potpunog pomračenja, iz očiju su krenule tople suze i sa
duše se počeo odranjati sav teret, bol i nespokoj, koji se danima
taložio i skupljao. Ne znam koliko dugo sam plakao i jecao, mož-
da koju minutu, možda i duže, ali sam se poprilično olakšao.
Za to vrijeme, Hamid je šutke i bez ijedne riječi sjedio i pustio
me da se olakšam i tek kad je vidio da sam spreman i shvatio da
imam bujicu pitanja, sam je krenuo, onako svojim redom da mi
ispriča, jer ja nisam znao odakle da počnem.
Od mjesta gdje smo se rastali, a to je bilo u Pobuđskim Kame-
nicama, gdje je bila ta famozna zasjeda i nastao sveopći metež, pa
57
 Nož, žica i svileni šal
do prelaska puta na Kaldrmici, on me stalno tražio, nastojao da
sazna barem nešto o meni. Ipak, znajući kakva je situacija nastala
nakon te prve zasjede, nemoguće je bilo saznati bilo šta. Čekao
je, kaže, čitav jedan dan u blizini prelaza, raspitivao se i obilazio
svaku novopristiglu grupu, a onda je drugog dana, teška srca,
prešao preko asfalta, nadajući se da sam negdje drugo prešao i da
će me naći na Udrču.
Ni na Udrču nije uspio da sazna ništa o meni i nastavio je svoj
put prema slobodnoj teritoriji, takoreći na čelu kolone koja je išla
prema Nezuku. Prošao je i zasjede u Liplju i Snagovu, kao i sav
pakao proboja neprijateljskih linija na Baljkovici. Sve je to moj
dobri Hamid izdržao nepovrijeđen, uspravan i gord kao planina.
Nakon mjesec dana boravka u bolnici otpušten sam. Jedva
koračam, bezvoljno sam krenuo ka izlazu gdje me sačekao moj
dobri Hamid. Zna on da ja nemam ni gdje ni kome, pa me poveo
sa sobom.
Smjestio se u jednu prostranu sobu na spratu napuštene kuće
u predgrađu Živinica. Kaže da je čisto i ugodno i da ima hrane
koliko hoćeš. Ima i kupatilo, i vode, i svi se brinu o njemu. Došao
je po mene s nekim komšijom koji je odmah upalio svoj drndavi
automobil i bez riječi krenuo iz bolničkog kruga, valjda vidjevši
moje bezlično lice na kome se ništa nije moglo nazrijeti.
Putem mi je Hamid poneku vijest ispričao, onako polahko,
kako samo on zna. Nisam mogao da prevalim preko jezika nijedno
suvislo pitanje, da ga upitam o mnogim ljudima. Jarko sam želio
da saznam nešto i o «njoj», znajući da je to u ovom trenutku suviše
sebično pitanje, nakon surovih i stravičnih stradanja toliko ljudi.
Ipak, vidim da i on osjeća moj nemir, samo se pravi da ne primje-
ćuje. Pustit će on mene da sam iskopam ono što me zanima.
U džepu stišćem zamotuljak, koji je medicinska sestra s odjelje-
nja sačuvala za mene. To je svileni šal koji je sa mnom dijelio tešku
58
Drugi dio
sudbinu. Namijenjen je jednoj koja ga nije htjela, a drugoj nisam
stigao dati: valjda joj nije bio suđen. Hajrija! Gdje li je sada?
Narednih dana sam bio obasut pažnjom sa svih strana, kao
da sam izronio iz mrtvih. Tretiraju me kao muzejski eksponat,
udovoljavaju mi, sažalijevaju me...
Telefonski pozivi dolaze sa svih strana. Napokon sam se čuo
sa majkom, ako se zagušljiv plač i jecaji s njene strane i zbunje-
nost i šutnja s moje, mogu nazvati razgovorom. Halali mi, majko!
Suviše nas je toga rastavilo, moram da se saberem! Živ sam koli-
ko je to uopće tačno. Trebaš mi kao onog dana kada si me doni-
jela na ovaj svijet, kada si me prvi put zadojila. Ali, daleko si, a
ja se moram sam da izborim s utvarama minulih dana, sa svojim
strahovima, s posljedicama golgote i stradanja.
I lutao sam, od škole do škole, od mjesta do mjesta. Svud sam
nailazio samo na plač i jecaje, na natrpane sportske sale u koji-
ma su se očekivale vijesti o sinovima uplakanih majki. Svugdje
su se čuli tužni jecaji djece koja pogledaju očeve, tuga sestre za
bratom i stidljivi i sakriveni uzdah supruge koja čeka ljubav, su-
pruga i hranitelja.
Ne znam koliko je dana minulo kako sam zadnji put vidio
Hamida. U svojim lutanjima i traženju nekog mira izgubio sam i
nadu i dostojanstvo.
Lažna utjeha i kratkotrajni zaborav nalazio sam u stvarima
koje prave samo privid, lažnu iluziju. Noć i dan su potpuno pro-
mijenili raspored: postao sam neko sasvim stran onima koji me
znaju, ali i samome sebi.
Prestao sam odgovarati na telefonske pozive. Uzalud su me
tražili svi, jer ja sam tražio samog sebe.
Iznevjerio sam sva obećanja, data onima oko sebe: Hajriji,
Jusufu i svima onima kojima sam nešto obećavao u paklu puta
spasa. Postao sam bezličan, krut, kao od olova saliven. Ni sam
59
 Nož, žica i svileni šal
ne znam kako sam, onako bešćutno vođen vlastitim očajanjem i
bezumljem, obišao silne škole i dvorane u kojima je bio smješten
naš narod.
Ne znam kako sam u školi nedaleko od Gračanice pronašao Be-
hiju Brka, Sulićku, majku Jusufovu, dječaka koji je umro na mojim
rukama u mračnom kanjonu Drinjače. Kako sam onako hladno gr-
lio tu majku, dok je grcala od plača na mom ramenu, majku koja je
izgubila nadu da će se njen Jusuf jednog dana ipak pojaviti.
Ne znam i ne mogu ni sad sebi objasniti kako sam mirno sa-
slušao užasnu priču Hajrijine tetke, ispričanu u školi nedaleko
od Tuzle. Pričala mi je o Hajrijinom tužnom kraju, dok su se niz
njeno rumeno lice valjale pokajničke suze. Sve sam to bešćutno
odslušao, kao da me se ne tiče, kao da sam ja neko drugi, kao da je
riječ o meni dalekim nepoznatim osobama. Čak me i riječi njene
tetke, izgovorene dok sam odlazio, nisu previše uzburkale: čemu
sve to, ionako je sad prekasno za sve.
«Da sam je bogdo pustila sa tobom preko šume, možda bi bolje
bilo», rekla je, obrisavši lice, i vratila se u čemer izbjegličke sobe.
Da si bogdo, ali nisi! A, opet, ko zna kako bi bilo i da si je pu-
stila. Sve je negdje već zapisano i tako mora biti!
Nizali su se dani, mjeseci i godine i prošli su kao mutna voda.
Niti se čega sjećam, niti ih po nečemu pamtim, onako bezlične,
provedene samo da se životari. Za kratko vrijeme stigli su i ro-
ditelji iz izbjeglištva; u par torbi donijeli svu svoju muku koja se
nakupila u tuđini, sav svoj bol koji se taložio u dnu srca, brigu za
djecom koja sama negdje u paklu Istočne Bosne vode bitku za
život. Ostavili su staru nenu u mezaru ispod dalekovoda, da leži
u kamenitoj i toploj zemlji na jugu, negdje u Gostivaru. Dobro je
to zbog nje: uvijek se žalila na reumu, ovako je njen vječni poči-
nak u zemlji u kojoj nema vlage. Nisu mnogo zapitkivali, samo su
me zagledali, onako ispitivački, krišom, da ne primijetim, i zado-
voljavali se mrvicama moje priče, koju sam im pričao u rijetkim
60
Drugi dio
trenucima slabosti. Suznih očiju, majka je gutala svaku riječ, po-
nekad teško uzdišući. Znam, ja sam joj utjeha, jer je Salih daleko
preko okeana u Americi i ko zna kad će i hoće li uopće ikada doći.
Izgubila je ona i braću i majku u srebreničkoj apokalipsi, nema
nikoga svog, u mene je oči uprla, a ja sam tu kao olovni vojnik,
nesposoban da je barem zagrlim kao nekad kad sam bio dijete,
kada sam hrlio uz livade da bez daha padnem u zagrljaj jedinom
biću na svijetu koje me voli bezuslovno, bespogovorno, ne traže-
ći ama baš ništa zauzvrat, možda samo taj jedan zagrljaj.
Oprosti mi, majko, prebrzo sam sazrio, kao mlada stabljika
spržena na vrelom suncu. Iz djetinjstva sam, silom prilika, mo-
rao postati čovjek. Uostalom, mnoge generacije, mlađe ili starije
od mene, izgubljene su u ovom vremenu; ukradeno nam je dje-
tinjstvo, oteta mladost, uzeti životi, s pravom se može reći da
smo generacije zauvijek izgubljene, obezglavljene, dezorijentira-
ne. Ko se snađe u svemu tome blago njemu, ali mnogi će doži-
votno lutati kroz svoju odiseju i skupljati krhotine od života (a
ne mogu ih nikako sastaviti u cjelinu). Narod naš je sabijen po
raznim školama tuzlanskog kraja, po kojekakvim salama i nase-
ljima, punim k’o šibica. Oni se još uvijek siromasi nadaju da se
može desiti neko čudo. Majke sa suzama u očima svakodnevno
očekuju vjesnike dobrih vijesti, nadaju se da će se negdje pojaviti
grupa preživjelih, da će negdje biti otkriven logor u kome su za-
robljeni njihovi sinovi, braća, očevi, da negdje u Srbiji teško rade
u nekom rudniku, ali da su živi.
Uzaludne su te nade. Dani prolaze, vrijeme neumitno curi, a
spoznaja o katastrofi je sve bliža, izglednija. Majke odbijaju ta-
kvu surovu spoznaju; one se ipak nadaju i, kada svi prestanu, one
još uvijek kroz prozor izbjegličke sobe pogledaju svoje najmilije,
koji nikad više neće doći.
Sve je veći broj onih koji s malo stvari odlaze put Europe,
ostavljajući zemlju u kojoj su okusili samo tugu, bol i suze.
Mnogi odlaze preko okeana put Amerike, valjda se konačno mi-
61
 Nož, žica i svileni šal
reći sa tim da ovdje više ništa nemaju. Uzalud misle da tamo
daleko u toj velikoj stranoj zemlji mogu zaboraviti sve one stra-
hote koje su prošli.
Otišao je i moj Hamid jednog dana. Otišao je sam, samcat,
nije htio da se ženi, iako bi time olakšao stvari. Nije o tome go-
vorio mnogo, samo je jednog dana rekao onako smireno kako je
samo on znao. »Mali, odlazim za mjesec dana, i nikad se više vra-
titi neću. Pazi na sebe, još si lude glave».
Nakon nekoliko minuta šutnje dodao je: «Neće više biti tvog
Hamida u blizini»... I plakao je, kao malo dijete, plakao je moj Ha-
mid koji je za mene uvijek bio veliki i jak kao bedem, kao najveća
kula u tvrđavi moje mašte. Šutke sam gledao taj odron, urušava-
nje i emocionalno pražnjenje dobrog Hamida.
Kada je trebao krenuti, nisam ga ni ispratio. Vidjeli smo se
dan prije, pošutjeli nekoliko minuta, stisnuli nijemo šaku jedan
drugom i otišli svako na svoju stranu. Nikad mi se više nije javio,
to me uopće ne čudi. To je opet bio onaj stari moj Hamid: tvrđava!
Ni za «nju» nisam odavno ništa čuo; tek poneku vijest, koja
slučajno dođe od poznanika. Izabranik njenog srca, onaj kome
sam toliko zavidio, na koga sam bio tako ljubomoran, nije pre-
živio put smrti: ostao je negdje (ko zna gdje) ranjen, zarobljen.
A ona je u krcatim kamionima došla negdje na aerodrom u ogro-
mno šatorsko naselje, a nedugo zatim otišla u okolinu Lukavca,
s majkom i bratovom suprugom. Koliko sam uspio saznati, bila
je u drugom stanju i ubrzo rodila djevojčicu sretniku koji to nije
dočekao i nije uspio uživati u tome. Nakon godinu ili dvije, i ona
je poput mnogih otišla put Amerike i nikad više ništa nisam
saznao o njoj.
Zatupio sam, prepustio se sivilu, letargija me obuzela, bešću-
tan i tmuran, skoro ravnodušno sam slušao hiljade priča, od kojih
je svaka tužnija. Ostao sam takav i kad je s kašnjenjem do mene
stigla vijest o smrti Hamdije Džebe iz Brezovica, čovjeka kome
62
Drugi dio
možda i život dugujem, koji je bio uz mene onu noć na Baljkovici
i koji me iznio do linija u Nezuku.
U našem paklu je ostao Hamdija bez tri sina. Sa ženom i kćer-
kom je živio u nekakvom naselju kod Ilijaša. Njegovo srce nije
podnijelo toliku roditeljsku bol i nije izdržalo ni dvije godine.
Nije mogao svojim sinovima pomoći, ali je pomogao meni. Samo
jednom smo se vidjeli nakon toga u Živinicama. Otišao je u Ilijaš
u valu naseljavanja našeg naroda po Sarajevskim predgrađima. U
naivnom narodu se pronijela priča da je Srebrenica zamijenjena
za Vogošu i Ilijaš. Čudan je naš narod: uvijek dobrodušan, lahko-
vjeran, lahko se kupi čak i glasinama.
Godine su se nizale jedna za drugom. Ostao sam nedorečen.
Uvijek mi je to nešto malo falilo, jedna mala tanka nit, koju nika-
ko nisam uspio da ugrabim.
Tako je malo trebalo da se pokrenem i vratim u kolosijek, ali
to malo je za korak izmicalo, uvijek nedostižno. Praznina je vla-
dala svakim kutkom moga života, sivilom sam nesvjesno bojio i
živote onih oko sebe, koji su, opet, zabrinuti za mene, uvijek bili
tu, nasmijani, spremni da mi ugode i da me oraspolože.
Ja sam, ipak, bio i gluh i slijep kod očiju i nisam uspio uživati u
tim malim stvarima, a ustvari tu je ležao spas od moga beznađa.
Ništa od toga nisam shvatio, dok me jednog toplog i sparnog
julskog jutra zvonom na vratima nije probudio bledunjavi poštar,
s, kao slama, žutom kosom i onako neispavanom i na silu pro-
buđenom pružio ruku i izjavio saučešće. Kao gromom ošinut za-
nijemio sam dok su niz lice klizile vrele i krupne suze. Dan prije
smjestio sam majku u bolnicu. Bila je slaba već nekoliko dana, ali
ni u snu nisam pomišljao da je to zadnji put da je vidim, da je to
moj oproštaj od nje. Otišao sam tog sedamnaestog ramazanskog
popodneva kući, donekle umiren mišljenjem dežurnog ljekara da
je situacija pod kontrolom i da vjeruje kako se može stabilizo-
63
 Nož, žica i svileni šal

vati. Otišao sam u zabludi da ću sutra doći u posjetu majci koja

će me živahno dočekati, osmijehom s bolesničke postelje. Otišao
sam uljuljkan lažnim optimizmom i nisam ni slutio da nikad više
neću majku živu vidjeti.
Na rastanku u prostorijama intenzivne njege, koje sam morao
brzo napustiti na insistiranje dežurne sestre, čvrsto mi je stezala
ruku svojim ogrubjelim prstima, skrivajući suze. Posljednji po-
gled s vrata prostorije na krevet u uglu i majčine suze pamtit ću
dok sam živ, kao da je znala da je to naš rastanak na ovom svijetu.
Ostala je samo skromno obilježena svježa humka u suncem
sprženoj travi, na seoskom mezarju u nama tuđem mjestu,
među tuđim ljudima, pod tuđim nebom. Ostala je humka koju
redovno zalivam suzama, ostao sam dužan majci mnogo toga,
toliko mnogo da me izjeda taj dug, kopnim kao snijeg u proljeće.
I mada znam da je nema više i da je ne mogu vratiti, odlazim
redovno na majčin mezar, kao pokajnik, kao na svoje hodoča-
šće, i dugo, dugo zurim u zemljanu uzvisinu po kojoj lagano niče
trava, znajući da je ispod te humke vječni smiraj pronašla duša
moje majke, mog utočišta.
Koliko li još takvih humki nudi smiraj majkama Srebrenice,
kojima nema niko doći da barem pošuti iznad njihovog vječnog
počivališta?

64

Treci dio
Prosijed i sam, odsutnog pogleda koji lagano klizi krajolikom, sje-
di Mustafa na zaravni svoga djetinjstva i osluškuje šum ljetnog
lahora, dok čarlija kroz grane vitkih zelenih breza. Šapat trava i
vedro nebo, toliko je sad savim dovoljno, ostalo je pred očima,
njegova kolijevka, utočište i sklonište od svih strahova. Prepustio
se čulima, sjeta i nostalgija stanuju u duši. Čeka zalazak sunca,
najljepši na svijetu, tamo iza ona dva oštra brda ponad Trubara,
tamo iza Jezera, visoravni na kojoj se miješaju lijepe i tragične us-
pomene, gdje je čitav život sunce zalazilo, gdje god da se nalazio.
Prazan je pogled, nestala su zbijena sela, zakačena po brdima
kao slike, lijepa i skladna, kao kockice složena. Svako selo ovog
kraja stidljivo se skrivalo od radoznalih pogleda, skoro da nije
bilo mjesta odakle se moglo vidjeti onako iz daljine. U svako selo
se mora doći mahsuz, zasebno i vidjeti, jer drukčije nije moglo. S
desne strane ona dva oštra brda, u njihovoj sjeni, nalazi se jedno
drago selo, veselog imena. Nema ni njega više, ostale su uspo-
mene. I ona zbog koje je postalo drago Mustafi nije više ista,
sad je daleka i strana, ako je uopće bila nekad bliska, možda je
to samo njegov privid, opsjena. Ali, ništa više ne može pokvariti
njegovu sliku, koja je ostala zauvijek ista, uramljena negdje u
njegovoj duši. Vrijeme i ljudi ne mogu joj ništa; oni je čak i ne
vide, niti dotiču.
Sjeća se, kao da je jučer bilo, išao je sa skupinom netom stasa-
le seoske mlađarije, u zimu, one predratne godine pohoditi skri-
66
Treći dio
veno selo iza dva oštra brda. Provlačio se njegovim mislima tihi,
zarazni šušanj svilenih dimija na plavom seoskom djevojčurku,
drsko smionom kao januarsko sunce. Nije to bilo slučajno i on je
jednostavno morao otići. Šta je zima i snijeg za razigrane misli
i maštu koja do neba seže? Samo par koketnih pogleda, nepri-
mjetni titraj lica dok priča s njim i obećanje proljeća vješto za-
šuškano u naizgled prazne riječi, ostavilo je trag koji je neizbri-
siv, duboko urezan u Mustafino sjećanje. On se po njoj poznaje,
ušla je u njegov genetski kod. Šta je sad ostalo od onog ljupkog
krajolika, od svih onih boja i kontrasta, od brda na kojima su ži-
vot i smrt bili u neraskidivom zagrljaju, gdje su se radost i patnja
nadopunjavale, jedna drugoj bile kao tas na vagi, kao tačka na
kraju lijepo sročene rečenice?
Ostala su samo pusta i zarasla mezarja i groblja, ruševine
spaljenih ognjišta koja zvone tišinom, njive i livade zapuštene
i puste, kao da nikad nisu hranile tolika usta i kao da nikad više
neće. U svakom selu, svejedno, pravoslavnom ili muslimanskom,
pokoji stariji povratnik koji je došao da nahrani svoju dušu prije
nego je napaćenu ispusti i vine u nebesa. Jedino što se obnavlja
su bogomolje, one svojim sjajem zasjenjuju sivilo oko njih, dje-
luju nestvarno, nespojivo sa tom pustoši. Svako od srebreničkih
sela ima spomen-obilježje stradalim u krvavom ratu prije dvije
decenije. Sve to ostavlja težak utisak koji dodatno pritiska u gru-
dima skupa sa neprirodnom tišinom čiji golemi plašt sablasno
šuška vječnim brdima.
Život je odavde protjeran krvlju i ognjem, smrt je prošla i te-
meljito okužila svaki kutak, u svakom selu, na svakom brdu je
ostavila vidne tragove, u zraku još vonja njen zadah.
Možda dođu neki drugi ljudi, generacije koji će umjeti volje-
ti bolje od nas, koje će znati cijeniti ovu ljepotu, Bogom datu,
poklonjenu svima, jer niko nije dobio nebesku tapiju na nju. A
mi se krvimo svakih pola stoljeća, drugu polovinu vidamo rane i
popravljamo nanesene štete, ali ono što je najgore mržnju samo
67
 Nož, žica i svileni šal
produbljujemo i sadimo u nove generacije. Ipak, mi u toj mržnji
nismo isti: dok jedni mrze smišljeno i planski, drugi mrze zato
što im ništa drugo ne preostaje, uvijek izvuku deblji kraj, ali
uporno i u inat stradanju obnavljaju život na vjekovnoj drinskoj
međi. Hoće li biti tako i ovaj put?
Ispred njega gotovo na dohvat ruke s onu stranu Drine razvu-
kla se Bajina Bašta, srbijanska varoš. Nemali je broj lijepih uspo-
mena iz negdašnjih vremena. Sve su one zbrisane onim krvavim
i mučnim sjećanjem na ubijanje i smrt, koja je sijana po brdima
Osata upravo s one strane Drine. Njemu nisu potrebne nikakve
pravne igrarije, on je vidio svojim očima, kao i svi koji su preživje-
li bestijalna granatiranja svim sredstvima sa Tare i teritorije Sr-
bije, prelaske vojnih formacija i vozila preko mosta u Skelanima,
kao i u svakom krvavom sukobu do sad. Priznanja, pokajanja,
izvinjenja, ničega od toga nema i nije bilo. Umjesto toga, slave se
neki krvavi sveci i veličaju koljači i ubice njegovog naroda. Pravde
nema, a istina se iskrivljuje, zamagljuje, lažima se prikriva. Ali,
on zna, on se sjeća, on pamti i nikad oprostiti i zaboraviti neće,
proklet bio svaki onaj koji oprosti.
Četrdeset mu je godina. »Ružno doba, čovjek je još uvijek mlad
da ne bi imao želja, a odveć star da bi ih ostvarivao», rekao bi je-
dan književnik. Zna to i Mustafa, pomiren sa tim, sjedi mirno iz-
gubljena pogleda u daljine, dok misli vrludaju, stalno se obijajući
o zidove i barijere realnosti, uvijek dolazeći do istih spoznaja. U
šta si, Mustafa, pola života potrošio, za šta si dao svoje najbolje
godine? Zašto i ti jednostavno nisi ostao u tom svom seocetu na
kraju svijeta i kao velika većina tvojih vršnjaka mirno sačekao da
te srpske formacije otprate preko Drinskog mosta u Srbiju i dalje
put Zapada, put Europe.
Zar nisi bar jednom u životu mogao taj svoj nemirni avanturi-
stički, inatni duh smiriti, zar nisi mogao bar jednom zanemariti
šaputanja onog sa lijevog ramena? Ko zna gdje bi sada bio i šta bi
postigao u životu? Ovako si samo prazna ljuštura, tijelo bez duha.
68
Treći dio
Nemaš ni pravca ni cilja. Živiš tek onako, reda radi, jer je veliki
grijeh dići ruku na sebe. Sve ono što si znao, ono što si bio i svi tvoji
skromni snovi otišli su u vjetar, za ovo novo doba, novi poredak ti
nemaš dara, izgubljen si i nijemo posmatraš dok život pored tebe
prolazi u suludom naletu. Zatrpavaju te prazni i beznačajni dani i
godine, nema niti jedan kojeg se sjećaš posebno, ozareno, čini ti se
da poslije tog jula i ne možeš pamtiti neki datum, jer su svi ostali u
tamnoj sjeni koja se nadvila nad tvojim svijetom.
Ne valja, moj Mustafa, trebaš ustati, trebaš se trgnuti!
Još samo valja pustiti da te rijeka života neumitno nosi svo-
jim mirnim tokom, čekajući lagahni, ali sigurni dolazak svome
ušću, na kome čeka smrt, kao jedina izvjesnost u svim ovoze-
maljskim neizvjesnostima. Prošlo je vrijeme kada je tvoja život-
na rijeka tekla niz strme obale, kad je bujala i pjenila na slapovi-
ma, kad je pravila zelene virove. Sticaj sudbine je promijenio njen
tok, nazad nema povratka, još samo snovi uzvodno plove. A ti si,
Mustafa, uvijek bio sanjar, barem ti nikad nije bilo teško zaplovi-
ti snovima, zaploviti oblacima kao rijekom bez povratka. Još ti je
samo to ostalo, još ti ne mogu uzeti snove (ili su i njh uzeli?). Da
se bar Hamid javi ponekad, da nije otišao u tu prokletu Ameriku
(Može li se u toj Americi biti sretan?). Zar možemo mi koji smo
proživjeli sav pakao Srebrenice i genocid nad onolikim brojem
svojih sunarodnjaka izgraditi svoj novi život tamo gdje je davno
prije napravljen sličan pokolj nad nekim drugim narodom, samo
zato što je htio biti svoj na svome? Da, Hamid se ne javlja! Ali, i
bolje je tako; takav je on, samotan i šutljiv, ali u njemu kuca pravo
lavlje srce, on je moj stub, oslonac i tako mi fali. Za njega kažu,
oni rijetki koji su ga nekad vidjeli, da krstari dugim prašnjavim
cestama američkog srednjeg zapada. Živi slobodno, kao što je i
uvijek, od Montane do Teksasa, svaka je prerija njegova. Nikad se
ženio nije: volio je samo jednom i od tad se ne otvara baš svakom
proljeću. Ostao je vječno zaljubljen u neku davnu, daleku, koja
je ostala nedodirljiva, kao svitac vječno opčinjen najsjajnijom na
69
 Nož, žica i svileni šal
nebu zvijezdom sjevera. Troši svoje samotnjačke dane i ostat će
uvijek tako, sve dok jednom u pustinji Mohave zauvijek ne odjaše
u susret zalasku sunca na crvenom nebu Arizone.
Šta je ostalo od onih krvavih epskih borbi na ovim brdima?
Samo pustoš, smrt i razaranje, posvuda korov obavija imanja i
uspomene. Postoji li neko ko može reći kako je ostvario svoje ci-
ljeve, kako je baš ovo stanje stvari ono za šta se borio, čemu je
stremio, ono što je bio njegov ideal?
Davno je jedan priprosti muzičar rekao kratko i jasno šta misli
o idealima, ali nekad jednostavno treba i život dati za ideal. Svi
smo mi imali svoje ideale, ali smo ih vremenom odbacivali kao
suvišan teret, jedan po jedan popadali su u blato i glib srebrenič-
kog geta i poratne epidemije koja je uništila i posljednju mrvu
idealizma i optimizma. Koliko se nepravde, licemjerja i nemorala
nagledao običan puk to ne može stati u enciklopediju, a kamo li
u jednu priču.
Poratnu zbilju najvjernije oslikava priča Osmana Terze. To je
čovjek koji me vratio u život prije toliko godina, otužne 1995.
godine, pazivši me nekoliko dana na Udrču i odvevši nadomak
slobodne teritorije, sve do nesretne zasjede u okolini Snagova.
Čuo sam da je Osman preživio i nakon dva mjeseca drugim
putem prema Kladnju došao živ i zdrav svojoj porodici, koja je
bila u Kladnju.
Čuo sam, ali nikad ga nisam posjetio niti vidio, bio sam u ne-
kom svom košmaru i sakupljao dijelove svoga bića toliko godina.
Kad sam se nekako uspio skrpiti u nešto što je bilo samo nalik
starom Mustafi, počeo sam raspitivati za Osmana. Vremenom
sam saznao da se on s porodicom među prvima vratio na pro-
store Cerske i da životari u pustom selu podno Udrča. Godine su
trebale, vrijeme je proteklo kao na traci, ali ipak pronašao sam
vremena i momenat da sjednem s Osmanom Terzom, žilavim Ce-
rakom, čovjekom kome dugujem barem tu posjetu.
70
Treći dio
Našao sam ga u selu sasvim sličnom svim povratničkim, zara-
slim, spaljenim, sa pokojim krovom i rijetkim povratnicima. Na
prste ruke se mogu nabrojati obnovljene kuće, dok barem polo-
vica njih je zaključana i nenastanjena. U svim povratničkim mje-
stima, posebno onim zabačenim, dolazak nekog je uvijek prava
novost, u čas te opkole rijetki povratnici i radoznalo i ispitivački
motre, a zatim, ne čekajući da išta upitaš, nastave uglas priču
o selu i negdašnjem životu i današnjoj pustoši, da bi tek nakon
nekog vremena upitali koga zapravo tražim.
Kuća Osmana Terze odaje svu tugu i bezidejnost povratka. Ne-
kad velika građevina, sudeći po ostacima temelja, danas je upola
manja. Obnovljena je samo na polovini nekadašnjeg objekta, oči-
gledno rukama priučenih majstora. Sudeći po načinu na koji je sa-
građena, izgledalo je kao da je bio cilj da što prije ispadne iz ruku.
Ispred kuće zalajalo je na mene rundavo mršavo pašče, kome
ni najbolji poznavalac ne bi utvrdio vrstu. Tapnuo sam nogom
par puta u zemlju i još više ga razljutio. Čekao sam da neko pri-
mijeti moj dolazak i da me izbavi od ove beštije. Konačno su se
otvorila vrata i mršava koščata šaka je sklonila komad zavjese,
koji je služio kao štit od muha, i na njima se pojavila visoka su-
honjava žena. Zbunjeno i upitno je pogledala u mene, a zatim
oštrom i kratkom psovkom otjerala pašče iza kuće. Teško bih
utvrdio je li to ona ista žena koja je sjedila na ulici sa gladnom
djevojčicom, naprosto zato jer smo tada svi bili slični, ličili jedni
na druge, kao jaje jajetu. Preda mnom je stajala žena kojoj je ot-
prilike pedesetak godina, vjerovatno i manje, ali život očigledno
nije bio naklonjen njenoj sudbini. Suhonjavo izborano lice, prosi-
jeda kosa svezana nevješto u rep, s neposlušnim pramenom koji
štrči na suncem opaljenom čelu.
Dok je upitala ko sam i koga tražim otkrila je usta u kojima
je bio po koji zub, i više puta ponavljajući da je Osman negdje
iznad sela otišao za ovcama. Još je jednom zaružila pašče koje je
izvirivalo iza sijena, dok mi je pokazivala rukom gdje bi trebao
71
 Nož, žica i svileni šal
biti Osman. Dok sam sporo napredovao uzbrdicom iznad kuće,
pratila me pogledom sa skovanih drvenih basamaka koji služe za
ulazak u kuću i neprestano objašnjavala. Izašavši iznad sela na
poveću čistinu brzo sam ugledao ovce i krenuo prema njima. Bilo
je oko podneva, pa su i one tražile hlada u gustom raslinju. Malo
podalje, čuo se tupi udar sjekire i ljuljanje krošnje omanjeg drve-
ta, koje se po tom svalilo na čistinu. Iz šikare je izašla pogrbljena
prilika, kuštrave sijede kose i neuredne brade, dobro prošarane
sijedi vlasima. Zastao je na tren kada me je ugledao, polahko pri-
lazeći i nekako stiskajući u desnoj ruci sjekiru. To je on, Osman
Terzo, znam taj pogled, britak i odlučan, povijen orlovski nos i
izduženo lice, čovjek od akcije, spreman na sve. Stajali smo na
tren na udaljenosti od nekoliko metara, on ispitivački sa sjeki-
rom u ruci u svojim dugim gumenim čizmama, a ja spreman za
uteći niz brdo ako me ne prepozna. Osman je to, nema u njega
plaho čekanja. Napokon je prišao polahko, ne ispuštajući sjekiru
i prevalivši preko usta dobro poznatim dubokim glasom:
«Halali, zemo, odnekud te znam, al’ da me ubiješ ne znam otkud!»
Sjeli smo u hlad bez riječi, a on me neprestano motrio, ispi-
tivački, dok sam vadio cigarete da zapalimo. Onda sam mu sve
objasnio po redu ko sam i odakle me zna i šta radim ovdje u ovoj
zabiti ispod Udrča.
«Ahhhhh», otelo mu se iz grla, «ti si onaj, sad znam koji», po-
tvrdivši nespretno da je shvatio i čvrsto me je prigrlio uza svoju
znojavu košulju.
«Pa, halali, zemo, ja sam se baš raspitivao za tebe, nikako ni-
sam uspio saznati ni gdje si, ni šta si. Par godina nakon rata sam
tek čuo da si prešao živ. Pa, kud si nestao, zna li tebe iko, eee,
zemo, zemo. Baš mi je milo da si me našao. Haj’mo kući, da nam
Bulka (tako mu se žena zvala) napravi kahvu i ručak.»
Jedva sam se odbranio, rekavši da nisam gladan, a nije mi
ni do kahve, nego, eto, da sam naprosto navratio da ga vidim,
72
Treći dio
da ustanovim da li je živ i kako je. Bio sam u prolazu, pa rekoh
da svratim.
Šutke smo ispušili cigaretu, a onda je on sam otvorio dušu, da
se ispriča, kako je danas biti musliman u Podrinju.
«Vidiš, zemo, prije dvajest godina smo se probijali ovim vrle-
tima sa samo jednim ciljem – da preživimo. Nismo mislili šta će
biti sutra, bitno je ostati živ. Eto, Bogu fala, ja i ti smo preživjeli,
ali mnogi naši rođaci, komšije i prijatelji nisu uspjeli. Ubijeni su,
zakopani po šumama, još him se kosti iskupljaju. Žalosno. Da su
bogdo svi oni ostali živi, pa došli svojim majkama i đeci, ali eto,
tak’a je sudbina i šta’š. Sve do skora, moj zemo, ljudi su nalazili po
koju koščicu u šumi, rasutu po putu kojim smo prolazili. Šta osta
od toga? Samo se mrtvi vratiše u Srebrenicu, Bratunac! Rasuše
nas posvuda: po Evropi, Australiji, Americi, a ove koji ostaše u
Bosni razdijeliše u zasebne strane. Jednima dadoše činove i pla-
te, nekima zaslužene, a vala mnogima nezaslužene. Drugima ne-
kakve invalidske penzije, a dosta ih je bez ogrebotine. Udovicama
i ženama dadoše dobra primanja za nestale i ubijene, i neka su,
moraju od nečeg živjeti i djecu podizati, al’ što i oni zaboraviše
Podrinje i okrenuše glavu. Namamiše ih tamo, po Ilijašu, Vogo-
šći, Sarajevu, Tuzli, popraviše kuće, ovamo u obnovljene stavi-
li ključ u bravu i jednom godišnje u julu ih otvore. Nije to, moj
zemo, nikako dobro, doći će đavo po svoje.
Elem, ostali su oni koji su preživjeli svu onu katastrofu, Bo-
žijom voljom i milošću. Nas niko i ne pita šta ćemo i kud ćemo.
Neki od nas i pametniji su se ufatili Amerike, a ja sam ostao u
Kladnju, kao i mnogi drugi, i čekao i vjerovao u povratak i život
na svome. Ne moram ti pričati koliko sam muke vidio dok se ni-
sam vratio ovd’e u svoje selo. Posla nema ni za njihove, a kamo
li za nas. Vlast te ne gleda ni poprijeko. Oni naši nam dali one
papirčine, tobože, plate, ja ih u cugu dao za nekih tristo maraka.
Pa, šta ću vidim, nema od toga ništa; daj šta daš. Valja đecu hra-
niti i školovati. Spadam među prve povratnike i mjesecima sam
73
 Nož, žica i svileni šal
s nekoliko komšija spavao pod najlonom, eno onde, nasred sela,
čekajući neki materijal za kuću. I to je sve išlo preko veze, ako
daš pare našim ugursuzima i možeš se nadati, ako ne daš gledaj
odakle je vedro i čekaj. Ljudi su silne pare zgrnuli na povratku,
moj zemo. Kad su mi i konačno dodijelili donaciju za kuću, vidio
si i sam kakva je. Na pola temelja su obnovili, kažu ne pravimo
mi kolika je bila nego po programu. Hajd’, rekoh, šta’š. Saletio
sam nekako par ovaca i koza, s vremena na vrijeme dođe po neki
donator, pa sam i kravu nabavio, ali da bi radio i opstao na zemlji
treba dosta više. Šta da ti kažem, dovedeš đecu, a đeca moraju u
školu. Škole, gdje su bile prije više ne rade, moraš ih voziti ili pla-
ćati prevoz. Ćerka se udala tamo u Pobuđe, ima dvoje djece, jedno
ide u školu, i to haman džaba, jer ne daju ti ni jezik svoj da zoveš
kako ho’š, nego kako ti oni kažu. Roditelji se bore, ali su haman
u tome sami, a đeca se moraju školovati. Ne radi ni ona ni čo’jek
joj, imaju nake maline pa od toga žive i sastavljaju kraj sa krajem.
Ponekad mi, zemo, unučadi dođu, pa je i srce veće od Udrča, ali
me uhvati neka tuga, briga za njihovu budućnost. Ostavljeni smo
sami mi povratnici, sami na milost i nemilost vlasti ovdašnjih,
a znaš i sam kakve su nam planove krojili. Niko iz Sarajeva ne
brine o nama i povratku, oni se bore za svoje guzice, moj zemo.
Briga njih za Istočnu Bosnu, ali ako nas ovd’e ne bude bit će im
Istočna Bosna kod one Ćuprije, kako je već zovu.
Gledam ja odavde s brda dok čuvam ovce, gledam one kolone
auta 11. jula, pa haman je više crnih pod pratnjom nego ostalih.
Idu oni, šibaju, prolaze prvi, k’o da se to bez njih ne može ni odr-
žati. A u povratku su opet prvi, opet žure da što prije zaborave
to što su vidjeli, ako išta i vide iz hladovine pod onom musalom.
Ovi naši stranci, kad dođu jednom godišnje za odmore, naci-
frani i sa dobrim kolima, neće da siđu s puta da obiđu selo, nego,
‘nako s puta, pa s nekim telefonima i kamerama kobajagi samo
slikaju. Djeca im zadrigla od debljina, mnoga i ne znaju naš jezik
pričati, nego, ‘nako, miješaju sa stranjskim. Ne možeš ni izgovo-
74
Treći dio
riti riječ, ono odmah u glas ti kažu kako ni tamo nije sjajno, kako
iz radnog odijela idu u pidžamu, Boga ti, k’o da ja radim druk-
čije, samo nemam ni radno odijelo ni pidžamu. Sina sam uspio
proturiti u Švicarsku na azil, pa šta mu Bog da, nek se snalazi.
Nema ni ovd’e hajra, moj zemo, dosta je što se ja i Bulka patimo,
a patimo se od 1993. godine, kada smo napustili Cersku i našu
kuću i krenuli za Srebrenicu. Zima, snijeg, đeca mala, put do Sre-
brenice dug i preko brda, u strahu od zasjeda bez hrane, goli i
bosi. A šta nas je tamo dočekalo: još gore stanje, ni hrane, nit
obuće, niti krova nad glavom, nego onako na ulici, pa šta ti Bog
da. Ložili smo vatre nasred ulice, k’o čerge. Bilo je mjesta makar
za žene sa malom đecom i starije, ali nije bilo saosjećanja i brat-
ske samilosti. Toga nije bilo, moj zemo. Kada su krenuli konvoji
za Tuzlu nađu se kabadahije koje će određivati koja žena može,
a koja ne može na kamion. Ja sam Bulku sa đecom utrpao i drž’o
sve vrijeme otkočenog ‘kalaša’, ‘bem li ga, zar da dozvolim da me
neko šamara zato što hoću đecu spasiti. Ostao sam posl’e toga
sam, ali su barem Bulka i đeca bili na sigurnom. Patio se u onom
paklu, k’o i svi ostali. Nekoliko puta sam pokušavao otići preko
šume, svaki put u većoj grupi i nisam uspio. Tačno, k’o da su znali
četnici kud idemo, k’o da him je neko javljao.
Znaš i sam, zemo, da nije valjalo puno pričati onih godina, da
se moralo paziti kome šta pričaš, bilo nas je svakakvih. Vidio sam
da mi skrećemo sa puta još onog dana kada se izgubi svaki trag
Aliji Kahrimanu. Čovjek je došao iz Tuzle, doveo sa sobom toli-
ko ljudi spremnih za borbu, naoružanih, uniformisanih. Nesta
čo’jeka za tren, osudiše ga na traktorskoj prikolici, u potkošulji,
s porotom od nepismene narodne rulje. K’o, veli, on je nakav špi-
jun, puuuu svašta! Vidio sam ja tada, moj zemo, da mi imamo i
unutarnju borbu, ne samo onu s dušmanima.»
Pošutio je zatim dugo, izvukao tek pripaljenu cigaretu do kra-
ja, a zatim je pogazio petom gumene čizme, glasno otpuhnuvši
sve ono što se nakupilo u njemu. Znam ja sve to, moj Osmane,
75
 Nož, žica i svileni šal
znam, ali šta to sad vrijedi, sad je neka druga borba na sceni, sad
nam prijeti gora katastrofa od one julske, samo ne znam da li
se to vidi. Rat je davno završio, ali je stanje ostalo nedorečeno
u pola koraka, ni tamo ni ‘amo. Zato se on nastavlja nekim dru-
gim sredstvima, finijim oružjem, na drugi način, u rukavicama, a
ulozi su isti kao i prije dvadeset godina, možda i veći, puno veći.
Nismo ni sami svjesni bitaka koje se vode, onako u tišini, koje
vjerovatno gubimo, ne znajući. U naše ime neko za stolom krč-
mi budućnost naših naraštaja zarad uskih ličnih interesa, zarad
despotskih aspiracija i kojekakvih prosperitetnih begluka, a sve
nauštrb ideje za koju smo se zdušno borili, patili i na kraju ginuli,
a kosti naših sunarodnjaka i zemljaka ostale rasute širom našeg
Podrinja. Zar se sve to može tako olahko prepustiti, zar ima neko
ko smije to izdati, ostaviti, prepustiti nekome drugom? Želim da
vjerujem da takvi ne postoje!
Prhnuvši u krošnji šumeće breze, trgnula ga ptičica iz njego-
vog razmišljanja o priči Osmana Terze. Pripalivši novu cigaretu,
ponovo se u savršenom miru prepustio svom vremeplovu.
Još od one noći ranog proljeća 1992. godine, kada su na Vite-
zu u autu izrešetana dva mladića iz Potočara, bilo je jasno da od
tog proljeća ništa neće biti isto, ništa neće biti kao prije, počinje
da se odmotava tragično klupko sudbine namijenjene ovim tvo-
jim rodnim brdima. Klupko koje se namotava iznova svakih pe-
desetak godina, namotava se pjesmama koje ne pjevaju o ljubavi,
nego o mržnji, zlu, pjevaju o smrti i zazivaju uvijek nestanak jed-
nog naroda, tvog naroda.
Nosio si na leđima svoju osamnaestu, puni zamah krila napo-
kon, ali ne možeš poletjeti od tamnih oblaka koji su se nadvili nad
tvojim nebom. Nosio si u grudima srce inatno, prkosno, spremno
na mnoge ludosti. Nekako se i moglo pretpostavi da jedan takav
nemiran dječiji duh, sklon raznim malim nestašlucima, neće odra-
stanjem izgubiti ništa od suštine, naprotiv samo je ojačao i ostao
stamen na svojim ubjeđenjima. I kako je jedan takav duh mogao
76
Treći dio
sklopiti krila i podvijena repa otići ko zna gdje, daleko od zelenih
brda svoga djetinjstva, daleko od dragih bregova svoje mladosti,
ostaviti sav taj narod u vrtlogu krvoprolića? Ne može to tako, ti to
nisi mogao, takvog si kova: ako pati tvoj narod patit ćeš i ti. Neće
narodu biti mnogo lakše od te činjenice, ali tebi hoće. Živjet ćeš
patnje, i krv, i suze, i bol, i strepnju, dijelit ćeš nade i kratke trenut-
ke radosti, bit ćeš dio bića naroda pred kojim se sprema neizvjesna
i tragična sudbina. Zato si ti maja te godine brzo, što ti i nije baš
svojstveno, prelomio srcem, da si glavom razmišljao dugo bi bio u
dilemi, ovako je za tren bilo odlučeno. Upkos protivljenju majke,
koja je preklinjala da ne ideš, uprkos suzama stare nene, koja je
vlažila svoje izborane i usahle obraze, ti si se odlučio otići u smjeru
suprotnom od onog gdje te vodila logika.
Otac je šutke pratio sve to, što je opet njemu bilo svojstveno,
i on je tako uvijek bio bezizražajan, bez stava i mišljenja, kao da
ga se to plaho i ne tiče. Otišao si u brda, iako si znao da je prije tri
dana tamo otišao i tvoj stariji brat Salih, iako si znao da on neće
nimalo blagonaklono gledati na tvoju nesmotrenu odluku. Ali,
baš te briga, tebi je haman osamnaesta i ti si svoj čovjek, ti imaš
pravo donositi svoje odluke i sam snositi posljedice, a posljedica
će biti, još kako će ih biti.
Proljeće je doba kad se nekako raznježim. Budi se novi život,
behar se kruni seoskim kaldrmama, jutrima se razliježe poj ptica.
Nekako se u meni bude ambicije i nade. Na sve gledam drugačije,
pa i na ona oštra brda desno od Jezera. Moj pogled uvijek tamo
zaluta, nesvjesno, mami ga neki prikriveni nemir, kao da mi i
vjetar donosi miris buketa njene kose. Kao za inat, loše vijesti
se smjenjuju, bacaju sjenu na moj proljetni zanos, odronjavaju
nade, jednu po jednu, otiskuju u mračne ponore bespovratnosti.
Napustio sam Bijeljinu i školu. Dovraga i sa njom, ne mogu biti
ondje gdje se srušilo sve što je vrijedilo. Svjedočio sam krvavom
Bajramu u Bijeljini i uvidio besmisao daljnjeg ostanka u gradu
koji više nije ličio na sebe. Uz brojne kontrole i zagledanja, stigao
77
 Nož, žica i svileni šal
sam nekako kući, putem s onu stranu Drine, Srbijom. Ispratili
su me uniformisani i crnom bojom namazani «oslobodioci» Bi-
jeljine, do zuba naoružani. Otužna slika pustog Zvornika, koji je
također «oslobođen» od svojih stanovnika, na Kula Gradu vijori
se zastava kao znak da su odvažni goloruki branioci poraženi.
Bratunac ostavlja isti mučni utisak, pustoš i smrt haraju njego-
vim ulicama, »oslobođen» je i on, od svojih stanovnika naravno.
Na mostu u Skelanima dočekala me policija samozvane «srp-
ske opštine Skelani». Policajac koga nikad nisam vidio u životu, s
automatskom puškom, važno zagleda moju đačku knjižicu koju
sam poturio pod nos, kao jedini dokument koji imam. Nije ovo
moja općina, ni policija, na njegovoj kapi je znak samo jednog
naroda, ali ova brda jesu moja i za njih se vrijedi boriti (ionako
prostora za uzmak nema).
Krajem prve majske sedmice dogodila se prva velika pobjeda
seoske teritorijalne odbrane. Presretanjem vojne kolone u Zele-
nom Jadru koja se kretala iz Srebrenice u pravcu Skelana zaro-
bljeno je dosta oružja i municije. Par dana kasnije oslobođena je i
Srebrenica i počelo je stvaranje jezgra slobodne teritorije.
Odmazdu za to su platila muslimanska naselja i stanovništvo
uz Drinu, redom Peći, Zgunja, Dobrak, Skelani i Liješće. Brutalno
su granatirana i napadnuta sela oko Jezerskog platoa: Trubari,
Pribidoli, Sulice, Radovčići i Tokoljaci.
S nevjericom i srca punog strepnje, gledao sam s Visa, dok se
sliježe prašina na mjestu gdje do je prije tren bila džamija u Li-
ješću. Grupice naroda iz Liješća i Skelana su se povlačile prema
Daljegošti i dalje u brda. Daljegošta im je samo bila usputna sta-
nica, jer znaju da će već za par dana sličan scenario stići i u to
mjesto. Oni znaju, ali Daljegoštani uporno odbijaju vidjeti ono
što je bolno očito. Rat kuca na vrata svojim prljavim prstima, a
oni moji Daljegoštani rade i obrađuju zemlju, kao da je Liješće,
u najmanju ruku, druga država. Kao da nisu vidjeli ili čuli da još
78
Treći dio
od ranog proljeća u školi na Jezeru borave naoružani rezervisti
bivše JNA, kao da mladiće iz Potočara na Vitezu nisu ubili isti ti
rezervisti, kao da nisu zgradu pošte na Kraglji Vodi izrešetali i de-
vastirali kao poruku stanovništvu šta ih čeka. Sve to nisu vidjeli
moji Daljegoštani.
Nisu otvorili oči pred očiglednom najezdom komšija, koji su
davno odselili iz naših krajeva, i svi se vraćaju zarad vatrenog
pira. Oni su uporno vjerovali da, ako nikom ne činiš zlo, neće se
desiti ni tebi, poneseni ničim temeljenim izjavama da je za rat
potrebno dvoje.
Vijest o paljenju Dobraka i rušenju džamije, te trijumfalnom
provlačenju ostataka munare putem zakačenog za kamion kroz
Kalimaniće, primljena je sa nevjericom, ali kao da nije uzeta pre-
više ozbiljno.
Ni masakr u Rešagićima i spaljivanje živih civila, niti sva ubi-
janja po Skelanima početkom maja, nisu bila dovoljna. Skupine
onih koji ne vjeruju u blagonaklonost dojučerašnjih komšija u
manjim grupama napuštaju selo, prema brdu.
Pronijela se priča da na Osmačama ima dosta naoružanja,
samo treba proći kroz obruč, koji se svakim danom sve jače za-
teže oko sela. Koji dan prije, otišao je moj stariji brat Salih, s par
komšija. Vratili su se samo da saopće da od naoružanja na Osma-
čama nema ništa i da se i Osmačani ponašaju slično: misle da rat
neće doći do njih.
Nisam imao puno dilema kada je skupina muškaraca odluči-
la krenuti u brda. Ni sve suze ovog svijeta ne bi me zaustavile.
Kratak oproštaj i već sam sa trojicom komšija grabio uz Kratine,
oprezno, da nas ne bi primijetili iz Kostolomaca, koji su pratili
svaki i najmanji pokret u selu. Posljednji pogled s brijega sam
uputio na selo, u kome vlada mukla tišina, kao pred pravi kija-
met. Više nikad i ništa neće biti isto. Sad smo prepušteni sami
sebi, izabrali smo put, valja nam trpiti posljedice naših odluka,
79
 Nož, žica i svileni šal
ma kakve one bile. Ja sam na začelju naše male kolone, sve se
obzirući iza sebe, nešto očekujući, a ni sam ne znam što. Ispred
mene je Reuf, mladić dvije godine stariji od mene, mršav, tamne
kose i sitnih brčića, koje stidljivo brije. Reuf je bio nekih mjesec,
dva u JNA negdje u Hrvatskoj, ali je nakon ratnih dešavanja us-
pio nekako pobjeći iz kasarne i zahvaljujući lokalnim vlastima u
Hrvatskoj doći bezbjedno u Daljegoštu. Zatim se dugo vremena
skrivao kod rodbine po raznim selima, jer bilo je mnogo onih koji
bi mogli dojaviti vlastima njegov bijeg iz vojske. Narod kao na-
rod, ima nas i ove i one vrste, a ima nas i poganih. Reuf nije imao
majku, umrla je poodavno rađajući njegovu sestru Muniru, još
kad mu je bilo sedam godina. Ipak, on se sjeća majke! Da je danas
živa, da ga je molila da ne ide, on bi možda i ostao; ovako, maćeha
nije progovorila ni riječ: jedan pastorak manje ili više ne mijenja
ništa, ostalo je njoj još četvero djece o kojima mora brinuti.
Ispred Reufa, nesigurnim korakom, stalno bacajući pogled li-
jevo i desno i osvrćući se, koračao je Hasan. Hasan je čovjek koji
ni sam ne zna zašto je pošao u brda i napola je prelomio. S jedne
strane ostavio je u selu ženu i dvoje sitne djece. Trebao bi biti s
njima, umjesto da po brdima izigrava heroja, a, s druge strane,
nije bio siguran ako ostane sa porodicom u selu možda ga izdvo-
je, odvedu ili čak i ubiju. A ako valja ginuti, onda nek to bude u
borbi. Tako je on krenuo sa nama, a svaki momenat bi se vratio,
sve dok nismo zamakli u šumu i pao mrak, kada je bilo kasno za
povratak. Na čelu naše male grupe je išao Hamid, tridesetogodiš-
nji neženja, samozatajni i ozbiljni tip muškarca, koji u svakom
momentu donosi ispravnu odluku, hladne glave. Nije puno pri-
čao, on je u selu ostavio samo staru majku, koja je nekako bez
riječi, kao da je to nešto najnormalnije, ispratila svog Hamida.
Dobrodušan je on, znam, samo šuti, a u duši se rastrga od brige
za svoju Jagonjku, kako je zvao majku, po njenom rodnom selu.
Brine on i za nas, svako malo se okrene, obuhvati nas pogledom
i spokojno nastavi na čelu, šutke. Mi ga slijedimo kao što mali
80
Treći dio
pačići idu za svojom majkom i, posrćući i prevrćući se, idemo za
njim, ali ne smijemo zaostati. Ima nešto u tom Hamidu; on je
jednostavno utočište, takav je odmah mu sve vjeruješ, a njegov
izraz lica ne ostavlja prostor za sumnje. Hamid je radio negdje u
Srbiji, dolazio je jednom mjesečno i za to vrijeme bi samo nešto
radio na njivi i oko kuće. Nikad nije išao po sijelima ili igrankama
i takav je prema ženama, nekako zatvoren, nepovjerljiv.
Putem, oprezno po mraku, stižemo na Borovitu Ravan, pro-
strani proplanak koji dominira širom okolinom. Šutke se spora-
zumijevamo da bi u zaklonu mogli malo odmoriti. Koliko li sam
samo sretnih i lijepih dana djetinjstva proveo, bezbrižno, upravo
tu, na ovom širokom proplanku! A danas, ovoga trena, sjedim
šćućuren, naivno hrabar, znatiželjan šta donose naredni dani.
Na sred proplanka na sablasnoj pomrčini bjelasaju se nišani.
Usamljeni mezar usred divljine. Moj predak Hamid Kara poči-
va ispod travom obrasle i metalnom ogradom ograđene humke
(kao da me opominje na nešto što se već počelo događati i što će
se dogoditi). Njegova priča je zavijena velom tajne, popriličnom
dozom šutnje i djelićima priče starijih, koji su gotovo šapatom
govorili o tome.
Hamid Kara je ubijen od strane hajduka (komita, koga li već!),
uglavnom onih koji su bili preci istih ovih današnjih palikuća i
krvoloka. Stariji narod bi jednostavno rekao «đikani».
Bilo je to u vrijeme Prvog svjetskog rata. Narodna priča kaže da
su ga pronašli usred šume, malo podalje odavde, zakovanih ruku i
nogu za debelu bukvu i sa smotanom cigaretom duhana u ustima.
U to vrijeme su brojne naoružane formacije regularne vojske
Srbije, potpomognute domaćim krvnicima, počinile brojna zlo-
djela nad muslimanima Istočne Bosne. Na nas je izgleda u sva-
kom sukobu otvoren lov i nekažnjiv bilo kakav zločin i zvjerstvo.
Mi smo uvijek tu, kad zatreba za klanje, ubijanje, progon ili po-
vratak «pradedovskoj veri». Mi smo uvijek nezaštićeni, nenaoru-
81
 Nož, žica i svileni šal
žani, od Osmanske carevine ostavljeni, od ovih zapadnih neže-
ljeni. Jednom od brojnih takvih formacija zapovijedao je major
iz Užica Kosta Todorović, koji je glavom platio svoje pohode po
regiji Osata. Poginuo je negdje u rejonu Karačića brda.
U spomen na njegove zločine, ovih dana je silom nametnuta
srpska vlast u Skelanima promijenila ime osnovne škole Slaviša
Vajner Čiča u Kosta Todorović. Treba li reći da je dvije trećine
učenika svake generacije u ovoj školi bilo muslimana.
Samo jedna u nizu žrtava tih stogodišnjih krvavih pohoda bio
je moj predak Hamid Kara. On je zasigurno priložio svoju žrtvu
na oltar vremena i bitisanja nas na ovim prostorima. Sad je red
na mene i ko zna kada će jednom prestati, kada će jedna genera-
cija biti mirna i spokojna. Hoće li ikad prestati «vučija vremena»?
U polasku sam zaostao za drugovima, taman toliko da pro-
učim Fatihu svom pretku, ko zna koliko dugo će proći dok neko
bude u prilici da prouči nešto za rahmet njegove mučeničke duše.
Laganim trkom sam sustigao malu grupu na čijem je čelu bio još
jedan Hamid.
Nakon dvosatnog hoda stigli smo u livade ispod sela Jagodnja,
gdje smo ostatak noći proveli u nekom sijenu, šćućureni i opre-
zni. Sa prvim osvitom zore bacio sam pogled na Hamida, koji je
već uveliko iza žbunja osmatrao situaciju u okolini. Kad su svi već
bili budni, sačekali smo da sunce izađe i uvjerili se da u Jagodnji
i Joševi nije bilo nikakvih nemilih dešavanja i da u tim selima
još uvijek borave njihovi stanovnici. Lagahnim korakom krenuli
smo uz livade put Jagodnje i ubrzo naišli na njihovu seosku stra-
žu. Nakon izmijenjenih nekoliko riječi pustili su nas da priđemo.
Njihova straža, bar na mjestu na kome smo mi naišli, sastojala se
od trojice ljudi. Jedan je naoružan lovačkim karabinom, drugi u
ruci ima neku vrstu bombe, a treći je goloruk. Nedaleko, uz sta-
blo jabuke, uspravljena je velika i teška sjekira.
82
Treći dio
Kažu da već dugo drže seoske straže i oni i njihove komšije u
Joševi, te da se po Žlijebcu i Jaketićima motaju naoružani rezer-
visti dobrovoljci, kao i njihovi komšije pod oružjem. Nudili su i
njima sličnu opciju kao i Daljegoštanima o predaji i iseljenju, a
oni su to odlučno odbili. Sad znaju što im valja činiti: pripremati
se i čekati otvoreni napad komšija na njihova sela.
Napustili smo Jagodnju u podne, ispraćeni radoznalim pogle-
dima lokalnog stanovništva. Nisam siguran šta su o nama mi-
slili tog momenta, ali vjerovatno nisu smatrali da smo sasvim
na mjestu. Dok se podnevno sunce ogledalo na alemu Jagonjske
džamije prisjetio sam se priče starijih o njihovoj džamiji. Kažu
da su progonom iz Srbije, iz okoline Jagodine, nastanili ova brda,
kao i svi, u nadi da će se skoro vratiti. Sa sobom su ponijeli i alem
srušene džamije, u novo prebivalište. Taj isti alem su postavili na
ovu džamiju u selu, ali ko zna hoće li ga naći sljedeći put. Nekako
sam siguran da će morati prije ili kasnije napustiti selo.
Osmače, selo na visoravni, simbol je imaginarnog otpora i ne-
kako su sva sela iz doline Drine svoje nade polagale u Osmače. U
Osmačama je spas. Berlin je pao, a Osmače nisu! U Osmačama se
dijeli oružje, kamionima; bile su samo neke od glasina kojim se
hrabrio uplašeni narod.
Ali, brzo je naša mala grupica, kao i mnoge prije nas, doživjela
razočarenje. Ne samo da nema nikakvog oružja niti punih kami-
ona, nego se naši dobri Osmačani uopće ne sikiraju što Drinom
sela gore. Oni će svoje selo braniti kad bude trebalo.
Uistinu domobranski razmišljaju! Na stranu iskazano nego-
stoprimstvo! To mogu i shvatiti, jer su krcati nevoljnicima sa svih
strana. Snašli smo se kako smo umjeli i znali, te našli utočište
kod Reufove tetke, privremeno.
Šume između Osmača i Biljega su pune zbjegova u kojima živi
narod iz Tokoljaka, Radovčića i Trubara, pod najlonima i u ko-
jekakvim kolibama, jer boravak u njihovim selima nije moguć.
83
 Nož, žica i svileni šal
Noću se ide po malo hrane u sela, sasvim oprezno, a danju opet
u šumske zbjegove. U jednom takvom pohodu po hranu uhva-
ćene su dvije djevojke iz Radovčića. Odvedene su put Skelana i
suprotno crnim slutnjama nisu ubijene. Zajedno sa stanovniš-
tvom iz Liješća, Skelana i Daljegošte upućene su u progon za
Srbiju. Informaciju o tome, kao i vijesti o sudbini Daljegošte, sa-
znali smo od Husejina iz Liješća, čovjeka koji se sa sinovima isti
dan nekako probio do Osmača. Bio je to šesnaesti maj, dan kad
su ugašena ognjišta moje Daljegošte. Danima nakon toga smo
jednostavno šutili.
Nakon nekoliko dana napustili smo i Osmače i Reufovu tetku,
ne želeći da je stavljamo na kušnju i muke: nas je četverica, spo-
sobnih za pojesti, a njene zalihe su sasvim sigurno skromne. Iako
je negodovala što idemo, njena trošna kućica, u kojoj je živjela sa
svojim suprugom, bolešljikavim postarijim čovjekom koga muči
zaduha, odavala je da smo u pravu.
U lutanju selima i brdima našeg kraja, koji jedva da je svjestan
što ga čeka, proveli smo skoro petnaestak dana.
Saznavši da se u Miholjevinama nalazi veći broj ljudi iz naše
okoline i da Ahmo Tinjak okuplja dobrovoljce u nekakvu vrstu
bataljona i mi smo se pokupili i okrenuli put Miholjevina, sela
za koje smo čuli, ali nikad u životu nismo bili u njemu i sasvim
sigurno i ne bi da nije stigla teška nevolja. Zbijeno je to selo, s
dvadesetak ubogih kućica, koje izranjaju usred šume. Teško je i
objasniti kako i odakle ga naći. I ono malo napretka duguju kam-
panji prijeratne sječe šumskog bogatstva. Igrom sudbine i šejtan-
skim prstima, postalo je naš usud.
Mještani su prilično ravnodušno gledali na nas, kao da se to
njih i ne tiče. Na naše namjere da se stacioniramo na Biljegu jed-
nostavno su slijegali ramenima; samo da od njih ništa ne tražimo.
Organizovali smo se u formaciju veličine bataljona, u koji su
ulazile još i seoske straže iz Joševe, Jagodnje i Žanjeva. Za ko-
84
Treći dio
mandanta se prosto nametnuo Ahmo Tinjak, čovjek srednjih go-
dina, krupne građe, s raščupanom i prosijedom kosom, dužom
bradom koja je isto tako prošarana sijedim vlasima.
On je iz Liješća, sela na drinskoj obali. Do ratnih zbivanja se
bavio trgovinom stokom i važio za uspješnog nakupca. O njemu
su bila oprečna mišljenja ljudi i prije rata. Jedni su ga hvalili, neki
bi ga kudili, a oni ravnodušni bi samo mogli konstatirati da je
sposoban i da ni od koga ništa nije oteo ili ukrao.
A bio je, zaista, vraški sposoban, snalažljiv, a nama je upravo
takav trebao. Jednostavno se nametnuo kao jedino rješenje. Nje-
gov smisao za organizaciju bio je glavna poluga koja nas je držala
u životu tih nekoliko mjeseci provedenih bukvalno u šumi.
Naša baza je brdo Biljeg, dominantno mjesto na kome ćemo,
manje-više, provesti narednih osam mjeseci.
Nije nešto, ali i to je bolje od potucanja po selima. Dobro smo
se organizovali, imamo i svoju kuhinju i stoku koju uhvatimo u
našim malim pohodima.
Konačno mogu misli da pustim na širinu da se raspojasaju
kud im volja. O roditeljima i staroj neni ne brinem toliko, znam
da su živi, imaju šta jesti i mada im nije potaman barem su na
sigurnom. Znam da ih izjeda briga kao i roditelje većine naših ko-
mšija koji dijele našu sudbinu na Biljegu. Salih, moj stariji brat,
tu je negdje, onako izdaleka motri na mene, još uvijek je jako ljut
što nisam ostao u selu, što sam krenuo izigravati odraslog, ali
valjda je i sam svjestan da nema nazad.
I tek sad mi se vraćaju pred oči slike minulih dana, koji su
protekli brzo, kao na filmskom platnu. Vraća mi se miris proljeća
i dah novog života, priroda se budi, a ja koračam ulicama neo-
bično dragog grada. Sedamnaest mi je i po ljeta; dugo već nisam
bio u kući, a htio bih, još kako bih htio. Danima već razmišljam,
ima jedna plavokosa, tamo uzvodno, u rodnom kraju, zbog nje
mi srce zaigra, zbog nje su moje misli vedre, zbog nje tako želim
85
 Nož, žica i svileni šal
da se vratim. Selo je njeno, ničim posebno, jedno u nizu stisnutih
seoca u našem kraju, tamo iza ona dva oštra brda, prema zapadu.
Tamo gdje nama sunce zalazi. Jedno je to malo seoce, zbijeno na
strmoj padini ispod koje šumi i klopara potok, čitava dva sata
hoda. Ništa se nije osobito ni desilo, ali ludom srcu od sedamna-
est ljeta je i jedan pogled i šeretski osmijeh dovoljan razlog da
raspali stotinu misli u začaranom krugu slatkih muka.
Bila je ta posljednja zima, nekako savim posebna, prepuna
snijega, naraslih želja i mladalačkog zanosa. Bilo je noći punog
mjeseca i onih mračnih, kad ni bjelina snijega ne pomaže puno,
ali u svakoj sam našao razlog da odzviždućem svoju sonatu uskim
seoskim drumovima. Svakim bih danom u sniježnom blještavilu
pogledom odlutao put onih šiljatih brda, nasuprot kojih je njeno
selo. Uvijek se rado vratim u onu zimsku noć, u skupinu golobra-
dih mladića i u duboki snijeg, kada smo mokrih nogu u pohode
išli selu iza golemih brda u potrazi za ašikovanjem ili bar pomica-
njem zastora na mrazom išaranim prozorskim oknima.
Obećanje proljeća i pogled koji obećava više od hiljadu riječi
bili su dovoljan razlog da duga i samotna zima postane najljepše
godišnje doba za mladog seoskog Wertera.
Nikad nisam mogao, nikad se nisam usudio, nisam smogao
snage, nisam imao riječi da joj kažem ono što hoću i ono što želim.
Takav sam ja, Mustafa Kara, neodlučan i spor. Ali, kad jednom
nešto u sebi prelomim, to ostane uvijek, a uvijek je tako dugo. Tako,
s prvim znacima proljeća, kad se u svima bude oni najfiniji osjećaji, i
ja prelomim nedoumicu i na parče finog mirisnog papira, nalik svje-
že ubranim ljubičicama, svojim drhtavim rukopisom ispišem sve
ono što me tištalo i grizlo posljednjih mjeseci, sve ono što sam htio
njoj da kažem, a nisam mogao, nisam znao izgovoriti u njenoj bli-
zini. Redale se riječi, nizale rečenice do samoga dna pisma težeg od
olova. Spakovao sam pismo u isti mirisni ljubičasti koverat i odnio
do pošte, samo da ga što prije otarasim iz ruku, da ode što dalje od
86
Treći dio
mene, kao priznanje nečega što me je mučilo, kao pomirenje sa sa-
mim sobom. Odahnuo sam kad se napokon umiješalo sa stotinom
drugih pisama raznih boja i rasterećen i olakšan odzviždukao poput
Jesenjina niz duge bijeljinske ulice, koje je rosila proljetna kiša.
I baš kad je došlo to obećano proljeće i raspustilo svoje mirise
na sve strane, nadviše se crni oblaci i oluja otpuha sva obećanja
– u nepovrat.
Da li je moje olovno pismo stiglo do nje, je li ga pročitala ili je
zalutalo, zagubilo se negdje, to nikad nisam saznao. Mjesec dana
kasnije zgrada pošte na Kraglji Vodi je izrešetana i uništena, a
možda je i moje pismo izgorjelo tada. Odgoneti tu dilemu može
samo ona. Ja sjedim na straži uz bukvu, na brdu za koje sam
samo čuo u pričama i od hladnoće se branim mislima o onome
što je trebalo biti početak mladosti i zanosa, a od čega je ostalo
samo sjećanje. Sve se raspršilo kao kapi kiše pod strehama meni
dragog sela, tamo gdje sunce zalazi.
Šaban Krdžo ima dvadeset i pet godina, ne više, oniskog je ra-
sta, mršav, kuštrave guste kose, s nekakvim repićima na potiljku.
Sitne okice živo su sijale ispod tankih obrva, a umjesto brkova i
brade je samo par tankih žućkastih dlačica. Neumorno je pričao,
stalno zamuckujući i pljuckajući, kao da time stavlja tačku na ono
što je upravo rekao. Ima nenadmašan smisao za šalu, tako bru-
talno iskren prema svima. Samo četiri razreda osnovne škole je
završio u Krnjićima. Dalje nije išao, kaže, nije imao čizama, a i
naučio je koliko mu je potrebno.
Šaban je uprkos zamuckivanju pjevao kao slavuj. Neobično li-
jep glas je imao, a pjevao je samo kad nikoga nema, po mraku, ili
kad bi dolazio ili odlazio s Biljega. Bio je među prvima koji su nas
prihvatili. Rodio se i čitav život proveo u Miholjevinama. Išao je,
kaže, jednom s nekim zidarima na primorje i shvatio da težak
fizički posao nije za njega. Jednom je brao voće negdje u Banatu,
ali ni od toga nije bilo hajra.
87
 Nož, žica i svileni šal
Želi on da ode kod nekoga ko bi ga progurao da snimi plo-
ču. Njegova je sudbina da bude pjevač, samo da ove usijane gla-
ve prestanu sa zveckanjem oružjem. I nama je često govorio da
treba da se vratimo kući, da idemo sa Biljega, jer je rat šejtanski
posao. Govorio je tako sve dok jednog dana prve granate nisu
počele padati po Biljegu i Miholjevinama, a onda je u predvečerje
došao tiho bez pjesme i rekao onako rezignirano: «Haman da je
moja ploča ostala bez nafake, nikome više do pjesme nije».
Napokon sam i «nju» vidio, u šumskom zbijegu na Šehitima,
onako krajičkom oka, u prolazu, samo smo izmijenili poglede,
bez jedne jedine riječi. Vjerovatno je bila zbunjena činjenicom da
i ja lutam ovim brdima i zatečena mojom pojavom zbog žalosnog
stanja u kome se nalazila. Ona, do skora seoska ljepotica, jedra i
stasita, s osmijehom stotine proljeća. A ja sam od tolikog čekanja
da joj kažem mnogo toga i od svih silnih negativnih dešavanja
jednostavno izgubio takt. Nisam ni riječi progovorio, nisam to
čak ni želio, jer me je bilo nekako sram. Zar se može u svom ovom
stradanju i patnji u ovim gluhim brdima misliti na nešto lijepo,
na ljubav? Nije li to grijeh?
Samo sam se kiselo smiješio i nakon nekoliko trenutaka oti-
šao dalje, teškim olovnim koracima i dalje razmišljajući šta sam
joj to imao tako važno reći. Ne mari, ionako ništa više nema smi-
sla; beznađe i sivilo boje naše živote.
Nije rat na ovim našim prostorima isto što i negdje drugdje.
Nema vam ovdje nekakvih linija odbrane, dubokih rovova, uve-
zane komande i logistike. Nemamo mi nikakve strategije, plano-
va i ciljeva; mi se samo branimo čime imamo i kako znamo. Mi
smo pribijeni uza zid i iza nas je mnogo nejači. Plašim se te činje-
nice, u situaciji bez izlaza poseže se za očajničkim sredstvima, iz
očaja se rađa nešto strašno.
Nasuprot nas su naše komšije, iza kojih je stala bivša JNA, sa
svim onim što je imala. Potpomognuti prekodrinskom braćom i
88
Treći dio
dobrim naoružanjem, oni su u velikoj prednosti u toj nepoštenoj
igri, u kojoj se plaća životima.
Nije ovo klasični rat vojnih formacija koje se bore, poštujući
konvencije i prava zarobljenika, ranjenika i civila.
Ovo je mržnja, patološka, borba do istrebljenja. Mržnja sva-
kog stoljeća ima drugačiji oblik, ali isti cilj. I opet su sa druge
strane Drine stigle horde da siju strah i smrt po našim krajevima.
Nepripremljeni i uljuljkani u netačne tvrdnje o tome kako rata
neće biti, muslimani našeg kraja su bili plijen koji nije trebao dati
puno otpora, koji je trebao šapatom nestati s ovih prostora.
I bilo bi tako, samo da su laganije, mudrije uradili. Ali nisu,
oni su brutalno krenuli u paljevinu i ubijanje. Najprije su uz nao-
ružanje preuzeli miliciju, zatim sve državne ustanove i za sve to
vrijeme naoružavali Srbe, koji god je mogao oružje nositi.
Onda su krenule redom paljevine sela uz Drinu: Peći, Barako-
vići, Zgunja, Dobrak, Rešagići, Skelani, Liješće...
Stravičan masakr u Rešagićima, ubistva civila po Skelanima,
rušenje džamija u Pećima, Dobraku, Liješću dobili su svoj nasta-
vak u progonu stanovništva Daljegošte, paljenju sela i džamije.
Za to vrijeme su napadnuta sela oko Jezerskog platoa, Pribi-
doli, Trubari, Radovčići, Tokoljaci, sve bez ikakvog povoda, bez
ikakvog valjanog razloga.
Koliko je samo na mostu u Skelanima ubijeno ljudi iz sela
Osatičkog kraja! Oni su radili u Srbiji: samo su htjeli proći kući,
svojoj porodici. Uglavnom, svi su pobijeni i bačeni u Drinu.
Doda li se tome sva tortura u Bratuncu i okolnim selima, te
brojni zločini u Srebrenici u vrijeme dok je bila privremeno oku-
pirana, dobije se slika revolta i inata koji je proradio u do tad us-
pavanom muslimanskom življu srebreničkog kraja.
Tek tada je rat na ovim prostorima ušao u onu najkrvaviju
fazu, kada je žrtva počela uzvaraćati udarac. Naime, lokalni Srbi
89
 Nož, žica i svileni šal
nisu držali nikako mogućim da se može desiti veći otpor, tu i
tamo po neko selo, ali računali su da će se to brzo slomiti.
Tu su se prešli u računu i nastupio je period krvavih dana, pe-
riod u kome su slabo naoružane muslimanske seoske formacije
počele uzvraćati udarce sitnim gerilskim, iznenadnim akcijama.
Sve je to bilo po principu da se brzo uleti u selo, pokupi hrana
i municija i brzo povuče nazad. Bilo je u tim gerilskim upadima
dakako žrtava s obje strane, ali to je već bio rat, to je bio sukob
u kome su i jedni i drugi bili naoružani. Činjenica da su srpski
civili ginuli u tim napadima stoji, ali to su bili naoružani civili,
za razliku od onih koji su goloruki kidisali na njihove puške u
želji da se domognu oružja za odbranu i hrane. I nije to bio rat
kao drugi ratovi, to je bio sukob do istrebljenja, u kome je bilo
veoma malo razboritih, krv je udarila u glavu, mrtvi su pali, sad
nazad nemamo kud.
Izgoreli su redom Brežani, Ratkovići, Radoševići, Krnjići, Bo-
žići, Pribojevići, Kostolomci.
Nakon svakog našeg upada u neko selo, brzo bi se povukli: samo
se pokupi oružje i hrana i vraćamo se nazad na početne položaje.
Naša su uporišta od drinske strane bila na Kraglji Vodi i Biljegu.
Tu je bilo stalno prisutnih straža, a na ostalim mjestima urijetko.
S druge strane, njihov utvrđeni bastion od drinske strane je
bio plato Jezerske visoravni, s koje su napadali prema unutraš-
njosti. Svakodnevno su iz više pravaca granatirana naša sela,
koja nisu bila spaljena. Granatirali su s Jezera, Bijelog Kamena
i ponajviše sa platoa Tare, iz Srbije. Dok na radiju slušamo kako
predstavnici Srbije bestidno lažu o tome da Srbija nema nikakvog
učešća u ratu u Bosni za to vrijeme kiša granata raznih kalibara
sa planine Tare zasipa naša sela, ubijajući žene, djecu i starce.
Nije bilo kamera, novinara, UNHCR-a i drugih bjelosvjetskih
hohštaplera kada je granatama sa platoa Tare napravljen masakr
nad civilima u zgradi škole u Beširovićima. Nije bilo nikoga da
90
Treći dio
to dokumentuje, samo ludom i bezobraznom čovjeku nije ja-
sno odakle su dolazile te granate. Sve te fabrikovane laži rađale
su neslućeni otpor i borbu za opstanak s moralom naraslim do
neba, svaki borac bio je spreman svojim životom platiti odbranu
ovih prostora nakon ovako bestidnih ubijanja, popraćenih bezo-
braznim lažima.
Ovdje nikakva pravila ne važe, ustani i bori se, kako znaš i čime
imaš, ili ćeš biti ubijen ili završiti na šljunkovitom drinskom dnu.
Zbogom pameti, vrijeme je ludaka, a ti svijete samo mirno
gledaj i apeluj na zaraćene strane da se smire. Ko zna, možda i
poslušaju.
Nizom vatrenih okršaja i mi smo pokazali da se paljenje mu-
slimanskih sela i ubijanje civila ne može dalje nastaviti. U takvim
naletima, nošeni velikim borbenim moralom, već u ljeto smo bili
nadomak Daljegošte, baš u vrijeme kada se daljegoškim njivama,
zasijanim pšenicom zlatnom, prosipaju kao krv makovi crveni.
Prognani su moji Daljegoštani već dva mjeseca i selo je pu-
sto, poharano i popaljeno. Gorim od želje da prođem selom ma-
kar i noću, da se negdje zavučem u neki kutak samoće i istresem
svu bol i razočaranje niz obraze, da zalijem sveto tlo Daljegošte
iskrenim suzama, tlo po kome su hodali meni dragi ljudi, tlo po
kome je hodala moja neumorna majka, tlo na kome me donijela
na svijet tog toplog augustovskog jutra, onako u tišini, negdje
iza vrata.
Samo dan prije radila je obične poslove kao i svaka druga
žena. To znači biti borac, takvi su borci rodili sve nas koji u ovim
brdima branimo svoj identitet i svoju zemlju.
Takvo sveto tlo su neljudi ukaljali, protjerali moju i sve druge
majke, opljačkali svu njenu mukom sticanu imovinu i poslali je u
Srbiju da se potuca po njihovim zadružnim domovima da bude
izvrnuta ruglu. To je ono što im neću oprostiti!
91
 Nož, žica i svileni šal
Još mi je pred očima minula kišna jesen, kad je, onako pokisla
i umorna, sijala s ocem tu istu pšenicu koju su htjeli požnjeti oni
koji su sve drugo odnijeli, oteli i opljačkali.
Dan po dan i svanulo je jutro kada je došao red da prekinemo
likovanje daljegoških komšija. Za kratko vrijeme je srušena bilo
kakva pomisao na otpor, bilo je lahko, gotovo nestvarno. Pro-
laskom kroz netom napuštena sela očigledno je da oni nas nisu
shvatali ozbiljno; samo kao obične seoske straže.
Za kratko vrijeme planule su i prve kuće, ali ja nisam obraćao
toliko pažnje, mada mi nije prijalo to što neki pale onako bezve-
ze, čak mi je to bilo previše primitivno, barbarski. Ja, kao i ostali
moji zemljaci, jednostavno sam prošao i bez daha dotrčao u Da-
ljegoštu, u njene zarasle sokake, u prazne i opljačkane spaljene
domove. Na sve strane ima razbacanih stvari, poneka stara vrata
još stoje, otvorena škripe sablasno na povjetarcu.
Oprezno hodam zaraslim stazama, između negdašnjih do-
mova. Virkaju oprezno glave mojih komšija, koji su došli kao i
ja da nahrane dušu, da osjete kako je biti svoj na svome, makar
na kratko.
Salih je iz podruma srušene kuće iznio neku staru trenerku,
nosi je svezanu oko struka.
Pred džamijom tuga dolazi do vrhunca. Minirana je do teme-
lja. Naši komšije su time smatrali staviti tačku na Daljegoštu i na
muslimane u njoj.
«Moramo ići», požuruje me Salih, »brzo će sa Jezera početi
granatama da djeluju».
Krenuo sam nevoljko za njim i ostalima, a u meni se nakupio
toliko bijesa i tuge da bih vrisnuti mogao da se čuje do Drine. U
prolazu kroz selo pravoslavnih komšija uzeo sam jedan komad
drveta koji je buktao, ušao u prvu onisku kuću i zapalio je.
92
Treći dio
Odmakavši se na brijeg iznad sela, sjeo sam i, neka mi Bog
oprosti na tome, ali uživao sam u požaru koji je gutao kuće. Ja
koji to nikako nisam odobravao, sada sam uživao gledajući kako
plamen guta nečiju muku. Znam da oni ovo odnekud gledaju, iz
Srbije pretpostavljam, neka ih neka gledaju, da znaju da ko se
vatrom igra mora nekad i da se oprži. Zadovoljan sa šeretskim
osmijehom sam grabio uzbrdo nazad na Biljeg, dok je u selu iza
nas pucketao i rušio se crijep sa krovova. Stalno smo sustizali naš
jadni narod, koji je vukao teške vreće pune pšenice. Neka, da bar
daljegoškom mukom hajruje onaj kome je potrebna, a ne oni koji
su mislili. Negdje im je račun bio pogrešan.
Naš je život isposnički, pustinjački, skoro doveden do besmi-
sla. Ali, i u takvim trenucima, kada se uhvatim u razmišljanju,
nađe se neka mrva nade, neki bljesak optimizma, koji me drži do
naredne krize, do sljedećeg potonuća. Otjerivali smo teške misli
na razne načine, uglavnom šalama na svačiji račun.
Naslušao sam se priča, i veselih i tužnih, od raznih pripovje-
dača. Bilo je tu i laži sasvim sigurno, ali su one ispričane u tre-
nucima kada i nije bilo važno da li su istinite, ili su pričane tako
ubjedljivo da ih je bilo šteta pokvariti.
Među najgovorljivijim bio je Mujaga iz Skelana, onizak čovjek
u zalasku života, veseo i s punim smislom za šalu. Bio je tu sa
sinom Ibrom, radio je oko kuhinje i brinuo se sa drugim o našoj
stoci koju smo skupljali u našim ratnim pohodima.
Nosio je neizbježnu kapu francuzicu na glavi, koju nije skidao
ni kada spava. Imao je dobrih priča i šala u čiju istinitost ne treba
ulaziti. Nije spadao u one pobožne ljude, kakvih je bilo puno u
našem kraju, nego, onako, što bi rekli, sredinom. Mogao je Muja-
ga i u džamiju, ali urijetko, što nipošto ne znači da nije bio dobar
čovjek. Naprotiv, Mujaga je mnogima bio simbol očinstva i sta-
bilnosti koja je mnogim golobradim sirotanima falila na šumskoj
koti koju su branili svojim životima. Ustvari, Mujaga je svojom
93
 Nož, žica i svileni šal
šalom otjerivao oblake tuge koji ga pritiskaju. Naime, Mujagin
mlađi sin Mirsad ubijen je u maju 1992. u Skelanima, iako je
imao samo sedamnaest godina. Ubijen je, a potom zapaljen u po-
rodičnoj kući. Znam ga dobro, bili smo u istom vražijem razredu.
Žena mu je protjerana za Srbiju, a on i stariji sin Ibro su došli na
slobodnu teritoriju. Često bi stari Mujaga brisao suzne oči, kad
bih ja ili neko mojih godina naišao, valjda mu izađe pred oči slika
njegovog Mirsada. Veliki je teret koji on nosi, jer ni pokopati sina
nije uspio. Ibro, stariji Mujagin sin, uglavnom je šutio. Žao je nje-
mu brata, to nije upitno, valjda je to bio razlog njegovog kidisanja
u borbi, bio je kao razjareni lav.
«Izgubit ću ja i njega, znam to», govorio bi često Mujaga kad
počne priča o ratu. »Ne nosi ga pamet, nego srce, a ko srce sluša
ne piše mu se dobro. Ali, šta da radim, kako da mu objasnim? Šta
god da mi uradimo, mog Mirsada više nema. Ali, valja nam se
braniti, jer ovi neće stati dok zadnji od nas hoda brdima, ne valja
pare, pa hajd’.»
Za mirnih dana stariji bi tjerali šegu s dugajlijom iz sela Joše-
va, koji je s vremena na vrijeme navraćao na Biljeg. Zec, tako su
ga prozvali jalijaši s Biljega, uistinu imao je nekako povelike uši i
onako izduženo zečije lice. Još onako dugonog, da su mu noga-
vice od pantalona bile mahom kratke ili nastavljene, savršeno se
uklapao u svoj novopečeni nadimak.
Bio je naravan i nije mnogo mario za podrugljiva zadirkiva-
nja. Ruku na srce, mnoga nije ni shvatao, samo se onako blaženo
smijao s njima, kao da je riječ o nekome trećem. Mnogo kasnije
saznao sam njegovo pravo ime; zvao se Munir.
Ali, najsočnije priče i najsmješnije doživljaje imao je naš če-
sti gost Šaban Krdžo. Od samog početka nas je redovno obilazio,
doduše isprva nas je tjerao s Biljega, ali onda, kada je shvatio u
čemu je zapravo stvar, prihvatio nas je kao najrođenije. Došao bi
kod nas, jeo i pio, smotao koju cigaretu duhana i ispričao se do
94
Treći dio
mile volje, a naši zaludni čokaraši bi udarili u njegovu žicu pa do
zore nekad ojnali i smijali se. Samo nije dolazio nakon neke ak-
cije, kada bi neko od naših nastradao, jednostavno ga ne bi bilo
desetak dana.
Tugu nije podnosio. Jednostavno, pojavljivao bi se tek kad
rane zacijele, kad zaboravimo, a vremenom bismo sve brže za-
boravljali, jer smo bili pomireni sa činjenicom da je samo pitanje
dana kada nas sve čeka ista sudbina.
Između mnogih šaljivih Šabanovih priča, uvijek se zasmijem
kada se sjetim one o pokušaju negove ženidbe. Naime, on je imao
tri starije sestre koje su bile poudate. Živio je s majkom, a otac
mu je poodavno umro. Bili su siromašni, skromno su živjeli, ako
je bilo ko u ovim zabitim krajevima mogao drugačije živjeti.
Majka je bila u godinama i htjela je nekako da ga oženi, da zna
gdje ga i na čemu ostavlja, a on opet nikako nije htio da se ženi.
«Šta će mi šejtan, ‘vako sam rahatniji», započeo je svoju pripo-
vijest Šaban i reda radi pljucnuo u stranu.
Ukrug oko njega nanizali se jalijaši, koji bi svaku njegovu smi-
ješnu riječ propratili gromoglasnim smijehom.
«Moja Hanifa je iz Stožerska, a to vam je haman k’o i Miholje-
vine, odakle Iblis kornere izvodi. Imam ja tamo dajdžu Hašima,
koji je podstakan stalnim žaljkama moje majke u razgovoru sa
svojim komoratom iz jame rudnika Sase, gdje je radio, utvrdio
pazar da me ožene. Njegov komorat je iz Šubina i imao je on ne-
kakvu svoju šćer, kako kažu otresenu i naočitu, pa skontali da
je udaju za mene. Navalila ti moja Hanifa, te Šabane ‘vako, te
Šabane ‘nako. Da stvar bude gora, došle i one sestruštine, pa k’o
vrane na me ćatisale. Kud ću šta ću, nekako ti ja pristanem na
to i odem s dajdžom i majkom u Šubin na uviđaj, naogled, što
bi rekli. Obukli me u n’ake široke pantalone, bezbeli dajdžine, a
on Bog dao krupan k’o međed, bukvu izvaliti može. Kaputina mi
velika, da sam rukave dvaputa zavraćo. Došli mi u Šubin pred
95
 Nož, žica i svileni šal
kuću, a onaj dajdžin komorat i njegova hanuma stalno na avliji,
zagledaj u mene i oko mene, da me muka spopala, kad se odmah
ne okrenuh nazad i smlati im i zrelo i zeleno, sve na kamaru, ko-
jeg me mantraka zagledaju, nisam tele na vašeru.
Helem ušli mi u kuću, posjedali na nekake škripave kauče i
čekamo šerbe i kahvu po redu. Sad će Muška, samo što nije, vri-
jedna je ona bome da joj ravne nejma. I u kući i na njivi, sa volo-
vima ore, đubre utovara, kosi, sve ona radi za trojicu vrijedi. Fali
je matora, sve se vrpoljeći na šiltetu i gledajući u mene, dok na
kraju iz svojih krezavih usta nije prošištala.
‘A taj vaš nekako mi slabunjav, mehak haman, na koga je taki
Hašime, vi ste Stožerani krupni, viđeni.»
‘Dobar je on, samo taka mu rasa, na oca, Miholjevac, nije na
našu stranu, Krdže su takve, positni’, k’o s nokta otrese moj dajdža.
Drobe oni, a uz mene i niz mene trnci, svakog trena ću ustati,
pa nek sve ide u nešto materino! I taman kad sam bio da skočim,
otvoriše se vrata i na njih, s kahvom i šerbetom, bahnu u svoj
svojoj širini i debljini ona kojoj smo došli naogled.
U, majko moja, ja kolika je, ima ti u njoj haman sto kila, rume-
na zadrigla u zubima, da me nosi. Nije ni čudo što je zovu Muška.
Eh, a kakve tek brkove ima, veće nego moji, Allaha mi, pljuc-
nuo je i stavio ruku na srce u znak iskrene zakletve.»
Naime, u našim krajevima bi ženskoj djeci davali ime Muška,
samo kad bi se u nekog domaćina zaredala ženska čeljad, pa bi,
po nekom nakaradnom vjerovanju, nekako umilili nebesa i na-
slutili da će sljedeće dijete biti muško.
Jer, kakav je to čovjek koji nema muška djeteta, na čemu to
ostaje kuća domaćinska, osta loza bez nastavka, a to je bio ha-
man veliki hendikep.
96
Treći dio
Ženska djeca su bila nekako po strani, skrivana, udavana ona-
ko na riječ, samo da je dobra kuća, da je u domaćina, a to kakav
će ona tamo zulum trpjeti nije bilo važno.
Ako bi neka odlučila svojom glavom i otišla za onog za kim je
srce vodi, mahom bi bila odbačena i proklinjana od roditelja, po-
gotovo ako bi se udala za nekog koji nije čuvenog soja ili je siro-
mah. S vremenom bi to svakako izblijedilo ili sasvim nestalo, ali
u početku bi to bio veliki problem zbog koga su svađe nastajale.
«Ručerde su u nje, jarane, tolike da, kad bi mi jedan šamar od-
valila, ne bih se budio do ujutro. Ušećerila ti se ona, vrcka onom
stražnjicom tamo-‘vamo, a sve zrika onim očurdama u mene,
onako iz potaje, da ne vide drugi. Za to vrijeme joj materešina ne
prestaje maslati o njoj, te ovaka je te onaka je, te ovo zna, te ono
zna, pa šta će joj čojek mislim ja, ako joj je do one stvari nek se
očeše negđe, kud mene nađoše.
Pijem ja ono šerbe i kahvu, ali ne ide, zapelo u grlu ni da ma-
kne dole, šta ću jadan s ovakvim akrepom, satrat će me...»
Priča Šaban, sve zapljuckujući, dok se gomila oko njega skuplja.
Jedino je Hamid zamišljen, negdje na kraju čistine sjeo na balvane
i zamišljeno gleda u zvjezdano nebo. Tajanstven je Hamid i dao
bih čizme s nogu da znam šta se po njegovoj glavi mota, koje njega
misli more i sasvim sam siguran da je i on imao nekih epizoda u
životu koje su duboko urezane, samo nije vakat da o tome priča.
«Moj dajdža Hašim i njen otac, Ismet se zvao, potiho zbore,
da ne čujemo mi, dogovaraju moju nevolju, vjerovatno. A majka,
ona je ukliještila očima po zidu u goblene i heklane krpice koje
je brkata Muška izvezla, zinula je moja Hanifa k’o da nikad ništa
drugo u životu nije vidila. Uh, pobogu, šta ću sad, kako da se izva-
dim iz ovog belaja?
Vidim ja kako se stvari odvijaju, da će ovi mene oženiti silom,
pa kud puklo da puklo.
97
 Nož, žica i svileni šal
Možda bih ja to i prihvatio da sam samo išao do Šubina i Sken-
derovića, pa ne znam za bolje. Ali, ja sam se nahod’o po svijetu za
majstorima zidarima i do mora stigao (jes’ da je bila zima).
Nisam bio neki radnik, svako sam radilište napušt’o ili su me
oćerali, ali sam vidio dunjaluka i ne mogu da okabulim da me sad
ožene za ovu muškaraču, pa da joj je miraz taman do Drine.
Odšutim ja to nekako, odstenjem sve te poglede i poturanja i tap-
šanja po ramenu od strane dajdže čitavim putem do Miholjevina.
Još bi me tapšajući i zadirkivao ‘ljudino’, dodajući tako na
moju muku još veći teret.
Vidim ja da su to oni sve uvezali mimo mene i da će me silom
oženiti, vidim, a pravim se da mi je svejedno. Neka, velim, doha-
kat će vama Šaban.
Brzo su se skupile i sestre i zetovi i preča rodbina, okrečili
našu kuću, uredili je, pa pravac u Šubin po mladu.
Ovog puta su mi kupili negdje nekakav kaputić koji mi je bio
potaman i pantole u kojima sam sam sebi bio smiješan. Trebam li
vam pričati da se čitav Šubin skupio ispred mladine kuće da vide
za kaku se to ‘ljudinu’ udaje Muška Ismetova.»
Zamuckujući i pljuckajući, počeo je psovati nešto samo za
sebe i nastavio ponovo priču o svojoj ženidbi.
«Nagledo sam se ja tog dana svega: slinave dječurlije koja me za-
dirkivala iza drvenih taraba, gurkanja debelih ženturina koje su s
podsmjehom pratile svaki moj pokret, a ja sam samo mislio kako da
im se svima osvetim, ustvari, šćeo sam pobjeći, ali nisam im’o kud.
Svud oko nas je bila masa svjetine koja se tiskala oko svatova,
željna događanja u ovoj šumetini, đe koza pod ručnom pase.
Izdrž’o sam ja to sve i pješačenje do Miholjevina, gdje su me
i moji Miholjevci nastavili zadirkivati za mladu, koja je za glavu
bila veća od mene, iz koje su se dva ovaka Šabana mogla istesati.
98
Treći dio
Sijelo se počelo osipati, a ja ni mukajet da idem u đerdek.
Mlada se uzvrtila, dajdža Hašim očima išareta, ali ja jok, ja se
pravim lud. Znam ja đe oni mene šalju i šta hoće, ali ne dam se
ja, eno him.
U mojoj glavi se rađa plan da im se svima nasmijem, da im se
svima osvetim, i Šubincima i Miholjevcima i svima onim što me
na silu spanđaše.
I kol’ko god ja otez’o, došlo vrijeme da se spava. Odem ja u
sobu, a ona aždaha tamo već kose raspliće i onim očurdama va-
lja na mene, k’o da će me progutati svakog trena. Namaknem ja
firange na pendžer i legnem na kraj šilteta, a ona se uvuče pod
jorgan i stade kašljucati.
Vidi ona ja ni mukajet, pa me stade gurkati i štipkati, udarati
nogom, a ja opet ništa.
Radila je ona sve moguće marifetluke još dobrih pola sahata
dok se nije okanila, vidjevši da nema fajde, okrenula se i zaspala.
Koliko god bila krupna, imala je i ona naporan dan.
Hrče ona k’o klada, k’o da bukvu testeraš, a ja ustanem, pa
po onom mraku nađem svoju odjeću, zarovim pod ćilim i nađem
Hanifine pare koje čuva za ne daj Bože, kaput preko ramena i što
dalje od Miholjevina. Dok se još razdanjivalo ja sam bio na putu
za Srebrenicu.
Zaglavio sam te jeseni u primorju, gdje sam našao neke zida-
re baš iz Daljegošte i s njima ostao dva puna mjeseca. Nisam se
nikom javljao, nisam pisao, stalno sam se plašio da će me moj
dajdža Hašim nekako pronaći i onom svojom šaketinom odvući
za kragnu pravo pred Mušku.
Mislio sam da zaradim dovoljno da snimim ploču, ali šipak,
vagon para je trebalo za to. Potuc’o sam se par mjeseci od radili-
šta do radilišta, sve dok nije stig’o haber od moje Hanife, gdje po-
ručuje da je Muška otišla nakon mjesec dana, doš’o babo po nju.
99
 Nož, žica i svileni šal
Kaže da vodi šćer i da ona ima podosta prosaca, a vi, biva
moja mati, da poruči svom ‘hadumu’ da se o Šubin niti ne očeše
ni slučajno.
Galamio je puno, dajdža se ljuti zato što je on založio obraz za
mene i prijeti da će me našamarati čim me nađe.
Poručila je moja dobra majka da idem kući, a sa dajdžom ćemo
nekako izgladiti. Potrebna joj je pomoć oko sjetve i stoke, da ne
lutam džaba po svijetu.
Došao sam kući krajem marta ove godine, dajdža dolazio da
me vidi, a ja pobjeg’o u Mošiće, čim su mi javili da ide. Još nisam
stao pred njega.
To ne bih ni za živu glavu, a da ne govorim o Šubinu i Muški.
Srećom, kažu da su joj brzo našli nekog furmana bez pameti u
Pusmulićima koji još i radi u šumarstvu, tako da je i Muški po-
taman.
Uuuh... samo nek je mene mimoišlo. Sreća pa se zarati, valjda
se slegne malo ova stvar sa tom nakaradnom ženidbom.»
Još su ga dugo u noć zapitkivali oni najdokoniji među nama,
čuo se njihov smijeh i žamor. A onda, dok sam još pokušavao da
zaspim nakon nekoliko minuta tišine, niz šumu prema Miholje-
vinama je odjekivala Šabanova vesela pjesma.
«Nejma cura k’o na Osmačama...»
Oktobar je već prosuo svoje boje po šumama, vjetar razno-
si suho lišće, a danima je sipala sitna kiša. Potišten sam zadnjih
dana, nešto se baš i ne puca, pa razmišljam o jesenima u rodnom
selu, koje je ostalo pusto tamo preko brda. U njemu sad žalosno
vjetar svira jesenju sonatu, nema nikoga da je sluša, kako se za-
vlači kroz okna prozora, pustoši krošnje voća, mrsi kose stasalih
seoskih djevojaka i donosi miris žutih dunja.
Miholjsko ljeto je zaista neobično doba, pogotovo ako ima do-
sta sunčanih dana. Jedan takav je konačno osvanuo na Biljegu.
100
Treći dio
Pogledom kružim po krajoliku, koji se budi uz jutarnju rosu. Tako
je različito: s jedne strane je pustoš Mošića i Blažijevića, u kojima
nema života, a s druge strane je naizgled sasvim normalan život
u Miholjevinama. Nisam baš do rata čuo neke lijepe priče o ovom
ubogom selu, ali mi je sudbinski priraslo posljednjih mjeseci, čak
sam ga i zavolio na neki način. I sad mi se čini bajkovito lijepim,
dok izranja iz jutarnje izmaglice, dok do mene dopiru zvuci sa-
svim običnog života na selu. Obuzet navalom sjete, riješio sam
prohodati, ionako nemam ništa pametnije raditi, odveć je mirno.
Spuštam se kao suhi list, niz padinu osunčanu jesenjim sun-
cem, rosa umiva blatnjave cokule, dok prolazim pored stabla
ogromne kruške takiše. Sagnem se i proberem par gnjilih kru-
šaka i tijelom mi struji jedinstven osjećaj, dok na nepcu osjećam
okus rodnog kraja. Zasmijem se samom sebi, na tren sam po-
mislio da je i ova kruška došla iz Daljegošte, ima njih svud po
našem kraju, ali, eto, mene je asocirala na djetinjstvo. Na razlo-
kanom blatnjavom putu, prekrivenim mrtvim lišćem purpurne
i oker boje, susrećem starijeg čovjeka, koji vodi konja na čijim
leđima je samar. Narod sprema drva i čeka nas duga i neizvjesna
zima. Iznad puta, u njivi ograđenoj prućem i živicom, isparava se
s gomila stajsko đubre, dok insekti neumorno zuje oko prezrelih
jabuka, opalih u gustu travu. Nekoliko ovaca i par sitnih krava
pase u strmoj livadi. Čuva ih pogrbljeni starčić sijede brade, na
glavi ima kapu francuzicu, a na nogama opanke, svezane kaišom,
i vunene čarape, u koje je utrpao sive široke pantalone. Škiljeći
na jedno oko, radoznalo me posmatra. Malo je selo Miholjevine
i vidi on da sam mu nepoznat. Zastajem i naslanjam se na jednu
trošnu ogradu, odakle imam pogled na selo. Razvuklo se par de-
setaka skromnih kućica u neskladu, okupljenih oko uske seoske
kaldrme, svud naokolo iza tankog pojasa njiva opasano šumama,
izgleda kao zaboravljeno, mistično, gotovo nestvarno. Prelivaju
se boje šumama oko Miholjevina, a maloj čistini sred njih seo-
ce stisnuto, kao ulje na platnu u galeriji nekog blještavog grada.
101
 Nož, žica i svileni šal
Iznad skladne slike seoske idile plavi se nebo, sa tek pokojim bi-
jelim oblačićem. Fantastično!
Zagledan u tu nestvarnu ljepotu, mislima sam odlutao ko zna
gdje, sanjario sam na ogradi u Miholjevinama kao da ne postoji
ništa drugo osim te slike. I ko zna kad bih se vratio u zbilju da nije
bilo onog poznatog fijukanja kroz zrak, nakon čega se na Biljegu
čula eksplozija i digao se oblačić dima. Sanjarenju je kraj, nisu baš
svi danas raspoloženi za snove, oni sa druge strane borbene linije
zabavljaju se na svoj način, uz kazan za rakiju brlju, svoj zanos
ispolje ovako, pucajući nasumice, jer u municiji ne oskudijevaju.
Iz sela je zadihan žurno išao Šaban Krdžo. Pošao je na Biljeg
da nas obiđe i otpuhujući ljutito opsovao:
«Pas im majku njihovu, ne daju mira ni jedan dan!»
Vjetar je prohujao brdima Osata i sa sobom odnio jesenje boje
i lišće sa grana. Ogoljeni šumarci muklo šute, kao da znaju da
dolaze duge jesenje kiše i vlažni dani, obavijeni maglom koja se
diže ka nebu, kao koprena kroz čije zastore lelujaju uspomene i
vječno za korak uzmiču, ostaju nedostižne.
Gore negdje u niskim gustim oblacima odzvanjaju krici po-
sljednjih ždralova, koji prelijeću naše nesretne prostore na putu
ka jugu. Na tren im zavidim na slobodi i mogućnosti izbora, a
onda shvatim da sam se skoro navikao na našu muku i čamoti-
nju, skoro da sam zavolio ove krhotine od života. Navikao sam se
na svakodnevne dženaze, granatiranja i plač.
Shvatio sam da je ovo moja sudbina i da je valja preživjeti do
kraja, ma kakva ona bila. Uzalud je otimati se.
Naša borbena dejstva su iznimno prorijedila, kao i naše zalihe
hrane. Ogroman broj djece i nejači ulazi u zimu bez mrve hrane.
Odavno već smo pokupili iz napuštenih i spaljenih muslimanskih
sela i posljednje zrno žita. Odlazilo se noću, rizikujući i život, da
se nabavi koliko bilo hrane. Nije bilo nikakvog pravila, ni ko će ići
102
Treći dio
niti kad i gdje, samo je jedno pravilo važilo: ide onaj ko je gladan i
ko mora. Veliki broj samohranih majki, starijih ljudi, pa čak i dje-
ce je skoro svaku noć, tumarajući po njivama i zgarištima pustih
sela, stavljao glavu u torbu zarad vrlo malo nafake. Mi, ustvari,
i nismo išli u neka ofanzivna borbena dejstva za oslobođenje te-
ritorije. To je možda u početku bio neki cilj, ali vremenom to je
postala čista egzistencijalna potreba. Nakon što smo noću kri-
šom pokupili sve što je ostalo u spaljenim muslimanskim selima,
hrane je još bilo jedino u srpskim selima, u kojima su bili naoru-
žani stanovnici. Ali, glad ne pita, jurišalo se goloruko na do zuba
naoružane Srbe, koji, da se razumijemo, u svemu tome nisu bili
nimalo naivni i nevini. Oni su samo prije par mjeseci, uz pomoć
prekodrinske bratije i rezervista, opustošili i spalili mnoga mu-
slimanska sela dolinom Drine i na potezu do Jezera, usmrtivši
pri tome mnoge civile, a sličnu sudbinu su sasvim sigurno nami-
jenili i preostalim naseljima u okolini Srebrenice.
Mi se ne borimo po nekoj vojnoj doktrini i strategiji, ako je
uopće i bilo kakve strategije. Mi se ne borimo za teritoriju; mi se
više i ne borimo za ideale, za domovinu; ne borimo se iz patriot-
skih pobuda; mi se borimo za goli život, za hranu, za posljednje
što čovjeku ostaje i što ga svrstava rame uz rame s divljim zvjeri-
ma, a to je čisto preživljavanje. Sve domoljubne, nacionalne, stra-
teške ciljeve smo vremenom zaboravili, jer mi živimo u obruču
koji se steže svakog dana. Zima je na pragu, a hiljade je gladnih,
golih i bosih, svi šumski zbjegovi se povlače prema Srebrenici,
agonija traje, a hrane je već ponestalo. Odavno u ofanzivna bor-
bena dejstva uz naoružane borce idu i mnogobrojni nenaoružani
ljudi, žene, pa čak i djeca sa vrećama u koje bi trpali sve ono što
bi predstavljalo hranu iz netom osvojenog područja. Veoma često
bi upali u neko selo i prije nego uđu naoružane jedinice, toliko
je višemjesečna glad iscrpila i izbezumila narod u izolovanom
području Srebrenice. Od pripadnika jedinica u akcije idu mahom
oni kojima treba hrana, tako da su naši pohodi sve više borba za
103
 Nož, žica i svileni šal
preživljavanje, a sve manje neka osmišljena vojno-strateška ak-
cija. Dokaz tome je redovno povlačenje na stare položaje nakon
osvajanja određenog terena i to tek nakon što bi se i posljednje
zrno kukuruza i pšenice izvuklo. Mnogi su izgladnjeli civili živo-
tom platili pokušaj da prehrane porodicu bar na par dana. Platili
su životom, jer niti se drugačije moglo doći do hrane niti su imali
čime drugim platili. Gdje se trguje smrću, životi običnog puka su
sredstvo plaćanja.
S pomiješanim osjećajima tuge i bijesa, posmatrao sam tih
dana kako krhke i slabašne žene četvoronoške grabe uz brdo, na-
tovarene vrećama žita. One su možda čak i prije naoružanih ušle
iza srpskih linija, a ako su već prisiljene na takav čin sigurno ih je
teška glad natjerala.
U jednoj takvoj akciji, koja je za cilj imala isključivo nabavku
hrane, a koja se odigravala u selima na samoj drinskoj obali, na
potezu od Žlijebca do Fakovića, svoju posljednju životnu dramu
odigrala je i Hatidža Kovač. Omanja je to ženica, ne više od dva-
dest i pet-šest godina, koja je, kao i većina cura u našem kraju,
udata s nepunih osamnaest, mršava i slabunjava, kao da joj je u
najmanju ruku trideset i pet. Život je nije mazio.
Udata je bila u Joševu, selo nedaleko od Daljegošte. U bestijal-
nom napadu negdašnjih komšija na selo Joševa, ubijen joj je su-
prug, a ona trudna s djetetom od godinu dana nekako se spasila
i pobjegla do susjedne Jagodnje. Ubijeno je tog kasnog proljeća u
Joševi preko dvadeset civila: žena, djece i starijih, ubijeni su od
strane komšija iz susjednih naselja.
Hatidža je kao i mnogi drugi civili krenula s vrećom u napad
na naoružane linije iznad Fakovića. Sasvim sigurno da je ušla do
prvog hambara i prije nego li je prestalo puškaranje naokolo. Nije
se imala vremena obazirati na sporadičnu pucnjavu. Pronijeli su
je teško ranjenu eksplozijom granate u nekakvoj deki, zakrvavlje-
nu bolnim jecajima koji nisu slutili na dobro.
104
Treći dio
Daleko je uz brda do bolnice u Srebrenici, a i tamo je ionako
krcato sve, teškim ranjenicima koji vape za pomoć, dok malobroj-
ni doktori čine prava čuda u spašavanju ljudskih života i dijelova
tijela. Stigla je sirota Hatidža živa do Srebrenice, ali samo toliko
da bi se napatila još koji dan na podu prepune bolnice. Umrla
je mučeničkom smrću u najplemenitijoj namjeri da nahrani svo-
ja dva ptića, koji gladni negdje, musavih obraza, čame u nekom
praznom i hladnom sobičku, čekajući majku s vrećom hrane. Ali,
majka se nije vratila. Sahranili su je u Kazanima, u onoj strmini
na kojoj šume borovi i miriše smola, Hatidža, borac s najpleme-
nitijim idealom, umrla je za svoj ideal, za svoju djecu.
Nemam nikoga koga bih nahranio, kome bih hranu nosio, i to
je moja velika sreća u svoj ovoj nesreći. Navikao sam već na po-
luprazan stomak i povremenu glad. Insan je teški hajvan, na sve
se navikne. Čak sam na neki bizaran način zavolio ovaj svoj pasji
život među bukvama Biljega, s povremenim odlascima u puška-
ranje iz koga se uvijek neko od suboraca ne vrati živ.
Pola sata hoda od Biljega nalazi se lokalitet Šehita, na kome
smo već ostavili veći broj svježih humki svojih saboraca. Tu su
pokopani poginuli iz okolnih sela u koja se nije moglo silaziti
zbog ukopa. To je lokalitet na kome su i svojevremeno u proš-
la neka vremena ukopavani muslimanski borci iz raznih sukoba,
zbog čega je u narodu prozvan Šehiti (mrsko našem narodu bilo
zvati Šehidi, nekako mu lakše dođe ovo drugo).
Nekako smo svi pomireni s činjenicom da danas-sutra i mi
možemo biti svježa humka sa skromnim obilježjem, koja će zara-
sti u paprat za manje od godine. Zato, sa svakim ukopom poginu-
log druga, sve manje plačemo, žalimo, postaje nam to normalna
stvar, rutina. Smrt se uvukla među nas u ova nijema brda kao
nezvani gost i svakodnevno kosi kao kuga, ne birajući ni staro ni
mlado, ni muško ni žensko.
105
 Nož, žica i svileni šal
U kasno popodne s neba se povijaju bijele pahulje, padaju kao
u najsretnija vremena, onako bezbrižno, za dječiju radost. Nije
baš ostalo ništa od dječije radosti po šumama i zbjegovima u brdi-
ma oko Srebrenice. Malehna i promrzla dječica cvokoću oko neke
vatrice, naložene sirovim drvima, iz koje bije gusti dim u krošnje
visokih jela. Iznad glave su kojekakvi šuplji najloni i navlažena će-
bad, u njihovim uglovima stoje nakrnjene šerpe u koje se skupljaju
kapi kiše od trošnog krova na mjestu gdje prokisuje. U njihovim
stomacima kruni od gladi, njihova je obuća dotrajala, oskudne ča-
rape vlagom nadojene dok se druge suše ukraj vatre. Povrh svega,
njihov je otac tamo negdje, kojih stotinu metara dalje, na liniji, na
kojoj brani promrzlu nejač, isto tako i mokar i promrzao i gladan,
ali mu srce grije milina što barem oni uz toplu vatricu sjede.
I sad, nakon svega, na svu bijedu i muku pada snijeg, koji u
ovim surovim brdima parališe i normalan život na duže vrijeme,
a kamo li ovaj pakao što se samo zove životom.
A ja stojim naslonjen uz stogodišnju bukvu na brdu zvanom
Biljeg, za koje sam do prije godinu čuo samo iz priča starijih, koji
su birvaktile išli pješke za Srebrenicu ili na Osmače.
U ruci stišćem svoju četrdesetosmicu, kao da je u najmanju
ruku top, osmatram, a misli vrludaju i rovare po uspomenama.
Bože, šta će biti sa nas? Kako ćemo prezimiti zimu, pod bu-
kvama, s veoma malo hrane, okruženi sa svih strana onima koji
bi nas rado poubijali? Gledam u svoje otrcane cokule, na sve stra-
ne polako puštaju kiše jesenje, osjećam vonj svojih jedinih vune-
nih čarapa, dobrano natopljenih vlagom. Uz vatru ih valja sušiti,
pa opet obuti. Majko, gdje si sad, ko će meni sirotom i mojim
saborcima isplesti čarape, jer smo mahom svi samci. Eh, kad bi
znala koliko mi nedostaju one obične stvari, topla peć, razbuk-
tana vatrica i miris pečenog krompira iz rerne, dok napolju vije
mećava. Ali, bolje je što ne znaš, oko mene su samo bukve, rani
zimski suton i snijeg, koji polahko osvaja šumske čistine.
106
Treći dio
Zima je surova u ovim krajevima. Snijeg je na mjestima do ko-
ljena. Hrane skoro da i nemamo i okolna muslimanska sela su u ve-
likoj oskudici. Svega nam je ponestalo: i municije, i obuće, i odjeće.
Srećom da su se prorijedila i borbena dejstva i granatiranja, pa
makar jedna muka manje.
Jučer je došao iz Srebrenice stari Mujaga. Išao je obići svog
sina Ibru. Ibro je teško ranjen prilikom posljednjeg napada na
naše položaje na Biljegu. Siromah Mujaga, i pored neprestane
šale i vedra duha, njegovim licem ipak pređe sjenka tuge i bri-
ge za sinovo zdravlje, osobito nakon povratka iz bolnice, gdje
se čovjek nagleda svega i svačega, pa i oni najokoreliji ne mogu
dugo da zaborave sve te scene kojima obiluje svakodnevnica u
srebreničkoj bolnici. Nadljudski napori, sasvim nemogući uvjeti
za rad ono malo medicinskog osoblja, a tako mnogo ranjenika!
Zaista, ako postoji neko odličje za humanost i predan rad, pomoć
drugima to zaslužuju svi oni koji danonoćno bdiju nad brojnim
ranjenicima u krcatoj bolnici.
Mujaga kaže da je u Srebrenicu stigla grupa od tridesetak pro-
mrzlih ljudi, od kojih je većina smještena u bolnici, zbog teških
promrzlina. Bilo ih je na polasku mnogo više, ali su mnogi izgi-
nuli ili zarobljeni u snijegu po šumama u okolini Han Pijeska.
Bilo je i njih desetak iz Daljegošte. Stiglo je samo par njih, a
oni koji budu mogli pridružit će nam se za koji dan na Biljegu.
Došli su iz pravca Tuzle i donijeli municiju i lijekove, da nekako
daju svoj doprinos odbrani zadnjeg bastiona slobode u Podrinju.
Neki su čak se vratili iz Makedonije, ostavivši sigurnost i porodi-
ce vratili se u bosanski pakao, u zao čas, rekao bih.
Za nas je njihov dolazak tim veći ako se uzme u obzir činjenica
i da su naoružani, automatskim naoružanjem.
Već za par dana došli su oni najuporniji, koje ni dugi put, ni
hladna zima, ni brojne zasjede nisu pokolebale.
107
 Nož, žica i svileni šal
Došli su i spoznali svu bijedu u kojoj živimo mi borci bez doma
i bez porodice.
Dok su oni s nevjericom zagledali ogoljele bukve Biljega i naš
bijedni logor, mi smo zapitkivali bez ikakvog reda o svojim fa-
milijama, rasutim po makedonskim prihvatilištima i albanskim
kućama, daleko od zime i patnje srebreničkih brda.
Nakon što su na brzinu ispričali svoj put kroz snijeg i zasjede
i nabrojali ko je sve ostao na tom putu zarobljen ili ubijen, na red
su došla pitanja o članovima porodica i izbjeglištvu i priča je otiš-
la na široko, sve do majskih dana. U bolnici u Srebrenici je zadr-
žan Hajrudin, do jučer smo radili one šašave seoske mangupluke,
do jučer smo bili djeca koju ništa nije brinulo, svijet za sebe, a
danas, ni godinu kasnije, pitam se gdje smo. Jedan je u bolnici,
sa smrznutim nožnim prstima, nakon deset dana probijanja po
sniježnim vrletima i zasjedama, a drugi u nakvašenim cokulama,
udimljen i gladan, steže kao led hladnu cijev svoje puške i još uvi-
jek misli da će već sutra doći kraj ovom ludilu!
Već nakon tri dana krenuo sam s Mujagom put Srebrenice; on
u posjetu svom sinu, a ja da obiđem Hajrudina.
Putem smo tek poneku progovorili, stiskajući u rukama zave-
žljaje s malo dimljenog mesa i komadom hljeba, koji je dan ranije
Mujaga ispekao od nekakve mješavine brašna i ko zna čega još.
Bio je to moj prvi dolazak u Srebrenicu nakon početka rata.
Ogoljena su brda oko grada, posječena šuma, spaljenih kuća ima
na mjesta, trag kratke okupacije u proljeće 1992. godine vidljiv je.
Na našem putu do bolnice smo prošli skoro čitav grad, koji je već
sasvim nakrcan prognanicima s raznih strana. Glad se ocrtava na
svakom licu. Bolnica je samo još jedan u nizu činova naše trage-
dije. Od samog ulaznog hodnika do posljednje sobe prepuna je
ranjenih i bolesnih. Čak i po podovima, na nekakvim improvizo-
vanim ležajevima, nalaze se lakši slučajevi. Malo je reći «heroji u
bijelom» nadljudskim naporima pokušavaju doći do svakog kome
108
Treći dio
je potrebna pomoć. Ne znam kako uspijevaju u tome, kad nemaju
skoro ničega: lijekova, zavoja, preparata... Neljudski jauci i kri-
ci dopiru iz improvizovane operacione sale; nije teško pogoditi:
operacija se vrši bez anestezije, a amputacija običnom ručnom
pilom. Tek sad vidim koliko je bila velika gesta našeg Atifa kada
je u ime bataljona Biljeg slao povrće, žito, pšenicu i meso za bol-
nicu. Malo mi je laknulo, jer i ja sam mali dio toga.
Kratko sam se zadržao sa Mujagom kod njegovog Ibre: vidno
se oporavlja pa je i Mujaga veseo, a onda sam u drugoj prostoriji
potražio Hajrudina. Našao sam ga na podu jedne omanje sobe;
ležao je, prekriven do grla neuglednom dekom, odsutnog pogle-
da u daljinu kroz naprsla stakla prozora na kojima su se prelamali
zraci slabašnog zimskog sunca. Skoro bez riječi smo gledali jedan
u drugoga, na trenutak obarajući poglede u stranu na ranjenike
koji su u bolnim grčevima vapili za pomoći. Iz tek poneke šture
rečenice spoznao sam svu golgotu probijanja kroz snjegom zame-
tene divlje predjele i vrleti oko Han Pijeska. Nakon svake riječi
nastala bi kratka pauza, kao da iz snijega vadi dijelove sjećanja.
Stigao je i Mujaga, a za njim i medicinsko osoblje koje insistira
na kratkoj posjeti. Ostavio sam zavežljaj s malo hrane Hajrudinu,
dodirnuo mu rame u znak pozdrava i izletio iz bolnice kojom kru-
ži zadah smrti, bola i teške patnje. Pogledavši me onako blijedog i
užasnutog od tužnih prizora, Mujaga je kratko rezonovao:
«Vallahi, dijete, bolji se kopaju!«
Mani me se Mujaga, pusti me da se saberem. Svaki dan ove
naše katastrofe propadam sve dublje u ambise novih užasa i sva-
ki dan spoznajem neku drugu dimenziju našeg stradanja.
Negdje iza Bojne sjeo sam u kraj puta na truhlo drvo i za-
gledao se u ubogi gradić, koji se razvukao uskom dolinom, kao
konopac s puno čvorova svezanih «na mrtvo». Previše je tu
pitanja koja nemaju rješenje, previše stranputica koje nemaju
izlaza, suviše je stradanja za tako mali prostor, bojim se, strah
109
 Nož, žica i svileni šal
me onog što dolazi, imam osjećaj da ovo nije konačan bilans
pobjede bezumlja.
Ušli smo u zagrljaj duge i hladne zime. Hrane je sve manje, a
gladnih sve više. Nema više ni mnogo sela u kojima se može naći
nešto hrane i žita. Ponestaje nam i municije, svaki se metak čuva,
situacija poprima alarmantne oblike. U takvim okolnostima do-
govorena je akcija na posljednje veliko uporište našeg kraja koje
sigurno obiluje i hranom i oružjem, a za nas se trenutno ne zna
šta je neophodnije.
Napad na Kravicu izveden je u sadejstvu s brojnim jedinicama
iz Cerske i Konjević Polja. Izveden je u vrijeme Božića, samo zato
što je tad najmanje očekivan. Isključivi cilj je bila hrana i municija
i u tome se uspjelo. Ogromne su bile zalihe u dvadesetak zaseoka
tog kraja, ali je priliv stanovništva u Srebrenicu bio sve veći.
Nedugo nakon toga počela su govorkanja o eventualnom na-
padu na Jezero i dalje do Skelana, na posljednje i najveće uporište
lokalnih i Srba i njihove braće s one strane Drine. Svakodnevna
granatiranja sa platoa Jezera, stalni pokušaji tenkovskog proboja
preko Kraglji Vode i velike žrtve bili su dovoljan razlog da i to
dođe na red, a zatim to bi bilo i strateški dobro, jer oslobađanjem
Jezera i silaskom u Skelane i rušenjem mosta mi bi dobili mnogo
na teritoriji i ne bi bilo opasnosti od stalnih prelazaka vojske i
tehnike iz Srbije. Naravno granatiranja i razaranja s Tare bi bila
nastavljena, ali na to smo već navikli.
Bio je to prvi sveobuhvatni poduhvat naših seoskih jedinica
koji je ličio na vojnu operaciju, istovremeno i preveliki izazov.
I kod nas na Biljegu je užurbana priprema, barem nama se ne
mora dva puta reći, dovoljno je to da se izvodi akcija na našem
kraju u našem zavičaju i mi smo već spremni.
Skelani, nekada varošica u kojoj je bilo perspektive, naselje
je s tri četvrtine muslimanskog življa, a opet je proglašeno srp-
skim. Pita li se neko od njih u čije je ime sve to počinjeno, gdje su
110
Treći dio
ti muslimani Skelana, ko je ubio civile, a posebno u Rešagićima,
gdje su i spaljivani u kućama. Pita li se neko ginu li možda dje-
ca u tim silnim granatiranjima po selima u dubini teritorije, šta
jede i gdje boravi toliki narod protjeran iz spaljenih sela. Jesu
li se pitali maja 1992. godine koliko je i zašto ubijeno ljudi na
tom istom Skelanskom mostu, ljudi iz sela uz Drinu, koji su samo
željeli proći svojoj kući, djeci, roditeljima? Oni su bili na poslu
po Srbiji i jedino su htjeli kući, a nisu mogli, jer su svi ubijeni
na tom istom mostu i njegovoj okolini. Kažu da mostovi spajaju
ljude, a nije tačno. Možda su nekad spajali, vjerovatno i danas
spajaju, međutim ovaj most je nama muslimanima srebreničkog
kraja asocijacija na sve ono ružno što nam se dešava. To više nije
i nikad neće biti most koji spaja ljude, to je jedna obična ćuprija
kojom smrt ide u pohode po našim brdima.
Napad na Jezero i Skelane bio je jedna stihijska akcija, dobro
osmišljena, ali loše izvedena. Ono što je prvo trebalo uslijediti
nije učinjeno; most je ostao ispravan i njegovo rušenje nije uspje-
lo, ako je uopće bilo dovoljno eksploziva da se barem nakrnji.
Nadalje, mnoštvo naoružanih grupica s raznih krajeva, bez sred-
stava komunikacije, izazvalo je nesklad. Niko nije znao na kojim
je položajima koja od grupa. Kažem grupa, jer mi i jesmo naoru-
žane grupe, nikako vojne jedinice. Iza nas ne stoji logistika i moć-
na komanda s jakim naoružanjem. Mi nemamo uniforme, oružje
smo sami zarobljavali od neprijatelja, mi smo narodna vojska,
prinuđena da se brani od višestruko naoružane sile. Sve priče o
nenaoružanom srpskom narodu su zabluda, ko je bio tih dana u
borbama oko Jezera i Skelana mogao je vidjeti sav arsenal koji su
imali na raspolaganju «goloruki» Srbi.
Nakon višednevne opsade njihovi vojnici su se povukli sa Je-
zera niz dolinu Topličkog potoka, koja im je za to i ostavljena. U
sami centar Skelana nismo sišli zbog prejake pješadijske i artilje-
rijske vatre s druge strane Drine. Mnoge naše naoružane grupe
su za par dana počele povlačenje u svoja sela. Bataljon Biljeg je
111
 Nož, žica i svileni šal
nakon pada Jezera dislociran na Maltaški Vis, kotu koja domi-
nira putem Skelani-Jezero. Velika je cijena u ljudstvu plaćena
za ovaj napad na Skelane. Mnogo dobrih momaka je ostalo van
stroja, ali barem su ispunili želju, makar i na kratko su se vratili
svom zavičaju.
Neizbrisive su slike tih dana, jedna za drugom, na svakoj krv
i poznato drago lice na kojem sjenka smrti zatamnjuje boje. Naj-
više me u tamne ponore tuge povukla ona koju sam naišao u po-
vratku iz Skelana. Umoran, razočaran i nadasve rastrojen emo-
tivno naišao sam na prizor kakvih je bilo mnogo, ali oči u kojim
se život gasio predobro znam.
U razrušenom rovu, punom zemlje i balvana, ležalo je mrtvo
tijelo sirotana Reufa. Na blijedom licu kao da je titrao smješak.
Umro je zadovoljan naš Reuf; ostvario se njegov san. Uvijek je že-
lio da jednom osvojimo Jezero, da prođe još jednom Jezerskom
visoravni kao na teferiču. »Samo još jednom, pa nek poginem
odmah», govorio bi često, dok bi noćima na straži povrh Biljega
prebirali naša sjećanja i uspomene na ne tako daleke dane. Uza-
lud, moj Reufe, nije mnogo vrijedilo, ali barem si svoj mali san
ostvario: prošao si Jezerom, osjetio si Jezersku visoravan, ali na
njoj nas nisu čekali brkati slastičari sa šećernom vunom i slado-
ledom, nisu nas čekale desetine šatora s glasnom muzikom, niti
šarene mase veselog naroda sa svih strana zavičaja. Na Jezeru su
nas ovaj put čekala minska polja, tenkovske cijevi i stotine mino-
bacačkih granata. Tamo gdje su nam razigrana dječija srca hrlila,
tamo gdje su nam bile samo lijepe uspomene, tamo nas je sada
čekala samo smrt, koja svojim očima zjapi kroz mrke i mračne
topovske cijevi.
Nekako smo položili masakrirano Reufovo tijelo na bezličnu,
sivu, od blata prljavu deku i uzevši za sva četiri kraja ponijeli svoj
tužni teret putem prema Jezeru, da naš Reuf prođe Jezerom po-
sljednji put. Na onoj oštroj krivini iznad Podševara, odakle se
vide Trubari, spustili smo Reufovo tijelo i pogledom potražili u
112
Treći dio
zimskoj izmaglici svoj svjetionik Daljegoštu, nekad se vidio do-
bar dobar dio sela i džamija, sad samo snijeg prekriva ruševine.
Ukopali smo ga tokom noći na mezarju na Šehitima. Nije bilo
nikakvog govora, niti suza, samo tišina koja pritiska kao golemi
malj. Polahko je stezao mraz, a sa polarnog neba se otisnula jed-
na zvjezda u duboke ponore nebeske beskonačnosti. Nije Reuf
imao ni sestre ni majke uza se da puste koju suzu za njim, kao,
uostalom, ni većina nas sa Biljega. Naše su porodice rasute neg-
dje po Srbiji, Makedoniji i sigurno ne spavaju od brige za nama.
Ne znaju ni jesmo li živi, niti gdje smo. Za nama nema niko suzu
pustiti, mi svoje poginule ukopavamo u tišini i taložimo svoju
tugu negdje u dnu duše, a svaku noć negdje u osami ili na straži
tiho i bolno jecamo. Teška je sudbina ratnika bez doma, bez maj-
ke, bez porodice, njegovi ideali mora da su veliki.
U neku ruku je možda i bolje; patimo se sami i niko naše pat-
nje ne vidi, barem niko kome bi bilo žao. Za ljude iz Miholjevina
i okolnih sela mi smo samo nevoljnici koji su imali nesreću da im
unište sela. Mi smo izbjeglice, mi nemamo kud.
Rat je pošast i svakom na bilo koji način pokaže ono najcrnje
što za sobom nosi. Mi, muslimani Podrinja i srebreničkog kraja,
dočekali smo ovaj rat potpuno nespremni, zbunjeni i bez ikakve
vizije kako i kuda dalje. Da ne spominjem kako smo bili nenao-
ružani i goloruki, nasuprot naših pravoslavnih komšija, koji su,
izdašno potpomognuti prekodrinskom braćom, unaprijed znali
kako će da se rasplete situacija s regijom Osata, naoružali se još
na godinu prije i podmuklo čuvali svoje tajne planove, dok smo
mi, naivni kao stado ovaca, ležerno obrađivali svoja imanja, ne-
majući pojma o svemu tome.
Dojučerašnji komšije nisu očekivali da nenaoružani muslima-
ni mogu pružiti žilav i energičan otpor, pa i na momente biti bru-
talni poput njih, vratiti im istom mjerom.
113
 Nož, žica i svileni šal
Rat mi se gadi, ali doveden sam pred svršen čin. Niko me i ne
pita za mišljenje. Izbor je jednostavan: bori se ili umri. Vođen
tom mišlju i uvidjevši na šta su sve spremni naši susjedi, odlučno
sam stao u odbranu svoje zemlje, svoga zavičaja i svoga naroda.
Nikad sebe nisam doveo u situaciju da ubijem bez potrebe,
da ubijem iz nekog hira ili, ne daj Bože, iz zadovoljstva, kao ni
većina muslimana koji su pritjerani uza zid, s gladnim majkama,
ženama i djecom iza sebe, a opet nisu činili zločine nad civilima,
niti su takvi zločini planirani ili bili odobravani od strane kakvih-
takvih vojnih i civilnih vlasti Srebrenice. Pojedinaca koji su radili
suprotno i ubijali iz nekih svojih razloga je svakako bilo, ali ko
je mogao kontrolisati naše upade u sela koji su bili prvenstveno
bitka za hranu, za golo preživljavanje izgladnjelog naroda.
U jednom seocetu ispod Jezera naišao sam u povlačenju na
ženski leš, koji sam u prolazu zagledao i ostao na trenutak pa-
raliziran. Na zemlji, raskvašenoj od snijega koji se topi, ležalo
je beživotno tijelo meni poznate osobe. Nema sumnje, to je bila
moja školska drugarica iz osnovne škole Radojka Novak. Ne
mogu vjerovati, mislio sam da je već odavno negdje u Srbiji, na
bezbjednom, da su samo muslimanski civili prinuđeni živjeti
po šumskim zbjegovima, izloženi svakodnevnom granatiranju,
moreni glađu i oštrom zimom. Ima i na drugoj strani jadnika
i paćenika koji nemaju gdje, nemaju kuda i ne mari se mnogo
za njih. Ostavljeni su negdje u brdima, odmah iza prvih linija,
kao neka vrsta žrtvenih ovaca, čini mi se svjesno, da bi se moglo
izjednačiti stanje zločina i pokazati kako su, eto, i muslimani
ubice civila. Razbijena je tako jedna od mojih brojnih predrasu-
da koje sam imao, i još uvijek imam, o situaciji koja je nastala
na ovim našim prostorima. U tim mojim teškim mislima pre-
nula me jedna od hiljadu granata s platoa Tare koje zasipaju put
Skelani-Jezero. Još jednom sam pogledao beživotno tijelo do-
jučerašnje drugarice iz škole i neka mi se tuga navalila na srce.
Rat je kao kuga koja svojom crnom rukom smrti kosi siromahe
114
Treći dio
i običan svijet, ne pitajući pritom previše za vjeru, naciju, pol ili
boju kože. Oni veliki i bogati i u takvom stanju isplivaju na povr-
šinu; samo sirotinja životom plaća tuđe igre i podvale. Zbogom,
Radojka, i nadam se da ćeš počivati u miru. Ovaj svijet je isuviše
licemjeran i okrutan. Nije nalik onom koji smo zamišljali sjedeći
u učeničkim klupama, bezbrižno čavrljajući uz drage priče i dje-
čije pjesme iz školskih čitanki u onoj istoj školi ponad koje sam
danas bio skriven u podrumu spaljene kuće nekog od skelanskih
muslimana. Taj svijet, svijet medvjeda i leptirova, tamo gdje ko-
sovi zvižduću, za nas je nestao.
Stacioniranjem na Maltaški Vis šačica nas preostalih iz ba-
taljona Biljeg postala je živa meta, kao na streljani. Samo smo
nijemo posmatrali prelaske vojnih vozila iz Srbije preko ćuprije
smrti, koja je nekad bila most. Nekoliko puta raznim artiljerij-
skim oruđima je preoran teren od Skelana prema Jezeru, a onda
je krenuo pješadijski napad, praćen oklopnim vozilima. Nakon
više odbijenih napada i velikih žrtava odstupili smo sa vražijeg
Visa i povukli se na Biljeg koji nas je dočekao nekako mrko i tuž-
no. Ogoljen od snijega izgledao je jadnije od nas, razbijene vojske
bataljona Biljeg.
Dženaze su se redale na Šehitima, jedna za drugom. Muha-
rem Malkoč je jedan od najvećih junaka u našim redovima, ako
ne i najveći. Pokosila ga je granata na Maltaškom Visu, nismo ga
ostavili, donijeli smo ga pod silnom kišom metaka. Bio je ske-
lanska lola i mangup prijeratni; ženio se dva puta. Prva mu je
žena bila iz Bratunca i nije mu pasala majci. Otišla je, a iza nje
je ostala curica, koju je Muharem jedino iskreno volio od svog
ženskog roda. Drugi put su mu nametnuli nekakvu iz naših brda
iz Osatice. Ona je godila majci, ali nije našem Muharemu. On je
lumpovao po Bajinoj Bašti, Skelanima i Bratuncu. Imao je veliki
motocikl, koji je u tadašnjim prilikama mamio uzdahe.
Nakon godinu dana nesretnu mladu su roditelji odveli, a nje-
gova majka prekoravala sina. Ali, on nije popuštao i tjerao je po
115
 Nož, žica i svileni šal
svome. Kažu da je uvijek imao para, a ništa nije radio. Početkom
rata majku i oca, s njegovom djevojčicom, lokalni Srbi su pro-
tjerali u Srbiju, a on je među prvima bio na slobodnoj teritoriji.
Uskakao je u rovove bez trunke zadrške; bio prvi iznad mosta
u Skelanima, najuporniji na Maltaškom Visu sa svojim mitralje-
zom, zarobljenim u Krnjićima jula 1992. godine. Takav je bio Mu-
harem, neustrašiv, i, što bi rekli, na svoju ruku, jedan od posljed-
njih koji se mogu nazvati skelanskom lolom, »mostadžijom».
Nedugo nakon operacije oslobađanja Jezera, koja je završila
neuspjehom, krenula je velika ofanziva srpskih formacija, potpo-
mognutih s jedinicama Jugoslavenske vojske i velikom artiljerij-
skom potporom iz svih pravaca. Glavni cilj je osvajanje dva stuba
odbrane čitave regije Osata: Biljeg i Kraglji Voda. Nakon toga,
put je otvoren ka Zelenom Jadru i Srebrenici. Danima je artiljeri-
ja razarala sela ispod Kraglji Vode i duž jezera Perućac. S puta za
Mitrovac s platoa Tare, sa Jezera, granatiran je svaki pedalj linija
odbrane na Kraglji Vodi i Biljegu. Zasipane su Osmače i sva sela
u visinskom dijelu, svakodnevno sa platoa, u nekoliko navrata.
Ljudski gubici na linijama odbrane su bili sve veći, hrane je
bilo sve manje, a moral ljudi koji već danima i noćima borave u
blatnjavim rovovima pod kišom granata je bio sve manji. Sav te-
ret odbrane Biljega je na nama iz bataljona. Na Kraglji Vodi su
uvijek isti ljudi iz okolnih sela; nema nikakve ispomoći iz zaleđa.
Posljednji civili i branitelji Jagodnje se izvlače, na zaravni is-
pod Biljega već danima su ulogoreni neprijatelji i svakodnevno
uz podršku artiljerije napadaju na sam Biljeg. Svakoga dana neko
od nas je ranjen i sve nas je manje. Ionako smo platili preveliku
cijenu napada na Jezero i Skelane.
Nije više pitanje dana nego sata kad će Biljeg biti u neprija-
teljskim rukama. Slično je i s Kraglji Vodom, koja je uzorana gra-
natama i gdje također branioci trpe velike gubitke. Narod iz sela
Osatičkog kraja se iseljava u žurbi u pravcu Srebrenice.
116
Treći dio
Svi civili iz Tokoljaka, Mošića, Radovčića i Trubara, koji su ži-
vjeli u zbjegovima po šumama Šehita i Tokoljačkog brda, sa zave-
žljajima na leđima odlaze u pravcu Zelenog Jadra. Biljeg je pao,
pokušavamo da se organizujemo za odbranu na Šehitima, ali
opće rasulo ne dozvoljava šačici upornih da zaustave neminovno.
Za par dana ista je sudbina zadesila Kraglji Vodu. Nije pomo-
gla ni pristigla pomoć hrabrih momaka iz Cerske, koji su već ra-
nije sa civilima napustili svoju teritoriju usljed velike ofanzive.
Branioci Kraglji Vode su se povukli za civilima i sve je krenulo
put Srebrenice. Očajnički pokušaji da se oformi linija odbrane
na Osmačama nisu uspjeli, Osmače su pale neočekivano lahko,
skoro u tišini.
Kratko zadržavanje na Skenderovićima nije dalo rezultat.
Opće povlačenje civila i branilaca prema Srebrenici je, čini se, ne-
zaustavljivo.
Bezuspješno djeluje pomisao o formiranju nekakve linije od-
brane, kao da niko ne želi, kao da je svima preko glave i rata i
pucanja, ali negdje moramo stati. Negdje moramo zaustaviti na-
dolazeće srpske formacije, pojačane prekodrinskom bratijom,
toliko života ovisi o nama u ovim trenucima.
Tih dana su nakon višemjesečnih apela iz Srebrenice avioni-
ma počeli dostavljati hranu izgladnjelom stanovništvu. Avioni su
noću izbacivali svoj teret na obilježene lokacije oko grada. Izbaci-
vali su hranu na teškim paletama s padobranima.
Na koncu smo se ipak pribrali i uspjeli organizovati odbranu
u reonu naselja Čičevci, zaustaviti i odbaciti njihove snage. Shva-
tili smo da odbrana nema alternativu, na ovaj ili onaj način valja
nam umrijeti, svakako da je bolje i časnije poginuti na ovim br-
dima, braneći nejač, nego sa podignutim rukama, bez dostojan-
stva. Vrijedi pokušati i umrijeti pokušavajući.
117
 Nož, žica i svileni šal
Ramazan je, mjesec oprosta, pokajanja, posta. Mi postimo
mjesecima na neki svoj način, gladni i iscrpljeni. Utihnuli su ra-
mazanski ezani sa svih naših džamija uz drinsku obalu. One su
sravnjene sa zemljom, obavija ih sumrak razuma. Njihovi su dže-
mati protjerani u brda, mjesecima ubijani i moreni glađu. Ne čuje
se više ezan ni sa jedne od džamija u brdskom kraju Osata, mno-
ge su ovih dana ostale same usred pustih sela. Ugašeni su kandi-
lji, pusta sela; ramazan nema kome doći u goste. Samo još u zim-
ske akšame tiho plove ezani srebreničkom kotlinom s preostalih
gradskih džamija, pomiješani sa žamorom hiljada beskućnika po
ulicama grada mučenika, posljednjeg bastiona Istočne Bosne.
Nakon svih povlačenja od Biljega preko Osmača i Skendero-
vića, sa skupinom iznurenih saboraca, krenuo sam prema Sre-
brenici, da se makar ugrijemo negdje i predahnemo pod nekim
krovom dok se naši razbijeni redovi ne uvežu, sa ciljem zaustav-
ljanja neprijatelja.
Zašto smo došli u Srebrenicu ni sami nismo znali. Jednostavno.
alternative nije ni bilo. Niko nije ništa poduzimao: narod se povlačio
prema gradu, s narodom i ono malo naoružanih i nije bilo nikakvog
plana, niti komande. Povukli smo se, ostavivši prostor za nadiranje
srpskih formacija prema gradu i slobodan, nebranjen prolaz.
Naš dolazak u Srebrenicu je bio u kasnim popodnevnim sa-
tima. Ulice su bile prepune izbezumljenog naroda. Posvuda za-
vežljaji, najloni, šatori. Svaka nadstrešnica je krcata narodom,
svaka društvena zgrada, svaki iole prazan prostor je popunjen.
Dječiji plač, vrisak uplašenih žena, vapaj staraca, zadah smrti...
sve se to zajedno stapalo u zvuk očaja, prolamajući se uskom do-
linom kojom se razvukla bosanska kasaba, predodređena da uz
svoje ime nosi tragični pečat sudbine.
Pod nadstrešnicom autobuske stanice, na samom rubu, sjedi-
la je je žena s dvoje djece, sama sa zavežljajima oko sebe. Mlađe,
po svemu sudeći muško, upravo je dojila, dok su joj se niz lice
118
Treći dio
slivale suze. Ne treba biti posebno pametan i zaključiti da nema
hrane, da ni ona sama danima nije pošteno jela. Kako da onda
ima mlijeka za svoje dojenče? Ono drugo žensko, ne starije od
šest godina, uporno je ponavljalo:
«Mama, boli me stomak!»
Majka mu je kroz suze kratko odgovarala:
«Strpi se, samo još malo, sad će babo donijeti.»
Toliko puta umirena istom laži, djevojčica je samo rezignirano
konstatirala:
«Ali, ja sam gladna, puno!»
Već sam bio prošao pored njih, ali mi je pred očima ostala sli-
ka. Ne, ja ne mogu samo tako proći. Napipao sam rukom u svom
rancu jednu konzervu i vrećicu hrane, koje sam uhvatio s prvih
paleta izbačenih iz zraka, izvadio sam to i vratio se do majke s
djecom. Pored njih je već čučao suhonjavi muškarac, koji je pra-
znih ruku ženi nešto objašnjavao. Spustio sam hranu pred dje-
vojčicu, bez riječi. Uplakana žena je najprije iz pristojnosti odbi-
jala, dok je djevojčica zubićima već otvarala vrećicu. Vidjevši to,
majka se samo zahvalila plačnim glasom, a suhonjavi muškarac
sa suzama u očima teškom mukom prevalio je preko usana nešto
što je ličilo na zahvalu.
Ništa, rekao sam i produžio dalje za grupom. Prizor koji sam
dalje vidio putem do pošte ostavio me bez daha: da sam imao
kamion hrane imao sam kome podijeliti. Žalosno i neopisivo, ra-
zoružan ovom situacijom, odmah bih se vratio u brda. Došli smo
do dna, nazad se naprosto mora.
Smjestili smo se do noći po kojekakvim sobičcima. Bilo nas je
i po šesterica u jednoj sobi.
Ja sam bio sa Hamidom u garsonjeri s još dvojicom ljudi, koji
su bili također samci. Jedan od njih je poznavaoHamida; valjda
su negdje zajedno radili u Srbiji prije rata.
119
 Nož, žica i svileni šal
Nakon noći provedene u napetoj atmosferi i galami, koja je
dolazila s prepunih ulica, ujutro smo izašli da se nađemo s osta-
cima naše jedinice. Gradom je već odjekivao megafon s kojeg je
pozivano na odbranu grada i odbacivanje neprijateljskih jedinica
koje su u naletu.
Začudo, kako smo se u kratkom vremenu iz razbijene vojske
organizovali i izvršili protuudar na neprijatelja. Ponovo smo ličili
na onu staru nezadrživu snagu.
Odbacili smo do Zelenog Jadra njihove snage munjevitom ak-
cijom i uvezali naše linije odbrane od pravca Skelana s ostalim
linijama koje nisu bile napadnute i to je bila teritorija enklave
Srebrenica koja će kasnije odlukom Vijeća sigurnosti UN-a biti
proglašena zaštićenom zonom.
Naši bi stari svojevremeno, kada bi neko bio polijen za raditi
poslove u domaćinstvu, uvijek govorili da hrana ne pada s neba i
to je tačno. Sad, s obzirom na to da je kompletna situacija u i oko
Srebrenice sve ove mjesece prepuna apsurda i rušenja stoljetnih
pravila, vrijeme je da i ta tvrdnja padne.
Naime, suočeni s dolaskom zime u naše krajeve na velika vra-
ta, s velikim prilivom izbjeglica iz Cerske i Konjević Polja, kao i sa
svakodnevnim iseljavanjem naroda iz naših sela koja se nalaze u
blizini napuštene crte odbrane Kraglji Voda-Biljeg, prisiljeni smo
bili blokirati glavnokomandujućeg UN-snaga u BiH generala Mo-
riona u Srebrenici. On je došao sagledati stanje u Srebrenici na-
kon velike neprijateljske ofanzive na Cersku, Konjević Polje i na
sela općine Srebrenica iz pravca Drine. Hiljade gladnih, bolesnih
i promrzlih, žena, djece i staraca je konačište nalazilo pod streha-
ma, u šupama, pod drvećem ili jednostavno po ulicama ionako
pretrpanog grada.
Uvjeti za njegovo puštanje su bili prekid vatre, obezbjeđenje
evakuacije civila, žene, djece i bolesnih u tuzlansku regiju, evaku-
acija naših najtežih ranjenika helikopterima i dostava neophodne
120
Treći dio
hrane, lijekova i sanitetskog materijala. Tek nakon zvaničnog obe-
ćanja datog u prisustvu naših vojnih i civilnih organa, general Mo-
rion s pratnjom nakon dva dana zadržavanja pušten je iz Srebreni-
ce. Netom nakon toga krenulo je ispunjenje datih obećanja. Prvo
je ispunjeno ono o dostavi hrane, lijekova i medicinskog materijala
i, gle čuda, hrana je doslovce padala s neba. Izbacivana je iz velikih
teretnih aviona, koji su uglavnom noću nadlijetali brda oko Srebre-
nice. Izbacivali su hranu na ogromnim paletama s padobranima.
Padobrani su bili obilježeni svjetlećim signalima. Po cijelu noć
bismo tumarali vrletima oko grada, čekajući da nadleti avion s
hranom, palili bi vatre kao signal gdje bi trebao izbaciti dio te-
reta. Kad bi se zrakom začulo fijukanje velike palete iz žbunja bi
jurnule desetine crnih prilika i ustremile se k mjestu odakle se
čuo tupi zvuk pada teške palete. U sveopćem metežu i sukobu oko
paketa sa hranom, bilo je mnogo svađa, a nerijetko bi dolazilo i
do potezanja oružja. Zakon jačeg i spretnijeg ovdje je važio kao
malo gdje. Ipak, nekako smo svi dolazili do hrane, jer je zaista bilo
u dovoljnim količinama iz dana u dan. Bilo je i smrtnih slučajeva,
zbog nestretnog pada palete na one koji je očekuju s neba.
Žalosna je situacija srebreničkih mučenika, u koju nas je dove-
la činjenica da smo muslimani. U srcu civilizirane Evrope otima-
mo se za hranu kao kojoti, režimo jedni na druge i otimamo jedni
drugima iz sebičnih razloga da bi mi ili naša familija uspjeli pre-
živjeti, pri tom malo vodeći računa o drugim slabijim i nemoćnim
i o njihovim potrebama za pukim opstankom, eto u takvu nas je
situaciju doveo licemjerni svijet. Bilo kako bilo, avioni s hranom
iz vazduha su uspjeli da utaže našu glad i donekle smo uspjeli
stvoriti i male zalihe.
Platno od padobrana je kasnije korišteno za šivanje odjeće, jer
je oskudica i na ovom polju ostavljala traga. Trenerke od pado-
brana su bile jako popularne i tražene u našem malom rezervatu.
121
 Nož, žica i svileni šal
Nakon epskih bitaka za odbranu, prije svega, naroda, a onda
i slobodne teritorije općine Sreberenica, nakon skoro godinu
odolijevanja svoj agresorskoj sili i iz okupiranog dijela općine
i iz Srbije, došlo je vrijeme kada smo se morali povući u samo
središte Srebrenice.
Tih desetak mjeseci naše borbe će ostati upamćeni i upisa-
ni svjetlim slovima u povijesti ovoga kraja. Goli i bosi i gladni,
odupirali smo se višestruko jačem neprijatelju. Naša borba, naš
otpor izrodio je niz velikih heroja, boraca sa srcem, odvažnih si-
nova sa bedema Bosne.
Nakon svih tih svijetlih trenutaka došao je kraj, dolazilo je
neko novo doba, neka nova iskušenja. Dolazilo je vrijeme u kome
ćemo skoro sve vrijedno i lijepo srozati na jedan nizak nivo, dola-
zi period u kome ćemo jedni drugima postati vuci, na ovaj ili onaj
način. Dolazilo je vrijeme kada ćemo se u našem malom komadi-
ću pakla bolje upoznati, a to naše upoznavanje će donijeti brojna
razočarenja.
Zaustavljanjem ofanzive na preostalu slobodnu teritoriju i
zadržavanjem glavnokomandujućeg UN-a generala Moriona u
Srebrenici došlo je do novog obrta situacije. Nastupila je nekakva
vrsta primirja i postignuti su dogovori o evakuaciji ranjenika,
žena, djece i staraca. Srebrenica je više ličila na Hirošimu novog
doba nego na neki gradić u živopisnim krajevima Istočne Bosne.
Ranjenici su bili i po hodnicima bolnice, u kojoj su operacije
vršene bez anestezije, običnom pilom za metal, na živo. Ljudi su
hirurški otvarani bez ikakvih sredstava za bolove i umirali od
bolova. Ponekad bi sa čaršafom među zubima podnosili opera-
cije, grizući ga svaki put kada bi zabolilo do srca. Obična rakija
je bila među ranjenim veoma cijenjen anestetik, bitno je makar
malo otupiti bol.
Nadljudski napori doktora i medicinskog osoblja na spašava-
nju života ranjenika i brojnim amputacijama zavrijeđuju da se
122
Treći dio
o njima epovi spjevaju. Ko je barem jednom bio u srebreničkoj
bolnici i vidio sav užas u njoj teško da može mirno zaspati.
Dogovorena evakuacija svih težih ranjenika se odvijala heli-
kopterima UN-a u pravcu Tuzle. Tako je barem jedan teret skinut
sa pleća Srebrenice, barem jedna briga manje, uz sijaset njih koje
nas more u ove teške ratne godine. Otišli su mnogi teško ranje-
ni, mnogo poznanika, među njima i Mujagin sin Ibro. Sljedeće u
nizu obećanja je evakuacija žena, djece i staraca kamionima UN-a
u pravcu slobodne tuzlanske teritorije. Tako će se rasteretiti pre-
natrpani srebrenički kazan, u kome doslovce nema slobodnog
mjesta da se šator razapne. Ulice su bukvalno pune ljudi, mahom
iz Cerske i Konjević Polja. Oni žive na ulici, pod najlonima, na
autobuskoj stanici, ispod svake nadstrešnice, gdje god ima iole
zaklona. Oni su tu umotani u deke, sa vatrom koja gori po cijelu
noć, kao čerge. Djeca umotana spavaju na ulici, zaštićena odra-
slim, među hrpom odjeće, gladna i promrzla. Rat je, reklo bi se,
mnogo je ljudi za nepunu godinu našlo svoje utočište na ovako
malom prostoru. Odavno su škole i sav slobodni društveni pro-
stor popunjeni, nema više slobodnog mjesta. Ali, šta je sa privat-
nim stanovima i kućama? Šta je s onom humanom crtom, s onim
što se zove ljudskost? Može li čovjek čovjeku biti vuk? Naravno
da može, to smo vidjeli proteklih mjeseci. Vidjeli smo šta su u
stanju učiniti naši komšije, kolika su zvjerstva počinili samo zbog
toga što svoju vjeru drugačije ispovijedamo.
Sretnem jučer starog Mujagu među stotinama ljudi na ulici;
on nakrivio svoju kapu, pa više za sebe drobi psovke na nečiji
račun.
Šta je Mujaga, rekoh veselo, jer me susret s njim uvijek raduje.
«J...m ti jarca balijskog! I nismo nizašta», otrese on onako ljutito.
«Vidi ti, mali, ovog naroda, smrzava se po ulici, a po stanovi-
ma i kućama mjesta kol’ko ho’š.»
123
 Nož, žica i svileni šal
«Gdje god da dođeš, kažu da si izbjeglica, a danas-sutra sve
može snaći ista sudbina, ha jaa.»
«Ho’š duhaniti», pita me, vadeći duhankesu negdje iz njedara,
»kupio sam duhana, lakše je biti gladan!»
Znajući da ne znam lijepo smotati, motao je i sebi i meni ciga-
retu, a onda je, onako dobro vlažeći jezikom, nastavio:
«Nije ovo dobro da se ovoliki narod po ulicama smrzava, a ni-
kog briga nije, stići će nas patnja ovih ljudi, prije ili pošlje», doda-
je mi cigaru i motajući drugu dodaje onako više za sebe:
«Neće ovo na dobro izaći, kad ti kažem, nije Bog ćorava mačka!»
Onda smo polahko ispušili po cigaretu duhana, u tišini, pose-
lamili se i otišli u različitim pravcima, svako za svojom mukom.
I ne zna moj dobri Mujaga koliko je u pravu, ali se za svoje,
njegovo i dobro svih nas nadam da ipak nije, da je samo onako,
što bi se reklo, staro gunđalo i zloslutnica.
Dugi niz bijelih kamiona razvukao se niz jedinu srebreničku
ulicu, konvoj spasa za hiljade civila i djece zatočenih u posljed-
njem bastionu slobode za namučeni narod Istočne Bosne.
Mnogi su pokupili svoje stvari ispod nadstrešnica, autobuske
stanice, prolaza i raznih najlona razapetih između dva stabla,
pod kojima su boravili skoro i mjesec dana.
Nepregledna je masa žena, djece i staraca koja se pokušava
stihijski ukrcati na neki od kamiona sa znakom UN-a. Oni voze
put Tuzle, nije ni tamo mnogo bolje, ali je neuporedivo bolje od
ostanka u Srebrenici. Dok se žene i djeca s mukom uspinju na ka-
mione, gdje su naslagani jedno uz drugo, tako da ni igla ne može
stati, njihovi očevi, muževi i braća, sa suzom u očima, ispraćaju
ih iz grotla u kome se samo smrt nazire na obzoru. Tužni su i
radosni u isto vrijeme, ostat će sami, ali će bar njihova nejač otići
tamo gdje je sigurnije, tamo gdje će barem imati krov nad gla-
vom. Zamijenit će zvjezdano nebo iznad Srebrenice za krov koji
124
Treći dio
neće prokišnjavati, zamijenit će gladne noći za koliko-toliko pun
stomak i napokon će zamijeniti besane noći za makar malo spo-
kojan san. Njihova djeca, žene i majke mašu im sa kamiona, ne
skrivajući suze. Znaju da oni ostaju ovdje, gdje se ništa dobro ne
može očekivati, ostaju da čekaju sudbinu koja će odrediti ono što
je zapisano, već odavno.
I dok im izmiču pogledom i postaju samo tačke u masi, su-
znim očima i dalje mašu toj nepreglednoj rijeci ljudi, mršavih i
bradatih lica, u oskudnim odijelima koja mirišu na dim. Mnogi
od njih su tad posljednji put mahali svojim porodicama, mnogi
od njih su posljednji put vidjeli svoju djecu kako polahko zamiču
u bijelim kamionima nade.
Ja sam sve to posmatrao onako izdaleka, skoro nezaintere-
sirano. Otupio sam za ovih desetak mjeseci spavanja i života u
šumi, u cokulama koje sam rijetko skidao. Rijetko sam imao pri-
liku da se okupam onako kako dolikuje i osjećam miris dima da
izbija iz svake moje pore. Nemam koga ispratiti, stoga sam na
priličnoj udaljenosti od kolone kamiona, ali dovoljno blizu da vi-
dim i čujem poneki čin tužne predstave u kojoj dosta pojedinci
pod oružjem prave red na kamionima i određuje ko može a ko
ne može gore. Neki od njih doslovce izbacuju žene iz kamiona.
Rafali odjekuju, galama je na sve strane, žalosno i tužno.
Ne znam šta je sa «njom», da li je i ona u nekom od ovih bije-
lih kamiona koji vode dalje odavde, možda zauvijek. Volio bih da
je tako, da jednostavno ode, da je ne vidim više, bilo bi mi lakše,
ostao bih sam sa sobom, a moji nemiri bi barem malo prestali, otiš-
li daleko odavde, a daleko od očiju je bar prividno dalje i od srca.
Isprativši i posljednji bijeli kamion, krenuo sam niz ulicu pre-
punu uskomešane mase, razmišaljajući o stotinu stvari. Otvorio
sam škripava vrata garsonjere koju dijelim s Hamidom i još dvoji-
com ljudi i vidjevši da nema nikoga upalio maleni radio, iz koga je
125
 Nož, žica i svileni šal
odmah potekao glas voditelja sa BH radija. Branko Klubička nas
vodi kroz još jedan dan pakla za cijelu domovinu. Na kraju tužnih
vijesti i vremenske prognoze koju niko više i ne prati, krenula je
lahka i sjetna pjesma, koja me polagano dizala u više sfere. Ni-
sam više bio na zemlji... Muzika je zaista nešto čudnovato...
»I da se kući vratim,
da joj pod prozor svratim,
ona još na me čeka,
čekat će dov’jeka.»
Bože, hoće li ikad doći taj dan, ima li kraja ovom ludilu?
Ugasio sam radio, valja štediti baterije, neće dugo trajati, a bit
će još puno trenutaka za nostalgiju.
U tišini se prepuštam sjetnim mislima i plovim u ljepše dane,
sjećanje je nepresušni duboki zdenac u koji me mame zavodljive
sjene s površine; potonuću opet, znam, a sve teže se vraćam sa
dna tog bezdana.
Životarimo u jednoj garsonjeri nedaleko od zgrade pošte, tač-
nije preko puta nje, nas četverica, zajedno. Sve samci, Hamid i
ja i dvojica ljudi iz Žanjeva, koje zna Hamid, zajedno su radili
u Srbiji. Toalet je zajednički sa susjednim stanom, vode nema,
donosimo je kantama iz potoka. Za umivanje i kupanje idemo na
neku česmu ili izvor i u dugoj koloni čekamo red. Za umivanje,
kupanje i pranje oskudnog veša trebamo čistu vodu.
Osjećam se jadno dok pokušavam oprati svoju odjeću i padne
mi na pamet majka stotinu puta: kako je ona sve to mogla raditi
uz bezbroj drugih obaveza, po zimi i mrazu, u svako doba.
Krajičkom oka motrim Hamida; on to radi uvježbano i lahko,
godinama se sam brinuo za sebe i njemu to nije nikakav problem.
Naš susjed u stanu pored nas, s kojim dijelimo balkon, bio je
penzionisani rudar rudnika Sase Rešid Gurda. On je sa sobom
126
Treći dio
imao ženu, kćerku i dvoje unučadi. Kćerka je bila udata i živjela
do rata u Bratuncu. Njenog supruga su odveli i ubili 1992. godine
u Bratuncu, a ona se sklonila kod roditelja u Sase. Naime, Rešid
je sa ženom živio u koloniji u Sasama, dobio je tu neki stančić,
rudnički, inače je bio rodom iz nekog sela oko Višegrada, s onu
stranu Drine, mislim da se zove Kapetanovići.
Rešid je taman godinu do rata penzionisan, radio je u jami rudni-
ka Sase, gdje je uostalom radio i ogroman broj ljudi iz okolnih sela.
Vadio je Rešo tolike godine olovo i cink iz utrobe srebreničkih
brda i taman kad je trebao da odmori desio se rat. Kao i svi ruda-
ri, volio je ponekad trgnuti iz «šiše», a sve se osvrćući da ne vidi
njegova Moćevka, kako je zvao svoju ženu. Naime, ona je bila iz
sela Moćevići, ali s obzirom na to da su u cijelom našem kraju
mladenke izbjegavali zvati imenima, davali su im neka svoja ime-
na po selu odakle dolaze. Tako je i Rešina Saliha postala Moćev-
ka. Nije se Rešo bojao, nego eto onako, nije volio da mu poslije
toga dugo prigovara ili «cvokće», kako bi u šali rekao.
To je pravi veseljak i dobričina. Često mi je popravljao raspolo-
ženje svojim pričama dugo u noć na našem zajedničkom balkonu.
«Ih da nam bi još polovka», podvrisnuo bi Rešo u zanosu svo-
jih priča, dok bi ponoć ostajala daleko za nama, a njegova Moćev-
ka cvoktala iza prozora zastrtim UNHCR-najlonima.
Grizemo svoje gladne dane, ponekad veselo, ponekad šutke,
dok nam stomaci krune. Zatvoreni smo u nevelikom grotlu, koji
izgleda kao mravinjac, kao rezervat. Gladni smo. I ono malo što
jedemo je neslano. Jedino što dolazi u malim količinama jeste je-
stiva so. Još prije ratnih dešavanja za vodu sa područja Srebreni-
ce je dokazano da je siromašna jodom. Naši dušmani dobro znaju
za to, zbog toga nam je uskraćuju, koriste sve moguće načine da
nam napakoste.
Naši čuvari izgledaju smiješno i malobrojni su. Sve nekakvi
narandžasti, plavokosi i pjegavi feminizirani tipovi, koji pojma
127
 Nož, žica i svileni šal
nemaju gdje su došli i nemaju ni minimum predstave od kakvih
nas to zvijeri trebaju štititi. Njima to liči na igru, neki jeftini holi-
vudski film u kome je njima pripala glavna uloga. Oni nose kratke
pantalone, slušaju muziku i svaki dan nas fotografišu kao neku
vrstu ugroženih primata, ironično se smiješeći svojim napuha-
nim crvenim obrazima. A oko njih su naši krvoloci, svojim zvjer-
skim očima promatraju tu lakrdiju UN vojnika, čekajući priliku i
vrijeme da konačno stave tačku na trogodišnje otimanje plijena
iz ralja pomahnitale zvijeri, koja je poprilično polomila zube na
onom što je smatrano lahkim zalogajem. Stalnim provokacijama
i postupcima drže nas u stanju grča i napetosti, slamajući nam
duh, izmoren glađu i oskudnim životom u kome je samo smrt
izvjesna, sve drugo je daleko i nedokučivo. Sve mi to liči na igru
previše lijene i site mačke sa gladnim miševima. Oni su tu oko
nas, dobro naoružani, siti i spremni, dok smo mi gladni, goli i
bosi, zbijeni na parče teritorije, u sigurnom kavezu iz kojeg ne
možemo nigdje, a oni mogu kad hoće otvoriti taj kavez.
Humanitarna pomoć ne stiže redovno, stalno je neka blokada
u Bratuncu, uvijek je stotinjak žena u crnini koje blokiraju kami-
one. Instruirane od političkog vrha sa Pala one blokiraju prolaz
kamiona uz razna obrazloženja. Ipak, i pored svega, u Srebrenici
ima poprilično stvari, na pijaci se može vidjeti razna roba koje
nema u podjeli humanitarne pomoći. Ima svega, samo košta,
đavo i po. Sve ima svoju cijenu u njemačkim markama. Ima i soli
i pravih cigareta, šećera, čak i čokolada.
Za porijeklo je bolje ne pitati, pogana su vremena, što manje
znaš duže živiš. Ako možeš kupiti, kupi ako ne možeš bolje pro-
duži dalje, pametnije je.
Stvoreni su neki klanovi i lobiji koji upravljaju robom; svako
ima svog mentora i gospodara koji odnekud izvlači dobru robu.
Iako je rat najcrnji, ipak se može nabaviti haman sve za šuškave
zelene novčanice. Običan mali svijet može samo da negoduje sebi
u njedra ili kad se zatvori u četiri zida i da nagađa ko i kako i za
128
Treći dio
čije interese radi. Sigurno je da situaciju u enklavi ne može niko
držati u potpunosti pod kontrolom, uvijek postoje odmetnuti
lokalni zapovjednici i moćnici koji rade nešto na svoju ruku. I
danas me gane slika jednog bledunjavog kuštravog dječaka koji
požudnim pogledom, naslonjen na ogradu pijace, mjerka čoko-
lade složene ispred jednog švercera sa pacovskim očima, koji po-
skakuje iza pijačne tezge.
Dječak, s nekih sedam-osam godina, dovoljno da se sjeća kako
izgleda ta poslastica, ali mu nije jasno kako to da je sad ima samo
kod ovog promućurnog liferanta i tako malo. A tek što su skupe!
Zna on, kad bi i imao tih para, da je preče kupiti soli da majka i
ono malo hljeba što peče može posoliti, jer nije ukusno neslano.
Zna on, ali obećava samom sebi, da će jednog dana nekako zara-
diti novac i kupiti sebi čokoladu, pa uteći u najveći gustiš iza gra-
da i smazati je u slast. U toj maštariji ga trgne galama pulsirajuće
mase i on se udaljavajući od pijace neprestano okreće da zapamti
dobro na kome se štandu prodaju čokolade.
Došla je u Srebrenicu s rijekom izbjeglica iz Konjević Polja,
Cerske i Kamenice. Bila je naočita, crnokosa, odjevena u nezgra-
pne, vjerovatno poklonjene, komade odjeće. Imala je crne masti-
ljave oči, kao kestene, nekako tužne, bez imalo sjaja, bezvoljne
kao da se u njima životni žar ugasio, iskopnio u suzama. Voštano
blijedo okruglo lice je kao jabuka, s usnama mehkim kao oblaci,
blijedoružičaste boje. Bila je šutljiva i rijetko izlazila ili s nekim
pričala. Došla je tu s tetkom iz Cerske i njena dva sina.
Smjestili su se u zgradu preko puta, u stan u kome je već bilo
podosta naroda. Bilo je nečeg tamnog i mračnog u njoj, nekakav
bezdan crnila koji je svakog dana vuče k sebi.
Bila je to Hajrija Bektaš iz nekog sela u okolini Vlasenice. Još
1992. godine je gledala kako joj pred očima ubijaju oca i mlađeg
brata, a za nju, majku i sestru su pripremili drugačiju sudbinu.
129
 Nož, žica i svileni šal
Zlikovci i neljudi su vršili sistematsko zlostavljanje musliman-
ki, silovanje i višemjesečno zatočenje. Tako je i ona, skoro naga,
nabasala na linije odbrane Cerske nakon tri mjeseca zlostavljanja
i torture od strane lokalnih zločinaca. O tome nije nikome priča-
la, govorkalo se tu i tamo, narod k’o narod svašta ga interesuje i
u duši mu ogovaranje, a ona je sve to vidjela onako krajičkom oka
i trpala sve u najduplji džep svoje duše, trpala i polahko kopnila.
A kakva je to ljepotica bila! Ni sva patnja i zulum, ni sva iznoše-
na odjeća u kojoj je došla, nije mogla da sakrije njenu raskošnu
ljepotu, nabujalu mladost i jedrinu tijela, koje s lahkoćom nosi
svojih devetnaest godina.
Otac njen i brat ubijeni su u Vlasenici još početkom rata, a
ona, majka i starija sestra zatočene u zloglasnom logoru Sušica.
Nakon njenog bijega one su ostale i sve do 1993. godine nije sa-
znala ništa o njihovoj sudbini. Tek putem UNHCR poruka je sa-
znala da su one sa brojnim drugim zatočenicama puštene s jeseni
u pravcu Kladnja.
Imala je ona izabranika svoga srca, to se znalo. Bio je iz susjed-
nog sela, ali je doživio sudbinu brojnih muškaraca i maloljetnika,
pobijenih u ludom naletu mržnje i ludila, pobijenih od strane do-
jučerašnjih komšija, policajaca, nastavnika i ljudi koje su sretali
svakodnevno na ulici.
Kao da sve to nije bilo dovoljno pretrpjela je zatočeništvo i si-
lovanje u zloglasnoj Sušici, što je na koncu slomilo u njoj sav duh,
svu nadu u sutra, ohladilo sve želje koje su u potpunosti sagorjele
te nesretne godine.
Odmah sam je zapazio, nekako me tama oduvijek privlačila, a
oko nje je bilo tame isuviše.
Rijetko je izlazila i to ponekad samo da na obližnjoj česmi nas-
pe vode za piće. Uvijek bi to činila ranim jutrom ili u predvečerje
u suton, kada je što manje svijeta po ulici. Ali, u Srebrenici te go-
dine nije postojalo gluho doba, uvijek je neko bio na ulici, toliko
130
Treći dio
je bilo naroda u gradu da jedina srebrenička ulica s vrha do dna
grada nikad nije bila pusta, nikad nije spavala.
Bio sam dokon tih dana, vukao me neki vrag da joj nekako
priđem, baš zbog te njene tajnovitosti, zbog te tužne krinke na
njenom licu; želio sam nekako obrisati taj njen užas, pričati joj
o ljepim stvarima; imao sam osjećaj da će jednostavno puknuti
jednog dana.
Strpljivost je moja vrlina u zdencu mahana. Malo po malo izo-
kola, i na kraju sam otišao s njom po vodu. Šutke, bez riječi, uz
samo jedan direktni pogled u oči, dovoljno za prvi put. Ali, kakav
je to pogled bio: u njemu je bilo i žala, i sjete, i tuge, a nade ni za
lijeka, jednim pogledom mi je sve rekla, kao da me pitala zašto
joj pristajem na muku, zašto gubim vrijeme na nju, obilježenu za
sav život, poniženu i oskrnavljenu neljudskom rukom.
Dolaskom Kanadskog bataljona UN-a snaga de facto se situa-
cija u Srebrenici značajno popravila. Humanitarni konvoji sa hra-
nom i medicinskim sredstvima su počeli dolaziti, dobar dio civila
je kamionima UN prebačen na slobodnu teritoriju Tuzle, a mi koji
smo tu ostali počeli smo da živimo jednu novu eru svoje golgote.
To je era prividnog blagostanja, nakon mjeseci patnje, dobili smo
lažni mir koji svakog časa može da pukne, kao mjehur od sapuni-
ce. Osmijeh se vraća malo na lica srebreničkih zatočenika.
Putem UNHCR-a omogućena je komunikacija s rodbinom
izvan enklave: u Tuzli, Sarajevu, širom BiH, čak i u inostran-
stvu. Riječ je o pismima koja idu putem UN-a, a koja su isto-
vremeno podložna strogoj cenzuri. Tih je mjeseci iz Srebrenice
otišlo hiljadama pisama na sve strane, od kojih su mnoga bila
precrtana crnim markerom od strane UNHCR-a. Svaku našu ri-
ječ napisanu, svaki naš intimni znak oni su čitali i markerom
skrivali sve ono što na bilo koji način insinuira i nagovještava
ratnu situaciju u enklavi. Pisali smo gdje god je ko koga imao
i znao. Nakon godine potpune blokade, bilo je lijepo s nekim
131
 Nož, žica i svileni šal
razmijeniti oskudne rečenice o zdravlju. Dovoljno je bilo čuti za
nekoga da je živ.
S pomiješanim osjećajima čitam pisma sa svih strana, ljudi
se otvaraju u ova nesretna vremena, kao što promrzle ptice cvr-
kuću na kratkotrajnom zubatom zimskom suncu nakon perioda
mrazeva.
Gledam pisma svojih drugova iz dječačkih dana, negdje su po
Europi, obrijani, lijepo obučeni, namirisani.
Kao za inat na stolovima svega ima: egzotičnog voća, cigareta,
jela i pića, dal’ je to slučajno ili namjera da se pokaže raskoš novo-
ga života. Kad bi znali kako griješe, koliko na sebe uzimaju moje
muke od mojih požudnih pogleda koji lutaju njihovim blistavim
hastalima! Ja to sve gledam polupraznog stomaka, tek da mogu
izdržati do nekog poštenog obroka, a kad će se to desiti to je ne-
izvjesno, isto kao i pitanje samog života.
Moja pisma odaslana na sve strane su uglavnom zamrljana
tamnim markerima od strane onih koji cenzurišu naše prepiske,
moja pisma u kojima odjekuje istina o pravom stanju stvari, isti-
na koja odjekuje kroz procijepe i uvale između ovih gluhih sre-
breničkih brda. Treba pisati o lijepim stvarima, i ja bih pisao, ali
njih je tako malo, skoro da ih i nema. Imao sam ogroman broj
tih pisama koja sam čuvao kao relikvije i svaki dan iznova čitao
po neko, uporno tražeći u njima mrvu nade i optimizma i tračak
miruha negdašnjeg vremena.
Stizala su i prva pisma iz Makedonije, pisana krivudavim ru-
kopisom moga oca. Piše da su dobro i on i mati, ali je stara nena
Fatima umrla. Umrla je stalno pominjući svog Mustafu, svog naj-
dražeg unuka.
Voljela je ona svu unučad isto, ko to može razdvojiti, ali neka-
ko sam bio za nju vezan posebno. Sjećam se kao mali koliko smo
se puta svađali i mirili. Bila je, onako pod starinski, ters, ali dobra
žena. Ostala je udovica iza onog rata s troje nejake djece, sama
132
Treći dio
bez sredstava za život na škrtoj zemlji, ali ih je sve odhranila i
ostala dostojanstvena i čista obraza.
Za vrijeme dugih i snježnih zima zavukao bih se u njenu sobu i
legao na kauč, dok je mrak male sobice razbijao odsjaj peći u kojoj
bi, uz veliku huku, gorjela suha bukovina, a negdje na kraj peći
bi mirisala kora od sočne pomorandže, koju bi nam nena ogu-
lila, prethodno je izvadivši iz brižno čuvane sehare. Nikad više
nijedna pomorandža na svijetu neće i ne može mirisati kao ona
velika iz nenine sehare. Kada bi me roditelji zbog nečega naružili,
uvijek bih kod nje nalazio utočište i utjehu i uvijek bi se u nje-
noj, brižljivo čuvanoj djevojačkoj sehari, našao poneki slatkiš za
njenog malog nestašnog Mustafu. Otrgla se suza iz oka, sklonio
sam se negdje, gdje me niko ne vidi da otplačem. Kako objasniti
nekome ko je jučer ili danas izgubio brata ili dijete da plačeš za
starom nenom?
A sjećam se njenih brojnih priča za dugih noći, posebno one o
vremenu posljednjeg stradanja na ovim prostorima, priča o nje-
nim poslijeratnim brigama i gladnim godinama samohrane udo-
vice s troje djece. Supruga su odveli partizani u Tuzlu i pogubili
ko zna gdje i kako, nikakve informacije o njemu, jer se upitati
nije smjelo. Država je uzimala za sebe ispred gladnih dječijih usta
i ono malo muke što se imalo. Kako je njen suprug, a moj djed,
tako završio, odgovor je u tome što je bio pripadnik domobran-
skih jedinica. Nije on bio nikakav zločinac, branio je sebe i svoj
dom. Što je ispravno, a što ne i danas dan je stvar polemike. Na
ovim našim nemirnim prostorima niko utvrditi ne može pravu
istinu, uvijek ima neka druga strana istine, neka drugačija priča,
i još nismo na čisto s tim posljednjim sukobom, a imamo novi,
čini se puno gori.
Dok bi pucketala vatra u maloj peći, polahko bi tekla nenina
priča, toliko puta ponovljena a uvijek iznova zanimljiva, i uvijek
bi na kraju zaprijetila da nipošto ne pričam nigdje i nikome to što
od nje čujem.
133
 Nož, žica i svileni šal
Minulo je dva ljeta kako su golobradi mladići Salko i Ahmet
Kara izljubili staru majku na kućnom pragu, pritegli cokule, po-
veli konja Šargana kao jedinu pokretnu imovinu i otišli u rat. Iz
tog rata se Ahmet nije vratio, a Salko se vratio, da bi opet bio
odveden zauvijek ispred svoje sitne čeljadi i uplakane majke i
hanume. Ostavili su kod kuće nevjeste u neimaštini i s nejakom
dječicom: Ahmo s dvije djevojčice, a Salko sa sinom, koga se nije
čestito ni nagledao. Ostavili su sve staroj majci da ih pazi i čuva
dok se oni vrate. Oca su poodavno izgubili, umro je od jake pre-
hlade, kratko je bolovao i jednog jutra se nije micao na postelji.
Nije bilo nekog izbora, po vječnom usudu malog naroda, izboru
između istoka i zapada, izboru između poziva na povrat «prade-
dovskoj veri» i nestanka morali su birati odbranu nejači. Kršni
seoski momci nisu mogli znati pravilno rasuditi niti prognozirati
ishod rata, nisu mogli rasuditi pod koju zastavu stati. Kao i uvi-
jek, kroz sukobe njihov je narod bio na udaru za istrebljenje, kao
i uvijek do tad nije bio organizovan ni vojno niti politički, nego
je prepušten sam sebi i izboru pojedinca. Tu i tamo, navratili bi
ponekad, po noći, tiho da ih niko ne vidi, obišli oko kuće i lagano
kucnuli na prozorska okna. Pri škiljavom svjetlu lojanice i s navu-
čenim zastorima, posmatrali bi svoju usnulu djecu i nakon krat-
kog šaptanja s majkom i hanumom odlazili pod velom mraka,
stiskajući pod mišicom zavežljaj crnog hljeba, s grižnjom savjesti
što su to uopće uzimali ispred gladnih dječijih usta.
A majka i hanume bi svakodnevno osluškivale puškaranja po
brdima i strepile od svakog prolaska četnika selom i krile djecu
po sijenima i štalama, jer nikad se ne zna kakve su im namjere.
Prolazili su i partizani koji su sebe nazivali narodnom vojskom,
oni su odnosili za sobom kao i svi ostali. Kupili bi i hranu i stoku,
za izgladnjeli i prestrašeni muslimanski živalj bilo je svejedno ko
nailazi, niko ništa iza sebe nije ostavljao.
Pojavio se Salko Kara jednog predvečerja, nakon skoro šest
mjeseci bez ikakvih novosti o njemu. Neobrijan i prljav, umornog
134
Treći dio
koraka, vodio je svog konja Šargana, koji je potucao od umora,
stao je pred kućni prag, skinuo kapu, zagrlio majku koja je bez
duše istrčala, a suznim pogledom tražio hanumu koja je u polu-
mraku držala u povoju tek rođenog sina. Srce mu se steglo, rado-
stan je zbog drugog sina, ali mu puca od tuge kad je pogledao u
snahu s isto tako tek rođenim sinom i kćerima, kako upitnim i
bojažljivim pogledom traži u njegovim očima odgovor o njenon
Ahmetu. Srce mu se cijepa, ali mora reći, ne vrijedi lagati. Mora
reći da je svog brata Ahmeta ostavio da leži ispod jedne bukve u
šumi ispod Trubara. Mora reći da je Ahmet izdahnuo na njego-
vim rukama. Mora reći, ali kako, treba mu glas, a u grlu je zapelo
nešto, pa ne može ni gore ni dolje. Tihi jecaj hanume i žalosni
pogled bratovih kćeri je jasan znak da ne treba zasad ništa ni
reći, sve se vidjelo u njegovom pogledu. Majka je zajecala dublje
i čvršće stegnula njegove mišice koštunjavim i drhtavim rukama
majke koja grli sad već jedinog sina.
Dani su prolazili, vojske se smjenjivale, sve su odnosile što su
mogle naći u praznim kućama, rat i neimaština su uzimali danak.
Koliko je samo siročadi, koliko je djece na porodu umrlo, od gladi
i bijede. Salko Kara je nakon sve izvjesnijeg poraza domobran-
skih i ustaških formacija došao kući i skrivao se, kao i veliki broj
bivših pripadnika tih jedinica. Hanume ili majke bi jednom u tri
dana, kada prilika dozvoli, odnosile malo hrane i vode u njiho-
va skloništa. Očekivali su amnestiju, jer oni ustvari nisu ništa
ni uradili, rat je bio, branili su svoje porodice, nisu nikoga ubili,
zaklali, zapalili...
To što su za pobjednike ovog rata oni bili na pogrešnoj strani
i nije preveliki grijeh. Zar nisu i skoro svi pravoslavni komšije
bili u četničkim formacijama, a eno ih danas se šepure naočigled
svih sa petokrakama načelu? Ako su njima oprostili, zašto onda i
domobrane ne bi amnestirali?
Čekali su daljegoški mladići amnestiju, ali zalud. Amnestirani
su svi susjedi koji su bili u četnicima do zadnjeg dana, ali za njih
135
 Nož, žica i svileni šal
nije bilo amnestije. Odvedeni su jednog dana iz sela sa svezanim
rukama, njihove majke, žene i maloljetna djeca nisu čak smjeli
niti izaći napolje, a kamo li pitati kuda ih odvode. Saznalo se ne-
kim putem kasnije da su u nekom logoru tamo negdje u Tuzli,
organizovanom za, kako kažu, izdajnike naroda. Kojeg naroda,
kako su oni mogli izdati svoj narod?
Po kazivanju komšije koji je uspio pobjeći s njive na koju su ga
doveli da okopava žito, bili su udarani i mučeni, naročito oni vi-
đeniji, naočitiji. Nikada se više za njih nije saznalo ništa. Osudili
su ih na smrt, ubili i zagrnuli u jamu, ko zna gdje, u ime naroda,
nekog naroda. Njihove majke, supruge i djeca nikad nisu dobili
nikakvo objašnjene, odgovor zašto su krivi. Nisu smjeli čak ni
upitati, šutili su i patili svoje gladne godine na oskudnoj zemlji, a
ista ta narodna vlast je nastavila uzimati koliko je njoj trebalo, ne
vodeći računa da li tim udovicama i djeci treba bilo šta.
Njihova djeca su bila obilježena kao ustaška. Bili su omalovaža-
vani u školama, koje su bile smještene po pravoslavnim kućama u
susjednim Božićima. Nerijetko bi na njih pustili seoske pse, šutali
nogama, trpili su mnoga druga ponižavanja od strane onih čiji su
očevi obrijali brade i sakrili puške i kame do neke nove prilike i
nekog novog pogroma nad muslimanskim življem Istočne Bosne.
Tu, u tom novom pogromu, dolazim na red ja, Mustafa Kara,
sin Abdulaha, koji je bosonog i gladan trpio ponižavanja od pra-
voslavnih komšija i unuk Salke Kara, koga su odveli i pogubili
oni koji su sve radili u ime naroda. Pitam se samo kakva mene
sudbina čeka, hoće li i mene odvesti i pogubiti u nečije ime i hoće
li i moja djeca trpjeti poniženja i uvrede od strane nekih koji su
igrali dvostruke igre.
Skoro u centru Srebrenice, ispred omanje zgrade, na čijim pro-
zorima šuška najlon umjesto stakla, i to onaj sa znakom UNHCR-
a, čučeći, u izlupanom limenom lavoru prala je veš starija žena.
Nena je to od nekih sedamdesetak godina, smežuranog lica,
136
Treći dio
izbočenih jagodica prepunih modrih kapilara, sijedih vlasi koje
proviruju ispod njene šamije. Dosipa čistu vodu iz nevješto po-
drezane kante za ulje, opet s istim znakom. U Srebrenici je u za-
dnje vrijeme znak UNHCR-a prisutan svuda, čini mi se da i mi svi
nosimo taj isti znak na čelu, kao pečat, znak onoga pod čijim smo
patronatom ili u čijem smo posjedu. Nena je izbjeglica, patnja je
stigla po treći put, svoje posljednje dane starosti preživljava u
bijedi i muci. Ko zna odakle je izbjegla iz koga sela, ima li nekoga
svoga ili je sama na svijetu. Možda ima sinove i unučad, možda
su ubijeni u ovom ludilu?
Prolazeći u još jednom krugu bez cilja bučnom srebreničkom
ulicom, zapažam uvijek neke nove razmjere naše katastrofe. Gle-
dajući tako ovu nenu, sjetim se moje nene Fatime. Nema skoro
nikakve razlike: svaka je nena ovog podneblja na istim belajima,
svaka je iznova preživjela teške muke stalnih ratova i sukoba. Ne-
volja ne poznaje ime, vjeru i običaje, iste su muke preživljavale.
Pade mi napamet događaj s početka rata u jednom od srpskih
sela podno Biljega. Bio je to jedan od prvih naših upada u srpska
sela, s ciljem da pribavimo hranu, oružje i municiju.
Nakon uspješnog brzog upada i kratkog puškaranja, počela
je potraga za oružjem i stokom koja će biti dragocjena za našu
egzistenciju na Biljegu. U potrazi smo došli do jedne usamljene
kućice na ivici šume iz koje se još uvijek pušilo. U našoj skupini,
pored Hamida, Reufa i mene su bila još dva mladića iz Skelana i
Liješća. Došli smo pred kuću s oružjem spremnim za upotrebu,
a iz kuće je lagano i bez ikakva straha izašla baba od osamdeset i
kusur godina, dok se uz njene noge, na kojima je imala bar troje
debele čarape, motala velika zelena mačka. Uvidjevši da je baba
sama u kući i da nema neke opasnosti spustili smo oružje. Bego
iz Liješća, oniska stara momčina sa dugom crnom bradom, uvijek
spreman na šalu, povikao je:
«Pomoz’ Bog, baba!»
137
 Nož, žica i svileni šal
Baba je škiljavo pogledala u nas upitnim pogledom.
«Kažem, pomoz’ Bog», zagrmi svojim hrapavim glasom Bego.
«Bog ti pomog’o, sinko», odvrati baba.
«A koji ste vi», upita baba.
«Mi smo iz Srbije, došli smo da vas branimo od muslimana»,
našalio se ovaj.
Baba je na tren stajala i gledala nas netremice, očigledno i ne-
znajući šta se dešava oko nje, jer je bila pogledom odvojena od
sela malenim brežuljkom. Pucnjavu nije ni čula.
Zatim je, vidno uzrujana, osula gomilu psovki po nama:
«Ćaća vas vaš, zar nemate pametnijeg posla, od vijanja ovim
brdima sa tim pušketinama. Šta ‘oćete vi iz Srbije ovdam? Zarad
mene vala niste trebali ni dolaziti!
Ja sa maslemanima nemam problema, niti oni sa mnom. Pro-
lazile su i prije vas vojske, kupile, pljačkale, ubijale, a mi smo opet
pošlje svega morali zajedno živjeti!
Šta ste došli, pas vam trag, da koljete i pljačkate? Vratite se vi
odakle ste došli, vi ćete danas ubijati maslemane, a sutra, kad oni
budu krenuli na nas, vas neće biti nigđe. Vratite se vi pasji sinovi
u Srbiju, odakle ste došli, pa tamo tražite đavla».
Suhonjavom staračkom rukom, umrljanom gareži, obrisala je
usta, okrenula se u kuću i zalupila vrata za sobom. Bilo mi je žao
što je barem nisam opomenuo i rekao joj da bježi, da se negdje
skloni, ali nije mi ostavila tu priliku. Postiđeni njenim grdnjama,
samo smo nastavili naš put, a na malenim prozorima mrdao se
teški zastor iza koga nas je baka ispraćala uz voćnjak. U sebi du-
boko sam se nadao da će živahna baka pregrmiti ovaj današnji
dan i da neće pred njenu kuću doći neki drugi koji nisu baš milo-
srdni kao što smo mi bili, jer rat je, a u ratu ima svakavih gadosti
i karaktera. Sve do na Biljeg sam osluškivao nekakav tihi pucanj,
138
Treći dio
ili više njih iz pravca bakine osamljene kuće, ali nisam čuo ništa.
Da li je baka zaista povjerovala u našu priču ili je bila toliko mu-
dra da je sve dobro odglumila? Je li naišao neki pomračenog uma
koji je zakrvavljenih očiju pucao hladno u nju, nije li možda shva-
tila sve i sakrila se dok sve prođe i nekako preživjela? Nažalost,
nikad neću saznati.
Tek me to sjećanje vrati ovoj neni koja je istih godina kao i
baka iz sela podno Biljega. Ni ovoj neni, kao ni baki, ne znam
ime, to je haman jedino po čemu se one razlikuju, sve ostalo im
je zajedničko. Patnja, bijeda i neimaština se nad njihove živote
nadvijaju otkako znaju za sebe. Uvijek se nanovo vraćaju u ove
krajeve, samo u drugačijem obličju.
Malo mira i malo hrane doprinijeli su da se Srebrenicom po-
lahko počne i šetkati omladina u svojoj skromnoj odjeći. Momci i
cure su odnekud izmilili, ušećerili se u svojim oskudnim krpama
na kojima su rat i neimaština odavno ostavili svoj pečat. Ipak,
odnekud se javio mladalački duh, ne puca se, proljeće je stiglo,
malo i hrane ima i odmah su misli vedrije. Čak i stariji narod
hoda jedinom srebreničkom ulicom nekako čilije, otresitije i opu-
štenije. Čini se da neki bolji dani dolaze. Tako malo treba ovom
narodu da bi bio sretan, barem onoliko koliko situacija dozvolja-
va. Bili smo očajni, izgubljeni, bili smo skoro mrtvi s posljednjim
trzajima, sad se čini da se vraćamo sa dna. Dotjerujem svoju tre-
nerku, šivenu od padobrana, čini se dobro sašivena, platio sam
je hranom iz skromnih zaliha. Idem i ja prošetati, ionako ništa
bolje ni pametnije i ne mogu uraditi, barem ne danas. Idem se
naći sa Daljegoštanima. Danas moj brat Salih kreće s dvojicom
komšija za Luku, jednostavno idu promjene radi, a i u Luci, koja
je povezana sa Žepom, mnogo je bolja situacija u pogledu hrane.
Naći ćemo se na uobičajenom mjestu na podzidu ispred doma
kulture. Mi Daljegoštani, navikli na podzide, uvijek se okupljamo
na sličnim mjestima. Ispratit ću ih i malo procunjati, popričati
s nekim, a toliko je svijeta da bi mi trebao dan da stignem do
139
 Nož, žica i svileni šal
Doma kulture. Svi samo hodaju i troše ono čega najviše imamo
u ovom našem rezervatu: vrijeme. Vremena ima napretek, svega
drugog nam fali. Čini mi se, ponajviše nam fali nade, da će doći
bolji dani, da će stati ovaj rat u koji smo gurnuti kao u paklenu
mašinu u kojoj moraš pratiti njen ritam ili biti samljeven.
Upravo takvu nadu su nam počeli ulijevati ovi dani. Zato smo
se i razmilili duž najduže ulice na svijetu, srebreničke ulice nade,
jer ništa u životu ne traje duže od nade. Čovjek se do smrti ne-
čemu nada. I «ona» je prošla, zajedno s visokim i za naše prilike
lijepo odjevenim mladićem. Onako, s leđa djeluje otmjen, kao da
i nije odavde iz Srebrenice, kao da je tek došao odnekud iz boljeg,
iz drugog svijeta. Začudo, ne osjećam ljubomoru i zavist. Ne osje-
ćam ništa što bi bilo normalno, štaviše, nekako mi drago, sad sam
na svom terenu, šta bih ja i da sam na njegovom mjestu, ja ionako
ne znam uživati u sreći, meni je sreća lijepa samo izdaleka, dok je
gledam, da joj se divim. »Ona» je nastavila život dalje, ne krivim
je, zavidim joj, ja ne mogu da se pokrenem, prazan sam, nisam
neko društvo, ja sam nalik čistom zidu, sve što sam znao i volio
izbrisano je, nema nikakvih slika koje bih uramio u sebi.
Sa školskih poligona dopire muzika: mnoštvo je naroda na
njima. Violina i šargija i već se kolo uhvatilo. Vraća se duh teferi-
ča, narod traži kap veselja i muka je dodihala. Otplovim odmah
dragim vremeplovom u vrijeme prije ovog zla, kad je po našim
brdima bilo teferiča, kad se živjelo za dane veselja, za muku je
ionako uvijek bilo mjesta na brdovitom Osatu.
Prenuo me oštar fijuk i veliki prasak, zatim još jedan i onda vri-
ska i povici. U zraku se osjeća miris baruta i kužan zadah sprženog
mesa, na sve strane unezvijereni pogledi. Svako traži nekog svoga,
raskomadanih tijela posvuda. Krvav je asfalt na igralištu, doslovce
masakr, na mjestu gdje je do minutu prije igrala nada, stotine nada,
sada vladaju jecaji i plač. Mnogo je ranjenih, sa izvaljenim utroba-
ma, otkinutim udovima, mrtvih posvuda, i žena i djece. Preživjeli
panično nose ranjene, one teže skupljaju u bezlične deke iz huma-
140
Treći dio
nitarne pomoći, hitaju put bolnice, doktorima, koji su ionako pre-
više zaposleni. Toliko su čuda napravili do sad da se pitam imaju li
mjesta za još poneko. Nasred igrališta je prizor koji srce kida, brada-
ti muškarac sa vapajima koji se do neba čuju doziva svoje dijete koje
drži u naručju, iako se na licu djevojčice smrt jasno ocrtava.
Panična potraga za članovima porodice je na sve strane, a ja u
svemu tome stojim kao kip, kao da sam se zaledio. Samo nekoli-
ko dana, eto toliko je trajala naša nada u bolje dane. I ovo danas
je bio podsjetnik dušmanski da za nas nema nade, da nas niko
ne može zaštiti, mogu nas ubijati kako hoće i da samo odgađamo
ono što će sigurno doći.
Dani se nižu, proljeće odmiče; lagahno zaboravljamo i ma-
sakr na školskom igralištu, kao da imamo neku alternativu. Mi
smo u njihovim rukama, samo to nećemo sebi da priznamo. Mi
smo naivni i vjerujemo da tih par stotina vojnika u plavim šlje-
movima može zaustaviti svu onu agresorsku artiljeriju i horde,
sastavljene od regularne vojske Jugoslavije i dobrovoljaca sa ra-
znih strana kugle zemaljske, koji su se sjatili na ovaj napaćeni,
nezaštićeni narod u malom kutku Istočne Bosne, iz koga se još
uvijek čuju ezani.
Ipak, zahvaljujući onim razboritim, nismo predali sve nao-
ružanje vojnicima UN-a. Jesmo jedan dio, uglavnom starog i
neupotrebljivog, dok smo ostalo spremili za situacije kad će ovi
klovnovi u uniformama biti neupotrebljivi, a to se može desiti u
svakom trenutku.
Prekratim nekako svoju čamotinju izlaskom, šalama i dogo-
dovštinama s brojnim zgubidanima koji hodaju kao muhe bez
glave srebreničkom ulicom „nade“, tražeći nešto ili nekoga, a
ustvari samo rade ono što im je jedino preostalo – čekaju. Svi
čekaju nekakvo rješenje za ovaj grad patnje, povoljan raspored
među zvijezdama.
141
 Nož, žica i svileni šal
Čekaju da dođe kraj, ma kakav on bio. Valjda je svima jasno da
ovakvo stanje može potrajati dugo vremena, ali da nije vječno. Mi
lutamo uzduž i poprijeko našeg rezervata, zatvora, našeg geta.
Popričao sam sa Zecom, kako smo ga zvali mi s Biljega. To je
dugajlija iz sela Joševa, dobričina. Prodaje neke sitnice na pijaci,
skupio je nekih namirnica, rizikujući glavu stalnim putovanjem
za Žepu. Kaže da i u sobi u kojoj živi sa majkom ima solidnu za-
lihu, onako više šapćući, da ne čuje neko ko ne bi trebao (pogana
su vremena). Odlučio je da se ženi, ima hrane, a i našao je neku
koja bi pošla za njega. Od srca sam se nasmijao i, oprostivši se s
njim, zaželio mu sreću. Čudna su ovo neka vremena, praiskon-
ska, rekao bih, ko ima zalihe hrane može da se ženi, ima čime
namamiti družicu. Čudima nikad kraja, sve je moguće u našem
rezervatu, treba ostati priseban, biće toga još dosta.
S vremena na vrijeme razmijenim nekoliko riječi s Hajrijom,
onoliko koliko uspijem u tih par stotina metara od njene sobe do
česme na koju je išla sipati vodu. To je radila uglavnom u sumrak,
kada je manje svijeta na ulici, manje radoznalih očiju. Skrivala se
kao okužena pred narodom, kao da joj na čelu piše njena zla kob,
njena golgota. Ne znam šta osjećam za nju, zbunjen sam pred
sasvim novim činjenicama, jedva se izborim s osjećanjima pre-
ma njoj. Na čas je žalim, osjećam samilost, nekad bih se sakrio
od nje, ali veoma često, kad se zagledam u njene krupne crne
oči, naprosto propadnem i nestanem u tom bezdanu, tamnom
ponoru koji me proguta, uvijek i iznova, i onda u njoj vidim dje-
vojku, lijepu, poželjnu, pobijede te njene osobine, prekriju mrak
kojim se ona ogrnula od svog dolaska u Srebrenicu. Bojim se za
nju; uvijek je tužna, uvijek je ispočetka vraćam nekim svojim
vickastim dosjetkama. Često joj ništa ne pričam, prosto šutimo,
i nekad je to najbolje.
Ona je na ivici, njiše se po tankoj liniji, kao da razmišlja na koju
će stranu. Prosto imam osjećaj da je svakog dana okupirana olov-
nim mislima, na onu sunčanu stranu vrate je poneki osmijeh rijet-
142
Treći dio
kih ljudi koji znaju rastočiti tugu. U njenim očima vidim da sam i
ja u tom krugu, u krugu onih kojima dozvoljava pristup, dopušta
im da je nasmiju. Sve je dobro dok je to tako. Ipak, ne napušta me
slutnja, bojazan da će jednog dana, kada u njenoj blizini ne bude
nikoga iz njenog kruga, učiniti ono što ne bi smjela, prestati da se
nosi sa svojom tugom i pustiti da je odnese nizbrdicom, na dno.
 Rana jesen, kraćaju dani, a noći su duže. Na nebu iznad grada
su pokovale jasne zvijezde, tako je duboko i mračno. Za tren se
uhvatim u razmišljanju na neke bolje jeseni, kada sam imao am-
bicije i nade, kada sam se nadao boljoj svjetlijoj budućnosti. Ali,
živopisne listopadske boje, to prkosno sunce pred zimu koje tako
uporno odbija da ustukne pred kišama jesenjim, sve to može i u
ovakvom jadu i kazamatu kao što je Srebrenica, da izgleda lije-
po, štaviše može da probudi u čovjeku i ona potisnuta najfinija
osjećanja, makar na tren. I zaboravim za kratko na rat, bijedu,
dronjavu odjeću, prazan stomak; zaboravim čak i na onu koja me
ne primjećuje i u tom njenom ignorisanju našao sam komadić
zadovoljstva, pa nije važno to što me ne gleda onako kako ja že-
lim, ja i dalje osjećam isto, ja sam sretan, kad je gledam i kad
znam da postoji. Otkud to tako? Sreća je jednostavno lijepa samo
izdaleka dok se na nju čeka, dok se nadaš. Kad ostvariš ono što
želiš nekako si prazan, ostaneš bez snova, a snovi nisu snovi ako
se ostvare. Zato Mustafa Kara sanja i budan i u vremenu kad za
snove nema mjesta, kad za sreću ne postoje nikakvi uslovi.
Zašto sanjam, zašto je baš ona i samo ona u snovima pored
tolikih mnogih koje svakodnevno paradiraju u svojim iznošenim
i oskudnim nošnjama? Jednostvano, ona je sjenka minulih dana,
prije ovoga zla, ona je prvi titraj oka, prvi ubrzani otkucaj srca,
ona je nemir u stomaku, bubnjanje u ušima, ali najviše od sve-
ga toga «ona» je čista nostalgija, ona me veže sa uspomenom na
moje selo, na Daljegoštu, na posljednju zimu, na posljednje pro-
ljeće; sjeća me na ranu jesen, jednostavno miriše na rodni kraj i
to je nodvojivo od mene, prati me k’o sudbina, u korak.
143
 Nož, žica i svileni šal
U takve dane, kada najviše pritisne nostalgija lahkim kora-
kom, bistra pogleda i zaraznog smješka odzviždućem prema
Domu kulture i ne obzirem se na brojne poglede ljudi po ulici. Tu
pred Domom kulture na velikim kamenim blokovima skupljali
bi se svi Daljegoštani, onako da se porazgovore, pošale, podijele
informacije. Kao pokisli vrapci bi se stisli ukrug, a u sredini, s
gustom razbarušenom frizurom, iznošenim patikama i umjet-
ničkom dušom, sjedio bi on. U rukama bi držao staru akustičnu
gitaru, ni sam ne znam otkud mu, i pjevao bi nam sve redom što
je znao, i zaboravljali bi na svu nevolju koja nas pritiska, nas be-
skućnike, ljude bez doma, bez porodica. Ritmični titraji koštunja-
vih prstiju po teškom mukom uštimanim žicama otrcane gitare
činili su da nam sjećanja otplove svakom tamo gdje je želi, gdje je
njegovo ostrvo sreće i da kaže zbogom sivim lukama i oblacima.
Masa oko nas bi postajala sve veća, dok bi odzvanjao njegov bar-
šunasti glas i tekle note zarazno nostalgične pjesme.
«Drina uvijek teći će, vrijeme kažu liječi sve...»
To je Vale, naš umjetnik, čovjek koji je i u oskudna vremena
svojoj duši dao slobodu, njemu enklava nije bila zatvor, čitav je
kosmos njegov. Neki su ljudi bezgranični, a tako je puno ograđe-
nih, sebičnih, pohlepnih, zlih, ovo je njihovo vrijeme.
Malo pjesme, malo razgovora, smotamo po neku cigaretu du-
hana, pa je razdijelimo ukrug, pošalimo se i na kratko otjeramo
olovne oblake iz svojih misli, a onda svako za svojom sudbinom
do novog okupljanja.
Moj stariji brat Salih je uvijek imao neke univerzalne ideje.
Stalno je imao rješenja, u prvi mah nelogična, a na kraju veoma
praktična. Naime, te 1994. godine u Srebrenici kao zaštićenoj
zoni je bilo relativno mirno, nekako je prolazila i pokoja pošiljka
sa hranom i medicinskim materijalom i izgledalo je podnošljivo.
No, to je moglo svakog dana da pukne, da se rasprši, jer u zraku
je uvijek titrala tanka nit neizvjesnosti koju i najmanji povjetarac
144
Treći dio
pokida. To je stanje ni rata ni mira, stanje neriješenih pitanja,
stanje neodlučnosti, kada mnogi u svojim glavama razmišljaju
kamo dalje: ostati u enklavi ili potražiti spas u kilometrima du-
gom, neizvjesnom i pogibeljnom putu prema tuzlanskoj teritori-
ji. Mnogi su pošli na taj put, dosta njih se već nakon desetak dana
javilo iz Tuzle, a nemali broj njih nije uspio doći do spasonosne
linije razdvajanja: ili su zarobljeni ili su ubijeni u nekoj od za-
sjeda, postavljenoj od strane srpskih jedinica, i zauvijek ostavili
svoje kosti po šumama Istočne Bosne. Sve u svemu, za taj korak
se mnogo njih odlučivalo, mahom su to bili ljudi čija je porodica
konvojem UN-a ili još ranije napustila Srebrenicu ili oni koji su iz
nekog razloga živjeli sami u Srebrenici. Putovalo bi se iz Srebreni-
ce prema Crnom Vrhu i zvorničkoj slobodnoj teritoriji ili kraćim
putem prema kladanjskoj teritoriji. Na obje strane je bilo opa-
snosti i nikad se nije moglo znati koji je put u datom momentu
pogodniji. Neprijatelji su znali za te rute, često bi neke od njih
napadali, a putnike ubijali ili zarobljavali. Neke bi i svjesno pu-
štali, jer i njima je išlo u prilog napuštanje zone Srebrenice (što
nas manje ostane lakši će im biti posao zauzimanja enklave, a si-
guran sam da se u momentima dok se mi uljuljkujemo prividnim
mirom oni pripremaju na završni čin, za ulazak u Srebrenicu).
U jednoj od takvih grupa otišao je i komšija Hasan. Zajedno
smo iz sela krenuli u neizvjesnost. Žena mu se s djecom vratila
iz Makedonije. Dugo je vagao, prilično je bio bojažljiv, a onda je
napokon prelomio i sretno prošao do svoje djece.
I tako dok su svi putovali kroz šumsku neizvjesnost prema
Tuzli moj brat Salih je imao drugu ideju. Naime, svi Daljegoštani,
protjerani iz sela 1992. godine, mahom su bili po Makedoniji u
izbjeglištvu. S obzirom na to da je Salih s još nekim drugovima
boravio duže vrijeme u selu Luka i to nakon ulaska snaga UN-a,
imao je kad razmišljati o svojim daljim, ne baš uvijek predvid-
ljivim koracima. Samo mi je jednog dana, kad se vratio iz Luke
u Srebrenicu, kratko i energično, onako kako to starija i autori-
145
 Nož, žica i svileni šal
tativna braća znaju, rekao: «Mali, ja idem odavde, ne mogu više
ovdje izdržati. Idem čim uspijem pronaći još jednog koji bi kre-
nuo sa mnom. Idemo preko Srbije za Makedoniju. Ti ne mrdaj
odavde, ovdje imaju vojnici UN, svijet se brine za bezbjednost
Srebrenice, samo ostani gdje jesi.» Rekao je to i otišao od mene
oborenog pogleda.
Znao sam da ni on sam ne vjeruje u izvjesnost svog ludog nau-
ma, kao ni u budućnost i sigurnost Srebrenice, ali on je kao stariji
brat morao prvi nešto odlučiti za nas obojicu. On je htio da se
razdvojimo, da imamo dvije opcije, makar one bile isto pogibelj-
ne. Da je vjerovao u svoju odiseju preko Srbije sasvim sigurno bi
poveo i mene. Zasitio se on cjelokupne situacije u enklavi, svih
nepravdi i marifetluka, vidio je štošta nepoštenog što je meni na-
ivnom promaklo. Znam koliko je to teško prelomio, znam i vjeru-
jem mu, jer, iako smo izgledali kao dva čovjeka koji sami za sebe
egzistiraju i donose svoje odluke, iako smo živjeli odvojeno, on
je uvijek bio tu negdje oko mene, neprimjetan, brižan, vrlo često
ili nikad ne pokazujući javno svoju brigu, ali uvijek je bio tu, u
svojstvu starijeg brata. To sam naprosto osjećao i, što bi rekao
stariji narod: «Neka svoga i u gori vuka», a kamo li starijeg brata.
Nakon višednevnih priprema uspio je pronaći još jednog do-
voljno ludog za put preko Drine. Bio je to naš komšija iz Daljego-
šte Mehmed, miran mladić koji je prošao dugačak put iz Make-
donije do BiH, a zatim u ekstremnim zimskim uslovima i put iz
Tuzle za Srebrenicu. Sad će on ponovo na put za Makedoniju, ali
drugačiji, opasniji i neizvjesniji.
Salih Kara, moj stariji brat, šutljiv ali odlučan, našao me je
kako sjedim na velikim kamenim blokovima ispred nekadašnjeg
Doma kulture, sjeo kraj mene, smotao nam po jednu cigaretu od
pravog duhana i zapalivši šutke smo pušili.
«Ja večeras idem», rekao je tiho. «Idem za Luku, a u rano jutro
preko jezera za Srbiju».
146
Treći dio
Pridružit će mu se i Mehmed i do ponoći će stići u Luku, čim
rasproda nešto robe na pijaci, jer trebat će im novca za taj njihov
suludi naum.
Sretno, rekao sam, i prvi put su mi suze navrle na oči. Plakao
bih, ali me sramota. Sramota me Saliha, šta će on reći. Šutke sam
ga zagrlio, suzama zamagljenim pogledom s njegova ramena sam
posmatrao rijeku obezglavljenih ljudi koja teče jedinom srebre-
ničkom ulicom, avenijom patnje i stradanja, srebreničkom doli-
nom suza. Znam da se i njemu srce cijepa, osjetim to po trzanju
njegova tijela dok me grlio, osjetim to u stisku njegovih ruku.
Nekoliko trenutaka kasnije okrenuo se i brzim korakom zagrabio
prema autobuskoj stanici i Kazanima, gdje je stanovao, a ja sam
mu dobacio drhtavim glasom: Selami majku, kad stigneš. Čuvaj
se i ne brini za mene; bit ću ja dobro!
Otišao je moj Salih niz ulicu i brzo se stopio sa stotinama dru-
gih u iznošenoj odjeći, upijenih obraza i pogleda u kojima se ne
nazire ni trunka nade. A ja sam još dugo sjedio na kamenom zidu
ispred Doma kulture i posmatrao igru oblaka i sunca u rano zimsko
popodne i ne primjećujući šarenilo mase koja se nalazi oko mene.
 Nekako u par dana nakon Salihova odlaska donio je Rešo pi-
smo na vrata našeg stana. Bez riječi ga je dao Hamidu, a ovaj opet
prilično zatečen dugo ga zagledao, valjda nenaviknut na to, jer je
zbilja malo kome pisao. Danima se kanio da odgovori zabrinutoj
sestri iz Slovenije. Imao je on jednu sestru i ovdje u Srebrenici,
negdje je stanovala na Soloćuši, inače udata u Poznanoviće. Rijetko
je išao kod nje, takav je, uvijek se sam o sebi brinuo. Ovaj put mu
je pisao komšija Abid, jedan od onih starijih dobričina koji svima
pomažu. Kratko ga je obavijestio da je njegova majka umrla i dže-
naza je danas. Datum kada je poslana poruka putem UNHCR-a je
deseti dan decembra, a danas je već dvadeset i prvi decembar. Na
Hamidovom skoro kamenom licu je samo vješto oko moglo pri-
mjetiti tugu, žal za jedinom ženom koju je u životu volio, majkom.
147
 Nož, žica i svileni šal
Spustio je poruku na rasklimani stol, izvadio ispod kauča
svoju torbu, čiji sadržaj samo pretpostavljam, ogrnuo se dugim
kaputom i bez riječi izašao van. Znam ja gdje će on, samo se mo-
lim Bogu da nigdje ne nabasa na neprijateljsku patrolu. Ode moj
Hamid pravo u Daljegoštu, tek tamo će da se isplače, na rodnoj
grudi, tamo je povezan sa majkom, gdje ga je rodila i odhranila. U
najboljem slučaju, vratit će se za par dana.
I bilo je tako. Pojavio se treći dan, vidno iznuren, mirisao je
na dim, ali je vratio životni izraz na svoje lice. Izvadivši nekoliko
velikih crvenih jabuka iz torbe, pljesnuo me iza uha i blagim gla-
som rekao:
«Razgali se kolutačama od džamije. Najbolje su ispod snijega!»
Htio sam mu reći da mi je žao njegove majke, nešto što bi mo-
glo zvučati kao utjeha, ali nisam ništa progovorio. Samo sam mu
prišao i onako ga čvrsto zagrlio. Zavolio sam ovu dobričinu i ču-
daka, vezao se za njega kao za brata. On je uvijek imao rješenje
i odgovor na svaku situaciju, čvrsto stojeći na zemlji. Ne vodi se
srcem nikad, stalno je tu da me uspori kad sebi dam oduška, da
me vrati na zemlju kad poletim ponesen kratkim dahom sreće.
On je tvrđava i ne bih mogao podnijeti njegovo urušavanje; stoga
mi je drago što je plakao tamo gdje ja ne vidim, u mojim je očima
još više narastao.
Prošao je već mjesec dana od Salihovog odlaska neizvjesnim
i suludim putem preko Srbije. Svaki dan se grizem i mislim o
njihovoj sudbini. Da ih nije mećava zamela na obroncima Tare;
možda ih je promrzle u snijegu ubila njihova vojska ili policija;
ako su i stigli do Užica živi, onda su ih sigurno vratili na Ske-
lane, u ruke krvnika, a to im je najgori scenario. Ipak, mrvu
nade ostavljam da će ipak nekako proći do Makedonije, živi, sto-
ga svakim danom zaredom idem pred sjedište Međunarodnog
Crvenog križa i pitam ima li kakva pošiljka za mene. Pokupim
uglavnom po neku od poznanika i rođaka, suhoparnu, mahom
148
Treći dio
pišu iz inostranstva, gotovo da ih i ne čitam, ne razumijemo se
mi baš plaho.
Svaki dan strepim od neke loše vijesti, osluškujem zloslutni
glas, sve dok mi jednog dana komšija Rešid, koji je živio u susjed-
nom stanu, nije iz hrpe pisama za cijelu zgradu izvadio jedno za
koje je veselo, sa širokim osmijehom, rekao:
«Muštuluk, jarane. Ti ovdje brineš, a on se luftira po Make-
doniji».
Zastao sam i bez daha zgrabio pismo, uvjerivši se da je od Sa-
liha. Zagrlio sam Rešida i gotovo kroz suze rekao:
Bit će muštuluk, Rešo, bit će, taman da sve ode u Tunguziju,
što je izraz koji je on vrlo često upotrebljavao.
«Ma, ništa, ‘nako ja velim», uzvrati Rešo, potiho, »nek’ je on
zdrav i živ stigao. Nemoj da te ova moja čuje», pokazivao je pr-
stom na vrata, misleći na svoju ženu Salihu Moćevku, «onda bih
ja otišao pravo u Tunguziju.»
Zatvorio sam vrata stana, sjeo na provaljeni kauč i nekoliko
puta pročitao Salihovo pismo, koje za divno čudo nigdje nije bilo
zamrljano.
 
Stigao sam i nije bilo problema. I Mehmed je sa mnom stigao. Otac
i mati su dobro, ne prestaju pitati za tebe. Mati samo plače i plete
čarape, misli samo da ti nemaš nikakvih, ja joj ponešto kažem, uglav-
nom slažem da se ne bi brinula. Nena je umrla lani, kao što si i čuo,
ukopana je u Gostivaru. Stalno je za tebe pitala, znaš da te je više
voljela, nekako si ti sa njom više mogao da izdržiš. Uvijek je nosala sa
sobom u njedrima jednu tvoju sliku, sa njom je i umrla.
Pazi na sebe, drži se Hamida!
Selam.
 
149
 Nož, žica i svileni šal
Nekako sam umiren i zadovoljan. Salih je bar živ, s roditeljima
je, imaju njega, sa mnom sad može biti bilo šta, svejedno je. Tre-
bao bih to nekako skromno proslaviti. Prekopavam po glavi šta
to imam od stvari da mogu prodati i založiti.
Htio sam Hajriju odvesti u kino. Koliko god to apsurdno
zvuči, mi u Srebrenici imamo kino. Doduše, puštaju se stariji fi-
imovi, koji su se tu zadesili, ali ne treba biti sitničav. Struje ima
zahvaljujući brojnim mini-elektranama, postavljenim po koritu
Križevice, ili akumulatorima. Nađe se i poneki agregat na tečno
gorivo. Organizirali smo se u svom kazamatu, začudo je kako s
malo stvari pravimo ugođaj. Čak funkcioniše i diskoteka! Ulaz u
kino ili diskoteku se plaća svim raspoloživim monetama, robom,
cigaretama, duhanom, zavežljajem soli...
Bitno je da se obrće, nebitno šta je...
Hajrija nije htjela uopće ići u kino, što sam i pretpostavio, a i
da je htjela ne bi joj to dozvolila njena čangrizava tetka. Presje-
dili smo pred zgradom na razvaljenoj klupi, ogrnuti posmatrali
zvjezdano nebo. Stajala je tu na korak od mene, ogrnuta dugim
sivim kaputom, ko zna čijim, kao srna uplašena drhtala, posma-
trajući me onim svojim crnim očima, kao da čeka nešto, neku
moju inicijativu (osjetio sam to po njenom dahu). Bio sam slu-
đen i raspolućen, kao i uvijek, dileme su za mene teško rješive.
Sa jedne strane je «ona» i sve što me sjeća na ljepše dane, ona sa
mirisom dunja, ljetnih trava i oštrih zima rodnih bregova. Ona
je sada neka druga, otišla je dalje, i neka je, jer mene je uzalud
čekati. Sa druge strane je ovo nježno, krhko stvorenje koje vapi
za nježnošću, žudi za nečijom zaštitom, stvorenje spremno i svoj
život staviti u moje ruke.
A ja sam kao zadnji manipulator odgodio sve ono što je lebdilo
u zraku, zašuškao i zagušio navalu njenih potajnih želja ispod
dugog sivog kaputa, i isprativši je na ulaz zgrade dok je njena
tetka pratila sa prozora osvijetljenog svijećom, napravio krug po
150
Treći dio
čitavom gradu, mrzeći samog sebe, prezirući rat i sve što nam se
dešava, trošeći uzalud đonove svojih patika «mrtvara».
Povremeno bi u naš pretrpani stan navratio i Šaban Krdžo,
meni nekako najdraži gost. Dolazilo je mnogo kojekakvih na si-
jelo kod nas, uglavnom bi se prepričavale dogodovštine i veselije
teme. Hamid bi se urijetko nasmijao, ali stičem dojam da je i nje-
mu prijao taj Šabanov humor, popraćen zamuckivanjem i pljuc-
kanjem.
Počastili bismo ga onim što smo imali: ako je bilo duhana
ukrug bi vrtili smotanu cigaretu i tako bi se sijelo oteglo do ka-
snih jutarnjih sati. Jedino što nikako nije htio to je konzerva
zlatno-žute boje, koja je obilježila dane neimaštine. Nju je jedno-
stavno odbijao riječima:
«Nosite to paščetu nek izjede, neće Šaban kad bi crko od gladi.
Smori me naka ljutina od toga.»
Pričao bi Šaban svoje priče, kojih se u međuvremenu nakupi-
lo, neke bi nesvjesno ponavljao, ali su opet bile smiješne i vesele,
taman da razvedre olovno nebo mojih misli, da provuku tračak
svjetla kroz izmaglicu sivila.
Nakon što smo ga ispratili jedne noći, vratili smo se Hamid i ja
u stan u kome smo u međuvremenu ostali sami nas dvojica, jer su
naši sustanari otišli za Luku na neko vrijeme i u polumraku razgo-
varali u dobrom ozračju koje je Šaban ostavio. Primijetio je Hamid
koliko sam raspolućen, koliko se dijelim. Uglavnom je šutio, ali se
večeras iz nekog razloga, valjda ponesen raspoloženjem, otvorio,
progovorio o nečem što je davno duboko zakopao u srcu.
Još za mirna vremena sam kao dijete čuo priču od seoskih do-
količara kako je Hamid poderao silne čizme obilazeći neku curu
u Radovčićima, udaljenim od Daljegošte dobrih dva sahata pje-
šačenja. Svašta su pričali, uglavnom s podsmijehom, a Hamid i
njegova majka su to sve šutke podnijeli i trpali negdje u dubinu
duše. Pričalo se da se zagledao u izvjesnu Begzadu, koja je opet
151
 Nož, žica i svileni šal
bila viđenija od mnogih cura na našem kraju. Zagledala se ona u
našeg Hamida, a kako i ne bi, Boga mi i on je bio naočit momak,
visok, s kao ugljen crnom kosom i obrvama, pametan i načitan,
jazuk što je bio siromah i nije mogao nastaviti školovanje.
Kod njega je uvijek bilo nekakvih knjiga i stripova i seoska dje-
čurlija bi povazdan obilazila oko njega da im barem pokaže svoju
biblioteku. Kažu da je njegov nastavnik molio i plakao da mu on
plati školovanje, ali Hamid je bio odveć ponosan da bi prihvatio.
Nije imao oca, umro je dok je Hamid imao pet godina, stoga je
odmah nakon osnovne škole počeo da zarađuje i sam sebi krčio
put kroz život. Bio je blisko vezan za majku. Dobra je to bila žena;
pamtim kako je nas djecu uvijek nudila da naberemo krušaka is-
pod jedinog stabla koje je imala u avliji.
Hamidovo ašikovanje s Begzadom je potrajalo taman toliko
dok seoski dušebrižnici s obije strane nisu uvezali konce i pu-
stili glasine koje su na kraju došle do Begzadinih roditelja. Ovi
su onda uzeli stvar u svoje ruke, po običaju našeg kraja, i riješili
prekinuti njihovu bajku. Zar da dopuste da se uda za nikogovića
koji ništa nema, ima da se njihova ljepotica uda negdje na asfalt,
možda čak i u čaršiju.
Nisu uspjeli spriječiti ih da se viđaju, a još manje da se vole.
Nalazili su načina kako da se vide barem na kratko, uz zdušnu
pomoć ostalih cura u selu. Za to vrijeme su njeni roditelji sko-
vali plan i naveli joj prosce iz Dobraka. Imala je ona i neku tetku
tamo, tako da je to sve dobro uštimano. Što naumili to i uradili,
Begzadu udali u Dobrak, na asfalt, mimo njene volje. Izabranik
njenog srca Hamid je nakon toga par mjeseci lutao ko zna kud,
da bi se vratio jednog predvečerja uređen i uštirkan, kao da je na
paradi bio. Dočekala ga je brižna majka koja se do tad naslušala
svakakvih glasina i samo odbijala riječima:  je kad izgubiš i nadu, kad dotakneš beznađe, onda treba biti jak.
«Vratit će se moj Hamid, dobra je on duša, da mi ga Allah poživi».
152
Treći dio
«Vidim», veli on meni, «da te ona zavrtila plaho, iz onog sela
u sjeni oštrih brda.
Džaba bih ja tebi sad pričao, sve bi otišlo niz vodu. Ti bi opet
po svom. Naprosto, moraš sam svoje da odigraš onako kako ti je
odsvirano. Nekad sam i ja bio poput tebe, strepio na sami pomen
njenog imena, živio dan kad ću doći kući, na brzinu se okupa-
ti i, onako mokre kose, dok sunce zalazi za Trubarsku Gradinu,
poći pod njene prozore. Da, bilo je nečeg neopisivog u tome, to
je trebalo osjetiti, ne može se objasniti, ali vidim da si i ti otki-
nuo komadić tog zanosa. Počesto bih otišao džaba, ne može izaći,
nema sijela ili nešto treće bude u pitanju, ali barem čujem neku
stidljivu ispovijest, povjerenu najboljoj drugarici, i bude mi srce
veće od Jezera. Prosto sam morao otići do Radovčića; to je bilo
jače od mene, ne bih mogao zaspati mirno.
Eh, ali kakvih je tu cura bilo, sve ljepša od ljepše, ne znam ni
jedno selo u kome su stasavale takve krasotice. Još drhtim pri
pomisli na pomicanje zastora na njenom prozoru, na tihi šapat
kroz odškrinuta okna dok gazim kadifice i šeboje u mrklom mra-
ku ispod njene kuće.
Pričala je tako medeno da su riječi tekle s njenih usana, kao sla-
vujeva pjesma u rano proljeće. Umilno je topila mrak mojih noći,
pretačući ga u čežnju, prekrivajući je mirisnom svilom svojih usa-
na. Ponadao sam se i pomislio da je sreća i na mojoj strani, da je
život pravedan: uzme ti na jednoj strani, a vrati na drugoj. Ubrzo
sam se uvjerio da nije tako; život ne mazi one koji su predodređe-
ni da pate. Kako li se samo usuđuju biti sretni, odakle im pravo
da se nadaju; njihovo mjesto nije među onim odabranim, nazad
na dno, dolje uvijek ima mjesta, vrh je za druge rezerviran. Nada
je za budale, moj Mustafa, ali opet nekako se lijepo osjećaš; gore
Gazim ja snijeg, škripa ga stoji, dah se ledi uz Valjaricu, a da
nije snijega prst u oko se ne bi vidio. Žurim ja do nje, a sve me ne-
153
 Nož, žica i svileni šal
što kopka, rovi, u zadnji mjesec-dva kao da se nešto promijenilo,
vidim to po pogledima, kako njenim tako i ostalih cura. Šejtan
će ga znati šta je, al’ nešto ima, nešto što mi ne kazuju. Izlazim
na Grčku Ravan, kad gore u selu odjeknu nekoliko pucnjeva, sve
nešto mislim nekakav teferič, neko se oženio ili ide u vojsku. Na-
stavim dalje, iako me nije umirilo objašnjenje koje sam samom
sebi ponudio.
(Kad se samo sjetim njenih pisama koje mi je slala dok sam
bio u JNA: nekako su mirisala, držao sam ih pod jastukom i po
nekoliko puta čitao, kradom da ne vide drugi vojnici, mada su svi
tako radili.)
Došao sam do prvih kuća u selu, praćen lajanjem seoske pa-
ščadi, koja me ni nakon toliko vremena nije prihvatila i vidim da
je nešto neobično: ima naroda putem, kao da su nekog ispratili.
U to je pred mene bahnula njene drugarica Fatija, kao da je baš
mene čekala i tihim glasom rekla da se vratim kući. Kao gromom
ošinut sam saslušao njene riječi, ona se udala, maloprije, nemoj,
molim te, radi nje da nešto napraviš. Nije htjela, natjerali su je,
dugo vremena to već traje, na kraju je pristala, nije imala kud.
Srušio se moj svijet, odronio se niz strminu u potok koji je hučao
u tihoj zimskoj noći ispod sela u kome sam našao i sreću i tugu,
sve u jednom, kao dvije strane iste sudbine. Ne znam ni sam kako
sam se vratio kući, znam da je bilo svitanje kad sam se nekako
dovukao do Daljegošte i da su horozi uveliko pjevali. Tiho sam se
uvukao da ne budim majku, spakovao stvari i otišao da izgrizem
svoju tugu daleko od svih, daleko od nje, daleko od njenog sela
tamo iza ona dva oštra brda, gdje sunce sja samo kad zalazi».
Saslušao sam Hamidovu ispovijest bez riječi, skoro ne tre-
pnuvši. Nekako sam se mogao poistovjetiti s njim u mnogim
situacijama. Onda se on okrenuo prema zidu, namjestio jastuk
onako kako voli za spavanje i to je bio znak da je kraj priče: rekao
je što je htio i to me je iznenadilo, rijetko se on ovako otvara, ko
zna da li se ikome do sad ovako povjerio. Osjećao sam u srcu svu
154
Treći dio
težinu Hamidove priče i nikako ne mogu san na oči namaknu-
ti. Nakon što sam ko zna koliko vremena zurio u sivi strop naše
garsonjere i rojio misli i pitanja u glavi, okrenuo sam se prema
njemu i upitao:
A gdje je sad ona, šta je sa njom, viđaš li je?
Znam da je ovo bilo previše, nisam očekivao odgovor od njega,
mada nije zaspao ni on, samo je šutio pod pokrivačem. Tišina je
bila kao lijek umirujuća, poželio sam da ostane tako, da mi ništa
ne odgovori. Nisam ni očekivao, Hamid je to, tajastven i škrt na
riječima da bi se toliko povjerio meni dojučeranjem balavcu koji
je zamokravao seoske tarabe.
Odjednom je skinuo pokrivač s glave, okrenuo se prema meni,
pogledavši me ravno svojim prodornim očima koje su čudno sija-
le u mraku i tihim glasom pomirljivo rekao:
«Eno je iza Bojne u hladu oraha; već po njoj trava raste.»
Nisam zaspao cijelu noć, nije ni on. Sačekao sam svitanje,
obukao svoje patike «mrtvare» i trenerku od padobrana i izašao
napolje da uhvatim zrak majskog svitanja, šetajući cestom što
vodi u krug. Gore negdje, čini mi se baš iza Bojne, razlijegao se
poj slavuja, kao malo kad do sad, rastapajući gorčinu koju je osta-
vila Hamidova priča.
Kasnije sam, zadovoljavajući znatiželju, saznao da je Begzada
nastradala od granata na školskom igralištu i da je tačno poko-
pana na mezarju Zabojna. Tih par godina do rata i nije imala Bog
zna kakav život: obilježena kao «nerotkinja», postala je žrtvom
jednog u nizu nakaradnih običaja našeg kraja. A njen suprug je
jedna od onih propalica koje su sva ova tužna dešavanja okrenula
u svoju korist. Brzo je zaboravio Begzadu, ako ju je uopće kad i
volio, i okrenuo se razvratnom životu, koji mu je omogućilo nje-
govo pacovsko zanimanje. Tako je to u životu, onome ko nešto
silno želi rijetko se želja ispuni, dok se drugima nečije želje i ma-
štanja čine smiješnim i bezvrijednim, odbacujući ih kao da nije
155
 Nož, žica i svileni šal
riječ o nečijim snovima. Haram je to, moj Muradife, veliki haram,
doći će vrijeme kad ćeš naučiti da ničije snove ne treba rušiti, jer
nema malih snova, postoje samo mali ljudi, ima ih napretek.
Ulijenili smo se, ozlojeđeni smo, gložemo se svaki dan oko
ničega, očekujući humanitarnu pomoć. Ne mogu prepoznati one
ljude prepune energije, srčane momke koji ne strepe pred tenko-
vima i artiljerijom. Oni su sada u redu za komad odjeće, pokoju
konzervu i vrećicu tjestenine. Postali smo zgubidani. Ovaj život,
na koji smo prisiljeni u rezervatu svakim danom nas čini besko-
risnim, ubija nam duh. Do jučer smo bili respektabilna sila, kao
razjareni lavovi, neustrašivi. No, to je bila naša spontana reak-
cija, instiktivni nagon kojim smo reagovali na pokušaj našeg fi-
zičkog uništenja.
Još od ranog proljeća smo bili na sve načine pritiskani, ugnje-
tavani, prijetilo nam se ovim i onim.
Mi smo samo gutali, nadali se, strepili, saburali, ali znao sam
ja moj narod: neće to moći dugo, strpljivi jesmo, ali i strpljenju
dođe kraj.
Bili smo kao voda, tiha, polagana. Stalno nam je zaustavljan
tok, postavljane brane, barijere, mi smo akumulirali svoje str-
pljenje. Bojao sam se toga, bojao sam se dana kada jednom se
provale brane, sruše barijere. Strahovao sam od tog našeg talasa
koji će nositi sve pred sobom i ostaviti pustoš, kada se jednom
prođe poplava sve one negativne energije koja je dugo tavorila.
A to se upravo desilo: bujica neprijateljstva otpuhala je sko-
ro sva sela Osaćanskog kraja, odnijela je mnoge živote, izobličila
dragi krajolik u neki tegoban i otužan, siv, ostao je mulj, u kome
se danas nalazimo i iz koga i ne pokušavamo da se izmigoljimo.
Zavoljeli smo ovo naše dno, kao da za bolje nikad nismo znali,
kao da se mirimo sa sudbinom.
To je ono što upravo i žele postići oni koji s okolnih brda samo
čekaju da se prestanemo boriti, da se opustimo, da nam zadaju
156
Treći dio
posljednji udarac. Skupilo se i previše patnje i nezadovoljstva,
narodu je dozlogrdilo toliko nepravdi, gledaš a moraš da šutiš.
Par dana se već povlačimo po okolnim brdima oko grada. Ne-
prijateljske namjere su jasne; oni žele zauzeti grad. I kao da im sve
ide na ruku, oni uopće ne žure, imaju jednostavan i savršen plan,
koji, čini se, ništa i niko ne može poremetiti. Holandski vojnici su
obične marionete na osmatračnicama, koje su od pravca Zelenog
Jadra zauzete bez ikakvog otpora. Oni se ponašaju kao mala djeca
koja su tu došla da se igraju rata, kao da im je neko uzeo igračku iz
ruku. Mi smo iscrpljeni dvogodišnjom blokadom, stalno na ivici
incidenta, obezglavljeni smo, naše vojno vodstvo je otišlo iz Sre-
brenice, iz nama običnim smrtnicima nepoznatih razloga. Naš je
moral na jako niskim granama i samo civilno stanovništvo bi čini
mi se za koji mjesec jednostavno pješice krenulo put Tuzle.
Previše je tu bilo patnje, ubijanja, gladi i smrti, suviše zla na
jednom tako uskom prostoru. Enklava je za nas postala naša lu-
đačka košulja.
Sve je neumitno vodilo ka jednom nezaustavljivom kraju en-
klave Srebrenica, k njenoj konačnoj i neodložnoj propasti, s po-
sljedicama koje smo samo mogli pretpostavljati i nadati se, ako
je još bilo prostora za nadanje. Nama su čak i nade ubijene, izgu-
bljene, mi smo već odavno samo brojevi na papirima UNHCR-a
za humanitarnu pomoć. Negdje drugdje smo vjerovatno brojevi
za prebijanje računa, a za koji dan smo možda samo brojevi na
bijelim najlonskim vrećama.
Vijesti se svakih sat vremena smjenjuju, od loših do još lošijih.
Neprijateljske snage su već iznad samog grada, od pravca Zele-
nog Jadra. Naša odbrana djeluje neorganizovano, bez plana, oče-
kujemo nekakvu pomoć od drugih. Ulijenili smo se u ove zadnje
dvije godine; nije mnogo ostalo od našeg elana i žara s početka
rata. Dolazi teška noć, polovina grada od općinske zgrade prema
Bojnoj nije pod našom kontrolom. Doduše nisu ni neprijateljski
157
 Nož, žica i svileni šal
vojnici sišli u grad, ali tu su tik iznad grada. Naše su straže oko
robne kuće, dalje prema Petriči i Crvenoj Rijeci je nesigurno.
Osakaćeno ratno rukovodstvo večeras raspravlja o planu
eventualnog protuudara i odbacivanja njihovih snaga na polazne
položaje do Zelenog Jadra.
Sav narod iz izbjegličkog kampa Slapovići i iz okolnih naselja
se povukao u Srebrenicu, dosta naroda iz grada je već putem za
Potočare u blizinu komande i baze Holandskog bataljona UN-a.
Preostali su još u gradu, čekaju odluku rukovodećih organa,
ako o nečemu još uopće i mogu odlučivati. Sve je manje toga što o
nama ovisi, sve su nam manje ovlasti, gubimo svoje ja, stavljamo
svoju čast i živote na oltar pred nekoliko stotina uplašenih žuto-
kljunaca iz zemlje cvijeća. Čekamo da nas oni zaštite uz pomoć
moćnog NATO-a, a oni su uplašeni više od nas, oni nisu u stanju
ni sebe zaštititi.
Ujutro je već bilo jasno kakva je odluka donesena. Posmatrao
sam s obližnjeg brda, gdje smo bili na nekakvoj besmislenoj mi-
siji, kako užurbana rijeka ljudi teče iz pravca grada prema Poto-
čarima, prema fabrici akumulatora. Tamo je već bila velika masa
ljudi koja se tiskala oko baze pjegavih vojničića, koji su se ogradili
kao nož oštrom bodljikavom žicom, koja je predstavljala liniju
koja dijeli život od smrti. S one strane žice je bezbjedno, dok na
drugoj strani na kojoj se nalaze hiljade paćenika, život ne vrijedi
ni «krajcaru».
Vidjevši očiglednu odluku o napuštanju Srebrenice, i mi smo
sišli u Kazane i stali pored puta kojim je i dalje prolazio narod
prema Potočarima. Gore negdje oko robne kuće još uvijek se dr-
žala odstupnica dok se narod ne povuče, ali horde zločinaca već
upadaju u grad sa brda i radi se o minutama kada će i odstupnica
morati da se povuče. Hamid i ja nismo imali nikakvih stvari i sve
što je naše bilo je uz nas. Nismo, srećom, imali ni porodice uz nas,
pa smo stajali i posmatrali žalosni prizor nijemo. Onda smo na
158
Treći dio
moj nagovor krenuli putem onako brže do Potočara. Saznali smo
već da svi koji ne žele u Potočare idu na Šušnjare i Jagliće, gdje
se okupljaju, a onda idu u koloni preko šume prema slobodnoj
tuzlanskoj teritoriji.
Prolazeći pored mnoštva civila naslušali smo se svega. Narod
je zabrinut, uplašen, mnogi se raspituju za nekog svoga. Sve je
uzburkano, razdrmano i već je počela rašomonijada kojoj je, čini
se, daleko kraj. Već jedni članovi porodice ne znaju za druge, osi-
panje je počelo, a haos tek slijedi.
Kod same škole u Potočarima sustigao sam Hajriju s njenom
tetkom i rođacima. Išla je onako mehanički, kao da se nigdje ne
žuri, ali u njenim krupnim očima se ocrtavao strah od onog što
dolazi. Iskusila je jednom patnje u svakom obliku od strane onih
koji silaze s brda. Preživjela je svu golgotu zlostavljanja i ubijanja
u Vlasenici. Ona dobro zna za šta su zvijeri spremne, zbog toga
je uplašena, kao da će svakog trena učiniti nešto nepredviđeno.
U staroj odjeći obučena, na leđima je nosila vreću s ko zna
čim, malo odjeće, malo hrane. Žalosna je to slika, jedna od hiljade
takvih na ovoj cesti. Nikad joj nisam rekao što osjećam; da sam
barem znao sebi reći ili objasniti šta je ona meni. Nisam, jedno-
stavno sam dvije godine družio se s njom, pričao joj samo o lije-
pim stvarima, jer je ružnih imala mnogo. Uvijek me je nešto njoj
vuklo. Bila je lijepa, tiha, dobra, jedinstvena, ali uvijek me je u
mom ograničenom mozgu odbijala činjenica o njenom stradanju.
Priznajem, sebičan sam, bešćutan, ograničen, ali sam se trudio,
Bog mi je svjedok, da u sebi sagorim sve te predrasude i barijere
da izdignem iznad uskih mahalskih shvatanja. Biti čovjek je naj-
teže, a ja sam tome težio.
Osjetila je to i ona, siguran sam. Osjetila je moju unutrašnju
borbu, ali nije ništa rekla; valjda je procijenila da ipak ne glumim,
da sam iskren i to joj je bilo dovoljno.
159
 Nož, žica i svileni šal
A onda, taman kad sam se htio oprostiti s njom i krenuti putem
uzbrdo, ona je rekla molećivim, njoj tako nesvojstvenim glasom:
«Povedi me sa sobom, molim te.»
Zastao sam, zatečen ovom direktnom i iskrenom molbom.
Iznenađen sam tolikim povjerenjem koje sam stekao u ovom
iskrenom i napaćenom ženskom biću. Uplašio sam se za tren,
kako da se postavim u ovoj situaciji, a da ne izigram njeno povje-
renje u mene, koje je toliko naraslo. Kako da je razočaram ja koji
sam joj dvije godine strpljivo pričao neke lijepe stvari, izbjegavao
sve ono što je makar i na tren može podsjetiti na njenu tragediju,
na njeno stradanje? Šta da sad kažem ja koji se za dvije godi-
ne nisam ni približio ni pedalj dalje od pristojnosti prema njoj?
Ja koji sam htio da joj budem oslonac za izlazak iz agonije, da
iznese svoje traume, da ne učini ono što je najgore. Sve ono što
sam gradio i strpljivo stvarao u njenim očima i u njenoj duši, sad
je izloženo na puškomet jednog i jednostavnog zahtjeva. Ona je
spremna, jedino što ima (svoj život) staviti u moje ruke, povje-
riti mi se na brigu. Toliko mi je vjerovala jedna djevojka koja je
prije koju godinu bila na ivici suicida, oskrnavljena, obilježena,
bez porodice i doma. Imala je samo tetku, koja je i bez nje imala
dovoljno briga. I sad, ona stoji tu, na sred ceste, očiju širom upr-
tih u moje, bez trunke ustezanja ili bojazni od nekoga, ona želi
sa mnom preko šume. Dva su razloga za to: prvi je svakako taj da
je stekla bezgranično povjerenje u mene, a drugi je jednostavan,
zna ona gdje ide sa tetkom, zna da će u Potočarima biti svašta,
boji se ponovo istog scenarija kao i 1992. godine. Boji se silova-
nja i zlostavljanja i sigurno je da to više ne bi mogla podnijeti.
Strah od neizvjesnosti i nadolazećeg zla jasno se ocrtava u
njenim crnim očima, kao u srne gonjene. Strah joj ledi srce, kao
hladni sjeverac, strepnja je razlog zbog kojeg drhti, kao grane na
vjetru, treba joj oslonac, a ja sam jedini kojeg ima.
160
Treći dio
Pogledom sam od Hamida zatražio mišljenje, a on je samo
mirno, jedva primjetno, trepnuo očima u znak odobravanja.
Ako si sigurna da želiš i da ćeš moći, ideš sa mnom, nekako
sam izgovorio drhtavim glasom.
«Aaaa jok, nema ni govora o tome», zagraktala je njena tetka i
zacrvenili su se njeni obrazi.
«Nema ni govora o tome, kako ćeš ti ženska glava sa muškar-
cima preko šume?
Ja sam te uzela sa sobom i valja ti sa mnom ići», rekla je, uzev-
ši je za ruku.
«A i vi, šta ste tu stali, idite prije nego što četnici dođu, šta
čekate», dodala je trgnuvši Hajriju i žurno krenula naprijed s vre-
ćom na leđima.
I otišle su, umiješavši se u masu svijeta koji je žurio u pravcu
Potočara u lažnu sigurnost baze UN-a. Hajrija, crnooka ljepotica
koja je stasala u nevrijeme, plaha i srodna duša, koja je odnijela sa
sobom dio mene, samo se jednom okrenula. Uplakane su bile kru-
pne crne oči, preko kojih je padao nemirni pramen kose, samo mi
je jedan pogled dobacila, a on je govorio više nego hiljadu riječi.
Ostala je nedorečena naša priča, bez zaključka, skoro bez smi-
sla. Ja sam inače talentovan za takve priče, uvijek ih ostavim na-
pola neispričane, a možda je ova baš ovako i trebala biti okonča-
na, možda bi bilo kakav drugi kraj bio i previše razočarenje.
I kao i uvijek, osjećam grižnju savjesti; trebao sam joj nešto
reći, a nisam znao, nisam imao riječi, ili nisam imao hrabrosti,
tipično za mene, trebao sam, ali nisam. Ko zna hoću li je ikad više
vidjeti, ko zna šta će sa svima nama biti?
Toliko je pitanja u glavi, toliko zamršenih misli, a život se od-
vija sad upravo u ovom trenutku, i taman kad sam htio da po-
trčim do nje, da joj kažem, ona se već izgubila u nepreglednoj
koloni koja je tekla potočarskom cestom u susret sudbini.
161
 Nož, žica i svileni šal
 Pokajničke misli prekinuo je Hamid, trgnuvši me za rame:
«Idemo, mali, šta si zasevdis’o, ostat ćemo zadnji», rekao je i
krenuo žustrim korakom.
«Nećeš valjda ostati da dočekaš Mladića sa njegovim đikani-
ma», promrmljao je sebi u bradu.
Stresao sam se od uzbuđenja, zabacio ranac na rame i okrenuo
korakom za Hamidom.
Šutke, bez riječi putem smo sustizali brojne grupice ljudi koji
su milili prema Šušnjarima i Jaglićima, gdje je predviđeno oku-
pljanje svih onih koji ne žele u Potočare. Ima tu i starijih ljudi,
mnogo golobradih dječaka, pa čak i djevojaka. Ne žureći, a stalno
sustižući nevoljnike, stigli smo i na mjesto okupljanja, gdje za-
staje dah od pogleda na nepreglednu masu ljudi slivenu na mali
prostor. Na sve strane šarenilo, žamor, pa čak i smijeh. Ljudima
kao da je laknulo, svjesni da ne možemo vječno ostati u kaza-
nu zaštićene zone, nadaju se da će za koji dan biti kraj njihovim
mukama. Još samo par dana i stići će tamo u Tuzlu, naći svoje
najmilije, a onda će biti nekako, samo da se ovo završi. Optimi-
stične misli vladaju u glavama napaćenih i naivnih srebreničkih
muškaraca, i ja sam se uhvatio za trenutak u oblaku optimizma,
ta tek mi je dvadeset i jedna godina.
Gledam u Hamida koji netremice motri velike skupine ljudi
okupljene po hladu i zaklonu kuća, kao da nešto sluti, čak mi dje-
luje i zabrinuto. Ima on taj neki osjećaj koji ja ne razumijem.
Nisam ga ništa zapitkivao, ne voli to, čekao sam njegovo škrto
pojašnjenje, doći će ono, treba biti strpljiv. Teško je u rašomoni-
jadi pronaći nekog svog, komšiju ili druga, mnoge smo pronašli,
sreli u nekoj žurbi, manje-više svi imaju plan sa kim će na put
prema Tuzli. Lutajući uskomešanom masom, opijenom opti-
mizmom, pažnju mi je privukao poznati baršunasti glas, koji je
dopirao iz ljudske košnice. Bio je to Vale, nema sumnje. Naslo-
njen na ukrivljenu šljivu, okružen svojim drugovima muzičari-
162
Treći dio
ma, prebirao je prstima po svojoj gitari. Potpuno uživljen u svoju
pjesmu nije ni primjećivao likove koji prolaze i na tren zastaju
da poslušaju njegovu pjesmu. A ona je odzvanjala kao molitva,
kao posljednja želja na smrt osuđenog, njeni se stihovi stapali sa
okolinom.
 »Mogu li, Bože, da živim još samo jedan dan
Još jednom sunce nad Bosnom da ugledam...»
 Nakon što je završio svoju pjesmu, odložio je gitaru i počeo
umotavati svoje prilično ofucane patike «mrtvare». Nije Vale bu-
dala, svjestan je on šta nas čeka, za razliku od mnogih koji se
blaženo smiju. A ko bi im zamjerio; oni se nadaju skorom kraju
patnji kroz koje su prošli čitave tri godine.
Na Hamidov upit s kim će u koloni krenuti, Vale je rekao da će
sa svojom muzičkom družinom, pa šta bude sa svih nek bude i sa
njim. Zaželjeli smo im sreću i krenuli dalje tražiti, a Vale nam je
šaljivim tonom dobacio ozbiljnu najavu: 
«Svirat ćemo posmrtni marš!»
 Zagledao sam se u Hamida, koji nije ništa rekao, nije čak ni
napravio nikakav pokret koji bi odavao njegovu reakciju. Uzalud
sam lutao tražeći Šabana Krdžu, nekako mi je falio njegov sar-
kazam i crni humor, izgubio se negdje na ovoj lađi spasa koja se
sprema otisnuti u olujno more.
Noć smo proveli u voćnjaku, naslonjeni na svoje rančeve u
kojima je bila sva naša imovina. Teško se može reći da je neko
uspio zaspati. Suviše je nepoznanica, previše pitanja i crnih slut-
nji, nadolazeći potop iščekujemo strepeći u sebi. Malo je svje-
snih koji su u stanju spoznati razmjere tragedije što se spušta
nad nas poput vojske duhova. Moje bojazni potpiruje Hamidovo
olovno lice sa koga se ništa ne može pročitati, ali dovoljno ga
znam da ne sluti na dobro.
163
 Nož, žica i svileni šal

Dvanaestog jula u podne smo krenuli Hamid i ja u koloni s

našom jedinicom, kolone su dogovorene noć prije između ko-
mandanata lokalnih jedinica. Ne znam koliko je već ljudi otišlo
prije nas, ali iza nas je ostao čitav mravinjac. Koracima teškim
mjerili smo svoj strah. Ispočetka oprezno, a onda sve opuštenije
i sigurnije, da bi nakon nekoliko kilometara sve manje ličilo na
oprezni proboj kroz neprijateljsku teritoriju. Ali, čemu oprez,
znaju oni dobro svaki naš korak i svaki metar naše kilometarske
kolone prate. Čekaju pogodan trenutak kad će posijati strah i
paniku u koloni, to neće biti teško, dovoljno je manje puškaranje
i nit koja čini kolonu smrti bit će pokidana, a onda razbijeni u
manje grupe bit ćemo lagan plijen našim dželatima, ne žure oni,
njihov saveznik je vrijeme.

164

Cetvrti dio
Podne je jedva prošlo. U zraku miriše barut, s asfalta ne prestaju
pucati iz raznih oruđa. Nalazim se u velikoj grupi, u kojoj skoro
nikog da ne znam, možda par njih onako iz viđenja, ali to nije
važno, svi smo isti, u istoj nevolji, u bezizlaznoj situaciji.
Neki raspravljaju što činiti, razmišljaju o predaji, neki bi da
se pritaje i sačekaju noć da pređu prema Cerskoj. Ležim u gu-
stoj travi, u šarenom hladu omanjeg grma i držeći sočnu travku
u ustima posmatram skakavca kako bezbrižno skakuće po travi,
čas tamo, čas ovamo. Briga njega što mi ne možemo ni maknuti,
što ne znamo kuda dalje. Zavidim mu, s razlogom, on je slobo-
dan, a ja možda živim svoje posljednje minute. Dolje na asfaltu
su moji krvnici, koji me željno iščekuju, da naplate nekakav dug.
Kome sam ja nešto dužan, ili ovi jadnici oko mene?
Uzalud pogled dižemo ka nebu, uzalud osluškujemo očekujući
zvuk aviona, koji će bombardovati njhove položaje, otvoriti nam
prolaz, makar malo, da slobodno prođemo tu nesretnu cestu.
Uzalud gledam u sunce, tako sporo naginje zapadu, kad bi barem
brzo zašlo, da nastupi mrak, da tama obavije brda, da bar malo
predahnemo, da pod plaštom tame pokušamo preći crtu koja nas
dijeli od relativne sigurnosti, crtu koja nam garantuje barem još
jedan dan života, jedan dan nade.
Uzalud, i sunce se urotilo protiv nas, ne mrda, stalo nasred
neba, kao da odbija da zađe.
166
Četvrti dio
Sve se zbilo u tren, izgubio sam Hamida iz vida, nastao je koš-
mar, ubijanje, pakao najblaže rečeno. Slutio nisam šta će se zbiti,
ali Hamid, taj stari lisac, čini mi se da je osjećao, njušio nevolju
u zraku. Stalno je bio sumnjičav, oprezan, nije se prepuštao toj
euforiji mase koja je žurno grabila naprijed. Ne znam ni sam ko
je zapucao, na koga i zašto, ljudi su jednostavno padali i trčali na
sve strane, uplašeni. Bilo ih je koji su s onim izgubljenim gotovo
luđačkim pogledom pucali u svoje, sami sebi oduzimali život, pri-
tom još nekoga ranivši, u toj ključaloj masi tijela nije moglo biti
promašaja. Sve što sam čuo od Hamida kada je počeo taj đavolji
pir bilo je upozorenje da legnem na zemlju i ne mrdam.
Nastao je, najblaže rečeno, stampedo u kome niko ni za koga
nije postojao. Strah i panika su učinili svoje i ja sam ustao sa
mjesta gdje sam ležao, ne znam zašto. Hamida više nisam vidio,
izgubio sam ga, to me više preplašilo nego sva ova ubijanja oko
mene. Zalud je bilo dozivati i tražiti. Cjelokupna slika ubijanja
i pucnjave, rasula koje je nastalo je bila užasavajuća. Raspršile
su se nade o bezbjednom prolazu, poremetio se naš redoslijed,
postali smo obične mete onima koji s puta pucaju po nama, ne
štedeći municiju. Opći je utisak da većina trči bez cilja i pravca,
a mnogo je onih čiji se pogled ugasio, ranjenih, čiji krici u srce
paraju poput vrelog bodeža. Strah i panika su izopačili i najbi-
strije umove. Grupice nenaoružanih se okupljaju oko nekog sa
oružjem, kao pod kišobran, nadajući se nekoj zaštiti. Kao para-
lizovan sam sjedio iza neke kvrgave bukve dok su meci zviždali
po krošnjama. Posmatrao sam taj krvavi pir, nemoćan da bilo šta
promijenim, da se pomaknem. Ko zna koliko dugo je prošlo, vri-
jeme je izgubilo značaj, stalo potpuno.
Noć sam proveo u velikoj grupi ljudi, šapatom se pronosilo
gomila oprečnih informacija, a panike nije manjkalo. Predugačak
je spisak imena koja su šapatom razmijenjena: poginuo, ubio se,
ranjen, nestao... S prvim zracima sunca sam spoznao da do mene
sjedi čovjek kao većina nas zarastao u bradu, a na njegovom krilu
167
 Nož, žica i svileni šal
leži mladić otvorenih plavih očiju, koje više ništa ne vide. Sasvim
sigurno je mrtav, već odavno. Muškarac koji ga drži, vjerovatno
njegov brat, ne vjeruje u to, po njegovom pogledu jasno je da ju-
čerašnji dan nije dobro podnio i na prvi pokret kolone on je upr-
tio brata na leđa, odbijajući prihvatiti istinu.
Prolazim pored nekoliko ranjenih koji nemaju nikog svog da
ih ponese, neki vape za pomoć, neki jednostavno šute i čekaju
smrt da sama dođe, na bilo koji način. A smrt će doći, sigurno,
ona vreba duž ceste, ne žuri, oličena je u dobro naoružanim ka-
tilima i dželatima, instruiranima da ubiju sve što se kreće po
šumama. Ne pitaju ni zašto, jednostavno ubijaju. Mi nemamo
kamo, jednostavno prije ili kasnije moramo sići u taj pakleni tro-
kut Pobuđa i pokušati preći cestu Zvornik-Sarajevo, pod okriljem
mraka i domoći se Udrča. Hiljade nas traži spas u jednom prelazu
čija dužina nije veća od tri kilometra, a on je pod budnim okom
neprijatelja, dobro naoružanog oružjem i mržnjom. Ličimo na
krdo uplašene divljači koja mora preći rijeku na gazu koji vrvi od
krokodila, čije ralje zjape u mutnoj vodi.
Od ranog jutra se pronose glasine kako se mnogi predaju i si-
laze na cestu. Kako se predati i doći u ruke onima za koje znam
šta su spremni učiniti. Odbijam pomisao na to, ali mi pogledi
ljudi oko mene ne slute na dobro, na vagi su, svi potajno u sebi
razmišljaju o tome.
Moje je razmišljanje prekinulo dozivanje sa ceste, ali nije to
bio glas nekog od koljača koji su po čitav dan pozivali na predaju,
ovo je bio glas nekog od naših, poznajem taj naglasak, to se ne
može imitirati.
«Ooooo Nedžade...
Nedžadeeee, hajde dolamo, ja sam dolamo...
Kod Rame...»
168
Četvrti dio
Nastalo je nekoliko trenutaka tišine, a onda je nešto drhtavi-
jim glasom ponovo upućen poziv:
«Hajde dolamo, kod Srba...»
Ne znam ko je bio Nedžad kojeg je Ramo dozivao, ali je očigled-
no bio tu u našoj velikoj skupini, jer je odmah nastalo komešanje.
Ljudi su pogledom tražili Nedžada, kao da od njega očekuju da
on u ime svih nas odluči i prelomi. Ramo je očigledno bio njegov
otac, koji je uhvaćen i sasvim sigurno natjeran da poziva svog
sina na predaju, a sa njim i čitavu skupinu, obećavajući im život,
kao nešto najveće što se može obećati. Žalosno je kad se ljudi
igraju Boga, kad uzimaju sebi za pravo da nekome uzmu život ili
mu obećaju poštedu života, kao da su ga oni stvorili ili dali. Bože,
podari nam spas, ostavljeni smo od svih, prepušteni koljačkim
falangama na nemilost, goloruki, gladni, uplašeni, izgubljeni...
Nije važno ko je Nedžad, da li je on uopće među nama, nije važno
niti ko je Ramo, koji ga doziva. Svi smo mi sad ovde u ovoj izgublje-
noj masi «nedžadi», svi u glasu Rame koji doziva sa ceste čujemo glas
svog oca, koji doziva sina, nadajući se da će svojom predajom odo-
brovoljiti one koji čekaju s uperenim cijevima i kojima je dopušteno
da rade šta im je volja, da ubijaju dok ne padnu od umora.
Nekih desetak minuta od dozivanja trajale su glasne rasprave,
da bi prva skupina onih koji su prelomili počela izlaziti na čistinu
prema cesti.
«Ne pucajte, predajemo se, ima nas puno...»
Ironičnim glasom, koji je samo naivnom mogao zvučati zabri-
nuto, dželati su dovikivali:
«‘Ajde, bre, šta čekate, kamioni su spremni, idete svi za Kla-
danj!»
Obećanje života, utopija ili stvarnost? Kolona onih koji se preda-
ju je sve duža i duža, tek poneka omanja grupica negdje u kutku šću-
ćurena sjedi i kao dogovara se nešto, kao da neka alternativa postoji.
169
 Nož, žica i svileni šal
Ja, Mustafa Kara, lomim u sebi, želim da donesem svoju
odluku, da razmislim svojom glavom, a vremena je sve manje.
Odozdo s puta dželati stalno dozivaju, daju rokove, prijete u slu-
čaju ostanka u šumama. Ne mogu se koncentrirati. Na tren po-
mislim da krenem za svima, koji su već sišli i predali se, ali kako,
ne vjerujem ja u te bajkovite riječi, da su nas htjeli žive pustiti
dovoljno je bilo da nas ne ometaju, ali ne, oni nas žele pobiti, do
zadnjeg. Ne znam vremenski koliko sam dugo proveo u razmi-
šljanju, u svakom slučaju ništa mudro nisam zaključio. Čistina
na kojima smo se nalazili je skroz prazna, samo još trojica ljudi u
jednom kraju sjede, neodlučno, dogovaraju šta će učiniti.
Jedan od njih koji za sebe kaže da je iz nekog sela od Suće-
ske nagovara da se ne predaju, a ostala dvojica smatraju da se
treba predati.
Samo jedan od njih je naoružan. Nekako stajem na stranu ovo-
ga koji nije za predaju. Ali, dan je tek upolovio i dugo je do noći.
Nakon desetak minuta ona trojica su se dogovorila: idu se pre-
dati. Ostajem sam na nevelikoj čistini, sam s vrlo malo vremena
za razmišljanje. Pozivi sa ceste za predaju se više ne čuju, sa svih
strana iz šikare izlaze ljudi koji su bili skriveni u guštišu. U gla-
vi mi je smutnja, ne mogu misliti, bubnja mi u slepoočnicama,
ne znam što učiniti, kad bi Hamid bio tu on bi znao, on je uvi-
jek znao šta i kako treba uraditi. Ostao sam bez zaštitnika, sam
samcat, moram donijeti odluku, to mi nije svojstveno.
Sam dalje ne mogu nastaviti. Vjerovatno bih naišao ubrzo na
nekoga, ali opet kako dalje, ljudi su izbezumljeni i lutaju šumama
bez cilja. Glavnina kolone je već prošla preko ceste, ostali smo mi,
kao brojne razbijene grupe, s malo naoružanja, ne poznajemo te-
rene kojima se krećemo, s puta konstantno djeluju artiljerijom
po brdima kojima se kreće veliki broj ljudi i mnogo je ranjenih.
Mi smo lahak plijen za dželate, zbog toga se oni i ne muče pre-
više, ne zalaze u šume, pucaju sa ceste artiljerijom, pozivaju na
170
Četvrti dio
predaju i čekaju razvijeni u strijelce duž puta, znaju da ne može-
mo vječno ostati u šumi, ili se moramo predati ili pokušati preći
cestu, a to je sad haman nemoguće.
Onda je i Mustafa Kara prelomio svoje dileme: podlegao je
stihiji, masa je odlučila za njega, kao i za mnoge. Ustao je i nesi-
gurnim korakom krenuo u susret smrti na užarenu cestu. Stotine
komada odjeće, poderane obuće, ranaca i drugih odbačenih stva-
ri jadnika koji su se predali tvorilo je šarenu pozornicu na kojoj
će i on zaigrati. Zaigrat će zajedno sa stotinama drugih, igrat će
ulogu žrtve, u igri gdje će nagrada biti brza i bezbolna smrt.
Na livadama Sandića bilo je preko hiljadu ljudi, zbijenih jedan
uz drugog, dosta ranjenih je ječalo na improviziranim nosilima,
njihovi bližnji su nemoćno sjedili uz njih. Uplašeni, molećivi po-
gledi prema dželatima na čijim licima nema trunke samilosti.
Oni paradiraju u uniformama, šepure se i likuju. Psuju i udaraju,
ponekoga i ubiju na licu mjesta, onako iz hira, nikome se ne mo-
raju pravdati za to. Neka ne brinu, mi smo uostalom zbog toga
tu, da oni ubijaju dok im ne dosadi, zar im nismo i ostavljeni da
nas oni riješe naših bijednih života, da našim tijelima popune
jame i bezdane diljem srednjeg Podrinja. Samo naprijed, đikani,
nemojte se ustručavati, koljite, ubijajte, uzalud smo se otimali tri
godine, uzalud smo se migoljili da se spasimo iz mišolovke, čitav
svijet je ostao nijem i slijep na sve to, pa zašto bi onda i vi bili
izuzetak, vi ste ionako svakih pedesetak godina svoju kamu bojili
muslimanskom krvlju.
U zao čas su naišli autobusi i kamioni krcati ženama i djecom,
vjerovatno da ih odvoze za Kladanj. Žalosna je vriska majki iz na-
trpanih kamiona koje su poznale svoje sinove u gomili za klanje.
Čula se cika djece koja su posljednji put vidjela svoga oca.
Uzalud dozivaju i mole, kamioni i autobusi neumitno prolaze,
a mi ostajemo čekati posljednji zalazak sunca, siguran sam u to.
Suznih očiju neki prate pogledom kolonu vozila sa majkama, se-
171
 Nož, žica i svileni šal
strama i djecom. Nadaju se da će im se pridružiti za koji dan, za
mjesec... Nadaju se da će se ovo završiti time što će biti poneko
ubijen, možda oni koji su komandovali nekom jedinicom. Svi bi se
sad razmakli da označe takvog, ali ne može im se to zamjeriti, bor-
ba je za život beskrajna, sebična, svako bi se za slamku uhvatio.
Uz psovke i pogrde od strane ubica, ispraćena je kolona ka-
miona sa ženama i djecom, ponekog bi onako rezignirano išutali
nogama, nekog bi opet ubili i sve to do popodnevnih sati, kada
su došli kamioni u koje smo ukrcavani na brzinu. Ranjenike smo
ubacivali kao vreće, bez obzira na njihovo bolno ječanje.
Kamioni su bili natrpani ljudima, oznojenim smrtnim zno-
jem, i vozili su u više pravaca.
U dnu sam nekog brektavog kamiona, zatrpan gomilom ljudi
i jednostavno nisam ni o čemu mislio. Prazno je sve, nije ostalo
ništa od onoga čemu sam se nadao, baš sve je ostalo rasuto po
putu, kao oni dronjavi komadi odjeće mojih saputnika.
Nakon nekoliko minuta, kamion je zastao, naređeno nam je
iskrcavanje, oštrim glasom uz sočnu psovku.
«Napolje, majku vam balijsku, kad ste ubijali Srbe niste tako
izgledali», važno se izderao krupni vlah, s puškom na gotovs.
«‘Ajde, bre, nemamo mnogo vremena». Po njegovom naglasku
je jasno da nije s ovih prostora, došao je s one strane Drine; došao
na krvavi pir po Podrinju, koji su organizovali svjetski moćnici,
skriveni po imenom UN-a. Svoj amin su poslali i svi iole upućeni.
Pozivnice za učešće djelile su se odabranim, kao u nekoj hajci na
specijalnu lovinu. A mi, njihova lovina, na koju je lov otvoren, ni-
smo imali pojma o tome i još uvijek se nadamo da nas žele samo
malo zatvoriti, ispitivati, malo nas prebijati, pustit će nas, možda
nekoga i ubiju, ali svako se nada da neće baš njega.
Natiskani smo u otkupni magacin u selu Kravica, ozloglaše-
nom mjestu, leglu prijeratnih radikala, koji su dodatno podgri-
172
Četvrti dio
jani paljevinom sela na Božić 1993. godine. Naravno oni misle
da je to bilo ciljano, baš na Božić, kao da je nama bilo do toga da
baš na praznik palimo Kravicu. Istina je, Kravica je napadnuta na
Božić 1993. godine, ali to je bilo zbog hrane koje je bilo u izobilju
na prostoru sela oko Kravice. Mi smo već bili u debeloj oskudici i
vreća žita je bila spas. Mnogi su pješke i po desetak kilometara na
leđima nosili vreću žita, rizikujući i život. Bolje je i poginuti nego
umrijeti od gladi! To je bila vodilja svima nama u zimu te godine.
Božić je izabran za napad iz jednostavnog razloga. Kravica je
bila jako i dobro naoružano uporište, a najbolje je napasti za pra-
znik, kada se ne očekuje, kada je pažnja najmanja. Priče o strada-
nju civila su oprečne i uglavnom netačne, izlaz za civilno stanov-
ništvo je bio ostavljen prema Drini.
Cijenu svih tih dešavanja danas plaća nas petstotinjak zbije-
nih u otkupnom magacinu, osuđenih na prijekom sudu, od strane
onih koji će nijekati istinu o svojim zločinima i pretvarati ih lažima
u vlastite patnje. Ako je ovo naplata za sva nahranjena usta Srebre-
nice one zime, i za sve spašene živote, mi ćemo platiti račun, vama
ili bilo kome drugom, naše su glave ionako platežno sredstvo.
I onda su najednom naglo, uz jezivu škripu koja para uši, otvo-
rena velika vrata, na njima se pojavilo desetak naoružanih ljudi,
sa svih strana je kroz otvore za prozore počelo da puca, plameni
jezici su lizali iz cijevi koje bljuju smrt. Eksplozije ispaljenih ruč-
nih granata i bombi, na desetine je ubačeno u masu jadnika čija
su tijela komadana olovom. Masakr je počeo. Čitava hala se pre-
tvorila u krvavu masu, izmasakriranih tijela iznad kojih se dizao
zagušljivi dim baruta, pomiješan sa zadahom smrti.
Osjetio sam udar nečega toplog, gotovo istovremeno u pre-
djelu grudi i u nogu, pred očima su ljudi padali kao klasje u njivi,
strovaljivali se jedan preko drugog u neskladnom obliku, tvoreći
figure smrti. Pao sam i ja na već leševima popločan pod i zadnjim
zracima svijesti ispratio požutjeli i krvavi strop magacina niz
173
 Nož, žica i svileni šal Četvrti dio

čije se zidove slivala krv i komadići tijela. Došao je kraj suludom Nebo i mjesec oštrih pera, uvijek iste zvijezde na olovnom nebu
bježanju, kraj nadanju, za nas je u toku posljednji čin srebrenič- uvijek isti miris lipe i trava.
ke drame nakon koga se spušta teški krvavi zastor na scenu ot-
kupnog magacina. Životi se gase brže od zvijezde padalice. Iza Samo tren je trajalo, a vječno živi tih par koraka,
mene je samo ostalo bosonogo djetinjstvo, obojeno skromnošću iskra u oku tako jaka da upali plamen vječnosti, koji se hrani
i vječitim željama, obilježeno obećanjima. Tek što sam prešao iz slabostima.
djetinjstva u novo doba dočekala me sva brutalnost i besmisao
Tišina. O lijepog li utočišta!
rata. Ne, ovo definitivno nije život kakav sam želio, ovo je ono
što se samo zove životom, prinuda i ništa više. Čak i u toj pri-
nudi sam izrovio komadiće lijepog što me držalo na životu ove
tri godine. Pokušavao sam ostati na svijetloj strani, zahvaljujući
iskrama nade, skrivenim u pepelu čemera i bezumlja. A sad i to
što se samo naziva životom i tu prinudu i to hoće da mi uzmu.
Zar može neko i pomisliti da rađa i stvara novi život ovdje na
ovom mjestu, gdje se u nekoliko trenutaka ugasi ovoliko života.
Može li se nadati dobru, može li ikad skinuti «julsko prokletstvo»
i saprati krv svirepo ubijenih?
Ubijaju i ne pitaju, mlad, star, nejak, kriv, nedužan... Ubijaju
neselektivno, redom, planski. Sve je dobro organizovano, osmi-
šljeno, kao neka predstava. Dok smo se mi borili s glađu i oskudi-
com, oni su pravili planove za našu egzekuciju, za uništenje svih
vojno-sposobnih muškaraca srebreničke enklave, a svoj plan će i
provesti nad svima onima koji im padnu u ruke. Posljednjim zra-
cima svijesti spoznajem dolazak tmine i ništavila, svud uokolo
smrt dolazi na krilima mraka, s vremena na vrijeme poneki bolni
jecaj umirućeg i pokoji pucanj poremete smrtnu tišinu.
Polahko tonem u bezdan, bezgranični ambis, dok prolaze sli-
ke, kolaži, sve tamnije su boje. Crno-bijele smjenjuju sive, gube
se likovi, stapaju se obrisi u nejasnu mrlju. Sužava se slika, sabija
sa svih strana da bi postala tek mala svijetla tačka koja se nakon
nekoliko treptaja gasi uz poneki slabašni titraj, onda se na koncu
ipak nepovratno ugasila...

174 175

Ljubav u doba smrti
Ako bismo zamislili, nakon čitanja romana Nož, žica i svileni šal,
da pred sobom imamo priču s naslovom ovoga teksta ne bismo
puno pogriješili u tome formalnom određivanju njegova sadržaja.
Bez obzira na to što nam se čini da se u njemu radi o kazivanju
o golom preživljavanju glavnog junaka i što je radnja kontekstu-
alizirana glavnim elementima srebreničke golgote s kraja prošlog
stoljeća, neće nas napustiti uvjerenje da se u suštini ipak radi o
ljubavnoj priči (koja nema klišeiziran sretni završetak, čak na-
protiv!). Autor nas svako malo vraća na «nju», djevojku u koju
je bio zaljubljen i koja ostaje tajnovita i neotkrivena za nas, ali i
na svoju smušenost i nedorečenost koju je ispoljio prema Hajriji,
djevojci koja je žrtva rata, ali koja ga dobro razumije i koja je mo-
gla, da nije tragično nastradala, zauzeti «njeno» mjesto:
Ne znam šta osjećam za nju, zbunjen sam pred sasvim
novim činjenicama, jedva se izborim s osjećanjima prema
njoj. Na čas je žalim, osjećam samilost, nekad bih se sakrio
od nje, ali veoma često, kad se zagledam u njene krupne
crne oči, naprosto propadnem i nestanem u tom bezdanu,
tamnom ponoru koji me proguta, uvijek i iznova, i onda u
njoj vidim djevojku, lijepu, poželjnu, pobijede te njene oso-
bine, prekriju mrak kojim se ona ogrnula od svog dolaska
u Srebrenicu.
176
Ljubav u doba smrti
Pomalo i provokativnim naslovom, kojim se želi sažeti trage-
dija čitavog grada koja funkcionira kao scena (a nipošto kao glav-
na tema) priče, autor najavljuje da će potvrditi tu pretpostavku.
Treba li uopće naglašavati to da je nož ovdje u funkciji simbola
smrti i nestajanja? Simbolika žice ogoljena je do kraja scenom u
kojoj se holandski vojnici ograđuju pravom žicom u svojoj bazi u
Potočarima. Tim činom se, simbolički, moćnici iz svijeta ograđu-
ju od stradalnika, koji svoje sve nade polažu upravo u taj svijet,
koji može u dva-tri poteza razriješiti čvor patnje i stradanja. Ako
promatramo tu simboličku ravan romana, svileni šal funkcionira
kao metafora neostvarene ljubavi, ali i kao spas u teškim trenu-
cima borbe za život, kada se glavni junak, slučajno ga otkrivajući
u džepu, prisjeća nekih lijepih trenutaka koji mu daju dodatnu
snagu, potrebnu za preživljavanje.
Osim ljubavi, u romanu je uočljivo još nekoliko planova. Karić
je majstor opisa pejzaža i to ovdje pokazuje. Kada god može, on
govori da se radnja dešava u prelijepom okruženju, u prirodi koja
naprosto očarava. Taj kontrast između te ljepote i smrti koja do-
minira romanom čini radnju dinamičnom i napetom. Istovreme-
no, ti opisi krajolika su svojevrsna mirna luka, i samim junacima
ove epopeje i nama kao čitaocima. Jer, svaka priča o Srebrenici je
priča i o ubijanju i o smrti, kojih je dosta čak i za čitanje, a kamo
li za doživljavanje.
Drugi plan ovog romana, lahko uočljiv, jeste muka povratnič-
kog života. U priči Osmana Terze, jednog od spasilaca glavnog
junaka, kao da je istresen sav jed u kojem se povratnici bore sa
scilama i haribdama svoga životarenja. Pri tome, kod Karića ne
uočavamo nikakav sud niti pristrasnost. On samo daje opise te
muke, ozlojeđenosti i povratničkog izgubljenog, a često i usa-
mljenog, pogleda na svijet.
U ovome djelu susrećemo i temu nostalgije. Glavni junak je
nostalgičan za majkom, jedinom ženom koja ga je voljela bez ika-
177
 Nož, žica i svileni šal

kvog interesa, za rodnim krajem kojeg više nema, za bezbrižnim

djetinjstvom i odrastanjem...
Na kraju, svima onim kojima je tema srebreničkog genocida
daleka i strana, autor nudi kazivanje koje ima obilježja autentič-
nosti. Kazivanje Mustafe Kare vodi nas u svijet u kojem se njemu
događa ono što se već dogodilo njegovim precima. S jednom ra-
zlikom: on je ipak ostao živ! Možda zahvaljujući ljubavi?

Sevret Mehmedćehajić

178
 Bilješka o piscu

Senad Karić je rođen 17.8.1974. godine u Velikoj Daljegošti kod
Srebrenice.
Osnovnu školu završio u Skelanima, a srednju je pohađao u
Bijeljini, gdje ga je rat i zatekao.
Do sad je objavio dvije knjige: “Bilo jednom u Daljegošti” (svo-
jevrsnu zbirku reminiscencija) i “Ljudi Daljegošte” (rodoslovlje
svih daljegoštanskih porodica).
Živi i radi u Živinicama.
Zahvaljujem se svima koji su doprinjeli da ovaj krik iz dubine
duše bude prenijet na čistu bijelu hartiju!
Zahvaljujem se svima koji su dijelili teško breme žala i nostal-
gije, što me pritiska sve ove godine, kao i onima koji će, čitajući
ovo štivo, osjetiti makar i mrvu mog nemira, izgubljenih godina i
raspršenih snova, utkanih u tanki, šareni svileni šal!
Hvala mom drugu Sapku Haliloviću, malom Damiru Bošnjaku
(uvijek je gutao pogledom moju ratnu uniformu), mom Mušanu
u dalekoj Americi, školskom drugu Begi “Dobračaninu”, Jasmi-
ni Bijelić-Mehanović na svesrdnoj podršci, mom stručnom timu
Elvedinu i Sevretu (iako nedovoljno oporavljen, besprijekorno je
uradio težak posao)!
Posebnu zahvalu dugujem mom Muameru, “Daljegoštaninu”,
čovjeku velikog duha i čista srca. Beskrajno mu hvala što prati
svaki moj korak, što zajedno sa mnom otima od zaborava naš
zavičaj, običaje i naša ognjišta.
Senad Karić
24.7.2017. godine

180 181
 Sadrzaj

Uvod 14
Prvi dio 20
Drugi dio 56
Treći dio 66
Četvrti dio 166

Ljubav u doba smrti 176

Bilješka o piscu 180

182