Sadržaj

Uvod ........................................................................................................................................... 2

Eutanazija kroz historiju............................................................................................................. 3

Vrste eutanazije .......................................................................................................................... 4

Religijski stav o eutanaziji ......................................................................................................... 7

Etička alternativa za eutanaziju .................................................................................................. 8

Zaključak .................................................................................................................................... 9

Literatura .................................................................................................................................. 10

1
Uvod

Filozofsko interesovanje za eutanaziju potiče još iz antičkog vremena, događaji koji su

anticipirali pitanje njene legalizacije pripadaju našem vremenu. Debata o njenoj moralnoj
ispravnosti traje već pet decenija, ali konsenzus o tom pitanju još uvijek nije postignut. U
prilog tome svakako ide činjenica da je ovo pitanje koje budi mnoge kontroverze. A na jednu
od njih nailazimo već na prvom koraku – u iznalaženju dobre definicije eutanazije.1

Riječ eutanazija dolazi od grčke riječi eu – blaga, dobra i thanatos – smrt. Kao pojam, prvi ju
je upotrijebio Francis Bacon u svom djelu Novi organon – 1620. godine. Doslovno prevedeno
značila bi blagu smrt, ali u svakodnevnom govoru označava okončanje života starih ili
bolesnih iz milosrđa, kako bi im se olakšale patnje, i to na bezbolan način.2 Za jedne
eutanazija predstavlja okončanje patnji, a za druge ubistvo.

S obzirom da je eutanazija usko povezana sa smrću. Bitna je odreba šta je stvarna smrt. Ovo
pitanje privlači pažnju ljekara zbog konstantnog povećana nesreće i onih koji padaju u komu.
Smrt je suprotna životu, stoga ta dva stanja ne mogu u isto vrijeme prebivati u tijelu, i to
napuštanje se ne može osjetiti čulima. Meðutim, na to aludiraju neki znakovi koji se pojave
kod bolesnika, a pomoću kojih ljekari i zaključuju da se smrt stvarno desila.

Postavlja pitanje: Koji je to organ čije otkazivanje vodi u nepovratnu fazu? Da li je to srce,
pluća, bubrezi ili mozak?

Srce može stati nekoliko sekundi, ali se može reanimirati. Za vrijeme određenih operacija,
srce se zaustavlja i po nekoliko sati i zamjenjuje vještačkim. Pluća, također, mogu stati, pa se
ponovo reanimiraju putem vještačkog disanja ili se zamjenjuju određenim spravama. Bubrezi
mogu otkazati i zamijeniti se dijalizom ili transplatacijom. Ali ako mozak prestane raditi
samo četiri minute, zbog prestanka dotoka krvi, on će nepovratno biti uništen i neće se moći
ničim zamijeniti. Dakle, smrt i uništenje mozga je istinska smrt, jer nakon toga nema
povratka u život. Kada mozak umre, prestaju raditi i srce i pluća, jer su im centri u mozgu. U

1
Milijana Đerić, „Eutanazija: konceptualizacija problema i bitnih distinkcija“, Filozofija i društvo, Institut za
filozofiju, Beograd, 2003. XXIV (2)
2
https://www.vjeraidjela.com/eutanazija-iz-moralne-perspektive/, 04.12.2018.

2
tom slučaju aparati za reamenaciju korista samo za produžavanje života koji se, nakon što je
mozak prestao sa radom, više ne može povratiti.3

Eutanazija kroz historiju

Taj se izraz kroz stoljeća upotrebljavao u medicinskom riječniku da označi plemenitu pomoć
koju ljekar pruža umirućem kako bi mu ublažio bolove, a tek je u 20. st. poprimio značenje
koje ima.

Ipak je eutanazija poznata i prije našeg stoljeća. Tako se npr. zna da se Likurgovim zakonima
koji su iz 9 st., p.n.e., nalagalo izlaganje nakazno rođene djece na Tajgetskim stijenama kako
bi tu umrli. U starom Rimu se zalagalo za utapljanje monstruozne djece, a Germani su takvu
djecu jednostavno prepuštali divljim zvjerima.

1904. godine njemački biolog darvinističkog usmjerenja E. Haeckel tražio da se pobiju stotine
tisuća neizlječivih – gubavaca, onih koji boluju od raka, mentalno boljelih osoba i drugih, i to
na bezbolan način – jer, prema njemu, njihov život nije vrijedan življenja. 1920. godine, te su
ideje u svojoj knjižici Dopuštenje uništenja životno nevrijednog života zastupali i pravnik K.
Binding i liječnik A. Hoche. Dvije godine kasnije – 1922. god. – u Sovjetskom je Savezu
zakonskom odredbom uvedena nekažnjivost eutanazije. Samo je u prvom valu korištenja te
povlastice strijeljano 117 neizlječive djece. Naredba je povučena iste godine.

Posebno poznat pobornik eutanazije bio je Adolf Hitler. On je 1939. godine, na molbu jednog
para da se usmrti njihovo nakazno rođeno unuče, ovlastio svog osobnog doktora da se na
zahtjev mogu ubiti novorođena djeca. Akcija-Djeca, koja se provodila iz eugeničkih razloga,
uskoro je obuhvatila i mladež do šesnaeste godine. Broj se žrtava računa na oko
5.000. Uskoro je uslijedila akcija koja se odnosila na neizlječive odrasle bolesnike koji bi
bivali ubijani u kupaonicama, u kojima bi iz tuševa, umjesto vode, izlazio plin. U tri je godine
70.000-80.000 duševnih bolesnika bilo blago eutanizirano. Broj političko opasnih, rasno
nepoželjnih i ekonomsko nekorisnih, koji su završili na sličan način, procjenjuje se na oko
20.000 ljudi.

Šezdesetih se godina prošlog stoljeća problem aktualizirao, a izazvan je pojavom djece s

teškim tjelesnim oštećenjima. Ta oštećenja kod djece nastala zato što su njihove majke
3
http://mesihat.org/2010/03/15/stav-islama-prema-eutanaziji-ubistvu-iz-samilosti/, 04.12.2018.

3
upotrebljavale preparat Talidomid, koji je prvi put proizveden u Njemačkoj. U nekoliko su
slučajeva majke, najčešće uz pomoć liječnika ili bliskih osoba, ubijale svoju rođenu djecu i
zbog toga bile izvedene pred sud.

Problem je još jednom izašao znatnije na vidjelo početkom 1986. godine, kada su novine
počele pisati o liječniku J. Hacketalu, koji je na simpoziju njemačkih liječnika u Münchenu
1984. god. pustio video-kasetu na kojoj je vidljiva povijest bolesti njegove pacijentice koja je
bolovala od raka. On joj je napravio, po njezinoj narudžbi, napitak koji je ona popila i
umrla blagom smrću.

Slično je medicinska sestra u jednoj bolnici u Wuppertalu izvršavala eutanaziju, ali bez
pristanka bolesnika. Prilikom policijskog pretresa u njezinom je stanu pronađena Hacketalova
knjiga o primjeni eutanazije. Postoje i drugi primjeri izvođenja eutanazije.4

Vrste eutanazije

Postoje dvije osnovne klasifikacije eutanazije. Prva se temelji na tome da li eutanazirana

osoba za nju daje pristanak:

 Dobrovoljna eutanazija, koja se provodi na izričit zahtjev osobe koja želi biti
eutanazirana.
 Nedobrovoljna eutanazija, koja se provodi bez saglasnosti eutanazirane osobe, u
pravilu uslijed toga što se nalazi u psihofizičkom stanju koje joj spriječava
izjašnjavanje o tome želi li biti eutanazirana ili ne. Također to može biti novorođenče
ili maloljetna osoba te osobe koje se nalaze u stanju kome.
 Prinudna eutanazija, je slučaj kada osoba koja umire jeste sposobna da pristane na
sopstvenu smrt, ali to ne čini zbog toga što je niko nije pitao.

Druga važna podjela eutanazije je s obzirom na metode je:

 Pasivna eutanazija, koja se svodi na nepružanje oblika medicinske pomoći koja bi

pacijentu produžila život.
 Aktivna eutanazija, u kojoj se nad eutanaziranom osobom primjenjuju razne
mehaničke metode ili kemijski agensi (otrovi) u svrhu što bržeg izazivanja smrti.5

4
https://www.vjeraidjela.com/eutanazija-iz-moralne-perspektive/, 04.12.2018.

4
O dobrovoljnoj eutanaziji možemo govoriti samo u onim slučajevima u kojima kod osobe,
nad kojom se ona vrši, postoji namjera i želja da se, usljed bola i patnje, prekine sa
sopstvenim životom.

Nedobrovoljna eutanazija je okončanje života umirućeg pacijenta bez njegove izražene volje i
dozvole. Dakle, u slučaju nedobrovoljne eutanazije pacijent nije u stanju da da dozvolu za
njeno izvršenje. On je, na primjer, neizlječivo bolesno novorođenče, novorođenče sa teškom
invalidnošću ili pacijent koji je zbog teške nesreće, starosti ili bolesti trajno izgubio
sposobnost razumjevanja.

Prinudna eutanazija je slučaj kada osoba koja umire jeste sposobna da pristane na sopstvenu
smrt, ali to ne čini zbog toga što je niko nije pitao. Naravno, u medicinskoj praksi je bizarno i
teško zamisliti da se ne pita i ne traži pristanak osobe koja je sposobna i voljna da pristanak
da. Pa ipak, na ovu distinkciju je važno ukazati jer, kao na argument protiv eutanazije, u
literaturi se često može naići na primer nacističkih doktora koji su učestvovali u „Programu
eutanazije“ koji je slijedio Hitlerovu politiku „istrebljenja beskorisnog života“, kao primjer
progresije dobrovoljne u nedobrovoljnu eutanaziju. Naime, nacisti su realizaciju ovog
programa počeli eliminacijom nemoćnih (onih koji su fizički ili mentalno inferiorni), kao
„ubistvom iz milosrđa i praksom koja unapređuje ekonomsku efikasnost“. Ta praksa je potom
proširena u genocid nad Jevrejima, Romima i dr. Međutim, ma koji koraci da su vodili do
nacističkog programa „eutanazije“, on se uopšte ne može ispravno nazivati eutanazijom jer
nije bio motivisan brigom zbog patnji onih koji umiru. Naime, motiv ubijanja nacističkih
ljekara uopšte nije bila želja da se spreči nepodnošljiva patnja osobe koja se ubija. Takođe,
nije ispravno ovaj istorijski primjer koristiti kao primer za ilustraciju opasnosti od progresije
dobrovoljne eutanazije u nedobrovoljnu, jer ovaj program uopšte nije podrazumjevao
nedobrovoljno umiranje uz ljekarsku pomoć nekompetentnih pacijenata (onih koji nisu dali
dozvolu, jer nisu to u stanju – dakle, nisu u stanju da pristanu na sopstvenu smrt) već prinudno
i protivvoljno umiranje. Prema tome, ukoliko bismo uopšte o ovom programu mogli da
govorimo kao o programu eutanazije, morali bismo imati u vidu da bi nacistička eutanazija
onda bila primjer prinudne, a ne nedobrovoljne eutanazije. A prinudna eutanazija se u
medicinskom kontekstu čini nezamislivom.6

5
https://www.slideshare.net/TomislavKaucic/eutanazija-57030130, 04.12.2018.
6
Milijana Đerić, „Eutanazija: konceptualizacija problema i bitnih distinkcija“, Filozofija i društvo, Institut za
filozofiju, Beograd, 2003. XXIV (2)

5
Još jedna bitna distinkcija je ona između aktivne i pasivne eutanazije. Pitanje zasnivanja ove
distinkcije je kontroverzno i tiče se načina na koji se tretmani održavanja u životu klasifikuju.
Tako se razlika između aktivne i pasivne eutanazije najčešće uspostavlja na kontrastu između
ubijanja i puštanja da se umre i postavljanju moralne težine na razliku između činjenja i
nečinjenja odnosno postupaka (acts) i propusta (omissions). Aktivnom eutanazijom se onda
smatra onaj slučaj kad se uopšte bilo šta radi, uključujući i prekidanje tretmana održavanja u
životu, koje doprinosi pacijentovoj smrti, a pasivnom eutanazijom samo onaj slučaj kada se ne
čini ništa što dovodi do pacijentove smrti. Ovakvom rigidnom povlačenju demarkacione linije
skloni su oni koji pasivnu eutanaziju smatraju moralno opravdanom, a aktivnu ne. Mnogi,
naime, smatraju da je suzdržavanje od davanja ljekova pacijentu koji se nalazi u terminalnom
stadijumu bolesti moralno prihvatljivije od toga da se na direktan način učestvuje u ubijanju
pacijenta tako što će mu, na primjer, ubrizgati smrtonosnu injekciju. I u samoj medicini je već
dugo prihvaćeno shvatanje da je ponekad dopustivo da se pacijent pusti da umre
uskraćivanjem medicinske terapije, ali da nikada nije dopustivo da se preduzmu aktivni,
pozitivni i direktni postupci koji bi neposredno doveli do pacijentove smrti. Hipokratova
zakletva zabranjuje ljekarima upotrebu smrtonosne supstance, ali im savetuje da se uzdrže od
intervencije u očito terminalnim situacijama. Tako, većina lekara danas poštuje pacijentov
zahtjev da se ne leči, ali se još uvek opire da čini bilo šta što bi neposredno prouzrokovalo
pacijentovu smrt.

I u filozofiji morala postoji duga tradicija uspostavljanja razlike između ubijanja i puštanja da
se umre. Filozofska rasprava o značaju ove distinkcije često se odvija na teorijski i apstraktan
način, koji malo pažnje obraća na društveni, profesionalni, politički i pravni kontekst u kojem
se vrše i „ubijanje“ i „puštanje da se umre“. A argumenti su ponekad toliko apstraktni da su
formulisani matematičkim terminima. Takođe, oni se veoma često koriste hipotetičkim
primjerima, kakav je, na primjer, „problem trolejbusa“. Mnogi od ovih primjera su slučajevi
konflikta u smislu da agens mora da bira između dva prima facie loša postupka od kojih će
svaki za rezlutat imati smrt najmanje jedne osobe. Većina njih izgleda neuverljivo i nevezano
za medicinsku praksu. Pa ipak, slični konflikti se javljaju u kliničkoj praksi. Napredak u
medicinskoj tehnologiji pružio je brojne konkretne i svakodnevne situacije u kojima pitanje
„da li je ovo što radimo ’ubijanje’ pacijenta ili ’puštanje da on umre’?“ jeste realno i
problematično. Međutim, neki filozofi su ovu distinkciju, odnosno njenu moralnu
utemeljenost, doveli u pitanje. Na primjer, konsekvencionalistička pozicija ukazuje na to da

6
između ubijanja i dopuštanja da se umre nema nikakve intrinsične7 moralne razlike i da se
njihove posljedice ne razlikuju. Izostavljanje davanja lijeka pacijentu sa neizlječivim rakom
jetre može imati posljedice ništa manje fatalne nego davanje smrtonosne injekcije pacijentu.
U oba slučaja krajnji ishod jeste smrt pacijenta. Stoga, zaključuju konsekvencionalisti, budući
da nema nikakve moralne razlike između ubijanja i dopuštanja da se umre, u onim
slučajevima u kojima je pasivna eutanazija prihvatljiva, prihvatljivom treba smatrati i aktivnu
eutanaziju.8

Religijski stav o eutanaziji

Ovo pitanje je bitno iz razloga što u Bosni i Hercegovini 96% stanovništa je religiozno, što
podrazumjeva da poštuju religijske stavove na ovu temu. Religijske institucije u BiH su
jednoglasne što se tiče eutanazije i sve su protivnici toga, obrazalažući svoje stavove svaka na
svoj osobiti način.

Islam zagovara liječenje kako bi čovjek mogao udobno živjeti. Također, islamski zakon je
naredio ljekarima da posvete pažnju bolesnicima i ulože krajnje napore kako bi ih zaštitili i
izliječili. Ljekar i bolesnik su dužni prepustiti rezultate Bogu. Ljekar ne smije izvršiti
eutanaziju nad bolesnikom, pa čak i ako je to bolesnikova želja. Ukoliko mu udovolji u tome
– bez obzira da li na njegovo insistiranje ili ne – smatrat će se da je iznevjerio svoju ljekarsku
dužnost i bit će kažnjen skladno stanju u kojem je počinio eutanziju.9

Deklaracija o eutanaziji službeni je dokument Rimokatoličke crkve na temu eutanazije, izdana

je kao izjava Svete kongregacije za nauk vjere 1980. godine. Katoličko učenje osuđuje
eutanaziju kao "zločin protiv života" i "zločin protiv Boga". Učenje Katoličke Crkve o
eutanaziji počiva na nekoliko osnovnih načela katoličke etike, uključujući i svetosti ljudskog
života, dostojanstvo ljudskih osoba, ljudska prava, kao i važnost ljubavi. Na ovom tragu je i
pravoslavna crkva.10

7
Intrinsičan: (ili intrinzičan) unutarnji, bitan, svojstven. http://staznaci.com/intrinsican, 04.12.2018.
8
Milijana Đerić, „Eutanazija: konceptualizacija problema i bitnih distinkcija“, Filozofija i društvo, Institut za
filozofiju, Beograd, 2003. XXIV (2)
9
http://mesihat.org/2010/03/15/stav-islama-prema-eutanaziji-ubistvu-iz-samilosti/, 04.12.2018.
10
https://hr.wikipedia.org/wiki/Vjerski_pogledi_na_eutanaziju, 04.12.2018.

7
U jevrejskom učenju dopuštena je pasivna eutanazija: bolesnika na samrti dopušteno je
isključiti s aparata ako ga isključivo oni održavaju na životu.

Etička alternativa za eutanaziju

Hospicij je riječ kojom se u prošlim stoljećima označavalo mjesto gostoprimstva za iscrpljene

i bolesne, često organizirana od redovničkih zajednica. Zatim se ovom imenicom označavala
“kuća umiranja” u 19. stoljeću u Francuskoj i Engleskoj. Danas riječ hospicij u različitim
zemljama ima različito značenje. Prvi moderni hospicij otvorila je Cicely Saunders u Londonu
1967. godine. On ujedinjuje ljudsko suosjećanje s najvišim medicinskim dostignućima.
Smatra ga se vodećim nastavnim i istraživačkim centrom nove medicinske struke. Prije
nekoliko godina, spajanjem jedinica Hospicija sv. Kristofora i Kraljevskog koledža Fakulteta
za medicinu i stomatologiju, oblikovan je Odjel za palijativnu medicinu i politiku, na čelu s
profesoricom Irenom Higginson. Dame Cicely Saunders smatra se pokretačem svjetskog
hospicijskog pokreta.

Kako bi se izbjegli nesporazumi javljaju se u prvom redu u Sjevernoj Americi, novi nazivi
palijativna medicina i palijativna skrb .

Palijativna medicina (pallium – plašt) nova je grana medicine koja proučava i primjenjuje
postupak s bolesnicima oboljelima od aktivne, progresivne, uznapredovale bolesti s
nepovoljnom prognozom. Težište joj je na kvaliteti života do smrti i bolesnika i njegove
porodice. Sve više prevladava mišljenje da se stavovi palijativne medicine moraju
primjenjivati u većini medicinskih struka, a posebno u onkologiji, neurologiji, pedijatriji i
gerijatriji. Vrlo je razvijeno poznavanje problema početka života, ali znanje u vezi s njegovim
završetkom je relativno oskudno, pa je njegovo produbljivanje zadatak neposredne
budućnosti.

Palijativna skrb je naziv koji se upotrebljava kada se govori o skrbi koju oboljelome pruža
grupa liječnika, medicinskih sestara, fizikalnih terapeuta, socijalnih radnika i dobrovoljaca.
Palijativna skrb naglašava život i gleda na umiranje kao na normalan proces, oslobađa od
mučnih simptoma, daje psihološku, duhovnu i socijalnu pomoć bolesniku i njegovoj porodici,
a pomaže i porodici u vrijeme tugovanja.

8
O bioetici umiranja može se raspravljati s raznih aspekata: s aspekta društva i vremena kojem
umirući pripada, sa stajališta liječnika i drugih profesija koje sudjeluju u skrbi za bolesnika te
njegovatelja u najširem smislu, te sa stajališta samog bolesnika. U svemu tome valja istaći
važnost komunikacije i informiranosti bolesnika, jer odnosi glume i neistine stvaraju
nepovjerenje i barikade u komunikaciji i, konačno, doprinose izolaciji bolesnika. Bolesnik
mora saznati istinu o svojem stanju i prognozi. Važno je pripremiti ga za prihvaćanje onoga
što dolazi, kako ne bi klonuo.

Pomalo se izgrađuje stav da je umiranje život, krajnji dio života koji završava smrću, te ga
treba proživjeti na najbolji mogući način. Pritom je bitna njegova kvaliteta, a ne njegova
dužina. O smrti i umiranju treba razgovarati, to ne smije biti tabu-tema. To treba biti društveni
događaj poput rođenja ili vjenčanja, ona ko kako je to bilo u našim seoskim zajednicama gdje
su već mala djeca učila i što je smrt i što je porod.11

Zaključak

Eutanazija je namjeran postupak okončanja života drugog ljudskog bića, koje je neizlječivo
bolesno i trpi nepodnošljivu patnju, pasivno ili aktivno, odnosno propustom ili postupkom, iz
motiva saosećajnosti i za njegovo sopstveno dobro.

Eutanazija je kontroverzna tema, ne samo iz općeprihvaćenog shvatanja da postoji mnogo

različitih moralnih dilema u vezi sa njom, već i zbog sadržaja koji čini njenu definiciju.

Kada se govori o eutanaziji, očito se radi o vrlo kompleksnom problemu. Moramo i mi ovdje,
u Bosni i Hercegovini, intenzivnije i učestalije o tome razgovarati.

11
Anica Jušić, „Eutanazija“, Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb HLZ, Zagreb, Hrvatska, 2002.

9
Literatura

1. Đerić, Milijana, „Eutanazija: konceptualizacija problema i bitnih distinkcija“,

Filozofija i društvo, Institut za filozofiju, Beograd, 2003.
2. Jušić, Anica, „Eutanazija“, Hrvatsko društvo za hospicij/palijativnu skrb HLZ,
Zagreb, Hrvatska, 2002.
3. Stav islama prema eutanaziji ubistvu iz samilosti, http://mesihat.org
4. Eutanazija iz moralne perspektive, https://www.vjeraidjela.com
5. Kaučić, Tomislav, „Eutanazija“, https://www.slideshare.net
6. Vjerski pogledi na eutanaziju, Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine,
http://www.bkbih.ba

10