Javna ustanova

Gimnazija "Mea SELIMOVI" TUZLA

SEMINARSKI RAD
NASTAVNI PREDMET:
FILOZOFIJA
TEMA: Blochov svijet kao laboratorij spasenja"
Ernst Bloch (1885-1977)

Uenik:
Husejnovi Meho, 9

Profesor:
Nijaz Salimovi, prof.

Sadraj

1. Biografija...................................................
2. Bibliografija...............................................
3. Blochov svijet kao laboratorij spasenja................
3.1. Svijet kao laboratorij spasenja ili ontiko-teoloka povezanost
svijeta s transmundanim na putu do domovine identiteta.....................
3.2. Geneza metafiziki drukijega...............................
4. Blochova socijalno-politika i pravna misao.....................
5. Zakljuak............................
6. Literatura...........................

1. Biografija

"Moda, nai snovi ne mogu postati naa stvarnost,

ali naa stvarnost moe biti korigirana naim
snovima."
Ernst Bloch roen je u Ludwigshafen-u 8. Jula 1885.
Sveuilinu karijeru je poeo u Leipzig-u, gdje je ivio do dolaska
nacionalsocijalista na vlast. Kao istaknuti antifaist bio je u emigraciji od
1933. pa sve do 1948. godine. Po povratku bio je sveuilini profesor u
Istonom Berlinu, a od 1961. godine u Tbingen -u.
U svom opsenom djelu, koje obuhvaa probleme filozofije, povijesti, religije,
prava, ontoloka, etika i humanistika pitanja, posebno se bavio analizom
fenomena utopijskog. Promilja originalnu ontologiju utopijskog u kojoj su
sredinji pojmovi "jo - ne - bitka" i "jo - ne - svjesnog" koji ukazuju na

otvorenost svijeta i itavog kozmosa ka mogunosti realizacije svijeta bez

privatnog vlasnitva i u kojem je ljudskost ostvaren ideal.
U svom filozofskom rjeniku, Bloch modificira neke kategorije izvedene iz
klasine njemake filozofije, Freuda, kranstva i neoplatonizma, razvijajui
ih u osebujnu filozofiju po kojoj je stvarnost dinamiko posredovanje odnosa
subjekta i objekta, duha i materije, s konanom svrhom ostvarenja njihova
jedinstva. Napadnut za revizionizam i otro kritiziran za "religiozno
orijentirani" i teologijski princip nade, napustio je DR Njemaku.
Umire 4. Avgusta, 1977. godine u Tbingen-u.

2. Bibliografija

"Duh utopije",

"Subjekt-objekt",

"Nasljee ovog vremena",

"Thomas Mnzer kao teolog revolucije"

"Sloboda i poredak",

"Avicena i Aristotelova ljevica",

"Princip nade",

"Tragovi",

"Prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo

"Ateizam u kranstvu",

"Tbingenski uvod u filozofiju".

3. Blochov svijet kao laboratorij spasenja

3.1 Svijet kao laboratorij spasenja ili ontiko-teoloka povezanost
svijeta s transmundanim na putu do domovine identiteta

Bitna odrednica svijeta za Blocha jest da svijet, tj. ovjek i priroda

nisu; oni, dakle, trebaju biti. Mi se nalazimo u pretpovijesti, pa prava
povijest dolazi tek na kraju, kad se ostvari Marxova vizija naturalizma
humanizma odnosno humanizma-naturalizma. Za razliku od preuzetne
nade koja je sigurna u pozitivni ishod svijeta i pretpovijesti
i tim destimulativno djelujua na ljudsku emancipatorsku akciju, Blochova
(docta spes) , uena nada jest samo realna mogunost,
koja se nudi svijetu da po ovjeku i istini doe do spasenja.

3.2 Geneza metafiziki drukijega

Ali po kojem to ovjeku i po kojoj to istini moe svijet doi do spasenja?
Po onom ovjeku kojeg je Krist anticipirao u svojoj osobi, jer Isus Krist
je otkriveni trenutak budueg ovjeka, koji e biti subjekt uistinu
pravedenog drutva (Marxova humanizma-naturalizma).
Ovu je misao Bloch prvi put formulirao u svom prvom velikom
djelu Duh utopije , objavljenom 1918. godine, ali e je poslije najopirnije
razviti u ivotnom opusu Princip nada i konano uobliiti u Ateizmu u
kranstvu , koje je napisano 1968. godine.
Ljudski rod i priroda oekuju jednu novu, stvarnu genezu, koja dolazi
na koncu, ali koja je ve zapoela u neprestanom, imanentnom
transcendiranju postojeeg svijeta i ovjeka. To imanentno transcendiranje
dovest e prirodu i ovjeka u domovinu identiteta, u carstvo slobode, u
kojima se nalazi srea, sloboda, neotuenje, zemlja gdje tee med i mlijeko,
vjeno-ensko, signal trompete iz Fidelija. Na elu tog sveobuhvatnog
procesa stoji ovjek, a biti ovjek znai imati utopiju, znai neprestano
nadilaziti samog sebe, sve do one punine koja se trenutano pojavila

u Kristu. Utopije nisu neki nevremenski entiteti, nisu nita apsolutno,

fiksirano, samostalno (kao moda u Husserl-Heideggerovoj fenomenologiji).
One su realno stanje nedovrenosti i oznauju agensa koji je imanentan
drutvenoj materiji (kao i svakoj materiji) i koji je tjera u budunost,
koji je osposobljava za razvoj i dinamizira je. Utopija se ne sastoji u
horizontu nekog oekivanja, niti u obnavljanju neke prolosti sretnijih
vremena. Ona intendira onu sreu koju jo nikada nije svijet imao,
ona je front jednog uvijek nedovrenog svijeta. Tako shvaena utopija
izazovno je slina s onim to kranski teolozi nazivaju milou. Naravno,
ta slinost se ne odnosi na kranski pojam milosti, i u najuem znaenju
rijei, nego samo na milost, koja je imanentna materiji i koja se oituje
kao glad za upotpunjujuom silom.
Ono to je Bloch u ranijim djelima oznaavao s pojmom utopija, u kasnijim
djelima radije naziva nadom. Nada u Blochovom smislu nije emocionalni,
sentimentalni nadraaj ili sluajno, na bilo kakav, samovoljni, materijalni
sadraj, usmjereno oekivanje. Ona je unutranja transcendentnost
materije; dakle jedna ontoloka oznaka stvarnoga, koja tvori prirodu
materije i ovjeka, aktualizira njezine unutarnje mogunosti i intendira njezin
cilj. Taj nezadrivi proces vodi prirodu i ovjeanstvo k spasenju,
u transmundano, u domovinu o kojoj svi sanjaju, a u kojoj jo nitko
nije bio, carstvo slobode, koje ne nastupa s poboljanjem tamnikih
slamarica...nego s poetkom neeg metafiziki drukijega.
To metafiziki drukije jest ono o emu ovjek sanja kad sanja o
boljem , savrenom , punom ivotu i o punoj egzistenciji Interpretirajui
te ljudske tenje, Bloch dolazi do zakljuka da metafiziki drukije znai
svijet bez otuenja, blaenstvo koje jo nikada nije postojalo , mir,
slobodu , apsolutno zadovoljenje tenja , nebo na zemlji, svijet koji je
ovjeku domovina, regnum humanum, identitet ovjeka koji je doao k
sebi zajedno sa svojim, za sebe pridobivenim, svijetom.
Budui da za Blocha ne postoji Bog, logino bi bilo oekivati da u Blochov-u
shvaanju ostvarivanja spasenja jedinu ulogu ima ovjek zajedno
sa svijetom. Meutim, Bloch je svojom genijalnom intuicijom stvarnosti
otkrio da povijesna akcija nije dovoljna da izvede to spasenje. Objekt,
koji umjetnik obrauje, istodobno je subjekt-kooperator, koji i iznad
sposobnosti i namjera umjetnika dovodi djelo do punine. To iz Objektasubjekta,u susret dolazee, Bloch u svojoj materijalistikoj filozofiji ne

naziva milou, ali ono nosi na sebi i u sebi mnogo njezinih crta. Takve
pekulacije Bloch svjesno povezuje s mistinom filozofijom prirode (Jakob
Bhme) i s panogranskom slikom svijeta Tome Akvinskog. Blochovo
povezivanje pekulacija o prirodi i filozofije povijesti inspirirano je Klementom
Aleksandrijskim, Origenom i naroito Augustinovim djelom De civitate Dei
koje on zatim svjesno nadovezuje na Marxove misli. Tako Bloch dolazi
do slinih rezultata do kojih je doao Teilhard de Chardin.

4. Blochova socijalno-politika i pravna misao

Ernst Bloch je sigurno najosebujniji marksistiki mislilac XX. stoljea.
Princip nade nije samo glavno Blochovo djelo nego i princip odvane i
plodne misli koja kao istinska mudrost zrai iz njegovih djela, rasvjetljavajui
najsloenije probleme suvremenog svijeta od filozofije i umjetnosti
do religije i politike. Njegova misao ne opisuje samo prolo i sadanje
nego otvara nove horizonte, anticipirajui budunost. Blochova utopijska
filozofija kao ontologija bitka koji jo nije predstavlja put u budunost kao
pravi ovjekov zaviaj. Na tom putu ne moe se, kae Bloch u predgovoru u
svome djelu Prirodno pravo i ljudsko dostojanstvo , zaobii pitanje
pravog, tj. Uspravnog hoda, kao i uope pitanje: to je pravo?. U ovom
prigodnom napisu ograniit emo se na Blochovu socijalnopolitiku i pravnu misao u namjeri da je ukljuimo u ive rasprave, koje
se kod nas, naroito u posljednje vrijeme, vode o problemima politike, ljudske
prakse, humanizma i socijalizma.