Platon - Država

Prikaz iz djela Platonove države, knjiga šesta

U ovom poglavlju Platon vodi razgovor sa Glaukonom i Andimantom.. Uvodni dio

počinje sa razlučivanjem ko su filozofi, a ko to nije. Filozofi su oni koji mogu da shvate ono
što je uvijek jednako i nepromjenljivo, a oni koji to ne mogu i koji uvijek lutaju među mnogim
raznolikim stvarima oni nisu filozofi. Prirodna osobina filozofa je da uvijek žude za saznanjem
onoga što je vječito i da njih ne uznemirava nastajanje i propadanje. Također bi trebali imati
sposobnost da ne lažu i da nikako ne trpe laž, nego da je mrze, a da vole istinu. Jer priroda
filozofije je istina, a onaj ko je voli volit će i istinu, jer joj ona pripada. Onaj ko se želi baviti
naukom trebao bi početi od rane mladosti da teži najviše za istinom. Ali trebali bi znati da
ukoliko su kod nekog razvijeni prohtjevi za jednim, onda su oni slabiji za drugim stvarima.
Ukoliko volimo umjetnost to ćemo kod sebe nastojati usavršiti i njegovati, a druge stvari
ćemo ostaviti po strani i uzimati od njih samo onoliko koliko nam je nužno. Kome želje
poteknu za naukom, stavlja se u službu naslade svoje duše, a ostavlja naslade tijela po strani.
Platon to poredi kao sa rijekom koju odvedemo na drugu stranu.

Filozofi spoznaju svaki bitak, a sa iskustvom ne zaostaju za drugima niti imaju manje
vrlina. Ako želimo da ispitamo koja je duša filozofska, a koja nije morat ćemo od rane
mladosti gledati da li je ona pravična i blaga ili surava i nepodnošljiva.

Adeimant tvrdi da filozofi mogu biti iskrvareni i nekorisni za državu, jer po njemu oni
koji su se počeli baviti filozofijom u mladosti tj. duže vrijeme i koji se njome nisu bavili da bi
postigli obrazovanje, postali su sasvim neobični, čudni i loši, a oni koji se čine najsposobniji i
najčestitiji, baveći se filozofijom od nje su postali sasvim nekorisni za državu. Najbolji među
filozofima u očima naroda su beskorisni.

„Znamo da svako sjeme ili zametak bilo da je od biljaka ili od životinja, ukoliko je jače
utoliko više zaostaje, ako nema odgovarajuću hranu, vrijeme i mjesto. Zlo se više suprostavlja
dobru nego onome što više nije dobro.“

Ovaj dio možemo tumačiti na način da svako onaj ko ima veće mogućnosti i predispozicije za
znanjem ukoliko nema dobar i odgovarajući odgoj, dobrog i odgovarajućeg predavača, koji će
prenjeti na njega znanje, ukolio se ne nalazi u vremenu i mjestu, od čijeg će znanja i
sposobnosti imati koristi okolina, društvo i zajednica, on će zaostati i sve njegove
mogućnosti mogu propasti. Kao što i sam Platon kaže:

„Najplemenitija priroda teže podnosi hranu koja joj ne odgovara, nego što je to slučaj sa
prostijom (prirodom),“ ili

„Najplemenitije duše postaju naročiti hrđave ako prime hrđavo obrazovanje.“

Platon tvrdi da sofisti „takozvani mudraci“ kvare mladež, jer su oni učitelji koji
podučavaju za novac, ne uče istinu nego ono što ljudi žele da čuju. Koriste se velikim
okupljalištima kao što su skupštine, sudnice, pozorište, tabori ili na bilo kojim drugim
mjestima koja će imati efekat da se događa nešto veliko. On to uspoređuje s nekim ko zna
pripitomiti velike i jake životinje, koji bi proučavao njene ćudi i strasti, kako joj treba prići,
kako je dodirnuti kad je najviše divlja, a kako kad je najpitomija i zašto je takva. Onda to
nazove mudrošću, te postane učitelj, ne znajući stvarno ništa šta je lijepo ili ružno, dobro ili
zlo, pravično ili nepravično, pa svemu tome daje imena prema ponašanju zvijeri, nazivajući
dobrim ono što nju raduje, a zlim ono što nju ljuti.

Filozofija nije za mnoštvo, jer oni dovoljno ne poznavajući ovaj nauk, je kude i o njoj
loše govore. Veoma je malen broj onih koji se mogu baviti filozofijom, a to su plemenite i
dobro odgojene duše. Nažalost one su otišle u progonstvo, ali su iz svoje naravi ostale vjerne
filozofiji. Od tog malog broja kada neko postane filozof, te uvidi kakvo je doista mnoštvo,
osjeća se kao da je pao među zvijeri s kojima ne želi činiti nepravdu, niti im se može
oduprijeti, pa tako prije i nego što pomogne prijateljima i državi, propadne i nema koristi ni
sebi ni drugima.

Nijedna država niti državni ustav nisu dostojani filozofske prirode, jer se ne znaju
ponašati prema njoj. Stoga se filozofija okreće i mjenja, „kao što sjeme posijano u zemlju
koja mu ne odgovara gubi svoju snagu i teži da se prilagodi uslovima u toj zemlji i tako gubi
svoju moć i mijenja svoj karakter.“

Saznajne moći su slijedeće: umovanje, razumjevanje, vjera i slikovito predstavljanje.

Najviša nauka je ideja o dobrom i da tek kroz nju pravičnost i sve što s njom je u vezi dobija
vrijednost i postaje korisno.

_____________________________
Literatura:
Platon, Država, preveli: Albin Vilhar i Branko Pavlović, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 2002, peto
izdanje.