Ordo amoris u filozofskoj antropologiji Maxa Schelera

Max Scheler (Mnchen, 1874 Frankfurt na Majni, 1928), njemaki filozof i

jedan od najistaknutijih predstavnika fenomenologijske kole E. Husserla, u
kontekstu se prouavanja filozofske antropologije istie kao filozof
zasluan za antropologijski obrat u suvremenoj filozofiji. Taj se obrat
oituje u njegovom nastojanju da se jasno artikulira pitanje o zbiljskim
odlikama ovjenosti priem se osoba namee kao poseban oblik
duhovnog

naina

egzistiranja.

Naime,

nastojanju

osporavanja

prirodoznanstvene teorije ovjeka, Scheler u svome Poloaju ovjeka u

kozmosu (1927) prikazuje stupnjevitu shemu ivoga koje se poklapa s
onim psihikim. Naao se pred pitanjem to ovjeka ini ovjekom,
odnosno ima li ovjek jo neki vii stupanj psihikog, tj. duevnog ivota u
odnosu na ostala iva bia. Odnosno: postoji li, ako ivotinji pripada
inteligencija, uope jo neto vie do li samo gradualna razlika izmeu
ovjeka i ivotinje? Postoji li onda jo neka bivstvena razlika? Ili pak postoji
iznad do sada obraenih bivstvenih stupnjeva jo neto sasvim drugo u
ovjeku, njemu specifino pridodato, to nije izborom i inteligencijom
pogoeno i iscrpeno? (Scheler 1987: 43)
Schelerov je odgovor u tome da postoji neto to razdvaja ovjeka i
ivotinju, a to neto nije novi psihiki stupanj, nije u oblasti biologije i
psihologije i nije u kompetenciji ivota uope. Princip koji ovjeka ini
ovjekom stoji, dakle, izvan svega onoga to moemo nazvati ivotom u
irem smislu; razlika izmeu ovjeka i ivotinje nije u ivotu kao takvom,
nego u posjedovanju duha. ovjek posjeduje duh, a pojam duha u Schelera
obuhvaa um (miljenje ideja), zor prafenomena ili bitnih sadraja,
volitivne i emocionalne akte. Dakle, kako bi odgovorio na svoje pitanje,
Scheler uvodi pojam duha i uz njega vezani pojam osobe, a upravo su ta
dva pojma kljuna u njegovu poimanju ovjeka. Upravo je duh ono to
ovjeka ini ovjekom i po emu se on razlikuje od ostalih ivih bia i
ostalih oblika prirodnog ivota, a taj princip obuhvaa um Scheler ga
shvaa kao odreeni nain zrenja prafenomena ili bitnih sadraja te klasu
emocionalnih i voljnih akata. ovjek je taj koji ima svijet jer ima mogunost
da svoju okolinu uzvisi do razine predmeta. Usto se samo ovjek, ukoliko je

osoba, moe uzdii iznad sebe sama jer jedino ovjek posjeduje jedan
refleksivni akt, jedno sabiranje sebe samosvijest. Drugim rijeima, jedino
ovjek moe sebe sama uiniti predmetom svoje spoznaje. Upravo je zbog
toga ovjekov poloaj u kozmosu jedinstven; on se moe asketski odnositi
spram svijeta i ivota ovjek je bie koje moe rei ne, on je asket ivota.
I iz navedenog se ve dade naslutiti da e Schelerovo nezadovoljstvo u
prouavanju ovjeka i ovjenosti u tradicionalnoj filozofiji, izmeu ostalog,
proizlaziti iz zanemarivanja osjeaja i emocija koji su se u tradicionalnoj
filozofiji tematizirali kao izvor zablude.
U spisu Ordo amoris (1915.) Scheler je iznio svoju teoriju emocija, a
posebno ljubavi. Ve u poetku spisa Scheler govori: Istraujem li neki
individuum, neko historijsko razdoblje, jednu familiju, narod, neku naciju ili
ma koju drugu sociopovijesnu jedinicu u smjeru njene najunutranjije biti,
ja u je tada najdublje spoznati i razumjeti, ako sam spoznao onaj svagda
nekako ralanjeni sistem njenih faktikih vrijednosnih procjena i njenih
prvenstvenih vrijednosti. Ovaj sistem nazivam ethosom toga subjekta
(Scheler 1996: 5). Preko tog pojma ethosa Max Scheler nas uvodi u svoje
tumaenje ordo amorisa. Ethos je tako shvaen kao ralanjeni sistem
vrijednosnih

procjena

prvenstvenih

vrijednosti

nekog

individuuma,

historijskog razdoblja, naroda, nacije ili bilo koje druge sociopovijesne

jedinice (usp. Burger 1996: 233). Fundamentalna jezgra ethosa jest
poredak ljubavi i mrnje. Scheler navodi dva znaenja poretka ljubavi
normativno i deskriptivno.
Normativno znaenje poretka ljubavi i mrnje ne oznaava taj
poredak kao ukupan pojam normi. Da je tako, on bi se mogao postaviti
samo putem htijenja i ne bi se mogao spoznati. Upravo spoznaja poretka
ljubavi i mrnje ini njegovo normativno znaenje. Objektivno pravi
poredak ljubavi i mrnje ili ordo amoris postaje normom tek kada se kao
spoznat dovede u vezu s htijenjem ovjeka i kada mu se od nekog htijenja
nalae. Uz normativno, ordo amoris posjeduje i deskriptivno znaenje; ono
govori o strukturi osobne jezgre nekog subjekta po kojoj on moralno ivi
tako shvaen ordo amoris je sredstvo da se iza spoetka zbunjujuih
injenica moralno-relativnih ljudskih radnji, izraajnih oitovanja, hotnji,
2

obiaja,

navada,

duhovnih

dijela

iznae

najjednostavnija

struktura

najelementarnijih ciljeva ciljno djelotvorne osobne jezgre udoredna

temeljna formula u neku ruku, po kojoj ovaj subjekt moralno egzistira i
ivi (Scheler 1996: 6).

Ljubav Scheler shvaa kao primarnu i vodeu ovjekovu mo u

njegovu odnosu spram svih bia, a uvstvo ljubavi prethodi umnoteorijskom i voljno-praktinom ovjekovu ivotu u svijetu. Ona

je

tendencija ili svagda prema prilikama akt, koji svaku stvar pokuava
voditi u smjeru njoj svojstvenoga vrijednosnoga savrenstva i vodi je ako
se ne pojave smetnje (Scheler 1996: 14). Bit ljubavi je podiua i
graditeljska akcija u svijetu i van, preko svijeta (Burger 1996: 233). ljubav
ima i svoj teleoloki moment te je ona tako posredovana stanica na putu
svijeta k Bogu, a ordo amoris je jezgra svjetskoga poretka kao Bojega
poretka. Ljubav stvara unutranji vrijednosni rast stvari (dakle odreena je dinamiki) kao
naviranje stvari u smjeru praslike koja je o njima postavljena u Bogu. Kroz ljubav neko bie
sama sebe naputa, naputa vlastite sadraje svijesti, transcendira te sadraje, kako bi na
nekom drugom biu uestvovalo i uzimalo uee kako bi sa njim (a valjda onda i sa cijelim
svijetom) dospjelo doivljajni kontakt. Ljubav je budnica na spoznaju i na htijenje, majka
duha i uma samoga. U Bogu su ciljevi i bitnosne ideje svih stvari vjeno predljubljene,
predmiljene; on je centar svijeta kao kozmosa i cjeline. Cijelo vienje ljubavi Scheler dovodi
do kulminacije govorei kako je ovjek je prije svega bie koje voli - ens amans (prije negoli
je ens cogitas ili ens volens) ljubav je ta koja prethodi i spoznaji i htijenju.
Srce je ukupnost dobrousmjerenih akata to u sebi nose strogu, o psihologijskoj
ovjejoj organizaciji neovisnu, samostalnu zakonitost koja precizno i egzaktno radi i kojoj na
vidjelo izlazi objektivna injenina sfera koja bi pri ukinuu homo sapiensa opstala u
svemiru. Mi cijelom puninom naeg duha ivimo ponajprije u stvarima, u svijetu i putem
bitne spoznaje one koja see do spoznaje srca moemo doi do strukture i spoznati
ustrojstvo zbiljskog svijeta, ali i svakog mogueg svijeta. Mrnja je posljedica nepravilne ili
poremeene ljubavi (mrnja je zapravo emocionalna negacija vrijednosti, a time i opstanka).
Svaki akt mrnje fundiran je kroz jedan akt ljubavi bez kojega bi mu nedostajao smisao. I
ljubav i mrnja u sebi kao zajedniko u sebi imaju moment jake zainteresiranosti za predmet.
3

Mrnja dolazi samo od ljubavi i poiva na razoaranju u pogledu dogaanja vrijednosnog

nastroja kojeg se intencionalno nosilo u duhu. Nae je srce primarno odreen da ljubi; mrnja
je samo reakcija spram krivog ljubljenja (tko ne moe ljubiti, ne moe ni mrziti). Mrnja je
ustanak naega srca protiv povrede poretka ljubavi. Ljubav i mrnja su hijerarhijski na vrhu
nad ostalim osjeajima jer se osjeaji ravnaju po njima osjeaji su uvjetovani ljubavlju i
mrnjom, oni su znakovlje njihova usmjerenja, promjenom odnosa ljubavi mijenjaju se i
osjeajna stanja. Osim toga, one upravljaju i afektima i strastima.

Svojim shvaanjem ovjeka, Scheler je otkrio jedno novo lice

fenomenologije koje se razotkriva da temelji saznanja i sama spoznaja lee
u nama samima te smo u mogunosti da je intuitivno otkrijemo kroz sebe
same. Temeljna je pokretaica pritom ljubav jer kao to je Scheler
naznaio bit spoznaje kao odnosa bitka dvaju bia, transcendiranje u
aktu ljubavi vlastitog bitka i sudjelovanje na bitku drugog bia. Osoba je
svojim egzistiranjem uvijek u nastojanju ostvarenja viih vrijednosti i u
vrijednosnom

obogaivanju

svijeta.

Ona

je

kao

takva

vrijednosni

maksimum u svome ordo amoris. Unutarnja struktura ureenosti meu

vrijednostima odgovara emocionalnom ustroju osobe.

Literatura:

Burger, Hotimir (1996). Ideja ovjeka i Schelerov antropologijski projekt.

U: Ideja ovjeka i antropologija. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 229257.
Scheler, Max (1996). Ordo amoris. U: Ideja ovjeka i antropologija. Zagreb: Nakladni
zavod Globus, 538.
Scheler, Max (1987). Poloaj ovjeka u kozmosu. Sarajevo: Veselin
Maslea Svjetlost.