1'11111

ISSN 0353-9873

GODEN: TPHREW

Izdava:

Design i layout:
Miroslav Salopek

Hrvatski radio
Glavni i odgovorni urednik:
Mate Maras

Lektura:
Lektorska sluba
Hrvatskog radija

Izvrni urednik:
Ratko Vince

Korektor:
Juraj Vlai

Urednitvo:
Slavica Batinovi Bastai
Branka Balkovac Kerekenji
Danijel Dragojevi
Ljiljana Filipovi
Giga Graan
Boris Horvat
Tomislav Krmar
Muharem Kulenovi
Marko Lehpamer
Ante Matijaevi
Radovan Milanov
Biljana Romi
Rajka Rusan
Ratko Vince

Naklada 1000 primjeraka

Tajnica urednitva:
Piroka Cindri

47

Adresa urednitva:
program
Hrvatskog radija,
41000 Zagreb,
Demanova 6, tel. 433-385
Fax: 431-622
Trei

1995.

Tisak:

Offset

(1i~jlli11ua Zaiua zn si'i'JJ:::n lilJlnaiju

s~

L
1

oe2

--------

~}'{%~ +'tOl

Sabolovi

Najvie smisla iz rijei i misli drugih izvlaimo kada prevodimo ako se

drimo u najveoj mjeri slaganja (a to ukljuuje i prostor, kako smo rekli,
za objanjivu greku, to jest razliitost miljenja). A koje je mjesto
pojmovnog relativizma u tome? Odgovor je, mislim, da moramo rei gotovo
isto o razlikama u pojmovnoj shemi to kaemo o razlikama u vjerovanjima;
mi poveavamo jasnou i zahvat izjava o razliitosti, bilo shema bilo
miljenja, tako to uveavamo osnovicu zajednikog (prevodivog) jezika ili
zajednikog miljenja. Ako odaberemo prevoditi neku stranu reenicu,
koju njezini govornici odbacuju, reenicom kojoj smo vrsto privreni zbog
pripadnosti zajednici, mogli bismo doi u kunju da to nazovemo razlikom
u shemama; ako odluimo prilagoditi dokaz drukije, bilo bi prirodnije
govoriti o razlici u miljenju. Ali kada drugi misle drukije od nas, nikakvo
nas ope naelo ili poziv na dokaz ne moe prisiliti da odluimo da je
razlika prije u naim vjerovanjima nego li u naim poimanjima.

U posljednjim je desetljeima na polju knjievno-kritikih

rasp~~va do~lo. do izmjene_ paradigmi. Ako je u strukturahstl~koJ khm1 prednost 1mao onaj pristup koji tekst
anahz1ra kao predmet s odreenim strukturnim znaajkama to se daju opisati vie ili manje formalnim
~~edstv1ma, ka_snija se diskusija okrenula pragmatici
CltanJa. Od pocetka ezdesetih godina pojavile su se
mnoge teorije o paru itatelj - pisac, a danas se ne
govori vie samo o pripovjedau i svijetu pripovijesti,
nego 5:e bar<l:ta pojmo_vima ~oput semiotiki pripovjeda,
vanf1kt1vn1 pnpovjedac, subjekt izreenog iskaza, fokahzator, glas, meta-pripovjeda, s druge strane pojmovima
~ao vi~ualni itat~~! ide~lni itatelj, modelski itatelj, nadCitat~l!, pfOJI_c:lramcltateiJ, obavijeteni itatelj, pra-itatelj,
1mphc1ram CitatelJ, n:'eta-itatelj itd. [Svi ti pojmovi ne
pOSJeduJu, naravno, Jednak teorijski status. Kod Pugliati
198_5' (v. takoer Ferraresi i Pugliati 1989 2) se moe
nac1 potpun zemljovid takvih identiteta i razlika.]

INTENT/O
LECTORJS.
NAPOMENE
O SEMIOTICI
RECEPCIJE

Moramo zakljuiti, mislim, da pokuaj da damo vrsto znaenje ideji o

pojmovnom relativizmu, a otuda i ideji o pojmovnoj shemi, nije nita bolji
kada se zasniva na djelominom neuspjehu prijevoda nego li kada se
osniva na potpunom neuspjehu. S obzirom na istaknutu metodologiju
interpretacije, moda nismo u poloaju da prosuujemo da drugi imaju
radikalno razliita poimanja i vjerovanja od naih vlastitih.

20
istraivanja o
istini i
interpretaciji

Bilo bi krivo rezimirati time da smo pokazali kako je mogua komunikacija

meu ljudima razliitih shema, to je nain koji djeluje bez potrebe za
onim ega tamo ne moe biti, to jest, to je neutralno tlo ili zajedniki
koordiniran sustav. Jer nismo otkrili nikakvu razumljivu osnovicu da bismo
rekli da su sheme razliite. Bilo bi jednako krivo objaviti sjajnu novost da
cijelo ovjeanstvo - svi govornici jezika, barem - dijele zajedniku
shemu i ontologiju. Jer ako ne moemo razumljivo izrei da su sheme
razliite, ne moemo razumljivo rei ni da su jedno.

Svi ti smjerovi, ~ili oni oznaeni kao estetika recepcije,

kao hermeneutika, kao semiotike teorije idealnog
odnosno modelskog itatelja, kao "reader oriented
critizism ili pak kao dekonstrukcija, istrauju u manjoj
mjeri empirijski protok itanja (njime se bavi sociologija
recepciJe) nego konstrukciju (ili dekonstrukciju) teksta u
postupku .?itanja, koje se smatra nunim pred.uvjetom
aktualizaCIJe teks!a kao takvog. Svi ti smjerovi poivaju
na siJedecem UVJerenju: Ako elimo objasniti funkcioniranje nekog_ teksta (ak i neverbalnog), onda panju
ne _moramo, 111 barem ne moramo jedino, usmjeriti na
prolzva.dnJU toga teksta nego na ulogu primatelja, koji
raz_um11e tekst, kOJI ga aktualizira i interpretira, kao i na
nacme kOJima tekst pretpostavlja tu suradnju primatelja.

Umberto Eco,

Napustivi ovisnost o pojmu o neinterpretativnoj z~ilji, o n~emu to _Je

izvan svih shema i znanosti, ne odriemo se predodzbe o objektivnoJ IStini
- posve suprotno. Imajui u vidu dogmu o dualizmu sheme i zbilje,
dobivamo pojmovnu relativnost i istinu koja ovisi o shemi. Bez dogme, ta
vrsta relativnosti propada. Naravno, istinitost reenica i dalje ovisi o jeziku,
ali to je objektivno koliko moe biti. Napustivi dualizam sheme i :;vijeta,
ne naputamo svijet, nego mmovo uspostavljamo neposredovam
dodir s poznatim objektima ije obrazine ine nae reenice istinitima
ili lanima.

lHJ

Prevela Biljana

1. 1. Arheologija

Fantom itatelja stoji u sreditu razliitih, i inae

meusobno neovisnih teorija. Prvi je o "impliciranom
autoru to vodi itatelja sobom" izriito govorio Wayne
Booth u svojoj Retorici fikcije iz 1961'. Kasnije su
meutim, bez znanja jedne o drugoj, nastale semiotiko
strukturalna i hermeneutika razvojna linija. [ ... ]

Romi

1.2. Tri tipa intencije

No, vratimo se sadanjoj situaciji. Suprotnost izmeu

generativnog naela (koje utvruje pravila za proizvodnju
nekog tekstualnog objekta, koji se moe istraivati
neovisn? o njegovu djelovanju) i interpretativnog naela
(usp. V1oh 19824 ) mora se razlikovati od drugog tipa
suprotnosti, koji nalazimo na polju hermeneutikih
istraivanja i koji se zapravo javlja u tri vida: naime kao
razlika izmeu interpretacije u smislu potrage za intentio

P~ora

.Pugliati, Lo sguardo nel racconto (Pogled u pripovijesti), Bologna:

Zan~chelh 1985
2

Umberto Eco, lntentio lectoris~.

Differentia, 2 (1 988).

Mauro Ferraresi e Paola Pugliati, "" !ettore: model/i ed efteW dell

interpretazione, VS 5253, 1989
Wayne Booth, The Rhetoric od Fiction, Chicago: Chigaco UP 1961
4
Patrizia Violi, Du cote du lecteur, VS 21-31, 1982
3

auctoris, interpretacije kao ~otrage za intentio operis i interpretacije kao

nametanja tzv. intentio lectons.
Dok u sadanjim raspravama osobito prevladava i~icijat_i_va itatelja (u
smislu jedinog kriterija definicije teksta), klas1cne su diskuSIJe prvenstveno
bile zaokupljene kontrastiranjem sljedeih dvaju programa:
(a) u tekstu se mora tragati za onin:' i? je pisac hl!o rei; .
.
(b) u tekstu se mora tragati za omm sto on kazuje neov1sno o autorovim
namjerama. Tek kad je bila pr!hvaena druga strana te usporedbe, mogla
se formulirati sljedea alternai!Va:
(a,) u tekstu se mora traiti ono to on kaz~je .s obzire~ na svoju .~lastitu
kontekstualnu koherenciju i na sustave znaeenja, na koje se odnos!,

22
intentio

lectoris.
napomene o
semiotici

recepcije

(b ) u tekstu se mora traiti ono to primatelj ~ njemu _nal~zi s obzir?m n~

sv"oje vlastite sustave znaenja Vili na svoje vlasllte zelJe, pol!caJe '
preferencije.
Ta je rasprava 0 smislu teksta dodue vrlo vana, ali ona se ni u kojem
sluaju ne podudara s raspravom o suprotnosti izmedu generat1~nog !
interpretativnog naela. Jer, posve je mogue ~enerat1vn_o . op!Sall nek!
tekst, promatrati ga u njegovim navodno ob!ekt1vn.'rr: ~nacaJkama - al!
ipak dijeliti miljenje da, generativna shema sto _ob]aSnJava te~st ne ka~1
ponavljati namjere autora, ve apst:aktnu d1_nam1ku sh?dno kOJOJ. se J~Zik
u tekstovima rasporeuje na temeiJU vlaslll!h zakona 1 pro1zvod1 sm1sao
neovisno o namjerama poiljatelja.
Isto je tako mogue zauzeti hermeneutike stajalite i pri !~me ~)e.rovati
da je cilj interpretacije potraga za onim to je pisac stvarno ht1o rec1, lli_pa~
za onim to je bitak izrie pomou je~ika, _a da pn tome ne moran:'o diJeliti
miljenje da se rije bitka moe def1mrat! n~ teme.IJU 'n:'P~!sa pnmateiJa.
Morali bismo dakle istraivati prilino irok~ tipologiJU ~.ta]alista.. sto ~aslaJU
iz meusobnog krianja opcije generiranja.' interpretac1!.e s opciJOm 1zmeu
intencije autora, djela ili pak i!~lelja; ta b1 pak l!polog!Ja, s~mo po pr~v1lu
apstraktne kombinatorike, pruz1la mogucnost da se formulira barem sest
potpuno raznorodnih teorija i metoda obrade. tekstova. [Ja sarr; nedavno
pokuao pokazati (v. lanak o Danteovu 8. p1srr:u, u Eco 1985 ) da se u
srednjem vijeku povodom nesumnjive ~pos?bnosl! ~eko~ teksta da potakne
bilo beskonano mnogo interpretaciJa b1lo. ta_kv1h koJe msu pn~thodno
utvrene u potrazi za mnotvom znaenja 1pak postojan? drzal? _d?
predodbe 0 tekstu prema kojoj tekst nije mogao sam seb1 proturJe9111,
dok je svijet renesa~se, nadahnut novoplatonikom herm:tikom, p_okusao
definirati idealni - naime poetski - tekst kao tekst sto dopusta sva
mogua, ak i najproturjenija tumaenja.]
Na toj se razmei danas vodi teorijska bitka o~o nove definicije o.. tome
kakva je uloga interpretacije. Ipak suprotnost 1zmeu srednJeg VIJeka l
renesanse iznosi na vidjelo jednu daljnju suprotnost ~nutar _renesansnog
modela, jer hermetiko-simboliko itanje teksta moze uslijedili na dva
naina:

_ tako da se traga za beskonanou znaenja koja je autor ugradio u

tekst;
_ tako da se traga za besk~nanou zn":enja o kojima sam ~utor nije
nita znao (koje vjerojatno pnmateiJ ugrauJe u te~sl: .a da se pn tome. ne
moe rei da li se to odvija prema inteni!O auctons lli pak u protuqeCJU s
njom).
ak naime ako i kaemo da jedan tekst mo_e stim~lirati beskon":no
mnogo interpretacija te da il n'y a pas de vra1 se_ns d un te~te (yalmy),
time jo ipak nije odlu~e~? ovisi !i beskonanost mterpretaC!Ja o mtent1o
auctoris, o intentio opens 11i pak o !nlenllo lectons.

Tako su kabalisti u srednjem vijeku i u renesansi govorili, da se Kabbala

moe ne samo tumaiti na bezbroj naina, nego da ju se dosljedno
beskonanom broju kombinacija slova iz kojih se sastoji, iznova napisati
na beskonano mnogo naina. Beskonaan broj tumaenja ovisio je dodue
o inicijativi itatelja, ali je u svemu ostalom potpadao pod volju i plan svog
boanskog tvorca. Ta povlastica, to se pripisuje intentio lectoris, nije
uvijek jamstvo za beskonanost interpretacija. Ako se prednost i prida
intenciji itatelja, ipak se mora raunati i s takvim itateljem koji e se
odluiti za to da tekst ita kao da ima samo jedno znaenje, traei moda beskonano -to jedno znaenje. Kako naime objediniti autonomiju
itatelja s odlukom nekog pojedinanog itatelja da se Botanstvena
komedija mora itati u apsolutno doslovnom smislu bez potrage za
duhovnim znaenjima? Kako pomiriti povlatenog itatelja s odlukama
nekog fundamentalistikog itatelja Biblije?
Moe dakle zagovarati estetiku beskonane tumaivosti poetskih tekstova
koja se podudara sa semiotikom ovisnosti interpretacija o intentio auctoris.
Isto tako postoji semiotika univokne interpretacije tekstova koja ne eli biti
vezana za intentio auctoris ve prednost daje intentio operis. Posve je
mogue itati neki tekst kao beskonano tumaiv, a da ga je njegov autor
koncipirao apsolutno univoknim (kao u sluaju neke fantastine i posve
promaene interpretacije katolikog katekizma ili pak, da se ne uputamo
u hipoteze tipa science fiction, kao u sluaju Derridine interpretacije nekog
Searlova teksta (1977 5). Mogue je takoer itati neki tekst kao beskonano
tumaiv, a da on pri tome sa stajalita intentio operis izvjesno nije
vieznaan, barem to se tie anrovskih konvencija: Tako brzojav s
tekstom Dolazim sutra u srijedu 21. u 22,5o moe imati prijetei prizvuk
ili pak ton iekivanja.
Obrnuto, moe se itati neki tekst kao univokan iako ga je njegov autor
koncipirao beskonano tumaivim (to bi bio sluaj fundamentalista, ukoliko
Bog Izraela odgovara predodbama kabalista). Neki tekst se moe itati
kao univokan koji prema stajalitu intentio operis doputa razliite
interpretacije, barem ako se drimo jezinih zakona: To bi bio sluaj u
They are flying planes, ako ga ita neki promatra zranog prometa, ili
pak sluaj nekoga tko Kralja Edipa ita kao kriminalistiki roman u kojem
je sve svedeno na traenje krivca.
To je pozadina na kojoj emo morati istraiti nekoliko smjerova koji se
danas bave problemima interpretacija. Sociologija knjievnosti se na primjer
bavi uglavnom pitanjem to tekstovi znae pojedincu ili nekoj zajednici.
Ona se u tom smislu ne bavi razlikom izmeu intentio auctoris, operis ili
lectoris, budui da ona registrira samo ophoenje drutva s tekstovima,
ne razmiljajui o tome je li ono ispravno ili pogreno. Estetika recepcije
naprotiv polazi od hermeneutikog naela da se neko umjetniko djelo
sve vie obogauje interpretacijama koje je proivjela kroz stoljea. Ona
razmatra odnos izmeu socijalnog uinka umjetnikog djela i horizonta
oekivanja primatelja vezanih za odreenu povijesnu situaciju. Meutim,
ona ne nijee da interpretacije moraju odgovoriti hipotezi o dubinskoj naravi
intencije teksta. Isto tako i semiotika interpretacije (teorije o modelskom
itatelju kao i teorije itanja u smislu ina suradnje) u tekstu obino tragaju
za likom konstituirajueg itatelja, a to znai da i semiotika interpretacije
kriterije vrednovanja za manifestacije intentio lectoris eli nai u intentio
operis.
Nasuprot tome razli.iti oblici dekonstrukcije pridaju vanost inicijativi
primatelja i nesvodivoj ambivalenciji teksta koja ga ini pukim stimulansom
interpretacijske samovolje. No o tome da takozvana dekonstrukcija nije
nikakva kritika teorija ve arhipelag najrazliitijih pristupa i metoda, najbolje
je proitati kod autora kao to su Ferraris (1984)1, Culler (1982)' i Franci
(1989) 9

Jacques Derrida, "Limited Ino, Glyph 2, 1977

Maurizio Ferraris, La svofta testuale (Tekstualni obrat), Pavia: Unicopli 1984
a Jonathan Culler, On Deconstruction, Ithaca: Cornell UP 1982
9
Giovanna Franci, L'Ansia defl'interpretazione, Modena: Mucchl1989
6

sumberto E~o, Sugli specchi e a/tri sag9 (O ogledalima i drugi eseji), Milano: Bompiani 1985

23
3.program

hrvatskog
radija

1.3. U obranu doslovnog smisla

cjelokupnog intrumentarija tradicionalne kritike svako itanje dospijeva u

opasnost da se r~spri u svim ~mjerovima i legitimira bilo koju interpretaciju.
Naravno, nakon sto Je prozbono o tom nuznom guard-rail interpretacije,
Dernda dodaJe kako on dodue uva interpretaciju, ali ga ne otvara.

Svaka rasprava o slobodi interpretacije mora poeli obranom doslovnog

smisla. Prije nekoliko godina je Ronald Reagan, isprobavajui mikrofon
prije neke konferencije za novinstvo, izrekao otprilike sljedee: "za nekoliko
minuta izdat u naredbu da se bombardira Rusija. Ako tekstovi uope
neto govore, onda je taj tekst sasvim jednoznano iskazao, da e govornik
kratko poslije svoje izjave narediti da se na teritorij Sovjetskog Saveza
ispale projektili s atomskim punjenjem. Onda je Reagan objasnio novinarima
da je to samo bila ala. Navodno je izrekao reenicu, za koju nije mislio
ono to ona znai. Dakle, svaki bi se primatelj iskaza, koji bi bio pomislio
da se intentio auctoris podudara s intenlio operis, bio prevario.

Nitko nije naklonjen/ji ideji otvorene interpretaciije od mene; ipak, problem

n!!e u tome da se ustanovi o!l?. ~lo se ~ora otvorili da bi se zatitilo, nego
v1se u tome sto se mora zasllllll, da bi se otvorilo. Da bismo interpretirali
priu o Re~ganu, pa makar i samo u njezinoj pripovijedanoj verziji, te da
bismo 1n:_ah p:avo ekstra poli rati !Z nje. sva mogua znaenja, moramo po
mom miSI]enJu naJpriJe shvatili da Je predsjednik SAD izrekao - u
gramatikom smislu reeno- da hoe bombardirati Sovjetski Savez. Sve
dok to ne razumijevamo, neemo pojmiti ni to da se on alio.

Reagan je potom bio kritiziran ne samo zato to je izrekao neto to nije

htio rei (predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava ne smije sebi dopustili
takve igrarije), nego prije svega zato to je navodno iskazujui ono to je
rekao, iako je porekao da mu je bila namjera to izrei, faktiki to ipak
izrekao, odnosno da je nagovijestio mogunost kako je to ipak bio mogao
rei, samo da je imao hrabrosti da to iskae, te da je to mogao i izvesti na
osnovi performativnih uvjeta povezanih sa svojim poloajem.

24
intentio
lectoris.
napomene o
semiotici
recepcije

Doputam da to naelo moze zvuati ako ne konzervativno onda u

n~jmanju ruku. banalno, ali ne bih ni pod koju cijenu htio od~tupiti od

nJega: UvJerenJe o tome da se od toga ne smije odstupiti lezi danas u

temelju mnogih ra~prava o znaenju i smislu, o mnotvenosti znaenja, o
slobodi mterpretaciJe, o bill teksta, ukratko o biti semioze.

Ta se pria odvija jo u okviru normalne razgovorne interakcije to se

sastoji od tekstova koji se meusobno korigiraju. Pokuajmo je preinaiti u
priu u kojoj su i reakcija publike i Reaganova korekcija dijelovi jedinstvenog
samostalnog teksta, u priu koncipiranu s namjerom da se itatelja suoi s
razliitim mogunostima interpretacije. Primjerice u sljedeu priu:
-to je

pria

ovjeku

ovjeku

Po~ajprij~.moramo poj~s.niti razliku, koja je ve moda shvatljiva na temelju

moJih ~~niJih rad.ova, ah Je moda potrebno daljnje preciziranje. Nuno je
postaVIli raz~1ku Izmeu. semantike interpretacije i kritike interpretacije (ili
pak; ako hocemo tako, IZmeu semiozijske i semiotike interpretacije).

koji sebi dozvoljava alu;

-pria

-pria

o ovjeku koji se ali, a zapravo izrie prijetnju;

~em~ntika ili semi~zijska interpretacija uinak je procesa u kojem primatelj

Ispunjava tekst smislom, s obz1rom na njegovu linearnu manifestaciju.
Kritika ili semiotika interpretacija jest nasuprot tomu ona s pomou koje
pokuavamo objasniti na osnovi kojih strukturnih znaajki tekst moe
proizvesti te (ili neke druge) semantike interpretacije.

koji sebi tu alu doputa u nezgodno vrijeme;

- prica o traginoj
uzeti ozbiljno;

politikoj

situaciji, u kojoj se i bezazlene ale mogu

- priCa o tome kako aljiv iskaz moze poprimiti

prema tome tko ga izrie.
Ima li ta pria samo jedno jedino
navedena, ili pak samo neka
ispravnu interpretaciju?

razliita znaenja, ve

znaenje, ili sva znaenja

znaenja, privilegirana

koja su upravo
s obzirom na

Derrida mi je 1984. godine poslao pismo s obavijeu da s nekolicinom

prijatelja osniva College International de Philosophie, te me zamolio za
pismenu podrku svoje nakane. Ja se kladim da je Derrida vjerovao:
-da sam ja morao polaziti od toga da on govori istinu;
- da sam njegov program morao itati kao univoknu poruku, kako s
obzirom na ono to se ticalo sadanjosti (faktiko stanje) tako s obzirom
na ono to se odnosilo na budunost (planovi autora pisma);
- da se potpis koji je oekivao na kraju mojega dopisa morao uzeti
ozbiljnije od njegova potpisa na kraju Signature, evenement, contexte
(Derrida 1972) 10
Naravno da je Derridina pismo za mene moglo poprimiti i druga znaenja i
da me je moglo navesti na sumnjiava nagaanja o tome to je on to meni
htio dati na znanje. Svejedno bi svako drugo (ak i ovako paranoino)
interpretativno zakljuivanje uvijek poivalo na prepoznavanju prve
znaenjske razine poruke, to jest doslovne.
Sam Derrida upozorava u svojoj Gramatologiji11 na okolnost da bez

10
11

1.4. Semantiki itatelj i kritiki itatelj

Jacques Derrida, Marges de la phi/sophie, Paris 1972

Jacques Derrida, De la grammatologie, Paris 1967

Tekst se mote interpretirati i semantiki i kritiki, meutim samo neki

tekstovi (obino oni s estetikom funkcijom) predviaju oba tipa tumaenja.
Ako na pitanje, gdje je maka, ja kaem: Maka lezi na prostirau, tad
sam predvidio samo jedno semantiko tumaenje. Ali ako je govornik tog
!skaza Searl, koji pokuava svratiti panju na vieznana svojstva tog
Iskaza, onda on predvia i kritiku interpretaciju.
Ako dakle kaemo da svaki tekst predvia modelskog itatelja, onda to
teoretski znai, a u nekim sluajevima i eksplicitno, da on predvia dvoje:
naivnog .(s~mantikog) model.skog itatelja i kritikog modelskog itatelja.
Kada pnmJence Agatha Chnst1e u Ubojstvu Rogera Ackroyda uvodi
pripovjedaa koji se kasnije ispostavlja kao ubojica, naivni itatelj je naveden
da najprije o_~umnjii druge. Ali kada pripovjeda na kraju poziva da jo
J~ dan put proc1tamo nJegov tekst kako bismo otkrili da on svoj zloin zapravo
niJe pnkno, nego da naivni itatelj jedino nije pazio na njegove rijei: u
!om sluaju spisateljica poziva kritikog itatelja da se divi spretnosti kojom
Je tekst zaveo naivnog itatelja na stranputicu (slian postupak je primijenjen
1u Allaisovoj noveli koju sam analizirao u Lector in fabula 12 ).
Sada bih htio reflektirati neke konstatacije Richarda Rortya (1982) 13 koji
kaze da u naem stoljeu postoje ljudi to piu kao da na svijetu postoje
s~mo tekstovi. Ro.rty razlikuje dvije vrste tekstualizma. Prva je ona iji
sljedbenici 1g~onra]u lnl~nl1o auctons, odnosei se prema tekstu kao da je
u _nJemu :adrzano P?VIasteno naelo unutarnje konerencije, dovoljan razlog
ucmaka sto 1h 1zaz1va u pretpostavljenom idealnom itatelju. Primjer za
drugu vrstu su oni kritiari to svaki reading poimaju kao misreading
le, kako veli Rorty, ne prop1tuju ni autora ni tekst o njihovim namjerama
nego tako dugo mlate po tekstu, dok konano ne stane u njihove ablone .

12

Umberto Eco, Lector in fabula, Milano: Bompiani 1979

_Richard Rorty, ldea/ism and textualismu, in: Consequences od Pragmatism, Minneapolis: University od
M1nnesota Press 1982

13

25
3. program

hrvatskog
radija

Njihov uzor nije, prema Rortyu, Sakuplja udnovatih predmeta koji ih

rastavlja da bi vidio kako funkcioniraju, i koji se u naelu ne brine za to
kojoj izvanjskoj svrsi oni slue, nego psihoanalitiar to neki san ili aljivu
dosjetku bez razmiljanja tumai .kao simptom elje za ubijanjem (1982:
151 ). Obadvije pozicije Rorty smatra oblicima pragmatizma (pri emu on
pod pragmatizmom podrazumijeva odbijanje da se u istinu vjeruje kao
odgovaranje stvarnosti - a pod stvarnou, ako ga dobro razumijem, i
referenta nekog teksta i namjere njegova empirijskog autora), te pie da je
prvi tip teoretiara meki pragmatiar, jer dijeli miljenje da postoji tajna
koja, im je proniknemo, omoguuje da tekst razumijemo u izravnom smjeru
- tako da je kritika za njega u manjoj mjeri stvaranje nego otkrivanje. Jak
pragmatiar, nasuprot tomu, ne pravi razliku izmeu otkrivanja i pro-

nesvjesno teksta, a ne nesvjesno autora. Spomenuto pismo biva pronaeno

u drau za karte to je visio nad svodom kamina o jednom mjedenom
drau. !:J_ii~ vano do kakvih zakljuaka dolazi Derrida u vezi s poloajem
pisma: Cmjemca d~ mjedeni dra i sredite kamina pripadaju opremi
moguceg SVIJeta, op1sanog u Poeovoj pripovijesti, i da je Derrida kako bi
mog_ao itati ~ripovijest, mo~ao voditi rauna ne samo o engleskom' rijeniku
ve 1u mogucem SVIJetu pnkazanom u toj prii.
U tom smislu sam ja ustrajao na razlikovanju izmeu interpretacije i
upotrebe nek?g teksta, rekavi da je kod Derride rije o interpretaciji, dok
postupak ~a~1e Bonaparte", koja je tekst samo iskoristila ne bi li iz njega
izvela zakljucke o Poeovu privatnom ivotu, radei pri tome i s vantekstualnim biografskim podacima, predstavlja puku uporabu teksta. To je
razlik?va~je korisno za _objanjenje ra~like izmeu potrage za intentio operis
(Dernda) 1podvrgavanja teksta mten!Jo lectoris (Bonaparte).

izvoenja.

ini mi se previe linearnim. Ne slijedi da oslabljeni

pragmatiar, traei tajnu nekog teksta, mora htjeti interpretirati tekst na
ispravan nain. Radi se u prvom redu o tome da shvatimo je li tu rije o
semantikoj ili o kritikoj interpretaciji. Oni itatelji to, kako to metaforiki

To razlikovanje

26
intentio
lectoris.
napomene o
semiotici
recepcije

kae Wolfgang Iser (1976:1} 14 , u tekstu trae figuru u sagu, jo jedinu

skrivenu tajnu, nalaze se sasvim izvjesno u potrazi za semantikom
interpretacijom, koju jo treba otkriti. No, kritiar koji traga za tajnim kodom,
pokuava vjerojatno definirati strategiju to e proizvesti beskonano mnogo
vrsta pristupa da se neki tekst pojmi na semantiki ispravan nain. 'Kritiki
analizirajui Uliksa znai pokazati dokle je i koliko je Joyce postupao na
jedan nain to je dovelo do mnogih alternativnih figura u njegovu sagu,
bez odluke o tome koja je najbolja. Naravno da i kritiko itanje operira sa
nagaanjima i da je abduktivno, zbog ega ni tvrdnja o Otvorenom
idiolektu toga Joyceova djela (dakle ispostavljanje strateke matrice na
temelju koje to djelo omoguuje mnoge semantike interpretacije) nikada
ne moe biti jedina i konana. Mora se meutim razlikovati utopija jedne
semantike interpretacije i teorija kritike interpretacije (koja sebe poima
boljom, ali ne i nuno jedinom) kao objanjenja o tome zato neki tekst
doputa viestruke semantike interpretacije ili navodi na njih.
Zato ja ne mislim da prvi tip tekstualista, kako ga opisuje Rorty, mora
bezuvjetno biti tzv. meki pragmatiar: Njegova predodba o tome to
jest sluaj dovoljno je fleksibilna. (Pada u oi da je za Rortya meki
pragmatiar onaj tko ima jaku predodbu o spoznaji, dok je jaki pragmatiar
zapravo sljedbenik mekog miljenja.) S druge strane ne vjerujem da se
Rortyjeva jakog pragmatiara moe shvatiti kao stvarnog pragmatiara,
jer taj se misreader koristi tekstom da bi u njemu pronaao neto to
lei izvan teksta, neto zbiljskije od samog teksta - naime mehanizme
znaenjskog lanca. U svakom sluaju jak pragmatiar, koliko god bio jak
pragmatiar, nije tekstualist, jer njega pri itanju nekog teksta' kao da vie
zanima sve drugo od naravi proitanog teksta.
1.5. Interpretacija i uporaba tekstova

Jedan od najotvorenijih zagovaratelja jakog tekstualizma, Joseph Hillis

Miller (1980: 611 )15 , pie: Interpretacije dekonstruktivistike kritike nisu
nikakvo samosvojno podvrgavanje teksta u ime neke subjektivne teorije,
nego su determinirane samim tekstom.
U knjizi Lector in fabula predloio sam da se pravi razlika izmeu
interpretiranja i uporabe tekstova, a kao ispravnu interpretaciju oznaio
sam onu koju je ponudio Derrida o Poeovu Ukradenom pismu (Le
facteur de la verite 16). Derrida pie da mu je u njegovoj psihoanalitikoj
interpretaciji polemiki usmjerenoj protiv Lacana stalo do toga da analizira

Wolfgang Iser, Der Akt des Lesens, MOnchen: Fink Verlag 1976
Joseph Hillis Miller, "Theory and practice, Critical Inquiry Vl, 4, 1980
16
Jacques Derrida, in: Poetique21, 1975

14

15

Derr_i~_ina se interpretacija osl~nja na tekst, neovisno o namjerama

empm]skog autora Poea, zato sto tekst potvruje, a ne iskljuuje, da
sredite kamma stoji u aritu pripovijesti. Mogue je previdjeti to sredite
kamina pri prvom itanju teksta, ali na njegovu kraju se ne moemo vie
dr_ati kao d~ smo ga previd)eli, os!m. ako ne pripovijedamo neku drugu
pncu. ~ugusl!n !e. u De do~t~ma chnst1ana napisao da je interpretacija to
se na jednoJ lock! teksta 1n1 plauzJbJinom, samo onda prihvatljiva, kad je
na nekom drugom mjestu teksta ili potvrena ili barem nije dovedena u
pitanje. To je ono to mislim pod intentio operis.

[Borges je jedanput napisao da se De lmitatione Christi moe i treba itati

kao_ da_ P?ljee o_d Celinea. To je sjajan prijedlog za igru to naginje k
mas!OV!IOJ uporab! tekstova. Ipak takva igra nema oslonca u intentio operis.
Ja sam pokuao slijediti Borgesov poticaj i naao sam kod Tome iz Kempisa
mjesta koja je mogao napisati pisac Putovanja na kraj noi: "Milost ljubi
jednostavne i niske stvari, ne gade joj se tvrde i trnovite; ona ljubi neistu
odjeu. Dovoljno je samo milost zamijeniti nesreom. Meutim jedna
stvar ne funkcionira kod takvoQ itanja: druga se mjesta u De lmitatione
Christi ne daju itati u toj opciji. Cak kad bismo nasilno htjeli svaku reenicu
svesti na enciklop_ediju Europ;: izmeu dvaju ratova, igra se ne bi mogla
vodJIJ dugo. Sasv1m Je drukiJe kad se okrenemo enciklopediji srednjovjekovlja i kategorije djela interpretiramo srednjovjekovno: tad sve
funkcionira i ima smisla na s tekstom koherentan nain. ak ako i ne
vodi~o ra~na o _intenli? auc~oris i ne znamo tko je Toma od Kempisa,
ostaje 1pak mtentJo opens koja se otvara itatelju opskrbljenom zdravim
razumom.]
1.6. Interpretacija i nagaanja

itat~ljeva inicijativa je u nagaanjima o intentio operis. Ta nagaanja

moraJU ~111 potvrena kompleksom teksta kao organske cjeline. Ali to jo
ne znaJ da se o nekom tekstu moe imati samo jednovrsno nagaanje. U
nael~ postoji ih beskonano mnogo. U konanici se ta nagaanja ipak
moraJu ~otvr~Jii na ko_ngruenciji teksta, a ona e neka preuranjena
nagaanJa nuzno odbacJIJ kao pogrena.

.Je.

m~han!z~m :.koji n~stoji ~~oizvesti svojeg modelskog itatelja.

Tekst
E~pmJSkJ J_tateiJ Je cJtateiJ sto 1znce nagaanja o modelskom itatelju
koje~ _postuhra tekst. To znai da empirijski itatelj ne izrie nagaanja o
empJrJJSk?m autoru. nego o modelskom autoru: Modelski autor je onaj
autor koJI, kao SVOJU tekstualnu strategiju, nastoji proizvesti odreenog
modelskog itatelja.

To je upravo toka u kojoj se podudaraju potraga za intentio auctoris i

intentio operis. One se podudaraju barem u tom smislu to (modelski)

17

Marie Bonaparte, Psychana/yse et anthropologie, Paris: PUF 1952

27
3. program
hrvatskog
radija

koheTreekns~ij1.~ ~~~t1.:lp~~~e~~u:~n~o~::~~n~:rp~~\~cij:

autor i djelo (kado

usmjerava naga anje.
k 1
k aJu da se
b" kt to ga sama interpretacija stvara u c1r ua nom po u
. konstituira Hermeneutiki krug par excellence, bez
nego ~ Je s

ik~~~~~ ~~m nJ~~;o~~~ji 1na~me m9~~~s~;~~t~~::lj~~J~~~~i ~~z~~~~~~~~

0

postoji modelski itate J m~e

.

d
nae beskonano
wake pre~via_!f\o?elskog Cl~<:t~~as~~~s~r~~gne ~~~~duje tajni kod. Taj
mnoge nacme c1tan]a, ne znaci ..
k d e prevede
se tajni kOd sastoji u skrivenoj ~oi~-~ ~~a ~~z~~~~eon~j ~~t~~lj koji ima

~~b~tc;'~~~~~~~~~~a~aes~~~~~2(;etac~j? k~j~ ~as!uti, ali je pr_isiljen popustiti

kad tekst ne potvrdi uitak njegovih naJSmiOniJih mterpretaciJa.

le~i~mirao d~-~r)7' in:?r~~~~ij~j~o~~~ ~: ~-~~s~e~~~t;~~~~r!~=~je ~~dlednako

si urnou kriva ... Otkriti jedan aspekt

Miller (1970- '

p1se.

mora sluiti kao

pa:a!fleta~ sVOJih lrMrpreta t~ksta ili _ drukije reeno

~r~;7:~i~~~;~~~~~fr~~2f~~~~r~a~~~ij~e~~a~(!~~~;~:iFi~~;:~~;

28
intentio
lectoris.
napomene o
semiotici
recepcije

inte~pretacija oboga~~J~
Q~s~;ij:t~G~~j'i~~jih
1
-

cak ako Je sva

e s_

linearnih manifestacija i
smo mo li uporabiti neki tekst kao

tua~:~:~~)~j~g~~~~nt~~gr~~=~ij~~ d~~us~iti_1da~ barem na trenuJ~~ i~~~t~~

Jedan jezik kritike to fun gira ka? me~a~~~~ i~~~gr~~~~ij~_sj~r~ogu shvatiti

teksta, njegove CJ_elok~igni:J~t~!~~ivno neop~zitivistika. Upravo protiv
. .k
je Derrida poJmove
da ce takva pOZICIJa
takve predodbe interpr~ta~rog n;:r~J~Z~aaj:~~~:~me rije o metajeziku
dekonstrukCIJe l ??stupanJa. 1Ja ne . ka Ja jedino tvrdim da pojam
1
koji bi bio. raz!ICit. od norma nog ji~z!ezika uporabi kao tuma za neki
inter~retac11e IZI~kU)ke daT se Jeda~snov/ Peirceovo naelo interpretacije i
drugi diO IStOg jeZI a. O Je U
.
beskonane semioze.
. .
ban jezik razliit od predmetnog 1ez1ka.
. . .. "k k
Kritiki metaJeZik mJe m a avkpo~e
tom smislu on je funkcija koju ispunja~a
1
on Je d10 tog predmet~og JeZI a, u ebi Jedini dokaz 0 ispravnosti moJe
svaki jezik dok gavan o samo~e s
...
pozicije lei u proturjenoj naraVI suprotne pOZICIJe.
.. .
d"1 d e svako tumaenje nekog teksta
Uzmimo da P?stoji teonJa sto tvr
a 6stoe dva teksta, alfa i beta, alfakrivo tumaenje. Uzlll.~to l~ua~~Jebid~: kriv~tumaio, i to krivotuma~enje
~ekst damoeknoe~ot~k~;ua s~cima. Pokaimo sad tekstove alfa,_ beta i slg~a

~~~~~t~~~~~~j! t~~~~aa~~:~o(~~~~~~j~~~~~~~z~:k~~~~~~~~~ ~~~u s1;~:

krivotumaenje alfa- ili beta-teksta.

Pretpostavimo da X kae da je si gm a krivo tumaenje beta-teksta. Moramo

li rei da je u pravu?
Pretpostavimo da X ka~ d~ je si gma krivotumaenje alfa-teksta.
Moramo li rei da je u knvu
.
.
k tko odobrava ili ne odobrava odgovore X-a time
U oba bi sklucaja ;e~~ VJ. eruje da tekst kontrolira i selekcionira ne sam_o
ujedno po azao a
.
. .
t Tko dakle odobrava 111
svoje interpretacije ve i sVOJe _knv: ~~~r~:~k~ci:~ ne dijeli miljenje da je
ne odobrava te odgovore ponasa s

1s

Osjeamo se kao oamueni pred tvrdnjom da o nekom tekstu postoje

samo krivotumaenja, osim u jednom sluaju (dobre) interpretacije od
strane onoga tko je jamac da su sve drugo krivotumaenja. Meutim to se
proturjeje ne moe izbjei: Tako se branitelj teorije o krivotumaenjima
izlae opasnosti da se ispostavi kao netko tko vie od ostalih zastupa
miljenje da tekst daje prednost jednoj interpretaciji kao boljoj od ostalih.
proturjeje moe izbjei samo putem oslabljene
krivotumaenja, naime tako da se izraz krivotumaenje

..
p
ova naela ali ne da bih
Ovde bih htio postav1t1 neku vrstu _opper . . .
: J e h Hillis
.

koristi tekst kao parametar za

interpretacija. Svaka naznaka
odobravanja ili neodobravanja povodom odgovora to ih daje osoba X
pretpostavlja s nae strane neku prethodnu interpretaciju alfa-teksta koju
moramo jedino smatrati ispravnom ili pak povjerenje u metakritiki jezik
koji koristimo da bismo rekli zato je sigma-tekst krivotumaenje alfateksta, a ne beta-teksta.

To se

1. 7. Falsifikacije krivotumaenja

tumaenje krivotumaenje jer on

odreivanje njegovih dobrih i ispravnih

svako

.
dD cambridge Harvard UP 1970
Joseph Hi!lis Miller, Thomas Hardy: Distance an
es1re,

verzije teorije
uzme kao da
ima metaforiki smisao. Meutim postoji i radikalnija mogunost. Potrebno
je samo uzeti da je svaki odgovor osobe X ispravan. Tekst sigma tada
moe biti krivotumaenje i alfa- i beta-teksta, kako god hoemo. U tom
sluaju bi bilo mogue krivotumaenje bilo kojeg drugog teksta. Sigma bi
bez svake sumnje bio poseban, i to vrlo autonoman tekst. Ali zato bi ga
trebalo shvaati kao krivotumaenje nekog drugog teksta? Ako je on
krivotumaenje svakog teskta, onda nije ni jednog: Sigma-tekst bi imao
vlastitu opstojnost i ne bi mu trebalo nikakvog daljnjeg teksta kao parametra.
To je svakako elegantno rjeenje, ali u njemu lei jedna mala kvakica: ne
bi tad bilo nikakve teorije interpretacije teksta. Bilo bi dodue tekstova, ali
ni jedan drugi tekst ne bi mogao govoriti o njima. Svaki tekst bi govorio
neto, ali nitko se vie ne bi usudio rei to taj tekst govori.
Ta bi pozicija bila vrlo koherentna, ali bi se izjednaila s likvidacijom
pojmova tumaenje i tumaivost. Tad bi se u najboljem sluaju jo moglo
rei da netko na neki nain rabi tekstove kako bi proizveo novi tekst.
Meutim im bi nastao taj tekst, o drugima bismo jo samo mogli govoriti
kao o nepreciznim stimulatorima koji su na neki nain utjecali na proizvoenje novog teksta, jednakovrijedni sa svim ostalim fiziolokim i
psiholokim procesima, koji dodue sigurno stoje u iskon u nekog teksta u
nastajanju, ali obino ostaju izvan panje kritike jer joj nisu dostupni ako apstrahiramo od sluajeva kad se netko uputa u biografsko brbljanje
i kliniko-psihoanalitike konjekture.
1.8.

Zakljuak

Ako dijelimo naelo tumaivosti kao i naelo nezavisnosti tumaenja od

intentio operis, onda se time zasigurno ne iskljuuje suradnja primatelja.
Ve i sama injenica da se konstrukcija tekstualnog objekta stavlja pod
znak interpretatorova nagaanja, pokazuje da su intentio operis i intentio
lectoris meusobno povezane. Branimo li interpretacije od uporaba tekstova,
time ipak nije reeno da se tekstovi ne smiju iskoritavati. Ipak njihova
slobodna uporaba nema nikakve veze s interpretacijom, ak ni onda kad i
uporaba i interpretacija polaze od nekog temeljnog teksta, makar i prividno.
Uporaba i interpretacija su zasigurno dva apstraktna modela. Svako je
uvijek uinak nekog mijeanja tih dvaju postupaka. Moe se dogoditi
da neka igra, zapoeta kao uporaba teksta, zavri kao rasvjetljavajua i
kreativna interpretacija - i obrnuto. A moe se takoer dogoditi da neko
krivotumaenje oslobodi tekst od naslaga mnogih prethodnih kanonskih
interpretacija, razotkrije u njemu nove aspekte i da ga konano, u skladu s
njegovom intencijom, oslabljenom i zatamnjenom mnogim intencijama
itatelja - skrivenim iza otkrivene autorove intencije bolje i produktivnije
interpretira.
itanje

Postoji komino i neka vrsta pretekstualnog itanja, to nastupa u obliku

nepromiljene uporabe teksta, kako bi pokazalo koje sve mogunosti
neograniene semioze i odstupanje lee u jeziku. U tom sluaju

29
3. program
hrvatskog
radija

pretekstualno itanje obavlja filozofske funkcije, a to se izgleda tie primjera

za dekonstrukciju to ih navodi Derrida. Meutim dekonstrukcija se ne
sastoji u tome da se kreemo od jednog do drugog pojma, nego u tome
da se urui onaj pojmovni poredak ili pak pojmovni nered, pomou kojeg
se tekst artikulira (Derrida 1972). Derrida je dakle jasniji od deridijanizma.
Ja vjerujem da postoji razlika izmeu te filozofske igre (iji ulog nije a ~
pojedinani tekst, ve spekulativni horizont to se razotkriva tom
igrom) i odluke da svoju metodu primijenimo na knjievnu kritiku -ili da tu metodu uinimo kriterijem svakog interpretacijskog ina.
Preveo Borislav Mikuli

30
intentio
lectoris.
napomene o
semiotici
recepcije