periodizacija

◦ Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije,

1997.
◦ periodizacija je jedna od ključnih tehnika
kojima se povijest književnosti ophodi sa
svojim predmetom uvodeći u njega nekakve
globalne jedinice
◦ najkrupnije od onih kojima povijest
književnosti operira
◦ epohe, razdoblja, periodi, formacije
◦ ne objašnjavaju jedinice na koje se odnose
◦ pragmatičko shvaćanje periodizacijskih
kategorija
◦ značajke periodizacijskih kategorija izvode se
iz institucijskih, pedagogijskih i strukturnih
zakonitosti književne povijesti, a ne iz
književnosti
pojam moderna
◦ dekadencija: osjećaj kraja tradicionalnih
vrijednosti, gubitka moralnog uporišta
◦ terminološki pluralizam: simbolizam, secesija,
artizam, moderna, dekadentizam,
impresionizam, neoromantizam, fin de siècle
◦ “krovni” termin moderna
Ljiljana Ina Gjurgjan,
Mit, nacija i književnost “kraja
stoljeća”, 1995.
◦ termin moderna: prvi put se spominje u
Allgemeine Deutsche Universitäts-Zeitung, 1.
siječnja 1887., nepotpisani manifest
◦ Eugen Wolff: Die jüngste deutsche
Literaturströmung und das Prinzip der
Moderne, 1888.
◦ Hermann Bahr, Die Moderne, u: Moderne
Dichtung, 1. siječnja 1890.
◦ “Vjera je nas modernih da će spasenje doći iz
bola, i milost iz očaja, te da će svanuti nakon
ove zastrašujuće tame. A umjetnost će
posvetiti čovjeka i bit će sjajno, blagoslovljeno
Uskrsnuće.” (Herman Bahr prema: Ljiljana
Ina Gjurgjan, Mit, nacija i književnost “kraja
stoljeća”, 1995.)
 ideologem o umjetnosti kao alkemiji
zbilje
◦ povjerenje u umjetnost kao sublimaciju zbilje,
ne kao dijagnozu zbilje (realizam) ili
katalizator zbilje (avangarda)
◦ subjektivizam kao temeljna karakteristika
umjetnosti “kraja stoljeća”, koncept koji
prevladava u svim tendencijama
◦ dvodimenzionalni, plošni subjekt, slaba
značaja, koji se osipa i lomi
Viktor Žmegač,
Književni protusvjetovi, 2001.
◦ temelji tumačenju kulturnopovijesne europske
moderne položeni u 18. stoljeću
◦ individualizam
◦ osobna, individualna odgovornost naspram
nadindividualnom, hijerarhijskom shvaćanju
društvenog poretka u starom vremenu
◦ ekonomski individualizam: oblikovanje slobodnog
tržišta (gospodarsko poduzetništvo i tehnički
razvoj)
◦ prirodne znanosti: individualni odnos prema
spoznaji, nema više tradicionalnog autoriteta,
znanje podliježe provjeri osobnog iskustva i
eksperimenta
◦ umjetnički individualizam: težnja za
originalnošću, subjektivnost
◦ moderna nije jedinstven stil, nego niz previranja
◦ iskaz stanja duha, nov pogled na kulturu
◦ višeglasje, ali još uvijek svijest da je svijet
spoznatljiv
◦ nabrajanja: iskaz promjene u shvaćanju
umjetnosti, kronološki slijed ustupa mjesto
istovremenosti
◦ proturječnost
Matoševo razmišljanje “O modernosti”,
1909., Narodne novine
“U modi su svi stilovi, i secesija ih je
izmiješala u stil koji nije do danas
znao postati ni nov. U modi je
Nietzsche, aristokrat, i doktrine
plebejske, ebionizam Tolstojev i
nacionalizam Barrèsov,
militarizam i antimilitarizam,
misticizam i ateizam, skepticizam
Renanov i dogmatizam
demokracije, anarhija poetike
Whitmanove i Verhaerenove i
cizeliranost artizma
Baudelaireova i St. Georgeovog. U
modi je Kropotkin i katolički
modernista opat Loisy, mladi
Japan i feudalna europska
aristokracija, torpedo i iskapanje
Kapitola: ukratko najsuprotnije
senzacije, dakle modernizam u
obliku novina, žurnala.
Stil našega vremena je brzina,
apsolutna izvjedljivost,
traženje naglih i
kondenziranih senzacija,
poštivanje individualnosti u
najoprečnijim oblicima. Stil
modernosti su dakle svi stilovi,
i zato možda ni jedna epoha ne
bijaše lišena stila, pročišćene
ljepote u tolikoj mjeri kao
naša, pa su se baš
najmoderniji dusi često sa
zgražanjem odvraćali od
savremenosti koja opet druge
zanosi i upravo fascinira.”
Milan Marjanović, Iza Šenoe,
1906.
„Tako je bilo i u nas: bili smo zatvoreni, od
nikuda zraka, nikakove cirkulacije ideja,
duševni život plitak, javni život jednoličan,
postili smo duševno i oslabili. Pa koje čudo
onda, da nas je zahvatila u onoj formi
‘moderna’ upravo epidemično? A moderno je
bilo sve, o čem nismo do tada čuli. Moderan je
bio i Brandes i Zola i Bahr i Maeterlinck,
moderan je bio i Comte i Swedenborg i Ibsen i
Strindberg i Rops i Przybiszewski i D’Annunzio.
Moderan je bio i simbolizam i neohelenizam, i
rennaisanca i japonizam i pozitivizam i
sredovječni i moderni okultizam, kemija i
alkemija, psihijatrija i spiritizam, budizam i
ničeanstvo, socijalizam i anarhizam. O svem
tom nismo ništa čuli, sve je to bilo novo i sve se
pozdravljalo, primalo, bez reda, bez kriterija.
Kriterij bio bi odbacio i ovo i ono, ali to bi bila
jedna prikrata.
Bacili smo se kao čopor izgladnjelih skakavaca
na ono, što je bilo u Europi i jeli sve, bilo travu,
ili drač, bilo cvijeće ili plod, pelin ili grožđe. I za
to, samo za to se vikalo o apsolutnoj slobodi. To
je vikao glad! Za to nije moglo ni biti mnogo
drugih zajedničkih pozitivnih načela, niti
kakvog sustava, za to se i nije moglo sve to
probaviti.
Za to je i zavladao zgoljni impresijonizam i
diletantizam. Sve se onjušilo, sve nagrizlo, pa
pošlo dalje. Sve se pokušalo izreći, sve imitirati.
Složni su bili svi samo u tome, da neće
nikakovih ‘načela’, nikakovih ograničenja.”
Robert Musil, Čovjek bez
osobina, 1930.-1943.
„Voljeli su nadčovjeka i voljeli su podčovjeka;
obožavali su zdravlje i sunce, i obožavali su
nježnost grudobolnih djevojaka; ljudi su
oduševljeno vjerovali u herojski mit i u svačiju
vjeru; bili su praznovjerni i skeptični,
naturalistički i preciozni, robustni i morbidni;
sanjali su o starim alejama zamaka, o jesenjim
vrtovima, staklenim ribnjacima, o draguljima,
hašišu,
Bolesti, o demonima, ali i o prerijama, silnim
obzorima, o kovačnicama i valjaonicama, o
nagim borcima, o pobunama robova rada, o
ljudskim praparovima i o uništenju društva. To
su, dakako, bile proturječnosti i vrlo raznoliki
bojni poklici, ali sve je to bilo prožeto
zajedničkim dahom; da su secirali ono vrijeme,
dobili bi neku glupost kao uglast krug koji hoće
da se sastoji od drvena željeza, ali se u zbilji sve
bilo stalilo u blistav smisao.”
◦ impresionist je flaneur, šetač i promatrač
◦ preciznost
◦ što točnija jezična sugestija
◦ osjetilnost/mimetička osjetilnost
◦ pasivnost
◦ jezični ambigvitet: oksimoron, sinestezija
◦ prostor, atmosfera, ugođaj
◦ predmoderni likovi čvrstoće i volje
zamijenjeni likovima u kojima se očituje
pasivna senzibilnost
◦ “otvorenost” oblika
◦ veći književni oblici: disocijacija
◦ pjesma u prozi, putopisna impresija, zapisi
opozicija moderna/postmoderna
◦ moderno znanje ◦ postmoderno znanje
◦ nema univerzalnog
◦ periodizacija znanja i opće istine
◦ veliki narativi ◦ mali narativi
◦ totalnost ◦ pluralnost
◦ monološki subjekt ◦ dijalogičan subjekt
◦ logično znanje ◦ paralogično znanje
◦ nivelacijska,
simulakralna (nema
razlike između visoke i
niske kulture)
Vienac, 1869. – 1903.
◦ Misao na vječnost, Vienac, 1891.
◦ Moć savjesti, Vienac, 13. kolovoza 1892.
Zagreb oko 1890.
 Proza moderne
◦ Antun Gustav Matoš
◦ Janko Leskovar
◦ Dinko Šimunović
◦ Milutin Cihlar Nehajev
◦ Ivan Kozarac
Neoromantizam
◦ Ivana Brlić-Mažuranić
◦ Vladimir Nazor
Drama moderne
◦ Ivo Vojnović – Dubrovačka trilogija
◦ Milan Begović