Jacques Derrida

Some Statements and Truisms about Neologisms, Nevvisms, Postisms, Parasitisms, and other Small Seisms01
Preveo s francuskog: Tomislav Brlek

Kad sam se poeo pripremati za ovaj skup, pogreno sam proitao predloeni naslov. Nesumnjivo stoga to mi je neto odvuklo panju, umjesto The States of"Theory" (States u mnoini, a "1heory"\i znakovima navoda), pomislio sam da pie The State ofTheory (State u jednini, a theorj bez znakova navoda). I rekoh sebi da je odgovor oigledan, bio je "hic et nunc" obvious. The State oftheory, danas i nadalje {notu andfrom now on), nije li to Kalifornija? Dapae, Southern California'i Vi to shvaate kao dosjetku ili izvrdavanje. No taj je odgovor moda ozbiljniji, realistiniji, povjesniji [plus historique\ povjesniarskiji [plus historienne] nego to izgleda. Sto mislite zato se ovaj skup, pod ovim naslovom, sa sudionicima koji su
' Sve su biljeke dodane uz autorov pristanak. U svojoj je engleskoj verziji ovaj esej bio Objavljen u zborniku The States of "Theory": History, Arts, and Critical Discourse, ur. David Carroll (New York: Columbia University Press, 1990) koji sadri izlaganja s kolokvija pod istim naslovom, The States of "Theory", odranog u travnju 1987. u organizaciji Davida Carrolla, a pod okriljem Humanities Research Institute pri University of California, Irvine. Esej Jacquesa Darrlde, s naslovom na engleskom, ali napisan na francuskom u Sjedinjenim Dravama, na angieski je prevela Anne Tomiche. Imajui na umu razliita znaenja rijei "state", naslov bi aa mogao pokuati prevesti kao: "Neke izjave [ili tvrdnje] i truizmi o neologizmima, novizmima, postlzmima, parazitizmima i drugim malim seizmima". Napisan da bi bio preveden na engleski kako bi ga autor proitao na engleskom pred amerikom publikom, francuski rukopis izlaganja va sadri engleske rijei, koje su ovdje zadrane, ali su pisane kurzivom. Verzija u kojoj se Ovaj esej prvi put objavljuje na francuskom, doslovno vjerna rukopisu (gdjekad Derrida pie na angleskom a da te dijelove teksta ne stavlja u znakove navoda) i u cijelosti pregledana od Utora, mjestimino se razlikuje od amerike, (ur.)

pristigli iz drugih drava (amerikih ili neamerikih) kako bi zajedno promislili to je to teorija danas - zato se on odrava u Kaliforniji? Zato je mogu i potreban u Junoj Kaliforniji? Mislite li daje to sluajnost? Pokuajte fenomen ovoga kolokvija analizirati u njegovim politiko-institucionalnim, socio-ekonomskim, psiho-historijskim, fantazmatsko-libidinalnim itd. dimenzijama, i kladim se da e vam se nametnuti nuni preljevi izmeu dvaju znaenja rijei "state". Igra izmeu drave i stanja vie je od igre. Moda oznaka plurala podcrtava za organizatore, s kojima 0 tome nisam razgovarao, da ima vie znaenja rijei "state", od kojih jedno spada u geopolitiku, u geografiju i politiku teorije, u Sjedinjenim Dravama i drugdje. Kad sam paljivije pogledao naslov, vidio sam i mnoinu 1 navodnike. Prije nego to vam uope zaponem iznositi nekoliko napomena o "the states of 'theory'", elio bih vam rei kako sam protumaio plural i navodnike. Oni oigledno upuuju na iznimnu pomnost organizatora. Pretpostavljam da nisu eljeli da se pomisli kako oni pretpostavljaju da bi moglo postojati samo jedno mogue stanje Teorije [un seul etat possible de la theorie], to e rei mogunost totalizacije svih fenomena teorije, svih teorijskih proizvoda, svih teorema u obliku tabelarnog prikaza, tablice, dakle itljive povrine, koja je, poput svih tabela (tablica), stabilna, stabilizirana, te doputa itanje taksonomske tabularnosti, elemenata i mjesta, ili pak genealogije, konano fiksirane na stablu teorije, identiteta, entiteta i, opih ili vlastitih, imena teorije. A botanical table. Mnoina "states'' destabilizira, ili iskazuje nestabilnost, ak nunu destabilizaciju takvih tabela - tabela uz koje uvijek ide odgovarajua i hijerarhizirajua establishment-strukturz. To to taj plural dovodi u pitanje, rekoh sebi, sama je dakle mogunost diskursa koji bi, danas, mirno pretpostavio takvu

taksonomsku objektivaciju, kao to to mnogi ine, na sveuilitu i izvan njega, kad se doxa, koju meutim uvijek valja uzimati ozbiljno, igra naslovima teorija i teorema kao da su ahovske figure. New criticism, structuralism, post-structuralism, post-modernism, new-post-marxism, new historicism itd. Naime ne moemo - tko bi mogao? - i stoga ne smijemo tvrditi kako pred oi, u vidno polje, jedne nasuprot drugima, postavljamo teoreme, teoretizacije, teorije koje dijele [partagent] polje za koje nije izvjesno da im je zajedniko i ovjerljivo [;verifiable], ak ni to je li ga uope mogue identificirati. Postoje strukturni razlozi zato je takva statina i taksonomska tabularizacija u naelu nemogua, ili je ogranienih mogunosti. Evo prvog razloga: otvoreno i neovjereno polje tog "opeg stanja" takoer je polje sila; po svojim se uobiajenim pojavnim oblicima i naslovima mogu nazvati libidinalnim, politiko-institucionalnim, historijsko-socio-ekonomskim silama, tokovima udnje i moi - sile se nikada ne javljaju bez svojih predstava [ representations ], svojih zrcalnih odraza, fenomena refrakcije i difrakcije, odbijanja i prisvajanja razliitih i oprenih sila, bez poistovjeivanja s drugim ili suprotnim itd. Mnoge strukture dijele svaku zamislivu silu, oduzimajui joj identitet [la desidentifiant], izmjetajui je u samoj njezinoj proliferaciji. U tom polju pluralnih sila, gdje ni nabrajanje vie nije mogue, postoje samo teorijski gatovi (jetties). Rijeju gat ( j e t t y ) odsada pa nadalje oznaavat u silu takvoga kretanja koje jo nije subjekt,projekt ni objekt, pa ak ni rejekt, ali u kojem se zbiva svaka proizvodnja i svako subjektilno, objektilno ili projektilno (pa i ono rejektilno) odreenje, koje svoju mogunost nalazi u gatu. Svaki teorijski gat, kao i svako prisvajanje gata u oblik teorijskog sklopa, teorije, s njezinim aksiomima, metodolokim procedurama i institucionalnim strukturama, a priori, izvorno, ulazi u sukob i nadmetanje, ali nije rije naprosto o antago-

nizmu, o suoavanju ili suprotstavljanju, to e rei o opoziciji dvaju gatova koji stoje jedan nasuprot drugome u svojim stabiliziranim identitetima. Nije rije o antagonistikom suprotstavljanju iz dva meusobno povezana razloga. 1. Prvi je razlog to to svaki gat, daleko od toga da bi bio dio ukljuen u neku cjelinu, nije teorijski gat doli u mjeri u kojoj pretendira na to da shvati i obuhvati samoga sebe shvaajui i obuhvaajui sve ostale, to e rei opasujui ih, nadilazei ih, upisujui ih u sebe. Svaki je gat strukturiran, konstruiran, "designetF, da rastumai i objasni sve druge gatove (prole, suvremene i budue). Toj konstitutivnoj pretenziji nijedan gat ne moe izmai a da ne prestane biti to to jest. Ta pretenzija jest gat, ono to zanima gat i ono to gat ini zanimljivim. Utoliko to je teorijski gat, taj nacrt - rastumaiti i objasniti sve druge gatove i samu konstituciju polja u koje se upisuje - slijedi princip razloga ( p r i n c i p i u m reddendae rationis) i dosljedno bi se promiljanje o toj temi - koje ja ovdje ne mogu poduzeti - moralo upustiti u problematiku nita manje ambicioznu i riskantnu nego to je povijest principa razloga. 2. Drugi je razlog, povezan s prvim, zato nadmetanje ne moe biti puko antagonistiko suprotstavljanje i zato ne doputa nijednom gatu da omogui itanje tabele, razlog tabele koja bi klasificirala totalitet teorijskih mogunosti, taj to svaka vrsta, u toj tabeli, svoj vlastiti identitet uspostavlja ukljuivanjem drugih identiteta: kontaminacijom, parazitiranjem, kalemljenjem, inkorporacijom itd. Na primjer elimo li ono to se naziva, ili to sebe naziva, marksizmom identificirati, danas, 1987. godine, kao teoriju, u njezinoj podvrsti marksizma koji je na djelu u onome to se u Sjedinjenim Dravama naziva "knjievnom teorijom" (koliko je ve tu problematinih naslova), ne moemo to prepoznati a da se istoga asa ne primijete tragovi onoga to je taj marksizam integrirao - a to su koncepti, teme, pitanja, rijei i fraze koje pripadaju

onome emu se taj marksistiki diskurs danas na privilegiran nain suprotstavlja, primjerice strukturalizmu, psihoanalizi, neostrukturalizmu ili poststrukturalizmu. Koliko poznajem najnovije tekstove Terrya Eagletona i Fredrica Jamesona (a jo vie mladih teoretika poput Michaela Sprinkera), u njihovu je radu najspecifinije, najoriginalnije, najaktivnije upravo ono to pretpostavlja integraciju motiva koji potjeu s mjesta to ih oni sami smatraju mjestima teorija kojima se suprotstavljaju. O modusima te integracije, o transformacijama, deformacijama, makrostrategijama i mikrostrategijamakoje one uzrokuju, ima se tota rei - i to je ono to me uvijek najvie zanima, od reenice do reenice, u pomnim itanjima tih tekstova koja bih mogao poduzeti. No ovdje se ne mogu time baviti. Mogue je, naravno, navesti i druge primjere: ukljuivanje odreenih marksistikih filozofema u francuski strukturalizam, strukturalizma u poststrukturalizam, psihoanalitikih teorija u sve to. Moete zamisliti kakva bi se udovita izrodila iz te kombinatorike s obzirom na to da teorije ukljuuju u sebe protivnike teoreme, koji su ve sami ukljuili druge itd. Princip taksonomskoga nereda kojega se ovdje dotiem moe uroditi razumnim i ureenim prijevodima ili pak kominim promaajima, znakove kojih ponekad sadre opisi kolegija, blurbs na knjigama, a ponekad i same knjige - to je serijalizacija stvari koje su tako heterogene, i stoga u stanju kontaminirajueg i teratolokog suukljuivanja, kao to su psychoanalysis, post-structuralism, post-modernism, feminism, marxism itd. Taje teratologija naa normalnost. Oni koji, na sveuilitu i drugdje, nisu jo sasvim zaspali znaju da ti tekstovi ne odgovaraju, ne pripadaju, nikakvom identitetu koji se da klasificirati, nikakvom odredivom korpusu. No zbog toga oni nisu prazni ni beznaajni. Oni imenuju dominantan stil svakoga gata i ono to on stabilizira upravo u obliku - e sad - stanja ili drave?

Da nastavimo. Svaki dio tabele (te tabele koja, odsada nadalje, nema totaliteta, pa dakle ni granica), svaki element, svaki gat nije istodobno dio i cjelina, dio cjeline, sinegdoha i metonimija, dapae, dio vei od cjeline, nego gat to ga njegov zamah, kretanje i (interna i internalizirajua) struktura nose onkraj svega i preklapaju nad svime kako bi sve to obuhvatio i shvatio te govorio pred tim. Stoga svaki gat pretendira opasati i odraavati, preklapanjem [selon unpli], ukupnost stanja (drave). Imamo dakle dravu unutar drave i stanje unutar stanja, stanje u dravi i dravu u stanju, istodobno u smislu politike organizacije (jer su ti teorijski gatovi takoer, plaeni smo i plaamo da to znamo, ak i ako nam to nije svima ba u jednakoj mjeri jasno, institucionalne utvrde [sve fleksibilnije, pokretnije, a drava Kalifornija u tom je pogledu jo jednom egzemplarna]: slijedom iskustva povijesnih potresa, institucionalna je arhitektura konstruirana tako da moe podnijeti seizmika kretanja svih novih isms koji bi mogli potresti strukture, bilo post bilo new strukture) i u smislu stanja kao izvjetaja, procjene, oitovanja: statement. Svaki je teorijski gat institucija koja daje novi statement o cjelini stanja u dravi i novi establishment koji tei hegemoniji. Svaki gat tei uspostaviti hegemoniju, ali ne kako bi potlaio ili izvana nadzirao ostale gatove, nego kako bi ih introjicirao u sebe a da istodobno bude introjiciran u njih. Bilo bi stoga lako pokazati kako to to se odnedavna naziva ili to sebe naziva new historicism, ukoliko uope ima stabilan identitet izvan institucionalne lokalizacije koja omoguuje rast te nove vrste na sjeveru Kalifornije zahvaljujui presaivanju francuskih loza, kako dakle neio historicism negirajui ubacuje, bez oitovanja ukljuuje, odreenu brigu za povijest - na koju u se jo vratiti kako bih pokazao u kojoj je toki i u kojem obliku ona ve bila aktivna, prisutna, temeljna u poststrukturalizmu na primjer, za koji pristae i zagovornici

toga to se zove new historicism misle da je od ivotne vanosti da mu se suprotstave. To to kaem za new historicism vrijedi takoer i za new criticism - koji se s njime rimuje, a koji on priziva kao svoju suprotnost; dovoenje tih dvaju naslova u vezu opet e nas podsjetiti, bude li potrebe, na ono to tei postati tehnikom autolegitimacije, samouspostavljanja i samoimenovanja. Bilo je vrijeme kad su naslovi i zaglavlja slijedili nakon to bi se uspostavile institucije, nakon rada njezinih utemeljitelja. Danas znamo kako je ponekad bolje poeti sa zaglavljima i samopredstavljanjem. To znaju svi utemeljitelji institucija. Sto se tie pitanja jesu li naslovi koji sadre new uinkovitiji od onih koji sadre post, je li najbolja strategija "sjai da ja uzjaem" na new ili na post, je li probitanije divljaki periodizirati i historicistiki telos uiniti vjesnikom koji najavljuje a netv era ili junakom koji obezvreuje ili svladava staroga zmaja, to je stvar detalja, u osnovi je to ista gesta, kulturna strategija kao neizbjean by-product najstarijega historizma. Zato sam kao primjer odabrao new historicism, a ne neki drugi naslov, koji je, do odreenog trenutka, imao istu vanost, kao na primjer strukturalizam, poststrukturalizam, postmodernizam, marksizam, postmarksizam, bilo koji od brojnih netv-isms ili post-ismsl Svi oituju pretenziju da reinterpretiraju ope stanje (drave) i svoj vlastiti upis u stanje (drave), stanje u kojem formalizacija prolosti i budunosti stanja (drave) mora biti itljiva u sadanjosti, stanje u kojem netv i post, onim to najavljuju i onim to ine zastarjelim, daju tonu mjeru i jasnu, sinkronijsku i sustavnu formulaciju te sadanjosti. Kao primjer sam odabrao upravo new historicism stoga to bi ono to se naziva netv criticism ili strukturalizam nesumnjivo privilegiralo tabularni, sinkronijski i kombinatoriki model u opisu stanja teorije ili stanja teorija, dok bi marksizam i new historicism nesumnjivo privilegirali dijakronijski model; a uzi-

manje u obzir periodizirajueg i sukcesivnog u vie ili manje slavljenikim prikazima netv-isms i post-isms samo je po sebi i a priori historicistiko, ak i kad pristae i zagovornici tih newisms i post-isms ele biti ili za sebe tvrde da su antihistoristi. Pokuat u moda kasnije rei, na izravniji i osobniji nain, kako danas vidim to pitanje povijesti i historizma, bio on old ili new. Zasada u radije inzistirati na ovome: tabularna i statina totalizacija nije mogua, ne samo zbog povijesnoga procesa, zato to se stvari brzo mijenjaju, pa samo dinamika i dijakronijska vizija moe obuhvatiti stanja, a ne stanje teorije, kao da bi film bio kompetentniji od fotografije za taj krajolik teorije, da predoi taj teorem, to e ve rei stanke gledanja [c'est-adire deja des pauses du voir\ Ne, tabularna je totalizacija nemogua zbog same strukture gata, jer mnotvenost naina na koje gatovi upadaju jedni drugima u rije ne odgovara ni poretku temporalnog i linearnog slijeda ni poretku supostavljene simultanosti. I dalje snatrei o semantici rijei "state", nastojat u je dovesti u vezu s onime to moram pretpostaviti o preokupaciji koju dijelimo i o zajednikoj brizi koja nas je ovdje okupila. Dopustite mi da se poigram zamiljajui kako bi izgledao politiko-institucionalni pristup kojem bi pravilo igre bilo upravo da sve poima kroz ekonomiju tih rijei, State ili states. Uzelo bi se u obzir frenetino nadmetanje koje potie i ubrzava proizvodnju naslova s new i post-isms, te to to prodrljivo nadjaavanje duguje, s jedne strane, meudravnim ( interstate) razlikama unutar Sjedinjenih Drava, a, s druge strane, meudravnim razlikama meu nation states kao to su Engleska, Francuska, Njemaka, Italija, Japan itd., te napokon, i pogotovo, razlikama medu razliitim kulturnim, izdavakim, a osobito akademskim ustrojima, razliitim sustavima izobrazbe i istraivanja, ovisno o tome jesu li preteno javno-dravni od-

nosno privatni i podreeni slobodnom 08' Post-Structuralism and Question ofHistory, ur. poduzetnitvu u kapitalistikom stilu. the Derek Attridge, Geoffrey * Razlika izmeu ta dva tipa sustava ne Bennington i Robert Young e: cambri iskljuuje, ve, naprotiv, zahtijeva izna- University <Cambrida dge ' ' ' Press, 1987). laenje kalema \greffes\, prijenosa, para- 03/ Jonathan Cuiier, and Institution: zitizama, prekljuivaa \embraymes\ - "Criticism ' ^ the American University",
r 1

mogu se, ve prema prilici, tumaiti kao u: Post-stmcturausm and sluajevi kontaminacije ili pak poeljne ' ^ s t i o n fHIS,ory'str' provokacije; ali njihove konfiguracije znaju biti vrlo originalne i silno su, ini mi se, preinaene zadnjih godina, kako u Europi tako i ovdje. Imam na umu veinu analiza to sam ih upravo proitao u iznimnom zborniku koji su uredili nai, ovdje prisutni, prijatelji Derek Attridge i Geoffrey Bennington ( Post-Structuralism and the Question ofHistorji01) - istinski anglo-frankoamerikom djelu, po svome mjestu akademskoga i izdavakog nastanka, po svojim autorima, po svojim temama i problemima itd. To djelo unaprijed i na vrlo sloen nain odgovara na mnoga moja pitanja. Izmeu ostalih, i svih onih koji bi zasluili da budu ovdje opirno navedeni, morat u se ograniiti da spomenem - u svoju svrhu - jedan od smjerova koje je naznaio Jonatahn Cuiier u tekstu naslovljenom "Criticism and Institution: the American University"03. Radi se upravo o razliitim nainima intervencije drave ili nacionalnih normi u akademsku instituciju te o uincima koje to nuno ima na kritike teorije, obnavljanje "paradigmi" u Kuhnovu smislu (pojam koji Cuiier inae podrobno razmatra). Cuiier usporeuje Englesku i Sjedinjene Drave, ali ta bi se vrsta komparativne analize mogla proiriti i primijeniti i na druge drave. S pet razliitih gledita - koja ovdje mogu samo navesti (l. usporedba procedura dodjeljivanja tenure i praksi evaluacije; 2. usporedba statusa i strukture "graduate education"; 3. usporedba " undergraduate studies" u dvjema zemljama prema stupt

nju specijalizacije; 4. usporedba plaa, koje su ondje odreene na nacionalnoj razini, dok ovdje njima upravlja free market-, 5. struktura profesionalizacije) - Culler opisuje i objanjava neravnomjeran razvoj onoga to se u ta dva sveuilina sustava naziva "theorj" te ak sugerira, po meni s pravom, daje ta rije - "theorj" - "the most convenient designation" za ono to se zbiva na odsjecima za knjievnost u Sjedinjenim Dravama kad njihov rad ukljuuje prouavanje odreenoga korpusa, disciplina, autora, a to, dodao bih, zapravo nije, na statistiki relevantan nain, sluaj kako na drugim odsjecima u ovoj zemlji tako ni u drugim zemljama. To e me za koji trenutak navesti da razmotrim da su rije i koncept" theory kakvi se pojavljuju u naslovu naeg kolokvija, isto sjevernoameriki artefact, koji nema smisla izvan svoga mjesta nastanka, pojedinih odsjeka za knjievnost u ovoj zemlji. Kaem upravo odsjeci za knjievnost, a ne naprosto Humanities zato to Humanities ponekad ukljuuju povijesne discipline. Naglaavam ovo potonje - na to u se jo vratiti - kako bih jasno istakao da ukoliko to to se naziva netv historicism postoji i predstavlja neto zanimljivo, onda je to utoliko to sebe reklamira kao dio onoga to se naziva " t h e o r j " te to ga - zanimljiv paradoks - ne predstavljaju povjesniari na odsjecima za povijest, nego uglavnom literati u sporu s teorijskim pokretima koji pak i sami djeluju na odsjecima za knjievnost. No na to u se vratiti u nastavku. Zasada bih elio stati i formalizirati ovih nekoliko sasvim preliminarnih razmatranja o pluralisation koja dovodi do states of theorj. Mogua su dva openita tumaenja te pluralnosti, nesvodIjive kako na bilo koji eklekticizam tako i na bilo koju dijalektiku. Ta su dva tumaenja nadmetanja i sama ukljuena u asimetrino nadmetanje. Jedno daje ili prua smisao nadmetanju. U tom je smislu ono doista tumaenje i u veoj je mjeri interpretativno nego

ono drugo. Rauna s konceptualnim sadrajima, semantikom i teleologijom. Zadovoljava se time da kae kako su teorijski sukobi sukobi tumaenja, nadmetanja za hegemoniju jednog tumaenja i onoga to predstavlja pojedina institucija ili pojedina zajednica tumaa; da je svaki gat dio vei od cjeline, nasilna projekcija metonimije na ukupno stanje ( account, statement) svih ostalih; da se tako svaki gat pozicionira prema dvostrukom i jednostavnom zakonu principa razloga i elje za moi; sve to dostaje da se spasi stanje nadmetanja, makar to bilo i ratno stanje. Drugi odnos kompetitivne pluralnosti nee biti u pravom i punom smislu te rijei interpretativan, premda u sebi sadri interpretativni moment. Ne iskljuujui prvo tumaenje, a pogotovo ne suprotstavljajui mu se, on bi se bavio tom mnotvenou \multiplicite\ o kojoj sam upravo govorio, koja je nesvodljiva na stanje, pa bilo to i ratno stanje. On bi tu mnotvenost smatrao zakonom polja, klauzulom o ne-zatvaranju, koja ne samo da se nikada ne moe urediti i upisati, smjestiti u opi Kampjplatz, nego omoguuje i ini neizbjenima sinkronijska ili metonimijska nadmetanja: ne kao njihov normalni uvjet mogunosti, kao njihov ratio essendi ili njihov ratio cognoscendi, nego kao izvor diseminalne drugosti ili promjene koji istodobno onemoguuje isti identitet, istu identifikaciju onoga to omoguuje - koji bi dakle ograniavao i destabilizirao stanje ili establishment do kojih dovodi. Ali to to tako do njih dovodi ne moe se postaviti stabilno ili teorijski. Na to bismo ne-mjesto mogli smjestiti pojavu uinaka dekonstrukcije, proces koji u smjesta razluiti od "dekonstrukcijskoga" stanja ili teorije, ili od nevjerojatnoga skupa "dekonstrukcijskih" teorema. Eto, rekoh sebi, moda su zato organizatori kolokvija na Sveuilitu Irvine naslov koji su odabrali potpisali tom gramatikom mnoine koja, usput budi reeno, ne ukazuje samo

naf r e e - m a r k e t-strategiju i liberalni pluralizam, na eklektinu toleranciju i dobre obiaje gostoljubivosti, nego moda na priljenu komemoraciju "generalne skuptine" ( estates general) teorije - ba kao to smo mi u Parizu imali, deset godina prije komemoracije Revolucije, generalnu skuptinu filozofije. Ali ovaj put, nevieno u povijesti, generalna skuptina neega to se usuujemo staviti pod navodnike: the States of "theory"\ Meu naslovima koje sam mislio dati svom malom izlaganju bili su isprva: "From One New-ism to Another Through Some Post-isms (New Criticism, Postmodernism, Post-Marxism, Post-Structuralism, New Historicism)", ili" Estates General of the Quotation Market", ili " Inverted Commas Auctioned Off!'0A Zato je " t h e o r j " u znakovima navoda? Paljivo prouavanje - koje ne bi Francuski se navodnici bilo iskljuivo socio-historijsko - na- () na engleskom zovu
v v

inverted commas (""), to

se

cina zainjanja i upotrebne vrijednosti bi prevelo kao-izvrnuti se ,akoer ' (a i lihvarske i zarezi " 2ovu . . . vrijednosti), i l proizvodnje i quotation marks. Derridin kombinatorike teorijskih naslova na new tekst pisan rukom rabi i na post opetovano bi pokazalo strategi- iskljuivo inverted commas, . . ", a uope ne rabi francuske ju koja se sastoji u tome da se uoi novo navodnike. [Prvi i trei od tako to mu se bez odgaanja pridaje razmatranih naslova navode naslov new (za one koji se tome sami ne bi domislili) ili da se proglasi kako je
, .
r

se prema amerikoj verziji teksta, u kojoj su ispravljene

neke neid'omatske
formulacije iz francuske

old-jashioned i zastarjelo ono sto dolazi verzije _op prev ] prije post te to se odsada nadalje poima, glava rijei odmah postaje nalik na maji rep, kao jadne rijei kojima je pridodan post, ta limenka odsada nadalje prikvaena o njihov rep. To opetovanje strategije ponekad je ubrzano i odve obiljeeno nestrpljivou, mladenakim oduevljenjem ili mehanikom priljenou. Zatim postaje vulgarno. No to

nije vano. Ista bi studija pokazala da nain njihova funkcioniranja uvijek pretpostavlja da su ti naslovi u nevidljivim navodnicima. Nitko se, govorei u prvom licu jednine ili mnoine, ne predstavlja kao " neiv-something" ili " post-something". Ako negdje naiete na statement koji sasvim ozbiljno tvrdi "Ja sam new- ili ja sam post-", pokaite mi. To e biti iznimka, i znak da autor tog self-referentialstatement uope ne razumije socioakademsku igru. Dakle, kao to sam upravo rekao, postoji self-nomination i self-promotion a da se nikada nitko, ili gotovo nitko, njima ne slui u obliku "ja sam new-something ili post-something". Rei e se, ili uti, "ja sam marksist" (u smislu " t h e o r f kako se ona odnedavna odreuje u ovoj zemlji pod uvjetima koje u zaas precizirati), ali nee se rei "ja sam new-something ili post-something. Demarkacija pomou quotation marks ili inverted commas oznaava da te labels imaju vrijednost moneta putenih u opticaj kako bi omoguile opticaj dobara, odreivanje mjesta, smjetanje i evaluaciju figura na ahovskoj tabli ili kakvom akademskom Wall Streetu (mjesta gdje uz quotation idu kotacije) a da ih nitko nikada ne moe prisvojiti niti nad njima uspostaviti monopol. A pogotovo nikakva sredinja banka, ili Federal Reserve Bank, ili First Interstate Bank ne garantira za emisiju naslova. Ovi se potonji uvijek proglaavaju govorom drugoga. Uvijek imaju doksografsku vrijednost kvazicitata, navoenja, "the so-called...". No mnogo je ozbiljnije - i zato sam govorio o quotation market - to se navodnici nameu u trenutku kad se odnos spram svih jezika, svih kodova tradicije dekonstruira kao totalitet, i u svom totalitetu, pri emu (slijede tri napomene): 1. S jedne strane nije mogue ozbiljno upotrijebiti te rijei tradicije - ne upotrebljavaju se nikada, samo se navode. A i samu tu razliku koju speech act theorj uspostavlja izmeu use

i mention (njezina sam ogranienja, usprkos tome to je zanimljiva i nuna, pokuao pokazati drugdje) mogu ovdje samo navesti, a ne naprosto upotrijebiti. Sve se dakle zbiva kao da nas uinci procesa dekonstrukcije (koje u jo jednom razluiti od diskursa ili teorija koje se nazivaju dekonstrukcijskima) prisiljavaju da svim rijeima dodamo, vie ili manje itljivo, navod "mention . A to su rijei ozbiljnije i tee, to je navod "mention"and not "use"nuniji. Odsada pa nadalje don't "use" dodaje se svakom konceptu, svakoj rijei. Don't use that concept, only mention it. Kao to se iznad slavine kae don't drink that ivater, voda nije za pie. Moe se upotrijebiti u druge svrhe, ali nemojte je uzeti kao takvu, po sebi, za upotrebu. Eto razloga, samo jednog, zato su organizatori kolokvija bez sumnje rije " theory" stavili u znakove navoda. We don't use itseriously, we only mention it. Zbog te su ograde, te openite ironije kojom su danas, ini mi se, tako snano obiljeeni nai govori - obiljeeni kao prvo pomou " inverted commas" - sve rjei, sve nepristojniji, sve nepodnoljiviji oni dogaaji pisanja ili pisma ija snaga usprkos svemu lei in "using" language again-, ali u (po)nov(n)oj "upotrebi" jezika koja prihvaa uinke dekonstrukcije, to e rei da ne rekonstituira dekonstituirano, te dakle da ne odbacuje znakove navoda. Radi se, stoga, o pisanju samih navodnika koje, dvostruko budno, dvostruko pod navodnicima, dvostruko na inventivan nain pod navodnicima, destabilizira ak i opoziciju izmeu govora pod navodnicima i bez navodnika, mention and use i itav sistem vrijednosti koji se s time povezuje, to e rei svu filozofiju, svu teoriju. Naravno, ti dogaaji pisanja ili pisma koji upotrebljavaju znakove navoda, koji ih upotrebljavaju te koji ih upotrebljavajui iscrpljuju da bi pisali neto drugo, ta forsiranja - sve se to smatra igrom. A nelagoda koju izazivaju - zato to ne doputaju kriterij prema kojem bismo razlikovali use i mention - objanjava obrambeni

diskurs koji se sastoji u tome da se takva pisma prokazuju kao nesvrhovite igre, liene kako znanstvene ili teorijske ozbiljnosti tako i politike ili etike odgovornosti. Rekao bih da se ak i ondje gdje se openito nastoji postaviti "dekonstrukcija" ( quotation in quotation marks), "dekonstrukcionisti" i "dekonstrukcionizam" uspostavljaju kao napor ponovnog prisvajanja i pripitomljavanja, normalizacije toga pisanja ili pisma u cilju rekonstituiranja nove "teorije" "dekonstrukcionizma" - koja ima svoju metodu i svoja pravila, svoje kriterije razlikovanja use i mention, ozbiljnost svoje discipline i svojih institucija. Ta razlika izmeu dekonstrukcije ili dekonstrukcija, uinaka ili procesa dekonstrukcije, s jedne strane, i teorema ili teorijskih reaproprijacija "dekonstrukcionizma", s druge strane, ta je razlika strukturna, a ne osobna. Rei da nije osobna ne znai i rei da je stvarna. Ona nema stvarnost granice koju bi neki preli, dok je drugi ne bi preli. Neprestano je prelazimo, briemo i iscrtavamo. Ponovno je iscrtavamo briui je. Ne usuujem se rei za tu granicu da je "idealna", "regulativna" ili "teorijska" - iz razloga koje sam upravo naveo. A opet, tu je. Tu je ta granica koja ne postoji, ni kao stvarna ni kao idealna. 2. Kao drugo, i druge strane, generalizacija navodnika (bez obzira na to je li upotreba navodnika normalna ili ve pervertirana nestabilnou granice izmeu stanja use i stanja mention) danas pokazuje da jedini mogui "teorijski" stav, jedini dosljedan odnos spram jezika, jedini budan i formalizacijski analitiki odnos, jedini objektivan i objektivizirajui odnos spram govora i spram onoga to on govori trai dosljednu upotrebu znakova navoda, to e rei navodbenu [mentionnantes] svijest i praksu organizirane ukupnosti naeg jezika i nae sintakse. To znai konstituciju radikalne metalingvistike koja meutim ukljuuje, u samom svom gatu, nemogunost metajezika. Odatle to pisanje o kojem sam upravo govorio - a

koje znakove navoda pie bez ironije, koje, ovdje, pie metajezik, pie svaki put prema nekom pisanju i potpisu tu tvrdnju koja je sama metajezina i koja kae: "Nema metajezika" - to je doslovan citat i Heideggera i Lacana. Danas dakle nije mogua teorija koja bi mogla obuhvatiti (uzeti u obzir) svoj vlastiti jezik a da ne generalizira (vidljivu ili nevidljivu) praksu znakova navoda, sve dode da pod znakove navoda stavi i samu rije " theorj ". To je "teorija", o " theorj". To je theorj. 3. To ("this is 'theorj") uvodi barem tri paradoksa. A) Prvi paradoks lei u svojevrsnoj inverziji primjerenog i neprimjerenog. Openito, navodnici funkcioniraju kao kvaice kojima je svrha da dre na odstojanju, a da je pritom zapravo ne dodiruju, odjeu koju je, prljavu ili jo mokru, neprimjereno dotaknuti dok se ne osui. U tom sluaju navodnici oko " theorj ", daleko od toga da vrlo neist koncept dre na odstojanju, oznaavaju gestu nepovjerenja spram koncepta koji je ist od svake kontaminacije, od pravoga smisla ili smisla koji se moe apsolutno ponovno prisvojiti: pravoga smisla rijei " theorj" i " t h e o r f kako je ureduje telos pravoga smisla, a koji izmie citatnosti ili, ire, opoj iterabilnosti. Taj se pravi smisao primjerenosti ovaj put stavlja u navodnike, a ne obrnuto, kao to je uvijek bio sluaj. I u toj se diskretnoj grafikoj oznaci inverzije moe izmjeriti izmjetanje koje je po definiciji bez mjere, premda ne bez pravila. B) Drugi paradoks pokazuje ono to izmie pogledu jer je isuvie oigledno, to jest da generalizacija navodnika, barem pod ovim uvjetima, daleko od toga da bi bila neutralizacija referencije, formalistika finoa koja sve dri na odstojanju, naprotiv oznaava izrazit smisao za povijest, za povijest koncepata, naravno, medu ostalim i koncepata kojima ukazuju povjerenje oni koji olako vjeruju da znaju o emu govore kad zazivaju "povijest", "drutvo", "zbilju" i druge sline stvari; ali i za povijest koncepta povijesti, koja, davno sam to pokuao po-

kazati, ne moe biti tek jedna od povijesti. Nema dakle stava, rei emo, pod navodnicima koji bi bio "povjesniji", u veoj mjeri odgovoran spram povijesti ( Geschichte ili Historie), od onoga koji prakticira budnu, ali naelno opu upotrebu znakova navoda. Odgovoran spram povijesti i spram politikosocio-institucionalnih "realiteta" koji tvore tvrdi gat tih koncepata. Kasnije u se vratiti na te rijei. C) Treiparadoks. Shvatili ste da ne opisujem namjere onih koji su stavili znakove navoda oko rijei" theory ". Ne znam tko im je autor, ne elim ni znati. Samo vam tumaim ne kako bih i zatoja stavio te navodnike, nego kako se oni mogu proitati danas u onome to je, po mome miljenju, naa situacija. A trei je paradoks u tome to znakovi navoda ne oznaavaju samo ogradu ili odstojanje spram koncepta ili rijei. Oni prizivaju opu citatnost, citiraju tu citatnost da bi u njoj sudjelovali, ne, jo jednom, u smislu formalistike neutralizacije koja vodi brigu o primjerenosti, nego kao podsjetnik na nunu opu kontaminaciju, na nesvodljivc kaleme i parazitizme kojima je podloan svaki teorem. Stoga, kao to sam maloprije rekao, umjesto da se pseudoidentiteti, etikete ili slogani vrte poput drvenih konjia na ringipilu {merry-go-round) na kojem netv criticism, strukturalizam, poststrukturalizam, neiv socio-historicism, pa opet formalizam, ne-formalizam itd. slijede jedni druge, bilo bi mnogo potrebnije, zanimljivije, a i uzbudljivije, u svakom sluaju manje dosadno, da se taj " m e r r y - g o - r o u n d e f f e c f zamijeni itanjem i provociranjem teorijskih konfiguracija koje su po svojoj strukturi, pisanju, konceptualnim i institucionalnim modalitetima te drutvenoj i povijesnoj upisanosti nesvodljive, upravo zahvaljujui izvjesnoj snazi kalema, na dijalektiku merry-go-round ili merry-go-round-pzrod\)t dijalektike, na post i na new. Pred navalom silnih urnalistiko-doksografskih diskursa onih koji, na Sveuilitu i izvan Sveuilita, vjeruju da, s rukom na "gongu", prisustvuju seriji

teorijskih " rounds " prijeko je potrebno pozabaviti se onime to se u "teorijskom" radu koji je u najveoj moguoj mjeri inventivan ne da zatvoriti u " rings ", te "merry-go-rounds" ili te "round tables"; analizirati gdje diskurs koji se smatra, ili koji sebe dri, marksistikim, na primjer, pretpostavlja ili iskazuje iskaze koji se uobiajeno podvode pod poststrukturalizam ili new criticism, ili pak priznati da ima vie brige i potovanja za takozvanu socio-historijsku "zbilju" u nekom tekstu oznaenom kao poststrukturalistiki nego u "marksistikom" ili "neo-socio-historicistikom" tekstu. No na to u se jo vratiti, u drugome modusu. Lekcija - pouka - koju bih volio izvui iz ta tri paradoksa oko para navodnika bila bi sljedea. Iznosim je bez puno iluzija, ali svejedno smatram da je moram izrei. Toj u pouci dati oblik pitanja. Umjesto da nastavimo igrati, sve u svemu, dosadnu igru koja se sastoji u tome da ono to se jedinstveno zbiva u ovom trenutku, naroito u ovoj zemlji, uklapamo u najotrcanije sheme povijesti ideja; umjesto da se preputamo normalizacijskim, legitimacijskim predstavama \representations], koje odve brzo identificiraju, prepoznaju, svode, zato se ne bismo zanimali "teorijskim"udovitima, udovinostima koja se, ako nita, pojavljuju u teoriji, udovitima koja unaprijed ine zastarjelima i smijenima klasifikacije ili rime tipa: new criticism naslijedio je such -ism, and then such post-ism, and then such ism and today such-ism. Potonje su normalizacije i same udovine s obzirom na to to se zbiva u radu i tekstu koji su u najveoj moguoj mjeri jedinstveni i inventivni, u pisanju koje je u najveoj moguoj mjeri idiomatsko, ali to su normalne udovinosti. Ima ih posvuda. Normalna je udovinost rei da je sve to se svrstava pod rije poststrukturalizam formalistiko, estetiko, apolitino, i da slabo mari za povijest i socio-ekonomsku zbilju. Normalna je udovinost rei da se miljenje koje je zapoelo dovode-

njem u pitanje logocentrizma ograniava na jezik i igre rijeima. Normalna je udovinost misliti da je dovoljno izai iz tih jezinih igara da bi se napokon nabasalo na zbilju, povijest, drutvo, politiku. Normalna je udovinost nastaviti suprotstavljati tekstualno - kako je taj pojam bio razraivan zadnjih dvadeset godina - socijalnom, politikom, historijskom, kao da je tekst i dalje knjiga na polici u biblioteci. Razlikovat u normalne udovinosti od udovinih udovinosti koje se nikada ne pokazuju kao takve - udovinost se nikada ne pokazuje; odnosno, ako vam je drae, pokazuje se, to e rei moe biti prepoznata, samo ako se da svesti na prepoznatljivo, to e rei na normalnost, legitimnost, to ona nije, dakle ne da se prepoznati kao ono to jest, udovinost. udovinost ne moe biti doli pogreno prepoznata [me'connue]. Moe biti prepoznata jedino naknadno, kad je postala normalna ili normom. Sto to znai, osobito u polju "teorije"? Pa na primjer ovo: ako postoje "teorijski" dogaaji koji odreuju neku instituciju - to je zasada tek hipoteza - oni moraju imati bezoblino oblije udovinosti, to e rei ne smije ih u tom trenutku biti mogue prepoznati niti legitimirati, a jo manje programirati, najaviti, predvidjeti na bilo koji nain. Kao primjer e mi posluiti doxa koja nam je svima vrlo dobro poznata. "Kau", sve ee i ee, .,Zbornikradovastoga da je kolokvij na Sveuilitu Johns Hop- kolokvija, ukljuujui
, , , _
r

, . ,

Derridino izlaganje (engleski

kins ( The Languages oj Cnticism and the Sciences of Man.5.), bio, 1966, prije . . . . . , . | vise od dvadeset godina, dogaaj nakon
v

prijevod teksta

,.strukturai

znak i igra u humanistikim znanostima"), objavljen

je pod nas|ovom The

Languages of Criticism and the Sciences of Man: the

kojeg SU se mnoge Stvari promijenile

, .
r

..

i.

(namjerno te formulacije ostavljam neodreenima) na<amerikoj sceni -n koja ... , . . i-v je uvijek vise od amerike scene. Mozda je ak i to to se u ovoj zemlji naziva
v v

stnjcturaUstControversy, ur. Richard Macksev i Eugeni o Hopkins University Press 1970>-

Donato (Baltimore: The Johns

"theorf u nekoj bitnoj vezi s tim to se, kau, dogodilo ondje 1966. Ne znam to se dogodilo, a nemam ni potrebnih instrumenata ni vremena da se ovdje time bavim. Zadovoljit u se jednom napomenom, koliko god ona bila oito nedostatna. Sigurno je da ako se desilo neto to bi imalo vrijednost teorijskog dogadaja ili dogaaja u teoriji, ili, vjerojatnije, vrijednost nagovjetaja novog teorijsko-institucionalnog smisla pojma "theorf - onoga to se u ovoj zemlji naziva " t h e o r f ve nekih dvadeset godina - onda se to pojavilo tek naknadno, a sve se jasnije pojavljuje danas. No jednako je sigurno da nitko, ni medu sudionicima ni oko njih, toga nije bio tematski svjestan; nitko to nije mogao odmjeriti, a pogotovo nitko to nije mogao, niti bi se usudio, programirati, najaviti ili predstaviti kao takav dogaaj. To je sigurno; a jednako je sigurno da bi svatko tko bi danas tvrdio da moe programirati ili predstaviti neki slian dogaaj bio u zabludi. Sto posto. To je upravo najpouzdaniji recept da se zabludi. udovita se ne najavljuju. im kaemo: evo udovita, pretvaramo ih u domae ivotinje. Potonji niz napomena ili pitanja imao je, kako rekoh, barem preskriptivnu konotaciju. Ta uputa nije stricto sensu teorijska, etika, politika. A kaem li sada da e, shvatimo li tu uputu, na rad biti zanimljiviji, manje dosadan, originalniji, ne inim to ni u ime ukusa ni u ime aristokratskog esteticizma. To znai naprosto: neto bi se napokon imalo prilike dogoditi, zbiti, samo to. To nije izvjesno, ne da se izraunati, a bolje da se neto dogodi. Samo to: da se neto dogodi, eto to je bolje, samo to. No to je izbor koji izaziva vrtoglavicu, koji prethodi svakoj etici, svakoj politici, svakoj estetici, svakoj povijesnoj i drutvenoj zbilji. Budui da ve dugo govorim a da nita nisam rekao, sada u prijei na temu. Sto je tema ? Sto je pitanje "the states of'theorj""! S obzirom na premise koje sam maloprije naveo pitanje bi moglo biti:

1) to se dogaa? 2) Sto se dogaa meu navodnicima "theorj"? Da bi se shvatilo to se dogada, valja razumjeti znakove navoda oko "theorj". Onkraj svih hipoteza koje sam dosada iznio mislim da najbolje opravdanje za navodnike lei u tome to je koncept "theorj", koji je ovdje u pitanju u izrazu "states of'theory", koncept koji se mogao oblikovati i koji ima vrijednost, smisao i specifinost jedino "in the States" u odreenom trenutku, to e rei zadnjih dvadesetak godina, to e rei u vrijeme svoga razvoja. Sto je ta " theorj" 1 1. To nije ono to se u matematikim i fizikalnim znanostima naziva "teorijom". " Theorj" nije neka znanstvena teorija, to nije "teoretizacija" ni "set of theorem.es". Znanstvenici bi slegnuli ramenima kad bi im se kao - znanstvena, ak epistemoloka - "teorija" predstavilo to to se u ime " t h e o r j " radi na odsjecima za knjievnost amerikih sveuilita. Bili bi u pravu kad bi se " t h e o r j " doista nastojala urediti u skladu s njihovim modelima znanstvenih teorija. Bili bi u krivu jer nisu shvatili taj koncept "theorj". 2. Taj koncept, koji nije znanstven u klasinom smislu, takoer nije ni filozofski koncept "theorj". Nema tog filozofa - stricto sensu - ni u kojoj tradiciji, ni u kojoj filozofskoj instituciji na svijetu - ukljuujui i ovu zemlju - koji bi koncept " theoria" ili "teoretsko" prepoznao u onome to se radi, govori i objavljuje pod imenom " t h e o r j " na nekim odsjecima za knjievnost amerikih sveuilita. Svi bi filozofi svijeta rekli: to nije, strogo govorei, dostojno onoga to mi zovemo teorijskim u filozofiji. Dakle ako ta " t h e o r j " nije dopustiva ni sa znanstvenog ni s filozofskoga gledita, to e rei s toke gledita episteme, koja je uvijek, suprotstavljajui se onome to tvrdi doxa, legitimirala, vrednovala i razlikovala teoretsko, to onda konstituira, odreduje, legitimira to to se zadnjih dvadesetak godina na-

ziva "theorf u ovoj zemlji, i to je to zapravo? I zato takoer ima, ne samo meu znanstvenicima i filozofima, toliko ljudi koji su - citat i quotation marks again - "against theorf ? injenicu Sa to to u odsada nadalje zvati "the states theorf umjesto da svaki put kaem " t h e o r f in quotation marks - ne pripada ni znanosti ni filozofiji ne treba tumaiti negativno. The states theorj nije neka teorija, nego otvaranje prostora, pojava elementa u kojem e odreen broj pojava uobiajeno vezivanih uz knjievnost traiti trans-, inter-, ali iznad svega ultradisciplinarne pristupe koji se dosada nisu nikada susretali ni na jednome odsjeku, ni u jednome disciplinarnom podruju, mnotvenost problematika koje studijski programi nekih sveuilita ili odsjeka, blurbs nekih knjiga - katkada na komian i iracionalan nain - danas esto klasificiraju, slau u nizove, a koje J. Culler navodi u lanku koji sam prije citirao. Oprostite mi to u navesti dugaak odlomak, i to dugaak odlomak koji spominje mene, ali ne elim ovdje hiniti srameljivost, a ne bi bilo poteno samo s tog razloga ne citirati tekst koji mi se ovdje ini vanim elimo li vidjeti to " the states theorj" - the ivord "theorj" ivith quotation marks - ovdje znai. Do najvanije je promjene u kritikom miljenju tokom zadnjih 20 godina u Americi doveo utjecaj razliitih teorijskih perspektiva i diskursa: lingvistike, psihoanalize, feminizma, strukturalizma, dekonstrukcije. To je uzrokovalo irenje podruja prouavanja knjievnosti tako to su se u njega ukljuili mnogi problemi koji su mu prije bili strani. Na veini je amerikih sveuilita danas izglednije da kolegij o Freudu nudi odsjek za anglistiku ili romanistiku nego odsjek za psihologiju; Nietzsche, Sartre, Gadamer, Heidegger i Derrida ee su predmetom rasprave nastavnika knjievnosti nego nastavnika filozofije; Saussurea lingvisti zanemaruju, a cijene ga studenti i nastavnici knjievnosti. Tekstovi takvih autora spadaju u svatarski anr koji se najspretnije naziva jednostavno "teorijom",

to danas oznaava djela koja su u stanju dovesti u pitanje i preusmjeriti miljenje izvan podruja kojima navodno pripadaju, jer svojim analizama jezika, ili uma, ili povijesti, ili kulture nude nove i uvjerljive opise znaenja.06 Pojava tog novog elementa (izvoz " ' J . Cuiier, "Criticism and
i. i . .. .< . . institution: the American

diskursa izvan njihovih polja, uzimanje University str 87 [Derrida u obzir tih kalema, tih mnotava jezi- navodi engleskom. - op. ka i aksiomatika, nesvodljivosti jezika prevl i knjievnosti, seksualne razlike, nesvjesnoga itd.) istinski je pozitivna; to je istinska mutacija koju ni jedno podruje institucionalne discipline ne bi moglo samo izvesti, ni u ovoj ni u nekoj drugoj zemlji. No ta mutacija, koliko god bila pozitivna i koliko god obogaivala, ostaje opasnom i stoga izaziva otpor. Jer jo valja objasniti zato ta " states theory" - u svojoj nesvodljivoj pojavi - niti moe niti eli niti treba da bude priznata pod naslovom znanosti ili filozofije. Zato to je prati, nosi, izaziva ili presijeca (kako elite, ne znam koja je prava rije, a ni jedna mi se klasina shema kauzalnosti ne ini ovdje prikladnom) snaga ispitivanja i pisanja, ispitivakog pisanja koje nije samo ispitivako, koje destabilizira aksiomatike, organizacijske temelje i sheme znanosti i filozofije kao takve - sve do onih novih kategorija u povijesti ideja (kao to su epistema i paradigma) koje, u modusu svijesti o sebi, omoguuju miljenje te nove konfiguracije. Nazovimo to, ako elite, uinkom dekonstrukcije - a pod tim ne mislim ni na djela ni na autore, a pogotovo ne na disciplinarnu formaciju, na proces i uinak dekonstrukcije u nekoj teoriji, na kritiku metodu koja se naziva dekonstrukcionizmom ili dekonstrukcionizmima. Taj uinak dekonstrukcije dezorganizira ne samo aksiomatike filozofskog i znanstvenog diskursa kao takvog, epistemolokog diskursa, raznih metodologija knjievne kritike (new criticism, formalism, thematism, historizam, bilo klasinoga stila bilo marksistiki), nego i same aksiomatike znanja koje

su istovremeno na djelu u " states theorj" "' ibid. (opet citiram Jonathana Cullera): "linguistics,psjchoanaljsis,feminism [kad god se "feminism" konstituira kao institucionalna disciplina i kao korpus filozofskih, to e rei falogocentinih aksioma], structuralism"7. Shodno tome, jedan element u nizu, to jest "dekonstrukcija", ne pripada naprosto nizu, nego unosi nesvodljiv element uznemiravanja, nereda ili nestabilnosti. Sto e rei princip izglobljenja, koje izaziva odreene tipine - openite i redovite - posljedice, koje u sada - krajnje shematski - opisati. Radi preglednosti ponovno u se posluiti rijeju "gat" \jetee], razlikujui pritom u njoj snagu kretanja koje neto ili sebe izbacuje [qui jette ou sejette] - istodobno prema naprijed i prema natrag prethodei svakom subjektu, objektu, projektu ili rejektu, od kamene konsolidacije, institucionalne i zatitnike, usporedive s gatovima kakvi se grade u lukama kako bi lomili valove i odravali vode mirnima i na odreenoj razini, radi vezanih brodova ili radi kupaa. Naravno, te su dvije funkcije gata idealno razliite, ali zapravo teko razluive, dapae, nerazluive. Svi problemi analize, sve zbrke, sve zabune proizlaze kako iz efektivne tekoe naelnog razlikovanja dvaju gatova, dvaju fenomena gata, tako i iz stratekih interesa to ih razne strane s raznih razloga mogu nalaziti u tome da ih brkaju ili dovode u odreenu vezu. Radi terminoloke preglednosti, a i dalje s obzirom na naziv kolokvija, prvi u gat nazvati destabilizacijskim gatom, ili jo artificijelnije deva-stating, a drugi stabilizacijskim gatom, establishing, ili naprosto stating - imajui u vidu dodatnu injenicu da taj moment smirivanja, stasis, stabilizacijski gat postie predikativnim propozicijama, da smiruje stanje tvrdnjama, objavama, pomou statements tipa: ovo je ono, dekonstrukcija je ovo ili ono na primjer. Na primjer takav iskaz, takav " statement ", i to pravi, bio bi, a ja bih ga potpisao: "Dekonstrukcija nije ni teorija ni filozo-

fija. To nije ni kola ni metoda. To nije ak ni diskurs ni in ni praksa. To je 'to to se zbiva'. To to se danas dogada u onome to se naziva 'drutvom', 'politikom', 'povijesnom zbiljom' itd. Dekonstrukcija je sluaj." Ne kaem to samo zato to mislim da je to istina i to bih to mogao dokazati kad bih imao vremena, nego i zato da oprimjerim " statement " u statinom i stabilnom obliku gata. Samo se po sebi razumije da, kako bih sada opisao to to se zbivalo i to se zbiva u " the states theory\ u deset ili petnaest minuta, i sam moram posegnuti za dovoljno dogmatski zavodljivim " statements " te da ovo izlaganje gotovo u cijelosti poprima formu statine ili stating dekonstrukcije. U svojoj bitnoj neodreenosti - koja u mojim oima nipoto nije neto negativno - taj koncept " t h e o r y " o kojemu sada govorimo nije imao ekvivalenta - ni u ovoj zemlji ni drugdje, kao to sam rekao - ni u kojoj disciplini, sve do kraja ezdesetih godina. Citirat u Paula de Mana koji u The Resistance to Theory (koncept i slogan o kojem u zaas neto rei) pie: Pa ipak, uz moguu iznimku Kennetha Burkea i, u odreenoj mjeri, Northropa Fryea, nijedan od tih autora (Brooks, Wellek, Warren, Brower) ne bi sebe smatrao teoretikom u smislu koji je taj pojam dobio nakon 1960-ih, niti je njihov rad izazvao tako snane reakcije, bilo pozitivne bilo negativne, kao to je to bio sluaj s radom kasnijih teoretika. Bilo je, nema sumnje, polemika i razlika u pristupu koje pokrivaju irok raspon otklona, ali temeljni kurikulum prouavanja knjievnosti, kao ni talent i naobrazbu koji su za to potrebni, nitko nije ozbiljno 1 1 . . o ' Paul de Man, The dovodio u pitani e. ._ 0 .,
08

Sve je dakle to, a naroito curriculum, . . . . i / ii i unutar mstituciie promiienio challenved taj deva-stating ili destabilizacijski gat.
>
r

'

Resistance to Theory (Minneapoiis: university ot Minnesota Press, 1986), str. 6. [Derrida navodi na engleskom. - op. prevj

, _ lr, ..

'

No paradoks je, to se uinaka dekonstruktivnoga gata tie, u tome to je istovremeno, tokom zadnjih dvadeset godina, izazvao razne apsolutno heterogene tipove "resistance to theory". Nastojei klasificirati "idealne tipove" toga otpora, nastojat u istodobno konceptualizirati to " theorj" znai u tom kontekstu i to je tu neobina i uznemirujua logika otpora. 1. Imamo - rekao bih za poetak - sam destabilizacijski i deva-stating gat, i njegove uinke dekonstrukcije. Gat koji je, paradoksalno, ve sam po sebi " resistance to theorf. To je productive otpor spram theorj i theories. On se teoretizaciji opire prvo zato to je na djelu ondje gdj egat dovodi u pitanje i destabilizira uvjete mogunosti objektivnosti, odnosa prema objektu, sve ono to konstituira i ustanovljuje sigurnost subjektivnosti, u nesumnjivoj prisutnosti cogita, izvjesnost svijesti o sebi, izvorni projekt, odnos prema drugome odreen kao egoloka mtcrsubjektbmost, princip razloga i sistem predstavljanja koji se s njim povezuje, te stoga sve na emu poiva moderni koncept teorije kao objektivnosti. Dekonstrukcija zatim prua otpor teoriji zato to pokazuje nemogunost zatvaranja u smislu ustanovljenja zatvorenoga skupa kao organizirane mree teorema, zakona, pravila, metoda. Koherentnost ili konzistentnost dekonstruktivnoga gata nije teorijski komplet, jo manje sistem, u mjeri u kojoj je sistem, u strogom smislu, vrlo odreen oblik okupljanja, usklaivanja teorijskih propositions. I nije sistem zato to dekonstruktivni gat po sebi nije nita vie propozicijski nego pozicijski; on dekonstruira upravo tezu, javljala se ona kao filozofska teza (a dekonstrukcija nije nita vie filozofska nego to je znanstvena) ili kao tema. Dapae, na podruju knjievnosti jedna je od putanja koje ine njegovu bit i dekonstrukcija tematskog, ili radije tematistikog, itanja. Ni filozofski ni znanstveni ni kritiki (u smislu knjievne kritike, ali i u kantovskom smislu, u smislu da kritika pretpo-

Stavljapropozicijski sud i odluivost), dekonstruktivni gat nije teorijski, on u jo jednom smislu prua otpor teoriji. Od poetka, a to sve vie dolazi do izraaja, nikad se nije bavio samo diskurzivnim smislom i sadrajem, tematikom ili semantikom diskursa. To stoga to to nije samo itanje ili tumaenje, ali i zato to se dekonstrukcija falogocentrizma smjeta u toku u kojoj nije mogue rigorozno provesti razdiobu semantikoga sadraja (oznaeno s jedne strane, oznaitelj s druge, kako se govorilo prije dvadeset godina), tematskog i konceptualnog sadraja. Otuda nuno slijedi da dekonstrukcija tekstove ne tretira samo kao diskurzivne sadraje, ili teme, ili teze, nego uvijek kao strukture, institucionalne i, kako se to obino kae, politiko-juridiko-socio-historijske, no kako nijedna od potonjih rijei nije dovoljno pouzdana da bismo je mogli mirne due upotrijebiti, relativno ih rijetko susreemo u najpomnijim od tekstova koji se nazivaju dekonstruktivnima [les textes dits deconstructifs les plus prudents\. Sto uope nije znak nezainteresiranosti ni uzmicanja pred tim stvarima - zbiljom, povijeu, drutvom, pravom, politikom - i potpuno je, tovie, konzistentno s konceptom teksta utemeljenim na dekonstrukciji logocentrizma te se nikada ne svodi na diskurs ili knjigu, ili na ono to neki i dalje ograniavaju kao tekstualno u elji da ga razlue od zbilje, drutvenoga, povijesnoga itd. ili da ga postave naspram njih. To je normalna udovinost o kojoj sam maloprije govorio. Starim bi se jezikom dakle reklo da dekonstruktivni gat nije po svojoj biti ni teorijski ni tetiki ni tematski zato to je takoer etiko-praktiki. No oigledno, iz odve oitih razloga, ta tvrdnja poziva na najstrou budnost i trai najstroe znakove navoda. Napokon, dekonstruktivni se gat afirmativno opire teoriji, a naroito knjievnoj teoriji, zato to nije regionalan. Ne samo da ne staje na tekstu kao tematskoj ili tetikoj stanici ( station ), sobi ( stanza ), nego prvo dekonstruira - to mi je bila glavna briga u knjizi Ogramatologiji

- hijerarhizacijsku strukturu koja u filozofiji, u obliku ope metafizike, fundamentalne ontologije, transcendentalne kritike ili fenomenologije, mnotvenost aspekata diskursa ili bitka odrjeito alje na neku fundamentalnu ili transcendentalnu instancu. Dekonstruktivni se gat ne uspostavlja ni u regionalnoj teoriji (na primjer knjievnosti) ni u teoriji teorija. On se aktivno i afirmativno opire teoretizaciji, teorijsko-tetiko-tematskoj stanci ( station, stanza, stasis). Na taj nain on prua otpor. A osim toga artikulira se milju o ostanci [restance], o emu ovdje ne mogu govoriti. 2. Taj oblik otpora teoriji, kako rekoh, nije reaktivno suprotstavljanje teoretizaciji, nego, naprotiv, regularna dekonstrukcija filozofskih pretpostavki postojeih teorija ili teorija koje su implicitne u diskursima koji negiraju filozofiju ili teoriju. Radilo se dakle o tome da se teorijsko nadie, a ne da mu se bude preprekom i zauzme stav "against theorj". Istodobno paradoksalan i predvidljiv, rezultat je da to isto to nadilazi i teorijsko i tematsko i tetiko, i filozofsko i znanstveno, izaziva tolike geste prisvajanja i zasiivanja, teorijske pokrete, proizvodnju teorema, koji pak, u toj hiperaktivnosti i vrenju koji su obiljeili proteklih dvadeset godina, i sami pruaju otpor, ali u drugom smislu, dekonstruktivnom gatu. Tu otpor ustanovljuje - on je, dapae, po svoj biti ustanovljujui - konsolidirajuu, stabilizacijsku strukturu gata. Konstruira i utvruje teorije, predlae tematike i teze, organizira metode, discipline, ak i kole. No, opet, taj institucionalni i stabilizacijski otpor, u kojem bi rije "otpor" mogla imati smisao koji ima u frazi "otpor materijala" - koji arhitekti moraju pomno \prudemment\ uraunati da im se zgrade ne bi sruile - gradifortifikacije koje prema dekonstruktivnom gatu uspostavljaju dva ili, ovisno o sluaju, tri tipa odnosa. No u svakom se sluaju radi o otporu neemu to prijeti, nadilazi ili destabilizira stance koherentne teorije. Otpor tu rekonstituira stajanje u sistem, metodu, disciplinu, instituciju.

Najblii se tip, stabilizacijski gat koji je najsliniji destabilizacijskom gatu, naziva poststrukturalizam alias dekonstrukcionizam. U tome nema zla, to nije zlo, a kad bi i bilo zlo, bilo bi to nuno zlo. On se sastoji u formalizaciji nekih stratekih nunosti dekonstruktivnoga gata i prijedlogu, koji ta formalizacija omoguuje, sistema tehnikih pravila, metodolokih procedura koje se mogu poduavati, discipline, kolskih fenomena, neke vrste znanja, principa, teorema, koji su po svojoj biti principi tumaenja i itanja (prije negoli pisanja). Dekonstrukcionizam nije monolitan - medu dekonstrukcionizmima i dekonstrukcionistima ima razlika u stilu, usmjerenju, dolazi ak i do ozbiljnih sukoba - ali vjerujem da se moe rei kako se dekonstrukcionizam opeg tipa javlja svaki put kad se destabilizacijski gat zatvori, stabilizira u skup teorema koji se mogu poduavati, svaki put kad imamo samopredstavljanje neke teorije ili, to je ve zabrinjavajue, Teorije [la theorie]. Poznato je da se dekonstrukcionizam razvio uglavnom unutar podruja prouavanja knjievnosti, pri emu valja imati na umu tekou, koja ostaje nerjeivom, da se ogranii polje ili bit knjievnosti. To to dekonstrukcionz'z;2;?z moe ponekad djelovati stabilizacijski ili normalizacijski na uinke dekonstruktivnoga gata ne bi bilo poteno pripisivati injenici da se uglavnom razvio unutar podruja prouavanja knjievnosti, stvarajui tu i tamo dojam da, kao to najpovrniji itatelji ponekad sumnjie dekonstrukciju, zapada u formalizam i esteticizam, to jest tekstualizam koji tekst brka s diskursom, stranicom, knjigom, a svijet, ili drutvo, ili povijest s bibliotekom. Ne, vjerujem kako ono najotroumnije to se zbiva u prouavanju knjievnosti izbjegava te zamke. A to nije sluajno, to valja pripisati knjievnosti. Kad Rodolphe Gasche, u svojoj zadnjoj knjizi i drugdje,9 nekim knjievnim dekonstrukcionistima zamjera da nisu dovoljno radikalni jer ne preispituju

premise ili u svakom sluaju vrstu prio- ' Rodoiphe GascM, m e riteta koji pridaju dekonstrukciji filozo- Tain of the Mirror. Derrida ' ' ' and the Philosophy of fije, njegova mi se gesta ini istodobno Refiection (cambrige, Harvard University nunom i riskantnom. Nunom > jer re- Mass.: Prpes. 1986); vidi takoer konstituiranje dekonstruktivnoga g a ta U Inventions of Difference: on Demda ' kao ' The teoriju, u neku teoriju, u dekonstruktivi- Jacques ' Wild Card of Reading: on
1 J

stiki gat, sa sobom nosi rizik gubljenja pauideMan istog autora, snage i ekscesa koji su njegova bit, a koji koie ie obiavio Harvard se sastoje u destabiliziranju ( unsettling) odnosno 1998. same one filozofske podloge o kojoj sam prije govorio; rizik rekonstitucije staroga koncepta teksta, zatvaranja u jednu regiju itd. No obrnuto, i Gascheova se knjiga izlae riziku bludnje - ne nuno u teksturi te minucioznim i pomnim [prudent] podrobnostima svojih analiza, koje su dovoljno suptilne da bi izbjegle taj rizik, nego u ukupnom i masivnom uinku na koji se, jao!, knjige svode kad ih zatvorimo i ponemo o njima govoriti - a taj bi rizik bio rizik rekonstitucije dekonstruktivnoga gata u f i l o z o f i j u dekonstrukcije s - upotrebljavam Gascheove rijei bez oznake "kvazi", znakova navoda itd., koji ih ublaavaju i kompliciraju - njezinim "infrastrukturama", njezinom sistematinou, imali bismo dakle neku dekonstrukcionistiku filozofiju ili metafilozofiju, neku teoriju teorija, neku dekonstrukcionistiku superteoriju. Ponavljam, tom se riziku ne izlae Gasche ni ono to on pie, nego ukupni uinak toga svejedno nunog pozivanja na filozofsku scenu dekonstrukcije. Uostalom, ondje bi ionako prije valjalo pozvati filozofe nego literate. Upravo najnovija i najzanimljivija zbivanja u marksizmu i onome to se naziva new historicism zauzimaju stav otpora spram izvjesnog dekonstrukcionistikog poststrukturalizma, predodbe o izvjesnom stabilizacijskom gatu. Kad bi dekonstrukcionizam bio to za to ga optuuju i kad jest takav, ondje gdje je takav - formalistiki, esteticistiki, nehajan spram
i D > University Press, 1994.

zbilje, povijesti, zatvoren u jezik, igre rijeima, u knjige, knjievnost, nezainteresiran za politiku - smatrao bih da su taj marksizam i taj new historicism legitimni, nuni, prijeko potrebni. Vjerujem osim toga u izvjesnu nunost, katkad u izvjesnu novost, ako ve ne teorije, onda barem stila istraivanja i izvjesnih predmeta i podruja rada, toga to se predstavlja naslovima marksizam i netv historicism. Sasvim bih iskreno elio da se to jo vie razvije i rado u tome dati svoj prilog. Nikakvo mi se odbacivanje tih nastojanja ne ini poeljnim ni zanimljivim. No kao teorije taj marksizam i taj netv historicism imaju barem jedno zajedniko svojstvo (ne elim ih naime brkati) u sadanjoj fazi svoje kritike. A to je da se uspostavljaju u otporu spram odreenog dekonstrukcionistikogpoststrukturalizma koji ili je sam tek figura stabilizacijskog ponovnog prisvajanja dekonstrukcije ili je pak karikirani mit koji marksisti ili neohistoristi projiciraju radi svojih interesa ili zbog nerazumij evanj a. Rei u jo nekoloko rijei, vrlo kratko i vrlo shematski, kao zakljuak. Marksizam i new historicism vrlo su razliiti teorijski fenomeni. Prvi je teorija, a potonji se ponekad povezuje s reakcijama " against theory" (da Rije je 0 knjizi b av| navedem taj naslov koji je danas dobro i ieniu sjedinjenim poznat, i to zaslueno, vie kao simptom otpora, a manje zbog toga to sadri10).
Dravama pod naslovom Against Theory. [Usp. Against

Theory: LiterarY S,udies and

the New Pragmatism, ur.

Pa ipak, zajedniko im je to to svoja w . j . T. Mitcheii (Chicago: Universi,y of Chicago Press< najznaajnija sadanja obiljeja , , zadobi, 1985) - op. prev.] vaju iskljuivo u prostoru dekonstruktivnoga gata te u svome izriitom suprotstavljanju stabilizacijskom dekonstrukcionzzw. Po tome ti se ine zanimljivijima nego kakva izravno konzervativna i jednostavno "reaktivna" reakcija, o kojoj neu nita rei makar bila obilnije zastupljena i vra - ak mimo Welleka i ostalih Todorova - nego to mi C O razmatramo u svom malom krugu, tako pomno posvee-

nom suptilnijim razlikama. Naravno, zna se ponekad dogoditi da se svi tipovi meusobno kontaminiraju. Zanemarit u, jer nema vremena i zato to su te greke odve grube, koliko god bile tvrdokorne, sve to koncept teksta svodi tek na koncept pisanoga diskursa, pri emu se zaboravlja kako je dekonstrukcija tim manje zatvorena u "the prison house of language"11 to zapoinje napadom na logocentrizam. Upuujem ovdje na knjigu Dominicka LaCapre Rethinking Intellectual History: Text, Context, Language,12 u kojoj se, u itanjima Jamesona i Haydena Whitea, ' Derrida aludira na knjigu razmatraju neka od tih pogrenih tuma- Fredrica Jamesona The Prison-House of Language: enja i ukazuje na neke bitne komplika- a Critical Account of Structuralism and Formalism cije. (Princeton: Princeton Zanemarujui dakle te nesporazu- University Press, 1972). [Usp. me, svejedno u rei nekoliko rijei o F. Jameson, U tamnici jezika: kritiki prikaz strukturalizma i povijesti, ali to bi se moglo transponirati ruskog formalizma, prev. A. {Zagreb: Stvarnost, i na "zbilju", drutvo, politiku i druge ve- oijan s.a.) - op. prev.] like rijei. Kritike koje marksisti ili new Dominick LaCapra, historicists upuuju odnosu spram povi- Rethinking Intellectual History: Text, Context, jesti poivaju na temeljnom pogrenom Language (Ithaca: Cornell razumijevanju - koje ponekad iskazuju University Press, 1983). i pojedini dekonstrukcionistiki poststrukturalisti. Dekonstrukcija naime poinje, ako se tako moe rei, dvostrukom gestom. 1. S jedne strane kritikom historizma koja radikalizira huserlovsku kritiku historizma razvijenu, protiv Diltheya, u "filozofiji kao strogoj znanosti", kritiku teorije svjetonazora, empirizma, relativizma i skepticizma koji iz toga slijede, u njihovoj nesposobnosti da neto pojme kao teorem ili filozofem, znanost, filozofiju, filozofiju kao znanost i bilo kakav projekt univerzalnog i istinitoga govora. U potpunosti sam pristajao, i jo uvijek pristajem, uz tu huserlovsku argumentaciju, taj kritiki slijed fenomenologije koji mi se ini nunim
11

uvjetom svake dekonstrukcije, ako joj i nije dovoljan te u njoj dosee svoje vlastite granice. Osobito nunim kako bismo od historistikog empirizma oslobodili izvornu zamisao idealnih predmeta - bili oni znanstveni teoremi ili kulturni proizvodi, estetski ili knjievni na primjer. 2. Jer s druge strane, kao to znate, Husserl ne staje na toj kritici empirijskoga historizma i ne izvodi je u ime kakvog ahistorijskog platonizma. On kritiku empirijskog historizma izvodi upravo kako bi izdvojio, prepoznao i opisao povijesnu specifinost teorema, idealnih predmeta znanosti, na primjer matematike, upravo transcendentalnu povijesnost. Briga o povijesti, povijesti uope i izvornoj povijesnosti kulture, jezika, pogotovo teorije institucija, a to su teoremi, kojim povodom smo se ovdje i okupili, pretpostavlja u ,., .. . ' r r r ) <' [iscrpan uvod kojim je najmanju ruku prelazak toga slijeda koji popratio svoj prijevod te i i i . x / Husserlove studiie prvo je nazivam huserlovskim. Meni le on, na- ._,. u. ,. kon Podrijetla geometrije,13 bio nuan za v i razvilo -i j imenom ono sto se kasnire pod '
r

'

Derridtno objavljeno djelo, usp. E. Husseri, uongine de la geometrie, traduction et introduction par Jacques

. . . _ ..

dekonstrukcije, pa makar to dovelo i DERRIDA (PANS: PUF.I962).do dekonstrukcijskog itanja Husserla i p'prev I Heideggera. Upravo je s tog razloga ponovno filozofsko itanje odnosa dekonstrukcije i filozofije tako nuno i tako konstantno nuno. 3. Napokon, iz istog tog razloga dekonstruktivni gat skroz na skroz motivira, pokree briga za povijest, premda on dovodi do destabilizacije izvjesnih koncepata povijesti, apsolutizirajueg i hipoiteszrajueg koncepta u neohegelijanskom ili marksistikom stilu, huserlovskog, pa ak i hajdegerovskog koncepta historijalne epohalnosti - ovdje upuujem na tekst Geoffreya Benningtona "Demanding History" u zborniku Post-Structuralism and the Question of Historj, koji predlae zadivljujuu razradu te strogo i koncizno - kao i obino - formalizira datosti tog neobinog stanja u kojem, kako nas

podsjea uvod Younga i Benningtona,

'

Young, "Introduction:

G'Bennmgton 1R-

"Ako poststrukturalizam ponovno uvodi povijest u strukturalizam (odnosno, pre' *

Posing the Ouestion", u: Post-stmcturausm and the Ouestion of History, str. 2.

ciznije, pokazuje da su uinci povijesti bili umanjeni), on takoer propituje koncept povijesti kao takve"14. Upravo se po tome razlikuju new criticism i post-structuralism, meu kojima neki vide stanovitu analogiju u pomnom pristupu tekstu. Radi se o tome da poststrukturalizam - i dekonstrukcija openito - takoer izglobljuje obrubljivanje, kadriranje tekstova koji bi trebalo da sauvaju njihovu imanentnost i unutranje itanje, naprosto itanje u klasinom znaenju toga pojma. Osim toga, usput budi reeno, smatram kako new historicism pokazuje zabrinjavajui manjak interesa za problematiku obrubljivanja i kadriranja, to e rei konteksta; i da bi se new historicists time morali najhitnije pozabaviti u odreenim tekstovima koji se nazivaju dekonstruktivistikim. Tako bi se izbjeglo ponovno uspostavljanje nekakvog neoarhivizma ili neodokumentarizma. Oduzeo sam vam ve previe vremena i dovoljno sam zloupotrebljavao vae strpljenje. U zakljuku neu iznijeti nikakav statement. Nabacavi bez reda nekoliko aforizama o gatu, naprosto u, kao pouku ili envoi, pojasniti da ta rije ili taj koncept gata ostaje po svojoj biti dvosmislen, ba kao i "theory". No dvosmislenost koju bih elio razjasniti, na mjestu pouke, tie se upravo pouke, pouavanja. Moda ste stekli dojam kako sam razliku izmeu destabilizacijskoga gata (na primjer dekonstrukcije) i stabilizacijskoga gata (na primjer prisvajanja ili reakcije u obliku dekonstrukcionizma, marksistikih ili new historicist-tzorija., ili diskursa " aganist theory") postavio kao opreku izmeu kretanja koje daje polet nasuprot inertnim posljedicama, koje bi, stilom koji e podsjetiti na Bergsona, polet i ivot vukle prema dolje, prema inertnoj tvrdoi. To bi bio krajnji i vrlo ozbiljan nesporazum. Destabilizacijski gat nije usmjeren prema gore. Naprotiv, stabilizacijski je gat usmjeren

prema gore; on uzdie, ustanovljuje, pouava. On je po svojoj biti pouan. Destabilizacijski gat nije usmjeren ni prema gore ni prema dolje. Moda nije usmjeren nikamo - budui daje kasno i da bi se o toj topologiji tota moglo rei, pretpostavimo kako gat, gat u svom odnosu ili bez svoga odnosa s drugim, ne postoji. Ne sastoji se ni od ega, nema nikakav "status\ njemu naprosto nema mjesta, on nema mjesta koje bi mu iskljuivo pripadalo. Dekonstrukcija, u tom smislu, nema nikakav statut, nikakav teorijski status. Nema, kao takva, ni svoj manifest ni svoje manifestacije. Oni koji joj se suprotstavljaju to dobro znaju. U Sjevernoj je Kaliforniji, u ovoj istoj dravi, rekoe mi proli tjedan, Searle, nakon to je iznio svoje poglede na knjievnost, svojim sluateljima objavio kako dekonstrukcija, ovih dvadeset godina, ne postoji; ovih dvadeset godina ona nije doli magla ("mist") koja sve zakriva; nema ni konzistentnost ni egzistenciju, a u svakom sluaju nee dugo potrajati. Especiallj in the States. Sve to bih bio rado rekao, da sam imao vremena, tie se toga gata (na primjer preko i onkraj Geivorfenheit, throumness Heideggera ili subjectile Artauda). Moe li se, imamo li uope na to pravo, postaviti pitanje: to je taj gat prije i izvan bilo kakvog objekta, subjekta (" subject in question", rekao bi David Carroll15), projekta ili rejekta, prije i izvan bilo kakve konzistentnosti, bilo kakve egzistencije, bilo kakvog stanja? Sto je taj gat ija se ostanca [restance] opire pitanjima "to je" i "to to znai"? Ukratko, pokuao sam na krajnje preliminaran nain ovdje uvesti taj kvazikoncept gata koji jo nema nikakav status in the state of theorj ni in the "states theorj" todaj. Te objasniti razloge zbog kojih bi bilo vrlo teko od njega stvoriti "teorijski 18' Rije jeo knjizi predmet".
organizatora kolokvija Davida

Derrida d'ici, Derrida de la, ur. Tho- ciuestion. The Languages of mas Dutoit i Philippe Romanski ^ and(heSfrate9/esof Fiction (Chicago: University of (Pari: Galilee, 2009) Chicago Press, 1982).
L 1

Carrolla The Subject in