Naslov izvornika

La Ciudad de Vapor

CARLOS RUIZ ZAFÓN

Grad od pare

prevela sa španjolskog
Ela Varošanec Krsnik
“Malo kasnije, kao figure od pare, otac i sin
stapaju se s mnoštvom na Rambli, a njihovi
koraci zauvijek se gube u sjeni vjetra.”1

Sjena vjetra
 Bilješka urednika

N akon što je u studenome 2016. završio svoje životno djelo, sagu

Groblje zaboravljenih knjiga, objavljivanjem romana Labirint
duhova, posljednjeg dijela tetralogije, Carlos Ruiz Zafón namjeravao je za
sljedeću knjigu skupiti svoje priče u zbirku. Želio je čitateljima staviti na
raspolaganje svoje pripovijesti, kako one koje su već bile objavljivane u
različitim formatima, u novinama ili kao prilozi u pojedinim izdanjima
romana, tako i one dotad neobjavljene.
S tom je namjerom ovome uredniku povjerio priče koje će ovdje prvi
put ugledati svjetlo dana te mu dao u zadatak da sakupi i one već
objavljivane kako bi priredio knjigu koja neće biti tek puki pregled svih
njegovih priča. No, prvo zbog skorog objavljivanja završnice tetralogije, a
zatim zbog autorove bolesti, činilo se razumnim odgoditi taj posao.
Carlos Ruiz Zafón zamislio je ovo djelo, osim kao zaokruženu zbirku
priča, kao priznanje svojim čitateljima koji su ga pratili kroz sagu koja je
započela romanom Sjena vjetra. Sada, budući da se objavljuje posmrtno,
ovo djelo također postaje način na koji njegova nakladnička kuća autoru
odaje počast, priznanje kojem će se, bez sumnje, pridružiti čitatelji jednoga
od najcjenjenijih autora našeg doba.
Gradom od pare proširuje se književni svijet Groblja zaboravljenih
knjiga. Bilo kroz razvoj nepoznatih aspekata života nekih likova, bilo kroz
produbljenje priče o nastanku mitske knjižnice, bilo zbog toga što će
čitatelji sage prepoznati teme, motive ili ugođaj prisutne u ovim pričama.
Prokleti pisci, arhitekti vizionari, lažni identiteti, fantazmagorične zgrade,
neodoljiva plastičnost opisa, majstorski izvedeni dijalozi... no ponajviše
obećanje da će nas priča, pripovijest, samo pripovijedanje, odvesti u nove
očaravajuće svjetove.
Od “Blance i zbogom”, koja otvara zbirku, do “Apokalipse u dvije
minute”, kojom se opraštamo od zbirke, pripovijesti se isprepleću putem
pripovjednoga glasa, kronologije ili detalja, kako bi nam dočarale svijet koji
nam se u svoj svojoj punini izdiže pred očima, unatoč tome što je riječ o
fikcionalnom svijetu, svemiru od pare.
U kontekstu književnih vrsta Grad od pare pokazuje kako se vješto
Carlos Ruiz Zafón služio različitim vrstama kako bi stvorio vlastiti i
prepoznatljivi književni stil, u kojem prepoznajemo elemente
bildungsromana, povijesnog romana, gotičkog romana, trilera, ljubavnih
romana, a ne nedostaje ni njegov majstorski potpis - priča u priči.
No nećemo te više zadržavati, dragi čitatelju. Možda je suvišno
razglabati o vrijednosti i dosezima djela nekog pisca kada se ime tog pisca
pretvorilo u pridjev: servantesovski, dikensovski, borhesovski... Dobro
došli u novu - nažalost posljednju - zafonovsku knjigu.

ÉMILE DE ROSIERS CASTELLAINE

 Blanca i zbogom

(iz nikad doživljenih sjećanja

nekog Davida Martína)
 1.

O duvijek sam zavidio sposobnosti zaborava koju posjeduju pojedini

ljudi za koje je prošlost kao odjeća za jednu sezonu ili stare cipele
koje je dovoljno baciti duboko u ormar da ne mogu ponovno poći putem
svojih izgubljenih koraka. Ja sam imao tu nesreću da sam se svega sjećao i
da se sve, isto tako, sjećalo mene. Sjećam se rane mladosti hladnoće i
osamljenosti, mrtvih trenutaka promatranja sivila dana i onog crnog zrcala
koje je zakrivalo očev pogled. Jedva da se sjećam ijednoga prijatelja. Mogu
prizvati lica djece iz četvrti Ribera s kojom sam se katkad igrao ili svađao
na ulici, ali nikoga koga bih htio izbaviti iz zemlje ravnodušnosti. Nikoga
osim Blance.
Bianca je bila nekoliko godina starija od mene. Upoznao sam ju
jednoga travanjskog dana ispred ulaza u vežu svoje zgrade dok ju je za ruku
vodila služavka koja je svratila preuzeti neke knjige u maleni antikvarijat
što se nalazio preko puta koncertne dvorane u izgradnji. Sudbina je htjela da
se toga dana knjižara ne otvori do podneva i da služavka stigne u jedanaest i
trideset, čime je stvorila rupu od trideset minuta tijekom kojih će se, a da
nisam ni slutio, zapečatiti moja sudbina. Da je bilo do mene, nikada se ne
bih usudio razmijeniti s njom ijednu riječ. Njezino ruho, miris i patricijsko
držanje bogate djevojčice umotane u svilu i til nisu ostavljali mjesta sumnji
da to stvorenje ne pripada u moj svijet, a ja još manje u njezin. Odvajali su
nas jedva koji metar ulice i milje nevidljivih zakona. Mogao sam je tek
promatrati kao kakav božanstveni predmet u nekoj vitrini ili izlogu jedne od
onih trgovina antikvitetima čija vrata izgledaju kao da su otvorena, ali
čovjek zna da u njih nikada neće moći nogom stupiti. Često sam razmišljao
o tome kako me Blanca nikada ne bi zamijetila da mi otac nije nametnuo
stroga pravila o osobnoj higijeni. On je držao da se tijekom rata nagledao
prljavštine za devet života te me, iako smo bili siromašniji od crkvenog
miša, odmalena učio da se sprijateljim s ledenom vodom koja je tekla, kada
joj se prohtjelo, iz slavine umivaonika i sapunom koji je mirisao na lug te s
čovjeka spirao čak i grizodušje. Zbog svega toga je, s osam tek navršenih
godina, sluga pokorni, David Martín, dobro umiveni nikogović i budući
pretendent za trećerazredno piskaralo, uspio održati prisebnost duha da ne
odvrati pogled kada je ta lutkica iz fine obitelji na njemu zaustavila pogled i
sramežljivo se nasmiješila. Otac mi je uvijek govorio da u životu ljudima
treba vratiti istom mjerom. Pritom je mislio na pljuske i ostale uvrede, ali ja
sam odlučio slijediti njegov savjet i uzvratiti na taj osmijeh te, kao
napojnicu, još i lagano kimnuti. Ona mi je polako prišla i, odmjeravajući me
od glave do pete, pružila mi ruku, nešto što nikada do tada nisam doživio,
pa mi rekla:
“Zovem se Blanca.”
Blanca je pružila ruku kao gospođice u salonskim komedijama, s
dlanom prema dolje i mlitavošću pariške damice. Nisam shvatio da bih se
trebao nakloniti i okrznuti ga usnama, pa je Blanca za tren povukla ruku i
namrštila se.
“Ja sam David.”
“Uvijek si tako nepristojan?”
Smišljao sam vješt retorički odgovor kojim ću to što sam plebejski
neotesanac nadoknaditi nekom blistavom doskočicom ili ingenioznošću
kako bih spasio obraz, kada nam je prišla preneražena služavka i pogledala
me kao da gleda bijesnoga psa koji slobodno luta ulicom. Služavka je bila
mlada žena ozbiljna držanja i dubokih crnih očiju u kojima za mene nije
bilo ni trunke simpatije. Zgrabila je Blancu za ruku i povukla je dalje od
mene.
“S kim to razgovarate, gospođice Blanca? Dobro znate da vaš otac ne
voli da razgovarate s neznancima.”
“Nije neznanac, Antonia. Ovo je moj prijatelj David. Moj ga otac
poznaje.”
Sav sam se skamenio dok me služavka sumnjičavo promatrala.
“David kako?”
“David Martín, gospođice. Sluga pokorni.”
 “Antonia nema slugu, Davide. Ona je naša sluškinja. Zar ne,
Antonia?”
Pojavio se tek na djelić sekunde, izraz koji bi promaknuo svakome
osim meni, koji sam je pozorno promatrao. Antonia je Blanci dobacila
kratak i mračan pogled, pun mržnje, od kojega mi se sledila krv u žilama,
da bi ga zatim brzo prikrila ravnodušnim osmijehom i odmahnula glavom
umanjujući važnost cijele stvari.
“Dječurlija”, tiho je protisnula vraćajući se u smjeru knjižare, koja se
upravo otvarala.
Bianca je tada pokazala namjeru da sjedne na stubu ulaznih vrata veže.
Čak je i glupan poput mene znao da ta haljina ne smije dodirnuti
neplemenite materijale prekrivene ugljenom prašinom od kojih je bio
sazdan moj dom. Skinuo sam sa sebe jaknu prekrivenu zakrpama i
rasprostro je na tlu da posluži kao dekica. Blanca je sjela na moj najbolji
odjevni predmet i uzdahnula, promatrajući ulicu i ljude koji su prolazili.
Antonia nije skidala pogled s nas dok je stajala na vratima knjižare, a ja sam
se pretvarao da ne primjećujem.
“Živiš ovdje?” pitala je Blanca.
Pokazao sam na susjednu zgradu kimajući.
“A ti?”
Blanca me pogledala kao da je upravo čula najgluplje pitanje u svom
kratkom životu.
“Naravno da ne.”
“Ne sviđa ti se četvrt?”
“Smrdi, mračno je, hladno, a ljudi su ružni i bučni.”
Nikada mi nije palo na pamet na taj način opisati ono što je za mene
bilo jedini svijet koji sam poznavao, ali nisam pronašao čvrste argumente da
joj proturječim.
“A zašto dolaziš ovamo?”
 “Moj otac ima kuću u blizini tržnice Born. Antonia me gotovo svaki
dan vodi k njemu.”
“A gdje ti živiš?”
“U Sarriji, s majkom.”
Čak je i nesretnik poput mene čuo za to mjesto, ali nikada nisam bio
tamo. Zamišljao sam ga kao citadelu s velikim vilama i avenijama s
drvoredima lipa, raskošnim kočijama i rascvjetanim vrtovima, svijet
naseljen ljudima poput te djevojčice, ali višim. Bez sumnje, njezin je svijet
bio mirisan, pun svjetla, svježega povjetarca te žitelja oku ugodnih i tihih.
“A kako to da tvoj otac živi ovdje, a ne s vama?”
Blanca je slegnula ramenima, skrenuvši pogled. Činilo se da joj tema
pričinjava nelagodu, pa radije nisam ustrajao.
“To je samo privremeno”, dodala je. “Uskoro će se vratiti kući.”
“Naravno”, rekao sam, ne znajući o čemu točno govorimo, ali
poprimivši onaj sućutni ton onog koji se rađa već poražen i naučen na
krotkost.
“Ribera nije tako loša, vidjet ćeš već. Naviknut ćeš se.” '
“Ne želim se naviknuti. Ne sviđa mi se ova četvrt, ni kuća koju je otac
kupio. Ovdje nemam prijatelja.”
Skupio sam hrabrost.
“Ako želiš, ja ti mogu biti prijatelj.”
“A tko si ti?”
“David Martín.”
“To si mi već rekao.”
“Pretpostavljam da sam netko tko isto tako nema prijatelja.”
Blanca se okrenula i pogledala me s mješavinom znatiželje i
suzdržanosti.
“Ne volim se igrati skrivača ni loptati”, upozorila me.
 “Ni ja.”
Blanca se nasmiješila i ponovno mi pružila ruku. Ovoga puta potrudio
sam se da je poljubim što sam bolje mogao.
“Voliš priče?” pitala me.
“Najviše od svega na svijetu.”
“Znam neke priče koje rijetki znaju”, rekla je. “Otac ih piše za mene.”
“I ja pišem priče. Točnije, izmišljam ih i naučim napamet.”
Blanca me upitno pogledala.
“Da čujemo, ispričaj mi jednu.”
“Sada?”
Blanca je kimnula, nepovjerljiva.
“Nadam se da nije o princezama”, priprijetila je. “Mrzim princeze.”
“Pa, pojavljuje se jedna princeza... ali je jako zla.”
Lice joj se ozarilo.
“Koliko zla?”
 2.

T oga prijepodneva Blanca je postala moja prva čitateljica, moja prva

publika. Ispripovijedao sam joj najbolje što sam mogao svoju priču o
princezama i vješcima, kletvama i otrovnim poljupcima u svemiru čarolije i
živih palača koje su gmizale po pustopoljinama svijeta tame poput paklenih
beštija. Na kraju pripovijesti, kada se glavna junakinja utapala u ledenoj
vodi crnoga jezera s ukletom ružom u rukama, Blanca je zauvijek udarila
kurs moga života prolivši suzu i šapnuvši, ganuta i lišena svoje maske fine
gospođice, da joj se moja priča čini prekrasnom. Život bih dao da je taj
trenutak potrajao zauvijek. Antonijina sjena prekrila nam je stopala i vratila
me u prozaičnu stvarnost.
“Idemo, gospođice Blanca, znate da vaš otac ne voli kada zakasnimo
na objed.”
Služavka ju je odvukla od mene i odvela niz ulicu, ali gledali smo se u
oči sve dok se njezini obrisi nisu izgubili, a ona mi je mahnula na pozdrav.
Pokupio sam jaknu s poda i ponovno je navukao, te osjetio na sebi Blancinu
toplinu i miris. Nasmiješio sam se sam za sebe i, iako je potrajalo tek koju
sekundu, shvatio sam da sam prvi put u životu sretan i da, sada kada sam
pio od tog otrova, moj život više nikada neće biti isti.
Te me noći otac, dok smo večerali kruh i juhu, ozbiljno pogledao.
“Izgledaš nekako drugačije. Nešto se dogodilo?”
“Ne, oče.”
Rano sam legao, bježeći od turobnog raspoloženja koje je otac
donosio. Ispružio sam se na krevetu u mraku razmišljajući o Blanci, o
pričama koje za nju želim izmisliti, i shvatio da ne znam gdje živi ni kada
ću je, ako ikada, ponovno vidjeti.
 Iduće dane proveo sam u potrazi za Blancom. Čim bi otac zaspao ili
zatvorio vrata svoje sobe prepuštajući se zaboravu, ja bih izašao i uputio se
u donji dio četvrti da obiđem uske i mračne uličice oko prolaza Born
nadajući se da ću naići na Blancu ili njezinu zlokobnu služavku. Uskoro
sam znao napamet svaki skriveni zakutak i svaku sjenu toga labirinta ulica
čiji zidovi kao da su se stapali jedni s drugima kako bi stvorili zamršenu
mrežu tunela. Stari putovi srednjovjekovnih cehova iscrtavali su složeni
sustav prolaza koji su počinjali kod bazilike Santa Maria del Mar i
isprepletali se u čvor pasaža, lukova i nemogućih zavoja u koje je sunčeva
svjetlost prodirala tek koju minutu dnevno. Vodorige i reljefi označavali su
prijelaz između ruševnih starinskih palača i zgrada koje su rasle jedna nad
drugom poput stijena na litici prozora i tornjeva. U sumrak, iscrpljen,
vraćao sam se kući upravo kada bi se otac budio.
Šestog dana, kada sam već počeo vjerovati da sam susret sanjao,
krenuo sam Ulicom Mirallers prema bočnim vratima katedrale. Gusta
magla spustila se na grad i vukla se ulicama poput bijeloga vela. Vrata
katedrale bila su otvorena. Upravo tamo sam ugledao, ocrtane na ulazu u
hram, obrise žene i djevojčice odjevenih u bijelo koje je, sekundu zatim,
magla umotala u svoj zagrljaj. Potrčao sam tamo i ušao u baziliku. Strujanje
zraka uvlačilo je maglu u zgradu i avetinjski plašt pare lebdio je ponad
redova klupa središnjeg crkvenog broda osvijetljenoga svjetlom svijeća.
Prepoznao sam Antoniju, služavku, koja je klečala u jednoj od
ispovjedaonica sa skrušenim i molećivim izrazom lica. Nisam nimalo
sumnjao da ispovijed te harpije zasigurno ima boju i teksturu katrana.
Blanca je čekala na jednoj od klupa dok su joj noge visjele, a pogled
izgubljeno počivao na oltaru. Prišao sam rubu klupe, a ona se okrenula.
Kada me ugledala, lice joj se ozarilo i nasmiješila se, zbog čega sam učas
zaboravio na beskonačne dane jada koje sam proživio pokušavajući je
pronaći. Sjeo sam pokraj nje.
“Što radiš ovdje?” pitala je.
“Došao sam na misu”, improvizirao sam.
“Nije vrijeme mise”, nasmijala se.
 Nisam joj želio lagati, pa sam spustio pogled. Nije bilo potrebe da išta
kažem.
“I ti si meni nedostajao”, rekla je. “Već sam mislila da si me
zaboravio.”
Odmahnuo sam glavom. Ugođaj koji su tvorili magla i šaputanje
ohrabrio me i odlučio sam joj odvratiti jednom od onih rečenica koje sam
smislio za svoje priče o magiji i junaštvu.
“Ja tebe nikada ne bih mogao zaboraviti”, rekao sam. Te riječi zvučale
bi šuplje i smiješno da ih nije izgovorio osmogodišnji dječak koji možda
nije znao što govori, ali je to osjećao. Blanca me pogledala u oči s
neobičnom tugom, koja nije pristajala pogledu jedne djevojčice, i čvrsto mi
stisnula ruku.
“Obećaj mi da me nikada nećeš zaboraviti.” Služavka, Antonia,
naizgled slobodna od grijeha i spremna da ponovno počne griješiti, s
odbojnošću nas je promatrala s kraja klupe.
“Gospođice Blanca?”
Blanca nije odvratila pogled s mene.
“Obećaj mi.”
“Obećavam.”
Ponovno je služavka odvela moju jedinu prijateljicu. Vidio sam ih
kako se udaljavaju središnjim prolazom bazilike i nestaju kroz vrata koja su
izlazila na prolaz Born. Ovoga je puta, međutim, ubod zlobe prodro kroz
moju melankoliju. Nešto mi je govorilo da je služavka žena krhke savjesti i
da ima potrebu ustrajno posjećivati ispovjedaonicu kako bi se očistila od
grijeha. Zvona hrama označila su četiri poslijepodne, a u glavi mi je počeo
klijati plan.
Od toga sam se dana svakoga poslijepodneva u petnaest do četiri
nacrtao u crkvi Santa María del Mar i sjeo na jednu od klupa najbližih
ispovjedaonici. Nisu prošla ni dva dana kada sam ih ponovno ugledao.
Čekao sam da služavka klekne pred ispovjedaonicu, pa sam prišao Blanci.
“Svaki drugi dan, u četiri”, šapnula mi je.
 Ne gubeći vrijeme, uhvatio sam je za ruku i poveo u šetnju bazilikom.
Bio sam za nju pripremio priču koja se događala upravo ondje, među
stupovima i kapelama hrama, sa završnim dvobojem između zlotvornoga
duha stvorenoga od pepela i krvi te junačkoga viteza koji se odvio u kripti
što se nalazila ispod oltara. To je bio prvi dio vrlo detaljnoga serijala
punoga pustolovina, strahota i romansi koji sam izmislio za Blancu i dao
mu naslov Duhovi katedrale i koji mi se u mojoj beskrajnoj taštini
novopečenoga autora činio kao ništa manje nego suho zlato. Završio sam s
prvim dijelom točno na vrijeme da se vratimo do ispovjedaonice i tamo
pronađemo služavku, koja me ovoga puta nije vidjela jer sam se sakrio iza
stupa. Tijekom dva tjedna Blanca i ja sastajali smo se svaki drugi dan.
Razmjenjivali smo priče i dječje snove dok je služavka mučila župnika
detaljnim prepričavanjem svojih grijeha.
Krajem drugoga tjedna ispovjednik, svećenik koji je izgledao poput
umirovljenoga boksača, primijetio me, i nije mu trebalo dugo da zbroji dva
i dva. Baš sam se spremao iskrasti, kada mi je dao znak da priđem
ispovjedaonici. Uvjerio me njegov stas boksača, pa sam poslušao zapovijed.
Kleknuo sam u ispovjedaonici, drhteći od spoznaje da je moj lukavi plan
razotkriven.
“Hvaljen Isus”, promrmljao sam kroz rešetku.
“Zar ti izgledam kao časna sestra, nevoljo?”
“Oprostite mi. Ne znam što treba reći.”
“Nisu te naučili u školi?”
“Učitelj je ateist i kaže da ste vi svećenici u službi kapitala.”
“A on, u čijoj je on službi?”
“Nije rekao. Mislim da se smatra slobodnjakom.” Svećenik se
nasmijao.
“Gdje si naučio ovako govoriti? U školi?”
“Čitajući.”
“Čitajući što?”
“Što stignem.”
 “Već čitaš riječ Gospodnju?”
“Gospod piše?”
“Samo se ti pravi pametan, pa ćeš završiti u paklu.” Progutao sam
knedlu.
“Sada vam trebam ispričati svoje grijehe?” promrmljao sam, zabrinut.
“Nema potrebe. Pišu ti na čelu. Kakvu to nevaljalštinu svaki dan
izvodiš sa služavkom i djevojčicom?”
“Kakvu nevaljalštinu?”
“Podsjećam te da je ovo ispovjedaonica i da će te, ako slažeš
svećeniku, Naš Gospodin Bog smlaviti gromom čim izađeš”, zaprijetio je
ispovjednik.
“Jeste li sigurni?”
“Ja na tvojem mjestu ne bih riskirao. Hajde, govori.”
“Odakle da počnem?” pitao sam.
“Možeš preskočiti uvod i detalje i reci mi što radiš svaki dan u četiri
popodne u mojoj crkvi.”
Klečanje, polutama i miris voska imaju nešto od čega čovjek poželi
olakšati savjest. Ispovijedao sam sve, uključujući i prvi put kad sam kihnuo.
Svećenik je slušao u tišini, pročišćavajući grlo svaki put kada sam zastao.
Završivši priču, kada sam pretpostavio da će me poslati ravno u pakao,
začuo sam kako se svećenik smije. “Nećete mi dati pokoru?”
“Mali, kako se zoveš?”
“David Martín, gospodine.”
“Otac, ne gospodin. Gospodin je tvoj otac, ili Svevišnji, ja nisam tvoj
otac, ja sam samo otac, u ovom slučaju otac Sebastian.”
“Oprostite, oče Sebastian.”
“‘Otac’ će biti sasvim dovoljno. A Bog oprašta. Ja samo
administriram. A sada, gdje smo ono stali? Danas ću te pustiti samo s
upozorenjem i par Zdravomarija. A kako vjerujem da je Gospod, u svojoj
beskrajnoj mudrosti, odabrao ovaj neuobičajeni put da te dovede u crkvu,
nudim ti pogodbu. Doći ćeš svaki drugi dan pola sata prije nego što se
nađeš sa svojom damom i pomoći mi očistiti sakristiju. Zauzvrat, ja ću
ovdje zaokupiti služavku na barem pola sata da imaš vremena.”
“Učinili biste to za mene, oče?”
“Ego te absolvo in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. A sada -
crta.”
 3.

O tac Sebastian pokazao se kao čovjek od riječi. Dolazio sam pola sata
ranije i pomagao mu u sakristiji, zato što je jadnik bio napola hrom i
na jedvite se jade sam snalazio. Volio je slušati moje priče, koje su, prema
njegovu mišljenju, bile male, lako oprostive blasfemije, ali su ga zabavljale,
posebno one o avetima i čarolijama. Činilo mi se da je jednako osamljen
kao ja te da mi je odlučio pomoći kada sam mu priznao da mi je Blanca
jedina prijateljica. Ja sam živio za te susrete.
Blanca je uvijek dolazila blijeda i nasmiješena, odjevena u boju
slonovače. Uvijek je nosila nove cipele i ogrlice sa srebrnim medaljonima.
Slušala je priče koje sam za nju izmišljao i pričala mi o svojemu svijetu i
velikoj mračnoj kući u blizini u koju se njezin otac preselio, a njoj je
ulijevala strah i prezirala ju je. U drugim prilikama, na rubu plača,
spominjala je svoga oca, kojega je obožavala, ali koji je, govorila je, bio
bolestan i više jedva da je izlazio iz kuće.
“Moj je otac pisac”, ispričala mi je. “Kao ti. Ali više ne piše priče, kao
prije. Sada samo piše za nekog čovjeka koji ga ponekad posjećuje noću. Ja
ga nisam nikada vidjela, ali jedanput kada sam ostala prespavati čula sam ih
kako razgovaraju do kasno u noć, zatvoreni u očevoj radnoj sobi. Taj čovjek
nije dobar. Plaši me.”
Svakoga poslijepodneva, kada bih se oprostio od nje, vraćao sam se
kući budan sanjajući o trenutku kada ću je izbaviti iz te egzistencije pune
odsutnosti, od toga noćnog posjetitelja koji ju je plašio, iz toga života pod
staklenim zvonom koji joj je svakoga dana oduzimao sjaj. Svakoga
poslijepodneva govorio sam si da je nikada neću zaboraviti i da je, samo
sjećajući je se, mogu spasiti.
Jednoga dana u studenome, koji je osvanuo plav i s mrazom na
prozorima, pošao sam joj, kao i uvijek, ususret, ali Blanca nije došla na naš
sastanak. Tijekom dva tjedna svakoga sam dana uzalud čekao da se pojavi.
Tražio sam je posvuda, a kada me otac noću uhvatio da plačem, slagao sam
mu i rekao da me boli zub, iako nijedan zub nikada ne bi mogao boljeti kao
njezina odsutnost. Otac Sebastián, kojega sam počeo zabrinjavati
svakodnevno iščekujući kao na mukama, jednoga je dana sjeo pokraj mene
i pokušao me utješiti.
“Možda bi trebao zaboraviti na svoju prijateljicu, Davide.”
“Ne mogu. Obećao sam joj da je nikada neću zaboraviti.”
Prošlo je mjesec dana od njezina nestanka kada sam shvatio da je
počinjem zaboravljati. Prestao sam svaki drugi dan ići u crkvu, izmišljati
priče za nju, prizivati njezinu sliku u tami svake noći dok sam tonuo u san.
Počeo sam zaboravljati zvuk njezina glasa, njezin miris i sjaj njezina lica.
Kada sam shvatio da je gubim, želio sam otići ocu Sebastiånu da ga
zamolim za oprost, da strgne s mene tu bol koja me proždirala iznutra i u
lice mi govorila da sam prekršio obećanje i da nisam sposoban sjetiti se
jedine prijateljice koju sam u životu imao.
Blancu sam posljednji put vidio početkom toga prosinca. Sišao sam na
ulicu i promatrao kišu s ulaza u vežu, kada sam je ugledao. Hodala je sama
na kiši, njezine bijele lakirane cipele i haljina boje slonovače okaljane
vodom iz prljavih lokvi. Potrčao sam joj ususret i vidio da plače. Upitao
sam je što se dogodilo, a ona me zagrlila. Blanca mi je rekla da joj je otac
jako bolestan i da je pobjegla od kuće. Rekao sam joj da se nema čega
bojati, da ćemo zajedno pobjeći, da ću, ako treba, ukrasti novac da kupimo
dvije karte za vlak i zauvijek ćemo pobjeći iz grada.
Blanca mi se nasmiješila i zagrlila me. Ostali smo tako stajati,
zagrljeni pod skelama Orfeóna, sve dok velika crna kočija nije izronila iz
olujne sumaglice pa se zaustavila pred nama. Tamna prilika nagnula se iz
kočije. Bila je to Antonia, služavka. Ščepala je Blancu iz mojega zagrljaja i
podigla je u kočiju. Blanca je vikala, a kada sam je pokušao uhvatiti za
ruku, služavka se okrenula i svom me snagom pljusnula. Pao sam na leđa na
kaldrmu, ošamućen udarcem. Kada sam ustao, kočija je odmicala.
Slijedio sam kočiju na kiši sve do mjesta gdje su počinjali radovi na
izgradnji avenije Vía Layetana. Nova avenija bila je dugačka udolina jama
punih vode koja se širila uništavajući džunglu uličica i zgrada četvrti Ribera
prokrčenih dinamitom i dizalicama s kuglom za rušenje. Kočija se probijala
kroz rupe i lokve, povećavajući udaljenost između nas. U pokušaju da je ne
izgubim iz vida uspeo sam se na brdašce od kaldrme i zemlje koje se
nalazilo na rubu jedne jame poplavljene od kiše. Odjednom sam osjetio
kako mi tlo izmiče pod nogama, pa sam se poskliznuo. Otkotrljao sam se do
jame i pao na nos u zdenac vode koji se tamo bio stvorio. Uspio sam se
osoviti na noge i izroniti iz tekućine, koja mi je dosezala do struka. Tada
sam shvatio da je voda zagađena te prekrivena crnim paukovima koji su
plutali i hodali po površini. Insekti su navalili na mene te mi prekrili
dlanove i ruke. Vrištao sam, mašući rukama i penjući se blatnjavim zidom
jame posve obuzet panikom. Kada sam se uspio izvući iz poplavljene jame,
već je bilo kasno. Kočija se gubila u daljini i njezini su obrisi nestajali pod
kišnim pokrovom. Mokar do gole kože, odvukao sam se kući, gdje je otac i
dalje spavao zatvoren u svojoj sobi. Razodjenuo sam se i legao u krevet
tresući se od bijesa i hladnoće. Primijetio sam da su mi ruke prekrivene
crvenim točkicama koje su krvarile. Ubodi. Pauci iz jame nisu gubili
vrijeme. Osjetio sam kako mi otrov gori u krvi i gubim svijest, padajući u
mračni ponor između jave i sna.
Sanjao sam da obilazim puste ulice četvrti u potrazi za Blancom dok je
bjesnjela oluja. Crna kiša salijetala je pročelja, a pod bljeskovima munja
razabirali su se obrisi u daljini. Velika crna kočija vukla se kroz maglu.
Blanca je bila u njoj, šakama udarajući u prozore i vičući. Slijedio sam
njezine uzvike do jedne uske i turobne ulice, gdje sam opazio da se kočija
zaustavlja ispred velike mračne kuće koja se uzdizala u divovski toranj što
je probadao nebo. Blanca je izlazila iz kočije i gledala me, molećivo
pružajući ruke prema meni. Htio sam potrčati prema njoj, ali uspio sam
proći tek koji metar. U tome se trenutku na vratima pojavila velika tamna
prilika, veliki anđeo mramorna lica koji me gledao i smijao se poput vuka,
rasklopivši svoja crna krila nad Blancom i privlačeći je čvrsto u zagrljaj.
Vikao sam, ali nad grad se nadvila mrtva tišina. Tijekom jednoga
beskrajnog trenutka kiša se zaustavila u padu, milijun kristalnih kapi
lebdjelo je u zraku, a ja sam vidio kako je anđeo ljubi u čelo, njegove usne
poput užarenoga željeza ostavile su joj biljeg na koži. Prije no što je kiša
dotaknula tlo, oboje je već nestalo zauvijek.
Bez imena
 Barcelona, 1905.

G odinama poslije rekli su mi da su je posljednji put vidjeli kada se

uputila onom turobnom avenijom koja je vodila do kapije groblja
Cementerio del Este. Padao je mrak, a ledeni sjevernjak navlačio je svod
crvenih oblaka nad grad. Hodala je sama, drhteći od hladnoće i ostavljajući
za sobom trag nesigurnih koraka u pokrivaču od snijega koji je počeo padati
tijekom poslijepodneva. Stigavši na prag groblja, djevojka je načas zastala
da povrati dah. Šuma anđela i križeva razabirala se s druge strane zida. Vonj
na uvelo cvijeće, vapno i sumpor dotaknuo joj je lice, pozivajući je da uđe.
Spremala se nastaviti put, kada joj se nutrinom proširio ubod bola poput
užarenoga željeza. Položila je ruke na trbuh i duboko disala, opirući se
mučnini. Tijekom toga beskrajnog trenutka postojali su samo agonija i strah
da neće moći napraviti više ni koraka, da će klonuti pred grobljanskom
kapijom i da će je pronaći tamo u zoru, dok grli ogradna vrata od ukrasnih
kopalja kao skulptura od leda i mraza, dijete koje nosi u utrobi beznadno
zarobljeno u ledenome sarkofagu.
Bilo bi tako lako predati se tamo, ispružena na snijegu, i zauvijek
zatvoriti oči. No osjećala je kako dah života tuče u njezinoj unutrašnjosti,
dah koji se nije htio ugasiti, koji ju je održavao na nogama, i znala je da se
neće predati ni pred bolom ni pred hladnoćom. Skupila je snagu koju nije
imala i ustala. Vrpce bola vezale su se u čvorove u njezinoj utrobi, ali ih je
ignorirala i ubrzala korak. Nije stala sve dok labirint pljesnivih grobnica i
statua nije ostavila za sobom. Tek tada, podigavši pogled, osjetila je dašak
nade vidjevši kako se na tami sutona ocrtavaju velika vrata od kovanoga
željeza koja su vodila do Stare tiskare.
U daljini, četvrt Pueblo Nuevo prostirala se sve do obzora od pepela i
sjena. Grad tvornica ocrtavao je mračan odraz Barcelone začarane
stotinama dimnjaka koji su krvarili crni dah na grimizno nebo. Kako je
djevojka dublje ulazila u klupko uličica zarobljenih između tvorničkih hala
i skladišta sličnih špiljama, oči su joj prepoznavale pojedine goleme
strukture koje su okruživale četvrt, od tvornice Can Saladrigas do tornja
Torre de las Aguas. Stara tiskara isticala se među svima njima. Iz njezinih
su ekstravagantnih obrisa izranjale kule i viseći mostovi koji su upućivali na
djelo đavoljega arhitekta koji je otkrio način da se naruga zakonima
perspektive. Kupole, minareti i dimnjaci jahali su na zbrci kupola i sala
poduprtih desecima kontrafora i stupova. Skulpture i reljefi vijugali su po
njezinim zidovima, a svodovi prekriveni prozorima bacali tanke vrpce
avetinjske svjetlosti.
Djevojka je promatrala bataljun vodoriga koje su ukrašavale krovni
vijenac i iz kojih je kao gnoj prskala para sa svojim gorkim vonjem na tintu
i papir. Osjetivši kako se bol u njezinoj unutrašnjosti ponovno budi,
požurila je do velikih glavnih vrata i povukla uže zvonca. Prigušeni zvuk
zvona začuo se s druge strane vrata od kovanoga željeza. Djevojka je
pogledala iza sebe i primijetila da je u jedva nekoliko minuta snijeg posve
zakrio tragove njezinih stopa. Ledeni oštri vjetar bacao ju je na vrata od
kovanoga željeza. Ponovno je snažno povukla uže nekoliko puta, ali nije
bilo odgovora. Blijeda svjetlost koja ju je okruživala svakim trenom bivala
je sve slabijom, pod njezinim nogama sjene su se brzo izduživale. Svjesna
da joj nije preostalo puno vremena, odmaknula se nekoliko koraka od vrata
i promotrila francuske prozore glavnoga pročelja. Silueta se ocrtavala na
jednom od zamagljenih vitraja, nepomična poput pauka u središtu svoje
mreže. Djevojka nije dospijevala vidjeti lice ili razabrati išta više od toga da
su posrijedi linije ženskoga tijela, ali znala je da je promatraju. Mahnula je
rukama i povikala moleći za pomoć. Prilika je ostala nepomičnom sve dok,
odjednom, svjetlo koje ju je ocrtavalo nije utrnulo. Prozor je sada bio
potpuno mračan, ali djevojka je predosjećala da su dva oka koja su je
netremice promatrala i dalje u tami, nepomična, blistajući na sutonu. Prvi
put te večeri od straha je zaboravila na hladnoću i bol. Povukla je uže treći
put i, kada je shvatila da se tako nitko neće odazvati, počela udarati šakama
po vratima i vikati. Udarala je sve dok joj ruke nisu prokrvarile, preklinjući
za pomoć sve dok joj se glas nije slomio, a noge je više nisu mogle držati.
Klonuvši na zaleđenu lokvu, zatvorila je oči i slušala otkucaje života u
svojoj utrobi. Ubrzo, snijeg joj je počeo prekrivati lice i tijelo.
 Sumrak se već širio nebom poput prolivene tinte kada su se vrata
otvorila te joj je lepeza svjetlosti prekrila tijelo. Dvije prilike koje su nosile
plinske fenjere kleknule su pokraj nje. Jedan od muškaraca, korpulentan i
kozičav, odmaknuo je kosu s djevojčina lica. Ona je otvorila oči i
nasmiješila mu se. Dvojica muškaraca razmijenila su poglede pa je drugi,
mlađi i sitan, pokazao na nešto što je zablistalo na djevojčinoj ruci. Prsten.
Mlađi joj ga je pokušao strgnuti s prsta, ali ga je njegov kompanjon
zaustavio.
Podigli su je zajedničkim snagama. Stariji i snažniji uzeo ju je u
naručje i naložio drugome da požuri po pomoć. Mlađi je nevoljko pristao,
pa se izgubio u sumraku. Djevojka nije skidala pogleda s očiju
korpulentnoga muškarca koji ju je držao u naručju, šapćući riječ koju
njezine promrzle usne nikako nisu uspijevale oblikovati. Hvala, hvala.
Muškarac, koji je blago šepao, odnio ju je do pomoćne zgrade nalik na
spremište za kočije smještene uz ulaz u Staru tiskaru. Kada su ušli, djevojka
je začula i druge glasove i osjetila kako je više ruku drži i poliježe na drveni
stol ispred vatre. Malo-pomalo toplina plamena otopila je zaleđene kapi
koje su joj poput bisera prekrivale kosu i lice. Dvije djevojke, mlade kao i
ona i odjevene kao služavke, zamotale su je u deku te joj počele trljati ruke
i noge. Ruke koje su mirisale na začine prinijele su njezinim usnama čašu
toploga vina. Mlaka tekućina razlila joj se nutrinom poput melema.
Ispružena na stolu, djevojka je pogledom istražila prostoriju i shvatila
da se nalazi u kuhinji. Jedna od služavki stavila joj je krpe pod glavu, pa je
djevojka zabacila glavu. Tako ispružena, vidjela je prostoriju okrenutu
naglavce, lonci, tave i pribor kao da su se opirali sili teži. Tako ju je
ugledala kako ulazi. Blijedo i ozbiljno lice dame u bijelome polako joj se
približavalo s vrata, kao da hoda po stropu. Služavke su joj se maknule s
puta, a korpulentni muškarac, spustivši pogled koji je skrivao strah, hitro se
povukao. Djevojka je čula korake i glasove koji su se udaljavali i shvatila
da je nasamo s damom u bijelom. Vidjela je kako se naginje nad nju i
osjetila njezin dah, topao i sladak.
“Ne boj se”, šapnula je dama.
 Njezine sive oči proučavale su je u tišini dok joj je njezina nadlanica,
najmekša koža koju je ikad osjetila, doticala obraz. Djevojka je pomislila da
dama ima izgled i držanje slomljenoga anđela, paloga s neba kroz paučinu
zaborava. Tražila je utočište od njezina pogleda. Dama joj se nasmiješila te
joj beskrajno nježno pomilovala lice. Tako su ostale otprilike pola sata,
gotovo u tišini, dok se iz dvorišta nije začuo žamor glasova, pa su se vratile
služavke u pratnji mladića i gospodina umotanoga u debeli kaput koji je
nosio veliki crni kovčeg. Liječnik je stao uz nju i počeo joj mjeriti puls.
Njegove oči nervozno su je promatrale. Opipao joj je trbuh i uzdahnuo.
Djevojka je jedva razabirala naredbe koje je liječnik izdavao služavkama i
slugama koji su se okupili oko vatre. Tek je tada skupila snage da povrati
glas i pita hoće li se njezino dijete roditi zdravo. Liječnik, koji ih je oboje,
sudeći prema njegovu izrazu lica, već pokopao, samo je razmijenio pogled s
damom u bijelom.
“David”, protisnula je djevojka. “Zvat će se David.”
Dama je kimnula i poljubila je u čelo.
“Sada moraš biti jaka”, šapnula je dama čvrsto joj stisnuvši ruku.
Godinama poslije saznao sam da je ta djevojka od jedva sedamnaest
godina ležala u potpunoj tišini, bez i jednog jedinog jauka, otvorenih očiju,
a suze su joj se slijevale niz obraze dok joj je liječnik parao utrobu
skalpelom i na svijet donosio dijete koje će je se sjećati samo preko riječi
neznanaca. Nebrojeno puta pitao sam se je li dospjela vidjeti kako joj dama
u bijelom okreće leđa da uzme dijete u naručje i stišće ga uz svoja prsa od
bijele svile dok je ona pružala ruke i preklinjala neka joj daju da vidi sina.
Često sam se pitao je li ta djevojka čula plač svojega sina koji se udaljavao
u rukama druge žene kada su je ostavili samu u prostoriji gdje je ostala
ležati ispružena na stolu u lokvi vlastite krvi sve dok se nisu vratili i umotali
njezino tijelo, koje je još drhtalo, u mrtvački pokrov. Pitao sam se je li
osjetila kad joj je jedna od služavki nasilu pokušala strgnuti prsten s lijeve
ruke i razderala joj kožu da joj ga ukrade dok su joj tijelo odvlačili natrag u
noć, a dvojica muškaraca koja su je spasila sada su je utovarivala u kola.
Toliko sam se puta pitao je li disala kada su se konji zaustavili, a
dvojica muškaraca istovarila su mrtvački pokrov kako bi ga bacila u kanal
koji je odvodio otpadne vode iz stotina tvornica prema tundri potleušica i
koliba od trske i kartona koje su prekrivale plažu Bogatell.
Želio sam vjerovati da je u posljednjim trenucima, kada su je kužne
vode ispljunule u more, a pokrov koji joj je omatao tijelo rastvorio se na
struji kako bi njezino tijelo predao tami bezdana, ona znala da će dječak
kojega je donijela na svijet poživjeti i sjećati je se zauvijek.
Nikada nisam doznao njezino ime.
Ta djevojka bila je moja majka.
Gospođica iz Barcelone
L aiji je bilo pet godina kada ju je otac prvi put prodao.
Bio je to nevin dogovor, iz samilosti, bez imalo zlobe doli one
koja proizlazi iz gladi i tereta dugova. Eduardo Sentís, fotograf i portretist
bez novca i slave, upravo je naslijedio fotografski studio od čovjeka koji mu
je više od dvadeset godina bio mentor i gazda. Počeo je raditi tamo kao
neplaćeni naučnik, poslije je postao pomoćnik i, napokon, nakon što je
stekao majstorski status, ali ne i plaću, fotograf i gazdin zamjenik. Studio se
nalazio u prostranoj radnji smještenoj u jednoj od niskokatnica Ulice
Consejo de Ciento i sastojao se od četiri sobe s pripremljenim
scenografijama, dvije prostorije za razvijanje fotografija i skladišta
pretrpanoga zastarjelom opremom u očajnom stanju. Uz studio, Eduardo je
naslijedio brojne neplaćene račune koje je za sobom ostavio njegov gazda,
koji je bio više čovjek od objektiva i fotoploča nego od računa.
U trenutku njegove smrti Eduardo Sentís više od šest mjeseci nije
primio plaću. Riječima izvršitelja oporuke, post mortem prijenos poslovanja
i bijedna ostavština koja je dolazila uz to dostajali su za poštenu naknadu za
njegovu odanu isposničku predanost. Čim su na poslovne račune pale
svjetlost i vješte ruke stenografkinje, Eduardo Sentís shvatio je da to što mu
je gazda ostavio u zamjenu za potraćenu mladost i sav trud nije nasljeđe,
nego, jednostavno, prokletstvo. Bio je prisiljen otpustiti sve radnike i
krenuti u borbu za opstanak studija, i vlastiti, sam. Većina poslovanja
studija odnosila se na razne obiteljske događaje, od vjenčanja i krštenja do
sprovoda i pričesti.
Sprovodi i popratne ceremonije bili su specijalnost kuće, pa se
Eduardo Sentís bio priučio osvjetljavati i portretirati pokojnike bolje nego
žive, a mrtvi, usto, nikada nisu ispadali mutno na fotografijama dugih
ekspozicija zato što se nisu micali niti im je bio problem zadržati dah.
Upravo mu je njegova reputacija portretista tame priskrbila posao koji
je u početku djelovao jednostavno i bez većih komplikacija. Margarita
Pons, petogodišnja djevojčica i kći dobrostojeće obitelji s palačom na
Aveniji Tibidabo i industrijskom kolonijom na obalama Tera, podlegnula je
neobičnoj vrućici prvoga dana nove 1898. godine. Njezina majka, doña
Eulalia, doživjela je živčani slom, koji su se obiteljski liječnici požurili
ublažiti pomoću velikodušnih doza laudanuma. Gospodin Federico Pons,
glava obitelji i čovjek koji za osjećaje nije nalazio ni mjesta ni vremena,
doživio je smrt više od jednoga svojeg djeteta i nije ispustio ni suze ni
jecaja.
Imao je već nasljednika, zdravoga sina prvorođenaca s glavom za
posao. Gubitak kćeri, iako tužan, ipak je dugoročno i srednjoročno
predstavljao uštedu za obiteljsku baštinu. Namjeravao je nabrzinu održati
bdijenje te je odmah zatim pokopati u obiteljskoj grobnici na groblju
Montjuïc kako bi se što prije vratili uobičajenoj poslovnoj kolotečini, ali
doña Eulalia, krhko stvorenje, prijemčiva za prevare zlokobnih dama iz
društva spiritualista La Luz iz Ulice Elisabets, nije bila u stanju tako
odlučno okrenuti novi list. Da bi utišao njezine uzdahe, don Federico
popustio je i pristao da se, prije nego što pogrebnici za vječnost pospreme
djevojčičino truplo u lijes od slonovače ukrašen plavim kristalima, napravi
serija portreta pokojnice kako je to željela njezina majka.
Eduardo Sentís, portretist pokojnika, pozvan je u palaču na Aveniji
Tibidabo u kojoj je stanovala obitelj Pons. Posjed je bio zaklonjen gustim
krošnjama drvoreda do kojega se dolazilo kroz metalna ogradna vrata
smještena na križanju Avenije Tibidabo i Ulice Josep Garí. Bio je siv i
ružan dan, tipičan za tu neprijateljsku zimu sklonu magluštinama koja je
jadnome Sentísu donijela tako zlu kob. Budući da nije imao s kime ostaviti
kćer Laiju, poveo ju je sa sobom. S djevojčicom u jednoj ruci i kovčežićem
s lećama i objektivima u drugoj, Sentís se ukrcao u plavi tramvaj i stigao u
palaču Ponsovih s ciljem da godinu započne solventno. Primio ga je sluga,
koji ga je poveo kroz vrt do vile, da bi ga zatim odveli u malenu čekaonicu.
Laia je sve gledala širom otvorenim očima, zato što nikada prije nije vidjela
mjesto poput toga, koje je izgledalo kao da je ispalo iz neke bajke, ali jedne
od onih s lukavim maćehama i zrcalima otrovanim lošim uspomenama.
Kristalni lusteri visjeli su sa stropa, kipovi i slike ispunjavali su zidove, a
debeli perzijski tepisi prekrivali su pod. Sentís je, promatrajući sve to
bogatstvo u mrtvome kapitalu, osjetio iskušenje da podigne cijenu. Primio
ga je don Federico, koji jedva da ga je pogledao u oči, obraćajući mu se
tonom rezerviranim za lakaje i tvorničke radnike. Dobio je sat vremena da
napravi niz portreta pokojne djevojčice. Ugledavši Laiju, don Federico
namrštio se s neodobravanjem. Među muškarcima njegove obitelji vladalo
je čvrsto uvjerenje da je ženski rod dobar za ložnicu, stol ili kuhinju, a ta
balavica nije imala ni godina ni obiteljskoga statusa da posluži i za jedno od
toga. Sentís se ispričao zbog djevojčičine prisutnosti razlažući da mu hitnost
zadatka nije ostavila dovoljno vremena da pronađe nekoga da je pričuva.
Don Federico tek je uzdahnuo s neodobravanjem i dao znak fotografu da ga
slijedi uza stube.
Djevojčica je bila izložena u sobi na prvome katu. Bila je polegnuta na
prostrani odar prekriven bijelim ljiljanima, prekriženih ruku položenih na
raspelo na prsima, s vjenčićem oko glave i odjevena u haljinu od koprenaste
svile. Dvojica slugu u tišini su stražarila na vratima. Snop sivkaste svjetlosti
padao je kroz prozor na djevojčičino lice. Koža joj je poprimila boju i
izgled mramora. Njezina poluprozirna put bila je prošarana plavim i crnim
venama. Oči su joj upale u duplje, a usta su bila purpurna. Prostorija je
zaudarala na uvelo cvijeće.
Sentís je rekao Laiji da pričeka u hodniku te počeo postavljati stativ i
fotoaparat ispred odra. Odlučio je da će snimiti šest fotografija. Dva krupna
plana teleobjektivom. Dva srednja plana od struka nagore i par fotografija
cijeloga tijela. Sve iz istoga kuta, zato što je slutio da bi fotografija iz
profila ili iz poluprofila istaknula mrežu tamnih vena i kapilara koje su
izbijale ispod kože, pa bi kao rezultat dobio, ako je to uopće moguće, još
zloslutnije slike nego što je situacija nametala. Lagana preeksponiranost
pridat će koži bjelinu i omekšati sliku toplijom i mutnijom aurom koja će
oviti tijelo te će se time postići veća zamućenost okoline, pa će se konture
tijela vizualno više isticati. Dok je pripremao leće, primijetio je da se na
jednome kraju sobe nešto pomaknulo. Ono što je ušavši u sobu uzeo za
samo još jedan kip, zapravo je bila žena u crnome lica pokrivena koprenom.
Bila je to doña Eulalia, djevojčičina majka, koja je u tišini ridala i vukla se
po sobi kao prokleta duša. Prišla je djevojčici i pomilovala je po licu.
“Moj mi se anđeo obraća”, rekla je Sentísu. “Zar je ne čujete?”
Sentís je kimnuo i nastavio pripremati opremu. Što prije izađe odande,
to bolje. Kada je bio spreman da započne sa snimanjem prvih slika, fotograf
je zamolio majku da se načas ukloni iz vidnoga polja fotoaparata. Ona je
poljubila čelo trupla i smjestila se iza kamere.
Sentís je bio toliko udubljen u zadatak da nije primijetio da je Laia ušla
u sobu i stala pokraj njega, skamenjeno promatrajući mrtvu djevojčicu koja
je ležala na odru. Prije nego što je stigao reagirati, gospođa Pons prišla je
Laiji i kleknula pred nju. “Zdravo, sunce moje. Jesi li ti moj anđeo?” pitala
je. Gospodarica kuće uzela je Sentísovu kćer u naručje i čvrsto je privila na
prsa. Sentís je osjetio kako mu se ledi krv u žilama. Majka pokojne
djevojčice pjevala je Laiji uspavanku i zibala je u naručju govoreći joj da je
ona njezin anđeo i da se nikada više neće razdvajati. U tom se času pojavio
don Federico, koji je istrgnuo djevojčicu iz naručja svoje žene i odveo je iz
prostorije. Doña Eulalia plakala je ruku ispruženih prema Laiji i preklinjala
da je ne odvajaju od njezina anđela. Čim su ostali nasamo, fotograf je
snimio fotografije što je brže mogao, hitro mijenjajući fotografske ploče, pa
pospremio opremu. Na izlasku, don Federico čekao ga je u predvorju kuće s
plaćom za njegove usluge. Sentís je primijetio da je u omotnici dvostruko
više od dogovorenoga iznosa. Don Federico promatrao ga je s mješavinom
čežnje i prezira. Na licu mjesta iznio mu je ponudu: u zamjenu za izdašnu
naknadu fotograf će sutradan dovesti svoju kćer u palaču Ponsovih i ostaviti
je tamo do predvečerja. Sentís je, preneražen, pogledao kćer i potom Ponsa.
Industrijalac je udvostručio ponudu. Sentís je nijemo odmahnuo glavom.
Pons mu je na odlasku rekao tek: “Razmislite.”
Fotograf je probdio noć. Laia je zatekla oca kako plače u polumraku
studija, pa ga je uhvatila za ruku. Rekla mu je da je odvede u onu kuću, da
će ona biti anđeo i igrati se s gospođom. Malo prije podneva stigli su pred
vrata palače. Sentísu je uručen novac posredstvom lakaja i rečeno mu je da
se vrati u sedam navečer. Vidio je kako Laiju uvode u kućerinu i vukao se
niz aveniju sve dok nije pronašao kavanu na kraju Ulice Balmes, gdje su
mu poslužili čašu konjaka, i još jednu, i još jednu, i koliko je trebalo dok
nije kucnuo čas da pokupi kćer.
Laia je provela dan igrajući se s doñom Eulalijom i lutkama pokojnice.
Doña Eulalia odjenula ju je u odjeću mrtve djevojčice, cjelivala ju je i
držala u naručju pričajući joj priče i govoreći joj o njezinoj braći, o teti, o
mačku kojega su imali, ali im je pobjegao. Igrale su se skrivača i popele se
na tavan. Trčale su vrtom i užinale pokraj zdenca u dvorištu bacajući mrvice
kruha šarenim ribicama koje su plivale ribnjakom. U suton se doña Eulalia
ispružila na ležaj s Laijom kraj sebe te ispila čašu vode s laudanumom.
Tako su, zagrljene u polutami, zajedno zaspale i spavale sve dok sluga nije
probudio Laiju pa je otpratio do ulaznih vrata, gdje ju je čekao otac očiju
crvenih od srama. Ugledavši je, pao je na koljena i zagrlio je. Lakaj mu je
pružio omotnicu s novcem i uputio ga da sutradan dovede djevojčicu u isto
vrijeme.
Toga tjedna Laia je svakoga dana pohodila palaču Ponsovih kako bi
postala maleni anđeo, kako bi se igrala njezinim igračkama i nosila njezinu
odjeću, kako bi se odazivala na njezino ime i nestala u sjeni mrtve
djevojčice koja je opčinjavala svaki kutak te tužne i mračne kuće. Šestoga
dana njezina su sjećanja bila sjećanja malene Margarite, a njezin je prošli
život bio ispario. Pretvorila se u taj žuđeni lik i naučila je kako ga utjeloviti
bolje od same pokojnice. Naučila je čitati poglede i želje, slušati drhtaje
srca bolesnih od gubitka te pronaći pokrete i milovanja koji su tješili
neutješivo. Ne znajući, naučila je pretvoriti se u drugu osobu, biti nitko i
ništa, živjeti u tuđoj koži. Nikada oca nije tražila da je ne vodi na to mjesto,
niti mu je pričala što se događalo tijekom dugih sati koje je tamo provodila.
Fotograf, opijen novcem i olakšanjem, umirivao je savjest pretvarajući se
da čini dobro djelo, čin kršćanskog milosrđa. “Ako ne želiš, ne moraš više
ići u tu kuću, čuješ me?” govorio joj je svake noći pri povratku iz palače
Ponsovih. “Ali činimo im dobro.”
Maleni anđeo nestao je sedmog dana. Rekli su da se doña Eulalia
probudila u zoru i, ne pronašavši djevojčicu pokraj sebe, počela ju je
bjesomučno tražiti po cijeloj kući, misleći da se još uvijek igraju skrivača.
Laudanum i tama odveli su je do vrta, gdje joj se pričinilo da čuje neki glas,
učinilo joj se da je susrela pogled anđelčića čije je lice bilo prekriveno
plavim venama, a usne pocrnjele od otrova, i glas ju je stao zazivati iz
dubina ribnjaka i pozivati je da uniđe u njegove vode te prihvati ledeni i tihi
zagrljaj tame koji ju je privlačio i šaputao: “Majko, sada ćemo zauvijek biti
zajedno, kako si željela.”
Godinama su fotograf i njegova kći obilazili gradove i sela po cijeloj
zemlji sa svojim cirkusom opsjena i užitaka. Sa svojih sedamnaest godina
Laia je već znala utjeloviti živote i lica pomoću samo nekoliko stranica,
stare fotografije, zaboravljenoga portreta ili nekoliko uspomena koje su
odolijevale smrti. Katkada je njezino umijeće služilo da uskrsne žudnju
prve tajne i zabranjene ljubavi, pa bi se njezino drhtavo tijelo probudilo u
rukama ljubavnika već na izmaku snaga, muškaraca koji su u životu mogli
kupiti sve osim onoga za čim su najviše žudjeli, a što im je bilo izmaknulo
iz ruku.
Poslovnjaci puni novca i prazni života budili su se, barem na koju
minutu, u ložnici žena koje je djevojka rekonstruirala pomoću tajne žudnje,
stranica dnevnika ili obiteljskoga portreta, i čija će ih uspomena pratiti
ostatak života. Zgodimice, čudotvornost njezina umijeća dosezala je takvo
savršenstvo da bi klijent zaboravio da je riječ tek o iluziji koja bi mu trebala
zamagliti osjetila i načas ga omamiti užitkom. Tada bi klijent povjerovao da
je djevojka ona za koju se izdaje, da je objekt njegove žudnje oživio, te je
ne bi puštao od sebe. Bio je spreman izgubiti bogatstvo ili jalov i prazan
život koji je dotada vodio kako bi proživio ostatak iluzije u naručju te
djevojke koja je otjelovljivala najveće čovjekove žudnje.
Kada bi se to dogodilo, a događalo se sve češće, jer je Laia naučila
čitati duše i žudnje muškaraca tako precizno da se ponekad čak i njezinu
ocu činilo da je igra otišla predaleko, oboje bi se pod okriljem noći iskradali
iz mjesta poput bjegunaca pa se tjednima skrivali u drugom gradu, drugim
ulicama. Tada bi Laia provodila dane skrivena u apartmanu nekoga
luksuznog hotela, spavajući po cijele dane, utonula u letargiju tišine i tuge,
dok je njezin otac obilazio gradska kasina i u samo nekoliko dana protratio
bogatstvo koje su zgrnuli. Obećanja da će napustiti takav život tada bi se
slamala, a otac bi je grlio i šaputao joj da još samo jednom, još samo jedan
klijent, pa će se skrasiti u kući pokraj jezera, gdje Laia više nikada neće
morati oživljavati skrivene želje nekoga gospodina, bogatog i bolesnog od
osamljenosti. Laia je znala da joj otac laže, da laže i ne znajući, kao svi
veliki lažljivci, koji prije svega lažu samima sebi, a poslije ne bi bili u
stanju prepoznati istinu čak i da im zabije nož u srce. Znala je da laže i
opraštala mu, zato što ga je voljela i zato što je u dubini duše zapravo
željela da se igra nastavi, da uskoro pronađe novi lik koji će oživiti i kojim
će ispuniti, makar samo na koji dan ili sat, tu veliku prazninu koja je rasla u
njezinoj nutrini i živu je izjedala noću, kada je među svilenim plahtama u
apartmanima finih hotela iščekivala povratak svoga oca, pijanoga od
alkohola i poraza.
Svakoga mjeseca Laiju je posjećivao zreo muškarac poražena izraza
lica kojega je njezin otac zvao doktor Sentís. Doktor, krhki čovjek koji je
živio zaštićen iza naočala kojima se nadao sakriti pogled pun beznađa i
poraza, vidio je i bolje dane. U danima mladosti i obilja doktor Sentís imao
je uglednu liječničku praksu u Ulici Ausias March, kojom su defilirale
dame i damice u dobi za udaju ili za pustolovine. Tamo, raširenih nogu i na
leđima u sobi plavih stropova, barcelonska društvena krema nije imala tajni
ni srama pred dobrim doktorom. Njegove ruke na svijet su donijele stotine
djece iz finih obitelji, dok su njegova skrb i savjeti spasili živote, a često i
reputacije, pacijentica koje su bile držane u neznanju kako bi dobar dio
njihovih tijela, dio koji je najviše žario i kucao, za njih predstavljao veću
tajnu nego misterij Svetoga Trojstva.
Doktor Sentís imao je mirnoću te prijateljski i prijazni ton osobe koja
ne vidi sramotu ni razloga za crvenjenje u prirodnim životnim stvarima.
Drag i miran, znao je pridobiti povjerenje i poštovanje žena i djevojaka
ustrašenih riječima časnih sestara i bezosjećajnih fratara, koji su svoje
sramne dijelove dirali samo u tami i po nalogu nečastivoga.
Objašnjavao im je bez stida i pompe kako funkcionira njihovo tijelo i
učio ih da ne osjećaju ni trunke srama zbog onoga što je, kako je on
govorio, djelo Božje. Naravno, čovjek s njegovim talentom i uspjehom,
pošten i čestit, nije mogao dugo potrajati u visokome društvu, pa je, tako,
vrlo brzo kucnuo i njegov čas. Propast pravednih uvijek dolazi od ruke onih
koji im najviše duguju. Ne izdajemo one koji nas žele uništiti, nego one koji
nam pružaju ruku, pa bilo to i samo zato da ne moramo priznati da im
dugujemo zahvalnost.
U slučaju doktora Sentísa izdaja je dugo čekala u prikrajku. Godinama
je dobri doktor bio na službu dami iz visokoga društva koja je živjela u
braku bez dodira i gotovo bez riječi s čovjekom kojega je jedva poznavala i
s kojim je legla dvaput u dvadeset godina. Dama je, silom prilika, naučila
živjeti s paučinom preko srca, ali nije pristala na to da utrne vatru među
nogama, a u gradu u kojem se tolika gospoda voli prema svojim ženama
ophoditi kao da su svetice i djevice, a prema ostalima kao da su drolje i
bludnice, nije joj bilo teško pronaći ljubavnike i putnike namjernike s
kojima će ubiti dosadu i prisjetiti se da je još uvijek živa, pa makar samo od
vrata nadolje.
Pustolovine i nepodopštine u tuđim ložnicama donose neke rizike, pa
dama nije imala tajni pred dobrim doktorom, koji se brinuo da njezina
blijeda i žudna bedra ne padnu kao žrtva bolesti i boljetica loše reputacije.
Tinkture, pomade i mudri savjeti koje bi joj dobri doktor udijelio godinama
su održavali damu u stanju bezgrešne strasti.
Htio je život, kako običava htjeti svakoga puta kada mu se pruži
prilika, da dobrota dobroga doktora bude uzvraćena žuči i zlobom. Visoko
društvo svakoga grada svijet je gotovo jednako skučen kao i njegove zalihe
iskrenosti, i bilo je sasvim jasno da će doći prokleti dan kada će jedan od tih
kratkoročnih ljubavnika, bilo od jada ili pakosti, ili još vjerojatnije iz
interesa, razotkriti tajni i strastveni život osamljene i tužne žene pred oštrim
pogledima njezinih drugarica u zavisti i njihovih željnih muževa. Priča o
kurvi u svilenim čarapama, kako ju je prozvao neki bezočnik s književnim
pretenzijama, potekla je poput tople krvi kroz ogovaranja i govorkanja
zajednice koja je živjela od klevetanja i sumnjičavosti.
Uvažena gospoda, između provala smijeha, zabavljala su se u detalje
opisujući čari pale dame, kurve u svilenim čarapama, a njihove ne manje
uvažene i zapostavljene gospođe šaputale su kako je ta ofucana drolja, koja
se predstavljala kao njihova prijateljica, činila neizgovorive stvari kvareći
duše i prepone njihovih muževa i sinova na sve četiri i punih usta,
razmećući se lingvističkim akrobacijama kakve nisu bile naučile u jedanaest
godina koje su provele u učionicama liceja Sagrado Corazón. Nije dugo
trebalo da priča, koja je rasla i postajala sve ekstravagantnijom svakoga
puta kada bi prešla s usta na usta, dopre do ušiju veleštovanoga gospodina
supruga takozvane kurve u svilenim čarapama. Poslije se pričalo da nitko
nije bio kriv, da je dama sama odlučila napustiti obiteljski dom, za sobom
ostaviti svoju odjeću i nakit, preseliti se u hladni stan, bez svjetla i
namještaja, u Ulici Mallorca i da je jednoga lijepog siječanjskog dana legla
u krevet pokraj otvorenoga prozora i iskapila pola čaše laudanuma, te joj je
srce prestalo kucati, a oči joj, izložene ledenome zimskom vjetru, prekrio
mraz.
 Pronašli su je nagu, bez društva izuzev dugoga pisma na kojemu se
tinta još nije osušila i u kojemu je ispovjedila svoju priču za sve kriveći
doktora Sentísa, tvrdeći da joj je pomutio pamet svojim tinkturama i
prepredenim riječima kako bi se prepustila raspuštenom životu i požudi, od
čega je mogu spasiti samo molitva i susret s Gospodom na vratima čistilišta.
Pismo se, u faksimilu ili u pretisku, brzo proširilo među barcelonskom
društvenom kremom, pa se u samo mjesec dana ispraznila knjiga narudžbi
liječničke prakse doktora Sentísa, a njegovo držanje šutljiva, mirna čovjeka
pretvorilo se u držanje parije kojem jedva da se uputi pogled ili riječ. Nakon
mjeseci oskudice liječnik je potražio namještenje u gradskim bolnicama, ali
nijedna ga nije htjela primiti zato što je muž pokojnice, koja je od kurve u
svilenim čarapama postala nevina mučenica, bio vrlo utjecajan čovjek koji
je tako naredio te zaprijetio da svatko tko se usudi pružiti utočište doktoru
Sentísu može očekivati da će mu se pridružiti u zemlji zaborava.
S vremenom i neopazivo dobri se doktor spustio sa svilenih oblaka
imućne Barcelone i postao žitelj beskrajnoga podruma njezinih ulica, gdje
su stotine kurvi bez svilenih čarapa i ostalih bijednih duša prigrlile i
nagrađivale njegove savjete i čestitost, ako već ne novcem, kojim su
oskudijevale, onda poštovanjem i zahvalnošću. Dobri doktor, koji je bio
prisiljen budzašto prodati svoju liječničku praksu u Ulici Ausias Marc i
svoju kuću u četvrti San Gervasio kako bi pregrmio teške godine, unajmio
je skromni stan u Ulici Condal, gdje će mnogo godina poslije umrijeti,
sretan i umoran, bez grizodušja.
Upravo se tijekom tih prvih godina, u kojima je dobri doktor obilazio
bordele i salone na Ravalu oboružan lijekovima i zdravim razumom, susreo
s fotografom koji mu je ponudio, besplatno, talente svoje kćeri. Fotograf je
načuo da je doktor izgubio kćer od samo četrnaest godina, koja se zvala
Laia, i da ga je žena ubrzo nakon toga napustila ne mogavši podnijeti
gubitak koji ih je povezivao.
Oni koji su ga poznavali, govorili su da dobroga doktora tragedija
Laijine smrti proganja kroz život, proganja ga smrt kćeri koju nije uspio
spasiti unatoč svim naporima. Fotograf, kojega je doktor izliječio od upale
uha što ga je zamalo stajala sluha i razuma, želio je doktoru uzvratiti istom
mjerom i bio je uvjeren da bi je, proučivši fotografije i uspomene na
pokojnicu koje je doktor sačuvao, njegova kći mogla povratiti među žive, a
doktoru, barem na koju minutu, povratiti ono što je najviše na svijetu volio.
Doktor je odbio ponudu, ali je zapodjenuo neku vrstu prijateljstva s
fotografom i postao liječnik njegove kćeri, koju je posjećivao svakoga
mjeseca te čuvao od bolesti i nevolja svojstvenih njezinu zanatu.
Laia je doktora obožavala i željno je iščekivala njegove posjete. On je
bio jedini muškarac kojega je poznavala, a koji je nije gledao s požudom
niti je na nju projicirao svoje beznadne maštarije. S njim je mogla
razgovarati o stvarima koje svojemu ocu nikada nije spomenula i mogla mu
je povjeriti svoje strahove i nedoumice. Doktor, koji nikada nije osuđivao
svoje pacijentice ni zanimanja koja im je život namijenio, nije mogao
sakriti svoje neslaganje s načinom na koji je fotograf prodavao kćerine
najbolje godine. Zgodimice joj je govorio o kćeri koju je izgubio i ona je
znala, a da joj to nitko nije trebao reći, da je bila jedina kojoj je doktor
povjeravao svoje tajne i uspomene. Potajno je željela zauzeti mjesto te
druge Laije i postati kći toga tužnog i dobroćudnog čovjeka, i napustiti
fotografa, kojega su pohlepa i laž pretvorile u neznanca koji je hodao
svijetom preodjeven u njezina oca. Što im je uskratio život, podarit će im
smrt.
Ubrzo nakon što je navršila sedamnaest godina, Laia je shvatila da je
trudna. Otac je mogao biti bilo tko od klijenata koji su ritmom od otprilike
trojica tjedno pokrivali fotografove dugove. U početku je Laia ocu skrivala
svoju trudnoću i iznašla tisuću izgovora da, tijekom prvih mjeseci, izbjegne
posjete doktora Sentísa. Steznici i umijeće da drugi u njoj vide ono što žele
vidjeti učinili su ostalo. U četvrtome mjesecu trudnoće jedan od njezinih
klijenata, liječnik koji je bio suparnik doktora Sentísa i sada je naslijedio
dobar dio njegovih pacijentica, otkrio je njezino stanje tijekom igrice u
kojoj se Laia, zavezanih ruku i nogu, podvrgavala okrutnom pregledu u
rukama liječnika kojega su bolni jauci njegovih pacijentica silno uzbuđivali.
Ostavio ju je da naga krvari na krevetu, zavezana, gdje ju je satima poslije
pronašao otac.
Otkrivši istinu, fotografa je obuzela panika i požurio se odvesti kćer
travarici koja se bavila raznim vradžbinama u podrumu Ulice Aviñón kako
bi se riješila plemenitoga kopileta koje je nosila u sebi. Okružena svijećama
i kantama smrdljive vode, polegnuta na prljavi i krvavi poljski ležaj, Laia je
rekla staroj vještici da se boji i da ne želi ozlijediti nevino biće koje nosi u
utrobi. Nakon što je fotograf kimnuo, vještica joj je dala zelenu, gustu
tekućinu, koja joj je zamaglila moć rasuđivanja i slomila volju. Osjetila je
kako je otac drži za zapešća dok joj vještica razmiče bedra. Osjetila je kako
nešto hladno i metalno prodire u nju poput ledenoga jezika. U deliriju,
činilo joj se da čuje plač djeteta koje joj se previjalo u utrobi i preklinjalo da
ga se pusti živjeti. Tada ju je preplavila eksplozija bola, kao da joj tisuće
bodeža razdiru utrobu, kao da je vatra pali iznutra, pa je izgubila svijest.
Posljednje čega se sjećala bilo je kako uranja u zdenac crne i pušeće
krvi i kako je nešto, ili netko, vuče za noge. Probudila se u istome poljskom
krevetu pod ravnodušnim vještičinim pogledom. Osjećala se slabom. Tupi
gorući bol razdirao joj je utrobu i bedra, kao da joj je cijelo tijelo bilo
otvorena rana. Njezin grozničavi pogled susreo se s vještičinim. Pitala je za
oca. Vještica je nijemo odmahnula glavom. Iznova je izgubila svijest, a
kada je ponovno otvorila oči, shvatila je da sviće zahvaljujući svjetlosti koja
je prodirala kroz prozorčić u razini ulice.
Vještica joj je bila okrenuta leđima, miješajući neki napitak koji je
mirisao na med i alkohol. Laia je pitala za oca. Vještica joj je pružila toplu
šalicu i rekla joj da popije, da će se osjećati bolje. Iskapila ga je te joj je
topli i želatinozni melem blago umirio agoniju koja joj je razdirala utrobu.
“Gdje mi je otac?”
“To ti je bio otac?” upitala je vještica uz ogorčen osmijeh.
Fotograf ju je napustio, vjerujući da je mrtva. Njezino je srce na dvije
minute prestalo kucati, objasnila je vještica. Njezin je otac, vidjevši je
mrtvu, pobjegao glavom bez obzira.
“I ja sam mislila da si mrtva. No par minuta poslije otvorila si oči i
ponovno prodisala. Smatraj se sretnicom, djevojko. Mora da te netko tamo
gore jako voli, jer si se ponovno rodila.”
Kada je Laia skupila snage da stane na noge i ode do hotela Colon, u
čijim su sobama boravili posljednja tri tjedna, recepcionar ju je obavijestio
da je fotograf sinoć otišao, za sobom ne ostavivši ni traga. Sa sobom je
odnio svu njezinu odjeću i ostavio tek album Laijinih fotografija.
 “Nije ostavio nikakvu poruku za mene?”
“Ne, gospođice.”
Laia je provela tjedan dana tražeći ga po cijelome gradu. U kasinima i
kavanama koje je običavao pohoditi nitko ga nije vidio, iako su je svi
podsjećali da mu, ako ga vidi, kaže neka dođe podmiriti svoje dugove i
otvorene račune. Drugoga je tjedna shvatila da ga više neće vidjeti, pa se,
sama kao prst, utekla doktoru Sentísu, koji je čim ju je ugledao znao da
nešto nije u redu, pa je ustrajao u tome da je pregleda. Kada je dobri doktor
utvrdio koliku je štetu stara vještica nanijela djevojčinoj utrobi, potekle su
mu suze. Toga je dana dobri doktor povratio kćer, a Laia je, prvi put u
životu, pronašla oca.
Zajedno su živjeli u doktorovu skromnome stanu u Ulici Condal.
Liječnikova primanja bila su malena, no dostatna da Laiju upiše u školu za
gospođice i na godinu dana održi privid da će se sve dobro svršiti.
Doktorova poodmakla dob i poneka nepažnja u doziranju etera, kojim je,
kradomice, pokušavao ublažiti bol samoga života, uzele su svoj danak.
Ruke su mu počele drhtati i počeo je gubiti vid. Doktor se gasio, pa je Laia
napustila školu kako bi se o njemu brinula.
S vidom je dobri doktor počeo gubiti i pojam o stvarima i vjerovati da
je ona njegova prava kći, da se vratila iz mrtvih kako bi skrbila za njega.
Katkad, kada ga je držala u naručju i puštala da plače, i sama bi Laia u to
povjerovala. Kada se doktorova skromna ušteđevina istopila, Laia je bila
prisiljena izvući iz naftalina svoje umijeće i vratiti se u igru.
Slobodna od očevih okova, Laia je otkrila da su se njezine sposobnosti
povećale. Jedva da je prošlo nekoliko mjeseci, a već su se najbolje gradske
javne kuće borile za njezine usluge. Ograničila se na jednoga klijenta
mjesečno, onoga koji bi ponudio najviše. Tjednima bi proučavala slučaj i
stvarala izmišljeni identitet koji će utjeloviti na nekoliko sati. Nikada nije
dvaput uzimala istoga klijenta. Nikada nije otkrivala svoj pravi identitet.
Po četvrti se pročulo da stari doktor živi s djevojkom zasljepljujuće
ljepote, pa je iz mraka i ogorčenosti izronila njegova stara supruga, koja se
nakon godina zanemarivanja željela vratiti kući kako bi dokraja zagorčala
starost čovjeka koji više nije imao ni vida ni sjećanja i čija je jedina
stvarnost bila društvo djevojke za koju je vjerovao da je njegova mrtva kći,
koja mu je čitala stare knjige i držala ga u naručju zovući ga, i smatrajući,
ocem. Gospođa Sentís uspjela je, uz pomoć sudaca i policije, izbaciti Laiju
iz stana i, skoro, iz doktorova života. Pronašla je utočište u instituciji koju
je vodila stara profesionalka, Simone de Sagnier, i provela nekoliko godina
pokušavajući zaboraviti tko je, pokušavajući zaboraviti da je jedini način da
se osjeća živom to da daje život drugima. Tijekom poslijepodneva, kada bi
joj to dopustila doktorova supruga, Laia je dolazila po doktora u stan u
Ulici Condol i vodila ga u šetnju. Posjećivali su mjesta i parkove za koje se
doktor sjećao da ih je dijelio s kćeri, pa mu je tamo Laia, Laia koje se on
sjećao, čitala knjige i podsjećala ga na uspomene koje nije proživjela, ali ih
je posvojila. Prošle su gotovo tri godine, tijekom kojih je stari doktor Sentís
tjedan za tjednom nestajao, sve do onoga kišnog dana kada sam je pratio do
doktorova doma, gdje je Laia primila vijest da je njezin otac, jedini kojega
je imala, te noći preminuo s njezinim imenom na usnama.
Vatrena ruža
“I tako su se, kada je stigao 23. travnja, zatvorenici galerije okrenuli prema
Davidu Martínu, koji je ležao u tami svoje ćelije zatvorenih očiju, te ga
zamolili da im ispripovijeda priču da odagna dosadu.
‘Ispričat ću vam priču’, rekao je on. ‘Priču o knjigama, zmajevima i
ružama, kao što nalaže datum, ali, prije svega, priču o tami i pepelu, kako
nalažu vremena...”’

(iz izgubljenih odlomaka

Zatočenika Neba)
 1.

K ronike pišu da kada je stvaralac labirinata stigao u Barcelonu na

jedrenjaku s Istoka, već je u sebi nosio klicu prokletstva koje će nebo
iznad grada obojiti vatrom i krvlju. Bilo je to ljeta Gospodnjeg 1454. i
pošast u obliku vrućice te je zime desetkovala gradsko stanovništvo,
ostavljajući za sobom grad prekriven zagasitožutim plaštem dima koji se
uzdizao s lomača na kojima su gorjela trupla i mrtvački pokrovi stotina
pokojnika. Spirala kužnoga dima vidjela se izdaleka, gmižući između
tornjeva i palača, da bi se zatim uzdigla kao zlokobni znamen koji je
upozoravao putnike namjernike da se ne približavaju gradskim zidinama i
ne zaustavljaju se. Sanctum officium izdao je naredbu da se zapečate sva
gradska vrata te je istragom utvrdio da je pošast potekla iz česme u blizini
židovske četvrti Call de Sanaüja, gdje su semitski kamatari u zavjeri s
đavlom otrovali vodu, baš kao što su izvan svake sumnje dokazali dani
ispitivanja na mukama. Nakon što im je oduzet njihov prebogati imutak, a
ostatak njihova plijena bačen u močvarni jarak, preostalo je samo čekati da
molitva pravovjernih žitelja povrati Božji blagoslov nad Barcelonom.
Svakim je danom bilo sve manje umrlih i sve više onih koji su osjećali da je
najgore ostalo za njima. Sudbina ipak odredi da se pokaže da su prvi bih
sretnici, a potonji ubrzo počeše zavidjeti onima koji su već napustili tu
dolinu suza. Kada se pokoji tihi glas usudio primijetiti da bi grad mogla
stići velika kazna da se spere ljaga nedjela počinjenog In Nomine Dei nad
židovskim trgovcima, već je bilo kasno. S neba nije palo ništa doli pepela i
prašine. Zlo je, ovoga puta, stiglo s mora.
 2.

B rod su opazili u zoru. Ribari koji su krpali mreže kod utvrde Muralla
de Mar ugledali su ga kako izranja iz magluštine nošen morskom
strujom. Kada se pramac nasukao na obalu, a brod se nagnuo ustranu, ribari
su se uzverali na brod. Snažan vonj širio se iz njegova trupa. Teretni prostor
bio je poplavljen i tuce ljesova plutalo je među brodskim ostacima i
krhotinama. Edmonda de Lunu, stvaralaca labirinata i jedinoga koji je
preživio brodolom, pronašli su privezanoga za kormilo i spaljenoga od
sunca. Isprva su mislili da je mrtav, ali su pregledavši ga ustanovili da mu
zapešća još uvijek krvare ispod konopa i da mu usne ispuštaju hladan dah.
Kožnata bilježnica bila mu je svezana o struk, ali nijedan od ribara nije je se
uspio dokopati jer je dotada u luku već bila stigla skupina vojnika čiji je
kapetan, prema nalogu Biskupske palače, koja je bila obaviještena o
dolasku broda, naredio da se umirući premjesti u obližnju bolnicu Santa
Marta i postavio svoje ljude da čuvaju ostatke nasukanoga broda do dolaska
službenika Sanctum officiuma koji će brod pregledati te po kršćanskome
nauku rasvijetliti cijelu stvar. Bilježnica Edmonda de Lune predana je u
ruke velikoga inkvizitora Jorgea de Leóna, briljantnoga i ambicioznoga
prvaka Katoličke crkve, koji je bio siguran da će mu njegovi napori da
pročisti svijet uskoro priskrbiti status blaženika, sveca i živoga svjetla vjere.
Površnim pregledom Jorge de Leon ustanovio je da je bilježnica napisana
nekim nekršćanskim jezikom te naredio da njegovi ljudi potraže tiskara
zvanoga Raimundo de Sempere, koji je imao skromnu tiskarsku radionicu
uz portal crkve Santa Ana i koji je, budući da je u mladosti putovao,
poznavao više jezika no što dolikuje pobožnome kršćaninu. Pod prijetnjom
mučenja tiskar Sempere bio je primoran zakleti se da će čuvati tajnu o
onome što otkrije. Tek mu je tada dopušteno da pregleda bilježnicu u
dvorani pod stražom na vrhu tornja knjižnice u kući arhiđakona, pokraj
katedrale. Inkvizitor Jorge de Leon promatrao je proces pozorno i lakomo.
 “Vaša svetosti, vjerujem da je tekst napisan na perzijskom”, protisnuo
je prestravljeni Sempere.
“Još uvijek nisam svetac”, naglasio je inkvizitor. “No, sve u svoje
vrijeme. Nastavite...”
I tako je, cijele noći, tiskar knjiga Sempere čitao i prevodio za velikoga
inkvizitora tajni dnevnik Edmonda de Lune, pustolova i nositelja
prokletstva koje će u Barcelonu donijeti zvijer.
 3.

T rideset godina prije Edmond de Luna iz Barcelone se otisnuo na put

prema Istoku u potrazi za čudima i pustolovinama. Njegove skitnje
Mediteranom odvele su ga do zabranjenih otoka koji nisu ucrtani na
nautičkim kartama, u ložnice princeza i stvorenja neizrazive prirode, do
otkrića tajni nestalih civilizacija i do ulaska u svijet znanja i umijeća
gradnje labirinata, vještine koja će ga proslaviti i priskrbiti mu službu na
dvorovima sultana i careva. Kako je protjecalo vrijeme, zgrtanje užitaka i
bogatstva više mu nije pričinjavalo nikakvo zadovoljstvo. Utažio je svoju
žeđ za zemaljskim dobrima i svoju ambiciju više nego što bi ikoji smrtnik
mogao i sanjati te si je, u zreloj dobi i znajući da ulazi u suton života, rekao
da više nikada neće pružiti svoje usluge osim u zamjenu za najveću od svih
nagrada, zabranjeno znanje. Godinama je odbijao pozive da izgradi
najčudesnije i najzapetljanije labirinte zato što ga ništa od onoga što se
nudilo u zamjenu nije privlačilo. Već je povjerovao da su mu ponuđena sva
blaga svijeta, kada mu je do ušiju doprla vijest da car Konstantinopola
potrebuje njegove usluge, a u zamjenu za njih spreman mu je ponuditi
tisućljetnu tajnu kojoj nijedan smrtnik nije stoljećima imao pristupa.
Dosađujući se i u iskušenju pred posljednjom prilikom da još jednom
rasplamsa vatru svoje duše, Edmond de Luna posjetio je cara Konstantina u
njegovoj palači. Konstantin je živio uvjeren da će, prije ili poslije, opsada
otomanskih sultana dovesti do kraja njegovo Carstvo i izbrisati s lica zemlje
znanje koje je grad Konstantinopol stoljećima sakupljao. Stoga je želio da
Edmond projektira najveći labirint koji je svijet ikada vidio, tajnu knjižnicu,
grad knjiga koji će postojati skriven pod katakombama katedrale Aje Sofije,
gdje će zabranjene knjige i čuda iz doba mudraca biti sačuvani za vijeke
vjekova. U zamjenu mu car Konstantin nije nudio nikakvo blago. Tek jednu
staklenku, kristalnu bočicu koja je sadržavala grimiznu tekućinu što je sjala
u tami. Konstantin mu je pružio bočicu uz neobičan osmijeh.
 “Godinama sam čekao čovjeka dostojnog ovoga dara”, objasnio je car.
“U pogrešnim rukama mogao bi postati oružje zla.”
Edmond ju je proučio fasciniran i radoznao.
“To je kap krvi posljednjega zmaja”, šapnuo je car. “Tajna
besmrtnosti.”
 4.

M jesecima je Edmond de Luna radio na nacrtima velikoga labirinta

knjiga. Crtao je i mijenjao nacrte, nikad sasvim zadovoljan. Tada je
shvatio da više ne mari za plaću, jer besmrtnost će mu donijeti stvaranje te
čudesne knjižnice, a ne navodno magični napitak iz legende. Car, strpljiv,
ali zabrinut, podsjećao ga je da se bliži konačna otomanska opsada i da ne
smije gubiti vrijeme. Napokon, kada je Edmond de Luna pronašao rješenje
velike zagonetke, već je bilo kasno. Trupe Mehmeda II. Osvajača već su
opkolile Konstantinopol. Kraj grada, i Carstva, bio je neizbježan. Car je bio
zadivljen Edmondovim nacrtima, ali znao je da nikada neće sagraditi
labirint ispod grada koji je nosio njegovo ime. Zamolio je stoga Edmonda
da pokuša izbjeći opsadu zajedno s tolikim drugim umjetnicima i
misliocima koji će se otisnuti prema Italiji.
“Prijatelju, znam da ćete pronaći prikladno mjesto za labirint.”
U znak zahvale car mu je predao bočicu s krvi posljednjega zmaja, ali
mu je u tom trenutku sjena nemira prekrila lice.
“Kada sam vam ponudio taj dar, utekao sam se pohlepi vašega uma
želeći ga dovesti u iskušenje, prijatelju moj. Želim da prihvatite i ovaj
skromni amulet, koji će možda jednoga dana prizvati mudrosti vašu dušu
ako cijena ambicije bude previsoka...”
Car je skinuo medaljon koji je nosio oko vrata i predao mu ga.
Privjesak nije sadržavao ni zlato ni drago kamenje, tek kamenčić nalik na
obično zrnce pijeska.
“Čovjek koji mi ga je dao rekao mi je da je to Kristova suza.” Edmond
ga je pogledao s nevjericom. “Znam da niste čovjek od vjere, Edmonde, ali
vjera se pronalazi kada je čovjek ne traži i doći će na dan kada vaše srce, a
ne vaš um, bude žudjelo za pročišćenjem duše.”
 Edmond nije želio proturječiti caru, pa je objesio beznačajni medaljon
oko vrata. S nacrtima labirinta i grimiznom bočicom kao jedinom prtljagom
krenuo je iste noći. Konstantinopol i Carstvo past će ubrzo potom nakon
krvave opsade dok je Edmond plovio Mediteranom u potrazi za gradom
koji je napustio u mladosti.
Putovao je s plaćenicima koji su mu ponudili prijevoz smatrajući ga
bogatim trgovcem kojega će opelješiti jednom kada se nađu na pučini. Kada
su otkrili da sa sobom nema nikakva blaga, htjeli su ga baciti u more, no
uvjerio ih je da mu dopuste da ostane na brodu prepričavajući im svoje
avanture kao kakva Šeherezada. Trik je u tome da ih uvijek ostavi u
neizvjesnosti, da žude za nastavkom, kako ga je naučio mudri pripovjedač
iz Damaska. “Zbog toga će te mrziti, ali će još više za tobom žudjeti.”
U slobodno je vrijeme počeo zapisivati svoja iskustva u bilježnicu.
Kako bi zaštitio tekst od znatiželjnih gusarskih pogleda, pisao je na
perzijskom, čudesnome jeziku koji je bio naučio tijekom godina koje je
proveo u drevnome Babilonu. Na pola puta naišli su na brod nošen strujom
bez putnika i posade. Prevozio je velike amfore vina, koje su prenijeli na
brod te su se gusari njime opijali svake noći slušajući priče koje je
pripovijedao Edmond, kojemu nisu dali da okusi ni kapi. Za koji dan
posada je počela obolijevati i uskoro su plaćenici jedan za drugim padali
kao žrtve otrova koji su popili s ukradenim vinom.
Edmond, jedini pošteđen takve sudbine, spremao ih je u ljesove koje
su gusari imali u teretnom prostoru, plijen jednoga od njihovih napada. Tek
kada je ostao jedini preživjeli na brodu i strahovao da će umrijeti na pučini
u najgoroj osamljenosti, osokolio se otvoriti grimiznu bočicu i pomirisati
njezin sadržaj. Dostajao je jedan čas da nazre ponor koji ga je želio usisati u
sebe. Osjetio je kako se para gmižući uzdiže iz bočice i obavija mu kožu i
načas je vidio kako mu se ruke prekrivaju ljuskama, a nokti pretvaraju u
kandže oštrije i smrtonosnije od najstrašnijega željeza. Tada je zgrabio ono
skromno zrnce pijeska koje mu je visjelo oko vrata i preklinjao za spas
Krista, u kojega nije vjerovao. Crni ponor duše rasplinuo se i Edmond je
opet prodisao vidjevši da mu ruke ponovno postaju ruke običnoga smrtnika.
Začepio je bočicu i prokleo svoju glupost. Tada je shvatio da mu car nije
lagao, ali i da ta bočica nije ni nagrada ni blagoslov. Bila je ključ pakla.
 5.

K ada je Sempere završio s prevođenjem bilježnice, prvo svjetlo zore

provirilo je kroz oblake. Ubrzo nakon toga Inkvizitor je, bez riječi,
izašao iz prostorije, a dvojica stražara ušla su da tiskara odvedu u ćeliju iz
koje, bio je siguran, živ neće izaći.
Dok se Sempere prisilno odmarao u samici, službenici velikoga
inkvizitora otišli su do ostataka nasukanog broda, gdje su pronašli grimiznu
bočicu skrivenu u metalnom kovčežiću. Jorge de Leon čekao ih je u
katedrali. Nisu pronašli medaljon s navodnom Kristovom suzom koji se
spominjao u Edmondovu tekstu, ali Inkvizitor nije mario jer je osjećao da
njegova duša ne potrebuje nikakva pročišćenja. Pogleda zatrovana
pohlepom, Inkvizitor je zgrabio grimiznu bočicu, podigao je na oltar da je
blagoslovi i, zahvalivši Bogu i paklu na tome daru, iskapio njezin sadržaj.
Prošlo je nekoliko sekundi, a da se ništa nije dogodilo. Zatim je Inkvizitor
udario u smijeh. Vojnici su se zbunjeno pogledavali pitajući se je li Jorge de
Leon skrenuo pameću. Za većinu njih bila je to posljednja misao u životu.
Vidjeli su kako Inkvizitor pada na koljena, a nalet ledenoga vjetra prodro je
u katedralu noseći sa sobom drvene klupe, rušeći statue i upaljene svijeće.
Zatim su začuli kako mu se koža i udovi lome, kako se između bolnih
jauka glas Jorgea de Leóna izgubio u rici zvijeri koja je izranjala iz njegova
tijela, hitro izrastajući u krvavu masu ljuski, kandži i krila. Rep pokolčen
šiljcima oštrim kao sjekira protezao se poput najdulje zmije, a kada se zvijer
okrenula i pokazala im lice nagrđeno očnjacima i oči u kojima je gorjela
vatra, jedva da su imali hrabrosti da udare u trk. Plamen ih je iznenadio
nepomične, kidajući im meso s kostiju kao što bura kida lišće sa stabla.
Zvijer je tada raširila krila, pa se Inkvizitor, istodobno sveti Juraj i zmaj,
digao uvis, preletio kroz veliku rozetu katedrale u oluji stakla i vatre te se
potom uzdigao ponad barcelonskih krovova.
 6.

Z vijer je sedam dana i sedam noći sijala strah, rušeći hramove i palače,
spaljujući stotine zgrada i trgajući krovove sa zgrada, iz kojih bi zatim
vadila i kandžama na komadiće rastrgala drhtave prilike koje su preklinjale
za milost. Jarkocrveni zmaj rastao je iz dana u dan i proždirao sve što mu se
našlo na putu. Iskasapljena tijela pljuštala su s neba, a njegov plameni dah
tekao je ulicama poput krvave bujice.
Sedmoga dana, kada su svi već povjerovali da će zvijer sravniti grad sa
zemljom te istrijebiti sve njegove žitelje, samotna prilika izašla joj je
ususret. Edmond de Luna, oporavljen tek toliko da šepavo stane na noge,
uspeo se stubama koje su vodile do krova katedrale. Tamo je pričekao da ga
zmaj ugleda i napadne. Između oblaka crnih od dima i žeravice izronila je
zvijer nisko prelijećući barcelonske krovove. Dotada je već veličinom
nadrasla katedralu iz koje je bila potekla.
Edmond de Luna ugledao je svoj odraz u tim očima, golemima poput
baruština krvi. Zvijer je razjapila ralje da ga proždre, sada leteći poput
topovskoga taneta ponad grada te trgajući terase i tornjeve koji su joj se
našli na putu. Edmond de Luna tada je izvadio ono bijedno zrnce pijeska
koje mu je visjelo oko vrata i stisnuo šaku. Prisjetio se Konstantinovih riječi
i rekao si da ga je vjera napokon pronašla i da je njegova smrt malena cijena
za pročišćenje crne duše zvijeri, koja nije bila ništa drugo nego duša svih
ljudi. Podigao je tako šaku koja je stezala Kristovu suzu, zatvorio oči i
ponudio se kao žrtvu. Ralje su ga proždrle brzinom vjetra i zmaj je poletio u
nebo, iznad oblaka.
Oni koji se sjećaju toga dana, kažu da se nebo rastvorilo i da je jaka
svjetlost zapalila nebeski svod. Zvijer je obavio plamen, koji joj se
razlijevao između očnjaka, a lepetanje njezinih krila stvorilo je veliku
vatrenu ružu koja je sasvim prekrila grad. Tada je nastupila tišina, a kada su
ponovno otvorili oči, nebo je već bila prekrila najtamnija od svih noći, i
polagana kiša pahuljica sjajnoga pepela slila se s visina pa prekrila ulice,
spaljene ruševine i grad grobova, hramova i palača bijelim plaštem koji se
raspadao na dodir te zaudarao na vatru i prokletstvo.
 7.

T e je noći Raimundo de Sempere uspio pobjeći iz ćelije, vratiti se kući

te pronaći svoju obitelj i tiskaru knjiga, koje su preživjele katastrofu. U
svitanje je tiskar otišao do tvrđave Muralla de Mar. Ostaci borda koji je
vratio Edmonda de Lunu u Barcelonu ljuljali su se na valovima. More je
počelo rastavljati trup broda i prodiralo je u njega kao da je riječ o kući
kojoj su srušili jedan zid. Pretražujući trup broda, pod avetinjskim svjetlom
zore, tiskar je napokon pronašao što je tražio. Sol je već bila nagrizla
dijelove crteža, ali glavni nacrt velikoga labirinta ostao je netaknutim,
onakvim kako ga je Edmond de Luna projektirao. Sjeo je na pijesak i
rasklopio ga. Njegov um nije mogao pojmiti složenost i aritmetiku koje je
sadržavala ta opsjena, ali rekao si je da će doći odličniji umovi sposobni
rasvijetliti njezinu tajnu i da će dotada, dok drugi i mudriji ne mognu
pronaći način da spase labirint i sagrade podsjetnik na cijenu zvijeri,
pohraniti nacrte u obiteljsku škrinju, gdje će ga jednoga dana, u to nema
nikakve sumnje, pronaći stvaralac labirinta dostojan veličine toga izazova.
Princ Parnasa
S unce ranjeno grimizom uranjalo je u obzor kada se gospodin Antoni de
Sempere, koga su svi zvali stvaraocem knjiga, uspeo na najviši dio
zidina koje su okruživale grad i ugledao pogrebnu povorku kako mu se
izdaleka približava. Bilo je to ljeta Gospodnjega 1616. i susnježica koja je
zaudarala na barut vijugala je po barcelonskim krovovima od kamena i
prašine. Stvaralac knjiga upro je oči prema gradu i pogled mu se izgubio u
opsjeni kula, palača i uličica koje su kucale u mijazmu vječne polutame tek
ponegdje rastjerane bakljama i kolima koja su se vukla oštećujući zidove.
“Jednoga će se dana ove zidine srušiti, i Barcelona će se razliti pod
nebeskim svodom poput kapljice tinte na svetoj vodici.”
Stvaralac knjiga nasmiješio se prisjetivši se riječi koje je izrekao
njegov dobar prijatelj napuštajući grad prije šest godina.
“Nosit ću je u sjećanju, zauvijek ću ostati zatočenik ljepote njezinih
ulica i dužnik njezine mračne duše, kojoj se obećavam vratiti kako bih joj
predao svoju i prigrlio najslađi od svih zaborava.”
Jeka konjskoga topota koji se približavao zidinama prenula ga je iz
snatrenja. Stvaralac knjiga okrenuo se u smjeru topota i u daljini ugledao
pogrebnu povorku koja je već skrenula na cestu što je vodila do velikih
vrata San Antonio. Pogrebna kočija bila je crna i prekrivena reljefima i
izrezbarenim figurama koje su vijugale oko ostakljene kabine zakrivene
baršunastim zastorima. Pratila su je dva jahača. Vukla su je četiri pastuha
ukrašena perjem i u pogrebnome ruhu dok su kotači za sobom dizali oblak
prašine koji je suton palio jantarom. Na sjedalu za kočijaša ocrtavala se
prilika prekrivena lica, a iza nje, okrunivši kočiju poput pulene, uzdizala se
silueta srebrnoga anđela.
Stvaralac knjiga spustio je pogled i teško uzdahnuo. Tada je shvatio da
nije sam i gotovo da se i nije trebao okrenuti da prepozna muškarca pokraj
sebe. Osjetio je onaj nalet hladnoga zraka i miris na suho cvijeće koji ga je
uvijek pratio.
 “Kažu da je dobar prijatelj onaj koji se istodobno zna sjetiti i
zaboraviti”, rekao je muškarac. “Vidim da niste zaboravih naš sastanak,
Sempere.”
“Kao ni vi dug, signore.”
Muškarac mu se primicao sve dok svoje blijedo lice nije zaustavio tek
na koji centimetar od stvaraoca knjiga, pa je Sempere ugledao vlastiti odraz
u tamnome zrcalu tih zjenica koje su mijenjale boju i širile se kao u vuka
koji je namirisao svježu krv. Muškarac nije ostario ni dana i nosio je isto
svečano ruho. Sempere je osjetio kako ga prožima jeza i silno je poželio
pobjeći, ali je tek pristojno kimnuo.
“Kako ste me pronašli?” pitao je.
“Miris tinte vas razotkriva, Sempere. Jeste li u posljednje vrijeme
tiskali nešto dobro što biste mi mogli preporučiti!”
Stvaralac knjiga primijetio je svezak koji je muškarac nosio u rukama.
“Ja imam tek skromnu tiskaru kojoj su pera dostojna vašega nepca
nedostižna. Osim toga, reklo bi se da signore već ima štivo za bdjenje.”
Muškarac je raširio osmijeh protkan bijelim šiljastim zubima.
Stvaralac knjiga svrnuo je pogled prema povorci, koja je već stigla tik do
zidina. Osjetio je kako mu muškarac stavlja ruku na rame, pa je stisnuo
zube da ne zadrhti.
“Ne bojte se, prijatelju Sempere. Prije će smrtni hropci Avellanede i
čopora nesretnika i zavidnika koje tiska vaš prijatelj Sebastian de Cornelia
ući u povijest nego duša moga dragog Antonija de Semperea u moje
skromno konačište. Nemate razloga od mene strahovati.”
“Nešto slično kazali ste don Miguelu prije četrdeset šest godina.”
“Četrdeset sedam. I nisam lagao.”
Stvaralac knjiga načas je razmijenio pogled s muškarcem i na jedan
opčinjen tren učinilo mu se da na njegovu licu vidi tugu jednako duboku
kao i onu koja je njega tištala.
“Mislio sam da je ovo za vas dan pobjede, signore Corelli”, primijetio
je.
 “Ljepota i znanje jedino su svjetlo koje osvjetljava ovaj bijedni svinjac
u kojem sam prisiljen živjeti. Gubitak don Miguela zadaje mi silnu bol.”
Pod njihovim je nogama pogrebna povorka prolazila kroz vrata San
Antonio. Muškarac ga je rukom pozvao da krenu dalje.
“Pođite sa mnom, Sempere. Poželimo dobrodošlicu svome dobrome
prijatelju don Miguelu u Barcelonu, koju je toliko volio.”
I s tim se riječima stari Sempere prepustio uspomenama i sjećanjima
na onaj daleki dan kada je, nedaleko od mjesta na kojem su sada stajali,
upoznao mladića koji je nosio ime Miguel de Cervantes Saavedra i čija će
sudbina i sjećanje ostati vezani uz njega i njegovo ime za vijeke vjekova.
 BARCELONA, 1569.

B ilo je to doba legendi u kojima priče nisu bile izmišljene, već samo
sjećanja na ono što se nikada nije dogodilo, a život je tek rijetko i
prolazno doticala himba. Tih su dana pjesnički naučnici nosili željezo za
opasačem i jahali bez svrhe i cilja sanjajući stihove otrovne oštrice.
Barcelona je tada bila varoš i utvrda ušuškana u krilu amfiteatra planina
prenapučenih razbojnicima koja se skrivala iza leđa mora boje vina punoga
svjetlosti i gusara. Na njezinim su vratima vješali lopove i žitelje kako bi
odagnali žeđ za tuđim, a među njezinim zidinama, koje samo što se nisu
rasprsnule, sudarali su se trgovci, mudraci, dvorani i vitezovi različitih
statusa i odanosti u službi labirinta spletki, novca i alkemije čija je slava
dosezala obzore i žudnje svega poznatoga i sanjanoga svijeta. Govorilo se
da su tamo krv prolijevali kraljevi i sveci, da su riječi i znanje pronalazili
utočište i da je s novčićem u rukama i laži na usnama svaki pustolov mogao
poljubiti slavu, leći sa smrti i probuditi se blažen između promatračnica i
katedrala kako bi stvorio ime i bogatstvo.
Upravo je na takvo mjesto, koje nikada nije postojalo i čijega se imena
bio osuđen sjećati svakoga dana svoga života, stigao jedne ivanjske noći
mladi vitez pera i mača jašući izgladnjelo kljuse koje jedva da se držalo na
nogama nakon višednevnoga galopa. Na plećima je nosilo tada siromašnoga
Miguela de Cervantesa Saavedru, rodom niotkuda i odasvuda, i mladicu za
čije lice bi se reklo da je ukradeno s platna nekoga velikog majstora. I dobro
bi se reklo, jer naknadno se saznalo da se djevojka zvala Francesca di
Parma i da je bila ugledala svjetlo dana i upoznala glazbu riječi u Vječnome
Gradu prije jedva devetnaest ljeta.
Sudbina je htjela da izgladnjela mazga, završivši svoj herojski kas i
ispuštajući pjenu kroz nozdrve, beživotno klone na koji korak od
barcelonskih vrata i da dvoje ljubavnika, jer takva je bila priroda njihove
tajne veze, bude prisiljeno krenuti pješice pod nebom koje je krvarilo
zvijezde, po pješčanoj plaži, dok nisu stigli do zidina te su, ugledavši dah
tisuća kresova kako se uzdiže k nebu i boji noć tekućim bakrom, odlučili
pronaći prenoćište i utočište u tome mjestu nalik na palaču tame izgrađenu
nad vignjem samoga Vulkana.
Sličnim, no manje raskošnim riječima prepričao je epizodu o dolasku u
Barcelonu don Miguela de Cervantesa i njegove ljubljene Francesce
glasovitom stvaraocu knjiga, don Antoniju de Sempereu, s tiskarskom
radionicom i stanom pokraj vrata Santa Ana, tračljivi mladić skromnih
korijena, pozamašna nosa i brze pameti Sancho Fermín de la Torre, koji se,
prepoznavši potrebu novopridošlica, dobrovoljno ponudio kao vodič u
zamjenu za nekoliko novčića. Tako je par pronašao konačište i hranu u
sumornoj zgradi uvučenoj u sebe poput uvrnutoga debla. I tako je,
zahvaljujući Sanchovoj umješnosti i sudbini iza leđa, stvaralac knjiga
upoznao mladoga Cervantesa, s kojim će ga do kraja njegova života vezati
duboko prijateljstvo.
Učenjaci malo znaju o okolnostima koje su prethodile dolasku don
Miguela de Cervantesa u Barcelonu. Oni koji se ovim područjem pobliže
bave, razlažu da su tome trenutku Cervantesova života prethodili mnogi jadi
i nevolje i da ga mnogi drugi, od bitaka preko nepravednih kazni i zatvora
do toga da mu je u pomorskoj bici lijeva ruka ostala uzeta, još očekuju prije
nego što će kratko vrijeme uživati u miru kada uđe u suton života. Kakve
bile da bile tajne sudbine koje su ih dovele tamo, iz onoga što je veseljak
Sancho načuo, velika nevolja i još veća prijetnja bile su im za petama.
Sancho, čovjek sklon vrućim ljubavnim pričama i prikazanjima snažne
pouke, uspio je zaključiti da je u samome srcu te velike intrige, njezina
glavna pokretačka snaga, prisutnost te mladice nadnaravne ljepote i draži
koja se odazivala na ime Francesca. Njezina je koža bila dašak svijetlosti,
njezin glas uzdah od kojega bi srca brže zakucala, a njezin pogled i usne
obećanje užitaka čije glose nije bilo u metrici jadnoga Sancha, kojemu su
čari nagoviještene oblinama koje su se ocrtavale pod tim ruhom od svile i
čipke ubrzavale puls i pomutile um. Zaključio je stoga Sancho da je sasvim
vjerojatno da mladome pjesniku, nakon što je pio od toga nebeskog otrova,
nema spasa, zato što nije bilo moguće da postoji ijedan pravi muškarac pod
nebeskim svodom koji ne bi prodao dušu, sedlo i stremen za samo jedan čas
predaha u naručju te sirene.
 “Prijatelju Cervantese, ne pristoji jednome tužnom prostaku kao što je
moja malenkost govoriti vašoj svjetlosti da takvo lice i tkanje zamagljuju
razum svakoga muškarca u dišnome stanju, no nos me, koji je nakon trbuha
moj najoštroumniji organ, vodi k zaključku da vam, gdje god bilo da ste
pribavili takav nevjerojatni primjerak ženskoga roda, neće biti oprošteno i
da svijet nije dovoljno velik da bi bilo moguće sakriti Veneru takvoga
kalibra”, mudrovao je Sancho.
Suvišno je spominjati da su post drame i izvedbe, rječnik i muzikalnost
brbljarija dobroga Sancha prepravljeni i stilizirani perom ovoga vašeg
skromnog i pouzdanoga pripovjedača, no pritom smisao i mudrost njegova
suda ostaju netaknuti i nepromijenjeni.
“Oh, prijatelju moj, da vam sve ispričam...” uzdahnuo je unezvijereni
Cervantes.
I stao je pričati, jer mu je venama teklo vino pripovijedanja, a nebesa
su htjela da je običavao prvo sebi ispripovijedati stvari iz svijeta kako bi ih
razumio te ih zatim ispričati ostalima, odjevene u glazbu i svjetlost
književnosti, zato što je predosjećao da, ako život već nije san, onda je
barem pantomima u kojoj se apsurdna okrutnost iz priče uvijek odigrava iza
zastora, i nije ni na nebu ni na zemlji postojalo bolje ni djelotvornije osvete
nego riječima iskovati ljepotu i domišljatost kako bi se pronašao smisao u
besmislu stvari.
Priču o tome kako je stigao u Barcelonu bježeći od strašnih opasnosti i
o podrijetlu toga čudesnog stvorenja koje se odazivalo na ime Francesca di
Parma ispripovijedao je don Miguel de Cervantes sedam noći poslije. Na
Cervantesovo inzistiranje Sancho ga je spojio s Antonijem de Sempereom,
jer se, naime, činilo da je mladi pjesnik napisao dramsko djelo, svojevrsnu
romansu opsjena, čini i neobuzdanih strasti, koje je želio otisnuti.
“Od životne je važnosti da knjiga bude tiskana prije nego što ponovno
izađe mjesec, Sancho. Francescin i moj život ovise o tome.”
“Kako nečiji život može ovisiti o svežnju stihova i mjesečevim
mijenama, majstore?”
“Vjeruj mi, Sancho. Znam što govorim.”
 Sancho, koji potajice nije vjerovao u drugu poeziju ili astronomiju doli
onih koje su obećavale iće i piće te pošteno valjanje po sijenu s djevojkom
podatna tijela i laka osmijeha, pouzdao se u majstorove riječi i obavio što je
trebao da ugovori sastanak. Pustili su lijepu Francescu da spava snom nimfe
u svojoj ložnici i izašli u sumrak. Ugovorili su sastanak sa Sempereom u
krčmi u sjeni velike katedrale ribara, bazilike Santa María del Mar, pa su
tamo, u kutu pod svjetlom uljanih svjetiljki, rastočili dobro vino i podijelili
pogaču sa slaninom. Klijentelu su činili ribari, gusari, ubojice i krivovjerci.
Smijeh, svađe i gusti oblaci dima lebdjeli su u zlaćanoj tami podruma.
“Ispričajte don Antoniju o svojoj komediji”, poticao ga je Sancho.
“Zapravo je riječ o tragediji”, istaknuo je Cervantes.
“Neka majstor ne zamjeri moje posvemašnje neznanje o izvanrednim
lirskim vrstama, ali u čemu je razlika?”
“Komedija nas uči da život ne trebamo shvaćati ozbiljno, a tragedija
nas uči što se događa kada se ne obaziremo na ono čemu nas je komedija
poučila”, objasnio je Cervantes.
Sancho je kimnuo ne trepnuvši i završio stvar uz životinjski zalogaj
slanine.
“Kako li je važna poezija”, promrmljao je punih usta.
Sempere, tih dana većinom besposlen, slušao je mladoga pjesnika,
zainteresiran. Cervantes je ponio svežanj listova u koricama te ih pokazao
stvaraocu knjiga. Ovaj ih je pozorno proučio, zastajući da nabrzinu preleti
neke zaokrete u radnji i zanimljive izraze.
“Ovdje ima posla za nekoliko dana...”
Cervantes je s remena skinuo kesu i spustio je na stol. Iz kese je virila
šaka novčića. Čim je grešni metal zabljesnuo od plamena svijeća, Sancho
ga je zabrinuto zakrio.
“Zaboga, majstore, nemojte ove lijepe komade tako ovdje pokazivati
jer ove nastambe obiluju grubijanima i ubojicama koji bi bili spremni vama
i nama prerezati grkljan da samo nanjuše miris ovih dukata.”
 “Sancho pravo zbori, prijatelju moj”, potvrdio je Sempere, pažljivo
motreći klijentelu.
Cervantes je spremio novac i uzdahnuo.
Sempere mu je natočio još jednu čašu vina i uzeo detaljnije proučavati
pjesnikove listove. Djelo, tragedija u tri čina s proslovom, kako je naveo
sam autor, naslovljeno Pjesnik u paklu, pripovijeda o zgodama mladoga
firentinskog umjetnika koji se uz pomoć Danteova duha spušta u dubine
pakla kako bi spasio dušu svoje voljene, kćeri obitelji okrutnih i pokvarenih
plemića koji su je bili prodali Princu Tame u zamjenu za slavu, bogatstvo i
uspjeh na prolaznome i zemaljskome svijetu. Završna scena odvijala se u
firentinskoj katedrali, gdje je junak trebao iščupati iz kandži anđela
svjetlonoše beživotno tijelo svoje odabranice.
Sancho je pomislio kako rečeno zvuči poput jezive romanse
lutkarskoga kazališta, ali nije ništa rekao jer je slutio da su u tim stvarima
ljudi koji pate od knjigostrašća izrazito tankoćutni i ne prihvaćaju rado bilo
kakve opaske.
“Ispričajte mi kako ste napisali ovo djelo”, zamolio je Sempere.
Cervantes, koji je dokrajčio već tri-četiri čaše vina, pristao je. Bilo je
sasvim očito da želi s pleća skinuti tajnu koja ga je morila.
“Ne bojte se, prijatelju moj, Sancho i ja čuvat ćemo vašu tajnu, kakva
god bila.”
Sancho je podigao svoju čašu vina i nazdravio tako plemenitome
sentimentu.
“Moja priča je priča o prokletstvu”, započeo je Cervantes, oklijevajući.
“Kao i svih pjesničkih naučnika”, rekao je Sempere. “Nastavite.”
“To je priča o jednome zaljubljenom čovjeku.”
“Ponovno, omiljena tema pjesničkih naučnika. No bez straha, jer takve
priče publika najviše voli”, ohrabrio ga je Sempere.
Sancho je nekoliko puta kimnuo.
 “Ljubav je jedini kamen na koji se čovjek više puta spotakne”, dodao
je veseljak. “A čekajte samo da vidite djevojku koja je ovome povod,
Sempere”, naglasio je suzbijajući podrigivanje. “Ona je od onih koje krijepe
duh.”
Cervantes ga je poprijeko pogledao.
“Oprostite mi, gospodine”, rekao je Sancho. “Ovo opako vinčeko
progovara iz mene. Gospina čestitost i čednost nepobitne su, jasno je
izdaleka, i Bog dao da mi se nebo sruši na tu moju šuplju glavu ako sam u
bilo kojem trenutku išta loše o njoj pomislio.”
Tri su druga kratko podigla pogled prema stropu krčme i, uvjerivši se
da stvoritelj nije na dužnosti i da nije nastupila nikakva nesreća, nasmiješili
su se i podigli čaše da nazdrave svome susretu. I tako je vino, koje ljude
čini iskrenima kada im je to najmanje potrebno i ulijeva im hrabrost kada bi
trebali ostati kukavice, uvjerilo Cervantesa da ispripovijeda priču u priči,
ono što ubojice i luđaci nazivaju istinom.

Pjesnik u paklu

Narodna mudrost kaže da čovjek treba hodati dokle god ima noge,
govoriti dokle god ima glasa i sanjati dokle god u njemu ima nevinosti, zato
što prije ili poslije više neće moći stati na noge, više neće imati daha i neće
sanjati ni o čemu doli o vječnoj noći zaborava. S tim riječima kao misli
vodiljom, tjeralicom koja je za njim izdana kao posljedica dvoboja koji se
odvio u mutnim okolnostima, i s mladenačkom vatrom u venama, otputio se
iz Madrida jednoga dana ljeta Gospodnjeg 1569. mladi Miguel de
Cervantes na put prema legendarnim gradovima Italije u potrazi za
čudesima, ljepotom i znanošću, kojima su ta mjesta, tvrdili su oni koji su ih
poznavali, obilovala u većoj mjeri i s više otmjenosti nego ijedno drugo
mjesto koje se moglo pronaći na karti kraljevstva. Tamo je prošao kroz
mnoge pustolovine i nevolje, ali kao najveća među njima ističe se
ukrštavanje sudbine s onim bićem nemogućega sjaja koje se odazivalo na
ime Francesca i na čijim će usnama upoznati raj i pakao, a žudnja za njom
zauvijek će mu zapečatiti sudbinu.
 Bilo joj je jedva devetnaest ljeta, a već je bila izgubila svu nadu u
život. Bila je najmlađe dijete kukavne i propale obitelji koja se zlopatila u
kućerini što je visjela ponad voda Tibera u tisućljetnome Rimu. Njezina
braća, razbojnički varalice, krala su Bogu dane i izvodila pljačke i sitne
zločine kojima su si jedva uspijevali priskrbiti koju koricu kruha. Njezini
roditelji, dvoje preuranjenih staraca, tvrdili su da su je začeli u jeseni svojih
bijednih života, a zapravo nisu bili ništa drugo nego par škrtih pretvorica
koji su malenu Francescu bili pronašli kako plače u još uvijek toplom
naručju svoje prave majke, bezimene djevojke koja je bila umrla rađajući
djetešce pod lukovima staroga mosta dvorca Sant’Angelo.
Dok su dvojili trebaju li baciti bebu u rijeku i uzeti samo bakreni
medaljon koji je djetetova majka nosila oko vrata, par lupeža primijetio je
djevojčičinu čudesnu savršenost, pa su je odlučili zadržati, jer će se sasvim
sigurno moći pogoditi za dobru cijenu za takav dar među finijim imućnim
obiteljima visoko na dvorskoj društvenoj ljestvici. Kako su prolazili dani,
tjedni i mjeseci, njihova je gramzivost bujala, jer se malena iz dana u dan
preobražavala u biće takve ljepote i takvih čari da su joj u umu njezinih
tamničara vrijednost i cijena mogle samo rasti. Kada je napunila deset
godina, firentinski pjesnik koji je bio na proputovanju kroz Rim ugledao ju
je jednoga dana dok je išla po vodu na rijeku, nedaleko od mjesta na kojem
se rodila i gdje je izgubila majku, pa je, posve opčaran njezinim pogledom,
istoga časa napisao njoj posvećene stihove nadjenuvši joj ime kojim će se
otada koristiti, Francesca. Naime, njezina zamjenska obitelj nije se dotad
potrudila dati joj ime. Rasla je tako Francesca sve dok nije procvjetala u
ženu izvanredna mirisa i izgleda koji je prekidao razgovore i zaustavljao
vrijeme. U to je vrijeme tek beskrajna tuga njezina pogleda pomućivala
dojam te ljepote koja je izmicala riječima.
Uskoro su umjetnici iz cijeloga Rima počeli nuditi izdašne naknade
kako bi im pozirala za njihova djela. Ugledavši je, bili su sasvim sigurni da
kada bi netko talentiran i vješt bio sposoban na platno ili u mramor prenijeti
i desetinu njezinih čari, ušao bi u povijest kao najveći umjetnik koji je ikada
živio. Nadmetanja za njezine usluge nisu prestajala, a stari su ubogari sada
živjeli u sjaju novostečenog bogatstva, šećući gradom u upadljivim
gizdavim kočijama, odjeveni u šarenu svilu i mažući se tamo dolje raznim
parfemima kojima su prikrivali niskost što im je ispunjavala srca.
 Kada je dosegnula punoljetnost, u strahu da će izgubiti blago koje je
bilo temelj njihova bogatstva, Francescini roditelji odlučili su ponuditi
njezinu ruku. Suprotno onodobnoj ustaljenoj praksi, koja je nalagala da
mladenkina obitelj ponudi miraz, njihova drskost navela ih je da u zamjenu
za djevojčinu ruku i tijelo zatraže značajnu svotu, a djevojka će pripasti
onome tko ponudi najviše. Započelo je nadmetanje bez presedana, iz kojega
je kao pobjednik izašao jedan od najslavnijih i najznačajnijih umjetnika
Rima, don Anselmo Giordano. Giordano je već tada bio čovjek u
posljednjim uzdasima zrelosti, tijela i duše kažnjene zbog desetljeća
pretjerivanja, a srca zatrovana pohlepom i zavišću zato što je, unatoč svim
lovorikama, bogatstvu i hvali koje su zaslužila njegova djela, njegov tajni
san bio da mu ime i reputacija nadvise Leonardove.
Veliki Leonardo već je pet desetljeća bio pokojni, ali Anselmo
Giordano nikada nije zaboravio, ni oprostio, dan kada je kao jedva tinejdžer
došao u atelijer velikoga majstora kako bi se ponudio kao naučnik.
Leonardo je pogledao nekoliko skica koje je donio i uputio mu nekoliko
ljubaznih riječi. Otac mladoga Anselma bio je poznati bankar kojemu je
Leonardo dugovao uslugu-dvije, i mladić je bio uvjeren kako je njegovo
naučničko mjesto u atelijeru velikoga umjetnika osigurano. Kakvo li je
samo bilo njegovo iznenađenje kada mu je Leonardo, ne bez žaljenja, rekao
kako prepoznaje u njemu neke natruhe talenta, ali ne dovoljno da bi se
izdigao između tisuća aspiranata poput njega koji nikada neće stići dalje od
prosječnosti. Rekao mu je da u njemu ima nešto ambicije, ali ne dovoljno
kako bi se izdvojio od tolikih naučnika koji nikada neće biti spremni
žrtvovati ono što je potrebno da bi zaslužili svjetlost pravoga nadahnuća. I
za kraj mu je rekao da će možda uspjeti do neke mjere razviti svoje vještine,
ali ne dovoljno da bi mu vrijedilo život posvetiti profesiji u kojoj samo
geniji uspijevaju preživljavati od svoje zarade.
“Mladi Anselmo,” rekao mu je Leonardo, “neka vas moje riječi ne
rastuže, nego radije u njima vidite blagoslov, jer položaj vašega časnog oca
od vas će učiniti bogatoga čovjeka sve do kraja vaših dana, čovjeka koji se
neće kistom i dlijetom morati boriti za opstanak. Bit ćete sretan čovjek, vaši
će vas sugrađani voljeti i cijeniti, ali ni sve zlato svijeta od vas nikada neće
učiniti genija. Malo je okrutnijih i gorčih sudbina od one osrednjega
umjetnika koji život provede zavideći i proklinjući svoje suparnike.
Nemojte protratiti život na kobnu sudbinu. Pustite da vam umjetnost i
ljepotu stvaraju oni koji nemaju drugoga izbora. A s vremenom ćete mi
oprostiti na iskrenosti, koja vas danas boli, ali sutra, ako je prihvatite, spasit
će vas od vlastitoga pakla.”
S tim je riječima majstor Leonardo otpustio mladoga Anselma, koji je
zasigurno satima tumarao rimskim ulicama u bijesnom plaču. Kada se
vratio kući, objavio je ocu da ne želi učiti od Leonarda, kojega smatra tek
varalicom koji stvara vulgarna djela za masu neznalica koji nisu u stanju
cijeniti pravu umjetnost.
“Ja ću biti čisti umjetnik, samo za one odabrane koji mogu razumjeti
dubinu mojih napora.”
Njegov otac, strpljiv čovjek i, kao svi bankari, bolji poznavatelj
ljudske prirode nego najmudriji od kardinala, zagrlio ga je i rekao mu neka
ne strahuje, da mu nikada ništa neće nedostajati, ni novca, ni obožavatelja,
ni hvale za njegova djela. Bankar se, prije smrti, pobrinuo da tako i bude.
Anselmo Giordano nije nikada oprostio Leonardu, jer čovjek je
spreman oprostiti sve osim istine. Pedeset godina poslije njegova mržnja i
želja da lažni majstor izgubi ugled bile su jače nego ikada.
Kada je Anselmo Giordano čuo legendu o mladoj Frencesci iz usta
pjesnika i slikara, poslao je sluge s vrećom zlatnih dukata u dom obitelji i
zatražio da dođu. Djevojčini roditelji, nagizdani kao cirkuski majmuni u
posjetu vojvodskom dvoru u Mantovi, došli su u Giordanovu kuću prateći
djevojku, koja je bila odjevena tek u skromne dronjke. Kada ju je umjetnik
ugledao, imao je osjećaj da mu je srce poskočilo. Sve što je čuo bilo je
istina. Na kugli zemaljskoj ni sada niti ikada nije postojalo takve ljepote, i
znao je, kako to samo umjetnik može, da njezine draži ne proizlaze samo iz
te kože i toga kao isklesanoga tijela, nego iz sile i svjetlosti kojima je
zračila njezina unutrašnjost, njezine tužne i osamljene oči, njezine usne
utišane sudbinom.
Takav je dojam Francesca di Parma ostavila na majstora Giordana da
je bio siguran da je ne može pustiti da pobjegne, da ne može dopustiti da
pozira ijednome drugom umjetniku i da to čudo prirode može biti samo
njegovo i ničije više. Samo će tako uspjeti stvoriti djelo koje će zaslužiti
naklonost ljudi veću od one kakvu je imao prezrivi i odvratni Leonardo.
Samo će tako njegova reputacija i slava nadići one pokojnoga Leonarda,
čije ime više neće morati omalovažavati u javnosti, zato što će, kada
jednom dosegne vrhunac, on biti taj koji će si moći dopustiti da se na njega
ne obazire i praviti se da njegovo djelo nikada nije postojalo kao išta više
nego duhovna okrepa za seljake i neznalice. Istoga je časa Giordano dao
službenu ponudu koja je nadilazila najbasnoslovnije snove para bijednika
koji su se izdavali za Francescine roditelje. Vjenčanje, koje će se održati u
kapeli Giordanove palače, bit će za tjedan dana. Francesca nije izgovorila ni
riječi tijekom cijele transakcije.
Sedam dana poslije mladi Cervantes lutao je gradom u potrazi za
nadahnućem, kada se svita koja je pratila veliku zlatnu kočiju probila kroz
mnoštvo. Kada su prolazili ulicom Via del Corso, povorka se na tren
zaustavila i tada ju je ugledao. Francesca di Parma, odjevena u najfiniju
svilu koju su firentinski obrtnici ikada satkali, nijemo ga je promatrala s
prozora kočije. Tako je bila duboka tuga koju je pročitao u njezinu pogledu,
takva sila te ukradene duše koju su vodili u njezinu tamnicu, da je
Cervantes osjetio da ga obuzima ledena sigurnost da je, prvi put u životu,
pronašao nit svoje prave sudbine na licu neznanke.
Nakon što je pogledom ispratio povorku, Cervantes je pitao tko je to
stvorenje, pa su mu ljudi koji su se tamo našli ispričali priču o Francesci di
Parmi. Čuvši je, sjetio se da je bio čuo govorkanja i glasine o njoj, ali nije ih
shvatio ozbiljno i pripisao ih je grozničavoj mašti lokalnih dramatičara.
Ipak, legenda je bila istinita. Nadnaravna ljepota utjelovila se u
jednostavnoj i skromnoj djevojci i, kako se moglo očekivati, ljudi nisu
napravili ništa doli pobrinuli se za njezinu nesreću i poniženje. Želio je
mladi Cervantes pratiti povorku do Giordanove palače, ali mu je
nedostajalo snage. U njegovim su očima zabava i veselica bile čamotna
glazba, a sve što je vidio djelovalo mu je tek poput tragedije uništenja
čistoće i savršenstva u rukama ljudske pohlepe, bijede i neznanja.
Krenuo je prema svome konačištu, protiv struje mnoštva koje je željelo
slijediti svadbenu povorku sve do zidina palače slavnoga umjetnika, obuzet
tugom gotovo jednako velikom kao ona što ju je sreo u pogledu bezimene
djevojke. Te iste noći, dok je majstor Giordano s tijela Francesce di Parme
skidao svilu koja ju je omatala i milovao svaki centimetar njezina tijela s
nevjericom i pohotom, kuća stare djevojčine obitelji, sagrađena na smionom
mjestu nad Tiberom, ne mogavši izdržati težinu blaga i tričarija natovarenih
na njezina pleća, srušila se u leđne vode rijeke sa svim članovima klana
zatočenima u njoj, koje više nitko nikada neće vidjeti.
Nedaleko odande, pod svjetlom uljane svjetiljke, Cervantes, ne
mogavši zaspati, primio se papira i tinte da napiše sve čemu je toga dana
svjedočio. Ruke i rječnik izdali su ga kada je pokušao opisati snažan dojam
koji je na njega ostavilo ono kratko ukrštavanje pogleda s gospom
Francescom u ulici Via del Corso.
Sve umijeće koje je vjerovao da posjeduje raspršilo bi se na vršku pera
i ni jedna jedina riječca nije se primila za papir. Pomislio je tada da kada bi
samo kojim slučajem dospio u svojem djelu uhvatiti tek desetinu čarolije
one čudesne prilike, njegovo ime i reputacija uzdigli bi se među one
najvećih pjesnika u povijesti, a on bi postao kralj među pripovjedačima,
princ Parnasa čija bi svjetlost osvjetlala izgubljeni raj književnosti i, usput,
izbrisala s lica zemlje prezrivu reputaciju perfidnoga dramatičara Lopea de
Vege, kome se sreća i slava nisu prestajale smiješiti i koji je od najranije
mladosti žeo uspjehe bez presedana, dok je Cervantes jedva uspijevao
sklepati pokoji stih koji ne bi posramio papir na kojem je napisan. Trenutak
zatim, prepoznavši crninu svoje žudnje, osjetio je sram zbog svoje sujete i
nezdrave zavisti koja ga je izjedala i rekao si da nije ništa bolji od staroga
Giordana, koji upravo u tom času zasigurno zagriza u zabranjeno voće
svojim prijetvornim usnama i istražuje tajne ukradene pomoću zlatnih
dukata drhtavim rukama, prljavima od nečasnosti.
U svojoj beskrajnoj okrutnosti, osjećao je, Bog je ljepotu Francesce di
Parme prepustio u ljudske ruke kako bi ih podsjetio na ružnoću njihovih
duša, bijedu njihovih djela i mrskost njihovih želja.
Prolazili su dani, a sjećanje na taj kratki susret nije mu izlazilo iz
glave. Cervantes je pokušavao raditi za svojim radnim stolom i posložiti
dijelove drame tako da ona publici pruži isto zadovoljstvo i zarobi njezinu
maštu kao drame koje je Lope pisao naizgled bez ikakvog truda, ali um mu
je neprestano zaokupljao gubitak koji je slika Francesce di Parme posijala u
njegovu srcu. Nauštrb drame koju je namjeravao napisati, njegovo je pero
stranicu za stranicom stvaralo sumornu romansu pomoću čijih je stihova
pokušavao sastaviti izgubljenu djevojčinu priču. U njegovoj drami
Francesca nije imala sjećanja i bila je prazan list; njezin lik, sudbina koju
tek treba napisati i koju samo on može izmaštati, obećanje čistoće koje će
mu vratiti volju da vjeruje u nešto čisto i nevino u svijetu laži i prijevara,
zlobe i kazne. Tijekom besanih noći šibao je maštu i do iznemoglosti
naprezao niti imaginacije, no unatoč tome, kada bi u zoru uzeo čitati
ispisane stranice, prepuštao ih je vatri jer je znao da ne zaslužuju dijeliti
svjetlost dana sa stvorenjem koje ih je nadahnuto i koje je polako izgaralo u
zatvoru što joj ga je Giordano, kojega nikada nije vidio, ali ga je već
prezirao cijelim svojim bićem, izgradio među zidovima svoje palače. Dani
su se gomilali u tjedne, a tjedni u mjesece, i uskoro je prošlo pola godine od
vjenčanja don Anselma Giordana i Francesce di Parme, a da ih nitko u
cijelome Rimu otada nije vidio. Znalo se da najbolji gradski trgovci
dostavljaju namirnice na vrata palače i da ih tamo dočekuje Tomaso,
majstorov osobni sluga. Znalo se da radionica Antonija Mercantija tjedno
snabdijeva palaču platnima i materijalima potrebnima za majstorov rad. No
nijedna duša ne mogaše reći da je uživo vidjela umjetnika ili mladu mu
suprugu.
Na dan kada se napunilo šest mjeseci otkako su sklopili brak,
Cervantes se našao u stanu poznatoga kazališnog impresarija koji je držao
nekoliko velikih gradskih pozornica i uvijek bio u potrazi za novim
autorima, talentiranima, gladnima i spremnima raditi za crkavicu.
Zahvaljujući preporuci nekoliko drugova po peru Cervantes je uspio
osigurati pozivnicu na audijenciju kod don Leonella, ekstravagantnoga
aristokrata pompozna držanja i plemenita ruha, koji je imao kolekciju
staklenih bočica iznad svoga radnog stola s navodnim intimnim sokovima
slavnih kurtizana čije je kreposti požeo dok su bile tek u cvatu, a na reveru
je nosio maleni broš u obliku anđela. Leonello ga je pustio da stoji dok je
ovlaš čitao stranice drame, glumeći dosadu i prezir.
“Pjesnik u paklu”, mrmljao je impresario. “Već viđeno. Drugi su ovu
priču ispričali prije vas, i bolje. Ja tražim, da tako kažemo, inovativnost.
Hrabrost. Viziju.”
 Cervantes je iz iskustva znao da su oni koji tvrde da u umjetnosti traže
te plemenite vrline isti oni koji ih obično neće znati prepoznati, ali također
je znao da prazan želudac i još prazniji džepovi čak i najsposobnije lišavaju
argumenata i dara govora. Instinkt mu je govorio da je Leonello, koji je
odavao dojam staroga lisca, u najmanju ruku uznemiren prirodom
materijala koji mu je donio.
“Žalim što sam vašem gospodstvu tratio vrijeme...”
“Ne tako brzo”, odrezao ga je Leonello. “Rekao sam da je viđeno, ali
ne da je, da tako kažemo, izmetina. U vas ima talenta, no nedostaje vam
vještine. I zaista nemate, da tako kažemo, ukusa. Niti znate prepoznati
dobru priliku.”
“Zahvaljujem vam na velikodušnosti.”
“A ja vama na sarkazmu, Cervantese. Vi Španjolci patite od viška
ponosa i manjka upornosti. Ne predajte se tako brzo. Ugledajte se na svoga
sunarodnjaka Lopea de Vegu. Čovjek od formata, kako vi Španjolci
kažete.”
“Razmislit ću o tome. Znači li to da postoji mogućnost da vaša
svjetlost prihvati moje djelo?” Leonello se od srca nasmijao.
“Kad na vrbi rodi grožđe. Cervantese, nitko ne želi gledati, da tako
kažemo, očajničke drame koje govore o tome da je ljudsko srce trulo i da
smo pakao upravo mi sami i naši bližnji. Ljudi se u kazalište dolaze smijati,
plakati i prisjetiti kako su dobri i plemeniti. Vi još uvijek niste izgubili
naivnost i vjerujete da imate, da tako kažemo, istinu koju treba
ispripovijedati. Proći će vam to s godinama, ili se barem nadam, zato što mi
ne bi bilo drago vidjeti vas na lomači ili kako trunete u nekoj tamnici.”
“Dakle, ne vjerujete da bi moje djelo ikome moglo biti zanimljivo...”
“To nisam rekao. Poznajem nekoga, da tako kažemo, koga bi možda
moglo zanimati.”
Cervantes je osjetio kako mu se ubrzava puls. “Kako li je glad
predvidljiva”, uzdahnuo je Leonello.
 “Glad, za razliku od Španjolaca, nema ponosa i obiluje upornošću”,
odvratio je Cervantes.
“Vidite? Imate vi nešto vještine. Znate preokrenuti rečenicu i stvoriti,
da tako kažemo, dramatičnu repliku. Doduše, na početničkoj razini, ali ima
mnogo budala čija su djela postavljena na scenu, a da ni poštenu didaskaliju
ne znaju napisati...” “Možete li mi onda pomoći, don Leonello? Napravit ću
što god je potrebno i brzo učim.”
“U to nema sumnje...”
Leonello ga je promatrao, dvojeći.
“Što god je potrebno, vaša svjetlosti. Preklinjem vas...”
“Postoji nešto što bi vas možda moglo zanimati. No nije bez, da tako
kažemo, rizika.”
“Rizik me ne plaši. Barem ne više nego bijeda.”
“U tom slučaju... poznajem određenoga gospodina s kojim imam
jedan, da tako kažemo, dogovor. Kada mi se na putu nađe obećavajuća
mladost s određenim potencijalom kao, da tako kažemo, vi, pošaljem ga
njemu i on, da tako kažemo, zahvali. Na svoj način.”
“Pretvorio sam se u uho.”
“To me i brine... Situacija je takva da je dotični gospodin, da tako
kažemo, na proputovanju kroz Rim.
“Je li gospodin kazališni impresario kao vaša svjetlost?”
“Nešto slično, da tako kažemo. Izdavač.”
“Još bolje...”
“Ako vi tako kažete. Ima podružnice u Parizu, Rimu i Londonu i
uvijek je u potrazi za posebnom vrstom talenta. Kao što je vaš, da tako
kažemo.” “Duboko vam zahvaljujem na...”
“Nemojte mi zahvaljivati. Odite k njemu i recite mu da sam vas ja
poslao. No požurite. Vjerujem da je u gradu na samo nekoliko dana...”
Leonello je zapisao ime na papir i pružio mu ga.
 “Pronaći ćete ga u Locandi Borghesi, kada zanoći.”
“Vjerujete da će ga zanimati moje djelo?” Leonello se zagonetno
nasmiješio.
“Sretno, Cervantese.”
Kada je pala noć, Cervantes je odjenuo jedinu čistu odjeću koju je
imao i krenuo put Locande Borghese, vile okružene vrtovima i kanalima
nedaleko od palače don Andelma Giordana. Rezervirani sluga iznenadio ga
je u podnožju stupa obavijestivši ga da su ga očekivali i da će ga Andreas
Corelli ubrzo primiti u salonu. Cervantes je pretpostavio da je možda
Leonello bio dobrodušnijim nego što je odavao i da je bio poslao poruku u
kojoj preporučuje mladoga pisca svojemu prijatelju izdavaču. Sluga je
odveo Cervantesa u veliku ovalnu knjižnicu koja je ležala u polutami dok ju
je grijao kamin što je bacao sjajno jantarno svjetlo koje je plesalo po
beskrajnim zidovima knjiga. Dva velika naslonjača stajala su sučelice pred
vatrom, pa je Cervantes, nakratko oklijevajući, sjeo u jedan od njih.
Opčinili su ga hipnotičan ples vatre i njezin topli dah. Prošlo je nekoliko
minuta prije nego što je primijetio da nije sam. Visoka koštunjava prilika
zauzela je drugi naslonjač. Bila je odjevena u crno i nosila srebrnoga anđela
istovjetnoga onome kakvoga je onoga poslijepodneva vidio na Leonellovu
reveru. Prvo je primijetio ruke, najveće koje je ikada vidio, blijede s dugim,
zašiljenim prstima. Nakon toga je primijetio oči. Dva zrcala u kojima su se
ogledali plamen i vlastito mu lice, koja nikada nisu treptala i činilo se da
mogu promijeniti ono što se ocrtava u zjenicama, a da se ne pomakne ni
jedan jedini mišić lica.
“Dobri Leonello mi kaže da ste vi čovjek s puno talenta i malo sreće.”
Cervantes je uznemireno progutao slinu.
 “Ne dajte da vas moj izgled zaplaši, gospodine Cervantes. Izgled ne
vara uvijek, ali gotovo uvijek omamljuje.”
Cervantes je nijemo kimnuo. Corelli se nasmiješio ne razdvojivši usne.
“Donijeli ste mi dramu. Jesam li u pravu?”
Cervantes mu je pružio rukopis i primijetio kako se Corelli za sebe
nasmiješio pročitavši naslov.
“To je tek prva verzija”, osokolio se reći Cervantes.
“Više ne”, rekao je Corelli listajući tekst.
Cervantes je gledao kako izdavač bez žurbe čita, mjestimično se
smiješeći ili iznenađeno dižući obrve. Čaša i boca vina iznimne boje
naizgled su se same od sebe stvorile na stolu koji je stajao između
naslonjača.
“Poslužite se, Cervantese. Čovjek ne može preživjeti samo od
književnosti.”
Cervantes je natočio vino u čašu i prinio ga usnama. Sladak i opojan
miris prožeo mu je nepce. U tri je gutljaja iskapio vino te osjetio
nezaustavljivu želju da si natoči još.
“Bez srama, prijatelju moj. Čaša bez vina je uvreda životu.”
Ubrzo je Cervantes izgubio pojam o tome koliko je čaša popio.
Obuzela ga je ugodna i umirujuća snenost te je kroz klonule kapke vidio
kako Corelli i dalje čita rukopis. Zvona koja su označavala ponoć začula su
se u daljini. Uskoro se spustio zastor dubokoga sna i Cervantes se prepustio
tišini.
Kada je otvorio oči, Corellijevi obrisi ocrtavali su se ispred kamina.
Izdavač je stajo ispred plamena, okrenut Cervantesu leđima s njegovim
rukopisom u rukama. Osjetio je laganu mučninu, slatkasti okus vina u
ustima, pa se zapitao koliko li je vremena prošlo.
“Jednoga čete dana napisati remek-djelo, Cervantese”, rekao je Corelli.
“No ovo to nije.”
Bez oklijevanja, izdavač je bacio rukopis u vatru.
 Cervantes se bacio prema plamenu, ali prasak vatre ga je zaustavio.
Promatrao je plod svoga rada kako beznadno gori, linije tinte hvataju boju
plavoga plamena dok mlazovi bijeloga plamena obavijaju stranice poput
prašinastih zmija. Neutješan, pao je na koljena, a kada se okrenuo prema
Corelliju, vidio je da ga izdavač sažaljivo promatra.
“Katkada pisac mora spaliti tisuću stranica prije nego što napiše jednu
koja je vrijedna da je potpiše. Vi ste tek na početku. Vaše djelo čeka vas na
pragu zrelosti.”
“Niste imali pravo to učiniti...”
Corelli se nasmiješio i pružio mu ruku da mu pomogne ustati.
Cervantes je oklijevao, ali naposljetku ju je prihvatio.
“Želim da napišete nešto za mene, prijatelju. Bez žurbe. Makar vam
trebale godine, a trebat će vam. Više nego što mislite. Nešto u skladu s
vašim željama i ambicijom.”
“Što vi znate o mojim željama?”
“Poput svih koji se nadaju postati pjesnici, Cervantese, vi ste kao
otvorena knjiga. Zbog toga, zato što mi se vaš Pjesnik u paklu čini kao tek
dječja igra, ospice koje moraju proći, želim vam dati konkretnu ponudu.
Ponudu da napišete djelo na vašoj razini, i na mojoj.”
“Spalili ste najbolje što sam mogao napisati u mjesec dana.”
“I napravio sam vam uslugu. Sada mi iskreno recite da zaista držite da
nisam u pravu.”
Potrajalo je, ali Cervantes je napokon kimnuo.
“I recite mi griješim li kada kažem da u srcu gajite nadu da ćete
stvoriti djelo koje će zasjeniti djela vaših suparnika, zatamniti ime onoga
Lopea i njegove plodne mašte...”
Cervantes mu je htio proturječiti, ali riječi mu nisu silazile s usana.
Corelli se ponovno nasmiješio.
“Nemate se razloga toga sramiti. Ni misliti da vas ta želja čini nalik na
nekoga kao što je Giordano...”
 Cervantes je podigao pogled, smeten. “Naravno da znam priču o
Giordanu i njegovoj muzi”, odgovorio je Corelli preduhitrivši njegovo
pitanje. “Znam je zato što sam staroga majstora upoznao mnogo godina
prije nego što ste se rodili.” “Anselmo Giordano je bijednik.”
Corelli se nasmijao.
“Ne, nije. On je jednostavno čovjek.”
“Čovjek koji zaslužuje platiti za svoje zločine.”
“Mislite? Nemojte mi reći da ćete i s njime u dvoboj!”
Cervantes je problijedio. Kako li je samo izdavač mogao znati da je
mjesecima prije napustio Madrid bježeći od uhidbenoga naloga koji je
izdan zbog dvoboja u kojem je sudjelovao?
Corelli se tek zlobno nasmiješio i upro u njega optužujući prst.
“I koje to zločine pripisujete nesretnome Giordanu, osim njegove
sklonosti da slika pastoralne prizore s kozama, djevicama i pastirima po
ukusu trgovaca i biskupa, i prsate Madone koje uveseljavaju župljane usred
molitve?”
“Oteo je onu jadnu djevojku i drži je zatočenom u svojoj palači kako bi
zadovoljio svoju pohlepu i podlost. Kako bi sakrio nedostatak talenta. Kako
bi izbrisao svoju sramotu.”
“Kako li ljudi brzo sude sebi sličnima za djela koja bi i sami počinili
da im se ukaže prilika...” “Ja nikada ne bih tako nešto učinio.”
“Sigurni ste?”
“Posve.”
“A da vas iskušamo? Biste li se usudili?”
“Ne razumijem...”
“Recite mi, gospodine Cervantese. Što znate o Francesci di Parmi? I ne
želim čuti spjev o obeščašćenoj djevi i krvavom joj djetinjstvu. Već ste mi
dokazali da vladate osnovama kazališta...”
“Znam samo... da ne zaslužuje živjeti u zatvoru.”
 “Zbog svoje ljepote? Zar je to čini plemenitom?”
“Zbog svoje čistoće. Zbog svoje dobrote. Zbog svoje nevinosti.”
Corelli je oblizao usne.
“Još se uvijek stignete ostaviti književnosti i prigrliti sakrament
svetoga reda, prijatelju Cervantese. Plaća je bolja, smještaj osiguran, a o
toplim i obilnim obrocima da i ne govorimo. Čovjek treba imati mnogo
vjere da bude pjesnik. Više nego što je imate vi.”
“Sve ismijavate.”
“Samo vas.”
Cervantes je ustao i pokazao namjeru da krene prema vratima.
“Onda ću vas ostaviti, pa neka se vaša milost dosita ismije.”
Cervantes je gotovo došao do vrata prostorije, kada su mu se ona pred
nosom zalupila takvom silom da su ga srušila na pod. Jedva da je uspio
ustati, kada je otkrio da se Corelli nadvio nad njega, dva metra koštunjave
prilike koja je djelovala kao da se sprema baciti na njega i raskomadati ga.
“Ustanite”, naredio je.
Cervantes je poslušao. Činilo se kao da su se izdavačeve oči
promijenile. Dvije velike crne zjenice raširile su mu se pogledom. Nikada
nije osjetio takav strah. Ustuknuo je i udario o zid knjiga.
“Pružit ću vam priliku, Cervantese. Priliku da postanete vi i prestanete
lutati putevima koji će vas dovesti do toga da živite živote koji nisu vaši. I
kao sa svakom prilikom, konačna odluka je na vama. Prihvaćate li moju
ponudu?”
Cervantes je slegnuo ramenima.
“Ovo je moja ponuda: napisat ćete remek-djelo, ali da biste to učinili,
morat ćete izgubiti ono što najviše volite. Vaše će djelo slaviti, zavidjeti mu
i oponašati ga dok je svijeta i vijeka, ali u vašem srcu stvorit će se praznina
tisuću puta veća od slave i taštine vaše ingenioznosti zato što ćete tek tada
shvatiti pravu prirodu svojih osjećaja i tek ćete tada saznati jeste li, kako
vjerujete, bolji čovjek od Giordana i svih onih koji su, poput njega, pali na
koljena pred vlastitim odrazom nakon što su prihvatili ovaj izazov...
Prihvaćate li?”
Cervantes je pokušao skrenuti pogled s Corellijevih očiju.
“Ne čujem vas.”
“Prihvaćam”, začuo se kako odgovara.
Corelli mu je pružio ruku i Cervantes ju je stisnuo. Izdavačevi prsti
sklopili su se nad njegovima poput pauka te je na licu osjetio hladan
Corellijev dah koji je mirisao na raskopanu zemlju i uvelo cvijeće.
“Svake nedjelje, u gluho doba noći, Tomaso, Giordanov sluga, otvara
dvorišna vrata koja vode u uličicu skrivenu među drvoredom istočno od
palače i odlazi po bočicu tonika koji travar Avianno mućka za staroga sa
začinima i ružinom vodicom jer Giordano želi vjerovati da uz njegovu
pomoć može povratiti mladenačku snagu. To je jedina noć u tjednu kada su
majstorovi sluge i osobni čuvari slobodni, a nova smjena ne dolazi do
svitanja. Tijekom tih pola sata kada sluga izbiva, vrata ostaju otvorena i
nitko ne čuva palaču...”
“I što očekujete od mene?” promucao je Cervantes.
“Pitanje je što sami od sebe očekujete, dragi moj gospodine. Je li ovo
život kakav želite živjeti? Jeste li čovjek kakav želite biti?”
Plamen u kaminu tinjao je i jenjavao, tama se širila zidovima knjižnice
poput prolivene tinte i omatala Corellija. Kada je Cervantes zaustio da
odgovori, već je ostao sam.
Te je nedjelje u gluho doba noći Cervantes čekao skriven među
drvećem koje je okruživao Giordanovu palaču. Nisu još zazvonila zvona za
zornicu, kada su se, kako je Corelli prorekao, otvorila malena bočna vrata i
pogrbljeni je obris staroga umjetnikova sluge krenuo niz ulicu. Cervantes je
pričekao da se sjena izgubi u noći pa je kliznuo do vrata. Stavio je ruku na
kvaku i pritisnuo. Kako je rekao Corelli, vrata su se otvorila. Cervantes je
bacio posljednji pogled na ulicu i, vjerujući da ga nitko nije primijetio,
ušao. Čim je zatvorio vrata iza sebe, shvatio je da ga okružuje posvemašnja
tama i prokleo svoju glupost jer nije ponio svijeću ili uljanu svjetiljku da si
osvijetli put. Pipao je zidove, vlažne i skliske poput utrobe neke zvijeri, i
oprezno išao naprijed dok se nije spotaknuo o prvu stubu onoga što mu se
činilo kao spiralno stubište. Polako se uspinjao i uskoro je slabašni dašak
svjetlosti ocrtao obrise kamenoga luka koji je vodio u veliki hodnik. Pod u
hodniku bio je popločen velikim crnim i bijelim rombovima, kao kakva
šahovska ploča. Poput šahovske figure pješaka koja kao furija maršira
igrom, Cervantes je jurnuo prema unutrašnjosti velike palače. Nije još
prošao cijelu galeriju, kada je ugledao okvire i platna ostavljene uza zid,
razbacane po podu tvoreći svojevrsnu stazu koja se prostirala kroz cijelu
palaču, uz koju su ležale razasute krhotine, kao ostaci kakvog brodoloma.
Prošao je pokraj vrata soba i salona u kojima su nedovršeni portreti
hrpimice ležali na policama, stolovima i stolcima. Mramorno stubište koje
je vodilo na gornji kat bilo je sasvim prekriveno razderanim platnima,
nekima s vidljivim tragovima bijesa s kojim ih je njihov autor uništio. Kada
je stigao do središnjeg atrija, Cervantes se našao pred velikim snopom
magličaste mjesečeve svjetlosti koja je prodirala kroz kupolu što je
okrunjivala palaču, a kroz nju su ulijetale golubice čija su krila proizvodila
jeku koja je odzvanjala oronulim hodnicima i sobama. Kleknuo je pred
jedno platno i prepoznao izblijedjelo lice na njemu - nedovršena skica,
poput svih ostalih, Francesce di Parme.
Cervantes je pogledao oko sebe i vidio stotine platna nalik na ovo, sva
odbačena, sva ostavljena. Tada je shvatio zašto nitko nije vidio majstora
Giordana od vjenčanja. Umjetnik, u očajničkom naporu da povrati
izgubljeno nadahnuće i uhvati svjetlost Francesce di Parme, svakim je
zamahom kista gubio razum. Njegova ludost ostavila je za sobom trag
nedovršenih platna koja su ležala razbacana po palači poput zmijske kože.
“Već vas neko vrijeme očekujem”, rekao je glas iza njegovih leđa.
Cervantes se okrenuo. Sasušeni starac, duge zapetljane kose,
promatrao ga je smiješeći se iz kuta dvorane. Sjedio je na podu, s čašom i
bocom vina kao jedinim društvom. Majstor Giordano, jedan od
najpoznatijih umjetnika svoga vremena, sveden na ludoga prosjaka u
vlastitome domu.
“Došli ste je odvesti, zar ne?” pitao je. Cervantes nije mogao
odgovoriti. Stari si je slikar natočio još jednu čašu vina i podigao je kao da
nazdravlja.
 “Moj je otac ovu palaču sagradio za mene, jeste li to znali? Rekao mi
je da će me zaštititi od svijeta. No tko nas štiti od nas samih?”
“Gdje je Francesca?” pitao je Cervantes.
Slikar ga je dugo gledao, pijuckajući vino lascivnim pokretima.
“Zaista vjerujete da ćete uspjeti tamo gdje su toliki propali?”
“Ne tražim uspjeh, majstore. Tek želim osloboditi jednu djevojku, koja
ne zaslužuje živjeti na mjestu poput ovoga.”
“Plemenita hrabrost onoga koji čak i sam sebi laže”, zaključio je
Giordano.
“Nisam došao s vama raspravljati, majstore. Ako mi ne kažete gdje je,
sam ću je pronaći.”
Giordino je iskapio vino i kimnuo.
“Ja je neću zadržavati, mladiću.”
Giordano je podigao pogled prema stubištu koje se obavijeno maglom
uzdizalo prema kupoli. Cervantes je pažljivo promotrio polutamu i ugledao
je. Francesca di Parma, tračak svjetla u tami, spuštala se polagano, njezino
tijelo nago i boso. Cervantes se požurio skinuti plašt i njime ogrnuo
djevojku, grleći je. Beskrajna tuga njezina pogleda spustila se na njega.
“Gospodine, odlazite s ovog prokletog mjesta dok još stignete”,
šapnula je.
“Otići ću, ali s vama.”
Giordano je iz svoga kuta zapljeskao prizoru.
“Izvanredan prizor. Ljubavnici u tami na stubama.”
Francesca je pogledala staroga slikara, čovjeka koji ju je pola godine
držao utamničenu, nježno i bez natruha ljutnje. Giordano joj se slatko
nasmiješio, poput zaljubljenoga tinejdžera.
“Oprosti mi, ljubavi, jer nisam bio što zaslužuješ.”
Cervantes je želio odvesti djevojku odatle, ali ona nije skidala pogleda
sa svoga tamničara, čovjeka koji je djelovao kao da je na izdisaju. Giordano
je ponovno napunio čašu vinom i ponudio joj ga.
“Posljednji gutljaj za oproštaj, ljubavi.”
Francesca, izvukavši se iz Cervantesova zagrljaja, prišla je Giordanu i
kleknula pokraj njega. Pružila je ruku i pomilovala starčevo lice izbrazdano
borama. Umjetnik je zatvorio oči i predao se dodiru. Prije odlaska
Francesca je prihvatila čašu i otpila vina koje joj je ponudio. Pila je polako,
zatvorenih očiju i držeći čašu objema rukama. Zatim ju je ispustila, pa je
staklo udarilo o pod i razbilo se u tisuću komadića. Cervantes ju je primio i
ona se prepustila. Više i ne pogledavši slikara, Cervantes je krenuo prema
glavnim vratima palače s djevojkom u naručju. Kada je izašao, naišao je na
sluge i čuvare koji su ga čekali. Nitko od njih nije pokazivao namjeru da ga
zaustavi. Jedan od naoružanih čuvara držao je crnoga konja, kojega mu je
ponudio. Cervantes je oklijevao prije nego što je prihvatio ponudu. Čim je
uzeo uzde u ruke, stražari su se razmaknuli i u tišini ga promatrali. Uzjahao
je konja s Francescom u rukama. Već je kasao prema sjeveru, kada je
plamen izvirio kroz kupolu Giordanove palače i nebo nad Rimom obojio
grimizom i pepelom. Jahali su za dana, a noći provodili u konačištima i
svratištima, kamo su im novčići koje je Cervantes pronašao u konjskim
bisagama omogućili da se sklone od hladnoće i sumnjičavih pogleda.
Mora da je prošlo nekoliko dana prije nego što je Cervantes primijetio
dah s mirisom badema na Francescinim usnama i crne kolute koji su joj se
počeli ocrtavati oko očiju. Svake noći, kada mu se djevojka predavala,
Cervantes je znao da mu to tijelo nestaje u rukama, da otrovna čaša kojom
je Giordano bio želio osloboditi i nju i sebe od prokletstva gori u njezinim
venama i proždire je. Na svojem su putovanju stali u najboljim
prenoćištima, gdje su je pregledavali doktori i mudraci ne uspijevajući
pronaći uzrok njezinoj bolesti. Francesca se gasila tijekom dana, jedva
sposobna progovoriti ili držati oči otvorenima, i uskrsavala noću, u
polutami ložnice, opčaravajući pjesnikova osjetila i vodeći njegove ruke.
Na kraju drugoga tjedna na putu, pronašao ju je izgubljenu na kiši ispred
jezera koje se prostiralo uz svratište u kojem su stali prenoćiti. Kiša je
klizila njezinim tijelom, a ona je, raskriljenih ruku, podigla lice prema nebu
kao da se nada da će biserne kapljice koje su joj prekrile kožu iščupati iz nje
prokletu dušu.
 “Moraš me ovdje ostaviti”, rekla mu je. “Zaboraviti me i nastaviti
put.”
No Cervantes, koji je iz dana u dan gledao kako se djevojčino svjetlo
gasi, obećao si je da joj nikada neće reći zbogom, da će se, sve dok u
njegovu tijelu ima i daška, boriti da je održi na životu. Da ostane njegova.
Do trenutka kada su prešli Pireneje, planinskim prolazom uz obalu
Sredozemnog mora, i zaputili se prema Barceloni, Cervantes je već sakupio
sto stranica rukopisa koji je pisao noću dok ju je promatrao kako spava
zarobljena u noćnoj mori. Osjećao je da su njegove riječi, slike i mirisi koje
dočarava njegovo pisanje sada jedini način da je održi na životu. Svake
noći, kada se Francesca predavala njegovu zagrljaju i prepuštala snu,
Cervantes je grozničavo pokušavao na papir izliti dušu putem tisuću i jedne
fikcije. Kada je danima poslije njihov konj klonuo mrtav pred barcelonskim
zidinama, drama koju je stvarao bila je već dovršena, a Francesca je
naizgled povratila snagu i sjaj u očima. Dok su jahali, sanjario je da će u
tome gradu na obali mora pronaći utočište i nadu, prijateljsku dušu koja će
mu pomoći pronaći nekoga da otisne njegov rukopis, i da će, kada ljudi
pročitaju njegovu priču i izgube se u svemiru slika i stihova koje je stvorio,
Francesca koju je iskovao pomoću papira i tinte i ta djevojka koja mu je
svake noći umirala u naručju postati jedna te će se vratiti u svijet živih, u
kojem će se prokletstvo i oskudica moći pobijediti snagom riječi i u kojem
će joj Bog, gdje god da se skrivao, dopustiti da poživi još jedan dan uz
njega.

(izvadak iz Tajnih kronika Grada Prokletih

Ignatiusa B. Samsona; za nakladnika Izdavačka kuća
Barrido y Escobillas, d.o.o, Barcelona, 1924.)
 BARCELONA, 1569.

F rancescu di Parmu pokopali su dva dana poslije pod gorućim nebom

koje je klizilo mirnim morem i svjetlošću obojilo jedra brodova
usidrenih u luci. Djevojka je tijekom noći izdahnula Cervantesu na rukama,
u sobi gdje su stanovali na zadnjemu katu stare zgrade u Ulici Ancha.
Tiskar Antoni de Sempere i Sancho bili su s njima u času kada je ona
posljednji put otvorila oči i, nasmiješivši mu se, šapnula “Oslobodi me.”
Sempere je toga poslijepodneva završio tisak druge verzije Pjesnika u
paklu, romanse u tri čina don Miguela de Cervantesa Saavedre, i ponio je sa
sobom jedan primjerak da ga pokaže autoru, koji nije imao volje ni da
pročita svoje ime na naslovnici. Tiskar, čija je obitelj posjedovala malenu
parcelu u blizini starih gradskih vrata Santa Madrona, pokraj Ulice Trenta
Claus, ponudio je da djevojku pokopaju na tome skromnom groblju gdje je,
u vrijeme najgore inkvizicije, obitelj Sempere bila spašavala knjige od
lomače skrivajući ih u ljesove koje bi zatim pokapali tamo, na groblju i
svetištu knjiga. Cervantes je, ispunjen zahvalnošću, ponudu prihvatio.
Sutradan, nakon što je drugi i posljednji put spalio svojega Pjesnika u
paklu na pješčanoj plaži, na kojoj će jednoga dana prvostupnik Sanson
Carrasco u dvoboju pobijediti bistroga viteza Alonsa Quijana, Cervantes je
napustio grad i krenuo na put, ovoga puta s Francescinom uspomenom i
sjajem u srcu.
 BARCELONA, 1610.

T rebala su proći četiri desetljeća da bi se Miguel de Cervantes vratio u

grad u kojem je pokopao svoju nevinost. Niz nesreća, neuspjeha i
nevolja obilježio je povijest njegovih dana. Priznanje, obično medeno, za
njega je imalo gorak okus jer mu se nasmiješilo tek pod stare dane. I dok je
njegov cijenjeni suvremenik, dramaturg i pustolov Lope de Vega žeo slavu,
bogatstvo i uspjeh još od mladosti, Cervantes lovorike nije doživio sve dok
nije bilo prekasno, jer pljesak nešto vrijedi samo kada dođe u pravome
trenutku. Kada je uveli i zakasnjeli cvijet, ne predstavlja ništa doli uvrede i
poniženja.
Oko 1610. godine Cervantes se napokon mogao smatrati slavnim
književnikom, iako skromna bogatstva, jer mu je zlobni metal cijeloga
života izmicao iz ruku i činilo se da nije bio spreman promijeniti mišljenje u
posljednjem činu njegova života. Životne ironije na stranu, stručnjaci kažu
da je Cervantes bio sretan tijekom tri kratka mjeseca koja je proveo u
Barceloni 1610., iako ne nedostaje onih koji sumnjaju u to da je ikada zaista
nogom stupio u taj grad, a ni onih koji bi si čupali kosu zbog same
insinuacije da se išta od ispripovijedanoga u ovoj skromnoj apokrifnoj
romansi ikada dogodilo u bilo kojem trenu ili mjestu koji nisu dekadentna
mašta nekoga bezdušnog piskarala.
No ako smo spremni kladiti se na legendu i prihvatiti valutu mašte i
snova, odgovorno tvrdimo da je Cervantes stanovao u malenoj garsonijeri
preko puta lučkih zidina, s francuskim prozorima koji su upijali svjetlost
Sredozemlja nedaleko od sobe u kojoj mu je Francesca di Parma umrla na
rukama, i da je svakoga dana tamo sjeo da bi pisao jedno od onih djela koja
će mu priskrbiti toliku slavu, prije svega izvan granica kraljevstva u kojem
je došao na svijet. Zgrada u kojoj se smjestio bila je u vlasništvu njegova
starog prijatelja Sancha, koji je sada bio uspješni trgovac s lijepim
potomstvom od šestero djece, zadržavši svoju nekadašnju ljubaznost unatoč
svome zvanju zbog kojeg je bio primoran poslovati s ljudima raznog kova.
 “A što to pišete, majstore?” ispitivao je Sancho svakoga dana kada bi
se sreli na ulici. “Moja gospođa supruga još uvijek iščekuje nove viteške
pustolovine našega dragoga viteza od Manche...”
Cervantes bi se tek nasmiješio i nikada nije odgovarao na pitanje.
Katkada, u sumrak, otišao bi do tiskarske radionice koju su stari Antoni de
Sempere i njegov sin i dalje vodili u Ulici Santa Ana, pokraj crkve.
Cervantes je volio provoditi vrijeme među knjigama i stranicama koje su se
tek trebale sklopiti, razgovarajući s prijateljem tiskarom i izbjegavajući
priče o uspomeni koja je bila sasvim živa u sjećanju obojice.
Jedne večeri, kada je došlo vrijeme da napusti radionicu do sljedećega
dana, Sempere je poslao sina kući i zaključao. Tiskar je djelovao
uznemireno i Cervantes je znao da se nešto već danima mota po glavi
njegova dobrog prijatelja.
“Neki dan došao je ovamo jedan gospodin i raspitivao se o vama”,
započeo je Sempere. “Bijela kosa, jako visok, s očima kao u...”
“... vuka”, dovršio je Cervantes.
Sempere je kimnuo.
“Upravo tako. Rekao mi je da je vaš stari prijatelj i da bi vas volio
vidjeti ako svratite u grad... Ne bih vam znao točno reći zašto, ali, čim je
otišao, obuzeo me nemir i pomislio sam da se radi o nekome o kome ste
pričali našem dobrom prijatelju Sanchu i meni tijekom one nesretne noći u
krčmi pokraj bazilike Santa María del Mar. Trebao bih nadometnuti da je
nosio malenog anđela na reveru.”
“Mislio sam da ste zaboravili tu priču, Sempere.”
“Ne zaboravljam ono što tiskam.”
“Nadam se da vam nije palo na pamet sačuvati koji primjerak.”
Sempere se nevoljko nasmiješio.
“Što vam je Corelli ponudio za vaš primjerak?”
“Dovoljno da se umirovim i predam posao sinovima Sebastiåna de
Cornelia i tako učinim dobro djelo.”
 “I jeste li mu ga prodali?”
Umjesto odgovora Sempere se okrenuo, otišao u jedan kut radionice,
gdje je kleknuo i, podigavši nekoliko dasaka iz poda, izvukao predmet
zamotan u krpe, koji je odložio na stol pred Cervantesa.
Romanopisac je nekoliko sekundi proučavao zavežljaj pa, nakon što
mu je Sempere kimnuo, razmotao krpe i otkrio jedini postojeći primjerak
Pjesnika u paklu.
“Mogu li ga uzeti?”
“Vaš je”, odgovorio je Sempere. “Po pravu autora i podmirenom
računu za tiskanje izdanja.”
Cervantes je otvorio knjigu i prešao pogledom preko prvih redaka.
“Pjesnik je jedino biće kojem se s godinama povrati vid”, rekao je.
“Hoćete li se naći s njim?”
Cervantes se nasmiješio.
“Imam li izbora?”
Nekoliko dana poslije Cervantes je kao svakoga jutra krenuo u dugu
šetnju po gradu unatoč Sanchovu upozorenju da su ribari rekli da prijeti
olujno nevrijeme. Kiša se sručila u podne, a nebo se prekrilo crnim
oblacima koji su pulsirali od bljeskova munji i praskova gromova što kao
da su udarali u zidine i prijetili da će spržiti grad. Cervantes je ušao u
katedralu da se sakrije od nevremena. Bogomolja je bila pusta i
romanopisac je sjeo na klupu u jednoj bočnoj kapelici okupanoj toplinom
stotina svijeća koje su gorjele u polutami. Nije se iznenadio kada je pokraj
sebe ugledao Andreasa Corellija pogleda uprta u Krista koji je visio nad
oltarom.
“Za vašu milost vrijeme kao da ne prolazi”, rekao je Cervantes.
“Ni za vašu maštu, dragi prijatelju.”
“No možda ipak prolazi za moje sjećanje, zato što mi se čini da sam
zaboravio trenutak kada smo vi i ja postali prijatelji...”
Corelli je slegnuo ramenima.
 “Eno vam ga, razapet da očisti grijehe čovječanstva, bez ljutnje, a vi
niste u stanju oprostiti grijehe ovog vražjeg jadnika...” Cervantes ga je
strogo pogledao. “Nemojte mi reći da vas odjednom vrijeđa blasfemija.”
“Blasfemija vrijeđa samo one koji se njome služe da bi se drugima
narugali.”
“Nije mi namjera rugati vam se, prijatelju Cervantese.”
“Koja je vaša namjera, signore Corelli?”
“Zamoliti vas za oprost?”
Između njih se spustila duga tišina.
“Oprost se ne traži riječima.”
“Znam. Zato i ne nudim riječi.”
“Nemojte se uvrijediti ako mi entuzijazam splasne kada iz vaših usta
čujem riječ ‘ponuda’.”
“Zašto bih se uvrijedio?”
“Možda je vaša svjetlost poludjela pročitavši previše misala, pa ste
počeli vjerovati da vaša milost prolazi ovom dolinom tame da popravi kaos
koji je ovaj naš spasitelj za sobom ostavio kada je napustio brod koji tone.”
Corelli se prekrižio i nasmiješio pokazujući one svoje šiljaste, pseće
zube.
“Amen”, završio je.
Cervantes je ustao i, naklonivši se, namjeravao krenuti. “Društvo je
ugodno, cijenjeni arcangelo, ali u trenutačnim okolnostima radije biram
društvo munja i gromova, i uživanje u miru oluje.”
Corelli je uzdahnuo.
“Poslušajte prvo moju ponudu.”
Cervantes je polako krenuo prema izlazu. Vrata katedrale ispred njega
su se malo-pomalo zatvarala.
“Taj sam trik već vidio.”
 Corelli ga je čekao u polutami kod ulaza, utonuo u sjene. Vidjele su
mu se samo oči, sjajne pod svjetlom svijeća.
“Jednom ste izgubili ono što ste najviše voljeli ili vjerovali da volite u
zamjenu za priliku da stvorite remek-djelo.”
“Nikada nisam imao izbora. Lagali ste.”
“Izbor je uvijek bio u vašim rukama, prijatelju moj. I to dobro znate.”
“Otvorite vrata.”
“Vrata su otvorena. Možete izaći kada poželite.”
Cervantes je pružio ruku prema vratima i gurnuo ih. Vjetar i kiša
pljunuli su mu u lice. Zastao je trenutak prije nego što je izašao i Corellijev
mu je glas, iz tame, šapnuo na uho.
“Nedostajali ste mi, Cervantese. Moja ponuda je jednostavna: primite
se pera kojega ste se ostavili i ponovno otvorite stranice koje nikada niste
trebali napustiti. Uskrsnite svoje besmrtno djelo i završite putešestvije Don
Quijotea i njegovog vjernog viteza za užitak i utjehu ovog bijednog čitatelja
kojega ste lišili svoje mašte i domišljatosti.”
“Priča je završena, vitez je pokopan, a moj glas istrošen.”
“Učinite to za mene, i vratit ću vam društvo one koju ste najviše
voljeli.”
Cervantes je s vrata katedrale promatrao kako avetinjska oluja galopira
iznad grada.
“Obećavate?”
“Zaklinjem se. U prisutnosti svoga Oca i Gospodina.”
“U čemu je trik ovoga puta?”
“Ovoga puta nema trikova. Ovoga puta, u zamjenu za ljepotu vašega
stvaralaštva, predat ću vam ono za čim najviše žudite.”
I tako je, bez riječi više, stari romanopisac krenuo kroz oluju putem
svoje sudbine.
 BARCELONA, 1616.

T e posljednje noći pod barcelonskim zvijezdama, stari Sempere i

Andreas Corelli ispratili su pogrebnu povorku kroz uske ulice grada do
privatnoga groblja obitelji Sempere, gdje su mnogo godina prije trojica
prijatelja s neizrecivom tajnom pokopala posmrtne ostatke Francesce di
Parme. Kola su u tišini odmicala pod svjetlom baklji i ljudi koji su se
razmicali. Prolazili su kroz klupko prolaza i trgova koji su vodili do
malenoga groblja opasanoga ogradom s oštrim kopljima. Stigavši do
grobljanskih vrata, kola su se zaustavila. Dvojica jahača koja su ih pratila
uspela su se na kola i uz pomoć kočijaša istovarila lijes koji nije imao
nikakva natpisa ni oznake. Sempere je otvorio grobljanska vrata i
pomaknuo se ustranu. Odnijeli su lijes do otvorenoga groba koji je čekao na
mjesečini i odložili ga na tlo. Na Corellijev znak sluge su se povukli do
grobljanskih vrata, ostavivši Semperea nasamo s izdavačem. Tada su se kod
ograde začuli koraci i Sempere je, okrenuvši se, prepoznao staroga Sancha,
koji se došao oprostiti od prijatelja. Corelli je kimnuo i čuvari su ga pustili
da prođe. Kada su se sva trojica našla ispred lijesa, Sancho je kleknuo i
poljubio pokrov.
“Želio bih nešto reći”, šapnuo je.
“Izvolite”, složio se Corelli.
“Neka je vječna slava i hvala velikome čovjeku i najboljemu prijatelju.
A kada već Bog, imajući na umu ovdje okupljene, dijeli zadatke upitnim
slijedom, neka našeg pjesnika barem čast i poštovanje njegovih prijatelja
prate i na ovome, njegovom posljednjem putovanju u raj i neka njegova
besmrtna duša ne skrene putem sumpora i plamena zavedena trikovima
paloga anđela, jer sama su mi nebesa svjedok da ću, ako se takvo što
dogodi, sam odjenuti oklop i uzeti koplje i otići ga spasiti ma koliko god mi
nevolja i prepreka zloba čuvara Podzemlja odluči staviti na put.”
 Corelli ga je hladno pogledao. Sancho, iako premro od straha, nije
skrenuo pogled.
“Je li to sve?”
Sancho je kimnuo, sklopivši ruke da prikrije drhtavicu. Sempere je
upitno pogledao Corellija. Izdavač je prišao lijesu pa ga, na opće
iznenađenje, otvorio.
Cervantesovo truplo ležalo je unutra u franjevačkom habitu, otkrivena
lica. Oči su mu bile otvorene i jedna ruka položena na prsa. Corelli je
podigao Cervantesovu ruku i pod nju smjestio knjigu koju je donio sa
sobom.
“Prijatelju moj, vraćam vam ove stranice, izvanredan i posljednji, treći
dio najveće priče koju ste morali napisati za ovog skromnog čitatelja koji
zna da ljudi nikada neće zavrijediti ovu ljepotu. Zbog toga knjigu
pokapamo s vama, da je ponesete na susret s onom koja vas je sve ove
godine čekala i kojoj ste se oduvijek, svjesno ili ne, željeli vratiti. Tako se
ispunjava vaša najveća želja, sudbina i posljednja zagonetka.”
Nakon ovih riječi Corelli je zapečatio lijes.
“Ovdje leže Francesca di Parma, nevina duša, i Miguel de Cervantes,
svjetlo među pjesnicima, prosjak među ljudima i Princ Parnasa. Neka
počivaju u miru među knjigama i riječima i neka nijedan smrtnik nikada ne
prekine njihov vječni počinak i ne sazna gdje počivaju. Neka ovo mjesto
ostane tajna, misterij čiji početak i kraj nitko ne zna. I neka u njemu
zauvijek živi duh najvećega pripovjedača koji je ikada kročio ovim
svijetom.”
Godinama poslije, na samrtnoj postelji, stari Sempere pričat će kako
mu se u tom času učinilo da vidi kako je iz oka Andreasa Corellija kanula
suza i, pavši na grob, pretvorila se u kamen. Tada je shvatio da će na tom
kamenu niknuti svetište, groblje ideja i izuma, riječi i čudesa što će izrasti
na pepelu Princa Parnasa, i što će jednoga dana čuvati najveću knjižnicu na
svijetu, onu u kojoj će sva djela, zabranjena ili prezrena zbog ljudskoga
neznanja i zlobe, čekati da ponovno nađu čitatelja koji svaku knjigu nosi u
srcu.
 “Prijatelju Cervantese”, rekao je opraštajući se. “Dobro došao na
Groblje zaboravljenih knjiga.”
 Ovu je priču tek razbibriga u kojoj smo se poigrali nekima od manje
poznatih i dokumentiranih elemenata života velikoga pisca, konkretno
njegovim putem u Italiju u mladosti i njegovim boravkom ili boravcima u
Barceloni, jedinome gradu koji se višekratno spominje u njegovu djelu.
Za razliku od svojega cijenjenog suvremenika Lopea de Vege, koji je
žeo uspjehe od rane mladosti, Cervantesovo pisanje došlo je u poznijim
godinama i uz oskudnu naknadu. Posljednje godine života Miguela de
Cervantesa Saavedre bile su najplodnije na njegovu književnom putu, koji
je rijetko išao glatko. Nakon objavljivanja prvoga dijela Don Quijotea od
Manche 1605.godine, možda najpoznatije priče u književnosti i preteče
modernoga romana, razdoblje relativnoga spokoja i priznanja omogućilo
mu je da 1613. objavi Uzorite novele i godinu zatim Put na Parnas.
Godine 1615. objavljenje drugi dio Bistrog viteza Don Quijotea.
Miguel de Cervantes umrijet će iduće godine u Madridu i bit će pokopan, ili
se tako godinama vjerovalo, u samostanu bosonogih trinitarki.
Ne postoje nikakve indicije da je Cervantes napisao treći dio svoje
genijalne umotvorine.
Do današnjega dana nije poznato gdje se točno nalaze njegovi
posmrtni ostaci.
Puerta de Tallers - Vrata Tallers
Puerta de San Antonio - Vrata San Antonio
Puerta de San Pablo - Vrata San Pablo
Puerta de Santa Madrona - Vrata Santa Madrona
Puerta de San Daniel - Vrata San Daniel
Portal Nou - Vrata Nou
Puerta de Jonqueres - Vrata Jonqueres
Puerta del Angel - Vrata Angel
Calle del Carmen - Ulica Carmen
Calle del Hospital - Ulica Hospital
Calle de Trenta Claus - Ulica Trentra Claus
Atarazanas - Brodogradilište
Puerta de Santa Ana - Vrata Santa Ana
Puerta Ferrissa - Vrata Ferrisa
Puerta de la Boquería - Vrata Boquería
Ramblas - Rambla
Iglesia de Santa Ana - Crkva Santa Ana
Calle de Santa Ana - Ulica Santa Ana
Iglesia de Santa María del Pi - Crkva Santa María del Pi
Puerta de Trenta Claus - Vrata Trenta Claus
Puerta de las Atarazanas - Vrata Atarazanas
Catedral - Katedrala
Calle Ancha - Ulica Ancha
Calle Alta de San Pedro - Ulica Alta de San Pedro
Santa Catalina - Samostan Santa Catalina
Iglesia de Santa María del Mar - Crkva Santa María del Mar
Calle del Portal Nou - Ulica Portal Nou
Božićna legenda
P ostojalo je vrijeme kada je ulice Barcelone u suton bojila svjetlost
plinskih lampi i grad bi zasjao okružen šumom dimnjaka koji su
prekrivali nebo otrovnim grimizom. Barcelona je tada nalikovala na liticu
bazilika i palači isprepletenih u labirint uličica i tunela zarobljenih pod
vječnom maglom iz koje se izdizao veliki toranj nalik na onaj katedrale,
gotičkoga vrha, prekriven vodorigama i rozetama, na čijem je najvišem katu
stanovao najbogatiji čovjek u gradu, odvjetnik Eveli Escrutx.
Svake se noći njegova silueta mogla vidjeti ocrtana iza zlatnih prozora
potkrovlja, promatrajući grad pod sobom poput sablasnoga čuvara. Escrutx
se bio obogatio u ranoj mladosti braneći ubojice iz visokoga društva,
financijaše koji su se obogatili u Novom svijetu i industrijalce nove
civilizacije pare i strojeva. Govorilo se da mu sto najmoćnijih barcelonskih
obitelji isplaćuje astronomske godišnje iznose kako bi mogle računati na
njegove usluge ako ih zatrebaju, i da mu svakojaki državnici i upravitelji s
velikim apetitima idu u pohode u nadi da će ih primiti u svome uredu na
vrhu kule. Govorilo se da nikada ne spava, da probdije svaku noć
promatrajući Barcelonu sa svoga francuskog prozora i da nije izašao iz
tornja otkako mu je prije trideset tri godine preminula supruga. Govorilo se
da mu je duša ranjena od gubitka i da prezire sve i svakoga, da ga vodi tek
želja da se svijet uguši u vlastitoj pohlepi i zlobi.
Escrutx nije imao prijatelja ni pouzdanika. Živio je na vrhu kule, a
jedino mu je društvo bila Candela, slijepa sluškinja, o kojoj su zli jezici
naklapali da je napola vještica i da lunja ulicama Ravala mameći slatkišima
siromašnu djecu, koju poslije nikada više nitko ne bi vidio. Jedina poznata
odvjetnikova strast, osim sluškinje i njezinih tajnih umijeća, bio je šah.
Svakoga Božića, na Badnju večer, odvjetnik Escrutx pozivao bi jednoga
Barcelonca da se sastane s njim u potkrovlju tornja. Čekala ga je izvanredna
večera, zalivena vinima iz snova. Točno u ponoć, kada bi odjeknula zvona
katedrale, Escrutx je natočio dvije čaše apsinta i izazvao svoga uzvanika na
partiju šaha. Ako pretendent pobijedi, odvjetnik se obvezuje predati mu sve
svoje bogatstvo i imovinu. No ako izgubi, uzvanik mora potpisati ugovor
prema kojemu odvjetnik postaje jedini vlasnik i uživatelj njegove besmrtne
duše. I tako svake Badnje večeri.
Candela je obilazila barcelonske ulice u odvjetnikovoj crnoj kočiji u
potrazi za igračem. Prosjaci ili bankari, ubojice ili pjesnici, bilo je svejedno.
Partija je trajala do zore na Božić. Kada bi krvavo sunce u svitanje provirilo
nad snježnim krovovima Gotičke četvrti, protivnik bi, bez iznimke, shvatio
da je izgubio izazov. Izlazio bi na ulicu s onim što je imao na sebi, dok bi
odvjetnik uzeo smaragdnu staklenu bočicu i na nju napisao ime gubitnika,
da bi je zatim dodao kolekciji u vitrini gdje je već stajalo na desetke
istovjetnih bočica.
Pričaju da je toga Božića, posljednjega u svome dugom životu,
odvjetnik Escrutx ponovno poslao svoju Candelu bijelih očiju i crnih usana
da obiđe ulice u potrazi za novom žrtvom. Snježna oluja nadvijala se nad
Barcelonu, njezine krovne vijence i terase, a mjesečina od užarenoga bakra
razlijevala se ulicama. Vranci koji su vukli kočiju stali su kao ukopani na
početku Ulice Obispo, njihov mrazni dah prestravljen. Silueta je izronila iz
tmine, umotana u snježnobijelo ruho s dugim velom mladenke i buketom
crvenih ruža u rukama. Candela ju je, omamljena njezinim mirisom,
pozvala u kočiju. Željela joj je ispipati lice, ali pronašla je tek led i usne
mokre od žuči. Odvela ju je u toranj, koji se tada uzdizao nad ruševinama
staroga groblja pokraj Ulice Avinon.
Pričaju da je odvjetnik Escrutx zanijemio ugledavši je i naredio
Candeli da se povuče. Uzvanica te posljednje Badnje večeri skinula je veo, i
odvjetniku Escrutxu, staroj duši pogleda zaslijepljena od gorčine, učinilo se
da je prepoznao lice svoje izgubljene supruge. Sjala je u boji porculana i
karmina, i kada ju je Escrutx pitao kako se zove, tek se nasmiješila. Ubrzo
su se začula ponoćna zvona i partija je započela. Poslije će reći da je
odvjetnik već bio umoran, da je pustio da ga pobijedi i da je Candela,
poludjela od ljubomore, zapalila vatru koja će proždrijeti toranj i čiji će
plamen na purpurno barcelonsko nebo donijeti zoru usred noći. Neka djeca
koja su se okupila oko krijesa na Trgu San Jaime zaklinjat će se da su malo
prije nego što je plamen provirio kroz prozore tornja ugledali odvjetnika
Escrutxa kako izlazi na balustradu okrunjenu anđelima od alabastra i otvara
smaragdne bočice na vjetru, oslobađajući vitice od pare, koje su se
preobrazile u kapi na terasama cijele Barcelone. Vatrene zmije gmizale su
prema vrhu tornja i tamo se posljednji put mogla vidjeti silueta odvjetnika
Escrutxa u zagrljaju sa svojom vatrenom mladom i zatim kako zajedno
skaču u ponor s tornja, a njihova tijela pretvorila su se u pepeo, koji će
vjetar odnijeti prije nego što dotakne popločeno tlo. Toranj se srušio u zoru,
urušivši se sam u sebe poput kostura od sjena.
Legenda na kraju kaže da, jedva koji dan nakon što se toranj srušio,
zavjera tišine i zaborava zauvijek je izbrisala ime odvjetnika Escrutxa iz
gradske kronike. Pjesnici i ljudi čista duha uvjeravaju da ćete čak i danas,
ako podignete pogled prema nebu na Badnju večer, možda ugledati
avetinjsku siluetu na tornju u plamenu u ponoć i vidjeti odvjetnika
Escrutxa, zaslijepljenoga od suza i kajanja, kako otvara prvu od smaragdnih
bočica iz svoje kolekcije, onu na kojoj piše njegovo ime. Ne nedostaje ni
onih koji tvrde da su mnogi te proklete zore otišli do ruševina tornja da
odnesu neki još uvijek pušeći komad i da se klopotanje Candeline kočije još
uvijek čuje iz sjena Ravala, uvijek iz tmine, u potrazi za sljedećim
kandidatom.
Alicia, u zoru
K uća u kojoj sam je vidio prvi i posljednji put više ne postoji. Na
njezinu mjestu sada se uzdiže jedna od onih zgrada koje opčinjavaju
pogled i zasjenjuju nebo. Pa ipak, čak i danas, svakoga puta kada onuda
prolazim, sjećam se onih prokletih dana Božića 1938. kada su se Ulicom
Muntaner spuštali tramvaji i palače. Ja sam tada imao jedva trinaest godina
i zarađivao tek nekoliko centima tjedno kao dostavljač u zalagaonici u Ulici
Elisabets. Vlasnik, don Odón Llofriu, sto petnaest kilograma škrtosti i
sumnjičavosti, vladao je svojim bazarom tričarija žaleći se i na zrak koji
udiše to govnarsko siroče, jedno od tisuća koje je ispljunuo rat, koje nikada
nije zvao imenom.
“Dečko, zaboga, ugasi tu žarulju, nije vrijeme za rastrošnost. Pod
možeš prati i na svjetlu svijeće, to ti je dobro za vid.”
Tako su nam prolazili dani, između sumornih vijesti o Francovim
nacionalistima, koji su se približavali Barceloni, glasina o pucnjavama i
ubojstvima na ulicama Ravala i sirena koje su upozoravale na zračne
napade. Upravo sam ju jednoga takvog dana u prosincu 1938., kada su ulice
bile prekrivene snijegom i pepelom, prvi put ugledao.
Bila je odjevena u bijelo i činilo se kao da se njezina prilika stvorila iz
magle koja je mela ulice. Ušla je u trgovinu i zastala u kvadratu blijede
svjetlosti koji je kroz izlog presijecao polutamu. U rukama je nosila crni
baršunasti smotuljak, koji je bez ijedne riječi rastvorila na pultu. Lanac
bisera i safira zasjao je u tami. Don Odón nataknuo je povećalo na glavu i
pregledao komad. Ja sam prizor pratio s vrata koja su vodila u stražnju
prostoriju.
“Komad nije loš, ali nije vrijeme za rastrošnost, gospođice. Dat ću vam
pedeset dura, i bit ću na gubitku, ali danas je Badnja večer, a ja nisam od
kamena.”
Djevojka je smotala baršunastu tkaninu i krenula prema izlazu ne
trepnuvši.
 “Dečko!” zarežao je don Odón. “Za njom.”
“Ta ogrlica vrijedi barem tisuću dura”, primijetio sam.
“Dvije tisuće”, ispravio me don Odón. “Stoga nećemo dopustiti da
nam klisne iz ruku. Ti je prati do njezine kuće i pazi da je neko ne tresne i
opelješi. Vratit će se ta, kao i svi.”
Djevojčin trag već se gotovo stopio s bijelim pokrivačem kada sam
izašao na ulicu. Slijedio sam je kroz labirint ulica i zgrada raskoljenih od
bombi i bijede dok nisam izbio na Trg Peso de la Paja, gdje sam ju jedva
stigao vidjeti kako se ukrcava u tramvaj koji je već krenuo uzbrdo Ulicom
Muntaner. Potrčao sam za tramvajem i skočio na stražnji odbojnik.
Tako smo se uspinjali, iscrtavajući crne tračnice na snježnome platnu
koje je rasprostrla mećava dok se počinjao spuštati suton i nebo se obojilo
krvavocrvenom.
Kada smo stigli na raskrižje s Ulicom Travesera de Gracia, već su me
kosti boljele od hladnoće. Bio sam na korak do toga da se ostavim zadatka i
izmislim neku ispriku da zadovoljim don Odóna, kada sam je ugledao kako
silazi iz tramvaja i hoda prema kapiji velike kuće. Skočio sam s tramvaja i
potrčao sakriti se iza ugla. Djevojka se provukla kroz dvorišnu ogradu.
Provirio sam kroz rešetke i vidio kako zalazi u drvored koji je okruživao
kuću. Zastala je u podnožju stubišta i okrenula se. Htio sam pobjeći, ali
ledeni me vjetar lišio snage. Djevojka me promotrila uz blag osmijeh i
pružila mi ruku. Shvatio sam da me zamijenila za prosjaka.
“Dođi”, rekla je.
Već se počelo mračiti kada sam pošao za njom kroz kućerinu u tami.
Blijeda svjetlost obasjavala je njezine obrise. Razasute knjige i razderani
zastori uokvirivali su lice potrganoga namještaja, uništenih slika i tamnih
mrlja koje su se prolile po zidovima poput rupa od metaka. Stigli smo u
veliku primaću sobu, koja je bila utočište mauzoleja starih fotografija što su
zaudarale na odsutnost. Djevojka je kleknula u kut pokraj kamina pa
zapalila vatru listovima novina i ostacima stolca. Prišao sam plamenu i
prihvatio šalicu mlakoga vina koju mi je pružila. Kleknula je pokraj mene,
pogleda izgubljena u vatri. Rekla mi je da se zove Alicia. Imala je kožu
sedamnaestogodišnjakinje, ali izdavao ju je ozbiljan i bezdan pogled onih
koji nemaju dob, a kada sam je upitao jesu li to fotografije njezine obitelji,
nije ništa odgovorila.
Zapitao sam se koliko već dugo ovdje živi, sama, skrivena u toj
kućerini, odjevena u bijelu haljinu koja se počela parati po šavovima, u
bescjenje prodajući nakit da preživi. Odložila je crnu baršunastu tkaninu na
policu iznad kamina. Svaki put kada se nagnula da razgori vatru, meni je
pogled bježao prema tkanini i zamišljao sam ogrlicu u njoj. Satima poslije
začuli smo ponoćna zvona zagrljeni ispred vatre u tišini, i rekao sam si da bi
me tako bila grlila majka da je se sjećam. Kada je plamen počeo jenjavati,
htio sam baciti knjigu na žeravicu, ali Alicia mi ju je istrgnula iz ruku i
počela naglas čitati iz nje dok nas nije svladao san.
Otišao sam prije zore, izvukavši se iz njezina zagrljaja i istrčavši u
mrak prema ogradi s ogrlicom u rukama dok mi je srce bijesno tuklo.
Proveo sam prve sate toga Božića s dvije tisuće dura u biserima i safirima u
džepu, proklinjući ulice prekrivene snijegom i bijedom, proklinjući one koji
su me bili ostavili u plamenu, sve dok slabunjavo sunce nije kopljem
svjetlosti probolo oblake, a ja sam se istim putem vratio do kućerine, vukući
za sobom tu ogrlicu koja je sada težila poput kamene gromade i gušila me, s
jedinom željom da je pronađem još uvijek usnulu, zauvijek usnulu, da mogu
ponovno staviti ogrlicu na policu iznad žeravice i pobjeći kako se nikada ne
bih morao sjećati njezina pogleda i toploga glasa, jedinoga čistog dodira
koji sam ikada upoznao.
Vrata su bila otvorena i kapljice svjetlosti kapale su kroz rupe na
krovu. Pronašao sam je kako leži na tlu, još uvijek držeći knjigu u rukama,
usana prekrivenih mrazom i otvorenih očiju na licu bijelome od leda,
jednom suzom zaustavljenom na obrazu i vjetrom koji puše kroz širom
otvoreni prozor zakapajući je snježnim prahom. Stavio sam joj ogrlicu na
prsa i pobjegao natrag kući, kako bih se izgubio među gradskim zidinama i
sakrio u njihovoj tišini, izbjegavajući svoj odraz u izlozima od straha da ne
ugledam nekog neznanca.
Ubrzo su se, zaglušujući božićna zvona, ponovno začule sirene i roj
crnih anđela proširio se grimiznim nebom Barcelone, izbacujući niz bombi
koje nikada neće dotaknuti tlo.
Sivi ljudi
N ikada mi nije rekao svoje ime, a ja ga nikada nisam htio pitati. Čekao
me, kao uvijek, na onoj staroj klupi u parku Retiro nasukanom u
poplavi lipa ogoljelih zimom i kišom. Crne naočale skrivale su bezdan
njegova pogleda. Smiješio se. Sjeo sam na drugi kraj klupe. Teklić mi je
pružio omotnicu i ja sam je spremio ne otvorivši je. “Nećete prebrojiti?”
Odmahnuo sam glavom.
“Trebali biste. Ovoga puta plaća je trostruka. Plus dnevnice i putni
troškovi.”
“Kamo?”
“U Barcelonu.”
“Ja ne radim u Barceloni. To već znate. Dajte posao Sanabriji.”
“Već jesmo. Iskrsnuo je problem.”
Izvadio sam omotnicu s novcem i pružio mu je.
“Ja ne radim u Barceloni. To jako dobro znate.”
“Nećete me pitati tko je klijent?”
Iz njegova osmijeha razlijevao se otrov.
“Sve je u omotnici. Karta za večernji vlak ostavljena je na vaše ime u
ormariću u garderobi na Atochi. Gospodin ministar zamolio me da vam
prenesem njegovu najiskreniju zahvalu. On nikada ne zaboravlja uslugu.”
Teklić s crnim naočalama ustao je i, lagano se naklonivši, okrenuo se
na kiši da otiđe. Već smo se tri godine sastajali u tom istom kutku parka,
uvijek u zoru, i nikada nismo razmijenili ni riječ više nego što je bilo
apsolutno nužno. Promatrao sam ga kako navlači crne kožnate rukavice.
Ruke su mu se otvarale poput paukova. Primijetio je moj pomnjiv pogled,
pa se zaustavio.
“Postoji li neki problem?”
 “Samo sam znatiželjan. Što kažete prijateljima kada vas pitaju čime se
bavite?”
Kada se nasmiješio, koštunjavo lice utopilo se u kabanici.
“Čišćenjem. Kažem im da obavljam usluge čišćenja.”
Kimnuo sam.
“A vi?” upitao je. “Što im kažete?”
“Ja nemam prijatelja.”
Krhotine ledene magle plazile su po svodu željezničkoga kolodvora
Atocha kada sam izašao na pusti peron toga 9. siječnja 1942. da se ukrcam
u brzi noćni vlak za Barcelonu. Zahvalnost gospodina ministra osigurala mi
je put u prvome razredu i baršunastu privatnost cijeloga odjeljka. Čak i u
tim burnim vremenima, posljednja se gubila pristojnost među
profesionalcima.
Vlak je kliznuo tračnicama parajući tamu tragovima pare i ubrzo se
grad rastočio u blijeda svjetla i pusta zemljišta. Tek sam tada otvorio
omotnicu i izvadio uredno savijene listove natipkane s proredom i pol u
plavoj tinti. Iznenadio sam se uvidjevši da u omotnici nema nikakve
fotografije. Zapitao sam se jesu li jedinu fotografiju klijenta možda dali
Sanabriji. No bilo je dovoljno pročitati nekoliko redaka izvješća da shvatim
da ovoga puta neće biti fotografije.
Ugasio sam svjetlo u odjeljku i prepustio se noći bez sna sve dok zora
nije zakrvarila obzor grimizom, a obrisi Montjuïca ocrtali se u daljini. Tri
godine prije zakleo sam se da se nikada neću vratiti u Barcelonu. Bio sam
pobjegao iz svoga grada otrovane duše. Okružile su nas šuma sablasnih
tvornica i sumporna omaglica i, ubrzo, grad nas je progutao u tunel koji je
zaudarao na čađu i prokletstvo. Otvorio sam kovčeg i napunio revolver
mecima koje me Sanabria naučio upotrebljavati u vrijeme kada sam bio
njegov naučnik na ulicama Ravala. Devetmilimetarski meci, udubljenih
vrhova kako bi se pri udaru pretvorili u ralje gorućega metala i probili
izlazne rane veličine šake. Kada sam izašao iz vlaka i našao se pred
željeznom katedralom kolodvora Francia, dočekao me hladan i vlažan
vjetar. Zaboravio sam da grad još uvijek zaudara na barut. Krenuo sam
prema aveniji Via Layetana prepušten na milost i nemilost zastoru snježne
prašine koji je lebdio u vodenastoj tami svitanja. Tramvaji su krčili put na
bijelome pokrivaču, a ljudi, sivi i bezlični, tumarali su pod dahom treptavih
uličnih lampi koje su prskale ulice ljubičastom tintom.
Prošavši Trg Palacio, unišao sam u mrežu uličica koje su okruživale
baziliku Santa María del Mar. Dobar dio ruševina od zračnih napada i dalje
je stajao tamo netaknut. Utrobe zgrada rasporenih bombama - puste
blagovaonice, spavaće sobe i kupaonice izložene pogledima - uzdizale su se
pokraj zemljišta s nagomilanim gumama koje su služile kao utočište
trgovcima koji su na crno prodavali ugljen i otrcanim licima čiji se pogledi
nikada nisu dizali s poda.
Kada sam stigao na početak Ulice Platería, zastao sam da promotrim
kostur zgrade u kojoj sam odrastao. Ostalo je tek pročelje, oštećeno vatrom,
i bočni zidovi. Još su uvijek bili vidljivi ožiljci od zapaljivih bombi koje su
probile katove i raspirile se u plameni uragan kroz stubište i prozore. Prišao
sam veži i sjetio se imena prve djevojke koju sam poljubio jedne ljetne noći
1913. u tom dovratku. Zvala se Merche i živjela je na trećemu katu sa
slijepom majkom kojoj se nikada nisam dopadao. Nikada se nije udala.
Poslije su mi ispričali da su tijekom jedne eksplozije vidjeli kako ju je
bomba izbacila kroz balkon, golu i umotanu u plamen, njezino tijelo
izbušeno tisućama krhotina gorućega stakla. Koraci iza mene vratili su me u
sadašnjost. Okrenuo sam se i otkrio pepeljastu priliku koja mi je nalikovala
na repliku teklića s crnim naočalama. Više ih gotovo nisam uspijevao
razlikovati. Svima su pogled i dah zaudarali na istu trulež.
“Ti, daj papire”, promrmljao je, pobjednički.
Primijetio sam da su me okrznuli neki pogledi, a neke ispijene prilike
produžile su korak. Promotrio sam agenta tajne policije, Brigade Social.
Pretpostavio sam da ima četrdeset i koju, sedamdeset kilograma i određenu
snagu. Crni šal otkrivao mu je nekoliko centimetara vrata. Brz rez kratkom
oštricom mogao bi mu u manje od sekunde rasporiti dušnik i vratnu venu,
od čega bi se srušio bez glasa, a život bi mu iscurio kroz prste na platno od
prljavoga snijega pod njegovim nogama. Udijelio sam mu mlak osmijeh i
dokument s pečatom ministarstva. U trenu je nestalo arogancije i vratio mi
je papir drhtavom rukom.
 “Oprostite mi, molim vas, gospodine. Nisam znao...”
“Gubi se.”
Agent je nekoliko puta kimnuo, a zatim je najbrže što je mogao zašao
za prvi ugao koji je ugledao. Zvona bazilike Santa María otkucavala su mi
iza leđa kada sam nastavio put pod snijegom do Ulice Fernando da bih se
pretvorio u samo još jednoga sivog čovjeka u rijeci sivih ljudi koji su počeli
preplavljivati ulice toga zimskog jutra. Jedan od njih, na dvadesetak metara
iza mene, slijedio me još od kolodvora, vjerojatno uvjeren da ga nisam
primijetio. Izgubio sam se u toj ugodnoj anonimnosti pepela gdje se
ubojice, profesionalci ili tek amateri, preoblače u knjigovođe i naučnike te
prošao kroz Ramblu u smjeru hotela Oriente. Vratar u uniformi, obučen da
čita poglede, otvorio mi je vrata uz naklon. Hotel je i dalje imao ugođaj
potonulog broda. Recepcionar me učas prepoznao i namjestio usne u jedva
primjetan osmijeh. Odjeci neugođenoga klavira cviljeli su iza pritvorenih
staklenih vrata blagovaonice.
“Gospodin želi sobu četiristo šest?”
“Ako je slobodna.”
Upisao sam se u knjigu gostiju, a recepcionar je dao znak nosaču da se
pobrine za moju prtljagu i otprati me do sobe.
“Znam put, hvala.”
Na jedan recepcionarov pogled, nosač se povukao.
“Ako postoji nešto što možemo učiniti kako bi gospodinov boravak u
Barceloni bio ugodniji, stojimo vam na usluzi.”
“Uobičajeno”, odgovorio sam.
“Da, gospodine. Ne brinite.”
Krenuo sam prema dizalu, kada sam zastao. Recepcionar je i dalje
stajao na svome mjestu, zamrznuta osmijeha.
“Je li gospodin Sanabria smješten u hotelu?”
Njegovo lice tek se minimalno trznulo, ali to mi je bilo dovoljno.
 “Gospodin Sanabria već nas dulje vrijeme nije počastio svojim
posjetom.”
Soba 406 visjela je iznad prolaza Ramble, uzdignuta na četvrtom katu
s nebeskim pogledom na sablast nestaloga grada koji je bio osuđen
prisjećati se prijeratnih godina. Moja sjena čekala je dolje, stisnuta pod
tendom kioska. Zatvorio sam škure, i soba je utonula u bisernu polutamu,
pa sam se ispružio na krevetu. Zvukovi grada miljeli su s druge strane
zidova. Izvadio sam revolver iz kovčega pa, s prstom na obaraču, prekrižio
ruke na prsima i zatvorio oči. Utonuo sam u muljevit, neprijateljski san.
Nekoliko sati ili minuta poslije probudile su me vlažne usnice koje su mi
ovlaš doticale vjeđe. Toplo Candelino tijelo raširilo se po krevetu, njezini
magličasti prsti svlačili su odjeću, a koža poput bijeloga šećera svjetlucala
je pod odsjajem noćnih lampi.
“Dugo se nismo vidjeli”, šapnula je istrgnuvši mi pištolj iz ruke i
odloživši ga na noćni ormarić. “Ako želiš, mogu ostati cijelu noć.”
“Moram raditi.”
“Ali pronaći ćeš malo vremena za svoju Candelu.”
Tri godine odsutnosti nisu iz mojih ruku izbrisale uspomenu na
Candelino tijelo. Novo doba i povratak u hotele visoke klase pristajali su
joj. Prsa su joj mirisala na skupi parfem, a u njezinim sam blijedim bedrima
umotanima u svilene čarape koje je naručivala iz Pariza pročitao novu
odlučnost. Strpljiva i stručna, Candela mi se prepuštala dok nisam utažio
svoju žeđ za njezinom kožom, pa se odmaknuo. Čuo sam kako tumara do
kupaonice i odvrće slavinu. Ustao sam i potražio omotnicu s novcem, koju
sam spremio u kovčeg. Utrostručio sam uobičajeni iznos i odložio savinute
novčanice na komodu. Legao sam na krevet i promatrao Candelu kako
prilazi francuskom prozoru i otvara škure. Snijeg koji je padao s druge
strane prozora ocrtavao je krugove sjena na njezinoj nagoj koži.
“Što radiš?”
“Volim te gledati.”
“Nećeš me pitati gdje je?”
“Bi li mi rekla?”
 Okrenula se i sjela na rub kreveta.
“Ne znam gdje je. Nisam ga vidjela. Govorim istinu.” Samo sam
kimnuo. Candela je skrenula pogled prema novcu na komodi.
“Vidim da ti dobro ide”, rekla je.
“Ne mogu se požaliti.”
Počeo sam se oblačiti.
“Već moraš krenuti?”
Nisam odgovorio.
“Ovdje ima i više nego dovoljno za cijelu noć. Ako želiš, pričekat ću
te.”
“Zadržat ću se, Candelo.”
“Ne žuri mi se.”
Roberta Sanabriju upoznao sam jedne noći 1913. Grad je iščezavao u
kolovozu pare i bijesa. Te noći, kao i svake druge, u četvrti su se čuli
pucnjevi. Spustio sam se do prolaza Borne po vodu iz česme. Kada sam
začuo pucnjavu, požurio sam se sakriti u jednu vežu u Ulici Moncada.
Sanabria je ležao u crnoj lokvi, viskoznom pokrivaču koji mi se širio pod
nogama, na početku te uske pukotine između starih zgrada koju su neki još
uvijek zvali Ulicom Moscas. U rukama je držao pištolj iz kojega se pušilo.
Prišao sam mu i nasmiješio mi se ustima iz kojih je curila krv.
“Samo mirno, dečko, imam više života od mačke.”
Pomogao sam mu ustati i, podupirući njegovu znatnu težinu, otpratio
ga do veže u Ulici Banos Viejos, gdje nas je dočekala madam mrtvačkoga
lica i ljuskave kože. Sanabria je primio dva metka u trbuh i izgubio toliko
krvi da mu je koža poprimila boju voska, ali nije mi se prestajao smiješiti
dok mu je neki nadri-liječnik koji je zaudarao na muškat čistio rane octom i
alkoholom.
“Dugujem ti, mali”, rekao je prije nego što se onesvijestio.
Sanabria će preživjeti tu noć i mnoge druge ispunjene barutom i
željezom. U to su vrijeme barcelonske dnevne novine uvelike pisale da
ljude ubijaju na ulicama grada. Sindikati revolveraša plaćenika bili su u
uzletu. Život je i dalje vrijedio jednako malo kao i uvijek, ali smrt nikada
nije bila tako jeftina. Upravo me Sanabria, kada sam došao u dob za to,
poučio poslu.
“Osim ako ne želiš umrijeti kao nadničar, kao tvoj otac.”
Ubiti je potreba, ali počiniti umorstvo je umjetnost, tvrdio je. Njegova
najdraža oružja bila su revolver i nož kratke i zaobljene oštrice kakvim su
se koristili matadori da dovrše borbu preciznim i brzim rezom. Sanabria me
poučio da čovjeku treba pucati jedino u glavu ili u prsa, po mogućnosti na
udaljenosti manjoj od dva metra. Bio je profesionalac koji se držao svojih
principa. Nije prihvaćao poslove koji su uključivali žene ili starce. Kao i
toliki drugi, naučio je ubijati u ratu u Maroku. Kada se vratio u Barcelonu,
započeo je karijeru u redovima revolveraša FAI-ja, radničke Federacije
anarhista Iberije, ali vrlo brzo otkrio je da gazde bolje plaćaju i da posao
nije zagađen uzvišenim sloganima. Volio je vodvilje i kurve, sklonosti koje
mi je prenio očinski brižljivo i uz određeni akademizam.
“Ništa na ovom svijetu nije istinitije od dobre komedije ili dobre
kurve. Nikada im nemoj pokazati nepoštovanje i nikada se nemoj osjećati
kao da si im superioran.”
Upravo me Sanabria predstavio sedamnaestogodišnjoj Candeli, koja je
već dobrano iskusila svijet i bila predodređena da radi u finim hotelima i
uredima visokih državnih službenika.
“Nikada se nemoj zaljubiti u nešto što nema cijenu”, savjetovao mi je
Sanabria.
Jednom sam ga prilikom priupitao koliko je ljudi ubio.
“Dvjesto sedam”, odgovorio je. “No dolaze prosperitetnija vremena.”
Moj je mentor mislio na rat koji se mogao namirisati u zraku poput
smrada začepljene kanalizacije. Malo prije ljeta 1936. Sanabria mi je rekao
da će se vremena promijeniti i da ćemo uskoro morati napustiti Barcelonu,
jer je grad teturao s kolcem zabijenim u srce.
“Smrt, koja uvijek slijedi novac, seli se u Madrid”, zaključio je. “I mi s
njom. Pitanje je dana.”
 Pravo blagostanje nastupilo je nakon rata. Hodnici moći zapletali su se
u nove paučine i, kao što je moj učitelj predvidio, milijun mrtvih nije ni
počeo tažiti žeđ mržnje od koje su trulile ulice. Stari kontakti među
barcelonskim bogatašima otvorili su nam velika vrata.
“Nema više ubijanja jadnika u javnim zahodima za sitniš”, objavio je
Sanabria. “Sada ćemo početi obrađivati finu klijentelu.”
Nastupile su gotovo dvije sjajne godine. Uposleni umovi obdareni
čudesnom moći pamćenja sastavljali su beskrajne liste ljudi koji nisu
zavrijedili živjeti, nesretnika čiji je dah zagađivao neiskvarenu dušu novoga
doba. Na desetke drhtavih duša skrivalo se u bijednim stanovima u strahu
od danjeg svjetla ne znajući da su živi mrtvaci. Sanabria me naučio da ne
čujem njihove vapaje, suze i jecaje, da im bez oklijevanja raznesem glavu
jednim metkom među oči prije nego što stignu pitati zašto. Smrt ih je čekala
na stanicama podzemne željeznice, u mračnim ulicama i penzionima bez
vode i struje. Profesori ili pjesnici, vojnici ili učenjaci, svima je bio
dovoljan jedan pogled da nas prepoznaju. Neki su umirali bez straha,
spokojni, bistra pogleda uprta u svoga ubojicu. Ne sjećam se njihovih
imena, ni što su u životu učinili da zavrijede smrt iz mojih ruku, ali sjećam
se njihovih pogleda. Ubrzo sam prestao brojiti, ili sam htio prestati brojiti.
Sanabria, koji je na poslu počeo osjećati teret godina i ožiljaka, prepuštao
mi je teže zadatke.
“Tijelo se žali. Od sada ću se ograničiti na lake mete. Treba znati
stati.”
Običavao sam se s teklićem s crnim naočalama sastajati jedanput
tjedno na istoj klupi u parku Retiro. Uvijek bi se tamo našli i omotnica i
novi klijent. Novac se gomilao na jednom bankovnome računu u podružnici
u Ulici O’Donell. Jedino čemu me Sanabria nije poučio bilo je što da radim
s tim novčanicama, zaglađenim, mirisnim i spremnim, tek izašlim iz
Kraljevske kovnice novca.
“Hoće li ovo ikada biti gotovo?” pitao sam ga jednom.
Bio je to jedini put da je teklić skinuo naočale. Oči su mu bile sive
poput duše, mrtve i prazne.
“Uvijek će biti još netko tko se ne zna prilagoditi napretku.”
 Kada sam izašao na Ramblu, još je uvijek sniježilo. Padala je tek
ledena prašina koja se nije hvatala za tlo i na povjetarcu se kovitlala u
čestice svjetlosti koje bi zasjale pod dahom. Krenuo sam Ulicom Nueva,
sada svedenom na mračni tunel uzduž kojega se protezao niz zaboravljenih
ljuštura oronulih plesnih dvorana i sablasnih prizora music hallova koji su
je tek koju godinu prije do sitnih noćnih sati pretvarale u aveniju svjetla i
šušura. Pločnik je zaudarao na urin i ugljen. Skrenuo sam u Ulicu Lancaster
i spustio se do broja 13. Dvije stare ulične lampe koje su visjele na pročelju
jedva da su uspijevale iole umanjiti tamu, ali dostajale su da se nazre plakat
zakucan na osmuđena drvena vrata koja su zaprečivala ulaz.

KAZALIŠNA SJENA

Vraća se u Barcelonu nakon uspješne svjetske turneje da

vam predstavi novi veličanstveni spektakl marioneta
i automata, uz ekskluzivno i enigmatično otkrivenje
zvijezde pariških music hallova - Madame Isabelle sa
svojom zapanjujućom točkom “Ples ponoćnog anđela”.
Izvedbe svake večeri u ponoć

Lupio sam dvaput šakom u vrata, pričekao pa ponovno lupio. Prošla je

otprilike minuta prije nego što sam začuo korake s druge strane. Hrastova
ploča pomaknula se za koji centimetar i otkrila lice žene srebrnkaste kose i
crnih zjenica koje su izgledale kao da se izlijevaju iz rožnice. Zlaćano
svjetlo, tekuće, prosipalo se iz unutrašnjosti.
“Dobro došli u Kazalište sjena”, objavila je.
“Tražim gospodina Sanabriju”, rekao sam. “Vjerujem da me očekuje.”
“Vaš prijatelj nije ovdje, ali ako želite ući, predstava samo što nije
počela.”
 Pošao sam za damom kroz uski hodnik do stuba koje su se spuštale u
podrum zgrade. Tuce pustih stolova bilo je razasuto po parteru. Zidovi su
bili odjeveni u crni baršun, a tanke linije svjetlosti koje su bacale uljane
svjetiljke probijale su se kroz dim. Tek je par klijenata venulo na dovratku u
tami koja je okruživala parter. Šank okružen zamagljenim zrcalima i rupa za
pijanista zakopana u bakrenoj svjetlosti zaokruživali su prizor. Na
grimiznom zastoru, spuštenom, bila je izvezena marioneta harlekina. Sjeo
sam za stol na parteru ispred pozornice.
Sanabria je obožavao predstave s marionetama. Običavao je reći da ga
one najviše podsjećaju na obične ljude.
“Čak više nego kurve.”
Konobar mi je poslužio čašu nečega za što sam pretpostavio da je
brendi i udaljio se bez riječi. Zapalio sam cigaretu i čekao da se svjetla
ugase. Kada je zavladala tama, grimizni zastor polako je kliznuo ustranu.
Lik anđela uništavatelja, koji je visio na srebrnastim nitima, spuštao se na
scenu mašući crnim krilima između vitica plavičaste pare.
Kada sam otvorio omotnicu s novcem i podacima u vlaku za
Barcelonu i počeo čitati natipkane stranice, znao sam da ovoga puta neće
biti priložena fotografija klijenta. Nije bilo potrebe. One noći kada smo
Sanabria i ja otišli iz Barcelone, moj učitelj, rukama pritišćući ranu na
mojim prsima, pogledao me ravno u oči i nasmiješio se.
“Dugovao sam ti, i sada ti vraćam. Sada smo kvit. Jednog će dana
netko doći po mene. Ne možeš napraviti karijeru u ovom poslu, a da se
jednog dana ne nađeš u ulozi klijenta. Takav je zakon. Ali kada kucne moj
čas, a taj trenutak nije daleko, volio bih da to budeš ti.”
Izvještaj iz ministarstva je, kao i obično, trebalo iščitati između redaka.
Sanabria se bio vratio u Barcelonu prije tri mjeseca. Razišao se s mrežom
već prije, jer je odbio izvršiti neke zadatke tvrdeći da je on čovjek od
principa u dobu u kojem principi ne postoje. Prva pogreška ministarstva
bila je što su ga pokušali eliminirati. Druga, kobna, što u tome nisu uspjeli.
Od prvoga ubojice kojeg su poslali za njim vratila se samo, preporučenom
poštom, desna ruka. Čovjeka poput Sanabrije može se ubiti, ali ga se nikada
ne smije uvrijediti. Nekoliko dana nakon njegova dolaska u Barcelonu
operativci mreže ministarstva počeli su padati kao muhe. Sanabria je radio
noću i vratio se svojoj kratkoj oštrici. U dva tjedna desetkovao je niže
rangove barcelonske tajne policije. Trećega je tjedna počeo skupljati trofeje
među višim - i vidljivijim - rangovima režima. Prije nego što se proširi
panika, Madrid je odlučio poslati jednog od svojih jačih ljudi da pregovara
sa Sanabrijom. Agent iz ministarstva sada je počivao na mramornoj ploči u
mrtvačnici Ravala s novim osmijehom rasporenim nožem na vratu,
identičnim onome koji je zapečatio život generalu Manuelu Jiménezu
Salgadu, zvijezdi u usponu vojne hunte i sigurnome kandidatu za uspješnu
karijeru u ministarstvima glavnoga grada. Tada su pozvali mene. Izvješće je
situaciju opisivalo kao “dubinsku krizu”. Sanabria se, jezikom ministarstva,
odmetnuo i utonuo u barcelonsko podzemlje kako bi proveo neku vrstu
osobne osvete protiv istaknutih članova vojnih struktura režima. Zavjera se,
nastavljalo je izvješće, mora “zaustaviti pod svaku cijenu”.
“Očekivao sam te prije”, šapnuo je glas moga mentora iz tame. Čak se
i u godinama staroga ubojice znao prišuljati iz tame s mačjom spretnošću
svojih najboljih godina. Nasmiješio mi se.
“Dobro izgledaš”, rekao sam mu.
Sanabria je slegnuo ramenima i pokazao prema pozornici, na kojoj se
lakirani drveni lijes otvarao da bi otkrio zvijezdu predstave s automatima,
Madame Isabelle i njezinu točku “Ples ponoćnoga anđela”. Pokreti lutke,
ljudske veličine i izraza lica, bili su hipnotički. Isabelle, na koncu od
svjetlosti, plesala je na pozornici hvatajući u letu pijanistove note.
“Dolazim je gledati svake večeri”, promrmljao je Sanabria.
“Neće dopustiti da se ovo nastavi, Roberto. Ako neću ja, doći će netko
drugi.”
“Znam. Raduje me što ćeš ti to obaviti.”
Gledali smo ples automata nekoliko sekundi, utekavši se neobičnoj
ljepoti njezinih pokreta.
“Tko vuče konce?” upitao sam.
Sanabria mi se tek nasmiješio.
 Otišli smo iz Kazališta sjena malo prije zore. Krenuli smo niz Ramblu
prema pristaništu, groblju jarbola u magli. Sanabria je želio vidjeti more
posljednji put, pa čak i ako je to more tek crna voda kužnoga zadaha koja je
lizala mol. Kada je jantarni pramen presjekao nebo, Sanabria je napokon
kimnuo i zatim smo krenuli prema sobi koju je unajmio u trećerazrednome
bordelu u ulici Portal de Santa Madrona. Sanabria se nigdje nije osjećao
sigurnijim nego među prostitutkama. Prostorija je bila tek vlažni i mračni
sobičak, bez prozora, koji je titrao pod golom žaruljom. Goli madrac koji je
ležao pokraj zida i par boca i prljavih čaša bili su jedino što se nalazilo u
sobi.
“Jednog će dana i po tebe doći”, rekao je Sanabria.
Pogledali smo se u tišini i, nemajući mu više što reći, zagrlio sam ga.
Mirisao je na starost i umor.
“Pozdravi mi Candelu.”
Zatvorio sam vrata njegove sobe i otišao niz onaj uski hodnik.
Nekoliko sekundi poslije prasak pucnja proširio se hodnikom. Začuo sam
kako je truplo udarilo o tlo, pa sam požurio niza stube. Jedna stara kurva
promatrala me kroz odškrinuta vrata na nižem katu očiju punih suza.
Nekoliko sati besciljno sam tumarao prokletim ulicama grada prije
nego što sam se vratio u hotel. Kada sam prošao kroz predvorje,
recepcionar jedva da je podigao pogled s knjige gostiju. Krenuo sam gore u
kabini dizala do zadnjega kata i pošao niz pusti hodnik koji je završavao na
vratima moje sobe. Pitao sam se bi li mi Candela povjerovala da joj kažem
da sam Sanabriju pustio da ode, da upravo sada naš stari prijatelj plovi na
nekom kruzeru prema sigurnom odredištu. Možda će, kao i uvijek, laž
najviše nalikovati na istinu. Otvorio sam vrata sobe ne upalivši svjetlo.
Candela je ležala još uvijek usnula na plahtama, prvi dah zore uhvatio se za
njezino nago tijelo. Sjeo sam na rub kreveta i jagodicama prstiju pomilovao
joj leđa. Bila je hladna kao mraz. Tek sam tada primijetio da je ono što sam
mislio da je sjena zapravo krvavi cvijet koji se širi krevetom. Teklićeve crne
naočale sjale su mu na licu okupanome znojem. Smiješio se.
“Gospodin ministar beskrajno vam je zahvalan na vašoj neprocjenjivoj
pomoći.”
 “No ne vjeruje da ću šutjeti.”
“Teška su vremena. Domovina od nas zahtijeva velike žrtve,
prijatelju.”
Pokrio sam Candelino tijelo plahtom natopljenom krvlju.
“Nikada mi niste rekli kako se zovete”, rekao sam okrenuvši mu leđa.
“Jorge”, odgovorio je teklić.
Naglo sam se okrenuo; oštrica bodeža tek kap svjetla među mojim
prstima. Rez mu je rasporio trbuh u visini želuca. Prvi metak iz njegova
pištolja prošao mi je kroz lijevu ruku. Drugi se zabio u nogu kreveta i
raspršio ga u vodopad pušećih iverica. Do tada je već oštrica noža kojoj se
Sanabria toliko divio rasporila grkljan teklića, koji je ležao na podu gušeći
se u vlastitoj krvi dok su mu ruke u rukavicama očajnički pokušavale
zadržati glavu spojenu s trupom. Izvadio sam pištolj i stavio mu ga u usta.
“Ja nemam prijatelja.”
Sjeo sam u vlak za Madrid te iste noći. Ruka mi je još uvijek krvarila;
bol, vatrena krhotina urezana u pamćenje. Osim toga, svatko bi me uzeo za
samo još jednog sivog čovjeka u legiji sivih ljudi na nevidljivim koncima
koji lebde nad scenografijom ukradene prošlosti. Zatvoren u svoj odjeljak, s
pištoljem u ruci i pogleda izgubljena kroz prozor, promatrao sam tu
beskrajnu crnu noć koja se poput ponora nadvila nad krvavo tlo cijele
zemlje. Sanabrijin bijes bit će moj bijes, a Candelina koža moje svjetlo.
Rana koja mi je probila ruku nikada neće prestati krvariti. Kada sam
ugledao beskrajnu ravan Madrida kako sjaji na svjetlu zore, nasmiješio sam
se za sebe. Za samo nekoliko minuta moji će se koraci izgubiti u labirintu
grada, nečujni. Kao i uvijek, moj mi je mentor pokazao put, čak i u
odsutnosti. Znao sam da novine možda neće govoriti o meni, da će
povijesne knjige pokušati zakopati moje ime među proglasima i himerama.
To je bilo malo važno. Nas sivih ljudi bit će sve više. Uskoro ćemo sjediti
pokraj vas, u kafiću ili u autobusu, čitajući novine ili časopis. Duga noć
povijesti tek počinje.
Žena od pare
N ikada to nikome nisam priznao, ali pukim sam slučajem došao do
stana. Laura, čiji su poljupci bili strastveni, radila je kao tajnica
upravitelja zgrade koji je živio na prvome katu. Upoznao sam ju jedne
vruće srpanjske noći u kojoj su nebo prekrili para i očaj. Spavao sam vani,
na jednoj klupi na trgu, kada me probudio dodir njezinih usana. “Trebaš
smještaj?” Laura me odvela do veže. Zgrada je bila jedan od onih
vertikalnih mauzoleja zbog kojih je stara gradska jezgra djelovala kao
začarana, bila je kao labirint vodoriga i zakrpa na pročelju u čijem je
predvorju stajao natpis 1866. Slijedio sam je uza stube, gotovo slijepo. Dok
smo prolazili, zgrada je škripala kao stari brod. Laura me nije pitala o
primanjima ili za preporuke. I bolje, jer u zatvoru ti ne daju ni jedno ni
drugo. Potkrovna prostorija bila je veličine moje ćelije, soba koja kao da je
visjela u tundri krovova. “Uzimam”, rekao sam. Istinu govoreći, nakon tri
godine zatvora bio sam izgubio osjet mirisa, a ni glasovi koji su prolazili
kroz zidove nisu mi bili nikakva novost. Laura se penjala do moje sobe
gotovo svake večeri. Njezina hladna koža i ledeni dah bili su jedino što mi
toga paklenog ljeta nije spaljivalo kožu. U svitanje Laura bi nestala niza
stube, u tišini. Tijekom dana sam dremuckao. Susjedi iz zgrade imali su onu
ljubaznost koju daje bijeda. Izbrojio sam šest obitelji, sve s djecom i
starcima koji su zaudarali na čađu i raskopanu zemlju. Najdraži mi je bio
don Florían, koji je živio točno ispod mene i po narudžbi oslikavao lutke.
Tjednima nisam izlazio iz zgrade. Paukovi su plazili po arabeskama na
mojim vratima. Doña Luisa, s trećega kata, stalno mi je donosila nešto za
jelo. Don Florían posuđivao mi je stare časopise i pozivao me na partije
domina. Djeca iz zgrade pozivala su me da se igramo skrivača. Prvi put u
životu osjećao sam se dobrodošlim, gotovo voljenim. Usred noći Laura bi
donosila svojih devetnaest godina umotanih u bijelu svilu i prepuštala mi se
kao da joj je posljednji put. Volio sam je do zore, tažeći u njezinu tijelu sve
što mi je život bio ukrao. Poslije bih sanjao crno-bijele snove, kao psi i
prokletnici. Svijet čak i ovakvim otpadnicima života kao što sam ja dopušta
tračak sreće. To ljeto bilo je moj tračak sreće. Kada su krajem kolovoza
došli gradski službenici, mislio sam da su policajci. Inženjer zadužen za
rušenje rekao mi je da nema ništa protiv ljudi koji se usele u napuštene
kuće, ali da moraju, jako mu je žao, srušiti zgradu. “Mora da je došlo do
neke zabune”, rekao sam. Sva poglavlja mog života započinju tom
rečenicom. Pojurio sam stubama do ureda upravitelja zgrade potražiti
Lauru. Vješalica i tri centimetra prašine bili su sve što sam tamo pronašao.
Popeo sam se do don Floriánova stana. Pedesetak lutki bez očiju trunulo je
u tami. Obišao sam zgradu u potrazi za nekim od stanara. Hodnici tišine
nizali su se pod krhotinama. “Ova zgrada zapečaćena je od tisuću devetsto
trideset devete, mladiću”, obavijestio me inženjer.
“Bomba koja je ubila stanare nepovratno ju je oštetila.” Razmijenili
smo nekoliko žustrih riječi. Mislim da sam ga gurnuo niza stube. Ovoga
puta sudac si je dao oduška. Stari drugovi sačuvali su mi krevet: “Kad se na
kraju uvijek vratiš.” Hernán, koji je radio u knjižnici, pronašao mi je izreske
s vijesti o bombardiranju. Na fotografiji tijela leže poredana u kutijama od
borovine, izobličena šrapnelima, ali prepoznatljiva. Krvavi pokrov širi se
kamenim pločama. Laura je odjevena u bijelo, s rukama na dubokom
dekolteu. Prošle su već dvije godine, ali u zatvoru se živi ili umire od
uspomena. Zatvorski čuvari misle da su jako pametni, ali ona zna kako ih
prevariti. U gluho doba noći bude me njezine usne. Donosi mi pozdrave od
don Floriána i ostalih. “Uvijek ćeš me voljeti, zar ne?” pita moja Laura. I ja
joj kažem da hoću.
Gaudí na Manhattanu
G odinama poslije, promatrajući pogrebnu povorku svoga učitelja kako
promiče prolazom Gracia, prisjetio sam se godine kada sam upoznao
Gaudíja i moja se sudbina zauvijek promijenila. Te sam jeseni stigao u
Barcelonu kako bih krenuo u školu za arhitekturu. Moj san da osvojim grad
arhitekata ovisio je o stipendiji koja jedva da je pokrivala školarinu i
najamninu za sobičak u penzionu Ulice Carmen. Za razliku od kolega sa
studija, koji su izgledali kao mlada gospoda, moja odjeća svodila se na crno
odijelo naslijeđeno od oca koje mi je bilo pet brojeva preširoko i dva
prekratko. U ožujku 1908. moj tutor, don Jaume Moscardó, pozvao me u
svoj ured da porazgovaramo o tome kako napredujem i, slutio sam, o
mojem neprikladnom izgledu.
“Izgledate kao prosjak, Miranda”, prosudio je. “Odijelo ne čini
čovjeka, ali kada se radi o arhitektima, stvari stoje drugačije. Ako su vam
primanja nedostatna, možda bih vam ja mogao pomoći. Među profesorima
se priča da ste sposoban mladić. Recite mi, što znate o Gaudíju?” “Gaudí.”
Naježio sam se na sam spomen toga imena. Rastao sam sanjajući o
njegovim nemogućim svodovima, njegovim neogotičkim grebenima i
njegovu primitivnom futurizmu. Gaudí je bio razlog što sam želio postati
arhitekt, i moja najveća težnja, osim da tijekom studija ne umrem od gladi,
bila je da upijem tisućiti dio dijabolične matematike kojom je arhitekt iz
Reusa, moj moderni Prometej, uspijevao podići svoje kreacije.
“Njegov sam najveći obožavatelj”, uspio sam odgovoriti.
“Toga sam se i bojao.”
Primijetio sam u njegovu tonu onaj tračak snishodljivosti s kojom se,
već tada, govorilo o Gaudíju. Sa svih su strana odzvanjala posmrtna zvona
onomu što su neki nazivali modernizmom, a drugi, jednostavno, uvredom
dobrom ukusu. Nova garda zalagala se za konciznost, dajući naslutiti da bi
ona delirična barokna pročelja koja će s godinama postati prepoznatljivo
lice grada trebalo javno razapeti. Gaudíja je počeo biti glas ludog pustinjaka
koji živi u beženstvu, bezbošca koji prezire novac (najgori od njegovih
zločina) i čija je jedina opsesija izgraditi fantazmagoričnu katedralu u čijoj
je kripti provodio većinu svoga vremena, odjeven u prnje poput prosjaka,
osmišljavajući nacrte koji su prkosili geometriji, uvjeren da je njegov jedini
klijent sam Gospod.
“Gaudíju su se polupali lončići”, nastavio je Moscardó. “Sada
namjerava postaviti Djevicu veličine Kolosa s Rodosa na kuću Milá, nasred
prolaza Gracia. Té collons.2
No, lud ili ne, i ovo neka ostane među nama, nije postojao niti će
postojati arhitekt poput njega.”
“Slažem se s vama”, osokolio sam se reći.
“Onda već znate da nema smisla da pokušate postati njegovim
nasljednikom.”
Mora da je cijenjeni profesor pročitao razočaranje u mojim očima.
“No možda možete postati njegov pomoćnik. Jedan od braće Llimona
spomenuo mi je da je Gaudíju potreban netko tko govori engleski, ne pitajte
me zašto. Treba mu tumač za španjolski, zato što taj tvrdoglavac odbija
govoriti bilo što osim katalonskog, posebice kada mu dovedu ministre,
princeze i prinčeve. Ponudio sam da ću potražiti odgovarajućeg kandidata.
Du ju spik ingliš, Miranda?”
Progutao sam knedlu i zazvao Machiavellija, sveca zaštitnika
brzopletih odluka.
“A litl.”
“Onda kongradulejšns, i neka vam Bog pomogne.”
Toga istog poslijepodneva, u predvečerje, krenuo sam prema crkvi
Sagrada Familia, u čijoj je kripti Gaudí imao atelijer. U to se vrijeme četvrt
Ensanche raspršivala kod prolaza San Juan. Iza te točke prostirala se
opsjena zemljišta, tvornica i izdvojenih zgrada koje su se uzdizale poput
osamljenih čuvara na obzoru obećane Barcelone. Ubrzo, tornjevi apside
hrama ocrtali su se pod svjetlom sumraka, poput bodeža na grimiznome
nebu. Čuvar me dočekao na vratima gradilišta s uljanom svjetiljkom.
Slijedio sam ga kroz portike i lukove do stuba koje su se spuštale u
Gaudíjevu umjetničku radionicu. Ušao sam u kriptu dok mi je srce kucalo u
sljepoočnicama. Vrt bajkovitih prilika njihao se u sjeni. U središtu atelijera
četiri kostura visjela su sa svoda u sablasnom plesu anatomske studije. Pod
tom avetinjskom kulisom pronašao sam sjedokosog čovječuljka s pogledom
onoga koji vidi ono što drugi mogu samo sanjati. Ostavio je bilježnicu u
kojoj je nešto črčkarao i nasmiješio mi se. Osmijeh mu je bio dječji,
čaroban i mističan.
“Moscardo vam je zasigurno rekao da sam llum3 i da nikada ne
govorim španjolski. Kao što vidite, govorim ga, pa makar samo da prkosim.
No ne govorim engleski, a u subotu se ukrcavam u brod za New York. Vostè
sí que el parla l’anglès, oi, jove?”4
Te sam se noći osjećao kao najsretniji čovjek na svijetu dok sam
razgovarao s Gaudíjem i podijelio s njim večeru: šaku oraha i zelenu salatu
s maslinovim uljem.
“Znate li što je to neboder?”
U nedostatku osobnog iskustva, izvukao sam iz pete ono čemu su nas
na fakultetu poučili o Cikaškoj školi, željeznim armaturama i trenutačnom
hit-izumu, dizalu Otis.
“Gluposti”, odrezao je Gaudí. “Neboder nije ništa drugo nego
katedrala za ljude koji, umjesto da vjeruju u Boga, vjeruju u novac.”
Tako sam saznao da je Gaudí primio ponudu nekog magnata da sagradi
neboder usred samoga otoka Manhattana i da će moj zadatak biti da
prevodim tijekom razgovora koji će se održati za nekoliko dana u hotelu
Waldorf-Astoria između Gaudíja i tajanstvenog moćnika. Iduća tri dana
proveo sam zatvoren u penzionu, kao opsjednut ponavljajući englesku
gramatiku. U petak smo u zoru sjeli u vlak do Calisa, gdje smo trebali proći
kanal do Southamptona i ukrcati se u prekooceanski brod RMS Lusitania.
Čim smo nogom stupili na brod, Gaudí se povukao u svoju kabinu
omamljen nostalgijom za domajom. Nije izašao do sutona idućega dana,
kada sam ga našao kako sjedi na pramcu broda promatrajući kako sunce
krvari na obzoru prekrivenome safirom i bakrom. “Això sí que és
arquitectura, feta de vapor i de llum. Si vol aprendre, ha d’estudiar la
natura.”5
 Put se za mene pretvorio u brzi i očaravajući tečaj.
Svakoga smo poslijepodneva šetali palubom i razgovarali o nacrtima i
snovima, čak i o životu. U nedostatku drugoga društva, a možda i sluteći
religiozno obožavanje koje sam prema njemu gajio, Gaudí mi je podario
svoje prijateljstvo i pokazao skice koje je bio napravio za svoj neboder,
vagnrijanski toranj koji bi se, ako se ostvari, mogao pretvoriti u najčudesniji
predmet ikada stvoren ljudskom rukom. Gaudíjeve ideje oduzimale su dah,
pa ipak sam primijetio da se u njegovu glasu ne naziru ni toplina ni interes
kada bi govorio o projektu. Noć prije nego što smo stigli, usudio sam se
postaviti pitanje koje me mučilo otkako smo se otisnuli na pučinu: zašto se
želio upustiti u projekt za koji će mu trebati mjeseci, ili godine, daleko od
njegove zemlje i, prije svega, od njegova djela koje se pretvorilo u smisao
njegova života? “De vegades, per fer l’obra de Déu cal la mà del dimoni.”6
Tada mi je priznao da mu je klijent obećao da će, ako podigne taj
babilonski toranj u srcu Manhattana, pokriti troškove dovršetka Sagrade
Familije. Još se uvijek sjećam njegovih riječi: “Déu no té pressa, però jo no
viuré per sempre...”7
U New York smo uplovili u subotu. Zlokobna magla plazila je među
tornjevima Manhattana, metropole koja je iščezavala pod nebom purpurnim
od oluje i sumpora. Crna kočija čekala nas je na molu četvrti Chelsea i
odvela nas sumornim kanalima do središta otoka. Vitice pare uzdizale su se
između kamenih ploča ulice i roja tramvaja, kočija i praskavih mehaničkih
vozila koja su bjesomučno kružila tim gradom paklenih košnica nanizanih
pokraj legendarnih vila. Gaudí je predstavu promatrao sumornim pogledom.
Sablje krvave svjetlosti probadale su grad iz oblaka kada smo skrenuli u
Petu Aveniju i ugledali obrise hotela Waldorf-Astoria, mauzolej mansardi i
kula iz čijeg će se pepela dvadeset godina poslije uzdići Empire State
Building. Direktor hotela osobno nam je došao poželjeti dobrodošlicu i
obavijestio nas da će nas magnat primiti predvečer. Ja sam prevodio u hodu;
Gaudí je tek kimao. Odveli su nas do luksuzne sobe na šestom katu iz koje
se pružao pogled na cijeli grad utonuo u suton.
Nosaču sam dao dobru napojnicu i tako saznao da naš klijent živi u
apartmanu na najvišem katu i da nikada ne izlazi iz hotela. Kada sam ga
pitao kakav je čovjek i kako izgleda, odgovorio mi je da ga on nikada nije
vidio, i brzo otišao. Kada je došlo vrijeme sastanka, Gaudí je ustao i uputio
mi nezadovoljan pogled. Liftboj je za nama zatvorio vrata dizala i svjetlo
kabine nestalo je u dubinama. Tada sam primijetio plamen svijeće koji nam
je prilazio hodnikom. Držala ga je vitka figura umotana u bijelo. Duga crna
kosa uokvirivala je najbljeđe lice kojega se sjećam, a na njemu su dva plava
oka prodirala u dušu. Dva oka istovjetna Gaudíjevima.
“Welcome to New York.”
Naš klijent bila je žena. Mlada žena, uznemirujuće ljepote, toliko da ju
je bilo gotovo bolno gledati. Viktorijanski kroničar bio bi rekao da je poput
anđela, ali ja u njezinoj pojavi nisam vidio ništa anđeosko. Pokreti su joj
bili kao u mačke; osmijeh kao u gmaza. Dama nas je odvela do prostorije
sjena i koprena koje bi se povremeno zapalile pod bljeskovima oluje. Sjeli
smo. Gaudí je pokazivao svoje skice, jednu po jednu, dok sam ja prevodio
njegova objašnjenja. Nakon sat vremena, ili cijele vječnosti, dama me
prostrijelila pogledom i, oblizujući jarko-crvene usnice, saopćila mi da je
došao tren da ih ostavim nasamo. Krajičkom oka pogledao sam učitelja.
Gaudí je kimnuo, nedokučiv.
Boreći se protiv instinkta, poslušao sam ga i otišao niz hodnik, gdje su
se već otvarala vrata dizala. Zastao sam na tren da pogledam iza sebe i
gledao kako se dama naginje nad Gaudíja i, primivši mu lice beskrajno
nježno, ljubi ga u usta. Upravo tada, dah munje proparao je tamu, i načas mi
se učinilo da pokraj Gaudíja ne stoji nikakva dama, nego mračna i
koštunjava prilika s velikim crnim psom koji joj je ispružen pod nogama.
Posljednje što sam vidio prije nego što su se vrata dizala zatvorila bile su
suze na Gaudíjevu licu, koje su gorjele poput otrovnih kapi. Kada sam se
vratio u sobu, ispružio sam se na krevetu dok mi je glavu pritiskala
vrtoglavica i utonuo sam u duboki san.
Kada mi je prva svjetlost dana pomilovala lice, otrčao sam do
Gaudíjeve sobe. Krevet je bio netaknut i učitelju nije bilo ni traga. Spustio
sam se do recepcije pitati znaju li oni što. Vratar mi je rekao da ga je prije
sat vremena vidio kako izlazi i nestaje niz Petu aveniju, kamo je jedan
tramvaj upravo kretao. Ne mogavši točno objasniti kako, ali točno sam znao
gdje ću ga pronaći. Prošao sam deset blokova do katedrale St. Patrick, puste
u ovaj rani sat.
 S ulaza u središnji brod ugledao sam učiteljevu siluetu kako kleči pred
oltarom. Prišao sam mu i sjeo pokraj njega. Činilo mi se kao da mu je lice u
jednoj noći ostarjelo dvadeset godina, poprimivši onaj odsutni izraz koji će
ga pratiti do kraja njegovih dana. Pitao sam ga tko je bila ona žena. Gaudí
me pogledao, zbunjen. Tada sam shvatio da sam samo ja vidio damu u
bijelom i, premda se nisam usuđivao ni pomisliti što je točno vidio Gaudí,
bio sam sasvim siguran da je moj učitelj vidio isti pogled. Toga popodneva
zaplovili smo put povratka. Promatrali smo kako New York nestaje na
obzoru kada je Gaudí izvadio korice sa svojim nacrtima i bacio ih preko
palube. Užasnut, pitao sam ga što će se sada dogoditi sa sredstvima
potrebnima da se dovrše radovi na Sagradi Familiji. “Déu no té pressa i jo
no puc pagar el preu que se’m demana.”8
Tisuću puta tijekom putovanja pitao sam ga koja je to cijena i tko je
klijent kojeg smo posjetili. Tisuću puta mi se nasmijao, umoran, bez riječi
odmahujući glavom. Kada smo stigli u Barcelonu, više nije bilo potrebe za
mojim uslugama tumača, ali Gaudí me pozvao da ga posjetim kada god
poželim. Vratio sam se u fakultetsku kolotečinu, gdje me čekao Moscardó,
jedva dočekavši da me ispita o svemu.
“Otišli smo u Manchester vidjeti tvornicu čavala, ali vratili smo se
nakon tri dana zato što Gaudí kaže da Englezi jedu samo raskuhanu
govedinu i da imaju nešto protiv Djevice.”
“Té collons.”9
Nakon nekog vremena, tijekom posjeta hramu, na jednom sam
pročelju otkrio lice istovjetno onome dame u bijelom. U njezinu liku,
isprepletenom s vihorom zmija, nazirao se anđeo oštrih krila, očaravajući i
okrutan. Gaudí i ja nikada više nismo progovorili o onome što se dogodilo u
New Yorku. To će putovanje zauvijek ostati našom tajnom. S godinama sam
postao korektan arhitekt i, zahvaljujući učiteljevim preporukama, dobio sam
posao u arhitektonskome uredu Hectora Guimarda u Parizu. Upravo sam
tamo, dvadeset godina nakon one noći na Manhattanu, primio vijest o
Gaudíjevoj smrti. Uhvatio sam prvi vlak za Barcelonu, koji je stigao točno
na vrijeme da vidim pogrebnu povorku koja ga je pratila do njegova groba u
istoj onoj kripti gdje smo se upoznali. Toga sam dana poslao Guimadiju
obavijest o otkazu. U suton sam još jednom krenuo prema Sagradi Familiji
istim onim putom kojim sam išao na svoj prvi susret s Gaudíjem. Grad je
već obgrlio gradilište i obrisi hrama uzdizali su se u nebo prekriveno
zvijezdama. Zatvorio sam oči i, na tren, u mislima ga ugledao završenoga,
onakvoga kako ga je samo Gaudí vidio u svojoj mašti. Tada sam spoznao da
ću život posvetiti tome da nastavim djelo svojega učitelja, svjestan da ću,
prije ili poslije, morati prepustiti uzde drugima, a oni će, s vremenom,
morati učiniti isto. Zato što, iako se Bogu nikamo ne žuri, Gaudí, gdje god
bio, i dalje čeka.
Apokalipsa u dvije minute
O nog dana kada je stigao kraj svijeta, našao sam se na križanju Pete
avenija i Pedeset sedme ulice gledajući u mobitel. Crvenokosa
djevojka srebrnastih očiju okrenula se prema meni i rekla:
“Jesi primijetio da što su mobiteli pametniji, to su ljudi gluplji?”
Izgledala je poput jedne od Drakulini nevjesta nakon što je opelješila
trgovinu gotičke odjeće.
“Mogu li vam kako pomoći, gospođice?”
Rekla mi je da se svijet bliži kraju. Da je Nebeski odjel za pravne
poslove poslao naredbu o opozivu zbog greške u sustavu; ona je bila pali
anđeo poslan iz podzemlja da se pobrine da jadne duše poput mene uredno
stignu do desetoga kruga pakla.
“Mislio sam da tamo dolje ima samo devet krugova”, proturječio sam
joj.
“Morali smo dodati još jedan za sve one koji su proživjeli život kao da
će živjeti zauvijek.”
Nikada svoju terapiju lijekovima nisam shvaćao kao nešto ozbiljno, ali
bio mi je dovoljan jedan pogled na nju da znam da govori istinu.
Primijetivši moju nelagodu, objavila je da će mi, budući da nisam radio u
financijskom sektoru, ispuniti tri želje prije nego što se big bang premota
unatrag i svemir eksplodira da bi se ponovno sveo na veličinu graška.
“Biraj pažljivo.”
Malo sam razmislio.
“Želim spoznati smisao života, želim znati gdje pronaći najbolji
sladoled od čokolade na svijetu i želim se zaljubiti”, rekao sam.
“Odgovor na tvoje prve dvije želje je isti.”
 A što se tiče treće, udijelila mi je poljubac koji je imao okus istine
svijeta i zbog kojeg sam poželio biti pošten čovjek. Otišli smo u posljednju
šetnju parkom, a zatim smo ušli u dizalo da se popnemo na vrh slavnoga
hotela s gotičkim stupovima koji se nalazio na drugoj strani ulice, s kojega
smo u velikom stilu gledali kraj svijeta.
“Volim te”, rekao sam.
“Znam.”
Ostali smo tamo držeći se za ruke, gledajući kako moćna lavina
jarkocrvenih olujnih oblaka prekriva nebo, pa sam zaplakao, napokon
sretan.
 Bibliografija

Pripovijetke “Blanca i zbogom”, “Bezimena” i “Gospođica iz

Barcelone” objavljuju se prvi put u ovoj zbirci.
“Vatrena ruža” objavljena je 2012. godine u časopisu Magazine.
Priča “Princ Parnasa” objavljena je 2012. godine u nakladničkoj kući
Planeta u izdanju koje nije bilo namijenjeno prodaji.
“Božićna legenda” objavljena je u dnevnim novinama La Vanguardia
2004. i 2020. godine.
Priča “Gaudí na Manhattanu” objavljena je u dnevnim novinama La
Vanguardia 2002. i 2020. godine. Zajedno s pričom “Žena od pare” tvori
kratku zbirku Žena od pare objavljenu 2005. u nakladničkoj kući Planeta u
izdanju koje nije bilo namijenjeno prodaji.
“Alicia, u zoru” objavljena je 2008. godine u nakladničkoj kući
Planeta u izdanju koje nije bilo namijenjeno prodaji, zajedno sa “Sivim
ljudima”.
“Žena od pare” naslovna je priča zbirke Žena od pare, objavljene u
nakladničkoj kući Planeta u izdanju koje nije bilo namijenjeno prodaji
2005. godine, zajedno s pričom “Gaudí na Manhattanu”.
Priču “Apokalipsa u dvije minute” čitatelji su imali prilike pročitati u
seriji The Cultivating thought author series koju je za meksički lanac
restorana Chipotle osmislio i uredio Jonathan Safran Foer. Za tu priliku na
engleski ju je preveo Alex Guardia Berdiell.
C arlos Ruiz Zafón (25. rujna 1964. - 19. lipnja 2020.) pohađao je
isusovačku školu Sarrià. Taj je gotički dvorac u njegovu rodnom
gradu, s tornjevima i tajnim hodnicima, budio njegovu dječju maštu i želju
za pripovijedanjem priča. Radio je u reklamnoj agenciji. Godine 1993., kao
dvadesetdevetogodišnjak, za svoj je prvi roman Princ Magle (1993.) primio
književnu nagradu i ubrzo je objavio romane Ponoćna palača. Rujanska
svjetla i Marina. Od 1994. živio je u Los Angelesu, radio kao scenarist i
pisao za španjolske dnevne novine El País i La Vanguardia.
Godine 2002. u Španjolskoj je postao književnom senzacijom, a
njegov roman Sjena vjetra, čija se radnja odvija u Barceloni 50-ih godina
20. stoljeća, proglašen je knjigom godine. Dosad je preveden na više od
četrdeset jezika te prodan u desecima milijuna primjeraka. Nastavak Sjene
vjetra, roman Anđelova igra objavljen je na Svjetski dan knjige 23. travnja
2008. Treći roman iz serijala o Groblju zaboravljenih knjiga Zatočenik
Neba objavljen je u studenom 2011., a tetralogiju završava Labirint duhova
(2017.).
E la Varošanec Krsnik rodila se i odrasla u Zagrebu, gdje je na
Filozofskom fakultetu završila studij komparativne književnosti te
španjolskog jezika i književnosti. Tijekom studija bila je na studijskom
boravku u Mexico Cityju, a pola godine usavršavala se i na Sveučilištu
Complutense u Madridu. Prevodi s engleskog i španjolskog te je članica
Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
Ponajviše prevodi prozu suvremenih latinoameričkih autora; između
ostalih, prevela je roman Spaljeni meksičkog autora Antonija Ortuña,
knjigu Duel Gvatemalca Eduarda Halfona, roman Sezona kentukija i zbirku
priča Sedam praznih kuća argentinske autorice Samante Schweblin, dvaput
nominirane za nagradu Man Booker, zbirku priča Što smo izgubile u vatri
Mariane Enríquez, još jedne glasovite argentinske spisateljice, te Labirint
duhova, završnicu tetralogije Groblje zaboravljenih knjiga proslavljenog
španjolskog autora Carlosa Ruiza Zafóna. Prevodi za Festival europske
kratke priče.
Fotografije u knjizi

str. 6
Trg Portal de la Paz, Barcelona, potkraj 1940-ih, ©Martí Gasull i Coral

str. 24
Trg Sant Augusti Velí, ©Otto Lloyd, iz privatne zbirke S. Martíneza

str. 77
Karta Barcelone s kraja 16. stoljeća, ©Alvar Salom

str. 82
Ulica Layetana kod križanja s ulicama Jonqueres i Comtal, Barcelona,
oko 1953., ©Fons Fotogràfic F. Català-Roca - Povijesni arhiv Društva
arhitekata Katalonije

str. 101
Pretprojekt za zgradu Hotela Atracción na Manhattanu (1952.), Juan
Matamala Flotats, ©Càtedra Gaudí, Arhitektonski fakultet, Katalonsko
politehničko sveučilište

Scan i obrada:
Knjige.Club Books
 Notes

[←1] Carlos Ruiz Zafn, Sjenci vjetra, prev. Maja Tančik, Fraktura,
2006. (op. prev.)
[←2] Katal. “Kakva drskost.” (op. prev.)
[←3] Katal. “lud, munjen”. (op. prev.)
[←4] Katal. “Vi govorite engleski, zar ne, mladiću?” (op. prev.)
[←5] Katal. “Ovo je prava arhitektura, napravljena od pare i svjetlosti.
Ako želite nešto naučiti, proučavajte prirodu.” (op. prev.)
[←6] Katal. “Katkada, da bi se napravilo Božje djelo, potrebna je
pomoć đavla.” (op. prev.)
[←7] Katal. “Bogu se ne žuri, ali ja neću živjeti zauvijek...” (op. prev.)
[←8] Katal. “Bogu se ne žuri, a ja ne mogu platiti cijenu koju me
traže.” (op. prev.)
[←9] Katal. “Kakva drskost.” (op. prev.)