Sveučilište J.J.

Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet 

Preddiplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti i

filozofije

Karla Močković

Propadanje, cjelovistost bitka-u-svijetu i tjeskoba

Seminarski rad iz kolegija Ontologija

Mentor: dr.sc. Boško Pešić

Osijek, 2019.
Uvod

Martin Heidegger u djelu Bitak i vrijeme izveo je najvažniji dio svog ontološkog učenja koje
mu je priskrbilo titulu najvećeg pothvata u filozofiji 20. stoljeća. Odmah po objavi tog djela
1927. godine Heidegger se našao u središtu pozornosti misaonog svijeta i filozofije zbog
momentalno očite veličine i značaja te stekao svjetsku popularnost: „Tu je on prikazivao misli
koje prije njega još nitko nije prikazao. Tu je on, na nečuveno konkretan način, filozofirao: o
čovjeku, o svijetu, a osobito o čovjeku kao o »bitku-u-svijetu«.“ 1 Kako mu je učitelj bio
Husserl, njegov uzor i nauk uvelike se odrazio na Heideggerove načine pa je tako i njegova
metoda bila fenomenološka. Njegovo složeno učenje razloženo u djelu Bitak i vrijeme počiva
na pojmu bitka: „Heidegger je često naglašavao da svaki mislilac ima samo jedno pitanje, a
kad je riječ o njemu, to je pitanje o smislu bitka. Pitanje o bitku Heidegger označuje kao
egzistencijalno pitanje i pitanje života.“ 2 Uz odbacivanje tradicionalnih disciplina poput
logike, estetike i etike analizira i tumači pojmove bitka, vremenosti i koncepte bića. Iako
smatra područje svog mišljenja egzistencijalnim pitanjem, sam odbija biti smatran filozofom
egzistencijalizma. U svojem djelu Uvođenje u metafiziku Heidegger iskazuje važnost
tumačenja pojma bitka, bivajući svjestan njegove kompleksnosti, ali inzistirajući na njegovom
proširenju i razumijevanju: „Jer ako pravo pogledamo, što nam je „bitak“ više od pukog glasa
riječi, od neodređenog značenja, nedohvatljiva poput izmaglice? Dakako, Nietzsche svoj sud
misli u smislu čistog odbacivanja. „Bitak“ je za njega obmana do koje nikada nije smjelo
doći. „Bitak“ neodređen, prolazno lebdeći poput izmaglice? Doista je tako. Ipak, pred tom
činjenicom ne želimo uzmaknuti. Naprotiv, moramo pokušati postići jasnoću o njezinoj
činjeničnosti, kako bi dobili pregled nad njezinim punim dosegom.“3

1
Bernard Welte» Nekoliko misli o djelu i djelovanju Martina Heideggera«, Obnovljeni život: časopis za
filozofiju i religijske znanosti 32 (1/1977), str. 60
2
Vesna Batovanja, » Martin Heidegger – Kritički uvod«, Studia lexicographica: časopis za leksikografiju i
enciklopedistiku 10 (1/2016), str. 176
3
Martin Heidegger Uvođenja u metafiziku, priredio i preveo Damir Barbarić (Zagreb: AGM, 2003), str. 50
Propadanje i bačenost

Prvo odlomak iz djela Bitak i vrijeme koje ovaj seminar obrađuje zove se propadanje i
bačenost. Heidegger na samom početku objašnjava naklapanje, znatiželju i dvosmislenost kao
sudjelovajuće u tvorbi bitka tubitka. U njima se pronalazi propadanje tubitka kao jedna
temeljna vrsta bitka svakidašnjice. Takvo propadanje tubitka znači da je tubitak kod svijeta o
kojemu briguje i time nema negativno značenje. Tubitak i njegovo propadanje (ili rastakanje)
se javlja kroz izgubljenost u Se. Propadanje ipak ne daje dokaz o tubitku kao postojećemu,
ono je egzistencijalno određenje samog tubitka. Iako ono nema negativno značenje, također
mu se ne može odrediti niti vrijednost pada iz nečeg čišćeg ili višeg, jer o tome nemamo
ontičkih iskustava ni ontološku mogućnost.

Bitak-u-svijetu sam sebi postavlja iskušenje propadanja - po sebi je iskušavački, postao je

samom sebi iskušenjem. Također, on je kroz propadanje uz iskušenje samoga sebe umirujući,
ali ne umirujući na način da donosi mir, mirovanje i nedjelatnost, već tjera u rađanje kroz
potenciranje i kao katalizator propadanju. Nadalje, bitak-u-svijetu je i otuđujući, a u otuđenje
dovodi sam sebe uspoređivanjem sebe sa svima i imajući potrebu za sve razumjeti. Sve ovo
dovodi do zaplitanja tubitka u samog sebe. Kroz ove karakteristike tubitak biva pokrenut.
Fenomeni iskušavanja, umirivanja, otuđenja i zaplitanja karakteriziraju određenu vrstu
propadanja, a tu pokrenutost Heidegger naziva sunovraćanjem.

Pitanje o izvornoj cjelovitosti strukturne cjeline tubitka

Ovim odlomkom otvoreno je šesto poglavlje djela koje se zove Briga kao bitak tubitka. Kako
i naziv odlomka sugestira, Heidegger određuje Bitak-u-svijetu kao cjelovitu, potpunu
strukturu. Objašnjava da tubitak egzistira faktično, on ima jednu vrstu bitka kroz koju biva
doveden pred samog sebe te dokučen u svojoj bačenosti. Bačenost je vrsta bitka jednog bića
koje jest svoje mogućnosti, znači da sebe razumije u svojim mogućnostima, prema njima se
nahodi i projektira. Momentu dokučivanja u kojemu se tubitak dovodi pred samoga sebe pa
mora biti pojednostavljen i pristupačan. Tjeskoba je čuvstvovanje, način na koji se bitak
tubitka može pokazati, dakle njegova mogućnost. U tjeskobi se može obuhvatiti i spoznati
cjelovitost bitka tubitka, a njegova se cjelovitost ispoljava kao briga. Fenomeni volje, želje,
skolonosti i poriva su utemeljeni u brizi.
Temeljno čuvstvovanje tjeskobe kao jedna osobita dokučenost tubitka

U ovom odlomku, koje je najvažniji dio za ovaj seminarski rad, Heidegger ulazi potpuno u
pojam tjeskobe, traži njezin govor i perspektivu. Bernhard Welte navodi: „U »Sein und Zeit«
Heidegger se posebno upušta u temeljno ustrojstvo tjeskobe. U tjeskobi se, naime, otkriva i
postaje fenomenom nešto što je sasvim drukčije od svih bića: ništavilo. Kad je ovdje govor o
ništa vilu, onda se ne radi o nekoj predodžbi pa niti o nekom pojmu. Radi se o fenomenu,
dakle, o nečemu što se pokazuje, ukoliko je čovjek stavljen u tjeskobu i u njoj izdrži.“4

Heidegger tvrdi da propadanje u Se i „svijet“ uz brigovanje, kao skrb za vlastiti bitak,

rezultira bijegom tubitka pred samim sobom. Tubitak time biva odvraćen od samog sebe.
Mogućnost bijega daje dokučenost, tj. da bi se tubitak odvratio od sebe sama, mora biti
doveden pred sebe.

Heidegger razlučuje pojmove straha i tjeskobe, objašnjava njihov odnos i uvjetovanost.

Postoji srodnost između straha i tjeskobe, često su spajani, poistovjećeni, čak i zamjenjivani
jedan s drugim. Heidegger tvrdi da nije svako „odvraćanje od“ ili „uzmicanje pred“ bijeg. U
pojmu straha, uzmicanje pred Ugrožavajućim(ono što strah dokučuje) ima karakter bijega.
Ugrožavajuće, pred-čim straha je uvijek nešto unutarsvjetsko, to je neko štetno biće koje
otkrivamo u strahu i uvijek se nalazi u ovome svijetu. Dakle, strah je modus čuvstvovanja koji
je nečime izazvan, pokrenut je okidačem ili prijetnjom: „Strah je uvijek izazvan određenom
prijetnjom stvari, osoba i zbivanja. Tjeskoba naprotiv nije određena bilo čime oko nas.“ 5
Ovakvo uzmicanje nije pravi bijeg, nije odvraćanje propadanja – nego suprotno: navraćanje
unutarsvjetskom biću(ugrožavajućem). Odvraćanje propadanja izvorno je tjeskobi. Strah je
potencija tjeskobe, tjeskoba je izvornija i čini strah mogućim: „Kada tjeskoba iz kristalno
čistog stanja padne u dnevno, pokvareno i nečisto; kad izgubi oštrinu evanđeoske soli, ona
postaje obični strah i panika koja časovito, pred nekim strašnijim pojavama, prodrma svijet.“6

Pred-čim tjeskobe nije neko unutarsvjetsko biće. Tjeskoba ne zna i ne vidi što je to pred-čime
je ugrožena. Ona nema okidače ili prijetnje kojima je izazvana, nego je pred-čim tjeskobe sam
bitak-u-svijetu, svijet po sebi i po svojoj egzistenciji. Unutarsvjetska bića potpuno tonu u
pojmu tjeskobe i pokazuju se nevažnima. Tjeskoba dokučuje svijet kao svijet, izolira tubitak.
Tjeskoba u toj izloaciji dokučuje tubitak kao mogućnost, ono što tubitak može biti sam od

4
Bernard Welte» Nekoliko misli o djelu i djelovanju Martina Heideggera«, Obnovljeni život: časopis za
filozofiju i religijske znanosti 32 (1/1977), str. 61
5
Mijo Škvorc »Pojam i problem tjeskobe«, Bogoslovska smotra 37, br. 3-4 (1967), str. 339
6
Mijo Škvorc »Pojam i problem tjeskobe«, str. 340
sebe, prepušten sebi i izoliran u osami. Tako onda otkriva u tubitku bitak i slobodu za biranje
samog sebe. Dolazi do izjednačavanja tjeskobe pred-čim i tjeskobe „za“, „za-što“.

Tjeskoba dokučuje tubitak kao solus ipse – lat. solus – sam, ipse – ja, solipsizam – ne postoji
ništa drugo osim nečijeg vlastitog uma i iskustva. Ona se pojavljuje kada se tubitak previše
poistovjeti sa Se i Svakidašnjim, tubitak biva uznemiren i odveden od svoje autentičnosti i
neovisnosti. Iskustvo tjeskobe netko iskušava kao neugodno iskustvo i čuvstvo. Tu
neugodnost Heidegger naziva Ne-biti-kod-kuće. Dakle, ne-biti-kod-kuće je naći se u
odeđenom otuđenju od sebe sama koje je uzrokovano ugroženosti Svakidašnjim i Se. Kao što
sam navela, za stvaranje tjeskobe nisu porebni okidači i opipljive prijetnje, niti je potrebna
„tama“ u kojoj se neugodnost lakše pojavljuje. Tjeskoba leži upravo u svakidašnjoj
izgubljenosti tubitka u Se, u komformizmu i u nedostatku osobne potrebe za svakodnevnim
brigovanjem. Dolazi do bijega pred ne-kod-kuće prema kod-kuće(pomirenost, odvojenost,
samostalnost, autentičnost). Ipak, stanje ne-kod-kuće je egzistencijalno-ontološki izvornije.

Prava tjeskoba o kojoj Heidegger govori je rijetka, ona nema veze sa pojom anksioznosti, koji
označuje bolest, fizičku i psihičku reakciju te poremećaj. Ona može biti uvjetovana
fioziološki, ali je tomu tako zato što bitak zebe u osnovi svojeg bitka. Ona je ključna kao
čuvstvo upravo zato jer tubitak koji je zakrit sam od sebe, kroz njezino iskustvo može biti
dokučen u svom izvornom smislu. Ona vraća tubitak iz propadanja te mu otkriva mogućnost
autentičnosti i neautentičnosti(pravosti i nepravosti). Škvorc tumači: „Upravo pod tijeskom
tjeskobe čovjek može, uza svu propast(trotzdem), nešto ostvariti. Znajući da je sva osuđena
na ništa, neumorno radi i grčevito se probija autentičnom savješću prema tome ništavilu!“7

Zaključak

U obrađenim poglavljima Heidegger je odredio propadanje bitka kao jednu temeljnu vrstu
bitka svakidašnjice, koje nema negativnu vrijednost. Bitak-u-svijetu odredio je kao potpunu
cjelinu, koja se u tjeskobi može obuhvatiti, a takvo obuhvaćanje naziva brigom. U ključnom
poglavlju za ovaj seminarski rad, pojam tjeskobe razlučio je od pojma straha, ukazao na
nadređenost tjeskobe strahu kao i uvjetovanost straha tjeskobom. Također, određuje izvor i
mogućnost tjeskobe kao sam bitak-u-svijetu. Tjeskoba leži upravo u svakidašnjoj
izgubljenosti tubitka komformizmu i u nedostatku osobne potrebe za svakodnevnim
brigovanjem.
7
Isto, str. 340
Literatura:

1.Batovanja, Vesna, » Martin Heidegger – Kritički uvod«, Studia lexicographica: časopis za

leksikografiju i enciklopedistiku 10 (1/2016).
2.Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme, ITRO» Naprijed«, Zagreb 1985.
3.Heidegger, Martin, Uvođenja u metafiziku, priredio i preveo Damir Barbarić (Zagreb:
AGM, 2003)
4.Škvorc, Mijo »Pojam i problem tjeskobe«, Bogoslovska smotra 37, br. 3-4, 1967
5.Welte, Bernard » Nekoliko misli o djelu i djelovanju Martina Heideggera«, Obnovljeni
život: časopis za filozofiju i religijske znanosti 32 (1/1977).