Prikaz knjige

„Bog na mukama: obrati apokalipse“

Autori: Slavoj Žižek, Boris Gunjević

Izdavač: Ex libris, Rijeka 2008.

Biografije:

Slavoj Žižek rođen je u Ljubljani 1949. Poznat je njegov doprinos na polju političke teorije, teorije
filma i teorijske psihoanalize. Najveći utjecaj na njegov filozofski razvoj imao je Jacques
Lacan, Georg Wilhelm Friedrich Hegel i Marksizam.

Zaposlen je kao stariji istraživač na Institutu za sociologiju i filozofiju na Ljubljanskom

univerzitetu i profesor je na prestižnoj European Graduate School. On je i direktor na
Birkbeckovom Institutu društvenih znanosti u Londonu i predsjednik Društva teorijskih
psihoanalitičara u Ljubljani. Kao profesor gostovao je na univerzitetima u Chicagu,
Columbiji, na London Consortium, na Princetonskom univerzitetu, The New School,
Univerzitetu u Minnesoti, Kaliforniji i Michiganu. Od 2005, Žižek je član Slovenske
akademije znanosti i umjetnosti.

Žižek je postigao međunarodno priznanje kao socijalni teoretičar nakon što je objavljena
njegova prva knjiga na engleskom The Sublime Object of Ideology godine 1989.1

Boris Gunjević rođen je 1972. u Zagrebu. Teolog, svećenik i kulturni radnik. Diplomirao je
teologiju, filozofiju, religijske znanosti i magistrirao filozofiju. Predaje na Teološkom
fakultetu “Matija Vlačić Ilirik” u Zagrebu povijest filozofije, liturgiku i suvremenu teologiju.
Objavio je nekoliko članaka. Sa Slavojem Žižekom objavio je knjigu “Bog na mukama –
obrati apokalipse” (2009). Godine 2010. u Beogradu mu je izišla knjiga “Bez Grala - raspeti
subjekt”.2

1
https://hr.wikipedia.org/wiki/Slavoj_%C5%BDi%C5%Beek, 02.05.2018.
2
http://www.najboljeknjige.com/content/autor.aspx?AuthorID=459, 02.05.2018.

1
Knjiga „Bog na mukama: obrati apokalipse“ zbornik je radova Slavoja Žižeka i Borisa
Gunjevića, evangeličkog svećenika s Teološkog fakulteta ‘Matija Vlačić Ilirik’. Zbornik se
sastoji od deset tekstova, pri čemu se izmjenjuju tekstovi prvog i drugog autora, čime čitatelj
dobiva dojam da sudjeluje u živom političko-teološkom dijalogu. Već naizgled nespojiva
kombinacija autora obećava provokativnost i zanimljivu raspravu o današnjem odnosu
kršćanstva i ljevice te o savremenoj teološkoj situaciji gledanoj iz različitih perspektiva.3

Ova knjiga predstavlja svojevrstan izazov za čitaoca, koja zahtjeva budnost i pažljivo
iščitavnje redova, nudeći pri tome bogato novo saznanje ili donoseći na površinu uma ono što
smo već imali negdje zagrebano našim mislima, a nismo bili to u mogućnosti oblikovati
onako kako su to uradila ova dvojica autora.

U nastavku ovog prikaza predstavit ću svako poglavlje ponaosob i njegove najvažnije djelove.

3
Časopis studenata filozofije, godina IX., broj 18/19, Katarina Bundak

2
 1. Uvodno ispovjedanje revolucije: protiv bjede i izdaje teologije
Boris Gunjević

Na samom početku ovog poglavlja autor ističe da bijeda teologije započinje onda kada
teologija u nedostatku vlastitog jezika i mjesta započinje posuđivati jezik, metodologiju i
materijale iz religijskih znanosti. Religijske znanosti su nastale kao nadopuna nečemu što je
prestalo biti teologija i što je postalo njezina karikatura. Posuđivanje metodoloških
konstrukcija nastalih unutar konteksta religijskih znanosti za teologiju je štetno i nepotrebno.
Teologija bi morala odoljeti napastima izmaštane relevantnosti. U protivnom, teološki govor
postaje autističan.4

Abrahamsko putovanje je spremnost da se prihvati nomadizam kao stil života kroz koji se
putuje ponaprije kroz vrijeme. Ono ponajprije započinje spremnošću da se na odlazak, na
neizvjesno putovanje.5 Abrahamsko putovanje pretpostavlja i podređuje prostro vremenu,
kako bi se na novi način razumjelo mjesto koje je uokvireno liturgijskom praksom.
Abrahamsko putovanje voli susret s Drugim i raduje se zajedništvu. Ono je liturgijski oblik
sudjelovanja koji oslobađa mjesto za Druge. U tom putovnaju pojavljuje se mistična gerila,
neobični saputnici.Ona slavi mučeništvo i svećenstvo koje se bori na strani potlačenih i
ugnjetavane sirotinje. Svaki razgovor na abrahamskom putovanju započinje sa jednostavnim
činom povjerenja. Gunjević kada govori o povjerenju ne misli na ono jednostavnom,
svakodnevnom povjerenju koje nam čini život lakšim. Neoliberali kao i neokonzervativci
imaju nešto sasvim drugo na umu, oni govore o povjerenju kao ideologiji na kojoj počiva
kapitalistički teror. To je povjerenje koje od nas zahtjeva Imperij kako bi nastavio
finkcionisati.6

Nadilaženje nihilizma7 temeljni je imperativ abrahamskog putovanja.

4
Slavoj Žižek i Boris Gunjević, „Bog na mukama: obrati apokalipse“, Ex libris, Rijeka, 2008., str. 11.
5
Ibid. str. 12.-13.
6
Ibid. str. 17.
7
Kao filozofsko stajalište, nihilizam je pogled na svijet, a pogotovo ljudsku egzistenciju, bez ikakve svrhe,
značenja, ili razumljive istine. To je teorija koja promovira stanje u kojem se ne vjeruje ni u šta, ili u kome ne
postoje ciljevi. Termin se nekorektno koristi da bi se okarakterizirale one ličnosti koje ne dijele sa drugima neku
određenu vjeru ili određeni skup apsolutnih vrijednosti. Neki veliki filozofi poput Friedricha Nietzschea su pisali
o nihilizmu. Nietzsche je opisao kršćanstvo kao nihilističku religiju, jer je uklonila značenje sa ovozemaljskog
života, i fokusirala ga na navodni drugi život.

3
 2. Misliti unatrag / predestinacija i apokalipsa
Slavoj Žižek

Živimo u apokaliptičnom vremenu, stvari se bliže nultnoj tački. Ayres navodi četri strelice
koje se asimptotski8 približavaju svojoj nultoj tački: rast stanovništva, potrošnja resursa,
ispuštanje ugljika i masovno istrebljenje vrsta. Mi koji smo suočeni sa tom prijetnjom, razvili
smo kolektivnu ideologiju koja je pokrenula mehanizam zataškavanja i samoobmane, sve to
izravne volje za neznanje: „ to je opći obrazac ponašanja ugroženih ljudskih društava: umjesto
da se , dok propadaju, usredotoče na krizu, postaju sve više zasljepljena.“9

Danas postoje razne inačice apokaliptizma, ističu se tri: kršćansko-fundametalistički, new age
i tehno-digitalni-posthumani apokaliptizam. U ovom poglavlju se spominje i rješenje za ove
apokalizme a to je kružna strategija koja predstavlja jedinu istinski učinkovitu strategiju kada
se suočimo sa mogućnostu katastrofe (npr. Ekološkog zagađenja): umjesto da kažemo
„budućnost je još uvijek otvorena, još ima vremena da nešto poduzmemo i spriječimo ono
najgore“, treba prihvatiti neizbježnost katastrofe, a onda nešto poduzeti da retroaktivno
reščinimo ono što nam je kao usud već „zapisano u zvijezdama“.10

U kršćanskoj apokalipsi neminovno nas očekuje suđenje na dobre ili loše, na raj ili pakao, što
se direktno povezuje sa našim vjerovanjem da li On jest ili nije. Pascal11 smatra da putem
razboritosti ne možemo dokazati da li Bog postoji ali ako se već želimo da sebe osiguramo
bolje je da se opkladimo da Bog postoji zato što je to najsigurnije. „Dakle što izabrati ? Da
vidimo. Kad već moraš izabrati, da vidimo što će ti najmanje naškoditi. Dvoje možeš izgubiti
– istinu i dobro. Dvoje možeš staviti na kocku – razum i volju, znanje i sreću. Narav se tvoja,
pak, dvojega grozi – zablude i bijede“ 12

Iz ovoga slijede mogućnosti:

8
asimptota (grč.), pravac koji se pruža uz neku krivulju tako da njihova međusobna udaljenost postaje sve
manjom. https://www.hrleksikon.info/definicija/asimptota.html, 02.05.2018.
9
Slavoj Žižek i Boris Gunjević, „Bog na mukama: obrati apokalipse“, Ex libris, Rijeka, 2008., str. 25.
10
Ibid str. 38.
11
Blaise Pascal (1623 - 1662) bio je francuski matematičar, fizičar i filozof.
12
Slavoj Žižek i Boris Gunjević, „Bog na mukama: obrati apokalipse“, Ex libris, Rijeka, 2008., str. 40.

4
Verujemo u Boga; ako Bog postoji, idemo u raj poslije smrti; što znači da imamo beskrajnu
dobit. Ako Bog ne postoji, gubimo; naš gubitak je konačan i samim tim zanemarljiv.

Ne verujemo u Boga; ako Bog postoji, idemo u pakao; gubitak je beskrajan. Ako Bog ne
postoji, naša dobit je konačna i samim tim zanemarljiva.

Pascal smatra da ne možemo odlučiti da ćemo vjerovati, već samo da ćemo postupati KAO
DA vjerujemo, u nadi da će vjerovanje iskrsnuti samo od sebe, oklada je možda upravo to
pouzdanje da će vjerovanje nastati ako postupamo kao da vjerujemo.

Diderot13 kaže upravo suprotno: moralno postupati bez obzira na Božiju opstojnost, jedini je
način da se bude istinski moralan. Diderotov stav nas navodi da činimo dobra djela bez obzira
na Božiju nagradu ili kaznu, tek tada dolazi do izražaja istinsko pouzdanje u vlastito
vjerovanje.

Želim se vratiti na naslov ovog poglavlja „misliti unatrag“, znači da se moramo vratiti u
prošlost, u doba kada još nisu donešene kobne odluke, dok se još nisu zbile slučajnosti koje su
urodile stanjem koje nam se sad čini normalnim – moramo taj otvoreni čas odluke opet učiniti
opipljivim, a ti ćemo najlakše učiniti zamišljajući kako je u tome času povjest mogla krenuti
drugim putem.14

13
Denis Diderot, (1713. - 1784.), francuski filozof i književnik.
14
Slavoj Žižek i Boris Gunjević, „Bog na mukama: obrati apokalipse“, Ex libris, Rijeka, 2008., str. 53.

5
 3. Od paleontologije zanesenjaštva do liturgije reakcionara
Boris Gunjević

Chesterton15 je opisao luđaka kao osobu koja je izgubila sve osim zdravog razuma. Autor
ovog rada ističe da onaj ko se bavi proučavanjem Teilhardove16 misli je teilhardist ili luđak.
Teilharda prije svega čitamo kao rigidno reakcionarnog mislioca koji svojim revizionističkim
idejama može dekonstruirati savremeni apokaliptični diskurs. On je u svojoj neobičnoj
teološko-znastvenoj konstrukciji svijeta anticipirao sve tri apokalipse (pomenute u rezimeu
drugog poglavlja).

Važne karakteristike Teilhardovog znastvenog istraživanja u liturgijskom kontekstu su:

- Svemir je Pojava. Istu je moguće zamjeniti i razmatrati.

- Evidentan je razvoj ili evolucija, iz čega neizostavno slijedi metamorfoza stvorenja.
- Na početku je ne-živa, ne-organska tvar, potom organska tvar i život, a na kraju
čovjek.
- Razvoj ili evolucija se karakterizira porastom složenosti, što je zakon života.
- Svijet je u nastajanju, te je nesavršen.
- Ne-završenost i ne-svršenost svijeta i čovjeka jest ontološka potka (tkanje) postojanja i
prisutnosti zla.
- Usložavanje vodi k nadsvijesti.
- Nadsvijest se kruni u kristogenezi.
- Kristogeneza izvlači na vidjelo pomalo zaboravljeni problem paruzije.17
- Konačno ostvarenje čovjeka dovodi do disharmonije i zla, koje su neizostavne pratilje
nesavršenog svijeta.18
15
Gilbert Keith Chesterton (1874. - 1936.), engleski književnik, pjesnik, filozof, dramatičar, novinar, govornik,
književni i likovni kritičar, biograf i kršćanski apologet. Chestertona su nazivali "princom paradoksa" i
"apostolom zdravog razuma"Jedan je od rijetkih kršćanskih mislilaca kojemu se podjednako dive liberalni i
konzervativni kršćani, a i mnogi nekršćani. Chestertonovi vlastiti teološki i politički stavovi bili su prerafinirani
da bi se mogli jednostavno ocijeniti "liberalnima" ili "konzervativnima".
https://hr.wikipedia.org/wiki/Gilbert_Keith_Chesterton, 05.05.2018.
16
Marie-Joseph Pierre Teilhard de Chardin, (1881. - 1955.), francuski isusovac, teolog, filozof, antropolog,
geolog, paleontolog i esejist.
17
Sudnji dan, posljednji sud ili paruzija u eshatološkim religijama predstavlja vjerovanje u posljednji i konačni
sud koji će biti na kraju povijesti, tako da razdvoji pravedne od zlih, nakon čega će pravedni zadobiti vječni život
kao nagradu, a zli konačnu propast kao kaznu. Osobito važnu ulogu u Sudnji dan ima u sustavima vjerovanja
abrahamskih religija. https://hr.wikipedia.org/wiki/Sudnji_dan, 05.05.2018.

6
Bitno je naglasiti kako Tailhard posmatra fenomen kozmogeneze:

a) Bog je taj koji omogućuje kontinuirani proces stvaranja.

b) Stvaranje nije prestalo jer smo i mi danas dio tog stvaralačkog procesa.
c) Stvaralački proces određen je svrhovitošću transparentne naravi.19

Krist u svijetu još uvijek nije oblikovan u cjelosti. Proces tog oblikovanja Teilhard je nazvao
kristogeneza. „Odkad je Isus rođen, do vremena u kojem je rastao do zrelosti te do trenutka
kad je umro, sve se nastavilo pokretati unaprijed, zato jer Krist nije u cjelosti oblikovan: još
nije oko sebe prikupio zadnje dijelove svoje haljine od tijela i ljubavi koja je stvorena za
njegove sljedbenike. Mistično tijelo Kristovo još uvijek nije dostiglo svoj potpuni rast što
znači da je to istina i za Kozmičkog Krista “20

18
Slavoj Žižek i Boris Gunjević, „Bog na mukama: obrati apokalipse“, Ex libris, Rijeka, 2008., str. 71.
19
Ibid str. 72.
20
Ibid str. 74.

7
 4. Pogled u arhive islama
Slavoj Žižek

Židovstvo uz islam je „čisti“ monoteizam, dok kršćanstvo sa svojim Trojstvom predstavlja

kompromis sa politeizmom. Hegel je čak islam nazvao načišćim oblikom „religije
sublimnosti21“, poopćenjem židovoskog monoteizma:

„U muhamedanstvu se ograničeno načelo Židova proširuje do općosti i prevladava. Bog više

ne bivstvuje, kao u Azijaca, u neposredno čulnom modusu, već se poima kao jedinstvena,
beskonačna, sublimna moć onkraj svekolike mnoštvenosti svijeta. Muhamedanstvo je stoga, u
najužem smisli riječi, religija sublimnosti.“22

Postavlja se pitanje kako se islam kao treća religija Knjige uklapa u niz ? Židovstvo je religija
rodoslovlja, slijeda naraštaja; kad u kršćanstvu Sin umre na križu, to znači da umire i Otac –
umire patrahijalni rodoslovni poredak kao takav: Duh Sveti se ne uklapa u obiteljski niz, već
donosi poslijeočinsku / obiteljsku zajednicu. Suprotno drugim dvjema religijama knjige,
židovstvu i kršćanstvu, u islamu je Bog isključen iz područija očinske logike: Allah nije otac,
čak ni simbolički – Bog je jedan, nerođen, neroditelj. SvetojObitelji u islamu nema mjesta.
Zato islam i naglašava činjenicu da je sam Muhammed bio siroče, zato u islamu Bog
posreduje upravo u trenucima obustave, povlačenja, neuspjeha, „zamračenja“ očinske
funkcije (kada tjelesni otac napusti ili zanemari majku odnosno dijete). To znači da Bog ostaje
sasvim unutar područija nemoguće-Realnog; on je nemoguće-Realno izvan oca, pa se
„između čovjeka i Boga prostire rodoslovna pustinja“.23

21
Uzvišen; divan, veličanstven. http://staznaci.com/subliman, 05.05.2018.
22
Slavoj Žižek i Boris Gunjević, „Bog na mukama: obrati apokalipse“, Ex libris, Rijeka, 2008., str. 86.
23
Ibid str. 88.

8
 5. Svaka knjiga je kao tvrđava / tijelo je postalo riječ
Boris Gunjević

Kartografi Imperija koji precrtavaju granice svijeta ljudskim životima i bodljikavim žicama
nisu opterećeni čitanjem i tiskanjem knjiga. Ali nelagodu im stvaraju nepredvidljivi i opasni
čitači. To su neobični čitači koje je Imperij namjerno učinio nepismenima stvarajući im privid
slobode, ljudskih prava i demokracije.

Uloga „medijskog terora“ unutar Imperija jesta trostruka. Kao prvo, konstantno teroriziranje
slikama nasilja, kojima se želi poništiti čitanje i razmišljanje. Kao drugo, teror slike sustavno
podkrada i redifinira našu prošlost zasijajući i predozirajući nas ogromnim količinama
informacija koje je nemoguće procesuirati. Kao treće, teroriziranje slikama nasilja, želi se na
jedan dromološki način permanentno ubrizgavati amneziju kako bi se stvorila nasilna matrica
novih oblika pismenosti koje impostira nepismenost i katatoniju.24

Prava opasnost nastaje kada se nemusliman prihvati čitanja Kur'ana. Sam Kur'an ukazuje na
tu činjenicu i na zabranu takvog čitanja25. Ukoliko ustrajemo u nakani da slomimo tu zabranu
tek onda možemo razumjeti ono što nismo htjeli znati. Svaka je knjiga kao tvrđava i ne može
biti osvojena izvana, jer bi u protivnom bilo dovoljno čitati školsku lektiru. Nikakve koristi od
takvog čitanja pod imperativom. Ukoliko je svaka knjuga tvrđava, ona mora biti osvojena
iznutra što znači da mora postojati želja koja će tekst osvojiti nekom subjektivnom nakanom.
U takvom čitanju moramo imati, pomagače i suputnike, koji će nam olakšati osvajanje
tvrđave.26

Barthes je razlikovao tri vrste čitanja: ono koje se zaustavlja užitku što ga pružaju riječi, ono
koje žuri kraju i poništava čekanje, ono koje njeguje želju za pisanjem.

Čitatelj se pita ako je Muhammed poslanik kako to Kur'an govori, zašto nije činio čudesa ?
Odgovor je derridijanski, nema istine izvan teksta, odgovor je u teksu. Kur'an je primordijalno
čudo islama. Dokaz muhamedovog proroštva je čudesna metafizička ljepota knjige koju je
Bog objavio Poslaniku. Bog o kojem Kur'an jest beskrajno transcendentan. Sve je potređeno

24
Slavoj Žižek i Boris Gunjević, „Bog na mukama: obrati apokalipse“, Ex libris, Rijeka, 2008., str. 111.
25
”A kada bude objavljena neka sura, ima ih koji govore: - kome je od vas ona povecala vjerovanje? Što se tice
vjernika, njima je povecala vjerovanje, i oni se raduju; a što se tice onih cija su srca bolesna, ona im je
nevjerovanje dodala na nevjerovanje koje vec imaju, i oni kao nevjernici umiru.” (Et-Tevbe, 124-125)
26
Slavoj Žižek i Boris Gunjević, „Bog na mukama: obrati apokalipse“, Ex libris, Rijeka, 2008., str. 110.

9
njegovoj neupitnoj volji. Kur'an uveliko hvali čovjekov razum. Gotovo jedna osmina Kur'ana
tematizira razum. Veliki dio Kur'ana posvećen je temi učenja. Više je nalik psalmima, nego
Petoknjižju ili Evanđelima. Kur'an doslovno znači recital, knjiga, a može čak značiti i čitanje.
Recitiranje Kur'ana smatra se najsuptilnijim i najvišim dosegom umjetničkog izražavanja u
islamu.27

Islam nikad nije prestajao prestavljati prijetnju civiliziranom svijetu. Dakako to je politički
nekorektna-europocentrična tvrdnja koju danas niko ne iznosi javno. Islam se percipira kao
despotska, teokratska, nasilna, i antimoderna religija.

27
Ibid str. 115.

10
 6. Samo nas Bog koji trpi može spasiti
Slavoj Žižek

Božije trpljenje znači da ljudska povijest nije puko kazalište sjena, nego mjesto zbiljne borbe
u koju je upleten i sam apsolut te se u njoj odlučuje i njegova sudbina. 28 Ako se u drugim
religijama molimo Bogu, samo se u kršćanstvu sam Bog moli, tj. obraća nekom izvanjskom,
nepromičnom autoritetu.

Kad Krist, umirujući na križu izusti: „Oče, Oče, zašto si me napustio ?!“ ovdje, tijekom
jednog kratkog časa, sam Bog nevjeruje u samoga sebe – ili, kako je to Bog na taj jedan
trenutak postao ateista.29

28
Ibid str. 136.
29
Ibid str. 166.

11
 7. Radikalna ortodoksija ili barbarstvo
Boris Gunjević

Već nekoliko zadnjih stoljeća sekularizam definira i konstruira svijet. To je svijetu u kojem je
ono teološko diskreditirano ili pretvoreno u bezopasnu aktivnost koja je ostavljena privatnoj
predanosti u vrijeme dokolice.30

Što je to radikalna ortodoksija ? Radikalna ortodoksija nije ekskluzivno tajno društvo, nalik
na neku akademsku ezoteriju. Taj pozi nije ništa drugo nego njihov zajednički pokušaj
dijagnoze modernizma kojem se ne žele i ne mogu suprostavljati, teološkim konstrukcijama
koje su nastale u vrijeme prosvjetiteljstva. Radikalna ortodoksija nastala je u ekumenskom
kontekstu sveučilišta Cambridge, koji vrlo ozbiljno i kritički uzima različite kršćanske
tradicije, teologije i autore. Unutar takvog ekumenskog konteksta, radikalna ortodoksija
utemeljuje svoju ekleziološku praksu.31

Korjeniti pravovjerci prije svega žele dokazati kako je sekularno izmišljeno i izumljeno
unutar samog kršćanstva. Stoga je važno da se artikulira diskurs koji bi nastanak sekularnog
doveo u pitanje. Sekularno je nešto što je izmišljeno i naknadno konstruirano od ostatka jedne
heretične teologije. Ta hereza samo naizgled djeluje kao da je utemeljena na zdravom
razumu.32 Paganski habitus sekularizma kao religijskog konstrukta ogleda se u tome da se
namjesto Boga štuje i obožava moć sama. Zato jer se priroda i njene sile poistovjećuju sa
Bogom i postaju objekt štovanja naspram Boga samog.

30
Ibid str. 173.
31
Ibid str. 179.
32
Ibid str. 183.-184.

12