1. Znanost o knjievnosti: od kritike do teorije Knjievnost kako je mi danas vidimo moderna je pojava nastala poetkom 19.st.

oblikovanjem osobnih mjerila njezina stvaranja i razumijevanja pomou kojih je knjievnost u razvijenijim slojevima razvijenijih drutava poela izmicati dotadanjem religijskom, moralnom i odgojnom nadzoru. Stvaranje itateljske publike i prestanak knjievnosti pod nadzorom crkve doprinose pojavi knjievnosti kakvu danas poznajemo. Pojam ''znanost o knjievnosti'' je nastao u 20.st. Pojam ''Literaturwissenschaft'' (njem.) znanost o knjievnosti; ''Literary criticism'' (eng.) knjievna kritika; ''critique litteraire'' (franc); utemeljen je poetkom 20. st uslijed raskida sa 19stoljetnom knjievno-povijesnom paradigmom. Neprimjereno je govoriti o znanosti knjievnosti prije 20.st. jer se u prijanjim vremenima knjievnost pojavljivala u razliitim drutvenim, socijalnim i odgojnim sklopovima. Pojmovi su se razliito oblikovali. Znanost o knjievnosti eli istraiti specifina obiljeja knjievnosti. Pojava tog pojma (znanstvenog bavljenja knjievnou) popraena je oblikovanjem poredbene perspektive promatranja knjievnosti (komparativna knjievnost). Dok je u 19.st. najvea dominacija knjievne povijesti u promatranju knjievnosti, a u 20.st. u prvi plan dolazi knjievni tekst i na mjesto knjievne povijesti stupa knjievna kritika. Znanost o knjievnosti se dijeli na: 1.povijest knjievnosti; 2.knjievna kritika; 3.knjievna teorija. Smjena je nastupila sredinom 60-tih godina 20.st. kada teorija preuzima i prima znanost o knjievnosti. Te tri etape (1,2,3) se promatraju kao etape u regulaciji temeljnog pojma knjievnosti. Meusobno se sukobljavaju, proimaju i dodiruju. Teorija je dominirala, ali se npr. 80-ih vraa historizam u knjievno teorijsku knjievnost. Znanost o knjievnosti je poela promatrati sama sebe. Intenzivna samorefleksija znanosti o knjievnosti i tako nastaje pojam Knjievne teorije. Teorija knjievnosti nije isto to i knjievna teorija. 60-ih se teorija okree prema sebi. Knjievnost se okree k sebi jer odnos preispitivanja stavlja naglasak na odnos izmeu znanosti o knjievnosti i knjievnosti (odnos izmeu analitiara i teksta). Odnos izmeu teorije knjievnosti i knjievnosti je dvosmjeran jer knjievnost promatra teoriju kao i teorija knjievnost uzajamno. Zato se zove knjievna teorija. Pojam knjievne teorije osporava granicu izmeu teorije i knjievnosti. Tekst utjee na analitiara koliko i analitiar na tekst(kao i teorija na knjievnost) ZNANOST O KNJIEVNOSTI-KNJIEVNA TEORIJA POJAM KNJIEVNOSTI-TEORIJA O KNJIEVNOSTI 2. Knjievna teorija kao poseban tip diskursa Knjievna teorija bila je novi hibridni anr na amerikim sveuilitima 70-ih. Pogodovala joj je demokratizacija amerikog akademskog ivota nakon '68. i tada knjievni odsjeci otvaraju vrata lingvistima, filozofima, povjesniarima i dr. Rorty pretapanje granica stvorilo je vrstu pisanja u kojoj je sve sadrano u jednom anru (i intelektualna povijest, i filozofija morala, itd). Nakon 60-ih god. knjievnost postaje iri prostor nego to odruje jedan korpus tekstova, iri se izvan njegovih granica. Knjievna teorija postaje spremna biti i subjek i objekt prouavanja bez zadrke se prepustiti problematizaciji svojih razliitih aspekata. Knjievna teorija nastaje iz ekperimentiranja pomovima, terminima, paradigmama preuzetim iz drugih misaonih pojmova. Ne posjeduje apsolutne i stabilne kriterije koji se odnose na narav i znaaj knjievnih tekstova. Gotvo svi kulturni oblici (prakse oznaavanja) se mogu podvrgnuti knjjievnoteoretskom itanju (kulturalni studiji). Svaki kulturni fenomen je mogue itati kulturnom knjievnou.

3. Izvori knjievne teorije (Platon, Aristotel) Izvori knjievnoteorijske misli u antikoj Grkoj. Platon u dijalozima (Ion, Georgija, Fedar) kritizira pjesnitvo zato to smatra da pravu stvarnost predstavljaju ideje koje su predmet znanja i kao takve vidljive samo unutranjim okom, tj razumom. Osjetilno je sjena, oponaanje ili mimeza, i to oponaanje pojavnog ili prirode koja je i sama oponaanje nebeskog poretka. Umjetnost je oponaanje oponaanja i kao takva trostruko udaljena od istine i zato za nau spoznaju bezvrijedna (ak na udaljava od istine). Aristotel je svoju teoriju iznio u dva djela (Retorika i Poetika). Poetika je u dva dijela (tragedija i komedija, komedija je izgubljena) Pozitivan stav prema pjesnitvu, tragedija je najvei anr, dua tragedije je zaplet mitos. Kritizira Platona i njegovu koncepciju mimeze te polazi od tzv. progresivnih umjetnosti pjesnitva i glazbe koje nastaju iz boanskog nadahnua tako da u prvi plan njegova pojma dospijeva dimenzija prikazivanja/predoavanja (tvorenja, stvaranja, proizvodnje, oblikovanja, doaravanja novog svijeta). Umjetnost obogauje i oplemenjuje prirodu novim mogunostima. Platon, Aristotel itd. nisu knjievna teorija (jer se ona formira krajem 19./poetkom 20. stoljea), ali su dokaz da je i prije postojalo promiljanje o knjievnosti. 4. Estetika i knjievna teorija: od Baumgartena do Kanta A. Baumgarten je dao ime estetici. On je smatrao da je estetika zaokupljena odreivanjem kvalitete lijepoga i umjetnikoga. Kvalitete je povezao sa specifinou osjetilne spoznaje koja svoje jedinstvo gradi an povezivanju i stapanju to raznolikijih opajanih dojmova u sintetinu predodbenu cjelinu. Temeljni predmet estetike je razlikovanje lijepo/ runo i umjetniko/ neumjetniko. I. Kant je napisao tri kritike. Prva je Kritika istoga uma, druga je Kritika praktinog uma i Kritika moi rasuivanja. Po njemu atribut lijepoga moe zadobiti i djelo ija je dobrota i istinitost dvojbena ( sve to je lijepo ne mora biti i dobro) . Kant je otvorio raspravu o parametrima objektivnog estetikog rasuivanja. Takoer je otvorio problematiku stvaralakog genija nasuprot obrtniko-svrhovitom postupanju po pravilima. Kant razlikuje dvije estetike: 1. Estetika rasuivanja-suprostavlja runo i lijepo 2. estetika stvaranja- lijepo suprostavlja korisno U estetskom odnosu prema predmetu imaginacija je slobodna. Zadatak estetike je priskrbiti pravila ulnome. Ideje su temelj pokuaja uma da objedini beskrajnu raznolikost predmeta razumijevanja u cjelini i zato nisu dostupne intuiciji , no ukoliko postanu estetske one potiu narazmiljanje, ali bez zadane , jasno odreene, definirane misli. Nikakav jezik ne moe ideje u potpunosti zahvatiti i uiniti jasnima. Estetski uitak ima autonoman status, ne slui drugoj svrsi nego izvan svoje vlastite neposredne egzistencije, ta se vlastita egzistenvija ne moe svesti na ope pojmove kojima bi se mogla analizirati, pa je nedohvatljiv u potpunosti. Estetski sud je slobodniji nain rasuivanja jer se temelji an unaprijed odreenom naelu ukusa, a tim naelom upravlja zdrav razum. Predmet estetske prosudbe posjeduje svrhovitost bez svrhe 5. Opii Arnolodov doprinos prouavanju knjievnosti Matthew Arnold svojom se knjigom Culture and Anarchy nadovezuje na romantinu tradiciju knjievne teorije i kritike. U 19. stoljeu zbog opadanja stabilizirajueg utjecaja religije i jaanja sekularizacijskih procesa (to uzrokuje industrijska revolucija, uspon graanske klase, Darvinova teorija revolucije, ruenje autoriteta religije) dolazi do opasnosti od anarhije. Sve je to dovelo

Arnolda do duhovne i moralne krize iz koje bi mu izlaz mogla pruiti poezija. Poezija je za Arnolda ono najbolje u kulturi i dostojna je da preuzme ulogu religije. Knjievnost bi trebala sakralizirati poeziju koja bi tada trebala pruiti utjehu i utoite, upravo ono to je do sada pruala religija. Iako se Arnold zalae za ideju visoke kulture, ta kultura nikoga ne iskljuuje jer ako si dopustimo da doemo pod utjecaj kulture, moemo nadii granice koje su nam nametnute naim roenjem, naom pozicijom, klasom i karakterom. Dakle, moemo se transformirati u graane idealnog svijeta u kojem vrijeme ne prolazi i u kojem smo svi jednaki. Za Arnolda je pjesnik tvorac koji nadilazi prostor i vrijeme - jedna uzviena figura. Poezija je zbog toga i zbog duhovnog bogatstva koje nam daje svevremenska. Knjievnost je u 19. Stoljeu trebala civilizirati do sad iskljuenje drutvene klase (ene, radnike) , trebala je preuzeti odgojnu funkciju i postati vaan integracijski imbenik koji bi imigrante i stanovnike kolonija asimilirao u dominantnu kulturu. Knjievnost tada zapravo preuzima ideoloku funkciju ideologija liberalnog humanizma ili kapitalizma. 6. Uspon engleskog kao akademskog predmeta: Eliot i nova kritika Potrkraj 19. st. javljaju se prvi studiji engleske knjievnosti. Poetkom 20-ih godina Eliot je htio oblikovati knjievni kanon, odabrati samo najbolje i uvrstiti ga u kanon eng. knji. Knjievnost je trebala preuzeti odgojnu funkciju nove politike klase, ali je trebala biti i vaan integracijski faktor koji bi imigrante i stanovnike kolonija asimilirao u dominantnu kulturu. Eliot je odbacio ideju pjesnitva kao izraz individualnih pjesnikih osjeaja. Ti osjeaju ne bi trebali imati nikakvu autobiografsku dimenziju kako ne bi itateljsku pozorsnost skretali sa same poezije na pjesnika. Nije bio protiv izraavanja osjeaja ve da ti osjeaji ne smiju imati autobiografsku dimenziju. Eliot je kritizirao idealistiku ideologiju radnike klase. Smatrao je da su liberalizam, ekonomski individualizam, romantizam i protestantizam izopaene norme. Pribjegavao je krajnje desnom, konzervativnom vjerovanju da ovjek mora rtvovati svoju sitnu soobnost za volju impersonalnog rada. Impersonalni rad na polju knjievnosti je Tradicija. Ona je vrlo selektivna i njezin je kriterij mogunost oslanjanja koja ta djela pruaju. Knjievna djela vrijede samo ako su dio Tradicije. Eliotove ideju su utjecale na I.A.Richardsa i F.R.Leavisa i oni su pokrenuli dvije kritiarske kole. I.A.Richards je osnovao kolu-Praktika kritika.Inzistirao je na ojesmi kao i Eliot. Knjievni kontekst kod njega dolazi u prvi plan. Praktina kritika se dalje u SAD-u razvija u Novu kritiku. U SAD-u se paralelno razvijala skupina nazvala Amerikom novom kritikom. Ameriki kritiari su bili J.C.Ransom, A.Tate, R.P.Warren, C. Brooks. Oni su novi kritiari u irem smislu jer su preuzeli ideje Eliota, Richardsa i Leavisa. Okrenuli su se prolosti i tradiciji. Tradiciju su pronali u amerikom jugu koji odraava organsko jedinstvo i drutvenu harmoniju.Raskinuli su sa idejama ovjeka i Subjekta. Smatrali su da intencije autora nisu relevantne za intepretiranje teksta. Smatrali su da znaenje pjesme ne smijemo brkati sa osjeajno reakcijom pojedinanog itatelja jer pjesma znai ono to znai bez obzira ne pjesnikove namjere ili itateljeve osjeaje. U oslobaanju od itatelja i autora oslobaamo se od koncepta subjekta kao sredita. Oni su tvrdili a je znaenje svakomu dostupno i objektivno, da je upisano u sam jezik knji. Teksta i nije stvar izmiljenog poriva u glavi nekog mrtvog autora kao ni proizvoljni subjektivni smisao to ga itatelj pridaje autorovim rijeima. 7. Husserl i fenomenologijska kritika Edmund Husserl je utemeljio fenomenologiju. Odbacio je zdrvorazumsko shvaanje po kojem stvari postoje na svijetu neovisno o nama. Smatrao je da stvari nisu po sebi nomeni (svijet kakac doista jest), nego su onakve kakve ih mi sebi postavljamo-fenomeni. Svijest aktivno konstruira svijest, in svijesti je konstitutivni akt i na taj nain se vanjski svijet svodi na

sadraj nae svijesti. Meutim, ono ega smo mi svijesni moe se opisati kao kaotina struja svijesti. Fenomenologija je usmjerena na otkrivanje sistema univerzalnih biti, te biti poivaju iza oiglednih sluajnih pojedinanih pojava. Poto je fenomenologija intuitivno prouavanje biti u toj potrazi za bitima koristi se trima procesima: 1. Fenomenoloka redukcija, 2.eidetika redukcija 3. spoznajna analiza. Vanjski svijet moramo svesti na puki sadraj svijesti-prvi proces- fenomenoloku redukciju- sve realije/realnosti bivaju svedene na iste fenomene, trebamo ih tretirati onako kako nam se ukazuju u naoj svijesti, tj. kao bit tih stvari. isti fenomeni u svijesti se dalje svode na razgovjetne i razumljive strukture. Cilj je otkriti osnovne komponente fenomena. Zatim slijedi proces spoznajne analize-detaljne usporedbe izmeu fenomena kako su predstavljeni u naoj svijesti i univerzalnih biti fenomena. Fenomenologija na taj nain pokuava pomiriti ono to mi znamo zahvaljujui vlastitom iskustvu i ono to mislimo da znamo iz teorije. Svako miljenje (ukljuujui i knjievnu teoriju) koje tei biti fenomenologijsko, istie ono u to u svom iskustvu svijeta(ili teksta) moemo biti sigurni da percipiramo. Transcedentalni subjekt/svijest je tvorac i u sreditu je. Fenomenologijska kritika je inzistirala na imanentnoj analizi teksta. Odbacuje se povijesni konteksti, biografija, uvjeti nastanka djela. Tekst se tretira kao utjelovljenje pieve svijesti.Tei se poznavanju dubinske strukture pieve svijesti. Fenomenoloka kritika analiza Lebenswelt-pojam svijeta. Iz toga proizlazi da se fenomenoloka kritika analizira to se nalazi u tom svijetu, ali pritom ne vrednuje. Fenomomenoloka kritika se nastavlja na Husserlovo shvaanje jezika-jezik otkriva na koji nain percipiramo svijet, a ne odraava sam svijet ve nau percepciju svijeta. Jezik=izraz svijesti. 8. Heideggerova hermeneutika bitka: od kritike subjekta do razmatranja jezika Heidegger uvodi pojam tubitka koji ne izjednaava s ovjekom. Tubitak je bitak u svijetu i bitak u drugima. Ako je tubitak baen u svijet, onda on nije izvan svijeta( kao to Husserl tvrdi). Heidegger kae da svijet posjeduje vlastiti tvrdoglavi bitak koji se opire subjektovim planovima. Subjekt je ''dasein'' , samo dio svijeta , kojeg ne moe obuhvatiti jer je ve baen u njega. O njemu govorimo kao o daseinu kako bismo raskinuli s tradicijom uitelja koji apsolutizira subjekt. Tubitak je u dijalogu sa svijetom i egzistira s drugima u svijetu ba zato to ne moe ovladati svijetom. Budui da je svijet vei od njega, pametnije mu je sluati to svijet govori. Stoga se njegova spoznaja kree unutar onoga to Heidegger naziva predontolokim razumijevanjem bitka. Upravo zbog njegove sposobnosti razumijevanja i toga to je baen u svijet ga drugi izjednaavaju s ovjekom. Tubitak je svjestan vlastite egzistencije ( Heidegger bi se izrazio da tubitak razumije to to jest i razumije da je tu).Bitak tubitka- ono po emu tubitak jest. Vrijeme tubitka- tubitak je sainjen od vremena koje otkucava u njemu. On ne plovi u vremenu. Jezik je jedna od kljunih odrednica ljudske egzistencije. On i sam posjeduje vlastitu egzistenciju. Sudjelovanje u jeziku je ono to odreuje ovjeka , ime tubitak postaje ovjek. Jezik je kljuni element ljudskosti i prethodi individualnom subjektu. On je mjesto na kojem se zbilja razotkriva i podaje naem razumijevanju 9. Schleiermacherovo utemeljenje hermeneutike. Friderich Schleiermacher je postavio temelje ope hermenautike. Razlikovao je gramatiku(jezinu) od tehnike(psiholoke) interpretacije teksta. Prva se usmjerava na ope ideje od kojih je djelo sainjeno, druga motri osebujne kombinacije kojima se djelo odlikuje kao cjelina. Schleiermacher je smatrao da je svaki problem interpretacije ujedno i problem razumijevanja.Temeljni pojam hermenautike je pojam razumijevanja. Hermeneutiku je opisao

kao umjetnost izbjegavanja nesporazuma ili nerazumijevanja. Drugi tip interpretacije teksta se temelji na postupku divinacije. Kao osnovni problem hermenautike se javlja prostorni i vremenski jaz izmeu tumaa i predloka, a taj se jaz premouje ili stavljanjem naglaska na tumaa ili na predloak. Schleiermacher ne stavlja ni na tumaa ni na predloak nego na tumaeno. Svoj argument je predstavio kroz dva postulata: 1.postulat: koji se odnosi na divinaciju. Divinacija je neposredno predrefleksivno dokuivanje individualne dimenzije interpretativnog predloka utjelovljene u stilu. Divinacija je unutranji osjeaj koji tuma razvija prema predloku koji tumai. Divinaciju treba jo procjeniti, korigirati, provjeriti je li u tumaenje uneeno previe diviniranog iz sebe Kao konaan rezultat tumaenja javlja se autorov stil, ali taj stil nije rezultat autorove intencije, ni sam autor ga nije svjestan. Autorov stil omoguuje tumau da razumije tumaeno. Prema Schleiermacheru stil je obrada jezika kojom govornik u nj unosi sebi svojstven nain shvaanja predmeta. Divijacijom se dopire do neznaenjskog uvjeta mogunosti svakog znaenja. (autor je nesvjestan stila, ali zahvaljujui stilu tuma razumije tumaeno, stil mu omoguava da razumije djelo). Bez takvog intuitivnog uvida u cjelinu knjievna djela ne moemo valjano razumjeti njegove dijelove. 2.postulat: kae da tuma uavi u autorov stil premouje jaz izmeu sebe i predloka i tu svoju zakanjelost prema predloku pretvara u vlastitu prednost. Schleiermacher za kljuan problem ima razumijevanje. Problem je zakanjelost tumaa u odnosu na predloak. U tenji za prevladavanjem drugosti teksta hermeneutika kree u dva pravca: filologijskom(u potrazi za doslovnim smislom) i teleologijskom (uenje o svrhovitosti prema kojem je sve u prirodi ureeno prema unaprijed postavljenom cilju) u potrazi za duhovnim smislom prologa teksta. Cilj je prevladavanje distance izmeu ja - tumaa i ti - teksta tj. izmeu partnera u dijalogu. Kljuni pojam hermeneutike, razumijevanje, usko je povezan s pojmom dijaloga. 10.Kako Dilthey objanjava hermeneutiki dijalog s djelom? Prema Diltheyevom miljenju razumjeti djelo znai izai iz vlastite epohe i ui u epohu u kojoj je to djelo nastalo, a kljunu ulogu u tome ima dijalog. Dijalog kao kontinuirana izmjena pitanja i odgovora ima zadatak premostiti jaz izmeu tumaa i tumaenog i pretvoriti prvotnu tuost s tekstom u bliskost s njime, dakle treba uskladiti dva u poetku razdvojena horizonta (horizont tumaa i horizont djela). Kada govori o dijalogu s djelom Dilthey uvodi iri pojam od autorova stila, uvodi duh epohe ako tuma ulazi u dijalog s djelom treba izai iz epohe u kojoj se sad nalazi i ui u epohu u kojoj je djelo nastalo. Isto tako tuma mora izai iz svojih uvjetovanosti udubljivanjem u djelo koje sadri genezu tumaeva kulturnog bia. Taj odnos izmeu tumaa i djela jednak je predloku ja-drugi. Drugi nam slui kao zrcalo da bolje razumijemo sebe. Tako preko dijaloga s djelom spoznajemo sami sebe pa se kod Diltheya tumaenje djela zatvara u skladan hermenautiki krug. 11. Kako prema Gadamerovu miljenju moemo prevladati stanje potuenosti od predaje? Razliite predrasude i preduvjerenja uvrstile su u interpretativnoj svijesti osjeaj prisnosti sa samim sobom, a istovremeno su udaljile predaju ( tradiciju). Kad se interpretativna svijest oslobodi od predrasuda koje su ju udaljile od predaje, ona moe osvijestiti stanje potuenja predaje te osvijestiti na kraju i svoju vlastitu poziciju kao neto to je uvjetovano upravo tom tradicijom. Sama predaja ( tradicija) koju smo zaboravili, zapravo je bliska i prisna i navodi

nas da izaemo iz sebe te proirimo vlastiti horizont u struju zbivanja predaje. Predaja se pak zbiva upravo kroz neprekidan dijalog ( a tako se i oslobaa potuenja!!!) u kojemu povijesno nataloeno pamenje jezika oslobaa osobu koja sudjeluje u dijalogu od njenih povijesno lociranih predrasuda. Gadamer tvrdi da je tradicija mjesto gdje se uvijek trebamo osjeati kao kod kue. Djelo prolosti budi nae samorazumijevanje i to ba na samoj postavci da je ono to mi smatramo tuim, udaljenim i drugim zapravo preutno, razumljivo i blisko. Nadalje, sadanjost nam je razumljiva uvijek pomou prolosti s kojom je tijesno povezana, a prolost motrimo s pozicije sadanjosti. Djela iz prolosti ispituju to nas u sadanjosti zaokuplja. Prema Gadameru je tradicija autoritet kojemu se moramo pokoriti, kao da je sakralizirana. ( a to je i razlog zbog kojeg se ljudi bune protiv nje, zato to ne postoji nikakva mogunost kritikog suprotstavljanja tradiciji). 12.Teorija recepcije kao novi oblik hermeneutike. 60-ih se godina u Njemakoj javljaju se studenti koji trae korjenitu reformu obrazovnog sustava te je stoga 1967. utemeljeno sveuilite u Konstanzu.Tada se pojavljuje i teorija ili estetika recepcije novi oblik hermeneutike. Najpoznatiji su predstavnici te kole Jauss, Ise i Stierle. Jauss uvodi pojam recepcije jer teoretiari konstanke kole smatraju da se knjievna djela ostvaruju tek praksom itanja. Pojam recepcije znai mjesto legitimacije estetike kvalitete djela. Do sada se to pripisivalo samo autoru ili njihovim djelima. Usmjeravajui se na recepciju Jauss uvodi pojam horizont oekivanja tj. sustava predodbi predrasuda, preduvjerenja koje itatelj prinosi knjievnom djelu. Jauss tvrdi da svako djelo nastoji prekoraiti vlastiti horizont oekivanja jer na taj nain postaje vrijedno. Iser se usmjerio na proces konstitucije znaenja teksta tijekom njegova itanja i proglasio knjievni tekst partiturom, odnosno sklopom naputaka zbiljskom itatelju kako da postane implicitni itatelj. Implicitni itatelj nastaje kao rezultat interakcije teksta i zbiljskog itatelja. Implicitni itatelj je konstrukt proizveden tekstom. U tom procesu itanja se kroz strukturu teksta otvara rascjep izmeu zbiljskog i implicitnog itanja, a on se prevlada strpljivom interpretativnom djelatnou od strane zbiljskog itatelja. 13.Objasni de Saussureovu koncepciju jezika. Prema de S. jezik je samodostatni sustav, jedinstveno i zaokrueno polje i valja ga prouavati sinkronijski s obzirom na odnose meu tim koegzistirajuim elementima. Po de Saussureu jezik ima dvije dimenzije: jezik(langue) i govor(parole) pri emu je langue apstraktni sustav pravila, a parole konkretizacija tog sustava pravila. Dakle jezik je apstraktni sustav pravila koji konkretan oblik dobivaju kroz aktualizaciju govora. Jezik je velika masa koja podupire govor i sam govor ga implicira. Jezik je i niz konvencija koje drutveno tijelo prihvaa kako bi pojedincima dopustilo vrenje te djelatnosti - govora. Jezik funkcionira kao sustav opreka meu istovrsnim esticama, on je apstraktni sustav pravila koja dobivaju konkretan oblik jedino kroz aktualizaciju govorom. Ti kontrastivni odnosi doznauju esticama poloajnu vrijednost (valeur) oznaitelja iz koje onda proizlazi njihovo znaenje (signification) tj. sposobnost da se zamijene za drugovrsne estice, oznaena. Zato Saussure kae da tu nema pozitivnih elemenata ( termes positifs), jer vrijednost svakog elementa ovisi o svim drugim elementima, to mu ukida autonomiju. - zbog toga je znak lien znaenja kao sposobnosti zamjene za neto drugovrsno /stvarnost ili referent. Jezik je dakle, sustav razlika, binarnih opreka. 14. Binarni model znaka

Kod de saussurea znak se sastoji od dvije sastavnice oznaenog i oznaitelja. Oznaeno (signifie) je pojam a oznaenik (signifiant) je akustika slika. Jezini znak je arbitraran, konvencionalan i linearan. Jezini znak postoji samo u vezi oznaitelja i oznaenog. Jezik je sustav iji su elementi meusobno ovisni i pri emu vrijednost svakog pojedinog elementa ovisi i proizlazi iz istodobne su-prisutnosti ostalih elemenata. Niti jedan znak ne moe biti to to jest izvan odnosa sustava. Sve se temelji na odnosu unutar sustava. Postoje dva aspekta odnosa - horizontalni/sintagmatski i vertikalni/paradigmatski budui da se jezik odlikuje uzasopnim vremenskim kretanjem, svaka rije ima horizontalan/linearan odnos s rijeima koje joj prethode ili koje slijede ali, svaka rije ostvaruje odnos s drugim rijeima koje se ne pojavljuju u datom trenutku, ali bi to mogle; rije uspostavlja asocijativnu vezu s drugim rijeima meu kojima je odabrana 15. Formalna metoda u prouavanju knjievnosti (klovskij, Tomaevski) Ruski formalisti. U Rusiji (u Moskvi i Sankt Petersburgu) je u periodu prije i poslije revolucije (20ih godina 20.st.) djelovala kola koju su zbog formalne metode drugi nazivali formalistima. Umjesto sadraja knjievnog djela, formalisti su analizirali formu, strukturu teksta i organizaciju jezika u knjievnom djelu. Zanimali su se za ope zakone knjievnosti, kako funkcionira knjievnost. Na taj su nain eljeli uspostaviti znanstveniji pristup prouavanju knjievnosti i za razliku od novokritiara nije ih zanimala ni kulturalna ni moralna vrijednost knjievnosti. Viktor kolvskij najitaknutiji je ruski formalist, vodei teoretiar kole koja je djelovala u St. Petersburgu gdje je djelovalo i udruenje OPOJAZ drutvo za prouavanje poetskog jezika, osnovano 1916.g, a ugaeno poetkom 30ih godina. Napisao je esej Umjetnost kao tehnika (1917) manifest grupe u kojem razvija kljune pojmove formalista. Tvrdio je da se postupkom prikrivanja automatizira naa percepcija stvari (npr. stolac postaje stvar na kojoj sjedimo i zanemarujemo to je ini jedinstveno, materijal, boja, dizajn). kolvskij uvodi pojam ouenja umjetniki postupak naruavanja automatizma percepcije; osnovna funkcija umjetnosti i razlikovno obiljeje pjesnike uporabe jezika. Ouenje se postie tako da se u prvi plan stavlja forma (obremenjivanjem). Poetska forma mora itatelju oteati i zaprijeiti dopiranje do sadraja svraanjem porornosti na sebe. Na taj nain forma, ono to ini, prvi puta postaje jamac knievnog identiteta. Boris Tomaevski znaajan jer su se formalisti zanimali za poeziju, a on se zanimao za pripovijedanje. Poznat jer je prvi razvio distinkciju sie/fabula. Fabula je kronoloki uzronoposljedini slijed dogaaja u stvarnosti koji podlijee sieu kao autorskoj preradbi u tekst. Sie je umjetniki raspored dogaaja u pripovjednom tekstu, a nastaje premetanjem njihovog kronolokog redoslijeda u fabuli. Fabula je osnovni materijal prie, a sie je kako je fabula ispirana u tekstu. Fabula sadri samo dinamine motive koji mijenjaju situaciju, odnose likova, a ti dinamini motivi se ne mogu izostaviti bez tete po priu, a sie osim to mijenja red i trajanje dogaaja, umee komentare, zapaanja statine motive (koje ako izostavimo ne mijenjaju bit prie). Tomaevski je redefinirao pojam motivacije; ona vie nije svrha, cilj, intencija ve je se povezuje s pojmom motiva. Motiv je prema njemu strukturna jedinica, najmanja jedinica zapleta, pojedinani iskaz ili radnja. 16. Kako Jakobson objanjava nastanak pjesnikog jezika? Jakobsonovo se kritiko djelovanje smatra mostom izmeu formalizma i strukuralizma. Osniva je i lan Moskovskog Lingvistikog kruoka, a potom i Prakog lingvistikog kruoka. Prvo je djelovao u Rusiji, u Moskvi, zatim u Pragu te na kraju u Americi. Nakon nacistike okupacije odlazi u New York i nastavlja karijeru te surauje s Levi-Straussom. Nakon 2.svj.rata u Francuskoj cvate strukturalizam. U vrijeme dok je Jakobson jo u Americi pod utjecajem je Nove kritike.

Pomou lingvistikih pojmova je pokuao objasniti i definirati literarnost (oneobiavanje obinog jezika koje dovodi do ouenja). Njegov esej Lingvistika i poetika (1960. objavljen, 1958. ga je proitao na konferenciji) poezija je oblik jezika kojemu je svojstvena usmjerenost na vlastitu formu; forma postaje dijelom sadraja, dijelom onog to poezija komunicira. Kako bi objasnio razliku izmeu obinog i pjesnikog jezika u teskstu Dva aspekta jezika, dva tipa afatikih smetnji (1056) artikulirao je svoje uenje o dvjema jezinim osima (kod D.S. sintagmatski i paradigmatski) > os kombinacije metonimijska os i os selekcije mataforina os. Os kombinacije odreuje naelo susljednosti/kontigviteta/bliskosti. Os selekcije je vertikalna i odreuje naelo ekvivalencije ili slinosti. Za jezik to znai da su jezine estice povezane u oba sustava istodobno. Obian jezik funkcionira pomou obje osi prvo se jezina estica bira po naelu ekvivalencije-metaforinosti-slinosti ili podudarnosti s drugom, a zatim se dovodi u horizontalan odnos s drugim jezinim esticama po naelu susljednosti, kombinira se s drugim esticama po sintaktikim pravilima. Poetski jezik nastaje pomou tih osi > Jakobson kae da se pjesniki jezik razlikuje od obinog zbog dominacije poetskog - dolazi do projekcije naela ekvivalencije - slinosti sa osi selekcije (u obinom jeziku) na os kombinacije. Sa osi selekcije se premjeta na os kombinacije. Naelo ekvivalencije se premjeta na os kombinacije. Poezija gradi paralelizme, rijei se ne vezuju po znaenju nego po zvuenju. Ta ekvivalencija na metaforikoj osi izmeu neke rijei i to bi ta rije trebala predstavljati postoji naelo slinosti,sada se to naelo prebacuje u kombiniranje rijei u samom pjesnikom jeziku. Ta se slinost projicira na odnos meu rijeima, a ta se slinost ne temelji na znaenjskoj nego na zvukovnoj - u poeziji se to manifestira kao metar i rima. Zvuanjem se znaenje prebacuje na viu razinu, rijeima se ne iskazuje osnovno znaenje nego se njihovim postavljanjem jedne pored druge dobiva nova dimenzija znaenjska, npr u rimi. Rimom se stvara ekvivalencija meu rijeima. Rijei se kombiniraju kako zvue, a ne po znaenju. Poetski jezik nastaje ouivanjem obinog svakodnevnog jezika, a pomicanje naela ekvivalencije na os kombinacije se oituje kao ouenje, kao neuobiajenost koja tvori pjesniki jezik. Literarnost je rezultat posebnog strukturalnog naela, naela ekvivalencije koje je sada na osi kombinacije. Ti pojmovi strukturalne lingvistike mogu nam posluiti da bi se objasnio uinak koji poetski jezik ini drugaijim od uobiajenog jezika. Zato se formalisti prebacuju na formu. Nije bitno to se govori, nego kako se to organizira - posebna organizacija jezika. Jakobson to objanjava premjetanjem tih naela i tu nastaju poeci znanstvenog bavljenja knjievnim tekstom. 17. Objasni Greimasov aktanstki model Algirdas Julien Greimas u Francuskoj iznio studiju Strukturalna semantika (1966). Smatra da je Proppov model znaajan pomak, ali da nije u dovoljnoj mjeri strukturalistiki i dovoljno utemeljen u lingvistici. Njegov aktanski model trebao bi biti primijenjen na sve pripovjedne tekstove. (slika na saetku) Aktanski model nastaje tako to Greimas polazi od gramatike ralambe sintaktike cjeline od subjekta, objekta i predikata, gdje je predikat sredite. Takvu koncepciju razvio franc. lingvist Lucien Tesniere. Predikat je jezgra i iz njega se ravaju ostale funkcije. Funkcije koje ovise o predikatu su aktanti i cirkumstanti. Cirkumstanti su modalni aktanti ili odreivai okolnosti, a aktanti ovise o predikatu. Gremais je preuzeo tu koncepciju i ograniio je u svojem modelu broj cirkumstanata - modalnih aktanta (pomaga i protivnik), povezao ih je modusom moi jer subjektu pridaju ili oduzimaju mo. Odnos prema subjektu je modalan odnos moi. Jedini pravi sintaktiki aktanti su subjekt i objekt, njih je Greimas povezao teologijskim odnosom udnje (subjekt udi za objektom). Poiljatelj i primatelj su pravi sintaktiki aktanti spojeni etimologijom spoznaje jer poiljatelj predajom objekta omoguuje spoznaju, a primatelj je prima. Subjekt je u ovom modelu sredinji element radnje prie, a objekt je cilj koji subjekt eli postii, a to postie radnjom koju inicira. udnja subjekta za

objektom pokree priu. Tu Greimas prepoznaje aprioran mehanizam razumijevanja diskursnog znaenja uope. Uspostavljanje toga znaenja odvija se nadodreivanjem odnosa subjekta i teleologijskog odnosa udnje spoznajnom odnosu izmeu poiljatelja i primatelja. On privilegira subjekt i objekt. Njihov je odnos vaniji od odnosa poiljatelja i primatelja. udnja pokree priu. Gremais razlikuje aktante i aktere. Akteri su diskurzivna oitovanja aktanske uloge. Radi se o oitovanju koje je svojstveno konkretnom pripovjednom tekstu (Filip Latinovi akter, junak je aktant). Akter ne mora biti osoba/lik (moe biti drutvena,ekonomska zapreka). Premda Gremais ovaj model preuzima iz sintakse (ovaj model moemo upotrijebiti na sve pripovjedne tekstove), ali privilegira semantiku znaenjsku dimenziju. Nadodreivanjem i privilegiranjem odnosa subjekta i odnosa (sr prie, pria poinje), postavljanjem tog odnosa u sredite crpimo znaenje koje primjenjujemo na odreen tekst. Nije rije o kategorijama - nedovoljno utemeljeno u lingvistici, previe duguje subjektivistiki/psihologijski. Subjekt mladi, objekt kraljevna, poiljatelj - kralj koji alje mladia, primatelj mladi (stjee odreene spoznaje), pomaga - arobnjak, protivnik zmaj. Taj model se moe primijeniti na sve pripovjedne tekstove, ali u konkretnoj analizi pripovjednih tekstova (pogotovo sloenih) moe se dogoditi da je jedan aktant u glavnoj prii protivnik, a u drugoj pomaga, zato postoji vie modela u jednom pripovjednom tekstu. 18.Kako Benveniste i Genette objanjavaju odnos izmeu diskurza i prie? Benveniste uvodi opreku diskurs/jezik, a diskurs se zapisivanjem izobliuje u priu, gubei vezu s jedinstvenim instancama (govornik, sugovornik, konkretna stvarnost i situacija) vlastite dogaajnosti da bi se stabilizirao i mogao prenijeti znaenje i u potpuno promijenjenim okolnostima. Pria dobiva znaenje iz anrovskog (detektivski roman, fantastini..), a ne subjektno-intencionalnog konteksta. Tada dobivamo opreku diskurs/jezik. Ta je opreka obrada prie diskurs je obrada prie. Gerard Genette pojam diskursa rabi u znaenju prekrajanja prie u skladu s porukom koju autor eli odaslati, iz toga proizlazi da je pojam prie zamijenjen pojam fabule ruskih formalista. Za Genettea diskurs i pria vie nisu u opreci kao u Benvenista, ve su sastavni dio svakog iskaza. U prii je naglaen konstativni dio, u diskurzu performativni, ali su uvijek prisutna oba, samo je u jednome dominantan jedan, a u drugome drugi. 19.Dekonstrukcija-kritika metafizike tradicije.Objasni Derridaovo utemeljenje pojma. Dekonstrukcija = destrukcija + konstrukcija - u svakoj destrukciji sadrana je i konstrukcija. To je specifina strategija itanja tekstova. Tijekom 80-ih godina utjecaj dekonstrukcije iri se u razliitim disciplinama amerikoga akademskog ivota, proimajui se s psihoanalizom. Dekonstrukcija se opire vlastitom predstavljanju u liku metode, teorije ili kole. Pojam dekonsturkcije nastao je preimenovanjem hajdegerovskog pojma destrukcije zapadne metafizike. Zapadna je metafizika tradicija miljenja iji poeci seu od aristotelove metafizike. Metafizika polazi od premoi ovjeka nad prirodom, duha nad tijelom, razuma nad osjetilima, pojma nad rijei, mukog nad enskim, subjekta nad objektom, glasa nad slovom, oznaenog nad oznaiteljem... Ona na taj nain uvodi asimetrine binarne opreke kao da su samorazumljive i pritom zakriva to da su izvedene iz pristranog, uvijek-vemetafizikog, nasilnog mjerila (usklaenog s jakim lanom opreke koji slui kao mjerilo cijele opreke). Metafizika preutno privilegira onaj lan opreke za koji dri da je prisutan samome sebi, potpun, samodostatan i samosvjestan. Drugi se lan pak tretira kao posrednik s pomou kojega e prvi lan ponovno uspostaviti privremeno narueni identitet sa samim sobom, nakon to proe kroz mreu razlika. 20. Dekonstrukcija binarne opreke glas/slovo

Metafizika opreka glas/slovo, govor/pismo. Dekonstruiranje binarnih opreka koje provodi Derrida. Derrida kae da su svi mislioci od platona do de Saussurea, pa ak i on davali prednost glasu nad slovom, govoru nad pismom, smatrali su da slovo dolazi nakon glasa, da pismo dolazi nakon govora i da je pismo zapravo zabiljeeni govor, a slovo zabiljeeni glas, iz toga proizlazi da je pismo grafika reprezentacija glasa, govora, takvo shvaanje je metafiziko jer se glas, govor tretira kao prirodan, jer glas, govor proizlazi iz umova i tijela ivuih govornika koji misle ono to govore i govore ono to misle. U trenutku govora imamo i prisutnost misli. Takvo povlaivanje govora tj. glasa Derrida naziva fonocentrizam. To privilegirano shvaanje govora vee se uz intencionalnost kao prisutnosti, prisutnost misli u trenutku dok govori, a prisutnost govornika dok govorimo jami istinitost onoga to se govori. U opreci govora i pisma, govor je toka prisutnosti povlateno mjesto. Pismo je sekundarno, podreeno jer se shvaa kao puko biljeenje govora, on je suplement govoru, dometak, nadomjestak, pridodaje neemu to je samo po sebi potpuno. Dekonstrukcija djeluje tako da lan koji se nadovezuje napotpunjuje glavni lan. Dekonsturkcija ne obre opreku ve rasvjetljava mehanizam koji tu opreku podupire i koji omoguuje dominaciju jakog lana. Ne radi se o tome da se fonocentrizam zamjeni grafocentrizmom(nije stvar o obrtanju) ve o problematiziranju same mogunosti utemeljenja govora pismom i obratno. Potkopa se hijerarhijski poredak njihove meusobne ovisnosti, govora i pisma. Pismo za Derrida znai stalno i neumorno izazivanje razlike s time da tu razliku naziva differance, razlika, pomak, odgoda. Pisanje je neumorno izazivanje razlike, odgode, pomaka izmeu govora i pisma. Fonocentrizam (privilegiranje glasa nad slovom, govora nad pismom, umjesto njega Derrida koristi pojam logocentrizam - ire odreenje od fonocentrizma) i grafocentrizam. Logocentrizam pretpostavlja utemeljenje i verifikaciju, ovjerovljavane jezinih znakova izvana prema sreditu izvan strukture preko vanjskog autoriteta, vanjske toke prisutnosti. Uvrijeena pretpostavka logocentrizma je da jezik ima svoj referent u zbilji, a ta zbilja poiva izvan njegovih granica i nije podvrgnuta njegovim pravilima. Preddesisorovsku koncepciju jezika Derrida naziva logocentrinom. Ta pretpostavka je obiljeila cijelu povijest od platona i prednost glasa nad slovom-logocentrizam. Iz takve pretpostavke izvedene su sve ostale kao prisutnost misli u glasu bez obzira na slovo i prisutnosti svijesti samoj sebi bez obzira na drugu svijest. Derrida kao prepreku suprotstavlja pismo -ecriture- pisanje. Opreka govor/pismo. Zahvaljujui tome to pismo vidimo lingvisti su zapali u istu zamku i zamijenili jezik za pisanje te zanemarili izvornost govora. Derrida upuuje na de Saussureovo privilegiranje govora nad pismom gdje on kae da lingvisti bolje uoe prvu stvar koju vide i zaboravili su da je govor izvoran. Zbog toga teaj ope lingvistike pozornost posveuje pojmu pisma, pisanja. Meutim, Derrida kae koliko god se de Saussure trudio da utemelji jezini znak u prirodnosti jezinog glasa - zvunoj slici,toliko se svaki njegov pokuaj definiranja oslanja upravo na slovo - pisani znak. On bi elio utemeljiti na glasu, ali se oslanja na pismo. Na taj nain pismo iskljueno iz jezika ponovno vraa u jezik da bi odredilo identitet jakog lana, glasa, meutim, razotkriva se, kao svaki dekonsturkcijski mehanizam, da onaj lan koji se ini potpunim, dominantnim, jakim ,punim, prisutnim, zapravo nije takav i iziskuje nadopunjavanje drugim lanom. Tako se otkriva da ono to se isprva tretiralo kao izvedeno sekundarno zapravo ono to prethodi, uvjetuje ovo to se smatralo izvornim. Sama ideja izvornog se razotkriva kao uinak prikaza. To da pismo prethodi jeziku ne znai da im se rodimo krenemo pisati,ve znai da se fonetsko pisanje - zapisivanje govora - samo oblik pisanja prethodi jeziku. Postoji jedno ope pisanje,opi oblik pisma-arhipismo po Derridau - koje se javlja, prethodi govoru, i generira koncept govora kao prisutnosti. Arhipismo - iri pojam pisma koje prethodi govoru. Zhvaljujui logici suplementarnosti u kojoj se stvara da je govor prisutan, sredite, utemeljujui. tim pojmom arhipisma proiruje se de Saussurova definicija jezika kao sustav razlika bez pozitivnih termina. Jezik je sustav razlika utemeljen u odsutnosti, (Derrida kae da

de Saussur to kae. Dekonsturkcija samo kae ono to je u drugom tekstu ve reeno. Derrida je uvijek itanje neega.) a i samo pismo je utemeljeno na odsutnosti onoga tko pie i onoga o emu se pie. Pismo oznaava gubitak prisutnosti,ono konstituira strukturu traga samog znaenja. Trag je znak odsutne prisutnosti. Trag je znak znaka, neega to vie nije prisutno. Ostavlja se trag neega to vie nije prisutno, ali premda je znak odsutne prisutnosti, trag istodobno podrava i odrava ideal prisutnosti. To znai kao to je pismo utemeljeno u odsutnosti i jezini je znak utemeljen u odsutnosti referenta. Sa oznaenim se razotkriva da je i oznaeno zvuna slika neega,znak za neto to je odsutno, svaki glas je utemeljen u odsutnosti referenta u zbilji. Svaki znak je trag neega odsutnog, svaki znak je zapis onoga to je oduvijek odsutno. svaki zamislivi znak za jabuku (izgovoren, pisan, nacrtan, fotografiran, kompjuteriziran) nije sama jabuka ve samo znak. Reprezentira jabuku u njezinoj prisutnosti dekonsturkcija znaka. 21. Poststrukturalizam kao kritika strukturalizma i hermeneutike Godina 1968. uzima se kao godina za poetak poststrukturalizma. Derridaov tekst utemeljiteljski je za poststrukturalizam. Poststrukturalizam obiljeavaju studentska gibanja, revolucionarni pokreti, nezadovoljstvo politikim i akademskim ivotom u franc., a neki teoretiari su i aktivno sudjelovali u tim zbivanjima. Poststrukturalisti i strukturalistima i hermeneutiarima kritiziraju reprezentacijski model jezika. Strukturalistima prigovaraju ignoriranje izvanjezinoga, a hermeneutiarima prigovaraju zatoivanje jezika. Kritika strukturalizma: Strukturalizam jezik tretira kao samorazumljiv i samodostatan, samodovren sustav. Nema nita izvan jezika, nain na koji vidimo svijet je strukturiran jezikom kojim govorimo, iskustvo nije predjezino, kao to ni stvarnost nije predjezina, ve jezina, jezik upravlja svime, jezik je u sreditu. Poststrukturalisti to smatraju problematinim. De Saussure kae da se govornik i sugovornik meusobno razumiju zato to su im znaenjske jedinice jednake. Meutim, oznaitelji su arbitrarno povezani sa oznaenim, oni su rezultat konvencije i kao takvi uli su u svijest matinog govornika pa taj govornik vie ni ne primjeuje arbitrarnost te veze. Poststrukturalisti otvaraju slijedee pitanje TKO E ZATVORITI GRANICE STRUKTURE? Naime, u toj strukturi koja bi govornika i sluatelja trebala ujedinjavati otvaraju se prostori nesuglasja. Nametanje strukture je in diskriminacije koji se provodi u neije ime. Poststrukturalisti mogu prihvatiti da je jezik igra, ali ne igra kakvu podrazumijevaju strukturalisti. Kod strukturalista u gramatici nema mijenjanja pravila, doim je kod poststrukturalista dogovor oko pravila slobodna igra. To je razlog zato poststrukturalisti ne govore o jeziku, nego govore o diskurzu. Pojmovi diskurza i iskaza nisu samodostatni ni potpuni, nego podrazumijevaju neto neiskazano, nediskurzivno. Svaki jezini in sadri u sebi neko iskljuenje, diskriminaciju i zbog toga nije potpun. Kritika prema hermeneutici: Hermeneutika privilegira duhovnu stranu tekstova, unutranjost, a zanemaruje izvanjsko. Takoer hermeneutika polazi od predjezine stvarnosti. Jezik se prema tome tretira kao da je izveden iz predjezinog. Hermeneutika barata pojmom horizonta. Kae da se svaki jezik moe artikulirati samo u odreenom horizontu iz toga proizlazi da se znaenjska struktura jednog jezika ne izvodi iz njegove gramatike strukture nego iz smisaonog horizonta. Jezik se tretira kao izraz autorove unutranje biti i proizlazi iz autora. Analiza jezika mora zavriti vraanjem u horizont. Zato ih poststrukturalizam kritizira. Poststruktualisti kau da taj horizont je transcendentalno oznaeno (hermeneutika privilegira to oznaeno) itav se jezik zatvara u horizont oznaenoga i na taj nain jezik u horizontu nita ne moe promijeniti ne moe unijeti nikakvu inovaciju. Poststrukturalisti kau da se jezik ne smije tretirati kao puka reprezentacija horizonta, kao medij za objavu horizonta, po njihovom miljenju to je zatoivanje/zatvaranje jezika, vezanje uz vanjezinu stvarnost. Heremeneutika biva kritizirana zbog privilegiranja duhovne nad materijalnom stranom tekstova, njihove unutranjisti umjesto izvanjskosti. Ona polazi od postulata predjezine stvarnosti (jezik je

samo izveden iz predjezinog i tomu se mora vratiti). Svaki jezik se moe artikulirati samo u odreenom duhovnom horizontu. Znaenjska struktura jednog jezika ne porizlazi iz njegove gramatike strukture, nego iz smisaonog horizonta. Analiza jezika mora zavriti vraanjem u horizont. Poststrukturalisti kau da je taj horizont transcendentalno oznaeno (itav se jezik zatvara u horizont oznaenoga). Jezik se ne smije tretirati kao puki reprezent horizonta (to je zatvaranje, zatoivanje jezika) 22. Objasni Foucaltov pojam arheologije Foucault se kritiki odnosi prema tradicionalnoj historiografskoj metodi koja se oslanja na uspostavu uzrono-posljedinih veza i iz toga izvedenu kronoloku temporalnost. Arheologija nastoji rekonstruirati uvijete mogunosti ljudskih predodbi, spoznaja, jezinih tvorevina u odreenim povijesnim razdobljima. Foucault ne govori o povijesnim razdobljima ve o epistemama. Za Foucaulta epistema je oznaka za strukturno nesvjestan spoznajni prostor odreenog povijesnog razdoblja. Cjelina episteme (njezin poredak) uvjetuje (upravlja)ponaanje(m) svih njezinih dijelova. Spomenuti sklop odnosa je povijesno aprioran. Dijelovi episteme se mogu objasniti jedino u okviru episteme. Razlikuje 4 episteme i kae da ljudi organiziraju svoje znanje i diskurzivne prakse unutar te 4 episteme: 1.predklasina (kraj sr. vijeka do kasnog 16.st.), 2.klasina (17. i 18.st.), 3.moderna(od kraja 18.st. do prve polovice 20.st.), 4. postmoderna (nakon 1959.). Episteme odreuju nae razumijevanje jezika, za svaku je karakteristian specifian odnos izmeu rijei i stvari - specifino shvaanje jezika i pojmovi koji odreuju odreena podruja znanja pojedine epohe. Ono to arheologiju zanima je razotkrivanje pravila tj. uvjeta mogunosti. Razotkrivanje tih pravila omoguit e nam da razumijemo kako naizgled arbitrarno ogranienje zadobiva potpuni smisao u okviru zacrtanom pravilima. Foucaulta zanima ona dimenzija povijesti koja izmie svjesnoj kontroli subjekta, naime, ta nesvjesna dimenzija koja izmie kontroli subjekta odreuje i poziciju samog subjekta, nije subjekt izvor, on je proizvod tih uvjeta mogunosti. Arheologija se ne bavi dokumentima ve spomenicima, monumentima. Dokumente ita kao spomenike jer inzistira na materijalnosti dokumenata, na njihovu vanjtinu i formu grae na to kakvi su, na njihovu izvanjskost. Foucault dalje uvodi pojmove arhiva, diskurzivne formacije ili reima istine. To su to su pravila unutar kojih funkcionira jedno razdoblje. To su uvjeti mogunosti spoznaja pojedinoga razdoblja. - istina nije apsolutna kategorija, granicu izmeu istinitog i neistinitog odreuje skup pravila,a uvjetovana je reimom. Pojam diskurza prilagoava arheologijskom okviru pa diskurz postaje simbolini poredak i povijesni apriori predodbenih misaonih shema. Diskurz je okvirni uvjet nastanka predodbi, spoznaja, govora, postupaka i oblika drutvenosti jedne civilizacije, njezin konstitucijski temelj. Diskurz pokazuje diskontinuitet glede uvjetovanja svojih razliitih pojavnih oblika (meu razdobljima i unutar razdoblja). diskurzivna formacija (kao reim istine) je sustav koji organizira distribuciju vidljivog i nevidljivog i iskazivog odnosno predoivog i prikazivog te tvorbu znaenja, iskustva, predodbi, pojmova i subjekata u odreenim razdobljima. - da bi objasnio na koji nain diskurzivna formacija funkcionira kao reim istine, Foucault uvodi odnos diskurzivno/nediskurzivno, unutranje/ izvanjsko. Diskurz ima red, a nediskurz nema i tako nediskurz rastura binarno (razlikovni poredak u diskurzu). Nediskurzivno rasprujui se u diskurzivnom gradi tzv. depove otpora. Diskurzivno ograniava, sputava nediskurzivno: uvodi razlike u neto to je nerazlikovno. Foucaulta zanima na koji nain se nediskurzno vraa u polje diskurza. Intervencija izvanjskog u unutranjost diskurza zbiva se u obliku dogaaja (iskaza). Osnovni element diskurza je iskaz, a to je mjesto, prorez kroz koji provaljuje izvanjsko u diskurz, iskaz je klizno tlo diskurza. Osnovna obiljeja iskaza su individualnost i ponovljivost. Iskaz je definiran odnosom unutar polja, ali se moe distancirati od takvog polja. Iskaz i polje imaju uzajaman odnos. Arheologija polazi od toga da opie

izvanjske uvjetne mogunosti diskurza. Iskaz kao jedinica diskurza omoguuje pogled u samo polje. 23. Opii Foucaultov arheoloki pojam diskurza. Foucault prilagoava pojam diskurza arheologijskom okviru diskurz je okvirni uvjet nastanka predodbi, spoznaja, govora, postupaka i oblika drutvenosti jedne civilizacije, njezin konstitucijski temelj. U diskurzu se proizvode sva naa znanja i sve nae predodbe, sve to smatramo istinitim ludim, razumnim u odreenom razdoblju. Uinci diskurza idu izvan diskurzivnog. Diskurz se odlikuje diskontinuitetom koji postoji izmeu i unutar razdoblja, nema veze meu njima. Ne postoji sveukupni diskurz, tj. on se sastoji od niza poddiskurza koji se meusobno nadopunjuju, iskljuuju i u razliitim su odnosima. Diskurzivna formacija (kao reim istine) je sustav koji organizira distribuciju vidljivog i nevidljivog i iskazivog odnosno predoivog i prikazivog te tvorbu znaenja, iskustva, predodbi, pojmova i subjekata u odreenim razdobljima. Da bi objasnio na koji nain diskurzivna formacija funkcionira kao reim istine, Foucault uvodi odnos diskurzivno/nediskurzivno, unutranje/ izvanjsko, Diskurz uvjetuje funkcioniranje nediskurza (nediskurz je raspreno podruje, kaotino, zato je i neraspoznatljivo). estice nediskurza stoje u slobodnim meusobnim odnosima, nediskurz je neuhvatlljiv, izmie i prua otpor svojoj artikulaciji. Nediskurzivno je neuhvatljivo, mnotveno i raspreno, on ograniava diskurz, oduzima mu autonomiju i to ponajprije razlikovnoj - binarnoj matrici. Diskurz ima red, a nediskurz nema i tako nediskurz rastura binarno -razlikovni poredak u diskurzu.(diskurz uvodi binarne opreke, ograniava nediskurz tako to uvodi red uspostavljajui razlike, a nediskurz u prostoru diskurza proizvodi depove otpora, rastura red). No i diskurzivno ograniava, sputava nediskurzivno: uvodi razlike u neto to je nerazlikovno, uvodi red time to pravi razlike. Foucaulta zanima na koji nain se nediskurzno vraa u polje diskurza. Intervencija izvanjskog u unutranjost diskurza zbiva se u obliku dogaaja (iskaza). Dogaaj je u diskurzu iskaz. Iskaz sam svojim iskazivanjem proizvodi odreene uinke, predmet, subjekt i naslonjenika. Ti uinci ine dogaaj. Osnovni element diskurza je iskaz (nonc), mjesto, prorez kroz koji izvanjsko (nediskurz) provaljuje u diskurz. Ono je klizno tlo diskurza i zbog toga to se diskurz sastoji od kliznih jedinica postoji potreba za kontrolom diksurza. Na rubovima svakog iskaza je pridrueno (uporabno) polje koje otkriva/odreuje pripadnost odreenom anru. Osnovna obiljeja iskaza su individualnost i ponovljivost. Premda je takav status iskaza pokretljiv, relativan i podloan stalnom propitivanju, na kraju se ipak izvodi iz arhiva kao uvjeta mogunosti svoga postojanja. Diskurz je uronjen u mreu odnosa koja mu daje relativnu teinu. Iskaz je definiran odnosom unutar polja, ali se moe distancirati od takvog polja, on se kao ono to nam omoguuje da vidimo polje Budui da je iskaz na granici, prodor izvanjskog u unutranje - i unutra i izvan, on je definiran odnosom unutar polja, diskurza, a zbog dogaajnosti s druge strane se moe distancirati dvojak odnos. Ako je njegov odnos dvojak, onda nam iskaz omoguuje da vidimo polje, te uvjete mogunosti, poput svjetiljke u koju ne moemo gledati, ali nam omoguuje da vidimo. Iskaz je pukotina kroz koju gledamo unutra jer otvara prostor izmeu diskurzivnog i nediskurzivnog. Odnos izmeu iskaza i polja je dvojak/obostran., polje artikulira odreuje iskaz i iskaz artikulira svoje polje. Arheologija polazi od toga da opie izvanjske uvjetne mogunosti diskurza. Iskaz kao jedinica diskurza omoguuje pogled u samo polje. - iskaz i polje imaju uzajaman odnos. 24. Objasni Foucaultov koncept genealogije. Pojam oznaava metodu otkrivanja rodoslovlja pojedincu, pojmu, pojavi, praksi. U suvremeno miljenje uvodi ga Friedrich Nietzsche (1844-1900) studijom Uz genealogiju morala (1887) u kojoj je problematizirao pojmovna uporita zapadne civilizacije. Poredak

diskursa (1970/71) - prvi tekst kojim Foucault najavljuje svoj novi projekt- genealogiju. Umjesto ope potrage za izvorom stvari, Foucault se usmjerava na toku njihove invencije, na toku na kojoj bivaju izmiljene, izumljene (Erfindung). Koje nam okolnosti omoguuju da mislimo upravo na ovaj nain o ovim stvarima, koja ogranienja nameu te okolnosti predmetima i rasponu naeg miljenja? Cilj genealogije je rekonstruirati podrijetlo naega sadanjeg poloaja, objasniti nastanak naega kategorijalnog ureaja s obzirom na sve ono to ga je uvjetovalo (zadatak genealogije je objasniti nastanak naega kategorijalnog ureaja iz perspektive onoga to ga je proizvelo. Glavni predmet Foucaultove genealogijske kritike je zapadnjaki humanizam utemeljen ideologijom prosvjetiteljstva. Foucault promatra praksu humanistikih znanosti s obzirom na njezinu specifinu logiku, strategije, razloge, povijesne pretpostavke, moralne imperative, institucijske propise, socioekonomske i politike uvjete koji tite i promiu disciplinu stvarajui odgovarajue reime istine, na tom tragu nastaju i njegova istraivanja seksualnosti. Prema njegovom miljenju, glavna zadaa kritiara, genealoga je utvrditi na koji nain nastaju istine. Genealogija se bavi odnosom izmeu nediskurzivnih praksi i sistema diskurza. Foucault smatra da postoji neraskidiva veza izmeu znanja (diskurza) i moi (izraene u nediskurzivnim praksama) 25. Opii Foucaultov genealogijski pojam moi. Nadzor i kazna. Odnos izmeu znanja i moi se problematizira na odnosu Foucaltove analize kaznenog sustava. Odnos znanje/mo motri s obzirom na vezu izmeu disciplinarnih praksi koje kontroliraju ljudska tijela u odreenom periodu i modernim drutvenim disciplinama i proizvode odreene pojmove. Kljuni instrument moderne moi upravo je normalizacija, a kao jedan od primjera normalizirajueg pogleda kojim se pojedinci prosuuju Foucault navodi testove u koli, medicinske preglede, evaluacije na poslu. Foucault navodi model zatvora kao panoptikuma kao primjer kako mo normalizirajuim pogledom vri kontrolu nad pojedincima (zatvorenici se kontroliraju pogledom, odnosno injenica da ni sami ne znaju u kojem su trenutku izloeni pogledima tjera ih na kontrolu svojih nagona). Normalizacija znai discipliniranje uma i tijela - ponaanje u skladu sa odreenim pravilima. Iako su se moderne disciplinarne prakse razvile u zatvorenim institucijama kao to su zatvori i ludnice, ubrzo su se proirile u drutvu. irei se na taj nain, spomenute disciplinarne prakse, osim negativnog, zadobile su i pozitivan predznak: nisu samo onemoguivale nepoeljno ponaanje, nego su i poticale proizvodnju i porast znanja. Foucault u arheologijskoj fazi mo prikazuje u parametrima ideologije, represije i nasilja, doim u genealogijskoj fazi mo postaje pozitivna produktivna sila. Mo (fr. pouvoir) nije samo sila koja pritie i kae ne, nego presijeca i proizvodi stvari, stvara uitak, oblikuje znanje, proizvodi diskurz. Foucault na taj nain odbacuje tzv. represivnu tezu i mo definira kao odnos sila, produktivnu mreu koja prolazi kroz cijeli drutveni korpus (tijelo, spolnost, srodstvo, obitelj, znanje, tehnologiju, rad, identitet). U genealogijskoj fazi mo je produktivna sila koja istodobno kontrolira i proizvodi seksualnost. Ne vee se uz temelj, ona je kao pozitivna sila i proizvodi nova znanja i drutvene kategorije i strukture. Prema tome, naa seksualnost je uinak diskurza, ona je rezultat proizvodne djelatnosti moi. Povijest seksualnosti. Pojedinac internalizira norme koje mu pruaju znanosti o seksualnosti i kontroliraju sebe kako bi se prilagodili tim normama. Na taj nain pojedinci postaju: objekti kontrolirani od strane discipline. Samooblikujui subjekti koji kontroliraju sebe. Prema tome, naa seksualnost (kakva god bila) je uinak diskurza, rezultat proizvodne djelatnosti moi 26. Kritika kartezijanske paradigme Kartezijanksa paradigma - ovjek je ovjek po tome to misli, on je bie svijesti, a svijest ga emancipira i oslobaa od predrasuda. Freud uvodi koncepciju nesvjesnog i tako dovodi u

pitanje ljudsku racionalnost te kritizira kertezijansku paradigmu. Naime, nesvjesno je dimenzija ljudskog bia u opreci sa svijesti. Ono u sebi sadri negaciju te moe oznaiti optiki rascjep izmeu dviju psihikih oblasti. Podsvjesno nije nesvjesno. Podsvjesno je pak ipak nekakva svijest koja se nalazi ispod svijesti. Prema Freudu, nesvjesno je dominantna odlika ovjeka, ono po emu ovjek prestaje biti bie svijesti i gospodar univerzuma. On kae da psihologija polazi samo od svjesnog, a zanemaruje nesvjesno, dok psihoanalizu obiljeava taj rascjep izmeu svjesnog i nesvjesnog. Ba zbog toga psihoanalizu kritiziraju suvremenici. 27. Freudov dinamini model psihe / model ispunjenja elja To je kljuni pojam psihoanalize, a u tom se modelu sukobljavaju nesvjesno i predsvjesno jer predsvjesno predstavlja straara izmeu svjesnog i nesvjesnog naime, on samo neto proputa u svjesno. Nesvjesno je ovdje neto temeljno i primarno u ovjeku. Ono je skriveno , u njemu vlada mjeseeva sloboda (nou u snovima je najslobodnije), njime vlada beskompromisno naelo ugode. Sadraje nesvjesnog (imaginarni scenariji) Freud naziva prikazama nagona i pripisuje im vizualno-predodbeni karakter. U nesvjesnom djeluju 2 mehanizma: 1) Mehanizam stapanja - spaja se nespojivo. Spajaju se proturjene, nespojive i raznovremenske rijei u mozainu cjelinu. 2) Mehanizam premjetanja - prebacivanje iz misaonog registra u vizualni, to se dogaa u snovima. Da bi se misao pretvorila u sliku, ona mora biti deformirana. Ovi mehanizmi pokazuju da nesvjesnim vladaju odreene zakonitosti; ravnodunost prema sankcijama stvarnosti, izostanak negacije i dvojbe te naelo ugode koje je obiljeeno nestrpljivou. U prostoru nesvjesnog, za miljenje nema mjesta! Predsvjesno ima izravan pristup svjesnom (za razliku od nesvjesnog). Postoji cenzura izmeu predsvjesnog i svjesnog te izmeu predsvjesnog i nesvjesnog. Da bi sadraji nesvjesnog mogli ui u svijest, naelo realnosti ih prisiljava na kompromise, naime dolazi do sputavanja nagona vezivanjem, sloboda ne postoji, uvodi se tzv. suneva gramatika kojoj je svojstvena relacijska logika; znai stvari ne vrijede same po sebi, ve iskljuivo u odnosima s drugima. Vizualno-akustike predodbe postaju lingvistike, a znakovi svojstveni nesvjesnom se pretvaraju u simbolike i ikonike znakove. Nesvjesno svoje zadovoljenje nalazi jedino u snovima, poeziji i knjievnosti, gdje poputa kontrola! Freud jo razlikuje - sachvostellung ili predodbu stvari - apstraktna stvar -wortfortsellung ili predodbu rijei - unutar predsvjesnog Dinamika se dogaa obrnuto, jer dolazi do povratka potisnutog sjeanja , a to neprestano vraanje izaziva dinamiku. to je jae potiskivanje, jai je i otpor, a Freud smatra zdravom psihom onu koja ne tlai samu sebe. On kae da naelo stvarnosti u sebe treba ukljuiti i naelo ugode, tj . da svijest treba biti dovoljno elastina da uvai nesvjesno. Taj model naputa 1920! 28. Freudov topografski model psihe/model nagona za ponavljanjem Potisnuto se nastoji vratiti u sadanje posredstvom snova. Ono to se nije shvatilo iznova se vraa i ne miruje dok ne pronae svoje rjeenje. ovjek tei ponavljanju traume i ne eli se odvojiti od tog iskustva. Trauma se spoznaje tek naknadno, nakon simptoma koje je prouzrokovala. To ponavljanje traume Freud naziva odjelotvorenjem. Naime, ovjek se vee uz traumu te stalno ponavlja iste situacije i iskustvo. On se vee za svoju bol ujedno prebacujui odgovornost na drugog i odbijajui sam preuzeti odgovornost. Ovaj model psihe ima 3 zone: 1. ID (ONO) - nagonski pol linosti 2. EGO (JA) - instanca koja se uspostavlja zastupajui interese sveukupnosti osobe. Samostalnost mu je relativna, ovisan o zahtjevima IDA kao i o imperativima SUPER-EGA. 3. SUPER-EGO (NAD-JA) - instanca koja sudi i kritizira, a zasnovana je pounutrenjem roditeljskih zabrana i zahtjeva. To su tri linosti u

jednoj-intersubjektivan odnos unutar subjektivnog odnosa. U sukob ulaze ID i EGO, a taj sukob je zapravo ostatak stvarnih sukoba u djetinjstvu s pravim osobama. SUPER-EGO se sadistiki pak ponaa prema egu i namee mu pravila. U psihoanalizi ili lijeenju (u kojem bi se opet, kroz komunikaciju, trebali oitovati intersubjektivni sukobi IDA i EGA) pacijent uspostavlja odnos s psihoanalitiarom. U tom je odnosu bitan transfer ili prijenos. Tada naime psihoanalitiar preuzima ulogu SUPER-EGA, postaje autoritet, prebacuje odgovornost na sebe te kae to je ispravno, a to ne. U ovom modelu Freud tvrdi da ljudsku psihu nije mogue izlijeiti (dok je u prvom modelu tvrdio da se moe izlijeiti) te da je bolest sastavni dio zdravlja ( kao to je zdravlje sastavni dio bolesti) i da je ona uvijek prisutna. Psihoanaliza je ovdje samo da propitkuje, a ne da lijei. 29. Kako Lacan objanjava genezu ega? Lacan genezu ljudske psihe dijeli na 3 faze: 1.) Faza rastrganog tijela to je prva faza koja se vezuje uz najranije djetinjstvo (od 8.mj.starosti). Ljudska jedinka nije jedinstvena, centrirana, nego rasprena, nagoni se ire na sve strane, Ja/ego se jo nije oblikovalo, funkcionira poput amebe. Hommelette = ovjeuljak, (omlette od jaja) Lacan tako naziva bebu u toj fazi (ovjeuljak) jer je sve jo smukano (poput omleta). ovjek se raa kao ovjeuljak, a tek kasnije postaje ego - ovjek nije ego, nego ego postaje. Ta je faza nagonska, pluralna, produljena fetalna faza ovjeka, u toj fazi beba - ovjeuljak odrava vezu sa majinim tijelom. Hommelette je bezoblian, neoblikovan, neizdiferenciran hrpa nagona. 2.) Zrcalni/ imaginarni stadij druga faza je kljuna (izmeu 8 i 12 mj.). U toj fazi dolazi do prepoznavanja vlastitog zrcalnog odraza i taj ga in prepoznavanja centrira i stabilizira, daje mu formu (jer je slika u zrcalu cjelovita i on se prepoznaje u toj slici). Bez drugoga, koji slui kao zrcalo, nema moga Ja ( jer se Ja oblikuje iskljuivo kao cjelovita slika). To je in istodobnog stjecanja i gubljenja ja. Zrcalo je metafora, moe biti i neka druga osoba. Mi sebe zadobivamo, oblikujemo preko slike (drugoga) i zato je u naemu Ja uvijek neto imaginarno (drugo). Lacan tog drugog naziva ortopedskim konstruktom zato to nam je taj drugi pomagalo pomou kojeg oblikujemo svoje ja (proteza). Spomenuti odnos (Ja-drugi) je odnos razorne zatravljenosti. Mrnja i ljubav meusobno se sudaraju. Ako mi proteza daje ego, onda ona nije rjeenje nego je problem. Ego je centar otuenja, a ne sredite ovjeka. Pojam stadija implicira stadion kao zatvoreni kruni prostor iz kojeg nema izlaza i manifestira zatoenost psihe u tom mitskom prostoru. [drugi stadij/stadion]. 3.) simboliki stadij to je trea faza koja nastupa s ulaskom oca u dualni odnos izmeu majke i djeteta. Ulazak imena oca. (franc. le nom-du-pre - igra rijeima: ne-otac). Dijete se mora suoiti s tim da ono nije primarni predmet majine elje (nego je otac) to znai da put do majke vodi preko oca. Simboliki poredak je jezini poredak, zato je svijet (simboliko) jezino posredovan. Nain na koji mi vidimo svijet je simboliki, vidimo ga zato to govorimo nekim jezikom. Dijete shvaa da put do majke vodi preko jezika (nije dovoljno plakati). Postoji Drugi (otac) koji nas vodi preko jezika do majke. Sva tri stadija sukobljavaju se u prostoru ljudske psihe tijekom cijeloga ivota. To znai da ako je nastupila druga faza, prva traje i dalje, regresije u raniju fazu ivota uvijek su mogue. 30. Objasni Lacanove pojmove: imaginarno, simboliko, realno. Dok je u ranijim radovima Lacan govorio o tri stadija razvoja linosti, nakon 1953. g. sredinji pojmovi njegove misli postaju tri poretka/registra: imaginarno, simboliko i realno/zbiljsko. Imaginarni poredak je osnova ovog registra je oblikovanje ega u zrcalnom stadiju. Budui da se ego prepoznaje u vlastitom zrcalnom odrazu (u drugom), identifikacija je vaan aspekt ovog poretka. Alijenacija/otuenje je konstitutivno za imaginarni poredak. Imaginarno je prostor slike i imaginacije, privida i iluzije (iluzije cjelovitosti, sinteze, autonomije, slinosti). Ono utemeljeno u subjektovom odnosu prema vlastitom tijelu, odnosno

prema (zrcalnoj) slici vlastitog tijela. Taj odnos je zavodljiv, zarobljujui i podinjavajui. Simboliki poredak- najvaniji poredak za psihoanalizu, Lacan kae da je bit psihoanalize upravo u uporabi simbolikog/poredak jezika/oinski poredak. Pojam preuzima od Claudea Lvi-Straussa i njegovog pojma simbolike funkcije. Budui da je jezina komunikacija osnovni oblik razmjene, a pojmovi su nezamislivi bez jezika, simboliki poredak je poredak jezika. Meutim, to ne znai da Lacan izjednaava simboliki poredak s jezikom, on tvrdi da su u jeziku prisutne i imaginarna i realna dimenzija. Simbolika dimenzija jezika je dimenzija oznaitelja, to znai da njegovi elementi nemaju pozitivnu egzistenciju, nego se temelje na meusobnim razlikama. Simboliki poredak je poredak zakona, poredak kulture (suprotno imaginarnom poretku prirode). Realni poredak povezan je s imaginarnim i simbolikim. Za razliku od simbolikog poretka koji se moe opisati pomou opreke prisutno/odsutno, u realnom nema onog odsutnog, sve je prisutno. Dok je simboliki poredak sastavljen od diferenciranih elemenata, oznaitelja, realni poredak je neizdiferenciran, bez procjepa kakav postoji u simbolikom poretku. Simboliki poredak nastoji podiniti realni poredak, podvrgnuti ga simbolizaciji i zahvatiti ga jezikom, No to je nemogu jer realno u potpunosti izmie svakom pokuaju simbolizacije - oznaavanja. Realno je nemogue zahvatiti jezikom, meutim, simboliki poredak ne odustaje, on eli zahvatiti realno, u tom postupku iz nediferencijalnog izvlai predmete i proizvodi ih unutar simbolikog poretka, ne predmete u cjelini ve samo mali aspekt koji mu doputaju i proizvodi ga kao pojam unutar simbolinog, vei dio je i dalje nedohvatljiv u realnom. injenica da ne moemo sve obuhvatiti jezikom izaziva tjeskobu. 31. Opii poetke feminizma. Osnovno obiljeje feministike teorije je da ima emancipacijsko usmjerenje i reagira na neravnoteu koju je dovelo viestoljetno muko prevladavanje. Moderni je feminizam zapoeo u 18.st. utemeljiteljskim dijelom autorice Mary Wollstonecraft koja je napisala tekst Opravdanje enskih prava (1792) i kritizira stereotipe o enama kao emocionalnim i instinktivnim biima i misli da moraju imati ista prava kao mukarci. Zbog pomanjkanja obrazovanja se ene ine podreene mukarcima. ivot Mary Wollstonecraft je bio nekonvencionalan, izvanbrane ljubavi, ljubavnici. Potkraj 20.st. se poinju itati njeni tekstovi. Opus joj u sjeni braka sa osnivaem anarhistike misli. John Stuart Mill i supruga Hariet Taylor koja je utjecala na njega; njegov esej Podlonost ena (1869) u kojem je isticao da ene imaju pravo na drutvenu jednakost, naroito u sferi braka, kritizira da se ene odgaja da budu podlone. Njegove su ideje dale poticaj prvom valu feminizma. Prve feministice - sufraetkinje borile se za pravo glasa u SAD. Najistaknutije su bile Elizabeth Cady Stanton i Susan B. Anthony. Stantonova je Deklaracija osjeaja (1849) proglasila mukarce i ene stvorene kao jednake te prozivala patrijarhalnu kulturu zbog potinjenosti ena. 1846 god. sufraetkinje se borile prosvjedima i trajkovima glau, ali nisu svi pokreti bili obiljeeni aktivizmom. U knjievnosti modernizma javljaju se autorice: Virginija Woolf, Hilda Doolitle, Djuna Barnes (kritizirale prikaze ena u djelima mukih autora i zagovarale ideju slobodnog enskog identiteta koji nee biti podvrgnut tradicionalnoj potinjavajuoj ulozi zrcalnog odraza mukom identitetu). 32. Drugi val feminizma. Drugi val se smjeta u 60e 20.st., obiljeen je usmjerenou na drutvenu i ekonomsku ravnopravnost - francuski i ameriki feminizam. Utemeljujui tekst francuske teoretiarke Simone de Beauvior Drugi spol (1949). Branila je tezu o eni kao objektu muke kulture lienog prava na subjektivnost. ene same ponutruju taj obrazac i ona iznosi tezu da se enom postaje, a ne raa se. Dovodi u pitanje ideju da se raamo sa inherentnim kvalitetama koje odreuju nau drutvenu, pravnu egzistenciju. Time spol jasno odvaja od roda kao kategorije

svijesti. Rod bi trebao biti predmet enina slobodna izbora. Takvo stajalite je izazvalo kritike kod preostalih teoretiarki jer je pitanje koliko takva sloboda ovisi o samoj eni. Kate Millet je amerika teoretiarka koja je odbacila pretpostavke suvremene znanosti, filozofije i religije prema kojima je patrijarhat izvoran i prirodan oblik drutvene organizacije. Seksualna politika (1970), kritizirala je infantilizaciju ene i nasilje koje je usmjereno protiv njih. Kritizirala je patrijarhalnu silu koja je po svojoj naravi seksualna, a najekstremniji izraz dobiva inom silovanja. U treem djelu knjige ita knjievne tekstove mukih autora i analizira ih. Autorica pri tome nastoji ustoliiti vlastitu heretiku analizu itanja, prilagoava se novoj tradiciji koja poistovjeuje autora, pripovjedaa i lik. Knjiga odraava borbenu klimu enskih studija (women studys). Ti enski studiji nastaju '68. po analogiji sa crnakim studijima i kritiziraju dominantnu kulturu i pokuavaju definirati vlastiti identitet. Do '75. godine karakteristina je niska teorijska razina koja se opravdava pripisivanjem teorije mukoj tenji za apstrakcijom, dok je ensko razmiljanje blie ivotu i kao takvo ne zazire od vlastite kritike. One su govorile iskljuivo iz pozicije bijele ene u srednjoj klasi. Zanemarile su razlike meu enama. Problematino u njihovoj poziciji je, premda kritiziraju univerzalne kategorije subjekta, one i dalje misle u tim kategorijama - kategorija ene. 80ih u amerikoj feministikoj teoriji poinje rasti teoretska razina. Poele se vezati uz teoriju jer se ona razvijala na knjievnim odsjecima. U francuskoj drugi val feministike teorije je puno zanimljiviji. Najvei doprinos su dale 3 teoretiarke: Helene Cixous, Luce Irigaray i Julie Kristeva i zahvaljujui njima se veu uz psihoanalizu, semiotiku, radikalnu politiku. Od samoga poetka franc. su imale snaan teoretski naboj. 1974. je utemeljeno sveuilite u parizu Vincennes i na taj nain je Helene Cixous stvorila snanu institucionalnu podrku feministikim istraivanjima u francuskoj. Smatrale su da ensko tijelo determinira i enski identitet i nain pisanja i nain miljenja. Taj nain pisanja je opreka mukoj dominantnoj diskurzivnoj praksi i utemeljila pojam enskog pisama - enskog pisanja. Smatrala je da je muka teorija rob binarnog miljenja te da zato neprestano uvodi opreke nesvjesno izgraene na provedbenoj razlici izmeu mukog i enskog (cijela metafizika tradicija barata oprekama). Sve se temelji na razlici muko-ensko. Za razliku od mukog, ensko pisanje umnoava i dinamizira razlike,ono je autentian produetak enskoga glasa i kao takav izmie bilo kakvom imenovanju. Takva predodba enske kreativnosti podvrgnuta je kritici zbog utopijskog zanemarivanja materijalnih okolnosti u kojima se ene zatjeu kao drutvena bia. Luce Irigaray podvrgnula je dekonstrukcijskom itanju patrijarhalni filozofski diskurz od Platon do Hegela, ukljuujui i Freudovu teoriju ene kao minus mukarca (mukarca lienog falusa). Dovodi u pitanje i frojdovski diskurz o enskosti, naroito ulogu Edipovog i Kastrcijskog kompleksa te njihovu potpunu irelevantnost za djevojice. Zapadni diskurz nije bio u stanju tematizirati enu na niti jedan nain osim negacijom. Time izazvana iskljuenost iz vladajueg reima prikazivanja uskratila je eni mogunost subjektivacije i otjerala je u histriju i mistiku. Autorica pri tome radikalizira tezu Simone de Beauvior o enama kao ''drugom spolu'' i kae kako ene uope nemaju spol jer je svijet obiljeen jednospolnom ekonomijom. Binarna opreka (Derrida) se uspostavlja samo da bi jedan lan bio dominantan - treba preispitati mehanizam koji omoguuje utemeljenje takve opreke. Zato kae da se ena moe otimati binarnoj spolnoj identifikaciji ako odrava subverzivni odnos razlike prema toj binarnoj identifikaciji. Takoer odbacuje homogenu predodbu enskosti koja zanemaruje rasne, klasne i kulturalne razlike. Kritizira feministkinje koje su bijele i misle da govore u ime svih ena. Treba uzeti oblike svake ene ovisno o njenoj narodnosti, klasi itd. Julija Kristova se nadovezuje na Lacana i njegovo uenje u trima registrima. Ona pjesniki jezik opisuje kao subverziju simbolikog poretka odnosno subverziju vladajuih govora. Pjesniki je jezik je majinski poredak. Na taj nain simbolikom poretku jednoznano dodjeljuje prohibicijsku ulogu kao ulogu onoga koji donosi zabranu, a poetskom jeziku,

semiotikom poretku, dodjeljuje emancipacijsku ulogu. Pjesniki jezik je prostor slobode unutar simbolikog poretka i na taj nain kada ih svede na opreku iskljuuje mogunost promjene jer oba registra postaju nepromjenjive veliine. Pjesniki jezik postaje ogranieni prostor slobode - kao rezervat pjesnitva majinskog poretka unutar simbolikog poretka. Francuska teoretiarka Monique Wittig Lezbijsko tijelo (1973) tvrdila je da je spol uvijek ve enski jer jezina gramatika do teme mjere univerzalizirala muku spolnost da je ena uvijek svedena na izvedenicu. Prema njenom miljenju razbijanje gramatike hegemonije vaan je preduvjet enskog oslobaanja jer je upravo ona odgovorna za nametanje spolne fikcije fizikom tijelu koje je po svojoj prirodi bespolno ili po Foucaultu spolno polivalentno. Francuska feministika scena je razvijenija od amerike jer je u dijalogu sa suvremenim koncepcijama. One su u drugim teoretiarima vidjele suradnike s kojima su bile u dijalogu i imale su element osloboenja. 33. Trei val feminizma. Trei val feminizma 80ih g. kada se amerikim usponom dekonstrukcije dovodi u pitanje subjektno centrirana teoretska matrica. Ideologijsko kritika stajalita koja govore u ime ene dovode se u pitanje jer se razotkriva da je ena retoriki diskurzivni konstrukt ustanovljen u jeziku s heteroseksualnim poretkom.(m, i s rod u gramatici). Problematino sa feminizmom drugog vala je to to je tadanja kritika kritizirala muku poziciju, a sama je zauzela takvu poziciju - samo ene mogu biti feministice. Cilj nije obrnuti opreku ve destabilizirati mehanizam na kojem opreka poiva. 90ih god dolaze 3 teoretiarke koje su krenule tim putem nadovezujui se na dekonsturkciju: Judith Butler, Eve Kosofsky Sedgwick i Donna Harraway. Uslijed preispitivanja vlastite feministike pozicije oblikovali su se rodni studiji. Butler tvrdi da je gender konstrukt drutvenih praksi - rodni identitet je rezultat prakse (to je govorila i de Beauvior za spol i rod). Rod je relacijski konstrukt to znai da se ne tvori samo enski ve i muki rod. Mukost je takoer rezultat tvorbe kroz praksu. Potaknute teorijama roda i seksualnosti 80ih apostrofirao se problem rodnog identiteta i seksualnosti - jo jednom se iz drugaije perspektive otvara pitanje tvorbe i artikulacije jednog aspekta subjektivnosti. Pri tome je od najvee vanosti Foucaultova teza prema kojoj pojmovi identiteta i subjektivnosti nisu prirodne kategorije ili jedinstveni i nedjeljivi aspekt neijeg bitka ve materijalni uinak razliitih diskurza koji nas okruuju. Judith Batler je danas najpoznatija teoretiarka koja je problematizirala tvorbu rodnih identiteta. Nevolje s rodom (1990) u kojoj je razvila teoriju performativnosti roda. Tu teoriju je preuzela od Austina koji je govorio da je jezik nain djelovanja na drugoga. Jezik je djelatnost i kao takav je medij tvorbe identiteta subjekta. Jezini in koji vri jednu od tih identifikacijskih funkcija je imenovanja koji se ne iscrpljuje samo na imenu i prezimenu ve i na drugima (slatka curica! glupi deko!). Kae ona da je ja od samog poetka izrueno drugima, mi smo izloeni drugima, ranjivi, krhki, potrebiti, ovisni o drugima. Nae je tijelo ispisano tragovima drugoga. To je to upisivanje na tijelo (pangica i duga kosa), a ti su tragovi s onu stranu nae svijesti. Oni upravljaju naim ponaanjem, a da ih mi pri tom ne moemo osvijestiti. Odgojili su nas da budemo djeak ili djevojica. Na taj nain mi ne vladamo ni svojim spolom ni rodom. Spolnost vlada nama i razvlauje nas. Ukida nau suverenost i mi taj identitet samo nosimo. U emu je problem? Taj identitet upravlja naim postupcima, s jedne strane on nama upravlja, a mi ne moemo do njega doprijeti. Foucault to naziva reimom. Mi se oblikujemo unutar odreenih reima - reima istine. Svaki reim otkriva nove mogunosti identifikacije, ali neke i onemoguuje(izbacivanje ovih koji se ne uklapaju preko institucija). Ljudska prava na subjektivnost imaju samo oni koje reim priznaje kao ljude, zato je ideologija ljudskih prava diskrimitivna jer pravo na ljudskost nije svima zajameno. Butler ne preuzima koncept izravno od Austina ve od Derrida jer on dekonstruira Austinovu koncepciju govornog ina. Uspjenost performativa odreuju uvjeti prikladnosti koji dolaze iz

konteksta izriaja (ovlatenost, ozbiljnost, jednokratnost, odgovarajue okolnosti). Derrida ne kae nita od toga, ono zbog ega je performativ uspjean je njegova mogunost da se beskonano mnogo puta ponavlja. Njegova ponovljivost je izvor identifikacije. (Derrida uvodi pojam potpisa koji ima odreeni izgled, ali on nije uvijek jednak, grafolozi mogu prepoznati ipak da taj potpis je autentian ili nije, autentinost se temelji na toj ponovljivosti jer nema prvog ina ve samo itav niz varijanata, nema izvornika). Rod nije prirodna izvorna kategorija - rod je niz ponavljanja. To znai da ne postoji prirodna ena, ve postoji samo pojam ene i pojam mukarca. Drugi nam daju identitet i taj identitet je konstrukt koji se ispisuje na naem tijelu - predodba o eni i nae udovoljavanje njoj. Postoje samo razliite ponovljivosti enskosti. Transeksualci - izgledaju kao ena, ponaaju se kao ena sa parodiranjem i razotkrivanjem da je sam rod oponaateljska struktura, izvedba. 34. Kultura i kulturni materijalizam (Raymond Williams) Kulturalni studiji su interdisciplinarno bavljenje fenomenima kulture. 90ih 20.st. kulturani studiji su se proirili iz VB diljem svijeta i tim irenjem postali vaan sklop teorijskih praksi unutar humanistikih znanosti. Pojam 1964. skovao britanski teoretiar Richard Hoggart koji je utemeljio Centar za prouavanje suvremene kulture. Centar zapoinje rad na institucionalnoj margini kao postdiplomski studij i dobiva slobodu za praksu. Osnivanju Birminghamske kole prethodila su djela Raymonda Williamsa Kultura i drutvo i Druga revolucija u kojima propituje pojam strukture kakav je zahtjevao Matthew Arnold pojam kulture kao koherentne samoregulirajue tradicije na koju ne utjeu nikakvi povijesni uvjeti. Kulturu su promatrali iz marksistike perspektive. Williams razlikuje 3 ope kategorije u pojmu kulture: idealna-kultura kao stanje ili proces ljudskog usavravanja (u smislu apsolutnih i univerzalnih vrijednosti); dokumentarna-kultura kao niz djela (intelektualnih i matovitih) u kojima su zabiljeeni ljudsko miljenje i iskustvo; drutvena-kultura kao opis posebnog naina ivota koja izraava odreenja znaenja i vrijednosti i to ne samo u umjetnosti i uenju, ve i institucijama i svakodnevnom ponaanju. Mora se uzeti u obzir elementi sve tri dimenzije. U britanskim kulturalnim studijima Williams raskida s idealistikom i elitistikom koncepcijom kulture kakvu je utemeljio Matthew Arnold. Razvija posebnu metodu kulturni materijalizam koji polazi od marksistike pretpostaveka da ljudi sami oblikuju vlastite uvjete egzistencije (ali s napomenom da to ne ine svijesno). To znai da drutvene prakse upravljaju ivotom i povijesnim promjenama, a ne priroda, genij ili neki izuzetan pojedinac. Williams zagovara prouavanje kulture odozdo, valja itati njezine proizvode i analizirati njene uvjete oblikovanja i posredovanja. Umjetnost i drutvo meusobno se proimaju, a da pri tome ni jedno nema primat. Kulturni materijalizam usmjerava se na materijalnu kulutru, na zgrade, automobile, modu, film i povezuje se s drutvenim i povijesnim promjenama te objanjava kako dolazi do toga da ista ona kultura koju proizvode oblini ljudi biva prepakirana i istim tim ljudima prodana. Slijedei miljenje Antonija Gramscija tal. mislilaca, Williams je problematizirao razliite oblike kulturne i ideologijske hegemonije svojstvene razvijenim kapitalistikim drutvima. Taj pojam hegemonije Williams preuzima od Gramscija - hegemonija je nenasilan nain vladanja podinjenim klasama u kapitalizmu koji podrazumijeva kompromise radi pacifikacije i integracije otpora. Rije je o tome da se u drutvenom ivotu namee stanovito ope usmjerenje inflitracijom navika, uvjerenja, naina miljenja i djelovanja, morala. Definira hegemoniju kao ''ivljeni sustav znaenja i vrijednosti'', takav se sustav po njemu ideologijski ustanovljuje i odrava u duhovnoj sferi ope kulture pomou razliitim institucijama koje provode usuglaivanje korpusa tzv. zdravog razuma pod geslom tzv. zajednikog dobra (zdrav razum nam nalae da ne stvaramo nerede, ne blokiramo nastavu, da

se uklopimo za ope dobro). Knjievnost takoer spada u jedan od takvih sustava. Kako se postiu hegemonijski uinci u knjievnosti? Ustanovljivanjem kanona i pomicanjem odreenih naina itanja i primjene. Meutim Williams je pretpostavio da unato tome mora postojati nekakv otpor. Kulturani studiji su u obzir uzeli specifinu dinamiku i kompleksnost drutvenog kapitalizma - uzeli su u obzir gustu mreu koja povezuje subkulture i razliite klasne fromacije. Williams uvodi pojam strukture osjeaja da bi opisao iskustvo ivljenja u spomenutom objanjava kvalitetu ivljenja. Richard Hoggart zagovarao slian projekt preosmiljavanja kulturalne analize. Stavio je naglasak na masovnu kulturu to je rezultiralo prouavanjem masovnih medija (radio,televizija) - ''case studies''. Ta high-tech drutva u kojima ivimo analizirala su se pomou tradicionalnih empirijskih metoda sociologije i to je institucionalizirano osnivanjem birminghamskog centra. Potkraj 60-tih potaje jasno da su se tehnologije novih medija promjenile i da se znaenje i vanost kulutre promjenilo pa je to iziskivalo redefiniranje kulturalnih studija. Potrkaj 68. centrom poinje upravljati Stuart Hall britanski teoretiar sa Jamajke - crnakog podrijetla, zlatno doba kulturalnih sutdija. Pod njegovim vodstvom kulturalni studiji se koncentriraju na ideoloku uinkovitost medija i to krozu analizu oznaiteljskih sustava u tekstovima. Njegov kolega Dick Hebdige prouava razliite etnike subkulture i funkciju njihova stila (odjevanja) koje je motrio kao praksu oznaavanja (studije punka iz tog vremena). Na tragu tog interesa za marginalne drutvene grupe, teoretiari redefinirali i sam pojam marginalizacije - subkultura nema specifian identitet i osjeaj solidarnosti ve je besmislena formacija kojoj je u veoj mjeri svojstvena specifina aktivnost(ne vee ih kalsna svijest ve ono to ine) kontingencija - sluajnost. Stuart Hall 1980. objavljuje esej Kulturalni studiji:dvije paradigme. U njemu se pita trebaju li se kulturalni studiji prikloniti Levi-Straussovoj strukturalnoj antropologiji ili Williamsovu kuulturalistikom pristupu. Moderni kulturalni studiji slijede dvije teorijske tradicije: 1.francuski strukturalizam niz praksi ija pravila i konvencija valja opisati, samo jedna od takvih praksi je knjievnost. Barthes u svojim Mitologijama(1957.) ita itav niz kulturnih aktivnosti(njemu su jednake profesionalno hrvanje i reklamiranje praka ili reklamiranje vina). Barthes nastoji prikazati da ono to se u kulturi ini prirodnim je zapravo konstrukt i to povijesni kontingentan konsturkt. 2.britanska marskistika (knjievna) teorija - istrauje popularnu radniku kulutru(popularna puka kultura), svaki fenomen kulture moe biti predmet analize koja zbog identificiranja/izjednaavanja kulture sa visokom kulturom biva zanemarena. Rije je o projektu oivljavanja izgubljenih glasova, prakticiranju povijesti odozdo koja se susre sa marksistikom teorijom koja je masovnu kulturu smatrala podinjavajuom ideologijskom formacijom. 36. Novi historizam. Objasni Greenblattov pojam samooblikovanja (self-fashioning). Pojamom novi historizam oznaava se niz razliitih suvremenih teorija kojima je zajednika historistika usmjerenost. Za razliku od prethodnih oblika historizma, na novi historizam su snano utjecali poststrukturalistike koncepcije jezika i teksta. Stephen Greenblatt uvodi pojam samooblikovanja (self-fashioning) kao kljune simbolike prakse renesansnog subjekta. Raskida s marksistikim shvaanjem renesanse kao prijelaznog razdoblja izmeu feudalnog poretka i kapitalistikog poretka obiljeenog usponom graanske klase. Takvu koncepciju renesanse razotkriva kao naknadno modernistiko samooblikovanje vlastitih poetaka. Sam individuum ve je konstukt renesansnih praksi. Individualni identitet se oblikuje na sjecitima praksi, na krianjima njihovih energetskih silnica, a ne pokraj njih. Novi historizam predstavlja renesansu kao tekstualizirano poprite silnica koje se natjeu oko proizvodnje te slike. Samooblikovanje razotkriva kao plod homogenizacije tog konflitnog

polja diskurzivnih modaliteta, odnosno nadograivanja jedne simbolike prakse drugima. Ali nijednoj praksi ne daje ''pravo na zbilja''. Novi historiam relativizira granicu izmeu politike i esetie sfere (znanstveni, pravni diskurs i sl. grade se na knjievnom diskursu, a i knjievnost proizvodi politike i ideologijske uinke). Ipak, novi historizam ustraje na postojanju granica koje nastoji prostorno i vremenski definirati. 37. Od kritike monolitskih entiteta totalnog umjetnika i totalitarnog drutva do koncepta drutvene energije (Greenblatt). Greenblatt razrauje pojam drutvene energije. Nezadovoljna je monolitskim entitetima totalnog umjetnika i totalitarnog drutva. U knjizi ''Renesansno samooblikovanje'' Shakespearove drame motri kao rezultat sublimne konfrontacije izmeu totalnog umjetnika i totalitarnog drutvapokuao je sve svesti pod mo, ali tekstovi su zapravo polja institucionalne i ideoloke borbe. Zagovara kolektivnost proizvodnje knjievnosti, smatra da je najbolji primjer za to kazalite jer: 1.trenutak pisanja i sam po sebi drutveni trenutak, 2. teatar se obraa publici kao kolektivu. Prouavanje kolektivnog stvaranja razliitih kulturnih praksi naziva poetikom kulture. Snaga te kolektivne proizvodnje je drutvena energija, ona se moe identificirati samo posredno, manifestira se u sposobnosti verbalnih, vizalnih i auditivnih tragova da proizvode, oblikuju i organiziraju kolektivne fizike i mentalne doivljaje. Drutvena energija moe izazvati bol, nemir, divljenje, olakanje, napetost i sl. Institucionalizacija umjetnosti omoguuje analizu kolanja drutvene energije. Ideoloka funkcija teatra je uvjeriti publiku da postoji vrsti plan, da ono to se ini sluajno, ve unaprijed zamiljeno. To teatru prua slobodu koja omoguuje cirkulaciju drutvene energije koja nije dio totalitarnog sistema, nego je parcijalna, fragmentarna. Novi historizam se ne bavi samo renesansom ve i drugim razdobljima. 38. Kako Fanon objanjava shizofreniju crnakog identiteta? Postkolonijalna teorija je naziv za raznorodan teorijski korpus koji se bavi povijeu i kulturom bivih kolonijalnih zemalja ili iz njihove perspektive iitava i kritizira kolonizatorske kulture. Raznolikost kolonizatorskih iskustava onemoguuje jedinstvenu metodologiju, zajedniko im je osporavanje predodbe koju su o pokorenim kulturama stvorili kolonizatori. Frantz Fanon vodea je figura uz Alberta Memmija. Fanon u knjizi ''Crna koa, bijela maska' istie patologijsku podvojenost crnakog identiteta izazvanu kolonijalnim stanjem. Hegelijanskom dijalektikom roba i gospodara objanjava da dok crnac slui bijelcu kao ne-ja na pozadini kojeg neprestano uvruje svoje ja, bjelako ja postaje predmet crneve udnje. Budui da bijela maska podrazumijeva beznadan projekt izbjeljivanja vlastite crne koe, ta udnja proizvodi shizofreniju koloniziranog subjekta. Dok kod Hegela rob prevladava vlastito ropstvo oslobaajuom naravi rada, Fanonova dijalektika crnca vodi u shizofreniju. 39. to je orijentalizam? Zato Bhabha kritizira Saida? Edward W. Said bavio se europskom predodbom i prikazom Bliskog Istoka te posljedicama koje su one ostavile na akademsko prouavanje potonjeg. Analizirajui niz razliitih tekstova (religijskih, znanstvenih, knjievnih, novinskih itd.) prokazuje rasistiku, seksistiku, hegemonistiku i imperijalistiku pozadinu koncenzusa koji je na Zapadu stvoren o Istoku. Orijen je europski izum, prostor romantike i egzotike, koji je pomogao Zapadu da se odredi kao oprena slika. Saidova polazita su: Orijent nije pasivna prirodna injenica, nego je ideja koju je stvorio ovjek te kao takva ima svoju povijest i tradiciju; Orijent nije samo ideja kojoj nita ne korespondira u stvarnosti; ideje kulture i povijesti mogu se prouavati jedino ako se prouava njihova konfiguracija moi. U svakom netotalitarnom drutvu pojedini kulturni oblici imaju prevlast nad drugima hegemoniju. Hegemonija europskih pria o Orijentu;

pojam orijentalizma stalno ovisi o fleksibilnoj pozicijskoj nadmoi koja se razliito manifestira. Said zakljuuje da su razumijevanje, znanje, vrednovanje i poruavanje zapravo tehnike osvajanja, institucijski produene ruke moi. Znanstvena istina i umjetnika vrijednost su ideologijski konstrukti. Homi Bhabha zamjera Saidu to zanemaruje udio koloniziranog u tvorbi predodbi Orijenta, odnosno nesvjesnih subverzivnih implikacija koje nastaju usvajanjem. Prema Bhabhinu miljenju, kolonijalni stereotip je sloen, dvosmislen, proturjean i prema tome zasnovan istodobno na vladanju i strahu, uitku i obrani. Otpori u njemu stanuju, stereotipi jaaju, promatra postaje promatranim, model se destabilitira i hibridizira. Seminari: 1.Eagleton je problematizirao razliite definicije knjievnosti. Prva definicija knjievnosti koju je problematizirao je knjievnost kao matovito pisanje. Eagleton tvrdi da ta definicija iskljuuje pojedine vrste tekstova kao nematovite, npr. tekstove prirodnih znanosti ili povijesti. Zatim problematizira definiciju knjievnosti kao posebne uporabe jezika. Po toj definiciji je knjievnost oblik pisanja koji, kako kae Jakobson, predstavlja organizirani in nasilja nad obinim jezikom. Eagleton tvrdi da knjievnost mijenja obini jezik i ini ga snanijim. Tvrdi da knjievnost sustavno odstupa od svakodnevnog govora. Takvu definiciju knjievnosti su zastupali ruski formalisti. Oni su jezik knjievnosti smatrali nizom otklona od norme, oblikom nasilja nad jezikom. Trea definicija koju problematizira je knjievnost kao nepragmatini oblik diskursa. Ta definicija istie da knjievnost slui nekoj svrsi. No on obrazlae da ako je nepragmatinost diskursa dio onoga to podrazumijevamo pod knjievnou tada iz takve definicije slijedi da knjievnost zapravo ne moemo objektivno definirati. U tom sluaju definicija knjievnosti zavisi o nainu itanja, a ne o prirodi napisanog. Takoer je problematizirao i definiciju knjievnosti kao autoreferencijalnog pisanja. Po toj definiciji knjievnost upuuje na samu sebe. Eagleton navodi da knjievnost ne oponaa nikakvu stvarnost ve proizvodi svoju stvarnost. Ako knjievnost ne opisuje stvarnost i ne referira na stvarno nego upuuje na sebe onda ona autoreferira. Dolazi do lingvistikog obrata jer je odbaeno da jezik referira na stvarnost ve stvara stvarnost. Zadnja definicija koju on problematizira je knjievnost kao dobro pisanje. Naziv lijepo pisanje je nejasno i vieznano. Takoer istie da ono to je dobro je pitanje arbitrarnog suda. Eagleton je na kraju zakljuio da je knjievnost ideologija jer ima pragmatinu svrhu, predaje se u kolama (po Althusseru kola je osnovni ideoloki aparat moderne drave), a po time to se ui u kolama ljude se priprema da se uklope u kapitalistiko drutvo (svi se oblikuju kroz ideoloki aparat da bi preuzeli funkciju). /Althusser Louis je uredio i definirao pojam ideologije, a Eagleton je od njega posudio/ 2.Culler navodi da teorija upuuje na nekakvo nagaanje i da teorija nije isto to i pretpostavka. Smatra da teorije mora biti neto vie od puke hipoteze-ona ne smije biti oita, ona ukljuuje kompleksne i sustavne odnose izmeu veeg broja imbenika; nije ju lako potvrditi niti opovrgnuti. Glavni uinak teorije jest osporavanje zdravog razuma, odnosno zdravorazumskog pogleda na znaenje, pismo, knjievnost, iskustvo. Teorija dovodi u pitanje zamisao prema kojoj je znaenje nekog iskaza ili teksta ono to je govornik imao na umu, poimanje kako je pismo izraz ija se istinitost nalazi drugdje, u nekom doivljaju ili stanju stvari koje izraava i dovodi u pitanje shvaanje zbilje kao neega to je u danom trenutku prisutno. Culler navodi etiri glavna zakljuka o teoriji, a to su da je teorija interdisciplinarna, da je analitika i spekulativna, da je teorija kritika zdravog razuma, pojmova koji se shvaaju kao prirodni, i da je teorija refleksivna, miljenje o miljenju, istraivanje kategorija koje rabimo u razumijevanju, u knjievnosti i u ostalim diskurzivnim praksama.

3. Kako Gadamer objanjava odnos izmeu jezika i razumijevanja? Razumijevanje razumjeti neto biti u stanju uklopiti partikularno znanje u iri kontekst. U Istini i metodi gadamer navodi: 1. RAZUMIJEVANJE KAO PRAKTINO UMIJEE Tu slijedi Heideggera i preuzima pojam egzistencijalnog samorazumijevanja. Kod Heideggera razumijevanje nije kognitivni proces ve sposobnost/umijee koje posjeduje tubitak. Razumijevanje je mogunost nae egzistencije. Ne znai posjedovanje nekog znanja nego umijea i vie je izraena praktina dimenzija od kognitivne. Tubitak je bie koje se pita o vlastitom bitku. Razumijevanje je praktino znanje koje se odlikuje praktinom primjenom. 2. RAZUMIJEVANJE KAO SPORAZUM Igra: sich verstehen 1-razumijemo li se (2 osobe) 2-razumijemo li sebe (na sebe samoga se misli) Da bismo razumijeli npr. Platonov pojam pravde moramo imati pojam to je pravda Da bismo razumijeli tekst moramo imati neki sporazum o tome da znamo znaenje tih rijei (sporazum izmeu ljudi). Po Gadameru rekonstrukcija znaenja je sekundarna i mora biti nekog predznanja da bi uope znali o emu tekst govori. Sporazum se ostvaruje prvenstveno u jeziku. 3. RAZUMIJEVANJA KAO SPORAZUM KOJI SE OSTVARUJE U JEZIKU Sporazumijeti neto znai staviti neto u rijei. Neke stvari su neizrecive no da bismo mogli rei da je neto neizrecivo moramo imati jezik da bi uope moglo biti neizrecivo. ak i kad neto ne moemo izrei to se odvija u jeziku. Jezik svladavamo uporabom. Poziva se na Platona da je razgovor jezina pojava. Gadamer se nadovezuje na Heideggerovu ideju da jezik prethodi miljenju. 4. Objasni Gadamerove pojmove preutne suglasnosti i tihog sporazuma. Kako se po njegovom miljenju ostvaruje drutvena solidarnost? Preutna suglasnost-Problematika razumijevanja, sastoji se u tome da je, posebice u znanostima u njima puka unutarnja evidencija razumijevanja koja iznenada sine kad neki reenini skup ili iskaz iznenada razumijemo. Takva iskustva razumijevanja pretpostavljaju tekoe u razumijevanju. Preutna suglasnost je situacija kad nenadano postane jasno i shvatljivo s kojim pravom ili nepravom netko neto kazuje. Tihi sporazum je zajedniki aspekt onoga o emu se raspravlja koji se gradi u meusobnom razgovoru. To je zajednitvo koje nastaje iz razgovora, razgovora koji ne suprotstavlja mnijenje jednog naspram mnijenja drugog ili ih zbraja ve nastaje iz razgovora koje preobraava obojicu, takvo zajednitvo koje nije mnijenje jednog ili drugog stalno se gradi u meusobnom govorenju i tada povlai u tiinu sporazuma i onog samorazumljivog. Zajednitvo, koje je u toj mjeri zajedniko da nije vie ni mnijenje jednog ni mnijenje drugog nego zajednika protumaenost svijeta, ini moguim udorednu i socijalnu solidarnost. To opravdava tvrdnju da svi izvanverbalni oblici samorazumijevanja povratno smjeraju na razumijevanje koje se proiruje u govorenju i meusobnom govorenju. Ondje gdje izranja razliitost mnijenja moe se zasaditi sporazum zajednikim razgovorom. Drutvena solidarnost - jezik je onaj koji stalno gradi i nosi zajednitvo orijentiranja u svijetu. u meusobnom razgovoru gradi se zajedniki aspekt onoga o emu se raspravlja. 5. Gadamerova kritika znanstvene uporabe jezika. Objasni opreku iskaz/rije!

Odlika znanosti je upravo to da omogui nezavisnost od tvorbe mnijenja i od politike, i da koluje oblikovanje prosudbi javnog mnijenja. Ona izbjegava manipulacije ali tome se suprotstavlja njezino javno vrednovanje. Znanost obogauje zalihu znanja ali to nosimo na savjesti. Mogla bi ograniiti samu sebe. Jezik znanosti: dvoznaan izraz a) Razvijaju se vlastita jezina sredstva za komunikacijsko sporazumijevanje u procesu istraivanja b) Znanost govori jezikom koji eli dosegnuti javna svijest i prevladati (vlastitu) nerazumljivost Karakter jezika znanosti su takvi komunikacijski sustavi koji ne izrastaju iz svakodnevnog govora. Znanstveno je govorenje posredovanje strukovnog jezika ili strukovnih izraza sa u sebi ivuim, rastuim i sebe preobraujuim jezikom. Opreka iskaz/rije - Iskaz ima ogranien djelokrug. Rije je iznad iskaza jer sama po sebi ima znaenje a iskaz ne. 6. HIRSCHOVA STAJALITA U RASPRAVI OKO AUTORA HIRSCH- bavi se izravno problemom itanja knjievnih tekstova i knjievne kritike -pokuava prenijeti fenomenologijske metode iz filozofije u prouavanje knjievnosti Teze kritiara : *ZNAENJE TEKSTA SE MIJENJA, AK I ZA AUTORA* Mnogi kritiari zastupaju ovu tezu, a kao krajnji primjer uzimaju sluajeve autorskog odbacivanja, u kojem se autorska reakcija oito potpuno razlikuje od njegove prvotne reakcije na djelo. HIRSCH odgovara oni radi razliku izmeu ZNAENJA I ZNAAJA. ZNAENJE djela je nepromjenjivo, to je ono to tekst predstavlja, to je autor oznaio sluei se nizom znakova. ZNAAJ je pak odnos izmeu ZNAENJA i neke osobe, shvaanja i situacije. Stoga, moemo zakljuiti da je ono to se mijenja kod autora upravo ZNAAJ djela, a ne njegovo ZNAENJE, jer je znaenje uvijek nepromjenjivo. Autori tekstu mogu dati neko novo znaenje, ali oni ono prvotno znaenje koje su mu dali NE MOGU izbrisati.ono e uvijek postojati, samo to e itaoci u tom sluaju moi birati izmeu dva ponuena znaenja (onog prvog i onog drugog). *NIJE VANO TO PISAC OZNAAVA, VE JE VANO ONO TO KAE NJEGOV TEKST* Kritiari tvrde da treba napraviti razliku izmeu NAMJERE AUTORA da prenese neko znaenje i njegovog USPJEHA u tome. Primjer pjesnika koji u svojoj pjesmi od 4 stiha namjerava prenijeti osjeaj utuenosti, a uspijeva kod itatelja izazvati samo osjeaj da je more mokro ili da sunce zalazi. Ta teorija kritiara donekle dri vodu. Oni naime govore da, ako se kompetentna javnost sloi da je u njima pobuen ( konkretno u ovom primjeru) samo osjeaj da je more mokro i da sunce zalazi, onda je to jaki dokaz da je autorova namjera irelevantna(nevana), jer on oito nije uspio prenijeti ono to je htio, taj osjeaj utuenosti HIRSCH odgovara on je ljut jer tvrdi da je ba on dio te javnosti koji se ne slae s time. Kae da je u tekst uvijek upisano nekakvo stabilno znaenje (koje je autor zacrtao) i da se iitavanje kritiara, znai te kompetentne javnosti, mora kretati upravo unutar onoga to je autor zacrtao (drugim rijeima okvira valjanosti). Kritiari moraju omjeriti svoje iitavanje s tim okvirom valjanosti koji je postavio sam autor. Tako pobija njihovu drugu tvrdnju i dokazuje da je ipak bitno to autor oznaava *AUTOROVO ZNAENJE JE NEDOSTUPNO* Kritiari govore da je nemogue ui u autorovu glavu, tako da je itateljima njegovo znaenje nedostupno. Hirsch govori da se treba razlikovati VERBALNO ZNAENJE (JAVNO) od

onoga to je AUTOR IMAO NA UMU ( PRIVATNO ZNAENJE). injenica jest da autor moda ne moe izraziti rijeima ba sve to mu je na umu , ali to ne znai da je da je ono to je autor imao na umu nedostupno, jer da ne vjerujemo u dostupnost tog verbalnog znaenja, ne bismo ni pisali, zar ne? Tako pobija i ovu njihovu tvrdnju. Znai znaenje nam JE DOSTUPNO *AUTOR NE ZNA TO OZNAAVA* Kritiarima je to najvee oruje protiv autora. Uzimaju primjer Kantove kritike Platona. Kant je tvrdio da Platon nije znao to oznaava i da je sam Kant bolje upuen u ono to Platon oznaava. HIRSCH odgovara on govori da itatelj moda moe bolje razumjeti temu o kojoj autor pie, ali definitivno ne moe bolje razumjeti autorovo znaenje od njega samoga. Znai valja razlikovati TEMATIKU od ZNAENJA. Isto tako je nemogue da netko oznaava neto to ne oznaava, ali je mogue da netko oznaava neto, a da nije svjestan da to oznaava. Tako brani autore od optubi. KONANA OBRANA - On kae da je znaenje stvar svijesti, a ne fizikih znakova. Stoga je znaenje stvar pojedinca, itatelja ili autora. ALI Znaenje je vezano za jezik zato jer znaenje teksta ne moe nadii mogunost znaenja u jeziku kojim se iskazuje, stoga je ono to autor napie ipak vano. 7.AUTOR KAO OSNOVNO NORMATIVNO NAELO VALJANOSTI INTERPRETACIJE Hirscha smetaju kritiari jer preuzimaju ulogu autora, oni su prognali autora i tako si prisvojili njegovo mjesto. Svaki misli da ima autoritet i da su ba njegovi stavovi najvaniji te zaboravljaju kriterij valjanosti (koji moe opstati samo preko autora) . Hirsch govori da je prognati prvotnog autora kao odreditelja znaenja jednako odbacivanju jedinog normativnog naela koje je tumaenju moglo osigurati valjanost. On tada govori da onda po toj logici moda ni ne postoji nekakav upotrebljiv normativni ideal po kojem bi se tekstovi tumaili. Ukratko, ako autor ne daje znaenje tekstu onda tumaenje o pravom znaenju tog teksta nije mogue. 8. Barthesovo polazite je to da strukturu pripovjednog teksta treba traiti u samom tekstu. U knjievnom svijetu postoji mnogo pripovjednih tekstova, podijeljenih po vrstama i anrovima. Kako bismo ih mogli adekvatno razlikovati, toj hrpi tekstova treba pronai zajedniki model prema kojem se svaki pojedinani tekst strukturira. Strukturu pripovjednog teksta treba traiti u njemu samom, opisujui jezik iz kojeg je tekst proizaao. Do ope strukture pripovjednog teksta treba doi deduktivnim putem. Prvi je zadatak pronai hipotetian model deskripcije i njegove elemente traiti u pojedinanim tekstovima. Idealan model, odnosno teoriju, treba zacrtati pomou lingvistike kao osnovnog modela strukturalne analize. Najvea jedinica koju lingvistika prouava jest reenica. Reenica je, prema Martinetu, najmanji segment diskursa koji ga savreno predstavlja. Sukladno s tim, lingvistika ne moe ii dalje od reenice u prouavanju jer se oko nje nalaze samo druge reenice. Reenica i diskurs meusobno stoje u homolokom odnosu, to znai da imaju iste kategorije. Diskurs je zapravo uveana reenica, a reenica je umanjeni diskurs. Njihov meusoban odnos treba se prouavati kao formalna organizacija koja ureuje sve semiotike sustave, bez obzira na njihovu dimenziju. Opi jezik pripovjednog teksta dio je prouavanja lingvistike diskursa pa je, sukladno s tim, podreen homologijskoj hipotezi. Pripovjedni tekst je srodan reenici; prouavamo ga kao jednu veliku reenicu, a ne kao skup reenica. Analizirajui pripovjedni tekst, nailazimo na uveane i promijenjene osnovne glagolske kategorije. Sve to upuuje na oitu identinost izmeu jezine djelatnosti i i knjievnosti, to je osnova strukturalistike teorije. Knjievnost se mora promatrati kao umjetnost koja je u iznimno vanom odnosu s jezinom djelatnou. Jezina djelatnost neprestano slijedi dskurs, a knjievnost stvara jezinu djelatnost.

9. Predloio je tri razine opisa: razinu funkcija, razinu pripovjedanja i razinu radnje. Razina funkcija. Te tri razine meusobno su povezane progresivno integracijom: odreena funkcija je osmiljena samo ako nalazi svoje mjesto u opem djelovanju nekog aktanta, dok sama radnja dobiva svoj pravi smisao time to je ispriana. Unutar tih razina postoje distributivni,unutarrazinski odnosi, a drugi odnosi su meurazinski, integrativni i oni su meusobno ovisni. Jedinice nie razine se povezuju sa jedinicama istog reda, ali integriraju na vie razine i tek onda ostvaruju svoj smisao. 10. Razina funkcija ima svoje jedinice i to su funkcije i indicije. Funkcije su najmanje pripovjedne jedinice, ujedno su i sadrajne jedinice, a indicije na vioj razini postiu svoje znaenje. Funkcije podrazumijevanju metonomijske (bliskost) odnose, a indicije metaforike (slinost) odnose. Funkcije se jo dijele na jezgre i katalizatore. Jezgre su glavne, one donose promjene u radnji. Jezgre su kronoloke i one slijede vrijeme, slijede dvije vremenske dimenzije, naknadnost i prethodnost. Katalizatori ulaze u odnose sa jezgrom, oni su poput dopune jezgri. Katalizatori su samo uzastopne jedinice dok su funkcije istovremeno uzastopne i posljedine. Indicije se dijele na indicije u pravom smislu i na obavijesti. Indicije u pravom smislu pomau pri karakterizaciji lika, a obavijesti koje slue postavljanju u vrijeme i prostor. Jezgra je glavna, a indicije i katalizatori su proirenje jezgre. Odnos meu jezgrama je uzajaman.Jedna obvezuje drugu jezgru.Logian slijed jezgri sa uzajamnim odnosom se naziva sekvenca. Prva sekvenca se u tekstu povezuje sa drugom sekvencom. Sekvenca se uvijek moe imenovati.Sekvence se mogu povezivati na razini svoga reda ili se iz jednog reda vee sa sekvencom vieg reda. 11. Sustav pripovjednog teksta (Barthes). Polazite za razumijevanje funkcioniranja pripovjednog teksta je funkcioniranje jezika. Jezik se moe definirati pomou dvaju osnovnih procesa proces ralanjivanja koje proizvodi jedinice (oblik) i proces integracije koja te jedinice uklapa u jedinice vieg ranga (smisao). Iste procese nalazimo u pripovjednom tekstu. Prvi proces, proces ralanjivanja (oblik) obiljeavaju dvije sile distorzija znakova i uklapanje nevidljivih ekspanzija u te distorzije. U pripovjednom tekstu esto se dogaa da se jedinice jedne sekvence mogu odvojiti jedne od drugih uklapanjem jedinica koje dolaze iz drugih sekvenci. Distorzija uspostavljanjem logikog vremena (razumskog sjeanja) dri pripovjedni tekst koji ima svojstvo distaksije, odnosno meusobnog odvajanja znakova, lomljenja linearnosti (npr. kad predikat prethodi subjektu). Osim distorzije, tekst dri i zrakasto irenje njegovih jedinica koje omoguuje da se, bez obzira na brojne prepreke koje jedinica mora proi, sazna konaan smisao teksta. Drugi je proces integracija, proces kojim se ono to je bilo razdvojeno na nekoj razini, spaja na vioj razini. Integracija omoguuje da uskladimo razumijevanje nepovezanih, usporednih i heterogenih elemenata, odnosno svladavanje prividne sloenosti neke razine, spreava da pripovjedni tekst izgubi smisao. 12. De Saussure i decentriranje strukture Jezik je sustav razlika (dihotomija). Jezik je sustav razlika utemeljen na odsutnosti. Jezini znak je utemeljen na u odsutnosti referenta. Sa oznaenim se razotkriva da je i oznaeno zvuna slika neega, znak za neto to je odsutno, svaki glas je utemeljen u odsutnosti referenta u zbilji. Svaki znak je trag neega odsutnog, svaki znak je zapis onoga to je oduvijek odsutno. Npr., svaki znak za jabuku nije sama jabuka. Reprezentira jabuku u njezinoj prisutnosti (dekonstukcija znaka). Sredite strukture je izvan dosega strukture (jezik

stvarnost), izmicalo je strukturalnosti strukture. D.S. znak: oznaitelj i oznaeno nema sredita, to su prazna mjesta, mjesta odsutnosti. D.S. odbacuje metafiziku prisutnosti koja je proizlazila iz premoi, ovjeka nad prirodom, razuma nad osjetilima, glasa nad slovom, oznaenog nad oznaiteljem. 13.Objasni dekonstrukciju opreka: priroda/kultura i inenjer/bricoleur. Levi-Strauss - Opreka priroda/kultura prirodi pripada ono to je univerzalno i spontano, to ne ovisi o kojoj posebnoj kulturi ili odreenoj normi. Suprotno tome, kulturi pripada ono to ovisi o sustavu normi koje ureuju drutvo i koje mogu varirati od jedne drutvene strukture do druge. Derrida dekonstruira: zabrana rodoskvrnua ne podnosi tako postavljenu opreku priroda/kultura rodoskvrnue istodobno trai predikate prirode i kulture. Zabrana rodoskvrnua je univerzalna u tom je smislu prirodna, no ona je istovremeno i prohibicija sustav normi i zabrana i u tom se smislu mora smatrati kulturom.. Zabrana rodoskvrnua sadri oba obiljeja (prirode i kulture) koja se inae u potpunosti iskljuuju i time pokazuje ogranienost te opreke. Levi Strauss Opreka inenjer/bricoleur bricoleur je onaj koji se slui prirunim sredstvima, odnosno instrumentima koji su ve tamo, koje pronalazi oko sebe da bi izgradio diskurs, a inenjer je apsolutno podrijetlo vlastita diskursa gradi ga sam, iz temelja, stvoritelj je rijei. Derrida dekonstruira: inenjer je svojevrsni bricoleur. 14.Kako Derrida tumai uinke decentriranja strukture u etnologiji/etnografiji? Prije samog strukturalizma postojalo je drugaije shvaanje strukture prije je struktura imala sredite, postojao je temelj, poetak, osnovno polazite. To Derrida vee uz metafiziku tradiciju zapadne filozofije. To su kritizirali Nietzsche, Heidegger i Freud. Tek kad je dolo do decentriranja (sredite strukture je izvan strukture), kad je europska kultura, a time i povijest metafizike i njezinih pojmova, istjerana sa svoga mjesta, dislocirana, tek kad se europska kultura prestala smatrati standardnom kulturom, mogla se roditi etnologija kao znanost. 15. Foucaultova tipologija procedura kontrole diskursa Diskurs je materijalna zbilja izgovorene ili napisane stvari, prolazna egzistencija o ijem trajanju mi ne odluujemo; sadrava moi i opasnosti. Diskurs je orue volje za mo. Proizvodnju diskursa u svakom drutvu kontrolira, selekcionira, organizira i redistribuira odreen broj procedura ija je uloga umanjiti njegove moi i opasnosti, da ograniavaju sluajnosti, da izbjegnu njegovu zastraujuu materijalnost. Vanjske procedure 1) zabrana, 2a) podjela i odbacivanje, 2b) volja za istinom Unutranje procedure 1) komentar, 2) autor, 3) disciplina odreenju uvjeta uporabe diskursa prorjeivanje govornih subjekata, rituali(?). 16. Vanjske procedure kontrole diskursa (Foucault) Vanjske procedure ili procedure iskljuivanja. Zabrana. Nemamo pravo sve rei, ne moemo o svemu govoriti u svakoj prilici, ne moe bilo tko govoriti o bilo emu. Podjela i odbacivanje. Protuslovlje razuma i ludila; luak je onaj iji diskurs ne moe biti u opticaju kao diskurs ostalih; ili mu se pripisuju nadnaravne moi, skrivene istine, ono to drugi ne mogu. Razum razumniji od razumnih ljudi Diskurs luaka nije postojao, bio je ignoriran, odbaen. Ludilo se prepoznavalo preko rijei. A rijei su mjesto vrenja podjele, dakle, na temelju govora se razluuje je li netko luak. To je diskurs koji stvara razliku. Podjela nije nestala, samo djeluje drukije. Protuslovlje istinitog i lanog. Unutar diskursa ova podjela nije proizvoljna, ni promjenjiva, ni institucionalna. Ali koja je to volja stoljeima preko naeg diskursa proimala nau volju za istinom? Podjela istinitog i lanog povjesno je stvorena i

prouvoljna je, promjenjiva i institucionalna. Ta povjesna podjela dala je opi oblik naoj volji za znanjem. Volja za znanjem oslanja se na institucionalnu podlogu (pedagogija, knjige, znanost, izdavatvo...). Vanjske procedure se odnose na dio diskursa koji iskazuje mo i elju. 17. Unutranje procedure kontrole diskursa (Foucault) Sam diskurs vri svoju vlastitu kontrolu. Ove se procedure javljaju uglavnom u svojstvima principa klasifikacije, sreivanja, distribucije kako bi se vladalo drugom dimenzijom diskursa, dimenzijom dogaaja i sluaja. Komentar. Sva drutva imaju zajednike prie koje se ponavljaju. Raslojavnje meu diskursima, diskursi iz kojih nastaje odreen broj novih govornih inova koji ih produuju, preoblikuju; oni koji se izriu beskrajno; religijski, znanstveni, pravni i literarni tekstovi. Ova podjela (misli se na raslojavanje diskursa) nije stalna ni apsolutna; brojni se najznaajniji tekstovi mijeaju i nestaju, a komentari ponekad zauzimaju prvo mjesto. Komentar je raskorak izmeu prvotnog i sekundarnog teksta, igra dvije uzajamno povezane uloge. Omoguuje beskrajno stvaranje novih diskursa. Uloga komentara je da se napokon kae ono to je tamo ve preutno artikulirano. Komentar uklanja sluajnost diskursa, omoguuje da se kae neto drugo nego to je sam tekst, ali pod uvjetom da je sam taj tekst iskazan i na neki nain gotov. Dakle, komentar jednoznano odreuje znaenja u diskursu, moe ih mijenjati, ograniavati, njima manipulirati i sl. Dakle, kontrolira diskurs. Novo nije u onome to je reeno ve u dogaaju njegova povratka. Autor. Ne kao govorni pojedinac, ve autor kao princip grupiranja diskursa, kao jedinstvo i izvor njegovih znaenja, kao arite njegove koherentnosti. Nije postojan i ne djeluje svugdje. Posvuda krue brojni diskursi iji je smisao i djelotvornost ne pripadaju autoru kojem se pripisuju (npr., pravni dekreti). Potivanje autorstva je povijesno stvoreno i razliito kroz episteme (razdoblja). Autor je funkcija koja upravlja recepcijom. Princip autora takoer ograniava sluajnost. Disciplina. A ne znanost; relativni i nepostojani princip koji omoguuje gradnju, ali na temelju suene igre. Suprotstavlja se principu komentara i principu autora. Principu komentara se suprotstavlja - u nekoj disciplini ono to je od poetka pretpostavljeno nije smisao koji mora biti otkriven, ni identitet koji mora biti ponovljen; to je ono to je propisano za izvoenje novih iskaza. Principu autora se suprotstavlja disciplina se definira predmetnim podrujem, skupom metoda, korpusom istinitih propozicija, igrom pravila i definicija, tehnika i instrumenata; anonimni sustav. Da bi postojala disciplina mora postojati mogunost da se beskonano formuliraju nove propozicije. Discipline se sastoje od pogreaka i istina. Moraju zadovoljiti uvjete (terminologiju, uklapanje u teorijski okvir) disciplina je princip kontrole proizvodnje diskursa. Disciplina utvruje granice diskursu. 18. Odreenje uvjeta uporabe diskursa (Foucault) Trea skupina procedura; o tome da se pojednicima koji ih iznose nametne stanovit broj pravila te da se tako dostupnost diskursa ne dopusti svakome. Sva podruja diskursa nisu jednako prohodna i otvorena; neka su izrazito zatiena dok se druga ine otvorenijima i na raspolaganju svako govornom diskursu. Neograniena i slobodna razmjena diskursa djeluje unutar sustava ograniavanja i nezavisno od njih ne bi mogla funkcionirati (ritual). Zasebna svojstva i odgovarajue uluge govornih subjekata. Drutva diskursa - broj govornih pojedinaca je ogranien, meu njima je diskurs u opticaju. Uenja - tee irenju, zajednitvom jednog te istog diskursa pojedinac, bez obzira na svoju brojnost, definiraju svoju uzajamnu pripadnost. Jedini obavezni uvjet je priznavanje istina i prihvaanje pravila sukladnih s vaeim diskursima. Uenje povezuje pojedince s odreenim tipovima iskaza i time zabranjuje sve ostale.

Procedure odreenja uvjeta uporabe diskursa prorjeuju govorne subjekte zato to ne doputaju svim pojedincima uporabu istih diskursa, te time kontroliraju njihovu proizvodnju. Ove procedure odreuju uvjete upotrebe diskursa nameui drugim govornim subjektima stanoviti broj pravila. Ritualnost odreuje nastup, uloge i diskurs govornih subjekata. Rituali su prisutni u religiji, politici, sudstvu i u mnogim drugim disciplinama, a bez odreenog i samo njima svojstvenog diskursa oni se ne bi toliko meusobno razlikovali i ne bi kao takvi postojali Za razliku od ritualnosti koja svoj diskurs namjenjuje manjem krugu ljudi, uenje tei irenju. Prihvaanje uenja, odnosno obrazovanja, omoguuje sudioniku proizvodnju diskursa. Pripadnost uenju istovremeno zahvaa iskaz i govornog subjekta, jedan preko drugoga. Ona zahvaa govorni subjekt preko iskaza i na njegovoj osnovi, a to je dokazano djelovanjem mehanizama odbacivanja i procedura iskljuivanja u trenutku kada govorni subjekt formulira jedan ili vie nespojivih iskaza. U obrnutom smjeru, iskaz uvelike ovisi o govornom subjektu, njegovoj etikoj, rasnoj, kulturolokoj ili klasnoj pripadnosti. Iako bi uenje trebalo biti svima dostupno i time svima podjednako omoguiti pristup svim diskursima, tomu nije tako. 19. Genealogija je metoda koja pokuava objasniti kako je nastao neki pojam, koncept ili pojava. Foucault razlikuje genealoku i kritiku analizu diskursa. Genealoka analiza prouava kako se diskurs proizvodi, to ga omoguava, koji su njegovi uvjeti postojanja i koje mogunosti posjeduje, te nastoji shvatiti njegov potvrdnu mo (mo ustanovljavanja predmetnih podruja o kojima se mogu iznositi potvrdni ili nijeni stavovi o istinitim ili lanim iskazima). Kritika analiza se zadovoljava injenicom da su stvari suprotne od onoga kakvim se ine, posveuje se sistemima zaokruivanja diskursa, nainima mijenjanja i premjetanja diskursa. Kritika se analiza koristi samo principom obrata. Kako bi objasnio genealoku analizu, Foucault se slui principom obrata, diskontinuiteta, specifinosti i eksteriornosti. Princip obrata podrazumijeva promjenu u shvaanju odreenog koncepta, npr. promjena u shvaanju uloge autora - on nije govorni pojedinac ve funkcija. Princip diskontinuiteta kae da ne postoji jedan sveobuhvatni diskurs, ve niz od beskonano mnogo diskursa koji se meusobno ponitavaju i iskljuuju. Pomou principa specifinosti dogaanja diskursa nalaze svoju pravilnost, ali ta su dogaanja nepromjenjiva i nastaju iz jedinstvene situacije. Princip eksteriornosti ne istrauje unutranjost diskursa, ve vanjske uvjete njegove proizvodnje, uvjete njegove mogunosti, te ono to ga oblikuje. Kritika i genealogija se ne iskljuuju, one zajedno funkcioniraju. Genealogija proizlazi iz kritike dok ju kritika potie. 20. KULTURA je ono po emu se ivot ljudi razlikuje od ivota ivotinja. Ona obuhvaa sva znanja i sposobnosti koje su ljudi stekli da bi ovladali silama prirode i doli do njenih dobara (1), ali i sve ustanove nune da bi se uredili meusobni odnosi ljudi i raspodjela dostupnih dobara (2). Obje su koncepcije ovisne jedna o drugoj. Pojedinac/ kultura. Kultura bi trebala predstavljati opeljudski interes, a pojedinac predstavlja virtualnog neprijatelja kulture. Naime, pojedinci, iako gotovo nikako ne bi mogli egzistirati sami, osjeaju rtvu koju kultura zahtijeva od njih kako bi im omoguila zajedniki ivot. Institucije i zapovijedi slue svladavanju njihove prirode. Takoer imaju osjeaj da je kultura neto nametnuto od strane manjine koja se doepala sredstava i moi. Kultura im namee rad i odricanje o kojima ovisi njen opstanak. 21. SREDSTVA OBRANE KULTURE NAD-JA- pounutrenje izvanjskih zapovijedi, koje zatim postaju duevne zapovijedi. to je vei broj pounutrenja u nekom kulturnom krugu, to je ta kultura sigurnija i prije se moe odrei izvanjskih sredstava prisile. IDEALI - ocjenjivanje najvrjednijih postignua i tenja

prema njima. Ideali su izgraivani prema prvim djelima ( koja su pak omoguena zajednikim djelovanjem unutarnje nadarenosti i vanjskih odnosa kulture) te je ta prva djela ideal zatim zadrao. Ideal sudionicima svoje kulture poklanja zadovoljstvo koje se upotpunjava u usporedbi s drugim kulturama koje imaju druge ideale. Ideal zbliava ljude unutar iste kulture istovremeno uzrokujui neprijateljstvo meu razliitim kulturama (jer potlaeni unutar svoje kulture osjeaju prezir prema pripadnicima druge kulture, a poistovjeuju se s onima koji ih potlauju unutar vlastite kulture). UMJETNOST pomae nam da zajedniki doivimo visoku vrednotu osjeta te nam predstavlja dostignua posebne kulture, tako nas opominjui na njene ideale 22. SNAGA RELIGIJSKIH PREDODBI Religija je neto najbolje to kultura moe ponuditi ovjeku te ljudi misle da nee moi podnijeti ivot ako tim predodbama ne priznaju zasluenu vrijednost. Kulturnim propisima su dodijeljena boanska podrijetla, oni su izdignuti iznad ljudskog drutva te proireni na prirodu i zbivanja u svijetu. Snaga tih religijskih predodbi je u tome to one: odagnaju strahove od prirode, mire ovjeka s okrutnou sudbine (osobito smrti), pruaju naknadu za patnje i odricanja nametnuta kulturom. 23. Lacanova koncepcija nesvjesnog prema Freudovoj. Za Freuda je nesvjesno dimenzija ljudskog bia koja je u suprotnosti sa svijesti, to je prostor skriven od stvarnosti gdje su psihike predodbe rijei meusobno proturjene, raznorodne ili pripadaju razliitim vremenima. Nesvjesno do izriaja dolazi u snovima, vicevima, jezinim nehotinim pogrekama. Lacan tvrdi da se nesvjesno tvori prvotnim potiskivanjem procesa usvajanja jezika. Prema Lacanu, nesvjesno je stoga "strukturirano poput jezika" i funkcionira jezino, a ne nagonski ili simboliki u tradicionalnom frojdovskom smislu. Nesvjesno, dakle, nije isto to i potisnuto, nije puko poprite nagona, nego je izvanjsko kao i jezik. 24. Od dekonstrukcije govornog ina do koncepcije performativnosti roda: Austin, Derrida i Butler Judith Butler je teoriju performativnosti roda preuzela od Austina koji je govorio da je jezik nain djelovanja na drugoga. Jezik je djelatnost i kao takav medij tvorbe identitea subjekta. Jezini in koji vru jednu od tih identifikacijskih funkcija je imenovanje. Butler kae da smo od samog poetka izrueni drugima, ovisni o drugima. Nae je tijelo ispisano tragovima drugih. Upisivanje na tijelo tragovi su s onu stranu nae svijesti. Oni upravljaju naim ponaanjem, a da ih mi ne moemo osvijestiti. Ideja performativnosti prema Austinu jezik je djelatnost, postizanje odreene stvarnosti, odreenih uinaka. Razlikuje dva tipa iskaza: konstativi (neko stanje koje moe biti istinito ili lano), performativ (izricanjem proizvodi stvarnost, vri radnju; eksplicitni performativ je npr. vjenanje; ne vrijedi istinitost/lanost ve kriterij uspjenosti (felicity condition)). Da bi bili uspjeni moraju zadovoljiti uvjete prikladnosti ovlatenost, ozbiljnost, jednokratnost, odgovarajue okolnosti. Sam Austin dovodi u pitanje svoju razdiobu, svaki se konstativ moe prepoznati kao implicitni performativ. itav jezik je zapravo performativ. Derridaovo itanje Austina pokuao raskinuti s lociranjem znaenja u svijesti govornika, a meu kriterijima 'ozbiljnost' smatrao nedosljednim. Zbog ega je mogue da neki performativ doivljavamo/prepoznajemo kao takav? Preformativ je iterabilan, ponovljiv u bilo kojem kontekstu, znaenje se ne temelji na namjeri nego na ponovljivosti u razliitim kontekstima. Potpis, npr., nije bitna oznaujua namjera nego njegova ponovljivost. Butler se nadovezuje na dekonstrukciju netko je ena ili mukarac na temelju ponavljana odreenih inova; ne postoji neki subjekt prije roda, subjekt je uvijek ve rodno definiran od drugih razliitim performativima.

25. Denaturalizacija roda kroz izvedbu. Kako Butler to tumai? Rod je izvedba koju svatko na svoj nain izvodi. Butler to pokazuje na primjeru transvestita. Transvestit igra na razliku izmeu anatomije izvoaa i roda koji izvodi. Transvestit oponaa rod i time otkriva oponaateljsku strukturu i sluajnost samog roda. Dakle, svaki je rod oponaanje, kopija. To oponaanje samo stvara privid prirodnosti. Rod se, znai, denaturalizira izvedbom koja pokazuje njegovu zasebnost i dramatizira kulturni mehanizam njegova izmiljena jedinstva. 26. Marksistiko naslijee kulturalnih studija. U kulturalnim studijima nijedan diskurs nije proao mimo marksizma. Kulturalni studiji oduvijek su problemski bili usmjereni na odnos kulturalnih formi i oblika moi. Kao to marksizam zagovara jednakost i teoriju izgradnje besklasnog drutva, tako se i kulturalni studiji suprotstavljaju koncepciji kulture kao kultura vladajuih elita. No kulturalni studiji i marksizam ni u jednom trenutku nisu savreno teorijski pristajali jedno uz drugo. Od samog je poetka postojao problem velikih greaka marksizma u teorijskom i praktinom smisliu. Tu je rije o stvarima o kojima Marx nije govorio,a a nune su za razvitak kulturalnih studija: kultura, ideologija, jezik i simboliko.Osim toga dolazi do jo jednog problema u odnosu marksizma i kulturalnih studija to je suprotstavljanje otvorenosti kulturalnih studija ogranienosti marksizma(slijepo dranje uz odreene teorije, vezanost uz tono odreene principe.