K nj i ga d r u ga

edicija (sic!)

knjiga

Urednik
Haris Imamović

Dizajn i prelom
Dina Vilić
Mirnes Sokolović

RASTROJSTVO
(istorija jedne rasparčane duše)

• Sarajevo,

2013.
Nestajanje

ŽIVEĆI ni sam ne znam koliko, sigurno deset i više godina

nakon njega, počeh se već krajem tog ljeta osjećati islužen,
kao starac. Bili su to oni dani kada ponovo uronih u svoju
prošlost obeznanjeno, propadajući u neki duboki san. Tih
su dana širom rastvarali prozore visoko na našoj trokatnici,
u našem potkrovlju, puštajući unutra silinu bujnog osunča-
nog gaja što me opijala dok me prinosiše, ležećeg na kre-
vetu, sasvim uz raširena okna da vidim, blago osvijetljen,
onaj tren kad tog kasnog avgusta počne spadati lišće. Prema
tim svijetlim prizorima, koji me nekad tako uzdizaše, sada
ostajah poprilično ravnodušan, ležeći nedodirljiv i nijem u
svome tijelu, dok su me oni uglas podizali, na tim daskama,
i nosili pravo do prozora kao da sam sleđen. – Znao sam
kako će se one paperjaste peruške minutama vrtjeti u zraku
oko sebe, spadajući s najviših grana, prije nego se spuste
na tlo! Možda sam tih dana konačno mogao odahnuti, le-
žeći satima isturen na toj osvijetljenoj osmatračnici, što je
gledala na ispražnjeni park, kao da odatle mogu sagledati
čitav svijet, mada sam, tako ležeći, vidio tek vrhove grana
na visini oko svoje kuće, samo lebdeću prosunčanu svje-
tlost kao zlatnu jaru, samo mnogo lišća, beskrajno zelenog.
Obišao sam dotad sve što se moglo vidjeti pod mojim pro-
zorom, danima sam hodao pješčanim stazama koje su se
račvale oko tog osvijetljenog drveća, prolazeći pored onih
vazdušnih stubova svjetlosti, zabodenih ravno u zemlju,
sav obavijen prozračnom vodenom prašinom što se sijala
oko moje glave, kao oreol. Mora da sam već bio odslušao
sate onog sveopšteg klokota, nakon kiša, kad se oko naše
kuće letušte kapljice satima strmoglavljuju s najviših gra-
na, padajući u bistra jezerca u korijenima drveća! Bilo je

5
to ono vrijeme kad sam se već dobro nadisao tih tekućih
osvjetljenja, napunivši zauvijek svoja pluća tim vodenim
prahom. Kao preporođen, uzdizao sam se danima nad tim
sveopštim klobučanjem hučnih svjetloskoka, uranjajući
lice u zvonka raspršenja tih ogromnih kaplji, a sada je sve
to prošlo. Naviknut i uhodan u tim osvjetljenjima, odlazio
sam bez cilja alejom daleko prema rijeci vidjeti kako blago
plavi svoje obale, čeznući usput da se spustim cijelim tije-
lom na te lebdeće balone vlage, i kad bih vidio kako su ade
već dobro naplavljene, vraćah se mlako u prvo predvečerje,
zatičući izdaleka našu usamljenu trokatnicu, kao okačenu
lanternu među granama, malo prije nego što će žiškom na
vrhu zasijati jedina, nadaleko, u toj napuštenosti razlivenoj
po kraju kao magla.
Govorim o vremenu onom kada sam se već odavno, zauvi-
jek, povukao koso od grada, što se odatle vidio još naveče u
dalekim treptavim svjetlima, pomaknuvši se u taj park oko
svoje kuće, kao na neko ladanje. Tako se ispunila moja više-
godišnja želja, konačno sam mogao gledati sa strane cijeli
svoj dotadašnji život, na tim dalekim osvijetljenim ulicama,
kao da ga je živio neko treći. Oprostivši se jedno veče s pri-
jateljima koji su me došli obići, popeo sam se na naše pot-
krovlje oslanjajući se na brata, mrtav pijan, i legao na krevet
te večeri, kao u san nekog samrtnika, čije ću beskrajne priče
slušati mjesecima nakon toga, opčarano, sav nepomičan i
miran, odlučivši da se više nikad ne ustanem. Već tada sam
znao da će uskoro doći ona stravična gušenja zbog kojih
ću skakati u noći s kreveta, kao trgnut, pratiće me dugo na
postelji ta noćna kidanja s nevidljivim bjesovima, i ja sam
čeznuo samo da se dobro odmorim prije toga. Prestavši i
sam odavno odlaziti u grad, kao da svedosmo račune sa
svima, brat je stalno prilazio, meni mirnom na krevetu, bje-
sneći mi ravno u lice, kudeći me, bolećivog kao žena, što

6
sam dopustio da me opet oprhva ona moja stara bolest, kao
otegnuti predosjećaj. – Zar se nisi mogao tome oduprijeti
bar ovog puta? Kad će ti više postati jasno da umišljaš? –
Gledao sam ga onda odsutno, on nikako, mislio sam, neće
da prihvati šta je sada sa mnom. Da li on stvarno još uvijek
misli da ja sada mogu pomicati noge? Nije mi mogao opro-
stiti što sam sasvim odustao one večeri, konačno se prepu-
stivši, legavši jednom zauvijek, čak sam počeo odbijati i da
me u prvi mrak izvodi pred kuću. Pretvarao sam se da ništa
ne razumijem, ujutro satima žmireći kao da spavam. Zna li
on ko je onaj samrtnik kojeg već danima sluša? Jedna go-
dina se odvaljala u ozdravljenju, sada je konačno došlo vri-
jeme da se sve dokonča, onako kako se to odavno snivalo.
Bijaše mi godilo dok sam gledao kako se tih dana sve tako
ukusno zaokružuje. – O, Bože, reci da li mu se išta otkrilo te
večeri kada ja spazih našeg kamarada, umalo ne dreknuvši,
deset i više godina nakon nestanka, kako u mraku munjevi-
to prođe, u sekundi, pored vrata, u majici od krvi, izgubivši
se kao duh u našem hodniku? Ja sam samo šutio pritajivši
se, ispružen na krevetu, kao da nešto čekam, a brat skoči s
kreveta i upali svjetlo, rekavši kako jasno vidi tog našeg bli-
žnjeg, izgubljenog prije deset i više godina, čim zatvori oči,
kako u crvenoj majici sada luta našom kućom. Nisam mu
odgovorio, brat se ubrzo smirio i zaspao, a ja u svitanje uči-
nih da naša soba sasvim nestane, razmaknuh naše zidove
koji se izgubiše u svjetlucavim omaglicama daleko na brdi-
ma, neki hrast izraste iz poda pored mene sve lomeći i ne-
stade u plafonu koji se rušio, kreveti i ormari se strahobno
izobličavaše postajući humke. Ostah sam ležati na zemlji,
zavaljen, kao pomjeren u vremenu, zakovan u visokoj travi
koja me prorastala. – Svojim tijelom, rekoh, povezaću one
biljke na planini, i onu rijeku, i ovo potkrovlje!
Ti, brate, nisi bio tu kad je ono jutro naš kamarad,

7
zaboravljen, prije dvadeset i više godina, ušetao u moj ži-
vot: mi smo bili tada dječaci, a tebe još sunce ne bijaše ni
ogrijalo. Lebdio je taj kamarad dotad u mom sjećanju kao
utvara, i onda, sav udaljen i obezličen ratom, ostajući utkan
tek u prozračnom miru, koga sam se jedva sjećao. To jutro,
međutim, dok mi preplašeni basamo našom niskom mrač-
nom kućom, izgubljenom negdje u prošlosti, ustrčani i pre-
nuti iza sna, napušteni danima, neko ustrajno lupa na vrata,
neočekivano, nikako ne odustajući, tako da mi ne uopšte ne
znamo ko bi to mogao biti. Vrata se, onda, napokon otva-
raju i u kuću ulaze neki ljudi, o kojima dvije godine nismo
bili ništa čuli, kao da su mrtvi, i sada su razveseljeni što nas
opet vide, cikću i grle nas dugo i prisno, i među njima je i on
kao jedini malac, taj koji me u tom trenutku određuje zau-
vijek za svog kamarada, ulazeći tako u moj život (kao s onog
svijeta) mirno i dostojanstveno, najsabraniji među tim ras-
pamećenim odraslim što su ga doveli, niodakle, pružajući
ruku jedinom meni, dok nas predstavljaju jedan drugom,
pokazujući nas toj našoj svojti koju nas dvojica dotad ne
znamo dobro, čuvši jedan za drugog tek u tuđim pričama.
Dok se tako hladni grlimo, drži me u prsima svejednako
ona nelagoda što gomila tih nepoznatih ljudi ovako hrli u
ovu odrpanu kuću, koja i nije naša, zgranuto se iščuđavajući
na što smo to spali. Tih nekoliko mjeseci koji provodimo
potom u uvijek mračnoj, niskoj, tuđoj kući koja svakim da-
nom sve više tone, negdje odagnani u nekoj ravnici, upu-
ćeni samo jedni na druge, ustvari su prvi mjeseci koje mi i
proživljavamo zajedno, kamarad i ja, što se mene tiče. Mir
za nas tada nije postojao, kao ni rat, skakasmo, zatvoreni,
po nekom uskom crvotočnom stubištu, uvijek u polumra-
ku, sve do one noći kad se desio taj udar željeznog groma
pred našom kućom, ne okrznuvši nikog od nas, naše svojte,
mada je gotovo rastrgao neku dvojicu nepoznatih mladića

8
koji su odnekle bili zalutali pred našu kuću. Sjećam se da
ih naši bližnji unose dugo, potrgane, kao svojtu, dok oni ja-
uču i mole ostavljajući svoju krv po našim hodnicima pre-
ma podrumu, malom kao trap, koji se do vrha puni nekim
sirovim gvozdenim mirisom što truje nosnice. Jedne blage
ruke, s dugim izuvijanim prstima, ustreptale, uzimaju mi
tada glavu i zaklapaju oči da ništa ne vidim, privlačeći me
svom mekom tijelu, dok slušam šaptanje nekih dijaman-
tnih stihova što se izvijaju blagozvučno u mom uhu, koje
počinjem izgovarati onda i ja, na arapskom, u jedan glas s
njom, da bih, uljuljkan, dok se ti kidavi prizori razlivaju pred
mojim očima, polako zaspivao u tom trapu grcajući u snu
kao poslije dugog plakanja. – Ovo ništa ne postoji, ovo se
nije dogodilo, čujem da mi ona kaže dok padam u san, njež-
no! U posljednjem trenu, dok sklapam oči, samo vidim ka-
marada koji u drugom ćošku, udaljen od svoje majke, sjedi
miran i netremice posmatra svaki pokret naših bližnjih koji
uvijaju tu dvojicu mladića što tonu, sve tiši, u nekakve prnje,
i meni onda bude žao što padam u san. Ujutro me kamarad
budi dugo i ustrajno, nasmiješen, i ja vidim da smo samo
nas dvojica ostali sami u podrumu spavati, svi naši su bili
pred kućom odavno budni i svečani. Na podu, pored nas,
okrenuti, pokriveni čaršafima preko glava, ležaše ona dva
mladića, nepomični, i on me povede da ih otkrijemo, mi se
tada naginjasmo nad njih. Prije nego je stigao otkriti prvog,
ja se otimam i trčim napolje, preneražen, a on ostaje tu sam
s njima, kao zarobljen u tom prigušenom podrumu, hoda-
jući oko njih kao mrtvozornik. Noćima sam zatim umirao,
ležeći u snovima, smotan u tim njihovim pokrovima kao u
mekim perinama. Moj kamarad, međutim, tog dana, nakon
pola sata, izlazi iz podruma samozadovoljno nasmiješen,
kao iz podzemlja, jedini među nama upućen u mračnu taj-
nu. Dok ih umotane iznose iz naše kuće, mi se, skriveni iza

9
 zida, kidamo od smijeha, zato što kamarad kosi oči i plazi
jezik preslikavajući njihova ulaštena lica, na svoje.
Ja sam do danas, međutim, siguran da su njemu, samo nje-
mu, ta dvojica mladića razbijenih lica, mucajući u krvi koja
im je skorila rasječena grla, nešto toga jutra rekli, iako je go-
dinama poslije šutio, ništa ne priznajući zamišljen, kad bih
ga o tome pitao. – Jesu li te obavijestili da ćemo obojica pre-
živjeti rat? Jesu li čuo šta ćemo godinama zajedno proživlja-
vati? Jesi li znao da ćemo preživjeti rat i onda obojica pasti
kao žrtve mira? Možda si ti već tada saznao kada ćeš kre-
nuti za njima? – Vidim svoga kamarada kako stoji nasred
našeg parka, godinama nakon rata, obasjan među drvećem,
izrastao u mladića, i najednom njegovo mirno lice, na toj
usporenoj slici, počinje spadati kao da je od maltera, a nje-
govo tijelo se raspada, dio po dio, i otpadaju mu ruke, kao
da ga odnosi neka nevidljiva vazdušna rijeka, potapajući ga
sasvim tom zrakopraznošću. Ja onda znam, to on polagano
iščezava u mom sjećanju.
Krajem tog ljeta, čekajući da lišće počne ulepršavati kroz
naš prozor na vrhu, ponovo sam odlučio vrijeme mjeriti ot-
kucajima svog srca, kao onda. Kidajući se danima, bio sam
i zaboravio koliko sam onomad zavolio onaj svijet. Bilo je
to u vrijeme ono, kad je kamarad tek nestao i ja sam želio
krenuti za njim. On se izgubio tako lako, zašto ne bih i ja
tako mogao, tako se djenuti kao pero, pitah se? Ko će spri-
ječiti da i mene tako nešto ne smrvi? Lijegao sam tih večeri
nedugo nakon njegovog odlaska, umjesto njega, u jorgane
i osjećao kako i ja polako umirem. Sljedeća godina me ni-
kada nije interesovala, tako jasno sam osjećao da ću dotad
umrijeti. Želio sam tamo otići što čišći, kao anđeo, nisam
propuštao nijednu molitvu. – Usudite se zaustaviti čovjeka
koji putuje sa smrću, kao okovratnikom, ako možete! Živio
sam tada oproštajući se sa svime, ponekad tako pomiren

10
što neću dočekati jeseni, s grumenom pečali u ustima,
prihvatajući tu korotnu crninu kao da je nosim za samim
sobom. Danima mu se me pratili nepoznati bradati ljudi,
dočekujući me na svakoj stanici, izdaleka su prepoznava-
li moje visoko čelo, i ja sam im morao bježati, prije nego
me zatuku tu na ulici, da bih svijetu objavio da sam, jedini,
dobro znao kako i kad odlazim s ovog svijeta. Nisam smio
otići prije negoli vascijeli dunjaluk ne ostane zadivljen pred
mojim proročanstvom. To će otkrovenje biti moje napisano
djelo! Bio sam spreman boriti se do posljednjih snaga.
Shvatih krajem tog ljeta da je kamarad bio gotovo nestao u
mom sjećanju, dok sam živio u međuvremenu, i ja sam se
želio podsjetiti svega otprije te decenije, pričajući bratu sa
otkrivalačkim žarom kao da je to sve bilo prije jedno sto-
ljeće. I proročanstvo, i misiju, i kamarada, zavijan životom,
bio sam jedno vrijeme sasvim zaboravio, prepustivši se gri-
jehu. Možda će biti prilike da kažem nešto o tim godinama
grijeha. A bio sam onomad i ja vidovit kao naš kamarad,
govorih bratu. Nisam li ti rekao da sam oduvijek znao kada
ću i kako umrijeti? Nisu me zalud godinama morili ti pre-
dosjećaji! Samcijat sam stalno osjećao sjeme smrti koje je
raslo u meni. Došlo je vrijeme da ono proraste kroz moj tr-
buh pred svima! Tih dana godilo mi je što sam sve tako bio
pogodio, do u tančine, što se deset i više godina nakon ka-
maradova nestanka, sve sada ovako lijepo zaokružuje, kako
sam i očekivao. Došlo je konačno vrijeme da se i ja djenem
onamo, nestajući, govorio sam ushićeno, i niko mi tih dana
još uvijek nije vjerovao na riječ. Svi na mene samo bjesne,
što se tako lako mirim sa prestrašnim stvarima, što opet sve
umišljam. Kažu mi da se tamo ne može preko reda, kad ti
hoćeš. Koji ti je ovo put da tako liježeš opraštajući se s ovim
svijetom? – Ostaje mi, kažem, prije nego krenem, samo još
napraviti čudo od ovog ludog poznog avgusta! Volio bih,

11
 prije toga, napraviti priču o samom sebi, tako da se cijeli
moj život izmiješa i svede u jedan trenutak, kao da sam pred
umiranjem. Pretvoriću su sva zbivanja u jedan strahoviti la-
nac nesreća koje slijede jedna za drugom, i neće me intere-
sovati, nimalo, hoće li to sve biti istina. Svima sam te godine
mnogo pričao o tom svom kamaradu: bio sam siguran da je
i on znao da odlazi kad smo se posljedni put sreli, samo što
o tome nije znao ili nije htio pričati. Došao je opet nioda-
kle, neočekivan, nakon dugo vremena, kao mladić, i govorio
neprestano prisjećajući se svega, cijelog našeg života, sen-
timentalan kao nikad, odugovlačeći da krene niz stepenice
na izlasku, stalno krećući i vraćajući se do vrata da mi još
nešto kaže. Zašto mi tada nije smio jednostavno priznati da
odlazi? Danas sam svjestan da je on odavno znao kad će
nestati, zato što se nije tek tako moglo tako silovito živjeti,
kao da ti otkucavaju dani. Nikad nikome nisu toliko bogovi
bili naklonjeni! Mora da nije viđeno toliko silovitosti, u tim
godinama nakon rata, toliko nezaustavljanja, kasnije, toliko
prokušanog u životima bilo kojeg trinaestogodišnjaka, četr-
naestogodišnjaka, pogotovo sedamnaestogodišnjaka, pred
smrt, ne samo kod nas, nego bilo gdje na svijetu! Ja sam
drugačiji, ja sam se odavno odlučio povući, dostojanstve-
no. Ima već neko vrijeme kako sam iščeznuo na gradskim
ulicama, neko već danima gore traga za mnom, ali ja odav-
no već odsustvujem. Moje nestajanje je ipak drugačije, ono
se odvijalo u etapama, dok nisam ostao sasvim pobrisan sa
ulica, kao gumicom, tako da me više nikada i niko nije mo-
gao ni vidjeti ni sresti.
Nikada nisam uživao jače u tim osvjetljenjima koji se u
parku izmjenjivaše u jednom danu. Tačno sam znao kad
će se ona svjetlosna zavjesa pasti preko onih tamo platana!
Uredujući s postelje spremao sam cijelu sobu, pokazivao
sam prstom bratu koje knjige treba odnijeti i prodati kad

12
nam nestane novaca. Sve ono što sam godinama slagao na
police, sada je polako iščezavalo i stan je postajao sve pro-
zračniji. Tih su dana s našeg prozora na vrhu letjeli papiri,
tako sam sređivao zaostavštinu, i mjesecima kasnije su se
mnogo valjali svuda po parku. I da sam jučer nešto napi-
sao, danas se, čini mi se, ne bih sjećao da kažem šta je to
tačno bilo. To su sve smiješne stvari. Moja se duša kidala u
nekim uspenjima i padovima, godinama, sada je konačno
došlo vrijeme da odahne u smiraju. – To su bili dani kada
me moj kamarad nakon toliko vremena opet poče pohoditi
i mi smo razgovarali, budni, po cijelu noć. Mučio sam se,
zamišljen, da vidim unaprijed sve što me čekalo, tako da me
ništa ne iznenadi kad krenem. Sijala su one bijele noći, mje-
secima, kao fatamorgana, kada sve mogu čuti i vidjeti ležeći
na postelji, odvrtala su se pred mojim očima sva moguća
zbivanja kao na projekciji, opijajući me tako da sam izmo-
ren zaspivao, na sekund, želeći u tom valu snova domisliti
ono što nisam vidio budan, propadajući u taj san tek ovlaš,
tjemenom. Neko, nevidljiv i svet, sav u bijelom, prilazio mi
je i govorio nešto, nerazumljivo, i ja sam mislio munjevito
želeći odgonetnuti te zapretanu poruku, ispremetanih slo-
va, i u trenutku kad mi se činilo da u tom mumlanju poči-
njem razaznavati riječi, jednu po jednu otkrivanu kao pod
velom, budio sam se izranjanjući u mreškavu sobu, kao da
me neko trgne. Tih dana sam se budio uvjeren da sam neg-
dje drugo, ljubeći svijetle jutarnje sate. Tako mi jutra i noći
kada se utiša nije tebe tvoj Gospodar zaboravio i napustio!
– Nešto od tih veličanstvenih snova mora da će pred mojim
očima ostati i onda kad ostanem zakopan pod zemljom, za-
gušen i ostavljen u tom napuštenom trapu koji će mi uskoro
udijeliti!
Bilo je to ono vrijeme kad sam sveo račune sa svima, nakon
one večeri kad sam održao posljednji govor prijateljima,

13
 udaljivši se od njih na svoje potkrovlje. Nisam želio više ni-
koga čuti niti koga vidjeti. Pohodio me nekoliko puta na-
kon toga samo još Karlo, moj dobar prijatelj, ne odustajući
jedini među njima, nagovarajući me da se vratim u život.
Bio sam unaprijed objavio svima svoju smrt, poslavši sret-
nu vijest na sve strane našeg grada. Gledao sam druga Karla,
sijedobradog, drhtale su mu oči tih dana, tužno, smanjujući
se, dok je govorio posmatrajući me takvog na postelji.
Činilo mi se da u zadnje vrijeme diše mnogo teže nego pri-
je. – Zar si se stvarno želio, reče on, ono večer onako rastati
s najbližim drugovima? Te oči koje su prije uvijek bile pune
prepredene ironije podrhtavaše izgubljeno sada na njego-
vom odsutnom licu. Vidio sam da neće lako odustati od
mene taj naš prijatelj, čudesni pedesetogodišnjak, čio kao
mladić, koji je godinama, mene i moje saborce, vjerno pra-
tio u našim pisanijama, preispitujući njima i samog sebe,
držeći nas svojim tihim autoritetom na okupu, kao grupu
mladih pjesnika, tako dugo. Bio je to naš najbolji pisac koji
se proslavio širom Evrope svojim dopadljivim ratnim priča-
ma, i mnogi su se čudili što obraća pažnju na nas, prezrene
mladce, koji su na sebe navukli toliko javnog gnjeva, za tako
kratko vrijeme. Hodao je pod ruku sa svojom ženom ulica-
ma našeg grada, mnoge pozdravljajući s poštovanjem, do-
stojanstven, neki među nama su od njega učili kako uspo-
stavljati vezu s ljudima. Pisao je voleći sve što afirmira život,
neobično liberalan i oštrouman, kao rijetko koji naš pisac.
Ljudi su obožavali nekoliko njegovih poskočica i kalambu-
ra kojima bi u sekundi prokazao neku društvenu opačinu.
Neki od nas su ga imitirali i u njegovim decentnim maniri-
ma čistog i elegantnog nemara u odijevanju. Brinuo je po-
nekad i za našu hranu, uvijek savjetujući da jedemo samo
kuhano, starajući nekad o nama isto kao što je bdio nad
svojim kćerkama i malim unucima, kojima je često

14
spremao obroke. I uopšte, mnogo ga je žalostilo što se naše
klinike raspadaju od vlažnosti i zapuštenosti, što propuh
puše kroz naše škole i vrtiće, a pruge i žičare propadaju
izglođane hrđom. Bio je to jedan prilježan autor koji je mi-
slio da je svagda bolje završiti i iskoristiti sve započeto, nego
začeti novi kosmos. Sve fragmente koje smo čitali razbaca-
ne po časopisima ili slušali emitirane na radiju kasnije bi-
smo našli pomno ukomponavane u njegove zabavne roma-
ne. Nije volio rušiti, pa čak niti nekoliko vjera koje je u srcu
nosio još od djetinjstva, rasplićući hiljade mrtvouzica stvar-
nosti lako, sanjarski zanesen tim vjerama, kao što se razve-
zuju čvorovi u izviđačkom kampu. Sve strasti i sva ludila,
sva stravična izobličenja s kojima smo se svakodnevno su-
sretali, objašnjavaše za stolom i u knjigama samom sebi, i
nama, brzo i lako, i tada nam se činilo da bi cijeli svijet bilo
lako popraviti, samo ako bi postojalo dovoljno dobre volje.
Mi smo ga godinama gledali s divljenjem tako smirenog,
činilo se da radi i piše prema nekom planu koji je napravio
decenijama ranije. Nekad smo se i mi pitali da li gubi vrije-
me sjedeći s nama. Pa čak dolazeći na moje potkrovlje tih
dana, odsjedivši taman koliko treba, ustajao je, prema svom
rasporedu, tačno u određeno vrijeme, i pozdravljao se una-
prijed najavljujući datum i vrijeme svog sljedećeg posjeta.
Mora da je tih noći gore u gradu organizovao večeri čitanja
mojih djela, večeri sjećanja na mene, na koja su dolazili
mnogo više njegovi čitaoci, radi njega, za mene sigurno nisu
bili ni čuli, no svejedno je tih dana donosio određene svote
novaca, prikupljene na tim večerima, i davao mi ih, od čega
smo ja i brat živjeli sedmicama. Mogao sam ga vidjeti, si-
gurno je nasmiješen, nakon čitanja, sa čašom vina u ruci pri-
lazio slušaocima i ljubazno sa svima ćaskao, kao i uvijek,
dugo i ganuto upućujući te nepoznate ljude, uz sveopšte
saosjećanje, u moj nesretni slučaj. Naučio sam od njega da

15
 sve napisano treba imati cijenu, da je i pisanje težak rudar-
ski posao, i on je bio taj koji je odredio cijenu mojoj prvoj
knjizi kad sam je objavio, preda mnom začuđenim, što i ta
raskrzana bilježnica puna nekih blagosti i rastrojstava može
tako pristojno koštati. Stalno se čudio što tako podcjenju-
jem sebe, jer mi radimo posao kao i drugi, koji treba platiti.
Dolazeći tih posljednjih dana, zatičući me ležećeg na po-
stelji, razgovarao je kao da se i ne sjeća svih prošavših nesu-
glasica među nama, kao da je sve zaboravio. Počeli smo se
udaljavati u ono vrijeme kad sam ja počeo prevazilaziti i
ono što sam juče napisao, kad postadoh prevrtljiv kao vara-
lica, bio sam se stalno spreman svega odreći. Stalno sam
iskoračavao izvan samog sebe ostavljajući tog prevaziđenog
lakrdijaša da priča u prošlosti, kao da nemam ništa s njim.
Gotovo da se sa mnom više nije moglo ni pričati kao sa oz-
biljnim i uračunljivim. Obrušavao sam se nekad i na Karla,
kao da je on kriv za moje prošle zablude. Najviše ga je bolje-
lo kad sam javno odbacio nekoliko svojih tekstova iz jed-
nog časopisa u kojem smo zajedno pisali, bijesno kao da je
neki neprijatelj pisao te eseje koji su trebali, kao recept, po-
moći našim ljudima, našoj djeci, u koju je Karlo polagao
svoju vjeru i svoje nade, da konačno progledaju, ne bi li
naša zemlja napokon iskobeljala iz dvadesetgodišnjeg pa-
kla rata i poraća. On je ostajao tome posvećen godinama,
nepokoleban, pričajući neprestano o tim idejama, radeći na
tome, objašnjavajući taj projekt u nekoliko koraka samom
sebi i drugima, za stolom i u esejima, ne odričući se ničega
i ne prevazilazeći ništa, uprkos ljudima koji su ga zlobno
opovrgavali, kao neki smjeran i pošten službenik koji vjeru-
je u konačni uspjeh svoga preduzeća i dobru namjeru svo-
jih gazda. Nikada mi nije priznao koliko ga je zbunjivala ta
moja svakodnevna prevrtljivost, još odonda kad smo se
upoznali, svaki put kad bi me vidio činilo se kao da

16
razgovara s nekim drugim, jer sam tada, ostavši u samoći
nakon što kamarad nesta iz mog života, smislio četvoricu
svojih prijatelja, davši im ruska imena, sam na mansardi,
šaljući ih onda u dan da umjesto mene žive i razgovaraju s
ljudima, onako kako je svakomu od njih pristajalo ili bio
gušt u tom trenutku. Činilo mi se, tih dana nakon nestanka,
usamljenom na našem potkrovlju, prije nego se i brat dose-
lio kod mene, obuzetom stalno nekim predosjećajima da
ću skončati krvavo, da je mnogo teže slomiti četvoricu nego
jednog. Bilo je to ono vrijeme kad sam stalno čitao one ru-
ske romane, dok ne bih obnevidio. U tim danima kada smo
se upoznali, nailazeći svaki put na drugog čovjeka, bez ika-
kvog reda, Karlo je dolazio s mnogo ideja koje je za stolom
nesmotreno iznosio kao iz rukava, s nekog nevidljivog spi-
ska, budući zbunjen što bi jedan dan s njim sjedio neki koji
ga je, euforično, u svemu podržavao, razvijajući njegove za-
misli, drugi dan, prerušen u onog jučerašnjeg, tu se ukaziva-
še neko drugi, svadljiv, koji ga je podbadao izvrćući njegovu
prosvjetiteljsku vjeru naizvrat, svu krvavu, a treći dan s njim
za stolom je sjedio neki ravnodušnik koji je samo gledao
kroz njega. Četvrtog će upoznati godinama kasnije, saznaće
da postoji tek krajem tog ljeta kada me počeo češće posje-
ćivati na mom potkrovlju. (Da li bi doista, Sofronije, ti kao
najveći rušilac trenutno kod nas, dozvolio da ti na tom po-
sljednjem ispraćaju oko humke hodaju ta sveštena lica, na-
ričući kao šamani, smrknuti kao zli volšebnici, tako pred
svima nama? Je li ti to stvarno svejedno?) Radilo se o tome
da je Karlo najviše volio onoga koji je onomad, prožet hu-
manom vjerom, počeo pisati brižljivo kao da njegovo pero
može pokrenuti svijet, u čijim stihovima su oni obluci pro-
gledali a milioni ljudi osudili nacionalizam. Neki cvijet bi u
tim tekstovima ustao i glasno rekao da ime nije važno, ako
si čovjek. Prvi put smo se sporječkali onda kad onog ljeta

17
 odustah, zagledan u sebe, ne želeći više mijenjati državu i
društvo, nego samo sebe i svoj život, hirovit i umišljen, što je
bilo prije svega neodgovorno. Srevši se, međutim, sa mnom
godinu dana kasnije, poraženim, sjedio je sa tim unezvjere-
nim čovjekom koji je cijelo vrijeme udarao za stolom po
raspadnutim tipkama i mlatio nekim cilindričnim cijevima,
zloslutno duvajući u njih kao što cvile šakali, svirajući ne-
prestano na povađenim dijelovima tih razmontiranih orgu-
lja koje su samo godinu dana ranije gromoglasno najavlji-
vale promjenu u životu. Karlo se nije slagao sa tom rastroj-
stveno iskidanim rapsodijama, tim stalnim uzletima i pa-
dovima, on je branio sebe. Njegove knjige bile su pune
slatkih i gorkih dana sitnog besmisla i blage razonode, ne-
kih odahnuća, on je želio ljude zabaviti da se smiju, da se
smiješe, mudro ih potičući da budu bolji i da žive ljepše i
sadržajnije. – U zadnje vrijeme, rekoh, želim da me ne čita
niko. Najbolje bi bilo da ne ostanu čitave ni dvije moje stra-
nice. Odbijam više razgovarati s vama o tome. Misliš da bi
mi sada, dok ja ležim ovdje, vratilo snagu ako bih znao da
negdje u ovom gradu, u nekoj sobi, jedna gospođica drži
moju knjigu i uživa čitajući, dok joj se utroba prevrće? – To ti
ne bi pomoglo, ali bi trebalo konačno utvrditi razloge zbog
kojih danima ne ustaješ. Ja bih mogao dovesti doktora koji
će sve ispitati. Ti izvrćeš naopačke sva pitanja koja moramo
postaviti. Ti si oduvijek govorio da ćeš umrijeti sa trideset i
nešto. To je, mislim, simptom koji nam dosta može reći o
tvom sadašnjem stanju. Zašto si svima objavio svoju smrt?
Kakav je to hir, kakva je to literarna poza? To je prije svega
neozbiljno. – Bilo bi dobro, Karlo, da ovdje pred mene do-
vedeš konzilijum ljekara. Neka sjednu i izračunaju jednači-
ne ovih nekoliko triliona procesa u mom tijelu, možda nađu
neku sumnjivu nepoznatu, neka me protumače, neka pred-
vide tren kad će ih dohvatiti moja šaka. Tako reagujem,

18
gospodo, samo zato što svojim riječima stimulirate jedan
dio moga mozga, ja ću reći! Ja više ne odlučujem sam, ja
sam u vašoj vlasti. Neka me dobro isljede, neka me konač-
no shvate, ispitavši svu četvoricu u meni. Neka ih skupi taj
psihijatar na jedno mjesto ovih dana, neka zovnu onoga što
je sada na Javi, onoga što je sada u Meki na umri, i onoga iz
rata u Siriji, neka dođe i onaj iz Rio de Žaneira. Neka ih do-
bro sve ispitaju, možda će mi tada laknuti. – To su, vidiš,
također, govori Karlo, sve zanimljivi simptomi! Nelogično je
da tako odustaješ, povlačeći se ni radi čega. Meni to jedno-
stavno nije jasno. Ne bi trebao odustati od djela, trebalo bi
to nastaviti. Oni koji tek dolaze već su zaboravili na vaša
djela, oni i ne znaju za vas. Ubrzo ćeš biti sasvim zaborav-
ljen. Ti kao da ne znaš koliko imamo još posla uraditi. Zašto
dopuštaš toj iznemoglosti da te prikuje na krevet? – Odlučio
sam samo šutjeti pred njim, jer bi se sve riješilo samo onda
ako bih pješke jedan dan otišao gore do njih u grad, da se
opet sporazumimo. Kad u onoj šumi nađu šamana što
spravlja melem koji meni treba, kad se namažem njime po
cijelom tijelu, tada ću jamačno ustati i doći im. Jedem ovih
dana samo toliko da moj mozak u posljednjim trenucima
može ispucati tu zoru bijelih fotona, tako da mi se ozari lice
u spokoju. Ja sam i želio da me svi zaborave, što prije. Što bi
se mene ticala sva ta svjetska revolucija dok ostajem zaro-
bljen u ovim okovima svog kostura? Ja sada još mogu očeki-
vati da ova blaga koža s mojih ruku ispari kao rosa s trave,
na onoj tamo planini gdje ću ostaviti kosti. Ja se nadam da
ću moći putovati kružeći tako u prirodi. Volio bih da atomi
s mog čela padnu kao kiša negdje u Maroku. Bilo bi dobro
kad bi moja stopala postala dio nekog baobaba u Zambiji.
Ne bi bilo loše da se moji listovi ugrade u neki prekrasni
mineralit u jednoj pećini u Rusiji. Nadam se, još jedino, da
će neka gospođica popiti moj ud krepko u čaši vode. Već

19
 danima ne vidim ništa u omaglicama ovog samoposveće-
nog nemara. Ja samo još osluškujem uspenja i padove svoje
duše. Zar hoćete tog sanjara da vam drijema za radnim sto-
lom? Mora da je ona naša stara preuzetnost pomogla nekim
ribarima na Filipinima, mada čujem da su i oni pali u po-
sljednje vrijeme u dešperaciju. Ko bi finansirao moje blago-
sti i rastrojstva?
Nisam rekao Karlu da nakon toliko vremena opet živim nor-
malno. Nikada dosad nisam bio ovako smiren i blag. Živjeti
onako kako se godinama živjelo, bestijalno, to jednostavno
nije bilo ljudski. Sve što mi se događalo samo je navodi-
lo na neku euforiju u savladavanju straha, na nesmirenost
danonoćnu, tako da nisam upamtio ništa skladno. Bio sam
pomislio da čak ni ljubav nije u iščekivanju, u patnji zbog
nemogućeg, u stoljetnom zajedničkom životu, pogotovo
ne u zlatnom ili srebrenom piru, nego u jednom trajnom i
svjesnom odmicanju, u pomnom rasparanju onoga što je
bilo krvavo i žarko, u naglim ohlađenjima i nevjernostima,
uprkos vezanosti, samo zbog ljubavi, u rezanju tuđih utro-
ba svaki drugi dan, u gajenju nepovjerenja prema drugom,
kao da je potajno protiv nas, u razvijanju obostranog straha,
kao da imamo posla s najvećim neprijateljem. Tuđe, nena-
klonjeno, hladnokrvno na najužarenije temperature, nepo-
mirljivo, trezveno, oštro, egzotično, nadmoćno. Dovraga,
koja je u tom paklu ona suđena, mora da bi sada bila po-
red mene? Želim tu svoju nesudbinu, rekoh, uzdignuti kao
sudbinu cijelog čovječanstva. Trebalo je, svako malo, dizati
sve u zrak tim eksplozivom, nakupljenim u nama kao zlato,
i kretati iznova, lagan. Zahtijevali smo samo nemir, kad već
nikada nećemo dobiti ono za čim žudimo, a mir smo nosili,
kratkotrajno, kao rascvjetali tumefakt spokoja pod gušom.
Kad bih samo sagledao cijeli svoj život, bila bi to procesi-
ja stalnog odricanja, suludog samopregora, pretjerivanja u

20
svemu, napornog podizanja u euforiji. Nikada ništa s mje-
rom! Nikada uravnoteženost. Moj svjesni život odmotavao
se kao da traje jedno stoljeće, a ne deset ili dvadeset godi-
na. Trebalo je s time jednom stati. Kako je dobro što je one
večeri došla ova bolest, i obuzela me svoga, kako je lijepo
odahnuti, govorio sam. Zato ja veličam, kao svetinju, te vi-
šegodišnje predosjećaje. Cijelo moje djelo odmotava se u
njihovom ritmu, cijelo je nastalo u jednom predosjećaju.
Oduvijek sam znao da će se jednom ovako lijepo zaokru-
žiti sav moj život. Otud toliko gušanja u tami, otud toliko
istrzanosti i nedovršenosti, toliko omaglica i naslućivanja!
– Naravno da se sada bojite, Karlo, svi se bojimo, svi imamo
svoje strahove. Sada ću ti reći još samo ono što nisam stigao
onog dana ili noći, kada se razilazismo. Još niko, odavno,
osim nas nije pošao ovako daleko, sam. Ali ne treba nam
još puno, samo još malo da izdržimo, tek da vidimo šta se
još može uraditi. Samo da otkrijemo još nekoliko obrta u
rečenici i da otplovimo upoznati samo još jedan kontinent
neosjećanog. Tek da izumimo još jedan ugao pod kojim va-
lja osjetiti život. Možda se može obnoviti ono od riječi što
je ostalo potrošeno. Ja još uvijek, priznajem, vjerujem u to.
Tražio sam od vas samo još dvije vaše godine! Nakon toga bi
nastupilo spokojstvo, zato što bismo pustili među ljude sve
svoje zapise, i priče o sebi, uživajući u miru za sva vremena,
jer nas se više ništa ne bi ticalo. – Ali, Sofronije, znaš da vi
to niste mogli završiti onako kako ste htjeli. Neki su morali
odustati zbog bolesti, neki zbog računa, neki zbog bližnjih.
Vidio si da se to nije isplatilo, vidio si i sam da se ne može
onako živjeti kako si ti htio, unedogled. Sjećaš se koliko
vas je prije pet godina krenulo u sve to, koliko ste se toga
odricali, noćima. Ti tražiš da se opet tome vratite, unazad,
da presjedite još nekoliko zima u onim nezagrijanim tuđim
sobama. Je li to hoćeš? – O, ima li Karlo, iko plemenitiji od

21
 tebe da to kažeš? Ima li iko zaslužniji? Siguran sam da bri-
žljivijeg pisca od tebe mi nikada nismo ni imali. Ali nemoj
zaboraviti da sam i ja tako presjedio s njima. Jesam li se i ja
kao i vi toliko toga odrekao, da bi se nešto napisalo? Znate
li da sam se ja odrekao stvari koje vi ni zamisliti ne možete?
– Pa jesi, Sofronije, zato te mi toliko i volimo. Ali je jasno da
se ovako ne može više. I ovaj tvoj pad u posljednje vrijeme,
kako ne vidiš, ima veze s tim. To je samo umor materijala,
moraš se malo odmoriti. Dosta je više te iznemoglosti i te
neuravnoteženosti. Ti ljudi sada žele da konačno nešto ste-
knu, svojim rukama. Žele da nakon toliko vremena samo
malo odahnu, da mogu odnekle napraviti velike stvari za
sviju nas. Zaboravio si da se slova ne mogu jesti. Oni samo
žele da u međuvremenu dobiju svoju djecu, da steknu svoje
stanove i žene, onda vremenom i unuke, da se imaju poi-
grati s kim, u tihoj sreći, prije nego ih spuste u one hladne
grobove. Ti, Sofronije, nemaš djecu, a ne znaš kakav je to
osjećaj! A kad jednom dobiješ dijete, moraš o njemu bri-
nuti cijeli život, inače je bolje da ga nisi ni rodio. Djeca se
ne bacaju u Savu. A ti još nisi upoznao svoje unuke, to ti tek
predstoji.
– Uredu, Karlo, rekoh blago potresen, evo priznajem da sam
bio nemaran prema vama. Nisam toliko mario dosad za tu
svoju djecu i unuke. Možda i imaš pravo, trebali smo se i
prije prestati sazivati, ne mučiti se onoliko. Trebao sam vas
i prije prestati kinjiti, otpustiti vas da slobodni odete i živite,
nisam vas morao trovati onim neugodnim žaokama. A stal-
no ste meni dolazili po novu dozu, nikako se niste mogli
okaniti. Taj kružok je stvarno toliko ljudi unesrećio, mno-
go više je poslije svega ostalo onih nesretnih. Sada ću vas
odriješiti svih obaveza prema meni. I svima vama koji ste
služili tim najplemenitijim idejama, godinama se odričući,
želim dostojanstven i dug život! Nadam se da ćete doživjeti

22
mirnu starost, zasluženo, sa penzijom i svim beneficijama.
Želim vam da budete okruženi poštovanjem. Uživajte u svo-
joj mirnoj i sretnoj smrti, koja će doći na vrijeme. Cijenjene,
imućne, voljene, učenici će vas poštovati kao junake do
kraja vaših života. Oni će učiti na vašim životima, gledajući
kako umirete mirno i pošteno, okruženi svojim brižnim po-
tomstvom. Ali samo da znate, neka je proklet taj vaš mir i ta
vaša djeca! Vaše ljupkosti je nestalo onoga trenutka kad ste
poželjeli te stanove i djecu, snivajući taj spokoj, zaljubivši
se u sve ono što prave ljude uništava. Zar to ne osjećate? I
sami znate kad godine prođu, kad sve uspomene izblijede,
kad postojeće riječi postanu nevažne, vječno će se pamtiti
samo to da ste vaše knjige ostavili nenapisanim. A trebale
su nam možda samo još dvije godine! Samo još tako malo.
Prokleti neka su zato vaši imetci! Eto, idite za tom svojom
djecom.
Zar ne, mogao sam im tako krasnosloviti, dugo i drčno,
gotovo vičući, samo zato što su pred sobom imali cijelog
mene, plasiranog na krevetu, dok ležah nepomično osjeća-
jući kako mi se noge polagano hlade. To je bila moja pred-
nost, u tome je ležalo moje samozadovoljstvo. Govorio sam
im o svom umiranju, po hiljadu puta, mada to nijednom
nije bilo onako kako će to stvarno biti, zato što ja još uvijek
ne znam šta će se stvarno desiti. Meni je, tako slomljenom,
samo preostalo uvjeriti ih da ja potvrđujem svoje djelo, je-
dini, živeći ovako svoj život, jer je ovo moje ležanje dostoj-
no finale, kad se ispunjava sve što sam tako davno u svojim
pjesmama naslutio, a da ispunim dosad nisam mogao. Bili
su zaboravili da sam se mjesecima prije toga odricao svoga
djela, napuštajući svo to pisanje, ne polažući na njega ni di-
nar, dok sam bio zdrav. Mora da je to samo, govorili su, gni-
jev iznemoglog. – Zar ne odlazim, rekoh, onako kako sam
predvidio? Vi imate tu sreću da vam cijeli ja ustvari dolazim

23
 umjesto tog mog nedovršenog djela. Vi biste ga vidjeli ako
bih se jednom pred vama razgolitio. Ko je taj ko će reći da
nisam sve to lijepo smislio i uvezao? Ja sam ustvari odavno
prokopao tunele nove osjećajnosti za cijeli svoj život, kao da
ću živjeti stoljeće, ali vi to još uvijek ne osjećate i ne vidite.
Volim sada, druže Karlo, onaj trenutak kad svijetli dan ži-
vota počnu najednom zatrpavati džakovi tame, puni uglje-
ne kosmičke prašine, sve se tako lijepo slažući. Osjećaš li
kako promaja onih srušenih gradova struji kroz moje kosti?
Ja sam opčaran ljepotom ovih mesnatih leptirova što su se,
kažu, oslikali po mom mozgu. Dok razgovaramo, da ne bih
ovdje sada pao, ja ustvari dobijam snagu od jedne sravnje-
ne četvrti u prošlosti. – Oporavićeš se, prijatelju, to je samo
kratkotrajni pad! To će sve proći uskoro, lako, kao gripa. To
mora da je neka konfuzija. Nikako ne razumijem. – Imam,
druže Karlo, samo još jednu želju prije nego sklopim oči.
Želim vidjeti svoju kuću sazdanu na onom svijetu. Znaš li
da me sada interesuje još samo onaj svijet? Neću se izgubiti
odavde prije negoli obiđem sva ta mjesta, u snu, moj vodič
biće moj kamarad. Želi me da prije provede kroz sve ono što
me tamo čeka, želim sve prije vidjeti. Kada umrem želim da
dođe deset efendija i da me fino opreme, da satima mole
kružeći oko moga groba, nakon što me ukopaju. Siguran
sam da će me moj Gospodar nakon svega toga nagraditi
bar jednom kućicom!
Držao sam te monologe usturen na postelji, pred bratom,
pred prijateljima, pred Karlom, i niko mi nije vjerovao da
ja stvarno odlazim, svi su govorili samo da hinjim, kao po-
zer, svi su me tetošili da ću uskoro ustati, samo ako vratim
pokleknutu volju. Sva njegova velika očekivanja su iznevje-
rena, rekoše, ostalo mu je jedino da, iz očaja, izigrava ovdje
pred nama samrtnika. Dozivao sam obistinjenje svih svojih
davnih predosjećaja, na svakom koraku. Bilo bi lijepo naći

24
se među odabranim, pa postati dostojan svoje sudbine,
konačno je zadobiti. Ustadoh jedan dan, oslanjajući se na
brata, i rekoh da me izvedu na aleju da koračam kao nekad,
udišući zrak, želio sam da vide kako ću pasti nasred ulice,
kad su svi tako lijepo prisutni. Možda dospijem tom alejom
sve do planine gdje su već nalegle one nepomične sjenovi-
te tišine lebdeći među drvećem. Odgledali su svi tog dana
kako iznemoglo vučem noge po podu, opuštenih članaka,
kako stravično blijedim u omršavjelom licu, dok me skoro
do zemlje previjaju grčevi i svog obuzima mučnina šireći se
po čitavom tijelu, čela orošenog hladnoćama. Nazočili su
kad se oduzet sruših nasred ceste samo se spustivši na ze-
mlju između brata i Karla, kad mi noge klecnuše, prije nego
me brat uze i odnese na potkrovlje. Tačno sam osjetio tre-
nutak kad se svi samo zgledaše, zgranuti, kao da su konačno
povjerovali da sam bio upravu. Bio sam ih konačno uvjerio
da se slamam, vidjeli su šta sam sebi uradio. Nisam likovao
kasnije u kući, zavaljen na krevetu kao deblo, očekivao sam
taj moment u noći, mislio sam da će doći onako blago, kao
u djetinjstvu, kad sam se naslanjao leđima na ono meko ti-
jelo, slušajući u uhu ono dijamantno stihovlje. Bilo je još
noći u kojima sam se budio omamljen, sav u bolovima, mo-
leći brata da me samo blago pomjeri, da mi više ne biju u
krsta ove teške daske poda mnom. Kuda me to vozite, šap-
tao sam sluđeno u noći, nemojte me molim vas više truckati
preko tog kamenja, ova drveta će mi odvaliti leđa! Tek neki
mjesec kasnije, vozeći se sa mnom kamenitim putem pre-
ma groblju na uzvišici, pridržavajući mene ležećeg i mirnog,
pokrivenog i zakovanog na daskama, okrenutog pred njim,
dok sam se tresao kao predmet na podu tog poskakujućeg
kombija, brat će shvatiti i onda pričati ljudima kako sam sve
osjećao unaprijed, do u tančine, kao prorok. – Zašto na ovoj
slici, pita me brat, kamarad ne stoji pored tebe? – Pa bi li ti

25
 stajao, glavom uz glavu, s nekim ko je mrtav? – Ne bih, bo-
jao bih se. – Pa boji se i on! – Pogledao me stravično. Jedan
oslabljenik je posljednjih dana ležao ne otvarajući oči, po-
tonuo satima u mir, i oni koji su još bili još upućeni u njegov
mozak rekoše bratu da mu slobodno priča, i njegov brat je
sjedeći uz njega pričao, satima, i ne znajući da li čuje, sjeća-
jući se prvih dana kad je uselio kod njega u potkrovlje, kako
se upoznavali nakon toliko vremena, kako su odlazili dale-
ko niz aleju i stajali na onim drvenim mostovima nad rije-
kom. Trećeg dana, pričajući, slučajno pod njegovim okom
spazio je jednu suzu, kao kap rose, i ne bijaše siguran čije je
to suza, njegova ili bratova, i spazivši to on mu priđe i podi-
že mu opuštene kapke, a tada se dva potoka suza spustiše
niz njegovo lice. – Ja mrem, brate, a ti živiš pa pričaj neoba-
viještenim o meni i mojoj stvari pravedno! -
Opet sam ležao okrenut se na stranu, na krevetu, uporan,
kao da neću nikada zaspati, šutljiv osluškujući kako otkuca-
va noć. Sjećam se da kako sam se mučio da u noći pomje-
rim nogu, trgajući je cijelim tijelom iz kuka, na stopalu mi
je svejednako ostajala neka perina, škakiljajući me kako-
god da se okrenem. Konačno se malo pridignem i ugledam
dole svog kamarada, u majici od krvi, kako ozbiljna lica sto-
ji ispod mojih nogu, tek se blagonaklono smiješeći. To je
on pola noći držao svoj baršunasti prst na mom stopalu ne
bih li se konačno okrenuo i pogledao ga. I tek onda sam
shvatio da je cijela soba tako čudno osvijetljena, da sija još
jedna bijela noć, kao da je neki ogromni reflektor postavljen
pred kućom. Uzimao me i podizao lako, i ne primjećuju-
ći kako ga gledam u čuđenju blago, nakon toliko vremena,
(jer bijaše tako mlad, skoro dijete), dok me uporno vukao
slomljenog i iscrpljenog mjesecima, onemoćalog kao da
sam prošao kroz neki žestoki žrvanj, težak i ispijen slutnja-
ma, deset i više godina stariji od njega, iako smo nekada

26
davno bili vršnjaci. Osjećam beskrajnu nježnost prema tom
golobradom mladiću i želim ga utješiti, gledajući ga tako
smjernog, kao da ću zaplakati nakon toliko vremena. –
Sjećaš li se kako je mene cijeli život čuvala jedna ruka, poče
govoriti kamarad, to je ona ruka, ako možda znaš, kad se
zatrčiš, kao dijete, da u brzini preskočiš neki visoki samotni
zid, koji ne možeš preskočiti, ona te uzme i prebaci preko
njega, spuštajući te na zemlju. Vremenom se osloniš na nju
sasvim, povjeruješ da ne možeš pasti. U svemu se pouzda-
vaš na nju, počneš se upuštati u sve bez straha, kao da ništa
ne može izaći na loše. Dok sam letio kroz zrak te noći, kao
katapultiran na cesti, priznajem da sam isprva pomislio da
ću se opet lagano prizemljiti, kao spušten. Onda su me na
zemlji dočekali ti bolovi svuda po tijelu kao kidanja, kao da
te razdire hiljadu razbješnjenih pasa, ne možeš se zaustavi-
ti dok kočiš beskrajno golim tijelom, sav se lomeći, iako se
zakrivaš rukama. Najgora je tvoja ulubljena teška glava ko-
jom si prvo pao, puna krvi, što te opet vuče zemlji kao uteg!
Vidiš da je to nešto novo, da ona ruka odsustvuje tog puta i
prepuštaš se bespomoćan. Nema tu mnogo straha, ima više
neke zebnje, kasnije, od koje samo zadrhtiš jer ti se noge
hlade, i onda dok toneš u mrak, dok grcaš u krvi, sklapaš
oči i želiš da te samo što prije uhvati san. – Stajali smo nas
dvojica uspravljeni negdje u nekoj mrtvačnici, kamarad i ja,
okruženi isparavanim mirisima kao plinovima, uglavnom je
to neki pakao pločica, i pred nama ležaše deseci izobličenih
leševa koji liče na njega, a mi smo išli od jednog od drugog,
i samo na jednom od njih u vrhu sobe prepoznah njegovo
raskrvavljeno lice, svo izobličeno, i kriknuvši poželjeh što
prije izaći odatle, zagušen. I dok mi krećemo prema vratima
hitro, neko nas zaustavlja i pokazuje na još jedan leš pored
nas, prekriven preko glave, kao zaboravljen. Kamarad pola-
gano krene prema njemu otkriti ga, iako vidim da on već zna

27
 o kome se radi, unaprijed, jer ostaje sav ozbiljan i usteže se
preda mnom da ne bi briznuo u plač. Zaustaviću ga da ne
otkrije tog mejita jer nema potrebe, ja dobro znam ko to tu
leži, a on će se onda brzo okrenuti meni i zagrliti me snažno,
počev konačno grcati prislonjen, ne mogavši više izdržati,
kao da me dočekao nakon toliko vremena. – Ja u tom trenut-
ku, držeći to plačno dijete na prsima, sav ožalošćen, dižem
u sekundi stravičnu oluju pred nama, da se ne bih raspao
od boli, ruši se naša kuća pod tim strašnim vjetrom što nosi
grane, urušavaju se plafoni i krov, nestaju unutarnji zidovi
kao da ih odnosi rijeka. Minutama sam slušao zadovoljno
tu strašnu huku survavanja koja nikako ne prestaje. Budim
se tog jutra nakon oluje u nekoj visokoj travi usred planine,
posut lišćem, pomjeren u vremenu, okružen tišinama kao
da sam nadaleko, nadaleko sam, sav prikovan kostima za
bilje, tako da se ne mogu ni pomaknuti. Sjećam se čestica
prozračne svjetlosne magline koja lebdi u granama drveća,
sjećam se tvrdog stropošta nekakve vode koji je odzvanjao
šumom. Neki veliki cvijet je preko noći iznikao na mojim
prsima, velik kao čudni suncokret posve crn, i dostojanstve-
no se ogleda po okolini, klaćen na povjetarcu. Kosti su mi
već dugo zakovane travom koja me je sasvim prorasla, pro-
ljetne vode slijevaju se blago niz brdo preko mene, odnose-
ći mi polagano meso nogu kojih nema više od pola, (zemlja
me ispljunula) i cijeli sam slomljena kost i pocrnjela koža, i
tako neuhranjen i poispadalih zuba ostajem na zemlji ležati
dugo i spokojno, nepomičan kao da guštam na tim blagim
zrakama, dok se veseli miševi, plašljivo cijučući, provlače
između mojih rastvorenih rebara i izlaze na sunce, razigra-
no mi skačući po stomaku, sve hrabriji, kako dan polagano
odmiče.

28
Lebdenje

OSTAVLJENE, godinama ranije, jedino će nas još pohoditi

onaj kojeg smo odmilja zvali Mihailom, dalekim pjesni-
kom rjazanjskim, dolazeći nesmiren u povečerja te jeseni,
nenajavljeno. Sigurno nas je prilazeći gledao porinute u su-
mrak, zamračene kao siluete, kako sjedimo za stolom jedan
naspram drugog, brata i mene, kao da lebdimo. Mračilo
se rano u visokim golim krošnjama iznad nas tih večeri.
Umotani u jakne, često bismo tako nadvladali i dan, osta-
jući u razgovorima, ne znajući te jeseni u mjeri. Tonuli smo
u sumrak, crneći se kao dva sleđena gavrana, među polu-
mrtvim posivjelim šibljem. – Taj napušteni park u kojem se
drvoredi redaše svakojako, što nas je nekada uveseljavalo,
brzo se tih večeri praznio od ljudi. Ostajala je trokatnica
među drvećem kao okačena laterna u predvečerje, s našom
špicastom mansardom na vrhu; vidjela se obnevidjelo u
rastopljenom maglenom sumraku, nisko, pod stoljetnim
drvoredima. Uspijevao nas je naći Mihail u svemu tome; i
dolazio je te jeseni, nerijetko. – Vidjeli bismo, brat i ja, samo
kako izroni iz šiblja širokoramena prilika. Zaticao nas je već
nemarne; dan je bio iščeznuo kad bismo se osvrnuli, siva
svjetlost se još valjala oko naših nogu po gomilama naze-
blog lišća. – Teška, pretrajala, otkinuta od mračnog ostat-
ka svijeta, lebdjela je među stablima satima, stinjavala se
vrteći se lijeno oko svoje ose u prosvjetlu grudvu, i gaj se
lagano zaklapao nestajući pred našim očima. Na kraju bi-
smo vidjeli samo jedan drugog, hladna svjetlost uvirala je
nečujno u zemlju kraj našeg stola kao nebeska ponornica
koja zauvijek skončava. Pramičak magle, kao dim, samo je
ostajao za njom. – To posljednje gušenje svjetlosti u jed-
nom ispražnjenom parku na kraju grada, to umorno gašenje

29
 jednog dana u tom krajičku svijeta, to prenemaganje jedne
jeseni koja uporno pretrajava – umarali su nas. Niko drugi
nije vidio koliko je dugo te godine maglena svjetlost lebdje-
la u krošnjama. Cijela večer pretvarala se u otegnutu scenu
postepenog nestajanja svijeta pred našim očima, kao da je
neko gasio svjetlo po svjetlo. Brat i ja, mi bismo tada već za-
šutjeli; dobacivali bismo jedan drugome preostalu rečenicu
preko stola, s vremena na vrijeme, kao uvredu. A Mihail, on
kao da je dolazio iz drugog vremena. Brat je nekad pričao o
vremenu kada su njih dvojica živjeli u mansardi zajedno. To
je bilo pradavno, od tada su prošle godine, ja sam tada bio
dječak. I ja, sada, po svojoj sobi nalazim rukopise i pisma,
ćirilična, resko potpisana sa: Mihail.
Mi smo voljeli tog našeg prijatelja, on je bio jedini od svi-
jeta s kojim smo tada pričali. Brat je nekad govorio o nje-
mu kao o samom sebi. Dolazeći, nalazio nas je promrzle;
govorio je kako ga smiruje to sivo lednjikavo okružje koje
nas je obavijalo. Morila su tih večeri njega ljubavni jadi. Mi
smo mu se podsmjehivali. Brat se umotan u deki tresao
nekad od smijeha na njegove monologe koje je vodio pred
nama. Čudila nas je takva nezemaljska iskrenost, taj polet i
ta opsjednutost; brat ga je nekad zaustavljao u ispovijeda-
njima. – Nismo nekad mogli podnijeti toliku patetiku koja
nas je pijane tjerala da se zastanemo u smijehu. Nismo mu
dopuštali da se srozava pred našim očima do samog dna.
Brat je nekad stavljao ruke na uši – dok je Mihail govorio.
Ignorišući ga, u pola njegove priče, okretao se meni samo
pitajući: – Je li završio?
Mi smo u tim danima bili tako slobodni, brat i ja. Bili smo
se povukli iz grada. Ustajali bismo kasno, i nismo nigdje žu-
rili, niko i ništa nas nisu očekivali. Polagano smo uredovali
našim stanom. Kao da smo bili završili sve što smo trebali
s onima vani. Kao da smo već tada bili sveli sve račune sa

30
svijetom. Popodne smo izlazili za stol pred našom trokatni-
com; sjene su tada već padale s drveća, gusto i ledeno. Brat
se obmotovao dekom. Sunce je nad brdom stajalo koso, na
distanci, pravo od nas, tek malo poviše naših očiju. – Zrake,
bole su nas u oči kroz drveće kad bismo gledali. Nismo
sjedili tek tako, pili smo, često, prekraćujući dan; pod sto-
lom se uvijek iskrila flaša u prvi suton, nalijevao sam bratu
s vremena na vrijeme. A sebi i češće. Mihail bi srkao kad bi
došao; njega nismo mogli napojiti. Ostali bismo galamiti
jedini u noći; para nam je izbijala iz usta. – Kasnije bih sve-
jedno ja vukao brata uz stepenice, u naše potkrovlje, i on
je drhćući u jakni zaspivao čim bih bi ga spustio na krevet.
Izlazio bih onda sam na naš prozor, na vrhu kuće. Da li su i
on i Mihail prije gledali na svoje nedavne dane, na sav svoj
dotadašnji život, kao na taj daleki, tačkasti, svijetli grad što
žmirka u noći, s ove udaljene ladanjske tačke? Da li su mo-
gli sagledati svoje netom prošavše dane s ovolike distance,
hladno, kao ja? Svoj život i samog sebe; prvenstveno sebe
koji se svakodnevno kretao tim udaljenim gradom. Kada?
– Tu nedavno, prije neki dan. Tih večeri mnogo sam razmi-
šljao, i činilo mi se tako lako miriti s prestrašnim stvarima.
Mihail i brat su pričali, i ja sam ih slušao. – Govorili su o
tim vremenima, dvijehiljaditih, nedugo nakon rata, i meni
se sve to činilo veličanstvenim. Bio sam budalasto poludio
za njihovim životom, za njihovim vremenima. U tim božan-
stvenim i gadnim danima, vodili su se prije svega za svojim
tlapnjama, pretpostavljajući ih brigama koje je donosilo vri-
jeme. – Bilo je to konačno vrijeme za tlapnje. Osupnutim
ljudima govorili su ponekad da se oni rata i ne sjećaju; da
ga ne pamte. Bila je to nekovrsna narkoza, nešto kao san.
Tako mi se činilo. I ja sam im stalno zavidio zbog toga.
Brat mi je neprestano govorio o tome periodu kada je
Mihail ostavio svoju djevojku, jednu poznatu ljepoticu,

31
 zgranuvši cijeli grad, sve koji su ih znali. Mladi pjesnik, ko-
jeg su svi mazili – odbacio je svoju pobožanstvenjenu prati-
lju koju su voljeli. Kakva neshvatljivost! Šta je bio razlog da
se tako stvari – preko noći, takorekuć – promijene? – Brat će
naravno to prvi saznati.

TA EUFORIČNA prenapetost, koja širi zjenice do svegleda:

pa se sve uspijeva vidjeti, jer ništa ne izmiče oku; to ušto-
gljenje nedohvatnog živčevlja u nekom nepostojećem dije-
lu tijela kojem se ne može pristupiti! Taj čudnovati zapetljaj
nerava u neko nerazmrsivo zastrašujuće klupko, koje se ne
da ni opipati, kojeg se ne može ni milovati prstima – makar
na tren da umine ta neopisiva pulsacija koja izluđuje. Da se
svede to zapetljano kolanje čija se isprepletenost ne može
više pratiti. Da se spusti ta nedohvatna svijetleća hiljado-
struka unakrsnost samo za jednu potenciju niže u svojoj
nerazmrsivosti, u svom čudesnom ukrštanju. Gdje je dovra-
ga u tijelu to ukliještenje? Kao da lebdi iznad mene, prateći
me u svemu, iznad moje glave, uzbunjujući mi misli. Kao da
je u nekom neosjećanom dijelu tijela za koji nisam ni znao
da imam. To mukloosjećano drhćuće neopipljivo klupko,
pumpajući krv, što širi oči, i pluća, do svegleda, i do jednog
volovskog udisaja koji obuhvata cijelo okružje.
To osjeća Mihail, zna moj brat, dok sluša njegov trk uz ste-
penice naše trokatnice, do njihovog potkrovlja. Drži ga lu-
dilo već puna tri dana. Dvijehiljadite su godine, pretkraj, i
oni su mladi, u ranim dvadesetim. On će sada provaliti u
stan, bez pozdrava prevrnuti pola svoje sobe, i onda natje-
rati moga brata da krene s njim. Moj brat ustaje i sprema
se dugo. Zna da ih neće biti kući nekoliko dana, i smije se
na njega otpuhujući dimove usput. On stalno govori da se
moraju oturiti nakratko, da moraju obići i sagledati grad; vi-
djeti kakve su sve utvare sada tamo. Da su dugo, predugo

32
već zatvoreni i da ne znaju ništa. Sumanuto insistira, iako
moj brat nije rekao ništa protiv. Dok ga bez riječi sluša, moj
brat poznaje taj strah da će mu nešto tamo izmaknuti; da će
tamo nešto proći mimo njega. To se stalno dešavalo; izdvo-
jene u svome potkrovlju, zabavljene u pisanju, neprestano
ih je morilo da propuštaju nešto tamo; da se neki veliki ži-
vot odvija bez njih, tamo u gradu, koji se s njihovog prozora
u noći vidio samo u žmirkajućim tačkicama. Uputivši se u
taj grad, obigravši ga danonoćno, vraćali su se nakon dva-tri
dana na svoju mansardu pokunjeni; kao da se tome životu
nisu znali priključiti. Kao da se krio od njih. – Oni nisu vi-
djeli tamo ništa od života. Brat je tako uživao u tim povrat-
cima; ismijavao je Mihaila kao velikog dječaka koji tužan
ispašta svoje prokockano ushićenje. Kao dječaka kojeg je
on konačno poveo tamo, iza gaja, ispunjavajući stalna pre-
klinjanja, tamo gdje su mu druga djeca govorila da je stigao
božanstveni luna-park, neviđeno amizantan, sa tirkiznim
svijetlećim karuselima koji uznemirujuće sviraju u kretnji;
kad su oni došli tamo, prošavši kroz gaj, bio je tamo samo
nasip, šljunak, prašina. Sve isto su mogli vidjeti i u blizini
svoje kuće.
Ali tog puta je drukčije, osjećaju. Mihail već dvije noći ne
spava skoro nikako. Zažagrenih očiju, ne zaustavlja se u pri-
čanju; stalno ponavlja da moj brat ništa ne zna, da će tri dana
piti i da će on tri dana pričati kako bi mu se uspio ispovije-
diti. Da bi uspio njegov prijatelj razumjeti položaj u kome
se, eto on, našao preko noći. – Moj brat samo klima glavom
hinjeći da do njega, izdvojenog danima na mansardi, nije
dospjela vijest da on više nije sa Lamijom, djevojkom koju
su oni, svi, valjda voljeli. Ja je nikad nisam vidio, tako da ne
mogu ništa reći o njenoj ljepoti o kojoj brat nekad i danas
ushićeno govori. Tada se pretvarao da ne zna zašto Mihail
već tri dana provaljuje u stan oko podneva, prevrće sobu

33
 nekoliko sati kao da nešto traži, i odlazi iznenadno, da bi se
ponovo vratio kući usred noći. Ujutro je ustajao prije njega,
i odlazio prije negoli bi se on i probudio. Neću reći da moga
brata nije zanimalo zašto se sve to tako rasplitalo.
Kako su prošla ta dva dana u gradu? Da li se brat još ičega
sjeća?
Dok su prolazili u grad, nije htio proći Lamijinom ulicom,
nije želio da se slučajno sretnu, nije želio da mu vidi ushiće-
no lice. Bio je to mnogo pažljiv mladić. Govorio je oprezno
kad su sjeli, sjeća se brat, da mu se ne bi omakao neki de-
talj zbog kojeg bi ga neko osudio, unaprijed, prije završetka
priče. Bio je koban jedan odlazak njenoj tetki, počinjao je
priču Mihail, uvijeno, s distancom. Činilo se kao da govo-
ri o nekom drugom, tako se bio već udaljio od svoga pret-
hodnog života. Sjeća se brat da je Mihail često s djevojkom
odlazio toj njenoj tetki; spremao se s ironijom, dugo, navla-
čeći svoj jedini sako, lickajući se nečuveno. Potom je vodeći
Lamiju pod ruku prolazio lagano ulicom, dok je na njenom
tijelu mirisno treperila haljina. Svaki put je insistirao da sta-
rici kupe buket cvijeća; djevojka nikada nije htjela, govori-
la je da pretjeruje, da se svemu samo ruga, da ne moraju
posjećivati staricu, i on je glumio svoje razočarenje što ona
tako bez ikakvog takta oskrvnjuje dostojanstvenost. Starica
ga je bezglavo voljela; pričao je s njom uvijeno i pažljivo,
s manirima, devetnaestostoljetno, romaneskno, najviše o
svojim stihovima, baršunastim, koje je ona mnogo čitala. –
Povlađivao joj je, i ona je mislila da sve zna. Bila je to jedna
gospođa starog kova. Jedna inače poznata obitelj!
Posljednji put s njima je sjedila i izvjesna Asja, gospođica
koju je on primijetio samo usput, zanesen ceremoniozno-
šću. Starica je i nju obožavala, i danima prije toga je inzisti-
rala da se njih troje moraju upoznati. No tom prigodom ta
gospođica učinila mu se kao krajnje nezanimljiva, samo se

34
smiješila, tako da njega čuđaše što je jedna tako bezbojna
osoba toliko zaludila žovijalnu staricu. Jedino se Lamiji bila
svidjela. Nakon toga će se dogoditi nešto zbog čega će usli-
jediti cijeli nastavak priče: on u džepu svog sakoa prona-
lazi najbestidniju cedulju koju je ikada u životu pročitao, s
Asjinim potpisom u dnu; pozivala ga je da sve što je napisa-
la sprovedu u djelo, opisujući kako mu se do njenog stana
valja popeti do potkrovlja, samo dva sprata iznad!
Zaustavlja ga moj brat odmahujući rukom, s licem u dimu,
dotad pomno isprativši priču. Ne vjeruje mu ništa. Mihail u
prasku grohota, gledam ga, ustaje naglo sa stolice i nastavlja
se ludo smijati naočigled ljudi, kunući se blesavo, već pijan,
hvatajući se za grudi, tako da je mom bratu neugodno. – Ne
vjeruješ mi. Kao da i sam ne znam da je to čudo što me je
spopalo. Misliš da vas samo želim nahraniti pričom, to ste
svi očekivali, svi ste željeli takvu priču, pa i ti, zar ne? Zar je
važno kako je to sve bilo? Zašto je važno kako smo došli do
toga? Ne želim to da pričam, red po red. Grozim se od toga
da slažem događaj po događaj. Gnušam se nad pripovije-
danjem. Ali ne lažem ti mnogo, istina je uvijek tu, vjeruj mi!
Ona ti se samo čini neuvjerljivom.
Zašto da onda i ja pomno pričam šta je bilo u ta dva dana,
pita se sada brat, preda mnom. O tome kako smo te večeri
otišli do nje; kako me odveo da je upoznam, nakon što me
je izmorio sa desetak različitih priča o njoj, kada sam već
bio prestao vjerovati i u njeno postojanje. Nisam vjerovao
tada da se tako nešto može dogoditi. Zašto da govorim o
tom trenutku kada sam vidio kako ga zaljubljeno grli na vra-
tima. Kao da me nema.
Nije htio moj brat da priča o toj večeri, o tome kako su se
njih dvoje jako rano povukli u sobu, a on sam ostao s nekim
nepoznatim ljudima, s nekim djevojkama, koje je zabavljao,
samo pričajući, pričajući; nije bilo sve to lišeno izvjesnog

35
 šarma, i sviđao se on njima, kao govornik. Ali ostajao je sve-
jednako na svojoj znamenitoj distanci; već tada je on čini
mi se bio odustao od svega. Zašto bilo šta počinjati, kad se
dobro zna kako će se opet završiti, kao da je mislio. Da li je
on šta radio s tim ženama tih dana, ja to ne znam. Znam da
je godinama kasnije pokušavao sagledati samog sebe, po-
red Mihaila, iz tih dana; jednom mi je rekao da mu se on na
slikama čini svagda viši i nekako širi, iako sam ja vidio da su
njih dvojica iste građe.
Drugog dana u podne, kao da je praznik, svi su se skupili i
došli kod nas kući. Bilo je to ono vrijeme kad su Mihailovi
prijatelji još uvijek svi bili na okupu, one godine okupljanja,
svi su još pričali i pisali zajedno. To su bili najživlji dani na
našoj mansardi. Mome bratu nije godilo prisustvo tih ljudi:
činilo mu se da oskrvnjuju samoću, iako ih je sviju dobro
poznavao. Ko su ti ljudi? – Dani su tada trajali beskrajno.
Mihail je govorio kako je svega nekoliko takvih sati u ci-
jelom životu. I moj brat se priklonio takvoj euforiji. Vidim
svog brata navečer samog u sobi kako čita knjigu jer ne
može zaspati od uzdaha iz Mihailove sobe s druge strane
zida. Nije mogao dokučiti otkud uopšte tolika snaga, jer su
bili već treći dan na nogama, spavajući tek usput. A u noći-
ma se nisu smirivali, nikako.
Oni nisu danima izlazili iz sobe, i moj brat je odlazio. Vrativši
se nakon nekoliko dana, nalazio je neopisiv nered. Zaticao
bi nju, Asju, polugolu nasred naše kuhinje, kako se smiješi.
– Ovo više nije stan, ovo je smetljarnik! Kako možete tako
da živite? To suđe, perete li vi to? – govorio je. – Iznutra da,
izvana ne. Mihail je, znate, pjesnik, a ja sam samo tu, uz nje-
ga – odgovarala je ne shvaćajući ga ozbiljno, mog brata. – Ja
ovdje ne bih ni jednu noć proveo. – Pa i mi odemo kad je
jako neraspremljeno. – A danas je kao raspremljeno. Oni –
u jedan glas – ubijeđeno: – Jeste!

36
Život mu je postojao sve nepodnošljiviji; sve se neugodnije
osjećao u svojoj kući. Izašavši iz sobe da pređe do kuhinje,
već na hodniku ga je presretao goli Mihail. – Unoseći mu se
u lice, polulud, držeći ga da ne pobjegne, počinjao je pričati
napuklim glasom o tome kako smatra svetim to što mu se
Asja bestidno predala odmah. – Priča kako je svega jedan
dan izdržao pored Lamije, s ceduljicom u džepu. Kako je
pored nje koračao smireno, kao dostojanstvenik, nadziru-
ći okolinu preko njenog ramena, i kako se bojao tog svog
spokojnog lica. Već sutra ujutro je trčao na posljednji sprat
jedne zgrade u centru grada, žureći pored vrata njene tete.
Onda se vratio Lamiji i sve joj ispričao; kakve je sve gadosti
radio, iznenada, tako usred bijela dana. U ludilu ispovijedi
samo je primijetio da joj se oči rose suzama; njene oči koje
su ostajale samilosne. – I to je bilo ono što ga je potresalo,
ali tamo negdje, mnogo daleko. Nije ga moj brat pitao šta bi
uradio da ona nije bila tako krotka, da nije sve primila tako
pitomo, da je taj stravičan udar usmjerila prema vani, a ne
prema unutra, u sebe, u svoju utrobu; nije pitao šta bi se de-
silo da je bila nepromišljena i ishitrena – kao što su oni svi
dobro znali da nije. Nije ga pitao, jer je znao da on već imao
spremljen odgovor: sigurno bi joj rekao: – Ako ostanem s
tobom, ubiću se ja.

VIDIM golog pjesnika u postelji, u punoj svjetlosti, kako

zatvara oči i počinje glasno sanjariti, šapćući ženi koja leži
pored njega; cijela ta soba najednom nestaje pred mojim
očima, sve se otvara u široku ravnicu, s dalekom izmagli-
com, u kojoj iščezavaju zidovi razmičući se na svim stra-
nama, i pjesnik ostaje sam, ležeći na zemlji, u travi i lišću.
On je mlad, i prilazi mu neka djevojka čije lice on ne vidi,
ne uspijeva ga sagledati; samo osjeća ponekad na licu do-
dir njene meke haljine. On sluša njen zvonki glas, i on nju

37
 uopšte ne razumije, samo uživa u božanstvenoj milozvučju.
Ne zna uopšte kojim jezikom govori. I začuđen, samo gle-
da nebesa, kao da gore vidi te blještave vodoskoke glasova
koji se valjaju. – Ali tada, dušo moja, počinjem shvatati da
je ljepota tvoje duše blještavija od ljepote tvoga glasa koji
slušam. Ta koja govori moje stihove – to si ti. I to što ih ti
govoriš, uzvišenije je od bilo čega što sam ja unio u njih. Ti
stihovi sadrže želju moje mladosti, a ti si ispunjenje te želje.
Zato su ti moji prvi stihovi tebi posvećeni, iako te nisam ni
znao kad sam ih pisao.
Kašlje moj brat na to, kao da se smije, govoreći na glas: –
Posvećeni kome – njoj ili nekome drugom? Možda onim
pred kojim si isto tako sanjario, prije, dodaje moj brat,
oraspoložen.
Brat se još uvijek rado sjeća Mihaila iz tog vremena; vraća
se tom vremenu i pamti ga.
Odjednom je mahnito počeo navlačiti zavjese i zatvarati vra-
ta kada je Asja bila tu. Prije se tako zatvarao sam kada bi stva-
rao pjesmu u koju je vjerovao otpočetka. Nije mu dao ni da na
moment pogleda prije negoli je bila sasvim završena. Po ne-
čem posebnom, govorio je, osjetiš da stvaraš remek-djelo, da
si čudo. Tada si ravan Danteu i Shakespeareu. Tvoje zapise
okružuje isijavanje koje može pokrenuti cijeli svijet. Navlačiš
zavjese bojeći se i najmanje pukotine koja bi zrake mogla pri-
pustiti vani. Ali istovremeno i želiš širom razmaknuti te zavje-
se i obasjati svijet; snatriš o tome momentu. Kad bih otvorio
širom svoje papire i prozore, iz moje sobe izašla bi se zraka
koja bi se protezala svijetom do Kine, a na našu kuću stuštila
bi se budalasta gomila. Kajao se sada mnogo, i mučilo ga je
to što mu je jednom priznao da mu ponekad Asja u društvu
daje tajne znake jezikom i rukama. Umišljao je da moj brat
sada to stalno prati; i da te bestidne znakove prepoznaje. I da
u sebi i pred drugima ismijava sve to.

38
Njih dvoje jednom, mirni, danima zatvoreni u njegovoj
sobi; njegov prijatelj, tužan, baulja kroz njihovu kuću, i on
zna koliko je nesretan. Ulazi onda u sobu, i gleda njih dvoje,
bolećivo. Asja ga razumije, i spretno preko glave skida svoju
majicu, ostajući golih grudi. – Dopustio si svome prijatelju
da ih dira kad je nesretan, zar ne – govori tužno, saosjećaj-
no, i on njoj prilazi, spušta zaneseno ruke na njene tople
grudi, i miluje je, miluje. Dugo se budi Mihail nakon takvih
snova osjećajući srce koje je treperi pod grlom.
Savijao se ulicama, spješavajući kao tužni bik. Moj brat
nije vjerovao ozbiljno u njegovu bolest; u ironiji, zadavao je
tome slonu udarce, i on je sve to trpio uz smiješak, ostajući
šutljiv. Primao je sve udarce utrobom, duboko u sebi. Šta da
sam mu rekao kako se meni zavodljivo smiješila svaki put
kad bih je zatekao kako gola prolazi hodnikom iz njegove
sobe u naše kupatilo, govori brat.
Neću pričati o tome nemiru kada je Asja otputovala. Uz čija
li se prsa sada privija, govorio mu je brat. I on je u njenim
pismima, u svemu što je pominjala, prepoznavao aluzije na
druge muškarce. I ona ih je u pisma doista upisivala, ho-
timično ili ne, i ja sam ih pronalazio, godinama kasnije,
čitajući na mansardi ta pisma. Usred nekog izljeva nježno-
sti odjednom je počinjala opisivati nekoga drugog koga je
upoznala, s kime je provela dan, tobože službeno, moraju-
ći; govorila je u crticama i ubjedljivo, i onda bi pisala opet
strasno, erotski, izmaštavajući najluđe scene među sobom i
Mihailom koje trajaše danima, tačno i slikovito, nedokuči-
vo, kao da ih tamo daleko stvarno proživljava. Čudio sam se
toj tolikoj lucidnosti njenoj; pitao sam se da li mu je stvarno
tako vješto upisivala te susrete, diskretno naznačujući svoju
nevjernost; da li je to on možda znao i prihvatao. Nije mi
zato čudno da se toliko mučio. Tih dana sam čitao i njego-
va pisma; naročito se sjećam jednog. Draga moja odbjegla

39
 Asja, sjećam se da je pisao. Kasnije je postajao sve preuzet-
niji, pišući joj kako zna da tamo daleko, gdje njega nema,
piše iste onakve bezočne cjedulje drugim muškarcima, i da
će je zato iznenadno jednom u njenoj sobi spopasti s leđa,
pribijajući je snažno uz krevet. – Uzdisaćeš kao u onim dani-
ma. Odatle se nikada nećeš moći izvući, kurvo moja. – Tu je
prestajao o tome, bojeći se da se ona ne uspali i preda tamo
nekome drugom. Pismo se završavalo neočekivano, ispovi-
jedno. – Sinoć me uhvatio strah da legnem. Mislio sam da
ću umrijeti u snu. Da si bila tu, budio bih tebe. Ovako me
bilo strah da ću umrijeti sam. Sanjao sam nekoliko puta te
noći kako umirem. – Pisao je na kraju. Toliko se sjećam toga
pisma, koje je nemilosrdno uništio kad sam mu jednu večer
pokazao.
Gledao sam ga kasnije kako kisne na ledenoj kiši, na nekoj
napuštenoj stanici. – Bilo je vrijeme da voz krene i on nije
znao da li prilazi pravom vozu: je li to voz kojim on treba kre-
nuti. Ljudi su žurili i on nije imao koga pitati. Gacali su po
nekom blatnjavom sitnom pijesku, i on je skromno uz leđa
stezao svoj ranac. Najednom je neko rekao da je voz pun i
da nema više mjesta. Neki odlučni ljudi su im prišli i svezali
ih elastičnim užadima. Voz je krenuo i oni su vidjeli da su
privezani za njega. Letjeli su za njim, kao u buketu. Voz je
meandrirao a oni su svi lebdjeli za njim, spokojno, iako su
svi strepili, prelijećući s jedne na drugu stranu voza. Kada
je zastajao, oni su se polagano, kao padobranci, spuštali
na tle; i podizali su se lebdeći kad bi voz počeo opet žuriti.
Odjednom je on shvatio da je to šljunkovito mutno odmori-
šte što ga je gledao pred sobom njegova posljednja stanica;
spustio se na zemlju i krenuo čudnovato odvezan. Gdje je to
on krenuo, tako sam, bez igdje ikoga, kao u grob? Sjetio se
da odlazi sam u bolnicu, i u trenutku mu je bljesnulo da će,
dok on spava, dio utrobe njegove izvaditi pored, na tacnu, i

40
tu je secirati. Satima će možda ležati tako poluprazan, kao
leš, bez svojih bubrega, a nekad je tako žestoko osjećao nji-
ma sve što mu se događalo. – Novosti su mu blistavo nekad
udarale u njih, obasipajući ga milinom. Sažalio se iznena-
da nad samim sobom. – Tako sam, bez bližnjeg, odlazi u tu
moroznu bolnicu. I vidio je da mu se suze slijevaju niz lice.
Ljudi su odjednom počeli obraćati pažnju na njega. Neko
se probijao između njih. – I vidio je nekoga poznatog, i to
je bila Lamija, prilazila mu je s bolnim plačnim očima; to
je i ona plakala zbog njega, svjesna usuda, i ona mu priđe i
poljubi ga.
Dugo i teško se budio tog jutra, nakon tog sna, osjećajući
srce. – Kao da su mu trepavice bile svinuto slijepljene, jed-
na za drugu. Cijela soba je bila tako prozračna; dok je otva-
rao oči, slušao je neko neumoljivo zvono, i on je ugledao
kako ta zvonjava čudestveno nahrupljuje na njegov prozor
nadimajući svijetleću zavjesu. – Bilo je to vjetrovito morsko
jutro. On se osvrnuo i vidio da kraj njega leži Asja. Sneno
se nasmiješila otvorivši oči. Pritiskala se mazno i mirisino
unatraške okrenuvši mu leđa, namještajući se guzom uz
njegove prepone. – Bilo je to treće jutro otkako je doputo-
vao kod nje na more ne mogavši više izdržati tlapnje.
Danima su bili zatvoreni u tom svijetlom stanu. Gorko ju
je umarao razgovorima; pričali su nekad po čitavu noć, na
krevetu, zaspivajući tek u zoru. Ljudi, zabavljeni, i sav život
prolazio je dole u gradu; oni su se željeli priključiti svemu
tome dole. Ali dok bi se oni spremili – spuštala se noć; kako
je tako brzo prošlo vrijeme? Hodali su ispražnjenim gradom
kao prevareni. Ona je neprestano govorila kako voli u noći
da zna da je kraj nje, da se jedino tada ne osjeća samom.
Na to je čuo je svog prijatelja Rostropoviča, kako u nekom
zimskom danu samo jednom otkašlja, odbivši dim, pred
njihovom trokatnicom.

41
 U tim trenucima dok razgovaraju on vidi daleko više od nje.
On zna šta je ona radila dok njega nije bilo tu, i on to ne
mora ni izreći. – Niti ona treba opovrgavati bilo šta. Sve je
napisala u pismima. On je bdio nad svime njihovim. Ali
ona je svemu tako voljela izmaknuti. On se sjećao vremena
kad su oni bili savršeni. Njega je stalno morila pitanje da
li je jednom sve moglo biti bolje. Da li bi sve bilo bolje da
su pradavno živjeli? Zašto su prošle godine? Da li oni traće
vrijeme uludo, jedno bez drugog? Uludo, ulupavši ga.
Ona je znala da sve prolazi, i pričala je o tome neumolji-
vo. Njoj je sve bilo svejedno. To što sve naše nekad izgleda
drugačije nego što mi želimo; to je tako, život, sitnice. To u
pismima, te žaoke koje on sada izgovara napamet podasti-
rući njenu nevjernost; pa to su samo njene omaške. To što
nije uspijevala reći ono što je željela; pa ni običan čovjek, ni
najveći pisac, ne uspijeva nekad reći ono što je snivao; to je
književnost, to bi on trebao znati. Govorila je hladnokrvno
kako će jednom njeno tijelo početi splašnjavati, kako će se
te butine koje on tako voli mreškati pred njihovim očima. I
tu spasa nema. Starjeti će, i neće više ništa biti kao nekad.
Zašto nam onda polovičnosti i nesvršenstva sada toliko
smetaju? Ako me želiš posjedovati, govorila je, onda nema
boljeg trenutka za to od ovog sada i ovdje. Nema boljeg tre-
nutka, iz jednostavnog razloga; ovo je najveći trenutak za
nas jer jedino sada znamo da ćemo biti jedno pored dru-
gog, ovakvi kakvi smo.
On je na te riječi divljački nasrtao na nju, kao da je želi
spasiti iz te bare u koju ih je bezrazložno danima potapao.
Cijeli taj trenutak kao da se umilno odjednom zaklapa u
neki prozračni lagan san, obuhvatno. – Sjećaš se kako smo
bili nesretni jedno bez drugog; bila sam danima bestjele-
sna. A pogledaj me sada, tako sam putena, kao nikad, samo
zbog tebe, ljubavi moja. Zašto te stalno muče godine koje

42
će teči ako je ovo njihov vrhunac? – Njene riječi, koje je go-
vorila, tako sebi posvećena, tako tužno, ležeći na krevetu,
zastrašivale su ga, i on ju je želio vratiti, pridobiti ponovo za
sebe. Želio ju je u poklopiti u njenom lunatizmu, i gledajući
je u tom lebdenju, on se dirljivo sjećao one njene neovdaš-
nje neumjesnosti, one lude nespretnosti, kada je nehotice
činila te zapanjujuće omaške nezemaljski zanesena živo-
tom. – Taj savršeni trenutak, to je ono kada ne znamo više
šta ćemo jedno od drugog, kad izgaramo zajedno ležeći, i
onda najednom iznađemo to savršeno rješenje: ja svučem
gaćice, i ti mi ga zabiješ do kraja! – Govorila je kao obuze-
ta, suzno gledajući u neku svoju tačku, činila mu se tako
dalekom, okrenuta leđima, i on ju je prihvatao i privlačio
sebi, pripijajući se, kao nekad, uz nju, nadmoćnu. Ostajala
je svejedno tužna ležeći na boku, iako je on navaljivao da
je odobrovolji, privlačeći se sve snažnije, i onda bi se njoj
najednom otimao jedan uzdah, dug i otegnut kao jecaj, po-
dizala je ruku unatrag, uzimala njegovu glavu i prislanjala je
uz svoju; on ju je nježno ljubio po vratu, nemilosrdno s boka
već razdvajajući njene butine svojim koljenom otpozadi,
osjećajući na svojoj kupoli među njima toplu vlažnu me-
kotu u koju je stežući se uz nju sve jače polako propadao.
Dan bi već uminuo kada bi se popustili, kad bi dahtanje
presahnulo; padali su jedno pored drugog zaspivajući istog
trena, ni sami ne znajući za trenutak kad bi ih san obhrvao;
kao da su se pomjerali iz sna u san, nečujno.
Mihail se budi iz te omame ubrzo, prvi, sasvim trijezan.
Bolan i dug pad, pad. Ohlađeno tijelo i gubitak malo-
pređašnjeg svijeta. Leži na krevetu, kao bolesnik, mirno.
Lebdenje. Sve će proći, kljasto, okrnjeno. Grsti se nad onim
posljednjim trenucima, kao da su pretjerivali; neko ih je iz-
mjestio drugdje, i to je tu bilo sve tako bespotrebno, nepri-
kladno. Neko ih je s krevetom neprimjetno iznio pred kuću,

43
 i ljudi na ulici su ih promatrali u tome, pomno, i on tek sada
postaje svega svjestan, kao prevaren. Ona je to znala, i nije
mu htjela reći. Sve izmiče pod rukom; sve će se izmetnuti
u ono što najmanje žele. Sve će izgledati smiješno. Ona se
budi i tako je ushićena, i ne zna koliko je on utučen; ne zna
da će ove dane jednom odmijeniti dani bola, da će jednom
zbog svega ispaštati: ko je uopšte njoj rekao da mora biti
sretna? Ona nikad nema ono samilosno lice; njeno lice je
uvijek izobličeno od pohote, i tako ga gleda. Ona se stal-
no pretvara, govori ono što on želi čuti, prepredeno; samo
pred njim utvara svoju izgubljenost. I ono što ti se čini tako
bliskim ustvari je daleko. Smiješan si zato što misliš da je
nešto blizu, kao dijete koje gleda susjednu obalu. – I on to
sve poima tako smireno. Te večeri prvi put govori kako će
se, jednom, snažan, svega odreći i povući, zauvijek. Kao
dječak koji sa suzama prijeti da će odlutati od kuće. To je
njegova sudbina. I samom sebi je ganutljiv kad to govori;
oči su mu tajno pune suza. – Misliš da je lako to postepeno
odmicanje, ta diskretna priprema bijega, koje mi opet pred-
stoji? To skrivanje, danima, sedmicama, pred nekim s kim si
dijelio dane i noći posvećenosti, zajedničke odcijepljenosti
od svijeta, dok osluškuješ samo sebe. Tužno je svo to od-
micanje od nekog bliskog, u ime ničega. Znaš li šta znači
odreći se nečeg velikog, što se možda više nikad neće moći
naći? Znaš li šta znači odricanje? – Mislio je tih dana mnogo
o Lamiji. Govorio je tih noći kao neki prorok na postelji, i
onda zaspivao ponovo miran, kao poslije dugog plakanja.
Neka snažna neumoljiva ruka iznebuha ga uzima za po-
tiljak i potapa mu glavu u mutnu vodu koja mu se mrači
pred očima, prije negoli je on stigao uzeti dovoljno zraka,
udahnuvši tek ovlaš, napola; on sada grca pod vodom udi-
šući uzaludno. – I kad se probudi, njegova glava svejedna-
ko ostaje pod tom teškom vodom, i zato pridižući se on još

44
uvijek grca, kao da je u plaču izgubio dah, koji stalno izmiče.
On je bio pomiren s krajem, govorio je Asji. On sve prihvata,
miri se tim svijetom, to je tako, on koristi svoje posljednje
dane, elegantan i dostojanstven u osjećanju. – I otkud sada,
dovraga, to bjesomučno kidanje jednog utopljenika, u toj
bari već prihvaćene nesreće. Otkud ta borba za zrak u jed-
nom beznađu koje je već prihvaćeno. Otkud taj toliki strah
u pukom talasu snova; to otimanje jednog nilskog konja
koji se počeo gušiti. – To batrganje da se ispliva i udahne
svježi zrak. Otkud sve to kad se već odavno prihvatio kraj
– i tako željno i potresno koristila još jedna strast, u nizu.
Otkud sada taj san; pohodio ga je tako davno, zaboravljeno,
kada je gubio Boga, u prvoj mladosti, prije nekoliko godina,
a čini se da je otada prošlo čitavo stoljeće. Otkud to da se
sada ponovo vraća?
Sva morska jutra se stapaju u to jedno, kada se budi pomi-
ren, misleći o čudnovatom snu o vozovima, i Lamiji koja ga
plačno ljubi, ispraćajući ga posljednji put. Zvonjava je još
uvijek odjekivala, zavjesa se nadimala od vjetra.– Konačno
je bio smiren i ispavan. Da li reći Asji šta se usnilo i ko ga
je ispraćao? Dan je bio tako svijetao, svod je bio prevučen
prozirnim oblacima kao gazom novorođenčeta. Neko spo-
kojstvo! Njih dvoje se spremaju popodne i izlaze na mol.
Tu je mnogo ljudi; talasi grme u stijenama pored njih. On
je tako normalan i veseo; i Asja je ushićena. Vidim ih kako
nasmijani pričaju na tom molu dok im vjetar trši kose. Taj
svijetli dan kao da traje beskrajno, i nekako ga valja prekra-
titi; da, njegovo lice je spokojno, ali oni neizostavno moraju
nekako skratiti taj dan, makar za koji sat. Vidim ga zatim
kako pije neku rakiju iz zelene flaše, kao vodu. S prvim
mrakom, sve počinje iščezavati, ljudi se oko njega vuku u
večernjoj šetnji, kao pokretne mrlje. Stalno pred očima gle-
da plačno Lamijino lice kako mu se približava, samilosno.

45
 Zašto nisam rekao Asji ko me jedini ispraćao; ona je tako
nemarna, i posvećena svome ushitu. Lamija mu se ponovo
unosi u lice, uplakana, kao da će ga poljubiti. On najednom
klone i izvrće svoju utrobu pred svima na stijenama; povra-
ća dugo i ustrajno, dok mu Asja drži glavu. Temeljito želi
izbaciti sve iz sebe. On jasno osjeća kako sada, u ovo pred-
večerje, otpočinje onaj vječni dan jednog tijela, ona svijetla
budnost čula pred svime, kada će se sve moći vidjeti i čuti.
Kako se izmoriti sada, odmah sada, kako zaspati prije toga;
kako se spasiti? On zna da će teško doći ranije do smirenja,
i to jutro kada će se probuditi smiren, i tako žalostan, ležeći
na postelji spaljene utrobe, tako je daleko, ono će doći tek
možda ujutro, bude li sreće! Već osjeća kako se negdje u
tijelu otvara nova komora snage, i on je opet na nogama,
kao da nije ništa bilo: predvečerje, gospodo, može nastaviti
svojim tokom! Uspravlja se pred ljudima, briše se oko usta,
i već je onaj stari, kao nov: može nastaviti sve što želi!
Odbjegao, došavši svijesti kasno te noći, zatekao je sebe,
golcatog do pasa, kako ide nekom nepoznatom tamnom
ulicom i riče iz sveg glasa, kao vol, razmećući se svojim
snažnim torzom, tim mišićima i žilama koji su se napinjali
dok je urlikao. Nasrtao je na tamu svaki čas, i niko mu nije
odgovarao. Tako bi ga usrećilo da ga je neko zgrabio iz prve
kapije, odvukao ga iza kuće i tu ga snažno zatukao kao po-
ludjelog psa. Nasmijana grimasa Rostropoviča koji na sve
napuklo govori samo: Lakrdija!
Samoća i tuga u vozu, sutradan dok se vraćao kući. Cjelonoćna
šutnja i osluškivanje samog sebe. Vidio sam ga, s prozora,
kako ujutro ide sa stanice prema našem gaju, govori brat. Bio
je tako oronuo; danima, noćima bio je nesmiren.
Blijeskovi, koji ga još uvijek zasljepljuju.
Ono morozno što prosijava na trenutak. Ono svježele-
deno što bljesne u sekundi. Ono daleko, daleko, daleko,

46
usamljeničko. Ono munjevito što zasljepljuje. Ono gorko,
gorko, bez igdje ikoga. Oni tuđi šljunkoviti nasipi, u nekom
zimskom sutonu, popodnevnom, pored neke ledene čelič-
ne rijeke, kada je sve tako široko i sleđeno i svijetlo, da raz-
vlači dušu u grudima do raskidanja. Ona pustota!

SLUŠAO sam tih noći kako se brat u snu guši i kako ustaje s
kreveta budeći se teško. Bilo je to ono vrijeme kad smo već
od svega odustali. Sjećam se da je bila neka jesen, duga,
dugo je te godine lebdjela u krošnjama oko naše kuće.
Dolazio je Mihail; i sjećam se da je sve više kopnilo nje-
govo oduševljenje. Sjedio je s mojim bratom, i ja sam ih
gledao; postojali su sve sličniji, sve naklonjenije gledajući
jedan drugog; vršnjaci, u ranim tridesetim. Bio sam zavolio
Mihaila te jeseni, osjećao sam ga kao svojtu, gotovo da ga
nisam ni razdvajao od svog brata. Dostojanstven je u tim
danima još uvijek bio Mihail; ali brat mi je govorio kako se
vidi da i on postaje umoran. Dolazio je obučen sve nemar-
nije; sve zapušteniji, s dvodnevnom bradom. – Jedno smo
svi izgubili iz vida – rekao je brat jednom. – I on je ostario.
Dolazeći sve hladniji i hladniji, nezanesen, zatičući nas u
hladna povečerja te kasne jeseni, čudila ga je to naše mirno
živovanje, od obroka do obroka, ti razgovori, to prekraćiva-
nje vremena, ta sitna djelanja i ophođenja s njim; vidio sam
da nas želi natjerati sa sobom u grad, da nas želi pomjeriti
odavde, da nas želi povesti da i mi vidimo kako se tamo sve
mijenja, kako nove stvari iskrsavaju. Vidio sam kako uzbu-
njuje moga brata; svaki put bi se lecnuo kad bi pominjao
književne uspjehe prijatelja, i činilo mi se da se blago podi-
že na stolici dok Mihail govori: idemo. Onda bismo samo
tonuli u sumrak smiješeći mu se, i on je pitao zašto, zašto.
Kao da je bio sve zaboravio. Brat se nasmijao i samo resko
rekao: Mihail!

47
 Padale su mračno sjene jedne večeri: mrak se hvatao u vr-
hovima krošnji kao mreža. Smijali smo zbog nečeg, mnogo.
Brat se najednom zagrcnuo pićem i počeo se tresti, tresti. Ja
sam pijan skočio i uhvatio mu noge istežući ih, da grč umi-
ne; vidio sam kako prevrće očima, mislio sam da će umrije-
ti. Vikao sam na Mihaila da mi pomogne.
On stajaše ukočeno, ne pomjerajući se, samo ustavši; nije ni
makca napravio, dok se brat nije vratio sviješću i počeo me
umirivati. Cijelo to veče Mihail je prešutio. Brat je skrivao
svoju ruku pod deku da ne vidi kako je obuzimaju drhtaji.
– Čuli smo da je prve večeri saznavši koliko je brat bolestan
otišao na prijem među neki svijet, i da se dušio u smijehu
pričajući sa svima. Svi su ga sa zgražavanjem gledali znajući
u kakvom je stanju sada njegov prijatelj. Brat je samo rekao
da bi i on isto uradio da je bio na njegovom mjestu.
Poslije te večeri Mihail je prestao dolaziti; nije se vratio više
nikad. – Mnogo sam se ljutio na njega, brat ga je branio. Još
mi se čini da vidim njegove okrugle oči, koje su se tih dana
smanjivale, činilo mi se. Sada mu je lice bilo izgubljeno, i
blijedo, oči su mu bile crvene: – Oduvijek smo svi mi gri-
ješili. Svi koji smo ga znali, svi koji smo ga istinski voljeli.
Trebalo ga je zagrliti, možda poljubiti, kazati mu koliko ga
volimo, u tim danima kada je patio. Tada mu je bilo najteže.
A mi to nismo učinili. Bojali smo se da ne budemo senti-
mentalni. Ponašali smo se prema njemu kao da je od bron-
ze. Kao da je već bio spomenik. Svi smo ga samo podba-
dali. A on je bio vječito prehlađen. Vječito s gripom. Slabih
nerava. Bolećiv kao zaljubljena žena. Pročitajte samo nje-
gove pjesme. Prosto smo svi bili oslijepili, izgubili pamet. -
Bila je to ona duga jesen kada se brat ponovo razbolio.
Govorio mi je krajem tog ljeta kako osjeća stare bolove, i da
mu se sprema ponovo bolest, i da ga obuzima ona slabost, i
izgubljenost, kao onda; ova se godina odvila u ozdravljenju,

48
i to je tako. – Sada je gotovo, ja sam izgleda svoje odživio.
Mislio sam da dramatizuje, iz straha. Danima smo mislili
da hinji bolest iz očaja. –
Bio sam s njim te jeseni. I ja sam se povukao iz grada, izvo-
dio sam ga iz kuće na zrak, i sjedeći pred našom trokat-
nicom, gledali smo kako protječe vrijeme. Koliko će puta
vjetar saviti onaj suhi grm do kraja dana? Ništa nismo tada
čekali. On se želio uništiti samo što prije. I mene je to slu-
đivalo. – Ni u šta nismo vjerovali, sjećam se. Brat je listao je
tih večeri svoje knjige. Samo je planirao, planirao; pričao je
često o tome šta će sve raditi kad ozdravi – a onda se smijao
tresući se omotan. I ja bih se počeo s njim smijati. Danima
su letjeli papiri s našeg najvišeg prozora na kući i valjali se
po parku kao paperje. Znali smo da neće ozdraviti.
Padao je tih večeri u sljepila sve češće. Govorio bih mu ne-
što, a on bi me prekinuo opisujući kako propada u mrak.
Odmičem se od pjesnika unatraške, ostavljajući ga usa-
mljenog na stolici, crnog kao gavran, pod nekim drvećem,
koje se zlokobno mrači; guste sjene padaju tako temeljito
posljednji put te godine. Ojačale, nepovratno okivaju svijet
svojom tminom. Naša trokatnica se u pozadini crni među
drvećem, kao da je već noć. Ne znam šta bi još mogla ura-
diti prije snijega ova jesen, tusta i snažna kao zemlja. Vidim
brata ucrtanog na toj sve tamnijoj slici.
Slušam pjesnika kako glasno sanjari dok tone u mrak; nje-
gov glas odjekuje ispred naše trokatnice zapuštenim pustim
parkom. Opisuje neku brezu s koje sipa lišće, žuto i okru-
glo, sipa, sipa, svijetlo, cijeli dan bez prestanka, lepršajući
na zrakama sunca kao u kaleidoskopu. To lišće na kraju po-
činje padati po njegovom licu. – I ja se sjetim da smo takav
prizor gledali u našem parku na početku jeseni. Neki jak
stropošt vode dopirao je tada odnekud.
Najednom! Neko mirisno tijelo ispred njega koje leži na

49
 boku, uvijajući se kao da pleše; osjeća Asjin miris, sada mi-
riše tako drugačije. Ljubi je niz leđa, i ona uzdiše. Otvara oči
i još uvijek mu se čini da je to ona pored njega; gleda je kako
leži tu, na krevetu. – Otkud to da se našla ona pored mene,
ne mogu nikako da pojmim; to je njena kosa. Rasanjivam
se onda naglo, širim stegnute kapke i vidim da to nije ona;
preplašen sam da u snu nisam slučajno izgovarao njeno
ime. – Druga su vremena, nepoznata soba, i to pored njega
– pa to je neko drugi! Kad bi Mihail znao za ove moje snove,
smiješi se ponovo zaspivajući, pomireno. Godinama kasni-
je on se budio pored nekih drugih žena, u prvom momentu
ushićen što je Asja pored njega.
Leži u svome krevetu kao omamljen i pomjera se još više
nazad, u prošlost. – Pomjerati ću se unazad, sve dok se
dobro ne sjetim toga. – Snatri pjesnik te godine u slijepa
predvečerja mnogo. Njegov brat ne zna o tome gotovo ni-
šta. – Nekad se i ujutro budim slijep, to mu i ne govorim,
i ostajem u krevetu odbijajući da me izvodi ispred kuće.
Zatvaram oči, mračno je oko mene, i letim u prošlost una-
traške, lebdeći dugo. Spokojan, već osjećam njen miris; kad
otvorim oči, ona će biti tu, znam to.
Kristalno vidim neki topli dan na mansardi; sva su vrata
i prozori bili rastvoreni. Tako se sjećam svega, čitavog tog
dana, do pojedinosti. Otvaram oči, i ona je ovog puta stvar-
no tu, u mom krevetu, u kojem sada ležim oslabljen, Asja.
Prošle su godine nakon toga, sve tri, ali njeno tijelo u mojim
očima je kao tog dana, i ja ću ga zauvijek u zjenicama nositi
kao takvo, sve dok se one ne ispune tamom. Jedan je od
onih beskrajnih dana, i sve miriše, proljetno. Neko je unio
jorgovan u sobu, i ja ga ljubičasto osjećam. Ona se još uvijek
ne budi, i ja je lagano ljubim niz kičmu. – Otvara oči i okreće
se prema meni, nevedra, zabrinutog pogleda. Cijelu noć si
u snu bježao od mene, govori. Ja se smiješim, bespomoćno.

50
Sinoć me isto tako smeteno, užasnuto pogledala, dok je či-
tala moju novu pjesmu. – Pećine, visovi, lišće. Razumijem.
Opustjeli nasipi! – Potom je zapanjeno zaklopila papire i
pogledala me preplašeno: – Pa, to je smrt... Onda je listala
moja pisma, donijela ih je sva, sačuvana. I čitala mi je kakav
sam bio, nekad.
Neprestano sam govorio o tome kako se oslobađam svega, i
kako mi ništa više nije važno. To srećno valjanje po krevetu
sinoć kad smo se ponovo našli, to ushićenje, ta umilna sre-
ća što smo opet zajedno! Ta grljenja, ta stiskanja, ta dječija
radost! Zašto nakon toga trpjeti sada ponovo osipanje? To
su bili savršeni momenti, tako zaokruženi. Sve je smiješno
zato što jednom dolazi kraj. – Ništa nije zaokruženo, mi još
uvijek nismo ništa zajedno odživjeli, govorila je ona. Toliko
toga još imamo proživjeti! Prekidao sam je. – Sada imam
novu temu, i ništa mi nije važno kao ona. Pred tim ćemo svi
ostati nijemi. Ona je onda govorila da sam je opet iznevje-
rio; ona je govorila da se opet tako bila ponadala, kao bu-
dala. Ona je stalno nešto pričala, ali ja to ništa nisam slušao.
Bio sam tako gord, ohol.
– Ja nikada nisam voljela nikoga osim tebe. A ti si stalno
govorio da je volim nekog drugog. Ti sada stalno pričaš o
tom Mihailu. Ja vas nikada nisam znala razlikovati: jesam
li kriva? Meni ste uvijek bili kao jedan. Davala sam se obo-
jici, istovremeno. I šta je tu strašno? A ti si bio onaj koji nije
volio. Stalno si samo umišljao moju nadmoć. Bježao si od
mene na mansardu danima se zatvarajući; podsmjehivao
se. Danima, danima sam sanjala o tome da ćeš samo jed-
nom nazvati i reći da me voliš. I takvi su dani dolazili; hrlio
si da me ljubiš strasno. I to nije bio niko drugi, već ponovo
ti. Isti onaj koji me nemilosrdno ostavljao, tužno pitajući:
Dušo, boli li te? Isti koji se udaljavao od mene, da bi me
poželio. Ja sam znala tebe: oduvijek ste bili jedan, nikad

51
 dvojica. To ti nisi znao nikad kao ja. I ja sam voljela tu našu
živost! Mogla sam živjeti s tim.
Stajao je na prozoru i širio ruke u vazduh, kao da lebdi. Nije
volio nikog živog. On dobro zna da je ona uvijek više voljela
Mihaila; njemu nikad nije pisala onakva pisma. Nikad više
ona grčevitost, nikad! Ništa mu se više nije moglo dogoditi.
Mihail, onaj koji se tako mučio padajući u san, nad tim stal-
nim oštrinama; smiješnik koji je bdjeo nad svime, koji se
danima borio s njenom žovijalnošću. Onaj koji ju je stalno
zaklapao u njenom lebdenju, usmjeravajući tu svjetlost na
sebe. Umišljen što ga život ne smije praviti smiješnim. Onaj
koji je zaspivao uprkos svemu, srećan i izmoren u tom snu.
Ona grozničavost; oni padovi, stalno padovi, i veličanstve-
ni uzleti! Snovi! Nikad više! – Ja sam se oslobodio svega.
Živim sa željom da sve bude gore i gore, i da svijeta nestaje,
polagano i istrajno. Znam da će uskoro uslijediti nesreće, i
ispuniti me smijehom, spokojem. Rastvorio sam svoja vrata
i prozore. Pripustio sam svima da vide sve moje. Budu li
me pitali: govoriću im da sve znaju, da je sve kako oni mi-
sle. Da nema ništa što oni ne bi mogli razumjeti. Ne mislim
više padati u san, nikad više. Tako sam sretan u odricanju.
Moja je još samo vječnost. – Asja se spremala u pozadini,
i on to nije gledao; na svojim rukama osjećao je njen miris.
Zaboravila je moja pisma na stolici.
Mrak se polagano opušta, kao da se kravi, i ja znam da će
uskoro cijeli svijet postepeno ukazivati pred mojim očima.
Pojavljuje se u obrisima polagano soba, ista kao prije tri go-
dine. Osjećam kao da sam samo pomjeren u vremenu; ništa
se nije promijenilo. To sam ja, onaj stari Rostropovič; onaj
što je onog toplog dana stajao na ovom prozoru. Napolju
je mirno i suho, osunčano podne; jesen nikako ne odlazi
drhteći kao jara u golim granama.
Moj tužni brat ulazi i svodi me niz stepenice. Nagovaraću

52
ga da ponovo pijemo; to volim, to me oduzima. Nikad mu
se neću odužiti. – Kada budem umro, svodiću priču o sebi i
njega neću ni pomenuti; samo ću govoriti da sam bio sam,
i bolestan. Dok teško koračam, u mračnom uglu stepeništa
vidim Mihaila kako me gleda plačući, oronuo, kao olupina.
Grca prestravljeno silazeći za nama lagano, kao u sprovo-
du; čujem njegove jecaje iza svojih leđa. – Moj brat ga ne
vidi. Ne zna da smo danas isti, kao da se gledamo u ogle-
dalu. Snažno zatvaram vrata za sobom da ne izađe za nama
napolje.
Dok budem umirao, moj brat će sigurno sanjati kako se
naša trokatnica ruši, polagano; kako spada crijep po cri-
jep, kako se osipa malter, kako slijeće cigla po cigla s nje.
Usporeno, kao da je odnosi rijeka. Dugo će u snu slušati
tu strašnu huku rušenja. – Pred njegovim očima stajaćemo
i nas dvojica, ja i on, mirni, pomirenih lica, i naša tijela će
se raspadati u toj usporenoj slici kao da smo od maltera. –
Potom će se on probuditi i biti užasnut, zagušen.
A onda će proći vrijeme, odvrtiti će se godine. On će osjećati
kao da je pomjeren u vremenu. Jednom će se zateći u ovom
našem parku i šetati tuda s nekom djevojkom. Zastaće i sje-
titi se svoga jadnog brata; već je mrtav šest godina, pomisli-
će. Sjećaće se one jeseni kada je umirao, sjetiće se kako je
sjedio s njim pred onom trokatnicom danima; sjetiće se nje-
gove priče o mladosti – kako je pričajući svako malo samo
resko podsmješljivo otpuhivao: – Mihail! Tako je stalno u
priči zvao onoga koji ih jedini posjećivao te jeseni, dojez-
divši u povečerja, kao utvara. Da li će ostati išta od te priče
u njegovom sjećanju; bar nešto što će on možda moći ispri-
čati toj djevojci. – Da li će on to znati ispričati onako kako
sam ja snivao da hoće; onako kako sam te jeseni ja pričao
o sebi u njegovo ime. Da li ću ja biti zanimljiv toj djevojci
pored njega? Osvrtaće se se oko sebe, i samo će spaziti da

53
 se sve promijenilo. Taj momenat bratove smrti trenutak je
kada je u njegovim očima ovaj park zastao, shvatiće; u nje-
govom sjećanju on je bio isti kao prije šest godina: mislio je
da ista djeca još uvijek trče njim kao onda. Možda je to taj
trenutak kad sam ja počeo stariti, još će možda pomisliti, i
onda odšetati dalje.

54
Drijemež

POČINJE priču ushićeno, čim me saletio, otvarajući je

dugom zgusnutom sentencom, kao da rasklapa knjigu.
Oraspoložen valjda time što se penjemo uzbrdo. Ne vidim
šta bi ga drugo tog trenutka moglo toliko ushititi. – Čančar
ti je, moj Lavroviču, među našim pjesnicima bio kao božan-
stvo, ukazivao se pred ćepencima i među ljudima kao pro-
rok, odlazio je niz ulicu mičući usnama kao jurodivi, kaže.
– Vidjeću tog dana da se u govoru sada teško zaustavlja,
kao da nije onaj stari Mihail, otprije. Nikada prije nije go-
vorio baš tim ritmom, bolećiv kao žena. – Znam, Lavroviču,
ti ćeš pitati odmah ono svoje, potpuno hladan za ono što ti
imam opričati, o Čančaru kao čovjeku, tebe prevashodnije
mehanično interesuju geni njegovih lektira, možda registar
njegove poezije, stisak epohe na bilu njegovog stiha, to od-
mah pitaš, zar ne? (nastavlja). – Ali ja ću ti odgovoriti da to
neću da pričam, opričati ti to (žalim) ne mogu, to me jedno-
stavno sada ne zanima. Hoću ti reći da Čančar sigurno nije
preveć čitao, on nije ni trebao čitati, rodio se sa ispečenim
zanatom u rukama. Njegovo nadahnuće naprosto nije bilo
ovozemaljsko. Ni on sam kao da nije bio od ovog svijeta. –
Pomislih za trenutak da me zavitlava, mislio sam da nekoga
imitira, ali bio je tako ustrajan. Opet me nametljivo proba-
da rukama u grudi, kao nekad, kad vidi da ga ne slušam.
Čujem kako nastavlja, sve dalje i dalje. Sve mi je to poma-
lo naporno, to me sve pomalo smeta, neću sada da kažem
da me poprilično iritira. – Čini mi se da ga evo sad gledam
kako se u redakciji pred nama trijumfalno ukazuje i počinje
recitirati izgubljeno. Ne mogu ti (oprosti mi) navoditi stiho-
ve, mnogo toga je iščeznulo, ljudsko je pamćenje (znaš) naj-
nepouzdanija stvarka na svijetu, ali i dandanas se sjećam

55
 nekoliko veličanstvenih slika: jedne biljne eksplozije u
hiljadu oštrih kapljica, nekih pčela koje pletu let čeličnim
iglama zuja, jednog viteškog probadanja krvavog damara
svijeta, neke plavičaste krivulje koja uobručava svemir. I sli-
ke njega, Ubeida Čančara, kako šljaštećim fonemama do-
brog jamba miluje nebeski svod. Oduvijek ga pamtim kao
starca, nastavlja, sjećam se da je oduvijek nosio dugu sijedu
kosu i bradu – i tek tako, prigrnut teškim sakoom, uplivao
bi nam koščatim licem u vidokrug, unoseći se u našu radnu
atmosferu, podsjećajući sve u redakciji na otkucaje srca svi-
jeta, na izlazak i zalazak zvijezda duha, na treperenja struna
ratova (uzvikivao je!). Vidim tog zvjezdočatca tršave bijele
kose i brade kako grmi propet na klimavoj drvenoj stolici. –
Je li mi to ovaj raspričani gospodin hoće reći da je taj Čančar
možda bio iz loze starozavjetnih proroka, mislim?
Pitam se je li moguće da on stvarno danas vjeruje u tu po-
eziju duboke samilosti i saosjećanja koju je Čančar pjevao
na ruševinama, dok je riječ svuda pucala pod težinom rata
i boli. U vrijeme dok su stihovi mrijeli u ranama, razjapljeni
kao krikovi, Čančar je pjevao svoje nutarnje zacjelovljenje
čeznući za svekosmičkim daljinama, zagledan u ruševi-
ne, milujući sve neosjetne ožiljke svoje duše, lagano, kao
da prebira po žicama harfe. Bilo bi dobro krvavo rasjeći te
ožiljke koje je Čančar samo milovao, i žestoko svirati simfo-
niju na tim razjapljenim ranama! To mi sasvim ozbiljno pro-
lazi kroz glavu u jednom trenutku dok se penjemo. – Gdje
je sva ta poezija danas, odjednom ga pitam. Šta je, dovraga,
ostalo od svega toga? -
Mihail se pretvara da ne čuje šta mu govorim. Korača zane-
sen, dalje, jezdeći, samouvjereno. – Kažem ti, Čančara smo
gledali kao božanstvo. Kad su mi sinoć javili da je mrtav,
zašutio sam začuđen: kao da nisam vjerovao da on može
umrijeti. Ti ga nikada nisi dobro upoznao, je li tako? Sjećam

56
se samo jednog vašeg razgovora – ne zaustavlja se bez ika-
kvog takta – svi ga se sjećamo u redakciji, kao da se među
vama sve završilo na tom razgovoru, a onda ste otišli svo-
jim putem. Niste se se više nikada našli, zar ne? Ni sam ne
znam ko je taj u meni što mi je sinoć šapnuo da bih te trebao
zovnuti na dženazu, da bi imao želju ispratiti ga po posljed-
nji put, Lavroviču, halaliti se.
Slušam Mihaila sa blagom nervozom toga dana kako neu-
morno govori dok se penjemo čaršijom na dženazu Ubeida
Čančara: vidim da se ushićeno ne zaustavlja, kao da u tom
neprikladnom momentu želi spasiti čitav Čančarev život.
Šta se to dogodilo s Mihailom? Sagledah ga dobro dok je
govorio, čitavog sam ga sagledao pored sebe, kao malenog
dječaka, bio je tako skrušen i posvećen, i ja se prepadoh da
sam i ja možda mogao postati takav. Još uvijek je pomalo li-
čio na mene, ovlašno. I sad – dok slažem ovu priču ispisuju-
ći je (to mi je jedino preostalo želim li se spasiti!) – nastojim
njegov iskaz što bolje obezličiti, iscrpiti nove specifikume
njegova pripovijedanja, pobrisati njega koji se svim svojim
utkao u tu blisku priču, ismijati taj njegov spokoj i ushićenje,
tu stoljetnu srođenost i sraslost s onim o čemu govori, tako
što ću ubaciti tisuću malih konstatacija, naučnih izraza, ne-
dostojnih riječi, opscenosti od kojih bi se on zastidio, kalja-
jući njegovu svetinju. Tako što ću razbuktati hiljadu njego-
vih strahova! Što ću prizvati sve njegove strepnje načinivši
crno obistinjenje! Volio bih to postići, beščasno. Pretvarao
sam se da ga i dalje slušam, a u sebi sam mu smišljao novo
ime: koje bi mu ime valjalo danas nadjenuti, tako raspriča-
nom? Je li se on još uvijek stvarno zove Mihailom?
On mi neće zaboraviti toga dana saopštiti ni to da je taj
Čančar kao student bio marksista, Čančar je bio onaj koji je
vodio u našem gradu studentske demonstracije 1968. To su
meni bile dragocjene vijesti: možete li zamisliti koliko me

57
 je sve to ushićivalo! Radovao sam se u sebi što nastavlja: –
Čančar mi je jednom, moj Lavroviču, pokazao i svoju sliku iz
mladosti: i tad je imao dugu kosu i bradu, samo su bili crni
kao ugarak. – O, pa to mora da je bila divna prilika! I tad je
pisao stihove koji su zadivljivali studente: premašivao ih je,
kažu, za šest kopalja u kvalitetu. Bio je kao samouki maj-
stor, koji se ne razumije arhitektoniku, nego radi iskonski,
od oka, po svom osjećaju i iskustvu: nikada nije znao tač-
no reći šta ne valja u lošim pjesmama koje su mu donosili,
samo je on to vidio, nije znao za perspektive, očuđavanja,
sintaksu, sve je to tako tačno osjećao. Mladim pjesnicima
govorio bi neodređeno: nema tu daha, ili: požurio si, ili: izo-
stavio si nekoliko preduslovnosti... Tako je i čitao literaturu:
pokazao bih mu pjesmu nekog slavnog pjesnika za kojeg
nije bio ni čuo, on bi zastao s poštovanjem, i odmjerio je
čitajući polagano, u hodu, kao da sriče. – Pregledao je ar-
hitektoniku stiha, zadržavao se na metaforama (klimao je
glavom), odmjeravao rimu i rekao ushićeno, na kraju, resko:
– Aferim! Kasnije bi se pozvao na neku sliku iz tih pjesama
koje je čudesno pamtio. Mnogo je žurio u hodu gradom,
bio je u vječitom pokretu, kao da je bio stalno na kružnom
putu oko Kjabe. Jednom sam se vraćao s njim kući, trčkarao
sam za njim. Tad mi je rekao da bi u hodu od Baščaršije
do Ilidže mogao ispjevati sav opus jednog poznatog našeg
pjesnika. Sasvim mi ozbiljno pada na pamet koliko je đo-
nova izlizao, koliko je cipela pocijepao, stvarajući svoj opus.
Oduvijek je hodio gradom s usnama koje se miču. – Je li
ikad objavio i slovca? – pitam zajedljivo prekinuvši ga. Želio
bih nešto pročitati nešto njegovo? – Znaš dobro da nije, moj
Lavroviču, nikad ništa, i u grob ću otići, a to nikad neću ra-
zumjeti, nikad, govori Mihail. – Meni sve to nije misterija,
rekao sam. To je tako jasno, kažem. Meni sve to nije ni neo-
bično, uopšte, i ti dobro znaš zašto!

58
Bili smo stigli na vrh širokog kaldrmisanog puta, i s druge
strane brda padinom se ljesnulo bijelo groblje. Vjetar je hu-
jao među nišanima. Nije više govorio Mihail. Tako neobič-
no, usred groblja, dok smo išli prema skupini ljudi okuplje-
nih oko rake koja je zjapila, sjetih se pokojnika! – Jedinog
događaja po kojem sam ga, mislim, i pamtio, blagodareći
sretnoj okolnosti da sam svemu nazočio. Sjećam se da je u
redakciju njihove izdavačke kuće došao jednom neki mla-
dić: radio je tu kratko. Bio je mršav kao Čančar, izduljenog
i ispijenog lica kao što je moje danas. Mnogo je pušio, re-
dakcija je otkako je došao neprestano bila zadimljena, što
je sekretaricama smetalo, pa su namrštene stalno otvarale
prozore. Novim ljudima se često predstavljao ruskim prezi-
menima: Dolgorukov, Rostropovič, Nehljudov – pružao je
ruku smiješeći se zbunjenim. Volio je sebe tretirati u trećem
licu: Dolgorukov je napisao, Nehljudov vam je to prošli put
objasnio, Rostropovič je jako nezadovoljan ovim tekstom –
učtivo je govorio. Smijao se napuklo. Bio je tada mlad, baš
mlad.
Prvi put kad je Čančar došao sklapati tekst u redakciji, sta-
jao je pred njim kao zadivljen. Čančar je hodao i govorio
tekst, a on ga gledaše netremice, sa smiješkom, bez ijednog
trepeta. Čančar je diktirao recenziju sa svojih papira sekre-
tarici koja je nastojala sve ukucati. Govoraše: – U najprimar-
nijem začetku apstrahirane višeslojnosti bez značenjskog
ambijenta, u isto tako podrazumijevajućoj budnosti gdje se
sume poništavaju u skoroj neizrečenosti zakriva se ono što
bdije kroz razum pisanja knjiške mrene pred Apsolutom. –
Dolgorukov se glasno nasmijao, svi su osvrnuli. Čančar je
samo pogledao, posvećen, ko ga to prekida, pa nastavio:
– Svemir je zakrivljen riječju ikre. I svemir se ne odživi ni-
čim, a u takvoj prisutnosti suspreže i da uđe u te dvije sve-
denosti i da ne dopusti nijednu prevagu ni najrazumnijeg

59
 očitovanja, makar i čistu literarnu tvar imali kao svjedoka
za sukus djelovanja kroz prostor i vrijeme. – Nehljudov je
ustao, čekajući da Čančar poantira: – Djelo koje imam u
rukama u Bosni i u lijepoj hartiji već je na startu oteto sva-
kom umnošku: Samo je!, birajući brzinu daha, a ne ritam i
slog. Kada se njegova glavnica nađe, na primjeru, u kovače-
voj skritosti mehdijanski se čeka u kadijskom obolu i tako
u svih pet stanja: paša, kadija, derviš, hamalin, kovač – nose
isti broj puteva do srca i Kjabe. Pet.
Rostropovič prasnuo je zatim u smijeh počevši aplaudira-
ti, kao da je odgledao scenu iz nekog vodvilja. Čančar mu
priđe sasvim blizu, upiždrivši oči u njegovo nasmijano du-
guljasto lice – njegovu kosu koja ga je sjećala na plast sijena
(kasnije će mu to i reći) – kao da ga prvi put vidi. Počeše se
raspravljati pred nama, Nehljudov je vikao vrlo odsječno ga
podbadajući. Potom su izašli napolje raspravljajući se gro-
zno. Brzo se Dolgorukov vratio unutra. Bio je neumoljiv: ja
neću raditi sa tim švindlerom, rekao je kratko.
Zašto Mihail nije spomenuo tu dogodovštinu, dok smo se
penjali uz brdo, to će meni, vjerujte, ostati tajna. Sjećam se,
dobro se sjećam, da je prisustvovao svemu. Možda to ne
bio bilo lijepo pomenuti u ovakvom trenutku. Već smo sta-
jali s ljudima oko svježe iskopanog groba. Auto je prilazio
iz grada kaldrmisanim putem i zastao na vrhu. Ljudi su već
krenuli prema gore.
Šta je presudilo da taj Rostropovič kasnije napusti redakciju
– ja ne bih znao kazati. To me i ne interesuje toliko, ni da-
nas. To je možda znao pouzdano jedino ovaj s kojim sam se
danas popeo na ovo groblje. Čančar je proročanski govorio
da je taj Rostropovičev odlazak bio je uvod u konačno nje-
govo propadanje. Znam da je Čančar kasnije često pričao o
Nehljudovu u redakciji, mnogo se njime bavio, kao da ga je
cijelog sam sebi želio razjasniti. Dovijao se u tim govorima,

60
objašnjavajući ono što mu nije bilo poznato: želio je popu-
niti ta mjesta praznine, skovati priču o tom Dolgorukovu,
objasniti samom sebi njihov sukob.
Samo se još sjećam da se Rostropovič tamo upoznao i s
Karlom, našim poznatim piscem, koji je radio kao hono-
rarni saradnik s tom redakcijom. To je osporavanje kakvo
je dugo čekano, govorio je Karlo, već neko vrijeme se i sam
podsmjehujući Čančarevim tekstovima koje je čitao štam-
pane kao predgovore. – Ljudi svašta znaju, ljudi su eksperti,
i što su veći stručnjaci, oni jasnije govore i ti ih bolje razu-
miješ. Da je više takvih profesora, vi ne biste ni napuštali
fakultet. A Čančara ništa ne razumiješ kad počne govoriti!
Takvi su i naši profesori. – Nekad su njih dvojica, Čančar i
Karlo, međutim, bezbrižno sjedili u redakciji jedan pored
drugog, ugodno i uvijeno ćaskajući, kao brižni otac i od-
metnuti sin koji se vratio. Nekad bi ih u tim razgovorima
zatekli, posvećene, Nehljudov ili njegovi prijatelji. Bilo je
to ono vrijeme kad su se oni u toj redakciji tek upoznali s
Karlom, želeći pružiti prvu pomoć našoj zemlji, držeći se
kao jedan, svi zajedno pišući za jedan časopis. Sav obazriv i
brižan, Rostropovič je tih dana išao na čelu jedne specijalne
spisateljske jedinice, noseći krst u rukama, kao kalašnjikov,
s ciljem prosvjetljenja i i oslobođenja nutarnje dobrote u
milionima ljudi, ne bi li istjerali te bjesove što su tako dugo
opsjedali njihovu zemlju.
O propadanju Rostropovičevom koje će nakon njegova
odlaska iz redakcije uslijediti obuhvatajući još desetak go-
dina, o propadanju koje je hvatao samo u prolazu: vidjevši
ponešto usput po kafanama, čuvši u prepričavanjima, pro-
čitavši u novinama, Čančar je znao samo nepouzdano, ko-
liko se u njegovoj žurbi moglo načuti. Pravo govoreći, nije
se on razumijevao i miješao u to rogljanje Nehljudovljevo
po novinama, s ciljem otkrića istine očite, u ta pisanija koja

61
 je sočinjavao neurastenično napadajući sve postojeće, kao
da se ukopistio dokazati naopaku nasađenost cijelog svi-
jeta, grstio se nad tim valjanjem svinja u blatu, u crnoj pje-
ni svakojakih tiskotina. Donosile su mu stud oko srca ta,
kako je govorio, poruganija zaslužnim, ta ustvari raznolika
budaljekanja njegova poznanika koje je izbjegavao čitati, ta
svaštočinija argumenata koje je navodio protiv velikana, či-
neći ga prije svega žalostivnim. Svaki put kad bi ga usput
vidio, imao je, kaže, potrebu da urazumi tog mladca, da
ga navede na plemenite poslove i dane, da ga dozove na-
gnavši ga na posljednji maličak sreće što pruža stvaranje,
na kušanje srčike smisla koje ono donosi, na projektiranje
pojedinstva kojim nas obasipa, ali Rostropovič ostajaše ne-
dohvatan. Karlo je u tom Nehljudovljevom obračunu sa svi-
ma tih dana stajao iza njega kao stalna potpora, oduševljen
brizantnošću i utemeljenošću tih napisa, i podržavao ga u
svemu, odobravajući mu mnogo, i tih dana Dolgorukov po-
stade njegov miljenik. Bilo je to čišćenje, reče, kakvo nam
je dugo trebalo, kakvo smo svi mi, svi koji mislimo u ovoj
zemlji normalno, tako dugo očekivali. Karlo se nakon toliko
vremena sreo s njima, Rostropovičem i prijateljima, obra-
dovan kao da je pronašao sopstvenu djecu. – Na svako do-
bronamjerno i stidljivo Čančarevo sugeriranje da to ne radi,
međutim, vječito euforičan i pripit, Nehljudov bi ga ofraštao
nekim poruganijem otpandrcavši bez pozdrava. Razmišljao
je i Čančar s blagonaklonošću o tom mladiću (kasnije će mu
priznati), iako je pokatkad sjedio nad njegovim tekstovima
zbunjen kao da čita nešto što je napisala neka egzotična
životinjka.
Taj Dolgorukov je polako ali sigurno, dakle, izmigoljio
onoj svjetiljki što obasjava Čančarev vidokrug, i vidim da
je vrijeme da njegov govor, kao uostalom i Mihailov, ko-
načno isključim iz slaganja ove naše pripovijesti (što mi je

62
– ponavljam – jedino preostalo). To postupno nestajanje
Rostropovičevo, u nastavku života njegova, Čančar je u re-
dakciji dokučivao samo iskonskim pripovjedačkim instin-
ktom, koji ovdje smatram irelevantnim i nepouzdanim,
dostojnijim kakvog nesuvislog naklapanja (kakve su sve
njegove priče), nego vjerodostojne i istinite rekonstrukcije
cjelokupne priče o tome Dolgorukovu, što je naš zadatak.
Možda bi jedino još Karlo mogao prokazati to žitije svojom
logičkom analizom. Čančar će, međutim, ostati umuklo
na verandi svoje priče, posvećen nadziranju laveža i šapa-
ta po okolnim avlijama, uz utihla ognjišta, to je jedino što
mu je preostalo. Nastavak priče rekonstruisati ću iz sop-
stvenog govora (ja – Lavrovič), kao jedini pouzdan svjedok
Rostropovičeva sunovrata, kao preostali upućenik u konač-
ni smisao njegova nestanka.
Kako je sve to počelo? Kako je teklo njegovo nestajanje?
Sve počinje – tako smo mi odredili – razlivenog zimskog
podneva; vlažna hladnoća i prvi snijeg te godine. Bio je
tako mokar i težak, okružje je bilo samo napola pokriveno,
tako da je sve izgledalo mnogo oskudnije i trošnije nego ju-
čer. Voda je klepetala u oluku koji se čitavom svojom polo-
vinom bio spustio na gradski trotoar: nitko nije znao da li
je tu tek od jutros ili je sve i jučer tako stajalo. Rostropovič
se ukazao na drugoj strani ulice. Pred sobom, preko puta,
na prelazu, ugledao je Čančara: pjesnik-samozvanac, pomi-
slio si, taj albatros, silna ptica mora, nevješt i trom, smiješio
si se, bijedno je spuštao moćna bijela krila, taj krilati put-
nik sad sputan i mali, prognan na tle usljed ruganja opaka,
džinovska mu krila smetaju da pređe ulicu. Čančar je ble-
savo mahao Rostropoviču a potom se srušio na beton. Na
semaforu je zasvijetlio zeleni čovječuljak, pretrčao si ulicu i
prišao mu. Čančar je bazdio na alkohol i bio je sav upišan.
Decidno je u bunilu insistirao da mora na drugu stranu, bio

63
 je pomiren i prepušten, kao da upravo treba preći modru
rijeku; ulica je bila pokrivena vodama koje su tekle.
Vidim Nehljudova kako ga podiže teškom mukom i prevodi
na drugu stranu, Čančar tu ponovo posrće i pada u neku vrst
nesvijesti. Rostropovič ga nasred trotoara pruža kao da ga na-
mješta u krevet, i odlazi ostavivši ga. Odmakne dvadesetak
metara, pa se vrati, ponovo ga razbuđuje, podiže i odlaze sad
zajedno. – Mogao bih razumjeti da se Dolgorukov sažalio
tog dana na Čančara: kažem, viđao sam i njega kako cunja po
kafanama i nekoliko zima prije toga, zanesenog u priči i piću,
uvijek sa istim ljudima u društvu; bili su mladi, grmili su pi-
jani tarakćući na sve postojeće, ine ljude ismijavajući, kafane
su napuštali posljednji; gledao sam ih najprije kako tonu u
noć razgovarajući satima. – A onda se se taj normalni obazri-
vi razgovor koji ih je svojim savršenim krugom gušio, stežući
se kao omča, rasplitao u čitav igrivi ritual dubokih prosvjetlje-
nja, u lucidu intervallu njihova duha: te doskočice, taj humor,
ti obrati, rasprave i svađe, monolozi, filozofiranja, citati, ta eru-
dicija, ta živost pameti – sve je to bilo tako fascinantno da su
gledali te ljude kao da nisu od ovog svijeta. Među njima sam
bio i ja, Lavrovič. Bilo je to ustvari ono vrijeme kad smo se ja i
Rostropovič opet sreli, pratio sam ga u stopu kao sjen. Svi se
dobro sjećaju da me on i nazvao Lavrovičem, davno, nadje-
nuvši mi to rusko ime: i po tome se znalo da smo bliski, go-
tovo kao jedan! I Karlo je sjedio s nama, veseo i optimističan,
dizao se tačno u određeno vrijeme večeri i odlazio kući pisa-
ti, napuštajući nas galantno. Kad bi sve umuklo, kad bi se sve
potrošilo od te noći, mogao sam osjetiti stud gole kafanske
stolice u zoru, kao jedinu konstantu na koju se Rostropovič
oslanjao u alkoholnom delirijumu koji je polagano kopnio,
osjećajući je muklo kao jedini izvjestan i preostali oslonac na
svojoj prostati.
Tih noći s nama za istim stolom je sjedila i jedna gospođica.

64
Ako me sada sjećanje ne vara, mislim da se zvala Asja: sje-
ćam se samo da je pratila Rostropoviča svuda kao opijena.
To je onaj period kad su se oni tek upoznali, i susretali su
se u noći na različitim mjestima, nedogovoreno, tako da ja
konstantno imam osjećaj kao da ga ona vješto prati. Govorili
su mi da je zbog nje ostavio neku ljepoticu, koju su oni svi
mnogo voljeli. Bila je iz jedne poznate obitelji, nenadmaš-
no elegantna. Ja je nisam upoznao, bilo je to u vremenu kad
sam ja odsustvovao u Rostropovičevom životu, ali tih noći
često sam žalio za njom, žalio sam što ona nije sada tu, sa
Nehljudovim. Smetala me Asjina napadnost u razgovorima
koje smo vodili, miješala se u sve često lupetajući gluposti.
Čeznuo sam za trenutkom kada će je povrijediti! Imala je
neku manijačku potrebu da doreknemo sve do kraja, tje-
rala nas je da razjasnimo sve, i neprestano je nasrtala na
nas s tim oštrim zahtjevima. Uplitala se u naše razgovore.
Tolerisali smo je, mnogo, oćutkujući! Često bih poželio da
je lično ušutkam, i Dolgorukov bi to prepoznao, u mraku
se samo na mene smješkajući, kao da uživa u njenom pija-
nom solilokviju kojim nam se obraćala, kao da upija njenu
strastvenost, kad bi tako napasno uzela riječ. Dugo nisam
shvatao zašto je on uopšte s njom. Sreo bih ih nekad kako
se ulicom šunjaju i usred noći, činilo mi se kao da tako obi-
laze grad: možda ga je ona jedina mogla pratiti u onoj ne-
urasteničnoj potrebi da obilazi lokale koji rade u noći, da
sagleda sve ćoškove decentno osvijetljene, da upamti sve
ljude koji žive noću, pred onim ubuđalim strahom da nešto
propušta. Čini mi se da ga je u tome ludilu, neumorna, ona,
ta Asja, i nadmašivala! Ta besmislica je bila jedina stvar u
kosmosu u kojoj ga je ona mogla nadmašiti. Gledao sam
ih jednom krišom, među ljudima, u mraku jednog lokala,
kako razmjenjuju nježnosti: on je u jednom trenutku uzima
čvrsto s leđa i nadmoćno je privlači sebi, kao da ispoljava

65
 moć! Prilazim im krišom iza ćoška i govorim glasno, da me
dobro čuju: - O, pa to mora da je velika ljubav! Divno! Kada
će rastanak? – Oni su se tada samo mnogo smijali. Sjećam
se da mi je pričao da se ona u ta noćna lutanja otiskivala i
sama, bez njega, kao za kaznu, onda kada on nije htio, kada
bi je odbio, kad bi ostao zatvoren kući. Činilo mi se da su ga
zbog toga morile velike ljubomore, neki su mu prepričavali
da je ona tako u noći, pred svima, razgovarala sa neznan-
cima. Nije htjela povjerovati da je besmisleno sve ono što
je on već unaprijed vidio uzaludnim: nije mu vjerovala na
riječ, željela se u sve lično uvjeriti, svojim tijelom. Dugo ga
nije zbog toga prestala uznemiravati. To njihovo rastajanje
će potrajati mjesecima. – Voliš me možda na neki svoj na-
čin, čujem kako mu govori, a ne na moj. Dakle, ne voliš me!
Mislim da je tada nekad bila i ona noć kad je Karlo držao
promociju svoje knjige u našem pozorištu. I ta Asja je bila s
nama tu, mnogo prije početka oduševljeno posjednuta na
stolicu. Sjećam se da je gledalište bilo dupke puno mnogo
prije početka predstave, nisam ni znao da ima toliko čita-
laca u našem gradu. Vidjevši Rostropoviča među drugovi-
ma, Karlo se ushićen probio kroz svijet i prišao da se po-
zdravi, blagonaklono, raspoložen što ih vidi to večer. Potom
je, osvijetljen decentno na pozornici, stajao rame uz rame
s jednim uglednikom, poznatim gospodinom profesorom,
pretvarajući se vješto u dijete pored njega, bio je to neodo-
ljivi šarm koji je nasmijao mnoge u publici. Igrao je te veče-
ri, klecajući u koljenima, ulogu nekog učenika koji ovisi o
raspoloženju tog glasovitog i proznatog profesora, idući po-
red njega s licem dječjim, zadivljen razgovorima, iako mu se
nešto ranije te godine sviđalo kako su Rostropovič i njegovi
prijatelji u časopisu raskrivali djelo tog gospodina profe-
sora, kao mumiju. Pogledao sam Rostropoviča ja Lavrovič,
ustali smo i nepristojno se probili pored ljudi oduševljeno

66
posjednutih na stolice, i izašli smo napolje, ostavivši i Asju,
kao da smo upravo odgledali prvi čin neke predvidljive ko-
medije delarte.
Onog razlivenog zimskog dana kada je Dolgorukov zatekao
Čančara oduzetog na cesti, to prijateljstvo sa Karlom bilo je
već pomalo zahladilo, a Asja je postala prošlost. Rostropovič
nakon toga Čančara odvlači s mukom u svoju izbu i tamo on
spava skoro sedam sati, i kad se probudi pred mrak – biće
čudesno raspoložen, govoriće svoje stihove, razgovaraće sa
Nehljudovim tako nadahnuto: plavi pogled mu se bio pot-
puno izbistrio. Pričaše kako je Rostropoviča nakon sukoba
u redakciji stalno tražio, kako se raspitivao o njemu, kako
je, upamtivši mu prezime, pratio njegove tekstove u štampi
koju je po cijeli bogovjetni dan iščitavao. Pratio si puteve
moga lutanja – rekao je učtivo Dolgorukov.
Ali u toj noći, u razgovoru koji su u njegovom stančiću vo-
dili sve do jutra, Rostropovič počinje mijenjati mišljenje o
Čančaru: satima sluša njegove pjesme koje je stvarao godi-
nama i najednom shvati da pred sobom gleda velikog pje-
snika, anonimnog čudesara. – Zastao je osupnut pred tim
čudesnim slikama koje su ga svojom nadrealnošću zastra-
šivale: u nekom zdruzganom tijelu stavljenom u džinovski
periskop koji ga bolno stišće sa svih strana, gušeći se pod
kovertama koje ga zatrpavaju, jer ih neka nemilosrdna ruka
neumorno trpa zaklanjajući skučeni vidik i istiskujući zrak
– prepoznaje samog sebe, otkriva sopstveni san koji ga je
budio gušeći ga u noćima. U strukturi i poletnosti stiha, u
somnambulnosti i črezvičajnosti slika, otkriva jasni uti-
caj Hlebnjikova, kojeg Čančar izravno evocira tragajući za
izlaskom i zalaskom zvijezda duha, osluškujući treperenje
struna ratova i otkucaje srca svijeta. U jednoj mladalačkoj
pjesmi on izračunava zakon rođenja sličnih ljudi.
Uvjereno je govorio: „Organski život na zemlji služi kao

67
 hrana Mjesecu, ratovi i revolucije na zemlji su rezultati
planetskih uticaja – samo su izazvani glađu na Mjesecu.“
Dolgorukov sad gleda Čančara dobrohotno i naklono, lako
prepoznajući u svemu tome učenje Gurdžijeva koje u dvije
pjesme koristi i Mandeljštam; njegovo oduševljenje zaiskri
kad otkrije da u pjesmama Čančar pravi nekoliko izravnih
aluzija na malog prestrašenog jevrejskog dječaka čije je srce
bilo puno petostopnog ruskog jamba. To su jedina dva pje-
snika koje je on, izgleda, i čitao, odlučivši nešto napraviti od
svega toga.
Čančar je stalno govorio da su se njih dvojica nekada već
sreli, da su jednom bili prijatelji, da su zajednički život pra-
davno proživjeli i da je ovo što su sad doživjeli samo prisniji
nastavak te prethistorije. – O, to mora da je bilo tačno! I kad
su se najzad opet sreli, obojica su, kaže Čančar, instinktom
osamljenika, izopćenika, ili tuđinca u stalnoj žudnji za do-
mom, znali da će ostati prijatelji. I dijelilo ih je mnogo šta,
ali na onaj način koji ljude još čvršće i časnije vezuje. Dijelila
ih je nesreća koju je Rostropovič osjećao, a on, Čančar, tek
slutio; vjera u umjetnost koju je on sa strašću njegovao a
Čančar je katkad igrao kao gost u hramu vjernika; silina živ-
ljenja koji sam Čančar obuzdavao, a Dolgorukov joj davao
zamah misije u svijetu mrtvaca.
Te noći Nehljudov s indignacijom shvata da ništa od sve te
poezije nikada nije objavljeno, da ni slovca nikada nije izaš-
lo na vidjelo. Bjesomučno se obrušava na Čančara, pripit
ga najednom naziva varvarinom. Čančar mu saopštava da
svu svoju poeziju drži zapečaćenu, kako kaže, u zašivenim
cekerima, ispisanu na usputnim cjeduljama, fragmentiranu
do neprepoznatljivosti. – Jedino mjesto na kojem se još sva
ta poezija cjelovito održavala bilo je Čančarevo pamćenje.
Dugo te noći – kao da brani čitav svoj život – Čančar oprav-
dava sve svoje postupke: uredno dokumentuje istoriju

68
sveopšteg neobjavljivanja. Rostropovič mu prebacuje bez
otklona i uzmaka, strastveno i luđački vrijeđa gosta, kao
da ga optužuje za najteže zločine. U tom trenutku on, opet,
podlegnu onoj svojoj preuzetnoj brižnosti: on se brine za
Čančara, on ga želi vratiti u život, znajući da godinama
nije bio nigdje. Opet ga obuzima ona stara briga za ljud-
stvo. On ga te noći želi trgnuti iz sna, kao da taj čovjek ne
zna ništa. On će upregnuti u to ime sve svoje snage, kao da
nema nikog bližeg. Sve što Čančar navodi te večeri, urušava
se polagano pred njegovim očima (cijeli njegov život), pa-
dajući pod preciznim napadima nemilosrdnosti i pronic-
ljivosti: u jednom trenutku čini mu se da mu Dolgorukov
čita misli. Svo to nasrtanje, misli Rostropovič, samo će ići
na Čančarevu korist. On ipak ostaje vjeran svojoj tezi (to je
posljednje na što se oslanja), nepočinstvima svojim, uprkos
stvarnosti koja ga opovrgava, tim gore po nju, kaže, ako se
ne uklapa u moju viziju.
Svijet ne zaslužuje poeziju, poantira konačno u svitanje
Čančar, svaki humanizam je besmislen. – Velikog umjetni-
ka će svako prosvjećivanje samo obeščastiti, jer će mu ljudi
ideju potpuno iscrpiti, izmećući je u grotesku. Samo idioti
objavljuju javno u poeziju, zaslužujući počasti, profanizi-
rajući je (podastire Čančar). Izistinski umjetnik stvara za
sebe, izdvojen od sviju, nadasve: stoji kao titan ponad sviju,
umire (kad zatreba) u dubokoj anonimnosti, njegovo djelo
sačuvati će pomen, sahranjuju ga kao psa. Pravi umjetnik,
moj Rostropoviču, ogradiće se od svakidašnjeg gnjidanja,
zaboljeće ga valjanje po blatu, žalostiće ga sunovrat – ali se
neće zagaditi jezikom nedostojnih. – Povući će se i stvarati
ono što će ostati, što neće nagristi zub vremena. Dolgorukov
ostaje zabezeknut pred tim logičnim lancem naredanih či-
njenica, koje su sklapane godinama.
– A šta će se dogoditi sa svijetom u međuvremenu, dok

69
 umjetnik sklapa knjigu? – rekao je odustajući, umoran, bol-
no tužan na kraju, Dolgorukov, kao da Karlo progovara kroz
njega, podsjećajući samog sebe na njega. – Je li to dopušte-
no upitati? – Da li je to uopšte slabost? – Je li to što ti govoriš
rješenje?

DOŠLO je vrijeme kad više nismo znali da li je Rostropovič

u gradu. Stalno je pričao da će odseliti, i mi smo pomislili
da je doista i odselio, u onaj grad, sjeverno, kako je i govo-
rio. Tako je počelo još jedno njegovo udaljavanje od nas, i
kasnije će se pokazati da je bilo konačno. Trebam li reći ko-
liko smo se iznenadili kad ga je jedan od nas samo sreo, na
ulici, u našem gradu, zanesenog u razgovoru sa Čančarom.
To je bio onaj period kad su se oni zbližili. Na kraju će se
ispostaviti da nismo smjeli bili tako uvjereni u njegovo od-
sustvo: on se u tom periodu često vraćao u naš grad, skrivao
se danima u onom svom gaju, na kraju grada, u onom miru,
kod svog brata, u potkrovlju one trokatnice među lišćem.
Neki od nas su mu sve to uzeli za zlo, zauvijek, uvrijeđeni.
Oprostio sam mu zbog onih polupanih mirnoća u njego-
vom stomaku, zbog onih omama i omaglica pred njegovim
očima, zbog one izgubljenosti u tim razbijenim danima.
Odakle se došlo, i kamo krenuti? Vrativši se samo je danima
hodao stazama između drveća oko svoje kuće, samo govo-
reći sebi kako je blag i miran.
Sjećam se dana kada sam čuo da se odlučno vratio, naseliv-
ši se u onu svoju izbu, u centru grada, u onoj gubavoj žutoj
zgradi sa unutarnjim dvorištem, tako da ga svi možemo vi-
djeti. Rekao je da više neće micati nigdje. Poželio je lapavu
zimu u našem gradu. Prijatelji bi ga vidjeli kako se pojav-
ljuje iz zgrade u isto vrijeme i hitro prolazi, savijajući krug,
u povratku natrag, uvijek istim ulicama, svaki dan: ubrzo
su proširili glasove da je žrtva kokaina. Govorili su da je

70
presahnuo kao pjesnik, da ustvari nikada ništa nije ni napi-
sao. Oni su pročitali sve što je on dotad bio objavio! Neki su
govorili da je sasvim propao i da umire. Zovu ga pjesnikom,
rekoše, ali izgleda da je on u zadnje vrijeme najviše sklon
madracima. Mislim da se u tom periodu samo jednom na-
zvao pjesnikom, jedne vještičije noći, na nekim maškarama,
u jednom lokalu, kad su bili svi pod maskama, osim njega.
Jedino je možda Čančar u tom periodu bio upućen u njego-
vo duševno stanje: i nemojte misliti da je to bilo hotimično!
Stalno je govorio Čančaru da ima nešto pouzdano u slučaju
sveopćeg razilaska, stalno je govorio da će naći spas ako ga
ostavimo mi, njegovi prijatelji. Čančar u tim raspravama go-
vori da se pjesnik nikada ne smije dovesti u situaciju da mu
neko treba. Prišunjah se nakon toga na ulici jedne večeri,
njemu, Rostropoviču, i rekoh mu šapatom: – Zar ne osjećaš
kako je ono zvučalo prazno? Ti nemaš, moj prijatelju, niko-
ga i ništa, kao što nikada nisi ni imao. Je li to ne znaš da se
sve razišlo? I vrijeme je da to konačno priznaš! Zar si zabo-
ravio koliko je to bilo veličanstveno? – Vidjeh kako ga svog
uzbunih nakon toliko vremena, to me ushiti, i nisam želio s
njim više pričati. Uporno me zbog toga poče pratiti sve dok
se nije našao, kao odagnan, u jednom zabačenom i mrač-
nom dijelu tonućeg grada. Odasvud ga skoliše ponurene i
ispražnjene ruševine, a iz tih polomljenih prozora hrlila je
mrka nesvijest, miješajući se sa pomrčinom što ubrzano,
kao na filmu, padaše pritiskajući sve. Ne mogu nikako da se
odvojim od ljepote toga prizora! Poznavao sam taj dio gra-
da, i ja se izgubih, ostavljajući ga samog nasred ulice, tako
zalutalog, u sekundi, kao duh. Vidim ga sada iz prikrajka
okruženog pomrčinom: crno je ucrtan na toj prigušenoj sli-
ci. Odvratni deponijski vonj toga predjela se miješa sa oš-
trim mirisom kože koja još uvijek sija u mraku, orošena drh-
tavicom. Taj miris smeća ga guši isparavajući se iz njegovog

71
 okovratnika! Pušta me da se zagrcnem blagom gorčinom
što bridi u tome prizoru kao zloćudna guka tinjajući pod
grlom. Poželio sam da jedna purpurna ogrlica, zasjavši u
tome mraku, široka kao oštrica noža, ukrasi njegov prelijepi
vrat! Neka modri gnoj pokulja iz rastvorene guke! Neka se
dobro napoji, pomislih, tom strahobom što bije iz onih po-
lomljenih prozora. Molio sam da opet u mom oduševljenju
široko bljesne ono potisnuto očajanje obasjavši me iznutra
svim blaženstvima. Neka se to vječito očajanje ugnijezdi u
mome tek razraslom ushitu! – Uživaj u toj igri trnaca u no-
gama prije nego te uhvate i zatuku iza prvog zida! Možda će
te brže goniti sada, nego onda kada si u noći, među ljudi-
ma, u gradu. Ostani tu sam u mraku, rekoh, što duže!
Tog sumraka do u tančine ću se sjetiti, među drvećem oko
Rostropovičeve kuće, tačno dvije godine kasnije, u kasnu
jesen, kada osjetim blagi miris lišća i vonj struhlih keste-
nova, istovremeno, koračajući onim stazama. Čekaću ga
tog dana uznemireno da siđe sa svog potkrovlja, pozivaću
ga alarmantno, ali tu neće biti nikoga da ga svede dole. Svi
apetiti moje mašte bili su tada utoljeni, u sekundi! – Bilo bi
dobro da ta smirenost i uravnoteženost kojim danima kora-
čaš, kao stazama, sada konačno prsne, kao ona ledena koc-
ka slutnje u tvojim grudima, sa uzdanjem u blagotvorni ne-
red! Pratile su ga moje riječi na povratku kući, kao unezvje-
reni psi. – Neka konačno ožive oni tvoji damari u leđima,
umarajući! Neka se sada jedan gnusni period rastvori u
bolnu ekstazu, euforično! Prometni ta gnusna negližejstva,
te želatine mučaljivog svakodnevlja, u ludilo, pisanjem!
Prigrli taj trenutak sluđenja, kao jedino ponuđeno i uzeto!
Ništa ti možda nije potrebnije sad od tog truna očaja, kao
jednog savršenog trena! – Ja znam da si ti proteklih dana
bio onaj koji je konačno shvatio svoju sudbinu, kao svoje
jedino. Tvoja preuzetnost je imala efekta samo u nečijem

72
životu kilometrima odavde. Zar te stvarno zadovoljava to da
povjeruješ u jednu trenutačno omeđenu smirenost, u jedan
kratkotrajni mir, kao dva mjeseca spokoja, uhljebija? Sada
se, molim te, suoči sa novim i neviđenim, osloni se na puca-
nje, ono te možda čeka već iza sljedećeg zida, u tami! Došao
je taj trenutak! Najbolje bi bilo da sada postoji neko ko će ti
reći da postoji ta novina, kao rasprsnuća, stvarno dolazeći.
Ima li, molim vas, neko da mu to kaže? Ona dolazi i obuze-
će ga svega, uzimajući mu i glavu i rebra! O, Bože, izgubićeš
onu lagodnu blagotu, onu nježnost svojih dana, pred ovim
kidanjem i uznemirenošću! Kakva šteta, kakva je to šteta!
Pratile su ga moje riječi u stopu, dok se vraćao u svoju izbu,
u gubavoj zgradi. Bio sam uvjeren, strastveno, da se pokre-
nuo te večeri. Bio sam tako sretan što sam ga nagnao da vidi
kako je svo njegovo djelo dosada lažno, kako sve treba za-
paliti, kao sedative. Bio sam ushićen što će opet zasijati u
toj smrdljivoj garsonijeri ona bijela noć osvijetljena stravič-
nočarobnim usijanjem živaca, jednim luđačkim ubrzanjem
nerava, kao žestokim očekivanjem neosjećanog i neviđe-
nog. To će biti blaga euforija koja dugoročno lomi podrh-
tavanjem, sve do poluiznemoglosti tijela. Priznajem da tada
nisam znao da će to ipak biti samo siloviti pucanj u prazno.
Obično sagorijevanje šibice u grudima do spepeljenog
ugasnuća, i mirenja sa svime, u blagu zoru, kada se mrak
bude raspršavao, bezazleno, kao što se cvijet otvara. Mislio
sam se da će se danima posvetiti tome kasapljenju duše.
Ništa se nije promijenilo: bio je to samo još jedan duševni
udar, puko iscrpljenje duše! Nisam to znao unaprijed.
Sinoć je taj mladić, u kojeg sam imao pouzdanja, vrativši
se u taj stan gdje su se nekad sastajali, prevaren i usamljen,
osjetio da se neke stvari koje je proživio s jednom gospođi-
com više nikada neće ponoviti. Nikada se više neće moći
vratiti. Nikada više tako, nikada! – On je, znate, bio uvjeren

73
 da je otišavši od nje izdao sam život! Ona doista više nije
bila tu. Osjetih u tom trenutku taj nagli pad jedne duše koja
je upravo prošla kroz pakleni žrvanj živaca, kao da sam bio
tu, uz njega. Čitavu noć neki su mu se bolovi prevrtali u utro-
bi: vrijeđalo ga je kako god da legne! Nisam htio još uvijek
odustati od njega: želio sam pomoći tome mladiću! Želio
sam mu biti pri ruci te večeri. Bio sam uporan, neumorno.
Dobro se sjećam one noći kada je sve počelo, mislim na
to njihovo udaljavanje, Rostropoviča i Asje, njega i ljudi,
i sve me to tako i danas ushićuje. Bila je to zapravo jedna
veličanstvena noć! Možda se prvi put dogodilo da njihova
kuća, mislim na onu na kraju grada, među drvoredima, bila
skoro ispunjena ljudima. To je možda prvi put da i Karlo
dospije tu. U mom sjećanju je ta noć provučena kroz tamu,
kao na celuloidnim trakama. Mnogi su se opraštali satima,
tužno pjevajući, čujem još uvijek taj zveket čaša, nazdrav-
ljajućih, kao da nekoga ispraćaju! Svi su tu, svi ti ljudi koji
su se godinama razumijevali, bijavši bliski. Neko je pjevao,
pijano i melanholično. Tačno sam osjetio trenutak kad je
Nehljudov sagledao sve te ljude, nasrtljivo, kao da će ih
sada istjerati iz svoje kuće. Znao sam je to večer kada će ti
razilasci, što su trajali mjesecima, kulminirati. – Ko je bio
onaj što je maloprije sumnjao u ono što sam napisao: on je
želio zvati telefonom nekog urednika da provjeri da li sam
upravu? Ko su dovraga svi ti ljudi? Zašto Karlo nije večeras
sa onim profesorom, kao ono večer u pozorištu? – Vidim ga
kako pijano ustaje, prilazi najbližim, i počinje ih zajedljivo
i glasno podbadati, zbog nekih čudnih razloga. On se naj-
ednom jedini sjetio te Karlove večeri otprije nekoliko mje-
seci. Oni su iznenađeni, uvrijeđeni, počinju se raspravljati,
dugo i smiješno, čini mi se kao da gledam neku komediju.
Mnogi staju hrabro u Karlovu odbranu. Zašto sada napada-
ti čovjeka? Čekam samo kad će se početi udarati flašama.

74
Sve su to trivije, gluposti. Meni Lavroviču, jedinom za tim
stolom, sve to zapravo nije važno, uopšte. Mene i danas za-
pravo ushićuje samo jedan drugi moment. Niko nije znao
da je to naglo pucanje u Rostropoviču drugačije prirode.-
Drugovi mu međutim samo kratko odgovaraju da pretje-
ruje, kao fanatik. Oni, kažu, ne žele biti tako fanatični: nije
primjereno biti tako radikalan. Postoje ljudi koje ti ne znaš,
kažu. Ti histerično gušiš svaku nadu. Ti se luđački obruša-
vaš na cijelu budućnost, svoju i našu! Karlo nikada nije ni
krio da voli onog profesora, oduvijek. On ostaje vjeran svo-
jim prijateljima, i spreman ih je braniti uprkos svemu, on se
nikada ne razilazi, kažu, s prijateljima, kao što to vole neki.
– Ti, Rostropoviču, voliš ta razilaženja, ti ih bijesno izazivaš,
i večeras te sve ovo veseli, kažu drugovi. Mi nismo u logoru!
Niko te neće pratiti u tome. – Karlo razmiče druge i počinje
držati govor. – Nemojte, molim vas, biti tako nerazumni!
Zašto prokockati priliku kad smo se ovdje svi napokon sku-
pili? Kakva je to sila koja bi nas sada natjerala da se opet
raspemo? Nama je danas najvažnije da vratimo sferu povje-
renja, ako ne bude tog povjerenja među nama, ako ne bu-
demo mi na okupu, mi nećemo ništa uspjeti izgraditi... Ne
može se tako lako promijeniti društvo, za to trebaju godine
rada, a mi odustajemo tako lako. Nemojte da trošimo zube
jedni na druge, ako ima toliko i mojih i vaših neprijatelja.
Dajte da se skupimo oko one riječi koja nam je svima zajed-
nička: ovom čovjeku danas i ovdje treba pomoći! Nemojte
same sebe opet stavljati u prvi plan! – Ja ne želim, kaže
Rostropovič, nikom da pomažem. Mi se, gospodo, udalju-
jemo, neki od vas će uspjeti. Neki od vas su već prepoznati:
oni će unovčiti sve. Kao oni sretni, vi zato trebate pomagati.
Ja neću da pomažem ni da radim, ja neću da napredujem,
ja neću ništa da steknem, ja ne želim uspjeti. Mene ne in-
teresuje niko osim mene samog. – A zašto, Rostropoviču,

75
 zašto ne biste i vi jednom mućnuli tom glavom i obezbije-
dili sebe. U ime čega, zaboga, to više odbijate? Pa šta fali,
u to ime, eto, nekome i pomoći? (to ga ja Lavrovič ispotiha
pitam, nasmiješen da drugi ne čuju) – Jedino ja, Lavrovič,
znam tog trenutka da sve to što Dolgorukov govori on i ne
misli tako. On će nekoliko mjeseci kasnije u onom gradu,
sjeverno, naći posao, pobjegavši od sviju, i raditi kao i svi
mi. Sve su to, kažem, nedostojnosti koje mu prvo padaju
na pamet, kao krinka. To je tek potmulost jedne uvrijeđe-
ne sujete, koja se obrušava na nekog. Meni je, kažem, jedan
drugi momenat važan te večeri. Kao skrivena vizija, pred
njegovim očima, dok govori o tim lijevim stvarima, iskrsava
jedna razvedena slika, o nekim stravičnim pucanjima, o pa-
dovima, o nezemaljskom izmicanju. Nekakvi se vodopadi
u njemu tu sada nezaustavljivo ruše. On u ušima čuje stra-
vičnu huku novih polomljenja! U tom trenutku, kao nadah-
nut nekim mračnim demonima, on shvata da sve to što živi
jeste jedna nova nedostojnost, nova nemoć: sve ono što je
godinama priželjkivao, sve čemu se nadao, ostvarilo se do
u tančine, na radost, ali tako majstorski u novoj i drugačijoj
transpoziji bljedila, da sve to naprosto nije ljudski, kao da
je sve nezemaljski rukovođeno. Sve se to izmetnulo u neku
lakrdiju pred kojom se svi valjaju od smijeha. Neko je to
tako udesio, uinat! – Najednom se razlomiše neki skladni
stihovi pred njegovim očima, stršeći sada polomljeni, tako
ružno, kao patrljci, a jedna strofa se raspuknu kao kržljava
jabuka. Pomuti se ono borealno blaženstvo na kojem je leb-
dio cijelu godinu, svega nestade. Ta poezija je trebala pota-
knuti njegov život! Vidje koliko je zapravo opet sve nemoć-
no, iznemoglo. Vidje kako se svo to društvo koje je okupio
raspada. On je želio da ta poezija modelira njegov život, on
je snatrio da će ona biti brža od života, decentno. Sada sve
bijaše prestalo. On je želio da se cijeli život slaže u njenom

76
ritmu. Sada mu iskrsnuše pred oči oni njegovi rumeni sti-
hovi, ubogo kao dvije-tri zrele kruške jeribasme na modrim
granama, na vjetru. Ti si, mladiću, pomislio da je život ne-
kakvo umjetničko djelo! Toliko je toga ostalo neuobličenog,
toliko je lagao, mjesecima, smiješno. Toliko toga odolijeva
savijanju u poluluk riječi, da je tako bijedan i nemoćan nad
prostotom tog ogoljelog žilavog šiblja koje se otima udara-
jući ga preko lica. – Ovi ljudi oko mene žele da modeliraju
tuđe živote, a ustvari ne mogu pomoći ni samim sebi. Sve
se raspršava pred njegovim očima, kao to pomaganje čo-
vjeku. Kome bi on mogli pomoći? I sve one ushićene riječi
koje je jednom bacio u vjetar, sada se vraćaju, drugi put, s
dubljim i stalnijim mukom i čišćim besmislom. Sjećam se
samo da je u onoj neugodnoj šutnji nakon svađe pogledao
u Asjino blijedo lice, i sve što joj je govorio, nekada, ushiće-
no, učini mu se tako nedostojno, da se postidi. To više ništa
nije vrijedilo. Osjeti je tako izlišnom tu, prenerazi se što ju je
nekada osjećao uopšte bliskom. Ona je izgleda s njima. On
je nije poznavao, nimalo, ni onda kad je osjećao da nema
nikoga bližeg. Je li neko vidio da ju je osjećao bliskom?
Savlada ga neki iznenadni umor, i on klonu, potpuno, zijev-
nuvši. Kako je mogao nekoga takvog osjećati svojim? Vidje
nakon te duge šutnje prvo Karla kako ustaje uvrijeđen i do-
bacuje mu: – Ako smo mi ono što ti ovdje smeta, evo olak-
šaćemo ti. Nemamo više ni vremena ni živaca natezati se s
tobom. Možda će ti nakon ovoga konačno laknuti. I izađe
preko vrata a s njim pođoše još dva-tri prijatelja ostavljajući
Dolgorukova svog zbunjenog, kao da je sve to jedan bespo-
treban nesporazum. Ostavljaju ga tako da se sada trijezni i
polako shvata šta je napravio.
Ustajem toga trenutka, ja – Lavrovič, ustajem od toga sto-
la i odlazim preko vrata, ne toliko zbunjen kao oni, koli-
ko blistavo ushićen tim prizorima, i silazim u gaj koračati

77
 uzbuđeno, možda malo opijen onim reskim proljetnim mi-
risima umirućeg raskvašenog drveća i zemlje u porođajnim
mukama. Nisam te noći bio osjetljiv na tu razliku između
smrti i obnavljanja, meni je bilo svejedno, želio sam se samo
prožeti tim nemogućim mirisima koji su po meni mrač-
no kapali sa grana. Noć oko kuće sijala je veličanstvenim
mrakom: ja sam znao da će od svog tog fatalizma na kraju
nešto biti! Nešto se moralo izroditi iz takve siline neuraste-
ničnog odricanja. Nešto se moralo uzdići iz tog neviđenog
bezrazložnog nasrtanja! Vidim u jednom trenutku kako oni
svi odlaze. Ostaje Rostropovič sam pred kućom, u ovoj vje-
trovitoj noći, stojeći među tim šapćućim lišćem. Sada nije
imao nikog bližeg od mene. Nešto se danas, kažem, mora-
lo obistiniti od sve te hladnjikave jeze. – Gospode, tako je
mistično milila uz noge, sjećam se, kao nadolazeći vjetar!
Te noći je počeo pisati pjesmu u kojoj su se pominjali neki
opustjeli nasipi, kao refren. U danima koje su slijedili, u sa-
moći, obuze ga neviđena radinost, i nekakav polet!
Tada je odlučio i da se odseli, da se pomakne, sjeverno.
Nastupio je period kada je postalo jasno da će razići, on i
Asja. Zašto bih lagao danas: osjetio sam kako mi se kamen
svalja sa srca! Odahnuh, rezignirano. U tom vremenu blisko-
sti imao sam osjećaj da je tako blizu oštrici noža. – Nikada
ne bih željela da budeš sa mnom a da misliš na druge. To
nam se ne smije dogoditi. Voljela bih da izađeš jednom iz
tog samozadovoljstva! – Asja je govorila neprestano, a on je
šutio zabrinuto, odsutno. Govorio je da ima novu temu: sve
se pred smrću čini uzaludno, besmisleno. Na svaku njenu
rečenicu, samo je potencirao: samrt, smrt, smrtno...
To je onaj mladić koji se noćas vratio sam leći u svoju izbu,
kao da je prokockao cijeli život. Bilo bi dobro da se noćas
sjeti svega: Lavrovič će noćas biti tu da ga podsjeti na sve. Je
li zaboravio te dane kada nije znao gdje će pred njom sakriti

78
svoje ushićeno lice, opčinjen drugom ženom? – Tako sam
odsutan, dušo, tako sam zaokupljen svojim stihovima, ništa
ne vidim od svijeta danima – lagao je bolećivo. Ona je tiho
prigovarala što je dalek, nesretna. – Ti si sve upravu, ja se
slažem sa svime što kažeš, ja ti vjerujem – govorio je una-
prijed, smišljeno. Nešto se moralo u životu uraditi pred tim
poletom, stvaralačkim, koji ga bijaše obuzeo nakon razila-
ska s drugovima. Sjećam se da je kasnije nemarno se lju-
beći s drugom, pridošlom, kao da nema nikoga na svijetu,
samo primijetio u jednom trenu da ona ima istu boju očiju,
kao Asja. Je li bio siguran koja ga od njih tada gleda? Ja sam
poslao Dolgorukova da sve to proživi, govorio je, oslobađa-
jući se, sva ta nepočinstva je izvršio Nehljudov, nezasitno, a
ja sam ostao potpuno vjeran, do smrti, Rostropovič. Jedan
od nas je njoj zauvijek ostao vjeran! Valjalo se tada dovi-
jati, kao Odisej, u toj mudrosti dvostrukosti, trostrukosti,
pa i četverostrukosti, kao da se nije niko, raskorijenjen, sav
prožet nevjerstvom. S tih putovanja se vraćao s polomlje-
nim staklima u utrobi. Čini mi se da jedino tih nevjernih
dana nije, nesvjestan, bježao od nje u krevetu, u noći. Bio
je miran, nasmiješen, čak i u snu. Možda je tek shvatio i ko-
liko mu je ona značila doticavši se s drugima. Bilo je oči-
gledno da će se rastati, i to ih je ispunjavalo spokojstvima.
Otišavši tako od nje, vraćao sve više i više njen: nikad nisu
tako hučno vodili ljubav kao onda kad bi se ponovo dota-
knuli. Nikada nisu bili odaniji, jedno drugom! Možda je to
ta ljubav o kojoj toliko govore, stoljećima. Jesam li to i ja
konačno proosjećao tu ljubav? Ni s kim se više ne uživa, kao
sa ženom s kojom si tako dalek. – O Bože, mora da smo
u paklu! – vikao sam tada da me svi čuju. Karlo je nekad
uzimao riječ i govorio Rostropoviču da je problem što go-
dinama ne želi nikoga pustiti blizu sebe, govorio je da se
ne može voljeti tako izdajnički. On bi se voljenoj trebao

79
 ispovijediti, sve priznajući. Kako ćemo znati koja je prava,
ako nijednu ne pustimo u svoj sićušni univerzum, ako se ne
osamimo nikada, ni sa jednom, usredsredivši se na njeno
lice? Tako sam ja zavolio svoju ženu, kaže Karlo. – Oni su,
Asja i Rostropovič, tako su bezbrižno uživali, samo na još
koji dan, svi su im zavidjeli. Jesu li ti ljudi bili svjesni koliko
se mračne snage skrivalo u toj slobodi, kao jednom nenad-
mašnom razočarenju i odricanju? Mene su srsi obuzimali
kad bih se sjetio kako je davno sve to bilo odlučeno. Kad
se prisjetim da je sve to pradavno bilo tako predodređeno!
Da, to je isti ovaj mladić kojemu ću noćas pomoći ja Lavrović,
ovdje u izbi, što leži na krevetu, hripajući, kao da je izgubio
sve. Mogla je to biti još jedna veličanstvena noć, samo da on
nije ovako bolećiv. Savršena prilika za još jedno tumbanje
živaca i tijela, za još jedno likovanje u odricanju, divna mo-
gućnost za slobodno povlačenje u pakao. Dobro je ustvari
da su se sva nadanja izjalovila! Rostropovič se budi iz prvog
sna u još jednu bijelu noć: i u prvom trenutku njegova soba
je puna nekih ljudi. Razbudivši se sasvim on samo širi oči u
prazan mrak. Cijelu noć potom sluša neko kucanje u zidovi-
ma koje mu ne da zaspati: sluh mu se razrastao neslućeno,
kao da noćas u ovom gradu ne postoji šum koji on ne može
čuti. Takvi tutnji, s groblja, mora da će ga pohoditi i u grobu!
– Neko svirep ustrajno želi da se što prije probudim: sagle-
davajući ovaj ispražnjeni pakao oko sebe! Sjetio se noćas,
kao nježnosti, da je jedna djevojka spustivši njegovu ruku
na svoje tijelo onda osjećala, do u tančine, kretanje njegovih
živaca u noći; on se ugibala cijelim tijelom pod tim hučnim
bilom. On ju je nesvjestan grabio na krevetu prenuvši se iz
mučnine. – To mora da je ona, Rostropoviču, s kojom se se
godinama prije toga, mimoilazio na ulicama ovog grada. Vi
ste se jurili tim gradom da utulite jedno u drugom žudnju. Vi
ćete se kasnije stvarno sresti, vi ste se morali naći, jednom.

80
Godine su prolazile, vi ste se trošili, i kada ste se konačno
jednom sreli, to će biti veličanstven susret, samo što to više
sigurno niste bili vi, oni koji su krenuli onomad jedno za
drugim: našli ste se oslabljeni, dobili ste jedno drugo, po-
trošene, iznemogle! Bili ste mnogo bliže smrti, oronulosti,
nego prije, kad ste krenuli! Priznajem da ima neke ljepote
u tom susretu! U toj ushićenoj iznemoglosti kojom ste pri-
grabili jedno drugo, u tom burnom zagrljaju slabosti! Kao
da ne znate šta vas čeka. Niste li se jedno za drugo uhvatili
sasvim slučajno: zar nije danas na vašim mjestima, umjesto
vas, mogao biti bilo ko! Samo da je bilo malo drugačije. –
Sjeti se, Rostropoviču, šta si osjetio one božanstvene noći,
šapćući među lišćem. Nije istina samo da je sve lišeno smi-
sla, ne samo da su pogubljene veze između onoga što želi-
mo i onoga što dobijamo, nego se sva ta blagonaklona logi-
ka odvija na tvoju štetu, mučno, ubitačno, udarajući u kost!
Onaj mir je bio puko pletenje snova. Trebalo bi uobličiti
tu raskidanost, onu grčevitost. Neki su govorili da je slučaj
obični komedijant, a taj klaun je tebe, zar ne vidiš, stegnuo
noćas da te davi. – Hajde, Rostropoviču, ustani iz kreveta
da od ove raskidane noći ispjevamo noćas himnu. To nam
je, ne zaboravi, još preostalo! Sići ćemo u srce te noći i tu
noćiti. Ta će pjesan biti dvaput surovija nego što je život bio
nemilosrdan prema nama. Ono višemjesečno rasulo i klo-
nulost mora da su zaslužili bar jednu ljepotu! Neka se ta
nova poema odmota u ritmu one vječite histerije koja nas je
pratila. Neka sija mračnim sjajem onih pomrčina. Hajde da
dignemo svu čamotinju posljednjih dana u zrak, razorno-
šću onog eksplozivnog nemira, nakupljenog, u nama, kao
zlato. Uzdignimo taj nemir, jer neće doći ništa osim onoga
za čim uopšte ne žudimo. Ništa osim onoga što će nas muč-
ki tištiti. Možda ćemo i cijeli život tako prokockamo. Biće
to još jedno rastrojstvo, kao dosad neosjećano stanje. Neka

81
 ostane ona lucidnost beznadežnika, kao očajnički polet, u
zamahu neizlječivog ludila. Hajde da ponovo ispjevamo
poemu, u ritmu tih rastrojstava. Trebalo bi napraviti nešto
od tog raskidanog pakla. Možda bi ta nova poema mogla
konačno donijeti jedno još mračnije ozdravljenje!

DRUGOM prilikom Čančar opet sjedi u sobi kod

Rostropoviča. Samo se sjećam se to više nije bila ista odaja,
mada su sve te Dolgorukovljeva ćelije bile iste, čak i kad su
imale više od te jedine sobice, i mnogo više sreće na koju
je bez zebnje nekad pristajao. Te će ga oskudice godinama
pratiti kao kuga. Danima je govorio da će doći, i sada kad je
došao, Čančar obilazi oko trokatnice, opčinjen blagim lje-
tom, kružeći oko drveća. – Konačno si došao na svoje, moj
Rostropoviču, zašto si ikada odlazio odavde? – Neprestano
je govorio o mudrosti moga povlačenja. Ja imam, kaže, tako
divnog brata. Zašto sam ga napuštao? – On nezaustavljivo
priča o tome kako sam sve nadmašio ovim odricanjem. Ja
sam, kaže, konačno odrastao, postao čovjek. Zna li on uop-
šte šta mi govori? Drugi mi nisu, kaže, sada ni blizu zbog
ovog mira. Zna li zašto sam ja sada ovako blag? Zašto sam se
povukao i vratio ovamo? Zašto više nigdje ne idem? – Bijah
se izdvojio, kao na ladanje, koso od grada, promatrajući u
daljini svoja prošla kretanja tim ulicama, i pogotovo noću,
gledajući svijetle tačke grada u tišini, tek uz zrikanje, svo-
dih svoj život kao da se dosad dešavao nekome drugom. –
Oduševljen je tim osvjetljenjima koje prepoznajem, i ja mu,
i ne gledajući ih, i unaprijed, s kreveta govorim, kako će u
podne zrake pasti na ono drveće. Za dva sata će, Čančaru,
sunčana svjetlosna zavjesa, vidjećeš, zastrijeti one platane!
– Tim osvjetljenjima sam se sad toliko bavio, bio je kasni
avgust.
Čančar će tog dana u svoj blagoti recitovati svoje najnovije

82
pjesme. – Nešto se bilo dogodilo u toj poeziji. Nešto se dra-
matično i stubokom bijaše promijenilo u svemu. Dolgorukov
ga sluša nekoliko sati, i prepoznaje toliko novih slika: jutar-
nja krila meleka su sada njihala nebesku kolijevku, ljudi s
glavama ispod pazuha su budili mrtve u žive, glina je po-
stala Božji kvasac, izraslo je drvo koje je plakalo umjesto
svih nas. Svuda su bile pobrisane one neurastenične slike
sveopšteg pokreta, ona šokantnost neograničenog zamaha
mašte. – Uminuše ona vaskrsenja spodoba i skalamerija
koje su u svojim konstruiranim tjelesinama skupljale fra-
gmente užasa uzdižući naš osakaćeni svijet do nepamćenih
svekosmičkih visina. Da li se i sjećao prošlih pjesama?
O svemu tome, ja – Lavrovič, mogu tačno posvjedočiti: sje-
dio si, Rostropoviču, tog popodneva, umotan u sivoj deki, i
dobrostivo si gledao na Čančara, blagoslovio si njegov za-
okret, to snažno oslanjanje na već postojeće. – Pohvalio si
tu pobjedu simbola koji su iz njegovih predgovora preselili
u poeziju. Konačno se okućio, samo si pomislio tog dana,
pomirljivo gledajući njegovo blijedo ispijeno lice, sagleda-
vajući njegovu bosjačku izgubljenost, ona nije bila od ovog
svijeta: bila je to posljednja faza njegove bolesti. – Eto, moj
Čančaru, sada možeš objaviti i knjigu!
A on uopšte nije slušao, samo ti je krasnoslovio o svojim
snovima. – Sve mi se vratilo neku noć, pričao je odsutno,
sjećaš se da sam ti govorio kako sam izbavio u ratu iz na-
pasti svoje selo, povevši ih za tinjajućom svjetiljkom preko
planine. Nikada, sve do neku noć, nisam znao koja je to bila
ruka što me uzela i povela – ali tek sada mi se sve otkrilo:
sve mi je na san izašlo. Znao sam da me je nešto jako mo-
ralo nadahnuti. Bio je to drugi mjesec kako smo bili uobru-
čeni, sva okolna sela su bila zapaljena, samo smo mi čekali
pad, svaku noć i svako jutro; budio sam se u cvokotu i s gor-
kom slutnjom u grudima. I jedne noći usnijem planinu nad

83
 našim selom, sva olistala, treperi sva u zelenilu, i ja hodim
njenim stazama. – I najednom se preda mnom raspuknu
zemlja i ogroman, preogroman vodoskok je briznu iz nje – iz
daljine se vidio, pola planine je zaklonio. Ja sam stajao pod
tim božanstvenim šadrvanom, duge bijele kose i brade, li-
jep kao Jusuf pejgamber, i naricao sure; tada sam shvatio da
je to išaret da trebamo krenuti preko planine, i tako smo se
i izbavili. – Nikoga ne optužujem, govorio je Čančar, i niko
nije kriv za džehenem kroz koji sam prolazio cio svoj život,
evo, već sedamdeset i pet godina na svojoj rodnoj grudi, jer
je tako Allah dž. š. odredio, ali nikome i ne zahvaljujem na
sreći, zadovoljstvu i ushićenju koje danas osjećam, osim
Allahu dž. š. Pametne ljude više ne volim, oni pamet upo-
trebljavaju za razne prevare i podvale, a za mene sada misli
petkom hodža u džamiji. Sada je konačno došlo vrijeme da
mi lahne, nakon što sam vjeri toliko puta prilazio i otpadao,
jer nikada dosad nisam Bogu prišao na pravi način. Ovi su
dani došli kao mehlem na moj spaljeni život. Koliko godina
ima kako sam se ukazao onda mrtav pijan, prvi put u ab-
desthani da uzimam abdest, ljuljajući se dok me oni dobri
ljudi ne izvedoše vani, rekavši da dođem opet sutra?
Ostao si samo ležati tog trenutka – slušajući Čančara – bio
si pomiren sa svime (pa dobro, Čančaru), niko ti nije dola-
zio osim njega, ležao si danima sam sjećajući se prošavšeg,
sati su nečujno oticali, glasovi su se javljali s vana, neko je
dolazio i odlazio, lupajući vratima: a ti si tako čeznuo da se
i tebi jednom u snu ukaže takva veličanstvenost slike, da se
prospe na tebe božanstveno milostiva svjetlost, da te spa-
sonosna ruka pomiluje kao utjeha. Zamišljao si samo slike:
neke zanjihane platane s kojih sipa lišće, nepreglednu aleju
u čijim prepletenim vrhovima sija miholjsko sunce, i jednu
dugu šetnju koja traje, i traje.
O tom si snatrio, sjećam se dobro, bile su to već one blagosti.

84
Kada su one počele? Pogriješiću ako kažem da je to počelo
već onog predvečerja kad se tlo otvorilo pod tobom, i ti si
počeo tonuti, gubeći se u tome bezdanu užasno. Bilo je tu
još otimanja, hvatanja, gušanja, pogotovo kasnije, kad si se
htio podići na noge. Bilo je još dana kad je bio uvjeren da
će tvoje tijelo pobijediti sve. Nije se već tada otpočelo blago
živjeti, te večeri su te neki ljudi odnijeli onesviještenog. – Ko
su bili ti ljudi koji su pritrčali na ulici, noseći te u nesvije-
sti kao bližnjeg? Blagosti će doći kasnije, i obuzeti te svoga,
kad već budeš ležao na postelji, zakovan i mukao, sve od
one večeri. Otada je Dolgorukovu neukrotiva stud zakovala
udove, ne popuštajući ih svojim moroznim stiskom. Sjećam
se kako se šalio da više ruku ne može ni dići u kortešaciju.
– Revolucija je, gospodo, završena, laku vam noć, govorio je,
gordoumlju je ovdje kraj. Šta će meni revolucija ako ostajem
zarobljen u ovom svom kosturu?
– Sad odoh – rekao je Čančar najednom kao osupnut. – Doći
ću opet sutra, sjedit ćemo pored onih platana i pričati dok
se ne osuše! Nije došao sutra. Nakon što ode, Nehljudov je
svu noć gledao u polusnu kako Čančar odsutno – mičući
usnama – hoda oko svoje rodne kuće, tražeći mjesto gdje
je otac zakopao ćupove zlata: u pjesmi koju mu je maločas
govorio, njima je trebao otkupiti Bosnu od podlih badaca.
Govorio je kako želi biti ukopan na svojoj zemlji!
Sljedeći put opet su kod Rostropoviča u potkrovlju, u nje-
govom azilu, i svuda buja reski miris mokraće. Čančar do-
lazi uvijek slučajno, uvijek na nekom raskršću, uvijek u ne-
kom prolazu i uvijek s osjećanjem da je to njihov posljednji
susret.
U mraku, pod ledenim mjesecom, Čančaru se najednom
otkriva da je ta tmina Dolgorukovljeva. Da je ispod ta-
mnog pokrova njegove duše – svjetlost noći koja ga uzdr-
mava. Sjetio se Čančar jedne Rostropovičeve poeme koja

85
 je slavila rastrojstva, i neku veličanstvenu noć. Recitovao
je nekoliko strofa naizust. Rostropovič je samo gledao od-
sutno. – Sve je ovo samo slučajnost, što su stvari nemoguć-
nije, sve mi se čini da su samo plod slučaja, kao da baciš
kockicu iz sve snage i ona zaustavi na samom rubu stola,
okrenuta na priželjkivani broj. Mislim da ova moja bolest,
Čančaru, ima veze s uglom pod kojim se neka sunčeva zra-
ka dotaknula sa zemljinim obodom. Ona je tada nastupi-
la, s tim trenom. Drago mi je što je pridošla: donijeće malo
purpura u ovaj pejzaž mišije boje, oko moje kuće, u jesen.
Njen razvoj će zavisiti od rasta jednog kokosovog oraha na
Sejšelima. – Ni sam ne znaš, moj Rostropoviču, koliko je
dobro što si se razbolio: ostaćeš čist, kao dijete, nakon sve-
ga, kaže Čančar. Nekad je i smrt lijepa. – On je jedini vjero-
vao da se Rostropovič stvarno razbolio. Navodio ga je onda
da ponovo pričaju o onoj poemi, da govore o tmini, on se,
kaže, ne slaže sa s tim da se snaga skriva samo u onom ra-
sulu. To mu sada najmanje treba, njemu, Nehljudovu. On,
kaže, nikada ne bi raskopavao te mračne grobove! On ne
vjeruje u tu pjesan beznađa. Rostropovič se sjetio da se ona
ni Karlu nije sviđala: bilo je tu previše onog pretjerivanja! –
Ne slažem se, kaže Rostropovič, ni ja. Ne vjerujem ni ja u
to. Tu sam pjesmu napisao u ime jednog svog prijatelja, u
Lavrovičevo ime. Ja ne odgovaram za svaku svoju pjesmu.
Ne odgovaram više ni za jednu, više, kaže zijevajući! Ti mož-
da Lavroviča ne poznaješ. Možda ste se jedno večer mogli i
sresti! On je bio talenat za patnju, za samouništenje. Unatoč
prijateljstvu što smo ga neki, kao i ja, prema njemu osjećali,
mi ga nikada nismo uspjeli spriječiti da toliko trpi. Bio je
nadaren za patnju, i to je znao. To ga nije spriječilo da ide
naprijed, i to svom snagom svojih živaca, kao u halucinaciji.
Viđao sam ga često gdje, euforičan, stiže na noćna sijela, jer
je nadasve volio živjeti noću. Znao je da će susresti ljude

86
kojih se gnušao, volio je tada pokazivati pretjeranu ljuba-
znost. Volio je ćaskati uprkos gnušanju. Čim bi mu se pru-
žila, a nekad i kad se ta prilika ne bi pružila, on bi samo
prasnuo od užasa i izašao tresući se bez pozdrava. Bio je
najnervozniji čovjek kojeg sam ikada sreo, veliki uživalac
gađenja. Veliki ljubitelj pretjeranog, vjernik do neslućenih
razmjera. U razgovoru je stalno igrao ulogu propalog i pro-
gnanog bića, izgnanog s neba zbog zločina, koje sada živi
pod težinom tog prokletstva, kao da je predodređen sudbi-
nom koju je sam sebi odredio. Činilo se da misli da mu je
suđeno da uništi svoj život, i živote bliskih. Kada se konačno
bacio u mračnu mistiku i poeziju, tom svom minucioznom
poznavanju gadosti dodao je i jednu pažljivu radoznalost.
Bio je stalno uznemiren pred nesrećom, kao da su te nje-
gove čudne nozdrve njušile sve što je strašno na ovome
svijetu. Njemu je ta pjesma ispjevana. Složio sam se tada
s njim, poprilično, zašto sada lagati. Dobro se sjećam noći
kada mi je sve to ispričao, mračno, sve to što sam ja kasnije
uharmonio u toj poemi. Bilo je to jedna od onih večeri kad
su mene još uvijek morili neki sentimenti nad prošavšim.
Ta mi je noć pomogla da vratim staru snagu. Ja sam se prije
toga bio razišao sa jednom ženom, i meni se te noći činilo
da se nešto u kosmosu pomaknulo, zbog našeg rastanka.
A tako sam uživao u dominaciji dok smo bili zajedno, što
mi je i Lavrovič preporučivao, stalno. Sve dok se tako može
živjeti, u nadmoći, u grčevitosti, u borbi, sve dotle znaš da
si živ. Kasnije, to više nije izvjesno. Da ti nisi takav prema
njoj, pregazila bi ona tebe, kao dijete, stalno sam čuo kako
šapće. – Ne znam kako bi se Lavrovič, da su bili zajedno,
odnosio prema njoj. Zapravo, uopšte ne znam kakav je bio
prema ženama. Nekad mi se činilo da gleda Asju krišom, s
nekom pomnošću, drugačije, ali tako su rijetko pričali, i na-
peto, barem dok sam ja bio tu. Jednom mi se učinilo da mu

87
 ona, dok ja ne gledam, daje neke znakove očima, i poželio
sam je tada udariti, ali nisam bio siguran. – I to naše rasta-
janje je trajalo mjesecima, kao nikad prije, zato što se ona
slagala sa mnom, a ja nisam želio da se ona slaže. Želio sam
da to rastajanje traje što duže! Nikad se prije nisam toliko
puta vraćao nekome nakon rastanaka. Nisam je želio pre-
stati viđati, a mi nikada ne bismo mogli biti samo prijatelji.
Stalno me sluđivalo što sam imao tu nesreću da se nakon
nekoliko dana divotnih, s njom, nađem među nekim dru-
gim ženama, koje me žele, i da mi bude podjednako lijepo.
Stalno mi se to događalo. Nisam znao šta da joj kažem na-
kon toga, nisam znao šta je to. Trebao sam možda hrliti njoj
bolan i plačan, nakon toga, i pričati šta sam sve radio, kao
da sam njen. Da li bi onda sve to bila ta ljubav, o kojoj govo-
riš? Najbolje bi bilo da budem slobodan, govorih sluđeno,
umišljeno, ali da ostajem samo njen. Tada bi drugi možda
stvarno mogli reći da smo se i voljeli. Trebao bih se udvo-
jiti, utrojiti, učetveriti! Tada bismo bili sretni. To mora da
je bilo tako moguće riješiti. Kao i sve scene u kojim sam se
nalazio, i ta je imala na kraju samo jedno rješenje. Lavrovič
me savjetovaše da samo šutim i hinjim, Lavrovič je želio da
ogrezam sve više i više u grijeh. – Prožmi se, Rostropoviču,
sav bludom i nevjerstvom, najviše što možeš, i u moje ime
ako treba! – Eto, ima nešto, moj Čančaru, od svega toga u
groznici te poeme za koju me pitaš, ona je Lavrovičeva. Ima
nešto od te moje izgubljenosti u njoj.
Čančar samo odmahuje glavom zgranuto. Trebao si misliti
na mir ovog ljetnjeg gaja! Zaboravio si sve ono što je bilo
spokojno. Bilo bi dobro sada da od svega toga nije ničeg ni
bilo, da se nije ništa ni desilo. Da li bi volio da se nije nikad
ništa desilo? Je li ti žao što si se trošio? – Možda, kažem sa
smiješkom, sve to mi sada više nije važno! Možda bi stvar-
no, kažem, bilo bolje da se nikada ništa nije desilo. Iako ja

88
sada, nakon svega, ne žalim ni što se desilo, ni na sekund,
iako sam se trošio. Čini mi se, kaže izmoreno Rostropovič,
da sada sve polako zaboravljam. Pitam se, Čančaru, da li
je na mom srcu stvarno stavljen katanac, pa ne mogu više
ništa osjetiti? Samo se sjećam kako sam one večeri stvarno
bio pomislio da se ono više nikada ne može ponoviti. Zato
sam ispjevao pjesmu, u Lavrovičevo ime, želio sam da mi se
desi i nešto žešće i silovitije, i nešto gore. Bila je to ona ble-
sava volja da se sve opet posjeduje, da se sve pokori, da se
ovlada svime. Opsjela me bijaše, mračno, ta griješna želja,
iako ja nikada nisam prestao vjerovati da ću oplakati zbog
svake nadmoći. Proživih još jedan dan, govorio sam, a da
mi se nije desila nijedna velika nesreća. To je bilo lijepo.
– Neka se više desi, biće bolje ako se desi, nasrće Lavrovič!
Čančar me onda gleda odsutno, u čuđenju. – Mislim da ćeš
ti umrijeti od srca – kaže opet čudno, gledajući kroz mene,
zamišljen. – Ne bih to volio, kažem. Želim se patiti što duže!
Da bude što gore. – On samo šuti. Znam da će sada otkra-
snosloviti nešto ono svoje, kao da sam ga ugrozio. Da li on
uopšte sluša šta mu ja govorim? – Okupira me, onda kaže,
ono utapanje u tihoj tugi, ona blaga potresenost u konač-
nici. U posljednje vrijeme razmišljam o onoj suzi u pred-
smrtnom času. To je možda najveći momenat u čovjekovom
životu. Siguran sam da se osjeti tužan zbog sviju, povezan
sa svime, to nije suza puštena zbog samog sebe. Mislim da
se u toj tihoj pomirenosti kroči i na drugi svijet. Ima nešto
od islama u tome svemu, u toj pomirenosti, u tom žalovanju
nad životom, što sve to mora biti tako, zbog drugih. Pjesnik
bi trebalo da je tako tužan, uvijek. Kao što trunka mošusa
ispuni cijelu kuću, tako i najmanje zrno islama začinjava ci-
jeli život, pa tako i smrt. O, kako je to lijep miris! Zar nisi
primijetio da po muslimanskim kućama miriše drugačije
nego u hrišćanskim. Ne miriše tako samo kuhinja, nego i

89
 stvari, ljudi. Siguran sam da tako miriše i smrt. – Možda
znam o čemu govoriš. Sjećam se jedne silovitosti, na kreve-
tu, sa Asjom, kada najednom tu ženu, nakon što spadosmo
sa vrhunca, gorljivo počeh uvjeravati da ćemo biti jednom
kažnjeni zbog tolikog uživanja, da ćemo jednom morati ot-
patiti zbog svega, da će svo ovo ludilo odmijeniti dani bola.
Ono nam je zato, shvatih, bilo i darovano! Nije se meni, vi-
diš, nikada bilo lako toga ni odreći, sve to zaboraviti, kao da
nikad nije ni bilo, kako neki žele. Sve to je pratilo i mene,
Čančaru, kao zrno gorušice. Teško se najednom samo od-
maknuti, udaljiti, i ići bez Boga kroz dane, kroz godine, sva-
ko malo se u sebi opominjući, kao da te prati na svakom
koraku, u svakoj čežnji, prisustvujući u svakom deliriju.
On je bio tu, pomno, u svakom mom grijehu! Pričao sam
tako ushićeno da gotovo uvjerih i nju da ćemo stvarno biti
kažnjeni. – Moramo to preduhitriti, moramo se razići prije
toga, ceptio sam. Trebaš otići s nekim drugim, u ime čega
bismo ostali zajedno? Trebaš se podati drugima, što prije.
– Ako tako stvarno mora biti, reče ona, moliću onda samo
da budemo kažnjeni na drugom svijetu. – Vidio sam tada,
zadovoljno, da sam je uspio s potresti, bijaše skrenula suzni
pogled u lampu osvijetlivši oči. Obuze me najednom neki
teški drijemež, nasjevši mi na potiljak, i ja utonuh u san. –
Svetice, tvoji uzdasi još mi se vrte u glavi mučeći me u po-
lusnu, kao da si se opet uznijela na mome tijelu! – šaptao
sam. – Bježeći tako od jedne do druge, kaže Čančar, ti si
samo utvarao život. Ti si nepovjerljiv prema najbližim, kaže.
Otkud to nezadovoljstvo lijepim? Gdje je sada ona? Da ste
ostali zajedno, bilo bi ti lakše sada, kad ne možeš maći.
Zašto je sada ne zovneš? Hoćeš li da ja odem i sve joj ispri-
čam? Znam da će razumjeti, i doći. To tada nije bio život.
Reci, iskreno, zar ti ne bi bilo sada lakše? – Bio je uporan,
nisam mu htio odgovoriti. Samo sam šutio. Osjećao sam

90
samo da će se Lavrovič sada uzbuniti.
Počeh mu onda, iznenada, pričati kako sam proljetos upo-
znao Arijadnu, nakon svega, i ludio za njom nekoliko mje-
seci. Zašto nju, Čančaru, ne bi našao i doveo je sada ovdje?
– Želim, rekoh, da ti pričam sada i o ovome! Da ti kažem
koliko sam se smijao onome što je pomislio da nijedna više
neće biti kao Asja. Da ne postoji više niko takav! Svaki sat,
među ljudima, zastao bih smiješeći se onom što je mislio
da sve zna, uobražen, kao da je svijet uzak. Doista je bilo
nekoliko takvih dana u mome životu kada osjećah da me
nikad ništa neće moći slomiti! – Pomenuo sam sve to odu-
zet na postelji, tog dana, nadugo počevši pričati kako sam
se danima na krevetu hrvao s jednom neutaživom poho-
tom. – Budući zatvoreni u mojoj izbi kao isposnici, blije-
di i posvećeni, rekoh, počinjasmo se jebati iznova i iznova,
kao da sutrašnji dan neće osvanuti, ne mogavši ni okrnjiti tu
stamenost i neuništivost svetog kamena seksa na koji smo
strastveno i svim snagama nasrtali. Kao da nikada nismo
imali, i kao da nikada nećemo imati nikoga, do jedno dru-
go. – S vidljivim ushićenjem, kao da su sad preda mnom,
govorio sam onda o jedrim grudima, i o mirisnim bedri-
ma te mlade bludnice, koja su mi još i tad vraćaju radost,
dok tanano opisujem njihovu ljepljivu topluškastu aromu,
eterično i gusto resku, kao da ih upravo kušam, dražesno i
odriješeno rastvorena. Te njene pune butine stalno su me
zvale sebi nagovještajem čeličnog stiska, grčevito se trljajući
jedna o drugu. – Ali ne, neću ti prići, pohotljivice, šaptao
sam, ostajući na distanci (samo tren prije nego što ću, znala
je, blago spustiti usne na njenu rosnu dražicu) – tek plaze-
ći jezikom ovlaš čvrstinom tih moćnih bedara, polagano se
penjući k njenoj sočnoj mekoti, dok je ona žmireći, jezovito
jecajući, propadala sve dublje u ponore uživanja: kad bih
vidio da mi nedohvatljiva i sebi posvećena izmiče, padajući

91
 u dubine svoje nedokučive imaginacije, ljubomorno bih je
dohvaćao munjevitim i bolnim stiskom, privlačeći je sebi
snažno i precizno kao rak koji kliještima primiče svoju žr-
tvu, razdvajajući koljenom njena stisnuta bedra, poslije
čega bi ona zatečeno otvarala oči snažno se bacajući meni
u grudi i lice. – Bio je to zadivljući sudar lomljivih i škri-
pavih tijela koja se nadljudski prepuštaju veličanstvenom
neovdašnjem uživanju, dok nas potapaše more božanskog
zanosa zujeći nam u ušima, puneći sobu do vrha. Budući
tek stupala u žovijalno predvorje seksa, rekoh čeznutljivo,
željela je trenutačno dohvatiti sve krajnje visine koje su je
mamile majestetičnom kupolom. Kad joj se učinilo da je
tako blizu, tako blizu, ja sam naprasno napustio sve, skoro
bez pozdrava, samo sam otišao jednog jutra sa postelje (bio
je to samo još jedan odlazak u nizu).
Vidjelo se po svemu da i sad, tako i toliko, čeznem za du-
gim ispovijedanjima i predasima: niko nije, moj Čančaru,
tako širio zjene pred užasima o kojima sam stalno govorio
na postelji i niko, ni prije ni kasnije, mi nije toliko vjerovao,
niko nije toliko podržavao sve to što sam stvorio u svojoj
glavi, svim svojim mi se prepuštajući, prateći me u tom živo-
tinjskom i luđačkom uživanju, koje je trajalo sve dok jedno
drugom ne bismo izbili i posljednji strah iz glave, dok se ne
bismo počeli samo nadmoćno smijati. Radovalo nas je što
tako brzo i lako možemo prirediti te uzvišene dane i noći
čiste sreće kojom smo se nenametljivo i skromno ograđivali
od ostatka svijeta u moj stan, ne mareći, diskretno i pronic-
ljivo. Razgovarali smo do kasno u noć, voljela je slušati kako
je opisujem, kao stranac, s distance: prepričavao bih iznova
i iznova kako je izgledala kad sam je prvi put vidio, kad nije
ni znala da je promatram, opisivao sam do u tančine način
na koji prekrštava obnažene noge, ili pregršt njenih frivolnih
pokreta koje sam promatrao, veličajući te sitnice smjesta i

92
iskreno, natašte, od srca, čim bi me potaknula, užagrenih
očiju, uplićući u te tihe laude na postelji sve što me uzbu-
đivalo na njoj, zaneseno i minuciozno birajući riječi i reče-
nične obrte u toj igri strastvenog prenaglašavanja koje ju je
uzdizalo na pijadestal, ponad svega, kao da mi je ona po-
sljednji oslonac na svijetu. Tih jutara budeći se mnogo pri-
je nje skrivao sam se na postelji iza njenih lijepih grudi od
svih nadolazećih užasa koje sam predosjećao.
Drugo je vrijeme došlo, moj Dolgorukove, govoraše Čančar,
došlo ti je vrijeme umirati, sagorio si, brate, kao svijeća, osje-
ćam to, počni snivati drugačije snove. Vrijeme je da sve to
zaboraviš! – Znaš li da duša nakon što čovjek izdahne obila-
zi sva mjesta kojima se kretala. Siguran sam da ona osjeća
nešto od sve one tuge. Vidjećeš da lebdi u onoj lakoj po-
mirenosti. To mora da je jedno nezemaljsko olakšanje. Tek
tada će ti sve biti jasno. – Siguran sam da ću i u tom paklu,
kažem, na tom putu, ja opet sve čuti i sve vidjeti, kao u onim
košmarnim noćima. – Čančar priča sada kao da nije onaj
kojeg sam odvukao onog dana, slomljenog, u svoju izbu.
Govorim onda glasno, po Lavroviču, ljubavne stihove. Želim
da se udaljimo od sve te priče. Želim da sve to ne postoji,
kao da ništa nije nikad ni pominjao. Smeta me sva ta zaple-
tenost. – Udari me, dušo, na neki način duboko u srce, uči-
ni da te mrzim, kao što te sada želim. Vidjeću jednog dana
kako se oslobađaš te svoje nadmoći, kako je gubiš i padaš
na tle grčeći se pod mojim nogama, kao zmija otrovnica
koju ću s lakoćom zgaziti. – Ne, poljubi me, ustvari, nježno-
sti moja! Čančar, kaže, ne razumije sve to što govorim, kakva
je to poezija, pita, ima nešto u tome svemu što nikako ne
shvata. Svega to zbunjuje. – Posljednji mjesec je odnekud
pridošla čistoća i pogodila, Čančaru, ravno u tvoje srce, ka-
žem. Tu je ti čuvaš još i sad, preda mnom!
Ostavši u mraku, nepoznat, ja sam ustvari, mladiću, svoje

93
 tijelo sačuvao, kaže. Objaviti pjesmu – nije mi značilo kao
tebi: misliš da je cijela poezija vrijedna ijedne moje boli?
Mog raspadanja? Misliš da bi nekome značila nešto, kao
što je meni. Zašto bih zarad trena uživanja i nadmoći trpio
naknadno buđenje, kad je sve gotovo, kad se ne možeš po-
miriti da je sve prošlo, s gorčinom koja će ti kosnuti tijelo?
Kad se moraš suočiti s tim kosmičkim rastuženjem. Misliš
da ne znam kako bubrezi tinjaju poslije tolike strasti, dok je
osmijeh još na licu? Ništa mi upuštanje nije značilo spram
one tihe smirenosti duše kad se ujutru probudim. Nikad ni-
kome nisam želio iznositi svoje utjehe: okrnjili bi ih. Nisam
htio da iko zna za mene. Danima sam u sebi – sve što bi mi
se dogodilo – samo prepričavao davnoj ljubavi svoje mla-
dosti, koje sam se toliko sjećao. Nju ću samo jednom izne-
nađenu dočekati na nekim vratima. Hoće li tebe dočekati
tako neka dugokosa čista žena dočekati tamo? Sve što sam
mislio i radio – moj duh činilo je britkijim, moja mašta je
samo rasla šireći se do neslućenih tačaka, tijelo je ostajalo
krepkim. Eto, pogledaj sad sebe! Raspadaš se, moj mladi-
ću! Pratio sam te, godinama, svuda: znaš li koliko čovjek
može izdržati u takvom pokretu iznutrice? Zašto bih ja sve
to sebi priredio? Nije mi trebalo to vječito nezadovoljstvo
koje vas je pratilo, to njegovanje sujete, te frustracije, to da-
nonoćno prebiranje po riječima i živost nerava, ta izvrtanja
i naglašavanja tuđih slabosti, to iživljavanje na slabijem,
te preokupacije, ta neurastenija i preosjetljivost, to ubjeđi-
vanje nedostojnih, to valjanje u hladnom blatu, taj strah i
bdjenje nad svime što kažeš i napišeš, te neprospavane noći
i uznemirenost pred svime, ta opsesioniranost, to nepresta-
no kinjenje živčevlja, ta životinjska čulnost. – Ima vas toliko,
po knjigama, cijeli život vas gledam. Tijelo ti se, mladiću
moj, u jednom trenutku samo raspe pod svim tim. Ko ti je
rekao da moraš živjeti onako kako pišeš?

94
I ti si djelao tako, Čančaru, govorim. Zar nisi i ti tako želio?
Bio si posvećenik. Kažu da si vječito hodio ulicama mičući
usnama. Kažu da si cijeli život tako proživio.
Jesam, ali ja sam bio mudar. Za mene nije znao niko, stvarao
sam za sebe. Jedini sagovornik sam bio samom sebi. Niko
me drugi nije interesovao. Imao sam svoj spokoj. Svoje ra-
dosti. Svoje dane. – Treba se svega odreći u to ime. Jedino
sam osluškivao strune svoje duše: koja se ujutru iskrila.
Imao sam svoj mir – ja sam ostavljao druge, i oni su ostav-
ljali mene na miru. Ništa me nije uznemirivalo. Nikad niko-
me nisam dušu uznemirio. Radovao sam se svakom jutru.
Umotan, pred Čančarom, Rostropovič pada u san opčinjen
tim blagim životom, sretan što je sreo Čančara, ozaren što
postoji sve to, kao da će tek na sekund dremnuti, opijen li-
jekovima. Neću da ga ostavim takvog. Neka mu moje riječi
odjekuju i polusnu, neka ne ostaje nikada bez njih! Želim ga
pratiti kao halucinacija. – Osjećaš li i sad njen dah na vratu?
Sjećaš li se kako nas je vječito pratila čineći nas bezglavo
hrabrim i nemarnim. Sljedeća godina nas nikada nije in-
teresovala, tako jasno si osjećao da ćemo dotad umrijeti.
– Ja sam, Lavroviču, samo bio tako tužno pomiren s time!
– Nikada nismo bili tužni! Bili smo tako hrabri, nemarno.
Nije bilo ništa što nas može unesrećiti. Koliko smo se samo
željeli zabosti u svačije sjećanje. Svi su nas morali upamtiti!
– Kad bi me makar neko upamtio! Nisam nikome smio reći
zašto se tako lako odričem, godinama. – Kad bi oni samo
znali kako sam se ja pradavno svega odrekao! Taj tren odre-
šenja stoji u prapočetku svega. U toj sekundi mora da su
negdje divno posječena neka mlada stabla! – A tako smo se
mnogo nadali, tako mnogo, svi mi, svi koje sam znao. Toliko
smo očekivali otvorene vidike i prozračni spokoj, tako smo
čeznuli za prosunčanim banjama, a dobivali smo samo vaz-
dušne jame praznine, ništa osim zrakopraznosti, koja nam

95
 je punila pluća; samo smo grcali, grcali, godinama. – Bilo
je nešto čarobno u udisanju tog zraka! Nešto se ipak rodi-
lo u tim gušenjima! Ima nešto blistavo u onom histeričnom
obrušavanju na svaku nadu: nismo dali nijednom pomaku
da se razraste! – Konac je lebdio nad svime što smo ostva-
rivali, sve se rasipalo, svi su se vječito razilazili, svugdje su
nas dočekivala samo odsustva: godine korote, tako su se
vukle. – Tako je sijalo ono tvoje korotno odijelo! Znaš li da
ti je stajalo ti je božanski. Sjećaš se kako smo onda zavo-
ljeli ta razaranja. Samo neka ih bude što više. Neka dolaze,
mora da će dolaziti. Neka se stušte sa svih strana svijeta na
nas! – Samcijat sam stalno osjećao sjeme smrti koje je ra-
slo u meni. – Došlo je vrijeme da ono proraste kroz naš tr-
buh pred svima! Lavrovič onda hita ushićeno stepenicama,
tutnjajući nogama kao da udara u bubanj, predosjećajući
ozdravljenje. Ono je tako blizu. Vraća se, kaže, stara snaga.
Čuješ li je u našim žilama, več huči? – Osjećam je, ona do-
lazi, kao uvijek dosad. Uskoro će me prožeti! Meni se, bar,
može vjerovati na riječ, na kraju kaže.

SVE NAS ovo čeka, moj Lavroviču, govori Mihail, dok prila-
zimo koloni ljudi koja se reda u dva pravilna niza, kako bi
između sebe ponijeli tabut u kojem leži Čančar: red je da
ga svako od nas malo ponese. Među ljudima vidim i Karla
kako stoji dostojanstveno. A bio je dobar čovjek, ne presta-
je Mihail, ne sluteći koliko sam dobro poznavao Čančara.
Dok mi prelazi preko ruku, sjećam se njegovog posljednjeg
razgovora sa Rostropovičem: kažu da je Čančar zaista bio
doživio duboku starost. Ostavši do zadnjeg dana na noga-
ma, čilo. Kažu da je umro od starosti, tek toliko.
Sve je tako lako i uhodano išlo: dan je bio tako prozračan.
Oblaci su se raspuknuli i obasuti smo svjetlošću koja se
svuda prosula. Vjetar se suho glasao u zlatnim krošnjama

96
pred nama, kao da trlja papir o papir. Gledao sam kako
svako malo kreće s vrha padine: prilazio je k nama kao val
uz sveopšti šum povijajući visoku posivjelu travu između
grobova, da bi spustio do zemlje jedan kuštravi grm pored
nas čiji se suho opiranje otimalo kao jecaj. Bio sam smiren:
kao da me više ništa ne čeka, kao da sam sve priveo kraju. I
muklo bubnjanje zemlje primao sam ravnodušno, kao tam-
tam udaljenog bubnja. Tiho sam u sebi slavio svoje ozdrav-
ljenje: ništa nije moglo pomutiti moju tinjajuću radost. Bio
sam tako sretan što sam svojim nogama savladao uzvisinu
do groblja. Ljudi su me blagonaklono pozdravljali pogledi-
ma, radujući se što me opet vide. Znao sam da je to moje
ozdravljenje samo predah, ali tako dirljivo sam ga koristio
nenametljivo uživajući. Ćutio sam radosno svoju tugu: za-
žmirivši – odmarao sam svoju namučenu dušu, prinoseći
ruku grudima (niko to nije znao); sve mi se bilo otvorilo
razjasnivši se, sve je najednom postalo tako jasno i očito, i
nisam nikome ništa više želio saopštiti. – Samo sam bio ne-
kako nadmoćno tužan nad svime, grumen pečali rastapao
mi se tiho pod grlom, ispjevao sam svoju tristiju. – Tugovao
sam u sebi nad svijetom (i to me radostilo). Kako je to tužno
što se ljudi rađaju, pomislio sam.
Sjećam se da je u jednom trenutku vjetar ponovo zapuhao, i
hiljade žutog lišća zalebdjelo je zrakom, padajući po nama
i travi, i grobovima, izgledalo je kao da nas neko ujednače-
no i neumorno zasipa hiljadama listova koji lepršaju – i da
će taj trenutak trajati vječno. Vidim nas na toj vječnoj slici,
napravljenoj unutarnjim klikom nekog nepoznatog i nasu-
mičnog motritelja, vidim nas ozarene i snatrive oko groba,
okružene mnoštvom letušteg lišća.
Osluškivao sam cijeli trenutak, tako blažen, ponovo zatvo-
rivši oči: neka ovaj tren obilježi početak moga ozdravljenja,
pomislio sam. I lišće je padalo, padalo, toržestveno.

97
 U moja snatrenja najednom pljusnu nedokučiv i obilan val
svježeg vazduha koji se prevrtao oko mene u neopisivoj isi-
javajućoj svjetlosti, a ja nisam znao odakle je pridošla sva
ta iznenađujuća lakoća kojom je prsnuo moj omiljeli san,
otvorio sam oči i ugledao ponovo ljude na novoj sahrani.
Otkud oni tu? – pitam se.
Neko mi je rekao ushićeno: – Ustaj, dan nam prolazi! Sav
sam se presenetio, lišće je svejednako padalo, niko se nije
osvrtao na mene. – Bilo je to novo groblje, nova sahrana, či-
tava godina dana se odmotala u jednom hipu, zgusnuvši se
u jedan tren, pomjerivši me u vremenu. Ne mogu se nikako
dosjetiti kako se najednom zbilo to blistavo pridošašće no-
vog dana dok sam držao kapke zatvorenim. Doista – kako
to da sam se probudio ovdje s takvom lakoćom daha, otkud
sva ta bezbrižnost, a toliko je vremena prošlo? Ustao sam,
sunce se borilo u oblacima, samo sam čekao kad će svje-
tlost linuti, gledao sam u dolini neku dugu aleju čiji se kraj
nije nazirao: sjećam se da je tog dana bila prohodna i – za-
čudo – svuda su ljudi bili iščeznuli, kao pobrisani, sjećam
se svog ushićenja zbog toga. U daljini, poljana je bila obra-
sla šipražjem i potopljena naplavinama. Odnekud je hujao
povjetarac.
Bila je to sahrana mladog pjesnika Dolgorukova, što me se
nije ticalo, i krenuo sam prema dolini. Shvatio sam da ja
na toj sahrani ne trebam biti. Groblje je bilo u dnu planine,
nije bilo visoko, i počeo sam se spuštati. Kao da sam leb-
dio, ništa mi nije bilo tegobno. Činilo mi se da sam nešto
dugo čekao: sada je došao taj trenutak, i krenuo sam, kao
poveden. Sve se sada odvija munjevito, kao da me vode, u
sekundi, toliko sam dugo to očekivao. Ko zna, kada je bio
taj dan u kojem sam mogao tako dugo i bezbrižno hoditi
planinom? Mogla je to biti kasna jesen – možda su duge
kiše bile za kratko uminule? Sjećam se čestica prozračne

98
svjetlosne magline koja lebdi u granama drveća, sjećam se
tvrdog stropošta nekakve vode koji je odzvanjao šumom.
Sve je bilo iščeznulo: o čemu sam ja to uopšte mislio prote-
klih mjeseci?
Čekali smo, Rostropoviču, danima novi udar, i on je na kra-
ju došao! Ne sjećaš se koliko sam nasrtao s večeri govoreći
ti da će on opet doći. Nisam želio da se zavaravaš nekim
ozdravljenjima. Čekao sam, znatiželjno, da vidimo u kojoj će
te pozi zateći kad opet pridođe. Tako sam želio da te obuz-
me svog zgrčivši to slabo tijelo. – Imaš, govore, neke sjene
po mozgu. To su kao neki cvjetovi. Hoće li ti biti lakše ako
ti ja kažem, Rostropoviču, da su to leptirovi koje će jednom
odlepršati? Možda će to to usrećiti. Sjećam se da te stalno
pohodila i jedna žena, gorljivim riječima. Jesi li siguran koja
ti govori od onih koje si volio, na onaj svoj način? To su sve
bile velike ljubavi. Mora da je ovo jedna od onih koje su ti i
sada vjerne, bar ovako. – Tako si lijep, moj Mihaile, govorila
je strastveno, tako si lijep, tješila te, ti si najljepši muškarac.
Ja te ne bih nikada dala, tvoje upale oči, tvoje bljedilo, tvoj
mrtvi ud, svo tvoje bolesno tijelo, ni za ljepotu anđela na
nebu. Pogotovo onda kad se boriš ustati sa postelje, posr-
ćući. Volim to nemoćno otimanje! Tvoje bolesno tijelo ja gr-
lim u svojim najstrastvenijim grozničavim snovima! Koliko
je ljepote u tom tvom iznemoglom tijelu, koliko je snage u
tom vonju kojom ono zrači, kao oreolom! Oduvijek si zračio
nečim, nadnaravno! – Pod njenim nogama leži neki mla-
dić, kao leš, i ona svojom uzvišenom ljepotom dominira tim
prizorom, kao neka grčka boginja. Treba se sav prožeti tom
iznemoglošću, dok se ne klone, kažem, kao mrtvac.
Nakon toga propadao si u san, kao u baru, i hodio tamo ne-
kom ulicom kada je pred tebe iskrsnula ona, nasmijana, ne-
što ti je ushićeno govorila. Bila je kratko ošišana, kao nekad.
Žurila je sva dotjerana, u povečerje. Njena majica je blago

99
 razdrta i njene grudi su pomalo izložene. Ti ih želiš dodir-
nuti vrhovima prstiju. – O, kakve su to grudi bile! Njegovo
oko nezasitno je obuhvatilo tu lijepu punu kuglu. Ona će
se sada odmaknuti. Ona odmiče, ti si je htio zadržati kraj
sebe, ali hvata te ona iznemoglost tijela, opet, da se ne mo-
žeš ni pomaknuti, ni jednu ruku. Zaboravio si na to. Sricao
si kao dijete, hoteći joj nešto reći, kao nijemak, da nisi čuo
svoj glas. – Dušo, znaš li šta mi se desilo? Gdje si sada ti?
Jesi li čula da više nemam tijela, kao duh? Sad te ne bih ni
imao čime voljeti. Pričaju li o tome? Neko ti je već sigurno
ispričao. Jesi li čula za to? – Ona će se ubrzo udaljiti, jer je
čekaju. To ti možda i govori, ali ti ništa ne čuješ. Nešto ona
hitro i blagonaklono objašnjava. – Gubim se onda odatle
u sekundi, i ja. Da me ne vidi više niko. – U noći se trza
Rostropovič na krevetu probuđen. Grlo je suho, da ne može
dozvati brata. Uzima svoju desnu ruku u lijevu, još jedinu
zdravu, i prinosi je njome dodirujući brata, nedomašajnog,
želi ga dohvatiti dozivajući ga iz sna, dodirom. Glas ne do-
staje, tih kao vrapčiji. – Znam, Rostropoviču, da ti nije bilo
lako. Neki ljudi stvarno crvene pred tim što su voljeli neku
ženu kada jednog dana primijete da je glupa. Jesi li sigu-
ran o kojoj tačno govorim od tvojih žena? A glupost je često,
znaš, ukras njihove ljepote: ona daje očima onaj mračni sjaj
močvara i uljasti mir planinskih jezera. Ti to dobro znaš, zar
ne? Bolje nego bilo ko. – Možda znam i ja. Evo sad ti mogu
reći, Rostropoviču, da je bilo nekoliko noći kad se ona po-
davala i meni, veličanstvenih i hučnih noći, onako kako je
to samo ona znala, isto kao tebi. Šaptala mi je da sam tako
drugačiji od tebe, iako smo slični, rekla je da mi se voli pre-
dati onda kad se uželi nemira, silovitosti, mraka. Dolazila je
nekad kod mene u stan ravno od tebe. – Želim osjetiti kako
ste drugačiji, ti i on, što prije, stalno vas upoređujem u sebi,
kao da ste isti, i uvijek se iznenadim što ste ipak dvojica!

100
Uzbuđuje me ta tvoja nedodirljivost! – govorila je. Znaš li na
koju od njih mislim? Ja sigurno znam. Možda joj još uvijek
pamtim njene uzdahe, možda moje jagodice, Rostropoviču,
pamte ono drhtanje njenog tijela pod mojom rukom!
Taj Čančar je dolazio, često, i držao propovijedi pred našom
kućom. Govorio je dugo i Rostropovič bi, ušuškan pod de-
kom, slušajući satima njegove zanesene govore, zaspivao
lako, u trenu, kao u djetinjstvu. Vidim ga usturenog na dr-
venoj ležaljci, pred kućom, među drvoredima, kao da su ga
nacrtali. Mreškalo mu se blago pred očima, kao da neko
ljulja neke oleandre, i on je tonuo. Tako su djelovali njegovi
lijekovi kojima se opijao mjesecima. Čančar ne bi zadugo
ni primijetio da je on zaspao, i ostavši tako naglo bez publi-
ke, osupnut, jedne večeri priđe da ga probudi. – Iskrsnuh
bunovan i sav raskidan pred njega, nervozno dremljiv,
uhvatih ga snažno za košulju, kao da ću ga podići sa zemlje,
hitro kao demon, u trenu prije nego što je dodirnuo usnu-
log Rostropoviča. – Gubi se, rekoh. Bježi odavde! O čemu
ti to ovdje danima trabunjaš? Vjerovatno ćemo se osloniti
na jednu od tih tvojih smirujućih slika. Ko ti je ta ljubav?
Siguran sam da će me smiriti ta blaga tuga o kojoj govoriš.
Je li ta žena uopšte ikada saznala da ti stvarno postojiš? Ona
će te čekati, ja sam siguran da će te pričekati na tim vratima.
Gdje su ti ta vrata? Jesi li ti normalan, čovječe!? – bijesno
nasrtah na njega, da se više nikada ne vrati. – Postoje neki
ljudi koji tako spokojno prožive. Događa se i to nekada u
životu – čujem samo kako kaže Rostropovič.
Odnekud su došli zatim i prijatelji čuvši za tvoju sreću.
Znate li koliko sam se smijao na stepenicama onog dana
kad su tiho krenuli svojim putem, obišavši te, oslabljenog.
Luđački sam se smijao, prsnuvši čim smo izašli preko vrata.
Sve me tako podsjetilo na onu veličanstvenu noć: ja sam
znao da će se nešto ovako jezivo izroditi iz nje! Zašto on,

101
 pitao sam ih, nije krenuo s nama? Zašto i on ne silazi sada s
nama, niz ove stepenice? Pokazivao sam na tvoja vrata, kao
pijan, uporno. Nisu me mogli odvojiti od tih vrata. Uhvatio
me bijaše neki ushit, likujući. Oni su silazili niz tvoje ste-
penice, u muku, preneraženo. Nisu mogli ništa reći vidjev-
ši te. Kad su te ugledali onakvog na postelji, izgleda da im
stvarno ništa nije palo na pamet, osim onog trabunjanja.
Počeli su vikati da se smirim. Jedino je Karlo govorio dugo
i sabrano, pozivao na vjeru doktorima, preračunavajući ra-
zvoj njegove bolesti kao digitronom, etape ozdravljenja i
pada. Izdrži, govoraše on bodro, bori se do posljednjeg tre-
na, tužno je samo pustiti da se tijelo raspe! Potom je dugo
pred svima pričao o svojim posljednjim pisanijama mudro
skrećući pažnju s te agonije koja im se odvijala pred očima.
– Usudite se zaustaviti čovjeka koji putuje sa smrću, kao
okovratnikom, ako možete! Lavroviča najednom obuzima
neka teška pospanost, i on zijeva nervozno, kao da se želi
otrgnuti, krčeći kao lav.
Tako muklo, dok su oni silazili, zvonilo je tim stepenica-
ma samo još jednom prije toga: tako su bubnjale one tvoje
kundure kad si krenuo u bolnicu, druge zime, ponovo u raz-
boljenju, kada se brat pretvarao da spava, ne želeći te opet
ispraćati, na tvoju radost. Bio je to ranojutarnji tam-tam koji
polako tone. Silazio si muklo, kao da nekoga bubaš u re-
bra. Ti si možda jedini znao koliko je sve to banalno što ti
se dogodilo. Koliko je sve to bijedno, neuzvišeno, obično,
prosječno, zamarajuće, jezivo! Koliko u tome svemu nema
ni tračka nečeg zanimljivog. Koliko te sve zarobilo, tebe ne-
kadašnjeg, i kako više nema povratka. – Jesi li zato počeo
odbijati hranu? Je li zato sada liježeš u taj samrtnički san,
blagopokojno, kao da nećeš više da te bude?
Mogu zamisliti, Rostropoviču, veličanstvenu klaustrofobiju
ljeta, sve si sam trpio ove godine ležeći na samrti, u svoja

102
četiri zida, u onoj lijepoj zagušljivoj bajti koja se ljušti, pre-
pušten tišinama i samoći koji nikako da prođu. Neko bi ti
nasjeo na glavu u povečerje, onda kad prvi ljudi odlaze pre-
ma gradu. Sigurno si se opet tješio onim svojim snatrenji-
ma, čeznući za lišćem, izvjesnim kao micanje usana u grobu.
Nisi li tada konačno uhvatio daha, dakle, da u mašti, otkriv-
ši ključ stvaralačke tajne, efektno i moćno, uz dosta otklona
prema patnji (koja će morati propištati, makar jednom!),
upodobivši sebe u čitavoj lepezi raznolikih lica – otkrivao
bi se, dakle, tu kao: nedohvatan, sumnjivo lice, maskiran
čovjek u mraku, ilegalac, putnik sa lažnim pasošem, osoba
s više lažnih imena – konačno sviješ priču o svojoj mlado-
sti. Bio je to posljednji trenutak za nešto takvo! To si jedino
želio, ali to mi je i jedino bilo preostalo: toga se možda na
kraju ne bi odrekao, jer bi se nadao u spasenje. Neko ti je
svako veče stavljao glavu u škrip. Možda te, kažem, ta stva-
ralačka svijest neće napustiti ni i u grobu, možda ni i u tim
mračnim trenucima neće iščeznuti ono sjećanje na božan-
stvene vodoskoke svjetlosti u nekim purpurnim oblacima.
Oni tvoji zaljuljani platani! Siguran sam da ćeš ih se sjećati
i u onom mraku. – Sada mogu zamisliti, kažem, onu gorkost
bezigdjeikogovosti ovog ljeta, čak je i Čančar bio odlučio
umrijeti. Znam da ta čama povremeno zna stiskati za gušu
do nepodnošljivosti. – Jesi li se pomirio sa beznačajnošću
i raskrinkanošću, s bljedilom i mrakom, s neprivlačnošću i
zaboravljenošću. Zaboravljamo kako je sve to divno! Koliko
je ljepote u tome svemu.
– Ja znam da me ti kasnoljetni sati raspadanja neodgodivo
čekaju, govorio sam sebi proročanski, u večerima mlado-
sti, prekidajući svaki zanos, svaki smijeh poslije kojeg sam
šutio zamišljen. Možda te riječi stoga i nisam izmislio u
ozarenju jednog lirskog sjećanja. Nijedna bliskost neće mi
pomutiti gorčinu i samoću koje neodgodivo čekaju! Evo,

103
 već ih gledam, mireći se, jer one dolaze, one uvijek dolaze.
– Jesam li ti rekao da će neminovno doći? – Hoće li tu biti
barem nešto utješno, bilo kakav pramičak, bilo šta što liči na
ovo sadašnje, pa ma kako ono bilo možda dirljivo razruši-
vo? Sadašnjica uvijek cjelovito zvoni nesavršenstvom. – Sve
će se urušavati samo od sebe, neminovno, vidjećeš. – Jesi li
zato sad odlučio zaspivati tako lako?
Mukla je jesen, gusto se ruši posljednje lišće sa drveća, na
vjetru, prije snijega. Sve obuzima neko mokro zatišje pred
snijeg. Da li će stvarno tako skoro pasti? Sve stoji, čekajući,
kao da nema više ništa da se dogodi prije toga. Tihosti su
sasvim prevladale. – Nakon moje smrti siguran sam da će
se s neba svaljati ogroman snijeg i prekriti sve. – Sve živo je
tako spokojno, svi su dognali do kraja sve što su željeli. Bilo
je vremena da se sve otpati i završi. Jedino Lavrovič osta-
je nesmiren, već danima paradira oko kuće po tom blatu,
uporno, i doziva me alarmantno da izađem, bez odlaganja,
tako da svi izlaze na prozore vidjeti ko to tako silno viče.

ZAŠTO bi bilo tragično da se tijelo raspe? Šta je tu tužno?

Pamtim i bezbrižnih dana – onda kad je maglina lebdjela
u drveću – ne znam šta se događalo, ali ne uspijevam ni-
kako izreći nadahnuće koje čuvstvujem, još osjećam sveop-
štu prozračnost tog trenutka kojom je najprije prsnuo moj
san, u stanju sam predosjetiti svu nepomućenost govora,
čudestvenu lišenost od onoga što se događalo. – Apsolutni
izostanak budućnosti i prošlosti i predosjećanja u svemu,
nevinost od bilo kakve spoznaje i saznanja, dok sam odla-
zio spuštajući se niz planinu. Bio je to božanstveni trenu-
tak ignorancije i trijumfa nad očiglednim, koje nas je svuda
pratilo. Sjećam se tog trenutka kad se spustih u san nekog
blagopokojnika, pomireno, legavši kao da se više ne želim
buditi. Krenuvši osjetih neke suze na licu kako se slijevaju.

104
Ostavio sam iza sebe suludo petljanje s velikanima jedne
blatnjave kasabe na kraju svijeta.
Napustio sam oholo djelanje na riječi, na nečemu tako lo-
mljivom, kao što je jezik: sklopio sam teška krila priče o
sebi, jer mi više nije trebala. – U prolazu vidim Lavroviča na
postelji, izobličenog, tako da ga jedva prepoznam. Sav se
užasnem zato što ne mogu razabrati da li je to stvarno on, to
me prepada. On se trza, kao da hoće nešto reći. – Lavrovič
odbija da umre! Neko mi samo kaže, jetko.
Oprostio sam se, u sebi, samo ih zagrlivši – neću reći: i
sa suzama u očima – i s Rostropovičem i Dolgorukovim i
Nehljudovom, i Lavrovičem – svi oni zajedno, dali su jednu:
jedva dostojnu (poetsku) dušu, koja je konačno otperjala
čeznući za spokojem. Ostalo im je micanje usana u grobu
kojim su se tješili, kao i suluda nada da će se srce već jed-
nom praćaknuti iznova. – Sve je gotovo. Nemojte više da
me mučite. Nema više ništa od života. Niko ne treba da živi
kad više ne može da ustane. Ja uopšte nemam namjeru više
da se budim!
Zašto bi se mene sada ticala ona bolest koju je neko tijelo
trpjelo mjesecima, ono pucanje grudi i oticanje svega dok
sam umirao, ono jezovito izmicanje svijesti dok se zjenice
prevrću; šta me se tiče san u kojem se iznova i iznova budim
u grobu dok se zrak bespovratno otkriva svojim odsustvom,
a grudi se pune jedino preteškom prazninom vakuuma koji
stišće. – Ko je taj davljenik? Koga uopšte više dotiče ta be-
smislenost zaludnih praznih uzdaha?
Čeznuo sam za daljinama i prozračnošću kojima idem u
susret. Čeznuo sam za bistrinom neba i srećom u dalekom
lišću koje pada po mome licu. Već čujem šušanj njene duge
mirisne kose kojom ću pokriti lice (toliko me čekala, upr-
kos svemu, tako dugo!), osjetim miris njenog čistog mekog
krila na koji ću konačno umorno spustiti glavu, pred ovim

105
 drijemežom koji mi zaklapa oči. Već vidim široku poljanu
i modru planinu nad kojima pucaju oblaci: stub svjetla ko-
jem kročim.
S izažimanjem duše iz ulaštenog tijela smotanog na daska-
ma, s tim konačnim uminućem živosti duše u jednom tije-
lu koje će truhnuti crvavši se, iščeznulo je pamćenje svega
prošavšeg – ništa se više nije moglo upamtiti – pa ni ovo
božanstveno raspuknuće neba koje evo gledam. Sve će se
polako brisati, samo od sebe, od kraja ka početku, kao na
traci. Kad ih uskoro zatrpaju – i Rostropoviča i Dolgorukova
i Nehljudova i Lavroviča, odjednom – uz bubnjanje grume-
nja, zanavijek će im izmaknuti utješno pamćenje božanstve-
nih purpurnih svjetloskoka u ključajućim oblacima iz kojih
se najednom prolio pravilni sunčani stub meke svjetlosti,
što se obrušio na sredini poljane koju nikada nisu sagleda-
li. – Lica će samo tamniti, a zjene će se ispuniti mrakom.

106
Melem

O BOŽE na nebesima, reci ima li išta strašnije od ovog na-

glog gušenja u mraku, bureta bez dna i mračnog mora, tek
rasanjenog davljenika koji se trgnut duši u vodenom kreve-
tu, s grmljavinom u mozgu, i svih koji govore da ga žale zbog
otegnutog koprcanja da dohvati nekakvu svjetlucavu površ,
što se iskri jedino u njegovim životinjskim sanjama. Jesam
li kriv što ne bih ni prstom maknuo ako bude trebalo po-
moći onom koji je umirući brodolomnik na snovima, onom
koji pola noći pluta potonuo u mrak do tjemena, onom
koji zagušen skače u žudnji za gramom vazduha, onom što
uskoprcan želi opet izroniti roveći rukama nebo. Njemu vi
ne možete pomoći, kao ni ja. Zalud tolika borba zamaha. Pa
eto, pronađite ga negdje u tom moru tame ako hoćete!
Vi ovog čovjeka ovdje, rekao je, morate izvući. Vi mene ni-
kako ne smijete ostaviti, reče onog dana kad su s drveća oko
naše kuće spadale paperjaste peruške, okrećući se minuta-
ma u zraku oko sebe. Da, to je bio dan kad obećaše da će ga
spasiti! Meni se čini kao da u međuvremenu odvaljao cije-
li jedan život. O Bože blagi, pa od toga je prošlo jedva dva
mjeseca? Da, tada je mislio da će preživjeti! – Ja zato noćas
vičem iz sve snage, da te nadglasam, svojim unezvjerenim
srcem: ugušite ga više. Zato što jedini ovdje ne podnosim
podlost. Zatucite ga ako treba! Zato što sam jedini iskren.
Odgurnite ga konačno! Zato što jedini znam šta govorim.
To vičem ja koji sad jedini dobro zna sve, dok se on guši,
jer moj je život suviše velik da bih ga traćio na samilost.
Uskoro ćete prisustvovati mom ukazanju, ja ću se samo po-
javiti da bih nestao, jer sanjam još samo odlazak. – Bože,
reče neko nagnuvši se nad njega, je li moguće da još uvijek
ostaje svega svjestan? Sve je u toj pometnji oko njega onda

107
 puno uzlupanosti, sve se prevrće i koluta po sobi, brenčeći,
neki ljudi su se toliko ustrčali oko njega, naporno, kao da
će ga spasiti. Dao bih sada svoju ruku, o Bože, da i tebe bar
jednom, Sofronije, hoće prenuti ova bolesna pijavica iz tvog
blagog sna, da jednom i tvoju glavu, jedinu u sobi, usred
noći usisa ovaj teški vrtlog visok kao stub. Možda si čuo da
ima već neko vrijeme kako sam zavolio sve potope, kao da
se oslanjam na onaj tvoj stari mir. Slažem se sa svim onim
što si onda rekao da je sve još preda mnom, cijeli život, ali
preda mnom je, brate, i smrt. Znaš li da se sada svaku večer
u krevetu omatam mirisnom plaštanicom prije nego sklo-
pim oči. Prijatelju, molim te, ko je sada onaj što normalno
diše? – Nekada, Lavroviču, ako se dobro sjećam, moj je život
imao onu lakoću kojom se prozračni snovi raspršavaju uju-
tro, kao prozirne kapljice, na prozoru rasanjene svjetlosti.
Bila su to ona jutra kada nije postojalo ni jučer, ni danas, ni
sutra, sve tegote bijaše odnesene rukom. Ta prozračna jutra
danas ti darujem kao melem, reče on. – Mora da je to bilo
v ono vremen, brate Sofronije, kaže Lavrovič već rasanjeno,
kada si doselio na vrh te trokatnice, gore među ono viso-
ko lišće, bezumno hodeći po cijeli dan stazama oko drveća
kao neki odbjegli crnorizac. Volio bih znati od koga si se
onda tačno krio, provirujući nekad kroz onaj najviši prozor
na krovu. Sjećam se da si volio gledati kako odsustvuješ u
tim odmjenjivanjima svjetlosti, kako se bez tebe zrake smje-
njuju dok dan odmiče, polomljene na granama, okrećući
se izukrštano kao na svjetlosnoj vrtešci. Ne mogu ni danas
zaboraviti, kako se napolju sve prolamalo nekim obilnim
stropoštom vode, dok si stajao visoko na prozoru, kako su
tekle one nevidljive česme bez prestanka, a kilometri zlaća-
ne jare satima pred sumrak lebdjeli u vrhovima krošnji duž
beskrajne aleje kao rojevi svjetlucavih pčela, pred tobom
uzvišenim i mirnim, dok si danima šutio među zidovima

108
svoje visoke kljetke, kao zakovan. Zašto? Volio bih na da-
našnji dan, tačno deset godina kasnije, izaći napolje da opet
pratim tvoja odsustva, zastajkujući, u hodu, oko tog ispre-
pletenog drveća, po širokom ispražnjenom parku. Nema te
više, prijatelju, zagledanog pred onom brezom s koje lišće
opet sipa, strašno, tako rano, na prvi avgust! Mrači se u rani
suton, bez tebe, naša kuća, padaju na nju iznova gusto one
sjene, a tebe ne vidim iscrtanog u hiljadu uznemirenih sjen-
ki, najtamnije utisnutog u mračnim bokorima tih prozrač-
nih crnih ruža, kako bježiš unezvjereno ovim stazama pred
prvim mrakom! Noćas čekam polunošt bez tebe, nema te
više da zajedno obništamo sve od zemlje do neba, i tako se
radujem u sebi, prijatelju, što si onomad nestao.
Moje čelično srce se bori s tim olujama koje će mi jednom
otpuhati rebra. Dobro je da one stalno dolaze obuzimajući
me svog. Prijatelju, znaš li da sam se ukazao tu, pored tebe,
mnogo prije nego što si me ti spazio onog dana. Pratio sam
te vjerno, kao duh, u stopu, tako da dobro znam zašto si
otišao od najbližih. Bio sam tu kad si ono večer u mraku,
moleći se, klanjao do zemlje nekome na drvenim daskama
ovog tu poda. Mora da si već čuo da dobro znam ono što
nikada nikome nisi priznao, zašto si se tada odlučio uda-
ljiti od sviju, zašto si uselio na vrh te trokatnice, samotan.
Gledao sam te često kako prolaziš mimo ljudi, završavao si
sve najbrže što si mogao prije polaska kući. Ja sam te jurio:
kući, Sofronije, kući što prije dok te ne dohvate, šaptao sam!
Na što si se, dječače, bio tada zarekao? Dobro znam za ono
trenje tvoje duše u grudima dok ti je bilo lijepo: jesam li ti
rekao da ćeš platiti za svaki smijeh? Bili smo tada bezgla-
vo hrabri, ništa nas od života nije interesovalo, tako smo se
lako odricali. O, Gospode, to su bila vremena! Bio sam onaj,
ako želiš znati, što se zasijecao svako večer pred ogledalom
bajonetom iza vrata i rasparao sve do učkura pidžame, kao

109
 polugolo pile, polagano, gledajući te u oči.
Je li te boljelo dok si to gledao pred spavanje, tebe bolećivog
i lakomog na sva odricanja, neviđenog ljuboništa, osjetlji-
vog na tuđu patnju kao na svoju sopstvenu, neobičnog čo-
vjekoljuba, koji je u ono vrijeme odlučio umrijeti sam, skraj-
nut, bez igdje ikoga: to je samo moje, rekao si, i ja ga prihva-
tam, rekao si, bio si dijete koje je odlučilo da umre. Reci, je
li te boljelo dok si gledao kako sam se rezao, zašto si onako
zakretao glavu, grsteći se? Bio sam i onaj, brate Sofronije,
što te pohodio usred dana, kad god bi se ustegnuo od grije-
ha. Znaš li da sam stajao pored tebe kada ti je onaj mladić
pričao kako je mirno spustio sa sebe uspaljenu ženu, udatu,
s djetetom u kolijevci pored sebe, na krevet. Ti si ostao za-
divljen, ganut, tom snagom, takvom čistotom i nevinošću.
Da li bi i ti tako uradio, pitao sam te onda šapatom. Jesam li
mogao ne pogriješiti podsjećajući te na prošlost koja te tako
morila, dvadesetogodišnjeg, za kojeg su govorili da je bez-
grešan? Ja sam sve znao dobro: zašto si tada samo šutio o
sebi? – Vrijeme je proticalo u tom osluškivanju nekih šumo-
va spolja, dan se zahuktavao i utišavao, a ti si ostajao miran
među zidovima svoje sobe. Šta je značio taj mir? I mrak te
nekad zaticao nepomičnog na krevetu, i samo bi se zacrnio
blag kao sjena u jednom trenutku, i mi bismo znali da se
u tom trenu odmijeniše mjeseci. Virio si vrhom glave, kao
dabar, kroz ona svoja okna na krovu kuće iz sumračne rijeke
prvog predvečerja, što se vrtložila po gaju uokolo. – Otkud
mir onoga jutra, u svitanje, kada ti je neko, nakon nekoliko
mjeseci tišine, zalupao na vrata. Ja sam odmah pogodio ko
nam to dolazi, otvorio si i na vratima ugledao Mihaila, blat-
njavog od jendeka gdje je provodio noći, pune dvije godine.
Kako te uspio naći nakon toliko vremena? Bio je ispijen u
licu, šapatom je molio da uđe samo da se ugrije i nešto pre-
zalogaji. Napolju su trave sijale kristalno mrazom, i njegova

110
kosa je bila puna inja. Valjao se u svojoj patnji, tako dugo,
odbjegao još onog dana čuvši onu strašnu vijest. Nismo mu
odmah povjerovali na riječ da je tako pomno odživio tugu,
bili smo gotovo zaboravili na njega. Toliko vremena se bija-
še odrekao života, ali vidjesmo na njemu ono odijelo, sad
već pretvoreno u rite i svo iskrzano u poderotinama, u ko-
jem je otrčao preko vrata kad smo mu rekli šta se dogodilo.
Osjećao se nekim teškim i neobičnim vonjem od kojeg me
hvatala nesvjestica.
Nekada je to bio sasvim drugi čovjek, nikada nije bio sam, i
njegovi dani su trajali od zore do zore, koju bi ljeti dočekao
na obali ljubeći svijetli horizont sa žarom. Černorizac je pri-
čao kako se jednog proljeća konzilijum ljekara skupio oko
njega, Mihaila šesnaestogodišnjeg, kad mu je srce gruhalo
kao kod uhvaćene životinje. Odlazio je njima svakodnevno
i neke doktorice su slušale to bizonsko srce što je grominja-
lo u ruci stegnutoj preko napregnute mišice napuhanim
platnom. Danima nisu mogli odgonetnuti zašto, otkud toli-
ka uznemirenost, jer im on nije htio reći da zastaje sa strep-
njom pred svakom mogućnošću. Pričaše kasnije kako je
mjesecima hodio obodom grada želeći da pomno stupi u
život, pripremajući se dugo i promišljeno, stalno odlažući
tako da ne prokocka ništa i da dobije sve. Nije se htio pri-
ključiti ničemu tako strpljiv, dok ne kucne momenat. Kažu
da je zastajao pred svakom ženom misleći da bi mu trebalo
samo dva dana da je napravi svojom za cijeli život. Bio je
siguran da može imati svaku ženu koju bi sreo, samo ako bi
se zagledao ravno u njene oči. On nije želio, međutim, bilo
koju ženu, on je želio svoju ženu, odmah ju je prepoznao
ugledavši je jednog dana, slučajno među poznatim ljudima,
onu svoju voljenu, za cijeli život, koju svi odmah nazvaše
Mihailovom. To pristupanje njoj, taj prilazak ljudima, mo-
rao je doći dotad neviđeno, na blistav način, na

111
 oduševljenje svih koje je znao! Nije se htio upustiti u bilo
šta, prebrzo, sve dok ne bude siguran da će to biti nezemalj-
ski toržestveno. Da će izaći kao apsolutni pobjednik ovjen-
čan slavom! Neko je možda mogao saznati kakvu snagu u
sebi nosi, i zatući ga prije toga, trebalo se stoga čuvati. Ne bi
se valjalo odati prije vremena! Vrijeme je prolazilo, a on se
držaše van svega, nadmoćno odugovlačeći, što je neke izlu-
đivalo. Onda je došlo to ljeto, posljednje ljeto prije nego će
odbjeći zgranut strašnom vijesti, kada se pojavio jedan dan
među poznanicima, sabrano, vodeći za ruku onu svoju oda-
branicu, osvojenu, nazvao ju je Nela, i mora da su svi u tom
trenutku uzdahnuli zadivljeno, jer je znao da u njihovom
gradu ne postoji sličan par. Njegov kamarad, njegov bližnji
od kojeg se nije odvajao od djetinjstva, morao ga je, đavol-
ski, nagovarati da se i tog ljeta izgube na jug, na more, kao i
prethodnih godina, da je ostavi nakratko, a on je odugovla-
čio, nije htio ostaviti tu svoju saputnicu samu, i jedva je na
kraju popustio otišavši dok se stalno osvrtao, uznemiren.
Morao ga je prije toga dobro izvrijeđati, psujući ga gadno.
Crnorizac priča večeras, da se Mihaila najviše sjeća tako s
mora, kako stoji, pocrnio i visok, razdrljen, u ogromnim
kožnim sandalama, ponad nekih sijedih kosina što se spu-
štaju prema moru, obrasle svjetlosnosivkastim travama i
grmljem što se sjaji na suncu, prepunim košmarnog zrika-
nja. Sasvim sam siguran da je stojeći tako bio uvjeren da se
to snažno tijelo, sazdano za jedno stoljeće, nikada neće ras-
padati. – Ono čega se sjećam, ja Lavrovič, bilo je jedno pod-
ne kad se uz te obasjane kosine, na cesti, pored njih, golih
do pasa, zaustavi neki auto, a uzbunjeni vozač koji istrča
molio ih je da mu daju malo vode, pitajući koliko je udaljen
najbliži grad. Na zadnjem sjedištu pokriven dekama, tresao
se u groznici neki čovjek, s otvorenim ranama na nogama,
ne mogavši se nikako ugrijati pod usijanim krovom auta, i

112
vozač ga je pojio toplom vodom dok se on obeznanjivao. –
Htio sam ispuniti želju da posljednji put vidi more, reče vra-
ćajući Mihailu flašu, a vidite šta me snađe: umire mi u autu!
Odvezoše se dalje munjevito nestajući kao fatamorgana,
gubeći se u lebdećoj svjetlosti koja se isijavala iz ceste, i
Mihail je, cijeli dan, lješkareći u plićaku, zavaljen u pijesku,
vidao svoje mišićave noge morskom vodom dok se ona sli-
jevala preko tamnih, nabreklih mišica, ostavljajući za so-
bom na zategnutoj koži slane bjeličaste lišajeve. Neka flaša
je bila odbačena u žbunje uz prosječeni put do plaže. Nije
se opirao to veče kad ga je kamarad pozvao da obilaze mje-
sne lokale, cijelu noć, hitro, želio se obeznaniti u raznolikim
isparenjima, udišući ih volovski, ispuštana u prostorijama
koje su bile pune ljudi. Potukli su te večeri na tri različita
mjesta, kamarad se svirepo cerio rasječenim usnama, na-
kon što su umakli. Usput zatim opljačkaše neki kiosk s la-
koćom odvalivši bravu golim rukama, i putem su se nalije-
vali pokradenim pićem. Pješačili su pola noći do drugog
mjesta, skinuvši majice da ih ne natope znojem. Urlaše u
noći ne bi li neko iskočio iz grmlja pred njih da ga zatuku.
Te noći svi im bogovi bijaše naklonjeni, sve je bilo na njiho-
vom strani polazeći im za rukom tako lako, bili su odlučni
da se nigdje ne zaustavljaju prije jutra. Bijaše to ona noć kad
je sreo prvi put Katarinu: nakon što se mimoiđoše na ulici,
ona zastade i okrenu se, kao da ga je prepoznala, čekajući
da vidi da li će se i on okrenuti. Njegov bližnji ga je cimnuo,
on se osvrnuo i taj pogled, oči u oči, trajao je, kažu, sekun-
dama, kao da se žele prepoznati. Nije više odugovlačio kao
nekad, krenuo je s njom silovito kao razjareni bik pripijajući
se putem uz njeno mirisno utegnuto tijelo (ništa ne čekaj,
podsjećao ga je bližnji!), grleći je otpozada, dok ga je svodi-
la niz kosinu s lakoćom na nevidljivom užetu prema plaži.
Ostalo mi je, godinama kasnije, nejasno da li se ona

113
 iznenadila pred takvom raskošnom silovitošću kojom je
dočeka, dok je gola nasrtala na njegovo udobno tijelo, da li
je uopšte prenu grčevita mahnitost kojom je za grudi ujede
taj prenuti ljubavnik, prostrana krila, što se želio dokazati,
četvrt sata kasnije, u blagoj tami na plaži, za vrijeme mlade
noći dok posljedni šetači još uvijek prolaze. Da li joj je išta
bilo neobično i novo te večeri? Koliko su riječi između sebe
izmijenili, ja sada ne bih mogao tačno reći, i mislim da bi
crnorizac, da je bio na Mihailovom mjestu, sigurno bio prič-
ljiviji šušljetajući s njom na svom mekom staroslavenskom
jeziku. Mora da bi Sofronije tako saznao daleko više o nje-
noj smrtnoj duši, mnogo ranije razumijevši da se više nika-
da neće vidjeti, što je odsječno govorila dok se rastajaše,
nemarna kao da ga stvarno nije bila ni upoznala. Taj jezik
Mihail nikada nije naučio, tek je naslućivao šta mu se govo-
ri, i tako mu nekako, u magli nerazumljivog sjećanja, osta-
doše i Katarinine riječi, zauvijek, kao da ih je odsanjao. Tek
godinama kasnije, čuvši crnorisca kako glagolja, ostade ne-
ugodno dirnut sjetivši se nekoliko nježnih ustreptalih into-
nacija koje su mu na uhu onda odzvonile, slavenski, kao
davno potisnuti uzdasi koji se najednom vratiše. Nikada se
nije pomirio s tim da ga je ona te noći otkačila tako lako.
Zaboga, jesam li ja bio svoj te noći, pitahu se? Sutradan je
prošla pored njega kao da je neznanac, i njegov vječiti ka-
marad, tršave mokre kose, smijao se zajedljivo kao
Mefistofel, vidjevši ga pogruženog, kako se osvrće na cesti
za njom. Šta je bilo ono što je sinoć rekla? Taj neočekivani
susret dvoje nepoznatih, meni Lavroviču, ostaje, međutim, u
sjećanju kao egzemplum savršene dvosatne ljubavi koja
nema svoje ni jučer ni sutra, nego stoji u sjećanju savršena i
neokrznuta kao kokosov orah. Opijen tim njenim nemar-
nim prepuštanjem i hitrim odlaskom, što ga nečuveno zbu-
ni, Mihail više nikad nije bio isti prema svojoj vjernoj

114
izabranici, nakon povratka, u koju se dotada kleo, došavši
tog ljeta kući hladan i zamišljen, tako da je mene podsjećao
na kipa. Nakon toga, potajno, upoređivao je u sebi njih dvi-
je, neprestano mu se vraćalo pod rukom sjećanje na lasičje
gibanje nekog nepredvidivog tijela, dok je svijetlio odsutan
u bademastoj nježnosti jednih blagih tužnih očiju. Nikada
se nije vratio suđenoj izabranici, onako kako treba, ostavši
do rastanka smiren kao da stalno misli o onoj neobičnoj
uhodanosti kojom mu se Katarina podala da ga više nikad
ne poželi, što je zauvijek uznemirilo njegovo srce. Bila je to,
rekoh, jedna ljubav, sva krvava, bez ogrebotine, zauvijek
mlada, i ja sam siguran da tako cjelovito Mihail kasnije
neće nikad voljeti, kao što je volio u ta dva svedena sata koji
su određeni za vječnost. – Ispričaj joj sve do u tančine, vikao
sam ja Lavrovič, ispričaj kako se izvijala na tebi, nemarna na
siluete prolaznika, onako kako ona ne smije ni zamisliti, go-
vorio sam, rasijeci je svu tom pričom neka krvari, ali to bija-
še ono vrijeme kad me Mihail još uvijek nije čuo.
Vidjevši toga jutra Mihaila iznemoglog, kako stoji na vrati-
ma uzdišući naslonjen na dovratnik, crnorizac je u nared-
nim danima pripovijedao o tim ljetima na moru koja se
udaljavaše. Ja sam ga stalno poticao da se dobro podsje-
ti svega, želio sam da opet proživi svaki moment: kasnije
sam se smijao dok je usrdno molio na drvenom podu za
oproštenje svih grijehova! Zašto, Sofronije, nikogda ne gla-
goljaš o tim tim svaštočinijama kojih se dobro sjećaš? To je
bilo davno, šaptaše, bio je to tek oganj jedne duše, kao što je
Mihailova, nema više dodira s njom. To je bio on, a ne ja. Bio
je to grijeh ploti, a ja se nikada u duši ne pogordih. Pričao
je i dugo o Mihailovom kamaradu, njegovom bližnjem, koji
će također ostati vječno mlad. – Nisam se nikad oporavio
od onoga smrtonosnog udarca ravno u srce. Progutao sam
strahovit gutljaj strave tog jutra kad su mi javili za njegovu

115
 smrt, a moja utroba se još prevrće kad se toga sjetim! Tog su
njegovog kamarada, njegovu svojtu, našli na cesti neprepo-
znatljivog, u krvi, početkom sljedećeg ljeta. Neka limarija,
svijena i oštra, isjekla mu je cijelo tijelo, zato što je tog pred-
večerja jurio malo većom brzinom od one kojom je živio,
tako da je na kraju prestigao sam sebe, preletivši na cestu
golim tijelom koje nije mogao zaustaviti. Mihail nikada nije
o tome želio slušati, ja Lavrovič sam bio onaj koji je otišao
do našeg prijatelja što ga je našao te večeri, polomljenog na
cesti, da slušam o tome gušenju u krvi koja lipti puneći usta
do vrha, kako god da ga okrenu. Odbjegao, Mihail je be-
zglavo otišao tamo gdje se o tome ništa ne može čuti, gdje
ga mjesecima niko neće pronaći, i ja sam, prvi put se uka-
zavši, uzeo na sebe tih dana da se nađem sa Nelom, oda-
branicom njegova srca, da joj kažem, prerušen u Mihaila,
da se zauvijek rastaju. Pomno sam se dotjerao, zvao sam je
da dođe na aleju, bijavši blago uzbuđen, želio sam da sve
prođe savršeno: i dan-danas mislim da su rastanci najljepši
ljubavni događaji! Dok sam prepričavao Mihailu do sitnica
taj rastanak onog jutra kad se vratio, dvije godine kasnije,
čini mi se da ga je pogađalo do moroznih kostiju, daleko
najviše, ono njeno susprezanje suza koje su joj rosile sami-
losne oči dok je iznova i iznova nabrajala sva mjesta i prilike
na kojem će se nastaviti sretati, uprkos rastanku, dok sam ja
sve odobravao, neodređeno sve potvrđujući, sklanjajući joj
dugu kosu s licom, s željom da sve to što ljepše završi. Sve
sam bio spreman obećati tog dana, nadzirući preko njenog
ramena volšebni rad nogu neke prolaznice veličanstveno
podignute na štikle, za čijim sam ugrijanim bedrima koja
su se visoko otkrivala u hodu, moćno se trljajući ispod lepr-
šave ljetnje haljine, počeo u tom trenutku životinjski patiti,
osjećajući pravu bol u grudnoj kosti. Htio sam, nadražen,
Neli predložiti da vodimo ljubav još jednom za oproštaj, po

116
posljednji put, tu na travi, ali činilo mi se da to ne bi pri-
hvatila. Čuvši to, Mihail se nakon dugo vremena, kusajući
kašikom neku jučerašnju čorbu, osupnu pogledavši me oš-
tro. – Treba se sada odmaći od sviju, ne treba imati nikog
bliskog. Ovo što slijedi valja proći sam, bez igdje ikoga!
Niko ne smije saznati o onome što sam ja znam! Niko ne
bi trebao mene gledati dok nestajem! Kad nema onog sta-
rog života, ne treba ni živjeti. Černorizac se nakon te smrti
bližnjeg, neprepoznatljivog, uskoro zatvorio u svoju keliju.
Bio je jedini kojeg je taj njegov bližnji pohodio u noćima,
nakon svoje pogibli, pripovijedajući mu do u tančine svoje
pretposljednje momente, govoreći mu o svom zagrobnom
životu. Tih večeri bi po cijelu noć gorilo svjetlo u njegovom
potkrovlju, i o tome se ubrzo proširio glas na sve strane gra-
da, pa je rodbina dolazila kod crnorisca da sluša o tim su-
sretima, smatrajući ga svetim čovjekom. Najbližim je to on
nekoliko puta ispovijedio do u tančine. To nije bilo čudno,
nikome, jer njih dvojica godinama nisu imali bližeg do je-
dan drugog.
Zanesen tim noćnim susretima crnorizac se uskoro počeo
spremati za onaj svijet. Srce ga je vuklo bližnjem s kojim
je proveo cijeli život. Nije propuštao nijednu molitvu, i tog
ljeta je, udaljivši se od sviju, obilazio daleke džamije po
gradskim brdima, u potrazi za svojim srodnikom, kao bli-
zancem, koji mu je trebao samo prići i početi govoriti o nje-
govoj smrti. Našavši se tako usamljen, ne skidajući korotnu
crninu, stalno je čeznuo za svojim dvojnicima s kojima bi
mogao razgovarati. Znao je da će ih prepoznati izdaleka,
kao što je nekad Mihail prepoznavao svoje suđene žene.
Hitao je pognut nazad na svoju mansardu, i dugo u noći ga
se moglo vidjeti, kako u dugoj haljini, pada ničice šapću-
ći molitve do svitanja. Bio je siguran da neće preživjeti to
ljeto, već su ga počele škakiljati rane metastaze bubrega u

117
 leđima dok se klanjao do zemlje svome Bogu. Neki viso-
ki čovjek u crnom, u polumraku sobe, hodao bi oko njega
pola noći, kao vidar, i recitovao stihove dugo izvijajući mi-
lozvučnim glasom, što je odjekivao dijamantno, dok se cr-
norizac na krevetu previjao u grčevima, držeći se za stomak.
Otvorivši nekad oči usred noći, vidio bi ga kako bdije iznad
njegove glave, crn kao noć, i dalje šapćući. – Zašto ne bi i
mene zadesilo, ako je njega odnijelo onako naglo, tako ga
smrvivši? U povratku kući iz grada, vozeći se tramvajom, na
stanicama je odgonetao bradate ljude koji su prepoznavali
njegovo nadnaravno čelo. To se ukazivao pred njima njihov
Vijestnik! Znao je da neće još dugo prolaziti tek tako pored
njega, puštajući ga, uskoro će se u ovom gradu povesti rat
zbog njega: među njegovim sljedbenicima, i onim koji ga
žele zbrisati s lica zemlje. Bilo bi dobro prije toga utonuti
u san. Samo se još ja Lavrovič sjećam onog dana kad se sa-
tima probijao do svoje kuće, bježeći iz grada, pred nekom
bandom koja je krenula u napad na njega. Napet, osvrtao se
prema njima svakog časa, gledao ih krajičkom očiju na svim
stranama, i bio je spreman na silovitu borbu do zadnje kapi
krvi ako ga samo dohvate za leđa. Ugrijane sljepoočnice
koje je pržilo sunce bile su krvlju gromovito. Ona metasta-
za je tinjala u stomaku, kao da neko trusi staklo. Nije smio
dozvoliti da umre danas, prije svega, nekom skandaloznom
smrću na ulici, izvaljen pred svima, to nije njegova smrt. On
ne smije otići prije nego ostvari svoju misiju na zemlji, dok
se ne otvori taj tirkizni cvijet koji nosi u grudima na odušev-
ljenje cijelog dunjaluka.
Opran, čist kao suza, s molitvom na usnama, opet liježe te
večeri u svome potkrovlju u mirisnu postelju, zatvara bla-
go kapke, i njegov bližnji u tom trenutku, u dugoj bijeloj
halji, uskače kroz taj visoki prozor. Počinje još jedna bijela
noć na čiji kraj valja zaploviti. Njegov bližnji ukazuje mu se

118
nasmiješen i odsutan, kao da je već prezreo sva kidanja na
ovom ubogom svijetu, tako da ga jedva prepoznaje. – Došao
sam da se oprostimo, kaže, neću ti više dolaziti, govori po-
mireno. – Gdje odlaziš?, pita crnorizac stužen. – Ženim se,
brate, i odlazim zauvijek, govori. Našao sam onu koju sam
toliko čekao! – Htio bih te pitati još nešto za kraj, kaže crno-
rizac nakon duže šutnje, da mi iskreno odgovoriš? – Hoću,
pitaj me, reći ću ti noćas što god želiš prije nego odem? –
Reci mi, jesi li vidio dosad Gospodara? – Bližnji se na to
samo blago osmjehnu, kao melek. – Nisam, ali sam pričao
s ljudima koji su ga vidjeli. Pogledaj, reče, poslao mi je ovo
odijelo! I Sofronije tek tada sagleda njegovo veličanstveno
odijelo, pogledav suzno i ganuto, što je stajalo na njemu
blago kao čudotvorni pokrov njegovom polomljenom tije-
lu. Bližnji se onda okrenu i odlebdi preko nekog brda što je
vrvjelo ljudima u bijelim haljama kao Arafat. Dok Sofronije
podiže kapke, osjeća kako se sve oko njega puni gluhom
tamom, tek pucketaju njegove malje blagim elektricitetom,
a sva se soba gasi nečijim svijetlim izlaskom, zvoneći kao
vibracijom tek umuklog zvona, dok uviru razljevena svjetla,
kao usisana. Crnorizac širi oči u mrak, prenut, cijeli pulsira-
jući na krevetu kao ogromni damar.

MOJA zloća se razvila jako rano, tako rano da mi ne biste

vjerovali kad bih govorio o tome vremenu i zbivanjima što
su me pratili. Došlo je konačno vrijeme, dakle, da govori-
mo o meni, Lavroviču. Bude me ovih noći ta gušenja onog
davljenika, kad se svi ustrče oko njega, ponovo da ga spaša-
vaju. Nikada mu ne bih prišao, gadi mi se dotaći to smrd-
ljivo tijelo, nego samo stojim i sve gledam. Nije mi jasno
kakav je to poriv kod onih koji ga ustrajno trljaju po cije-
lom tijelu svojim rukama, kao da mu tim blaže sve grčeve.
Budem pravi tasmanijski đavo i skačem na njih dočekavši

119
 ih u mraku, krišteći, sav podivljao, nasrćući da im pregri-
zem grlo, pa se tako u noći prvo moraju sa mnom izboriti
da mu priđu, mnome razdraženim u presudnom momentu.
O, moje sljepoočnice iznova tutnje, i noć se beskrajno valja
u mojim očima, i glava opet bridi! Neka je blagosloven ovaj
svijet koji sviće!
Dobro se sjećam svega otprije deset godina, i sada se že-
lim otamo polako kretati prema vremenu ovom, dok išče-
kujemo da prođu ove beskrajne noći, ne bi li se nešto ko-
načno promijenilo. Bilo je to ono vrijeme kad sam se sve
češće počeo ukazivati u njihovom parku, kružeći oko kuće,
i trudio sam se da me pozivaju u potkrovlje, da zajedno ži-
vujemo. Crnorizac je sve češće odsustovao, on je dušom bio
na hodočašću po svetim zemljama, a Mihail se nakon dugo
vremena uselio na mansardu, pa je ona sve manje ličila na
eremitsku ćeliju. Konačno se vrativši često sam hodio uli-
cama grada.
Ugledah jednog dana crnorisca kako sjedi u tramvaju, i pri-
šao sam mu s leđa, neugodno i blisko, stavši mu iznad gla-
ve, sav u crnini. On me spazi krajičkom oka, neurastenično
se trznu i podiže glavu: gledao sam kroz prozor smiješeći se
kao da ga ne vidim. Obradovao mi se nakon toliko vreme-
na gledajući me s oduševljenjem: doista sam tada izgledao
veličanstveno. Nosio sam svoj kaput koji se crnio kao da
je od gavranova perja, bio sam se konačno oporavio u licu,
kostretnih obrva, i ispravih se dostojanstveno koračajući,
tako da se mnogima činilo da sam visok kao Mihail. Svoju
dugu bradu sam potkresao, i ona bijaše sada uredna, kao
kod glumca, ne više onako duga i raščupana kao onda kad
sam proučavao svete knjige zatvoren u onom manastiru na
Atosu. Još uvijek se nisam mogao riješiti crnine, kao da sam
u koroti. Bila je neka jesen, blaga, i meni se samo kružilo
ulicama. Crnorizac je bio toliko sretan što me vidi da je

120
dopustio da ga pratim cijelog dana, otišli smo u neku zgradu
gdje je bilo puno ljudi naših godina, dvadesetogodišnjih,
svi su nosili nekakve knjige. Crnorizac, ćutljiv, hitro prođe
pored sviju u ogromni amfiteatar u kojem je uglas s drugi-
ma čitao neke staroslavenske tekstove, a ja samo povirih i
ostah kružiti hodnicima. Nisam znao tih dana šta da radim
sa sobom, najednom sam izašao u neku besciljnost, kao da
ne znam šta ću od toliko slobodnog vremena koje me neo-
čekivano zadesi. Lutao sam danoćno, nekada izašavši usred
noći, blago začuđen što sam dočekao tu jesen, sumanuto
zbunjen, kao da joj se nikada nisam ni nadao. Jedino mi je
valjalo gledati lišće koje se povlači stazama oko naše kuće.
Milovao sam svoje tijelo u toj blagoj cijeđi smirenja, nakon
toliko vremena, kao da se ne zaokupljujem više ničim. Bio
sam posvema razvezan, nisam više morao nigdje, niko me
nije zvao i nigdje očekivao, mogao sam nešto tražiti po cijeli
dan, idući i tamo i ovamo. Moj dan više nije bio raspoređen
prema molitvama, kako je to bilo u manastiru. Ovladah so-
bom, sabrano, nakon toliko vremena, kao da se u jednom
trenutku samo zgrabih za okovratnik, uspravih samog sebe
i uputih se na cijeli svijet: samo jedna stvar me više nije
mogla obuzeti! Mogao sam biti i ovo i ono, u tom trenutku.
Činilo se da me ništa više nije moglo uznemiriti, kao da ću
zauvijek ostati tako ravnodušan i bezbrižan, i čuh kako neki
rekoše da me više niko i ništa neće moći dotaći. Vidio sam
toliko drugih stvari, za koje sam zaboravio da postoje. Tog
dana nisam ni primijetio da sam napustio onu zgradu i pre-
nuh se dok sam hodio ukrug ulicama.
Nakon dugo vremena, na povratku kući, vidjeh crnorisca
kako ide s nekom ženom. Koračao je blažen, obraćajući
joj se puno poštovanja, njegovo dobroćudno lice obasjalo
je nekakvo oduševljenje dok je s njom razgovarao, i vidjeh
da je miluje blagim riječima pozorno je slušajući. O čemu

121
 li blebeće, prođe mi glavom. Pođoh prema njima preprije-
čivši im put, živo zaokupljen, a crnorizac se sav smeo ovlaš
nas upoznavši, pri čemu je ta djevojka zaškiljila, želeći me
prenuti svojom pronicljivošću. Sutradan sam se vratio u
tu zgradu, kružio hodnicima i razgovarao sa studentima,
razmećući se citatima iz svetih knjiga, na staroslavenskom
i arapskom, kao i elaboracijom Tolstoja i Dostojevskog,
njihove sam redove napamet deklamirao. Uživao sam tih
dana čitajući neka svjedeteljstva o logorima, uzbuđen raz-
mjerama strahota, i volio sam tih dana o tome svima priča-
ti. Oko podne spazih njih dvoje ponovo, sakrih se iza ugla
da ih krišom posmatram: izgledao je opet luckasto nasmi-
ješen dok ga je ona vispreno nešto korila. Bilo mi je jasno
da joj se sviđa, ali neprestano je uzmicao pred njom, tako
da je izazivao u njoj prezrenje, kao da joj ne može dati ono
što ona toliko hoće. Vidjeh da je hvata ponekad nervoza,
zato što ju je zbunjivao, učinivši da i ona sama nekad ne zna
da li odista želi to što je željela. Problem je bio što ju je ne-
prestano tjerao da se preispituje: sigurno je ostala zgađena
nad svojom nasrtljivošću, ne mogavši se nekad prepoznati.
Navečer, dok smo sjedili u potkrovlju za večerom, počeo
sam pričati kako je Sofronije, što ga ljetos bijasmo otpisali
kao mrtvaca, našao novu ljubavnicu, i govorio sam dugo na
radost Mihailovu koji je samo halapljivo jeo po cijele dane,
sve trpajući u sebe, u želji da se vrati u život. Punih usta po-
čeo je manijački o njoj ispitivati crnorisca koji se sav unez-
godi i reče da među njima nema ništa, odavši jedino da se
zove Žana.
Bilo je tako dobro što sam se riješio onih snova! Nisam ga-
jio nikakvo prezrenje prema tome što je crnorizac i danas
sanjao otvorenih očiju, i nasred ulice, ali bez mene, rekoh,
dalje, prijatelju, bez mene, dalje produži. Ja više nisam mo-
gao biti spokojan! Ne mogu se više, žalim, oslanjati na to

122
prozračno pletenje slova, kao na posljednju uzdanicu pred
ovim paklom, bijaše mi dosta utjehe. Kažem, nije to bio pre-
zir pobunjenog anđela koji se diže veličanstvenim krilima
pred olujom nesreće, bilo je to puko kretanje dalje onoga
običnjaka koji mora nešto uraditi jer se dosađuje. Vidio
sam kako se hiljade onih uskrsnulih stvari, što ih opet ugle-
dah, volšebno zapliću u nepredvidljive čvorove miliona
neočekivanih zbivanja, i meni se vrati želja da ih opet i ja
rasplićem, bakćući se s tim hiljadostrukim kombinacijama,
kao sa životom. Podignuh se tog predvečerja, obukoh se ga-
lantno, ufitiljivši se tako da je moja crna odežda ostavljala
prije neki markanatan dojam, i izađoh preko vrata rekavši
im da odlazim na nekoliko dana. Napolju se spuštao mrak,
mračilo se drveće dok sam odlazio preko parka, u prvi ak-
šam, mimoilazih se s ljudima koji se vraćaju kućama. U gra-
du je bilo mnogo ljudi, nešto su slavili, neprestano su, kao
na vašaru, ulazili na jednoj i izlazili već na sljedećoj stanici
iz tramvaja, obilazeći skup koji se pružio gradom, a ja sam
produžavao besciljno, kao da nešto iščekujem. Nebom su
puzali gusti oblaci, tako da svjetlost bijaše prigušena, plavi-
často, iako se još uvijek vidjelo. – Zadesiće te kad se budeš
najmanje nadao, začuo sam! Misliš da nećeš ostati smrv-
ljen! Nemoj biti siguran da ćeš nam pobjeći! Samo priče-
kaj, i mi evo čekamo! – govorio sam samom sebi. – Neka
budem, čujem crnorisca, sačekaću onda taj tren i preuzeti
to na sebe, ali dok ne dođu ta obistinjenja, valja se djenuti
negdje. – Gledao sam svoj odraz u izlozima i bio sam zado-
voljan sobom nakon toliko vremena: bilo mi je drago što
sam preživio, nisam mario više ni za jednog mrtvaca. Neka
sam se ja sačuvao, rekoh, pa makar bio posljednji čovjek u
gradu, govorio sam. To što sam ostao neokrznut ispunjava-
lo mi je slabine svjetlucavom srećom. Kružio sam gradom
bježeći od svih rugoba, sujevjerno. Gledao sam između

123
 ljudi u tramvaju neku ženu, polućelave glave, s odstojanja,
smiješeći se. Znao sam da izgledam među tim ljudima kao
stranac, kao da nisam od toga svijeta. Noć se približavala a
vrijeme je samo proticalo, bezazleno.
Vrijeme večeras teče samo za tebe, rekoh joj, nakon što se
probila kroz gužvu između ljudi, malena i kratke kose, spa-
zivši me na središnjem zglobu tramvaja, iznenađena što me
vidi u ovo doba u gradu. Bio sam siguran da će me zami-
jeniti sa crnoriscem i pogledala me sa onim zanimanjem,
kako je gledala njega mjesecima. Bio sam joj neobičan te
večeri: način na koji sam joj govorio unoseći joj se u lice,
kako sam je dodirivao nešto objašnjavajući, moj prefinjeni
akcent kojim sam sada življe izgovarao riječi. Ta pozerska
srdačnost kojom sam je dočekao! Nije mogla prepoznati da
sam drugi, da nisam on. Važi li još uvijek onaj tvoj poziv,
pitao sam onda tiho, tako da me samo ona čuje u grmljavini
željeznih točkova pod nama, kao da će to ostati među nama
zauvijek. Pogledala me osupnuto, i ja pomislih za tren da
takav poziv nije ni postojao, da sam pogriješio pomisliv-
ši da je ona nekada zvala kod sebe crnorisca, i ona spusti
pogled uvrijeđeno zašutjevši. Prvo je zamišljeno sklanjala
neko trunje s mojih ramena, plazeći ovlaš dlanovima preko
crne rolke, vidio sam da neće odmah da odgovori, gledala je
kroz prozor kako promiču ulice, mislila o toliko stvari koje
ja tada nisam znao, što će mi mnogo kasnije priznati, o tome
kako je dugo čekala, o onom drvetu tamo što se svijalo pod
nadolazećim vjetrom, o noćima kad se s drugim momkom
vozila ovako prema svojoj sobi, o kiši što se spušta hladno
sve vlažeći, o tome gdje li je sad taj momak, o nekim vatre-
nim vodopadima koji se gromoglasno ruše, o tome da li bi
on sada dotrčao ako bi znao gdje se ona sada vozi s dru-
gim, o trenutku kada samo tako valja život nastaviti, o tome
kako će se sve završiti, o krivudavim putevima sudbine. – O

124
Bože, Sofronije, onda je rekla, zašto ti je trebalo toliko da
odgovoriš, zašto, to sam željela još onda kad si mi rekao da
sam tvoja pelagonija. Da sam jedini cvijet koji cvjeta cije-
lo ljeto. Znaš li koliko je prošlo otada? Ne mogu vjerovati
da smo propustili cijelih deset mjeseci! – Vidio sam da je
sva tronuta, ta nezaljevena kadifa, gledala me razliveno, a
ja se nisam bio uplašio da će me odbiti, mada sam bio sav
ustreptao. Onda me obujmila rukama i privukla sebi. Znao
sam da me u ovom trenutku, kad sam se odlučio vratiti u ži-
vot, ništa više ne može zaustaviti. Imao sam nad njom moć,
zato što je dugo čekala. Tih sam dana svime vladao, pa tako
i nad njom, nježnom.
Brate Sofronije, šta si osjećao kad sam tu noć počeo skidati
tvoju miljenicu? Gotovo cijelu noć ću hleptati, prigvožđen
na njoj, prikliještujući je svojim ogromnim tijelom, bradat i
rutav po leđima, dobro je obležav, da utolim svoju luđačku
strast što se tako obrušila na nju zatečenu, samo zato što mi
je bila najbliža, nakon što dvije godine alkah. Izgovarao sam
njeno ime, bijesno, stisnuvši se uz njenu glavu, a moja razja-
pljena pljuvačka rastezala između nas, s njenog uha. Vidio
sam da se nešto polupa u tvojim očima kad joj rekoh da
skine gaćice, i ona ih doista skinu: pa priznaj da si mislio da
je bila prisnodjeva! Gledao si kako se tvoja žena, ustrepta-
la, skida i bezočno podaje drugom. O, brate, nemoj brinuti,
ja je upoznah, istina, samo tijelom, ti si bio bolje upućen u
njenu dušu. Jesu li se ono neki gradovi rušili u tvojim oči-
ma kad sam je svojim odebljalim prstima počeo dirati po
čitavom tijelu, trljajući je pohotno, raspomamljen kao ra-
ščinjeni sveštenik, ostavljajući je da stoji tako dugo, dok je
nisam svu omirisao i olizao, prije nego ću je, laganu kao dje-
vojčicu, uzeti blago i poleći pored sebe na krevet da svom
silinom, unezvjereno se popevši na nju, provalim, odvratno
jaučući, u njenu meku, ispupčenu, rastvorenu ložesnu. Šta

125
 bi mogao uraditi jedan malomošt kao ti, da to sada spri-
ječi? Cijela njena soba i postelja mirisali su cimetom, i ja
sam shvatio zašto si taj miris tako često osjećao na njenom
vratu. U zoru je pulsirala na meni, kao ispuzala žaoka na
prokrvljenom prstu, malena i salivena, užurbanih pokreta,
nepovjerljiva, uhvaćena životinjica. Gledao sam je tužno,
svu zbunjenu, mucavu, misleći na šta sam spao nakon što
se tako odmijeni vrijeme: šta bi Mihail, noseći još uvijek u
zjenama Nelinu raskoš, sada rekao na ovo mršavo tijelo dje-
vojčice, na njene dječačke bokove i napete marelične gru-
di, na Žaninu odvažnost kojom jutros, niska kao patuljčica,
korača gola po sobi, noseći te svoje jedva ispupčene dude
umišljeno kao francuska koketa. Zalud si okretao glavu od
toga bezočstva kad ovaj ovdje bradati ražalovanik to blijedo
raspričano djevojče što sniva posjede ujutro na svoje krilo,
slušajući šta mu ima reći nakon svega. Ne osonždajite da ne
osonždeni bondete! Donijela je u to ranojutarnje bezmlvije
one svoje knjige o ljudskoj duši, psihološke, što ih je svuda
nosila, koje su joj pomogle odavno da, kaže, protumači sebi
crnorisca. Ona je znala, kaže, da je on ovakav divalj, oduvi-
jek, iako se svim čini mirnim, zato ju je i privlačio. – Ništa
nećeš znati o meni, reče on, dok ne upoznaš još trojicu ljudi
s kojima živim. Jedan je trenutno pobjegao u itikaf u jednu
džamiju u Anadoliji, drugi će uskoro doći sa Havaja, a za
trećeg ćeš čuti u budućnosti... Ona se samo smijala.
O, kako sam slab, naricao je Lavrovič, pokajnički. Bio je to
samo uvod, nije ona bila jedina koju je oblobizao te godi-
ne, sve je pretvarao u onu staru groznicu, ništa ne uzimajući
smireno, skačući noćima po gradu kao vampir. Ispijao je
taj črnosotenac flaše raspomamljenosti, nadušak, jednu za
drugom. – Jedne noći, vrativ se u tu sobu sa Žanom, baci-
še se jedno na drugo prije nego izleti iz sobe druga djevoj-
ka, tu neočekivano zalutala, kad u silnom otimanju usana

126
zaboraviše za sobom zatvoriti vrata, slučajno upavši za njima
hoteći im nešto reći. Sve je opet bilo tako odrpano, iznemo-
glo, tako potrošeno, kao i prošli put, po sobama i tim dugim
ustajalim hodnicima kojim su kružili studenti kao utvare.
Preneražena tim nečistim klinčom u koji se nemarno uhva-
tiše pred njom, ta djevojka ostade sjediti na krevetu preko
puta: u neko doba, sva usporena, obavijena nekim čudnim
vonjem, skinu sa sebe svoje rite i uvuče se u njihov krevet,
kao opčinjena, pomiješav se s njima sasvim. Poklapala su
ga trenutačno neka polomljenja u grudima, čim bi spao s
vrhunca, svaki put, i on bi onda htio bježati odatle što prije.
Neka gorka stonoga bi se u noći izlegla u njemu iz jajeta,
rastući iz sata u sat, gmižući mu utrobom sve do ždrijela:
onda se vraćala dole klizeći niz jednjak svojim dlakavim
tijelom. Tih jutara budio se rano, kao među leševima, hi-
tro izlazio vani i po gradu viđao mnogo nasmijanih parova,
mnogo mladića i djevojaka koji su ujutro išli zajedno, tako
posvećeni jedno drugom. Našavši se raskovan, raspukavši
lance predosjećanja i uniženja, Lavrovič se sasvim obeznani
rastrčavši se na sve strane, kao da je želio nadoknaditi pro-
pušteno vrijeme. Padao je taj visoki dostojanstvenik u blud,
nezgrapno kao jelen u blato, posrćući pod svojim velikim
rogovima, pogođen. Našim gradom je javno paradirao pod
ruku s ženama koje su svi mogli imati. Vraćao bi se kući u
rano jutro zatičući Mihaila kako vježba po parku, kao na
poligonu, da bi vratio staru snagu. Počeo bi mu odmah pri-
čati, resko se smijući, o svim gadostima koje je radio, resko
ridajući pred njim, obeshrabrujući ga da se više ikad uputi
u tu gradsku prljavštinu. Mrzio je što Mihail bijaše dijete
jutra, nervirao ga je što tako ujutro bijaše pun snage i poleta,
kao da će sve biti dobro. Pričao mu je (ja Lavrovič) kako se
riješio svih ljubomora, kako mu nije ništa važno danas, kad
zna kako se može ići uvijek naprijed, jer se najviše oslanja

127
 na nepotrošivost seksa. Potom je beskrajno nabrajao, kao
da uzima nešto od Mihailove snage, ujutro, natašte, kako
će doći vrijeme kada ništa sadašnje neće biti važno, kako
će sretati sve nove i nove žene, kako će dolaziti sve bolji i
bolji momenti, prije nego bi se popeo na naše potkrovlje da
konačno usni, pavši na krevet kao mrtvac.
Danima se nije mogao probiti iz kruga koje su činile žene
njegovih godina, ostajući zarobljen u tom raju tako dugo, da
je dolazio kući rastrojen i sluđen. – Vidio sam, gospodo, pa-
kao tijela, dopustite mi da kažem nešto i o vašim dušama!
Volio je s njima da se nalazi usred dana, satima blud čineći,
da zatim ode među ljude koji i ne slute otkud sada dolazi.
Nekad bi otišao prvoj rano ujutro, da bi mogao predvečer
stići kod druge. Cijelim srcem je ljubio taj momenat kada
krene od njih sam niz ulicu, ničim vezan, bezazlen kao
crna perka. Noćivajući kod njih, sklapao je oči u njihovoj
postelji s gađenjem, samo se pretvarajući da spava, jedva
čekajući svitanje da se što prije izgubi odatle: bojao se da će
mu rasjeći grlo ako ga prevari san! Budio se nekad kraj njih
osjećajući kao da je Nela kraj njega, ugledao bi njeno tijelo
kroz svinute trepavice: potom je zahvaljivao Bogu što mu
se to samo činilo. Odahnuo je sa olakšanjem kad bi shva-
tio da je se davno riješio. Kako je prolazilo vrijeme, želio im
je ostajati dalek što više, dok im bijaše tako blizu, gušajući
se s njima na postelji, i zato ostajaše cijelo vrijeme tih kao
pauk, ne želeći da ijedna od njih zapamti bar jedan njegov
uzdah. – Ne kori me, Sofronije, ostavljao sam im nekad uju-
tro darove! Trebale su mi sve da vidim koliko će mi tijelo
izdržati, napinjao sam se do krajnjih granica, htio sam osje-
titi koliko je do sada uznapredovala moja bolest. Sve bih
uradio da me mrze: volio sam da glumim blagog, a onda
da na njima podivljam. Volim onu njihovu preplašenu gri-
masu, gađenje na njihovom licu, kada vide da ih uzimam

128
takav naceren! Volim da im mirno i blagonaklono kažem
ujutro kako odlazim, kako me više nikada neće vidjeti, kao
da su mi samo poslužile. Čeznuo sam da me mrze, kao što
nikada nisu nikoga, u životu. – Bilo je to ono vrijeme kad
se Lavrovič ukopistio dokazati sveprisustvo grijeha, svega
đavolskog što se protivilo Bogu, bezglavo se trudeći da lju-
dima, kao prorok, donese žive dokaze da je svaka žena gola
ispod haljine, da se sve te kreposnice daju lako odvesti u
krevet, kako bi svima ujutro trijumfalno ukazao na sveopštu
podatljivost žena.
Nakon nekog vremena s tom strašću sjede da sve to pretoči
u pisanje, dok ga je na našem potkrovlju obavijala prozrač-
na tama i sveta usamljenost. Sve je to ostajalo u fragmenti-
ma, razvezano, u sjaju proplamsaja. Stalno naricaše kako
se naprimjećen i nepoznat ruši u vlastitu noć najbistriji ge-
nij u ovoj zemlji, kao dvadesetdvogodišnjak. Hvatale su ga
čelične glavobolje dok mu je želučani sok kuljao na usta,
previjajući ga u grčevima. Oči su mu bile suhe i ustreptale,
natekle, dok je svejedno sjedao jedanaesti čas zaredom da
uvezuje svoje rastrzane i kljaste stihove. Bilo bi to tek jedno
sijevanje munje budnih i zapaljenih živaca nategnutih kao
usijane žice, što bi odzvonile pokatkad proročanskim to-
nom. Skočio bi nekad usred noći da hoda po sobi govoreći
da je vrijeme da smisli nova osjećanja. – Ne smijem se više
ovako osjećati! U tom božanstvenom bljesku usijanih nera-
va trebalo je do jutra spaliti cijelog prošlog sebe. Da plane
ova kuća, u svitanje, na lomači novog, Bože daj! Trebalo bi
možda otputovati zauvijek. Ali prije toga neizostavno treba
skovati sjajan oklop svojoj duši i smisliti novi, dosad nepo-
stojeći, jezik. Baciti pod noge taj život kojim si dosad ovla-
dao. – Požurivao nas je sve da se izrazimo što prije, tjerajući
nas da mu se satima ispovijedamo, do najtananijih osje-
ćanja. Naši životi činili su mu se omađijani i na mahove je

129
 bio sav srećan. Tada je skakao po kući užasno psujući od
oduševljenja, dok je crnorizac žmirkao očima preplašen tim
nemirom, kao da je njegov.

NIJE trebalo proći mnogo vremena da se Mihail opet ukaže

na ulicama našeg grada. Obučen u šarenu havajsku košulju
i zelene bermude, s onim kožnim sandalama na nogama,
hodio je nemarno po cijeli dan sazivajući nekakve ljude
koje nikako nije mogao skupiti. Lice mu bijaše vratilo staru
glanc boju, bio se izbrijao naćelavo i opet raširio u rameni-
ma. Rastvorio je prozore na svome potkrovlju: Lavrovič je
bio otputovao na neko vrijeme, a nije se vratio cijelu godinu,
i trebalo je sve dobro prozračiti.
Tih dana Mihail izgledaše još mlađi nego što je prije bio,
bacao se jednim zamahom u govor, i što bi duže pričao pred
ljudima, kretnje mu bijahu slobodnije, njegovo držanje
uvjerljivije. Dobro je mu je stajala ta nova ozbiljnost. Dok je
govorio, vinuo bi se, kao raketa, nevjerovatnim razmahom
mašte, u neslućene visine razmatranja. Rekoše da je u pr-
vim mjesecima ljeta te godine skupio ljude oko nekog časo-
pisa za koji su počeli pisati. Među njima se ukazao i Karlo,
naš najbolji pisac, raspravljali su po čitave dane o ljudski
najvažnijim zadacima. – Mi smo danas možda jedini ovdje
kojima je stalo do čitavog društva, govoraše Karlo, jer pro-
blemi koji su naši istovremeno su problemi čitavog društva.
Pošto drugi toga nisu svjesni, a mi jesmo, mi ćemo da odra-
dimo posao za sve. Neka nam ne bude teško! Pokazaćemo
da smo zabrinuti za društvo tako što nećemo brinuti samo
o nama samima. Mi ćemo se sada malo žrtvovati za druge.
Sjedio je Mihail u gradu od jutra do mraka, nezaustavljivo
pričajući po cijeli dan, nadovezujući se na Karla, toliko da je
nastavljao držati te govore čim bi sklopio oči. U predvečerje,
glavnom našom ulicom, pod ruku vodio je jednu glasovitu

130
ljepoticu, neviđeno otmjenu, iz jedne inače poznate obitelji,
dok je on išao kraj nje šaren kao zabavljač. Pričali su da je
danima nasrtao dok je nije uspio osvojiti, jer se ona htje-
la zadovoljiti jednim njihovim susretom, kada su se samo
ljubili. On nije mogao zastati sve dok nije nahranio onu u
zmiju u sebi, koja bi njega počinjala izjedati iznutra, ako ne
bi, s vremena na vrijeme, progutala nešto veliko, nakon čega
bi ga popuštala mirna i sita mjesecima. Osjećao je da bi se
sve ono davno sa Nelom moglo obnoviti drugi put, sada s
jačim i blistavijim zvukom i čišćim osjećanjem, zato što ga
je ova Lamija stalno podsjećala na nju. Nije je se zato htio
odreći, trudeći se opako. Stalno je toj ljepotici, u vatri tog
ubjeđivanja, govorio da on ne može čekati i da ne vjeruje
u nesretne ljubavi. – Ta noć o kojoj toliko govoriš, ubrzo će
iščeznuti pred novim kretanjima, kao fatamorgana, i ona
neće značiti ništa. Ja najviše volim ta kretanja, to novo, vidje-
ćeš kako će sve blijediti pred tim. Nemoj se toliko oslanjati
na to večer! Jesi li zaboravila onu božanstvenu huku strasti
što se isparavala iz naših usta? Ono ludo gušanje u otima-
nju poljubaca? Zamisli šta bi sve moglo izaći iz toga: kakvo
ludilo strasti! Ta noć će biti važna jedino ako bude imala
nastavak. Ja neću zahtijevati da zauvijek ostaneš moja, kako
znaš da ću ja uvijek biti tvoj? Samo nemoj dozvoliti da mi s
jagodica, dok se ti odlučiš, iščezne sjećanje na ono blista-
vo pulsiranje tvog tijela pod rukom. Kada bih znao da se
više nikada nećemo sresti, otišao bih posjeći sada svo ono
drveće među kojim smo se ljubili. – To je bila aleja gdje se
onomad zbio onaj rastanak sa Nelom. Šta je on njoj sve re-
kao, šta je on njoj ustvari obećao, šta se tu tačno dogodilo,
zbog čega je ona odlučila da kasnije stvarno postane njego-
va, kako se to sve otpetljalo, gdje su sve tu uzroci i koji su to
momenti bili presudni, vjerujte, to će zauvijek svima ostati
tajna. Neki su, međutim, viđajući ih kasnije, govorili da ga

131
 ta Lamija stvarno sada gleda zaljubljeno. Bilo joj je drago
što Mihail lično poznaje Karla, potajno je željela da je jed-
nom predstavi njemu, sve njegove knjige je bila pročitala još
kao tinejdžerka. I kod Mihaila to bijaše vrijeme nevjerovat-
nog stvaralačkog poleta, kada je svakog mjeseca u časopisu
objavljivao stihove, kao da mu je konačno uspijevalo uglaz-
biti sve one razbačene fragmente. Stalno joj je govorio da
je ona došla njemu kao melem na spaljene nerve, na cijelo
njegovo tijelo, dok je njegova prošlost jedna lomača na kojoj
je besmisleno gorio toliko dugo. Dočekivala ga je nekad u
svom stanu, u centru grada, nakon pijanke s drugovima, i
on joj je dolazio obeznanjen, kao da je neko drugi, bacajući
se na nju preneraženu silovito kao neki stranac, grizući je
po cijelom tijelu, svirepo joj se smijući u lice i govoreći da
će se jednom završiti sva ta komedija. Tih noći utišavala ga
je u hodniku da se ne sretne s njenim roditeljima, smjerno
ga vodeći u svoju sobu, imajući osjećaj da bi ih tada napao,
iako je ujutro, ispavan, sjedio opet s njima tako blago pri-
čajući, kao uvijek, dopadljivo i pametno. Obožavala ga je i
njena tetka, jedna stara gospođa, s kojim je znao sjediti sa-
tima ćaskajući o književnosti. Voljela je i njegove stihove,
baršunaste, jedino su joj se, malo više, sviđali Karlovi roma-
ni. Ona nije znala da mu se jednom utroba dizala dok ona
pričaše kako je cijelog života ostala vjerna jednom svom
mladiću iz rane mladosti, dok je svog pokojnog muža baš
simpatisala. Govorila je da joj je to bilo jedna velika ljubav,
ogromna ljubav koju nikad nije preboljela, iako je s drugim
čovjekom kasnije izrodila i djecu, reče. On je bio onaj, reče,
koji je njoj prepisan sudbinom, zauvijek. To je bila jedna
ljubav, kakva se ne ponavlja dva puta! Mislim da je to večer
samo zbog nje, Lamije, otrpio tu melodramu, napavši je bi-
jesno već dok su silazili stepenicama, kao da je ona ta koja
je tako nevjerna u sebi.

132
Bio je to ipak jedan mirni period, bez većih trzavica, pun
neke razboritosti kad se nije moralo stalno gledati u sebe.
Sjedio je tih dana mnogo s tim ljudima, željeli su pomoći
našoj zemlji, kao djevojčici, i u to ime su galamili do ponoći.
Oni su joj pisanjem htjeli izvidati rane dok nije sasvim iskr-
varila, ležeći godinama na izdisaju. Obuzimao ga je tada
vječiti pokret, groznica stalnog lova u otkrivanju novih ljudi,
koje stalno gledaše sa zanimanjem. Sretao je tih dana mno-
go humanih ljudi koji su bili spremni pružiti prvu pomoć
našoj zemlji. Trebalo je sprovesti raj u njihovoj zemlji, poti-
čući književnošću onu srž u svakom čovjeku, ne bismo li se
othrvali svim zabludama. – Lavrovič mu stalno poručivaše
izdaleka da se okani toga, da ih sviju treba gnušati, jer svi su
nezanimljivi i odbojni, samo ulijevaju čovjeku užas svojim
bljedilom i oskudnošću, prijeteći da ga tim zaraze, i zato tre-
ba što prije pobjeći od njih kući. Mihail, bio je na tren poko-
leban, ali ujutro bi mu se otvorila nova komora snage, i on
je opet odlazio prema gradu, među ljude. Vidio je sebe, kao
odabranog, u toj sveopštoj poduzetnosti. – Uveče je šetao s
onom prefinjenom ljepoticom hodeći ulicama na kojim su
je Lavroviča samo godinu dana ranije viđali sa najpoznati-
jim flundrama. Kasnije je priznala da joj je on, telefonom,
prije nego bi se našli, govorio koju haljinu da obuče i kako
da uredi kosu, ako želi da se s njim nađe. Mihail tih večeri
hodaše pravo i dostojanstveno, osvjetljavao je u posljednji
tren obraz naše kuće, paradirajući s tom prelijepom ženom
kao da će ostati tri vijeka zajedno, čeznući da u prolazu osta-
nu tako spašeni na nekoj vječitoj slici napravljenoj unutraš-
njim klikom bilo kojeg slučajnog prolaznika.

MNOGI u našem gradu nikada neće shvatiti razloge zašto

je lako, gotovo preko dana, otišao od te žene koju su oni,
svi, tako mnogo zavoljeli, kao da je bila kumir. Kad sam se

133
 ja Lavrovič vratio u naš grad, prezimivši na jugu, svuda su
me ljudi zasretali, pričajući o Mihailovom rastanku. Kakva
neshvatljivost, svi su govorili, da je odbaci tako brzo! Šta se
dogodilo s njim? Bilo je to onda kad mnogima nije bio ja-
san njegov razilazak s Lamijom. Nije mi trebalo mnogo vre-
mena da saznam prave razloge. Zar sumnjate da je trebalo
dugo, meni Lavroviču, da dobro upoznam tu njegovu novu
ženu? Mislite da je nisam poznavao već odranije? Doista,
hoće li on ikada saznati ko je bila ta žena za kojom će po-
ludio tog proljeća: bilo je to jedno blistavo izgaranje, kao
uvod u njegovo konačno pokleknuće. Nisam se osjećao
čudno, nimalo, kad sam vidio da je Asja ta koja je tu umije-
šala svoje prste, sada idući pod ruku s njim. Vidjevši šta će
biti s njega, mi drugovi već na početku smo ga nagovarali
da pobjegne u Vladivostok, da ga spasimo. Bio mi je sve
draži i draži, i ostajao sam sada sjediti s njim cijelu noć po
malim čaršijskim prčvarnicama, s živim orkestrom i pjeva-
čima. Satima mi je pričao kako mu je sveto što mu se ta Asja
odmah podala, da nije mogao čekati ni sekunde nakon što
ga je pozvala. Pričaše kako je pored Lamije izdržao samo
jedan dan, koračajući spomenički, prije nego što odjuri da
je usred dana prevari. Navodio sam ga da mi u tančine ispri-
ča kakva je ta Asja bila pod rukom, kao da je nikad nisam
imao. Ja Lavrovič, čekao sam željno priliku da se sretnem
s njom oči u oči, i ja ću to što prije uraditi, nisam samo že-
lio biti ishitren. Ukazivao sam se tako u noći, sjedeći među
njima, uvijek sam, otmjeno odjeven, tajanstven, bez ikakve
prošlosti, tako da se niko od njih nije raspitivao o meni.
Dolazili su nekad njih dvoje, s nekim ljudima, kod nas na
mansardu, proslavljajući svaki drugi dan nešto kao da je
praznik. Čini mi se da je Mihail u tom periodu vukao to-
liko ljudi za sobom, kao nikad prije. Nisam im se priklju-
čivao, odugovlačio sam da se ukažem u tom društvu, iako

134
me Mihail stalno pozivao želeći me predstaviti svojoj novoj
izabranici. Gledao sam da se izgubim odatle što prije sam
mogao, kad su htjeli doći. Crnorizac je bio negdje otišao iz-
bivajući danima. O njoj sam se raspitivao kod Mihaila tek
kad bi otišla preko našeg parka nakon dva-tri dana, i on mi
se ispovijedao sve opisujući. Još jedno ljeto se gasilo, gle-
dao sam tog kasnog avgusta po parku kako se prigušuje
svjetlost, dok je sunce koso lebdjelo nad planinom pržeći
me ravno u oči, zastrto svjetlosnom zavjesom koja je padala
preplićući se između grana. U visokom drveću tako brzo se
tih dana pleo sumrak, padajući uglas sa tišinama koje su
opet nalijegale. Bilo mi je drago što je prošlo još jedno ljeto,
a još uvijek bijah tu, prisustvujući u svemu.
Bili su to dani kad su vrućine sigurno već usahnule, kad na
njihovim vratima zakuca Rostropovič, s tankim brčićima na
licu, kao nacrtanim, noseći pocijepanu kožnu torbom ispod
miške. Ne znam kakva je bila prošlost tog mršavog čovjeka,
ja lično ga nisam često viđao i pričao s njim, ali Mihail ga
tog dana zagrli na vratima kao svojtu. Rostropovič je ušao
stavivši svoju malu iskrzanu torbu na sto, možda je njego-
va prošlost ležala baš tu, na njenom dnu. Ulazeći u sobu,
Asja ga zateče kako sjedi na stolici prekrštenih nogu, otpu-
hujući dimove, i on je ustao učtivo pruživši joj ruku da se
upoznaju. Mihail ga je predstavljao Asji zažagreno, govoreći
oduševljeno o njegovim stihovima, bio je još uvijek suviše
mlad da sudi ljude po liku. Gdje sam vidio tog čovjeka? Taj
mršavi dugajlija, vrlo tanak čovjek, senzualnih usana i div-
nih ženskih zuba, s ogromnim prstenom na rukama, plavih
očiju kao more, uzvišenog čela, dvadesetosmogodišnjak,
počeo je malo zatim na tom potkrovlju zastirati pred nji-
hovim očima mjestetične zavjese riječi, s obrtima Volterova
rječnika i Senekinim maksimama. Govorio je nemarno,
razvijajući teze po svojoj volji, redajući arabeske događaja,

135
 mozaike likova, simfonije zbivanja. Slušali su ga kao nekog
ko nije od ovog svijeta, i Mihail je svakog drugog dana do-
vlačio kod sebe cijeli svoj kružok, da razgovaraju s njim. Sve
što je govorio bilo im je čudno, logično i ludo, uzbudljivo
i hladno, sve prožeto nekim nevjerovatnim nemarom, sve
tako blisko i poznato ali istovremeno nedostižno, zasad,
kao da je taj čovjek dolazio ravno iz njihove budućnosti. To
je Mihaila osvajalo, bacajući prašinu na sve njegove dota-
dašnje polete, i u tim danima, s nepuna dvadeset i tri ljeta,
mislio da to znanje i taj red, takvu skalu, nikada neće dosti-
ći. Bio je opet spreman da se odrekne cijelog sebe.
Sjevši tog dana s njima za sto da objeduju, Rostropovič pri-
čaše kako je mjesecima bio na moru, kako je skupio snage
vratiti se dole nakon toliko vremena, otišav s nekom ženom
prvi put poslije deset godina na tu staru obalu, gdje je pro-
veo svoju najraniju mladost. Obišao je opet sva ta mjesta
pomno sve sagledavši. – Samo sam se jedno jutro probu-
dio i poželio da opet sve vidim! Zamolio sam je tog jutra
da krenemo onamo. Prisjećao se dole svega zastajući po-
nekad na vrhu obala, kao da je prošlo pola vijeka. Sve to što
je nekada bilo burno i snažno, rekao je, danas je prozračno,
iznemoglo. Ulazio je, kao onda, polako u vodu, potapa-
jući se postepeno, opet se plašeći da će umrijeti od srca.
Zagazivši do pasa, pokvašenih grudi, bacao se onda u more
svom snagom, ostajući cijeli potopljen dugo, zagledan u
plavet minutama, dok je cijela njegova prošlost, prolazeći
mu pred očima, polako isparavala iz njegove glave. Dok je
sagledao samog sebe sjedeći na suncu, osjećaše kako mu je
tijelo toliko oslabilo u odnosu na onda, kao da su sve siline
prošle. Asja je sve slušala pomno, potresena i očarana, i sil-
no je navaljivala na Rostropoviča, neučtivo, da ispriča šta se
to strašno dogodilo u međuvremenu. Zašto mu je tako dugo
trebalo da se vrati na ta mjesta? Ispitivala je indiskretno, ne

136
znajući za ikakav takt, on je samo gledao u nju odsutno.
Gotovo cijelu noć, ležeći s Mihailom kasnije u krevetu, tje-
raše ga da joj ispriča sve što zna o tom strancu, i on je bije-
san šutio sjećajući se kako ga je gledala za stolom očarano.
Stalno ju je uvjeravao da ga je ona već jednom vidjela, da je
Rostropovič jednom s njim dolazio u njen stan, onda kad su
se oni tek počeli viđati, samo što ga ona tada nije primijetila
u gužvi: Rostropovič pred njom te večeri nije progovorio ni
riječi.
Nakon njegova povratka u grad Rostropoviča su sve češće
viđali s onim Mihailovim prijateljima, sjedili su satima
razgovarajući, po lokalima usred noći. Posvađavši se proš-
le zime u jednoj redakciji s urednicima, ostavši bez posla
prije nego je otišao na put, našao se sada među njima pre-
uzimajući polako Mihailovo mjesto, tako prirodno da su
ga nekada miješali s njim. Taj čovjek koji je sjedio s njima,
jedan dan je imao dvadeset a drugi dan trideset godina.
Bio je mnogo hladniji prema Karlovim idejama gledajući
ga odsutno, počinjući ga ismijavati čim bi ovaj izašao preko
vrata. – Vi ne možete znati koji su moji problemi, jer moji
problemi nisu vaši problemi. Mene ne interesujete vi, ja se
uopšte ne brinem za vas. A Karlo kaže da su moji problemi
i vaši problemi, problemi nekakvog društva. Ja pak imam
samo svoje probleme i rješavam ih kako znam i umijem.
Vama vaši problemi, a meni moji! – Mihail bi odslušao
Rostropoviča sa šutnjom, klipsao je prema gradu sve rjeđe.
Isljeđivao je ljude koji bi se vratili odozgor, da li je neko pi-
tao za njega. Ja Lavrovič, znao sam prvi da je njih dvojicu
jedno večer pomiješala i Asja, predavši se Rostropoviču uo-
bičajeno, kao da su to radili mjesecima prije toga. – Želim
sada osjetiti kako ste drugačiji, ti i on, što prije, stalno vas
upoređujem u sebi, kao da ste isti, i uvijek se iznenadim što
ste ipak dvojica! Nasrtala je na njega cijelu noć, ne mogavši

137
 se zasititi, i ubrzo su pobjegli zajedno na more. I Mihail je,
sluđen, otišao za njima, valjda ih dole zatekavši odlučne da
se nikada ne rastanu. Valjalo mu se vratiti podvinuta repa.
Vidjesmo Mihaila kako pada u baru posrćući tih dana kad
se vratio s mora iznemogao. Ja Lavrovič, naravno, prvi sam
znao šta joj je pisao u oproštajnom pismu, sastavljao ga je
dva dana ne izlazeći nigdje. – Najviše me boli to što dok
smo se jedne noći mi nalazili i šetali zajedno, ti bi se slje-
deće noći isto tako sastajala s tim mojim prijateljem i išla
s njim istim ulicama. Je li te uzimao na mome krevetu? Je li
te odvlačio usred noći na moje potkrovlje? Stajala si s njima
kao sam mnom među drvećem: on te dirao u tami po cije-
lom tijelu, ti si se uzdizala na prste i ljubila ga. A sljedeće
noći bi se opet sastajala s mnom. O, Asja, je li to svršeno
među nama? Ti si slomila svu moju vjeru, i ja plačem ovih
noći nad svojom nesrećnom ljubavi jedva sklapajući oči. O,
Asja, reci da li te ikada pojebao prije nego si došla meni?
Kad si bila s tim mojim prijateljom, jeste li ležali dok ste se
ljubili? Jesi li mu otkopčavala šlic i milovala mu ga prstima,
spuštajući se onda dole da mu ga dudlaš, kao što si meni?
Ako budeš željela da mi se vratiš, tvoja će ljubav morati biti
žestoka i plahovita da bih ja sve to zaboravio. Ako mi sve
noćas priznaš, opisujući sve što te pitam do utačine, žudjeću
opet za tvojim tijelom tako da ću ti oprostiti i ako su ste svi
moji drugovi pojebali za mene! – Naravno, rekoh kroz smi-
jeh ja Lavrovič, da neće odgovoriti na to tvoje pismo. Bilo
bi dobro da ga i ne pošalješ. Vidjećeš, rekoh mu, kako ćete
gledati kad se sretnete. Pričekasmo, i ja opet bijah upravu!
Mihail je vidje tu noć na ulici kako ide sa Rostropovičem, i
kad ga pogleda u prvom trenutku kao da ga odmah ne pre-
poznaje, on osjeti da ga je uistinu prevazišla, iako se zatim
pozdravila s njim blagonaklono, sigurno se sjetivši koliko je
uživala s njim. Vidio ju je tu noć hladnu, kao da ga se dobro

138
i ne sjeća, sasvim predatu sadašnjem trenutku, kao što je
bila prošlom, podjednako. – Ona je uživala s tobom, rekoh
Mihailu, kao što je i sa drugima, jednako sa svakim od nas,
crpeći vas nadušak, i opet će tako, zato što je njoj je sve već
jednom bilo, prošlost njoj ne znači ništa, ona samo ide na-
prijed, iako to ni sama ne zna. Ona je takva. Doista sam ja
Lavrovič sve dobro znao, jer sam i sam, evo priznajem, jed-
nom nju poznavao, po cijelom tijelu.
Sve što sam mu govorio, Mihail nikako nije mogao podnije-
ti, stalno hripajući. On nikada nije odgonetnuo ko je stvarno
ta žena s kojom se nalazio, on se ne bi mogao s njom izbo-
riti i da su ostali zajedno stotinu godina. Ona jednostavno
nije bila za njega: ona je bila određena drugima. Ja Lavrovič
sam dobro znao ko je ona, i sa uživanjem sam i dalje samo
čekao priliku da se ukažem pred njom. Sjedeći tih noći s
Mihailom, očajnim, nasrtah na njega. – Po čemu je iznimna,
reci? Sjećaš li se onog dana kad si se vraćao iz njenog stana,
kad ispred tebe u tramvaju sjede ona djevojka, pamtiš li se
kako je njihala kukovima pred tobom nemarno, kao da te
nema, kako je ličila na nju i bila tako po nečemu različita,
i kako si bjesnio na povratku kući udarajući rukama o one
gelendere, kao da nikog nisi imao godinama. Zar je nisi
tada bio spreman zamijeniti u sekundi? – Ostao je gluh i
očajan, i spremao se na daleki put da se više nikada ne vrati.
Mi drugovi smo mu željeli prirediti oproštajnu večer, dugo
je odbijao, i jedva smo ga nagovorili da dođe, nakon toliko
vremena, po posljednji put na naše potkrovlje. Znao sam da
je odzvonio čas za mene, pomno sam se nalickao, i ta noć
do danas ostaje u mome sjećanju sjajna, kao provučena na
celuloidnim trakama. Valjda će zauvijek biti obavijena tim
mračnim sjajem.
Mislim da se to veče zadnji put iskupilo toliko ljudi kod nas
u kući, to je posljednji put da su baš svi došli. Mnogi su se

139
 opraštali satima, tužno pjevajući, uz zveket čaša. Ugledah je,
zanesenu pored Rostropoviča, uzvišenu kao boginju, kako
plovi kao domaćica tog čudnog sijela. Sve su oči bile uprte
u nju kad bi prilazila Mihailu, a ona je razgovarala s njim
tako smireno, sažaljivo, opraštajući se kao i svi, s blagim
tetošenjem. Doista, željela mu je sve najbolje u budućem
životu. Mihail je samo sisao neke flaše kao žedni bik u uglu,
kad sjedoše pored njega Rostropovič i Asja, da proćaskaju.
Tada im i ja pristupih, isplovivši iza ugla, i počeh govoriti
o nekim platanima koji su posječeni u aleji što se pružala
pod njihovim prozorom. Njihova naredana debla, na go-
mili, podsjećala su me, rekoh, na jednu piramidu tjelesa,
naslaganih negdje kod Arhangelska. Volio bih učestvovati
u njihovom razmještanju! Vidio sam kako se ona uznemiri
kad me spazi, iako je nisam ni pogledao kad me predsta-
više, kao da je uzbuđuje samo moje prisustvo. Pridružio
sam se tom društvancu, sjevši među njih troje nepozvan, i
onda sam, gledajući samo nju u oči, počeo pričati da sam
ja Lavrovič bio onaj, što se ukazao u njenom stanu tog dana
kad je čekala Mihaila da dođe prvi put. Obavijestih ih kako
je tako namamih da se preda prvo meni, prerušenom, kao
Mihail: mnogo prije vas sam slušao njene mačije uzdahe,
omirisao njenu kožu, osjetio njene kandžice na svojim le-
đima. O Bože, je li joj se bilo teško ponovo valjati po kre-
vetu, poslije kad se odista Mihail ukaza na vratima, nakon
šta ja nestah. Šta je, nije ti bilo dosta, opet si tu, rekla je.
Dok je gledala sluđenog Mihaila na sebi, slušajući ushićene
psalme kojom je veliča, mislila je te noći da smo ja i on isti
čovjek, da je napravila od mene u sekundi nekog oduševlje-
nika, da je u meni, isprva nedodirljivom i zajedljivom, do-
bila svog obožavaoca za čitav život, sva nadmoćna. Mišljaše
umišljeno da je mene Lavroviča tako lako mogla pretvoriti u
Mihaila, a nije znala da je to u jednom danu, u roku nekoliko

140
sati, obljubiše dvojica. Bio sam i onaj, ako želite znati, koji
je posjećivao u noćnim satima, kad vas nije bilo, dolazeći
ustreptao kao šišmiš, uzimajući je s nogu već u hodniku nje-
nog stana, prislonjenu uz komodu i podignute suknje, dok
smo se gledali ravno u ogledalu. Izvolite, gospodo, saznati
da sam bio i onaj koji ju je navikao na grubosti, na sve one
gadosti koje je tražila kasnije da joj radite, začuđenim, sve
onako kao ja. Otuda oni modri pečati po cijelom njenom
tijelu. Ja sam je jedini, gospodo, uzimao i dobivao cijelu, re-
koh, ja sam jedini znao dobro cijelu nju, vi ste bili zadovolj-
ni onim što je ostajalo iza mene. Jedinom meni nije smetalo
što je bila istovremeno i s vama, i navodio sam je da zami-
šlja i vas dok se sa mnom valja po krevetu, bilo je to tako
najistinitije, želio sam da osjeti punim plućima razmjere
svoje izdaje, i nekad sam čak uživao što me opijena zove
vašim imenima. Bilo mi je lakše ovako što vas je više, da
vas je bio samo jedan, mora da bih ga zaklao. Jedino nas je
ona, mislim, uspjela skupiti svu četvoricu, da kružimo oko
nje mjesecima kao zvijeri oko plijena. Rekoh sve to u hipu,
hitro i strasno, kao što sam pripremao mjesecima, i kad za-
vrših Rostropovič samo ustade iza stola i siđe u baštu, dok
je Mihail snažno bacio flašu o zid i dreknuvši napao tamo
Karla zbog nekakve predstave koja je bila mjesecima ranije,
tako da je se više niko nije ni sjećao, sav razbješnjen. Ona
me pogledala preneraženog i počela se strasno smijati kao
da je odgledala neki vodvilj, koji joj se mnogo svidio. Ona
je jedina razumjela šta sam govorio, ushićena dodijeljenom
joj ulogom. – Pa šta, reče kroza smijeh, ja vas nikad nisam
znala razlikovati. Jesam li zato kriva? Otkud bih ja mogla
osjećati među vama razliku, kad nisam ni znala da vas
ima više, svi ste tako slični. Meni ste bili svi isti. A možda
sam nekad i željela imati vas tako različite, možda mi nije
smetalo da spavam sa svima vama. Možda sam na kraju

141
 mogla zadovoljiti samo vama četvoricom, kaza nemarno i
ode među ljude smijući se, njišući bokovima. Znao sam da
sam je nekad uzbuđivao i ja Lavrovič, govorila je da me voli
samo posjesti i opkoračiti tako nedodirljivog, svagda pra-
vog i rezervisanog, vidovitog i zamišljenog kao prorok, koji
nije od ovog svijeta, kao da obeščašćuje nekog svetog do-
stojanstvenika. Obožavao sam je, priznajem, u tom trenut-
ku želeći se pripiti uz njeno meko tijelo i sisati joj krv kao
krpelj, bio sam odavno njen rob koji ju je svuda pratio, želio
sam da me svuda nosi pod pazuhom, da se stalno njišem
kao demon viseći prikačen na njenim moćnim oblinama,
još od toga dana kad me podržala u mojoj tami, kad me
potakla u mom mraku, neustrašivo. Kad se isto ovako na-
smijala na sve moje užase koje sam pričao prve noći, kao
na dječije priče. Bila je ona kojoj sam mogao sve reći, vidio
sam da je ispod kože puna mraka kakvog i ne slutim, i stal-
no sam joj hitao da je svu raskrivam. Kakogod, moj bi dan
završio kod nje, kao da su me putevi tamo vodili. Odlučih
se zbližiti s njom jer sam vidio da možemo biti tako daleki,
volio sam okus njene krvi. To je bila ona, neka se zna, koju
sam ja Lavrovič odabrao za sebe, među mnogima.
Ujutro Rostropovič nakon te polomljene noći uzdiže se na
postelji, kao preporođen, nakon polunoćnog ubjeđivanja,
usnivši tek pred zoru. Mihail je negdje nestao pred svitanje,
niko ga od tih povaljanih ljudi nije ni čuo: tako je iz tog ha-
osa, bestraga, otišao zauvijek sav preneražen. Rostropovič,
međutim, ustaje tog jutra iz kreveta lagan kao pero, kao da
se riješio nekih tegota. Govori da sva noćašnja kidanja na-
kon onog događaja trebaju zaboraviti, jer će doći vrijeme
kada više stvarno ništa od toga izgledati bitno. Tome su
se vremenu počeli približavati. – Ja sam oduvijek znao da
ćemo spaziti jednom kraj među nama. Sve smo tako iscrpi-
li, konačno. Znaš li da sam se prvog dana počeo pitati kako

142
li će izgledati naš rastanak? – Ona je stalno bila spremna na
raspravu, skočila je s kreveta i otvorila ladicu izbacivši na
pod pregršt pisama. – Pogledaj, rekla je, pogledaj šta si mi
pisao prije samo pola godine, pokazujući na te papire pune
nekih baršunastih, retoričnih, oduševljenih mjesta dirljive
vjernosti. Tu si mi se obećao zauvijek! Znači da to ništa nije
istina? – Rostropovič prilazi hladno, uzima pisma i primiče
joj licu: osmotri dobro, kaže, čiji je ovo potpis! Ona ugle-
da da joj je to pisao Mihail, opet ih je pomiješala, pomisli
sva smetena, kao da ne zna šta ju je snašlo: u dnu je stvarno
bio njegov čitki potpis, Mihailov, ćirilični. Uzimao je onda
pisma Rostropovič, ravnodušan na sve, i čitao na glas ga-
nut tom patetikom, teatralno. Uvijao je glasom petnaesto-
minutno, ističući svaku nijansu. Nije mogao vjerovati da se
može sve to napisati. – Zar misliš da bih ti ja ovako nešto
napisao? Misliš da bih ti sve ovo obećao? Ne brini, uistinu
ti kažem da sve ovo više nije važno, stvarno me se ne tiče
što sam te dijelio s drugima, meni je sve to uredu. Sada ide-
mo momentu kada ništa više neće biti bitno. Nismo li se
dovoljno upoznali, treba više s time stati. Što je jučer bilo
tuđe, danas je moje, a sutra ko zna čije! Trebaš otići i biti s
drugim što prije: razmišljaš li ikad gdje li je on sad, pomisliš
li šta radi dok ti sjediš ovdje sa mnom? Moraće pričekati
još malo da te dobije. Nećemo se rastati dok ne rasporimo
sve što stvorismo. Prije nego me silovito zamrziš! – Sjajno,
Rostropoviču, govorim ushićeno ja Lavrovič, brilijantno,
uzmi je sad svom snagom i baci na krevet, onako kako sam
ja to radio, razgrizi joj bedra do krvi! Učini to preda mnom,
dok sam još tu, da vidim kako joj ti radiš, samo da čujem
hoće li uzdisati isto pod tobom! Poželio sam čuti kako vri-
šti! – Ljubav je za one sretne, kaže Rostropovič, za onog dav-
nog Mihaila i Nelu, oni su imali tu sreću. Ja nikad nisam,
ja sam nesretan i sve mi je svejedno, treba to više prihvatiti.

143
 – Napustite je svi, kažem ja Lavrovič, dopustite da je napra-
vim samo svojom, zauvijek!
Posmatram onda kako ga ona gleda bolećivo, ona pred
njim uvijek stoji sva zadivljena. Gadi mi se zato što govori
pomireno, što mu se toliko povinuje, što govori isto kao on.
– Znam da trebamo biti samo dotle dok nam je sve važno.
Slažem se da se jednom trebamo razići. Očekivaću taj mo-
menat puna poleta, prožeta grčem kao mučninom, svaki put
misleći da ću se raspršiti dok čekam da se nađemo. Znam
da ću sve dane proživljavati iznova, upijati sve osjećanja u
sebe, puštati da mi razdrmavaju tijelo, kosti, vene. – Udara
me ta njena stuženost ravno u želudac, mene Lavroviča,
dok je slušam, i moje srce grominja zato što je gledam ta-
kvu, razmrljane šminke, uplakanu na krevetu, kako plazi po
drugom. – Tako brzo i lako sve prevazilaziš, tako se brzo i
nemarno mijenjaš, ostavljajući sve stečeno, bez osvrtanja!
Ne mogu vjerovati da ti uskoro neće biti ništa važno. Ne
mogu da vjerujem da nemaš ništa sa onim otprije pola go-
dine. Tako se brzo izmjenjujete, ja ne znam više s kim pri-
čam, kao na traci. A svi misle da si tako miran, dok s njima
pričaš, svi su mi zavidjeli što se mogu osloniti na tebe, tako
mirnog! – Doći će vrijeme, ponavlja Rostropovič, kad sve ovo
više neće biti toliko važno. Zašto bi sada bila tako tužna radi
ljubavi, kada si mogla imati bilo kojeg od nas četvorica. Ko
bi se u ovom kretanju mogao koncentrisati samo na jedno
lice? Nećemo valjda sada misliti da smo predodređeni, jedno
drugom, nekom sudbinom, kad je sve ovo već jednom bilo
sa drugima. Je li to vjerujemo u sudbinu u tom haosu?
Dobro znam ja Lavrovič šta se mojoj curici sviđa kod tog
hladnokrvnika, poznajem je svu, krvavu do kostiju, i zato mi
je jasno da je uzbuđuje, do omaglica, to što taj Rostropovič
u sekundi tako lako može odbaciti onu nabujalu groznicu,
gradeći se kao da nije od ovoga svijeta, otvoren prema svim

144
stranama kosmosa. – Ja sam joj jedini hvalio tu drhtavicu,
tjerajući je da se opsjedamo po čitave dane, sisajući joj krv!
Htio sam da nam svaki dan bude kidanje i zebnja! Gledam
sada Rostropoviča kako je uzima, razjapljenoraspetu na
krevetu, veličajući tu njenu užarenost tijela svakim pokre-
tom, taj đavolski momenat stvarajući kao prozračan, hlad-
nokrvno, skidajući lakom rukom zajedno sa haljinama sav
njen strah i drhtavicu, tom ekstazom joj vidajući sve rane. –
Mene, nakon svega, niko i ništa više ne može slomiti. Moje
je srce odavno raskidano, kaže Rostropovič, i razaslano na
sve strane svijeta. – Probajte slomiti hučni oganj, kažem ja.
Taj Rostropovič, sviđa mi se sve više, meni Lavroviču, dok
gledam kako se ona razvedrava u licu jer je obležava na kre-
vetu, satima. Vidio sam da je čovjek s kojim se može pričati,
odavno, stalno su ga opsjedali neki duhovi, poput mene,
što mi se sviđalo. Dobro se sjećam onog dana kad je osjetio
da mu se nepovratno promijenila utroba, više je nije mogao
kontrolisati. Uhvatila ga je jeza, i zvao je brata, poodraslog,
da se doseli kod njega. On je jedini moja kost, govorio je
sve usamljeniji. Neprestano je samog sebe vidio u nekom
bljedilu: bio je prestao pisati stihove i jedio se kao da šuti
već godinama. Bio je sve manje snošljiv na neistomišljeni-
ke. Šaptao sam mu da što prije se treba obračunati sa svi-
ma, da treba jednom neviđenom polemikom poništiti sve
što postoji. – Radovao sam se što se uzdiže u tom mraku,
mada mu je Asja bila tim sve bliža. Sve je počelo one noći
kad je sagledao svoje zadrigle prijatelje, u punoj kući: kome
bi oni mogli pomoći? Postade ravnodušan na svoje stihove,
koji mu bljeskaše pred očima ubogo kao travke. Gledao je
svoj odraz sjedeći tada uz prozor i vidio na staklu sve što
je nelijepo, ružno, odvratno, kao da može nazrijeti samo
jadne siluete. Obuze ga ravnodušnost prema svemu, bijavši
otupljen opijatima nepromjenjivosti. Prestade stalno bdjeti

145
 nad sobom, kao nad drugim, taj najstrožiji i najbezdušniji
odgajatelj: ako se ne isponašaš dobro, govorio je sebi, ne-
ćeš noćas oka sklopiti! Bilo je to jedno neviđeno mučenje,
višegodišnje, koje mu sada samo zgadilo. Trebalo je sve to
prevazići što prije. Ustajao je usred noći sa zgužvane poste-
lje i hodao po kući. Stalno sam ga podsticao da se razilazi
s prijateljima, nije bilo više ničega što bi ih vezalo: sve je
manje vjerovao u njihove propovijedi. Gdje se djenuti? –
Uskoro ćeš iščeznuti, Rostropoviču, već danima se vučeš
kao sjenka, nepropoznatljiv. Mnogi prolaze pored tebe kao
da te nema. Već dugo nisi zasvijetlio u oduševljenju nečijih
očiju. Ubrzo te niko neće moći vidjeti, svi će prolaziti kroz
tebe. Koliko dugo nisi rekao ništa neobično? Najočekivaniji
čovjek u gradu, već dugo preživaš to bezbojno grumenje,
žvačući kao tužna zvijer.
Odlazio je na neka putovanja, udaljavao se, vraćajući se
ponovo sa staklom u utrobi. – Strpi se, Rostropoviču, go-
vorio sam nacereno, ako prema njoj sad osjećaš odvratnost,
pa možda se u njoj skriva neko veliko dobro! Samo je šutio
pred Asjom lažući zašto je odsutan: nikako ne mogu, kaže,
izaći iz svoga djela! A ništa više nije pisao. Zapravo se zabo-
ravljao u toj mudrosti višestrukosti kojom se samo tješio:
činilo mi se da će mu laknuti ako se bude nalazio s drugi-
ma u potaji, da bi se onda takav vratio njoj. To mu je valjda
trebalo vratiti snagu. Ja Lavrovič, koji sam ga pratio na tim
turnejama, došao sam jednog dana i ispričao Asji ko je bila
ta žena gore u sjevernom gradu s kojom se sastajao, opisao
sam konačno sve do sitnica šta su radili, kakva je pod ru-
kom, i ona se sjetila da ju jednom vidjela. – O, dušo moja,
šaptao sam joj ja Lavrovič, čuješ li još uvijek zvuk svojih pot-
petica dok si silazila niz njegove stepenice, po posljednji
put, nakon rastanka? Nisam nikad imao svoju ženu, niko-
ga nisu mogli povezati sa mnom, ja sam oduvijek bio sam,

146
kačeći se usput na tuđe odabranice i sisajući ih dok me ne
bi skinuli: o Bože, reci je li ovo došlo vrijeme da ona sada
priđe meni? Drhtao sam možda po prvi put.
Nakon tog rastanka Rostropovič se gubi put sjevernog gra-
da, gubeći se u danu, da odšeta do kraja sa onom djevoj-
kom čiji je laki dječački hod Asja zapamtila vidjevši je samo
jedanput. Hodio je s njom kao nekom monahinjom koja je
stalno naricala, smrknuta kao Kirka, obilazili su neka gro-
blja po čitave dane. To je bila ona što je Rostropoviča, dok se
nije odrekao Asje, stalno pitala: kako živiš sa stohiljaditom,
ti, što nikada ne upozna pravu Lilit? Onda je govorila da je
se primjerci kao Asja uopšte ne tiču: samo nenadarene žene
nisu ljubomorne! Mislila da se nijedna ne može mjeriti s
njom. Lavrovič se onog dana, pričajući o Rostropoviču i toj
Kirki, pobrinuo da Asji prenese sve to, do sitnica. – Njoj je
stalno potreban zanos i punoća osjećanja, kaže Asja, a znam
da onako potištena dobiva samo napuštenost, zanemare-
nost, nesreću. Kad sam je onda sreli, ona je meni bila sva
onako ćubasta, sva stužena. Znam da bi ona svoju supar-
nicu zadavila golim rukama, ja ne bih. Ona je cijelu svoju
poeziju napravila iz boli, treba joj zavidjeti, to je potresno. Ja
za bol u ljubavi dosad nisam znala i nisam ga cijenila. Dok
ste vi stvarali svoje pjesme, ja sam svaki dan živjela. Mene
je nje žao, iako ćeš ti otići sada njoj! – Rostropoviču je po
tom blagom gradu jedno vrijeme hodio mirno, bez deliriju-
ma, izgubljen. Bilo je to vrijeme kad je osjetio da neće više
biti onih vidovitih usijanja i bijelih noći, smirivši se, sigurno
bi tako i odživio jedan period da se opet jedan dan ne ra-
stroji: jedan od njih je bio na Tibetu, drugi na nekom otočju
kod Madagaskara a treći je ratovao u Afganistanu! To jutro,
jednog od njih, obeznanjenog, donesoše u stan te smrknute
kaluđerice, gologuzog, s napola spadnutim pantalonama:
do večeri ona nije mogla odgonetnuti koji se od njih vratio

147
 kući, dok se nije probudio otriježnjen. Sjećam se dana kad
se Rostropovič odlučio zauvijek vratiti kući.
Sasvim razvezan i pušten, vrativši se u naš grad, sumašedši
Rostropovič se najednom sjeti cijelog svog tijela, i ugleda
sve svoje organe: ja sam mu ih pokazao oslikane kao na
rendgenu. Sve rjeđe se vraćao u svoj gaj, zatvarajući se u
onu očerupanu izbu, gore u gradu. Danonoćno je ludio nad
papirima: morao je osjetiti nešto novo i drugačije. Napisati
bolje i jače! Vidio sam da se bespovratno mijenjao, posta-
jući kao ja. Smilovao sam mu se jedne večeri i pohodio ga
iznenada. Treba se sada, Rostropoviču, rekoh, nakon ra-
zilaska, obračunati sa svima po posljednji put, pisanjem.
Odbaci svoja smirenja u kojima si se nosio onako, pred
Asjom, dostojanstveno. Treba vratiti onu mračnu snagu od
koje su padali gradovi, tamnile zvijezde! To je odlično što
si započeo: znaš da nikada nismo ni željeli da im se sviđa-
mo, ja sam jedino spokojan kad nas mrze. Šta će nam, takvi
blijedi, dosadni, odvratni, kao nakaze? Ispjevasmo tu noć u
jedan glas, našu posljednju mračnu poemu, kao zajednič-
ki trijumf nad pokidanošću, protiv sviju! Je li to taj život s
kojim smo svršili? Sve će eksplodirati, kao onda, sve će se
dignuti u zrak, cijeli taj spokoj: neka veličanstvena pesnica
će se spustiti kao božanstvo i sve smrskati. Je li to ono što
je trebalo spaliti? Treba napustiti sve postojeće, možda tada
vaskrsne novo, ako je nešto preostalo. Taj zglob iz kojeg je
godinama ordinirao, sav se potrošio, i ništa nije bilo kao
prije, čak i staro ostade nedostižno. Nikada više smirenost,
samo euforija u savladavanju straha! Nikada ravnovjesje u
duši. – Podigni, Rostropoviču, sve u zrak, pred razornošću
nedokučivog eksploziva nakupljenog u nama, kao zlato.
Ostaje još samo nemir, pretjerivanje, odricanje od svega,
suludi samopregor, pretjerivanje u toj strasti, na to se mo-
žeš osloniti. Nikada više ništa s mjerom, treba prenaglasiti

148
stravu do krajnjih granica, ako se hoće opet osjetiti živim.
Sve manje mu je trebalo to djelo, jer tu mračnu poemu, na-
kon što je napisa, ubrzo zaboravi, kao da i nije njegova! –
Uradiću, Rostropoviču, sve da se nešto promijeni, ovo neće
ovako ostati, to ti obećavam ja Lavrovič!
Možda se, pomisli Rostropovič, i ne može napraviti ništa
novo i drugačije, možda nije ni ostalo ništa za odživjeti, ne-
viđeno, možda je prošli život bio samo siloviti pucanj upra-
zno, u pustinji, čiji je odjek davno usahnuo. Pouzdavao si
se u taj odjek, danomice, kao na sjaj davno ugasle zvijezde.
Ona poema je bila kao kap, isparivši za sekund, trebalo bi
konačno prigrliti ravnodušnost. Osjetio je kako gubi staru
moć: više mu ništa nije polazilo za rukom. Neki ga vidješe
oslabljenog, ostavši zgranuti, počeše pričati da je žrtva he-
roina. Idući kući pijan jedno večer, mimoilazeći se s ljudi-
ma koji su tek sada kretali u grad, vidio je Karla na ulici i
prišao mu, spustivši ga na prvu klupu, hvalio mu je deset
minuta, zažagreno, humanost u njegovim knjigama, koja je
pomagala ljudima da se snađu u svojim životima. Dok su
se opraštali, viknuo mu je izdaleka: – Karlo, ako usput nai-
đeš negdje na Bilježnice, časopis za kulturu i sva društvena
pitanja, ne zaboravi se popišati na njih! Karlo se blagoćud-
no nasmija, bio je u posljednjem broju objavio tamo neke
važne tekstove. Danima nije Rostropovič ništa pisao, samo
bilježeći neke besmislice kao šizofrenik, koje kasnije nije
razumio. Cijeli njegov stan, ta zagušljiva gubava izba, bio je
pocijepan i polomljen, pun papira i stvari da se nije moglo
prolaziti. Jedva bi našao prostora navečer da legne. Počeše
ga izluđivati linije na ulicama, kao da mu razvlače pamet.
Svemoćna praznina se razrastala preko njegovih očiju, za-
robljavajući mu svu pažnju, usredotočenom luđački na to
ništa. Misli su mu bile izrezane i oštre, kao pakao stijena. Za
vrijeme ove bolesti vidio je svaki papir u sobi, svaku stazu,

149
 svaku travku pored puta, sve do jednog gnijezda visoko na
jednom drvetu! Živovao je u centru grada, u tom iznajmlje-
nom sobičku kao u svratištu, stalno sa zvijezdom nesanice
pred očima, oslonjen na jedno ograničeno bijedno uhljebi-
je. Hladni kafanski dani su se odmjenjivali u tupilu, ništa se
nije događalo, osim živog razilaska, svuda, pred tim flaner-
stvom bez kraja. Nije bio kao ja Lavrovič, da ga ne popuštaju
one mračne ekstaze danima. Nismo se smirili tih dana dok
ne polupasmo i posljednji polet otprije. – Ja nemam vre-
mena, vikao je, ja stalno radim i nemam vremena da ikog
osim sebe prehranjujem! – Jesi li siguran, Rostropoviču, da
stvarno nešto pišeš? U sumrak, ili u zoru, vadio je onda iz
džepa malu bilježnicu, punu misli, bez koje ne bi znao kako
se osjeća tog dana, i notirao, časkom, neke stihove. Vidio
sam ga kako zamišljen sve češće ne otpozdravlja ljudima,
nego prolazi kao omamljen nekim omaglicama. Nije više
bio pun u licu kao prije, oči su mu bile bolećive a usne blije-
de, glas oštar i grub. Sjeli bismo usred dana u neki podrum i
zapili se do besvijesti. Naša srca, ražalovana, osjećali su prvi
put kako je lirika nemoćna da ubrza naše živote, da prizove
nova uzbuđenja, da nas spasi lanaca i haosa. Kako bismo
drugima pomogli, mi koji nismo mogli pomoći ni samima
sebi? Naš grad je prvi put vidio prave skitnice, istinite očaj-
nike, dremljive i bolešljive skandalmajstore, u oholosti, dok
smo se pred zoru pjevajući klatili ulicama, mrtvi od života.
– S nama je tih dana ponekad hodio i Ubeid Čančar, čud-
ni sedamdesetpetogodišnji starac, uvijek zamotan u svoj
sivi ogrtač, s plavim psećim očima, skrivajući svoje prljavo
odijelo. Rostropoviču je značio susret s njim. Uvijek bi rado
pristao da iz tog kaputa izvuče svoje pjesme na cedulja-
ma i da čita dugo. Bile su to improvizacije lirskog genija,
ali oblikovane odviše labavo, odviše slučajno. Novaca nije
nikada imao, niti je za njega mario, ispisivao je pjesme po

150
kafanama i u tramvaju. Nikada nisam shvatio šta je taj šum-
ski čovjek radio u gradu. Oko njega su trajale prepirke, on je
sve ljubazno slušao, ta nadvikavanja, a potom ne miješajući
se svima dizao čašu u znak pozdrava, nikada se ne miješa-
jući u razgovor.
Rostropovič je u tom predahu bez kraja, svima govorio da je
dobro što se onako stalno rastajao, sretan što se uvijek pojav-
ljivala nova i odmjenjivala staru odabranicu. Danas imam
osjećaj, kaže, da ni sa jednom od njih nisam nikad bio, kao
da je s njima bio neko drugi umjesto mene. Danas mi se sve
tako čine daleke. Možda nikad ni s jednom nije bio pravi
ja. Samo bi mi bilo drago sve one riječi, sva zbivanja, sve
dodire, uložiti još jednom u novo koje još uvijek iščekujem,
i tek tu bi sve dobilo smisao, zaokružujući se. Stalno mi se
prije događalo da, s vremena na vrijeme, tako sretnem neke
žene i da me, jedno vrijeme, zaokupe. Je li to taj život: jesam
li ga sada dobro shvatio, bacivši ga pod noge? Je li tako tre-
ba živjeti to rastrojstvo višestrukosti, od kojeg mi nije ostalo
ništa? Bio sam toliko umišljen, nekada pišući, da sam želio
uskrsnuti mrtve, mislio sam da sve posjedovati, na kraju mi
je ostalo samo potpisati kapitulaciju. Jesam li to savladao
sve? I sada to sve ja odbacujem. Pobijediće na kraju ona si-
lovita destruktivnost, kao ništenje tijela i života, pred konač-
nim porazom. Poraz grčevitosti, i gromovito beznađe, tako
su mi bliski. Nenadmašna svesvejednost koja ljubi sve izo-
stanke i odsustva, ustrajno i hladnokrvno vjerujući u poraz.
Sve što je nekada bilo burno i rumeno, sada stoji potrošeno,
utuljeno, iscrpljeno, onemoćalo, blijedo, lipsalo, polupano,
prevaziđeno, potrošeno, prekinuto, dotučeno. – Neko već
danima traga, Rostropoviču, za tobom na ulicama, možda
i sada dok sjediš ovdje zatvoren, ali tebe više nema, ti od-
sustvuješ, zato što se definitivno povlačiš od života. Niko te
više neće moći ni pročitati.

151
 Valjaće prije toga pogledati je li ostalo nešto od života, samo
još jednom. Ko će plaćati moje misli? Samo još triput sje-
sti za sto i nešto pokušati napisati. – Vratiti se onda u onaj
park, među one platane, to će biti posljednja moja velika
odluka. Ljubiću te slike blagosti, pomičući se u nove pejza-
že, u svjetla zelenih slika, sijajućih. Biću flaner po parku, po
travi, pored rijeke, ići kilometrima između drveća, izvidaću
se od ovog rastrojstva, izdignuvši se nad svijetlim klokotom
voda kao preporođen. Sada znam kako me onaj moj stan
čeka dole u tišini, sav osvijetljen, znam kako u ovaj sat ulaze
zrake kroz prozor, probivši se kroz drveće oko kuće, osvjet-
ljujući unutra onu sobu koja zjapi mojim odsustvom i praš-
kama koje lebde u zraku, dok lijepo sija ona obasjana ko-
moda što je sigurno tako mnogo bijelog trunja dosad navu-
kla na sebe. Kad se konačno jednom povučem, on Lavrovič
dovest će pred moju kuću, među to drveće, mnogo ljudi i
oni će za stolom do kasno u noć lumpovati, galameći. Samo
će on vidjeti da Rostropovič poviruje kroz prozor potkrov-
lja. – U to ime valja ostati razvezan što duže, nevoljan da se
vežem više za ikoga, sam kao vuk. Treba se riješiti pisanja,
kao odbačenih papira, nije li to pisanje smiješna stvar, zašto
to niko već jednom ne kaže? Trebalo bi se spustiti konačno
u omaglice, odbiti napor, otpustiti trud, da se riješim svega.
Izgleda da se stvarno više ništa ne može uraditi. Dobro je
ustvari što je sve izmaknulo, konačno se izjalovši, sada će
nastupiti smo mir, blagost, odahnuće. Kako je dobro lijepo
usniti, i biti lagan bez ičega, vratiti se svome domu. Sve se
zbilo samo zato da se objavi sveopšta oskudnost i pokle-
knuće. Da se obznani kako se nikada više ne može dogoditi
saznanje proljeća! Ove večeri ja sam spreman i svoj život za-
vršiti. – Tog proljeća, međutim, on će se sresti sa Arijadnom,
opet se uzdignuvši, kao nikada prije, želeći joj biti najbolji,
da vječno ostane u njenom sjećanju nedodirljiv. Ja Lavrovič

152
dobro znam kako se opet bio uzbunio i rastrčao, kidajući
se iznova, kao da je u tu novu pobjedu spreman uložiti ci-
jeli život. Prenuo ga je iz polomljenosti novi događaj onda
kad je mislio da sve zna, ali to je već priča za neku drugu
pripovijest, a mi ovu zaključujemo ovdje, obavijestivši vas o
jednom njegovom rastrojstvenom periodu, kada je možda
začeta i njegova bolest, jer ne treba zaboraviti da živci i tijelo
sve pamte.

NAPRIJED, naprijed, naprijed onom mračnom moru u ko-

jem taj davljenik po čitavu noć srče ustajalu vodu, slanu kao
krv, što ga bije svom silinom u lice, opijajući dubinama uso-
ljenih tona gnjilog paradajza do ludila! Ko je onaj čovjek?
Eno ga gdje se duši, pogledajte, Bože, što se čova otima, za-
što mu neko ne pomogne? Ljudi, pomozite mu, ah majko,
guši se čovjek, ako Boga znate! Ako ne doletite, ode čovjek!
Lepršajući kao leptir prema nebu, ponad svjetlucavog mora.
– Crnorizac cijelu noć, kao vrtlog, stoji nad njim i nariče, ša-
manski, kako je došlo konačno vrijeme. Skoro će doći, sko-
ro će doći, jesam li ti rekao? – To je onaj, kaže, ostavljeni,
ono večer što pade na ulici, srušivši se pred svima, gle, kako
zahvalno gleda one ljude što ga nose, kao bližnjeg, pokida-
na mu majica koju je trgao na vratu, molio je samo za gram
zraka, gle kako dugo sve to traje, sada će mu pred oči raza-
strijeti tmine, ništa neće vidjeti, samo će sve čuti. I kad bu-
deš umirao, kažu mu, sluh će zadnji nestati. Sofronije, je li
sve ovo samo posljednji tvoj veliki predosjećaj? – Želim da
budem upućen u taj metež do kraja! Neće mi promaći nije-
dan tren! – O Bože, reci zašto tog dana kad su i njega našli
ovako na cesti, razbijenog i ulupanog, ja znam dobro jedini
da je grcao u krvi minutama, kao preklani jaganjac, znam
jedini jer mi je onda došao i pričao, oni oko njega nisu znali
kako da ga okrenu, i na leđima i na prsima on je samo

153
 krkljao, neko je užasno počeo psovati da ga prenu iz tog
košmara, reci Bože zašto nije i on ovako šutio, kao ja, tiho
kao pauk, ne pustivši ni glasa. Je li to sudbina našeg pleme-
na da izdišemo ovako dugo na ulici pred svima? – Gdje mi
je cipela? Je li mi neko ponio cipelu? Ostaće odbačena po-
red puta danima, sigurno, kao nakon masakra. Ko je onda
pomeo krv s te ceste kad su ga odnijeli? Gle, on se podiže na
letećem krevetu hodnicima nešto im govoreći. Ništa ga eno
ne razumiju jer tepa kao dijete. Kako će se vratiti kući bez
cipele? – Jedino ti moraš u sobi skakati, nesrećo, usred noći,
budeći ostale. Zašto si ti odabran za taj proročki krišteći glas
koji prolama noć? Neko te stalno usnulog samo baci u te
mračne dubine kad se ne nadaš. – Sjećaš li se koliko se
mjeseci odmijenilo a da nisi znao za nas? Mi smo čekali, a
rekli smo i tebi da čekaš! – Kako se brzo uvežu, otkud su
toliko znali o meni, ko im je rekao, da zovnu moga brata?
Poznato lice eno se ljesnu na vratima. Šta on može uraditi?
– Je li ti, Rostropoviču, godilo što su ti svi govorili kako si
lijep, odrastao, među tim nesrećnicima u bijelom paklu
pločica, da se držiš nadnaravno, pravo, dok je sve oko tebe
leži kljasto, u nekim polomljenjima. Bio si najgalantniji
među tim nakazama, kao njihov prorok. Svi ćete zavoljeti
tako usturenog na krevetu, kad prezdraviš, kad ti se pogled
izbistri, zato što ćeš sa svima razgovarati tako ljubazno. Jesi
li siguran da nije niko gledao kad sam ja Lavrovič počeo ur-
lati prestrašen da dolazi novi napad? Je li te bilo stid kad
sam zavikao da propadam, opet sve čujem a ništa ne vidim?
Mihail je nestao munjevito, a već se bio ohrabrio doći da
nas viri na prozor. – Tako je teško odbaciti dugu ljubav,
znam, ali ti je moraš odbaciti, to ti je jedini spas ako želiš
pobijediti. O, Bože, ako si ikada bio milosan, čupaj iz mene
ovu kugu što se zavukla tako duboko u moju jetru! – Čto že
vidiši sončec v ocje bratra tvoego, a brvna v ocje tvoem ne

154
čjueši, licemjere prvjeje izmon brvno iz očese tvoego, i tog-
da uzriši... Otkud biste vi bili upućeni u moje tijelo bolje od
mene samog? Ja znam, gospodo u bijelim mantilima, da
nema više povratka na staro. Grenznon, brate Sofronije!
Spašavaj se pred ovom pogubom što navire! Žeđamo dani-
ma, kakogod, ležeći oslabljeni. Hoću, nabijte mi tu vreću na
glavu, i ja ću hodati unatraške preko cijelog hodnika, ako
ćete time biti zadovoljni. Hoćete li mi se smijati kad pad-
nem? Blagovjestujte! – Uredu, kažete da će ti leptirovi s
moga mozga nekad možda odlepršati. Sigurno će ti krvavi
cvjetovi venuti raspršavajući se. Ti će mesnati poljupci ispa-
riti kao rosa. Hvala vam, gospodo, na mudrosti. Bio je to za-
nimljiv poučak. Sada zovite moga brata da me vodi iz pakla
ovih rasplesanih pločica. Kad me podignete, vrtiće se tako
cijeli svijet oko moje glave. Doviđenja i vidimo se! – Bojim
se da smo se počeli rastajati, čujem Mihaila kako govori u
snu uspaničeno i smiješim se. Budite tako dobri i svežite
me da stojim uz prozor da vidim kad počne spadati lišće
ovog avgusta, na onoj aleji pod našim prozorom, inače to
pratim svake godine. Neću umrijeti, nema smisla da umrem,
gdje ću ja umrijeti? – Tih noći, kao specijalac s puškom, pro-
valjivao sam u neke stanove i ubijao sve redom prosipajući
krv po zidovima. Žestosrdije, Sofronije, šta da ti kažem! Da
mi je Paragvajac izletio u tom trenutku, ja bih ga raznio ako
bi mi to pomoglo da preživim. Izvaljen pred nekom starom
spisateljicom, s rukama pod glavom, slušao sam pola sata o
humanosti, stavivši svoje noge u vojničkim čizmama na
njen sto. Otkud ta stara gospođa u mome snu? Sto puta
sam im objasnio, rekoh joj, da im prije toga treba prerezati
tetive da se ne tresu. Pričao sam joj o onom lešu kojem ot-
pade ruka kad smo bagerima uzeli da ih premjestimo. Tek
tada vidjeh da je to pričam s Karlom, prerušenim u tu gos-
pođu, sa vlasuljom na glavi. Evo ubijam, gospođo, noćas sa

155
 odstojanja kroz njihov prozor cijelu porodicu, onda im sla-
vodobitno ulijećem u stan i nogama sklanjam s puta njiho-
ve obezličene leševe. Ko to tamo mrda zakriven? Neki dje-
čak koji se krije, preživio, čučeći uz kauč pokriven preko
glave ponjavom. Ja ga otkrivam i iznenađen vidim da je to
moj brat, kad je imao tri godine, osmjehnut što sam ga na-
šao, uzimam ga u naručje i ljubim nosajući ga po našim
okrvavljenim sobama. – Otvarajući uplakane oči,
Rostropoviču, jesi li mislio da ne osjećaš desnu ruku samo
zato što ti je utrnula pod tijelom? Zašto je sada stalno kriješ
pod dekom kad oni dođu, tako mrtvu? – Vaši lijekovi, gos-
podo, dovode me u tupilo i oduzimaju mi pamćenje, čineći
me odsutnim, uzimaju mi moć da se uopšte vidim, uskoro
ću nestati kao duh. Ne osjećam više da postojim, prolaziće
ljudi kroz mene. – Ne mogu ti više pouzdano, moj Čančaru,
ni reći šta sam tačno napisao. Našao si krivog čovjeka da ga
to pitaš. Šta ja sada imam s tvojim otkrovenjem? Ostaje mi
da šutim i ne pišem ništa. O čemu pričate, starče? – Koliko
se već provaljalo, Mihaile, ovog ludog života preko našeg
grada, kad se konačno skupismo da odlučimo šta ćemo s
tim davljenikom, pred svitanje, u posljednji čas, s bezobra-
znim zakašnjenjem. Ne znam šta smo toliko čekali, nije val-
jda da smo se nadali. Sjedili smo u polumraku, konačno svi
zajedno nakon toliko vremena, kao u gnijezdu oko tog
umuklog na postelji, i Mihail koji je najdalje sjedio na tabu-
reu uplakanih očiju, i počtovani Rostropovič, i črnorizac
koji je nešto dumao, i ja Lavrovič koji je unaprijed već znao
šta će biti odlučeno, skupivši se oko tog iznemoglog davlje-
nika, nakon još jedne burne noći, u jutro te mrke jeseni, da
se dogovorimo šta ćemo s njim, napolju je bilo polumračno
satima kao da neće ni svanuti, i mi smo zajedno, kao jedan,
mislili o svemu, o nekim otimanjima da se podigne na
noge, o ljudima koji su ga obilazili, o tim noćima kada je

156
skakao zagušen na krevetu, o bratu koji mu u snu blaži gr-
čeve u nogama, o očerupanom pijetlu koji se povukao da
sakrije crvenilo bijesa, o tupilu u kome više ništa ne može
iskrsnuti, o haosu pred kojim ne možeš predvidjeti čak ni
da li ćeš biti živ, o nemoći da se nešto promijeni iako se
umire od te želje, o kokošinjcu u kojem se propada od do-
sade i nemoći, jer se nema više nijedne misli, jer se ne hoda
sobom i jer se ne ne smije, jer sve prošlo nestaje u nigdini,
kao da nikad nije ni bilo, i oni me svi pogledaše, kao jedan,
i Mihail sretan što neće pasti muka na njega, došavši s puta
samo da to začas obavimo, i crnorizac koji uvijek misli da
ima preča posla, sav zadubljen, i Rostropovič koji hinji
hladnokrvnost, svi isprva šutljivi kao da ne znaju šta uraditi,
i onda me konačno pogledaše i rekoše tebe, Lavroviču, tebe
biramo da dokončaš ovo, ti si taj koji će završiti sa svime
ovim, konačno. – Konačno, rekoh im ja Lavrovič, konačno
ste odlučili, odavno sam govorio da treba više završiti s njim,
jer kucnuo je posljednji čas da se nešto promijeni. Nešto se
više mora dogoditi! Ali vi znate kako ću ja to završiti, zar ne,
znamo, rekoši oni složno, i ja uljegoh tada u oslabljenikov
san kao džin! – Nemojte više, molim vas, da me hranite, tre-
ba završiti više sa sobom! Pustite da se sve ovo završi. –
Bože, je li moguće da je još uvijek svjestan, rekoše naginjući
se nad njim.
Budem onda ja Lavrovič božanstveni tutanj, budem munje-
viti avion koji polijeće podižući na krilima sve oko sebe, bu-
dem strelovita raketa ispaljena u nebo, tako da se sva svjetla
grada, dok uzlijećem, razlivaju u mojim očima, a bubnjići
mi prskaju pod tom stravičnom bukom kojom odzvanjam,
plameno ustremljen kao da ću eksplodirati. Probudi me
puna kuća ljudi koji stoje oko mene, ležećeg na krevetu, i
svi oni zgranuti gledaju ustreptalog demona na meni, što
danima naliježe na moje kosti, noćas je valjda ispuzao na

157
 moja prsa i tamo stoji sad miran kao kućni ljubimac. Sve
je to jedna rastegnuta mora, ja Lavrovič znam, ali jedan od
njih mi onda prilazi, svi su svečano obučeni i smjerni, i priča
mi potanko šta se sve desilo, o svemu me obavještavajući:
ali meni je sve stvarno jasno, jer se dobro sjećam da mene
odabraše! Ustajem onda, praćen njihovim pogledima, i
prelazim u drugu sobu, svu oguljenu, preko njihove volje, i
tamo, gle, bijahu dvije gole djeve na nekoj crvljivoj ložnici s
kojima se odmah pomiješah, ne razmišljajući ni časka, po-
čev ih trpko ljubiti tako se grsteći i uzdišući kao da im zubi-
ma kidam usne. Dok sam se odmjenjivao na njima tankim,
svim snagama ih opslužujući, prebacujući se svaki čas s
jedne na drugu, tako posvećen, u mojim grudima se upad-
ljivo rastvarao neki ogroman crni cvijet, na glasno zaprepa-
štenje prisutnih, a po stopalima su mi nicale zelene alge.
Njih dvije su bile tako mršave i lohotne, čudnog vonja, da
mi se činilo da im tijela vrve raznim insektima, kao da će se
poda mnom soriti u prah iznutra sve izjedene. Pred svima
sam se spuštao do njihovih ložesna koje su jedine rumenile
na tim ubogim tijelima, krepko. – Pogledajte tog bludnika
koji nije ni svjestan ko je ta ljubaznica pod njim! Ja Lavrovič
pogledam onda i prepoznam drago lice jedne od njih, na-
smiješene, ona se našla tu čudno, najednom, jer nije bila
tu isprva, kao da se neka od one dvije nepoznate iznenada
pretvorila u nju dok se trljasmo, blisku i dragu, poljubih je u
obraz i otevši se sasvim grču, počeh još pomamnije nasrtati
na njeno tijelo, baš kao nekad, svuda je ujedajući, plazeći
jezikom njenom kožom, kao da jedino nju vidim, i mi se
onda tako, kao stari znanci, zajednički prepustismo onom
našem hučnom uživanju, uz krike, bestidno se i ne osvrću-
ći na te začuđene ljude. Lobži me lobžom ust svojih! Niko
nas nije mogao razdvojiti, u tom trganju, svi su gledali samo
zgranuti, dok se iz te ložnice, gmižući kao crvi, ne izvukoše

158
još trojica ljudi, Mihail, Rostropovič i Sofronije, i počeše
vući sebi tu moju ženu ispod mene Lavroviča i napadoše
je kandžama sva trojica sa svih strana, pohotno kao da će
je rastrgati. Zahuktalog mene samo odbaciše na rub kreve-
ta, blijedog kao mrtvac, gdje me prihvatiše oni stojeći ljudi,
umazanog krvlju oko usta, posljednjim ujedom kojim sam
se bio prilijepio za tu ženu, ne dajući im da me skinu s nje.
Ona se, pred svima, prepusti tada još silnije ovoj trojici raši-
rivši se sva podatna na krevetu, dok su je oni raskrvavljenu
lizali po čitavom tijelu, i onda se črnorizac podiže među nji-
ma, razdriješi odeždu što spade na pod, ustremi se na nju
golcat i poče tako silovito roktati svu je poklapajući, da je
cijela soba odjekivala, dok su mu ustreptalom bijeli puni li-
stovi podrhtavali na nogama. Druga dvojica držaše tu moju
ženu čvrsto dok se on u nju sve brže zabijao, ljubeći je svu-
da po licu, sve dok im se i one druge dvije slabe djevojke
opet ne pridružiše, i tada ih oni sve tri hitro ispremiješaše
na krevetu, kao karte, tako da se više nije znalo koja je koja,
sve iste u licu, i smjenjivaše se se na njima dugo i grozno,
da se više nije znalo ko je ko, otpočinjući tu orgiju bez kraja
kojoj se samo priključivaše sa strane, usoptalu i prskavu, od
koje se Lavrovič polako unatraške udaljava, nošen na broj-
nim rukama onih svečanih ljudi koji ga krenuše iznositi, le-
žećeg iz kuće, pjevajući neke milozvučne pjesme, svi tako
blago u jedan glas. Neki visoki crni dostojanstvenik je prav
hodao osvijetljenim stanom, nadzirući sve preko tuđih ra-
mena, gledajući samo da li se odvija kako treba, ni u što se
ne miješajući. Lavrovič poče vrištati i otimati se ujedajući
ih za ruke, raspamećen kao tasmanijski đavo, vidjevši kako
mu se goli stomak već otvorio pun nekih crnih buba koje
su ključale iznutra, a ljudi se nisu osvrtali ni na šta, iznoseći
ga napolje tako uhodano i mirno, dok je prelazio preko nji-
hovih ruku poredanih unedogled, kao da su to stoljećima

159
 planirali, preko parka i duž aleje koja je taj dan sijala sun-
cem, puna šetača, naročito sretnih parova koji su bezbrižno
prolazili zastajući da vide kakve se to procesija odvija tog
dana. U jednom trenutku, među njima, dok je sunce sijalo
u vrhovima krošnji, Lavrovič ugleda jednu od onih mršavih
djevojaka s ložnice kako sada ide laka pod ruku, velikog
blagoslovena stomaka, s nekim bezbrižnim mladićem koji
ne zna šta se događa gore u kući. Niko se nije osvrtao na
to što je među tim poredanim ljudima Lavrovič svejednako
kričao izaglasa, bijavši odnošen samo naprijed, nego su ga
usput, prenoseći ga s ruke na ruku, tako vješto u hodu prali
melemnom vodom i umatali u neke mirisne pokrove, gura-
jući mu vatu u usta, kao da su željeli da sva ta stvorenjca ko-
jima je vrvio iznutra ne pokuljaju vani. Prolazeći kroz oba-
sjanu aleju preko stotina tih ruku, tim svečanim špalirom
naredanim u beskraj, lagano pređe sve do modre planine
gdje ga blago prinesoše nekoj iskopanoj rupi što se crnila, i
svejednako pjevajući tako posvećeno i bezbrižno, spuštaše
na blatnjavo dno i zatrpavaše zemljom koja se horno trusila
pritiskajući ga, sva se lijepo slažući, da je on, prigušen gu-
stim čaršafima, uzalud urlao iz sve snage, ubrzo ne mogavši
čuti ništa više osim samog sebe.

160
Blagost

OPSJELA me bijaše, kao ludilo, neka kasnoavgustovska

smirenost koja me samo tjerala da se smješkam na sve, i ja
sam jednom, na prozoru, poželio dočekati zimu u perina-
ma one mansarde, među granama napuštenog parka, oda-
lečen, kada padne prvi snijeg. – Još uvijek se dobro sjećam
dana kada sam se odlučio vratiti kući.
Tih sam večeri lijegao spokojan i prije zaspivanja mislio
sam sporo, molitveno, kao da još jednom preslišavam sebe
sve ono što sam sebi bio već razjasnio. Svaki dan bih se u
gradu isponašao među ljudima, uredno. – To sam naučio
raditi, i to mi je sada sve bilo lako. Zarađivao sam za sebe,
za svoj život! Obnašao sam sve što su mi zadavali, mirno,
čak sa smiješkom, zaokružujući navečer sve te njihove nizo-
ve probadajućih riječi, deliciozno, u zaokruženu litaničnost
koja me uspavljivala njihovim bučnim zazivima i mojim
tačnim i uvijek ujednačenim odzivom. Prirastao mi je srcu
taj ritam, vremenom! Sjećam se da sam tih dana smireno
volio tupiti sve oštrine. Jesam li bio smiješan što sam hitao
izglađivati one nedorečenosti koje su ostajale među ljudi-
ma. Odagnati, prećutati, zataškati; tisuću dovijanja! Samo
da, dovraga, ne ostane ništa od dana što će navečer probiti u
moju snovnu jekteniju. Zaspivao sam poslije spokojan, ne
mareći mnogo ni za koga.
Blagodna prozirna tama obavijala me cijelog, usturenog na
krevetu, nepomičnog, činilo se kao da spavam. A ja sam
stražario nad tom noći, pritajivši se, s osluškivanjem. Neka
lomljava koja me prenula iz prvog sna! Nešto se stvarno bilo
odronilo. Šta je to bilo? Tačno se sjećam kako su se misli
ubrzale, noć se osvijetli. Da li sam uopšte bio zaspao?
Neobično, nakon toliko vremena! U mojoj mračnoj sobi

161
 neko je zalupao tucetom nevidljivih cimbala, kao prije, ne-
ujednačeno, sa svih strana, i bezbojno grumenje se stušti-
lo u moj želudac, tako naglo da sam se zagrcnuo zrakom.
Sada će cijela utroba pokuljati iz mene, i ja sam pohitao
usturiti se! To je bilo zagušujuće kamenje moje snage: je li
bilo čudno sada što mi se od njih smučilo? Tako su mi teš-
ko pali. Neobično! Stezala su me čvrsto neka raznježenja,
cijelim tijelom, blagoćudno. Probudio sam se u goli mrak, i
sada sam nesmireno širio oči u njegovu nježnost. Neobična
stvar, zaista, nakon toliko vremena! Neki su odroni stalno
popuštali, i ta teška survavanja u moju utrobu obuzimala su
me kao neočekivani grčevi. Nisam se mogao smiriti, čekao
sam ih, znao sam da će opet doći, vrteći se na žaru svog raz-
buktanog živčevlja. Toliko je vremena prošlo! Moja uznemi-
renost, dozivala ih je ustrajno, i kada bi me iznova obuzela
ta mukla huka što mi je prevrtala utrobu svojim svemogu-
ćim titranjem – ja bih se sabrano kašljucajući ustobočio
na krevetu, kao da je želim stišati, gledajući na sve strane:
možda je tu u sobi neki spas! Neobična stvar, nakon toliko
vremena!
Rumenomračni prozori su počinjali polagano blijediti, i ja
sam još uvijek bio bespomoćno budan. Ti odroni snage pu-
nili su me do guše: na postelji sam ležao tijela teškog, pri-
kovan teretom, moji udovi su bili puni nekog bespomoćnog
plina, ali glava mi bijaše svjesna, snažna. Ta snaga – morila
me cijelu noć, hrvao sam se s njom junački, i sada me bija-
še ispunila, do grla, presito i mučno. Sve sam vidio i čuo,
neko je bio palio sva svjetla u stanu, naizmjenično, svake
sekunde, sve se ubrzavalo oko mene, i tačno sam osjetio
trenutak kad se zora svijetlo naslonila na staklo. Grad je tru-
bio muklo, neki nevidljivi brod je uplovljao u riječnu luku,
i prozori zabučaše tresući se potmulim žamorom. Ta čudo-
višna jeka iza zavjese nije me zastrašivala kao nekad: noćas

162
sam cijeli taj grad, sa svim njegovim četvrtima i trgovima, sa
svim ljudima koje sam sretao i saobraćao, savladao, savla-
dao ga obuhvatno i potpuno, pohranivši ga u svoju pamet,
konačno, razjasnivši ga sebi, prošavši svim ulicama kojim
sam se kretao. Čitavi mjeseci mog posljednjeg života, tako
su se ustrajno noćas rasplitali! – Ljudi su mi svakog časa pri-
stupali, razgovarao sam s njima cijelu noć, izmjenjivali su
se na ubrzanom filmu pred mojim očima. Kao blijesci koji
nasrtaše iza uglova, kao odbljesci ogledala. Bile su to ipak
samo utvare u jednoj mračnoj groznici. Ne ustavši iz kreve-
ta, zatvorivši oči, nadzirao sam sada ravnodušno iznemoglu
tjelesinu tog grada, ispod mog prozora. Bio sam u polusnu
kada se posljedni obli kamen te noći sruči na moj želudac,
težak, i ja žmireći zaustavih dah dok on prođe kroz suženje
pod mojim prsima; on se onda svalja u stomak, obuze me
glad, i ja zaspah, izmučeno.
Eno svjetlost je, govorim, svečano pokuljala u naš stan: po-
gledaj svjetlosne zastore svuda po našoj sobi, i već je dan,
skoro podne, govorim sasvim lagano ustajući ka prozoru.
Taj beskrajni grad pred sobom gledam spokojno i blaženo
kao da je titravo more. Tako sam mirno proveo noć, govorim
onoj koja je tada spavala pored mene, nepomična. – Danas
je miran dan, šapćem grleći je na krevetu, obuhvatno. – Da,
upravu si, govori ona, tako čudno miran dan. – Kasni avgust!
Onda joj govorim, smiješeći se, da ubrzo putujem, i da me
neće biti, dugo. Ne znam kada ću se vratiti. Govorim kako
mi valja na jug, kući, sada dolazi jesen; govorio sam onda
o drvoredima oko moje trokatnice, na kraju grada, o tome
kako lišće ulepršava na našu mansardu kroz otvoreni pro-
zor. Rekao sam joj kako želim biti tamo kada padne prvi
snijeg, i ispuni nas spokojem, brata i mene: grad će biti tako
daleko, i mi nećemo morati nigdje. Ne smijem zakasniti na
dan kad padne taj snijeg, kažem, moj brat i ja ćemo sigurno

163
 izaći pred našu kuću i u prvo povečerje ga čistiti. Noć koja
se spušta biće svjetla i mirna, svečani ljudi će zajedno izaći
pred kuće, ta noć će biti kao svetkovina! Govorio sam tiho,
neprekidno, tako posvećeno, a to je nju sve više i više ispu-
njavalo samo mržnjom, bjesnilom. Naricala je žustro, kao
čarobnica, želeći me valjda prokleti.

LJETA sam prije podnosio teško, kidajući se po čitave dane,

trpeći, ispunjen slutnjama, sada sam spokojniji, i znam da
će sve biti isto, kao što je bilo dosad, do kraja godine. Mirno
sam dočekao i ovaj dan kojim danas u sebi obilježavam kraj
ljeta. Ispijen putovanjem, zadovoljan svime što vidim, lagan
pođoh u obilazak našeg gaja pjeskovitim mokrim stazama
koje se račvaju. Brat je stalno govorio da sam omršavio, i da
tako obučen u crno izgledam tužno. Ja znam da sam ovakav,
crn i povučen, sličan onom mladiću koji je prije deceniju
doselio gore na mansardu. Nisam želio da iko zna da sam
se vratio, osim brata.
Osvijetljeno drveće i vode koje se slijevaju, vazduh i stubo-
vi svjetlosti, dozrelo lišće, sačinjavaše toga dana napušteni
park u kome smo živjeli. Prinosio sam sebe, ravnodušnog,
tim stoljetnim deblima. Oko nas je lebdjela prozračna vo-
dena prašina koja se sijala. Voda se stropoštavala s tih gra-
na, i oko drveća se čulo klobučanje: to su letušte kapljice
padale u bistra jezerca u korijenima drveća! Neprekidno,
kao u mlazovima, svake sekunde, odasvud je kapalo, teklo
je mnogo, i mi smo osjećali kao da je tog dana naš gaj bio
negdje pored rijeke, na suncu. Zvonilo je sa svih strana tim
sveprisutnim klokotom vode! Mene je nešto navraćalo da
se cijelim tijelom samo spustim na te balone lebdeće vla-
ge. Udišući taj vodeni prah, cijelim licem u raspršenjima
tih ogromnih kaplji, širio sam ruke želeći sam da mi mili-
na obavije tijelo, da potonem u prozračnosti tih osvjetljenja

164
koja su tekla. Vrativši snagu, uzdignuvši se na tim hučnim
svjetloskocima, obećah sebi da me više nikada neće obuzeti
ona mračna vrućica. Pogledavši u sebe zarekoh se da više
nikada neću prirediti sebi noći one nesanice! Stajao sam i
mogli su me vidjeti prepoređenog, nasmiješenog. Želio sam
odsad sebi samo blagostivosti, čitava mora blagostivosti.
Tih sam dana mnogo pričao o mladiću koji je imao mudro-
sti doseliti ovdje prije deset godina, na kraj grada. Pisao sam
o njemu, tih dana, o njegovoj distanci, o njegovim šetnjama
po tom parku. Pokušavao sam ga shvatiti, i ocrtao sam ga s
blagonaklonošću, nakon toliko vremena. Mnogo sam mu
odobravao tih dana. Brat i ja smo ga smijući se često zvali
crnoriscem. Znali smo i mi da nikada ne bismo danas ovdje
živjeli da se on nije doselio tada u našu trokatnicu. Sjećajući
ga se, oblačio sam svoju odjeću koju sam u sebi zvao korot-
nom i hodao po parku. Neko je možda mogao pomisliti da
se taj blagopokojnik vratio kući.
Bolje bi bilo da je do kraja ostao na ovom odstojanju, napu-
šten, da se nikada nije uputio u grad. Mogao je u ovoj sreći
stvoriti toliko toga, uzdignuti se mirom nad svima. Nije tre-
bao u ovim spokojima onoliko čekati i čekati, samo proljeće
u kome će sebi iskasapiti dušu. Nije smio biti toliko naivan,
trebao je znati da neće dobiti ništa od očekivanog, da samo
može sve izgubiti. Samo je uzaludno kasnije navukao toli-
ko hladnoće po onim smrdljivim izbama u gradu, u nekim
mračnim tuđim stanovima pod čijim limenim strehama su
bolesno gukali golubovi. Samo se bezrazložno ispunjavao
nemirom. Šta mu je trebalo da napušta ovaj mir, ovu ljepo-
tu? Bolje bi bilo da je ostao smiren.
Ne vjerujem da je iko ikada bio toliko spokojan koliko
sam ja danas. Ipak sam se ja lišio i te nesmirenosti koja je
u tim godinama morila i njega, nadmoćnog, ja sam sve to
savladao. Ja to znam. Jasno mi je da ta crnina pod kojom

165
 se skrivao bijaše samo maska, njome je obmanjivao svijet.
Odagnavao ih je od sebe, na neko vrijeme. Meni sada niko
nije toliko zanimljiv, da bih nešto uradio zbog njega. Ja sad
zaboravljam i ono što se naprimjer jučer dogodilo, ne ma-
rim toliko ni za šta. To mi više ništa nije važno. Priznajem
da sam bio umišljen i da sam i ja jednom želio sreću, tako
sam se bio polakomio na moć. Tako je to bilo tada, nekad.
Neću reći da se i ja nisam kidao, svakog minuta mijenjajući
raspoloženja, padajući, uzdižući se. Obuzimali su me neke
grčevitosti, i ja sam se borio. Neću lagati, i reći ću sada da
nikada nisam podnosio rugobu, da je nisam mogao trpiti
ni na minut, nisam želio da mi uopšte bude blizu. Bojao
sam se ružnoće, sujevjerno. Sasvim ozbiljno mi pada na pa-
met da bih sigurno u sekundi sebi prekratio život, da mi je
tijelo tada pokazalo i najmanju naklonost prema raspada-
nju; sada vidim koliko sam bio umišljen, koliko ništa nisam
znao. Pa ljudski je, dovraga, i umrijeti; zavolio sam rugobu i
jad, nesreću. Bilo je mnogo onoga što sam želio posjedova-
ti, nad čime sam bdio; sada znam da je sve to bilo nemogu-
će, izliječio sam se od svih ljubomora. Nekad sam bio toliko
snažan da mi se činilo da mogu svima vladati, spremno bih
zubima poklao sve oko sebe, samo da vratim svoju snagu.
Sjeća li se još iko onog raskidanog mjeseca kad sam mi-
slio da je sve grozota? Nije trebalo tako misliti, nekad je oko
mene sve blagodušno kao da ležim u perinama. Pa neka
dođe i ta grozota. Reći ću da je bilo bijelih noći koje sam
proveo prisutan duhom, kao da je dan, sjedeći, euforičan,
smijući se na fotelji sam sa sobom, i da sam ujutro nadmo-
ćan stajao na prozoru, s cijelim svojim životom razjašnje-
nim. Proteklo je dana u kojima bih sjedio s desetinom ljudi,
od jutra do mraka, i kući bih dolazio toliko umoran da sam
zaspivao čim bih se dotakao kreveta; njihovi živi glasovi su
me budili nekad usred noći, oni su mi govorili ono što je

166
ostalo nedorečeno. Sada vidim da je sve to bilo bespotreb-
no, nije se trebalo toliko umarati. To je sada sve prošlost,
nema dodira sa prošlošću. Trebalo je zaspivati mirno kao
onda kad sam bio dječak; tada sam jedino bio sretan.
Moji su snovi sada smireni i jasni. Dolaze mi i sada nekad
one besanene noći, i sada u njima uživam drugačije, jače.
Provedem ih sa zadovoljstvom, jer ujutro budem tako lagan
da satima mogu hodati stazama oko trokatnice, među dr-
većem, kao da plovim. Mjesecima sam živio tako, pišući i
hodajući po parku. Brat je dolazio i odlazio, stalno je želio
zvati neke ljude, a ja sam govorio da ću otići ako oni dođu.
Bilo mi je tako drago što živim daleko od grada, i što ne mo-
ram nikoga sresti. Neka samo ostanu daleko! Ni najmanje
nisam želio znati šta rade. Samo sam čeznuo da padne sni-
jeg i da ostanemo zarobljeni, da ne moramo nigdje iz kuće.
Da sijaju one bijele noći. Tada niko nigdje neće micati.
Zašli smo u zimu, ali snijega nije bilo, i ja sam završio sve što
sam imao napisati. Šta sada da se radi? Sve manje me se
ticalo to što bih napisao, ubrzo zaboravljajući šta sam ono
tačno rekao. Čuli smo da ove zime snijega neće ni biti: pa-
dala je samo neka susnježica, i tonuo sam u staze sve više.
Grad se nazirao u daljini, lapavo. Pomislih najednom jed-
ne večeri da opet treba poći u onaj grad, na sjever, odakle
se bijah vratio, da ga sada treba obilaziti kao prolaznik, da
ga treba sagledati još jednom, kao prvi put, sa ovom novom
smirenošću u zjenicama. Pomislih kako treba vjetrovito sta-
jati na onoj tvrđavi nad ušćem velikih rijeka. Ja bih sada vo-
lio tamo pobrojati one crkve, uglove ulica, avenije, zalaske
sunca, neke prolaznike i još ponešto... i zatim... i sam se iz-
gubiti odatle, blagočastivo. O tome sam govorio bratu. Bilo
je sve lako, samo se valjalo javiti onoj od koje sam otišao
onda, u kasnom avgustu, i reći ako me ponovo želi, da ću
ja doći, sigurno, samo neka isprati one koji su bili s njom u

167
 stanu, umjesto mene, prije nego dođem, jer sada dolazim
smiren, blagougodno. Sve to ja polazim, pomislih, radi uz-
dignute duše, sve to ja putujem radi novog mira. Ujutro sam
plovio autobusom posjednut u tvrdoj stolici poznatim ce-
stama koje sam toliko puta odgledao, kunjao sam, i nisam
sam znao da sam zaspao u ravnici pred gradom, i kad sam
otvorio oči, prenuo sam što sam bio zaspao ugledavši sam
neke stare zgrade, i to su za mene bili novi, neviđeni prizori.
Bilo je to samo varka jednog čarobnog dana. Ona koja je
živjela u tome gradu povela me u obilazak, namrgođena i
mračna, i ja sam se čudio svemu, kao da sve prvi put vidim,
i to nju uopšte nije zabavljalo. Mene je putovanje bilo iz-
morilo, bio sam opet lagan, i samo mi se plovilo ulicama.
Zamaralo ju je to besciljno kruženje, moja zastajkivanja
i sagledanja, i mrzila je što prtim svoje stvari na leđima.
Uvijek si imao ono nešto logoraško u sebi, i to nisi izgubio
do danas, rekla je. Smiješili smo se. Bila je zima, i snijega
nije bilo ni ovdje, ni jedne lelujave pahulje, samo neki ne-
pomičan staklen zrak koji mi je parao pluća, resko, dok smo
se penjali. Ulice su se pružale pred nama valovito, i ja sam
vidio s jednog brijega kako se u daljini neka panorama nad
rijekom počela mračiti, kao ustakljena. Vratili smo se kući,
i na gladan stomak sam sipao rakiju, i ona se sada smija-
la. Nisam se želio probuditi prerano. Opet sam se budio u
zoru, u mraku, izgubljen, ne znajući gdje sam, sekundama;
dugo sam sagledavao konture sobe, osjećajući da pored
mene, na krevetu, leži neko drugi. Nisam onda mogao za-
spati, gledajući kako se soba osvjetljava.
Moja želja je da danas tim avenijama koje se spuštaju i uz-
dižu pronesem na leđima čitave sepete blagorođa! Rekoh
sebi. Želim da na te otvorene vidike izbijem sa mirom koji
sam prikupio u našem parku. Obilazio sam grad, sam, i va-
ljalo je provesti, opet, dan sam sa sobom; trebalo je samog

168
sebe nekako zabaviti. Nešto bi mi se danas nesretno moglo
dogoditi na tim nepoznatim ulicama! U slutnji, na jednom
brijegu, onom ulicom, među ljudima! Jedini on među hi-
ljadama ljudi na glavnoj ulici. Pod most, pored rijeke, s lju-
dima, u punu baštu, vrpcom cigarete privezati se za oblak!
Pred brodovima koji mračno plaze rijekom.
Skoro sam savladao dan, kad se još jednom otvorila preda
mnom neka putanja nadole, kojom je valjalo sići, u neku
novu ulicu, pred sumračnu panoramu grada oko rijeke.
U jednom uglu, na padini, među zgradama, stajao je neki
park. Tada sam se okrenuo oko sebe, i sve se vratilo, kao
otegnuto sjećanje: pa dobro, rekao sam, znao sam da hoće,
previše sam provirivao sam u sebe, danas zastajkujući.
Jedna djevojka je tada imala kratku kosu sasvim drugačije
boje, bila je tajnovita, nisam o njoj znao ništa, i pristala je sa
mnom otići ovako u neki nepoznati grad, jedan dosta ma-
nji grad, južnije, sva strepeći, da dijelimo postelju, iako smo
bili neznanci. Koliko je godina prošlo otada? Nismo nigdje
u tom gradu znali otići, i samo smo lutali, nasrćući na mrak,
kad bismo navečer izašli, obezglavljeni od strasti. Nije po-
stojalo ni jučer, ni danas, ni sutra. Te uske ulice među kuća-
ma su zastrašivale u noći, kao labirint, i mi smo se opet za-
tvarali u sobu, rano. Ne pamtim šta je bilo jučer, danas mi je
sve svejedno, ali toga se sjećam, znam tačno kad je to bilo.
Sjećam se kako smo danima zakivali tijela, jedno na drugo;
ništa nas nije moglo razdvojiti, dok sve ne otkrijemo. I tada
sam se budio u zoru, otriježnjen, i ona je otvarala oči u isto
vrijeme sa mnom, i privijala se uz mene. Jesmo li se već tada
bili dogovorili da nikada ne budemo nesretni, ona i ja?
Nikada, do zadnjeg dana, nismo saznali mnogo jedno o
drugom. Nepoznavanje se proteglo mjesecima. Sasvim sam
siguran da nismo bili jedno pored drugog ni u jednom mo-
mentu kad nam je bila potrebna pomoć, sažaljenje. Stalno

169
 smo se rastajali, i ponovo bismo se sretali slučajno, i kad
bismo se tako našli, ona je pričala kako je nedostajao onaj
naš vječiti pokret, ona predomišljanja, udaljavanja... Ona
grčevitost! Mislio sam da me zavitlava. – Svaki put kad vo-
dimo ljubav osjećam kako se opraštaš od mene, govorila je.
– Ja sam tada stalno pričao o rastancima, želio sam govoriti
što strašnije, izmaštavao sam najteže scene, želio sam da se
sva prestraši. – Nakon toga, govorio sam na kraju, nećemo
se sresti više nikada! Ona je sve prihvatala, ona se slagala. –
Trebamo se jednom rastati. Nikada ne treba dopustiti da se
ovo naše raspe. Nemoj nikad dopustiti, molim te, da gleda-
mo naša tijela kako stare. Ni ja ne želim da moramo nekad
jedno drugo njegovati, mi se nismo zato našli! Da vidimo
kako smo unakaženi. Nećemo nikada biti samilosni! – go-
vorila je, strasno, s uvjerenošću. – Ti koja imaš ruke nevinije
od mojih, budi blaga njegovu snu koji je postao bezazlen.
Ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu –
smijao sam se na kraju.
Okupirala su me tada naša tijela, bio sam gotovo poludio,
stalno sam bdio nad njima. – Ja želim da vječno ostanemo
ovakvi. Interesuje me samo besramna sreća! – Radovalo me
što liježem iscrpljen, mučan, i što se ujutro budim s novom
snagom, kao da nikada nisam bio umoran. – Eto, vidiš, kako
se tijela obnavljaju. Nismo ih potrošili! Imamo još mnogo
vremena do rastanka. Zašto se onda bojiš? Trebamo biti još
zajedno, nismo sve iscrpili, ništa nismo odživjeli! Zašto se
tako lako stužuješ? – Činilo mi se da samo ona može tako
govoriti, jer nikako ne stari, kao da uvijek ima isto godina. Ni
meni sada nije dala da omanem ni u jednoj tugi. Gledajući
je tada sa smiješkom, stuštih se na nju s nekom blagošću,
s omaglicom pred očima i ljubio sam je po cijelom tijelu
odsutno, gotovo da nisam osjećao njene dodire, samo mi se
na momente ukazivala pred očima, u bjelasavim krpicama

170
svoga golog tijela, ona, Asja. Pomišljao sam da je to jedno
od posljednjih ljubljenja, i želio sam da sve bude zaokruže-
no, blago. Možda ima nešto potresno u svjesnom trajnom
odmicanju! To je bio tren bliskosti, kao čudo, u tome stal-
nom udaljavanju. – Zašto si najednom tako nježan? – pitala
je. – Ne brini, neću biti uvijek ovakav. Ubrzo ću se udaljiti, i
neću biti tvoj. Tada moraš biti oprezna: možda ću te i varati!
Dobro pazi na mene. Tada ćeš se mučiti sa mnom. Volio
bih da odeš tada od mene, da se ne mučiš. Moraš biti mu-
dra. Boli me kad se mučiš! – I nastavljao sam tako, još deset
minuta, s nježnostima, blagonaklono. Ona me odgurivala
i ušutkivala: mrzila je kad joj govorim tako blago. – Nemoj
govoriti tako, uskoro ćeš sve to poreći. To ništa ne znači! – A
ja sam se ljutio što me ušutkivala, htio sam joj makar jed-
nom govoriti milujući je.
Dozivao sam ih, i pridolazili su nam takvi dani blagosti.
Dozvao sam ih tako i u jednom morskom gradiću, bila je to
već druga godina zaredom da smo tamo. Prve godine ga ni-
smo uspjeli ni sagledati, danima smo bili zatvoreni u sobi, i
sada ga razgledasmo kao da smo prvi put tu. Bili smo tako
nježni i opušteni, u tim milovanjima i sunčanim šetnjama,
da mi je uspijevalo još tisuću tih nježnosti zadjenuti, kao
ruže, u razgovor šaljivo, da ona nije primjećivala, kao da te
zaljubljene bedastoće koje sam izgovarao šetajući govorim
zaozbiljno; ljutila se na mene kad bi me uhvatila da pretje-
rujem. Nisam više mijenjao raspoloženja prema njoj u se-
kundi, kao prije. Gledao sam nju, zanesenu, pored sebe, i
želio sam je unesretiti, danima sam šutljiv koračao pored
nje, smišljajući rastanak, kao njen najveći neprijatelj, kao iz-
dajica. Želio sam pomoći onim ljudima što su sretno nosili
blage balone: htio sam predložiti da ih prenapušem dok ne
prsnu! Svi nemiri su bili iščeznuli, i pili smo ljubav i sre-
ću kao vodu. Činilo mi se kao da nema više potrebe da išta

171
 kažemo. Nije više tu bilo kratkog lebdenja, ujutro bismo se
dignuli i koračali tako po prozračnim isparavanim osvjetlje-
njima cijelog dana, kao oni sretni. Stajali smo pored jednog
luna parka: nekog su ozbiljnog gospodina obučenog ljetno
zavezali raznobojnim elastičnim užadima i on je počeo od-
skakivati na gumenoj snažnoj opni nezemaljski, metrima i
metrima se ispaljujući uvis! Bilo je toliko šarenih ljudi oko
nas, i mi smo gledali njihove zagrljene slike, stalno, svuda;
jednog su padobranca i njegovu ženu privezali za čamac, i
svi smo gledali kako lebde visoko nad morem, željeli smo
da ih vozaju na sve strane, dok se ne onesvijeste! To je bio
veliki spokoj, i velika sreća, trebalo je to dosegnuti. Ja sam
tada samo smišljao kako odatle otići, deliciozno. Želio sam
porazbijati stakla na onim fliperima!
– Ne silazi mi osmijeh s usana nikako. Jedva čekam da me
opet razodjeneš – govorila je. – Jedva čekam da padnemo u
ponor s vrhunca. Razićemo se kad budemo najsretniji. To
će biti uskoro! – Ona me pogledala, preneraženo. – Ti baš
voliš da me ujedeš za srce! – Obožavam to, zato što je po-
stojalo neko dvoje koji su se voljeli srcem, oni su odlučili
da se vole kao djeca, kao dječak i djevojčica, to je bila jedna
dječija ljubav. Ti sada želiš tako. Jesmo li mi bili možda kao
djeca kada smo se sreli? – Vratili smo se mirno u naš grad.
Danima sam osluškivao je li to došlo vrijeme da se dani ži-
vosti i čiste grčevitosti zaokruže u jedrini i ljepoti prošavšeg,
odživljenog, je li došao taj dan kada valja konačno umaći.
To rastajanje je trajalo mjesecima. Tmine su se spuštale na
moju dušu, i taj grumen nespokoja, narastao posljednjih
dana, stiskao me pod grlom, kao guka. Kretao sam na novo
putovanje, usamljen, kao da nemam nikog, ne oprostivši se
ni s kim, i znao sam da će se tamo daleko, nešto stravično
polupati u meni. Samcat sam hodao po svome gradu uoči
odlaska, i opraštao se samo sa zgradama, bolno i ustrajno,

172
kao da je to putovanje što me čeka duga i konačna depor-
tacija u neznani logor. – Stalno se budim u noći, i želim da
si pored mene; stalno mislim kako bismo se hrvali na po-
stelji da si ovdje, kako bismo se do zore jebali. Voljela bih
da me tvoji poljupci niz leđa probude usred noći. – Tako
je pisala. Ja sam osjećao kako se u meni rasprskavaju sve
mirnoće. Kao da ne ostaje više ništa od života. Hodao sam
novim gradom sa onom koja je tu živjela. To je ista ona žena
što me jučer dočekala na stanici. Asja me tada opominjala,
svaki čas pišući: – Voljela bih da mi iznenada zavučeš ruku
u gaćice. Odlagaću užitak, a onda ćeš me zgrabiti: baciti na
krevet i žestoko uzeti. Osjećam te svuda po tijelu, iako nisi
tu. – Vraćao sam se nakon nekoliko dana kući sa nekim
olupinama, sa golim staklom u utrobi koje se blago trusilo.
Nisam nikome javio da sam u gradu, i tada je počelo moje
odricanje. Moje konačno udaljavanje.
Slučajno smo se sreli jednom u gradu, i ja sam umakao, to
je vidjela, i ja sam se radovao u sebi. Bio sam se zatvorio
na svoju mansardu, nisam nikome odgovarao, i hodao sam
po sobi uživajući u svojoj nadmoći. Činilo mi se da se s tog
putovanja vratio kao drugi čovjek. Stalno sam pisao i želio
skovati nešto novo. Kao da sam želio objasniti sebi ta nova
polomljenja. Meni nema više povratka ni u jednu smire-
nost. Ni u jednu smirenost, pomislih, nijedne lagane slike.
Ponovo se lako odričem kao prije. Nije postojao niko i ništa,
i trebalo je sve pogasiti. Sve sam iscrpio, kao da sam sve po-
korio. Trebalo bi malo živjeti kao da nisam u gradu. Treba je
ustvari sada zovnuti da se oprostimo! Neizostavno je valja
što prije zovnuti; istog trena.
Nećemo više izlaziti među ljude, viđaćemo se samo usa-
mljeni. I ona je došla kod mene, i odmah je tužno pita-
la kako je moguće da sam se tako brzo udaljio. – Kako je
moguće da si najednom tako dalek, a napisao si mi onakvu

173
 poruku kad nisi bio tu. Kako je to moguće? Mislim da u
životu nisam ništa ljepše čula. Stvarno sam mislila da si
tamo, među neznancima, osjetio da sam ti ja najbliža. Jesi li
stvarno žalio za svim što smo propustili u blagosti? – Čitala
mi je šta sam osjećao tad. Smješkao sam se. Molila je da
joj kažem zašto, zašto i onda sam joj rekao da sam tad po-
slao poruku, i onda otišao šetati tim sjevernim gradom be-
skrajno s drugom djevojkom, ona me čekala dok sam pisao.
Napisao sam to ushićen zbog druge, rekoh. Dohvatao sam
nož riječi, i onda sam joj blago rasparao utrobu, krećući od
stomaka i idući naviše sve do ispod vrata, lagano, kao što je
ona rezala mene, svakodnevno, onda kad je bila daleko. –
Znaš li da više ne postoji ništa od onog prije? Ništa ne smije-
mo govoriti kao prije, lagaćemo. Sve se polupalo. Sada sam
drugi čovjek, došao je drugi čovjek, govoriš sa drugim, sada
ćeš se svući i podati drugom čovjeku. Zašto želiš da budeš s
drugim čovjekom? Reci, zašto ćeš se podati tom drugom čo-
vjekom? – Zato što volim da mu se dajem. Zato što ne mogu
da odolim a da mu ne raširim noge. Pričaj mi kakav je taj
čovjek. Šta je radio na postelji s tom djevojkom u tome gra-
du? Pričaj mi kakva je ta isposnica bila pod rukom! – Ja sam
onda pričao o toj drugoj djevojci, ustrajno, do sitnica, i ona
mi se primicala, sve više, suznih očiju, nasrtala je na mene
skidajući mi odjeću, spretno. Danas znam da se nije tako
moglo voljeti, da se nije moglo tako živjeti; to su bila surova
rezanja, sve to jednostavno nije bilo ljudski! To nije moglo
potrajati dugo. Ustao sam i dalje pričajući sve što sam do-
živio s drugom djevojkom, kao da prkosim, i sada krenuo
prema njoj, Asji, govoreći da nije bila pod rukom kao ona,
da nijedna nije kao ona, dok je uzmicala po sobi, obučena.
Počeo sam je strastveno, riječima, uzdizati na pijadestal,
najednom, ponad svih, kao da mi je posljednji oslonac.
– Nož mi je zaboden u srcu, ali pička mi se navlažila! – rekla

174
je i gurnula me golog na fotelju. Počela se naglo svlačiti gle-
dajući me u oči. Bijaše se divlje otrgnula, nenadano i neu-
hvatljivo, i vidjeh da više ne mogu njome vladati. – Znaš li
da ćeš ubrzo biti sa drugom, uživaćeš s njom, ali nikada kao
sa mnom. Nikad nećeš naći nekog kao što sam ja. Ovo se
nikad neće ponoviti, drugi ne mogu ovako živjeti. Nikada
nećeš naći vjerniju kurvu! Možda ćemo se sresti, jednom,
kad prođu godine, pogledaću te u oči i ja ću to znati. Nemoj
misliti da neću. Gledaću te s tom djevojkom, i znati da ona
ne zna ništa o tebi, da nije kao ja i da me nije mogla zamije-
niti. Smiješit ću se. Znaću da me još uvijek sanjaš. Mi smo
suđeni jedno drugom, zbog ove strasti, iako se moramo ra-
stati zbog nje. Sada idemo nakraj grčevitosti. Da vidimo ko-
liko će naša tijela izdržati – rekla je prilazeći mi sasvim gola,
beskrajno tužna, opkoračila me butinama, namjestila se na
meni sjedećem i spustivši ruke na moja ramena počela se
lagano i blago nabijati pomjerajući melodično i blago ku-
kove. Nije me više gledala u oči, kao nekada dok je to radila,
nego je podizala glavu, stavljala ruke u kosu, kao da uživa u
muzici koju samo ona čuje, zatvorenih suznih očiju. Činilo
se kao da pleše, odmjereno, dok smo se trljali butine o buti-
ne. Nije više blagonaklono prinosila grudi mome licu, nego
se odmicala, izvijajući se vješto. Shvatih da je oduvijek kri-
la kako je beskrajno nesrećna! Surovo se koristila mnome
možda po posljednji put, tako nemarno, i bila mi je tužno
što mora biti takva, samo zbog mene. Osjetih kako slamam
njenu vedrinu. Nisam želio da odlazi; nisam joj dao da ode,
cijelu noć.
Možda je to posljednje uznemirenje koje mi je priredila!
Možda smo noćas sve iscrpili, konačno! A taman sam se
bio zakukuljio u svoj mir. Možda je sada gotovo. Neće više
ništa uraditi da pothrani moje ludilo. Ja sam je bio zovnuo
da noćas izučimo blagost, a jutros se opet budim sav treptav

175
 kao zatvoreni kapak. Sigurno tu nema više ništa da se raz-
bukta. To nikada samo neće stati. Dosta je, dovraga, više i
tih kidanja! Tako se ne može više živjeti. Oduvijek sam znao
da će te žarke dane jednom odmijeniti vrijeme pepelno,
ravnovjesje ludila i ravnodušja, moroznosti, biće uspostav-
ljeno. Ona je otišla, spremam se i izlazim napolje, gmižem
gajem i odlazim na stanicu punu ljudi. Bio je to blag pro-
ljećni dan, sjećam se da su prilazile neke hitre djevojke koje
me nisu gledale, i u tom trenutku shvatih koliko je svijet dug
i širok, koliko toga ima da se vidi, i putujući prema gradu
odmjeravah usput sve što mi je privlačilo pažnju. Tome nije
bilo kraja! Svijetlio sam u nježnosti brojnih tuđih pogleda.
Širio sam ruke prema svemu, i utapao se u toj blagoj kupe-
lji dana prizivajući konačni pridolazak blagosti. Mjesecima
sam krivo odabirao, sada je došlo vrijeme da se opredijelim
za mir. Tu ne mogu pogriješiti. Tek sada vidim da je vrije-
me za dolazak te blagosti. Ljudi se razilaze oko mene, i to
samo govori da je vrijeme da dođe ta blagost, kao novina.
Ja ću krenuti za blagošću, ja sam to izabrao. Vrijeme je za
blagost, upravo sada, više nego ikad. Doći će vrijeme bla-
gosti. Ono mora doći, ono uvijek dolazi! Nemamo više šta
odgađati, treba završiti sa svim nesmirenostima. Za nekoli-
ko dana uslijedilo je ono ljubičasto jutro, o kome sam već
jednom nešto govorio, kada sam stajao oholo na prozoru
svoje mansarde, oglušujući se na sve, kada smo se konačno
rastali, Asja i ja. Nakon toga kao da me mjesecima nije bilo
tu, u tome gradu, niko nije znao da sam tu, a onda sam i od-
selio u veliki sjeverni grad. Sjetio sam se svega ove zime u
tome gradu, i potajno osluškivao blagost u sebi što je došla,
onog jutra. Bila je još u meni, nesmirena. Živio sam mjese-
cima samo u njoj, kao da me Asja bila začarala. Otpočetka
sam osjećao da će ona biti usudna. Snijeg nikako nije htio
pasti te godine.

176
Bio sam s proljeća poželio da opet nekoga volim, pomi-
slih, zato sam onda morao prekinuti s tom grčevitošću, že-
lio sam onda opet biti blag. Ja sam poželio prema nekome
opet biti nježan! Možda bi bilo bolje da ništa nije bilo, da
ništa nismo zajedno ni odživjeli. Nekad bih volio da nika-
da nisam ni postojao, da je umjesto mene živio neko drugi.
Ponižavao sam je danima, ona je ostajala zanesena u ljuba-
vi; neke žene možda imaju takvu misiju na ovome svijetu.
Najbolje bi bilo da se sada ničega i ne sjećam, da sve zabo-
ravim. Tako bih možda opet mogao voljeti.
Sinoć sam cijelu večer u ovom gradu sjedio s nekim ljudi-
ma i jednom ženom, onom koja je bila domaćica tog sku-
pa, cijelu večer sam pričao, nisam im bio odbojan, ali nisu
znali ništa o meni. Samo sam ih obmanjivao. Šta li moj brat
sada radi? Sve što sam ja preživio, od djetinjstva do danas,
sve što sam osjećao i mislio, sve moje iskustvo njima bijaše
nedomašajno. Jutros znam da sve što je njima važno, to je
meni savršeno nevažno; to mene uopšte ne interesuje. Oni
su možda sretni, koliko je to moguće biti. – Ti nikad nećeš
izaći iz te svoje nedodirljivosti – govori mi ona što se probu-
dila pored mene.
Polazim večeras iz ovog grada da prispijem u svježinu sni-
ježnog zraka koji lebdi visoko među granama, iznad moje
trokatnice. Opet tutnje autobuski točkovi, i grme motori,
i dišu ljudi. Neću se više vraćati. Jedini sjedim, savršeno
budan, i pratim svaki metar puta, napet kao da tuda prola-
zim prvi put. Znao sam svaki šum, cijelu noć sam bdio nad
njihovim javljanjima, kao da sam ih ja, jednog po jednog,
uključivao. Posjednuti u svoje stolice, prepušteni i uspava-
ni, ljudi oko mene su sigurni da će stići na svoje odredište.
Volio sam usamljeno u noći slušati svu tu neodgodivu huku
kojom smo jurili, kao da ustrajno grabimo ka mjestu gdje
ćemo se konačno skršiti. To mjesto nas je negdje spokojno

177
 čekalo. Bdio sam te noći nad onim koji je posljednje mjese-
ce posvetio pomnom i ustrajnom uništavanju sopstvenog
života. Sviđala mi se ta brzina, ta neupitna nedgodivost, ta
sigurna putanja, dobro je tako predano hrliti u uništenje.
Gledajući mirne ljude činilo mi se da sve oko nas ubrza-
va, da hitamo sve brže, i oni to nisu znali, samo sam ja to
vidio! Držalo me budnim cijelu noć uzbuđenje u stomaku,
to iščekivanje kada će nastupiti moment kad se željezarija
oko nas počne gužvati kao da je od papira, sijekući napola
usnule ljude. Kada se počne beskrajno odvrtati ta strašna
neprekidna metalna lomljava! Želio sam svjestan nazočiti
tome početku kojem hitasmo. Želio sam sve vidjeti, sve prvi
čuti. Prizivao sam to u sebi, postalo mi je drago! Neka se
desi, trebalo bi se desiti.
Prije mi je bilo lakše: svaki čas su me uzimali uzleti i nosili
padovi, po hiljadu puta u jednom danu, kao frekvencija u
sekundama. Brzo je stizalo olakšanje, iako su me padovi
sjekli. Sada osjećam da će to kasapljenje duše koje me čeka
trajati mjesecima. Uostalom, dugo kao i blagost, predugo
sam već ležao u njoj. Izvrnuću krvavu dušu naizvrat i rezati
je pred svima! Želim samo ostati u onom polomljenom gra-
du kojem žurimo. To je pravo mjesto za takvo raskidanje!
Ponovo blijesak sveopšte lomljave oko mene! Kidanja tijela
oko mene, kao prskanje. Sjedim zaslijepljen grimiznorazli-
venom zvijezdom nesanice.
Sve gore, sve strašnije, sve krvavije i sve luđe. Sve gadnije i
ustrajnije će biti. Sve tamnije i tužnije! Sve huđe, sve luđe
će hrliti! Sve ubojitije i sve snažnije, prema meni, sve gorče!
Sve hučnije i nespokojnije! Ona teče svuda se oko mene ra-
zlijevajući, osjećam kako me polagano plavi, ona široko teče,
ona sve potapa tekući, ja sam sada plovni zapjenjeni vrtlog,
struhnuli lokvanj koji se mutno rastvara!

178
PRIZNAĆU vam da sam se naučio spokojstvu i na grad-
skim ulicama. Nisam se vratio bratu na našu trokatnicu
otkad sam ponovo u svom gradu, sve od povratka, ostao
sam u jednoj izbi u centru grada, prozor mi sada gleda na
pusto unutarnje dvorište, okruženo nekim gubavim žutim
zgradama koje ne vidi niko sa ulice. Ujutro me bude ne-
vidljivi golubovi koji ustrajno guču pod limenim krovom.
Pod njim odnekle plazi dim i ulazi kroz moj otvoreni pro-
zor. Jurio sam ulicama u šetnji, i ljudi su mi se čudili, rijetko
sam ih pozdravljao. Zvao sam brata da dođe u grad da se
vidimo. Čini mi se da se i on zaboravlja, jedva je došao, op-
činjen valjda onim drvećem i vodama koje sada dole teku,
s proljeća. Nijednom nisam otišao dole otkako sam se vra-
tio. Naučio sam hodati mirno gradskim ulicama, i sad ne
bih mogao bez njih, već mjesecima tu živim i srećem neke
ljude. Bio sam napolju i kad je zimus padao onaj rijetki mo-
kri snijeg. Sve mi je blizu, svugdje sam prispio u sekundi!
Kao da stojim na usluzi svima, zavolio sam druženja. Opet
sam obnovio neka stara prijateljstva, zaboravivši stare ne-
suglasice. Bilo je to ono vrijeme kad sam se opet sreo sa
Karlom, i nekim svojim prijateljima, razgovarao sam s njima
pričljiv i blag, i oni su govorili da sam se vratio preporođen.
– Nemojte ni vi, govoraše Karlo, molim vas, opet dozvoliti
da nas udalji neki nesporazum! Vidjeli ste zašto prošli put
nismo uspjeli, samo zato što niste imali razumijevanja jedni
za druge. Tu nije bilo ništa neobjašnjivo, meni je to jasno.
A mi možemo ovog puta zajedno nešto uraditi, kad smo se
ovako lijepo opet okupili. Vi ste meni važni zato što ja osje-
ćam da zajedno možemo nešto veliko napraviti i obezbjedi-
ti i sebe i društvo! Ja sam to oduvijek znao. Vi ste meni ot-
početka bili zanimljivi. – A potom je, kao da se nikad nismo
razilazili, nabrajao deset minuta šta sve trebamo uraditi u
ime sveopšte dobrobiti. – Mi to možemo, pogotovo ovakvi

179
 kakvi smo danas, već iskusni. Dok je tako konstruisao, naš
pokret je polako rastao, dobivajući široke internacionalne
razmjere, jer mu Karlo priključivaše mnoge, pronalazeći u
tom važnom projektu svima mjesto i funkciju, precizno ih
uračunavajući u budžet, sve svoje prijatelje i poznanike, čak
i one s kojima smo mi bili odavno nasmrt zavađeni, s koji-
ma se nismo sretali ni u snu. Gledao sam ga nakon dugo
vremena sa razumijevanjem kako nabraja sve te poslove sa
nekom polarnom odsutnošću, kao da i ne zna s kim sjedi,
ne sjećajući se prošlih rasprava, niti bilo čega prošlog, kao
da je spreman sve zaboraviti. Dok je tako uporno govorio,
zanesen i neovdašnji, činio se doista odsutan i izgubljen
kao neki duševni bolesnik. Ništa me više nije nagonilo da
se svađamo, sve mi je bilo jasno, sjedio sam kao onaj što je
misli da je sada moguće sve. Nakon toliko vremena shvatih
koliko je Karlo drag čovjek, i prijatelj, i sve mu odobravah,
najgorljivije sam ga podržao u svemu. – Zato je važno da se
ne odričemo ničega, reče na kraju, pogotovo ne svojih tek-
stova iz prošlosti, sve to ima mjesta i smisla danas, zar ne. Je
li tako, Rostropoviču? – pitaše. Sjetih se da se Karlo nikada
nijedno svoje djelo nije ni omalovažio. Sve je kod njega bilo
tako smisleno i korisno. – Tako je, Karlo, rekoh. Odbacujući
svoja djela onda, ja sam se samo malo htio našaliti – rekoh
sa smiješkom, i on bijaše zadovoljan. I opet tako radismo
nekoliko mjeseci u okviru jednog odobrenog projekta po-
dučavajući neku djecu svojim tekstovima, bilo mi je tako
dosadno, mogao sam i ovo i ono, a trebalo mi je novaca.
Bio sam otvoren za sve varijante, pomagao bih kome god
je trebalo.
Osjećao sam kako me polako ostavlja ona stara snaga,
možda sam i stario. Ćutio sam kako me polako plavi neka
nemoć, gubio sam staru strast, i to me ispunjavalo nježno-
šću, bio sam blaži. Doživjevši navečer nešto, ujutro me nije

180
budilo ono moje trenje duše u grudima, znao sam da me
više ne čeka uzlet ili pad. Godinama sam se hrvao sa pi-
sanjem, sklapajući riječi, sjekli su me strahovi, sada je pri-
došla ta blaga tišina i svog me obuzela. Nisu me više morile
sitnice, lakše sam se te godine izborio i sa drhatom koji me
obuzimao u prvim danima marta, u prvim toplim zlosutnim
danima. Bio sam kao onaj što sve odživi, kao onaj što je
svoje odvolio. Znao sam da preživih nešto, i da se drugima
valja dotle tek uzdići. To će se teško nekada ponoviti, pomi-
slih, i to je razlog da sada budem miran; bio sam ispunjen
tihom nadmoći. Bio sam sklon da slušajući ljude, samo im
kažem: ali vi ne znate ništa... Gledao sam kako se tog pro-
ljeća grad najednom razbukta ljudima! Izučio sam do tan-
čina onu svoju moru da stalno nešto propuštam, i sada sam
joj se samo smijao.
Raziđoh se s ljudima oko podneva, svako svojim putem, i
u punom gradu, na suncu, ostadoh sam na ulici. Valjalo je
sada prekratiti nekako dan do večeri. – Umrijeću ako danas
odem u onaj tihi stan! Možda je došlo vrijeme da obiđem
brata, da krenem opet prema onom drveću. Već mjesecima
nisam ništa pisao, samo sam u sobi redao knjige i bilježio.
Prije sam stalno sanjao da se udvojim, da ostavim jednog
da piše dole u onom parku, na trokatnici, u onom miru, a
ja da lunjam ulicama i živim u gradu. Tako bi možda bio
spokojniji jedan od nas dvojice. Nisam našao nikoga kući.
Listalo je, i tekle su česme po našem parku, mnogo. Neki
nepoznati ljudi koji su živjeli u prizemlju naše kuće rekoše
mi da je brat otišao jutros prema rijeci, sa nekim momci-
ma i djevojkama. Odnijeli su torbe i stolice. Nisu znali kad
će se vratiti, i ja se nisam želio sam popeti na našu man-
sardu. Bilo me strah da ne zateknem onog bolesnika ko-
jeg je brat primio gore: bilo mi je neugodno da ga nađem
gore samog, ostavljenog. Ja se ustvari nisam ni želio vratiti

181
 na mansardu otkako se ukazao on gore na krevetu, crn kao
slutnja. Odmetnuo sam se u grad, na gradske ulice, među
ljude, samo da ga ne gledam, samo da njegov tihi život ne
uzdrmava moje blagoutrobije. Nisam nikako uspijevao ra-
zumjeti kako je moj brat bio tako miran, ravnodušan. Kad je
dolazio u grad kod mene, došlo mi je da ga pitam: – Znaš li
da je onaj što leži gore ustvari samrtnik? Znaš li ti, čovječe,
ko je on? – On bi me samo nasmiješeno gledao, ništa ne
bi razumio. – Moram mu se nekako odužiti za mansardu,
ako ništa – možda bi rekao. Pitao sam se šta li radi sada taj
smrtnik gore u samštini: da li prilazi onom otvorenom pro-
zoru i gleda u drveće? Nije nikako mogao sam sići, možda
je mogao ustati s kreveta.
Krenuo sam prema njima, na rijeku, pored nekog šiblja,
stazama između drveća: koliko li sam kilometara tako išao,
opustjelo? Prije je bilo tako lako stići na rijeku, sada se dan
odužio. Zasljepljivalo me sunce, između drveća, kao da će
mi raspršiti pamet. Lelujao sam lagano po blagom briježju.
Kako je tako lako mogao ostaviti onoga da leži gore sam na
mansardi? Rijeka se izlivala u rukavcima i milo plavila ze-
mlju, male ade među rukavcima bile su skoro poplavljene.
Sva zemlja je tu snažno natapana. Vidio sam ih na prvoj adi,
tamo gdje smo uvijek odlazili, oni su bili jedini među ru-
kavcima tog dana. Njihove raspomamljene glasove slušao
sam iz daljine, znao sam da su to oni.
Ukazao sam se na obali, i to moje ukazanje koje su oni
spazili uveselilo ih je do luđačkog smijeha, flaše su im se
izvrtale iz ruku i piće se prosipalo. Cigare u rukama su se
dimile gusto. Počeli su groktati smijehom kad su me vidjeli
kako im prilazim polako malim splavom, prav, ploveći, sa
ogromnim štapom u ruci, zabadanim u rijeku, osvrćući se
oko sebe, dostojanstveno. Držao sam se visoko među nji-
ma kad sam pristao, kao stranac koji je počastvovan tom

182
riječnom bahanalijom, i moj brat se blagonaklono potrudio
uvesti me u to plandovanje, dočekavši me na obali nadah-
nuto i ceremonijalno kao batler. Neke slobodne gospođice
je zainteresovalo moje prisustvo, i moj brat im sa smijehom
reče da ću im se obratiti, i izgubi se za nekom djevojkom, u
šumarku gdje su stalno nestajali parovi. Našavši se u tako
delikatnoj situaciji, među djevojkama koje su me nudile pi-
ćem i cigaretama, počeh im govoriti kako dobro poznajem
ovu rijeku, i kako je više nikada neće doživjeti tako nabuja-
lu, da nikada nije bujna kao u ovo doba godine, kad se tope
neki snjegovi na planini koju imaju vidjeti u daljini, i da ni-
kada više neće tako jako plaviti obalu ploveći lazurno, kao
danas. Nikada kladenci neće biti ovako bistri i obilni! One
su samo smijale, i molile me da budem ozbiljan. Iznenadilo
me što su znatiželjne, prepoznah da ponešto znaju o meni,
moj brat im je sigurno govorio, i ja im počeh govoriti o puto-
vanju s kojeg sam došao prije koji mjesec, o gradovima koje
sam vidio, putevima kojima sam prošao, pričajući kao da
sam obišao pola svijeta; o nesreći i udaljavanjima koje sam
upoznao, o samoćama. One su me stalno pitale o toj ženi s
kojom sam bio, one su željele da im pričam zašto smo bili
nesretni, ali se ja održah mirno, dostojanstveno, na distanci,
samo insuinirajući. Rekoh im samo da više ništa ne želim,
govorio sam kako sam sada miran, govorio sam kako sta-
rim, i da će one biti takve spokojne kad dođu u moje godi-
ne. One ne vjeruju, kažu, da je nepuna decenija neka velika
prednost; one ne misle da sam mudriji i iskusniji od njih,
kikoću se. – Ja sada živim samo u spokojstvima. I ovaj bli-
stavi dan s vama samo je komadićak mog blaženja! To ćete i
vi nekad dosegnuti! – Rekoše mi onda da govorim kao sve-
štenik, smijući se.
Pridolazili su k nama još neki ljudi, neki momci i djevojke, i
moj brat među njima, spasivši me. Digla se još veća larma,

183
 zavrtiše se ljudi. Odahnuh, konačno napušten, mogao sam
ih pogledati s distance. Ko je bila ona? Ona je šutila cijelo
vrijeme, diskretno širivši zjenice na sve što sam govorio, i
odmahujući prva očima čim bi shvatila da ih zavitlavam, da
hinjim. Udaljila se sada, kao da sam joj brzo postao neza-
nimljiv, kao da me već prozrijela. Ko je bila ona? Vraćala se
k meni, ćaskajući, kao da je tražila priliku da mi kaže nešto
u povjerenju. Stalno se vraćala da me nešto pita, opušteno.
Bila je to ipak, pomislih, samo ljubaznost, neka uobičajena
otvorenost. Gledao sam je sada kako priča s nekim pridoš-
lim ljudima, promatrao sam njenu žilavu tankovijastost, vi-
dio sam kako svaki čas dodiruje ovlaš samu sebe po bedri-
ma, kao da se miluje, naslanjala se na drvo spuštajući ruku
na svoje podignutu nogu, i ta ruka padala je nekad među
njene noge. Činila mi se tako posvećenom svome mladom
tijelu, tako ga je blago dodirivala, među tim ljudima. Vidjela
je onda da je promatram, pogledala je u mene, dugo i hra-
bro, ne skidajući pogled, uvjereno kao da to tako treba, ne-
marna što bi to neko mogao primijetiti, i ja skrenuh pogled
da odem do vode donijeti sebi još pića. Slamalo me što sam
sav unutra ozaren blaženstvima. I taj dan mi se poče otima-
ti, zaljulja se; a bijaše se oteo i drugima.
Kretali su se ljudi tuda kao na ubrzanom filmu, i ja sam
svome bratu stalno pokušavao nešto reći, trešteno pijano.
Nisam se micao s mjesta, zakovan u svom miru. Ne bijah
više u piću jak kao nekad, i bojao sam se kako ću otići kući.
Nekad pred veče vidio sam da joj je prišao neki mladić, ne-
što joj je rekao, ona se nasmija i meni se učini kao da se
bila uzbunila, kao da se sprema negdje poći. Ozari me pre-
plašena misao da joj i ja moram prije toga nešto reći, ustao
sam sabrano i ozbiljno, pristupio i rekao da imam odgovor
na njeno malopređašnje pitanje o sudbini, i da zato polako
krenemo do rijeke da joj to elaboriram. Krenula je sa mnom

184
znatiželjno, začuđeno, i ja sam šutio ozbiljan i posvećen kao
da spremam u glavi cijeli traktat. Tada sam je u sebi nazvao
Arijadnom. Išli smo dugo, zaostajao sam za njom, i tek tada
se sjetih onog samrtnika što smo ga nemarno ostavili na
mansardi. Bijesan je neugodno spopah s leđa naslonivši
usta na njen vrat. – Znaš li da bih zbog tebe u sebi iskasapio
sav svoj mir! – rekoh grčevito. Ona se okrenu, kao da me
zna, uhvati me i poče bjesomučno ljubiti. U tom gušanju
otimao sam joj ruku svaki čas i stavljao na svoje platneno
međunožje.
Bilo je to jedno od posljednjih mojih uznemirenja. Možda
mi je sve to trebalo tada da bih, kasnije, trijumfovao u pre-
vashodstvu svog prethodnog života. Ja sam stvarno trijum-
fovao, ja ću nakon toga postati još mirniji. Bilo je to ono vri-
jeme kada sam mislio da više ništa ne može da mi se desi,
ali eto desilo se iznenada, i kasnije mi opet donijelo čitave
sepete mira. Te večeri kad smo se vraćali govorila je kako
je jednom trebam pozvati kod sebe na mansardu. – Tako
si miran, ali ja stalno osjećam kao da ćeš svakog časa po-
ludjeti! – govorila je podrugljivo. Grozio sam se da ležimo
pored onog samrtnika, nisam želio da ga vidi, i pozvah je u
svoju izbu, u grad, u onu gubavu visoku zgradu. Čudila se
nad razbacanim papirima i knjigama, i pričao sam joj kako
je to stan jednog pisca koji sada leži bolestan, na odlasku,
mjesecima ništa ne pišući. Gledao sam je onda milosno
kako se polako skida, znala je da je pomno posmatram, i
svlačila se dugo, ubrzano dišući. Jedna djevojka se jednom
davno isto tako unezgođeno skidala, odvažno susprežući
disanje, i ja sam znao da će se ubrzo ostavši gola samouvje-
reno otrgnuti tome blagom stidu bućnuvši se hrabro i vješto
u jezero bluda pred sobom. Išla je naprijed, bojala se, ali je
išla naprijed, kao ona. Pitala me zašto je toliko gledam, uvr-
nuto, i izbjegavao sam odgovor počinjući smjesta veličati

185
 još deset njenih svakodnevnih pokreta, koje nije ni znala da
posmatram, veličajući te sitnice odmah, natašte, iskreno.
Stalno me na nekoga podsjećala. I ona, pomislih, sigurno
bijaše ovakva kad je bila Arijadninih godina. Onda sam se
u talasu nove grčevitosti sasvim zaboravljao, poklapao sam
je spuštenu na krevetu svojom drhtavicom, i cijela moja
prošlost uvirala je u mome mozgu, kao da ne postoji ništa
osim njenog tijela. Dodirnuvši se blago s njome neobično
me na prsima iznenadi njeno čudno i nevidljivo titranje, i
cijelo vrijeme mi se činilo kao da kikotno i smišljeno izmiče
poda mnom, nemarna na uživanje koje je sve više raslo, i
ta njena uhodana neobičnost kojom se uobičajeno vladala
prenerazi me kidavo, držao sam je čvrsto, i na kraju je začu-
đeno i oštro pogledah kao da ništa ne znam o njoj, osupnut
i prevaren, jedino osjećajući da i ne sanjam kakve bi mi
nove potrese mogla donijeti. Vidjeh da se samo smiješi ne
gledajući me. – Ti si mi prvi s kojim spavam. Prvi od pisaca!
– nasmijala se. Po njenim pokretima i talasanju tijela sudih
da je neću lako moći predvidjeti, da je još uvijek uopšte ne
poznajem, a mislio sam da sve znam. Shvatih da je još ništa
ne mogu pitati i da ću joj morati posvetiti dane. Osjećao
sam se kako mi onaj stravični točak opet hvata nogu i po-
vlači me u stara ludila, iznova, da me ponovo čeka taj put,
da se tako lako opet sve može ponoviti, neko mi reče da
sam opet u njegovoj vlasti, i ja sam se morao brzo otrgnu-
ti, što prije. Vrijeme koje je slijedilo donijelo je samo moje
kidavo upuštanje da makar prigodom jednog susreta nešto
zaokružim i spoznam, da joj nešto zaokruženo izreknem,
ali sve mi nervozno izmicaše bježeći, i vidjeh da sve ode u
nezavršenost i očiglednu pokidanost. Mogu samo zamisliti
kakav sam ispao u njenim očima! Otišao sam jednog dana
ne izborivši se ni s čim, kao poražen, lagan kao pero, u nove
blagosti, i to sam na rastanku zaželio i njoj: govorio sam joj

186
o nevjerovatnoj širini svijeta, o neviđenom obilju kome se
treba predati, o tim blagodatima koji nas liječe od svake
gorčine i čine da nizačim prošavšim ne žalimo.
Odlaskom sam opet trijumfovao, osjećao sam, i moje bla-
ženje se samo razraste. Možda to bijaše onaj trenutak kad
konačno shvatih svoju sudbinu, kad mi ona postade bliska.
Proživio sam s mirom Božjim naredne mjesece, i da moje
dane nije pomutilo neko razboljenje tog ljeta, mislim da bi
mi se cijeli dotadašnji život zaklopio u savršenoj mirnoći.
Razbolio sam se naglo, nije mi teško palo, kao da je to bilo
sastavni dio mojih odricanja, i odlučio sam se vratiti toga
ljeta kod brata na mansardu. Sada sam po cijelu noć slušao
krike onog njegovog samrtnika. Bijesno sam želio da ga brat
izbaci napolje kroz prozor. Budio me u noći njegov priguše-
ni plač, nije se uvijek mogao uzdržati, nekad je sve izmicalo,
i vidio sam u tami kako moj brat ustaje i blaži rukom neuto-
ljivi bol koji je najednom, usred noći, niotkud pogodio stra-
vično njegovu zdravu nogu, i oslabljenik na krevetu se sti-
dio zbog toga. Nisam znao koji je bio bespomoćniji od njih
dvojice! Ti su me krici svugdje pratili, pogodili bi me usred
grada. Tamo bih se još uvijek ponekad odvukao, šepajući
satima, ni sam ne znajući šta tražim, koga čekam. Redali su
se mjeseci u mojim ozdravljenjima i razboljenjima, i sljede-
će godine, krajem ljeta, u avgustu, razbolih se opet jako, kao
nikad dotada, nakon dugog ozdravljenja, i ostadoh priko-
van. Sada ne žalim, to je tako moralo biti. Bolje je što je bilo
tako, to je išlo samo na moju korist.
Neko mi jednog dana javi da će me obići prijatelji, mnogi,
i ja sam ih toga popodneva iščekivao. Oni, kažu, nisu do-
lazili dugo, nisu ni znali da li sam u gradu, a ja kao da se
krijem. Dobro je što dolaze da me vide, samo će mi olakšati.
Tih dana svi su govorili da će sve biti dobro, da to nije ništa
strašno, doktori su me napominjali da ne gubim snagu, i ja

187
 je stvarno nisam gubio, prema svemu sam se odnosio sa ne-
kim mirom, samo sam u sebi ponavljao da je to sve dobro
i da ništa nije strašno. To će tako i stvarno biti, akobogda,
ako to budem stalno ponavljao. Svi su govorili da to nije ni-
šta ozbiljno, i ja sam se ponašao kao da nije ništa ozbiljno.
Nisam se pazio, nisam se brinuo: nije ništa ozbiljno, kažu.
Spuštao sam se niz naše stepenice na štakama misleći kako
je sve ustvari, znate, dobro. Pogotovo zato što su mi doktori
govorili da ne gubim snagu, ja je nisam gubio. Sve je dobro,
sve je lako! Bio sam smiren, sa smiješkom.
Sjećam se kako sam tog dana svoje drugove dočekao pred
trokatnicom, malo razdrljen i raščupan, na štakama i da
sam se izgrlio sa svima. Prosijedi Karlo je stajao na čelu te
dostojanstvene kolone. Otpisan, pojavio sam se danas na
sceni pred tim iznenađenim ljudima živ kao nikada prije.
Povučeno sam šutio satima prije nego su došli, moja tihost
je popuštala, i ja osjetih da ne mogu više biti spokojan. Pred
njima ću odigrati posljednu ulogu blaženopočivšeg koju
sam smislio. Neće doći od mene do riječi, kao publika. Ipak
se neću sjetiti sviju od njih, kao da sam neke zaboravio, kao
da se nekih ne sjećam baš dobro. Kao da ih ne mogu baš ni
prepoznati sviju, kao da ih je previše došlo: prošlo je pre-
dugo vremena od našeg posljednjeg susreta! – Gospodo,
postajem senilan, ne vidim sve kao prije, ne prepoznajem
sviju, praštajte! Sjeli smo, zatim, i ja sam ustajao svaki čas
šetajući se oko stola, hitro na štakama, hodajući kao na fe-
derima, izričito nalijevajući svima piće, znanim i neznanim.
Rekao sam im najednom: – Mene zemlja zove. Rostropovič,
gospodo, putuje! – Nastao je muk. Rekoh im: – Ali nije to
ništa strašno. Doktori prate malo tu moju bolest, i to će biti
sve dobro. Ne smijem samo klonuti duhom, sve je još pre-
da mnom, cijeli život, ali to nije sve. Preda mnom je i smrt.
Jesam li vam rekao da sam zavolio smrt i nesreću? Dobro

188
je sve to prihvatiti, bilo bi dobro da otpišemo svaku nadu i
produbimo zabrinutost. Mogu vam reći da sam se obrado-
vao kad me ovako snažno opet uhvatila bolest. Tačno sam
osjetio trenutak kad se onaj svijetli dan mog života najed-
nom počeo zatrpavati mrakom. Bilo je to lijepo, nesrećno je
stvarno nekad lijepo. Čini mi se da ste vi bili upravu: ja sam
stvarno zaljubljen u tu ideju da se sve osipa, da se sve razi-
lazi, volim sve što je nekada bilo burno, a danas je srušeno.
Uvijek sam se lako mirio sa izostancima, svi ti nestanci mi
bijaše bliski a rastanci lijepi. Ja sam oduvijek volio živjeti
kao da su mi ostale još tri godine života.
Govorio sam: – Možda bi trebalo preći na neke druge teme.
Vidite, mi smo kao mladići, kao pisci i intelektualci, osjeti-
li kako našem društvu treba pomoći, i mi smo mu stvarno
pružili tu prvu pomoć. Ono nam je vratilo blagodatno: mi
danas, vidite, živimo stabilno, lijepo, mi smo obezbjeđeni.
Danas niko ne može zbog toga biti kriv! Mi bismo drugi-
ma trebali biti primjer. Kako se svijet brine za svoje brižne,
i kako se brižnici brinu za svoj svijet, u jednom teškom vre-
menu. Mi smo tada voljeli društvo kao što danas volimo
svoje žene. To je lijepo. To će se društvo jednom razviti i
procvjetati. Hvala Bogu, ako me sreća posluži, ja tada više
neću biti tu! Govoreći sada o našoj zamisli, o toj zamisli
koja nas je ujedinila, govoreći o toj ideji, govoreći danas o
svemu tome što smo počeli prije deset godina, što smo ovog
proljeća obnovili u okviru jednog projekta, za što smo se
ustrajno borili, misleći o tome svemu, mogu reći... o svemu
bih rekao...... Jeste li možda za još jedan frape od banane!? –
Govorio sam: – Priznaću vam da sam osjećao kako me
Gospodar nekad upozorava: pamtiš li neke stvari koje su se
dogodile, one mogu da se opet dogode! I sada ću vam reći
da sam cijeli život živio pred Njegovim budnim okom, živio
sam i griješio gledajući ga u oči. Možda sam bio jedini takav.

189
 Dobro je da tako dolazi sve gore i gore, u tom užasu zadobi-
ćemo jednu mudrost. Ja sam kao mladić bio dovoljno pro-
nicljiv da, progonjen strahom, kažem: pa neka se dogodi,
tako se stalno događa! Jednog dana ćemo, tako oslobođeni
svega, u odricanju i prihvatanju, osjetiti da je sve oko nas
blagost, i neće više biti razloga da se kidamo. Tu višu mu-
drost ja sam dohvatio tek sada, kad ne mogu više odlaziti u
grad. Ne znate kako sada uživam u ovom blaženstvu moga
parka, u miru i osvjetljenjima. Sada znam šta je moj život, i
da ništa više ne mogu stići. Zamislite tek tu milinu kad se
nakon svih patnji smirimo u konačnom blaženstvu. Ta isku-
šenja i postoje da bismo dosegnuli ovakvu mudrost. Doći
će pokoljenja nakon pokoljenja i razumjeti naše živote!
Govorio sam: - Usudite se zaustaviti čovjeka koji putuje sa
smrću, kao okovratnikom, ako možete! Vi znate da sam se ja
onog proljeća razbolio od logorologije: ko je silazio u taj po-
sljedni krug zna da je svaka nada smiješna, da utjehe nema.
Tek sam sada, na svojoj koži, shvatio koliko je preimućstvo
u pomirenju sa nesrećom. Stojeći nekad ovdje osjetim da
dobivam snagu od nekog razrušenog grada. Nekad sam
ekstatičan i euforičan nad izrezanim i zaoštrenim svije-
tom. Znate li da sada volim onaj vjetar koji najavljuje oluju?
Treba se dići kao Pluton iznad tog pakla. Nesreća mi je bli-
ska, sada vidim izlaz u onome što je najgore. Treba noćiti u
srcu te noći! Najbolje bi bilo popiti čašicu nečega i utonuti
tamno u san. Nadam se da ću još samo neke stvari reći prije
nego se sretno spustim u pakao.
Rekao sam im: – Ja sam sretan da ste došli vidjeti ono što je
nekada bilo burno, a sada je iznemoglo. Dobro je da ste doš-
li. Vi sada možete vidjeti kako je lako pasti! Meni je ugodno
što vi to gledate. Vi ne znate koliko je to olakšanje kad jako
tijelo počne slabiti, kad počne propadati; koliko se nemira
tako čovjek oslobodi! Ne mogu vam objasniti lakoću nakon

190
izmučene noći, trebali biste to doživjeti! Vi ćete sada mene
tješiti kao dijete. Ja priznajem da sam se na početku, kad
me sve spopalo, borio svojim tijelom, sada kažem da je to
bilo bespotrebno. Malo se sada stidim zbog toga. Ja vam se
danas razgolićujem, ja pokazujem sebe. Pogledajte, velim,
moj jad, moje rane. Eto gdje vam ih sve pokazujem, a meni
nije namjera biti liričan. Sastavljen sam od dijelova koje tek
sad osjećam. Osjećam sve te dijelove, blagobolne. Prije ni-
sam tako osjećao, tek sada vidim kako sam sastavljen od
svih mogućih dijelova koji bole. Gospodo, mi smo skrplje-
ni, mi smo blagi! Svi su godinama mislili da sam tvrd kao
kamen, a ja sam bio blag. Ja se sada polako sušim, na kraju
će vam ovdje ostati samo moja koža!
Govorio sam: – Mene bole i vaše rane. Najradije bih se zbog
toga naselio pored nekog okeana bez uspomena. Ne mogu
vam opisati blagotu kojom me dočekao moj brat. Znate li za
naklonost kojom me svi njeguju posljednjih dana? Dobro je
što me na kraju ipak spopade ta blagost. Što smo sada svi
tako bliski! Vi ćete uskoro ovog pjesnika ovdje uzeti i od-
nijeti na rukama. Ja sam imao izvjesnu nesreću da se stal-
no sa svima razilazim. To je bila moja sudbina. Da nisam,
mora da bih i ja sada živio sretno i blago, kao vi. I ja sanjam
da je sada neko pored mene ko bi me volio, sada kad mi je
nateže. Ovaj čovjek ovdje bi sada, gospodo, mogao voljeti
sve žene kao sestre! Ali sudbina nekih ljudi je da neke dru-
ge ljude iskupe. Ja sada odlazim, vi možete biti spokojni.
Sada ste iskupljeni. Znajte da je ljubav najveća blagost, to je
najveće ozdravljenje. Živite blagi, u ljubavi, želim vam bla-
gosti. Ona nikada ne nestaje!
Rekao sam im: – Ali vi još uvijek možete uraditi nešto da
mi sada donesete stanovito zadovoljenje! Otiđite gore u
moju sobu, vidjećete mnoštvo knjiga naslaganih, iznesite ih
ovuda po parku, poredajte i napravite kućice. Dajte mi moje

191
 knjige da se igram s njima kao sa kućicama. Načinite krov
od knjiga, napravite kućicu, i ja imam svoje kućice, i igram
se kućicama.
Večer se završila tako što sam jednog šutljivog kolegu u žaru
počeo poljevati pićem iz flaše pribivši ga na stolici. Bojazno
su mome bratu govorili da me vodi gore, da mi ne da da
pijem, više nikada. Želio sam da me vodi gore, nisam više
mogao sam hoditi izmoren. Želio sam leći gore pored onog
samrtnika, da se ispavam uz njega, to je još jedini čovjek
koji me interesuje. Živjeli smo jedan pored drugog mjeseci-
ma, i samo sam onda njega slušao, on mi je danima pričao,
i ja kao da sam te večeri lijegao u njegov san.
Došla je te godine neka duga jesen, dugo je lebdjela u kroš-
njama oko naše kuće. Sve je bilo golo, i mi smo se pitali šta
bi ona još mogla uraditi od ovog opustošenog parka, prije
nego padne snijeg. Crnio se gaj na staklastoj svjetlosti, mo-
dro, modrio se sve više iz dana u dan. Sjećam se noći kada
samrtnik prestade pričati propavši u neku groznicu, odakle
se više neće nikada probuditi. I ja tako ostadoh i bez njega.
U noći bi nekad stravično kricao neke riječi i onda hroptao
u gušenjima. Moj brat mu je tada pritrčavao.
Prijatelju, moj prijatelju, prijatelju, prijatelju, noćas je pred
mojim očima neka pijanka, neka stravična pijanka, dođi
pogledati u ovu ludu kuću, neko je samom sebi rasjekao
glavu flašom, posljednje je veče i ljudi se opraštaju, i puna
je kuća ljudi s kojima se cijelu noć svađam. Puno je stakla
i flaša i ljudi po mojoj kući, valjaju se, sve je ispoljevano, i
u toj pijanoj krčmi ja nemam gdje leći. I ja jezdim i ječim u
sebi, dugo, ni sam ne znam zašto. Opet sve čujem, opet me
ne popuštaju šumovi, opet bruje neki razgovori, kao vika, i
nepoznati ljudi meni prilaze i žale mi se dugo, u povjerenju,
a ja u tom sveopštem žamoru ne mogu razaznati njihove

192
riječi. Pokrivam se svojom natopljenom dekom preko gla-
ve, liježem na svoju pričnu, i zaspivam misleći kako ću se
u zoru ja sam probuditi da sagledam taj skršeni ispražnjeni
pakao. Neko se ustrajno guša u hodniku, odjekuju glasovi,
padaju stravične psovke i ljudi se tuku; neko ranjeno krišti.
Ja propadam u san i budim se u suton, budim se pred ku-
ćom na gomili lišća. Samo putujem iz sna u san, grozomor-
no. Čujem da neko potmulo cvili, i neka djevojka ustaje is-
pod mene, sva od lišća, i plačno viče da spavam na njenom
grobu; i ja vidjeh da sam ležao na njenim nogama. Ona
stravično dreči da sad zbog mene više nema nogu, vrati mi
noge, viče, i potom nestaje kao isparenje pred mojim oči-
ma, u vrtlogu tog lišća što se diže uzrak.
Na obalu, molim, na obalu! Ova noć koja teče, moj brate,
nema ušća. Neko bi me trebao povesti. Cijelu beskrajnu noć
plutam ovom hladnom barom, u kojoj ništa ne vidim, be-
skrajno u njoj samo grcam, nagutao sam se te prljave vode u
ovome mračnom grobu. Potpuno sam slijep, i cijelu me noć
žustro love ovi krokodili bola i trgaju mi meso na leđima i
stomaku. Noge, kao odgrizene, više ne osjećam. Ne mogu
da čujem i vidim odakle dolaze, nečujno me spopadaju i
vuku na dno, stalno iščekujem kad će nasrnuti, a oni napa-
daju gluho i slijepo, i to valjanje njihovo sa mnom odvija se
dugo, hučno. Kidavo drečim dok slijepo tučem golim šaka-
ma oko sebe, zagušeno, kao po vodi. Niste me trebali svaliti
u ovu mračnu baru. Niste smjeli dozvoliti da me rastrgaju.
Usko je, kao u grobu. Meni je ovdje stalno noć, a sna nema.
Vrtlozi će noćas progutati one bolne krikove, i vrtložeći se
sad naricati cijelu noć. O, Bože, pomiluj! Na obalu, molim,
na obalu!
Budi me ustrajno vrištanje pod prozorom, a neki predugi
zemljotresi tresu još jednu bijelu noć, beskrajno bdjenje na
čiji kraj se ne može doći. To prestravljeno ljuljanje otegnuto

193
 kao košmar ne prestaje pred mojim očima, i moj se prvi san
lomi, rastresen kao voda. Čitava soba, i ormari i zidovi pul-
siraju tim božanskim treskom, sekundama, kao u snu. Onaj
samrtnik bijaše utihnuo, njegovo gušenje je presahnulo. Ne
čujem više njegovo bolno naricanje, kao da nije u sobi: je li
to njemu malo lahnulo? Tek neko ubrzano diše u sobi sada.
Nisam smio sklopiti oči, potmulo bi me odmah pohodila
strašna huka rušenja koja se kao talas valjaše prema mojoj
kući, i pod njom jasno razabirah krike! Stalno sam oslabljen
tražio nekoga porušenim gradom i jedva uklapao nekakve
kulise i one padaše, i mene je gušilo što ih ne mogu uklopi-
ti. Uhvatio bih se kako zbog toga grcam, s glavom propalom
u san, kao u baru, na sekundu. Ko je bio ono maloprije u
mom ogledalu? –
Neka poznata prilika se preda mnom ljeska kao u ogledalu.
Ne mogu više ništa tačno raspoznati oko sebe, iako se sve
čini tako poznatim! Sve me samo umara, i ja mračno tonem
u sebi. Budim se tačno na ulici, otvaram oči baš u trenutku
dok koračam lako i pravo, kao mjesečar. Neka mlada žena
stoji na uglu i plače, kao da me zna. Prići ću joj i pitati us-
paničeno zašto, zašto, a ona mi zagušena samo pokazuje na
stepenice moje iskrsnule kuće kojima neki mladić plačno
svodi onog blijedog samrtnika. Pogledaću i prepoznati je-
dino njega, kao u ogledalu. Sagledam dobro njegovo bolno
lice! Beskrajno me obuzima stid pred tim prizorom i ja bje-
žim od nje, izmičem toj ženi da me ne vidi više, gubeći se
odatle u sekundi, kao duh. Tako mi je krivo što sam opet
nadao, kao svaki pravi smiješnik.
Kakav mir! Neko je konačno skočio s kreveta zagušen, kao
davljenik, kao da više neće biti udisaja. Jedna jedina tačka
pred njegovim očima! Konačno ga obuze taj moment. Dugo
je plutao, uljuljkan na postelji, puneći se mračnim vodama
kao mlijekom. Eto sada neobičnog gušenja! Ono je izgleda

194
moralo doći. Gomila praznih slomljenih udisaja koprca se
na krevetu, zvoneći kao uskovitlane ljušture. Zjenice otiču
negdje, one bi najradije opet u mračnu baru sna. Neko ga
je zgrabio za gušu i sada mlati njime na sve strane po mrač-
noj vodi dok se duši, trese. Neko ga nemilosrdno vuče na
to dno, propada beskrajno, i on stiže udahnuti samo ovlaš,
napola: zato se njegovi udisaji zvonko rasprskavaju pred
mojim očima. Eno pucaju prsa pod tim udisajima, kao da
udiše resku prazninu! Bodlje zraka razrezuju ona gumena
pluća. Tijelo njegovo ćuti pojedeno. Sve se gasi, sve otiče,
čak i tama. Posljednje kese praznog zraka providno onda
pucaju u plućima, i sve se rastvara u vakuum koji kulja iz
njega. Kakav mir!
Sada sviće kao da neko polako otvara svijetla vrata, prigu-
šeni park biva pomjeren u vremenu. Noćas je neko oborio
s neba ogroman snijeg, veličanstveno, kao nikad prije, i po-
klopio i zaglušio sve. Sad je bistro, sve zvoni tišinom, kao
da se niko ne budi. Gusto ponekad spadaju hrpe snijega s
drveća kao lagani odroni i zvone muklo u raskoši, prhutno,
zasipajući gomile kao da je sve obilje. Sija zaleđena bije-
la kora na prvoj svjetlosti, a odjeci nekih lomljenja valjaju
se besano. Među drvećem, zatrpana, tuhinja u potonulom
osvjetljenju trokatnica kao laterna spala u svitanje, blago.
Oko nje je sve zavejano i potonulo, sve bjelasavo, i drvore-
di i grmlje i trave. Tek neke grane ispod snijega jedva vire,
povijene od snijega i od boli, i sve se nepregledno sjaji, i
jutarnje se ptice negdje javljaju.

195
 Metež

I ENO gdje se opet tmina spušta nad naš grad, i naleći će

večeras na svako oko, i možda će potamniti zvijezde, zato
što će se ulice napuniti mreškavim mrakom sve do vrha
ovih zgrada što se njišu. I obazreh se da vidim te glasove
koji su me pratili sve dosad, kao psi, a obazrevši se vidjeh
samo neka daleka svjetla koja se gase propadajući u rupe
na cestama. Tmina je isto ovako nalijegala, ubrzano, onih
godina kad sam tek došao u ovaj polomljeni grad nakon
rata. Stalno su nekakve gume odgorijevale, dimeći se nada-
leko, osjećajući se u zraku, i nestajalo je struje u hipu, nasred
ulice, i ja bih se našao nekad zatečen, najednom, u nekom
nepoznatom dijelu tonućeg grada, obavijen tamom, toliko
da nisam mogao vidjeti više ni samog sebe. Obilazio sam
tada stalno neke ruševine, ponurene i napuštene, odakle je
hrupila ona razlivena nesvijest miješajući se sa mrakom što
se hitro spuštao zatrpavajući me posve, malenog, kao na fil-
mu. I valjalo mi je kasnije opet naći put nazad, bauljajući
kroz tamu, pazeći da ne isječem noge na staklu i olupinama
koje su ležale svuda po ulicama, kao da se tuda provaljao
pakao. Niko me ni danas ne može uvjeriti da u tim sumrač-
nim prizorima nije bilo neke ljepote! Tek mnogo kasnije ću
upoznati sasvim te dijelove grada (kada će mi i postati ne-
zanimljivi), i tada bih se u trenu odvažno gubio kao duh,
ostavljajući tog dječaka samog nasred ulice, tako zalutalog
i preplašenog, pored sebe, bez igdje ikoga. Gledam ga iz
prikrajka na toj sve prigušenijoj slici, izgubljenoj negdje u
prošlosti, okruženog pomrčinom kako crno ucrtan klipše
podignutih ruku, kao slijepac. Godinama kasnije taj grad
ću pohoditi sve rjeđe, ostajući stalno na njegovom samom
kraju, koso, blizu planine, u jednom osvijetljenom parku

196
što me opčinio još prvog dana kada sam kročio u njega, već
kao mladić, naselivši se tu na vrhu jedne trokatnice među
drvećem.
I gle kako se sada, i deset i dvadeset godina poslije, kao
onda nakon rata, opet pogasiše svjetla na ulicama, baš u
trenu kad shvatih da je ponoć već tako blizu. Bijaše se pri-
maknula na sat i po ili dva, i ulice opet pokleknuše u onoj
svojoj staroj iznemoglosti, sjetivši me tih izgubljenih jeza.
Siguran sam da će ovo biti posljednji put da ostajem ovo-
liko u gradu, treba više s time prestati! Polovina sedmice
se bila zgusnula u jedan jedini bijeli dan koji je sijao pred
mojim očima tako dugo, toliko da sam rijetko sklapao oči.
Koračah kao da nisam ja, dok me bola vlastita brada, kao
igle. Sljepoočnice su opet tukle gromko, valjalo je pješačiti
do kuće odgonetajući taj put, a usoptali damari u meni is-
pumpaće, za vrijeme te hodnje, i posljednu kapljicu alko-
hola. Već vidim da me do kuće čeka dugo triježnjenje naži-
vo! U posljednje me vrijeme izgleda zapalo da odživim sva-
ki sekund tog otegnutog buđenja koje nemilosrdno raskida
sinapse. A bio sam se nedavno tako oporavio ležeći dole
na suncu, u soli i i vodi, punim plućima, satima pod onim
borovima, ponovo zadobivši svoje tijelo. Odmah se vidjelo
da će se sve to opet brzo iscrpiti jer, doputovavši te veče-
ri s mora, već na staničnom trgu saletiše me nekakvi ljudi,
kao džambasi, nudeći svoje usluge, i po ulicama su svuda
bile nekakve rupe, koje su produbljivale šupljine u mojim
tek zacijeljelim mrežnjačama, sluđujući me tim mrljama, a
sjaj koji sam donio odozdo u zjenama iscuri tu nasred ulice,
prebrzo. Tako, izgleda, počinje period kad mi valja opet kre-
nuti u ovaj lov živcima, a baš su blage jutarnje svjetlosti ovih
dana. Bijaše toliko ljepših i svjetlijih mjesta za živjeti u tom
trenutku, u ovim danima što su se sastavili u jedan, umjesto
da se valjaš po tuđim zagušljivim stanovima, ne znajući ni

197
 kako si se našao tu, kao u bajtama. Toliko boljih stvari za
raditi, toliko čišćih i jačih čuvstava mora da je negdje bilo, u
tim bijelim danima s paperjastim oblacima, dok si se okre-
tao u svome krvavom žrvnju, prvo potonuo u nekim krčma-
ma cijele noći, s nekim ljudima, topeći se u vrućini, dok nas
ne bi istjerali, a onda u zoru gužvajući smrdljivu postelju,
sav znojan, u nekim nepoznatim sobama, naglo probuđen
vrtoglavicama, kada se sinoćnje rečenice vraćaju kao refre-
ni. Toliko slobodnog vremena je oteklo u prazno, u među-
vremenu, kao pijesak. Zašto mi je trebalo da opet sjednem
s njima za sto, treći dan zaredom, u raspravama, a mogao
sam na vrijeme krenuti kući, jer bijaše jasno da se više ništa
ne može uraditi. Ništa mi od cijele stvari nije promaklo!...
Nisam nijednom bio daleko!... Sada ostajem zarobljen na
ovim ulicama, odagnan kilometrima od doma, kao prosjak.
Opet su cijela tri dana izmigoljila, i nigdje nije bilo nijednog
smiraja, ni sad ni zadnjih mjeseci, u kome bi se moglo sjesti
za pisaći sto, da se započeto dovrši. Ti si se zaista pomirio
da to djelo ostane nedovršeno. – O, Bože, nije valjda da se
to vraćaju oni beskrajni dani tupila, opet sati onoga hodanja
bez cilja, kada će preostati da se oslanjam jedino na siloviti
pucanj života u prošlosti, kao na odjek koji već usahnjuje.
Je li se to stvarno više neće ništa desiti? Nije zar da me opet
čeka onaj pakao stijena u glavi, izrezanih i oštrih, kao onda
kad se vratih iz onog grada sjeverno. Hoću li to opet polu-
pati svaki polet? Nakon što se odmijeniše godine, nije bilo
nikoga ko bi mogao primijetiti da odsustvujem, zanimajući
se za mene, a tri dana ne dolazim kući. Ima već neko vrije-
me kako su se ljudi oko mene posve razišli, događa se i to
nekada u životu. Otada se nešto uvuklo u mene, neobično, i
gotovo ne poznajem svoje tijelo, često propadam u neke gu-
ste omaglice ujutro na krevetu i ima dana kad jedva vučem
noge za sobom. Gdje je ona moja stara snaga? Možda ću

198
sutra popodne krenuti prema gradu, da se konačno ispovi-
jedim onim što su upućeniji u moje tijelo od mene samog.
Ko može garantovati da se neću odmah naći u njihovoj vla-
sti, okružen tim plovećim bijelim mantilima?
I živjeću tako, i biti mrtav, i opet ću biti živ, na neki period.
Neko u mračnom pasažu, što se naglo otvori pored mene
kao provalija, romori da će grad satima ostati u mraku. O,
pa to je odlična vijest! Tim ljudima je neki bijes iskrivio lica
sasvim, i to ne vide mnogi. Niko neće dozvoliti da ga ova
noć uhvati nespremnog, a ti si ostao sam na ulici. I još neki
prolaznici, koji su trebali sjediti u kućama mirno, vidim,
sada kruže unezvjereni ulicama kao čopori pasa. Samo ri-
jetki, samo oni među odabranim, večeras su na vrijeme pri-
mijetili taj nemir u ljudima, znajući šta se počelo događati,
i samo na njihovim licima ja sada vidim sjenku užasa kao
predosjećanje. Takve kataklizme osjećao sam unaprijed
otkad znam za sebe. Biću noćas čovjek koji dolazi s kraja
grada da onim koji ništa ne znaju saspe u lice strašnu vi-
jest i opomenu jasnu. Noćas će se svi zatvoriti u svoje sta-
nove, zaključate svoje haustore, a ti ćeš ostati sam na ulici.
Možda bi mi bilo sada lakše samo kad bih znao samo to
da ću ostati miran bar jednu sedmicu, u svojoj vlasti, nakon
što se noćas probijem do onog svog gaja, da me neće bar
jednu sedmicu neko pozvati i prinuditi da ponovo krenem
prema gradu. – O, Bože, da mi je samo dospjeti do svog
jastuka prije svitanja, kada će se grad osvijetliti! Neki pijani
ljudi iza mene idu i pjevaju glasno, prevrćući sve na što na-
iđu ispred sebe. – Valja proći tim gradom, kao ovalom do
kraja, sve do tamo do drveća gdje završava, prelazeći u onaj
gaj što se pruža sve do planine. Pored svih onih zgrada, ši-
rokim bulevarom, kao rijekom, što kilometrima vodi pravo.
Bilo bi dobro nadisati se ujutro onog zraka kad na svome
potkrovlju rastvorim prozore što gledaju na tu prosunčanost

199
 drveća. O, Bože! – Mojom se utrobom prevrće uzbuđenje
kao da čekam tešku operaciju. Gle kako idu odozdo neke
dvije žene smiješeći se, u nevinosti neznanja, meni ususret,
jer još nisu vidjele šta nam se noćas sprema, taj haos njima
ostaje za leđima. Imaju li one bližnjih? Kako je dobro što je
brat otputovao izašavši iz grada na vrijeme, još prije nekoli-
ko dana. Ostajem jedino da brinem za ovo tijelo što korača,
valjda ću to moći sačuvati. Da li ću, o Bože, proći noćas do
svoje kuće prije nego grad sasvim blokiraju? Iza ugla ovlaš,
krajičkom oka, ugledam neku crnu priliku, kako vreba, a
kad munjevito vratim pogled na nju, ona se tek rasipa u pre-
lijepu gustu siluetu. – Zar vam se, prijatelji, tako teško bilo
pomiriti što ništa nije ostalo na kraju? Ja sam navikao da se
više ni na šta ne oslanjam, da se sve razvodnilo, da nema
oslonca. To je ono što su donijele sve te godine učenja. Da
ne postoji više niko, ko bi mogao stati iza nas. Da smo niko
i ništa, bez ičega što bi uredilo naš svijet. Nema na ovom
svijetu onoga ko bi nas mogao osmisliti. Izgleda da zaista
to nije tako lako prihvatiti. A ja sam čak zavolio ta svoja leb-
denja, blagosti, drijemeže, i tisuću rastrojstava, zato što to
jedino još osjećam. To, dakle, jedino postoji. Sve je postalo
komedija, sve se dosad izvrgnulo u ruglo. Zar to ne osjeća-
te? – Nemojte misliti da ne znam za tu vječitu želju da se
pripada nekamo, uz pošteno zastajanje s prastarom tugom
što se ne može uistinu spadati nikamo. Ja nisam, gospodo,
za razliku od vas nigdje, s obzirom da sam blagodareći vla-
stitoj glavi svuda pomalo, iako oni koji posredstvom svojih
glava ne mogu biti nikamo nego nigdje, ipak ovdje u ovom
gradu, gdje ja nisam, jesu. Ostaje u toj nervozi da se planira
i situira u nekim logama, iako su to sve tlapnje. Nemojte se
jediti zbog toga, jer život su ipak samo lebdenja i blagost!
– Neki ga ljudi sasvim okružuju. Prvo vrhom oštrice u gru-
di, sprijeda i lijevo!... Bum! Prvi je tako gotov!... Opet bod,

200
i pravo u stomak, drugi će lako pasti!...Okret lijevo, i vrhom
noža preko vrata, trećeg! Izvolite pogledati! To će biti čitav
borilački nastup, gospodo!
Znam tvoje grijehe, i trud tvoj, i trpljenje tvoje! Neko kuca na
vrata moga stana i ja ih otvaram da se nađem oči u oči s ne-
kim otrcanim mladićem, i meni treba mnogo vremena da ga
prepoznam, zato što je ošišan do kože, s ožiljcima po glavi i
licu, isprva posve nepoznat, dok ne shvatim da je to onaj što
je mrtav godinama, i on stoji ispred mene sada sav smrknut,
i gleda me ispod obrva prijeteći, dugo. Kad se konačno pre-
poznamo, ja ustreptalo hoću da zatvorim vrata, ali on uz
strašno urlanje provaljuje unutra snažno i hvata me za gušu
izvlačeći lako tu krištavu vreću za sobom, vani. Drago mi je
što se sprema ta katastrofa, želim da mnogi nastradaju, kad
već moram ja, da ne idem tamo sam, jedini, kao odabran.
Ako sutra budem morao ostati u bolnici, neka ležim onda
sa onim stotinama ranjenika. Noćas se oslanjam na to što
sam majstor euforije i što mogu sve stvoriti kad zatreba! Oči
se otvaraju u trenutku dok koračam ulicom kao mjesečar, i
vidim da sam dobrano odmakao, koso od mene na lijevoj
strani već su visoki blokovi zgrada, na uzvišici, rumeno oba-
sjani do pola svjetlima požara. Današnja opijenost prolazi
mi ispred očiju sve rjeđe, kao veo. Neka potmula huka tisu-
ća glasova nasrće na te zgrade i odbija se od tih stijena kao
bura valova i odjeka, što se valjaju bez kraja. Između zgrada,
na čistini, preda mnom se najednom otvara široki bulevar
na zavijutku i ugledam hiljade ljudi kako hitaju goloruko
na postavljenu barikadu. Platna nekih vojnika u kordonu
ih razbijaju lako. Budem opijen tim prekrasnim prizorom,
s trncima u leđima što se spuštaju polagano, kao srsi uži-
vanja, niz noge. To sam dugo čekao. Tek pored mene, kad
zagazih, ležaše u krvi neki dječak kojemu se, tronut, spu-
štam, a on, spazivši me, ustade lako kao sjenka i pobježe niz

201
 ulicu, počevši vrištati, dugo se u trku okrećući prema meni.
Poći ću sada sporednim ulicama, onuda preko one trave, da
se probam krišom probiti do svoje kuće, iako je cijeli moj
kraj zastrt, vidim izdaleka, užasnom zavjesom dima. One
crne mrlje ljudi što me vrebaju, tamo iz grmlja i lišća po-
red ceste, nikada neće prestati da me prate, lagano kao da
plove. Poznaju izdaleka da sam ja onaj koji je došao da is-
pita njihova srca i bubrege. Možda se izgubim odavde, dok
se preko grada od planine valja željezna grmljavina prema
nama, a čitavi kvartovi zgrada padaju kao soreni valom. To
se spušta stravična kazna na ovaj grad kojom je davno zapri-
jećeno, a ja ću jedini, ulicama koje poznajem preko perife-
rija, dok bude padao u prah za mojim leđima, izaći iz njega,
isplovivši siguran kao Lut. Neki čovjek, katapultiran, iz trave
istrčava mimo mene, i dotaknuv me tek ovlaš i umalo me ne
oborivši, protrča dalje. Neka se još jednom ovo desi i po-
častiću ga svojim kandžama na vratu! Krajičkom oka sada
cijelim putem kontroliram sve koji mi prilaze s boka. Ova
noć što slijedi, već je izvjesno, nema kraja, ona je jedino što
sada imam, ona je sva moja sudbina, ja nemam dugog iz-
bora, niti išta osim ove noći. Ova noć je meni važnija od hi-
ljadu drugih noći zato što jedino ove noći mogu preživjeti.
Neka se šire oni požari, i neka mi se približe oni čelični tut-
nji da ih vidim, neka moju lijepu kožu dotakne ona vrelina
što dole vrije. Ako nema nikakvog zakona u ovom haosu
našeg svagdana, neka se onda uspostavi jedan gvozdeni
zakon. Kako je dobro što eskalira opet na ulicama ovaj rat,
samo da se lijepo zaokruži ona katastrofa mojih posljed-
njih dana. Drago mi je što sam bio upravu, kad sam osje-
ćao, oduvijek, da bi se sve to tako lako moglo opet zapaliti.
Iskreno govoreći, ove vojske što opet nasrću na grad mogu
slobodno ući u njega, mogu poklati sve, popaliti, poru-
šiti, sve kuće, bolnice, zgrade, škole, ubiti predsjednika i

202
njegovu svitu, likvidirati civile, djecu, starce, silovati žene,
slobodno se obrušiti još jednom s brda na grad i sažgati ga
do kraja, smrviti do paklenog pepela, odnijeti konačno do-
vraga, a da se cijeli taj haos, baš takav kakav, mene savršeno
ne tiče, da me uopšte ne dotakne. Ne bi bilo ustvari loše
da noćas padnem na jednoj od ovih barikada, samo da se
i moje djelo lijepo zaokruži – a da ne ostane onako kljasto,
jer mu se ja ne mislim vraćati, ako opet ujutro ugledam onu
tupost svjetla. Nikada više, ja sam završio s tim! Možda će
se u meni uzdići onaj koji misli da je svoje odljubio i odvo-
lio. Neka se konačno ovi ljudi što žive u meni stope u samo
jednog, jakog i naprasitog, neka me konačno prestanu lo-
miti po ivicama, zasvagda nepoklopivi, da ne čujem više
zloslutni glas onoga što me jede iznutra kao šakal, da me ne
obuzimaju one nesvjestice ravnodušnog koji kruži satima
oko drveće, niti da se ikada više ponadam srcem onoga koji
nikada nije odbacio entuzijazam, u svitanje. Ova noć mi je
važna zato što očekujem da će se roditi, napokon, onaj što
će potrčati sam sobom, punom snagom, doista on, jedan i
nesalomiv! Volio bih da on bude onaj koji nešto kaže i ne
počinje sumnjati u rečeno za minut. Ako ništa ne postoji,
neka se se i ovo preostalo padne u pepeo. Mi nemamo gdje
ići i nešto raditi, danima grcajući u zebnji i dosadi, i biće
dobro kad se sada to dogodi mnogima. – U tami ispred
mene ljeska se poznata prilika, i meni su ti uzdisaji poznati,
dobro poznajem taj kikot, a grmlje ispred mene, dok bje-
žim tim rastinjem prema periferiji, u jednom uglu trese se
razbludno. Zastajem skriven i vidim nju, izgubljenu u mo-
joj prošlosti prije godinu i više, nju s kojom sam se mnogo
borio stalno se kidajući, koja me toliko ljubila, kako izlazi
polugola, osmjehnuta navlačeći rublje, iz te šikare. Za njom
blagonaklono isplovljavaju prvo jedan neprijateljski vojnik,
pa drugi, pa treći... – Ko je uostalom ta žena i šta ja imam s

203
 njom? Zašto bi se mene ticalo gdje je ona sada i šta radi? I
otkuda ta nelagoda, i zašto, na tom svijetu gdje više ne mo-
žeš imati ni voljenu a da je možeš nazivati svojom, a kamoli
bilo šta posjedovati. Otkud bi se mene nešto ticalo ovdje
gdje se ponajčešće živi sam, a sigurno sam odlazi u grob.
Po čemu možeš reći da je nešto tvoje, kad je ono tvoje samo
danas, jer je jučer bilo tuđe, a sutra ko zna čije? Trebalo bi
pustiti sve bestraga! O, da sam sada onaj drugi, bezbrižno
bih sada spuštao glavu u one meke perine zaspivajući, dole
među drvećem, kao onda u djetinjstvu! – Ako budem pre-
živio ovu noć, ujutro ću se naći među pobjednicima, prvaci-
ma svoga naroda, nošen na rukama, tako da će me u buduć-
nosti čekati samo bogatstvo i moć. Primiću neke poznanike
dočekavši ih tako u kabinetu, pružiću im ruku da je poljube.
Glas moj i glas naroda mog pronijeće se na sve četiri strane
svijeta. Volim svoj narod i dobro znam ko sam! Naravno da
ću ovom metežu biti sa svojima.
Bol me neka odjednom savija do zemlje, i budem među
onim koji ne znaju šta ih je snašlo, tako sklonit u šipražju.
Na licu mjesta se previjam od tog bola, i uzdišući raskopča-
vam pantolone i omamljeno ugledam razjapljenu ranu pod
stomakom, a moja crna majica je već dobro natopljena krv-
lju. Ne mogu se, smeten, dosjetiti nikako otkud ta rana tu,
samo tako oslabljen primijetim da se prema meni, s druge
strane, za to vrijeme hitro približavaju one crne mrlje ljudi,
koji su me pratili, kao da su mi konačno dolijali. Mora da
mi je jedan od njih, istrčavši onda pred mene, zadao ovaj
udarac ispod stomaka vješto, a da onako zagrijan nisam
ni osjetio. Samo ću se sada ispraviti i prići im, prav uprkos
bolovima, samo ću im krenuti tako u susret pomalo zateče-
nim, približujući im se posve nenaoružan, više ne bježeći
ustreptalo, tako da me oni u čuđenju dočekuju. Vidjeće se
sa strane kako među tim šikarama neki visok mladić sav

204
u crnom prilazi skamenjenoj skupini ljudi, kaže im nešto
na arapskom a oni padaju na zemlju i razbježavaju se če-
tvoronoške kevćući kao psi. – Odmaknite se svi. Gubite se,
pucaću. – Sad će pucati. Ubiće vas! – Pobiće nas sve. – Jesi
li ti siguran da si sa svime stvarno dobro raskinuo dosad?
Gle, kako su hiljade ljudi noćas pohrlili na ulice, čuješ li
samo taj božanstveni huk! Neki div u pozadini tog prizora
zakriven ogromnom dimnom zavjesom trubi u rog ustrajno
i bez prestanka. Sve slabije vidim, i muti mi se pred očima,
zato što mi se rožnjače istanjiše na ovim sveprisutnim oš-
trinama. Vratiću se konačno, izlazeći zadihano iz tih šikara,
na osvijetljeni bulevar, tu pripadam, gdje piruje ta maklja-
ža bez kraja. Psi po ulici već hleptavo razvlače neke leševe,
kao siluete. Pobijediće samo onaj što se prvi pomiri da će
ovaj rat, kao noć koja teče, trajati dokraja njegova života.
Ima nešto čarobno u udisanju ovog barutnog zraka! Nešto
će se ipak roditi u ovim stravičnim gušenjima, kao ono bli-
stavo i histerično u obrušavanju na svaku nadu. Znam tvoja
djela i gdje živiš, lako ćemo te naći! I tako uljegoh opet u
svoje tijelo i gle barikada sijaše u božanstvenom plamenu,
a s barikade padahu zapaljeni vojnici. Moje oči pulsiraju
u ritmu tih testera što mi sijeku bubrege. Okrenuh se oko
sebe i konačno vidjeh da su demoni posvuda, kako se njišu
na razmahanim rukama ljudi koji se udaraju, kako vise s
njihovih bokova sisajući im krv i kosti. Vidim da su noćas
sišli s neba i pohrlili u borbu, zato što je tako blizu vrijeme
kada će se ukinuti svaka bezazlenost, a spustiti zbivanja kao
istina očita, odajući stravičan red koji udara u kosti, kada
više neće moći biti i ovo i ono, nego samo jedno i određeno.
Sve će samo odavati jedno svemoćno prisustvo, kao udarac
u glavu, na svakom koraku. Prestaju me najednom svi bo-
lovi, a ne želim ni da se sutra nađem u nečijoj vlasti, zatvo-
ren u sanatoriju, ranjen, i zato krećem naprijed, udarajući

205
 razbješnjele pse koji me napadaju, zato što ih ovaj rasteglji-
vi džin zakačen na mojim prsima razbješnjava spuštajući se
sve do poda i unoseći im se odozgo u oči nakežen. Možda
će opet u meni biti onaj što se grsti kad počne zvoniti, ne-
obično, neka lobanja pod ovom mojom palicom. Sav sam
uzbuđen jer je došlo konačno vrijeme da se upustim u taj
život prestav više hodati po obodu. Dosta je više i onog
asketizma! Trčim naprijed spreman kao diverzant. – Vidim
svoga druga Karla, sjedobradog i tužnog, za to vrijeme, uz-
dignutog pred svojim čitaocima u nekoj aerodromskoj auli,
kako drži oproštajni govor, dok se kroz stakla nazire kako
požari plamte, prije nego što će se otisnuti na put bez po-
vratka pred ovim ludilom. Nemojte, govoraše, uistinu vam
govorim, nemojte pripadati nikome, nikad. Ne dozvolite
nikome da ovlada nama. Ako vas narod vaš zablažnjava,
odsjecite ga i odbacite od sebe. Nemojte biti među onima
koje samo nasilje može održati budnim, makar se sparušili
od dosade. Čuli ste da je rečeno da se poštenje ne ispla-
ti, ali ja vam kažem da će uskoro doći vrijeme kada svaki
onaj koji nepošten bude neće moći sebe pogledati u ogle-
dalu. Ko bi želio biti onaj što lakše podiže stotinu pušaka
u streljani nego jednu knjigu u ruci? Ne otkupljujte oružje
umjesto mlijeka i žita. I upamtite da je igla par s koncem,
a ne sa venom. Ko ne misli ovako, završiće, kunem vam se,
kao predsjednikov bodigardista, jurišnik tamo na požar.
Ne učestvujte u igri u kojoj su siromašni samo pijuni, a ži-
vot njihov sveden tek na nevoljno kruženje, od mjeseca do
mjeseca, od plate do plate, od penzije do penzije, od rata
do rata. Ne vjerujte svojim vođama, tim lažnim prorocima
koji vam dolaze u ovčijem ruhu, a iznutra su grabljivi vuci.
Ne tlačite nikoga i nigdje. Budite časni, i bićete zadovoljni
onim što vam se da; tražite ono pravo, i naći ćete ga; kucajte
na prava vrata, i otvoriće vam se. Ne dozvolite da oni koji

206
sada siju strah, na kraju požanju profit. Budite, molim vas,
među onim koji će spasiti sebe i svoje sugrađane! Potom ga
njegovi čitaoci uz glasno odobravanje podižu i iznose preko
svojih dvijestotinu ruku prema izlazu, dok za njim na tim
rukama putuje njegov kofer s knjigama, jer je razglas naja-
vio posljedni poziv za ukrcavanje, i on tako odlazi u moju
prošlost blago potresen veličanstvenim ispraćajem. – Meni
je, međutim, došlo vrijeme da vratim dug i djedovima svo-
jim, i onim koji su rođeni prije mojih djedova, i samom sebi.
Jedino što me interesuje to sam ja i moja kost, moja krv. Ja
nemam nikog bližeg u ovom gradu od samog sebe, ovog
sada i ovdje, niti ima neko ko me voli u ovom trenu više od
mene samog. I osjećam da ću sebi stati ukraj, konačno, kao
da će mi to uspjeti nakon jednog višegodišnjeg napora. Šta
meni znače oni stari spisi nad kojima se davno bdilo, kao
nad srcem što je odlučilo zauvijek u sebi sačuvati dobrotu?
Ja se svega toga što sam pisao sada i ne sjećam baš najbolje.
Stupih na ulicu i počeh trčati da zgromim prvog na kojeg
naiđem, dok sirene negdje stravično zavijaše bez prestan-
ka, i zgrade i ulice plamtiše u prelijepim odsjajima požara,
a gvozdena grmljavina se sve više približava veličanstveno
lomeći sve pred sobom. Vidim u jutarnjoj svjetlosti neki do-
trajali grob, s lijepom raspuknutom pločom, i jednu sjajnu
otrovnicu kako plazi rosnom travom i nestaje unutra kroz
rupu. Volio bih da se dole lijepo namjesti na pokojnikovim
prsima! Niko se neće ujutro pokajati radi ubistava svojih, ni
radi spletki svojih, ni radi krađa svojih. A biće noćas sijeva-
nja munja i udaranja gromova čeličnih i biće veliko tresenje
zemlje, sve do svitanja. Ko čini nepravdu, neka još čini ne-
pravdu, i ko je pogan, neka se još opogani! Tako sam pože-
lio klati, to mi je u krvi. Ali prije nego sam zamahnuo rukom
na prvog koji je iskočio preda me, pored ograde jednog mo-
sta na bulevaru, moje tijelo ostade pribijeno i zaustavljeno

207
 u zraku, kao da mi se nešto jako zabolo u grudi. Ja ništa ne
mogu da vidim na njima, tek sakupljam očima mnoga zgra-
nuta lica oko sebe koja užasnuto pilje u moja prsa i onda
se rastrčavaju na sve strane. Nemojte, molim vas, bježati od
mene, htio bih da im kažem, ali samo osjećam kako moje
srce otkucava kao sat na bombi, sve brže, a onda se pola-
ko rasprskavam čudesno eksplodirajući kao na usporenom
snimku.

208
Biografija

Mirnes Sokolović, rođen 22. 10. 1986. godine u Sarajevu.

Magistrirao je književnost na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu. Godine 2009. pokrenuo časopis za po-etička
istraživanja i djelovanja Sic! (www. sic.ba) u kojem, kao član
redakcije, objavljuje eseje, prozu, satiru, polemike i kritike.
Priredio zbornik analiza akademskog tumačenja književ-
nosti Nacija i poststrukturalizam. Alternativna književna
tumačenja (www. akt. ba).
SADRŽAJ

Nestajanje 5

Lebdenje 29

Drijemež 55

Melem 107

Blagost 161

Metež 196
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

821.163.4(497.6)-31

SOKOLOVIĆ, Mirnes
Rastrojstvo : (istorija jedne rasparčane duše)
/ Mirnes Sokolović. - Sarajevo : Interkultura,
2013. - 211 str. ; 20 cm

Biografija: str. 211.

ISBN 978-9958-0931-3-5

COBISS.BH-ID 20715014