EDI MATIĆ

REGIJA STRANACA
 Beograd, 22. travnja

Stefan Džomba vadio je i ponovno vraćao svoj notes u gornji džep sakoa po tko zna koji
put. Prvi je radni dan nakon Uskrsa, kad su ulice ionako zakrčene onima što mamurni kasne na
posao, a kolonu automobila oko parka dodatno je nagomilavala policijska blokada. Oblizivao je
vrh olovke i zapisivao nešto, onako kako to rade u kriminalističkim filmovima ili poput
inspektora Columba čiji je lik obožavao i s kojim se poistovjećivao. Taj Peter Falk je u
legendarnoj seriji imao sličnu frizuru, a auto koji je vozio i onaj njegov ofucani mantil bili su
preslika Stefanovog imidža. Razvod i slabo plaćen posao nisu mu nikad pružili šansu za
raskošniji stil, pa je sebe, kao za utjehu, smještao medu filmske antijunake, koji na kraju valjda
opet pobjeđuju. Pobjede su bile skromne, ali sasvim dovoljne da popune njegov samački život i
povremeno suzbiju osjećaj nepotrebnosti.
Bivša je jučer napravila jednu od svojih scena. Susjedi su ostavljali svoje blagdanske
stolove, provirivali kroz špijunke na vratima, i, kao slučajno, koristili stube umjesto lifta, dok je
ona držala svoj petnaestominutni kreštavi monolog o Stefanovoj vječitoj zapuštenosti, nemaru,
nesposobnosti i, naravno, neplaćenoj alimentaciji. Kao da je živjela samo od njegovih tričavih
pedesetak eura, kao da je ne zanima kako on preživljava u iznajmljenom stanu s plaćom od tristo
eura. Kao da joj njezin najnoviji frajer ne može priuštiti frizera i potrebne kozmetičke tretmane,
zaista već prijeko potrebne. Promatrao ju je nijemo sa svog dovratka, brojao joj bore po licu i
zapitkivao se kog vraga još uvijek pati za njom. Nakon svega. Nakon njezinih tajanstvenih
nestanaka, odlazaka, povrataka, čudnih izlazaka ili izleta s misterioznim društvom, novih haljina
za koje njih dvoje nikada nisu imali dovoljno novca, ili onog godišnjeg odmora koji je, navodno,
provela s prijateljicom. Kad je završila, predao joj je novac, zalupio vratima, vratio se u naslonjač
pod prozorom, pa votkom dopunio prljavu čašu.
Iz zaustavljenih automobila povremeno su se čule psovke i kratka trubljenja, dok se
prometnik vrpoljio pod kapom čekajući upute nekog od nadležnih i nemoćno slijegao ramenima,
pridržavajući žutu traku s natpisom STOP POLICIJA, koja se pod naletima vjetra batrgala
razapeta između dva prometna znaka. Stefan mu je mahnuo crnim notesom i kimnuo, a kolona
natiskanih napokon je počela migoljiti Nebojšinom ulicom, dok su šoferi znatiželjno pogledavali
u Karađorđev park iz kojeg su užurbano izlazili i ulazili uniformirani policajci. Oni u odijelima
su, okupljeni u grupice, nešto komentirali, raspravljali i zapisivali. Ispraćali su pogledom ljude u
bijelom, koji su tijelo u crnoj vreći, nogama prema naprijed, nosili prema izlazu iz parka.
Nemanja Ostojić, lako i brzo identificirana žrtva, bio je zaposlenik Narodne biblioteke
Srbije, udaljene tek stotinjak metara od mjesta zločina. Prepoznao ga je noćni čuvar biblioteke
koji je upravo završio svoju smjenu i krenuo preko parka kući. Ne samo zaposlenik, već i direktor
programa izdavaštva, utjecajna ličnost na polju kulture, 'gospodin profesor', kako ga je nazvao.
Ništa na lešu, osim činjenice da je leš, nije bilo neobično u toj beogradskoj zori,
maglovitoj i vlažnoj, prehladnoj za ovo doba godine. Odjeven u uredno odijelo, umrljano travom
i blatom samo na koljenima, kao da je od metka koji ga je pogodio između nosa i usta pokleknuo,
pa zastao u tom položaju dok se nije bočno prevrnuo u grm. Prazna najlonska vrećica koprcala se
zakačena na granu grma iznad raskrvavljene glave, podsjećajući na bijelu zastavu. Predaja ili
primirje - ako ima veze s pronađenim lešom - ili sasvim slučajni velegradski otpad kakav se vijori
po većini beogradskih ulica. Što god bilo, Stefan je tu činjenicu upisao u svoj notes, čak je i malu
skicu ucrtao, kao da ne vjeruje službenim fotografijama. Njegov je crtež više ličio na karikaturu,
dajući cijelom događaju komičnu notu, ali tako je volio: dodavao je maleno osvježenje tmurnom
okruženju i mirisu smrti.
- Tu smo gotovi - prene ga glas kolege u znatno drugačijem sakou i hlačama od njegovih,
čija je jedina zanimacija u tom trenutku bila kako očistiti blato sa skupih cipela i otići na kavu u
obližnji klub Maska.
Stefan kimne i nastavi skicirati po notesu, mrmljajući sebi u bradu o još nekim detaljima,
tragovima, dokazima i nejasnoćama. Zasad je sve bilo nejasno, osim brzo utvrđenog identiteta.
Novčanik žrtve nije pronađen, kao ni mobitel. Jednostavno, čovjek nije ništa imao kod sebe kad
su ga pronašli, što navodi na dvije opcije: ili je neka noćna skitnica imala dovoljno hrabrosti da
opljačka leš, ili je ubojica imao dovoljno vremena i sigurnosti da počisti za sobom, što je ipak
vjerojatnije. Sad je već bilo očito da neće napustiti park dok ne zadovolji znatiželju za svim
detaljima koji bi mogli pomoći pri kasnijem slaganju puzzli u kompliciranu sliku ovog zločina.
Nimalo ga nije radovala ta neizvjesnost. Izgubio je potrebu za adrenalinom koji bi davnih godina
uzbudio sve njegove stanice, baš zbog nejasnoća i teško povezivih detalja. Valjda je stario. Danas
bi najviše volio da ubojica sjedi pored ubijenog, s potpisanom izjavom i detaljnim opisom
događaja. Pa da jednostavno samo prikupi svu dokumentaciju, uvali se u svoju fotelju, natoči si
kakav jeftin alkohol i prelistava izvješće o slučaju.
Druženje ga nije privlačilo, naročito s ovim današnjim kolegama koji su se s njim od zore
muvali po parku, dozivali na mobitele i značajno se pogledavali. Nije ni pomišljao o odlasku do
Maske, gdje su njegovi upravo ispijali kave, žaleći se na radno vrijeme, kišu, maglu, plaću,
promet i sve čega su se još dosjetili da razbiju dosadu. Sad je sam, izuzme li par uniformiranih
pozornika koji su se zadržali iz tehničkih razloga, pa na miru može još jednom prebirati po svemu
viđenom jutros, po svemu što je čuo i što je znao od ranije. Vrtio je po rukama komadić koverte
pronađen na tijelu mrtvaca, koji mu u ovom trenutku nije govorio ništa. Nije previše računao s
policijskim laboratorijem kao svemogućim mjestom na kojem se mikroskopima i kompjuterima
iz neke mrvice izvlače maestralni zaključci poput onih u stereotipnim televizijskim serijama za
naivce. Bio je to običan komadić papira, koji nije tek tako mogao doletjeti niotkuda i zakačiti se
na leš, u vremenu od smrti do dolaska policije. Vjetra uopće nije bilo, komadić je bio popuno suh
unatoč mokrom raslinju i travi svud uokolo, i sve je navodilo na zamišljeni scenarij čina ubojstva:
ubojica je nakon pada Nemanje Ostojića na koljena, i odmah potom u grm, izvukao nešto iz
nekakve koverte, odbacujući otrgnuti krajičak dok je mirno stajao iznad beživotnog tijela. Tako
se ne ponaša običan ulični nasilnik, ni osvetoljubivi ljubomorni muž neke uspaljenice, ni
agresivni susjed obolio od PTSP-a. Znači, ostaje samo hladnokrvni ubojica. Naručen i plaćen?
Netko tko je osvetu strpljivo čekao i dugo planirao ? Netko kome Nemanja Ostojić nije značio
ništa - osim otpisanog poslovnog partnera ?
Ali u kakvom je to partnerstvu mogao završiti ovaj knjiški čovjek, pa da skonča s metkom
koji mu je razvalio pola glave ? Stefan se sjetio svog susjeda s trećeg kata, pisca i urednika jedne
osrednje izdavačke kuće. Antipatičan tip, ali potpuno beznačajan. Takvoga bi netko mogao u
najgorem slučaju izbatinati, ili mu kamenjem porazbijati stakla na Golfu dvojci. To su
maksimalne kazne za piskarala koje je Stefan mogao zamisliti. Hm, a što je s Salmanom
Rushdiejem i fetvom nad njim? - pomislio je. - Taj već petnaestak godina čeka da ga netko ubije
samo zbog pisanja. Ako je nastradao netko tko se bavi knjigama, poput ovog jadnika u
Karađorđevom parku, Rushdiejevo je ime možda dobar putokaz u potrazi za ubojicom.
S takvim je mislima Stefan napuštao opustjeli park, vrteći medu prstima vrećicu s
komadićem koverte. Pragmatičnost uvjetovana pronicljivošću bila je jedna od njegovih
profesionalnih odlika. Imao je šesto čulo, baš kao detektiv Colombo - neki sićušan detalj, gotovo
svima neprimjetan, ipak ostane u glavi potpuno nesvjesno kao trag koji vodi prema razrješenju.
Čista intuicija pozitivca. Kad se na kraju priče razotkrije a bad one, svi su pod dojmom kako je to
bilo jasno od samog početka.
Neko je vrijeme još provirivao preko zidića s vanjske strane parka, oslanjajući se na
najlonski transparent koji je najavljivao već prošli “Ceдми Bacкpшњи кoнцepт y Xpaмy Cвeтoг
Caвe“, ne znajući ni sam u što gleda ili što traži, tek onako, da mu ostane slika i s te strane.
Pokupio je novine koje je netko ostavio na ogradi i brzo ih prelistao. Kao da se odjednom poželio
što više družiti sa slovima, tintom i papirom, ne bi li se na brzinu uvukao u unutarnji svijet
ubijenog, iako mu već i letimičan pogled ukazuje na razliku između pravih knjiga i novina.
Kičasti naslovi i bijedne varke strše sa stranica koje nude nabildane pretpostavke umjesto
realnosti, reklamne slogane umjesto istine, lažni svijet u kojem se lagani bućkuriši vode i limuna
nazivaju Senzacijom. Baš sve se dovodi do apsurda u ovom vremenu u kojem sami sebe varamo
nazivajući spektaklom ono što to nije, dajući svemu puno veći značaj od zasluženog, dok se
istovremeno kamufliraju pravi apsurdi i istinske kataklizme društva. Medijsko smeće uporno tjera
politiku šunda u ime oglašivača i njihovih reklama, pokušavajući čitatelje pretvoriti u bezglavu
masu budala. Kad potroše carstvo kojim su se razmetali, kad oglašivači prestanu plaćati reklamni
prostor, isti nas medijski oligarsi, preko svojih političkih veza, tjeraju da saniramo njihove
dugove i da otplatimo kredite za njihove jahte i vile.
Otrgnuti komadić koverte završit će u laboratoriju. Veliki su izgledi da će rezultat
ispitivanja samo pokazati da je koverta mogla biti kupljena u bilo kojem gradskom kiosku i da se
na ovom ostatku neće pronaći nikakvi tragovi. I tu će biti kraj njegove iskoristivosti.
 Bukurešt - Budimpešta, 3. ožujka

Jednoličan klopot ritmično se i izvan svijesti udaljavao u nekom svom prostoru, vagon je
cvilio, a metalna konstrukcija sjedala režala je nakon svake izbočine na tračnicama. Temišvar je
bio nezamislivo daleko ispred, a Bukurešt iza njega. Bogdan Ionescu podjednako je mrzio svaki
dio ove dionice. Obećanja Vlade i rumunjskih željeznica o popravku pruge i uvođenju novih
vlakova dijelom su ispunjavana samo u predizbornim danima, a realizirala su se uglavnom
bojanjem starih lokomotiva, pranjem prozora i sadnjom cvijeća na kolodvorima. Staklo u kupeu
jutros je besprijekorno propuštalo prve zrake sunca, pa je po tome zaključio da su izbori blizu.
Uvijek ureduju vlakove prije izbora. Svake četiri godine vagonski prozori zablistaju. Odmahnuo
je rukom prema praznim sjedalima kao da nepostojećem suputniku kazuje mišljenje o političkim
kandidatima, zatim pokušao još jednom zatvoriti oči i prepraviti plan u glavi. U Temišvar bi
trebali stići do podneva, nakon čega mu ostaje dovoljno vremena za ručak i posjet kasinu na
stanici - do polaska za Budimpeštu i nastavka ovog istog kloparanja, cviljenja i rezanja. Propustio
je jučer direktni brzi vlak zbog Ralucinih jadikovki. Uvijek je gunđala kad bi ostajala sama kod
kuće. Zbog sasvim nebitnih problema, koje je izmišljala baš pred njegovo putovanje. Kao da su
popravak bicikla, odlazak liječniku i neznatno curenje iz slavine pretkazivali smak svijeta. Kao
da bi ih on lakše riješio. Pa on se užasavao vodoinstalatera. Redovito su ga varali i nervirali
glupim primjedbama o potrebi mijenjanja cijevi i instalacija, stajali bi na vratima kupaonice kao
kirurzi pred operacijskom salom, nezadovoljno odmahivali glavom, mrštili se i optužujuće ga
pogledavali. Kao da je on postavljao te jebene cijevi. Postavljao ih je jebeni Ceau§escu i njegovi
jebeni vodoinstalateri. Vjerojatno baš ti isti likovi koji su sada u bijelim mantilima odmahivali
glavom na vratima njegove kupaonice i pravili se ludi, kao da nemaju pojma o tom vremenu.
Godinama je već ponavljao Raluci da će promijeniti stan i otići iz ove nehumane betonske
grdosije. Sigurno. Čim dođe do neke love. I to baš u onom malom kvartu odmah do zgrade
Ministarstva obrane, gdje se kočopere nove vile u drečavim bojama i one druge, neobnovljene,
čiji su zidovi obrasli u žilave penjačice kao iz bajke, koje kao da ih čuvaju u vremenu. Tu će on
njoj kupiti stan. Valjda će onda prestati sa zvocanjem i grintanjem. Ustvari, puno su mu veći
problem njezini dugački monolozi u kojima uspijeva nabrojiti propuste kojih se on ni ne sjeća,
koji ne bi bili važni čak ni kad bi ih se sjetio, ali njoj su govorili o njegovoj nesposobnosti,
nezrelosti i nemaru, pa ih je ona opet govorila njemu. I tako u nedogled. Poput kloparanja ovih
gvozdenih kotača po procjepima tračnica. Ipak će joj kupiti taj stan. Lova neće biti problem, ovaj
put nema greške. Taman za onaj dvosobni koji se prodaje na uglu ulice Louisa Pasteura, s čijeg se
prozora možda i Dambovita vidi. Rijeka na kojoj je odrastao, na kojoj je umalo naučio i plivati.
Ralucin jučerašnji monolog umalo mu je potpuno pokvario planove. Srećom, još uvijek
postoji i ova stara linija za Temišvar, malo sporija i dosadnija, ali s njom ipak ima priliku stići na
vrijeme do Budimpešte, gdje će ga čekati Roko. Dalje nastavljaju Rokovim autom, tu neće biti
problema, pomno razrađen plan za sada se čini čvrstim.
Bogdan Ionescu još se jednom duboko zamislio naslonjen na istrugano prozorsko staklo.
Metar po metar približavao se onom svijetu o kojem je kao mladić mogao samo sanjati. Nije bio
siguran funkcionira li mu mozak još uvijek kao prosječnom Rumunju, ili se pak uspio
europeizirati. Objelosvijetiti. Oduvijek je bio sklon svrstavati se u svjetske ljude, a time i
prepoznavati način na koji bi možda razmišljao čovjek koji je odrastao u slobodnoj Europi. Nema
to veze s okruženjem, zasluge za svoju širinu poimanja nipošto nije pripisivao rumunjskom
postrevolucionarnom opredjeljenju i ulasku u Europu. Vidio je to više kao rezultat osobnog
angažmana i svojih stremljenja. Pa on je cijeli život proveo kao slobodan čovjek. Ili je sada samo
imao retro iluziju o tome. Ali siguran je da je oduvijek razmišljao jednako kao netko u
Münchenu, Antwerpenu ili Barceloni. Doduše, do svoje dvadesete pojma nije imao gdje se ovi
gradovi nalaze ili kako izgledaju. Da je pohađao nastavu, možda bi iz zemljopisnih lekcija barem
bio odredio njihove približne koordinate jer čak ni komunističke škole nisu mogle mijenjati
geografske položaje. Povremeno bi se upitao zašto nije dalje išao u školu, ali odgovor je znao:
nije bio lud prepustiti se beskrupuloznim lažima crvenih profesora. Slutio je još od sedmog
razreda da mu ti balkanski Kmeri namjeravaju podvaliti svoje ideologije umjesto znanja.
Nisu Bogdana mogli zavarati udarnički pozivi s plakata na ulicama, na kojima su
prekaljeni omladinci pozivali svoje vršnjake da učeći grade komunizam. Razotkrio ih je još onog
dana kad je ugledao prvi plakat na oglasnoj ploči pred školom. Ilustracija je prikazivala mladića
kockaste glave s naramkom knjiga pod rukom, kako ponosno gleda pred sebe, dok pored njega
veselo skakuće crnomanjasta omladinka sanjarskog pogleda upućenog kolegi, drugu,
obrazovanom omladincu, budućem građaninu. Sve bi to možda i prošlo da Bogdan nije
prepoznao lik razdragane omladinke. Cigančica Oana bila je zaljubljena u njega već dvije godine
i on bi bio ruku u vatru stavio da ona ne bi nikada ni pogledala tipa koji se s knjigama onako
šepurio po plakatu. Ne Oana, ona ne! Ne bi joj ni otac dopustio takvu glupost. Jedva joj je
dozvolio i da krene u školu. Taj nije ni primijetio da mu je kći ponavljala dva puta po dva
razreda. Ponosni Ciganin ne dozvoljava da se bilo tko iz njegove obitelji upušta u gospodske
peripetije kao što je školovanje. A one budale su baš Oanu nacrtale na plakatu. Takvu obmanu
Bogdan nije mogao progutati. Ni zaboraviti.
Još se neko vrijeme mučio pronalazeći načine kako izbjeći komunističko obrazovanje i
pronalazio ih po školskim zahodima, iza dimnjaka na najvišem krovu, u staji na obližnjoj farmi,
pa čak i u knjižnici, potpuno praznoj svake srijede i petka, jer je knjižničarka držala nastavu.
Ustvari, to mu je postalo omiljeno mjesto. Jedina prostorija u kojoj je pronašao toplinu,
zahvaljujući staroj kaljevoj peći koja je grijala susjednu učionicu zajedno s knjižnicom. Srećom
je direktor škole imao poznanstva u visokim političkim vrhovima, pa je dostava ugljena bila
izdašnija nego u drugim ustanovama. Bilo je toplije nego u bilo kojem stanu radničke klase, a te
su zime u Bukureštu bile nemilosrdne. Uh, kakav je veliki čovjek bio taj direktor. Čak je imao i
vlastitu Daciu. Jednom je prilikom pričao da je zamalo uspio dobiti onu crvene boje, ali to mu
već nije nitko vjerovao. Crvene su bile nedostižne čak i za direktore.
Je li ga bila privukla toplina knjižnice ili debele korice raskupusanog primjerka “Old
Shatterhanda“ što ga je pronašao na visokoj polici i koji je ostao jedina pročitana knjiga u
njegovom životu - to nije uspio razaznati ni mnogo kasnije. Premlad je bio da bi shvatio kako se
ova golema pisanija starog Karla Maya provukla kroz gusto sito dežurnih cenzora, onih koji su
imali zadatak pročistiti literarnu ponudu i iz nje izbaciti sve što se činilo nepodobnim za režimske
ukuse. Možda je kakav kratkovidi poltron tadašnje vlasti, u svom ekspeditivnom pohodu na
knjižnicu, umjesto Karl May pročitao - Karl Marx, i time mu podario nastavak života na
policama. Ili je to bio neki potomak saksonskih trgovaca doseljenih prije sedamsto godina, koji je
ostavio svog bivšeg zemljaka da širi njemačku fikciju o Americi i po socijalističkoj Rumunjskoj.
Bilo kako bilo, Bogdan Ionescu je umjesto nastave u osmom razredu progutao pustolovine Old
Shatterhanda i zamišljao sebe kako se bori s medvjedima po bukureštanskim ulicama, kako s
Winnetouom lovi ribu na Damboviti i pali logorsku vatru u parku pred Palačom naroda.
Shatterhandovog konja Hatatitlu slobodno je preimenovao u Trasnet (Grom), a mnogo kasnije
shvatio da je sasvim slučajno umalo pogodio pravi prijevod imena. Dozivao ga je prigušenim
zviždukom, čekajući da iz mašte dogalopira kroz naselje koje je u popodnevnim satima tonulo u
mrak.
 Baš jedan takav mrak ponudio je trinaestogodišnjem Bogdanu nove izazove, kad već nije
mogao realizirati sve one logorske vatre, medvjede i Winnetouovo društvo. Neoprezni Iomel
Octavian, namrgođeni vojni mehaničar iz susjedstva, ostavio je otvoren prozor u prizemlju. Očito
nije bio kod kuće, jer bi ga hladnoća s ulice sigurno upozorila na ovaj propust. Umjesto da
zavaljen u fotelju i zamotan u debelu deku čeka uključenje struje i dvosatni televizijski program,
taj se mehaničar sigurno opet smucao po tuđim stanovima, tražeći sebi ženu.
- Curule! Dute frate si impuscate! (Šupak! Brate, upucaj se!) Da zavirim malo, Iomel je na
vojnoj plaći, znači mogao bi u kući imati nešto što mi nemamo.
Nakon deset minuta provedenih u mraku prizemnog stana, ispunjenih strahom i
znatiželjom, izašao je kroz isti prozor sa zamotuljkom. Trčao je bez daha između širokih grmova
i nekoliko kamiona parkiranih pred kombinatom, sve dok nije dovoljno odmaknuo od svoje prve
provale. Dovoljno da s uzbuđenjem ravnim ekstazi razgleda prvi plijen. Dva stakla za žmigavce
nekakvog kamiona, tri natrule naranče, ruska čokolada i vrećica kave izgledali su poput blaga iz
bajki koje mu je pričala baka Ioanescu. Pronašao je stablo dovoljno udaljeno od mogućih
pogleda, iskopao rupu uz deblo, pa pažljivo zakopao zamotuljak. Samo je rusku čokoladu spretno
strpao ispod pojasa, znajući da će je lako prošvercati po povratku kući. Naranče su bile prevelike,
otac bi ih sigurno primijetio, a od žmigavaca i kave sad nema koristi. O njima će misliti sutra.
Baka je sjedila u širokoj fotelji. Jastuci koje je stalno dodavala tražeći bolji položaj
prekrivali su pokidanu tkaninu i fleke od juhe koju je drhtavim rukama uvijek nekako uspijevala
proliti. Sanjivo je gledala u prazno, dok je majka spremala posude nakon oskudne večere. Pred
ocem je bila puna pepeljara i boca rakije. Nervozno lupanje debelim prstima po stolu bilo je
jedini zvuk u kući. Bogdan je znao da je ovo ritmično bubnjanje očevih prstiju upućeno njemu,
samo nije znao je li razlog kašnjenje, ili je stari shvatio da je Bogdan ponovno pobjegao iz škole.
Užasnuto je pomislio na svoju pljačku. Pa nije valjda doznao?! Ne, ne, nemoguće. Smugnuo je
bez riječi prema svojoj sobi, dok ga je zlokobno odzvanjanje očevih prstiju pratilo kroz hodnik.
Tup-tup-tup-tup.
Vlak se približavao Temišvaru. Prepoznao je farmu uz prugu, jednu od onih koje su
narodni kolhozi vratili vlasnicima, a ovi uspjeli od toga stvoriti bogatstvo. Ponekad se divio
poduzetnim ljudima, a ponekad ih je jednostavno smještao u istu bandu kao i one na vlasti. Obris
u daljini mogao je biti novi High tower u izgradnji, kojim se Temišvar namjerava dičiti u
vremenima što nadolaze. Kloparanje po tračnicama je nostalgičan zvuk i nikako se ne poklapa s
pogledom na moderne zgrade i munjevit razvoj grada. Uz njega puno bolje ide ofucani kondukter
koji se ponovno pojavio na vratima. Ovaj put u pratnji policije.
- Karte na pregled, molim.
- Izvolite - najradije bi ga poslao u pizdu materinu senilnu, jer mu je kartu pregledao prije
sat vremena, ali bolje da se suzdrži zbog strogog pogleda policajca.
- Dokle putujete?
- Temišvar.
- A zašto?
Fute-m-as! Kakvi kreteni - projurilo mu je kroz glavu. Još uvijek misle da se iz Temišvara
bježi preko granice u Jugoslaviju, provlačeći se kroz minirana polja između seljaka doušnika. Pa
je l' ovi idioti znaju da smo slobodna zemlja i da nema više Jugoslavije ? Nitko više ne bježi.
Mislim... barem sad ne bježim. Bježat ću nakon obavljenog posla u Budimpešti. Sada ipak treba
pristojno odgovoriti ovim majmunima.
- Imam tetku u Carani. Idem je posjetiti.
- U Carani? Aha, u redu, dovidenja.
Imao je neodoljivu potrebu za buntovnom reakcijom na ovo propitivanje, ali blizina
policijske uniforme uvijek je na jednak način budila strah pa se lako obuzdao i pretvorio u
šćućurenog miša. Samo da odu što prije i što dalje. Ne bi bilo prvi put da mu se planovi izjalove
već na početku, ali da mu to priredi ostarjeli žandar koji je cijeli radni vijek proveo po vagonima
proganjajući sunarodnjake željne slobode, bilo bi pretjerano čak i za Bogdana Ionescua.
Ostao je sam u kupeu i zagledao se u nokte na dugačkim prstima. Raluca mu ih je
uređivala jer ju je živciralo njegovo nemarno podrezivanje pri kojem bi redovito zaboravljao
barem na dva od deset, a ostale bi odrezao kao sjekirom. Nije to bilo sve o čemu je Raluca
brinula. Šišala mu je kosu i nekako uvijek uspijevala prikriti proćelavo tjeme, kupovala mu
šarene majice i čarape, godinama pokušavajući unijeti boje u njegov život. A on je inercijom i
dalje uvijek oblačio crne i sive tonove. Kao da je pronašao idealnu kombinaciju za svoje koščato
tijelo. Crnom je pokušavao pobijediti višak sijedih u kosi i bradi, ne primjećujući da ih kontrast
čini još vidljivijima. Ustvari, to odavno nije bio samo višak, jer su sijede postupno preuzele
dominaciju, a onda i potpuno prekrile površinu njegove glave.
Temišvar je lijeno zijevnuo i progutao čeličnu kompoziciju. Prvi nestrpljivi putnici već su
svojim šarenim torbama zakrčili hodnike. Za njima je u kupeima ostao vonj noćnog bdijenja i
obamrlosti, masni papiri u kojima su donijeli kokošje batake i komade sušene svinjetine,
plastične čaše i alkoholne pare.
 Düsseldorf - Budimpešta, 4. ožujka

- Martin Dietrich Feller? - Da.

- Molim vas, otvorite prtljagu.
- Čemu sad ovo?
- Molim vas, otvorite.
- U redu, u redu, iako mi stvarno nije jasno čemu ovo, zakasnit ću na let.
Ured policijske postaje zračne luke u Dusseldorfu izgledao je poput mnogih koje je
Martin vidio. Nekoliko plakata o sprječavanju šverca narkotika, oružja, divljih životinja, par
faksiranih potjernica za kriminalcima ružnih faca, jedna slika nestale djevojke iz 2009., tri zelena
stola, radio stanice na golemim punjačima, a u kutu automat za vodu i aparat za kavu na
improviziranom postolju. Čak je i pepeljara bila tu. Brižno očišćena kako ne bi odala zaostale
poroke nekolicine starijih kolega.
Do leta za Budimpeštu imao je još sat vremena, kad ga je na čekiranju karata policajac
izdvojio iz reda i pozvao za sobom.
Majku mu jebem, uvijek isto! Trebao sam ići autom, a ne se zajebavat letovima i ovakvim
majmunima. Nekoliko zadnjih putovanja avionom imalo je sličan scenarij. Policija je imala
njegovo ime u registru sumnjivih lica i to mu je redovito nabijala na nos svojim postupcima, iako
već dugo nije počinio (okej, bolje reći - nije bio uhvaćen) ništa što bi se kosilo sa zakonom. Dvije
pljačke zbog kojih je odležao šest mjeseci u Münsteru i osam u Baden-Badenu, cementirale su
njegovo ime u policijskim evidencijama. Uvijek se iznova nadao da će na toj njihovoj listi
nekako pasti ispod crte dolaskom novih delikvenata, kriminalaca, mafijaša ili bilo koga drugog
tko ih zanima. Ali izgleda da je lista rastezljiva, a zamišljena donja crta nedostižna.
- Gospodine Feller, kamo ste krenuli?
- Piše na putnoj karti. U Budimpeštu.
- Kojim povodom?
- Na odmor, nekoliko dana.
- Na odmor? U Budimpeštu? Avionom? I sve to od socijalne pomoći koju primate?
- Da, štedio sam.
- Feller, Feller, nešto mutiš - javio se poznati glas iz pozadine. - Znam da nešto mutiš. Ne
trebam se ni truditi doznati što, sam ćeš se razotkriti. Kao i uvijek. Znaš, davno sam ti rekao da si
se zbog stalnih pogreški trebao preživati Fehler umjesto Feller. To ti bolje pristaje. Jedino što ti u
životu ide su one tvoje ljubavnice. Jednom ćeš mi morati otkriti tajnu svoje uspješnosti.
Ružna faca inspektora Müllera bila je zadnje što je očekivao u ovoj postaji. I zadnje što je
želio vidjeti. Taj Müller zagorčao mu je život nakon prve pljačke u Stuttgartu, a zatim se došao
naslađivati i nakon one u Münsteru. Kao da je pronašao svoju maskotu među lopovima. Otkud
sad taj kreten baš na ovom aerodromu? U zemlji s tisućama putničkih terminala, danas se našao
na ovom. Nevjerojatno! Kao i puno drugih sranja u životu.
- Možeš li, Felleru, molim te, ispričati mojim kolegama kako je završio tvoj posljednji
pothvat? Sigurno bi to voljeli čuti.
- Ljudi, avion mi ide. Ovo postaje sasvim osobno maltretiranje.
Ostali su se smijuljili i s odobravanjem kimali prema Müllerovoj ideji. I njima je bilo
potrebno razbijanje monotonije ovog jutra. On se naslonio na plastificirani plakat s fotografijama
lažnih novčanica, kao da je tražio odgovarajuću scenografiju za svoj nastup.
- Ajde, ajde, ako ti nećeš, ja ću. Dečki... Naš Martin je, kao pravi profesionalac, u jednoj
noći odlučio opljačkati dvije lokacije. Valjda je htio prekovremenim radom nadoknaditi neke
neradne dane. Prvo je provalio u ured jedne građevinske kompanije. O tome kako je znao za taj
sef i za gotovinu, nisam nikada doznao - to je ostao misterij. Iz sefa je izvukao preko 230.000
maraka u manjim novčanicama. Kasnije smo, baš zahvaljujući njemu, uhvatili i vlasnika firme
zbog poslova na crno, ali to je druga priča. Dakle, naš spretni Martin prvo nije ni primijetio da ga
je snimila nadzorna kamera. Jako profesionalno, zar ne? Doduše, nadzorne su kamere tada bile
novitet, ali svejedno... Ako si lopov, moraš znati sve. Parkirao je na početku uske uličice i zakrčio
prolaz. Okej, to je bilo usred noći, pa za početak i nije neki problem. Pljačku je obavio relativno
lako, s obzirom na to da je sef bio poput onih iz supermarketa, koji se mogu razvaliti
najobičnijom polugom. Vrata i alarmi Martinu ni inače ne predstavljaju veliki problem, tu je
dobar, moram priznati. Odatle je, noseći ruksak pun para i alata, pješke otišao do ureda druge
građevinske tvrtke gdje je uzeo još 80.000 maraka. Ne trebam ni spominjati da smo i njih kasnije
optužili za nelegalno poslovanje. E sad... Martin je u toj drugoj firmi uspio zaboraviti ruksak iz
prve, došao je do auta, ubacio aktovku s novcem na zadnje sjedalo i vratio se po ruksak. U tom
trenutku je, na dojavu nekog stanara ranoranioca, već stigao “pauk“ i podigao Martinovog Golfa.
Ovaj panično trči natrag prema autu, s pronađenim ruksakom na leđima, te moli policajca i
radnika “pauka“ da mu vrate vozilo. Kaže, naravno, da se išao samo ispišat iza ugla. Kaznu želi
platiti na licu mjesta, ali u novčaniku nema novca pa zavlači ruku u ruksak i izvlači prvu
novčanicu. Od 1000 maraka. Hahaha, nesretna budala! Naravno da je kolega ispravno procijenio
sumnjivu situaciju i pristupio pregledu... Dalje možete zamisliti. Ali sigurno ne možete zamisliti
Fellerovu facu u tom trenutku. Zbog te se face isplati ovaj naš posao.
- Hvala, gospodine Müller. Lijepo ste to opisali. Mogu li sada ići ?
- Ajde, ajde. Idi. Ali samo da znaš - ja sam tu negdje. Uvijek. Kad god ti padne na pamet
da nešto ukradeš, prvo pogledaj oko sebe i provjeri gdje sam.
Uz smijeh su ga ispratili iz ureda. Više nije bio sumnjiv. Izgleda da im je ova priča bila
dovoljna doza zabave za danas. Trčao je aerodromskim uglačanim hodnicima i panično tražio
izlaz za let za Budimpeštu. Majku vam jebem pandursku, baš svaki put neko sranje, a?! E, pa
šupci, nećete više, naći će Martin načina da i to prestane. Samim čudom nije srušio par starica
koje su se vukle pred prolazom, i na kraju još i nasmiješenu stjuardesu na traženom izlazu. Da
Andrea zna za njegove frke s policijom, dala bi mu nogu u sekundi. Ili Monika! Ona bi ga još i
pretukla uz to. Nekako je uspijevao svih ovih mjeseci skrivati svoje poslovne aktivnosti i prošlost
pred jednom i drugom. No, to je bilo još i lako u usporedbi s tim kako je jednu skrivao od druge.
Dokad će to tako trajati, ne zna ni sam. Za sada je dobro. Izlazak uvečer, odlasci u klubove
zatvorenog tipa na suprotnim krajevima grada, pa u kuglanu, poneko pivo s dva potpuno različita
društva - sve je to ostavljalo dovoljno prostora za skrivanje onog drugog dijela života. Ali što
učiniti s najnovijom Andreinom ponudom o useljenju kod nje? Ne, ne, neće to tako ići. To bi
teško sakrio od Monike. Uf... kako ta mala ima dobre noge. Ma, da joj je samo jedna bila takva -
bilo bi dovoljno, a kamoli obje. Trebali bi joj zabraniti šetnju ulicom, jer može izazvati prometni
kaos tim nogama. Kad u mini-suknji prođe ulicom, vozači se za njom okreću, škripe gume i cvile
kočnice. Jebiga, još da joj je takva i faca, lako bi se odlučio ostaviti Andreu. Ali neće vrag spojiti
ta dva elementa, pa da ga jebeš.
I kako bi uopće mogao izabrati između njih dvije? Ponedjeljkom se beskrajno pali na
Monikino tijelo i zadovoljava uzburkane erotske maštarije, utorkom zaljubljeno gleda Andreino
lice i nježno ju miluje po ruci dok izgovara gomile laži, srijedom ponovno Monika, četvrtak
Monika. Subote i nedjelje provodi u Andreinom stanu u Gievenbecku.
Andrea radi u prodavaonici cipela na Prinzipalmarktu. Svakog dana vozi se biciklom na
posao i natrag dolazi mrtva umorna. Nikada se nije navikla na tih desetak kilometara i čudi se
onima koji s lakoćom bicikliraju po gradu iz udaljenijih kvartova od njezinog. Auto ponekad
uzima od roditelja, samo za veće šopinge. Povremeno planira kupovinu bilo kakvog maleckog
auta, ali s obzirom na potrebe i mogućnosti - zasad još ništa od tog plana. Nazvala je Martina da
mu zaželi sretan put. Uživao je u njezinom glasu preko telefona. Osjećao je mirnoću koje se,
doduše i plašio, jer je nagovještavala stabilnu vezu. Prestabilnu za njegove periodične izmjene
potreba. Jedan je, sasvim maleni dio njegovog tijela, uživao u vikendima pred televizijom, na
kauču uz radijator i mačku koja mu je tiho prela pored nogu dok je Andrea kuhala večeru. Zbog
takvih bi subota pristao i na nedjeljni roštilj u vrtu kod njezinih, ali na svu sreću to još nije
odradio, pa se ostatak tijela osjećao nepobijeđenim. Likovao je nad porazom tog papučarskog
elementa koji se budio subotama, i istovremeno se užasavao njegove sve veće dominacije.
Još ga je mučilo Müllerovo prisustvo na aerodromu. Taj ga je kreten proganjao od prvog
dana, kao da mu je stao na žulj. Ustvari, sprdao se na njegov račun, nadmeno naglašavajući svoje
zapadnjačko iskustvo kojim je odmah prepoznao opasnost od novopridošlih lopova s Istoka.
Martinu je odmah dodijelio nekakvo rusko ime pri prvom susretu, čim je doznao da je ovaj stigao
iz Leipziga.
Zadrti fašist, za njega smo svi Rusi i Honeckerove sluge, besposličari i teško podnošljivi
višak koji on treba hraniti porezima. Müller je bio jedan od onih koji su se prvih godina nakon
rušenja zida u Berlinu grozili invazije nezaposlenih istočnjaka. S gnušanjem su raspravljali o
manirima i navikama generacije stasale u komunizmu. Plašili su se njihovog dolaska kao najezde
skakavaca i istovremeno s nevjericom pratili enormna ulaganja teško stečenih bogatstava Zapada
u onaj istočni kraj zemlje, koji je u njihovim očima izgledao kao izjeden gangrenom. Tako je
Müller gledao na svakoga tko dolazi s Istoka, pa nije ni čudo što je Martina promatrao kao običan
iscjedak te gangrene. Idiot. Prokleti neobrazovani idiot još uvijek ne zna da ni Hitler, kao ni
Staljin i Honecker, nisu uspjeli zatrti stoljetne tragove njemačke kulture, kojima se i sam ponosi,
iako nema pojma o njima.
Da, Martin je bio lopov. Cijeloga života. Čak i u onim strašnim vremenima po kojima
svijet još uvijek prepoznaje njegovu domovinu. Bio je lopov i tada, kad je u uspješnoj pljački
mogao sebi priskrbiti onoliko koliko dnevno zaradi prosječan zapadnjački bauštelac. I sada je bio
ponosan na to. Nikada ga ni STASI-drotovi, kao ni ulični žandari, nisu uhvatili. Iz sadašnje
perspektive, pored činjenice da je tehnologija i metodologija sprječavanja lopovluka nevjerojatno
uznapredovala, pored toga što su ga na Zapadu dva puta trpali u zatvor, Martin se i dalje grozio
pomisli o uhićenju u ondašnjem DDR-u. Retroaktivan strah. Snažniji od bilo kojeg današnjeg.
Trebalo je tada biti heroj da bi bio lopov. Danas lopov lako postane heroj.
Sjećao se kako je povremeno oblačio očevo svečano odijelo, odlazio pred koncertnu
dvoranu i pokušavao doći do ulaznica, rezerviranih za političku elitu. Volio je glazbu. Davala mu
je potrebnu energiju. Učio je iz nje. Učio o ljubavi, o životu, naglim prevratima, žestokim
udarcima, lijepim završecima i propadanjima. Koncerti filharmonija i solista bili su izvrsna
platforma za upoznavanje boljeg društva. Politički moćnici (ili barem oni koji su sebi stvarali
iluziju da spadaju u krug moćnika), šepurili su se na premijerama baš kao što to rade u cijelom
svijetu. Nakon toga bi luksuz rijetke mogućnosti praćenja kulture prepuštali nekom drugom, jer
bi ih nekoliko uzastopnih posjeta ozbiljnoj glazbi beskrajno umorilo. Ipak su oni bili rođeni za
poltronsko maženje režima, a ne za umjetnost. Često su svojoj djeci, koja su jednako nevoljko
morala odrađivati društvene obveze roditelja, uvaljivali ulaznice, rasporede, garderobu. Čak su
im i vozače osiguravali. E, ta njihova djeca su bila jedna od ciljanih grupa Martina Fellera.
Tijekom četiri godine imao je sedam djevojaka baš iz tog društva. Sedam ljepotica koje su mu
donijele nešto više od šetnje dugačkim ulicama ili parkom nadomak Connewitza, kako je inače
provodio vrijeme s drugim, “običnim“ djevojkama.
 Danas se i ne sjeća svih njihovih imena, ali dobro se sjeća da ih je sve volio podjednako
iskrenim žarom. Često su mu zbog toga pripisivali karakteristike tipičnih mačo grabežljivaca bez
osjećaja. Njegove su priče izgledale kao hvalisanje, pa su muški drugovi i prijatelji bili zavidni, a
drugarice i prijateljice gledale ga s osudom i strahom. Htio se osloboditi takvih atributa, ali koliko
god se trudio izbjegavati priče o ženama u njegovom životu, one su jednostavno uvijek bile
prisutne. Koliko god se grčevito u tim trenucima trudio dosjetiti njihovih imena, nije uspijevao.
Čak su i lica blijedjela, polako ispraćajući njihove vlasnice u potpuni zaborav.
Ulazio je u dvadeset treću godinu kad se rušio zid. U Berlin je bio došao na nekakvu
sahranu i ostao nekoliko mjeseci, služeći se isprobanim trikovima za dobivanje dozvole. Stajao je
pod zidom kao pred ulazom u Alibabinu pećinu. Čekao da se iza srušenih betonskih ploča ukaže
blještavo svjetlo, što ga je mjesecima promatrao s krova zgrade u kojoj je stanovao. Dušom i
srcem stajao je uz sve one koji su s jedne i druge strane odvažno skakali na zid i simbolično ga
rušili krampovima, čekićima, noktima. Još i danas čuva komadić armature iz zida, ne znajući
podsjeća li ga na mračno doba ili pak nostalgično vraća u mladost.
 Split - Budimpešta, 3. ožujka

Treća mu je još uvijek bila omiljena brzina. Znao je i zašto, iako nikada nije logikom
izbacio tu nebulozu iz glave - u svakom filmu u kojem se događa jurnjava automobilom, vozač u
odsudnim trenucima ubacuje baš u treću. Koliko god se ubrzanja odigra u sceni, mjenjač se
uvijek silovito gura ravno naprijed - u treću. Opet i opet.
Roko Boban obožavao je svoju staru Alfu i njezina četiri stupnja prijenosa. To
obožavanje je rezultiralo činjenicom da je njegov automobil bio jedan od zaista rijetkih koji
potječu iz doba kad su se proizvodili “automobili s dušom, karakterom i prepoznatljivošću“. U
besprijekornom stanju, stroj ispod haube bio je pouzdan poput njemačkog pacemakera u grudima
švicarskog vozača školskog autobusa. Ulagao je u njega skoro sve što je imao. Vrijeme i novac.
Zbog ovih uzbudljivih trenutaka i zvuka kojeg mu može priuštiti vjerni stroj njegove poodmakle
mladosti. Alfa je možda trošila previše benzina. Roko je ponekad mislio kako bi ga zbog te
potrošnje napali aktivisti zelenih akcija, kao da vozi na sjeckane delfine.
Uvijek brzo i preko ograničenja, a nikad nepromišljeno - njegov je dugogodišnji moto.
Zbog toga je bio omiljen vozač u krugovima prijatelja, ali i u poslovnim. To poslovno se u
Rokovom životu odnosilo zaista na sve i svašta. Neko vrijeme je za sitan džeparac vozio rabljene
automobile iz Njemačke i Italije, koje su raznorazni trgovci i nakupci preprodavali u Hrvatskoj.
Dok bi drugi kolege odvozili po tri, Roko je već odvozio šest tura, dovozeći polovnjake na nova
prodajna mjesta. Alfe je vozio besplatno. To je bio njegov bonus ionako škrtim poslodavcima.
Potom je neko vrijeme proveo kao službeni vozač ureda župana. Sigurna plaća donijela je sa
sobom i najdosadnije godine života. Satima bi sjedio ispred zgrade Županije i čekao da se netko
od glavešina, sa simulirano mudrom facom, spusti niz vanjske stepenice i uvali svoju guzicu na
kožno sjedalo, pa mu bahatim tonom kaže kamo da vozi. Okej, bilo je i nekih korisnih
informacija koje bi načuo u razgovorima, ali one bi se na kraju pretvarale u zbrku u glavi, koju
nije mogao kvalitetno posložiti i upotrijebiti. Dvije godine je izdržao. Mogao je i duže, samo da
nije bilo tog jebenog čekanja pred zgradom Županije i masnih guzica na kožnim sjedalima.
Popodneva i slobodne dane provodio je u garaži, prčkao oko gomile rezervnih dijelova i
slušao blues. Njegova druga strast, nedosanjani san, neostvareni plan. Zidovi garaže bili su
prekriveni posterima automobila, a medu njima Shuggie Otis, Coco Montoya, T-Bone Walker i
King na ulaznim vratima. Još se kao klinac navukao na jednoličan ritam, jednostavne akorde i
hrapave glasove. Dva kioska s cigaretama, jedno omanje skladište elektromaterijala i očev
novčanik bili su dostatan izvor novca za prvu gitaru koju je kupio od nekog olinjalog tipa iz
kvarta. Sasvim pristojna gitara, proizvođača bez imena, ali oblika koji je podsjećao na one u
rukama glazbenika s plakata, pružala mu je lažni osjećaj lakog svladavanja tehnike sviranja. Pravi
razlog tadašnje kupovine bio je u tome da mu je tip uz instrument poklonio i prastari Vox
Cambridge s razbijenom membranom zvučnika, taman da zvuku njegove svirke doda hrapavu
posebnost i prikrije greške. I danas je taj Vox stvar prestiža, a u ono vrijeme bio je predmet
zavisti i žudnje među glazbenicima. Volio je blues. Htio je poput Roberta Johnsona faustovski
prodati dušu za umijeće sviranja, ali život ga je odnio u neke druge vode, na nekim je drugim
raskršćima trgovao svojom dušom. Ukradenom robom.
Krivine bosanskih planinskih prijelaza kojima je sad jurio bile su mu poznate i drage.
Zapravo, pripadao je onima koji su voljeli krivine. Zbog mogućih iznenađenja nakon njih ili,
jednostavno, zbog blagog valjanja organa u tijelu koje se pričvrstilo za anatomski dizajnirano
sjedalo. Još mu se nijednom nije dogodilo da danju prođe bilo koju bosansku relaciju a da ne plati
kaznu kontrolama koje su vrebale puneći državnu blagajnu i džepove lokalnih prometnika. Zato
je noć bila praktičnija i brža. Osim toga, na ovoj planinskoj cesti nema gotovo nikoga, što daje
novu dimenziju zvuku motora i treštanju bluesa iz zvučnika. Ne treba brinuti zbog radara i
presretača, pa ostaje samo užitak ispraćanja jurećih crnih sjena kroz koje se probija snopovima
farova, dok reflektirajući stupici bljeskaju poput prskalica. Raskošni bal na mračnom bulevaru
Države S Unutarnjim Sagorijevanjem.
Usporava, zaustavlja se na uzanom zemljanom proširenju, sad Alfa u čekanju tiho prede
pod strmom liticom preko koje je prebačena čelična zaštitna mreža. Oduvijek su ga fascinirale te
mreže. Kao moćna brana naspram još moćnijeg brda kojem je jedini cilj sručiti se na cestu.
Okrenuo se u mrak, raširio noge i počeo pišati po tek niklom boriću, pridržavajući se prepletenim
prstima kroz čelične očice mreže, gotovo osjećajući snagu uspavane stijene i njezinu razornu
moć.
Od veljače čeka da mu dođe poziv za suđenje zbog vožnje ukradenim autom. Najluđe od
svega je što taj put nije ni ukrao, nego pošteno kupio s namjerom da ga preproda. Znao je da je
kreten od kojeg je preuzeo tog Fiata u Sisku već ranije na najgluplje moguće načine preprodavao
ukradena vozila, ali bio je uvjeren da je preuzeti Freemont čist. Inače ne bi ni ulazio u taj posao.
Već na izlasku iz Siska zaustavila ga je patrola i nakon pet minuta bio je na zadnjem sjedalu
službenog vozila, opravdavajući se i pokazujući kupoprodajni ugovor. Uzalud. Protiv njega je
pokrenut prekršajni postupak koji će lako metastazirati u krivični, čim se prikupi više detalja.
Upravo je prolazio kroz Travnik, grad sasvim udobno smješten na rubu pameti. Šteta što
je noć, pa se ne može zaustaviti na samom južnom ulazu i kupiti malo domaćeg sira kod
prodavača kojeg poznaje godinama, a zatim malo niže prema gradu uzeti kruh, dvije Coca-Cole i
cigarete, što mu je ranije bio obavezni ritual u prolasku ovim krajem. No prednosti noćne vožnje
prevagnule su nad starim navikama. Rijetko i nerado gubi vrijeme u gostionicama pored puta.
Roko je brz, a u toj brzini nema mjesta za stjecanje lažnog dojma odmora. Svejedno bi sjedio, a u
tom je slučaju svakako bolje držati volan i pritisnutu papučicu gasa, nego odrvenjeti na nekoj
krajputaškoj klupi uz pivo i ćevape. Na relacijama poput ove od Splita do Budimpešte, odmor mu
zapravo i ne treba. Još je uvijek spadao u one vozače koji se odmaraju tek nakon nekoliko
potrošenih spremnika goriva.
Isplanirao je dolazak u Budimpeštu oko osam ujutro. Taman da se smjesti u hotel, istušira
i na miru pričeka Bogdana i Martina. Volio je unaprijed isplanirati sve događaje i ostaviti im
viška vremena, za slučaj da se bilo što zakomplicira. Znao je dobro da s tom dvojicom uvijek
može očekivati kompliciranje i probleme. Ne zna zašto, ali kao da su ukleti trojac. Izvrsni
planovi, ideje koje zajedno razrađuju, pošten odnos kao prvi kodeks njihovog prijateljstva,
iskustvo i poznavanje terena - sve to su imali, a ipak su već pet puta njihovi poslovi neslavno
propali. Pet od pet - bio je zastrašujuće loš prosjek za nekoga tko se ovako udružen želi baviti
sitnim kriminalom. Odlučio je da će nakon ovog posla s Mihaelom po prvi put posjetiti njezine
roditelje, iako ga je jezična barijera još uvijek plašila više od svih granica koje treba proći. Vratit
će se u Split i odmah krenuti za Veliko Tarnovo. To dvoje ubogih staraca sigurno željno očekuju
vidjeti kći.
Čudna je bila Mihaelina priča. Ustvari, sve je bilo čudno oko nje, ali se ljubav rasplamsala
tolikom brzinom da Roko nije imao vremena za bilo što drugo, osim da je zavoli. A kad se bolje
sagleda, puno toga neobičnog se ionako preplitalo u proteklih pedeset godina. Naročito njegove
četiri potpuno različite strasti, odlučno spojene u jedinstvenu strast za životom. Za žene, djevojke
i ljubavi nije bilo ni vremena ni volje, a što se tiče Mihaele, ta je veza nastala usput, moglo bi se
doslovce reći - uz put.
U vrijeme kad je upoznao Mihaelu, Roko Boban bio je vozač tvrtke koja je zastupala
kompaniju sa supstancama potrebnim za proizvodnju lijekova. Pojma nije imao o supstancama i
lijekovima, a naročito ne o kemijskim procesima u kojima nastaju. Ali, kao vozaču, njegova je
dužnost bila jednostavna: trebao je s hladnjakom u gepeku, uz svu potrebnu dokumentaciju, obići
nekoliko istočnoeuropskih proizvođača i dostaviti im uzgajane kulture u ampulama veličine prsta,
koje će ovi isprobavati u laboratorijima. U Skopju je to bila nova tvornica privatnih ulagača iz
inozemstva, u Sofiji jedna od vodećih bugarskih farmaceutskih tvrtki još iz vremena komunizma,
a u Rumunjskoj bukureštanska Arenapharm i Terapiaro, smještena u Cluju. Piece of cake za
nekog kome je cesta kao dnevni boravak. Osim toga, ne propušta se olako ni prilika da uz legalni
posao s gomilom papira i potvrda ubaci u auto i poneki predmet koji će prošvercati. Policija i
carina su toliko zaokupljeni pregledom sadržaja hladnjaka, dokumentacijom i čekanjem
inspekcije nadležne za ovakvu robu, da im ne pada na pamet potražiti bilo što drugo u
besprijekorno očuvanom Berlingu, potpuno nevinog izgleda.
Laboratorij tvrtke Bulpharma na južnom izlazu iz Sofije, koji je bio na popisu lokacija za
isporuke, upravo mu je kao dodatni posao ponudio prijevoz uzoraka za testiranje do jedne
rumunjske tvornice lijekova. Zarada sa strane uvijek je dobrodošla. Sada pored plaćenog posla za
svoju tvrtku ima i pristojan džeparac, a u zaštitnoj podlozi hladnjaka krije se nekoliko antičkih
zlatnika iz Makedonije, koji već imaju svog kupca i odredište. Ovog je tjedna baš sve išlo kako
treba. Večeras i sutra je Bogdanov gost u Bukureštu. Nisu se vidjeli već više od tri mjeseca,
Bogdan je sigurno već pripremio dvije gajbe Ursusa i hladi ga u kadi, a Raluca sprema nešto
dobro za večeru. Ni sam nije znao zašto mu se ovaj par toliko dopada. Možda ga je osvojilo
Bogdanovo nemušto filozofiranje o ljubavi i kvalitetnim vezama. Po njemu je, na primjer, najveći
problem (istaknuo je više puta kako ne voli koristiti riječ problem, jer je nezasluženo previše
prisutna) u tome da današnje generacije puno više vole sebe nego drugoga, a to su naučili iz loših
psiholoških savjetnika po internetu. Stalno inzistiranje na ljubavi prema sebi dovelo ih je do
stanja u kojem više nemaju ni mjesta ni vremena za drugoga. Sve je to povezano, kaže, još
odonda kad se borba za ženska prava izopačila, pa od potpuno opravdanih i racionalnih ciljeva,
skrenula u svaštarenje. Onda se pojavio internet i svaki je glupan mogao citirati drugog glupana,
a ljudi lako prihvate površnost jednostavnih fraza, makar krivo promišljanih i izvučenih iz
složenijeg konteksta. Razočarane domaćice, napušteni slabići, frustrirane menadžerice i
neostvareni mačoidi, prerušeni u kvazipsihologe i promašene filozofe, postavljaju svoje trenutne
kataklizme kao postulate vrijedne pamćenja, a oni se, nažalost, šire - i postaju obrazac ponašanja
čitave generacije. Voljeti sebe više od drugih postala je formula propasti ljubavi. Zbog loše
interpretacije, jer u svakom davanju vidimo samo oduzimanje od sebe. Bogdan i Raluca su se
odavno odlučili na davanje. Njihovo je zajedništvo istovremeno izgledalo nerealno i pouzdano.
Autoput iz Sofije završavao je nakon stotinjak kilometara, ali ionako ulazi u ravničarske
predjele, pa su ceste relativno brze. Iznova su ga čudile goleme površine obrađene zemlje,
zasađene raznim kulturama i odnos tog dojma bogatstva i stvarnog siromaštva koje je viđao po
bugarskim gradovima. Zvučnici su se upinjali u slide solažama starih snimaka Elmorea Jamesa,
dok je Roko krivio usta i zavijanjem oponašao zvuk metalnih tonova. Vraćao je pjesmu na
početak već dvadeset puta, s čvrstom odlukom da je sada nauči napamet i po povratku kući
odsvira taj solo. Na policiju u ovom kraju nije nailazio, pa ni s te strane ne očekuje probleme.
Približava se Plevenu, još nekoliko sati i stići će do Bukurešta. Elmore James je neumorno
ponavljao Dust my broom i razvaljivao gitaru. Nisu ga uzalud zvali kraljem. Dok je iz termosice
ispijao gutljaje kave, lupkanje iz stražnjeg dijela Berlinga odvojilo se od ritma bluesa iz zvučnika
i počelo iritantno narušavati atmosferu. Stišao je glazbu i oslušnuo malo bolje.
- Majku joj jebem, sad se morala probit!
Smanjio je brzinu, još malo utišao glazbu i smireno procijenio da s ovakvom gumom
može produžiti barem do prvog ugibališta, da se ne zaustavlja nasred ceste. Više ga je brinulo
vrijeme koje će izgubiti, nego cijena vulkanizera, jer trošak ionako ne ide na njegov račun. Široko
ugibalište pod hladovinom visokih topola s desne strane izgledalo je baš kako treba za operaciju
zamjene kotača.
- Asti srce irudovo! Koja je ovo ? Poaaala dobre ženske! Ma ne mogu virovat da u
ovakvoj vukojebini moš naić na dobru žensku. Jel ovo ona stopira? Asti srce, koje sam kurate
sriće, dok ja prominim gumu, neko će joj drugi stat.
Izašao je iz Berlinga još uvijek brbljajući sam sa sobom, ljubazno kimnuo glavom prema
nepoznatoj djevojci i krenuo prema stražnjem dijelu provjeriti stanje. Onaj lupkajući zvuk
proizvodio je željezni klin, koso zabijen u desnu gumu. Mogla bi ovakva možda izdržati i do
Plevena, ali kad je već stao, možda ju je ipak bolje zamijeniti. Naravno, pogled mu je od gume
stalno skretao prema djevojci, kao privučen snažnim magnetima. Tijesno pripijena haljinica kao
da je nacrtana izravno na tijelo, a ne navučena preko njega. Zahvaljivao se tijeku povijesti koji je
udaljio modu od onih smiješnih bidermajer i, još gore, renesansnih krinolina koje su slojevima
tkanine onemogućavale bilo kakav nedoličan pogled ili dodir. Kosa podignuta u visoki rep,
upadljiva ali skladna šminka i savršeno odabrana torbica.
Izbjegavajući kamenje i rupe, lijenim je korakom krenula prema njemu, pokretima kao na
valovima. Cipele su joj brižno i očito nedavno očišćene, jer su inače na ovakvom mjestu morale
biti posve prašnjave.
Gospe moja, pomislio je, ako su bogovi i napravili nešto lipše od nje, sigurno su to
zadržali za sebe. Ova je ka priviđenje. Čekaj... šta sam ja popija danas? One medikamente nisam
dira, alkohol nisam ni taka, znači ne priviđa mi se. Jedino da nije frižider crka pa su kemikalije
iscurile i zamantale me. CD se automatski prebacio na sljedeću pjesmu i začulo se naricanje
izmišljenog benda iz filma o Brother. Soggy Bottom je izvikivao kako je baš on Man of constant
sorrow, dok je Roko upravo odlučno negirao svaku takvu pomisao. Bilo kakva “sorrow“ je bila
daleko od njega kao Mars. Ljepotica je prilazila sve bliže dok je on panično smišljao pitanja o
vulkanizerima, autoservisima ili bilo čemu.
- Иcкaш Aи дa сe пoзaбaвAявaш?
Bugarski nije znao, ali ovo je zvučalo toliko poznato da je samo iz predostrožnosti
posumnjao u ispravnost svog prijevoda. Tupo je gledao još par sekundi u njezino lice, zatim
spustio pogled do koljena i vratio se prema onim velikim očima.
- Ne razbiram ti ja blgarski, lipoto moja.
- English? Do you looking fun?
Ahaaa, to ona oće pitat!? Malo vise zvuči ka da oće pitat jel ja izgledam smišno, al nije to
mislila. Nije joj engleski baš jak, oj, al glavno da se možemo nekako sporazumit. Ma, kako me
može pitat jel tražim zabavu, kad vidi da sam up a u govna do grla s ovom gumom.
- Ne, ne, pukla mi je guma, trebat će mi vulkanizer u Plevenu, znaš li ima li koji? - mahao
je rukama i glomaznim ključem ne bi li što bolje preveo izrečeno.
- A зaбaвa? - ponovno je upitala.
Zvučala je nesigurno. Osvrtala se oko sebe, zirkala niz cestu pa uz cestu, prema šumarku,
prema puknutoj gumi. Roko je izvadio termosicu iz kabine, sjeo na skinuti kotač, ulio malo kave
u poklopac, pružio joj i počeo sporo izgovarati svaku riječ.
- Uvik triba nać razloga za gutljaj dobre kave. Ja sam Roko, a ti ?
Ispružila je ruku i duguljastim prstima dohvatila vrući lončić. Ispucali lak na noktima i
čiste ruke koje kao da blago drhte. Pogled još uvijek skakuće od asfalta do auta, pa natrag prema
šumarku. Bio je uvjeren da će je kava umiriti i da će dobiti na vremenu da je bolje upozna i ne
izgubi čim naiđe neki drugi mogući prijevoz. - Mihaela.
 Njezine dugačke noge bile su mu pred nosom. Dok podiže glavu prema njoj, pogled mu
klizi od listova preko koljena, uz bedra do tanko opšivenog ruba haljinice. Mislio je da će lako
nastaviti do gore, ali ponovno se vratio prema maloj brazgotini na lijevom koljenu, jedva gutajući
pljuvačku, očiju uprtih u sjajnu kožu bedara.
Kurva! Jebate, ona je jebena kurva na cesti?! Ma, neee, nije moguće. Čoviče, ne mogu
virovat! Kurva!? Još jedno dugačko gutanje sline, duboki uzdah i zadržavanje daha prije nego ga
glasno ispusti kroz nos. Cijeli život je proveo na cesti, družio se s ološem, šljamom, bio gost
opskurnih, ali i otmjenih zabava, vidio je sve i svašta, upoznao stotine različitih ljudi, profesija,
zanata, navika, karaktera. A sad mu je trebalo gotovo deset minuta da shvati kako je naišao na
prostitutku. Jedino to je i bilo moguće u ovakvom kraju, na cesti kojom prolaze kamiondžije iz
Turske na svom putu prema Rumunjskoj, Mađarskoj, Europi. A njemu je trebala cijela vječnost
da shvati jednu tako banalnu istinu. I što je još čudnije, zaključak mu nije nimalo promijenio
dotadašnju sliku anđela koji lebdi pred njim. Mihaela je bila stvorena za njega. U to je bio sasvim
siguran.
 Düsseldorf, 10. ožujka

Gottliebu Mülleru još jedan dan prolazi usiljeno, kao da ih namjerno užurbano troši do
svog pedeset i drugog rođendana. Kao da će se tada nešto dogoditi, promijeniti. Znao je da neće,
a jurio je prema njemu. Možda ga iza pedeset druge svjećice čeka mudrija mudrost od ove koja
ga drži u bezvremenskom bezprostoru, u kojem više ne funkcionira kao osoba, a naročito ne kao
profesionalac. Za obavljanje službe trebala mu je posvećenost, koncentracija, zdrave misli uz
pronicav razum. A on već dugo nije imao ni jedno od toga, pa se samo provlačio kroz obaveze,
radeći, živeći, družeći se s kolegama i rodbinom u stalnoj napetosti i čekanju susreta s njom. S
Njom, s Ljubavlju. Kao da istovremeno živi paralelnim životima koji mu rastežu tijelo na dvije
suprotne strane, ne ostavljajući ni minute predaha, izazivajući bol u zglobovima i upale mišića
raspoređene po svim udovima. Cesto je promišljao o Bogu i svojoj nemoći da u njega povjeruje,
još od onog smiješnog dana u školi dok je vjeroučiteljica govorila kako je Bog čovjeka napravio
po svojoj slici i prilici - baš dok je mali Gottlieb gledao u crteže Adama i Eve. Imali su pupak.
Odakle im pupak? Ima li ga onda i sam Bog? Od tog vremena je, na razočarenje svoje pobožne
obitelji, postajao ateistom, ili kako god ga htjeli nazvati svi oni koji su mu govorili da je ateist
ustvari samo čovjek koji živi kao da Boga nema. Kako bilo da bilo, u sadašnjim mu godinama
vjera više ne može pomoći, ili ga barem nakratko odmoriti od bolova koje uzrokuje život razapet
između potrage za ljubavlju i obaveza koje ne može izbjeći.
Radno vrijeme je odmicalo i pretakalo se prema svome kraju, a on je čekao
poslijepodnevno pivo uz partiju pikada koju je uvijek igrao sam, dok bi ga punašna konobarica,
uglavnom praznog biergartena, sažaljivo gledala. Od jutra je slagao izvještaje o nekakvoj
glupavoj pljački na jugu Italije, u kojoj su oštećeni i njemački državljani. Calabria, to je zvučalo
tako nestvarno i tako daleko. Zapravo, pojma nije imao kakva je to zemlja, što u njoj postoji osim
poznatih mafijaških obitelji i zašto bi netko od Nijemaca uopće otišao tamo. Do sada je mislio
kako je to samo jedna od problematičnih destinacija koje se povremeno pojavljuju na TV
dnevniku, uza sve ostale breaking news atrakcije, netom prije reklamnog bloka, a evo, izgleda da
u nju hrle turisti sa svih strana. Za danas mu je ostao još samo razgovor i uzimanje izjava dviju
žena, gošći hotela B&B u čijem se sklopu nalazi i opljačkana luksuzna marina s jahtama i
brodicama pristiglih odasvud. Kako je ukupna vrijednost pljačke prešla razumne okvire, a sve se
ipak nalazi na području pod stalnim prismotrom, Interpol je tražio opsežniju istragu, pa je i
Müller morao predati svoje izvješće, koliko god mu se to činilo nepotrebnim. Mrzio je što se pod
pritiskom medija, a nakon njih i kvazipolitičara zabrinutih za svoj ugled, od svega i svačega
zahtijevala senzacionalistička vijest i bombastični rezultati. Kao da je običaj s reklamnih poruka i
novinskih naslova zalazio u sve sfere, pa i u policijski posao.
U sobi su ga čekale jedna plavuša i jedna crnka. Prvoj je pomno ispeglana kosa s ravno
odrezanim šiškama tik iznad obrva padala do grudi koje su natezale zeleni moher džemper.
Držala se poput rode, izvijenog vrata kojeg je zajedno s kosom spuštala svakih desetak sekundi
dok bi namještala najlon čarape. Druga je bujnom crvenom kosom zauzela pola prozorskog okna
pod kojim je sjedila. Na prvi je pogled zaključio da je starija od plavuše, ali to joj nije ni malo
smetalo da razvlači žvakaću gumu po ustima kao srednjoškolka. Po načinu na koji je govorila,
izgleda da nije ni završila više od srednje škole, a to je pokušavala prikriti kikotanjem na sve što
ne razumije. Posao - vlasnica agencije za organizaciju vjenčanja. Tako je valjda dogovarala i sve
svoje angažmane, smijući se kao luđakinja na prst, cerekajući se svakome, podižući raspoloženje
i dajući svakom sugovorniku dojam da je duhovit i zabavan. Možda je taj nastup i palio u
njezinom poslu, naročito sudeći po kričavo žutoj Louis Vuitton torbi koju je onako glomaznu
držala na koljenima sa znakom okrenutim naprijed, tek tako, da se vidi kako zna odabrati brend i
da ima novca da si ga priušti. Müllera je živcirala od prvog trenutka.
- Gospodo Zille, dakle, želim Vam prvo istaknuti da niste ovdje u svojs...
- Gospođica!
- Ispričavam se. Gospođice. Dakle da ponovim, niste ovdj...
- Hihihi, pa ne ponavljate. Ne možete ponavljati ako prvi put niste ni dospjeli reći što ste
željeli, zar ne?
- Molim Vas...
- U redu, u redu, mislila sam da malo vedrijeg raspoloženja neće naškoditi ovim
sumornim zidovima. Niste nikada razmišljali o preuređenju prostorija? Neke policijske postaje su
već odavno uređene u suvremenom stilu, onako s puno staklenih i metalnih površina, to super
izgleda, znate.
- Gospođice Zille, dajte da prođemo ovu birokraciju. Dakle, boravili ste u hotelu B&B u
vremenu od 1. do 7. ožujka, kad ste se odjavili i vratili u Njemačku. Koji je bio razlog Vašeg
boravka u Italiji ?
- Jednostavno je, završila sam tri dobra posla i nagradila sebe jednim kvalitetnim
odmorom. Nisam prvi put na jugu Italije provela izvrstan odmor, a među nama, zbog onih
crnookih i tamnoputih mladića koje možete susresti kao prodavače uštipaka ili vlasnike restorana,
zaista se isplati otići.
- Jeste li tih dana, okej, u vremenu dok se niste okretali za tim arhetipovima latinskih
ljubavnika, primijetili ili čuli nešto što bi se moglo povezati s pljačkom koja se dogodila ?
Herta Zille je u nastavku razgovora najmanje četiri puta ponovila kako joj se nimalo nije
sviđao kombi kraljevskoplave boje, bez registarskih pločica, kojeg je svakodnevno viđala pred
hotelom. Prvo je mislila da je napušten, ali kako je par puta promijenio parkirno mjesto, shvatila
je da ga netko koristi.
- Znate, gospodine Müller, kad stignete iz civilizirane zemlje poput Njemačke, takve
detalje primijetite odmah. Neki od njih idu vam na živce, neke prihvatite kao dio folklora dalekog
svijeta na jugu, ali neki vam naprosto upadnu u oko i ne izlaze iz glave.
- Po čemu mislite da je taj kombi bio sumnjiv?
- Pa to se odmah vidi. Ne, ne, nemojte misliti da nisam vidjela još neregistriranih
automobila, to je tamo, izgleda, dio prometnog folklora, ali ovaj je naprosto zračio problemima i
vi biste to morali istražiti, ako mislite riješiti slučaj pljačke.
- OK, zapisao sam, iako mi vaše indicije ne otvaraju previše mogućnosti za bilo kakvu
istragu. Znate, ne mogu zamoliti talijanske kolege da traže plavi kombi, na osnovu površnog
utiska.
- Kraljevskoplave boje, molit ću lijepo.
- Da, da.
Naravno, osim obaveznog izvještaja, nikakve korake u budućnosti neće poduzeti s ovim
bezvrijednim informacijama. Trenutni problem je bio u tome što mu je ured bio zagušen
smijehom sa svih strana, jer kad god bi crvenokosa imala pauzu dok hvata zrak ili prekopava
svoju torbu, plavuša bi svoje, vjerojatno umjetne, zube stavljala u prvi plan, ispuštajući nametljiv
smijeh, kakvog se čuje u kazališnim predstavama. Da, plavuša je bila glumica. Dobro, ne baš
poznata, ali ipak glumica. Teatralnost joj je usađena kao implantat pod kožu, siloviti pokreti
glavom, kao i ruke u naglašenim kretnjama privlačili bi pozornost i s druge strane ulice, a kamoli
u malenom uredu policijskog službenika, u kojem pažnju inače privlači samo lanjski kalendar na
poleđini vrata.
 Govorila je preglasno. Zaista preglasno, uz čudan provincijski dijalekt koji je Müller iz
čiste zabave pokušavao odgonetnuti, dok mu je glumica davala beznačajne odgovore. Tina
Koslowski živjela je u Düsseldorfu osam godina, a stigla je iz zabačene okolice Freiburga,
završila je studij glume i odmah prihvatila povremene angažmane u Capitol teatru, a potom
postala stalna članica ansambla u Düsseldorfer Schauspielhaus. Na kraći odmor u Italiju otišla je
nakon raskida s dotadašnjim mladićem i napornog perioda razvlačenja nečega što po njoj ionako
ne bi funkcioniralo u nastavku. Vratila se rasterećena i slobodna. Na postavljena pitanja u vezi
pljačke koja se odigrala tih dana, nije imala niti jedan koristan odgovor, a Müller nije ni trenutka
posumnjao u njezin iskaz, naročito zato jer je na ovo gledao kao na potpuno bespotrebno
gubljenje vremena. Kako se razgovor primicao kraju, sve više ga je tjerala želja da sluša o
njezinom kazališnom životu, sve mu je manje smetao glasni kikot koji je pratio opise gafova
nespretnih glumaca, pa čak i naslove predstava. Pažljivo je izvukao posjetnicu iz unutarnjeg
džepa sakoa, provukao se oko stola i spustio joj je u ruku, zamolivši da ga povremeno informira o
predstavama i, naravno, da ga nazove ako se sjeti nekog detalja koji bi pomogao oko predmeta
zbog kojeg je pozvana u policijsku stanicu. Otvarajući širom vrata ureda da isprati gošće,
smušeno je izvukao još jednu posjetnicu i pružio je crvenokosoj.
Zavalio se natrag u svoj stolac, uključio kompjuter i počeo ispisivati zapisnik razgovora
kojeg treba ubaciti u komplicirani Interpolov formular. Čovjek bez obiteljskih obaveza lako
promijeni raspored dnevnih aktivnosti, pa je Müller danas bez razmišljanja ostao dokasna u
uredu, pretražujući po internetu sve što je mogao pronaći o kazalištu, naročito one stranice
obogaćene fotografijama s predstava. Pronašao je desetke fotografija Tine Koslowski, vezanih uz
razne kritike i osvrte predstava u kojima je igrala. Na svima je bila nasmijana. Onda je dugo
gledao satelitske snimke područja južne Italije, zamišljao svoj godišnji odmor na toploj pješčanoj
plaži, zumirao uličice i trgove, ne bi li se što bolje uklopio u tu sliku.
Dan je počeo tmurno, uz upornu i hladnu kišu koja je sipila cijelo jutro zavlačeći se
neprimjetno, činilo mu se, i kroz prozore u drvenariju postaje, šljapkajući po hodnicima vlažila
fascikle sa spisima i razvodnjavala ionako bljutavu kavu. Kad je predvečer izašao, ni jednog od
onih dosadnih oblaka više nije bio nad glavom, kao da su i on i grad zaslužili razvedravanje.
Odlučio se počastiti večerom u starom gradu. Vruća dizeldorfska senf juha s govedinom da se
ogrije, zatim pirjani goveđi odrezak s knedlama uz prilog od crvenog kupusa prelivenog umakom
od jabuke i dvije čaše crnog vina uljepšali su kraj ovog dana. Poželio je cigaretu, sjetio se
pušačkih dana i vremena dok je u restoranima još bilo dozvoljeno pušenje. Bilo je nešto
simpatično u tome, nedefinirano, možda samo nostalgično. Platio je račun i uz prvi svoj opušten
osmijeh u zadnjih nekoliko mjeseci krenuo niz Mühlenstrasse prema Rajni. S gustih krošnji
drvoreda na desnoj strani još su curili ostaci današnje kiše, pa je u tri skoka prešao na onu lijevu,
s tek posađenim mladicama lipe. Ni mlaz vode kojim ga je zalio autobus nije mu pokvario
raspoloženje. Utrčao je u kiosk, kupio kutiju cigareta i upaljač, pa produžio prema promenadi da
s kamenog zidića još uhvati komadićke crvenog neba na zapadu. Kad je izlazio u šetnje, a izlazio
je rijetko, Müller je volio doći na ovo mjesto. Rajna je svjetlucala promičući kao magnetofonska
vrpca, uporno, nezaustavljivo prema jugu, dok su po njoj klizili dugački šlepovi, prazni,
natovareni, pretovareni. Često se zamišljao kako upravlja jednim od njih, kako vozi kanalima od
Amsterdama preko djedovog sela kod Xantena gdje je proveo djetinjstvo na malom čamcu, pa
sve tamo do Basela, gdje se Rajna uzjoguni uz granicu dok je konačno ne proguta Bodensko
jezero. Uvijek mu se sviđala atmosfera kakvu je zamišljao na tim brodovima: na krmi su ukrcani
automobil i bicikli i pričvršćena velika udica, frižider u komandnoj kabini iz kojeg zagrabiš
limenku piva, u potpalublju široki salon i spavaća soba - sve primjereno i opremljeno za dugačka
putovanja, za nomadski život na vodi.
 Ono što je Müllera najviše privlačilo ovoj promenadi i vidikovcu na Burgplatzu su šetači,
koji hvataju svaki trenutak izdrživih meteoroloških uvjeta ne bi li prošetali svoje pse, partnere ili
sebe. Cak i u ovim danima kad se temperatura Iako spušta do nule, oni najuporniji među njima
valjda imaju potrebu za susretom s tekućom vodom, koliko god ona prljava i mutna bila, jer i
takva odašilje posebnu energiju. Kažu da su ljudi koji žive pored rijeka zdraviji i raspoloženiji od
drugih. Ono što bi Müllera, nakon svake takve šetnje, sjetnog vratilo kući, bilo je promatranje
zaljubljenih parova. Činilo mu se kao da su svi oduvijek zajedno, nije više raspoznavao koga je
kada vidio, svi su izgledali jednako i po tome stalni i nerazdvojivi. Baš onakvi kakvim je sebe
uzaludno zamišljao s nekom ženom.
 Budimpešta, 4. ožujka

- Ajd sad stvarno, reci mi odakle ti informacije o kasinu? - upitao je Roko kad se konobar
udaljio od njihovog stola.
- Točno je onako kako sam vam javio - odgovorio je Bogdan potežući duboko dim
cigarete. - Taj Horvath je radio kod nas u Bukureštu u kasinu hotela. Tamo smo se upoznali prije
sedam godina, neke usluge sam mu učinio i ima apsolutno povjerenje u mene.
- A ti u njega?
- Još pitaš?! Čovjek je na mjestu, sto posto. Nije prvi put da dojavljuje nešto korisno.
- Znaš da će Martin popizdit ako je nesigurno, Nijemac je to. Zato te i pitam dok ga još
nema.
- Ma, nije ti on pravi Nijemac. Nego onaj istočni. To ti dođe nešto kao nas dvojica. Kao
da je iz naše regije.
- Neki bi je nazvali Regija stranaca.
Bogdan se uvijao u plosnatoj fotelji cafea Dorottya obloženoj novim, ali grubim
baršunastim platnom. Crvene dlačice kačile su mu se za pulover i hlače, a on je one vidljive
strpljivo i uporno skidao prstima jednu po jednu. Tog Horvatha i nije baš poznavao koliko je
predstavljao Martinu i Roku, ali ovaj put je bio siguran u točnost informacije i njegovu iskrenost.
Namještao je pepeljaru i šalicu ispred sebe, kao da traži savršen red na uglancanom stoliću. Letak
s najavom zabrane pušenja u javnim prostorima početkom iduće godine dodatno ga je nervirao,
ali to je mogao iskoristiti kao opravdanje za svoj nesiguran izraz lica dok ga je Roko promatrao.
- I ovde će zabranit pušit, majku im. Morat ćemo se samo kod tebe u Rumunjskoj nalazit.
- I Bosna i Srbija se još drže. Oaze.
Spomen Bukurešta ga je uvijek trzao na dva načina. Jedan je bio onaj romantični u kojem
je pred sobom vidio Ralucinu sliku, pa i onu male cigančice Oane, što bi ga beskrajno raznježilo.
Drugi je bio onaj koji je valjda većini Rumunja usađen genetski, kao neki tihi stid. Ne može to
objasniti, ali osjećao je prisustvo sindroma utučenih. Laik sa strane bi lako povezao stvaranje tog
sindroma kroz povijest - prvu bi ulogu u tome imao grof Vlad Tepeš, famozni zmajev sin
Drakula, koji je utjerao strah u kosti svuda po drevnoj Wallachiji, oko Transilvanije, Karpata,
Basarabije. Nisu ga uzalud proglasili Impaler - nabijač na kolac. Stotinu tisuća tjelesa koprcalo se
na njegovim kolcima lagano umirući, dok je učvršćivao svoju vlast braneći zemlju od Turaka.
Strah od njegove brutalnosti sigurno se uvukao u gene prije pet stotina godina i baš onda kad je
mogao nestati, ugasiti se i jednostavno iščeznuti u prohujalom vremenu, novi je tiranin zagušio
zemlju i vratio jezu pod kožu. Ceausescu je pogasio svjetla, zavrnuo slavine i zatvorio vrata. U
tom se mraku Drakulino iživljavanje ponekad činilo milosrdnim, dok su se nekadašnji prijatelji i
susjedi međusobno promatrali kroz špijunku na vratima i odavali za šaku brašna. Taj zbrojeni
strah kroz stoljeća povijesti učinio je i Bogdana tihim, povučenim i nervoznim.
- Znači, da ponovimo: Horvath kaže da se četvrtkom u Vegas donosi novac iz Tropicane i
Le Grandea. Tropicana je najveći kasino, ali Vegas navodno ima najbolje čuvan sef, iz kojeg se
lova petkom prebacuje u banku. Štos je u tome da sva tri drži isti vlasnik, ustvari grupa vlasnika.
Tropicanu je Andy Vajna navodno prodao državnoj lutriji, ali je još uvijek i on u igri. Nemam
pojma kako, ali tu se vrte velike pare, ne samo od kockanja. Puno važniji štos je u tome da je sef
dobro čuvan dok je radno vrijeme kasina, a nakon toga postaje obična kutija koja se od tri ujutro
do sedam, kad ponovno dolaze čuvari i spremačice, može počistiti kao od šale. Pošiljke dolaze
oko ponoći i spremaju se u sef.
 - Meni to od početka nije jasno. Tolike pare da drže u sefu i ostave ih bez osiguranja.
- Tako je zadnja dva mjeseca. Možda im je promaklo, a zadovoljni su jer djeluje jako
dobro čuvano sa svim tim naoružanim gorilama dok ga prebacuju. To valjda ulijeva strah u kosti.
- Dobro, ali jesi li... Ustvari, je li Horvath siguran da u petak ni banka ni kasino ne rade ?
- Da, u tome i jest štos.
- Jebote štos, nismo ovdje zbog štoseva.
- Okej, ajmo nešto pojesti dok ne stignu Martin i Horvath, gladan ne mogu razmišljati.
Kavana Dorottya nalazila se nekih stotinjak metara od zgrade hotela u kojoj je smješten
Las Vegas i kroz njezine se prozore dobro vidjela bočna strana kasina, ali ne i ulazna vrata. Roko
je brzo razgledao okolinu i zaključio kako bi mu draže bilo da je cijela ulica slobodna za vožnju,
jer mu je pješačka zona ograničavala kretanje prema jugu, ali kako plan ove akcije nije
uključivao bjesomučnu jurnjavu ulicama Budimpešte, nije ga toliko uznemiravala zatečena
situacija. Ostavili su napojnicu na stolu i krenuli prema obali Dunava u potrazi za restoranom,
svaki u svojim mislima.
Zamišljena slika doboš-torte iz Szamosa u ulici Vaci nagnala je Roka da svog prijatelja
potjera bržim korakom. Usput se divio detaljima na zgradama i kao dijete poskakivao preko
lokvica dok je opisivao svoj posljednji posjet ovom gradu i toj slastičarnici iz snova.
- Znaš li ti, lipi moj, da budimpeštansko poslijepodne nema isto svitlo ka bukureštansko
ili neko drugo.
- O čemu ti to ? Znam samo da se smrzavam.
- Ima jednu posebnu nijansu. Ma, svako ti misto ima posebne nijanse, samo ih treba
primijetit. Evo, na primjer Beč. Beč ima neku metalno-plavičastu boju zraka prije nego se smrači.
Budimpešta ima zelenkastu. Možda zbog toga jer je u ravnici, šta je Dunav veći, pojma nemam,
ali taj zeleni ton osjećam ka da fizički postoji. Razumiš?
- Ne baš.
- Ma, ti si ćorav. Zamisli kako izgleda pustinja. Možeš li reć da je boja svitla ista ka na
nekoj planini ili na delti Dunava? Naravno da nije. E, sad, ne minja se to s kilometrima
udaljenosti ili s meridijanima tek tako. Sto faktora igra ulogu, šta ja znam. Imaš ono šta filmaši i
fotografi zovu magični sat, a šta ustvari uopće i nije sat, već samo nekoliko minuta pred zalazak i
nakon izlaska sunca. Da im to potraje par sati, svi bi radili dobre filmove pune mistične
atmosfere. Čista magija, razumiš?! Mislim da se zbog toga i svi mi razlikujemo međusobno. Ne
samo ka rase, to je skroz normalno, nego i mi koji smo blizu, ka ti i ja. Vidiš, svitlo i sunce u
Splitu sigurno nisu isti ka u Bukureštu jelda? Em ga tamo ima manje, em drugačije svidi. Nemam
pojma zašto drugačije svidi, jebem li ga, jel zbog atmosfere, iona, ozona, neutrona, nije ni važno.
E, a pošto su ljudi živa bića, a živa bića su živa zbog fotosinteze bez koje nema kemijskih
procesa u nama, jasno je da različita svitla moraju radit drugačiju fotosintezu, razumiš? Zato su
nam drugačije kulture, zato smo razvili različite jezike, volimo drugačije stvari, govorimo
glasnije ili tiše, brže ili polakše, neki su veći, neki manji i sve tako. Sve ti je u fotosintezi,
razumiš?
- Ne baš.
Stigli su u Szamos, naručili torte, nekoliko pralina, marcipan, limunade i kave. Roko je
prvi put ovdje bio prije dvadeset godina. Uvijek ga je iznova fascinirala održivost kvalitete,
ponude i posjećenosti čuvenog lokala. To je tradicija u punom smislu riječi. A slatko je obožavao
odmalena, pa je pogledom ovisnika zavirivao po staklenim vitrinama.
- Znaš li ti, lipi moj, da je ovde vlasnik Srbin?
- Eh, tebi je svatko Srbin tko nije Hrvat.
- Ne, stvarno, čovik je bija Srbin, jebem li ga, prije Drugog svjetskog rata je doša u
Budimpeštu ka siroče, naučija zanat i vidi šta je napravija. Carstvo slatkiša. Ma nemam ti ja ništa
protiv Srba. Ne znam kako je proša za vrime komunizma, al bogami, evo sedamdesetak godina to
traje.
- Da je došao u Bukurešt, ne bi se tako proveo.
- Šta, vi ne volite čokolade i slatkiše ?
- Ne govorim to, nego ne bi takav preživio Ceausescua. Lako mu je bilo u Mađarskoj,
ovdje je bio softcore komunizam.
- Uvik kukaš. To je bilo pa prošlo, sad ste Evropa.
Bogdan je bio jedan od onih koji su se nerado prisjećali prošlog vremena. Atmosfera
straha tjerala je ljude na špijuniranje prijatelja, kolega, čak i rodbine. Otac mu je bio u zatvoru
zbog sumnje da podriva komunistički poredak. Zapravo je bio žrtva lova na vještice koji se
konstantno provodio. Trinaest mjeseci proveo je u zatvoru Jilava, samo zato jer je poznavao
nekoga tko je bio protiv režima. Radio je kao metalurg u pogonu za pocinčavanje cestovnih
ograda. Njegov kolega, pored kade s kiselim kloridnim elektrolitima u koju su svakodnevno
potapali dijelove ograda, znao se ponekad žustro okomiti na rumunjsku vlast i siromaštvo koje je
vladalo. Dežurni kemičar koji je nadgledao elektrolite muvao se tuda puno češće nego je trebao.
Kasnije se ispostavilo da je svaku riječ pomno zapisao i predao svom nadležnom policajcu. Tek
tako, valjda da pred ogledalom svakog jutra može ponavljati: ja sam dobar građanin, ja sam
dobar građanin. Nitko se nije zapitao zašto se kemičar ne bavi kemijom, već svoje radno vrijeme
provodi špijunirajući kolege. To je, očito bilo u drugom planu, tek iza kemijanja oko nacionalne
sigurnosti i cinkavanja umjesto pocinčavanja.
Kolega je po kratkom postupku zaradio dvanaest godina, a tada mladi Ionescu trinaest
mjeseci zloglasnog zatvora u Jilavi, sve dok se neki partijski sudac nije sjetio da u Ionescuovom
dosjeu stoji optužba samo za pasivno slušanje neprijateljske propagande, i poslao ga natrag na
posao. Četiri stotine noći u maloj ćeliji, milijuni koraka po sablasnim hodnicima koji su
odzvanjanjem najavljivali nove torture i mučenja, valjda su po tom sucu bili dovoljna opomena
Ionescuu da se ne može nekažnjeno čak ni pasivno slušati parole neprijatelja idealnog sustava u
kojem su živjeli. Strah od udaraca, gladi i maltretiranja, stari je Ionescu pokušao prenijeti na
Bogdana, ali ovaj je već imao izgrađene obrambene mehanizme. Očeva “krivica“ nakalemila se
na njega i pratila ga sljedećih godina, pa se smatrao više pobunjenikom nego lopovom. Ionako je
cijeli taj lopovluk bio predigra za današnje vrijeme. Vježba u kojoj krade mrvice od onih koji
imaju mrvice. Ni slutio nije da negdje postoje lopovi koji imaju što za ukrasti. Od zlata i
dijamanata po kućama, do skupih automobila i gomile novca u čvrstim sefovima.
Odjednom je ponovno prepričavao kako je susreo Ralucu i zaljubio se u nju. Mogao je
satima pričati o svom braku, dosadi i sigurnosti, užitku i žrtvama, iako ga je Roko propitkivao o
rumunjskom komunizmu, životu u to doba, strahovima, neimaštini i svemu onome što je samo
načuo kao klinac koji je živio u potpuno drugačijem uređenju. Bogdan je često odmahivao rukom
na primjedbe i pitanja neupućenih, onih koji su njegovu zemlju tek naslućivali kroz nekoliko
imena koja su se probila preko željezne zavjese. I svi su oni bili uvjereni da je Drakula ustvari
nekakav bezvremenski šišmiš koji povremeno prelijeće zemlju u potrazi za novom krvlju, a da je
Ceausescu samo jedan komunistički vlastodržac kojeg su divljaci razapeli dok su palili vlastite
zastave, zato jer nije ispunio nekakvo obećanje. Usput su mislili kako su svi Rumunji rastezljivi
poput Nadie Comaneci i da je Steaua jedini rumunjski nogometni klub, iz kojeg se prikupe svi
reprezentativci kojima Ceausescu dopusti da otputuju na svjetsko prvenstvo.
- Znaš, Raluca je najavila svoj najbolji gulaš s palentom kad se sljedeći put okupimo. Već
je vidim kako cijelo jutro zamamno maše širokim bokovima po kuhinji. Znaš, kod nje je to
poseban ritual, probudi se rano, okupa se i donese mi kavu u krevet. Nasloni se na jastuk pored
mene i ne znam budi li me miris njene kože natopljen šamponom od jasmina kojeg najviše voli,
ili kofeinski dim kad se zavuče uz nosnice pa se stopi s pljuvačkom. Onda me ostavi, pa ode do
tržnice i mesnice.
- Čekaj, čekaj. Mamaliga? Mmmm, pa to mi je najdraže jelo samo zbog tako slatke riči.
Stvarno, kako ste se sitili dat tako dobar naziv jednom običnom seljačkom jelu?
- Kad se vrati, ja još zavaljen ispijam kavu i osluškujem sjeckanje mesa i luka. Zvuk za
ustajanje, jer je usput na stol već stavila malo slanine i svježeg kruha. E, tu počinje najljepši dio -
žvačem komad slanine i promatram je kako pleše između lonca, daske za rezanje i hladnjaka.
Saginje se do najdonje police da dohvati povrće, izvija do najgornje sa začinima, izaziva me dok
ne puknem skroz i pridem joj s leđa. Podižem joj suknju, a ona vrti bokovima u ritmu miješanja
palente.
- Kako uspiješ okrenit temu, majku mu?! Ne zanima me taj dio, nego ono sa hranom.
Prošlog ljeta, kada je Roko konačno došao po Mihaelu, da je povede u Split i tamo
započnu zajednički život, prva im je stanica bio trodnevni posjet Bogdanu. Kao usputni izlet.
Rado se prisjećao trenutka kad ju je ugledao kako ga čeka na kolodvoru u Plevenu, obješenih
ruku do glomaznog kofera pod nogama s kojim je izgledala poput zbunjene izbjeglice i pogledom
koji je trebao značiti odlučnost. Od one prve spoznaje da se zaljubio u kurvu, pa do odluke da
zajedno žive prošla je godina dana u kojoj je Roko često dolazio, ostajao po tjedan ili dva i
upoznavao Mihaelu sve bolje i sve više. Brzo je shvatio kako je njezina priča jedna od onih
kojima treba razumijevanje, koje traže oprost za posrnuće. Mihaela je završavala studij glazbe.
Roditelji su nakon jednog nesretnog događaja ostali bez ikakvih primanja i sredstava za život, a
zatim i bez stana. Vratili su se na staru farmu u majčinom rodom selu, a Mihaela je ostala u gradu
i smještala se po sobama prijatelja koliko je mogla. U dva navrata našla je privremeni posao kao
konobarica, ali oba puta gazda ju je prevario i nije isplatio zarađeni novac. Ni prva ni zadnja tako
prevarena, još uvijek se grčevito borila za opstanak i završetak fakulteta. Dok joj poznanica nije
ponudila rješenje: “Jednostavno je to“, rekla je, “namjestiš se kraj ceste, zaustavi se kamiondžija,
zadovoljiš ga i uzmeš dovoljno novca da preživiš. Nitko te neće prepoznati jer lokalci ionako ne
obraćaju pozornost na prostitutke pored magistralne ceste.“
Prvi put je pobjegla. Nakon drugog puta povraćala je dva sata, nakon trećeg i četvrtog
samo jedan sat. Kasnije se samo nije mogla pogledati u ogledalu, ali s dovoljno očajničke volje
da ponovno stane uz cestu i izgleda kao da je to jedino što zna i može raditi. Prvi mjesec tog
radnog staža je upravo istjecao kad je naišao Roko s probušenom gumom. Drugačiji od oznojenih
šofera s ručnikom oko vrata, bijelim potkošuljama s masnim flekama i smrdljivim sandalama na
nogama. Dovoljno drugačiji da s njim razgovara, da odustane od nutkanja tijela, da se postidi što
ju je našao baš tu, na prašnjavom ugibalištu. Dovoljno da joj ponovno probudi nadu u drugačiju
sudbinu.
Do Bukurešta su došli za nekoliko sati izmjenjujući trenutke potpune tišine sa strasnim
poljupcima i zagrljajima, kilometre držanja za ruke s onima u kojima je desnom rukom masirao
Mihaeline bose tabane u svom krilu. Mogao ju je voditi na put oko svijeta bez zaustavljanja,
samo zbog tih prstića koji su se meškoljili među njegovim koljenima.
U Bukureštu su se zadržali jedan dan, a zatim su svi četvero krenuli prema Transilvaniji, s
prvom pauzom kod Ralucine rodbine u malenom selu pored Pitesta gdje je cijelog dana trajalo
nekakvo vjenčanje. Zajedno sa svatovima obilazili su okićene kuće u kojima su se s vrata častili
čuvenom rakijom tujcom i slatkim kruhom, pomagali kumovima u cjenkanju za mladu i nosili
pletene košare pune jabuka. Zatim su onako pripiti i siti krenuli cestom kroz planine da predvečer
dohvate Sibiu. Neizgovoriva imena sela i gradića koja su ostajala iza njih, punila su Roku i
Mihaeli glavu posebnim raspoloženjem, dok su se Bogdan i Raluca bez prestanka smijali
njihovom nespretnom čitanju. Transilvanija je pružala sasvim drugačije vidike i atmosferu od
onih u južnijim krajevima. Okružena brdima i mistikom naprosto je mamila na priče o grofu
Drakuli, šišmišima, vampirima ili zombijima koji tumaraju pustim ulicama. Ali sve to su
zaboravili kad su ušli u Sibiu i smjestili se u hotel Imparatul Romanilor u samom centru, s
prozora pogledali blještavu ulicu i trg prepun svijeta, pa otišli na večeru u Crama Sibiul Vechi. U
podrumskoj sali debelih ciglenih zidova, konobari odjeveni kao starorimski vojnici i konobarice u
bijelim togama donosili su za stol jedno po jedno nacionalno jelo, počevši sa salatom, pa preko
juhe servirane u zdjelici od prepečenog kruha, guščje paštete, kuhane slanine, piletine ciulama de
pui, sve do goleme porcije punjenih paprika i palente pomiješane sa sirom, a kuhane u ovčjem
mlijeku.
Pravi uvod za doboš-tortu koja je pred Rokom i Bogdanom ležala na mramornom stoliću
slastičarne Szamos.
 Beograd, 7. veljače

Nemanja Ostojić još uvijek je tražio način da uredi svoj dan. Svaki novi izgledao mu je
raspadnuto, bez uporišta, kao da se sastoji od nepostojanog plina koji šišti na sve strane i
podsjeća na opću besmislenost. Sloboda koju je stekao odbacujući poslove i obaveze u korist
strasti, pretvarala se u tamnicu. Ako uredi dan, uredit će i život. A njegove turbulencije osjeća
svud po koži i plućima, one ga povlače sve dublje i čine tromim, pretaču njegove jutarnje kave u
cjelodnevne seanse koje prekida samo da bi prljavim čarapama plazio po tepihu prepunom
jučerašnjih mrvica, i dovukao se do ogledala u kojem ga je dočekivalo lice potpuno nepoznatog
čovjeka.
Nije tako oduvijek bilo. Negdje na njegovom putu pojavile su se pukotine, niotkud, pa ih
je preskakao i zaobilazio, umjesto da ih krpi i trpi. Odrastati u staroj beogradskoj obitelji nosilo je
svoje prednosti i terete. Zahvaljujući njihovom statusu u visokoobrazovanom dijelu društva,
poslijeratni lovci na gospodu puštali su Nemanjinog oca, sveučilišnog profesora, i majku,
uglednu liječnicu, na miru. Doduše, to su mogli zahvaliti i djedu koji je bio prijatelj i osobni
liječnik narodnog heroja Đure Dulića. Jedna od stvari koja je Nemanju razlikovala od djece
novokomponiranih građanskih obitelji iznjedrenih u komunizmu, krila se u izgovoru slova “r“.
Zabavno mu je bilo slušati razmažene vršnjake koji ne mogu izgovoriti tvrdo “r“, nose ključeve
od stana na lastiku oko vrata i uvijek imaju točan iznos para za užinu. To ga je postavljalo iznad
njih, gradilo mu samopouzdanje i pored iritirajućih nepravdi koje je uviđao. Zaljubljen u
atmosferu gomile knjiga koje su krasile njihov dom na Dorćolu, lako je odabrao svoj put, pa
nakon gimnazije ostao u svojoj četvrti i upisao Filološki fakultet.
Sve je išlo svojim putem, dok se nije susreo s činjenicama da u četrdeset petoj nema nikog
uz sebe, da živi u minijaturnom stanu na Vračaru, jede u restoranima brze hrane, dok stalni posao
postaje upitan iz više razloga. S druge strane, takav je status nudio i obmanu, zamku u koju je
lako upasti - model vječnog mladića. A takav se mora stalno sam sebi dokazivati i pronalaziti
načine da prikrije izdajničke datume otisnute na osobnim dokumentima.
Mjesto direktora nacionalne knjižnice ukazalo se sasvim neočekivano, u jednom od tih
dana kad je prepoznavao put u propast i već se pomalo s njom mirio, ali na poziv prijatelja ipak je
otišao na razgovor. Isti takav poziv prije godinu dana bi s gnušanjem odbio, jer se dobro sjećao
kako su i koji ljudi dolazili na to radno mjesto. Nešto malo nužne političke podobnosti pronašao
je u sebi već na putu ka prijateljevom uredu, a ostalo je išlo glatko, uz golemu porciju miješanog
leskovačkog mesa, nekoliko boca porta i narodnu muziku. Ništa neobično, tako se dogovaraju svi
važniji poslovi u Srbiji. Ne, nije te večeri svoju emocionalnu katastrofu i uneredeni život ostavio
za žicama ciganskih tambura, niti ih je zgnječio u pepeljari. Pratili su ga i dalje, uporno kao
tumor koji se vrati baš kad pomisliš da si ga pobijedio, ali barem je u vremenu ispred sebe vidio
uređene dane s unaprijed određenim rasporedima i osiguranom egzistencijom. Gušila ga je borba
razuma i želje. Prsti su mu sami od sebe kretali prema tipkama mobitela i, na svu sreću, pred
njima se zaustavljali da ne započnu ponovno koprcanje u istoj bari slatkog želea, gdje ga i kraj i
spas čekaju jedino na dnu. Ne opet, ne sad kad je odjednom, sasvim slučajno izašao na obalu i
bolnim rukama otresa ostatke želea svud po sebi. Pronalazio je tu ljepljivu masu po džepovima
dok je posezao za upaljačem, pod rukavom dok se istezao po novu litrenku, u masnim ostacima
na tanjuru i svakoj novoj pjesmi koja je stizala od orkestra. Posebno u onoj za čije je cikličko
ponavljanje već gurnuo svežanj novčanica u prsluk muzičara. Kratkim bi migom davao znak
nabreklom violinisti, a ovaj je uvijek jednako spremno započinjao: Ja te pjesmom zovem, željna
tvoga milovanja...
Kroz buku instrumenata do svijesti mu je jedva dopiralo brbljanje njegovog sugovornika
o pravilima u politici koja se trebaju poštivati, o tome kako je eto i sam prošao težak put dok se
nije ustoličio u stranci i sada uživa plodove svog truda. Masni Čeda, kako su još u srednjoj školi
zvali Čedu Markovića, pojavljivao se u novinskim i televizijskim vijestima jako rijetko,
spomenut samo ovlaš, kao da nije važan. Vlasti su se smjenjivale, a Čeda je ostajao negdje u
sedmom retku novinskog stupca o uzgred spomenutim političkim aferama koje tek kasnije
zauzmu cijelu naslovnicu. Tu ga više ne bi bilo ni u najsitnijim slovima, jer bi već spretno
odskočio na predzadnju stranicu, negdje u sedmi redak.
- Vidiš, samo treba da održiš sve pod vlastitom kontrolom. Lako je. Kad partija donosi
nekakve odluke, ti podigneš ruku, videćeš kasnije da je to ispravno za nešto. Bez da previše
komplikuješ i mudruješ. Stručnost pre svega, ali i politička odgovornost. To je za zajedničko
dobro. Razumeš ?
... Sliku tvoju ljubim, ljubim, ljubim svakog dana... Sedefasti ukras na harmonici bljesne
poput kakve srebrene paučine. Sazviježde sitnih madeža iscrtava tajnu mapu od trbuha prema
mekim grudima. Na njima je znao zaspati osluškujući pravilne otkucaje, užasavajući se
nadolazećeg trenutka kad će se taj mirni ritam odjednom pretvoriti u kaotičan bubnjarski solo u
potrazi za novim uzbuđenjima. Tad pogled opet svrati na svilena ramena odakle se, kako kaže
jedna zaboravljena knjiga, uzlabudio vrat iz kojeg iskrsnuše zagrljaste ljiljan-ruke...
- Ti si prava ličnost za ovu funkciju. Tvoja leva politička orijentacija poznata je svima, ali
je niko, bez uvrede moliću lepo, ne doživljava kao opasnu. Nama sad baš treba neko takav, da
pokažemo kako smo otvoreni. Zbog malo balansa, razumeš ? Nadam se da te to ne vređa.
Kvalifikovan si, ne dovodimo u pitanje uslove konkursa, a javnost u Srbiji treba misliti, pardon -
treba da shvati - da smo liberalni i spremni na kompromise.
Negdje iza zlatnog zuba pjevača opet se začuje: Željno čekam tvoje pismo i nadam se
svake noći, da ćeš jednom iznenada u zagrljaj meni doći... Ali, niti će doći, niti bi bilo dobro da
dođe. Ne još jednom, sada kada je uspio relativno živ izaći iz tog zagrljaja bespomoćnosti i ludila
za nekim tko je davao samo ono što joj je ionako bilo u otvorenoj ponudi - tijelo i slatke riječi,
bez obaveza, bez posvećivanja, bez budućnosti.
- Dobro, reci ti meni šta se dešava sa tobom zadnjih meseci? Ili koliko se dugo nismo
videli? Šta je s onom malom? Ona je bila Siptarka? Slatka, al Siptarka, jebiga. Mislim, okej, to
nam savršeno odgovara u pokazivanju prema strancima, znaš da oćemo i mi u tu jebenu Evropu.
Tolerancija, razumeš? Iskreno, čudim se toj tvojoj vezi, mislim jebote, pa Srbin si, šta će ti to...
ali ovo je međunarodni projekat, važnije je od mog, ili bilo čijeg uverenja.
Eh, što je bilo? Nemanja se nećkao da li da nastavi s lupkati čašom u ritmu muzike, ili da
konačno progovori o toj vezi, o nečemu o čemu je samo parcijalno izvještavao prijatelje, a
naročito rodbinu. Informacije je dijelio na kapaljku, prvo provučene kroz raznorazne filtere
tajnovitosti koji su pročišćavali sve činjenice o Arti. Od svih, pa i od sebe, skrivao je ono što je
uočio već prvih dana - da je zaglavio s nekim tko je u opsesivnoj potrazi za svojim orgazmima,
zagubljenim negdje između nesretnog djetinjstva i odbjeglog oca. Znao je otpočetka kako će sve
završiti, ali to je gurnuo duboko ispod podsvijesti. Tako je bilo lakše. Pokušao je zaboraviti kako
su prvu ljubavnu havariju prošli uz još dvojicu stalnih ljubavnika kojima se javljala s njegovog
telefona, ili im iz njegovog zagrljaja slala poruke o čežnji i žudnji. Tog je dana mislio da će
umrijeti. Pripremio je dugačko pismo kojim se oprašta od nje. Zauvijek. Logična odluka nakon
toliko uložene ljubavi u besmislenu vezu u kojoj ona traži samo zabavu. Ali još dok je pisao, od
prve do zadnje riječi je znao da laže i da ne može bez nje. Bez smušene studentice koju je
upoznao u prištinskom kafiću Dit e Nat (Dan i Noć), nakon slatkog pogleda pri slučajnom dodiru
pored šanka. Pogled koji ga je ispraćao na počinak mnoge večeri predstojećih mjeseci, bilo u sobi
obližnjeg hotela, bilo po svim prostorijama njegovog beogradskog stana ili na svakodnevnim
internetskim video pozivima koji su nadoknađivali tu strašnu razdvojenost.
Jednako ga je gledala i te večeri kad je odlučio prekinuti zavodljivu ljubavnu farsu.
Shvatio je da je za nju ta veza samo trening ljubavi, u kojem crpi ljubavničke raskoši druge
generacije kako bi ih dalje koristila s onima iz svoje. Užasno ga je nervirala ta njezina zbunjenost
i šok nakon razotkrivanja, to čuđenje zbog samouvjerenosti u svoju spretnost manipuliranja
muškarcima i igrom u kojoj traži svoja zadovoljenja bez davanja. Nerviralo ga je to što balavica
ne razumije da netko njegovog iskustva i inteligencije može predvidjeti njezine buduće poteze, a
ne samo raskrinkavati učinjene gadosti. Još ga je više ljutilo to što je znao da će ponovno podleći
njezinom pogledu, suzama, isprikama, novim odlukama i zakletvama. Dogovor je bio
jednostavan. On uzima za pravo da se još neko vrijeme ponaša kao ljubomorni i povrijeđeni stari
posesivac, dok se ona riječima i djelima ne potvrdi u svojoj iskrenosti, a to je do njihovog idućeg
susreta. Dani su se nizali u višesatnim video pozivima, odnos je bio sve bolji i iskreniji, bližio se
trenutak ponovnog susreta.
Kao ruža koja vene, kad joj sunce pije rosu... nastavljao je nasmijani Cigo nadvijen s
violinom iznad Nemanjinog uha.
- Aha, znači niste više zajedno. Pa gde ti je pamet bila? Siptarka je to, a njima je u krvi da
zajebu Srbina. Mislio si da će da potraje i da ćeš s njom dočekati starost? Ili je to bilo samo tvoje
dokazivanje? Čega? Da još nisi za otpad? Ili da Kosovo ustvari jeste srpsko, u pravom smislu
reči? Jebi ga, sad više nemamo nju za pokazivanje. Imaš li neku novu? Daj neku Hrvaticu ili
crnkinju, ajde, nemoj sad da si mi deprimisan.
- Šiptarka je uvredljiv naziv. Ne treba je vređati sad kad je nema. U zajebanciji sam je i ja
tako zvao, a ona mene Škija, što je jednako pogrdno, ali znali smo da u tome nema ništa loše, da
nas dvoje ne možemo da snosimo krivicu za ono što se dešava između ostalih. Nemam drugu. Ne
treba mi, a nemam ni volje, vremena ni novaca da nađem neku. Pišem dalje onu svoju knjigu o
Đinđiću. Odlazi puno vremena na to, a para niotkud.
- Jebi ga, nema se. E moj Nemanja, mogo si da promeniš ime u Imanja pa bi imao i para.
A jok, ti se držiš onoga da smo svi mi Srbi nastali od Nemanjića?! Pa kako da imamo onda ?
Haha, šalim se, ne brini, stalan će te posao vratiti u igru za tren. Samo ga dobro odrađuj i
zaboravi kurvu.
- Nije kurva, ona je samo mlada.
- E, jebemti te tvoje eufemizme. Kako god, nek smo mi živi i zdravi. A i šta će ti ta knjiga
o Đinđiću, to nikoga više ne interesuje, mislim, slučaj je rešen. Piši bre o Crnjanskom, Andriću,
nekim Rusima i slično, o onome šta će odma i da izdaš, ako treba i u Narodnoj biblioteci... Budi
pametan, Nemanja.
Tog je dana Nemanja Ostojić prihvatio najbolji i najvažniji posao u svom životu. Znao je
da Masni Čeda ovaj posao nije ni ponudio ni izmislio iz puke brige za prijatelja iz mladosti, već
da mu je baš on jednostavno pao na pamet dok se na nekakvom tajnom partijskom preslagivanju
smišljalo koje državne institucije treba osvojiti. Ni sanjao nije da može dogurati tako visoko, pa
mu se grčio osmijeh na usnama. Nije bio naivan, lako je povezao političke potrebe svog
prijatelja, odnosno njegove stranke i uskoro upražnjeno mjesto direktora izdavaštva Nacionalne
knjižnice, sa svojim nikad pretjerano iskazanim političkim angažmanom, što ga čini pogodnim za
ovu funkciju u kojoj prividno nema nikakvih utjecaja. Ali mogućnost da se zabrlja i stane na žulj
skrivenim političkim oponentima ipak postoji, što pokazuje i šuškanje o smjeni dosadašnjeg
direktora, doduše samo kuloarsko, ali večeras potpuno jasno da je i realno. To što u ovom
trenutku može nabrojati barem deset kolega koji su daleko kvalificiraniji od njega očito nije
igralo nikakvu ulogu, jer Srbija tako ne funkcionira, jer će se u natječaju tražene kvalifikacije
usuglasiti s njegovima, jer će medijska halabuka trajati ravno tri dana dok se angažirani
intelektualci ne ispucaju po društvenim mrežama, a onda će uslijediti miran period u kojem ga
nitko neće dirati, osim što će se stranka povremeno hvalisati uspjesima u kulturi koje može
zahvaliti novom kadru.
Predugo je predavao po školama i fakultetima. Umarali su ga pogledi stotina očiju,
šuškanja tuđih papira i nakašljavanja u oznojeni zrak. Istim je neugaslim žarom volio pisanu riječ
i poetiku njenih velikana, one malene jezične igre koje su se jednima činile nepostojećima, a
drugima prekompliciranima bile su njegov svijet. Samo što više nije imao potrebu prenositi taj
svijet zijevajućim glavama pred sobom. Prošao je put od stručnog ispita, preko doktorata i
znanstvenih radova do mjesta docenta, ne bi li se dočepao položaja redovnog profesora, ali dok je
čekao tu priliku polako je shvaćao da ga sve više odbija stajanje pred gomilom studenata. Možda
je to nekako bilo povezano i s Artom zbog koje je tada razmišljao da se ponudi kao asistent na
albanologiji. Krajem prošlog semestra, kad je ostao još samo kao vanredni predavač i držao
predavanja komparatistike, svaku je studenticu promatrao kroz Artin lik. Osjećao je nelagodu dok
su one zurile u njega njezinim očima i slušale njezinim ušima. Pogled mu je sve više svraćao na
njihova tijela, tražeći Artine grudi, ramena, koljena; pratio je njihov hod, mjerkao najlon čarape i
dužinu haljine, i postajalo mu je sve neugodnije zbog toga. Najviše se plašio konzultacija. Tad su
znale pojedinačno dolaziti, pa u tišini ureda koncentrirano buljiti u njega tražeći informacije koje
je su mu se na trenutke činile potpuno nebitnima. Masivan stol s hrpom papira kojeg je smjestio u
kut prostorije bio je najbolja prepreka za mogući fizički kontakt, ali se i pored te brane osjećao
ranjivim i dostižnim. Znao je sve njihove interese vezane za studij, a one bi vanfakultetske uvijek
namjerno prečuo plašeći se ulaska u osobni i intimni svijet, istodobno žudeći za njim.
Gostujuća predavanja na odsjeku srpske književnosti zagrebačkog fakulteta prihvatio je
kao spasonosno rješenje, samo da u tim odlascima pobrka imena i lica uredno složena u
podsvijesti, koja kao da čekaju neku nezaštićenu slabost. Iz Zagreba je znao odletjeti u Prištinu na
dva dana, da bi se opet istim putem vratio, uzeo svoj auto i krenuo za Beograd. Na te kratke
posjete trošio je cijele honorare, ali isplatilo se.
Ponuda za posao u Nacionalnoj biblioteci, koju je dobio ove večeri uz leskovačke
specijalitete i cigansku muziku, došla je kao dar s neba da popravi financijsku propast u koju ga
je dosadašnji život doveo, da se odmakne od predavanja i svega što je uz njih išlo, a napokon i da
se posveti istraživanju i pisanju onoga što je odavno počeo.
Masni Čeda je završio svoje mljackajuće telefonske razgovore i naručio još dvije
šljivovice za kraj.
- Po jedna putna... pada se rastanemo. Javiće ti se neki moji ljudi još sledeće sedmice,
čisto da zajedno prođete neke formalnosti, a oni sigurno mogu da pomognu i u daljnjem radu,
znaju sve što se dešava po Srbiji.
- Nije to novinarski posao, šta će mi ljudi koji znaju sve.
- Ma nee, nisam to mislio, nego ako ti zatreba nešto za tvoja istraživanja. Ta tvoja
knjiga... ili neka buduća. Sigurno teško dolaziš do pravih informacija.
- Naravno. Mislim, tehnikalije oko Đinđićevog ubistva su relativno jasne, ali ima dosta
nejasnih stvari u prikrivenim sukobima između dve struje u državi pre vremena atentata. Ali, ide
to nekako, pri kraju sam.
- Ajde, ajde, samo ne čačkaj previše.
Usne žele, ruke traže, a nemirno srce sanja... da ću opet tvoja biti, u svitanje jednog dana
- zlatni zub se nakezio u dubokom poklonu, zadnji tonovi violine su se podvlačili pod Nemanjin
šešir dok je miris šljivovice i duhana ispraćao dva tamna kaputa na izlasku.
 Budimpešta, 5. ožujka

Dva dana dijelila su ih od predstojeće akcije, dok su se njih trojica približavala

Analiziranju plana. U Martinovoj hotelskoj sobi prostrli su plan grada preko stola, a na zid
zakačili nacrt zgrade u kojoj je smještena kockarnica. Noćas je opet bilo snijega. Roko je gledao
kroz prozor i mršteći se prebrojavao zaleđene hrpice uz rubove kolnika. Ništa strašno, ali
upozoravajuće. Mora još jednom pogledati kakva je prognoza vremena za petak. Sastanku u sobi
prethodio je još jedan od njihovih tipičnih razgovora.
- Čuj, opreza nikad dovoljno, ugasi televizor čim stignemo u sobu! Ustvari, iskopčaj ga iz
zida - zagunđao je Bogdan.
- A? Opet te pucaju fobije?
- Nisu to fobije, nego realnost. A posumnjam čim ugledam Samsungov uređaj.
Bio je uvjeren da tehnologija novog doba postaje sve opasnija po privatnost. U više je
navrata čitao i slušao o tome kako se špijunske agencije, pod krinkom obrane od terorizma, bore
za dodatne zakonske klauzule koje im omogućuju personalnu špijunažu. Pod motom “Ako
nemate što skrivati, nemate se čega ni plašiti“ neki su proizvođači TV-uređaja ugradili snimače,
navodno za servisne potrebe. Nekome tko je veći dio života proveo sa stvarima koje treba
skrivati, ovakve su najave lako inicirale paniku umjesto golog opreza. Ako je u uputama za
upotrebu nekog uređaja, makar i najsitnijim slovima, navedena mogućnost pozadinskog
snimanja, smatra se da je kupac pristao na takvu mogućnost i odvratnost špijuniranja pretvara se
u zakonitu radnju.
- Jebote, ti stvarno imaš problem - pokušavao ga je umiriti Roko.
- To što ja imam dokazanu maniju proganjanja ne znači da nas netko u ovom trenutku ne
špijunira.
- Uvik san ja govorija kako postoje dvi vrste ljudi: oni koji misle kako je sve pod
kontrolom velikog brata i, oni drugi koji žive normalno, shvaćajući da je svit ipak nešto
kompliciraniji od igraćeg terena za desetak starčića koji side u nekoj pećini, pa zakrabuljeni
smišnim ogrtačima planiraju kako će nas danas sjebat s cijenom ribe ili šafrana na moldavskon
pazaru...
- Samo ti njega ugasi. Ne treba nam neko za tri godine pokucati na vrata, zato što je
revnosni serviser slučajno pregledao baš našu snimku.
- Misliš da neko ima vrimena i volje gledat pet milijardi ljudi kako seru, jebu se, prde,
kopaju nos, varaju žene, hrču, gledaju porniće ili stavljaju otrov susidovoj mački?
- Možda netko nema, ali mašine imaju. Bogdanov usađeni strah od prisluškivanja bio je
valjda uzrokovan sjećanjima na vrijeme kad je u njegovoj zgradi barem pola stanara bilo
prisiljeno na neki način obavještavati Securitateu o ponašanju ostalih. Isključili su televizor, a on
ga je kao dodatnu mjeru opreza premjestio u kupaonicu. Zatim je provjerio poleđine slika
okačenih o zid, zavirio u otvor klima uređaja i pročačkao po lusteru.
Napokon su krenuli u razradu plana. Nakon obavljenog posla, Bogdan će se vratiti u ovaj
hotel, a Martin i Roko u dva druga, razmještena u udaljenim dijelovima grada. U akciju se ide s
dva vozila o kojima brine Roko, a nabavlja ih Horvath. Kad se prva bura oko pljačke stiša, on će
pronaći sigurno skrovište za novac. Nakon toga, svatko će svoj dio prebacivati kako zna. Bogdan
malo teže jer je van šengenske zone i slobodnih prelazaka granice, ali snaći će se već nekako.
U podrumsku garažu ulazi se s bočne strane hotela. Iz sve tri parkirališne razine do lobija
se ide liftom. Blindirano vozilo koje prevozi novac ne ulazi u garažu, već bude zaustavljeno pred
glavnim ulazom, dok naoružani pratitelji iznose i unose torbe. Dvojica nose, treći je pored
recepcije i još dvojica raspoređena na ulici odakle imaju pregled hotelskom prilazu, kao i
vizualnu komunikaciju s vozačem koji čeka. Svakog dana u isto vrijeme, osim praznikom. Tako i
ovog poslijepodneva, kad su se Martin, Roko i Bogdan spustili Alfom do treće razine ukopane
garaže, provozali se između širokih potpornih stupova, vratili se zatim natrag do prizemlja odakle
su se liftom odvezli do recepcije. Detaljan nacrt koji su proučavali u sobi bio je samo jedan
pogled na situaciju, a pravu sliku će steći tek kad uživo osmotre svaki detalj. Iza visokog pulta od
mahagonija ljubazno ih je pozdravio recepcionar, a golemi zaštitar sa zakopčanom pancirkom
samo je kimnuo i stručnim ih pogledom osmotrio, kao da je rendgenskim zrakama zavirio ispod
sakoa.
- Cijelu sam mladost maštao da odem u onaj kasino u Constant!, jedini u to vrijeme u
Rumunjskoj - oglasio se Bogdan dok su ulazili. - Da ispružim noge na njegovoj širokoj terasi i
ispijam šampanjac, namijenjen samo stranim pomorcima i političkoj vrhuški onog koljača
Ceauescua. Jeste li vi imali kasina za vrijeme Jugoslavije?
- Naravno da mi jesmo, kod nas je svega bilo. Pa ja sam u kockarnicama ostavlja gomile
dolara i maraka kad ti nisi ni zna da postoje. Eh, to su bila vrimena! Crveni baršun, prigušena
svitla i opskurni separei.
- Znali smo mi da postoje dolari, ali ne dao ti Bog da ti ih pronađu. Išlo se u zatvor za
jedan jedini dolar u džepu. Svaka strana novčanica trebala je onome tiraninu da vraća dugove.
- Pa vratija je sve na kraju. Par dana prije nego ste ga ubili. Ni centa duga niste imali kad
ste započeli revoluciju. Mogli ste do sad bit ka Švicarska.
- Ne seri, Roko!
Ulaz u kasino vodio je niz široko stepenište prema prvoj prostoriji s garderobom, pa
crvenim tepihom kroz tri arkade obložene drvom. Iznutra se čuo žamor i zveketavi zvuk aparata
na sreću, koji se razlijevao i odbijao oko kristalnih lustera ovješenih o pretjerano visoke stropove.
Nekoliko namrštenih likova stajalo je uz zelene stolove. Napeti uzvici razgaljenih mladića oko
ruleta dominirali su sredinom prostorije, dok se iz jednog ugla prolamao kikot debele žene u
dugačkoj crvenoj haljini. Na njezinom se poprsju kočoperila ogrlica od lažnih bisera. Po
nepisanom zvučnom pravilu svih kockarnica na svijetu - bili su dozvoljeni maksimalni decibeli
dobrog raspoloženja i sreće, ali ljutiti povici i psovke bivali su blokirani hitrim intervencijama
nabildanog osoblja sa slušalicom na spiralnom kabelu u uhu. Martinov je pogled znalački
preletavao salu, zadržavajući se samo na brojčanicima slot mašina, očekujući tuđe trostruke
sedmice kao da su njegove. Pokazao je prema ženi u crvenom.
- Eh, za deset bih minuta smuvao debelu i sutradan se njenim Mercedesom vozikao
Budimpeštom. Mislim... samo dok ne pronađem majstora da ga prefarba i prekuca mu brojeve
šasije. Stvorena je za to. Gledaj, u društvu je trojice muškaraca koji su s njom jer je ovo njena
večer. Ona ih časti i vodi sa sobom da pokaže kako je moćnija od njih. Odmah se vidi da je ni
jedan od njih ne zanima u seksualnom smislu. Važnije joj je tko će se sve po kasinu okrenuti za
njom. Valjda ih je ranije već muvala. Možda bez rezultata, pa im se sad osvećuje. Prava prilika za
profesionalca, pa od takvih sam živio u mladosti.
- Da se nisi usudio! - Uglas su ga prekinuli Roko i Bogdan.
U zidu nasuprot ulazu, tri široka hodnika vode prema prostorijama dostupnim samo
kockarima visokog rizika i dubokog džepa. Gotovo tajna i zabranjena mjesta za koja im je
Horvath već rekao da im i ne prilaze jer bi odmah privukli povećanu pozornost osiguranja, kako
onih momaka u sali koji nečujno klize tepihom, tako i onih koji iza brojnih kamera osmatraju
svaki pokret. Iz zvučnika su se migoljili gudači praćeni klavirom koje je Roko kratko
prokomentirao.
 - Bez dovoljno strasti za ovu atmosferu.
- Ti si seljak. Ovo je Griegov intermezzo. Zar ne čuješ kako se kroz note majstorski
provlače valovi norveških fjordova? Tu ima više uzbuđenja nego na kartaškom stolu.
Da neki Grieg?! Roko je razvučene melodije ionako u glavi već pretvorio u žestoki blues,
ugradio potrebni ritam, dodao malo distorzije, tek tako da probudi adrenalin, pa pristupio ruletu.
Provukao se do mjesta pored omanjeg ćelavca kojem su ruke virile iz rukava sakoa kao dva
kineska štapića, i jednako tako drhturile. Niz debeli vrat mu se spuštala kap znoja dok je onim
rukicama nesigurno prevrtao žetone. Sudeći po vlažnom ovratniku preuske košulje gubio je već
duže vrijeme, ali nije odustajao od igre, samo se uljudno promeškoljio na baršunastom stolcu dok
se Roko smještao u svoj. Sigurno je ovaj lik takav i u nekom svom poslu. Uporan i kad mu ne
ide, čeka da svi odustanu, čak i strojevi, pa da pokupi što je ostalo, zadovoljan svojom taktikom. I
pored drhtavih prstiju, oznojenog ovratnika i glave uvučene duboko u ramena, djelovao je kao
netko tko zna što radi, siguran u nekakvu matematičku jednadžbu koju je on posložio i koja mora
biti ispravna, bez obzira što se zakon vjerojatnosti bezbroj puta pokazao nemilosrdnim prema
svima koji su se oslanjali na proračune tog istog zakona. Ćelavac je izgledao poput nekoga tko
cijelog utorka uporno tvrdi da je srijeda. Onda dođe sljedeći dan i on napokon bude u pravu. Sada
je upravo pažljivo raspoređivao desetak žetona po raznim brojevima na platnu. Kuglica se
zakotrljala do kraja, onim štapićima umjesto ruku ponovio je ulog na stolu, pa dobio nekoliko
novih kapi znoja na čelu.
Roko je imao svoj davno prihvaćen sistem. Čim je sjeo, stavio je žeton na crveno. Kuglica
se zaustavila na crnom. Stavio je potom dva žetona opet na crveno. I opet se kuglica uglavda na
crnom. Četiri, osam, pa šesnaest na crveno. Kuglica napokon završi na crvenom i on zadovoljno
sprema sa strane onaj jedan zarađeni žeton, pa krene ispočetka: jedan žeton na omiljeno crveno...
Igrao je iz zabave, s određenim limitom - kako gubitka tako i zarade. Veselio ga je dobitak
jednog žetona bez obzira na vrijednost, dok je gubitak svega uloženog smatrao kupovinom
ulaznice za zabavu. Pored toga, ovaj sistem nije tražio duboku koncentraciju ni računice.
Dobivene žetone je čuvao i obavezno odlazio s njima od stola.
Njegov je susjed propustio jednu vrtnju i onda uzeo preostale žetone, one u najvrjednijim
bojama ove kockarnice, pa ih stavio na nulu. Drveni odjeljak golemog kruga s oznakom nule
nekakvom je magijom privlačio kuglicu, dok se ova batrgala, otimala i poskakivala, da bi se na
kraju odlučno uglavila baš u njoj. Ćelavac je ispustio dugačak dim, upravo povučen iz debele
cigare, i promrmljao: - Tu si, mater ti jebem!
- E, to sam razumija! - uskoči Roko. - Dosadašnju igru nisam, al kad neko jebe mater
ruletu na čistom hrvatskom, to savršeno razumim.
Večer je grabila prema noći, a duboko u podrumu hotela igrači su to mogli znati samo po
promjenama u debljini svojih novčanika di po velikom satu iznad glavnog ulaza. Čovjek je
razvukao usne u poluosmijeh sileći se da se ne iskezi poput djeteta koje je dobilo igračku, pa
podignuo čašu.
- Domagoj, drago mi je. Inače ne uzvikujem, naročito ne na svom jeziku, ali nakon pet
godina igranja isključivo izmjenjujući Kanon i Fibonaccija, jednostavno sam bez razmišljanja
položio ogromnu svotu u rizik... i dobio.
- Ko su Fibonači i Kanon?
- Aha, vi niste poznavatelj ruleta?! Vidim da ste krenuli u Martingale, to je poprilično
sigurno, ali s manjim dobitkom.
- Nemam pojma kako se šta zove, to sam odavno naučija i samo tako igram. A ovi vaši,
kako ste rekli da se zovu?
- Kanon. Taj ima dvanaest razina. Devet brojeva je u svakoj od istih, a ti ulažeš po jedan
žeton na svaki broj. Kad dobiješ spin, ideš na drugu razinu. Kad si završio igru na dvanaestoj
razini, vraćaš se nazad na prvu i igraš dalje. Fibonacci je malo drugačiji. Temelji se na čistoj
matematici. Postoji taj niz, koji se zove Fibonnacijev, jednostavan, a bitan. Igrači ga ne koriste
često jer nemaju priliku zapisivati sa strane svoje uloge i brojeve, a njega moraš ili zapisivati di
pamtiti. Ja pamtim.
- Ništa ja to ne razumim. A danas? Nije išlo, pa ste samo položili, zatvorili oči i - šta Bog
da?
- Izgleda da je Bog danas tako raspoložen. Nije vrijeme matematike.
Rastegao se u naslonjaču, potrpao žetone duboko u džep skupog sakoa, otpio gutljaj iz
kristalne čaše i namignuo krupijeu da mu sačuva mjesto, ostavljajući pored pepeljare samo jedan
žeton najmanje vrijednosti. Roku se sreća ponovno osmjehnula na ulogu od šesnaest i opet je bio
u dobitku za jedan. Bogdan i Martin podsjetili su ga svojim dolaskom zbog čega su tu. Zadatak
im je upoznati se s prostorom, osmotriti sve potencijalne zamke, prebrajati i zapamtiti položaje
kamera u glavnoj sali i ostalim prostorijama. Trebali su razdvojeno obići zahode i puteve koji
vode do njih, izmjeriti udaljenosti od vrata do vrata, visinu, širinu, dubinu prolaza koji vodi u
glavni ured gdje je smješten veliki sef. Martin je bio zadužen za hodnik prema ženskom toaletu.
Taj je navodno bio naknadno izgrađen i jedna od njegovih pomoćnih vrata vodila su prema
garaži. Po tome im je bio i najvažniji. Roko je ustao, otresao pepeo s hlača, pustio Martina na
svoje mjesto i otišao do slot aparata, dok je Bogdan premjeravao izlaz prema muškom zahodu.
Staklena vrata otvarala su se bez zaključavanja i iza njih se na kraju hodnika od šesnaest
koraka, pod ravnim kutom na desno, ulazilo u prostoriju s pisoarima i umivaonicima, a još jedan
kut udesno vodi do osam odvojenih kabina. Stropovi su bili znatno niži nego u glavnoj sali,
najvjerojatnije zbog ventilacijskog sustava. Zidovi su bili debeli, očito nosivi, pa lupanje šakom
ili ključevima nije odzvanjalo. Od zastakljenog ulaza pa do kraja nije bilo kamera. Ona iznad
ulaza gledala je prema velikoj sali i suprotnoj strani na kojoj je bio i ženski toalet iz kojega bi
trebali izaći i provući se do prolaza prema uredu sa sefom. Zaustavio se tik ispod nje i namještao
hlače, usput procjenjujući kut pod kojim snima. Prepoznao je model Foscam i njegove
mogućnosti. Bežična kamera, kakve su i sve ostale u kasinu, ali nisu rotacijske nego fiksne, što
ohrabruje, jer znači da nitko ne upravlja njima. Sa sigurnošću može računati s tim da područje
koje ova kamera snima ne obuhvaća i kut u kojem je pozicioniran ulaz u ženski toalet. To je bilo
dovoljno za ovaj obilazak.
Kloparanje vrtećih brojeva, voćki i raznih znakova nakon svakog potezanja ručke aparata,
uključilo je Roku onaj prekidač u dijelu mozga koji je bio posvećen Mihaeli. Nisu se čuli od
jutros. Možda se osjeća usamljeno. Mihaelina su se druženja danas svodila samo na povremene
šopinge s Ivanom. Profesorica hrvatskog jezika s velikim ju je strpljenjem podučavala i upućivala
u one jezične zakučke koje joj Roko sigurno nije znao objasniti, jer ih ni sam nikad nije svladao.
Ivana joj je, osim toga, pomogla pronaći i dva đaka kojima je petkom i subotom davala privatne
satove violončela, što ju je napokon činilo potpunijom, ostvarenom. Angažman u kazališnom
orkestru zasad je bio nemoguć, ali privatni satovi nudili su satisfakciju i otvarali put maštanju o
vlastitoj glazbenoj školi. Malenoj, ali njezinoj. U međuvremenu je pokušavala komponirati,
tražeći način da u klasičnom zvuku spoji melos Dalmacije i ritam bugarskog čočeka. Svaka nota
upisana na papir, svaki ton odsviran s učenicima uz prozor prema moru, udaljavao ju je od
prošlosti. Od onog djelića života u koji je upala iz očaja, koji joj se učinio kao jedini način da
izvuče sebe i roditelje iz siromaštva. Nitko iz splitskog društva nije znao čime se Mihaela bavila
u Bugarskoj, osim da je završila glazbenu akademiju, da nije imala posla i da joj roditelji žive na
farmi nedaleko od Plevena. Kurva i lopov! - često je kažnjavala sebe takvim opisom veze s
Rokom. Htjela je počistiti nered u glavi i pobacati kurve i lopove u zaborav. Zato joj je trebala
glazba, a Roku radionica. Dotad se valjalo zadovoljiti ovim što je bilo tu, putem kojim su išli
zajedno, skrivajući pravu istinu od drugih.
Daj da završimo ovo i da donesem doma koju kintu, od nečeg se mora živit, a ne da mi se
na kraju ona opet pribaci na ulicu zarađivat - proletjelo je Roku kroz glavu dok je okrenuo brzo
biranje na mobitelu i uskoro začuo Mihaelin glas.
- Ljube! Ljube, Ljubeeeee, čekala sam te!
- Šta radiš, srićo ?
- Ja popravljala zavjesa, ništa kupovala, samo ja zavjesa u sobi spojila sa zavjesa u tinel.
Tako tvoj ukus sigurno. Sad gledala televiziju u krevet. Učašila sam noga kad sam skočila sa
stolica.
- O, bože, kako si smotana. Jedva čekam da ti je ja izmasiram i milujem.
- Ja sam tvoja smoto. Jelda?
- Ti si moje sve. Stoj doma i miruj, žgincani zglob se ne srni forsirat. Dolazim brzo i onda
će sve bit u redu, samo ne hodaj i ne mrdaj puno. Volim te, ajde sad.
- И aз тe oбичaм. Bpъщaй ce пo-скopo.
Još je neko vrijeme buljio u plavičasti ekran mobitela, zatim otresao glavom i vratio se
društvu. Martin je za to vrijeme izgubio stotinjak eura, ali nimalo se nije uzbuđivao. Zamišljao je
samo kako će njegov novac na neko vrijeme biti čuvan u sefu, odakle će ga ionako uzeti. Još je
pogledavao u suprotnu stranu dvorane prema ženi koja je izgledala kao operna pjevačica pred
nastup, nećkajući se da li da svoje eure vrati kući u njezinom Mercedesu, ili nečem što već vozi.
Graja za njezinim stolom nije prestajala, raskalašena skupina muškaraca je poskakivala na svaku
novu rundu vrtloga glomaznog ruleta. Neki od njih navraćali su kibicirati i susjedna poprišta na
kojima su kartaši igrali svoj Blackjack, ali su se ubrzo vraćali prema kolu sreće gdje je vladalo
pravo uzbuđenje. Ćelavac je spustio veliku hrpu novih žetona, onih pozlaćenih, s najvećom
otisnutom brojkom, i čekao nekoliko krugova vrteći rub čaše po površini od zelene čoje. Još se
nekoliko kapi krupnog znoja strmoglavilo niz debeli vrat, a neskladne ruke, jedva izvirujući iz
rukava, drhtavo palile sljedeću cigaru prije nego se odvažio na ulog. Zaboravio je na Fibonnacija,
Martingalea i Kanon, igrao je u dosluhu sa svojim nematematičkim Bogom. Odigrao i izgubio.
Smije li se u tom trenutku nešto reći? Smije li se zaustaviti čovjeka koji srlja u propast,
dati savjet nekome tko sigurno poznaje pravila i prokletstva kockarske zanesenosti ? Što mu reći
? Da igra još jednom na sve ili ništa, jer je to jedina šansa vratiti izgubljeno? Ili da ipak stane dok
nije izgubio i ono što nema. Znao je Roko da nisu ovdje ni zbog kockanja ni zbog spašavanja
izgubljenih duša, ali ipak je ponovno sjeo za svoje mjesto, dok je Martin oteturao prema ženskim
odajama. Nesretnom Domagoju se vratila krv u lice, još jednom se podigao na zdepaste noge i
otišao do blagajne, vraćajući se s novom hrpom pozlaćenih žetona. Nije izgledao kao dokoni
bogataš koji rasipa naslijede svoje bake plemkinje, ni kao vlasnik tvornice dragulja. Naprotiv,
djelovao je kao zaraženi kockar koji igra s manjim ulozima. Stavio je gomilu na nulu, zatvorenim
očima ispraćao kuglicu i pratio zvuk njezinog usporavanja. Po reakciji ostalih, nije ni trebao
otvoriti oči, znao je da je ponovno na dobitku. Stisnuo je Roka za rame i promrmljao: - Ti ne
mrdaj! Pronašao je svoju amajliju.
Raspoloženje je poraslo, obojica su nonšalantno stavljali po jedan žeton nasumično
odabirući iscrtane kvadrate na stolu, ispijajući minijaturne gutljaje i uz duboko uvlačenje
duhanskog dima, odmarali tijela kao poslije dobrog seksa.
 Düsseldorf, 12. ožujka

Bio je to više disko klub nego običan lokal. Müller je često prolazio pored njega na
povratku kući, samo stotinjak metara prije nego treba skrenuti u Schiitzenstrasse, gdje se nalazio
njegov omiljeni Biergarten. Večeras se neka purpurna svjetlost istresala pločnikom oko
dvostrukih staklenih vrata i snažno ga privukla. Istovremeno je ugledao slobodno parkirno mjesto
i vještim se manevrom ubacio između luksuznog Citroena i dostavnog vozila koje je valjda već
bilo spremno za ranojutarnji obilazak. Iz daljine se čula tutnjava odlazećeg vlaka i meketavi lavež
psa pod obližnjim drvoredom. Zalupio je vratima Volkswagena, gospođa je naglo povukla
uzicom psa u stranu, ovaj je još meketavije zacvilio, a gospođi se zatresla neuredna punđa visoko
iznad preširoke kragne sportske jakne, vjerojatno muževljeve ili sinovljeve, koju je navlačila
samo za te večernje šetnje sa psom.
Müller je bio svjestan svoje vanjštine. Nepravilne crte lica i kljukasti nos pokušavao je
neutralizirati urednim odijelima, makar i jeftinim, pa raznoraznim kombinacijama sakoa,
modernih majica i jeans hlača, ne bi li izgledao mlade. Na poslu, bilo u uredu ili na terenu, nije
nikada razmišljao o tome, ali u privatnom životu, kad se htio predstavljati samo kao osoba bez
policijske značke, takvi su mu modni dodaci trebali pomoći da stekne samopouzdanje. Zbog tog
“umalo“ efekta, rijetko se usuđivao potražiti poznanstvo s nekom ženom, iako mu je samoća
odavno dosadila. Dok su mu roditelji bili živi, stalno su ga pozivali sa sobom na nedjeljne mise
ne bi li tamo pronašli ženu za njega, ali propustio je sve te prilike odbijajući pomisao da bude s
nekim kome će Biblija biti najvažnija knjiga u kući. Otkad su umrli, nekoliko puta je poželio otići
na misu, samo tako, da njih zadovolji ako ga nekim slučajem prate brižnim pogledom s neba. Ali
još nije otišao.
Slobodnih stolova nije bilo, pa se nalaktio na šank i naručio veliko točeno pivo,
pogledavajući prema svim tim primjetno mlađim gostima od njega. Krigla je ubrzo doklizda,
rosna i hladna, skinuo je mantil, nemarno ga zgužvao pored sebe i počeo nesvjesno udarati
cipelom u ritmu koji su iz zvučnika zadavali Flogging Molly uz jedan od svojih hitova - The
worst day since yesterday. Odmah iza ove je krenula i druga, njemu poznata pjesma. Müller je
zahvaljujući čudnom spoju svojih glazbenih ukusa i iskustava, osim gromoglasnih njemačkih folk
pjesama, volio samo irsku muziku. Već uz prve taktovima Rocky road to Dublin iskapio je kriglu
do dna i migom naručio drugu. Tek tada je primijetio da svi oko njega piju pivo, dok je boca
viskija kružila od stola do stola. Bližio se Saint Patricks day, kad se pola Europe poistovjećivalo s
pijanim Ircima, a neki su, evo, svoja slavlja započinjali i ranije.
U lice mu se iskezi tip s kričavo zelenim šeširom nabijenim do očiju i podigne kriglu da
nazdravi. Još zveket sudara debelog stakla nije ni završio, a tip počne svoj hvalospjevni monolog
na račun odlične zabave. Osim što se zanjihao svaki put kad je htio naglasiti pojedinu riječ i
ubaciti je kreštavim glasom u Müllerovo uho, grohotom bi se nasmijao negdje po zarezima u
rečenicama. Onda se zagledao u pod i izvadio cigaretu. Red šutnje, red smijeha, red galame, pa
suze u očima. Onda opet cigareta i sve u krug. Na svako je svoje pitanje već imao i spreman
odgovor. Palio je jednu cigaretu za drugom, a svakoj je prethodio komentar: Evo, još jednu pa
idem! Uz obavezno unošenje u facu i zadah iz usta. Kao da prijeti odlaskom, dok Müller moli
Boga da cigareta izgori u mikrosekundi ili da netko napokon odvuče zeleni šešir u stranu.
- Ohoho, inspektore, otkud Vi ovdje?
Spasonosno pitanje odjeknulo mu je negdje iza leđa i zazvučalo kao slamka za koju se
treba hitro uhvatiti ne bi li se izvukao iz ralja dosadnog pijanca, ali istodobno je bilo i nekako
neugodno jer ga je taj ženski glas prozvao službeno, zvanjem umjesto imenom. Tina Koslowski
stajala je sad ispred njega, u tijesno pripijenim trapericama i crvenoj majici na kojoj su se
ocrtavale mokre mrlje. Dosad je valjda bila medu onima koji su plesali u slobodnom dijelu sale
na improviziranom podiju. Zbog visoko dignute i u rep vezane kose, Müller je nije prepoznao u
gužvi, iako je za vrijeme razgovora s onim napasnikom očajnički skretao pogled od njega i
njegovog zelenog šešira. U trenutku dok je smišljao pozdrav i dok mu se lice razvlačilo u
osmijeh, Tina je već u brzom okretu zaobišla jednog konobara i dvoje zagrljenih, dok je rep njene
plave kose ostavljao mirisni trag u zraku.
Nikada nije razmišljao može li se graciozno plesati uz irske reelove i bodhran bubanj, ili
pak samo energično skakati, drmusati glavom i pogledom zamućenim od pića uz promukle
povike - za što je odavno bio prestar. Sada je Tina, u društvu dvije prijateljice, demonstrirala
drugu dimenziju plesa. Gledajući ih, Müller je potpuno zaboravio i zeleni šešir i nedjeljne mise i
roditelje na nebu i vonj policijske stanice, ispitivanja, popunjavanja formulara, pljačke, istrage i
svoje neplaćene račune. Zaboravio je i na odbitke od plaće kojima je već godinama plaćao
Dodatak solidarnosti za izgradnju bivše Istočne Njemačke. Zaboravio je čak i kako su ga ta
davanja nervirala dok je svakodnevno gledao vijesti o porastu neofašizma - baš u tom istočnom
dijelu zemlje.
Svjesna svoje ljepote Tina je zavodila svakog muškarca na podiju. Pola minute za svakog
bilo je dovoljno da ih ostavi usplahirene, uspaljene, tužne, bijesne, razočarane, zaljubljene, ali to
su prikrivali zelenim šeširima i glomaznim kriglama pred sobom. Drsko, kao da je jedina na
svijetu, otklizavala je s podija medu stolove, kao razarač medu ribaricama. Potpuno sigurna u
uspjeh, ispunjavala je salu smijehom koji je nadjačavao pjesmu i žamor. Valjda su to bila njena
zadovoljenja, njezini orgazmi. Dirneš je, dotakneš joj struk, pomirišeš kosu, a ona je već na
drugoj strani, čvrsto stišće ruku polubradatom mladiću, zatim nestaje u mraku. Pogledi ispraćaju
rasplesanu kraljicu, a ona igra svoj ples, noć i život. S lakoćom prelazi od jednog do drugog i, baš
kad pomisliš da ih je sve napokon potrošila, iscijedila, razljutila, dotukla - ona krene u svoj krug
ispočetka.
- Inspektore, što kažete Vi na ovu žurku?! - viknula je u njegovo uho, hvatajući dah i
približavajući mu se tijelom i čašom.
- Ludnica!
- Ako ima života na drugim planetima, sazviježđima... onda je Zemlja sasvim sigurno
kolonija na koju se smještaju luđaci iz svemira.
- Ha, to je dobro razmišljanje.
- Tako je, navodno, govorio Voltaire.
- Svaka mu čast.
- Ako Vam odgovara, možemo sutra ujutro nastaviti onaj razgovor. Uz kavu - izgovorila
je to kao najobičniju stvar na svijetu.
- Sjetili ste se nekog detalja? - pokušavao je sakriti nelagodu hvatajući se za službenu
stranu poznanstva.
- Ma, ne, samo onako, sutra sam slobodna.
- Pa... može, naravno. Pošaljite mi mejlom gdje vam odgovara, ja sam ionako sutra
poslom po cijelom gradu.
- A, ne, ne, nemam mejl. Mislim... imala sam, ali sam ugasila sve. Ne želim da mi Obama
i njegovi čitaju sve što napišem - još uvijek je vikala u Müllerovo uho, pa u dva koraka već
odjezdila duž šanka, puštajući ga da zadnje riječi pohvata po zraku. Sljedećeg trenutka prišla je s
druge strane. - Javit ću se nekako.
- To je smiješno. Nitko ne špijunira vaše mejlove.
 - Možda - nasmijala se još jednom glasno - ali ih negdje spremaju, pa kad požele, samo
kliknu prstićem na moje ime i sve se otvori. Sad su možda svi angažirani oko poruka
predsjednikove žene, ne bi li otkrili kakvu ljubavnu aferu, ali kad im to prođe.
Sada je shvatio i zašto je nije uspio pronaći na Facebooku, dok je prekopavao internet
tražeći detalje o njoj. Pored svojih četrdesetak, možda i više, Tina je na trenutke izgledala kao
tinejdžerica, uspješno prikrivajući tragove poodmakle mladosti. Snop stropnog reflektora joj je,
kao u istražnom postupku, osvjetljavao šaku u kojoj je sad držala čašu, dok je Müller precizno
skenirao plavu venu koja se spuštala prema zglobovima prstiju. Koža je odavala svakodnevnu
njegu i gotovo opsesivnu želju da joj ruke ne odaju dob. S licem je lako; nekoliko skupljih
kozmetičkih tretmana na lijepo raspoređenim crtama i zahvalnoj fizionomiji mogu pomladiti
nenapaćenu kožu, ali s rukama je teže, one su izdajnice. Tina je valjda na vrijeme počela s
čuvanjem, a rezultati su upravo osvajali još jednu žrtvu. Samo je njezin napadni, gotovo usiljeni
smijeh odvraćao Müllerovu pozornost od precizno iscrtanih rubova crvenog laka na dugačkim
noktima i one plave vene koja je lagano pulsirala pod adrenalinom i alkoholom.
- Dakle, može sutra? - još mu se jednom unijela u lice, brzo se zarotirala i nestala u gomili
ne sačekavši odgovor.
 Priština, 25. ožujka

U životu postoje četiri vrste ljubavnih veza. Prijelazna - kao mostić kojim prekoračimo na
drugu obalu, makar tamo ne našli ništa; kompromisna - puna komfora i sigurnosti, uz nedovoljno
sreće; karmička - u kojoj nešto privlači bez obzira na sve; i veza sa srodnom dušom - iznad
fizičke i psihičke razine. Srodne duše nikako nisu potpuno iste kao mi, već su to one veze, kako
kaže Richard Bach - koje imaju ključeve za sve naše brave i brave za sve naše ključeve. Prava
srodna duša je vjerojatno najvažnija osoba koju ćeš ikada sresti, zato što će te mlatnuti o zid i
probuditi te iz sna. Ako izdržiš takav udarac, vaša je zajednička budućnost dugačka, ali za nekoga
je previše bolno, pa mu srodna duša ude u život samo da bi mu skinula još jedan sloj, a onda
naprosto mora otići. Da ih oboje ostavi kako bi nastavili dalje svojim putem, sretniji i drugačiji.
Nemanja je u proteklom mjesecu predugo i prečesto analizirao vezu s Artom,
pokušavajući joj pronaći mjesto u ovim definicijama. Idealizirao je, tražio uzroke svemu što se
događalo, a od susreta s Masnim Čedom po glavi mu odzvanja ono njegovo: Zaboravi kurvu!
Predikat u imperativu i izravni objekt u akuzativu, bahato i mačistički nabijeni u jednostavnu
rečenicu, u iskustveni očaj kojim se instinktivno staje u obranu povrijeđenog muškog roda.
Naravno, znao je da Artina prva prevara nije bila slučajna, da je ona dio njezinog
karaktera, a ne posljedica nesnalaženja. Sada je ono Čedino - Zaboravi kurvu! - podebljavalo
dijelove crteža koje ranije nije želio iscrtati ni najtanjim linijama. Njezin je kriterij bio
jednostavan: samo joj treba predočiti da je željena, i ona postaje spremna na davanje. Slutio je da
oko nje postoje i drugi muškarci kao rezervni igrači na klupi. Spremni da uskoče u igru makar
nakratko. Bio je tu nekakav stalno prisutni prijatelj koji je valjda čekao svoju priliku da mu Arta
konačno pripadne. Drugi, povremeni ljubavnik iz prošlosti, jedan od onih pouzdanih koji
garantiraju neobvezujući seks s vremena na vrijeme. Takvi puno ne pitaju i ne zanovijetaju, samo
posluže kao svježe zadovoljenje. Arta se zaklinjala kako nema nikakve opasnosti i da će, ako
treba, čak i prekinuti prijateljstva samo da mu dokaže svoju privrženost. Nije joj vjerovao, znao
je da je uvijek spremna na još jednu avanturu, koju će opet u svojim zbrkanim mislima smatrati
bezazlenom. Najavila je da ide u posjet majci na selu. Iz svake njezine rečenice vrištala je
iskrenost, a šaputala laž. Nabrajala je neke obveze u knjižnici, nepostojanje interneta, signala za
mobitel, glavobolju zbog koje ne može razgovarati. Svašta je nabrajala, a on je znao da priprema
još jedan seks s tim tipom. Pogrešno postavljeni zarezi govorili su o grozničavo smišljanim
formulacijama koje trebaju skrenuti misli i odvratiti pozornost od istine. Umjesto kod majke,
otišla je s njim na dva dana u nekakav motel blizu Podujeva i tu su radili na raskidu prijateljstva.
Onako kako to već radi pohotna mladost. Ništa od toga Masni Čeda nije mogao znati dok su
sjedili za onom poslovnom večerom, ali je u svojoj narcisoidnoj nespremnosti da zavoli ikog
drugog osim sebe, hladno zaključio ono što je dugo odzvanjalo u Nemanjinoj glavi: Zaboravi
kurvu!
Danas se osjećao čudno. Avionom je doletio preko Zagreba, prvi put u zadnja dva
mjeseca. Priština je izgledala drugačije. Kaos na križanju Bulevara mučenika nacije i Biila
Clintona ranije mu je bio kao prepoznavanje grada kojem i on na čudan način pripada. Udisao bi
sveprisutni smog punim plućima dok je s ceste mučenika nacije (one protiv koje je njegova
ratovala), prdazio zidinama najveće katoličke katedrale na Balkanu, nedaleko od zapuštenih
kupola nikad dovršenog pravoslavnog hrama Hrista Spasa. Čudna je ta urbanističko-propagandna
igra. Katolička je katedrala građena po političkoj direktivi Ibrahima Rugove koji je tim činom
htio pokazati otvorenost kosovskog albanskog naroda prema drugima, dok je na drugoj strani
raskrižja istovremeno trajala bitka za dovršenje najveće pravoslavne crkve na ovom području. Po
svemu sudeći, prozori ovih dviju građevina se ipak neće gledati. Već je postojao nalog za rušenje
potonje, jer je građane podsjećala na srpsku okupaciju. Danas su mu se ova zdanja učinda kao
zauvijek izgubljene igračke. Mučnina se koprcala po tijelu klizeći iz pluća u želudac, bubnjajući
u sljepoočnicama, tutnjajući kroz nabrekle žile. Kroz mrzlo jutro skorog proljeća prolazili su
sićušni ljudi, poput nestvarne kolone mrava čije puteve više ne poznaje. S taksistom je pričao
engleski, čekajući da dođe u hotel u kojem su već bili naučili na svakojake goste, pa i iz Srbije.
Ulica je uvijek predstavljala problem. Tu se bdo bolje suzdržati od jezika koji većina starijih
razumije, ali ga i koristi kao detektor za neprijatelje. Kao u onom filmu Invasion of the Body
Snatchers u kojem na kraju preobraženi Donald Sutherland ispušta grozan vrisak prepoznajući
posljednja ljudska bića.
Još se nećkao da li da pronađenu dokumentaciju koju je nekoliko dana skrivao po svom
stanu odnese kod Artinog ujaka, jedinog čovjeka iz njezine okoline kojeg je upoznao i jedinog
koji mu je ulijevao povjerenje. Mogao ju je zakopati negdje na Avali, staviti pod ruševne grede
stare očeve vikendice na Fruškoj gori di u privatni sef banke, ali se nakon grozničavog
razmišljanja ipak odlučio na najudaljeniju točku na planetu, barem u odnosu na srpske tragače.
Jeton Kastriot bio je poznati prištinski javni bilježnik, bivši advokat koji je poznavao sve
viđenije kosovske moćnike, ali nikada nije pokazao ni najmanju namjeru da se koristi tim
poznanstvima. Štoviše, izbjegavao je i njihova prijateljska nastojanja da ga uključe u višu
poslovnu ligu. Barem je takav dojam ostavljao. Čuvao je svoju neovisnost i čekao bolju
budućnost u kojoj će se prilike u njegovoj zemlji normalizirati. Nije pristajao na mogućnost da se
one neće promijeniti. Nemanja je znao da može računati na njegovu potpunu diskreciju. Ako ga
zamoli, Jeton čak ni Arti neće spomenuti ovaj susret. Mejlove koje su razmijenili prije dolaska, a
koji su bili jedini mogući način komuniciranja s obzirom na to da su linije mobitela srpskih i
kosovskih operatera bile blokirane, izbrisali su na Nemanjinu molbu iz svojih računala.
Pisanje o Đinđićevom ubojstvu odvodilo ga je sve dalje izvan udobnih okvira literature i
uvaljivalo ga u istraživanja kakvima se inače bave novinari i policija. Svaki novi pasus iznova je
budio adrenalin, ma koliko se ponekad činilo kako se vrti u krugu poznatih činjenica, sto puta
prežvakanih po domaćim i stranim medijima. Htio je istražiti dalje i dublje, a zatim stvoriti
kontekst koji neće biti puko nabrajanje činjenica kronološkim redom, već ga nekako približiti
formi romana. Za to su mu bili važniji zaključci o mogućim skrivenim uzrocima, nego akcijski
dijelovi pucnjave i jurnjave beogradskim ulicama. Do pravih je uzroka sve teže bilo doći, bili su
uvaljani u površinsku sliku kriminala, ali ispod nje se osjećao smrad koji ga je vukao dalje, mada
je osjećao kako mu trema steže grudi. Tiha opstrukcija potrage vladala je od početka. U istragu su
bili uključeni ljudi iz prošlih vremena preliveni iz jednog sistema u drugi, stari kadar koji se
međusobno poznavao i štitio. Tu su i svi iz DB-a, a nitko se nikome nije želio zamjeriti, jer su na
neki način svi bili upleteni. Prividna namjera da se sve objelodani i otkrije izgovarana je glasno,
vrišteći s naslovnica novina i proglasa visoko pozicioniranih osoba, ali mašinerija je kočila
istragu iskušanim metodama. Za svaki, i najmanji upit o dokaznim materijalima bili su potrebni
tjedni. Sefovi raznih kancelarija, po instrukcijama odozgo, slali su nepoželjnog znatiželjnika od
jedne do druge službe, komplicirali i prolongirali, jer na taj se način savršeno ometalo slaganje
svih dijelova goleme puzzle slike. Istodobno je nuđeno beskrajno mnogo spinova koje je svakog
ponaosob trebalo provjeravati, dok vrijeme curi i cilj je sve dalji.
Čeda Masni jedan je od bivših operativaca Službe državne bezbednosti. Uronjen je u
svaki državni problem proteklih, ali i sadašnjih vremena. Taj se zanat jednostavno ne zaboravlja,
niti se iz njega izlazi tek tako. Baratanje tajnama i saznanjima kojima si izložen godinama,
kreiranje sudbina poznatih i nepoznatih ljudi u mračnim agencijskim uredima stvara osjećaj
beskrajne moći. Sasvim realan. Moć je osjećaj kojeg se ne želiš odreći, poput čarobnog
novčanika u kojem se stvara novi novac svaki put kad ga potrošiš. A onda ga bahato potežeš u
svakoj situaciji, rješavaš svaki problem izvlačeći novčanice kojima nema kraja. Jedina razlika je
u tome da je moć opasna jer uvijek postoji netko moćniji, netko tko može jednakom bahatošću
pokositi sve što si postigao. Čeda je jedan od onih koji su se stalno osvrtali i promatrali moćnije,
sakupljao je svoju osobnu banku podataka i informacija koje može potegnuti u svakom trenutku
kao oružje samoobrane. I to je na svoj način stavljao do znanja svima iznad sebe. Pronašao je
metodu u kojoj će uvijek ostati na srednjim razinama, ekvilibrističkom spretnošću povezivati sve
one ispod i iznad sebe, ne dovodeći se u izravnu opasnost na terenu kao operativac, niti pasti kao
glavešina u smjeni vlasti, čak ni u onakvima kao 2000. s prijelaznom Vladom, kad je napravljena
totalna čistka po službama. Čeda se provlačio kroz promjene još iz starog komunističkog sistema,
kada je izučio zanat prikrivanja i preuzimanja uloge nezamjenjivog, a promjenjivog.
Pretpostavljao je Nemanja da će isplata duga prema Čedi kad-tad doći na red. Još mu nije
bila jasna forma u kojoj će se to dogoditi, ali neke će usluge Čedi zatrebati, to je sigurno. Uloga
koju je novim radnim mjestom stekao na društvenoj ljestvici izgledala je samo počasno, a time i
benigno, pa je lako prihvatio ovu prodaju duše i potpis na ugovoru s vragom. Osim toga, koliko
se sjećao Cede proteklih godina i desetljeća, registrirao ga je samo kao ljigavca i špijuna, a ne kao
zločinca i kriminalca, pa će valjda i cijena zaposlenja biti samo adekvatno ljigava. Valjda to sebi
može dopustiti u ime sređivanja financijske situacije i mirnog starenja. Trenutno je važnije ono
zbog čega je stigao u Prištinu.
Kovertu koju je ostavio duboko u Jetonovom sefu nije nikada proučio. Samo letimičan
pogled na sadržaj bio je dovoljan da tu priču ostavi za kasnije, a da je u međuvremenu skloni što
dalje od svakoga. Fotografije, printani dokumenti, transkripti telefonskih razgovora na
engleskom, njemačkom, srpskom, albanskom i hrvatskom čindi su cijeli paket mistično opasnim.
Neke od fotografija bile su izrezane iz novina kao prilog ostalima koje su izazivale gnušanje. Iza
zatvorenih vrata prištinskog ureda, zajedno su na brzinu prošli kroz sadržaj čudnog paketa. U
sobi iskusnog odvjetnika koji se u svom radnom vijeku sa svačim susretao, mirisalo je na strah.
Jeton je zabrinuto odmahivao glavom, prepoznajući neka mjesta, imena i nazive.
- Bujanovac! Veliki Trnovac! Uf! Znaš li kakva su čuda tamo? - mrštio se Jeton dok je
sitnim koracima škriputao po parketu.
- Ne znam.
- E bollane, pa nitko ne zna i ne može da zna. Ali, dovoljno je da ti kažem kako svaki
svetski inspektor Interpola zna za Veliki Trnovac. Putevi krijumčarenja oružja, žena, krađenje
dece i droge vode tuda još od vremena bivše Jugoslavije. I ne bilo kakve droge, nego ona
najskuplja. Prvo se švercovalo zlatom, ali ubrzo su shvatili da je droga unosnija i zaradi se bolje i
brzo. Tamo u svakom trenutku možeš da sakupiš kamion heroina, kokaina i marihuane.
- Misliš... ne možeš?!
- Naravno da ne možeš! Ne ulazi se tamo tek tako. Ne možeš da uđeš tamo baš kao kod
svoja kuća. Po ucrtanim granicama to je srpska teritorija, ali srpska milicija ne srne da se meša s
njima. Albanska zastava vijori nasred sela pored spomenika komandantu Lešiju. Znaš ti ko je
komandant Leši bio? Ehhh, brate, poznati UCK borac. Ali nema veze, najluđa je priča koja je
kružda još za vreme vladavine Alija Karafake, jednog od najvećih bossova. Navodno je Karafaka
tražio sastanak sa Titom, rahmetlijom. Na tom je sastanku zamolio Tita da ne napada Bujanovac i
Trnovac vojskom, nego da ih pusti da rade na miru - a oni će zauzvrat da isplate jugoslovenski
dug od nekoliko milijardi dolara. Anegdota di ne, bollane - dovoljno govori o čudu posla u tom
kraju.
- I ? Jel pristao Tito ?
 - Tito? Jebešga, umro čovek, al vojsku ili šta god, tamo nije slao. U Velikom Trnovcu sve
ide kao pre. Tvrđava je to bre.
- Znači, otud interes Amerikanaca i ostalih da postave vojne baze u blizini Gnjilana?
- Eh, lako bi bilo da je ostalo samo na tome da NATO vojnici konzumiraju drogu iz
Trnovca. To im dođe ko šoping centar sa brzom dostavom. Ali po ovome što si mi doneo meni,
ako je istina - razlozi su puno veći, a u igri su svi naj važan i naj uticajan ljudi - od srpski i
albanski, do američki i hrvatski. Prava priroda rata.
- Jebote, Jetone, pa moji su pobili celo selo. Leševe vozili kamionima u Batajnicu, a među
leševima i kokain. Srbi naprave masovni pokolj Albanaca da bi švercali drogu, a Amerikanci sve
to kontrolišu?
- Tako nekako. Ali ti tu pridruži još ova imena iz Hrvatske, Nemačke i Italije, pa dobiješ
sliku međunarodne mafijaške sloge, a s njima nema zajebavanja. Znaš, mi ovde volimo
Amerikance. Više volimo Amerikance nego sebe. Ali, to je druga priča. Volimo i Hrvate, a da ne
pričam o Nemcima. Malo manje volimo Italiane, ali jebiga...
Jeton je umotao kovertu u plastičnu foliju i ugurao je duboko u sef iza pokretnog ormara.
Poduzetnički je duh odbacio opasnosti i počeo razmišljati o mogućim koristima posjedovanja
ovakve dokumentacije. Kad dođe pravo vrijeme. Posao mu je često zahtijevao čuvanje tuđih tajni
i time ih pretvarao i u njegove. A tajne nisu bile samo u ugovorima, poslovnim odlukama ili
gomilama složenih pravnih radnji. Znao je u svom uredu čuvati novac, zlato, umjetničke
vrijednosti onih koji nisu imali povjerenja u bankovne trezore, pa su privremeno zaduživali njega
za te usluge. Pod dojmom današnjeg susreta i vrijednog paketića u svom spremištu, Jeton se nije
libio pričati s Nemanjom o svojim poslovima, vrijednostima koje čuva i tankoj crti ruba zakona
po kojoj stalno balansira, ne želeći se uvlačiti u kreiranje društvenih ili političkih zbivanja. Čak
mu je pokazao i nekakvu drvenu kutiju, kucnuo dvaput po njoj, ispod glasa izgovorio:
“Dijamanti. Nažalost, tuđi“, pa ih pažljivo vratio u utrobu sefa. Zaključao, vratio ormar na
mjesto, dobro zatvorio svoju kožnu torbu i prebacio je preko ramena. Uključio je alarm i četiri
puta škljocnuo teškom bravom na ulaznim vratima. Sjeli su zajedno u njegov tamni terenac i
krenuli na ručak, prije Nemanjinog leta natrag prema Zagrebu.
Na obroncima uzvisine Sofali nalazi se desetak luksuznih kuća, među kojima i Jetonova.
Nemanja je nekoliko puta bio njegov gost, pa se već naviknuo na razlike među stambenim
objektima samo stotinu metara niže prema gradu i, ovih u koje su se smjestili imućniji. U
nastavku ulice prema gradskom izletištu može se naići na mastodontska zdanja i bogataške vile
ravne onima na Beverly Hillsu. Cesta vodi do Germia parka gdje je Jeton već rezervirao stol za
ručak u restoranu Freskia.
- Dobro, sad konačno možeš da mi kažeš i zašto Arta ne sme da zna da si ti došao ovde.
Okružen s jedne strane šumom, a s druge livadama s kojih je dopirala graja djece u igri,
restoran Freskia nudio je opuštajuću atmosferu i mir. Iako nije nikada proglašeno nacionalnim
parkom, brdo Germia je zbog svojih rijetkih endemskih vrsta, bogate faune, čak i klimatskih
posebnosti, kao park prirode bio uvršten u područja posebne zaštite. Kao takav bi mogao biti
omiljeno i masovno izletište, ali ga većina građana gotovo nikad ne posjećuje, što je dijelom i
odraz stanja svijesti koja pored grube svakodnevnice kaotičnog grada još ne prihvaća užitke što
ih nudi priroda. Zidovi restorana ukrašeni su tradicionalnim albanskim detaljima i lovačkim
trofejima, stolovi i stolice izrađeni od drva s rezbarijama narodnih motiva. Privukle su ih
uključene plinske grijalice na gornjoj terasi, odakle se pružao pogled na šumu iz koje su stizali
intenzivni mirisi zelenila. Za ručak su naručili prvo teleću juhu, a zatim srnetinu po savjetu šefa
kuhinje koji je sjeo do njih, pozdravivši Jetona kao starog znanca. Na brzinu im je, služeći se
malo srpskim, malo albanskim i talijanskim jer je dugo radio kao kuhar u restoranima u Italiji,
opisao današnju ponudu. Srnetinu je smatrao aristokratskim jelom, jer je dugo u povijesti bila
privilegij plemstva kojem je jedino bilo dopušteno loviti visoku divljač. Kao kuriozitet spomenuo
je kako je na primjer na svadbi vojvode Wilhelma Bavarskog uzvanicima bilo posluženo dvjesto
jelena.
Uz današnje glavno jelo svakako bi preporučio vino Barbaresco koje je sam dopremao iz
Italije. Sorta grožđa Nebiola od koje se radi ovo crveno vino intenzivne arome tartufa i dima,
nudila je harmoničan spoj sa srnetinom i palentom, za razliku od taninskih okusa nekih drugih
sorti. Srneći but leži preliven kiselim mlijekom jedan dan, zatim se osuši i špikuje komadićima
slanine i šampinjonima, pa se prije pečenja prekrije prženim lukom i povrćem. Dok se peče,
zalijeva se vinom i meso mu tako ostaje sočno i mekano, na užitak gurmanima. Konobar ga je
donio narezanog na tanke kriške, pored tanjura s palentom i salate od rikole.
- Dakle? - Jeton je pričekao da im prvi gutljaj vina klizne niz grla.
- Mmmm, super! Izvrsno!
- Ne pitam te to, nego ono o Arta.
- Uh, nemoj. Ne znam šta da ti kažem, još su mi misli rastrojene.
- Ma, u redu bollane, ne pitam ja tebe bre šta je bilo medu vas. Zao mi je ako nije prošao
kako treba, ali to je vaša stvar, šta bi ja da se umešam u to. Nego mnogo mi je zanimljivo meni to
da dođeš u Priština, a Arta ne sme da zna.
Baš to - to je vaša stvar - Nemanja je osjećao kao udarac u bolno mjesto. U njemu je
buktila nemoć da stvar riješi sam, vapio je za nečijom pomoći, želio je da prijatelji i poznanici
stanu na njegovu stranu, kao da bi time vratili izgubljenu ljubav. Želio je podršku koju nije
mogao otvoreno tražiti. Zato je svako relativiziranje, svaku indiferentnost ili suhu objektivnost
doživljavao kao izdaju, iako bi i sam u takvim slučajevima htio biti distanciran od bdo koje
strane, ukoliko ih je obje poznavao.
- Lakše je tako. Ne znam što bi bilo da se vidimo. Moglo bi da izgleda kao slučajni susret
starih znanaca. To bi još više produbilo ranu, a opet, ako bi krenuli da se raspravljamo o svemu -
do boljitka sigurno ne bi došli - samo bi ja potonuo još više. Ovako je pametnije.
- Ionako je bila zajebano ta veza. Komplikovana, kapiraš. Ja mnogo volim Artu, ona mi je
meni najdraža nećakinja od njih dvanaest, ali moram da ti kaže da njen duh i nemir nikako ne
pripadaju na ovaj prljavi svet. Zbog toga će još dugo biti u potragu, a neće da nađe ni mir ni
prava sreća. Simulira sreća u ljubavi, a nema ih. Ne zna ona da prepozna stvarnu sreću, pa kao da
stalno beži i od nje, i od đavola i od sebe.
- Kako god... Moram reći da je ova srnetina fantastična. A drugo... ono što sam donio...
neka stoji do daljnjega, sad sigurno nije pravo vreme da to koristim, a ne znam da li će ikada i
biti. To je možda za nekog drugog, ja samo želim da završim svoju knjigu i mirno nastavim sa
životom. Imam kod kuće još par fotografija koje pripadaju ovom fasciklu, ali da ti pravo kažem,
zametnuo sam ih negde.
Podigli su čaše Barbaresca i kucnuli se uz kimanje glavom. Poslijepodne se razlivalo
zelenom oazom nad užurbanim gradom koji Nemanji nije nikada poželio pravu dobrodošlicu, ali
tek sada mu je to postajalo jasno.
 Budimpešta, 6. ožujka

Bogdan je nazvao Ralucu i razgovarao desetak minuta. Ustvari, druga polovica razgovora
bila je više razmjena uzdaha i neartikuliranih tepanja, nakon prvog dijela u kojem je Bogdan
izgledao kao na klupi inkvizicijskog suda, kolutajući očima i odmičući slušalicu od uha.
- Šta je to bilo? - dobacio mu je Roko.
- Ma, dohvatila se ormara i moje garderobe. Svaki slobodni trenutak utroši na pizdarije,
pa me sad gnjavi kako se još nisam riješio nekih starih stvari koje samo stvaraju smeće... blabla.
- E,i?
- Šta, e, i ? Ni ti ne razumiješ da neke od tih stvari možda još zatrebaju, a neke imaju i
sentimentalnu vrijednost.
- Na primjer?
- Imam dvije jakne u kojima sam proveo mladost i nekoliko pari hlača koje sam kupio, ali
ih još nisam obukao. Pa ne mogu to tek tako baciti u smeće. Možda će doći njihovo vrijeme.
Okej, našla je i neke rasparene čarape, al što ja znam, možda se parovi nekad pronađu, šteta je to
baciti. A zajebava me oko tih hlača i jakni već dvije godine. Ne prestaje s gunđanjem.
- Aha, dobro, klasična bračna slika. A kako ste prišli na ono gugutanje, kad si samo
sekund prije izgleda ka da ćeš bacit mobitel kroz prozor?
- Jebi ga, spomenula je kako je pronašla svoje najlonske čarape u toj pretrazi. Crne sa
halterima. Tako rijetko ih nosi, a ja ih obožavam.
- I šta sad? Dogovorili ste se da te čeka u njima, a?
- Pa, da.
Rastvorili su ponovno plan pred sobom i docrtavali detalje po njemu. Izgledali su kao tim
iz akcijskih filmova. Zadimljena prostorija, poluspuštena prozorska roleta, televizor koji je
ponovno završio u kupaonici, čaše s vinom na stolu, dvije prepune pepeljare i zavrnuti rukavi
dodavali su atmosferi ozbiljnost pravih pljačkaša. Tako ih je i Horvath zatekao, osim što se prije
njegovog kucanja jedna čaša prevrnula i ostavila crvenu mrlju vina preko cijelog nacrta, pa je
postignuta dramatika dobila i umjetničku dimenziju.
Četvrtak je stigao. Dan kad se u Vegas prenosi novac iz Tropicane i Le Grandea. Već
jutros su unajmljeni lažni radnici započeli radove na kolniku pred ulazom u garažu, tek toliko da
se pogled navikne na njih. Tu su samo da podignu malo buke sa strojem za razbijanje asfalta i da
u petak, iako je praznični dan, nešto kao užurbano završavaju. To je bila Horvathova grupa koja
ne postavlja pitanja i ne miješa se u poslove izvan njihovih shvaćanja i ovlasti. Dogovoreno je da
u petak u jedanaest sati prekinu svoje radove, ostave ograde, oznake i materijal na cesti, tako da
izgleda kao da će se vratiti nakon praznika.
Čitav plan temeljio se na nekoliko glavnih točaka: preciznost nacrta i procjena da se iz
garaže može provaliti u unutrašnjost kasina; Martinovu spretnost u obijanju sefa; izbjegavanje
kamera; Rokovu vožnju ukoliko zagusti i isplativost cijelog pothvata ako je Horvathova
informacija o pristizanju novca točna. Sve se obavlja od devet do deset sati ujutro. Ostale detalje i
moguće komplikacije stalno su dodavali na onaj umrljani papir pred sobom.
- Bogdane, nadam se da se nećeš morati javljati Raluci baš dok budemo istrčavali van iz
kasina. Mislim... to joj je ono vrijeme kad još malo prilegne na kauč, pa je navikla na čavrljanje s
tobom - Martin se nije uspio suzdržati od podbadanja.
- Ne seri, isključit ću telefon, ali ti bi mogao pripaziti jer te u istom trenutku može nazvati
barem pet-šest žena.
 - Istina. Ja njih nikada ne zivkam, pa je to lako moguće. Eh, dragi moj, nemaš pojma kako
je nama jebačima. Evo, pitaj Roka.
- A šta će mene pitat, ja sam svježe zavezan.
- Onda da pitamo Mihaelu?
Roko je uglavnom dobro trpio njihova povremena podbadanja na račun Mihaeline
prošlosti. Čak se i sam znao, doduše s gorčinom u glasu, našaliti na tu temu ne bi li razbio
nametnuti tabu, ali dva zadnja dana su ga izmorila tempom i napetošću i učinila ga razdražljivim.
Zavitlao je punom bocom prema Martinu, promašio ga i umjesto njegove glave pogodio ogledalo
pored ulaza. Dohvatio je drugu i ponovno zamahnuo, ali ga je Bogdan već držao za ruku, dok se
Horvath krstio i vrtio očima.
- Momci, heej, smirite se, imamo još posla. Što smo do sada zaključili ?
- Ma pun mi ga je kurac s ovom zajebancijom. Dobro, ajmo dalje, šta je s prevozom? Jesi
li već unajmija koje auto? Nemoj uzimat neku kantu ili radnički kamionet, takvi odma upadnu u
oko. Triba bit nešto neupadljivo, brzo i praktično. Bile boje, nemoj crnu.
- Ne brini, jedan je već dolje na ulici. Putnički Boxer sa zatamnjenim staklima. Ušminkan
i sređen. Sutra ujutro prvo njega treba odvesti do Vigado trga, sat vremena ranije. Praznik je,
parking se ne plaća, ali ranije ujutro će sigurno biti mjesta. Tu ćete prebaciti novac iz prvog auta,
pa pješke natrag u hotel. Kasnije će cijeli dan biti gužva oko trga i to nam odgovara, otvoreni su
svi kafići, restorani, svugdje ima turista što svima odvlači pozornost, pa i policiji. Kad počnu
tražiti, sigurno neće odatle krenuti. U subotu prije podne ćeš ga prebaciti na drugu stranu Dunava,
ispred hotela Charles. Zamolio sam prijatelja da ti sačuva jedno mjesto na njihovom parkingu. On
nema pojma o čemu se radi, za njega si samo turist koji je negdje odsjeo, ali nema gdje ostaviti
auto. U utorak se prebacuješ kod mene, vadimo novac, a onda ja vraćam kombi u rent-a-car. Ili
ne vraćam, ionako je iznajmljen s lažnom dozvolom.
- A drugo? Odnosno prvo?
U dobrim starim vremenima sve je bilo jednostavnije, pa i s prijevozom, makar su se
koristili Trabanti, Zastave i Dacie koji su se raspadali i dok su bili novi. Ali sada su zbog kamera
kojih ima svugdje, pa tako i na izlazu iz garaže kroz koju namjeravaju provaliti, morali
promijeniti barem dva vozila u pet minuta, da zametnu trag. U petak, već par sati nakon što obiju
taj sef, policija će pregledavati snimke nadzornih kamera hotela okolnih ulica, pa se prvog vozila
treba odmah riješiti.
- Sutra ga dovozim rano ujutro. Taj je radnički, noćas će ga moji ljudi ukrasti. Njegov
nestanak neće nitko prijaviti do ponedjeljka, do kad će ga policija ionako već pronaći - dodao je
Horvath.
- Okej, s njim ulazimo u garažu u devet i izlazimo u deset. Do onog parkinga mi triba
četri minute i pedeset sekundi, tačno koliko traje Kingov I'm In A Dangerous Mood. Znam je
napamet, zapivam otpočetka i kad završim eto me na parkingu. Kad pribacim vriće u kombi,
ostavljam ga dvi ulice niže.
- Zajebi te svoje blues sheme. Nije ti ovo onaj film u kojem sve preračunavaju po trajanju
pjesama. A i ne stigneš tako brzo, iz Dorottyja ulice ne možeš ravno nego desno, a onda je to duži
put.
- Jedanput će o nama radit film, to ti je sto posto. Ne brini za duži put, okrenem se oko
znaka i eto me do parka za manje od pet minuta.
Ustanovili su i druge razdaljine, one unutar garaže, hotela i kasina, premjeravajući
potrebno vrijeme za njihov obilazak. Naravno, Roko je i dalje ubacivao svoje oznake,
preračunavajući vrijeme u trajanje nekih pjesama. Kao da je imao ugrađen metronom u tijelu,
mogao se osloniti na svoj tempo i nepogrešivost brojanja taktova. Svatko od njih je izlagao svoj
dio obaveza, da svi međusobno shvate i zapamte najmanju sitnicu, jer samo tako se mogu
pouzdati u cijeli plan. Bogdan se vratio na obradu nadzornog sustava unutar kockarnice.
- Imaju instaliran Foscam sustav. On ne dozvoljava da se u njega provali preko
internetskih šifri, kao neki u manjim tvrtkama ili hotelima, a gdje su naivni vlasnici vršili nadzor
na daljinu i koristili šifre poput: 12345 ili naziva firme, ulice i sl. Radi se o ozbiljnijem sustavu,
mada ne i svemogućem. Kad se dovoljno približim routeru, mogu se prikopčati na njegove
portove, upravljati cijelim sustavom i lažirati snimku sa zamrznutom slikom. Program je spreman
u laptopu.
- Nemoj mi doći tamo s praznom baterijom.
- Ne brini. A i da crkne baterija, pronaći ću struju. Mene uvijek prati sreća.
- Jebeš to! I mene uvijek prati, al nikako da me sustigne! Dakle, prijevoz i povlačenje smo
organizirali, video nadzor je sređen, raspored svih prostorija znamo i zatvorenih očiju, nadamo se
da željezna vrata iz garaže nisu veći problem, ostaje nam još samo da ja riješim sef.
Martin je izvadio svoj pribor i prostro ga na tepih. S osmijehom je podignuo spravu
veličine cipele iz koje je virio set raznobojnih žica.
- Ovo je noćna mora za proizvođače sefova s elektronski kodiranim sustavima i digitalnim
bravama. A kako sam razumio dragog Horvatha, Las Vegas ima upravo jedan takav - Antares.
Tehnološko superioran sef, a kad se ugradi u zid s čeličnim šipkama i doda mu se podno
usidrenje - preostane ti samo da ukradeš cijelu prostoriju zajedno s njim. Testirani su na razne
metode za proboj.
Njihov RU, oznaka za resistant unit, je vrlo visok, a to znači da ti treba gomila alata,
buke, dima i vremena da probiješ njegove stijenke koje su uglavnom debele oko 450 mm. To
otpada i ostaje nam samo igranje s bravama. Antares ima dvobradu sigurnosnu bravu B klase s
dva ključa, trostrane sigurnosne zaslone i dodatne utore. Brava je, naravno, povezana i s
alarmnim sustavom. E, sad, to vam pričam samo da znate s čim se susrećemo dolje, ali isto tako,
to je sve nevažno.
- Nevažno?! Pa čoviče, ti nam jedan dan prije pljačke kažeš da ćemo naić na neprobojni
sef i ka - to nije važno... Ti si lud, jebeš mi sve.
- Ma, jok, nije važno kad imam ovo. Kažem ti da je noćna mora za proizvođače brava.
Bivši glavni inženjer Pacoma, firme koja je proizvela stotine vrsta elektronskih brava, pa i ovu na
Antaresu, izradio je softver i hardver koji probija te brave. Hehe, on im je stvorio zaštitu, pa je
znao i kako će protiv nje. Dakle, prijatelji, ova sprava me koštala cijelo bogatstvo, ali isplatila se.
Ponaša se kao vlasnik svakog sefa, doduše malo zaboravan... pa joj treba pet-šest minuta da
probije kodove i još tri-četiri da sruši zaštitu alarma i dojavljivača.
- Okej narode, vidimo da smo potpuno opremljeni tehnologijom i znanjem, ostaje još ono
malo sreće koju ćemo osigurati dobrim tempiranjem i organizacijom, pa da se raziđemo bogati i
zadovoljni.
- Dakle, zatvaraj to sve, idemo na još malo udisanja atmosfere i provjeru hoće li večeras
biti dodatna frka oko pristizanja novca iz Tropicane i Le Grandea. Računam na rekordnih dva do
tri milijuna eura.
Predpraznična je gužva bila osjetno veća, pa se kockarnica ispunila već oko devet uvečer.
Među gostima su bili oni koji su jedva prešli dobnu granicu za pristup ovakvim mjestima, zatim
oni koji sebi ne mogu često dozvoliti takav luksuz, do vidljivo bogatih i arogantnih tipova koji su
vukli svoje mlađahne ljubavnice u namjeri da ih fasciniraju umijećem gubljenja novca.
Za stolom u kutu, onim oko kojeg se sinoć kočoperila punašna plavuša okružena
uspaljenim galebovima, sjedio je ćelavac u svojoj već prepoznatljivoj pozi. Sićušne ruke su jedva
izvirivale iz rukava, dok je glavu uvukao u kragnu i malo gurnuo naprijed, poput kakve kornjače.
Zamagljene naočale je skidao i vraćao na nos u nekom svom ritmu, otpuhivao kratke dimove i
prevrtao žetone pred sobom. Nije primijetio trojku koja mu je s desne strane ljubazno mahnula,
pa je bilo očito kako se vratio svojoj sistemskoj igri za koju mu je trebala duboka koncentracija.
Večer je odmicala bez prevelikih uzbuđenja. Roko se smjestio uz igrače Black Jacka, a
Martin i Bogdan su, svaki na svojoj strani sale, potezali ručke slot mašina. One su povremeno
zveckale izbacujući kovanice uz poskakivanja igrača koji se ne susprežu pokazati radost dobitka.
Sva trojica su pogledavali prema glavnom ulazu očekujući zaštitare s pancirkama koji donose
njihov novac. Točan sat nisu znali, ali pretpostavljali su da će to biti negdje iza ponoći, bez obzira
što noć za igrače iz druge dvije kockarnice ni blizu nije gotova, pa će dio utrška ostati tamo.
Martin se s čašom u ruci okrenuo prema svojoj prvoj susjedi na visokoj barskoj sjedalici,
koja je nakon jednog manjeg dobitka već dvadesetak puta uzaludno ubacivala i potezala ručicu
automata. Igračica do nje mirno je sjedila prekriženih nogu i nije ju baš najbolje mogao vidjeti od
ove prve koja je uzaludno nagovarala stroj da joj ponovno pokloni dobitak. E, ta prekriženih nogu
bila je njegov pravi cilj, a za nju je bila potrebna ona njegova iskušana taktika: kad ugleda dvije
prijateljice - okomi se na onu ružniju. Jer uvijek je jedna ružnija, a prečesto je razlika među njima
prevelika da bi bila slučajna. Ružne vole izlaske sa svojim lijepim prijateljicama, jer uvijek
računaju da će i za njih biti kakav ostatak od brojnih udvarača, a lijepe vole biti u društvu
onakvih prijateljica uz koje će njihova ljepota još više doći do izražaja. Zato je on sada s nekoliko
kratkih upadica i savjeta prdazio ružnijoj. Ali zaista ružnijoj. Nakon nekoliko minuta već je
naručio dvije čaše šampanjca za sebe i svoju susjedu. U međuvremenu je njegov automat izbacio
dva puta po trostruki ulog. Ništa značajno, ali raduje kad kovanice zazveče po limenoj posudi na
dnu i privuku pažnju znatiželjnih. Prava prilika da ružnoj velikodušno ponudi da zamijene mjesta,
nudeći joj sretniji aparat. Naravno, i dalje se ne obraćajući ljepšoj, osim uljudnog kimanja glavom
dok je sjedao pored nje. S ružnom je već započinjao i razgovor o svom, zaista rijetkom, opuštanju
u igrama na sreću, o svojim dojmovima o Budimpešti i fotografijama koje je baš jutros snimao u
budimskoj utvrdi. Sasvim dovoljno da lijepa ne može više izdržati a da prijateljicu nešto ne upita,
naginjući se prema naprijed. Sasvim dovoljno da se Martin začudi kako nije primijetio da su njih
dvije zajedno i uz ispriku ponudi ružnoj njezino mjesto natrag. Ona odbija, što se i moglo
pretpostaviti, jer je u međuvremenu dobila zveketavih šest kovanica, ali zato lijepa prihvaća
ponuđeno mjesto u sredini, da bi, kao, bila bliže prijateljici. Ova smišljena rošada i cijela akcija
se nastavljaju upoznavanjem, naručivanjem još jednog šampanjca uz još jednu ispriku i sad se
polako ružna može isključiti iz razgovora, jer raspored sjedenja tako diktira. U narednih pola sata
razmijenili su telefonske brojeve uz dogovor da se sve troje već sutra nadu na nekoj mirnoj kavi i
možda razgledavanju grada, kojem se Martin toliko raduje. Eh, ružna, kad bi samo znala kako si
opet izvisila.
Domagoj je ugledao Roka i molećivo ga dozvao za svoj stol. Danas je gubio više nego
jučer i to se ocrtavalo u tragu svake kapi znoja koja mu se spuštala niz vrat i čelo. Sinoćnje
raspoloženje je potpuno nestalo i oko njega se mogla napipati nervoza.
- Ne ide, a? - sažaljivo mu priđe Roko.
- Ne ide nikako. Sistem je dobar, ali za njega treba puno vremena da bi se osvojio mali
dobitak. Sjedni do mene, da odigram dva nasumična kruga. Vrijeme je za ozbiljniji dobitak.
- Ne računaj puno sa mnom, nisam ja amajlija. Ono jučer je bilo sasvim slučajno.
- Neka je.
- Domagoj, nije na meni da savjetujem, ali možda je vrime da odustaneš dok nije sve išlo
u pičku materinu.
- Sve je već išlo u pičku materinu. Stani tu. Računati na sreću u igrama na sreću je valjda
normalno. Ali sreća jednako vrluda među ljudskim sudbinama kao ona kuglica na nečujnom kolu
ruleta. Dodirne te, poskoči i odjuri dalje, pa se ukopa u neki žlijeb, koji eto, baš danas nije tvoj.
Roko je ipak uspio odvojiti svog novog poznanika od nemilosrdnog žderača stečenih zarada,
plaća, ušteđevina, mirovina i naslijeđene imovine. Sjedili su za šankom kad je prišao Bogdan i
očima pokazao prema vratima. Jedan po jedan, trojica grmalja s pištoljima u debelim futrolama
tiho su ulazila noseći torbe prema uredu. Gotovo neprimjetni u ovom žamoru i gužvi kliznuli su
iza ugla i nestali iz vidokruga. Isto tako su za tri minute izašli van. Roko je pogledao na svoj
ručni sat, Bogdan se udaljio, a Domagoj nakašljao.
- Mislim da bismo nas dvojica trebali porazgovarati. - Da?
- O tvojim prijateljima, tebi i vašem budimpeštanskom izletu.
- Paa, nema tu puno za razgovarat, volimo se ponekad nać skupa i zabavit. Znaš ono,
peder bal, bez žena... malo kockamo, pijemo, ganjamo prostitutke...
- Roko Bobane, ne mislim na to. Mislim na pravi razlog vašeg dolaska. Znaš, ja sam
knjigovođa već dugo, čini mi se stoljećima. Svakog dana gledam klijentima u oči, pa se onda
zabijem među njihove račune, dokumente i porezne prijave. Vidiš, u tim dokumentima ima
svega, a klijenti su mi često... khm, oni s previše brzo zarađenog novca. Roko, prijatelju, znam
prepoznati lopova po mirisu, po hodu, pogledu, po svakom pokretu.
- Svaka čast... Čuj, idem ja polako, kasno je, a ti nemoj više natrag za rulet.
Da ona sićušna ručica može imati tako jak stisak, nije valjda znao ni njezin vlasnik, ali
upravo je Roka uhvatila za podlakticu i vratila na mjesto.
- Uključite me.
- Ma, šta je tebi, čoviče?!
- Uključite me, ja ću vam oprati taj novac, Roko ne zajebavaj, vas trojica namjeravate
opljačkat ovo mjesto. Ne znam kako i ne zanima me, ali znam da kasnije nemate gdje s novcem.
A meni treba pod hitno, u govnima sam.
Vrijeme je za paniku. Višetjedno planiranje, tajnovitost, pristizanje s raznih strana,
odvojeni hoteli, nikakvo slanje mejlova i SMS-ova, Horvathova pouzdanost, Bogdanovo
sklanjanje televizora u kupatilo, lažne dozvole... sve se urušilo pred sitnim očima ovog gubitnika.
Još prije dvadesetak godina, kad se komunizam u Europi urušavao otvarajući mjesto
drugačijim uređenjima, Domagoj se lijepo snašao u kaosu pretvorbi organizirajući piramidalne
sheme zarade. Čuvene Ponzijeve sheme navlačile su gomile naivnih u ulaganja od kojih su jedinu
korist imali on i njegovi tadašnji kompanjoni koji su se obogatili zahvaljujući ovoj
kvaziposlovnoj metodi za glupane. Nekome sistemi brojeva izgledaju kaotično i zastrašujuće
nerazumljivo, ali Domagoj ih je preslagivao po glavi kao drvene bojice u metalnoj kutiji za školu,
znajući u svakom trenutku gdje se koja nalazi. Satima bi mogao proučavati tablice izvještaja sa
svjetskih burzi, preskakati sa stranice na stranicu, iz stupca u stupac, mrmljati pročitane iznose i
uspoređivati ih pred očima kao na ekranu. Malo po malo, svoje je sposobnosti baratanja
brojevima i prepoznavanja rupa u poreznim sustavima uobličio u svoj današnji posao
financijskog savjetnika i knjigovođe, uglavnom za one koji su trebali papirnatu kontrolu nad
gomilama novca sumnjivog porijekla. Njegovi apetiti i potrebe rasli su zajedno s iznosima po
računima o kojima je brinuo, pa je znao zavući ruku u tuđe vreće. Ćelavac je u posljednja dva
dana izgubio malo bogatstvo. Nije mu prvi put da posjećuje kockarnice s tuđim novcem, ali do
sada je sve išlo kako treba: ponekad je gubio, ponekad svojim matematičkim sistemima osvajao
malene dobitke i sve je uvijek bilo pod kontrolom. Trenutni saldo mu je u neizdrživom minusu,
što ne bi bio toliki problem da nije prokockao bogatstvo neugodnih ljudi koji neće imati milosti
prema njegovim igricama van knjigovodstvenog ureda. Pružio je Roku podmetač za čašu po
kojem je trenutak ranije šarao.
- Javi mi se na ovaj broj, ako sve bude kako ste planirali. Od sutra sam kod kuće. Donesite
sve što uzmete, a za mojih 10% provizije imat ćete osiguranu budućnost i čist novac. Jebote, pa
jel znaš kako završavaju takve pljačke? Pronađu te. Uvijek te pronađu, majku im.
Roko je zgrabio podmetač, ugurao ga u džep i htio krenuti.
- Ne znam o čemu govoriš, ajde, laku noć.
- Naravno da znaš. Misliš da se ne primjećuje kako ti para šišti iz svake pore, kao pred
eksploziju, ruke su ti oznojile prvi put ova dva dana, oči bježe na sve strane, Roko, ja vidim sve.
- I ako te ne uključimo, nekome ćeš sve reć, a?
- Nema potrebe tako daleko razmišljati. Ostanimo pri mojoj ponudi i sve će završiti
dobro. Surađujmo.
Martin se nježnim stiskom ruke opraštao od svojih prijateljica, Bogdan je već čekao pred
vratima, a Roko ih je ošinuo nervoznim pogledom i pozvao prema vratima.
Ustali su u zoru i još jednom pregledali opremu koju su potom odnijeli do kombija u dvije
ture, da izbjegnu upitne poglede recepcionara ili nekog zalutalog gosta. Za doručkom u praznoj
sali restorana tiho su nabrajali sve što ih čeka, utvrđujući redoslijed akcija, kronološki poslaganih
po sekundama. Karta s iscrtanim detaljima i tlocrtom kasina više im nije bila ni potrebna. Znali
su je napamet, pa su na stolu pred njima bile samo mrvice kruha i kore od jaja koja je Bogdan
nespretno čistio. Sad je već bio na četvrtom, a uz jaje je srkao voćni jogurt. Roko je slagao
komade sira uz hrenovke položene u fleku senfa na širokom tanjuru i zajedno ih nabadao na
vilicu, uvijek držeći krišku kruha u drugoj ruci, spremnu za praćenje zalogaja prema ustima.
Martin je samo ispijao dugačke gutljaje kave, plašeći se da u odsudnom trenutku ne pojede nešto
na što je alergičan pa tako upropasti cijelu akciju. Povraćanjima i proljevima nakon blažih
alergičnih reakcija mogao je zahvaliti i svoju vitku figuru koja mu je često bila saveznik u
osvajanjima žena i svrstavala ga u zgodne pedesetogodišnjake. Ponekad mu se činilo da bi
besprijekornu liniju rado mijenjao s bilo kakvim visećim trbuhom, samo da se odmori od straha
pred hranom, samo da zaboravi na muke koje je znao prolaziti.
- Šta ćemo s pingvinom? - Roko je ponovno započeo temu s Domagojevim uplitanjem u
posao.
- Ja bih to ignorirao, kažem vam - hladno odgovori Martin, pipkajući se po trbuhu.
- Kako ignorirat, jebate, triba si mu vidit facu. Skroz je ozbiljan, a skužija nas je u sekund.
Ne bi se zajebava s njim.
- I ja mislim - uskoči Bogdan - Takvi tipovi se ne izlijeću s ponudama tek tako. Već se on
pripremio na to, snimio nas je, a dosad nam je mogao pronaći i imena i adrese. Tko zna kakve
veze ima. A ionako je dijelom u pravu: ne možemo tek tako šetati s novcem, možda su novčanice
označene, skenirani serijski brojevi, danas je sve to lako izvedivo.
- Martine, shvati da se nije pametno zajebavat sutra s go rđama Andyja Vajna ili ko zna
kim. Nije pingvin toliko ni bitan, ne bojim ga se ja, ali je u pravu - triba nam neko posli ko zna s
parama, da nas ne nađu. Ponudit ćemo mu 5%, to nije puno za kupit mir.
Martin je htio još jednom dobaciti kako ima i boljih načina da potroše taj novac, ali znao
je i koliko je važno da se sva trojica slože oko ovoga prije nego krenu dalje. Neko vrijeme samo
je buljio u svoju čašu, a zatim pomirljivo kimnuo.
Do zapadnog zida hotela Sofitel praznim su ulicama stigli bez problema. Budimpešta
nikada ne spava, ali centar joj se ovog prazničnog jutra lijeno razbuđivao bez užurbanih
podizanja roleta dućana, muškaraca i žena s aktovkama koji pretrčavaju cestu balansirajući
kartonskom šalicom kave i kolačem u ruci. Samo su dostavljači novina kolicima obilazili kioske,
a prvi konobari namještali jastučiće i pepeljare po terasama kafića. Četiri lažna radnika postavila
su čunjeve na dijelu ulice pred ulazom u podzemnu garažu i započela simulaciju radova.
Bušilicu će uključiti u devet sati, kako su jutros na brzinu i obavijestili recepcionara u
hotelu. Građevinarski kombi se provukao između čunjeva i spustio prema trećoj razini garaže.
 Beograd, 10. veljače

Arta je često spominjala nekog Juliana. Onako, usput. Razljutila se na Nemanjinu

primjedbu kako u nevezanim pričama nesvjesno izričemo imena onih prema kojima gajimo
naročitu naklonost. Bespotrebna ljubomorna opservacija, govorila je. Onda se upinjala pokazati
kako tu ništa nema osim običnog prijateljstva, kako ih želi i upoznati jer joj je baš kul da prijatelji
znaju kako ima dečka iz Srbije. Skoro je i pristao na to. Da bi dva dana kasnije ipak priznala da je
spavala s Julianom. Nedavno. Samo jedanput. Odakle joj drskost da pomisli kako taj “jedanput“
uopće postoji? Htjela je još dodati nešto o pijanstvu, slučaju, kako ne zna što im je bilo... ali na
vrijeme se zaustavila kad je uvidjela koliko je bezobrazna njezina laž. Povjerenje se ponovno
urušilo i nitko od njih dvoje nije znao kako će ga i kada ponovno izgraditi. Ali zanesenost je
ostala, skriveni dijelovi crteža nisu se htjeli iscrtati i s vremenom je slika varljivo izgledala sve
bolje. Dolazio je u Prištinu kad god bi ugrabio neki slobodan trenutak, a Arta je dolazila u
Beograd i ostajala po mjesec dana. Slao joj je novac za put, u Prištini je ionako jedva
preživljavala kao studentica bez pomoći rastavljenih roditelja.
Nisu pričali o budućnosti. Znali su da je nemaju, ali živjeli su kao da je samorazumljiva
slučajnost koja će se dogoditi i ako se ne planira. Kako bi preživjela kroničnu studentsku
besparicu, Arta je tražila posao. Prva ponuda bila je za konobarenje u kafiću u kojem je već
radila. Kod istog tipa kao i prije godinu dana. Ovaj put nudi joj samo večernju smjenu, a to znači
do ranih jutarnjih sati. Pristala je bez razmišljanja, tek pomalo se plašeći reakcije svog dragog u
dalekom Beogradu. Napisala mu je poprilično zbrkan e-mail. Sasvim dovoljno da upali još jedan
alarm u već načetom srcu. Mučno mu je bilo to sagledavanje sebe kako se pretvara u bezličnu
hrpu ljubomore, dajući mračnoj sili moć nad razumom. Pretražio je internet, pronašao fotografiju
vlasnika i lako prepoznao tipičan obrazac Artinih padova. Tip je imao bradu, potaman mekanu,
baš po njezinom ukusu, onako poput Vlade Budale i Luke Bojovića iz Zemunskog klana. Znao je
kako će Arti biti dovoljno da takvo lice izgovori samo nekoliko strastvenih rečenica pa da se u
njoj probude nagoni od kojih više ne vidi ništa, osim poziva u novi tjelesni užitak. Poput
alkoholičara koji pod nosom osjeti miris konjaka, njezini su senzori za feromone bili potpuno
raštimani. Od početka ga je ta činjenica ljutila i tjerala da preuzme ulogu onoga tko će njezine
senzore kalibrirati na normalu. Po svemu savršena djevojka: po inteligenciji, izgledu,
razmišljanjima, plemenitosti, talentima, ponašanju, obrazovanju i razumijevanju - ima
nepopravljiv feler koji je u trenu pretvori u nimfomanski stroj i uruši sve ono što ju je činilo
idealnom ženom.
Odrješito joj je rekao da ne smije uzeti taj posao. Ne, jer u glavi je imao čitav scenarij
takve situacije. Naravno, time je povukao okidač za njezin energičan bunt protiv zatiranja
slobode. Tipkala je poruke u svom chat prozorčiću:
- Uslovi u kojima ti pišem: govoriš mi da je apsurdno da prihvatam takav posao - a ja
ovde imam dvadeset centa u džepu i jednu kiflu koju sam kupila da bih imala za ujutru, pa sam
legla između ostalog ranije, da je još sinoć ne pojedem. I ne znam šta ću danas. O tome se radi.
Nedostaje mi uslova da pravilno rasuđujem.
- Jasno mi je to. Ali treba ti normalan posao, a ne taj.
- Šta nije normalno u ovome ? Čovek je potpuno okej, a neko i noću treba da radi. Ti si
lud. Opet misliš da bih te ja odmah prevarila? Dosta mi je takvih optužbi. Promenila sam se, zbog
tebe sam se promenila, a ti to ne vidiš. Od tebe dolaze samo sumnje i ljubomora.
- Stara poslovica kaže: prigode beru jagode. Razumeš ?
 - U pizdu materinu, znam sama da se borim protiv nasrtaja muškaraca kojih je uvek bilo i
biće ih uvek oko mene.
Možda je cijelo vrijeme pogrešno interpretirao biblijske priče, misleći kako je Bog stvorio
srodne duše - kad je rascijepio Adama odvojivši Evu od njega. Kao da namjerno zaboravljamo
Ldit. Ona je bila prva. Prva i odbačena, demon koji zavodi i seksualno iscrpljuje muškarca. Nešto
je pošlo naopako u toj računici već od samog početka, pa valjda je Bog znao kako će izgledati
druga polovica duše, ona za kojom se traga u životu. Ako je prvu stvorio Lilit (zovimo je Lolita u
modernom svijetu) - s tim je ustvari odredio sudbinu i prokletstvo muškarca. Zašto? Da bezglavo
srljaju u emocionalnu propast tražeći svoje Lolite? Onda ju je prognao daleko od rajskog vrta, da
bi u svojoj potrazi za karmičkom dušom muškarac lutao po pustopoljinama života, nikad do kraja
ne uživajući u raskoši raja. U tom grozničavom sudaranju s patnjama, zbog bludnog demona koji
ga vodi u propast, on se brani, postaje hladan i sebičan, a kasnije u svemu nastrada neka usputna
Eva. Nemanja je u Arti sve više prepoznavao Lolitu, sve manje Evu.
- Ljubavi, poverenje je čudan materijal. Lako se stvori u trenutku kad se zaljubiš.
Nikakvih sumnji nema, ali kada se jednom sruši dugo ga treba graditi. Naše je srušeno, pusti da
se ponovno izgradi.
- Ne mogu da poverujem da smo još na tome. Ti zaista jesi lud.
- Možda i jesam, ali ako pristaneš na taj posao, nemamo više šta tražiti zajedno.
Posljednji trenutak je rastezljiv pojam, ali koliko god ga rastezali on ipak postoji.
Razvlačimo ga kao dugačku rečenicu ne želeći staviti točku, ali on se lijepi svud po tijelu i
polako postaje stvaran. Siječanj se, presječen na pola, urezao u Nemanjin kalendar kao taj
trenutak. Posljednji, u kojem više nije bdo važno je li stigao zbog stalnih sumnji, iskazane
ljubomore, nedostatka novca, zbog Artinog traženja slobode ili zbog karme nemoguće veze.
Atomi su se počeli cijepati, tijela razdvajati i srca udaljavati. Život se iscrtavao dalje, kao crtež
bez gumice za brisanje.
- Možda je tako i najbolje. Ionako me u protekla dva dana ošamardo neko treznilo i ne
znam šta da radim s njim. A boli me svaki atom tela od kojeg pokušavam odcepiti tvoj.
- Arta, preterali smo. Ne mogu bez tebe. Ispada da sam slabiji od tebe.
- Nisi slabiji, jer tvoja je ljubav očigledno jača od moje. Dvije individue su prema svijetu
kao jedno. Vanjski im utjecaji ne mogu ništa jer one su stvorile svoju tvrđavu. Srodne duše
stapaju se u jednu, jer su po mitskoj priči jednom bile razdvojene. Prvobitno dvospolno biće Bog
je razdvojio na dva različita spola, sudbinski im predodredivši da se traže cijelog života kako bi
se jednom ponovno spojili i postali cjeloviti. Za to će ostaviti čovjek oca svojega i mater svoju,
prilijepit će se k ženi svojoj i bit će dvoje jedno tijelo. Kad se pronađu, dvije polovice se spajaju
po kirurški preciznoj pukotini. Dok svi drugi traže obične poljupce - srodne duše traže cjelove.
Da ostvare svoju cjelinu.
Nekada su zbog ljubavi ljudi umirali, mijenjali vjeru, odricali se krune, bogatstva,
porodice, zemlje. Danas, umjesto da sve ostave i krenu za njom, oni egoistično brane svoj
komoditet od bilo kakvog odricanja i davanja. Samo neki još uporno lutaju i zaljubljuju se u
krive.
- Utroba mi gori od pomisli da te nema - započeo je Nemanja ono što je osjećao kao svoje
zadnje ispisane riječi Arti - Želim gledati tvoj osmeh na usnama i očima. Želim tvoju ruku u
mojoj, želim da naše planine opet imaju one iste boje, moja soba istu tišinu, da baš onako isto
miriši naša Venecija, da se izmiču autoputovi pod nama, da sjaji ono naše jezero, da se razvlače
oranice i brekće maleni brod, baš kao do sada. Želim onu našu izmišljenu zemlju bez granica,
vlasti i podanika, gde ljubav je valuta, a mi u kreditu do grla. Onu zemlju koja ima uređenje -
prosvećeni erotizam. Ovaj put sa poverenjem, slobodom, demokracijom i mirom.
 - Dragi moj, sve u meni plače - Arti je bila potrebna minuta da ispiše svoj odgovor. Kao
da ga je već imala spremnog u nekom drugom chat prozorčiću, pa ga sad samo kopira u njihov. -
U svemu što spominješ smo mi, onakvi kakvi smo i kakvi želimo da budemo - da je samo snage.
Da mi je samo još nje, moje želje bi stale kraj tvojih. Tri smrti moje da me sastave, manje bi me
iscrpele. Zbogom, ljubavi.
Mjesec dana nakon ovog chata, kad je Nemanja već pošteno zagazio u depresiju, sanjario
da se ništa od toga nije dogodilo, još uvijek uzaludno maštao o riječima isprike, njezinom
iznenadnom pozivu koji već u prvoj rečenici čupa iz jame, telefonom ga je iznenadio poznanik i
ponudio direktorsko radno mjesto u Nacionalnoj biblioteci. Početak posla gotovo već sutra, samo
da se riješe administrativne začkoljice pa će ga iz funkcije v. d. prebaciti na stalan posao.
Dosadašnji je direktor već razriješen dužnosti i nema se vremena za standardne natječaje i slične
tričarije koje oduzimaju vrijeme i otvaraju mogućnosti drugim političkim strankama ili,
nedajbože, slobodnjacima da se okome na ovaj položaj.
Nekoliko se dana prepustio dilemama, sumnjama, čak i odustajanjima, ali osiguranje
egzistencije se u njegovim godinama sve češće provlači kroz misli kao primarna potreba,
potiskujući dnevne potrage za zadovoljstvima. Lagana artroza desnog koljena bila je dovoljan
podsjetnik za ovakva promišljanja. Bol se pojavila iznenada, nakon jalovog pokušaja vikend
skijanja na Kopaoniku, pa joj nije pridavao nikakav značaj, ali kad se razvukla na nekoliko
tjedana, postalo je jasno da bez posjeta doktoru neće ići na bolje. Baš taj odlazak u ambulantu
naveo ga je na konačno ozbiljnije razmišljanje o sebi. Možda i ne bi, da njegov doktor nije
izrekao završni zaključak: - Dragi Nemanja, to da nisi dugo dolazio kod mene je dobar znak. Ti si
kao Mercedes. Ali jebe te godina proizvodnje, pa ne znači da se od sada nećemo viđati češće.
Sasvim dovoljno da konačno prihvati protok vremena, sasvim dovoljno da shvati kako u riječi
artritis nema nimalo umjetnosti.
Nedjelju je proveo u šetnji forsirajući koljeno, kao da će bol nestati ignoriranjem.
Povremeno je zastajao i vadio notes, pa dopisivao nove ili čitao stare zabilješke. Beograd ga je,
naravno, pustio na miru kao da se ne poznaju, otvarajući ulice i bulevare pred njegovim
nesigurnim korakom. Na prednjim stranicama notesa naišao je na nešto što je potpuno smetnuo s
uma: danski novinar s kojim ga je upoznao profesor Marinić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i s
kojim je proveo nekoliko sati u pivnici na križanju Savske i Vukovarske ulice, rekao mu je da već
dugi niz godina čuva dio dokumentacije o zločinima u jednom albanskom selu. Lars je tada
izvadio nagužvanu kovertu iz ruksaka, pa iz nje izvlačio jednu po jednu fotografiju pokazujući ih
Nemanji. Čitava ta priča u svojoj je nelinearnoj strukturi izgledala poput tarantinovskih scenarija
s gomdom brutalnih detalja koje za svoje bolesne potrebe naručuje neki fantomski ekscentrik.
Čak su i fotografije s nestvarnim i zamućenim pozadinama podsjećale na scene u kojima Mr.
White, Mr. Blue i Mr. Pink poziraju nakon krvavog bala u onom hangaru. Kod novinara su
stvarale vidnu nervozu, možda zato jer je predugo boravio na licu mjesta. Ni Nemanja nije znao
što će s njima. Ne poznaje nikoga od tipova u srpskim i američkim uniformama, nitko mu se ni
od civila ne čini poznat, ali da je nešto odvratno i veliko u tim slikama, to je znao. Lars je
navodno imao gomilu, kako ju je nazvao - špijunske dokumentacije - u kojoj se spominju
istaknuta imena tadašnjih vojnih i političkih struktura svih strana. Beznačajniji i manje koristan
dio informacija o tim događajima završio je u rukama Đinđićevih suradnika, ali bez ovog ostatka
koji je sačuvao Lars, to je bio samo još jedan niz insinuacija i kuloarskih priča. Možda dovoljnih
samo za podizanje medijske buke oko nedokazivih događaja.
Četrnaest mjeseci, od kraja 1999. pa do proljeća 2001., Lars je proveo na Kosovu kao
izvjestitelj. Oženio se nedugo nakon povratka u Dansku, dobio predivne blizance i nije mu padalo
na pamet da se više vraća na započetu kosovsku priču. Adrenalin rizika po bijesnim pokrajinama
Europe ostao je iza njega samo kao uspomena na mladost i novinarski entuzijazam. Zamijenio ga
je bezopasnim reportažama s kojih se sigurno i mirno vraćao kući pred radosne dječje poglede.
Možda ga je još povremeno tresla ona stara groznica radoznalosti s kojom je mislio da mijenja
svijet, ali odluka da mu od toga više vrijede mir i sigurnost obitelji bila je dovoljno jaka da ga
drži podalje od starog zanosa. Zatvorena koverta A3 formata mamila ga je i dozivala iz dubokog
mraka ladice njegovog ormara, kao začarani prsten Bilbo Bagginsa, ali ju više nije otvarao.
Ponudio ju je Nemanji, u konačnoj namjeri da je makne od sebe. Znao je Lars da Nemanja nije
najbolji alat za rješavanje tolike stvari, poznavao je puno sposobnijih i jačih igrača, spremnih na
borbu za slobodu istine, koji bi ovakvu bombu dobro iskoristili, ali spojili su se trenutak zamora i
povjerenje u nekog sasvim novog i neiskvarenog, pa se više nije dvoumio. Pored toga,
Nemanjino pripremanje knjige o periodu vlade kojoj je malo falilo da Srbiju pokrene pravim
putem i koja je zaustavljena mecima snajperiste s krova Zavoda za fotogrametriju u ulici
Admirala Geprata, učinilo mu se kao dobra platforma za plasiranje nekih starih istina. O svim
detaljima sadržaja koverte nije previše pričao, samo je pružio Nemanji telefonski broj na koji mu
može poslati poruku, kad i ako se odluči, pa nastavio u vedrijem tonu pričati o razlozima
tadašnjeg posjeta Zagrebu.
Tada, kad je Nemanji predao materijal, radio je gastronomski putopis po Hrvatskoj za
visokotiražni ženski magazin. Na stolu pred njima stajale su dvije porcije svinjskog filea u
lisnatom tijestu. Lars je već zadovoljno mljackao narezane komadiće mesa i valjao ih po
nepcima, povremeno otpijajući gutljaje domaćeg piva iz glomazne krigle. Razgovor se više nije
vraćao na Kosovo, samo je Nemanja povremeno provjeravao papirić s telefonskim brojem u
džepu svog sakoa.
I sada, u ovom nedjeljnom popodnevu, dok je na povratku kući s bolnim koljenom
prolazio uzbrdicu Mekenzijeve prema skretanju za Katanićevu, refleksno je pipkao po
džepovima, iako je Larsov broj bio odavno ispisan na stranici notesa koji je uvijek imao uza se.
Slutio je koliko čudna može biti veza između skrivanih informacija o kosovskim zločinima i
kriminala povezanog s detaljima o Đinđićevom političkom putu na kojem je ovaj možda jako
ugazio na žulj moćnicima u Srbiji i van nje, pa baš zbog njih postao meta prema kojoj je odapeta
strijela. Čudno je i to da ga oprez i strah od uplitanja u takva saznanja nisu zakočili i vratili za
pisaći stol da u miru sastavi bezopasan, ako treba i lirski osvrt na ta događanja. Izvadio je mobitel
i upisao kratku poruku: Nudimo se sledećegp etka u pivnici Zlatni Medo u Zagrebu, oko pet
popodne. Nemanja O. Zastao je na trenutak na raskrižju pored dućana Aroma. U kući mu je
ponestalo svakakvih potrepština, ali u tu prodavaonicu više nije ulazio od onog puta kada je s
Artom kupovao vino za zadnju beogradsku večeru. Glupo, ali dosljedno, od tada je sve što mu je
potrebno dovlačio iz udaljenih prodavaonica, samo da ne zagazi među police s kojih su zajedno
birali boce, tjestenine, umake i pastu za zube. Nadao se kako se približava dan kad će bez
oklijevanja ući ovdje ili se među štandovima Kalenić pijace natezati s preprodavačima oko
cijene, baš kako je ona uvijek radila. Do tada je imao crveno označene mnoge zabranjene lokacije
po svom gradu, čekajući da sve jasnijom slikom Artinih pravih osobina i konačnim zaključkom
da mu one nikako ne mogu nedostajati, prekrije te oznake i krene dalje u normalan život.
Larsov povratni SMS je stigao brzo: Petak, 17.30, donosim sve. Bilo je jasno da su
zagazili u glib iz kojeg se teško izlazi, ali te brige se stavljaju sa stane dok traje žar potrebe za
saznanjima. Pretpostavljao je da će mutna slika kosovskih događanja i dalje ostati mutna, ali ako
izvuče na čistinu barem neke sudionike, već je napravljeno dosta. Sve što je znao na osnovu
raštrkanih informacija i povezivanja činjenica nalikovalo je na golemu kutiju puzzla koju mnogi
još uvijek razvlače i pretresaju, ne dajući priliku srodnim djelićima da se sastave. Oni ključni
dijelovi ionako svojim krivinama i izbočinama savršeno pristaju slikama po nekim drugim
sličnim kutijama. Rastezljivi, neuhvatljivi i prilagodljivi, mogu se zamisliti i lako docrtati na slici
bilo koje svjetske katastrofe. Takvi komadići i ne trebaju identitet, oni su - Oni. Nije bezazleno
promišljanje o američkom interesu da se Kosovo “zaštiti“ i proglasi državom, da se na taj način
udalji od Srbije i Rusije. Fama o rudnim bogatstvima ili čak o geostrateškoj koristi blizine
Sredozemlja, kontrole naftovoda i plinovoda južnim koridorom, samo je plasirani mamac u
navođenju na krive zaključke, pored činjenice da se nakon američke okupacije Afganistana
svjetska trgovina drogom znatno uvećala, a Kosovo je važna prolazna točka na njezinom putu.
Radi se o milijardama dolara profita, pa ne treba sumnjati da se moćnici trude osigurati svoje
zarade. U tom novom sustavu koji se nameće, ni Srbi nisu naivni. Krajevi oko Gnjilana državnim
su vrhovima odavno poznati kao centri trgovine drogom, još iz vremena Jugoslavije. Kontrola
takvog područja se ne prepušta olako, pa čak i kad se gube ratovi zbog tih razloga pokrenuti, dio
organiziranog kriminala zadržava svoje pozicije u moćnom lancu, uključujući se u nove tokove.
Naravno, Nemanja ne namjerava osobno čeprkati po detaljima na licu mjesta, jer previše
je rizika uključeno u posjet Trnovcu, Bujanovcu ili Gnjilanu. To je novinarski posao, ali za one
najhrabrije ili dobro štićene. Dovoljno je, možda čak i previše, ovo što radi - iščitava brda
arhivirane di skrivane dokumentacije i povezuje na svoj način ono što pronalazi u njima.
Međunarodne snage na Kosovu bile su razmještene u pet zona. Najveća je britanska u Prištini, ali
Bondsteel, američka baza u Gnjilanu nije slučajno najznačajnija sa svojim marincima. Tu su i
Francuzi stacionirani u Kosovskoj Mitrovici, Nijemci u Prizrenu i Talijani u Peći. Dakako, pored
njih ima i Rusa, Grka, Nizozemaca, Kanađana, Portugalaca, Rumunja, Norvežana, Belgijanaca i
Danaca. Lars je za vrijeme svog boravka na Kosovu često bio gost danskog bataljona smještenog
između Prištine i Vučitrna (Vushtrri), ali je njegov profesionalni interes uglavnom bio usmjeren
prema američkom kampu. Ali sve bi to Nemanji možda bilo manje zanimljivo, da ne postoji ono
što ga još uvijek privlači prema Kosovu, bez obzira na opasnost koja vreba iza uplitanja u nešto
što je bilo daleko složenije nego što je on uopće bio u stanju pojmiti. Kao da je svakim
izgovaranjem naziva ili promišljanjem o bilo kojem kosovskom toponimu bio bliži Arti. Iako nije
znao želi li to zaista.
 Beograd, 7. svibnja

Stefan Džomba i njegov pomoćnik u proteklih su šest dana obavili razgovore s dvadesetak
ljudi koji su posljednji vidjeli Nemanju Ostojića živog, ali i s brojnim zaposlenicima biblioteke i
fakulteta, gradeći sliku o Nemanjinom životu.
Prvi dokazni materijal bio je obećavajuć. Nadzorna kamera s glavnog ulaza snimila je
žrtvu netom prije procijenjenog vremena smrti, kako se susreće i udaljava s jednom osobom.
Nažalost, taj netko bio je potpuno nevidljiv ispod žutog kišobrana sa sloganom jedne političke
partije na širokom obodu. Nije se vidjelo ni je li u pitanju muškarac ili žena, a uočljiv slogan
trenutno je neiskoristiv kao trag, jer je dva dana ranije podijeljeno tri tisuće takvih kišobrana na
političkom mitingu. Uzeli su ga sigurno svi koji su se tog kišnog dana zatekli u centru Beograda.
Džomba je nastavio pregledavati snimke svih ostalih nadzornih kamera biblioteke po prolazima
prema prostorijama uprave, medu kojima je bio i Nemanjin ured. Zurio je u prazne hodnike dok
su se na snimci odvrtali samo brojevi s oznakom sata, minuta i sekundi. Kad god bi netko prošao,
zaustavio bi snimku i precrtavao lica zaposlenika na popisu koji je dobio u kadrovskoj službi.
Naravno, kamera je zabilježila i sve one koji su dolazili u posjet, bilo službeni ili privatni.
Njihove je snimke zaustavljao, printao lica i sortirao ih u svoj fascikl, da bi s tajnicom ureda
jednom po jednom utvrđivao identitet. Studente je odlagao u jednu mapu, akademike i raznorazne
znanstvenike u drugu, a u treću sve one koji ne pripadaju ni jednoj od ovih skupina. Njih će
posebno istražiti.
Sve bi bilo lakše da mu se slika odbjegle supruge nije vrzmala po glavi i miješala medu
sve ove likove koje je morao detaljno proučiti. Je li trebao popustiti onog dana kad se poželjela
vratiti? Baš je tog jutra, kad su se susreli među policama robne kuće, dopustio sebi možda
najgrublju stvar koju je izrekao u životu - rekao joj je dovoljno glasno, da čuju i kupci i
prodavači: Žao mi je, ne primamo reklamacije ni povrat oštećene robe! - okrenuo se i otišao,
ostavljajući je zacrvenjenu pred eksplozijom histerije. Čuo je njezino škrgutanje zubima i bijesni
šapat: Stefane Džomba, ti si jedan kreten i luzer! Luzerrrr!
Protrljao je oči i odgurnuo tipkovnicu nakon četverosatnog pretraživanja interneta. O
Nemanji Ostojiću je izvukao nekoliko sličnih vijesti s različitih portala. Svi su ukratko govorili o
njegovom postavljanju na mjesto direktora u biblioteci i izgleda da nitko nije dizao veliku prašinu
oko toga. Biografija, nekoliko znanstvenih radova, raspored predavanja Filološkog fakulteta na
Studentskom trgu 3, Facebook profil s mnoštvom fotografija, uglavnom neodređenog sadržaja,
video s novogodišnjeg tuluma i poseban album slika nazvan A., očito posvećen ženi bez lica i
imena, s detaljima koji su imali sasvim internu i intimnu poruku. Ono što se razaznavalo bile su
ulice Beograda i jednog, zasad neodređenog grada. U svakom slučaju, možda putokaz za onaj dio
Ostojićevog života koji nije vezan uz posao i literaturu, možda smjer u kojem treba potražiti izvor
konflikta.
Iz sićušnih zvučnika nastavila je svirati nostalgična play lista prepuna balada. Ponekad bi
pomislio kako je vrijeme da je zamijeni nekom drugom, bržom i životnijom. U gornjem uglu
monitora još je stajala mala žuta naljepnica sa sitno ispisanim Volin te, jedinom uspomenom s
njihovog zajedničkog ljetovanja u Dalmaciji. I nju je već bezbroj puta htio otrgnuti, zgužvati i
baciti u najdalji kutak zaborava, ali svaki put ruka bi se zaustavila, tek da dodirne slova. Gorčina,
bijes i blagi osmijeh pojavljivali su se zajedno kad bi na nju pomislio. Žuti papirić rodio se u
autu, na putu s mora, natrag prema Beogradu, kad se ona prisjećala svih onih glagola koje
Dalmatinci završavaju s “n“ umjesto “m“, pa je dohvatila blokić s naljepnicama, ispisala Volin te,
podebljala slovo n i zalijepila papirić na retrovizor. Tu davnu gestu ljubavi nije bilo lako odbaciti.
Bila je podsjetnik na vrijednost, na dane kad se osjećao potrebnim. Čak i da ga sada zgužva i
zapali, trag žutog papirića bi se vukao po kući još dugo. Miješao bi se sa svim onim danima kad
nije stizao udovoljiti svojoj ženi, kada je posao bio važniji od njenih potreba i želja. I tako sve do
vremena kad je ona na drugim mjestima i s drugim ljudima počela tražiti ono što nije dobivala od
njega.
Nazvao je forenzičare. Nije volio zvanični naziv institucije - Nacionalni
kriminalističko-tehnički centar, djelovao je hladno i pretjerano birokratski, iako adekvatno
operativnoj ekspeditivnosti koja se od forenzičara očekuje, no on je, kao i ostali, koristio kraticu
NKTC - ona je zvučala opako i budila strahopoštovanje.
Voditelj smjene bio je njegov nekadašnji kolega, pa ga je i u ove kasne večernje sate
mogao informirati o napretku istrage u laboratoriju. Kriminalistički tehničar se onog jutra iz
parka vratio s tek nešto malo dokaznog materijala, uzimajući u obzir činjenicu da su kiša i blato
uglavnom uništili tragove: nekoliko opušaka s kojih ništa nije bdo moguće očitati, komad nečijeg
novčanika koji je očito tu ležao već tjednima i potpuno isprana novčanica od pedeset dinara.
Odjeća ubijenog Nemanje Ostojića još je bila na ispitivanju, ali ni ona za sada nije obećavala
ništa što bi moglo voditi počinitelju zločina. Pronašli su još samo jednu praznu kovertu u
unutrašnjem džepu sakoa, bez drugih otisaka osim Ostojićevih, te DNK profil - različit od
Ostojićevog, koji su zasad mogli samo arhivirati. Nije postojala metoda kojom bi se pretraživala
baza podataka, osim u slučaju usporedbe s uzorkom DNK nekog osumnjičenog. Tek tada ovakva
analiza dobiva smisao i može poslužiti kao dokaz, ali zasad nije postojao osumnjičeni. Otrgnuti
komadić koverte kojeg je Stefan naknadno dostavio nije odgovarao ovoj iz džepa, niti je imao na
sebi bdo kakve tragove. Nastavljala se vrtnja ni oko čega.
- Znaš kako stvari stoje. Od nas javnost i obični ljudi očekuju čuda zahvaljujući
holivudizaciji forenzike. Kad nekakva lepa glumica prisloni olovku uz čelo ubijenog i po kutu
rupe koju je tane probušilo, ona proceni da je ubica dešnjak visine metar i osamdeset, pa mu još
doda i kakvu karakternu osobinu, kaže da ima dugu kosu i živi na jugu zemlje, a onda prosečni
gledalac televizije to isto očekuje i od nas... Znaš šta upravo držim u ruci ? Završenu analizu
čaure i ispaljenog metka. - I?
- Pištolj i metak su domaći, ali nema ih previše u upotrebi. Municiju proizvodi Užički Prvi
partizan. To je 357 SIG u novijoj produkciji i uglavnom je namenjena za izvoz. Pištolj mora da je
Zastavina 99-ka, nju znaš, imamo je i mi u policiji. Dakle, ništa neobično za sada. Ispaljeno je iz
blizine, kao što se i pretpostavljalo.
- Jebote, hoće li napokon da stigne nekakav čvršći dokaz di i dalje treba da tapkamo u
mraku?
- To je - što je. Ostalo nam je još da pričekamo analizu odeće, javiću ti na vreme. A ti,
Džomba moj, za to vreme kopaj po drugim mestima, šta da ti kažem.
Nerviralo ga je ono njegovo to je - što je. Zaključak bez ikakvog entuzijazma.
Laboratorijski oportunizam i prihvaćanje birokratskih zaključaka, pomiješani s provincijskim
izgovorom i banaćanskim uvijanjem vokala. Kao da jedva čeka zatvoriti fascikl i arhivirati ga
onako neriješen u željezni ormar na dnu hodnika. Umorio se od pretumbavanja logičkih
začkoljica po glavi, u potrazi za rješenjima. Uzaludno je očekivao da pritiskom na magično
dugme iz nekog laboratorijskog stroja izađe zaključena istraga sa svim potrebnim dokazima.
Pogled na kuhinjski stol opet ga vrati u nedavnu prošlost i ispuni stan ponovljenom
gorčinom. Na stolu kao da su bili ocrtani tanjuri, pribor, zdjela sa salatom, košara s kruhom i do
pola prazne čaše. Svađa je trajala satima, salata je tonula sve dublje u posudi i bila sve mekša,
kruh se sušio, a kriške krumpira na tanjuru se smežurale. Prepoznavanje kraja, traženje krivnje za
propadanje braka. Vrijeme u kojem je on bio taj koji je dozvolio udaljavanje svojom
posvećenošću pravdi na ulicama Beograda bilo je iza njih. Kao opomena nekom drugom. Kao
zapis na prvim stranicama uputa za nova bračna partnerstva. Nad kuhinjskim stolom se toga dana
nadvila strašna posljedica. Ona u kojoj je on postao žrtva. Davni glasovi dvoje ljudi koji su
negdje putem zagubili razumijevanje, danas se odbijaju o zidove praznog stana, povlačeći
Stefanova sjećanja kao za rukav.
- Tražila sam ljubav. To je cela istina. A ti je nisi imao za mene - užurbano je premještala
lonce po ormarima, ustajala, brisala krpom sudoper i sakupljala mrvice, dok je iščekivala kraj
razgovora i nečiji izlazak iz kuće. Njegov ili njezin.
- Ja sam odavde. Gradsko dete. Svaki dan gledam u šta se pretvara moj grad. Ovo je grad
u kojem ti zavuku ruku pod suknju pri prvom susretu, jer za drugo se nema vremena. Kako ne
razumeš ? Došla si odavno iz svoje provincije, mogla si da shvatiš.
- Opterećen si. Sve gledaš negativno. Bilo bi bolje da si malo više bio kod kuće, nego
trčao za svojim manijacima i ubicama.
- Kriminal je samo dio tog života. Ili rezultat. Života u kojem velegrad proždire dođoše.
Žene su bre postale meta. Nikad to pre nije bilo.
- Pa napokon su se muškarci setili da mi postojimo. Da je po tebi, nikad pogled ne bi pao
na ženu.
- Znaš šta, gadi mi se tvoje poimanje ljubavi i to u šta si se pretvorila. Ti si kao nekakva
jebena sirena, uzburkala si more oko sebe i dozivaš u propast. To ti je postala jedina svrha.
- Ha! Možda tražim svog Odiseja - pokušavala je arogancijom nadigrati atmosferu koja je
oboje vukla sve dublje.
- Da, da, svi tvoji ljubavnici su tvoji Odiseji. Konzumiraju te i odu dalje, ali ti o tome
nemaš pojma. Misliš da si im važna? Ne vidiš da te je velegrad uvukao u svoje ralje, ne razumeš
da je ovo grad u kojem je promiskuitet zarazan. Sažvače te i ispljune.
- Ma, goni se ti i tvoj velegrad! Dosta mi je! Zalupila je vratima, pa se uvečer, dok je
Džomba u uredu još odrađivao zamorne završne izvještaje, vratila po svoje stvari i otišla
prespavati kod prijateljice.
 Budimpešta, 7. ožujka

Svaki kat garaže budimpeštanskog hotela Sofitel imao je po jednu kameru koja je
pokrivala skoro cijelu parkirnu površinu. Bogdanu je trebalo pola minute za svaku od njih, da joj
zamrzne sliku i nekome tko promatra ekrane ostavi dojam kako se ništa ne događa, jer je samo
nekoliko vozila, valjda djelatnika hotela, bilo parkirano u mraku njezine utrobe. Zaustavili su se
pored željeznih vrata ulaza u protupožarni hodnik koji je novim zidom graničio s toaletima u
kockarnici. Točno u 9 sati začuli su grmljavinu kompresora, namještenog blizu ulazne rampe u
garažu da proizvede buku i trešnju velike bušilice kojom su radnici razbijali asfalt. U istom su
trenutku Bogdan, Martin i Roko izjurili iz kombija, čeličnom polugom odvalili bravu na vratima
jednim snažnim trzajem i zatim unijeli svoju bušilicu u hodnik. Za probijanje zida predvidjeli su
desetak minuta, što se pokazalo netočnim, jer se ovaj dio posla razvukao na skoro dvadeset, ali su
ipak uspjeli napraviti rupu, dovoljnu da se provuku unutra. Slijedio je tehnički dio, onaj u kojem
su računali na svoje iskustvo i sofisticiranu opremu.
Dok su Roko i Martin šćućureni čekali u kutu hodnika ženskog toaleta, Bogdan je puzao
iza golemog stupa i šest slot mašina poredanih u niz, uz desni zid sale za koji su utvrdili da ga
kamera na centralnoj poziciji ne može snimiti zbog kuta pod kojim je postavljena. Pred sobom je
gurao laptop spojen s crnom kutijom i nekoliko dugačkih kablova koji su se vukli za njim po
mekanom tepisonu. Desetak metara dijelilo ga je od pozicije s koje bi mogao uhvatiti signal
glavnog routera i upasti u njegov sustav. Ako uspije, ako mu ne otkaže baterija za koju tvrdi da
ju je napunio, ako kamera ipak ne uhvati neki dio tijela i na pokret aktivira alarm ili ga revnosni
promatrač ekrana, negdje u lobiju, primijeti krajičkom oka. Nakon pola minute već je ležao nogu
zavučenih pod jednu od mašina, oslonjen na laktove, i čeprkao po svom laptopu. Kolege su iz
prikrajka gledali kako mu drhte prsti i krupne kaplje znoja se spuštaju niz čelo. U ovim trenucima
im nije ni bilo potrebno znati je li to od nesigurnosti i straha, ili zaista nezahvalnog položaja tijela
u kojem je radio. Ostalo im je samo da čekaju. Bogdanovo se lice kezilo i mrštilo dok je crna
kutija slala signale kompjuterskom programu, tražeći način da upadne u video sustav osiguranja.
Konačno je razvukao usne u širok osmijeh i počeo istovremeno tuckati po tipkovnici i kliziti
prstom po pločici miša. Ekran je zatreperio nekoliko puta, hvatajući slike iz svih kamera u
prostoriji - još nekoliko klikova i Bogdan slavodobitno ustane i raširi ruke visoko u zraku. Sva
trojica su se, gotovo plesnim korakom širokih pokreta, uz smijeh prebacili do ulaza u uredske
prostorije gdje je bio smješten sef, a onda se Bogdan vratio do svoje instalacije, nadzirati za svaki
slučaj kompjuter i zamrznute slike na ekranu.
Tamnozelena čelična vrata ispriječila su se pred Martinom i Rokom. Po sredini stijenke
prepune ornamenata i vijugastih ukrasa tko zna koliko puta premazanih teškom bojom, poput
starinskog kormila smjestio se veliki kotač s ručkama.
- Ajde, otvori ga! - dobaci Martin Roku, spuštajući ruksak na pod.
- Ja? Jesi ti normalan? Pa šta ja znam o sefovima? Ajde, ne zajebavaj nego otvori.
- Ne, ne, ovo je tvoj dio posla. Vidiš da ima nekakav volan.
Roko uhvati ručke i zamahne svom silinom u smjeru obrnutom od kazaljki na satu,
čelično kormilo se lako zavrti i zujeći napravi nekoliko krugova. Povuče ga jednom rukom i teška
vrata se rastvore. Martin ga sa smiješkom odgurne u stranu i stane raširenih nogu pred
srebrno-sivi sef.
- E, sad pusti majstora. Ova zelena vrata samo su ukras, ostavština starog vremena.
Svejedno, trebat ću tvoju pomoć. Vidiš ovu ručku na bravi... nju mi trebaš s polugom zategnuti
koliko se može, pa onda pričekaš da uguram ovu iglu unutra. To je kontakt za uzemljenu masu.
- Tražiš kontakt za masu, a sef je od čelika? Šta je jednostavno ne nasloniš na vrata i eto ti
uzemljenja?
- Jok. Ne ide to tako. Brava ima svoju izolaciju prema vratima, baš zato da masa bude
spojena na zaštićeni dio sefa. Ova igla treba ući do tog sloja. Ajde, poteži i ne pitaj ništa, vidim
da se slabo razumiješ.
Roko je polugom nategnuo ručku. Ispod nje se nazirao sićušan otvor u kojeg se dugačka
igla ne bi mogla zavući bez ovog napora. Pred sobom su imali blindirani ormar serije Antares,
gotovo neprobojnih stjenki koje naprosto tjeraju na pomisao kako je jedino moguće rješenje stati
pred njega u tenku i gađati ga granatama. Usidren je u armiranu betonsku kutiju zupčastim
šipkama, pa bi bilo lakše odnijeti cijelu prostoriju na drugu lokaciju nego iščupati ovo čudo iz
zida. Vodootporan i vatrootporan zbog čuvanja dokumenata, testiran na udarne sile po službenim
normama i kategorizacijama EN 1143 po European Certification Bord - Security Systems.
Martin rastvori ruksak do kraja i izvuče svoj pribor, malu digitalnu spravu i set
raznobojnih žica uredno poslaganih i presvučenih najlonom, baš kao što bi ih svaki drugi
Nijemac ili kakav Švicarac čuvao za razliku od, recimo Roka, koji ih je upravo zamislio spetljane
i zgužvane u svojoj garaži. Martin ih je strpljivo spajao kao doktor dok spaja elektrode na srčanog
bolesnika, navlažio je svaku kontaktnu stopicu pljuvačkom i zalijepio je bijelom papirnatom
trakom.
- Aj, sad da te vidim...
Uključio je instrument na čijem su se zelenom displeju vrtoglavom brzinom izmjenjivali
brojevi i slova. Sjeo je na pod, oslonio se na susjedni zid, zapalio cigaretu i mirno čekao buljeći u
svjetlucavi ekran. Roko se meškoljio po prostoriji, dvoumeći da li da pregleda pretince radnog
stola i ostale ormare, ali ipak se suzdržao, povirio Bogdana, koji je sjedio u isto tako mirnoj pozi
pored laptopa, pa zatim i on sjeo na debeli tepison i zapalio cigaretu. U jednom trenutku su se
pogledali i brže-bolje ugasili cigarete, povlačeći zadnji dim, da ovim nesmotrenim potezom ne
aktiviraju protupožarni alarm, a čikove potrpali u džepove. Zavladala je potpuna tišina u kojoj su
se samo povremeno pogledavali, pa onda opet buljdi svatko na svoju stranu, uronjeni u misli.
Roko se zagledao u sliku na zidu na kojoj se unutar kičasto glomaznog okvira nazirala kamena
kuća i brodić ukotvljen pred njom. Mašta je dalje sama docrtavala obrise na slici, dodala garažu
nešto veću od kuće, na čijem je pragu stajala Mihaela s nekakvom krpom preko ramena i gledala
ga dok se zavlači pod motor Alfe, tog dana kao i drugih, potpuno bespotrebno iz čistog užitka. Iz
kućice je dopirao miris domaće juhe, a iz garaže treštao blues s omiljenog starog kasetofona.
Bogdan je za to vrijeme u drugoj prostoriji prstom po podu izrađivao nacrt stana koji će konačno
kupiti nakon ove pustolovine. Mogao je osjetiti Ralucinu sreću dok se vrzma po sobama di izlazi
na balkon gledati Dumbovicu kako teče pod zgradom, dok on s kauča gleda nogometnu utakmicu
na velikom ekranu kućnog kina. Steaua pobjeđuje, pivo je hladno, ručak čeka poluvrijeme.
Martin je, oslonjen na crveni zid ureda, sebe zamišljao u još jednom raskoraku između Andree i
Monike, umoran od razmišljanja treba li se oženiti nekom od njih dvije, ili da ipak neko vrijeme
provede sam dok se ne nauživa ovog novca, pa će onda možda potražiti neku novu. Spustio je
pogled i duboko udahnuo na pomisao o vjenčanju: pred crkvom su svatovi koji od njega očekuju
odgovornost i ozbiljnost, a on im je sa širokim osmijehom napokon i obećava. Zvuk okidanja
fotoaparata uzvanika koji žele ovjekovječiti taj trenutak pretvorio se u osam uzastopnih
piskutavih tonova s uređaja za dekodiranje digitalne šifre brave. Sva trojica su poskočila na glasni
škljocaj vrata Antaresa. Znak da su otključana.
- Noćna mora trezora!! Što sam vam rekao...
Na policama su bili uredno poslagani svežnjevi novčanica, uvezani papirnatim trakama,
sortirani po veličinama i vrsti banknota, a na dnu su ležale malene vreće s dragocjenostima,
zlatnim nakitom, satovima, ključevima automobila i potpisanim darovnicama. Roko je iz ruksaka
izvukao nekoliko velikih platnenih torbi. Po ranijem dogovoru, trpali su u njih samo svežnjeve
novčanica slažući ih uredno od dna prema vrhu. Smotuljci s dna trezora bi im samo smetali i
kasnije uzrokovali probleme raspačavanja, a s novcem je sve bilo jednostavnije. Šest torbi je
ubrzo bilo napunjeno do vrha i zatvoreno. Roko je jedva podignuo prve tri i krenuo prema
kombiju. Bogdan je i dalje čekao na svom mjestu, a Martin pažljivo izvukao iglu zabodenu u
bravu i odspajao žice svog uređaja od brave sefa, pazeći da pogrešnim redoslijedom ne aktivira
alarm. Svoj trojici su nekako istovremeno zasuzile oči. Iznenadni izljev osjećaja i ta mala slabost
bili su sasvim opravdani s obzirom na to da se do sada nisu nikada susreli s količinom novca
kakva im je upravo bila pod nogama. Roko se vratio, pa s Martinom ponio preostale vreće prema
rupi u zidu toaleta, a Bogdan je na svom kompjuteru odspojio onu crnu kutiju, nakon što je još
jednom provjerio prikazuju li se zamrznute slike prostora i dalje na ekranima čuvara u lobiju
hotela. I on se povukao prema izlazu gdje su svi zastali još jednom gledajući se i domišljajući
jesu li ostavili kakav trag po kojem bi ih kasnije mogli pronaći.
- Sve obrisano ?
- Ne brini, na modemu nema otisaka, ni na kablovima isto. A kod vas? Alat? Gdje je ona
poluga? Bušilicu trebamo vratiti Horvathu. Roko, sad samo vozi i ne zaustavljaj se pored kamera,
njih više ne trebamo dirati.
Sve tri razine javne garaže bile su i dalje jednako prazne. Kombi je izmilio iz utrobe
hotela u sunčani praznik Budimpešte. Radnici na ulici su se u istom trenu potrpali u svoje vozilo i
napustili razrovano gradilište kao da odlaze na pauzu. Nikakve sirene nisu se oglasile, nitko nije
trčao prema njima mašući pištoljem, sve je bilo onako kako treba. Čak je i pozornik s raskrižja
kolegijalno odmahnuo pendrekom u znak pozdrava, pokazujući kako cijeni radnike na dan kada
se svi osim njih odmaraju i uživaju.
Na kraju ulice Dorotty Bogdan i Martin iskočili su iz kombija i dalje nastavili pješice
prema trgu Vigado. Možda stignu i prije Roka koji mora obići nekoliko jednosmjernih ulica da bi
stigao do parkirališta na kojem ga čeka drugi kombi. Pomišljao je o promjeni plana, da nastavi
ovim radničkim vozilom, prijeđe Dunav i ode ravno pred Horvathovu garažu. Ali bio je preveliki
rizik ako je bilo koja kamera na ulici blizu hotela snimila ulazak ili izlazak iz garaže, jer će
policija uskoro pregledavati sve snimke s okolnih zgrada. Na Vigadu je pronašao mjesto blizu
onog drugog, unajmljenog kombija i baš kada je htio početi prebacivati vreće s novcem, ugledao
je tri beskućnika kako zamiču iza kuta zgrade. Izvadio je veliki svežanj novčanica, strpao ga u
papirnatu vrećicu i potrčao za njima. U tom je trenutku policijski automobil ušao na parkiralište i
dva uniformirana policajca lijeno su krenula u obdazak, zavirujući kroz prozorska stakla
parkiranih automobila. Zaustavili su se pored kombija baš kad se Roko ponovno pojavio.
Osmijeh zadovoljstva nakon učinjenog dobrog djela beskućnicima, zamrznuo mu se na licu
ugledavši uniforme. Martin i Bogdan upravo su stigli pred terasu kafića na kojoj su namjeravali
sjesti i pratiti nastavak akcije izdaleka, a zatim se razići svatko na svoju stranu, čekajući da ih
Roko izvijesti o prelasku na drugu lokaciju. Stražnja vrata kombija nisu bila zaključana i od
mnoštva starih udaraca po gradilištima bila su malo nakrivljena. Jedan od policajaca rastvorio ih
je u namjeri da jače zalupi i zatvori, ali šest jednakih torbi odmah mu je privuklo pozornost.
Bez riječi i suvišnih pokreta Martin i Bogdan su žurno produžili prema hotelu. Roko je s
druge strane zastao i kratko ih pogledao. U tom trenutku, kao da je mogao vidjeti kako im se
bude hipofize koje otpuštaju hormone prema nadbubrežnim žlijezdama odakle kortizol juri po
cijelom tijelu sudarajući se s adrenalinom, ubrzavajući im rad srca, korak i kretnje. Zarotirao se
na mjestu i potrčao sporednom uličicom, gonjen jednakim strahom dok su mu svi mišići
podrhtavali.
Trebalo im je sedam minuta da stignu do svojih soba, pokupe sve stvari, sjednu u Alfu i
krenu. Sve bez ijedne riječi. Dok su prolazili prvo raskrižje, s desne strane začuli su sirenu i dva
policijska automobila. Roko je nagazio gas i projurio, ne dvoumeći se ni trena. Znao je da momci
u uniformama mogu prepoznati staru Alfu čak i ako nisu takve susretali na poslu, ali znao je i da
iz svog položaja za sada ne mogu vidjeti registracijske oznake, pa je tu malu prednost
pretpostavio svemu ostalome i pojurio prema prvom skretanju. Uska, krivudava uličica bila je
kao poligon za vožnju. Uniformirani vozač takve je lako i brzo prelazio, poučen dugotrajnim
obukama vožnje na policijskoj akademiji. Ali već sljedeće skretanje, pa ono iza njega, i
iznenadna gužva na širokoj cesti koja se prostrla pred njima, bili su prava prilika da im Roko
svojim manevrima nestane iz vidokruga. Ostalo je samo da računaju na sreću u kojoj se potjera
neće organizirati, preprečujući im put prema izlazu iz grada i zatim prema granici. Tako je i bilo,
pa je stari nabrijani talijanski ljubimac sada mirno klizio ravnicom pored jezera Balaton i grabio
prema granici, dok je trojka u njemu šutke gledala pejzaž. Bogdan je već ranije poslao Horvathu
SMS: Sranje, drotovi su našli lovu. Skloni se.
 Düsseldorf, 13. ožujka

Kolona automobila razvukla se preko Oberkasseler mosta zbog građevinskih radova na

postaji podzemne željeznice. Müller je pogledavao u retrovizor prema crvenoj Hondi iza sebe i
naprijed, kroz stražnje staklo spuštenog BMW-a koji je stajao u koloni ispred njega. Oba vozača
ritmično su lupkala šakom po upravljaču i dodavala gas u prazno. Buka sportskih mašina stvarala
je još veću nervozu, jer svi su uokolo bili jednako tako u žurbi i stresu. Jedni su kasnili na posao
u dućanu koji treba otvoriti, drugi na šalter banke, ostali možda u urede smještene u visokim
neboderima s druge strane centra ili na liječnički pregled, a Müller na sastanak sa šefom u vezi
mjesečnog izvještaja koji su trebali predati do kraja dana. Mrgodni šef njegove policijske postaje
bio je na svom prvom godišnjem odmoru otkako se poznaju, ali je svakodnevno nazivao da
barem sa svojim zamjenikom pročešlja najvažnije događaje tijekom odsustva. Tako je i sada ovaj
suhonjavi dugonja sigurno čekao Müllera barem petnaest minuta ranije na dogovorenom mjestu,
da odrade posao koji je mogao pričekati njegov povratak s odmora. Birokratski dio posla ga je
oduvijek izbezumljivao, nije vidio ni jedan dobar razlog da u njemu sudjeluje, ali ipak je
godinama poslušno i temeljito pripremao svu dokumentaciju, u kompjuter u postaji i po golemim
metalnim ormarima kartoteka. Rano jutros je Tini Koslowskoj poslao SMS s porukom da se nađu
oko podneva u Bazzar cafeu. Učinilo mu se idealnim da spoji odlazak na sastanak sa šefom u
centru s mogućim susretom na kavi i kolačima. Za poziv na ručak nije imao hrabrosti. I ovu je
poruku ispisivao barem pola sata, sjedeći jutros za svojim kuhinjskim stolom, kombinirajući
riječi, zareze i točke, uz raširenu mapu grada pred sobom na koju je kemijskom olovkom
označavao moguće kafiće u koje ju može pozvati. Trema mu je tresla prste pri ispisivanju svakog
znaka, a za slanje je trebao zatvoriti oči i progutati golemu grudu pljuvačke.
Sinoćnje tulumarenje nije ostavilo ozbiljnijih posljedica, pa je ustao lako, pospremio
nered u spavaćoj sobi, stavio oprano rublje u sušilicu, posložio sude iz perilice po policama i
skuhao kavu. Još se jednom zagledao u sve kuteve svog samačkog stana, ne pitajući se više što u
njemu nedostaje. Točno je znao čega je premalo, a čega previše. Previše je bilo tišine. One koju
je pokušavao pobijediti lupkanjem posuda i glazbom. Iz kreveta je uključio laptop gdje su s vrha
play liste Flogging Molly počeli svoj Float. Zapjevao je s njima... don't sink the boat, što ga je u
trenutku vratilo do sinoćnje atmosfere u klubu, ali i do spoznaje - da svoju tišinu ne može
nadglasati.
Sada je u koloni preko mosta pokušavao zamisliti živote kojima žive vozači ispred i iza
njega. I kako god ih je spremao po društvenim ladicama i pretpostavljao kojim se poslovima
bave, svi su mu izgledali kao da imaju nekoga, negdje. Djevojka onog tipa u BMW-u sigurno je
bila zaposlena kao hostesa pred restoranom i čekala ga uvečer po završetku smjene; Hondinom
vozaču je pridodao zaručnicu koju je mogao upoznati na proslavi mature dok je ova zaljubljeno
gledala u njegov tadašnji automobil. Žena koja je ispred njih izašla iz svog karavana, sigurno je
kod kuće imala muža s kojim je sinoć bila u kazalištu ili na večeri. I svi su, ali baš svi, bili
upareni na ovaj ili onaj način. Neka su se i svađali kod kuće, neka im i nisu cvjetale ruže na
svakom koraku, ali su imali nekoga tko ih čeka, koga su jutros ili sinoć poljubili, koga nazovu
ako kasne i ako po kući zagube recept za neki lijek. Pogledavao je prema ekranu mobitela,
očekujući Tininu povratnu poruku. Možda je još prerano, sinoć je ostala nakon njega, možda se
party odužio do jutra pa sada još spava. Kako uopće spava? Na leđima? Na boku, jedne noge
prebačene preko druge? Sama? U pidžami ili spavaćici? Koliki joj je krevet, a koje boje zidovi?
Je li šef počeo nervozno lupkati nogom? Što je naručio - čaj ili kavu? Sigurno zeleni čaj. Otkad je
imao infarkt, počeo je paziti na zdravlje - barem što se tiče unošenja otrova u sebe. Jesu li Tinine
papuče uredno složene pod krevetom ili su nemarno ostavljene pred kupaonicom, dok je sinoć
bosa pravila zadnje korake pred spavanje? Kako povezati susret s Martinom Fellerom na
aerodromu i njegovo putovanje u Mađarsku s informacijom o pljački u budimpeštanskom kasinu?
Muti li Feller opet nešto ili je to ipak koincidencija i ne treba joj pridavati značaj? Kolona se
raspršila nakon prvog semafora, gospoda u karavanu je skrenula lijevo kroz park, Honda ga je
pretekla i nastavila ispred njega, a BMW je nestao u desnoj uličici prema starom gradu.
Građevinci i komunalci raskopali su šefovu ulicu Elisabethstrasse, pa se parkirao između čunjeva
koji su ograđivali gradilište, postavio plavo rotacijsko svjetlo na komandnu ploču i krenuo prema
kavani u kojoj su se dogovorili naći.
Tinina je poruka stigla baš dok je ulazio kroz dvostruka staklena vrata. Žurno je prišao
stolu, odložio crveni registrator do šefovog čaja, ispričao se uz nemoćno slijeganje ramenima i
otišao u toalet. Tina je napisala da je u gužvi, da ne zna može li stići danas i da će se javiti malo
kasnije. To mu je zazvučalo kao uljudno odbijanje, ali svakako bolje od verzije u kojoj uopće ne
bi odgovorila.
Završio je jutrošnje birokratske obveze, a i doznao razne novosti o šefovim unucima,
djeci, kampiranju na kojem su bili, kao i o novim susjedima koji ga ne respektiraju dovoljno.
Priča o unucima bila je jednako dosadna kao i ona o kampiranju, pa je jedva dočekao da se izvuče
i krene do svog ureda gdje ga je čekala još gomila posla. Krađe u Italiji su se dotaknuli upravo
toliko da Müller shvati kako taj posao mora još danas ili završiti ili mu dati neki smisao, jer je sve
do sada izgledalo potpuno nebitno u odnosu na vrstu i opseg štete njemačkih državljana. U
zadnjih šest mjeseci, otkad su njih dvoje bili zaduženi za intenzivniju suradnju s Interpolom,
ovakve su situacije, u kojima se ništa ne događa osim beskrajnog ispunjavanja formulara, bile sve
češće, a njima je trebao nekakav rezultat koji će barem podsjećati na konkretnost i učinkovitost.
Pozdravio se, sjeo u auto i pustio gužvi da ga proguta na putu do ureda.
Na pištavi zvuk pristigle poruke prebrzo je zavukao i izvukao ruku iz džepa, pa je mobitel
završio prvo udarcem u komandnu ploču, zatim u mjenjač, a onda se zavukao između sjedala i
ručne kočnice. Istegao je prste koliko je mogao, ali bez uspjeha. Onda se nagnuo do desnog
pretinca i izvadio odvijač, pri čemu je skrenuo u drugu traku na cesti i umalo udario u zbunjenog
motociklista koji je još dugo trubio i ljutito mahao rukom. Odvijačem je gurnuo mobitel još
dublje ispod sjedala, baš dok je pristizao zvuk druge poruke. I to na dijelu ceste na kojem se ne
može zaustaviti. Spustio je prozorsko staklo, sa stražnje klupe dohvatio plavo rotacijsko svjetlo,
uključio ga, stavio na krov i zaustavio se nasred kolnika. Kolona iza njega se provlačila preko
lijeve strane bez riječi prigovora. Plavo svjetlo ostavlja dovoljno važan dojam. Zavukao je ruku
duboko pod sjedalo i izvukao svoju staru Nokiu, zajedno s praznom vrećicom čipsa i nekoliko
sitnih eura. Prva poruka je bila Tinina: Nikako ne mogu danas, dragi inspektore. Ajde da se
bujemo sutra. Ono dragi inspektore će ga držati budnim sljedećih nekoliko dana. Istovremeno je
u tijelu osjetio kako gori od uzbuđenja, pa kako se stropoštava zbog današnjeg neodigranog
susreta, ali i kako ga napušta trema pod kojom je od jutros, otkad je poslao ponudu za kavu i
kolače. I druga SMS poruka je bila Tinina: *čujemo :) Hmmm, to je dobar znak. Ako je
primijetila tipfeler, pa ga ispravila, možda joj je važno kakav dojam ostavlja. Sada ostaje dilema
da li da odgovori na poruku s novim prijedlogom ili da ipak pričeka do sutra. Ako čeka, možda
joj iskrsnu neke druge obaveze, pa se opet izvuče, a ako odmah nešto napiše - može izgledati
pretjerano nestrpljiv i naporan.
 Beograd, 17. ožujka

Nemanji su po glavi odzvanjale riječi kojima je Arta zlokobno najavila njihov kraj još na
početku: Moja će ti mladost nauditi, i poželećeš da si na dnu jame, jer ću ti ja iskopati još dublje
dno, pa makar kroz godinu, četiri, deset... Iz dana u dan se nadao da ne mora biti tako, da može
obuzdati goropadnu mladost, ili da će barem dočekati onih deset godina. Mrzio je svoju glupost
uronjenu u sljepilo zaljubljenosti. Znao je točno što znači kad je Arta prvi put ugasila svoju
online lampicu na chatu. Znao je i da je te večeri nakon svađe ostala spavati kod nekog novog
prijatelja, poslodavca ili bilo koga tko je dovoljno jasno izrekao da je želi. Ni tada se nije usudio
protjerati je konačno iz glave, samo je u prozorčić s porukama upisao završnu rečenicu koja joj je
trebala odzvanjati u ušima zauvijek: Svaki put kad se uvučeš u novi krevet, nek ti zvonce savjesti
vikne: Ja sam govno! Arta se više nije javljala, a on nije znao je li potonuo još dublje ili je osjetio
olakšanje istresanjem prve svoje grubosti, makar i u nespretno napisanoj zadnjoj poruci. Tri
mjeseca su prošla, a bol u utrobi nije prestajala, samo se povremeno smanjivala dok se prisiljavao
kao mantru izgovarati ono:govno, govno...
Iz Prištine se vratio djelomično miran. Jeton je spremio njegov paket u najdublji kutak
svog sefa, o Arti nisu više progovorili ni riječi, nikakve neugodnosti nisu ga pratde ni po gradu,
ni na putu i jedino što je još ostalo od svega bio je strah i tjeskoba od mogućih posljedica. Nije on
bio borac koji želi ulaziti u bitke s vjetrenjačama, nije imao ni snagu ni volju suprotstaviti se
puno jačima od sebe, naročito beskrupuloznim siledžijama koji bi za zlatni zub raščerečili
vlastitog brata. A po svemu što je naslućivao, njegovi su poslodavci bili u vezi s takvima. Pa
kako i ne bi? U maloj zemlji svi su bili nekako povezani.
U utorak ga je posjetio Danilo, kepec s bradicom koja nikada nije dosegla fazu muškosti.
Kepec s ljepljivim rukama i žutim kaubojskim čizmama koje bi bolje pristajale nekakvoj
djevojčici, i koje su naprosto mamile na pitanje: gdje se pronađu dućani koji prodaju kaubojke
tako malog broja? S njim je stigao i pripadajući orangutan u odijelu koje se svjetlucalo pod
uredskim neonkama.
- Lepo ti kažem, ono bi i peder jebo... - minutu nakon što su ušli, još su završavali svoj
razgovor o sisama konobarice, započet valjda na podnevnom ručku u obližnjem restoranu. Danilo
nije čekao još jedan odgovor golemog kolege, napokon se obrativši i Nemanji.
- Onda? Jel sve u redu?
- Kako mislite jel sve u redu?
- Mislim s poslom. Sve OK? Čeda se brine, ne bi ja pitao tek tako. Ima li gnjavaže, kakvi
su ostali u biblioteci, ima li nereda? Znaš, zanima nas sigurnost, a ovdje se vrzmaju svakojaka
lica. Može terorista da uskoči, a da ga niko živ ne primeti.
- E, pa recite Čedi da je biblioteka sigurna.
- Hmmm, nemoj da si naivan. Okreni se malo oko sebe. Sve nekrst do nekrsta.
- Dajte, kažite mi, Danilo, kakva bi bila Vaša reakcija u jednoj hipotetskoj situaciji koju
ću da Vam ispričam.
- Kakvoj, bre, situaciji?
- Hipotet... Ma, vidite, to Vam je zamišljena situacija. Pretpostavka...
- Hajde, baš me interesuje - Kepec se nasmije i okrene orangutanu. - Jesam ti reko da
volim pretpostavke ?
- Na primer, nalazite se pred najvećom pariškom kafanom, čuvenom po svojoj tradiciji.
Subota je, sunčan, ali prohladan dan, oko podneva. Na ulici je poprilična gužva, šetaju turisti,
domaći, poslovnjaci, zgubidani, a automobili prolaze u kolonama i trube u gustom saobraćaju. Vi
poželite da popijete kafu s drugaricom, ulazite u pomenutu kafanu, a ona prepuna. Skoro svi
stolovi su zauzeti, ali ugledate jedan u uglu i požurite do njega.
- E, i? - nezainteresirano je noktom malog prsta pročačkao prednje zube, buljeći u
Nemanju.
- Naručili ste kafu, uz nju ide i fini keks, servis je savršen, ugodno započinjete čavrljanje
sa drugaricom, a za stolom pored vašeg ugledate izrazito zgodnu plavušu, prekrivenu dugačkom
pelerinom, kako se vrpolji na sedalici, znoji se i pogledom strelovito prelazi po celoj kafani, kao
da prebrojava goste.
- E,i?
- Šta biste pomislili i šta biste uradili?
- Uradio ne bi ništa, jer sam sa drugaricom, a pomislio bi sigurno kako bi bilo dobro
kresnut je u toaletu, da joj razmažem znoj. Hahaha, dobro ti je pitanje, profo - gurkao je laktom
orangutana u rebra.
- Nije još gotovo. U tome i jest ta hipoteza, kao korelacija. Situacija je identična: Pariz,
ulica, kafanče, gužva, Vi sa svojom drugaricom. A na stolu pored Vašeg sedi krupna žena,
izrazito lepog lica i očiju koje izviruju iz burke. Očito je dakle muslimanka, arapskog porekla.
Prekrivena je suknenom pelerinom do poda. Niz onaj vidljivi dio lica cure joj krupne kaplje
znoja, vrpolji se na sedalici i pogledom strelovito prelazi po celoj kafani, kao da prebrojava goste.
Što biste pomislili?
- Da je đubre balijsko nakrcalo dinamit ispod jebene pelerine i oče sve da nas digne u
vazduh, šta drugo da pomislim bogtejebo!
- I šta biste uradili ?
- E, jebeš me, profo, pojma nemam.
- Ostali biste mirno da sedite? Ili skočili na nju i strgnuli joj pelerinu? Počeli da urlate iz
sveg glasa da upozorite goste? Iskrali se šutke van? Pozvali konobara da ga obavestite o svojim
sumnjama, a dragocene sekunde prolaze ?
- Zajebana situacija.
- A ne biste na trenutak pomislili kako bi bilo dobro da je kresnete u toaletu? Vidite, puni
smo predrasuda i prenaglih zaključaka, a život je složeniji od toga. Onu prvu biste pohotno
raščupali na gajbama u stražnjoj uličici, bez dvoumljenja. Da se ova druga pojavila u beogradskoj
kafani, možda bi joj u glavu sasuli šaržer iz pištolja, iako se nikada nije dogodio sličan napad u
našem gradu. Ali u Parizu, gde je takav teroristički čin lako zamisliti - vi ne znate šta biste
uradili. Želim reći ovo: poručite Čedi i ostalima da, kao prvo, ja nisam ovde da provodim
sigurnosne mere, a kao drugo, da studenti u pokidanim farmerkama i izlizanim patikama nisu
pretnja državnoj bezbednosti.
Orangutan ga je u nekoliko navrata nazvao Mali. U društvu u kojem je radio na takvu se
ironiju već sigurno priviknuo, da ga zovu Mali oni kojima šefuje. Mali sigurno nije došao ovamo
nadzirati posjetitelje knjižnice, nešto je drugo bdo u pitanju. Ipak, možda je Nemanjin strah bio
prisutan još od onog trenutka kada je od Larsa preuzeo kovertu. Opet mu se učinila glupavom
odluka da ne zaviruje u njezin sadržaj. Postalo je očito: priredio si je još jedan trošak putovanja i
uvidio jedino da nema pojma kojim informacijama barata, i jesu li one uopće korisne za knjigu
koju će pisati još dugo. Možda je sve samo hrpa ratnih odvratnosti, kakve se u ratovima
događaju.
- A šta si ti burazeru bio u Prištini ?
- Ko ? Ja ? Kako mislite u Prištini ?
- Profesore, nećemo bre da se igramo. Lepo pitam šta si bio u Prištini, ako nisi više s
onom malom Šiptarkom, a ti se praviš blesav.
Nešto nije bilo dobro u tonu kojim mu se čekinjavi Danilo obraćao. Kroz naglašenu
porugu i ovlaš izrečeno pitanje, provlačila se opasna poruka. Nedovoljno jasna, ali sigurno
prisutna. Treba li opravdavati svoje kretanje? Nikako. Doduše, puno lakše bi bilo da je otišao na
običan izlet, bez obzira na to o kojoj se zemlji ili gradu radilo.
Zrak u sobi bio je ispunjen neizgovorenom prijetnjom, a Nemanja je grozničavo tragao za
digresijama kojima bi mogao omesti posjetitelje. Široko razmaknute noge pred njim signalizirale
su da se glomazno tijelo orangutana neće pomaknuti ni za milimetar, pa makar ga bagerom
gurali, brzo su ga odvratile od poriva da skretane s teme. Osim toga, ponovno se vratio na teoriju
nepovredivosti integriteta i slobodnog kretanja. Pa nije sve ove godine gurao kroz svakojake
sisteme i medu raznolikim siledžijama, čak i u intelektualnom svijetu, da bi ga sad dvojica
polupismenih sumnjivaca izbacila iz takta.
- Gospodo, moja putovanja se tiču samo mene i mojih nadređenih koji mi odobravaju
slobodno vreme, ukoliko se radi o privatnom odsustvu. A ako je poslovno putovanje u pitanju,
ono se tiče isključivo struke i procenu toga može davati samo kvalifikovano lice. Kako vidim da
ste informisani o mom privatnom životu, mogu da vam kažem kao sam na putu bio baš zbog toga
- pokušavam da obnovim vezu sa devojkom.
- Dobro je, dobro je, šta se pališ ko dete na zvečku?! Kad su konačno izašli, iza
orangutana je ostao smrdljiv oblak znoja kojeg je valjda cijeli dan skupljao ispod onog
šlampavog odijela. Srećom, barem su vrata ostavili otvorenima, kako su ih valjda učili na
tečajevima pokazivanja moći. Moćni ljudi ne zatvaraju vrata po izlasku, to se zna, pa su ovakvi
tipovi i tim gestama stavljali podsvjesno do znanja da su jači i važniji po nečemu.
Nemanja je dugo sjedio spuštenih ruku u dubokom naslonjaču i gledao prema hodniku. U
jednom trenutku naglo se dignuo, potrpao stvari u torbu i izjurio van.
Nešto mu je u licu tog Danila bilo poznato. Slutio je i što, ali to je mogao reći tek kad
stigne kući i ispod gomile knjiga iskopa spremljenu kovertu s fotografijama koje mu je Lars
predao u Zagrebu. Pregledao ih je samo tada i nijednom poslije, ali sada je znao da ih mora još
jednom pogledati. Ovaj antipatični kepec vječno mlade face bio je među njima - Nemanja je u to
bio siguran.
 Salaš, 7. ožujka

Umjesto prema Zagrebu, skrenuli su preko Kaposvara i Barče prema Virovitici. Dva sata
prebrze vožnje mađarskim ravnicama, uz stalno uključen detektor za radar, proveli su u strahu od
organizirane policijske potjere ili blokade ceste. Samo su glasne psovke povremeno prekidale
muk u kabini. Troje potpuno oznojenih putnika stiglo je pred prazan granični prijelaz u Barci.
Tek kad je Roko krenuo rukom prema prozorčiću carinskog policajca koji je samo nemarno
odmahnuo, strah je ustupio mjesto olakšanju. Hrvatski carinici su jednakim nezainteresiranim
pogledima ispratili Alfu i njezine putnike koji su se zahvaljivali nebesima na lakoći prelaska
granica unutar Europske unije.
Dalje je bilo jednostavno. Ako nešto uopće može biti jednostavno nakon onolikog stresa
koji im je izobličio lica, a mokraćne mjehure dovodio do prskanja. Prošli su Viroviticu i
zaustavili se na benzinskoj postaji tek pred ulazom u Slatinu. Pišanje i kava bili su prioritet. Tek
onda punjenje rezervoara do vrha, pa nastavak putovanja bez riječi. Šutnja se zavukla među
sjedala. Nitko još nije htio spominjati proživljene događaje u Budimpešti. Teško je prihvatiti
poraz u kojem su izgubili više stotina tisuća eura. Cesta je sve dublje gutala trojicu sredovječnih
momaka uvijek spremnih za avanturu i rizike, ogrubjelih i očvrslih u uspjesima i neuspjesima, u
vječnom bijegu van okvira društva i zakona. Činilo se da sva trojica grozničavo prekopavaju po
glavama, tražeći teme što udaljenije od upravo proživljenog neuspjeha. Martin je nazvao Andreu
i pričao s njom desetak minuta. Zaključio je razgovor poljupcem, prekinuo vezu, po nazvao
Moniku. I s njom je pričao deset minuta, ponavljajući iste laži kao i Andrei, kao da ih ima
popisane na podsjetniku. Kad je završio, još je neko vrijeme prčkao po telefonskom imeniku,
pokušavajući se sjetiti koga još treba nazvati.
- Vidim da ti treba poduka, Martine. Za dugu i sretnu vezu potrebna je emocionalna
zrelost, a ti ćeš to, izgleda, čekati još barem pedeset godina.
- Opa! Imamo filozofa. Bogdane, jesi li se ti to upisao u knjižnicu?
- Nema tu knjiga, samo osobno iskustvo i ono koje imam promatrajući druge, naročito vas
dvojicu.
- Znači, ti si emocionalno zreo? A nas dvoje smo emocionalna nedonoščad?
- Tako je. I jedan i drugi cijelo vrijeme idealizirate neke žene. U tome je zacrtana propast,
jer nema idealnog. Vama zato uvijek slijedi razočarenje i postajete nesretni. S druge strane, ako
se postigne emocionalna zrelost, počinje se analitički gledati i sebe i druge, pa nema više potrebe
za idealiziranjem.
- Joj, kako sereš. Nego trebam uzest papir i olovku, analitički sagledat nekoliko
kandidatkinja i upisivat njihove karakteristike u tabelu? Pa će sve završit dobro? - pobunio se
Roko.
- Ma gledaj... slažemo li se svi da su zaljubljenost i prava, iskrena ljubav dva različita
pojma?
- Tako je, a cilj je uvijek prijeći iz zaljubljenosti u ljubav! - sad se ubacio i Martin, već
pomalo iziritiran Bogdanovim mudrovanjem.
- E, vidiš, u tom grmu leži zec. Ako je ono kad se zaljubiš - jabuka, a kad voliš - kruška,
kako onda možeš očekivati da se jabuka pretvori u krušku?
- Auuuuuupičkumaterinuuu - nacerio se Roko.
Od kratke opservacije trenutnih ljubavnih statusa trojke u kolima, koji izgledaju kao da o
njima ne treba ni raspravljati, prešli su na filozofiranja kakva se dogode za vrijeme dugačkih
vožnji, kad čovjeku i ne preostaje ništa drugo dok zuri u bijelu crtu koja izmiče pod kotačima,
kao da nisu upravo u bijegu od policije i mađarske mafije.
- Ne, stvarno - sada je Martin već ozbiljno shvatio razgovor. - Kretanje u vezu preko
zaljubljenosti je pogrešno? Jer nužno vodi u problem razočarenja u idealizirano ? Hoćeš reći da je
za odabir partnera i skladan život najvažnija kompatibdilnost i poklapanja u koncepciji veze?
Otkud onda potreba za zaljubljivanjem? Odakle dolaze oni čuveni leptirići ?
- Ugovoreni brakovi u onim civilizacijama koje smatramo divljima, duže traju nego na
Zapadu. Roditelji pronađu kompatibilnog partnera i to je to - Bogdan se nije dao izbaciti iz takta.
- Ma, daj, kao da je sve u trajanju. A jesu li sretni u tom braku?
- Jesu li ljudi sretni sa svojim raskidima? Jesu li sretni kad ih partneri varaju? Kad se
sudare s razočaranjem nakon sveg onog ulaganja u ljubav koju su idealizirali?
- Zaspat ću od vas dvojice, majke mi - Roko je zavrtio očima i okrenuo se prema prozoru.
Bogdan je nastavio dalje u svom ritmu, kao da ga sluša puna dvorana studenata ljubavologije.
- Civilizacija nam je zadala kobne udarce u puno životnih sfera, pa i u ovoj o kojoj se
rijetko razmišlja na taj način. Od onih, ne tako davnih vremena, kada su romantičari počeli
ispisivati knjige hvalospjeva zaljubljivanju, pa preko civilizacije Hollywooda koja je nudila
srceparajuće romanse. Pod njihovim smo utjecajem počeli čak i tragične završetke idealizirati
zbog trenutaka lude sreće i zanesenosti nekim bićem, jer je velika romansa postala jedina bitna. A
posljedica? Nesreće, emocionalne kataklizme, razočaranja, raskidi i razvodi. Preostalo nam je
samo da se okrenemo sami sebi. Tako nastaje kultura narcizma.
- Kultura narcizma? Opa! Znači ipak se čita stručna literatura, a ?
Istina, čitao je po časopisima o tome, u nekim danima dokolice. O novoj generaciji mladih
ljudi koji su puni priče o sebi, uz smanjenu empatiju prema drugima, smanjenu sposobnost da
vole i da se predaju. Čitao je o njihovoj neosjetljivosti na ljubav, o generaciji koja sve češće još
za vrijeme trajanja veze naglašava njezinu neizvjesnu budućnost, što ljubavnicima unaprijed
oduzima bliskost, a veza gubi svoj smisao. Takvi stupaju kroz život, gdje ih čekaju sve veće i
veće emocionalne praznine. Bogdan je izbacivao iz sebe sva prikupljena znanja, čak i ona koja
nije najbolje razumio, ali ni Martin mu nije ostajao dužan u ovom razgovoru.
- Jebiga, puno je toga i u naslijeđu. Evo na primjer, žene od majki često preuzimaju model
potisnute agresije prema muškarcima - nastavio je. - Pa kasnije nikako ne mogu uspostaviti
normalne i zdrave odnose sa suprotnim spolom.
- Pa valjda isto tako bude i kod muškaraca. Nismo tu sada da sudimo samo ženama.
- Nego sebi da sudim? Pa nisam lud.
- Vidiš, tako nastaju dvije vrste ljudi: jedni su narcisoidni i bez prilike da se predaju, a
drugi su razočarani propalom vezom. Onda se opet dijele na dvije vrste: one koji se, fokusirani na
bol, plaše ulaska u novu vezu da ne bi opet bili iznevjereni, i one druge, koji ponovno i ponovno
rade iste greške.
- Aha, a koliko grešaka tribamo napravit da postignemo tu tvoju emocionalnu zrelost?
Evo, ja baš pribrojavam svoje - nakratko se i Roko vratio u razgovor.
- Kako tko. Trebaš se samo konačno zapitati gdje su bile pogreške...
- U njima! Uvik. Ne tribam se to previše pitat.
- Možda, ali samo zato jer si ih na početku idealizirao, zaljubljujući se u njih. Dakle
pogreška je u tom idealiziranju. Jer, jabuke se nikada neće pretvoriti u kruške.
Uronjeni u analitička promatranja svojih veza nakratko su zašutjeli, dok ih je brundanje
Alfe uspavljivalo na putu između Bačke Palanke i Novog Sada. Ravna cesta od Begeča prema
Futogu bila je gotovo prazna i naprosto mamila na ubrzanje, ali nikome od trojke u autu više nije
bilo do rizika susreta s radarom ili kakvom kamerom, naročito poslije onog ludila po Mađarskoj.
Trebalo je što mirnije i bezopasnije proći kroz Novi Sad i dočepati se salaša kod Čeneja. Široka
polja s glomaznim glavama kupusa na lijevoj strani i svježe izbrazdana oranica na desnoj gotovo
su hipnotički djelovali na putnike zadubljene u svoje misli. Bulevar Vojvode Stepe rastvorio se
propuštajući prve kišne kapi sa zapada prema željezničkom kolodvoru, pa preko Salajke do
sjevernog izlaza iz grada.
- Znači, ja se ne trebam brinuti jesam li zalutao ? Samo možda još nisam pronašao pravu
stazu po kojoj hoda moja buduća žena? Idealna žena.
- Ne idealna, Martine, jebote! Treba biti kompatibilna!
- Ala šta si ovo super reka - poskočio je Roko, zaključivši razgovor dok se uvlačio Alfom
na salaš. - Pronaša si nove izraze za pravu ljubav. Možemo ovo objavit ka znanstveni rad u
nekom ženskom časopisu. Bit će prisritne kad skroz ukinemo romantiku, ionako ne kotira dobro
u zadnje vrime.
Salaš je pripadao Rokovom starom prijatelju. Možda i jedinom, kad se oduzmu svi
poznanici s kojima se udruživao u nelegalnim rabotama. Ovaj je bio drugačiji. Jedan od onih koji
o svom poštenju ne trebaju naglas pričati, nego ga žive. Jedan od rijetkih koji su uvijek i
bezuvjetno tu. Uvijek namršteno zavrti glavom kad Roko spomene svoj način života, kao da
govori: Ostavi te tvoje pizdarije i dođi ovde. Da oreš njive, da bereš bostan, uzgajaš guske i jedeš
praseće kotlete uz dobro vino. Na isti ga je način i sada pratio pogledom dok su prolazili kroz
golemu kapiju iza koje desni puteljak vodi prema štalama, a lijevi ispred restorana iz kojeg se
čula muzika. Apartmani su na suprotnoj strani avlije iz koje je kišna večer rastjerala goste od
stolova pod krošnjama u topliji ambijent, pred bogatu bačku trpezu. Alfu su ubacili duboko u
jedan od ambara koji je odavno izgubio svoju prvotnu svrhu i postao spremište za sve i svašta, pa
tako i Saletov rijetko korišteni oldtimer. Taj lijepi stari Fiat kabriolet odatle je izlazio ponekim
sunčanim nedjeljama, tek toliko da se svojom starinskom linijom kočoperi ulicama, da bljesak
niklovanih dijelova privuče nostalgične poglede onih koji još cijene staru automobilsku gardu iz
vremena dok su se marke i tipovi prepoznavali izdaleka, jer su imali karakter.
Sale je raširio ruke iznad krupnog tijela koje kao da je otkrivalo kako čitav ovaj salaš
posjeduje isključivo zbog vlastitog hedonizma. Zagrljaj je uvijek bio kratak, kao da se viđaju
svakodnevno. Pružio je ruku Martinu i Bogdanu i u trenutku prozreo mogući razlog dolaska ove
miješane trojke.
- Eee, kad je meni ovaj moj Roko češće dolazio... a sad, evo, dobro je i ako ga jednom
godišnje vidim. To su bila vremena, sećaš se kad si svaki čas navraćao s onom malom... kako se
ono beše zvala?
- Ma pusti sad ta vrimena, vidiš da smo ostarili.
- Aaaa i ogladneli sigurno. Ajmo unutra!
Muzikaši su napravili krug oko dugačkog stola za kojim je sjedilo veselo društvo, i
uvlačdi instrumente među glave gostiju. Oko njih se širio miris pečenja i rakije, žene i muškarci
su podizali ruke, mahali maramicama i lupkali se čašama. Stari kontrabasist je kimnuo glavom
prema Roku i ne prekidajući pjesmu povukao ciganski orkestar prema novopridošloj trojci
predvođenoj gazdom. Razvukao je široki osmijeh pokazujući zlatni zub, na trenutak pustio svoje
muzičare da sviraju bez njegovog ritma i kratko dobacio: Hoćemo onu tvoju? Roko je samo
odmahnuo rukom; svoj trojici je bilo potrebno opuštanje uz vino i pjesmu, da izbace iz glave
budimpeštanski fijasko. Srećom, do sada ni jedan od njih nije dramatizirao situaciju optužujući ga
za neuspjeh, a proklinjanje zle sudbine trajalo je puno kraće nego u kroničnih fatalista.
Prije nego će za njihov stol pozvati dvije djevojke koje su sjedile same u kutu i izgledale
kao da su došle proslaviti nekakvo novo zaposlenje ili samo izbrbljati sve dogodovštine iz
proteklih dana, Sale se kratko nagnuo prema sredini i povukao Roka za rukav.
 - Ajd sad, da čujem na brzinu ono što ne želim da čujem.
- Triba nam samo par dana mira. Da ne mrdamo odavde, da se naspavamo i odmorimo.
Budimpešta. Hm, jedan poslić koji je završija frkom. Malo s pandurijom, malo s lokalnim
moćnicima, a ispalo je da moramo pobić kratkih rukava i šta dalje. Dakle, sranje.
- Auu bre, to ste vi bili u Budimpešti ? Ohoho, pa čuo sam za to, znaš da se ovde kod
mene sve čuje. Okej, još jedno tvoje sranje, pa pizda mu materina, jel vidiš da se ne isplati ?
Osim što je dobro da smo se barem ovako sreli.
- Znam, znam. Tribalo je još samo to, pa da prestanem skroz. Fali mi još neka kinta da
otvorim mali servis i počnem mirno živit s Mihaelom.
- Sereš. Sutra bi ti opet zafalilo. Uvek zafali. Ajde, znači, dosta je o tome? Za recepciju ne
brini, nikakva imena ne upisujemo, tu ste mirni. Svakome po jedna soba, pa odmarajte, a sad da
se prvo navečeramo.
Večera je bila jedna od onih gurmanskih perverzija na koje se nailazi samo u krajevima
oduvijek bogatima hranom, gdje su mjere za količinu drugačije nego u onim škrtim, siromašnim.
Ovdje se gomile naslagane na tanjurima ne smatraju razbacivanjem ili bahaćenjem, već
uobičajenom trpezom. Kao u svakoj domaćinskoj kući koja drži do reputacije, na samom početku
se u rukama crnomanjaste konobarice našla tacna sa slatkim od jagoda, sitne čaše s hladnom
dunjevačom i bokal vode. Nakon ove brze dobrodošlice pristigla je daska - predjelo u kojem su
na starinskoj dasci za rezanje mesa bile naslagane po dvije vrste kulena i pršuta, tri vrste sira, od
onog mekanog pa do tvrdog, kozjeg, zatim feferoni i debele kriške kuvane šunke, sasvim
dovoljno da utaži glad i razigra trbuhe namjernika. Vino je birao domaćin, a to je značilo samo
najbolje od probranih sorti. Uskoro je na stol postavljena i glinena zdjela, a u njoj se svjetlucala
poprilično masna goveda juha u kojoj su se tiskali ručno rađeni rezanci od kukuruznog brašna i
komadići celera. Po precizno utvrđenim nutricionističkim pravilima Bačke, uz jelo bi se svaki čas
natočila po jedna kratka rakija od dunje, tek toliko da se razbije masnoća. Martin je sumnjičavo
pregledavao hranu i šest puta tražio Saletovu potvrdu da u njoj nema orašastih plodova ili ribljih
umaka. Kao i uvijek, instinktivno bi onjušio komad prije nego bi ga stavio u usta i pored toga što
su mu nekoliko puta naglasili da znaju za njegove alergije i moguće probleme.
Trojki je Martinov problem bio poznat više kao logistički, jer se u ključnom trenutku ne
bi smjela dogoditi neka pogreška koja bi ih stajala vremena provedenog pred vratima toaleta u
kojem on u najboljem slučaju povraća ili se muči s proljevom, a u najgorem se čeka hitna pomoć.
Kao onda kad im je propao izlet u St. Gallen. Čitava akcija na početku je bila čista i sigurna.
Wackerova slika Dvije glave stigla je iz bečkog Belvederea da bude izložena tijekom aukcije
organizirane u galeriji Widmer. Ne zbog prodaje, već samo kao pompozni ukras suradnje ovih
dviju kuća. Kako su organizatori željeli držati u tajnosti ovu informaciju sve do dana otvaranja
aukcije, slika je bila relativno slabo štićena od strane osiguranja. Od popodneva kad su je
blindiranim kombijem doveli u St. Gallen pa do jutra, kada je predstavljena, sliku je čuvao samo
nadzorni sustav galerije koji je postavljao nekakav Rumunj, stari Bogdanov prijatelj. Zbog
davnog duga, stvorenog još u vrijeme dok se Rumunjskom kretalo tiho i uz šapat, a koji nikad
nije zaboravio, javio se Bogdanu s tehničkim informacijama i mogućnostima onesposobljavanja
alarma u švicarskoj galeriji. Uz to je rekao da će isključiti nadzornu kameru na stražnjem ulazu.
Time je njegov dug bio isplaćen, a čovjek se mogao vratiti svom poštenom životu. U noći, dok je
grad spavao pripremajući se za sutrašnji radni dan, privukli su se Bogdan, Roko i Martin
stražnjem ulazu i otvorili vrata. Ostalo je samo da deaktiviraju alarmni sustav, pa iz centralne
prostorije uzmu jedno od svjetskih remek djela kao iz samoposluživanja. Martin je nakon svega
trebao prebaciti sliku preko njemačko-švicarske granice starim kombijem građevinske tvrtke, u
kojem su bile nabacane daske i alati. Sve je izgledalo više nego jednostavno.
 Zastali su pred metar visokom slikom i baš kad je Martin na brzinu htio podučiti svoja
dva kompanjona o vrijednosti ovog rada i o tome zašto netko toliko cijeni ono što njih dvojica
smatraju samo nauljenom šperpločom, uhvatili su ga grčevi i ponestajalo mu je daha. Otečene
usne i blago šištanje pri udisajima bili su dovoljan razlog za zajedničku paniku. Uzalud je sad
bilo prisjećati se kako i u kojem je trenutku Martin mogao pojesti neko jelo koje je ipak
sadržavalo orahe i srodne plodove. Jedino što su mogli učiniti bilo je hitno prekinuti akciju i
pobjeći natrag u hotel. Do tamo će vidjeti što će dalje biti s Martinom. Možda povraćanjem i
proljevom izbaci sve iz sebe, ako ne zapadne u anafilaktički šok koji bez hitne liječničke pomoći
ne mogu riješiti. U svakom slučaju, ništa od toga ne dolazi u obzir dok se nalazi u galeriji s
provalničkim alatom u rukama. U trenutku im je postalo jasno da će nekakav tajkun u nekakvoj
raskošnoj vili ostati bez Rudolfa Wackera, kojeg bi dakako skrivao u svojoj podrumskoj galeriji,
a njih trojica bez fine svote koju bi takav izdvojio za svoja perverzna uživanja u ukradenoj
umjetnosti.
Švicarska epizoda im je često padala na pamet, pa tako i ovdje, dok je Roko znatiželjno
promatrao sve zauzete stolove u prostoriji. Fascinirala ga je ta opčinjenost hranom i glazbom,
potpuno različitom od one koju je slušao cijeli život i koja mu je, na neki čudan način, sasvim
odgovarala kad god bi stigao na salaš. Niti je očekivao da tamburaši mogu odsvirati Kingov The
Thrill Is Gone, niti je želio da uopće pokušavaju miješati senzibilitete kontinenata razdvojenih
oceanima. Možda mu je jedna Saletova davna izjava - Blues je ono kad se dobar čovek oseća
loše! - nehotice u glavi povezala blues s tužnim starogradskim napjevima. Pri svojim je posjetima
prijatelju znao uzeti njegov motor i juriti po bačkim oranicama. Ravnica ispresijecana lenijama,
stazama zaštićenim još austrougarskim zakonima da ih ni pohlepni veleposjednici nisu mogli
prisvojiti. Zastao bi na njihovim raskrižjima, gledao prema dalekim horizontima na sve četiri
strane i iz sveg glasa pjevao Crossroad Roberta Johnsona. Godinama je vježbao tu stvar u osami
svoje garaže i uvijek je nedostajalo “ono nešto“. Ovdje ga je pronalazio, na tim blatnjavim
križanjima, kao da je to jedino mjesto na kojem se još može očekivati dolazak vraga da s njim
potpiše prodaju duše u zamjenu za muziciranje. A možda bi se u posljednji trenutak predomislio i
odabrao neku drugu vještinu, za kojom je jednakim žarom čeznuo.
Za susjednim stolom razbarušeni je tip u bijeloj košulji koja mu je virila sa svih strana
hlača i kravatom svezanom oko glave, ustao i izvukao svežanj novčanica. Došapnuo je nešto vodi
orkestra i izvalio se natrag na klimav stolac. Ciganin je razvukao osmijeh, kratko kimnuo i
započeo pjesmu Ne može se uhvatiti senka, od života što k'o Dunav teče..., ali taman kad je došao
do onog Ko te ima taj te nema, ko te nema taj te sanja, zgužvana košulja silovito podigne ruke,
ustane i drekne: Stani! Pride tamburašu kojem je u džep uvalio onaj svežanj novčanica, izvuče ga,
uzme natrag nekoliko stotica, pa zapovjedi: Sporije, pička mu materina!! I pjesma kreće
ispočetka, u razvučenom ritmu kako i dolikuje sporom Dunavu i širokoj Bačkoj, košuljaš se
zadovoljno vrati na svoje mjesto, trgne čašicu rakije i zabaci glavu unatrag pjevajući uglas s
orkestrom. Tako to ide kad se traži i zadnja nijansa koja precizno pogađa raspoloženje onoga koji
naručuje. Tako to ide kad se duša pita. Sale se u međuvremenu muvao među ostalim gostima,
ulazio i izlazio iz kuhinje, pa šifriranim signalima davao upute muzičarima koji su se seljakali od
stola do stola kao jato gusaka u dvorištu. Vratio se u pratnji onih dviju djevojaka iz kuta. Svaka je
držala svoju čašu vina, a on im je pridržavao torbice i dvije velike fascikle. Jovana i Tijana brzom
su reorganizacijom prostora napravile malo mjesta za sebe i kratkim odmahivanjem konobaru
odbile tanjure za jelo. Može samo kolač, hvala. Martin je istog trenutka promijenio položaj i
nalaktio se preko stola prema onoj ljepšoj, Roko je pogledavao na sat i osluškivao kojom
pjesmom će cigani započeti novi set, a Bogdan se, uz primjetnu nelagodu, uključio u razgovor
između Saleta i one druge.
 - Mm, što je leeepo - bila je Tijanina reakcija na prvi ugriz glomazne krempite koja se još
treskala na njenom tanjuru, dok je ona podizala pogled prema oslikanom stropu i sporo okrenula
očima.
Ovaj produženi vokal “e“, lijeno razvučen u sredini riječi, bio je sasvim dovoljan povod
da Martin odmah naruči isti kolač i za sebe, osmjehujući se Tijani. Sva sreća da ova nije naručila
orahnjaču, jer bi on, ovako u trenu zaslijepljen, bez razmišljanja zagrizao u svog smrtnog
neprijatelja. A onda bi nastala panika.
- Čime se bavite ? - pitala ga je.
- Uglavnom umjetnošću. Glazbom. Ne, ne, ne sviram, samo sam promatrač, ustvari
kritičar - spremno je otvorio polje laži u kojem se može dobro snaći oslanjajući se na iskustvo - a
Vi ?
- Rock kritičar ?
- A, ne. Mislim, volim ja svašta, ali bavim se klasičnom glazbom, operama,
simfonijama...
- Joj, pa to je sjajno. Baš imam dve ulaznice za jedan koncert sutra, a koleginica ne može
sa mnom zbog novog posla. Lajko Felix nastupa u novosadskoj Sinagogi. Da idemo zajedno?
- Hm, ne mogu reći da znam za njega, ali evo, vjerujem u Vaš ukus.
- On je naš. Srbin, ali Mađar. Kompozitor i violinist. Jako zanimljiv i dobar muzičar,
dodiruje se svega, od folklora do klasike, preko jazza i rock standarda. Svideće vam se sigurno.
Roko ga je ošinuo pogledom, primijetivši njegove namjere. Već je i ovo druženje bilo
pretjerano s obzirom na to da su se došli prikriti na neko vrijeme, a ovaj je već u prvom kontaktu
sa ženskom osobom u stanju sve zaboraviti i izložiti se riziku muvanjem po centru grada.
- E pa ne znam baš pronaći Sinagogu, prvi put sam ovdje. Da se mi nađemo malo ranije
negdje u centru, to je lakše ?
- Ma, nema potrebe. Jednostavno je. U samom centru pitajte bilo koga na ulici - zavukla
je ruku duboko u svoju torbu. - Evo, tu su ulaznice. Budite pred ulazom oko pola osam.
Kreten će na kraju i otići, samo da ima o čemu pričati s ljepojkom pored sebe, sad ga je
Roko već žestoko gurkao nogom pod stolom, ali Martin se nije obazirao. Dodirnuo joj je ruku
dok je uzimao papirnati smotuljak i umjesto da izgovori zahvalu, dugo ju je gledao ravno u
zjenice proširene u polumračnoj prostoriji. Imao je neko tajno oružje u tom pogledu. Toplinu ili
prodornost, nježnost ili sigurnost, napad ili samilost, teško je odgonetnuti, ali taj njegov način
uglavnom je davao željene rezultate. Ni sad nije bilo jasno pretače li svoje misli u njezine oči ili
pak iz njih crpi odgovore koji će mu poslužiti u nastavku, ali na Tijani se vidio lagani drhtaj, kao
ona prva reakcija kad riba zagrize mamac, a udica se još nije zarila duboko u nepce. Kad se
čelična kukica bespovratno zabije, vidi se razlika između dvije vrste riba - onih koje se trgaju
koliko god mogu makar iščupale vlastita usta, pa ih izmrcvarene izvuku vani, i onih drugih, koje
se nemoćno prepuste polaganom potezanju, čak i plivaju u smjeru najlona koji ih povlači, samo
da izbjegnu bol i ozljede, ne sluteći kako će završiti njihov put. Martinu je bilo svejedno. Znao je
jedne i druge spretno izvući i ubaciti u svoju kantu s ulovom.
Gosti su se razilazili dok je već pomalo raštiman ciganski orkestar odrađivao svoj
posljednji krug večeras. Šest sati sjedenja uz razgovore koji su se uglavnom odvijali u
nadjačavanju s muzikom i zveckanjem tanjura. Prepuni pladnjevi i bokali vina, vatra u kaminu,
mrvice po kamenom podu, oznojena leđa kuhara i konobara i puno dobrog raspoloženja - sve je
to bilo sasvim dovoljno da putnici pristigli iz Mađarske osjete kako ih svladava umor.
Vrijeme za počinak i razlaz, ali ne prije nego je Martin ipak dogovorio još jedan izlazak s
djevojkama za sutra, ponovno ovdje, u rustikalnom zagrljaju Bačke. Zdepasti svirač bez prednjeg
zuba se posljednji put primaknuo Jovaninom uhu i izvukao dugačak jecaj iz violine, dok je
kontrabasist gurao široki vrat instrumenta pred Bogdana. Ovaj je izvadio novčanicu od deset eura
i ugurao je medu žice, a Martin je nespretno uzviknuo: Uh, što je leepoo!Tijana se osmjehnula i
pognula glavu, nesvjesno mu dodirnuvši nogu pod stolom.
Doručak im je počeo skoro kad i ručak ostalim gostima. Previše je događaja bilo
stiješnjeno u jučerašnji dan, pa su sva trojica prespavali jutarnju idilu u kojoj se sunce probijalo
medu razgranatim krošnjama, prateći izlazak konja iz staja na ispašu, čak i brektanje traktora s
obližnje njive. Zrak je na salašu bio omamljujući, pogotovo za trojku koja je naučila na gradski
smog. Svježina se zavlačila pod ponjave starinskih kreveta s visokim uzglavljima od kovanog
željeza, a miris pečenja kroz ključanice. Lijeno su se dovukli za drveni stol u kutu, Bogdan i
Roko naručili su po dva sočna kolača od oraha i šnenoklu, a Martin jaja sa slaninom, prelivena
kajmakom, i čašu domaćeg jogurta čiji se kiselkasti vonj mogao i okom vidjeti. Iz zvučnika je
dopirala lagana glazba s lokalne radio stanice, kao da se cijeli salaš odmara od sinoćnje buke
tambura, harmonike, violina i grupnog pjevanja. Ili se priprema za večerašnje ponavljanje. Noć
kao da je rastjerala jučerašnje tabu teme. Možda su napokon bili spremni na razgovor o još
jednom neuspjehu. Martin se nakašljao, odložio na trenutak vilicu i nalaktio se preko stola.
- E, Roko... baš si zasrao! Morao si onako glupo gubit vrijeme i pred pandurima vaditi
vreće? Pa to nikome na svijetu ne bi palo na pamet.
- Ma daj ne seri molim te. Dosta mi je moje muke.
- Čekaj, čekaj, ovo je zajednička stvar. Pizda mu materina, planiramo mjesec dana svaki
detalj, preispitujemo mogućnosti, snimamo, crtamo, provjeravamo, svi riskiramo... a ti onakvu
idiotariju napraviš - nastavio je Martin.
- OK. Zajeba sam, priznajem, ubijte me sad. Mislija sam da mogu, ispalo je da ne mogu.
- Ali, zašto je to bilo važnije od našeg plana? Koji kurac ti je u glavi da sve upropastiš ?
- Ajde, Martine, pusti - pomirljivo se ubaci i Bogdan. - Mislim da je ionako bilo već
kritično. Mogli smo upast i u veće sranje, moglo nas je pohvatat za čas. Kraj ulice je bio
zatvoren, a iza kombija je već bilo dva, tri auta, medu njima i jedan policijski, pa vidio si to. A
onaj jedan je ionako krenuo prema Roku.
- Ma kurac je krenuo prema njemu. Mogao je produžiti i otići svojim putem.
- Ako nešto znam - znam prepoznat pandura u akciji. Onaj je krenuo pitati nešto, a to
nešto bi se završilo otvaranjem zadnjih vrata i najebali bi sva trojica kad uhvati Roka. Ovako je
još dobro i ispalo.
- Beskućnicima nosio naše pare ? ? Pa to stvarno možeš samo ti! - još uvijek je Martin
ljutito vrtio glavom - E, tako mi i treba kad s bluzerima radim!
Roko je jednostavno bio takav, ponekad nepredvidljiv. O svim detaljima zajedničke
pljačke sto puta je promislio, analizirao, mijenjao rizične poteze, mjerio rute i udaljenosti,
provjeravao automobile čak i kad su bili u savršenom stanju, nosio rezervne ključeve, a
rezervoare uvijek držao do vrha napunjene. Ovaj je put napravio samo tu jednu jedinu grešku -
htio je ostaviti nešto novca u prihvatilištu za beskućnike. Dan ranije primijetio je tri prosjaka
naslonjena na zid katedrale, popričao s njima i svratio do njihovog prihvatilišta, odmah iza ugla.
Cesto je to radio i u Splitu, družio se s nesretnima i socijalno ugroženima, pomagao u pučkoj
kuhinji i vozio besplatno za njih. Radio je to bez nekih velikih ideala i ciljeva. Progonila ga je
slika nepravde koja može zadesiti svakoga, još od dana kada je upoznao prvog medu njima,
bivšeg učitelja glazbenog odgoja koji je ostao bez posla nakon zatvaranja škole u malom“
istarskom gradiću, baš kad je napokon podigao kredit za stan. U okolnim školama nije bilo
slobodnog radnog mjesta, preseljenje nije dolazilo u obzir jer je supruga bila trudna, a plaćanje
najma za jedan i rata kredita za drugi stan bilo je neizvedivo. Vrijeme je prolazilo, dugovi su se
gomilali, dok se supruga nije vratila roditeljima a banka uzela ono što joj “pripada“. Pokušao je
tada potražiti posao u Puli, pa u Splitu, i tu je zastao. Bez ikakvih sredstava je boravio na ulici,
spavao po podrumima i garažama, pa na kraju bio smješten u prihvatilište. I dalje je sa žarom u
očima pričao o glazbi, zamišljao kako svira svoj klavir i podučava djecu, ali propalom čovjeku u
dronjcima nitko više nije mogao ni htio pomoći. Sudbinu mu je zapečatio nekakav bankovni
mešetar koji je s olakšanjem zatvorio dosje s imenom bivšeg gospodina učitelja.
- Eto, zbog njega sanjam da opljačkam banku - završavao je Roko svoje prisjećanje. -
Veliku. Da im uzmem sve i zapalim jebenu arhivu. Sjebali su stotine života, sudbina, sjebali su
budućnost dići koja su mogla odrastat bez lihvarskih dugova matera i očeva.
- Opljačkajmo mi banku, nemam ništa protiv, ali nećeš time popraviti svijet nego samo
svoje stanje - Martin je realističnije gledao na život. - Take a money and run, a za ostalo nek se
brinu političari. Nije to za nas.
- Kako ne razumiš?! Tražim rješenje. Svit je zapa u duboka govna, zbog pohlepe, pohlepe
i još više pohlepe. Sve bi bankare tribalo doživotno zatvorit. Oni su izvor čilog zla. Svi bi mi
tribali imat iste uvjete za život, a oni su se postavili ka bogovi. Pa ne može tako.
- Ne razumijem te tvoje komunističke stavove, majke mi. Nije ti bilo dosta lažne
ravnopravnosti u mladosti?
- Meni ništa nije falilo. Sve je bilo kako triba. Sad vidim samo razvijanje nepravde
neoliberalnih krvopija. Lažnim obećanjima nam pričaju bajke o prosperitetu, a ustvari ih vodi
samo gramzivost i vlastita korist.
- Kao i sve nas! Licemjeran si. Pljačkaš i kradeš, a osuđuješ one koji pljačkaju i kradu.
- Joj, aj ne seri. Pričan o lažnim demokratima iza kojih stoje čisti fašisti.
- Paničariš.
- Ajde, vidit ćemo jel paničarim kad se zarate one bidne zemlje od kojih stara Europa još
uvik uzima kolonijalne namete? Busa se u prsi da je poštena, a još uvik pljačkaju ono šta su
osvajali njihovi kraljevi prije petsto godina. Milijarde eura im uzimaju kolonijalnim porezima. I
to je pravda? A onda ćemo se čudit kad nam ti Afrikanci banu ovde s kopljima ili bombama?
Još jedan dan je prolazio na vojvođanskom salašu, razvučen dosadom i mirom kakvi su
im bili potrebni za bijeg od stvarnosti. Sklonjena u velikom ambaru u zadnjem dvorištu, Alfa je
strpljivo čekala na povratak kući. Bogdan je drijemao u svojoj sobi, a Martin pijuckao odličan
fruškogorski bermet i mljackao ga prebrojavajući po ustima začinsko bil je koja je prepoznavao.
Roko se zagledao prema crnoj figuri na vratima restorana, domišljajući se otkud mu je poznata.
Rade, krupni arhijerej u debeloj odejaniji sasvim prikladnoj jutarnjem mrazu, zakrčio je prolaz na
plavičastom basamaku. Svud naokolo prosula se Bačka, pa brazdama oranica bocka mađarski
horizont. Teški križ na njegovom lancu svjetluca i klati se u ritmu disanja, a Rade kožnom
sandalom zagazio na ciglu od terakote, razvukao ruke i osmijeh skriven pod dugačkom bradom.
Roko mu je prdazio u crnoj majici s izlizanom zvijezdom na prsima i nekakvom, još izlizanijom,
porukom pod njom.
- A gde ti je onaj Botticellijev anđeo?
- Nema anđela, pope, znaš ti to dobro.
- Kako, bre, nema? Video ga ja.
- Možda na slici ili u mašti.
- Eto vidiš da postoje.
- Ma jok, učinilo ti se.
- Oni dođu i odu, takvi su.
- Zajebanti?
- Ne, nego odu i nekom drugom. Svakome trebaju anđeli.
- Ili mi tribamo njima?
- Tako nekako.
 Leipzig, 23. ožujka

Müller je već danima pokušavao doći do Tine, ali ona je uvijek izmicala. Nikada odrješito
i bezobrazno, ali izmigoljila bi spretno ispod svake ponude, kao da je pred njom sve vrijeme
svijeta, dok se on pržio na vlastitoj vatri. Osjećao se opsjednutim. Dok je prelistavao uredske
papire, pred očima mu je igrala njezina haljina, dok bi stiskao kožnu futrolu svog pištolja, pred
njim bi iskrsnula Tinina bedra, kolegica s drugog kata imala je identičnu ukosnicu, na ulici je
prepoznavao njezine korake.
Zaljubljivao se Müller i ranije u svom podugačkom životu, još od one sitne i boležljive
Herte u trećem razredu osnovne škole, pa preko Monike, Antje, Katrin do zdepaste Annemarie na
maturalnoj večeri. Uglavnom uzaludno, uglavnom bezuspješno. Kad bi skupio hrabrosti da nekoj
od njih priđe, kao na primjer Barbari iz jezične gimnazije smještenoj preko puta njegove škole,
koju je pozvao da idu u kino, uvijek bi nešto iskrsnulo. Možda bi i pristala otići u kino, ali ne s
mladićem otkopčanog šlica kojem se upravo smiju njezine prijateljice. Pognuo je glavu, okrenuo
se, pretrčao ulicu i više nikada nije izašao pred Barbaru o kojoj je sanjario mjesecima prije tog
nespretnog trenutka, ali i mjesecima poslije. Ili kad se u robnoj kući nespretno sudario s
Monikom. Prepoznala ga je, nisu se vidjeli desetak i više godina, i ponudila mu ručak. Sve je
krenulo dobro, Monika se promijenila, od one bahate tinejdžerice izrasla je u toplu i ugodnu
sugovornicu, pričali su o svemu i svačemu, Müller nije ni primijetio kako sati prolaze i kako ga
je, kroz kišu koja se uporno slijevala niz njihove kapute, dovela pred ulaz u svoju zgradu i strpala
u lift. Ujutro je, u njezinom krevetu, shvatio da je ponovno zaljubljen u istu djevojku u koju se s
čežnjom zagledavao u srednjoj školi. Bili su zajedno naredna dva mjeseca, baš u vrijeme kad je
polagao ispite za višeg inspektora i kad je, rastrgan između konačno ostvarene ljubavi i obaveza
na poslu, dozvolio sebi da umalo dobije otkaz, a da vezu s Monikom ipak dovede do potpunog
besmisla. Ona je bila topla i draga, nježna i pažljiva, otvorena i strpljiva, a on nije znao što učiniti
s tim. Kasnije je mislio da zna, ali kasnije je bilo kasno. Monika je otišla svojim putem, a on se
zaglavio u svojoj samoći, prepuštajući se cjelodnevnom traganju za kriminalcima, ne bi li
potisnuo sve druge potrebe. Oženjeni kolege zavidjeli su mu na slobodi i vremenu koje ima za
sebe. Svaki je poželio bar na tjedan ili dan imati Müllerove trenutke u kojima je mogao što je
htio, bez obaveze povratka kući u određeno vrijeme, bez panike oko zaboravljene godišnjice di
sumanutog nakrcavanja kolica u supermarketu pred praznike. Ni slutili nisu kako je strašna cijena
njegove slobode. Usamljenost. A on je već predugo plaćao vraćajući se u prazan stan, budeći se u
prevelikom krevetu, uzalud kupujući parove šalica za kavu i komplete posuda za dvoje. Zidna ura
je nemilosrdno odzvanjala svojim tik i tak udarcima kao da čekićem zabija čavle u zidove
svijesti. Netko bi rekao kako zvuk tog preciznog mehanizma zupčanika i poluga ukazuje na
vrijeme koje nezaustavljivo prolazi, ali ne; obješen na Müllerov kuhinjski zid, bio je samo
okrutni glas usamljenosti.
Tina Koslowska bila je još jedan njegov izlaz. Kad je mislio o njoj, nekako bi se uvijek
stvorila pred onom drugom šalicom za kavu, u kupaonici pred ogledalom u jutarnjem
naguravanju, birala bi košulju za njega s vješalica u robnoj kući ili ga nazivala na telefon kad ne
može pronaći njihov parkirani auto pred kućom u aleji Grafenberger. Te slike su ga hrabrile svaki
put kad je pokušavao doći do nje, kad joj je pisao na mejl koji vjerojatno i ne čita u strahu od
virtualnog špijuniranja, nazivao je sa službenog telefona ili ostavljao poruke na porti kazališta.
Osjećao je da mu nedostaje još samo malo, još jedan ključni korak koji će mu otvoriti vrata
prema njezinom životu, ali pojma nije imao kako taj korak treba izgledati. Iskustvo mu je nudilo
samo one pogrešne, detaljna policijska analiza slučaja je svojom hladnoćom i konkretnošću samo
kvarila perspektive, a čekanje da slučajnost sve razriješi činilo mu se nepodnošljivim. Prelistao je
kartoteku iz debelog svežnja papira na stolu, uzeo telefon i utipkao željeni broj.
- Feller?! Ovdje inspektor Müller.
Nekoliko očekivanih trenutaka tišine, dok se zbunjenost uskovitlala među odašiljačima i
antenama telefonskog signala. Martin se zabuljio u svoj, netom kupljeni Samsung Galaxy, kao da
mu želi čačkati po uputama za upotrebu: Verdammt!! Kako sam kupio ovo sranje? U reklami je
pisalo pametni telefon... a on propušta ovakve pozive?! Grozničavo je vraćao film nekoliko dana
unatrag, pretražujući moguće pogreške. Gdje ga je ovaj kreten mogao vidjeti ? Što sad hoće?
- Feller?! Ovdje inspektor Müller. Halo! - Da?
- Felleru, gdje si ?
- Inspektore, otkad ste vi postali moj nadglednik? Što sam sad skrivio ? Zar ne možete
ostaviti ljude na miru?
- Samo te pitam gdje si. Možemo li se naći ? Pivo ? Kava ?
- Aha?! Da me pretvorite u policijskog doušnika?
- Ne, ne. Samo pivo i razgovor. Privatno. Neugodna epizoda nedavnog susreta s
inspektorom na dizeldorfskom aerodromu još se Martinu vrzmala po glavi. Proteklih je nekoliko
dana, nakon neuspjeha u Budimpešti, kratkog skrivanja na vojvođanskom salašu i povratka kući,
provodio u traženju mira. Jedna od oaza je bio rodni grad. S Rokom i Bogdanom se odonda nije
čuo, ali znao je da su se i oni nakratko povukli i utišali.
- Na putu sam u Leipzig. Obiteljska posla, vraćam se idući tjedan.
- Leipzig? Može. Baš sam mislio ovih dana i ja do tamo. Odgovara li subota, kasnije
poslijepodne?
- E, ne može subota, zauzet sam. Nedjelja u podne, Zum Arabischen Coffe Baum, pored
trga u samom centru, pitajte nekoga - svi znaju za to mjesto.
Majku mu pandursku, dok su se oni tamo na svom zapadu gušili u prašini betona i željeza,
mi smo ovdje bili srce europske kulture. Pa neka vidi dizeldorfska seljačina što je tradicija. Zum
Arabischen Coffe Baum (Kod arapskog stabla kave), najstarija je kavana u Europi. U više od
tristo godina postojanja, tu su zalazili Bach, Schumann, Liszt, Mendelssohn, Wagner i Goethe.
Nema kavanskih stolova na svijetu koji se mogu pohvaliti takvom klijentelom.
- Dogovoreno.
- Inspektore. Nadam se da nije neka mutna igra u pitanju. Ne želim u takvim stvarima
sudjelovati, vodim pošteni život i nije mi do...
- Felleru! Ne preseravaj se, nema ništa mutno, samo razgovor. Prijateljski. Da sam htio,
mogao sam te privesti u postaju za deset minuta.
Prijateljski? U pizdu materinu, otkad smo on i ja prijatelji? Umišljeni Wessi, koji je imao
sreće roditi se na zapadu, dok su mene jebali Stasijevci i ostala Honeckerova gamad. Dok se on
pretrpavao vrućim američkim krafnama, ja sam se za koricu kruha trebao boriti svaki dan. I
onda se još čudi kako sam postao lopov? Dok su se njegovi roditelji dvoumili da li da kupe zeleni
Mercedes ili crveni BMW, ja sam mogao ukrasti jedino sivog Trabanta. Kao da je bilo puno
drugih mogućnosti. U izboru između siromašnog radnika, političkog poltrona ili špijuna, moje je
skretanje u ilegalu časno i jedino moguće.
Müller je kod arapskog stabla kave stigao pola sata ranije. Smjestio se na ostakljenu
terasu pod upaljenom plinskom grijalicom. U nekim južnim krajevima Europe ljeto je možda već
počelo, ali u hladnom lajpciškom jutru i pod grijalicom je potrebna deka, pa ju je inspektor
prebacio preko koljena dok je naručivao točeni dizeldorfski Schlösser. Nakon što ga je konobar u
čudu pogledao i odmahnuo glavom, odigrao je na sigurno i naručio pola litre tamnog Guinnessa,
ne želeći riskirati s njemu nepoznatim okusima istočnonjemačkih piva. Konobari lako prepoznaju
strance u gradu, pa je ovaj novom gostu pružio veliku mapu s ponudom kavane i bogatim
sadržajem koji opisuje povijest stare kuće.
- Biste li posjetili i naš muzej kave na trećoj etaži? Možda vas to nagna da naručite neku
od njih, zbog činjenice da se nalazite u jedinstvenoj povijesnoj zgradi.
- Možda. Nakon piva.
- Sigurno će vam se svidjeti. Pet stotina izložaka govori o tristogodišnjoj vezi kave i
kulture u Saskoj. Ponos našeg grada.
Jebote, kako je dosadan. Shvatio je da ga ovaj neće pustiti tek tako, bez obilaska
nakićenog muzejskog prostora, pa je možda bolje da to obavi odmah i skine ga s vrata. Ustao je
od stola zakolutavši očima i krenuo prema gornjim etažama starinskog zdanja. Trebalo mu je
ravnih deset minuta da žurno obiđe sve prostorije i širokim stubištem se vrati do terase na ulici,
gunđajući u sebi. OK, možda i imaju nešto interesantno, ali kome to treba? I kome je to uopće
bilo potrebno dok su špijunirali jedan drugog po sivim ulicama? Potpuno bespotrebno i sada,
dok žicaju naše pare da srede zdravstveno osiguranje. A oni nabrajaju slavna imena onih faca s
perikama. Kao da nekoga zanima što je bilo prije tristo godina.
Promatrao je pogurene figure bez sjenki kako žure preko malenog trga, pa se iza fontane
zavlače u uličicu s druge strane. Svaki susret s gradovima istočne Njemačke u njemu je budio
dozu odbojnosti. Gledao je naslaganu gomilu betonskih kocki koje su radnici ubacivali u pločnik
i lupkali ih gumenim čekićima. Koliko novca je utrošeno za retuširanje grada skupim nedjeljnim
radom? Koliko je njegovog novca, koji mu već dvadeset godina bez pitanja uzimaju od plaće za
Dodatak solidarnosti, ugrađeno u istočnonjemačke pločnike, preuređene fasade, ceste, mirovine i
zdravstvena osiguranja? Jedini balans tom osjećaju ljutnje upravo mu je prilazio s desne strane
trga. Martin Feller, jedan od onih istočnjaka koji su mu zagorčavali život svojim prelaskom u
bogate gradove zapada, jedan od onih koji su bili u stanju drsko opljačkati pošteno stečene zarade
njegovih radišnih i štedljivih sugrađana, kao u inat svim onim odvajanjima poreza, donacijama,
ulaganjima u rupe Varšavskog bloka. Baš mu se on učinio kao moguće rješenje za teret što mu
pritišće grudi u nejasnom oblikovanju emocija i potreba.
- Malo policijske radoznalosti za početak, tek tako da ne zaboravimo uloge - s čim si bio
zauzet sinoć ?
- Don Pasquale. - A?
- Opera. Gaetano Donizetti. Ako želiš osjetiti kulturu, na pravom si mjestu - u gradu u
kojem se Mendelssohn susreće s Goetheom. Ali sumnjam da si zbog toga došao. Sinoć sam
sjedio u sedmom redu Gewandhausa, evo, vidi ulaznicu. Tamo sam proveo mladost, a povremeno
provodim i neke večeri kad se zaželim dobrog provoda. Ako želiš dobru muziku, pronađeš je
tamo gdje su svirali najveći - naslađivao se Martin osjećajući nadmoć u ovoj igri na početku
razgovora.
- Dobro, dobro, nije moj fah, pa prijeđimo na stvar.
- OK, da čujem.
Müller se dovoljno dugo pripremao izgovoriti ono što mu treba od Martina. Stid ga je
kočio, ali je želja bila jača. Uz malo kolebanja približavao se temi zbog koje je došao do
Leipziga.
- Potreban mi je savjet. Pomoć. Zauzvrat nudim zatvorene oči nakon nečega što još nisi
napravio, a sigurno hoćeš. Mislim, lopov ostaje lopov i kad-tad ćeš opet neko sranje napravit.
- A ti ćeš zažmirit pred tim? - Da.
- Čista korupcija. Tko je ovdje pozitivac?
- Drugačija je stvar. Ovako, da ne duljim, radi se o jednoj ženi. Ono što znam o tebi je da
si loš lopov, a dobar udvarač. Ti znaš sa ženama, a ja ne znam; ti znaš o teatru, a ja ne znam. Sad
mi trebaju tvoja znanja.
- I zbog toga si stigao dovde? Ne mogu vjerovati. Što ne zoveš one svoje pandure, pa da ti
oni pomognu? Recimo, da je u lisicama bace tebi pred krevet. Ili da je jednostavno privedu na
obavijesni razgovor koji će potrajati dvije-tri noći u tvom stanu.
- Zajebavaš. A ja sam ozbiljan. Jel hoćeš ili nećeš?
- I poslije te nemam na grbači ? Ajd da čujem sve, iako mi ne djeluješ kao dobar student
koji može savladati gradivo uspješnog snubljenja.
Riječ po riječ, Müller se otvarao kao da šapuće s kauča psihologa. Dugo godina u sebi je
krio potrebe o kojima sada priča pred dojučerašnjim neprijateljem. Očekivao je više otpora,
ustvari očekivao je i potpuno odbijanje Martina da mu pomogne. Plašio se ispočetka i same
pomisli da baš njemu izrekne ovako nešto, da se otvori pred nekim tko ga ima razloga mrziti,
pred nekim iz drugačijeg svijeta. S druge strane, to ga je na kraju i dovelo do odluke. Razmišljao
je - ako ga Martin s gnušanjem odbije i ismije njegovu molbu, barem neće uokolo pričati takvu
nevjerojatnu priču. Pa tko bi povjerovao da uvaženi policijski inspektor moljaka običnog
provalnika za tako banalnu i smiješnu stvar. Stid je osjećao sve manje, otvarao se sve više.
Sljedećih dva sata nije spomenuo nijednu Martinovu kradu ili dosje koji je odnio kući da se u
miru upozna s budućim saveznikom, kako ga je zamišljao od trenutka kad se odvažio na
telefonski poziv. Opisivao je Tinu Koslowsku na sve moguće načine: od strogih faktografskih
podataka njene biografije, preko detalja pri susretima, pa do pokušaja analiziranja karaktera.
Martin je strpljivo slušao, postavljao pitanja i potpitanja. U međuvremenu se čudio
potpuno novom naličju inspektora pred sobom. Nitko nije plošna slika, u svakome možda čuči
unutarnji svijet drugačiji od onog prikazanog, ali o ovom panduru nije nikada razmišljao na takav
način ili pokušao dokučiti ima li on uopće neki svoj privatni život. Čudio se tako pomno
razrađenom pristupu i detaljno izrađenom profilu žene koju je Müller oslikavao čas kao mističnu
i neuhvatljivu, čas kao blisku prijateljicu.
- Okej, dogovorili smo se. Kao prvo - nemoj očekivati čuda. Nisam ja liječnik koji će ti
pripisati terapiju, ni apotekar koji će izvaditi magičnu pilulu da riješiš svoj problem. Otići ću na
neku njezinu predstavu da je bolje osmotrim. Fotografija ti je dobra, ali ne može se procijeniti
osoba s nje. Trebam vidjeti kako se kreće, kako govori, kako gleda... razumiješ. To je
kompleksan posao. Ajde, smislit ćemo nešto, a ako ne bude ništa od svega, naći ćemo ti neku
drugu.
- Pusti druge, zbog ove sam te zvao. I taman je dobro došla ta tvoja ljubav prema kazalištu
i glazbi. Bolje ćeš razumjeti njezin svijet.
- Joj, Mülleru, ti si čudak, znaš!? I imaš sreće da volim izazove. Ovo još nisam u životu
radio. Jebote, profesor ljubavi?! Instruktor zavođenja! A nagrada je da ćeš me pustiti na miru u
budućnosti?
- Paaa, ako ćemo pravo, nekako mislim da si već isplaćen.
- Kako sad to ?
- Budimpešta!
- A? Što s Budimpeštom?
- Martine, ne seri. Nisam čačkao ništa o tvom putovanju u Budimpeštu, nakon što smo se
sreli na aerodromu. A znaš da bih pronašao nešto.
- Nemam pojma o čemu govoriš.
- Vegas. Kockarnica. Neuspjela pljačka. Baš u vrijeme kad si bio tamo. I hoćeš mi reći da
nemaš ništa s tim? Hoćeš reći da ne bih tvoju facu ugledao na trakama nadzornih kamera ? Kako
se muvaš oko nekakve bogatašice ? Martine, nisam ja od jučer.
 - O, Bože! Moje muvanje žena je tebi dokaz? Pa ja i sad gledam kako da smuvam onu
konobaricu za šankom. Pripremam li možda pljačku kafića?
Obojica su znali da je daljnji razgovor nepotreban, čak i opasan, jer Mülleru je u ovom
trenutku bilo važnije doći do Tine, a Martinu su se zatresle gaće od pomisli na to da ga se negdje
spomene u razgovoru o budimpeštanskoj akciji, pa da navuče razljućene mafijaše na sebe. Bježati
od njih nije isto kao od policije. S tim se može usporediti jedino skrivanje od Stasijevih špijuna u
mladosti. Čak je i kod njih barem imao šansu završiti na prisilnom radu u nekom kazamatu,
održavati nezdravu privredu zemlje, kao na primjer njegov rođak koji je u prve tri godine zatvora
proizveo na tisuće ženskih najlon čarapa, a sljedeće dvije pakirao bale pamuka u lajpciškoj
tvornici Baumwollspinnerei. Sve bez novčića naknade. Za koricu kruha i malo vode, sve zbog
sumnje i optužbe da je namjeravao prebjeći na Zapad. Ali sve mu se to u ovom trenutku činilo
boljim od skrivanja pred mafijaškim šefovima koji bi poslali svoje bijesne pse za njim.
Susret starih neprijatelja završio je na nekoj novoj razini; inspektor je čak velikodušno
platio račun i krenuo prema željezničkom kolodvoru, a Martin na vraćanje jednog starog duga.
Čekala ga je Inge, jedna od onih kojima se nije baš uvijek mogao sjetiti imena, ali ju je pamtio po
strasti, pa onda i po načinu na koji ga je izbacila iz stana nakon što ga je zatekla s kolegicom s
fakulteta. Inge je tada još bila studentica pristigla iz okolice Leipziga. S njom je proveo nekoliko
mjeseci, uglavnom u stanu koji je iznajmljivala u Connewitzu. U južnom se predgrađu još i danas
osjeća miris istoka, a njemački zapad ga ne uspijeva prožderati kapitalom i preobraziti tipičnom
jednoobraznom urednošću. Inge je najam svog stana od 150 četvornih metara plaćala onoliko
koliko se plaćaju garsonijere u centru Leipziga ili garaže u Münchenu. Nedavno je otvorila svoju
umjetničku galeriju u prizemlju iste zgrade, u kojoj je inače bio zauzet još samo jedan stan, a
ostalih osam u peterokatnici čuvene lajpciške četvrti zjapilo je prazno, što uopće nije čudno za
ovaj dio grada. Po obnovljenim fasadama Arndtstrasse izgleda kao bilo koja ulica u živim
gradovima, a ona zapravo ima jedva stotinjak stanovnika. Inge se javila Martinu nakon dugo
vremena, kao da je zaboravda bijes i razbijanje ulaznih vrata za njim, i pozvala ga u posjet kad
sljedeći put navrati u rodni grad. I tako se odlučio za ponovno viđenje sa strastvenom curom iz
provincije koja je u Leipzigu stekla imidž cijenjene umjetnice. Iskrcao se iz tramvaja već kod
parka Klare Zetkin. Trebala mu je dugačka šetnja i mraz da mu malo razbistre glavu, ali i da ga
nostalgija vodi kroz park i ulice mladosti. Mostom preko rječice Elster ušao je u njemu najdraži
predio grada u kojem se ulice i trgovi zovu po Regeru, Schubertu, Brahmsu, Straussu, Mozartu,
Beethovenu, Talemannu, Schumannu. Čitava četvrt bila je kao nošena zvukom simfonije, napete
žice s električnih stupova su orkestrirale praćene šumom krošnji i klopoćućim ritmom tramvaja
što ga je sinkopirano presijecala zvonjava s crkvenog tornja. Tu je znao čekati pred glazbenim
paviljonom ne bi li začuo glazbu kroz otvorena vrata za ljetnih večeri, pa bi sjedio na klupi preko
puta i u mislima prebrajao instrumente u orkestru zamišljajući lica glazbenika.
S lijeve strane čuje frktanje konja s hipodroma. Ne vidi ih od drvoreda, ali čuje i zna kako
im para frkće iz nozdrva dok ih džokeji promrzlih nosova natjeravaju po tvrdoj zemlji. Rana noć
već se spustila i progutala zadnje tragove dnevnog svjetla, pa Martin nesvjesno podiže kragnu,
uvlači vrat i trpa ruke dublje u džepove. Po glavi mu još odzvanja zamišljena muzika, dok ulazi u
Arndtstrasse. I zatvorenih bi očiju mogao pronaći Ingin ulaz u zgradi na uglu. Bijelo svjetlo
obasjava glavnu ulicu kroz velike staklene stijenke ateljea. Sada je doista shvatio kako je dobru
lokaciju Inge odabrala za prezentaciju svoje i tuđih umjetnosti. Atelje je zauzimao čitav kut
prema Karl-Liebknecht-Straße, baš na mjestu gdje se u ovom opustjelom kvartu okupljalo najviše
prolaznika. Parovi penzionera, studenti ili hipiji s dredloksima koji bi ovdje znali ispijati jeftino
pivo naslonjeni na ogradu tramvajske stanice. Navečer su se u par čuvenih lokala poput La
Strade, McCormacks puba, Bebopalula bara, pa malo niže u klubu naTo i još nekoliko irskih
pubova okupljali umjetnici, studenti, novinari i sveučilišni profesori, ne samo iz Connewitza,
nego iz cijelog Leipziga.
Inge je stajala na sredini širokog prostora s olovkom među zubima, nakrivljene glave
mjerkajući jedan od eksponata. Crvena haljina vukla joj se po podu, a duboki je izrez otkrivao
bijelo bedro. Po pogledu kojim ga je dočekala i po njegovom pogledu na goli dio noge, oboje su
odmah razumjeli da će Martin tu noć prespavati u Connewitzu.
 Düsseldorf, 26. ožujka

Srijeda je stigla brzo. Jučer je pospremio garderobu u Andreinom ormaru, jutros ju je

ispratio na posao, pa nazvao Moniku da zajedno ručaju. Zatim je krenuo u Diisseldorf. Parkirao
je u garaži na Pempelfortu, svratio u dućan s rabljenom tehničkom opremom i prošetao uz Rajnu.
Novčanik gotovo nikada nije nosio sa sobom, ostavljao ga je ispod sjedala, uvjeren kako na
svijetu nema lopova koji bi pokrali jednog lopova. Tako je i sad nemarno ugurao u džep košulje
par novčanica, a u džepu kaputa prebačenog preko ruke imao je šaku mentol bombona, cigarete,
upaljač i ključeve. Martin je bio čovjek koji za žene i kazalište uvijek ima dovoljno vremena, pa
je tako i ovu večer stigao sat i pol ranije pred Düsseldorfer Schauspielhaus.
Sljedećeg jutra, po dogovoru se našao s Müllerom u slastičarni na Carlsplatzu. Inspektor
je stigao gotovo pola sata ranije, uzbuđen i nervozan poput tinejdžera.
- Bogami, odustat ću od odlazaka na premijere, jer su se pretvorile u revije majstora
“delay inteligencije“ - Martin je u jednom potezu izgovorio rečenicu, zavalio se u sjedalo i preko
naslona prebacio sako.
- Ne razumijem - uzvrpoljio se Müller. - Nije ti se svidjela?
- Ma ne to, samo sam još pod dojmom gomile kretena u publici.
Ono što je nazivao “delay inteligencijom“, bio je najvažniji ogranak umjetne
inteligencije, nastale puno prije onoga što danas tako nazivamo, prije integralnih kola,
kompjutera i čipova. Martina su nervirali ljudi koji ne razumiju umjetnost, ali se prave da
razumiju. Takve je sinoć na premijeri uočio na sjedalima ispred sebe. Kad se na sceni izrekne
nešto smiješno, ili još bolje - rubno smiješno, uvijek u publici postoje oni koji prvi razumiju što
se dogodilo, nešto slično onim rijetkim slušateljima free jazz koncerata, koji točno znaju kad je
završila komplicirana solo dionica koju treba nagraditi pljeskom. Ostali plješću tek poslije njih i
to podijeljeni u dvije grupe. Prvi se javljaju oni s delay inteligencijom. To su oni koji se nasmiju
samo zato jer se netko već nasmijao. Drugim riječima, ako nemaš svoju inteligenciju - koristi se
tuđom. Uz skoro nezamjetno kašnjenje, koliko ti treba za kopiranje. I zadnji se javljaju oni koji su
sami razumjeli, ali im je trebalo malo više vremena. Delay inteligencija je jako važna za uspon na
društvenoj ljestvici. Društvo je zbog svoje površnosti ni ne primjećuje, što kvazi-intelektualcima
ostavlja dovoljno prostora za manipulacije. Delay mudraci-početnici su, na primjer, oni koji svoje
mišljenje o predstavi daju nakon što pročitaju kritike u sutrašnjim novinama. Oni spretniji već u
garderobi čuju početak rečenice upućenijih osoba koje su odabrali slijediti, pa nastavljaju njihove
riječi sa zaostatkom od pola sekunde. U međuvremenu se cerekaju i naizmjenice dobacuju “da,
da“ ili “ne, ne“. Delay inteligencija je benigna pojava ukoliko nije u službi ambicije, ali nažalost,
često je idealno oruđe za gradnju karijere, pa se s kazališnih premijera lako preseli na sva druga
područja života.
Inspektor je pričekao da Martina prođe prvi val. Naoko smiren, ali iznutra je izgarao od
potrebe da čuje njegove dojmove. Pozicija u koju se doveo bila je neprirodna: od lupeža očekuje
odgovore, ali ovaj put kao da moli za njih, umjesto da ih iznudi strogim policijskim metodama.
- Ma, u redu, shvaćam što ti smeta, nego... prijeđimo mi na ono što mene muči.
- Ne razumiješ Mülleru, ta pojava omogućava nesposobnima da daleko doguraju. Možda
će već sutra baš jedan takav postati premijer.
- Da, moguće je... nego što misliš o gospođici Koslowski ?
- Hm, kako da ti kažem: ta tvoja Tina je odlična, možda čak i prevelik zalogaj za tebe.
- Molim?
 - Mislim, budimo realni, nakon sto godina samoće, ti si baš zapucao na nju. Ona igra u
drugačijoj ligi od tvoje, kužiš ?
- Misliš zato jer je premlada za mene ?
- To nije problem. Mislim, možda i je, o tome treba još malo razmisliti, ali to nije teško
ustanoviti. Gledaj, žene ti se dijele pola-pola po tom pitanju. Pola njih svakako hoće imati vezu s
puno starijim muškarcem i to se odmah na njima vidi. Ona druga polovica sigurno neće. I njih se
lako prepozna, pa od njih treba odmah odustati, jer s njima nema šanse i sve je gubljenje
vremena. One prve su naš cilj i uspjeh je osiguran, bez puno truda.
- Jebote, ti tako olako podijeliš ljude na dvije-tri grupe, kao da su banane u supermarketu?
Malo se preseravaš, Martine, a?
- Pusti majstora da smisli nešto. Gledaj, treba ti duhovitosti. Imaš li? Sumnjam da imaš,
jebote, proveo si život u policiji, vas tamo cijepe protiv šarma i duhovitosti.
- To se može naučiti. Zato sam te i zvao. Da mi predložiš neki način, kako da započnem.
A da mi napišeš rečenice koje ću ja njoj onda napisati ? To je najbrže za početak.
- Misliš da budem tvoj Cyrano ? - A?
- Cyrano De Bergerac.
- Ko ti je taj ?
- Nema veze. Reci mi još par detalja o njoj. Je li bila udavana, ima li djece, odakle je i
slično, da se malo pripremim. To sigurno znaš, ajde, iskopao si dosad i ono što ni ona ne zna o
sebi.
Pojma nije imao kako se može pripremiti za osvajanje žene u tuđe ime, pa još u ime
omraženog pandura, ali u igri je bila najsmješnija varijanta korupcije u povijesti odnosa policije i
kriminalaca, što je nudilo uzbuđenje do ruba zluradosti. Prilika da takvu neobičnu akciju upiše u
svoja iskustva, pa makar sve i propadne.
Sutradan je otišao ponovno pogledati predstavu. Čvrsto je odlučio da neće primjećivati
delay inteligenciju u publici, ne bi li što bolje promotrio Tinu, makar je znao da je na pozornici
bila neka sasvim druga osoba, uživljena u ulogu i kostimirana po ukusu režije. Poluprazno
gledalište, ugodno zagrijana dvorana, baršunasta sjedala i pristojna akustika činili su idealnu
atmosferu kakvu je trebao za obavljanje zadatka. Deset minuta nakon predstave, naslonjen na
šank obližnjeg restorana Teatro Più, analizirao je mogućnosti i u maleni notes zapisivao dojmove.
Koliko god je uzimao u obzir glumačke transformacije, profesionalni govor, glas i gestikulacije,
polako je shvaćao kako će Tina Koslowska biti jako velik zalogaj za smušenog i ružnog
inspektora Müllera. Naprosto, njihova su dva svijeta nespojiva, čak i da se sudare u nekakvoj
kozmičkoj slučajnosti. Ispio je ostatak piva i okrenuo se ka izlazu. Točno u trenutku kad su grudi
Tine Koslowske prolazile pored njega, u društvu ostatka glumačkog ansambla. Široka majica
vezana ispod struka, dvije čvrste vratne tetive spuštaju se prema grudima bez grudnjaka, dijelom
prikrivene šalom koji pada preko golog ramena, gromoglasan smijeh koji je prati još od ulaza i
kaput prebačen preko ruke, zaustavili su se na tren pred Martinovim očima. Smijeh je prestao kao
da je netko odjednom ugasio zvučnike. Kolege su požurili dalje prema slobodnom stolu u uglu, a
glumica je zastala zaintrigirana ovim brzim i temeljitim skeniranjem.
- Sjajna predstava.
- Nije ni ova Vaša loša.
- Ne, stvarno, ništa kurtoazno... zaista mislim da je predstava jako dobra, a iskreno,
najviše mi se svidjelo kako ste Vi odigrali svoju ulogu. Transformacija iz onog kičastog anđela u
staricu je odlična ironija, dostojna Voltaireovih ideja. Istovremeno simbolizira promašenost
traganja za ljepotom, ali i ironizira vjeru u lažno obećanje o vječnom životu.
- Prilično ste dobro to zapazili.
 - “Candide“ mi je jedno od dražih djela, ali nisam vjerovao da ga se tako dobro može
prilagoditi današnjem vremenu.
- O, da, itekako. Taj cirkus oko kraljeva i dogmi danas je jednako prisutan, a da ne
govorimo o kvazi-intelektualcima i polupismenim moćnicima koji svakako zaslužuju barem
ismijavanje.
- Pa to i jest jedna od zadaća umjetnosti: prepoznati ljudske slabosti i vrline i ukazati na
njih.
- Naravno. Iako ta stalna obaveza ponekad umara. Mi igramo zdušno predstavu, a
indiferentno društvo se mirno budi sljedećeg jutra i nastavlja po starom - Tina kao da je imala
spremne rečenice za novinski intervju. Izbacivala ih je s lakoćom, iako još pod adrenalinom
nastupa. - Pravi je odmor za sve nas kad u predstavi pronađemo i najobičniju ljepotu, bez
prevelikih značenja i poruka.
Gledao je netremice u njezine usne, prateći svaki trzaj mišića koji ih pokreću pod slojem
sjajnog ruža, usklađenog s bojom obraza i bjelinom zubi. Tek povremeno bi nakratko presreo
njezin pogled, pa se ponovno vratio na usne, više iščitavajući njezine riječi nego što ih je slušao.
Cesto se koristio istom metodom gledanja u usne. Znao je kakvu reakciju to probudi kod žena,
čak i nesvjesno, kao kad namirišu feromone.
- Drago mi je vidjeti da ste se ponovno transformirali u anđela. Upravo naručujem pivo,
mogu li Vas ponuditi nečim?
- Baš kao Candide! Niste posve imuni na vedriju stranu života, pa je za pretpostaviti - ni
na materijalne užitke ili taštinu.
- Martin, drago mi je.
- Tina.
Kao da je namjerno razvukla slogove ne bi li što dulje izgovarala Tiiinaaa, kad joj već u
imenu nije bilo onih fonema koji bi na trenutak spojili pa razdvojili usne i, pruždi dodatni užitak
oku koje ih promatra. Martinov pogled je još nekoliko sekundi obigravao oko sitnih bora što su
joj se povlačile prema nosu i očima, prije nego se okrenuo prema konobaru i naručio dvije čaše
crnog vina.
- Prikladnije je ovako. Wein auf Bier, das rat' ich dir!
- Slažem se. Za dug život, šta god nam nakon njega stiglo!
Razrada plana o tome kako bi Müller trebao pristupiti gospođici Koslowski, ne bi li je
onako smušen smuvao barem za jedan konkretan izlazak, odgođena je do daljnjega. Radije će mu
pronaći neku drugu, primjereniju onom njegovom ružnom licu. Osim toga, o čemu bi njih dvoje i
pričali ? Da mu mora stalno suflirati sljedećih mjeseci? Za to nije imao ni vremena ni volje.
Doduše, nagrada za ponuđenu suradnju s kojom bi ga skinuo s grbače nakon svih ovih godina,
bila je više nego primamljiva, ali ovo razgolićeno rame pod šalom i usne koje pažljivo sriču
svaku riječ razgovora bili su prilično velika smetnja toj suradnji. Barem za večeras. Naručio je
bocu crnog i uputili su se prema stolu u jednom separeu. Mobitel mu je zavibrirao u džepu baš
dok se pitao u kojem kvartu bi mogao biti Tinin stan. S druge strane mu je Roko ispod glasa i bez
pozdrava počeo izlagati novi poslovni plan, spominjao iznose, tvrdio da je stvar sjajna, ponavljao
datum susreta kod njega u Splitu i na kraju ga pitao je li sve razumio. Ništa mu nije bilo jasno, jer
je upravo fiksirao pogledom naušnicu koja se klatila s Tininog uha. Samo je kratko rekao da će
ga nazvati sutra.
Da je itko ikada zamolio Martina da sastavi elaborat o svom uspješnom zavođenju žena,
ovaj bi vjerojatno zastao negdje kod prve rečenice. Nije postojala nikakva formula, nije bilo
pravila ni taktike, nije bilo magičnih riječi ni mističnih točaka na tijelu koje treba dodirnuti.
Možda se objašnjenje skrivalo u nagonu za seksom. Savjetnici i istraživači po raznim časopisima
uspjehe pripisuju lučenjima androgenih hormona testosterona i androstenona koje žene nesvjesno
osjete, pa uz takve članke često slijedi i reklama za kupovinu nekog spreja s feromonskim
mirisom. Za lučenje hormona je sigurno potrebna velika želja, a Martin se ponekad u ženske
krevete uvlačio potpuno ravnodušan, gotovo kao da to odrađuje po dužnosti. Možda se njegovi
feromoni zadržavaju u receptorima duže, pa ostaju na koži i kad se želja potpuno ugasi. Kako
bilo, bio je svjestan da večeras ne može zatomiti želju, pa čak i pored poslovnog dogovora s
inspektorom koji je negdje nestrpljivo iščekivao rezultate Martinovog istraživanja i upute s
kojima će pronaći put do Tininog srca.
 Split, 12. travnja

Betonske ploče splitske rive presijavale su se na suncu, dok su se noge šetača lijeno vukle
s jednog kraja na drugi. Kafići bili su prepuni, kao i svake subote pred ručak. Mihaela je završila
kupovinu, obilazak tržnice i ribarnice i nekoliko butika u kojima ponovno nije kupila ništa za
sebe. Bila je štedljiva, pa je za sebe kupovala samo najneophodnije i radije je švrljala po
štandovima na tržnici ne bi li Roku pronašla nekakvu baterijsku lampu, kliješta ili nožić. Ili
jeftina pakiranja po pet pari muških čarapa, a on se kao malo dijete radovao svakoj njezinoj
pažnji. Uzvraćao joj je sitnicama, onako kako je odavno naučio - da je ženama najbolje poklanjati
beskorisne stvari. Više ih razveseli izrezbarena kutijica u koju mogu stati dva prstena, potpuno
nepotrebna pored pet istih takvih već složenih po noćnim ormarićima, nego mikser di novi fen za
kosu.
Iz jedne plastične vrećice u Mihaelinim rukama virili su listovi salate i nazirali se obrisi
paprika, a iz druge je curio trag očišćene i oprane ribe. Ribu nikada nije sama čistila. Nije znala
kako se to radi, a njena najbolja splitska prijateljica savjetovala joj je da ni ne pokušava.
Praktičnije je ako ti to odrade majstori na ribarnici, rekla joj je. Sada je tražila mjesto na sredini
rive, u kafiću u kojem su Roko i ona često provodili subotnje sieste, promatrali prolaznike,
smijali se, brbljali i šutjeli. Korak po korak, približavala se već kraju niza kafića na strani prema
Marjanu i ugledala prazan stol na samom uglu. Baš u isto vrijeme kad su Marko i Ivana hitro
krenuli ka njemu. Samo površno ih je poznavala, kao Rokove bivše susjede, ali dovoljno da
zajedno sjednu i naruče kavu.
Roko je cijelo jutro pripremao Alfu za naredno putovanje, uglancao joj branike i felge,
podmazao zadnja vrata koja škripe već mjesecima, opet je provjerio i sa zadovoljstvom utvrdio
kako je kompresija motora izvrsna. Njega i njegovu Alfu čekalo je još puno zajedničkih vožnji.
Alfu po Splitu nije vozio. Bila je njegov najdraži auto za putovanja, tek tada je osjećao sve njene
dobre strane i performanse, a čuvao ju je od drmusanja po gradskim rupetinama za čije popravke
niti jedan od pet zadnjih gradonačelnika nije pokazao nimalo volje. Čudno, u društvu koje se
temelji na korupciji, građevinski lobi propušta potpisivati ugovore o prekopavanju i ponovnom
asfaltiranju ulica, pri kojima bi unosni postoci skočili u odgovarajuće džepove. Možda su svi
samo bili prezauzeti zaradama na drugim stranama? Kako bilo, Roko je ionako uvijek imao još
poneki auto koji nije trebalo toliko paziti i održavati, sve pod geslom: koliko traje - traje. I ovih je
dana vozio neki stari terenac, sretan što je uopće uspio s njim proći tehnički pregled. Pretražio je
sva parkirna mjesta pod crkvom sv. Frane i oko hotela Bellevue, pa se na kraju odlučio ugurati
pored taksista. Poznavao ih je sve, pa bi ga uvijek pustili parkirati uz rub visokog pločnika. Činilo
se da će ljuske boje otpasti uz drmusanje stare dizel mašine, ali se robusna karoserija postojano
držala. Široke blatnjave gume zacvilile su trljajući se o bijeli kamen, izudaranim zadnjim
branikom je dodirnuo zaštitni stupić, upalio sva četiri žmigavca i treskom zalupio vrata. Nikada
nije zaključavao jer unutra nikada nije ni držao ništa što se može ukrasti. Uostalom, nije li Martin
uvijek govorio da neće lopovi na lopove... Rupa na mjestu gdje je nekada bio ugrađen radio
zjapila je prazna. U prtljažniku nije bilo ničeg i to se vidjelo kroz prljava stakla, a rezervna guma
bila je starim lokotom pričvršćena za zadnja vrata. Ni jedan normalan lopov ne bi gubio vrijeme
na ovo vozilo. Povukao je hlače malo prema gore, zatim otresao nogavicu, izvadio cigaretu i
kimnuo prvom od taksista koji čekaju mušterije listajući novine i drijemajući na suncu.
- Izvrsno ti stoji ta ofucana krntija. Vidi se da ste svašta prošli zajedno - doviknuo mu je
taksist pokazujući na Toyotu.
 - Ma jok, nismo baš zajedno. Prošli smo puno svaki za sebe. Sreli smo se tek nedavno, a
čini mi se da se odlično slažemo.
- A je, i sličite malo tako stari i ofucani.
- Aha. Al smo pouzdani i dugotrajni.
Mihaela je širokim pokretom ruke mahnula s prvog stola. I da nije, odmah bi je ugledao.
Imala je valjda u sebi neki odašiljač koji je emitirao signale, samo njemu vidljive i čujne.
Osmijeh koji je pratio te signale razvlačio se preko cijelog grada pretvarajući kišan dan u sunčan,
a vjetrovit u miran i tih. Naravno, u tih nekoliko koraka do mirnog ispijanja subotnje kavice,
naletio je na dva poznata lica, jedno po jedno. I jedan i drugi su imali isti pristup: kurtoazno
priupitaju: Kako si? pa odmah počinju pričati nešto svoje, tumačiti teorije, objašnjavati svjetske i
lokalne aktualnosti. Nitko ustvari nema pitanja. Svi nude odgovore i rješenja. Svijet je dostigao
svoj klimaks ako više nema pitanja, ako baš svi imaju samo odgovore. Nešto tu nije u redu.
Ustvari, puno toga ne valja, barem što se Roka tiče. On je još uvijek bio prepun pitanja, čak i o
stvarima koje je sto puta razriješio. Pitanja su za njega jedini pravi pokretači u beskonačnosti
prostora i vremena. Odgovori su točke, zaključci su zidovi, a osobu koja ih prihvaća zaustavljaju
i okamenjuju. Takve je Roko vidio kao kućice bez prozora, zabijene duboko u zemlju, poslagane
na širokoj poljani.
Ivana je upravo Mihaeli otkrivala male tajne prženja ribe, gurajući joj u vrećicu stručak
ružmarina, ubranog negdje usput, Marko je točio pivo u smrznutu čašu i zadovoljno oblizivao
usne, dok je sunce tjeralo palminu sjenku pod njihove noge.
- U pičku materinu, sve sam obiša i nigdi mista za parkirat, ka da je cili grad na rivi. Koji
kurac ne stoje doma i ne gledaju televiziju?! Samo mi fali još da me dode pandurija jebat di san
stavija auto.
- Roko, Roko, koliko grubih riječi u pola minute - javila se odmah Ivana, kao da u svom
rodnom Zagrebu nije nikada čula slično.
Doduše, za nju su govorili kako dolazi iz stare zagrebačke loze, od onih čiji se portreti
mogu naći u radovima Bele Cikoša ili Vlahe Bukovca. S takvom finoćom duboko zavučenom u
genima, nije ni mogla razumjeti da se ružne riječi u Splitu koriste više kao veznik u rečenici,
nego kao psovka.
- Koje riči? Kurac, pička, jebanje? Ma, grube riči su ti rak, fašisti, rat i smrt. Ovima ne fali
ništa. Nego, di ste vas dvoje, šta radite u zadnje vrime ?
- Ivana je uzela otpremninu i otišla iz brodogradilišta koje se ionako raspada i ne zna se
tko će dočekati penziju tamo. Ona se pretvara u domaćicu, a ja se još koprcam u firmi s
nesposobnim dangubama na čelu. Tonemo sve dublje i imamo samo dva moguća načina spasiti se
od propadanja. Prvi načinje realno rješenje, a drugi je čudo.
- Koje je realno ?
- Realno je da svi sveci s neba sidu i riješe problem jednim zamahom ruke.
- Jebote, ako je to realno, šta bi onda bilo čudo?
- Pa... čudo bi bilo da šefovi postanu pošteni i sposobni - Marko odšuti kratko, pa doda: -
To su sve posljedice starog vremena. Diktature proleterijata. Demokratske promjene ih još nisu
uspjele potjerati.
- Demokratske promjene? Kapitalizam i demokracija imaju zajedničkog isto koliko i
komunizam i demokracija!
Nije Roko bio kivan na novi politički poredak zbog nostalgije, već ga je nervirala sama
osnova kapitalističkog sistema. Maksimalizacija profita postala je ovom sistemu najmoćniji
pokretač društva. Možda je zato dosljedno krao samo ono što je smatrao nečijim nepoštenim
viškovima i plodovima nepravdi. Po njemu je kapitalizam podupirao i gradio kulturu pohlepe,
demokraciju je puštao samo do razine na kojoj ne može nauditi profitu.
- Kakav paradoks! Otkrili smo demokraciju, borili se za nju, idealizirali je i zbog nje
ginili, a ona nam se sveti na najlukaviji način. Podmuklo se predstavlja ka legalna, lažno se
deklarira ka poštena, a kurva se i prodaje na sve strane. Ko je moga i pomislit da će se tako lako
pod njene skute zavuć lopovi koji su svoje bogatstvo stekli varajući baš one koji su ih birali.
- Još uvijek je bolje od diktature - nije se dao Marko - Čovjek se mora uklopiti u neko
društvo, pobogu.
- Govno! Čovječanstvu je sve tako dobro išlo dok nismo počeli stvarat društvo. Onda je
sve pošlo kvragu.
- O, pa ti zazivaš anarhiju. Tako reci.
Roko je samo odmahnuo rukom. Danas poslijepodne stižu Bogdan i Martin. Roko već
ima u glavi plan predstojećeg puta, Alfa je bila spremna, ostalo mu je samo da s Mihaelom uživa
na suncu dok ne krenu kući. Nabavio je fotografsku opremu, kameru, mikrofone i razne sitnice, a
Martin je pribavio lažne novinarske akreditacije za svu trojicu, što će im olakšati putovanje kroz
Albaniju do Kosova.
Plan akcije baš i nije bio razrađen u detalje, jer ni ćelavi Domagoj nije imao sve
informacije, ali je s Rokom podijelio ono što je znao i ono što je mislio da je dovoljno. Očito se
nije oporavio od financijskog gubitka u budimpeštanskoj kockarnici i vjerojatno je bio u strahu
da bi vlasnici novca kojeg je izgubio u igrama na sreću, mogli početi s potraživanjima.
Sofisticirane matematičke zavrzlame koje je koristio do tada, zamijenio je idejom o najobičnijoj
pljački. Vulgaris. Kada ga je Roko bio nazvao da mu kaže kako je akcija u kockarnici propala, a
time i njegov udio, ponudio mu je posao koji svakome od njih može donijeti bogatstvo.
- Dakle, radi se o uredskom prostoru u centru Prištine, u zgradi koja u prizemlju ima
dućan, a na katu je još samo taj ured. Vlasnik je jedan moj, recimo, kolega. U svom sefu drži
svašta, a između ostalog i dijamante za koje znam jer su rezultat zajedničkog posla jednog mog
bivšeg klijenta i nekog tamošnjeg važnog političara - javio je Roku prije desetak dana.
- Dijamante? Hrvatsko-albanske? Pa ti, Domagoj, imaš jako čudne poznanike.
- Pusti sad to. Dakle, pouzdano znam da dijamanti vrijede između dva i pol do tri milijuna
eura. Dijelimo pola-pola.
- Ti nisi normalan. Šalješ nas u Prištinu, Bog te tvoj, tamo di se glava gubi na ulici za
poluprazni novčanik, a ti oćeš da dilimo pola-pola.
- Čuj, svima nam treba lova. Od kamenčića nemamo nikakve koristi. Unovčiti taj plijen je
moj posao, a on je jednako riskantan i zajeban. Hoćeš ili nećeš ?
- Ne kenjaj, dijamanti se prodaju i kupuju na svakom kantunu u svitu. Ka banane i jabuke.
Nas trojica i ti četvrti. Svakom po četvrtina?
- Ne dolazi u obzir. Četrdeset posto meni, a ostatak vi dijelite kako hoćete. Ovo je
ozbiljna stvar.
- Ma nema šanse da odem u najluđu zemlju u Europi za takvu podjelu. Bija sam ja doli i
znam šta govorim, preopasno je. Imaju svoje bande zajebanije od mafijaških i frke sa svim
zemljama u okruženju, a triba to i iznit priko nekoliko granica.
- Pa najbolje je prema Albaniji. S njima su OK.
- Šta se puta tiče, daj dite materi. Ima ti više zemljopisa u gumama moje Alfe nego na
onim kartama šta izda je njemački ADAC. Nije ti to najbolje prema Albaniji, tamo još znaju
pritraživat strance, naročito doli kraj Prizrena, zbog trgovine zlatom. Najbolje je prema
Kosovskoj Mitrovici. Tamo su barikade na cesti i samo paze da se Albanci i Srbi ne mišaju, pa će
tri stranca lakše proći ka, recimo - novinari. Odatle je ulazak u Srbiju na Novi Pazar mekana
granica, a onda se držim Sandžaka. To je zajeban kraj, al znam s njima, pusti to meni. Dobit ćeš
trećinu i ni pare više. Prevelik je rizik.
Posla je bilo sve manje, veliki lopovi su preuzeli stvar u svoje ruke, kralo se samo na
veliko, toga su obojica bili svjesni, pa je na kraju pogodba sklopljena. Roko je saslušao
Domagojeve upute do kraja. Ured u koji trebaju provaliti bio je zaštićen rešetkama na vanjskim
vratima i alarmom. Sef je bio nepoznate marke, ali jedan od onih kućnih, što Martinu ne bi
smjelo predstavljati problem. Radne navike vlasnika ureda bile su lako pamtljive i logične, bez
prevelikih mogućnosti da ih mijenja. Očito se radio o staloženom i iskusnom čovjeku koji je
uredio svoj poslovni i privatni život. Takav subotom igra golf i odmara u vrtu svoje kuće, ne pada
mu na pamet remetiti zasluženi mir. Ostavljao je dojam nedodirljivog čovjeka, osobe koja kod
klijenata i poslovnih partnera izaziva strahopoštovanje. Što ih više ignoriraš - više te cijene. Ured
mu je smješten u samom centru, u ulici Fehmija Aganija br. 5, koja izlazi na pješačku zonu
Bulevara Majke Tereze. U neposrednoj blizini je Swiss Diamond hotel i nacionalno kazalište.
Ulaz dijeli s dućanom u kojem se prodaju mobiteli i sitna elektronika. Visoka stabla štite od
pogleda iz zgrade preko puta, a najbolje vrijeme ulaska je između 21 i 22 sata, kada je dućan već
zatvoren, a još uvijek ima dovoljno prolaznika na ulici da se ne budi sumnja.
- Roko, pazi da ovo ne propadne. Ne bih savjetovao da idete natrag preko Crne Gore. U
poslu s dijamantima su ovi iz Pink Pantera glavni, a ti misliš baš preko njihovog teritorija. Čačkaš
mečku u pičku.
- Pa da. Ali ni oni ne bi nikad krali na Kosovu. Čak ni oni, koji u srid dana upadaju u
najčuvanije svjetske draguljarnice, nisu toliko blesavi da kradu nešto po Prištini. Zato i mislim da
je tu najsigurnije.
Martin i Bogdan stigli su na splitski aerodrom istim avionom iz Beča. Dogovorili su se
naći s Rokom u centru grada. Čim su stupili na razrovani pločnik autobusne stanice, nekoliko
starica im se unijelo u lice, poturajući kartonske ploče s natpisom Zimmer frei / Camere / Pokoj /
Sobe, klošar je naišao s ispruženom rukom, mrmljajući sebi nešto u bradu, prodavač novina je
gurao svoja kolica pored njih i izvikivao jutrošnje naslove, a gomila raznovrsnih putnika muvala
se u svim smjerovima, tiskajući ruksake i kofere između potpornih stupova, dok su ih bakice s
kartonskim natpisima vukle za rukav. Grad je drsko pokazivao nuspojave uznapredovalog
turizma. Kroz široki prozor pekarnice uzeli su komade pizze i krenuli obalom prema gradu,
pouzdajući se u mapu na ekranu mobitela.
Roko ih je čekao u skrovitom kafiću, jednom od rijetkih koji je odolio konzumerističkoj
epidemiji zadnjih godina - ustvari, jedinom u koji ne zalaze turisti iako je u samom centru.
Omiljeno mjesto za izbjegavanje gužve zapravo je rupetina u kakvu pristojan svijet ni ne zalazi.
Na policama iza šanka naslagane su stare ploče, jutarnji zvuk otvaraju Genesis i Yes, nastavlja ga
Fleetwood Mac oko podneva, a do večeri se stigne do Zeppelina ili AC/ DC-ja, ovisi o dnevnim
raspoloženjima vječno pripitih konobara i gostiju raštrkanih po zadimljenoj prostoriji. Polumrak i
ljepljiv pivski zrak su ovdje bili pouzdana konstanta, a bezalkoholna pića su se nalazila u ponudi
samo reda radi.
Čekao je i promatrao djevojku koju je ovdje često viđao, lijepu i zapuštenu, svijetle puti i
tmurnog pogleda, sjedila je u kutu kao kockar koji čuva leđa, nervozno treskala nogom i ispijala
rakiju. Dugačak pramen, uvijen u samo jednu tanku pletenicu, izdvajao se iz kratko ošišane
polovice glave i padao preko nosa do vrata. Njezin mali bunt. Time se odvajala od običnih. Od
svih onih koje je smatrala preobičnima.
- Džo ?! Piješ nešto ? Ajde, častim jednu.
- Daj mi pivo da prisičen rakiju - iz staklastih očiju provirila je nada. Toplina i očaj su se
miješali u svakom treptaju. - Vrućina je, izlapit će mi i ovo malo mozga šta je ostalo.
Ni on ni ona nikada nisu pokazivali namjere da površno poznanstvo skrenu prema
zavođenju. Ostalima u kafiću sigurno je već dosadila ponavljanjem iste priče, isticanjem svoje
hirovitosti, želje za životom i slobodom, gađenjem prema ostatku svijeta koji ne razumije nikoga
i ništa, a naročito ne nju. Imala je Džo svoje šanse u životu, ali nekako ih je propuštala. Umalo je
završila likovnu akademiju koju je napustila nakon nesretne afere s jednim profesorom. Tetka joj
je tada ostavila frizerski salon, ali nakon tri godine Džo ga je zatvorila i otišla u Italiju živjeti s
nekakvim Sicilijancem. Vratila se nakon dvije godine, nesretna i razočarana, započinjala još dvije
karijere i odustajala od njih zbog loših odnosa u firmama. Živjela je s majkom u zapuštenom
stanu u centru grada i povremeno crtala portrete na splitskoj rivi. Sada je lupkala nogom po
mesinganoj šipki ispod šanka i vrtjela čašu piva u ruci.
- Znaš... imala san sve. Ljubav. Beskrajnu, punu pažnje, nježnosti, poštovanja. On je
nudija ono šta svaka žena može poželit, fantastičan u krevetu, nikad nije zabeštima u autu a
svugdi smo bili, zračija je sigurnost i toplinu, ima je i kuću kraj mora. Vozili smo se onon
njegovom malom barkom na najčudnija mista, do najbistrijeg mora u sakrivenim valama... pa
vino pod zvizdanim nebom... kažen ti, imala san sve - ali sloboda... sloboda je važna. Bit svoj,
nepokoren. Zbog te slobode san sve to napustila.
- Oćeš reć - zasrala si.
Briznula je u plač i povukla se dublje u mrak. Bogdan i Martin su u tom trenutku ušli kroz
klimava vrata i provukli se do Roka. Srdačni pozdravi, kratki zagrljaji i Martinov upitan pogled
prema djevojci u kutu. Samo on je mogao u par sekundi detektirati ljepotu koja se krila iza
razbarušene kose i prljave čaše pred uplakanim licem. Na Rokovo kratko i odlučno - Ne! -
nastavio je s pozdravljanjem i njih trojica su već razmjenjivali priče o svemu što im se događalo
otkad se nisu vidjeli. Nazvali su Mihaelu da stižu na večeru i krenuli na uskomešane ulice.
 Priština, 13. travnja

U zoru su u Rokovoj garaži već slagali opremu, i uz prvu kavu se smijali fotografijama na
lažnim novinarskim akreditacijama. Iznajmljenu video kameru sa stativom i dva fotoaparata s
gomilom objektiva uredno su posložili u utrobu Alfe, na staklo nalijepili natpis PRESS, pobožno
se prekrižili i svi se poljubili s Mihaelom. Ubrzo su bili na autocesti prema Dubrovniku. Krajolici
se smjenjuju pred njima, Martin tapše Roka po ramenu hvaleći pogled na ljepotu divlje prirode,
kao da je Roko zaslužan za nju.
- Evo, ovo vam je ponosna prometna kičma Hrvatske - Roko je spustio prozor kao da će
tako bolje vidjeti i nastavio jačim glasom poput turističkog vodiča. - Sad možete vidit i kako su
nas naši domoljubi lipo opljačkali. Nas trojicu ganja pandurija, a sve skupa smo u životu ukrali
koliko i Oliver Twist u odnosu na ove naše Fagine. Pogledajte samo ove stupice kraj ceste...
Kad se obilježavaju suženja ili radovi, cestari koriste mobilne stupice iscrtane
fluorescentnom bojom. Cijelom dužinom autoceste ima ih na tisuće. Taj stupić se sastoji iz dva
dijela, pričao je Roko. Donji dio je postolje, a gornji zastavica. Pri izradi troškovnika za izgradnju
ceste, svaki kompletirani stupić je imao cijenu oko 10 eura. Ali se kasnije, nekim čudom ta
ponuda podijelila na postolje koje košta 65 eura i zastavicu s cijenom od 60 eura, pa je svaki onaj
stupić od 10 ustvari koštao 125 eura. Kad se razlika od 115 eura pomnoži sa desetak tisuća
komada, lako se dođe do milijun eura koje je neko strpao u džep.
- Naših miljun eura! To vam je jedan naš bivši ministar sve lipo uredija, al kad ga pitaju o
tome, on pojma nema. A ko će imat pojma, ako ne ministar? A?
Martin je u nevjerici prebrojavao stupice koji su prelijetali pored njih, pokušavajući
shvatiti drskost političkih moćnika koji sebi daju za pravo pljačkati narod na takav način. Bogdan
je shvaćao. Znao je za slične malverzacije u svojoj zemlji. One koje su dovele do stanja kakvog
danas imaju u Rumunjskoj. Bukureštanskim ulicama istovremeno jure blindirane limuzine i
kotrljaju se zaprežna kola za kojima trčkara čopor pasa lutalica; tisuće beskućnika prose za kruh i
alkohol dotučeni novim kapitalizmom. S jedne strane dvorci i vile s bazenima, koje čuvaju
privatne zaštitarske garde, s druge poluraspadnuti stiješnjeni stanovi bez prozora, a između njih
nebrojene zalagaonice. Frustrirajuća slika koja najbolje opisuje današnju rumunjsku stvarnost:
zalagaonice i otkup zlata - vrata do vrata s ljekarnom. Kad narodu zatreba lijek, mogu jedino
prodati televizor ili bakin zlatni prsten. Zato jer su neka nova gospoda pokrala milijarde i pustila
zemlju da trune.
- Nije to sve, naravno, pa to su samo stupici, nemoš na njima puno zaradit - nastavio je
Roko. - Uspili su napravit i zahode koji koštaju pola milijuna eura, a da nikad nisu bili otvoreni,
pa putnici seru u grmu iza njih. Čoviče, pa držač guzicpapira su plaćali 500 eura! Koš za smeće u
zahodu je 100 eura. Spina za ruke oprat je iljadu eura koštala! Ej! Pa nas trojica smo za njih tri
Majke Tereze.
Iznerviran vlastitom pričom o mastodontskom projektu na kojem se basnoslovno
obogatila šačica vladajućih, Roko je na prvom sljedećem izlazu napustio glamuroznu autocestu.
Svima je bila poznata priča o napumpavanju cijena i čekanju da se sklopi ugovor kad izgradnja
poskupi jer su u tom vremenu i provizije najbolje, ali nitko ne zna hoće li itko ikad biti okrivljen
za sve to. Ako se kilometar može izgraditi za pet milijuna eura, a potpiše se ugovor na šest, onda
se za ukupnih petstotinjak kilometara nakupi dovoljno novca za podjelu među velikim lopovima.
A u tom slučaju ni policija ni tužilaštvo baš nisu brzi i efikasni.
- Mi smo nedavno gradili jednu kompliciranu petlju s nadvožnjacima u Bukureštu,
osmišljenu za rasterećivanje kamionskog prometa - pokušao je Bogdan anegdotama iz svoje
zemlje parirati Rokovim. - Nakon godinu dana užasno skupe gradnje, pri otvaranju se ustanovilo
da se neki veliki šleperi ne mogu provući ispod nadvožnjaka. Sve se moralo srušiti i ponovno
graditi. I opet platili građevince državnim parama, naravno. Simpatično, a?
- Je, al tu moš nać dvojicu odgovornih kretena, pa ih kaznit, a ovde ih je bilo umišanih
puno. I sve im je lipo funkcioniralo pod paskom bivšeg premijera, pa je onda malo stalo otkad je
ovi u zatvoru.
Pored naplatnih kućica na izlazu odakle put vodi prema obali, naišli su na blokove
kamena u mreži, koji služe kao zaštita od odrona. I tu je Roko znao podatke o ministrima koji su
odobrili potpisivanje kupovine brda kamenja po petostruko većim cijenama. Kad se zbroje sve te
gomile, kvadrati i kilometri, opet se dođe do milijuna i milijuna bačenih u nečije džepove,
hladno, potpisom ministra, premijera i gamadi kojima su okruženi. Kao da je jedva čekao
napustiti scenografiju ove domoljubne pljačke, Roko je jurnuo starom cestom prema Brelima, s
koje će se uskoro pružiti fascinantni prizori vijugavog spuštanja niz litice Vruje, gdje se planina
obrušava u more kao da odmjeravaju snage.
- Cesta je moja ljubavnica. Znam sve njene nijanse sive. Znam svaku boru i trag vrimena
na njoj - otpočeo je pjesnički. - Znam je ušminkanu i sređenu blještavim, fluorescentnim make
upom, ka i onda kad je potrošena, blida, umorna. Nikad me nije privarila, razočarala se u mene,
samo mirno čeka da joj se vratim, ka da zna da ću se uvik vraćat. Kad me svi ostave, iznevjere,
izdaju, ona je tu. Samo se prostre prid mene ka da kaže: tvoja sam! Znam svaku krivinu kojom
druge iznenadi, znam kada je triba gazit, milovat, sanjivim pogledom uspavljivat da se baš tad ne
uzgoropadi. Virujem joj, poštujem je. Da... poštovanje. To je valjda ta veza koja nas drži zajedno.
- Varaš Mihaelu s cestom?? Roko, ti si izopačen i bolestan čovjek! - kao da ga je htio
ušutkati Martin. Zavalio se malo dublje u sjedalo i sklopio oči.
Prvo zaustavljanje bilo je u Dubrovniku. Roko je uživao zadnjih par sati vožnje u kojoj je
Martinu i Bogdanu ponosno pokazivao ljepote obale, upirući prstom u svaku oštru hridinu i
duboko plavetnilo. Ni Rumunj ni Nijemac nisu nikada bili u ovom dijelu Europe, pa su sada
puštali glasne uzdahe zadovoljstva i divljenja. S visokog su mosta skoro mogli dodirnuti
dimnjake golemog kruzera usidrenog u pristaništu, skrenuli su lijevo, spustili na morsku razinu i
s kilometarskom kolonom automobila ušli u Dubrovnik kroz uska zapadna vrata koja uvode na
Gruž. Gužva je postajala sve veća, polugoli turisti pretrčavali su cestu natovareni opremom za
kupanje i velikim lubenicama ili vukli za sobom kofere na točkićima i osvrtali se na sve strane.
Sunce je nemilosrdno pržilo kroz prozorska stakla dok je Roko tražio mjesto za parkiranje.
Odavde ne mogu prići bliže gradu jer je stanje na dubrovačkim ulicama nesnosno i potrošili bi
cijeli dan za poduhvat približavanja zidinama autom.
- Eh, pa tko ne bi poželio ovo osvojiti? Nije ni čudo da ste ratovali sa susjedima -
ustanovio je Martin nakon što je zagrizao duguljasti sendvič, s gađenjem otpio gutljaj tople
Coca-Cole, pa podrignuo.
- Pa, da. I s vama smo ratovali, jel se sićaš? Jedino još s Rumunjima nismo, ali ima
vrimena i za to.
Ugledao je narančasti kamper kako se nespretno izvlači s parkinga, tik pored agencije za
najam skutera. Idealno. Uzet će tri motorina i za par sati razgledati cijeli grad. Roko je ovdje
poznavao svaki kutak. Sve što je trebalo bilo je pratiti ga i slušati, a u tome je uživao. Znao je da
na Pilama neće biti mjesta ni za malene skutere, a i ulazak među zidine tu je uvijek zakrčen.
Kolone znatiželjnih turista slijevaju se na drveni most odakle se nešto širim stubama puštalo
prema Stradunu. Djeca plaču i vrište dok ih iscrpljeni roditelji potežu za ruke, psi nervozno
skakuću i laju, a gospode sa širokim šeširima i lepezama pokušavaju otjerati miris znoja
neopranih bekpekera. Sve u svemu, stanje slično onom pred Kabom u Mekki ili barem kao na
željeznim ogradama nogometnih stadiona pred početak finalne utakmice. Zato su odmah krenuli
prema istočnom ulazu, gdje će se preko Lazareta valjda lakše probiti do Straduna.
- Majku vam vašu komunističku, kakvu ja žrtvu zbog vas podnosim - gunđao je Roko. -
Samo da i vas dvojica vidite nešto svita, kad ste pola života proveli bez pasoša. Izbjegavam
Dubrovnik zadnjih deset godina, a sad zbog vas tribam istrpit da me turistička gamad gazi po
prstima. Srića da još nije pravo lito, jer ko bi još njušija njihove kreme za sunčanje pomišane sa
znojem.
- Što ti sad turisti smetaju?
- Uvik su mi smetali. Znaš, mi smo imali po nekoliko milijuna turista godišnje, kad vi
niste na ulicu smili izać bez dozvole. Rijetki sretnici iz DDR-a bi se dovlačili do nas s onim
svojim smišnim kamp-kućicama ka polovica ljuske oraha koju vuče Wartburg. U nju bi se
natiskala familija i izlazili bi vanka samo da se bućnu u more i odma natrag na paštetu i stari
kruv. Mislim, navikli smo mi na turiste, al šta je previše - previše je. Sad smo osim vas dobili i
Japance, Koreance, Kineze i sve one druge žućkaste, kosooke, a njih je brate, stvarno bezbroj.
Onako sitni, jebate, stane ih u jedan kombi ka drugih normalnih u autobus. I samo izlaze, izlaze,
izlaze... Ma šta ću ti govorit, ajmo mi lipo požurit, popit ćemo pivo pod Zelencima i krenit dalje.
Put nas čeka.
Zanimljivo je bilo slušati o uspjesima hrvatskog turizma u večernjim vijestima, u kojima
su se spominjale milijarde utrženih eura, noćenja, sezonska zaposlenja, sve veća popularnost
destinacije, mogućnost izlaska iz krize i sve ostale blablabla vijesti, ali Roko je na to gledao
drugim očima. Plašila ga je budućnost gradova koji su se predali turizmu. I njegov Split
odnedavno polagano tone pretrpan restoranima, fast food kioscima i suvenirnicama. Od toga se
ne može živjeti. Poneko možda, ali uz cijenu propadanja cijelog grada. Ako se sve pretvori u
pizza cut, ma čak i u slow food po romantičnim uličicama, u gradu jednostavno mora odumrijeti
svaki pravi život, jer sve drugo stane. Da su barem hoteli svoje krevete, ormare, tepihe, šankove i
lustere kupovali od hrvatskih proizvođača, da je hrana po restoranima dobavljena od lokalnih
poljoprivrednika, ribara, stočara, onda su još nekako svi mogli imati koristi od turizma. No nije
sad htio prijatelje, udivljene Dubrovnikom, zamarati svojim razmišljanjima.
Preko mostića pod Revelinom provukli su se ulicom uz bedeme do Straduna. Martinu i
Bogdanu se dah nije ni vraćao otkako im je zastao negdje u plućima kad su prvi put ugledali
zidine. Kao dva dječarca izvadili su mobitele i počeli okidati self je naguravajući se po kamenim
pločama. Namještali su se pred svakom pukotinom na palači Sponza, crkvi sv. Vlahe i
Orlandovom stupu.
- Gdje ćemo na pivo?
- Na najvažnije misto u Gradu! - Roko je značajno podigao prst. - Ovo “u gradu“ vam je u
dubrovačkom slučaju napisano s velikim početnim slovom G. U Gradu. Znam da vi Nijemci sve
imenice tako pišete, Martine, ali mi i Rumunji ne pišemo. U velikom G za Grad se krije počast
Dubrovniku.
Zavukli su se ispod osunčanog zida katedrale i smjestili za drvene stolove cafea Trubadur.
Pored stražnjih vrata bio je naslonjen pijanino na kojem je čupavac sa šarenom maramom na
glavi, crn kao ugljen, u kričavo zelenom džemperu, žutim hlačama i crvenim patikama svirao
Kennyja Drewa ili nešto slično, ali više nego dobro. Mahnuo je glavom prema novopridošlima i u
ritmu ih pozdravio sa: Hi, Hello, i nespretnim Dobar dan. Samo crncima pristaju ove šarene i
drečave boje odjeće, svaki bi drugi muškarac u njima izgledao poput pijanog klauna.
- I to je to najvažnije mjesto u Dubrovniku? - sumnjičavo upita Bogdan.
Roko je izvadio filtere i papiriće, zatim vrećicu s duhanom, posložio ih uredno na stol, pa
onda zamotao, zapalio i otpuhnuo dugačak dim uživajući u notama koje su se odbijale od
kamenih gromada drevnog grada. Pričekao je da se približi dugonoga konobarica i naručio za svu
trojicu, preduhitrivši Martina kojem su zasjale oči gledajući djevojku.
- Tri crna Tomislava.
- Nema. Može li crni Guinness ?
- Može! Dakle, šta ste ono vas dvojica pitali? Jel ovo najvažnije misto u G-radu?
- Meni ne trebaš ništa više objašnjavati. Ova konobarica je dovoljan argument -
raspoloženo je odgovorio Martin.
- Ne, seljačino, tebi je svako mjesto važno samo po tome. Ovo je kafić jednog
legendarnog dubrovačkog muzičara, sad već pokojnog. I uvik ima dobre svirke i atmosfere.
Usput da vam kažem i par zanimljivosti o gradu koji ste vidili samo na razglednicama. Da je star,
to vam ne moram pričat, to vidite i sami. Da je mladi od Splita to moram spomenit jer je važno.
Ali, recimo, zanimljivo je da je ovo prvi grad koji je ukinija ropstvo. Toliko su napredni bili. Prvi
su u Europi napravili kanalizaciju, i eno je još uvik u upotrebi. Dobro, zato im povremeno smrdi
grad, al to onda nisu imali ni Pariz, Beč, London, Bukurešt ni Leipzig. I starački dom su imali još
u trinaestom stoljeću. I vatrogasce. Pomorsko osiguranje tristo godina prije Lloyda. Karantena je
njihov izum. Svi brodovi koji su dolazili u luku morali su proć kroz karantenu zbog mogućih
zaraza. Čoviče, ovo ti je kolijevka civilizacije.
- Dobro, dobro, sve je to od davnina. A danas ?
- Hmmm, danas nema ništa osim gomile glupih turista i ovog kafića. Ajde, požurite s tim
pivom, još je ceste isprid nas.
Roko je namjerno propustio trajekt u Kamenarima, da bi cestom obišli cijeli Bokokotorski
zaljev. Ta je cesta oduvijek bila fascinantna za svakog putnika, pa su iskoristili priliku da
iznajmljenom aparatima i kamerama zabilježe scenografiju Risnja, Perasta, Gospe od Škrpjela i
otočića svetog Đorda. Put je dalje vodio kroz Kotor i Budvu, preko Bara do Ulcinja. Tu je Roko
znao još jednu atraktivnu lokaciju, pa su se našli u uvali Valdanos, medu stablima maslina starih
skoro dvije tisuće godina. Tri sredovječna lopova koji kroz svoje živote prolaze kao da jučer i
sutra ne postoje, u dva dana su se susreli prvo s tisućljetnim zidinama, a zatim i sa živim
svjedocima tog dvomilenijskog trajanja. Iz Ulcinja su razrovanom cestom krenuli prema Skadru,
preko jedinog zajedničkog graničnog prijelaza u regiji jugoistočne Europe. U jednoj limenoj
kućici bili su smješteni policajci iz obje države. Vozač bi dodao papire crnogorskom policajcu, a
ovaj ih je nakon pregleda pružao albanskom kolegi koji ih vraćao vozaču. Scenografija koja
izgleda potpuno prirodno i prijateljski, kao da bi se i ostali međudržavni prijelazi trebali ugledati
na ovaj, možda samo eksperimentalni projekt. Tek tako, da dijeljenjem zajedničkog krova budu
uzor suradnje i razmjene među susjedima.
Zemlju milijun bunkera, baklava i Skenderbeg konjaka namjeravaju proći brzo
autocestom prema Prištini. Ostalo je dovoljno vremena da se još jednom zaustave, ručaju i
odmore. Nova cesta skreće i vodi modernim mostom visoko iznad Bojane, ali Roko produžava
starom i dolazi do mjesta na kojem se rijeka rađa iz Skadarskog jezera i gdje se prelazi preko
klimave drvene ćuprije kojom putnici prelaze još od turskog doba. Kakva god je napravljena,
takva je i ostala, s ponekom promijenjenom gredom ili dijelom ograde. Uzak je to most, ne mogu
se mimoići dva auta iz suprotnih smjerova, pa jedan uvijek mora pričekati da prođe onaj s druge
strane. Iz prašnjavog romskog naselja načičkanog preniskim zemljanim kućicama, dotrčava čopor
dječice, razdragani, glasni, skakuću do trojke u Alfi i počinju ljubiti limariju. Stari običaj kojim
kao da blagoslivljaju putnika prije prelaska mosta, a on im za to ubaci novčiće u šaku. Kuštravi
dječaci ne biraju valutu, grabe sve što im se udijeli i nastavljaju s ljubljenjem i molećivim
pogledima sve dok auto drndajući ne krene prelaziti rijeku.
 Za vrijeme Hoxhine Albanije na ulasku u Skadar stajale su table kojima su upozoravali
bicikliste da voze pažljivo. Tada gotovo da i nije bilo automobila u Skadru, po nekim pričama ih
je u čitavoj Albaniji bilo tek stotinjak. Ostali su bili pješaci di su se vozili biciklima ako su bili
imućniji. I sad je ovdje mnoštvo biciklista, po načičkanim ulicama bez semafora naguravaju se s
Mercedesima koji su kao zaštitni znak Albanije.
- U pičku materinu, eno jedan semafor, al ne radi - Roko im je pojašnjavao ono što ionako
vide sami.
- Meni se vrti u glavi od ovih kružnih tokova. I zašto, pobogu, ovoliko trube i zalijeću se
jedan u drugoga?
- Ne moš ti to moj Martine shvatit. Tribaš pripoznat zvukove sirena. To je komunikacija,
svak svakome nešto poručuje: oće skrenit ili se ubacit isprid njega, ili javlja pješaku da ga neće
propustit... vidiš da sve funkcionira, nema sudara, nema prigaženih, samo se triba malo naviknit.
Eno misto za parkirat, jedva čekam pojist prvo jednu baklavu, a posli šta nam Bog da.
Nakon jeftino plaćenog ručka i dobre kave u restorančiću smještenom gotovo u zidu jedne
džamije, ispetljali su se uličicama od centra do periferije, pa krenuli dalje prema jugu. Martin je
prebrojavao stare bunkere uz cestu.
- Čitao sam negdje kako je Enver Hoxha provjeravao kvalitetu ovih. bunkera kad su
građeni. Smjestio bi projektante u njih, a zatim ih granatirao.
- Haha, moš li ih zamislit kako čuče unutra i pišaju u gaće dok zviždi granata prema
njima.
Autoput prema Kosovu započinje tamo gdje se Prokletije već pretvaraju u pitoma brda, ne
dajući ni naslutiti svu svoju surovost, ali i ljepotu. Krševite i neprohodne “zabranjene planine“,
rodno mjesto Bese, krvne osvete od koje se i na samu pomisao ledi krv u žilama, nekada su bile
mjesto anarhije, nesigurnosti i opasnosti. U njih se nije zalazilo bez prijeke potrebe, a danas
turisti kampiraju gdje hoće i kupuju suvenire od ljubaznih mještana. Za dva sata su stigli u
Prištinu, taman da se na miru smjeste u hotel i prošetaju gradom.
- Ovo bi trebalo biti lako. Običan sef i obična protuprovalna vrata na ulazu i nadam se
jeftin alarm u uredu. Tip je valjda previše siguran u sebe.
- OK, Martine, ali nemojmo mi biti previše sigurni u sebe. Ovo nam je već stoti pokušaj
da nešto zaradimo, samo da ne bude i stoti promašaj.
- Aj zajebi sad tu svoju malodušnost, sve će biti u redu. Prometni kaos koji ih je dočekao
u večernjim satima jedino je Bogdanu bio skroz prirodan, čak i blag u odnosu na ono što je
svakodnevno gledao na bukureštanskim ulicama. Pronašli su hotel Grand, parkirali i krenuli u
obilazak, pamteći detalje koji će im sutra trebati. Premjeravali su udaljenosti i procjenjivali
kuteve snimanja kamera smještenih na vanjskim zidovima obližnje banke, a zatim dugo sjedili u
kavani hotela Swiss Diamond i kroz prozor prebrojavali prolaznike. Sve se poklapalo s planom. I
pored hladne večeri u kojoj su ulični prodavači cupkali oko svojih kartonskih kutija i
improviziranih stolića s keksima, knjigama i mobitelima u ponudi, bilo je dovoljno šetača koji su
hodanjem gore-dolje spajali krajnje točke korza. Zgrada s uredom i sefom koji sutra planiraju
isprazniti, bila je smještena negdje po sredini ulice, fasade gotovo potpuno zaklonjene krošnjama.
 Beograd, 10. svibnja

Na izlaznim vratima MUP-a, Džomba se kratkim kimanjem pozdravio s načelnikom, na

što se kolega iz forenzičkog laboratorija uzvrpoljio kao mačka na vrućem limenom krovu,
pokušavajući ispraviti Stefanovu nepristojnost. Bilo je očito da načelnikova moć ostavlja strah po
hodnicima velikog zdanja, a vjerojatno i šire, pa poltronsko umiljavanje nije bilo za osudu, jer
danas se posao lako izgubi, a teško pronađe. Produžili su dalje razvučenim korakom, pješice
prema Balkanskoj. Petnaestak minuta hoda dobro će doći i jednom i drugom za razgibavanje
nakon dugotrajnog sjedenja u laboratoriju.
- Kako ti tako prođeš pored Miljkovića i mrdneš glavom? Jesi normalan, oćeš da te dovati
na zub?
- Ko ga jebe, taj ima više gliba na glavi nego ribar na čizmama. Nikad mi nije bio drag,
još od onog slučaja Rašić.
- Pssst, ne treba nikad i nigde spominjati slučaj Rašić. Treba misliti na radno mesto.
Nego... imaš li nešto od onih snimki iz biblioteke? Ko je onaj tip koji je par puta dolazio ?
- Rifat Jashari. Navodno vlasnik pekare na Novom Beogradu. Tražili smo ga jutros, ali
pekara je zatvorena, na telefon se ne javlja. U stanu ga nema, pred kućom su mu parkirana kola,
ali možda ima još neka koja nije registrovao kod nas. Moji ljudi ga traže. Ne vidim nikakvog
razloga da se takav tip vrti po hodnicima biblioteke. Ali vidim moguću vezu sa Ostojićevom
posetom Kosovu. Možda je neka ljubavna afera u pitanju, vrag zna. Kako god okreneš - Jashari
mi je jedini sumnjivac zasad. Jebeš ga, frajer živi u Beogradu već dvadesetak godina, nema
nikakav dosje, ali ima onaj izraz lica koji mi se ne dopada.
- Kakav izraz ?
- Pitbulovski. Izbačena donja čeljust, široki nos, obrve spojene nad očima koje gledaju
prema gore jer je glava malo spuštena iz pogrbljenih leđa. Ramena podignuta, a dlanovi okrenuti
prema natrag, onako, poluorangutanski.
- Opaa, zvučiš rasistički.
- Ma jok, znam barem stotinu čistokrvnih Beograđana koji isto tako izgledaju. I jednako
su mi sumnjivi. Kod ovog Jasharija jedino ne mogu da spojim taj izgled sa precizno ispaljenim
metkom i urednom egzekucijom. On mi više liči na nekog tko stvari rešava bejzbol palicom.
- Misliš da ćete ga pronaći?
- Ako je u Srbiji - hoćemo, sigurno.
Zastali su pored bankomata uglavljenog u prozor kioska koji je istovremeno bio
mjenjačnica, fotokopirnica i trafika. Stefan je umetnuo karticu, utipkao PIN, pa iznos. Ništa.
Ponovio je postupak i odabrao manji iznos. Pa još manji. Napokon, na brojci od 500 dinara,
bankomat je ispustio onaj rotirajući zvuk, a zatim izbacio jednu novčanicu. Stefan ga je potapšao
i zahvalio se.
- Da vas upoznam: ovo je moj stečajni upravitelj. Trudim se da uvek budem fin i pristojan
sa njim. Jer inače ne da ništa.
Pored onih tristo dinara u novčaniku, sad je već mogao razmišljati i o plaćanju kave
negdje na putu prema centru, tek tako da jednom i on uzvrati čašćenjem. Možda baš u Kriza baru,
mjestu s prikladnim imenom za njegove financijske mogućnosti, prema kojem su upravo išli.
Dobru su akciju imali nedavno u blizini, kad je pala jedna veća kriminalna grupa, baš
zahvaljujući Stefanovim povremenim željama da se makne od društva, da na miru pročita novine
i popije kavu. U takvom jednom tumaranju, u potrazi za mirom, ugledao je restorančić uvučen
ispod viktorijanskog balkona sive zgrade. Prolazio je tuda mnogo puta, onkraj svijesti je znao da
to mjesto postoji, ali nikada se nije zagledao di ušao unutra do tog dana. Samo šest stolova s
crvenim kariranim stolnjacima na kojima je vaza s umjetnim cvijećem, metalni šank iza kojeg se
kroz niski prozor naziru kromirani kuhinjski aparati i posude. Poželio je nešto pojesti, ali iz
bogato opremljenog jelovnika uspio je odabrati najobičniju pljeskavicu. Ionako nije imao novaca
nizašto drugo. Narednih pola sata nitko nije ušao, a on je bio toliko udubljen u svoje jelo i novine
prostrte na stolu, da se gazda dovoljno opustio i radio svoje poslove ne obazirući se na jedinog
gosta. Gazdina mu je zanimacija privukla pažnju, pa je ispod oka krišom pratio kako ovaj u
blagajnu ukucava račune koje je igličasti printer izbacivao sa strane. Jedan za drugim, izlazili su
bijeli listovi s iskucanim iznosima, nabrojanim jelima, pićima i otisnutim žigom fiskalne
kontrole. Ništa ne bi bilo čudno da je barem netko nešto naručio, ali činilo se da restoran već
danima nije vidio gosta, a gazda je uporno kuckao po kasi i slagao račune u fascikl, povremeno
podižući glavu da osmotri prostoriju. Napokon se čulo otvaranje vanjskih staklenih vrata, propuh
je zanjihao zavjesama, a umjesto razdragane porodice koja se odlučila na večeru u gradu ili
mladog ljubavnog para u potrazi za romantičnim kutkom, u prostoriju je ušao zgureni mladić,
vrata uvučenog u kožnu jaknu kojoj se dignuta kragna skoro dodirivala s vunenom kapom na
glavi. Podsjećao je na bolesnog pingvina dok je šepao prema šanku i nalaktio se kratkim rukama,
po prvi put podignuvši glavu. Bez riječi, gazda je uključio aparat i iz njega je iscurila kratka kava,
stavio ju je pred pridošlicu i nastavio kucati svoje račune. Stefanu se nije svidjela nastala
atmosfera. Nešto je u njegovom policijskom nosu zasmrdjelo, nešto u izgledu ovog tipa pozivalo
je na oprez, mada je tip samo mirno ispijao svoj kratki espresso i sve što je imao - iskomunicirao
je s gazdom u dva pogleda, dok je ovaj nastavljao s ispisivanjem računa. Sutradan je Stefan
nazvao kolegu iz odjela gospodarskog kriminala, a kolega je zatim s financijskim inspektorom
posjetio restoran u Principovoj ulici. Jučerašnji utržak iz kase je iznosio nekih 450.000 dinara i
sve je štimalo s izlaznim i ulaznim računima, stanjem na šanku i u kuhinji. Sve, osim što su svako
jelo i piće iz jelovnika, osim pljeskavice i točenog piva, bili basnoslovno skupi, i što je utržak u
iznosu od 4.500 eura bio naprosto nemoguć.
Poslovne knjige, prijavljeni i uredno plaćeni porezi pokazivali su jednako poslovanje u
proteklih godinu dana, pa je računica postala jasna - kroz maleni restoran godišnje prolazi preko
milijun i pol, a nakon plaćene nabavke i svih poreza, ostaje čisto zarađenih barem milijun eura.
Cisto zarađenih di dobro ispranih. Kombinirana akcija financijske i krim-policije bila je
munjevita. Pingvin ih je uskoro doveo do tajanstvene četvorke koja se bavila prostitucijom i
trgovinom narkoticima, a kroz restoran s crvenim kariranim stolnjacima svoj su novac stavljali u
legalni opticaj.
Baš na križanju s Principovom ulicom, gotovo su se sudarili s Karmen koja je, kao i
obično, pognute glave držala pred očima smartphone i tipkala poruke ili okretala nečije sličice na
Instagramu. Ovaj susret mu nije trebao. Ali dogodio se i sada ga ne može više negirati ni izbjeći,
jer će Karmen, najbolja prijateljica njegove bivše i kuma na njihovom vjenčanju, to zasigurno
krivo protumačiti i kad-tad mu zagorčati život. Naravno, hitro ga je, glasom koji ne dopušta
protivljenje ni odugovlačenje, pozvala na kavu, što je Stefanovom kolegi bio znak da je njihovoj
šetnji u grad došao kraj.
- Pozdravljam vas oboje i želim ugodan ostatak dana... Stefane, javi se sutra da ti
dostavim kopije balističke analize.
Izgleda da je danas Kriza bar bio namijenjen razgovoru o drugačijoj krizi, ne onoj
novčanoj o kojoj bi opušteno pričao s kolegom, pa su Karmen i Džomba zakoračili unutra
oboružani svatko svojim stavovima i razmišljanjima. Znao je da slijedi razgovor o Njoj, da je
uvodna kurtoazija o vremenskim prilikama, gužvi u prometu, novim cipelama i dobrom izgledu,
samo zagrijavanje i priprema za ono - puno ozbiljnije. Što je uslijedilo naglo, odmah nakon
komentara o cijeni kupusa na Zelenom vencu.
- Pojma nemaš koliko je ona suza za tobom prolila! - ispalila je Karmen.
- Hmmm, ne znam kako i kad je to uspela - između Danila, Bojana, Koste, Muhameda,
Mladena, Dušana i Raše. I možda još ponekog. Stvarno je madioničarka.
- Ttti nisi normalan... Stefane, šta to govoriš?
- Daj, Karmen, pa ja sam pandur, jebote! Misliš da ne znam?
- Ma, šta ti je? Nabrajaš neke bivše i trpaš ih u njeno konfuzno stanje.
- Novi dolaze, a i stari izranjaju... stalno. Karmen, praviš me ludim, a znaš da znam da ti
sve o njoj znaš, pa tako i za te aveti koje izranjaju iz prošlosti. Samo je jedno zajedničko svima,
pa i njoj: nikoga nije briga ni za koga. Dekadencija bez kraja, a ja sam trebao da budem
privremeno utočište i odmor?
- Kako ne možeš da vidiš da je potpuno pogubljena i rastrojena od vašeg prekida? Traži
se, teško joj je. Ti si joj bio muž, jebote.
- Čuj... taj njen problem emocionalne rastrojenosti i nezrelosti je neko vreme bio i moj.
Čak smo se i bili dogovorili da joj pomognem u tome. Ali nije više moj problem.
- Trebalo joj je vremena. Pa znaš kako je ranije živela...
- Ni jedan se narkos nije postepeno ostavio droge. Ne ide to tako.
- Nepravedan si. Skroz. Osim toga, što nisi nikad promislio kako je ovisniku potreban i
dobar razlog za potpunu promenu? Možda ti ipak nisi bio dovoljno dobar razlog.
- Jesam, jesam. Mislim... možeš da prođeš na ulici pokraj izgubljene originalne slike Van
Gogha i da je ne kupiš. Slika može da ti se pokazuje i šapuće ti, ali neće dovikivati za tobom.
- Lupetaš. Samo treba da shvatiš da si joj potreban. Pusti da prođe još neko vreme, sve će
da dođe na svoje mesto. Na čemu sad radiš?
Mučnina prekinuta novim pitanjem i dugačkim gutljajem hladne Coca-Cole koja je
pročistila kuhanje u utrobi. Oči su zasuzile od pucketanja mjehurića u nosu i sve se činilo
ugodnije od silovanja dosadašnje teme. Stefan je na trenutak zastao, i dlanom radio pokret kao da
skuplja nevidljive mrvice sa stola. Gotovo su se mogla vidjeti sjećanja koja su mu lebdjela oko
glave.
- Uskršnje ubistvo u Karađorđevom parku. Nemam puno detalja.
- U Karađorđevom parku?? Jebote, pa te noći smo se vraćali iz Magic Gardena, pa da
ćemo preko Autokomande, kad idiot izleti iz one male uličice, znaš one što ulazi u Nebojšinu ali
je jednosmerna, ne možeš iz pravca biblioteke na Bulevar... e, i majstor nam izleti odatle, jebote.
Iz suprotnog smera sa nekakvom crnom mrcinom od terenca i ravno pred nas. Otkinu mi
žmigavac i odjuri nizbrdo bez da se osvrnuo. Jebali smo mu majku kretensku.
- Čekaj, Karmen, pobogu! Te noći? Jesi li prijavila policiji ?
- Ma jok, drinkali smo cele večeri. Ko je lud da zove muriju. Jeftinije mi da sama
popravljam štetu, nego da izgubim dozvolu.
- A jeste li barem...
- Naravno... bio je to jedan od onih bez tablica. Tipično za beogradske ulice.
- Gde je sad tvoj auto ? Nisi ga valjda dala na servis ?
- Nisam još, nemam ni kinte. Žmigavac sam izlepila trakom, izdržat će do tehničkog, eno
ga pred kućom.
- Idemo po njega odmah, uzimam ti ga za dokaze. Ne brini za alkohol, to nećemo ni da
pominjemo, a kola ćemo da vratimo brzo.
 Priština, 15. travnja

- Eeee, prokleti Škija! Škijet e nanës! Nemanjaaa, ta qifsha nanën në pidh t'pidhit! Pa jesi
li ti normalan da mene kradeš bre, dukalo jedno!? Au, kakav kreten. A ja ga primim ko brata i
vodim na ručak, umesto da ga razapnem na križ, i to onaj katolički, mamu mu pravoslavnu.
- A ti znaš tko te opljačkao ?
- Jok, al ću mu jebat pičku materinu kad ga pronađem.
Jeton je buljio u skinuta vanjska vrata svog ureda i rastvoren sef u zidu. Drhtavim je
rukama vadio ostatke rasutih dokumenata i trpao ih u svoju torbu. Policajac koji se vrzmao tuda i
premjeravao prostoriju s metrom u ruci, upravo je nespretno srušio stolić s vazom u uglu, na što
ga je grdosija u savršeno ispeglanoj uniformi sa zlatnim epoletama pogledom izgurao vani s
ostalima, da ostane nasamo s poznanikom, uglednim odvjetnikom.
- Mut muti! Mut muti! Sranje nad sranjima! Alarm je onesposobljen, znači da su
profesionalci završili posao. E sad, Jetone, znam da nećeš i ne smeš da prijaviš sve što je bilo u
sefu, ali možeš li da mi kažeš ovako u četiri oka ako je bilo nešto opasno, kompromitujuće ili
mnogo vredno... znaš i sam da ti sada treba zaštita.
- Bili su dijamanti tvog ministra! Posao s Hrvatima, eto šta je bilo. Tvoji dijamanti, moji,
njegovi, njihovi... Pa se ti sad misli što ćemo i kako ćemo, a da ne najebemo.
- Sranje. Phuuu, pičku mu materinu!
- Za sada je važno da se o tome što manje znaju. Samo šturi izveštaj o provali da mogu da
ga pokažem klijentima. Bili su nekakvi ugovori i sitnice nemačkih partnera, obveznice, menice, i
ništa drugo prevredno. Pusti me sada da se organiziram i povedi ove svoje balavce, ionako ništa
neće napraviti.
Namrgođeni Ravnatelj kosovske policije zatezao je rukav na uniformi i otresao zamišljene
mrvice s njega, dok se omanja četa istražitelja i policajaca na hodniku znojila od njegovih
mogućih reakcija. Nitko od njih nije ga osobno poznavao, ali su čuli za njegove povremene
ispade kojima je čvrsto održavao službenu hijerarhiju i svoj nedodirljivi položaj u njoj. Dosad im
je postalo jasno da se radi o provali u prostor ravnateljevog bliskog prijatelja, a to je značilo
povećanu budnost, poslušnost i poštivanje nekih drugih pravila, van uobičajenih.
- Hoćeš reći da sumnjaš na nekoga? Pusti onda to mojima. Sve će da se reši u tišini i
efikasno.
- Ne možeš ovo. To ću ja. Ti samo vidi kako da dobijemo na vremenu, da ništa ne procuri,
naročito do ministra, dok ne sredim. Ako sredim. Ma moram da sredim, šta mora, to se mora.
Jebiga sada.
Ravnatelj je na izlazu došapnuo upute najstarijem isljedniku pred vratima, potapšao ga po
ramenu i širokim stubištem se spustio prema ulici, gdje ga je čekao vozač crnog Hammera
parkiranog na sredini pločnika. Jeton je bijesno udarao šakom u zid pored obijenog sefa,
smišljajući naredne poteze koje mora poduzeti.
- Kam ma ta bâ vorrin, Nemanja, dije! (Nemanja, iskopat ću ti grob!)
Dohvatio je telefon i nazvao broj u Švicarskoj. Zatim je nekome s druge strane linije
davao upute kako i zašto mu treba pronaći određenog profesora u Beogradu, kako doznati je li
umiješan u ovu pljačku, pa ako bude potrebno mogu ga i privesti u Prištinu da on s njim
porazgovara. Sad je bio potpuno uvjeren da je Nemanja jedini mogući krivac, s obzirom na to da
mu je nedavno pokazao sadržaj sefa, a to nikad prije nije učinio. Nestao je i fascikl s
dokumentacijom masakra pored Gnjilana, što je bio razlog više da posumnja u Nemanju. Sigurno
misli da je prikrio trag uzimanjem koverte koju nijedan normalan lopov ne bi uzeo. I sve je
vodilo zaključku da je propali profesor zatrebao financijsku injekciju pa da je zbog toga
angažirao nekog lokalnog ili uvezenog lopova koji će to odraditi umjesto njega. A usput i da se
na neki način osveti zbog Arte ? Ma, koji kurac se i petljao s njom kad nije njegova liga. Ofucani
Skavell u krizi srednjih godina naganja mlađahnu Albanku? Pa gde to ima, pičku ti materinu,
bre, đukalo jedno?
Kao odapeta strijela prema Salmanu Rushdieju, kao Besa izrečena u vrletima Prokletija,
vijest je iz Švicarske krenula ka Beogradu, na dvije adrese pouzdanih suradnika.
Rifat Jashari i Mehmed Jashari primili su pozive tijekom istog dana i odmah ostavili svoje
trenutne poslove.
Rifat je zatvorio pekaru, a Mehmed, fizički radnik najednom gradilištu u Pančevu,
zamolio je svog šefa za par slobodnih dana. Našli su se u pizzeriji na bulevaru Zorana Đindića,
razgovarali su na srpskom kao i uvijek u javnosti, još od osamdesetih godina kad su postali
nepoželjni u gradu. Rifat je stigao taksijem, a Mehmed je svoj bijeli BMW-ov terenac ostavio na
parkingu pred pizzerijom. Zastavin pištolj je bio uvijek skriven u posebno izrađenom pretincu
pod haubom, koji je izgledom potpuno pripadao moćnom motoru. Micao ga je odatle jedino kada
bi odlazio na tehnički pregled ili na servis. Rifat i Mehmed nisu bili braća, nisu čak bili ni u rodu.
Prezime ih je sasvim slučajno povezivalo, a dokumenti izdani u Albaniji i Švicarskoj omogućili
su im slobodnije kretanje svih ovih godina. Preko švicarskih kanala su dobili samo šture upute:
Rifat će navratiti do Nacionalne biblioteke i raspitati se po fakultetu, a Mehmed je bio zadužen za
patroliranje po kvartu u kojem traženi stanuje. Sve ostalo će dogovoriti naknadno, kad im jave što
da rade.
Jeton Kastriot je tog jutra obavio desetak žučnih telefonskih razgovora. Jedino što mu je
stalno padalo na pamet bio je susret s Nemanjom i nesmotrenost u kojoj mu je pokazao sadržaj
sefa. Toj je slici nadodao Nemanjinu lošu financijsku situaciju i ogorčenost zbog prekida s
Artom, pa se nije više ni pitao kako bi zbunjeni profesor književnosti uopće skupio hrabrosti za
ovako nešto.
Naravno, nije mogao znati da su trojica, njemu potpuno nepoznatih ljudi, dva dana ranije
krenuli iz Splita prema Prištini, prema njegovom sefu. Nije mogao znati da su Roko, Bogdan i
Martin sinoć izveli jedinu uspješnu krađu u povijesti svojih zajedničkih operacija. Prethodno su
proveli prištinski dan u temeljitim pripremama za večer u kojoj se namjeravaju obogatiti nečijim
dijamantima, ne razmišljajući o njihovom porijeklu, ni o posljedicama koje za sobom nosi njihov
nestanak.
 Priština, 14. travnja

Bogdan i Martin su kamerama snimali po gradu sve što im se činilo zanimljivim, samo da
nakupe što više video materijala koji bi podupirao njihove lažne novinarske identitete, zlu ne
trebalo. Obišli su staru pijacu gdje su fotografirali još desetke autentičnih detalja, naročito čeče -
bijele kapice na glavama prodavača. Obilaskom štandova i obližnjih prodavaonica, pronašli su i
dijelove potrebne za sastavljanje opreme koja će im trebati navečer: minijaturni varilački
plamenik s ručnom bocom plina, kliješta za rezanje metala i jednu veću polugu. Zatim su se
vratili u hotel i presložili u ruksake sve što im je bilo potrebno.
Roko je to vrijeme proveo oko svog auta, pod otvorenom haubom motora. Odvio je dizne
iz karburatora, propuhao ih i pažljivo vratio, kao da vraća izvađene koščice u zglob operiranog
pacijenta. Jučer je na putu Alfa zakašljala nekoliko puta, možda zbog benzina koji je točio u
Crnoj Gori. Roko je uvijek, bez obzira na bilo kakav iskrsli problem na cesti, stizao od točke A
do točke B u zakazano vrijeme, zahvaljujući svojim vještinama, ali i predostrožnosti. Ulje i vodu
svaki vozač pogleda prije putovanja, ali on je nalazio vremena i za provjeru remenja, četkica
alternatora, ulja u kočnicama, vodene pumpe i mnoštvo drugih detalja. Odvrtao je svjećice i
zavrtao ih natrag kao da razgovara s njima. One su bile svjedoci stanja u cilindrima i na
klipovima, kao alat za brzu dijagnostiku stanja stroja. Zato je volio stare automobile, na kojima
su intervencije moguće, a dijelovi motora nadohvat ruke. Alfa je ubrzo bila spremna. Na
parkiralištu će pričekati putnike za još jedno putovanje kući.
S oluka i krošnji još se cijedila današnja kiša, a šetači su krenuli svojom rutom od platoa
pred hotelom Grand do fontane pod spomenikom Skenderbegu na drugom kraju korza. Pršteća
voda iz fontane u pločniku, po kojoj skakuću razdragani psi, djeluje kao bahata groteska u gradu
u kojem gotovo nitko nema vode u slavinama barem pola dana. Dodatno iritira i obojena svjetlost
pod mlazovima, koja kao da se modernom tehnologijom izruguje svim raspadnutim elementima
infrastrukture grada. Regija smiješnih kontrasta u kojoj skupocjeni Hammeri, Porschei,
Mercedesi i poneki Ferrari poskakuju izrovanim kolnicima medu zaprežnim kolima i drndavim
Lađama, pa se parkiraju u uličicama bez rasvjete. Kroz taj su se kaos, gotovo neprimjetno,
provlačili Roko, Martin i Bogdan s ruksacima na leđima, pa zatim sjeli u restoran u ulici Rexhepa
Lucija odakle ih je privukao miris pljeskavice.
- Nema piva? Kakav je ovo restoran? - Bogdan je jednostavno volio pivo uz meso.
- Pa, jedan od onih tradicionalnih u kojima nema alkohola. Jebiga, ne treba nam pivo prije
posla.
Martin je ponovno zabio nos u pristiglu hranu, tražeći njuhom nepoželjne sastojke, uvijek
imajući na umu moguće posljedice. Danas je trebala dodatna pažnja, sva trojica su bili svjesni
toga, pa su izostale i šale na račun njegovog prebiranja i čeprkanja po tanjuru. Nije im trebalo još
jedno sranje. Doslovno.
- Samo ti pripazi, bolje da ostaneš gladan, nego siromašan - ipak je dobacio Roko.
- Ljudi, mi nismo uopće sigurni da taj čovjek ima dijamante, pa još ovde usred grada, u
slabo zaštićenom kancelarijskom sefu - mljackajući se zabrinuo Bogan.
- To je dio rizika. Sad je gotovo sa sumnjama, idemo do kraja, pa što bude. Ako su tamo,
možemo biti sigurni da nas policija sutra neće tražiti.
- Kako to misliš? Da ostanemo na doručku pa se prošetavamo gradom još par dana? Jesi ti
normalan?
- Ma, ne, nego samo kažem da se policiji ne prijavljuje tek tako pljačka nečega što je
ionako došlo pljačkom.
- Vidim, Martine, da ne znaš di smo došli. Jel ti stvarno misliš da se ovde može radit bilo
šta veliko bez suradnje s nekom višom razinom u panduriji? I kod nas antikorupcijske akcije
znaju vodit oni najkorumpiraniji, dilere vataju njihove kolege kad im udu u teren, a svodnike
kontroliraju najveći među njima. Zamisli onda kako je ovde di ratovi još uvik traju.
- Znači imamo problem viška. Opet policija i mafijaši za nama. Kad ćemo napokon nešto
pošteno opljačkati ?
Roko je odgurnuo svoj tanjur, kimnuo glavom i izašao. Kako je rekao Domagoj, taj bogati
bilježnik napušta svoj ured oko sedam predvečer. Trebalo je to provjeriti i uvjeriti se da zaista
odlazi. Njegov je terenac bio parkiran tik do ulaza kao i jučer. Ulica Fehmija Aganija zatvorena
je na vrhu desetak metara dalje, taman zgodno da Roko pričeka pri dnu, pa zatim vozi za njim
dok ne vidi gdje i dokle ide. Sve je teklo po planu, osim što ga je umalo izgubio u kaosu na dva
raskrižja na kojima ne rade semafori, ali Roko se u tim situacijama osjeća kao kod kuće, spretno
migolji medu gomilama pokretne limarije, bicikala, motora i pješaka, pa za terencem uzbrdo do
elitnih kvartova s modernim vilama i prostranim vrtovima. Kad je glomazni automobil zašao iza
pokretne gvozdene kapije, Roko je poslao SMS ostalima, pa zatim krenuo natrag prema
hotelskom parkingu, odakle će pješice ponovno do ulaza u zgradu. Da je uspio nabaviti onaj
uređaj za GPS praćenje, bio bi ga nalijepio negdje pod auto i u svakom trenutku znao kreće li se i
gdje je. Uštedio bi sav ovaj trud i strah da se objekt njegovog praćenja odnekud ne pojavi pred
uredom. Ali do takvih je sprava teško doći, izgleda da su mogući samo u filmovima i kineskim
internetskim prodajama u koje se ne može imati povjerenja.
Bogdan i Martin su završili s večerom ni siti ni gladni, baš kako je bilo potrebno za
akciju. S korza se više nije čuo žamor, samo su zaostali šetači grabili prema svojim odredištima.
Maleni dućan s mobitelima zatvorio se prije par sati i pogasio svjetla u izlogu, a njih trojica
provukli su se pokraj željeznih vrata i nestali u mraku hodnika dvokatnice. Na drugom su katu
bila dva stana s neuredno ispisanim znakom apartman, ali ni jučer ni danas nije se palilo svjetlo
na prozorima, nitko nije odgovarao na zvonjavu parlafona, pa su se umireni vratili do onog na
kojem je ured javnog bilježnika štitila željezna rešetka s glomaznim lokotom. Roko se spustio u
prizemlje i iz sjene osmatrao ulicu, za slučaj da se netko pojavi - bilo da se vlasnik vrati po
zaboravljenu torbu, prodavač u dućanu odluči presložiti robu za sutra, neki od apartmana dobije
iznenadne goste ili naprosto netko kome se pripišalo odabere mračan prolaz za olakšavanje.
- Amateri. Debele čelične šipke i neprobojni katanac, a uglavljene u staru žbuku koja se
može raskopati rašpicom za nokte - Martin je umetnuo polugu iza šipki, oslonio je na zid i gotovo
bez imalo buke izvukao dugačke klinove zabijene duboko između cigli.
Prvo gornju stranu, pa sredinu i dno. Sve jednakim pokretima i sve jednakom lakoćom,
namještajući se kao da želi ponoviti ofucanu frazu o krakovima poluge i pomicanju zemljine
kugle.
- Cista fizika, ništa ti danas nema bez fizike!
Nešto teže išlo je s blindiranim ulaznim vratima, ali komplicirane brave prepreka su samo
slučajnim lopovima, a ne ovako uvježbanim i pripremljenim poput Martina. Nekoliko izmjena
neobičnih alatki i metalnih pločica koje je vadio iz crnog zamotuljka rezultiralo je ključem koji je
u jednom trenutku, uz tupi škljocaj uspio okrenuti mehanizam prvi put, pa drugi, treći i četvrti.
Martin se odmaknuo i mahnuo dlanom od Bogdana prema vratima, pokazujući mu da je sad
njegovo vrijeme. Od trenutka otvaranja vrata pa do aktiviranja alarma, najvjerojatnije treba proći
dvadeset sekundi. Znači, toliko ima vremena da otvori prednju ploču i spoji svoj dekoder na
kontakte. Bogdan zazviždi neku samo njemu poznatu melodiju i krene. Spretan je, odvijač za tri
sekunde odvaja ploču od kućišta, u sljedećoj su već štipaljke postavljene na pravo mjesto i
dekoder počinje svoju igru digitalnih brojeva na zelenom displeju. Jednom i drugom učini se da
čekaju čitavu vječnost, ali preostalih petnaestak sekundi ipak prolazi brzo. Martin pogledava na
štopericu na svom satu i vidi da upravo ističe predviđeno vrijeme. Prošla je dvadeseta sekunda, a
ništa se ne događa. Nikakav zvuk. Ni sirena, ni onaj digitalni biiip koji bi označio uspješno
pronađenu kombinaciju. Od razbijanja ili demontaže sirene već odavno nema koristi, jer su
alarmi najčešće spojeni s mobitelima vlasnika i zaštitarskim agencijama. Ostaje samo da se
nadaju kako će zeleni displej složiti brojeve na pravi način. Trideseta sekunda se približava. U
dvadeset devetoj oglasi se dugački piskutavi ton. Put je slobodan.
Četvrta prepreka je sef. Koji je prvo trebalo pronaći. Zavirdi su pod stol, pomaknuli
nekoliko slika na zidovima, otvarali ormare sa spisima, a onda ga pronašli iza uskog regala u
kojem je ležala stara edicija enciklopedija, poredana po abecednom redu, kao da je više služila za
ukras i pokazivanje statusa, nego za upotrebu. Tamnosiva čelična vrata, okrugli nazupčani
brojčanik i dvije ručice od mesinga virili su iz zida. Starinski model gotovo je obradovao
Martina. Prilika da nasloni stetoskop na hladan metal, naćuli uši i nježnim pokretima prstiju traži
poznati zvuk otvaranja. Nije to išlo brzinom kojom je očekivao, kao da su se stara osjetila
izlizala, nestala. Ili bi prsti prebrzo zakrenuli brojčanik, ili bi mu pobjegao zvuk u ušima, ili bi ga
zbunio šum s ulice, treptaj svjetla, kriva misao. Prolazile su minute, znojili su se jedan i drugi
pred čvrstim vratima nevelikog sefa. Nekoliko se puta Martin odmicao i istezao leđa koja su
znala zaboljeti od prignutog položaja. Da, ljudi su postavljali te sefove na čudnim visinama.
Ovdje se očigledno radilo o vlasniku koji nije baš visokog rasta, pa ga je prilagodio sebi. Kako
sebično. Nije razmišljao da bi netko poput Martina, tko je visok skoro dva metra, mogao imati
problema. Ovaj mu je čak poželio ostaviti pisanu žalbu u kojoj ga moli da sljedeći sef postavi
malo visočije, čisto iz razumijevanja prema visokim ljudima. Konačno je čuo klackanje
posljednjeg broja četveroznamenkaste kombinacije, povukao mesinganu ručku i zavukao ruku u
utrobu sefa. Debeli svežanj novčanica, nekoliko fascikli označenih albanskim natpisima iz kojih
su ispale obveznice ili nešto slično, fotografije, pečatirani dokumenti, tri putovnice i konačno
vrećica u kojoj šuškaju kamenčići. Samo su je jednom otvorili i ugledali svjetlucanje, što je bilo
dovoljno da im razvuče veliki osmijeh preko lica. Na brzinu su potrpali u ruksak sve što je bilo
nadohvat ruke, a dijamante i svežanj novčanica po džepovima. Još je jednom Martin zavukao
ruku u unutrašnjost sefa i opipao hladne metalne police ne bi li pronašao još nešto, ali izgleda da
je to bilo sve. I više nego dovoljno. Pokupili su alat, zatvorili vrata i naslonili željeznu rešetku
natrag na njezino mjesto. Spustili su se do prizemlja u dva hitra skoka, a zatim lagano izašli na
ulicu pred Roka. Šutke su se razumjeli i mirno odšetali prema hotelu. Krenut će u zoru, pa dok
netko otkrije pljačku, oni će već biti dovoljno daleko od Prištine i izvan Kosova.
 Beograd, 11. svibnja

- Džomba, priveli smo Rifata Jasharija, eno ga u sobi - ispalio je zapuhani uniformirani
policajac na Stefanovim vratima.
- E, to te ja pitam. Čuvaj vrata i niko da ne ulazi pre mene. Jasno?
- Jasno!
Za dvije minute spustio se kat niže do sobe za ispitivanje. Njegov je ured bio premalen i
potpuno neadekvatan za bilo kakve razgovore. Neuredno razbacani papiri, zagušljiv zrak,
polomljena noga stola iz sredine šezdesetih, nakrivljen ormar s kartotekom i kompjuter na kojem
nitko ne bi želio raditi nisu ostavljali ozbiljan dojam. Svaki bi se kriminalac u takvoj sobici
osjećao superiorno i spreman na nove laži. Zbog toga je pametnije bilo koristiti asketski uređenu
prostoriju, koja u svojoj strogoći ima samo jedan metalni stol i dvije sjedalice, teška vrata i ono
obavezno staklo što jednosmjerno propušta svjetlost. U takvom se ambijentu lakše dolazi do
odgovora. Barem po savjetima policijskog psihologa.
Jashari je sjedio pognut, s jednom rukom vezanom za tanki željezni naslon sjedalice.
Pogledom je šarao po praznim zidovima tražeći kamere i mikrofone. Nije mu bilo prvi put da se
nalazi na ovakvom mjestu, pa je s razlogom osjećao nelagodu. A nije mu bio ni prvi put da ne zna
zbog čega je priveden, jer uvijek je imao nekoliko mogućih razloga za to. Otkad se udružio s
grupom u Švicarskoj, stalno je bilo posla i van pekarnice, a materijalna korist je bila dovoljna da
kompenzira povremena nezadovoljstva i strahove.
- Rifar Jashari?! Znate li zbog čega ste privedeni?
- Kako bi ja to da znam? Zaskočili me pred pekarom i doveli ovde. Niko ni reč da kaže,
pojma nemam.
- Jashari, ne seri. Nemam vremena za te zajebancije. Ko te je unajmio da ubiješ Ostojića?!
Strah je dostigao do grla, zatvorio prolaz prema plućima i za ono malo kisika u sobici.
Počeo se gušiti, još uvijek tražeći način da ponašanjem i izgledom uvjeri ispitivača u svoju
nevinost.
- Mene da ubijem nekog? Niko me nije unajmio mene, nemam ja pojma o tome i ne
poznam nikakvog Ostojića. Nikad nisam ni poznavao nikakvog Ostojića ili šta god da mu beše
ime. Imam svoju pekaru, gledam svoja posla i ne ubijam ljude, šta je vama?!
- A što radiš po biblioteci? Baš u hodniku koji vodi prema Ostojićevoj kancelariji?
Izgubio si se medu knjigama?
- Baš tako, izgubio sam se. Lako se čovek pogubi medu svim tim hodnicima. Šta ima tu
da se začudi tebe ?
Nije bio dogovor da se taj Ostojić ubije. Samo su ga trebali pronaći i doznati je li naručio
pljačku. Uz polomljene noge i rebra ako treba, naravno, ali nitko nije spominjao ubojstvo. Možda
je Mehmed dobio drugačije upute u međuvremenu? Ali zašto on to ne zna? Isključuju ga iz igre
jer su možda već pronašli dijamante i žele sami između sebe podijeliti plijen? Sve je moguće s
Mehmedom. Nikada mu se nije dopadao taj tip. Nosio je časno prezime Jashari, ali nije imao
nikakve veze s Rifatovom familijom. Pričao je toskijskim dijalektom i vukao porijeklo iz
albanskog Lazarata. Odatle su mu i ostale veze s trgovcima marihuane, mada se navodno nikada
nije upuštao u njihove poslove. A tko zna, možda i jest ? Odjednom su se otvorile mnoge
nepoznanice oko čovjeka s kojim se družio i surađivao po Beogradu.
- Bio si sam?
- Kako to mislite? Gde? U taj biblioteka? Da, da, bio sam sam. Zato sam se i izgubio.
 - Jashari, ne zajebavaj se sa mnom, daj da ovo resimo na bezbolan način. Ti meni reci s
kim si bio, tko te platio i zašto je Ostojić ubijen, a ja ću gledati da te snađe manja kazna. Ipak si ti
ugledan poslovni čovek, proizvodiš hleb nasušni za napaćeni srpski narod... znaš već kako to ide.
Da mu je samo na pet minuta telefon, da može pozvati Švicarsku i doznati nekako što se
moglo promijeniti, rekao bi on sad Mehmedovo ime i adresu, pa nek se drugi jebu sa sranjima
koja su napravili. On s tim ne želi imati ništa. A opet, ako smaknu čovjeka usred grada kad im se
prohtije - što će ih spriječiti da i njega uvale u golemu krušnu peć u njegovoj pekari i zauvijek
izbrišu s popisa stanovnika koji ionako teži tome da bude pročišćen od Albanaca. Nitko se neće
ni zapitati gdje je. Možda je bolje odšutjeti, strpiti se i pričekati. Ovaj razbarušeni policajac
ionako nema ključne dokaze protiv njega. Osim ako mu ih ne podmetne, jer najslađe bi im bilo da
zločin uvale Šiptaru.
- Nemam ništa da ti kažem tebi o tome, veruj mi. Mogu da vas zamolim da kontaktirate
švajcarsku ambasadu. Ja sam državljanin Švajcarske, evo, pasoš mi je tu.
- Zajebi to. Misliš da će u ambasadi da se trgaju oko tebe ? Preplavili ste im ono malo
zemlje svojim kriminalcima, a sad očekuješ da će ti doneti mleko i čokoladu? Jashari, uozbilji se.
- Abanac sam, ali sam švajcarski državljanin!
- Ti si govno koje ima govnjivu pekaru na Novom Beogradu i mogu da te držim ovde
koliko mi se govnjivo prohte. Dok ti se brašno ne ucrva u skladištu!
Džomba podigne ruke i izađe iz sobice. Dežurnom policajcu na vratima kratko je dobacio
da Jasharija odvede u pritvor u podrumskim prostorijama, a zatim otišao do šefovog ureda i
prenio mu cijeli razgovor. Snimka s kamere iz knjižnice bila je sasvim dovoljna da sumnje
usmjere na Jasharija. Njegovo muvanje po hodnicima je postalo osnova istrage i sada je slijedio
onaj teži dio - traženje dokaza na osnovu kojih će ga optužiti. Bez njih se samo vrte u krug i ne
mogu mu ništa.
- Oružje kojim je počinjeno ubistvo nemamo, a? Svedoka nigde ni za lek? Kakav mu je
alibi? - šef je uvijek drečao sa svog stola dok je razgovarao s podređenima.
- Nemamo ništa. Imamo samo metak 357 SIG, a takav je mogao da bude ispaljen iz bilo
čega: iz Magnuma,
Gloka, Smitendvesona, Zig zauera, ali po balističkom izveštaju sve navodi na Zastavinu
99-ku. Dakle suzili smo krug na ništa, osim što znamo da je to naoružanje kakvo su koristili naši
specijalci.
- Jeste li pretražili kuću i pekaru?
- Naravno. Ništa nije pronađeno osim brda kosovskih novina, ali s tim možemo samo
dupe da obrišemo.
- Ništa? Džomba, kakva ste vi hrpa nesposobnjakovića! Jebeš mi sve, najbolje da te
suspendujem. Ko u filmovima, ono, suspendovani detektiv uvek reši slučaj.
Koliko je puta Džomba pomislio o otkazu, suspenziji, odmoru, penziji, kao jedinim
oazama u koje može pobjeći od stresa s kojim živi. I ova je slaba duhovitost zajapurenog šefa
izgledala kao spas, ali spas koji nije ni želio ni mogao sebi dopustiti.
- Krenite odmah u još jedan pretres i pronađite barem kutiju te municije, kad već nismo
sigurni u pištolj - nastavio je šef prebirući po hrpi papira na svom stolu.
- Kako to mislite da pronađemo ?
- Pa najbolje da sve nacrtam, a? Jebo vas ja, pa ponesite sa sobom kutiju i onda je
pronađite u njegovom ormaru. Šta tu nije jasno ?
Kakav idiot. Tako je valjda i došao do položaja šefa. Nameštajući, varajući, podmećući
dokaze... Stefan je kimnuo glavom i izašao iz šefovog ureda, ne namjeravajući poslušati
pokvareni savjet koji je šefu najviše odgovarao - i iz političkih razloga. Htio se dodvoriti tko zna
kome gore. Zgodan način za građenje još napetije atmosfere, za vječnu srpsku žalopojku nad
Metohijom i Kosovom. Mada bi jedno takvo podmetanje možda dobro došlo - da se Jashari
pritisne i otkrije nekakav pravi detalj koji će ih odvesti dalje. Ali prihvati li ovu šefovu ideju sada,
već sutra će ga uvući u sve ono što su godinama radili neki od njegovih kolega. Najlakše bi bilo
zapakirati Jashariju municiju, pa cijeli slučaj zaključiti s njim, a ako treba još mu navaliti na vrat
neki od neriješenih slučajeva, tek tako, da se pročiste kartoteke. Znao je da oni iz odjela za
pljačke to često rade. Kao ono prošlog mjeseca kada su uhvatili četvoricu Roma u krađi skladišta
BIG-a. Momci su se opirali koliko su mogli, ali su im na kraju, bez ikakvih dokaza, dodali i osam
provala iz prethodnih godina. Tek tako, jer su im ladice pretrpane neriješenim slučajevima. Sudac
je u sudnici hladno prelistao sve optužbe, ovlaš saslušao crnomanjaste dječake tek zašle u
punoljetnost, pa ih spakirao u zatvor na tri godine. Tako se policija i sud vježbaju za veće
slučajeve, za ubojstva, silovanja, trgovinu drogom i mafijaška poslovanja.
 Split, 15. travnja

Žuta Press naljepnica na prednjem staklu pomaže pri stvaranju prvog dojma, kao sugestija
slučajnom prolazniku, a i onima koji zaustavljaju vozila, bilo po dužnosti ili kao na cesti u
Kosovskoj Mitrovici gdje ništa ne ostavlja dojam službenog. Grad podijeljen rijekom u dvije
nesastavljive cjeline, koje se svojski trude što više isticati nepomirljive razlike. Mostovi preko
Ibra izgledaju kao da se rugaju sami sebi i svojoj svrsi, dok dvoglavi orlovi koji se vijore s obje
strane namršteno gledaju jedni u druge. Onaj bijeli na srpskoj i crni na albanskoj zastavi ljutito
vrište o razlikama, opominjući drugu stranu da su njihovi podanici uvijek spremni na borbu, za
obranu zabluda kojima ih doje ikonografije junačke heraldike. Južni dio grada pripada kosovskim
Albancima. Nacija se slavi jatima crvenih albanskih zastava (uz tek poneku službenu kosovsku).
Ulice i parkovi okićeni su spomenicima poginulim borcima Oslobodilačke vojske Kosova, među
kojima su uvijek najveći oni Adema Jašarija. Da. U množini, jer se spomenik Ademu Jašariju na
Kosovu može podignuti gdje god zaželite i nitko se neće i ne smije protiviti, dokle god je na
albanskoj strani. Pedesetak metara dalje preko rijeke, isti je spomenik smrtni grijeh. Tamo caruju
gigantski plakati koji veličaju srpske lidere, čak i Putina i Miloševića. Na srpskoj se strani lako
uočava još jedna razlika - ona na automobilima, to jest na njihovim registarskim pločicama.
Barem pola ih je neregistriranih, jer vozači neće iz inata staviti prometnim zakonom propisane
kosovske tablice, a Srbija im ne može izdati nikakve, jer administrativno im teritorijalno ne
pripadaju.
Na cesti koja preko zapadne granice Kosova vodi prema Novom Pazaru, nailaze na
improvizirane barikade. Skupina namrštenih lica obraslih u brade, svi redom odjeveni u
svjeducave i šarene sportske trenirke i crne mokasine, sumnjičavo gleda prema Alfi i istaknutoj
novinarskoj naljepnici. Jedan od njih zamahne rukom kao da želi zaustaviti putnike, drugi
pokazuje prema automatskoj pušci naslonjenoj na vreću s pijeskom, ali Roko se ne zaustavlja,
nego hladnokrvno odmahne i provuče se između čeličnih ježeva i tri klupka bodljikave žice.
Nitko na barikadama ne pokazuje dodatnu volju za zaustavljanjem.
- Eto, prošli smo granicu - kaže Roko - Kako to misliš ? Pa još smo na Kosovu. Pogledaj
kartu.
- Ma ne brini, prolazija sam ovuda, na onoj pravoj granici nema nikoga. Zaglumili su da
je to sve Srbija.
Ono što na mapi izgleda blizu, u stvarnosti se pretvara u beskrajno dugu vožnju, pa su i
pored Rokove spretnosti u vožnji brdskim cestama, od Novog Pazara do Nikšića u Crnoj Gori
putovali pet sati. Granična kontrola odnijela je još skoro sat vremena dok se sumnjičavi carinici s
obje strane nisu malo opustili i na kraju se dobro zabavili s čudnom trojkom koja je naišla i
unijela malo zabave u dosadan dan. Sandžaklije s jedne i Crnogorci s druge strane graničnog
prijelaza lako su se dotakli zajedničke točke - one na koju padaju sva uniformirana lica Balkana -
Split. Svi su bar jednom bili u Splitu, šetali rivom, zaljubili se u najljepše djevojke na svijetu,
navijali za Hajduka, milovali golemi palac na spomeniku Grguru Ninskom i divili se
Dioklecijanovim podrumima. Roku su te nemaštovite reminiscencije uvijek bile dosadne i
priglupe, gotovo da je žalio te jadne gorštake koji pokušavaju izgovoriti poneku dalmatinsku
riječ, uvijek krivim naglaskom, ali njihove su nostalgične upadice dobro dolazile za rješavanje
situacija poput ove, kad je u džepovima imao dijamante vrijedne milijune.
Ista ih je scena čekala i na prijelazu prema Trebinju. I tamo će netko pitati kakvo je
vrijeme u Splitu, jesu li žene još najljepše, a on će simulirano radosno odigrati svoju ulogu
bezbrižnog Dalmatinca koji život provodi u čišćenju ribe i sjedenju na suncu. Za to vrijeme će se
Bogdan i Martin glupavo smješkati, preznojeni od muke i straha da sve ne propadne. Na ovakvim
se mjestima mogući razvoj situacije opravdano čini brutalnijim nego na primjer na pariškom
aerodromu. Osjećaj straha se miješa s oduševljenjem pogleda na raskošnu ljepotu prostora kojim
prolaze, gotovo nestvarnu metamorfozu krotkih proplanaka i zabreklih klisura kojima se ulazi u
Hercegovinu. Daljnji put podređen je što bržem povratku, sklanjanju plijena duboko u kanal
Rokove garaže i konačnom popuštanju grča koji osjećaju već tri dana. Nema zaustavljanja, koristi
se samo pauza za pišanje na benzinskoj stanici gdje se još uzimaju zapakirani sendviči, gazirana
pića i kave iz automata da ih održavaju budnima.
U Split su stigli u ranim poslijepodnevnim satima. Još su im tijela podrhtavala od umora i
treskanja na putu od tisuću kilometara i jedva su čekali uvaliti se u fotelje dnevnog boravka
Rokovog stana, kao da su tek ta mekana, kožna utočišta zadnja točka putovanja. Mir se polagano
vraćao na njihova lica, dok se na Mihaelinom gomilao strah pomiješan s ljutnjom. Već dugo je
čekala da Roko prestane sa svim ovim, da se oslobodi stalne tjeskobe, paničnog osluškivanja i
iščekivanja policije na vratima. Zavoljela je Roka više nego je mislila da može. Zavoljela je sve
zajedničke trenutke, njegove nježnosti i njegovu pažnju, život kraj mora, ali često se ujutro budila
s paničnom mišlju o povratku kući. U kaos neke druge nesigurnosti i siromaštva koji su joj nudili
jedino povratak na onu odvratnu cestu pred kamiondžije željne kratkih tjelesnih zadovoljenja.
Slika sebe na stajalištu pored ceste, u kratkoj suknji i visokim čizmama, ogoljenih ramena s
jeftinom šminkom na licu, bila je uvijek dovoljna da se stisne natrag uz leđa muža u krevetu i
pričeka da jutro donese novi dan. Pozvala je Roka u kuhinju.
- Obećalo si da ovo zadnjo. Je li zadnjo ?
- Srićo moja, je zadnje je. Ali moran prvo vidit šta smo đonili i koliko to vridi. Triba
isplanirat budućnost.
- Roko, ne mogu više ovako, plašila se ja. Dosta je.
Nije njemu baš bilo najjasnije što mu Mihaela poručuje. Da su stigli do ruba iza kojeg
stoje samo provalije, iza kojeg ni ljubav neće biti dovoljna da zaustavi raspadanje.
Za sada je jedino još prisjećanje na sliku bugarske ceste držalo prst u napukloj brani.
Sjećala se svoje poznanice s fakulteta, Iordanke Georgieve koja se prostitucijom bavila pet ili šest
godina uz pomoć nekog priglupog svodnika, a koja ju je i nagovorila da tako potraži izlaz iz
potpune besparice. Sparno je ljeto bilo još u svom punom zamahu kad ju je Iordanka prvi put
povela sa sobom. Sjele su u autobus, vozile se desetak kilometara dalje od Plevena, pa izašle na
mjestu gdje se cesta račva jednim krakom prema Nikopolu, a drugim vodi u Ruse. Na prašnjavom
ugibalištu dočekala ih je dotadašnja smjena, kao šarolika paleta proizvoda u supermarketu:
krupna brineta, anoreksična crnka, omanja plavuša i plastični kanister od 25 litara, pun vode.
Dobro dođe da se operemo nakon... - kao prijetnja su još dugo odzvanjale brinetine riječi po
Mihaelinoj glavi. Ne, ne, nije se mogla ni zamisliti kako oznojena izlazi iz visoke kabine
nekakvog šlepera, čučne u prašinu i ispire se vodom iz kanistra spremajući se za sljedećeg.
Sjela je pored Roka na trosjed pogledavajući prema zamotuljku na stoliću. Kada je
Bogdan pažljivo istresao dijamante iz vrećice u drvenu zdjelu, svima su zasuzile oči, a tišina se
miješala s magičnim svjetlucanjem kamenčića. Nejednakih veličina, oblika i boja izgledali su
poput bezvrijednih staklenih perlica s dječjih lutki za igru, a ipak su ispunili sobu svojim
postojanjem, nabili zrak ushitom koji se činio iskričavim i eksplozivnim.
- Koliko ovo vrijedi? - prva je upitala Mihaela.
Bogdan je znao nešto o dragom kamenju, pa je sad preuzeo glavnu ulogu, nježno
uzimajući jednog i polažući ga na baršunastu krpicu. Zatim je izvukao iz torbe urarsko povećalo
ugrađeno na okvir naočala i zagledao se u kamen.
 - Nemam pojma. Ono što znam je da se svi dijamanti procjenjuju - uzeo je olovku i papir,
pa zapisao četiri slova C - po ovom pravilu.
- Opet neki Srbi? - uskočio je Roko. - Kakvi Srbi?
- Pa to CCCC. To ti je ćirilica i znači: Samo Sloga Srbina Spašava.
- Ma ti si lud, kakvi Srbi, kakva sloga, CCCC je međunarodna mjera kojom se procjenjuju
dijamanti a znači: Carat, Color, Clarity i Cut. Težina, boja, čistoća i rezanje. E, taj odnos im
stvara cijenu. Čistoća je najvažnija, odnosno da nije mutan iznutra.
Svako daljnje prenemaganje oko poznavanja vrijednosti dijamanata na tržištu bilo bi
pretenciozno. Bogdan je škiljio kroz povećalo, prinosio ih svjetlu, zagledao se u dubinu kristala i
mrmljao, ali pravi zaključak nije htio donositi. Osim da trebaju kontaktirati stručnjaka. Ako ne
nađu pravog gemologa, onda može i prosječan draguljar, da barem dobiju prvi uvid i grubu
procjenu, tek toliko da ih Domagoj ne prevesla kao naivce u cijeloj priči. Znali su da dragulji koji
se kupuju kao ukras na prstenu u nekoj običnoj zlatarnici mogu imati cijenu od tričavih par
stotina ili tisuća eura, ali i da neki sasvim sićušan dijamant može vrijediti milijune, pa je gomilica
od sedamdeset dva kamena u drvenoj zdjeli zasad misteriozno skrivala svoju pravu vrijednost.
- Adamas! - Mihaela je uzela među prste jedan kamenčić i okrenula se prema prozoru.
Nikada nije ni promislila da bi mogla biti u blizini dijamanta, a sad ga je držala u ruci, opčinjena
mističnom ljepotom svjetlucanja. - A?
- Adamas na grčkom znači nesalomljiv. Nepobjediv. Po tome su dijamanti dobdi ime.
Evo, dajte meni ovog maleckog kao naknadu za sve muke koje proživljavam s vama, pa da smo
kvit.
- Aha, znači ako Bogdan uzme jednog za Ralucu, Martinu triba dat bar tri-četri ? Jebiga,
nije fer.
- OK, svakom po jedan, a ostatak ide Domagoju na prodaju. Uvijek imajte na umu koliko
su opasni.
Mihaela je na dlanu kotrljala izbrušeni kamen, podizala ga u zrak i smiješila mu se poput
djeteta. Osjećala je kako joj se bridovima zauvijek urezuje pod kožu, kao da počinje teći kroz
krvotok svim kapilarama, preko vena i arterija do srca, gdje će ga sakriti kao zalog sigurnosti.
Dok je milijun žena u svijetu večeras možda sanjalo da jednom barem dodirne dijamant, ona je
svog nesalomljivog Adamasa poput pahulje odložila u kutijicu presvučenu svilom, koju je zatim
stavila u veću kutiju od izrezbarenog drva, pa sve zajedno spremila u dubinu ladice noćnog
ormarića pored kreveta. Roko, Bogdan i Martin su za to vrijeme pregledavali sadržaj ruksaka i
onog što su na brzinu pokupili iz sefa u Prištini. Prvo su otvorili kartonski omot s logotipom
kosovskog vodovoda s desetak pečatiranih i potpisanih mjenica bez imena korisnika. Odvojili su
ih sa strane kao nešto što će možda iskoristiti ako se ikada ukaže prilika bez rizika. Nekoliko
fascikala (na svakom je jednako urednim rukopisom bilo napisano ime, prezime i grad, vjerojatno
klijenta), popunjenih dokumentima koji su izgledali kao ugovori, za njih na nerazumljivom
albanskom jeziku. To su odmah procijenili kao beskorisno i odložili sa strane da kasnije zapale u
roštilju.
Iz nabrekle žute koverte s oznakom “Nemanja“ ispalo je nekoliko fotografija. Roko je na
stol izvadio hrpu raznih papira, novinskih isječaka i stranica gusto tipkanih pisaćim strojem, čitao
ih, prevrtao po rukama i mrštio se.
- Ej ljudi! - poskočio je Roko. - Ovo je zajebanije od dijamanata. Ovo je rat, jebote!
Čitao im je naglas sadržaje dokumenata i bilješki koje je netko brižno prikupljao, kao da
je gradio materijal za veliku optužnicu protiv ratnih zločina. Lako je bilo uočiti kako se ponavlja i
ističe nekoliko imena podcrtanih crvenim flomasterom i vezu između njih. Ono što je djelovalo
šokantno, bila je povezanost osoba iz Hrvatske, Amerike, Srbije i Kosova, koje su preko gomile
leševa iz nekakvog razvaljenog kosovskog sela krojile svoje puteve vrećama kokaina. Koridor
koji će im u narednom vremenu služiti za još unosnih transfera, pristiglih iz tko zna koje
afganistanske zabiti koju kontroliraju isti ti Amerikanci.
- Jebote! - ponovio je nekoliko puta. - Priko ovoga ne možemo preć. Neko mora
odgovarat za ova sranja, a taj neko je ovde lipo naveden imenom i prezimenom. Puno njih.
- Kako to misliš ? Da ušetamo s ovim u Haški tribunal i tražimo pravdu? Da odnesemo na
policiju? Ni slučajno!
- Nešto moramo.
- Roko, ne moramo i ne možemo! Naš je posao završen s dijamantima - Bogdana je oblio
hladni znoj pri pomisli na petljanje u ovo. - Zbog takvih stvari ljude guta mrak, vjeruj mi, vidio
sam.
- Posal smo završili, ovo je nešto drugo. Ne moramo se petljat, nego... Martine, kakav je
onaj tvoj pandur? Jel mu se može virovat ?
- Ti mene pitaš može li se vjerovati policiji ? Roko, jesmo li im ikad vjerovali ?
- Nismo nikad to ni dovodili u pitanje, uvik je bilo viruju li oni nama. Sad je pitanje jel taj
tvoj od onih koji bi ovakav materijal iskoristili kako triba. Ili da ga barem proslidi tamo di triba.
Ne možemo mučat o ovome.
Sljedećih nekoliko sati kao da su zaboravili na vrećicu s kamenjem koja će im promijeniti
živote i ostvariti snove. Oni naprosto još nisu izgledali kao bogataši. Nije im se uvuklo pod kožu,
postalo dio krvotoka, žlijezde nisu lučile miris kakav ostavljaju imućni dok se bahate po
kazališnim premijerama ili novogodišnjim banketima. Trojka je još uvijek bila ona stara: Roka je
živcirala nepravda, Bogdan se plašio agenata i špijuna, a Martina su i dalje mučili rasporedi
susreta sa ženama.
 Intervencija

Ne, ne! Pogrešno ste shvatili naslov ovog poglavlja. Nikakva se policijska ili bilo čija
intervencija nije dogodila u ovom dijelu radnje koja teče. Ovo je moja intervencija u knjigu.
Piščev povratak iz budućnosti. Naprosto mi je došlo da vam se javim, a ne čeka mi se. Sigurno
ste već čuli da je putovanje kroz vrijeme moguće, pa ću iskoristiti tu pojavu bez da vas posebno
šokiram ili uznemiravam, jer ipak ste mi se do ovog dijela svidjeli kao čitatelji. Evo, puno godina
nakon objavljivanja Regije stranaca, romana koji vam je u rukama, kao već ostarjeli i relativno
uspješan pisac nekolicine sličnih knjiga, sjedim u svom domu i razmišljam kako vam moram reći
ono što nisam dospio tada kad je pisan rukopis. Ne zato jer nije bilo mjesta medu koricama, ne
zato jer sam zaboravio, nego jednostavno, zbog toga jer se do tada nije ni dogodilo. Ispričavam se
onima koji preferiraju neizvjesnost, pa ne žele znati niti jedan trenutak koji slijedi, ali imajte na
umu da je i vaša sadašnjost tek prošlost budućnosti. Shvatite ovo kao moju pomoć da vas
istrgnem iz te prošlosti. Iz današnje perspektive (za vaše je pojmove to - iz neke daleke sutrašnje
perspektive), čini mi se da bi bilo pošteno informirati vas o tome kako su završili ili gdje su sad
neki od glavnih junaka ove knjige. Ustvari, da budem iskren, to mi je više puta do sada padalo na
pamet jer povremeno sretnem Martina, sjednemo na kavu i brbljamo neobavezno (on još uvijek
pije kavu, ja sam odavno morao prijeći na odurne zelenkaste čajeve).
Bogdan i Raluca su umrli. Nedavno. Prvo je umrla Raluca. Onako sitnu i nježnu, jedna
naizgled obična gripa prikovala ju je za krevet u sedamdeset trećoj godini i nije se više iz njega
digla. Kažu da je Bogdan umro od tuge za njom. Nekoliko mjeseci nije izlazio iz kuće. Kuće, da.
Od onih prištinskih dijamanata kupili su predivnu kuću u centru Bukurešta i u njoj uživali u
svemu, osim u uzaludnosti pokušaja da dobiju djecu. Ustvari, u pokušajima su čak i uživali dok
su još fizički bili u stanju, ali kako se starost približavala njih je bilo sve manje. Otvorili su kafić
preko puta željeznih vrata zatvora u Jilavi. Bogdan je trpio dolaske zatvorskih čuvara koji su tu
znali ispijati svoje putne čašice, samo zbog zadovoljstva da sjede ispod natpisa na kojem je
velikim slovima bilo ispisano da je piće besplatno za sve bivše zatvorenike zloglasnog zatvora.
Njegov mali spomenik ocu.
Inspektor Müller je nakon riješenog slučaja ubojstva opisanog baš u ovoj knjizi, postao
šef policije u Diüsseldorfu. Dakako, nije to išlo sasvim glatko, ali je njegov bivši šef, koristeći
veze sa svojim utjecajnim prijateljima, pred odlazak u mirovinu uredio uzlaznu putanju
Müllerove karijere. Svoje je šefovanje odradio pošteno, to se ovdje mora reći. Pravda na prvom
mjestu, od odnosa prema podređenima, do sitnog i krupnog kriminala protiv kojeg se svesrdno
borio. S boljom plaćom je uspio zamijeniti stan. I to su bile jedine bitne promjene koje mu je
život donio. Ni s Tinom Koslowski (koja se u međuvremenu udala za arapskog šeika, doduše u
izbjeglištvu, ali još uvijek grozno bogatog), kao ni s nijednom drugom nakon nje, nije dogurao do
trećeg susreta. Taj čovjek zaista nije znao sa ženama. Sada sjedi u staračkom domu u blizini
Wiesbadena, u kojem ga nitko ne posjećuje. Svađa se s osobljem svaki put kad mu pokušaju
staviti drveno raspelo na zid iznad kreveta i teško kontrolira mokrenje. Povremeno, kad sakupi
snage i daha, prepričava neke stare slučajeve nezainteresiranim sestrama i sobarici koja dolazi
pospremati njegov kutak. U međuvremenu je napisao dugačko pismo Martinu, ali ga nije nikada
poslao.
Čeda Masni je ubijen. Samo toliko znam. Našli su ga pored parkiranog terenca, na
parkiralištu pred kućom u kojoj je stanovao. Na ruci je imao zlatni Rolex s kojim se stalno hvalio,
ukraden mu je novčanik i prevrnuti džepovi. U dnevnim novinama je objavljena kratka vijest koja
je govorila o još jednom uličnom razbojstvu koje je završilo smrću opljačkanog. Hmmm,
razbojstvo u kojem mu je ostavljen Rolex na ruci? Čudno.
Danas vam odavde, iz moje pozicije, na kakvu vi trebate još dugo čekati, mogu reći kako
život tek naizgled donosi neočekivane zaplete i rasplete. Ustvari, on je samo nasumičan slijed
logičnih događanja, već viđenih kod nekog drugog, u neko drugo vrijeme. Stvar je u tome da se s
vremenom događaji i sudbine raspoređuju po svima, pa koga što zahvati, kao u onoj tupavoj
dječjoj igri twister u kojoj se nespretnim akrobatskim pokušajima prepliću ruke, noge i vratovi,
bez jasne vizije cilja. No, uzalud vam pričam sve to - jer nikada poruke iz budućnosti neće
mijenjati svijet, kao što ni savjeti iskusnijih ne mijenjaju naša ponašanja, radnje i shvaćanja. Sve
sami moramo proći. Da je netko Martinu Felleru u mladosti rekao da će ovako provesti ostatak
života, sumnjam da bi se na drugačiji način pripremao za njega. Naime, baš o njemu vam najviše
želim pričati, jer ga eto, viđam, a imao sam priliku upratiti promjene koje mu je donosilo vrijeme.
Ustvari, ozbiljnijim promatranjem može se zaključiti da je sve vodilo upravo k tome, da je njegov
prividno raskalašen odnos prema ženama ustvari bio čekanje one prave. Netko svoju pravu čeka
zatvoren među četiri zida, a Martin je čekao na otvorenom. Preotvorenom za nečiji ukus, pregrub
za sve one koje su emotivno stradale u njegovoj bezazlenoj igri, nakon koje ga je samo pratio loš
glas i ništa više. Zanima vas kako se nekad stvari znaju izokrenuti naopačke? Lik kojeg sam prije
tridesetak godina stvorio da uzme i ima žene kad god ih poželi, sad provodi dane usamljeniji od
inspektora Müllera u onom staračkom domu. No, prije nego zaboravim, moram vam samo na
trenutak odvojiti pažnju na ono gdje je i što radi Roko Boban.
Dakako, ni on više ništa ne radi, prestar je za neke ozbiljne poslove, ali dok je radio,
uživao je. Opremio je svoju radionicu najsuvremenijim alatima i proširio je u respektabilan servis
za preuređivanje starih automobila (neke od njih vi upravo danas kupujete di vozite). Odležao je
sedam mjeseci u splitskom zatvoru zbog navodne umiješanosti u trgovinu nekoliko ukradenih
Bugattija, švercanih brodovima za Tursku. Na jednom od svojih izleta povezao se s
međunarodnom grupom preprodavača skupocjenih automobila i rezervnih dijelova. Njegov je
posao bio organiziranje transporta od Rijeke do Izmira u Turskoj. Nimalo lak posao s obzirom na
kontrole lučkih carinika i granične policije. Podmićivanje i korupciju rješavale su glavešine
grupe, ali rizik je uvijek postojao, kao i onog dana kada su uhvaćeni pri ukrcaju.
Mihaela je jedna od najsmjernijih supruga koje sam imao prilike upoznati u svojoj
spisateljskoj karijeri. Tu već skrušeno priznajem malenu mogućnost pogreške u onoj teoriji o
životu kao nasumičnom slijedu logičnih događanja. Izgleda da život ipak nudi neočekivane
obrate. Ili je to samo ono o iznimkama i pravilima? Uglavnom, njih dvoje sada mirno žive u
kamenoj kući pod Marjanom u kojoj je sve donedavno bila i Mihaelina glazbena škola, svaki dan
peku ribu i odlaze u večernje šetnje. Po tome uopće ne izgledaju kao da pripadaju današnjem
vremenu, tj. vašoj budućnosti. Oko nas se danas uglavnom svi vozikaju u lebdećim
automobilima, kuće se grade pretežno od specijalne vrste stakla, hranu na kućne adrese
dostavljaju navođeni dronovi, riječi se ispisuju i putuju hologramima, a liste čekanja za život na
Marsu sve su duže. Roka nitko nikada nije doveo u vezu s nestalim prištinskim dijamantima,
svoje je malo bogatstvo trošio i ulagao racionalno, vodeći računa da bude što manje uočljiv.
Susreo sam ih slučajno na ulici prošlog petka. Pored nas je protutnjao lebdeći tramvaj,
odmah tamo pored holograma ljubazne apotekarke koja svakom prolazniku nudi univerzalnu
pilulu za sve vrste bolesti - ali da vas sad ne plašim groznom jednostavnošću budućnosti... njih
dvoje su čavrljali o svojim stvarima, držali se za ruke, pokazivali slike djece na ekranu koji se
uključuje na dlanovima i, grickali neko zabranjeno zeleno povrće koje su valjda tajno uzgajali u
svom vrtu. S ogrlice na Mihaelinom vratu blista dijamant, ali to znamo samo oni i ja. Za sve
druge to je najobičniji komad bižuterije kakav nose svi službenici Ministarstva svemirskog
rudarstva. Eto, dovoljno sam vam ispričao. Kako izgleda sreća možete i sami zamišljati. Oni je
žive.
Martinova je sadašnjost započela već tada, po povratku iz Prištine u Njemačku. Propustio
je subotnji koncert filharmonije da bi se našao s Tinom na dogovorenom mjestu. Andrea ga je te
večeri čekala s pečenom prepelicom u vinskom umaku, odabranom glazbom i pomno
raspoređenim, malim čajnim svijećama po cijelom stanu. Moniki je sutradan bio rođendan.
Planirala je ručak u gradu, već je rezervirala najbolji stol u peruanskom restoranu La Costanera i
unaprijed se radovala zamišljenom poklonu.
Dok sam pisao ovu knjigu, nijednom nisam pomislio da se moj Martin može promijeniti.
On je trebao biti poput nekog nedostižnog superjunaka svakom muškarcu koji pročita Regiju
stranaca. Da mu zavide na svim tim ljubavnim avanturama i uspjesima kod žena, da se smješkaju
s odobravanjem dok ih vlastite supruge promatraju ispod oka, da se zamišljaju u Martinovom
položaju dok češkaju trbuh podrigujući na kauču uz ponovljeni snimak nogometne utakmice.
Martin je trebao ostati ono nešto loše o čemu muškarci sanjanju, a žene potajice priželjkuju. Ono
nešto čega se svi groze. I mogao je, da se nije događalo to što se događalo. Evo, čak ne znam
trebam li se ljutiti zbog te promjene. Više o tome ćete i sami zaključiti u nastavku.
Nemanji Ostojiću je prvo vrijeme netko donosio cvijeće na grob jednom mjesečno. Ne
zna se tko. Malena nadgrobna ploča napukla je na dva mjesta i nema je tko popraviti, kao
uostalom ni očistiti oko nje. Cvijeće više ne donosi nitko. Uostalom, cvijeća više uopće i nema u
našoj sadašnjosti, u vašoj budućnosti. Možete eventualno naručiti da se dvadeset četiri sata
laserski iscrtava u zraku iznad rake, pa tanka zelenkasta nit s vrha zgrade uprave groblja simulira
cvijeće po sjećanju najstarijih službenika, ali to se sve manje primjenjuje. O Arti nije nitko čuo ni
jednu vijest još od onih dana. To mi je krivo, volio bih znati gdje su završili moji likovi.
Debeljuškasti Domagoj stradao je u prometnoj nesreći još 2021. Do tada više ni nije bio
debeljuškast, isprobao je neke od novih dijeta i počeo se baviti nekakvim penzionerskim sportom,
a ni u kockarnicu više nikada nije zavirio. Ali sve to mu nije puno pomoglo kad su ga izvukli iz
smrskanog kabrioleta, na koji je u pokrajnjoj uličici naletio šleper pun cementa, a vozač netragom
nestao. Tvrtka na čije ime je bio registriran, prijavila je te večeri krađu kamiona. Vlasnik tvrtke je
istaknuti hrvatski političar, ali mislim da to nema veze s našom pričom.
Inspektor Džomba je napustio policiju nedugo nakon slučaja Ostojić, i počeo se baviti
uzgojem malina. Još uvijek mu ide dobro. Poslove je preuzeo stariji sin Oleg, a on sa suprugom
Anom (koja je operirala koljeno i dobro se oporavlja), živi na lijepo uređenom imanju na rubu
jednog banatskog sela. Nedavno su putovali u Wiesbaden, u posjet umirovljenom Miilleru, ali
ovaj ih se nije sjetio.
Sada bih završio ovu malu intervenciju i vratio se u svoju sadašnjost, vašu budućnost.
Ugodnije mi je u njoj, mada vas se rado sjećam, pa sam evo, iskoristio priliku da vas obiđem.
Ništa vam drugo ne trebam ispričati, a i nema bogzna što. Onaj orangutan i njegov kompanjon
Danilo kojeg su zvali Mali, čamili su neko vrijeme u zatvoru zbog ozbiljnih nasilničkih napada
koje su provodili u nečije ime. Nisu nikada priznali za koga rade, što im je vjerojatno spasilo
živote, pa se do sada nisu pojavljivali u novinskim osmrtnicama. Salaš pored Novog Sada je
zarastao u korov, a Sale uživa u mirovini. Nakon novouvedenih zabrana korištenja domaćeg
mesa, voća i povrća Sale je zaključio da ne želi posluživati gostima pilule i sintetičko vino,
potpuno se povukao i sada sjedi pred golemim televizorom, ispija svoje zalihe i gleda stare
filmove. Jeton je, koliko čujem, na samrti. Nikada nije shvatio tko je ubio Nemanju ako već nisu
njegovi ljudi, i gdje su uopće završili dijamanti, ali to danas više nije ni važno.
 Beograd 21. travnja

Gotovo mjesec dana trebalo je Nemanji da skupi hrabrost i nazove prijatelja iz mladosti,
danas moćnika i onog koji mu je osigurao radno mjesto. Bezbroj puta je u međuvremenu
drhtavim rukama vrtio onih nekoliko Larsovih fotografija s Kosova koje je ostavio kod sebe,
zagledavao se u detalje, pa ih zatim vraćao u dubinu ladice stola u svom stanu na Vračaru,
odgađajući poziv Masnom Cedi za sutra, pa za sutra. Nitko drugi nije mu padao na pamet.
Nikome nije mogao vjerovati. Likovi koje je sretao za vrijeme pisanja knjige izgledali su mu
sumnjivo, kao da imaju nešto s tim. Oni u koje nije sumnjao ionako su bili beznačajni i
neupotrebljivi. Čeda mu se nimalo nije sviđao, nikada mu nije bio ni najmanje drag, ali ovo je
bilo direktno vezano uz njega, jednostavno ga je morao nazvati i raščistiti s tim. Uskršnje vrijeme
možda i nije najbolje za neugodne teme, ali naprosto ne može više odugovlačiti.
- Čedo, Nemanja je.
- De si bre, Nemanjo, kad do tebe zeka skokne, želim da ti dupe cmokne! Hristos
vaskrese! Jebeš li šta napokon ili se budžaviš po knjižurinama? - Čeda je još bio u prazničnom
raspoloženju.
- Imam problem.
- Ne seri! Nemaš ti problem dok ti ja ne kažem da ga imaš. Ne mrdaj puno to profesorsko
dupe i ne čačkaj okolo, samo sedi mirno i uživaj do penzije - koristio je svaku priliku da pokaže
nadmoć u hijerarhiji. - Prekrsti se sa tri prsta tragom pravoslavnog krsta. Znaš li ti bre, Nemanja,
da Vaskrs nije vreme od problema, nego od slave.
- OK, to je juče bilo. Ponedeljak je nešto drugo.
- Zeko ima duge uši, daj ga nekom da ti puši. Lakše će da ti bude, veruj mi.
Očito je razuzdanog političara još držala prigoda da se u općenarodnom slavlju, bez
skrivanja od očiju javnosti, prežderava i napija. Vjerojatno se jučer i danas razdrljen prešetavao
od proslave do proslave, s jednog obiteljskog ručka do drugog, praćen odobravanjem i jednako
pijanim osmijesima, tapšanjem po širokim ramenima i masnim flekama po odijelu iz kojeg
isparava seljačka šljivovica. Kvariti nekome takvo raspoloženje nije baš pametno, pa još s
ovakvom temom koja Nemanju zaokuplja i za koju sluti da može imati teške posljedice.
Naprotiv, ravno je ludilu, ali do ludila je ionako doveden. Prevelik je to teret za leđa nakrivljena
nad knjigama, nejaka i lomljiva od sile kakva se valja iza spoznaja, ma koliko ih pokušavao
gurnuti pod tepih.
- Čedo, ozbiljno je. Nemam samo ja problem, imaš ga i ti. Tiče se nekih fotografija koje
sam video. Na njima su Danilo i onaj drugi. Tvoji ljudi. Na Kosovu.
Muk nastao u slušalici podsjetio je na onaj u ordinaciji u kojoj je doktor pacijentu upravo
priopćio najcrnju dijagnozu. Slavlje je prekinuto i sugovornik traži riječi za odgovor. Pauza je
ipak kratka. Čeda Masni iskusni je igrač koji se nemalo puta našao u neugodnim situacijama.
- Šta mene briga de se moji ljudi muvaju. Mogu bre da idu na Kosovo i u Tunguziju, da
karaju muško i žensko, ako oće. Šta ja s tim imam? I šta ti imaš s tim?
- Ne razumeš. Ovo su slike iz devedesetdevete. Negde kod Gnjilana.
- Idi, bre, čoveče... pa naši nikad nisu radili sranja kod Gnjilana.
- Jesu, Čedo, jesu.
- Nemoj na telefon da me sekiraš oko tih stvari. Čekaj me u biblioteku, doću ja predveče,
ne mogu pre.
Čeda Masni je bio Beograđanin. Po svemu, osim po porijeklu i ranom djetinjstvu
provedenom u Čačku. Stresne situacije pokretale bi genetski usađen kod, i izgovor bi učas
skrenuo ka južnjačkom dijalektu. Ne može se od toga pobjeći. Dalmatinka u Zagrebu i Talijanka
u Berlinu trude se i sa svojom djecom pričaju pravilno, kako se govori ondje gdje žive. Dok se ne
razljute zbog nepospremljenih igračaka, čokoladom umrljane posteljine ili loše ocjene u školi.
Tad viču na svom jeziku. Psovke su sočnije, ljutnja očitija, čak i bez namjere. Gen je gen. Može
se od njega skrivati, ali ne može se pobjeći.
- Nemanja, ti da ćutiš o tu fotografiju, ni reči da zucneš nekome. Ko zna kakve su to
nameštaljke, ja da imam sranja posle, a i ti.
- Zato te i zovem, jer ne smem nikog drugog da pitam.
- Pu, matermujebem, jel ovako Vaskrs da provodimo, Nemanja breee, ko mi tebe dade?!
Ajde, sve će lepo posle da mi kažeš.
Kišdo je od jutra. Dosadna beogradska mikronkiša, ona koja ne zna zaista pasti, kao da
oblak ne može sakupiti dovoljno vode da iscijedi kapi, pa vlažni zrak samo oponaša kišu. Par
zgurenih figura pod kišobranom i šetač s velikom bijelom dogom prolaze pored Karadordevog
parka. Rubove travnjaka zapljuskuju automobili s Bulevara oslobođenja u svojoj jurnjavi od
ručka prema večeri. Nemanjino koljeno još jutros je počelo tupo boljeti i sada ga svaki korak tjera
na još dublje i sporije šepanje. Vlaga se zavukla među ozlijeđene kosti, artritis je pokazivao
znakove kroničnog, ali nije bilo vrijeme da se o njemu ozbiljnije promišlja. Dugo je stajao pred
knjižnicom i gledao u zatamnjena stakla. Neradni dani otužno su pružali priliku za odmor ovom
divu. Da, otužno, ionako je ta divovska snaga samo potencijalna. Bubri iznutra i čeka tko zna
kakvu priliku da prospe svoje natisnute rečenice prema van. A vani ih ionako nitko ne čeka, ne
traži, ne uvažava. Sve izvan zidova tog bastiona znanja i kulture bilo je raspoloženo i spremno da
ga prekrije olovom i betonom, da ga zaguši i ignorira. Vanjski svijet traži samo onu jednu knjigu
kojoj će vjerovati, koju će poštovati. Samo jednu, jer previše knjiga izbacuje ih iz ravnoteže, briše
njihovu potrebu za primitivnim identitetom koji su pronašli u vjeri i naciji. Sve ostalo je
nepotrebno, nepoželjno, čak i opasno.
Javio se čuvaru preko interfona na glavnim ulaznim vratima, prošao dugačkim hodnicima
slušajući jeku škriputanja gumenih donova po pločama uglancanog mramora, zatim se s mukom
popeo stubama do prvog kata, pa još jednim hodnikom do svog ureda. Jedna je neonska lampa
treperila već mjesecima. Nekoliko je puta naručivao od službe za održavanje njezinu zamjenu, ali
momci su izgleda imali drugog posla, pa je ona i dalje žmirkala poput nervoznog pacijenta u
zubarskoj čekaonici.
Iz dubine zaključanog zidnog ormara izvukao je kovertu s tri fotografije koje je bio
nasumično odvojio od ostatka, još onda kad je prvi put pregledao sadržaj Larsovog paketića.
Podigao je slike bliže žmirkajućim svjetlima i još jednom ustanovio da lik na jednoj od njih
odgovara liku Čedinog asistenta Danila, a i orangutan je sigurno isti, tu nema dvojbe. Grdosija
bez vrata, kockasta glava uvučena medu ramena, s koje virkaju sitne oči, prateći je sadržaj
mnogih scena po medijima od Australije do Balkana, bez iznimke, ali Čedin bi orangutan, čak i
dvadeset godina mladi, bio jednako prepoznatljiv na svim slikama. Kao i na ovima koje su
Nemanji, na histeričan zvuk zvona mobitela, upravo poispadale iz drhtavih ruku. Čeda Masni
čeka pred knjižnicom. Pokupio je fotografije s poda, zaključao ured i škripavim šepanjem se
spustio do izlaza. Velegradski zrak bio je svjež, ispran, uskršnje pročišćen.
- I? Šta kažeš? Dobro nas je ova kiša navlažila. Umesto da sjajimo ko vaskršnja jaja, mi
izgledamo cmoljavo ko stare kokoške. Ajmo u šetnju, ne pada više, dobro dode malo rekreacije.
Čedin mantil vukao se skoro do poda, šešir mu je bio nataknut duboko na čelo. Sklopio je
kišobran tek kad su prešli ulicu i zastali pod lampom. Nemanja više nije osjećao bol u koljenu.
Pružio je kovertu i zagledao se u dugogodišnjeg prijatelja, čekajući njegovu reakciju. Ovaj je
mirno pogledao fotografije i krenuo dalje trotoarom prema parku. Glas mu se promijenio kad se
sljedeći put obratio Nemanji. Seretski prizvuk neduhovitih šala zamijende su frekvencije iskrene
razočaranosti.
- A lepo sam ti govorio da se okaneš svega i da čekaš penziju. Jok, ti čačkaš tamo gde
niko ne sme da čačka. Pa ti ne bi preživeo deset minuta na Kosovu, jebote.
- Kako misliš ?
- Znaš kako je bilo sa Đinđićem? Ajde, pa nisi pisao samo o njegovom životu, sigurno si i
po atentatima kopao. Pa vidiš... ono na autoputu... kad se Bagzi zaleteo kamionom, znaš to, već
su istraživali i zašto je čistač bio previše napred i zašto pratnja nije išla sa strane da bočno čuva, i
zna se da je Bagzi samo trebao da omete saobraćaj da bi snajperista pucao u kola. Jelde? Sve
znaš... - zastao je kao da čeka potvrdno kimanje s druge strane.
Nemanja je automatski kimnuo, dok su mu glavom prelijetale nejasne sličice opisa i
termina “čistač“. Kako hladna i štura riječ za nekoga tko na cesti mora izvoditi manevre kojima
će važnoj osobi osloboditi put za nesmetanu vožnju. Koliko vještine mora biti u onome tko dobije
takav zadatak. ili je dovoljno da se osloni na plava rotacijska svjetla, pa mu ostaje samo da
uključi svoju drskost i sjuri se medu obične smrtnike koji se razbježe po cesti u svom strahu od
autoriteta. Čeda nije ni slutio Nemanjine misli dok je nastavljao svoj recital.
- Al ne znaš da nije Zoka bio meta! Nego Đura! Đura, koji je na Kosovu vodio operaciju
uništavanja leševa nakon masakra. On je hteo prvo Đinđiću, a zatim i celoj javnosti da kaže šta i
kako je bilo kod Gnjilana. Zato se i vozio s njim onog dana.
- A ako želiš da ukloniš sve sumnje kad upucaš nekoga - pričekaj da stane pored
predsednika? - rezignirano je nastavio Nemanja.
- Tako je. Mislim... taj Đindić bi ionako skoro bio na redu, to su Zemunci već rešili...
jebemliga, previše je čačkao mečku u pičku. Ali Đura je preterao. To je bilo urgentno, pa su
uskočili i naši.
- Naši ? Pa šta je hteo da kaže?
- Istinu! Da se ništa ne događa bez odobrenja s najviših nivoa. Ni ovde, ni tamo, ni nigde.
Problem nije napraviti to, problem je šta onda moćni ljudi moraju da priznaju da su znali, da su
odobrili - opet je Čeda napravio dramatsku stanku, ovog puta je zastao i korakom, pa produžio
dalje. - Svi su znali! Al o tome se ne govori, lebac ti jebem! Neke stvari su neophodne, razumeš?
Ne bi Siptari nikad pustili trgovinu drugima tek tako.
- Nije baš da razumem. Čega trgovinu? Kokaina?
- Nego šta. Drenička skupina i njihov vođa, onaj Tači, to ti je bilo povezano s albanskom,
talijanskom i makedonskom mafijom. Sve je njihovo bilo, jebote život, da te jebo. Dok se nisu
svi između sebe posvađali, kad su stigli Ameri - u hodu je zavukao ruku u džep, privukao kutiju
ustima, pa zubima zagrizao rub filtera i uvalio cigaretu u usta.
Drugom je rukom već prinio upaljač bliže i u sljedećem trenutku se oblak dima razvukao
između njih. Mogao je Čeda uraditi i bilo što drugo, Nemanja bi opet mirno pričekao i buljio u
daljinu kao Krendler u završnoj sceni filma “Kad jaganjci utihnu“, onoj u kojoj uzima zalogaj
svog mozga koji mu Hannibal Lecter prži na tavi. Čeda je nastavio kao da je važno da baš sve
kaže.
- Jebiga, Ameri kolo vode još od Avganistana. Misliš da su za kurac osvajali Avganistan?
Otkad su dole, svetska trgovina kokainom skočda je za dvaes posto. Nema bez Amera ništa, dok
oni biznis ne poslože. E... onda ti se Drenička grupa raspala na dve. Aljmendi na jednu stranu sa
Amerikancima, Tači na drugu sa Italijanima. A Rusi neće da se mešaju. Kažu: “Bure baruta je
to.“
Nije to Nemanja htio znati. Ništa nije htio znati ni čuti. Nešto mu je iznutra govorilo da
mu ne treba ova Čedina priča i način na koji je izgovara. Ljepše bi bilo iščitavati goleme ruske
romane, proučavati Proustove misli i tumačiti studentima Shakespeareove stihove, nego slušati o
kaosu za koji nikad nije ni trebao čuti. Mogao se jednostavno i dalje samo podsmjehivati kroz
Gogoljeve priče o svijetu koji počiva na groteski i apsurdu. Poezija. Poezija mu je nedostajala.
Trebao je, ustvari, ostati samo na njoj još onda kad mu se prvi put svidjela. Ona može biti
potpuno nevina i bezopasna, od nje se može dovoljno poludjeti i ne vidjeti kamo ide svijet, dokle
mogu ići naši prijatelji, poznanici, susjedi, rodbina, ne vidjeti ništa više. Mogao je bez svega
ovoga. Mogao je predavati poeziju na nekom malenom sveučilištu u južnoj Švicarskoj, gdje
svatko svakoga poznaje, i gdje nitko ne zna što se događa na nekom tamo krvavom Balkanu.
Negdje, gdje pojma nemaju da u čudnoj zemlji tvornice igračaka već proizvode plišane tenkove s
kojima klinci odlaze u krevetac, zvečke od bombi kojima se umiruju pred spavanje, strojnice od
čokolade, šećerne metke za lizanje. Mogao je biti negdje daleko od tih bolesnih umova, ali sad je
ovdje, nasred mokrog beogradskog parka, s glupavim pitanjima o stvarima koje ga se ne tiču.
- Ta kurva Tači - nastavljao je Čeda - inače i predsednik te njihove Demokratske stranke,
s Amerikom se dogovorio da NATO ude na Kosovo. Amerima je to geografska pozicija za
kontrolu Evroazije, mislim... razumeš za kakvu kontrolu? Ali onda se Tači zarati i s njihovom i s
našom mafijom. Lebactijebem, ko da to nije isto, država i mafija. A veća država - veća mafija,
jebote, bar je to lako da se izračuna.
- I onda? Nekome su smetali seljaci? Mafijaši u uniformama su ih lepo pitali, a kad ovi
nisu hteli da odu, Srbi su ih pobili?
- Ne, nisu pitali. Samo su ih pobili. Sve - na trenutak se ponovno zaustavio i podignuo
glavu, kao da prebrojava mrtve. Onda je zatrese i nastavi. - I nisu samo Srbi, da se razumemo. Ma
jok bre, bilo je tu i drugih poslovnih partnera. Elem, Đura je posle nastradao u lovu. Jebiga, ne bi
bilo zgodno da se pročuje kako su u hladnjačama s leševima bile i kese kokaina. Pa još da neko
poveže kako je neki funkcioner dogovorio akciju s NATO vojskom koja je posle bombardovala
Beograd. Ma ide bre, haos je to. Mnogo komplikovano.
- I još uvek niko ne sme da zna ko je kriv, ko je upravljao akcijama, idejom?
- Niko. Možeš ti da dođeš do nekog iz predsedništva, tog i tog. I šta? Da mu skineš glavu?
Iza njega ionako stoji nekakav muljator iz Hrvatske, ataše iz Albanije, buljavi senator iz
Amerike... iz Amerike, bre! Konglomerat je to! To se ne ubija, ubija se onaj koji oće da priča.
Koljeno je bolno klecnulo, Nemanja je posrnuo preko puknute grane na stazi, a Čeda ga
spretno dohvati pod ruku. Tek tad je osjetio strah. Onaj pravi. Mrak se učinio gušćim, tvrdim,
sjenke su se prijeteći nagnule još niže, buka s ulice je potpuno iščeznula, šetača niotkud.
- I čitavo selo Albanaca ? Tek tako ?
- Nisu imali sreće, jebiga.
Da, sreće. Sranje je kad te napušta sreća - pomislio je Nemanja. Umor ga je pratio
mjesecima. Samo umor. Kao da je sva energija otišla zajedno sa srećom. Korak po korak išli su
osvijetljenom stazom parka, sitne lokve su im se ugibale pod nogama, a sjene pentrale po grmlju
kao da žele pobjeći iz parka na ulicu, istrčati pred autobus, taksi, bilo koga. Pored spomenika
branitelja Beograda, čekali su Danilo i orangutan. Sreću moraš prevariti pa umreti pre nego što te
napusti, pale su mu na pamet tuđe riječi. Jer kad spadneš na to da je se sećaš, onda je to sve
drugo samo sreća nije.
- Trebali ste doći mnogo ranije.
 Düsseldorf, 30. travnja

Martin je mislio kako će sve s Tinom ići lakše. Ustvari, nije previše mislio, to je bilo
instalirano u njemu kao konstanta u kojoj sve teče kako je planirano, koja se mijenja samo u
finesama što cijelu igru čini zanimljivijom. Sada se ta plavuša činila tvrdim orahom od
očekivanog. Ona večer prije njegovog odlaska za Prištinu, u kojoj su uz vino čavrljali u separeu,
ipak je završila Tininim povratkom za stol s ostatkom glumačkog društva, dok se Martin vratio
kući samo s brojem njezinog telefona na kartonskoj podlozi za čašu. Nekoliko dana je već u
Njemačkoj. Bogat. Da, strašno bogat. Još u maloj neizvjesnosti hoće li sve završiti kako je
planirano, ali ovaj put baš se osjeća bogataški. Jučer je nazvao Tinu, ali nije uspjela pronaći
slobodnog vremena za izlazak. Sada sjedi u onom istom kafiću i naizmjenice pokušava dobiti nju
ili inspektora Müllera. Za njega ima spreman vruć paket s Kosova, što mu se kao ideja još uvijek
čini nepotrebnim i riskantnim. Usput smišlja strategiju kojom ga želi odgovoriti od Koslowske.
Previše se upetljao s ovim pandurom, bolje je bilo dok su stvari bile na svom mjestu i svatko
živio na svojoj strani zakona. Tina mu se, nakon tri neuzvraćena poziva, konačno javlja. S
olakšanjem spušta mobitel na stol i otpija kratke gutljaje piva. U njezinom je glasu prepoznao
odškrinuta vrata i maleni prolaz kroz koji se možda može provući. Sad je već žestoko napaljen
dok joj se prisjeća figure i potpuno zaboravlja na prethodnu noć provedenu s Monikom. Popodne
mora pripaziti da ga želja ne zaslijepi. S Tinom treba pažljivo, sigurno je naviknuta na salijetanja
raznih tipova, pa treba prilagoditi strategiju dok je ne odvuče u krevet. Bahaćenje s novcem nije
podnosio kao strategiju. Ona se morala razvijati bez takvog alata. Zasad je u planu imao samo
odlazak na brzu večeru. Ništa pompozno i preambiciozno, možda usput, dok se kao nećkaju gdje
bi mogli na piće. Za to su dobri mali restorani poput A Tavole u samom centru, ne pretjerano
romantičan, a dovoljno odmaknut od klasične germanske svakodnevnice. Stiješnjeni stol za dvoje
u kutu i kalabreški crni Pellaro kakvog tamo poslužuju odlični su suradnici u postupnom
osvajanju. Zadovoljno se nasmiješio kad je smislio izraz kojim će joj ponuditi svoj izbor
restorana: “Gurmanski, a ne germanski.“
Müller ga je nazvao taman kad je pri zadnjem gutljaju piva zamišljao kako Tini skida
bluzu pri svjetlosti noćne kampe koja je obasjava kao u kazališnoj sceni. Tijelo joj je s jedne
strane bilo potpuno mračno poput siluete, a na drugoj se koža blago bljeskala u žućkastim
tonovima. Platio je račun i uputio se prema drugom dijelu grada. S inspektorom je odmah prešao
na stvar.
- Slušaj Müller, odustani od one glumice! Nemaš nikakve šanse kod nje. A kako vidim,
nema ni nitko drugi. Jednostavno, ima žena koje su nedostupne, jebeš ga.
- Ne zajebavaj me, mora biti načina. Kako ti uspijevaš kod svake ?
- U tome je tajna. Ne kod svake. Treba odabrati one kod kojih se može, a na vrijeme
odustati od onih kod kojih se ne može.
- A gdje je ona teorija da ne postoje neosvojive tvrđave, nego samo loši osvajači?
Upornost i snaga želje mogu biti ključ za svaku bravu. Barem to znaš, pa ti si obijač brava.
- Ma to je glupa teorija. Treba znati kada odustati, a kažem ti da je bolje na vrijeme, nego
potrošiti godinu dana na nešto što je osuđeno na propast.
- Martine, pa ja ne spavam zbog nje već mjesec dana.
- Razumijem ja to. I kako ono kažu - svijet bi bio puno ljepši kad bismo svi spavali pokraj
onih zbog kojih ne spavamo. Ali on je ovakav kakav jest i što ćemo sad. Ajde, pokušat ćemo još
malo, ali ne vjerujem, ona je jednostavno predaleka - povukao je dugačak dim i na trenutak
zabacio glavom kao da smišlja novu strategiju za Müllera, a onda okrenuo temu. - Nego... imam
za tebe nešto važnije od nje, kad smo se već ovako našli. Ne pitaj odakle mi, jer ti neću reći; ne
pitaj zašto ti dajem, jer ne znam ni sam.
Stavio je veliku žutu kovertu na stol. Nekoliko trenutaka je držao ruke na njoj, preko
flomasterom ispisanog imena Nemanje Ostojića, kao da se još uvijek premišlja želi li nastaviti. U
glavi su mu se miješao sadržaj koverte sa slikama akcije u Prištini. Zveckanje dijamanata u
vrećici s krikovima masakriranog sela. Ipak, nema on ništa s tim. Sve što želi jest da na miru troši
svoje bogatstvo. Otvorio je kovertu i istresao je pred Müllera.
- Pola od ovoga je nerazumljivo, valjda na nekom slavenskom i albanskom jeziku, ali iz
druge polovice na engleskom i iz ovih fotografija može se naslutiti da se radi o velikom sranju, a
sranja su tvoj fah, pa iskoristi kako treba.
Gottlieb Müller je u trenu utonuo u svijet zbog kojeg je živio. Kao da je zaboravio na
ljubavne jade koje je upravo istresao pred svog dugogodišnjeg neprijatelja. Prelistavao je sadržaj
koverte od početka do kraja nekoliko puta, razmještao po stolu, tražio poveznicu s nečim
poznatim i premjeravao razmjere svega što možda slijedi.
- Zajebano je ovo. I nećeš mi reći odakle ti? Gle, u ovom trenutku ne mogu ništa zaključiti
iz svega ovoga, osim da se zaista radi o nečem velikom... i opasnom.
- Ma ne trebaju meni objašnjenja. Ne želim znati ništa o tome, dao sam ti, a ti gledaj dalje
što ćeš s tim.
Čim se vratio u svoj ured na drugom katu, Müller je otvorio Interpolov program i počeo
tražiti imena koja se spominju u sadržaju koverte, kako na službenim dopisima, tako i na brojnim
bilješkama ispisanim rukom. Nekoliko njih je iskočilo pri vrhovima popisa traženih osoba, ali
većina nije bila nigdje zabilježena, što i nije bilo čudno s obzirom na to da se radilo o vojnim
licima. Informacije su mu se slagale u glavi i otvarale sve veće i veće prostore za nove. Za nešto
čime se dosad nije bavio. Adrenalin je stvarao kuglu u grlu za koju nije znao plaši li ga ili potiče
na dalje. Na ime s omota koverte nije naišao, ali je i običnim guglanjem došao do nekoliko
novinskih naslovnica iz kojih je jasno da je naslovljeni nedavno ubijen u nekom beogradskom
parku. Ne, ne! Martin ne može imati veze s tim. Prvo zbog toga što nikako nije tip ubojice, čak ni
slučajnog, a drugo zbog toga što mu sigurno ne bi predao nikakav materijal kojim bi ga se moglo
povezati s ubojstvom. Nitko na svijetu ne bi bio toliko glup, pa čak ni Martin.
Radi se samo o koincidenciji koja ga sad tjera da se dohvati ovog predmeta, iako ne spada
u njegovo područje, ni po lokaciji ubojstva, a ni po svemu onome što koverta krije. Ono što sada
može učiniti jest da se obrati šefu. On će znati što dalje poduzeti. Prikupio je sve podatke
pronađene na Interpolovim stranicama, isprintao novinske članke gdje se spominje ubijeni srpski
profesor i krenuo na treći kat.
Do kraja radnog vremena ostalo je još svega pola sata. Ponovno je riskirao da razgovorom
produži svoj radni dan do tko zna kad, ali previše ga je kopkala gomila informacija o zločinima,
švercerima i ubojstvima da bi se sad prepustio poslijepodnevnom drijemežu. Tog se balkanskog
rata još jasno sjećao. Prije dvadesetak godina pristizale su svakodnevno slike i vijesti, lica
stradalih i prognanih pojavljivala su se po novinama i televizijskim reportažama, i povremeno se
miješala s licima iz kriminalnih dosjea. Jednog su Hrvata uhvatili u krađi automobila; nekoliko
Bosanaca bili su privedeni zbog pljački kuća na periferiji; kosovski Albanac zatvoren je zbog
nasilja nad ženom; mladi Srbin uhićen je zbog džeparenja u tramvaju. Sve je to pripisivao padu
berlinskog zida. Za sve je bio kriv taj jebeni zid. Trebalo je sve ostati po starome, kao onda kad
se znalo tko je s koje strane, Balkan je mirovao u svom čudnom skladu, nitko o njemu nije
previše razmišljao, a sve što se događalo iza željezne zavjese kao da je bilo na Marsu, daleko i
nebitno. Sad su istok i zapad bili spojeni, isforsirane su slobode, istoku je uvedena demokracija o
kojoj ti istočnjaci nisu znali ništa. Naročito na tom Balkanu. Pustili su horde zadojene
komunizmom da se iživljavaju jedni na drugima, poubijaju se, pa oni koji prežive pohrle na
njegov teren da kradu, ljenčare i žive od socijalne pomoći. Nikada se Müller nije naviknuo na
promjene, gotovo da je na ulici prepoznavao sve te došljake s istoka, videći u njima samo
probleme. “Ništa, ništa“, znao je reći kolegama, “nemam ja ništa protiv njih, ali pogledajte malo
porast stope kriminala. Pogledajte gdje cvjeta fašizam, pogledajte te njihove međusobne ratove.
Države su im utemeljene na korupciji i pljački i samo su ideološku oligarhiju zamijenili
lopovskom. I kao da je svima jedini cilj ući u probrano društvo bogatih.“
Gotovo ga ništa više nije čudilo. Iskustvo mu je govorilo da je sve moguće, pa i ovo što
iščitava iz kosovske koverte dok se sprema na razgovor sa šefom. Gomile leševa kao sredstvo
nečije krvave zarade, veze između svih zaraćenih strana, naočigled ljuti neprijatelji koji potajno
šuruju ne prezajući ni od kakvog zločina, a sve samo zbog pohlepe. Čudilo ga je jedino kako su u
javnosti uspjeli prikazati drugačiju sliku. Pa su tako mnogi razbijali glavu pitanjem koja se strana
na tom Balkanu bori za pravedne ciljeve. Puno je razgovora u društvu vođeno na ove teme.
Pokušavalo se razumjeti probleme, uzroke, vjerske razlike i mržnju dovučenu iz daleke
prošlosti. Bilo je naravno sumnji da iza svega stoje nekakvi mračni profiteri i, sad je on u rukama
držao dokaze upravo za to. Hladnokrvni manipulatori upravljali su mržnjama, stradanjima,
budućnostima i prošlostima. Cijena njihovog poslovnog uspjeha mjerila se u tonama
raspadajućeg mesa mrtvih tijela razbacanih po jamama i šumama. A već sutra će ti isti
prijavljivati policiji kako im je nekakva skitnica očešala skupocjeni automobil ili ih pokušala
opljačkati dok su kupovali božične poklone svojoj obitelji. Onda će on, jebeni inspektor Müller,
zajedno s kolegama, jebenim inspektorima policijske postaje u Düsseldorfu, stati u obranu
uglednih građana i nemilosrdno proganjati sitne lopove ulicama Düsseldorfa. Možda i hoće. Ali
barem ga ovi, čija imena nosi prema šefovom uredu neće zavarati. Nešto se može učiniti.
- Gottlieb, ovdje ima sranja za četiri državne službe. Što će nama ovo ?
Nije dobro kad ga šef oslovljava imenom. Ili je ljut ili pretjerano zabrinut. Nije kao drugi
koji se tako zbližavaju u obraćanju. Sef se na taj čudan način distancira od osobe, odlazi u svoj
svijet u koji uvlači samo površinu sugovornika, njegove probrane dijelove koji mu neće smetati u
daljnjem razmišljanju. Ušutio je i prelistavao papire iz koverte, razvrstavao ih po stolu na gotovo
jednak način kako je to Müller činio u svom uredu. Ista škola, metode povezivanja činjenica,
sastavljanje puzzla.
- Dakle? Kakve veze ima sve ovo s nama? Tko je taj Nemanja Ostojić?
- Ubijeni. Pred par dana. U Srbiji.
- Tko vodi istragu?
- Pa Srbi, valjda.
- Kopiraj sve ovo. Originale ćemo zadržati i dati našima iz Ministarstva vanjskih, a ti s
kopijama kontaktiraj nadležne u Srbiji.
- Preko Interpola ili naše ambasade ?
- Interpol. Pusti ambasadu, imat će dovoljno problema s ostatkom ovog sranja. Izvještavaj
me o svakom koraku.
Sastavio je službeni dopis, popunio formular i uputio ga na tri adrese. Zatim je uzeo
telefon, nazvao policiju u Beogradu tražeći nadležnog inspektora neizgovorljivog prezimena.
Džomba, kolega s napola normalnim imenom, je slučajno bio u uredu kasno poslijepodne tog
dana. Razumio je važnost onoga o čemu je govorio taj Nijemac i važnost predloženog susreta.
Müller je rezervirao kartu za let već za srijedu rano ujutro. Troškove će valjda pokriti
Ministarstvo unutarnjih.
 Düsseldorf, 29. travnja

Večer je Martin dočekao naslonjen na kamenu ogradu mostića, čekajući Tinu. Restoran
do kojeg bi mogli svratiti na petnaestak je minuta hoda odatle, taman za protegnuti noge i za prvu
fazu zbližavanja. Uvijek je znao kakve razgovore treba voditi u šetnji, kakve u autu, a kakve u
restoranima. Strategija je razrađena odavno, sa svim finesama i odstupanjima. Improvizacije su
dolazile kao šlag na torti, sve je lako kad imaš postavljene temelje. Šetnje su scena u kojoj se
priča o ljepotama života, koriste se neprimjetni detalji ulice za sitna iznenađenja koja postupno i
gotovo neprimjetno bude romantiku. Među njih se ubacuje strateški pozicionirana, a prikrivena
samohvala, provučena kroz razgovor u dvije-tri usputne riječi. Pri vožnji je razgovor brži,
poslovniji, ali s obaveznim naglim preokretima u nešto zabavno, u čemu se slučajni dodir koljena
pri mijenjanju brzine neće ni primijetiti. Stol u kafiću ili restoranu je scenografija pohvala.
Povremeni iznenadni komplimenti i usredotočenost. Pomno slušanje i razumijevanje, povremen
zaneseni pogled usred rečenice na koju se nakon pogleda više “ne zna“ vratiti. Naravno, oči prate
pokrete usana i sve je usmjereno ka stvaranju neodoljive atmosfere koja se neprimjetno treba
uvući u svijest. Uz vino se sabiru razgovori iz šetnji i auta, a svi vode ka finalu - razgovoru uz
doručak.
Njezin prvi dodir, dok joj je pripaljivao cigaretu, prihvatio je kao slučajan. Drugi i treći
već, dok su preko ograde mosta pogledavali prema pretovarenim šlepovima što su tiho odlazili u
oba smjera, sigurno nisu bili slučajni. Žena ne dodiruje slučajno. Nikada.
Dugačak šlep klizio je pod njima. Bijelim svjetlom ispunjena komandna kabina, a žutim
iza zavjesa, prostor u kojem je kapetanova žena čitala knjigu uvaljena u glomaznu fotelju. Dva
bicikla na palubi govorila su da nemaju djecu. Nije lako imati djecu u plovećoj kući bez adrese,
škole, prijatelja koji čekaju u dvorištu. Ali žuta svjetlost iz utrobe broda pričala je svoju priču. O
tome kako će netko od njih dvoje uskoro iznijeti večeru na stolić na palubi, prekriven šarenim
stolnjakom, kako će otvoriti bocu vina i slušati šljapkanje Rajne, dok se somovi lijeno češu
leđima po zahrđaloj oplati broda.
Svako posluženo jelo i dolijevanje vina u čašu pratio je njemački s jakim talijanskim
akcentom. Konobar je bio simpatičan, košulja mu je bila zategnuta na trbuhu, i činilo se da
dugmad na njoj čeka kao kamenčići u napetoj praćki, da polete salom kad ih nakon još jednog
skrivenog zalogaja u kuhinji napregnto platno ispali u strop. Znoj mu je curio niz vrat, dah mu je
bio kratak, a crne oči vrludale po stolovima u iščekivanju narudžbi. Tina je oponašala njegove
smiješne grimase kad god bi se odmaknuo. Prvo je izgovarala neke riječi talijanskim, a kako su
se čaše praznile, sve više s poljskim naglaskom, dok ju je Martin gledao sve dubljim i
zanesenijim pogledom. Od prvih tanjura sa slanim inćunima, endivijom, maslinama i kaparima,
preko raviola s limunovom korom i origanom u umaku od paprike, pa do poslastice od rogača i
suhih smokava, dvije su boce crnog vina podjednako kliznule njihovim nepcima. Taman onoliko
koliko je bilo potrebno da se po izlasku iz A Tavole bez riječi upute prema Tininom stanu. Držala
ga je pod ruku, tu i tamo bi ga jače stisnula za mišić, povlačeći šaku prema gore, kratko
odgurnula bokom ili se očešala golom nogom o njegove hlače. Sum umornog grada stišavao se
iza njih, neki je biciklist lijeno pedalirao uz trotoar, pridržavajući jednom rukom ribički štap
naslonjen na volan. U daljini se čuo iščezavajući zvuk policijske sirene.
Rumene kriške iskočile su iz tostera na zvuk zvonca. Tina ih je ubacila u salvetu, spustila
na kuhinjski stol, dohvatila maslac i mlijeko iz hladnjaka, pa sjela na Martina. Bedra su joj još
bila vruća. Široka majica seže skoro do bijelih gaćica, a ispod njenog ruba bljeska koža ravnog
trbuha. Dodirnuo ga je vrhom prstiju da vidi hoće li joj mišići zatreperiti kao sinoć. Zagrizla je
hrskav tost i otpila gutljaj mlijeka.
- I ? Što sad? - upitala ga je i mazno se trljala o njegov vrat.
- Najbolje da se vratimo u krevet.
- Ne pitam to. Naravno da ćemo se vratiti u krevet, nego pitam što ćemo sad... mi... dalje?
- Paa, voljet ćemo se do kraja života?
- Aha, dobro.
Poslijepodne je izašao iz njezinog stana. Poljubio je na vratima, zakoračio na ulicu i
nazvao inspektora Müllera. Besramno mu je lagao o svemu u vezi Tine Koslowske, još od samog
početka. I nije se nimalo osjećao krivim. Ponovno mu je rekao kako je definitivno zaključio da
glumica nije dobar odabir za njega i da kod nje nema nikakve šanse. Ako treba, rado će mu
pomoći pronaći neku drugu, ali da nju zaboravi. Jer Tinu je htio samo za sebe. Potpuno. Nešto se
prelomilo u njemu tog jutra, ili večeri na mostu dok je gledao za onim šlepom. Možda ju je,
minutu ranije još nesvjesno ubrajao medu one kojima će zaboraviti ime nakon jedne ili tri noći,
jednako zainteresiran za njih kao i za njihove prijateljice, rodice ili majke, dajući samo svom egu
nove injekcije zadovoljstva. Kad ju je prvi put ugledao nakon predstave, pomislio je kako će se
lako poigrati s Müllerom i s njom. Uzbuđivala ga je ta nadmoć, gotovo rutinska, zabaviti se
igračkom prije nego je preda dalje. U vlastitim se očima vidio kao važan. Ta prividna moć nudila
je nešto za čim je čeznuo kao mladić, dok je gledao djecu Honeckerovih ulizica, državnih
dužnosnika i Stasijevih špijuna kako se bahate s tri bombona više u džepu kaputa, sendvičem sa
šunkom ili novim ruskim biciklima. Oni su, osim toga, dobivali bolje ocjene u školi, sjedili u
prednjim klupama, pohađali satove klavira i živjeli bliže centru u osvijetljenim ulicama.
Nešto se preokrenulo. Dok je prelazio ulicu, sjetio se Andreinog zahtjeva da se useli kod
nje. Svih vikenda i utoraka s njom, i svih onih ponedjeljaka i srijeda provedenih u zagrljaju s
Monikom. Ništa mu više nije trebalo. Bio je slobodan čovjek. U jednom se trenutku odrekao
svakog tog ponedjeljka, srijeda i vikenda, odlazaka kod Andreinih roditelja i Monikinih prijatelja.
Martinu se dogoddo isto ono što se mnogima dogodi - nešto je škljocnulo u glavi, i svi su se
kotačići u njegovom tijelu počeli okretati samo zbog nje. Sve svoje dane želio je pokloniti Tini,
zajedno s onim malenim dijamantom u džepu hlača. Ona se uvukla pod kožu, prodrla u žile i sad
roni po njegovom tijelu.
Ali što se više trudio, ona je sve više izmicala. Ponedjeljkom je bila na fitnessu, srijedom i
petkom spavala kod prijateljice, a vikendom posjećivala roditelje ako nije imala predstavu.
Martin je svako njezino izmotavanje doživljavao kao novi udarac, a tlo mu je izmicalo pod
nogama. Dok mu je Tina priređivala sve ono što je on drugima radio cijeloga života, polako je
shvaćao kako izgledaju okrenute uloge, kako je biti žrtva nečije igre. Možda se uskoro ona više
neće sjećati ni njegovog imena, kao što se on nije sjećao mnogih. A bilo mu se učinilo da je one
večeri na mostu skoro uhvatio Kairosov nestašni čuperak. Posegnuo je za njim, ali nije u pravom
trenutku zgrabio tu jureću sreću. Protutnjala je pored njega kao i pored mnogih.
Neko vrijeme bio je ljut na sreću, pa na Tinu, pa na sebe. Onda je dugo razmišljao o tome
kakva treba biti žena koja će zaslužiti da joj pokloni svoj dijamant koji grozničavo stišće u džepu.
Konačno je shvatio da ipak on treba biti taj koji će zaslužiti da ga može nekom predati.
 Beograd, 3. svibnja

Na svakom papiru iz žutog fascikla isticao se pečat policijske uprave Düsseldorfa i

Ministarstva unutarnjih poslova Njemačke, kao podsjetnik na to da se i njih mora uključiti u
završni izvještaj, kakav god on bio. Jer zasluge se negdje broje, procedure se moraju poštovati,
negdje čekaju nagrade i pohvale.
Stefan Džomba zurio je kroz prozor svog ureda, povremeno dajući do znanja svom gostu
kakvu zavrzlamu donose pristigli materijali. Uzbuđenje zbog mogućeg uskakanja u mračne afere,
dosad zataškavane i dobro skrivane, miješalo se sa strahom od onog, kako je nazvao - čačkanja
mečke u pičku. Nije mu odgovarala uloga komandosa koji ruši tajna društva, želio je, kao i do
sada, hvatati svoje obične luđake, kriminalce, dilere, siledžije i gradske mafijaše. Protiv njih
policija ima šanse, jača je.
Müller je strpljivo čekao razvoj situacije i prihvatio već treću kavu koju je zdepasta
kuharica unosila na metalnom pladnju. Siguran je da gospođa inače ne poslužuje obične
službenike postaje - ovo je očito bila gesta prema strancu, da se pokaže gostoljubivost, mada je
sve izgledalo pomalo groteskno. Pokušavao je pročitati ćirilične natpise s postera na zidu, dok je
prstom vrtio končić na hlačama. Svoj prvi posjet Beogradu ionako je zamislio više kao izlet, a ne
kao radnu svakodnevnicu. Godišnji odmor se približavao i nikako ga nije želio provesti sam, iako
se to činilo jedinim izglednim. Tina Koslowski bio je propao projekt, sad je to već izvjesno.
Nakon svega, njegov je jedini grijeh - najsmješnija korupcijska priča od nastanka policije. Izdao
je načela dugogodišnjeg rada za vlastitu korist, a na kraju ne dobiva ništa, nije došlo do isplate u
valuti ljubavnog uspjeha. Ako ni onaj lupež Martin nije uspio probiti Tinine obrambene zidove,
ako ona ne pokazuje nikakvo zanimanje već mjesecima, što drugo preostaje nego da je zaboravi.
Kad bi to bilo tako jednostavno. Jer ona je postala još jedna njegova opsesija koja ne izlazi iz
glave po naredbi, ne obazire se na realnost, samo vrti sve dublje po unutarnjim svemirima i
ukopava se u tkivo. I neće biti ni prva, a vjerojatno ni zadnja koja je tako iščezla s površine i
ostala zabijena negdje u dubini, da bi samo povremeno izranjala i podsjećala ga na neuspjehe.
Zasad joj nije dao da nestane, održavao je na površini, da pliva i brčka se u ranama koje čak nije
ni napravila. Možda joj treba poslati razglednicu iz Beograda, kupiti neku sitnicu, kalendar
nacionalnog teatra, šal od kašmira, privjesak s lokalnim motivom? Egzotika istoka. Na to možda
ne bi ostala ravnodušna. Ali kako to sada izvesti? Možda je ipak bolje pustiti je nek mu se zabije
duboko u neki mišić ili organ, pa tamo ostane. Gotovo nevidljiva.
Džomba je slutio da ovo ne može izići na dobro. Kako izdvojiti materijal koji može
osumnjičiti neke likove za ubojstvo Nemanje Ostojića za koje je bio nadležan, bez da čačka po
ostatku, puno većem od jednog ubojstva? A rješavanje ubojstva bi samo po sebi trebalo biti
dovoljno velik slučaj, bez obzira na ostatak, bez obzira na posljedice koje može proizvesti
njegovo razrješavanje. Da, tako bi možda bilo u nekoj drugoj zemlji neopterećenoj utezima
mračne prošlosti, zemlji u kojoj nije i mrtva mačka u kontejneru povezana s nečim većim,
mutnim. Zemlji u kojoj se ne živi u strahu od moćnika u sivim odijelima i svilenkastim
trenerkama.
Ako nadležnima preda sve što je danas dobio od Nijemca, postoji velika vjerojatnost da će
njegov slučaj biti zaustavljen, da će “zapeti“ u tko zna kojim ladicama čekajući usuglašavanja i
nove pečate, potpise, kopije, naredbe, odobrenja i povezane dokaze. Jedno će tužiteljstvo
mjesecima tražiti drugo, tajne službe tajno će pregovarati o tko zna čijim tajnama, a on će
nemoćno čekati odobrenje da privede nekoga od sumnjivih, da ih pretvori u osumnjičene, da
otkrije misterioznu vezu gomile papira s njegovim mrtvacem iz parka. A na displeju mobitela je
čekalo pet neodgovorenih poziva bivše žene. Još jedan mučan zadatak za danas. Kako pomiriti
naviku da je čuje i muku koju proživi svaki put kada je čuje ? Zašto je uopće trebala otići? Sjeća
li se i ona ponekog lijepog trenutka, kad su izlazili, šetali, ljubili se, budili u toplom krevetu
zgužvanih plahti? Znače li joj nešto oni izleti, izležavanje pod stablima, ona ceduljica na kojoj je
pisalo volin te, maleni stol u njihovoj kuhinji i drveni trijem djedove kućice na Fruškoj gori?
Tako lako je sve to zamijenila nečim drugim, s nekim drugim. A možda se ipak i ona svega
sjeća?
U uredu inspektora Džombe sparno je i zadimljeno. Scenografija uzaludnosti iz koje će
dva policajca izići poraženi, dok na stolu leži jalov adut nedohvatljive pobjede. Jedan inspektor
koji i dalje ne zna što bi trebao učiniti s dokazima, predati ih nadležnima drugih institucija ili
svojima, ili ih pak spaliti i zaboraviti, pa svoj slučaj nastaviti tapkajući u mraku; i drugi, koji
misli kako je svojim dolaskom riješio dvadesetogodišnji misterij balkanskih ratova, dok sve oko
njega smrdi na odustajanje. Jer najbolje je tako. Odustati. Baš kao mnogi koji su imali ovaj vrući
kesten u rukama, pobjegli glavom bez obzira što dalje od vrata pakla, zakrčenih leševima,
kokainom i vrećama novca. Krivci će već nekako platiti svoje zločine. Neki će nastradati u
prometnim nesrećama ili slučajnim puškaranjima po noćnim klubovima, neki spletkama sasvim
drugih igara završiti u zatvoru, a neki umrijeti od bolesti koje će ih jednog dana sustići kao
odgođena nuspojava.
Večerali su zajedno. Müller se poput usplahirenog maturanta okretao za djevojkama koje
su se kao trske na vjetru njihale u štiklama po kaldrmi beogradske Skadarlije. Pjesma je dopirala
iz svakih kafanskih vrata, smijeh i glasna dozivanja odzvanjali su medu starim fasadama,
razbijajući turobne misli. Ili je to bila samo simulacija životne radosti, jer svi ti ljudi sutra se
ponovno trebaju probuditi, a njihova stvarnost nije bila pretjerano ljubičasta. Neki će muž prebiti
ženu zbog neispeglane košulje, radnik će dobiti otkaz zbog zarade tajkuna, neki će političar
ukrasti glasove iz glasačke kutije, drugi naftovod i tvornicu.
Neki će udaviti grad da bi plivali u parama, neki će pobiti cijela sela, a neki tek
petero-šestero, samo tako, jer ih mrze što pričaju drugačijim naglaskom i mole se drugom Bogu.
Porezni će novac nestajati, rodbina se zbrinjavati, a prošnju i spavanje pod mostom zakon će
jednako braniti i bogatašu i siromahu. I sve će biti kao okej. Razlog za još jednu ljutu rakijicu
prije rastanka.
Stefan je ispratio njemačkog kolegu do obližnjeg hotela Opera, zatim uzeo taksi do kuće.
Nad gradom su prugasti oblaci plesali oko punog mjeseca, pred ulazom u hotel, na pustoj ulici je
drijemala mačka, a Müller je zastao kao da je shvatio gdje je ustvari došao. Zapjevušio je sebi u
bradu: Clouds are drifting across the moon, Cats are prowling on their beat... Dirty old town,
dirty old town.
Na putu prema Dušanovcu, Džomba je iznenada zaustavio taksi kod Karađordevog parka
i izašao. Prošetao je i sjeo na klupu pored koje su onog jutra stavljali oznake uz leš Nemanje
Ostojića. Kao da mu se ispričava, prebrojavao je rupice od zastavica zabodenih u zemlju pored
neiskoristivih dokaznih materijala sakupljanih u plastične vrećice s brojevima. Večeras je znao
tko je ubojica. Jednako tako znao je i da do njega ne može doći, i da nikad neće od tog imena
lančanom reakcijom krenuti u hapšenja ostalih. Da, usput se inspektor ispričavao i svim onim
leševima zakapanima po čudnim jamama, zalijevanim betonom, spaljivanim u talionicama
željeza i bačenima u rijeke. Oni znaju tko su njihove ubojice. Zna i on, svi to znamo i ništa im ne
možemo.
Blato na cipelama pod ovim je svjetlom ličilo na krv, ispod svakog kamena mogao je biti
zakopan leš, iza svakog grma možda čuči ubojica. Beograd je bježao u još jedan san, ili je samo
sklapao oči pred najezdom novih mračnih tajni. Niz gvozdenu ogradu kliničkog centra tri su se
psa lutalice otimala za nešto, režeći jedan na drugoga. Iz pravca Autokomande preko tramvajskih
šina, kroz stražnju kapiju ušuljala su se kola hitne pomoći. Bez rotacije, bez sirene, kao da su
spasioci odustali, kao da pacijentu u kolima više nema pomoći. Preminuo na putu do bolnice,
pisat će sutra u novinama, između ostalih novosti i gradskih zanimljivosti. Poneki će penzioner
zabrinuto odmahnuti glavom, drugi će možda kroz klimavu zubnu protezu promrmljati kako je
život zajeban, pa lijeno povući figuru na šahovskoj tabli betoniranoj u parku, pod divljim
kestenima koji upravo cvatu grozdovima bijelih latica.
 Vrijeme i mjesto za zahvale:

Zahvaljujem Ministarstvu kulture RH na potpori za pisanje ove knjige. Zahvaljujem

Predragu Lučiću na frazi Regija stranaca, koju sam iskoristio za naslov; kaosu i ludilu društva za
inspiracije koje fikciju čine manje čudnom i lako prepoznatljivom; cestama i putevima koji su me
vodili do opisanih lokacija; ljudima koje sam susretao, jer neki od njih podsjećaju na likove medu
ovim stranicama, kao što neki likovi podsjećaju na mene. Zahvaljujem Alidi i Korani na
nesebičnoj pomoći i iščitavanju nedovršenih poglavlja.
Neke su rečenice posvećene mom ocu, neke majci, oni će ih već pronaći. Ostali mogu
odmah odustati od potrage, jer će se naći izmiješani s nekim drugim, koga ni ne poznaju.
Ponekad poželim nekome posvetiti knjigu. U brzopletosti često ostanu zakinuti oni
najvažniji: moja Mia i moj Nikola. Eto, ova je za njih, jer bez njih sve ovo ne bi imalo smisla.
 Bilješka o autoru

Edi Matić rođen je 1962. u Splitu. Bavio se grafičkim dizajnom i glazbenom i video
produkcijom. Jedan je od osnivača udruge za promicanje kulture i umjetnosti - Kurs. Za vrijeme
rata vodio je njemačku mirovnu i humanitarnu organizaciju na području Hrvatske i BiH i bio
pokretač i koproducent mjuzikla “Sarajevski krug“.
Kao fotograf imao je samostalne izložbe u Beču, Grazu, Leipzigu i Splitu.
Kratke priče i poezija objavljivane su mu u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj,
Bosni i Hercegovini, Turskoj, Austriji, Njemačkoj, Makedoniji i na portalu svjetske književnosti
Asymptote.
2008. u izdanju Naklade Ljevak izlazi mu roman Ovdje fali ženska ruka. Kao rukopis
ulazi u finale V.B.Z.-ovog natječaja za neobjavljeni roman 2007., 2008. je nominiran za nagradu
Kiklop, a bio je i u užem izboru nagrade roman@tportal.hr.
2012. u izdanju Naklade Ljevak izlazi i roman Grimalda, koji je dobio austrijsku
književnu nagradu Steiermarkische Bank. Grimaldu u Austriji objavljuje izdavačka kuća
Leykam, u Srbiji KR Rašić, a u Makedoniji Goten publishing.