Ulcinjski nomadizam

Jovan Nikolaidis

J edan od mnogih istorijskih zapisa za ime mog grada, a ima ih desetak i svaki
se opravdava logičnim objašnjenjem, govori da je to bila teritorija u koju su,
s albanskih planina, dijelom i s crnogorskih, stočari spu{tali pred zimu svoja stada,
da bi u pitomini ravnice pred otvorenim morem, boravili na miru s ovcama nekoliko
mjeseci, pred povratak u svoje zimovne katune. Ul qingj, spuštati jagnjad. Prijatelj
Albanac mi kaže da je slovo ‘q’ u albanskom naslijeđe iz otomanskog doba, i da je
pravilno reći: kingj, jagnjad. On potom veli da je ispravan naziv i izgovor za takvu
vrstu migracije, spuštati uopšte stado za zimovanje - dimeruan ne fushe, erdhi per
te dimeruar, ili bukvalno: me i ul dhent.

Valja ovdje napomenuti činjenicu da Ulcinjani, Albanci, veoma loše govore svoj
maternji jezik, a što je to tako, dijelom je kriva posljedica nomadizma (posredno
dakako) koja ih je duži vremenski period odvojila od matice albanskog naroda.
No, i oni sami su tome doprinijeli svojom provincijskom komocijom i nehajem,
kao što je tome kriva i getoizacija u koju su, ne svojom krivicom, ušli, slijedom
istorijskopolitičkih okolnosti. Mada oni i vole i njeguju izvjesnu formu skrajnutog
življenja, gotovo geta. O tome, a dakako, u vezi s nomadizmom, u redovima koji
slijede naprijed.

Eto naznake, i jezičkog traga za prve nomadske avanture na teritoriji zavičaja.

Bio je to nomadizam tuđinaca, dolazak brđana na obale mora. Ovi bi se vraćali,
ali je jedan dio njih ostajao na poljima, nastanjujući se za stalno, unutar ograđa
koga su bili spremili za brave, čekajući da se rođaci i prijatelji vrate. Uvijek bi
ostavili nekog od familije da ih čeka. Svake bi godine taj prostor širili, zauzimajući
sve veći pojas zemlje koju im niko nije kontrolisao, jer je bila – ničija. I bilo je
169
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

tako odvajkada. Trasirali su svoje staze koje su prerastale u drumove, prelazili su

prostranstva prenoseći s jedne teritorije na drugu svoja obilježja plemena, potom
nacija i vjera, modelirajući sve to pod novim okolnostima u nova identitetska
i religijska stanja. Spominju ih rimski i mletački spisi, u osmansko doba oni
ponajviše mijenjaju i vjeru, postajući time vlasnici te ravnice, a Kralj Nikola ih,
kome su brzo iskazali lojalnost, dodatno nagrađuje darujući im zemlju onih koji su
prebjegli, dodajući im na već ograđeno, još imanja, i upisujući ih u nove katastre
proširene kneževine dinastije Petrovića.

Protjerani su postajali nomadi, a ovi nomadi srastali u stajno stanovništvo. Ti

bivši nomadi preci su današnjih Ulcinjana koji nastanjuju prostor Štoja, Bregvije,
Zoganja, Pistule, Kolomze, Kodara, \erana. Blago brdoviti i ravničarski dijelovi
opštine: prostor pogodan za stočare. Moje djetinjstvo pamti da su i stanovnici
Meraje, Totoša, (Stare) Nove Mahale bili dominantno stočari i poljodjelci.
Nastambe su im bile izgrađene kao prostori u kome su obitavali i oni i stoka.
Malisori, Bregasori i Šestani, a nakon dolaska crnogorske vlasti, pridružili su im se
i plemenici Kuča, Crmničana, Katunjana i Lješnjana, čije je zanimanje odvajkada
vezano za stoku i migraciju. Svi oni bili su nomadi. Koji su dolazili, odlazili, pa potom
dolazili i ostajali. Nomadizam tog svijeta bio je njihovo svojstvo. Donijeli su sobom
svoje zanimanje, svoj identitet, jezike i običaje. Donijeli su iz starine svoju epsku
kulturu koja je ovdje postala multikultura.

Multikulturalizam jeste jedna od najpouzdanijih potvrda seoba ljudi s različitih

prostora koji su vremenom stasavali u stanovništvo širih ljudskih zajednica. Nomadi
su postajali stanovnici. Većina stanovnika Ulcinja starinom su nomadi. Manji dio čine
nasljednici onih organizovanih vojnika, činovnika, zanatija koji su unutar zidina Starog
grada i male urbane cjeline oko utvrde imali svoje istorijsko i kulturno pamćenje.

Ali i oni, postajali su vremenom, kako su se smjenjivale dinastije, carstva,

vojske i religije, nomadsko stanovništvo. Raseljena lica. A na njihova mjesta
dolazili su nasljednici pristiglih, usvajajući prve oblike građanskih zanimanja,
zaboravljajući prošlost. I tako se, u vrtlogu vremena, dolazi i odlazi, stiče i gubi, a
nomadizam ulcinjski kreće se vrtlogom koga izaziva kompas migracije.

170
 Zeničke sveske

***

Grčko nome- ispaša, Nomades-pastirski narodi bez stalnog boravišta,

nomadikos-skitački, lutalački, bez stalnog boravišta. Nomadizam – nagon da se
mijenjaju mjesta, ali time i bezbrojne varijacije ljudskog ponašanja, dok se kreće
karavana i mijenjaju se postole svetog šetača, odluka da se nešto učini od svog
tijela, svoje duše, ispunjenje sanja i održavanje zavjeta, prokletstvo kretanja i
ostvarene osame unutar tog stalnog kretanja, strast za pržinom drumova, ali i
skrivanje u pećine, daleko od zavičaja novopronađena koliba za umornog stvora
koji se nagledao pokolja. Laka sjeta dok se gledaju ustalasana pšenična polja
tuđe teritorije za koju će opet sudbina biti kriva ako ne postane vlasništvo onog
koji tu ustalasalost još zelenog kruha gleda.

Nomadi, one grupe ljudi koje imaju više mjesta boravka u isto vrijeme:
pokretanje ogromnog stada dva puta godišnje, vrletno brdo i dosada ravnice, na
sjever kad zazelene oblaci, na jug kad zabijeli strah, vještina jahanja, jak zvižduk
i nerazumljiv jezik kojim se vabe putokazi papaka. Sušeno meso i varenika u
kazanu kraj pletenog tora, njuškanje u noć poglavara male zajednice: je li nam
blizu polugodišnje konačište?

I nakon svega – oblaci, oblaci koji sve svojom sijenkom nadkriljuju. Bila jednom
jedna prošlost, jedne grupe ljudi, jednog plemena i jednog naroda od zajednice
plemena, bili su sudari u jezicima, u molitvama, u vrisku i šaputanju, sad smo se
smeli drugim seobama, novim potragama, na novim letećim konjima lebde naše
nevolje a nove se gladi,plutajući, primiču sjevernim maglama nespokoja.

Međunarodni putnici, doktori nauka i koferi njihovih disertacija na kružnoj traci

svjetskih aerodroma, milioni izbjeglica, turizam vjerski, turizam kulturni, turizam
ekstremnih sportova, porno-turizam, turizam sindikalni i turizam elitnih bunara
u koga se spušta komocija srednje klase. Ljudski soj oblijeće svijetom kao da
nije geografski nezavisan, istorija ratovanja miješa seljačku putanju s radničkim
štrajkom, strojevi korak site djece naših evropa i amerika sjevernih. Migranti,
azilanti, apatridi i ekspatridi gastarbajteri, beskućnici Njujorka i beskućnici Balkana
kao antipodi. Sve se stopilo u obijest ove civilizacije koja ne puca po šavovima
već u središtu koje nije znalo konsolidovati svoje energije napretka. Ni politički, ni
socijalno, ni parcijalno, ni globalno, ni vjerski ni ateistički.
171
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Bezdomnost u vremenu koje je doma sito, koje se domaćeg kutka gnuša. Svi
bi danas da migriraju, od volje ili nevolje, svi bi da se utope u more nomadizma,
plovidbom ludom ka cilju, ne znajući kamo nomadizam smjera, kamo ih put nosi,
ko je i šta je on - nomadizam, ta majka nevolje i maćeha naivnosti. Studenti
su nomadi na svjetskim skalinama znanja, birokrate balkanske uče stupice
birokrata evropskih, američki novinar srče avganistansko kiselo mlijeko, naučnik
s Harvarda uči rumunskog seljaka kako se premošćuje prašuma Transilvanije,
a umjetnici, ah! ti najuzvišeniji nomadi apstrakcija – kamo sve ne skitara ta
ponesena, zanesena kolona.

Deklaracija o ljudskim pravima, zakucana na mesinganoj pločici Ujedinjenih

naroda uči se u kazahstanskim prizemljušama bivših kolhoznih kupleraja,
mediteranske religijske suprotnosti svode se na brodelovske maksime despotske
prosvijećenosti, glineni listovi s hijeroglifima ucrtani su u svaki prodati kompjuter,
bez poreza na promet, politička prava briselskog pravnog lavirinta majka su
saznanja crnogorskoj dječici iz plemena Kuča. A ekonomske slobode, draga
gospodo nomadi – to će vam najbolje objasniti budistički monah u službi
dalajlamskog konfuziona.

Ima li još pitanja, gospodo? Prije nego se date na put, uvaženi nomadi, pojasem
se vežite, mobilne telefone ugasite i, molim vas, bez dodirivanja putnika do sebe.

Postmodernizam je otuđio našu majčicu zemlju, proizveo je zapadnjake

bez korijena, slomio tradiciju ‘istočnog pitanja’, primjećujete li da više niko ne
pamti istočni divan i pjesnika s juga, a kontinuitet vjere i ekstremno narastanje
terorizma dokida generacijske preduslove. Sva se planeta grči od nomadske
kulture koja je često po definiciji nekulturna, ne samo onima koji su je slutili, a
više onima koji su je izazvali, sve se uzurpira, oduzima, okupira. Sve se kupuje
budzašto. Mi smo zaboravili kako se vraćamo, jer se sve manje osvrćemo na
ono što nas je učilo stajanju u mjestu. Košmar višemilijardske seobe, teror ljudi
koji se kreću! Strah od mirnoće ustuknuo je pred definitivnom smrti mongolske
konjice pred vratima one Evrope.

Sad se Istok ceri pred ekonomskim kolapsom Zapada, čija su ga svjetla

namamila. Idemo na put, podrigujući na istambulskom trgu od kokakole s turskim
pismenima, a među Arapima će nas dočekati dobro upakovana švajcarska
172
 Zeničke sveske

čokolada s revnosno upisanim arapskim pismenima. Nema više istinske, realne,

prave kontrole teritorija, iako vele da, recimo, samo u Londonu ima nekoliko miliona
kamera. Engleski video nadzor najbolji je na svijetu. Neosporno! Amerika se, pak,
nada, da će svim islamcima u skromnoj crkvi metodista omogućiti da usele svoj
miris komprimiranog bosiljka koga su fundamentalisti prošvercovali u okruglim
kapicama. Diskriminacija nad Bogom se uspostavlja, pogotovo kod vjernika koji
samo misle da su Njemu odani. Samo da se nomadizmu ne desi što loše, da ne
čuju dušmani. Dosta je nama podjela na zemlje prvog, drugog i trećeg svijeta.

***

Kad govorim o ulcinjskom nomadizmu, ne mislim time reći da moj grad,

moj zavičaj zaslužuje išta osobito da bi se umjestio, svojom teritorijom, svojim
stanovništvom, te velikim i silnim seobama u vremenu od juče do sjutra u ovaj
zbrkani brevijar, u zadocnjelu raspravu o nomadizmu koji se, znamo, početkom
osamdesetih godina prošlog stoljeća nametnuo umjetnosti i društvu i kao
društveni i kao umjetnički fenomen. Ulcinj su sve naše provincije, s bilo koje
tačke kugle zemaljske, sa svim prednostima i manama skrajnutih naseobina. I
tu nema ničeg osobitog, pogotovo ne originalnog. Ali mi jeste važno da njega
istaknem kao mjesto u kome se moje biće, biće koje ne voli nagla kretanja,
izmještanja, putovanja, ali koje zna i ograničenosti mirovanja, ipak, sticajem
hiljadu okolnosti, na put moralo dati, više puta, iz više razloga...

Dosta je i mještana na tu ‘igru’ bilo osuđeno. Doduše, bio je to nomadizam

geografski, seljenje individualno ili porodično, ili plemensko, dakle - najbanalniji
čin nomadizma: mi smo se premjestili s jedne teritorije na drugu. No i tim činom,
kad se nađeš u novom prostoru, među nepoznatima koje trebaš upoznati, proširi
se značenje i na iskušenja duhovnog života, uticaji i preplitanja se dese, novi
se duh rodi, nova nomadska kreacija. Nomadizam današnjice je najuigranija i
najfleksibilnija forma postmodernizma, ne samo u umjetnosti.

Dezorijentacija se pretvara u prijateljstvo, nelagoda u ljubav, oskudica u

mogućnost profitiranja. Zamišljeno snalaženje u novom prostoru kreira i ekonomsko
i političko učešće ovih subjekata i mi smo od neorganizovanosti vremenom
formirali kreativne pregaoce u više ljudskih djelatnosti. Ranije nacionalno postalo
je postnacionalno, religijske nedoumice rodile su nam ekstremnu vjeru u boga, a
173
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

meka agnostika mutirala je u misticizam. Postali smo subverzivni nakon agresije,

a regresivni nakon blagostanja. Došli smo u nova stanja i djelanja i svijesti,
zaboravljajući raniju nadu i stara iskustva. Dakle: ulcinjski nomadizam, to je svaki
drugi nomadizam, epitet mi treba da bih locirao tvrđavu s koje gađam široki svijet
svojim opservacijama, s koje gledam i s koje znam, ja provincijalac, što se i u
Carigradu dešava. Nomad sam, a stanovnik tvrđave.

Uzletom svoje mašte putnik sam bez kraja putovanja, dok okolnosti ne
nalože drugačije; nomad je ona skitnica, ona izbjeglica, onaj bjegunac koga
glas instinkta i strah njegov, hajka, presije svake vrste tjeraju da migrira i
zlopati se po svijetu; nomadi su i one uljudne, dotjerane, pametne i prepametne
individualnosti koje šetkaju globusom prenoseći silinu kapitala – oni koji služe
moći, jer su danas, za razliku od onih zlostavljanih pametara nekoć, te horde
intelektualaca kupljene, dobro plaćene gromade znanja i genijalnosti svih
vrsta - oni, nomadi, pratioci i čuvari najvećeg od svih nomada, nemilosrdnog
mutanta, njegovog veličanstva - Kapitala.

On - Kapital, nomadski subjekt bez premca, koji se lakokrilo izmješta s jednog

mjesta na drugo. S njim danas, nomadizam biva načinom života u kome ljudske
zajednice ili pojedine osobe, nemaju stalno sjedište, skitnice su s mjesta na
mjesto. I ne kao nekad: besciljno lutanje bez izgleda, ovisno od sretnih oklonosti
- seoba novca i moći danas postaje organizovana rotacija od koje se giba svaka
naseobina i maltene svi ljudi. Ne nomadizam plemena, ne utopijski, fatalni
izmještaj, već sofisticirana mobilizacija koja ukida granice ili ih namah uspostavlja.

Posthumanistički univerzum kome posreduje tehnologija novca! Nomadizam

kao ideologija! Koja puni ždrijela sebičnog svijeta obilja, ali i sitne želuce milijarde
gladnih koji se zlopate zemljinom kuglom, fatalnim ringišpilom dohvaćeni. Unutar
njih, tako je slatko i inspirativno imati i maštoviti poticaj da se napiše pjesma,
sroči roman, rodi i oplemeni netom okončana pustolovina duha!

174
 Zeničke sveske

***

Najprije su tu bili Iliri. Prije pet i prije dvije hiljade godina, plemenski
organizovani i s etničkim karakterom. Odvajkada. I danas su tu, oličeni u Albance
koji su njihovi najvjerovatniji potomci. Njihovi nacionalisti vole da kažu da je
većinski živalj Ulcinja – autohton. Svoj na svome. Potom se sukobljavaju s Grcima,
koji za sebe takođe kažu da su tu odvajkada, da su autohtoni. Rimljani nisu bili
autohtoni, ali su, došavši, započeli ratove i s jednima i s drugima. Nakon nestanka
ilirske države svi su oni, mještani, romanizirani. A nakon toga hristijanizirani. Svi. U
zemlji koja se od tada zvala Prevalis (Prevalitana), a koja, nakon podjele Istočnog
i Zapadnog Rimskog carstva prerasta u Vizantijsko carstvo. A Vizantijci su takođe
voljeli zapisivati da su autohtoni. Odvajkada tu prisutni, hristijanizirani u ortodokse,
pravoslavne. Kakvi su postali i Sloveni, koje Vizantija nije uspjela da potisne, nakon
njihovog nadiranja s nekih dalekih obala sjevernih rijeka.

No, da ne bude čuda, i Sloveni su smatrali da su ovdje autohtoni, od

pamtivijeka prisutan plemenski sloj, čuvenog naziva Dukljani (okupljeni oko
rimskog grada Duklje). Najprije ovisni od administrativne uprave Vizantije,
podložnog kneza s pečatom na prstenu „Petar arhont Dioklije“. Potom nama
Ucinjanima u pohode dođe bajkovita knjiga ‘Ljetopis popa Dukljanina’ s glavnim
junakom, knezom Vladimirom. Koji nađe Kosaru i s njom svoju hudu sudbinu. Koji,
izgleda, nije sudio o svojoj autohtonosti, mada ga danas slave mnogi autohtoni
narodi u Ulcinju i oko njega, a Duklju smatraju svojom kneževinom. Izuzev Srba
koji su u i oko Ulcinja imali, naravno odvajkada, neke svoje vladare i vladarke.
Njih, Srbe, vezao je za se do vječnosti, netom pristigli Sveti Sava.

Dođe potom na ovo parče kamenitog tla dinastija Crnojevića i potraja sve do
naših zaborava na te silne multikulturalce. Koji su se opirali zlom naraštaju Zete
koja se njihovim imenom oglasi. Dok ne stigoše Nemanjići, nova autohtona sorta.
To autohtono svetosavlje zaboravi na Duklju, ali širokih ruku dočeka dinastiju
Petrovića. Ti novi vladari, okruženi osmanskim carstvom, no držeći u skute
knjige starostavne, i noseći u jednom čovjeku i vjersku i svjetovnu vlast, nanovo
izgradiše kneževinu, jezgro balkanske slobode. I junaštva, i viteštva, i čojstva.
Kraj njih su, kao sjene, i dalje egzistirali svoji na svome Albanci, te poneka grčka
glava, da se i ona oglasi autentičnošću i autohtonošću pravoslavnom. Turci nisu
pominjali autohtonost, ali ostaju dovoljno dugo da priču o autohtonosti svih
175
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

gore pomenutih naroda dovedu do tragikomedije. Islamizacija je bila svojevrsna

nomadska avantura duha maltene svih naroda ondašnjeg Balkana...

I tu se i čitaocu i meni koji ova pismena slaže već vrti u glavi od silnih
svojatanja tla, etnosa i vjera, da mi je vrijeme da se upitam: a nomadizam,
što s njim? Ko će da razmota klupko promjena istorijskih, izmještanja naroda i
proganjanja i potjera kroz tmušu vjekova? Od livada na kojim je cvjetalo cvijeće
autentičnosti do domova spaljenih iz kojih su iseljavani svoji na svome? Moći će
taj lavirint promjena da razmrsi jedino mašta koja ovu knjigu gradi, čineći to poput
sipe koja, otiskujući se, iz sebe tečnost mimikrije sipa. Da prekrije što istorija slaže,
da popravi što etnos sanjari, te izvrne ruglu što vjera naredi. Autentičnim narodima
mog grada! Koji su nomadizmom nadojeni kao rapsodi svojim zabludama i kao
buntovnici s naramcima nade. A da o pojmu nomadizam pojma nemaju.

176